mir i kazna
TRANSCRIPT
Florence Hartmann
MIR I KAZNA
TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE POLITIKE I PRAVOSUĐA
Žrtvama masovnih zločina
Istina i tačnost, prije nego strast. Ravmond Aron
NAPOMENA
Priča koja slijedi događa se iza kulisa međunarodne politike i pravosuđa.
Autorica, iako nekadašnja novinarka pariškog Le Mondea, ne nudi nam,
međutim, novinarsko istraživanje, nego nam kao izravan svjedok otvara ta
zatvorena vrata. Navodi i obavijesti koje de čitatelj otkrivati, nisu, dakle,
prikupljani od osoba nazočnih razgovorima, pregovaranju ili zatvorenim
sastancima, na kojima se zbiva vedina događaja koje prenosi, nego ih je
autorica neposredno čula i zabilježila.
U svojstvu glasnogovornice i savjetnice za Balkan tužitelja Međunarodnog
kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) od oktobra 2000. do oktobra
2006., Florence Hartmann nalazila se u srcu događaja o kojima govori u
ovom djelu. Kao osoba koja je bila na sastancima na kojima su se donosile
strateške odluke Suda, sudjelujudi u unutarnjim raspravama Tužiteljstva o
strategijama kaznenog progona, uključena u pripremanje susreta i nazočna
razgovorima između tužiteljice Carle del Ponte i najviših političkih
dužnosnika, svjedok njihovih telefonskih razmjena gledišta, pratedi
tužiteljicu na svim njezinim putevima, ona nam je danas vodič kroz svijet
koji je do sada bio zatvoren za javnost.
Autorica nam tako posuđuje svoje uši i oči. Ali to čini kao brižna novinarka:
informacije su prikupljene na temelju osobnih bilješki, ali također
provjerenih i ponekad upotpunjenih zapisnicima sa sjednica i drugim
internim izvještajima kojima je imala pristup. Izvore navodi samo za one
informacije koje nisu prikupljene izravno ili dolaze izvan ICTY-a. No,
događaji koje je kroz šest godina proživljavala iznutra ne mogu se izdvojiti iz
konteksta i odijeliti od razdoblja koje je prethodilo njezinu dolasku u Hag, u
sjedište ICTY-a u Nizozemskoj. Autorica je, dakle, na temelju internih
dokumenata rekonstruirala činjenice koje su prethodile oktobru 2000.
trudedi se doprijeti do najmanje poznatih ili čak nesludenih aspekata tog
razdoblja.
Jedno poglavlje ove knjige napominje određen broj elemenata dokaza
iznesenih na procesu Slobodanu Miloševidu, prvom šefu države kojemu je
sudilo međunarodno pravosuđe. Dio tih autentičnih dokumenata dostupan
je i na internetu, posebno neka telefonska prisluškivanja koja čitatelj tamo
može nadi. Sud je na vlastitoj internetskoj stranici (www.un.org/icty)
prikupio zapisnike sudskih rasprava i sudske odluke, ali nije sustavno spojio
dokaze prihvadene tijekom različitih sudskih postupaka. Autorica se odlučila
radije oslanjati na razasute i teško dostupne dokumente, nego na
svjedočenja iznesena na javnim sudskim raspravama.
Međunarodno pravosuđe pripada svima nama jer je stvoreno da bude u
službi Čovječanstva. Otkriti njegovo skriveno lice čini se neophodnim čime
ta otkrida omoguduju bolje razumijevanje, pa onda i bolje ovladavanje
ulozima koji se ocrtavaju bez našeg znanja.
Iza zatvorenih vrata sve se uvijek čuva u tajnosti. Tek sidušan dio izranja pri
otvaranju arhiva, desetljedima poslije. Sve što je rečeno ili obedano ne smije
se zaboraviti jer svaka riječ može naknadno zadobiti posebnu važnost.
Prema stupnju povjerljivosti, te se bilješke ili predaju arhivima ili se pažljivo
stavljaju po strani, na raspolaganje ovlaštenoj osobi koja de odlučiti predati
ih ili ne svojem sljedniku.
Pri nekim se susretima od sudionika traži da ništa ne bilježe. Može se čak
zahtijevati da se ni jedan od dokumenata o kojima se raspravljalo ne iznosi
iz prostorije. Ponekad su savjetnici jedne od strana zamoljeni da iziđu.
Katkad se to traži selektivno. Domadin može zahtijevati, ovisno o temi
rasprave, isključenje jednoga od savjetnika zbog njegove nacionalnosti, uz
izliku da informacije koje de se razmijeniti mogu zanimati njegovu vladu.
Ostalima se naprotiv odobrava da ostanu. Neki visoki dužnosnici više vole
razgovore u četiri oka u prirodi ili u odvojenim kabinetima da bi se uvjerili u
potpunu povjerljivost rasprave. Ipak se rijetko događa da na kraju takvih
razgovora nema nikakve zabilješke, čak ni privatne.
Bilješke predane arhivima sažimaju sadržaj rasprava i ističu glavne tačke.
Bududi da moraju sintetizirati i parafrazirati, oni koji ih zapisuju ne prenose
vjerno ljudsku ili ponekad „neljudsku" dimenziju tih istupa i reakcija, kao ni
riječi koje su upotrebljavane. Autorica je, dakle, odlučila dati samo
autentične navode različitih sudionika kako bi bez filtera propustila čitatelja
u taj zabranjeni prostor.
PREDGOVOR Raspršeni snovi čovječanstva
Politika je umijede sprečavanja ljudi da se bave onim što ih se tiče.
Paul Valerv
Više od šezdeset godina nakon Suda u Nürnbergu i Tokiju, međunarodna
pravda dobiva novi polet, kojemu se dugo nije nadala. S ciljem da potisne
nekažnjivost, ona je golem korak u napretku čovječanstva. Ali da taj
projekt, u koji svako ljudsko bide izloženo ratnoj opasnosti ulaže tolike
nade, ne bi ostao nedovršen, međunarodna pravda morat de se, malo
pomalo, nametnuti svima i za svakoga. Stvoren 1993., Međunarodni
kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), zatim onaj u Ruandi (ICTR),
uspostavljen sljedede godine, bili su preteče Međunarodnog kaznenog suda
koji, od Demokratske Republike Kongo do Sudana i Ugande, danas traži
odgovornost glavnih ratnih vođa. U kojem su se okruženju razvijale te prve
međunarodne instance poslije onih koje su stvorene nakon završetka
Drugog svjetskog rata? Koji su im bili uspjesi, pogreške, koje su bitke vodili?
Ako petnaestak godina poslije njegova osnivanja zaronimo u kulise
Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), nadi demo brojne
odgovore i rasvijetliti izazove s kojima de se u godinama i desetljedima koja
slijede morati suočiti međunarodna pravda koja danas muku muči da bude
uvjerljiva.
Desetog marta 1998. Louise Arbour, tužiteljica Međunarodnog kaznenog
suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) uznemirena je pogoršanjem stanja na
Kosovu. Ona upozorava kako je nadležna za cijelo područje bivše Jugoslavije
i da „dobiva informacije i dokaze o izgredima na Kosovu". U februaru je
Miloševid poslao specijalne jedinice u dolinu Drenice, kolijevku albanske
pobune na Kosovu protiv vlasti u Beogradu i, kako se pretpostavlja, sjedište
cijele nove Vojske za oslobođenje Kosova (UCK). Situacija neumoljivo klizi
prema ratu. Sedmog jula, Louise Arbour pojačava ton: „Izgredi su prerasli u
oružani sukob... prema tome, namjeravam podnijeti optužbe za zločine
protiv čovječnosti ili ratne zločine ako se utvrde dokazi." Velike sile je
podržavaju. Dvije rezolucije Vijeda sigurnosti, 31. marta te 23. septembra
1998. ističu nadležnost Suda nad Kosovom i obavezu vlasti u Beogradu da s
njime surađuje. Taj polet u kojem se čini da sudstvo ima prvenstvo pred
politikom kratkog je vijeka. Jer upravo da bi prisilili Miloševida na
pregovore, Amerikanci i Europljani svojom podrškom žele učiniti
uvjerljivom prijetnju optužbom protiv najodgovornijeg za ovu novu
kampanju etničkog čišdenja na Balkanu krajem XX. stoljeda.
Trinaestog oktobra 1998. Miloševid potpisuje sporazum o primirju s
američkim pregovaračem Richardom Holbrookeom, koji i ne spominje ICTY.
„Nadležnost Tribunala ne može biti ulog ni za kakve pregovore", odbrusila
je odmah tužiteljica. Da bi se sama uvjerila da su zločini stvarno počinjeni,
najavljuje kako želi dodi na lice mjesta. Miloševid se protivi. Izdaje joj vizu
samo za Beograd, što ona odbija. Njezini ponavljani zahtjevi da na Kosovo
pošalje svoje istražitelje ostaju mrtvo slovo na papiru. Vijede sigurnosti ne
želi ugroziti primirje osuđujudi Beograd zbog odbijanja suradnje s
međunarodnom pravdom. Za velike sile sud je samo oruđe, koje je korisno
ako služi njihovim političkim namjerama.
Miloševid ne haje za prijetnje kanadske magistratkinje1. Petnaestog januara
1999. njegove jedinice zauzimaju selo Račak i pogubljuju četrdesetak
kosovskih seljaka. Primirje je time poništeno. Šef međunarodne misije
zadužene za nadgledanje primirja na Kosovu William Walker, odmah to
proglašava „zločinom protiv čovječnosti". Louise Arbour je bijesna i
telefonira Walkeru.
1 Termin magistrat/kinja se odnosi na tzv. "viši rang" sudaca koji imaju i
državne ovlasti. Termin magistrat je uobičajen u užim pravnim krugovima,
naročito u angloameričkim zemljama. Građanski službenik kojem su dane
upravne i zakonske ovlasti, (op. ur)
„Pošaljite svoje stručnjake u roku od 24 sata, s vizom ili bez nje", predlaže
Amerikanac. Louise Arbour se 19. januara pojavljuje na granici između
Makedonije i Kosova. Zapreka je nepremostiva. Carinik se ruga listajudi
putovnicu glavne tužiteljice, ustanovljuje da nema vizu i kaže joj da se vrati
natrag zajedno sa svojom impresivnom novinarskom pratnjom. Poraz je tim
bolniji što ne dobiva nikakvu političku podršku iz prijestolnica koje su prije
pet godina osnovale Tribunal. Iako je u napasti da dade ostavku, Louise
Arbour se suzdržava pri povratku u Hag. Cijeli Tribunal joj priređuje
trijumfalan doček. Usudila se. Ovim putovanjem implicitno je dala znak
Miloševidu da je pod istragom.
Ali sada je vrijeme diplomacije. Poslije dva tjedna pregovora u
Rambouilletu, pojavljuje se nacrt sporazuma koji ne vodi mnogo računa o
Tribunalu. Još jednom je politički pragmatizam iznad sudstva. Američka
sutkinja Gabrielle Kirk McDonald, predsjednica Tribunala, šalje 23. februara
otvoreno pismo francuskom i britanskom ministru vanjskih poslova, Robinu
Cooku i Hubertu Vedrineu. Poziva ih „da ne žrtvuju načela na kojima se
temelji Tribunal u korist kratkoročnih političkih interesa". „Nema mira bez
pravde", potvrđuje i tužiteljica. Miloševid odlučuje -on ne želi ni mir ni
pravdu.
U nodi između 23. i 24. marta NATO počinje operaciju Združene snage
protiv režima u Beogradu. Zločini se ne zaustavljaju, čak se udvostručuju.
Stotine hiljada Albanaca deportirano je prema kosovskoj granici. Dvadeset
šestog marta Louise Arbour upozorava Miloševida da de „istražiti sva teška
kršenja međunarodnog humanitarnog prava, posebno ona koja uključuju
zločine protiv civilnog stanovništva..." Za zapadne prijestolnice Miloševid
više nije ključ problema na Balkanu, nego samo srce problema. One ponovo
vide Tribunal kao oružje protiv palikude. U Bruxellesu, Londonu, Parizu i
Washingtonu, Louise Arbour primaju raširenih ruku. Zapadnjački dužnosnici
obedavaju da de predati Haškom sudu „sve informacije" kojima raspolažu o
operacijama njegovih oružanih snaga, njihovoj organizaciji, liniji
zapovijedanja i njihovim zločinima. Na kraju de joj predati samo malen dio.
Ali želi se u prvom redu stigmatizirati neprijatelja da bi se bolje opravdao
nastavak NA-TO-ovih bombardiranja Srbije. I da bi to postigli, ne oklijevaju
uspoređivati Miloševida s Hitlerom ili Staljinom, ili ga nazivati, kako to čini
Robin Cook, „serijskim etničkim čistačem". George Robertson, britanski
ministar obrane optužuje ga za genocidne planove. To je termin koji
zapadne vlade izbjegavaju kad ne žele intervenirati. Bududi da ih
međunarodna Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida
obavezuje na djelovanje za sprečavanje ili zaustavljanje takvih zlodjela,
izbjegavale su taj termin nekoliko godina prije u Bosni, a još više u Ruandi.
Louise Arbour se ne zavarava. Njezin rad instrumentaliziraju. Ali
međunarodna pravda prečesto je žrtva političkog nehaja, a da se ne bi
veselila toj podršci. Istražitelji ICTY-a počinju prikupljati prva svjedočenja
izbjeglica koje bježe s Kosova. U Hagu Louise Arbour preuzima osobno taj
predmet. Imenuje dvoje mladih američkih pravnika, Nancy Paterson i Clinta
William-sona, da sastave optužnicu. Kao dirigent ravna ovim dvama
magistratima i proučava svaki dokument, svaki dokaz koji su prikupili njezini
istražitelji, ali i međunarodne organizacije i nevladine udruge. Louise
Arbour zna da je upala u trku s vremenom. Početkom maja NATO-ovi udari
još nisu naveli Miloševida na popuštanje i on još uvijek odbija
raspoređivanje međunarodne sile na Kosovu. Međunarodna zajednica je u
slijepoj ulici. Louise Arbour strahuje da de se Miloševidu ponuditi trgovina:
dolazak međunarodnih snaga u zamjenu za prekid istrage koju je protiv
njega otvorio ICTY. Ratni vođa ima sve razloge da se cjenka o svojoj slobodi
u zamjenu za mir. Sredinom maja Beograd daje nadu u otvaranje i
proglašava prihvatljivim prijedlog raspoređivanja vojne sile „unatoč nekim
ogradama". Kanadska tužiteljica upozorava: „Ne može biti nikakva oblika
imuniteta što se nas tiče. Idi demo dokle nam to dopuštaju dokazi."
Odlučuje zadati posljednji udarac dok traje jako diplomatsko djelovanje u
cilju dogovora.
U subotu 22. maja, u svojem uredu u Hagu, u Nizozemskoj, Louise Arbour
potpisuje optužnicu. Glavni optuženik zove se Slobodan Miloševid. Prvi put
u povijesti međunarodno sudstvo optužilo je jednog državnog poglavara na
vlasti za zločine protiv čovječnosti. Louise Arbour nije nikoga prethodno
obavijestila. Odbila je konzultirati se s velikim silama zbog straha da ne
izvrše pritisak. Obaviještena je samo šačica bliskih suradnika. Ali mnogi još
važu za i protiv, a neki strahuju. Louise Arbour i njezino okruženje primili su
višemanje eksplicitne signale od nekih diplomatskih ureda koji se čuvaju
svega što bi moglo usporiti ili komplicirati rješenje krize, boje se svake
dodatne zapreke na putu dogovornog rješenja do kojeg nikako da se dođe.
Čini se da je Miloševid spreman prihvatiti prijedlog skupine G8 kojim bi se
zaustavilo nasilje na Kosovu.2
Ne žele odbaciti jedinog sugovornika koji
može odlučivati o miru. Svaka bi optužba bila preuranjena, čak
„katastrofalna", jer bi nosila opasnost da se „Miloševid zainati". „Optužnica
bi dovela u opasnost izglede za mir", tvrdi izaslanik iz Moskve koji posebno
dolazi u Hag. Louise Arbour sliježe ramenima. Isto čini i s Amerikancima koji
preuzimaju vodstvo i ustrajno traže da pričeka zgodniji trenutak.
"Predlažem Madeleine Albright da me ne pokušava nadi", daje na znanje
jednom američkom sugovorniku koji je naziva da bi organizirao telefonski
sastanak s američkom državnom tajnicom. U svakom slučaju, kasno je
-optužnica je potpisana.
"'Budite nepopustljivi', rekla mi je Madeleine Albright u času imenovanja (u
ICTY, u septembru 1996.; op. a.) pa dobro, pokazat du da sam
nepopustljiva", odgovorila je Louise Arbour u oči Christianu Chartieru,
glasnogovorniku Tribunala. Kanađanka označava svoj teren kako bi
spriječila svako političko uplitanje. Kad je izvršila posao, izgubila se na
četrdeset osam sati na jugu Francuske, kod prijatelja. Optužnica nije samo
protiv Slobodana Miloševida nego cijelog srpskog vodstva uključenog u
zločine protiv kosovskih Albanaca. Uz Milana Milutinovida, predsjednika
Srbije, na njoj su i Dragoljub Ojdanid, šef Generalštaba, potpredsjednik
savezne vlade Nikola Šainovid i ministar unutarnjih poslova Srbije Vlajko
Stojiljkovid. Ali u skladu s proceduralnim pravilima ICTY-a, optužnica nije
pravovaljana dok je ne potvrdi i supotpise sudac. Cijeli predmet, tri hiljade
stranica u desetak debelih registratora, predan je dakle sucu Davidu Huntu.
Poslije vikenda za Duhove, koji je prosjedio zatvoren u svojem uredu
proučavajudi predmet, australski sudac potpisuje 24. marta odluku kojom
potvrđuje optužnicu i pripadajude naloge za uhidenje.
Ali Louise Arbour ne želi objaviti optužnicu prije četvrtka 27. maja. Razlog je
vrlo jednostavan. Jedan od istražitelja Tribunala nalazi se u Beogradu pod
krinkom misije UN-a koju vodi Sergio Vieira de Mello. Delegacija odlazi s
teritorija Srbije u četvrtak ujutro. Louise Arbour odbija i najmanji rizik. U
utorak 25. maja leti za Stockholm, gdje glavni tajnik UN-a Kofi Annan
sudjeluje na konferenciji. Njega prvoga obavještava. Zatim šalje šifriranu
poruku nizozemskom ministru vanjskih poslova Josiasu van Aartsenu:
„Poslane su loptice za golf." Sada ministar zna da su optužbe potvrđene i da
mora, prema brižljivo pripremljenom planu, sasvim diskretno, proslijediti
obavijest nekima od svojih kolega kako bi mogli opozvati svoje sugrađane
koji su u misiji u toj regiji. Procurit de iz američkih izvora. Ved krajem
poslijepodneva, u srijedu 26. maja, CNN otkriva da Slobodana Miloševida
traži Haški sud. Svejedno. Louise Arbour sazvala je novinsku konferenciju za
sutradan. Pred prepunom dvoranom objavljuje optužnicu protiv petorice iz
Beograda zbog deportiranja sedamsto četrdeset hiljada kosovskih Albanaca
i zbog ubojstva najmanje tristo četrdeset identificiranih osoba. Da bi
pretekla one koji de rado ukazivati na opasnosti koje ta optužnica donosi
mirovnom procesu u tijeku, odgovara im: „Uvjerena sam, isto kako je bilo
uvjereno Vijede sigurnosti kad je osnivalo Tribunal i kad je u više navrata
posljednjih mjeseci pozivalo da se pripazi na Kosovo, da de plod naših
napora donijeti značajan doprinos miru. Nikakav trajan i vjerodostojan mir
ne može počivati na nepravdi i nekažnjivosti. Odbijanje zahtijevanja od
ratnih zločinaca da odgovaraju za svoja djela bila bi uvreda onima koji
poštuju zakon, bila bi izdaja onih koji zakonu povjeravaju svoje živote i
sigurnost." Nekoliko tjedana poslije Louise Arbour odlazi iz Tribunala.
Optužnica protiv Slobodana Miloševida iznenadila je zapadne vlastodršce
koji ga još uvijek, unatoč njegovim zločinima, smatraju nužnim
sugovornikom. Ona im sužava manevarski prostor usred procesa
pregovaranja. Pred imperativom mira diplomati nikada ne oklijevaju
optužiti slijepu pravdu koja ne vodi računa o njihovim poteškodama da
ratne vođe dovedu za pregovarački stol. Optužnica protiv državnog
poglavara može, prema njima, osujetiti svaku nadu da de se mir postidi
pregovorima. I pod izlikom borbe protiv nepravde, ona je može produljiti.
Ali vedina njih radije skriva svoju zbunjenost javnim izjavama u korist suda i
borbe protiv nekažnjivosti. Samo Moskva otvoreno osuđuje tu odluku
nazivajudi je „političkom" i ističe da dolazi „u
2 6. maja 1999. osam industrijski najrazvijenijih zemalja svijeta u skupini G8
složilo se o „razmještanju na Kosovu međunarodnih učinkovitih civilnih i
sigurnosnih snaga".
najgorem času". U Francuskoj Jean-Pierre Chevenement, ministar
unutarnjih poslova, jedini je koji osuđuje „ovu inicijativu (koja; op. a.) ne
služi miru".
Kao gospodar rata i mira ved osam godina, Slobodan Miloševid mislio je da
je nedodirljiv. Da nije pretjerao na Kosovu, vjerovatno nikad ne bi bio
pozvan na odgovornost. Sada, pritiješnjen uza zid, stisnut između čekida
pravde i nakovnja NATO-a, strahujudi da de ovom optužnicom biti izbačen iz
igre, prisiljen je popustiti. Mislio je da de zahvaljujudi susretljivosti Moskve i
dvostrukoj igri Zapada izbjedi bijes ICTY-a. U toj kulturi imperativa mira koji
se kupuje pod svaku cijenu, pri čemu se često predlaže pregledavanje kroz
prste partnerima neophodnima za pregovaranje, Miloševid je vjerovao u
svoju nekažnjivost. Nisu li mu je ved jedanom dali kad je potpisao mir u
Bosni poslije tri i pol godine krvoprolida i poslije pokolja u Srebrenici, za
koje je Washington, međutim, imao dokaze njegove umiješanosti?3
Pobijedit de ga borbenost Louise Arbour. Miloševid je prisiljen pozvati
natrag svoje pse rata i ušutkati oružje. Tribunal je odnio pobjedu tamo gdje
nije uspjela diplomacija. „Vjerujemo da je pravda majka mira", likuje u julu
Madeleine Albright.
Dva izaslanika, Rus Viktor Černomirdin i Finac Martti Ahtisaari, susredu se s
Miloševidem početkom juna kako bi zapečatili uvjete mira koje de
Rezolucija 1244 Vijeda sigurnost službeno proglasiti 10. juna 1999.
„Optužnica ne mijenja mnogo", tvrdi američki State Departement. Kad se
vratio mir, Slobodan Miloševid, prvi predsjednik na vlasti kojeg je optužilo
međunarodno pravosuđe, ostaje nedostupan pravdi. NATO, koji drži snage
na Kosovu da bi jamčio mir, nema pristup srpskom teritoriju ni ovlasti da
uhiti ratne zločince. A Clinton priznaje: „Ako ostane u Srbiji, vjerovatno
nede biti izručen, a ne mislim da Transatlantski savez može upasti u
Beograd kako bi mu uručio optužnicu."
Tigar od papira urlikao je i pružio kandže, ali je i dalje sasvim bezopasan.
Optužujudi Slobodana Miloševida, Tribunal je ipak opravdao razloge svojeg
postojanja. U vladama kao i u samom ICTY-u nitko zaista ne vjeruje da de se
krvoločnom vođi jednog dana suditi. Njegova optužnica izaziva
jednoduš-nost jer svima umiruje savjest. Ali izvršenje pravde i dalje nije
vjerovatno. Velikim silama Miloševidevo uhidenje nije prioritet, pa čak ni
cilj. Tako, dok Srbiji obedavaju značajnu materijalnu pomod čim Miloševid
bude svrgnut s vlasti, njegovo uhidenje nije uključeno u pogodbu. Svi u
Beogradu misle da je Miloševid opet dobio nekakav oblik imuniteta u
zamjenu za podršku mirovnom planu za Kosovo.
Louise Arbour brzo je shvatila dvoličnost država u odnosu na primjenu
međunarodnog prava kad ona prijeti da poremeti političku računicu.
Razumjela je kako međunarodno pravosuđe teško zadržava kontrolu nad
svojom kaznenom strategijom, bez koje ne može težiti nezavisnosti, dok mu
velike sile otimaju tu mod želedi odlučivati o uputnosti kaznenog progona
kad šefovi država ili važne osobe, osumnjičene za masovne zločine,
izgledaju kao jedine koje mogu potpisati mirovne sporazume.
Međunarodna diplomacija i dalje spremno žrtvuje pravdu pod izlikom da
pravedan mir može dovesti do nastavka rata, odnosno do smrti i patnje
čitavih naroda. Ali ona zaboravlja da je Miloševid kumovao najžešdim
krvoprolidima u bivšoj Jugoslaviji, onome u Srebrenici, zatim na Kosovu,
svaki put kad se diplomacija upustila u proces mirovnih pregovora s njim.
Prije Louise Arbour, njezin prethodnik Richard Goldstone ved je
upozoravao: „Mir koji parafiraju ratni zločinci ne vrijedi ništaviše nego tinta
i papir kojima se koriste". Najosjetljiviji problem međunarodnog prava bio
je i ostao taj što se odvija unutar međunarodnih odnosa vodenih
suparničkim logikama koje je teško ujediniti: jedna, idealistička, daje
prednost potrazi za pravdom, a druga, pragmatična, daje prednost traženju
mira.
"Razlozi koji su naveli Vijede sigurnosti da osnuje Tribunal od početka su bili
dvojbeni. U pregovorima koji su prethodili ustanovljavanju međunarodnog
pravosuđa jasno se pokazalo da određeni broj stalnih članova Vijeda
sigurnosti smatra Tribunal mogudom zaprekom sporazumnom rješenju
krize. Posebno je Rusija zakulisno djelovala kako bi se uvjerila da de
Tribunal biti samo fasada. Ni motivi SAD-a nisu bili najčišdi. Glavni američki
pregovarač na Balkanu, Richard Holbrooke, priznao je da se u njegovoj vladi
Tribunal shvada
3 Washington je između ostalog bio u posjedu snimki telefonskih
razgovora, a transkripte nekih od njih je Al Gore, američki potpredsjednik,
predočio europskim posrednicima uključenima u proces pregovaranja o
miru u Bosni, pri jednom susretu u augustu 1995. u Bijeloj kudi.
kao obično sredstvo za javnu upotrebu i kao politički koristan instrument.
Washington je mislio da de Tribunal, čak i ako bude sudio tek
drugorazrednim krivcima, svojim optužnicama pomesti kritike koje velikim
silama zamjeraju da nisu dovoljno učinile da zaustave krvoprolide.
Optužnice su trebale poslužiti i da diplomatski izoliraju vođe osumnjičene
za zločine, da ojačaju njihove protivnike na unutarnjoj pozornici i da
potaknu međunarodnu političku volju da posegne za gospodarskim
sankcijama ili za silom. SAD i Velika Britanija mislile su u početku da de
optužnica protiv Miloševida smanjiti izglede za mir, ali su ubrzo shvatile da
je ona djelotvoran instrument za sotoniziranje srpskog vođe i održavanje
podrške javnosti NATO-ovu bombardiranju Srbije", piše tada američki
pravnik Michael Scharf, koji je prije tri godine bio jedan od sastavljača
Statuta Tribunala.4
"Petnaest glasova za, nijedan protiv, nema suzdržanih, Rezolucija je
jednoglasno prihvadena." Tako je 25. maja 1993. godine Ruski veleposlanik
koji predsjeda Vijedem sigurnosti Ujedinjenih naroda najavio stvaranje
Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), prve
međunarodne sudbene instance poslije Sudova u Nurnbergu i Tokiju. To je
povijesni trenutak.5
Protiv mržnje i barbarstva koji tada bjesne oko Sarajeva, europskog grada
koji ved dulje od godine dana mučenički podnosi bombardiranja što ih
vjerno prenose međunarodni TV programi, pred ispijenim licima
muslimanskih zarobljenika srpskih logora u Prijedoru, od kojih bi se
odvratio pogled da ih mediji nisu spasili od zaborava usred ljeta 1992.,
modnici ističu sliku civilizacije zasnovane na pravu kao što se nekada pred
Antikristom mahalo raspelom. Jer, čak ni ako gaji san o pobjedi prava nad
nasiljem samo snagom svojih osuda i svoje razumnosti, pravda ne može
zaustaviti rat. Ne može zamijeniti političko djelovanje jer joj nije uloga da
djeluje, nego da sudi.
Nije vrijeme akcije, nego izjava o dobrim namjerama. Umjesto odgovora na
rat, modnici ispiru usta univerzalnim vrijednostima čovječnosti koja se
ponovo izvrgavaju ruglu. Svijet realpolitike upušta se u područje lijepih
osjedaja, zahtijeva moralne stavove, pridružuje se gnušanju međunarodnog
javnog mnijenja, predlaže zaustavljanje zločina umjesto neposrednije
intervencije da ih zaustavi. Velike sile natječu se u svjedočenju svoje volje
da prekinu ciklus nasilja, osvete i mržnje. Uvjeravaju da de Tribunal biti
oružje odvradanja, da je on ved sada prijetnja odgovornima za najodvratnije
zločine.
„Ovom akcijom izjavljujemo vama, žrtvama, da vaša agonija, vaše
žrtvovanje i vaša nada u pravdu nisu zanemareni. A onima koji su počinili
užasne zločine jasno kažemo da de ratni zločinci biti kazneno progonjeni i
da de pravda biti zadovoljena", izjavljuje pred Vijedem sigurnosti Madeleine
Albright, veleposlanica SAD-a pri Ujedinjenim narodima.
ICTY je rođen iz želje država članica Vijeda sigurnosti, izvršne vlasti
Ujedinjenih naroda, i na temelju poglavlja
VII. Povelje UN-a, onog istog poglavlja koje dopušta svaki oblik uplitanja,
uključujudi i pribjegavanje sili, kako bi se zaustavilo etničko čišdenje. Misija
koja mu je povjerena: tražiti i progoniti osobe koje se smatra krivima za
teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava od januara 1991. u bivšoj
Jugoslaviji.
Statut Tribunala osigurava neovisnost pravosuđa. Određuje da su suci
neovisni (članak 12.) i da tužitelj, odgovoran za istragu predmeta i za
izvođenje progona ne traži i ne prima upute ni od koje vlade niti kojega
drugog izvora (članak 16.). Uostalom, države su obavezne potpuno
surađivati s Tribunalom i bez odlaganja odgovoriti na svaki zahtjev za
pomod ili na svaki nalog koji se, među ostalim, odnosi na prikupljanje
svjedočenja i izvođenje dokaza, kao i na uhidenje i zatvaranje osoba i na
dovođenje optuženih pred Sud (članak 29.). Velike su sile stvorile na papiru
gotovo idealno sudište. Što, paradoksalno, dokazuje da nisu nikada mislile
da de ono jednoga dana i proraditi. O tome svjedoči Madeleine Albright:
„Lako je bilo izglasati
4 Scharf Michael, Indicted for War Crimes, then what?, Washington Post, 3.
oktobra 1999.
5 Tribunal je uspostavljen dvjema Rezolucijama Vijeda sigurnosti UN-a, br.
808 od 22. februara 1993. i br. 827 od 25. maja 1993., koje utvrđuju
njegovo osnivanje i obavezuju sve države na punu suradnju s ICTY-em.
Tribunal je smješten u Hag, u Nizozemskoj.
Rezoluciju, ali tada nitko nije zamišljao da bi takav Tribunal mogao jednog
dana profunkcionirati. Svi su mislili da nikad nede biti optuženih, ni procesa.
Čak su i najoptimističniji prihvadali da nede nikada biti presuda, nikada
izricanja kazne."6
Nitko se ne zavarava. Da bi ispunio svoju misiju, Tribunal ovisi o dobroj volji
svojih osnivača u Vijedu sigurnosti i o njihovim političkim interesima.7
Sutradan nakon polaganja zakletve prvih sudaca, 17. novembra 1993.
međunarodni tisak pokazuje skepticizam dok se u Bosni nastavljaju rat i
zločini: Sud osuđen na neuspjeh; Krezubi sud; Alibi: velike sile samo traže
načina da umire savjest, osumnjičeni istodobno sudjeluju u mirovnim
razgovorima pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda.
„Položili smo zakletvu 17. novembra i odlučili smo početkom decembra
otidi kudi", prisjeda se talijanski sudac Antonio Cassese, prvi predsjednik
Tribunala. „Postojali su samo suci, ništa drugo (...) U početku nismo imali ni
proračun. Ujedinjeni narodi našli su malo novca, nešto sasvim malo za
sljededa tri mjeseca, kao kad se daje djetetu uz preporuku da ne potroši sve
odjednom. Kako pokrenuti sud kad ne možete ni zaposliti ljude?" dodaje
njegova američka kolegica, Gabrielle Kirk McDonald. A Južnoafrikanac
Richard Goldstone, prvi tužitelj ICTY-a domede: „Kad sam stigao u Sud, u
augustu 1994., dvorane su bile prazne, bilo je samo nekoliko stolaca i
stolova. Čak i oni s najboljim namjerama prekrižili su Tribunal, da i ne
govorim o protivnicima pravosuđa."8
Nikada nije bilo volje za stvaranjem učinkovita i samostalna pravnog
instrumenta, a kredibilitet slatkorječivih proglasa zapadnih vlasti o
bezrezervnoj podršci borbi protiv nekažnjivosti vrlo je mali. Jer prema logici
viših državnih obzira, amnestija se uvijek smatrala glavnim diplomatskim
adutom. Ma kako odvažno izgledala, ova gesta samo je krinka koja skriva
hipokriziju velikih sila, kojima se žuri da na najjeftiniji način olakšaju savjest
na koju ih upozorava njihovo javno mnijenje, duboko potreseno zločinima
čiji opseg i strahota zaslužuju odgovor. Ovaj sud, koji donosi toliko nade, za
osnivače je samo izvor koristi. Vulgarno političko iskorištavanje jedne od
najljepših utopija, potiskivanja barbarstva. Jedino rješenje da se izbjegne
svaki zaplet koji bi doveo do međunarodnog vojnog uplitanja u Bosni.
Sredstvo kojemu je u najboljem slučaju namjena odvradanje zločinaca od
nastavljanja njihovih djela, i posebno, poticanje poticatelja na zločine da se
pokažu razumnijima za pregovaračkim stolom. Zastor nad nemodi, podlosti
i nesposobnosti velikih demokracija da zaustave čovjeka koji surovim
kampanjama etničkog čišdenja, u srcu Europe i pred očima međunarodnih
kamera, obnavlja najgora sjedanja iz Drugog svjetskog rata.
Ali Rezolucija 827 otvorit de ipak nove obzore. Jer ta inicijativa, unatoč
podvali, sadrži projekt koji donosi nadu, nadu u jačanje prava i kažnjavanje
zločinaca. Uloga ovoga suda nadilazi Vijede sigurnosti, nadilazi granice bivše
Jugoslavije, nadilazi legitimne težnje žrtava i međunarodnog javnog
mnijenja. Težnja za istinom i pravdom u svijetu koje još uvijek opsjedaju
demoni konačnog rješenja na vidljiv se način oduprla prešudivanju jednih i
otvorenom protivljenju drugih. Hladni rat spriječio je rađanje
međunarodnog pravosuđa, obedanog poslije ponora holokausta, u poletu
svečanog obedanja „nikad više".
Kad je bipolarni svijet nanovo spojen, mogao se konačno roditi projekt tako
dugo očekivanoga međunarodnog pravosuđa. Iako ga je donijela
međunarodna zajednica vrlo dvojbenih namjera, stalni Međunarodni
kazneni sud (ICC) pojavljuje se kao prirodni rezultat toga zahtjeva za
pravdom, koji se stalno
6 Albright Madeleine, svjedočenje na saslušanju na suđenju Biljani Plavšid,
ICTY, decembar 2002.
7 Pet stalnih članova su SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina.
Rusija, a naročito Kina, opredijelit de se za pasivnije držanje i nastavak svoje
politike, prepuštajudi ostalim trima stalnim članovima da rješavaju
probleme ICTY-a. Postaju aktivnije tek kad se dođe do ograničenja
proračuna i zagovaranja zatvaranja Suda.
8 Klarin Mirko i Vidakovid Mina, Unatoč svemu, Deset prvih godina
Tribunala, dokumentarac, Sense TV, Hag, 2003.
http://www.sense-agency.com.
vrada još od dvadesetih godina XX. stoljeda.9
Osnivanje Sudova u Nürnbergu
i Tokiju poslije Drugog svjetskog rata označava bitnu etapu u osvještavanju
potrebe za međunarodnim sudom koji de suditi za zločine protiv
čovječnosti. Ipak, ti prvi sudovi simboliziraju pravdu pobjednika. Otada su
države potpisale Ženevske konvencije u verziji iz 1949., što je sama bit
međunarodnog humanitarnog prava, te se obavezale da de progoniti sve
prekršitelje tih tekstova. Ali hladni rat presjekao je taj polet u korist
stvaranja stalne međunarodne jurisdikcije, neovisne o državama. Zločini su
se kao odvratna i gnusna litanija nastavili od Afrike do Kambodže, od
Kavkaza do Bliskog istoka. Staljinove čistke i kineska kulturna revolucija
ostale su nekažnjene. Crveni Kmeri smatrani su poštovanim sugovornicima
u času mirovnih pregovora. Diktatori iz Latinske Amerike mogli su
legalizirati delikt mišljenja i torturu jer je to bila zapreka širenju komunizma.
A Sadam Husein nije pobijeđen u prvom Zaljevskom ratu zato što je
pribjegao kemijskom oružju protiv civilnog kurdskog stanovništva.
Prema primjeru Sudova u Nürnbergu i Tokiju ICTY je zadužen da sudi za
genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Kao odgovor na genocid
koji sto dana hara Ruandom, ostavljajudi na zelenim brežuljcima te afričke
Švicarske blizu milion osakadenih lešina, Vijede sigurnosti osniva u
novembru 1994. drugi međunarodni kazneni sud. Ove dvije instance,
stvorene pod pokroviteljstvom UN-a pridonijet de ponovnom javljanju ideje
o stalnom međunarodnom pravosuđu.
Situacija je posebno povoljna za ostvarenje toga starog smjelog sna. Više
nema blokovske logike, sukoba nepomirljivih ideologija, prijetnje
apokalip-tičnim kaosom koju nosi atomsko oružje. Unatoč sve brojnijim
sukobima na periferiji -Balkan, Ruanda, Somalija, Čečenija itd. -poslije pada
Berlinskog zida čini se da su glavne opasnosti otklonjene. Osnovna načela
koja upravljaju našim demokracijama privlače sve više zemalja. Čini se da je
svijet zašao u novu eru. Neki čak vide da dolazi kraj Povijesti. Prilika koja se
tada javlja za stalni kazneni sud savršena je i, bez sumnje, jedinstvena. To
dokazuje, a posteriori, razdoblje nakon 11. septembra 2001. i veliki
međunarodni nered koji de se u njemu otkriti.
Od 15. juna do 15. jula 1998. Rimska konferencija zaključuje se stvaranjem
te nove i toliko očekivane sudske instance, stalnog Međunarodnog
kaznenog suda (ICC). Potpisivanje Rimskog ugovora 17. jula 1998. koji je
potpisalo sto dvadeset država predstavlja odlučan trenutak u nastupanju
međunarodne pravde s univerzalnom vokacijom, koja de možda jednog
dana uspjeti kažnjavati zločine i štititi vedi broj žrtava. Oparene iskustvom
dvaju Međunarodnih kaznenih sudova, tim čudovištem koje su stvorili, ali
koje im malo pomalo izmiče, države su nametnule stalnom Međunarodnom
kaznenom sudu (ICC) ograničenja koja ozbiljno sužavaju njegovo polje
djelovanja.10
Unatoč ovim ograničenjima, čini se ipak da je proces
nepovratno krenuo. Stalni Međunarodni kazneni sud (ICC) rađa se 11. aprila
2002. kad je dosegnut prag od
9 Ideja o međunarodnom kaznenom pravosuđu, nadležnom za suđenje
pojedincima odgovornima za međunarodne zločine, nije nova. Pokušala se
ostvariti kroz cijelo XX. stoljede. Ideja o sudu za kažnjavanje zločina
Wilhelma II., koja se sugerira Versajskim ugovorom 1919. napuštena je, kao
i međunarodne jurisdikcije koje je trebalo stvoriti da bi stupila na snagu
Ženevska konvencija iz 1937. o prevenciji i represiji terorizma, Njujorška
konvencija iz 1948. o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida i
Konvencija o suzbijanju i prevenciji zločina aparthejda iz 1973.
10 Suprotno ICTY-u, stalni Međunarodni kazneni sud (ICC) primjenjuje
načelo komplementarnosti i nema, dakle, prvenstvo pred nacionalnim
sudstvima. Teorijski, stalni Međunarodni kazneni sud jedinio je mjesto gdje
je kaznena pravda planetarno nadležna, bez geografskog ograničenja. Ali
buduči da je uspostavljen ugovorom, u praksi je nadležan samo na području
zemalja potpisnica. A svaka je zemlja slobodna da ga potpiše ili ne potpiše.
Ovlasti tužitelja smanjene su njegovom obavezom da traži dozvolu sudaca
za pokretanje istraga. Uostalom, članak 124 njegova statuta, uveden na
inicijativu Francuske, omoguduje svakoj državi da na sedam godina odbije
nadležnost Suda za pretpostavljene ratne zločine počinjene na njezinu
teritoriju. Osim toga, članak 98. dopušta državama koje nisu potpisnice da
izuzmu od nadležnosti Suda svoje građane ako počine zločin unutar granica
zemalja potpisnica Ugovora, naročito ako potpišu bilateralni ugovor sa
zemljama članicama. Ova ograničenja, koja su nametnule velike sile, imaju
za cilj u prvom redu zaštititi njihov nacionalni suverenitet i suziti polje
djelovanja međunarodnog sudstva.
šezdeset zemalja koje su ratificirale Rimski sporazum. Počinje djelovati 1.
jula 2002.11
Namjena mu je da sudi za genocid, zločine protiv čovječnosti i
ratne zločine, zločine počinjene najčešde uz pomod lokalnih vlasti koje su,
zbog toga, rijetko sklone kažnjavati ih pred svojim sudovima. Tako svaki
novi Pol Pot, Augusto Pinochet ili Sadam Husein više nede modi djelovati
potpuno nekažnjeno.
Žrtve nose u sebi zahtjev za riječju istine i pravde, bez čega se ne mogu
oporaviti poslije genocida ili svakog drugog masovnog zločina. Hvataju se za
tu nadu koja se rađa pojavom međunarodnih kaznenih sudova. U tome
traže spas. Kao i ostatak čovječanstva koje zna da je ranjivo. Koje zna i da ga
je samo poredak koji nadilazi granice i sebi namede prag nedopustivoga kao
jedinicu vrijednosti, sposoban zaštititi od skretanja politike i od rata. To je
uloga sudbenog reda u službi Čovjeka i njegovih prava, naslijeđena od
Nirnberškog suda, obogadena odonda brojnim međunarodnim
konvencijama. Upravo taj red pokušavaju uvesti međunarodne pravosudne
ustanove. Ali one se kredu po miniranom terenu jer toliko mogu ponekad
biti suprotstavljeni prioriteti međunarodne pravde i međunarodne politike.
Međunarodno kazneno sudstvo nastupilo je pod znakom jednog
nesporazuma, čak prijevare. Jer su moral i pravo korišteni da prikriju
odustajanje. Usudili bi se redi, izdaju, jer to odustajanje od prekida zamaha
okrutnosti u srcu Europe neizbježno je pomaklo granice nedopustivoga.
Velike sile su u ICTY-u gledale tek civiliziran način pokazivanja snage, jedno
od oružja u službi mira. Njime su mahale kao Damoklovim mačem kako bi
prijetile najodgovornijima i ubrzali pregovore. Viši državni obziri ponudili su
tako ratnim vođama izbor između mira ili zatvora. Da bi usporili njegov
sudbeni žar i izbjegli da ugrozi izglede za mir ili da „ne postane štetan za rad
diplomata" novi instrument morao je ostati pod nadzorom. Pa i pod cijenu
da se poništi njegovo djelovanje. Međunarodni kazneni sud za bivšu
Jugoslaviju (ICTY), bez sumnje više nego i jedan drugi, zamišljen je da u
prvom redu služi politici, a ne pravdi. Obedanja velikih demokratskih sila
bile su samo tlapnje. Štititi istinu i pravdu samo kad su politički korisne, a
pobijati ih svaki put kad to nisu, pod izlikom da bi slijepo pokoravanje
moralnom imperativu, ne brinudi za posljedice, bilo kobno za političke vlasti
svjedoči o zabrinjavajudoj zbrci. Jer međunarodna pravda ne ovisi o
apstraktnom ili apsolutnom moralu koji bi svojim lancima zarobio političke
vlasti do te mjere da ih učini nemodnima i tako dovede svijet u opasnost.
Ona se zasniva na skupu imperativnih i jasnih pravila kojima je cilj zaštititi
čovječanstvo od najtežih patnji koje mu se nanose i na koje su se same
države obavezale prihvadanjem međunarodnih konvencija poslije traume
holokausta. Međunarodna pravda nije u suprotnosti s mirom zato što
odbija nekažnjivost, kako joj prečesto predbacuju diplomati. Ona je, baš
naprotiv, jedan od uvjeta mira do kojega dovodi voljom da prekine s
nekažnjivošdu.
U tom kontekstu sumnjičenja teško je Sudu učvrstiti samostalan položaj, a
da ne dobije žestokih udaraca. Povijest Međunarodnog kaznenog suda
povijest je igrača džuda zalutalog u boksački ring usred prvenstva teške
kategorije. Gurnut usred džungle međunarodnih odnosa, u ulozi je novajlije
odmah bačenog na pod, ali dovoljno okretnog da se pridigne poslije svakog
spektakularnog nokauta i tako spriječi protivnika da lako zaključi borbu.
Zakulisne kuhinje međunarodnih poslova sličnije su zadimljenom dumezu iz
filma Lovac na jelene (The Deer Hunter), gdje su sve igre namještene, nego
idiličnim slikama koje nam prikazuju nalickani diplomati razglabajudi o
svijetu, gotovo tiho, u raskošnim salonima neke palače ili konferencijskog
centra. Međunarodni kazneni sud duguje svoje preživljavanje i svoje
uspjehe samo snazi i legitimnosti svojeg mandata koji nalaže kazneni
progon odgovornih za masovne zločine. Od pritajenih ratova do silovite
razmjene vatre, od zavrtanja ruke do njezina stiska, od definitivnih prekida
do kratkotrajnih zbližavanja, politička i sudbena vlast ne slažu se dobro na
međunarodnoj pozornici gdje se trude zajednički djelovati. To ne čudi, s
obzirom da utjelovljuju dvije različite logike, od kojih jedna djeluje u ime
posebnoga, nacionalne suverenosti, viših državnih razloga; druga u ime
univerzalnosti osnovnih vrijednosti čovječanstva i u ime zakona. Kako bi se
uskladili ti odnosi, morat de se čekati da, kao u demokracijama, odnosi
političke modi
11 Sredinom 2007. sto i četiri od sto devedeset i jedne zemlje članice
Ujedinjenih naroda ratificiralo je Stalni međunarodni kazneni sud (ICC).
SAD, Kina, Rusija, Indija i Izrael ostaju među zemljama koje koje nisu
ratificirale taj Ugovor.
prestanu priječiti izvršavanje sudbene vlasti i da ne budu zapreka njezinoj
nezavisnosti. Pravda je bez toga promašen projekt, osuđen na neuspjeh.
Bez ikakve sumnje lakše je okupljati oko najmanjeg zajedničkog nazivnika i
izgrađivati komercijalnu stranu globalizacije nego graditi njezinu
pravosudnu stranu oko najviših standarda o kojima nema cjenkanja, kako
onih pravnih tako i oko strogih obaveza kao što je odgovornost pred
zakonom za svoja djela čak i kad zauzimamo najviše funkcije.
U međuvremenu, nastavit de se ovo sučeljavanje između međunarodnih
pravosudnih instanci koje ne žele biti pretvorene u političke instrumente i
političke klase koja ne želi biti talac međunarodnih pravosudnih instanci.
Međunarodni sudovi traže nezavisnost, a političke vođe žele zadržati
mogudnost nepoštovanja pravila kad ona ograničavaju njihovu mogudnost
djelovanja na međunarodnoj pozornici. Međunarodni kazneni sudovi, a
danas još više stalni Međunarodni sud pravde, oslobodit de se utjecaja
politike samo ako bez prestanka zahtijevaju neovisnost koja im po pravu
pripada. I umjesto da odmah proglašavamo neuspjeh međunarodne
pravde, upitajmo se najprije treba li osuđivati tu pravdu u začetku zato što
do sada nije znala osvojiti svoju neovisnost bez koje ne može postati
univerzalnom, ili treba prije optuživati volju država da joj stalno sužavaju
područje djelovanja.
Nemojmo nikada zaboraviti: čak i ako se danas nametnuo kao preteča
međunarodnog prava u nastajanju, ICTY nije ni stvoren da uspije. Ma koliko
se to činilo šokantnim, nije stvoren zato da sudi najodgovornijim političkim i
vojnim dužnosnicima za krvoprolida u bivšoj Jugoslaviji, nego da bi se moglo
cjenkati dajudi im nekažnjivost u zamjenu za mir. A svi su znali i prirodu i
obujam zločina, kao i imena glavnih osumnjičenih. Lawrence Eagleburger,
američki državni tajnik otkrio je to 16. decembra 1992. u Ženevi, nekoliko
dana prije napuštanja svojih funkcija: „Vrlo dobro znamo da su izvršeni
zločini protiv čovječnosti; znamo i kada i gdje. Znamo i koje su snage izvršile
te zločine, poznati su nam i vođe koji su zapovijedali. A znamo i političke
vođe
o kojima su ovisili i još uvijek ovise ti vojni zapovjednici." Na popisu
osumnjičenih ratnih zločinaca koji je šef američke diplomacije dao javnosti
nalazili su se ved onda Slobodan Miloševid, Radovan Karadžid, Ratko Mladid,
Vojislav Šešelj, Željko Ražnatovid-Arkan. Izbor da izvršavanje pravde
podrede imperativu mira i tako odgode progon najviših odgovornih
političkih i vojnih dužnosnika, u nadi da de najbrže zaustaviti patnje i da de
pregovarati, nije dokazao svoju učinkovitost. Baš naprotiv. Mirovni planovi
odbacivali su se jedan za drugim. Rat se nastavio, kao i beskonačni niz
zločina. Srebrenica, najvedi pokolj ikada počinjen u Europi poslije 1945., nije
spriječen u julu 1995. Što je još gore, počinili su ga oni kojima je dopušteno
da slobodno provode svoje ubilačko ludilo misledi da de biti oslobođeni
odgovornosti jer su tada bili uključeni u mirovni proces. Tako velike sile od
1999. nemaju drugog oružja nego vojnu akciju kako bi zaustavile novo
prolijevanje krvi, ovaj put na Kosovu. Odgovorni za ovaj novi ubilački pohod
nije nitko drugi nego Miloševid i njegovi pladeni ubojice, svi oni koji su ved
bili na popisu osumnjičenih ratnih zločinaca iz 1992.12
Velike i male diplomatske nagodbe u prilog ovih osumnjičenika nizanjem
godina i masovnih grobnica poništavale su od samog početka svaku
međunarodnu vjerodostojnost jer su ih sve strane shvadale kao odustajanja
od naših vrijednosti i naših demokratskih načela. Prijetnja da de jednog
dana odgovarati za svoje zločine čak i državni poglavari, dakle pravosudna
funkcija odvradanja, ostala je nedjelotvorna jer nije bila vjerodostojna.
Dokle god dvostruki standardi i nekažnjivost ostanu kao jedno od glavnih
oružja u arsenalu realpolitike, sudska prijetnja bit de uzaludna. A dokle god
sudbena vlast ne uspije nadi svoje pravo mjesto u odnosima modi koji i dalje
vladaju u međunarodnim odnosima i dok se ona ne ostvaruje uz bok
političke vlasti, da bi djelovale zajedno i komplementarno, u svijetu demo
biti izloženi nepravdi i opasnosti, koje cinizam i sramotne nagodbe samo još
više ohrabruju. Dokle god realpolitika bude značila kukavičluk i izdaju
osnovnih i univerzalnih vrijednosti, a ne sinonim zdravog razuma, mudrosti
i dosljednosti u traganju za rješenjima koja poštuju ta načela, novi
Miloševidi od zločina de graditi sustav, Bin Laden de težiti uništenju svojih
bivših saveznika, novi Sadami Huseini koristit de se plinom za vršenje
genocida, Joseph Kony nede
12 Uz iznimku Radovana Karadžida koji, kako se čini, nije nikako povezan sa
zločinima počinjenima na Kosovu. Naprotiv, Mladid, tada aktivni časnik
srpsko-crnogorske vojske, iako je ved bio optužen, otišao je barem jedanput
na Kosovo za vrijeme kampanje etničkog čišdenja koju je provodio Beograd.
predati oružje dok ne bude amnestiran, Iran de se predavati u ruke
piromana, Bliski istok de i dalje uzgajati plodove gnjeva, a Rusija i Kina više
de voljeti kapitalizam nego demokraciju i ljudska prava.
Sav napredak naših demokracija u zaštiti ljudskog bida i nada da te
vrijednosti napreduju u svijetu bit de uzaludni. Nastupanjem
međunarodnog prava na prijelazu stoljeda, zahvaljujudi utopiji koja je
postala stvarnost, vjerovalo se da de pravo napredovati i nametnuti se,
postupno, kao sredstvo mirnog reguliranja ljudskih odnosa na planetarnoj
razini, tamo gdje je vladala samo sila. Slavi se uzmicanje nekažnjivosti.
Krupnim koracima, kako kažu. To se razumije. Zločini, najčešde
nekažnjavani, konačno dolaze pred sud. Šefovi država, donedavno sigurni
da nikada nede morati odgovarati za svoja djela, više ne mogu mirno
spavati. Uhidenja Slobodana Miloševida, Augusta Pinocheta, Jeana
Kambanda,13
Charlesa Taylora ili Sadama Huseina primjeri su koji potvrđuju
ovaj sretni razvoj. Pravda je još nesavršena u svojem funkcioniranju, ali
njezin je napredak nepobitan. Neki čak, bez sumnje malo prerano, smatraju
daje „nepovratan". Stvaranje stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC),
koji je plod spoja utopije i tvrdoglavosti, pruža sada sve vedem broju žrtava
nadu da de se modi osloboditi strašnog tereta nepopravljive prošlosti, ne
morajudi pribjegavati osveti.
ICTY se podiže, sve više i više, ponekad mukotrpno, ali uspijeva ostati u
ringu. Znao je tu unaprijed izgubljenu bitku, u kojoj se nitko nije kladio u
njegove izglede da se odupre, pa i samo za koji časak, pretvoriti u
uzbudljivu borbu čiji ishod i danas ostaje nepredvidljiv. Namjera mi je
ispričati vam upravo tu neočekivanu utakmicu, u kojoj je sve sumnjivo, a
privid još varljiviji nego obično.
I. POGLAVLJE
Sporazum nade, ili kad politika i pravda djeluju složno
„Svima onima koji su savjetovali izručenje Slobodana Miloševida jasno sam
odgovorio: 'Ne.' Haški sud je politička institucija koja nema ničeg
međunarodnog. To je američki sud."14
Toga 5. oktobra 2000. Vojislav
Koštunica slavi svoju pobjedu. Upravo je izabran za predsjednika jedne od
federalnih republika Jugoslavije, svedene na Srbiju i Crnu Goru. Toga dana
Srbija je izišla na ulice da zbaci onoga koji je trinaest godina vladao kao
gospodar i od 24. septembra odbijao priznati izborni poraz. Napušten od
svoje policije, koja je stala uz prosvjednike i od vojske koja mu je uskratila
poslušnost i odbila ugušiti pobunu u krvi, Miloševid je prisiljen povudi se. Ali
zahtijeva od svojeg nasljednika obedanje da nede biti predan
međunarodnom pravosuđu. Koštunica ne namjerava prekinuti srpski
nacionalistički pothvat ni osuditi zločine počinjene u njegovo ime. Prihvada i
osigurava mu zaštitu vojske. Srušenom diktatoru dopušteno je da ostane u
predsjedničkoj vili, na zelenim uzvisinama Beograda, uz dobru zaštitu
elitnih jedinica. Modi de se baviti svojim poslovima i voditi svoju stranku.
Miloševid, poticatelj velike vedine zločina koji su uprljali tlo bivše
Jugoslavije, iznad zakona je.15
Zbog olakšanja Miloševidevim rušenjem koje su one poticale od rata na
Kosovu, velike sile ne osuđuju odluku novog šefa države. "Situacija je
delikatna. SAD se veseli događajima u Beogradu, ali traži od vas da budete
razumni. Nemojte u ovom trenutku zahtijevati Miloševidevo izručenje,
radije budite suzdržani",
13 Jean Kambanda bio je predsjednik Vlade Ruande u vrijeme genocida.
Uhiden je 1997. u Keniji; u obrani je priznao krivnju za genocid i osuđen je
1998. na doživotni zatvor, a presuda je potvrđena i u žalbenom postupku
2000. g.
14 Ovaj, kao i svi kasniji navodi srpskih dužnosnika u knjizi, preneseni su iz
francuskog izvornika, i u tom obliku ih objavljujemo (op. ur.)
15 Hartmann Florence, Miloševid, la diagonale du fou (Miloševid, dijagonala
luđaka), prošireno izdanje, Folio Gallimard, Pariš, 2002, str. 556. -601.
objašnjava Madeleine Albright koja telefonira Carli del Ponte 6. oktobra
2000. krajem dana. Tužiteljica Haškog suda pristaje. Ali upozorava: „Kad
ova opasnost bude otklonjena, morat de se promijeniti strategija." Zapad se
boji štete koju bi u ovom prijelaznom razdoblju mogao nanijeti pravni
idealizam. Posebno nakon odluke Europske unije, 9. oktobra, da ukine
zračni i naftni embargo koji je Srbija trpjela od 1998., a da pritom nije
spomenuto postojanje međunarodnog uhidbenog naloga protiv Miloševida.
Carla del Ponte prijeti da de upozoriti na šutnju zapadnih prijestolnica.
Madeleine Albright naziva je 10. oktobra: „Molim Vas. I dalje se
suzdržavajte od govorenja tisku o Miloševidu i o nužnosti da bude predan."
Carla del Ponte još uvijek nema u Beogradu sugovornika kojemu može
predati uhidbeni nalog i mora čekati rezultate parlamentarnih izbora u
decembru 2000. g. i uspostavu demokratske vlade kako bi tražila primjenu
zakona. Ali u međuvremenu, ako prihvada smiriti igru, ipak želi upozoriti
zapadnjake na odgovornost i nagovoriti ih da polagano pripremaju teren.
Hubert Vedrine, francuski ministar vanjskih poslova otišao je u Beograd u
ime Europske unije kojoj predsjeda Francuska pozdraviti onoga koji je
srušio Miloševida. Carla Del Ponte zove ga nakon njegova povratka, 11.
oktobra. „Haški sud nije prioritet za predsjednika Koštunicu. Njegov je
prioritet preuzimanje političke kontrole u institucijama i uspostavljanje
nove vlasti. Ne protivi se predaji Miloševida sudstvu, ali želi da to bude
najprije u Srbiji, za zločine u Srbiji. Traži da se ne poteže pitanje Haga do
parlamentarnih izbora u decembru", inzistira šef francuske diplomacije. A
zatim dodaje: „Govorit demo o Miloševidevoj bududnosti u Biarritzu."
Petnaestorica prostiru crveni tepih Koštunici, kojega je Francuska 14.
oktobra pozvala na sastanak vrha šefova država i vlada Europske unije u
tom ljetovalištu na atlantskoj obali. Europa se dogovara da ne poduzima
ništa što bi moglo ugroziti promjene do kojih je došlo u Srbiji i otežati
zadatak Koštunici. ,,A kad za to dođe vrijeme, nove de vlasti svakako morati
dati odgovore na pitanja o kojima smo razgovarali, u prvom redu mislim na
sudbinu Miloševida", brani se predsjednik Jacques Chirac. Parlamentarni
izbori 23. decembra potvrđuju pobjedu demokratske opozicije i dovode
njezina prvaka Zorana Đinđida na mjesto predsjednika vlade. Zoran Đinđid
pripada onim demokratima koji su tražili neodložno izručenje Miloševida
Hagu uvečer 5. oktobra 2000. Želi predati Miloševida pravdi zbog ubojstava
i pokušaja ubojstava srpskih opozicionista i zbog posvemašnje pljačke
njegove zemlje, ali i zbog zločina na Kosovu zbog kojih ga potražuje ICTY. I
to on otvoreno najavljuje pri preuzimanju dužnosti. „Moja zaštita ovisi o
predsjedniku Koštunici", odmah odgovara Miloševid u intervjuu talijanskom
listu La Štampa, u kojemu uspoređuje Haški sud s „koncentracijskim
logorom" koji su osnovali zapadnjaci da bi „progonili Srbe".
Đinđid prvi put susrede Carlu del Ponte 25. januara 2001., za vrijeme prvog
posjeta tužiteljice Srbiji. Koštunica, novi predsjednik Republike, upravo je
iznio pred nju oštru optužnicu protiv Haškog suda i dao do znanja da odbija
svaku suradnju. Njegov stav ne razlikuje se nimalo od Miloševideva.
Nasuprot tomu, srbijanski predsjednik vlade predlaže zajedničku akciju.
Đinđid želi izvudi Srbiju iz Miloševideve ere i rehabilitirati je na
međunarodnoj sceni. Želi uspostaviti program djelotvorne suradnje s
Haškim sudom tako da ne destabilizira zemlju. Od trideset sedam
optuženika u bijegu od Haškog suda, dvadesetak bjegunaca našlo je
sklonište u Srbiji. „Moramo zajedno identificirati prioritete. Miloševid bi
morao biti uhapšen za mjesec dana zbog korupcije, ali možemo mu suditi i
za ratne zločine. Još nemamo kontrolu nad policijom, tajnim službama i
vojskom, taj proces de potrajati. Moramo također objasniti ljudima što se
dogodilo, da se pravda mora provesti, da to radimo zbog nas, a ne zato što
to traži Haški sud. Vlada de morati odgovarati na izazove napredujudi
polagano. Mislim da bi Radovan Karadžid, Ratko Mladid, optuženi za
Srebrenicu, ili oni za Vukovar, morali prvi idi u Hag. Tu ne bi smjelo biti
problema. Miloševid de dodi odmah za njima, jer zasada je prerano."
Sporazum Đinđid -del Ponte
Rijetke su situacije u kojima se političko djelovanje podudara s djelovanjem
pravosuđa na međunarodnoj sceni. Još su rjeđe one kojima je cilj uskladiti
međunarodnu pravdu i vođenje unutarnjih poslova. Đinđid želi djelovati. Ni
časa ne sumnja da je Miloševidu mjesto u zatvoru. Ali Srbi bi htjeli da mu se
sudi za patnje koje je nanio svojem narodu, da plati što je uništio Srbiju i
izgubio četiri rata. Ne žele biti prisiljeni suočiti se s pitanjem zločina koje je
počinio, najčešde uz njihov pristanak, u Hrvatskoj, u Bosni ili na Kosovu.
Ipak, Đinđid im pokušava to redi. Čim je preuzeo svoju funkciju, izjavljuje da
postoje vrlo teški dokazi o Miloševidevim zločinima protiv Albanaca.
Pokazat de im to u maju otkrivajudi postojanje grobnica pred vratima
Beograda i na više drugih mjesta u Srbiji, gdje je Miloševid dao prenijeti oko
hiljadu žrtava kako bi uklonio neke tragove svog nečasnog djela na Kosovu.
Trudi se objasniti im da ti zločini ne mogu ostati nekažnjeni ako Srbija želi
prekinuti sa svojom prošlošdu i povezati se sa svijetom. Zna i to da
srbijansko pravosuđe, paralizirano Miloševidevom erom, još ne može
zamijeniti Haški sud i da bi, čak i kad bi to pokušalo, uronilo Srbiju u
razdoblje još vede nestabilnosti. Osim toga, treba udaljiti Miloševida,
definitivno mu oduzeti sposobnost da šteti, razbiti laž koju pokušava
održavati nastavljajudi svoje sudjelovanje u političkom životu s obzirom na
to da je ostao šef stranke, najjače u novoj opoziciji. U toj situaciji za koju
Đinđid zna da je neodrživa i da osuđuje na neuspjeh svaki pokušaj
dubinskog reformiranja Srbije, Haški sud je za njega najbolje rješenje. U
njemu vidi sredstvo povezivanja prava i političkog djelovanja. Upravo taj
spoj, taj susret dviju vlasti, koje se često percipiraju kao suprotstavljene na
području međunarodnih odnosa, bit de pokretač isporučivanja Miloševida u
neočekivano kratkom roku. Taj susret simbolizira susret dviju podjednako
odlučnih osobnosti. Tužiteljica Haškog suda koja, prvi put u povijesti, hode
izvesti pred međunarodno sudstvo jednog šefa države. I predsjednik
srbijanske vlade koji želi iščupati iz Srbije čovjeka koji je „glavni faktor
nestabilnosti" u njegovoj zemlji.
Unatoč prividima, unatoč percepciji koja je ostala, pakt između Đinđi-da i
Carle del Ponte zapečaden je bez znanja velikih sila. Unatoč Đinđidevim
stavovima, Zapad preporučuje oprez i šutnju. Ukočena zbog krhkosti
srpskih demokrata, Europa je upadljivo odsutna i ne razumije kakve to
opasnosti nosi. I ne grabi prilike koje se pojavljuju da spoje pravo i
diplomaciju. Nasuprot tomu, SAD, neko vrijeme povučen zbog promjene
administracije, pokazat de sposobnost prilagođivanja, koju de bez sumnje
još više olakšati njegov ponos što se proglašava prvakom međunarodne
pravde. Na to de utjecati i Miloševidev status.16
Ni Miloševidev status nije
bez utjecaja. Jer stav velikih prema pravu ciničan je i selektivan. Od
NATO-ove intervencije u vrijeme rata na Kosovu Miloševid je postao
„neprijatelj". Poslije toliko godina zapadnjačke susretljivosti prema
sugovorniku koji je neophodan, dakle nedodirljiv, Miloševid postaje u
njihovim očima izvediv pred pravdu, na neki način lišen privilegije
nekažnjivosti. U tom posebnom kontekstu Amerikancima nije teško
razumjeti kako bi golemu korist imali pridružujudi se Đindidu i Carli del
Ponte, i voditi dvostruku politiku koja u isti mah pogoduje njihovim
interesima i interesima međunarodne pravde. Ali njihova uloga u
predavanju Miloševida Haškom sudu bit de u konačnici sasvim
drugorazredna.
Srbija je, doduše, izložena američkim pritiscima, a isto tako i europskim, ali
ni Washington ni Bruxelles ne zahtijevaju izručenje Miloševida Haškom
sudu. Krajem februara Ana Lindt, ministrica vanjskih poslova Švedske, koja
predsjedava Europskom unijom u prvom polugodištu 2001., objašnjava
Carli del Ponte: „Želimo da brzo počnu djelovati, ali za razliku od SAD-a ne
želimo postaviti ultimatum. Moraju izvesti jedno uhidenje prije kraja marta,
ne nužno Miloševidevo, može nekog drugog optuženika ako žele. Tu im
poruku prenosimo." SAD je postavio jedanaest uvjeta za isplatu financijske
pomodi, namijenjene te godine Srbiji. Postavio ih je Kongres koji mora dati
zeleno svjetlo američkoj administraciji da bi se novac dodijelio. To je proces
„provjere" kojoj se podvrgavaju „problematične zemlje" među kojima je i
Srbija. Prethodne godine
16 SAD se proglašava prvakom međunarodne pravde iako nije ratificirao
međunarodne instrumente i često radije primjenjuje svoje vojne pravne
propise nego međunarodne konvencije. Osim najnovijih primjera u vezi s
Irakom, za potpuniji povijesni pregled pročitajte izvrsno djelo: Power
Samantha, A problem from Hell, America and the Age of Genocide,
Perennial, New York, 2002.
SAD je tražio uklanjanje Miloševida s vlasti u zamjenu za financijsku pomod.
Sada je uvjetuju pokretanjem reformi, ali i dokazom prave suradnje s
Haškim sudom. Drugim riječima, traže uhidenje Miloševida ne zahtijevajudi
njegovo izručenje, prebacivanje u Hag barem jednog optuženoga i
prihvadanje zakona koji zahtijeva Koštunica da bi pokrenuo bilo kakav oblik
suradnje s Tribunalom. Kongres mora donijeti odluku najkasnije do 31.
marta. Politički realizam bez sumnje podržao bi kompromis i pretvorio ove
uvjete u skromne želje, toliko je Srbiji trebao taj novac da podrži
demokratsku tranziciju, da ih Đinđid nije pretekao.
Prema Miloševidevu uhidenju
Sutradan nakon posjeta Carle del Ponte Beogradu, Đinđid javno izjavljuje da
„izručenje Miloševida Hagu ne bi bila previsoka cijena za pristup Europi".
Đinđid održava obedanje. Beogradski javni tužitelj otvorio je istragu protiv
Miloševida za korupciju i zloporabu vlasti. Bivši šef države ne samo da je
opljačkao i u crno zavio dobar dio bivše Jugoslavije nego je orobio Srbiju i
nakupio više milijardi dolara na računima u stranim bankama. Ali dokaze je
teško prikupiti, pogotovo na brzinu. Mjesec dana poslije Đinđid traži još
jedan susret s Carlom del Ponte, ali želi da ostane u tajnosti. Nalaze se u
subotu 3. marta u Luganu, rodnom gradu gospođe iz Ticina. U uredu šefa
kantonalne policije, koji ga je rado stavio na raspolaganje kako bi se
izbjegao publicitet, tužiteljica Haškog suda i srbijanski premijer razgovaraju
dva duga sata u četiri oka. Srbin iznosi podrobnu sliku političke situacije u
svojoj zemlji. Miloševid i dalje vodi svoju socijalističku stranku i uživa u ulozi
šefa opozicije nestrpljivo očekujudi čas osvete. Kao što je to osjetio navečer
5. oktobra, Đinđid mora udaljiti Miloševida ako želi pokrenuti zemlju.
Objašnjava Carli del Ponte da mu je potrebna podrška SAD-a i njegova
ekonomska pomod. Želi, dakle, uhititi Slobodana Miloševida prije 31. marta,
datuma certifikacije američkog Kongresa. Međutim Koštunica je zapreka
njegovim planovima. Srbijanski predsjednik, koji sumnjiči Đinđida da želi
izručiti Miloševida Hagu, traži od vojne obavještajne službe da ga nadzire.
Đinđid se na to žali. Kaže da de ga Koštunica pokušati srušiti. Đinđid, dakle,
predlaže da se Miloševida smjesti iza rešetaka najprije u Beogradu pa da se
čeka pogodniji trenutak za izručenje Haškom sudu. U međuvremenu de
osigurati dobrovoljnu predaju jednoga ili dvaju optuženika Haškog suda,
kao dokaz volje njegove vlade da surađuje s međunarodnim pravosuđem.17
Zatim Đinđid nastavlja: „Miloševid de za nekoliko dana biti ispitivan zbog
svoje upletenosti u pokušaj ubojstva Vuka Draškovida (jednog od lidera
srpske opozicije, člana nove vedine; op. a.). Bit de optužen i za korupciju, za
zloupotrebu položaja i izborne prevare. To de ovisiti o dokazima koje
uspijemo skupiti do 15. marta kad mislimo zatražiti njegovo uhidenje.
Naravno, bit de uhapšen za druge zločine, a ne one koji vas zanimaju. Ali bit
de nam nemogude zadržati ga u pritvoru jako dugo. Dakle, izručit du vam ga,
ako je potrebno čak i otmicom. Samo, ne mogu vam još redi kada."
Krajem marta srpsko pravosuđe ne raspolaže s dovoljno dokaza da optuži
Miloševida, ali ipak s dostatno da zatraži istragu. Na putu za Washington
Đinđid je 20. marta presjedao u amsterdamskoj zračnoj luci. Carla del Ponte
dolazi tamo na drugi tajni sastanak. Iznenađena je jer im nizozemska
policija ne uspijeva nadi privatni salon. Carla del Ponte i Đinđid traže od
tjelesne garde da se udalji i šedu se hodnicima zračne luke u Schipolu kao
dva obična putnika. „Napredujemo, uhitit demo Miloševida za koji dan. Ali
imamo problem s američkim ultimatumom. Ne želimo ostaviti dojam da
djelujemo pod američkim pritiskom. Bilo bi možda bolje da pričekamo
početak aprila umjesto 31. marta. Sto se tiče zelenog svjetla za suradnju s
Tribunalom, Koštunica i dalje oklijeva. Zahtijeva da se to uredi zakonom, ali
nam ne kaže kad de parlament zasjedati. Obedao je uskoro, ali sad kaže da
ne zna."
Rok „certifikacije" američkog Kongresa daje alibi Đinđidu da prisili na
djelovanje one koji su Miloševidu obedali imunitet. Premijer koristi
Koštunicino putovanje u Ženevu da uhiti Miloševida. No on nije odgovorio
na poziv suca koji ga je trebao ispitati u okviru istrage koja je u toku.
Tridesetog marta specijalna policija
17 Blagoje Simid bit de premješten u Hag sljededeg tjedna, Milorad Štakid,
također optužen u predmetu logora u Prijedoru, predan je 23. marta 2001.
Sama Srbija ima tada na svojem području oko osamnaest bjegunaca.
opkolila je vilu. Ali umiješala se vojska. Akcija je zaustavljena. Na povratku u
Beograd, 31. marta, Koštunica se opire, ali na kraju popušta. Televizije
cijelog svijeta stigle su u srpsku prijestolnicu i očekuju ishod te borbe.
Beograd više ne može ustuknuti, o tome ovisi odluka Kongresa. Koštunica
prihvada zapovjediti vojsci da propuste policijske snage, u zamjenu za
uvjeravanje da Miloševid nede biti izručen Haškom sudu. Miloševid
postavlja isti uvjet kad je pristao da se preda poslije deset sati pregovora. U
zoru 1. aprila ulazi u prostor Centralnog zatvora u Beogradu.
Europski otpori
„Ovo nas obedanje ni na što ne obavezuje. Nismo ga stavili u avion za Hag,
a to je i tražio. Ispoštovali smo svoje obedanje", objašnjava Đinđid Carli del
Ponte u telefonskom razgovoru. Tužiteljica više nema sumnji, premijer
namjerava idi do kraja. Miloševid de uskoro biti u Hagu. Ali sada joj
preostaje uvjeriti Europljane i Amerikance da potaknu završnu fazu
-izručivanje. Igra nije unaprijed dobivena jer nitko ne tjera beogradske vlasti
da predaju Miloševida međunarodnoj pravdi. Zatvaranje bivšeg šefa države
nije izazvalo nikakve potrese u Srbiji. Umirene, velike sile čini se da se time
zadovoljavaju. Ne vide zapreke u tome da Srbija oklijeva predati svojeg
bivšeg poglavara međunarodnoj pravdi, i tako potvrdi svoju opredjeljenost
za funkcioniranje pravne države. Jer, konačno, za njih je međunarodna
pravda samo međupostaja dok se ne osvijesti suverenitet, trenutno znatno
narušen zbog zločinačke državne politike. Sad kad je Miloševid srušen i
bačen u zatvor, Srbija može ponovno zahtijevati da joj se prizna legitimni
unutarnji suverenitet i sama suditi svojem tiraninu. Ali zapadnjaci
zaboravljaju razmjere i geografiju zločina, zaboravljaju da se golema vedina
njegovih žrtava nalazi izvan Srbije, zanemaruju slabost unutarnjeg
pravosudnog sustava koji nije ni očišden ni reformiran, i konačno prikrivaju
činjenicu da je Miloševid u svojoj zemlji optužen samo za korupciju i
zloporabu vlasti, a ne za zločine protiv čovječnosti. Ponovo se javlja njihov
otpor činjenici da jedan šef države odgovara za svoje zločine i još više
učvršduju Miloševida u uvjerenju da nikada nede biti izručen Haškom sudu.
Ne toliko zato što se Srbi tome suprotstavljaju, koliko stoga što de oni koji
su na istom položaju odbiti igrati protiv jednog od svojih kolega, stvarajudi
tako vrlo nezgodan presedan. Miloševid je uvjeren da de se uskoro izvudi.
Ali Haški sud nede ustuknuti pred jednodušnim stavom da se odgodi
njegovo prebacivanje u Hag. Požuruje se podsjetiti na prvenstvo
nadležnosti koje mu je dodijeljeno u odnosu na nacionalna pravosuđa i ved
6. aprila šalje svojeg činovnika u Beograd kako bi predao Miloševidu
međunarodni uhidbeni nalog.
"Preblizu smo cilju da bismo odustali", zauzima se Carla del Ponte u
prijestolnicama. Ali Europa ostaje gluha i podijeljena. Francuska, koja je
dala inicijativu za osnivanje Haškog suda, možda de je podržati. Carla del
Ponte odlazi u Pariz 2. maja 2001. Ali prethodno daje intervju Le Mondeu i
u njemu poziva na „žurno izručivanje optuženog Miloševida, kao i svih
drugih optuženih". Ona tu poziva i na aktivniju podršku međunarodne
zajednice pri uhidenjima traženih osoba. Hubert Vedrine, šef francuske
diplomacije prima je u društvu s Alainom Richardom, ministrom obrane. On
se uzbuđuje, kritizira intervju Le Mondeu, nastupa neprijateljski. Carla del
Ponte kao da čuje Koštunicu. Francuski ministar složio se s idejom da se
Miloševidu sudi u Srbiji. I to javno kaže. Europa uglavnom odbija nametnuti
Beogradu rok za međunarodno suđenje Miloševidu. Svaki pritisak u tom
smislu prijetio bi da odgodi proces demokratizacije, uvjerava vedina
Europljana. Tjedan dana nakon toga tužiteljica leti za Washington. SAD je
nagradio uhidenje Miloševida i isplatio Srbiji 50 miliona dolara obedane
pomodi. Ali, iako su Sjedinjene Američke Države pozdravile napore
Beograda, on je još daleko od toga da ispoštuje svoje obaveze. Zato su
odgodile sudjelovanje na donatorskoj konferenciji, predviđenoj za juni, do
prihvadanja tog famoznog zakona, bez kojega Koštunica odbija svaku
suradnju s Haškim sudom, i do novih uhidenja.18
Ali kao ni Europljanima,
nije im prioritet Miloševidev proces
18 Cilj donatorskih konferencija jest skupljanje velikih izvanrednih
financijskih doprinosa za pomod u podizanju zemalja poslije sukoba ili teške
krize.
u Hagu. Ipak, Đinđidu se žuri. Zatvaranje Miloševida nije služilo ničemu. Iz
svoje delije on nastavlja političke aktivnosti, prima članove svoje stranke i
strpljivo priprema svoj povratak na vlast. A srbijansko pravosuđe stoji na
mjestu. Postoji opasnost da Miloševid bude pušten. Đinđid nastavlja svoj
put. U maju suočava srbijansko javno mnijenje sa zločinima koji su prema
Milo-ševidevoj naredbi učinjeni na Kosovu. Operacija prikrivanja dokaza
Dubina 2, koju je Miloševid zapovjedio sredinom maja 1999., uoči
intervencije NATOsnaga na Kosovu, predviđala je ne samo prijenos dijela
tijela albanskih žrtava u okolicu Beograda i na deset mjesta u Srbiji nego i
uništavanje leševa spaljivanjem. Iznenada suočena sa svojom najtamnijom
prošlošdu, Srbija, u šoku, postaje svjesna masovnih zločina o kojima je
dotad radije šutjela. Prvi put Miloševid u očima Srba izgleda kao ratni
zločinac. Srbijansko javno mnijenje razumije da je bolje osloboditi se
monstruma nego ga prihvatiti. Sada je spremno prihvatiti prebacivanje koje
Đinđid zakulisno priprema ved nekoliko mjeseci.
Ulog međunarodnih donatorskih konferencija
Carla del Ponte želi uvjeriti SAD da se pridruži tom naporu. Samo novi rok
međunarodne zajednice omogudio bi Đinđidu da zaključi stvar. A u tomu
Washington može igrati odlučujudu ulogu. Miloševideva sudbina bit de
zapečadena 9. maja 2001. u sunčanom uredu Colina Powella. Novi američki
državni tajnik obedava: „Održat demo pritisak. Mi se nedemo, kao ni
Kongres, zadovoljiti dok ne budu surađivali. Potvrdili smo pomod uvjetno.
No, od 1. aprila nisu mnogo napravili, to je neprihvatljivo." Carla del Ponte
obavještava
o Đinđidevoj volji da izruči Miloševida ICTY-evim sucima, što Amerikanac,
čini se, ne zna. Ona mu objašnjava s kakvim se poteškodama susrede zbog
otpora predsjednika Koštunice i traži njegovu pomod. „Važno je da Beograd
najavi datum Miloševideva izručenja jer je riječ o zakonskoj obavezi o kojoj
nema pregovora. Mogli biste tražiti od Koštunice da vam kaže datum kad ga
sutra vidite. Miloševidevo izručenje je test: ako se Beogradu dopusti da se
opire, ICTY de biti samo sud-alibi, sveden na suđenje samo sitnim ribama."
Dodala je da je sam Đinđid uvjeren u nesposobnost srbijanskog pravosuđa
da sudi Miloševidu sljedede dvije ili tri godine zbog teškoda u istrazi o pljački
svoje zemlje. „Mi smo u Hagu, naprotiv, spremni. Do oktobra imat demo
dvije nove optužnice protiv Miloševida, za Hrvatsku i Bosnu. Tražit demo
spajanje različitih predmeta i napraviti jedinstven proces. Kad završimo
suđenje u Hagu, ICTY ga može predati srbijanskim sucima da odgovara za
druge zločine." Colin Powell dao se uvjeriti i sljededih se tjedana pokazao
vjeran obedanju.
I Vojislav Koštunica je u Washingtonu. Došao je mobilizirati protivnike
međunarodnog pravosuđa u najkonzervativnijim krugovima kako bi oni
potakli Bushovu administraciju da povuče svoju podršku ICTY-u. Poslije
poništavanja Clintonova potpisa na Rimski sporazum 6. maja i oštrih
američkih kritika na račun ICTY-a, srbijanski predsjednik misli da može
navesti Amerikance da poput Europljana prihvate ideju o procesu
Miloševidu u Beogradu. Ali State Department razbija mu sve iluzije: bez
suradnje s Haškim sudom, Beograd više nede modi računati na
međunarodnu financijsku pomod. Vlasti moraju dati datum Miloševideva
izručenja. Carla del Ponte odnijela je jednu pobjedu. Ali njezine diplomatske
aktivnosti prema američkim vlastima jako smetaju glavnom tajniku UN-a.
Desetog maja Kofi Annan poziva tužiteljicu koja je na prolasku kroz New
York: „Postoje granice koje bi tužitelj morao poštovati kad zagovara
suradnju vlasti u Beogradu s ICTY-em." Međutim, obaveza država da
surađuju proizlazi iz obavezujude rezolucije Vijeda sigurnosti Ujedinjenih
naroda i ima snagu zakona, no glavni tajnik potiče Carlu del Ponte da
djeluje više diplomatski. „Zakon ne podnosi da se poštuje ovisno o
okolnostima", pokušava objasniti Švicarka, nesklona tomu da postane revni
čuvar političke ravnoteže, osobito ako se nastoji idi na ruku vlastima
najmanje raspoloženima da predaju svoje optuženike i njihove tajne. „Živo
vam savjetujem da razmislite o činjenici da postoje granice koje se ne smiju
prijedi. Ne smatram dužnošdu tužitelja da raspravlja o gospodarskoj pomodi
jednoj zemlji", inzistira razdraženo gospodin iz Gane. Nekoliko tjedana
poslije, pozdravit de izručivanje Slobodana Miloševida kao „povijesni
trenutak za Ujedinjene narode".
U Beogradu su počeli pregovori u cilju usvajanja Zakona o suradnji s
IC-TY-em, ali su u slijepoj ulici.
Miloševidevi saveznici, još uvijek u vedini u Saveznoj skupštini Srbije i Crne
Gore, stavljaju veto. Demokratski blok ostaje podijeljen. Đinđid je
upozoravao -sljededa de faza potrajati. „Nede biti nikakvog prebacivanja
prije usvajanja Zakona jer bi to moglo ugroziti čitav proces. Ali poslije
usvajanja, do kojeg de, mislim, dodi u junu, prebacivanja de se nastaviti (...)
Miloševid je poseban slučaj, ne mogu se obavezati, npr. dati neki datum,
previše je neizvjesno. Mogu samo redi da su svi svjesni da samo usvajanje
Zakona nede biti dovoljno i da de se morati poduzeti druge konkretne akcije
prije donatorske konferencije", objašnjava Đinđid jednom izaslaniku Carle
del Ponte, poslanom u Beograd krajem maja 2001. Usporedno, Đinđid
pokušava umiriti svoje protivnike koji ga još uvijek sumnjiče da želi predati
Miloševida ICTY-u: „Miloševid najprije mora odgovarati za djela u svojoj
zemlji. (...) Bilo bi prejednostavno poslati ga u Hag kao paket."
Sredinom juna Washington zadržava čvrst stav i odbija sudjelovati 29. juna
na donatorskoj konferenciji, sve dok Zakon ne bude usvojen i određen
datum Miloševideva izručenja. Đinđid zove Carlu del Ponte: „Carla,
Miloševid de biti uskoro izručen. Imajte povjerenja u mene. Imam plan da
zaobiđem Saveznu skupštinu. Vidjet dete. Učinit demo što je potrebno."
Đinđid tada prilazi Amerikancima da bi doznao bi li oni, u slučaju
eventualnog Miloševideva izručenja Hagu, bili spremni dati avion za
njegovo prebacivanje u Nizozemsku.
Europljani su bili na čelu borbe protiv nekažnjivosti modnika kad su
potpisivali Rimski ugovor kojim se ustanovljuje stalni Međunarodni kazneni
sud. Ali Miloševid je trebao biti prvi šef države kojemu je ikada suđeno pred
međunarodnim sudom, a da u tome Europa nije ni prstom pomakla.
Miloševidevo izručenje činilo bi se američkom pobjedom. Srbija bi to
zamjerala Đinđidu. Trebalo je uvjeriti Europljane da se popnu u juredi vlak,
barem na kraju vožnje. Carla del Ponte odlučuje pozvati Nijemce i Francuze.
Najprije 21. juna leti u Berlin. Nijemci, kao i vedina Europljana, zamjeraju
međunarodnom pravosuđu nebrigu o političkoj situaciji. Optužuju pritiske
ICTY-a i američku odluku da bojkotira donatorske konferencije, uz rizik da
oslabe vlast u Beogradu. Carla del Ponte suprotstavlja im mogudnost
Miloševideva oslobađanja kao mnogo opasniju. „Beograd ima načina da
sada izruči Miloševida. Ali to izručenje bit de isključivo američka pobjeda i
očit neuspjeh Europe", dobacuje Joschki Fischeru. „Nikada ne bismo mogli
zamisliti da de Miloševid biti izručen u zamjenu za novac", čudi se njemački
ministar vanjski poslova poslije završetka razgovora. U svojem sasvim
novom uredu njemačke vlade, s pogledom na Reichstag, Gerhard Schroder
ne oklijeva ni časa. Kancelar predlaže da se Koštunici pošalje povjerljiva
poruka kojom se zahtijeva Miloševidevo hitno izručenje.
Sutradan Carla del Ponte telefonski razgovara sa Jacquesom Chiracom.
