Miro Gavran

Kad umire glumac

(drama)

Lica: EVA 61 godina TOM 62 godine

PRVI IN

(Scena koja se ukazuje pred nama ispunjena je starom rekvizitom i dijelovima scenografija iz razliitih stilskih razdoblja. Naime, cijela ova drama dogaat e se na sceni jednog amaterskog teatra, koja se koristi i za mnoge druge svrhe, a ne samo za kazaline predstave.)

l. SCENA

(Vidimo Toma kako s ekiem i klijetima popravlja jednu rasklimanu stolicu. Na scenu ulazi Eva, izrazito elegantno odjevena, odudarajui od ambijenta u kome se zatekla.) EVA: Oprostite. TOM: Izvolite. EVA: Vjerojatno sam pogrijeila. TOM: Moda i niste. EVA: Traim grupu, amatersku grupu. Vodi ih gospodin Tomislav - rekli su mi da je on tu negdje. (Tom odloi eki, obrie ruke o kutu, pristupi Evi i prui joj ruku.) TOM: Tom, zovite me Tom. Drago mi je da ste doli. (Eva prihvati njegovu ruku.) EVA: I meni je drago. (utnja. Gledaju se. Tomje odmjerava kao da je prvi put u ivotu vidi.) TOM: Drugaiji ste, ovako u ivotu, nego na sceni, dok glumite, u onom sjaju i reflektorima. EVA: Pa, i ovo je scena. TOM: Da, ali amaterska. A ja nisam u gledalitu i dojam je potpuno drugaiji. EVA: Gdje su ostali? TOM: Koji ostali? EVA: lanovi vae amaterske druine. TOM: A, da. Vidite - moda je i bolje, sad, na prvom razgovoru, da smo sami, a onda u zavisnosti od toga to se odluimo raditi - pozvat u one koji budu trebali raditi. Ako budu trebali, naravno. EVA: Kako mislite: ako budu trebali? TOM: ujte, postoje kazalini komadi s mnogo lica, a postoje i komorni komadi. Od komada zavisi koliko je glumaca potrebno, zar ne? EVA: Da, ali... TOM: Tu oekujem vau pomo, va savjet. Ja, naravno, imam svoj prijedlog. Koji se

vama moda nee ni svidjeti. Ali ne moramo odmah o poslu. Izvolite sjesti. EVA: Hvala. TOM: Imamo ovdje i bocu rakije. Ako ste za jednu aicu? (Tom iz stilskog ormara za odjela izvadi bocu.) EVA: Ne, radije ne: TOM: Onda nita. (utnja) Tako mi je drago da ste doli. Velika hrvatska glumica i sve... a ipak ste pronali vremena za nau kazalinu druinu, za nas amatere. Inae, profesionalci preziru amatere, zar ne? EVA: Pa, ujte... TOM: To je normalno i razumljivo. EVA: Da, logino je. TOM: Ali, i amateri preziru profesionalce. EVA: Ne znam ba... TOM: Ali ja znam. A i to je logino. Zar ne? EVA: Pa, sad. Ne znam zato. TOM: Ja prezirem i jedne i druge. EVA: I jedne i druge?! TOM: Ako nisu pravi, ako nisu istinski. Shvaate to hou rei? Ili ti je Bog dao, ili ti nije dao. Ja tako gledam na te stvari. Slaete se? EVA: Da, da. (utnja) TOM: I amater moe biti pravi glumac. Naravno, ako ima talenta i iskustva. Znate: ja ve etrdeset godina glumim za svoju duu. To nije isto kao kod vas profesionalaca, ali ipak oko ezdeset uloga je iza mene, ako shvaate to elim rei. Iskustvo je u naem poslu jako bitno. Iskustvo i obrazovanje. EVA: I talent. TOM: Naravno - oni bez talenta me i ne zanimaju. (utnja) TOM: A da ipak popijemo po aicu? EVA: Ja izbjegavam alkohol. TOM: Stvarno?! A ja sam mislio da su svi veliki umjetnici mazohisti i da se vole po malo unitavati. EVA: Zato to mislite? TOM: Jednostavno - ovjek koji kreira, koji oivotvoruje druge likove, koji je svakodnevno konstruktivan, radi ravnotee mora biti povremeno destruktivan. U nama su sva stanja, sve kvalitete i sve suprotnosti. Oni koji ine najvie dobrih djela, esto poine najvie zla. Oni koji najsnanije vole -najsnanije i mrze. Radi ravnotee. Kreativci su najdestruktivniji. Slaete li se? EVA: Djelomino. Uistinu, ovjek nakon nekih poslova, nakon nekih emotivnih troenja, ima sklonost ka... dobro, moe, natoite mi rakiju. (Tom natoi Evi, potom sebi.) TOM: U vae zdravlje, i za na posao. EVA: U vae zdravlje. (Tom ispije cijelu au, Eva otpije gutljaj.) EVA: Jaka je. TOM: Prepeka. Slavonska. (Gledaju se u oi. utnja dugo potraje.) EVA: Kaite. to predlaete? to oekujete od mene? Da li samo savjet, ili moda da vam reiram ili... TOM: Vi biste htjeli odmah konkretan razgovor, a ja sam mislio da se prvo upoznamo. Glumci vole upoznati partnera prije nego li odlue da li s njime suraivati. Nije li tako?

EVA: Da, ali ja... TOM: Vidite - ja vas dobro poznajem. Jako dobro. Gledao sam vae predstave, znam kako glumite. Znam vae mogunosti i ogranienja. EVA: Ogranienja?! TOM: Svi imamo ogranienja. I John Gielgud. Genije je omeen svojim ogranienjem, kao slika okvirom. S tim da ogranienje postaje kvaliteta kad ga osvjestimo. To sam htio rei. EVA: A, tako. TOM: I sad - meni nije teko odluiti da li s vama suraivati ili ne. EVA: Pa, poslali ste mi ono lijepo pismo. TOM: Tono, ve u tom pismu izrazio sam divljenje prema vaoj glumakoj vjetini, prema talentu i osjeaju za scenu i partnera. Ja vas uistinu dobro poznajem, i tu vie nije potrebno troiti rijei. Uostalom, cijela zemlja vas poznaje, svi znaju da ste vi najvea hrvatska glumica svoje generacije - mada vas veina znade po filmovima i televizijskim ulogama. Ja kad govorim o glumi i umjetnosti, onda uvijek govorim o kazalitu. Mislim da me shvaate. EVA: Uglavnom. TOM: Televizija je sranje, film je pseudoumjetnost, kazalite je ono pravo. Samo kazalite. EVA: Ne moete tako uopavati. TOM: Mogu. Na stotinu idiotskih filmova snima se tek jedan dobar. EVA: Eto, s tim "jednim dobrim", i vi priznajete da je mogue da film bude dobar. TOM: Uglavnom je to smee. Filmom se ponajvie bave ljudi s najmanjim kvocijentom inteligencije - eljni brzog uspjeha i slave. Kazalite je skromnije, jednostavnije - ali zato snanije, jer ivi od tijela i due ivog ovjeka, od glumca. Pravo kazalite. Bit u iskren do kraja: ja vas poznajem i cijenim kao kazalinu glumicu, i kao takva me zanimate. A vae izlete na film i televiziju - dopustite da to zanemarimo, zaboravimo. Ja sam vas pozvao radi elje da ostvarimo kazalinu suradnju, pa ostanimo na toj temi. EVA: Poeli ste govoriti o sebi, i o tome da vas ja ne poznajem. TOM: Tono. Vi me ne poznajete, a da biste eljeli sa mnom suraivati, da bi mi vjerovali, kao to ja vama vjerujem, nuno je da znadete moje kvalitete. Zato sam spreman, sada pred vama, izgovoriti jedan monolog, kako biste shvatili da nisam bez kvalitete, kako biste i vi mene cijenili i uvaavali, kao to ja vas uvaavam. EVA: I vi ste spremni sada preda mnom govoriti monolog, kao to na Akademiji glumci polau pred profesorima prijemni?! TOM: Tono tako. Ja u pred vama i za vas poloiti prijemni iz glume. EVA: Ali, ja sam eljela znati to vi u ovoj amaterskoj druini oekujete od mene, kako da vam pomognem? TOM: Polako, doi e i to na red. Ali tek nakon to vidite kako ja igram, kako glumim. Tek nakon to saznate kakav je va suradnik, moete s njime ozbiljno i poslovno popriati. Nije li tako? EVA: Tako je. Mada, ja ne inzistiram na tome da sad preda mnom glumite. TOM: Ali, ja inzistiram. elim da znate s kakvim glumcem imate posla, i elim da uvidite da nisam uzalud odigrao ezdeset i dvije uloge u svome ivotu. EVA: A iz kojeg komada e biti monolog? TOM: Iz jedne odline drame. Naziv joj je "Odlaze glumci".

