DJELA MIROSLAVA KRLEŽESVEZAK JEDANAESTI

NAKLADA LJEVAK MATICA HRVATSKA HRVATSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTIDJELA MIROSLAVA KRLEŽEUredničko vijeće akademik Ivo Padovan, predsjednik Vlaho Bogišić, Josip Bratulić, Jelena Hekman, Davor Kapetanić, Stanko Lasić, Zdenko Ljevak, Velimir ViskovićGlavni urednik Velimir ViskovićUrednik Vlaho BogišićSuradnice Jasna Bašić Mirjana Mataija Vesna Radaković-VinchieruttiCIP - Nacionalna i sveučilišna knjižnica 420315028 ISBN 953-178-501-5 // 953-150-644-2

Miroslav KrlezaLEGENDEZAGREB, MMII

LEGENDA Novozavjetna fantazija u tri slike

LICA

PATRIOTRADOZNALA ŽENA MLADA ŽENA GRUPA FARIZEJA IVAN ZEBEDAEUS SIMON KEPHAS JUDA, sin Simeona iz KheriotaFilip iz Bethsaide, Natanael sin Tolomaisov, Matej Levi, Simon Zelotis, Jakob, Juda, brat Simona Kephasa Andrija, žene Galilejke, farizeji, djeca, puk. Roblje, glasovi mučenika u cirkusu, križari, inkvizitori, kardinali, krvnici, biskupi, redovnici, rimski vojnici i Zidovi.Prva slika: u getsemanskome masliniku na mjesečini. Druga slika: Eleazarovo uskrsnuće.Treća slika: u getsemanskome masliniku, u noći od četvrtka na petak.8

PRVA SLIKAKraljica noći prsi nečujno, kao da se krade ćilimovima od uvelih ruža, preko četruna i paoma što zanjihane toplim lahorom šapuću ljubavne priče bijelim golubovima — i usutkavaju ih čarobnim cjelovom sna.Priča puna mjesečine i biglisanja slavuja iz dalekih dolina gdje plaze tihe vode poput srebrnih zmija. Do nogu Isusovih Marija, sestra Eleazarova.MARIJA: Čudne se vatre razgaraju u duši Tvojoj, poput crva ruje nešto u duši Tvojoj! Turoban si i kao večernja pjesma bolan je glas Tvoj! I blijedo je lice Tvoje, Gospodine, blijedo kao jesenje magle. Njen tihi, jedva čujni glas utone u cjelovima što ih njene žarke usne siplju po nogama njegovim. Ona ga ljubi ljubavlju Ijubeće žene koja je svoje mlado tijelo jedva okupala u svetoj vatri života.ISUS: Ti dršćeš, Marijo!MARIJA: Da, Gospodine! Dršćem.ISUS: Ti dršćeš, Marijo, kao srebrne topole na oluji što trepere.MARIJA: Da, Gospodine!ISUS: Oluja, Marijo, prohuji i nestane, a tišina, koju ja propovijedam, vječna je!MARIJA: Vječna je, Gospodine! I svaka Tvoja riječ, svaki uzdah Tvoj, sve su to vječnosti.ISUS: Ti ljubiš, Marijo!MARIJA: Da, Gospodine! Ljubim!9

ISUS: I ja ljubim, Marijo, ali moja je ljubav tišina! A Tvoja je ljubav oluja što huji i nestaje.

MARIJA: Moja je ljubav smiješak vedrine. Ima i na mome nebu dana oblačja, ali se vraćaju dani radosti i pjesama, priča, veselja i zaboravi. Pogleda ga kao srna što gleda zoru dok sviće: Moja je ljubav mrva sunca! Najednom se snuždi: Ah, moja je ljubav noć! Noć s ledenom usnom i očima kao pogasli fenjeri. I nema mojoj noći jutra. Zapadne u sjetno sanjarenje. Tišina. Negdje daleko u uljiku zapjevali su sturci.

ISUS: Sve je u životu tren, Marijo, a onda dolazi vječnost. Čistim okom pogledati u vječnost ljepše je nego darovati goluba na dan Gospodnji! I ti prikaži ljubav svoju, i čistim ćeš okom pogledati u vječnost.

MARIJA: A nije li vječnost ovo oko nas, ova modra zvjezdana noć, ova plima u duši mojoj, i ovi cjelovi moji?

ISUS: Sve je laž kad se pojavi istina, i sve je sjena kad zasja svjetlost.MARIJA: Gospodine, ja vjerujem u vječnost, i znadem da je svjetlost u duši

Tvojoj, i da istinu nosiš u mislima Svojim, ali Tvoje je lice — tako blijedo! Ah, tako blijedo kao svila kojom proljetna jutra obvijaju šutljive šume. Tako blijedo kao jezero na mjesečini.

ISUS: Ti mene ljubiš, Marijo!MARIJA: Da, Gospodine, ja Te ljubim! Sa sjenkom pritajene strasti savije se

do njegovih nogu: Ljubim Te, Gospodine! Moja je ljubav ko uzburkano more, i ja je ne mogu utišati. Moja je ljubav kao plamen, i ja ga ne znam pogasiti! Moja je ljubav krv...

ISUS: Da, Marijo, tvoja je tjelesna ljubav krv i meso. A ljubav koju ja snivam o tebi je vječnost! I zaista, zaista ti kažem, krvi će i mesa nestati, a duša će ostati vječna!

MARIJA: Vjerujem, Gospodine, ja Tebi vjerujem!10

ISUS: I crvi će razrovati leševe, i krv će se zgusnuti, i sve će biti prah kao što je bilo i prije prah, a duša će ostati vječna!

MARIJA: Vjerujem, Gospodine! Ja Tebi vjerujem!ISUS: Duša će ostati vječna. I smješkat će se snovima mjesečnih noći, i

ljubavi koja je kao uzbibano more i koja je kao plamen. Duša će ostati vječna i smješkat će se krvi što je u ljubavi tvojoj, i mesu što je u ljubavi tvojoj.

MARIJA: Vjerujem, Gospodine! Ja Tebi vjerujem! I kad me krv peče kao žeženo zlato, kad vrije kao vir gorskih brzica, onda su meni Tvoje riječi skupocjeno piće što ga srče žedna duša moja.

Dolje u džbunu zabigliše slavuj himnu djevičanskoj noći stoje obilatom rukom razasula svoje darove. Njegova je pjesma velepjesan prirode, cjelov života i zamamna varka užitka. U Marijinoj duši zazuje opet sve zamrle žice ugašenih čuvstava, u njoj se opet uzbiba moćni nagon, silniji od duše i vječnosti, i ona još strastvenije obujmi njegove noge.MARIJA, zanosno: Čuj, Gospodine! Slavuj pjeva o ljubavi! Isus je spustio

glavu i razmišlja.MARIJA, sa više žara: Slavuj! — Raduje se životu i pjeva. Gledajući ga

svojim snatrivim pogledom: A Ti, Gospodine, Ti si turoban, i lice je Tvoje blijedo! Isusu je glava pala još niže. Šuti.

MARIJA, s mnogo nježnosti, cjelivajući mu ruku: Tvoje je lice blijedo, Gospodine, a u očima Ti sjaji suza. O, kad bih mogla podijeliti teret Tvoj. Kad bih mogla cjelovima popiti sjetu Tvoju, razagnati turobne misli Tvoje. Znadem da nešto čudno ispija dušu Tvoju. Tajanstvena je tuga zasjenila dušu Tvoju. A već je davno kako si se vratio iz selaca s onu stranu rijeke. Ah, ondje su seoca rasuta poput jata bijelih golubova. Koliko sam puta, kad je sunce zapadalo, čeznula za onim sinjim gorjem, za onim cvijećem, s onu stranu rijeke. Otkako11

si se vratio odanle, tužan si. Klone opet do njegovih nogu. Njega to trgne iz misli, i on čuje samo njene posljednje riječi. Zatim je nježno pridigne.ISUS: Ženo! Ženo! S nekom čudnom tugom, a zatim kao da se posvema

sabrao: Podi, Marijo! Podi! Kasno je već!Ona ustaje, a mjesečina se prosula po njenoj bogatoj valovitoj kosi tako da iz čitave njene pojave izbija magija divne svetice. I laganim korakom, nečujno, bez riječi, odilazi. Isus gleda dugo, dugo za njom dok se ne izgubi daleko negdje u uljiku, medu maslinama. A zatim, uzdahnuvsi duboko, zapadne opet u razmišljanje. U sjeni jedne masline, i sam kao nevidljiva sjenka, bio je sakriven Juda iz Kheriota. Grbavac i nakaza sa starinske crkvene slike, on se nečujno kao šakal vuče umorno i ranjeno za Marijom.Kasno doba mjesečne noći. Kao daje sve zamrlo, kao daje sve utonulo u dugom cjelovu sna i topline. Kad se mjesec oslobodio mrkih kedara i provirio kroz granje četruna, osvijetlio je njegovu glavu. A pred njegovim nogama dolje na zemlji oživjela je plava Sjena, njegov mistični pratilac za dugih besanih noći. Tiha harmonija mjesečne noći razbila se na divljem demonskom smijehu kojim se nasmijala plava Sjena što puže prednjim na zemlji.SJENA: Noćas te je žena zapitala — a ti si zašutio.ISUS: Lažeš!SJENA: Ušutio si! A kad si je otjerao, glas mi se tvoj pričinio tako tup kao

da je razbijen.ISUS: Lažeš!SJENA: Zar ja da lažem! Ja, tvoja Sjena!ISUS: Lažeš!Dugi podrugljivi smijeh što razara sve snove i fantastična maštanja.12

SJENA: Dakle, ja lažem?! A zar sam ti ja ikada svjetovao da ovdje sve rušiš? Da ovdje sve razaraš i gradiš gore na oblacima? Strasno: Ja koji pogibam za zemljom! Koji bi svaku njenu mrvu kupao u svojoj krvi samo da je mogu obujmiti. Svu, čitavu pritisnuti je na grudi, zakopati se u njenu utrobu, samo da je svu ispijem, isišem i posrčem svaku kap njenu.

ISUS: Ti snivaš!Opet dugi smijeh u kojemu svaki titraj nosi sijaset tajna.SJENA, obujmivši zemlju iprivinuvsi se uz nju: Zar ja koji je tako grčevito

držim? Koji čujem svaki njen šapat, koji uživam u svakom njenom trzaju? Nakon stanke: A zar je i slavuj snivao — Gospodine?

Isusu klone glava kao da su ga pritisnula brda. Dugi mir.SJENA: Čuj! Još imaš vremena da se vratiš! Let se tvoj još nije popeo tako

visoko, i još su mostovi čitavi koji vode preko jazova, ponora i strmina što si ih ostavio iza sebe. Još imaš kad da se vratiš, Gospodine!

ISUS, nakon dugog razmišljanja koje se spustilo nada nj poput ptice olovnih krila: Ja znadem staze svoje i krajeve svoje! A duša moja puna je čežnje za istinom. Grozdovi kasne jeseni kao što su puni soka, puni snage, žara i snova! I moja je istina grozd kasne jeseni. I vrijeme je da se ubere i da se sažme u vino.

SJENA pripila se uza zemlju, s pritajenim bijesom: To je istina. Ono što osjećam u svojim šakama, što držim i ne puštam. A ono za čim se ti mašaš, to je groznica. Bolesno stanje! Smije se zlobno i s mnogo uvjerenja.

ISUS,još uvijek zabavljen svojim slikama: Da, da, došlo je vrijeme da se iz grozdova pretoči moja istina u vino, i da dode stado moje, i da pije piće istine.

SJENA, s ironijom: Glupo je stado tvoje i u gluposti je svojoj zlobno. Ti barem, koji lutaš daleko nad zemljom, ti bi morao

13

znati kako je sićušno stado tvoje, i morao bi se zgroziti nad njim.ISUS, s mnogo ljubavi: Ja ljubim stado svoje! I ovce moje ljube pastira

svog!SJENA se nasmije: Misliš da te ljube? Kako da te ne ljube ribari kad im

puniš mreže. Kako da te ne ljube žene kad vide oči tvoje. Kad vide onaj ljubavni žar i onu neznanu vatru u očima tvojim. Kako da te ne ljube kad osjete miris tvoga čistog tijela. A oni slijepci kojima si darovao vid, i kljasti koji skakuću za skutom tvojim, kako da te ne ljube kad je strah unišao u duše njihove. Strah vlada u dušama njihovim, strah pred noći iz koje si ih izveo, i bijede iz koje si ih spasio. Kako da te svi ovi ne ljube? AT oni drugi, oni koji te znadu, oni te mrze i preziru. Skupocjena si ti lovina za njih, Sine Čovječji! Nezakonito dijete si ti za te farizeje, sine tesarski! I zaista ti kažem, Gospodine, veliki je metež u stadu tvojemu! Mnogi i premnogi vuk je navukao janjeće krzno da mu se napuni mreža, da progleda ili da zapleše iscijeljenim nogama. Doći će dan istine kad ćeš spoznati da su zaista dozreli grozdovi tvoji, da su puni soka i žara, ali da si ti jedini koji može da ih ubere, i da nema nikoga tko bi htio da pije tvoje vino, nikoga tko bi bio dostojan da ga daruješ svojim blagom. I sam si čuo roktati svinje kad su im prosuli biser mjesto kukuruza. Tada ćeš se s prezirom okrenuti od stada svoga koje sada hraniš mesom svojim, i pripit ćeš se uza zemlju i čekati pravo vrijeme. Jer zaista, zaista ti kažem, najveća je mudrost — upotrijebiti pravo vrijeme.

ISUS, kao da ga nije čuo: Ja ljubim stado svoje, a ovce moje ljube pastira svoga!

SJENA: Ti ljubiš te svoje dvopapkare i preživače? Ali to stado nije tvoje i drugi ga pastiri strižu. I zaista, zaista ti kažem, ti drugi pastiri nijesu istinom opijali stado svoje, već su ga bičevima

14

tjerali u torove. I mnogo, mnogo puta vidjeh tragove krvi na pijesku.ISUS: Ja sam put, istina i život.SJENA, drsko se smijući: Noćas ti je žena rekla da je život u pjesmi slavuja,

a ti si ušutio. Ta me je šutnja i dozvala iz daljine gdje sam lutao. Čuj, i ja sam saznao što je život, a na odlasku ponijeh za tebe, na spomen, jednu malu istinu. Isus duboko zamišljen, šuti.

SJENA: Hoćeš li da ti je prišapnem, tu malu istinu? Isus šuti.SJENA: Cuj, rekoše mi: ako je život u pjesmi slavuja, i ako je istina u tome

da treba upotrijebiti pravo vrijeme, onda je suvišno tražiti putove.ISUS se trgne: Ti luduješ!SJENA: Jest, pijan sam od mjesečine! Pijan sam od žene i vina. Čuj,

ovjenčao sam se vijencima, a nage su me robinjice kupale u mirisnim vodama. Na usnama bilo mi je vino, a u duši smijale se južnjačke pjesme. Robovi, crni ko zemlja, paunovim su perjem hladili moje čelo, užareno od cjelova žena. Ovi prazni židovski hramovi i stari bog što zahtijeva da mu žrtvuju staro zadimljeno meso, taj stari židovski bog koga si oborio iza grimiznih zavjesa, u njegovoj svetinji nad svetinjama, taj stari židovski bog nije ništa spram svijeta i života s onu stranu mora. A tvoje nebesko kraljevstvo, šta je tek ono spram onog oživotvorenog helenskog sna s onu stranu mora. Čuj, ono je istina i život, ono su i putovi — ali putovi koji svršavaju iza lešina starih dosadnih bogova! Pusti tu zaostalu provincijalnu Judeju i dodi sa mnom još noćas. Vidjet ćeš kakvim se opasnim istinama igraju na atenskoj mjesečini!

ISUS: Istina je u tome da ovaj život nije nego tek san i lažna varka, a istina onaj drugi koji dolazi iza dugog i čistog puta. Mi čistom dušom...

15

SJENA upada sa smijehom: Dušom? Duše nema!ISUS, začuđeno: Duše nema?SJENA: Dašto da je nema! Čuj, u onom čarobnom svijetu, u kojem ljudi

hodaju lagano, i poskakuju i plešu bez tuge u očima i sa smiješkom, ondje sam našao i takvih koji razmišljaju. Duboko misle i mnogo znadu. Našao sam jednog koji para crijeva majmunska, a kad sam ga zapitao ima li majmun dušu, podrugljivo mi se nasmijao, i onda mi je rekao da smo i mi nekoć bili majmuni, i ako imamo duše, onda su te naše »duše« zacijelo majmunske. Ondje znadu također mnogo stvari, svi su svršili egipatske škole, a govore nekoliko jezika! Pobrojali su zvijezde, i govore da sunce rada ove sitne luči, i da su sve to sunca i da se rađaju jedno iz drugoga, i sve tako do u vječnost. Čuj, do u vječnost! Nigdje nema ničije volje, niti je ikad ičije bilo, i nigda tome kretanju i zvjezdanom kolutanju nema kraja jer se sve to matematski jasno nastavlja do u neizmjernost.

Isus ustaje i gleda u nebo, posuto istočnim zvijezdama.SJENA: Znaj, sva ta svijetla zrna, sve su to sunca, isto takva sunca kao što

je naše, i sva se smiju i sva gore kao naše. I crveni dragulji i ti modri biseri, sve su to zemlje kao što je naša, i na svakoj ima mjesečnih noći i slavuja koji se raduju životu!

Mjesec je obasjao samo jednu stranu neba. Sijaset blistavih kapljica prosulo se po modroj baršunastoj noći i dršću sve jedna ljepša i divnija od druge.Duboko na horizontu raspara najednom tamni baršun neba ružičasti luk: jedan je svemirski susjed jurnuo kroz našu atmosferu, šaljući bezbroj pozdrava usnuloj mjesečnoj noći, tihoj provincijalnoj Judeji i getsemanskome masliniku. Isusa se velebna igra zvjezdane noći duboko doimlje, odrazujući mu se na licu, i on s ushitom sanjari, stavljajući sebi mračno pitanje: kamo i odakle?16

SJENA smije se i odgonetava njegove misli: Otkud sve to? Iz sebe! Iz zemlje! Iz sunca! Otkud bi i moglo biti, nego iz sebe? Zar treba još nešto da se uzmognu rađati svjetovi, a svjetovi da rađaju slavuje i mjesečne noći — osim zvijezda i mjesečine. Zar treba salamunske mudrosti da čovjek spozna kako sve to teče jedno iz drugoga poput vječne rijeke? Da se sve smije kao jutarnja pjesma, da se sve raduje kao malo dijete, da je sve kao vjetar koji se poigrava dimom! Jer zaista ti kažem, dim su misli tvoje, dim! Plavkasti lagani dim pun laži, pun straha i čežnje. I ti gledaš njegove čarolije, tvoje oči upijaju njegovu igru, i ti se uza to zaboravljaš ogrijati na plamu koji ti bukti u tijelu. Tako si očaran da ne vidiš ništa osim modrih koluta tog dima, i da ne misliš na to kako su noći ledene, i da vatre u nama brzo gasnu. Kažem ti, doći će čas kad ćeš spoznati da je sve samo dim — al' bit će prekasno jer onda više ne će biti vatre u žilama tvojim, bit će u njima tmina i led.

Isus promatra sanjarski zvjezdano nebo, i sav je utonuo u ono vječno more.SJENA: A ta tvoja opčaranost tako je stara, neizrecivo stara kao zemlja

sama! Cuj, poslije one kupelji u suncu u prekomorskoj helenskoj zemlji, zalutao sam daleko u neki veoma čudnovat indijski kraj, daleko iza pustinja, punih jastrebova, i bijelih gora što su se na suncu ljeskale kao pjena. U tom su indijskom kraju šume pune zmija i čudnoga cvijeća, a ljudi zgrbljeni, kao da nose na leđima čitave svjetove, stari su i mudri, ispijeni tropskim paklom! Oni kažu da ih je sagnuo do zemlje teret života. I svi čuče pred nekakvim čudnim kipovima. Za neko čudo od glinene zemlje, sa sićušnim očima kao u krtice, i salovitom, masnom trbušinom, kažu da je sin božji! I prije mnogo, mnogo godina da je osvanuo na krilu svoje majke, pun svjetlosti, pun sjaja i nebeske vatre! Njegova majka bijaše božica jutarnjih sjena i kraljica, sva u

17

skrletu i damastu, sva u svili i nakitu, indijska zmijska kraljica!Taj čudak nije, poput tebe, odrastao u sitnoj potleušici, zbitoj od zemlje, nije pomagao kao šegrt svome očuhu kad je tesao balvane — ne, on je bio kraljevskog roda, nasljednik krune i pobjedonosni, u grimizu rođeni princ! Imao je žena, pjesama, oružja, robija, imao je sreće, imao je vatre, konja i vojnika, pobjeđivao je u ratovima, a nije gladan sanjario na mjesečini po tuđim maslinicima. I, onda, taj u grimizu rođeni dečko jedne je noći spoznao daje vatra njegova života lažna, i odšuljao se u noć. Svoju svilu zamijenio je prosjačkim krpama i živio je čitavo vrijeme u šumi i tražio istinu. I godine su hujale povrh njegove glave, a on je samo mirno sjedio i motrio zvijezde što su se šetale visoko nad njim. I spoznao je da je ona plava praznina gdje se te sićušne zvjezdane mrvice šeću, gdje se gone tako da jedna drugoj ni perca ne dotakne, gdje se gone običajnim redom koji se uvijek ponavlja, da je ta plava praznina zapravo jedno ogromno ništa! Veliko Ništa! I on, koga je narod prozvao »prosvijetljenim«, on je tražio putove do tog Ništa. On je tražio putove kao i ti, živio je kao i ti, a tome je već davno! Jedna pognuta starica mi je pričala daje ljubio učenike svoje, kao što ih ljube oni koji traže istinu, a učenici su ga njegovi ismijali. Smijali su se njegovim svetim riječima, reče starica i padne pred njegovim glinenim kipom na koljena, jer ljudi su majmuni koji se klanjaju kipovima, a žive ljude osuđuju na smrt da bi mogli pred njihovim kipovima klečati! A meni je postalo sve to plakanje i klečanje pred kipom toga bogo- ugodnika indijskog smiješnim i ja sam se vratio u svetu zemlju s kojom se praštalo sunce. Već je zahladilo i spuštalo se predvečerje, a na trgovima sakupljahu se ljudi i raspravljahu. I ja sam našao Sreću u očima njihovim, i potražio onog mudraca koji je parao crijeva majmunska, i sve sam mu18

ispripovjedio, a on mi se nasmijao, tako nasmijao kao ja onoj starici, i rekao mi da stari glineni čudak ima doista pravo kada tvrdi da je ono plavetnilo Ništa. Ali putove do toga Ništa ne treba tražiti. Mi sami doći ćemo u ono Ništa, lagodno i brzo, kao uzdah ljubavni ili kao žeravka na garištu. I mi sami postat ćemo Ništa kad se u nama zasićenim utrne vatra što se sada prosiplje po našim žilama, kad se nagrijemo na plamenu što izgara u grudima našim. »A sve je drugo bolest moždana«, rekao je stari helenski anatom i mudrac i čudno je kimnuo glavom!ISUSjV slušao kao što se sluša vjetar za olujnih noći, a zatim rekne tiho: Ja

vjerujem!SJENA se smije: Ti vjeruješ, a ja znadem! Čuj: riječi starog mudraca bijahu

visovi, velebni snježni visovi, a na njima su žuborile česme saznanja. Budi jelenče i dodi, i pogledaj lice svoje na tihoj vodi saznanja. Pogledaj lice svoje i vidjet ćeš da ćeš se nasmijati. Smijeh tvoj bit će kao udarac verigama što će raskinuti spone tvoje, smijeh tvoj bit će kao udarac krilima, za nove polete kojima ćeš se vinuti do novog sunca. Ali dodi i nasmij se smiono, izazovnoljudski!

ISUS ponavlja: Ja vjerujem!SJENA: Nasmijat ćeš se vjeri svojoj!ISUS: Ja ljubim!SJENA: Nasmijat ćeš se ljubavi svojoj!ISUS: Ja se nadam!SJENA: Nasmijat ćeš se nadi svojoj! Štaviše, nasmijat ćeš se i tome kako si

mogao vjerovati, ljubiti i nadati se. Jer vjera je tvoja šareni dim, ljubav je tvoja strah, jer se ne usuđuješ razgaliti tijelo svoje prirodi i narinuti svoj ja, već se privijaš uz druga svoga i tetošiš ga i cjeluješ i nazivlješ ga svojim bratom i bližnjim! A tvoja nada...

ISUS: Ti nijesi tako govorio kad smo bili u pustinji!19

SJENA: Onda još nijesam spoznao životnu istinu! I sumnja je bila u duši mojoj dok smo još bili u pustinji: »ako ipak« ovo nije konačno zbivanje?! Ali danas, danas nema više onoga: »ako ipak«. Danas mi je sve jasno, jer je sve obasjano suncem! Onda još nijesam znao šta je »poslije« i nijesam znao da je »sada« — »sve«! I zadrhtao sam pred veličajnošću tvojih misli i uzmaknuo sam. Ali danas? Danas je sve ono što si ti u pustinji govorio i mislio za mene: pjena, mjehurići što prsnuše na vjetru. A ja sam onim šarenim mjehurićima vjetar, pa kako da uzmaknem?

ISUS, svojim tihim glasom: Sve je to laž.SJENA se smije onim istim starim smijehom koji ruši sve poput bure: Ljubiš

je!?ISUS: Ljubim!SJENA: Ali ta ljubav spram nje nije ista kojom ljubiš njenu sestru, nije ista

kojom ljubiš ostale žene. Čuj, bio sam ondje kad si oprostio grešnici, a vidio sam te i čas prije kad si gledao za njom! U pogledu tvome bijaše bola! Bola bijaše u pogledu tvome, Gospodine, bola i čežnje koji se javljaju kad pjevaju slavuji na mjesečini.

ISUS: Ljubim je kao što njenu sestru ljubim, kao što ljubim sve žene i sve svoje bližnje. Dosad mu je oko lutalo svemirom, a sad mu se pogled zapleo medu cvijeće i rosu na mjesečini.

SJENA se trgne: Lažeš! Kad ti je noge rosila svojim cjelovima, u duši ti je ječala pjesma nad pjesmama. U sve većem zanosu: Čuj, ja sam bio ondje kad je pastorka plesala svoj ples sa sedam koprena. I bio sam ondje kad je svojim koraljnim usnama cjelivala Johanaanovu glavu, na srebrnome pladnju. I čuj, zapleo sam se u kaos misli nepismenog pustinjaka koji je poput tebe snivao o vječnosti i mislio da život čine skakavci i kamilje kože, pak što misliš, šta je provirilo iz one svete glave na srebrnome pladnju? Kad su skupocjene usne divne

20

žene pile ljubav s njegovih blijedih usnica, kad su njeni bijeli zubi, još bjelji od bijelog jorgovana u mjesečnoj noći, grizli njegovo meso — u onoj svetoj glavi govorila je i pjevala, jecala je pjesma nad pjesmama, a na srebrni je pladanj kapnula u krv i jedna isposnikova suza. Smije se svojim demonskim smijehom dugo, drhtavo i strasno. U Isusu odjekne taj smijeh kao pozdrav iz neznanih krajeva, ali tek na čas; tada zaplovi zvjezdanim stazama. U daljini već se prelijevaju iluzije i zanosi, šarenilo boja i biblijskih, bogo- rodnih snova — kad li se u njemu probudi glas istine i on pun dostojanstva i veličanstvenog mira zapovjedi svojoj Sjeni: Odlazi!Možda mu je glas malko zadrhtao, ali u onom drhtaju bilo je i samozataje i svetog naslućivanja. I, doista, mjesec je pao u naručaj sjenatog ariša, a one male, neznatne sjenke je nestalo kao daje propala u zemlju.Poput melema spušta se harmonija divne istočnjačke noći na Isusovu dušu i opija ga mirom; u njegovu oku odrazuju se mirijade sićušnih luči i on pada na koljena pred nebom koje od početka stoji ogromno i nedohvatno nad čitavim svijetom i zbivanjem.Duboka tišina, prožeta mirisom svježih ruža.Polagano zavjesa21

DRUGA SLIKAIstočnjačka krajina. Obronci, po kojima su rasuti zaseoci, vide se između sjena smokava, četruna i maslina. Dolje u dalekoj perspektivi krade se Jordan sve do modrih obrisa Mrtvoga mora medu šikarom i trskom. Sunce je pripeklo, a modrikaste pare zavile su vidik tako da se kroz prozirno satkanu koprenu, slabo i jedva zamjetljivo, razabiru obrisi dalekih gora. Ali kako sunce sve jače izgara u beskrajnim sferama nebeskoga požara, sve se više raskida modra koprena i počinje prelijevati finim prozirnim daškom zelenih dragulja, a na rubovima biva obrubljena izblijedjelom krvlju. Desno su maslinici s vječnim šaputanjem srebrnastoga granja, a lijevo je iskočio iz zemlje oniski vapneni krš, gdjegdje obrastao šikarjem ili posut mahovinom. Tu su izdubli grob za Eleazara koji je izdahnuo dok je Isus naučavao na onim sinjim gorama što im se vide obrisi na horizontu. Sad, kad se vratio, našao gaje mrtva i zaželio gaje vidjeti. Kada je svijet čuo daje došao Rabi, nagrnuoje za njim kao što već grne puk za senzacijom. Pa dok se Isus s rodbinom i učenicima izgubio u gori—puk kao avetprati ga stostrukim očima, talasa se kao jezero valovima praznovjerja, ljubavi, prezira i mržnje.ŽENA GALILEJKA, ushićeno: Gledajte! To je Sin Davidov!VIŠE GLASOVA: Galilejac je!FARIZEJ: A pisano je da Galileja ne može roditi proroka!VIŠE ŽENA, spritajenom strašću: Gledajte kako je blijed!ŽENA GALILEJKA: Tako je blijed, kao mrtvačko velo!23

ŽENA IZ JERUZALEMA: Bijel je kao hram Jehovin za izlaska sunca!VIŠE ŽENA: Mlad je. I nježan kao proljetni smiješak!USHIĆENI MLADIĆ: Turobno je lice njegovo kao nebo prije bure.SJEDOBRADI STARAC: Gledajte! Pale baklje! Valjda ne će kamen odvaliti!ŽENA IZ PEREJE: Bio je kod nas, i naučavao je po gorama da treba ljubiti i

ljubav da spasava!ČOVJEK IZ BETANIJE: A k nama je zakasnio!ŽENA IZ BETANIJE: Zakasnio je, a dotle mu je smrt otela onoga koga je

ljubio!DRUGA ŽENA: I kako ga je ljubio. Meso bi trgao sa sebe i srce mu svoje

dao poput one ptice što živi iza dalekih mora.ČOVJEK IZ JERUZALEMA: Pa zašto nije onda došao da ga izliječi?NEKI TUŽNI GLAS: Zakasnio je!VIŠE GLASOVA: Bio je s onu stranu Jordana i zakasnio je!NEKA ŽENA: Zakasnio je i sad plače!JEDAN GLAS: Gledajte kako svjetlost s bakalja puzi po njegovom licu, kao

krv po svili!FARIZEJ, sa zlobnom tendencijom: Zar ne bi mogao — On, koji je slijepima

dao vid, uskrsnuti jednoga od mrtvih?VIŠE NJIH, koji se bune: On koji je tolike izliječio!NEKI DRUGI: Poznamo mi njega, on je Nazarenac!FARIZEJ: A pisano je: može li uopće doći štogod dobro iz Nazareta?VIŠE GLASOVA: Prezire zakone!DRUGI: I sve proroke!ČOVJEK IZ JERUZALEMA: A kaže da je sin božji!NETKO IZ NAZARETA: Ta poznamo mu roditelje! Posinio ga je Josip, tesar

nazaretski!DRUGI IZ NAZARETA: I braću ima po majci u Nazaretu!24

ŽENE IZ GALILEJE: O, gledajte! Plače! Kao dijete plače! DRUGA ŽENA: Silno ga je ljubio! Sestra Eleazarova ga je zamolilada otvori grob! NEKI STARAC: Pa ipak odvaljuju kamen! DRUGI STARAC: Težak je to kamen, kao Gora sinajska! NETKO IZ NAZARETA: Majku je ostavio! DRUGI IZ NAZARETA: I ne priznaje braću! TREĆI: Bio je tesar, a sad mu alat negdje trune! Ne radi ništa.Zavodi malodobnu djecu! CARINIK: Sad hoće da upropasti Judeju!JEDAN IZ JERUZALEMA: I žene nam zavodi kojekakvim smicalicama!DRUGI GLAS: I djecu kvari!STARAC: Otimlje nam mladost!NEKI OTAC: Razara obitelji!PATRIOT: Sad nam još hoće i domovinu rasuti!Glasovi bivaju sve žešći, i simpatije trnu kao svijetla na vjetru. SVI GOVORE, zajedno i ispremiješano: Razgovara s grešnicima! I oprašta bludnicama! Hoda s luđacima!I izgoni demone iz njih, a onda postaju njegovi učenici!I sam ima demona u duši svojoj!A govori da je Sin Davidov!I prezire dom Gospodnji!Ne obdržava dan Gospodnji!O, veliki je to grešnik!I huli na Boga!Taj jedini štit Judeje!A niti u škole nije išao!Učenici su mu sami ribari!25

I pogani!I s njima jede i pije! I nikad ne posu! A govori da je Sin Davidov! Vodu pije u Sihemu! Mi mu poznajemo majku!Prezire i oca i majku. Govori da treba razoriti obitelj! O, veliki je to grešnik!I masa naroda u masliniku nemirno se ustalasala. Njene su strasti žedne krvi, cirkusa, igara, neobičnih dogadaja. Ali ona mala grupa galilejskih žena sto svojim Ijubećim pogledima upija svaku njegovu kretnju, ono nekoliko ljudi iz malenih zaselaka, ribari, pastiri i vinogradari sihemski, ta njegova sekta ne odvraća od njega svoju pažnju. Oni jednako s ljubavlju prate sve sto on radi dok sa svojim učenicima otvara grob Eleazarov! STARAC: Gledajte, gledajte, ipak odvaljuju kamen! RADOZNALA ŽENA: Kako su im se napele na leđima mišice kao tetive!MLADIĆ: Velik je to kamen, i težak! Dugo smo ga klesali gore u

Bethfagu. ŽENE: Sad, još malo, pa će ga odvaliti! MLADA ŽENA: Gledajte, on diže ruke!STARAC: Blagoslivlje! Usne mu se miču lagano kao da moli! ŽENA IZ GALILEJE: Mora da ga je veoma ljubio! ŽENA IZ BETANIJE: I blijed je! Kao stijena je blijed! STARAC: Gledajte, on želi ući! Već ulazi! ŽENE, s uzdahom: Ušao je!Duboka tišina, tako velika da se čuje kliktanje galebova daleko dolje u dolini gdje u jatima kruže nad modrom rijekom. Kad su počeli odvaljivati kamen, zašutjeli su i buntovni elementi. Svi gledaju pažljivo grob, i tek kadikad štogod šapnu. Napeta pažnja u iščekivanju. Najednom se u njima nešto zaljulja i26

njima ovlada nešto novo, neočekivano, što i najhladnije glave zanosi na jedan hip u ludilo. To je zanos oduševljenja, čuda i razdraganosti.JEDAN GLAS, u divljem entuzijazmu: Gledajte! Eleazar živi!VIŠE GLASOVA: Bio je mrtav, i sad živi!ISTI GLAS, divlje: Uskrsnuo je!DRUGI GLAS, kao pijan od oduševljenja: O, gledajte, Eleazar je uskrsnuo!ŽENE IZ GALILEJE: On ga je uskrisio, Isus, Sin Davidov!VIŠE ŽENA, radosno: Da, on ga je uskrisio, Sin božji!I ona ista masa koja je čas prije bila spremna da se kamenjem obori na »Sina Čovječjega« — ta ista masa gura se sad u najvećem oduševljenju spram uskog puteljka, uklesanoga u pećinu, kojim se vraćaju učenici Njegovi, žene i sluge s bakljama koje gore čađavim krvavim plamom. Ta ista masa, koja je čas prije bila uvjerena o učiteljevu bezvjerju, prožeta je sada divljim veselim poklicima: Hosana Tebi, Sine Davidov! Ho- sana!Sa krša, obasuta crvenilom zapadajućeg sunca, spuštaju se jedan za drugim: Filip iz Bethsaide, Natanael sin Tolomaisov, Matej Levi carinik, Simon Zelotis, Jakob i Juda Kleophas, Juda sin Simeona iz Kheriota, napokon Simon Kephas sin Jonin, s bratom Andrijom, i Ivan Zebedaeus, a medu njima su Marija iz Magdale, Ivana žena Khuse, Saloma i Suzana, Marta i Marija koje prate svoga blijedoga brata Eleazara. Eleazar je još zavijen u bijele mrtvačke povoje i skršen od duge bolesti i smrti.SVI se guraju k njemu, dotiču se njegovih skutova kličući: Živ je! Uskrsnuo

je! Bio je mrtav, a sad je živ! Onda opet provali iz njih slijepo oduševljenje, nalik ludilu: Hosana Tebi, Sine Davidov! Hosana! Dugo, besprekidno klicanje.

GRUPA FARIZEJA, koja se čitavo vrijeme držala po strani, upadne tek kadikad s kojim usklikom, i sve se više zbija u klupko kao

27

ovce pred buru. Oni govore svi zajedno i ispremiješano: Što da učinimo s čovjekom koji stvara tolika čudesa. Ako ga ostavimo da dalje tako radi, svi će vjerovati u njega! A nas će zaboraviti.I doći će Rimljani, i oteti nam i ono malo što imamo! A on nam se ruga! I nadmudruje nas!Vi ne razumijete ništa! Promislite: nije li bolje da pogine jedan čovjek za čitav puk, nego da propadne čitav narod? Svima preleti preko usana značajan smiješak, i laganim korakom, ne osvrćući se na zaslijepljenu masu, otpute se u dolinu. Mnogi od naroda podu za njima, rastaju se, i još iz daljine odjekuju veseli poklici: HosanaTebi, Sine Davidov! Hosana!Marija i Marta prate s ostalim ženama brata svoga u blizi zaselak, a mnogi od svjetine podu za ženama. Ostaju još samo učenici i nekolicina radoznalih. Sunce je međutim već posvema utonulo za brda, a po nebu se još samo pale ružičaste girlande maglica i gasnu brzo u snenu boju sutona.Napokon silazi i sam Isus. Neobično je blijed. Kad ga ova malena družba zanosno pozdravi, zasjeni mu usne jedva zamjetljiv smiješak. K njemu prilaze Simon Kephas i Ivan Zebe- daeuspak se nježnoprivinu uza nj, dok ostali ostaju malo dalje u grupi. Oni, kojipristupiše bliže, pitaju ga: Smijemo li večeras ostati uza te, Gospodine? Isus je spustio glavu i šuti.IVAN ZEBEDAEUS: Marta mi je govorila da bismo večeras došli k njima,

Gospodine!ISUS, nakon razmišljanja: Pođite, a ja ću doći za vama!Simon Kephas prilazi k onoj grupi, a onda se svi tiho udalje.IVAN ZEBEDAEUS umiljava se: Veliko je to čudo, Gospodine, kojim si danas

dokazao božanstvo svoje!28

ISUS: Zaista, zaista ti kažem, kad bi i u vas bilo toliko vjere, mogli biste stati pred goru i zapovjediti joj da se makne. I gora bi se maknula!

IVAN ZEBEDAEUS: Ja vjerujem, Gospodine!ISUS: Ah! Vesela bi bila duša moja kad bi svi oni koji me okružuju tako

vjerovali kao što misle da me ljube! Ivan Zebedaeus ušuti tužno, a Isus mu poene milovati kosu i nježno ga pridigne: Pusti me, Ivane, na samu! Jer kao ptica za proljećem, tako čezne duša moja za mirom!

Ivan Zebedaeus ustane, cjeliva mu ruku i odlazi žalostan i šuteći. A suton se spušta sve dublje i dublje, i zavija sve u svoju snenu koprenu. Mjesec se već popeo visoko, dok je sunce još bilo na zapadu. Pa kad se sklonilo za Zemlju, nasmijao se blijedi luđak daleko gore nad Svetom zemljom i objema je rukama prosuo po njoj na pregršti srebra što se kao fino tkivo ispreplelo između granja.ISUS, tužno, kao slomljen, počinje sanjariti: Puk me štuje usnom, ali

njegovo je srce daleko od mene! Slušaju me, ali me ne razumiju. Glava mu klone. Onda, najednom, uskrsne pred njim u prašini njegova Sjena.

SJENA: Koliko li sam ti već puta rekao da te ne razumiju. Ti nosiš mir u rukama svojim, a oni hoće da mačem šire ime tvoje. O, vrati se, vrati, još nije prekasno!

ISUS: Kamo da se vratim?SJENA: U život! U ovu mjesečinu oko nas, u veselje koje nas okružuje, u

naručje žena...ISUS: A moja vjera, zar ona nije istina, veća i jača nego sve drugo?SJENA: Lažna je tvoja vjera!ISUS: Lažna?SJENA se smije, i njezin smijeh ruši svemir: Bio sam danas kod starog

čarobnjaka. Molio sam ga da mi otkrije tajnu života.29

A on mi se narugao, i koliko smo god žaba ubili, nijedna nije više oživjela!ISUS: A Eleazar?SJENA: I Eleazar je samo obična, najobičnija žaba! I ako je bio doista

mrtav, nema čarolije koja bi ga mogla oživjeti. Ako je ona lutka u bijelim krpama doista Eleazar, onda taj nazovi- mrtvac nije nikada ni umro!

ISUS: Ali ja sam ga poznavao za života! Znadem, to je on! I on je doista uskrsnuo od mrtvih! Pozvali su me da ga vidim mrtva i ja sam se vratio!

SJENA: Onda te nijesu trebali ni zvati jer on je bio živ. Kad te je Ona molila da ga uskrisiš, nijesi Joj mogao odbiti. Došao si pred grob, a ja sam odgonetnuo misli tvoje! Dulja stanka. Šutiš? A nijesi trebao za njenu vjeru staviti na kocku svoje uvjerenje! Ona je vjerovala u tebe i bez Eleazara! Ona je od te svoje slijepe i zanosne vjere uspavala svoga brata čarobnim napitkom. Vidio sam u Indiji fakire koji su godinama prospavali u svome grobu kao mrtvaci. A da onaj mladić iz Bethfaga, što je klesao Eleazarov grob, nije ostavio na ploči rupe, Eleazar bi se bio doista zagušio! O, kad bi sve tvoje ovce bile takve kao što je ona! Kad ne bi u gladne ralje njihove vjere morao bacati čudesa. I smijem se tima tvojim čudesima, i ne znam kako je moguće da još uvijek ljubiš stado svoje?

ISUS, ogorčeno: Šuti!SJENA, izazovno: Da šutim? A čemu? Zar te nijesu mučile te iste logične

misli, danas, jučer i prekjučer? Nijesu li poput grabežljivih orlova kopale po tebi? A ti, zar nijesi spoznao laži u istini svojoj? U ljubavi svojoj?

ISUS: Nijesam.SJENA: Jesi! U tvojem je pogledu bilo prezira kad su ti danas vikali

»Hosana«. Bilo je prezira, a ne ljubavi! Skrenuo si i sam sa svoga puta! Jer na tvome putu, na onome koji vodi tvojoj

30

istini, morao si se smješkati. Ruke si morao raširiti i zahvaljivati se onima koji su ti pljeskali, kao dobar glumac! S izazovnim rugom: Htio si biti Mesija, a sad praviš čudesa po narudžbi za pljesak puka! Tišina. Sto više nestaje sunčanog refleksa, jače se prosipa bljedilo starog nebeskog putnika. Lutao sam noćas po Galileji. Nazaret je snivao u naručju brda, ko sitno, sitno janje. Spustio sam se dolje kraj starih kedara u puste ulice, nigdje nije bilo nikoga, samo sam ja lutao nemirno. I došao sam pred malu kućicu pod starom platanom. Sjećaš li se uzanog dvorišta s mnogo otesanih greda i balvana i stare grade? I one stare masline pod zidom pod kojom si toliko puta snivao? A onda sam zaustavio dah i došuljao se do zida one sobe. Cuj, Gospodine, suze su mi navrle na oči. Jedna slabašna starica plakala je gorko i bolno, i tužne je suze lila za izgubljenim sinom! Nijesam se više mogao savladavati. Popeo sam se na brežuljak, a mjesec se sakrio za vrške sihemskih gora. Kao velika čista suza, ljeskalo se dolje jezero i mjesec je u njemu ležao kao potonulo blago. O, da znadeš, Gospodine, kako je divno bilo lutati, preko Tabora, dolinom Jordana, gdje se na svakom koraku susreće tisuću uspomena! I tada sjedneš uz jezero, pogled ti zaroni u srebrne kolute što ih jezerom lahor šara, i snovi tvoje mladosti samo plešu pred tobom, plešu, titraju... Isus je utonuo u uspomene i šuti. Pauza.SJENA: Vrati se! Pusti ove ljude što grabe za životom tvojim ko šakali za

mesom! Pusti ih, i otresi prah s obuće svoje, i vrati se, Gospodine!ISUS: Odviše visoko sam se popeo, a da bih se mogao spustiti. Odviše sam

svjetlost, a da bih mogao zalutati u tami!SJENA se smije: Varava je svjetlost tvoja, Gospodine! Ali još nijesu

podrovani svi putovi tvoji. Vrati se, Gospodine!ISUS: Odviše imade nesretnih da bih se mogao vratiti!31

SJENA: Vrati se! Nesretne ne ćeš učiniti sretnijima!ISUS: Odviše je velika vjera moja u sebe, a da bih se mogao vratiti!SJENA: Vrati se! Ta velika vjera u sebe samo će te upropastiti!ISUS: I odviše je velika ljubav Onoga koji je nada mnom, a da bi dopustio

da padnem.SJENA: Laži su nad nama i strašila, Gospodine! I oni će se smijati padu

tvojemu. Odviše je pozajmio mudrosti iz starih knjiga »onaj koji bdije nad tobom«, a da ti se ne bi nasmijao, Gospodine! Smije se. I ti si odviše razmišljao noću, odviše si pjesnik, a da bi te mogli razumjeti oni koji žive danju, pa kako da ti se ne smijem? Umiješao sam se danas medu stado tvoje i naišao sam na vukove kojima se više ne mile niti ovce nego pastiri. I ti ih nosiš na grudima svojim, a oni će te ujesti kao guje. AT još je vrijeme da te guje streseš s grudi svojih, Gospodine! I da se sačuvaš otrova njihova, Gospodine!

ISUS, s mnogo ljubavi: Ja ljubim stado svoje i izvest ću ga na pravi put!SJENA: Ali ti si izgubio put svoj pred očima svojim. Gusta je magla pala

pred oči tvoje, i ti više ne znaš puta, Gospodine!ISUS: Ja znadem put svoj!SJENA, podrugljivo: Pa kamo vodi taj put koji ti zoveš svojim?ISUS: Taj put vodi u vječnost!SJENA: Pričao sam ti već o vječnosti, a ti si me onda otjerao! I odveć je

težak teret tvoj, a da bi ga mogao nositi dokraja! I ženu si još uprtio na se, pa kako bi ga mogao donijeti dokraja? Žena je kamen što te vuče zemlji, Gospodine! Puze oko njega. Pogledaj mene! Ja već pužem po zemlji, i nema kamena koji bi me povukao dublje. I lagan sam, lagan ko perce, i pjevam, i smijem se, i skakućem. A ti ne ćeš vjerovati da je teže ostati na zemlji nego skrhati krila.

32

ISUS: Ni sjenke sumnje nema u duši mojoj, i ja vjerujem u istine svoje.SJENA: Ni sjenke sumnje nema u duši tvojoj? A moj smijeh, a moje riječi,

što je sve to? Nijesam li ja sjena jer ima svijetla, nijesam li vječno pitanje? I toliko si me puta otjerao, Gospodine, a nijesi slušao riječi mojih. Ali kad sam se izgubio, kad me je nestalo, znao sam da se šećem po mislima tvojim! Međutim se spustila noć, divna kao pjesma, kao ptica zelenih krila, puna poezije. A u dolini se dolje, u džbunovima, oglasili slavuji kao one svete prve noći pune mjesečine. Najednom zašušti trava pod nogama Marijinim koja ga je instinktivno posla tražiti.

MARIJA: Tražih Te, Gospodine, i ne mogoh Te naći. Već smo se svi sabrali i čekamo zabrinuto.

ISUS: Tko ima vjere u duši svojoj, naći će što traži!MARIJA: Našla sam Te, Gospodine! Ona stane uza nj, i njena plava, nježna,

gotovo prozirna sjena padne uz Isusovu.SJENA: Kao lepeza od prozirnih snova, tako me je cjelunula njena sjena!

Njen cjelov diše mirisom mirisnog cvijeća što čaške svoje otvara novorođenom suncu! Njen je cjelov lagan kao pelud ljiljana, kao prašina svemirske vatre!

MARIJA pristupi k Isusu tako da se obje sjene sliju u jednu: Tražila sam Te, Gospodine, i našla sam Te! Tražila sam Te sa čežnjom u duši, tražila sam kao što traži fina preda paučine stručak o koji će zapeti, i našla sam Te, Gospodine! A Ti si opet turoban i ne čuješ riječi mojih! Turoban si i blijed, kao i one noći kad smo slušali slavuja! Spušta se do njegovih nogu i pokriva ih žarkim svojim cjelovima.

SJENA: Obujmila me je ko trave što obujmljuju u tihim vodama mrtvace! O, mrtva je ljubav tvoja, Gospodine, mrtva! Ugu- šiše je tvoje prazne i isprazne tlapnje i jalove misli! Ali u ovom cvijeću što pije cjelove mjeseca u kasnim noćima, u ovom

33

cvijeću ima i života. I ja osjećam kako taj život struji u žile tvoje i kako počinje dirati žice na harfi tvojoj!MARIJA: Turoban si, Gospodine, turoban si i danas kad je veselje u kući

našoj. Tako si tih, Gospodine, kao što su tihe vrbe za predvečerja. Kad bih mogla dočarati pjesmu na usne Tvoje da se obrađujem glasu Tvome, što bih sve učinila za to? Da pijem glas Tvoj, Gospodine!

SJENA: Osjećam zefir na licu tvome, i u krvi tvojoj. I čujem drhtaje harfe tvoje. O, to je pjesma nad pjesmama, Gospodine. Pa kako da i ne bude pjesma nad pjesmama kad je mila tvoja ruža saronska. Kako da ne bude ljepša od pjesme nad pjesmama kad je mila tvoja ljepša od ruže saronske! O, ona je divna ko ova mjesečna noć, ona je tako divna kao cjelov života! Pa kao što je cjelov života, takva je i vatra cjelova njenih, takav je život njen što prebire po harfi tvojoj! I sve je laž, sve je drugo čudna, nestvarna, nezemaljska laž.

MARIJA, sa strahom djeteta: Gospodine! Lice Tvoje sve jače blijedi. Ti dršćeš, Gospodine, a ruke su Ti tako ledene ko mramor. A glava? Glava Ti gori, Gospodine, žari se kao žrtva u hramu, tako žari, žari kao... ne dorekne, zbuni se i ušuti žalosno.

ISUSA su očarale riječi njegove Sjene. Ali sve je to bilo tek jedan hip! Sva ona bura, koja se razigrala u njemu, traje tek jedan hip. U njemu već nestaje sumnje, jer u daljini vidi svjetlost, svjetlost »svoje vječnosti«. Ustaje odlučno i diže Mariju: Pođimo, Marijo! Njegova se Sjena vuče za njim kao zlosavjesna sablast. On osjeća na sebi čaroliju njenih tajna i progovara tihim glasom: Strah je u duši mojoj!

Odlaze tihim korakom, spuštene glave.Zavjesa34

TREĆA SLIKAUgetsemanskome masliniku. Crni neprozirni oblaci zastriješe čitavo nebo i sklopiše se poput teških damastnih ¡savjesti. Iz daljine čuje se fijuk bure, a kadikad zabljesne po koja zelena munja s dalekom grmljavinom. Kad se blijeda fosforna svjetlost blijeska prospe po krajini, vidi se opustjeli maslinik u koji se sklonila malena družba ribara, učenika Rabijevih, pred hapšenjem od rimske policije. Bijedni ovi ljudi zgurili su se uz drveće, zavijeni u siromašne krpe, klonuli od umora nakon napornog dana i od malo obilatije večere. Ovamo bliže, na podnožju obronka, kao u nekoj uvali, odmaraju se zgureni Simon Kephas sin Jonin i Ivan Zebedaeus. Kraj njih je Isus. Njihove su kretnje umorne, teške, a i glas im je tih i prigušen, kao u ljudi koji pred nečim nepoznatim strepe.ISUS, tihim glasom: Simone, Simone! Molio sam se za tebe da ne oslabi

vjera tvoja!SIMON KEPHAS, odlučno i bez razmišljanja: Gospodine! Spreman sam poći

za Tebe u tamnicu, čak i u smrt.ISUS: Simone, Simone, zaista ti kažem, još se ne će noćas ni prvi pijetli

oglasiti, a ti ćeš me tri puta zatajiti. Zatim se okrene k Ivanu koji se s druge strane privinuo k njemu. Iako sam vas dosada slao po svijetu bez torbe, recite, je li vam štogod manjkalo?

IVAN ZEBEDAEUS: Nije, Gospodine! Nije nam manjkalo ništa!ISUS: Ali sada vam kažem: ako netko medu vama imade torbu, neka je

uzme! I ako nema mača, neka proda svoje gornje35

odijelo i neka ga kupi! Jer, zaista, zaista vam kažem, treba da se ispuni sve što je pisano za Sina Čovječjega!SIMON KEPHAS I IVAN ZEBEDAEUS, zajedno: Gospodine! Gledaj, imamo

dva mača!ISUS zagleda im se u oči, onda pogleda njihove gole mačeve što im vise

niz bokove i rekne sumornim glasom: Dosta je, dosta je! Zatim opet zapadne u svoje mračno i beznadno razmišljanje. Stanka. Nakon trenutka dotakne se nježno njihovih glava: Moja bi duša tišine i samoće! Pođite i pazite da ne usnete!