„Miloševidevo je izručenje na dohvat ruci, ali ostaju brojne zapreke. Ako
međunarodna zajednica -a ne samo SAD -ne pokaže odmah i eksplicitno
čvrstu volju da vidi Miloševida izručenog Hagu, izlažemo se opasnosti da
poslije donatorske konferencije izgubimo dinamiku stvorenu sadašnjom
situacijom. (...) Uzimam si za pravo, gospodine predsjedniče, da Vas usrdno
zamolim da upotrijebite sav svoj politički i moralni utjecaj, kao i ugled
Francuske da zatražite od Beograda -na način koji ocijenite najboljim -da
Miloševid bude što prije prebačen u Hag. Naime, čini mi se presudnim da se
čuje glas Europe, a posebno Francuske, onako jasno kako to povijesne
okolnosti zahtijevaju." I zaključuje: „Ne prepuštajte zaslugu samo
Amerikancima, Nijemci su ved prihvatili založiti se..." I francuski predsjednik
pristaje prizvati pameti Koštunicu. Prvi put u povijesti Veliki prihvadaju
staviti svoju mod u službu međunarodne pravde da bi mogla suditi bivšem
šefu države.
Odlučujuda Đinđideva intervencija
Nakon blokade Skupštine savezna vlada proglasila je za vrijeme vikenda
dekret, koji stupa na snagu u zoru u ponedjeljak 25. juna. U načelu, sve
zapreke izručenju ratnih zločinaca koje je optužio ICTY sad su uklonjene. Ali
Koštunica i njegovi saveznici ustrajavaju na svojim stajalištima. Nadaju se
da de se Amerikanci zadovoljiti dekretom i potvrditi svoje sudjelovanje na
donatorskoj konferenciji 29. juna u Stockholmu, o kojoj ovisi bududnost
Srbije. Washington ne popušta i traži konkretnu suradnju prije krajnjeg
datuma. Susret u Beogradu između Đinđida i Amerikanaca u srijedu
prijepodne, 27. juna, presudan je. Srbijanski premijer uvjerava ih da mu
pomognu u posljednjem potezu najavljujudi bez otezanja njihovo
sudjelovanje na Konferenciji u Stockholmu, iako uvjeti nisu ispunjeni.
Objašnjava da Miloševidevo izručenje više ne ovisi o saveznim vlastima,
nego o vlastima Srbije. Zahvaljujudi tom dekretu, beogradski je sud započeo
odmah, ved u ponedjeljak, proceduru izvršenja međunarodnog uhidbenog
naloga. Đinđid obedava da de njegova vlada dati zeleno svjetlo u najkradem
roku, ali nije siguran da de to uspjeti prije 29. juna. Zabrinut za stabilnost
svoje zemlje, želi se prethodno uvjeriti da ga Koštunica nede pokušati u
tome spriječiti. Amerikanci mu odlučuju dati povjerenje. Otidi de u
Stockholm ali, ako Miloševid ne bude predan Haškom tribunalu prije 10.
jula, obedanja donatora bit de poništena.19
Najava, poslije tog dana,
sudjelovanja SAD-a na donatorskim konferencijama iznenadit de sve.
Dvadeset osmog juna Ustavni sud osporava legalnost vladina dekreta i
odlučuje ga suspendirati. Đinđid je prisiljen djelovati hitno. Saziva vladu. Svi
ministri osim jednoga glasuju za neodgodivo Miloševidevo izručenje.20
Đinđid zove Carlu del Ponte malo poslije 16.30 sati: „Miloševid krede, hitno
nam pošaljite nekoga da ga prati do Haga." Rokovi su prekratio da se
pošalje zaprisegnuti časnik iz Haga u Beograd. Kevin Curtis, jedan od
britanskih istražitelja ICTY-a ved se nalazi u srpskoj prijestolnici, gdje nazoči
ekshumacijama nedavno otkrivenih grobnica. Odmah ga pozivaju i on se
sjeda: „Oko 18.30 sati, u četvrtak 28. juna 2001. bio sam u jednoj od
službenih zgrada (Institut bez-bednosti u Beogradu; op. a.). Tri helikoptera
čekala su iza zgrade. Slobodan Miloševid stigao je iz zatvora u furgonu. Nije
se činilo da zna da krede za Hag jer je, čim je izišao iz vozila, počeo dizati
ruke prema nebu i pitati upravitelj zatvora koji ga je pratio što se događa.
Upravitelj mu je odgovorio da odlazi u Hag. Miloševid je odbrusio da ne
priznaje Tribunal, da ga ne poštuje i da nede krenuti. Bududi da se nitko nije
micao, zatražio sam od upravitelja zatvora da ga dovede do mene, što je on
učinio. Tada sam mu pročitao prava i službeno mu dao priopdio da je
uhiden.
Miloševid je odbio uzeti papire koje sam mu pokušavao predati. Kad su ga
pretražili, popeo sam se u helikopter do kojega je doveden. Cijela je
operacija snimana. Za vrijeme leta helikopterom Miloševid je potpuno
promijenio držanje i pokušao započeti razgovor sa mnom na engleskome.
Spustili smo se u vojnu bazu u Tuzli gdje nas je dočekala skupina naoružanih
vojnika (američkog kontingenta NATO-a) koji su nas odveli u montažnu
zgradu na rubu piste. Tu smo ostali oko sat i pol. Snimali su nas za cijelog
trajanja ovog zadržavanja. U jednom trenutku Miloševid je pokušao
započeti razgovor s vojnicima koji su to odbili.
Otprilike oko 21.45 obaviješteni smo da je avion koji de nas odvesti u
Nizozemsku upravo sletio i da demo krenuti čim uzme gorivo. Zatim su nas
odveli do aviona. Pet ljudi u civilu stavilo je tada Miloševidu lisice i odvelo
ga u avion. Objasnio sam jednome od njih da procedura ICTY-a predviđa
audio-snimanje cijeloga putovanja. Ali odgovoreno mi je da to nije
dopušteno i da Miloševid ionako nema pravo govoriti. Tada je Miloševid
obaviješten da mora šutjeti osim ako ne želi nešto pitati.21
Poslije navečer,
sletjeli smo u vojnu bazu u Eindhovenu. Miloševid je tada predan
nizozemskim vlastima i helikopterom odveden do zatvora u
Scheveningenu." Carla del Ponte je bila kod kude kad joj je u 1.30 29. juna
zazvonio telefon. „Misija izvršena", rekao joj je suradnik. Miloševid je
upravo stigao u zatvor u Scheveningenu, gdje se nalazi pritvor ICTY-a.
Telefonski pozivi bili su brojni cijele večeri. Madeleine Albright prva je
čestitala Carli del Ponte, a za njom američki veleposlanik u Hagu, šef
Kabineta njemačkog kancelara Gerharda Schrodera i Wesley Clark,
zapovjednik NATO-snaga u Europi. Sutradan, pred stotinama televizijskih
kamera, Carla del Ponte pozdravlja Đinđi-da i njegovu vladu, kao i države
koje su konačno pridonijele ovom izručenju. „Posebno sam zahvalna
19 Osamnaest milijardi dolara skupit de se konačno u Stockholmu kako bi
se pomoglo Srbiji da započne reforme.
20 Kad predvečer 28. juna 2001. najavi da je prebacivanje Slobodana
Miloševida u tijeku, Đinđid izjavljuje Srbima: "Mjesto je naše zemlje u
međunarodnoj zajednici. Ovu odluku nismo donijeli ni zbog nas, ni zbog
naših roditelja, nego zbog naše djece. Zato vas molim da shvatite ovu tešku
ali pravednu odluku."
21 Prema priči časnika ICTY-a Kevina Curtisa, za vrijeme leta Miloševid je
ipak tražio dopuštenje da puši, što mu je odbijeno.
SAD-u, a naročito državnom tajniku Colinu Powellu, njemačkom kancelaru
Schroderu, francuskom predsjedniku Jacquesu Chiracu. Spominjem ih
poimence jer sam posljednjih dana bila u neposrednom kontaktu s njima.
Sto se tiče jučerašnje operacije, posebno zahvaljujem Velikoj Britaniji i
nizozemskim vlastima za njihovu dragocjenu podršku." Na traženje
Amerikanaca britanske zračne snage Royal Air Force dale su C-130 koji je
prevezao Miloševida iz Bosne u Nizozemsku. Izručenje prvog šefa države
koji je ikada predan međunarodnoj pravdi čini se da je plod međunarodnog
diplomatskog napora bez presedana, u korist ideala pravde. Nije važno što
je ta podrška iznuđena i pružena u posljednjem trenutku. Nije važno što u
času glasovanja o stvaranju Međunarodnog kaznenog suda nijedan član
Vijeda sigurnosti nije mogao zamisliti da de se Miloševid jednog dana nadi u
zatvoru u Scheveningenu. To je pobjeda nad nekažnjivošdu modnih. Granice
iza kojih su se diktatori osjedali zaštidenima sada više nisu bedemi. ICTY je
ono, što nije bilo vjerovatno, upravo pretvorio u stvarnost.
Cijeli svijet slavi „tu povijesnu pobjedu za međunarodnu pravdu". Osim
nekih. Moskva traži od svojeg ambasadora u UN-u da spriječi da
predsjednik Vijeda sigurnosti izrazi zadovoljstvo ovim događajem, Fidel
Castro žali „političku pogrešku", a Tripoli optužuje „dvostruka mjerila"
međunarodne zajednice. Neki uvodničari kritiziraju „pravdu čekovne
knjižice" ne razumijevajudi da međunarodna pravda, kako bi mogla zatvoriti
optužene, ovisi o državama. Njoj je više nego ikome drugome potrebna
mod koja leži u političkoj vlasti država da bi se izvršavale presude ne vodedi
računa o granicama. Ta ovisnost međunarodne pravde o modi prisile, kojom
raspolažu samo države i kojom se one selektivno koriste, slabi utjecaj
međunarodne pravde i sužava joj legitimitet. Treba li zato odustati od
međunarodne pravde, kako neki preporučuju, ili optuživati moralizam
modnih koji težinu zločina, jedini pravi kriterij pravde, zamjenjuju političkim
razmatranjima, posebno smatrajudi podložnima pravdi svoje neprijatelje
prije nego li prijatelje, ili koji preporučuju drugima ono što dobro paze da
ne primjenjuju na sebe? Dok god međunarodna pravda ne bude primjenjiva
na sve, izgledat de kao igračka modnih protiv slabih. To je kritika koju de
Miloševid, a poslije i Sadam Husein, snažno isticati kroz cijelo trajanje
procesa.
Izvana ovisan o dobroj volji država, ICTY je iznutra teorijski sam svoj
gospodar. Statut mu daje takvu neovisnost da de se države, nekoliko godina
poslije, truditi da zauzdaju Međunarodni kazneni sud pod cijenu teških
uzmicanja, posebno sužavajudi ovlasti tužitelja da goni i dajudi Vijedu
sigurnosti snagu da zaustavlja progone. Velike sile ubrzo shvadaju opasnost
koju predstavlja međunarodno pravosuđe koje, doduše, nema svojih snaga
na raspolaganju, ali na koje one nemaju nikakva utjecaja. Boje se zalijetanja
Međunarodnog kaznenog suda na političku pozornicu i zato se trude
ukrotiti zvijer. Ma koliko bila modna, pravda nema „ni novčanik, ni mač".
Ostaje, dakle, ranjiva.
Ovisnost ICTY-a o velikim silama
Zahvaljujudi iznosu od 3 miliona dolara spasonosnih donacija Pakistana i
Malezije, Tribunal je konačno mogao početi s radom sredinom 1994.
Sjedinjene Američke Države pojurile su odmah u Hag. Stigle su sa svom
potrebnom informatičkom opremom Tužiteljstvu i dvadesetdvojici
činovnika koji su došli ravno iz Pentagona i iz CIA-e i koje su besplatno
ustupili na raspolaganje ICTY-u. Pravnici, vojni analitičari i policajci iz svih
zemalja Com-monwealtha slijedili su ih i žurili u Hag. Francuska zaostaje.
Dok Tužiteljstvo iprocedura padaju u anglosaksonske ruke, Pariz ne želi
sudjelovati u tom naporu. ICTY, međutim, bez proračuna ovisi o
dobrovoljnim prilozima. Godinu dana poslije, Francuska još uvijek nije
uplatila ni centa. Jedva je prihvatila pozvati nekoliko volontera iz svojeg
Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva pravosuđa te ih šalje pod
uvjetom da ih pladaju Ujedinjeni narodi.
Te razlike u držanju između Francuza i Anglosaksonaca, vidljive od samog
početka, nisu slučajne. Svi realisti u Tribunalu vide samo produženje
političke vlasti, njezin sudski ogranak. Čim su ubrane dividende efekta
najave, svi se slažu da je cilj dostignut. ICTY je poslužio za opravdanje
političarima, a kao odušak emocijama izazvanima strahotama nedjela u
Bosni i Hercegovini. Odmah zatim je napušten, bez sredstava za opstanak,
bez proračuna. Protiv svakog očekivanja, šačica dovoljno idealističkih
magistrata otrgnut de ga međutim od njegove sudbine istrošenog alibija,
odbačenog u koš. Kucaju na sva vrata i konačno nalaze fondove za
otvaranje prvih istraga. Ovo neočekivano buđenje dovodi velike sile u
neugodan položaj. Dale su obedanja koja! nisu namjeravale ispuniti, stvorile
su same sebi obaveze za koje nisu smatrale da ih vezuju. Sada de se morati
nagoditi jer de rad Tribunala imati bez sumnje političke implikacije. Sve
velike sile ipak ne reagiraju jednako brzo ni istim E oružjima pred tom
kreaturom koja im izmiče iz ruku i koje se boje.
Prvi reagira SAD kako bi spriječio Tribunal da se oslobodi. SAD je uvijek htio
da Tribunal bude pod skrbništvom, odnosno pod vlašdu Vijeda sigur nosti,
bez prave samostalnosti. Projekt koji SAD nudi u martu 1993., kad se
stvarao ICTY, predlaže da Vijede sigurnosti bude ovlašteno za nadzor
prikupljanja ljudi, financiranje operacija Tribunala, a naročito tužitelja. Taj
prijedlog konačno je napušten u korist projekta koji su nadahnuli Francuzi i
Talijani, kojim se preporučuje nezavisnost Tribunala. Ali za Washington
prioritet ipak ostaje načelo zadržavanja kontrole nad tom institucijom.
Francuska vjeruje u eru ljudskih prava i u nadu koju donosi međunarodno
pravosuđe pa je pred Vijedem sigurnosti uspješno branila princip
nezavisnosti Tribunala. Kao domovina Deklaracije o ljudskim pravima ona
se diči da je izmislila sudsko uplitanje po modelu humanitarnog uplitanja, i
rado napominje da je bila jedna od pokretačkih snaga u stvaranju prve
međunarodne kaznene instance poslije Nürnberga i Tokija. Upravo na
njezin poticaj nametnula se ideja međunarodnog suda, namijenjenog
sprečavanju nastavka zločina u bivšoj Jugoslaviji i kažnjavanju krivaca.
Roland Dumas, u ono vrijeme njezin ministar vanjskih poslova, prvi je 1992.
to javno izrazio. Ali, kao i ostali njegova ranga, želio je prije svega dokinuti
svaku želju da se vojnom silom odgovara na nedjela koja se događaju. Pariz
teško usklađuje svoje plemenite ideale sa svojom diplomacijom. Kad
mrtvorođeni sud počne postojati, Francuska ne uspijeva stvoriti nikakvu
strategiju. Zadovoljava se nastavkom ignoriranja tog novog činitelja koji se
sam bezobzirno poziva na međunarodnu scenu, a njezina ga diplomacija i
dalje prezire. Gotovo bismo se morali tome veseliti da je tome razlog
očuvanje nezavisnosti međunarodnog pravosuđa. Ali to je držanje okrutan
odsjaj neefikasnosti francuske vanjske politike
posljednjih dvadeset godina.22
Za razliku od Francuza, Anglosaksonci ne čekajudi razvijaju strategiju prema
tom tigru od papira koji se budi. Za njih su stvari jednostavne. Bududi da
ICTY stvara obaveze vladama, ne može ostati u bestežinskom stanju u
odnosu na sve političke vlasti. Bududi da je ICTY sredstvo uplitanja, mora se
čuvati u toplini ispod krila političara. S obzirom na to da za njih sudbena
vlast nije nužno odijeljena od političke vlasti, može biti njezino sredstvo.
Radije nastoje staviti pravo u službu njihove modi nego da joj ono bude
zapreka. Upravo izvršavajudi svoju vodedu ulogu nad tim novim sredstvom,
najlakše de dovesti pravo u službu diplomatske akcije i podrediti ga ako bi
zaprijetilo ometanjem njihove političke namjere.
Za Amerikance međunarodno je pravo u isti mah sredstvo dominacije i
ideal; za Francuze ono je samo ideal. Rezultat: Francuska se žuri braniti ga,
a njezina diplomacija, koja ne zna što bi s idealima, žuri se klevetati ga. Za
visoke dužnosnike Ministarstva vanjskih poslova Republike Francuske ICTY
je i dalje „najgora ideja posljednjih godina". Odatle pasivnost Pariza u
odnosu na ICTY. Dok Anglosaksonci zauzimaju prostor, Francuska se ponaša
kao žrtva institucije na koju nema utjecaja. Francuski diplomati i vojnici
javno pokazuju svoje nepovjerenje, vrijeđaju se zbog zahtjeva pravosuđa
koje ih navodno sprečava da rade svoj posao. Tuže se na mod pravosuđa
koje se gura tamo gdje mu nije mjesto, koje bi njihove vojnike u Bosni
htjelo pretvoriti u pomodnike pravosuđa i koje umišlja da svojim
optužnicama može odlučivati tko može, a tko ne može sjesti za
pregovarački stol. Nisu Francuzi jedini koji tako misle, ali su prvi koji to
jasno i glasno kažu. Ta im bahatost ubrzo donosi nezahvalno i nezasluženo
mjesto najlošijih daka međunarodnog pravosuđa i mjesto omiljenih meta
tužitelja ICTY-a i tiska. Hubert Vedrine i Herve de Charette iz Ministarstva
vanjskih poslova, Alain
22 Vidi: Lasserre Isabelle, L'impuissancefrancaise (Francuska nemod),
Flammarion, Pariz, 2007.
Richard iz Ministarstva obrane tome su obilato pridonijeli. Njihov otvoreni
animozitet, ponekad i srdžba, ostali su u pamdenju nekoliko sudaca i
tužitelja, kao i u analima ICTY-a. Nezgodne nespretnosti koje odaju
smetenost, nesposobnost prilagodbe situaciji koju ni Francuzi niti njihovi
partneri u Vijedu sigurnosti nisu predvidjeli kad su mahali tim smokvinim
listom njihove inercije.
Odsutna, stoga nemodna, Francuska nije u stanju utjecati na ICTY ni kada je
riječ o izboru akuzatornog postupka, koji je snažno nadahnut
anglosaksonskim pravom, ni kada je riječ o upotrebi francuskog, jezika koji
je u teoriji, uz engleski, službeni jezik sudstva, niti kada je riječ o njegovu
djelovanju. Više zbog pasivnosti nego po izboru, pokazat de se kao zemlja
koja najviše poštuje neovisnost sudstva među stalnim članicama Vijeda
sigurnosti. Od toga je mogla napraviti pravu politiku, staviti svoj ponos u
službu konkretne i čestite ambicije i biti u skladu sa samom sobom. Tako bi
stekla pravo da optužuje, pa i da se bori protiv anglosaksonskih pritisaka na
sudski proces te sposobnost da korisno brani onaj ideal pravde za koji kaže
da ga tako žarko želi promicati. Tako bi igrala ključnu ulogu koju za sebe
traži na području međunarodnog pravosuđa. Ali u nedostatku strategije u
odnosu na Tribunal, Francusku se može suditi samo po djelima na vanjskoj
pozornici. Tamo gdje se nagađa s ICTY-em i međunarodnim pravosuđem
koje se postupno rada, tamo gdje nužno daje prednost političkom realizmu
naspram idealu pravde i poništava, isto tako često kao Britanci i
Amerikanci, međunarodno pravo svaki put kad se ono protivi njezinim
partikularnim interesima.
Francuska prosvjeduje pred anglosaksonskom prevlasti, koja se u ICTY-u
potvrđuje iz godine u godinu. Zahtijeva vedu zastupljenost, ali ne radi ništa.
Onih sedamdesetak Francuza koji postupno stižu u Hag došli su na vlastitu
inicijativu, postigli su svoja promaknuda vlastitom zaslugom i imali su rijetku
prednost da ih vlastita vlada nikad ne poziva da im nešto povjeri ili da im da
bilo kakve upute. Francuska zna da je, kao i vedina Europljana, izgubila bitku
i izvudi de iz toga lekciju kad dođe na red stalni Međunarodni kazneni sud.
Anglosaksonci su slobodni nastaviti svoju strategiju stroge kontrole i
infiltri-ranja u institucije, što su započeli od samog početka. Njihova
veleposlanstva pojačavaju svoje timove u Hagu, koji je početkom rada
stalnog Međunarodnog suda 1. jula 2002. postao više nego ikad
prijestolnicom međunarodnog pravosuđa.23
Ved pod Clintonom
Washington je otvorio mjesto posebnog veleposlanika zaduženog za pitanja
međunarodnog prava, a zadržala ga je i Bushova administracija. Ta funkcija,
u kojoj se pojavljuju i diplomacija i pravo, koji su prema njihovu mišljenju
nerazdvojivi, uvijek se povjerava pravniku.
Cijela generacija mladih diplomata lawyera privikava se međunarodnom
pravu i djelovanju njegovih pravosudnih institucija, unatoč američkoj
odbojnosti prema širenju te pravde koja teži postati univerzalnom i protiv
koje de se Bush žestoko boriti. Kad su u proljede 1997. Britanci ušli u bitku,
zahvaljujudi dolasku Blaira na čelo Vlade, i oni su na koncu uz svojeg šefa
diplomacije postavili mladog pravnika koji je izučio zanat u ICTY-u gdje je
zadržao brojne kontakte i čije sve kotačide poznaje. Francuska ima u Hagu
samo jednu kompetentnu i zainteresiranu osobu, ali njezine službene
bilješke nemaju nikakva utjecaja. U Parizu je pravnim savjetnicima,
prepunima svih mogudih predrasuda i nedoraslima ovome novom
instrumentu koji jedva poznaju, prepuštena sva briga o ICTY-u. Oni su
osposobljeni obrađivati samo aspekte koji se odnose na sudsku suradnju s
Tribunalom -pristup svjedocima, arhivima itd. -kao da se ulog jedne
institucije, sad ved opskrbljene proračunom od 100 miliona dolara i koja
zapošljava više od hiljadu osoba, ograničava samo na to.
Unatoč dijelu motiva koje se ne može priznati, Anglosaksonci se u
potpunosti koriste slikom koju im u njihovu javnom mnijenju donosi ta
aktivna i višedimenzionalna podrška ICTY-u i njegovu pravosudnom
blizancu, posvedenom Ruandi. Kao prvo, američka vlada izgleda kao da vodi
vanjsku politiku koja poštuje ljudska prava. Iako nas razdoblje poslije 11.
septembra navodi da to zaboravimo, ta je briga u devedesetim godinama
bila stvarna, naročito poslije genocida u Ruandi iz 1994. godine i
srebreničke sramote iz 1995., kad je američka javnost taj polet u korist
međunarodne pravde doživljavala kao čin kajanja njihove vlade. Što
proračun ICTY-a više raste, stotine pravnika i policajaca, ohrabrenih
američkom potporom koja daje
23 U Hagu se, osim ICTY-a i stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC)
nalazi i Međunarodni sud pravde (ICJ), koji je međunarodni, ali nije kazneni
sud kao druga dva, i zadužen je za sporove medu državama.
„kredibilitet" pravosuđu, upuduju se prema Hagu. Amerikanci, Britanci,
Australci, Južnoafrikanci, Novozelanđani, Kanađani..., dolaze vedinom iz
Commonvvealtha. Neki jedva znaju gdje je Balkan. Opsjedaju Tužiteljstvo,
pokretač Tribunala, čiji su suci potisnuti u ulogu arbitra između obrane i
tužitelja. Vojni analitičari i pravnici, obavještajci, lako se utapaju u gomilu
nastavljajudi zauzimati skromna, ali strateška mjesta i služiti više svojoj vladi
nego ICTY-u.
Više se ne poštuje politička kvota koju namedu Ujedinjeni narodi da bi
zajamčili multikulturalnost svojih institucija. Neki godinama ukazuju na
posljedice toga ne uspijevajudi ih ispraviti. „Deset od sedamnaest
odgovornih mjesta u Istražnom odjelu Tužiteljstva zauzimaju građani triju
zemljalja, Australije, Novog Zelanda i Velike Britanije", iznosi jedan bivši
istočnoeuropski istražitelj ICTY-a u svojoj tužbi Službi unutarnje kontrole
Ujedinjenih naroda. U njoj otkriva i nepotizam prilikom zapošljavanja, što
dovodi do imenovanja na visoke funkcije istražitelja bez sveučilišnog
obrazovanja. Mnogi medu njima su Australci, koje u njihovu munjevitom
usponu ohrabruje sunarodnjak, zamjenik glavne tužiteljice Graham Blevvitt,
koji je u Hagu od 1994. I neki Anglosaksonci otkrivaju klijentelizam koji
poništava djelotvornost tužiteljstva. Clint Williamson, koji je 2006. postao
posebni američki veleposlanik za ratne zločine, tuži se na to u aprilu 2001.
dok još radi u ICTY-u.
Američka i britanska vlada ne traže za sebe glavno mjesto. Ali koristedi se
anglosaksonskom premodi i dovitljivo raspoređenom mrežom na terenu,
oni su prvi obaviješteni o odlukama ili strategijama kaznenog progona. Tako
mogu pokušati utjecati na njih. Ali dobro znaju da se nadmedu s modi
pravosuđa, koje ne mora nikome polagati račune. „Tužitelj ne traži i ne
prima upute ni od koje vlade, niti iz bilo kojeg drugog izvora", određuje
članak 16. Statuta ICTY-a koji je usvojilo Vijede sigurnosti 25. maja 1993.
Ipak se Tužiteljstvo često percipira kao najpolitičkiji organ ove institucije,
onaj koji se mora prilagoditi političkom okruženju, truditi nadi ravnotežu
između imperativa pravde i politike; diskrecijsko pravo koje mu je dano u
isti je mah njegova snaga i njegova slabost, ovisno o tome koristi li se njime
da zadovolji očekivanja država ili žrtava i svih onih koji se nadaju da de se
dokinuti nekažnjivost. Prvi tužitelj još nejake institucije Južnoafrikanac
Richard Goldstone (1994. -1996.) više je slušao države nego njegovi
sljednici. Dopala ga je teška zadada da uskladi dva legitimna procesa, sudski
proces, za koji je bio zadužen, i političke pregovore koje je usporedno vodila
međunarodna zajednica da bi se priveo kraju rat u Bosni. Tvrdoglavije,
Kanađanka Louise Arbour (1996. -1999.) i Švicarka Carla del Ponte (1999.
-2007.) nisu raspoložene ustuknuti pred višim državnim obzirima ni
ogriješiti se o članak 16. koji jamči njihovu neovisnost, pa makar poremetile
međunarodna pravila igre pozivajudi prvi put jednog šefa države da položi
račune za zločinačke posljedice svojeg političkog djelovanja. Nepopustljive,
omogudile su da se postupno nametne zamisao da nikakvo političko
rješenje sukoba i, konačno, nikakvo pomirenje nisu mogudi ako žrtvama
nije dosuđena pravda. Louise Arbour nije prihvadala pritisak država i
odustala je nakon optužnice protiv Miloševida. Švicarka se tvrdoglavo bori
osam godina. U svojim međunarodnim istragama protiv mafije: ruske,
kolumbijske, meksičke ili talijansko-američke, vođenima iz Švicarske, imala
je priliku nailaziti na različite političke zapreke te iste Švicarske koja je
ljubomorno čuvala svoju bankarsku tajnu protiv koje se borila Carla del
Ponte. Ali nikada, kako povjerava na kraju svojeg mandata, nije mogla
zamisliti da posao međunarodnog tužitelja može biti tako različit od posla
državnog odvjetnika, toliko su pritisci i pokušaji miješanja političara bili
brojni. Suočeni sa sposobnošdu neposluha tužitelja, Anglosaksonci se ne
mogu zadovoljiti dijeljenjem „savjeta" koji se previše rijetko slijede. Zato
usporedno razvijaju mnogo podmuklije i opasnije strategije, koje magistrati
nede uvijek na vrijeme otkriti.
ICTY je uvijek pobuđivao lakomost. Svi bi htjeli znati što se događa iza vrata
i mnogobrojnih sigurnosnih zapreka iza kojih mogu stupiti samo sretni
odabranici s akreditacijama, tim posljednjim „Sezame, otvori se". Prodrijeti
u taj pregrađeni svijet, s njegovim sefovima, posebnim ovlastima,
telefonima i šifriranim faksovima, sigurnosnim lozinkama. I gdje vlada
nepovjerenje među odjelima, među katovima, medu različitim
nacionalnostima. Istražni postupak mora ostati povjerljiv, to se
podrazumijeva. Ali opasnosti su se uvijek procjenjivale diskriminacijski kao
da mogu dolaziti samo od bivših Jugoslavena, onih koje je Tribunal bio
zadužen progoniti. No nije ih mnogo radilo u ovoj instanci. Vještija ili manje
vješta igra njihovih vlasti, kao što su pokušaji infiltriranja srpskih, hrvatskih
ili bošnjačkih špijuna, stalno izazivaju jaku uznemirenost. Ponekad s
razlogom. Ali najveda opasnost dolazi izvan Tribunala, kad tajne službe iz
zemalja bivše Jugoslavije špijuniraju istražitelje koji su u misiji u regiji i
pisluškuju njihove telefonske razgovore. U više navrata uhvatili su ih na
djelu, bilo Tribunal bilo tisak iz bivše Jugoslavije koji željno odaje male tajne
međunarodnog pravosuđa. Kad vlade pripreme lažne svjedoke, podmetnu
lažne dokumente. Ta se strategija pokazala neučinkovitom i lokalne je vlasti
brzo napuštaju jer postupak najčešde omogudava otkrivanje prevare na
vrijeme. Strategija koja je učinkovitija i gotovo ju je nemogude suzbiti ostaje
navođenje svjedoka prijetnjom odmazdom ili čak prijetnjom smrdu,
ponekad čak i izvršavanjem te prijetnje.24
Države bivše Jugoslavije
pokušavaju osujetiti ovaj sud koji kopa po njihovoj najsramotnijoj prošlosti,
spriječiti mu pristup kompromitirajudim tajnama, neutralizirati njegovo
djelovanje. Ponekad u tomu uspijevaju, ali nemaju stvarnog utjecaja na
Tribunal i njegove odluke. Pravosuđe je spremno na protunapade svojih
osumnjičenika i njihovih izravnih pomagača. Ali ne zna se braniti od napada
svojih saveznika.
„Učinkovitost međunarodnog pravosuđa ovisi o njegovoj sposobnosti
pristupa dokazima, što je ključ uspjeha Suda u Nurnbergu», vole ponavljati
magistrati u Hagu. Ali ovaj put saveznici ICTY-a nisu mu spremni dati nužnu
pomod da bi utvrdio istinu. I oni se čuvaju upada pravde koja prijeti
ogolje-njem nekih njihovih tajni. I, da bi se zaštitili, koriste se istim
metodama kao vlade bivše Jugoslavije -telefonskim prisluškivanjem,
infiltracijom u Tribunal, prikrivanjem dokaza ili svjedoka -ali tako
djelotvorno da to njihov utjecaj na ICTY čini strahovitim. U tomu leži prava
opasnost za međunarodno pravosuđe.
Dok se Francuska duri na Tribunal koji je potpao pod američki utjecaj,
Amerikanci i Britanci mu se stavljaju na raspolaganje. Prave se da predaju
informacije koje se mogu pribaviti samo sredstvima kojima one raspolažu.
Sjedamo se satelitskih slika kojima je pred tiskom mahala početkom
augusta 1995. Madeleine Albright, a koje pokazuju mjesta na kojima je
zemlja svježe kopana, što su vjerovatno mjesta masovnih
grobnica poslije pada enklave Srebrenice. Ali oni predaju samo ono što žele
manipulirajudi tako ICTY-em.25
Informacije koje su tijekom cijelog rata
prikupljale velike sile omogudile bi tužiteljstvu ICTY-a da se brzo popne po
zapovjednom lancu i da bez oklijevanja razotkrije najodgovornije za
strahote koje su se nastavljale u bivšoj Jugoslaviji. No ti huškači bili su
sugovornici koje je trebalo paziti. Olakšavajudi posao ICTY-u, velike bi sile
riskirale prekid dijaloga koji su htjele pod svaku cijenu podupirati. Zato su
dozirale pristup, odnosno uskratile poražavajude dokaze koje su imale da
ne bi osujetile diplomatsku akciju. ICTY de dobiti samo dio slika pokolja u
Srebrenici, koje su uživo pratili američki špijunski sateliti. One potvrđuju da
je zločin, koji su preživjeli počeli otkrivati ved krajem jula 1995. u svojim
prvim svjedočenjima tisku i istražiteljima ICTY-a, stvaran. Ovom snažno
medijski popradenom gestom SAD se nastojao opravdati pred javnim
mnijenjem koje ne razumije zašto srebrenička enklava nije bila zaštidena i
traži objašnjenja o napuštanju ove populacije koju su se velike sile
obavezale Rezolucijom Vijeda sigurnosti iz aprila 1993. staviti izvan dosega
snaga generala Mladida, ratnog vođe bosanskih Srba. SAD i njegovi
saveznici ne žele da ove slike budu objavljene jer dokazuju da su na vrijeme
imali informacije koje su ih mogle prisiliti da djeluju kako bi zaustavili
sramotni pokolj osam hiljada ljudi, koji se počeo događati pred njihovim
očima. SAD ni tada ni poslije ne daje snimke razgovora koje ima i koje ved
dokazuju umiješanost Beograda. A dobro znaju da je komandant
Generalštaba Vojske u Beogradu Momčilo Perišid za vrijeme operacija oko
Srebrenice bio u redovitu kontaktu s Mladidem, da je informirao Miloševida
o situaciji i da je razgovarao s Mladidem za vrijeme izvršavanja zlodjela.
24 Najizloženiji svjedoci koriste se mjerama zaštite, ime im se, dakle, ne
smije objaviti. Ipak, više od desetak svjedoka na povjerljivim popisima
ICTY-a ubijeno je širom bivše Jugoslavije. Velik broj morao se privremeno ili
trajno iseliti i dobio je novi identitet zahvaljujudi pomodi tredih zemalja.
Neki svjedoci kojima se prijetilo odustali su od svjedočenja, drugi su radije
otkrivali identitet, misledi da de ih publicitet zaštititi, kao dvojica novinara iz
Beograda -Dejan Anastasijevid i Jovan Dulovid. I konačno, neki su popustili
pritiscima i odbili potvrditi optužujude svjedočenje na sudskoj raspravi i
tako se pretvorili u svjedoke obrane.
25 Charles Lane i Tom Shanker, Bosnia: Whatthe CI A didn'ttell us, TheNew
York Review of Books, 9. maja 1996. Ovaj članak vrlo rano prenosi rasprave
unutar američke administracije, a posebno unutar CIA-e o prijenosu ICTY-u
informacija prikupljenih obavještajnim sredstvima.
Miloševid je ključ mira, onaj koji de u novembru 1995. potpisati Dejtonski
sporazum kojima de završiti troipolgodišnji rat i et-ničko čišdenje u Bosni i
Hercegovini. Njegovo kompromitiranje predajom do-kaza odvratilo bi od
svakog dijaloga, spriječilo da ga prisile na pregovore koji i su ved na vidiku.
Zapadni vode više vole pokriti lice i prešutjeti svetogrđe koje je počinio
Miloševid, pretvarajudi u ruglo i u svoju korist ucjenu diplomacije -mir ili
pravda -da bi nastavio zločine, znajudi da de mu sve progledati kroz prste
zbog jednog ugovora.
Odatle opstruktivna politika velikih sila prema ICTY-u, unatoč rezoluciji
Vijeda sigurnosti koja ih obavezuje na punu suradnju s pravosuđem. „To nas
navodi da vjerujemo da je prava namjera kontrola pristupa ICTY-a istini"
tuži se u decembru 1997. Louise Arbour. Njezinu de kritiku više puta
ponoviti Carla del Ponte, posebno prilikom procesa Miloševidu. Ali tada je
kritika upudena Francuskoj koja prva namede sitničavu
proceduru kako bi odvratila tužiteljstvo od ispitivanja njezinih vojnika u
službi u snagama UN-a u Bosni. ; „Moramo o svakom pitanju posebno
pregovarati s pravnicima Ministarstva obrane", tuži se Louise Arbour.26
Sve
de vlade usvojiti istu politiku. Sučeljavanje Tribunala, nemodnog bez
podrške država, i država odlučnih da zadrže svoje tajne, nastavlja se iza
kulisa još i danas. Protiv ove politike „koja dovodi u opasnost sav rad
Tribunala" prosvjeduje u decembru 1998. i predsjednica ICTY-a,
Amerikanka Gabrielle Kirk McDonald. No ICTY je „prva praktična mjera u
posljednjih pedeset godina prema stvaranju svijeta u kojem de ljudska
prava, jednakost i pravda biti više nego riječi na papiru", podsjeda ona kako
bi bolje istaknula nesklad između govora i djela političkih voda. Pod izlikom
da su „svi dokumenti koji su izdani u vanjskim operacijama povjerljivi",
velike sile mogu prešudivati njihovo postojanje, a skinuti tajnost s onoga što
im odgovara, odnosno što im ne smeta.
U strahu da se istrage ICTY-a „ne pretvore u dovođenje u pitanje vojnika i
diplomata koje se mora saslušati kao svjedoke" one ograničavaju njihovo
svjedočenje. Tako, kad Ured tužiteljice traži dopuštenje vlasti da ih ispita,
mora pitanja postaviti pismeno. Ako nisu dovoljno precizna, jednostavno se
odbace. A kad su iscrpna, detalj-no ih pregledavaju pravne službe
ministarstava kojih se to tiče te ih režu, izbacuju i biraju da bi na koncu
ostao samo mali dio. No vlade se najviše boje protuispitivanja predviđenog
postupkom optužbe Tribunala jer ovlašduje suprotnu stranu da gotovo svim
sredstvima diskreditira svjedoka. Ispituje ga se o drugim, osobnijim,
aspektima, a ne o činjenicama. Vlade strahuju na pomisao da njihovo
osoblje može biti navedeno da u protuispitivanju kritizira apsurdnost svojih
mandata u operacijama održavanja mira, ili da otkrije tajne svoje misije.
Pročelnica Pravosudnog odjela pri francuskom Ministarstvu obrane,
Catherine Bergeal, ukazuje u decembru 2006. na opasnost da se „od
svjedoka postane optuženik" što bi ova posebnost anglosaksonske
procedure mogla olakšati. Na jednom skupu organiziranom u vojnoj školi u
Parizu, ona objašnjava: „Ne traži se od njih da ispričaju što su vidjeli, nego
da kažu da smo odbili djelovati da spriječimo ono što smo vidjeli ili da
nismo vidjeli ono što smo trebali vidjeti." Vlade, dakle, traže da se što je
mogude više smanji opseg svjedočenja kako bi se time smanjio opseg
protuispitivanja i zahtijevaju, kako na preslušavanju tako i na raspravi,
nazočnost predstavnika nacionalnih vlasti ovlaštenih da zatraže povlačenje
nekog pitanja ili da zahtijevaju postupak iza zatvorenih vrata. Bez tih
drastičnih mjera, ističu oni, njihova vojska ne bi više mogla intervenirati u
vanjskim operacijama, što bi političke vlasti lišilo njihove djelatne sile na
međunarodnoj pozornici. Razlog je jednostavan: u pravu se smatra da svaka
osoba koja zna ili je sposobna predvidjeti da de se izvršiti zločini, mora ih
pokušati spriječiti, inače je krivično odgovorna. Ako to pravilo vrijedi za
svakog hijerarhijski nadređenog u vojskama koje čine zločine, primjenjuje
se i na međunarodne snage koje, doduše, nemaju vlasti nad lokalnim
izvršiteljima ili nad njihovom vojskom, ali čija ih šutnja i nedjelovanje čine
sudionicima u smislu kaznenog prava. A to je najvedi kamen spoticanja u
odnosima između velikih sila i međunarodne pravde. Zločini počinjeni u
Srebrenici, zaštidenoj enklavi UN-a, ili oni izvršeni u Ruandi za vrijeme
operacije Tirkiz, nisu jedini od kojih vlade strepe.27
Strah velikih sila da de
26 Le Monde, 14. decembra 1997.
27 Krajem juna 1994. francuske snage poslane u operaciju Tirkiz odbile su
pomodi onima koji su izbjegli genocid, okupljenima na brežuljcima Bisesero,
na zapadu Ruande. Polovina njih, tj. oko hiljadu Tutsija, poklano je sljededih
dana.
se nadi na optuženičkoj klupi izražen je i za vrijeme NATO-ovih operacija na
Kosovu. Nadležnost ICTY-a geografski je ograničena na bivšu Jugoslaviju, ali
nije ograničena ni na jednu snagu u sukobu. Atlantski savez je dakle pod
njegovom nadležnošdu u slučaju ratnih zločina. Usred intervencije
savezničkih snaga, 17. maja 1999., Jamie Shea, glasnogovornik NATO-a,
savršeno sažima misao velikih sila kad kaže tisku: „Mislim da moramo
razlikovati teoriju od prakse. Kad tužiteljica Arbour otvara istragu (o
zločinima na Kosovu; op. a.), to čini zato što smo joj to dopustili. Nije joj
Miloševid dao vizu da ide na Kosovo istraživati. Ako njezinu sudu, kao što
želimo, bude dopušten pristup, bit de to zahvaljujudi NATO-u. NATO je
dakle prijatelj Tribunala. Zemlje članice NATO-saveza su te koje su dale
potrebna financijska sredstva za pokretanje tog suda. Budite sigurni da smo
mi i Tribunal jedno te isto, želimo da se ratnim zločincima sudi i siguran sam
da de Louise Arbour, kad otiđe na Kosovo i razmotri činjenice, optužiti samo
osobe jugoslavenske nacionalnosti i nikoga drugog."
Prije nego što je otišla sa svojih funkcija, Louise Arbour je ipak otvorila
preliminarnu istragu namijenjenu ispitivanju žalbi protiv NATO-a,
potaknutih bombardiranjem koje je prouzročilo velike civilne žrtve. NATO
odgovara javnim prijetnjama. Iza kulisa, velike sile pojačavaju pritiske koji
svjedoče da odbijaju prihvatiti univerzalno pravno pravilo prema kojemu su
odgovorne Sudu u slučaju kršenja Ženevskih konvencija kad vojno
interveniraju. Kažu da ne razumiju kako se može „staviti na istu razinu
pravedan rat i represivan rat s etničkim čišdenjem". U junu 2000. doneseni
su zaključci u kojima se kaže da nema potrebe otvarati istragu jer NATO-ove
greške nisu bile namjerne. Prosvjedovalo je više nevladinih udruga, medu
kojima i Amnesty International. Ali Tribunal nije toliko kriv zbog nazočnosti
koliko je žrtva zbog svoje nemodi da dobije pomod država kad one to
odbijaju. Ni Srbija, koja je tako spremna optužiti Atlantski savez za ratne
zločine, ni NATO ne daju Sudu dokaze bez kojih ICTY ne može utvrditi
činjenice i djelovati. Ovisnost ICTY-a o velikim silama ne izražava se,
suprotno najčešdem mišljenju, uzajamnim ustupcima. ICTY, a posebno
Tužiteljstvo, zna da bi izgubio svaki kredibilitet, a osobito da bi žrtvovao
svoju jedinu snagu, koja počiva upravo na njegovoj neovisnosti. Međutim,
nema načina da se bori protiv zadržavanja informacija ili prikrivanja dokaza
kad to čine velike sile, jer samo Vijede sigurnosti ima mod osuditi odbijanje
država da pruže pomod ICTY-u. Kad se Carla del Ponte namjeravala
pozabaviti pitanjem navodnih ratnih zločina NATO-a i kad je poslije
Miloševideva pada počela poticati srbijanske vlasti da joj daju elemente
kojima raspolažu, Atlantski savez ponovo prijeti. NATO se međutim nema
čega bojati, jer Beograd predaje Hagu samo nekoliko uradaka koje
potpisuju Miloševideve propagandne službe.
Politika se zaustavlja na vratima sudnice. Velike sile poštuju to pravilo, ali
smatraju da im činjenica što pomažu tužitelju daje pravo miješajti se u
njegove izbore i odluke prije procesa. Tužitelji koji su se redali morali su
vijugati u moru punom morskih pasa. Louise Arbour i Carla del Ponte bore
se zubima i noktima protiv pokušaja država da se miješaju u njihov rad. Ali
nikada nisu imale sredstava da osujete političke namjere kad su se
izražavale drukčije nego preporukama ili upozorenjima. Međunarodno
pravosuđe, još manje nego nacionalno, ne može tačno procijeniti koliko su
na njegov rad utjecali prikrivanje dokaza, zakulisne radnje, skrivene
intervencije velikih sila, jer ono to najčešde nije ni znalo. A upravo u tome
leži pitanje pristranosti međunarodnog pravosuđa, pa dakle i ICTY-a. Rijetko
je to stav, slobodan izbor, a ne posljedica onoga što mu se namjerno
prikriva ili odbija. U toj namještenoj igri ovisnosti i neovisnosti u odnosu na
države i njihove odnose snaga, ICTY je izvrgnut teškom ispitu.
Ni nemodna ni svemodna, međunarodna pravda nije prestala napredovati
ni na čijoj zemlji ne znajudi odakle de dodi sljededi pucanj ni s koje su joj
strane linije saveznici. Zato treba uroniti u kulise ICTY-a, sidi u utrobu zvijeri
da se vidi kakav je otrov pokušava paralizirati i uništiti.
II. POGLAVLJE
Iza kulisa procesa Slobodanu Miloševidu
Predmet IT-02-54: tužitelj protiv Slobodana Miloševida. U srijedu 3. jula
2001. britanski sudac Richard May, koji predsjeda vijedu sastavljenom od tri
suca, otvara raspravu. Slobodan Miloševid sjeda na optuženičku klupu.
Ulazedi u taj sterilni svijet visoke tehnike, nekoliko trenutaka prije
instinktivno se uputio prema središtu pozornice gdje obično sjede svjedoci.
Trojica stra-žara koji ga prate odmah mu pokazuju stolac, u lijevom kraju
dvorane, onaj namijenjen osumnjičenima za izvršenje ili poticanje zločina
koji svojom težinom i masovnošdu potpadaju pod humanitarno
međunarodno pravo. Miloševid nije pozvan da predsjeda na govornici, kako
je navikao, nego da odgovara za svoja djela. Prvi put u povijesti jednom se
bivšem šefu države pred međunarodnim sudom sudi za njegovu zločinačku
politiku. Za spone koje povezuju vladarsku palaču i polja smrti.
Stotine televizijskih kamera došle su zabilježiti taj povijesni trenutak. Ne
nalaze uništenog čovjeka kojega je sustigla njegova najcrnja prošlost. Taj
čovjek ne pokazuje ni najmanji znak skromnosti. Ponosno nosi kravatu u
bojama Srbije i još uvijek ima gordo držanje šefa države -oholog i bahatog.
U četvrtak 1. jula 2004. Sadam Husein zauzima isti stav u prvom
pojavljivanju pred iračkim sudom. Diktatori kao da se ne boje suočavanja s
pravdom. Odbijaju je, ističu nepriznavanje kao jedinu istinu. Sudac Richard
May okrede se optuženome: „Gospodine Miloševid, vidim da danas nemate
odvjetnika. To je vaš izbor. Imate pravo braniti se sami, ali razmislite: je li to
zbilja u vašem interesu? Postupak de biti dug i složen ... Možda biste mogli
ponovo razmotriti svoju odluku. Treba li vam više vremena da odlučite?"
Miloševid odgovara na engleskome: „Smatram da je ovaj sud lažni sud, da
je ova optužnica lažna optužnica. Ovaj je sud nezakonit, nije ga ustanovila
Opda skupština Ujedinjenih naroda. Prema tome nemam nikakve potrebe
da odredim odvjetnika pred tom nezakonitom instancom." Miloševid se
odbija očitovati o krivnji, draže mu je optuživati napade NATO-snaga.
Upušta se u žestoki napad na taj „tobožnji sud". Isključuju mu mikrofon.
Britanski sudac ne traži čitanje optužnice. Žuri mu se i tako propušta odati
počast žrtvama i prekida raspravu. Miloševid zadovoljno gleda sat. Rasprava
je trajala samo dvanaest minuta. Na povratku u pritvor raspituje se o efektu
svoje predstave. Timu Mac Faddenu, koji upravlja zatvorom, kaže: „Dobro
odigrano, zar ne?"
Pri dolasku u Hag Slobodan Miloševid okrivljen je samo za zločine na
Kosovu. Tužiteljstvo je u vremenskom tjesnacu. Od pada Miloševida u
oktobru 2000. Carla del Ponte postavila je cijeli tim da radi puno radno
vrijeme na tom slučaju, sa zadatkom da prije ljeta završi istragu o Hrvatskoj
i Bosni.
Ali krajem marta, kad je svrgnuti voda uhiden u Beogradu, tim je još daleko
od cilja. „Nije više upitna slutnja nego djelovanje. Miloševid de stidi prije
kra-ja godine. Dajem vam vremena do 1. oktobra da napišete optužnicu.
Nacrt mora biti na mojem stolu najkasnije početkom septembra. U
međuvremenu demo imati redovite sastanke da, uz elemente dokaza,
utvrdimo strategiju" progona. Nije vrijeme da krenete na odmor!" Carla del
Ponte pokušava nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Da podrži te napore, ona
jednom pravniku početkom aprila povjerava zadadu da vodi tim istražitelja i
traži od njega da pojača redove ekipe koja radi na „slučaju Miloševid". Puna
povjerenja, povjerava tada tisku: „Kad stigne Miloševid, protiv njega demo,
bez sumnje, imati ne samoj optužnicu koja de obuhvadati samo nedjela na
Kosovu, zbog kojih je uhiden, nego i činjenice kojima ga namjeravamo
teretiti za njegovo djelovanje u Hr-vatskoj i Bosni i Hercegovini."
To očito kašnjenje progona izaziva neke kritike. Cherif Bassiouni, slavni
profesor međunarodnog prava, koji je predsjedao Istražnom komisijom
Ujedinjenih naroda o kršenjima humanitarnog međunarodnog prava u
bivšoj Jugoslaviji, stvorenom 1992. (Rezolucija 780 Vijeda sigurnosti), tuži se
zbog toga. Najprije u bosanskom tisku krajem maja 2001. zatim u pismu
Carli del Ponte 6. juna 2001. „Ako ste odlučili stegnuti kaznenu strategiju
oko najod-govornijih, Miloševid je morao biti optužen za zločine počinjene
u Hrvatskoj i Bosni, osim ako te optužbe ved ne postoje, ali još nisu
objavljene. No ako ne postoje, moramo se upitati o razlozima. Mnogi
sumnjaju u političku trgovi-nu koja je vjerovatno vezana uz Dejtonski
sporazum. Ali uvijek sam isticao da nepostojanje optužnice ne odlučuje
unaprijed o bududnosti, i da je tajming podložan političkim prosudbama
koje se može uzeti u obzir u interesu pravde i mira (...) Ipak sam uvjeren da
postoji dovoljno dokaza da bi se Miloševida kazneno progonilo za zločine
počinjene između 1991. i 1995. u Hrvatskoj i Bosni, u ime odgovornosti kao
hijerarhijski nadređenoga. Znam da takav pristup, zbog različitih razloga,
izaziva otpore u vašem Uredu. Istina je da to nije jednostavno dokazati, ali
postoje bez ikakve sumnje epizode, kao što je opsada Sarajeva, koje
opravdavaju što se oslanjamo na načelo odgovornosti hijerarhijski
nadređenih da bismo optužili najviše zapovjednike. Ali koliko znam, to nije
učinjeno posljednjih godina (...) Znam da zadatak tužitelja nije lak i da
nailazi na svakojake poteškode: birokratske, financijske, političke. Naravno,
lako je kritizirati izvana. Ipak, kritika nije uvijek za zlo, ona može biti korisna
kad nudi tužitelju mogudnost da pokaže da javno mnijenje očekuje mnogo
više."
Američko-egipatski stručnjak ima sve razloge za brigu. U aprilu 1994.
njegova je istražna komisija raspuštena upravo kad je bio blizu da, pomodu
dokumenata, utvrdi glavne veze između Miloševida i zločina koje su počinili
njegovi pouzdanici u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.28
Dvije godine poslije,
kad je ved završio rat i kad je teritorij dostupan istražiteljima, Miloševid još
uvijek nije na nišanu ICTY-a. Amerikanac Richard Holbrooke, arhitekt
mirovnih ugovora u Daytonu, gotovo otvoreno izražava zadovoljstvo 15.
februara 1996. u Financial Fimesu. Osumnjičenik broj 1, kojeg je
zapadnjačka diplomacija promaknula u čovjeka mira, očito se nagodio da
dobije slobodu u zamjenu za mir. Tek u proljede 1999., s optužbom protiv
Miloševida za Kosovo, čini se da je doveden u pitanje prešutni dogovor. Za
Cherifa Bassiounia nije međutim isključeno da de zapadnjaci pokušavati
odvratiti Carlu del Ponte od progona Miloševida za prijašnje zločine. On se
nada da de joj podrška javnog mnijenja, jedan od motora pravde, pomodi
da se izmakne mogudim političkim pritiscima.
No 2001. g. nitko se ne usuđuje ni sugerirati tužitelju ICTY-a da odustane ili
odgodi novu optužnicu protiv Miloševida. Optužiti Miloševida za Kosovo, a
ne učiniti ništa za stotine hiljada bošnjačkih i hrvatskih žrtava, bilo bi
jednostavno neobranjivo. Zato što je bila vrlo politička, ta bi odluka nosila
opasnost da potakne optužbe za sukrivnju, koje je javno mnijenje upudivalo
zapadnim vodama, a smirila ga je, poslije godina sustezanja, intervencija
NA-TO-snaga na Kosovu. U maju 1999. Louise Arbour pobijedila je u tom
nadmetanju i otvorila proces za koji znaju da je nepovratan. Carla del Ponte
nije mogla ništa drugo nego nastaviti istragu. Naglo osujetiti misiju
međunarodnog pravosuđa, koje je upravo postiglo golem uspjeh predajudi
bivšeg šefa države sucima, bilo je previše rizično. Velike su sile pristale,
unatoč dubokim neslaganjima.
Carla del Ponte protiv inercije tužiteljstva
Čim je stigla u Hag u septembru 1999., Carla del Ponte traži od svojeg ureda
da nastavi istragu o upletenosti Miloševida u zločine na Kosovu koji su
uzrokovali smrt oko deset hiljada Albanaca. Ona želi pojačati optužnicu koju
je u žurbi potpisala Louise Arbour. Od povlačenja Miloševidevih snaga s
Kosova, sredinom juna, istražitelji ICTY-a imaju slobodan pristup teritoriju
koji je sada pod nadzorom NATO-snaga. Ekshumacije koje su počele tijekom
ljeta donijet de još više dokaza u tom predmetu. Švicarka je uvjerena da
njezini istražitelji usporedno rade na utvrđivanju veza između Miloševida i
zločina izvršenih u Bosni i Hrvatskoj. Njezin pomodnik, Australac Graham
Blewitt, umiruje je, ali ostaje neodređen kad je riječ o napredovanju
28 Izvještaj od četiri hiljade stranica koji je proizašao iz toga rekonstruira
anatomiju etničkog čišdenja. Bit de predan zajedno s dokumentima i
pripadajudim aktima tužiteljstvu u Hagu i poslužit de kao polazna tačka za
istrage ICTY-a. Cherif Bassiouni bio je predviđen u augustu 1993. za prvog
tužitelja ICTY-a, ali nije dobio jednodušni pristanak Vijeda sigurnosti. Tako je
godinu dana poslije, u julu 1994. imenovan Richard Goldstone.
istraživanja. Priznaje da mu to nije prioritet. Smatra da Ured nema ni
vremena ni dovoljno istražitelja da bi se posvetio predmetu čiji glavni
osumnjičenik nikad nede biti predan. Prije svega ne vjeruje u neku veliku
Miloševidevu ulogu u poduzimanju etničkog čišdenja koje su srpski
ekstremisti vodili u Hrvatskoj i Bosni. I uvjereno objašnjava novom
okruženju Carle del Ponte: „Ne treba miješati bosanske Srbe s onima u
Hrvatskoj ili Srbiji, to nije isto, pripadaju različitim državama, bez
međusobne veze." Doduše, članovi njegova ureda i sudaca IC-TY-a ved su
odavno doveli u pitanje uvjerenja ovog Australca. U slučaju Duška Tadida,
mučitelja iz logora u Prijedoru, suci su 1997., a onda i u prizivnom postupku
15. jula 1999., zaključili da je vojska bosanskih Srba bila pod „opdim
zapovjedništvom" Beograda. Australac je ipak odlučio da Radovan Karadžidi
Ratko Mladid, optuženi 1995. za genocid i zločin protiv čovječnosti, nisu
ovisni ni o kome i da su sami mogli kontrolirati trupe pod svojim
zapovjedništvom za vrijeme zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini. On
smatra beskorisnim tražiti drugdje poticatelje te zločinačke politike jer su
oni sami njezini začetnici. U njegovim očima, tužiteljstvo je ispunilo zadatak
optužujudi vode bosanskih Srba, a sada mu preostaje samo postidi da ih
uhite NATO-snage u Bosni kako bi im se moglo suditi. Kada je riječ o
Hrvatskoj, Blewitt ne vidi kako se Miloševidu mogu pripisati zločini koje su u
Vukovaru ili Dubrovniku počinile JNA i paravojne srpske jedinice kojima on
nije zapovijedao. Zaboravlja da je Miloševid preobratio JNA u srpsku vojsku i
naoružao srpske paravojne snage u Hrvatskoj te im na čelo postavio svoje
ljude.
Graham Blevvitt, koji je prvi stigao u Tužiteljstvo u januaru 1994., po prirodi
nije borben. On okoliša, izbjegava udarce, izmiče da bi bolje izdubio svoje
gnijezdo. Voli kad se kaže da je Tužiteljstvo njegova stvar. Bez njega ne bi
postojalo. To je dijelom istinito. Međutim, sitničav kakav jest, ustrojio ga je
kao provincijsko tužiteljstvo u kojemu je podređenost obavezna, a
napredovanje je razmjerno stupnju vjernosti, a ne kompetenciji ili
upornosti. Odjel istrage, pravnika, analitičara, sve je podijeljeno do krajnje
mjere, tako da se onemoguduje uvid u cjelinu. Od početka rada Tužiteljstva,
on želi pod svojom vlašdu zadržati kaznenu politiku. Direktive su mu nalik
njegovoj fizionomiji, sve je zaobljeno. Važno je ništa ne poremetiti i slijediti
prirodni red stvari. Rezultat: istrage su se najprije odnosile na zločine i
neposredne izvršitelje, što je neizbježan korak, naravno, ali se godinama
nije vodila briga o međusobnoj povezanosti tih zločina i po načinu
izvođenja, i po ponavljanjima, i po namjeri, i po zajedničkom lancu
zapovijedanja, kako bi se došlo do vrha. Zadada sudstva mogla bi završiti
dosezanjem onih na vrhu vlasti, ali se time ne zadovoljava. Sastoji se i od
kaznenog progona izvršitelja i posrednika koji su omogudili gospodaru da iz
palače ostvari svoje mračne planove, ne morajudi ubijati vlastitim rukama.
Izgradnja pravnog predmeta zahtijeva rekonstrukciju lanca događanja i
zapovijedanja da bi se dohvatili pravi poticatelji koji su obično dobro pazili
da ne ostave kompromitirajude pisane zapovijedi. U tom pogledu procesi
nižim razinama nužni su kako bi pravdi omogudili da se okrene protiv njima
nadređenih. Ali Tužiteljstvo u Hagu ostalo je predugo zaglibljeno u
strategiju prvih redova i pokazalo se nesposobnim da na vrijeme prijeđe u
vedu brzinu. Jer međunarodno pravosuđe dužno je prije svega pripremiti
kazneni progon najistaknutijih figura medu ubojicama zaduženim za
izvršavanje najprljavijih poslova, njihovim nadređenima i poticateljima.
Progon svih mučitelja trajao bi desetljedima, toliko su bili brojni oni koji su
sudjelovali u tim masovnim zločinima. Ali Graham Blevvitt ima iskustvo u
pravosuđu koje ima vremena i nema namjeru mijenjati navike na ovoj
instanci koja je ipak privremena. Optužnica protiv Karadžida i Mladida 1995.
poremetila je tok njegove duge, mirne rijeke. To mu ne odgovara: tu su
optužnicu iščupali kliještima suci koje je tada sablažnjavala tužiteljeva
inertnost. Kao što je i optužnica protiv Miloševida, inicijativa Louise Arbour,
bila izravan odgovor na val nasilja koji se tada sručio na Kosovo. Kad je
Kanađanka otišla, Blewitt ponovo uspostavlja ustaljeni red. Ni časa ne
vjeruje da de Miloševid jednog dana biti predan Hagu i smatra nepotrebnim
da mu se posveti i najmanji napor.
Carli del Ponte trebalo je više mjeseci da procijeni koliki je nemar njezina
zamjenika, unatoč upozorenjima Louise Arbour pri predaji dužnosti. Kad je
Miloševid u oktobru 2000. pao, ona otkriva da se njezine upute iz
prethodne godine nisu slijedile. Dodatna istraga protiv Miloševida na
Kosovu još je na mrtvoj tački. Blewitt se opire i navodi iste razloge: „Nema
ni vremena ni osoblja, na tome demo raditi poslije, ako Miloševid jednog
dana bude izručen." Carla del Ponte suprotstavlja se njegovu otezanju.
Upisuje Miloševida medu prioritete tužiteljstva i sastavlja tim koji je u
punom radnom vremenu zadužen za taj predmet. Između Carle del Ponte i
australskog tima u njezinu uredu dolazi do svađe. Miloševid je u središtu
spora.
Početkom 2001. tužiteljica poziva Grahama Blewitta i voditelja Odjela za
istrage, Johna Ralstona, australskog policajca vrlo skromnih sposobnosti,
kojega je Blewitt postavio na to odgovorno mjesto. Želi vidjeti dokaze koji
su dosad skupljeni o dijelu istrage koji se odnosi na Hrvatsku i Bosnu.
Graham Blevvitt pokazao joj je tada red registratora, postavljen na policu.
Dvadesetak registratora u kojima su bez reda nabacane informacije koje
upuduju na uple-tenost snaga iz Srbije u zločine počinjene na drugoj strani
granice. Smještene u jednom kutu, nikada nisu bile analizirane. Carla del
Ponte otkriva da je njezin ured napravio tačnu kartografiju zločina
počinjenih u Bosni i Hercegovini, da je ved od prvog slučaja, od Duška
Tadida, identificirao dio veza između vojske iz Beograda i vojske bosanskih
Srba,29
ali da nikada, unatoč naredbama Louise Arbour, a zatim njezinima,
nije pokušao podi uzlazno po zapovjednom lancu ni provjeriti vodi li on do
vojnih i političkih vlasti u Beogradu. Do tada formalno nije otvorena nikakva
istraga protiv Miloševida ni bilo kojeg drugog dužnosnika iz Beograda.
Uvjeren da Miloševid nikada nede biti izručen ICTY-u, Graham Blewitt
zadovoljio se time što je savjetovao različitim timovima Tužiteljstva da sta
ve po strani dokaze na koje slučajno naiđu pri istragama i za koje im se čin'
da mogu jednog dana poslužiti da popune istražni dosje. U nedostatku
jasnih uputa malo se timova potrudilo izvršiti taj zadatak. Miloševid nije
iznimka Hrvatske vlasti, pod vodstvom Franje Tuđmana, kao i Miloševid,
također su se dale na komadanje Bosne etničkim čišdenjem teritorija koje
su priželjkivale. Ako Blewitt ne smatra uputnim voditi istragu o srpskim
huškačima u Beogradu, logično je da se ne zanima ni za huškače u Zagrebu.
Carla del Ponte želi svesti kaznenu politiku na najodgovornije sa svih strana
i za početak je zatražila da se za mjesec juli pripremi optužnica protiv
Miloševida u predmetu o Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Graham Blevvitt se
pokorava. John Ralston odlučuje otidi.
Carla del Ponte mora mu nadi zamjenika sposobnog provesti njezinu
kaznenu politiku i popuniti propuste dvaju Australaca. Velika Britanija i SAD
žure što prije doznati njezine namjere. Ubrzo objavljuju da žele vidjeti
jednog Anglosaksonca na tom položaju. Ali oklijevaju izvršiti izravne pritiske
na Švicarku. Najprije se obradaju diplomatskom savjetniku, Ženevljaninu
Jean-Ja-cquesu Jorisu i sugeriraju imenovanje Roberta Reida, još jednog
australskog policajca bez širine, dotadašnjeg Ralstonova pomodnika. U
martu 2001. Jori-sa pozivaju u veleposlanstvo SAD-a u Hagu. „Određeni je
broj zemalja isključen", kažu oni. „Del Ponte ne pomišlja ni na nekog Rusa,
ni na Kineza", odgovara Joris s prepredenim osmijehom. „Moramo imati
potpuno povjerenje u tu osobu. Imamo dobro mišljenje o Bobu Reidu. Ali
čini se da vi ne razumijete da to mora biti Britanac, Kanađanin,
Novozelanđanin, Australac ili Amerikanac", odbruse mu.
Amerikanci bez sumnje znaju da je predviđeni kandidat Francuz, i k tomu
još istražni sudac. Oni hode člana Commonwealtha, pogodnijeg da brani
njihove posebne interese i prihvati neke sitne nagodbe. Kako bi se uvjerio
da de poruka biti primljena, prvi tajnik američkog veleposlanstva odlazi Carli
del Ponte: „Lakše nam je otkrivati osjetljive informacije građaninu Velike
Britanije, SAD-a, Novog Zelanda, Australije ili Kanade. Bilo bi nam vrlo
korisno provjeriti popis kandidata kako bismo se uvjerili da nam ni jedno
ime nije problematično." Pritisci se nastavljaju još dva mjeseca. Uzalud.
Patrick Lopez-Terres, francuski magistrat koji je došao u ICTY 1996. konačno
je imenovan na čelo tima istražitelja u maju 2001. Bit de prvi i jedini Francuz
u Upravi Haškog tužiteljstva. Tim koji radi na Miloševidevu slučaju pojačan
je i radit de sedam dana tjedno da nadoknadi izgubljeno vrijeme. U
proračunu za 2001. Blewitt nije predvidio tim za „slučaj Miloševid", još
manje za pripreme procesa. U panici krajem jula koristi odlazak svojih
nadređenih na odmore da bi, bez njihova znanja, tražio vanjske sponzore za
financiranje procesa. Njegov projekt priljeva sredstava, na vrijeme
29 Suđenje na prvoj instanci iz 1997. u slučaju Duška Tadida ističe
«zajedničke strateške ciljeve» dviju vojski. Drugostupanjsko suđenje 1999.
pokazuje da se «kontrola koju je vršila vojska iz Beograda nad srpskim
snagama u Bosni nije ograničavala na financijsku i logističku potporu, nego
se ogledala u sudjelovanju u opdoj formulaciji naredbi, u koordinaciji i
nadgledanju djelovanja i operacija srpske vojske u Bosni». Vidi
www.un.org/icty.
zaustavljen, bio je upuden Amerikancima, Englezima, ali i Bošnjacima. Ovi
posljednji bili bi pozvani da financiraju dio o Bosni u procesu Miloševidu i da
mole pomod muslimanskih zemalja!
Nastavak istrage
Svi timovi koji rade na srpskim zločinima morali su se dati na posao. Bududi
da mučitelji imaju isti plan, ved mnogo prikupljenih dokaza s jednog kraja
Jugoslavije na drugi popunjavaju jedan te isti predmet, koji de dovesti do
pravog dirigenta srpskog zločinačkog pothvata etničkog čišdenja. Moralo se
iz brda nikada analiziranih arhiva izvlačiti elemente dokaza koji pokazuju
umiješanost Beograda. U tim prašnjavim kartonima, gdje je nagomilano sve
što se nije slagalo s istragama u tijeku, nalazi se dio dokumenata koji
osvjetljavaju poprečne linije zapovijedanja. Impresivna količina
dokumenata izranja iz te zakašnjele potrage. Ali pravnici moraju razviti
sposobnost analiziranja na koji ih njihov rad, do sada fragmentaran, nije
pripremio. Neki bi htjeli optužiti Miloševida za financijsku i logističku
potporu srpskim snagama u Bosni i Hrvatskoj, ne baš uvjereni u njegovu
sposobnost kontroliranja te snage. Drugi procjenjuju da je bio pravi
izvršitelj etničkog čišdenja. Nema sumnje u izravnu Miloševidevu
odgovornost na Kosovu, pokrajini pod njegovom kontrolom. Kao šef države
bio je i vrhovni zapovjednik srpskih oružanih snaga uključenih u tu
posljednju kampanju zločina. U Bosni i Hrvatskoj njegova je zločinačka
odgovornost složenija jer Srbija kojoj je tada bio na čelu službeno nije bila u
ratu. Mora se, dakle, utvrditi njegov pravi utjecaj na zapovjedne lance koje
de jure ne kontrolira i na usporedne lance, uspostavljene da bi se mogli
provesti njegovi naumi. Zadatak je težak i dovodi do žestokih rasprava
unutar tužiteljstva podijeljenog na one koji se nikada nisu zanimali za
Miloševidevu odgovornost za zločine i onih koji ne mogu razumjeti takav
nemar, koji ne samo da je vodio ICTY u neuspjeh, nego je od njega činio
puki Politički instrument modnika.
Unatoč slabostima Tužiteljstva, optužiti Miloševida za Hrvatsku pokazalo se
u konačnici lakše nego što se očekivalo. Pravnici koji su vodili istragu u
Hrvatskoj, posebno u Vukovaru i Dubrovniku, s nestrpljenjem su očekivali
da se Ured konačno odluči progoniti Miloševida. Pažljivo su čuvali sve
dokaze upletenosti beogradskih vlasti u pokušaj da zauzimanjem teritorija i
istjeriva-njem nesrpskog stanovništva koje je tu živjelo pripoje taj dio
Hrvatske Srbiji.
Krajem augusta 2001. prvi nacrt optužnice ved je na tužiteljičinu stolu.
Dvadeset sedmog septembra Carla del Ponte potpisuje konačnu verziju.
Osmog oktobra 2001. nakon što ju je potvrdio jedan od sudaca, Slobodan
Miloševid službeno je optužen za zločine protiv čovječnosti u Hrvatskoj. Ta
nova optužba nema isti međunarodni odjek kao ona prva. Amerikanci i
Britanci upravo su pokrenuli operaciju Trajna sloboda u Afganistanu koja
označava početak dugog rata protiv terorizma.
Dio o Bosni nailazi na brojne poteškode. Istraga nema poteškoda da dokaže
Miloševidevu suradnju u toj zločinačkoj politici etničkog čišdenja, ni
postojanje smišljenog plana da bi se ono izvelo, ali nije uspjela
rekonstruirati zapovjedni lanac koji jasno dopire do vrha države u
Beogradu. Zasada je Miloševid stavljen u rang modne podrške, a ne osobe
koja odlučuje ili potiče. Tj potrazi za istinom ICTY se ne može time
zadovoljiti i mora provjeriti koja je stvarna Miloševideva uloga, bez obzira
na privide.
Krajem augusta Carla del Ponte vrada svoje timove na posao: „Naša je uloga
povijesna, optužnica za Bosnu ima prvorazredan značaj, ne smijemo
zabrljati." Dok se tim daje na posao da otkrije posljednje karike složene
slagalice koju je Miloševid strpljivo gradio kako bi iz daljine nadgledao
zločine u ime hegemonijskog projekta Velike Srbije, žučne rasprave vode se
u kuloarima tužiteljstva. One su odraz nepoznavanja tog sukoba, ali još više
dubokih i iznenađujudih otpora zamisli da moraju priznati golemu
Miloševidevu odgovornost za zločine počinjene u Bosni zbog njegova
utjecaja na vođe bosanskih Srba Radovana Karadžida i Ratka Mladida. Neki
se bune pod izlikom da se ne bi smjelo umanjivati neospornu ulogu dvojice
ved optuženih krvoločnih ratnih vođa i pretvoriti ih u puke Miloševideve
marionete. U ime ove poznate „politike mirisa krvi" koja je predugo
ograničavala istrage na krvnike i njihove izravne naručioce, oni nikada nisu
proširili istrage izvan granica Bosne i Hercegovine. Sada odbijaju sumnjičiti
Miloševida kao pravog kuma te politike, koja je zajednička svim srpskim
osumnjičenicima, i kojoj je cilj bio zločinom razdvojiti različite etničke
zajednice.
Teško je pomiriti stvarnost masovnih zločina s takvim minimalističkim
pristupom, primjenjivim na zločine opdeg prava. Masovni zločini ne
proizlaze iz pojedinačnih djela, nego iz politike koja zločin podiže na razinu
sustava i pretpostavlja mnoštvo sudionika, sustava koji odlučuje da neki
više nemaju pravo imati prava i koji ne samo da se koristi vojnim i
policijskim sredstvima protiv jednog dijela stanovništva, nego također
mobilizira sve resurse jednog društva, od administracije, prometa,
financijskih sredstava, tiska pa čak i pravosuđa. Ti masovni zločini počinjeni
su u ime jedne politike, jednog kolektivnog projekta. Pa čak i ako nije
potrebno da budu povezani s jednom politikom institucionaliziranom na
razini države, mod se države sve češde stavlja u službu zločina. Cilj
međunarodnog pravosuđa upravo je prepoznavanje zločinačkih politika i
stigmatiziranje država koje su, umjesto da jamče sigurnost svojih građana,
izabrale kršenje reda i lišavanje dijela svojeg stanovništva prava na život.
ICTY se nije mogao osloboditi tog traganja i odustati od nalaženja onih koji
su začeli i odlučili provesti etničko čišdenje na područjima pod njihovom
kontrolom, pa bilo to i izvan granica njihove države da bi kaznili prave
izazivače rata i pridonijeli sprečavanju ponavljanja masovnih zločina. Neki
unutar ICTY-a to su shvatili i pokušavaju otkriti mogude veze između
masovnih grobnica i vlasti u Beogradu.
Okršaj Blewitt -Del Ponte
Krajem septembra 2001. tim Tužiteljstva sastavio je solidan pravni
dokument koji rekonstruira lanac događaja i dokazuje Miloševidevu
središnju ulogu u smišljenom pothvatu etničkog čišdenja u Bosni. Ali projekt
optužnice koji je predan Carli del Ponte ne sadrži ni pokolje u Srebrenici ni
opsadu Sarajeva. Švicarka odmah saziva sastanak. Želi razumjeti kako to da
taj spis omogudava da se prati lanac zapovijedanja i utvrdi individualna
Miloševideva odgovornost u vedini zločina koje je su počinili bosanski Srbi, a
ne donosi dovoljno dokaza da ga se okrivi za ova dva najveda slučaja,
neodvojiva od srpskog zločinačkog pothvata. Odgovor je oštar: „Nema
dokaza." Taj bi se argument mogao braniti da je optužba krenula lošim
pravcem, da Miloševid nikada nije bio ni na koji način upleten u opsadu
Sarajeva, u zauzimanje Srebrenice i ubijanja koja su slijedila. Upravo se to
neki trude potvrditi na sastanku. Blewitt ih podržava i pokušava dovesti
šeficu u manjinu. Sastanak se pretvara u sukob. Carla del Ponte ne želi
odustati pod izgovorom „nismo to istraživali" kao što se čitavo vrijeme
rasprave trudio ponavljati njezin zamjenik. Ona predlaže kompromis: izidi s
optužnicom takvom kakva jest i uvesti dopune nakon završetku istrage.
„Nema ni najmanjeg dokaza koji bi Miloševida vezivao uz opsadu Sarajeva i
pokolje u Srebrenici", ponavljaju njezini protivnici bez drugih objašnjenja.
Drugi za stolom slažu se da postoji premalo dokaza, ali ističu da postoji
čitava lepeza indicija koje zavređuju da se istraže. Carla del Ponte odlučuje:
„Morate voditi istragu o Sarajevu i Srebrenici, dajem vam šest tjedana da
završite istraživanje." Potpisivanje Miloševideve optužnice za Bosnu
odgođeno je za sredinu novembra.
Borba koja je upravo počela nastavit de se za vrijeme cijelog procesa protiv
Miloševida. Dio Tužiteljstva koči sa sve četiri noge i koristi tih šest tjedana
da dokaže neprihvatljivost teze koju brani glavna tužiteljica. Graham Blewitt
koji još nije uspio povratiti svoj autoritet nad Uredom ne može više
manevrirati zatezanjem. Trudi se, dakle, navesti Carlu del Ponte na korak
unatrag, a naročito na odustajanje od progona Miloševida za genocid. U
augustu 2001. ICTY je nazvao pokolj u Srebrenici genocidom na suđenju
generalu bosanskih Srba Radislavu Krstidu, zapovjedniku Drinskog korpusa,
najvažnijoj voj-noj sili uključenoj u krvoprolide u julu 1995. Carla del Ponte
razmatra, dakle, mogudnost da Miloševida optuži za genocid za Srebrenicu,
ali i za nekoliko drugih opdina u Bosni gdje je etničko čišdenje poprimilo
razmjere genocida, tužiteljica sluša svojeg pomodnika i pokušava mu
objasniti da optužnica ne može navoditi postojanje „smišljenog zločinačkog
pothvata" čiji bi Miloševid bio jedan od istaknutih članova, odnosno šef, i
istodobno tvrditi da ne dijeli istu zločinačku odgovornost kao i sporedni
sudionici, kao što je to slučaj u svakom zločinačkom udruženju. Pomodnik
tužitelja zahtijeva, rasprava je napeta. „Nemamo dokaza za genocid", tvrdi
Blewitt, koji odbija svaku vezu između pokolja u Srebrenici i vlasti u
Beogradu. Za njega srebrenička sramota ne proizlazi toliko iz smišljenog
plana koliko iz nastupa ludila generala Mladida. Teza nije nova. Pred
strahotom i opsegom pokolja, zapadnjački vojnici i diplomati brane tu tezu
od prvih dana i služe se njome da opravdaju nedjelovanje koje je onda
samo rezultat njihove nesposobnosti da predvide što de se dogoditi. Carla
del Ponte odvrada: „Morali ste otvoriti istragu 1994., to je prva stvar koju se
moralo učiniti!" Nakon završetka sastanka ona dobacuje svojim
savjetnicima: „Mogu oni nastaviti sa svojim lukavštinama, ali nedu odustati
od genocida. Imamo dokaze i, ako Graham drži da ih nema dosta, neka mi
kaže što je radio svih ovih godina umjesto da istražuje o Miloševidu. Možda
su mogli spriječiti neki novi rat i nove pokolje." Ali za to vrijeme drugi
prebiru spise Tužiteljstva, identificiraju svjedoke i otkrivaju nove
podudarnosti koje povezuju Miloševida sa Srebrenicom i Sarajevom.
Sredinom novembra Carla del Ponte može potpisati optužnicu i predati je
sucu.
Dvadeset tredeg novembra 2001. g. nakon što je sudac koji potvrđuje
ispitao dokument Tužiteljstva, Miloševid je formalno optužen za genocid,
sudioništvo u genocidu i za zločine protiv čovječnosti zbog njegove osobne
odgovornosti za zločine koje su počinili bosanski Srbi, između ostalog u
Sarajevu i Srebrenici. Tužiteljstvo je tada u mogudnosti zatražiti od Suda da
spoji sve postupke otvorene protiv Miloševida kako bi se organiziralo
vođenje jedinstvenog procesa. Jer srpski zločini u Hrvatskoj 1991., u Bosni
od 1992. do 1995. i na Kosovu od 1998. do 1999. dio su jedne te iste
politike kojoj je cilj terorom zauvijek istjerati nesrpsko stanovništvo iz
područja koja osvoje ili priželjkuju srpske snage. Proces Slobodanu
Miloševidu otvara se 12. februara 2002.30
Optuženiku je dopušteno da sam
preuzme obranu.
Miloševideva optužnica: pozadina ljute borbe
Kako objasniti da je tužiteljstvo ICTY-a, prva međunarodna jurisdikcija
poslije Nürnberga i Tokija, koja se neprestano trudila osloboditi od svojih
osnivača, do 2001. godine propustila istraživati Miloševidevu kaznenu
odgovornost započetak i odvijanje rata u Bosni i Hrvatskoj? To se ne može
opravdati slabostima, kao što se njima ne može objasniti ni ustrajno
odbijanje nekih članova Tužiteljstva da traže istinu i uzmu u obzir sve
odgovornosti kad
je riječ o Srebrenici ili o opsadi bosanskog glavnog grada, dugoj hiljadu
tristo pedeset dana, ta dva simbolična lica rata u Bosni. Tu postoji jedna
iznenađujuda konstanta, i isto tako čudne podudarnosti. Po logici bi poslije
optužbe protiv Radovana Karadžida i Ratka Mladida, njegovih pouzdanika u
Bosni i Hercegovini, Miloševid trebao biti prioritetna meta tužiteljeva
Ureda. Predsjednik Tribunala, Talijan Antonio Cassese, potpredsjednik,
Francuz Claude Jorda i drugi suci i sami su to u više navrata primijetili
tužitelju. Od njihove 5. plenarne sjednice sredinom januara 1995., suci su
otvoreno uznemireni zbog nedosljednog programa optuživanja Tužiteljstva
koje, po njihovu viđenju, ni primjereno, ni učinkovito" ne odgovara misiji
ICTY-a, i ističu hitnost penjanja po zapovjednim lancima kako bi se izbjeglo
da pravosuđe zaglibi. No vidjevši dokaze koje primaju pri potvrdi optužnice,
utvrdili su povezanost dokaza koja „daje naslutiti da bi se odgovornosti za
zločine počinjene u Bosni i Hercegovini mogle tražiti među visokim
dužnosnicima Srbije". Očekuju, dakle, da vide tužitelja Goldstona i njegova
zamjenika Blewitta kako istražuju o eventualnoj Miloševidevoj
odgovornosti.
No, voditelji Tužiteljstva izabrali su drukčiju kaznenu politiku. Odustaju od
prevladavanja zapreka koje
30 Kao u svim slučajevima pred ICTY-em, zapisnici javnih rasprava mogu se
nadi na www. un.org/icty.
postavljaju velike sile koje u Daytonu de facto dodjeljuju nekažnjivost
glavnom osumnjičeniku. Zapadnjaci ne žele da se Tribunal izbliza zanima za
onoga koji je orkestrirao politikom etničkog čišdenja koja je poharala bivšu
Jugoslaviju i dobro paze da mu ne pruže elemente dokaza koje posjeduju,
kao što su napravile u Nürnbergu. Ako je 1946. interes saveznika bio što
brže dokazati da je Hitlerova Njemačka započela barbarski rat na koji su oni
samo odgovorili, ovaj put ne žele da ICTY, progonedi Miloševida, otkrije da
je čovjek s kojim su upravo potpisali mir, krajem 1995. dopustio povratak
barbarstva usred Europe. Optužiti Miloševida tada bi značilo poremetiti
status quo što bi se doživjelo kao čin protiv mira. Tužiteljstvo to zna i ne
pokušava otvoriti taj predmet usporedno s drugim istragama. U
nemogudnosti pristupa beogradskim arhivima ili onima velikih sila, moglo je
pokušati zadobiti suradnju Bosne i Hrvatske i kopati po arhivima bosanskih i
hrvatskih Srba, koji su vrlo bogati informacijama, prije nego što ih
Miloševidevi izaslanici počnu 1997. odnositi u Beograd. Jer sam Miloševid
sumnjiči ICTY da se počinje strpljivo penjati po zapovjednom lancu i izvan
granica zaradenih republika, sve do Srbije, do vlasti u Beogradu.
Daleko je od pomisli da ni on ni njegovo okruženje, pa čak ni vode
paravojnih jedinica, nisu na po-pisu osumnjičenih Haškog suda. Francuski
sudac Claude Jorda koji na mjestu Predsjednika ICTY-a nasljeđuje Antonija
Cassesea i Gabrielle Kirk McDonald, obara se na nedostatak širine
odgovornih u tužiteljstvu, koji se previše brinu za to da ne uzburkaju i ne
zakompliciraju rad zapadnih diplomacija. U dojmljivoj paraboli okrivljuje
neodlučnu politiku progona: „Pod izlikom da Mandat ICTY-a ovlašduje i
progon Hitlera i vozača lokomotive koja je vozila u Auschwitz, on je za
početak, samo da vidi kakav de vjetar puhnuti, optužio mehaničare i
vlakovode." Dok su mozgovi etničkog čišdenja na slobodi, niz „sitnih riba"
zakrčuje sudnice ICTY-a. Da bi se izbjeglo paraliziranje Tribunala Louise
Arbour, koja je sredinom 1996. zamijenila Goldstonea, prisiljena je
obustaviti tredinu optužnica, njih dvadesetak. Nalaže svojem pomodniku
Grahamu Blewittu da se usredotoči na gornje redove. Usporedno stvara
Le-adership Research Team (LRT). Taj tim dobrih poznavatelja Balkana
povjeren je jednom Južnoafrikancu koji i dalje ne vodi računa o vezama
između lokalnih struktura zapovijedanja i Beograda, na veliko
nezadovoljstvo njegove ekipe.
Pa ni kad od 1998. Miloševid nastavi svoju zločinačku politiku na Kosovu,
najodgovorniji u Tužiteljstvu, oni koji su prvi stigli u Hag i koji imaju ved više
od četiri godine iskustva s međunarodnom pravdom, ne izlaze iz svoje
učmalosti, paralizirani kakvi jesu pomišlju da progone šefa države koji je na
vlasti, da ruše tabu, da se zamjere velikim silama. Do te mjere da to izaziva
zaprepaštenje Louise Arbour. Ogorčena pasivnošdu visokih dužnosnika
svojeg ureda, kanadska tužiteljica povjerava najbližim suradnicima:
„Sramim se što nitko ne kuca na moja vrata." Jedan od njih sjeda se:
„Vedina u Uredu bila je protiv optuživanja Slobodana Miloševida, tada šefa
države. No ne treba iza tog otvorenog opiranja tražiti nekakvu zavjeru. Na
izvoru te slabosti (bez sumnje; op. a.) su nesposobnost, neznanje, glupost."
Ali to je objašnjenje daleko od toga da nas zadovolji pred začuđujudom
podudarnosti otpora unutar ICTY-a i kočenja koje vrše velike sile. Ta
podudarnost ne može biti slučajna, tim više što de se i dalje potvrđivati
poslije optuživanja Miloševida, u sjeni njegova procesa. Optužbe za genocid
u Srebrenici te za Sarajevo nisu samo unutar Ureda tužitelja uzroci stalnih
trvenja, nego su to i između ICTY-a i velikih sila. Odatle pitanja o utjecaju
strategije anglosaksonskih vlada i njihova premreživanja Tužiteljstva,
previše podmuklog da bi se moglo kvantificirati, ali koje ne može biti strano
nedostatku volje da se optuži Miloševida i otporima koji se javljaju u
svakom ključnom događaju ovog predmeta.