EVA: Tko je autor? TOM: Saznat ete. A sad - moete sjesti ovdje. (Eva sjeda. Svjetlosna promjena kojom cijela scena ostaje u mraku, osim svjetlosnog buga koji osvjetljava Toma.) TOM: Kad umire glumac, ne umire samo jedan ovjek, umiru brojne sjene lanih tijela kojima smo se nesebino davali. Umire i naa publika, a da to i ne zna. Umiru ak i sjeanja na nas, jer sjeanja na mrtve nisu iskrena, nisu dovoljno kritina i iskrena, sjeanja na mrtve su plaljiva i neiskrena, puna nae slabosti i straha od vlastite smrti. Kad umire glumac, umiru sve mogue podjele uloga u kojima je jo mogao zaigrati, gase se ak i oni reflektori koji nikada nisu bili upaljeni, otkazuju se predstave koje nikada nisu bile zakazane. Kad umire glumac, umire stotine likova, a ivot se ukazuje poput loe predstave u kojoj rasplet i zavretak nisu vjeto pripremljeni. Kad plaemo zbog smrti glumca, mi ne plaemo samo za njim, nego za svim danima i svim predstavama koje smo zajedno s njime proivjeli u teatm. Kad umire glumac, umire njegova publika, jer je svojom smru potvrdio i prolaznost njenoga ivota. Ali, najgora smrt glumca je smrt koja nastupa prije nego li je glumac odigrao svoju ivotnu ulogu - ulogu u kojoj je dao sve od sebe, u predstavi s idealnom podjelom, odlinim tekstom i neprimjetnom reijom. Ulogu nakon koje on sam osjea da je iskazao sve svoje mogunosti, znanja, kvalitete i vjetine - nalazei pravu mjeru za svaku rije i za svaki pokret. Ulogu u kojoj je prihvatio svoje tijelo onakvim kakvo je, i u kojoj nije varao svoje godine. Ulogu koju nije odglumio, nego odivio. Tuno je umrijeti, a ne odigrati takvu ulogu. A, eto, i ti i ja cijeloga ivota ivjeli smo u kazalitu i za kazalite. Dvadeset godina smo proivjeli u braku jedno s drugim. Odigrali po stotinjak uloga, doivjeli pohvale i hvalospjeve o kojima smo sanjali kao djeca, a da nikada ni ti ni ja nismo ostvarili tu idealnu ivotnu ulogu. A nismo je ostvarili samo zato jer nikada nismo bili kazalini partneri. Nas dvoje - najpoznatiji glumaki par, nikada nismo zaigrali zajedno u istoj predstavi - i samo zato nismo ostvarili vrh. Svjesni smo toga oboje. Vrijeme nam curi kroz prste. Dolazi jesen naeg ivota - i zato te molim: uinimo to dok jo moemo, dok nam tijela imaju snage odraavati duu. Uinimo to da ne bismo ostatak ivota proivjeli alei to nismo zaigrali zajedno. Ne obraam ti se kao bivoj eni, nego kao idealnom partneru, bez koga se ni moja vjetina ne moe razviti do svoga maksimuma. Odlinom glumcu treba odlian partner. Nema dobrog boks-mea, ako je jedan boksa jak i vjet, a drugi slab i nevjet. Ne odbijaj moju ponudu, jer sam i ja tebi potreban koliko i ti meni. Jer ni ti ne moe glumiti sama za sebe. Jer ni ti nee dodirnuti vrh bez mene. Zaboravi nau rastavu, zaboravi svoga mua i moju enu, i misli samo na to da nam je kraj blizu, a da nismo pokazali sve to umijemo. (Promjena svjetla.) TOM: Eto - prijemni ispit je zavren. Jesam li poloio? EVA: Pa, vi, vi ste sjajni. Vi ste tako uvjerljivi. A i tekst je predivan. ija je to drama? TOM: Moja. EVA: Vaa?! Pa, vi i piete?! TOM: Samo ovaj tekst. Godinu dana sam traio neto prikladno, komad koji bi izrazio neka moja osjeanja. Kad ga nisam pronaao, sjeo sam za stol i napisao ga. EVA: Kako ste rekli da se zove? TOM: "Odlaze glumci". Junaci su mu i ena, po profesiji su oboje glumci. Ljudi naih godina. Petnaest godina prije nego li pone ova drama, njih dvoje su se razveli, uli u druge brakove, i onda... ma, bolje da vam ne priam, nego da sami proitate ovu dramu. EVA: Ali, ekajte - rekli ste da su samo dva lica?!

TOM: Tono. EVA: A tko bi to igrao? TOM: Nas dvoje. EVA: Nas dvoje?! TOM: Da - osim ako vam nije neugodno igrati s jednim "amaterom". EVA: Ma ne - stvarno odlino igrate, iznenaujue uvjerljivo i sugestivno. Ali, tko e to reirati? TOM: Ja. EVA: Vi?! TOM: Da, ja. EVA: Ne volim kad glumci reiraju predstave u kojima igraju. To je neto kao masturbacija. TOM: Ne znam mnogo o masturbaciji, ali znam da e ovo biti odlina predstava. Najbolja u gradu. Osim ako... EVA: ...ako mi nije neugodno zaigrati s jednim amaterom. TOM: Vidite da se odlino kuimo - ak pogaate i moje misli. Ali, ne morate danas donijeti odluku, uzmite tekst i proitajte ga. Svidi li vam se, uvjeren sam da neete odbiti ulogu. Uostalom, i tako nemate to izgubiti. EVA: Kako to mislite da nemam to izgubiti? TOM: Niste niti u jednoj podjeli, ne igrate nita. Kazalite "Gavella" se obnavlja, a iz drugih vas ba i ne zovu. EVA: Vidim da ste dobro informirani. TOM: Pravi reiser mora znati sve o glumcu kome nudi ulogu. EVA: Dobro, proitat u vau dramu, mada to sa glumcima junacima, to mi se ne svia previe. Nije ba originalno. Proitala sam na stotine drama na tu temu. TOM: Ova se razlikuje od svih. EVA: Po emu? TOM: Po tome to je dobro napisana. A dobro je napisana, jer joj je autor glumac. EVA: Ne volim kad su autori glumci. TOM: A voljeli ste igrati u Shakespeareovim komadima? EVA: Jesam, s uitkom. TOM: On je bio glumac. I Moliere. EVA: Ali ehov nije bio glumac. TOM: Ali mu je ena bila glumica. EVA: Ne prenosi se to iskustvo preko kreveta. TOM: Prenosi, prenosi.

2. SCENA

EVA: Izmeu nas se previe toga dogodilo. Previe runog. TOM: Bilo je i lijepoga. EVA: Bilo je - ali mnogo manje. Oprosti, ali ja ne elim s tobom... TOM: Ne eli? EVA: Ne mogu. TOM: Ako eli, moe. Znam da jo vie od mene eli tu predstavu, tu ulogu. Zadnjih godina i tako rijetko igra, za razliku od mene.

EVA: Uvijek sam zavidjela vama glumcima, jer je napisano pet puta vie mukih uloga, nego enskih. Oduvijek mrzim dramske pisce, jer nee i ne znaju pisati za ene. TOM: Zato i ne smije odbiti ovu dramu, obje uloge su predivne, bogate, slojevite. EVA: Dobro, zar ti nisi svjestan koliko je to perverzno da nas dvoje nakon svega igramo zajedno. to e rei tvoja ena, to moj mu? TOM: Ljutit e se, bit e protiv toga. EVA: Eto vidi - ipak sam u pravu. TOM: Ne, nisi u pravu, nego ne eli uti moje razloge. To nam je posljednja prilika da pokaemo to znamo. Ne zaboravi da smo zagazili u ezdesetu godinu ivota. EVA: A ti ne zaboravi da smo proivjeli dvadeset godina u zajednikom braku, i da ja s tobom ne elim obnavljati relacije koje su zauvijek pokopane. TOM: Ja to i ne traim od tebe. Ja te pozivam na profesionalnu suradnju, i nita drugo. Dok smo bili u braku, govorila si da ne eli da glumimo zajedno zato to smo u braku, da bi svi to protumaili kao izvanumjetniki razlog. A kad smo se rastali, onda nisi htjela igrati sa mnom zato to vie nisi bila u braku sa mnom. EVA: Nisam htjela zbog svog novog mua, nisam eljela njega povrijediti, a ne elim to ni danas. (Izmjena svjetla) TOM: Dobro, dosta. Pazite, ovo: "nisam htjela ni zbog svog novog mua" - treba naglasiti "mua", mu je za nju argument. On je trei u igri, on je nazoan, mada ga nema. Ne smijete ga spominjati usput. On je najvea prepreka. Zbog njega glumac teko dobiva njenu privolu. EVA: U redu. TOM: I jo neto: utnje vam nisu napunjene znaenjem. EVA: Probamo tek tri tjedna, a vi... TOM: Da, ali ovu scenu smo proli pedeset puta. EVA: Ali to mi je glupo da pilimo jednu scenu, umjesto da prelazimo cijeli komad. TOM: U ovoj sceni je klju cijeloga komada, u ovoj sceni se mora uspostaviti njihov odnos - ako ovu scenu dobro uradimo, onda e se sve druge scene uraditi same od sebe, prema svojoj unutranjoj logici. Ako mi sebi, kroz ovu scenu, objasnimo tko su nai junaci, nakon toga dovoljno je da im posudimo svoja tijela i glas. I nita vie. Ako vi budete znali to vaa glumica misli i osjea, znat e i publika. Ako vi budete razumjeli lik koji otjelovljujete, i publika e razumjeti na pravi nain vau ulogu. EVA: To je sve u redu, samo ne znam to nije u redu s mojom utnjom. TOM: Znate to je za mene prava gluma? Prava gluma je kad stoji na sceni, ne pomjera se, ne izgovara tekst, a svi u publici te gledaju s panjom. Ali, utnja mora biti pripremljena, napetost mora biti postignuta tvojom koncentracijom na partnera, mentalnom zaokupljenou onim ime bi tvoj lik u toj situaciji morao biti zaokupljen. utnja mora biti u dobrom kontekstu, napetost mora proimati oba partnera. I osrednji glumci znaju dobro brbljati, vjeto plasirati reenice koje ne znae mnogo. Hamletov monolog moe dobro odigrati svaki poetnik, ali Hamletovu utnju moe interpretirati samo vrhunski profesionalac. Zato esto volim citirati najveu glumaku maksimu: "Pokai mi kako uti na sceni, pa u ti rei kakav si glumac." (utnja) EVA: ija je to misao? TOM: Moja. Prvi put sam je izrekao 1967. godine. Kako vrijeme prolazi, sve se vie uvjeravam da sam bio u pravu. A sad - idemo jo jednom proi ovu scenu. EVA: Odakle?

TOM: Od poetka. (Izmjena svjetla.) EVA: Izmeu nas se previe toga dogodilo. Previe runog. TOM: Bilo je i lijepog. EVA: Bilo je - ali mnogo manje. Oprosti, ali ja ne elim s tobom. TOM: Ne eli? EVA: Ne mogu.

3. SCENA

(Tom je sam na sceni. Nervozno hoda sjednog kraja na drugi. Na trenutak zastane kod stilskog ormara, izvue bocu s rakijom, natoi si aicu, ispije ju u jednom gutljaju. Dolazi Eva.) EVA: Oprostite, ali tramvaji su pretrpani, a ja... TOM: Kasnite! EVA: Jednostavno: nisam imala sree, oko Kvatria je guva... TOM: Kasnite! EVA: Tako mi je ao, ali... TOM: Kasnite ve sat vremena. EVA: A je li? TOM: Da, tono sat vremena. EVA: ao mi je - nisam namjemo. TOM: Niste ni sluajno. EVA: to hoete rei? TOM: U ovih mjesec dana, zakasnili ste ve osam puta. To je neprofesionalno, nekorektno i nemoralno. Razbijate mi koncentraciju. to mislite, kako je meni igrati nakon to vas cijeli sat ekam? Podsjeam vas da ja nikada nisam zakasnio, nikada. Mrzim glumce koji zakanjavaju na probe, prezirem ih. Uostalom, sjetite se to je Stanislavski rekao o glumcima koji kasne na probu. EVA: to sad ovo znai? Ja vama inim uslugu time to uope pristajem raditi s vama, a vi si dozvoljavate da me vrijeate... TOM: Oprostite gospoo, ali ja vama inim veu uslugu nego vi meni. EVA: Vi meni inite uslugu?! Glupost! TOM: A, ne. Ni najmanja glupost. Nemojte misliti da ne znam da ve etiri godine niste dobili ulogu. Nikakvu ulogu. Mislite da ne znam kako svaki put kad zazvoni telefon pomislite "moda zovu iz teatra", a kad ujete glas prijateljice iz susjedstva, razoarani ste i tuni vie nego prije zvonjave. Ja vama inim uslugu, jer vam omoguujem da radite posao koji volite, a to vi zauzvrat inite, nakon etiri godine neigranja, ponete raditi, i odmah kasnite. Svi ste vi profesionalci isti. Hrvatski glumci misle da kazalite treba sluiti njima, ne shvaaju da oni trebaju sluiti kazalitu. EVA: Bezobrazni ste i drski. TOM: Nitko ne moe biti bezobrazniji od glumca koji kasni. EVA: Ako se nastavite ovako ponaati prema meni, ja u izii iz predstave. Zaboravljate da sam ja ipak dama, a vi mukarac. TOM: Dami se ispriavam, a glumicu prezirem jer me uope podsjea na to da je dama. Da ste pravi profesionalac, ne biste iz rukava izvlaili enske argumente. EVA: Vi si previe doputate.