SIMON I IVAN: Ne ćemo, Gospodine! Ustanu i zadu u maslinik k ostalima. Isus ostaje na sceni sam.

Noć je. Iz daljine se primiče oluja. Kao da se ruše daleki svjetovi, razlijeva se tamom mukla tutnjava, podmuklo i zlobno. Čitav okoliš zapljusne od vremena do vremena bijela magična svjetlost, kadikad puna žara kao podnevno sunce, kadikad puna zelenih tajna, neprozirne fatalne tmine, tamne kao što su mračne sve fatalne noći. Isusu je glava klonula na zemlju. Kad po gdjekoji blizi blijesak osvijetli njegovo tijelo, vidi se kako se uza njpripila njegova Sjena. Nije modra kao za mjesečnih noći, nego grimizna kao zgrušana krv i teška kao olovo, puna je prokletstva, mraka i očaja. Najednom se začuje kako je kroz fijuk oluje zakriještala ptica smrti. Zaplela se svojim krilima u grane obližnjega kedra. Po Isusovom blijedom licu stadoše plaziti teške kaplje znoja, kako se javljaju u onoga u čiju je dušu zasjeo strah. A zatim se začuje grozni smijeh Sjene kako je zajecao kroz vjetar koji huji kao da uzalud čezne za naručjem neba. To je luđački pakleni smijeh, pun bijesa, pun sumnje i plača. I kroz taj se smijeh kradu u Isusovu dušu čudne sablasti, zakapajući svoje oštre trobride nokte u njegovo srce, u njegov mozak i u njegove misli. A vjetar sepropinje kao crni hat, vjetar plače kao što plače žena nad morem, vjetar se smije kao paklena rana.36

SJENA se smije, ali u njenom smijehu imade i suza: Čuješ li, Gospodine? Ptica se ruga tvom lešu! Raduje se mesu tvojemu — po kojemu već gmižu crvi. Smije se ženskim suzama što su pale po tvojoj, poput mramora bijeloj koži. Ti nijesi htio žena cjelivati dok si bio živ, a ja ih vidim kako se šuljaju u proljetno jutro na grob tvoj, kako odvijaju bijelo platno i cjelivaju tijelo tvoje! Gospodine! Oni cjelovi guše misli tvoje, oni guše i riječi tvoje kojima si se uvlačio u uši tih lakovjernih mladih žena, i tebe nestaje i kraljevstva tvoga zemaljskog i nebeskog nestaje! Ostat će samo uspomena na čovjeka koji je živio medu njima i koji svoje mlado neiživljeno tijelo nije nikad htio podati ženskom cjelovu. A kako bi te bile cjelivale te mlade, rosne žene! Kao oblaci što se cjeluju za kasne jeseni, ili leptiri u tihom zatišju. Svojim bi cjelovima posule putove tvoje, i sve bi tvoje riječi i sva duša tvoja bile jedan cjelov. Ali ti nijesi htio! Naučavao si ih »drugom« životu, nebeskom, netjelesnom životu, i sve si cjelove svoje žrtvovao nebeskoj nauci svojoj! — A šta ćeš na to, ako ti reknem da su te žene jedine koje su razumjele nauku tvoju? I ne stoga jer su tvoje riječi bile dobre i lijepe, nego jer su te ljubile! Jer su pojmile uzdahe tvoje, jer su te ljubile, Gospodine! I ti ćeš živjeti u uspomeni tih vjerujućih mladih žena, i u uspomeni djece njihove, aF onda ćeš nestati. Tebe će nestati kad umru ove žene što nose sliku tvoju u svojoj Ijubećoj duši, i od tebe ne će ostati ničeg do uspomene na jednu blijedu uspomenu. I čuj, Gospodine, ptica smrti nasmijala se tvome lešu, i ja se smijem gnjilome mesu tvojemu! Mesu tvojemu što će ga cjelivati žene za proljetnog jutra kao što je pastorka tetrarke cjelivala na srebrnome pladnju glavu Johanaanovu. I izlazeće sunce posrkat će tvoje posljednje suze. — Još vrije život u srcu tvome, a ja se već kupam u vrelim suzama. Smijeh.

ISUS, I mnogo boli: I vječno ću živjeti u uspomeni njihovoj!37

SJENA se smije kao nikada do ove noći: U uspomeni ovih pijanih ribara što zadovoljno hrču pod maslinama? Da, Gospodine, živjet ćeš, vječno ćeš živjeti u uspomeni njihovoj i njihovih potomaka. Ali da se jednom prošetaš tim svojim kraljevstvom, lice bi ti se zarumenjelo od stida. Da, živjet će, doista, u njihovoj duši živjet će slika jednog silnika koji će svojom sverazornom rukom uništiti čitav svijet, koji će se danomice udaljivati od tvojih misli i najposlije hodati samo u tvojim krpama; a kasnije, još kasnije, dosadit će mu i to, i on će se početi kititi nakitom lažnim i tebi tako dalekim da to ne će biti ni blijeda sjena tvoje sjene! Bura se međutim približila, i čuje se sve jača i sve mračnija, zelena paklena grmljavina. I onaj što će se paklom groziti u dušama njihovim, ono ne ćeš biti ti. Ono ću biti ja, tvoja Sjena, tvoja tjelesna Sjena koje si se stidio i koju si poricao čitavoga svog života! Ja ću utisnuti mač u ruke ovih pijanih ribara, ja ću ih opojiti pjesmama strasti i omamiti ludilom. Sve ću to učiniti ja, tvoja sjenka što puže pred tobom na zemlji. A ti? Ti ćeš se još malo odmarati u dušama žena koje te ljube, a onda će te nestati! Nestat će te kao što nestaje svjetova u bezdanu, kao što nestaje duše i svega što je osuđeno da nestane u smrti! Vjetar se tako smije kao da su se skupili u ovim brdima svi demoni pakla i mraka. Negdje visoko nad njihovim glavama prelijeće jato gavranova i grakće tužno od straha pred burom. Čuješ li, Gospodine? I ptice uzmiču pred burom, samo ti se izlažeš oluji. A ni za što, zaista ti kažem! Ponavlja kao jeka: Ni za što! Još je na vrijeme da se vratiš u naručje nesretne starice i da je usrećiš! Da usrećiš sebe i nju! Još je na vrijeme da se vratiš u pitomo seoce, u dolini, gdje nema bura i gdje je vječni mir i dosadno preživanje dvopapkara po toplim štalama!

ISUS: Vječni je mir u dušama onih koji su pojmili riječi moje! Kao da se sva mora svih svjetova hoće da rasprsnu o svemirske kamenolome i pećine, tako huji vjetar iznad njihovih glava. I

38

vrisak svih sirena, podmuklost zelenih dubljina, fosfor i stenjanje svih meduza i polipa, svih utopljenika i brodolomaca, sve se to ispremiješalo u kaos što buci nad njihovim glavama. A od svega toga još je oštriji, još je strašniji smijeh krvave Sjene koja poput pijavice upija svu krv i sav znoj s Isusova tijela.SJENA: Čuješ li, Gospodine, rezanje pantera i šakala?Vjetar donosi perspektive dalekih kamenih arena, posutih žućkastim pijeskom. Okolo, po zidinama, smjestilo se bezbroj gorućih glava, i sve viču, sve se smiju, sve buče. A roblje nudi goste skupocjenim pićem, miomirisnim ružama i razvratnim smijehom, dok dolje u cirkusu umire mnogo djece i majki, mnogo žena i malo kršćana.SJENA, uz urlanje šakala, hijena, pantera i lavova i zapomaganje na smrt

osuđenih vjernika: Čuješ li tigra kako para meso mladosti? Svi oni dolje što vrište i dršću, i grizu, i luduju, sve su to tvoji nasljednici koje si ti survao u ždrijelo smrti! U očima im je strah, a u dušama čežnja za osvetom. I mnogi otac što gleda djecu svoju pred raljama lavskim, i mnogi mladi ženik što gleda naga uda vjerenice svoje, mnogi i mnogi stiska pesti da ih obori na glave onih što se raduju i što se smiju u sjeni sagova, posuti ružama i razigrani vinom! Zar je mir u dušama njihovim? Zar je ljubav u dušama njihovim, Gospodine? Taj mir tvoj i ta ljubav tvoja skupljaju se u osvetnu pest koja će zapečatiti smrt tirana! Sama priroda kao daje pomahnitala nad tolikom prolivenom krvi. Iz mukle noći čuje se jauk tisuća i tisuća nevinih, na smrt osuđenih ljudi, pomiješan svijetlom, dimom baklji i režanjem zvjeradi. A Sjena, da nadviče vjetar, nastavlja jošstrasnijim glasom koji od bijesa drhti da još jače zahuji dušom Kristovom: Taj mir tvoj, i ta ljubav tvoja postaju još veći tirani nego što su bili oni koji su bacali tvoje vjernike u ralje divlje zvjeradi. Vatrenim mačem šire oni ljubav tvoju i ubijaju, kradu, pale sve u ime tvoje i za ljubav tvoju!

39

Kroz vjetar čuje se kako se prašnim cestama vuku beskrajne zmije ratnika što udaraju i zvekeću štitovima i kopljima i idu u smrt da ubijaju u ime Boga!SJENA, uz pratnju truba, pjesmu ratnika i zveket oružja križarskog: I svi ovi

pjevaju tebi »Hosana« — a u isti čas pale i uništavaju zemlje i krajeve. I kupaju se u krvi — u ime tvoje, i postaju silni — u ime tvoje, a kad im je osvetna pest oborila sve neprijatelje i porušila sva prijestolja, u ime pokore, tad se ti pokornici uspinju na kup ruševina i ondje se, dok se sve još puši od krvi i dima, zaogrću grimizom i zlatom. U preljubu, u mesu i vinu čekaju kraljevstvo tvoje, i smiju se nebeskom kraljevstvu tvome! Zar je to onaj mir u dušama njihovim, Gospodine?

Isus klone na zemlju kao mrtav pod teretom krvavih vizija koje su mu se ukazale. Vjetar. Blijedi blijesak kao da se zakrvavio. Grmljavina.SJENA: I kad je ta pest oborila već sve što se oboriti dalo, počinje svojim

noktima raskapati po srcu svome, nastaje lomljenje kosti i spaljivanje na lomačama. I to se spaljivanje na lomačama i mučenje u ime tvoje zove dobrom savješću. I ugojeni pastiri naslađuju se smrtnim mukama mladih djevojaka i vještica, ti ugojeni pastiri pale knjige, uništavaju slike i kipove, gaze slobodnu misao, sve u ime tvoje! I u krvničkim haljama, poštrapanima krvlju, propovijedaju ljubav tvoju! Zar je ono možda mir što se ceri u očima njihovim? Stanka. Vjetar je nanio uz lelek i plač mučenika mračne i gnusne perspektive inkvizitorskog doba. Tmurno nebo, uzane ulice Srednjega vijeka; lomače, dim, kardinali u talarima, mitre, tijare i biskupi. Izdaleka se čuje zvonjava. Prolazi nepregledna povorka redovnika sa spuštenim kukuljicama, s voštanicama u ruci i s očajnim Miserere na usnama. Miserere! A svijeće se razgaraju svojim narančastim plamenovima i čađavim dimom

40

čine zrak još težim i gušćim. Dok se to zbiva, čuje se kako ribari pod maslinama hrču.SJENA, uz pjesmu redovnika koji u koru i povorkama prolaze pjevajući

Miserere: Sagradili su čudne kuće, u ime tvoje, Gospodine! Tamno je u tim kućama, hladno i neugodno kao u pivnici. Samo rijetko se provuče po koja traka svjetlosti kroz šarena stakla. U njima pale tamjan, piju vino i kradu život, i sve to u ime tvoje! Lažima vabe ljude u ove kuće i zovu ih vjernicima, u ime tvoje, Gospodine! I šalili su čudne posude o koje udaraju batovima, dovezli su čudne frule, i svu tu buku podižu u ime tvoje, Gospodine! Na svilenim su zastavama izvezli lik tvoj i razdijelili se u stranke unutar crkve tvoje. Pa kad čudnim oružjem što vatru sipa udare jedni na druge, onda ih ima, u crnim mantijama, koji viču da se i to dogada u ime tvoje! I prodavaju krune i mažu tirane posvećenim uljem, blagoslivlju topove i propovijedaju nauku tvoju vojskama, a sve to u ime tvoje, Gospodine! Ako je tko ubio, ubijaju ga, ako je pogriješio, kažnjavaju ga; i ništa mu ne opraštaju. Zar je mir u dušama njihovim? Obukli su se u svilu i damast i grimiz, a onoga prvoga koga zovu svojim glavarom i tvojim nasljednikom, kako su istom njega nakitili čipkama kao bijelu voštanu lutku! Ljube mu papuče i nazivaju ga nepogrešivim, dižu ga na svetoj stolici i nose ga kao čudo svetosti i nepogrešivosti i tvrde da je on otjelovljenje tebe i tvoje nauke na krvavoj i blatnoj zemlji. I sve luđake koji su se bičevali i živjeli u pustinji i poricali život, sve su ih proglasili svetima. Izdjelali su im kipove od kamena i drva, pred njima padaju na koljena i mole im se kao mrtvim idolima. A ima tih kipova više nego vjernika, pa zar je ono što ih tjera iz jednog ludila u drugo, zar je ono mir u dušama njihovim?

Vjetar i smijeh.41

ISUS, uzrujano: Ako tako čine, onda ne znaju što čine i treba im oprostiti!SJENA: Dabome da ne znaju, ali ne znaš ni ti, Gospodine! Još imaš vremena da se vratiš! Pljuni na sve to i vrati se, prije no ti se po drugi put naruga ptica smrti, prije nego strah po drugi put sjedne u dušu tvoju!ISUS: Nema više straha u duši mojoj!SJENA: Nema više straha, ali postoji nad nama neizbježna i skora, sigurna

smrt! Značajno: Izdat će te! Juda iz Kheriota će te izdati!ISUS, mirno: Znadem!SJENA: Vidio sam noćas oganj u očima njegovim! Izdat će te iz uvjerenja!ISUS, još mirnije i tiše: Znadem!SJENA: One noći, kada se Eleazar vratio svojoj kući iz groba, srušio se čitav

jedan svijet u očima njegovim!ISUS: Znadem!SJENA: On ljubi Mariju, sestru Eleazarovu, i nije kriv, a Marija ljubi tebe, i

nije kriva!Isus šuti. Stanka. Bura, koja je najprije divlje bjesnjela dok je Isus imao halucinacije, pretvorila se u vjetar i poslije nekamo iščezla. Ostali su samo rastrgani oblaci kroz koje se probijaju nemirne zvijezde. Poslije nestaju i one, pak samo kadikad koja preleti poput labuda preko mirnog, tihog jezera.SJENA: Ti šutiš? Duga stanka, a zatim značajno: Ljepše je živjeti! Odulja

stanka. Još imaš vremena da se vratiš, Gospodine! Isus šuti. U život, Gospodine! Ne u smrt! U život da se vratiš! U malo ograničeni život, gdje mirišu rosnati ćupovi puni kozjeg mlijeka, gdje se ljudi znojni i umorni odmaraju na pragu svoga doma. U ono smireno kretanje oko svoga stola, kad čovjek gleda kako se miče jabučica njegove žene kad žvače kruh i pije vodu, i čovjek je sretan i smiren!

42

ISUS, posvema mirno, s osvjedočenjem: Zaista, zaista ti kažem, odviše je taj tvoj život sitan, a da bih se htio u sve te ograničene bijedne žalosti vratiti! Pa da se i vratim? Zašao bih kao starac u mladenačke snove! Odviše sam daleko na putu istine, a da bih se mogao vratiti u preživanje i žvakanje i spavanje.

SJENA: Znao sam! Već u pustinji sam znao da će se tako dogoditi. Ah, ti si tako smjelo gradio, tako visoko, da sam već onda znao da će se sve srušiti. Već davno se srušilo! One mjesečne noći sve se zanjihalo i odonda je danomice padalo, sve niže i sve dublje, dok se noćas nije prodrmalo u temeljima! A kad sam se smijao vjeri tvojoj, onda si me otjerao! Gdje je sada vjera tvoja, Gospodine?! Isus šuti. Stanka. Smijeh. Dim je bila vjera tvoja, Gospodine! I ti si svojim sanjarskim pogledom vazda lutao kao na kolutima dima i zaboravio si se grijati na zemaljskim stvarima. Ali još imaš vremena, Gospodine, pusti dim i ogrij se na vatri.

ISUS: Nijesam znao za vatru, a ti nijesi za dim! Oboje je laž!SJENA: Da, Gospodine! Laž je! Ali je vatra zemaljska laž koja grije i svijetli,

a dim zavodi i taman je! Pusti ga i ogrij se na vatri.ISUS: Ja nijesam znao za svjetlost, a ti nijesi za tamu! A oboje je laž!SJENA: Laž je, Gospodine! Ali nas svjetlost napunja veseljem, a tama

suzama!ISUS: Nijesam poznavao veselja, a ti nijesi suze! Pa ipak: oboje je laž!SJENA: Da, Gospodine! I veselje i suze su laž! Ali je u veselju život, a u

suzama smrt!ISUS: Nijesam znao za život, a ti za smrt. A zaista ti kažem, i život i smrt,

sve su to ljudske obmane i laži!SJENA: Laži su to, Gospodine! Ali u čemu je onda istina!43

Duga stanka. Isus razmišlja.ISUS: Nijesam je našao u ljudskom i u zemaljskom životu. Pa kako da se

sad vratim pod one trule nazaretske krovove, kad nijesam našao istine ni u vječnosti. Kako da je nađem u cjelovu žene, kad je nijesam našao ni iza zvijezda. Kako da mi se pogled smiri na grudima ženskim, kad se nijesam smirio u buri vjekova! O, ja je nijesam našao ni ondje gdje sam mislio naći vječnu ruku i vječnu ljubav, vječni um i vječni uzrok. Ja nijesam našao tog vječnog uzroka, pa kako da se smirim u naručju slabe žene? Kako da utonem u sitne obmane svakodnevnog života nazaretskog kad bih svaki put, kada bi mi se pogled za zvjezdanih noći od njih otkinuo, morao pitati: otkud to i kamo to? I uvijek kad bih usnuo umoran od napora životnog, uvijek bi mi udaralo srce i grcala krv: otkud to i kamo to? I uvijek kad bih htio da zaboravim, javljalo bi se iznova pitanje: otkud to i kamo sve to? Kako dakle da se bacim u naručje tvog neodređenog, stvarnog i zemaljskog života kad ne znam otkud je ni kamo teče? A da zato živim da tražim? Da opet tražim? Dulja stanka. Ja nijesam slaba zemaljska sjenka što puže zemljom da bih se mogao uživjeti u blistavi pogled neznatne žene, ja nijesam ni vječnost ni istina da bih bio sebe i svoje veličine pun! Ja nosim u sebi mesa i krvi od tebe koji pužeš zemljom, a imam slutnje koje naslućuju vječnost. I da uzmognem naći istinu u vječnosti, morao bih biti vječan kao što je i ta vječnost sama! I ako to nijesam, ja bih to morao postati. Mišljah da su stube što vode do te vječnosti ljubav, nesebična, nadljudska, čista ljubav bližnjega prema bližnjemu. Stanka. A oni koje sam ljubio svom dušom svojom, oni su pijani! I hrču! I izdali su me! O, u njima odviše ima tvoje zemlje i za zemlju povezanih sitnica! I stoga ne mogu pojmiti istinu. Odviše su na zemlji, a da bi je mogli ostaviti i popeti se da me razumiju! I baš to što mišljah da govorim njihovim

44

dušama, baš to je bila moja laž! To je bila laž moga života što sam uopće govorio dušama tih siromašnih ribara! Ribarima koji će načiniti mreže od ljubavi moje, i cirkus! A da pođem opet tražiti nove ljude koji će htjeti postati vječnost? Da iznova počnem? Pa da me izdadu ponovno i da me raspnu iznova? Zapadne u sjetno razmišljanje.SJENA: Pljuni na sve to, Gospodine, prije nego ti se po drugi put naruga ptica smrti.ISUS, i mnogo sjete: Ptica smrti? Ta ja čeznem za njenom pjesmom, i znadem da je došlo vrijeme! Već je kasna noć. Daleko nad gorama počele su gasnuti zvijezde. Doskora će se oglasiti prvi pijetli. Došlo je vrijeme da se pode k zvijezdama!SJENA: Ali tvoj će put do zvijezda biti posut krvlju i znojem. I raspet će te kao kakvog zločinca, Gospodine, prebit će ti rebra i popij uvat će te kao provalnika!ISUS: Ali će doći čas kad ne ću biti popljuvan! Kad ću biti opran zvijezdama!SJENA: Ruke tvoje, te će ruke izjesti gnojne krvave rane od palac debelih čavala!ISUS: Ali doći će čas kad više ne će biti ni rana ni čavala!SJENA: Izjest će ih rane koje će nastati od rde koja se napila krvi tvoje. I prebit će kosti tvoje kao što lomi vihor mlade jasene! I bit će dugo noć, Gospodine.ISUS: Ali će doći čas kad više noći ne će biti!SJENA: I kopljem će razrovati grudi tvoje ko krtice što ruju suhu zemlju!ISUS: Ali će doći čas...SJENA: I mlade zdrave žene plakat će nad tijelom tvojim, Gospodine! A ti im ne ćeš moći reći ni jedne jedine utješne riječi! Jer tvoje će usne biti suhe i tvojim plavim žilama više ne će teći krv.45

ISUS, tiho, kao da guta suze: Mene onda više ne će biti! I njegova plavokosa glava, pritisnuta velikim teretima, klone u krilo sna. On sniva posljednju scenu ove drame: pusta kao tjeme lubanje što su je iskopali iz groba, gola kao gola smrt, stoji Golgota, strašilo za jeruzalemsku djecu i žene, stratište na kome nikoga nema, samo se hijene i šakali vuku podvinutih repova. A tamo daleko u dolini Jeruzalem, kao mrka pantera što se ukočila od strave, kao biblijska avet sa stotinu užarenih očiju što je isplazila jezik za svojim plijenom. A taj je plijen na lubanji i ne miče se: tri krstajedan do drugoga, tri mrtvaca jedan kraj drugoga. A nad svim time mjesec, kao krvava mrlja na odrpanim krpama oblaka što su zastrliplavu čistinu. Vojnici, koji bi morali čuvati stražu, valjda su se negdje zaklonili za koji kamen i kockaju se. Stoga je ovdje mir, mrtvi mir. Samo od srednjega krsta pružila se po kršu Sjena, sjena mutne krvave boje kao oči u lude. I ta Sjena, ta krvava mutna sjena, kao da se pritajeno smije. — Duga stanka. — Poslije toga se vidi kako se po stazi koja se penje iz grada vuče blijeda žena: Marija, sestra Eleaza- rova iz Betanije. Slomljenim, mrtvim korakom dođe do srednjega krsta i ondje klone od tuge i nemoći. I počinje cjelivati one noge koje je toliko puta obasula svojim cjelovima. Cjeluje onu zgrušanu krv što je izmiljela ispod velikoga čavla. Cjeluje sav onaj znoj što se sledio na nježnoj, prozirnoj koži. I dok se ona poput bršljana ovila oko suhoga višnjevoga drveta, šulja se zgrbljena sjenka po onoj stazi kojom je i ona došla. To je Juda iz Kheriota — izdajnik. U očima mu gori strast za djevicom koja cjeluje učitelja u mračnoj noći, na stratištu.

MARIJA, sa strašću koju je dugo pritajivala, ali koja je sada iz nje provalila poput vulkana: Ljubav je moja gorka kao što mi je život gorak! I puna je trnja ljubav moja, i puna je suza ljubav moja! A Ti si hladan, Učitelju moj, Gospodine moj, ljubavi moja! Hladna je ljubav moja kao smrt. Jeca. Moja je ljubav bila kao more na čijim je obalama živio On, Gospodin moj!

46

Kao tiha zelena voda u kojoj se odražavao. On, Učitelj moj, bio je ljubav moja! A sad su došle mračne žalosti, i nema više Njega da se šeće obalama mojim! Nema ga da sluša pjesmu moju, nema ga da uroni pogled u žalost moju. Plače. Stanka.SJENA: Čuješ li je, Gospodine, kako plače?Juda, koji je čitavo vrijeme vrebao iz svoga zaklona, dosulja se do nje i dodirne je, a ona vrisne. Mjesec mu je osvijetlio lice, kosa mu je vjetrom raskuštrana a lice nacereno i puno zlobe kao noć.ISUS: A što traži ovdje ovaj?SJENA: Traži je već čitavu noć. Bio je kod studenca, ali je nije bilo, i kod

Eleazarovih u uljiku, ni tamo je nije bilo. I na ulici je nije bilo...ISUS: A što hoće od nje?SJENA: Nju hoće, Mariju, sestru Eleazarovu, i za nju je tebe prodao

Rimljanima. Trebalo mu je novaca da kupi maslinik i vinograd, i njivu pod zidom, i kuću, da može da pokloni Njoj — Mariji, sestri Eleazarovoj, koja o tebi sanja čitave noći.

Isus promatra kako Juda iz Kheriota kleči pred Marijom, sestrom Eleazarovom, pod srednjim križem, kako joj pruža srebrnjake, ali ga ona dostojanstveno odbija. Po gestama vidi se da Marija ne će uslišiti strastvenog Jude iz Kheriota nikada.ISUS: Ona odbija i njivu, i kuću, i srebro, i vinograd!SJENA: Ona odbija i njivu, i kuću, i srebro, i vinograd, a njen je dragi

hladan na križu i mrtav!ISUS: A on?SJENA: Juda se vukao kao hijena po uljicima kada je ona cjelivala njegove

noge! Juda je izdao Sina Davidova da se domogne te bijele žene! Juda je znao da je ona uspavala svoga brata egipatskim vinom, i to je znao da je klesar iz Bethfaga, koji je klesao Eleazarov grob, ostavio na ploči nekoliko tajnih

47

otvora da se Eleazar ne uguši! I dok je ona umirala za sanjarom koji se čitave noći razgovarao sa svojom Sjenom, Juda se vukao za njom ko šugavo pseto! I one noći, kada je miomirisnom mašću oprala njegove noge u ovom masliniku, one noći odlučio se na djelo! Ili Sin Davidov ili Juda iz Kheriota! A sada, donio joj je na poklon svoje krvavo srebro, a ona ga ne će!Kao da osjeća svoj blizi plijen, preko mračnog, tintastog i zamagljenog neba, tužno grakćući, prelijeće jato gavranova. Marija, sestra Eleazarova, pod srednjim križem gorko jeca. Njena sjena, što je više zakrvavljeni mjesec, izgleda kao da se spojila sa sjenom Raspetoga, i kao da se sjene grle. Juda iz Kheriota dotučeno i nijemo nestaje u mračnoj golgotskoj noći.SJENA: Ja sam Sjena čovjeka u koga je ova djevojka vjerovala i rasplinut ću

se kad se krvavi mjesec sakrije za oblake. I nikad se više ne ću smijati zvijezdama i nikada ne ću gledati tople, mlade, bijele žene!

Marija nad Sjenom koja je poprimila ljudski oblik i stoji pod križem kao živo tjelesno stvorenje od krvi i mesa, sivo lelujavo biće u sivoj kopreni noćnoj, nad sivom golgotskom zemljom.MARIJA, klečeći pred Sjenom, u stravi: Zar si ti Sjena Sina Davidova?SJENA: Da, ženo, ja sam Sjena Sina Davidova!MARIJA: A znadeš li što je Sin Davidov značio za mene u ovoj suznoj dolini!SJENA: Znadem!MARIJA: A zašto nijesi progovorio onda dok je Sin Davidov još živio? O, dasi

mi ovdje na mjesečini getsemanskoj prišapnuo jednu riječ. Samo jednu jedinu riječ...

SJENA: Onda je on još živio! Ali sada kada ga više nema, sada ti smijem priznati da sam ja, njegova Sjena, malo više od njega! On nikada nije priznao samome sebi svoje zemaljske istine,

48

on je bio pjesnik koji je plakao na mjesečini, ali sada kada si došla da poljubiš njegove krvave noge i da se prstom dotak- neš njegova rebra, sada kada je hladan kao vosak, sada treba da ti priznam da je plakao pod maslinom getsemanskom za svojim bijelim životom, a ti si bila bijela i topla kao njegov život!Marija gorko place i ostaje ležeći pod križem, bez ljubavi, bez sreće, bez života. Dugi mir, samo nebom prelijeću oblaci. A visoko u noći grakću gavranovi.Isus plače u snu, Sjene je nestalo. Iz doline kedronske prodire kroz maslinovo granje plamen krvavih buktinja, razabiru se šljemovi rimskih vojnika i burnusi farizejski. Uz zveket kaciga i oklopa dolazi rimska vlast, a predvodi je grbavac, Juda iz Kheriota.JUDA pristupa Isusu Nazarencu i, kada se ovaj od žamora ljudskog trgnuo

oda sna, ljubi ga pred svima, smijući se podrugljivo: Zdravo, Sine Davidov!

Pristupaju rimski oklopnici i stavljaju na rame Isusovo rimski mač u ime zakona.Zavjesa49

MICHELANGELO BUONARROTI

LICAMICHELANGELO BUONARROTIPRVI FAMULUSDRUGI FAMULUSNEPOZNATIPAPAGLASOVI RUŽA GLASOVI MIŠEVA GLAS PAUKAGLAS KRVNIKA NEPOZNATOGPRVI BARABADRUGI BARABATREĆI BARABAŽENA U KRČMIGLASOVI U KRČMIBEATRICE LAURA-VITTORIA COLONNAGLASOVI PAPINSKE PRATNJECRV U ORMARUDVIJE OPATICESTARA BABA OPATICAGLAS ČOVJEKA NA LOMAČIGLAS UTOPLJENIKAISPOSNIK koji traži Boga53

Redovnici, žene, oklopnici i pijanci u krčmi. Gomila pred lomačom. Tjelesna garda Presvetoga Oca. Kardinali. Paževi. Biskupi. Kler.Zbiva se jednog proljetnog jutra, u Sikstini, na skelama, kada je Michelangelo slikao »Dan gnjeva Gospodnjeg«.54

Skele u Sikstini na kojima se Michelangelo Buonarroti bjesomučno bije sa sjenama svojih priviđenja i gdje u bolovima bogorodnim rađa i krvave svoje plodove izbacuje. Svijećnjaci srebrni oltarski, baršunaste crne zavjese, kartoni, platneni svici, kotlovi boja, knjige ipladnjevi, sve je to razasuto u neredu. Tu visoko gore pod stropom crkvenim slegla se siva prašina na skele, a lastavice su po rupama u gredama i zidovimaposavijale svoja gnijezda.Stijene polivene su mlazovima boja, ali su freske pokidane i rastrgane i žbuka je na mnogima mjestima oguljena, te proviruje goli kamen, tako da se sve te plohe isprepleću u ludi ples razularenih furija kojima nitko ne zna smisla osim samoga meštra.Svibanjsko modro i toplo svitanje. Polutmina. Na škuroj svjetlosti, što se probija kroz okno i kaplje u ovu sivu iprašnu crninu kao žitka tekućina, razbiru se u prvi hip samo sablasni obrisi skelA, koji se poslije, kad vani nabuja plima danje svjetlosti, plastično ispupče u oštrim i tamnim potezima. Dva se famulusa sa zapaljenim uljenicama vrzu i penju po skelama i osvjetljuju mlazove boja po stijeni. Njihove groteskne sjene potitravaju po stijenama i po likovima proroka, bogova i grešnika što su se razlilipreko stropa. Famulusi očito nešto traže. Sad, u praskozorje, kad je meštar prekinuo svoju noćnu patnič- ku rabotu da u vrtu dočeka svitanje sunca, prikrali su se famulusi ovamo gore na skele da vide što se to meštar čitave noći55

kinji, što to u posljednje vrijeme stvara i što to sve razara još istu noć pošto je sve to stvorio.PRVI FAMULUS: Do đavola sve to! Već su mi se istegle vratne žile što

zirkam u taj prokleti strop! Pa tu nema ništa! Uzalud smo se popeli amo! Još bi mogao da zapneš gdjegod pa da polomiš kosti, a nizašto! Mater mu sunčanu! Znade ta lija stara zašto nam brani da se popnemo amo! Znade on to, lopov stari! Više ne može da radi! Eto! To je tajna! Stidi se magare da mi to ne otkrijemo! Već imade dvije godine što nije niti sličice izbacio!

DRUGI FAMULUS: Doista! Ništa! Nigdje ništa! A sigurno znadem da je čitavu božju noć radio.PRVI: Što bi radio! Htio je da radi! Pati se, hoće da radi, a ne ide! Bluna

bjesomučna! Dotukao bi nas da nas uhvati ovdje! Kao da ćemo mu polizati te njegove bljuvotine! Ta molim te! Reci mi, dragi prijatelju, objektivno: jesu li to slike? Ta to izgleda ko da su vještice krvavim metlama oderale stijenu, to su luđačke magle besmislene, a ne slike za papinsku crkvu. Taj idiot nema ni pojma o pravilima crkvenog slikarstva! Trebalo bi ga staviti pod istragu i navaliti na nj proces pred tribunalom Svete inkvizicije! Taj čovjek ne vjeruje ni u što pozitivno na svijetu.

DRUGI se proverao po skelama u tmini te se vraća slijezući ramenima: Ne znam! Čudna stvar! Probudim se oko ponoći i jasno čujem kako radi. Osjećam kako mu teče posao ispod ruke: sve klokoću i žubore boje u kotlovima. Onda sam ujutro skočio prijeko po mlijeko i ne znam što mu se dogodilo. Pobjesnio je. Bacao je skele dolje kao lud, te je čitava crkva plivala u jednom oblaku prašine kad sam se vratio. Bacio je sa skela na oltar jedno klecalo i kleo je kao kočijaš.

PRVI: Dugo ti ja govorim to, brate moj, da je lud. U lance bi ga trebalo sapeti, a ne ovako mititi ga zlatom i maziti. Svemu56

je kriv samo ovaj vatikanski snobizam. Kao da mu nema para danas u Rimu! Nitko nije nenadoknadiv, dragi moj prijatelju!DRUGI: Slabo bismo mi živjeli od tog papinskog zlata da meštar ne prodaje

svoju jednu njivu za drugom i da ne kida od svojih rođenih oranica brazdu po brazdu, e, sunca mi, ne znam kako bi bilo i meni i tebi! — Ali ovo je ipak smiješna stvar da ničeg nema! Tu mora da je negdje nešto započeto, jer je radio neprekidno od ponoći do malo prije.

PRVI: Kao stara krezuba vještica, tako sakriva te svoje čarolije! Boji se za svoje stvari kao rodilja za novorođenče. Bogami! Imade takvih pogleda koji uriču. I dijete će od njih umrijeti, a slika ugasnuti. Razgrnuo je jednu crnu zavjesu. Zavirkuje iza nje te je srdito trgne. Do đavola! Ništa! Nigdje ništa! Stari nas šarlatan vuče za nos.

DRUGI: Ruku bih svoju, eto, mirno dao u vatru da je radio! Čuo sam ga kako radi. Odbila su dva na katedrali.

PRVI: Možda je crtao kartone! Čucne i prekapa po nacrtima i svicima platna i kartona.

DRUGI: Nije crtao! Čuo sam ga kako udara nogom i kune. A kad crta, onda ne kune nikad. Linije samo teku i izviru iz njega kao voda. Urlao je i kleo, i to me je probudilo! A onda je pred jutro letvama gulio i lomio strop. Slušao sam žbuku i zid gdje se odire i truni. Eto! Tu još teku svježe boje! I ovdje je sve još vlažno! Prstom zamace u goleme vlažne plohe po skelama: Eto, i ovdje je sve još mokro! Sve je to još mokro!

PRVI, prevrnuvši sve gomile kartona i razbacujući šestila, kistove i ostali slikarski pribor od bijesa: Nema tu ništa! Sami sjedobra- di starkelje kao i posljednji put! To je ovaj ciklus njegovih proroka koji mu se nikako ne da! Pa da! To su još svježe boje! Ali je opet sve ogulio! Luđak! Ja ti velim da je to luđak!

57

DRUGI: Samo mu tako dođe od vremena na vrijeme! Jučer se za mnom nožem nabacio.

PRVI: A zašto?DRUGI: Zbog neznatne sitnice neke! Ne znam više kako je bilo. I potekla

mi je krv kao na pipu, te malo da se nisam raskrvario. I kad sam mu to poslije, kad ga je pustilo, pričao i pokazao mu ranu, nikako nije htio da vjeruje. Rekao mi je da sanjam!

PRVI: Životinja! Životinja! Bijesna životinja!DRUGI: E, sunca mi i boga, sad već stvar pomalo postaje opasna! Već je

prošlo godinu dana kako stoji na istome mjestu! Sve ga nešto sapinje i sapinje i ni s mjesta da bi se maknuo. Sve radi i ruši. Maže pa guli. Maže pa guli. Razdire i kune, i lomi, i reži kao zvijer. Zapazi na jednoj gredi skela nabačen neki crtež te se sroza pred njim: A-a! Brate! Jesi li to vidio? Prvi se sagne i gleda. Duga stanka.

DRUGI, radosno se smiješeći, te ga sve jabučica guši u grlu od uzbuđenja: Što sada kažeš? Je li to čudo ili nije!? Što? Da li se meštar razumije u stvar?

PRVI, poraženo: I to, to, takvo objavljenje, to je taj tip nabacio samo tako na gredu. S nekoliko crta! Što se njega tiče da li će to netko primijetiti na toj dasci ili ne?

DRUGI, pobožno: Koliko silnije će onda stvari izaći iz njega kad se sav istegne u jedan zamah! A ti ne vjeruješ u njegov talenat! Pogledaj! Je li to bedro? Što? Reci! No! Reci! Je li to žensko bedro? To je san, moj dragi! I to samo teče iz njega! Teče! Vjekovi protječu iz njegove ruke i elementi!

PRVI: Sam je Gospodin blagoslovio ruku te životinje! Jest! To je tijelo žensko. To je tijelo antičko, to se priznati mora! Prezirem ga, proklinjem ga, ali, gle, kad ovako zadre u mene, kad ovako zakipi u meni, onda ga mrzim. Ta nije moguće da bi on bio nešto više od nas ostalih! Da bi on mogao da

58

prebire po nama kao po strunama. Ne dam mu se, ne dam. Boga mu luđačkog, mrzim ga! Zašto da ulazi u mene? Reci! Zašto da me baca pred sobom na koljena? Zašto da me ponizi u svoj mojoj vlastitoj nemoći i ništavnosti?DRUGI: Ne znam! Ja mu se podajem dobrovoljno i zahvalan sam mu za ta

divna uzbuđenja!PRVI: Nije to čist posao, groba mi! Jesi li ga vidio kad u kamenu radi? Bio

sam s njime i prošlog ljeta u kamenolomu. Starci tesari čudom su se krstili kad je sjekao mramor. Sve samo pršti mramor pod njegovom rukom dlakavom, a on se sav izgubio u oblaku mramorne prašine, te kida kamen i lomi ga bjesomučno, sav u pjeni i gnjevu. A kip mu samo raste ispod dlijeta i pruža ruku za nama. Osjetio sam onda kako je sve to nečisto i kako to davi i gazi, i došlo mi je... Stanka.

DRUGI, napeto: Što? Što ti je došlo?PRVI: Da mu zabijem nož u leđa! Jer sve je to đavolska čarolija!DRUGI: Mrziš ga! Istina je! Ni jednu jedinu liniju našu nije još ostavio! Sve

kudi i razdire i prezire! Ali mi nismo kao on što je! Mi nismo isto! On ima pravo! Mi nemamo talenta! Mi ne znamo što hoćemo! Mi nismo slijepe životinje kao on. Bio sam s njime prošle jeseni u Umbriji u lovu. Imao je prepeličara, i taj bi iz svakoga grma istjerao jato jarebica. Takvu pasju njušku ima i on, a mi smo slijepi i ne,vidimo ništa! Mi nismo ista rasa!

PRVI: A zašto mi ne bismo bili ista rasa s njim?DRUGI: Jer nismo! Razmatra i osvjetljuje torze oguljenih i rastr-

ganihfresaka: Eto! To su giganti, bogovi, Prometeji! Ispružili su ruke i bacaju vatru glupim i neukim ljudima. Eto! To su giganti, a mi nismo giganti! Zar bi to ti mogao, zavući se tako u toranj te ne izlaziti na svjetlost cijelu božju godinu? Gdje bi to tko od nas mogao, od nas običnih smrtnika?

59

PRVI: Kao ranjeni bivol srlja okolo. Uvijek se bojim da će me nabosti! Krvave su mu oči, mrenaste i zalivene bijesom. Luđak je to, luđak zaista! Živi sam kao crni bivol i mrzi sve živo oko sebe kao bijesno pseto!

DRUGI: Ali sveti luđak! Jest! Jutros je opet krvavu muku čitave noći razbio u paklenoj lomljavi. A neku je noć razderao na sebi sve haljine i gol je ovdje urlao s bakljom! Mislio sam, zapalit će skele.

PRVI: Sve su to znaci nesumnjivog ludila, dragi moj! Luđak je , to, izvan svake sumnje! On prelazi granice svih životnih mogućnosti! A to je grijeh. I to se ne smije! Treba ostati u okvirima zapovijedi božjih!

DRUGI: Teška je stvar označiti međe životnih mogućnosti! Po tome bismo mi svi bili luđaci, jer Noa nije u svoju barku ukrcao (koliko je meni poznato) ni jedne životinje koja bi se bila bavila slikarstvom! Slikarstva u prirodi uopće nema! Slikanje već samo po sebi, dakle, znači prelaženje izvjesnih životnih mogućnosti u onome skromnom smislu u kome nam je to Gospodin propisao!

PRVI ga ne sluša. On je zabavljen svojima mislima te ih slijedi nesmetano: Jest! Sada mi je jasno! Sto on hoće? Reci mi, tako ti sviju zvijezda, što on hoće? Što on hoće?

DRUGI: Što se može htjeti na ovoj kugli?PRVI: To i jest baš ono da mi ne možemo ništa naročito htjeti na ovoj

kugli! To su nama nejasne i nepoznate sile u nama koje nas ganjaju! A zašto da se dademo ganjati od tih sila? A on ne samo da robuje tim nepoznatim silama nego je on čovjek, hulja, koji se poistovetio s tom silom. Zašto on zabada u mene svojim plohama i potezima? Što me svladava i bije? U čije ime on to čini? Što on hoće da postigne tim šarlatanstvom?

60

DRUGI: Možda to nama ne može biti jasno jer je iznad naše snage. Sve je to iznad snage našega mozga! Popeli smo se, a visine su nam mozak pomutile.

PRVI: Tako je! Pa bi zato trebalo da se ponovno spustimo. Trebalo bi da se smirimo, a ne da tjeramo uvijek naviše! Jer to ne vodi dobru! Bilo u čemu što je odredeno trebali bismo da se smirimo. U dobrim omjerima, a ne u luđačkim. Jer sve mi je jasnije da to nije dobro! To je grijeh! Sve su te bezglave rastrgane furije grijeh, i megalomanija, i ludilo, i sve to ne može dobro svršiti!

DRUGI: Grijeh! Bože moj, grijeh! Ali je taj grijeh svet! Jedina svetinja u paklu i jedini smisao u ludnici. I kad ovako mislim, vjerujem u te rastrgane bogove na zidu. A što mi i preostaje drugo nego da vjerujem. Da nestanem! To mi je posljednja misao! Stanka. Onda bolno zavapivsi nastavi: A ne mogu nestati! Drži me život! Ono isto me, eto, drži što je i te furije pognalo tu po zidu! I ja vjerujem u te bojadisane furije. I iznad toga ne mogu vise da se popnem. Ne mogu, ne mogu! Iznad tih vidovitih jasnoća ne mogu više. To su moje, njegove, tvojel i naše posljednje jasnoće da vjerujemo u viši smisao toga ludila.1 Jest! Strašno je zakrvavljenih očiju lizati svoju vlastitu bjesomučnu pjenu kao bijesno pseto! Urlati i ludovati, klati se i razdirati po pljesnivim i praznim skelama pljesnive, prazne i memljive Sikstine. Ali to je posljednji smisao života kao takvog, ako život uopće ima smisla! I ja vjerujem u taj posljednji smisao, i to je, vidiš, jedino što me još u životu drži.

PRVI: Ne znam! Nikako ne mogu da zaboravim onu noć u kamenolomu. Sama mi je od sebe došla pomisao: nije li meštar luda neka životinja? Kao bura i kao vjetar bjesomučno razbijao je kamen, a ja ležim u spilji umoran i pospan i slušam u polusnu gdje radnik neki čita naglas Bibliju. I baš čita o čovjeku koji živi u grobovima, i nitko ga ne može svezati

61

verigama, a muče ga dusi nečisti. I onda mi je došla pomisao: nije li i on duh nečisti? Ustanem i prošuljam se iz spilje, vani se spremalo na buru i u dolinama je grmjelo, a tamo pri svjetlosti slabe luči, u crnini, razbijao je meštar kamen, štektao i stenjao i ludovao. Znadeš ga kad stenje! Prekrije oči rukama i zamisli se. Duboko i teško provali onda iz njega: O, zašto ga nisam onda zaklao? Drugi se trgne i smete. Šutnja. Daleko vani nakon tihe stanke jutarnja zvona. Jest! Trebao sam ga smrviti! Osjećao sam kako je niži od mene! Kako je samo Sila i nema Razuma! Kako je slijep kao vjetar i mračan kao ljetna olujna noć!DRUGI: A ako je umniji od tebe i od mene?PRVI: Umniji! A zašto onda plače i kuka oijele božje noći? Zašto zavija

onda kao pobjesnjelo pseto? Ako je umniji, zašto se onda grize za svoj vlastiti rep već jedan čitav život? Ali nije umniji! Lud je! Proklet je! Nečist je! I treba ga zgaziti! Bijesan je! Samo što se njegovi bjesovi ne strovaljuju u krdo svinja, nego se obaraju u kamen i kao poplave boja razlijevaju se po zidovima. Eto! Gledaj! Nisu li ta mesnata klupka golih tijela, ti kolopleti puti i strasti, ti grozdovi čovječanstva, što tu vise na niti njegove kompozicije, zapravo jedno gigantsko slijepo, pobjesnjelo svinjsko krdo? Ne valja li se sve to u ponor i ne utapa li se sve to? Govori!

DRUGI promatra plaho i s počitanjem razlivene boje po stijenama dugo, onda određeno: Ne znam! Ništa ne znam! Osjećam samo glazbu i osjećam da me poput plime nosi i dolazi mi da plešem... U nekoj magičnoj hipnozi osvjetljuje obojadisane plohe i obilazi po skelama kao mjesečar i kao da poskakuje uz takt nečujne glazbe.

PRVI ga gleda sa čuđenjem: To i jeste baš ono da svira na ples. O, prokleto je to, plesati pod takvim teretom. Prokleto je to! Pa i koja korist od svega toga? Koja korist? Bolje je živjeti skromno i u pomirenju! Eto! Biti grbavi zvonar, pak zvoniti

62

lijepo ujutro, u podne i u predvečerje. Moliti se spokojno i očekivati smrt! Jer! Što to znači: rađati užase u grču uzbuđenja, pa rađala ta uzbuđenja i čitave sikstinske stijene. Je li to smisao našega života? Nositi crnu kletvu u mozgu i urlati na skelama?DRUGI: Po tome bi kamen na cesti bio i od grbavog zvonara sretniji. Jer,

konačno, on živi, a nije grbav i ne treba da u molitvi očekuje smrt. Pa i nije važna mjera pomirenja, nego Snaga. Snaga, dragi moj! Snaga! Ta Snaga postoji! Kako do đavola da ne postoji kad je osjećam u krvi i u živcima i u mozgu. Eto! Gibam se, i dolazi mi da letim. — To je zdravlje, to je cjelina, to je zanos ljepote, to je ljepota sama!

PRVI: Bolest ti je to, mili moj! Bolest! Više vrijede pomirenja u soku biljke, malena pomirenja u mozgu zvonara nego zvijezde u grču ludila i strave.

DRUGI: Zaboravljaš da su sve vrijednosti zatvoreni krugovi, te je grč od pomirenja nedjeljiv. A o promjeru se kruga radi! O promjeru! Što je promjef veći, i raspon je između smirenja i emfaze dublji i uzbuđenja sudbonosnija!

PRVI mahne uvjerljivo rukom: Pustimo to! Ne vrijede ti te mudrolije mnogo! Sve tiito ne vrijedi mnogo! Sve je to melem na rani! Ali najprije je rana, a onda je melem! A ta prokleta rana jest! I u meni i u tebi, u ovim skelama i u ovim trzajima, u bojama i u crkvi, i u svemu! Sve je to ranjavo! Sve je to ranjavo! I sve to boli. Više vrijedi Žena! Jedna jedina žena vrijedi mnogo, o, mnogo više od tih ludorija po stijenama. Kad ti omota kose oko tijela, pak te pije ko crvena propast. Osjećaš kako te nestaje u Ženi! Guta te Žena kao biblijska riba, i ti medu ženskim nogama osjećaš kako je. mudrije propasti u Ženi nego ovdje na skelama istrunuti i bjesnjeti. Jesi li gledao našu dragu rimsku gospodu kardinale kada se goste? Kad jedu plamenčev mozak, a sve zalijevaju madžarskim vinom? Ah, dragi moj, mnogo je mudrije po

63

stati kardinal, kockati se, opijati se, mamuzama zveckati, sve je to mnogo mudrije! I, sunca mi, ako se ne odmetnem u oklopnike! Šta se ja, do đavola, mučim time ima li smisla ili nema li smisla ludovati tu na skeli? Što se to mene tiče? Radije ću da jašem i kopljem mašem i da se kockam i ženu silujem nego da ovdje plačem čitave noći! Kakva korist od svega toga? Od tih boja i kipova i skela?Drugi šuti zgrčen i zamišljen. Scenom se prelijevaju modre boje. Daleko u Rimu bruje zvona jutarnja. Stanka.PRVI, nakon šutnje: Jest, jest, brate moj! Tako stoje stvari! Tako! Ne

vjeruješ ti meni! Zaslijepljen si! O, želio bih da ti objasnim onu noćnu scenu u kamenolomu! Da ti objasnim kako nije pravo smirivanje u čistim ljepotama, kako je sve to prokleto i grešno i ogavno. Čekaj da potražim Bibliju! Sunca mi! Vidjet ćeš! Na vlas se sve pokriva! Izvoli! Pokloni mi svoju pažnju za jedan trenutak. Traži uzrujano medu porazbaca- nim stvarima Bibliju, lista njom užurbano i konačno počinje da čita Marka, V, 1-5 i 13.

»I dodoše preko mora u okolinu Gadarensku. I kad iziđe iz lade, odmah ga srete čovjek s duhom nečistijem. Koji življaše u grobovima i nitko ga ne mogaše svezati ni verigama. Jer je mnogo puta bio metnut u puta i u verige, pa je iskidao verige i puta izlomio; i nitko ga ne mogaše ukrotiti. I jednako dan i noć bavljaše se u grobovima i u gorama vičući i bijući se kamenjem.«Sad već dalje i nije baš važno! Krist, Gospodin naš, onda satjera te đavole iz njega u svinje, to znadeš, legion đavola satjera u svinje i »navali krdo s brijega u more; a bijaše ih oko dvije hiljade; i potopiše se u moru«. Eto! Vidiš li? To je ono! Dvije hiljade đavola! I to se meni objasnilo gore u kamenolomu: dvije hiljade đavola bjesni po ovome stropu, dragi moj! Dvije hiljade đavola, sad ovdje nad nama, u ovaj hip...64

Dolje pod skelama zalupe se vrata i čuje se ključ u bravi gdje škripi, afamulusi trgnu se prestrašeni kao oprzeni munjom.PRVI, zaprepašteno: A što sad?DRUGI: Što bi? Skloni se amo za mnom! On se penje preko oltara. Pogase

uljenice, te skoknuvši uzveru se preko letava i prečaka i izgube se u tmini.

Škripa skela iz dubljine. Odulja stanka. Kroz otvoreni prozor čuju se ptice iz vrta, te se probiju dvije-tri laste i cvrkuću glasno i kruže nad skelama. Daleka zvona.Dolazi Michelangelo Buonarroti. Njegove su geste i kretnje samljevene i teške. Lice mu je obrašteno dugom, pustinjačkom kovrčavom bradom i poštrcano bojama, te se pričinja kao da nosi groznu, iznakazenu, demonsku krinku. U naručju ima bijele ruže te ih sipa po skelama. Sjedne umorno na slamnjaču i teško diše. Stanka. Onda dugo gleda između dvije grede razapetu, ali razdrtu paučju mrežu. Ustane i ide do paučine te je miluje rukom kao daje želi iscijeliti.MICHELANGELO BUONARROTI: Oh, oh, mudrace moj! Majstore moj kivni! A

zar su to bile zle sile koje su rastrgale ljepotu tvoje kompozicije? Oh, te zle sile! Te zle sile! Zar su one uništile djelo tvoje, majstore? Ali ništa to! Ništa to! Nadmu- drit će ih već mir tvoj uporni! Nadpudrit će ih već! Oho, i te kako! I te kako će ih nadmudriti! Onda, milujući razdrtu paučinu rukom, zove: Francesco!

Tišina duga.MICHELANGELO BUONARROTI, glasnije: Francesco! Francesco!GLAS DRUGOG FAMULUSA, ispod skele: Evo me, meštre! Tu sam!MICHELANGELO BUONARROTI: Francesco! Jesi li ti bio ovdje na skeli?DRUGI FAMULUS: Nisam, meštre! Sad sam čas prije skočio po mlijeko!