Prvi povijesni i utemeljiteljski čin međunarodnog kaznenog pravosuđa
dugujemo hrabrosti Louise Arbour i tvrdoglavosti Carle del Ponte jer
golema Miloševideva odgovornost, ozbiljnost i razmjeri njegovih gnusnih
zločina ne bi bili dovoljni da ga izvedu pred Sud. Suprotno raširenu
mišljenju, samo postojanje ICTY-a nije pružalo nikakva jamstva da demo
jednog dana vidjeti na optuženičkoj klupi čovjeka koji je u eri zakletve
„nikada više" u srcu Europe i pred očima međunarodnih kamera stvorio
reinkarnaciju „konačnog rješenja". Pod cijenu bitaka koje javnost nije ni
slutila Miloševida je konačno dostigla pravda.
Utrka s vremenom
Kad je 12. februara 2002. otvoren proces protiv Miloševida, suci su po-zivali
tužiteljstvo da iznošenje dokaza započne s Kosovom. Dakle obrnuto od
kronološkog reda triju ratova na koje se proces odnosi. Procedura ICTY-a je
akuzatorna, proizišla iz common lawa. Za razliku od inkvizitorskog sustava
rimskog prava, nazvanog kontinentalnim, u kojemu sudac ima aktivnu
ulogu u traganju za istinom, u akuzatorskoj proceduri to traganje, pod
arbitražom sudaca, izvode tužitelj i odvjetnici obrane ili, u Miloševidevu
slučaju, optuženi koji sam sebe zastupa. Dok se u inkvizitorskom sustavu
prikupljanje pisanih dokaza događa za vrijeme istrage, u proceduri koja je
na snazi u ICTY-u sve se događa na javnoj raspravi. Procedura je dakle
usmena i zasnovana na dokazivanju svjedočenjem, s ispitivanjem i
protuispitivanjem, dakle na napredovanju prema istini u cikcak liniji. Ova
procedura isprekidanog ritma nije narativna kao što to može biti
pripovijedanje koje iznosi istražni sudac u proceduri kontinentalnog tipa.
Da bi nadgledala različite timove koji su priređivali spis optužbe, Carla del
Ponte imenovala je u novembru 2001. novog tužitelja. Mjesto dirigenta
optužbe u procesu Miloševid dobio je Britanac Geoffrey Nice. Carla del
Ponte dopustila je da je prisili njezin zamjenik. Iskoristivši brojna putovanja
ove Švicarke, Graham Blewitt je u proljede 2001. odletio u London i pozvao
engleskog odvjetnika koji je početkom godine napustio ICTY. Ovaj se nije
dao moliti nego je, zbog velikih odgovornosti, odmah zatražio vedu pladu.
Unatoč legendarnoj tromosti svojih propisa, UN brzo nalazi načina da
zadovolji osobne zahtjeve Geoffrevja Nicea. Carla del Ponte je stavljena
pred gotov čin. Bududi da joj se žuri, odustaje od traženja drugih kandidata i
potvrđuje taj izbor. Geoffrey Nice poznaje ICTY i njegovu proceduru,
prednost mu je što može odmah djelovati.
Krajem septembra 2002. optužba je završila s dugom litanijom pokolja i
deportacija čije su žrtve bili kosovski Albanci i počinje pozivati svjedoke koji
dolaze govoriti o zločinima što su ih srpske snage izvršile u Hrvatskoj.
Čekajudi da dođe na red Bosna, suci su 17. septembra naredili Tužiteljstvu
da smanji optužni spis koji je prema njima „preopširan". Određeni broj
opdina koje su bile pozornica nasilnog etničkog čišdenja u Bosni i
Hercegovini mora dakle biti uklonjen da bi se ograničio broj primjera
zločina, pa dakle i priča svjedoka. Zbog stalnih Miloševidevih izostanaka koji
dovode do prekida rasprave i zbog opsežnosti spisa koji obuhvada tri rata,
sucima se žuri završiti fazu optužbe. Proces Slobodanu Miloševidu postao je
prava utrka s vremenom. Tužiteljstvo mora do 26. oktobra izvesti ta
skradenja i predati novu optužnicu protiv Miloševida za Bosnu. Stare svađe
odmah se obnavljaju. U utorak 8. oktobra 2002. u 15 sati Carla del Ponte
saziva Ured. Prethodnog dana tim koji radi na predmetu Miloševid predao
joj je vrlo uznemirujudi povjerljivi memorandum. U nemogudnosti da izvedu
dovoljan broj svjedoka, Geoffrey Nice i njegovi suradnici strahuju da nede
uspjeti uvjeriti suce u Miloševidevu krivnju za opsadu Sarajeva. Predlažu tri
rješenja: povudi opsadu Sarajeva iz optužnice, svesti spis na ono
najjednostavnije usredotočivši se na jedan do dva slučaja snajperskog
pucanja i bombardiranja ili pokušati opdenito prikazati kampanju terora
protiv civilnog stanovništva bosanskog glavnog grada ne obrađujudi
pojedine izgrede. Da bi se izbjeglo „gubljenje nekoliko dana od vremena
koje im je dodijeljeno", izvještaj preporučuje Carli del Ponte da ispusti spis
o Sarajevu. Prije nego što de se suočiti s timom, tužiteljica se savjetuje s
okolinom. Njezin je ured zaprepašten. Anton Nikiforov, ruski diplomatski
savjetnik, koji od svojeg dolaska 1997. medu voditeljima Tužiteljstva igra
ulogu specijalista za Balkan, tu je da smiri revnost Švicarke. Savjetuje joj,
dakle, da prihvati. Drugi jednodušno planu: „Ako je Tužiteljstvo u stanju
dokazati Miloševidev utjecaj na vojsku bosanskih Srba, nema nikakva
razloga da se izbaci Sarajevo, jedna od najdojmljivijih činjenica ovog rata."
„Sljededi put kad budemo imali takvu raspravu, oni de zatražiti da izbacimo
Srebrenicu iz optužnice", dobacuje u znak očaja jedan od savjetnika.
Carla del Ponte pridružila se timu koji radi na „slučaju Miloševid" u
kon-ferencijskoj dvorani na kraju hodnika. Atmosfera je teška. „Koliko je
mrtvih bilo za vrijeme opsade?" upitala je čim je stigla. „Četrdeset četiri
mjeseca opsade, deset hiljada mrtvih od kojih hiljadu petsto djece, prema
službenim podacima..." Pravnici tima za „slučaj Miloševid" preporučuju
razboritost i pragmatizam. Čak su pripremili i nekoliko formula
namijenjenih umirivanju novina i žrtava, kao primjerice „nemamo
vremena" što naprotiv prijeti izazivanjem negodovanja. Tužiteljica grabi
dokument koji je pred njom i počinje ga listati. „Ovo je nacrt amandmana
na optužnicu protiv Ratka Mladida, u njoj je ipak opsada Sarajeva..." Listovi
klize pod njezinim rukama i ona iznenada uzvikne: „Ne vidim Sarajevo...
Pogledajte sami!" U novoj verziji optužnice protiv Mladida koju je Carla del
Ponte htjela ponovno aktualizirati za slučaj da konačno bude uhvaden,
Sarajevo koje je vojska pod njegovim zapovjedništvom gušila i terorizirala
tri zime, zauzima samo nekoliko redaka. Opsada bosanske prijestolnice
svedena je na obično kršenje prava i običaja rata. Prijedlog nije potpisan.
Sastanak je prekinut.
U dva slučaja koji obuhvadaju najviše dužnosnike odgovorne za rat u Bosni i
Hercegovini, dio tužiteljstva istodobno predlaže da se izbace nevjerovatne
patnje na koje je hotimice prisiljavano četiristo hiljada stanovnika Sarajeva,
stalnih meta snajpera i srpske teške artiljerije, talaca straha, hladnode i
gladi, žrtava kampanje terora pod nemodnim pogledom snaga Ujedinjenih
naroda, nazočnih u glavnom gradu za cijele opsade. Samo su dva uzastopna
zapovjednika korpusa srpske vojske koji je opkoljavao Sarajevo do tada bila
optužena.31
Pod perom pravnika ICTY-a Sarajevo krišom poprima oblik
posebne tragedije, izdvojene iz konteksta, koja nije žrtva politike koja je
etničkim čišdenjem ali i gušenjem i bombardiranjem opsjednutih gradova
imala za cilj nepovratno razdvojiti etničke zajednice koje je povijest
pomiješala i ispremi-ješala. No Sarajevo i Srebrenica bile su upravo dvije
faze vrhunca srpskog zločinačkog pothvata u Bosni. Bile su i dva najočitija
simbola nebrige zapadnih vlada.
Sastanci su se nizali. Sljededeg tjedna GeofTrey Nice ponovo pokušava.
Navodedi pomanjkanje vremena savjetuje Carli del Ponte ne samo da ostavi
po strani Sarajevo nego i pokolje u Srebrenici, najgore krvoprolide u Europi
od nacističkih zločina. Tužiteljica iskazuje svoje zaprepaštenje, pušta svoje
savjetnike da argumentiraju, pokušava uvjeriti svoje zamjenike da ne
donose prenagljene odluke. Ali Nice ne želi ništa čuti. Pod pritiskom
istjecanja vremena kaže da je sklon prihvatiti strategiju uzoraka koju
zastupaju suci. Mora se skradivati, stalno skradivati ovaj „tako složen"
slučaj, mora se svesti na ono najjednostavnije i postidi osudu Miloševida,
makar i prikrili dio njegove odgovornosti. Tim više što Miloševid uživa
produživati protuispitivanje svjedoka koji ga optužuju trošedi tako skoro
polovinu vremena dodijeljenog optužbi.32
Suci stalno pozivaju na red i traže
da Miloševid ne gubi vrijeme na nevažnim aspektima svjedočenja, opominju
ga da prijeđe na druga pitanja, ali na kraju popuštaju pod izlikom da sam
vodi svoju obranu. Miloševid, koji zna iskoristiti svoj položaj, neprestano
upotrebljava taktiku diverzije, uz rizik da najčešde bude izvan teme.
Optužba ipak mora završiti s iznošenjem svojih dokaza do proljeda 2003.33
Da bi razriješio jednadžbu, Nice ne oklijeva žrtvovati Sarajevo i Srebrenicu,
dva poglavlja za koja kaže da u njih ne vjeruje. Carla del Ponte se protivi:
„Ako nam međunarodni svjedoci, kojima Miloševid ionako nije ništa
govorio, nisu sposobni donijeti dovoljno dokaza svojim svjedočenjem,
pribjedi demo insiderima jer oni su u stanju u kratkom vremenu rasvijetliti
sve dokaze koje smo prikupili." Geoffrey Nice se odupire. 23. oktobra 2002.
predaje sucima skradeni nacrt optužnice za Bosnu i traži od njih dodatnih
mjesec dana za predaju definitivne verzije, koliko mu je potrebno da izvrši
još bitnih skradenja." Ukratko: treba mu vremena da od Carle del Ponte
iznudi zeleno svjetlo. Tužiteljica ne popušta: „Prepustimo sucima
odgovornost za odustajanje od Sarajeva i Srebrenice ako nam ne daju
potrebno vrijeme da dokažemo Miloševidevu odgovornost." 22. novembra
ona potpisuje promijenjenu optužnicu. Sukladno zahtjevu sudaca, smanjen
je broj opdina izmijenjenih etničkim čišdenjem, ali Sarajevo i Srebrenica su
zadržani.
31 Generali Stanislav Galid i Dragomir Miloševid, koji su jedan za drugim bili
zapovjednici Sarajevskog korpusa, suđeni su za opsadu glavnog grada
Bosne i Hercegovine. Galid je osuđen za zločine protiv čovječnosti na
doživotni zatvor. Dragomir Miloševid, čiji je proces održan 2007. očekuje
presudu. General Đorđe Đukid, odgovoran za logistiku, umro je prije nego
mu je počelo suđenje.
32 Od dvjesto devedeset i osam dana rasprave, podijeljenih na četiri sata
dnevno, koliko je trajalo iznošenje cijelog optužnog spisa, tristo šezdeset
sati iskoristilo je tužiteljstvo, a obrana dvjesto četrdeset sati u okviru
protuispitivanja. Miloševid je uostalom dobio četrnaest prekida rasprava
zbog zdravstvenih razloga, što čini šezdeset šest sati rasprave.
33 Taj de rok konačno biti pomaknut do početka 2004. da bi se nadoknadili
dani Miloševideve bolesti.
Geoffrey Nice ne polaže oružje. U aneksu nove optužnice dodao je pismo
upudeno sucima. ,,U svjetlu vremenskog ograničenja i zbog drugih razloga
nastalih zbog složenosti ovog predmeta, mogle bi se pokazati potrebnima
dodatne promjene, vodedi računa o dužini optužbi koje se odnose na
Srebrenicu i Sarajevo. Zato bi se dokazi o ova dva mjesta morali izvoditi tek
na kraju predstavljanja spisa optužbe. Sigurno de optuženiku biti korisno
znati da ne mora odmah pripremati dokumente koji se odnose na ova dva
spisa. Tužiteljstvo de obavijestiti sve strane kao i Sudsko vijede ako odluči
donijeti naknadne izmjene optužnice." Carli del Ponte koja traži objašnjenje
Geoffrey Nice još jednom odvrada da je potrebno „pripremiti javno
mnijenje". „Ljudi de bolje razumjeti kad se povuče Sarajevo i Srebrenica ako
ih se unaprijed upozori", domede Gavin Ruxton. Kao pravni savjetnik u
Upravi Tužiteljstva, on sugerira objavljivanje službenog izvješda kako bi se
tisak uvjerio u opravdanost namjera optužbe. Nemogude je, međutim, pred
hiljadama žrtava opravdati da samo zbog nedostatka vremena Tribunal
odustaje od utvrđivanja istine o Miloševidevoj odgovornosti u te dvije
najupečatljivije epizode rata u Bosni. Također je nemogude uvjeriti tisak da
argument vremena može sam za sebe motivirati takvu odluku. Čini se da to
ne uznemiruje Geoffrevja Nicea, možda zato što su unutar samog
Tužiteljstva rijetki oni koji se pitaju o njegovim pravim motivima ili o
njegovim vezama s Foreign Officeom. Carla del Ponte, koja je upravo
pobijedila u prvoj rundi, ne traži povlačenje pisma upudenog sucima, nego
zahtijeva da ono ostane povjerljivo.
Neuspjeh Geoffrevja Nicea omogudio je nadvladavanje otpora vojnih
analitičara. Nova optužba protiv Mladida morala se slagati s Miloševidevom.
Potpisana je istom prilikom. Kao ni Miloševid, ni ratni voda bosanskih Srba
ne progoni se jer je zapovjedio pretjerano bombardiranje prijestolnice u
kojoj se skrivalo nekoliko topova Armije BiH, što spada u kršenja pravila i
običaja rata (jedne od najlakših optužbi na ljestvici barbarstva), nego
upravo za kampanju terora protiv sarajevskih civila, što je zločin protiv
čovječnosti.
No, Geoffrey Nice ne popušta. U decembru 2002. Tužiteljstvo završava
iznošenje dokaza u dijelu o Hrvatskoj. Dio o Bosni predviđen je za sredinu
februara 2003. To je prilika za ovog Britanca da započne novu ofenzivu.
Krajem decembra najavljuje Carli del Ponte da se sprema još jednom tražiti
napuštanje optužbi za Sarajevo. Smatra da ne postoje veze između
Miloševida i Mladida i da de biti potrebno mnogo vremena da se dokaže
kako je zločine omogudila logistička potpora Beograda srpskim snagama
koje drže Sarajevo u okruženju. „Nedemo povudi tačku optužnice samo zato
što nam nedostaje vremena. Ne možemo smanjivati zločinačku
odgovornost jednog optuženika zbog vremenskih ograničenja", ponovo mu
odlučno odvrada Švicarka. Šesnaestog januara 2003. u konferencijskoj
dvorani na drugom katu Tužiteljstva Geoffrey Nice je uporan: „Ne možemo
si dopustiti luksuz da utrošimo dvadeset dana rasprave kako bismo postigli
oslobađanje optuženoga od optužbi za Sarajevo." Pred opiranjem Carle del
Ponte nadodaje: „Budimo realisti. Suci nam nede dati više vremena. A
imamo isti problem sa Srebrenicom. Ako raspršimo snage na Sarajevo i
Srebrenicu, oslabit demo čvrste tačke predmeta protiv Miloševida."
Glavni odvjetnik tvrdi da ima više dokaza obrane nego optužbe, da
Milo-jevid nikada nije propustio pred međunarodnim sugovornicima osuditi
opsadu Sarajeva i da je u više navrata intervenirao u korist obustavljanja
bombardiranja bosanske prijestolnice. Nice odmahujudi rukom odbacuje
misao da je Miloševid pred zapadnim izaslanicima izigravao miritelja i da
njegova sposobnost da postigne dvadesetčetverosatni ili
četrdesetosmosatni prekid bombardiranja, baš naprotiv, potvrđuje njegov
stvarni utjecaj na snage koje su opkoljavale grad, što skup podudarnih
pojedinosti ved omogudava da se dokaže. Čini se da on ne razumije cinizam
ovog palikude koji iz svojega beogradskog ureda povlači konce rata
prikazanog kao neizbježnog i bratoubilačkog pretvarajudi se pritom da
pruža dobre usluge međunarodnoj zajednici koja uživa u vlastitoj naivnosti.
Motivi za povlačenje Sarajeva i Srebrenice iz spisa o Miloševidu nisu ni
vrijeme ni nedostatak dokaza, nego poricanje činjenica. Namjerno poricanje
onih koji su po nalogu neprestano poticali tu pogrešnu analizu događaja,
koju je dugo vremena širila zapadna diplomacija. Poricanje iz zadovoljstva ili
iz nesposobnosti drugih koji su uz to pristajali.
Sarajevo i Srebrenica: teška potraga za dokazima
Vojni analitičari, pozvani na sjednicu kao pojačanje, tvrde unatoč
očiglednosti da Sarajevo nije dio ciljeva smišljenog plana u Bosni i
Hercegovini, nego Predstavlja poseban projekt s obzirom na to da se
Mladideva vojska radije zadovoljila time da ugrabi teritorije oko grada nego
da ga zauzme. Znaju, međutim, po dokumentima koje posjeduju, da podjela
Sarajeva stoji među šest "strateških ciljeva" što ih je Radovan Karadžid
oblikovao 12. maja 1992. pred Skupštinom bosanskih Srba. Pobijaju k tome
zločinačku narav opsade Sarajeva: „Možda je bila vojno legitimna zbog
prijetnje koju je predstavljala bošnjačka vojska" čiji se Glavni stožer nalazio
u glavnom gradu. Rasprava je, doduše, Pravnička, ali tvrdoglavo odbija
sagledati činjenice. Hiljade sarajevskih civilnih žrtava, najčešde mete srpskih
snaga, tako su pretvorene u tek kolateralne štete. Umiješao se Bill Fendrik,
kanadski oficir i stručnjak za ratno pravo: ,,Sarajevo je legalna vojna akcija u
kojoj su počinjena nelegalna djela."
Optužba još ne raspolaže dokumentima koji dokazuju stvaran Miloševi-dev
utjecaj na vojsku bosanskih Srba. Kad su tijekom 2003. dobiveni ovi
dokumenti, pokazali su unutarnje veze između srpske vojske u Bosni i
Beograda. Mladideva vojska u njima ne pokazuje se kao atom koji se
otkinuo od središnje strukture, nego kao produžetak beogradske vojske,
privjesak čiji Glavni stožer i svi njegovi kadrovi pripadaju glavnini koja je pod
središnjom vlašdu Beograda. Pod političkom vlašdu u Miloševidevim rukama
koji, kako de to pokazati ovi dokumenti, formulira strateške ciljeve
zajedničkog plana. Ali krajem 2002. Tužiteljstvo ved može dokazati da je
Miloševid svojim saveznicima, bosanskim Srbima stavio na raspolaganje
ratni stroj koji im je omogudio da počine zločine, posebno u Sarajevu. Može
dokazati da je Miloševid nastavio financirati ratni napor, davati logističku i
stratešku podršku šaljudi za pojačanje vojne stručnjake i jedinice specijalne
policije, svaki put kad su snage bosanskih Srba imale poteškoda u
održavanju opsade ili u uklanjanju nesrpskog stanovništva iz gradskih
četvrti koje bi prešle pod njihovu kontrolu. Opsada Sarajeva predstavlja,
dakle, nedjeljiv dio plana kojemu je cilj bio trajno rastaviti etničke zajednice
u Bosni.
Nekoliko stručnjaka tima pokušalo je upozoriti Geoffrevja Nicea na
opasnost da se oslabi cjelinu optužnog spisa povlačedi iz njega Sarajevo. Bit
de teško uvjeriti suce u Miloševidevu presudnu ulogu u zajedničkom
zločinačkom pothvatu u Bosni bez dokazivanja da je sudjelovao u svim
velikim etapama tog dogovorenog plana. Ali glavni odvjetnik nije ih ni čuo
niti pozvao na sastanak. Izabrao je, naprotiv, osloniti se na britanske i
američke vojne analitičare, koji su stalno poricali svaku povezanost između
Mladida i Beograda, između Beograda i Srebrenice ili Sarajeva, između
vojske bosanskih Srba i vojske u Beogradu, između paravojnih jedinica i
središnje srpske vlasti. Ovi su se analitičari godinama nastojali suprotstaviti
svakome tko je iznosio takve pretpostavke, i to takvom žestinom da je ona
postajala sumnjivom. Nisu se zalagali za oprez, nisu poticali na produbljenje
tragova, jednostavno su priječili. Sve što je moglo rasvijetliti ove veze
odbacivalo se, održavajudi dugo godina Tužiteljstvo u iluziji da Beograd
nema „ništa s ratom u Bosni", a još manje s pokoljem u Srebrenici.
Prikrivajudi tako istinu koja se ved nazirala u svakom dokazu spisa,
sudjelovali su kako u Miloševidevu poricanju, tako i u onom zapadne
diplomacije. Oni su dugo vremena vodili igru.
Bez pristupa vojnim srpskim arhivima, bez pomodi zapadnih vlada koje
odbijaju podijeliti svoje spoznaje i linije zapovijedanja koje su njihove
obavještajne službe odavno rekonstruirale, Tužiteljstvo je bilo lak plijen.
Vojni analitičari, okupljeni u Military Analyst Teamu, MAT u žargonu Haškog
suda, bili su neizbježan put svakog pravnika ili istražitelja koji želi analizirati
hijerarhijske strukture, secirati organizacijske sheme, identificirati one koji
naređuju. Kao osjetljivo i zaštideno mjesto u središtu sudskog stroja odmah
pobuđuje lakomost velikih sila. Ovaj zadatak, previše precizan i složen da bi
se povjerio neiskusnim osobljem, dodijeljen je sasvim logično stručnjacima.
Amerikanci i Britanci požurili su se dati to visoko kvalificirano osoblje, koje
omogudava nadziranje kaznenih strategija iz daljine. Vojni analitičari, koji su
potekli iz najboljih obavještajnih službi i ostali vjerni svojim vladama, bili su
bez sumnje među najkompetentnijim članovima ICTY-a, ali su mu nametali
pristranost. Godinama su obeshrabrivali svaki pokušaj progona pravih
huškača etničkog čišdenja i utuvili vedini u Tužiteljstvu da Mladid i Karadžid
djeluju na svoju ruku i da se ne može zamisliti dogovorna politiku Beograda
i Pala, sjedišta srpskih ekstremista u Bosni. Kao da je samo mržnja protiv
bosanskih Muslimana i njihova volja da u krvi raskomadaju Bosnu
povezivala Karadžida i Mladida u toj gnusnoj pustolovini. Kao da je to bilo
dovoljno da se na 60% bosanskog teritorija niotkuda pojavi srpska država te
da se postigne priključenje modne jugoslavenske vojske (VJ) i velikog dijela
srpskog stanovništva u Bosni, koje je Beograd bez posebnih namjera
opskrbljivao oružjem!
Posljedice ove manipulacije užasne su: poslije osam godina istraživanja,
Tužiteljstvo još 2003. sumnja u značaj tih informacija, ne usuđuje se zadi s
onu stranu privida za koji je Miloševid postao pravi majstor. Tužiteljstvo
luta, gubi dragocjeno vrijeme. A ved 1992., samo nekoliko mjeseci poslije
početka rata u Bosni i Hercegovini, zapadne vlade ved znaju da je Miloševid
taj koji vuče konce ove nove kampanje etničkog čišdenja. Zabrinjava ih
količina zločina, njihova sustavnost i organiziranost tako da se pitaju ne
događa li se genocid, što bi ih, prema Konvenciji o sprečavanju i
kažnjavanju zločina genocida, prisililo da sve poduzmu da ga spriječe. Odjel
za analiziranje i obavještajni rad State Departmenta ispituje situaciju na
svojim zaslonima i ved od prvih tjedana rata piše izvještaje rijetko viđene
preciznosti o napredovanju i načinu operacija srpskih jedinica, te o namjeri
da silom i nasiljem stvore srpsku državu u Bosni.34
Za njih je riječ o jasno planiranom procesu koji se potiče iz Beograda.
Nekoliko dana prije stupanja na vlast Billa Clintona koji je na čelu
demokrata pobijedio na predsjedničkim izborima, šef diplomacije u admini-
straciji Busha (oca), Lawrence Eagleburger rekao je to skoro vrlo otvoreno
na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji 16. decembra 1992., koja
se održavala u Ženevi: ,,S jedne strane imamo moralnu obavezu da se po
drugi Put u ovom stoljedu ne izmaknemo kad jednom narodu prijeti
nestajanje. Ali imamo i političku obavezu jasno upozoriti narod u Srbiji kako
se sada izlaže opasnosti da dijeli neizbježnu sudbinu onih koji u njegovo ime
izvode etničko čišdenje. Srbi moraju dobro shvatiti da ih čeka drugi
Nürnberg." Među najodgovornijima Eagleburger imenuje Miloševida,
Karadžida, Mladida kao i dvojicu voda paravojnih formacija iz Srbije, Arkana
i Šešelja.
Dermot Groome, američki tužitelj za bosanski dio Miloševideva predmete,
pritječe u pomod Geoffrevju Niceu na sastanku 16. januara 2003.
,,Povlačedi Sarajevo i Srebrenicu ne napuštamo ni jednu tačku optužnice,
samo smanjujemo opseg sredstava dokazivanja (...) Imamo još samo
sedamdeset dana za dokaze
o Bosni. A samo za spis o Srebrenici treba nam dvadeset pet do trideset
dana (rasprave; op. a.). Postoje dva načina da pristupimo ovom pitanju:
dokazati Miloševičevu odgovornost kroz Mladidevu, preko vojske i preko
dogovornog zločinačkog pothvata, ako možemo dokazati da su u to
vrijeme, 1995. godine, Miloševid i njegovi saveznici još uvijek imali
zajednički zločinački plan. No neki smatraju da su 1995. bosanski Srbi
djelovali bez pristanka Beograda, posebno u slučaju srebreničkog pokolja.
Može se razmotriti i mogudnost da pokažemo Miloševidevu odgovornost
dokazujudi prisutnost snaga iz Srbije u vrijeme pokolja u Srebrenici, ali za
sada nemamo o tome nikakva dokaza." Dermot Groome je oprezan. Ne želi
se suprotstaviti Geoffreyju Niceu. Ipak je, vidjevši brojne podudarne
indicije, uvjeren u postojanje dokaza koji tada nedostaju, ali koje ved traži i
koje de na koncu prikupiti.
Glavni štab u Beogradu postavio je bez iznimke sve časnike koji zauzimaju
položaje u srpskim snagama u Bosni, uključene u zauzimanje Srebrenice i u
pokolje koji su uslijedili, i Beograd ih nastavlja pladati. Gotovo deset godina
MAT je skrivao tu informaciju sprečavajudi tako Tužiteljstvo da se pita o
pravoj prirodi kontrole koju je vršila središnja vlast u Beogradu nad
kadrovima vojske bosanskih Srba u vrijeme događaja u Srebrenici. Oko
deset godina vojni stručnjaci Tužiteljstva tvrdoglavo su isključivali svako
mogude sudjelovanje specijalnih snaga iz Srbije u pokolju iz jula 1995. u
Srebrenici. A videosnimka koja prikazuje pogubljenje šest mladih Bošnjaka
iz Srebrenice, koje je počinila jedinica Škorpioni, prikazana na procesu 1.
juna 2005. svjedoči upravo o izravnom sudjelovanju specijalaca srbijanskog
Ministarstva unutarnjih poslova. Ali u januaru 2003. Tužiteljstvo još ne
raspolaže tim dokazima koji mogu prevagnuti. Tim koji radi na „slučaju
Miloševid" mora se zadovoljiti prilično ograničenim skupom podudarnih
pokazatelja da bi se suprotstavio
34 Power Samantha, A Problem from Hell, America and the Age of
Genocide, Perennial, New York, 2003, stranice 247. -327.
vojnim analitičarima i dokazao Miloševidevu kaznenu odgovornost za
genocid u Srebrenici. „Teško je dokazati Miloševidevu odgovornost za
genocid u Srebrenici. Čak i da su pokolji bili eventualno predvidljivi,
Miloševid nije pokazao posebnu namjeru", dodaju drugi pravnici ovoga
tima. I zaključuju: „Previše problema i premalo vremena!"
Peter McCloskey koji koordinira sedamnaest predmeta o Srebrenici35
ne
voli da se njegove optuženike spušta na razinu izvršitelja kojima kao
marionetama zapovijeda Miloševid. „To slabi moju sposobnost dokazivanja
krivnje mojih optuženika na skorašnjem procesu o Srebrenici." Za
američkog tužitelja veliki redatelj genocida u Srebrenici jest Mladid i nitko
drugi. A pokolj u Srebrenici, simbol mučeništva bosanskih Muslimana samo
je Mladidev ,,luđački čin": „Pokolj se nije mogao predvidjeti, a nije uvjerljivo
da je Miloševid imamo vlast nad vojskom bosanskih Srba. Ne postoji
povezanost. Apsurdno je tvrditi da je Miloševid na bilo koji način umiješan u
pokolj u Srebrenici." Peter McCloskey se vara, ali ne želi to ni pomisliti,
toliko su vojni analitičari u uredu s kojima radi od prvih dana izričiti: slučaj
pokolja u Srebrenici „ne prelazi granice Bosne". I nisu uvjerili samo
zamjenika, nego cijeli tim zadužen za „predmet Srebrenica", najbolji tim u
Tužiteljstvu. U to vrijeme Tužiteljstvo nema još u rukama sve dijelove
slagalice, a oni koje ima nisu još ozbiljno poslagani. Brojne ključne
informacije u posjedu Tužiteljstva, prešudene su. Katkada namjerno,
katkada zbog zaslijepljenosti. Sve zajedno ipak su tvorile skup elemenata
dovoljno podudarnih da se iz njih izvuče zaključak o sudjelovanju Beograda
u operacijama protiv Srebrenice. Više svjedoka insidera koje je prije
nekoliko godina ispitao tim za Srebrenicu, spominjalo je te veze. Jedan od
njih, srpski general, isticao je da je Miloševid sazvao u maju 1995. Mladida i
Perišida da pripremi zauzimanje te enklave. Jedan drugi opisivao je
mehanizme uspostavljene da ne ostane nikakav pisani trag o zapovijedima
koji se odnose na dolaske i odlaske jedinica iz Srbije u Bosnu, i da se od
međunarodne zajednice sakrije to aktivno i neprestano sudjelovanje u
uspostavljanju etnički čistog, a geografski kompaktnog srpskog entiteta u
Bosni i Hercegovini. Ukazivao je da je pri svakoj ofenzivi protiv enklave u
Srebrenici u julu 1995., a ved i od 1993., Beograd slao kao pojačanje svoje
specijalne jedinice vojske i policije. Ali te su svjedoke sustavno
diskvalificirali vojni analitičari. Da bi pobili činjenice koje su željeli sakriti,
članovi MAT-a proglasili bi da svjedok ili nezgodni dijelovi njegova
svjedočenja nisu vjerodostojni. To je bio vrhunski izgovor da se odbace cijeli
komadi onoga što je moglo biti istina i da se obeshrabri svaka daljnja
istraga. Te pobijene indicije nisu se unosile u banku podataka Tužiteljstva,
koja je svakom timu omogudivala da pomodu ključnih riječi identificira ved
postojede dokumente koji mogu poslužiti u drugim istragama.
Anglosaksonski vojni analitičari (nije bilo francuskih)36
svjesno su i sustavno
prikrivali izravnu Miloševidevu odgovornost za zločine u Bosni, Posebno u
Srebrenici. U službi svojih vlada, oni su dugo oblikovali razumijevanje spisa
kako su htjeli i izbjegavali da Tribunal, stvoren da prikrije njihovu političku
nemod, slučajno ne otkrije podlost velikih sila za vrijeme ratova u bivšoj
Jugoslaviji.
Nedostatak suradnje velikih sila
Tužiteljstvo je izgubilo mnogo vremena zbog unutarnje sabotaže i
zadržavanja informacija što su činile zapadne sile. Amerikanci, Britanci i
Francuzi nisu prenosili informacije koje su imali, a koje bi omogudile da se u
jednom mahu otkloni svaka sumnja. To su odbijali do samog kraja. Velike
sile nisu time nastojale
poštedjeti Miloševida. Pokušavale su zaštititi same sebe od istine koju bi
ICTY, čak i da je nije tražio, na koncu izvukao rekonstruirajudi Miloševidevo
zločinačko djelovanje kroz cijelo trajanje sukoba. Od prvog časa znale
35 Sedamnaest bosanski Srba, medu kojima Karadžid i Mladid, optuženo je
za pokolje u Srebrenici. Više njih su obični izvršitelji, drugi predstavljaju
srednje ili više karike u lokalnom lancu zapovijedanja.
36 Military Analyst Team nije uključivao ni jednog Francuza, tako da
autorica ne može go-voriti o Francuskoj. Ipak, pogrešne teze koje su
anglosaksonski vojni analitičari pokušavali zametnuti tužiteljstvu ICTY-a ne
razlikuju se nimalo od onih koje je do sada branio Pariz.
su da je Miloševid palikuda Balkana. Ipak su od njega napravile povlaštenog
sugovornika znajudi da de tako puhati u žar umjesto da gase vatru.
Zapadnjačke obavještajne službe špijunirale su djela i pokrete srpske vojske
u Bosni, a posebno njezinu komunikaciju s Beogradom. Te informacije
dokazuju Miloševidevu upletenost, više nego što se itko nadao. Od 2002.
Carla del Ponte traži od Washingtona da joj preda snimke razgovora iz
proljeda 1995. Iako je Geoffrey Nice negodovao, zatražila je od svojeg
voditelja Ureda za istrage da pripremi taj zahtjev, ali ga je američka vlada,
kao i sve sljedede, zanemarila. Rezultat: godinama poslije događaja
Srebrenica se još uvijek doživljava kao „poseban slučaj", kao „luđački čin", u
skladu s verzijom koju brane sve vlade od 1995. To je savršena teza za
velike sile jer, surov koliko i nepredvidiv, luđački čin nije mogude spriječiti.
Krajem ljeta 1995. američka administracija poslala je u svoje službe da kruži
memorandum u kojem se tačno navodi na koji način treba odgovarati tisku
o Srebrenici. Tako američki dužnosnici moraju tvrditi da oni, kao ni
Ujedinjeni narodi, nisu znali da su Srbi planirali osvojiti enklavu i da nisu
imali informacija o pomacima trupa bosanskih Srba. O predvidivosti
zvjerstava američki dužnosnici moraju dogovarati: „Nismo imali nikakve
informacije o bilo kakvoj namjeri da se počine zvjerstva protiv
muslimanskih branitelja ili protiv stanovništva Srebrenice. Znali smo da
takva djela nisu nemoguda imajudi na umu povijest genocida i
etničkog čišdenja na Balkanu."37
U Washingtonu, Parizu ili Londonu priča se
nije mijenjala. Čak i deset godina poslije tih događaja, velike sile ne žele
priznati da su informacije kojima su raspolagale jasno najavljivale prijetnju
koja se nadvila nad muslimanskim stanovništvom ako enklava padne u ruke
Mladida i njegove vojske. One ne bi mogle opravdati što nisu, unatoč
diplomatskim i vojnim sredstvima, poduzele ništa da se izbjegnu događaji
koji su se nasludivali. Bez sumnje nisu znale da de ubijanje dodi do
paroksizma. Ali znale su, naprotiv, da Mladid nede oklijevati. Svi muškarci
dovoljno stari da nose oružje u mnogo su navrata bili stigmatizirani, a
Mladid i njegove trupe najavljivali su, još od neuspjeha u zauzimanju
enklave 1993., volju da se osvete, prijetnju koju su ponovili uoči pokolja.
Velike sile suzdržale su se od djelovanja, posebno zračnim napadima, kako
su to radile u drugim situacijama kad razmjeri zločina nisu bili ni usporedivi,
kao 29. maja 1995. nakon što je granata ubila sedamdesetak ljudi u središtu
Tuzle. Od straha da tim propustom ne otkriju svoju odgovornost, otada se
skrivaju iza tobožnje nepredvidivosti ovog pokolja unatoč činjenicama i
međunarodnim svjedočanstvima koja su ved tada davala naslutiti suprotno,
a danas to dokazuju.
Bududi da su bili bolje opremljeni od svojih saveznika, Amerikancima je
najneugodnije u toj aferi. U to su vrijeme raspolagali mogudnostima
prisluškivanja, ali i s pet satelita u pogonu koji su proizvodili oko pet hiljada
slika dnevno. Pomodnica državnog tajnika za obavještajne poslove i
istraživanja za vrijeme Clintonova mandata Toby Gati priznaje: „Ovaj
neuspjeh nije bio neuspjeh obavještajnih sposobnosti. (...) Našoj politici
etničko čišdenje nije bilo prioritet. Kad se od početka odlučite da nedete
odgovoriti ako se tako nešto dogodi, onda se, nažalost, takve stvari na kraju
i dogode."38
Mladid se ipak zabrinuo zbog reakcije Zapada i ne zadovoljava
se umirujudim riječima iz Beograda. Telefonska prisluškivanja za vrijeme
pokolja pokazuju da je on tražio vlastite kontakte u inozemstvu da mu
potvrde kako velike sile odbijaju intervenirati. Među njima bio je i jedan
novinar iz Beograda kao i jedan srpsko-američki lobist Miloš Kostid,
pukovnik američke vojske u mirovini, koji je nekad radio za vojnu
obavještajnu službu.39
37 Power Samantha, navedeno djelo, str. 420.
38 Power Samantha, ibid., str. 420. O obavještajnim mogudnostima i
nadzoru, Momir Bulatoviod, predsjednik Crne Gore od 1990. do 1998.
izjavljuje u intervjuu objavljenom 26. aprila 2007. u hrvatskim dnevnim
novinama Večernji list da je 1995. Richard Holbrooke pokazao satelitske
slike na kojima se vide kamioni-cisterne kako prelaze iz Srbije u Bosnu,
bududi da je Miloševid tvrdio da prevoze mlijeko, Holbrooke mu je tada dao
spektroskopsku analizu koja je dokazivala da je riječ o dizel-gorivu.
39 Malid Gordan, Globus, Zagreb, januar 2006. Prevedeno na engleski na:
http://srebrenica
Rasprave se zaoštravaju
Šesnaestog januara 2003. u dvorani za konferencije Geoffrey Nice dopustio
je zamjenicima da ga napadaju oko sat vremena. Pomodu dokumenata
trudili su se odvratiti Carlu del Ponte od Miloševideva progona za pokolj u
Srebrenici. Pred njihovom jednodušnošdu čini se da se tužiteljica
pokolebala. Geoffrey Nice to koristi i uzima riječ: „Da su prethodno vođene
druge istrage, možda, ali na temelju onoga što imamo, to je nemogude.
Morali bismo to povudi oprezno, ali svakako ne u zadnji tren." Zamjenici
ponavljaju: „Nemate načina da dokažete optužbu protiv Miloševida za
genocid, svi javni tužitelji ovog tužiteljstva u to su uvjereni." Sarajevo,
Srebrenica, optužba za genocid: to su jedina tri kamena spoticanja u ICTY-u,
u očima međunarodne javnosti najjači simboli nedjelovanja i cinizma velikih
sila na Balkanu. Kad je sastanak završen, Carla del Ponte okuplja svoj ured.
„Ne mogu se opirati cijelome timu, spis je u njihovim rukama. Ako oni
opstruiraju, nemam drugog izbora nego odustati. Ali nedu to olako odlučiti.
Pročitat du sve dokumente koje je tim prikupio i vidjet du. Međutim, ne
razumijem zašto im, se toliko žuri, zašto toliko navaljuju da se ta odluka
donese odmah. Pa nema žurbe, svjedoci ili dokumenti mogu iskrsnuti u
svako doba. Nikad se ne zna Treba ostaviti otvorena vrata. Nažalost, ne žele
shvatiti da bi bilo mudrije što je mogude dulje zadržati te predmete pod
miškom."
"Bez Srbije ništa se ne bi dogodilo, ne bismo imali sredstava i ne bismo
mogli ratovati", podsjeda Radovan Karadžid, „predsjednik" samoproglašene
Republike Srpske desetog maja 1994. pred Skupštinom bosanskih Srba.
Zapisnici sa skupštinskih sjednica, uhvadeni telefonski razgovori, vojne
naredbe knjigovodstveni registri -spisi Slobodana Miloševida o Bosni i
Hercegovini na koji se baca Carla del Ponte, opsežni su. Pokazuju
kontinuitet Miloševideve uloge tijekom cijelog zločinačkog procesa, još prije
početka sukoba. Miloševid je bio u redovitu kontaktu sa svojim
pouzdanicima u Bosni. U novembru 1991., pet mjeseci prije izbijanja
neprijateljstava, Radovan Karadžid redovito obavještava Miloševida o
situaciji u Sarajevu i raspravlja s njim o pripremama za opsadu.40
Miloševid
vodi zločinački projekt iz Beograda, uspostavlja mreže opskrbe oružjem
namijenjene srpskom stanovništvu Bosne, organizira pronevjere novca iz
javnih fondova u opdinama Bosne i Hercegovine koje priželjkuju Srbi da bi
ih usmjeravao u središnju blagajnu u Srbiji, priprema pretvaranje
jugoslavenske vojske u srpsku kako bi Srbima u Bosni omogudio sredstva za
ratovanje i preuzimanje kontrole nad velikim dijelom bosanskog teritorija
pod cijenu sustavnog istjerivanja nesrpskog stanovništva. Na taj je način
raspoređena vojska predviđena za opsadu Sarajeva. Dokumenti potvrđuju
dolazak, kratko nakon početka rata u aprilu 1992., specijalnih jedinica iz
Srbije, Crvenih beretki, jedinica Šešelja i Arkana, dvojice paravojnih voda iz
Beograda, u dijelove Sarajeva koji su ostali u srpskim rukama i gdje provode
politiku etničkog čišdenja. Oni pokazuju kako i Beograd, zahvaljujudi
tiskanju novca, nastavlja tijekom cijelog sukoba financirati rat bosanskih
Srba, koji sami nemaju ni financijskih ni logističkih sredstava za održavanje
blokade bosanske prijestolnice. Kao što nemaju ni sredstava da zadrže
kontrolu nad dvjema tredinama teritorija Bosne i Hercegovine kojih su se
dokopali zahvaljujudi ratnom stroju koji im je dao Miloševid. Projekt
nasilnog razdvajanja etničkih zajednica dogovoren je, unaprijed smišljen i
vođen iz Beograda.
Slušajudi neprestano kako njezini zamjenici pobijaju dokaze prikupljene
protiv Miloševida, Carla del Ponte počela je i sama sumnjati koliko je taj spis
čvrst. Ali nakon što je uronila u tajne vodstva u Beogradu, shvatila je da ne
smije popustiti i želi o tome obavijestiti tim. Geoffrey Nice upravo je poletio
u Arushu, tanzanijsko sjedište Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu
(ICTR), gdje se tada, u januaru 2003., održavala konferencija zamjenika
tužitelja. Poziva Dermota Groomea i otkriva da je ovaj podržavao teze
Geoffreya Nicea da izbjegne raskol unutar tima, što bi bilo štetno za proces.
Američki javni tužitelj objašnjava da je vrijeme koje je određeno za
dokazivanje dijela o Bosni, ukupno sedamdeset dana rasprave, naime
genocide.blogspot.com/2006/01/cia-transcripts-on-mladic.html.
40 Nekih dvjesto pedeset prisluškivanih razgovora između vlasti u Beogradu
i bosanskih Srba između 1991. i 1992., predanih procesu 2002., može se
nadi na www.domovina.net.
nedovoljno, ali da dokazi o Miloševidevoj odgovornosti u spisu o Sarajevu i
Srebrenici postoje. „Samo ja i moj glavni istražitelj ved dugo mislimo da su
vojska bosanskih Srba i jugoslavenska vojska jedna te ista vojska. Mogu to
dokazati, ali bili smo potpuno usamljeni unutar tima (koji tvrdi da su te
dvije vojske odijeljene i samostalne; op. a.)." Poslije nekoliko dana Carla del
Ponte, koja obnaša i funkciju glavnog tužitelja ICTR-a, stiže u Arushu.
Odmah obavještava Geoffreyja Nicea o svojoj volji da zadrži Sarajevo i
Srebrenicu i da dodijeli pojačanje timu koji radi na „slučaju Miloševid" kako
bi nastavio istragu. Nice prihvada i obedava da de obavijestiti svoje
suradnike. Nakon povratka u Hag Britanac saziva svoj tim. Ali ne
obavještava ga o odluci Carle del Ponte ni o dolasku pojačanja. Naprotiv,
daje im petnaest dana da prikupe nove dokaze u prilog ispuštanja Sarajeva i
Srebrenice. Na kraju sastanka Geoffrey Nice okomio se na dvojicu
savjetnika Carle Del Ponte: „Lako vam je dijeliti savjete tužiteljici, redi joj što
treba raditi. Ali ja sam taj koji na kraju preuzima rizik. Znajte da nedu staviti
na kocku svoju reputaciju da bih zadovoljio ego Carle Del Ponte i branio spis
bez dokaza." U kuloarima Tužiteljstva otada de one, koji neprestano
upozoravaju Geoffreya Nicea i njegovo okruženje da ne smiju promašiti
istinu i da je nastave tražiti, nazivati „zavjerenicima".
Tredeg februara Geoffrey Nice saziva različite stručnjake Tužiteljstva ne
priopdavajudi im dnevni red. Nada se da de ih zatedi nespremne i navesti ih
da ga podrže kako bi doveo Carlu del Ponte u manjinski položaj i prisilio je
da poništi svoju odluku čim se vrati iz Arushe. Vojni analitičari za stolom
malo-brojniji su od stručnjaka za bivšu Jugoslaviju, od kojih su mnogi
podrijetlom iz te regije. Oni prvi ostaju povučeni, očekujudi u kojem de
smjeru krenuti stvari. Previše je činjenica koje ukazuju na postojanje
tijesnih veza između srpskih snaga u Bosni i u Beogradu kružilo posljednjih
tjedana u uredu da bi ih pobijali pred tako širokim skupom stručnjaka. Ovi
drugi su jednodušni. Peti kotač, oni koje se uvijek poziva da analiziraju
dokaze koje su prikupi-u istražitelji, ali ih se nikada ne pita za savjet o
strategijama istrage, članovi Leadership Research Teama, jedine skupina
stručnjaka za bivšu Jugoslaviju u Tužiteljstvu, ugrabili su ovu rijetku priliku
da izraze svoje mišljenje. Za njih je jednostavno neshvatljivo kako se
Geoffrey Nice, glavni odvjetnik optužbe u slučaju Miloševid", može pitati o
važnosti takva dva spisa kao što su oni o Sarajevu i Srebrenici. Tako okrnjiti
Miloševidevu optužnicu zbilja je nezami-slivo. To bi značilo „iskriviti smisao
Miloševideve odgovornosti", „unakaziti djelo". I oni mu, oslanjajudi se na
činjenice, objašnjavaju zašto. Geoffrey Nice je zbunjen njihovom
prosudbom bez mogudnosti prigovora. Odlučuje se prihvatiti odluku Carle
del Ponte, ali odbija ponuđena pojačanja zbog straha da de izgubiti kontrolu
nad Dermotom Groomeom i vođenjem dijela o Bosni, u slučaju „Miloševid".
Spisi o Srebrenici i Sarajevu, poslije mučnog natezanja, konačno su
zadržani. Ali Geoffrey Nice prihvatio je to protiv svoje volje, no on je taj koji
svakodnevno upravlja procesom, a ne Carla del Ponte. U trenutku kad
započinje predstavljanje posljednjeg dijela optužnice, dokaza optužbe o
Bosni, Tužiteljstvo još nije utvrdilo jasnu strategiju. Spis o Kosovu, koji je
ved pri otvaranju prikazao kanadski državni tužitelj Dirk Reyneveld, nije
predstavljao problem kada je riječ o Miloševidevoj ulozi u pokolju oko deset
hiljada Albanaca i deportaciji još njih oko osam stotina hiljada jer je
djelovao u okviru države kojom je predsjedavao. Spis (Predmet) o
Hrvatskoj, pod dirigentskom palicom njemačke državne tužiteljice
Hildegard Uertz-Retzlaff pokazao je u četrdeset dana rasprave, zahvaljujudi
dokumentima i naročito svjedočenju pokajnika, kao što je Milan Babid, da
su pokolji i deportacije bili naručivani i vodeni iz Beograda. Međutim, kako
de na raspravi redi Babid, bivši nacionalistički vođa Srba u Hrvatskoj, koji se
branio priznavši krivnju za zločine protiv čovječnosti kao i svoju ulogu u
kampanji etničkog čišdenja u Hrvatskoj: „Beograd, to je Miloševid." Tako se
pokazalo da je Miloševid pravi gospodar jugoslavenske vojske koju je
preobratio u vojsku u službi srpskog zločinačkog pothvata, gospodar
policijskih snaga Srbije, paravojnih skupina i lokalnih srpskih vlasti koje su
zajednički vodile kampanju terora s ciljem istjerivanja nesrpskog
stanovništva s teritorija koje su željele priključiti srpskoj državi. Tužiteljstvu
je ostalo još samo da nastavi dokazivanje o Bosni, drugoj od tri faze iste
zločinačke politike, vodene smišljenim planom i ponekad zajedničkim
sudionicima i sličnim, odnosno istim načinom djelovanja. Ali Geoffrev Nice i
Dermot Groome ne slažu se u tome koju strategiju treba slijediti.
Britanac namjerava dokazivati neosporan Miloševidev utjecaj na aktere ove
nove etape etničkog čišdenja jer im šalje pomod potrebnu za nastavak
njihovih planova. Amerikanac želi dokazati da je Miloševid veliki kolovođa
politike etničkog čišdenja u Bosni, kao i na Kosovu i u Hrvatskoj. Za jednoga
je veliki rizničar koji utječe na svoje saveznike, ali ih ne kontrolira uvijek. Za
drugoga on je mozak bez kojega se ne bi dogodila ni jedna epizoda velike
bosanske tragedije. Dva zamjenika državnog tužitelja, koji de se izmjenjivati
pri ispitivanju svjedoka, spremaju se u februaru 2003. neusklađeni krenuti
na raspravu braniti zadnji dio optužnice. U tim uvjetima suđenje može
promašiti istinu kojoj svaki sudski postupak teži, istinu, za koju ni vlasti u
Beogradu ni zapadnjaci ne žele da bude izložena na svjetlo dana.
U traganju za nepobitnim dokazima: zapisnik Vrhovnog savjeta obrane
Jugoslavije41
Nalaženje novih činjeničnih dokaza omogudit de optužbi da spasi svoj ulog.
Dat de joj nož da presiječe i donese odluku između dviju interpretacija
tužiteljskog spisa koji ved posjeduje. Riječ je o originalnom zapisniku
sjednica na najvišoj razini u Beogradu, ali i o svjedočenjima više pokajnika.
Ved skoro godinu dana Geoffrey Nice vodi ogorčenu borbu. Pokušava se
dokopati zapisnika ili izvještaja sa sjednica Vrhovnog savjeta obrane (VSO)
Miloševideve krnje Jugoslavije. To je organ u kojemu zasjeda predsjednik
savezne vlade, predsjednici dviju federalnih republika, Srbije i Crne Gore,
kao i zapovjednik Vojske Jugoslavije.42
Ali Beograd se odupire unatoč
obavezi surađivanja s IC-TY-em jer ti arhivi sadrže najočitije dokaze uloge
Miloševida i srpskog vodstva u ratovima u Hrvatskoj i Bosni. Da bi se izvukla
iz slijepe ulice prije kraja faze optužbe u procesu, Carla del Ponte se u pismu
upudenom početkom maja 2003. ministru vanjskih poslova Goranu
Svilanovidu obavezuje da se nede protiviti eventualnom zahtjevu da se neki
dijelovi arhiva ne daju u javnost ako zaštitne mjere koje traži Beograd
ostanu „razumne" i sukladne pravilniku ICTY-a. „Podrazumijeva se da se, u
interesu transparentnosti procesa, takve mjere primjenjuju samo u
iznimnim okolnostima i na ograničene dijelove", piše tada tužiteljica. Članak
54. bis (F) Pravilnika Tribunala o postupku i dokazima ovlašduje, naime,
države da zatraže zaštitne mjere nad dokumentima ili ulomcima
dokumenata čije bi širenje dovelo u opasnost njihove „interese nacionalne
sigurnosti". Beograd, umiren pismom Carle del Ponte, radi ustupak krajem
maja 2003. Jednom stručnjaku Tužiteljstva ICTY-a odobreno je da dođe dva
dana pregledavati izbor iz arhiva Vrhovnog savjeta obrane (VSO). No ne
smije ništa kopirati, može samo praviti bilješke. Beograd, koji nije uhitio ni
Mladida ni druge bjegunce, i koji se oglušio o naredbe sudaca da tužiteljstvu
preda dokumente, strahuje da Vijede sigurnosti Ujedinjenih naroda ne
preuzme kazneni progon i ne prozove Beograd zbog kršenja zakonskih
obaveza. Unatoč drakonskim uvjetima njegove misije, stručnjak je uspio
utvrditi važnost dokumenata kojima Beograd priječi pristup ved skoro dvije
godine: oni sadrže ključ svih zagonetki. Miloševid nije bio samo suautor
smrtonosnog plana etničkog čišdenja i arhitekt rata, on je do kraja i njihov
glavni ravnatelj. Potvrđujudi svjedočenje nekih pokajnika, dokumenti jasno
Pokazuju podređenost srpskih voda u Bosni i Hrvatskoj i njihove vojske
vlastima u Beogradu. Otkrivaju do tada nesludeno postojanje dviju službi
unutar Generalštaba u Beogradu. Stvorene 15. novembra 1993. dekretom
koji je ostao tajan, te su dvije službe zadužene upravljati osobljem i
fondovima koje je Beograd stavio na
raspolaganje vojskama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.43
Arhivi Vrhovnog
savjeta obrane (VSO) otkrivaju i
41 Radi se, zapravo, o Vrhovnom savetu odbrane Jugoslavije (VSOJ), koji
ovdje kao i u ostatku knjige, donosimo u obliku Vrhovni savjet obrane
(VSO). (op. ur)
42 Za cijelo vrijeme rata, kad se Jugoslavija ved raspala, Miloševid je želio
zadržati naziv Jugoslavija za državu koju su sačinjavale Srbija i Crna Gora.
Poslije njegova pada u oktobru 2000. nove vlasti promijenile su ime u Srbija
i Crna Gora do odvajanja Crne Gore u proljede 2005. 43 To su 30. i 40.
Kadrovski centar Generalštaba Vojske Jugoslavije. 30. centar, zadužen za
vojsku bosanskih Srba, omogudivao je da se učinkovitije upravlja s 8 miliona
eura koje je Beograd godišnje doznačivao Mladidevim trupama za plade od
1992. godine, i to sve do 1995.
Miloševideva naređenja da se koristi tiskanje novca za financiranje rata
kako bi pomod koju daje prikrio vihorom inflacije diji de razmjeri uskoro
premašiti do tada nedosegnutu inflaciju kratkotrajne Weimarske Republike.
Natezanje između tužiteljice i dijela tima zaduženog za Miloševidev kazneni
progon, sad je samo ružna uspomena. Dokumenti Vrhovnog savjeta obrane
(VSO) čini se da su uvjerili čak i one unutar tužiteljstva koji su se najviše
opirali.
Da bi dokazalo izravnu umiješanost srpske države i njezina šefa u rat i
zločine u Bosni, Tužiteljstvo mora bezuvjetno predstaviti dokaze na Sudu.
Na zahtjev Tužiteljstva suci su 30. jula 2003. obnovili nalog Beogradu da
preda zapisnike. Beograd se odmah suprotstavlja toj odluci i sredinom
oktobra uspijeva nametnuti zaštitne mjere nad dokumentima na jednom
ročištu ex-parte u četiri oka između sudaca i predstavnika srpske države, u
odsutnosti strana u postupku. Ukratko, kako bi spriječila da te nezgodne
istine budu izložene na svjetlo dana, Srbija je uvjerila Sudsko vijede
zaduženo za „slučaj Miloševid" da joj odobri ograničavanje upotrebe tih
dokumenata samo na Miloševidev proces i da zabrani širenje dijelova koji je
najviše kompromitiraju, ne samo u javnosti nego i svakoj sudskoj instanci
osim ICTY-a. Suci se tako mogu oslanjati na cjelinu predanih dokumenata u
određivanju Miloševideve krivnje, ali nede modi u javnoj verziji svoje
presude navoditi ulomke koji se i dalje vode kao povjerljivi.
Beograd je uspio dobiti parnicu pozivajudi se na „vitalni nacionalni interes"
srpske države. Pravilnik, međutim, predviđa da se takva mjera odobri samo
radi zaštite informacija koje bi mogle dovesti u opasnost sigurnost države.
U tim uvjetima Carla del Ponte ne osjeda se više vezanom svojim pismenim
obedanjem iz maja: tužiteljstvo odlučuje osporiti tu odluku i traži da ga suci
saslušaju. Bez uspjeha. U jesen 2003. Tužiteljstvo ne zna ništa o srpskim
argumentima i motivima odluke Sudskog vijeda, koji su na zahtjev Beograda
ostali povjerljivi. Otkrit de ih tek u januaru 2004. kad pokuša pozvati na
svjedočenje jednog od sudionika sastanaka Vrhovnog savjeta obrane
(VSO).44
Dokaži podvrgnuti cenzuri tiču se financijske i logističke potpore
koju je Miloševideva Srbija pružala srpskim snagama u Bosni i Hrvatskoj,
stvarne Miloševideve vlasti nad tim snagama i nad lokalnim političkim
vodama, vojačenja srpskih pladenika na vanjskim frontama, isplate plada
oficirima vojske iz Beograda koji su služili u srpskoj vojsci u Hrvatskoj i
Bosni, te mjera predloženih za kršenje embarga kako bi se nastavilo pružati
znatnu logističku po-mod srpskim snagama u Bosni i Hrvatskoj. Za mnoge
ljude u regiji to nije nikakva tajna. No sve to potvrđeno u državnim arhivima
omogudava da se izvan svake razumne sumnje", glavnog kriterija dokaza u
anglosaksonskom pravu, dokaže golema odgovornost Miloševida i njegove
države za rat i zločine u Hrvatskoj i Bosni. Jer Vrhovni savjet obrane (VSO),
zadužen da odredi strateške državne ciljeve, sudjelovao je u pripremi i
izvođenju dogovorenog plana i formulirao direktive koje je Miloševid zatim
prebacio na leđa srpskih vlasti u Bosni nad kojima je imao stvarnu kontrolu.
A te su vlasti upravo i uspostavljene u Bosni da budu paravan i otklone
svaku odgovornost sa središnje srpske države i njezinih upravljača u
kampanji etničkog čišdenja koja se vodila izvan njezinih granica. Beograd
hode pod svaku cijenu sačuvati ovu lažnu oplatu da bi izbjegao pladanje
miliona dolara ratne odštete svojim susjedima. Godine 1993. Bosna i
Hercegovina i Hrvatska podnijele su tužbu za agresiju i genocid protiv
Miloševideve Srbije pred Međunarodni sud pravde (ICJ), jednu drugu
međunarodnu sudsku instancu smještenu u Hagu, čiji mandat nije suđenje
pojedincima, nego reguliranje sporova među državama. Da je srpska država
proglašena krivom, nove vlasti u Beogradu morale bi preuzeti odgovornost.
Odatle njihova volja za sprječavanjem korištenja arhiva Vrhovnog savjeta
obrane (VSO) pred Međunarodnim sudom pravde. Odatle i njihova volja za
izbacivanjem dijelova koji je najviše kompromitiraju i tako sakriju
informacije od opdeg interesa, koje pridonose rasvjetljavanju sukoba i čije
neširenje ometa rad pravosuđa i traženje istine.
44 Vrhovni savjet obrane (VSO) Savezne Republike Jugoslavije sastavljene
od Srbije i Crne Gore, stvoren 28. aprila 1992., sastao se sedamdeset i četiri
puta između sredine juna 1992. i sredine marta 1999., od čega pedeset i
sedam puta za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini Miloševid je jedini od svih
sudionika koji je bio prisutan na sva sedamdeset i četiri sastanka. Beograd
nije predao tužiteljstvu ICTY-a zapisnike svih zatraženih sjednica. Po nalogu
sudionika nisu se pravile nikakve stenografske bilješke sedamnaest sjednica
od kojih se devet od nosi na 1995. i razdoblje koje je prethodilo i slijedilo
nakon pokolja u Srebrenici. Tužiteljstvo se moralo zadovoljiti službenim
izvještajima predanim arhivu VSO-a, kojima ponekad nedostaju neke
stranice.
Srpski dužnosnici i sami su uvjereni da arhivi Vrhovnog savjeta obrane
(VSO) mogu dovesti do osude Srbije za genocid. „Čini se da ne želite
razumjeti politički kontekst u kojem se nalazimo", isticao je 3. oktobra
2003. Go-ran Svilanovid, srbijanski ministar vanjskih poslova u uredu Carle
del Ponte. I precizirao je: „Ako vam pomognemo da postignete
Miloševidevu osudu za genocid, i naša de država pred Međunarodnim
sudom pravde biti osuđena za genocid i morat demo platiti milijarde
odštete Bosni i Hercegovini. Htjeli bismo s Bosnom pregovarati o
povlačenju tužbe, ali za to bi trebalo riješiti Mladidevo pitanje (njegovo
uhidenje; op. a.). Čim se to riješi, stvari de idi nabolje."45
Beograd tvrdi da pravda i istina štete stabilnosti regije i da djeluju protiv
mira. „Vitalni nacionalni interes" zemlje, naveden pred ICTY-em jest dakle,
skrivati pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) sve informacije koje je
optužuju jer bi osuda za genocid „produbila jaz između Državne Zajednice
Srbije i Crne Gore i Bosne, ali i između dva sastavna entiteta Bosne i
Hercegovine, što bi moglo dovesti do opde nestabilnosti u regiji i do želje za
osvetom" Mnogi, naime, strahuju da osvjetljavajudi prošlost i
stigmatizirajudi politiku koja je zločin učinila sustavom i stavila mod srpske
države u službu projekta s genocidnim namjerama, međunarodni
pravosudni organi ne potaknu na reviziju Dejtonskog sporazuma. Mir
potpisan 1995. blagoslovio je rezultate etničkog čišdenja učinivši Bosnu i
Hercegovinu slabom jedinstvenom državom, podijeljenom u dva odvojena
politička entiteta koji nisu postojali prije sukoba: na hrvatsko-bošnjačku
federaciju i Republiku Srpsku, uspostavljenu na područjima na kojima je
živjela jaka bošnjačka zajednica, ali danas službeno na njima živi gotovo
samo srpsko stanovništvo. Brojni Srbi boje se poništenja ove podjele
nametnute u krvi i povratka na Bosnu i Hercegovinu, jednu i nedjeljivu,
kakva je bila prije sukoba, u kojoj su etničke zajednice živjele usko
pomiješane.
Tužiteljstvo ne razumije zašto suci ICTY-a pomažu jednoj državi da uskrati
spoznaju dokaza jednoj drugoj međunarodnoj sudskoj instanci Ujedinjenih
naroda, Međunarodnom sudu pravde (ICJ), kako bi ga spriječio da odlučuje
na temelju činjenica i da izrekne eventualnu osudu. Tim više što Pravilnik o
postupku i dokazima ICTY-a ne dopušta sucima određivanje zaštitne mjere
samo zato da se pred drugim sudom sakrije odgovornost neke države. Čak
se i Vijede sigurnosti Ujedinjenih naroda u Rezoluciji 827 iz 1993., onoj
kojom se osniva Tribunal, pobrinulo jasno istaknuti u Članku 7 da de se
„zadatak suda ispunjavati ne krnjedi pravo žrtava da odgovarajudim putem
traže odštete za štete nastale kršenjem međunarodnog humanitarnog
prava". Tužiteljstvo se čudi da međunarodna kaznena instanca kao što je
ICTY popušta pred zahtjevima jedne države i ograničava upotrebu dokaza
koji su mu predani jer postavlja pitanje odgovornosti pojedinaca ili
institucija za zločine za koje bi žrtve imale pravo ne samo tražiti nego i
dobiti odštetu pred bilo kojim pravosuđem nadležnim za ta pitanja. I
primjeduje: „Taj je argument očito apsurdan, i to tim više što je Beograd
više puta isticao basnoslovne svote koje bi bio prisiljen pladati u ime tih
odšteta." Ali Sudsko vijede ICTY-a, zaduženo za Miloševidev slučaj, to je
zanemarivalo puštajudi da ga Beograd uvjeri da bi osuda Međunarodnog
suda pravde (ICJ) ugrozila međunarodni položaj Srbije, i nanijela
nepopravljive štete zemlji čije je gospodarstvo ved uništeno. Prihvatilo je
argument Beograda prema kojemu bi objava cjeline arhiva spriječila
ponovno uspostavljanje i održavanje mira priznajudi ved samim time
važnost ovih dokumenata. Britanski sudac Richard May, jamajčki Patrick
Robinson i južnokorejski O-Gon Kwon dali su prednost pretpostavljenoj
stabilnosti zemlje pred interesom pravde i istine, i tako podlegli ključnoj
riječi u međunarodnim odnosima. Time su postali sudionicima u laži, hinedi
da ne znaju da je "vitalni nacionalni interes" ved prizivan za opravdanje
zločina za koje su sada zaduženi suditi. Odbili su tražiti druga mišljenja i
usporediti argumente srpskih vlasti s onima optužbe ili obrane. Kao i
tužiteljima, sucima je glavni zadatak bio otkriti, koliko je mogude, činjenice
koje rasvjetljavaju najgora zvjerstva počinjena u bivšoj Jugoslaviji.
Dokumenti
45 Sarajevo nije odustalo od svoje tužbe unatoč intervenciji Velike Britanije
u korist zahtjeva Beograda. Slučaj je pretresan početkom 2006. Suci
Međunarodnog suda pravde nisu htjeli tražiti od Beograda da preda
dokumente Vrhovnog savjeta obrane. Na suđenju 26. februara 2007.
izrečena je presuda kojom je odbijen zahtjev Bosne i Hercegovine; Srbija
nije proglašena odgovornom za genocid u Srebrenici, ali je osuđena jer,
svojim odbijanjem da uhiti Ratka Mladida i Radovana Karadžida, nije izvršila
svoju obavezu da ga spriječi ni da kazni krivce.
VSO-a ulaze u taj prioritet i nisu smjeli dobiti nikakve olakšice pri
određivanju zaštitnih mjera.
Tužiteljstvo je u više navrata pokušalo postidi poništenje ove odluke, ali suci
blokiraju svaku molbu za ulaganjem priziva. Krajem septembra 2005. pruža
se nova prilika. Beogradu, koji i dalje zahtijeva zaštitne mjere nad svim
dokumentima kojima se može utvrditi vlast Srbije nad svojim pouzdanicima
u Bosni, Prizivno vijede odobrilo je neobjavljivanje nekih dijelova osobnih
vojnih podataka više visokih časnik vojske bosanskih Srba, među kojima i
Ratka Mladida, čime se, nakon njegova unapređenja, potvrđuje da je vojni
zapovjednik bosanskih Srba doista za vrijeme rata potpadao pod vrhovno
zapovjedništvo u Beogradu. Jer nije Karadžid, politički vođa bosanskih Srba,
nego Lilid, predsjednik srpsko-crnogorske države, taj koji odlukom VSO-a
dodaje jednu generalsku zvijezdu Ratku Mladidu dekretom od 16. juna
1994. Pet sudaca Prizivnog vijeda smatralo je da „vitalni nacionalni interes"
koji iznosi Srbija, da bi se osigurala od toga da je Međunarodni sud pravde
(ICJ) osudi za genocid, nije prihvatljiv i da je Sudsko vijede zaduženo za
slučaj Miloševid bilo u krivu kad ga je 2003. izjednačilo s pitanjima
„nacionalne sigurnosti" zemlje, kako bi opravdalo određivanje zaštitnih
mjera nad arhivom VSO-a. Ali umjesto da ispravi pogrešku koju je utvrdilo i
da ukine tajnost tih dokumenata, Prizivno vijede istaknulo je istom prilikom
kako je činjenica da su takve mjere odobrene prije dvije godine stvorila
„legitimna očekivanja" Beograda da de svim njegovim kasnijim zahtjevima
biti udovoljeno istim temeljem. Pet sudaca Prizivnog vijeda tako je postalo
dobrovoljnim suučesnicima manipulacije koju organiziraju vlasti u Beogradu
s jedinim ciljem da potaknu jednu drugo Pravosudno tijelo, Međunarodni
sud pravde (ICJ), da počini istu sudsku pogrešku jer nema pristupa
dokumentima.
Carla del Ponte, tim zadužen za Miloševidev predmet i glavni pravni
savjetnici Tužiteljstva, šokirani ovom odlukom, sastali su se 21. septembra
2005. da odluče kojim putem idi. Složili su se da podnesu prijavu sucima u
"predmetu Miloševid" i da provedu poništenje „vitalnog nacionalnog
interesa" kako bi se odmah zatražilo ukidanje mjera čuvanja povjerljivosti
arhiva VSO-a. Suci Iain Bonomv, nasljednik Richarda Maya, i Robinson,
unatoč protivljenju suca Kwona, 6. decembra 2005. prihvadaju poništiti
mjere zaštite koje su na snazi od 2003. shvadajudi da Beograd ne nastoji
zaštititi svoju nacionalnu sigurnost nego spriječiti pravdu u traženju istine.
Beograd odmah ulaže žalbu i postiže privremenu suspenziju te odluke
sprečavajudi tako Bosnu da preda arhiv VSO-a Međunarodnom sudu pravde
(ICJ) prije otvaranja rasprava zakazanih za njezinu žalbu za kraj februara
2006. Poslije razmatranja argumenata Tužiteljstva, 6. aprila 2006., pet
sudaca Prizivnog vijeda, kojim još uvijek predsjedava Talijan Fausto Pocar,
odlučuje poništiti odluku od 6. decembra 2005. Informacije o izravnoj
umiješanosti Srbije u rat u Bosni i u pokolje u Srebrenici ostaju tako
nedostupne ICJ-u i javnosti. Tužiteljstvo nije u mogudnosti iznijeti taj
skandal u javnost jer su suci svaku svoju odluku označili „povjerljivom".
U oktobru 2003. Goran Svilanovid i njegov tim pravnika, koji su došli braniti
državu Srbiju pred Tribunalom, toliko su iznenađeni svojom pobjedom da
se boje revizije ove odluke koju Tužiteljstvo osporava. Krajem 2003., samo
nekoliko tjedana prije zatvaranja faze optužbe u procesu, zapisnici
Vrhovnog savjeta obrane još uvijek nisu predani ICTY-u. Tužiteljstvo se
mora zadovoljiti s nekoliko izvadaka koje su prikupili stručnjaci, kojima je
odobreno da još jednom, u augustu 2003. na licu mjesta, u Beogradu,
pregledaju izvještaje i zapisnike sa sastanaka. Za ostalo oslanja se na
insidere, svjedoke koji su sudjelovali u zločinačkom pothvatu, da bi
objasnilo zapovjedni lanac, načine financiranja i izravno sudjelovanje
specijalnih jedinica iz Srbije u kampanji etničkog čišdenja. Pod izlikom
kašnjenja u predaji arhiva VSO-a Geoffrey Nice povjerava Carli del Ponte 15.
decembra 2003.: „Nedu se protiviti povlačenju tačke optužnice o genocidu
ako Obrana podnese zahtjev za obustavu postupka."
Zapisnici Vrhovnog savjeta obrane (VSO) stižu 2004. poslije završetka
akuzatorne faze procesa. Suci ih prihvadaju u spis, ali Tužiteljstvo ima priliku
na ročištima ogoliti tek sasvim mali dio. U martu 2006., dakle dvije godine
poslije, Geoffrev Nice želi iskoristiti dolazak Momira Bulatovida, jednog od
posljednjih svjedoka obrane na Miloševidevu popisu, da bi prikazao šire
izvatke prilikom unakrsnog ispitivanja. Kao predsjednik Crne Gore kad je
Miloševid bio predsjednik Srbije, Momir Bulatovid je sa svojim srpskim
saveznikom sudjelovao na tim sastancima na vrhu za vrijeme ratova u Bosni
i Hrvatskoj. Ali Miloševid traži tjedan dana suspenzije rasprave da bi
pripremio preslušavanje svojeg svjedoka. To mu je odobreno. U subotu 11.
marta 2006. prije nego što je Bulatovid uspio dodi na mjesto za svjedoke,
Miloševid je nađen beživotan u deliji E04 istražnog zatvora ICTY-a. Miloševid
nije umakao svojim sucima nego presudi. Njegov proces ostaje nedovršen,
javnost vjerovatno nede nikada imati potvrdu važnosti arhiva Vrhovnog
savjeta obrane (VSO), s pečatom „državna tajna -strogo povjerljivo", za
utvrđivanje odgovornosti ovog optuženika za zločine.
Miloševid je po svoj prilici umro u snu, oko 7.45 sati, od srčanog udara. U
utorak prije njegove smrti, Miloševid je od ICTY-a primio izvještaj s
rezultatima analize krvi koja je pokazivala da je sam uzimao rifampicin,
antibiotik sa sekundarnim djelovanjem neutraliziranja lijekova protiv
visokog krvnog tlaka, od čega je patio. Kutija toga lijeka, proizvedena u
Srbiji, nađena je početkom godine među njegovim stvarima u pritvoru. Dan
uoči njegove smrti, u petak 10. marta, Miloševid je predao svojem pravnom
pomodniku, Zdenku Tornanovidu, pismo upudeno ruskim vlastima, u
kojemu kaže da mu prijeti trovanje. Kao dokaz navodi rezultate analize koja
otkriva prisutnost visoke doze antibiotika koji se obično uzima u liječenju
gube ili tuberkuloze. Bududi da autopsija i toksikološke pretrage nisu
pokazale prisutnost sumnjivih tvari, ICTY je zaključio da je riječ o prirodnoj
smrti. Ali Miloševid nije oklijevao u mnogo navrata dovesti svoj život u
opasnost: neke druge analize u prošlosti pokazale su da ne uzima lijekove
propisane za krvni tlak, zatim, kad je bio prisiljen uzimati ih pred stražarom,
nabavio je rifampicin da neutralizira njihov učinak. Ovaj rijetki antibiotik
poznat je po tome što ostavlja trag u krvi samo dva ili tri sata poslije
uzimanja. Ved više mjeseci Miloševid se koristio svojim zdravstvenim
stanjem kako bi uvjerio suce da ga puste na liječenje u Rusiju, gdje su mu
živjeli žena, sin i brat. Suci su odbacili njegove molbe. Kako se proces bližio
kraju, Miloševid je očajnički tražio izlaz prije presude.
U februaru 2004. Tužiteljstvo je ved imalo poteškoda. Za završetak
akuzatorne faze procesa, sprema se pozvati četiri vrlo važna svjedoka
insidera. Ali Miloševid se posljednjih deset dana vodi kao bolestan. Za
vrijeme prekida rasprave predsjednik Sudskog vijeda, Richard May, također
se razbolio. Nakon nekoliko mjeseci umire od progresivnog tumora.46
Zbog
odsutnosti jednoga od trojice sudaca Tužiteljstvu je odobreno samo pet
dana, umjesto deset, da završi raspravu. Geoffrey Nice odluči završiti
ispitivanje svjedoka koje je u tijeku, i prisiljava Dermota Groomea, koji s
njim predstavlja dio o Bosni, da odustane od insidera koji su trebali baciti
novo svjetlo na izravnu Miloševidevu odgovornost za zločine u Bosni.
Akuzatorna faza zatvorena je 25. februara 2004.
Optužba tereti za genocid
Za nekoliko mjeseci dodi de red na Miloševida da odgovara na optužbe
iznesene protiv njega. U međuvremenu anglosaksonska procedura
odobrava Obrani da traži obustavu postupka zbog nedostatka dokaza za
cijelu optužnicu ili njezin dio. Pravni savjetnici Slobodana Miloševida tako i
postupaju. U debelom podnesku predanom 5. marta 2004. tačku po tačku
ruše rad optužbe od otvaranja procesa. Tužiteljstvo mora na to odgovoriti
prije nego što suci donesu odluku. To je prilika za novi sukob između Carle
del Ponte i Goffreyja Nicea. Pod cijenu novih razdora unutar svojeg tima,
Nice preporučuje da se udovolji zahtjevu za obustavu postupka i odustane
od svih optužbi za genocid. U nedostatku cjeline zapisnika sjednica
Vrhovnog savjeta obrane (VSO) za vrijeme rata u Bosni, „optužba ga u
najboljem slučaju može teretiti za sudioništvo u genocidu u Bosni i
Hercegovini", dopušta Nice bez drugih objašnjenja. Carla del Ponte ne želi
se predati bez borbe: „Odluka je na sucima. Pustimo onda suce da o tome
odluče." U Hag je stiglo nekoliko malobrojnih stručnjaka prekaljenih u
Arushi na pitanju genocida u Ruandi. Švicarka ih namede Geoffreyju Niceu i
njegovu timu. Prije stvaranja Međunarodnih kaznenih sudova za bivšu
Jugoslaviju i Ruandu, Konvencija o
46 Suca Richarda Maya iz Velike Britanije zamijenio je drugi britanski sudac,
Iain Bonomy, koji preuzima njegove funkcije 1. juna 2004., upravo prije
početka obrane.
sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. nikada nije primijenjena
na nekoj sudskoj instanci. A između teorije i prakse katkada postoji golem
jaz. Ali vrijeme leti. Tim ima samo desetak dana da podnese svoj odgovor.
Ne tratedi vrijeme, veterani iz Arushe iz mase dokaza, prikazanih na
raspravi ili prihvadenih od Sudskog vijeda, identificiraju i sastavljaju
elemente koji otkrivaju genocidne ciljeve politike etničkog čišdenja da bi
zatim dokazali sucima da je Miloševid znao namjere -odnosno imao iste
namjere -ne samo da se počine zločini nego da se u cijelosti ili djelomično
uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina, u ovom slučaju
bosanski Muslimani. Pravo nalaže da se za svaki zločin utvrdi kako
zapovjedni lanac vodi do optuženoga, dakle, u Miloševidevu slučaju, do
vrha države. Ali ne nalaže dobivanje eksplicitnog dokaza genocidne
namjere. Nikada nije nađeno Hitle-rovo izričito naređenje da se iskorijene
Židovi iz Europe. Prema tome, pravo dopušta da se genocidna namjera
izvede iz elemenata dokaza kad je mogude dokazati sustavnost zločina
protiv neke skupine, činjenicu da su određene žrtve sustavno na udaru zbog
pripadnosti toj skupini, velike razmjere zvjerstava i učestalost ponavljanja
destruktivnih djela i diskriminacije prema njima. Ipak, mora se dokazati da
zločine vodi namjera fizičkog uništenja te skupine, a ne uništenje njihova
identiteta. Važan je, dakle, cilj kojemu teži počinitelj, a to ne mora nužno
biti potpuno uništenje skupine, nego uništenje njezina značajnog ili
reprezentativnog dijela. Genocid se razlikuje od zločina protiv čovječnosti
prije svega po naročitoj namjeri istrebljenja koja ga vodi. Djela počinjena u
genocidu i djela koja čine zločine protiv čovječnosti, koja su također
sustavna ili proširena i planirana, ispreplidu se: posebno ubojstva,
istrebljenje ili deportacija ili prisilno premještanje.
Na poticaj stručnjaka iz Arushe Tužiteljstvo odlučuje, s odlučnošdu koja je
do tada nedostajala timu Geoffreyja Nicea, zastupati Miloševidevo
sudjelovanje, uz Karadžida i Mladida, u „zajedničkom zločinačkom
pothvatu" s ciljem uništenja muslimanske etničke skupine u Bosni na
dijelovima bosanskog teritorija koje su namjeravali pripojiti srpskoj državi.
Na 16. skupštini bosanskih Srba, u maju 1992., na samom početku rata,
usvojeno je šest ciljeva koji de voditi ujedinjenju Srba u sljedede četiri
godine. Među njima: razdvajanje bosanskih Srba od ostalih dviju
nacionalnih zajednica i to razdvajanje u od-vojene države čiji su geografski
obrisi ved zacrtani, ali i podjela Sarajeva na srpsku i muslimansku zonu.
Nakon toga srpski su ekstremisti sustavno grabili teritorije koje su željeli
pripojiti toj srpskoj državi. Ali bududi da su htjeli biti njezini jedini
gospodari, cilj im je bio iskorijeniti svaku prisutnost ne-Sr-Provodili su,
dakle, genocidnu politiku prema vedinskoj skupini uspostav-ljajudi
neprestano razarajude i diskriminirajude mehanizme u odnosu na bosanske
Muslimane. Dokazivanje je uvjerljivo. Njime se razotkriva cijelo planiranje i
pokretanje politike etničkog čišdenja. Svi komadi slagalice, koji su za vrijeme
cijelog procesa bacani na hrpu, zbog unutarnjih razmimoilaženja u timu i
zbog isprekidane anglosaksonske procedure, sada se sređuju da bi konačno
stvorili čitljivu cjelinu -ispripovijedanu cjelinu kakvu bi bez sumnje prikazao
neki istražni sudac u kontinentalnom postupku. Sve se slaže, poklapa,
ukrštava. Zasnovana na ukupnosti dokaza koje je predstavilo tužiteljstvo,
javna je verzija očišdena od svih dijelova koji su bili pod zaštitnim mjerama,
bilo da je riječ o svjedočenjima iza zatvorenih vrata ili o dokumentima
danima pod uvjetom da budu strogo povjerljivi.47
Mirko Klarin, jedan od
rijetkih novinara koji je u Hagu pratio svih dvjesto devedeset osam dana
rasprave, odnosno nekih hiljadu sati predstavljanja optužbe (Tužiteljstvo je
ukupno predstavilo 296 svjedoka) objašnjava onima koji ga kao dobrog
poznavatelja pitaju za mišljenje o eventualnoj Miloševidevoj odgovornosti
za genocid: „Samo sam u stanju shvatiti koliko mi nedostaju elementi da
izvučem ikakav zaključak. Osim svjedočenja iza zatvorenih vrata, što u
konačnici predstavlja vrlo mali dio rasprave, deseci hiljada stranica ubačeni
su u spis kao elementi dokaza kojima javnost nema pristupa. Nemam
elemenata da stvorim objektivno mišljenje."
Kad neki optuženik podržava politiku s genocidnim namjerama, ta namjera
mu se može pripisati ved ako sam usvoji tu politiku, bilo zbog praktičnih
razloga, ili zbog ciničnijih razloga, kao, primjerice, da se održi na vlasti. A
Miloševid je znao vrlo vješto iskoristiti nacionalističku ideologiju kojoj je cilj
bio zauvijek razdvojiti do
47 Prosecution Response to Amici Curiae Motion for Judgement of
Acquittal Pursuant to Rule 98 bis, javna verzija, ICTY, Hag, 3. maja 2004.
Tekst samo na engleskom.
tada izmiješane zajednice. Stavio je medije u službu govora mržnje da bi
jače stigmatizirao neprijatelja, Drugoga. Tako je uveo razlikovanje između
„nas" i „njih" kako bi ojačao koheziju zajednice „nas" pod cijenu
odbacivanja Drugoga. Taj je proces doveo de dehumanizacije Drugoga, i te
stigmatizirane, osamljene, dehumanizirane osobe učinio lakim metama
bududih masovnih zločina. Dvanaestog novembra 1993. bez okolišanja
povjerava Hrvoju Šarinidu, hrvatskom visokom dužnosniku iz Zagreba, da de
svi Srbi rasuti po teritoriju bivše Jugoslavije uskoro biti ujedinjeni u jednoj
državi: „Otvoreno Vam ka-žem, da sam s Republikom Srpskom u Bosni, koja
de prije ili poslije postati dijelom Srbije, riješio 90% srpskog nacionalnog
pitanja, isto kao što je Tuđman, riješio hrvatsko nacionalno pitanje preko
Herceg-Bosne."
Na jednoj sjednici Vrhovnog savjeta obrane 30. augusta 1994., posvedeno
mirovnom planu koji je predložila Kontaktna grupa (velikih sila),48
Miloševid
na svoj način definira nacionalni interes: „Vodedi zajednički jednu jedinu p0
litiku, moram redi uspješno, uspjeli smo sačuvati našu zemlju (Srbiju i Crnu
Goru koje je Miloševid
nazivao Jugoslavijom; op. a.) od rata pružajudi svu podršku koju smo mogli
našem narodu s onu stranu Drine, stvarajudi Republiku Srpsku i Republiku
Srpsku Krajinu i postigavši za njih normalni status za pregovaračkim stolom,
što de nam omoguditi da ostvarimo naš krajnji cilj koji je međunarodna
zajednica ved predložila priznati. Mislim na Republiku. Srpsku, koja se sad
ved pruža na polovini teritorija bivše Bosne i Hercegovine. (...) Svaka
nacionalna politika, ako hode biti efikasna, mora uzeti u obzir sve te
faktore. Ponuđeno nam je da povedamo naš teritorij za 25% i naše
stanovništvo za 10% i, k tome, da sve to legaliziramo. Dana nam je čak i
mogudnost da odmah stvorimo konfederaciju (s teritorijima pod srpskom
kontrolom u Bosni; op. a.)."
Miloševidev cilj oduvijek je bio postidi priznanje svojih teritorijalnih
osvajanja, zbog kojih je proliveno toliko krvi. Na Vijedu za usklađivanje
politike, tijelu smještenom u Beogradu, gdje se sastaju srpski vlastodršci iz
Bosne i dužnosnici srpsko-crnogorske države radi razgovora o pokretanju
zajedničkog pothvata, Miloševid u januaru 1993. o pitanju „nužnosti
ujedinjenja srpskog naroda" izjavljuje: „To ved imamo de facto. Pitanje je
sada kako to zajamčiti, kako pretvoriti ovu situaciju koja postoji de facto u
de jure" Dan prije Miloševid je pred ruskim premijerom Evgenijem
Primakovim opovrgavao bilo kakvu volju da stvori „Veliku Srbiju": „Tek bi
strašno krvoprolide omogudilo da se ostvari takav projekt, nisam spreman
to napraviti."
Miloševid komada susjedne zemlje, nastavlja svoje planove ne vodedi nikad
brigu o patnjama koje nanosi nesrpskim narodima, nikad ne uzimajudi u
obzir činjenicu da njegov plan podrazumijeva jednostrano i nasilno
istjerivanje dijela stanovništva. Njegova želja da uspostavi jedinstven
teritorij koji de modi priključiti Srbiji zapečatit de tokom ljeta 1995. sudbinu
muslimanskih enklava na istoku Bosne. Kaos u koji tone Bosna nikako nije
posljedica zločinačkih djela lokalnih izvršilaca, nego je rezultat projekta koji
je razradio i vodio Miloševid.