TOM: Ne vie nego vi sebi. EVA: Neu dopustiti jednom neostvarenom glumcu da mi soli pamet. Sigurno ste deset puta ili na prijemni na Kazalinu akademiju, i sigurno ste deset puta pali, pa se sad iivljavate na meni zbog svojih kompleksa. (utnja) TOM: Da. Iao sam na prijemni. Ali ne deset puta, nego jednom. I nisam pao, nego proao. I to one iste godine kad i vi. EVA: Nemogue. TOM: Mogue. Sjetite se. Pedeset i druge godine kad ste primljeni vi, na Akademiji su primljeni i Izet, Zido, Slip, Kohnica, Sanda, Drach, Rogulja... To je bila trea generacija u povijesti Akademije. Vi ste imali dvije duge pletenice i plavu haljinu s malim broem. Dok ste ekali da dodete na red, sjedili ste u dnu hodnika i drhturili poput osuenog lista u jesen, koji iekuje pad. Jako ste eljeli poloiti prijemni, jako. EVA: Ali, kako to sve znate?! Stvamo: imala sam plavu haljinu i mamin bro. Tko vam je to priao? TOM: Kaem vam: i ja sam te godine poloio prijemni, ali nisam mogao studirati. EVA: Tono, kad smo doli na prvi sat, profesori su spominjali jednog studenta, koji je odustao. Jakov Bratani, koji je predavao povijest umjetnosti, kazao je da e taj student biti sretniji od nas koji nismo odustali. Da je on odabrao bolje. TOM: To se odnosilo na mene. EVA: Ali, zato niste studirali, kad ste ve uspjeli poloiti prijemni. TOM: Duga je to pria. I tuna. Nije bitno... Govorili smo o vaim zakanjenjima. EVA: Tono - govorili smo o mojim zakanjenjima - vi se morate pomiriti s njima to prije. TOM: Ali... EVA: Cijeloga ivota sam kasnila na pokuse, i kasnit u do zadnjeg dana. Na to se morate navii, kao to su se navikli svi hrvatski redatelji. TOM: Ali, glumac koji kasni, za mene je... EVA: Tom - "to je doputeno Jupiteru, nije doputeno volu". Meni se uvijek opratalo i ono to se nije moglo oprostiti prosjenim glumcima. Ne zaboravite da kazalite poiva na nepisanoj hijerarhiji, u kojoj rije jednakost ne postoji.

4. SCENA

EVA: Kazalite je zbir varljivih sjeanja, neprovjerenih traeva, sitnih spletki i nezajaljive udnje za slavom. Kazalite je najodvratnija ustanova koju je Bog stvorio, i u koju je, bez sumnje, po kazni stavi one ljude koji nemaju svoju osobnost, svoje mjesto pod suncem. Ljude koji su eljeli prevariti svoju sudbinu i prirodne zakone, nerijetko vrlo ograniene i vrlo nezanimljive ljude, a vi takvo kazalite idealizirate kao hram umjetnosti. TOM: Ne, ja ne idealiziram takvo kazalite. Ja idealiziram kazalite koje vae kolege nisu dosegnule, jer su prodale duu sitnim ciljevima. EVA: Kojim? TOM: Tranju za novcima, za popularnou koju pruaju televizija i film. Dananji glumci ele biti ugledni poput akademika, bogati poput trgovaca, utjecajni poput politiara i popularniji od sportaa. A sve je to kriva motivacija. EVA: A to je to prava motivacija?

TOM: Scena, i samo scena. I publika, naravno. Ako ovjek misli da na svijetu postoji vei uitak od igre pred punom dvoranom ljudi koji s panjom promatraju svaki njegov pokret - onda je bolje da se bavi neim drugim, a ne glumom. EVA: I glumac je ovjek s potrebama poput drugih ljudi. Pa ak i sa potroakim potrebama. TOM: Svejedno, oni glupi partizanski filmovi u kojima ste igrali ezdesetih godina nisu vam trebali. A ni dvije televizijske serije, koje su samo njihovi urednici nazivali humoristikima, nisu vam trebale. Sve je to smee.

EVA: To su radile sve moje kolege. Htjeli smo se iskuati u drugim medijima. TOM: Htjeli ste lovu i popularnost. To nisu glumaki mediji - to su redateljski mediji. Samo u kazalitu glumac moe biti Bog, moe biti kralj koji po svome osjeaju vlada sobom i drugima. EVA: Ja sam zaigrala na televiziji, jer sam bila u maloj krizi. eljela sam promjenu. TOM: Izlaz iz te krize ste trebali potraiti na sceni, a ne na besmislenim snimanjima. EVA: Imala sam kerku kojoj sam eljela osigurati to bolje uvjete za ivot. Imala sam mua koji je stalno govorio da zarauje vie od mene. eljela sam dokazati suprotno, eljela sam dokazati da mogu biti financijski neovisna. Lako je vama idealizirati glumu, kad nikada u ivotu niste ivjeli od glume. I ja sam na prvoj godini Akademije matala o istoj umjetnosti, o idealnim uvjetima i idealnim partnerima. Ali ve na treoj godini studija, znala sam da je ovo krvav i okrutan posao u kome se moraju initi kompromisi i pogreke. TOM: Ali ne tako esto. EVA: Sad je lako biti pametan. TOM: Tono. Zato je bolje okrenuti se budunosti i predstavi koju sada radimo. EVA: Slaem se. (utnja) TOM: Htio sam vam neto predloiti. EVA: Recite. TOM: Znam da ste prole godine eljeli proslaviti godinjicu rada u teatru, znam da ste to predlagali upravi svoga kazalita, i znam da su vam obeali pronai ulogu za vas i da su na obeanje zaboravili. EVA: Dobro ste informirani. TOM: Eto, cijeli kazalini Zagreb vas je ostavio na cjedilu, ni jedan reiser nije uinio ono to je mogao uiniti i u drugom teatru s vama. Nitko vam nije omoguio da proslavite svoju obljetnicu, i sad ja mislim... mislio sam da bi ovu nau predstvu trebalo proglasiti predstavom kojom slavite etrdeset godina rada. EVA: Ovu predstavu? TOM: Da, ovu. Znam da dvorana nije velika, ali nije loija od veine dvorana u zagrebakim kazalitima. Uostalom, ako se predstave mogu igrati u predvorju "Gavelle", zato ne bi mogle i u Domu umirovljenika. EVA: Tom - ideja je fantastina! To e biti pljuska kulturnoj javnosti. Ve vidim naslove po utoj tampi: "Velikoj glumici onemoguena proslava" ili "Nakon etrdeset godina profesionalizma - prvi amaterski nastup". To e biti prava provokacija. A ja u se potruditi da na predstavu dodu i novinari i kritiari. TOM: Uvijek ste voljeli senzacije. EVA: U ovom poslu ne mogu koditi.

TOM: Eva. EVA: Recite. TOM: Vjerujete li u nau predstavu? EVA: Naravno da vjerujem. Zar sumnjate u moje povjerenje? TOM: Ne - ali vi profesionalci esto ste ziherai puni predrasuda. EVA: Tom. TOM: Kaite. EVA: Zato niste studirali glumu? (utnja) TOM: Duga je to pria. EVA: Svejedno - zanima me. (utnja) TOM: Moj otac je bio potar. Danju. Nou je svirao bisernicu sa tamburaima u Slavonskom Brodu. Ja sam bio najstarije dijete u obitelji. Kad sam imao etiri godine, moja majka je rodila blizance. Bili su to divni deki. Tri godine potom rodila nam je sestm. Sve je bilo dobro u naoj obitelji, do sijenja etrdeset i este godine. Tada su komunisti na prijekom sudu osudili moga oca na smrt vjeanjem. EVA: Zato? TOM: Samo zato jer je za vrijeme rata svirao pjesme za krivo drutvo. Imao sam etrnaest godina, i u jednom danu shvatio da je djetinjstvo zavreno, i da od mene zavisi hoe li moja sestra i braa preivjeti. Uglavnom - moja majka i ja smo radili najgore poslove za koru kruha. EVA: A gluma? TOM: etrdeset i osme, kad mi je bilo esnaest godina, u Slavonskom Brodu je gostovalo zagrebako kazalite, tada sam prvi put u ivotu vidio pravu kazalinu predstavu. Zaljubio sam se u kazalite, poelio da i sam glumim i igram. I tako: etrdeset i devete zaigrao sam u jednom skeu, s broanskim amaterima. A nedugo potom u drami Maksima Gorkog - tada su se igrali ruski socijalistiki autori. To, sreom, nije bila loa drama. EVA: "Na dnu"? TOM: Ne, nego "Djeca sunca". I tako, odluio sam postati pravi glumac. U proljee, pedeset i druge, uspjelo mi je nagovoriti majku da cijela naa obitelj preseli u Zagreb. Mama je trebala raditi kod strica u gostionici, a ja sam uspio pronai posao na kolodvoru, kao fiziki radnik. Zbog oca nisam mogao dobiti normalno zaposlenje. U mojim dokumentima je pisalo da mi je otac objeen kao narodni izdajnik. EVA: Ali, poloili ste prijemni, te iste godine? TOM: Tono. Poloio sam prijemni za glumu, a dva dana nakon toga, moja majka je umrla. Iznenada, neoekivano. Morao sam hitro donijeti odluku to initi - bili smo bez novca, a sestra i braa su zavisili iskljuivo od mene. Znao sam da moram odgoditi studiranje za bolja vremena i da moram izdravati cijelu obitelj. Danju sam radio na kolodvoru, a nou sam radio u gostionici posao koji je moja majka radila nekoliko mjeseci prije smrti. Tako je sve potrajalo pet dugih godina. Nakon toga, doao sam pedeset i sedme na Kazalinu akademiju da se pokuam ponovo upisati, ali su mi rekli da student prve godine ne smije imati vie od dvadeset i etiri godine, a ja sam imao punih dvadeset i pet. I tako: nije mi ostalo drugo nego da se amaterski bavim glumom, i da kao do tada idem u kazalite gledati profesionalce. Bio sam beskrajno nesretan. Sjeam se te jeseni pedeset i sedme, vi ste u "Zagrebakom dramskom kazalitu" imali premijeru Shawove drame "Zanat gospoe Warren", bili ste sjajni, predivni. Nakon toga ste se