Spavao sam.65

MICHELANGELO BUONARROTI, sumnjičavo: A zar nitko nije bio ovdje?DRUGI FAMULUS: Nitko živ, meštre! Eto, ključevi su u mene cijelo vrijeme!MICHELANGELO BUONARROTI: A tko je onda raskinuo paučju mrežu,

Francesco? Cvrkuću laste.DRUGI FAMULUS: Valjda su bile laste! Čitav je strop pun lastavica, meštre!

Trebalo bi ih sve poskidati! Sve nesnosno prljaju! Ja vam to govorim već čitavo proljeće.

MICHELANGELO BUONARROTI: Laste su mnogo mudrije a da bi raskinule paučju mrežu, Francesco! I od tebe su mnogo mudrije, nevaljanče!

DRUGI FAMULUS: Duše mi, meštre, nisam ništa kriv! Pojma nemam o nekoj mreži! Oslijepio, da bog da, ako lažem!

MICHELANGELO BUONARROTI: No, dobro je! Dobro! Kad donese Mario boje, neka ih ostavi kod tebe! Ne budi me! Spavat ću! Nikoga ne puštaj gore! Jesi li me razumio, Francesco? Ja ću spavati! Nitko živ, Francesco! Umoran sam!

DRUGI FAMULUS: Nitko živ, meštre! Ne ću vas buditi kad donesu boje! Ali, meštre, nešto drugo bi trebalo da vam kažem...

MICHELANGELO BUONARROTI: Što je opet?DRUGI FAMULUS: Ja, sunca mi, meštre, nemam više nego nekoliko solda!

Dao sam posljednje jučer za ulje. A i mesar mi je rekao da više ne da! Jučer me je izgrdio da on nije nikakav mecena »papinskim mazalima«.

MICHELANGELO BUONARROTI: No! Dobro! Dobro! Prodaj nešto! Prodaj sve što hoćeš, samo me pusti sad! Pusti me, Francesco!

DRUGI FAMULUS: Neugodno mi je moljakati te filistre, meštre! Stidim se! Molim vas, trebalo bi likvidirati te sitnice...

66

MICHELANGELO BUONARROTI: Idite do đavola svi s tim svojim računima! Ne ću da čujem o tim glupostima ni riječi više, Francesco! Milujući paučinu i mirišući ruže, ide do razdrte i rasporene slamnjače i tamo klone. Lirska jutarnja tišina. Lastavice cvrkuću, daleka zvona plaču i negdje se čuju korovi djece, ali se pjesma jedva, jedva razabira. Michelangelo Buonarroti, u polusnu, umoran lezi, a mali se miševi stali da penju po gredama te se čuje kako tuckaju i škripe i trče medu priborom boja i kistova. Nekoliko ih se popelo i na slamnjaču te skaču preko Michelangela.

MICHELANGELO BUONARROTI, raznježeno: Oh, vi lopovi mali! Vi tati crni! Vidi ti njih, vidi! Vi biste hljeba svagdanjeg? Je li? Zaboravio sam ja, gad sebeljubivi, vas! Zaboravio! AT čekajte! Čekajte! Sad ću, sad ću! Neobično oprezno da ne smete miševe u njihovoj obijesnoj igranci, ispruži se za gredom na kojoj imade isjeckane slanine i kruha, te hrani miševe i razgovara se s njima i smije: Što je, igrači moji? Što je? Igrate li vi svoj ples jutarnji? Iš, brčino crna! Ne kradi! Ha-ha! Huljo mala! Ha-ha! Eto! Eto vam hrane, djeco moja draga, eto! Tako! Sad je dosta! Sad je dosta! Sad sam ja Vama, a sad ćete vi meni! Tako! Ajde, ajde, mali moji crni! Ajde! Ako lijepo utihnete za čas-dva te ja dobro usnem, to će biti znamen Gospodnji da ćemo lijepo Stvar doskora u redu dovršiti. A ako ne odete, onda je ne ćemo dovršiti! Ako, ne odete, ne ćemo Stvari dovršiti! Nikad! Ah, nikad je ne ćemo dovršiti! Nikad! Nikad! Jer ta je Stvar mračna i ogromna kao mlinski kamen! I nije se još rodio tko bi mogao da svojim vlastitim rukama podigne taj teret Gospodnji! Posljednje je riječi izgovarao muklo, bolećivo i nesuvislo, te se osjeća po govoru kako ga polagano svladava umor i kako prelazi granice Sna. Michelangelo je usnuo i čuje se kako diše. Miševi se trgaju i cvile, trčkaraju i ruše i obaraju u priboru kadikad koju kutijicu, batić ili kist; cvrkut lastavica i mir.

67

Nad tijelom Michelangela vijore se i prse vela i stjegovi snivanja i čuje se daleko pjevanje djece koje se na hip prelije poput talasa i gubi se negdje u beskraju nedohvatnih dimenzija. Ti napjevi postaju tužni, crkveni, mrtvački i bruje u beznadnome motivu umiranja.Iz duboke crnine nevidljive sile valjaju, nijemo i gluho, golemo vodenično kamenje na tijelo Michelangela u snu. To se kamenje valja nad Michelangela sablasno, te ga gnječi kao kamena mogila, a Michelangelo stenje pod kamenjem u snu: Melješ me, mrviš i daviš, Gospodine! O, od onoga dana kako sam provirio iz majčine utrobe biješ me i gaziš, a ja ništa ne mogu, samo stenjem pod tvojom težinom. Gospodine! Gospodine! Eto! Ležim u tome grobu prokletom, mislim na tebe i patim se, a ti šutiš. O, tako krvnički okrutno šutiš. Sve je postalo crno i čini se kao da Michelangelo leži u grobu, a nad njim je navaljana gomila vodeničnog kamenja. Tišina i šutnja, samo nad gomilom kamenja poigrava plamičak Miche- langelove čežnje za životom. Duga šutnja.MICHELANGELO BUONARROTI, očajno i žalobno: O, zašto šutiš, Gospode?

Zašto šutiš? Crna, okrutna i grozna šutnja.MICHELANGELO BUONARROTI: Gospode! Gospode! Zazivljepolomljeno i

izbijeno. Crna, okrutna i grozna šutnja.MICHELANGELO BUONARROTI, beznadno: O, Gospode! O, Gospode! Tihi

čovječji plač i šutnja. Smiluj se, o, Gospode! O, kako je to užasno! Strašno! Vječno! I nema tvog odgovora! Zašto ne odgovaraš? Zašto dopuštaš da se ovdje teretima zasut davim u patnji? Plačem ovdje u grobu svom, Gospode! Samo uvijek plačem! A ništa! Nikad ništa! Apsolutno Nikad

68

Ništa, Gospodine! Gospodine! O, Gospodine! Smiluj se! Glas pun kuknjave grozničave.GLAS KRVNIKA NEPOZNATOG grmi u basu, kao daleki tutanj munja: Sto se

tu može, čovječe? Reci mi sam! Sto se tu može? Zar ti nisi prebacio i posljednju crtu? Nisi li saznao Sve? Michelangelo Buonarroti! Zar nisi saznao Sve? I crninu i svjetlost, bol i radost ljudsku. Stvoren si čovjekom i ne možeš drugo nego živjeti i umrijeti kao čovjek!

MICHELANGELO BUONARROTI: Znadem, Gospode! Sve znadem! Ali htio bih da ništa ne znam! O, kako bih htio da ništa ne znam!

GLAS KRVNIKA NEPOZNATOG: Prije bio si jadno stvorenje. I sve te je žderalo. A sada si nad Svim i promatraš Sve u Miru michelangelovske Spoznaje. Ne osjećaš li Vječnost u svojim likovima? Pa kako bi da opet postaneš ograničena stvar?

GLAS MICHELANGELA pod vodeničnim kamenjem biva življi, a ^ maleni crljeni ognjić živo poskakuje nad kamenom gomilom: O, da, Gospode! Htio bih da opet postanem ograničena stvar! Gospode! Čuješ li me? Ja bih natrag k ograničenim stvarima! O, htio bih da opet ništa rie znam. Da se vratim dolje medu ljude, Gospode! Pa da opet zapjevam u koru ograničenih, sitnih, neznatnih, zemaljskih stvari. Kao što sam pjevao nekoć davno prije.

Čuje se Kor sitnih i neznatnih, ograničenih stvari gdje bruji u crnini. I vidi se kroz stijenu Sikstine gola maljusna bijelookre- čena ćelija samostana. Kandioce titra po bijelim stijenama, a stara baba opatica davi se sa Smrću; hriplje i kašlje i do njene su postelje poklekle dvije sestre opatice sa samrtnom svijećom i mole, a crv se čuje gdje rije u ormaru.DVIJE OPATICE: Smiluj se, Gospode, grešnici! Eto ide na sud Tvoj i drži

dušu svoju na dlanu. Vagni je, Gospodine, na tezulji svojoj strogo i okrutno! Kazni je, Gospodine, po

69

zasluzi, jer je živjela grešno. Izbičuj, Gospodine, grešnicu umiruću! Izbičuj!STARA BABA OPATICA znade da umire, moli se i kašlje: Velik si,

Gospodine, i čekaš me kao Ženik Nevjestu! Mudrost je Tvoja vječna i ja ti darujem sedamdesetogodišnje svoje djevičanstvo! Palim Ti svjetlost svoje čistoće u čast i slušam crva gdje mi se javlja. Pa ako je volja Tvoja, on se meni javlja kao glasnik Tvoj. A ako nije volja Tvoja, on se javlja drugima nad koje Ti šalješ Svoj crni oblak. Velik si, Gospodine, i mudrost je Tvoja vječna!

CRV U ORMARU toči hrastovinu i moli se: Ja sam crv, Gospodine, a Ti si Bog! U tmini živim već vječnost jednu, Gospodine! I rijem crninu i boli me pritisak grozni! O, kako sam ja malen, a kako je Tvoj ormar visok! I ogroman i preogroman je da ga porušim! Ali Ti bdiješ nada mnom i Ti si mi povjerio da rijem ormar, a Ti si mudar, Gospodine! Ja ne poimljem kakvu svrhu ima beznadna moja patnja u vječnoj tmini, ali Ti poimlješ!? Ja sam crv, a Ti si Bog!

Ta prikaza., koja je bila zamagljena, neodređena i nejasna kao što su priviđenja u snu, ugasne, a ruže — pobacanepo skelama što ih je Michelangelo pokidao — svjetlucajući blijedom svjetlošću, venu igasnu i puše se u modrim kolutima mirisa i pjevaju.RUŽE: Čuj, Gospodine, pjesmu ruža što venu! Venemo, Gospodine,

venemo i kadimo Tvojoj mudrosti skup miris! Eto! Pokidala nas je ruka Tvoja premudra i nikad nas ne ćeš više u svitanje politi rosom. Nikad više ne ćemo u crvenoj radosti jutra pjevati Tebi u slavu! Pokidala nas je Tvoja ruka, i mi venemo, Gospodine!

MIŠEVI se ganjaju preko skela i cvile: Igramo Tebi u čast, Gospodine, jer nas Ti hraniš i Ti nad nama bdiješ! Ti si naš štit i Ti si naša propast! Igramo Tebi u čast! Čuj, Gospodine, pjesmu miševa što Ti igraju u slavu!

70

PAUK prede iskidanu mrežu: Ja sam pauk, Gospodine, a Ti me bogatim plijenom hraniš. A, eto, ja Ti predem tkivo svečano i čekam sunce da planem u crvenim bojama. Pauk Tvoj, Gospodine, prede Tebi tkivo svečano! Glas svirala i struna zabrenčalih iz tmine i raspojasana pjesma žena i zveket i udaranje časa i vrčeva razbije tihu pjesmu ruža i miševa i pauka.

MICHELANGELO BUONARROTI potreseno i očajno vapi: To se ljudi vesele i smiju! To su žene! To kikoću mlade crvene žene! To život ključa po krčmama, a ja ovdje gnjijem po grobnicama i po mračnim crkvama, a starost dolazi, i ja ću umrijeti a da zapravo nikada nisam ni živio! Da se vratim! Gospode! Da se vratim!

GLAS KRVNIKA NEPOZNATOG, mirno i okrutno: A Saznanje, Michelangelo Buonarroti! Kako da zaboraviš svoje miche- langelovsko Saznanje?

MICHELANGELO BUONARROTI: O, kako bih da ga zaboravim! Zauvijek da ga zaboravim! Jer koja mi korist od toga mog bjesomučnog Saznanja? Teret je to grozan u tmini, to moje mračno Saznanje! Hoću da pijem, Gospode! Da se napijem! Da zaboravim! Da se vratim u krčmu! Da poživinčim u krčmi, da postanem slijep i strastven, da poživim!

GLAS KRVNIKA NEPOZNATOG: A ako se sjetiš Svega? Ako se sjetiš da se više ne može zaboraviti kad se spoznalo?

MICHELANGELO BUONARROTI: Ne ću se sjetiti ničega! Ropski ponizno: O, molim, ničega se više ne ću sjetiti! Postat ću mudar kao stara opatica koja je sedamdeset godina čuvala svoje djevičanstvo za ženika koji je onda ubija prvim svojim cjelovom na bračnoj postelji. Slušat ću crva, smrtonosnog vjesnika, uvijek sa pjesmom u duši. Postat ću crv što rije ormare mada mu to prelazi snagu! Uvući ću se u kućicu i pjevati u školjci! Venut ću kao ruža! Lelujat ću se kao paučina i igrati kao miš i cvrkutati kao lasta. Bit ću mudar! I krv će

71

mi zakolati žilama, i bit ću topao i smijat ću se. O, opit ću se i pasti u grabu u nesvijesti i biti sretan. Bit ću sretan, Gospodine! Bit ću sretan! Samo me pusti natrag, dolje, dolje, medu ljude! U krčme, na ulice, u ona smrdljiva klupka ljudska, da udahnem vonj njine kože i smrad volujske im obuće, da čujem zveku oružja, da se napijem, pokoljem, zaplešem, da zaboravim! Oh! Da budem opet ljudski jednostavno, glupo, ograničeno sretan!GLAS KRVNIKA NEPOZNATOG, pun prezira: Michelangelo Buo- narroti! Sjeti

se da si sam želio da podeš! I plakao si za ljudskom srećom kao dijete za igračkom! Pa sad onda idi! Idi!

Divlji životni nagoni potresu Michelangelom te on jednim porivom sruši sa sebe gomilu kamenja koja gaje davila, i osovi se pun poleta i jurne spram rasvijetljenih vrata kreme što se svijetli iza razdrtih stijena Sikstine. Iz krčme se ori bijesan kaos ženskih i muških glasova, udaranje i razbijanje stakla, cilik svirala i žica i tutanj plesa.MICHELANGELO BUONARROTI, pred krčmom, a oko vrata vuče golemi

mlinski kamen kakav vuku na užetu isposnici na starim crkvenim reljefima: Hosana Tebi, presveta Krčmo! Hosana! Pozdravljam te nakon duge Tmine! Kunem Ti se, presveta, da ću se utopiti u vinu i da ću podaviti svaku crnu misao! Hoću da zaplešem u Tebi do nesvijesti! Da se okupam u Tebi od pljesnivog smrada i od groba i od crnine, hoću da zbacim taj prokleti kamen sa sebe! O, Krčmo, hosana! I bijesno se zaleti u krčmu čiji se zidovi raskinu te se vidi obična krčmarska prostorija, kako je prikazuju renesansni majstori! Ta malena rupa nabijena je oklopnicima, kočijašima, redovnicima i ženama, te se žute luči i tramovi, masni od čađe i dima, i proliveno vino i svirka luđačka, sve se to ispremiješalo u pijani kaos, maglom obavijen, jasan i bliz i plastičan, pa opet nestvaran i kao nedohvatan.

72

GLAS: To je moja žena!DRUGI GLAS: Pa što me briga ako je tvoja! Evo ti žene!

Prasak iz kubura. Krv. Vrisak i pokliči: Mrtvac! Mrtvac! PIJANI GLASOVI: Bacite ga napolje! Što će nam mrtvac? Bacaju mrtvaca kroz prozor. Hej, pijmo! U zdravlje svetoga Belze- buba!

Tako je! Zdravo! Živi se samo jednom! Živio! Bjesomučno kucanje čašama. GLASOVI KARTAŠ A: Ti varaš, Krista mi! Bilo je pet! Nije nego tri!

Lažeš, lopove! Ukrao si mi već deset cekina!Nisam! Nego ti meni! Kockari se biju i kolju noževima. Krvteče. Vino se loče.

Bijela cura sjedi fratru na koljenima, vrišti i pjeva, razbijaju se pehari, prašte kubure, i sve to se zbiva ujedan hip. I mačuje se i karta se i pije, smije se i ubija, sve ujedan hip. Michelangelo Buonarroti stoji na rubu meteža kraj stola gdje piju Barabe neki crni sa crvenim pijanim ženama, i promatra to kolo.

Kad su ga crni Barabe ugledali s mlinskim kamenom oko vrata, stadoše se grohotom kesiti. CRNI BARABA: A što ti tamo pređeš kao krvavi crni mačak? Pakakvu su ti to ogrlicu dali? DRUGI CRNI BARABA: Da ti nisi prijatelj malenih, čuješ, ti! Tu kod nas u Rimu hodaju takve ptice za nagradu s tim kolutima oko vrata. Da ti nisi iz pakla zabludio ovamo u Rim? Što te briga! Svejedno je! Pij! Sjedni do nas! Povuče ga medu ostale crne Barabe i crvene žene. TREĆI CRNI BARABA: Pa kamo si se ti to zaputio, moj starkeljo? Što ne skidaš tu ludoriju? Svi mi imamo po nešto što vučemo po svijetu! Svatko od nas vuče svoje truplo i po koji smrtni grijeh, ali te se stvari mogu ljudski isprati rakijom. Nema73

mrlje na svijetu što je ne bi rakija isprala! Pij! U zdravlje! Kucaju se s Michelangelom i piju svi. Ali tu se sve skida! Do đavola! Skinu mu kamen s vrata.MICHELANGELO BUONARROTI sjeo je medu kočijaše i lopove nepoznate i

pije ludo. Hoće da se napije mnoštva, vina, glazbe i žentl, da se u svemu omami. On je jednom rukom uhvatio ženu za grudi, a drugom iskapljuje pehar za peharom: E, pa eto! Zaputio sam se u Grad! Nisam već dugo bio u Rimu, pak sam ga se zaželio.

DRUGI BARABA: E, zlo je u Gradu danas! Ali je i dobro! Znojimo se mi, bogami, krvavo! Pa i pokoljemo se malo, a onda se i pomirimo! Zganica nas, eto, peče u žilama i ženu ljubimo! Zivi se! Povalio je kraj sebe ženu i grize je luđački, a ona cvili.

ŽENA: Vraže! Vraže!PRVI BARABA: Stradava se, istina, danas u Gradu! Ali što je to

stradavanje? Sve je to ništa! Čovjek za tri cekina ubije svog bližnjeg, ispovijedi se lijepo i pričesti, a onda ima i toplu večeru i ženu! Kod nas u Bologni cijena je ljudskom životu mnogo niža. Tamo se može kupiti putnica za pakao već za dva zlatnika!

TREĆI BARABA: Tako je! Sve je to ništa! Pijmo! To je sve! Kucaju se, grle i ljube.

PRVI BARABA promatra sumnjičavo Michelangela: Čuješ, brate moj, izgledaš mi kao da si bolestan! Boli te taj tvoj kameni teret, je li? Ah! Malenkost. Mani ti to! Skinut ćeš to već kad legneš pod ledinu! Zar misliš da mene ne boli? Sto? Evo! Gledaj! Sve su to rane! Pa što zato? Raskinuo je svoju rubaču pa pokazuje Michelangelu Buonarrotiju svoje raskrvarene i izbodenegrudi: Evo ih! Vidiš li ih? Sve je to krv i bol. AT ništa to! Sad je dobro! Odmori se, brate, odmori i gucni!

DRUGI BARABA pokazuje Michelangelu svoje probijene dlanove: A što je ovo? Je li? Zar to ne boli? Što? Malo više nego taj tvoj

74

kamen! Nesrećo! Ne valja ti posao! Previše misliš! Razbijaš sebi glavu glupostima, a već ti je i snaga muška klonula od razmišljanja, po svoj prilici! A to nikako ne valja! Udari nogom o pod da se dignu oblaci prašine: Treba pustiti u sve to korijenje! Treba izrasti! A ne ovako lijetati kao truli list! Pij! Sunce ti tvoje! Pij!MICHELANGELO BUONARROTI, snuždeno: Pa pijem! Zdravo, prijatelju!

Meni je neobično drago da sam s vama noćas!TREĆI BARABA: Ne ide to tebi od ruke! Kao da ti se ne će! A zašto si došao

onda ovamo ako ti se ne će! Idi do sto đavola! Nosi se van! Evo i žene naše naslućuju da s tobom nešto nije u redu!

MICHELANGELO BUONARROTI: Hoće mi se! Kako mi se ne bi htjelo! O, i kako mi se hoće! Pijmo!

ŽENA CRVENA udari Michelangela pod rebra: A što sjediš ovdje ko mrtvac? Zar nemaš krvi? Mi smo za ljubav stvorene, a ne za takve voštane klipane! Michelangelo Buonarrotije gleda bez riječi. No! Što šutiš? Što me promatraš tako zeleno? Ti si glupan! Ljudi! To je glupan! To je neki mrtvi glupan!

PRVI BARABA: To je stranac! Nije on naš čovjek! Sve samo šuti i misli! Pusti ga! Neka naprti opet na se tu svoju kamenu ogrlicu. Pa nek ide!

TREĆI BARABA: Ne voli on nas! On nas sumnjičavo gleda! Da nije uhoda? Čuješ, pazi! Tu na jabuci vani poslije podne smo trojicu objesili! Još se njišu! Pazi se!

ŽENA CRVENA: Pa gdje se živi tako glupo kao što ti živiš? Pjevati ne znaš, kartati se ne znaš, žene ne diraš, piti ne ćeš, a sve samo zvjeraš pogledom lijevo i desno kao prava uhoda! Odakle si došao?

MICHELANGELO BUONARROTI: Ondje odakle ja dolazim nema žena! Ni krčme! Ni vina! Tamo ničega nema! Tamo je crnina!

ŽENA: Doista! Ti si crn i žalostan kao da si u koroti! Zar ti je umro netko?75

MICHELANGELO BUONARROTI grčevito se muci. Umiješao se medu ove barabe i crvene žene, napio se i besmisao mu se svega toga objasnio. Ali on ne će damu se objasni taj suviše ljudski besmisao te prkosno nazdravlja i smije se. Grli se i kuca sa svima. Pijano: Haj! Nisam ja žalostan! Ja sam veseo! Ja se smijem! Hej! Krčmaru! Zganice amo, vina, glazbe! Sve amo! Pijmo!

DRUGI BARABA, ljubeći se s njime: Sve mi se čini da lažeš i da si uhoda!MICHELANGELO BUONARROTI, uvjerljivo i toplo: Nisam ja uhoda, niti

lažem! O, da znate kako vas ljubim! I kako čeznem za vama! Volim ja vas, braćo, krvavo vas volim! I vaše riječi volim i vaše muke i vaše gluposti, sve ja to silno volim! Eto, ja pijem s vama! Ja hoću da igram s vama! Pijmo, braćo! Plešimo! Luduj mo! Pljesnuo je rukama i dao znak sviračima i poveo ples bijesan i pijan, te je zaplesala za njim čitava krčma u barbarskom zamahu.

Michelangelo Buonarroti u omamljenoj gorčini sa mlinskim kamenom oko vrata vodi kolo i pjeva, a glazba ječi i ljudi razbijaju stolove i sude, pucaju iz kubura i klikću.MICHELANGELO BUONARROTI pjeva:

O, užasno riče u meni svesilni nagon života i porivi me mračni u prokletu propast nose. O, što to vrije u meni? Ludilo crno me mota, sablasno, krvavo plešem na bridu mrtvačke kose. Ples postaje rastrgan, bjesomučan, divlji. Michelangelo Buonarroti igra sve lude, pjeni se od plesa i urla, a vani je počeo vihor da huji. Padaju od vremena na vrijeme zaprepašteni glasovi: Krivo vodi! Krivo! Ali te pokliče nadviče silan glas Michelan- gela.MICHELANGELO BUONARROTI:O, krvnice babe i crva, o, usude trave i puža, o, gadna praznino, vjetre, titrava paučja nit, ja sam luđački pijan, ja sam užasa sit,76

ja vječno, vječno mirišem miris mrtvačkih ruža. O, krvnice babe i crva, o, usude trave i puža, Ti bdiješ nad ovom krčmom i mudrost Tvoja je štit za sram tih crvenih žena, za sitnu paučju nit.Vani vihor bijesno udara o okna i padaju razbijena stakla. Glasovi sve zabrinutiji i u strahu: Krivo vodi! Krivo vodi! Stojte, ljudi! Stojte!Ali Michelangelo Buonarroti nadvikuje i glazbu i ljude i vjetar: Samo mene

razdiru kletve ko crni kudravi psi, samo su meni otrov moji krvavi sni. Zaludu se mačujem smrću, i svrdlam u mozgu rupe, za mene nema mira, ni posljednje gorke kupe. O, krvnice babe i crva, o, usude trave i puža, ja opet mirišem miris mrtvačkih ruža i ričem u prokletoj krčmi ko ranjeni div, o, proklet, ni mrtav, ni živ! Vjetar, okna, vrisak, glazba i grmljavina kroz koju se uz udare truba čuje glas Krvnika Nepoznatog gdje se ori ledeno.

GLAS KRVNIKA NEPOZNATOG:O, čovječe! Nitko nije tvojim bolima kriv! Ti si čežnjama svojim krvnik i sudija strog, Ti rođenoj svojoj sreći zao si bog!MICHELANGELO BUONARROTI, kad čuje glas Krvnika, pobjesni i počne da

urla izvan sebe, prevaljuje stolove, baca stolice i razbija boce i čaše o tramove u treskotu pijanom i riče: Laž! Ja nisam kriv! Ja nisam kriv! Ja hoću da živim! Hoću da skinem sa sebe svoj kamen! Hoću da se operem od groba! Ti si me rodio, ti me ubijaš, ti me mučiš, huljo! Napadaj bjesomučni divlja.

MICHELANGELO BUONARROTI je pograbio svoj mlinski kamen i maše njime po krčmi i viče sve lude: To je sve obmana! To je

77

laž! To je vino! To se pričinja da mi plešemo! Eto, kamen je tu, kamen je tu! Ljudi! Nitko od vas živih ne vuče sa sobom takav teret kao ja! Skini mi teret! Skini mi teret! Skini mi teret! Dosta je, svega je dosta! Skini ga! Ja ne ću više da se mučim kao životinja! Ja ništa nisam skrivio!LJUDI su se uskomešali i viču: Krivo je plesao! Luđak! Luđak! Uhvatite

luđaka! Bacite ga napolje! Nabijte mu kamen na glavu! Neka ga nosi!MICHELANGELO BUONARROTI viče: Ljudi! Ljudi! Čujte me! Ja sam u pravu!

Vi ne možete shvatiti o čemu se radi! Dozvolite mi, molim vas, da vam objasnim!

LJUDI, jednoglasno: Bacite ga napolje! Objesite ga! To je luđak! To je uhoda! To je glupan! Van! Van! Ipobiju se u tučnjavi barbarskoj i porazbijaju cijelu krčmu.

MICHELANGELO BUONARROTI podiže kamen kao da će ga baciti i viče: Ljudi! Ljudi!

LJUDI viču: Nabijte mu kamen na glavu! Zar će on nas da bije svojim teretom! Inabiju mu kamen oko vrata i izbace Miche- langela napolje u metežu, u gužvi i borbi. Stijene se krčme opet sklope, te se na žutim oknima vide sjene ljudske gdje igraju, i čuju se svirale i žice gdje zveče kao da se ništa nije dogodilo.

MICHELANGELO BUONARROTI pred krčmom u tmini stoji, s kamenom mlinskim oko vrata, i izbijen i ranjen na mnogo rana krvari i govori tužno: Eto! Ganjaju me kao utvaru! I ja njih ganjam kao utvare! Besmisao su užasan, a ja sam povjerovao u njih i u intimnu toplinu njinog života! Povjerovao sam da se može teret skinuti! A ne može se! Lagao sam sam sebi i htio sam da se u krčmi utopim i zaboravim! I krčma me je izbacila! A sada kamo da pođem? U drugu krčmu? U treću krčmu? U sam niz krčama što sve tako luduju i opijaju se i kolju. O, kamo da idem? Kamo? Bolje je da se vratim natrag u grob, u tišinu pod kamenje. I pode da se vrati, kad pred njim iskrsne čista Žena. Beatrice Laura.

78

Žena padne pred Michelangelom nice i pokloni mu se. Sa strahopočitanjem mu obujmi koljena i cjeliva mu noge kao robinja u ekstatičnom kultu.ŽENA BEATRICE LAURA, svečano, patetično: O, čovječe, ne idi natrag u

grob! Ne idi! Ti si za me središte svega! I toplo je i mirno i sveto bdjeti pod Tvojim okriljem! Osjećam Te i zrela je ljubav moja! Cjeliva mu noge i klikće: Vjerujem u Tebe, Vječni Michelangelo Buonarroti! Vjerujem u Tebe, Vječni, vjerujem u legendu naše ljubavi!

Zalizne veliki plamen i proguta krčmu i Zena Beatrice Laura skine kamen mlinski sa Michelangela i sklope se razdrti zidovi Sikstine, te Michelangelo i Zena stoje na skelama, i jutro je modrikasto svibanjsko, 'samo rasute ruže svjetlucaju kao ognji močvarni.MICHELANGELO BUONARROTI u hipnozi gleda Ženu, a oči mu gore

bolesno i sukljaju: Beatrice Lauro, Ti vjeruješ u mene!VITTORIA COLONNA, kao jeka: Vjerujem, vjerujem!MICHELANGELO BUONARROTI: Hoću da Ti se ispovijedim! Čuj me,

Beatrice! Ja sam idol lažni! I ne vjeruj, ne vjeruj mojim inspiracijama! Jer tko sam ja? Ženo! Znadeš li Ti tko sam ja?

vrrrORIA COLONNA: Ja ne znam tko si, ali osjećam kakav si! Pa ako se vratiš u grob, što ću onda sama bez Tebe? Kako sam Te dugo čekala! O, čovječe! Pusti da se odmorim u Tvom okrilju!

MICHELANGELO BUONARROTI: Ja sam slabiji od Tebe, kako da Te branim? Ja sam luđak bolesni! Ja sam gnjila hulja! Ja sam nitkov prokleti! Ja sam krčma pijana, i pakao, i ludnica, i sve što je živo dublje je pustilo korijenje u životu nego ja. Jače stoji u životu nego ja! Eto, i trula ova skela ovdje jače stoji od mene u životu. Gurne trulu skelu nogom i polomi je, i ona se stroposta u dubljinu.

79

VITTORIA COLONNA, vjernički, i fanatizam gori u njoj: Ti si bolestan luđak i hulja si i nitkov, i pakao i ludnica! Ti si pijanac i provalnik, i gad i zvijer, a ja Te ipak ljubim! Ja ipak vjerujem u Tebe! Vjerujem u Tebe!

MICHELANGELO BUONARROTI: Ti sanjaš, Beatrice! Ti samo sanjaš, Lauro! Ja sam otrovan i svi su moji snovi ognji močvarni! O, gledaj, sve je jedna močvara, i čitav taj Rim u kome živim, i Vatikan u kome stradavam, i ova Sikstina u kojoj se mučim, i najbolje je da se utopim! Gledaj! Zovu me svjetlosti, zovu me boje, zove me moje ludilo, sve je groznica i padavica, i ružan san, i utapljanje... Gledaju ognje močvarne što izgaraju i palucaju po skeli u polutmini.

VITTORIA COLONNA: Ti si Ljepota moja! Kroz Tebe postala sam Beatricom i Laurom, i Monnom Lisom, po Tebi sam Vitto- ria Colonna! Obujmila mu je koljena i cjeliva mu noge.

MICHELANGELO BUONARROTI vapi: Spasi se! Ženo! Molim Te! Spasi se! Ja, eto, bježim u životu iz jedne krčme u drugu, opijam se i koljem, o, ja bježim iz jednog zla u drugo zlo i zle rane svoje ispirem bojama i sonetima, i ja jesam fosforna spirala, ali ja zapravo ništa ne znam i ništa ne mogu! Ja sam umoran od obijanja po tima vječnim krčmama i ja sam pakao i ludnica, i gad i hulja, i ja Te molim, Beatrice, spasi se!

VITTORIA COLONNA: Ja vjerujem u Zlo Tvojih boja i Ljepotu Tvojih soneta! Ja Te ljubim!

MICHELANGELO BUONARROTI: Ja Ti ne mogu ništa dati, Ženo! Ništa! Mogu Te samo oteti! A što Ti meni možeš dati? Ništa! Podati mi se možeš! I izdati me! To je sve! O, spasi se! Spasi!

VITTORIA COLONNA: O, ne! Ne ću da se spasim! Hoću da me otmeš! Hoću da Ti se dam! Hoću da Te darujem! Čovječe! Čovječe! Ja sam Ti skinula teret, ja ću Ti isprati rane, ja ću

80

Te cjelovima iscijeliti! I bit ćeš silan, bit ćeš zdrav i vječan, o, divni!Michelangelo Buonarroti u šutnji promatra tu Ženu pred svojim nogama.Raskidanefurije crnih fresaka na zidovima počnu da bjesomučno igraju i pjevaju i da se razlijevaju kao mutni polipi nad ovim sitnim kreaturama na skeli pod sobom:Slava Ti, Vječno Crno! Zdravo, o Najveće Ništa! Mi smo sramotno pali pod udarom Tvoje šake i sada pjevamo pjesmu kostura, cjelova, rake, slava Ti, Vječno Crno! Zdravo, o, Najveće Ništa!Legije žena su pile plamene cjelove naše, Legije laži su pile bolesno tijelo naše, Legije bolova mračnih pile su misli naše.A Mi smo iz bolesnih laži, bolova, užasa, žena pjevali radosne pjesme, boje, stihove, glazbu, Mi smo pjevali himne Tebi, o, Najveće Ništa!Ta pjesma ludih napona obara se na Michelangela i on se odbije od krila Žene i srdito se ceri. MICHELANGELO BUONARROTI: Laž si, Ženo, slinava i oganj močvarni! O, grozna si obmana na mome putu u grob! Zašto da Te pretvaram u boje i sonete kada Te zapravo mrzim! Kad mrzim Tebe i onoga koji mi Te je iskinuo iz mog mesa. Vrati mi moje rebro! Gade! Kako smiješ da me ždereš? Kako smiješ da mi lažeš! Pusti me da idem! Otkine se odfantoma te Žene i hoće da pode, ali mu se ona baci na put pred noge i očajno viče: Čovječe! Ostani! Bojim se!MICHELANGELO BUONARROTI hoće daje pregazi, ali se ona pri- pila uza nj:

Pusti me!ŽENA viče: Bojim se! Bojim se!81

MICHELANGELO BUONARROTI se istrgne te skoči natrag. Zatim surovo i silovito nasrne na nju: Ah, što? Sto me se tiče? Dolje! Sve dolje! Hoću da ostanem sam! Pograbi je i baci u dubljinu, a ona vrišti. Zatim se on orlujski trgne i osovi i sluša. Hip tišine. Stanka.

MICHELANGELO BUONARROTI, duboko: Sam sam! Osjećam svoju vlastitu samoću! Postojim! Što je, Crnino, što šutiš? Što šutiš, Užase? Spremaš mi novu zamku? Ali uzalud ti tvoje čarolije! Ja ne ću više da se penjem niti da padam! Hoću da nestanem! Hoću da nestanem! Ne ću više da trčim za duga- ma Gospodnjim jer su laži! I pjesme pauka i miševa i ruža, i krčma, ona krvava krčma, i žene, o, i žene, sve je to obmana! Pa dobro! Crno! Nek bude, Crno! Jurne da se sunovrati, ali se u taj tren razderu i raskinu stijene Sikstine i sine svjetlost eterna, te se kroz scenu zavitlaju crvene užarene lopte s dugo- bojnim prstenjem i zalepršaju bijele zvjezdane magle, a glasovi eterni zapjevaju napjev vječne potvrde:

Svjetlonošo božji, o, čedo Saznanja, presmioni Orle, suni u dugobojni let. Vječni požar bukti kao crljen cvijet, a duša Ti je plamen prapočetan i svet! Svjetlonošo božji, o, čedo Saznanja, pij vino svetih boja i kidaj tkivo sanja. Igraj lud i pijan ko užareni trak, nad Bogosjaj i nad Bogomrak!Velika se nebeska duga nadvila nad svime kao obruč, i užarena se kozmička os probila kao stup plameni preko scene, te se Michelangelo Buonarroti u silnom talasu Svjetlosti, što je za- bljesnuo i ugasnuo u tren, ukočio na rubu skela, a kose mu se vijore na zvjezdanoj oluji.MICHELANGELO BUONARROTI na trenje zaronio u tu kozmičku kupelj, te

prkosno osovljen klikće u emfatičnome monologu punom zanosa i snage:

82

Svjetlost! Svjetlost! Svjetlost!Kamo ću da se sunovratim i survam kad stojim od iskona?Osjećam vječnost podnevnu i zrelu i ne mogu da sesurvam,jer i na dnu svih crnina stajao bih, kao i ovdje što stojim,i osjećao bih vječnost!Ja jesam! Ja jesam! Ja jesam!Nema meda, nema tajne, nema crnine!Ja jesam! Ja jesam! Ja jesam!Svjetlost! Svjetlost!Osjećam trake svoga mozga gdje se kao plamene

igle zabadaju u meso svih matera zvijezda. Padne kiša zvijezda, a stijene se Sikstine opet sklope, te Michelangelo Buonarroti viče u polutmini na skelama:Zdravo, nebeske rodilje, što vičete za Bogom!Evo me! Ja sam Bog! Evo me! Ja sam Bog!Evo me! Ja sam Bog!Taj ekstatični stvaralački napon prodire silno iz tijela pjevača nadahnutog. Michelangelo Buonarroti se propeo sav u jedan jedini nerv po kome kao po struni udaraju svemirski nagoni vječni napjev stvaranja. I riječi mu provaljuju iz usta kao bujica proljetna, u olujnu plimu i bogorodni zvjezdotres. U grčevitu zanosu nadahnuća sunuoje Michelangelo Buonarroti do kotlova s bojama, te ih snagom svih svojih žila i mišičja i moždanih brazda miješa u svebojni kovitlaj, da ga onda snagom svog divljačkog i neukroćenog tijela porazlije po zidovima, pjeneći se bij esno i stekćući. Grčeći strastveno sve zglobove te bijući bijesno nogom o skele, Michelangelo Buonarroti kistovima i rukama, dlanom i nogom izbacuje iz sebe svoje preobilje, a iz srca mu se otkidaju primarni uzvici koji sami od sebe teku u stihove; Michelangelo Buonarroti se kida i trza, poskakuje i igra, urliče i pjeva, a boje teku u plemenite oblike i razlijevaju se po freskama:83

O, utrobo sveživotne zvijeri, što ljude gutaš i krvavi rađaš plod, sad je svanulo podne, sad je plameni god. S gorućim stijegom na kljunu jedri moj kraljevski brod. O, sveživotna zvijeri, ja sam ti šatro rog, ja plešem ko bog.Na skelama razlio se, kao crna mrlja, Nepoznati, te se cinički smješka.MICHELANGELO BUONARROTI pjeva i lijeva boje po stijeni: Ja sam buba

što pliva u sunčanoj plimi, ja sam požar što krvavo se dimi, ja sam plameni sok što krdo ga đavola srče, sunca uokrug mene ko ždrebad ržu i trče. O, bolova sam kralj i ljubavna sam laž i koprena sam sna, ja sam sve i sve sam ja!

NEPOZNATI se izazovno podrugljivo i glasno iskesi: Oh, oh, oh, ha-ha! Ha-ha!

MICHELANGELO BUONARROTI već od početka osjeća iza sebe crnu mrlju Nepoznatog, ali to prkosnije izbacuje i riga boje u potocima i mlazovima:

Crnina crnu pjesan poje. O, igrajte ludo, presvete boje!Ko plamena vojska pobijte beskraje crne, crnina nek utrne!NEPOZNATI: Sve je to prokleta ludorija! Čuj me! Čovječe! Stani!MICHELANGELO BUONARROTI uzrujano i hitno napinje se u radu i teče mu

riječ:84

Slava Vam, o, boje, Vi glazbena ste šutnja, Vi plamene ste pjesme kristalne i jasne. Nesklad i borba, nesuglasje i bol, sve u Vama tone, u Vama sve gasne. Vi plamene ste pjesme kristalne i jasne. O, boje! O, boje! Vi bijeloga ste pomirenja vela i svečana radost svepočetnog djela, dugobojna hostija svemirnoga tijela. O, boje! O, boje!NEPOZNATI se neprestano upleće u ovu rimovanu viku Michelan- gela

Buonarrotija i govori kao živi refren svakog stiha: Nema smisla! Nema smisla! Kad Michelangelo Buonarroti dovrši, on ga nadviće: Glupo je sve to! I nije te dostojno! Stani! Kako se ne stidiš? Samo bol postoji i laž! Bol i laž! Michelangelo Buonarroti! Popila je svjetlost razum tvoj, čovječe! Napio si se gluposti! Srozao si se pred bojom, kukavče! Pred uresom besmislenim! Ti jesi, i tvoji snovi jesu, i eto ovaj pauk prede ovdje. Sve to jest i sve to doista postoji, ali sve to nema smisla i nema opravdanja! Sve te to samo muči i prlja!

MICHELANGELO BUONARROTI baca boje:O, zadušna pjesmo grozno crnih mrlja! Na plamu boje što puše se i gnoje, slava Vam, o, boje!NEPOZNATI: Čovječe! Osvijesti se! Čuješ li? Sve to nema smisla! Sjeti se

samo svojih bolova! Koliko ih je zgusnuto u svakoj ovoj prokletoj šarenoj kaplji! O, koliko bolova, Michelangelo Buonarroti! Užasa! Grča! Kletve! Vjeruj mi, da ih vagneš, ne bi boje prevagnule, ne bi! Michelangelo Buonarroti ne haje, nego plamti dalje u zanosu i trza se kao u padavičavom grču. Čovječe! Zar se ne stidiš te svoje padavice? Koja korist od toga? O, nema to smisla, taj tvoj padavičavi grč! Mjesečaru! Kukavče!

85

MICHELANGELO BUONARROTI, zanesen u nadahnuću, viče i šara šarene mlazove hitro, a figure teku zidovima: Mrlje! Mrlje! Mrlje! Crno! Crno! Crno! Ja sam kaos šatro, tminu sam potrno.Slava Vam, o, boje! Slava Vam, o, boje! Vimena Vaša svijetlom moje pore doje. O, boje! Boje! Boje!NEPOZNATI se kesi: Slabiću! Ti si šatro tminu? I to čime? Cime? Tom

blijedom tekućinom?MICHELANGELO BUONARROTI kovitla oko sebe kolute zapaljenih boja i

dere se iz svega glasa pobjednički: O, utrobo sveživotne zvijeri, što gutaš ljude i krvavi rađaš plod, sad je svanulo podne, sad je plameni god. S gorućim stijegom na kljunu jedri moj kraljevski brod. O, sveživotna zvijeri, ja sam ti šatro rog, ja plešem ko bog.

NEPOZNATI: Stara je to pjesma, dragi moj Michelangelo Buo- narroti, i nema više pretjerano mnogo smisla! Meni je jasno da ti nisi bog, pa čak i to da nema nad nama nikakvih naročitih božanstava. To i jest baš ono da ti nisi bog i da boga uopće nema! Nego te začarala tvoja vlastita slika o tom bogu koju si sam sebi naslikao, i sada plešeš kao naočarka po njegovom napjevu i misliš da tebi netko drugi svira! Tebi svira tvoja vlastita fikcija, a ti plešeš! I nije te stid? Ugrizi ga! Ugrizi!

86

Michelangelo Buonarroti se na hip ukoči i nesvijesno zuri u Nepoznatog. Stanka. Tišina. Ali se odmah trgne i još bjesomuč- nije zaroni u slikanje.NEPOZNATI: Sto buljiš u mene? Zar sam ti otkrio nešto novo? Zar ti to nije

i prije bilo toliko mnogo puta jasno? Zašto se nisi sunovratio? Tebe treba taj tvoj Gospodin Bog još više nego ti njega! On bez tebe ne bi mogao da postoji! Čuješ li? On tebe treba, a ne ti njega!

MICHELANGELO BUONARROTI u manijakalnom zanosu se napinje i muči i izbacuje iz sebe odraz svojih priviđenja koja su mu još uvijek jasna, i ne da da mu riječi Nepoznatog zaprljaju i zamute svojom sumnjom njegovu inspiraciju. Viče osorno: Boje i likovi su svetinja i jedini smisao našega trajanja na zemlji! A ti si bolest i grijeh! Hoću da vjerujem u boje i u forme!

NEPOZNATI: Zašto se nisi sunovratio? Sve bi bio razbio! I bolove i priviđenja i boje. I već ti je bilo jasno da sve to nema naročitog smisla! Onda te je novim dugobojnim lažima zaslijepio i ti si pao pred njima.

MICHELANGELO BUONARROTI: Šuti! Šuti!NEPOZNATI: Eto! Ti mene ne ćeš da čuješ! To je ono! Ti mene ne ćeš da

čuješ! A glupo je sve to! Ti si hulja jer ne ćeš da me čuješ!MICHELANGELO BUONARROTI: Pusti me!NEPOZNATI: Nije mi ni na kraj pameti da te pustim! Baš sam i došao zato

da ti govorim! Ta tvoja fiksna ideja upregnula te je kao mulu i bije te kao magare! A ti joj reveš u čast! Bljuješ joj boje u čast! Kako ti nije jasno da je to glupo?

MICHELANGELO BUONARROTI: Pusti me! Ja trebam mir! Mir! Ja ne ću da mislim po tvom načinu mišljenja!

NEPOZNATI: Pa dobro! Pretpostavimo da je način tvog takozvanog mišljenja ispravan i da taj tvoj Gospodin, kao vrelo sviju spoznaja, doista i postoji! Ja te dakle uznemirujem svojim

87

načinom mišljenja, a objasni mi, molim te, pušta li on tebe u miru? Reci! A puštaš li ti druge ljude u miru? Što? Nisi li sablaznio već tolike? A zašto to činiš? Zašto mu služiš? Zašto obaraš tim svojim čarolijama tolike na koljena pred njim? Služiš mu kao rob! Gdje ti je šija? Gdje ti je karakter?MICHELANGELO BUONARROTI: A tebi? Gdje je tvoj karakter? I ti postojiš!NEPOZNATI: Jest! Ali služim sebi! I mirujem u sebi! Samo me onda dira

takva čeljad glupava kao ti što si! Ja bih bio suvišan kada ne bi bilo vas! Vas magaradi glupave što revete u čast besmisla. Gdje mi je šija? Dabome! Meni! A jesam li ja ikada ispjevao koji stih ili prolio kap boje »njemu« u počast? Jesam li ja ikada zapjevao »njemu« u slavu? Ali osvijesti se! Baci te kistove! Prolij te kotlove! Polomi i uništi te laži! Pljuni na taj gad! Dodi, molim te, sa mnom i smij se! Samo ne budi »kao on«!

MICHELANGELO BUONARROTI: Nosi se do đavola! Što tu buncaš? Vidiš da radim! Ja nisam danguba kao ti, ja zarađujem svoj kruh svojim vlastitim rukama!

NEPOZNATI: O, da znadeš kako je to ludo biti »kao on«! Ili biti — »on sam«! To je najluđe od svega! I koliko vas ima koji ste u ovaj isti hip »kao on«! Dođi i vidjet ćeš! Nisi ti sam! Imade vas krdo jedno! Bezbrojno jedno ludo krdo koje se već vjekovima valja kroz prostore i rokće i smradi svojim putem što su ga (ne zna se tko, ni zašto, ni kada) prozvali »umjetničkim putem«! He-he! Nepoznati se kesi demonski, a stijene se sikstinske rastvaraju i vidi se lomača gdje bukti i sikću i ližu plamenovi, a na stupu u vatri stoji goli čovjek i prži se i viče. Dolje pod lomačom urla gomila i kesi se, ali je čovjek nadvikuje:

Vjerujem! Vjerujem! Otvorit će se nebo i ja ću ugledati svoje vlastito uvjerenje, svoj takozvani pogled na svijet gdje sjedi s desne strane Gospodnje! I jao vama na Dan gnjeva! Jao88

vama koji ne vjerujete i da ja vjerujem i da je moja vjera jedinospasavajuća! Vjerujem! Vjerujem!GOMILA se kesi i urla: Ne otvara se nebo! Ne otvara se!NEPOZNATI nadviče gomilu: Jesi li ga vidio? Već su mu kose planule i oči

mu se cijede kao gnjile šljive, a on vjeruje da će se otvoriti nebo! A nebo se ne će otvoriti! Ja tebi kažem! Ne će se otvoriti nikakvo nebo, i nikada se još nije otvorilo nikome! Zaludu! Nikada se ne će otvoriti! I zaludu ti meni tu pjevaš o bojama i o formama kao o jedinom smislu tvog takozvanog »umjetničkog pogleda na svijet«! Zaludu! Nisi ti sam! Kor vas pjeva u ovaj hip o svojim vlastitim pogledima na svijet, i u jedinospasavajućoj zbrci tih vaših pogleda nitko od vas zapravo ne gleda ništa i ne vidi ništa! Vi ste svi zaslijepljeni i sve je to žalosno. O čemu vi pjevate, o čemu slikate, što hoćete, što propovijedate, što vjerujete? Znadete li vi zašto pjevate i vjerujete? Zašto se ovaj utapa u noći na Indijskome moru? Reci! On vjeruje da će ugledati novo kopno! On vjeruje i utapa se!

Grmljavina potrese utrobom Sikstine i osjeća se talasanje mora uzburkanog i fijuk vjetra, a daleko negdje vidi se gdje tone goruća lada. Jedan se čovjek utapa i viče: Gospodine! Gospodine! Vjerujem da ću isplivati! O, svilorepe ptice pjevaju u zemlji novoj! I mirišu ruže! Vjerujem, Gospodine! Vjerujem! Vjerujem da postoji Novo Kopno i da se mogu iskrcati!NEPOZNATI: Eto, vidiš li ga? Tone! U ovaj hip se utapa! Gori mu lada, a on

pjeva o Novoj Zemlji! A ne će je ugledati! Ja tebi velim: nikad je ne će ugledati! Utopit će se ogavno, ludo će se utopiti, i ribe će ga proždrijeti! Zaludu! Sve je to zaludu! Zaludu vi pjevate »njemu«, zaludu vjerujete da vjerujete, zaludu imate vi svoje poglede i uvjerenja! Pusti sve to! Razbij sve to! Što urlaš u koru slijepih, padavičavih, opsjednutih luđaka? Zar te nije stid? Kovitlaš se u krugu kao vještica!

89

Molim te izađi iz toga kruga! Ludo! O tome se radi da progledaš i odbaciš kist!Stanka. Michelangelo Buonarrotije lijevom rukom prekrio oči i razmišlja. Nepoznati je stao uza nj i hoće da mu izbije kistove iz ruke, ali mu se on iskine očajno.MICHELANGELO BUONARROTI: Pusti me! Čuješ li? Hoću da radim!NEPOZNATI: Lud si! Začarao te! Eto! Krv ti je u licu, peče te žar, naježio si

se i oči su ti iskočile kao žabi pod točkom! Zar misliš da samo tebi bije srce od uzbuđenja? O, koliki su u ovaj čas napeli svu svoju snagu samo da »ga« dosegnu! Da onda iz »njegove« ruke prime posljednji udar! Udarit će te! Udariti! Zato radije udari ti »njega«!

Vidi se renesansni motiv starih slika: isposnik traži spoznaju u duplju čađavom i presvođenom, zgurio se starac žut i ispijen, sjedobrad, sav zatrpan knjigama, pergamenom, globusima i retortama, durbinima i kartama geografskim, te kopa po knjigama i lista i govori.STARAC: Vjerujem da ću Te naći u sklopu sviju stvari! Ti jesi, Gospodine, u

Tajni presvetoga Slova i zapisao si na naša čela plameni znamen vječnosti! Vjerujem da ću Te naći u sklopu sviju stvari!

A sova na hrpi knjiga kriješti i kosturi u pozadini pružaju svoje koštane pandže ZA starcem, a Nepoznati se smije isposniku kao davao na starim slikama.NEPOZNATI: Čuješ li? On će ga naći! A ne vidi da mu se već zavukao u

kosti i meso, i već mu gudi svoju pjesmu! Zaludu svrdlaš i bušiš ti sve te knjige riocem svojim, čovječe, ne ćeš ga naći! Nikad ga ne ćeš naći! Spali sve te svoje pergamene, razbij globuse, jer te obmanjuje ludo! Čuješ li, Michelangelo Buonarroti! Nisi sam! Igra se vama kao lutkama i muči vas i vuče vas svojim koncima i nevidljivim nitima! Zar ne osjećaš

90

te nevidljive konce gdje te vuku na igru? Cijela jedna mreža nevidljivih niti što ste ih prozvali »nuždom«! Užeta! Lanci! Ali presijeci ti njih! Pokidaj ih! Presijeci! Ne budi lud! Zašto da pjevaš u koru luđaka? Reci! Čuješ li ih gdje tule i nariču? A ne će im pomoći! Ništa im ne će pomoći! Čuje se kor fanatika iz velike daljine.KOR:Gospodine! Gospodine! Mi vjerujemo u Te, duše naše tužne božanstvo Tvoje slute. Ti plamen si i voda, glas i riječ i zvijezda, o, vječno silan, Gospodine, Ti Sve si! Gdje si? — O, gdje si? Michelangelo Buonarroti sluša i otire znoj sa čela i kao da se koleba. Sumnje ga muče.NEPOZNATI: Eto! Znojiš se pod njim kao pod teretom! Čovječe! Navaljao je

na te kamenje mlinsko i melje te, a ti mu pjevaš! Kamenje je navaljao na tebe i sili te na igru, a ti mu pjevaš u slavu. Stidi se!