Miloševid nije možda nikada izrazio namjeru da mu meta budu bosanski
Muslimani s ciljem da ih uništi. Prepustio je radije drugima, posebno
srpskim vodama u Bosni, u prvom redu Radovanu Karadžidu, da uobliči
zajedničku namjeru. U privatnim razgovorima, kao i u javnim govorima,
vođe bosanskih Srba nisu skrivali svoje genocidne ambicije. Mnogi dokazi u
spisu pokazuju da su o svojim namjerama informirali međunarodnu
zajednicu, kao i Miloševida. Radovan Karadžid, kao i njegova pomodnica
Biljana Plavšid, obavijestili su, primjerice, Davida Harlanda tadašnjeg
voditelja Civilnog odjela UN-a u Bosni, o svojoj namjeri da pristupe
etničkom čišdenju bosanskih Muslimana. 49
48 Kontaktnu grupu, stvorenu 1994., koja predstavlja međunarodnu
zajednicu u pregovorima o završetku sukoba u bivšoj Jugoslaviji, čine
Francuska, Velika Britanija, SAD, Rusija-Njemačka i Italija.
49 U bivšoj Jugoslaviji Muslimani (s velikim slovom) bili su jedan od šest
konstitutivnih naroda. Potječu iz slavenske zajednice islamizirane za vrijeme
Osmanskog carstva. Oni su Krajem rata, 1995. preimenovani u Bošnjake.
Zbog upotrebe naziva « bosanski Muslima-ni u svim dokumentima ICTY-a i
u ovoj knjizi je češde upotrebljavan nego službeni naziv Bošnjaci.
U oktobru 1991., samo nekoliko mjeseci prije početka rata, Karadžid
telefonski izlaže svoj plan nekolicini bliskih suradnika. 12. oktobra ponavlja
pet puta u istom telefonskom razgovoru da de u slučaju rata Muslimani
nestati „Oni (vođe bosanskih Muslimana; op. a.) ne razumiju da de dodi do
krvoprolida i da de Muslimani biti istrijebljeni. Ti jadni Muslimani ne vide
kud ih vodi njihov vođa i na što ih osuđuje, na nestanak. (...) Nestat de, ti de
ljudi nestati s lica Zemlje ako nastave (zahtijevati nezavisnost poslije
raspada Jugoslavije radije nego da prihvate pripojenje Bosne i Hercegovine
Srbiji, kako to hode Karadžid; op. a.). Jedina im je šansa da tome izmaknu
bila prihvatiti ono što smo im ponudili. I to je ved bilo previše, ponudili smo
im puno previše!"
U novom telefonskom razgovoru, 15. oktobra 1991. Karadžid ponovo
najavljuje istrebljenje bosanskih Muslimana u slučaju rata. „Kao prvo, nitko
od njihovih vođa nede ostati na životu. Za tri-četiri sata svi de biti poubijani.
Nede imati nikakve šanse da prežive." Istog dana, u svojem slavnom govoru
pred Skupštinom Bosne i Hercegovine u Sarajevu, Karadžid javno prijeti
Muslimanima da de nestati ako ne prihvate pripojenje Bosne Srbiji.
Bosanske su službe prije i na samom početku rata snimile na stotine
telefonskih razgovora između Karadžida i srpskih nacionalističkih voda.
Snimke su otkrivene javnosti deset godina poslije, na suđenju Miloševidu
pred ICTY-em. Ali velike sile odavno su poznavale sadržaj tih razgovora.
Upozorile su ih gotovo odmah vlasti u Sarajevu, koje su tražile pomod u
sprečavanju sukoba. Pred rastudom prijetnjom širenja rata koji je bjesnio u
Hrvatskoj, zapadne su vlade ujesen 1991. pomno pratile razvoj situacije u
Bosni i Hercegovini. Nisu mogle ne znati za zločinačke planove Karadžida i
njegovih, toliko su ih ovi do mile volje ponavljali. No projekt etnički
homogene države, formuliran u okolnostima miješanog stanovništva,
nužno je predviđao isključenje svake skupine koja se nije identificirala sa
srpskom. Konkretni izrazi toga projekta, koji su formulirali Karadžid i
njegova stranka SDS još prije sukoba, naročito naoružavanje Srba u Bosni i
okretanje JNA na stranu bosanskih Srba, ved je ukazivao na namjeru
nasilnog isključivanja ovih skupina. Karadžid i njegova stranka nisu skrivali,
ni prije sukoba, da de im glavna meta biti bosanski Muslimani, koje su
smatrali neprijateljima, onima s kojima ne mogu nadi zajednička gledišta o
bududnosti Bosne i Hercegovine, kao s Hrvatima. Onima čije i samo
postojanje sprečava ukidanje Bosne i Hercegovine i njezinu podjelu između
Srbije i Hrvatske. Prisluškivani razgovori iz istog razdoblja spominju redovite
kontakte s jednim Francuzom, „Mitterrandovim izaslanikom" čije ime
nikada ne izgovaraju i koji je dolazio Karadžidu u Sarajevo i Miloševidu u
Beograd
raspitivati se o situaciji i o namjerama Srba. O tom izaslaniku, čije ime
Francuska nije nikada odala, govore s mnogo poštovanja, kao o čovjeku za
kojega vjeruju da ga mogu pridobiti za svoju stvar. Pariz je znao da srpski
nacionalisti namjeravaju raskomadati Bosnu i Hercegovinu u krvi da bi
podijelili međusobno usko povezane zajednice i otkinute teritorije okupili u
jednu srpsku državu.
Tijekom rata Srbi su uspostavili nove komunikacijske mreže povezane s
Beogradom. Bošnjaci otada više nisu u stanju nastaviti prisluškivanja.
Zapadne obavještajne službe ubrzo ih zamjenjuju na razne načine:
obavještajci na terenu, radarski nadzor itd. U to se vrijeme velike sile ne
koriste tim dragocjenim informacijama da bi preoblikovale svoju politiku
prema Balkanu i pokušale spriječiti ili što brže zaustaviti zločinački plan o
kojemu znaju gotovo sve. Kad je tužiteljstvo ICTY-a 1994. otvorilo prve
istrage, one ne smatraju pogodnim da mu ih predaju. Pa čak ni poslije. Te
jedinstvene informacije, za koje de Tužiteljstvo utrošiti toliko godina da
dođe do njih, bit de bačene u zaborav. Naprotiv, ved 1994. Sarajevo
dostavlja Grahamu Blewittu i prvopristi-glim zaposlenicima Tužiteljstva
prisluškivane razgovore s početka rata. Tužiteljstvo de ih dugo koristiti samo
da popuni spis o Karadžidu i lokalnim vođama koji u svojim opdinama
provode politiku etničkog čišdenja. A upravo ti prvi prisluškivani razgovori
otkrivaju vezu s Beogradom i Miloševidev utjecaj na vodstvo bosanskih
Srba. Ali to je vrijeme kad Graham Blewitt i velik dio tužiteljeva Ureda
negiraju svaku umiješanost Beograda. Trebat de se u istrazi o Miloševidu
čekati otvaranje dijela o Bosni 2001. godine da bi se napokon potpuno
iskoristili.
Dokazi koji teško terete
U maju 1992., prilikom 16. zasjedanja Skupštine bosanskih Srba, Mladid
upozorava: „Ne možemo očistiti niti sve prosijati da bi odijelili Srbe od
ostalih i zadržali samo Srbe, dok bi drugi otišli. Ne znam kako de gospoda
Karadžid i Krajišnik to objasniti svijetu. Ej ljudi! To bi bio genocid..." Karadžid
odgovara: „Što da radimo ako dobijemo državu u kojoj smo u manjini? Što
da radimo ako nas opet budu ubijali i ako još jednom naši neprijatelji budu
u našoj državi? Europa nede i ne želi preuzeti rizik da pusti da se ovdje
stvori islamska država. To je naš najvedi problem. Žele da ostanemo s
Hrvatima ujedinjeni u jednoj državi Bosni da bismo kontrolirali Muslimane."
Dragan Kalinid, jedan od Karadžidevih glavnih pomodnika, tada uzima riječ:
„Poznajudi naše neprijatelje (bosanske Muslimane; op. a.) i njihovu
podmuklost, i do koje im se mjere ne smije vjerovati dok ne budu fizički,
vojno uništeni i satrti što očito pretpostavlja uklanjanje i likvidaciju ključnih
ljudi, ne oklijevam opredijeliti se za prvo rješenje, za rat..."
Na jednom drugom zasjedanju Skupštine, 20. jula 1993. Karadžid je obedao
„krvoprolide" u Srebrenici, jednom od rijetkih džepova otpora koju nije
odnio golemi val etničkog čišdenja koji je, ved u proljede 1992. izbrisao s
karte muslimansko, iako vedinsko stanovništvo na istoku Bosne, na
području koje od Srbije dijeli rijeka Drina. Srbi nisu uspjeli zauzeti tu
enklavu krajem zime i ta je zona stavljena pod zaštitu Ujedinjenih naroda.
Od tada strpljivo pripremaju novi napad. Karadžid ponovo 1994. godine
pred predstavnicima bosanskih Srba spominje sudbinu muslimanskih
enklava istočne Bosne: „Ako međunarodna zajednica s nama postupa kao
sa životinjama, mi demo se ponašati kao životinje." Četvrtog jula 1994.
snage generala Mladida, raspoređene u istočnoj Bosni, primaju prve
direktive od svojega generalštaba: „Moramo nastaviti naoružavati,
uvježbavati i pripremati vojsku da izvede ovu bitnu misiju: istjerivanje
Muslimana iz srebreničke enklave. Moramo napredovati. Moramo uvjete
života neprijatelja učiniti nepodnošljivima, a njegov privremeni boravak u
enklavi nemogudim." 8. marta 1995. Karadžid službeno prihvada instrukcije
Mladideve vojske i potpisuje Direktivu br. 7: „Planiranim i dobro
pripremljenim borbenim operacijama stvorite nepodnošljivu situaciju
potpune nesigurnosti koja nede stanovnicima Srebrenice i Žepe ostaviti
nikakve nade u preživljavanje ili život." Miroslav Deronjid, predsjednik
opdine Bratunac, susjedne opdini Srebrenica, čije je etničko čišdenje
uspješno organizirao 1992. iznosi na suđenju što mu je Karadžid rekao 9.
jula 1995.: „Miroslave, moraju svi biti poubijani (...) svi koje uspijete
uhvatiti." 13. jula 1995., kad je enklava pala, pukovnik Ljubiša Beara
potvrđuje Deronjidu: „Dobio sam naređenja s vrha, naređenja od voda, da
ubijemo sve zarobljenike."
Poslije pokolja u Srebrenici, Karadžid objašnjava 15. oktobra 1995. pred
Skupštinom bosanskih Srba: „Kao vrhovni zapovjednik bio sam uključen u
planove koji se tiču Žepe i Srebrenice, posebno Srebrenice. Osobno sam
bacio pogled na planove, a da to ne zna (Mladidev; op. a.) Generalštab.
Slučajno sam susreo generala Krstida i savjetovao mu da ide u Srebrenicu i
proglasi pad grada prije nego što budemo mogli istjerati Turke kroz šumu
(kao što je javno objavio Mladid 11. jula; op. a.). Odobrio sam tu radikalnu
misiju i nemam nikakve grižnje savjesti što sam to učinio." Na sastancima
11. i 12. jula 1995. u hotelu Fontana u Bratuncu, Mladid prijeti civilnim
predstavnicima Srebrenice: „Muslimani mogu birati između preživljavanja i
nestanka, razumijete li sudbina vašeg naroda je u vašim rukama, i to ne
samo na ovom teritoriju." Mladid zahtijeva predaju bošnjačkih snaga koje
su pobjegle preko brežuljaka da izmaknu sudbini koju im je pripremao.
Njegova sugovornika, Nesib Mandžida, prebacili su nizozemske „plave
kacige", a osam hiljada muškaraca i mladida iz enklave pogubljeno je. Samo
je ženama, djeci i starcima dato da prežive pod uvjetom da ne pružaju
otpor za vrijeme deportacije. Neki de ipak biti ubijeni. ICTY je poslije
nekoliko tjedana optužio Karadžida i Mladida za genocid. Ved dvanaest
godina ICTY uzaludno zahtijeva njihovo uhidenje.
Ni jedan od prisluškivanih razgovora između Miloševida i Karadžida medu
onima predanima ICTY-u, ne odnosi se izravno na genocid. Međutim
Miloševid nije mogao ne znati Karadžideve genocidne namjere u Bosni, s
obzirom na njihove bliske odnose. Tužiteljstvo u Hagu rekonstruiralo je
veze koje spajaju predsjedničku palaču s poljima smrti preko njegova
utjecaja na Karadžida i Mladida. Time dokazuje kako je Miloševid izravno
sudjelovao u izradi strateških ciljeva zajedničkoga zločinačkog pothvata u
Bosni.
Dvanaestog marta 1993. Miloševid obavještava članove Vrhovnog savjeta
obrane o uputama koje je dao Karadžidu: „Rekao sam Radovanu da učini
radikalne ustupke da bi sačuvao teritorij na lijevoj obali Drine i koridor na
sjeveru radije nego da se kvači za svaki četvorni metar sarajevskog kraja."
Miloševid je kontrolirao Mladida i Karadžida. Unatoč njihovim
nesuglasicama, posebno za pregovaračkim stolom gdje je Karadžid odbijao
svaki kompromis vezan uz teritorij, Miloševid je i dalje, sve do 1995. vršio
utjecaj na tu dvojicu voda bosanskih Srba. Dokazi prikazani na procesu
otkrivaju podređenost Mladida Miloševidu. Gospodar u Beogradu nadzirao
je de facto sve snage srpskih vojski: vojsku Beograda i njezine produžetke u
Bosni i Hrvatskoj. Za Beograd, ove su tri vojske bile jedna te ista vojska,
zadužena da ostvari politiku etničkog čišdenja. Financirane su iz istog
proračuna i ovisile su o istoj političkoj vlasti koja je odlučivala o
financiranju, isplati dohodaka, unapređenjima, premještanju kadrova,
logističkoj potpori i strateškim planovima. No ta vrhovna vlast nije nitko
drugi nego Vrhovni savjet obrane (VSO) smješten u središtu vlasti u
Beogradu. Vladajudi položaj Miloševida u VSO-u činio ga je glavnim
Mladidevim šefom. Mladid i članovi njegova stožera i sami su običavali redi:
„Ne primamo naređenja od Karadžida." A komandant Generalštaba u
Beogradu, Momčilo Perišid, potvrdio je to u aprilu 1995., uoči pokolja u
Srebrenici: „Mi imamo više utjecaja na njih nego Karadžid čiji je cilj
progurati što više oficira koji su članovi njegove stranke, SDS-a, da bi imao
utjecaja na vojsku. A Mladid upravo to želi spriječiti." Ali Karadžid je bio
prijeko potreban da izrazi genocidne namjere, da potpiše direktive i
preuzme de jure ulogu vrhovnog zapovjednika nad snagama koje de facto
ne kontrolira, i tako omogudi Beogradu da skine sa sebe svaku pravnu
odgovornost. Ipak, baš je u štabu u Uzicama, vojnom središtu na zapadu
srednje Srbije, planirana i pripremljena ofenziva na Srebrenicu, u
koordinaciji između Ratka Mladida i Momčila Perišida, prema direktivama
političkih vlasti iz Beograda. Odatle golema odgovornost Miloševideve
države za genocid u Srebrenici.
Osim vojske, Miloševid je de jure nadzirao glavne policijske snage Srbije,
redovite i specijalne, koje su također sudjelovale u zločinima u Bosni. Na
Miloševidev zahtjev neke specijalne jedinice opskrbljene su izvanrednim
financijskim i logističkim sredstvima, primjerice, poznate Crvene beretke,
pravi eskadroni smrti u službi Miloševida i njegova zločinačkog projekta.
Video-zapis snimljen u njihovu zatvorenom taboru u Kuli, sjeverno od
Beograda, 4. rnaja 1997., prigodom šeste godišnjice osnutka te po zlu
poznate jedinice, pokazuje zapovjednika Živojina Ivanovida kako drži
zdravicu u čast Miloševida koji je došao održati smotru svojih trupa: ,,U
službi šefa države!" Zatim Jovica Stanišid, šef Službe državne sigurnosti,50
Miloševideva desna ruka za prljave poslove, dodaje: „Gospodine
predsjedniče, sve što smo dosad napravili, napravili smo uz Vaš pristanak i
obavještavajudi Vas." 9. jula 1995., kad Karadžid kaže Miroslavu Deronjidu
da svi srebrenički Muslimani koji stignu u njegovu opdinu poslije zauzimanja
te enklave moraju biti ubijeni, bio je na izlasku sa sastanka s Jovicom
Stanišidem kojega je Miloševid poslao srpskom vodstvu u Bosni. Dan prije i
Stanišidev pomodnik, Franko Šimatovid, bio je u Bosni, u Vlasenici,
Generalštabu srpskih snaga koje su dva dana prije pokrenule ofenzivu na
Srebrenicu. 13. jula, u jeku pokolja, zapovjednik jugoslavenske vojske
Momčilo Perišid potpisuje naredbu kojom zapovijeda tridesetorici svojih
časnika da krenu u Bosnu. Petnaestog jula oni su stigli u zonu Srebrenice i
stavili se u službu Mladidu. Opet je Beograd pripremio i omogudio izvršenje
plana osiguravši se prethodno da njegovi ljudi, u vrijeme kad budu
sudjelovali u zločinima, budu pod nadležnošdu bosanskih Srba, tako da
mogu nijekati bilo kakvu umiješanost Srbije i njezina svemodnog šefa.
Da bi uvjerilo u izravnu Miloševidevu umiješanost u genocidni plan, a
posebno u njegovo izvršenje u Srebrenici, tužiteljstvo još nema jednu drugu
vi-deosnimku, koja de biti prikazana na raspravi 1. juna 2005., a koja
pokazuje Škorpione, drugi eskadron smrti, koji je stvorila Služba državne
sigurnosti Srbije, raspoređen u okolici Srebrenice za vrijeme pokolja, kako
pogubljuje jednoga po jednoga šest mladih Muslimana iz te enklave.51
Dokazi do kojih su početkom 2005. došli istražitelji ICTY-a, potvrđuju
pripadnost Škorpiona
50 Zapravo Služba državne bezbednosti (op. ur.) 51 Žrtve, stanovnici
Srebrenice, bili su Juso Delid (16 godina), Azmir Alispahid (17 godina),
Ministarstvu unutarnjih poslova Srbije. Vojne knjižice, ratni raspored, broj
Pod kojim se vode, zdravstvene potvrde vojske bosanskih Srba za one koji
su u operacijama bili ranjeni, konačno su omogudili da se zauvijek odbaci
svaka sumnja o izravnoj Miloševidevoj odgovornosti za genocid u
Srebrenici, što su veliki dio Tužiteljstva kao i zapadne vlade uvijek
odbacivali.52
Poslani u Bosnu deset dana prije početka ofenzive na
Srebrenicu, Škorpioni, kao i sve policijske i vojne jedinice koje su došle iz
Srbije, stavljeni su u času zločina pod zapo-vjedništvo lokalnih vojnih vlasti
da se prikrije izravna umiješanost Beograda. Franko Šimatovid, zapovjednik
specijalnih operacija u Ministarstvu unutarnjih poslova Srbije, ipak se nalazi
u Bosni, udaljen dva sata vožnje od Srebrenice, u glavnom sjedištu
specijalnih jedinica na Jahorini, u planini iznad Sarajeva.
Originali zapisnika VSO-a i Savjeta za političko usklađivanje, instance koja
okuplja srpske vode iz Bosne i one iz Beograda, pokazuju da je Miloševid
zahtijevao da ga njegove službe svakodnevno obavještavaju o situaciji u
Bosni i da je raspolagao posebnim telefonskim linijama koje su ga, kad god
je to htio, povezivale s Karadžidem i Mladidem. Pokazuju također da
Miloševid 1995. nastavlja pratiti razvoj događaja u Bosni, posebno prije, za
vrijeme i poslije pokolja u Srebrenici, i da najmanje jednom u tom razdoblju
telefonira Mladidu. Odatle kontinuitet Miloševidevih genocidnih namjera.
Više sastanaka na vrhu pokazuju Miloševidev prešutni pristanak na zvjerstva
koja su u Srebrenici upravo počinile razne snage koje su tada okupljene pod
Mladidevom zapovjedništvom, uz Miloševidevu podršku i kontrolu.
Za genocidnu namjeru ne okrivljuje se samo onaj tko je planirao ili naredio
genocid, nego se može okriviti i svaka osoba koja je mogla predvidjeti
genocidne namjere svojih saveznika i koja je, zahvaljujudi vlasti koju je
imala nad njima, imala mod spriječiti da se one provedu u djelo, ali to nije
učinila. Tužiteljstvo, dakle, dodatno zastupa tu drugu razinu Miloševideve
odgovornosti za genocid. Više međunarodnih svjedoka, kao što su Wesley
Clark, vojni savjetnik pri američkom pregovaračkom timu, britanski general
Rupert Smith, zapovjednik „plavih kaciga" u Bosni, ili Amerikanac David
Harland iz Odjela civilnih poslova UN-a u Bosni, potvrđuju da je Miloševid
bio obaviješten o namjeri voda bosanskih Srba da počine krvoprolide velikih
razmjera u Srebrenici. Međutim, zbog svojeg utjecaja i hijerarhijske vlasti
imao je mod da to spriječi. Pri jednom susretu 17. augusta 1995. u
Beogradu, Wesley Clark je pitao Miloševida koji ga je upravo uvjeravao da je
ovlašten pregovarati o miru u ime bosanskih Srba i jamčiti da de se
eventualni dogovor poštovati: „Gospodine predsjedniče (...) ako imate
takav utjecaj na Srbe u Bosni (...) kako to da ste Mladidu dopustili da ubije
sve te osobe u Srebrenici?" A Miloševid je odgovorio: „Eh, generale Clark, ja
sam mu savjetovao da to ne učini, ali me on nije poslušao." Tri šifrirane
poruke datirane 11. jula 1995. pokazuju da je Miloševid bio obaviješten o
situaciji u Srebrenici i da je mogao predvidjeti genocidne namjere svojih
saveznika. Jedna depeša precizira da de „vojska bosanskih Srba vjerovatno
razdvojiti muškarce koji su dovoljno stari da ratuju od ostatka stanovništva,
a snage UNPROFOR-a nede tu modi pomodi. Praktične teškode s kojima de
se morati suočiti vojska bosanskih Srba da bi kontrolirala četrdeset hiljada
ljudi bez sumnje de je nagnati da ne produžava teške uvjete stanovnika
Srebrenice". Uostalom, sastanci VSO-a poslije pokolja u Srebrenici pokazuju
da Miloševid odobrava zvjerstva. Ni u jednom trenut-ku neosuđuje
krvoprolide. Naprotiv, čestita Mladidu na vojnom uspjehu i na
malobrojnosti ljudskih gubitaka koje je pretrpio, i priznaje da je bio u
kontak-tu s Mladidem za vrijeme napada na Srebrenicu i Žepu. Nakon pada
Srebrene telefonski kaže Ratku Mladidu, u nazočnosti Momčila Perišida:
„Ratko, nnožeš li izmjeriti cijenu svoje vojne pobjede? Cijena je pet mrtvih,
dvadeset ranjenih i jedno izgubljeno vozilo. To nije skupo pladeno. Ali
politička cijena mogla bi biti milion puta viša ako to dovede u pitanje
interese dvanaest milina ljudi (misli na srpski narod; op. a.)." Miloševid se
tada boji da de velike sile odbiti priznati njegova nova osvajanja. Ali čini se
da je ubrzo dobio potvrdu da de enklave Žepa i Srebrenica za
pregovaračkim stolom pripasti Srbima. 14. augusta 1995. uputio je svojim
suradnicima ove riječi: „Oni (Mladid i njegovi ljudi; op. a.) zauzeli su Žepu
gdje nikada ni jedan Srbin nije ušao. Pitam se čak je li ijedan srpski trgovac
ikada stupio tu nogom od Drugoga svjetskog rata jer je to
Safet Fejzid (17 godina), Dino Salihovid (20 godina), Smail Ibrahimovid (35
godina) i Sadik Salkid (36 godina).
52 Prizivno vijede ICTY-a potvrdilo je da zločini počinjeni u Srebrenici
spadaju u genocid. Slučaj Radoslava Krstida, suđenje u prizivu , ICTY, 16.
aprila 2004.
ved više od sto godina muslimanska enklava." Dvadeset petog augusta pri
susretu na vrhu s vođama bosanskih Srba u Beogradu, najavljuje da nede
morati vratiti enklave koje de „biti priključene bez borbe" srpskim
područjima. 25. augusta, samo nekoliko tjedana prije otvaranja mirovnih
pregovora u Daytonu, Miloševid dodaje: „Ako Muslimani odbiju mirovni
sporazum, bit de im rečeno da ostaju sami s Damoklovim mačem nad
glavom u obliku generala Mladida." Mladida, koji je nazočan sastanku, svi su
članovi Vrhovnog savjeta obrane dočekali kao heroja. Miloševid nije
oklijevao pozdraviti ono, prema njemu „časno", što su izvršili Mladid i
njegovi oficiri. Miloševid je ne samo odobravao nego je i dijelio namjeru da
se počini genocid ne pokušavajudi ga nikada spriječiti, zbog čega snosi
kaznenu odgovornost.
Pobjeda Carle del Ponte
Tužiteljstvo je do kraja oklijevalo, lutalo, gubilo se u meandrima povijesti
koju su iskrivljavale predrasude, nepoznavanje, zle namjere, namjerna
prešudivanja i laži onih koji nisu htjeli da se sazna. Na koncu su činjenice
progovorile same, mimo svakog očekivanja. Ali, bez intervencije stručnjaka
za genocid, nametnutih u zadnji čas, te činjenice možda ne bi otkrile sve
tajne, toliko su ih pobijali Geoffrey Nice i dio njegova tima. „Ne vjerujudi u
Miloševidevu krivnju" za genocid u Srebrenici, Nice je predao Sudu dokaze
ne okrivljujudi ga uspješno za genocid. Umjesto da uvjerava suce u
Miloševidevu odgovornost za genocid, izvan svake razumne sumnje, trudio
se uvjeravati Carlu del Ponte da odustane od kaznenog progona i izolirati
Dermota Groomea, američkog tužitelja, iako zaduženog za dio optužnice o
Bosni. Umjesto da pomaže Tribunalu u traganju za istinom, upustio se u
igru velikih sila.53
U srijedu 16. juna 2004. suci su donijeli odluku. Smatraju da su od
Tužiteljstva primili dosta dokaza da zadrže svih šezdeset šest tačaka
optužnice Medu njima i optužbu za genocid; Srebrenicu i Sarajevo. U toj
prijevremenoj prosudbi suci su napisali: „Genocidna namjera voda
bosanskih Srba može se zaključiti iz svih elemenata dokaza koji su nađeni.
Razmjeri i karakteristike napada, njihova jačina, veliki broj ubijenih
Muslimana u sedam opdina (zadržanih u optužnici; op. a.), zatočavanje
Muslimana, nasilja koja su pretrpjeli u zatvoreničkim centrima i drugdje,
kao i uklanjanje osoba bitnih za preživljavanje Muslimana kao skupine, sve
su to činioci koji obilježavaju genocid." Zatim dodaju: „Sudsko vijede moglo
bi biti uvjereno, iznad svake razumne sumnje, da je optuženik sudjelovao u
zajedničkom zločinačkom pothvatu koji je uključivao vode bosanskih Srba i
da je imao zajednički cilj i namjeru uništiti dio muslimanskog stanovništva
Bosne kao skupine" s obzirom na „vlast i utjecaj koje je Miloševid imao nad
vodama bosanskih Srba, zbog njegova dubokog poznavanja svih poduzetih
mjera i 'svega što se slalo na frontu', zbog logističke i financijske potpore
Srbima u Bosni i tijesnih veza između vojske u Beogradu i vojske Srba u
Bosni". I kao zaključak: „Optuženik je znao za genocidni plan zajedničkog
zločinačkog pothvata i dijelio je s njegovim članovima namjeru uništenja
dijela muslimanskog stanovništva kao skupine na teritorijima Bosne i
Hercegovine za koje je bilo predviđeno da se uključe u srpsku državu." Uz
to, „Miloševid je znao ili je imao razloga znati da se neke osobe, kojima je
bio hijerarhijski nadređen, spremaju počiniti ili su počinile genocid protiv
dijela muslimanskog stanovništva kao skupine u Brčkom, Prijedoru,
Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini i Bosanskom Novom, i nije poduzeo
potrebne mjere da spriječi izvršenje tog zločina ili da kazni počinitelje."54
53 Geoffrey Nice je priznao da je u mladosti radio u britanskim
obavještajnim službama. U razgovoru početkom maja 2007. za sarajevski
tjednik Dani Azem Vllasi, bivši albanski visoki dužnosnik s Kosova, kojega je
Geoffrev Nice namjeravao pozvati za svjedoka u Miloševidevu procesu,
otkrio je da je britanski zamjenik tužitelja bio agent MI6. Za jednog njihova
susreta u Beogradu Geoffrev Nice se hvalio da je za račun britanskih službi
obavljao jednu misiju u bivšoj Jugoslaviji prilikom glasovitog Brijunskog
plenuma u julu 1966. koji je doveo do smjene šefa jugoslavenskih tajnih
službi, Srbina Aleksandra Rankovida. Nice je tada imao dvadeset jednu
godinu. Izvor: Azem Vlasi, Kosovo de biti nezavisno, Senad Pedanin, Dani,
br. 516, Sarajevo, 4. maja 2007. 54 Presuda po prijedlogu za donošenje
oslobadajude presude po članku 98. bis, od 16. aprila 2004, «slučaj
Miloševid», ICTY. Upozoravamo da je javna verzija te odluke očišdena od
dokaza koji su prikazani iza zatvorenih vrata ili onih koji su pod posebnim
mjerama zaštite, posebno neki dijelovi arhiva Vrhovnog savjeta obrane
(VSO).
Pravo lice Slobodana Miloševida
Tijekom procesa obrana nije pobijala glavne tvrdnje optužbe. Miloševid nije
pokušavao osporavati optužbu za genocid, on ju je potpuno prešudivao,
osim da je okrene protiv NATO-a. Draže su mu bile političke digresije,
neprestano je izmicao optužbi, koristio se svojom modi diskvalificiranja
kako bi uzdrmao svjedoke i ostajao najčešde izvan teme. Jer on se u prvom
redu, od samog početka svojega procesa, trudio nijekati svoj položaj
optuženika i braniti srpske nacionalističke interese više nego samoga sebe.
Tako on optužuje međunarodnu zavjeru protiv srpskog naroda, pretvara se
u tužitelja protiv Zapada bez obzira na konkretne činjenice koje mu
tužiteljstvo stavlja na teret i na stvarnost onoga što su preživjeli svjedoci
koji se redaju. Zaboravlja odgovarati na optužbe koje ga terete, ne maredi
za posljedice kad se suci budu morali izjasniti o ukupnosti prikazanih dokaza
jedne i druge strane. Njegovo bojno polje je politika, a pravdu mu se želi
postaviti iznad nje. Geoffrey Nice, koji ga je promatrao oko hiljadu osam
stotina sati rasprave, koliko je trajao proces, primjeduje prilikom jednog
susreta s posjetiteljima Tužiteljstva: ,,U početku Miloševid nije bio u stanju
voditi unakrsna ispitivanja. Zatim je dobio savjete i brzo je naučio. Bilo je
začuđujude vidjeti ga kako postupa, svaki put na isti način. Unakrsna
ispitivanja uvijek je započinjao političkim primjedbama, zatim bi suci
zatražili da se koncentrira na pitanja postavljena u glavnom ispitivanju,
onda bi se prepirao zbog vremena koje mu je dodijeljeno i dalje bi izlazio
izvan teme koristedi riječ koju ima da brani svoje teze. Kad bi isteklo vrijeme
koje je imao na raspolaganju, isticao je da mu ostaje veliki broj pitanja koja
mora postaviti svjedoku. Tada bi mu suci odobrili produžetak, i u tih zadnjih
deset-dvadeset minuta postavljao bi pitanja kakva bi postavljao dobar
odvjetnik obrane. Miloševidev cilj uvijek je bio otezanje procesa, tako da je
uvijek čekao zadnji čas da postavi pitanja koja bi mogla ubaciti sumnju u
mišljenje sudaca."
Miloševid je umro 11. marta 2006., deset dana, odnosno četrdeset sati
rasprave prije zaključenja obrane. Nede se, bez sumnje, nikad doznati jesu li
suci namjeravali potvrditi ili ne svoju odluku od 16. juna 2004. i osuditi
Miloševida za genocid ili sudjelovanje u genocidu. Kako bilo da bilo,
zapisnici Vrhovnog savjeta obrane imali bi veliku težinu na toj vagi.
Proces, čak i nezavršen zbog njegove smrti, ogolio je Slobodana Miloševida.
Neki su ga uspoređivali s Hitlerom, srpska opozicija radije ga je nazivala
Sadamom. Nije bio ni jedno ni drugo. Ipak je odlučivao o sudbini miliona
ljudi u bivšoj Jugoslaviji koji još uvijek s mukom brišu znakove tog nečasnog
djela. Zato što nisu bili Srbi i jer su samim time ometali njegove planove,
dan im je izbor između putnog kovčega i masovne grobnice. Balkanski
koljač pokrenuo je zločinačku mašineriju kojoj nikada nije ispustio
upravljač. Uzalud se pretvarao da igra ulogu moderatora pred
međunarodnom zajednicom, koja je stalno od njega tražila da umiri
zločinačke strasti svoje brade u Bosni ili Hrvatskoj dok im je istovremeno on
davao sredstva da te strasti udeseterostruče. Stvorio je sustav paravana iza
kojih se skrivao; srpsku vojsku u Bosni i Hrvatskoj, paravojne skupine,
specijalne jedinice njegove policije koje su mijenjale obiježlja kad bi se
iskrcavale na različita ratišta, pa čak i tajne raču-ne i paravan-tvrtke
raspršene po cijelom svijetu, da bi nastavila snabdijevati oružjem i gorivom
ratni stroj. Centralizirao je svu vlast, ali je djelovao preko zastupnika da bi
bolje zameo tragove, umanjio svoju odgovornost, učinio je gotovo
nevidljivom. Put koji vodi od polja smrti do njegove palače pretvorio je u
pravi labirint. Međunarodno javno mnijenje brzo je našlo prečac i velikom
vedinom shvadalo da on vuče sve konce. Zapadni dužnosnici također, ali oni
su to prešudivali zbog straha da im se ne prigovori kako pregovaraju s
krvoločnim predsjednikom umjesto da gase požar.
Laž i poricanje glavno su mu oružje, ono koje uvijek prati masovne zločine.
Ali međunarodni diplomati i dalje su se pretvarali da ga mogu privesti
razumu. Dugo su dopuštali da ih opčini taj čovjek i njegova mod. Priznavali
su mu istinsku karizmu, mod fascinacije, inteligenciju također. Najčešde su
ga opisivali kao odlučna ali uglađena čovjeka, ljubitelja viskija i dobrih
cigara, neumorna pregovarača. Rijetki su bili oni koji su osuđivali njegov
cinizam. Za vrijeme njegova procesa, Miloševid je nastavljao tu dvostruku
igru. Prema međunarodnim svjedocima znao je pokazivati određenu
smjernost, čak i kad ih je pokušavao diskvalificirati.
Miloševid zna nanjušiti mod i zna kako njome manipulirati. Prema
svjedocima-žrtvama, seljanima koje je nekada zahvatio njegov ratni stroj, a
sada uznemirenima tim susretom oči u oči bez posrednika, on koji je sam
preuzeo svoju obranu, pokazuje prezir, koristi se strahom koji još izaziva,
čak i sad kad je ostao bez vlasti i slobode, tako da de neki odstupiti iz
sudnice. Sa svojim bivšim suradnicima koji dolaze svjedočiti protiv njega
izmjenjuje obradanje s „vi" i „ti", ovisno o položaju koji su nekada zauzimali
i o njihovoj sposobnosti da mu naštete, ovisno o tome želi li ih ponovo
postaviti u niži položaj da bi ih lakše podredio ili ih naprotiv želi pripitomiti
postavljajudi ih u ravnopravan položaj.55
Predsjednika Sudskog vijeda
Miloševid uvijek oslovljava s „gospodine", nikad s „predsjedniče" ili „časni
sude", kao što ni ovaj njemu ne priznaje bivši naslov šefa države. Miloševid
procjenjuje svoje protivnike i, kao veliki majstor manipulacije, prilagodava
svoje držanje ovisno o toj procjeni. Čak i u pritvoru ICTY-a nije se prestao
ponašati obazrivo prema osoblju, pitajudi za zdravlje njihovih obitelji, čime
de zavrijediti pažljivije postupanje. Od drugih zatvorenika traži da ga
oslovljavaju s „gospodine predsjedniče".
Pravi Miloševid nalazi se drugdje, iza nekih drugih zatvorenih vrata, u
kulisama njegove vlasti, tamo gdje ga ni javnost ni diplomati nisu mogli
vidjeti. Prisluškivani telefonski razgovori, prikazani na procesu 2004.,
pokazuju grubog čovjeka bez grižnje savjesti. To nije ni Miloševid kakvog su
obožavali srpski nacionalisti, ni staloženi čovjek o kakvom pričaju njegovi
međunarodni sugovornici, nego čovjek krajnosti. Kao 11. jula 1991., kad
telefonski prepričao susret s njemačkim diplomatom: „Onda me taj
veleposlanik pita kako to da Srbi u Hrvatskoj imaju oružje. Odgovaram mu:
'Čekaj čovječe, Srbi su uvijek imali oružje, mi kao narod ne ostajemo nikada
razoružani.' (Smijeh) A taj bezvezni peder, znaš što mi kaže? 'Da, ali čini se
da imaju i minobacače. (...) Što taj majmun očekuje od mene? Da mu kažem
da sam im ih ja dao? Ha, ha, ha..." Psovka u svakoj rečenici, to je Slobodan
Miloševid, tada predsjednik Srbije, svemodni poticatelj rata koji de donijeti
oko dvije stotine hiljada mrtvih usred Europe, u kojoj je upravo pao
Berlinski zid i koja je vjerovala u ponovo pronađeni mir. Na drugom kraju
linije, Radovan Karadžid koji ga, kako nalaže podređeni položaj, oslovljava s
„vi", izbjegava psovke i, iz poštovanja, pokazuje neuobičajenu suzdržanost.
Slobodan Miloševid je prost i ciničan, hladan i grub. Udaljeni redatelj drame
koji se ne zadovoljava davanjem implicitnih naređenja, ponekad i
eksplicitno naručuje zločine. Kao kad zapovijeda ubojstvo svojih protivnika
u samoj Srbiji. Krajem augusta 2000. tijelo bivšeg predsjednika Srbije, Ivana
Stambolida, koji ga je uveo u politiku, zalili su u živo vapno njegovi osobni
čuvari. „Miloševid mi je više puta rekao da je opozicija stado protuha koje
treba didi u zrak eksplozivom na nekom mitingu (...) da treba ukloniti
Stambolida jer predstavlja opasnost. Zatim je taj zadatak povjerio Miloradu
Ulemeku-Legiji koji je došao u moj ured da mi kaže da ga je Miloševid
zadužio da ukloni Stambolida."56
U martu 1999. osobno je naredio tajno
prenošenje ved istrunulih tijela svojih albanskih žrtava s Kosova u okolicu
Beograda, a onaj koji organizira njihovo iskapanje nije nitko drugi nego
Zdravko Tolimir koji je ujesen 1995. ved upravljao prikrivanjem tijela
bošnjačkih žrtava iz Srebrenice, raspršenih po stotinama naknadnih
grobnica uz rijeku Drinu. Ali zapadna diplomacija nastavila je gledati
Miloševida u prvom redu kao Posrednika. On joj je postao glavnim
savjetnikom. Prema jednom istražitelju lCTY-a koji je prikupio svjedočenja
vedine diplomata i vojnika koji su se redali u Miloševidevu kabinetu u julu
1995., Miloševid je viđen kao „jedina osoba kojoj se može okrenuti
međunarodna zajednica da zatraži pomod i savjete kako da utječe na
bosanske Srbe". Carl Bildt, koji se susreo s Miloševidem 14. jula 1995.,
upravo nakon izlaska Mladida iz njegova ureda i dok se nastavljaju Pokolji u
Srebrenici, sjeda se: „Miloševid je pokušavao pomodi, da je Miloševid imao
spoznaje o ubojstvima koja su se upravo događala, bio bi zgrožen, ne mogu
vjerovati da je bio umiješan u taj pokolj."
55 Izvještaji s rasprave na engleskom izbrisali su ovu igru s «vi» i «ti» koju je
Miloševid izvodio, a francuska,e verzija, naprotiv, nije promijenila kao ni
prijevod na srpskom koji postoji na siteu beogradske nevladine udruge
Centar za humanitarno pravo, www.hlc.org.yu
56 Svjedočenje Rade Markovida, šefa Službe državne bezbednosti Srbije
1999. pred beogradskim istražnim sucem 11. aprila 2003. Član Crvenih
beretki, Milorad Ulemek-Legija osuđen je u Beogradu na četrdeset godina
zatvora za ubojstvo Zorana Đindida, srpskog premijera, 12. marta 2003.
Američki potpredsjednik za vrijeme mandata Billa Clintona Al Gore prisiljen
je upozoriti bivšeg švedskog premijera, koji je postao posrednikom
Europske unije i koji ne želi vidjeti ništa doli Miloševidevo lice namijenjeno
za javnost. Na jednom sastanku u Bijeloj kudi, prvih dana augusta 1995.,
manje od tri tjedna nakon pokolja u Srebrenici, Carl Bildt i Al Gore imaju
vrlo žestoku razmjenu mišljenja. Šveđanin preporučuje Amerikancima da se
pouzdaju u Miloševida koji ga je krajem jula uvjeravao u svoju volju da
doprinese mirovnom dogovoru u Bosni i Hercegovini: „Miloševid je bio
glavni srpski saveznik (međunarodne zajednice; op. a.) u svim pravim
naporima za postizanje mira u posljednje dvije godine." Umjesto odgovora
Al Gore mu je pročitao ulomak američkih transkripata prisluškivanih
telefonskih razgovora u kojemu Miloševid izdaje Mladidu naređenja za
vrijeme operacija u Srebrenici. „Zaboravite ovo, ali znajte da Miloševid
uopde nije prijatelj Zapada", zaključuje američki dužnosnik.57
Zapadnjaci
nisu prevareni, ali više vole nijekati. Sve do kraja.
Tužiteljstvo uzalud traži originalni zapisnik s toga sastanka u Bijeloj kudi. Ni
Al Gore, ni Carl Bildt, ni Michael Steiner, njemački pregovarač, niti Francuz
Alain Dejammet, niti Britanka Pauline Neville-Jones koji su bili prisutni ne
prihvadaju svjedočiti pred ICTY-em. Al Gore nije dobio zeleno svjetlo od
američkih vlasti, Europljani tvrde da se ne sjedaju! Od januara 2002. Carla
del Ponte moli Amerikance da joj daju snimke prisluškivanih razgovora
između Beograda i vođa bosanskih Srba za vrijeme događaja u Srebrenici,
koje su u njihovom posjedu. Zna da te snimke postoje. Clintonova
administracija, nesklona vojnim intervencijama poslije Somalije, želi
zadržati položaj supersile na međunarodnoj pozornici i razvija suradničke
odnose. Na Balkanu mogudnost prisluškivanja daje nekim lokalnim
službama. Početkom 1995. CIA opskrbljuje dvije tajne baze u Hrvatskoj,
odakle se mogu hvatati telefonske komunikacije na velikom dijelu teritorija
bivše Jugoslavije.58
Ali Washington ne reagira i zahtjevi ostaju neuslišani.
Carla del Ponte okrede se Parizu. General Jean Heinrich spomenuo je 2001.
postojanje snimki telefonskih razgovora pred misijom francuske
parlamentarne istrage o Srebrenici. „Imali smo na licu mjesta sredstva
prisluškivanja, različita tehnička sredstva na samom tom području, izvan
njega, okolo (...) Raspolagali smo letjelicama koje su također prisluškivale i
brodovima, dakle istodobno na moru, u zraku i na zemlji" objasnio je
tada.59
Ministarstvo obrane teško može demantirati nekadašnjeg šefa
Vojno-obavještajne uprave (DRM). Prilikom posjeta Parizu
6. juna 2003. Carli del Ponte su njezini francuski sugovornici odgovorili da
„bududi da je korist od snimki koje sadrže strateške informacije,
neposredna, Ministarstvo ih ne čuva". „Možete zamisliti koliki bismo toga
trebali čuvati", ističu oni. Ministrica obrane Michele Alliot-Marie prekida ih i
obedava da de provjeriti. Pariz nede ispuniti tu molbu.
Jedna od država nastalih raspadom Jugoslavije dat de dio snimaka ICTY-u. Iz
opreza, ili pod prisilom, nede dati one iz tjedna od 11. jula 1995. i
vjerovatno je probrala one koje se odnose na pripremu operacije
Srebrenica. Dobiveni transkripti ipak svjedoče o redovitim kontaktima
između najviših vlasti u Beogradu i Mladida, prije i poslije, dakle, bez
sumnje i za vrijeme operacije rotiv Srebrenice i pokolja. Mladid u prvom
redu razgovara s Momčilom Perišidem, imenovanim 1993. za komandanta
Generalštaba vojske u Beogradu, i to na Miloševidevu preporuku. Ali one
povezuju i Mladida s Miloševidem i Mliloševida s Perišidem.
57 Nove činjenice koje se odnose na ovaj susret prikupila je autorica. Do
sada je samo navedeni navod o Alu Goreu bio spomenut u: Srebrenica,
zona «sigurnosti», Aneks II, poglavlje 5, odlomak 5, Izvještaj Nizozemskog
instituta za ratnu dokumentaciju, NIOD, Amsterdam, 1"' aprila 2002.
58 Malid Gordan, CIA prisluškuje Mladica, Globus, Zagreb, 6.januara 2006.
59 "Srebrenica, izvještaj o pokolju", Dokumenti francuskog Parlamenta, br.
3413, svezak II (Preslušanja) str. 183, Pariz, 2001.
Pokušaji prikrivanja dokaza
Pokušaji velikih sila da prikriju dokaze brojni su iako bi one kao i zemlje
regije morale u potpunosti surađivati s ICTY-em. Izvori koji paze da se ne
izlo-že izravnim kontaktima s ICTY-em radije dostavljaju neke osjetljive
dokaze preko tredih osoba, ponekad preko nevladinih organizacija, a
najčešde preko nekog veleposlanstva. U više navrata tužiteljstvo je otkrilo
da mu dokazi koji su mu bili namijenjeni nisu predani, tako da je moralo
tražiti od više država i svjedoka da ubudude izbjegavaju posredništvo trede
zemlje i da informacije šalju izravno tužiteljstvu. SAD, često izabran kao
treda zemlja, zahtijevajudi ponekad od nekih balkanskih vlada da dostavljaju
preko njih, uzimaju pravo da ispituju te informacije i odlučuju koje mogu, a
koje ne mogu biti prenesene ICTY-u. Dokazi, tako prosijani kroz sito
zapadnih obavještajnih službi, pone-kad su izmijenjeni, ili čak skradivani
stizali u Tužiteljstvo koje tako nije mo-glo otkriti svu njihovu vrijednost.
Takav je bio slučaj s filmom o proslavi šeste godišnjice Crvenih beretki na
kojoj su bili prisutni Miloševid i svi ključni ljudi policijskog krila zločinačkog
pothvata, što je jedan od glavnih dokaza za utvrđivanje izravnih veza
između Miloševida i zločina kako u Hrvatskoj tako u Bosni na Miloševidevu
procesu. Prije predaje samog filma, zemlja koja ga je dobila, predala je
ICTY-u prijevod audiozapisa. Bududi da je proces ved zapo-čeo taj
dokument, u očekivanju samog dokaza, mora omoguditi tužiteljstvu da ga
uključi u strategiju optužbe ako ga bude smatralo pogodnim. Međutim,
prijevod je bio izmijenjen, pun primjedaba „nerazumljivo", s velikim brojem
iskrivljenih ili nerazumljivih imena. Neki dijelovi kao da potvrđuju neke
dokaze, ali haški stručnjaci daleko su od toga da zamisle ono što de otkriti
godinu dana poslije kad je videosnimka konačno predana Tužiteljstvu.
Dijelovi označeni kao „nerazumljivi" sadrže pregled svih ratnih djelovanja
specijalnih jedinica Miloševideve policije u Hrvatskoj i Bosni, ali i izjave koje
identificiraju Miloševida kao pravog kuma tih eskadrona smrti, stvorenih 4.
maja 1991., u osvit rata. Čuje se njihov zapovjednik, Milorad Lukovid-Legija,
bivši llegionar, kako hvali učinkovitost „malih, neupadljivih jedinica,
pokretnih i ubojitih". A same slike svjedoče o nazočnosti ključnih osoba
usporedne Miloševideve vojske, stvorene od specijalnih policijskih snaga
Srbije. Tužiteljstvo je još jednom izgubilo više od godinu dana.
Šestog juna 2003. Carla del Ponte došla je u Pariz s drugim pitanjima koja
izazivaju ljutnju. „Biste li mogli ponovo razmotriti zahtjev svojih službi da
povučemo pitanje o predvidljivosti pokolja u Srebrenici koje želimo
postaviti generalu Bernardu Janvieru60
radi njegova svjedočenja na
Miloševidevu procesu? To je vrlo važno jer želim modi utvrditi Miloševidevu
odgovornost za Srebrenicu. No imam dojam da nitko ne želi tome
pridonijeti, kad vidim na kakve teškode nailazim kod Amerikanaca kad je
riječ o tom pitanju! Ipak, zapadnjaci su mogli otkriti predznake, ali čini se da
se baš to želi sakriti." A kad je tri godine poslije javno rekla: „Međunarodne
snage znale su da de (u Srebrenici; op. a.) biti počinjeni pokolji velikih
razmjera, o tome su govorili i ništa nisu napravili da ih spriječe",61
doživljava
oštre prigovore veleposlanstava, među kojima i SAD-ova, i prisiljena je
povudi vlastite riječi.
Amerikanci i Europljani namjerno su izabrali mir na štetu istine. Poslije
pokolja u Srebrenici i prisluškivanja koja su tada izvršena, američka je
diplomacija u augustu 1995. sastavila izvještaj koji ističe probleme koje bi
SAD-u prouzročio nastavak pregovora sa Slobodanom Miloševidem.
Suočena sa žestinom rasprave koja se tada vodi u SAD-u, Clintonova
administracija boji se da de za svoje nedjelovanje morati platiti političku
cijenu. Senatori i članovi Kongresa optužuju za minhenski sindrom,
uspoređuju zločine u Bosni s „najgorim poniženjem za zapadne demokracije
od 1930-ih godina".62
Čak i američki pregovarač Richard Holbrooke javno
priznaje da u krvoprolidu u Srebrenici vidi „najvedi zajednički neuspjeh
Zapada od tridesetih godina" zaboravljajudi usput genocid iz 1994. u
Ruandi. Ali Bijela kuda presijeca problem, gotovo parafrazirajudi
60 Francuski general Bernard Janvier zapovijedao je ukupnim snagama
UNPROFOR-a u bivšoj Jugoslaviji 1995. godine, u vrijeme pokolja u
Srebrenici.
61 Matton Svlvie, «Seule contre tous», Paris Match, 27. oktobra 2006.
62 Prema izrazu Newta Gingricha, predsjednika američkog Kongresa 1995.
formulu Francoisea Mitterranda, koji je upravo sišao s vlasti nakon što je
pet godina preporučivao da se „ne dodaje ratu rat" na Balkanu. Ona
definitivno odbacuje apele Chiraca, svježe izabranog predsjednika
Francuske, da zauzme srebreničku enklavu uz pomod američkih snaga.
Washington Post od 3. augusta 1995. uspoređuje to odbijanje s pismom
američkog pomodnika ministra obrane Johna McClova u kojem kaže da
bombardiranje Auschwitza ili željezničkih pruga koje u njega vode „može
izazvati još osvetničkih akcija Nijemaca".63
Američka i europske vlade prave
se da ne znaju tko je Miloševid jer igraju na njegovu kartu da bi ušutkale
oružje. Kad je mir potpisan, odvradaju ICTY svim mogudim sredstvima od
započinjanja progona gospodara Balkana. Ali, kad je ved jednom Miloševid
srušen i bačen u zatvor, nastavak prikrivanja tih dokaza pred
međunarodnim pravosuđem otkriva postojanje nekih sasvim drugih
interesa nego što je sprečavanje ponovnog započinjanja neprijateljstava i
zaštita života međunarodnih snaga za održanje mira raspoređenih u Bosni i
Hercegovini. Opstrukcija Zapada usredotočila se na sve što se tiče izravne
Miloševideve odgovornosti za zlodjela u Bosni, a posebno u Srebrenici, ali i
na predvidivost pokolja poslije pada te enklave. Tako da se treba nadati da
tajna izbora mira uz žrtvovanje hiljada života koji su smetali crtanju karata
ne leži u odlučnosti velikih sila da onemogude pojavu uznemirujude istine.
Takav nepravedan i zločinački izbor doveo bi u pitanje temelje mirovnih
ugovora zaključenih u Daytonu u novembru 1995.
Brojnim zapadnjačkim svjedocima njihove vlade nisu dopustile da svjedoče
na Miloševidevu procesu. David Owen, Herbert Okun, William Walker i
drugi izredali su se na klupi za svjedoke, ali oni su u vrijeme tih događanja
predstavljali međunarodne organizacije kao UN, Europsku uniju ili OSCE, a
ne svoje vlade. U martu 2002. William Taft, tadašnji pravni savjetnik u State
Departmentu opravdava pred Carlom del Ponte odbijanje svih vlada da
dopuste svjedočenje svojim diplomatima: „Povjerljivost je jedan od
osnovnih elemenata svake diplomacije." Tako na tom procesu uvelike
nedostaju glavni pregovarači koji su se tijekom godina na desetke puta
susreli s Miloševidem. Uz poznatu iznimku Wesleyja Clarka, američkog
generala koji je 1995. bio prvi vojni savjetnik za vrijeme mirovnih pregovora
koji su doveli do Dejton-skog sporazuma, a zatim vrhovni zapovjednik
savezničkih snaga u Europi za vrijeme NATO-ova bombardiranja Srbije
1999. Krajem 2003. ušao je u utrku za investituru Demokratske stranke na
predsjedničkim izborima 2004. i us-Pio iznuditi od američke administracije
zeleno svjetlo za svjedočenje u Hagu. Washington zahtijeva svjedočenje iza
zatvorenih vrata, a Tužiteljstvo ICTY-a javno svjedočenje. Clark se nagodio.
Dva dana, i to 15. i 16. decembra 2003,. svjedoči iza zatvorenih vrata, uz
prisutnost pravnih predstavnika američke vlade. Iste večeri njegovo
svjedočenje provjeravaju američke pravne službe, a objavljuje se sa samo
četrdeset osam sati zakašnjenja. Miloševid nije postavio n i jedno neugodno
pitanje, Washington nije tražio nikakvu mjeru tajnosti. Unatoč zahtjevanju
tužiteljstva, Richard Holbrooke, arhitekt Dejtonskog sporazuma, odbija
slijediti Clakov primjer. Ni Christopher Mili, tada Holbrookeova desna ruka,
niti ijedan drugi član njegova pregovaračkog tima, nede svjedočiti na
Miloševidevu procesu.
Prvi proces jednom šefu države pred međunarodnim pravosuđem nije
mogao biti jednostavan. ICTY je morao odgovoriti na trostruki izazov,
proceduralni, administrativni i politički. Riječ je o suđenju za individualnu
odgovornost šefa države za zločinačku politiku, u ograničenu roku i s
ograničenim proračunom, nadvladavajudi u zadanom vremenu sve političke
blokade Ali „slučaj Miloševid" bio je ponajviše borba protiv volje mnogih da
prikriju prošlost: protiv volje optuženika, neminovno, volje Beograda, što je
predvidivo, u sprezi s vrlo ciljanom voljom velikih sila. Ovo iskustvo daje
naslutiti s kakvim de se poteškodama u bududnosti susretati kazneni
prostupci protiv šefova država. Odbijanjem države, čiji je šef bio optuženik,
da osudi zločinačku politiku vodenu u ime nacionalnog interesa. S višim
državnim interesima velikih sila koje bi isto tako htjele odvojiti istine koje se
mogu redi, od onih koje je bolje zaboraviti jer nose žig njihove sramote.
Velike sile nede nikada dati sve dokaze kojima raspolažu da bi omogudile
pravdi da radi svoj posao. Možemo zamisliti kakva bi bila reakcija saveznika
da je Robert Jackson, tužitelj Vojnog suda u Nurnbergu, zatražio 1946. g.
zračne slike koje su imali ved 1941. i koje su pokazivale postupnu izgradnju
željezničkih pruga i
63 Power Samantha, ibid. str 434.
logora, da bi dokazao predvidljivost istrebljenja i namjeru uništenja
europskih Židova (slike su pokazane javnosti pedeset godina poslije), a da ih
nisu bombardirali. U Iraku se vidjela volja američke sile da ograniči proces
Sadamu Huseinu da ne bi ocrnio Zapad. Povijest Miloševideva procesa
primjer je za sukob imperativa koje diktiraju viši državni interesi, lokalni ili
međunarodni i imperativa pravde. Bez ključnih svjedoka i dokumenata,
Tužiteljstvo ICTY-a moralo je nadvladati ili zaobidi poteškode, snalaziti se s
onim što je imalo, a ponekad imati srede: najosjetljiviji svjedoci sigurno se
nikada ne bi bili sami prijavili da ICTY nije imao mogudnost, svojstvenu
svakoj međunarodnoj instanci, kakvom se teško mogu podičiti nacionalna
pravosuđa, da ih presele izvan zemlje, odnosno da im daju nove putovnice,
ponekad i novi identitet. Unatoč svim zaprekama, ICTY se bez ikakve
sumnje dokazao. Njegov uspjeh u praksi dokazao je više nego ikada korist
od međunarodnog pravosuđa i potrebu da se stalnom Međunarodnom
kaznenom sudu (ICC) dadu sredstva da djeluje tamo gdje nacionalna
pravosuđa odustanu od sankcioniranja zločina i utvrđivanja odgovornosti.
Jer, očito je, država čiji je šef bio optuženik, nije u stanju sama suditi svojem
bivšem gospodaru ako nije raspoložena otkriti istinu i osuditi projekt, bio on
i nacionalni, ako se do njegova ostvarenja dolazi zločinom.
Opasnosti od povratka unatrag
Miloševideva smrt 11. marta 2006. lišila je žrtve suđenja. Ako Miloševid nie
proglašen krivim, time ipak nije izmakao pravdi. Umro je u zatvoru, sustigla
ga je vlastita prošlost, optužen je za genocid i zločine protiv čovječnosti u
Hrvatskoj i Bosni, gdje je govorio da ne sudjeluje u „građanskom ratu", i na
Kosovu, gdje je tvrdio da sasvim legitimno brani svoju državu protiv
,,terorista". Umro je nakon što se njegovo poricanje sukobilo s činjenicama,
s arhivima i s patnjama žrtava koje su došle svjedočiti. Čak i ako ostaje
osjedaj nedovršenosti, ovo dugo nabrajanje zločina koji mu se stavljaju na
teret i ovo uranjanje u mehanizme zločinačke politike za koju je optužen,
sad su upisani u službene registre jedne međunarodne instance i bit de
prepušteni sudu povijesti. Treba raditi na tome da učinci ovog procesa
postanu trajni. Ne samo s pravnog stajališta jer je njihova vrijednost kao
presedana bitna nego i sa stajališta činjenica, spoznaja, koje su bitne za
društva, uništena razornim učinkom masovnih zločina, za društva koja se
danas moraju iznova izgraditi i penjati se strmim putovima koji vode u
pomirenje. Ali put je još dug i pun zamki. U Beogradu, na procesu
članovima jedinice Škorpioni, nisu uzeti u obzir dokumenti koje je dao ICTY,
a koji dokazuju pripadnost mučitelja Ministarstvu unutarnjih poslova Srbije.
Suđeno im je kao gnusnim ubojicama, paravojnim osobama izvan kontrole,
koji su samoinicijativno došli sudjelovati u „građanskom ratu u kojemu
Srbija nije učestvovala", a ne kao sudionicima genocida u okviru zločinačkog
projekta i za račun naručitelja koji se mogu identificirati na vrhu vlasti, kako
to dokazuju dokumenti ICTY-a.
Beograd izmiče onome što ga ljuti, prikriva dokaze i misli da može izbjedi
pogledati istini u oči, pripisujudi grijehe nekolicini žrtvenih jaraca čiji su
zločini tako stvarni da se ne daju sakriti.64
Čini se da u Hagu Tužiteljstvo ICTY-a ponovo uzmiče pred otporima koji su
bili svladani u vrijeme Miloševideva procesa. Momčilu Perišidu,
komandantu Generalštaba vojske u Beogradu, pa po toj osnovi članu
Vrhovnog savjeta obrane (VSO) i formalno od 1993. nadređenome Mladidu
u vojnoj hijerarhiji, bit de suđeno krajem 2007. za zločine protiv čovječnosti
i kršenje prava i običaja ratovanja, samo zato što je slao vojni kadar i
materijalnu, financijsku i logističku podršku u vrijeme zauzimanja
Srebrenice. Ovaj slučaj Prijeti
64 U Srbiji je suđeno za ratne zločine petorici specijalaca iz jedinice
Škorpioni. Osuđeni su 10. aprila 2007. za ubojstva na kazne od dvadeset,
trinaest i pet godina. Jedan od optuženika, iako se nalazio na mjestu
zločina, kako svjedoči videosnimka, oslobođen je zbog nedostatka dokaza o
njegovu izravnom sudjelovanju u ubojstvima. Osim toga, u presudi se ističe
da nije dokazano da su njihove žrtve iz Srebrenice. Nije, dakle, pokrenuto
pitanje sudjelovanja optuženika u genocidu, a obitelji žrtava došle su u
Beograd svjedočiti o okolnostima u kojima su mladidi zarobljeni poslije pada
Srebrenice.
da zanemari pravu ulogu političkog i vojnog vodstva iz Beograda u
pokoljima u Srebrenici i predvidivost ubijanja, što bi optužba za genocid ili
za sudjelovanje u genocidu nužno potakla.
Samo nekoliko mjeseci poslije odluke sudaca iz juna 2004. da potvrdi tačku
optužbe protiv Miloševida za genocid odluke koja je nagradila napore
sudionike suđenja u Arushi, Carla del Ponte je u februaru 2005. odustala od
progona Perišida za genocid. Sukobila se s jednodušnom frontom svih
zamjenika tužitelja uključenih u ovaj predmet: Geoffreyja Nicea, Marca
Hammona i Alana Tiegera, dvojice američkih od vjetnika zaduženih za
predmete koji se tiču voda bosanskih Srba, medu kojima i Karadžida i
Mladida. Trojica zamjenika jednoglasno su zaključila da su dokazi koji
potvrđuju da je Perišid dijelio genocidne namjere ili da je za njih znao
nedostatni. Perišid je u optužnici ipak opisan kao „hijerarhijski nadređen
bivšim članovima JNA koji su se pridružili redovima vojske Srba u BiH i
Hrvatskoj", dakle i Mladidu. Napominje se da je Perišid morao „poduzeti sve
potrebne mjere da spriječi ili kazni zločine koje su počinili njegovi
podčinjeni iz 30. i 40. Kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije".
U optužnici se navodi da je „Perišid imao spoznaje o tvrdnjama o zločinima
koje su počinili njegovi oficiri ili paravojne snage s kojima su oni surađivali" i
da je „redovito primao kopije dnevnih izvještaja o situaciji Vojske Republike
Srpske i bio u izravnoj vezi s oficirima Vojske Republike Srpske, među
kojima i s Ratkom Mladidem", posebno u vrijeme događaja u Srebrenici.
Konačno se dodaje da je Perišid „dopustio časnicima Užičkog korpusa da
pomognu u planiranju i pripremi zauzimanja enklave Srebrenice", da je
„upotrijebio svoj autoritet za tajno uvježbavanje članova 10. odreda za
sabotažu u Srbiji (mart-april 1995.), koji je izravno sudjelovao u mnogim
ubojstvima" Muslimana iz Srebrenice u julu 1995. i, konačno, da je
„upotrijebio svoje ovlasti u očuvanju granica između Srbije i Bosne na
području Srebrenice kako bi se, s jedne strane spriječilo Muslimane iz
Srebrenice da bježe u Srbiju, a s druge strane da se one koji su prešli
granicu prisili na povratak". Tužiteljstvo je iz toga moralo zaključiti da je
Perišid mogao biti barem sudionik u genocidu jer je znao za sustavna
ubojstva i progone i jer ih je olakšao dopuštajudi Mladidevim snagama
korištenje ljudi i sredstava koji su bili pod zapovjedništvom njegova štaba u
Beogradu. Zahvaljujudi svojem utjecaju i hijerarhijskim ovlastima nad
snagama uključenima u genocid u Srebrenici, Perišid je uz to dijelio i
genocidnu namjeru svojih podređenih i snosi kaznenu odgovornost u tom
zločinu jer ne samo da ga je propustio spriječiti i kazniti nego je pomagao u
njegovu planiranju i poticao njegovo pokretanje. Ali Tužiteljstvo je svjesno
izbjeglo pitanje odgovornosti vojne uprave u Beogradu za genocid u
Srebrenici, i to čak prije nego što je Tribunal bio prisiljen zatvoriti „slučaj
Miloševid" zbog njegove smrti. Tužiteljstvo tako dovodi u pitanje napretke
postignute u „slučaju Miloševid", u kojem je zastupalo sudjelovanje
Beograda u zločinačkom pothvatu, čiji su cilj i namjera bili uništiti dio
muslimanskog stanovništva u Bosni, i vratilo se na tezu koju je nekada
branio Geoffrey Nice, da je riječ samo o podršci. Čini se da time Tužiteljstvo
želi umanjiti važnost koju je prije pridavalo arhivu VSO-a i drugim
dokumentima zajedničkima u oba slučaja.
Osim toga, Jovica Stanišid, desna ruka Slobodana Miloševida u uspostavnju
mreže „malih pokretnih jedinica, neprimjetnih i ubojitih", koje su pustošile
od Vukovara do Srebrenice, pa sve do Kosova, pušten je na privremenu
slobodu u očekivanju procesa, zahvaljujudi pismu podrške CIA-e s kojom je
u prošlosti surađivao. Britanci i jedan Francuz, nekadašnji prefekt pokrajine
Var u Francuskoj, Jean-Charles Marchiani,
također su hvalili njegove dobre usluge za vrijeme sukoba.65
Stanišid se
nada da nikada nede biti suđen jer njegov proces nije u planu prije 2009.
godine, kada bi ICTY morao završiti prvostupanjske procedure. A upravo je
na izlasku sa sastanka sa Stanišidem Karadžid dobacio Deronjidu da de
muškarci koji budu uhvadeni u Srebrenici svi morati biti poubijani". Stanišid
je bio i zapovjednik Škorpiona, poslanih ved krajem juna u okolicu
Srebrenice, za izvršenje onoga što de uslijediti. Nije međutim optužen za
genocid niti za suučesništvo u genocidu.
U junu 2006. Sudsko vijede ICTY-a ustanovila je članak 73. bis Pravilnika o
proceduri i tako sama sebi dala
65 Djelujudi u Miloševidevo ime, Jovica Stanišid je odigrao odlučujudu ulogu
u oslobađanju «plavihkaciga», srpskih talaca u proljede 1995., a zatim,
nakon nekoliko mjeseci, u oslobađanju dvojice francuskih pilota čiji je avion
srušen iznad Bosne. Jean-Charles Marchiani, kojega je Jacques Chirac
poslao u misiju, pregovarao je sa Stanišidem.
mogudnost da povuče cijele dijelove optužnice, sve do jedne tredine, bez
drugog kriterija osim vremena. Učinci ICTY-a nisu ireverzibilni. Dužnost je
Tribunala utvrditi istinu i dosuditi pravdu. To očekuju žrtve i svjedoci. ICTY
ne smije iznevjeriti traženje istine u predmetima koje je odlučio voditi.
Mora dakle paziti da u punoj mjeri iskoristi spoznaje prikupljene tijekom
svojeg rada, kao u „slučaju Miloševid". Ako, naprotiv, ICTY oslabljen
Miloševidevom smrdu, neuhidenjem Karadžida i Mladida i svojim skorim
zatvaranjem, koje je nametnulo pet velikih sila Vijeda sigurnosti, bude
pridonosio razvodnjavanju ili brisanju svojih ključnih spoznaja i uklanjanju
istina koje smetaju, Miloševid bi tada mogao odnijeti posmrtnu pobjedu.
Promašaji Međunarodnog suda pravde
Odluka Međunarodnog suda pravde od 26. februara 2007., kojemu je prije
četrnaest godina podnesena tužba Bosne i Hercegovine protiv Srbije za
genocid, savršeno ilustrira ovu opasnost. Sud je oslobodio Srbiju kao državu
svake izravne odgovornosti i svakog sudioništva u pokolju u Srebrenici, koje
je i on nazvao genocidom i pripisao snagama bosanskih Srba. Srbija se,
procijenio je Sud, ne može smatrati odgovornom za djela Srba u Bosni zato
što ima utjecaja na svoje susjede ili zato što im je davala „značajnu pomod"
na političkom i vojnom polju. Čak i da im je poslala specijalne jedinice ili
druge trupe kao pojačanje. Sud nisu uvjerili ni dokazi koji su mu predani da
je Beograd dao podršku znajudi o čemu je riječ ili da je htio da se dogodi baš
taj pokolj, a naročito da je želio njegov uništavajudi učinak.
Prema međunarodnom pravu, djela osoba, skupina ili entiteta koje jedna
država stavi na raspolaganje drugoj vlasti ne mogu se pripisati toj državi ako
ih je počinila niža vlast o kojoj u tom slučaju ovise. Osim ako su pri
izvođenju tih djela, ipak ostali potpuno ovisni o državi. Ova sudbena praksa
potječe iz 1986. godine. Nikaragva, potonula u građanski rat kao posljedica
hladnoratovskih trvenja, tužila je Međunarodnom sudu pravde Sjedinjene
Američke Države. Godine 1986. ovaj je sud osudio SAD zato što se poslužio
silom protiv suverene države, Nikaragve, i zato što je poticao contrase da
počine zločine protiv civilnog stanovništva. Činjenica da je SAD uvježbavao,
naoružavao opskrbljivao, financirao i snabdijevao contrase nije uzeta kao
osnovana da se Sjedinjenim Američkim Državama pripiše odgovornost za
zločine pobunjenih paravojnih nikaragvanskih snaga. Otada, kriterij koji se
prihvada u međunarodnom pravu da bi se pripisala odgovornost državi koja
podržava neke snage jest stvarna kontrola koju ima nad snagama koje čine
zločine. Suci IC-TY-a pokušali su nijansirati stvari u drugostupanjskoj presudi
u slučaju Duška Tadida 15. jula 1999., u kojoj su ovaj kriterij procijenili
neprimjenjivim na slučaj Bosne. Naime, teško je uspoređivati odnose Srba
iz Srbije i Bosne s odnosima kakvi su postojali između nikaragvanskih
contrasa i SAD-a. Ta razumna primjedba odbačena je bez okolišanja
presudom Međunarodnog suda pravde (ICJ) osam godina poslije
potvrđujudi utemeljenost odluke u „slučaju Nikaragva protiv SAD-a".
Tvrdedi da srpska država u Srebrenici nije djelovala izravno, Međunarodni
sud pravde ujedno oslobađa krivnje i Slobodana Miloševida, svemodnoga
gazdu iz Beograda. Posredno, ta presuda sugerira da sam Miloševid nije
imao stvarnu kontrolu nad vojskom ili nad srpskim vlastima u Bosni, ni nad
specijalnim jedinicama koje im je stavljao na raspolaganje. Ta posmrtna
rehabilitacija optuženika izvršena je bez obzira na dokaze u tom predmetu
pred ICTY-em, kojima Međunarodni sud pravde nije uvijek imao pristupa.
Potpredsjednik Sudskog vijeda, jordanski sudac Al-Khasawneh žalio je što
Međunarodni sud pravde nije zatražio „pristup dokumentima Vrhovnog
savjeta obrane, što bi bez sumnje pojednostavilo zadatak". I bez sumnje bi
omogudilo utvrđivanje najizravnijih veza između Beograda i srebreničkih
grobnica i odlučivanje o pravnoj odgovornosti Miloševideve države za
genocid u julu 1995.
Ali vijede petnaest sudaca Međunarodnog suda pravde, kojemu predsjeda
Britanka Rosalyn Higgins,66
radije
66 Britanska sutkinja Rosalyn Higgins imenovana je predsjednicom
Međunarodnog suda pravde 6. februara 2006. Dva tjedna poslije
predsjedala je Vijedu zaduženom za tužbu Bosne protiv Srbije.
je zanemarilo usrdne molbe Bosne da se naloži Srbiji da preda te ključne
dokumente koji srpske snage u Bosni određuje k a o sastavni dio vojske u
Beogradu, pod vrhovnom vlašdu Beograda. Vijede Međunarodnog suda
pravde obrazlaže svoje odbijanje da traži taj dokazni materijal tvrdedi da
posjeduje dovoljno dokaza da može odlučivati.67
„Bez nepročišdene verzije
tih dokumenata ne bismo mogli računati na osudu Miloše-vida za genocid",
podsjedala je još u aprilu 2007. Carla del Ponte. Bez original-ne verzije
sjednica VSO-a, Bosna nede modi zatražiti od ICJ poništenje presude i
ponovno otvaranje slučaja. U nedostatku novih dokaza, odluka je konačna.
"Vitalni nacionalni interes" koji su iznosile vlasti u Beogradu a potvrdili suci
ICTY-a kako bi zabranili širenje cjelovitog arhiva Vrhovnog savjeta obrane
konačno je omogudio da se iskrivi istina. „Bilo koja zemlja napravila bi sve
što je u njezinoj modi da zaštiti državu i njezine interese", brani se Vladimir
Perid, jedan od predstavnika srpske delegacije koja se borila za uskradivanje
arhiva oku javnosti i ICJ-a. Svaki stvarno nezavisan sud bio bi napravio sve
što je bilo u njegovoj modi da pokuša dobiti te dokumente koji, više nego
išta drugo, rasvjetljavaju spor u kojem je bio pozvan suditi. Odbivši
primijeniti članak 49. Statuta i zatražiti izravno od Beograda da mu preda
ključne dokumente, ICJ je popustio pred pritiscima velikih sila koje su se
suprotstavljale osudi Srbije, medu njima Velike Britanije, koja je više godina
bezuspješno pokušavala nagovoriti Bosnu i Hercegovinu da povuče tužbu.
Srpske su vlasti s olakšanjem dočekale odluku ICJ-a kojom nisu osuđene da
plate nikakvu ratnu štetu Bosni. Kad je riječ o srpskim nevladinim
organizacijama za obranu ljudskih prava, one su osudile tu presudu koja
„predstavlja pobjedu politike Slobodana Miloševida" i koja „nede pomodi
Srbiji da se suoči sa svojom prošlošdu (jer) pokazuje nepotpunu sliku uloge
Srbije u ratu prošlog desetljeda". „Nikome u Vladi Srbije nije bilo nepoznato
da taj arhiv otkriva odgovornost države", ističe Nataša Kandid, predsjednica
Fonda za humanitarno pravo u Beogradu.
Sada bolje razumijemo zašto je Miloševid poduzeo tolike napore da
uspostavi strukture koje su bile paravan između grobnica i njegove palače.
Kao pravi majstor manipulacije, neprestano je pokušavao prikriti svoju
ulogu iza marionetskih država koje je stvorio u Bosni i Hrvatskoj, i skrivao se
iza mnoštva sudionika, posebno eskadrona smrti. Vlasti koje su došle
poslije njega mogle su prihvatiti da bude osuđen za osobnu odgovornost.
Nije im bilo nepoznato što je sve učinio. Znale su bolje od ikoga da je Srbija
pod Miloševidem sudjelovala u ratu i zločinima. Ali nisu htjele da srpska
država preuzme odgovornost za to. Stoga su se i one potrudile prikriti
dokaze koji najviše kompromitiraju, a u tom pothvatu koristile su se
suradnjom jednog dijela sudaca ICTY-a i ICJ-a. Odluka ICJ-a ne može, dakle,
pretendirati na rasvjetljavanje povijesti i rješavanje spora između tih dviju
država. Poricanje u kojemu je ICJ svjesno sudjelovao odustavši od
neprobranih arhiva Vrhovnog savjeta obrane nosi opasnost da jedne
odvrati od prihvadanja odgovornosti, a druge od volje za pomirenjem.
Upravi u Beogradu „bila je dobro poznata klima mržnje koja je vladala
između bosanskih Srba i Muslimana u području Srebrenice" i da de ona
dovest, do genocida, ističe uostalom ICJ. „Genocid bi se doista i spriječio"
da je (Miloševideva) Srbija djelovala sukladno međunarodnim obavezama i
da je „iskoristila svoj utjecaj na bosanske Srbe" kako bi spriječila zločin nad
zločinima. Prema dokumentima prikupljenima tijekom Miloševideva
procesa pred ICTY-em, ovaj zaključak svjedoči o volji sudaca ICJ-a da
umanje ulogu Srbije u pokretanju tog zločina nad zločinima. Tako je Srbija
osuđena zato što je propustila spriječiti genocid u Srebrenici, ali i zato što je
propustila kazniti za genocid odbivši predati Ratka Mladida ICTY-u. Zato je
Srbija dobila nalog za uhidenje optuženih u bijegu od ICTY-a, od kojih su
dvojica, od četvorice koji sredinom 2007. još uvijek nedostaju, tražena za
genocid u Srebrenici: Radovan Karadžid i Ratko Mladid.
67 Suci Međunarodnog suda pravde objašnjavaju svoje odbijanje da od
Srbije traže da preda sveukupnost dokumenata VSO-a u paragrafima 205. i
206. svoje odluke od 26. februara 2007.
http://www.icj-cij.org/docket/-files/91/13-685.pdf.
III. POGLAVLJE
Dejtonska tragedija
Više od jednog desetljeda velike sile čije su snage bile raspoređene u Bosni i
Hercegovini igrale su se skrivača s Radovanom Karadžidem i Ratkom
Mladidem, dvojicom glavnih optuženika u bijegu od ICTY-a. Pred onim što
se ničim ne može opravdati, one su gušile kritiku, razvile strategije
propagande i neumoljivo se suprotstavljale magistratima ICTY-a. Nikad nisu
prestale odbijati predati pravdi odgovorne za genocid u Srebrenici.
„Draga gospođo del Ponte,
Ako je ovaj članak tačan,68
vi biste se morali, vrlo iskreno rečeno, stidjeti. U
njemu ste popljuvali rad i napore mnogo ljudi koji, danju i nodu, često uz
opasnost za svoj život, 'stvarno' rade na uhidenju optuženih u bijegu od
ICTY-a.
Ja nedu dati nikakvu izjavu tisku kako bih opovrgnuo vaše riječi niti du
proslijediti ovo pismo drugima. Zlo je, nažalost, počinjeno, ali ja nikada
nedu javno napasti osobu iz tima koja tvrdi da brani istu pravednu stvar. Vi
ste ušli u igru Bosanaca, koji su ovdje, nažalost, uvjereni da su SFOR,
međunarodna zajednica (uključujudi i vas), a možda i neki od naših naroda
dogovorno skovali nešto što je shvadeno kao zavjera čiji bi cilj bio da se ne
uhite zločinci zbog nekog makjavelističkog i apsurdnog razloga, ma koji to
bio. I vas su uvukli u igru nekih Srba koji su sretni da dokažu kako njihov
„junak Radovan", neka vrsta hajduka ili današnjeg Robina Hooda, prkosi
najmodnijim šerifima XX. i XXI. stoljeda.
Do vašeg posljednjeg napada na članove vašeg vlastitog tima, pokušavali
smo provoditi sve ovlasti kojima raspolažemo, kako društveni pritisak tako i
vojnu silu, a također diplomatske i financijske pritiske, na sve aspekte
Karad-žideva carstva, uključujudi i obitelj, njegove pristaše i strukture koje
ga skrivaju i štite. Prekopali smo i prevrnuli svaki kamenčid i vršili krajnji
pritisak na svakom mjestu da vidimo bismo li mogli otvoriti i najmanju
pukotinu, najmanji procjep u zaštitnim strukturama. Mi se približavamo, i
na koncu demo uspjeti. Ali, do danas je javni pritisak, uz medije,
predstavljao dragocjeno sredstvo.
A vi ste nas upravo lišili jedne od snaga kojima smo raspolagali, umanjili ste
našu mod djelovanja i našim ste klevetnicima dali štap kojim de nas tudi.
Uništili ste i ugled članova svoje vlastite ekipe nerazborito pokazavši da vrlo
slabo vladate sobom.
Znajudi da se uopde ne brinete zbog toga, ja sam i sam jako razočaran i, kao
i vi, 'vrlo ljut'. Iskreno,
John B. Svlvester
feldmaršal, Vojska SAD-a, zapovjednik SFOR-a. 24. augusta 2002."
68 23. augusta 2002. Agence France Presse objavljuje riječi Carle del Ponte,
tužiteljice ICTY-ja, u kojima optužuje snage NATO-a u Bosni i Hercegovini,
SFOR, da ne ulažu „sve svoje snage" za uhidenje Karadžida. „SFOR mora
prestati vršiti aktivnosti propagandne naravi. Ja sam ved vrlo ljuta. SFOR
mora raditi svim snagama. Uvjerena sam da ga oni mogu uhapsiti."
Sutradan joj zapovjednik SFOR-a, američki general Svlvester, šalje ovo
pismo.
Konsenzus da se ništa ne učini
Kad je u martu 1996. Madeleine Albright odlučila dodi na brežuljke
Srebrenice još posute leševima žrtava strašnih pokolja iz jula 1995., to je
bilo zato da bi dala podršku radu međunarodnog pravosuđa. „Mladid i
Karadžid moraju znati da su njihovi dani na slobodi odbrojeni", izjavila je
pred vojskom fotografa i novinara. Njezine izjave ulijevale su tada čvrstu
nadu da de naj-odgovorniji za genocid, koje je ICTY prije nekoliko mjeseci
optužio, biti jednog dana iza rešetaka. Veleposlanica SAD-a pri Ujedinjenim
narodima želi usmjeriti pozornost na ratne zločine i zločince dok se tada,
početkom 1996. najviše govori o najvažnijoj operaciji održavanja mira koja
je ikad poduzeta, o slanju šezdeset hiljada vojnika NATO-a, koje je u tijeku.
ICTY i njegove optužnice nisu dio prioriteta. Kao ni haški istražitelji, koji su
započeli dugotrajna ekshumiranja koja se nastavljaju i danas na tragu
otkrida novih kosturnica u kojima je zakopano oko osam hiljada žrtava
Srebrenice. NATO .stalno izbjegava pružiti pomod ICTY-u, osigurati i
razminirati okolicu jama kako bi se izbjegle nesrede i spriječilo uništavanje
dokaza.
Nema sumnje da Madeleine Albright intimno želi da njezine riječi postanu
stvarnost. Ali politika je odlučila drugačije. Bivši šef američke diplomacije
Lawrence Eagleburger, koji je u decembru 1992. ubrajao Karadžida i
Mladida među osumnjičene ratne zločince, nije, međutim, imao nikakvih
iluzija. Reagirajudi na intervju Radovana Karadžida američkoj mreži CBS, koji
je emitiran 17. septembra 1995. u emisiji 60 minuta, izjavljuje: „Ako su
Karadžid i Mladid toliko glupi da napuste regiju, možda de biti pozvani i
predani sucima. Ali zapravo, odgovor je na vaše pitanje da ja doista
sumnjam, sumnjam da de jednog dana biti privedeni pravdi."
Za vrijeme mirovnih pregovora koji su se održavali od 1. do 21. novembra
1995. u američkoj vojnoj bazi u malom gradidu Daytonu, u Ohiju, pitanje
ratnih zločinaca i njihova uhidenja jednostavno nije bilo na dnevnome redu.
Čak su ga američki, europski i ruski diplomati, koji su bili u Daytonu,
okarakterizirali kao dael-braker, dakle, pitanje koje može uništiti pregovore.
Ipak, četiri mjeseca poslije, 24. jula, ICTY je Karadžida i Mladida, političkog i
vojnog vodu bosanskih Srba, optužio za genocid i zločine protiv čovječnosti
zbog njihove uloge u kampanji etničkog čišdenja nesrpskog stanovništva
Bosne i Hercegovine i u kampanji terora provođenog protiv civilnog
stanovništva opsjednutog Sarajeva. Osim njihove obaveze da surađuju s
ICTY-em, dakle da uhite optužene, sve države, pod čijim pokroviteljstvom
su se događali pregovori u Daytonu, obavezale su se, ratificirajudi
Konvenciju o genocidu iz 1984., da de poštivati obavezu da kazne njegove
izvršioce.
Međunarodni pregovarači za to ne haju. Do te mjere, da u prvo vrijeme, čak
razmatraju mogudnost da pozovu u Dayton Radovana Karadžida i Rat-ka
Mladida. Njima, međutim, nije nepoznato da osim činjenica zbog kojih ih
ICTY ved kazneno progoni, dvojica ratnih vođa snose golemu odgovornost u
novijim smaknudima hiljada Muslimana u Srebrenici, pokolju koji je ved
prikazan kao najvedi što ga je Europa doživjela nakon 1945. Ali ta dvojica
imaju mod suprotstaviti se miru koji mora privesti kraju tri i pol godine rata
i zločina u Bosni i Hercegovini. Diplomati, dakle, moraju biti sigurni u
njihovu podršku, a najbolje je sredstvo imati ih pri ruci. Izaslanik za pravne
poslove francuskog Ministarstva obrane, Mare Guillaume, žuri se u noti od
27. jula 1995. umiriti svoje pretpostavljene. Ne predstavlja prekršaj
pregovarati s nekim tko je osumnjičen, a nije osuđen, tumači on zapravo
preporučujudi da se te veze održe u najvedoj mogudoj tajnosti. I sam
Miloševid uvjeren je u volju velikih sila da pozovu Mladida za zeleni stol. ,Ja
sam siguran da je međunarodna zajednica spremna prihvatiti Mladidev
potpis na bilo koji mirovni plan", tvrdi Miloševid na jednom sastanku
Vrhovnog savjeta obrane (VSO) u Beogradu, 23. augusta 1995. I naglašava
da ona, naprotiv, ne želi Karadžida zbog njegova odbijanja više mirovnih
planova u prošlosti. Ali prijetnja ICTY-eva tužitelja i sudaca da de dati
ostavku i uzeti za svjedoka javno mnijenje ako dva optuženika tražena zbog
genocida i pod međunarodnim nalogom za uhidenje budu sudjelovala u
pregovorima umjesto da budu uhideni, pogađa cilj. Nakon što su, ne
poduzevši ništa, nazočili pokolju stanovništva koje su morali štititi, američki
i europski dužnosnici boje se kritike svojega javnog mnijenja, a naročito da
de ih Haški sud optužiti da su prekršili Konvenciju o genocidu iz 1948.
Karadžid i Mladid nede pregovarati o miru: oni su prisiljeni prepustiti svoje
mjesto Slobodanu Miloševidu. To de biti jedini „ustupak" ICTY-u u Daytonu.
Uoči pregovora, za vrijeme jednog od posljednjih pripremnih sastanaka u
Bijeloj kudi, 31. oktobra 1995., Richard Holbrooke, jedan od glavnih
američkih pregovarača, ostao je u manjini kad je upozorio: „Karadžida i
Mladida treba uhititi. To nije samo pitanje pravde ved i mira. Ako oni ne
budu uhideni, nikakav dogovor o miru sklopljen u Daytonu nema izgleda da
uspije." Bili Clinton ima drugih briga. U slučaju mira, on de morati „donijeti
najtežu odluku za jednog predsjednika, tj. poslati hiljade mladih
Amerikanaca na opasnu i potencijalno smrtonosnu pozornicu. „Nakon
Somalije, mi moramo jasno odrediti svoju misiju tako da izbjegnemo svaku
nepredviđenu situaciju", inzistira američki predsjednik.69
Osamnaest američkih vojnika poginulo je u oktobru 1993. u Mogadišuu,
bezuspješno pokušavajudi zarobiti somalijskog ratnog vodu Ai'dida. Nakon
tog debakla, Bili Clinton izabire doktrinu „ni jedan poginuli" i protivi se
svakoj intervenciji na tlu. Dakle, za Bijelu kudu ne dolazi u obzir preuzimanje
ni najmanjeg rizika u Bosni i Hercegovini. Američke de trupe biti tamo
poslane kad bude potpisan mir, pod uvjetom da i m ne bude dana ovlast za
uhidenje ratnih vođa bosanskih Srba.