proslavili s Kolarovom predstavom "Svoga tela gospodar". EVA: Pa sa ehovljevim "Galebom". TOM: Da, to je bila vaa najbolja sezona. A iduu sezonu niste zapoeli novom premijerom, nego vjenanjem. EVA: Tono, udala sam se u rujnu pedeset i osme. TOM: Za lijenika koji nije volio kazalite. EVA: Otkud znate da nije volio kazalite? TOM: Pretpostavljao sam. (utnja) EVA: A vi? to je bilo s vama? TOM: Mjesec dana nakon vaeg vjenanja, zaposlio sam se u Gradskoj knjinici. Za mene je to bio lagan i jednostavan posao, ali daleko od onoga to sam elio. Imao sam priliku iitati svake godine stotinjak knjiga, razgovarati s ljudima koji poznaju i cijene lijepu literaturu. Umjesto razgovora s kolodvorskim ljakerima i gostima strieve mrane gostionice, pruila mi se prilika razgovarati sa studentima knjievnosti, sveuilinim profesorima i piscima. Izvana gledano trebao sam biti sretan i zadovoljan. A nisam bio niti sretan, niti zadovoljan. Proklinjao sam sudbinu to ivim u zemlji u kojoj ne postoje glumake audicije, i u kojoj se cijene samo oni glumci koji su zavrili Kazalinu akademiju. Ali, nisam zamrzio kazalite zbog toga. ak naprotiv, postao sam dobar gledatelj i vrijedan amater. Kad bih vam rekao da sam vidio sve vae predstave ne biste mi povjerovali. EVA: Ne bih. TOM: Do sada ste imali tono osamdeset i etiri kazaline premijere. EVA: Ali - otkud znate toan broj? TOM: Kaem vam, vidio sam sve vae predstave. A vodio sam i dnevnik - Gledaoev dnevnik, samo za sebe. Kad ste ezdeset i tree rodili kerku, uplaio sam sc da se neete brzo vratiti teatm. I uistinu: imali ste dvogodinju pauzu. Sreom, va povratak je bio sjajan, blistav do vrtoglavice, opet vam je pritekao u pomo odlian pisac - Bernard Shaw. EVA: "Pigmalion" je i meni bio najdraa predstava. Najdraa uloga. TOM: Dan nakon premijere "Pigmaliona", ja sam se oenio, godinu dana kasnije dobio sina Stjepana i tako. (utnja) TOM: Da nastavimo s probom? EVA: Moe. TOM: Idemo na treu scenu. EVA: Dobro. TOM: Nastojte biti jednostavni, bez patetike, morate svom bivem muu rei sve u lice, ali sa svijeu da je prekasno, sa svijeu da ta svaa ne moe zavriti s jednim pobjednikom i jednim poraenim, nego da e oboje biti poraeni kad se ogoli njihova prolost. Ja u glumca braniti argumentima racionalnog ovjeka, on je ipak mukarac. Vi ete se kao ena, to je prirodno, pozivati na emocije, na logiku due, a ne na logiku razuma. EVA: U redu. (Izmjeno svjetla.) EVA: Tada, tog ljeta, prestao si me voljeti. TOM: Nije istina. EVA: Istina je. Prestao si me voljeti, jer sam se ja prestala diviti svakoj tvojoj duhovitoj

doskoici, svakoj igri rijei. Nisi vie dominirao nada mnom, kao prije, i zato si poelio drugu enu, enu koja e te voljeti, koju e impresionirati svojim humorom, poslom i uglaenim dranjem. U svakom sluaju, trebala ti je mlada guska, koja ne zna nita o ivotu. I ba takvu ljubavnicu si pronaao. TOM: Uvijek si bila sklona jeftinoj psihoanalizi, a zaboravila si kako si se ti ponaala u to vrijeme i tko je uope uspostavio pravila igre u naem braku. Sve to sam u to vrijeme inio, inio sam zbog tebe, a ne zbog sebe. Uostalom, sjeti se kroz to sam sve morao proi samo da bih...

5. SCENA

EVA: Oprostite Tom, ali ovako dalje ne moemo raditi, uistinu ne moemo. TOM: Zato? Gdje je problem? EVA: Problem je u tome to radimo ovu predstavu ve vie od mjesec i pol dana, a da ja ne znam u kakvom u kostimu igrati. TOM: Priekajte jo dva-tri dana, pa emo rijeiti taj problem. EVA: I prije tjedan dana ste rekli: "priekajte jo dva-tri dana, pa emo rijeiti taj problem". TOM: Oprostite, Eva, ali morate uzeti u obzir da ja radim i kao glumac i kao redatelj do kraja, bez ostatka. Pa sad, ako sam neto malo zakazao kao organizator, onda mi to valjda moete oprostiti. EVA: Tko je uope taj kostimograf? Nikada nisam ni ula za njega. TOM: Radio je odline kostime za amatersku druinu "Daska" iz Siska. EVA: A zato se onda ne pojavi i ne pokae skice, prijedloge? TOM: Polako. ovjek ima obiteljskih problema, im ih rijei, doi e na probu. Uostalom, kostim nije tako bitan za uspjeh predstave, bitno je to imate li vi u rukama svoju ulogu, ili je nemate. A ja osjeam da posao dobro napreduje i da emo ostvariti odline uloge. EVA: Jednom sam tako, ezdeset i sedme, radi loeg kostima propala s ulogom koju sam dobro napravila. TOM: Niste propali zbog kostima. EVA: Nego? TOM: Propali ste zato jer ste u trideset i etvrtoj godini ivota pristali igrati devetnaestogodinju djevojku i to u izrazito realistinoj predstavi. EVA: Oho, pa vi me jo i vrijeate. TOM: Ne, nego samo konstatiram da i vi poput svih glumica ovog svijeta niste znali odrediti trenutak u kome vie ne moete igrati djevojke i djevojice, i kada poinju uloge zrelih ena. To vam je bila najloija uloga u karijeri. Potroili ste energiju da odigrate mladost i nevinost, koje se ne mogu odigrati, umjesto da ste se koncentrirali na karakter lika. EVA: U to vrijeme sam bila u maloj krizi. Ne sjeam se zasto sam uope prihvatila tu ulogu. TOM: Prihvatili ste je, jer je godilo vaoj tatini igrati mladu djevojku, u trenutku kada vie niste bili mladi. Htjeli ste dokazati da ste jo uvijek mladi - a to se ne dokazuje. EVA: Znate to mi kod vas ide sve vie na ivce? TOM: Recite.

EVA: To to mislite da ste uvijek u pravu. TOM: A to mogu kad jesam. Da ste u ivotu imali mene za prijatelja, ne biste u karijeri napravili toliko krivih poteza. EVA: Oho - sad ete tvrditi da je bilo jo promaaja u mome ivotu. TOM: I te koliko. Sjetite se samo 1976., kad vam je Igor ponudio da igrate Gertrudu u "Hamletu". To je bilo isto sranje od predstave, u kome niste trebali sudjelovati. EVA: To je bilo vrijeme modernih predstava - Igor je reirao u tom stilu. TOM: Igor je reirao u stilu idiota, jer je idiot. Dua me je boljela dok sam vas gledao u toj na silu modernoj predstavi - to je bio poetak balkanskog kazalinog postmodernizma u Zagrebu. Jadni Hamlet je svo vrijeme bio u kronji onog oraha, i odozgo, sa stabla je govorio svoje stihove. A vi iz ansambla ste kruili oko njega i razgovarali s partnerom na grani. EVA: I sad se sjeam da me je boljela glava i vrat nakon svake probe. Igor je htio s tom koncepcijom predstave naglasiti da je Hamlet odvojen od ostalih aktera i da nae rijei ne dopiru do njega. TOM: Tome reiseru nikada nita nisam vjerovao, on ne zna to je to gluma, on ne zna da kazalite poiva na glumcu, a ne na jeftinim simbolima. On je s tom predstavom ponizio glumce, za njega je Hamlet majmun koji jo nije siao s drveta. Povraam od ljudi koji po svaku cijenu ele biti moderni, a ne shvaaju da su kreativne nule. EVA: Ne moete tako govoriti - njegove predstave su dobivale nagrade po BITEF-ima i EUROKAZ-ima, a i na slinim inozemnim festivalima, posveenim modernom teatm. TOM: Svi ti BITEF-i i EUROKAZ-i, sve su to pizdarije. Nagledao sam se ja tih gluposti. Sve je to smiljeno u slavu reisera, i na tetu istinskih glumaca. Veini takvih predstava nisu ni potrebni pravi glumci - mogu se realizirati s obinim diletantima, koji su spremni povjerovati u imbecilne koncepcije. Vi pseudo-profesionalci, vi koji ste prestali ljubiti teatar iskreno djeje nevino, vi svi ste prodali duu petorici reisera i petorici kritiara koji pojma nemaju o istinskom teatru. Odustali ste od dobrih tekstova i pristali na besmislene montae, odustali ste od igre i pristali na idiotske "interpretacije" koje tjeraju publiku od kazalita. Pristali ste na to da vam drugi tumae to je dobro, a to loe. EVA: Pa, vi ste protiv modernog teatra. TOM: Ne, naprotiv. Ja sam za moderan teatar, jer svaka moderna predstava, svaki moderan tekst, nakon samo nekoliko godina pokazuje se i dokazuje klasinim. Ja sam protiv pomodnog teatra, jer se pomodne stvari, ako ne odmah, a ono nakon nekoliko godina, ukazuju besmislenima. Ja nemam nita protiv loih i osrednjih predstava, njih po matematikim zakonima mora biti u svim sezonama i u svim kazalitima, ali sam protiv besmislenih predstava, za koje se unaprijed zna da e biti besmislene. Kod nas ljudi ne znaju razlikovati moderno od pomodnoga, jer u tim stvarima ne arbitriraju ljudi od struke, nego nerealizirani arlatani. EVA: Ali, u svakoj zemlji imate i tu vrstu teatra. TOM: U svakoj zemlji, meu kazalinim ljudima, imate tri-etiri diletanta koji su alergini na normalan glumaki teatar, i koji bi hodali na uima samo da dokau svoju originalnost. etaju po okruglim stolovima i piu eseje o vizualnom teatru. Diletanti jako pate na likovnost, vanija im je scenografija i kostim od glumca, a vole i tzv. "fiziki" teatar, kao da uope moe postojati nekakav nefiziki anorganski teatar. Vole oni kad se pria iskazuje tijelom i kricima. Jedino su se Englezi uspjeli oduprijeti tim glupostima. Kod njih su drkadijski eksperimenti sporedna stvar, a u pravom dramskom teatru