MICHELANGELO BUONARROTI: Pusti me! Što me prljaš svojim oblicima! Pusti me da pjevam svoje motive! Što te se tiče što ja radim? To mi je zanimanje da slikam crkve!

NEPOZNATI: Tiče me se! Kako da me se ne tiče? Ti si zrcalo, a ne motiv! Ti si ploha, i on se zrcali u tebi! Majmun si, i držiš u ruci svoje vlastito ogledalo i, promatrajući se u njemu kao žena, misliš da misliš o posljednjim stvarima! Jesi li to ti? O, jadni! Ali mene to vrijeđa! To mene boli! Razumiješ li? To mi se gadi! I razbit ću te — tako mi sviju laži, razbit ću te!

MICHELANGELO BUONARROTI: Odlazi! Ja trebam tišinu! Onsved odbija Nepoznatog, radi usredsrijedeno i napeto.

NEPOZNATI: Naravno! Tihe su vode najbolje ogledalo! Ali ja ću duhnuti u tebe, ti močvaro! Prevario te je, močvaro! I mazi

91

se po tebi kao lelujava lirska sjenka! A ti si glup kao voda! Pjevaš mu kao ptica! I letiš kao oblak!MICHELANGELO BUONARROTI: Nosi se! Lažeš!NEPOZNATI: Vjeruješ u nadzemaljsku, višu potrebu svoje nadljudske biti!

Zašto se nisi razbio? Sunovratio? Uvjeren si, glupane, da kroz tebe probija os svemira!

MICHELANGELO BUONARROTI, beznadno: O, molim te! Idi! Dodi koji drugi put. Eto! U predvečerje imam vremena! Onda je lijepo razmišljati i govoriti! Dodi u predvečerje! Ja moram da svršim jutros ovaj posao, jer nemam novaca! To je problem moje egzistencije! Razumiješ li? Samo me sad pusti! Hoću da radim!

NEPOZNATI: Baš sada si poludio! Pa kako da odem? U predvečerje si sam po sebi mudar kad misliš o svemu. Ali sad si opasno lud! Kamo da odem?

MICHELANGELO BUONARROTI: Ne Ćeš li da ideš?NEPOZNATI: Ne ću! Zašto da te ždere glupa i nedostojna ideja da je to što

radiš plemenitija funkcija nego bilo kakvo micanje žlijezda u nama ili bilo koja druga trgovina u ovome majmunskom klupku što se zove Rim! Ti prodaješ slike za novac, netko drugi ubija svoga bližnjeg za novac, a sve je to smiješno prepletanje slijepih sila u nama i oko nas, uglavnom: samo za novac! Ja ne ću to da gledam! Užasno mi se to gadi!

MICHELANGELO BUONARROTI: Idi otale, prljavce! Idi!NEPOZNATI se glasno smije i skoči da Michelangelu Buonarrotiju izbije

kistove: Baci ta dlakava ticala, bubo jadna! Sto pužeš tu po skelama i prljaš zidove? Dodi! Spasi svoje ljudsko dostojanstvo!

MICHELANGELO BUONARROTI se otkine u bijesu životinjskom: Što? Ti ne ćeš da odstupiš kad te molim? Nestani! Zapovijedam ti! Nestani! Nepoznati se izazovno kesi. Zar ne ćeš?

92

Michelangelo Buonarroti ti zapovijeda da smjesta nestaneš! Michelangelo Buonarroti!NEPOZNATI, u smijehu: A tko je to Michelangelo Buonarroti? Michelangelo

Buonarroti gnjida je neznatna koju mogu da zgnječim svaki hip. Pode spram Michelangela Buonarrotija u napadu.

MICHELANGELO BUONARROTI uzmakne i zavikne: Sto?NEPOZNATI: Ništa! Zgazit ću te! I proliti ti sve boje i razoriti sve stijene i

od tebe ne će ostati ni kamena na kamenu! Jedno vrijeme obožavat će te stare engleske usidjelice s bedekerima u ruci, i govorit će o tebi kratkovidni glupani po sveučilištima, ali ostati ne ćeš! Ugasit ćeš se kao siva prljava stijena, rasplinut ćeš se kao dim! Razlijeva kotlove i lonce s bojama i razbija ih nogom i viče: Razbit ću te! Crninom ću politi sve te tvoje šarene laži! Crninom! Skočio je do jednog kotla u kome je crna boja, te velikom nekom četkom razlijeva crnilo po stropu i smije se demonski.

MICHELANGELO BUONARROTI se ukočio, a onda počinje neki paklolomnigrčeviti bijes da trese njegovom nutrinom, te se kida gledajući Nepoznatoga gdje razlijeva crnilo po bojama i po njegovim likovima. On osjeća u taj momenat kako kroza nj i kroz njegovo djelo struji pakleni zakon prolaznosti! I, istegnuvši se titanski, rukne kao smrtno ranjeno zvijere, te se u jednome skoku baci na Nepoznatog i ščepaga i počinje da ga davi: Đavle! Prokleti!

Borba. Vrcaju svijećnjaci, kartoni, kistovi i šestila, prolijevaju se kotlovi i puca sude i praše se skele iprašte, te se tutanj ograde što se lomi i pada u dubljinu razlijeva po nutrini crkve kao mukla grmljavina.NEPOZNATI se istrgnuo nadmoćno i oborio Michelangela Buonarrotija i

viče smijući se: Gnjido! Gnjido!93

Michelangelo Buonarroti urla. Spotaknuo se o jednu letvu i pao i povukao je Nepoznatog za sobom. Sad napinje svu silu svojih moždina i riga pjenu i bije se i šakom i nogom, te valjajući se u borbi čas podlegne, a čas opet zakovitla tijelom, ispnese i grize i grebe Nepoznatog.NEPOZNATI viče u kaosu borbe: Ti si zvijer! Huljo! Robe!MICHELANGELO BUONARROTI: Eto ti! Na! Gade prokleti! Na! Valjajući se

po podu, dohvatio je odnekud veliko dlijeto za paranje boja, tega žabo u leda Nepoznatog i bodega bezbrojno puta bijesno i nemilo.

Nepoznati rukne od bola i još se bije, a onda klone i trza se dotučeno, temu iz rana klokoće krv i cijedi se silnim mlazovima po skeli.Michelangelo Buonarroti ustaje i gleda u poraženu i zaklanu crnu prikazu i liže svoje rane. Onda klikne pobjednički, pograbi snop kistova i namače ih u prolivenu krv, te maže tu krv po stropu i pjeva pjesmu pobjednu u zanosu svečanom. Crvene boje krvi teku po stropu, a Michelangelo Buonarroti pjeva: Ja nadbijam satansku korotu, korotu crnog đavla, đavla koga nema. O, lijem svijetle boje iz proklete krvi, pjevam napjev svih pobjednih poema! Tmine nema, nema, tmine nema, nema, o, nema je, nema!Michelangelo Buonarroti pjeva i slika. Iz prolivene krvi Nepoznatoga puše se crvene pare u kolutima, a kroz stakla prozora probilo se sunce i obasjalo skele i Sikstinu svijetlim jutarnjim sjajem.Krv se Nepoznatoga na stropu na slici zapalila i goripolutam- nim mističnim osvjetljenjem sviju preporodnih priviđenja.94

Slomljen od pobjedničke borbe, Michelangelo Buonarroti je klonuo i gleda omamljen u crni i krvavi strop te se uspavljuje svojim bogorodnim bolovima.Zvona se izvana javljaju glasnije. To Rim zvoni na jutarnje mise. Ptice pjevaju u vrtu i cvrkuću laste pod krovom u crkvi.Stanka. Michelangelo Buonarroti je usnuo i čuje se kako njegovo tijelo diše jednolično kao mijeh.Onda zaore udari truba papinske fanfare kao znak da dolazi Presveti i Bezgrešni Otac Papa.Fanfara ječi glasno i oštro, a dolje na vratima u dubljini čuje se lupa nogama. Tišina, pa lupanje na vratima i opet tišina. Nakon odulje stanke penje se skelama ispodpoda Drugi Famu- lus i čuje se njegov glas.DRUGI FAMULUS: Meštre! Meštre!MICHELANGELO BUONARROTI se trgne oda sna: Što je? Što se dogodilo? Budi se umoran i snen i tare oči: Tko je? Jesi li ti to, Francesco? DRUGI FAMULUS: Ja sam, meštre! Ja sam!MICHELANGELO BUONARROTI, zlovoljno: Ta rekao sam da me

ne budiš! Nevaljanče! DRUGI FAMULUS: Nisam ja ništa kriv, meštre! Jeste li čuli trube?

Dolazi nam Dvor u posjete! MICHELANGELO BUONARROTI: Kakve trube? Kakav Dvor? Dolje fanfara ječi i udaraju ljudi nogama o okove crkvenih vrata i lome kvake. DRUGI FAMULUS: Ta čujete! Papinska fanfara! Stoje dolje pred

vratima i hoće unutra. Sveti Otac stoji pred vratima! MICHELANGELO BUONARROTI, koji se pridignuo, opet se baci nauznak na slamnjaču: Do đavola! Rekao sam ti da ne puštaš nikoga! Hoće dalje da spava.95

DRUGI FAMULUS: To je Presveti Otac dolje pred vratima, meš- tre! U Vatikanu su već sinoć znali da će jutros amo, ali nama to nitko nije htio da javi! Presveti Otac čeka! Sto da uradim?

MICHELANGELO BUONARROTI: Pusti me u miru, Francesco! Molim te! To su stari intriganti prijeko u Vatikanu! Ja sada spavam!

Dolje pred crkvenim vratima mrmor nestrpljivih glasova, trube i lomljava.DRUGI FAMULUS: Čujete li, meštre? Dolje su! Lome kvake! Sto da uradim?

Da otvorim? Razgnjevit će se Sveti Otac ako ne otvorim! A bila bi šteta! Lani smo o Uskrsu dobili posljednje dukate! Meštre! Lani o Uskrsu! Čujete li? A rekao mi je jučer mesar da će me izbatinati ako još dodem! Dužni smo svima, meštre, a ja se stidim već moljakati gore od sebe! Ni mljekar više ne da mlijeka, meštre! I vina već nismo pili otkada? I postole su nam poderane, ni plašta ni perjanice nemamo!

Michelangelo Buonarroti je umoran usnuo.DRUGI FAMULUS se plaho prikrao gore do njegova ležaja i budi ga i trese:

Meštre! Ta probudite se, meštre, tako vam rana Kristovih! Dolje Presveti Otac čeka! Meštre! Čeka nas Presveti Otac već dugo!

MICHELANGELO BUONARROTI, umorno i pospano: Pa neka čeka! I ja čekam! Što je? Što veliš? Trebaš novaca? Dužni smo mesaru? Što? Dolje buka nasilna.

DRUGI FAMULUS: Presveti Otac je dolje! Da otvorim? Meštre! Probudite se!MICHELANGELO BUONARROTI se pridigne: O, Gospode! Presveti Otac!

Kako je sve to ludo! Čovjeku ne daju ni da se ispava! I ti mesari i mlijeko, i postole, i Presveti Otac! Do đavola i Presveti Otac! Što se sve to mene tiče! Ja sam pospan! Pustite me da spavam! O, kako bih spavao! Opet se baci natrag na ležaj da usne.

96

Buka dolje neprestano traje, a famulus plačljivo jadikuje. DRUGI FAMULUS: Ta zaboga, meštre! Probudite se! Bacit će nas u okove! Spalit će nas! Meštre! Proklet će nas! O, jao! Cupa kosu od jada.Dolje fanfara ječi, a Michelangelo tupo promatra famulusa. MICHELANGELO BUONARROTI, nehajno: Pa hajde! Nesrećo tužna! Hajde! Otvori! Otvori! Neka dodu! Sjedne na ležaj i gleda za famulusom koji se skotrljao niza skele i već otvara dolje crkvena vrata koja teško škripe. Dolje se u dubljini uzvikali glasovi ogorčeni i nasilni, i buka grmi i odjekuje po crkvi i lomi se, i ne razbira se nijedan glas, samo huka i šum gomile što se penje uza skele.Stanka. Škripa i pucnjava i prasak skela i razni uzrujani uzvici. To se penje Presveti Otac gore da vidi djelo Michelangela Buonarrotija.Presveti Otac s pratnjom. Tjelesna garda u svijetlim oklopima i kacigama, kardinali, paževi i kler.

Michelangelo Buonarroti nehajno i pospano ustaje i gleda hip—dva Papu što astmatično i ugojeno duva i puše, a onda pode do Pape i poljubi mu ruku. Poklon tih i napeta šutnja. PAPA, tiranski kivno i glasno, ali se vidljivo svladava: No! Što je to, Buonarroti? Što je? Zar Mi moramo da pred tvojim vratima čekamo pognute glave? Kao onaj ludi kralj u Canos- si? Zar da se i pepelom pospemo? Što? MICHELANGELO BUONARROTI,podsilupriklonivšiglavu: Milost, Oče Presveti! Milost! Radio sam cijelu noć, pak sam, eto, pred jutro na čas usnuo! Milost, Presveti Oče! Milost! Bezgrešni! Pristupio je Papi i ljubi mu ruke. PAPA, nešto milostivije: Tako, tako, sinko! Pruža mu opet svoje ugojene i prstenjem preopterećene ruke na cjelov, a Michelangelo ih ljubi. Tako! Tako! Pokajanje! Pokajanje! I treba da se97

kaješ jer si grešan! Nas sijedog i dobrog zaštitnika ovako naljutiti! Da dolje pred vratima čekamo! E, ptico! No! Dobro je! Dobro! Radio si, veliš! A što si radio? Što si radio? Priča se po Vatikanu da ništa ne radiš i da samo dangubiš!MICHELANGELO BUONARROTI gleda papinsku pratnju prezirno: Lažu u

Vatikanu, Oče Presveti! Lažu, Bezgrešni! Radim ja, radim! Samo se teško živi! Eto! Boje i materijal kupujem sam za svoje rođene pare. Već sam i sve svoje zemlje prodao! Očevinu svoju. A, eto, u prnjama hodam i o hljebu živim, o suhome hljebu! Oče Presveti!

PAPA: Ah, ah, pijavico ti krvava! Samo da me nekako ispiješ i oguliš! A kako ono veli Sveto pismo, je li, djeco? Kako se ono veli? Okrene se kpratnji.

GLAS IZ PAPINSKE PRATNJE, ropski poslušno: Ne živi se samo o hljebu nego i o riječi Gospodnjoj!

PAPA: Jesi li čuo, pijavico? To je važno da se i o riječi Gospodnjoj živi! To je važno znati i od vremena na vrijeme naglasiti! Prodao si svoju zemlju, veliš! Naravno da si je prodao kad si rasipnik grešni! Ti bi proglodao i malo dublju kesu nego što je Naša! Pa tu sve po paljevini zaudara! I po smoli! I po sumporu! Njuška po zraku: Sve je tu puno dima paklenog!

PAPINSKA PRATNJA njuška za Papom i čuju se poltronski glasovi: Jest! Jest! Po dimu zaudara! I po mrtvacima! I po krvi!

PAPA se sumnjičavo ogledava po skelama i neprestano njuškajući opazi crne mrlje: A što je to crno? Je li? Da nije Nečastivi tapkao ovdje po skelama? Da nije istina što se po Vatikanu priča, sinko? Da čitave noći bdiješ i napitak pakleni u loncu da kuhaš, da se s vukodlacima razgovaraš po grobljima i da si čarobnjak koji prima posjetu Nečastivoga?

MICHELANGELO BUONARROTI: Lažu, Presveti Oče! Sve što se o meni po Vatikanu brblja obična je kleveta i laž!

98

PAPA: Pa dobro, sine moj, a zar sve to što radiš baš mora biti tako mračno? Zar osvjetljenje tih tvojih slika baš mora biti tako pakleno?

MICHELANGELO BUONARROTI: To su stvari o kojima je teško govoriti dok nisu gotove!

PAPA: Malo Nam se čine precrnima, dragi moj! I sve nekako zaudaraju te tvoje slike po smoli! Je li, djeco, da je to smola? Pa dajte malko tamjanom zakadite jer ću se još zadaviti od smrada!

GLASOVI PRATNJE, pognutih hrptenica: Jest! Jest! Bezgrešni! To su papci i kopita! Prava kopita i smola i krv! Eto ovdje! I tamo! Sve sama smola! Bilo bi dobro sve to malko svetom vodom poškropiti!

Biskupi i kardinali mašu kadionicama i kade i škrope skele svetom vodom.PAPA gleda u poderano ruho Michelangela: Pa ti si se tukao s nekim,

nesrećo! I sav si poderan! I krvav! I izgrizen! Da ti doista na metli ne jašeš, ptico, kao što se priča. Zavukao si se amo gore u ovu crkvu te živiš tu pod božjim krovom kao zvijer. Što je to s tobom, Buonarroti? Nikamo na svjetlost ne izlaziš! Nema te ništa k nama u Vatikan, pred Naše lice! A tamo čujemo gdje se sve nešto o tebi govori kako si se odao neurednom životu. Da spavaš čitave dane, da nikome ne gledaš u oči, da bi te trebalo pregledati liječnički!

MICHELANGELO BUONARROTI: Nemam ja kada, Presveti Oče, da se potrudim do vas. U poslu sam. A što Dvor šapuće, to nije važno. Dvor laže kao baba i medu vašim ulizicama nema jednog jedinog lica koje bi imalo obraza da mi to kaže u oči. To što vama govore i čime vas obmanjuju, na to ja pljujem!

Gibanje u pratnji Bezgrešnoga i glasovi negodovanja: Oho! Oho!99

MICHELANGELO BUONARROTI: Ne vjeruj, Oče Presveti, tim čankolizima i slugama! Oni ti lažu! Oni tebi ne gledaju u oči. Oni bodež nose pod plaštem i udaraju s leda! Protiv pratnje: Neka istupi ako tko imade što da mi kaže! Sada! Okom u oko! Šutnja i stanka. Ne vjeruj Dvoru, Oče! Vjeruj meni! Ja radim i znojim se krvavo! Ja čitav život radim i teglim kao marvinče, a nadam se da sam ostavio i tragove svoje muke, Presveti!

PAPA, uzrujano: Radiš! Radiš! Lijepo je to što ti radiš i što se znojiš! Tako je to i naredio Gospodin u svojoj mudrosti, i to je pravo, ali je Gospodin isto tako zapisao da nitko ne treba da se uzoholi svojim radom! Svi mi radimo i tako je dobro! Pčele i mravi, ptice i ljudi, sve to se u prirodi pati na slavu Gospodnju! Gdje su, međutim, dokazi vidljivi da ti radiš? Jer, eto, od prošlog Uskrsa kako Smo se posljednji put popeli amo k tebi, pod taj tvoj krov, pa do dana današnjeg mnogo je minulo dana i tjedana! Koliko se toga promijenilo odonda u Nama samima i oko Nas! A eto! Ti se nisi uopće pomaknuo! Jer to još nije dokaz da radiš što su boje prolivene po zidu i po skelama! To nije nikakav dokaz! Ne vidimo ništa! Nikakvog djela ne vidimo, sinko! Gdje je djelo? Gdje? Ili se ono zato ne vidi jer je tama? Djeco, zapalite svjetlost da vidimo Mi ono o čemu ovaj naš prijatelj tako glasno govori uvjeravajući Nas da radi!

PRATNJA je zapalila baklje i osvijetlila tamu crkvenu i razišla se po skelama lijevo i desno, te se čuje kako tutnje njihovi koraci u dubljini, čuju se glasovi pratnje razočarani: Nigdje ništa! Vraćaju se pazevi, kardinali i biskupi s bakljonošama i sliježu ramenima.

JEDAN GLAS, demonstrativno: Sve je golo i pusto! Svi su zidovi goli kao što su i lane bili, Presveti Oče! Nema tu nikakvog djela, kao što je Vaša Presvetost vrlo mudro blagoizvoljela da se izrazi! Nije tu nitko ništa radio!

100

GLASOVI: Tako je! Ničega nema! Sve je prazno!PAPA: Čuješ li, sine, sud svojih bližnjih o svome naporu! Dakle nije to što

Nam je Gospod oslabio vid, slava mu budi, razlogom da Svojim smrtnim okom nismo mogli da konstatiramo rezultate tvoga rada! Niti je to što je u crkvi tmina u kojoj gledaju samo vukodlaci i vještice, te mi ostali, bogobojazni, ne vidimo ni prsta pred nosom! Nego je to što tu nema ništa da se vidi! To je ono, sinko moj, i zato ti zaista kažem: ne treba se uzoholiti i ne treba prezirati mišljenje svojih bližnjih o svome djelu. Jer dva čovjeka više vide nego jedan sam.

MICHELANGELO BUONARROTI: Moji bližnji, Presveti Oče, mogu da prosuđuju svoje drugove, vatikanske karijeriste, ali mene ne može od njih da sudi nitko, jer nitko od njih nema pojma o slikarstvu!

PAPA: Od Uskrsa do Uskrsa prošlo je trista šezdeset i pet dana po našem kalendaru, sinko moj!

Pratnja se maliciozno smješka.MICHELANGELO BUONARROTI: Malo je to, Presveti Oče, od Uskrsa do

Uskrsa! Premalo je to da bi moglo dozreti sjeme dubokih misli. Jer sjeme u brazdama moždanim polagano zrije, Presveti Oče! A plod mudrosti Gospodnje ne sazrijeva kao kajsija svakog ljeta! Polagano zrije mudrost saznavanja, Bezgrešni! I nisam tome ja kriv što je Gospodin tako uredio!

PAPA, udobrovoljeno jer mu se svidjela ta »bogobojazna misao«: Tako je! Dobro si se izrazio sinko, dobro! Još uvijek živiš u Našoj sjeni, vidi se! I pogađaš Naše najskrivenije misli! Tako je! Sjeme u moždanim brazdama polagano zrije, polagano, doista.

Glasovi negodovanja u pratnji.GLAS IZ PRATNJE: A što ćemo, Bezgrešni, s onim molbenicama koje padaju

kao kiša? A svi se nude da će bez plaće iskititi101

Tvoju crkvu! U Slavu Gospodnju će je iskititi, a ne za nagradu u cekinima!PAPA: Istina je! Dobro je da ste Nas sjetili, djeco, da ima i marljivih

trudbenika Gospodnjih, pravih pčela koje ne misle da se može godinama živjeti od stare slave!

GLAS IZ PRATNJE: Sva sila ih se nudi koji se obvezuju da će do Božića svršiti crkvu! A mi već treću godinu čekamo zaludu! I nikad ništa ne dočekasmo! Ima za razliku od Michelangela još idealista na svijetu koji stvaraju od potrebe i od svog umjetničkog nadahnuća, a nisu puki i prazni materijalisti i frazeri kojima je jedina ideja: dobra papinska nagrada!

PAPA: Čuješ li, Buonarroti? To bismo Mi mogli već Kralja Nebeskog Novorođenog da pozdravimo u svetoj noći ovdje pod ovim krovom. Čuješ li ti, sinko? Do Božića!

GLAS IZ PRATNJE: Jedan se konkurent obvezuje da će izraditi sve po zapovijedi i želji, i po uzoru, i na rok, o, Bezgrešni! I ne će to biti nikakvi goli luđaci po zidovima niti grešne bludnice! Nego proroci Gospodnji, bogobojazni i pobožni, po najstrožim pravilima crkvenog slikarstva, a ne po luđačkim, furioznim kapricama! Po obavezi i po ugovoru i na rok.

PAPA: Čuješ li ti sve to, sinko? Velika je to napast za Nas! A molbenice stižu! Sva sila ih stiže!

MICHELANGELO BUONARROTI se trgne osorno: Pa što ja mogu zato ako molbenice stižu? Nisam ja nikakav zidar niti postolar! Ne šijem ja postolu po mjeri, Presveti Oče! Ja ne mogu da radim po uzoru niti na rok. Ne mogu! Razumijete li vi? Pa ako vi držite da je bolje da odstupim, dobro je! Ja mogu da odstupim ovaj čas! Francesco! Francesco!

DRUGI FAMULUS se protura između pratnje: Molim, meštre!MICHELANGELO BUONARROTI: Skoči prijeko do Marija, neka spremi

večeras dvije mule. Pa skupi te naše stvari.102

Pratnja se uzrujano uzbiba. Gibanje nemirno i došaptavanje. Napeta stanka.PAPA: No, no, ne treba da si odmah goropadan! Tko je to vidio? Sve se

nekamo trzaš i lomiš! I odmah planeš! Pa jesmo li Mi zato došli da Nas vrijeđaš? Treba da se poniziš, a ne da dižeš glavu! Svi ti tvoji ljudi tu na zidu nad Nama dižu glavu i prijete se! To su same pesnice, sinko! A treba ruke sklopiti na molitvu! Poniziti se treba! I kleknuti treba, i nogu poljubiti, a ne osorno se svađati! Kako smo Mi ono ispjevali pjesmu Gospodnju o poniženju, je li? Dijete! Imaš li tu skromnu naricaljku Našu pri ruci? Jedan svilokosipaž klekne pred Papom pruzivsi mu svitak pergamene. Slušaj, Buonarroti! Govor je o jezgri životnoj! Možda ćeš se zanijeti dušom pa ćeš pojmiti jezgru životnu. Pa ti, koga je Gospodin nadario talentom neviđenim, možda ćeš znati da odraziš Naše bolno saznanje. To onda neka ti bude luč i smjer kod tvoga slikanja! A ne taj kaos na zidu koji ništa ne znači! Slušaj Nas, sinko! Papa je uzeo u oko brušeni dragulj koji su mu pružili na svilenom jastuku, te pri svijetlu luči čita Jragmenat diletantske tirade plačljivo, lijeno i dosadno. Razumijevaju se samo neki vokali, budući da mrmljajući traži ono mjesto kojim je odlučio da objasni Michelangelu o čemu se zapravo radi kada je riječ o problemu umjetničkog stvaranja! Kad ga je našao, lijeno, razvučeno i kroz nos: U molitvi je spas, a ne u borbi. Nije spas u borbi, nego u molitvi. Tako veli premudri sveti Augustin da je u molitvi spas. Zato se molimo, braćo! I o podne! I navečer! I ujutro! Jer je u molitvi spas! Jer je u molitvi spas iz ove doline suza! Jer je u molitvi spas!

Pratnja kao daje potresena duboko do dna duše.GLASOVI: O, Božanski! To je mudrost nečuvena! Otkrivenje je to, Presveti

Oče! Otkrivenje!Bezgrešni! Vi kao Jeremija jadikujete u ovoj dolini suza! I zar bismo mi bez Vas mogli da saznamo što je bit umjet103

nosti?Presveti Oče! Presveti Oče! Svjetlosti naša jedina! O, o, o! Ljube mu ruke klečeći i papuče i klanjaju mu se. Michelangelo Buonarroti stoji i šuti. Papa ga promatra. Stanka. PAPA: No! Sinko! Što je? Ti šutiš? Zar nemaš riječi za to Naše iskreno predanje? Prkosan si, sinko, i to je grijeh! I ne prkosiš ti samo Nama, dragi! Svemu ti prkosiš! Zato ti i ne uspijeva stvar! Ne teče ti od ruke jer si goropadan! Zvekećeš lancima! A to je grijeh! To je smrtni grijeh! Je li, djeco, da je to grijeh! GLASOVI: Jest, Presveti Oče! Svi se crkveni oci slažu u tome da je to grijeh! I to jedan od najtežih grijehova na ovome grešnom svijetu! PAPA: Čuješ li, sinko? Čuješ? Treba se smiriti i naći ravnotežu u sebi! Jer što to znači, to tvoje bezglavo šaranje po zidovima? Kao da su se vještice poigrale s đavolima, doista, tako to sve u tebi i oko tebe izgleda! Ništa to ne znači! Pa i ne vidi se ništa! Nema ničega! Što to znači da ti nogama razbacuješ boje? Kao da se rveš s nekim demonima po zidovima! Sto znači sve to, sinko? Kamo to vodi?Michelangelo Buonarroti stoji pred Papom, gleda u strop. Blijed je. Suti. Stanka. PAPA, dobrostivo, pristupivši Michelangelu Buonarrotiju, tucne ga po ramenu: No! No! Ništa to! Tebi je već toliko puta uspjelo da pogodiš Naše najintimnije misli i Naša najtiša raspoloženja! Sad malo lutaš, ali naći ćeš ti već put kako da ugodiš Nama i Gospodinu! Samo bogobojazno i mirno, dragi moj! Mirno! A što je glavno, ne brzaj! Nego uvijek imaj pred očima Nas i ono što Mi hoćemo! Onda ne ćeš pasti u takve grešne ludorije, sinko! Jer to je sablazan, a ne slika crkvena! To je pijanka na zidu i ti si pune boce smole i krvi razbijao o strop, a nisi radio, nego si se borio, ali ne kao Tobija, nego kao Belzebub! Treba da se skupiš! Pa kad se drugi put104

potrudimo amo, da Nas obrađuješ i da dokažeš da nisi danguba! Ja te blagoslivljem, sinko! Papa milostivo dijeli svoj papinski blagoslov, a cijela se pratnja oborila na koljena i bije se o grudi, samo Michelangelo Buonarroti stoji.PAPA, osorno i strogo: Klekni i ti, sinko, klekni!MICHELANGELO BUONARROTI se bije u sebi i koleba, a onda ipak poklekne

i sagne glavu i pokloni se, poljubivši Papi nogu.PAPA ga blagoslivlje i daje mu kesu s cekinima i govori mu očinski,

dobrostivo i u svetoj milosti: Sad zbogom, sinko! Ne žalimo truda što smo se popeli amo! Objasnili su Nam se krivi putovi, djeco, kojima ne smijemo da idemo! I nije šteta za to, doista! Bilo gdje da se objavi spoznaja istina Gospodnjih, vrijedna je! I ne treba da žalimo truda! Papa se zaputio i posljednje riječi progovara već u hodu, a pratnja se jati oko Njega, samo da bolje uhvati po koju riječ Bezgrešnoga. Papa se teško i astmatično odbiba. Fanfara ječi, zvona zvone, skele škripe, lomljava i lupa vratima i mir.

Stanka. Michelangelo Buonarroti je ostao u letargičnoj ukočenoj pozi da kleči, dugo. Onda se trgne, ustane i umorno ode do ležaja. Tamo se sroza. Stanka. Onda se opet skupi i otvara kesu i broji cekine koji neugodno i resko zvone.MICHELANGELO BUONARROTI prigušeno, poluglasno broji cekine: Jedan-

dva-tri-četiri-pet. Tako padaju glasno cekini, sve do trideset. Izbacivši sve cekine na gunj na slamnjači, prebire po zlatu rukama i ponavlja bolno, poraženo i jadno: Trideset, trideset, trideset i uzdiše teško.

Zavjesa polagano pada105

KRISTOFOR KOLUMBO

LICA

110

Paluba admiralske galije »Santa Maria« s kojom je Kolumbo isplovio u Nepoznato da pobjegne iz Španjolske. Posljednja, očajno vihrovita noć pred Otkrivenjem Novoga Svijeta. Crna tmina, rasparana zelenim odsjevom munja, pa se na hipove vidi gomila razbjesnjenih ljudi u krvavom grču posljednje borbe. Mornari admiralske galije podivljali su od straha, odglada, od tmine, gromova i beznađa; sav onaj zanos što ih je ponio na debelu pučinu rasplinuo se, te u tih discipliniranih ljudi, koji su u slijepom oduševljenju bacili na kocku život svoj i galiju da otkriju Novo, nije sada, kad prijeti Crno da ih proguta, preostalo ni mrve dostojanstva. Ta gomila suludog mesa svađa se, urla, kune i luduje bezglavo, ždere se do krvi i kostiju, te će proždrijeti samu sebe još prije brodoloma. To su divlje životinje, praživotni elemenat, to je zbivanje silno i bezumno, kao što su one munje, i to more ustalasano, i tmina, i te goruće utrobe gladnih zvjerova što se proždiru na palubi brodolomne lađe. I da nema one svijesne Manjine koja se još nije uskolebala, te prkosi i umom i šakom, i nožem i bičem, i psovkom, te bi beštije rastrgale admiralsku lađu i podavile se grizući sebi grkljane i pijući svoju krv. Ali svijesna Manjina prkosi, te se sva ta svađa, psovanje i tučnjava, sve to kovitlanje ljudskih glasova, vjetra i gromova uzdiže do napona groznog i bezimenog. Sve do pokliča admiralovog bjesni u jednom mahu kor nevidljivih ljudskih glasova u svim varijantama bola i patnje. Silni udari i fijuk vihora. Gromovi.111

KOR GLASOVA: Natrag! Natrag! Natrag! To je ludilo! Mi se utapamo! Admirale! Admirale!

GLASOVI SLOMLJENI kao jeka vapiju: Admirale! Admirale!Vjetar je s bijesnom lomljavom polomio nešto u utrobi broda i čuje se kako se ruše predmeti i valja burad.GLASOVI ROBLJA, prikovanog na dnu galije: Prodire more! Prodire more!

Davimo se! Očajan zveket okova i lanaca pod palubom. Psovke. To je đavo! To nije admiral! Prokleta živina! Oslijepio da bog da! Gromovi ga satrli! Guba ga izjela!

GLASOVI PIJANI: Grom u đavola! Daje boga, saderao bi mu kožu! Trnjem bi mu oči izbo taj bog! Ne bi ga bio stvorio! AT nema boga! Nema pravde! Pij! Pij! Da se pijan udaviš! Admirale! Proklet bio na sve vijeke vjekova! Bacite ga morskim psima! Pokrepali bi od admirala! Treba ga spaliti! Pij! Žderi! Krepaj! Suludo udaranje i razbijanje čutura i buradi i prolijevanje vina posljednjega. Vjetar i gromovi.

GLASOVI PLAHI I POBOŽNI: To je grijeh, ta naša plovidba u Nepoznato. Što će nam more? Što će nam Novo? Imali smo svoga dobrog španjolskog boga, što će nam Novo? To nas naš stari bog bije za naše preuzetne grijehe! Sve je grijeh! Molimo se, molimo se! Padaju ljudi na palubu, udaraju glavama o daske u očaju, biju se u grudi i zMzivlju: Gospodine! Gospodine! Bože svemogući! Oče! Gospodine! Marijo, Djevice bez grijeha začeta! Zvijezdo morska! Pomozi! Smiluj se! Zaveli su nas! Prevarili su nas! Podmitili su nas!

GLASOVI PIJANI ismijavaju gromove: Udri, bogati! Neka se potopi sve! Ha-ha! Udri! Ničega nema, ni boga, ni vraga! Ni nas nema!

GLASOVI ROBLJA, ispod palube, što sve očajnije zveči lancima, verigama i okovima: Pomozite, braćo! Prodire voda! A joj! Pomoć! Pomoć! Lađa tone! Sve sablasniji lomot i zveket lancima. Onda očajni trzaji i muklo razbijanje negva i gvozda.

112

GLASOVI PIJANI: To se robovi dave na dnu! Ha-ha! Pa neka se dave! Svejedno je! Krepali danas ili sutra!GLASOVI GLADNI: Admirale! Kruha! Kruha! Admirale!GLASOVI MNOGI, a poziv buja i raste: Admirale! Natrag! Admirale! Ne ćemo dalje! Hoćemo natrag u Španjolsku!SVI vicu: Admirale! Natrag! Natrag! U Španjolsku!JEDNI pjevaju sto i trideseti psalam: De profundis clamavi ad te, Domine!1

DRUGI se bune: A što će nam psalmi? Da crpemo vodu! Treba raditi! Treba biti stvaran! Potonut ćemo zajedno s bogom i sa psalmima! Prodire voda! Spasimo se! Jao! Pijani đavoli, spasimo se!GLASOVI BEZGLAVI: Sve to nema smisla! Nema uopće smisla! Tonemo! Utapamo se! Sve je svršeno!GLASOVI VAPIJUĆI, BOLNI, BEZNADNI, GLADNI I PRIJETEĆI: Natrag! Natrag! Natrag!I većina urla i zazivlje: Admirale! Natrag! Admirale!A udarci su u utrobi broda postali silniji. Roblje je u smrtnom očaju porazbijalo svoje okove i polugolo, krvavo i izbijeno, još gdjekoji okovan, provalilo gore na palubu, pa bijesno udara po mornarima u osvetnom ludilu. Robovi, bijući se okovima: Zraka! Zraka! Zraka!MORNARI: Eto gadova! Evo robova na palubi! Pobacajte ih u vodu! To su kriminalni tipovi! Borba s robljem. Gdjekojeg roba ustrijele i bace preko palube, pa se čuje kako se utapa i viče. GLASOVI: A tko će sad veslati?ROBOVI: Idite vi dolje u vodu, udavite se vi dolje za vašu Španjolsku! Baš nas briga za vaše pustolovine! Gadovi! Živi-(Iat.), Iz dubine vapijem k tebi, Gospodine!113

ne! Ne damo se potopiti kao štakori! Da se bar nadišemo zraka prije no potonemo!GLASOVI: Natrag! Admirale! Sve to nema smisla! Sloboda robiju! Tonemo! Svejedno je! Pustite, do đavola, i to obračunavanje kuburama.SVI viču u koru, jednoglasno: Admirale! Natrag! Admirale!GLASOVI SILNI, jači i prkosniji i svjesniji od gomile robova i mornara. Glasovi Manjine koja o plovidbi ima sliku i ravna se po svome uvjerenju. Oni, mada su u manjini, nadvikuju gomilu zamjetljivo: Kamo natrag? Nema natrag! Naprijed je natrag!GLASOVI: To je smiješno, to je besmisleno! To je ludorija! Lažete! Crno će nas proždrijeti! Gladni smo! Tonemo!GLASOVI GLADNI: Kruha! Kruha! Kruha!ROBOVI: Šta će nam naprijed? Mi hoćemo gore! Na slobodu! Na zrak! Na zrak! Mi ne ćemo da veslamo za druge!GLASOVI ADMIRALSKE FALANGE: Pijani ste! Mi se vraćamo. Sutra ćemo ugledati kopno! Zemlja je okrugla! Mi se već davno vraćamo. Smirite se! Mi putujemo najkraćim putem kući.ROBOVI: Sve je to laž! Vi ste gadovi! Poubijati bi vas trebalo! I admirala bi trebalo ubiti. On nas je prevario! Gdje je admiral? Admirale! Neka se javi admiral! U koru elementarno: Admirale! Natrag!Vjetar i gromovi. Gromovi i vjetar. Vihor je silnim zviždukom zakovitlao brod, razderao posljednje jedro s ornjavom paklenom i, polomivsi jarbol, obalio gas muklim treskotom i pobio mnogo ropskih lubanja i slomio gomilu kosti.GLASOVI: Bacajte roblje u vodu! Nek se gamad podavi! Dolje s njima u lance! Utucite ih! Natrag pod palubu!ROBOVI: Hoćemo da umremo kao ljudi! Ne damo se! Idite pak veslajte vi za sebe sami! Biju se. Zveče okovi.114

RANJENICI, povaljeni jarbolom, u krvi i mukama smrtnim vicu: Mari moja rođena! A joj! Pomoć! Moje oko! Moje oko! Pomiluj, Gospode! Pomoć! A joj! Moja noga! Polomilo mi rebra! Moja glava! Bože! Umirem! Pomozi!

Opet silni talasi preliju palubu i ponesu sa sobom u tminu gomilu leševa i ranjenika i mnoge koji se nijesu opasali uzetom te se dobro ne drže.Zapomaganje, vika i lelek: Uže! Baci uže! Tonem! Pomozi!Kuknjava i vrisak i tuljenje: Psi! Morski psi! A joj! Evo me! Nosi me, Isuse! Ljudi! Utapam se! Pomoć! Pomoć! Panika raste. Zazivanje utopljenika, koji se biju s valovima u Tmini i koje žderu psi, bolno para crninu išaranu munjama.JEDNI viču: Da pustimo sidro!DRUGI viču: Sidro! Sidro! Ljudi! Nema sidra! Gdje je sidro!TREĆI viču: Svijetla! Zapalite svijetlo! Svijetla! Krešu kremen, ali je guba

mokra, a vjetar duva pa iskre ne vrcaju.GLASOVI: Uzalud! Mokro je! Nema svijetla! Uzalud! Došlo je vrijeme smrti!

Smiluj nam se, Bogorodice!A kroz sve to vrludanje bezglavo neprekidno ječi jeka očajnih robova: Natrag! Natrag! Admirale! Gdje je admiral?

Gromovi biju neprestano jedan za drugim. Prolom neba. GLASOVI, ispod palube: Voda raste! Voda raste! Do koljena je! GLASOVI: Sidro! Svijetlo! Pomoć! Natrag!GLASOVI ADMIRALSKE FALANGE: Ljudi! Skupite se! Mi se vraćamo u Španjolsku! Eto, kopno je blizu! Još samo ovu noć. Skupite se, ljudi! Ovako ćemo se svi podaviti! Svijetla! Zapalite svijetlo! Na kormilo! GLASOVI BEZNADNI: Laž! Laž! Nema kopna! Nema nade! I sidro

je odnio vjetar! Tonemo! Smrt! Smrt! GLASOVI GLADNI: Tjedan dana već nismo vidjeli hljeba! Hljeba nam dajte! Da krepamo siti!115

GLASOVI ADMIRALSKE FALANGE: Kruh raste tamo kamo mi plovimo! Eto kruha pred nama! Ljudi! Samo još ovu noć!

GLASOVI: Imali smo kruha! Što ste nas zaveli? Natrag! Natrag! Na našemu mesu i na našoj muci lako je otkrivati nove svjetove!

KRIKOVI: Svijetla! Svijetla!Jedan je gorostasni val skoro progutao admiralsku lađu te tek što se

nije prevalila, i iz grudi se brodolomaca oteo poklič u strahu pred smrću: O-o-oj! JEDAN SPASONOSNI GLAS: Spuštajmo barke, ljudi! Spasimo se!I kao hipnotizirana jurne gomila spram barki i tamo se grdno pobije. Davljenje, rvanje, cviljenje, bacanje, gaženje, tučnjava. Grme kubure, blistaju bodeži, padaju ljudi: Pusti mene! A zašto baš ti? Valjda ću ja prvi! Evo ti, lopove! Gade! Mati draga! Mir, ljudi! Jeste li poludjeli? Ljudi, bog s vama! Živine! Proklete živine! Pomoć! Svijetla! Svijetla! Ne vidi se! I ona je crna gomila jedva razriješila lađicu i spustila je, ali se Lađica razbila o rebro broda, i samo se čuje zapomaganje onih koji se utapaju.GLASOVI se mole: Pomozi nam, Gospodine! Smiluj se nama! Bože! Veliki

bože! To je Dan sudnji, amen! Svijetla! Sve bi se dalo spasiti samo da nam je svjetlosti. Admirale! Admirale! Gdje je admiral? Admiral je nestao! Nema svijetla! Nema admirala!

JEDAN BIJESNI GLAS: A tko je svemu kriv? To je kriv onaj nečastivi! On nas je nagovorio da pobjegnemo iz Španjolske!

DRUGI GLAS: To nije admiral! On je davo sam! Razderati bi ga trebalo! On će nas potopiti! To je Lucifer!

SVI: On je kriv! On nas je zaveo! Gdje je? Admirale!GLASOVI ADMIRALSKE FALANGE: On nas vodi u Novu Zemlju! Ljudi! Vode

valjaju tamo zlato kao kod nas šljunak! Tamo116

med miriše i mlijeko! Kruh raste u Novoj Zemlji na granama! Samo još ovu noć ustrajte!GLASOVI UZNEMIRENE GOMILE: Nema ga! Nema Nove Zemlje! Brodolom!

Tmina! Natrag! / svi vicu potresno: Natrag! Natrag! Natrag!Silni fijuci vjetra i gromovi. Cijela utroba broda lomi se istenje muklo. A ljudi gore na palubi bezglavo luduju. Jedni pjevaju bogu, drugi urliču i psuju, treći očajno udaraju glavama o daske palube, a jedni opet viču za admiralom. Ritam je te groznice grčevito upaljen, osjeća se kako elemenat mesa i krvi gori. Tutnje gromovi, sijevaju zelene munje, onda se vide napeti i zgrčeni obrisi ljudski, iznakaženi i smrvljeni, kako se prijete, kako vrište; uz silan prasak i lomljavu pukao je lanac kormila, a lada je zaplesala po valovlju.GLASOVI: Kormilo! Kormilo je puklo! Sada više ne možemo niti natrag! Ide

smrt! Potop! Brodolom! Molimo se!KORMILAR je dojurio, čupa kosu, grebe lice i viče iz svega glasa: Admirale!

Admirale! Gdje je admiral? Puklo je kormilo! Polomilo se! Izgubljeni smo! Bolje je da se utopimo sami! Sunepreko palube u more. A iz tmine, iz velike daljine, čuje se kor glasova koji vape za pomoć. Muklo u daljini ječe topovski hici.

GLASOVI, zaprepašteno: To tone »Pinta«! »Pinta« tone! A za njom ćemo mi! A sve nas je upropastio admiral! Krv naša na njegovu glavu! Gdje je admiral? Sakrio se, kukavac! Boji se! Da nam dopadne šaka! U svojoj je kajiti! Sakrio se u svoju kajitu i tamo broji zvijezde. I jurnu do kajite admiralske. Lupaju nogama o vrata: Admirale! Admirale! Otvori! Izađi! Admirale! Tutnjava sve zvjerskija, i onda gomila polomi vrata ij>rovali u kajitu. Nema ga! Hulja admiralska! Utopio se sam! Živina prokleta! Skočio je u more! Pa neka lete za njim i te njegove knjige proklete! I globusi! Pobjegao je, a nas je ostavio na cjedilu! Divlja gomila dere folijante, knjige, perga-

117

mene, razbija sekstante, globuse i sve to, đavolski uznemireno i cereći se zvjerski, baca u bezdan.GLASOVI ADMIRALSKE FALANGE: Ljudi! Čujte! Smirite se! Svi smo mi htjeli da

nađemo Novu Zemlju! Ljudi! Mi imamo svoj osjećaj odgovornosti, svoj osjećaj dužnosti! Nas je stvorio bog na svoju sliku i priliku! Budite ljudi! Osvijestite se! Eto kopna pred nama! Tamo ima dragulja kao kod nas kamenja! Zlata! Mirodija! Kruha! Vjerujte! Ljudi! Vratit ćemo se kao bogataši!

Iz daljine se čuje zapomaganje utopljenika. Pa opet kanonada. Vjetar.GLASOVI GOMILE koja je razorila admiralsku kajitu: On je davo! On je

nečastivi! Eto! Čujete li kako viču sa »Pinte«? A tko je kriv za one bolove i za onaj strah? On, i samo on! Gdje je admiral? Nađite admirala! Da mu pregrizem grkljan prije nego što potonem! Ispit ću mu krv! Razapeti ga treba! Popijuvati! Objesiti! Razderati! Utopiti! Osuditi na smrt! / svi se rastrčali po brodu i traže admirala i laju kao hijene i urlaju da ga razderu: Admirale! Admirale!

GLASOVI ADMIRALSKE FALANGE koja zna što hoće: Ljudi! Zar ste poludjeli? Zar smo svi poživinčili? Spasti nas može samo razum! Pamet nam je jedini kompas!

GOMILA: Jesmo! Živine smo! Poludjeli smo! A tko je tome kriv? I vas ćemo podaviti prije nego što mi potonemo! Prije vi! A onda mi! Admirala ubijte! Ne treba nam razuma!

GLASOVI ADMIRALSKE FALANGE: Robovi! Čujte! Ako ustrajete uz nas, dajemo vam slobodu! Dajemo vam zraka! Ne trebate se više vratiti pod palubu! Proglasit ćemo vas patricijima!

GOMILA MORNARA: Hulje! Roblje uckate na nas? Podavite tu gamad, robovi! Mi smo mornari, a vi ste veslači! Ne treba nam zvjezdoznanaca!

ROBLJE zvekeće lancima: Zraka! Slobode! Naprijed!118

MORNARI: Natrag! Dolje admiral! Robovi, ne nasjedajte lopovima! Ako se iskrcamo, opet će vas okovati! I nasrnuli su već jedni na druge, ali iz tmine prodru očajni glasovi zapomaganja. Kanonada bjesni sa »Pinte« koja tone. POBOŽNI I OČAJNI su poklekli pa mole: Eto, »Pinta« tone. O, bože! Smiluj se dušama grešnih. Čujete li ih kako viču? »Pinta« tone, a onda ćemo mi!

Ina hip se sve od straha skamenilo. Gromovi se ore uz kanonadu koja u daljini muklo laje, a onda se po sceni prospe blijedi ruj crvenoga plama i požara. Gromovi su udarili u »Pintu«, spržili je, i ona tone i čuju se jako daleko glasovi onih koji se utapaju. Nad admiralskom je lađom proletjela Panika, ljudi su na hip utihli kao nijemi. Gledaju na brod što izgara i tone u daljini, a onda su pružili ruke i izvan sebe viču: »Pinta«! »Pinta«! »Pinta«!Sada se vide te crne sjene na palubi, polivene crvenim dalekim, krvavim plamom, pa se te sjene isprepleću kao tintasta sablasna priviđenja. A tamo, na kljunu lađe, vidi se golema, dominantna, smiona i prkosna pojava admirala. Admiral zuri u brodolom pred sobom, a crveni admiralski stijeg vijori mu se nad glavom. Vjetar i silni gromovi. JEDAN GLAS se prodere, spazivši admirala: Eno admirala! Tamo je na kljunu! Smrt admiralu!I gomila jurne na admirala. Ali su se članovi Manjine: podad- mirali, kapetani, noštromi, zvjezdoznanci, sluge, skupili oko admirala i tako zbijeni priječe poputfalange kakve da ga gomila ne smrvi, znajući dobro daje admiralova smrt isto tako i smrt njihova. Bijesna, zapaljena, iznakazena lica, pesnice, šake i psovke što padaju poput kamenja na falangu. Fuj! Hulja! Dolje! Lopovi! Zar još nijesi skočio u more? Eto! To je tvoja Nova Zemlja! Gdje ti je kontinent? Ti mrtvi! Tmina! Brodolom! Kruha nam daj!119

Lopove gadni! Obmanuo si nas demagoškim lažima! Prodao sam ti dušu za kesu cekina, đavole, ali ću se zamastiti tvojom krvlju!ADMIRALSKAFALANGA viče: Ljudi! Mi možemo spasiti sebe samo tako ako

spasimo i Njega! On nas vodi, On je naš putokaz, naš kompas i naš mozak! GOMILA: Nikoga on ne vodi! Krivo vodi! Laže! Sav on je jedna laž! To je pustolov pakleni! Sve je laž! I njegova Nova Zemlja je obična demagoška smicalica! To je spekulant na burzi. On je sve nas stavio na kocku svoje karijere!

Nema Nove Zemlje! To je utopija luđačka! Pljujem ti na Novu Zemlju! Glavu nam dajte njegovu! Dobro nam je bilo u Španjolskoj! Admirale! Hljeba! Gladni smo! Hoćemo kruha! Natrag! Natrag! Vratimo se pod naše stare krovove! Dom nam vrati! Lijepu našu domovinu hoćemo! Naše ma-tere! Naše žene! Našu djecu!Kralja našega da vidimo opet! Crkve naše! Boga i kardinale! Našu dragu Inkviziciju!Ljudi! Oteo nas je domovini i nama je oteo domovinu! To je Židov!

Bacimo ga u more! Stat će vjetar ako ga utopimo! Razderimo ga! Linč! Linč! Natrag! Natrag! U lijepu našu Španjolsku! ADMIRALSKA FALANGA: Naprijed! Sami ste odlučili i ugovor ste potpisali!GLASOVI GOMILE: Ali ste nam govorili da ćemo se vratiti bogati! ADMIRALSKA

FALANGA: Pa mi se vraćamo, ljudi! Sve se vraća na svijetu! Mi ćemo se vratiti kao pobjednici! Kardinal će nas blagoslivljati! Zvonit će zvona! Ljudi! Puni zlata i srebra i dragulja vratit ćemo se i žene naše hodat će u svili! Mi se već vraćamo! Preko Nove Zemlje se vraćamo!

120

GOMILA: Natrag! I ako ne ćete, pobacat ćemo vas kao parcove u more!GLASOVI OČAJNI: Eto! Brod tone! Voda! Smrt! Brodolom! Nema natrag! Potopimo se sami! Skaču preko palube i utapaju se. Prolom oblačja. Vihor i gromovi. GLASOVI SLOMLJENI, kao jeka: Pa da! To je bolje nego se tako

patiti! Skaču za njima u Crno. GLASOVI: Svjetlosti! Svjetlosti! Admirale! Gdje je admiral! Raz-

derimo admirala! GLASOVI PRKOSNI: A čemu su topovi? Razderimo nebo topovima!Pucaj u nebo! Nadgrmi gromove! Admiralovu glavu! Vina! Krvi! Svijetla! Nebo! Nebo! Nek se razdre Nebo.Nek potone sve! Demonska pucnjava po oblacima. Crveni se oblaci dima puše po tome paklenom plesu. Tmina — pa opet munje.GLASOVI: Tonemo! Tonemo! Ubijte ga prije! Tonemo! ADMIRALSKA FALANGA: Mi još možemo da se spasimo, ljudi!Kopno nije daleko! GLASOVI: Lažete! Lažete kao i admiral! Eto! »Pinta« je potonula! I mi ćemo za njom! Tmina! Svijetla da nam je! Zapalite, ljudi, baklje! Duvk! Ne može se! Pod palubom je voda! Natrag! Admirale! Natrag! Na jedra! Vežite kormilo! Na vesla! Natrag!GLASOVI PROTUSLOVNI: Kamo natrag? Još takvih pet tjedana? Još takvih pet

brodoloma? Jesmo li mi sveci da gladujemo? Nema hljeba! Nema mesa! Nema vina! Nema kormila! Nema jedara! Eto, gromovi nas biju! A kriv je admiral! Pojedimo admirala! Nek on bude prvi! A onda ćemo kockom dalje. 1 GLASOVI GLADNI: Pojedimo admirala!