Dopustiti Karadžidu i Mladidu da predvode srpsku političku i vojnu vlast u
Bosni, to ipak ne može zadovoljiti Washington. Njihovo izvlaštenje izgledalo
je prema tome kao conditio sine qua non za mir i skoro slanje marinaca.
Američki državni tajnik, Warren Christopher raspravlja o tome 2. novembra
1995. sa Slobodanom Miloševidem koji je upravo stigao u Dayton. No, dva
dana poslije, vlasti bosanskih Srba javno osporavaju Miloševidu svaku ovlast
da odlučuju o svrgavanju Karadžida i Mladida. Miloševid je u Daytonu da bi
umjesto njih pregovarao o uvjetima mira, nikako o uvjetima njihova
povlačenja iz političkog života. Prema obitelji i osobama bliskima Karadžidu,
američka vlada je ved sutradan, 5. novembra 1995., raspravljala o sudbini
vođe bosanskih Srba s „ovlaštenim" Karadžidevim predstavnikom u
Daytonu, Alek-som Buhom, tadašnjim šefom diplomacije samoproglašene
Republike Srpske u Bosni. Taj je tajni ugovor zatim sažet na list papira i
faksiran Karadžidu koji je ostao u Bosni. Taj faks, priložen kao „aneks
izvještaju o raspravi između Alekse Buhe i Richarda Holbrooka", a čiju su
autentičnost američki rukovodioci uvijek pobijali, objavljen je u dva navrata
u banjalučkom listu Zona Sumraka te u martu 2007. u časopisu Fokus. Pri
objavljivanju, Karadžidev i Holbrookov potpis, grube imitacije, dodani su na
dnu dokumenta. Ugovor, tako prepisan, sadrži tri dijela: obaveze Radovana
Karadžida prema američkoj vladi, zatim obaveze američke vlade prema
Karadžidu i, na kraju, uvjete primjene dogovora. Karadžid se obavezuje da
de definitivno napustiti sve političke funkcije u roku od devedeset dana, da
de odustati, s neposrednim učinkom (tj. 5. novembra), od svakog donošenja
političkih ili ekonomskih odluka ili onih koje se odnose na vojne operacije,
seljenje stanovništva. Karadžid de morati postati nevidljiv: „On de se povudi
na neko mjesto, usmeno dogovoreno između dviju strana" obavezujudi se
„da nede napustiti bivšu Jugoslaviju". Od američke vlade primit de „iznos od
600 000 dolara u lokalnoj valuti" za sljededih pet godina, a također ,,u
vlasništvo mjesto za stanovanje" i raspolagat de ,,s najmanje šest osoba da
štite njegovu sigurnost". Napokon, američka vlada obavijestit de Karadžida
o „svakoj opasnosti koja bi mogla povrijediti njegovu sigurnost". Ugovor se
može „raskinuti zajedničkim dogovorom" ili jednostrano „na inicijativu
Vlade SAD-a".
Od jula, državni tužitelj Richard Goldstone nastavio je svoje istraživanje.
Usred mirovnih pregovora, 16. novembra 1995., on najavljuje da je
podignuta nova optužnica protiv Karadžida i Mladida za genocid, ovaj put na
temelju pokolja u Srebrenici. Velike sile smatraju da je taj trenutak vrlo loše
odabran i boje se reakcije Karadžida i Mladida o kojima ovisi provođenje
svakog mirovnog ugovora. Kao što de to učiniti četiri godine poslije, kad
bude okrivljen Miloševid, Rusija šalje u Hag svojeg izaslanika da traži od
tužitelja obustavu kaznenog progona. Goldstone se suprotstavlja tom
zahtjevu. Pet dana poslije, Amerikanci su trijumfalno najavili mirovni
dogovor.
Mnogi tada strahuju da je mir zapečaden na štetu pravde, pod cijenu tajne
amnestije najodgovornijih.
69 Holbrooke Richard, To End a War, Random House, New York, 1999., str
226.Holbrooke Richard, To End a War, Random House, New York, 1999., str
226.
Povijest obiluje takvim slučajevima. Tim više što pitanje ratnih zločinaca,
prebačenih u sferu nezgodnih tema, zauzima tek nekoliko redaka u
Dejtonskom ugovoru. Sve su strane strogo opomenute da „u cijelosti
surađuju" s Haškim sudom, kako u prikupljanju dokaza tako i u uhidenju
optuženih. Ali dogovor prije svega određuje da osobe koje ICTY optuži budu
„isključene iz političkog života". A međunarodne snage, koje de uskoro pod
zastavom NATO-a biti poslane da „promatraju i bdiju" nad provođenjem
dogovora, imaju „ovlasti, ali nikako i obavezu" da uhite ratne zločince.
Izgleda da su se potvrdila Eagleburgerova predviđanja.
U Parizu, 14. decembra, za vrijeme službenog potpisivanja mirovnih
ugovora sklopljenih u Daytonu, Billa Clintona zabrinjava činjenica da
Karadžid i Mladid mogu štetiti jer su još uvijek na vlasti i žestoko se protive
miru ugovorenom bez njihove privole. No njihovo pristajanje na mirovne
ugovore neophodno je za neposredno slanje šezdeset hiljada NATO-ovih
vojnika. On tada podsjeda Miloševida da je on jamac dogovora i da je
obavezan nastaviti vršiti sve potrebne pritiske kako bi osigurao pristanak
dvojice optuženih. Upozorava ga: „Ja vas smatram odgovornim za sigurnost
mojih dvadeset hiljada marinaca." Ali Clinton daje prioritet Karadžidevu i
Mladidevu svrgavanju s vlasti i u Parizu se zalaže za brzo organiziranje
izbora u Bosni i Hercegovini. Ni Washington ni njegovi partneri ne
pomišljaju tada na uhidenje.
Sjedinjene Američke Države nisu jedine koje misle da bi uhidenje Karadžida
ili Mladida dovelo u opasnost njihove trupe. Svi zahtijevaju mandat koji
maksimalno ograničava opasnosti. A za vedinu vojnika uhidenje ratnih
zločinaca značilo bi „opredjeljivanje u sukobu". Vojske nerado provode
akcije sudske policije. One ne žele biti shvadene kao pomodnici
međunarodne pravde. U slučaju uhidenja, boje se „odmazde, uzimanja
talaca ili pobune nacionalističkih Srba, što bi izazvalo opasnost rušenja
mirovnog dogovora". Haški sud ne može, dakle, poput suda u Nürnbergu
računati na pomod savezničkih vojnih snaga u izručivanju optuženika i
dokaza.
Kad se šezdeset hiljada NATO-ovih vojnika početkom 1996. raspoređuje po
Bosni i Hercegovini, najmodnija vojska svijeta nema pravo provoditi
ofenzivne akcije kako bi uhvatila jednog okrivljenika u bijegu. Ratko Mladid,
još uvijek glavni zapovjednik snaga bosanskih Srba, ruga se pristanku da se
„ništa ne učini". On u martu 1996. odlazi na jedan dan skijanja na
sarajevskim brdima i potvrđuje pred televizijskim kamerama da se nimalo
ne boji uhidenja. Radovan Karadžid živi na Palama kao slobodan čovjek.
Svakog dana iz svoje vile odlazi u ured, pred ravnodušnim pogledima
NATO-ovih patrola. On je još uvijek predsjednik srpskog entiteta u Bosni.
Nastavlja političko djelovanje, prisustvuje zasjedanju Skupštine bosanskih
Srba i sjednicama svoje stranke čiji je također predsjednik. Tajni ugovor od
5. novembra, ako je uopde autentičan, do tada nije bio ispoštovan.
Uoči prvih poslijeratnih izbora, predviđenih za 14. septembra 1996.,
Karadžid i Mladid daleko su od toga da budu neutralizirani, kao što je tražio
Clinton. Dio Bosne i Hercegovine dodijeljen Srbima prekriven je plakatima s
Karadžidevim likom. Optuženik se želi kandidirati i ima sve izglede da
pobijedi. Koristi se televizijom i medijima koje još uvijek kontrolira kako bi
spriječio svaki oblik pomirenja. Dejtonski proces na putu je da zastrani.
Washin-gton, u panici, nastoji udaljiti Karadžida iz politike i iz Bosne.
Amerikanci tada pokazuju veliku diplomatsku domišljatost kako bi
neutralizirali Karadžida, a da se ne moraju služiti sredstvima prinude kojima,
naime, raspolažu. Jer uhidenje ne dolazi u obzir.
Potkraj proljeda 1996., Amerikanci djeluju na dvjema frontama. State
Department šalje nekoliko puta u Beograd svojeg pomodnika zaduženog za
europske poslove Johna Kornbluma da od Miloševida dobije Karadžidevo
povlačenje iz političkog života. Ali Miloševid se oglušuje na to. Amerikanci
se tada, istodobno, pokušavaju približiti Karadžidu. Jedan od načina da ga
uklone bilo bi uvjeriti ga da svojevoljno otiđe u Hag. Vrijeme pritišde jer Sud
za 26. juna najavljuje otvaranje javne sudbene rasprave o „predmetu
Karadžid i
Mladid" na kojoj bi u osnovnim crtama trebale biti iznesene optužbe koje ih
terete.70
U zamjenu za
70 ICTY nije bio ovlašten suditi u odsutnosti, ovo zasjedanje, organizirano
primjenom članka 61., Pravilnika o postupku, prije svega ima namjeru
obavijestiti javnost o pojedinostima zločina za koje se optuženi progone.
Ono se održava uoči prve godišnjice pokolja u Srebrenici.
dobrovoljnu predaju, obedavaju mu neke povlastice i reviziju optužnice.
Njihov je izaslanik Bili Stuebner, agent američke vojne obavještajne službe
koji je među prvima stigao na Sud gdje je postao glavni savjetnik glavnog
tužitelja Richarda Goldstona. Da bi izvršio svoju tajnu misiju, Stuebner
nekoliko mjeseci napušta ICTY i pridružuje se, početkom proljeda 1966.
misiji OSCE-a, zaduženoj da pripremi prve poslijeratne izbore u Bosni. U to
ime, on se više puta tokom maja susrede s Karadžidem. Da bi postigao svoje
ciljeve, Amerikanac uvjerava Karadžida da mu prijeti opasnost i nastupa kao
jamac njegova fizičkog integriteta u slučaju dogovora. Čini se da je Karadžid
zagrizao mamac. U pismu upudenom svojoj djeci u junu 1996., povjerava im
svoje strahove da de ga, ako ga NATO uhiti, ubiti jedan od njegovih tjelesnih
čuvara za kojeg pretpostavlja da je pladenik Slobodana Miloševida.
Stuebner se bez sumnje nije morao truditi kako bi ga uvjerio da bi ga
Miloševid radije ubio nego ga pustio da ode u Hag otkriti njihove tajne. Jer
Karadžid bi mogao biti štetan kako bi se obranio od optužbi koje ga terete, a
osobito onih za genocid zbog pokolja u Srebrenici, on bi mogao tvrditi i
potruditi se dokazati da je on samo potpisao i preuzeo na sebe odluku
donesenu u Beogradu, a čije je izvršenje povjereno vojsci.
Ali Karadžid nema namjeru govoriti jer on se ne namjerava predati ako u
optužbi ostane optužba za genocid. A ima i drugih zahtjeva. U očekivanju
svojeg procesa, želi stanovati u hotelu u Hagu i imati kontakt s tiskom.
Umjesto hotela, ozbiljno se proučavala mogudnost kudnog pritvora, ali je na
kraju odbačena zbog troškova i odbijanja Nizozemaca da preuzmu brigu o
sigurnosti. Karadžidu je zatim predloženo da se smjesti u jednoj od
NATO-ovih baza gdje bi mogao, u očekivanju suđenja, pripremati svoju
obranu. Ako su Amerikanci preuzeli inicijativu pregovaranja, njihovi su
saveznici također raspoloženi razmotriti sve formule koje bi im omogudile
da izbjegnu rizičnu operaciju uhidenja. Ali Karadžid odugovlači. Nije uvjeren
da je usred američke izborne godine stvarno izložen mogudnosti uhidenja. A
posebno je uvjeren da se nikome ne žuri da on ode u Hag iznijeti svoju
verziju o Srebrenici i odgovornosti u tom genocidu.
Za vrijeme svojih pregovora s Karadžidem Stuebner, potkraj maja, šalje
poruku predsjedniku Suda Antoniju Casseseu predlažudi mu da dođe na
Pale susresti se s odvjetnikom optuženoga. Da bi pripremio svoju obranu,
Karadžid angažira njujorškog odvjetnika koji sebe naziva Aaronom
Richardom ili čudnije -Gospodinom Golubom. Talijanski sudac odbija taj
susret. Ne želi dopustiti da bude ulovljen u zamku i nađe se pred jednim
bjeguncem. Cassese 5. juna 1996. započinje službeni, ved odavno predviđen
dvodnevni posjet Sarajevu. Čim je predvečer stigao u hotel, prima u svojoj
sobi poziv američkog potpukovnika da dođe na Pale kako bi se susreo s
Karadžidevim odvjetnikom. Obedava mu NATO-ovu pratnju i nagovara ga da
krene odmah ili ujutro. Ca-ssese odbija poziv. Inzistirajudi, američki oficir
ponovno zove poslije navečer. Cassese obedava da de se posavjetovati sa
Stuebnerom. Sutradan ujutro isto zahtijeva i Stuebner. Predsjednik ICTY-a
napokon popušta. On ni trenutka ne sumnja da se Amerikancima žuri
djelovati prije održavanja sudske rasprave o „slučaju Karadžid", koju su suci
sazvali upravo kako bi na svoj način obilježili prvu godišnjicu tragedije u
Srebrenici i podsjetili svijet da takvi zločini ne mogu ostati nekažnjeni.
Međutim, ako se rasprava koja je trebala trajati do U. jula održi, bit de im
teško prisiliti Sud na neke nagodbe u cilju revizije optužnice. Cassese je
prihvatio da se susretne s odvjetnikom pod uvjetom da susret ostane tajan i
da se organizira na sigurnome mjestu, u nazočnosti dvaju svjedoka. Malo
prije podneva, 6. juna, odlazi u Glavni stožer Međunarodnih snaga (IFOR).
Američki odvjetnik ga čeka, ali zahtijeva susret u četiri oka. Cassese
upozorava da on nije došao pregovarati, nego izložiti funkcioniranje Suda i
uvjeriti ga da nije riječ o protusrpskoj ustanovi. Odvjetnik strpljivo sluša
talijanskog suca. Na kraju sastanka, postavlja pitanje: „Postoji li mogudnost
da tužitelj odbaci optužbe? Postoji li mogudnost da Sud odgodi početak
postupka 61 koji se odnosi na slučaj Karadžida i Mladida?" Cassese
odgovara: „Ne, ne postoji ta mogudnost. Sud je ved odredio datum i nitko
se ne može uplitati u njegovu odluku."
Gospodin Golub obavještava da želi prisustvovati raspravi. Antonio Cassese
mu objašnjava da sigurno može dobiti mjesto u galeriji za javnost. A Golub
dodaje: „Je li Sud raspoložen voditi računa o dobrotvornim akcijama
jednoga vođe koji je u jednom tjednu pustio na slobodu dvije hiljade
osoba?"
Predsjednik ICTY-a potvrđuje da bi suci, doista, mogli voditi računa o
olakšavajudim okolnostima u procjeni kazne, u slučaju da bude osuđen.
Golub se raspituje o izgledima da njegov klijent postigne puštanje na
privremenu slobodu u očekivanju procesa. Cassese odvrada: „Ne, optuženik
mora biti zadržan u zatvoru za vrijeme cijele pripremne faze procesa, koliko
god ona trajala." Zatim ukazuje da je formula nadziranog boravišta, koja je
bila dopuštena hrvatskom generalu Tihomiru Blaškidu, prvom optuženome
koji se predao, sada isključena. Golub predlaže Casseseu da ostanu u
kontaktu. Predsjednik suda otklanja prijedlog i zaključuje razgovor.
Gospodin Golub nestaje kao što se i pojavio. A Karadžid, pjesnik s planina,
koji je sišao u grad da bi postao psihijatar, a zatim gospodar rata, nije više
pokazivao ni najmanju žurbu da trampi svoju slobodu. Stuebner i njegovi
američki mentori prebacuju krivnju na Cassesea koji je nekoliko dana
poslije gorljivo zastupao stvar međunarodne pravde na Konferenciji u
Firenci, 13. i 14. juna, posvedenoj Bosni i Hercegovini i primjeni mirovnog
ugovora. Pitanje ratnih zločinaca nije tu prioritet i Antonio Cassese, pozvan
preko volje, bio je stavljen među posljednje sudionike. Ali Talijan je u
Firenci kod kude i, od svojeg dolaska, on saziva tisak i poziva na uhidenje
Karadžida i Mladida. Sutradan, u svojem pozdravnom govoru pred publikom
ministara, kritizira NATO-ove snage koje odbijaju izvršiti nalog za uhidenje.
Međunarodni dužnosnici zbunjeni su. „Jedan dio delegacije Bosne i
Hercegovine pljeskao je na kraju mojega govora. Zatim je nastupila tišina,
grobna tišina. Dvorana je bila u šoku. Talijanski ministar vanjskih poslova
Lamberto Dini, koji je predsjedao i kojeg sam poznavao, također je izgledao
nezadovoljno. Pogledao me je i uzeo riječ: 'Nakon govora predsjednika
Cassesea moramo ponovno prodijeniti cijelu situaciju.' Sjednica je prekinuta
i jedan mi je veleposlanik prišao da mi kaže: 'Znaš, Nino, bio si u krivu jer su
Amerikanci bijesni. Zašto si rekao toliko stvari protiv njih?'"71
sjeda se
Cassese. Ministri su u svojoj zaključnoj deklaraciji prisiljeni spomenuti
Karadžida i ICTY. No oni se zadovoljavaju time da pozovu „Karadžida na
povlačenje s političke scene ved prije izbora", a ne na njegovo uhidenje.
Nakon povratka u Hag Cassese doznaje da mu glavni tužitelj Richard
Goldstone i njegov pomodnik Graham Blewitt predbacuju da je osujetio
pokušaj Karadžideve predaje pozivajudi na njegovo uhidenje. „On nije bio
uhiden jer to američke vlasti nisu htjele zbog političkih razloga", uzvrada
devet godina poslije Antonio Cassese kad ga Graham Blewitt, koji je
napustio ICTY, i Bili Stuebner nastavljaju optuživati, ali ovaj put javno, da je
1996. dopustio Karadžidu da izmakne pravdi.72
Veliki branitelj
međunarodnog prava i nezavisnosti pravosuđa, talijanski je sudac nadasve
pokazao da je bilo uzaludno zamišljati da se s ICTY-em može pregovarati o
bilo kakvoj nekažnjivosti. Dva tjedna nakon njegova apela na Konferenciji u
Firenci, medijski odjek sudske rasprave o „slučaju Karadžid i Mladid", koju je
pratilo stotinjak novinara pristiglih krajem juna i početkom jula 1996. u Hag,
odvrada svaki novi pokušaj da se navede Sud da odustane od progona
Karadžida za genocid. Na kraju saslušanja brojnih svjedoka i iznošenja
dokaza, Sudsko vijede ICTY-a, 11. jula 1996., potvrđuje sve optužbe i
ponovno izdaje međunarodni nalog za uhidenje dvojice okrivljenih.
U slijepoj ulici, Washington odlučuje u Miloševidevu slučaju zaigrati na
kartu Richarda Holbrooka. Tvorac Dejtonskog sporazuma stiže u Beograd
17. jula 1996. Holbrookeova misija sastoji se u postizanju svrgavanja
Karadžida s vlasti, a ne njegova izručivanja Hagu. State Department to
priznaje. „Izručiti ih Hagu u lisičinama, bilo bi dobro rješenje. Jedan je od
naših ciljeva vidjeti ih u Hagu. Ali evo što ja mislim. Budimo pragmatični i
realistični: ja mislim da bi, za početak, bilo dobro, primjerice, da Karadžid
bude smijenjen sa svojeg položaja i da mu se ukinu ovlasti u stranci. On
mora odustati od svoje uloge ili biti na to prisiljen, a tako lišen i svojeg
utjecaja. Mi mislimo da bi bilo idealno da obojica budu daleko od Bosne,
tako da više ne mogu vršiti utjecaj za vrijeme izborne kampanje", izjavljuje
u tisku njegov glasnogovornik, 15. jula 1996.
Prvi susret između Holbrooka i Miloševida, 17. jula u Beogradu, završava
neuspjehom. Amerikanac odlazi i vrada se sutradan poslijepodne u srpsku
prijestolnicu. Miloševid je sazvao dvojicu najviših dužnosnika
71 Klarin Mirko i Vidakovid Mina, Unatoč svemu, deset prvih godina
Tribunala, Sense TV, Hag, 2003.
72 Ove optužbe objavljene su 24. juna 2005. u nizozemskom dnevnom listu
NRC Handels-blad. List nije smatrao pogodnim pružiti pravo na odgovor
Antoniju Casseseu i objaviti pismo koje je poslao glavnom uredniku
redakcije, pismo u kojemu prepričava svoj susret u Sarajevu s Karadžidevim
odvjetnikom.
bosanskih Srba nakon Karadžida, Momčila Krajišnika i Aleksu Buhu.
Pregovori traju deset sati. Dogovor koji predlaže Holbrooke traži
smjenjivanje Karadžida s položaja predsjednika srpskog entiteta u Bosni i
nacionalističke partije na vlasti. Ali on također traži i odlazak Karadžida iz
Bosne. „Zašto ga ne pošaljete njegovoj majci i bratu krijumčaru u njegovo
rodno selo u Crnoj Gori?" izjavljuje Holbrooke za vrijeme rasprave. Ali nitko
u dvorani nije u stanju zahtijevati od Karadžida da tiho ode, iako Hag nije
jedno od odredišta.73
Karadžid ne želi napustiti ni Bosnu ni rukovođenje
svojom strankom. Ratni zločinac, koji ostaje na Palama, faksom ili
telefonom prima prijedloge. On se mrgodi. Ali njegova nacionalistička
partija u opasnosti je da bude zabranjena na izborima i raspuštena.
Napokon se postiže nekakav sporazum. Miloševid helikopterom šalje šefa
svojih tajnih službi Jovicu Stanišida na Pale da dobije Karadžidev potpis.
Snage NATO-a čekaju ga da ga otprate do kude optuženoga koji potpisuje
dokument. Stanišid se nodu vrada u Beograd. Sutradan ujutro, Holbrooke
saziva konferenciju za novinstvo. Pred televizijskim kamerama on maše
izjavom potpisanom Karadžidevom rukom i parafrazira je: „Od jutros,
Radovan Karadžid nije više predsjednik Republike Srpske, on je odustao od
svojeg položaja i od svih svojih ovlasti. Gospodin Karadžid prihvada također
da odmah i definitivno odustane od svakog političkog djelovanja. Nede se
pojavljivati u javnosti, na radiju ili televiziji, nede ni na kakav način
sudjelovati na izborima. On dobro zna da je upravo potpisao kraj svoje
političke karijere. I počevši od danas, Karadžid je odustao od položaja
predsjednika SDS-a i od svih funkcija, ovlasti i odgovornosti koje iz toga
proizlaze."
„Sporazum je predviđao da Karadžid potpuno nestane iz političkog života, a
u zamjenu de SDS sudjelovati na izborima. Kad je dobio konačan tekst
sporazuma, Holbrooke je izjavio: 'Dobro, SDS ide na izbore, a za Karadžida
ICTY više ne postoji'", tvrdi Aleksa Buha, koji je u Beogradu bio na
pregovorima.74
Holbrooke demantira. „Mi želimo vidjeti Karadžida i
Mladida, optužene za ratne zločine, kako odgovaraju za svoja djela u Hagu.
To je naš dugoročni cilj. Bududi da se nije moglo zahtijevati od NATO-snaga
da bismo postigli svoj cilj, morat demo postupati u fazama. Za početak
Karadžid treba napustiti Pale jer dok je na Palama, čak i ako je nevidljiv, čak
i ako ostaje izvan političkog i javnog života, moji kolege i ja ne osjedamo se
ugodno", objašnjava on 22. jula 1996. na američkoj mreži PBS. Ali
Karadžidev dugi bijeg samo de pothranjivati, tijekom godina, sumnje u
obedanja dana u Daytonu ili naknade odobrene Karadžidu u zamjenu za
dogovor 18. jula 1996. Otada de javnost govoriti o tajnom dogovoru
Holbrooke -Karadžid, za koji se pretpostavlja da jamči njegovu nekažnjivost.
Karadžid i njegova obitelj nede prestati potvrđivati njegovo postojanje,
spominjudi ga radije kao gentleman agreement, više kao danu riječ negoli
napisan i potpisan sporazum.
Francusko-američka suparništva
Holbrookovo putovanje svjedoči o volji Washingtona da nađe alternativu
uhidenju. Ni Pariz ni London nisu imali nikakva prigovora. Karadžid i Mladid
ostaju jamci mira, njegovu provođenju na terenu. Mnoge vlade misle da de
oni, kad budu svrgnuti s vlasti, izgubiti svoj politički utjecaj i biti
zaboravljeni. Za vedinu, to bi bilo najbolje rješenje. Politička hrabrost
zahtijevala je da budu uhideni bez odgađanja jer ih je pravosuđe kazneno
progonilo za masovne zločine i jer je njihova sloboda i njihova nekažnjenost
uvreda za žrtve kršenje zadane riječi. Realpolitika je, naprotiv, htjela da ne
budu uznemiravani dok ne priječe provođenje Dejtonskog sporazuma.
Zapadne vlade smatraju da tako rade na brzom učvršdivanju mira pa makar
i pod cijenu zaborava patnji jedne zemlje i naroda izloženog gotovo četiri
godine strahotama čitava arsenala zločina protiv čovječnosti. Upregnuvši se
da kazne glavne odgovorne za takve zločine, međunarodno pravosuđe teži
unaprijediti trajan mir. Ne bez humora, jedan je francuski pravnik u Hagu
naglasio da je tačka spoticanja između politike i međunarodnog pravosuđa
u usklađivanju vremena. Magistrati misle da ne može biti nacionalnog
pomirenja bez pravde. A profesor međunarodnog prava Mario Bettati
objašnjava: „Pravda
73 Holbrooke Richard, ibid. Str. 342-343.
74 Zarid Miroslav, Holbrooke govori istinu, Večernje novosti, Beograd, 2.
marta 2004.
je obavezan put za utvrđivanje, u očima svih, istine o jednom bolnom
razdoblju povijesti jedne zemlje i o huškačima tih tragedija. U tome su mir i
pravda nerazdvojivi." No takve riječi izazivaju prezir pragmatičara, čak i kad
izbjegavaju to javno pokazati radije se grubo rugajudi u krugovima koji su
ved u to uvjereni, uz rizik da sablazne neke zabludjele slušatelje, od kojih de
im se neki na kraju, usred jednodušnog odobravanja, i sami pridružiti. Jer u
svim velikim odlukama država, a pogotovo kad je riječ o miru, „moral" ne
mora ni u kojem slučaju biti prepreka realizmu koji bi prema njima ovisio o
nekom višem moralu i bdio, ljubomorno i mjerodavno, nad pravim vitalnim
interesima koje pravda zanemaruje.
Karadžid je prisiljen ustupiti mjesto Biljani Plavšid, izabranoj za predsjednicu
srpskog entiteta u Bosni nakon izbora 14. septembra 1996. Zadužena za
učvršdivanje mirovnog procesa u srpskom entitetu unutar BiH, ona također
pripada krugu krajnjih nacionalista. Zbog toga što je pridonijela da zemlja
ogrezne u krvi, ICTY je u aprilu 2000. optužio bivšu Karadžidevu zamjenicu
za genocid i osudio, nakon njezina priznanja krivnje, na jedanaest godina
zatvora za zločine protiv čovječnosti.75
Mladid je 9. novembra 1996.
smijenjen sa svojeg položaja vojnog zapovjednika snaga bosanskih Srba koji
je do tada zadržao. Ali njihovi najbliži suradnici ostaju na položaju. Karadžid
stanuje u svojem domu na Palama, u francuskom sektoru. A Mladid u
svojem glavnom štabu kod Han Pijeska, u američkom sektoru. Međutim,
nalozi za uhidenje dvojice optuženih, kazneno progonjenih za genocid,
uručeni su snagama NA-TO-a još u januaru 1996.
Richard Goldstone odustaje. Louise Arbour ga nasljeđuje od 1. oktobra
1966. i odlučuje prodrmati zapadne prijestolnice. Lišen sudske policije ICTY
se mora osloniti na međunarodne snage u Bosni i Hercegovini ili na lokalne
vlasti. Ali one nisu voljne uhititi vlastite ratne zločince koje štite i časte kao
junake. Poruka prenesena Louisi Arbour u Glavnom stožeru NATO-a, 17.
oktobra 1966. jasna je: „Kao prvo, NATO je kao svoju politiku odredio da
nede uhidivati ratne zločince." Kanađanka to osuđuje kao neprihvatljivo. U
nezgodnom položaju, NATO čini jednu gestu. Zapovjedništvo IFOR-a
obavještava svoje trupe 16. decembra 1996. da de od sada morati dovesti u
zatvor sve osobe pod optužbom s kojima dođu u dodir u okviru svojih
zadataka kako bi osigurali njihovo provođenje u sjedište ICTY-a. Ali u
januaru 1997. za vrijeme novog susreta u Glavnom stožeru NATO-a, Louise
Arbour optužuje trupe da izbjegavaju nadi se oči u oči sa zločincima kako ih
ne bi morali uhititi.
I ona izaziva nekoliko diplomatskih incidenata. Naročito s Francuskom jer
izjavljuje novinarima: „Ratni se zločinci osjedaju savršeno sigurno u
francuskom sektoru." Pariz ukazuje na skretanje „pravosudnog spektakla".
Tom se formulom razbacuju svaki put kad neki tužitelj ili istražni sudac
poziva medije kao svjedoke političkih pokušaja da se spriječi djelovanje
sudstva. To je prvi refleks jedne političke klase koja postupno otkriva
ograničenja koje uzrokuje međunarodno pravosuđe, naročito kada izađe iz
sudnica da bi se to isto pravosuđe kao ravnopravan sudionik pozvalo na
međunarodnu scenu. Međunarodno pravosuđe koje se pokazuje
predstavlja smetnju. Pariz, koji je prije tri godine igrao ključnu ulogu u
stvaranju ICTY-a, gleda 1996. g. s određenim prezirom ovo ostvarenje koje
se ved emancipiralo i htjelo bi predstavljati zapreku političkom realizmu.
Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo obrane, njihovi pravni
savjetnici, svi složno izjavljuju: „To nam nije bilo potrebno." Zapravo, oni se
suprotstavljaju činjenici da bi visoki dužnosnici, šefovi država ali i vojni
zapovjednici, ministri, pa i cijele vlade, jednoga dana morali položiti račun
pravosuđu, i to
75 Obrazlažudi jedanaestogodišnju kaznu, izrečenu u februaru 2003., suci
su naglasili da su među olakšavajudim okolnostima vodili računa o grižnji
savjesti koju je izrazila Biljana Plavšid. Optužena je ipak odbila to sama
izraziti, za vrijeme saslušanja, prepustivši svojem odvjetniku, Kanađaninu
Eugenu O'Sullivanu, brigu da to redigira i izgovori, u njezino ime, za vrijeme
jedne konferencije za novinstvo u Hagu. Godinu dana poslije, Biljana Plavšid
zanijekala je svoja priznanja i odbijala svjedočiti u procesu protiv Miloševida
o zločinačkoj politici etničkog čišdenja koje su Srbi provodili u Bosni. Za
vrijeme jednog susreta u januru 2004. ona je izjavila Carli del Ponte: „Nakon
moje osude na jedanaest godina zatvora, mogu redi da sam nevina."
Tužiteljstvo ICTY-a prenijelo je sucima novu izjavu Biljane Plavšid u kojoj
poriče svoja prethodna priznanja i tražilo da se ponovno otvori njezin
predmet. Suci su zanemarili zahtjev tužiteljstva. Prebačena u jedan ženski
zatvor u Švedskoj, Biljana Plavšid, koja sada ima sedamdeset šest godina,
žalila se više puta da je drže s „kriminalkama, prostitutkama i ovisnicama".
Iznosedi argument svoje dobi podnijela je vedi broj zahtjeva za smanjenjem
kazne koje su švedske vlasti do sada odbacivale.
međunarodnom, iako su tada djelovali u službi svojih država. Pariz nije
iznimka. Anglosaksonski politički dužnosnici žale se na „uplitanje Haga" i
priznaju da Sud „znatno komplicira situaciju".
Protesti Louise Arbour smetaju. Odbijanje da pridonesu lovu na ratne
zločince šteti vjerodostojnosti međunarodnih snaga. Amerikanci, Britanci,
Francuzi, Nizozemci i Nijemci pokušavaju nadi neko rješenje. Stvorena je
jedna radna skupina koja u prvom polugodištu 1997. razmišlja ,,o pravnim
aspektima službe, o razmjerima snage, o broju operacija koje bi ona
zahtijevala, o potencijalnim metama, o količini potrebnih obavijesti, o
trajanju misije i o ulozi koju de tužitelj biti pozvan igrati u okviru ovog
procesa". Rođena je koalicija Amber Star.76
Postupno, neke vlade shvadaju
interes koji bi mogle imati od sudjelovanja u uhidenjima. Posebno
onemogudujudi malim lokalnim gospodarima rata, koji se često protive
primjenjivanju mirovnih sporazuma, da štete. Onaj kojega se Louise Arbour
sprema okriviti za genocid nalazi se na mjestu zapovjednika policije u
Prijedoru. To je Simo Drljača, čovjek koji uzrokuje ozbiljne probleme
britanskim trupama, poslanima u sjeverozapadni sektor Bosne. Sredinom
marta Louise Arbour daje im nalog za uhidenje koji nije javno objavila,
suprotno uobičajenoj proceduri, kako bi ostavila NATO-u vremena da se
organizira. Reakcija je žestoka. Više vlada traži od glavne tužiteljice da
povuče potez. Madeleine Albright, upravo imenovana na čelo američkog
State Departmenta, pokušava je urazumiti 28. maja. Louise Arbour ne želi
ni čuti i prijeti da de iznijeti stvar na vidjelo.
Devetog jula 1997. na sastanku na vrhu u Madridu, zemlje NATO-a ovlastile
su trupe raspoređene u Bosni da pristupe uhidenju. Odmah je potpisan
protokol između Glavnog stožera NATO-a u Europi (SHAPE) i Ureda tužitelja
ICTY-a. Desetog jula 1997. britanske trupe provode prvu operaciju uhidenja
po nalogu ICTY-a. U toj operaciji Simo Drljača pogiba. Uhiden je Milan
Kovačevid, zajedno s njim optužen i kazneno progonjen za genocid.
Stvorena je određena dinamika. U devet godina misije NATO-a na Balkanu
bit de uhvadeno i poslano u Hag tridesetak optuženih.77
Ali to se nije
odnosilo na Radovana Karadžida i Ratka Mladida.78
Ratko Mladid je u međuvremenu napustio Bosnu i Hercegovinu.
Sedamnaestog marta 1997., upravo onog dana kad je novi ICTY-ev nalog
predan NATO-u, on je nestao iz svojeg glavnog štaba u Crnoj Rijeci, kod Han
Pijeska, u američkom sektoru, i stigao u Beograd. Najvjerniji članovi
Mladideve vojne pratnje zaduženi za njegovu osobnu sigurnost slijedili su ga
u Srbiju. On de se samo povremeno vradati u Bosnu, na nekoliko kratkih
boravaka, da posjeti svoju obitelj u rodnom kraju u Kalinoviku ili na pogreb
brata Milivoja, 24.juna 2001., što nede izazvati nikakvo djelovanje
NATO-ovih snaga. U toku su i intenzivni pregovori kako bi se postigao
odlazak Radovana Karadžida.
Dvadesetog marta 1997. Radovan Karadžid obaviješten je o trenutačnim
raspravama koje se vode u krugu koalicije Amber Star. Jedan francuski
časnik otkrio mu je pojedinosti. Od svojeg dolaska u Bosnu 1995.
zapovjednik Herve Gourmelon održavao je veze s tim ratnim zločincem.
Nakon dolaska NAT0-snaga francuska vojna obavještajna služba odlučila je
iskoristiti tu vezu. Od tada se Gourmelon po zadatku redovito viđa s
Karadžidem na Palama, s ciljem da ga uvjeri da se preda Sudu. Znajudi ved
neko vrijeme za to, Amerikanci nadziru francuskog časnika. Ulovili su ga u
zamku istog dana kad, prema njegovim iskazima, pokušava odvesti
Karadžida da se preda francuskim vojnicima. Amerikanci žele preuzeti od
Francuza inicijativu pregovaranja s Karadžidem. Izbori u decembru 1996.
osigurali su Clintonu drugi mandat. Washington se ponovno počeo potpuno
angažirati u Bosni i Hercegovini. Ako Karadžid odluči jednog dana otputovati
u Hag, oni žele imati glavnu riječ u pregovorima. No Gourmelonova
prisutnost smeta Amerikancima jer Karadžid previše govori. Bjegunac je,
naime, povjerio francuskom oficiru da je dobio od američkih vlasti obedanje
da nede biti poslan u Hag ako ne bude kršio Dejtonski sporazum. Karadžid je
čak pripremio filmski intervju, snimljen u januaru 1997. na Palama, koji je
njegova rodbina strogo čuvala, u
76 Amber Star bit de preimenovan, u novembru 1998, u Fervent Archer, i
zatim proširen na još dvije zemlje Italiju i Španjolsku, a broj njezinih članova
na sedam. 77 U decembru 2004. snage NATO-a zamijenjene su europskim
snagama. 78 Holbrooke Richard, ibid, str. 338.
kojem izjavljuje: „Prijestolnica Nizozemske nede imati povlasticu da me
ugosti. Richard Holbrooke predložio mi je kompromis da se povučem u
anonimnost u zamjenu za američku zaštitu od Haškog suda. Ja sam
poštovao svoj dio, a do sada i Amerikanci svoj."79
Gourmelonu je dopušteno
da ostane u Sarajevu, ali pod uvjetom da se prestane viđati s Karadžidem i
da dijeli svoje informacije sa saveznicima.80
Sada je američkim izaslanicima
put slobodan.
Dvadeset sedmog maja 1997. petnaest lidera Atlantskog saveza potpisuje u
Parizu sporazum između NATO-a i Rusije, u prisutnosti Borisa Jeljcina. U
vrtovima Elizejske palače Jacques Chirac, Bili Clinton, Helmut Kohl i novi
britanski premijer Tonv Blair, susredu se zasebno. Chirac koji je postao
predsjednik u proljede 1995., uoči genocida u Srebrenici, nezadovoljan je
što su mu dva francuska pilota, taoci Srba do decembra 1995., vradena u
lošem stanju i spreman je na borbu. Mladid se sklonio u Beograd, ali
Karadžid je još uvijek na Palama. On je osim toga upravo u aprilu dao
intervju grčkoj televiziji. Svi znaju gdje se nalazi. Došao je trenutak njegova
uhidenja. Clinton bodri Francuze da oni provedu operaciju. Chirac odbija da
njegovi vojnici djeluju sami. On traži američko sudjelovanje i spreman je
dozvoliti da marinci djeluju u francuskom sektoru kako bi se uhitio Karadžid.
Clinton oklijeva zbog opasnosti za ljudske živote i naglašava da operacija ne
može biti provedena, a da se ne obavijeste Rusi. Chirac se protivi -Moskva
se dotad čvrsto suprotstavljala Karadžidevu uhidenju i požurit de se
upozoriti bjegunca. Clinton inzistira, a Tony Blair ga podržava. Chirac
napokon popušta. Pri jednom susretu, 29. februara 2000. u Elizejskoj palači,
Jacques Chirac povjerava tužiteljici Carli dal Ponte: „Karadžid nije bio uhiden
zbog protivljenja Rusa. (...) Boris Jeljcin mi je rekao: 'Karadžid zna previše
stvari o Miloševidu.' (...) I upozorio me da de poslati avion da ga izvuče iz
Bosne ako bude potrebno, ali da nikada nede dopustiti da Karadžid bude
uhiden."
Šefica američke diplomacije, Madeleine Albright, koja prati Clintona u
Pa-rizu, započinje sljededih dana posjet Balkanu. Trideset prvog maja 1997.
ona u Banja Luci susrede predsjednicu srpskog entiteta Biljanu Plavšid.
Madeleine Albright traži od nje da uvjeri Radovana Karadžida „da zamijeni
Bosnu za neko daleko izbjeglištvo kao alternativu suđenju pred ICTY-em".
Neki tvrde da je državna tajnica predložila Indiju, Srbiju i Crnu Goru, Južnu
Afriku, jednu od država bivšeg Sovjetskog Saveza ili čak Grčku.81
Biljana
Plavšid odlazi sutradan na Pale. Karadžid bjesni. On ne želi napustiti Bosnu i
ostaviti Plavšidku da se izričito pokorava naredbama Amerikanaca.
Optužuje je da iznevjerava srpsku stvar i isključuje je iz stranke. Početkom
augusta 1997. Karadžid izaziva Amerikance. Dok je Holbrooke u posjetu
Balkanu, on na Palama daje intervju minhenskim novinama Siiddeutsche
Zeitung, pod naslovom Ja nisam čudovište, u kojem kaže da je spreman
podvrgnuti se suđenju pod uvjetom da se njegovo suđenje održava pred
sudovima bosanskih Srba. Razgovor je objavljen 8. augusta, na dan kad je
Holbrooke stigao u Beograd. Novi državni tajnik zadužen za europske
poslove bijesan je. Karadžid je prepreka miru. On i njegov klan pokušavaju
dovesti u manjinu one koji, u bosansko-srpskom taboru, podržavaju
reforme, zbog čega se predviđa slab uspjeh na novim parlamentarnim
izborima raspisanima za sredinu oktobra. Prema mišljenju Washingtona,
Karadžida treba definitivno neutralizirati.
Devetog augusta 1997. Miloševid je ponovno primio Holbrooka u Bijelom
dvoru. Pridružio im se Krajišnik. Bez otezanja Holbrooke podnosi kopiju
Karadžidevog intervjua dvojici najviših srpskih dužnosnika, koji mu priznaju
očito kršenje odredaba dogovora od 18. jula 1996. „Takvi postupci
povedavaju izglede za vojnom akcijom kako bi se Karadžida izvelo pred
Sud", upozorava ih Amerikanac. Ali Miloševid prijeti: „Ako vi budete
djelovali, to de biti velika nesreda za sve. Vaš de se narod kajati." Holbrooke
traži jamstvo da de se Karadžid izričito pridržavati prošlogodišnjih
dogovora.82
„Karadžid bi mogao biti uhiden ako se ne bude držao daleko od
bosansko-srpske politike", izjavljuje Holbrooke na odlasku sa sastanka.
Bijela kuda podiže ton nekoliko
79 Naudet Jean-Baptiste, Radovan Karadžid, les secrets d'une traaue
(Radovan Karadžid, tajne jedne hajke), Le Nouvel Observateur, br. 1951, 28.
marta 2002.
80 Masse Jacques, Nos chers criminels de guerre (Naši dragi ratni zločinci),
Flammarion, 2006., str. 136.
81 Prema javnim izjavama Biljane Plavšid s početka augusta 1997. Također i
prema razgovoru s Miloradom Bjelicom u tjedniku Slobodna Bosna,
Sarajevo, 8. jula 2004, str. 23-24.
danaposlije. Prema njezinu glasnogovorniku Radovan Karadžid, odgovoran
za „je-dan od najgorih genocida nakon holokausta", ne smije više igrati
nikakvu po-litičku ulogu u Bosni. Četrnaestog augusta 1997. u posjetu
Palama američki general Wesley Clark, zapovjednik savezničkih snaga u
Europi (SACEUR83
), javno savjetuje optuženome da se preda. I dodaje:
„Karadžidevi dani na slo-bodi su odbrojani."
Gledana izvana, ova čudna komunikacija između Karadžida i Amerikanaca
preko medija, ostavlja dojam da se međunarodna zajednica trgnula. Louise
Arbour želi vjerovati u mogudnost uhidenja bjegunca. General Clark, s kojim
se sastaje 27. augusta, razbija sve njezine nade: „Ako Karadžid bude izručen
Hagu, on de tamo odati da je u Daytonu sklopljen sporazum s Warrenom
Cristopherom (američkim državnim tajnikom; op. a.) da ga nede prepustiti
Hagu." Zaprepaštena, Arbour pita je li to istina. Američki general niječe ne
objašnjavajudi što bi moglo navesti Karadžida na takve tvrdnje.84
Tokom cijelog susreta novi SACEUR pokazuje svoju nesklonost da snage
NATO-a u Bosni igraju ulogu pomagača pravosuđa. Tvrdi da nastavak
uhidenja izaziva opasnost da pokrene „tredi svjetski rat", da izazove „široku
kampanju, terora, nereda, prijetnji čija bi meta bili i civili i međunarodni
predstavnici". I upozorava: „Mi ne možemo sebi dopustiti da uništimo
Dayton." Arbour ga podsjeda da je „tredi svjetski rat" ved bio najavljen prije
prvog uhidenja, u julu. Ona naglašava da ta uhidenja nisu važna samo za
Sud, nego i za mir opdenito. Louise Arbour daleko je od pomisli da se velike
sile spremaju izvudi Karadžida iz Bosne kako bi ga sklonile od
međunarodnog suda.
U septembru 1997. mjesec dana prije parlamentarnih izbora u Bosni i
Hercegovini, vojni ataše pri ruskoj ambasadi u Beogradu, agent GRU,85
traži
susret s Radovanom Karadžidem u jednom manastiru kako bi mu ponudio
azil u Rusiji. On nagovara jednu od svojih veza, Petra Salapuru, pukovnika
vojske bosanskih Srba, koji je bio pobočnik Ratka Mladida u vrijeme
Srebrenice, da prenese tu poruku Karadžidevoj obitelji. I Amerikanci
nastavljaju pregovore. Nakon što su odstranili Gourmelona, tražili su od
Coddvja Shareara, šogora pomodnika državnog tajnika Stroba Talbotta, da
sada on preuzme ulogu mamca za Karadžida. Od ljeta, on ga pokušava
nagovoriti da promijeni svoju odluku i prihvati ponudu koju mu je u maju
prenijela Madeleine Albright -da napusti Bosnu. Do posljednjeg je susreta
došlo 14. oktobra 1997., na dan izbora u Bosni. Karadžid leti zatim preko
Srbije i Crne Gore, ne u Rusiju, nego u Bjelorusiju, vojnim avionom koji je
unajmio Boris Jeljcin.
Karadžidu se nimalo ne sviđa ovo izgnanstvo u Lukašenkovu zemlju.
Početkom 1998. pakira kovčege i vrada se u Bosnu. Francuskoj nije
nepoznat ni bijeg u Bjelorusiju ni povratak bjegunca u zemlju. Drugog aprila
1998. francuski i talijanski kontingenti NATO-a, na službi u sektoru Pale, oko
četiristo ljudi uz blindirana vozila i helikoptere, zauzimaju tvornicu Famos u
kojoj je Karadžid imao svoj ured. Rezultat upada je zapljena oružja. Karadžid
shvada da se više nede modi, kao prije svojeg egzila, ponovno nastaniti u
svojem sjedištu na Palama i kretati se pred očima sviju od ureda do svoje
vile. Francuzi se boje kritike medija ako otkriju da je Karadžidu još uvijek
dopušteno slobodno šetati zemljom natopljenom krvlju njegovih žrtava. Od
tada bjegunac postaje oprezan. Više se gotovo i ne služi telefonom. Sto je
više mogude izbjegava Pale, gdje dolazi samo u kratke posjete obitelji.
Povlači se u teško dostupna područja srpskog entiteta u Bosni, blizu granice
sa Crnom Gorom i Srbijom, gdje nije u opasnosti da se susretne s
novinarima.
„Savjetovali su mu da se sakrije", objašnjava mnogo godina poslije jedan od
njegovih bliskih prijatelja. „Prvih godina on je čvrsto vjerovao u sklopljeni
dogovor. Živio je udobno u svojem domu na Palama. Odlazio je redovito u
Predsjedništvo (u Banja Luku, na drugi kraj zemlje; op. a.). Često je susretao
NATO-ove vojnike
82 Holbrooke Richard, ibid. str. 355.
83 Skradeno od Supreme Allied Commander Europe; vrhovni zapovjednik
NATO-snaga u Europi, (op. ur.)
84 U Daytonu, 2. novembra 1995. Warren Christopher i Slobodan Miloševid
razgovarali su o udaljavanju Karadžida i Mladida.
85 Radi se o Glavnoj obavještajna uprava Ruske Federacije -Glavnoje
Razvedovatel'noje Upravlenie -(GRU). (op. ur.)
koji ga nikada nisu pokušali uhititi. Čak i kad je putovao izvan Pala, nisu
nikada pokušali zaustaviti njegov auto. (...) Uvjeren sam da on i dalje živi
normalno u jednoj od zemalja s kojima je sklopio ugovor. Ali najteže mu je
biti odvojen od obitelji", priča Božidar Vučurevid, jedan od Ka-radžidevih
suradnika.86
Desetog aprila, članak u listu Le Monde, koji su „namjestile"
francuske tajne službe, otkriva da je Karadžid navodno našao utočište „u
jednoj od istočnih zemalja koja bi mogla biti Bjelorusija". Informacija je
zastarjela, ali omogudava Francuzima da se opravdaju.
Članak u Le Mondeu dovodi u nezgodan položaj Amerikance. Francuzi nisu
nimalo zadovoljni Karadžidevim povratkom u njihov sektor, a Amerikanci su
se uspjeli riješiti Mladida koji je još uvijek u izbjeglištvu u Srbiji. Amerikanci
se boje da de Pariz otkriti zakulisne dogovore. Pariz rado optužuje
Washington da se opire Karadžidevu uhidenju. I Francuzi to povjeravaju
Louise Arbour pri jednom susretu početkom 1999.: „Upravo su Amerikanci
zahtijevali da Karadžid ne bude uhiden." Da bi odgovorili Francuze od
iznošenja novih otkrida, napadaju uoči posjeta francuskog ministra obrane
Alai-na Richarda Washingtonu.
Dvadeset tredeg aprila 1998. Washington Post naslovljuje: „Tajni sastanak
omogudava Karadžidu da izbjegne uhidenje, jedan je Francuz navodno
izazvao neuspjeh misije." Prošlogodišnja afera Gourmelon objavljuje se na
sva zvona, u obnovljenoj verziji. Jer „detaljan plan Karadžideva uhidenja,
uključujudi i informacije, mape, grafikone i operativne podatke u obliku
male narančaste knjižice debljine 1,5 cm", kao što je opisao Jeffrev Smith,
čista su fikcija, Cilj operacije Amber Star nije nikada bilo uhidenje Karadžida,
a Gourmelo-nova povjeravanja nisu se smatrala izdajom jer nije bio pozvan
da napusti Bosnu, gdje je ostao do decembra 1997. Ali američki su
dužnosnici dobro pazili da to ne spomenu novinaru Washington Posta.
Manipuliranje aferom Gourmelon pogodilo je cilj. Ako je Karadžid još uvijek
na slobodi, to je zbog krivnje Francuza. U očima široke javnosti, Francuzi od
sada snose najvedu odgovornost za neuhidenje Karadžida. Prema tome,
anglosaksonski tisak ne prestaje sumnjičiti Francuze za šurovanje sa Srbima,
optuživati dvoličnost i nedostatak pouzdanosti Francuza koji „puštaju da se
po njihovou sektoru nesmetano kredu ratni zločinci".87
Ovakvo viđenje, koje
odolijeva vremenu, vradat de se svaki put kad treba poslužiti kao protuteža
glasinama o tajnom paktu između Karadžida i Amerikanaca, koje krišom
počinju puštati u medije srodnici optuženoga. Suparništvo između Francuza
i Amerikanaca, kao među zapadnim službama, ponekad stvarno, ponekad
prividno, spriječit de kroz više od deset godina da istina iziđe na vidjelo i
služit de kao alibi za izostajenje rezultata. Tijekom deset godina, Amerikanci
de vikati na sav glas da ne mogu s Francuzima dijeliti nikakvu informaciju o
ratnim zločincima kako bi opravdali Karadžidev bijeg koji se nastavlja.
Zapravo, ni Francuzi ni Amerikanci niti njihovi saveznici nisu bili spremni
preuzeti vođenje operacije koja se tada smatrala previše rizičnom.
Karadžid, bogati i utjecajni bjegunac
Svi napori koje je Washington poduzeo od proljeda 1996. propali su
Ka-radžidevim povratkom u Bosnu. Začudo, Sjedinjene Američke Države i
njihovi saveznici nisu osigurali način da zadrže Karadžida izvan Bosne. Na taj
način mu dopuštaju da se vrati. Pa ipak, počevši od njegova povratka iz
Bjeloru-sije, Karadžid, optužen prije skoro tri godine, počinje živjeti u
tajnosti. Čini se da od tada poštuje uvjete iz svoje izjave iz jula 1996. i
zadovoljava se objavljivanjem knjiga kao jedinim javnim uzimanjem riječi.
Ali privid i u tome vara. Ako Karadžid ne drži više u svojim rukama sudbinu
Bosne, on i dalje utječe na poslove srpskog entiteta. Zapadnjaci ne mogu to
ne znati i čini se da se tome prilagođavaju. Postupni prestanak opasnosti za
NATO
86 Razgovor s Božidarom Vučurevidem, Slobodna Bosna, Sarajevo, 21.
decembra 2006., str. 36. -37.
87 Prosrpski stavovi francuskih vlasti, za koje su stalno optuživane, ne mogu
opravdati to nepovjerenje jer takve stavove uvelike dijele i britanske vlasti.
Za razliku od Francuske, više knjiga je posvedeno blagosti, dapače
suučesništvu visokih britanskih dužnosnika u odnosu na Miloševidev režim.
Zadnje objavljeno djelo: Hodge Carole, Britain and the Balkans, 1991 until
the Present, Routledge, London, New York, 2006.
ove trupe i za proces mira, koji je neko uhidenje moglo izazvati prvih
mjeseci, dapače, prvih godina nakon rata, nije doveo do promjene
strategije.
Upozoren da mora postati nevidljiv, Karadžid se dosađuje u svojim brdi-Ima,
daleko od bliskih ljudi. Sve češde prelazi na drugu stranu granice gdje lima
mnogo saveznika i gdje je i dalje vrlo popularan. U Crnoj Gori, njegovoj
rodnoj zemlji, gdje još živi njegova majka i najvedi dio njegove rodbine, još
uvijek nailazi na susretljivost vlasti. Uz to, lokalno svedenstvo iskazuje mu
svesrdno poštovanje i uvijek je spremno prihvatiti ga u svojim nedostupnim
manastirima u Crnoj Gori, kao i u Srbiji. Upravo pred silnom gomilom !
crkvenih dostojanstvenika i uzvanika, Karadžid je 1997. u crnogorskom
manastiru Oštrog, proslavio krštenje svojeg prvog unuka. Jednako je
siguran i | u Srbiji. Miloševideve tajne službe, koje su nadživjele izvlaštenje
svojeg šefa, pružaju mu dragocjenu pomod. Tako Karadžid može redovito
odlaziti u Beograd i prisustvovati rođenju drugog unuka početkom augusta
2002. Posvuda i se može osloniti na mrežu odanih ljudi koja čini njegovu
tjelesnu stražu, rukovodi njegovom zaštitom i njegovim putovanjima. Ali ta
je operacija skupa. Pogotovo otkad je napustio Pale, stoji stotine hiljada
eura godišnje, prema zapadnim službama.
Karadžid crpi iz blagajne Republike Srpske, srpskog entiteta u Bosni. Između
1998. i 1999. stavljeno mu je na raspolaganje više miliona eura. Slobodan
Miloševid mašio se za džep i pribavio mu milion eura. U martu 1998.,
upravo nakon Karadžideva povratka u Bosnu, Momčilo Krajišnik, jedan od
njegovih bivših glavnih pomagača, traži, u pismu upudenom Nikoli
Šainovidu, tada Miloševidevu zamjeniku premijera, milion eura kao udio u
„sudskoj zaštiti" Radovana Karadžida pred „samoproglašenim sudom" u
Hagu. Sljededeg mjeseca, Beogradska banka, bivša banka Slobodana
Miloševida kojom upravlja njegova vjerna prijateljica Borka Vučid, upladuje
taj iznos u obliku zajma namijenjenog „obnovi srpskog Sarajeva"
Komercijalnoj banci „srpskog
Sarajeva", na ruke Karadžideva bivšeg ministra pravde Momčila Mandida.88
Novac nikada nede biti vraden ni upladen za rekonstrukciju dijela Sarajeva
koji je ostao pod srpskom kontrolom. U dogovoru s predsjednikom Vlade
Republike Srpske, iznos je prebačen za zaštitu bjegunca.
Cijela mreža javnih poduzeda usmjerava dio svojih prihoda u Karadžide-vu
korist. Privatna su poduzeda isto tako morala dati svoj prilog, ponekad
silom, prinuđena pladenicima iz Karadžideve zaštidene mreže, pod
izgovorom da su, zahvaljujudi pokroviteljstvu bivšeg vode za vrijeme rata
mogli (nedopušteno) nagomilati svoj kapital. Njegov prijatelj Dragomir
Kojid, bivši šef njegove policije, bio je jedan od glavnih davatelja. On tada
upravlja Unipakom, poduzedem za razminiranje koje je nagomilalo milione
dolara ugovorima o podzakupu s Roncom, američkim poduzedem iz
Virginije, specijaliziranimza humanitarne operacije razminiravanja, a koje je
subvencionirao State Department, i s grčkim poduzedem kao što je IMI koje
se koristilo europskim subvencijama.89
Čini se da ovo kolanje novca nije privuklo pozornost međunarodnih
usta-nova koje su toj zemlji donosile sredstva neposredno nakon rata, i koje
su mo-rale strogo nadzirati ne samo političke vlasti nego i kretanje i
upotrebu državnog novca. Velike sile, tako spremne neutralizirati
Karadžidev utjecaj nakon mirovnih sporazuma, nimalo se nisu začudile
vidjevši kako bliski suradnici Radovana Karadžida nadziru najvedi dio
ekonomske modi srpskog entiteta u Bosni. Tek su se 2003., osam godina
nakon njegove optužbe, zapadnjaci poče-li zanimati za mrežu financijske
podrške Radovanu Karadžidu. Ali bjegunac i dalje nastavlja dobivati
mirovinu predsjednika srpskog entiteta koji je osnovao i kojim je upravljao
za vrijeme etničkog čišdenja. I nitko mu ne osporava taj iznos. Međutim,
središnji mirovinski fond izračunao je njegove godišnje prihode na temelju
položaja u službi od 6. aprila 1992. do 10. novembra 2001, iako ga je 1996.
na položaju predsjednika
88 Momčila Krajišnika je 2006. ICTY osudio na dvadeset i sedam godina
zatvora zbog zločina protiv čovječnosti u Bosni. Nikoli Šainoviču sudi se
pred ICTY-em za zločine protiv čovječnosti na Kosovu, a Momčila Mandida
je bosansko pravosuđe optužilo za zločine protiv čovječnosti. 89 Dragomir
Kojid de se tek od sredine 2003. pojaviti na popisu osoba osumnjičenih da
financiraju Karadžidev bijeg, a kojima je zabranjen ulazak u Europsku uniju i
u SAD. Prije toga, Kojidevu učinkovitost u operacijama razminiranja okolice
Sarajeva više su puta pozdravljali predstavnici međunarodne zajednice, koji
su zaboravljali da su Kojid i njegovi ljudi sami sudjelovali u miniranju kako bi
održali opsadu bosanske prijestolnice.
srpskog entiteta zamijenila Biljana Plavšid. Karadžid nije nikad nestao iz
službenih popisa: njegovi administrativni dokumenti redovito se ažuriraju, a
liječnička komora izdaje mu svake godine profesionalnu iskaznicu.
Konačno, za svih ovih dvanaest godina bijega Karadžid nije nikada prestao
utjecati na politički i ekonomski život srpskog entiteta u Bosni. „Nemojte
zamišljati da se on skriva u nekoj rupi kao Sadam Husein. On se slobodno
krede, piše, viđa svoju obitelj", često nas podsjeda Carla del Ponte ne
otkrivajudi da on ima vremena čak i za primanje svojih ljubavnica. Nakon
povratka u Bosnu bjegunac se prestao služiti telefonom. Od tada sa svojim
bližnjima komunicira porukama ili pismima. Njegova brojna pisma koja je
NATO uhvatio svjedoče o Karadžidevoj djelatnosti na svim područjima. On
komentira političke događaje i aktualnosti, savjetuje financijske operacije i
kupovanje zemljišta, raspravlja o održavanju obiteljskog imutka, prenosi
političke smjernice, daje zapovijedi u vezi sa svojom obranom. Čini se da je
Karadžid prvih godina ozbiljno sumnjao u svoju nekažnjivost, tako da se
bavio pripremanjem svoje obrane i osiguravanjem da na njoj rade
međunarodni odvjetnici i da za to budu pladeni. Pisma pokazuju da nema
nikakvih teškoda u komuniciranju s bliskim osobama i da je nastavio
održavati izravne kontakte sa svojom obitelji. Svakog januara, na dan
svojega krštenja, sastaje se sa svojima. Mnoga od tih pisama omoguduju da
se upoznaju njegove navike i da se predvide neka njegova premještanja.
Ona su također mogla dovesti do njegova hvatanja. Ali, svaki put kad se
neki kontingent NATO-a domogao dokumenata, predao bi
ih svojim nacionalnim vlastima, koje bi ih proglasile tajnama obrane. ICTY je
dobio samo vrlo mali dio, nekoliko godina poslije, kad informacije što su ih
sadržavala nisu više imale nikakve vrijednosti. Ujesen 2005., kad je Carla del
Ponte prijetila da de otkriti istinu o hajki na Karadžida, iznenadno joj je
dostavljeno desetak fascikala koji su sadržavali pisma i druge osobne
dokumente što su pripadali bjeguncu. Ti su dokumenti naknadno objasnili
funkcioniranje mreža Karadžideve zaštite.
Nova i posljednja smrtonosna kampanja Slobodana Miloševida na Kosovu u
ljeto 1998. odvrada pažnju s Bosne i Hercegovine. NATO se sprema
intervenirati protiv Miloševidevih snaga i više se ne nastoji čak niti
pretvarati da hvata Radovana Karadžida. Očajna, Louise Arbour odlučuje,
samo nekoliko tjedana nakon što je optužila Slobodana Miloševida,
pokušati uvjeriti Karadžida da se preda. Ona zadužuje člana svojeg ureda,
Amerikanca Paula Nella, da stupi u kontakt s Radovanom Karadžidem. Došlo
je do nekoliko tajnih susreta, ali bez rezultata. Događali su se između
Trebinja i Bilede, u blizini jezera, zatim zapadnije, u manastiru na putu koji
vodi u Stolac, zatim u području Foča -Višegrad, u hotelu u blizini Kule Banje
i, napokon, u Crnoj Gori, na visovima planine Žabljak. Pri svakom
premještanju, istražitelju su povezali oči, njegovi pratioci mijenjaju rute i
nekoliko puta mijenjaju vozilo. Za vrijeme njihova posljednjeg susreta,
Radovan Karadžid ponovno podsjeda na sporazum s Richardom
Holbrookeom, iz novembra 1995. U izvještaju o svojoj misiji Paul Nell
sažima Karadžideve riječi: „Malo prije Daytona, američki diplomat mu je
obedao da nikada nede biti uhiden ako se bude držao postrani."
Ured Louise Arbour traži od NATO-ova zapovjednika u Bosni, generala
Meigsa, da se dogovore o načinima Karadžideva prebacivanja u Hag. On
javlja da treba dobiti zeleno svjetlo osobno od Clintona prije nego što se
poduzme bilo kakva akcija koja uključuje Karadžida. Louise Arbour napušta
svoje mjesto povjeravajudi taj projekt Carli del Ponte koja je stigla u Hag 14.
septembra 1999.
Sretna je okolnost što je nova tužiteljica Švicarka, a Karadžid je razmatrao
mogudnost da se preda baš u Švicarsku. Optuženik ne želi izgledati kao
kukavica i traži da njegova predaja bude prikazana kao uhidenje. No, nema
nimalo povjerenja u NATO i boji se za svoj život. Za vrijeme posljednjeg
susreta s izaslanikom Louise Arbour, početkom septembra 1999., Karadžid
do u potankosti raspravlja o načinu svoje predaje. Ponovno traži da početak
suđenja čeka u kudnom pritvoru i tristo hiljada njemačkih maraka kako bi
osigurao svoju zaštitu. Nova tužiteljica željela bi iskoristiti sljededi susret,
ako se bude održavao u Bosni, da ga prijetnjom neposrednog uhidenja
prisili na predaju. Dvadeset drugog septembra 1999. ona traži pomod
generala Meigsa koji potvrđuje da je potrebna Clintonova suglasnost za bilo
kakvu akciju protiv Radovana Karadžida ako se događa u američkom
sektoru. General Meigs, međutim, preporučuje da se savjetuju s Parizom
jer de Karadžid vjerovatno biti u francuskom sektoru. Carla del Ponte
primljena je 29. februara 2000. u Elizejskoj palači. Chirac bez okolišanja
optužuje Amerikance da priječe Karadžide-vo uhidenje. Kao dokaz kaže da
je Francuska ,,u prošlosti poticala Amerikance da djeluju", ali oni nisu makli
ni prstom. Chirac priznaje da je uvjeren da je nekakav sporazum sklopljen u
vrijeme dejtonskih pregovora, ali da nema čvrstog dokaza. Dvadeset tredeg
marta 2000. Carla Del Ponte otvoreno postavlja to pitanje Wesleyju Clarku,
zapovjedniku savezničkih snaga u Europi (SACEUR). Američki general to
poriče i optužuje Chiraca da se sporazumio s Karadžidem i Mladidem kako
bi, uoči ceremonije potpisivanja mirovnih sporazuma u Parizu, postigao
oslobađanje francuskih pilota, koji su od augusta 1995. u srpskom
zarobljeništvu. On dodaje da je francusko protivljenje motivirano i
ekonomskim interesima Francuske u Srbiji i u Rusiji. Ali ponavlja da je
potrebno Clintonovo zeleno svjetlo. Da bi ipak dokazao kako su Chira-cove
optužbe protiv Amerikanaca neosnovane, general Wesley Clark traži od
Pariza da naredi francuskim trupama da što prije uhite Radovana Karadžida.
U pismu od 24. marta 2000. naslovljenom na zapovjednika francuskog
Glavnog stožera generala Jean-Pierrea Kelchea, koje je on odmah dostavio
Carli del Ponte, piše: „Nakon naših rasprava i u želji da razjasnim svoje
namjere, ja vas ovim pismom ovlašdujem da poduzmete sve akcije
potrebne za hvatanje Radovana Karadžida čim vaše snage budu mogle to
izvršiti, na temelju optužnice ICTY-a, podignute protiv njega. Bio bih vam
zahvalan da me obavještavate u skladu s procedurom." To je samo
uzaludan pokušaj, i Clark to zna. Washington objašnjava: „Francuzi imaju u
Karadžidevoj okolini vezu, jednog od njegovih tjelesnih čuvara. Ako zatraže
pomod SAD-a, mi demo im je dati, ali istina je da Francuzi ne žele našu
pomod. Oni nastoje postidi Karadžidevu predaju." Karadžid je, u
međuvremenu, prekinuo sve kontakte s Paulom Nellom, izaslanikom
tužiteljičina ureda. To je bio posljednji susret s nekim predstavnikom
ICTY-a.
Pasivnost velikih sila za vrijeme sukoba dovela je do mnogih prljavih
nagodbi koje de, kad se jednom vrati mir, dovesti do novih. Jučerašnja
nemod rađa današnju nemod, zatvarajudi političare u zatvoreni krug iz kojeg
nastoje izadi neprestano se opravdavajudi. Svaka velika sila ima svoje
vlastite dugove uz one koje dijele sve zajedno. Amerikanci i Francuzi
uzaludno prebacuju krivnju jedni ne druge dok sporazumno nastoje
ograničiti djelovanje pravosuđa kako bi prikrili svoje prijašnje postupke.
Francuska nije nikada željela otkloniti sumnju s okolnosti oslobađanja pilota
12. decembra 1995., dva dana prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma u
salonu Elizejske palače u Parizu. Frederic Chiffot i Jose Souvignet sudjelovali
su u NATO-ovoj operaciji protiv srpskih položaja u Bosni kad je 30. augusta
1995. srušen njihov Mirage. Pronašli su ih seljaci, predali ljudima Ratka
Mladida i njegovoj službi osiguranja. Radovan Karadžid, dakle, nije bio u
poziciji da se cjenka. Izaslanici Jacquesa Chiraca ili francuskih službi, bivši
prefekt Jean-Charles Marchiani, general u mirovini Pierre-Marie Gallois i
drugi, shvatili su to nakon što su tjednima s njime vodili pregovore za
vrijeme kojih je tražio prestanak progona pred ICTY. Pariz je konačno tražio
od Beograda, uz prijateljsko posredovanje Moskve, da nagovori Mladida da
pusti dva časnika. Prema nizu telefonskih razgovora, koji su prisluškivani u
to vrijeme, a izneseni krajem juna 2003. na suđenju Miloševidu, i Ratko
Mladid je pokušao pregovarati o svojem neka-žnjavanju u zamjenu za
oslobađanje pilota. U telefonskim razgovorima iz decembra 1995. među
srpskim rukovodiocima spominju se Chiracova obeda-uja. Komandant
Generalštaba Armije, Momčilo Perišid, rekao je 9. decembra navečer
Zoranu Lilidu, predsjedniku Federacije Srbije i Crne Gore, da Mladid, u
zamjenu za pilote, traži „čvrsta jamstva da nede biti izručen Sudu". Lilid se
čudi jer su mu „svi -Chirac, Miloševid, Perišid i sam Lilid -dali svoju ri-ječ". U
telefonskom razgovoru s Lilidem, nekoliko trenutaka poslije, Miloševid
odobrava Mladideve zahtjeve i sugerira svojem sugovorniku da mu izda
pisa-no jamstvo. Ne čekajudi, Lilid obavještava Perišida i naglašava da de
Mladid dobiti „pisani dokument, a uz to i riječ predsjednika Miloševida i
Chiraca". Iste večeri 11. decembra 1995. Miloševideva supruga Mira
Markovid poziva Mladideva šefa Štaba Rajka Banduku: „Ne dolazi u obzir da
Mladid ode u Hag, nema nikakva razloga da piloti ne budu razmijenjeni pod
tim uvjetom." Za-tim izjavljuje da, kad Mladid dobije jamstva, piloti moraju
biti predani Francuzima. Pariz je to uvijek poricao. Pri susretu s Carlom del
Ponte u Elizejskoj palači 25. juna 2003. Jacques Chirac izričito kaže da
Francuska nije nikad pregovarala o oslobađanju svojih pilota u zamjenu za
Mladidevu propusnicu. „Znam ja tu priču, to pričaju onaj razbojnik
(Jean-Charles; op. a.) Marchiani i (Charles; op. a.) Pasqua, a bio je i neki Rus
(Arkadij Gajdamak; op. a.) u toj
priči. No bio sam bijesan i tražili smo bezuvjetno oslobađanje pilota!"
uzviknuo je tada Chirac.
Hajka na Mladida
Nakon završetka NATO-ove intervencije na Kosovu u proljede 1999. zapadni
dužnosnici obnavljaju svoja obedanja da de poštivati zahtjeve pravosuđa,
ali, iza kulisa, ne mijenjaju svoju politiku odbijanja. U februaru 2000. za
vrijeme jednog posjeta Nizozemskoj Jacques Chirac ponovno potvrđuje
„odlučnost Francuske da učini sve kako bi pomogla u uhidenju traženih
osoba, a osobito onoga koji utjelovljuje etničko čišdenje u njegovu
najgnusnijem obliku, tj. Radovana Karadžida". Wesley Clark u aprilu
pojačava ton: „Karadžidevo je uhidenje pitanje dana." A George Tenet, šef
CIA-e, pri susretu s Carlom del Ponte 26. septembra u Langlayu, dodaje: „Ja
takve ljude progonim diljem svijeta. Zašto se ne uspijeva uhititi ni Bin
Ladena? Trebalo nam je sedam dana da uhvatimo Noriegu s dvadeset
hiljada marinaca u zemlji koja je bila naša... Karadžid je moj prioritet broj
jedan. On je u središtu svih naših napora. To je jedna od najtežih operacija.
On nikada ne razgovara telefonski, ne potpisuje nikada dokumente (sic).
Međutim, ako Miloševida svrgnu s vlasti, svi de štakori napustiti brod." U
maju 2001., na novom sastanku nakon američkih izbora, George Tenet
ponavlja: „Za Bushovu administraciju, kao i za CIA-u, Karadžid i Mladid
spadaju u najviše prioritete." Zatim naglašava i ne sumnjajudi što de se
dogoditi 11. septembra: „Karadžid je za mene važniji od Mladida i važniji od
Bin Ladena." Britanski premijer isto tako uvjerava Carlu del Ponte u svoju
podršku. U pismu datiranom 19. decembra 2001. Tonv Blair piše: „Naročito
me zabrinjava činjenica da Karadžid i Mladid još uvijek nisu uhideni. Mi smo
jasno ukazali Koštunici (predsjedniku Srbije i Grne Gore, u vrijeme njegova
posjeta Velikoj Britaniji, potkraj novembra, op. a.) da njihova sloboda
otežava stabilizaciju situacije u Bosni. Mi smo suočili vlasti s informacijama
koje pokazuju da elementi Jugoslavenske armije osiguravaju Mladidevu
zaštitu. I dalje demo ustrajati u tome."
Nakon što je u oktobru 2000. svrgnut s vlasti, Slobodana Miloševida izručio
je Hagu 28. juna 2000. srpski premijer Zoran Đinđid. Taj preokret kao da
najavljuje mogude otvaranje. Bjegunci koji su našli utočište u Srbiji sad su
ved na dohvat ruci pravde. To barem vjeruje Carla del Ponte koja odlučuje
pokušati nagovoriti srbijansku vladu da uhiti Ratka Mladida koji se javno
pokazuje u Beogradu.
Nakon odlaska iz Bosne u martu 1997. Mladid živi u Srbiji pod zaštitom
najviših državnih vlasti. Slobodan Miloševid gaji veliko divljenje prema
krvoločnome generalu. Uoči njegove smrti u Hagu, u martu 2006., rekao je
svojim zatvorskim drugovima: „Ratko Mladid je veliki zapovjednik, pravi
džentlmen." Njegov nasljednik Vojislav Koštunica, izabran u oktobru 2000.,
ne mijenja strukture. Pedesetak najvjernijih Mladidevih članova osiguranja
slijedilo ga je u Srbiju. Nastanili su se u vojarni na Topčideru, u srpskoj
prijestolnici. Beogradska armija osigurava im logistiku, putovanja, nadzor.
Ratko Mladid živi u svojoj beogradskoj vili, u Ulici Blagoja Parovida 11-7A, u
rezidencijalnoj četvrti Banovo Brdo gdje je vojska izgradila kude za svoje
visoke časnike. Kad u aprilu 1999. NATO pokrede operaciju bombardiranja
Savezničke snage, ciljaju se ponajprije vojne infrastrukture i postrojenja.
Mete su gađane sve do Beograda. Ratko Mladid preselio se odmah u
unutrašnjost. U početku boravi u odmaralištu Stragarima, blizu gradida
Topole, zatim se preselio u drugo vojno odmaralište, u Rajcu blizu Valjeva.
Nakon što su završila ratna djelovanja, Ratko Mladid provodi vrijeme
između Beograda i unutrašnjosti. Često je gost generala Živanovida, svojeg
prijatelja koji je zapovijedao Drinskim korpusom do jutra kad je započeo
genocid u Srebrenici, a koji ima kudu u blizini Gornjeg Milanovca. Redovito
odlazi u područje Valjeva gdje boravi kod drugih srpskih generala i kod
generala Petra Gračanina, bivšeg ministra, prijatelja obitelji Miloševid i
savjetnika u sjeni svih usporednih mreža. Upravo u tu pokrajinu u središtu
Srbije, povukao se na nekoliko tjedana u vrijeme izručivanja Slobodana
Miloševida ICTY-u., 28. juna 2001. Nakon što ga je predsjednik države
Vojislav Koštunica uvjerio da nede biti predan Hagu, Mladid se konačno
vratio u Beograd. Iz budžeta Vojske Republike Srpske pronevjereno je 75
000 konvertibilnih maraka, valute Bosne i Hercegovine (oko 36 000 eura),
kako bi mu se kupio automobil koja de on zatim darovati sinu.
Kad se Mladid u proljede 2001., a zatim 2002. liječio u Vojnoj bolnici u
Beogradu, nije se koristio podzemnim ulazom na razini garaža, nego je
ulazio na glavna vrata. Isto tako, Mladid se pokazuje i na vjenčanju svojeg
sina Darka, a nazoči i svečanostima u Domu Armije, smještenom u srcu
Beograda. Obilazi restorane u svojoj četvrti, ide na nogometne utakmice.
Beograđani ga redovito susredu. Njegovo često pojavljivanje predstavlja
izrugivanje međunarodnoj zajednici. Snage NATO-a poslane u susjednu
Bosnu i Hercegovinu ne mogu djelovati u Srbiji, čak i kad bi htjele. Na taj
način mogu otkloniti ponudu Zorana Đinđida Carli del Ponte 28. juna 2001.
Srpski premijer koji sredinom popodneva telefonira tužiteljici da je
obavijesti o izručenju Slobodana Miloševida na Sud, predlaže joj da u isti
mah isporuči Mladida. „Ako NATO može djelovati bez odgode, u roku od
četiri sata", sugerira on. Mladid je tada kod kude u Beogradu.
Mladid ubrzo postaje razlog neslaganja između Vojislava Koštunice,
pred-sjednika Savezne Države Srbije i Crne Gore, i Zorana Đinđida, srpskog
premijera. Đinđid zna da njegova zemlja nede nadi svoje mjesto na
međunarodnoj sceni ako daje utočište najodgovornijem za pokolj u
Srebrenici, kojega traži međunarodno pravosuđe. Ved prije nego što je
izručio Miloševida Hagu, on traži od Koštunice da ukine zaštitu odobrenu
Mladidu koju financira savezni budžet te da ga umirovi.
Mladid nije nikada prestao biti aktivan časnik jugoslavenske vojske, čak ni u
vrijeme najžešdeg etničkog čišdenja. Za vrijeme rata kad je zapovijedao
vojskom bosanskih Srba i činilo se da ovisi o samoproglašenom
predsjedniku bosanskih Srba Radovanu Karadžidu, Mladid je ostao pod
pokroviteljstvom Beograda. Svako od njegovih unapređenja, poput onog od
16. juna 1994. koje mu je pribavilo tredu generalsku zvjezdicu, doneseno je
odlukom potpisanom rukom predsjednika Savezne Države Srbije i Crne
Gore. Mladid je i dalje pripadao jugoslavenskoj vojsci, samo je dodijeljen
Srbima u Bosni, kao i gotovo svi kadrovi njegove vojske koji su sijali smrt u
Bosni. Sedam godina poslije, 16. juna 2001., ponovno predsjednik države
Vojislav Koštunica potpisuje dekret ovlašdujudi njegovo umirovljenje i
povlačenje njegova dosjea iz službenih registara Vojske Jugoslavije. Ali
Koštunica, koji je to napravio pod pritiskom Đinđida, ne žuri.
Administrativna procedura dovršena je tek godinu dana poslije, 29. maja
2002., nakon novih prijetnji srpskog premijera.
„Zapanjuje spoznaja da Ratko Mladid može i dalje sasvim bezbrižno živjeti u
Beogradu, pod službenom zaštitom Jugoslavenske armije, čiji je i dalje
aktivni časnik", optužuje u novembru 2001. Carla del Ponte u Parizu i u
Washingtonu. I upozorava pred Vijedem sigurnosti 27. novembra: „Ako smo
stvarno odlučni primijeniti zakon protiv onih koji su počinili djela genocida
ili zločine protiv čovječnosti ili terorizma i ako želimo uspostaviti trajnu
stabilnost na Balkanu, jednostavno ne možemo dopustitu Radovanu
Karadžidu i Ratku Mladidu da izbjegnu pravdi i ne možemo konstruktivno
razgovarati o dovršavanja mandata ICTY-a dok njima ne budu suđeno u
Hagu."
Đindid je ved obedao Carli del Ponte da de joj predati Mladida, ali je tražio
malo vremena. „Mladid je u Srbiji i moram dobiti politički konsenzus za
njegovo izručivanje Hagu. A to de biti teško, da ne kažem nemogude.
Koštunica je nerazuman i nede krenuti na Mladida. A uz to, on misli da su
dani ICTY-a i vaši odbrojani." Đinđid zna da bi sudjelovanje srpske policije u
Mladidevu uhidenju izazvala odgovor vojske. On pokušava najprije uvjeriti
Koštunicu da se podčini međunarodnim pravilima i da što prije započne
suradnju s ICTY-em. SAD i dalje uvjetuje svoju ekonomsku pomod tom
suradnjom, o tome ovisi sudbina Srbije. Dvadesetak optuženika koji bježe
od Haga bezbrižno živi u Srbiji. Đinđid se nada da de Koštunica ubrzo pristati
da isporuči sitne ribe, a zatim de se odlučiti isporučiti i Mladida. Ili da de
Mladid, kad ga napusti vojska, otidi iz Srbije.
U januaru 2002. Đindid u New Yorku najavljuje Carli del Ponte svoj plan:
„Tražio sam od Amerikanaca da mi pomognu lokalizirati Mladida, ali oni
kažu da ne znaju gdje se nalazi. Međutim, sklopili smo sporazum s CIA-om.
Ako Mladid bude izvan Srbije, CIA de djelovati. Nebojša Pavkovid (tadašnji
komadant Generalštaba Vojske Jugoslavije; op. a.) poslat de dvije stotine
ljudi i postaviti mu ultimatum: ili napusti Srbiju, ili demo te uhapsiti.
Nadamo se da de otidi. Bit de ga lakše uhapsiti u Republici Srpskoj jer se
tamo ne može, poput Karadžida, osloniti na široku mrežu podrške."
Mladid nema nipošto namjeru predati se ili napustiti Srbiju, gdje se osjeda
na sigurnome. Četvrtog juna 2002. u Beogradu on vlastoručno potpisuje
svoje umirovljenje i imenuje tri opunomodenika za primanje njegove
penzije: suprugu Bosiljku, sina Darka i šefa jedinice zadužene za njegovu
sigurnost. Njegov položaj optuženika u bijegu nimalo ga ne sprečava da
doslovno prati proceduru. U svakoj etapi, Mladid potpisuje svoje zahtjeve,
potvrđuje primitak odluka, ostavlja svoju osobnu adresu. Vojni odjel
zadužen za njegovu sigurnost raspušten je i napušta neko vrijeme vojarnu u
Topčideru. Srpski premijer Zoran Đindid zaprijetio je da de prestati
upladivanje iz Srbije u savezni budžet ako novac bude i dalje upotrebljavan
za financiranje Mladideva bijega. Ali uz Koštuničinu neograničenu punomod,
armija nalazi druge kanale financiranja. Jedinica je odmah ponovno
uspostavljena kao skupina dobrovoljaca, pladenih iz vojnih crnih fondova.
Sljededih dana Mladid u samom srcu Beograda slavi svoj odlazak u mirovinu
u restoranu Doma Armije, nešto niže od Trga Republike, sa suprugom i
starim drugovima. On i dalje posjeduje Bevandu na Banovu brdu. Dvadeset
prvog oktobra 2002. ruča u Miloševom konaku, u četvrti Košutnjak, na 500
metara zračne linije od rezidencije švicarskog veleposlanika gdje Carla del
Ponte razgovara s međunarodnim diplomatima na kraju svojeg posjeta
Beogradu. Dvanaestog marta 2003. premijer Zoran Đindid ubijen je usred
dana pred zgradom srpske vlade. Srpska policija započinje golemu policijsku
akciju. Više od hiljadu osoba pritvoreno je širom zemlje. Vedinom su to
članovi organiziranog kriminala. Ali uhideni su i bivši šef Miloševideve tajne
policije Jovica Stanišid i njegova desna ruka Frenki Šimatovid. Mladid ne želi
riskirati. Sklanja se na Bežanijsku kosu, u predgrađe Beograda, na putu
između središta grada i aerodroma, u kudu jednog generala u mirovini.
Zatim kupuje nekoliko jutara zemlje, između Valjeva i Loznice, nedaleko od
granice s Bosnom, gdje neko vrijeme uzgaja pčele.
Dugo su zapadnjaci odbijali priznati da Mladid potpuno nekažnjeno boravi u
Srbiji. Čak i ako su ga lako mogli susresti u Beogradu. Čak i ako su Zoran
Đinđid i njegovi ministri to rado potvrđivali. Ali, svaki put kad ih je Carla del
Ponte pozivala na djelovanje, oni su zahtijevali opipljive dokaze. Tridesetog
novembra 2001. francuski ministar obrane Alain Richard želedi poštedjeti
predsjednika Koštunicu, unatoč njegovu odbijanju suradnje s ICTY-em, za
vrijeme susreta u Parizu dobacio je Carli del Ponte: „Ako je Mladid doista u
Beogradu, pokažite nam njegovu fotografiju. Moja de zemlja izvršiti pritisak
kad budemo imali pouzdane i provjerljive dokaze." A francuski je ministar
bio upravo primio izvještaj generala Philippea Rondota, zapovjednika speci-
jalnih operacija, koji ne ostavlja više nikakvih sumnji o Mladidevoj
prisutnosti u Srbiji. Krajem 2002. prijestolnice ne mogu više negirati
očigledno. Otad su one prisiljene vršiti pritisak na vlasti koje otvoreno
izbjegavaju zakon, odbijajudi izvršiti međunarodni nalog za uhidenje
generala optuženog za genocid.
„Slučaj Karadžid"
U Bosni i Hercegovini, velike sile ostaju na svojim pozicijama. Početkom
2001. francuske službe tvrde da su lokalizirale Karadžida zahvaljujudi
uređaju GSP-a postavljenom pod automobil jedne od njemu bliskih osoba.
Ali operacija hvatanja poništena je po zapovijedi Jacquesa Chiraca jer bi ona
prisilila francuske komandose da prijeđu u sektor pod američkom
kontrolom. Na čelu međunarodnih snaga u Bosni (SFOR) američki general
Dodson u julu 2001. objašnjava Carli del Ponte: „Nismo više zabrinuti da
demo morati pretrpjeti gubitke jer su naši ljudi ved dobro uvježbani. Ali
Karadžid uživa status junaka, postoji opasnost teške političke krize u slučaju
uhidenja." Unatoč tome što je Srbija izručila Slobodana Miloševida, zapadni
dužnosnici tvrdoglavo traže alternative Karadžidevu uhidenju. Nova
američka administracija nije međutim našla ništa bolje nego da ga nizom
pisama i susreta s njegovom obitelji moli da se preda. Pierre Richard
Prosper, novi američki veleposlanik zadužen za pitanja međunarodnog
pravosuđa, piše 14. decembra 2001. Ljiljani Karadžid da je nagovori da
pozove svojeg supruga na predaju: „Gospođo Karadžid, predaja vašeg
supruga Hagu neizbježna je, ali može izabrati način na koji de tamo otidi.