gospodari su glurnci. U normalnim zemljama - eksperimentalni teatar je tek jedan mali rukavac kazaline rijeke, a ne glavna struja, kao to sve vie postaje u nas, ili kao to je u jo luem obliku eskalirao u besmislicu u njemakim kazalitima, gdje su glupi reiseri postali sveznajue mesije, a glumci i publika pristali na amneziju i potinjen poloaj. EVA: Djelomino ste u pravu. TOM: U potpunosti sam u pravu. EVA: Ipak - odvie ste iskljuivi. TOM: Nisam. Ja govorim kao gledatelj naeg kazalita, kao vjerni etrdesetogodinji gledatelj koji ni jednu zagrebaku predstavu, i niti jedno inozemno gostovanje nije propustio. Ja govorim kao ovjek koji je sve svoje novce i cijeli svoj privatni ivot, ne htijui, unitio zbog ljubavi prema teatru. Govorim kao zaljubljeni ovjek koji ima pravo iskazati to je to ljubav, jer ju je doivio i zbog nje patio. Ja govorim kao ovjek koji je proputovao pola Europe u potrazi za savrenom predstavom, za istinskim kazalinim dogadajem. Toliko puta sam gledao kako nerealizirani idioti s pseudo-eksperimentalnim predstavama tjeraju publiku od kazalita. Ja nisam teoretiar, praktiar sam. I to je najvanije: ja ne ivim od teatra, nego ivim za teatar. EVA: Govorite poput nevine djevojke, koja idealizira brak, samo zato jer nikada u ivotu nije s mukarcem provela tri dana i tri noi za redom, pa joj se zajedniki ivot ukazuje kao idealna razmjena osmjeha i njenih poljubaca. Teatar ivi i od banalnih prozainih stvari, teatar ine i klanovi u kojima je glumac varljivo zatien i koji e se uskoro raspasti, ba kao to ga ine klanovi koji su trajno protiv tebe. Teatar ine i kazalini ljudi od krvi i mesa, sa svim svojim manama i vrlinama. S tatinama koje gue i njih i njihovu okolinu. Ta kazalina poezija o kojoj vi sanjate, uvijek je nastajala u dreku i neprilikama - ako je uope nastajala. I glumac je ovjek od krvi i mesa, iji se ivot esto i mimo njegove volje preljeva u njegove uloge. TOM: To sam vam uvijek zamjerao. EVA: to? TOM: To to se na sceni vidjelo kad vam se u ivotu dogaalo neto runo. To profesionalac nikada ne smije uiniti. Ja kao gledatelj ne smijem znati da li vam je juer umro otac, da li vas boli glava, da li ste raspoloeni ili neraspoloeni. Ja kao gledatelj ne smijem znati da vas je mu ostavio i otiao s drugom, i da vi zbog toga patite. (utnja) EVA: Zar je to kod mene bilo vidljivo? TOM: Bilo je. Tu cijelu sezonu igrali ste bez koncentracije, nimalo nalik sebi od prije. (utnja) EVA: Na svoj etrdeset i peti roendan, saznala sam da me vara s medicinskom sestrom. Bio je to grom iz vedra neba. Ta njegova... bila je u treem mjesecu trudnoe. Nita se nije moglo izmjeniti, zaustaviti. On je kretao u novi ivot, ispoetka. A ja sam se preko noi nala sama i odbaena. Ubrzo mi je kerka otila na studij u Ameriku. Preko noi sam ostala bez obitelji. Sve se sruilo. TOM: Nije se sve sruilo, ostao vam je teatar. EVA: Ne moe se ivot svesti na samo jednu dimenziju. eljela sam pobjei od svega, od grada, od poznanika, biti sama sa sobom. A morala sam svake veeri izlaziti pred ljude i pokazivati vjetinu vladanja emocijama. Ja koja sam od tih emocija bila pregaena. TOM: Pie li vam kerka? EVA: Rijetko. Da se nije udala za Amerikanca, bar bih jednom tjedno imala s kime popriati iskreno, otvoreno, o svemu. Osamnaest mjeseci je nisam vidjela. (utnja) Znate,

juer mi je palo na um da bi i za mene bilo bolje da ivim ovako kao vi - u Domu umirovljenika, nego to sam sama, u stanu. TOM: Ne priajte gluposti - velika hrvatska glumica, pa da zavri u Domu umirovljenika. EVA: Pa, i vi ste odabrali Dom umirovljenika. TOM: Ja sam neto drugo. Ja sam uvijek i u oporu ostajao vuk samotnjak. Osim toga, nakon to mi je ena umrla, nisam vie mogao ivjeti u tom stanu, punom uspomena. A kad mi se sin oenio - shvatio sam da ni njemu ne elim smetati. Ostavio sam mu stan i preselio ovdje. Da sam ostao u stanu, zasmetao bih i njemu i njegovoj eni - a ovako smo ostali u dobrim odnosima. EVA: Viate li se? TOM: Jednom mjeseno odem kod njih na nedjeljni ruak. Oni su predlagali da ih posjeujem jednom tjedno, ali sam ja procjenio da se mene moe durati samo jednom mjeseno. Poigram se s unukom i - nazad u brlog, prije nego li im dosade moje prie o kazalitu i prolim vremenima. (utnja) TOM: Sjeam se, nekada, prije - bili ste poput breze - a onda naglo, sedamdeset i devete ste se udebljali. Samo su vam oi ostale iste - oi djevojke iz pedeset i druge godine, s prijemnog ispita. EVA: Kad se glumac udeblja postaje uvjerljiviji, ivotniji. Zahvaljujui kilogramima, poetkom osamdesetih sam odigrala nekoliko sjajnih karakternih uloga koje bi me mimoile da se nisam udebljala. Uostalom: mrzim pretjerano vitke glumice. TOM: Ali, nekada ste i sami bili takvi. EVA: Sve u svoje vrijeme. Nakon rastave se sve ene udebljaju. Ili propiju. Meni se dogodilo i jedno i drugo. Nakratko. Nakon dvostruke apstinencije - alkohol je ispario, a kilogrami ostali. (utnja) Dakle: kada e biti gotov kostim? TOM: O Gospode, kako mi idete na ivce!

DRUGI IN

6. SCENA

TOM: Moda sam ja uistinu bio prema tebi nepravedan, moda sam ti bio lo mu i lo kolega. Ali onih dvadeset godina ne moe prebrisati, ba kao to ne moe zanemariti da smo jedno drugo cijenili, u glumi. Uvijek. I uvijek smo eljeli igrati zajedno. Recimo da sam ja bio loiji mu, nego ti ena, recimo da sam ja zasluio sve ove rune rijei koje si mi izgovorila, recimo da smo u mnogo sluajeva pogrijeili, ili da sam ja pogrijeio, recimo da i moje "oprosti" upueno tebi ne znai vie nita i da dolazi esanest godina prekasno, recimo da je sve tako, ipak, molim te da svim propustima naeg ivota ne dodaje jo jedan propust. Moda najvei propust. Ne zaigramo li ovu dramu zajedno, znaj da e i ti aliti za time koliko i ja... Ali, dobro. Znam da je sve uzalud i da te ne mogu nagovoriti da radi s ovjekom koga prezire. Hajde, naprijed, reci mi u lice svoje "ne", i sa radou osvetnika odbaci me od sebe, kao to misli da sam ja tebe odbacio prije esnaest godina. Hajde, reci svoje "NE". (utnja) EVA: Nikada se prije u svome ivotu nisi borio za moje DA, za moju naklonost. Nikada mi prije nisi pokazao da ti je stalo do mene. Da si samo jednom u ivotu s ovoliko istinske elje pristupio k meni, nikada se prije ne bismo rastali. A ti si uporno pokazivao svoju superiornost, svoju nezainteresiranost za mene i za moje osjeaje.

TOM: Mislio sam da u tako potaknuti tvoju ljubomoru, tvoj interes za mene, a ti si mi odvratila hladnoom i prezirom. EVA: To si i zavrijedio. Izdao si moju ljubav. TOM: Ali, ja te nikada nisam prestao voljeti, nikada. EVA: Ne vjerujem ti. TOM: Kunem ti se. EVA: Mogao si mi to rei, nekada prije, i nai ivoti ne bi otili ovim smjerom. TOM: Traio sam prave rijei, vjeruj mi. Ali me ti u to vrijeme nisi eljela uti. EVA: Uistinu si me volio? TOM: Ja te nikada nisam ni prestao voljeti. Nikada. Znam da je to sada nevano. Znam da nai ivoti idu kraju, i da nemamo vremena za novi poetak, ak i kad bismo htjeli. Ali elim da zna da te nikada nisam prestao voljeti. Nikada. Ba kao to znam da i ti mene jo uvijek voli. I da je tvoja ljubav jaa od svih naslaga mrnje prema meni, kojima si okovala nau ljubav. Tvoj sadanji mu, i moja ena - ak i oni znaju da smo nas dvoje jedina prava podjela, ak i oni znaju da su u naoj predstavi tek epizode, koje nam olakavaju starenje i kojima mi olakavamo starenje. (utnja) EVA: Dobro. Pristajem s tobom zaigrati u toj drami. Pristajem da zajedno proslavimo nau etrdesetu godinjicu rada, ali pod uvjetom da mi dopusti da te i dalje mrzim, kao to sam te nekada voljela. TOM: Doputam ti i to sa zadovoljstvom. Jer znam da svako oitovanje tvoje mrnje prema meni ima korijen u udnji za mnom, u neuspjelom zatomljavanju ljubavi. to me vie bude mrzila, to u biti sretniji, jer du u tvojoj mrnji prepoznavati snagu povrijeene ljubavi. EVA: Zar moram rei, zar moram izgovoriti, zar moram priznati koliko mi jo uvijek znai, da bi shvatio ono to se ne moe izrei, ti prokleti... (Krene rukama na njega, ali zavri u njegovom zagrljaju u plau.) TOM: Oprosti mi, oprosti. EVA: Tako bih voljela da te ne volim, da te mogu mrziti, da mogu ivjeti bez misli na tebe. TOM: Bit e ti lake kad prizna sebi da smo nas dvoje idealna podjela. EVA: Znam to, znam. Prokleto dugo to znam. Ti neodoljivi prepotentni zavodnie. (Izmjena svjetla.) TOM: Dobro je. Relativno dobro. EVA: to znai to "relativno dobro"? TOM: To znai da mi se ini da vi moete jo jae ii u emocijama. Ali manje vidljivo. EVA: to hoete rei? TOM: Snaga emocija je najvea u trenutku njihova zatomljavanja. Jae ete izraziti emocije ako publika vidi i osjeti da suzdravate pla, nego ako zaplaete. Moda je ak bolje, u trenutku kad mu padnete u zagrljaj, da uope ne zaplaete. EVA: Dobro, probat u i tako - mada je najbolje kad mjeru emocija odredi moje osjeanje u tom trenutku. TOM: Jeste li za jednu rakijicu? EVA: Rado. (Tom uzima bocu i toi rakiju u dvije ae.) TOM: Dobro je bilo, dobro. Poteno smo probali. EVA: Ova vaa drama je i naporna i zahvalna. Moja junakinja je puna emocija, sjeanja, i snage. A opet - tako je ranjiva, puna prikrivenih frustracija. Volim takve uloge. Mada,