121

GLASOVI ADMIRALSKE FALANGE nadvikuju gomilu koja prijeti da će Ijudožderski nasrnuti: Ljudi! Treba nam organizirane snage! Popravimo kormilo zajedničkom snagom. Napnimo nova jedra! Savladajmo tminu! I more! Mi hoćemo Novo! Naprijed, Admirale! Na kormilo! Na vesla! Naprijed! Samo optimizam nas može spasiti!

GLASOVI RAZORNI: Natrag! To govori davo iz vas! Vi ste nas zaveli! Vi i admiral! Razderite admirala! U propast nas vodi! Vi ste admiralske prirepine i pripuzi!

GLASOVI GALIJOTA: Nama je svejedno! Naprijed ili natrag! Mi hoćemo zraka! Mi hoćemo krv vašu! Osveta! Osveta! Osveta! Svima! Mi ne ćemo više na lanac!

GLASOVI ADMIRALSKE FALANGE: Sami ste htjeli u Novu Zemlju! Nitko vas nije silio. Primili ste za to predujam u gotovom!

GOMILA: Zlatom ste nas podmitili! Bili smo gladni i glupi pak smo vam povjerovali! Nalagali ste nam o toj vašoj utopiji čitave bajke! Da ćemo se vratiti, to ste nam govorili, bogati i slobodni!

GLASOVI ADMIRALSKE FALANGE: Pa mi se vraćamo! Ljudi! Zemlja je okrugla, a pred nama leži mlado kopno!

JEDAN DIVLJI GLAS: Gusario sam svima morima. Krvav sam robio stotine ostrva. Šta će mi mrtvome novo kopno? Ja hoću glavu admirala! Ja hoću da se osvetim!

Vjetar sve silniji. Gromovi. Divlja noć.GOMILA: Glavu admiralovu! Smrt admiralu!GLASOVI: Spasimo se, ljudi! More će nas proždrijeti! Tonemo! Ludilo! Grijeh!

Bože! Gospodine! Isuse Kriste! Nema Novoga! Ima Crno! Slava Ti, Crno! Ha-ha!

GLASOVI PLAČUĆI: O, sveto staro tlo naše drage Španjolske! Gdje je naša domovina? Nikada više! Nikada više!

122

GLASOVI ADMIRALSKE FALANGE: Naprijed! Mi se vraćamo domu. Sve se vraća! Naprijed! Mi ćemo se vratiti kao pobjednici i osvajači!

GLASOVI BEZNADNI: I vjetar vas proklinje! Dolje admiral! Natrag! Lasci! Antikristi!

I ljudi se iz ustalasanog trzanja, pjevanja, bulažnjenja, kolebanja, smijeha, urlanja i bunezanesu sa vjetrom i gromovima kao talas ijurnu spram kljuna.Admiral je kriv! Smrt admiralu! Smrt!Blistaju mačevi, zveči oružje, odjekuju kubure. Bitka. Falanga se bije oko admirala. Krv teče, mrtvi padaju, talasi prelijevaju palubu, borba, gromovi ifijuk vihora.GOMILA: Udri! Sijeci! Admirala! Admiralsku glavu! Hulje! Lasci! Živine!

Lopovi! Naprijed! Natrag! A joj, mati! Admirala živoga! Spasimo se! Tonemo! Pomozi, bože! Udri!

GLASOVI ADMIRALSKE FALANGE: Robovi! Mi vas oslobađamo, ako pristanete uz nas! Naprijed! Nitko ne mora natrag uz lanac, samo se smirite!

MORNARI: Robovi! Ne vjerujte admiralskim prirepinama! Pri- kujte tu admiralsku bandu na vesla, neka veslaju za nas! I mi imamo svoje kompase! Vjerujte nama! Natrag! Vratimo se u Španjolsku!

ROBOVI biju po jednima i drugima: Nama je svejedno, mi ćemo se utopiti ili će nas prikovati za veslo! Mi nemamo što da izgubimo! Zraka! Osvete! Kruha!

Vjetar, graja, grmljavina, krv, vika. Ne razabira se niti riječ. Dvije hrpe ludoga mesa, krv što teče, gromovi, munje i more što prijeti i buci glasom podmuklim i bezdanim.Onda sa kljuna broda, gdje stoji Admiral, sine buktinja i obasja smionu njegovu pojavu. Njegov se glas prolomi i nadviče i borbu pobjesnjelih, divljih mornara, i ornjpvu valova, i ludilo mora123

ustalasanog, i tminu i crnu brodolomnu noć, sve nadviče glas Admirala.Admiral se kupa u plamu luči što mu planu u desnici kojom je zavitlao

borbeno. ADMIRAL, glasom nadmoćnim: Narode! Eto ti svjetlosti! GLASOVI GOMILE: Admirale! Vrati nas u domovinu! Admirale! GLASOVI ADMIRALSKE FALANGE: Zdravo, Admirale! Naprijed, Admirale!

Borba je na hip prestala, ali se ljudi deru i nadvikuju: Naprijed! Natrag! Admirale! ADMIRAL: Narode! Natrag nema!GLASOVI GOMILE zalaju bijesno: Jeste li ga čuli? To je davo! Ma

razderite ga! Sto on nama može! Nas je više! ADMIRAL: Eto sviće blagdan i jutro, narode! I mi plovimo u Novo!GLASOVI: Što će nam blagdan? Što će nam jutro? Što će nam to tvoje

Novo?Nema blagdana! Znoja ima. I krvi ima. I glada! I okova! Tebi je vječni blagdan, admirale! Ti svetkuješ admiralujući! Blagdan je to biti admiral! Ali budi ti galijot pa onda mudruj! Ne dajte mu do riječi! Laže! Lagati znade! To je demagog! On plovi u svoju Novu Zemlju na našima krvavim žuljevi-ma.Zatucite ga! Đavla! Laže! Laže! Huljo! Natrag! U Španjolsku! Povratak ili smrt! GALIJOTI, zvečeći lancima: Vi lažete! Admiral laže! I svi ste vi hulje! Mi smo dolje na dnu! Mi nosimo sve nas naprijed! Mi hoćemo zraka i kruha! Dolje laži! Na nama leži brod, a ne na vama!ADMIRAL želi da rekne svoju admiralsku riječ: Narode! GLASOVI: Ne dajte mu da govori! On laže! Gladni smo! On nas hrani praznim riječima! Ti si hulja! Ti si davo! Sve si nas124

zaveo! Sve si nam uništio! Gdje nam je dom? Gdje su nam uspomene? I sad nas biju gromovi za tvoje laži! Crni lopove! Ubijte ga! Razderite ga! ROBOVI: Smrt svima prirepinama! Dotucimo admiralsku falangu! Dolje svi vi! Osveta bezimenih! GLASOVI ADMIRALSKE FALANGE koja stoji oko admirala s golim mačevima: Zdravo, Admirale! Mi vjerujemo u Novo! Zdravo, Admirale! Mi umiremo s Tobom! GLASOVI GOMILE: Pljujemo vam mi na Novo! Pljujemo na Novo koga nema! Da se vratimo! Natrag! Natrag! Ne možemo! Kamo ćemo? Gladni smo! Kruha nam daj! Admirale! Laže! Bacite ga u more! Nek leti prvi! Gomila se opet zatalasa. ADMIRAL, snažno: Narode! Sviće blagdan! Eto: dolazi sunce! Mi

plovimo sigurno! Pred nama je Kopno! GLASOVI: A otkuda ti znadeš da je pred nama Kopno? Tko je to tebi rekao? Ha-ha!

Eto gromova i oluje, a ti o Kopnu bulazniš! Ha-ha! Sviće blagdan! Tebi je uvijek blagdan, admirale! ROBOVI: Huljo! Daj da tebe okujemo ko što si ti nas! Daj da te išibamo do krvi!Idi ti dolje k veslu, gade! Pa veslaj medu parcovima do smrti! Skote!

Zadavite ga! Hulju!Sve te gadove zadavite! Svi se oni igraju našim glavama! ADMIRAL:

Narode! Sunce!GLASOVI ga nadviču: Što će nam sunce? Crijeva nam se grče, a sunce nas

ne hrani! Dolje! Ne dajte mu da laže! Silni gromovi i vjetar pakosni. GOMILA, u strahu: Eto! Smrt, a ne sunce! Ali prije će on! Zgazite ga! Razderite ga! Ubijte ga! Đavo! Kifropija! Hulja! ; Nek potone, a mi za njim! Đavle prokleti!

125

GLASOVI ADMIRALSKE FALANGE, zanosno: Zdravo, Admirale! Mi vjerujemo u Sutra! Mi vjerujemo u Tvoju zvijezdu!ADMIRAL: Narode! Sutra...GLASOVI ga opet nadviču: Laže! Laže! Sad ga odmah razderimo!Što da do sutra čekamo? Sutra je daleko! ADMIRAL, samosvijesno i okrutno: Narode! Ja hoću da uhvatiš veslo! Ja hoću da se pobijemo s gromovima i s morem! Ja hoću, narode! GLASOVI: Hi—hi! Ti hoćeš! A tko si ti da možeš htjeti?On hoće! Vidi, vidi! On hoće. Megaloman slijepi! Kako može pojedinac nešto htjeti?Zatući te ga, ljudi! Ustremio se parcov na nas kao da i njega nije krvava majka rodila!A udavit ćeš se jednako ko i svi mi! Dolje! Natrag! Zatucite ga! Glupana! Blunu!Raskolite mu tu lubanju! To je mjesečar! Po krovu hoda! ADMIRAL: Narode! ROBOVI: Pa idi ti! Pa veslaj! Veslaj ti!GOMILA: Dolje! Dolje! A tko si ti da smiješ na nas vikati? A zaštobi ti bio admiral? A tko ti je dao pravo na to? ADMIRAL: Ja sam Admiral!GLASOVI: Ha-ha! Admiral! Nema admirala! To je nekoć bilo! Nema admirala! Ubijte ga! Hulju! Svi smo jednaki! Mi smo za ravnopravnost! ROBOVI, zvečeći lancima: Svi smo mi jedno! Svi smo jednaki!Pred morem i pred smrću smo svi mi zajednički jedno! I lada ' je isto tako naša kao i tvoja! Eto skota! Zatucite ga! Zatucite sve njih! Razderite ih! Skinite ih s pijedestala!Vjetar sve silniji. Lada škripi kao da će pući. Gromovi. GLASOVI: Gledaj hulje! Još i viče! Pred smrt, pa viče! Ma ljudi! Dosta je toga! Tresnimo njime dolje! Admirale! Dolje! Mi se ne damo terorizirati ni od koga!126

GLASOVI ADMIRALSKE FALANGE: Naprijed! Admirale! Mi ne damo naše admiralske zastave! Mi znamo što hoćemo!

GLASOVI: Ha-ha! Admirale! Daj! Daj pogasi gromove! Uduhni vjetar ako si admiral! Hi-hi! Ugasi ih ako možeš! Sitan si kao i mi. Udavit ćeš se kao i mi! Huljo! I ništa ne vidiš više od nas! A vičeš! A lažeš! Zašto da se uzvisuješ? Razderimo ga! Natrag! Natrag! Kamo ćemo u Crno? Uduhni vjetar, nadviči gromove ako si admiral! Šta vičeš na nas? Gromovi.

GOMILA: Pa da! Eto! Nadviči gromove ako si doista admiral!ADMIRAL: A što ako ih nadvičem?Silni gromovi i oluja. Smijeh podivljale gomile: Ha-ha! Jeste li ga čuli? On bi i gromove nadvikao! Ha-ha! On se ruga bogu! Pogana duša! Potopite ga! Dajte! Smrvimo admirala! Gomila krvava, luda, u pjeni bijesa, jurne na kljun kopljima i mačevima. Oružje zvekeće. Klicanje, borba, zapomaganje, vjetar.ADMIRAL je uzmaknuo pred naletom mase korak-dva, a onda je kao zvijere

sunuo u vrtlog borbe. Kroz metež se probio gorućom svojom buktinjom i ruši svojom kuburom i svojim admiralskim mačem oko sebe gomilu lijevo i desno i viče silno tako da mu glas nadvikuje gomilu i oluju, i tminu i gromove: Haj-hoj! Vjetre! Haj-hoj! Tmino! Haj-hoj! Gromovi! Narode! Haj- hoj! Ja hoću naprijed! Haj-hoj! Ja hoću Novu Pjesmu No-voga Kopna!

Robovi, zemlja je zvijezda i mi se loptamo njom, a snaga naša pobijedit će taj svečani brodolom! Pjesma će glasna nadvikati olujno more i grom, na ostrvu čeka nas sutra blagdan sa plavim snom!S ovom trulom lađom i s kormilom naših Prava mi letimo noćas ko karteča zvjezdana, i jutros još, u prvom osvitu dana, ko naranča će zlatna objavit se Zemlja Nova.127

I sutra na kopnu, uz blagost bogova, objavit će se nalog mog Admiralskog Slova: i skinut će se negve sa svih robova i slaviti blagdan!Pjesma admirala nadviče oluju, razderu se oblaci, sine zvjezdana vedrina i stiša se more. Ljudi zaprepašteni gledaju kako je vjetar zamro, a onda potreseni pobačaju oružje i mačeve i srozaju se pred admiralom, a najbliži cjelivaju mu skute.GLASOVI ADMIRALSKE FALANGE viču: Zdravo, o, Admirale! Mi vjerujemo u

Novu Zemlju!ADMIRAL: Narode! Eto ti svjetlosti! Zavitlao je buktinjom, a od vatre

njegove luči zapalili su članovi admiralske falange svoja svijetla i dali mornarima koji pale svjetiljke i fenjere, i baklje i iverje, i svatko na brodu zapali svoju svjetlost i cijela krma admiralskog broda sine u jasnom osvjetljenju.

GOMILA, pognuvši glave, svladana: Admirale, Slava! Vodi nas, Admirale! Slava ti, o, Silni! Slava! I klanja se gomila i puže pred admiralom ropski kao pred svecem ili čudotvorcem. Narode! Eto ti svijetla! Viču ljudi, ponavljajući riječi admiralove kao papige, i raznose svjetlostpo cijeloj lađi koja je katastrofalno postradala. Strši polomljeno i iskidano iverje jarbol/l, leže leševi krvavi i iznakaženi, crna naplavljena burad, izlomljene letve i ograde; sve sama poderotina i ruševina. I obilaze jadni moreplovci i oplakuju mrtvace: A joj, bijedni! Što ste stradali! A joj! Nikad više vaših jakih mišica! Nikad više vaših žilavih ruku! A joj! Kuda ćemo i kako ćemo bez vas?

MALODUŠNI: Nikad više od naše lade ništa! Što je postradala sirota! O, kako smo nesretni! A kakva je to galija bila! San, divota, radost, a ne galija!

DOBRODUŠNI: Da smo samo prije imali svijetla! Zašto nisi prije zapalio luč svoju, Admirale! Predbacuju borbenima: Te mrtvace vi nosite na duši! Samo vi i nitko drugi! Da niste bili tako tvrdoglavi, sve bi se bilo dobro svršilo!

128

BORBENI: Šta se tu može? Kako je, tako je! Teško je s glupanima boriti se za ravnopravnost.

Moreplovci tako plaču i jadikuju nemoćno, tužni i pobožni i nesretni, a borbeni lunjaju pokunjeno i beznadno i u šutnji, rezignirani što borba nije uspjela. Čuje se kako pod palubom ponovno okivaju robove.ADMIRALSKA FALANGA, u koru, posred gomile leševa i razvalina: Na noge

se, Narode! Eto Svjetlosti, a doskora će svanuti! Treba istesati novo kormilo! Nove jarbole treba osoviti i nova jedra napeti! Na noge se, Narode! Samo još jedan složan napor i mi smo pobijedili!

AGENTI ADMIRALSKI medu gomilom kao jeka: Naprijed, Narode! Naprijed! Da jurnemo pa da dohvatimo Novu Zemlju! To nije Utopija, to je realnost!

ADMIRALSKA FALANGA: Narode! Ako si gladan, baci mreže i eto ti ulova bogatog! Narode! Ako si žedan, eto puni su sudovi kišnice nebeske! Napoj se! Mi plovimo sretno naprijed jer eno duva vjetar dobri!

GLASOVI: Naprijed, Narode! Naprijed! Slušaj riječi Admirala i ugledat ćeš Novo! I ganuo se narod, koji se teško miče, pa dobroćudno mumlja: Pa hajde de! Da doplovimo nekamo! Pa hajde! Da se trgnemo! Hajde de! U raduje spas! Slogom rastu male stvari, a nesloga sve pokvari! I kao praživotinja glomazna valja se narod. I surovo viče na robove: Na veslo, robe! Ha-ha! Na veslo, robe! Pod palubu, marš!

POJEDINI OSAMLJENI ROBOVI komešaju se i bune: Nema toga više! Zašto baš mi? A zašto baš uvijek mi? Zar nismo dugo skapavali dolje? Mi ne idemo! Idite vi! A što je s našom ravnopravnošću?

GOMILA: A što se buniš, robe? Udri ga po njušci da mu brižne krv! Eto, to je sva muditost! Utuci marše! Padaju surovi udarci. Marš pod palubu! Mi nismo anarhisti kao vi. Nas

129

može spasiti samo organizacija rada! Taylorov sistem! Marš pod palubu na lanac! POJEDINI ROBOVI: Ne damo se više! Mi ne idemo dolje na lance! GOMILA: Što? Vi ne idete? A zar ćemo možda mi veslati za vas? Udri roba! Dotući životinju! Dolje!

I došlo je do komešanja i guranja. Poteći će i krv. Umiješaju se AGENTI ADMIRALSKI: No, što je, Narode, što je? GOMILA: A eto! Robovi ne će dolje na vesla!

Robovi tu nešto deklamiraju o ravnopravnosti! To je destruktivno! POJEDINI ROBOVI: Mi sami ne idemo! Mi nismo više roblje! Svi smo mi isto! Nek idu i oni drugi s nama! Idemo zajedno! Mi smo za jednakost! ADMIRALSKA FALANGA: Svi smo mi isto! Tako je! Od noćas smo isto! Vi sad više niste robovi! Vi ste slobodni moreplovci ko i mi! Samo netko mora ipak da svija vesla! Moramo naprijed! Naprijed! Na veslo! Slobodni moreplovci! Vi ste s nama ravnopravni, ali veslanje je vaš zanat! Mi smo za podjelu rada! GOMILA i ROBOVI se izmiješaju: Hajde! No, hajde! Zdravo! Slobodni moreplovci! / rastrči se narod po čitavome brodu. Jedni blanjaju, drugi cijepaju, napinju uzeta i šiju razderana jedra, crpu vodu, bacaju mreže i love lovinu. I zažamori cijela paluba admiralske lađe i cijela utroba lađe, i nadula se jedra i čuje se gdje skladno padaju vesla i bruje glasovi ljudski. GLASOVI posla i muke preporoda: De, digni! Pomozi! Pritegni! Amo te, sokole! Udri! Ha-ha! Evo iskara! Dobro! Naprijed!Ljudi! Amo! Prihvatite! Negdje dižu teret: Hoo-ha! Hoo-ha! Ha-ha! Divno! Ide! Sve ide! Mora ići! Ljudi! Udri! Dodi! Pomozi! Naprijed!130

Jedni bacaju mreže i vuku gomile srebrnih riba i klikću od veselja: Ha-ha! Evo riba! Evo mesa!I zapalili su vatru i peku lovinu na tavama. Čuje se gdje pile cvile i gdje sjekire bubaju, i maljevi odjekuju, i ljudi viču, i nakovnji zveče i iskre vrcaju, sve u jednom zanosnom ritmu, zdravom i poletnom, a Lađa Admiralska siječe modrinu i plovi naprijed.I taj Ritam preporodnog Rada sve silnije buja, glasovi se slijevaju u jednu

pjesmu što je kor ovih, čas prije pobjesnjelih živina pjeva skladno, oduševljeno i zanosno: Eto, vjetar dobri nosi nas danas, vijore se stjegovi naši, siječe nam more lađa. Na admiralskom brodu Nova se Svjetlost rađa. O, zdravo, vječno more, o, zdravo, modri talas!

Pjevamo ti pjesmu, o, preporodni Rad! Mi bijemo i Crno i gromove i Glad. I naš je let let bijelih sunčanih orlova. O, zdravo, vječno more! O, zdravo, Zemljo Nova!Robovi, zemlja je zvijezda i mi se loptamo njom, a snaga naša pobijedit će taj svečani brodolom! Pjesma će glasna nadvikati olujno more i grom, na ostrvu čeka nas sutra blagdan sa plavim snom!S ovom trulom lađom i s kormilarom naših Prava mi letimo noćas ko karteča zvijezda, i jutros još, u prvom osvitu dana, ko naranča će zlatna objavit se Zemlja Nova.I sutra na kopnu uz blagost bogova objavit će se nalog mog Admiralskog Slova: i skinut će se negve sa svih robova i slaviti blagdan!131

Admiral je zanio narod. On se vrzao medu gomilom; bio je kod onih što napinju jedra i postavljaju jarbole i razvijaju stjegove, tamo je pokazivao i prednjačio, gdjekoga tucnuo po ramenu, a onda je stao, odbivši se od svih, i promatra tu gomilu ljudi umorno, pasivno i tromo.Ljudski glasovi ječe, i roblje u utrobi broda klikće i ljudi se smiju. Admiral stoji i promatra. Onda se trgne i zamjetljivo umornim korakom polazi na kljun broda. Tamo stane na kljunu i gleda zvijezde jutarnje i pruža ruke za njima, a crljeni admiralski stijeg mu leprša nad glavom. A cijeli brod odzvanja od Zanosa, Rada i Pjesme. Stanka.Zvijezde padaju, buktinje plamte, a negdje daleko na istoku puca praskozorje. Nijemo pruža ruke admiral za zvijezdama, kad kraj njega osvane Nepoznati. Nepoznati je zaogrnut crnom mantijom. Metne mu povjerljivo ruku na rame. Admiral se trgne. Čuje se gdje ljudi na brodu rade i pjevaju i viču.NEPOZNATI: Gledaj te majmune! Kako se vrzu, kako kuju, kako love, kako

se penju, kako se preporadaju, kako se obmanjuju otrcanim poslovicama, kao stare babe kad čitaju molitvenike! Kristofore Kolumbo! Sve je to gadno i mudrog čovjeka savršeno nedostojno! Sve je to glupo! A zvijezde gasnu. I ti ih ne ćeš dosegnuti! Admiral šuti. Stanka. Noćas si još ukrotio te majmune. Ali to bješe posljednji put! Razderat će te prvom prilikom! A zvijezde padaju! Kristofore Kolumbo, ti ne ćeš dohvatiti zvijezde! Zaista ti kažem: još noćas objesit će te na prvom jarbolu!

ADMIRAL: Ne znam! Noćas mi je prvi put da ne znam. Sve je tako čudno! I ono s gromovima bilo je tako čudno, te bi čovjek mogao doista da povjeruje u više sile!

NEPOZNATI: To je čarolija bila i običan trik! Čarolije vole te opice! To one silno vole! Kad koji mrtvac zapleše ili slijepi

132

progleda ili kad gromovi pogasnu, poslije tronoćne grmljavine mora se nebo i razvedriti! To je logično. One vole takve trikove. Tome pljeskaju kao slinava djeca! A da su na brodu ženke, te bi ti i noge cjelivale. Gadovi! Kolumbo! Kako ti se ne gadi te opice trpjeti na svojoj ladi? S majmunima ploviti do zvijezda, to je tebe nedostojno!ADMIRAL: A s kime ću ploviti, ako ne s njima? Zar sam?NEPOZNATI: Da si natrpao galiju svoju živinama! Vjeruj! O, zmije i hijene i

vuci prije bi pojmili ono što hoćeš nego ove lude opice! Gledaj ih samo kako se cere! I pjevaju! O! Fuj! Pljune: Robovi koji vjeruju u organizaciju rada!

ADMIRAL: Istina je to! Ali to je jedino što se može! Prevesti ih onamo prijeko gdje će zaboraviti da su opice, gdje će se pretvoriti u potpune, dostojanstvene ljude!

NEPOZNATI: Smiješno! Sto će njima dostojanstvo? Što će njima to tvoje hipotetično »prijeko«? Oni ne traže nikakvo »prijeko«! Oni ne traže Novo! Oni misle da se vraćaju! Oni se hoće vratiti bogati i silni! Silniji no što su prije bili. Gusari su to i misle da je Novo plijen! I zato se vesele! Tome novom plijenu! Guješ li ih kako pjevaju? Fuj! Gade mi se. O, kako mi se gade! Kako se tebi još ne gade, Kristofore Kolumbo? Admiral šuti. Zar šutiš? Zar misliš da si ih ti zanio svojim planovima? Zar misliš da ih ti vodiš? Ti da si im Admiral, i ti da im daješ Smjer? Hi-hi! Lada plovi glupom strujom i ti na njoj, moj dragi Admirale, a zemlja je gnjila dinja, i svi smo mi na njoj gnjilež i žalosna plijesan! I na prvom će se ostrvu te opice nasukati i iskrcati i najesti se, i onda se vratiti sa papigama i zlatnim pločicama. A i ti s njima, Kristofore Kolumbo! — Kakvo hipotetično Novo? Kakvo magleno »prijeko«? Kakav utopistički slftjer? Nije li istina što govorim? De, reci im samo kamo smjeraš! Reci im, pa da vidiš kako će ti rastrgati crijeva!

133

ADMIRAL: Svejedno je! Bilo što bilo! Naumio sam da noćas otkrijem sve svoje planove definitivno.

NEPOZNATI: Velika je to riječ, Admirale, otkrivati sve svoje planove majmunima! Velika je to riječ! Šutnja. Padaju zvijezde i gasnu, i pjesma je na palubi utihla i rad se smirio. Momčad je izubijana od napora i noći i straha klonula, utrnula zublje i pozaspala. Svitanje. Ples je jutarnjih boja.

ADMIRAL: Da! Sve ću im priznati još jutros! I to da ne vjerujem u globus, i to da mi se zemlja gadi, i to da putujemo do zvijezda!

NEPOZNATI: Ludorija! Kakvi su to magleni planovi? Kad već njima lažeš o svemu, Kristofore Kolumbo, to pojmim. Dobro je. Laže ti se. Ali meni barem ne laži o tome svemu i o tima svojim zvjezdanim planovima! Laž je to sve! Magla i utvara!

ADMIRAL: O, koliko se već noći ganjam za tim utvarama!? I za tim maglama! Mora da je negdje put otvoren do zvijezda. Nije moguće da ne bi bio!

NEPOZNATI: Nema ga, Kolumbo! Nema ga! Sve same laži! I sve to nema smisla jer je i zemlja sama po sebi isto tako zvijezda, a zašto si onda odlučio da pobjegneš iz te astralne Španjolske? Crveni admiralski stijeg vijori se nad glavama tih crnih sjena. — Praskozorje. Eto tvoga crvenog Admiralskog Stijega! Pobjedonosni Admiralski Stijeg! Bikovi se draže crvenim krpama u arenama, Kristofore Kolumbo! I ne draži li tebe netko tom crvenom krpom? Zašto da mu nasjedaš, Admirale? Kako se vijori, kako draži, kako laže! To je laž, Kolumbo! Taj je tvoj Admiralski Stijeg laž, Kolumbo, strgni tu laž! / Nepoznati strga i razdere crveni admiralski stijeg. Admiral ga gleda mirno i šuti i ne protivi se. Laž je tvoje obmanjivanje da se može otploviti do zvijezda! Sve to nema smisla, to oblagi-

134

vanje majmuna i glupana da je tvoja plovidba stvarna! I sve je crno u crnom i pakleno u paklenom i mračno u mračnom!ADMIRAL: Pa što da se čini? Što da se čini?NEPOZNATI zabacuje svoju crnu mantiju na koplje i mantija se zavijori kao

crna zastava. Ne znam, Admirale! To nitko ne zna što da se radi? O tome se pišu vježbovnici i slabe knjige već stoljećima! Crvena je boja boja zvjezdana! A zvijezde su nedohvatne i gasnu! Nego znaš što? Hoćeš li da i tebi dadem jabuku Saznanja? Dao sam je nekoć davno Ženki, a ona ju je pojela! Ženka je mislila da se jabuka Saznanja jede! I tako ju je Stvoritelj još pravodobno izgurao iz Edena! Eto ti, Admirale, te crne jabuke! Čuvaj je dobro! Zrela je! Eto! Sviće! Idem ja! A ti pazi da te tvoje opice ne razderu! Dovidenja! Nepoznati skočio je preko ograde u more. A admiral zgurio se i klonuo na kljunu i drži crnu jabuku u ruci, promatra je pomno i oprezno i gleda u Tišini, u nekom saznanju, u vodu gdje je nestalo Nepoznatog. Jedva zamjetljive rumene jutarnje pjege na nebosklonu.

A članovi admiralskefalange, intelektualno najsilniji od silnih, koji su prkosili gomili, oni koji su svijesni da se mogu održati samo na programu admiralske solidarnosti, oni koji su se golim mačevima bili za admirala, uvjereni da se tako bore sami za sebe i za svoje vlastite interese, oni ga sada traže. Oni bdiju nad pozaspalim stadom i traže admirala.GLASOVI ADMIRALSKE FALANGE: Admirale! Gdje si? Admirale!ADMIRAL: Evo me! Tu sam!Dolaze do Njega i sjedaju oko Njega uokrug. Prva polusvjetlost modroga dana, pa se već razabiru obrisi i vide bijeli pjenušavi talasi kako se prelijevaju i rone kao bijele ptice u modrinu.GLASOVI se tih najsilnijih, redovnika, oficira, trgovaca, pustolova,

viceadmirala, zvjezdoznanaca i pjesnika, isprepleću u besjedu kojom govore ljudi Stare Zemlje, otrcane stare Španjolske, iz

135

koje je Kolumbo odlučio da pobjegne definitivno. Eto! Već sviće! Danas je nedjelja! Dan Gospodnji! Ljudi su umorni do klonuća. Odredeno je da se straže mijenjaju svakih pola sata. Jedva se drže uspravno. O, bila je to grozna noć, paklena i đavolska! I već smo tonuli kao i »Pinta« što je! Jadna »Pinta«! A što se može? Potonula je, pa potonula. Glavno je da plovimo Naprijed!Još jednu takvu noć ne bi ljudi mogli podnijeti. Ja sam već noćas držao da su poludjeli. I bilo je grozno! Kad su i robovi sami od straha pokidali lance, a sve se likvidiralo genijalno! Još je trebao samo hip i bili bi nas razderali. Nestalo je stege kao da je nikad nije ni bilo. Ali samo dok dosegnemo kopno, pak ja malo zvecnem mamuzom, pa fijukne bič, pa da vidiš kako će opet slušati na prvu riječ! E, bogami! Već bi bilo vrijeme da se domognemo kopna! Prva stvar kada se iskrcamo: obnova stare discipline. Predlažem, gospodo, dvadeset i jednu smrtnu osudu! Malo dugo traje to naše lutanje. To je noćas bio skoro peti brodolom u ovo pet tjedana. Izgleda mi da je sve to suviše riskantno!Ludi vjetrovi duvaju na tome moru! I ništa ne znaš! Ni otkuda duvaju, ni kamo te nose! Ništa! Politika neizvjesnosti! A Ruka je Gospodina nad nama! Ona i upravlja našim kormilom! Jer da nema te Ruke, bili bismo se noćas podavili zacijelo. I kada se iskrcamo, ne treba zaboraviti Boga! Vrlo pametno, gospodine! I prvo će mi biti, kad se iskrcamo, da zabijem u zemlju krst, visok kao jarbol, u Slavu Gospodnju!Osmjelilo se roblje! Prvi će nam posao biti da ga opet prikujemo — tu gamad. Nema tu nikakvih koncesija! Igra demagoškim frazama uvijek je vrlo opasna! E, bogami, već bi bilo vrijeme da se ukaže realno kopno.136

I ljudi jedva čekaju realnost pod nogama. Programi plovidbe de longue haleine2 su stvar iskustva i treninga! A to je, gospodo, opasan sport!Jedva-jedvice sam toj destruktivnoj bandi dokazao da se doista vraćamo u Španjolsku najkraćim putem! Mi se već davno vraćamo po mome subjektivnom uvjerenju! Po mome računu već dvije sedmice je kurs broda zapad-is- tok.A gdje smo mi to zapravo?Gasnu zvijezde! Gudne su! Nepoznate. Kao da sam se izgubio! A ustvari nitko ne zna što će biti za slijedeća dvadeset i četiri sata.Da imamo barem mapu kakvu, ali kad nitko nije napisao knjige ni nacrtao mape kako treba zapravo ploviti u Nepoznato!Sve su noćas razderale one živine! I mape i karte i globuse! I ono malo naše stare znanosti je uništeno! Eto jedan globus! Taj je čudom ostao čitav! Izvukli su odnekud jedan veliki globus i svi se zgurili nad njim i zure napeto u tu tajanstvenu kuglu.A zar tu može biti Sumnje? Hvata se strah duše kao kuga! Što tu ima da se misli? Smjera nijesmo mijenjali, to je jasno. I ako smo svaki tjedan prebacili eto toliko — a to jesmo — to onda imamo, čekaj, jedan, dva, tri, četiri, pet, eto, sad bismo već morali biti ovdje.To bi bilo već na drugoj strani! To bismo se mi već morali vraćati!Da! To je krivo zaobljeni globus! Star je, a i polutke su mu diletantske!Ali svakako nismo daleko od kopna!A, bogami, već je i vrijeme. Teškd» se tući sa stadom robova2 (franc.), na dugi rok, dugotrajan137

i analfabeta.Koliko je lubanja puklo samo noćas, a sve zapravo bespredmetno!E, da! Natrag! Natrag! U red! U mir! U tišinu! Već sam se i ja zaželio doma! Pomislite, ljudi: dom! Španjolska! O, sveta naša Španjolska! Naše tradicije! Što sada rade na Dvoru? Naše drage gospode i obitelji! O, Dvor zacijelo drži da smo se mi potopili! Već nam napijaju karmine!

I već nas oplakuju dvorski poeti! Hej! Poeto! Bogati! Ti ćeš divnije opjevati naš San od onih dvorskih žaba! Daj! Poeto! Pjevaj! Da se razveselimo. POETA zabrenči dva-tri puta o harfu pa zapjeva patetično: Rasparala se modra mješina nebeska i zvjezdano se mlijeko prolilo u more. O, oči naše sjajno kao svjetionik gore. Ocean se u srebru i modrini ljeska, rasparala se modra mješina nebeska.A galija naša u Nedogled plovi... O, golemi Osjećaj! Vječni! Sveti! Novi! O, plovidba sveta u nepoznate sfere kad jutarnje zvijezde gasnu i trepere, i nad morem prši praskozorna Sjen. Gle, galija naša na sveti plovi Plijen.Pljeskanje.GLASOVI ADMIRALSKE FALANGE: Bravo! Bravo! Natpjevat ćeš ti,

gospodine, one dvorske žabe!Gdje su oni? Što su oni vidjeli? Što oni znadu? Spram nas sviju?Pa kad se vratimo, krcati zlatom i mirodijama i pticama svilorepim!Pa s dijamantima ko mlinsko kamenje!Kraljici moramo pokloniti takav dijamant u znak vjernosti!138

E — to će biti blagdan! Zvona će zvoniti kao na Uskrsnuće! I Kruna! Mora nas nagraditi Kruna! Koliko ćemo samo novih zemalja pokloniti Žezlu? Pa kad nas Kralj tucne mačem! Da nas imenuje velikima meštrima Calatrave! Valjda Calatrave i Alcantare?Crkva nas mora proglasiti svecima! Kolike ćemo pokrajine privesti u njeno Krilo?A trgovina, gospodo! Trgovina tek! Svi će pojuriti našim tragom! Oslobodit ćemo sve bijele galijote, proglasiti ih ravnopravnim građanima, a na veslo prikovati urođenike. Ta će trgovina obnoviti naš poslovni život! Banke, valute, profiti, dividende.A mi smo prvi! Ljudi! Mi smo prvi! Mi smo otkrili novu stvarnost! Mi otvaramo nov period historije! Kakav veličanstveni osjećaj!I žene će padati pred nama! Ko pred čudom. O, žene! Kad smo posljednji put cjelivali ženu? I jedan od njih uzima gitaru i zapjeva pjesmu Povratka, a svi su osjećajno priklonili glave pa pripijevaju s njime:Preplovili smo more u tragu Zemlje Nove i pobili se s Crnim i s divljom Vatrom Groma, a plačemo za pjesmom vinorodnog doma i sanjamo o Ženi što nas vječna zove. O, Sjene u duši Stare Zemlje naše gdje vino miriše i vjetrenjača maše!Već je svanulo i sjajujošsamo najkrupnije crvene zvijezde. Brod mirno i tiho plovi. Ljudi se rastužili pjesmom. Stanka. Kristofor Kolumbo drži grčevito u ruci crnu jabuku i gleda zamišljeno nekamo u daljinu i ne brine se za pratnju, ni za njihovu dosadnu konverzaciju. | •GLAS prekine šutnju: I, eto! Svanuo je dan Gospodnji! NEČIJI GLAS: Pa da se pomolimo!139

I svi u grupi kleknu i pomno i razgovijetno se krste: U ime Oca i Sina i Duha svetoga! Amen! Mole Očenaš zajedno, pa se ne razabira jasno, tek kadikad po koja riječ. I dok se mole, preleti u modroj tišini jato bijelih ptica. GLASOVI FALANGE, veselo: Ptica! Eto! Ptica!Nije daleko kopno! Pozdravljaju nas prve ptice! I uskomešali se pri kljunu:I pun je kljun haluga i trave. Eto i granja! Lišća!

Admirale! Admirale! Eto haluga i ptica! Admirale! A admiral tih je i kao odsutan. Admirale! Eto! Gledaj jato prvih ptica! Navješćuju nam kopno! ADMIRAL se trgne i dugo gleda za pticama. Glasom bolnim i tihim:Sve su to samo priviđenja! GLAS: Admirale! Kako? Priviđenja? Ptice su nam znak da smo na pragu ostvarenja tvoga genijalnoga Plana! Jedan je zahvatio dugom kukom iz vode cijeli snop morskih trava i mokroga lišća i pruža ih admiralu: Eto, Admirale! I svi kidaju lišće, mirišu mokru travu, i cjelivaju ganuti i viču: O, kako divno miriše! Po zemlji miriše! Admirale! Po zemlji miriše, pa kako da bude priviđenje? ADMIRAL, ledeno: Po zemlji miriše? A što se nas tiče zemlja? Čovječe!GLAS: Pa kako da nas se zemlja ne tiče? Ta eto! Život se jedan patimo da

je otkrijemo! A sad, kad je mirišemo, sada da nas se ne tiče? Admirale! ADMIRAL još se koleba bi li izrekao ili ne. Tišina. Onda se trgne: Gospodo viceadmirali! Eto! Vi ste najsilniji! O živinama ovim i opicama ne ću da zborim! Ali vi ste najsilniji! Mogu li da vam reknem riječ? FALANGA, uzbunjeno, u tremi: Sto je, zaboga? Admirale! Govori! Zaklinjemo te! Govori! Sto je? Što je?

140

ADMIRAL: Pa nešto što me već dugo muči!FALANGA: Što je? Reci! Admirale! Slušamo!ADMIRAL ih dugo i pomno promatra. Onda odlučno: Istinu da vam kažem, ljudi! Istinu koju osjećam. Ljudi se zloslutno lecnu i zbunjeno i plaho šute. Napeta i neugodna stanka.ADMIRAL: Eto! Poznam vas već dugo. I slušam već dugo besjede vaše o Globusu! Pa što da vam kažem, ljudi? Ja ne vjerujem u Globus!SVI, zaprepašteno: Sto?ADMIRAL: Ne vjerujem u Globus! Ne vjerujem u Zemlju! Niti u Staru niti u Novu Zemlju ne vjerujem, ljudi! U staru Španjolsku ne vjerujem jer je gnjila kao gnjila jabuka, a u Novu Zemlju ne vjerujem jer je nema na Zemlji. Sve zemaljsko je gnjilo!FALANGA, puna zgražanja: Admirale!ADMIRAL: Ne, ljudi! Ne vjerujem u Zemlju!FALANGA: Ali Zemlja je okrugla! I ti to znadeš! I s nje se ne može!ADMIRAL: Zemlja nije okrugla! Pa ako je Zemlja i okrugla, moje misli nisu kružnica! Ja mislim u tangentama! Vama je kružnica nada u povratak! Vama je Novo povratiti se neobrete- nim putem natrag u Staro!FALANGA: Pa zar to nije tebi isto? Admirale! Zar nijesi ti sam toliko puta branio tu tezu? I pred Dvorom! I pred Inkvizicijom! Admirale! Zar to nije tvoja vlastita Nauka?ADMIRAL: Jesam! Govorio sam o Novom! Ali me nijeste pojmili! Noćas mi je postalo jasno da me nikad nijeste pojmili. Novo ne može biti u kružnici. Novo ne može biti u vraćanju. I ja vjerujem u oblike, ljudi, koji se ne vraćaju! Eto! Ja ne ću da se vratim! Ja sam odlučio da otputujemo u Nepovrat!FALANGA, zabrinuto: Admirale! Što ti je, zaboga! Admirale!141

ADMIRAL: Ne! Ja ne ću da se vratim.FALANGA: Pa kuda ćeš otploviti u Nepovrat? To je apstrakcija!ADMIRAL: Eto — ja plovim naprijed. U Nepovrat. Do onih crvenih zvijezda

plovim, naprijed, i preko njih plovim, do apstrakcije!FALANGA: Gasnu ti zvijezde, Admirale! I nema ih.ADMIRAL: Nema ih, a ja ipak vjerujem u zvijezde. Eto: u Nedohvatno

vjerujem i plovim k Njemu!FALANGA: Tebi se miješa, Admirale! A tko je nama objasnio te kružnice,

ako nijesi ti? Tko je u nas ulio snage i vjere, ako nijesi ti? Admirale! Zar nas nijesi sam prozvao Adeptima?

ADMIRAL: Da! U Novo sam htio da povjerujete, ali me nijeste pojmili! Svoje ste stare snove i laži ste svoje po tome Novom polijepili! I sve mi je to postalo jasno noćas.

FALANGA: A što su haluge i trava i ptice? Sto su ptice? Zar to nije znak Novog? Zar to nije ostvarenje?

ADMIRAL: Do đavola i takvo ostvarenje! Da prodajem s vama urođenike? Da postanem burzovni mešetar? Da s vama osnujem D. D. za eksploataciju Kolumbije? Ha-ha! Zar je to ono Novo o čemu ja sanjam?

GLAS: Gospode Bože! Eto! Osijedio sam! Pak šatro me Gospodin odmah gromom, ako te sam nijesam slušao, Admirale, kako na ovom istom globusu objašnjavaš Kralju i Dvoru kružnice vraćanja, s istim poslovnim obzirima profita i dividende protiv kojih se sada buniš. Eto: okrećeš globus i kružiš prstom po njemu i vraćaš se! Mi smo te onda slušali i mi smo ti povjerovali da ćemo se vratiti u poboljšano ostvarenje svojih prilika, a, prije svega, naravno: ekonomskih!

Admiral je spustio glavu i šuti.FALANGA: Admirale! Je li tako bilo?142

ADMIRAL: Jest! A jesam li ja mogao sam da se odvažim? Zar sam ja onda znao ovo što znadem sada? Ja sam onda vjerovao da ćete i vi moći zaploviti strujama koje se ne vraćaju u sitne ljudske taštine i gluposti! Ali sada znadem: to je nemoguće! Takvim smjerom čovjek mora da plovi Sam!

GLAS: Admirale! Ovo, što ti govoriš sada, tako je čudno da ja, eto, razmišljam o tome, jesam li ja lud ili ti?

ADMIRAL, u njemu plane požar fanatički, on sada gleda samo svoj put i čuje samo šum svoje rođene besjede: Pa što mogu ja vama! Ja plovim Svojim Smjerom, a tko ne će sa mnom, neka se vrati!

FALANGA: Admirale! A ove ptice? A haluge ove? Sviće Jutro i mi otkrivamo Novo Kopno!

ADMIRAL: Novu Laž — a ne Novo Kopno! To će biti priviđenje! Ja sam za to da se plovi dalje — samo uvijek dalje.

FALANGA: Admirale! Ti si poludio.Mi ne ćemo nikamo dalje! Dosta nam je rizika! Hvalit ćemo boga, ako ugledamo Kopno i, najposlije, sve se u životu rješava etapno! Postepeno! Vraćamo se kao pobjednici!Admirale! Vraćamo se — da, a ti si nervozan! Idi lezi i ispavaj se ljudski! Laku noć!ADMIRAL: Meni se ne spava, glupane! Ja se ne vraćam! Kamo da se

vratim? U ono staro dosadno gnjiljenje španjolsko? Utroba mi se diže kad se sjetim svega našeg umiranja! U ono dosadno, glupo, ogavno, prazno, staro umiranje da se vratim? Zar sam zato pobjegao od onoga glupog života, čovjeka nedostojnog, da se vratim? Zašto da se vratim? Ja se ne vraćam!

■ \FALANGA: Bog te blagoslovio, Admirale, ti ne znaš što govoriš.ADMIRAL: Ne znam što govorim, dakako,' nisam profesor astronomije u

Granadi, dakako, i pojma nemam što znači ploviti143

pod zvijezdama. Iz mene ne progovara glas Providnosti kao iz vas, gospodo baruni! Vas je stvorio Gospodin Bog na svoju sliku i priliku i dobro izgleda taj vaš bog kada vas je tako divno stvorio na svoju divnu sliku i priliku! Bravo! Bravissi- mo! Vi ste, gospodo bankiri i krvnici, od boga stvoreni da budete to što jeste: solidna parlamentarna građanska većina, a ja sam glupan koji ne zna što hoće, dakako...FALANGA: Ti bulazniš čovječe, tebe trese groznica, ti nisi odgovoran za

ovo svoje blebetanje. U ime svega što je tebi i nama sveto, mi te zaklinjemo...

ADMIRAL: Ne priznajem i nikad ne ću priznati ni jedne od vaših svetinja. Ne priznajem i nikad ne ću priznati ni banke, ni boga, ni kralja, jeste li me razumjeli? Isplovio sam iz Španjolske, jer nisam mogao više da dišem u onoj odvratnoj tamnici. Španjolska je tamnica, a ja sam pijan od zvijezda!

FALANGA: To je već neka vrsta deklaracije, Kolumbo. Ako je Španjolska tamnica, zašto nam to nisi priznao u Španjolskoj? To je viteški što »urbi et orbi« objavljuješ u što vjeruješ, a u što ne vjeruješ. A bio si mudar da nam zatajiš svoj Credo, bio si zmijski lukav, Kolumbo! Skinimo i mi vizire, gospodo! Ti, dakle, ne vjeruješ u Boga Oca, stvoritelja neba i zemlje? Ti ne vjeruješ u Providnost? Ni u to da smo mi Njegova Slika i Prilika?

ADMIRAL: Ne, gospodo kardinali, ne vjerujem! U kog i kakvog boga želite vi, gospodo krvnici, da vjerujem? U boga koji je stvorio sve vaše materijalne i moralne zakone po kojima ste postali upravo to što jeste: majmuni i krvnici? Ne, gospodo, u tog i takvog vašeg boga ne mogu i ne ću da vjerujem.

FALANGA: Ni u kralja ne vjeruješ, Kolumbo?Mi smo bili naivni, gospodo, mi nismo uzeli njegove izjave ozbiljno! Zar nam nije govorio da je Španjolska ludnica? Da živimo u tamnici? Čovjek se izražava slikovito, mislio sam ja u svojoj ludoj glavi.144

Ti njegovi »okovi«, te njegove »verige« i ta njegova »zvona«, to su alegorije, mislio sam ja.Nisu to, brate, nikakve alegorije! To su đavolski principi. Za te principe postoji jedna jedina i jasna logična formula: apage, satanas, apage, satanas!Zini, magarčino prevejana, šta prevrćeš očima. Odgovori: vjeruješ li u kralja ili ne vjeruješ?ADMIRAL: Kralj je glupan, to sam govorio. Kralj je glupan, to sam govorio

glasno, a to mislim i danas. Jedan kralj kome su dvorjanici takve papige, takvi prosjaci duha i takve mizerije kao što ste vi, gospodo kardinali i admirali, takav kralj ne može da bude drugo nego mizerija! Ludnice, stratišta, zvona, verige, kraljevi, biskupi, krvnici, banke, to su elementi vaše društvene igre. Ne, ne, ne, o, ne, ne, nisam isplovio na drugu obalu da od nje stvorim vašu dvorsku igru. Da ovu zvjezdanu livadu uprljate svojim papcima, to ne ću dopustiti. To je moje kopno i to su moje zvijezde! Brod je moj i posada je moja! I vi se izvolite iskrcati! Tu nema i tu ne će biti nikakvog vašeg boga ni kralja, ni vaše logike, ni vaše inkvizicije, tako dugo dok sam ja admiral!

FALANGA: Jeste li ga čuli, gospodo kardinali? On prijeti smrću Njegovom Veličanstvu! On se odmetnuo u gusare! Taj bulazni o Kruni!

Pardon, pardon, gospodo baruni, tu prestaje već svaki obzir. U ime zakona, gospodo, tog nitkova treba ukloniti u ime zakona.ADMIRAL: Jedini zakon na ovoj palubi, to je moja volja. Admiral sam ja i

tako dugo dok sam ja admiral...FALANGA: Ti si veleizdajnik, a ne admiral! Ti si zavjerenik pakla, ti si

destruktivan elemenat, tebe treba ukloniti u interesu zajednice. Nije tebi Njegovo Veličanstvo, poklonilo svoje brodove za ove razbojničke teorije. Ti si ciganin koji misli da prevari boga i kralja, ali si dolijao, nitkove.

145

Prepredena huljo! Vrijeđaš naše moralne principe! Poričeš sve naše intelektualne hipoteze, tumbaš nam kozmogoniju. Dosta je bilo obzira. Predaj se, ruke uvis, u ime zakona. Ti se usuđuješ tvrditi da je čovjek postao čovjekom od majmuna?Po tebi našega kralja nije stvorio Gospodin Bog, to je svetogrđe!ADMIRAL: Ne, ne, samo sam ja majmun, a vas je, gospodo baruni, stvorio

bog kao svoje remek-djelo. Prekrasne skulpture. Ja sam nitkov, a vi ste predstavnici ljepote, morala, pravde i svih građanskih ideala na ovoj planeti. Vaš prosperitet, vaši topovi i vaše dividende, to su ideali čovječanstva. Vi ste uzvišeni čuvari reda i morala, vi ste predstavnici pozitivne naučne misli, vi niste materijalisti, vi znate bolje od mene što smo htjeli kada smo isplovili iz Španjolske jer admirali, to ste vi, a ne ja, jer ovo kopno je djelo vaše inspiracije, a ne moje! Ne ću da uprljam svoje ruke vašom pasjom krvlju. Gadite mi se. FALANGA: On nas vrijeđa! Kako on to smije? Kojim pravom?Nas ima više, i mi smo kompaktna većina! GLAS: Admirale! Ti sanjaš!

Probudi se! To su apstrakcije! ADMIRAL: Ja sanjam? A zar vas nijesam u svome snu poveo na more? Ili zar ste to sanjali vi? Zar nisam šatro gromove i nisam li vam dao Svjetlosti? Pustite me! FALANGA: On je poludio! Držite ga!Prekrstite ga svetom vodom! Nečastivi je u njemu. Gospode Bože! Gledajte! Pocrnio je admiralski stijeg! To je znak najvećeg gusara! Đavla!Admiral je đavo! Držite ga! Svetom vodom ga dajte! Krstom! I članovi admiralske falange se uskomešali i bacili se na admirala. Kompaktna većina viceadmirala, noštroma, redovnika, pjesnika, bankira i arkebuzira. Ali on se istrgnuo i leti spram kljuna.146

ADMIRAL: Gadovi! Opice! Krdo! Pustite me da odem! Gadite mi se!Ali su ga članovi kompaktne većine stigli i rvu se s njim i viču: Drži ga! Drži! Nije to admiral! To je nečastivi! Zaveo nas je da nas potopi! To je pirat i mistifikator! Sad će poletjeti! Belzebub! Sad će zamahnuti crnim krilima! Lucifer! Crni stijeg! Crni stijeg! Đavo! / biju se s admiralom i viču. Onda se admiral otkine i tresne crnom jabukom o palubu silno i bijesno. Ali se jabuka otkotrlja u more jer je krivo bacio, i u moru se podigne silan plameni stup eksplozije. GLASOVI: Đavo! Đavo! Vatra! Vatra! Gori!Razletjeli se ljudi admiralskom galijom i trube alarm i viču: Vatra! Narode! Ustaj! Narode! Na brodu je davo! Vatra! Trube ječe i ore se, a narod ustaje sav izlomljen od brodolomne Noći, isprebijan i poderan, polunag, izgladnio, zapečenih očiju, zijeva još i tare vjeđe, i kune, i budi se teško. Što je? Što se opet dogodilo? Zašto nam ne date spavati? Pita se narod lijeno i glomazno i tromo. FALANGA: Đavo! Davo je na brodu! Eto! Htio nas je spaliti! Narode! Admiral je davo! On hoće da nas sve zajedno potopi! Slušajte nas jer mi govorimo u vašem interesu! NAROD, u gomili: Ha-ha! Jesmo li vam mi pravo rekli? Noćas smo mi to već znali! A nijeste nam htjeli vjerovati! Đavo je to, i to onaj od najopasnijih! Ha-ha! Ptico! Evo ga! Drži ga! Dotući ga! Jeste li ga progledali? Samo ga dobro drž'te! Da vam ne utekne! He-he! Evo đavla! On se gromovima igra! Crn je i proklet! Gade! Dotući ga! I narodna je gomila opkolila admirala, gura se oko njega, ruga mu se, pljuje mu u lice i udara ga. A admiral sve to mirno i pasivno dopušta. Gleda nekamo preko gomile i tih je. GOMILA bjesni: Udri ga! Daj! Koliko puta nas je dao šibati do krvi!147

I gonio nas je!I gladovali smo zbog njega! Nije htio da nas proglasi ravnopravnima!Prikujmo ga uz veslo! Utopimo ga!A što? Što bi s njim kao sa čovjekom! Isjeći treba đavla! I dražega prutom i trskom, i vrijeđaju, i biju, i pljuju po njemu i sramote ga gadno.