Bilo bi u interesu vaše obitelji i onih koji je okružuju da se ta predaja vrši u
potpunoj sigurnosti i dostojanstvu, a ne operacijom u kojoj bi on ili drugi
mogli biti ranjeni. Umjesto da uzmiče od Međunarodnog suda, vaš bi se
suprug morao predati i braniti svoj stav pred Sudom. Time bi olakšao i teret
koji pritišde njegovu obitelj i njegove pristaše koji, u protivnom slučaju,
riskiraju posljedice pravnih i financijskih akcija koje de se poduzeti protiv
njih. Isto tako uklonio bi i prepreku razvoju Republike Srpske i omogudio joj
da postane odgovoran i prosperitetan element Bosne i Hercegovine. Želio
bih se susresti s vama da razgovaramo o položaju vašeg supruga. Mogao
bih biti u Bosni
20. ili 21. decembra. Gorljivo vam preporučujem da iskoristite ovu priliku."
Prosper nije uspio dogovoriti sastanak. U januaru 2002. odlazi u Crnu Goru
da bi nagovorio Karadžidevu majku Jovanku. Stara Crnogorka ne dopušta da
joj prodaje maglu. Veleposlanik tada prijeti Luki, bjegunčevu bratu, da de
mu ugroziti poslove. Luka Karadžid posjeduje nekoliko benzinskih crpki i
tvornicu vodnih sokova. Ukidaju mu isporuku goriva, ali on ne popušta.
Zatim i američki general Svlvester, koji preuzima zapovjedništvo SFOR-a,
piše Ljiljani Karadžid savjetujudi joj u interesu bosanskih Srba da nagovori
supruga da se preda. Supruga odgovara generalu Svlvesteru 4. juna 2002.:
„Jedino što međunarodna zajednica može učiniti jest da povuče optužbu." I
naglašava: „Moj je suprug uvijek poštivao svaki gentleman's agreement, što
bi vi morali znati. Također, svi su uvjeti ispunjeni da on postane slobodan
čovjek." Sljededih mjeseci, više zapadnih izaslanika obedava Carli del Ponte
mogudu predaju Karadžida ako se odustane od optužbe za genocid vezan uz
Srebrenicu. Zapadne vlade traže izlaz ali dobro paze da same ne formuliraju
takav zahtjev.
Prema ispovijesti stručnjaka za to područje, u deset godina bila su samo tri
pokušaja Karadžideva uhidenja. Sva tri su objavljena. Do svih je došlo 2002.
godine kad je u Hagu započelo suđenje Miloševidu, kad su velike sile tražile
od ICTY-a da što brže dovrši svoj posao. Prva je operacija započela 28.
februara u Čelebidima, selu nedaleko od Foče, u jugoistočnom dijelu Bosne.
Dva su dana kontingenti NATO-a pretraživali taj sektor. Karadžid nije tamo.
A oni to znaju. Ali su, još jednom, američki časnici s visokim činovima
optužili jednog francuskog vojnika da je potkopao operaciju upozorivši na
vrijeme Karadžida. Francuska vlada demantira, glavni tajnik NATO-a
Britanac Lord Robertson, također. Osamnaestog marta 2002. američki
državni tajnik Colin Powell obedava Carli del Ponte: „SAD nede prestati
zahtijevati uhidenje Karadžida i Mladida." U Vijedu nacionalne sigurnosti
(NSC), koje je tada vodila Condolezza Rice, stručnjaci joj objašnjavaju:
„Molimo vas da nam oprostite što smo vam obedali Karadžida prije
novembra 2001. Jedanaesti septembar poremetio je naš program. Ipak,
nakon toga smo ponovno procijenili situaciju i potvrdili, zajedno s našim
saveznicima, važnost da stavimo Karadžida iza brave. Ponovno smo vrlo
aktivni. Dvije operacije koje je pokrenuo SFOR propale su, ali one su nam
poslužile kao izvrsna generalna proba. Pojačali smo pritisak i sve više mu
otežavamo život."
Do drugih dviju operacija došlo je ljeti, u Palama, a zatim u Foči. To su bile
operacije za javnu upotrebu jedne vojne supersile okrnjene reputacije, ili
još nemarnijih zapadnih dužnosnika čija je odsutnost volje sve sumnjivija.
One su također opomena upudena Karadžidu koji, povremeno dolazi u
pretražene sektore. Opomene da se preda ili da prestane utjecati na
politički i gospodarski život srpskog entiteta u Bosni? Ove operacije, u
svakom slučaju, omogudavaju zapljenu dokumenata čiji sidušan dio, nerado
predan Tužiteljstvu
u Hagu, daje mnogo pojedinosti o intenzivnoj aktivnosti nevidljivog čovjeka.
Prijestolnice tvrde da se obruč steže. General J. Svlvester 17. aprila 2002.
uvjerava Carlu del Ponte da raspolaže „najboljim američkim snagama na
svi-jetu" kako bi zarobio Karadžida. I dodaje da je ved potrošeno 18 miliona
do-lara „u operacijama traženja i psihološkim operacijama usmjerenima
prema lokalnom javnom mnijenju". Nekoliko tjedana poslije tvrdi da „se
približavaju Karadžidu" i da ga čak „mogu čuti kako diše". Kao Louise
Arbour, i Carla del Ponte sumnja u volju velikih sila. Dvanaestog marta
2002. na kraju posjete djelatnom glavnom stožeru NATO-a u Stuttgartu,
ona napominje u svojim osobnim bilješkama: „Oni su obmanjivači, rekli su
da žele uhidenja... Izgledaju jako uvjereni, ali slabo rade. Svakih šest mjeseci
dolazi do smjene timo-va. Nema suradnje. Ne smiju se praviti bilješke (za
vrijeme sastanka, op. a.) ni odnijeti sa sobom sheme i grafikoni koje su mi
dali na francuskome. Ljubazni su, ali glupi."
Kako bi se zapadnjaci prestali „igrati skrivača s počiniteljima genocida",
Carla del Ponte želi stvoriti vlastiti tim za traganje. U septembru 2001.
tražila je četiri dodatna mjesta u budžetu za 2002. Ali, u decembru SAD
poziva na smanjenje budžeta. Jedanaesti septembar izmijenio je njihove
prioritete objašnjavaju oni tražedi od Tribunala da se što prije pozabavi
„izlaznom strategijom". Carla del Ponte ne dobiva ni jedno dodatno mjesto.
Ona se odlučuje snadi sredstvima kojima raspolaže i određuje nekoliko
sposobnih obavještajaca među svojim istražiteljima. Početkom 2002.
unutar Tužiteljstva nastala je jedinica zadužena za lokaliziranje kriminalaca
u bijegu i usklađivanje lova na Karadžida i Mladida. No ona nije ovlaštena za
hvatanje bjegunaca. Naime, velike sile nisu nikada odgovorile na
ponovljene apele sudaca i tužitelja koji su slijedili jedan za drugim da se
formira „grupa međunarodne sudske policije". Tako je Tribunal, kad je riječ
o uhidenjim i opdenito suradnji, ostao ovisan o dobroj volji država. Toj
jedinici, nazivanoj tracking teatri, u početku je na čelu bio pukovnik
francuske žandarmerije Raymond Čarter, kojega je 2005. zamijenio jedan
Britanac.
Tragačka jedinica uspjela je lokalizirati petnaestak bjegunaca, ali njezinu je
učinkovitost ozbiljno ugrozilo odbijanje zemalja NATO-a, osobito Britanaca i
Amerikanaca, da potvrde ili pobiju podatke koje su dobili od tragača
IC-TY-a, čime su znatno omele ili spriječile procjenu izvora. Ljudi Carle del
Ponte pokušali su na terenu raditi s najmotiviranijim lokalnim stanovnicima.
U Bosni su surađivali s Munirom Alibabidem, bivšim agentom
jugoslavenskih službi koji je postao šef obavještajne službe
hrvatsko-bosanskog entiteta, i kojega, s pravom ili ne, nazivaju balkanskim
Simonom Wiesenthalom. Imenovala ga je nenacionalistička vlada, ima
mreže diljem zemlje i željeznu volju da pošalje Karadžida u Hag kako bi
odgovarao za svoje zločine. Ali čim su počeli zajedno raditi, Paddv
Ashdown, čovjek koji je koncem maja 2002. uzeo u ruke uzde
međunarodne administracije u Bosni, smjenjuje ga. Britanac, kojeg su
Bosanci ved prozvali „prokonzul", „vezir" ili čak „Paddy paša", smjenjuje
punom parom, a to je u njegovoj modi.
Da bi opravdao svoju odluku, Ashdovvn pripisuje Muniru Alibabidu „pokušaj
državnog udara". Optužuje ga da je organizirao curenje podataka iz
izvještaja koji mu je bio naručen o vezama između bošnjačke nacionalističke
stranke SDA, pobjednika na izborima, i lokalne mafije, u Ljiljanu, dnevniku
bliskom SDA. Ashdown ne prilaže nikakav dokaz ali, sredinom oktobra
2002., iznuđuje podršku veleposlanika velikih sila u Sarajevu prilikom
jednog kratkog sastanka. Protivi se samo Francuska. Ashdown prelazi preko
toga i sutradan Alibabid dobiva otkaz, uz zabranu da zauzme bilo kakvu
javnu funkciju. Opomenut da napusti ured u roku jednog sata, nema
vremena ni dovršiti svoj posljednji izvještaj o Karadžidevu kretanju koji
mora predati Carli del Ponte, koja tog popodneva treba stidi u Sarajevo.
Alibabid nije surađivao samo s tragačima Carle del Ponte. On je slao svoje
informacije i SFOR-u i mogao je utvrditi njegovo pomanjkanje interesa, a
ponekad čak i odbijanje da provjeri tragove. Alibabid je imao veliku
prednost pred svojim zapadnim kolegama. Pribavljao je informacije koje su
izvrgavale velike sile ruglu i pokazivale njihovu dvoličnost. Ali Ashdown je
imao drugi razlog da brzo odbaci tog Bošnjaka. Ured Carle del Ponte upravo
je skupio sredstva, 150 000 eura, za financiranje hajke na Karadžida kako ne
bi više ovisio o zapadnjacima. Prvi dio je ved bio upladen Alibabidu da plati
svoje doušnike. Britanci i Amerikanci dočuli su za taj tajni sporazum. Bez
sumnje zbog curenja u krilu Tribunala gdje je jedan broj osoba iz
Tužiteljstva ili iz administracije bio upuden u stvar kako bi se vrlo
transparentno upravljalo posebnim fondovima i prebacivanjem novca u
Bosnu. Mjesec dana poslije Paddv Ashdovvn neizravno priznaje vezu
između Alibabideva otpuštanja i hajke na Karadžida. „Ja sam ga opozvao jer
je radio za francuske službe i odbijao je suradivati s britanskim službama",
povjerava joj u Sarajevu 19. novembra 2002. I nadodao je da bi to potvrdio:
„Nije vam mogao pomodi jer (general, op. a.) Rondot90
i njegovi uvijek, pa i
u novije vrijeme, ruše sve pokušaje hvatanja Ra-dovana Karadžida." Teško je
tužitelju ICTY-a u tom gnijezdu prepredenjaka
prepoznati svoje saveznike.
Unatoč glasu dobrog poznavaoca Balkana, učinkovitog i vrlo moralnog
čovjeka, koji je stekao tijekom godina optužujudi najodgovornije za svojih
putovanja u vrijeme rata u Bosni i na Kosovu i zatim nekoliko godina poslije
kad je dolazio svjedočiti za optužbu na mnogim suđenjima pred ICTY-em
(Blaškid, Miloševid, Brđanin), Paddv Ashdown odredio je sebi ciljeve koji su
u sukobu s misijom Tribunala. On vuče konce, igra se političkih saveza
među lokalnim nacionalistima i prima samo u staklenom kavezu,
smještenom u prizemlju
90 General Philippe Rondot bio je savjetnik za obavještavanje i specijalne
operacije pri francuskom ministarstvu Obrane od 1997. do 2005. U tom ga
je svojstvu predsjednik Chirac 1998. zadužio za lov na ratne zločince.
zgrade OHR-a, ureda visokog predstavnika, u četvrti Grbavica u središtu
Sarajeva. Nitko ne može u njega udi ako ne ostavi mobitel na ulazu. Kavez je
potpuno neprobojan za prisluškivanje i mora takav ostati. I dok s Carlom del
Ponte razgovara, primjerice, o Alibabidevu pitanju, bivši elitni vojnik Njezina
Veličanstva, može joj bez uvijanja redi da Britanci nede nikada dopustiti
Francuzima prvenstvo na području obavještavanja u Bosni i Hercegovini.
Oni uživaju podršku Amerikanaca koji ne gledaju s odobrenjem njezinu
tragačku jedinicu koju vodi jedan Francuz. U martu 2003. američki
veleposlanik za ratne zločine Pierre Richard Prosper to joj također daje na
znanje gotovo izravnim riječima: „Vi imate na terenu ljude koji svima
postavljaju mnoštvo pitanja. Tko su oni, što oni hode?"
Rat koji saveznici započinju iza kulisa izgledalo je da de biti „u rukavicama",
ali on je cinčan i nemilosrdan. Ta suparništva, a priori zastarjela, čine da
međunarodni odnosi nalikuju partiji igre Rizik u kojoj su svi niski udarci
dopušteni. Rezultat: saveznici -francuski, britanski i američki -međusobno
se uhode, bacaju jedan drugome klipove pod noge, odbijaju surađivati, a
ponekad i komunicirati. Washington i London ne prestaju sumnjičiti
Francusku da slijedi samostalne političke planove i optužuju je da ne dijeli
svoje informacije. U Bosni, kao uostalom i u svijetu, Francuska nimalo ne
nastoji ponovno zadobiti povjerenje svojih partnera. Ona ne pokušava ni
preuzeti inicijativu. Ostaje pasivna iako u Bosni, kao i na vedini vanjskih
operativnih pozornica, jedna od zemalja koje daju najviše snaga za
održavanja mira. Kad su francusko-američki odnosi dosegli tačku prekida
nakon odbijanja Francuske, početkom 2003., da podrži vojnu intervenciju u
Iraku, Pariz ne pokušava dovesti Washington i London u nepriliku hvatajudi
odvojenom akcijom Karadžida koji i dalje dolazi u francuski sektor. Da je
Francuska željela dokazati prevrtljivost SAD-a, za što ga stalno optužuje,
tada je imala savršenu priliku.
Prirodno, ali politički krhko savezništvo između triju velikih sila pokazuje se
na kraju otpornijim nego što je izgledalo. Jer sve tri ujedinjene su u istom
odbijanju da Karadžideva uhidenja.
Washington i London prikazali su početkom 2003. reorganizaciju SFOR-a i
preraspodjelu zemljopisnih sektora nadležnosti kao učinkovit odgovor na
francusku opstrukciju u hvatanju Radovana Karadžida. „Sad kad možemo
djelovati bez Francuza, kad smo počeli razbijati mrežu koja financira
Ka-radžidevu zaštitu, izgledi da ga uhvatimo realni su", izjavljuju visoki
američki dužnosnici u aprilu 2003. Pariz, naprotiv, smatra da ta odluka
potkopava rad njezinih obavještajnih agenata raspoređenih na terenu, a
sada definitivno uklonjenih s Pala i iz srpskih sredina koje oni najbolje
poznaju. Zapravo, ništa se ne mijenja. 11. novembra 2003. Karadžid može
mirno dodi na Pale, na svoje obiteljsko dobro i posaditi, prema srpskoj
tradiciji, stablo. Te je godine odabrao trešnju. U Washingtonu je, mjesec
dana prije, američki državni tajnik Colin Powell rekao Carli del Ponte: „Ne
mogu vam odgovoriti. Ne bih vam znao redi zašto ga ne uspijevaju
lokalizirati ili, kad ga nađu, uhititi!" Uhidenje Sadama Huseina, 13.
decembra 2003., devet mjeseci nakon američke intervencije u Iraku, vrada
ICTY-u veliku nadu. Dakle, mogude je, kad ima dovoljno volje i sredstava,
uhvatiti jednog bivšeg šefa države, koji još uvijek raspolaže mrežama
podrške u svojoj zemlji. Ali ubrzo se pokazuje da uhidenja ne predstavljaju
nepremostive probleme kad je velikim silama u interesu postidi osudu
osumnjičenoga. Osobito kad imaju svu slobodu u kontroliranju sudskog
procesa.
Dok su se slike Sadama Huseina, izvučenog iz jame, neprestano vrtjele na
međunarodnim televizijama, Karadžid zna da se nema čega bojati. Prošlo je
nekoliko tjedana da su mu britanske službe prišle blizu kako bi ga pokušale
uvjeriti da se preda ili da napusti Bosnu. Angažirani na novim frontovima,
Amerikanci žele povudi vedinu svojih trupa iz Bosne i ostaviti samim
Europljanima zadatak da osiguravaju vojnu nazočnost u zemlji. Ta se odluka
mora donijeti na vrhu NATO-a u Istanbulu sljededeg juna. No, Europljani su
jasno dali do znanja da oni nede preuzeti baklju dok pitanje Karadžida ne
bude riješeno. „Da, to je uvjet i, u svakom slučaju, Amerikanci nede otidi
dok ne budu mogli redi: 'Misija je izvršena'", potvrđuje Javier Solana, glavni
tajnik Vijeda Europske Unije, 13. oktobra 2003. za jednog susreta s Carlom
del Ponte u Luksemburgu. Potkraj 2003. u pomod je pozvan Paddv
Ashdown. Bivši vođa britanske liberalne stranke poznaje Karadžida, a i
sastao se s njim više puta 1992. i 1993. za vrijeme svojih putovanja u Bosnu.
Osim toga, blizak je i MI6 koji je tada organizirao njih susret u Bosni. Barem
tako tvrdi dvije godine poslije šef njemačke diplomacije. Joschka Fischer
povjerava Carli del Ponte početkom 2006. da je preko svojih službi dobio
dokaze o tome tajnom susretu. Njemačka odbija dati te dokaze unatoč
upornosti tužiteljice koja bi se htjela njima poslužiti da izvrši pritisak na
zapadnjake.
Ashdown ne uspijeva uvjeriti Karadžida da napusti regiju ni da se preda.
MI6 pokuša sljededih mjeseci izvršiti pritisak na njegove najbliže saveznike.
Ali uhidenje je uvijek isključeno. Međutim, početkom 2004. javljaju se tri
nove zlatne prilike. Početkom januara, predsjednik srpskog entiteta Dragan
Čavid i predsjednik Skupštine bosanskih Srba Dragan Kalinid, obojica u
upravi SDS-a, srpske nacionalističke stranke koju je Karadžid osnovao uoči
rata, prepiru se o tome kakvu politiku treba voditi. Kalinid, koji ne uspijeva
urazumiti Cavida, napominje: ,Ja du govoriti s Radovanom jer on je još
uvijek šef." Kalinid tada kontaktira jednog od svojih bivših tjelesnih čuvara
koji je prešao u Karadžidevu službu. Bata Tešid obično služi kao glasnik i
nalazi se na Palama. Bijesan, Čavid obavještava o tome snage NATO-a.
Amerikanci ne razmatraju stavljanje Tešida pod nadzor kako bi ih doveo do
Karadžida. Oni 10. januara na Palama uhiduju Tešida. Operacija je medijima
prikazana kao pokušaj Karadžideva uhidenja, doduše neuspjela, ali koji je
omogudio stezanje mreže: Tešida su ispitali i Karadžid de uskoro biti uhiden.
Gledane izvana, velike sile izgledaju napokon povezane. Sve vedi pritisak
koji vrše kako bi uvjerile ICTY da što prije zatvori svoja vrata izgleda kao da
naglašava hitnost Karadžideva uhidenja.
No to nije tako. Jer Karadžid je tada u Beogradu. I upravo je u društvu
Dragana Kalinida prije nekoliko dana prešao granicu. Karadžid se, naime,
morao podvrgnuti kirurškoj intervenciji. Njegov dolazak uznemiruje one koji
su obedali da de braniti naslijeđe Đinđida, ubijenog dok je radio na izgradnji
europske bududnosti svoje zemlje. Oni žele uhititi Karadžida prije nego što
ustupe mjesto Vojislavu Koštunici koji se priprema formirati vladu sa
strankama Miloševida i Šešelja, obojice na suđenju u Hagu. Mladid je pod
vojnom zaštitom i nitko ne želi preuzeti rizik sukobljavanja s vojskom. Ali
oni još nekoliko tjedana kontroliraju policiju i mogu uhititi Karadžida.
Dvadeset osmog januara 2004. Carla del Ponte je obaviještena o stavljanju
Karadžida pod policijski nadzor i o njegovu skorom uhidenju, vjerovatno
prije konca dana. Srbi pozivaju u pomod Francusku da osigura prijevoz do
Haga. Na veliko nezadovoljstvo Amerikanaca koji interveniraju kod Srba da
obustave operaciju. Između te dvije zemlje dolazi do nesuglasica nakon
protivljenja Francuske američkoj intervenciji u Iraku. Ali nitko uistinu ne zna
jesu li ta suparništva bila razlog napuštanja operacije ili samo izgovor.
Pierre Richard Prosper dolazi sutradan u Hag. On to čak i ne spominje.
Veleposlanstvo Sjedinjenih Američkih Država u Beogradu ved je obavijestilo
Carlu del Ponte da je ta priča potpuno izmišljena, da je srpsku inicijativu
pustio u optjecaj jedan visoki dužnosnik pod utjecajem alkohola! Prosper
tvrdi da se obruč steže u Bosni. Ni riječi o Karadžidevoj prisutnosti u
Beogradu. Carla del Ponte pritišde ga u razgovoru u četiri oka. „Snađite se
da uhvatite Mladida i Karadžida. Ja ne želim znati što se jučer dogodilo jer
mi svi lažu. Ali ja želim obojicu. Karadžid je još uvijek u Beogradu, nije
prekasno da se djeluje." Prosper zahtijeva da se savjetuje sa svojom
vladom. Iz Washingtona poziva Carlu del Ponte 31. januara 2004. da joj
kaže kako je dobio podršku. No Amerikanci se ne pokredu. Drugog februara
veleposlanik Sjedinjenih Američkih Država u Beogradu William
Montgomerv uvjerava u srpskim medijima da je njegova vlada zadovoljna
suradnjom Beograda s ICTY-em koja de se, kaže on, „završiti Mladidevim i
Karadžidevim izručivanjem". Carla del Ponte ide još dalje 9. februara u
Bruxellesu kad izjavljujuje novinarima da je Karadžid u Beogradu. Solana
uzvrada: „Ako je to istina, imamo ozbiljan problem." Amerikanci joj ne
opraštaju taj indirektni pritisak preko medije. Nekoliko tjedana prekidaju
svaku komunikaciju sa Švicarkom i njezinim uredom.
Dvadesetog februara 2004. uhode Carle Del Ponte ponovno su našle
Karadžideve tragove u Bosni. Otišao je iz Beograda i provodi nekoliko dana
oporavljajudi se u kudi smještenoj na samo nekoliko kilometara od granice
sa Srbijom, u selu Zaovine. Poznato im je ime vlasnika i znaju da de
bjegunac tamo provesti nod. Ta je obavijest odmah prenesena
zapovjedniku SFOR-a u Sarajevu. Nekoliko sati poslije helikopter nadlijede
to područje upozoravajudi tako Karadžida.
Tijekom cijele jedne godine, Carla del Ponte potpuno gubi trag Karadžidu.
Potkraj decembra 2004. SFOR se povlači iz Bosne. Njega zamjenjuju
europske snage, EUFOR. Sveden na sedam hiljada ljudi, EUFOR ne
nasljeđuje ovlasti za uhidenje optuženika u bijegu. Europljani su odbili
preuzeti smjenu radije prepuštajudi NATO-u odgovornost za njegov
neuspjeh. Službeno, Atlantski savez je još uvijek zadužen za uhidenje haških
optuženika. On drži u Bosni dvjesto pedeset ljudi, samo Amerikanaca.
Sjedinjene Američke Države požurile su povlačenje NATO-a iz Bosne, ali
ipak nisu odustale od operacija nadziranja teritorija za koje se pretpostavlja
da bi moglo poslužiti ekstremnim islamistima kao ulazna vrata prema
Europi. Ostavši pod zastavom NATO-a, na američkim vojnicima ostaje,
dakle, odgovornost za ovu pretešku misiju koje bi se svi htjeli riješiti -hajku
na ratne zločince. „Prijenos vlasti nede se izvršiti na štetu ICTY-a i pravde",
obedali su visoki dužnosnici NATO-a u februaru 2004. Na papiru, to je
učinjeno, ali u praksi, kako se žali Carla del Ponte, „više nitko ne traži
Karadžida".
U aprilu 2005. jedan Nizozemac kontaktira Sud u Hagu. On tvrdi da je 7.
aprila vidio Karadžida u Foči u društvu neke žene na terasi jednog kafida.
Carla del Ponte traži od NATO-a da provjeri tu obavijest. „Nemogude, jer je
Karadžid od 6. do 8. aprila bio u Beogradu", odvradaju nekoliko dana poslije
američki dužnosnici iz NATO-a koji su do tada tvrdili da su i oni izgubili svaki
trag Karadžidu! Ogorčena, Carla del Ponte napokon apelira na policiju
bosanskih Srba, nepouzdanu, ali dužnu pružiti ICTY-u bar minimum
suradnje. U julu od nje traži nadzor Karadžidevu obitelj. Ljetne promjene
boravišta često su bile prilika za bjegunca da se susretne sa svojima, kako
svjedoči više pisama nađenih za vrijeme NATO-ova pretresa. Carla del
Ponte početkom augusta otkriva da je nadziranje ukinuto. Ona tada
doznaje da je jedan časnik CIA-e 29. jula došao tražiti od agenata bosanskih
Srba da ukinu motrenje Karadžideve obitelji, pod izgovorom da je riječ o
naredbi Haga! Uhvadene u laži, američke vlasti pred tužiteljicom ICTY-a
izražavaju žaljenje zbog „greške u komunikaciji", bez drugih objašnjenja.
Željan spasiti privid, američki general Steven Schook, zapovjednik jezgre
NATO-a u Bosni, uvjerava medije
17. augusta 2005. za vrijeme posjeta Bruxe-llesu: „Ja sam vrlo optimističan
kada je riječ o činjenici da de se modi završiti ovo poglavlje koje je
uzrokovalo zastoj u Bosni i Hercegovini." Kao dokaz, on tvrdi: „Neke novine
u Banja Luci i na Palama objavljuju oglase u kojima se poziva Karadžida da
se preda. To je nešto neviđeno. (...) Mreža podrške se iz dana u dan
stanjuje, a pokret u prilog njegove predaju raste!" Inicijative u tom smislu
ved su odavno napuštene pred Karadžidevim kategoričkim odbijanjem da se
preda. Zapadnjaci su se zatim zadovoljili pregovaranjem o nje-govou
udaljavanja s Pala, iz Bosne, a ponekad čak i iz regije. Čini se da je MI6
napokon laskanjem pridobio Karadžida i postigao da on sve češde odlazi na
putovanja. Jer svi se plaše pritisaka Carle del Ponte ako ona opet otkrije da
se Mladid, ali i Karadžid, skrivaju u Srbiji. Otada Karadžid sve češde skokne u
Grčku, u zabačenu pokrajinu u blizini brda Athos.
Igra mačke i miša
Za zapadne vlade teže se nositi s pitanjem Ratka Mladida. Njegova
nazočnost u Srbiji neprestano je izrugivanje međunarodnoj zajednici. Tim
više što se srpske vlasti od 2001. nisu pokrenule i što Carla del Ponte ne
prestaje na to podsjedati. Europljani i Amerikanci mogu se samo koristiti
polugama kojima raspolažu kako bi prisilili Beograd da poštuje svoje
obaveze. Čak i ako je njihovo izvršavanje teško za velike sile koje u Srbiji
moraju braniti stavove koje one, naprotiv, nisu poštivale u Bosni, kad je bila
riječ o Karadžidu. Bez iznenađenja, srpski se rukovodioci odlučuju za politiku
mimikrije. Tvrde da ne znaju gdje se krije general Mladid ili, u najboljem
slučaju, više vole malo vje-rovatnu dobrovoljnu predaju nego uhidenje.
Brutalno ubojstvo reformatorskog premijera Zorana Đinđida 12. marta
2003. znatno je smanjilo izglede da de Mladid biti predat Hagu. Carla Del
Ponte pokušava koliko može zadržati međunarodni pritisak na Srbiju. Ona
također igra na kartu suradnje između srpskih tajnih službi i američkih
obavještajnih časnika, koji djeluju u Srbiji nakon sporazuma sklopljenog
između Đinđida i CIA-e. Mladid je zamijenio svoju seosku kudu za manje
poznata skloništa. Sada se on seljaka između sedam stanova koje su mu
pod lažnim imenima njegovi zaštitnici iznajmili u središtu Beograda i koje
mijenja svaka dva ili tri tjedna.
U septembru 2003. Carla del Ponte uvjerena je da posjeduje tačnu
Mladidevu adresu u Beogradu. Njezina tragačka jedinica je, zahvaljujudi
jednome od svojih informatora, dobila adresu stana u Gagarinovoj ulici u
kojemu Mladid boravi ved neko vrijeme. Daje ju Pierreu Richardu Prosperu,
posebnom američkom veleposlaniku koji obedava da de se time pozabaviti.
Ali ne dobiva nikakav odgovor. Kad inzistira, on odvrada da je Mladid
napustio Srbiju. Amerikanci imaju potpunu slobodu lokalizirati Mladida u
Srbiji nakon sporazuma koji je 2002. sklopljen između Đindideve vlade,
državnog tajnika Colina Powella i Georga Teneta iz CIA-e. Đinđidev
nasljednik Zoran Živkovid priznao je to javno 2005. godine: „Tri zaposlenika
CIA-e stigla su u Srbiju kako bi s članovima BIA-e (Bezbednosno
Informativna Agencija) provjerili informacije o pretpostavljenim Mladidevim
skrovištima. Provedeno je dva-naestak operacija u Beogradu i drugdje u
Srbiji. Agenti CIA-e sudjelovali su u svojstvu promatrača. Bila su provjerena
sva mjesta na koja su ukazali ICTY ili drugi zapadni izvori. Krajem 2003.
srpsko-američka jedinica došla je do zaključka da Mladid nije u Srbiji."91
Prisutnost CIA-e u Srbiji samo je alibi. Prije nego što ih preda tužitelju
ICTY-a, Washington filtrira sakupljene informacije. Carla del Ponte dobiva
samo mrvice kojima je cilj potvrditi verziju srpskih vlasti da Mladid nije
lokaliziran, da on vjerovatno više nije u Srbiji, da je možda u Makedoniji ili u
nekoj bivšoj sovjetskoj republici... Pa ipak, kad je početkom 2006. g. uspjela
utvrditi Mladideve dolaske u Srbiju i odlaske iz nje, ona je s čuđenjem
otkrila da su je svi obmanjivali. Jedan dio obavijesti koje su srpske i
američke službe trebale provjeriti 2002. i 2003. godine odgovarale su
mjestima gdje je tada Mladid boravio. Mladid praktički nikada nije napustio
Srbiju osim za kratkih boravaka u svojem rodnom selu u istočnoj Bosni
prilikom obiteljskih svečanosti. Za vrijeme tih odlazaka nikada ga nisu
uznemirivale snaga NATO-a za koje se također smatralo da nadziru teritorij.
Potvrđujudi laži srpskih vlasti, zapadnjaci nisu samo spriječili hvatanje
generala, koji je pred kamerama jedne srpske televizije dijelio čokoladu
djeci Srebrenice kad je ved dao naređenje za njihovu deportaciju i
istrebljenje njihovih očeva i brade. Oni su također neutralizirali djelovanje
ICTY-a. Jer lišivši Hag informacija o bjeguncima, zapadnjaci su mogli
odlučivati o slabljenju pritiska i pogađanju, ved prema vlastitim interesima,
s državom koja je kršila svoje međunarodne obaveze. Tako su ostajali
gospodari igre u svojim odnosima sa Srbijom, hinedi na taj način čak kako
zaboravljaju da kao države članice Vijeda sigurnosti, predstavljaju jedinu
višu izvršnu vlast koja raspolaže modi da prisili na poštivanje odluka
međunarodnog pravosuđa.
Početkom 2005. g. Carla del Ponte ponovno je našila na trag Mladida koji se
krio u nekom drugom stanu u srcu Beograda. Da bi prisilila zapadnjake da
preuzmu svoje odgovornosti, javno je rekla: „Mladid je u Srbiji. On je na
dohvat ruci srpskih vlasti." Godina 2005. puna je simbola i Carla del Ponte
želi potaknuti vlade da nadoknade izgubljeno vrijeme. Obilježavaju se tri
godišnjice: deset godina od dizanja optužnice protiv Karadžida i Mladida,
deset godina od pokolja u Srebrenici za koji su oni optuženi i deset godina
od Dejtonskog sporazuma i njegova službenog potpisivanja u Parizu. Ali to
je i šezdeseta godišnjica oslobađanja logora Auschwitz Birkenau i stvaranja
Nirnberškog suda koji su simbolizirali potrebu međunarodne pravde. Carla
del Ponte pokušava ponovno pokrenuti velike sile i javno mnijenje koje je
postalo nepovjerljivo. Ali ona od početka obavještava da nede štedjeti
sredstva za postizanje Karadžideva i Mladideva privođenja prije kraja
godine.
Prvog februara 2005. u Sarajevu ona otvoreno izjavljuje Paddvju Ashdownu:
„Brojni elementi pokazuju nedostatak volje međunarodne zajednice, snaga
NATO-a i Europske unije. Otkad su Karadžid i Mladid u bijegu, pribavili smo
NATO-u mnogo obavijesti. Uzalud. Imamo sve više razloga vjerovati da je s
Karadžidem sklopljen sporazum. Jednostavno ne možemo vjerovati u
nesposobnost najvedih sila na svijetu. Postoji li politička volja ili ne? I nije li
priča o Karadžidevu bijegu samo izgovor da se zadrži međunarodna
prisutnost u Bosni? Ako postoji politička volja, tko može djelovati, s kim
moramo razgovarati, koja to politička vlast može donijeti odluku i narediti
odlučnu akciju, što je potrebno da oni djeluju? Pod izgovorom da je u
našem interesu uhvatiti Karadžida i ostale bjegunce, svi misle da je naša
dužnost pribavljati obavijesti, dokaze,
91 Dolaskom bivšeg predsjednika Vojislava Koštunice na čelo srpske vlade
početkom 2004., završava službena suradnja s CIA-om.
fotografije mjesta gdje se kriju. Smiješno je tako obrnuti odgovornosti. To
nije naš posao. Unatoč smanjenju budžeta, ipak smo uspjeli zadržati u našoj
tragačkoj jedinici tri osobe. I od te tri osobe se očekuje da lokaliziraju sve
bjegunce dok se skrivaju u različitim zemljama. To je nepravedno. Činjenica
je da su one postigle više rezultata i obavijesti nego neke velike tajne
službe. Vrijeme leti. Upravo prikupljam sve obavijesti koje dokazuju
nedostatak volje i namjeravam ih, prije ili poslije, objaviti i osuditi izostanak
rezultata međunarodne zajednice. Godišnjice Srebrenice i Daytona ključni
su datumi. Juli je krajnji rok. Karadžid i Mladid moraju do tada biti u Hagu."
Ona na kraju javno prijeti: „Krajem godine objavit du informacije kojima
ras-polažem o razlozima zbog kojih oni nisu bili uhideni. U decembru, kad
budem pred Vijedem sigurnosti Ujedinjenih naroda, ako još uvijek budu u
bijegu, otkriti du te obavijesti koje sam skupljala šest godina. To nije
prijetnja, ali ja snosim odgovornost da privedem pravdi naviše političke i
vojne krivce za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji i ako to ne uspijem,
moram o tome obavijestiti Vijede sigurnosti koje mi je povjerilo ovu
zadadu."
Što god ona rekla, ipak je riječ o prijetnji. Zapadnjacima nije bilo nimalo
teško neutralizirati izrugivanje medija zbog međunarodne sukrivnje ili
nesposobnosti NATO-a da uhiti dvojicu bjegunaca. Uz cijenu nekoliko
propagandnih operacija, oni su se potrudili održavati nade u skoro uhidenje
i, međusobnim optužbama saveznika za izdaju, opravdati izostanak
rezultata. Nikoga nisu zavarali, ali ostala je sumnja. Toliko izgleda
nezamislivo da su najvede demokracije radije deset godina zavaravale javno
mnijenje kako bi zaštitile ta dva zločinca, nego da ih uhite. U nevjerici,
mediji odbijaju primiti doslovce pokusne balone koje Carla del Ponte pušta
po želji: „Nitko ne traži Karadžida" ili „Nitko ga nikada nije tražio". Oni u
tome vide nadasve krik očaja. Naprotiv, jedna izravna optužba,
potkrijepljena dokazima, koju je oblikovala osoba koja se šest godina, bez
prestanka, borila da ih privede pravdi dovela bi u opasnost da probudi i one
najskeptičnije. Carla del Ponte u stanju je razotkriti dvoličnost
međunarodne zajednice, uperiti projektor prema zonama sjene, pokazati
skriveno lice državnih razloga. U politici, istina plaši. Pa čak i ona
najbanalnija ili sasvim anegdotska. Ne smiju se odškrinuti vrata političke
kuhinje, naročito međunarodne: to je zlatno pravilo. Prijetnja Carle del
Ponte, dakle, shvadena je ozbiljno.
Švicarka to zna. Ona se sjeda pisama i telefonskih poziva primljenih svaki
put kad je iznosila i najmanju, pa čak i dobronamjernu kritiku NATO-a.
Svjesna je rizika. Želi se poslužiti metodom elektrošoka jer ona sama ne
shvada što priječi velike sile da priskrbe sredstva, deset godina nakon konca
rata, za uhidenje Karadžida i Mladida. Ona sumnja na sporazum, na tajne
interese. Ali radije im udjeljuje povlasticu sumnje, misledi da de se
osvijestiti, da de radije izabrati uhidenje nego uvredu istini. Jer izručujudi
dvojicu optuženih, zapadnjaci bi podmirili račun za sve svoje prošle
sramote, za nedjelovanje, za svoje slabosti. Ali Carla del Ponte se vara i to
de tek kasno shvatiti.
Neprestani pozivi Carle del Ponte da se privede kraju nekažnjenost
Karadžida i Mladida, ostale su mrtvo slovo na papiru. Približavanje desete
obljetnice genocida u Srebrenici nije ih ni najmanje trgnulo. I kad je Carla
del Ponte najavila da de „iz poštovanja prema žrtvama" bojkotirati
obljetnicu ako dva glavna krivca do tada još budu na slobodi, zapadne
prijestolnice prave se gluhe i potvrđuju svoje sudjelovanje. Videosnimka
prikazana 1. juna na suđenju Slobodanu Miloševidu kao da je na trenutak
izazvala vedi učinak nego sve molbe magistrata. Ponovno prikazana iste
večeri na beogradskoj televiziji B92, prikazuje smaknude šest mladih
zatvorenika iz Srebrenice, od kojih su trojica maloljetnici, što su ga počinile
specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije koje su uvijek
poricale da su na bilo koji način umiješane u pokolj iz jula 1995. Snimljeno
smaknude, preneseno po cijelome svijetu, šokiralo je javno mnijenje, čak i u
Srbiji. Ono oživljava pitanje nekažnjenosti Karadžida i Mladida. Potresen je
čak i Vojislav Koštunica. On obedava Carli del Ponte, koja sutradan stiže u
Beograd, brzo izručivanje Mladida i šalje svoju policiju u potragu za ljudima
s videosnimke. Desetak njih je uhideno prije odlaska Carle del Ponte iz
Beograda. Čini se da je Koštunica prihvatio ono što je očigledno. Generalu,
kojega on neprekidno štiti nakon svrgnuda Slobodana Miloševida, mjesto je
u zatvoru. Koštunica ne obedava izručenje Mladida za 11. jula 2005., nego
za početak oktobra kada na summitu u Luksemburgu Europska unija mora
odlučiti o otvaranju pregovora o pridruživanju sa Srbijom. Carla del Ponte
preklinje velike sile da pošalju Beogradu jasnu poruku i da iskoriste te
osobito povoljne okolnosti kako bi dobile Mladida prije datuma godišnjice
11. jula. Sjedinjene Američke Države kao i Europa uvjetovale su jačanje
svojih veza i ekonomske pomodi Srbiji Mladidevim uhidenjem.
Tjedan dana poslije, američki State Department ipak najavljuje uplatu 10
miliona dolara ekonomske pomodi Srbiji, koja je bila suspendirana do pune
suradnje Beograda sa ICTY-em. Washington šalje dva izaslanika State
Departmenta u Hag da umire Carlu del Ponte: „To je ohrabrenje srpskim
vlastima, Koštunica je obedao da de izručiti Mladida prije kraja ljeta. On de
to napraviti nakon komemoracije u Srebrenici."
U javnosti, velike su sile prisiljene pridružiti se ustrajnim zahtjevima Carle
del Ponte. Komemoracija u Srebrenici, 11. jula 2005. g. prilika je za zapadne
vođe, poput Tacquesa Chiraca, da podsjete kako je „više nego ikada važno
da krivci za ta djela koja su potresla savjest čovječanstva odgovaraju za
svoje zločine pred sudom". Svi se tiskaju u Potočarima, spomeniku
podignutom preko puta bivše baze ONU-a gdje su nizozemski vojnici,
zaduženi da štite opsjednutu enklavu, prisustvovali, ne poduzevši ništa,
deportaciji stanovnika Srebrenice, koju su izvršile snage generala Mladida, i
prvim ubojstvima. Svi osim Carle del Ponte, koja je ostala u Hagu u znak
„protesta protiv nekažnjivosti i protiv odsustva djelovanja međunarodne
zajednice".
Pierre Richard Prosper, koji predstavlja predsjednika Busha, izjavljuje: „Na
ovaj dan sjedanja, (...) zlo odgovorno za ono što se ovdje dogodilo pritišde
još uvijek ove brežuljke i mora odavde biti protjerano. Neki još uvijek nisu
prihvatili grijehe prošlosti (...) i nastavljaju im okretati leđa u nadi da de
izbrisati ovo sjedanje. Ali ako doista želimo jednom zauvijek okrenuti
stranicu, moramo djelovati... Nitko ne smije sumnjati da je najvažnije
podvrdi suđenju optuženike koji su još u bijegu, a naročito Radovana
Karadžida i Ratka Mladida."
A šef britanske diplomacije Jack Straw podsjeda: „Ovdje obnavljamo
uspome-nu na najmračnija poglavlja Europe nakon 1945. (.) I Europska
zajednica je izniknula na ruševinama kontinenta uništenog ratom i
zločinima. Ali privodedi pravdi odgovorne za te zločine, Europa je mogla
započeti proces pomirenja. Gnusno je da su, deset godina nakon pokolja u
Srebrenici, oni koji su za to optuženi, u prvom redu Radovan Karadžid i
Ratko Mladid, još uvijek na slobodi. Nitko im ne bi smio pomagati da
izmaknu otvorenom međunarodnom suđenju."
Iza kulisa prijestolnice ne pokazuju istu gorljivost. Uvjetovanja Mladidevim
ili Karadžidevim uhidenjem odjekuju kao šuplje fraze. Obedanja zvone I kao
nova poricanja, svaki put sve zlokobnija. Europljani, koji od početka godine
zagorčavaju život Hrvatskoj koja još nije izručila Antu Gotovinu, svojeg
posljednjeg bjegunca92
, nemaju baš nikakvu strategiju za slučaj Mladida i
Karadžida. Kada je riječ o Amerikancima, oni se zadovoljavaju time da
tijekom ljeta pritišdu Karadžidevu obitelj i prisiljavaju njegovu suprugu da
25. jula, pred televizijskim kamerama, pozove svojega supruga na predaju.
Za uzvrat de biti ukinut nadzor nad njom, koji je uveden na zahtjev Carle del
Ponte. Poziv de izazvati podsmijeh Srba, a bez sumnje i Karadžida, koji su
lako prozreli scenarij. Dvadeset osmog augusta, poslije puta u Beograd,
Pierre Richard Prosper naziva Carlu del Ponte u Hag: „Mladid de biti izručen
prije kraja septembra. Koštunica je zadao riječ." Isprazna obedanja. Tredeg
oktobra 2005. g. došla je na red Europska zajednica da opet zabije nož u
leđa Međunarodnom sudu, u ovoj presudnoj godini. Na sastanku na vrhu u
Luksemburgu, kojim je prevladavalo pitanje kandidature Turske i Hrvatske,
dvadesetpetorica potajno započinju sa Srbijom pregovore o pridruživanju,
što je prvi preduvjet za otvaranje procesa kandidiranja za pristup EU unatoč
dokazanoj prisutnosti Mladida u Beogradu i nedovoljnoj suradnju s ICTY-em
na drugim područjima. Da odobrovolje Carlu del Ponte, visoki europski
dužnosnici sada tvrde da de njihova odluka potaknuti Beograd na
djelovanje.
92 ICTY je 2001.optužio Antu Gotovinu za zločine protiv čovječnosti i ratne
zločine zbog zapovjedne odgovornosti u okviru Hrvatske vojske zbog
deportacije i ubojstava Srba iz Krajine u augustu 1995. Zbog odbijanja
hrvatske vlade da ga izruči ICTY-u, Europska je Unija, na poticaj premijera
Velike Britanije, odlučila 16. marta 2005. zaustaviti otvaranje pristupnih
pregovora s Hrvatskom. Hrvatska 3. oktobra 2005. dobiva zeleno svjetlo za
svoju kandidaturu u EU, tek nakon što je, uz dobivene dokaze, lokalizirala
bjegunca koji se tada nalazio na Kanarskim otocima. Gotovinu je napokon,
7. decembra 2005., uhitila španjolska policija uz pomod hrvatskih službi, te
ga izručila Hagu.
Koštunica nije nikada obedao Amerikancima ni Europljanima Mladidevo
uhidenje. On se samo obavezao da de pokušati pregovarati o njegovoj
predaji. Krajem septembra 2005. g. imenuje jedno osobu blisku Mladidu na
čelo Ministarstva obrane. Velika zvjerka srpske sudske medicine, general
Stankovid, pratio je Mladida za vrijeme rata iskopavajudi kosturnice srpskih
žrtava, i bio je uz njega u trenutku samoubojstva njegove kderi, zatim ga je
primio u beogradsku vojnu bolnicu kojoj je tada bio na čelu. Unatoč bliskim
vezama s bjeguncem, Stankovid ga ne uspijeva uvjeriti. Mladid se uopde ne
osjeda pritisnutim uza zida, a ako jednog dana bude, radije de umrijeti nego
biti izručen Sudu.
Godina posljednje prilike završila je neuspjehom. Iako je prisiljen završiti
suđenje do 2008., apeli Tribunala nisu bili uzeti u obzir. Pod pritiskom
medija, zapanjenih njihovom lakovjernošdu prema Koštuničinim
obedanjima, američki i europski dužnosnici razbacuju su se kreposnim
izrazima. „Naša je dužnost, svačija je dužnost, ostati uz obitelji žrtava od
prije deset godina. Oni (Srbi, op. a.) nede stupiti u strukture NATO-a dok ne
budu surađivali s ICTY-em", tvrdi, primjerice, američki državni tajnik
Političkih poslova pri State Departmentu Nicholas Burns 7. oktobra 2005.
uoči putovanja u Bruxelles i na Balkan. Krajem te 2005. g. zapadnjaci imaju,
međutim, druge prioritete. Jedan od njih je laskanjem pridobiti Carlu del
Ponte. Svim snagama žele je spriječiti da razotkrije njihov cinizam.
Oni znaju da Švicarka priprema svoj dosje protiv njih i da ga namjerava
iznijeti 15. decembra u svojem govoru pred Vijedem sigurnosti. Krajem
augusta ona traži od svojih ekipa da se bace na posao. Stručnjaci
Tužiteljstva zaposleni su prikupljanjem sve dokumentacije koja postoji, a
Patrick Lopez-Terres, voditelj Istrage, izrađuje popis svih propuštenih prilika
za hvatanje. Istražitelji lete u Beograd ispitati Karadžideve najbliže prijatelje
koji ved godinama tvrde da je bivši vođa bosanskih Srba dobio potvrdu
Amerikanaca da nede biti isporučen Hagu ako ne bude priječio sporazume
iz Daytona. U oktobru, za posjeta Sarajevu, Carla del Ponte ipak NATO-u
nudi izlaz. Ona predlaže šefovima Atlantskog saveza u Bosni da joj daju
iscrpan izvještaj o naporima poduzetima posljednjih deset godina da se
lokalizira i uhiti Karadžid, prikupljene informacije o njegovoj mreži podrške,
o njegovu sustavu zaštite i o poznatom kretanju bjegunca. Predlaže da
stručnjaci NATO-a i ICTY-a zajedno analiziraju te podatke i pokušaju izraditi
zajedničku strategiju. Ali uzvradaju joj odbijanjem zahtjeva pod izgovorom
da u ,,NATO-u ne postoji predmet Karadžid". Ona se 6. oktobra u Londonu
žali Jacku Strawu, šefu britanske diplomacije, koji je pokušava umiriti: „Nije
dobro ako vi mislite da NATO i EUFOR ne čine dovoljno. Ja ne vjerujem ni da
se Sjedinjene Američke Države ne zanimaju više za to pitanje. One su toliko
uložile u predmete o ratnim zločincima. U svakom slučaju, moramo vam
pribaviti informaciju koja de omoguditi da odbacite svoje sumnje."
U novembru tužiteljica se odlučuje iskoristiti svoje ovlasti i tražiti od svake
od sedam zemalja članica koalicije u operaciji Fervent Archer (Gorljivi
strijelac) -a to su Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Francuska,
Njemačka, Španjolska, Italija i Nizozemska -da joj prije konca godine
podnesu izvještaj o nadziranju obitelji Karadžid i sve informacije o bjeguncu.
Dvije zemlje odgovaraju bez oklijevanja. To nimalo ne iznenađuje jer
sigurno nisu sudjelovale u operacijama nadziranja Karadžidevih rođaka.
Ostali radije zanemaruju taj zahtjev ili je optužuju. Veleposlanici se redaju u
njezinu uredu. Kažu da su zaprepašteni. Amerikanci su najžešdi. Na njih
Carla del Ponte u prvom redu cilja jer su oni jedini u Bosni raspolagali
tehničkim mogudnostima za nadziranje i postavljanje prislušnih uređaja u
Karadžidevu okolinu. U decembru, za vrijeme jednog posjeta Washingtonu,
američke vlasti traže od nje da povuče svoj zahtjev koji je, kažu joj oni, bio
„vrlo loše primljen". Preciziraju joj da se takvi koraci „ne poduzimaju
pismenim putem". Zatim, dva dana uoči njezine intervencije pred Vijedem
sigurnosti, jedan visoki američki dužnosnik šalje joj ovakvo upozorenje:
„Posljednje što bi nam trebalo jest da se međusobno kritiziramo u
medijima."
Val panike zahvatio je velike prijestolnice. Britanci otvoreno priznaju svoju
zabrinutost. Ostali upozoravaju okolinu Carle del Ponte da bi frontalni
napad bez sumnje doveo do „definitivnog gubitka povjerenja", jasnije
rečeno, prestanak svakog oblika budude suradnje. Nekoliko tjedana prije
pokrede se nevjerovatan proces. Odjednom su prihvatljivi prijedlozi
Tužiteljstva o zajedničkim akcijama koje de se provoditi protiv Karadžideve
mreže. NATO odlučuje postaviti u Sarajevu tim obavještajnih časnika i
analitičara zaduženih isključivo za hvatanje Radovana Karadžida. Članovi
Tužiteljstva bit de ovlašteni sudjelovati na nekim sastancima. Bez
oklijevanja, dužnosnici NATO-a i američki časnici dolaze u Hag da rasprave o
operacijama koje hitno treba provesti. U jedan dan, oni su s istraživačkom
jedinicom Tužiteljstva sastavili program pretraživanja. Prve operacije
moraju započeti ved u decembru. Zapovjednik NATO-a za Europu,
Amerikanac John Jones, daje uspostaviti izravnu osiguranu liniju u uredu
Carle del Ponte. On se također obavezuje da de olakšati prijenos
dokumenata koje je NATO zaplijenio u Karadžidevoj okolini, a koje je ICTY
uzaludno tražio mjesecima, ponekad i godinama. Bududi da svaka operacija
velikog zamaha zahtijeva razrađen komunikacijski plan, u Tribunal stižu
američki vojni stručnjaci da bi o njezinim pojedinostima raspravili sa
suradnicima Carle Del Ponte. Jer, ističu oni, neophodno je da od sada ICTY i
NATO zajedničkim glasom uvjere bosansko stanovništvo da je Karadžid u
mišolovci. Nikada drugi kat Tužiteljstva nije upoznao takvo vrenje. Konačno
se uspostavlja sve ono što se moralo napraviti prije deset godina. Podjela
zadataka činila je uređena kao po notama. Godina 2006. ulijevala je mnogo
nade. Ohrabrena, Carla del Ponte odlazi tjedan dana na odmor.
Nakon njezina povratka, deset dana prije sastanka Vijeda sigurnosti, nacrt
njena govora bio je samo blijeda kopija početnog plana. Nema više
„optužujem", nego jednostavno nabrajanje, uobičajenim izrazima, grešaka i
nefunkcioniranja koji gotovo da opravdavaju neuspjeh velikih sila u
hvatanju Karadžida. Dolasci diplomata sada su postali suzdržaniji, gotovo
nevidljivi. Politički savjetnici upozoravaju Carlu del Ponte da je Amerikance i
Engleze „udarila kap" kad su pročitali odlomke govora koji im je bio
dostavljen. Ona se čudi, toliko joj je tekst izgledao bezazlen. Preporučuje
neke ispravke koji de dati malo smisla toj verbalnoj melasi koju samo
diplomati mogu dešifrirati. Parabola o mački i mišu, koja je došla na kraju
da ukrasi zaključak, bit de jedini eksplicitni odlomak njezina govora, jedini
koji su mediji razumjeli: „Ved deset godina međunarodna zajednica igra se
mačke i miša s Karadžidem i Mladidem... Mačke su odlučile zavezati oči,
međusobno se grepsti i dopustiti mišu da trči od jedne do druge rupe."
Carla del Ponte mora ponovno progutati svoje razočaranje. Pušta da je
uvjere kako su prijestolnice primile upozorenje, a da pritom sasvim novi
program zajedničkih operacija s NATO-om nije ugrožen.
NATO-ova prividna odlučnost trajala je samo nekoliko tjedana, u vidu
sastanaka između stručnjaka i Atlantskog saveza, koliko je bilo potrebno da
se osigura da je Carla del Ponte odustala od svojih prijetnji. Karadžid i
Mladid i dalje su na slobodi i sve češde dijele istu mrežu zaštite, naročito
kad Karadžid dođe skloniti se u Srbiju. Američka i europska popustljivost
samo je pojačala otpor Beograda prema suradnji s Tribunalom. U februaru
2006. Europska unija predomislila se i zaprijetila Beogradu da de prekinuti
tek započeti proces pregovaranja ako Mladid ne bude izručen do kraja
marta.
„Ako ne budu u potpunosti surađivale s Haškim tribunalom i ne izruče mu
optužene zločince, zemlje poput Srbije ne mogu očekivati punu suradnju s
Europskom unijom", inzistira Britanac Jack Straw. Ravnodušnost Beograda
prema tim opomenama ujedinjuje Dvadesetpetoricu. Početkom maja
Bruxelles prekida pregovore, uvjetujudi njihovo nastavljanje Mladidevim
uhidenjem. Ali ovo neočekivano buđenje Europe ne traje dugo. Početkom
ljeta složnost je napukla. Zatim se ujesen rascijepila. Ali još prije Europske
unije, popušta Atlantski savez. Na sastanku na vrhu u Rigi 29. novembra
2006. njegove zemlje članice odlučuju Srbiji i Bosni otvoriti vrata
Partnerstva za mir, predvorja NATO-a, iako su se od 2004. zalagale da ona
ostanu zatvorena dokle god Karadžid i Mladid ne budu predani ICTY-u.
„Inicijativa je potekla od predsjednika Busha, to je odlučio u posljednjem
času", objašnjavaju američke vlasti Carli del Ponte nekoliko sati prije
službene objave te odluke. Međutim, američko se gledište promijenilo ved
početkom mjeseca, nakon posjeta Washingtonu srpskog ministra obrane,
Mladideva prijatelja Zorana Stankovida, koji je prihvatio da zauzvrat za ovu
popustljivost pošalje u Irak i u Afganistan nove srpske trupe.93
Sjedinjenim
Američkim Državama nije teško pridobiti svoje europske partnere. Jacques
Chirac i Tonv Blair isto tako žele poslati znak otvaranja prema Srbiji uoči
nastavka pregovora o konačnom statusu Kosova čije je određivanje, svaki
put odgađano
93 Srpske novinske agencije: Beta ili Tanjug, 7. novembra 2006.
zbog otezanja Beograda, predviđeno do kraja 2007.
Europska unija teško odolijeva uzmicanju svojih zemalja unutar NATO-a.
Dvadesetpetorica su pred nastavljanjem pregovora o pridruživanju sa
Srbijom 8. decembra 2006. i definitivnim odustajanjem od Mladida. Ali se
Britanci, Francuzi. Nijemci, uz podršku Nizozemske i finskog predsjedništva,
konačno zajednički suprotstavljaju kako bi se ta odluka odgodila. „Nedemo
izgraditi Europu sutrašnjice propuštajudi da se upitamo o njezinoj prošlosti.
Stvarna suradnja Beograda s ICTY-em jest nužnost. To su načela i vrijednosti
u koje Francuska vjeruje. Izbori (u januaru 2007., op. a.) u Srbiji i pitanje
Kosova nisu argumenti koje se može upotrijebiti za obnavljanje pregovora s
Beogradom", upozorava Catherine Colonna, francuska ministrica
opunomodena za europske poslove. Ali igra je unaprijed izgubljena.
Zabrinuta odbijanjem Beograda da dode do reguliranja statusa Kosova,
Europa u februaru 2007. obedava da de otkloniti sve zapreke za
kandidiranje Srbije u Europsku uniju ako pristane na neovisnost Kosova.
Promjena mišljenja Europe u decembru 2006. išla je samo za tim da se
sačuva neko sredstvo političkog pritiska na Srbiju. Koncem marta, srpsko
civilno društvo ukazuje na tu trgovinu i poziva na Mladidevo uhidenje:
,,Bruxelles ne smije popuštati napasti da trguje svojim osnovnim načelima
prilikom pregovaranja o krajnjem statusu Kosova. Jer to bi moglo samo
pridonijeti jačanju ekstremnog nacionalizma, sprečavanju reformatorskih
snaga da se distanciraju od Miloševideva nasljeđa i zapriječiti razvijanje
demokratske Srbije čije je mjesto u krilu europske obitelji i naroda." Ali
Europa ne želi ništa čuti. Ved sedamnaest godina, ona ignorira glasove
razuma na Balkanu, one koji međutim iskreno vjeruju u njezine vrijednosti i
žele da joj se njihove zemlje pridruže, a da ih Europa odlučno brani.
Početkom 2007. g. Europa odlučuje obnoviti pregovore o pridruživanju sa
Srbijom, prekinute godinu dana prije, iako Mladid nije uhiden. Washington i
Bruxelles tako se nadaju da de modi nametnuti Beogradu plan o neovisnosti
Kosova koji srpski rukovodioci tvrdoglavo odbijaju, a imaju podršku Moskve
u svojem odbijanju pregovora.
Posljednja odustajanja
Posljednji se zasuni otvaraju, poput običnih kopča. Između 2002. i 2005.
međunarodni pritisci dopustiti su ICTY-u da s trideset optuženih u bijegu
dođe na šest. Dvadesetoricu su isporučile srpske vlasti. Nasuprot ulozima
kao što su NATO i EU, Srbija ne bi oklijevala popustiti još jednom. Naravno,
daje poruka Europljana i Amerikanaca bila čvrsta i suvisla. Ali, nakon smrti
slobodana Miloševida 11. marta 2006. čini se da su zapadnjaci spremni
donijeti odluku koja se dugo vremena nije smjela priznati: zatvaranje ICTY-a
bez Karadžida i Mladida. Petnaestog decembra 2006. u New Yorku Carla del
Ponte pokušava začepiti pukotinu koja zjapi, kako bi izbjegla potonude
brod. Traži od Vijeda sigurnosti da „kaže smatra li da ICTY mora ostati
otvoren dok se Radovanu Karadžidu i Ratku Mladidu ne budu sudilo u Hagu.
To je pitanje naročito važno zbog desetaka hiljada žrtava (...) (koje, op. a.)
imaju pravo znati mogu li još računati na obedanja koje im je dalo Vijede
sigurnosti prije trinaest godina, kad je stvorilo Tribunal."
Iza kulisa velike sile ved raspravljaju o formulama koje bi omogudile da
svoje posljednje odustajanje prikažu kao nešto drugo, a ne kao pobjedu
nekažnjivosti. Riječ je o tome da javno mnijenje i žrtve progutaju gorku
pilulu i da se umire oni koji bi ih optužili za izdaju svih preuzetih
odgovornosti, svih njihovih prošlih obedanja. Javno, samo se Sjedinjene
Američke Države izjašnjavaju. Europa, zasada, izmiče pred onim što se ne
može priznati. Clint Williamson, nekadašnji zaposlenik ICTY-a, veleposlanik
SAD-a za ratne zločine koji je 2006. naslijedio Prospera, na konferenciji za
novinare u Sarajevu u januaru 2007. otkriva obrise rasprave: „Radovan
Karadžid i Ratko Mladid moraju biti privedeni pred neki međunarodni sud
ako budu uhvadeni poslije zatvaranja ICTY-a. Bilo bi sasvim neprihvatljivo da
im se sudi u Beogradu. Moramo u sustavu međunarodnog pravosuđa nadi
neki organ da im sudi." U Washingtonu se u početku misli na neku formulu
sličnu onoj izabranoj za suđenje Charlesu Tavloru. Godine 2006. suđenje
bivšem premijeru Liberije, optuženom za zločine protiv čovječnosti na
Posebnom sudu za Sierra Leo-ne, bilo je, zbog sigurnosnih razloga,
premješteno u inozemstvo, u prostorije stalnog Međunarodnog kaznenog
suda (ICC) u Hagu. Amerikanci nagovaraju ICTY da potpiše s ICC-om
protokol o sporazumu da bi se nakon zatvaranja ad hoc Tribunala za bivšu
Jugoslaviju, logistika stalnog Međunarodnog kaznenog suda mogla koristiti
za suđenje Karadžidu i Mladidu. Ali taj plan, koji bi omogudio velikim silama
da uz minimalne troškove spase obraz, izostavlja jednu bitnu tačku: dugi niz
godina za kojih su mogli uživati u svojoj nekažnjenosti, Karadžid i Mladid
nisu bili ni nedostupni ni neuhvatljivi. Odbijanjem da ih uhiti ili da
primjenom prisile, kojom je raspolagalo, postigne njihovo uhidenje, Vijede
sigurnosti je dosada sprečavalo da budu privedeni pred ICTY. U tim
uvjetima bilo bi u najmanju ruku naivno misliti da de oni jednog dana biti
izručeni ICTY-u ili bilo kojoj drugoj zamjenskoj strukturi. U najboljem
slučaju, bit de lišeni starog sna, koji je 2004. javno formulirala Ljiljana
Karadžid, da proslave svoju slobodu, konačno opet pronađenu danom
zatvaranja ICTY-a.
Uvođenje mehanizama s ciljem da produže valjanost optužnice i naloga za
uhidenje koji je izdao ICTY nakon njegova zatvaranja, zahtijeva uostalom i
prihvadanje nove rezolucije Vijeda sigurnosti. Rusija, koja ima pravo veta,
dosad se sustavno protivila svakom obvezivanju da se zadrži djelovanje
ICTY-a dok Radovan Karadžid i Ratko Mladid ne budu osuđeni, a da je
Sjedinjene Američke Države, Francuska i Velika Britanija nisu stvarno ni
pokušale odvratiti. U aprilu, a zatim u junu 2007. Moskva je ponovno
potvrdila svoju volju da traži od Vijeda sigurnosti da 2010. raspusti ICTY. I
upozorava: „Ako Mladid, Karadžid i ostali optuženi ne budu uhideni nakon
isteka mandata (ICTY-a), to nede predstavljati, samo po sebi, dovoljan
razlog za produljenje rada Suda." „Ako sud bude zatvoren, njegovi nalozi za
Karadžidevo i Mladidevo uhidenje nede više biti valjani", ved je upozorila i
Carla del Ponte početkom 2007. Zločin za genocid i zločini protiv
čovječnosti ne zastarijevaju. Ako bi optužbe ICTY-a zatvaranjem Suda
postale nevažede bez da Vijede sigurnosti prihvati mehanizam kojim de ih
učini trajnima, sve bi zemlje u kojima Mladid i Karadžid budu živjeli morale
pred svojim sudovima započeti novi progon i izdati nove naloge za uhidenje.
Suditi dvojici glavnih krivaca za genocid u Srebrenici pred lokalnim
instancama u Beogradu, Sarajevu ili drugdje otvaralo bi vrata mogudem
preoblikovanju postojedih optužbi, uz rizik da se odbaci i prešuti sve što je
nezgodno: pitanje predvidljivosti rata u Bosni i pokolja u Srebrenici kao i sve
ostale vidove toga predmeta koji su izazvali toliko otpora jer bi mogli
dopustiti da isplivaju nedostaci, greške i nekadašnje sramotne nagodbe
velikih sila. Prema modelu koji
se dokazao: suđenje Sadamu Huseinu pred Specijalnim iračkim sudom koji
je vođen pod strogim nadzorom Sjedinjenih Američkih Država.
Unatoč njihovim obedanjima da de odgovoriti „na agoniju, mučeništvo i žeđ
žrtava za pravdom", danima u vrijeme stvaranja Tribunala 1993., velike
demokracije napokon su pokazale da one ne teže za drugačijim sankcijama
nego što je optužnica koja bi one koji su Bosnu pretvorili u golemu
zajedničku raku prisilila da se priklone miru. Bruce Jackson, modni
republikanski lobist kojeg nazivaju „veleposlanikom Bijele kude", povjerio je
to bez okolišanja u novembru 2004.: „Je li nam doista u interesu da s
Karadžidem i Mladidem započnemo suđenje nalik onom Miloševidevu?
Neka stvari budu jasne: obojica su kriva i zaslužuju da trunu u zatvoru do
kraja života. Ali tko danas želi trošiti toliko energije da bi došao do zaključka
koji ved znamo?" Brojni zapadni diplomati priznali su to iza zatvorenih vrata
kojima se često štiti međunarodna politika. U njihovim očima, žrtve bi se
morale zadovoljiti znajudi da su Karadžid i Mladid osuđeni živjeti kao
progonjeni ljudi do kraja života, na taj način simbolički lišeni svoje pune
slobode i kažnjeni žigom sramote.
Žeđ za pravdom neodvojiva je od žeđi za istinom. Mežutim ta žeđ koja
izranja iz ove zemlje izmrcvarene genocidom jednog europskog naroda u
Srebrenici ne potvrđuje priznavanje pretrpljenih patnji ni odgovornosti onih
koji su ih nanijeli. Ona ne nosi u sebi klice trajnog mira. Za jedne, Karadžid i
Mladid uvijek de ostati legende, za druge nekažnjeni krvnici. Bez
zajedničkog pamdenja, ma kako ono bilo bolno, Bosna se nede modi
nesmetano obnoviti. Ona de živjeti pod stalnom prijetnjom novih ciklusa
nasilja.
Vrijednost ove fiktivne hajke na koju su utrošeni milioni dolara daleko je
nadmašila troškove suđenja u Hagu. Zašto rasporediti toliko snaga za
zavaravanje žrtava, ICTY-a i javnog mnijenja iluzijom da de ova dva zločinca
jednog dana biti izvedena pred međunarodni sud? Ako velike sile nastave u
krajnjoj instanci odlučivati o sudbini glavnih ratnih i terorističkih zločinaca,
razlozi koji ih navode da de facto priznaju nekažnjivost Karadžidu i Mladidu i
dalje su nejasni. I Charles Tavlor je također, u jednom trenutku, uživao
popustljivost zapadnjaka. Željni učvrstiti mir koji je priveo kraju četrnaest
godina građanskog rata u Liberiji i u susjednom Sijera Leoneu, Amerikanci i
Francuzi su 2003. bivšeg liberijskog predsjednika zaštitili od Suda nudedi mu
zlatni azil u Nigeriji u zamjenu za obedanje da de napustiti sva politička
rovarenja. Ali bivši gospodar rata ne poštuje svoje obaveze i nastavlja biti
prijetnja stabilnosti regije. On je 30. marta 2006. uhiden i predan mješovitoj
jurisdikciji Sijera Leonea prije nego što je prebačen u Hag. U Karadžidevu i
Mladidevu slučaju, velike sile nisu smatrale oportunim mijenjati svoju
politiku, čak ni godinamanakon mirovnih sporazuma. Nikome nije poznat
pravi razlog ove nevjerovatne tvrdoglavosti.
Razlozi zbog kojih nije uhiden Osama Bin Laden, vođa Al-Qaide, izgledaju
manje tajnoviti. Njegovo uhidenje i suđenje pred američkim vojnim sudom
izazvali bi takav val odmazda da je bez sumnje razboritije odustati.
Američka vlada strahuje vjerovatno da ne raspolaže dovoljnim dokazima
kako bi utvrdila njegovu individualnu odgovornost u atentatima koje izvode
članovi mnogostruko razgranate mreže. Ni jedan od ovih argumenata ne
može se primijeniti na Karadžida i Mladida. Kao ni strahovanje da de se
suđenje pretvoriti u tribinu za srpsku propagandu. Slobodan Miloševid i
Vojislav Šešelj pretekli su ih. Da bi se čuli njihovi glasovi, Karadžid i Mladid
raspolažu nekim dragim sredstvima i dovoljnim brojem pristaša.
Godine 1991. na kraju prvog zaljevskog rata, Margaret Thatcher i George
Bush stariji podsjedali su na potrebu da se sudi Sadamu Huseinu, a na kraju
su odustali zbog nagodbi s tiraninom koje bi suđenje moglo otkriti.94
Bush
mlađi dijeli istu zabrinutost 2003. godine, ali odlučan postidi osudu
svrgnutog diktatora, osigurava zaleđe stvaranjem Iračkog specijalnog suda
(TSI) i strogo nadzire sudski mehanizam kako bi izbjegao bilo kakvo
neugodno iznenađenje.95
Velike sile nisu nikada imale takvu mod miješanja
u poslove IC-TY-a. Iako su se uvijek trudile zauzdati njegovu znatiželju,
njihova se mod ipak zaustavljala na vratima sudnice. Međutim, mnogi
nasluduju da Karadžid i Mladid poznaju tajne o ulozi međunarodne
zajednicu za vrijeme rata, o naličju Dejtonskog sporazuma, o prepuštanju
Srebrenice snagama generala koji je mnogo puta najavio sudbinu koju je
namijenio muslimanskom stanovništvu te enklave kad preuzme kontrolu
nad njom. To su javne tajne, isto tako poznate kao i one koje je znao Sadam
Husein, ali možda još opasnije za zapadne vlade. Nagađanja se šire. No
nitko nije uspio otkriti tajnu šutnje velikihsila, čak ni Carla del Ponte.
Tužiteljica se ipak ozbiljno bavila tim pitanjem između 2003. i 2005. Ona je
propitivala Jacquesa Chiraca o ustupcima za oslobađanje njegovih „plavih
kaciga" ili pilota, koji su, jedni za drugima bili srpski taoci, a on se zakleo da
nije bila ugovorena nikakva nekažnjivost. Ispitivala je i Richarda
Holbrookea, tražila od američke vlade sve informacije koje se odnose na
sporazum sklopljen u julu 1996. s Karadžidem, i sve anekse sporazuma. Nije
dobila ništa osim bijesa i ljutitog demantija američke administracije.
94 Riječ je posebno o političkoj podršci i masivnoj vojnoj pomodi,
uključujudi tu i kemijsko oružje, koje su mu davali zapadnjaci dok su se
služili Sadamom Huseinom protiv Islamske republike Irana. Kad je u oktobru
2005. započelo njegovo suđenje, bio je progonjen samo zato što je 1982.
naredio mučenje i smaknude 148 Sijita iz sela Dujail u odmazdi za pokušaj
njegova ubojstva. Tek je u aprilu 2006. optužen za genocid u selu Anfal i
pokolj u Halabji, tragičnom simbolu ubijanja kurdskog stanovništva plinom
po nalogu Sadama Huseina za vrijeme kojeg je poginulo više od 180 000
osoba. Ali to je predmet odvojenog suđenja koje je započelo 21. augusta,
nekoliko mjeseci prije njegove osude na smrt,
5. novembra. Sadam Husein obješen je 30. decembra 2006., prije nego što
je uspio započeti svoju obranu na tom drugom suđenju. Suđenje je
nastavljeno u nazočnosti njegovih suoptuženika. 95 Sjedinjene Američke
Države dale su 138 miliona dolara za uspostavljanje Iračkog specijalnog
suda i priskrbile pedesetak američkih, ali isto tako i britanskih i australskih
pravnika, istražitelja i arhivista, okupljenih u jednom uredu za vezu, Regime
Crime Liaison Office, produljenom rukom FBI-ja za koji se smatra da je
stvarna mod koja se krije iza Suda. Sjedinjene Američke Države pomogle su
pravosuđu u Iraku da skupi dokaze i predale mu tone dokumenata.
Američki pečat bio je tako vidljiv da ga je Michael Scharf, američki profesor
međunarodnog prava zadužen od svoje zemlje da formira iračke suce
Iračkog specijalnog suda, nazvao „Internim internacionaliziranim sudom".
"Srebrenička sramota"
Ustrajno odbijanje velikih sila da uhite Karadžida i Mladida ili da osiguraju
njihovo izručenje ICTY-u pokazalo se tijekom dvanaest godina povezano s
njihovim nedostatkom volje da spriječe pokolj u Srebrenici. I u toj strašnoj
činjenici trebalo bi tražiti odgovor na zagonetku Karadžida i Mladida.
Pariz, London i Washington propustili su 1995. godine poduzeti sve
potrebne mjere da bi se spriječio genocid koji se, korak po korak,
pripremao pred našim očima. Ved 1993. pronicljivi međunarodni
predstavnici, nazvali su stezanje obruča oko opsjednute enklave
„polaganim genocidom" ili „postupnim genocidom",96
situacijom koja je
tada navela Vijede sigurnosti da, nekoliko tjedana poslije, stavi Srebrenicu i
njezino stanovništvo pod zaštitu Ujedinjeni naroda. Osim mogudeg
razaranja, nitko nije mogao ne biti svjestan mogudnosti pokolja koja prijeti
u trenutku kad se Mladid dočepa enklave. Tijekom cijele posljednje ofenzive
protiv Srebrenice, od 6. do 11. jula 1995., velike sile nisu, dakle, prestajale
tvrditi da srpske snage, unatoč njihovu napredovanju nemaju namjeru
zauzeti enklavu. Hinedi iznenađenje, one su, ne maknuvši prstom, pustile
Mladida da uđe u grad 11. jula 1995. početkom poslijepodneva. Zatim su
dopustile da muškarce odvoje od ostalog stanovništva, ne nametnuvši
uvjete prisilne evakuacije, ne nastojedi je nadzirati.97
Suprotno od Louise
Arbour u vrijeme Kosova, njezin prethodnik Richard Goldstone začudo nije
želio javno upozoriti srpske snage i njihove vođe da ih se sprema optužiti za
prošle zločine. Međutim, mnogi su zabrinuti znajudi da je stanovništvo
Srebrenice na milosti i nemilosti osvetoljubivog i krvoločnog srpskog
generala. Jacques Chirac dao je to na znanje i pokušava uvjeriti svoje
partnere da interveniraju. Jedanaestog jula francuski predsjednik savjetuje
Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama i Njemačkoj da silom
povrate tu enklavu. Sutradan, Francuska se obrada Vijedu sigurnosti i
ponovno izjavljuje da je voljna staviti svoje snage na raspolaganje za svaku
vojnu operaciju koja bude procijenjena „korisnom i ostvarivom". Trinaestog
jula Chirac ustrajava i naziva Billa Clintona da ga uvjeri da pruži francuskim
trupama podršku američkih protutenkovskih helikoptera kako bi se otvorio
put prema Srebrenici. I da mu kaže: „U Srebrenici su muškarce, kojima
prijeti opasnost da budu zaklani ako su u dovoljno stari da mogu nositi
oružje, odvojili od žena. Civilizirani se narodi moraju suprotstaviti fašizmu i
provesti odlučnu i ograničenu vojnu operaciju (...), osim ako su se odlučili za
politiku napuštanja usporedivu s onom koja je vladala za vrijeme Drugog
svjetskog rata."98
Usporedivu naročito s onom koja je petnaest mjeseci prije
primijenjena u Ruandi. Bojedi se potrebe za intervencijom američkih snaga
u Africi, Clinton je u aprilu 1994. tražio povlačenje „plavih kaciga" iz
MINAUR-a kad su pokolji ved bili naveliko započeli i kad nije više bilo ni
najmanje sumnje u njihov genocidni karakter. Nesklon angažiranju
američkih trupa na bosanskom tlu, Clinton odbija. Kofi Annan, još uvijek
zapovjednik operacija za održavanje mira pri Ujedinjenim narodima,
procjenjuje francuski prijedlog „nerealističnim i neizvedivim". Pariz
odustaje. Velike sile odlučuju još jednom ne poduzeti ništa unatoč prvim
izvještajima koji potvrđuju početak sustavnih smaknuda. Otada nisu
prestale osporavati, unatoč očitosti, predvidivost pokolja u Srebrenici i
zataškavati svaki dokaz koji potvrđuje da su ga one same mogle
96 Izraz kojim se poslužio Diego Arria, veleposlanik Venezuele pri
Ujedinjenim narodima, na kraju svoje misije u enklavi Srebrenice u martu
1993. 97 Velike su sile, dva mjeseca prije, u maju 1995. nametnule
Hrvatskoj prisutnost međunarodnih predstavnika u autobusima koji su
evakuirali Srbe zarobljene kad je Hrvatska vojska vradala zapadnu Slavoniju,
koja je od 1991. bila u rukama pobunjenih Srba. Kad ved nisu htjele osporiti
Mladidevu vojnu pobjedu u Srebrenici i tražiti od njega povlačenje trupa iz
enklave zaštidene odlukom Vijeda sigurnosti, mogle su barem zahtijevati
prisutnost UNHCR-a i Crvenog križa za vrijeme prisilnog preseljavanja
stanovništva Srebrenice u zamjenu za benzin koji je Mladid od njih tražio.
Umjesto toga, oni su, ne tražedi ništa zauzvrat, dali benzin koji je omogudio
deportiranje žena, djece i staraca i evakuaciju muškaraca prema mjestu
pogubljenja. 98 Izvještaj o Srebrenici parlamentarne obavještajne misije,
saslušanje Jean-Davi Levittea iz 30. januara 2001., diplomatskog savjetnika
predsjednika Chiraca od maja 1995. do decembra 1999. www.assemblee-
nationale.fr/dossiers/srebrenica.
predvidjeti.
Godinu dana nakon što su dopustili da se izvrši genocid u Ruandi, London,
Pariz, Washington i njihovi saveznici ponovno su propustili spriječiti
genocidna djela zbog pomanjkanja sredstava, nego zbog nedostatka
političke volje. Kao što nedostatak sredstava nije bio razlog ni za to što su
propustili predati Karadžida i Mladida Sudu i poduzeti sve potrebne mjere
da prisile Srbiju, ili svaku drugu državu, da provede njihovo uhidenje.
Progon izvršitelja genocida, uostalom, dužnost je na koju su se obavezale
države, na temelju statuta ICTY-a, ali i Konvencije za sprečavanje i
kažnjavanje zločina genocida iz 1948. U svojoj odluci od 26. februara 2007.
Međunarodni sud pravde (ICJ) na to je podsjetio i osudio Srbiju zbog toga
što nije predala Ratka Mladida IC-TY-u. Francuska je ratificirala Konvenciju
1950., Velika Britanija 1970., Sjedinjene Države 1986., a Rusija još 1949.
Mučeni „srebreničkom sramotom" Pariz, London i Washington nisu smjeli
imati drugih prioriteta doli ispraviti nepravdu žrtvama izručivši Karadžida i
Mladida ICTY-u. Velike sile su se, međutim, odmah i trajno odlučile za
sramotu za dvostruki propust, ostavivši Karadžida i Mladida na slobodi. Ova
dvostruka izdaja „civiliziranih naroda" prkosi razumu, osim ako ne služi za
prikrivanje neke gore sramote koju nikakva daljnja akcija ne bi mogla
ispraviti.
Srbija je iznevjerila svoju dužnost sprečavanja i kažnjavanja genocida u
Srebrenici zato što je sudjelovala u njegovoj pripremi i u njegovu
provođenju. Miloševid je htio, na teritoriju oblikovanom u krvi i koje je
postalo etnički homogeno, postidi priznavanje nove srpske države u okviru
Bosne koju je uzaludno pokušavao uništiti. Početkom 1993., Cvrus Vance,
američki pregovarač kojeg su opunomodili Ujedinjeni narodi, rekao mu je
da nede nikada postidi priznanje srpske države koju su njegovi pouzdanici
samoproglasili na osvojenim područjima u Bosni. Pred tvrdoglavošdu Srba u
odbijanju svakog sporazuma o miru, velike sile su početkom 1994. ipak
popustile. Miloševid je tada povjerio svojoj okolini: „Vjerujte mi, nisam
očekivao da de nam ona (međunarodna zajednica, op. a.) dati polovicu
teritorija." Na jednom sastanku Vrhovnog savjeta obrane, 18. januara
1995., precizirao je istoj toj okolini: „Bez vojne pobjede, međunarodna nam
zajednica ne bi nikada dala da podijelimo nadvoje Bosnu i Hercegovinu jer
nikada tijekom cijele povijesti nije bilo neke srpske države na tom
području." Miloševid je dobio okladu, ali Srebrenica, enklava u blizini Žepe i
ona zapadnija, Goražde, predstavljale su u proljede 1995. posljednje
prepreke dovršenju njegova plana. Bez uklanjanja enklava Srebrenice i
Žepe, politički entitet koji su mu velike sile obedale u Bosni, kako bi ga
potaknule da uđe u pregovore o miru, nije mogao zaživjeti. On bi ostao
prekinut otočidem muslimanskog stanovništva u sredini, uz opasnost da ga
za zelenim stolom podijele na dva zasebna dijela. Miloševid i srpski
rukovodioci u Bosni zahtijevali su srpsku državu, očišdenu od njezina
cjelokupnog muslimanskog stanovništva. Nakon Daytona, Miloševid je
slavio „povijesnu pobjedu". „Imamo polovicu Bosne! Republiku! Od četiri
(mirovna; op. a.) plana, taj je najbolji za Srbe. Oni imaju sve gradove duž
Save, tri grada u unutrašnjosti i cijelu dolinu Drine, osim Goražda. To je
pedeset gradova i dvadeset i pet hiljada četvornih kilometara! Trebat de im
poslati natrag sve (srpske; op. a.) izbjeglice koji su kod nas da imaju kime
napučiti svoje teritorije", izjavio je članovima Vrhovnog savjeta obrane 6.
decembra 1995. u Beogradu. Poslije Miloševida Srbija je željela sačuvati
glavne stečevine rata utvrđene u Daytonu i trudila se da ne poduzme ništa
što bi ih moglo dovesti u pitanje. Ako je jedan dio političara konačno osudio
pokolj u Srebrenici, svi su srpski dužnosnici odbili priznati zločinački
karakter plana na čijem je čelu bio Miloševid, koji je, najprije na terenu, a
zatim za pregovaračkim stolom, nametnuo političku i etničku podjelu Bosne
i Hercegovine, a čija je krajnja etapa bila Srebrenica.
Bududi da su žrtvovale stanovništvo Srebrenice na oltar jednog mirovnog
plana koji zapadnjački oportunizam nije znao drugačije nametnuti, velike
silesu opet zanemarile svoju dvostruku obavezu. „Moje su glavne upute bile
da žrtvujem Srebrenicu, Žepu i Goražde i ja sam mislio da je to greška",
povjerava Richard Holbrooke u novembru 2005. prilikom desete obljetnice
Dejtonskog sporazuma." Godinu dana poslije Amerikanac povlači svoje
riječi, ali činjenice ostaju: Srebrenica i mala susjedna enklava Žepa, također
nastanjena bosanskim izbjeglicama iz prvih valova etničkog čišdenja, pale su
u ruke generala Mladida u julu 1995. i dane Srbima na mirovnim
pregovorima u novembru 1995. kad je stvarnost zločina bila ved dokazana i
potanko prikazana, zahvaljujudi prvim istragama ICTY-a, u sasvim novoj
optužnici protiv Radovana Karadžida i Ratka Mladida od 16. novembra
1995.99
Francuska koja je, glasom svojeg predsjednika, pozivala na djelovanje da bi
se spriječili pokolji, na kraju je pristala na nedjelovanje i, radi mira, sa
svojim saveznicima prihvatila posljedice genocida u Srebrenici. Velike sile
dopustile su da im se nametnu uvjeti mira i omogudile onima koji su izrazili
svoje genocidne namjere da ih ostvare i da tako dovrše provođenje svojeg
plana. Velike sile nagradile su u Daytonu one, koji su nekoliko tjedana prije
sustavno deportirali i ubijali muslimansko stanovništvo te enklave
dodijelivši im polja smrti, a zatim im omogudili da ih nasele po svojoj volji
kako bi zauvijek izmijenili etničku strukturu. Otada oni nisu prestali
umanjivati genocid odbijajudi suditi glavnim okrivljenicima i pokušavajudi
spriječiti ICTY da ukaže na izravnu Miloševidevu odgovornost te ne
poduzimajudi nikakvu učinkovitu mjeru da osigura povratak preživjelih.100
Dvanaest godina poslije tih događaja, manje od hiljadu njih uspjelo se
ponovo vratiti u Srebrenicu. Karadžideva i Mladideva zagonetka počiva,
dakle, na sponama koje povezuju zločin i mir. Njihovo suđenje trebalo je
iznijeti na vidjelo namjeru uništavanja, istrebljivanja ljudi, bosanskih
Muslimana iz Srebrenice kao skupine, tako da zauvijek izbriše njihovu
prisutnost na priželjkivanom teritoriju bez kojega je Miloševid odbijao
potpisati mir. Suđenje pred ICTY-em lokalnim zapovjednicima umiješanima
u pokolj u Srebrenici omogudilo je da se utvrdi istina o zločinu koji pravo
kvalificira kao genocid. Ali tim suđenjima, posvedenima samo izvršiteljima,
nije bio cilj rasvijetliti aktivna i pasivna sudioništva koja su omogudila taj
zločin. Suđenje Karadžidu i Mladidu moralo je, naprotiv, pridonijeti da se
pokolj iz jula 1995. postavi u njegov kontekst i da pruži detaljnu
rekonstrukciju potke događaja koji su doveli do pokolja u Srebrenici, tim
preciznijom u pojedinostima što treba dokazati genocidnu namjeru, njezin
tok i izvore. Jer suprotno Miloševidu i Mladidu, Karadžid nije samo
osumnjičen da je „planirao, poticao na izvršenje i naredio" pokolje iz jula
1995., nego da je čak i prije početka rata iznio plan koji je otvoreno težio
„potpunom ili djelomičnom uništenju bosanskih Muslimana", zatim da ga je
provodio ili pomagao da se provodi „neprekidno, sve do 30. novembra
1995". Gomilanje činjenica od 1991. iznijelo bi na vidjelo više nego ikad
nevjerovatne pogreške i propuste međunarodnih aktera koji nikada nisu
pribavili sredstva za sprečavanje ovoga plana čije su rezultate konačno
potvrdili znajudi o čemu je riječ. Više nego bilo što drugo, ovo bi suđenje
neizbježno ponovno otvorilo bolno pitanje moralne, političke i eventualno
kaznene odgovornosti velikih sila.