moram biti iskrena, naporna mi je kao da igram monodramu. Vi ste vjerojatno gledali onu moju monodramu. TOM: Jesam. Sedamdeset i etvrte u Teatru ITD, u polukrunoj dvorani. To je bilo vrijeme brojnih monodrama. EVA: Da li vam se svidjela? TOM: Ne volim monodrame. Monodrama nije kazalite. To je poput boks-mea u kome nastupa samo jedan boksa, mlati rukama po zraku, skakue po ringu i pokazuje svoje miice. Tako je bilo i s vaom monodramom. EVA: Bilo je i lijepih trenutaka u toj monodrami. TOM: Bilo je i suvinih. EVA: Moda ste gledali neku lou izvedbu. Bilo je jako dobrih izvedbi. TOM: Gledao sam svih trideset i osam zagrebakih izvedbi u ITD-u, a vaa gostovanja po provinciji, sreom, nisam imao ast gledati. Uostalom, cilj tih gostovanja bila je brza i dobra zarada. Nakon sto i dvanaeste izvedbe, kupili ste automobil, koliko se sjeam. EVA: Ponekad se pitam da vi ne radite za policiju. TOM: Na alost, ne radim. EVA: Ipak, za tu monodramu sam dobila sjajne kritike. TOM: Pa i nisu ba sve bile sjajne. EVA: Jesu - sve od reda. TOM: A ona u "Oku"? EVA: A, da. Ali, neemo to raunati. Treba li uope tog kritiara uzimati ozbiljno. TOM: Kad vas je hvalio, uzimali ste ga ozbiljno. EVA: Nisam. TOM: Jeste. U poveoj biografiji koju ste objavili u programskoj knjiici, ba od te monodrame, citirali ste hvalospjevne izvadke iz njegove kritike o vaoj igri u Osborneovoj drami "Osvrni se gnjevno". EVA: Ipak radite za policiju. TOM: Ili policija radi za mene. (Tom natoi jo po jednu aicu Evi i sebi.) EVA: Znate, vi ste moj idealni gledatelj. Moj jedini istinski kritiar. ak mi nije teko sluati ni kad me kudite, jer znam da uvijek govorite u kontekstu svega to sam radila. TOM: U kontekstu vaih najboljih ostvarenja, kojima ste vi sami postavili visoke kriterije zbog kojih vas ocjenjujem stroije nego druge glumice. Paradoksalno je da vas, koju smatram najboljom hrvatskom glumicom nae generacije, da vas promatram najkritinije. Da sam ja kritiar, ja bih loe glumce hvalio, ne bi li stekli samopouzdanje i napokon proglumili, a dobrim glumcima bih ukazivao na mane, ne bi li ih otklonili, i jo se vie pribliili savrenstvu. EVA: Glumcu je, ponekad, potrebna samo jedna topla reenica, mala pohvala koja i ne mora biti tona, pa da proglumi, pa da otkloni sumnju koja ga sputava u kreiranju. Sjeam se kad sam 1966. godine bila u Dubrovniku, radila sam jednu predstavu na "Dubrovakim ljetnim igrama". Sve je ilo naopako. U Dubrovnik sam otila, nakon prve otre svae s muem koji je ostao u Zagrebu, i koji iz inata nije elio to ljeto provesti u Dubrovniku sa mnom. TOM: Smetalo mu je to neete bar preko ljetnih praznika pripadati njemu, a ne javnosti i kazalitu. EVA: Tono. A uz to, prvi put sam se odvojila od svoje trogodinje kerke, koja je ostala s mojom mamom. Bila sam rastreena i nervozna. Sve novine su pisale o tome da u

upravo ja odigrati Fedru, i da to mora biti veliki dogaaj, a na nesreu, reirao je onaj prepotentni splitski manijak koji se sve vie izderavao na mene. Svi su u ansamblu vidjeli da sa mnom neto nije u redu, a on, umjesto da prieka da se skupim i saberem, on je na mene sve vie i vie vikao, dok se jedne veeri, u sred pokusa, oko jedan u noi, nismo tako posvaali, da sam ga poslala k vragu i otila s probe. I tada, dok sam etala Dubrovnikom, gotovo u suzama, s vrstom odlukom da u sutradan spakirati stvari i napustiti predstavu i Dubrovnik, u mranoj uliici, podno zidina, priao mi je jedan ovjek i rekao: Gospodo, gledao sam pokuse "Fedre", vi ste sjajni, jedva ekam premijeru. Samo to je rekao i nestao, a da mi se nije ni predstavio. Ali, ta njegova reenica, bila mi je dovoljna potpora da se vratim na pokuse i da s punom koncentracijom napravim odlinu ulogu. A bila sam uistinu u krizi. TOM: Znate, ini mi se da ste odvie esto bili u krizi. EVA: Mislite? TOM: Da, napravio sam krivulju vae karijere, u prosjeku ste svake etvrte godine bili u tekoj krizi, a svake druge godine u maloj krizi. A ja u publici ne bih smio znati da li ste se, dan ranije, posvaali s muem, niti da li te veeri imate menstruaciju. elim vidjeti samo glumca koji je do kraja u ulozi. Ako sam bio dovoljno jasan. EVA: I odvie. ak i vulgarni. TOM: to se ovjek jasnije i slikovitije izraava, to je vea opasnost da e ga ljudi doivljavati kao primitivca. (utnja) EVA: Inae, onaj nepoznati noni ovjek, iz Dubrovnika, prije nego li je zauvijek otiao, dao mi je za sreu... TOM: ...malu koljku u kutijici za prstenje. EVA: Ali, otkud znate - ja o tome nikada nikome nisam priala!? TOM: Taj ovjek iz mraka - bio sam ja. EVA: Gospode Boe, ali kako?!? TOM: Kad sam u novinama proitao da ete igrati u Dubrovniku, uspio sam, za dobre novce, iznajmiti sobicu s prozorom koji gleda na trg na kome ste uvjebavali "Fedru". Gledao sam sve pokuse, i vidio onu otru svau s redateljem. Odmah sam krenuo za vama. Jedva sam vas pronaao. Znao sam da vam treba samo rije ohrabrenja, i da e sve biti u redu. Bio sam sretan to sam vam pomogao povratiti samopouzdanje. Fedru ste stvarno dobro odigrali. EVA: Tom, pa vi ste u mome ivotu bili mnogo vie nazoni nego to moete i pomisliti. TOM: Stvarno? EVA: Zaista. Ja sam onu malu koljku nosila sobom kao amajliju na svaku svoju premijeru, od ezdeset i sedme do danas, na svaku. Zahvaljujui vama, "Dubrovake igre" su mi ostale u predivnom sjeanju. TOM: Meni nisu. EVA: Zato? TOM: Ne volim kazaline festivale na otvorenom. Avioni lete, pijani turisti se dovikuju, make po sceni neplanirano etaju, vjetar i kia se pojave kad su najmanje poeljni, a glumci pocrnjeli od sunanja, s pojaanim patosom, recitiraju stihove kao da je sve u redu. Kazalite treba igrati u zatvorenim dvoranama. Ne smije biti iznenaenja koja redatelj nije isplanirao. Publici ne smije biti ni pretoplo ni prehladno. Publiku se ne smije poljevati vodom, niti uvoditi u igru. A vi glumci na sceni, glumakim sredstvima trebate doarati vjetar i oluju, hladnou i sunce, ljubav i mrnju. A kad pokaete sve to znate, i

kad ste sigurni da ste ljudima u gledalitu oplemenili duu, i u najhladnijeg gledatelja pokrenuli emocije i vee mu uinili nezaboravnim, onda lagano dodite na kraju komada do proscenija i smjerno se naklonite tim ljudima koji su vam poklonili ono najvrijednije na svijetu - svoje vrijeme i svoje povjerenje. I nikada ne zaboravite da dobra publika vrijedi koliko dobar glumac, i da jedni bez drugih ne moete ostvariti kazalite. EVA: Odvie uopavate. Na "Dubrovakim ljetnim igrama" gledala sam predivne predstave. Dobro, bilo je i promaaja. Ali postoji neka dra i izazov u tim ambijentalnim predstavama. TOM: Neete me uvjeriti.

7. SCENA

(Tom sjedi na stolici i ita novine. Ulazi Eva.) EVA: Dobar dan. TOM: Dobar dan. (Tom pokae Evi novine, tj. otvorenu stranicu koju je upravo iitavao.) TOM: Jeste li itali ovo? EVA: Jesam. TOM: I, to kaete? EVA: A to bih rekla, intervju kao i svaki drugi intervju, glumci moraju davati intervjue, to je sastavni dio posla. TOM: Ali ovo je ispod svakog nivoa. To da jedan, uvjetno reeno, ozbiljan glumac u pedesetoj godini ivota lupeta o svojim hobijima, politici i peseku koji je njegova inspiracija, to je stvarno na nivou najgore ute tampe. Uope su glumci kod nas slabo obrazovani, slabo naitani. EVA: I Jean Gabin je bio zidarski radnik, pa je bio veliki glumac. TOM: Jean Gabin je bio filmski glumac, a na filmu i konji dobro glume. Uostalom, sjetite se Felinijevih filmova, u kojima su naturici bili dobro upotrebljeni. A svaki od tih naturika u kazalitu bi propao do kraja. Jedan Laurence Olivier ne bi nikada postao to to je bio da se nije rodio u obitelji evangelistikog sveenika, okruen knjigama i obrazovanim ljudima. Olivier je sa deset godina u koli glumio Bruta u Shakespeareovom "Juliju Cezaru". Studirao je na koledu St. Edvard u Oxfordu, a od 1924. do 26. pohaao glumaku kolu Fogerty u Londonu. EVA: Ali je i on otiao na film. TOM: To mu nikada nisam oprostio. Sreom, on nije ostavio kazalite, on je na filmu radio u pauzama izmeu dvije predstave, za razliku od brojnih glumaca koji su u kazalitu igrali u pauzama izmeu dva filma. EVA: Pa, ipak, da nije bilo filma, vi nikada ne biste vidjeli Oliviera kako glumi. TOM: Varate se, ja sam ga gledao u kazalitu pedeset i sedme, kad je s "Titom Andronikom" gostovao u Zagrebu, gledao sam ga u Londonu, ezdeset i osme u predstavi "Tri sestre" National Theatrea, po kojoj je kasnije nastao lo film. Gledao sam ga kako igra Sofokla i Ibsena. Radio sam najtee fizike poslove po Londonu, samo da bih mogao gledati engleske glumce. Putovao sam auto-stopom, spavao u kloarskim prenoitima, da bih mogao vidjeti osvjetene, obrazovane engleske glumce, da bih mogao vidjeti englesko kazalite u kome nisu zaboravili da publika zbog glumaca dolazi na predstave. A odlini tekstovi se kod njih jednostavno podrazumijevaju. Kad ti je Shakespeare u krvi,