A članovi admiralske falange kao reprezentanti kompaktne većine narodne volje donijeli su odnekud koplja pa štite admirala kopljima da ga gomila ne razdere. JEDAN OD VICEADMIRALA popne se na doboš neki prevaljeni i

digne ruku: Narode! Čuj me! NAROD se teško i polagano smiri: Čujmo! Čujmo! JEDAN OD VICEADMIRALA: Narode! Čuj me! Ovaj čovjek ovdje koji se izdavao za admirala i koji te je zlatom namamio na debelo more, taj se gad noćas otkrio! NAROD se uzbiba uzrujano: Čujmo! Čujmo! A-a-a! Čujmo! JEDAN OD VICEADMIRALA: Narode! Taj čovjek nije admiral! On je lažac! On je nečastivi! Pljunuo je na naš brod i na našu zemlju, Narode! Taj je gad pljunuo na našu staru divnu zemlju! NAROD: Strašno! Nečuveno!JEDAN OD VICEADMIRALA: I narugao nam se noćas, Narode! I Dvoru se

narugao, i Crkvi, i vjetrenjačama, i svemu, Narode, što je nama Sveto! I eto — sada, kada goli i gladni vapimo za kopnom, ismijao nas je i rekao da nema Kopna! Otkrio nam je da on sam nikada nije vjerovao u Kopno — i da će nas sve potopiti. NAROD se zgraža: Grozno! Užasno!

Izmamio nas je da nas podavi radi svojih mračnih računa. / zatalasa se narod spram admirala, i hoće da ga bije:148

Huljo! Lopove gadni! Popijujte ga! Fuj! Nikada mi nismo vjerovali njemu! Ni njegovim knjigama ni njegovim mudrolijama! Začarao nas! Đavle prokleti!JEDAN OD VICEADMIRALA na dobošu glasom kreštavim nadviče gomilu:

Jest, Narode! Spaliti nas je htio! Bacio je požar na ladu! I onda je htio poletjeti!

GLASOVI: Spasila nas je ruka Gospodnja, čast joj i slava budi! Spaliti nas je htio! Jeste li čuli, ljudi? Poletjeti je htio da nas ostavi same! Vidio sam mu crna krila! Pa da vjetrove svoje naucka na nas! I munje! Gromovima se igra! Lopov! Razderimo ga! JEDAN OD VICEADMIRALA: Jest, Narode! Eto!

Izvjesio je crni stijeg, i sve nas je htio baciti u Crno! To je zao duh, Narode! I treba da mu se sudi! NARODNA GOMILA, raspaljena, uzrujana i uzbibana: Prokletnik jedan! Đavo! Vilenjak! Mi ćemo mu potpaliti papke! Jeste li ga čuli kad se razgovarao s crnim vjetrovima? I sa zvijezdama!A jesmo li mi uvijek vikali: natrag! I ne vjerujte mu! Natrag! Natrag, dok je još vrijeme! Ali vi nijeste htjeli! Spram admiralske falange koja se skupila oko onog glasnog viceadmi- rala na dobošu: Jest! Vi nijeste htjeli! Više ste njemu vjerovali nego nama. I vi ste krivi! I vas treba kao i njega! Spali ga! Razderi ga! Ubij ga! Raspni! Udavi! JEDAN OD VICEADMIRALA: Narode! Krivi smo pred Tobom! I vratit ćemo se! Odmah ćemo se vratiti! Samo treba da mu se sudi, Narode! Sudi, evo, nečastivom koji hoće da te uništi! A narod je pobjesnio. Pruža se bezbroj šaka nad admiralovu glavu i svi ljudi viču. Zapaljeni orkan gromornih glasova: Zakolji ga! Spalimo ga! Treba ga živog peći! Iskopajmo mu oči! Raspni ga! Hulju! Gada! Đavla! Utopi ga! Sprži! Razderi!149

Raspni! / klupko se sve više mota oko admirala: Đavle! Uništi ga!ČLANOVI KOMPAKTNE VEĆINE pale srdžbu naroda riječima: Sudi mu,

Narode! Sve nas je zaveo! Sve nas je htio udaviti! I ptice i haluge slao je pred nas samo da nas zavede dalje! Sudi mu, Narode!

NAROD viče: Ubij ga! Raspni! Razderi! Da se vratimo! Natrag! Natrag! Raspni ga! I svi viču jednoglasno: Raspni ga! Raspni! Admiral prkosno i mirno gleda u gomilu. JEDAN OD VICEADMIRALA, na bubnju: Narode! Dobro je! Rasp- nimo ga! Neka se vrši volja tvoja, o, Narode! Mi nismo formalisti, za nas je volja naroda najviši zakon! U tvoje ime, Narode! Ali prije neka se pokaje. Popljuvao je i pogrdio svetu kuglu na kojoj živimo! Neka se kaje! Neka je poljubi! I podnesu admiralu globus na cjelov. Ali se on silovito trgne i tresne u gnušanju globusom o palubu. Globus se rastreska u komadićke. NAROD se lecne i uskomeša:

A-a! Svetogrđe! Drži ga! Drži! Da ne utekne! Još je silan! / opet je uhvatilo admirala sijaset ruku grubih i rutavih. NARODNA GOMILA: Ne ćeš ti nikamo, crna ptico! Pribit ćemo mi tebe da ishlapiš ko netopir. Udri ga! Gada! Hulju! Koliko nas je namučio! A zašto? Ljudi! A zašto? Za svoje crne laži! Za svoje bankirske profite! Sve nas je začarao da nas potopi za svoj račun! Ali ne ćeš, đavole! Ha-ha! Ne ćeš, admirale! Hi-hi! Admirale! Budi sada admiral! I gomila kida s admirala odijelo:De! Da mu potpalimo papke! Pripeci mu malo to grešno meso!Ha-ha! Peče! Je li? I ti si nas htio speći, admirale! Ipeku ga buktinjama, i bodu, i štipaju, i pljuju po njemu i sramote ga. U gužvi su ga odgurali do jarbola pa ga povukli gore i tamo ga150

razapinju. A gomila dolje cikće i luduje. Pod palubom bruje mrtvački bubnjevi.Ha-ha! Admirale! Gdje ti je Nova Zemlja? Gdje je, admirale, tvoja Nova Zemlja? De sad! Viči! Nadvikuj! Ljuti se! Huljo! He-he! Admirale! Kako je?I brizga krv admirala i probijaju mu debelim čavlima noge i ruke. A onda oni krvnici, sto su se popeli najarboldaga pribiju, krvavih ruku do lakata, stoje i istežu se na katarci. Pridižu ruke k očima i zure u daljinu. Na hip tišina, napeta i neizvjesna.KRVNICI na jarbolu kao izvan sebe: Kopno! Narode! Kopno! Eno ondje kopno!Kao munjinom polivena, okreće se gomila onamo gdje se u daljini, u modrim jutarnjim maglama, ukazalo kopno. I narod diže ruke i viče: Kopno! Kopno! Kopno!ČLANOVI ADMIRALSKE FALANGE, podadmirali, bankiri i fratri, sada

predstavnici kompaktne većine, viču samosvijesno, isprsivši se oko viceadmirala što maše na bubnju kao jedini autoritet lađe:

Veseli se, Narode! Otkriveno je Novo Kopno! Dolazi nova historijska faza prosperiteta!Da nije nas bilo, ti bi se bio vratio, Narode, u svoju staru domovinu!O, nikada se ti, Narode, ne bi usudio u Nepoznato da ne bješe nas! A sada si postao nosiocem jedne nove historijske faze!Eto! Narode! Veseli se! Kopno! Kopno!Ubili smo Zloduha i otkrili Novo Kopno! Narode! Nekagrunu topovi, neka zaječe trube, neka živi Nova Zemlja!I narod je pomahnitao od omame radosne. Grme topovi, vijorese stjegovi, maše narodi viče, i pleše, i pada pred Silnima i kličeim:Slava vam, admirali! Slava vam, o, admirali! Da živi većina!151

Trube, stjegovi, topovi, bubnjevi, svirale i cika. Granulo je sunce i poliloje admiralsku lađu plamenom.ADMIRAL, iza glasa: Ne vjeruj lažima i obmanama svojih bogova i svojih

kraljeva, Narode, jer je sve to laž. Tvoje »Hosana« i tvoje »Raspni ga« — sve je to još uvijek talasanje gluposti, mračno kao ovaj ocean pod našom palubom. Čovjek, Narode, može da pod zvijezdama očovječi svoj život i da mu dade ljudski smisao. To je jedina svrha Svemira. Čovjek može da stvori svoj vlastiti ljudski život ako je Čovjek, ako ne vjeruje u boga, u kraljeve i kardinale, u banke i dividende. Vjerujući u te sablasti, on još uvijek nije Čovjek i nema smisla da osvaja nova kopna i da se tamo iskrcava sa svojim balastom. U takvog čovjeka, Narode, ja ne vjerujem. Čuj me, Narode, što ti govorim kroz vjekove. Ti ćeš se osloboditi tih sablasti, ti ćeš preplivati na drugu obalu, ti ćeš otkriti nova kopna, ti ćeš pobijediti ovu planetu i ti ćeš otputovati na zvijezde u koje ja vjerujem. U trenutku kad si ugledao plavu jutarnju koprenu kopna što sam ga otkrio u snu o pobjedi čovjeka pod zvijezdama, ja vjerujem, Narode, da ćeš pobijediti i bogove i krvnike, ali u to u što vjeruju tvoji admirali, u to ja ne vjerujem, Narode... I razđiru se njegove rane, a po jarbolu u mlazovima curi crvena admiralska krv.

Zavjesa152

MASKERATA

LICAPIERROT KOLOMBINA DON QUIXOTE GLASOVI S ULICE Zbiva se jedne pokladne noći.155

Tapete. Zeleni ljiljani na japanskoj svili. Sve je zadahnuto prašinom snova i daškom zrelih kajsija. Sve blista kao nokti robinjicešto se smije na tigrovu krznu obasjana suncem. Prpošni fauni spaunovim perjem po vazama i žute ruže opojnog mirisa koji sjeća na pjesme zlatovlasih rusalka. U kaminu čudne melodije. Tamo vatra plače za blijedim cvijećem u dolinama. Boja što kaplje sa svjetiljke, boja je svile, zaronjene u narančin sok. Na sve strane sobe knjige. Knjige po stolovima i policama, na stolicama i na klaviru. Vidi se da u toj sobi netko mnogo čita. Upozadini, kroz brokatneportijere, vidi se bračna spavaonica s ogromnom baroknom posteljom: žuto u žutom, rasvijetljena ružičasto.Njih troje proplesalo je cijelu karnevalsku noć. Kolombina. Zena kao sve, tek joj u očima izgara više fosfora no u drugih žena. Geste su joj afektirane, ali prikrivene instinktivnom rafiniranošću.Pierrot. Fantast. Lirski pjesnik. Danguba. Bonvivan.Don Quixote, u ovome trokutu nervozni treći. Blijedo markantno čelo kazuje intenzivni duševni rad. On je čovjek nauke, on čita te bezbrojne knjige rasute po sceni.Kolombina miriše kitu krvavih ruža i sanjari kraj kamina. Zlatovlasa je i nježna kao mačka. Krvavi plamen liže po bijelo-crvenoj svili njenoga kostima i tajnovito osvjetljuje njene sakrivene tajne.157

Don Quixote sjedi umoran u naslonjaču i lista po jednoj knjizi.Pierrot se nervozno šećka po sceni i pusi.Stanka. Šutnja. Vani pred kućom stoji zelena auerka, pa se namodrim četvorinama okana vidi kako sniježi.Zatim Don Quixote ustane, odbaci knjigu, zapali cigaretu iizađe.Pierrot se još koleba. Onda se trgne i skoči do kamina poprimivši baroknu pozu portreta stare španjolske škole.Cjelov.KOLOMBINA se trza i brani: Pustite me!PIERROT: Valjda sam lud? Poljubi je opet. Zar da odbacim takvu sreću? Takav divan san pijane karnevalske noći? Ljubi je, a njeno mekano tijelo zagrije mu krv. U sve većem zanosu: Zar sam zato čeznuo jednu vječnost da Vas sada poklonim? Vi niste žena, Vi ste simbol! KOLOMBINA nježno se privije uza nj kao žena koja ljubi, a pritajivana strast kao da joj zakipi u krvi: Najmiliji! Tada se začuje dosadna škripa parketa iz lijeve kulise. Vraća se treći.Kolombina se trgne i skoči do prozora. Nervozno gleda van na ulicu gdje se vije snijeg. Stanka. KOLOMBINA: Kako sniježi. Kao dijete voljela sam promatrati kako sniježi. Izgledalo je kao da je čitava soba lift i da leti okomito u nebo!Neugodna tišina. Kolombina se nemirno ogledava, a onda polagano izađe.Sobu ispunjava intimna poezija vatre u kaminu. Kroz rasklop- Ijene zavjese portijera krade se Pierrotu pogled u spavaonicu, u perspektivu žutih svilenih ruža i čipkastih tajna na bračnoj postelji, nad kojom visi ogromna slika: Pierrot i Kolombina.158

Don Quixote je došao na scenu, sjeo kraj kamina i počeo listati ponovno po jednoj knjizi, a onda je zaklopio demonstrativno.DON QUIXOTE promatra ironično pjesnika. Ujedljivo, sa mnogo ironije: Svi

smo mi, amice, i odviše sisavci, a da bismo znali svladati u sebi i u svome tijelu — meso! Mi ne znamo vladati tim svojim mesom kako bismo htjeli! Meso ima svoju dublju logiku.

PIERROT, u sebi zbunjen: Kako to misliš? Ako meso vlada nama, a mi smo po tebi meso, onda je to posve logično.DON QUIXOTE šuti. Poslije stanke: Još smo uvijek beštije niže vrste. A tako

smo glupi (i to je ono najgluplje) da se ne usuđujemo biti što jesmo! Pa da se čovjek ne smije cirkusu u nama.

PIERROT: Kada ti na zvijezdama filozofiraš! A mi smo na zemlji, čovječe!DON QUIXOTE: Pa da! Ja nijesam lirik! To je istina! Danas je lirika

poprimila oblik zemlje i mesa, a ako se netko bavi egzaktnom naukom, lirici mu se rugaju da je filozof!

PIERROT: Ti sve prezireš samo verbalno! Svemu se rugaš samo riječima. Što će ti tvoja filozofija kada je napisana u sobi i druge svrhe nema nego da se čita po toplim sobama! Taj tvoj prezir za sve zemaljsko je potpuna metafizika. Gnjaviš se i umireš s tom svojom nazovifilozofijom, a rugaš se nama koji živimo stvarno i mesnato. Nama koji uživamo de facto, bez ikakve spoznajne teorije. Nama koji smo život dostigli i koji ga više ne puštamo! O, za nas nema vrijednosti većih od života! Život je nama vrijednost najveća, i životne mjere nama su jedina vaga vrijednosti.

DON QUIXOTE: Fraze! Fraze! Fraze! Sve same fraze! Tko može znati da li je život ovo ili ono? Da li je život zavođenje tuđih žena ili čitanje dosadnih knjiga.

159

KOLOMBINA se vraća dok još don Quixote govori i čuje njegove posljednje riječi. Ona servira čaj i udara tasom i pladnjevima: Ah, i opet te nesretne prazne i jalove debate! Sto je to sve spram plesa? Karneval! Karneval! Koliko li smisla u tom besmislu? Koliko poezije u toj ludoriji! Kako sve to više vrijedi od tih vaših riječi, knjiga, mudrosti i debata koje nas (žene) savršeno ništa ne zanimaju!

Stanka. Zveket servisa. Pierrot joj uslužno pomaže i vidi se da je stari vještak u takvim formalnostima.KOLOMBINA prekida stanku nervozno: Plesala sam noćas kao na prvome

plesu! Plesala sam poput nestašne djevojčice! I bilo mi je ljepše nego na prvome plesu, jer sam onda imala cipele za dvije numere premale!

DON QUIXOTE ustaje. Tmurno: Nadam se da se na svome prvome plesu nisi tako plaho cjelivala kao noćas u modrom salonu. Bila si kao balerina od porculana! Kao Kolombina u jednoj talijanskoj komediji gdje igraju lutke na žicama! A sve je unaprijed određeno i napisano kako se što ima dogoditi i kojim redom. Smije se i izlazi.

Njih dvoje značajno se gledaju. Njegove su riječi pale medu njih kao kamen.KOLOMBINA želi svemu dati ženski smisao i kao da želi da ispriča čovjeka:

Nervozan je! Radio je čitavo poslijepodne. Radi u posljednje vrijeme čitave noći. Svršava svoj treći svezak »Spoznajne teorije«. A onda još glazba! I ljudi! I ples. I čitava ta duga nervozna noć!

PIERROT prilazi njoj: Ali šta sve to mene zanima? Da li je on nervozan? Da li se njemu što privida ili čini! Što to mene zanima da li on piše svoju knjigu o spoznaji? Noćas! U noći moje najviše svetkovine! Kad žrtve palim svojoj boginji! Noćas, kad cjelujem nevjestu svoju, djevojčicu svoju, Ko- lombinu svoju od porculana! Lutku jedne talijanske kome

160

dije. Kada sam i sam lutka jedne talijanske komedije, »kada se zna kojim redom ima što da se dogodi«. Cjelov. Idu zagrljeni do naslonjača: Noćas! Dugi cjelov.PIERROT, patetički: Ovo naše vrijeme danas tako je pusto, tako je dosadno

i tako prazno i jalovo da se i u pjesmama laže! A ja toliko čeznem za romantikom, za pravom lirskom romantikom. O, kad bi sada bilo turnira, pa kad bi se stjegovi vijali sa kula i tornjeva i ja bih mogao da se za Te borim. Da obaram druge zbog Tebe! Da oborim svoga protivnika s takvih sedam rima kakvih nema od Bengalije do Atlantide. A moji su protivnici spoznajni teoretičari, koji pojma nemaju kakvo metafizičko značenje ima jedna tercina. I dok bi se onda mjesec verao kroz granje i ruže usnule, došuljao bih se pod Tvoju kulu i gitara bi Ti moja pjevala pjesmu o mojoj vječnoj ljubavi koju si Ti jedina shvatila u kozmosu. Uzeo je gitaru i prati se.

U sjeni u pozadini pojavi se don Quixote. Blijed, a na usnama mu titra ironički smiješak. Oni ga ne vide i sanjare dalje.PIERROT: A Ti! Zena, mlada, puna krvi i smijeha, puna juga i sunca, Ti bi

me darivala lovorikom — i ne samo lovorikom nego Sobom, i ne samo jedamput nego sedam hiljada puta!

Kroz njenu bijelu laganu svilenu haljinu osjeća se svježina mlada joj tijela i Pierrot se sasvim nadvio nad nju ko da želi ispiti žar njene vatre što joj gori u grudima i na usnama.Njene forme dršću u svetoj uzbuđenosti, divna je kao što su divne mlade žene kada dršću od svete uzbuđenosti u polutmini tople sobe na odsjaju kaminske vatre u karnevalskim igrama.PIERROT, s pjesničkim ushitom, u ruci mu je Zena, a riječi mu teku uz

pratnju gitare: Dugo je moja ljubav bila melankolični plač putnika na maglenoj obali zelene vode gdje priče sniju. Vatra je bila ljubav moja iza crnih šutljivih šuma, a Ti si se

161

smijala toj vatri južnjačkim smijehom. O, noćas, poslije vječnosti, saslušala si prvi akord moje ljubavne pjesme. Cjelov, pun užitka i strasti.U njoj se rasplamti sav ženski elemenat. Ona nije više čovjek, ona nije više žena trećega. Ona je sad samo žena jednoga, i to sada i tu. Žena kojoj usne žedaju za cjelovom tjelesnim, bez teorije spoznaje i bez tercina.KOLOMBINA, glasom tihim, zasjenjenim strašću: Sreća!PIERROT, zanesen inspiracijom, uz gitaru: U sjeni jeca mandolina, a pred

nama život sja i ljeska se ko napitak začarani u srebrnoj posudi. A zvijezde dršću na zelenome moru na dalekoj pučini i sreća nam se smije kao srebrni gong u plavoj magli.

OBOJE šapću: Sreća! Sreća! Sreća!PIERROT, uz gitaru recitira svoju pjesmu o sreći: Ko mramorni torzo naša

Sreća sniva: u kretnji toplog boka je ljubav skrivena; od oblaka je bijela grud izlivena, a takne li je ruka, tada tako biva,

da kip se oku ko tajna otkriva: u kamenu se sjaji radost tijela. Za velom toga mramornoga vela Sreća živi topla, krvava i živa.

I zjenica se širi: žalost siva polako gasne u zanosu tihom. Nad pogledom, nad umom i nad stihom Sreća noćas raste i kao oblak pliva. Stanka.PIERROT: Osjećaš li kako nestaje bijeli oblak — nosi nas, nosi...KOLOMBINA: Još kao djevojčica, ja sam snivala o tom bijelom oblaku! A

sad je tu! Osjećam ga kako zvoni, kako me pali!162

Meni je kao da se otvara preda mnom tamna grimizna zavjesa. Kao daje kakva nevidljiva ruka spustila crnu zavjesu na njenu svijetlu viziju: Ah!PIERROT, još izvan sebe: O, ovo je sveta noć kad si mi se prvi put otkrila

kao žena! I da, eto, Svemir nosim u ruci, pustio bih ga da padne i da se razbije, samo da mogu srknuti kap s Tvoje božanske usne! Primijeti njen trzaj i njime prostruji nešto nepoznato, ali mutno i ledeno. Rezignirano se povlači: Kap po kap krvi cijedili smo u ovaj napitak, a sad, kad nas taj eliksir naše strasti peče na usni — sad nam je gorak kao jod, sada mislimo na teoriju spoznaje, na stvarnost, na glupe okolnosti!

Zagrljaj im se polagano i nehotice raspadne. Onda duga stanka. Ali Kolombina se onda jednom mačkastom gestom takne njegove ruke i uroni u njegove oči. Ta kozmička koketerija prepuni pehar njegova razuma i on kao poražena životinja počne da pije njene ruke, laktove, grudi, tijelo, meso. Ekstaza. Stanka.Onda se don Quixote, koji je sve to mirno promatrao, makne i parketi zaškripe. Njih oboje trgnu se nespretno. Stanka.DON QUIXOTE: Zar niste gladni, moja gospodo? Čaj će se ohladiti! Smijem

li vas ponuditi jednom šalicom, dragi prijatelju?Oni čudno promatraju njega i ne razumiju zašto je tako hladno učtiv.DON QUIXOTE: Govoreći o gladi, nisam mislio na stanje kada je čovjek

erotički gladan! Nego tako, u pravom tjelesnom, crijevnom smislu! Kad čovjek čitavu noć pleše — jasno je da ogladni! Pak da nešto prigriznemo, to više što je ta fizička glad bila jedinim razlogom da smo se tu i našli!

KOLOMBINA: Kako bi ti ogladnio plešući, kada nijesi plesao! Ni maknuo se nijesi čitave noći! Čovječe!

163

DON QUIXOTE: Ja nisam plesao kao vi, fizički, to je istina, ali u mislima, najmilija moja, u mislima sam plesao još bestijalnije nego vi, i nego itko u onoj noćašnjoj ludnici. A taj ples teži je od glazbe i od vaše moderne engleske igre! I glava otešča poput olova od takvog plesa, a čovjek bi da se trgne, da luduje, dok mu netko neprestano ciliče samo mrtvačke melodije, i sve je to zatvorena kružnica, jedno glupo mrtvačko kolo!

PIERROT: Ti si uvijek smrti pun i leševa, sve zapravo vrlo banalan motiv! Ti rekviziti danas u lirici ne pale!

DON QUIXOTE: Kad umirem u intelektualnoj grobnici gdje kosturi miču čeljustima, i to se zove: spoznajna teorija! Ta vi ste barem svi oko mene još uvijek kršćani! Čemu strepite pred smrću, dakle? Nijesi li ti, draga moja, sto tisuća godina nosila nad svojom glavom stijeg vječne čistoće? A zašto? Samo zato da ti lubanju gurnu nadesno u kor keruba i svetaca. Tamo nadesno gdje dobro stado vječno počiva i smješka se pred licem Gospodnjim! I flertujući tu s našim dragim prijateljem, ti zapravo iz rimokatoličkog drila i predrasuda svoga glupog odgoja nemaš smionosti da prijedeš onu izvjesnu granicu! I ti si intelektualni kostur koji klepeće donjom čeljusti! U samovaru razglagoljao se čaj.

KOLOMBINA da prekine, konfuzno upadne: Izvolite molim! Rum je ovdje! I četrun i šećer! I biskvit! Doista, dragi prijatelju, izvolite, ovdje, molim...

Zveket srebra i majolike. Kao da se oblak potistenosti nadvio nad njihove glave. Stanka.DON QUIXOTE: Boli me glava!KOLOMBINA: Kasno je već. Zapravo bi već trebalo da je jutro!PIERROT svome prijatelju Don Quixoteu, samaritanski: Ti odviše radiš,

doista, dragi moj! Čitave noći bdiješ nad knjigama! A164

to ubija! To formalno ubija! Kao da se zgraža: Čitave noći nad knjigama, i to još knjigama tibetanskog kapaciteta, to nervira, i, ako smijem, ja bih ti preporučio da odeš nekamo na snijeg, na more, na odmor!DON QUIXOTE: Glupost! Ja ništa, savršeno ništa nisam nervozan! Ja sam

se čitavu noć neobično dobro zabavljao! Plesao sam s vama i smijao se s vama, i pio sam s vama! Ja i sada drugarski solidarno hoću da se opijem s vama! Ali nešto — nešto pjenušavo, nešto iskričavo, žeženo, biserno! Imamo li mi još vani sekta? Ostalo je još nekoliko butelja, ako se ne varam!

KOLOMBINA: Ne znam! Čini mi se da još ima! Pa zar nije bilo dosta sekta noćas? Pili smo noćas dosta, dragi, ja mislim...

DON QUIXOTE: Mi smo još uvijek savršeno trijezni. Od nas još nitko nije pijan. Zar ne? Idem da vidim! Izlazi.

KOLOMBINA: Nijesmo smjeli tako dugo ostati! Nervozan je! Prenapeto je sve to! Ja se bojim zapravo za njegove živce! Mi ga izazivamo.

PIERROT, žedan njenih cjelova, grize njene laktove gorućim usnama. I dlanove i lice: On je nervozan, i ja sam nervozan, i Ti si nervozna, mi smo nervozni, noć je nervozna, pak će doći do nervozne eksplozije. Pući će! Mora da pukne! Svejedno! Noćas ili sutra! Svejedno! Ljubim Te! Nervozno Te ljubim! Ona se sagne do njega. Cjelov.

PIERROT: O, kako Te već davno ljubim! Nosio sam pakao u sebi kad sam za kišnih noći plakao pod Tvojim balkonom. Svjetlost se krade kroz svilu i lije se po maglenoj i dosadnoj jeseni. Plaču vjetrovi, umiru noći i blijede se magle viju ulicama, a u mojoj duši izgara lava. Vulkan. O, znati to da goriš za mnom, a da se cjelivaš s njim! AT noćas! Noćas! U onom vrtlogu planuo je pakao u nama. Izgorio je. Otvorila se ona Tvoja grimizna zavjesa, ja osjećam Tebe kako si Ti postala Ja!

165

Škripe parketi.DON QUIXOTE se vraća s buteljama. Otvara ih, čepovi grme, vino se pjeni.

Kobna stanka. Kucanje čašama: Pijmo! U zdravlje! U zdravlje vaše vječne ljubavne igre, draga Kolombino i draga moja bijela sjeno mjesečara i blijedog viteza!

KOLOMBINA, koja svojim ženkastim živcima vrlo jasno shvaća zaostrenost situacije, kao da se brani: Ali mi smo pili cijelu noć! Mi ćemo se opiti! Mi smo već pijani, ti zbilja treba da radiš!

DON QUIXOTE: Ništa to! Nije važno moje pisanje glupih spo- znajnoteorijskih knjižurina. Jedna noć! Dvije noći! Pomladit ćemo krv! Ismijat ćemo noć! Ismijat ćemo probdjevenu noć i jutro, i osjećaje, i laži! Sve ćemo to ismijati. I naš odgoj i naše predrasude, i to da smo majmuni, a vjerujemo u sakramenat braka! Dajte da ismijemo sebe! Svoje misli! Svoju ljubav! Svoje brakove! Zašto da ne nazdravim ljubavi našoj? Ovoj našoj karnevalskoj ljubavnoj igri?

Žestoko piće, nervi, neprospavana noć, sve to muti krv i mozak, i oni piju tri puta do dna. Strasti polagano kipe u glavama, u bilu i tijelu.DON QUIXOTE ustane sa čašom u ruci: Dozvolite, gospodo Kolombina, da

nazdravim nama! Da se nasmijem nama, našem trokutnom stanju i smiješnosti naše trokutne igre! O, djeco moja, vi malodobni neuki mališi moji! Dugo se već smijem ljubavi vašoj, a noćas imam brakorazvodnu potrebu da vam to i kažem!

Pierrot hoće da skoči, ali ga on smiri rukom i pritegne uz fotelj.DON QUIXOTE: Vi, razumije se, ljubite svoje drage duše, i to ne treba

promatrati pravno, sa stanovišta brakorazvodne parnice, nego platonski. Platonske su vaše duše, djeco moja, a sve, što je na vama, od krvi je i mesa, i sve je uokvireno paragrafima i sakramentima. Njegova tirada ostaje patetična do kraja. Već sam dugo čekao da postanem suvišni treći u tome

166

talijanskom trokutu! Noćas sam to napokon i dočekao! I sad možemo da objektivno fiksiramo golu istinu! I, eto, taj treći, taj suvišni treći u meni, nazdravlja u ovoj karnevalskoj noći vašoj karnevalskoj ljubavi i izlijeva čašu sekta na oltar te svete vaše karnevalske ljubavi, kao vitez tužnoga lica, što on zapravo i jeste! I to je istina! Pierrot je pjesnik — naravna stvar — a ona je žena i vječna je Kolombina! Ona je rastvorena grimizna zavjesa, mjesečina i turnir, harfa i tercina — to je jasno, i Pierrotu ni na kraj pameti ne pada da povrh te grimizne zavjese i mjesečine imade pitanja sasvim mutnih i nejasnih. Vi ste muhe što lome sebi krila o zidove posude, mjesto da srču med ako već žele da srču med, i ako se ne stide toga da su muhe i ljubavni upljuvci, životne forme prilično bijedno složene! Ali što znade muha u prljavoj sobi, koja bije o stijene noćnog lonca pod tuđom posteljom, o letu orlova, o čarobnim visinama i o novim suncima? Vi ta hipotetična nepoznata sunca zovete (ironično) praznom filozofijom, naravna stvar, ali po čemu vi, drage moje muhe, mislite da je veća mudrost zujati u tuđim noćnim posudama nego razbijati sebi glavu infinitezimalima, to, vidite, ne mogu nikako da shvatim. Jedno je, međutim, izvjesno: čemu da ja budem pauk, pak da iz vas isišem još ono malo vašeg ograničenog života koji se raduje kravljem kolaču na cesti isto tako kao i gnjiloj šljivi! Čemu da razorim te vaše patetične svetinje u vama i da vas uvjeravam da te svetinje vaše, vaše mjesečine i grimizne zavjese, vaše sluznice i probava za devet mjeseci dreče i pelene prljaju! Da onda dolaze krize, prelomi, drame, brakorazvodne parnice i ostale lakrdije ove iste trokutne igre kojoj noćas slavimo drugu scenu drugoga čina. Eto, konac je čina, nazdravljam vam i ispijam i idem. A vi ostajete! I čekate! Čekate u postelji dok se vratim ili dok se ne vratim... Bujica njegovih riječi uzvitlala je u njoj oluju.KOLOMBINA, kao jeka: Čovječe! Čovječe!167

DON QUIXOTE, u zanosu svoje pijane tirade: U kaosu ideja tonem kad na vječnost mislim, i pojmovi rotiraju oko mene kao prsteni Saturna, a vama je pojam Sreće pojam cjelivanja u toplim sobama. Vi i ja! Vi, koji ne lijećete nad trulež što prlja misli, vi, fantomi bez vatre u očima, vi, koji se smijete ženi i šarenilu kao lutke i bajaci na nitima. A ja: oganj i vatra što preporada i gori, plamen što žeže i svjetove pali, nokturno i vječno bdjenje na granici ludila i smrti. Vi — lirski kameleoni, ja — orao, vi — pličine, a ja — val i struja i protustruja nad svim spiralama i nad svim narkozama. Vi ste kršćani i u tim svojim uokvirenim shemama bojite se dobra i zla, i boga, i kazne i cjelova koji nije na oltaru kupljen, i prisluškujete koracima iz druge sobe i škripi parketa, i, u toj fiktivnoj kradi tuđeg vlasništva, vi kradete nešto što ne može biti nego vaše! A za mene nema vrijednosti! Gledam sunce, gorim i sam sam elemenat kao sunce! I smijem se vama što pužete pred tim nižim, rasplodnim ženama! O, kako je jadno to vaše ispre- pletavanje udvoje, kad srca sebi žderete svirajući gitaru i pjevajući o grimiznoj zavjesi. A ja kidam spone, ubijam božanstva, gasim zvijezde i ništim stara srednjovjekovna strašila u vama i u sebi! Hej, kaos je u meni i spiralne zublje što gore bez svrhe. A gdje je istina? Jeste li vi istina — ili sam to ja? Ili je istina karnevalski donkihotski smijeh? Smijeh kojim se samo vitezovi blijedog lica smiju, i kojim se smijem ja u karnevalskoj ovoj noći, čovjek koji vjetrenjače ganja po tmini, vitez blijedog lica kome su ukrali Dulcineju, a da je to njemu savršeno indiferentno! Pijmo! Pijmo! Okitite se mirtom, zapjevajte pjesmu nad pjesmama, a ja idem da gonim vjetrenjače, da se smijem — laku noć i dobru zabavu! Iskapi s elegantnom gestom času, tresne njome o pod i polagano ode.

Kolombina potrči za njim, ali on pred njom zalupi vratima. Ona se dalje ne usuđuje. Čuje se još mukla škripa u kućnim vratima i čuje se još kako kapija cvili, a poslije više ništa. U sve168

se žilice i nerve uvlači mir, duboki, grobni, podmukli mir jednog pijanog karnevalskog nokturna. Tišina.A zatim se Kolombina slomljeno sroza u naslonjač i bolno zajeca. U njenoj dusi planula je bol za čovjekom koji je nestao u snježnoj noći.KOLOMBINA: A ja sam kraj takvog viteza sanjala o drugom i o nekome tko

svira gitaru. On meni nije bio sreća! O, jadna ja! Nikad nisam u Njegovim očima našla ono što je iz Njega progovorilo noćas, glasno i krvavo kao prava strast! PIERROT, silno uzbuđen, u prvi čas još ne shvaća što se zbilo, te kao da dršće odpustih nekih slutnja. Govori makinalno, igrajući se gitarom: Ta pusti toga gospodina, molim Te! On je savršeno bešćutan čovjek: suhoparan kao pročitana dosadna knjiga! On se ruga i bogu i ljubavi i smrti! Sto bi to moglo biti u njemu te bi Te moglo noćas zanimati! KOLOMBINA: Nešto što vi ne možete shvatiti! Prezir za banalno! Bol koja je preponosna da se prizna. Suze koje se gutaju! U Njegovu oku caklile su se suze, On je plakao! On me ljubi, samo ne će da prizna, ponosan je, prkosi, stidi se elementa u sebi. Očajno jeca.

Pierrota se plač Kolombine silno doimlje. On ne zna što bi. Tetoši je.PIERROT: O, samo se Vi umirite, djevojko moja! Madona moja! Hoće daje

obujmi, ali se ona izvine poput jegulje. Ona plače. On nemoćno hoda kao bez glave. Stanka. Jecanje. PIERROT osjeća da mora nešto govoriti. Bilo što, samo da govori. Pak se zato utječe svojoj vještoj elokvenciji, te se čini kao da napamet čita. Suha recitacija jedne njegove takozvane pjesme u prozi:

Sjene su se krale u srcu mom i bila je kasna jesen kada sam ugledao prvi put Nju. Pa kao što vihori po169

gorama plaču, i moja je duša plakala noseći u sebi sliku Mlade Žene. O, Mlade Žene! A vani je predvečerje bilo i jesen. Teški miris rasuo se krajinom i prve su zvijezde svjetlucale. Magle i suton i žalost. Padalo je lišće, i tako sam počeo ljubiti! Koliko puta sam znao plakati za modrim daljinama gdje je daleko negdje bila Ona, u magli ko u gustoj jesenjoj svili, Ona...Koliko je noći pomrlo odonda? A sve te pjesme i suze svoje darovao sam Njoj. A Ona mi je već dala i Svoju čistu, voštanu ruku, a sada, eto, plače za drugim!KO LO M BIN A jeca kao dijete, tiho: Za drugim? A tko je taj drugi? Taj

drugi je čovjek s kojim je ona živjela! I kako je sretno živjela! Trebala je samo zaželjeti plavu lisicu, novu haljinu ili rukavice, i On bi joj donio novi kostim s neba. Takav je to bio čovjek! I dobar, i mudar, i velik, i uzvišen! Karakter. A ona je bila glupa i površna, djevojčica, radoznalo dijete! Ona je čitave noći s frazerima ludovala, s gitarašima, cjelivala se sa diletantima, a On se borio s istinom i pisao je knjige u znaku vječnosti.

PIERROT: On je pisao knjige o istini? Što je to istina? Istina je u našoj ljubavi! I mi imamo pravo na nju!

KOLOMBINA: Mi zar da se ljubimo? A nijesam li ja i Njega ljubila?PIERROT: Da! Ljubili ste ga! Vi djevojče plaho u vjenčanoj svili, a on cinik

ledeni, pun prljavih kombinacija, dosada i proza, privatni docent, kome su jedina radost na svijetu bili nepravilni grčki glagoli.

KOLOMBINA, razdraženo: Lažete! On bolje svira Liszta i Mozarta od vas. Plače izgubljeno.

170

PIERROT: Tako? Ja sada lažem? Pa zar on nije večeras priznao svoj cinizam i svoj savršeni dezinteresman za vas? On, kome je sve tek kemijski proces, i koji je naš flert prozvao vlaženjem sluznica? Zar je on irealan sanjar poput mene koji kao Vaša sjenka lutam svijetom i u svakoj iskri vidim Vaše oči, u oblacima tražim boje Vaše haljine, u očima Vaše boli. Zar smo nas dvojica isto? On razara sve i u Vama gleda sasvim običnu, animalnu ženku, kako da Vas on više ljubi nego što Vas ja ljubim?

Gospodinu je Vašem život: crijeva micanje, izgaranje mračnih i nevidljivih žlijezda, svjetlucanje blatnih i smolavih zvijezda.A ja sam tužan ko šapat drvoreda,kada je jesen i gavran na maglenu brazdu sjeda.Njemu je ljubav jalovo tužno ticanje i besmisleno toplo gorenje, bespredmetne biljke — zorenje.A ja se bojim silno izgovorenih riječi i gorak sam kao dah kiseline što se zgusne — u kutku grča mrtvačeve usne.Jer život nije donkihotsko gnjilo kor'jenje i gluhonijemo, slijepo dodirivanje, umor, žalost i smirivanje.Nego lelek srca, plač napuklog zvona, kruženje svijetlih fosfornih eona, i osjećaj mekan kao miris svilenog bombona.I vidite, molim: ja koji u svakom glasu zvona čujem doista Vaše ime, u svakom cvrkutu ptice Vaš glas, u svakoj kapi rose Vaše suze. Ah, one noći kad sam Vam napisao ovu svoju171

prvu pjesmu, ženo u svili, gospodo, djevojko moja! Glas Vaš je bio tih i pjevao je pjesmu kao vodoskok. Vi ste ušutjeli, svetice! Zar doista razarate sve moje šanse? Moju sreću? Moju čežnju? Moju liriku?KOLOMBINA-. Vašu liriku? A nije li i On čeznuo za mnom? Zar Njegove

knjige nisu isto tako lirika o meni?PIERROT: Ali što se nas tiče njegova spoznajna teorija? Mi se ljubimo!KOLOMBINA: On je proosjetio moja čuvstva, a ja nikad nijesam nastojala

da Ga zapravo ljudski shvatim. Ja Njega nijesam mogla da dokučim! On govori o životu i o smrti sa smiješkom superiornoga čovjeka mislioca. On goni vrijednosti u tmini. On rješava problem istine, On misli o nepoznanicama. A ja sam bila nemarna, ja sam bila glupa i kriva, površna, smiješna, ja Ga nijesam bila dostojna, nikada Ga nijesam razumjela! Histerički jeca.

PIERROT je tješi daje umiri, jer ona glasno narice: Čemu sve to, čemu sve to? Čut će Vas susjedi prijeko — skandal! Noć...

KOLOMBINA, bijesno: Ja sam kriva! Ja sam kriva!PIERROT: Ta on se narugao meni i Vama, on prezire sve tjelesno u nama!

On se rugao! Čujte me! Rugao se!KOLOMBINA, uzbuđeno: Naravno da se rugao! Kako da se ne ruga! On se

penjao sve više i više, On se je spiritualizirao, a ja sam padala sve dublje i postajala sve animalnijom. Vi ste me povukli dolje k sebi, vi ste me snizili do životinje. Ja sam s vama ludovala po plesovima, medu onim idiotima u laku i svili i plastronima. A On je kao svetac držao lubanju u ruci i vagao istinu! O, nisam Ga pojmila! Slušala sam vaše prazne fraze, a nije mi bilo jasno kako se može superiorno, nadljudski rugati životu! Ali sad razumijem Njegovu ironiju, sad shvaćam Njegov uzvišeni mir! O, kako je divno znati Sve, kako je otmjeno prezirati Sve, kako je superiorno ne biti

172

čovjek. Ne biti slinavi puž, sluznica, nego orao! Lijetati eterom i udisati zrak koji nijesu okužila još ničija pluća! I ne znam, ne poimljem to svoje glupo, ženkasto, ograničeno meso. Ne poimljem tu vašu lirsku laž, te vaše fraze, tu našu nedostojnu karnevalsku šalu!PIERROT: A nijeste li noćas priznali da me ljubite? I da vjerujete u istinu

ove naše karnevalske ljubavi?KOLOMBINA: To je bila laž! To je sve bilo zato jer Njega nijesam shvaćala!

Pa sve kad to i ne bi bila glupa i banalna pustolovina jedne karnevalske noći, pa sve kad bih i pogibala od ljubavi za vama, žrtvovala bih, eto, tu svoju ljubav divnoj Njegovoj duši! Razumijete li? Duši! Jer taj je čovjek dokazao da ima dušu!

iPIERROT: A nema li u mome božanskom čuvstvu, gospodo, isto toliko duše

koliko i u njegovim mislima što ih on izražava knjigama koje nitko ne čita? Nema li u mojim pjesmama barem toliko šarma koliko u njegovoj istini zbog koje generacije zijevaju na predavanjima? Zar moje pjesme ne vrijede njegove spoznajne teorije? Klone prednjom i hoće daje privine k sebi.

Tad vani na ulici zabruje glasovi. Vani buka raste te poput talasa prodire kroz okna u sobu.KOLOMBINA se trgne i puna straha potrči do sredine scene. Tamo se ukoči

poput kipa: Nešto se dogodilo! Vani glasovi buče i mrmore.Ide do prozora, odgrne zavjesu i otvori prozor. Vidi se jasno na žutoj svjetlosti izvana kako sniježi, te vjetar iz zimskepolutmine posipa po njenoj kosi pregršti bijelih pahuljica.PIERROT ustaje i ide ZA Kolombinom. Zabrinuto: Prehladit ćete se! Što bi

se dogodilo? Ništa se nije dogodilo. Umro je princ Karneval, pak ga maske pokapaju. Jutro je. Svanula je Pe

173

pelnica! Hoće daje miluje, ali se ona izvine iz njegova zagrljaja i zbunjeno jadikuje.KOLOMBINA: Kako da se nije ništa dogodilo? Čujete li kako na mostu viču? Govore o nečem groznom. O smrti?Stanka. Dolje prolaze ljudi i viču uzrujano. Zamor na ulici. Kroz otvoreni prozor sipa snijeg.KOLOMBINA: Da pitamo koga što je to dolje! Oh, strah me je!PIERROT, kroz prozor: Pardon! Gospodine! Čujete li! Gospodine! Haj-hoj!

Pardon! Što se to dogodilo?GLAS IZVANA: Što hoćete?PIERROT: Što se dogodilo? Stanka. Snijeg.GLAS IZVANA: Jedna je maska skočila s mosta medu sante! Odnijela je

struja utopljenika. Sada ga hvataju pod mostom. Pierrot brzo zatvori prozor. U očima mu je strah.

KOLOMBINA se očajno uhvati za glavu i tetura do stolice. Tamo se sruši i zajeca bolno i očajno: Smrt! Smrt! Smrt!

PIERROT, milujući je: Ta umirite se, draga gospodo! Najmilija! Noćas imade vani stotine krabulja! Ne mora biti baš on! To je bio nekakav pijanac!

KOLOMBINA: To je On! U smrt je pošao! To je On! To je On i samo On! Nitko drugi! O, bože! Ubio se! A sve zbog mene! Zar bi vama, možda, palo na pamet da zbog mene skočite s mosta, i to u tako hladnoj noći? Klone nemoćno. Njena ženska glavica vri i razigrana fantazija joj rada priviđenja kakva se puše u pijanim glavama kada sviće Pepelnica: On je skočio u vodu. Utopio se! I smrt Mu je bila užitak! Što je to ledena, siva, mračna voda, smrt medu santama, spram života koji je imao uz mene! To je sve bilo između nas pakleno! Smijala sam se Njemu i Njegovim knjigama. Ismijavala sam Njegovu teoriju, nikada nisam bila ni najednom Njegovom predavanju! I dok je On radio, stvarao, patio se, ja sam Ga varala! Ruglom sam naplaćivala njegovo dobro! Smijala sam Mu se

174

vječno! A On je sve to glupo podnosio! I da, eto! Ubio se! Uvidio je sve to, uklonio se! O, jao! Nariče. Pierrot se šeće sve nervoznije po sagovima i šuti. KOLOMBINA, sve očajnije: Smrt! Smrt! Sve samo Smrt. Svaki moj cjelov i svaka moja misao, sve je to poštrapano krvlju. Njegovom krvlju! I ljudi prstom pokazuju na ženu što je cjelovima ubila svog čovjeka! O, prezir, o, opraštanje, o, prokletstvo! Kaos. PIERROT govori, samo da razbije tišinu koja počinje bivati nesnosnom: Čovjek hoće da dohvati svoju vlastitu sreću kao skupu pticu kojoj je perje draguljima posuto, tako čovjek leti za svojom srećom... KOLOMBINA: O, molim vas, šutite! Ne brbljajte gluposti! To su sve fraze što vi buncate! Neugodna duga stanka. KOLOMBINA plače: Zatajit ću život u sebi! Posut ću glavu pepelom! Poći ću u samostan! Zar to vama nije jasno da moram još noćas u samostan? PIERROT: Ali, najmilija! Umirite se! I ja ću s Vama u samostan!

Zaredit ćemo se i pjevati zajedno rane jutarnje mise! KOLOMBINA: O, bože, kako ste glupi! U samostan ću poći! Molitva, Bog, vječnost, sve u Njegov spomen! To je jedini izlaz iz ove situacije!Ona plače, on se šeće. Stanka. Onda padne velika kineska vaza s mimozama sa konzole. To ih potrese. Vani je jutarnje crkveno zvono na dalekom tornju. KOLOMBINA: Jeste li čuli? O, jeste li čuli? Memento mori! Potrebno je da se kajemo! Da pritisnemo usne na raspelo! Da pospemo pepelom glavu! Da razmišljamo o smrti! Danas je Pepelnica!PIERROT: Pepelnica? Sjeti se, čovječe, da si prah i pepeo i da ćeš pepelom

postati! Pomolimo se za dušu onoga tko će prvi pred Sud Gospodnji!175

I oboje se srušiše u fotelje i mrmljajućipokajnu molitvu ušutješe. Olovna neizvjesnost iščekivanja što para svojim noktima svaki hip u vječnosti, ta im je neizvjesnost sjela na duše. Zapiljila im se u mozak, ispila misli, opojila nerve, te izgledaju kao dvije žute mumije. Zvona u gradu.Prve tramvajske lire se kližu žicama. Glasovi ulice jutarnje.Plava svila svitanja kad umire karnevalska noć.Kroz zavjese prodire melankolično zimsko jutro s injem safir- nim.U toj tihoj mješavini jutarnjih bojd izgledaju ta dva klauna kao karikature. Drama je potresla njihovim dušama i sad je sve u njima samo ruševina. A blijedo jutarnje svijetlo puže po stijenama i ispija noćne boje. Stanka.

Zatim zaječi vani zvonce. Kao da se netko veselo nasmijao. KOLOMBINA skoči lakim skokom srne, a veseli joj srebrni smijeh provali iz srca: To je On, to je On! Tako On zvoni! Srne napolje.Stanka.Ulazi Don Quixote, s ogrtačem punim snijega, lice mu je išibano vjetrom. On je svjež i nasmijan.Kolombina ga drži za ruku. Pauza.Pierrot šuti.Don Quixote ih dugo promatra. Zatim odvede Kolombinu do svjetiljke, zagleda joj se u oči i kad vidi suze, pa kad vidi da su svilene ruže i čipke u spavaonici ostale netaknute, postaje mu stvar jasna i ironičan smijeh ga savlada. Smije se punim grudima, nekim višim smijehom kao ljudi što su cijelu noć prkosili oluji. A sve one čežnje za višim, sve suze i uzdisaji Kolombine, sve se to lomi pod tim smijehom.176

U njoj se budi pogažena žena, žena koja žeđa za cjelovima i ne treba mudrosti ni knjiga, žena koja zaboravlja sve, koja ljubi.KOLOMBINA: Pardon, a smijem li znati što znači taj vaš smijeh?DON QUIXOTE: Pardon, a smijem li znati što znače te vaše suze?KOLOMBINA: Kakve suze?DON QUIXOTE: Pa vi ste zaplakani, gospodo! Vi izgledate kao pokajnica

ujutro na Pepelnicu. Je li to otrežnjenje poslije vaše karnevalske narkoze?

KOLOMBINA: Narkoza? To nije bila narkoza, dragi i plemeniti viteže, nego pijanstvo! A meni ste vi dosadili tim svojim vječnim ispitivanjem savjesti i tim svojim vječnim superiornim cerekanjem! Vi uživate kada stojim pred vama kao zaplakana djevojčica, to je sadizam! Meni je vrlo žao da se niste vi utopili pod mostom! A ovaj gospodin mnogo mi je sigurnija garancija od vas da je svijestan kakvu divnu ženu drži u ruci!

Potrčala je do Pierrota i bacila mu se u zagrljaj. On je viteški pokleknuo pred njom i ljubi joj ruke s dostojanstvom.DON QUIXOTE: A što znači sada to?KOLOMBINA: Spoznala sam, eto, ovu sekundu da sam savršeno sita vaše

mudrosti i vaših dosadnih knjiga i vaše spoznajne teorije. To je moja spoznajna teorija, a o tome možete napisati komediju ako vas veseli! Laku noć! Ljubi Pierrota zanosno, smijući se veselo i pobjedonosno i odlazi u spavaonicu zatvarajući za sobom vrata. Don Quixote promatra ta zatvorena vrata s iznenađenjem.