Brižljiva rekonstrukcija cijelog slijeda događaja sigurno bi na kraju uzdrmala
neosnovanu tezu, koju ved je deset godina namedu i bez izmjena brane
vojni analitičari ICTY-a u svim predmetima koji se tiču Srebrenice: bududi da
srpski politički i vojni rukovodioci nisu imali namjeru zauzeti enklavu, do
odluke o pokolju došlo je nakon pada Srebrenice. Tu tezu ruše priznanja
nekih sudionika, kao što je Miroslav Deronjid, i prisutnost komandosa smrti
poslanih na teren više od dva tjedna prije pada grada. Ali unatoč svemu ona
se održava zahvaljujudi jednom dokumentu, naredbi o napadu koji je
službeno pozivao ne da se zauzme enklava Srebrenica, nego da se svede na
veličinu grada, tako da se „uvjete preživljavanja stanovništva učini
nepodnošljivima" i da se „stvore uvjeti za ukidanje enklave". Plan poznat
pod kodnim imenom Krivaja 95 koji, začudo, nije definirao nikakav novi cilj
jer je tačno opisivao situaciju koja je prevladavala od zime 1993. kad su
srpske snage prvi put pokušale zauzeti Srebrenicu prije nego što ih je u
njihovu zaletu zaustavio general Philippe Morillon.101
Vojna operacija iz
1995. uljepšana eufemizmima da ne izazove osudu
99 Holbrooke Richard, intervju dan televizijskoj mreži Hajat iz Sarajeva i
emitiran 19. novembra 2005.
100 Tredeg maja 2007. međunarodna zajednica imenovala je prvi put
posebnog izaslanika za grad Srebrenicu. Na taj je položaj postavljen Clifford
Bond, bivši američki veleposlanik u Bosni i Hercegovini. Ta je odluka
donesena na zahtjev bošnjačkih predstavnika Srebrenice da se gradu prizna
poseban status kako bi ga izuzeli iz srpskog entiteta u Bosni i tako potakli
povratak preživjelih. Velike sile dosad su jednoglasno odbijale taj zahtjev.
101 General Philippe Morillon zapovijeda snagama UN-a u Bosni i
Hercegovini kad u martu 1993. UN ulazi u Srebrenicu i obedava
stanovništvu: „Nedu vas napustiti." Mladideve su snage tada na vratima
Srebrenice i računaju na UN za evakuaciju stanovništva enklave. Morillon de
ih prisiliti da se povuku postigavši da Vijede sigurnosti izglasa rezoluciju koja
određuje Srebrenicu kao „zonu pod zaštitom Ujedinjenih naroda".
zapadnjaka, ipak je zahtijevala tri mjeseca priprema, posebno da bi odsjekla
linije opskrbe snaga UN-a prisutnih unutar enklave, oslabila još više
opsjednuto stanovništvo zabranom pristupa humanitarnim konvojima i
dopustila Beogradu da osigura logističku potporu podršku i koordinaciju
svih snaga koje u njoj sudjeluju. Bududi da Beograd i zapadnjaci nisu nikada
predali ICTY-u dokumente koje su imali o pripremnoj fazi ofenzive protiv
Srebrenice, o kojoj su uostalom sve znali, Tužiteljstvo se nije nimalo
zanimalo za paradoks Krivaja 95. Ohrabreno tvrdnjama analitičara
proizašlih iz američke vojno-obavještajne službe, ono je bez ijedne riječi
prihvatio ono što se tim planom željelo postidi da se povjeruje. Velike sile
mogla je samo veseliti zaslijepljenost ICTY-a koji ih nije dovodio u pitanje
vjerujudi da one nisu mogle predvidjeti pokolj koji je pad enklave činio
vjerovatnim. Poslije im je bilo dovoljno pobijati njihov drugi propust i tvrditi
da su učinile sve da Karadžida i Mladida izruče pravosuđu.
Karadžid i Mladid nisu privedeni pred Sud da ne bi oživjeli sjedanje na
sramotan izbor velikih zapadnih demokracija da žrtvuju stanovništvo
Srebrenice prepustivši ga svjesno njihovim krvnicima i lišivši zatim
preživjele njihove zemlje i suđenja koje bi ih moglo izvudi iz agonije i
povratilo im dostojanstvo. Izbor koji se ne može opravdati i koji, po
nekoliko osnova, čini naše vođe sudionicima najgoreg krvoprolida u Europi
od holokausta. Dok Karadžid i Mladid ne budu izvedeni pred sudsku
instancu potpuno neovisnu i dovoljno jaku da se suprotstavi svim
pokušajima miješanja i cenzure, naše demokracije de samo produljivati
sramotu. Više nego što ih štiti, njihovo de odbijanje da sude Karadžidu i
Mladidu, kao i jučer njihovo odbijanje da dopuste dio istine koja je izronila
na suđenju Miloševidu, samo povedati patnju žrtava, produbljivati njihove
rane i pothranjivati mržnju. Tako dugo dok se preživjeli ne budu mogli
osloboditi bremena svojih patnji, Europa de osjedati teret mrtvih
Srebrenice, koji de, poput sablasti lutati Starim Kontinentom tražedi
pravdu.102
IV. POGLAVLJE
Svršetak igre
If we don't maintain justice, justice will not maintain us.103
Francis Bacon
(1561. -1626)
Jedanaestog septembra srušeni su tornjevi-blizanci... Povukli su sa sobom
mnogo nada, vrijednosti, obedanja i planova koji su nastali padom
Berlinskog zida. Epoha koja time započinje manje de brinuti o temeljnim
pravima ljudi, a više o njihovoj sigurnosti. Jedanaesti septembar nije
ujedinio svijet protiv barbarstva, nego ga je polarizirao i pretvorio u bojno
polje. Označio je grubi ulazak u XXI. stoljede u kojem de, čini se, biti
osujedeno toliko iskoraka koji su dotad izgledali nepovratnima. Između
miroljubivog 9. 11. 1989. i ratobornog 11. 9. 2001. g. projekt
međunarodnog pravosuđa uspio si je prokrčiti put. Međunarodni kazneni
sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), koji se sprema započeti prvi međunarodni
proces u povijesti protiv jednog šefa države, nalazi se na vrhuncu slave.
Stalni Međunarodni kazneni sud (ICC), nošen univerzalističkim snom,
upravo se sprema započeti s radom. Dubinska dinamika, koja je omogudila
te povijesne korake naprijed međunarodnog pravosuđa, ne može nestati u
usijanim ruševinama tornjeva-blizanaca. No
11. septembar ipak je zatvorio jednu epizodu povijesti, promijenio
prioritete, obrnuo red prioriteta. Međunarodno de pravosuđe uskoro
osjetiti val tog udarca. ICTY, koji je na prvoj crti, nede biti pošteđen.
102 Četvrtog juna 2007. skoro osam hiljada preživjelih i rođaka žrtava
Srebrenice podiglo je pred nizozemskim sudom tužbu protiv Ujedinjenih
naroda i Nizozemske zbog njihove odgovornosti u napuštanju stanovništva
enklave koju su bili zaduženi štititi. Cilj tužbe sastoji se u utvrđivanju teških
propusta Nizozemske i UN-a u lancu odluka koji je pridonio tragediji.
Između dvadeset pet i trideset hiljada civila potražilo je utočište u ili oko
vojne baze kontingenta nizozemskih Plavih kaciga. Sučeljeno s hiljadu
srpskih vojnika, četiristo pedeset vojnika Dutchbata dopustilo je da se
odijele žene i muškarci.
103 Ako mi ne sačuvamo pravdu, pravda nede sačuvati nas.
Osam mjeseci prije, za jake snježne oluje, Carla del Ponte stigla je u Davos.
Došla je pred najmodnijim ličnostima svijeta politike i ekonomije na
planetu, okupljenima na Svjetskom ekonomskom forumu, braniti pitanje
međunarodnog pravosuđa i važnost da se stane na kraj nekažnjivosti
modnika. „Ako sada izgubimo hladnokrvnost, bududi de diktatori modi
bježati i skrivati se te de nam trebati možda i stotine godina da se
uspravimo i nametnemo zakon prava nad zakonom nasilja", riječi su kojima
se obratila svojim slušateljima
26. januara 2001. g. u vrijeme kad je Miloševid ved svrgnut s vlasti, ali još
nije uhiden. Očekivala je neke opdenite odgovore, a bez sumnje i neke
obzirnepoticaje. Teško je osvojiti slušateljstvo kojemu zahtjevi
međunarodne pravde nikad nisu bili prioritet.
Na njezino veliko iznenađenje, nakon njezina nastupa, dvorana je uzavrela.
Rasprava je bila žestoka. Clinton je 31. decembra 2000. g., posljednjeg dana
svojeg mandata, prije nego što de predati ključeve Bijele kude Georgeu W.
Bushu, unatoč snažnu protivljenju Kongresa i suzdržanosti njegove
Demokratske stranke,104
potpisao Rimski sporazum kojim je stvoren stalni
Međunarodni kazneni sud (ICC). Opravdavajudi svoj čin istaknuo je: „To
činimo kako bismo potvrdili svoju podršku načelu međunarodne kaznene
odgovornosti s ciljem predaje u ruke pravde počinitelja genocida, zločina
protiv čovječnosti i ratnih zločina. To činimo i zato da ostanemo u postupku
koji de u godinama koje slijede omoguditi Međunarodnom kaznenom sudu
da postane nepristran i učinkovit instrument pravde. Sjedinjene Američke
Države imaju dugu tradiciju djelovanja u prilog krivične odgovornosti, još od
našeg sudjelovanja na Sudu u Nürnbergu pa sve do glavne uloge u
naporima koji su doveli do uspostavljanja Međunarodnog kaznenog suda za
bivšu Jugoslaviju i za Ruandu. Naše djelovanje danas dio je te tradicije."
Jedan od prvaka Republikanske stranke senator Jesse Helms odmah je
odgovorio: „Ova današnja akcija očit je pokušaj predsjednika u odlasku da
zaveže ruke svojem nasljedniku. Ta se odluka nede održati. Jedan od mojih
prvih prioriteta pred novim predstavničkim domom bit de njezino
poništenje i zaštita američkih vojnika od kaznenog progona tog
međunarodnog pučkog tribunala."105
Donald Rumsfeld, koji je bio
predviđen za ministra obrane nakon Bushove pobjede na predsjedničkim
izborima u novembru 2000. g., odmah je nadodao: „Američko vodstvo u
svijetu moglo bi biti prva žrtva toga suda", zbog prisila koje proizlaze iz
međunarodnog humanitarnog prava.
Njihovi saveznici koriste priliku koja je stvorena dolaskom Carle del Ponte
kako bi, tijekom samo jedne sjednice, pretvorili Davos u forum protiv ICC-a.
Međunarodno pravosuđe s univerzalnom dimenzijom tu je javno optuženo
kao prijetnja nacionalnoj suverenosti, a još više kao prepreka svakom
vojnom djelovanju zemlje kao što su Sjedinjene Američke Države, koje
sudjeluju u vanjskim operacijama u gotovo stotinu država, pa ne prihvada
da njezini državljani ili vojnici na tim područjima podliježu propisima,
postupcima, tužiteljima i sucima pravosuđa koje „nikom ne polaže račune".
U Davosu je i republikanski senator iz Minnesote Orrin G. Hatch. Kao
predsjednik Sudskog povjerenstva Senata upozorava da Sjedinjene
Američke Države nemaju namjeru ratificirati taj sporazum. Naglašava da
„Sjedinjene Američke Države ne žele takav međunarodni sud koji bi sudio
predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država zato što je donio odluku kojoj je
cilj spasiti stotine američkih života". Nova se američka administracija
žestoko suprotstavlja takvom međunarodnom sudskom sustavu koji a priori
izmiče svakom državnom nadzoru te izlaže stvarnoj sudbenoj opasnosti
njezine civilne i vojne zapovjednika. Situacija je komična. Nasuprot Carli del
Ponte koja crpi najvedu snagu iz svoje samostalnosti, dio slušateljstva
ukazuje na opasnosti samosvojnih odluka stalnog
104 U julu 1998. g. stotinu i dvadeset država potpisalo je Rimski statut
stalnog Međunarodnog kaznenog suda. Sjedinjene Države kao i šest drugih
prisutnih država -Kina, Irak, Izrael, Katar i Jemen -odbile su potpisati ga.
Imale su vremena predomisliti se do Clintonova potpisivanja 31. decembra
2000. g.
105 Republikanski senator održao je riječ. Na njegovu je inicijativu Kongres
ved u novembru 2001. g. usvojio odluke prema kojima se američkoj vladi
zabranjuje svaka suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom (ICC), a
kojima je svrha da se za sudjelovanje u operacijama održavanja mira
zahtijeva prethodno davanje imuniteta za bilo kakav progon ICC-a, a isto se
tako ovlašduje predsjednik SAD-a da se koristi svim odgovarajudim
sredstvima za oslobađanje američkih građana koje bi ICC eventualno
pritvorio. Zbog razloga protiv Međunarodnog kaznenog suda sličnih
navedenima, Jesse Helms glasovao je 1986. g., zajedno s desetoricom
drugih senatora, protiv toga da Sjedinjene Američke Države ratificiraju
Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. g.
Međunarodnog kaznenog suda i njegova bududeg tužitelja čije ovlasti, iako
daleko ograničenije od ovlasti ove Švicarke, još su uvijek u očima američkih
republikanaca „prilično velike", dakle pretjerane.
Devet mjeseci poslije, SAD stupa u rat protiv terorizma. Podvostručuje se
nepovjerenje prema ograničenjima koja namede međunarodno pravo, kao i
odbojnost prema ideji da bi ono moglo vezati ruke Sjedinjenim Američkim
Državama. Odlazak američkih vojnika u Afganistan pojačava odbojnost
prema mogudnosti da američkim građanima sudi bududi Međunarodni
kazneni sud (ICC). Washington odmah započinje s neprijateljstvima prema
sudstvu koje se formira kako bi neutralizirao sve njegove ovlasti nad svojim
osobljem uključenim u vanjske operacije. Šestog maja 2002. g., dva mjeseca
prije početka rada ICC-a, Sjedinjene Američke Države poništavaju potpis
predsjednika Clintona na Rimski sporazum. Zahvaden olujom ni ICTY nije
pošteđen. I njemu de podrezati krila.
Što prije to privesti kraju
Ambicije Haškoga suda ved neko vrijeme zabrinjavaju velike sile. One bi
htjele obuzdati taj stroj koji se zahuktao, ali ne znaju kako postupiti. Znaju
da bi za njih bila štetna svaka politička odluka o drastičnom ograničenju
djelovanja Suda u trenutku kad on sužava svoju kaznenu strategiju na
najodgovornije dužnosnike. Zasad žele poštedjeti Sud. U Vijedu sigurnosti
UN-a 30. novembra 2000. g. usvajaju Rezoluciju 1329 kojom se Haški sud
poziva da se više posveti „zločinima koji su najopasniji za međunarodni
poredak, posebnoonima koje su počinili odgovorni politički i vojni
dužnosnici najvišeg ranga", Također odlučuju podržati reformu koju je
predložio predsjednik Suda fran-cuski sudac Claude Jorda, a koja se sastoji
od toga da se imenuju suci ad litem, dakle da budu pozvani kao ispomod,
prema potrebi, kako bi se smanjilo zagušenje poslovima i omogudilo Sudu
da izvrši svoju misiju prije kraja desetljeda koje upravo počinje. Velike sile
još oklijevaju podvrdi Sud jačem nadzoru Vijeda sigurnosti zadovoljavajudi
se poticanjem njegova djelovanje da u razumnom roku privede poslove
kraju.
Sud je optužio stotinjak osoba, postigao da se uhite dvije tredine, izrekao
dvadesetak presuda i planirao optužiti još stotinu. To je smiješna brojka s
obzirom na broj sudionika, ali strahovito velika za međunarodnu zajednicu
uhvadenu u mrežu vlastitih obaveza i željnu da s time što prije završi.106
Potajno odvradajudi suce od penjanja po lancu odgovornosti kako ne bi
progonili one s kojima su velike sile pregovarale, one same pridonijele su
problemu koji sada ne znaju riješiti. Godine 2000. međunarodno pravosuđe
vrlo je daleko od ispunjenja svoje misije kaznenog progona najistaknutijih
ličnosti, kako među izvršiteljima tako i među poticateljima zločina. Nalazi se
tek na pola puta. Miloševidevim padom krajem 2000. godine, Balkan je
stupio u poslijeratno doba. Mijenjaju se prioriteti. Zapadna se diplomacija
pribojava da zahtjevi pravosuđa koji idu sve dalje opet ne zakompliciraju
njezinu zadadu neprestanim čačkanjem po prošlosti što donosi podjele i
otkriva nove prijelomne činjenice, i to u času kad bi ved željeli što prije sve
počistiti i okrenuti novu stranicu. Otuda odbojnost prema traženju izručenja
Miloševida Haškome sudu.
Napadi 11. septembra pomiješali su sve karte na međunarodnoj sceni, čitav
politički dnevni red. Oni definitivno vradaju sve krize, humanitarne ambicije
i kreposne pobude devedesetih godina za jedno stoljede unatrag. Mijenja
se i jezik. Krzmanja prethodnog razdoblja sada se izražavaju jasnom i
nedvosmislenom parolom: Sud mora bez oklijevanja usvojiti izlaznu
strategiju. Washington i London prvi šalju poruku: „Želimo da prestanete s
radom oko 2007./2008. godine." Ni Pariz ne štedi Carlu del Ponte prilikom
posjeta
106 Prema procjenama nezavisnih stručnjaka osam do petnaest tisuda
osoba koje su sudjelovale u brojnim zločinima trebale bi biti kazneno
progonjene, a neke bi druge trebale podlije-gati raznim oblicima
neosvetoljubive pravde, primjerice u okviru povjerenstava „istina i
pomirenje".
30. novembra 2001. Alain Richard, ministar obrane, upozorava je: „Naš je
cilj trajno reintegrirati Jugoslaviju (Srbiju-Crnu Goru) u demokratsku
zajednicu, ali to se ne postiže rasplamsavajudi vatru... Vaš je mandat suditi
'glavešinama', a kad ste ved jednom podignuli protiv njih optužnice, zašto
idi dalje kad odsad možete progoniti samo one manje, kakva je u tome
logika?" Njegov savjetnik inzistira: „Treba okončati stvar. Vaše zalaganje
odlaže datum početka demokratskog procesa" Isti refren dolazi iz Quai
d'Orsava: „Kakva je korist od nastavka, imate trideset i tri bjegunca, a želite
ih optužiti još više! Dokle dete idi?"
Pred Vijedem sigurnosti 27. novembra 2001. Carla del Ponte i Claude Jorda
obavezali su se zaključiti rad ICTY-a oko 2008. g. za postupke prvog stupnja,
a 2010. g. za postupke u prizivu. Prikazali su u glavnim crtama strategiju
okončanja rada -radije koristedi taj pojam nego „strategija izlaska" -koja
predlaže smanjivanje opteredenja Suda prebacujudi neke postupke pod
određenim uvjetima nacionalnim pravosuđima zemalja bivše Jugoslavije.
Međutim, Carla del Ponte nije stvarno skratila popis osumnjičenih. Najavila
je stotinjak dodatnih optužnica za svaki od dva Suda, onaj za bivšu
Jugoslaviju i onaj za Ruandu: „Neki kažu da se nakon događaja 11.
septembra svijet promijenio te da je otada prioritet terorizam, a ne prošli
sukobi. Ne možemo pristati na takvo gledanje na međunarodnu pravdu.
Međunarodna zajednica ima danas još više razloga da pojača svoju
odlučnost u proganjanju odgovornih za genocid i za zločine protiv
čovječnosti. Ne bi bilo ni časno ni vjerodostojno podržavati rat protiv
terorizma ako ne učinimo sve što je potrebno kako bismo priveli pravdi one
koji su odgovorni za genocid u Ruandi, Srebrenici i za druge pokolje.
Varamo se, kao i u slučaju borbe protiv terorizma, ako mislimo da postoje
laka i brza rješenja da se obavi posao kako treba."
Nije ih uspjela uvjeriti. Velike sile žele vidjeti odlučne rezove u programu
istraga, ne morajudi to formulirati eksplicitnije kao što su to eksplicitno
formulirale prije godinu dana u Rezoluciji broj 1329. Žele se osigurati da
Sud nede prekoračiti preporučeni rok. Carla del Ponte svjesna je toga, ali
njezin je obzor takva pravda za koju povijesna prekretnica nije 11.
septembra, nego nod s 28. na 29. juna i dolazak Miloševida u Hag. A to je
događaj koji je omogudio Haškom sudu da se potvrdi kao stvarnost koju
nitko više ne smije ni zanemarivati ni ismijavati. Očekivanje početka rada
stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC) također pretvara u stvarnost
ideal međunarodnog pravosuđa s univerzalnim ovlastima koje nede
oslobađati krivnje modnike pa čak ni šefove država. Ona vjeruje u polet
međunarodnog pravosuđa koje označava dolazak nove ere, ere odbacivanja
nekažnjivosti, koju je predaja Miloševida učinila uvjerljivijom i dostižnijom
nego ikad prije.
Velike sile, koje nastoje obuzdati tužiteljicu, brzo de joj razbiti iluzije.
Politički pritisci uskoro de se pokazati u smanjenju proračuna, što je manje
primjetno od nove rezolucije Vijeda sigurnosti. Jer države imaju svoje
zahtjeve, ali ne žele javno preuzeti odgovornost za ograničavanje
provođenja pravde. Radije svoju odluku prebacuju na Tribunal. Francuski
poslanik pri Ujedinjenim narodima Jean-David Levitte priznaje to krajem
2001. g. na sastanku s Carlom del Ponte: „Vijede sigurnosti ne može Vam
eksplicitno narediti da smanjite broj istraga, a da se ne izloži opasnosti
upadanja u zamku odluke koja de štetiti našoj vjerodostojnosti." A
Sjedinjene Američke Dražave, svjesne da se pravda nede rado podvrdi
načelu političke realnosti, nemaju vremena na pretek ako Europljani žele
pratiti uspješno okončanje rada Haškog suda koje de dati vjerodostojnost
stalnom Međunarodnom kaznenom sudu. Novoj američkoj administraciji
do njega uopde nije stalo. Ona de se potruditi onemoguditi to pravosuđe
koje je jako oslabljeno zahvaljujudi preokretima na svjetskoj pozornici i koje
bi htjela isključiti iz pravila međunarodne igre kako bi državama vratila
vrhovno pravo dijeljenja pravde. Ona de pod cijenu izravnog uplitanja u
sudske poslove prekršiti ideal za koji se zalažu međunarodni kazneni sudovi.
U nekoliko mjeseci Carla del Ponte, koja je forsirala savez između sudske i
političke vlasti kako bi izvela Miloševida pred Sud u Hagu, postala je napast
političarima svih strana. Nekad je bila nodna mora financijskih
prepredenja-ka, trgovaca drogom i njihovih modnih saveznika. Otkad je
stigla u Hag, ona je nodna mora Miloševidu i svim ratnim zločincima koje je
podvrgla istrazi, od bivše Jugoslavije do Ruande. Ništa čudno za jednu
tužiteljicu. Naprotiv, začuđuje nepovjerenje političkih modnika koji su
stvorili Haški sud. Ono izvire iz protusile koju de facto predstavlja
međunarodno pravosuđe. Carla del Ponte kvari im igru, ona je neprijatelj
njihova pragmatizma. Što rat u bivšoj Jugoslaviji više blijedi u europskom i
američkom sjedanju, to Carla Del Ponte više nervira međunarodnu
zajednicu kojoj se uvijek žuri okretati stranice povijesti. Tužitelji važu kakve
su šanse da obnove bududnost po mjeri prošlosti, u pričama žrtava i
izrazima njihove frustracije, u iskazima krvnika. Diplomati se brinu za
neposrednu bududnost ne opteredujudi se prošlošdu. Vrijeme pravde nije i
vrijeme politike. Carla del Ponte neprekidno preispituje zahtjeve pravde
koji više ne nalaze svoje mjesto na političkom dnevnom redu. Ona se uplide
u politiku jer se politika neprestano uplide u sudski postupak. Potrebna joj
je mod prisile koju posjeduju neke države zato što neke druge države ne
ispunjavaju svoje zakonske obaveze. Kuca na sva vrata, potiče sve one koji
imaju dobru volju kako bi države pretvorile u djela svoju mod dijeljenja
pravde, čiji je dio ostvarenja povjeren njoj. Pri svakom posjetu Carla del
Ponte ostavlja svojim zapadnim sugovornicima gorak okus loše savjesti ili u
najmanju ruku frustraciju što se ne mogu osloboditi demona na koje ih ona
uvijek podsjeda. Nitko to ne skriva. Pa ni onaj savjetnik europskog ministra
koji je izlanuo još i prije nego što je izaslanstvo Haškoga suda otišlo:
„Nedemo se samo tako izvudi, ona nas nede pustiti!"
Dvadesetoga novembra 2001. g. američka delegacija nije se za vrijeme
javne sjednice Vijeda sigurnosti izjasnila o dvama međunarodnim kaznenim
sudovima. Radije je to učinila na sastanku u popodnevnim satima kod
ambasadora Johna Negropontea koji predstavlja SAD pri Ujedinjenim
narodima i predala svoju poruku Carli del Ponte: Sud ima prevelik apetit, on
mora smanjiti svoje ambicije. Pierre Richard Prosper, koji je zadužen za
pitanja međunarodne pravde pri američkoj vladi, pokušava je uvjeriti da
mora značajno skratiti svoj popis osumnjičenih. Ne želi da Sud nastavi s
radom pa da poslije natovari posao domadim sudskim vlastima: „Ako
previše slučaja prepustimo njima, stvorit demo političke probleme
Beogradu i drugim glavnim gradovima." A kako bi pridobio tužiteljicu,
dodaje: „To bi moglo štetiti naporima poduzetim da uvjerimo Koštunicu da
preda Karadžida." Ona se odupire. Daje na znanje kako je ved skratila popis
osumnjičenih i ograničila kazneni progon na najviše rangirane odgovorne
osobe: „Odsad je na Vijedu sigurnosti da preuzme odgovornost za svako
novo smanjenje mojeg posla." Amerikanci su bijesni i to daju na znanje
savjetniku Carle del Ponte samo nekoliko sati poslije. „Potrudite se da
tužiteljica shvati kako joj Sjedinjene Američke Države naređuju da se više
koristi svojim pravom odlučivanja kako bi značajno skratila popis
osumnjičenih. (...) Moglo bi se dogoditi da dobrovoljni doprinosi Sjedinjenih
Američkih Država ne budu upladeni u proračun (UN-a za ICTY; op. a.) nakon
njezina odbijanja da se posluži diskrecijskim pravom o popisu
osumnjičenih", opominje telefonski Mike Newton, Prosperov pomodnik.
Osamnaestog decembra, za vrijeme svojeg posjeta Hagu, Carla del Ponte
odgovara Prosperu: „Vašu poruku ne mogu protumačiti drukčije, nego kao
otvoren pritisak, da ne kažem jedva prikrivenu prijetnju."
Sljededeg tjedna američko izaslanstvo predvođeno ambasadorom
Patrickom Kennedyjem zatražilo je pred 5. komisijom Ujedinjenih naroda,
zaduženom za upravna i proračunska pitanja, odgodu usvajanja proračuna
dvaju Sudova. Svoj postupak obrazlaže „potrebom pribavljanja više
informacija o dvjema ustanovama koje su ugrožene lošim rukovodstvom,
neučinkovitošdu i korupcijom". Sjedinjene Američke Države započele su
neprijateljskim ponašanjem prema Suda za bivšu Jugoslaviju i njegovu
blizancu -onom za Ruandu. Njihov križarski pohod protiv stalnog
Međunarodnog kaznenog suda (ICC) proteže se i na ad hoc stvorene
sudove, unatoč vanjskom prividu američke podrške Haškome sudu. Carla
del Ponte, koja mora istodobno predvoditi strategiju okončanja u Hagu i u
Arushi, ne predaje se. Ne može se suprotstaviti volji država da ograniče
provođenje pravde jer su one stvorile Haški sud te imaju mod odlučivanja o
njegovu zatvaranju. Ali nitko ne može od nje tražiti da loše odradi svoj
posao i da iznevjeri misiju koja joj je povjerena. Nastoji smanjiti štetu
zahtijevajudi da se ne upropasti ono što je postignuto i da se uspostave
mehanizmi koji bi spriječili da strategija okončanja rada ide u korist
nekažnjavanja. Ali Washington de je gurnuti dalje u smjeru tih ograničenja.
Ni London ne zaostaje u tome. Kako bi to istaknuo, Tony Blair joj piše 19.
decembra 2001. g.: „Ujedinjeno Kraljevstvo nije se odreklo svoje obaveze
da privede ratne zločince pravdi. Isto tako pozdravljam korake koje ste
poduzeli kako biste otvorili dijalog s državama u pogledu izlazne strategije
Suda i posljedice koje iz toga proizlaze, posebno za sudstvo zemalja bivše
Jugoslavije. Znam da de Jack Straw o tome raspravljati s Vama za vrijeme
vašeg susreta početkom sljedede godine. Tom demo prilikom željeti doznati
što Vam se čini ostvarivim unutar mogudnosti kojima raspolaže Sud, na koji
način namjeravate svesti svoju kaznenu politiku i provesti izlaznu
strategiju."
Početkom 2002. g. međunarodni tisak dolazi u Hag povodom početka
sudskog postupka protiv Miloševida. Unatoč drugim novostima, Haški sud
uvijek potiče zanimanje medija. Američka vlada to koristi kako bi izvela
pro-tunapad. Ali ovaj put neprijateljstvo je otvoreno objavljeno. Dvadeset
osmog februara 2002., samo dva tjedna nakon početka postupka protiv
Miloševida, Prosperov žučljivi napad pred američkim Kongresom izaziva
reakciju s ove strane Atlantika. Nekadašnji tužitelj u Arushi, koji je 1998. g.
postigao prvu presudu zbog genocida u povijesti, u „predmetu Jean-Paul
Akayesua", sad omalovažava Međunarodni sud govoredi da je skup,
nedjelotvoran, previše spor i udaljen od naroda na koje se odnosi i žrtava.
Optužuje oba Suda za korupciju zbog prakse nedavno otkrivene podjele
honorara između branitelja i tuženika.107
Riječ je o nedopustivoj zloporabi
koja nema mnogo veze sa samim vođenjem sudova. Međutim, Prosper blati
međunarodne kaznene sudove kako bi diskreditirao međunarodno
pravosuđe koje se upravo počelo dokazivati i čiji de de novi oblik -stalni
Međunarodni kazneni sud (ICC) -uskoro otvoriti svoja vrata. On ne želi da se
ICTY proslavi postupkom protiv Miloševida koji de postati oglednim.
„Međunarodni sudovi nisu i ne smiju biti oni sudovi kojima se prvo
obradamo, nego tek posljednje sredstvo. Kad nije mogude postidi pravdu na
lokalnoj razini, međunarodna zajednica može djelovati preko Vijeda
sigurnosti ili ad hoc dogovora. Politika (američke; op. a.) administracije
sastoji se u poticanju država da stvore pravosuđe koje uživa kredibilitet, a
ne da se odreknu svoje odgovornosti." Da bude jasno, ICTY nema više
smisao postojanja, nego treba što prije predati palicu unutarnjem
pravosuđu. Washington kaže da je spreman pomodi vladama da
reformirajui svoje sudske sustave i da osposobe sudove za suđenje ratnih
zločina. Međutim, njihov poticaj nekoj vrsti sudskog nacionalizma više
svjedoči o njihovoj želji da zauzdaju međunarodno pravo, nego o poticaju
državama da sude u svojim sporovima kako bi pomogli narodnom
pomirenju. Vijede Europe kritizira taj poziv „da ratnim zločincima sude sami
krvnici".
Kampanja protiv međunarodnih sudova pripremila je teren proračunskim
smanjenjima. U glavnom sjedištu UN-a u New Yorku sve delegacije koje
sudjeluju u radu Povjerenstva za proračune bile su usklađene: „Amerikanci
su nam dali na znanje da se troškovi povedavaju i da nitko ne može utjecati
na konačan ishod." U kuloarima Staklene zgrade na East Riveru sada se
smatra da su međunarodni sudovi najskuplji u ovoj ustanovi i da se najteže
kontroliraju. Proračun za Sud još nije izglasan. Hans Correl koji vodi pravne
poslove UN-a priznaje da kruže sulude vijesti o Sudu. Nicolas Rostow,
pravni savjetnik američke delegacije u UN-u u New Yorku, vodi klevetničku
kampanju. Otvoreno govori Carli del Ponte prilikom posjeta 20. marta 2001.
g.: „Nitko ne želi održati te sudove iz pukog zadovoljstva da omogudi
neograničeno zapošljavanje, dok je Sudovima jedini interes da što dulje
potraju, unatoč astronomskim troškovima."
ICC -istinska pravna opasnost za Sjedinjene Američke Države
Nakon što su proračunskim pritiskom oslabile ICTY, Sjedinjene Američke
Države mogu bolje nadzirati njegovu djelatnost. Ali Washington tu u prvom
redu vidi priliku da mu nametne svoju volju. Osamnaestog marta Prosper
ponavlja u Ministarstvu vanjskih poslova zahtjeve svoje vlade: „Morate
uspostaviti prioritetnu listu osumnjičenika. Voljeli bismo da uzmognete s
povjerenjem predvidjeti prijenos poslova na regiju." Pravosuđe u zemljama
bivše Ju goslavije tada je bilo u jadnu stanju i daleko je od toga da može
voditi pravedne i vjerodostojne sporove o ratnim zločinima ili jamčiti
sigurnost svjedoka. Kada je riječ o žrtavama, one nisu spremne svjedočiti
pred sudovima svojih krvnika. Ali Prosperu se žuri zatvoriti Sudove u
107 Dva međunarodna kaznena suda ovlaštena su imenovati svaki po
jednog istražitelja stručnjaka za financijske malverzacije koji bi otkrivao
zloporabe. Istražujudi na terenu, oni imaju zadatak provjeriti i stvarno
financijsko stanje optuženih koji su se proglasili siromašnima i koji se
koriste besplatnu obranom koju pladaju Ujedinjeni narodi.
Hagu i u Arushi.
„Po mišljenju ovih ljudi ICTY je povezan sa stalnim Međunarodnim
kaznenim sudom (ICC). Što više uspjeha imate, više presedana stvarate, ICC
de imati više prilika funkcionirati", rezimirao je republikanski senator Mitch
McConnell 19. marta 2002. g. za vrijeme susreta s Carlom del Ponte. I
Sadam Husein de osjetiti posljedice toga. Bushova vlada, koja ozbiljno misli
da de mu jednoga dana suditi, ved isključuje mogudnost ustanovljenja
novog međunarodnog kaznenog suda za Irak, kako je to predložio Clinton u
oktobru 1998. Prosper je pred Kongresom u februaru predložio stvaranje
lokalnog iračkog suda. „Smatramo da Sadam Husein i njegovi glavni
pomagači moraju odgovarati za svoja djela (...). Naime, smatramo da su
počinjena velika zvjerstva i da ih treba istražiti. Ved smo zapravo započeli
skupljati obavijesti o tim zločinima. Ali da bi se provela pravda dostojna tog
imena, potrebna je promjena vlade u Iraku." Osamnaestog marta 2002. g.
na zid Prosperova ureda u središtu Ministarstva vanjskih poslova obješena
je karta posuta crvenim zvjezdicama koje ukazuju na glavna mjesta zločina
koje je naredio Sadam Husein. U studijima CNN-a u Washingtonu ista ta
karta Iraka ved visi na poleđini pokretnih panoa na kojima je karta
Afganistana. Na američkim lokalnim televizijama nižu se rasprave o
zvjerstvima počinjenim za vladavine diktatora, Washington želi silom
svrgnuti režim Sadama Huseina i pretvoriti ,,otpadničku državu" u stabilnu
demokraciju koja nede pomagati teroristima. Washingtonu je to zasada
humanitarni cilj i nada se da de modi sastaviti koaliciju poput one koju je
1999. g. predvodio NATO u intervenciji na Kosovu. Na redu su, dakle, zločini
koji su u nadležnosti međunarodnog kaznenog prava, a ne oružja za
masovno uništavanje.
Bushova administracija ubrzo se odriče humanitarne argumentacije,
Zamisao o suđenju Sadamu Huseinu nije napuštena, ali Prosperova misija u
Afganistanu prisiljava je na promjenu taktike. Na taj zaokret donekle utječe
i opasnost od početka rada ICC-a. Washington šalje svojeg mladog
veleposlanika zaduženog za pitanja ratnih zločina u Afganistanu da se
pozabavi sa stvarnošdu zločina počinjenih u vrijeme intervencije u oktobru i
novembru 2001. g. koji sada počinju izlaziti na vidjelo. Prosper je potvrdio
postojanje kosturnica i povreda međunarodnog humanitarnog prava što ih
je počinio saveznik Sjedinjenih Američkih Država, uzbečki ratni vođa Abdul
Rashid Do-stum, koji je na čelu Sjevernog saveza. Međutim, ono što ga
najviše brine jesu događaji koji su slijedili nakon pada Mazar-i-Šarifa,
posljednje prepreke osvajanju Kabula. To su događaji od
25. novembra 2001. g. u tvrđavi nadomak Ka-lai Janghi kamo je odvedena
skupina talibana koja je položila oružje nakon pada Mazara. Zatvorenici,
podvrgnuti okrutnom ispitivanju što su ga provodili agenati CIA-e, koji su
ubrzo stigli na mjesto zbivanja, uvjereni suda: de biti smaknuti. Zato se
bune i zauzimaju oružarnicu u tvrđavici. Pobuna je ugušena u krvi uz pomod
američkih i britanskih snaga. Ubijeno je osam stotina ratnih zarobljenika.
Samo nekoliko desetaka skrivenih u podrumu pronađeno je živo. Prosper se
vrada iz svoje misije uznemiren. Nekadašnji tužitelj shvada da američki
vojnici mogu biti optuženi za ratni zločin. ICC još nije počeo djelovati pa,
dakle, nema ovlasti, ali u ratu protiv terorista koji je upravo započeo bauk
međunarodnog suda s univerzalnim ovlastima predstavlja istinsku pravnu
prijetnju Sjedinjenim Američkim Državama i njezinu osoblju na terenu.
Prosper posprema svoje mape Iraka sa zvjezdicama. Šestoga maja Bushova
administracija poništava Clintonov potpis na Rimski sporazum o ICC-u. Irak
je na kraju osumnjičen da raspolaže oružjem za masovno uništavanje. Pod
pritiskom Washingtona i Londona Vijede sigurnosti izglasava 8. novembra
2002. g. Rezoluciju kojom se u Iraku odobrava nadzorna misija UN-a o
naoružanju...
Preskupi sudovi
Kampanja protiv međunarodnog pravosuđa uzela je maha s početkom rada
stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC) 1. jula 2002. g. Sjedinje
Američke Države ne priznaju novu jurisdikciju i pokredu čitav pravni arsenal
kako bi od nje izuzeli svoje osoblje zaposleno u inozemstvu. „Administracija
se svrstala s krive strane povijesti", optužuje Kenneth Roth, voditelj jedne
od najmodnijih nevladinih organizacija -Human Rights Watcha. Za to i
vrijeme Prosper putuje u Beograd i u Kigali kako bi obedao skoro okončanje
rada međunarodnih sudova i sugerirao moguda rješenja. Pogodba, koju
predlaže američki predstavnik bez znanja tužiteljice ICTY-a, jednostavna je.
Srbi-ja se poziva na aktivniju suradnju sa Sudom kako se prestanak njegova
rada ne bi odgađao, a zauzvrat de dobiti mogudnost da sama sudi nekim
tuženicima. Washington de uskoro deblokirati 5 miliona dolara kako bi se u
Beogradu uredila sudnica u koju de uskoro biti premješteno suđenje za
ratne zlo-čine. Prosperovi postupci javno se prikazuju kao poziv na uhidenje
bjegunaca, posebno Karadžida i Mladida. Amerikanci se hvale navodnom
podrškom ICTY-u kako bi pokazali da se ne protive međunarodnom pravu,
nego samo ICC-u. Iza kulisa oni ne prave razliku medu njima, čak ni kad
njihovo nepri-jateljstvo prema ICTY-u usporava njegov rad. Ignoriraju
zahtjeve Suda za pristup spisima koji bi im omogudili brže okončanje
istraga, pretvaraju se da ne posjeduju nikakav dokument o osumnjičenim
Albancima ili o nekim srpskim dužnosnicima koji su pripomogli
Miloševidevu svrgavanju s vlasti nakon što su mu prije bili drugovi u zločinu.
Žele zaključiti rad ICTY-a, ali ga prije toga žele oblikovati po svojoj volji. Daju
nazrijeti da se protive nekim progonima i sve se otvorenije miješaju u
kaznenu politiku Ureda Tužiteljstva, čak i pod cijenu žestokih svađa. A u ime
stabilnosti lokalnih vlasti ne želi se do kraja primijeniti pritisak kojim su se
ipak koristili da bi postigli uhidenje Karadžida i Mladida.
Za Međunarodni kazneni sud za Ruandu (ICTR) američki je zalog drugačiji, a
isto tako i pogodba. Sjedinjene Američke Države žele osigurati podršku
ruandskih saveznika za zatvaranje Suda u Arushi premda je još daleko od
za-vršetka suđenja najvišim dužnosnicima vlasti Hutua, koji su poticatelji
genocida 1994. g. u kojem je za sto dana stradalo blizu milion Tutsija i
umjerenijih Hutua. Kad je u novembru 2001. g. najavljeno skoro zatvaranje
Suda, ruandske su vlasti prosvjedovale smatrajudi t u zamisao
preuranjenom. Međutim, predsjednika Paula Kagamea nije bilo teško
nagovoriti. Carla del Ponte započela je u decembru 1999. g. istrage protiv
Tutsija -časnika vojske Ruandskog patriotskog fronta (RPF) kojim je
zapovijedao Kagame. Te istrage nazvane „specijalnima" nisu se odnosile na
genocid Tutsija, što je bio prvi mandat Međunarodnog kaznenog suda za
Ruandu, nego na pokolje počinjene protiv počinitelja genocida i civila Hutua
koji su masovno izbjegli iz Ruande pred napredovanjem vojske Ruandskog
patriotskog fronta. Siguran u sebe zbog vojne pobjede koja je okončala
genocid, predsjednik-general procijenio je da njegovi ljudi ne trebaju
polagati račune sudu međunarodne zajednice koja je Tutsije prepustila
pokolju. Prosper je obedao da de zatvaranje Međunarodnog kazne nog suda
za Ruandu okončati te nepoželjne istrage. To de istodobno omoguditi da se
zataška zahtjev suca Jean-Louisa Bruguierea da Međunarodni kazn ni sud za
Ruandu (ICTR) podigne optužnicu protiv predsjednika Kagamea. Francuski
je sudac još od 1998. g. zadužen za istragu o atentatu na avion ruandskog
predsjednika Juvenala Habvarimana koji je srušen 6. aprila 1994. g, nekoliko
sati prije početka genocida. Zarobile su ga obitelji triju francuskih članova
posade koji su poginuli zajedno s ruandskim i burundskim predsjednikom.
On je uvjeren je da je Paul Kagame poticatelj tog atentata. Ipak, ako
rezultati istrage potvrde pretpostavku da je sadašnji ruandski predsjednik
sudionik atentata, sudac nede modi zatražiti njegov kazneni progon zbog
imuniteta koji Francuska pruža šefovima država koji su na funkciji. Morala
bi zatražiti da UN preda tužbu ICTR-u ili njegovu tužitelju da izvrše svoje
pravo prvenstva108
kako bi pokrenula sudski postupak. U novembru 2001. g.
Amerikanci su se zainteresirali za djelovanje suca Bruguierea u radu
Međunarod nog kaznenog suda za Ruandu, te su ispitivali Carlu del Ponte
kako bi doznali što on zna o Kagameu. Međutim, oni još nisu objavili svoje
protivljenje bilo kakvu progonu svojeg saveznika na području Velikih jezera
ili ljudi iz njegova okruženja. Za sada se američka strategija u cilju
zatvaranja Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu svodi u prvom redu
na pritiske na afričke vlade da puste ruandske
108 Sedamnaestog novembra 2006. g. sudac Bruguieres službeno je predao
rezultate svoje istrage koja je dovršena 2004. g. On ukazuje na Paula
Kagamea kao naručitelja atentata koji je potaknuo genocid. Devet
međunarodnih uhidbenih naloga izdano je zbog «sudioništva u atentatu»
protiv ljudi bliskih ruandskom predsjedniku medu kojima je James
Kabarebe, zapovjednik Glavnog stožera Ruandskih obrambenih snaga, te
Charles Kavonga, zapovjednik stožera kopnene vojske. Ruanda je odmah
prekinula diplomatske odnose s Francuskom koju je optužila da želi
zanijekati genocid i prikriti svoju ulogu u obuci ruandskih vojnika upletenih
u pokolje. Francuska je bila saveznik vlasti Hutua koja je pripremila i provela
genocid 1994. godine. Devetnaestog aprila 2007. g. Ruanda je podigla
tužbu protiv Francuske pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) optuživši
je da krši međunarodno pravo želedi progoniti predsjednika Paula Kagamea
i neke njegove suradnike.
bjegunce koji su se sklonili na njihov teritorij. Njihovi postupci dokaz su
kakva je američka podrška dvama Međunarodnim kaznenim sudovima, a
rezultat su joj samo tri uhidenja od dvadeset četiri optužena Ruanđanina
koji su bijegu.
Međunarodni kazneni sudovi percipirani su samo kao prepreke uređenju
poslijeratnog razdoblja, kao preskupa pravda koja nema učinak koji se
može kvantificirati i čije djelovanje destabilizira, kako u Ruandi tako i u
zemljama bivše Jugoslavije. Amerikanci i Europljani se slažu kako treba
pustiti Sudove da vode sudske postupke do 2008. g., ali upozoravaju
Tužiteljstvo da okonča istrage do kraja 2004. g. Kako bi nametnuli svoju
volju, oni izglasavaju smanjenja proračuna koja u prvom redu pogađaju
Tužiteljstvo. Pritisnuta uza zid Carla del Ponte mora smanjiti svoj program
kaznenih progona. Popis od sto pedeset osumnjičenih tijekom 2000. godine
sveden je krajem 2001. na sto osam prioritetnih osumnjičenika. Ali i njihovo
suđenje potrajalo bi do 2015. godine. Do kraja 2002. popis se razdvojio u
dvije kategorije. S jedne su stra ne procesi koji se mogu voditi samo pred
međunarodnim sudom. S druge su strane oni koji bi se mogli prepustiti
lokalnom pravosuđu. Timovi Tužiteljstva odsad de se usredotočiti na prvi
popis. Istrage koje se odnose na pedesetak osumnjičenih iz druge
kategorije zamrznute su. Ako vrijeme to dopusti, bit de upotpunjene prije
nego što budu uručene Tužiteljstvima zemalja biv-se Jugoslavije. Carla del
Ponte ne želi ih napustiti jer lokalni sudovi zasad još nisu sposobni jamčiti
vjerodostojnost pravde. Kako ih ne bi odvratila od svake suradnje, Del
Ponte odbija javno objaviti drastične rezove koje je upravo izvela.
Tridesetog oktobra 2002. g. Carla del Ponte nastoji uvjeriti Vijede sigurnosti
kako ne smije dopustiti da strategija okončanja bude provedena nau-štrb
pravde. Ako ono naredi Tužiteljstvu da smanji broj kaznenih progona, a
sucima da pripreme premještaj suđenja, mora usporedno s time dati Bosni i
Hercegovini takvo sudstvo koje de biti u stanju preuzeti smjenu. Nadalje,
mora vršiti pritisak potreban za uhidenje bjegunaca i omogudavanje
pristu-pa arhivima i svjedocima što Beograd, ali i Zagreb odbijaju.
„Neophodno je da visoko pozicionirane civilne i vojne osobe budu bez
odgode uhidene te da se osnuje specijalni sud bez čega nede biti mogude
poštovati rokove... Jedino pod tim uvjetom ICTY može zamisliti okončanje
misije sa sigurnošdu da je ostvario pravdu", objašnjava Carla del Ponte. Iako
je 10. oktobra predsjednik Međunarodnog suda službeno podnio izvještaj o
nedovoljnoj suradnji Beograda, Vijede sigurnosti odbija rezolucijom naložiti
Srbiji da uhiti bjegunce i da prestane sprečavati rad međunarodne pravde.
Međutim, Mladid se nalazi u Beogradu pod zaštitom vojske, a uz pristanak
šefa države -Koštunice. Srbijanski premjer Zoran Đinđid nema dovoljno
modi da ga uhiti. Obavezujuda rezolucija Vijeda sigurnosti mogla je pomodi
da se urazume srbijanski političari. Pierre Richard Prosper umiruje Carlu del
Ponte. Financijska pomod koja se svake godine dodjeljuje Beogradu
uvjetovana je uhidenjem bjegunaca: nede biti upladena ako Mladid ne bude
uhiden do proljeda 2003. g. Obedanje nede biti održano.
Prosper se oglušio o preporuke Haškog suda. Početkom 2003. g. otvorenije
nego ikad ističe američku volju da podvrgne Sud političkom vođenju izlazne
strategije. Za vrijeme posjeta Beogradu u januaru predlaže vlastima da
uhite četiri optužena od dvadesetorice bjegunaca koji žive u Srbiji:
Karadžida i Mladida, kao i Šljivančanina i Radida koji se kazneno progone po
predmetu Vukovar. Zauzvrat im obedava prekid istraga koje su u tijeku, a
koje prijete da na optuženičku klupu pošalju dobar dio srpskog vodstva u
doba rata u Bosni i na Kosovu, čiji su neki članovi još uvijek na položajima.
Beogradski tisak odmah uočava da američka velesila napušta Haški sud.
Vedina naslova izražava veselje te u američkom postupku vidi znakove volje
da ne dopusti ICTY-u upravljanje sudbinom bivše Jugoslavije i vezivanje
ruku političarima. Carla del Ponte traži od Amerikanaca da to demantiraju.
Prosper na to pristaje nekoliko tjedana poslije, na konferenciji za novinare u
Hagu. Ali na terenu nastavlja tajne pregovore kojima postiže odvradanje
lokalnih vlasti od suradnje s IC-TYem jer su one svjesne da se njihovi
manevri odgađanja mogu isplatiti.
Europljani su ravnodušni prema tom uplitanju kojim se krši načelo
nezavisnog pravosuđa koje su nekad branili. Sredinom 2003. g. Carla del
Ponte im govori: „Na mrtvoj sam tački, imam devetnaest bjegunaca u Srbiji,
među kojima su Karadžid i Mladid, ali više nitko nede ni da čuje za Haški sud.
Kao da bih nakon procesa Miloševidu (čiji je kraj predviđen za početak
2005. g.; op. a.) trebala zatvoriti vrata." Ali Europljanima je odsad samo
jedno na usnama: Sudovi su skupi, a ta „ulaganja se ne isplate". Neki idu
tako daleko da kažu: „Nisu vrijedni ni vremena ni novaca koji su im
posvedeni." Stalni Međunarodni kazneni sud istjerao je Haški sud iz glava
Europljana koji ne shvadaju da je njihovo napuštanje pripremilo teren
križarskom pohodu američke administracije protiv međunarodnog
pravosuđa. Velike sile sada se obzirno drže svoje odluke o zatvaranju Suda.
Neslužbene rasprave unutar Vijeda sigurnosti u pogledu usvajanja rezolucije
koja de zacrtati vremenski plan zatvaranja dvaju međunarodnih sudova
počinju u proljede 2003. Upravo ta godina nosit de srž poteškoda
međunarodnog pravosuđa u potvrđivanju svojih načela nasuprot političkim
igrama.
Rasprave o Iraku podijelile su članove Vijeda sigurnosti. Staklena zgrada je u
vrenju. Na problem ICTY-a koji je sada riješen nije vrijedno gubiti vrijeme.
Priprema rezolucije tek je formalnost, barem za Francusku, Rusiju i Kinu.
Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, iako zauzete ratom u Iraku,
ipak u tome vide priliku za ostvarenje više svojih planova istodobno.
Sredinom maja 2003. g. Prosper inzistira na susretu ruandskih vođa i
tužiteljice Haškoga suda Carle Del Ponte. Odnosi Kigalija i Arushe, središta
ICTR-a u Tanzaniji, ved su cijelu godinu na najnižim granama. U ljeto 2002.
ruandska vlada zaustavila je na više mjeseci procese vezane uz genocid
sprečavajudi svjedo-ke-žrtve da dođu u Arushu. Carla del Ponte
prosvjedovala je u julu, a onda opet u oktobru u Vijedu sigurnosti UN-a, ali
ono se zadovoljilo običnom deklaracijom u decembru 2002. g. kojom poziva
države na „bezrezervnu suradnju" s međunarodnim sudstvom. Prosper je
potiče da iskoristi posjet Was-hingtonu kako bi uspostavila dijalog s
ruandskim vođama koji su također u prolazu. Tužiteljica to rado prihvada jer
opstruiranje Kigalija prijeti da zbog nedostatka svjedoka dovede do
oslobađanja optuženih za genocid. Gotovo svi svjedoci dolaze iz Ruande. To
strašno oružje kojim raspolaže ruandska vlast je, zapravo, protumjera
Kigalija da prisili Carlu del Ponte da odustane od istraga osim onih o
genocidu, koje su uperene protiv tutsijskih časnika vojske Ruandskog
patriotskog fronta. Jer mandat Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu
(ICTR) ne ograničava se na genocid koji su organizirali i vodili ekstremisti
plemena Hutu, nego se odnosi na sva teška kršenja međunarodnog
humanitarnog prava počinjena 1994. godine. Prema mišljenju nezavisnih
stručnjaka oko 30 000 Hutua bilo je ubijeno na ruandskom teritoriju
tijekom napredovanja vojske Ruandskog patriotskog fronta. Tužiteljstvo u
Arushi zabilježilo je četrnaest mjesta pokolja i pokušava uspostaviti
zapovjedni lanac. Kagame je službeno obedao Carli del Ponte svoju pomod,
ali general-predsjednik nikad nije namjeravao predati ni jednog svojeg
čovjeka Međunarodnom kaznenom sudu za Ruandu. Otuda pritisci tijekom
ljeta 2002. g. Carla del Ponte prisiljena je tada narediti trojici svojih
istražitelja da prekinu misiju u Ruandi, ali odbija, pa čak i privremeno,
prekinuti istragu. Tim mora raditi iz Arushe na dokazima koji su ved
prikupljeni i na identifikaciji svjedoka izbjeglih izvan Ruande.
Bez njezina znanja, Amerikanac Michael Johnson, koji stiže u Arushu u
septembru 2002. g. kao privremena zamjena dok se ne popuni mjesto
pomodnog tužitelja koje je ispražnjeno ved godinu dana, naređuje obustavu
„specijalnih istraga". Ona de to otkriti tek u decembru. Johnson je odmah
pozvan da se vrati u Hag. Dužnost istrage tada je povjerena britanskom
zamjeniku Marksu Mooreu. Ruandske vlasti sad ved znaju da Carla del
Ponte nede popustiti. Obradaju se modnim američkim i britanskim
saveznicima. Tada je Kigali zatražio sastanak s tužiteljicom uz američko
posredovanje, službeno, kako bi riješili probleme suradnje. Ali početak rata
u Iraku neprestano odgađa ostvarenje. Dolazak Carle del Ponte u
Washington sredinom maja prilika je da se sastanu dvije strane. Prosper
uvjerava tužiteljicu: Sjedinjene Američke Države nude svoje usluge i nemaju
namjeru uplitati se u raspravu. Tužiteljica ni trenutka ne sumnja u ono što
de se dogoditi.
U srijedu 14. maja 2003. g. u kasno poslijepodne, u otmjenoj dvorani za
sastanke Ministarstva vanjskih poslova, gdje se bez sumnje ved rješavala
sudbina mnogih zemalja, Carla del Ponte i njezini savjetnici sjedaju oko
stola nasuprot ruandskoj delegaciji.109
Na dnu stola Pierre Prosper igra
ulogu meštra ceremonijala. On se uplide i sugerira glavne crte rasprave. Od
samog početka igra je sumnjiva. Igra se prema pravilima koja su unaprijed
utvrdili Amerikanci i Ruanđani. Carla del Ponte žali se na ruandske smicalice
usmjerene prema paraliziranju Suda i na odbijanje suradnje u „specijalnim
istragama". Ruanđani uzvradaju da Tužiteljstvo nije
109 Ruandska se delegacija sastojala od glavnog tužitelja Ruande Geralda
Gahima, ruandskog časnika za vezu pri ICTR-u Martina Ngoga te
ambasadora Ruande pri UN-u Richarda Sezibera.
nipošto ispunilo svoj mandat. Kao dokaz pripremili su disketu s 350 imena
visokih dostojanstvenika pod sumnjom za genocid protiv kojih
Međunarodni sud još nije počeo kazneni progon. Strategija okončanja koju
napadaju prijeti da de omoguditi poticateljima genocida da izbjegnu pravdi.
Prosper zaključuje taj prvi susret ističudi nužnost postizanja sporazuma o
ustupanju sudskih predmeta Ruandi.
Četvrtak 15. maja, 5 sati poslijepodne -novi susret u istoj dvorani
Ministarstva vanjskih poslova. Rasprava odmah krede na „specijalne
istrage". Poruka je jasna: ICTR ne može opravdati istrage protiv vojnika
Tutsija kad je još daleko od završetka posla oko genocida. Ruanđani ne
niječu zločine, ali osporavaju svakome, a posebno međunarodnoj zajednici,
pravo da kazneno progoni članove njezine vojske. Kažu da se sami žele za to
pobrinuti. Barem tako tvrde pokušavajudi neutralizirati Carlu del Ponte.
Prosper se umiješao u više navrata kako bi potakao tužiteljicu da
„specijalne istrage" prepusti Ruandi. Tužiteljica, kojoj je zabranjen pristup
mjestima pokolja i vojnom arhivu, voljna je pustiti da Ruanđani usporedno s
ICTR-om vode vlastite istrage pod uvjetom da istražitelji iz Arushe dobiju
pristup ruandskim spisima o istrazi. „Ne mogu se osloniti samo na dokaze
prikupljene izvan Ruande, u hutuanskoj dijaspori čija su svjedočenja
motivirana političkim interesima suprotnima od vaših. Moram imati
mogudnost provjeriti te informacije na licu mjesta. Hodu raditi s vama, ali
potrebna mi je vaša puna suradnja", objašnjava ona. Tužiteljica je spremna
dati nekoliko mjeseci vlastima u Kigaliju kako bi joj dokazali svoju volju da
izvrše pravdu. „Ti zločini postoje, ne mogu se prešutjeti. Njihov progon bio
bi element pomirenja", inzistira ona. Ali traži nadzor nad njihovim
istragama. Prosper je pokušava odvratiti: „Ruanda de voditi kaznene
progone i sudske postupke."
U teoriji bi ICTR mogao djelovanje prepustiti sudstvu Ruande kad bi istrage
dovele do optužnica protiv časnika odgovornih za pokolje počinjene izvan
onih u genocidu. Ali Ruandom vladaju vojnici Tutsi koji su je oslobodili od
genocidnih neprijatelja, pravda je pod njihovim zapovjedništvom, a svjedoci
njihovih zločina osuđeni su na šutnju. Carla del Ponte ne može ih, dakle,
pustiti same sa zaduženjem za eventualne progone, ni odustati od prava
prvenstva na postupke koje bi oni pokrenuli, kako ustrajno sugerira
Prosper. Na završetku sastanka nije zaključen nikakav dogovor. Ispitano je
nekoliko tragova, koji zaslužuju daljnju razradu. Prosper predlaže da de ih
sažeti sljededih dana u obliku dokumenta koji de modi biti osnova bududim
pregovorima. Predviđen je novi niz razgovora za sredinu jula u Kigaliju.
Carla del Ponte potiče Ruanđane da u međuvremenu rasprave sa sucima i
tajnikom suda pitanje zaštite svjedoka pozvanih u Arushu te mogudnost
preseljenja postupka nakon zaključenja rada Međunarodnog kaznenog
suda za Ruandu.
Petak 16. maja, 11 sati ujutro -Ruanđani nisu prisutni. Carla del Ponte ima
sastanak u Ministarstvu vanjskih poslova kako bi raspravljala o ICTR-u.
Prosper i njegovi savjetnici čekaju je u malom uredu. Podastiru joj
dokument naslovljen Sažetak zaključaka između vlade Ruande i ICTR-a koji
je formuliran kao akcijski plan. Uhvadena u zamku, Carla del Ponte ipak
pristaje pogledati tekst. Plan je iskrivio sadržaj jučerašnje rasprave.
Predviđa da Tužiteljstvo obustavi sve istrage protiv osumnjičenih
pripadnika Ruandske patriotske vojske (RPA) i da ih preda ruandskom
sudstvu bez ikakva jamstva kad je riječ o rezultatima. Od Tužiteljstva Arushe
zahtijeva otkrivanje registriranih mjesta pokolja. Ali isto tako da ,,s
ruandskom vladom podijeli sve dokaze", unatoč zabrani prenošenja iskaza
svjedoka nekom drugom sudstvu bez njihova pristanka. Sporna je i tačka u
kojoj stoji da de „Tužiteljstvo imati priliku pregledati istražne materijale kad
oni budu dovršeni i/ili kad se započne s kaznenim progonom". Carla del
Ponte prosvjeduje. Podsjeda na svoj sinodnji prijedlog. Prosper je poziva da
preinači tekst. A ona, umjesto da zalupi vratima, trudi se izbjedi
sučeljavanje s američkim predstavnikom. Ali trebalo bi sve mijenjati.
Savjetnici američkog Ministarstva vanjskih poslova bilježe primjedbe, prave
se da upisuju ispravke koje ona traži. Carli del Ponte se žuri. Avion za Hag
leti za manje od tri sata. A prije svega želi pobjedi iz te zamke prije nego što
objavi Amerikancima da ništa nede potpisati. Odlazi s olakšanjem nakon što
joj je Prosper predložio da de joj novu verziju faksirati u Hag.
Dokument stiže sljededeg tjedna u Haški ured. Amerikanci nisu promijenili
ništa bitno. Na tamelju tobožnjeg „sporazuma" samo de ruandska vlada biti
zadužena za „specijalne istrage" i eventualne progone. Tužitelj ICTR-a nede
više imati nikakvu kontrolu nad vođenjem istraga ni nad odvijanjem
eventualnih sudskih postupaka i bit de obavezan prepustiti sve informacije
koje posjeduje ruandskim vlastima. Carla del Ponte odguruje od sebe
dokument i prepušta svojim savjetnicima da obavijeste Prospera o njezinu
odbijanju potpisivanja. Sama o tome obavještava Ured Kofija Ananna koji
osuđuje američke manipulacije, ali zamjera Carli del Ponte što se izložila
pritisku jedne države.
Carla del Ponte istisnuta iz ICTR-a
Prosper ne prihvada poraz, tim više što je njegova vlada obedala u Kigaliju i
ved isposlovala uzvratne mjere. U zamjenu za jamstva da Međunarodni
kazneni sud za Ruandu nede kazneno progoniti vojnike Tutsije, Kigali treba
uskoro sa Sjedinjenim Američkim Državama potpisati bilateralni sporazum
kojim se štite američki građani od kaznenog progona pred stalnim
Međunarodnim kaznenim sudom (ICC). Od početka 2003. g. SAD nastoji
zaključiti sa što vedim brojem država potpisnica Rimskog sporazuma
bilateralni sporazum o sudbenom imunitetu kojemu je cilj spriječiti da
američki građani budu predani ICC-u. Nakon tog potpisa Kigaliju de se
ukinuti embargo na oružje koje je američki Kongres zadržao i dobit de
znatnu vojnu pomod Sjedinjenih Američkih Država u trenutku kad u
susjedstvu, u Demokratskoj Republici Kongu, bjesni rat koji je ved odnio više
od tri miliona života. Kigali se do sada nije libio destabilizirati područje
Velikih jezera, kao što se njegova vojska nije suzdržavala od rata na istoku
Konga da bi tamo crpila njegova mineralna i prirodna bogatstva, koja
izazivaju toliko pohlepe.
Washington prelazi preko odbijanja Carle del Ponte, a Prosper pušta glas da
je prihvatila „sporazum". Ona to uzalud demantira, ne uspijeva joj, Prosper
se toliko potrudio okrnjiti njezin ugled nezavisne željezne dame, koji je
uživala kod nevladinih organizacija i specijaliziranih novinara. Protumjere
nisu izostale. Amerikanci traže od Britanaca da stanu na čelo. Velika
Britanija koja je bila snažna podrška stalnom Međunarodnom kaznenom
sudu (ICC) bit de uvjerljivija za nastavak borbe protiv međunarodnog
sudstva. Krajem juna Jack Straw, na prolasku kroz Ženevu, uručuje Konju
Annanu pismo u kojem traži razdvajanje funkcije tužitelja koji je dosad bio
zajednički Međunarodnom kaznenom sudu za Ruandu (ICTR) i za bivšu
Jugoslaviju (ICTY) te imenovanje tužitelja za Sud u Arushi. Svoj zahtjev
opravdava brigom za učinkovitost i za smanjenje troškova. Uz podršku
Londona, Carla del Ponte bit de isključena iz ICTR-a zato što je odbacila
sporazum između Washingtona i Kigalija.
Švicarka koja je stupila na dužnost 14. septembra 1999. godine, za nekoliko
mjeseci stiže kraju svojeg četverogodišnjeg mandata. Objavila je da želi
nastaviti službu. Radi kontinuiteta strategije okončanja čiji se prvi rok
odnosi na Tužiteljstvo, čini se da produženje mandata Carle del Ponte
odgovara svima, osim Londonu i Washingtonu koji bi je željeli izbaciti iz
igre. Uz još neke članove njezina ureda koji bi je također željeli udaljiti. Od
jeseni 2002., njezin zamjenik Graham Blevvitt vodi kampanju za
sprečavanje njezina ponovnog izbora. Australac koji bi želio zauzeti njezino
mjesto putovao je ved u London, Sidney, Pretoriju i Taipei, a sprema se
odletjeti i u New York kako bi je diskreditirao kod Uprave UN-a, ali ga je u
tome spriječila sama Carla del Ponte, koja je obaviještena o njegovim
spletkama. Michael Johnson čiju je misiju u Arushi ona prekinula, odlazi u
Washington da je ocrni američkim vlastima tvrdedi da ona nikad nede
poštovati svoje obaveze o strategiji okončanja rada Suda. Geoffrey Nice
pritječe mu u pomod početkom 2003. godine. On gaji nadu da de naslijediti
Carlu del Ponte, ali prije svega da de je isključiti prije okončanja postupka
protiv Miloševida. Sve češde posjeduje Foreign Office, ponekad u pratnji
Michaela Johnsona, a ne propušta ni jedan susret s osobama iz pravnog i
diplomatskog svijeta da bi svoju šeficu nazvao nesposobnom, lošim
menadžerom, koja se više brine za svoje povlastice i za medijsku
popradenost nego za dobro funkcioniranje svojeg ureda. Tvrdi da ona ima
tek blijedu sliku o međunarodnom pravu te da neprestano ugrožava Sud
ponašajudi se kao slon u staklarnici. Ali ova tri magistrata ne nastoje samo
izvana ugroziti reputaciju Švicarke ved i dovesti u pitanje njezin ugled
unutar Tužiteljstva. Žele imati slobodne ruke kako bi mogli organizirati
kaznene progone onako kako oni to žele, voditi postupak protiv Miloševida
po svojoj volji te odbaciti genocid i ostale dijelove optužbe koji im
smetaju.110
Britanski i američki visoki činovnici podsmjehuju se tim
unutarnjim napetostima koje još više slabe Tužiteljstvo u trenutku kad se
ono treba suočiti s povedanim pritiskom država i skupiti sve snage da dovrši
istrage protiv najviših dužnosnika umiješanih u zločine u bivšoj Jugoslaviji.
Do savjetovanja između članova Vijeda sigurnosti oko razdvajanja funkcije i
koju zauzima Carla del Ponte u ICTR-u i ICTY-u došlo je početkom jula 2003.
London i Washington spretno su pripremili teren uz pomod Kigalija. Kako bi
priskrbila diplomatsku podršku, ruandska je vlada ved od početka juna
zajedno s organizacijama žrtava poduzela žučnu kampanju protiv ICTR-a.
Kigali i kritizira tužitelja ,,s pola radnog vremena" jer to „vrijeđa žrtve
genocida". Carla del Ponte pokušava reagirati, ali njezini modni klevetnici
prelaze odmah u napad. Amerikanci i Britanci optužuju je da ne posveduje
Arushi dovoljno vremena, da su njezina putovanja skupa, da je previše
zaokupljena postup-kom protiv Miloševida i uhidenjem Karadžida i Mladida.
Ne može istodobno voditi dvije izlazne strategije. Razlozi se čine
uvjerljivima te vedina članova Vijeda sigurnosti prihvada prijedlog. Nimalo
ne sumnjaju da je to manevar potaknut željom da se ukloni Carla del Ponte
kako bi se prekinule „specijalne istrage". Načelo razdvajanja funkcije
tužitelja lako je prihvadeno, a Washin-gton pokušava postidi svrgavanje
Carle del Ponte. No Britanci smatraju da je ta inicijativa previše opasna. Oni
to više vole prikazati kao odvajanje, koje ne potiče ni otpor ni indiskretna
pitanja. Amerikanci ipak testiraju članove Vijeda sigurnosti predlažudi
obnavljanje mandata Carla del Ponte u ICTY-u na samo jednu godinu.
Nadaju se da de tužiteljica, kojoj je uskradeno povjerenje koje je uživala,
okrenuti leđa i vratiti se u rodni Ticino. Ali taj prijedlog koji je nazvan
„apsurdnim" brzo je napušten. Carla del Ponte ide na živce, često je
doživljavaju opasnom i onom koja destabilizira područja kojima se bavi. Ali
države cijene njezinu smjelost i ne žele se odredi osobe koja simbolizira
borbu protiv nekažnjivosti u vrijeme dok je u tijeku sudski postupak protiv
prvog šefa države privedenog međunarodnom sudu.
Početkom jula prijedlozi Rezolucije počinju kružiti, najprije među petoricom
stalnih članova Vijeda sigurnosti, a onda i među desetoricom nestalnih.
Amerikanci i Britanci vuku konce, ali i dalje niječu da su u to uključeni.
Uvjerili su svoje partnere da inicijativa potječe od Kofija Annana kojemu je
stalo da tom podjelom mjesta, za koju se toliko zalažu Ruanđani, potakne
ICTR na vedu učinkovitost. Carla del Ponte stiže
28. jula u New York kako bi pokušala osujetiti planove svojih klevetnika. Želi
zatražiti da je Vijede sigurnosti sasluša prije nego što usvoji Rezoluciju i
objasniti koje opasnosti nosi razdvajanje njezine funkcije te koliko je
apsurdno mijenjati tužitelja godinu dana prije završetka istraga i dovesti u
pitanje strategiju okončanja u njezinoj „presudnoj fazi". Želi također
upozoriti članove Vijeda sigurnosti na skrivene namjere Londona i
Washingtona. Ona se oslanja na Kofija Annana koji je u maju namjeravao
preporučiti njezin nastavak rada na dvostrukom mjestu tužitelja dvaju
Međunarodnih kaznenih sudova. Znao je da ona uživa podršku država koje
je doživljavaju kao jamca suženog i usredotočenog programa što ga je
iskamčila međunarodna zajednica kojoj je stalo da bez odlaganja
profunkcionira. Nitko, dakle, i ne pomišlja na mogudnost promjene
tužitelja. Carla del Ponte je, uz to, uvjerena da glavni tajnik nede odobriti
lukavstvo koje je na štetu pravde. Međutim, Kofi Annan nije spreman na
novo sučeljavanje s Amerikancima. Kriza povezana s početkom rata u Iraku
skoro ga je stajala vlastita mjesta. Samljeven američkim strojem, on sanja o
osveti, ali zalog nije vrijedan truda: „Postoji opasnost od prevelikih potresa
ako se uzme u obzir tendenciju Vijeda sigurnosti." Carli del Ponte, koja ga
provjerava pitanjem smije li birati između mjesta tužiteljice u Arushi i u
Hagu, odgovara: „Ne vjerujem, Miloševid vam je u rukama, morate se njime
pozabaviti." Na kraju sastanka ona mu dobaci: „'Specijalne istrage' nede se
nikad voditi!" A Kofi Annan joj odgovora: „Ne, nede oni to učiniti." „Vidjet
dete", odbrusila je uručujudi mu bilješke: „Sačuvajte ih za povijest."
Razočarani Iqbal Riza po
110 U razgovoru objavljenom u sarajevskom listu Dnevni Avaz 26. aprila
2007. g. Graham Blevvitt priznaje da se zajedno s Geoffreyjem Niceom
suprotstavio Miloševidevu kaznenom progonu zbog genocida i da je
kontaktirao s «vedim broj zemalja Vijeda sigurnosti« kako bi spriječio
ponovni izbor Carle del Ponte 2003. g. Danas Blevvitt i dalje tvrdi da
Tužiteljstvo nije imalo dovoljno dokaza za podizanje optužnice za genocid
protiv Miloševida, zaobilazedi tako preliminarnu presudu od 16. juna 2004.
g. koju je na kraju akuzatorne faze na temelju dokaza izloženih na raspravi
potvrdilo optužbu za genocid.
vjerava se Carli del Ponte u četiri oka: „Sve je politika. Nije trebalo tako biti,
ali sve je ispolitizirano." A ona odgovara: „Nepravedno je da politika
potkopava naš rad. Teško mi je gledati kako se izruguju načelu
međunarodne pravde zato što je Kagame potpisao bilateralni sporazum (sa
SAD-om o ICC-u; op. a.), a zauzvrat je odlučeno zaštititi njegove vojnike."
Voditelj Ureda Kofija Annana pokušava je primiriti: „Načela su očuvana." No
ona nastavlja: „Nisu, jer razdvajanje (funkcije; op. a.) znači kraj specijalnih
istraga'." Iqbal Riza zaključuje: „Da, znam. Priznajem snagu vaših
argumenata, potpuno (Vas) razumijem, ali nemojte me javno citirati."
Američke i britanske spletke potaknule su Francusku da se trgne jer ona
nakon iračke krize nema želju ni najmanje im popuštati. Zamjera uplitanjeu
rad Carle del Ponte, ali osim svega, ona i sama želi poravnati račune o
pitanju Ruande. Jer sa stupanjem Kagamea na vlast nakon genocida, Pariz
je izgubio još nešto od svojega afričkog teritorija. Ruanda je sada pod
anglosaksonskim utjecajem, a Francuska je osramodena jer je podržavala
genocidni režim Hutua. Njezina reakcija, motivirana posebnim interesima,
ima dobru stranu što koristi zahtjevima pravde. Pariz traži da strogi
program nametnut Međunarodnim kaznenom sudovima kojima je
naređeno da dovrše istrage do kraja 2004. g., a sudske postupke u prvoj
instanci do kraja 2008. g. bude obavezujudi ali ne i konačan. Uspješno se
bori da se u Rezoluciji spomenu „specijalne istrage". Završni tekst poziva
Ruandu na „pojačanje suradnju s ICTR-om, posebno u predmetu istraga
protiv Ruandske patriotske vojske".
Pariz je uz podršku više članova Vijeda sigurnosti također uspio zaustaviti
početni prijedlog Engleza i Amerikanaca da se odmah okončaju istrage
Haškoga suda. Prijedlog Rezolucije od 10. augusta sadrži formulaciju da bi
„svako novo podizanje optužnice bilo nespojivo sa strategijom okončanja
rada Suda". Potezi Carle del Ponte s kraja jula i njezin nastup iza zatvorenih
vrata pred Vijedem sigurnosti 8. augusta, kad je nabrojila sve opasnosti
kojima su izložena dva Suda, donijeli su ploda. Inicijativa Londona i
Washingtona izgubit de svoj smisao, osim isključenja Carle del Ponte iz
ICTR-a.
Dok sve države inzistiraju na tome da se poštuju rokovi, vedina od petnaest
članova Vijeda sigurnosti ne želi preuzeti odgovornost za hitnu obustavu
kaznenih progona kojoj bi posljedica bila nekažnjavanje najviše rangiranih
dužnosnika, koji su sada na nišanu Tužiteljstva. Stoga im se bolje čini još
malo zgusnuti mandat Haškog suda. Prema Rezoluciji 1503 Vijeda sigurnosti
od 28. augusta 2003., Haški sud sada ima obavezu usredotočiti svoje
djelovanje na „najvažnije dužnosnike odgovorne" za zločine počinjene u
bivšoj Jugoslaviji. Sud je osnovan 1993. godine kako bi kazneno progonio
„prekršitelje međunarodnog humanitarnog prava". Rezolucijom 1329 od
30. novembra 2000. pozvan je da se više pozabavi „visoko rangiranim
političkim i vojnim dužnosnicima". Mora se ograničiti na „najistaknutije
dužnosnike odgovorne" za zločine i odredi se svih drugih istraga u korist
lokalnog sudstva. Države u toj regiji pozvane su da predaju bjegunce
„posebno Radovana Karadžida, Rat-ka Mladida, kao i Antu Gotovinu".
Europljani i Amerikanci nisu uspjeli svladati rusko suprotstavljanje da to
bude napisano u Rezoluciji, ali uvjeravaju da Haški sud nede zatvoriti vrata
prije nego što mu budu predani Radovan Ka-radžid i Ratko Mladid. Britanci i
Amerikanci odnijeli su pobjedu kada je riječ o cijepanju mjesta tužitelja.
Carla Del Ponte odmah je isključena iz Tužiteljstva Međunarodnog
kaznenog suda za Ruandu. Istim potezom ponovo je izabrana na četiri
godine u ICTY. Washington i London, frustrirani slabijim rezultatima na
drugim tačkama, pozabavit de se ispravljanjem svoje taktike.
Vijede sigurnosti odlučilo je, radi ubrzanja postupka prepuštanja procesa
lokalnim sudovima, pozvati na hitno uspostavljanje specijalnog suda u
Bosni i Hercegovini. Ved dvije godine Haški sud traži stvaranje strukture
koja bi mogla preuzeti palicu, ali velike sile odbijale su posegnuti u svoj
džep. Napokon se, pod vodstvom Amerikanaca, 30. oktobra 2003. g.
organizira konferencija u Hagu kako bi se prikupio novac. Sakupljeno je 17
miliona eura za osiguranje financiranja mješovitog pravosuđa u Sarajevu u
prve tri godine. Ono mora biti sposobno voditi desetak sudskih procesa koji
su se trebali vršiti u Hagu i okončati istrage protiv pedesetak osumnjičenih
koje je 2002. g. Carla del Ponte bila prisiljena zamrznuti. Vijede za ratne
zločine Bosne i Hercegovine započelo je s radom početkom 2005., nakon
reforme Kaznenog zakona koju su proveli anglosaksonci nametnuvši sustav
common law u državi i regiji s rimskim pravom. Taj de se izbor uskoro
pokazati zaprekom pravnoj suradnji između nacionalnih jurisdikcija bivše
Jugoslavije, a specijalni bosanski sud pokazat de se gotovo isto toliko
skupim kao i Haški sud.111
Krajem 2003. g. zahvaljujudi svoti od pet miliona
dolara, dobivenoj od Sjedinjenih Američkih Država, te dodatnoj pomodi
Europljana, Beograd, dvije godine prije Bosne, uspostavlja specijalni sud
kako bi sudio svojim vlastitim krvnicima. To je lokalni sud bez stranog
osoblja, koji su vlasti konačno, ali nevoljko prihvatile u nadi da de same
suditi visoko rangiranim osobama koje traži Haški sud. Hrvatska, koja je ved
reformirala svoj pravni sustav, u tome ne zaostaje.
Haški sud potaknuo je taj proces kao jedinu mogudnost da se izbjegne
nekažnjavanje osumnjičenih. Jer iza tih brojki i administrativnog, a ne više
sudskog upravljanja koje su nametnule velike sile, sve više utječudi na
međunarodno pravosuđe pod izgovorom „strategije okončanja", kriju se
stotine i hiljade uništenih ljudskih života. Predmeti od kojih je Haški sud
prisiljen odustati sadrže činjenice o pomamnim zločincima koji su ubijali,
silovali, mučili i deportirali. Ukazuju na individualnu odgovornost onih koji
su to počinili ili zapovjedili. Njihove žrtve, one koje su preživjele, kako bi se
ponovo podigle, očekuju da te činjenice budu tačno ispričane i utvrđene te
da počinitelji budu kažnjeni. Haški sud nije slučajno odabrao imena, koja se
stalno prebacuju na popise od kojih se odustaje, nego po neizmjernoj
grozoti djela koja im se stavljaju na teret. To je jedini prihvatljivi kriterij na
koji Tužiteljstvo odsada mora primjenjivati hladna mjerila ekonomske i
političke stvarnosti. U predmetima koji potpadaju pod međunarodno
humanitarno pravo postoje, dakako, „mali izvršitelji" i „velike ribe", ali
nikad mali zločini.
Završni račun i zatvaranje ICTY-a
Rezolucija 1503 nanijela je velike štete na području bivše Jugoslavije.
Unatoč naporima da se suprotstave nekim pokušajima gašenja rada ICTY-a,
velike sile više ne nastoje spasiti privid neovisnog i nepopustljivog
pravosuđa. Njima je prioritet dokrajčiti to pitanje i osigurati se da de rad
Tribunala zaista završiti 2008. Lokalne se vlade u tome ne varaju. Ako je
politika dobila prvenstvo pred pravdom, do sada gluhom i nepopustljivom,
ako je kalendar postao važniji od misije Tribunala, sada je mogude i
pogađanje. Čini se da Vijede sigurnosti ne želi dalje podržavati ICTY niti ga
financirati. Čak se čini da daje prednost nacionalnim sudovima. Nalozi Suda
lišeni podrške velikih sila sada više djeluju tako obavezujude. Suradnja koja
je i do sada bila neznatna potpuno prestaje. Sve se više rabe smicalice za
otezanje. Računica je jednostavna: što lokalne vlade manje surađuju, ICTY
de manje optuživati i suditi. Najviši dužnosnici za koje se očekuje da de
morati podnijeti račun još se mogu nadati da de izbjedi kandžama pravde ili,
u najgorem slučaju, da de im kod kude suditi njihovi.
Od 2002. Carla del Ponte smanjivala je u više navrata popis glavnih „meta".
Ako ne želi promašiti svoju misiju, ona svakako mora optužiti „glavne
dužnosnike" na svojem popisu tijekom posljednjih petnaest mjeseci istrage
koliko joj preostaje do kraja 2004. Tvrdu jezgru sada sačinjava tridesetak
osumnjičenih, upravo onih koji su ved odavno morali biti optuženi da
Tužiteljstvo nije dopustilo da zaglibi u strategiju „sitnih riba" koju su poticali
zapadnjaci. ICTY vjerovatno nede uspjeti provesti sva suđenja unatoč
prenošenju nekih na domade sudove. Ali odustati od kaznenih progona
onih na vrhu lanca, koji su organizirali i smislili najgora zvjerstva, značilo bi
osuditi Tribunal na neuspjeh. Carla del Ponte radije razmišlja
o ustupanju vedeg broja starih predmeta lokalnim sudovima nego
omoguditi nekažnjivost glavnim krivcima.
111 Različiti su činitelji odgovorni za visoku cijenu sudskih procesa za ratne
zločine i sudstva koje ih vodi. Bilo da su miješani ili sasvim međunarodni, ti
sudovi trebaju osigurati prijevod svih dokumenata i simultani prijevod
rasprava na engleskom jeziku, a na to odlazi polovina njihovih proračuna.
Moraju, nadalje, voditi i financirati svoje pritvore i uglavnom pladati
troškove obrane. Moraju također primjenjivati posebne sigurnosne mjere,
pladati dolazak svjedoka izdaleka (katkad i iz inozemstva) te osigurati
njihovu zaštitu, kao i zaštitu njihovih obitelji. Uz to pladaju međunarodno
osoblje po međunarodnim cijenama. Ukratko, cijena pravde nije niska, čak
ni za obične zločine, ako se uzme u obzir broj osoba uključen od početka
istrage pa do presude.
Prospera to zabrinjava. Krajem ljeta pita je: „Kako se ta brojka (trideset; op.
a) može uklopiti u strategiju okončanja?" „Predviđate prevelik broj novih
optužbi. Nedemo modi provesti nove predmete u odobrenim rokovima", još
odlučnije kaže u septembru 2003. Amerikanac Theodor Meron, koji je od
proljeda zamijenio Claudea Jordu na mjestu predsjednika ICTY-a. Godinama
su se Britanci i Amerikanci trudili ograničiti ICTY na kazneni progon
podređenih. Sada se isto tako aktivno trude spriječiti Tužiteljstvo da spasi
nekoliko predmeta nužnih za ispunjenje svojeg mandata. Rezolucija 1503
prema njihovu viđenju ostavlja tužitelju prevelik manevarski prostor. Žele
donijeti pred Vijede sigurnosti dodatni tekst prema kojem bi postao
konačan ne samo kalendar etapa zatvaranja nego bi i Carla del Ponte došla
pod nadzor kako bi se mogao kontrolirati broj novih optužnica do kraja
2004.
Devetog oktobra 2003. predsjednik Meron pred Vijedem sigurnosti
ponavlja: „Tužiteljica namjerava podnijeti oko četrnaest novih optužnica
koje se odnose na tridesetak pojedinaca. Četiri-pet tih novih optužnica
modi de se spojiti u isto suđenje s postojedim sudskim predmetima, ali de za
osam ili devet drugih biti potrebno održavanje novih suđenja. (...) Prema
našim sadašnjim predviđanjima nemogude je obraditi te nove predmete u
rokovima koje je propisalo Vijede sigurnosti." Ali, kao što ističe Meron, suci
nemaju mod spriječiti tužitelja da započne nove kaznene progone. U
prvotnom tekstu govora predsjednika ICTY-a bilo je napisano: „Bilo bi
opravdano da Vijede sigurnosti propiše tužitelju ciljeve koje treba dosedi u
posljednjim mjesecima istraga." Bududi da je bila u suprotnosti s člankom
16. Statuta koji jamči neovisnost tužitelja, ovu je rečenicu preoblikovao:
„Tužitelj ima ovlasti izabrati osobe protiv kojih želi podignuti optužnice, a
ako nas Tužiteljstvo uvjeri da prema indicijama ima razloga poduzeti
kaznene progone, mi moramo, kao suci, potvrditi nove optužnice. Statut
ICTY-a i rezolucije vijeda sigurnosti, uključujudi i Rezoluciju 1503 ne daju
sucima mod provjeravanja odgovaraju li osobe na koje se odnose ove
optužnice zaista uvjetu koji je postavilo Vijede, tj. odnose li se na najvažnije
dužnosnike koji imaju najtežu odgovornost za zločine. Očito, to de pitanje
morati riješiti Vijede (sigurnosti UN-a; op. a.) i tužitelj."
Američki sudac na čelu ICTY-a upravo je pozvao velike sile da oduzmu
tužitelju dobar dio ovlasti kako bi se ograničio broj novih optužbi. A dobro
zna da oni koje se tužiteljica sprema optužiti nikada nede biti uznemirivani u
svojoj zemlji ako ICTY ne započne kazneni progon. No razlog postojanja
svakog međunarodnog sudstva upravo je progon najviše rangiranih
dužnosnika jer diskvalifikacija zločinačkih politika i vlasti koje su ih smislile i
provodile bitna je za ponovnu izgradnju i političku stabilizaciju regije.