kao to je njima, onda njihovi pisci ne mogu ispod odreenog nivoa. EVA: esto se pozivate na Shakespearea i na obrazovanje, a zaboravljate da je Shakespeare bio poluobrazovan ovjek, ak i za svoje vrijeme. Slabo naitan ovjek, koji ni latinski nije nauio kako treba, u vrijeme kad su sve bitne knjige bile napisane latinskim jezikom. Pa ipak, taj i takav ovjek je stvorio predivne drame visokog stila i neosporne uvjerljivosti. A znate zato je to mogao ostvariti? Zato jer je imao ogromno ivotno iskustvo, zato to se poput Molierea godinama potucao po provinciji, upoznavajui ljude i ivot, prije nego li je postao dvorski pisac. Naitanost i obrazovanje za umjetnika ne znae nita, ako ne postoji talent za pretakanje iskustva u djelo, u umjetniko djelo. Poznajem toliko obrazovanih glumaca, pisaca, reisera - koji su kreativno impotentni, koji divno citiraju tue misli, a da svoju ne znaju uobliiti, a da ne znaju tajnu nastanka prave umjetnosti. Ja ne odbacujem vanost obrazovanja, naprotiv: za mene je bila sretna okolnost da sam se rodila u kui dravnog inovnika koji je cijenio dobru knjigu, da mi je majka bila veliki ljubitelj likovnih umjetnosti. U slobodno vrijeme, izraivala je predivne crtee olovkom i ugljenom. Nije nevano to sam prije Akademije ila u glasovitu zagrebaku Gimnaziju u kojoj su predavali vrhunski profesori, ali sve to ne znai nita. Sve to ne vrijedi koliko jedna naporna turneja s predstavom po provinciji. Sve te knjige koje priaju prie o tuim doivljajima i iskustvima, ne vrijede koliko samo jedan moj doivljaj, moje iskustvo, moje razoaranje. Koliko samo jedan moj susret s ljubavlju ili mrnjom. (utnja) Kako je vaa supruga gledala na vaa putovanja po Europi? TOM: Grozno. Zamrzila je kazalite onoliko snano koliko sam ga ja volio. A ubrzo potom, zamrzila je i mene. Smatrala me je neodgovornim udakom, koji troi novce i vrijeme na gluposti. esto je govorila: "Muevi drugih ena imaju normalne hobije - kuglanje, ribolov, kurve - a ti: prokleto kazalite". EVA: Vjerojatno bi se dobro sloila s mojim bivim muem. TOM: Bez sumnje. (utnja) TOM: Ako se ne varam, u "Proljeima Ivana Galeba", na jednom mjestu pie: "udno je to kako svaki razgovor o umjetnosti, na kraju zavri kao razgovor o nama samima". Sad tek vidim koliko je ta reenica istinita. Mi uistinu, govorei o umjetnosti, govorimo o sebi. EVA: Jo vie kazujemo o sebi, radei umjetnost. Jo vie. A da toga i nismo svjesni. (utnja) TOM: Znate lijepo govoriti o svome poslu, a ipak - i vi ste nekada davali besmislene i nepotrebne intervjue, u kojima ste govorili o svemu, samo ne o bitnim stvarima vezanim uz vae glumako umijee. EVA: Na glupa pitanja, ne moete drugo nego davati glupe odgovore. Uostalom, od glumaca se i ne oekuje uzviena misao, od glumaca se trai pikanterija, skandal, polemina izjava, duhovitost. TOM: Ne slaem se s vama. EVA: to se manje slaete sa mnom, to nam je ugodniji razgovor. TOM: Moda ste u pravu.

8. SCENA

EVA: A ti ne zaboravi da smo proivjeli dvadeset godina u zajednikom braku, i da ja s

tobom ne elim obnavljati relacije koje su zauvijek pokopane. TOM: Pa ja to i ne traim od tebe. Ja te pozivam na profesionalnu suradnju, i nita drugo. Dok smo bili u braku govorila si da ne eli da glumimo zajedno zato to smo u braku, da bi svi u tome vidjeli izvanumjetnike pobude, a kad smo se rastali, onda nisi htjela igrati sa mnom zato to vie nisi bila u braku sa mnom. EVA: Nisam htjela ni zbog svog novog mua, nisam eljela njega povrijediti, a ne elim to ni danas. (Izmjena svjetla.) TOM: Lijepo. Sve bolje i bolje. Jo malo i imamo u ruci odlinu predstavu. EVA: Tom. TOM: Mislim da ve sada moemo dogovoriti dan premijere, tako da vi dospijete pozvati i novinare koje hoete, a da i ja znam rei prijateljima za koje elim da dodu. Ovo e biti predstava kakvu Zagreb nije vidio, vi ete se vratiti u starom sjaju, na najbolji nain. A i meni e se napokon pruiti prilika da zaigram s pravim partnerom. EVA: Tom. TOM: Jedva ekam premijeru. Jedva ekam da publika sjedne i da njima plasiramo emocije koje smo za njih odnjegovali i u likove uobliili. EVA: Tom. TOM: Recite. EVA: Moram vam... Teko je rei, ali... TOM: to je? to je bilo? EVA: Od sutra ne mogu vie s vama probati. TOM: tooo?!?! EVA: Moramo prekinuti s probama na mjesec dana - pa tek potom nastaviti. TOM: A zato? EVA: Uletio mi je jedan posao. TOM: Kakav posao? EVA: Jedna predstava. TOM: Kakva predstava? EVA: U HNK-u igraju "Zanat gospoe Warren" ovaj put su mi ponudili da igram majku, da igram gospou Warren. TOM: A tko reira? EVA: Igor. TOM: Igor! Taj arlatan! I vi ste spremna zbog posla s hjim odgoditi nau predstavu s kojom trebate proslaviti etrdeset godina umjetnikog rada. EVA: Tom, vidite, Igor me je pozvao da to igram pod uvjetom da s tom ulogom proslavim etrdeset godina rada. "Gavella" se obnavlja, zato su mi to ponudili u HNK-u. Probe poinju sutra - sve je tako naglo dolo. TOM: Ali taj ovjek nema osjeaj za Shawov teatar - on je cijeli ivot od najoblje klasike radio najstupidnije postmodernistike pizdarije, on e i ovu dramu unititi. EVA: Ne, nee. Ima zanimljivu koncepciju. TOM: im reiser ima koncepciju, sranje je na vidiku. Ne mogu vjerovati da ste zbog Igora u stanju ostaviti ovaj posao. EVA: Moram. TOM: Ne morate. EVA: Samo na mjesec - mjesec i pol, potom se vraam naem poslu. TOM: Ipak ste vi osoba bez morala, obian diletant. Nikada niste znali razliku izmeu

pravog i lanog kazalita. I zato ste odigrali na desetke nepotrebnih predstava. EVA: U kazalitu se nekada mora raditi i ono to glumac ne bi htio. TOM: Ne mora i ne smije. Glupe predstave razaraju glumca vie nego to on to moe i zamisliti. Pravi umjetnik radi samo ono u to vjeruje i s ljudima kojima vjemje. Zaista ste diletant. EVA: Vi ste dragi moj prijatelju uvijek u pravu samo teoretski, jer ste cijeli svoj ivot proivjeli izvan teatra. Da se profesionalno bavite glumom, u naem dananjem kazalitu vas ne bi bilo, ne biste opstali s takvim idealistikim poimanjem svijeta. Vjerojatno biste zavrili u ludnici, poput nekih mojih kolega koji nisu mogli prihvatiti grubu realnost ivota u teatm. I zato znajte: nisam ja nikakav diletant, prije bih to mogla rei za vas. Jer vae idealistiko poimanje kazalita pokazuje da vi teatar nikada niste pravo ivjeli, nego ste ga samo prieljkivali. To vam je kao neostvarena ljubav. Sanjate neku enu i idealizirate je sve vie i vie samo zato jer je niste upoznali. Da ste s njom proivjeli desetak dana i noi, uvidjeli bi da ta vasa idealizirana muza ima pokoji priti, i da nije nimalo idealna - nego sklona banalnostima poput svih drugih ljudi na ovome svijetu. Vi biste s njom doivjeli veliko razoraaranje, ili sazreli, i prihvatili ivotnu realnost onakvom kakva jest. Tako vam je i s teatrom - morate ga nauiti voljeti sa svim manama koje ima, pa ete i moju odluku da prihvatim ulogu u "Zanatu gospoe Warren" lake razumjeti. Kazalite ivi od kompromisa. Glumac je bie kompromisa, i ne moe uvijek birati ono to eli. Da ste profesionalac, a ne diletant, bilo bi vam jasno zato ja, nakon etiri godine neigranja, moram prihvatiti ovu ponudu iz HNK-a, bez obzira to u dubini due osjeam i to mislim o reiseru i partnerima. TOM: Vai argumenti nikada ne bi mogli biti moji argumenti, i bez obzira na sve vae "argumente" znajte da ste me razoarali do kraja. EVA: Zato se ljutite? Pa ja sam spremna vratiti se u nau predstavu za mjesec i pol dana. TOM: Ali ja vie nisam spreman prihvatiti va povratak. Ovo to sada inite, za mene je izdaja. Izdali ste ne samo mene, nego i sebe. Ja s takvom osobom ne mogu i ne elim suradivati, dokazali ste da niste pravi umjetnik. Kalkulirate i sada u ezdesetoj godini ivota, vi ziheraica besramna. Radije u od svoje predstave nainiti monodramu, nego li je igrati s vama. EVA: Ali, vi mrzite monodrame. TOM: A to mi drugo preostaje, kad u cijelom gradu nema niti jedne prave glumice koja ljubi kazalite do kraja i bez ostatka. Uostalom, ja sam ovu dramu napisao za vas i za sebe i to ne moe nitko drugi igrati, jer ne elim nikoga drugoga gledati u toj ulozi. Ja nisam zihera, ja ne kalkuliram. Ja sam uvijek igrao samo one drame koje cijenim i s ljudima koje cijenim. Ali, i tako ove rijei ne dopim do vas, jer ste i vi lani poput svih vaih profesionalnih kolcga. Mislio sam da bar vi znadete to je to prava umjetnost, pravi kazalini posao, ali vidim da ste i vi obian diletant. EVA: Ja ne doputam da me vrijedate. Ja sam vama bila spremna uiniti uslugu, a vi se ponaate poput koijaa. TOM: Oho - sad ete se jo vi na mene naljutiti. Sramite se. EVA: Bezobrazni ste i neuviavni. TOM: Mrzim vas i prezirem iz dubine svoga srca. EVA: Onda uistinu nemamo vie to rei jedno drugome. TOM: Napokon ste shvatili. EVA: Zbogom.

TOM: Zbogom zauvijek. I da Bog da vas Igor natjerao da tu svoju ulogu zaigrate iz kronje stabla.