Polagano zavjesa177

KRALJEVO

LICADACARKUMEK ŠESTINČAN PIJANI KOŽAR KOŽAROVA ŽENA MALOGRAĐANIN GOSPON PURGAR PURGARSKE GOSPEDEBELI PURGAR, kućevlasnik gospon Blazina STARO TUREGAZDA JAPICA, krčmar kod »Crvenoga nosa«MAMICAGOSTPEKARKONOBARICA JEDAN GOST DRUGI GOST TREĆI GOST KOČEVER MAKEDONAC CUKERBEKER KOBASIČAR MARGIT181

STELLASLIJEPACDINSTMANMADAMLOLAHAJNALJEDNA DJEVOJKAJANEZ, sluga kod Pogrebnog zavoda za svečane pogrebeBARABACUREŠTIJEF, utopljenik PLANETARICA PRVI GOSPODIN DRUGI GOSPODIN ČAROBNJAK GLASOVI TALIJANA ANKA, Janezov ideal HERKULES, Ankin ljubavnikTamburaški zborovi, panoramske orgulje, ljudi sa svijetlima, dimećim mesom i igračkama. Kolo purgara, kumeka, Cigana, cura i baraba. Pjevači, pijanci, trgovci, gosti, prolaznici. Faki- ni, Židovi, strazari, sluznici, kočijaši, gospoda, crni psi, pečenjari, sirari, kelneri i kelnerice, djeca, ljudi koji valjaju lagve, sluškinje, momci, soldati, komedijaši, mesari, Turci, Makedonci, cukerbekeri. Rumunji, ćilimari, Kinezi, crnci, čarobnjaci, kanonici, Mirogojci, mrtvaci, samoubojice, obješenjaci, kor mrtvaca, kostur na mrtvačkom šestoropregu. Ptica smrti.Zbiva se na Kraljevskom sajmu, jedne kolovoske noći u predratnom Zagrebu.182

U prvi hip, pošto se zavjesa digla, mora Ritam boja i linija, i ploha, i tonova biti tako silno intenzivan da se ne razabira ništa. Na sceni kovitla se kaos neodređenih oblika. Mlazovi šarenila teku, silne se kaskade zvukova ruše s halabukom, elementarno životno čudo pleše na sceni.Tek onda počinje ta magla misteriozne životnosti da se raspli- njuje, pa se već i razabira sijaset platnenih čadorova, ozbiljne sjene kestenova, plamenovi kumekapečenjara, crvene kolovoske zvijezde što padaju, bujice crvenih lica, zmijuljaste geste, pokliči, rakete, bengalske vatre, polutmina i vino što se isparuje u ružičastim parama opijajući živce. Sve to igra na sceni ludu, raspojasanu slavjansku melodiju, praiskonsku i pogansku, na kojoj svi ostali naši poprimljeni, kopirani evropski oblici plivaju tek kao sićušne šajke na golemom ustalasanom moru. Sve to »kraljevsko ludilo« kovitla se do nevjerojatnih, luđačkih dimenzija, koje su—još samo za korak dalje od globusa — u modrom i nepoznatom ništavilu, fantomi i demonsko priviđenje.Iza scene zvone tamburaški zborovi. Ne jedan. Niti dva. Bezbroj tamburaških zborova, pa sve to buja u praživotni ekstatični zanos koji prijeti da će se pretalasnuti i poput potopa zaliti cijelo to Sajmište i »Kraljevsko veselje« i grad kojemu su zgrade blijede ko u smrtnome strahu. Taje intenzivnost za cijele igre sablasno prenapeta, te se čini da sve to pleše negdje na jednom strašno visoko napetom užetu. I sve će to pući. I pasti u Crno. Vjetar nanosi arije panoramskih orgulja: sentimentalni183

barokni »rendez—vous«, pa talijanske melodije aristona, negdje iz daljine jedan herojski bariton u fonografu, pa sirene bioskopa u daljini. Trube limeni bombardoni priduseno ko pod platnom cirkusa, ječe bubnjevi, ciganske se egede liju po pletivu zvukova ko novi crveni motivi.I svi oni nizovi raznobojnih lampiona, čađavih petrolejki, usijanih žarulja, crvenih fenjerčića, vatrometa, plamenova, zvijezda, ljudi, kola i živina, sve se to čini silno banalnom, pa opet i neotkrivenom još, novom objavom. Ljudi sa svijetlima, mesom što se puši, kruhom i igračkama jure i opet se gube u tmini vašara. Bilo je te gomile, što luduje na sceni, visoko, krvavo. Gomila je u ognjici.Odnekud padaju blijedi gigantski traci reflektora pa obasjavaju to sajmišno ludilo fosfornom rasvjetom transa. Ljudi plivaju u bijeloj boji, sve blijedi ko kipovi od krede. I onda bivaju momenti užasne, nijeme, kozmičke tišine. Sav kaos potone u bezdan. Sve je tiho. Bezglasno. Samo se giblju živine ko snene prikaze. Pa onda i opet zatutnji jurnjava vašara. Poput talasa pljusne na scenu cilik gusala i gitara i frula, kitnjaste srijemske pjesme, pa kolo — šareno slavensko kolo purgara, kumeka, Cigana, cura i baraba — presavija se ispod šatre ko natekao udav kome se glava i rep gube izvan kulisa. Zanesu sve ko čudni ciklon. Prebace čaše, posuđe, burad, porazbijaju stolice, pogase svjetiljke — zveket razbijenih stakala — pa se i opet kovitlaju dalje. I muklo tutnje berde, plaču bisernice, mekeču dude i smiju se frule, a kolo trese zemljom i vašarom, i gradom, i scenom ko potres. Neobuzdana, kanibalska, pretpotopna vika. Za jednim stolom, kod vina, bijedni gradski »dacar« i Sestin- čan. Pijani.DACAR se ogavno, pijano kesi: Je, je! Moj kume. »Ja sam gospon, ti si muž,

ti se meni klanjal buš!« Pjeva promuklo, razbijeno tu istu pjesmu u pijanom refrenu.

184

KUMEK ŠESTINČAN: Kaj? Ja, je li? Prokleti ti zalupanec gracki! Ti vol kaputaški! A kaj je onda bilo kad si zmenom doma pure pasel? Ha! Kaj misliš da si gospon kaj imaš tu »posranu« žutu kapicu?

DACAR skida svoju gradsku kapu: Kaj? Posrana? A kaj ne vidiš to? Gleč samo! No, pogleč! Tura mu kapu podnos. Ti tikvan božji! A kaj to je? Pokazuje mu srebrni gradski grb na svojoj gradskoj kapi. Ha? A ko pobire dacovinu? Ha? Ti ili ja?

KUMEK ŠESTINČAN: A tak? Zato si ti gospon? Ha-ha! Gospon! A ja ti jes ipak dober kum? Tebi i tvojoj šmrkavoj deci? A kuruza je dobra po zimi od mužeka, kad bi od gladi krepal skup s tvojom posranom kapicom. I sad ti meni tak? Ti — meni? Meni, kaj imam svoju kuču? I mlin. I kravu. I ženu. I livadu. Ti štakor gracki!

DACAR zlurado i pijano intonira-. »Ja sam gospon, ti si muž, ti se meni klanjal buš!«

KUMEK ŠESTINČAN: Kuš! Hoće da ga udari, onda se ipak sabere: Guješ! Nemoj! Jer znaš! Opet se udobrovolji i smije: Ha-ha! Gospon! Bogec! Bogec! A ne gospon. Nit kruha nemaš. Pa je! Muž sam. Mužek. AT se tebi ne klanjam. Ko si ti? Ti štakor gracki, gladuš bedasti! Prirepek božji.

DACAR: Što?KUMEK ŠESTINČAN: Štakor! Petolizec! Svinja! A ko je ovo pečenje platil,

kaj si ga požrl? A vino? Ha? Ti ili ja? Moj smrdljivi forint je dober bil da si tvoja gracka i dacarska creva napuniš. Tak te šlopnem da buš mam Majku Božju Bistričku videl s tvojimi dacarskimi očalini!

DACAR: Što? Ti mene da bijes? Kaj si ponorel! Skoči: No! Evo! Samo probaj!

KUMEK ŠESTINČAN: Kaj hočeš plusku?DACAR: Što! Samo probaj! Autoritativno se isprsi i pruzi mu lice. Molim

lijepo, u ime zakona!185

KUMEK ŠESTINČAN: A kaj zaistinu hočeš po tvom dacarskom nosu?DACAR, izazovno: No! Samo daj!KUMEK ŠESTINČAN ga glasno ćuši: Ha-ha! Pa na! Da ti boga gospockoga.Dacar se nemoćno, neurastenično baci na Sestinčana. Ali ga on s lakoćom gorštaka odbije. Tučnjava. Ljudi se upletu pa ih rastave.LJUDI: Bedaki! Cucki! Muži bedasti pijani! Mir! Policija!KUMEK ŠESTINČAN se brani: A kaj bu meni v lice pluval ovaki štakor? Kaputaš! Ja sam svoj gospon, ja nis klatež gracki!JEDAN PIJANI KOŽAR se umiješa: Tako je! Živjela socijalna demokracija! Udri po gospodi, da im boga gospockoga! Na štrik žnjima!KOŽAROVA ŽENA, s čoporom djece, uznemirena, za njim: Ali, Joža dragi! Bog s tobom! A kaj te briga?DJECA se vješaju o oca i plaču: Tata! Tata!KOŽAR, pijano: Udri po gospodi! Na lampu žnjima! Živio prvi maj! Bagaža! Banda!ŽENA ga vuče: Ali, Joža! Hodi! Kaj si nor!KOŽAR pljune, pa je odgurne: Ma pusti me! Sto me držiš? Tako ću te! Žena ga ipak odvuče nekamo u metež.DACAR se istrgne od ljudi: Lasen si, lasen si mik! Ih bin kenigliher dacer. Dacer. Ja sam gradski činovnik. Und der da ajn gemajner pauer. Ja sam kod dragonera služil. A on ima platfise. Und der hund vil mih...3 Trza se. Ljudi ga umiruju.KUMEK ŠESTINČAN viče: Platiti! Gazda! Platiti! Ja se plačam, prosim lepo!3 (njem. Lassen Sie mich! Ich bin königlicher Dazer... Und der da ein gemeiner Bauer... Und der Hund will mich...), Pustite me! Ja sam kraljevski pobirač pristojba... I ovaj ovdje prosti seljak... I (taj) pas hoće mene...186

GLASOVI: Osli božji! Policija! Pustite ih k vragu! Vičući, nekamo se odvaljaju.

Jure mesari sa pečenim odojcima na ražnjevima.MESARI urlaju: Hao! Hao! Vrućega! Vrućega odojka! Hao!FAKINI s kruhom pjevaju: Evo ga! Evo ga! Samoborca beloga! Uzrujano

komešanje, žurba, guranje, prostota, vika, sajam. Pri jednom stolu oveće društvo malograđana. Pijano. Jedan gospodin drži patriotsku zdravicu.

MALOGRAĐANIN, patetično: ...i, moja gospodo, da nema u našim vrućim hrvatskim srcima nade da će ovo starodrevno Hrvatsko Kraljevstvo opet uskrsnuti, da će oni slavni naši hrvatski kraljevi (koji su imali sto velikih i šezdeset malih lada) i opet jednom zavitlati žezlom, svetim žezlom Hrvatske Kraljevine, mi bismo sad svi polegli u naše rodoljubne grobove. Vjerujte mi! Svi bismo mi polegli u rodoljubne grobove — i ništa. Ni makli se ne bismo od rodoljublja. — Ali tako? U nama živi i buja i gori Nada! Nada da ćemo biti svoji! Slobodni! Veliki! Da će naša starodrevna Kraljevina i opet biti medu prvima — velika i slavna! Pa zato dižem ovu čašu u Njenu Slavu! Da bog da doživjeli mi to što prije! I slavu! I veselje! I onih sto velikih i šezdeset malih lada, i još stotinu takvih kraljevskih sajmova!

MALOGRADANI kucaju se i piju. I intoniraju: »Lijepa naša domovina«, pa se grle i ljube u rodoljubivom zanosu. Pri jednome drugom stolu piju purgari i agramerske purgarske gospe. I tu jedan gospon purgar drži zdravicu. Pijan je. Tetura.

PURGAR: Ovako fino — ovako lijepo — ovako gospocko društvo, pravo horvacko društvance. Ovake fine frajlice (kaj svilica tak fine) i gospe, naše gospice, kaj pečene purice — da korica hrusti — pa ovo naše horvacko vince, pa svaki ima svoju kućicu, svoju slobodicu, svaki svoju štalicu i svoju kravicu... Zapinje u tremi. Znoji se.

187

Purgarskim gospama je ta zdravica očito dosadna. One su priklonile glave jedna k drugoj, pa ogovaraju.GLASOVI PURGARSKIH GOSPA:A kaj si ti vidla njezinu toaletu? Onu plavu svilu? A otkud njoj to?Njezin ima samo sto i pedeset forinti, a ona u svili. Izvana huj — a iznutra fuj! Hi-hi-hi-hi! He-he-he!Pa i Kolačkova! Zato ako je moj trgovac, ona frnji nos. Tak je! Svoj je! Gospon je, ne živi od prvog do prvog, bog moj.Pa s fijakerom! Pa u loži! A pogleč joj samo decu! A gde si ti kupila tu bluzu? Sama sam je zšila. Metar tri i pol.A, kak je to jeftino! Smijeh, šaputanje, opipavanje tkanina. To govornika smeta.PURGAR: Hej! Gospe! Posluh, prosim lepo! Čujte! Sad će mi srce da iskoči!

Ne znam ništa! Samo to znam — da ljubim svoju domovinu svom ljubavlju svog rodoljubnog srca! Da nas bog poživi! Sve da nas poživi, i nas, i domovinu, i štacune, i naše gospe, i naše profite, i štalice, i kravice, i grad i sve! Na mnogo ljeta, živio, živile!

Svi kliču. Plješću. Smiju se. Kucaju se čašama i piju.I koliko god se tu stolova vidi, svi viču i smiju se, i drže zdravice, i kucaju se i piju, svi nadaleko uokrug do u nedogled, po cijeloj nam domovini između Save i Drave.JEDAN GLAS: Pa da zapjevamo: »He, poleg navade stare, društvo se

zestalo je.«Svi zapjevaju i pijani ženski glasovi s njima. Kod jednoga drugog stola već su otprije pjevali drugi ljudi: »Jesen stiže, dunjo moja.« Čuvstveno. Silno su utonuli u osjećaj, pa ih ovi hrapavi distonovi pijanog društva smetaju.188

Prekinu svoje pjevanje. Tipično sajamsko polupijano ujedljivo zadirkivanje.PJEVAČI: Hej, vi Kranjci, tamo! Mislite li da je to vaše urlikanje baš tako strašno lijepo?Društvo purgara pjeva dalje. Kao da ih se to ništa ne tiče.GLASOVI PJEVAČA: Jeste li čuli: vi Kranjci! Kuš!DEBELI PURGAR bijesno skoči. Žile mu nabrekle: Da li to nas ide? Vi Kranjci? Kakvi smo mi Kranjci?GLASOVI: Vas! Baš vas to ide! Vi ste Kranjac! Tatek vam je bil flosar!PURGAR: A kojim pravom vi mene vrijeđate? Pa mi nismo Kranjci! Kojim pravom vi mene vrijeđate? Vaš je tatek bil Furlan! Nosil je rinčicu kak Crnec!GLASOVI: A kojim pravom ne date vi nama da pjevamo?GLAS: Ma kresni ga! Sto ćeš tu dugo diplomacije, to su Vlahi!PURGAR: Pardon! Molim! S kim imam čast?ŽENE se umiješaju: Pa umirite se, gospon Blazina!PURGAR, energično: Dajte mi mira! Valjda ja znadem što radim, pardon, s kim imam čast?Sve se uskomešalo. Doći će do tučnjave. Svađaju se sve glasnije. PURGAR viče, nadglasavši sve: S kim imam čast? Ja sam Blazina! Građanin i vlasnik trokatnice u gornjoj Ilici.GLAS: Do đavola i vaša kuća u gornjoj Ilici, Kranjac, flosar!DRUGI GLAS: Kotac! Kokošinjak! A ne trokatnica! Smijeh.PURGAR: A tako? Kotac? Pograbio stolicu. Zamahnuo. Razbio dvije svjetiljke na stolu. Sad će doći do sukoba.JEDAN GLAS iz društva purgara: Zaboga! Kaj si to ti? Oblak? Serbus, Oblak! Halt! Zaboga! Halt! To je Oblak iz Nove vesi. Ma ta prokleta lampa, ništa se ne vidi. Jezus Marija, pa to su gospon Oblak!189

GLASOVI: Živio gosponček Oblak! Živio gosponček Blazina! Zivili! Dižu se jedni i drugi. Grle se. Da radije pijemo, gospodo. Slogom rastu male stvari, a nesloga sve pokvari! Da se preselimo! Da se složimo!

To je ideja! Hej! Japica! Još pet litrica! Staroga! Vuku stolice. Razbijaju, naravno, posude i boce. Motaju se. Rukuju. Upoznaju. Grle se. Sve histerički. Nervozno. Luđački.URLANJE: Oprostite! Molim pardon! Nismo znali! A ništa! Ništa! Tako je na

svijetu!GLAS: A sad da pjevamo! Živio! Živio! No — naprijed! Jedan, dva, tri!NAJPIJANIJI dirigira pa se razlegne ujakom tonu: »Hej, haj, nisam ja sam!

Ima nas šest-sedam...« Kucaju se. Piju. Žive. Vesele se.Sve to dosada zbilo se u isto vrijeme. Bez obzira na to sto su neki detalji ostali nezapaženi. Ne smeta ako je sve isprepleteno do nemogućnosti. Jer tako to jest.Prolazi Turčin. Na srebrnom pladnju mnogo fildžana crne kave.TURČIN: Kahve! Vruće! Fine! Prave turske! GLASOVI: Hej! Mujo! Amo s tom crnicom! Boga ti!

Turčin dijeli fildžane. Zvecka novcima. STARO TURE, ovješeno svilenim, srebrno protkanim velima: Evo fine, fine, prefine robe! Prava istočnjačka radnja!Ljudi opipavaju. Pogađaju se pa onda ne kupuju ništa. Kolo se međutim opet vraća pa sve zanosi poput bujice. Iz daljine se odnekuda razabira motiv: »Otkud ideš, Anice?« — Kolo luđački tutnji i čuju se panorame i njihaljke i cirkusi. I vjetar donosi sop tanje makina sa kolodvora. Negdje juri voz, čuje se kako preskakuje gvozdeni most.190

GAZDA JAPICA dirigira konobarice: Evo! Evo! Tamo tri »šprice- ra«! Tu pive! Sode, molim! Odmah! Sode! Platiti! Molim platiti ovaj čaj! Hej, mamice! Platiti!

MAMICA, beskrajno debela, znojna, svežnjem ključeva zvoni: Za pet ran božjih! Em ja bum posteklela. Briše znoj. Koliko, molim? Tri litre? I jamničku? Računa.

GAZDA JAPICA gostima koji prolaze tražeći mjesto: Gospodo! Gospodo! Izvolite ovamo molim! Ima još baš za vas! Izvolite!

Gosti zaokreću. Imadu u papiru raznoga pečenja. Sjedaju. Razmataju i režu.GOST: A to su oni, japica? Pa kak su kaj? A zakaj nemaju muzike?GAZDA JAPICA, samosvijesno: Muzike? A kaj bu muzika mom cimeru?

»Crveni nos« ne treba muzike. Tu je kaplica muži- kaš. Sama kaplica svira, oh! Cmokne jezikom.

GOST: Pa kak su oni kaj, japica?GAZDA JAPICA: Pa hvala im na pitanju! Tak! Tak! Živi se! Ali, haj, gdi su

ona stara vremena? Gdi je ono sveto Kraljevo? Kad je čovjek z grošom došel na sajmišče i živel je kaj mali ban jedan keden na sajmišču — se za groš. Jemput bilo, sad se spominjalo.

GOST: Nema više tog! Nema! Sjećam se ja još vašeg »Nosa« u Vlaškoj vulici! I one stare vure se sjećam. Mi smo, djeca, o podne išli iz škole — a ona je kukala.

GAZDA JAPICA: Vidiju — za onom vuricom mi je žal. Sam vrag nek zna kam to sve propadne! Kam je propalo ono staro Kraljevo? Kam je i ona vura? Kam bumo mi? Nema ga više! Ljudi su onda jeli i pili celi keden! A sad? No! Danas još nekaj malo, još zutra morti, aP onda budu opet čepeli vu onim luknjama, vu onom prokletom novom gradu kaj gaje Khuen madžarskom lopatom tak po glavi heznul da se ni danas još snajti nemre!

191

GOST: Pa onda, japica, naj daju jednu litricu na tu prokletu sol!Baš je prokleto slano to pečenje. GLAS se dere: Salami! Salamuči!

Salami! Ementaler! PEKAR: Kajzerice! Kruha! Perece!KONOBARICA: Hej, ti fakin! Daj kruha sim! Vodi ga za uši k jednom stolu. Prolaze kočeveri sa svojim mirodijskim košarama.GOST: Imate li sardelica?DRUGI: Figa?TREĆI: Naranča?KOČEVER: Svega ima, molim! Svega! I Sreće ima! Mnogo Sreće! Po groš ili po krunu? Par ili nepar? Molim! Vadi svoju zelenu vrećicu, gost vuče brojeve. GOST: Nepar! Krivo je izvukao: Naravno! Par! Nepar! Vuče dalje. I opet je krivo izvukao. Par! I opet je krivo izvukao. I uvijek vuče krivo. Plaća. Nek vas nosi davo! Švindleri kočeverski! KOČEVER: Pa nis ja kriv da krivo vlečete! GOST: Na, eto! I onaj je izvukao krivo — ondje! Uvijek krivo!

Svi uvijek krivo! KOČEVER: Svi mi, dragi moj gosponček, krivo vlečemo. Kaj se tu more?DJECA SA CVIJEĆEM: Ruže! Ciklame! Za krajcar! Ciklame! MAKEDONAC: Boze! Friške ledene boze! Turskoga sira! POSLASTIČAR: Torte, krem, friški krem, indijanci! ŽIDOV: Čokolade! Amerikanskih bombona! London-bombon!

Griz-Pariz! Tope se ko snijeg. Čokolade! London-bombon! DJECA se svađaju kupujući. To je pijesak, a ne čokolada! Pijesak! POLJSKI ŽIDOV, i raznim sitnarijama: Sedam, sedam, sve po sedam, noževa, britava, žlica, lisnica, kolača — sve po sedam! KOBASIČAR: Kobase! Vruće masne kobase! GLAS: A muštarde imaš?192

KOBASIČAR: Prave! Samoborske! I hrena! Koliko, molim? Vadi iz kotla vruće kobasice. Prodaje čitave vijence vrućih, zadimljenih mirisnih kobasica. Ljudi u pozadini ijujuškaju pijano i suludo, to iz njih urla pijana zvijer. Plešu. Kolo opetprotutnji scenom, padaju rakete ko kiša od modrih i žutih kapljica. Bubnjevi, gongovi, trube. Negdje u menažeriji reže divlje beštije. Od panorama razne melodije. Bježi odnekud gomila ljudi i viče: Tat! Tat! Policija! Sve se jače uskomeša. Zavrije. Sve je to golemi kotao u kome se puše i vriju čudne varave pare, divlji zvuči, čarobne boje, bolesna lica. Sve se to talasa, propinje ko podivljali pastuh — pa protutnji, juri, frče, rže, pada ko val, ritmički se cjeliva, ubija, živi, ždere, pije, urla.Jure mali fakini, kolportiraju posebna izdanja novina. GLASOVI FAKINA:

Velika željeznička nesreća! Trista mrtvih! Posebno izdanje! Novine!I opet pleše kolo scenom, sve se više ljudi hvata u taj živi lanac ruku i grudi, i spola i krvi, pa plešu crnački, divlje, narodno. Beskrajni zborovi tambura bujaju iza scene. Puze reflektori, cikću djeca, puštaju zrakoplove sa zelenim magnezijem. — Sve treperi u čudnoj crvenoj ekstazi zagorskih saturnalija. Desno naprijed za stolom sjede dvije žene. Stella i Margit. Odmah se vidi da su to žene o kojima se ne misli da su ljudi. Piju i tužne su. Pište sirene bioskopa. A Stella plače. MARGIT: No! Što ti je? Zašto si opet dijete? STELLA, sentimentalno: Čuješ li? Parobrod! Ide! Daleko na more,nekamo u Japan — i dalje... Zajeca. MARGIT: Kokica zlatna! Evo! Na! Pij! Eks! Kakve su to gluposti? STELLA: Eks! Eks! Piju. Prošlo je! Već je sve prošlo. Na! Pijmo! Tako me užasno guši. Ovdje! Gore! Kad god čujem parobrod gdje plovi. Onda bih s njim otplovila da se utopim negdje. Tako bih strašno rado s njim otplovila da se utopim.193

MARGIT: Pa to nije ni brod, ti guska! Kada se još netko utopio u bioskopu?STELLA: Svejedno! Meni se čini da je sve što još može da se dogodi sa

mnom da se utopim negdje! Da mogu samo da se spasim iz svega toga! Kako je sve to gadno — sav taj gad i blato, ti pijani prostaci, te svinje!

MARGIT: Ma jeste! Gadno je! Ali je još gadnije bilo gore. Tamo nam je madam krv pila. A sad smo ipak slobodne! Možeš barem izabrati onu svinju koja će te zamazati. Pa ako ne ćeš, udariš ga nogom i basta! A tamo ni to nisi mogla! Svatko te je gnjavio tko je samo ushtio.

STELLA: Istina je! Užasno je bilo gore u onim salonima. One papirnate ruže, izjedeni otomani, stjenice, krvavi lavori, raštimani klavir, fuj, prokleti onaj broj pet! Piju. Opijaju se. Jedu s velikim tekom pečenu svinjetinu, a suze im kaplju u špricere.

STELLA: A zar je sad bolje? Ovo sve! Kako je to sve jadno! O, kako je užasno jadno prodavati svoje vlastito meso.

Jedan dinstman vodi slijepca za ruku. Slijepac je u crno odjeveni gospodin. Dinstman kao da traži nešto. Spazi »ove dvije« i prepozna ih. I dovede slijepca k njima.SLUŽNIK Aha! Dobar večer, frajlice! Sem im kontu dopelal, prosim lepo.

Jednu dobru, šlepu kontu!MARGIT se smije: Kontu?SLUŽNIK: Pa da! Molil me je gospon da mu nekaj najdem! Oni sami ne

vidiju. Prisapne im držeći prst na usnama i pokazuje daje to luckast čovjek: To je fini gospon! Pazite se, frajle!

STELLA: Klanjamo se! Gospodine! Izvolite samo k nama!SLIJEPAC se neprestano smije: Ne smijete se čuditi, frajlice! Udovac sam!

Imam doma djecu pak sem došel da si kupim finu pečenku!194

STELLA posjedne slijepca do sebe: A, ništa to! Imali smo mi već i drugih konta! Gazda! Daj vina!SLIJEPAC: E! Strašna je to stvar ovako živjeti u tami pa ne vidjeti žene, biti otac, a biti gladan mesa. Ali dajte da pijemo! Kucaju se i piju.Pijani kočijaši se tuku i opleću dugim bičevima. Razbijaju posude, čaše, flaše, tanjire.KRČMARICA viče: Molim to platiti! Zar ja imam milijune! To su »šlifane« čaše. Molim novce! Jeste li čuli? Novce!Čuje se harmonika. Ženski glasovi. Kočijaši, fakini, gospoda, talog i skorup života, čudna mješavina ustalasane tekućine. Na vjetru panorame. Vozovi. Rakete. Zvijezde. Povici.Margit je nekog poznatog opazila u gomili ljudi. Gleda zbunjeno i ne snalazi se.MARGIT: Stella! Molim te! Gledaj! Zar nije ono madam?STELLA: Gdje?MARGIT: Pa ona debela u plavoj bluzi!STELLA: Naravno da je madam! I Hajnal i Lola! Cijeli broj pet! Naravno, to su one, cijeli broj pet.OBJE zovu: Madam! Madam! Madam!Madam konfuzno, sa cijelim svojim društvom, zaokrene na scenu. To je debela astmatična gospa, sa damama u neukusnim kostimima. Izgledaju ko tropske ptice u tom vašarskom metežu.STELLA: Klanjamo se! Mi smo to, draga frauli! Ima kod nas mjesta! Izvolite! Serbus, Hajnal! Serbus! Serbus! Ljube se djevojke i sjedaju.MARGIT: Serbus, Lola! Klanjamo se! Pa koje čudo da vi danas ovamo?MADAM: Dobro je da barem ima mjesta da se odmorim! Puknut će mi srce. Što se sve ne strovali na čovjeka u jedno veče?195

STELLA: Pa što je? Vi ste sve uzrujane! Blijede! Što se dogodilo, za boga miloga, draga milostiva?LOLA: Molim te, kod Hajnalke na sobi objesio se čovjek!STELLA: Čovjek?LOLA: Pa večeras! Otišla ona na čas van po vodu, a on se uto objesio. Pa sad došla policija i što ćemo mi gore večeras, sve su zatvorili, a imale smo posla da nismo znale gdje nam glava stoji!MADAM: Mogle ste bile ostati da niste ko djeca, imam najmanje sedamdeset forinti kvara! Pa što? Objesio se! Objesio! Otišla je jedna banka ko na prozor, a sve samo zato jer su frajle nervozne.HAJNAL: Ja bih bila poludjela! Uh! One crvene vlasi! Onaj zeleni jezik!JEDNA DJEVOJKA: Pa da pijemo? Glupo je tako bez svega! A noćas je Kraljevo!GLASOVI: Cigarete! Madam! Cigarete! Vina, gazda! Još vina. Smijeh. Onaj stanoviti smijeh kakvim se smiju naše frajle.LOLA: A šta će ovaj stari ovdje?MARGIT: To je naš kavalir. Samo je slijep! Pijmo! Serbus! Kucaju se. Piju. Smiju se. Puše.MARGIT: Pa kakav je ono glupan bio — onaj večeras kod tebe?HAJNAL: A, bio je prvi put. Posve pijan. Crvenu bradu. Užasan. U onoj crnoj uniformi. Što mrtvace čuva. Funebraš.STELLA: I kod tebe se objesio?HAJNAL: Kod mene. Onda je došla policija. A mi smo madam jedva namolile da izađe.JEDNA DJEVOJKA: Sad će ga fotografirati! Znam ja! I moja se mati objesila. Svakoga fotografiraju. To treba novinarima.HAJNAL: Ona njegova duga crvena brada. Pa zelene oči, izbu- ljene, pa one zlatne rojte, gadno kao panoptikum.196

STELLA: Bog zna zašto se objesio? Glupan! Valjda zbog žene!JEDNA DJEVOJKA: Svi se oni vješaju zbog žena. A mi zbog njih. No, to je

pametno! Serbus! Nemamo drugoga posla! Prebe- dasto. Kucaju se i piju.

MADAM, već donekle udobrovoljena: No, pa kako je, puce, vani? Kakve vi to kavalire imate? Hvata slijepca za podbradak: To je pravi don Juan, taj vaš gospodin šef! Svi hihoću.

MADAM: Lijepa je to pripovijest! Rekla sam ja vama da ćete se vi još vratiti! Nije to šala biti bez krova na ulici. Sa slijepcima i bilo kime. A tamo kod nas ipak: ako je zima i snijeg, toplo je. Ako je glad: ima i pite i vina.

STELLA: Pa imamo mi i ovako pite! I piva! I svega! Dobro je, madam! U zdravlje! A pod poplunom je tamno pak se ionako ne vidi ništa.

Negdje daleko užasno tužno zavija pseto.HAJNAL se sva strese: Čuješ li?MARGIT: Pseto!HAJNAL: Užasno! Pseto znači smrt. A onaj je čovjek imao crvenu bradu!

One izbuljene oči!Pogna se preko scene čopor crnih pasa kao da su bijesni. Gone se vilovito i nadlaju svu onu vašarsku tutnjavu i buku.HAJNAL drsće iprivine k sebi Stellu: Mene je užasno strah! Što se

natjeravaju ta pseta. O, one njegove užasne zelene vodene oči. Ko strašne staklenke. Pa ona crvena brada! To je da poludiš! Gore ispod karniše pri prozoru, znaš, kraj zavjese, tamo je visio, ja sam mislila da ću odmah poludjeti. U onom hipu kad su se scenom pognala crna pseta, talas je kaotične vašarske lude forme dostigao vrhunac. Svi se glasovi naduli do nemogućnosti kao baloni i cijelo se sajmište diglo pod zvijezde. A onda je nastala sablasna tiha pauza. Samo na jedan hip. Ona možda traje tako dugo dok Hajnal govori. I njene

197

riječi dobivaju mesnati oblik. Kraj jednoga stupa šatre stoji čovjek. Blijedi čovjek, crvene brade. U gala-uniformi pogrebnoga zavoda— Grande entreprise despompesfunebres} Veliki kalpak sa čapljinim perom natukao je na zatiljak. Oko vrata imade uze, pa izgleda kao da visi.

Hajnal ga opazi, histerično zavrišti i padne. Sroza se. I opet su se zatalasali tamburaški zborovi i sirene, i trube, i vašar. MADAM I DJEVOJKE su ga opazile, skočile i viču: Mrtvac! Mrtvac! Mrtvac! Krste se. Klanjaju. Mole. Opća konfuzija.GLASOVI: Dajte octa! Vode! Onesvijestila se! Što je? Jesu li poludjele?MADAM: U ime Oca i Sina i Duha svetoga! Pomozi nam, bože! Ljudi! Molite se! Sudnji je dan. Mrtvaci hodaju, taj se čovjek kod mene objesio! DJEVOJKE se svijaju: Bože! Bože! Naši užasni grijesi! Nariču i

pokajnički se udaraju u prsa. JEDAN GLAS: Ta je li to ludnica? Što li?Sve je zbunjeno. Nitko ne zna ništa. MADAM na koljenima silno dršće i

pokazuje prstom na čovjeka scrvenom bradom: To je — on, on! LOLA, prestrašeno: Onaj čovjek

ondje... Izgubi glas i moli se. JEDNA DJEVOJKA vrišti: Ono je mrtvac!GLASOVI: Octa! Vode! Te su žene lude! Društvo za spasavanje! DRUGI GLASOVI: To je od vina. Loču ko živine, a sada cvile pijano!UZRUJANI GLASOVI: Ta lajte već jednom! Što je?(franc.), veliko poduzeće za sjajne, svečane pogrebe198

Uskomešano je sve. Hajnal taru. Svlače je. Frotiraju. Žurba. Lola se sabere. Druge još cvile i nariču i mole se. LOLA: Gledajte! Gledajte! Ono je mrtvac! To je on! On se objesio kod nas, na broju pet, večeras, o, užas! Taj se čovjek objesio noćas!

Svi gledaju čovjeka koji stoji kraj stupa šatre. Ugali je »fune- braša«. Ima crvenu bradu. Izgleda sušičavo. Zove se Janez. Zapanjenost. Pauza. JEDAN ČOVJEK pristupi oprezno do njega pa ga se dotakne: Kakav

mrtvac? Čovjek od krvi i mesa ko mi svi. MADAM: Nije! Nije! To je Duh. Došao je da nas šatre! To je Duh čovjeka koji se noćas objesio! Opet se savija, kaje i moli. GLAS: Hej! Vi! Recite živu riječ! Tako vam boga! Čemu cirkus! Vidite da vas se žene boje! Tišina. Janez čudno promatra ljude. HAJNAL dode k sebi. Sabere se. Opazi čovjeka pa je opet uhvate grčevi, viče: On je! O, kako je užasan. I ima štrik oko vrata. Objesio se! Gore na mojoj sobi, na broju pet. GLASOVI: A tko je on? Tko se to objesio?

Nekoliko je ljudi skočilo do stranca pa ga uhvatili i tresu. GLASOVI: Ma čovjek je to! Bog budi s vama. Zdrav, živ čovjek! JANEZ, u čudu: Što je? Iskine se ljudima: Što je? Pustite me! LJUDI: Pa da! Pustite ga! Čemu napadati čovjeka zbog ludih žena!GLASOVI napadnu Lolu: No! Recite bar vi, kad su već ove lude— što to sve znači? HAJNAL se sabire. Prelazi rukom preko čela: Bože! To je strašno, a ja sam mislila da je on. Ustaje polugola, raščupana ide do Janeza: Zar vi večeras niste bili gore kod nas — na broju pet? JANEZ: Ja? Ja sada dolazim sa groblja. Gore leži poglaviti Dura- mkopf. U prvom razredu. Čilvao sam ga do jedanaest. Pa199

sam se sad usput svratio amo na kupicu vina, ili zar ja nemam prava na svoj špricer na Kraljevo?HAJNAL: A otkuda vam taj štrik oko vrata?JANEZ: Ta to mi trebamo kad spuštamo lijesove u grob. To je naša meštrija!HAJNAL: Ljudi! Laže! To mi sanjamo! Sve mi to sanjamo! On laže! On se večeras objesio. Na, evo! Ovaj mi je cekin dao, i vino smo pili u salonu, i onda se objesio gore u mojoj sobi. Evo cekina!MADAM: Oslijepjela ako nije imao istu ovu crvenu bradu — i oči.GLASOVI: Lude histerične, kurve pijane! Pustimo ih!JANEZ: Ja stanujem na Potoku! Pustite me na miru!GLASOVI: Naravno! Pustite te proklete babe!KARTAŠ I se vraćaju k stolovima gdje su prekinuli igru: Kako je ono bilo? Tref-adut? Tref-adut. Herc-as, eto herc-as, mater mu božju, udri banku!JEDAN ŽENSKI GLAS: Samo još jednu krunu...Fantastična orgija, pijana i divlja, opet se kovitla dalje. Onda zaore prestrašeni, divlji, životinjski glasovi: Vatra! Vatra! Vatra! Poput munjine prostruji strah po ljudskoj gomili. Kao hipnotizirani trče ljudi u desnu kulisu gdje se crveni požar.A požar liže medu kestenovima pa se kao, crvena tekućina razlio po svim licima. Prevaljuju gosti stolove i čaše i boce, preskakuju, guraju se. Panika. Gazda i gazdarica i konobarice tuku se s gostima: Platiti molim, molim platiti, platiti...Ali gosti se žure. Ne plaćaju. Viču. I svi bježe u smjeru vatre. Čuju se trube vatrogasaca. Režanje prestrašenih krvoločnih grabežljivaca u menažeriji.GLASOVI GOMILE: Gdje gori? Gdje gori? Panorama. Sve panorame. Menažerija! Cirkusi! Kuće! Bioskop! Barake! Sijeno!200

Komešanje. Gomila je bezglava. Samo su dva-tri gosta ostala i pijuckaju hladnokrvno dalje. Što su pobjegli lavovi iz menažerije, to se tih ljudi ništa ne tiče. GAZDARICA očajno jauče nad izgubljenim lozungom. Zakopala je ruke u sijedu kosu pa je čupa i nariče i svađa se sa gazdom: Evo, na! Sve je bilo puno. A sada nema ništa. Sve je pobjeglo, a ti ne ćeš ajnkasirati na vreme! GAZDA: Dvije stotine ko iz puške...GAZDARICA: To si ti, mule jedno, kriv! Ja sam rekla: odmah se plaća! Ali ti

ne! Pa ne! Eto, sada fućkaj na poštenje gospocko! Prokleti vole! Plače i nariče.

Janez je međutim sjeo, naručio vina i apatično pije. Njega se požar ne tiče. Dojure »barabe« sa curama. Razuzdano se smiju. Plešu. Fakini trgaju »ciganske zvijezde«. Sjedaju k stolu. Vade pokradene butine. Sira. Salame. Cure licitarovinu. BARABA: Ti boga! Sve je to za uspomenu od tete Reze! I kod Svetog Duha sam joj zadnji put zdignul za uspomenu kotač trapista. Onda su me ganjali od malte do Vrbika. Hihoću.CURE: Fini si ti dečko. Sam Duh sveti je pripalil ovu komediju! Gdje bi mi

ovako gospocki mogli zmeknuti? Vina! Sad samo još vina! Gazda, vina! GAZDA: Da, molim, ovaj čas! Samo treba odmah platiti! BARABA, izazovno gizdavo: Platiti? A koliko, molim? Zvecka kesom: Da kupim sve ovo ovdje pod ovom božjom kapom? Plaća. Smije se. Pije.

Janez je prozirno blijed. Na hipove izgleda daje doista mrtvac, samo je ustao pa hoda po sajmu. Pije. Dotučen je beskrajnom tugom. Onda pristupi k njemu strašna, fantastična figura. Odrpanac. Kakvi se viđaju na »placu«. Samo je natekao od vode — kao utopljenik — strašno oblo nabuhnuo, a lice mu je izjedeno ribama. Razgovor te dvojice mrtvihpajdaša, ćbješeno-201

ga na broju pet — funebraŠa, i utopljenoga u podmuklom nekom rukavu u Vrbiku — šintera, čudan je. Vidovit.ŠTIJEF: Serbus, Janez! No, tebe bi ovi bili lepo nacifrali da ja nisam malo

rasvetlio tamo dolje. Kako možeš biti tako lud? Pa sunuti medu babe kad su te još večeras gledale gore! Vidi se da nisi dugo kod nas. Još si uvek preodviše živ! A mi se nismo još niti pozdravili. Ja sad baš idem doma na Mirogoj! Flangiral sam malo po Vrbiku, pa sam si pogledal sve to. Mislim si ovak: ak je Kraljevo, i za pokojnoga Štijefa je Kraljevo, kad vidim gde te gnjave te pijane babe, vrag ih dal i stvoril! Pa onda skok, i planulo je. No sad smo ih se rešili! Serbus! Grle se. Janez još pravo ne razabira. Ali vidi se da ipak poimlje što se to s njime dogada.

JANEZ: Daj! Kucni se! Serbus. Pijuckaju.ŠTIJEF: O, moj dragi Janez! Tko bi si to bil mislil da ćemo se mi ovako naći.

Ti sa »štrikom«, a ja iz Save! Ha-ha! Sećaš li se kad smo se po Zelenom bregu ganjali »raubera i pandura«? Pa sada tako! Dakle, i ti zbog proklete beštije? Pa što ti je bilo do jedne žene? Toliko ih ima drugih.

JANEZ: A što je tebi bilo do tvoje? Zar misliš da si lep? Sa tvojim ribicama! Na, evo ti, i ovde je jedna! Izbije mu jednu ribicu ispod ovratnika.

ŠTIJEF: To je belica! Pa da! Istina! Glupo je bilo. E, da sam ja mogao onda ono znati što sada znam kad me belice škakljaju! Ali! Pij! Đavo odnio sve žene! Pusti! Ni reči o njima.

JANEZ: To je baš ono, vidiš, da to nije moguće! Ja sam još večeras mislio da ću barem u grobu imati mira od te napasti! Ali nije moguće! Ja sam sada doduše vani, izvan svega ovoga što se na zemlji zbiva: i sajma, i broja pet, i štrika, i groblja, i svega, pa opet, vidiš, htio bih natrag, počeo bih pametnije.

ŠTIJEF se smije uzvišeno toj početničkoj lamentaciji: Vidi se! Još si nov! Proći će te to s vremenom. Posle će ti biti svejedno!202

Posve svejedno. Sve. Svejedno. Jesi li tu ili tamo. Na Miro- goju ili na sajmu!Ljudi se vraćaju sa požara. Kao talasi.GLASOVI, puni deziluzije: Da je barem paromlin izgorio! A ne takva

komedija! Samo se čovjek uznoji, pa onda ipak ne vidi ništa! Ha-ha! Oni majmuni s gorućim repovima, kako su drečali! Da smo radije ostali ovdje! Bilo bi pametnije. To je vrag kad nismo Englezi!

Opet počinju panorame da sviraju i opet propleše kolo. Čuju se gusle. Madžarske i bečke i srijemske melodije. Pečenjari nose zadimljeno meso i urlaju. Fakini dijele reklame. Negdje se čuje »La Paloma« na orguljicama. Na malenim crvenim kolicima gura se kljasti bogalj.BOGALJ sabire milostinju i pjeva: »Nadarite, dobri ljudi — kljasta starca

siromaha — pa će i vas dobri Bogo — na nebeskim vratim.«JANEZ mu baca jedan krajcar s lordovskom gestom. Bogalj kupi novce

šeširom pa se vozika dalje pjevajući: »Hvala, hvala, dobri ljudi, Bog će da vam plati.«

JANEZ: Evo! Vidiš! Da mogu, htio bih da sam ovakav! Na kolicima. Samo da počnem iznova. Znao bih onda da se porazgovorim s Njom, da joj sve rastumačim i objasnim.

ŠTIJEF: Ma dodi k sebi, čovječe! Proći će te to! Oho! I te kako će te proći!JANEZ: Sve mi je nekako jasno. Providno. O, užasno providno! Vidim

svakom kroz crijeva i rebra. Daj da pijemo! Da'bude magleno, zadimljeno, onako ko prije, magla, magla.

ŠTIJEF: Svejedno je da li su magle ili je jasno jer sve se svršava ovako: ili sa štrikom ili na dnu savskog rukava!

JANEZ: Nije svejedno! Ljepše je mirisati dućane u Dugoj ulici u srpnju, u noći, kad ti se čini da je grad na moru. Kad oni štacuni mirišu po ribama i po moru i po cvebama! Ljepše je

203

živjeti na broju pet. O, kidati se sa ženom mnogo je pametnije nego ovo sada! Ovako bespomoćno: ni u grobu ni medu živima!ŠTIJEF: To ti se samo tako čini! Znam ja, svi početnici ponavljaju uvijek

jedno te isto: i ja sam mislio da je ljepše živjeti nego biti mrtav, o, užasno sam se mučio od pomisli da nisam živ! Ležim ti ja. Gledam ribice. Somiće. Zvijezde. Čudno je. Pa mislim kako je bilo divno ganjati cucke po gradu. Biti šinter. Voziti se uz kanal što smrdi. Disati dim kožarnice, Čadu i smrad, ljubiti! O! Ljubiti. Ali onda je sve to prošlo.

JANEZ: Vraga je meni do meštrije! Ja sam mrzio tu svoju meštriju. To je krepavanje bilo, a ne život. Nositi one debele drage pokojnike od sto i pet kila po vrućini. Kad se salo rastopilo u lijesu pa kapalo na ruke. Ili kolerične! Pa onda ona zlatna kola, baklje, vijenci, popovi, muzika, i vječno mrtvačka muzika. Ono je gad. Ono kad sjedim na boku pa gledam one mrcine s nojevim perjem gdje klimaju, ono je sve bilo sprovod. Ali žena, ona, žena, dragi moj, žena ipak ne bi trebala da bude sprovod u životu!

ŠTIJEF: Zena! Zena! To ti je posljednja laž! Istina je, ona se i u grobu kod nas najdulje čini istinom. Ali smirit će se sve to polagano i ne će te kopkati i zaboravit će se sve to na koncu kao da nikada ni postojalo nije. Serbus! Piju.

JANEZ: Zena! Zena! Ma jasna mi je ko na dlanu! Sve mi je jasno. Nije vrijedno. Pa ipak! Eto! Ne mogu ja bez nje! Niti ovako ne mogu. Sa štrikom oko vrata. O, jučer! Jučer sam je vidio posljednji put. Na Potoku. Padala je kiša, a ona je podigla suknje, pa joj se vide noge, o, one noge! Proklete njene noge! A ja sam pao pred onim njenim glupim nogama u blato, a ona se smijala.

ŠTIJEF: Tako se svaka od njih smije kad mi padamo u blato pred njihovim glupim nogama!

204

JANEZ: Strašna je to stvar, te ženske noge! Znadeš! Njoj je ispadala kosa, pa je prala glavu petrolejem. A kod mene gore, pod krovom, sve je po petroleju mirisalo: i krevet, i divan, i sve. I jučer onda nisam više mogao da izdržim. Mislio sam parnut ću. Pa sam ispio petrolej, njezin petrolej. ŠTIJEF: Petrolej je zdrava stvar! Stamperl petroleja je zdrava stvar.

JANEZ: Sav pakao da sam polokao, ne bi mi ništa bilo, a ne od litre petroleja! Pa ždere, ždere, ždere. Htjelo je da me zadavi! Nekakva gadna znojna ruka. Pa se onda zbilo, a, eto, uzalud, uzalud ovaj prokleti štrik, ništa nije pomoglo. Piju. Negdje iza scene paklena tučnjava pijanih rulja. Orgije. Viču i prodavaju sladoled, pa se ona tri samoglasnika —a — o — e — resko razliježu zrakom. Bježe ljudi i prestrašeno viču: Krv! Krv! Krv! GLASOVI: Što se zbilo? JEDAN GLAS: Ubilo čovjeka! Krv! POVICI: Krv! Krv! Krv!Cvile žene. Djeca. Komešanje. Neki crni ljudi valjaju beskrajno mnogo buradipa viču: Hop! Hop! Hop! Čovjek sa raznobojnim balonima i zmijama i zviždaljkama. Krekeću drvene žabe. Pucketaju žabice. Pakao. PLANETARICA S PAPIGAMA. Stara gušava baba. Viče i kriješti: Sreće! Zlatne, srebrne! Sreće!Projuri Društvo za spasavanje. Zviždi. Ljudi bježe. Žandari. Policija. Mesari urliču sa novopečenim odojčetom: Hao! Hao! Vrućega!

Kodplanetarice s papigama vuku ljudi »planete«. Dva gospodina: sa kaučuk-ovratnicima, izlizanih laktova, dva tipična pisara, činovnika. PRVI GOSPODIN viče: Hej, ti! Baba! Amo te! Kupujemo sreću na veliko!205

BABA: Evo me, evo, dragi gosponček!Gospodin vuče. Ijedan drugi gospodin vuče i promatra planete. PRVI

GOSPODIN: No, što si izvukao? DRUGI GOSPODIN: Golu ženu! A ti?PRVI GOSPODIN: Mrtvačku glavu! Smrt! Slutio sam nekako daće biti Smrt! Mirišem već čitavo veče smrt! Miris smrti! DRUGI GOSPODIN mirise i njuška: Na! To je pečeno meso! PRVI GOSPODIN: Nije, nego baš lešina! I sada ta mrtvačka glava! DRUGI GOSPODIN: Pijan si! Ta, čovječe božji, te su papire nadrljali bogzna kakvi Židovi! Pa što bi bilo u tom istine, u tim planetarna?Čuje se negdje ptica smrti; ne zna se da lije to u onoj buci doista ptica smrti ili se pak samo tako čini.PRVI GOSPODIN, prestrašeno: Pardon! Jesi li čuo? Ćuk! Sasvim loš znak!DRUGI GOSPODIN: Ludorije! Ti si pijan ko batina! No! Pij! Kucaju se i piju. Taj

je razgovor upleten u prijašnji dijalog Štijefa i Janeza.JANEZ: Guješ li ga, moj dragi? To nama pjeva!ŠTIJEF: Skoro će jutro! Zove nas! Morat ćemo kući! Kasno je!

Ni u smrti nije čovjek slobodan od raznih dužnosti! JANEZ: Ne mogu! Neka zove! Dugo me je zvao. Ali tako dugo dok ne vidim Nju, ne idem. Ona je ovdje! Moram je vidjeti bezuslovno.ŠTIJEF: Skoro će pijetlovi! Ne bi bilo dobro da nas stignu izvan groblja!JANEZ: Pa neka me stignu. Sta mi se može dogoditi? Tako dugo ne idem dok je ne vidim! Neka zove. Zvao me je tolike noći kad sam skapavao gore u onoj svojoj rupi pod krovom. Gledam gore u Dugu ulicu. Oni vrtovi i palače gore na brdu su blijedi. Mirni. Iza vinograda na »Salati« se crveni. Onda206

on fućka. Tiho. Lijepo. Pa neka, neka zove. Sad već uzalud zove...ŠTIJEF: Idemo! Idemo! Ne znaš ti još što to znači kad se zakasni do sunca!

Ima i s onu stranu groba discipline i paragrafa.JANEZ: Ona je ovdje! Ja je moram vidjeti! Moram je vidjeti — pošto-poto.

Jučer sam mislio da će mi štrik pomoći. Mislim, kad umrem: sve će biti dobro! Sjedim gore u Bosanskoj kavani. Tamo gdje je ona bila kasafrajla! Pa gledam blaženog onog F ranca Jozefa na kredenci, pa crvene ruže, pa blatne prozore. A kiša pada. Pa mislim: baš je divno živjeti s takvim Franc Jozefima! Sve će biti dobro kad umrem. A, eto! Ništa nije dobro: umro sam, a ti tvrdiš da ni mrtvaci nemaju auzganga!

ŠTIJEF: JOŠ SU ti to prvi dani, još si preodviše jogunast. Ali priučit ćeš se ti već, dragi moj! Vidjet ćeš: nije se isplatilo zbog jedne žene likvidirati sebe! Svi smo mi to uvidjeli, pa ćeš i ti!

JANEZ: Nismo se razumjeli! To je! I sve bi opet dobro bilo samo da joj mogu to sve rastumačiti! Sve bi bilo dobro! Bila je ona karakter. Htjela je od mene čovjeka. Htjela je da načinim karijeru. Da postanem gumiradler. A ja sam bio kriv. Lijen. Ja sam bio svinja. Pio sam, a sada je kasno.

ŠTIJEF: A što lažeš samome sebi? I sada, preko groba, pa lažeš sebi! Dobro znaš da je ona bila, da oprostiš, sasvim obična »mrcina«! Za jednu gumipetu ili batistnu bluzu digla bi suknju svakome. I dvoje je ili troje djece zatukla. I ti to znaš pa što lažeš sebi?

JANEZ: Istina je! Ja to sve znam! Ona je gadna! Povlači se s kim god. I djecu je ubila! I bila je u zatvoru. Ali ja moram da lažem sebi! Ne mogu biti bez te laži! Eto! Ne mogu biti ni u grobu bez te laži!

ŠTIJEF: To je isto bilo i sa mnom. U ono prvo vrijeme dok se još nisam prilagodio podzemnim prilikama: čovjek je poslije smrti još nekako suviše živ i pokretan te ne može nikako

207

shvatiti da je doista umro. I ja sam za »svojom« hodao ko sjena. Ako ona ide na plac, i ja na plac. Ide li u crkvu, i ja u crkvu. I tanjire sam lizao za njom. Navečer, kad je cipele svukla, zavukao sam se u njih. Ili sam s ormara gledao na postelju gdje se ljubila s onim drugim. I srušio sam kadikad po koju jabuku s ormara. Baš u najljepšim momentima kad se ono dvoje smotalo u klupko, srušio bih jabuku i tako im kvario ljubav. Ha-ha! Al' onda ti to dosadi — naprosto dosadi! Uvidiš kako je sve to prazno kvariti ljubav drugima.JANEZ: Ma ne mogu ti biti bez Nje! Ne mogu biti bez Nje! O, samo da se

nije namjerila na onog prokletog atletu. Sve bi bilo dobro. Bili bismo se vjenčali. Ja bih bio otišao u fijakere, imao sam već u »Katoličkoj« oko tri hiljade.

ŠTIJEF: Ne će ti ona dugo niti s njim! Sad on služi novaca! Mnogo novaca! Sad je on senzacija na svim plakatima! Cijeli auto digne sa šest putnika! Što je to njemu!? Ali ispit će ga ko trakavica! Pa kad mu meso bude ikrasto, trulo, haj, ala će ga lijepo ostaviti! Sjeti se samo kako si ti izgledao prije Nje, a pogledaj se sada!