Meron, koji je preživio nacističke logore u Poljskoj, profesor međunarodnog
prava, nekada je bio izraelski veleposlanik u Sjedinjenim Američkim
Državama prije nego što je postao američki veleposlanik u Izraelu. Bio je
također na Konferenciji u Rimu 1998. član američke delegacije koja se do
kraja borila za smanjenje ovlasti stalnog Međunarodnog kaznenog suda
(ICC) koji se tamo osnivao. On djeluje više kao američki predstavnik nego
kao predsjednik ICTY-a. Jer cilj američke administracije je, kako to otvoreno
objašnjava Prosper, da „suci paze djeluje li tužitelj u skladu s mandatom koji
mu je dalo Vijede sigurnosti". Izložena sve vedim pritiscima da ograniči broj
optužnica, Carla del Ponte izgubit de uskoro svoje diskrecijsko pravo.
Budno pazedi, Francuska se odupire ujesen 2003. dok u kuloarima Vijeda
sigurnosti ved kruže nacrti novog teksta. Britanci i Amerikanci predlažu da
se predsjedniku ICTY-a dade mod da se uvjeri u podudarnost novih
optužnica sa zahtjevom upudenim tužitelju prema kojem se trebao
usredotoči samo na osumnjičenike na vrhu lanca odgovornosti za najteže
zločine. Više zemalja oštro se suprotstavlja toj inicijativi koja mijenja Statut
Tribunala i daje slobodne ruke predsjedniku, koji je baš Amerikanac.
Francuska, koja vodi ogorčenu bitku, dobiva podršku nekoliko zemalja
između petnaest članova Vijeda sigurnosti, među kojima su Njemačka i
Rusija. Bez iznenađenja, Moskva se oštro protivi tački koja ističe „prijeku
potrebu da se Karadžidu i Mladidu sudi pred ICTY-em". Ali Rusi sumnjaju da
Britanci i Amerikanci žele spriječiti Carlu del Ponte da kazneno progoni
posljednje osumnjičene kosovske Albance. Iako žure zatvoriti ICTY,
odbacuju početni nacrt koji opet sugerira da se zabrane sve nove optužnice.
Na zahtjeve Amerikanaca verzija s početka novembra određuje jezikom
potpuno svojstvenim rezolucijama Vijeda sigurnosti, te „napominje s
najvedom zabrinutošdu pokazatelje koje su iznijeli predsjednik i tužiteljica
ICTY-a u svojim izlaganjima (9. oktobra 2003.; op. a.), a koji se odnose na
nemogudnost završetka sudskih postupaka za ved optužene osobe prije
kraja 2009., i da bi svaka dodatna optužnica još više odgodila završetak rada
Tribunala." Pod pritiskom više zemalja, ta je verzija preoblikovana u onu od
21. novembra: „Napominje s najvedom zabrinutošdu pokazatelje iznesene u
izlaganjima 9. oktobra, koji se posebno tiču ICTY-a i prema kojima bi moglo
biti nemogude ostvariti strategije okončanja utvrđene Rezolucijom 1503
(2003.), osobito ako bude značajan broj novih optužnica."
Francuska se bori na istom terenu s Rusima, ali zato da bi obranila
„specijalne istrage" ICTR-a koje su uperene protiv Kagameova okruženja.
Prijedlog od 21. novembra poziva Ruandu na suradnju s ICTR-om u
istragama uz one o genocidu. Uvjeren da de taj kompromis ublažiti
francusku gorljivost i omoguditi usvajanje Rezolucije, Pierre Richard Prosper
hitno leti avionom u Kigali sredinom novembra. Želi smiriti Kagamea
kojemu je obedao, poslije istiskivanja Carle del Ponte, da de u nastavku
postidi povlačenje one napomene koja poništava njihovu nagodbu.
Uvjerava ga da se ne treba brinuti za tekst budude Rezolucije jer je
Gambijac Hasan Boubacar Jallow, imenovan početkom septembra na
mjesto Carle del Ponte, prihvatio obedanje SAD-a vlastima u Ruandi da de
ICTR prekinuti kazneni progon protiv vojnika Tutsija. Na završetku susreta
pred ruandskim tiskom Prosper izražava zadovoljstvo obnavljanjem odnosa
između ICTR-a i Kigalija.
Promjene koje su unesene u nacrt nisu dostatne da dobiju konsenzus.
Britanci su do kraja odbijali kompromis koji predlažu Francuska i Njemačka
da se naredi „Tribunalu" da se uvjeri u sukladnost optužnica s kriterijem
„svih glavnih odgovornih" radije nego da se to pravo dade izričito sucima.
Osporavan u tim glavnim tačkama, američko-britanski nacrt čini se
sredinom decembra podbačenim. Washington ga ipak pokušava progurati
pred Božid 2003. Suci ICTY-a održavaju plenarnu sjednicu upravo pred
praznike i Sjedinjene Američke Države htjele bi da predsjednik Meron
odmah ovjeri njihovu odluku dajudi na glasovanje potrebne izmjene
proceduralnih pravila. Uvjeren u angloameričku pobjedu u New Yorku,
Meron se u Hagu žuri obavijestiti Carlu del Ponte o amandmanima na
Statut koji de biti doneseni na plenarnoj sjednici kako bi ga ovlastili da
prihvati ili odbaci nove optužnice. „Odsad odlučujem ja sam", dobacio joj
je. Ali Meron de morati opozvati svoje riječi -Rusi su odbili uvrstiti taj
prijedlog na dnevni red.
Amerikanci i Britanci ne posustaju. Početkom 2004. ulažu zajedničke
napore u oživljavanje tog prijedloga koji se u februaru ponovo pojavljuje u
kuloarima Vijeda sigurnosti. Usporedno, izaslanici Foreign Officea dolaze u
Hag redi Carli Del Ponte da se „ne može pregovarati o roku 2008.". „Ako ne
možete provesti strategiju okončanja, morat de se nešto žrtvovati i
razmišljati o izlaznoj strategiji", prijete oni početkom 2004. Pomodnik
glavnog tajnika UN-a za pravna pitanja Britanac Ralph Zacklin pozvan je kao
pojačanje. Visoki dužnosnik Ujedinjenih naroda nikada nije prestao sipati
žuč protiv dva Međunarodna kaznena suda u kuloarima Staklene zgrade na
East Riveru tvrdedi da se ne mogu nadzirati. U julu 2003. jasno je tumačio
Carli del Ponte pravila igre: „Vijede sigurnosti je političko tijelo, ICTY i ICTR
su tijela Vijeda sigurnosti pa su i oni podložni određenoj kontroli, odnosno
političkim pritiscima." Ali ovaj put on javno baca na njih ljagu početkom
2004. u uglednom međunarodnom pravnom časopisu koji uređuje bivši
predsjednik ICTY-a Antonio Cassese. Zacklin u njemu optužuje oba Suda da
su postali „mastodontska birokracija", strašno skupa, neučinkovita, ali prije
svega pretjerano neovisna. Britanac prenosi, od riječi do riječi, kritike
američkih neokonzer-vativaca na račun UN-a na dva Međunarodna kaznena
suda, koje su označili kao „mastodontske birokratske superstrukture koje
su zahrđale" i čiju samostalnost treba smanjiti. „Decentralizacija vlasti i
odgovornosti, koja proizlazi iz neovisnosti triju stupova suda (Tajništvo,
Sudska vijeda i Tužiteljstvo; op. a.), kojima se pridružuje nužnost poštovanja
sudske i kaznene neovisnosti, kronični su problemi za koje nije nađeno
nikakvo rješenje", piše Zacklin. Zaključujudi tekst s neuspjehom
Međunarodnih kaznenih sudova dodaje: „Istina je da je danas nemogude
zamisliti ustanovljenje suda po uzoru na ICTY u drugim situacijama, ma
kako očito bilo kršenje međunarodnog kaznenog prava u Liberiji, u
Demokratskoj Republici Kongo ili u Obali Bjelokosti. To međutim nije
odvratilo civilna društva ili vlade od traženja izvršenja pravde u zemljama
koje izlaze iz rata. To zahtijeva pronalazak alternativa kojim de se zadovoljiti
njihovi zahtjevi.112
Ralphu Zacklinu nije jedini cilj braniti namjeru da se dva
Međunarodna kaznena suda stave pod starateljstvo. Njegov
112 Journal of International Criminal Justice, II. svezak, Oxford Univerity
Press, proljede 2004.
je članak pledoaje u prilog nacionalnih jurisdikcija u trenutku kad SAD
uspostavlja Irački specijalni sud da bi sudio Sadamu Huseinu, kojega su
uhitile američke snage 13. decembra 2003.; lokalni sud čiju legitimnost ipak
osporava UN zbog smrtne kazne i nedostatka jamstava da de biti osigurana
pravedna suđenja. Ali Zacklin ističe: dva Međunarodna kaznena suda ne
smiju služiti kao uzor, previše se sudova, u Sijera Leoneu, u Kambodži i
drugdje, njima nadahnjuju. Jasnije rečeno, međunarodna pravda ne smije
pridonijeti lišavanju država suverenog prava da sude svojim vlastitim ratnim
zločincima. Zacklinovo javno zauzimanje stava, savršeno sukladno s
američkom agresivnom politikom koja daje prednost sudskom progonu na
nacionalnoj razini, a ograničava širenje međunarodnog kaznenog prava,
izaziva žestoke reakcije. Zacklin je visoki dužnosnik UN-a, k tome Britanac.
Njegova zemlja, koja je ratificirala Rimski ugovor, potpisnica je ICC-a.
Vijede sigurnosti ipak ne oklijeva provesti taj stav u djelo. U polukružnoj
dvorani u kojoj zajedno sjede velike sile, rovovski ratovi češdi su nego
otvoreni napadi. Države nemaju volje sukobljavati se kao što su to učinile u
pitanju započinjanja rata u Iraku. Radije tjednima pregovaraju pokušavajudi
oduzeti smisao nekoj rezoluciji nego da zaustave prijedlog ved kod prvih
neformalnih konzultacija. Odluke se tako donose vukudi uže dok se ne izliže
poslije diskretnih okršaja koji ponekad mogu trajati mjesecima. To je jedan
od oblika igre odmjeravanja snaga. London i Washington namjeravaju
svladati otpore „stare Europe" u dva tjedna. Trebat de im više od dva
mjeseca za pobjedu u ovoj rundi.
Nema novih optužnica
Da bi ostvarili ovaj projekt, Amerikanci i Britanci nisu, međutim, čekali da ga
njihovi saveznici odbace. U Kigaliju, kao i u bivšoj Jugoslaviji, obedavaju da
nede biti više optužnica. Kad je 3. novembra 2003. Carla del Ponte otišla u
Beograd predati novu optužnicu na kojoj su imena četvorice generala
srpske vojske i policije, vlada odbija taj dokument. A tužiteljica je ved prije
nekoliko mjeseci obavijestila vlasti da se sprema skori kazneni progon te
četvorice koja su na Kosovu vodila kampanju deportacija, pogubljenja i
uništenja. Htjela je da one pripreme teren kako bi se se što bolje nosile s
dokumentom koji ih ne veseli. Tim više što je jedan od optuženih, Sreten
Lukid, tada na položaju šefa policije. Vlada se buni, tvrdi kako je Carla del
Ponte obedala da de odustati. Švicarka to poriče. Ne razumije žestinu
njihove reakcije. Vlada ne popušta i tužiteljica odlazi poslije vrlo napetog
dana ostavivši im na stolu optužnicu i nalog za uhidenje. Nakon nekoliko
tjedana srbijanski premijer Zoran Živkovid objašnjava u beogradskom
tjedniku Vreme razloge svoje reakcije: „Carla del Ponte prekršila je moj
dogovor s Amerikancima, koji je prihvatio i Bruxelles, prema kojemu nede
biti novih optužnica ako možemo dokazati kako ulažemo sve potrebne
napore da nađemo Mladida. Ved sam rekao da smo na pragu donošenja
dokaza naših napora. Tada je dogovoreno da de se generalima suditi u
Srbiji. Kad su obaviješteni da je tužiteljica podigla nove optužnice, visoki
dužnosnici u Washingtonu i Bruxellesu nazvali su me da se ispričaju i da mi
kažu da je luda." Blokiranje nove rezolucije Vijeda sigurnosti dovelo je do
neuspjeha novog tajnog dogovora, sklopljenog iza leđa ICTY-a. Zbog
miješanja američke administracije pravosuđe čiji su dani odbrojani izgubilo
je godinu i pol. Sreten Lukid, Vladimir Lazarevid i Nebojša Pavkovid stidi de u
Hag tek 2005. Četvrti optuženi, Vlastimir Đorđevid, pobjegao je 2001. u
Rusiju pod zaštitu obitelji Miloševid i ruskih tajnih službi. Prema
Miloševidevim izravnim naređenjima on je vodio akciju prebacivanja tijela
albanskih žrtava kako bi ih sakrio u masovnim grobnicama u Srbiji. Uhiden
je tek nakon povratka 2007. godine.
Cilj američkog obedanja nije bio iskoristiti četiri generala u zamjenu za
uhidenje Mladida. To je priznao i sam Živkovid: pripremao se najaviti krajem
2003. neuspjeh potrage koje su se provodile s CIA-om i zaključiti da je
Mladid otišao iz Srbije. Američka administracija namjeravala je podržati tu
laž. Od Đinđideva ubojstva u martu Pierre Richard Prosper pokušava smiriti
revnost Carle del Ponte obedavši joj Mladida prije kraja godine, kako je to
učinio pokojni premijer Đinđid. Sam Živkovid, Đinđidev nasljednik, vrši na
nju pritisak da odustane od uhidenja četvorice generala u ime „političke
stabilnosti zemlje" i da ne onemogudi svaki oblik suradnje s ICTY-em,
uključujudi i uhidenja brojnih bjegunaca koji se još kriju u zemlji, a čemu
može doprinijeti jedan od optuženih, Sreten Lukid, šef policije. Uloge su
savršeno podijeljene. SAD javno ipak nije prestao zahtijevati vodstvo u
pokušajima postizanja Mladideva uhidenja, a Europa se drži u pozadini. U
junu 2003. Washington je prijetio da nede uplatiti godišnju pomod Srbiji i
Crnoj Gori ako Mladid ne bude predan ICTY-u. Zatim, uoči roka, zadovoljio
se uhidenjem jednog od optuženika koji je u bijegu od 1998., Veselina
Šljivančanina, traženog za pokolj pacijenata vukovarske bolnice u novembru
1991. Isti scenarij ponavlja se sljededih godina. Mladid je uvjet, medijski
jako razvikan, koji se pretvara u obično sredstvo pritiska kako bi se dobili
drugi bjegunci ili drugi ustupci.
Pred Carlom del Ponte Mladid je samo alibi da ju se odvrati od pisanja novih
optužnica. Tužiteljica odbacuje Živkovidev zahtjev, ali u proljede odobrava
odgodu srbijanskim vlastima, oslabljenima smrdu premijera. Poslije ljeta i
angloameričkih pokušaja da novom rezolucijom zabrane svaku novu
optužnicu, njezina popustljivost bila bi sve rizičnija. Istraga je završena: ona
potpisuje optužnicu i predaje ju sucima.
Dan nakon njezina posjeta Beogradu, srbijanske vlasti i njihovi modni
saveznici ne odustaju od prisiljavanja Švicarke da povuče optužnicu. Kako bi
olakšala uhidenja, Carla del Ponte postigla je odobrenje sudaca da se
optužnica i nalozi za uhidenje zapečate kako se ne bi objavili u javnosti prije
ponedjeljka, 6. novembra. Čak i ako ta privremena mjera nimalo ne
zaustavlja postupak, Washington u njoj vidi priliku da sasvim mirno nastavi
svoje smicalice. Vodedi brigu o spašavanju privida, Amerikanci ne
zahtijevaju eksplicitno napuštanje sudskih progona. Radije sugeriraju Carli
del Ponte da ih zamrzne. Američki veleposlanik u Beogradu William
Montgomery prenio je tu poruku na kraju posjeta Carle del Ponte 3.
novembra: „Moja vlada traži od vas da zadržite pečate još godinu i pol za
Sretena Lukida i po godinu dana za druge." Ona prihvada produžiti mjeru
povjerljivosti optužnica još petnaest dana, ali nema ni govora o odgodi
uhidenja. Nekoliko dana poslije vijest je procurila u nekim novinama,
bliskim srpskim tajnim službama, i otkrila postojanje kaznenog progona
protiv četvorice generala. Pečati više nisu potrebni. Suci su potpisali nalog
za objavu. Sporazum između Beograda, Washingtona i Londona propao je.
Jack Straw piše Carli del Ponte da njezina optužnica prijeti „izazivanjem
krvoprolida" u Srbiji. Krajem novembra 2003. u Hagu Pierre Prosper bjesni:
„Tražili smo od vas odgodu, da držite optužnicu zapečadenu. Nismo tražili
previše. A kad američki šef diplomacije nešto kaže, poruka treba biti
shvadena ozbiljno (...) Svi (u američkoj administraciji; op. a.) žele ponovo
razmotriti odnose s ICTY-em, vidjeti na što smo prisiljeni i što ovisi o našoj
dobroj volji." Carla del Ponte mu je odbrusila: „Kad vaše želje nisu uslišane,
one postaju zapovijedi. Ali ne možete naređivati sucima, a samo su oni bili
nadležni za donošenje te odluke." Prosper joj je zaprijetio: „Nitko nije rekao
da je to naređenje, nego molba. Morate pripaziti što govorite. Vaše
odbijanje slušanja može imati posljedice. Nismo zadovoljni. Imali smo
politiku otvorenih vrata, možda dete odsad morati kucati da biste ušli."
Velike sile ustrajno poduzimaju korake i zbog drugih osumnjičenika.
Strategija okončanja otvorila je vrata političkom vođenju pravosuđa. Svatko
ima svoja potraživanja. Samo ih Amerikanci i Britanci pretvaraju u zahtjeve i
tvrdo nastupaju. Ostali radije sugeriraju ne pribjegavajudi pritiscima. Ipak,
svi opravdavaju svoje miješanje u ime pragmatizma i potrebe da se
ustupcima potaknu srpske vlasti na olakšanje pristupa arhivu i na uhidenje
najteže uhvatljivih bjegunaca, kao što su Mladid i Karadžid. ICTY tada broji
dvadeset bjegunaca, od kojih je devetnaest Srba. Dvadeseti je Hrvat, Ante
Gotovina, bivši legionar, osuđivan u Francuskoj za iznudu kojeg je ICTY
2001. optužio za zločine protiv krajinskih Srba u augustu 1995. Zagreb
odbija izručiti svojega generala, „viteza Domovinskog rata". I hrvatske vlasti
nadaju se nagodbi. Jedan bivši američki posebni izaslanik na Balkanu zalaže
se u maju 2003. kod Carle Del Ponte da odustane od toga slučaja. Više
drugih međunarodnih ličnosti posreduju u njegovu korist. Gotovina ima
saveznike u Francuskoj, gdje je živio, i u Sjedinjenim Američkim Državama.
Američki vojni stručnjaci savjetovali su ga za vrijeme vojnih operacija u
Krajini 1995. Može računati i na potporu američkih neokonzervativnih
krugova koji u Washington Time-su spajaju novinsku kampanju protiv
ICTY-a i poziv na povlačenje optužnice protiv njega. Ali u Londonu ima
žestoke neprijatelje koji ga pod svaku cijenu žele vidjeti u zatvoru.
Washington se svrstava na istu stranu sredinom 2003., poslije odbijanja
Hrvatske da potpiše bilateralni ugovor o pravnom imunitetu koji bi štitio
američke građane od kaznenih progona pred stalnim Međunarodnim
kaznenim sudom (ICC). Zagreb je popustio pod prijekorima Europske unije u
koju Hrvatska želi jednog dana udi. To de je stajati uskradivanja američke
vojne pomodi.
Britanci de braniti zahtjeve pravde jednako djelotvorno kao i kad su im se
opirali i prisilit de Hrvatsku da izruči Gotovinu sucima ICTY-a. Zagreb je
započeo proces približavanja Europskoj uniji i uskoro de modi otvoriti
pregovore za kandidaturu. Na poticaj Velike Britanije, Europa uvjetuje
otvaranje tog procesa punom suradnjom s ICTY-em. Početkom 2004.
Zagreb predaje bez odlaganja osam novih optuženika, dva hrvatska
generala i šest Hrvata iz Bosne koji žive u Hrvatskoj. Kad je 14. aprila 2004.
Bruxelles zatražio njezino mišljenje, Carla del Ponte mogla je samo
pozdraviti napore Zagreba, žaledi ipak što nije uhiden Gotovina. Ovo
povoljno mišljenje omogudit de otvaranje pregovora. Carla del Ponte se
nada da de ta zaslužena pomod olakšati izručivanje Gotovine. Dvadeset
minuta poslije britanski veleposlanik u Hagu stiže u ured Carle Del Ponte da
joj izrazi duboko neslaganje Londona. Sat poslije stiže savjetnik američkog
veleposlanstva da i on osudi „držanje" tužiteljice u jednom europskom
predmetu koji se zapravo ne tiče Washingtona. Američki diplomat
bezobzirno je optužuje da de takvim ponašanjem upropastiti svaki napor da
se postigne Karadžidevo i Mladidevo uhidenje. Tvrdi da njezina gesta prema
Hrvatskoj prijeti odvradanjem Beograda od suradnje. London ne uspijeva
blokirati otvaranje pregovora. Ali uspijeva naprotiv spriječiti njihov ishod,
kandidaturu Hrvatske za Europsku uniju, sve do kraja 2005. i do uhidenja
Ante Gotovine na Kanarskim otocima.
Očit nesklad politike Londona, koji je za druge optuženike spreman na
zakulisne nagodbe, a manje odlučan da prekine nekažnjenost Karadžida i
Mladida nego Gotovine, potakao je mnoga pitanja. Ona su ostala bez
odgovora. Mediji sugeriraju, ali nisu uvjereni, da je riječ o starom sporu oko
isporuke oružja iz Hrvatske IRA-i, u čemu je Gotovina mogao sudjelovati, a
koje je 2000. godine korišteno u atentatu na prostorije MI6 u Engleskoj.
Veze hrvatskog generala i IRA-e međutim potvrđene su: irski pladenici borili
su se uz njega 1991. u ratu u Hrvatskoj. Ali i zahtjev za pravdom bez sumnje
je također pružio Velikoj Britaniji priliku da zapriječi na neko vrijeme put
prema ulasku Hrvatske u Europsku uniju i da tako pruži priliku Srbiji da
nadoknadi kašnjenje, kako bi omogudila Europi da razmotri mogudnost
zajedničkog ulaska dviju susjeda iz bivše Jugoslavije u EU.
Još dva hrvatska generala neko su se vrijeme nadala da de izmadi pravdi.
Optužbe protiv Mladena Markača i Ivana Čermaka, kazneno progonjenih za
isti slučaj kao i Ante Gotovina, ostala su nekoliko mjeseci na stolu suca
Me-rona. Kad ih je primio u decembru 2003., predsjednik ICTY-a igra na
kartu skorašnjeg usvajanja nove rezolucije koja de mu dati ovlast da ih
odbaci, i on odbija odrediti suca za potvrdu. U februaru 2004. njegova
opstrukcija prijeti izazivanjem skandala u ICTY-u. Prisiljen je predati sucima
te dvije optužnice, koje su konačno ovjerene 8. marta 2004.
Staviti Carlu del Ponte pod nadzor
Sredinom marta, na poticaj Britanaca, novi prijedlog Rezolucije ima izgleda
da ga svi odobre. Na zahtjev Rusije, nužnost suđenja Karadžidu i Mladidu u
Hagu, čak i nakon utvrđenih rokova, opet je povučena. Francuska je izborila
novo slabljenje članka koji sugerira tužitelju da više ne podiže optužnice.
Jedan pridjev manje, izbačen je dio rečenice, pa sada u Rezoluciji stoji:
„Napominjudi sa zabrinutošdu pokazatelje iznesene
9. oktobra prema kojima bi moglo biti nemogude provesti strategije
okončanja, utvrđene Rezolucijom 1503 (2003.)." Pariz je također uspio
nametnuti spominjanje „specijalnih istraga" protiv članova Ruandske
patriotske vojske kojima Kigali mora pružiti pomod.
Pobijeđeni su decembarski otpori Britanaca. Umjesto od predsjednika,
konačno se traži od „Suda", što je neodređena kompromisna formula, da
osigurava sukladnost novih optužnica s kriterijima zadanima u augustu
2003. Kad bude glasovala, 26. marta 2004. u prilog Rezoluciji 1534,
Francuska, koja predsjedava Vijedem sigurnosti, sigurna je da je
neutralizirala američku gorljivu želju da preuzme kontrolu nad dva
Međunarodna kaznena suda. U tom smislu sastavlja pismo u kojem
precizira da ta nova rezolucija „ne može ni u kojem slučaju biti
protumačena tako da dopušta promjenu mandata ili pravila postupka".
Washington ne prihvada taj neuspjeh i uspijeva iznuditi ono što mu je
odbijeno. Tužitelj ICTR-a neprimjetno napušta „specijalne istrage" koje
Kigali nikada nede sam otvoriti. U ICTY-u Theodor Meron bez odlaganja
saziva izvanrednu sjednicu sudaca kako bi Carlu del Ponte stavio pod
nadzor. Šestog aprila 2004. izmijenjen je članak 28. Pravilnika o postupku
ICTY-a tako da dopušta trenutačnom predsjedniku, sucu Meronu,
kontroliranje posljednjih optuživanja. Lišena diskrecijskog prava kršenjem
članka 16. Statuta IC-TY-a, Švicarka osporava sucima pravo da odbace
optužbe po drugom kriteriju osim dokaza. Uzalud. Tada prijeti da de odati
javnosti imena osumnjičenih koji budu odbačeni. Jer na silno skradenom
popisu neka su preostala imena poznata po zlu. Dva bi slučaja međutim
mogla pasti na ispitu. Ona ih odlučuje ustupiti, jedan Beogradu, a drugi
Zagrebu, kako bi provjerila volju domadih vlada da dopuste svojim
sudovima suđenje notornim zločincima.113
No ona, naprotiv, ne može
odustati od optužnice koju je upravo potpisala, čak i ako nije sigurna da de
biti prihvadena. Optuženoga Gorana Hadžida, nekadašnjeg skladištara,
postavio je Slobodan Miloševid na čelo Srba u dijelu Hrvatske oko Vukovara.
Optužnica polaže ispit jer je Goran Hadžid viđen kako mu njegov mentor
dodjeljuje ime „predsjednika" istočne Slavonije, dijela Hrvatske uz granicu
namijenjenog pripajanju susjednoj Srbiji. Kriteriji su nejasni, pa dakle
arbitrarni. Suci ne žele optužiti jednog drugog hrvatskog generala, Mirka
Norca, za zločine počinjene protiv Srba 1993. pa konačno pristaju nakon što
su dobili uvjeravanja da de biti predan sucima njegove zemlje. No
mjesecima oklijevaju prihvatiti optužnicu protiv jednog izvršitelja koji je
sam došao priznati svoje sudjelovanje u pokolju u Srebrenici, ali konačno
pristaju bojedi se prekršiti pravosudna pravila u slučaju tako teških priznatih
zločina. Na Sudu u Arushi suci odbijaju poslušati suca Merona iako je
doputovao kako bi ih uvjerio da prihvate isti amandman. Ali poslušnost
novog tužitelja omoguduje ICTR-u da se prištedi formalnog stavljanja pod
nadzor.
Strategija okončanja
Da bi bolje ovladale Tužiteljstvom u Hagu velike sile guše Međunarodni
kazneni sud i uskraduju mu financijska sredstva. Pri usvajanju proračuna za
2004. Tužiteljstvu je proračun smanjen za 29 miliona dolara, a ostatku Suda
dana su povedanja. Ali ICTY je naročito pogođen naredbom iz maja 2004. da
obustavi svako novo zapošljavanje, pravdajudi to zaostacima uplata Kine,
Japana, Brazila i Sjedinjenih Američkih Država u proračun Ujedinjenih
naroda. Skorašnje zatvaranje ICTY-a izazvalo je odlazak stotinjak osoba,
vedinom iz Tužiteljstva. Tim odljevom najviše je pogođen Istražni odjel.
Najbolji istražitelji odlaze pojačati redove ICC-a, također smještenog u
Hagu. Neki drugi odgovaraju na primamljiv poziv Glavnog tajništva
Ujedinjenih naroda od kojeg je u julu zatraženo da požuri s istragom o
malverzacijama koje su članovi te organizacije počinili u okviru programa
Nafta za hranu u korist Iraka: ponuđena im je trostruko viša plada od one u
ICTY-u. UN se, međutim, protivi američkom pokušaju da sredinom 2004.
oduzmu dvadesetak pravnika IC-TY-u kako bi se uspostavio Irački specijalni
sud. Glavno tajništvo Ujedinjenih naroda ne želi dati podršku sudu koji
primjenjuje smrtnu kaznu. Bududi da ne može nadoknaditi odlaske novim
zapošljavanjima, Tužiteljstvo mora raditi sa smanjenim kapacitetima u
trenutku zatvaranja posljednjih istraga. Bez raspoloživih fondova konačno
je prisiljeno ograničiti zadatke istražitelja na terenu umanjujudi tako svoju
sposobnost prikupljanja dodatnih dokaza da bi na vrijeme obradilo
predmete. Suci nisu podvrgnuti istim pritiscima.
Kad se predsjednik Meron potužio na zamrzavanje zapošljavanja koje prijeti
ograničenjem njegove sposobnosti programiranja sudskih postupaka, New
York se požurio odobriti mu iznimne mjere jer bi
113 Beogradski tužitelj zadužen za ratne zločine nastavit de istragu bez
odlaganja. Hrvatska de imati više poteškoda, zbog političkog utjecaja
osumnjičenoga, ali de konačno poduzeti kazneni progon 2007.
kašnjenje procesa moglo produljiti život Tribunala. Ujesen 2004. Carla del
Ponte zove na uzbunu Europljane: „Izgubila sam oko 50% osoblja medu
pravnicima i 40% medu istražiteljima. Zamrzavanje zapošljavanja, što je
odlučilo Tajništvo Ujedinjenih naroda, sprečava me da ih zamijenim.
Najjednostavnije rješenje bilo bi mi izbaciti istrage, prestati se boriti za
postizanje uhidenja svih odbjeglih i usredotočiti se na postupke u tijeku.
Upravo to mnogi priželjkuju, kako unutar tako i izvan bivše Jugoslavije. Ali
to bi donijelo mračnu bududnost ovoj regiji za više desetljeda. Bio bi to i vrlo
zloslutan predznak za međunarodno pravosuđe. Bitno je da svi optuženici u
bijegu, posebno Karadžid, Mladid i Gotovina, budu predani ICTY-u. Ako
međunarodna zajednica dopusti jednome od njih da umakne pravdi, svi bi
mogli zauvijek održati svoju nekažnjivost."
Financijska kriza potrajala je do kraja 2004. ICTY je tada podvrgnut novim
proračunskim ograničenjima za 2005. godinu. Međutim, odlučan rez od
10% ukupnog osoblja Suda neuravnotežen je. Napor smanjenja odnosi se u
prvom redu na Tužiteljstvo koje gubi 35% radnih mjesta. Amerikanci
pokušavaju nametnuti ICTY-u vijede za nadzor, ali tu novu smicalicu
odbacuju brojne države koje u sustavnoj volji američke administracije da
okrnji kredibilitet i učinkovitost Međunarodnih kaznenih sudova (ICT) vide
volju da oslabi stalni Međunarodni kazneni sud (ICC). U Vijedu sigurnosti
krajem 2004. Francuska ističe „razorni učinak" smanjenja financija koje
paralizira ICT i primjeduje: „Ima nešto paradoksalno u činjenici da države
podržavaju strategiju okončanja i da, s druge strane, smanjuju sredstva za
izvođenje posla. Misija Međunarodnih kaznenih sudova mora se nastaviti
sve dok Radovanu Karadžidu, Ratku Mladidu ili Kabugi (za Ruandu; op. a.) ne
bude suđeno. Rezolucije 1503 i 1534 ne smiju biti popudbina za
nekažnjivost."
Jordanski veleposlanik pri Ujedinjenim narodima u New Yorku jedini je
ukazao na neiskrenost velikih sila. U Vijedu sigurnosti princ Zeid al-Husein,
koji je i predsjednik Skupštine država koje sudjeluju u ICC-u, kaže 6. oktobra
2004.: „Prestanite se tužiti na visoke troškove Međunarodnih kaznenih
sudova, koji ne koštaju ništa u usporedbi s ratom. Kad je međunarodna
zajednica spremna potrošiti blizu trilijun američkih dolara godišnje za
naoružanje -tog povijesnog pratioca rata -kako možemo redi da su svote
potrošene za pravdu, najvedeg pratioca mira, previsoke?" Službeno,
paraliziranost Suda samo je žalosna slučajnost koju uzrokuju loše platiše.
Neslužbeno, kao što to povjerava sredinom septembra 2004. jedan član
Ureda pravnih poslova Ujedinjenih naroda u New Yorku, „zamrzavanje
zapošljavanja u ICT-u odlučili su činovnici u New Yorku da bi održali pritisak
na Haško tužiteljstvo, tako da što je mogude manji broj istraga rezultira
novim optužbama u ovoj završnoj fazi kaznenih progona". Činovnici koji
izvršavaju naređenja, kao u New Yorku Britanac Ralph Zacklin, veliki meštar
ove strategije prestanka dotoka sredstava.
Pravo ne može vladati svijetom
Velike sile pokušale su slomiti neovisnost ICTY-a, smrviti ga kako bi postao
samo igračka političara, sukladno početnim namjerama, dok potpuno ne
bude maknut prije nego što uspije časno izvršiti svoj mandat. Njihova
nesmiljena manipulacija ciljala je u prvom redu na Tužiteljstvo, jedini organ
sudskog stroja s diskrecijskim pravom. Ima mod odlučivanja o uputnosti
istraga ili kaznenih progona, što je njegova snaga i njegova ranjivost. Velike
sile nisu mogle dirati u mod sudaca da sude.114
Da su od međunarodnog
pravosuđa napravili parodiju pravde, okrnjile bi vlastitu mod dijeljenja
pravde. Htjele su ograničiti međunarodno pravosuđe, spriječiti ga da se
razvija bez nadzora, da se osjeda slobodnim ne polagati račune, stalno ga
podsjedati da ne može raditi neovisno o diplomatskom procesu i nametati
svoju logiku političkom procesu. Morale su razbiti iluziju da pravo može
vladati svijetom, a ipak ne oduzeti kredibilitet pravosudnoj prijetnji, oružju
kojim se
114 Suci su također izloženi političkim pritiscima, ali oni se prije svega tiču
sporednih vidova sudskih predmeta, kao što su puštanje na privremenu
slobodu ili nalozi državama da odobre svjedočenje visokih zapadnjačkih
dužnosnika. Ne može se međutim isključiti kako su velike sile snažno
poticale izricanje zabrane da se Međunarodnom sudu pravde (ICJ) predaju
dijelovi arhiva Vrhovnog savjeta obrane (VSO), koji potvrđuje umiješanost
Beograda u rat i zvjerstva u Bosni i Hercegovini. Uostalom, odluke da se
poslije osude ne otvaraju ponovo neki slučajevi, kao što je slučaj Tihomira
Blaškida ili Biljane Plavšid, čini se da su više nametnute vremenskim
ograničenjem nego pravosudnim argumentima.
namjeravaju i dalje koristiti, prema vlastitim interesima. Tako su do krajnjih
granica smanjile manevarski prostor ICTY-a dokazujudi istodobno da
raspolažu, kada žele, tijelima koja su sposobna učinkovito braniti
međunarodno pravo legalnim sudskim postupcima koji imaju kredibilitet.
Međunarodna pravda može funkcionirati: može provoditi teške istrage i
dodi do središta vlasti, voditi bez sumnje duge i teške, ali pravedne
postupke, jamčiti pravdu dostojnu tog imena. Ali ona ostaje oružje modnih.
Carla del Ponte izvlači gorku lekciju tog okrutnog dvoboja između pravde i
politike 27. januara 2007., pred studentima prava Katoličkog sveučilišta u
Lilleu: „Postoji zlatno pravilo koje svaki tužitelj, državni ili međunarodni,
mora imati na umu: politika je pravdi ono što je voda kovini. Nagriza je,
izjeda, kvari i konačno uništava!"
Načelo Glavnog stožera UN-a u New Yorku „ako države više ne pladaju,
znači da nema političke volje" razumjeli su na Balkanu. Vlade znaju da se
izlažu sve manjoj opasnosti izbjegavajudi svoje zakonske obaveze. U
2004.godini ICTY ima dvadeset dva optuženika, vedinu u Srbiji. Vojislav
Koštunica, koji je postao premijer u februaru 2004., odbija svako uhidenje.
U julu Beograd dopušta još jednom optuženiku, Goranu Hadžidu, bivšem
Miloševidevu pladeniku u Vukovar, da pobjegne. A Carla del Ponte ga je
lokalizirala prije nego je predala nalog za uhidenje i pokazala je srpskoj
policiji gdje da ga nađe. Ta je scena snimljena skrivenim kamerama,
smještenima oko vile, uz pomod jedne europske obavještajne službe.
„Nekima u Londonu draži je pristup ICTR-a koji je odustao od podizanja
novih optužnica kako bi se usredotočio na sudske postupke", objašnjava 16.
jula 2004. Carli del Ponte savjetnik veleposlanstva Velike Britanije u Hagu.
Britanski diplomat dodaje: „Beograd de od vas zatražiti da četiri srpska
generala ne smatrate vrlo visokim dužnosnicima i da dopustite njihovo
prebacivanje srpskom pravosuđu." Pierre Richard Prosper također
pokušava Švicarku natjerati na korak unatrag. Bududi da pritisci na Beograd
ne djeluju, on traži od nje 28. septembra 2004. da odustane od nekih
imperativa pravde: „Budite realni. Nedete dobiti sve dokumente koje ste
tražili, sve bjegunce... Koliko bi vam bilo dovoljno?" A ona mu odbrusi: „To
je opasno!" Poruka koju Prosper odašilje ved godinu dana uvjerila je vođe u
bivšoj Jugoslaviji u nužnost priskrbljivanja naklonosti modnih saveznika kako
bi izbjegli podvrgavanje međunarodnim pravilima.
Krajem 2004. Carla Del Ponte sprema se optužiti Ramusha Haradinaja,
bivšeg zapovjednika Vojske za oslobođenje Kosova (UCK) u kraju oko Pedi,
protiv kojega je otvorila istragu 2001. Otada je istraživanje činjenica naišlo
na višestruke zapreke. Svi anglosaksonski pomodnici tužitelja, koji su redom
zaduživani za taj predmet, tražili su da ih se skine s njega. Jedni zato što su
osumnjičenika smatrali „podređenim izvršiteljem" i, dakle, nedostojnim
interesa tima koji radi na zločinima UCK, drugi jer su se svjedoci povlačili ili
su dokaze „vjerovatno krivotvorile srpske tajne službe". SAD i Velika
Britanija pustili su da se zaboravi na zahtjeve za pomod koje im je ICTY
godinama slao i pod njihovim utjecajem misija Ujedinjenih naroda na
Kosovu odbila je surađivati na tom predmetu s ICTY-em, iako je vodila
kosovski Pravni odjel i raspolagala zapisnicima koji se odnose na taj
predmet. Ramush Haradinaj osumnjičen je da je naređivao otmice Albanaca
druge političke orijentacije, otmice Srba i Roma, njihovo zatočenje u kojem
su pretrpjeli torture, a zatim su smaknuti. Od jeseni je Carla del Ponte
upozoravala velike sile da de Haradinaj biti optužen prije kraja godine i da
de tražiti da ga uhite NATO-sna-ge raspoređene na Kosovu. U nevjerici,
jedan visoki dužnosnik State Depar-tmenta uzviknuo je: „Kako ste mogli
skupiti dosta dokaza za optužnicu, kad vam nismo ništa dali?" I požurio se
objasniti: „Naravno, nismo imali ništa." Dvadeset drugog novembra u New
Yorku Pierre Richard Prosper upozorio je Carlu del Ponte: „Moja
administracija smatra ovu optužnicu izvorom problema. Više zemalja želi da
SAD preuzme odluku da vam kažu može li se ili ne podignuti optužnica. Ja
sam ih razuvjeravao i rekao im da dete nas vi o tome obavijestiti na
vrijeme." Odgovorila je: „To de biti članak 7.1. (izravna osobna
odgovornost; op. a.) jer je sam izravno upleten u zločine." Sutradan je
Ka-thleen Stevens, zadužena za europske poslove u State Departmentu
pitala Carlu Del Ponte: „Potječu li vaši dokazi iz dokumenata koje je dao
Beograd? (...) Ramush je jako povrijeđen. Šokiran je. Ne zna što da sad
radi." Prešavši poslije rata u politiku, Haradinaj je predviđen za mjesto
premijera Kosova. Njegova stranka, koja je na parlamentarnim izborima u
oktobru zauzela trede mjesto dobila je samo 8% glasova, ali je potrebna
mirotvornom vodi Ibrahimu Rugovi kako bi sastavio vladu. Amerikanci su ga
pokušali odvratiti od prihvadanja tog položaja, ali je Haradinaj to žestoko
odbio u pismu naslovljenom Philipu Goldbergu, američkom predstavniku u
Prištini, u kojem optužuje Carlu del Ponte da ima politički cilj. Washington,
koji strahuje od novih nemira na Kosovu, manevrira u sjeni. A Kathleen
Stevens dobacuje: „Mislim da bi radije išao u Hag kao premijer. Htio bi da
optužnica ostane zapečadena (ne javna; op. a.) godinu dana kako bi se
kasnije predao sudu." U međuvremenu Haradinaj se nada postati „ocem
neovisnosti Kosova". Pregovori o konačnom statusu Kosova pred
otvaranjem su. U početku se predviđalo da de završiti krajem 2005.
Posljednji zamjenik tužitelja zadužen za taj slučaj Amerikanac je. Krajem
novembra uvjeren je kako ima dosta dokaza da optuži Haradinaja za izravnu
odgovornost (članak 7.1.) i za odgovornost kao hijerarhijski nadređena
osoba (po članku 7.3. Statuta). Ali početkom decembra, tri tjedna prije roka
nakon kojega Tužiteljstvo ne može izdati optužnicu, povlači se s tog slučaja.
Ne želi sastaviti optužnicu koju tužitelj očekuje na stolu 8. decembra. Carla
del Ponte osupnuta je tom promjenom stava u zadnji čas. Amerikanac se
izvlači te i on maše uobičajenom isprikom kako bi zaustavio kazneni
progon: „Svjedoci nisu vjerodostojni." Carla del Ponte žurno imenuje novog
zamjenika. Nakon tri tjedna pomamnog pregledavanja svih dokaza u
premetu, optužnica je konačno gotova. To de biti posljednja koju de
potpisati Carla del Ponte. Sudac ju je vrlo potanko pregledao kako bi
pronašao i najmanju pogrešku zbog koje bi mogao odbiti njezino
potvrđivanje i ovjerio ju je početkom marta 2005. Nalog za uhidenje odmah
je predan NATO-snagama. U međuvremenu je sredinom decembra Ramush
Haradinaj imenovan za kosovskog premijera uz pristanak međunarodne
zajednice koja je bila obaviještena o predstojedoj optužnici za zločine protiv
čovječnosti. Poslije njegove ostavke i dobrovoljne predaje Hagu početkom
2005. pušten je na slobodu u očekivanju procesa. Pismo podrške Robina
Cooka, bivšeg šefa britanske diplomacije, uvjerilo je suce unatoč žestokom
protivljenju Tužiteljstva koje je ukazivalo na više slučajeva zastrašivanja
svjedoka nasiljem. Do otvaranja njegova procesa 5. marta 2007. Haradinaj
je više ili manje diskretno nastavio političko djelovanje na Kosovu uz
podršku zapadnih saveznika unatoč zabrani sudaca ICTY-a. U sudnici 5.
marta Carla del Ponte ističe da zločini koje je počinio onaj kojega naziva
„ratnim vodom" nisu bili nimalo „plemeniti, junački, domoljubni ili časni".
Dodala je: „Ipak, neke osobe nisu htjele ovu optužnicu (a; op. a) malo njih
podržavalo ju je, kako među strancima tako među domadim ljudima."
Ukazujudi na nove prijetnje svjedocima koji još uvijek pristaju svjedočiti,
upozorila je: „Ako se svjedoci ne pojave na Sudu, bit du prisiljena prekinuti
kazneni progon." Ubojstvo barem dvojice ključnih svjedoka, smrt u
sumnjivim uvjetima tredega, i odustajanje više njih ved dopuštaju sumnje u
osudu.
Utrka s vremenom na štetu pravde
Završetkom istraga velike sile ipak nisu riješile problem. Dvadeset
optuženih još je uvijek u bijegu, previše da bi se nesmetano naložilo
zatvaranje Suda u utvrđenim rokovima. Washington podiže ton protiv
Beograda koji konačno predaje petnaestak bjegunaca krajem 2004. i
početkom 2005. Bruxelles se brine za Hrvatsku, koja u decembru 2005.
predaje Antu Gotovinu. Karadžid, Mladid, Tolimir i još trojica srpskih
optuženika još nedostaju. Unatoč otvorenu odbijanju Beograda da preda
zadnje optuženike u bijegu, velike sile popuštaju od kraja 2006. i postupno
nastavljaju proces približavanja sa Srbijom. Nakon ulaska Srbije u NATO-ovo
Partnerstvo za mir, Europska unija najavljuje sredinom maja 2007. nastavak
pregovora o kandidaturi Srbije. Beograd pozdravlja odustajanje Europljana
od zahtjeva za Mladidevo uhidenje kao uvjeta, predajudi im dvojicu
optuženika u bijegu: Zdravka Tolimira, uhidena krajem maja, nekadašnju
Mladideva desnu ruku koji je tražen zbog genocida u Srebrenici i koji je
godinama živio u Srbiji, a da nikada nije bio uznemira-van. Krajem juna u
Crnoj Gori uhiden je Vlastimir Đorđevid uz pomod tajnih službi Srbije. Bivši
šef Miloševideve policije za vrijeme zločina na Kosovu pet se godina skrivao
u Rusiji prije povratka u proljede 2006. Opskrbljen lažnom putovnicom,
izdanom u Beogradu na ime Novica Karadžid, otada je živio u Budvi, na
crnogorskoj obali. Pred Vijedem sigurnosti, 18. juna 2007., Carla del Ponte
čestita Srbiji na naporima. Par dana prije u Beogradu sbijanske vlasti
ponovo su joj obedale da de izručiti Mladida prije kraja godine. Tužiteljica se
hvata za tu nadu bodredi istovremeno Bruxelles da ne potpisuje ugovor o
stabilizaciji i pridruživanju sa Srbijom dok Mladid ne bude predan Hagu. Ali
njezini apeli nemaju odjeka. Kao uzvrat za priznavanje neovisnosti Kosovu,
kojoj se Beograd i dalje protivi uz podršku Moskve, Europa obedava Srbiji
status kandidata do kraja 2007.
Na traženje glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, Južnokoreanca Ban
Ki-muna, Carla del Ponte prihvatila je nastaviti svoj mandat, koji je trebao
završiti 14. septembra, do kraja 2007. Posljednje mjesece na položaju
tužiteljice ICTY-a posvetit de prisiljavanju kako Beograda tako i Bruxellesa
da održe obedanja. Ma kakav bio ishod tog okršaja, poruka velikih sila nede
se promijeniti: Sud se mora zatvoriti u skladu s predviđenim rokovima, sa ili
bez Karadžida i Mladida. Nasljedniku Carle del Ponte u januaru 2008,115
zadatak de biti pridonijeti zatvaranju Tribunala, uz rizik da odbjeglim
optuženicima pruži nekažnjivost, a onima koji čekaju proces, izliku za izlaz.
Obedanje da de se kad-tad suditi Karadžidu i Mladidu pred ICTY-em, koje su
dali zapadnjaci 2004., više ne vrijedi. A baš njihovo suđenje bilo je u
središtu misije Tribunala.
Da bi se pokušalo na vrijeme završiti sudske postupke, Sud je preuredio
sudnice. Sada može okupiti do sedam optuženika u istom postupku. A i suci
su ubrzali postupak. Ali ta utrka s vremenom ide na štetu pravde. U martu
2007. obrana i optužba na suđenju hrvatskim vođama u Bosni i
Hercegovini, koji se terete za zločine počinjene u kraju oko Mostara 1993.,
udružile su se u prosvjedu protiv nepravednosti sustava koji je postao „rob"
nametnutih rokova „ljudi u New Yorku". Obje strane predbacuju sucima da
im više ne daju vremena ni za ispitivanje svjedoka. U okviru ICTY-eve
strategije okončanja, članak 73. Pravilnika o postupku, koji je prepravljen
2006., ovlašduje sada suce da „skrate glavno ispitivanje nekih svjedoka"
optužbe ili obrane. U drugim predmetima čini se da suci nimalo ne drže do
skorog zatvaranja Tribunala. U tredem procesu za Srebrenicu, u predmetu
koji okuplja sedam optuženih, suci su zahtijevali da optužba dokaže
postojanje srpskog zločinačkog projekta kojemu je od 1992. bio cilj etničkim
čišdenjem uspostaviti srpsku državu u Bosni. A to su činjenice koje su toliko
puta utvrđene i osuđene pred Tribunalom. Zbog takvog zahtjeva gubi
dragocjeno vrijeme, koje bi se moglo drukčije iskoristiti. Proces predviđen
najprije za novembar 2006. protiv Vojislava Še-šelja, ultranacionalista čije
su paravojne jedinice sijale smrt u Bosni i Hrvatskoj, odgođen je sine die.
Optuženik zahtijeva prevođenje na srpski jezik svih dokumenata Tribunala
koji spominju njegovo ime i pladanje računa od 6 i pol miliona dolara za ved
napravljene troškove u okviru priprema njegove obrane. Odlučan u namjeri
da paralizira ICTY i da se ruga pravilima, Vojislav Šešelj pobijedio je poslije
natezanja štrajkom glađu.
ICTY nede biti u stanju suditi do kraja decembra 2008. svim optuženicima u
pritvoru. U izvještaju Vijedu sigurnosti u junu 2007., predsjednik ICTY-a
Fausto Pocar najavljuje namjeru da produži prvostupanjska suđenja do
polovine 2009., zakoračujudi tako u fazu u načelu namijenjenu
drugostupanjskim postupcima. Njegov program, na kojemu nije ni
Karadžidevo ni Mladidevo, niti suđenje dvojice drugih bjegunaca,116
ipak se
čini nerealnim. Devet procesa protiv optuženika koji su ved u pritvoru još
nije ni počelo, a dva su odgođena. Velike sile morat de, dakle, birati između
što bržeg gašenja ICTY-a ili davanja još šest do dvanaest mjeseci kako bi se
pokušali spasiti zadnji procesi u tijeku. Ali mogudnosti bi mogle biti
ograničene. Politički vode, kojima se 2003. i 2004. previše žurilo oduzeti
tužitelju mod kaznenog progona, sami su sebi vezali ruke. Rezolucijom 1534
iz marta 2004. nametnut je a priori nepromjenjiv kalendar. Produženje roka
2008. moralo bi zahtijevati usvajanje nove rezolucije koju de zaustaviti
Rusija. Za takvo produženje morao bi se također izglasati proračun za
2008./2009. u kojem bi bili prikazani dodatni troškovi koji proizlaze iz
prekoračenja roka, proračun koji bi trebale razmotriti države članice UN-a
do jeseni 2007. Velike sile drže i „kesu" i sudbinu ICTY-a u svojim rukama.
Ali, trudedi se oslabiti međunarodnu pravdu do potpune nemodi, oslabile su
i vlastitu mod djelovanja kao i vlastitu sposobnost da sude. Čak kad bi to i
htjele, nede, bez
115 Dva su kandidata: Serge Brammertz bio je pomodnik tužitelja na
stalnom Međunarodnom kaznenom sudu (ICC) od 2003. do 2007. U januaru
2006. imenovao ga je Kofi Annan na čelo Međunarodne istražne komisije za
ubojstvo bivšeg libanonskog premijera Rafiqa Haririja. Taj mu je položaj
produžen do januara 2008., a u ICTY bi morao stupiti početkom 2008. Drugi
je kandidat sadašnji pomodnik Carle del Ponte, Amerikanac David Tolbert.
116 Četiri optuženika ICTY-a koji su u bijegu, osim Radovana Karadžida i
Ratka Mladida (genocid) još su Goran Hadžid i Stojan Župljanin (zločini
protiv čovječnosti).
sumnje, uspjeti dobiti nužni konsenzus za planiranje potreba za dvogodišnje
razdoblje koje dijeli kraj prvostupanjskih postupaka (2008.) od konačnog
zatvaranja ICTY-a (2010.). Zahtjevi u prilog produženju mandata ICTY-a, koje
je postavilo u proljede 2007. više nevladinih organizacija, među kojima i
Amnestj international, čini se da su od početka osuđeni na neuspjeh. Bez
snažne mobilizacije međunarodnog javnog mnijenja, velike de se sile
vjerovatno opredijeliti za promjenu kriterija za prebacivanje sudskih
predmeta pred nacionalna pravosuđa, kako bi prisilile Tribunal da odustane
od suđenja posljednjim visokim dužnosnicima koji očekuju suđenje. Sto se
tiče bjegunaca, oni de se okoristiti nekažnjivošdu koja se nede tako zvati.
Nekoliko mjeseci prije kraja svojeg mandata Carla del Ponte postala je
omiljena meta nekih bivših suradnika. Graham Blewitt, Geoffrey Nice i neki
bivši istražitelji pokušavaju je preko tiska u bivšoj Jugoslaviji okriviti za sva
zla od kojih pati ICTY. Tužiteljica je po njima bila odgovorna za slabljenje
Tribunala jer je popuštala pritiscima, prihvatila strategiju okončanja i
obustavljanje progona Miloševidevih suučesnika, da je kriva za neuspjeh
Karadžideva i Mladideva uhidenja i za štetnu politizaciju Tribunala koja se
ogleda u njezinoj ustrajnosti da optuži Miloševida za genocid u Srebrenici
„protiv uvjerenja njezinih zamjenika" i unatoč „nedostatku dokaza". Tvrde
da se, dapače, pogodila s Beogradom kako bi uskratila Međunarodnom
sudu pravde (ICJ) famozni arhiv Vrhovnog savjeta obrane (VSO)
srpsko-crnogorske države. Sredinom aprila 2007. Geoffrev Nice je u pismu
koje su na njegov zahtjev objavile hrvatske dnevne novine Jutarnji list iznio
optužbu koja je uzdrmala cijelu regiju. Hrvatski premijer zaprijetio je da de
stvar iznijeti pred Vijede sigurnosti i tražiti od Carle del Ponte da se izjasni.
Udruga žrtava domovinskog rata tražila je krajem aprila od predsjednika
Vijeda sigurnosti da odmah opozove Švicarku. Bosna je konačno našla
nekoga kome pripisati sve uzroke nesrede. Kao nekada, kad su suca Antonia
Cassesea optužile kolege da je dopustio Karadžidu da umakne pravdi time
što nije prihvatio kompromis, istinski krivci radije su zanijemili. Ona je jedini
krivac što je međunarodna pravda razočarala, što je izdala obedanje
žrtvama da de im vratiti dostojanstvo. Mora se zgaziti Carlu del Ponte kao
simboličnu figuru da bi se lakše uništio san o univerzalnoj pravdi koja bi
korak po korak suzbila nekažnjivost kada nacionalno pravosuđe ne ispuni
svoje obaveze. Kako bi se bolje izbrisalo iz sjedanja iskorake ICTY-a, danas
skromne, ali koji de se u povijesnoj perspektivi pokazati presudnima.
Dvadeset petog aprila 2007. Carla del Ponte odgovara samo na jedno
pitanje: utaju dokaza. Ta je afera ozbiljno uzdrmala kredibilitet ICTY-a u
očima žrtava i međunarodnog javnog mnijenja i prijeti da definitivno okalja
bilancu ICTY-a. Carla del Ponte želi da Tribunal razjasni tu užasnu epizodu
koja je olakšala uskradivanje pravde pred Međunarodnim sudom pravde
(ICJ). Ona, dakle, traži da suci objave svoje odluke koje su dovele do
skrivanja od očiju javnosti dijelova dokumenata VSO-a koji otkrivaju veze
između Vojske Jugoslavije i vojske bosanskih Srba, i koji dokazuju izravnu
odgovornost Beograda za zločine koje je počinila srpska strana u Bosni i
Hercegovini, među kojima i u Srebrenici. Njezin je zahtjev podnesen
Prizivnom vijedu i njegovu predsjedniku talijanskom sucu Faustu Pocaru,
koji je 6. aprila 2006., poslije Miloševideve smrti, odlučio i dalje držati arhiv
VSO-a samo za upotrebu ICTY-a dok su njihovi kolege s Međunarodnog
suda pravde (ICJ), dva kilometra dalje, pretresali tužbu Bosne protiv Srbije.
Kao i svaka odluka nekog Prizivnog vijeda, ona koju bi Carla del Ponte htjela
učiniti dostupnom javnosti, sadrži pregled svih prijašnjih odluka, nabrajajudi
argumente Srbije, motive sudaca uključenih u taj proces odlučivanja od
novembra 2003. i konačno one koje je u aprilu 2006. iznijelo pet sudaca
Prizivnog vijeda kako bi produžilo valjanost zabrane davanja dokumenata
drugima. U opdem interesu i vodedi brigu o transparentnosti pravde,
zalagala se Carla del Ponte, javnost mora biti informirana o okolnostima u
kojima je arhiv VSO-a došao pod iznimne zaštitne mjere. Kako bi opravdala
svoj zahtjev, navela je stotine novinskih članaka objavljenih samo u aprilu
2007. u kojima se špekulira o tom pitanju ili se traže objašnjenja. Dvadeset
sedmog aprila predsjednik Pocar odredio je pet sudaca koji de činiti Prizivno
vijede zaduženo za ispitivanje tog zahtjeva. Zbog položaja predsjednika
ICTY-a, Pocar de dakle, predsjedati, i Prizivnim vijedem, ovlaštenim da
odluči hode li otkriti ili zadržati tajnost odluke koju je on sam donio kao
povjerljivu prije godinu dana. Igra, dakle, nije još ni izdaleka dobivena.117
117 Početkom septembra 2007, Prizivno vijede konačno je odbacilo taj
zahtev Tužiteljstva.
Tim više što bi otkrivanje odluka kojima je bio cilj zaštititi najmračnije
stranice Miloševideve Srbije potkrijepilo nove korake da se skinu pečati s
arhiva VSO-a, a ti zahtjevi, kad bi im se udovoljilo, prisilili bi Međunarodni
sud pravde (ICJ) da ponovo sudi u predmetu Bosne protiv Srbije. A ICJ baš
to želi izbjedi. Dokazao je to odbivši tražiti od Beograda dokumente koje mu
ICTY nije mogao dati znajudi sa sigurnošdu da bi ga to moglo dovesti u
situaciju da osudi Srbiju za sudioništvo u genocidu ili za genocid.
Neobjašnjiv u očima žrtava, taj nepravedni stav sudaca ICJ-a pobudio je
snažne reakcije sutradan nakon odluke iz februara 2007. Ali žestoki napadi
Geoffrevja Nicea protiv Carle del Ponte u proljede uspjeli su postidi da se
zaboravi odgovornost sudaca ICJ-a i spriječi postavljanje pitanja o političkim
pritiscima kojima su podlegli.
Pravda kao simbol
Tribunal de potrajati petnaestak godina prije nego zatvori vrata. U trinaest
godina suđeno je ili se još sudi sto četrdeset šestoro optuženih pred
ICTY-em, od kojih je pet oslobođeno optužbe. Četrnaest optuženih predano
je nacionalnim pravosuđima, još jedanaest umrlo ih je prije ili za vrijeme
procesa, a za dvadeset pet optuženih određeno je povlačenje progona. Od
pedesetak osumnjičenih za koje je Tužiteljstvo smatralo nužnim da im se
sudi pred ICTY-em, samo je dvadesetak kazneno progonjeno. Jedanaest ih
još čeka postupak, a četiri optužena još su u bijegu. Uz ukupno sto šezdeset
jednu okrivljenu osobu, ICTY je predstavljao pravdu kao simbol, kao svečani
znak odbijanja da zločini ostanu nekažnjeni, a da njihovi glavni krivci i dalje
normalno žive. Suprotno ICTR-u,118
na optuženičkoj klupi bilo je ljudi iz svih
zajednica. ICTY je optužio Srbe, Hrvate, Bošnjake, Albance, Makedonce.
Tako je omogudio da se priznaju zločini čije su žrtve bile sve skupine. Neki
optužuju zbog te brige za ravnotežu. Drugi pozdravljaju tu volju da se
podsjeti da legitimnost borbe ne štiti od kaznenih progona. Sudska
kvalifikacija zločina, prepoznavanje masovnih zločinačkih politika, broj
optuženih na jednoj ili drugoj strani ipak ističu notorne razlike u
odgovornosti. Te nijanse, koje neki smatraju previše sitnima, izmiču široj
javnosti koja, ne shvadajudi ih, neizbježno naginje zaključku o građanskom
ratu u kojemu su se različite zajednice međusobno ubijale. Ta teza,
pogrešna koliko i proširena, niječe da je razaranje protjerivanjem ili
istrebljenjem civila organiziran postupak, koji pogađa istodobno osobe i
dobra, što karakterizira zločine protiv čovječnosti ili zločin genocida. Ti
zločini nisu skretanja koja donosi rat, nego obrnuto: rat je sredstvo izabrano
da se uspješno ostvari masovna zločinačka diskriminacijska politika čiji bi
nedopušten način bio previše očit u miru. Mnogi se također boje da bi
kazneni progon vojnika Tutsija pred ICTR-om pothranjivao negacionističke
teze o dvostrukom genocidu, koje su se branile i u samoj Europi. Odatle
poteškoda za međunarodno pravosuđe da odredi suvislu kaznenu politiku
koja nede izgledati arbitrarna, jer ne može primjenjivati, suprotno
unutarnjem pravosuđu u odnosu na najteže zločine u mirnodopskom
pravu, načelo jednakosti pred kaznenim progonom. Kako nadi nesigurnu
granicu koja dijeli one koji odlučuju od izvršitelja, kako prešutjeti zločine
jednih da bi se lakše stigmatiziralo vedu odgovornost drugih, kako učiniti
prozirnijima kriterije izbora progona, kad taj izbor ovisi o slučaju, kako
zadovoljiti najvedi broj žrtava kad de međunarodna pravda uvijek biti
simbolična pravda?
Na tragu ICTY-a zemlje regije izabrale su također dijeliti pravdu koja je
simbol. Tri pravosuđa zadužena za ratne zločine, u Sarajevu, Zagrebu i
Beogradu, obedavaju da de surađivati i učinkovito nastaviti međunarodnu
pravdu. Ali konsenzusom odgovorni na najvišim položajima nede morati
polagati račune. Tako se sudi izvršiteljima i srednjoj razini. Taj je napor
blagotvoran, ali nosi opasnost da kažnjava brojnost sudjelovanja, a ne da
stigmatizira i odvrati od svake masovne zločinačke diskriminacijske politike,
sudedi
118 ICTR je optužio devedeset osoba u vezi s genocidom Tutsija i umjerenih
Hutua koji se dogodio od aprila do jula 1994 u Ruandi. Osamnaest
optuženih još je u bijegu. Od trideset troje ved suđenih pet je oslobođeno
krivnje. Između 1997. i 2002. Ruanda je sudila pred svojim sudovima devet
hiljada osoba za genocid, od kojih je 20% oslobođeno. Da bi se riješilo
pitanje oko sto hiljada optuženika tada u zatvorima Ruande, Kigali se
odlučio za narodne sudove, nazvane sudovimagacaca, koji su počeli
djelovati u proljede 2005. Ukupno sedamsto pedeset hiljada osoba
optuženih da su sudjelovale u genocidu, ili svaki deseti Ruanđanin, mora
biti suđen pred tim tradicionalnim pravosuđem.
onima koji su je smislili -upravo one koji su djelovali u ime nacionalnih
projekata, koji se još uvijek slave, iako je do njihova ostvarenja neizbježno
moralo dodi zločinom. Takav izbor može, međutim, spriječiti istinsko
pomirenje. Društva uništena masovnim zločinima ne mogu se ponovo
izgraditi na laži, iskrivljavanju povijesti, na zaboravu i nekažnjenosti. Da bi
se nadoknadili propusti pravde kao simbola, ona de se morati potruditi
osnažiti priznavanje zločina da bi se stvorilo zajedničko pamdenje oko
kojega de se modi ponovo izgraditi i učinkovito se boriti protiv poricanja,
protiv poricanja činjenica, ali i porica-nja položaja dehumaniziranih žrtava
koje osjedaju potrebu da se „vrate u čovječanstvo" i pronađu mjesto
punopravnih građana u društvu. Suprotno ICTR-u, ICTY nije bio čin
pokajanja, ni kad se stvarao ni kad je došao mir. Zapadne sile koje su bile
prisutne ne poduzevši ništa pri pokolju u Srebrenici, koji su dvije sudske
instance proglasile genocidom, da bi zatim u Daytonu poklonile krvnicima
zemlju prekrivenu masovnim grobnicama, imale su mnogo prilika pokazati
svoje žaljenje ne samo riječima. A to su odbile unatoč veličini svojega
grijeha. Njihovo posljednje odbijanje da sude Ka-radžidu i Mladidu pred
ICTY-em čini se da de definitivno zapečatiti njihov gnusni izbor.
Bosanski Muslimani, veliki gubitnici ovog rata u kojem su platili najteži
danak, za razliku od Kagamea, nisu iskoristili cijenu svoje krvi za postizanje
svojih interesa na međunarodnoj sceni. Za razliku od Kagamea, nisu imali
oružje kako bi zaustavili razvoj događaja koji su ved od početka imali
genocidne namjere, nisu imali pobjede kojima bi nametnuli uvjete
dejtonskog mira, ni modnih saveznika koji bi spriječili da se usred Europe,
koja je upoznala holokaust, potvrde rezultati genocida u Srebrenici.119
Kao
što ni poslije rata ne pokušavaju odvratiti velike sile od toga da im
zamjeraju za njihova nasilja, niti ih natjerati da uhite Karadžida i Mladida
podsjedajudi ih na njihov istočni grijeh što su napustili narod bosanskih
Muslimana kao što su prethodno napustili Tutsije. Bez sumnje zato što su
izgubili rat, ali i mir.
Nisu naprotiv izgubili nadu da de dobiti zadovoljštinu za svoje patnje, nadu
da de biti rehabilitirano njihovo pravo da imaju prava. Ova potraživanja ne
postavljaju se ni političkim zahtjevima, ni ucjenom velikih sila, nego u
zahtjevu za pravdom. Najpravednijim i najmirotvornijim načinom, čiji je
osnovni smisao upravo zaustaviti logiku osvete. ICTY je 2001. godine
pridonio priznanju zločina u Srebrenici imenujudi ga genocidom („slučaj
Radislav Krstid"), a ta je odluka potvrđena i u drugostupanjskom postupku u
aprilu 2004. Optužio je dvadesetak osoba u vezi s najvedim pokoljem na
europskom tlu od 1945. Najviši dužnosnici ipak nisu osuđeni: Karadžid i
Mladid još su na slobodi, Miloševid je umro u zatvoru ne dočekavši presudu.
Odlukom od 26. februara 2007., nakon žalbe Bosne i Hercegovine,
Međunarodni sud pravde (ICJ) oslobodio je međutim Miloševidevu Srbiju od
odgovornosti i sudioništva u genocidu u Srebrenici. Skidajudi tako krivnju s
Miloševida, njegove zločinačke politike i njegova režima, taj je Sud zauzeo
mjesto ICTY-a. Time što je oslobodio krivnje Miloševidevo okruženje u
srpskom rukovodstvu za genocid u Srebrenici (Perišid, Stanišid, Šimatovid),
ICTY je sam odustao od traženja istine. A ta druga istina, ved od početka
okrnjena i po toj logici krivotvorena u završnici, koju je formulirao ICJ o
najsmrtonosnijem režimu koji je Europa upoznala od ponora holokausta,
prelazi potomstvu, uz opasnost da usput pomete dokumentirane i
neporecive činjenice nakupljene sa čizama prvog međunarodnog procesa
protiv jednog šefa države.
Ako je pravda skupa, koliko de tek stajati ta odbijanja da se zaustavi
nekažnjivost genocidnih gospodara i da se ubije klica bududih nasilja?
Međunarodno kazneno pravosuđe nije svojom jedinom modi, a to je da
kazni, dokazalo svoju funkciju odvradanja, obuzdavajudi sustavna nasilja
protiv civilnog stanovništva svugdje po svijetu. Sve dok države medu svoje
prioritete ne upišu zlatnim slovima borbu protiv nekažnjivosti, potencijal
odvradanja međunarodnog pravosuđa bit de vrlo ograničen. U
međuvremenu, možda je njezinu sposobnost odvradanja od volje za
osvetom trebalo dugoročno mjeriti u ograničenijem prostoru, tamo gdje je
119 Teorijski, preživjeli iz genocida u Srebrenici, kao i sve raseljene osobe,
mogu se vratiti kudi u skladu s Dejtonskim sporazumom. U praksi, svaki
masovni povratak odvrada se ved dvanaest godina mjerama odmazde i
prisutnošdu na licu mjesta sudionika zločina. Manje od hiljadu preživjelih
vratilo se živjeti u Srebrenici. Osamljeni, proganjani od ostalog
stanovništva, traže posebne mjere da bi mogli razviti gospodarsko
djelovanje i pokušati ostati tu. Ali kako se njihovi vapaji nisu čuli, sada
razmišljaju o zajedničkom odlasku.
međunarodna pravda mogla djelovati i prisiljavati na priznavanje zločina i
odgovornosti. Ali Karadžideva i Mladideva hipoteka ozbiljno optereduje ovo
ulaganje u bududnost Balkana. Uz opasnost da udvostruči podneseno
nasilje sve dok žrtve ostanu zatvorene u prošlost svoje zajednice, koju
pravosuđe još nije očistilo od nepravdi. U toj se situaciji teško može nadati
pomirenju. Teško je zamisliti da de žrtve genocida ili njihovi potomci
smatrati da su dobili zadovoljštinu samim priznanjem toga čina i
kažnjavanjem nekih izvršitelja, dok oni koji su uobličili tu namjeru budu
ostavljeni na slobodi, dok je onoga, koji je dijelio tu namjeru i od nje
napravio politiku, krivnje oslobodio ICJ, i dok njihovo pravo da imaju svoja
prava, medu kojima i pravo da se vrate kudi, još uvijek ovisi o volji njihovih
krvnika uz pristanak velikih sila.
ICTY nije promašio svoju misiju, bio je prisiljen političkom voljom modnih da
je ne ispuni najbolje i do kraja: oštro mu uskrativši sredstva, lišivši ga
pristupa dokazima i bjeguncima koje sam nije mogao uhititi, dopustivši
njegovo zatvaranje, a da Karadžidu i Mladidu nije suđeno. ICTY nije bio
nepogrešiv, daleko od toga. Zapadne sile ipak snose glavnu odgovornost za
najavljeni neuspjeh prvog međunarodnog kaznenog pravosuđa od Sudova u
Nürnbergu i Tokiju. Ali istina je da one nisu raspoložene da je preuzmu i da
de prvi koji de platiti cijenu biti žrtve i međunarodno pravosuđe u koje one
polažu posljednje nade. Bez policije i bez izvršne vlasti, još ovisniji o dobroj
volji država i ograniče-niji njihovom političkom voljom nego dva
Međunarodna kaznena suda (ICT), stalni Međunarodni kazneni sud (ICC)
jest i još de dugo ostati suočen s istim opasnostima i s istim otporima.
EPILOG
Nesigurna bududnost
Nitko ne sumnja da je danas teže biti diktator u mirovini nego prije deset
godina, da je teže zadržati vlast nakon što se počinilo zločine ili završiti neki
rat amnestijom. Ali volja da se potvrdi pravo i kazni zločince, koja se
izražava ved jedno desetljede sve vedim brojem sudskih tijela ipak nije
uspjela iskorijeniti stare navike. Jednostavno, borba protiv nekažnjivosti, a
pogotovo modnika, daleko je od toga da je pobijedila, unatoč povijesnom
zaokretu koji je izveo ICTY optuživanjem i uhidenjem Slobodana Miloševida.
Stari su refleksi odoljeli rađanju međunarodnog pravosuđa, refleksi koje
diktiraju „viši interesi" zbog kojih de države, ako zatreba, osporavati
valjanost pravne baštine čovječanstva, ili barem zaboravljati prisile koje ona
namede. Stoljede koje je upravo započelo zanemaruje lekcije nedavne
prošlosti, obilježene najčudo-višnijim oblicima barbarstva koje je povijest
upoznala, kao i neosjetljivošdu na međunarodno nasilje i razornu mod
autoritarnih režima. Ono okiva samo sebe u vlastita protuslovlja:
propovijeda se zaštita ugroženog stanovništva, a ne želi se djelovati tamo
gdje treba spašavati goli ljudski život, ili se hode djelovati, ali ne i štititi
ljudska prava, daje se prednost preživljavanju država pred preživljavanjem
naroda, prednost redu pod cijenu nepravde pred pravdom pod cijenu
promjene vlasti.
Činilo se da je ICTY konačno nametnuo ideju da nije mogude nikakvo
nacionalno pomirenje, a da žrtvama ne bude ispravljena nepravda. To je
morao jamčiti stalni Međunarodni kazneni sud (ICC). Amnestija sigurno nije
više ključna riječ diplomacije, ali ona ostaje jedno od oružja u njezinu
arsenalu. Godina 2007. iznenada nas je podsjetila na stvarnost ovoga
svijeta koji je u previranju, ali se ne mijenja. Početkom marta 2007.
afganistanski predsjednik Hamid Karzai odobrio je nacrt zakona koji je
izradio parlament u kojem prevladavaju bivši ratni vode i koji je skrojen po
mjeri tako da najodgovornije za zvjerstva izuzme od pravde.
Samoamnestija, izglasana u ime pomirenja i stabilnosti, protiv volje goleme
vedine stanovništva koje traži pravdu u zemlji u kojoj je od 1979. poginulo
više od milion i pol ljudi. U Obali Bjelokosti amnestiju koju je 12. aprila
2007. potpisao šef države Laurent Gbagbo sporazumno s dojučerašnjim
protivnikom Guillaumeom Soroom, otvara put potpunoj nekažnjivosti
počinitelja zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, počinjenih u sukobu
koji je potresao zemlju od 2000. godine. Od 2006. ugandski pobunjenici
odbijaju potpisati mir sve dok se ne prekinu kazneni progoni koje je
započeo ICC protiv njihova vođe Josepha Konyja i četvorice vođa pokreta
LRA. Ovi apeli izazivaju zbunjenost, ali ostaju jedna od mogudnosti za
zapadnu diplomaciju koja želi učvrstiti primirje i zaustaviti
dvadesetogodišnji rat u Ugandi.
Usporedno s tim, ideja o „odgovornosti za zaštitu" ugroženih populacija
napreduje i ovjerena je svečanim tekstom Skupštine Ujedinjenih naroda. U
februaru 2007. šezdesetak zemalja potpisalo je novu međunarodnu
konvenciju kojoj je cilj spriječiti nasilne nestanke čije su žrtve deseci hiljada
ljudi u svijetu. Ona označava uspjeh dvadesetpetogodišnje borbe i stupit de
na snagu kao obavezujuda kad je ratificira dvadeset zemalja. Šezdesetak
zemalja obave-zalo se uz to boriti protiv vojačenja djece i njihova
iskorištavanja u oružanim sukobima. Ta svečano preuzeta obaveza zasada
nema nikakve pravne valjanosti za međunarodno pravo, ali je i ona ipak
korak naprijed. Razdoblje poslije 11. septembra 2001. nije odvratilo od želje
da se proširi pravna regulacija. Paradoksalno, pokazala se više nego ikada
njezina nužnost. Ali države i dalje nerado usklađuju svoje riječi i djela.
Svi međunarodni ugovori i konvencije koji bi morali nametnuti pravila
humanosti u ratu, kako bi se smanjile patnje koje on donosi, a na kojima se
zasniva međunarodno humanitarno pravo, sada imaju sudska tijela koja su
nedostajala do osnutka Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju
(ICTY) 1993. godine. Otada međunarodni kazneni sudovi i druga
pravosudna tijela, međunarodna ili mješovita, koja su nastala u
posljednjem desetljedu, unaprijedila su pravnu praksu na području
međunarodnog humanitarnog prava. Prvi put suđeno je za djela genocida.
Sada je i silovanje kao sredstvo rata sastavni dio zločina protiv čovječnosti,
isto kao ubojstva, prisilni izgon, tortura, prisvajanje ili uništavanje dobara.
Sve više zemalja uključuje međunarodno humanitarno pravo u svoje
kazneno zakonodavstvo zakonodavstvo kako bi mogle i same sankcionirati
kršenje tih prava kako to od 1949. preporučuju Ženevske konvencije. Ta
svjetska pravna baština sada ima stalnu međunarodnu instancu univerzalne
namjene, stalni Međunarodni kazneni sud (ICC).
Nastanak međunarodnog pravosuđa i svjetska rasprava koju je izazvalo
stvaranje ICC-a pridonijeli su upoznavanju normi toga prava, dotada
zatočenog na papiru kao lijepe riječi, kao svečana obedanja, a ne kao
obaveze koje države moraju ispuniti. Međunarodno humanitarno pravo
steklo je tako kroz godine neospornu legitimnost u javnim mnijenjima
zemalja. Postalo je standard i međunarodno mnijenje tumači sukobe i
prosuđuje ponašanje država ili ratnih vođa po mjerilu njegovih normi.
Bushova administracija to je platila kad je u ime više nužde borbe protiv
terorizma proglasila to pravo „zastarjelim" i opozvala njegovu valjanost. Ne
odustajudi time od izvanrednih mjera borbe, pritvora, ispitivanja,
uključujudi i uz torturu, prisiljena je priznati legitimnost prava čije su
Sjedinjene Američke Države nekada bile gorljivi pokretači, i hiniti da poštuje
njegova pravila pokredudi progone pred vlastitim sudovima. Otvoreno
odbijati to pravo danas se čini nemogudim, zahvaljujudi budnosti nevladinih
organizacija i javnog mnijenja, čak i ako se i dalje krši isto tako često kao
nekada. Čak i ako oni koji ga krše nisu uvijek zaustavljeni u svojem pothvatu
i nisu uvijek prisiljeni odgovarati za svoje čine.
Međunarodno pravosuđe nije još uspjelo uvjeriti javno mnijenje. Unatoč
stvarnim uspjesima i ostvarenjima znatnog dijela svoje misije, Međunarodni
kazneni sudovi (ICT) ostavljaju utisak nedovršene misije. Mnogi su u napasti
da zaključe kako su doživjeli neuspjeh pod izlikom da su „dugo trajali a malo
postigli". Od njih se očekivalo ništa manje nego da uklone nekažnjivost i
time spriječe ponavljanje masovnih zločina, da rasvijetle povijest i tako
doprinesu pomirenju. Nisu mogli sami ispuniti takvu zadadu, čiji je veliki dio
stvar politička djelovanja, a ne pravde. Stalni Međunarodni kazneni sud
(ICC), ozbiljno sputan činjenicom da ga ne priznaje vedina zemalja, medu
kojima neke najmodnije na našoj planeti, danas izaziva onoliko razočaranja i
sumnji koliko je nekada budio nadanja.
Nimalo iznenađujude. Međunarodno pravosuđe danas je na presudnoj
prekretnici svoje kratke povijesti. Između prošlosti i bududnosti. „Između
revolucije i evolucije", rekli bi neki pravnici u Hagu. „Između poleta i
opadanja" predviđaju najvedi pesimisti. Njegovo nastupanje sigurno
predstavlja revoluciju koja je oborila mnoge tabue, stvorila nove obaveze
državama, oživjela pravo koje je dugo bilo mrtvo slovo na papiru i bez
sustava sankcioniranja, donijela novog sudionika u međunarodnu sferu. Ali
poslije euforije tog razdoblja za koje se smatralo da najavljuje skorašnji kraj
nekažnjivosti i vedu zaštitu ugroženih populacija, međunarodno pravosuđe
mora se sad oboružati strpljenjem da bi izdržalo dug put preko pustinje koji
je sad čeka. Demontiranje dva Međunarodna kaznena suda izazvat de bez
ikakve sumnje duboku krizu povjerenja. Protivnici de se požuriti pokopati
međunarodnu pravdu ili, što dođe na isto, ostavit je u kolotečini u koju su
je sami doveli. Njezinim braniteljima bit de teško odbijati njihove napade jer
de, unatoč neporecivim iskoracima, dva Međunarodna kaznena suda (ICT)
ostaviti za sobom više od dvadesetak bjegunaca traženih zbog genocida,120
a stalni Međunarodni kazneni sud (ICC), koji sredinom 2007. ima samo
osam optuženika od kojih mu je tek jedan izručen, nede se modi do kraja
ovog desetljeda pohvaliti nekim vedim rezultatom.
Da postignuda njihovih prethodnika ne bi bila kratkog daha, da bi se
ponovno potvrđena legitimnost svjetske pravne baštine pretočila u
konkretne učinke, IPC mora dokazati svoju učinkovitost i stvoriti kredibilitet
a time i legitimitet koji s mukom stječe. Mora se gurati i nametnuti se na
međunarodnoj sceni dok ne postane njezin priznati sudionik kojega se
sluša. ICC ne smije postati samo komora za registraciju progona koje de
države započinjati bez stvarne sposobnosti i volje da sude, ne samo ratnim
vođama nego i onima koji su ih u tim državama eventualno podržavali.
Pomodna nadležnost u odnosu na unutarnje pravosuđe, kakva je
dodijeljena ICC-u, prepustila je glavnu ulogu državama. Ta nadležnost ih
može pozivati na obavezu da sude, priključiti ih suđenju nekima
odgovornima za zvjerstva. Ali može i olakšati postizanje kompromisa u ime
političke ravnoteže, ograničiti traženje istine i odgovornosti. No ICC nede
uvijek biti kadar otkriti propuste unutarnjih pravosuđa i vršiti pritisak da se
oni isprave, jer nema ovlasti za istrage na terenu ako ga država nije pozvala
ili ga nije ovlastilo Vijede sigurnosti. Njegova mod da nadzire jesu li države u
stanju same suditi mogla bi dakle ovisiti o slučaju, naročito ako tim
državama pruže podršku eventualni modni saveznici, odlučni da pod bilo
koju cijenu daju prednost unutarnjem pravosuđu. Ravnoteža između
političkog realizma i ideala pravde teško de modi nadi sud u kojem države i
dalje imaju glavnu ulogu i čija je mod prisile znatno slabija od one koju su
imali jedan i drugi ICT.
Za sada međunarodno pravosuđe ne uspijeva nametnuti svoje imperative i
osloboditi se političkih logika. Želja da kompromitiraju pravdu, stavljajudi je
u službu političkih procesa, da je odgurnu u drugi plan umjesto da je učine
partnerom, da tvrde kako mora pritedi ,,u pravi čas" da bi ostavila mjesta za
kompromis, nije nimalo popustila među velikim silama. Kao odlučujudi
čimbenici na međunarodnoj sceni, velike sile i dalje žele pravdu za onoga
koga hode i kad one hode. Bit de teško uvesti neovisnost pravosuđa. Njezini
vatreni pobornici napominju da su i unutarnjim pravosuđima trebala
stoljeda da do nje dođu. Odnos između pravde i politike uvijek je bio
konfliktan, ali je prostor sukoba znatno smanjen u demokracijama. Na
međunarodnom terenu, naprotiv, granice koje namede pravna država naglo
se brišu. Upravo na taj izazov morat de odgovoriti ICC. Ali u tome može
uspjeti samo ako pridruži velike sile pridonosedi razvoju samog smisla
realpolitike tako da ta riječ više ne znači, kako je to često slučaj, kukavičluk i
izdaja osnovnih vrijednosti. ICC je ved pobijedio u prvoj bitci i to ne
najmanjoj: protiv najvede sile na svijetu čiji su vođe bili uvjereni da nede
modi funkcionirati bez njihove podrške. Ipak, odsutnost Sjedinjenih
Američkih Država iz ICC-a naravno da podriva njezin domet i kredibilitet.
Teško de zavladati međunarodno pravo ako SAD osporava stalnom
Međunarodnom kaznenom sudu (ICC) pravo da budu dijelom
međunarodnih pravila igre, pravila koja najčešde određuju one.
Kratkoročno, bududnost ICC-a čini se ozbiljno ugroženom. Ali međunarodno
kazneno pravo ipak ostaje jezik koji je zajednički svim ljudskim bidima, jezik
koji u to ime zaslužuje da se zastupa stalnom političkom borbom. Ako se
možemo i veseliti izdizanju prava iznad zločina, nepovjerenje država prema
prisilama međunarodnog prava zapečatilo bi bududnost pravde. Ove prisile
nemaju, međutim, cilj ograničiti mod država, one postoje zato da postave
granice modi upravljača koji ne bi poštovali međunarodna pravila i da tako
štite čovječanstvo. Pristalice ravnoteže sila i vojne sile, da bi osigurale tu
ravnotežu, i dalje de slabo poštovati međunarodno pravo. Intervencionisti
bili
120 Samo ICTR broji osamnaest bjegunaca.
oni američki ili ne, uvijek de vidjeti u međunarodnom pravosuđu zapreku za
akciju. Pristalice čekanja, bili oni europski ili ne, vidjet de u međunarodnom
pravosuđu sredstvo opravdanja za svoje nedjelovanje. Da bi se izašlo iz te
slijepe ulice, političari de morati nadi sposobnost da usmjere u istom pravcu
interese država i osnovne vrijednosti, a ne da ih suprotstavljaju ili postupaju
kao da oni isključuju jedni druge.
Misao da treba zaštititi čovjeka od njegovih najsurovijih težnji potječe iz
XVIII. stoljeda. XX. stoljede ipak je obilježeno „dehumanizacijom",
nemjerljivom ravnodušnošdu prema ljudskim bidima. Krvarenje u Prvom
svjetskom ratu, holokaust, pustošenje totalitarizma u Staljinovu SSSR-u,
kineska i sje-vernokorejska kulturna revolucija među najsnažnijim su
primjerima onoga što je Therese Delpech tako tačno nazvala
„podivljanjem".121
XXI. stoljede započelo je i gromoglasnim izrazom negacije
vrijednosti života 11. septembra 2001. Jer je prošlo stoljede otišlo
predaleko u ljudskoj patnji i razaranju čovječnosti, međunarodne
konvencije pokazale su se neophodnima da se otkloni nevjerovatna
regresija suvremenog svijeta. Svijet se danas ne smije odredi odredaba koje
je donio u poletu mudrosti izazvanom najmračnijim stranicama naše
povijesti i prezreti sredstva kojima se konačno opskrbio da bi potisnuo
barbarstvo. Zato je potrebno žurno postaviti preživljavanje naroda za
načelo međunarodnih odnosa, kako to zapovijeda Povelja Ujedinjenih
naroda. Potrebno je vratiti ljudsko bide i njegovo preživljavanje u središte
zaokupljenosti i shvatiti zaštitu država ponajprije kao zaštitu naroda, a red i
sigurnost svijeta kao neodvojive od pravde i poštovanja pravila jer se
preživljavanje država ne smije događati pod cijenu ugrožavanja cijelih
populacija. Mora se stati na stranu naroda umjesto da se produžava njihova
agonija da bi se, u ime ravnoteže i odnosa snaga, spašavale države koje
gaze univerzalne vrijednosti koje bi svaka od njih morala braniti. Dok god
vrijednosti, koje su kataklizme XX. stoljeda nametnule kao nužnost, budu
oslabljene nedostatkom podrške država, svijet de i dalje stvarati patnje. Ako
zaštita ljudskog života i čovjekove ljudskosti uspije postati središnjom
preokupacijom država u međunarodnim odnosima, tada de i međunarodna
pravda nadi mjesto koje joj je namijenjeno.
121 Delpech Therese, L'Ensauvagement, Le retour a la barbarie au XXIe
siecle (Podivljanje, Povratak u barbarstvo u
XXI. stoljedu), Grasset, Pariz, 2005.