9. SCENA

(Tom je sam na sceni. Priblii se prosceniju.) TOM: Dvadeset dugih godina proivjeli smo zajedno, nas dvoje. To se ne moe izbrisati, to se ne moe zaboraviti. Zar ne shvaa da si i ti postala dio mene, zar ne shvaa da sam ja postao dio tebe. Koliko toga zajednikog imamo. Koliko sam samo tvojih misli utkao u svoja razmiljanja, koliko je samo mojih pogleda na ivot u tvojim oima. Koliko je samo sjeanja koja pripadaju i tebi i meni, u kojima smo nas dvoje junaci. Odbacujui mene, ti odbacuje i dio sebe. Dio bez koga i ne zna koliko e biti siromanija. Zato te molim: zaboravi rune stvari, zaboravi to kako smo se rastali i misli na to kako smo se sastali i kako smo ivjeli zajedno i koliko vrijedimo zajedno. Tek zajedno, nas dvoje udeseterostruujemo svoje kvalitete - jer mi smo idealni partneri. (Izmjena svjetla. Tom uzima bocu s rakijom i lagano je otpije. Trenutak potom, preko razglasa se zauje Evin glas.) OFF-EVA: Dragi Tom, znam da ste toliko ljuti na mene da biste najradije rastrgali ovo pismo na komadie. Ipak, nadam se da ete ga proitati do kraja i da ete prihvatiti moju ispriku. Uistinu alim zbog nepravde koju sam vam nanijela. Vjerojatno ste uli da sam izila iz Igorove predstave u HNK-u. Nakon rada s vama, s njim je to bilo pravo muenje. Nita mu nisam vjerovala, jer mu se nema to vjerovati. Doi u do vas, sutra, u utorak, u podne, u dvoranu za probe, da se jo jednom vidimo i jo jednom popriamo o svemu. Odlazim na dui put, tako da je ovo moda posljednja prilika, za na susret. Molim vas, oprostite mi zbog nepravde koju sam vam nanijela. (Tom se die sa stolice i polazi prema prosceniju. Izmjena svjetla.) TOM: Kad umire glumac, ne umire samo jedan ovjek, umiru brojne sjene lanih tijela kojima smo se nesebino davali. Umire i naa publika, a da to i ne zna. (U dvoranu ulazi Eva.) EVA: Kad umire glumac - umiru sve mogue podjele uloga u kojimaje jo mogao zaigrati, gase se ak i oni reflektori koji nikada nisu bili upaljeni, otkazuju se predstave koje nikada nisu bile zakazane. Kad umire glumac, umire stotine likova, a ivot se ukazuje poput loe predstave, u kojoj rasplet i zavretak nisu vjeto pripremljeni. Ali, najgora smrt glumca je smrt koja nastupa prije nego li je glumac odigrao svoju ivotnu ulogu, ulogu u kojoj je dao sve od sebe, u predstavi s idealnom podjelom, odlinim tekstom i neprimjetnom reijom. (Izmjena svjetla.) EVA: Dobar dan. (Tom ne odgovara) Morate mi oprostiti... ja... znam da sam vas povrijedila - ja tek sad znam koliko je vaa drama dobra, koliko je i ovaj monolog o smrti glumca snaan i bolan. Ja tek sada znam da je naa predstava mogla biti moja najbolja predstava. I tek sad znam koliko ona vrijedi, koliko mi znai. Tek sad znam da smo je trebali odigrati. (Tom uti) U HNK-u je sve krenulo nizbrdo. Igor je naalost ostao Igor. Njemu uope nije stalo do glumaca, njemu je stalo samo do njegove koncepcije. Izdrala sam dva tjedna u besmislenom poslu, na idiotskim probama, a onda sam izila. Bilo je i otrih rijei. Sutradan sam se probudila s jakim bolovima i nezadrivim lupanjem srca. Ve deset dana sam u bolnici. Sutra moram na operaciju. Doktor kae da e sve biti u redi, da se ne plaim.

TOM: Znam, razgovarao sam s njim. EVA: O, Tom, pa vi jo uvijek mislite na mene, vi jo uvijek nadzirete moj ivot, poput anela uvara. TOM: Zar ste posumnjali da u vas ostaviti, da u vas ikada ostaviti. (Eva mu se baci u zagrljaj i zaplae.) EVA: Bojim se... bojim se. (Evin pla se pojaa.) TOM: Plaite, Eva, plaite. Isplaite se, ako e vam biti lake. Treba plakati. (Evini jecaji su sve snaniji.) TOM: Sve e biti u redu, uvjeravam vas, sve e biti u redu, samo ne smijete zaboraviti ono to e vam pomoi. EVA: A to je? TOM: Kutijicu s malom koljkom. Toliko vamje puta pomogla, morate je imati uza se za vrijeme operacije. EVA: O, Tom, Tom - vi ste tako dobri, vi ste tako dragi. Da sam od poetka znala za vas, da smo se na poetku upoznali, moj ivot bi bio drugaiji. Sretniji. TOM: I moj, Eva, i moj. EVA: Zato mi se ranije niste otkrili, zato mi ranije niste rekli to osjeate, vi - tajnoviti oboavatelju. TOM: Nisam imao hrabrosti. A i nisam vas elio uznemiriti, hito sam uivati u vama, ne ometajui va ivot, va mir. Htio sam biti idealna publika koja uiva u glumcu i znade prepoznati vrijednost, a opet: ne uznemirava ga i ostaje u mraku gledalita. EVA: Bilo mi je predivno s vama raditi, s vama razgovarati. TOM: Zna li va doktor da ste ovdje? EVA: Ne zna. Da sam ga zamolila, ne bi me pustio. Nikoga ne putaju dan prije operacije. Oni se ponaaju kao da ja vie nisam vlasnik svoga tijela. Potplatila sam bolniara da mi donese odjeu iz ormaria. Ostavila sam poruku na krevetu da se vraam za sat vremena. TOM: Ljutit e se na vas. EVA: Neka. Morala sam doi k vama, Tome. Morala sam doi da vam kaem... TOM: Kaite, Eva. EVA: Da vam kaem da ste vi moj najbolji partner, i da mi je... i da mi je ao to nismo zajedno odigrali tu predstavu, to nisam dosegnula i ostvarila tu ulogu. ivotnu rolu. TOM: Zato govorite kao da vie neemo igrati zajedno? im se oporavite, moemo nastaviti s probama i odigrati nau predstavu. EVA: Bojim se da vie nemam vremena. Tom, znam da nemam anse, znam da na tu operaciju moram ii da bi moj lijenik mogao samome sebi rei da je pokuao, samo zato. TOM: Ne govorite tako Eva. Morate vjerovati u sebe. EVA: Znam, Tom, znam. Ali nemam snage. Tako se bojim onoga to me eka. Tako se bojim ove uloge koju moram odigrati bez ijedne probe, bojim se da neu imati hrabrosti, da u biti obina rasplakana ena, ispod svog nivoa. TOM: Ja u biti uz vas. Ja u vam dati snagu, ja u vam dati hrabrosti. Ja vas nedam, ja vas nedam. EVA: Da mi se ovo dogodilo prije tri mjeseca - sve bi bilo drugaije, sve bi bilo lake, ali otkako ste vi uli u moj ivot, sve je dobilo smisao, sve je dobilo pravo znaenje. Sad mi je teko odustati od ivota. Ja nikada nisam razgovarala sa svojim bivim muem kao s

vama, Tom. Ja nikada u kazalitu nisam srela ovjeka koji voli i razumije teatar na va nain. Ja istinski alim to nisam odigrala tu ulogu, ivotnu ulogu. TOM: Eva, imate li snage, imate li volje, da nas dvoje sada odigramo predstavu od poetka do kraja? EVA: Ali, kako bez publike? Predstava ne postoji bez publike. TOM: Dovest u publiku u roku od pet minuta. tienici doma upravo zavravaju ruak, pozvat u one koji ele da dodu na predstavu. Kad im kaem da ete vi glumiti, dvorana e se brzo ispuniti. EVA: Dobro. Pristajem. TOM: Eto vidite, ipak emo zaigrati zajedno. Znate li tekst? Dugo nismo probali. EVA: U bolnici se nisam odvajala od vae drame - znam ak i vae replike napamet. TOM: Odlino. Idem po publiku.

10. SCENA

(Svjetla se postupno pale, na pozornici nema nikoga, trenutak potom pojavljuje se iz dubine scene Tom i prilazi do proscenija.) TOM: tovana publiko, tovane kolege, tovani tienici Doma umirovljenika! Drago mi je to ete danas imati priliku vidjeti predstavu u kojoj nastupa navjea hrvatska kazalina glumica. Molim vas da primite moju ispriku to emo prcdstavu igrati bez scenografije i bez odgovarajuih kostima, ovo je naime tek generalna proba, a kada se gospoa Eva vrati iz bolnice pripremit emo pravu premijem, ovdje, na ovoj istoj sceni. Zahvaljujem na panji, i elim vam da uivate u naoj drami, kao to smo mi uivali dok smo je uvjebavali. (Preko razglasa se prolomi aplauz. Tom odlazi sa proscenija. Izmjena svjetla. Nakon toga vidimo Evu kako sjedi na stolici u dubini scene. Zauje se kucanje izvana.) EVA: Slobodno. (Ulazi Tom.) Otkud ti? TOM: Rekli su mi da si ovdje u garderobi. Htio sam da popriamo. EVA: O emu? TOM: Imam jedan prijedlog, oko posla. Ako ima vremena. EVA: Zauzeta sam. A i da sam slobodna, ne bih s tobom razgovarala o poslu. Mi smo se u onih dvadeset godina braka napriali i vie nego to smo eljeli i zato te molim da odmah napusti ovu prostoriju i da mi vie ne dolazi nepozvan u... (Eva se rukom uhvati za grudni ko. Pokuava doi do zraka.) TOM: Eva! (Eva pada na pod. Tom joj pritri.) Eva, to vam je?! Eva! EVA: Gotovo je, Tom, gotovo je. ao mi je to neu igrati do kraja... ao mi je... bio si divan partner, Tom, divan. TOM: Da zovem lijenika? EVA: Nemoj, molim te, nemoj. Zagrli me Tom, zagrli me, ti ima pravo na to. TOM: Eva, ne smije otii, Eva, ja sam te volio, cijeli ivot sam te volio i divio se tvojoj vjetini, ti ne smije umrijeti, Eva. Volio sam te sve ove godine. EVA: Znam, Tom, znam. I ja tebe volim. Ja znam da ova tvoja drama... o dvoje glumaca... znam da si matao o tome da smo nas dvoje taj glumaki par... ja znam da smo to mi, kakvi smo mogli biti... ja u ivjeti u toj drami Tom, dok je tvoje drame, ivjet u... mi glumci ne trajemo dugo... pisci imaju vie sree... ono to naine traje due... hladno mi je... hladno. (Evina ruka se zaustavi. Cijelo tijelo se na trenutak izvije u gru, a potom

beivotno opusti. Eva je mrtva.) TOM: Ne, Eva, ne! Najdraa moja glumice, kako u bez tebe... Ja ne mogu vie biti bez tebe... Ljubavi moja jedina... ljubavi...

KRAJ