JANEZ: Pa dobro! Da me bar ispije. Dotuče. Uistinu dotuče! I dušu da mi zgazi. A ne ovako napola. Ni živ ni mrtav. Ali što bi! Nije Ona kriva! Ona je janje! Taj Herkules je svemu kriv. Odijeva je u svilu, kupuje joj gips-figure, kikiriki i bombone, njiše je na njihaljkama, obasipa ie luksuzom...

ŠTIJEF: Nitko nije ničemu kriv! Što bi on bio kriv? Pusti ti samo njega! Doći će i on k nama, u to ja ne sumnjam.

JANEZ: Ma samo da mi je opet jedamput početi iznova! Da počnem iznova kao da se ništa nije dogodilo. Da se poraz- govorim s Njom! Da joj sve to protumačim, da joj objasnim što je to zapravo: ljubav.

ŠTIJEF: Idi do đavola s tim glupostima! Ništa više nije moguće! Sad više ništa nije moguće! Prekasno je! Dijabolično zlobno, demonski se smije. Pije i razbije svoju čašu.

208

Čuju se melodije razbludne ciganske glazbe. Zrak je prezasićen erotičkim snovima— komedijama. Polunage Ciganke cjelivaju se sa soldatima. Sluškinje bijele, nabubrele, s momcima, seljaci, gospe, pseta, komedijaši, sve se cjeliva. Gomila sa raznobojnim lampionima piruje, polivena vatrom, razigrana vinom — razdraženo meso gori, žene vrište, bubnjevi, ćinele, praporci, trube, strune, pa se u mrtvacu budi želja za ženom.JANEZ: Ženu! Ženu! Natrag! Pa da opet bude nedjelja! Sunčana, mirisna

nedjelja! Ona će imati novi kostim! Vozimo se u Maksimiru na jezeru. Hranimo labudove. Idemo na Sljeme. Modro, tiho, divno Sljeme! Šećemo po Ribnjaku. A onda u noći u travi gledamo zvijezde! Miriše sijeno. Pa njene sise, one tople njene sise... Pjeva ćuk.

ŠTIJEF: Ne sanjaj! Gluposti! Idemo!JANEZ: Ne idem! Kamo da idem! Na groblje? Na Mirogoj? U zemlju?

Odavle? U Crno? Ne! To nije istina! Ja živim! Ja nisam mrtav! Ja osjećam, ja mislim, ja gledam, ja pipam — zar da ja moram gore u mrtvačnicu? Dosta je bilo groblja!

Stijefse kesi. Demonski. U saznanju.JANEZ: Ne! Pusti me! Pjeva ćuk i nadvikuje sve, cijeli vašar. Idem! Ja

moram da je nađem! Da joj objasnim! Da joj objasnim! Da me spasi! Idem da me spasi, pusti me... Otkine se i odjuri nekamo u glasno sajamsko šarenilo. A Štijef se kesi. Pa zviždi svoju pjesmu koja se ni u čemu ne razlikuje od ćukove pjesme, i ide i on za svojim prijateljem kao vukodlak, sjena i strašilo.

Ljudi su opet demonski pobjesnjeli. Novi talasi sjedaju za stolove. Naručuju vino. Opijaju se. Mesari, Turci, Makedonci, Zidovi, poslastičari, Rumunji, ćilimari, Cigani, žene, djeca — sve se vrze, sve viče. Plaču gusle. Smije se tamburica. »Otkud ideš, Anice« ko obijesni se skerco miješa s melankolijom »Jesenskih dugih noći«.209

Pijani, brutalni, hrapavi, neuglađeni glasovi kruže s pjesmom mladarije u čudnim spiralama, pod zvjezdanim nebom. Kinezi prodavaju majoliku i porculan, majmune i Budhe, a Talijani u crnim kalabrezima sadrenu plastiku — Dantea, gole žene i šarene mačke— pa viču: Krunu! Krunu! Po krunu! Po krunu!Zvižde glineni kanarinci, dreče harmonike, a u pozadini panorame: vrtuljci, bubnjevi, orguljice, sirene, aristoni. Jedan čarobnjak pokazuje svoja umijeća kraj stola, opkoljen ljudima. Samo se kadikad čuje njegov glas koji će ga, sad na, izdati. GLAS ČAROBNJAKA: To je grif doktora Fausta! Pravo pravcato jajce! Pogledajte molim! A ako ga razbijemo — kunić! Čaša vode — čaša tinte! Zekser u žemlji — još neprerezanoj! Još jedamput! Zekser u žemlji!Ljudi se smiju. Odobravaju. Guraju se. Tuku. Halabuče. Ondje opet pleše crnac s majmunima. On je »jongleur« bakljama pa ih visoko baca u zrak i opet hvata.GLAS CRNCA: Hae — hae — hae... tuli on neke afričke divlje tonove.JEDAN IZVIKIVAČ, na veliki rog: Haj — haj! Ovdje se pije gorući špirit!

Gutaju se sablje, staklovina, živi golubovi! Dolaze Anka i Herkules. Pripijeni jedno uz drugo, omamljeni vrućinom, vinom, vatrometima; meso im gori, cjelivaju se. Žderu se. Anka je tip ružne prostitutke koja je ipak već osjetila veliku neviđenu Ženu. Neki njeni nagoni poimlju tu Ženu. Zbog toga je već i pregazila toliko glavd. Zbog toga je i survala jadnog Janeza. A i oplela se oko Herkulesa. Pa ga sad pije.

Kozičava je. Malena. U gorućoj crvenoj boji. A Herkules je golem. On je u ružičastom dresu, trikou, pa mu se vidi mišičje te izgleda kao trobojni plakat i reklama za hrvanje. Ali je zaogrnut kaučukovom mantijom kao pravi profesional. Producirao se večeras u cirkusu. On diže automobile, konje, lomi gvozdene motke, željezo, rve se i ukratko: Herkules.210

Anka ima puno naručje ruža. Amerikanskog šećera ko crvena kudjelja, licitarskih kolača, srca. Srebrnih panoramskih vaza, »drezdenskih« kolača u srebrnom staniolu. Smije se životno. Životinjski. Ženski.ANKA: Dragi! To je život! Nikad nisam još tako letjela na »amerikanki« ko

večeras. Malo ih je koji deru platno na krovu. A mi smo ga poderali!HERKULES: Naravna stvar, kad sam ja gore, da se dere krov. Šta krov!

Amerikanka! Sajmište! Ti boga! Potući ću sve ovo, ove štakore, ko ništa! Što je meni ovo sve potući tebi za ljubav.

ANKA, obožavajući svoga Herkulesa: Dragi! Pa baš zato te i volim kad si takav! Velik! Jak! O, kako si jak, kao bog!

Cjelivaju se. Ludo. Vašarski. Vruće.HERKULES: Jedina! O, samo tebe vidim! I danas u cirkusu. Ne vidim ni

»auguste«, ni krov, ni acetilenske zvijezde, ni onog crnca koga sam gadno izbubao. Da nije crn, vidjelo bi mu se. Ali tako se ne vidi! Bubnem ti ja njega u slabine — a sve mislim na tebe i osjećam kako si ti moja inspiracija!

Smiju se. I idu do jednog stola u centru scene.ANKA: Sve mi se vrti. Sve je jedan »ringlšpil«. Sve, vidiš, sve. Dragi, još mi

nikada nitko nije zavrtio glavom tako kao ti! Sjedaju. Dolazi konobarica.HERKULES: A što bi, dušo? Vina? Piva? Krampampule, kraherla, špricera,

bakarske vodice? 'ANKA: Piva i konjaka! Tri štamperla u čašu!HERKULES: Pa dajte piva! Ali da budu rosne čaše! Ledene! Meni jednu

čizmu! Tare sebi znoj: Vruće je ovdje užasno! Ko da je sve pod velikim šatorom. Da sam samo malko veći! Pa da razderem ono zvjezdano platno gore! Cijeli taj prokleti šator! Zraka! Zraka! Zraka!

ANKA: Pa ti bi i zvijezde skidao za mene! O, dragi!211

HERKULES: To je jasno! Što su meni zvijezde? Sunce, što je meni sunce ako ti samo ushtjedneš da ga skinem. Ništa. Zdrobit ću i nebo kao ovo staklo! Sve samo puca medu prstima! Zdrobi jednu vazu paje baci. I još jedan vrčić. Na, evo, molim!ANKA ga promatra s udivljenjem: O, moj jedini! Veliki! Onda kao da se zamislila. Histerični trzaji. Konvulzije.HERKULES je obujmi ko pticu: Pile moje! Što ti je?ANKA, kao da tjera ispred očiju vizije: Ništa! Istina je! Jak si ti! Lomiš ti obruče i potkoye. Ali se potkova vidi! Naprosto se vidi. A ima toliko toga što se ne vidi! To se ne može slomiti!HERKULES: Gluposti! Što se ne vidi — toga nema!ANKA: O, ipak! Ipak! Strah se ne vidi! A ima ga! Kako ga strašno ima! Trzase.HERKULES: Tele moje malo idealno! Što je? No, što ti je!ANKA: Strah me je! Što si me vodio u panoptikum? Tamo je kao u mrtvačnici! One oči, oči — one užasne oči! Ona crvena brada mrtvoga kralja što diše.HERKULES: Gluposti. Puši cigaru. Ispija čizmu piva. I još jednu.ANKA: I on ima crvenu bradu! Strah me je. Jučer sam govorila s njim.HERKULES: Tko je opet taj on?ANKA: Pa, Janez.HERKULES: No samo da ga vidim, lijepo bi mu bilo. Dok ja tome tvom Janezu ne pobrojim rebra, ne će se smiriti.ANKA: Plakao je na kiši. Rekao je: ako se ne vratim, objesit će se! Da mu se nije štogod dogodilo? Ja sam ga posve jasno vidjela, ondje u panoptikumu. Tako je teško disao. Ma što si me vodio onamo u mrtvačnicu? Plače.HERKULES, despotski, suvereno: No! Sad je dosta gluposti! Đavo odnio te bapske ludorije! Na! Eto! Pij!212

ANKA, kao u hipnozi. Jeca, ali pije. Ipak pije. Onda se počne histerički smijati: Ha-ha! Oni mali majmuni! Kako su zlatni! Ti! Dragi! Ne bi li kupio meni onakvog jednog malog majmuna? Tako bih se igrala s njim kao s djetetom! Ja sam zapravo rođena majka! Nitko na svijetu ne može da pojmi kako ljubim male majmune!Jure momci s janjetinom i viču: Vruće, vruće, vruće! HERKULES: Sve!

Sve ću ti kupiti! Samo da sad skoknem pojanjetinu. Čuješ! Kako fino miriše. Njuška Ijudozderski. ANKA: Ja ne

mogu! Meni je dovde! Pući ću. HERKULES: A, dabome! Ja baš imam apetit! Hoće da kupi janjetinu, ali u taj čas dolaze Turci sa svilenim zlatnoprotka- nim vezivom. Prozirnim velima, raznobojnim šalovima. — Anka prebire po svili. Ženski. HERKULES: Koliko je ovaj žuti? TURČIN: Tri i pol forinta, gospodine.ANKA: A ja bih ipak radije ovaj plavi. Gledaj kako su divni ovi crveni

cvjetovi!HERKULES kiti Anku raznim šalovima: Ko Mati Božja izgledaš! Eto, nek

bude! I plavi i crveni i žuti! A zašto ne bi i bijeli, ovako! Tako! No, koliko je to, Mujo? Nesrećo!

TURČIN računa: Ma nešto oko dvanaest forinti i tri zeksera, gospodine!HERKULES plaća: No, dobro, dobro! Evo ti! Sad se samo nosi! Promatra zaljubljeno Anku: Lijepa si! Lijepa! Ljube se. No sad ja idem da se vratim s janjcem na ražnju! ANKA: Zuri se samo da ne budem sama! HERKULES: Za čas-dva bit ću natrag!Anka ostaje sama. Uzima jednu srebrnu vazu, postavi je na stol pa se koketno gleda u nju. Ženske, mačje geste. Popravlja kosu. Gladi svileno tkivo svojih šalova. Uživa u sebi. Onda vadi iz213

torbe mirisne sapune. Kida papir s njih pa ih mirise. Opija se sapunskim mirisom kao što to može jedna kasafrajla, gospodična Anka iz kavane na Potoku. Pauza. Čuje se ponovno veliki orkestar kraljevskoga sajma iz pozadine. Onda dolazi Janez. Bijedni, crvenokosi, jadni, sušičavi, obješeni Janez, sa štrikom oko vrata. Izgleda blijed i proziran kao sablast. Dvije-tri najpiskutljivije orguljice u pozadini cvile, ali se ne razabira jasno iz mlazova onih drugih motiva da lije to: »Haben Sie den kleinen Kohn gesehen«5 ili »Circumdederunt«! Stoji dugo izaAnke i gleda je. U jednoj od onih sablasnih pauza, kad je sve utihlo, ona ga osjeti. Trgne se i protrne. Ali se odmah i snađe. I sad više nije prestrašena ženka. Već je opasno zvijere koje se tako zagrizlo u svoj život da će se pobiti i sa mrtvacem. Pauza.JANEZ: Anka! U toj pobožnoj riječi rekao je sve.ANKA: A! To si ti? A što je? Što želiš? Pa kako to izgledaš? Ti bogec

bistrički! Janez je gleda i šuti.ANKA: Kamo si se to povlačio? Što? Čemu imaš taj štrik oko vrata? Što?

Smiješan si! Izgledaš ko da si se objesio! Smije se, ali joj ne ide od srca.JANEZ je dugo idiotski gleda. Onda osjećajno, a glas mu dršće: Anka!ANKA, nervozno. Otresito. Suvereno: Ma što je? Što hoćeš? Što me

progoniš?JANEZ, tužno kao izbijeno pseto: Progonim? Ja tebe progonim? Anka

nervozno trga latice cvijeća. Pauza. Anka! Anka ne odgovara. Zašto si tvrda kao kamen?

ANKA, ženski: Pa nisam ja tvrda. Ja sam ti sve rekla. Zbogom, pa basta. Zbogom! Pa što hoćeš još od mene?

(njem.), »Jeste li vidjeli maloga Kohna«214

JANEZ: A! Ne, moja draga! Anka! S jednim zbogom ne primam otkaza! Ne zbogom! Nije to samo tako! Zbogom! Ti si meni uzela mene. Evo — tako, ko da si mi ruku otrgla. A sada zbogom? Pa ništa! A misliš li ti da to ne boli, biti ovako bez ruke?

ANKA: Boli. Pa boli. Pa šta se to mene tiče ako boli. I mene je boljelo! Prestat će. Sve prestaje.

JANEZ: Ne će prestati, draga moja! Anka! Ništa ne će prestati. To ne će prestati! To viče! Užasno viče! Sav onaj naš stan pod krovom na Potoku, one mjesečne noći na bugarskim poljima, Maksimir, sve ono užasno viče. Za tobom viče! Anka! Za tobom!

ANKA: Pa što? Nek viče!JANEZ: Anka! Pogledaj me kako izgledam! Zar ti baš ništa nije žao mene?

Evo što si učinila od mene!ANKA: Što sam učinila, smiješnog li pitanja! Pijanica, fakin, bitanga, pilko,

eto, to si bio i ostao! Mrtvac. Cijeli si život pokapao mrtvace, pa i sam izgledaš ko mrtvac. Kako ti samo glupo pristaje ta tvoja gala-uniforma! Pa to čapljino pero! Smije se svome dragom.

U pozadini počeo se orkestar opet talasati. Javlja se mistični noćni vjetar koji raste do ciklonskih dimenzija na hipove. Prelije se preko scene melankolični daleki prigušeni lavež pasa koji se gubi u zborovima, ciki i orkestrima i bubnjevima. Kiša iskričavih raketa. Pale se samokresi od obijesti. Vika i buka luđačka. Jure blijedi klauni kao za reklamu. Vrište žene. Negdje viče netko: Tigar je pobjegao iz menažerije! Spasite se! Bezglava jurnjava. Kolo se opet uhvatilo pa pleše, i cijeli vašar pomamno udara i trese zemljom. Opet duhne vjetar pa pogasi i porazbija masu fenjera. Kolo pro tutnji, destruktivno, nadzemaljski.215

JANEZ moli: Anka! Molim te, samo da ti objasnim o čemu se zapravo radi. Meni izgleda da ti ne shvaćaš da me je ljubav ubila.

ANKA: Molim te! Tko hoće ljubiti, ne smije imati prazan džep! O toj tvojoj ljubavi nema smisla da gubimo vrijeme. To nikamo ne vodi! To nema smisla! Sad ćeš opet da praviš komediju ko jučer na Potoku. Šta se to mene tiče ako ti umreš? Umri! Umri, ali mi daj mira!

JANEZ: To i jest baš ono da ne mogu umrijeti! Eto, vidiš. Gledaj! Samo gledaj! Navlači svoju petlju oko vrata. Štrik! Gledaj kako se duboko urezao. Natečeno je sve. I ruke su mi plave! Anka! Ja sam se objesio! Pa ne mogu umrijeti! Ne mogu bez tebe ni umrijeti.

ANKA ga vuče za štrik, pa se smije, divlje, prostitutski: Ha-ha! Ti si se objesio! Lažeš! Opet lažeš! Kako bi bio ovdje da si se objesio?

JANEZ: Kako ne bih »kad si ti jača od smrti«. Mislio sam: ona će mi pomoći! Pa nije pomogla. Sad mi moraš ti. Pleše kolo djece. Bijele djece. Pjevaju.

DJECA: »Došla mama s kolodvora, a-di, a-di, a-de!«JANEZ: Moraš mi pomoći! Daj mi ruku! Ruku mi daj, sve ćemo zaboraviti

što je bilo. Uskrsnut će doba naše kaptolske škole. Kad smo na Uskrs nosili jaja i kolača i šunke k fratrima. Kad smo ministrirali kod Dizmuša, krali burske kugle u štacunu. Sjećaš se onih burskih kugla?

ANKA, kao uspavana: Bile su iznutra crvene, a izvana čokolada!JANEZ: Pa »gracka« na »špekulama«. Pa one lovice. Pod zidom. Ti si uvijek

brojila.ANKA: Ha-ha! »Antantini, saoraka tini, saoraka, tika taka, bija baja bum.«JANEZ broji s njom Antantini. To djeluje mrtvački sablasno. Smiju se: Pa

onda Zeleni brijeg, i grad ko rasvijetljeni Betlehem na216

petrolejskoj lampi, i sve ono — i Medveščak i izleti i gora — sve ono bijelo, Anka, oni skrivači po pivnicama kad grmi, sjećaš li se, prvi put sam te poljubio! Elementarno divlje: Anka! Ti mi moraš dati ruku! Da izađemo iz svega toga van. /. Iz ove krvi, groblja, sajma, ludila, tamo — u bijelo, Anka, u bijelo.Kolo se vraća. To već nije jedno kolo, to je životno apsolutno ludilo. To pleše cijeli sajam. I stolci, i stolovi, i burad, i šatre, i zvijezde, i aleja, i pečenjari, i cirkusi i panorame, sve to pleše kolo. To je nabujala voda, struja poplave koja nosi. Projuri scenom divlji čopor pobjesnjelih pasa, tutnje doboši, samokresi i trube, planetarica pleše s debelim kanonikom, dacar s milostivom, purgari i slijepci i Ciganke sa prostitutkama, sluškinje, soldati, cure, barabe, majmuni, čarobnjaci, sve to kovitla se i pleše. Vijori se crni vihor, laju pseta, poplašili se konji, propinju se pa gaze ljude, pište sirene, mekeću dude, smiju se egede i tamburice. Razbijaju se čaše, tuku se. Ljubi se, prolijeva se krv, a djeca se miješaju u tom užasu pa se čuje gdje broje: »Antantini, saoraka tini, saoraka, tika taka, tika taka, saoraka, bija baja bum!«Janezaje pograbila ekstaza orgije pa hoće da zavitla Ankom i da se baci u vrtlog.JANEZ viče: U bijelo! U bijelo! U bijelo!ANKA se počinje buditi i vrišti: Pusti me! Ruke su ti ledene! Baci taj štrik,

što se šališ? Smrdiš ko mrtvac! Pusti me, gadan si, zaudaraš, grobar... Cvili i bije se.

JANEZ: Bit ćemo djeca! Opet djeca! Iznova bijela djeca, Anka! Skini ovo s mene, ovaj štrik! Pusti atletu! Dođi, Anka! Iz velikog kovitlaja uzvitla se kor mrtvaca koji su dosad u metežu plesali. Vihor. Daleka grmljavina. Orkestrioni. To su svi oni pajdaši Janeza sa Mirogoja koje je onamo žena otpremila. Mnogo obješenih, drži jedan drugome štrik što se spetljao oko vrata, pa onda otrovani, grčevito iznakaženih lica, ras-

217

plamtjelih tjelesa, načičkani noževima, jedni drže u ruci krvavo srce, drugi svoju glavu, a iz vena im mlazi krv, jedni imadu voštanice u ruci, popovi, klerici. Svi plešu oko Anke. Hoće je u kolo. Ona luđački vrišti i bije se sa vizijama. Janez se smije, glas mu se ori. Kor mrtvaca plešući: Ave, victrix Eva!6 Ave, victrix Eva! Ave, victrix Eva! Mi plešemo mrtvački ples, iz kolijevke u lijes!

U ognju luđačkog gnjeva goni nas ljubavni bijes! O, kraljice, kurvo, djeva! Ave, victrix Eva! Ta se užasna vizija dalje kesi, mota, puši, vri, pleše, a Anka vrišti, i onda se ko nastrijeljena ptica baci u naručje Herkulesa koji se vraća s janjetinom koja se puši. Čim se pojavio Herkules, vizija se nekamo rasplinula; kolo se u pozadini nekamo kovitla, čuju se panorame i daleka grmljavina. Janez dršće kraj stola. Anka užasno rida u naručju Herkulesa. Pripila se uza nj.HERKULES: Što je? Dijete! Pile! Što je, moje malo pile? Što ti se dogodilo?

Evo vruće janjetine, evo flaša kruškovca! Anka u strahu ne može da dođe do riječi, samo prstom pokazuje na Janeza. Herkules se nasmije. Onda trgne glavom pa pođe prema Janezu.

HERKULES: Tu je taj grobar! No, što je? Što hoćeš tu s mojom Ankom opet? Je li? Ha? Energično se isprsi, pa sa mnogo samosvijesti zvizne hajdučki na prste i pokazuje prstom Janezu neka se nosi. Herkules izazovno zvižduče i pokazuje prstom obješenome: No, što je? Što još čekaš?

6 (lat.), Zdravo, pobjednice Eva!218

Janez ide do stola i uzima goli nož, sad će da se baci na Herkulesa. Anka vrišti u strahu. Ljudi se uskomešali. Gibanje. Alije Herkules zbacio sa sebe svoj mantil, pa u svom ružičastom trikou sinuo u svoj snazi. Ima mnoge kolajne na vrpcama. Dočekao je Janeza koji je nasrnuo. Oteo mu nož, s lakoćom ga je strovalio i izbio. Istukao mrtvaca. Ljudi se smiju. Onda se trijumfatorski okrene do Anke: Dođi! Idemo dalje! Anka se ovjesi o njega i odu.Hihot, surovi hihot ljudi koji jure dalje za novim senzacijama. Janez se izbijen u prašini sabire. Ječe berde i harmonike, glazba, lampioni, vatre, sve luduje sajamski. JANEZ bolesno, umorno, izbijeno ustaje. Gleda kao u snu nekamo u vašar gdje je nestalo Anke. Onda mahne gazdi: Vina! Vina! Sjeda za stol pa ispija jednu čašu za drugom. Opet sviraju orkestrioni i fonografi pa se odnekud čuje kako tamburaši intoniraju: »Ančice, dušice!«A Janez svojim pijanim mrtvačkim glasom pjeva uz tamburaše: Ančice,

dušice! Ti si prevarena! Da tebe ljubim ja, To nije istina!Taj turobni »to nije istina« uvijek se ponavlja niže i niže, taj refren gasne u boji i sad će zanijemjeti. Ali sve žalosnije i beznadnije ipak hriplje: To nije istina. — Janez, potpuno opijen životom, plače i pjeva: To nije istina! I ta se njegova mrtvačka, pogrebna ljubavna negacija slijeva s dalekom simfo-nijom panorama, sirena, orkestriona i plesom pijane crvene gomile u čudnu, žalosnu pjesmu sajamske pijane noći. Onda se jave prvi pijetlovi, a Janez pada pod stol, ukočen, drven, definitivno mrtav kao lutka nad kojom je nevidljiva ruka prerezala životnu nit. GLAS SMETLJARA: Na, opet se opila jedna svinja!219

Pa ga smetljarice dižu iproklinjući život nose u mrtvačka kola što veličanstveno prolaze po vašaru. Crnolakirana kraljevska staklena pozlaćena barokna kola sa svjetiljkama i otmjenim crnim šestoropregom. Opet negdje daleko orgulje kao da grme: »Circumdederunt«. Pod velikim crnim kalpakom sjedi na boku golemi kostur kao kočijaš i polagano odlazi šestoropreg sa Jane- zom u nepovrat.A mrtvačka kola tutnje kao da se kotači valjaju po lubanjama popločenoj kaldrmi. Pijevci pjevaju. I opet se čuje gdje pleše kolo. Tutnji, igra, poskakuje, živi. Lije se vino. Smije se. Slavi se Kraljevo.Zavjesa220

ADAM I EVA

LICA

Soba u petom katu velegradskoga stjeničavog hotela sto su ga u ovo naše doba kada je i ljubav industrijalizirana prozvali patetičnim imenom: »Eden«. Šablonska hotelska prostorija, s tapetama neodređene smeđe boje sto su na mnogima mjestima poderane i oguljene te se na njima vide krvavi tragovi zgnječenih stjenica. Postelja od žute mjedi, vrata, okviri prozora tamni, gotovo crni! U cjelini, soba je malena, zagušljiva i antipatična. Električna svjetiljka na stoliću uz postelju zaklonjena. Zelena polusvjetlost.Kad se zavjesa digla, vidi se da su se čovjek i žena, gospodin i dama, Adam i Eva, tukli. I to kako se već tuku ljubavni parovi po hotelima. Grčevito, u stravi da se ne čuje »prijeko u drugu, susjednu sobu«. Zena kleči pred čovjekom i ne da mu da ode. On hoće da ode. Tek, čovjek se ipak otkinuo i već je na vratima. Izaći će. U ogrtaču je. Šešir u ruci. Žena energično ustane s poda i potrči za njim.ŽENA: Pa dobro je! Ako ti tako hoćeš, onda je dobro! Ja imam još jedan

adut! I ja ti kažem, ja ću ga izigrati!ČOVJEK, razdražen, na krajnjoj medi normale: A kakav ti to adut imaš,

molim ja tebe? Sto ćeš ti meni još izigrati? Bacit ćeš se pod lokomotivu? Je li? Molim! Izvoli! Izvoli se samo baciti pod lokomotivu! Neka ti prereže i vrat, i pupak, i glavu, do đavola! Hoćeš li se otrovati? Molim! Treba li ti otrova? Nemaš ga? Ja ga imam! Evo! Molim! Izvoli! Koliko god želiš! Ja imam otrova za čitavu žensku rasu, molim lijepo! Postavlja

225

fijóle otrova na stol. Jednu. Drugu. Treću. Uzrujano: Dakle, molim lijepo. Ustrijelit ćeš se? Skandal ćeš mi učiniti? Pisat ćeš pisma svima znancima i mojoj supruzi? Polit ćeš me vitriolom? Molim izvoli! Evo me! Tu sam! Polij me vitrio- lom! Molim! Gdje ti je taj tvoj adut? Da ga vidimo! No! Što je? Što šutiš?Žena je klonula na stolicu i tamo glasno zaplakala. Stanka. Taj fakat da je žena klonula na stolicu i glasno zaplakala zbio se ovu istu noć valjda po stoti put, i on je svejedno tako djelovao na čovjeka da ovaj nije izašao, nego se povratio i ushodao se sobom.ČOVJEK: Smiješno! To je ipak smiješno, s tima tvojim kartama, do vraga!

Uvijek i uvijek samo te tvoje karte i taj tvoj hipotetični adut! Šta je to tvoje neozbiljno dječje naricanje, taj tvoj adut? Što mi se toliko groziš tim svojim adutom?

ŽENA: Ti nisi čovjek! Ti nemaš ni toliko smilovanja koliko bi crnog pod nokat stalo! Ti si zvijer!

ČOVJEK: Zvijer! Pa dobro je! Molim lijepo. Ja sam zvijer! Samo, molim te, upamti ovo: ja sam zvijer koja je sita te tvoje uzvišene, eterične ljubavi! Zvijer koja je naprosto sita da bude zvijer! Meni je svega toga, vidiš, dovde! Kažiprstom pili svoj vrat. I preko glave mi je sve to što se zbiva medu nama! I kako sam rekao: clara pacta! To je najbolje. Niti ja tebi što dugujem, niti ti meni! Ni za dlaku! Meni je dosta već tih hotela i tih odurnih soba i tog skrivanja po crkvama i po kavanama! Tvoj gospodin! Pa dvoboji! Pa brakorazvodne parnice! Pa trokuti! Paralelogrami! Obziri! Veze! Konvenci- onalnosti! K vragu sve to! Meni je svega toga dosta. Ja nisam tat! Ja ne kradem ništa! A ja uvijek živim kao da milijunima svojih akcija igram na burzama. Svaki dan dobivam od tebe pet telegrama! Kad god tko zvoni: telegram! I, opet, tko je? Telegram! Ja nisam siguran ni trena ne ću li morati opet da pakujem pak da otputujem brzim vlakom na novi randevu!

226

Opet telegram! Opet kriza! Opet ekspres! Ti si savršeno luda! Ti nisi pri sebi! Sto je to tebi tri stotine kilometara? Trista amo, trista tamo! Ti visiš nada mnom kao giljotina! Ja sam mislio da si ti čovjek koji nešto hoće! Ali da! Vraga! Ti si luđakinja! Ti si najobičnija žena!ŽENA, očajno: Pa reci mi što treba da činim? Reci mi!ČOVJEK: Sada više ništa! Sasvim ništa! Sada je već sve svršeno. Amen!

Circumdederunt, amen! To je sve što ti ja imam da kažem!ŽENA: Ti si našao drugu! Zato tako govoriš!ČOVJEK: Naravna stvar! Ne jednu! Ne samo jednu! Sto i pedeset sam

drugih našao i svaka toliko vrijedi koliko ti! Ne mislim više da si ti jedina! Ne trpim više na fiksnim idejama!

ŽENA: Drugačije si ti govorio — onda!ČOVJEK: Kada to — »onda«? Daj govori jasnije! Što znači to vječno tvoje

patetično »onda«?ŽENA: Pa kad si me ljubio!ČOVJEK: Ja sam tebe ljubio? Kad sam ja tebe »ljubio«? Ja nikada nisam bio

bestidan da uopće izustim tu glupu i praznu frazu: »ljubiti«. To je opet tvoja fiksna ideja! Nikad ja tebe nisam »ljubio«. To nije istina! Ja sam bio korektan spram tebe! A ti si se držala posve nedvosmisleno.

ŽENA: Kad si bio tako bijedan kao da su te utopljenoga izvukli iz vode! Sažalio si mi se.

ČOVJEK: Oh, ti, draga moja najljubeznija samaritanko! Čudne ste vi sentimentalne samaritanke! Sve se to kod vas događa iz samilosti i uvijek vam netko izgleda kao da su ga izvukli iz vode!

ŽENA: Da se nisam smilovala, ti bi se onda bio ubio, tako si bio bijedan! Što sam mogla? Htjela sam, pa...

227

ČOVJEK: »Htjela si«, pa onda »nisi htjela«, pa si onda opet »htjela«! Mizerijo! Ništa »nisi htjela«! Nikada ništa »nisi htjela«! Ti uopće ne znaš »htjeti«! »Htjela si!« Sve si samo zaplela i zamutila! Ali sad je gotovo! Sad puklo kud puklo! Meni je svega toga dosta!ŽENA: Čuj me, molim te!ČOVJEK: Budi čovjek! Moj voz ide u dva! Sad je jedan i petnaest! Dakle još trideset-četrdeset minuta! Molim te! Slušaj! Sve to što je bilo bilo je! Zbogom! On hoće da ode, ona za njim kao padavičava, zapjenjenih usana, neki grleni animalni polugla- sovi, duboko iz prsnoga kosa. Plač.ŽENA: Čuj me, čuj me, čuj... Svjetlost se ugasi.ŽENA, zaprepašteno, očajno: Što je to? Što je to? Potres! Vatra! Gospode

bože jedini! Što je to?ČOVJEK kod prekidača: Što bi bilo? Prekinuta je struja! Kratki spoj!ŽENA: Nije to nikakav kratki spoj! To je znak! Užasan crni znak!ČOVJEK: Kakav znak vražji? Kratki spoj! Otvara vrata i gleda u hodnik gdje

je tmina kao u rogu. Po cijelom hotelu stala su zvonca električna da zvrndaju.

ČOVJEK: Izgleda da se struja prekinula u čitavom hotelu! Zvoni i on.ŽENA: Slušaj, molim te, kao boga te molim, nemoj sad otići! Ne ostavljaj me tu samu u tmini!ČOVJEK: Ti nisi normalna! Ja sam već treći dan ovdje bez dopusta! Ja još

imam nekoliko minuta! Ja više ne mogu ništa da riskiram, meni se žuri! Pali žigice: Zbogom!

ŽENA: Ako ti sad odeš, ja ću početi tako vikati da će se ovdje skupiti čitav hotel! Ja ću sebi oči iskopati! Gdje je, gdje je igla? Tapka po stolu za šeširom i vadi iglu. Ja ću skočiti kroz

228

prozor, molim te, ne idi sada, oh, kako je to grozno! Okrutno! Bezobzirno! Bacila se na divan. Jeca.ČOVJEK zvoni neprekidno: O-o-o! Ma ja ću zakasniti na voz! O-o-o!

Kucanje. Ulazi kelner sa svijećnjacima. Jednu svijeću ostavlja na stolu. Pa gdje ste, molim ja vas? Već zvonim cijelu uru.

KELNER: Ne mogu ja na sve strane, molim lijepo! Kratki spoj, molim lijepo, u gornjim spratovima! Pardon, oprostite, molim lijepo! Za deset minuta bit će sve u redu! Ljubim ruke, klanjam se! Ljubim ruke!

ŽENA se baci na koljena pred čovjekom u poluludom strahu: Eto! Ne molim te više ništa! Bit ću tiha, ne ću ni pisnuti, samo ostani još ovu noć! Nemoj me pustiti samu kod te mrtvačke svijeće! Tu je grozno kao u mrtvačnici! Tu ću ja poludjeti!

ČOVJEK: Ali, zar nisi čula? Za deset minuta sve će biti u redu! Ja nemam vremena! Moj vlak...

ŽENA: On laže! To je laž! Zato je i donio svijeću. To će tako ostati! To je mrtvačnica! To je grozno i ja ću poludjeti kad ti odeš! Molim te! Samo do sutra ostani! Sutra ide brzi voz u sedam! Imaš vremena! Eto! Ja ću leći tamo na otomanu i bit ću kao gluhonijema! Sasvim gluhonijema, kao mrtva! Samo ostani! Ništa te ne ću pitati, niti moliti, ništa! Ništa, ništa! Ni scene, ni riječi, ništa! Ujutro ćemo se rastati kao ljudi! Pa dobro! Ako si tako odlučio da ideš, a ti idi! Ali samo sada ne! Molim te! Sada nikako ne! Na koljenima je dopuzala do čovjeka i, obujmivši mu noge, vuče ga do otomana. Čovjek popušta. Stanka. Onda čovjek u ogrtaču sa šeširom i kovčegom i kišobranom u ruci popušta cjelivanju žene i sjeda na otoman. Ona do njegovih nogu. Mol.

ČOVJEK, kao toplo i direktno: Slušaj me, molim te! Budi dobra! Ja sam bio večeras nekorektan! To, međutim, nije moja krivnja! Ja sam nepromišljeno reagirao na tvoj neljudski

229

ispad! Što se zbilo između nas, ako se uzme mirno i objektivno? Jedan doživljaj koji sam, pa dobro, neka bude, koji sam dakle isključivo ja skrivio! Dobro je! Ali ja onda nisam imao ni moralne ni intelektualne ravnoteže! Ja je još niti danas nemam! Ima takvih perioda u životu kada se gubi ravnoteža! Ali držim da je potrebno da čovjek ima, barem tako dugo dok živi, svoj unutrašnji stabilitet, bez toga se ne može! A ja danas osjećam jednu jedinu potrebu u sebi, a to je da dodem do neke — kakve-takve — ravnoteže! Da izađem iz te vječne anarhije i kaosa! Da! Tako je najbolje rečeno: ne ću anarhije više! Barem u odnosu spram žena, ja ne ću anarhije! Osjećam potrebu nekih direktnih skladnih odnosa. Onda se, dakle, sada pita što? Možeš li sa mnom živjeti kao čovjek s ravnopravnim čovjekom? Što? Šutnja. Stanka. Dakle, što je? Što šutiš demonstrativno? Ja ne mogu da živim s tobom kao sa ženom! Ono je sve bila zabluda koja je danas jasna. I tu leži težište cijele stvari! Treba se pomiriti sa stanjem fakata kakvi oni jesu!ŽENA: Ali kad se ja tako silno patim! Meni nije stalo ni do kakve ravnoteže!

Mene sve to boli kao otvorena rana!ČOVJEK: Smiješno! Pa nisi ti jedina koja se pati! Danas, kako danas stvar

izgleda, poslije svih onih muka, danas je sve to sasvim prirodno upaljena rana. I boli! Naravna stvar da boli! Sve je to bilo krivo gledano! Nije to bila nikakva inspiracija ni zanos, kako je to nama onda u vrućici izgledalo! Onda se činilo da stvar zanosi! Cijeloj stvari se barem mogla dati neka motivacija! Mogla se stvar tako objasniti! Ali danas se vidi jasno i plastično: bilo je suvišno! Danas je sve rana. Ali kada ta rana zacijeli, a sve u životu zacjeljuje s vremenom...

ŽENA place: Nikada, nikada! Ja to ne mogu, pa ne mogu.ČOVJEK: No, eto! Molim lijepo! To je već treća noć što govorim neprestano

i, eto, dosada sve bez rezultata! Ti si čovjek? Ti imaš smionosti da za sebe tvrdiš da si čovjek! Ti ćeš se

230

izgraditi do druga i prijatelja? Ti? Ti si guska, a ne čovjek! Jesi li me razumjela? Guska! Već tri puna dana i tri noći neprestano u toj groznici! Od objeda do večere, od večeri do jutra, neprestano i neprestano isto! I onda rezultat: ništa! Ja sam već dotučen! Ja više ne ću! Ta valjda se nismo srasli! Ja više ne mogu! Ja nemam vremena! Eto! Sada je jedan i dvadeset! Još četrdesetak minuta! A gdje je još kolodvor? Zbogom! Pusti me! Zbogom! Istrgnuo se iz naručja žene i ustao energično.ŽENA: Ti ideš? Ti doista ideš? Pa dobro! Ja sam već i sama umorna i dosta

mi je svega! Prenapeto je sve to! Meni se sve vrti! Kao da sam pijana, sve mi se vrti. Ali, velim ti to posljednji put! Ako ti sada odeš i mene pustiš samu u ovoj mrtvačnici, kod ove svijeće, u ovom užasu, ti ne ćeš biti niti na drugom katu, a ja ću već biti dolje na dnu lihthofa! Ovo je peti kat...

ČOVJEK: Tako, dakle? To je tvoj adut? Je li? Peti kat? Pa dobro! Vrlo dobro! Molim te! To je ipak preglupo! Poslije svega toga sada opet pripovijest o petom katu? Pa dobro! Znaš li što? Molim te! Nemoj ni čekati da odem! Baci se odmah! Molim! Izvoli! To je peti kat! Dolje je lihthof asfaltiran! Bit ćeš dolje brže nego ja liftom! Taj lift kroz prozor putuje sa devet i osam akceleracije! Molim, gospodo, izvolite! S nekom egzaltiranom gestom skočio je do prozora, koji je zavjesen tamnom zavjesom. Otvorio je prozor na način na koji sluge po hotelima otvaraju liftove. Stanka. Čuje se kako u žljebovima negdje u lihthofu curi dosadna kiša. No! Što čekate? Gospodo! Što čekate? Izvolite molim! Peti kat! Obrat u temperamenat: Da imaš samo mrvu karaktera, ti bi se sada morala baciti dolje! To bi ti bila dužnost! Nikada još nisam spavao tako mirno kao što bih spavao noćas da te vidim u onoj ponjavi Crvenoga krsta! Cinično i okrutno: Lijepo bih se zamotao u topli pled i slušao bih vagon kako pleše preko šina! Upravo bih osjećao kako

231

sam sa svakim kilometrom slobodniji! Perverzno: Molim, dakle! Sta će biti? Ja više nemam dugo vremena! Meni se žuri!ŽENA, u jecanju: Ma što me mučiš! Hladno je! Zatvori!ČOVJEK, sve dublje u temperamentu: A, tako dakle? Ti ne ćeš dolje iz

petog kata? I ja tebe mučim? I zima ti je? To je skandal! Kakve su to banalne provincijalne geste? Tako rade obične kukavice! Mrzim te! Gadiš mi se! Prokleti čas kad sam te ugledao! Životinjo ti ograničena! Ti ćeš se meni groziti svojim kartama? Ti nemaš nikakvog aduta! Tvoja je igra izgubljena! Sve su tvoje karte izigrane! Tako se ne da dobiti ništa! Čuješ li? Apsolutno ništa! Gradacija bijesa: To je ipak skandal! Trebalo bi te pograbiti i izbiti do krvi. To je jedini argumenat! Ispljuskati te do krvi. Pograbio je stolicu i tako je furiozno udario njome o pod da se stolica slomila. Žena cvili.

ČOVJEK nasrne na ženu i hoće daje bije: A šta cviliš, do đavola? Skandal? Je li? Skandal? To tebi godi? Skandal? To je ono pravo? Kucanje. Stanka. Tko je?

GOSPODIN U CRNOM: Ja sam! Ulazi.ČOVJEK: Što je? Što želite?GOSPODIN: Oprostite što vam smetam, ali ta vaša svađa čuje se po

cijelom katu! Ja imam sobu pokraj vas i ja naprosto ne mogu ni da mislim, ni da spavam, ništa! To već sada traje treću noć! Eto! Ljudi filistri su po hodnicima otvorili vrata i slušaju taj vaš skandal.

ČOVJEK: A što se vi miješate u tude poslove, molim ja vas? Tko vas je zvao? Tko ste vi? I kakav je to način ulaziti u tude sobe?

GOSPODIN: Molim lijepo! Ja sam iz pokrajne sobe broj sto i trinaest! Ja sam gost »Hotela Edena« kao i vi! Ista prava, iste dužnosti! Pa meni je konačno svejedno! Ja sam mislio da je u vašem interesu da vas upozorim da ta vaša vika odjekuje po čitavom spratu! Uostalom! Pardon! Izvinite me! Ali to što vas dvoje ovdje već treću noć radite, to nije ljudski!

232

ŽENA: Oprostite, to se vas savršeno ništa ne tiče!GOSPODIN: Ne, gospodo! To se mene tiče bezuvjetno i nije ljudski kada ne

ćete da uvidite da se to mene tiče! Zar je moguće da ste toliko subjektivni da ne ćete da vidite stvar! Stvar je ustvari vrlo jednostavna! Nema tu nikakve naročite komplikacije! Prije svega, niste vi jedini ljubavni pacijenti noćas u groznici. »Hotel Eden« je pun takvih pacijenata! Boluju na istoj groznici kao i vi, moja gospodo! U petom katu nema osim vas ni jednog ljubavnika! Sami trgovački agenti! I jedan oficir, taj putuje na frontu. Hrče kao hrčak. Svi oficiri koji putuju na frontu hrču bezobzirno glasno! Ali zato dolje, molim lijepo, u spratu ispod vas, soba broj dvanaest, šezdeset i sedam, sedamnaest! Pa onda u trećem katu cijeli red soba, i u drugom i u prvom spratu cijeli red soba, spavaju sve sami odabrani pacijenti ljubavne groznice! Ali ipak to nije kod njih tako violentno! I nije »Hotel Eden« sam! I »Esplanade« i »Central« i »Continental« i »Imperijal« i »Royal«, sve to vrvi kao košnica, sve se to bode kao osinjak! Pljuje! Kune! Ždere! Ogovara se, kleveće, mrzi, ubija, kolje, prezire se, i to tako bezobzirno glasno da je spram toga ono glasno oficirsko hrkanje — sitnica! A je li to način? Je li to ljudski? Zar je moguće da ste tako slabi da ne možete ništa između sebe i svojih crijeva udesiti kao ljudi? Sto je, gospodo? Što me promatrate kao da sam poludio? Što se čudite tome kao nevina djevojčica? Nije to ništa novo što ja tu govorim! Kako se zove ona vaša knjiga u kojoj je sve to žalosno zbivanje prvi put zapisano? Kako se zove? Bi—bi—biblija! Da, Biblija! Tamo je zapisano kako je gospoda stala u negližeu, pod tajanstvenom rajskom jabukom! »Hotel Eden«! Afera s jabukom! Pojeli ste jabuku i onda je počelo, i odonda pa do danas to neprekidno i intenzivno traje. Što se toliko uzrujavate, gospodo? Pustite ga da ode! Zakasnit će opet na voz! Sada je jedan i dvadeset i sedam! On će jedva

233

stići! Nema dopusta, komplikacija, šef uzrujan, traže ga policijom! A vi ćete se već umiriti, moja gospodo! Kako se ne biste umirili? Naravna stvar! Sitnica! Sasvim neznatna sitnica! Čovjeku: No! Gospodine! Što čekate? Vrijeme je! Jedan i dvadeset i osam! Posljednji je čas! Jeste li me čuli? Sto k vragu sada mislite? Teško je to s vama svima! Ne može nikako da se raskine! Ko hruštevi u maju! Sto mislite? Vi mislite da bi se gospoda mogla baciti kroz prozor? O tome nema govora! A, najposlije, ako se baci? Što će biti? To je svakom čovjeku suđeno prije ili poslije! Pokopaju ga, naravna stvar, jednostavno ga pokopaju, i gotovo! Smiješno! Zbog toga se uzrujavati! Idemo, dragi moj! Idemo! Dovidenja! Dovidenja, draga moja! Kasno je! Idemo, gospodine! Laku noć, gospodo! Izvuče čovjeka koji popušta njegovoj sugestiji. Žena u paničnoj ukočenosti, kao hipnotizirana, promatra crnu četvorinu vrata što se tiho škripeći zatvorila. Stanka. Potrči do vrata i sluša. Ne usuđuje se otvoriti. Tišina. Onda bezglavo jurne do prozora, koji je još uvijek otvoren, i gleda dolje, te se po njenim gestama vidi kako je neodlučna i prestrašena. Stanka. Iz nje provali očajan plač i ona plače na otvorenom prozoru. Čuje se kiša u zlijebu. Onda se grozničavo trgne, prekrsti se i skoči kroz prozor.Čuje se muklipad tijela, duboko dolje, u zatvorenom asfaltiranom prostoru lihthofa. Stanka. U hotelu glasovi alarmantni, koji se ne razabiru, ali bujaju. Javljaju se hotelska zvonca. Onda zagrmi hotelski gong. Gong grmi sve silnije i ta zvonjava polagano prelazi u grmljavinu pogrebnih zvona. Dok zvona zvone, pada tmina i vidi se hotelski lihthof rasvijetljen šarenim hotelskim prozorima, i vide se crni ljudi kako donose mrtvačku škrinju i zabijaju mrtvo tijelo žene u lijes i nose ga desno, a zvona neprekidno zvone sve jače i pada tmina. Dižu se crne zavjese i vidi se scena, prepolovljena u horizontali, te se iznad te linije vodoravne, koja markira profil prerezane zemlje jed234

noga groba, vidi groblje. Groblje je u kasnoj jeseni i kiša pada i magle su, a krošnje drveća su crvene. Gospoda u cilindrima i dame u crnini sa kišobranima kao pratnja običnog, malograđanskog sprovoda, sve to treba daje prikazano irealno daleko, negdje u jednoj nedohvatnoj dimenziji. Mrtvačka škrinja nad otvorenim grobom; svećenik blagoslivlje škrinju po rimskom obredu. Ceremonija teče kao obično. Gospoda i gospode, crni statisti, brišu suze bijelim rupčićima, sanduk se spušta u crnu rupu groba koja je u profilu prerezana. Čuje se neugodna grmljavina kada grude zemlje udaraju po daskama, grobari zatrpavaju grob, i sve se nad horizontalom raspline u crninu bez jedne jedine riječi. Stanka. Grmljavina zemlje po daskama sanduka. Zvona utihnuše.Vidjelo se kako je sanduk spušten na dno groba i vidi se kako škrinja stoji u crnini na dnu groba. Stanka. Zenaje stala da se giba u sanduku i čuje se šuštanjepapirnatog jastučja ispunjenog pilovinom. Dvije-tri jače geste, a nesolidne daske lijesa drugoga razreda stale su pucati. Udar-dva nogom i Zenaje probila svoj sanduk i sjela promatrajući tminu. Pipa oko sebe sanduk, vijence, cvijeće, ustaje.ŽENA: Crna magla, gusta crna magla! Što je to? To je prazno, i, eto, mogu

da gibam rukom vodoravno! I okomito! I mogu da hodam! Tu može da se hoda! To je golemi crni nepoznati prostor! Spotakne se i padne: Što je to? To je tvrdo! Uglato! Gazi preko tih predmeta i ponovno tek što nije pala, a onda je napipala zid, zaustavila se pred stijenom: Tu se dalje ne može! To je sve vlažno! Stijena nekakva! Blatna je! Fuj! Kao da su kanali nekakvi! Vraća se. Oh, a tu su oni predmeti! Odavde duva! Tu će biti izlaz! To je pivnica, što li? I tu je stijena, i voda curi po njoj! Što je to sa mnom? Tmina! Sama tmina! Gdje sam to ja? Kako je ono bilo? Ja sam otputovala i bila sam u hotelu, i kiša je padala! Samo je kiša padala, i kelner je donio svijeću. Dalje se ne sjećam ničega! Hvata se od straha

235

za glavu i osjeti svoju vlastitu krv na prstima: Što je to? Krv! Zaboga, to je krv! Kiša je padala, magle su bile, imali su ljudi kišobrane, zvona su zvonila! Negdje davno, davno, daleko! A tu nema ničeg! Zidani svodovi od cigle. I sve je krvavo! I bluza, i ruke, i rublje! Zaboga, to je moja vlastita krv! Liže svoju vlastitu krv i ispljune: Čovjek je pod nebom tako stvoren da mu se gadi njegova vlastita krv! Šta je to? Šta ja to radim? Jesam li ja poludjela? Kamo sam ja to pala? To su crne škrinje, to je nekakav magazin u pivnici! Hoće da podigne jednu škrinju, ali ne može. Preslaba je: To je teško, tako strašno teško! Puno nečeg masivnog! To je zemlja u tim škrinjama, blato? To izgleda da je mrtvački lijes! Pa to i jeste mrtvački lijes! Sami mrtvački lijesovi! Tako sam umorna! Tako me boli glava! Sve je to tako teško i tako mutno! Čudno! Kiša je padala, zvona su zvonila, imali su ljudi kišobrane. A sada ovdje? Ništa ne mogu da sredim! Sve je kao razbijeno! To je tvrdo! To je daska, to je papir! To nisu moje cipele, to su mrtvačke papirnate šlape! To je nečija knjiga! Molitvenik? Roman? A možda to sve nije istina? Možda svega toga nema? To ja sada čitam roman! Tako neobično čudan roman! Ja sam u šestom liceju, šesti be razred, treća klupa kod prozora lijevo, i sutra je matematika, prvi sat, a ja nemam još zadaće. Ništa! Prepisat ću od djevojčica! Oh, kako je to divno! On stoji pod balkonom i gitara se čuje. On pjeva, don Rodrigo, doña Clara! Cuje se gitara i serenada. Ona lista svoju šestolicejsku knjigu nervozno: I petrolejka šumi, i ja čitam, toplo je, zima, snijeg, a prijeko u drugoj sobi spava moja mama! Stanka. Kao da se čuje iz druge sobe majčino disanje, i tikatakanje ure i šum petrolejke. A sada don Rodrigo pjeva serenadu i onda će doći po doñu Claru i povest će je u crkvu!GLAS MAJKE, iz druge sobe: Dijete moje drago! Dođi, dušo, lezi! Sutra se opet ne ćeš dati iz postelje! Dodi, dušo, kasno je!236

ŽENA: Odmah, mama! Oh, kako je ta serenada don Rodriga božanska! Mjesečina, konji, ljubav, život. Sve je još na početku, ništa se još nije dogodilo... GLAS MAJKE: Dijete moje jedino, kasno je. Dosta je bilo za večeras!ŽENA: Ali odmah, mama! Sada je baš najljepše! Mladenci idu u crkvu,

mlada u svili s mirtovim vijencem, orgulje, don Rodrigo, dona Clara! Sreća, velika sreća nas čeka u životu! Same radosti!

Čuju se orgulje. Stanka.Vjetar. Sum vode u daljini. Pijuk ptica, visoko u zraku, a netkose daleko giba s fenjerom.Tamo prolazi sprovod sa svjetiljkama.ŽENA, magnetizirana pojavom dalekih prikaza, ustane i potrči za njima.

Viče za njima: Ljudi! Stanite! Kamo idete?Stanka. Ljudi prolaze. Crne maske nose mrtvački sanduk.ŽENA viče: Ljudi! Ljudi! Stanite! Kamo idete?GLASOVI, iz velike daljine: Ne znamo.ŽENA je potrčala desno i nestala je. Stanka. Čuje se kako viče: Ljudi!

Stanite! Kamo idete?Čuje se iz daljine šum željeznice u noći.Željeznica dolazi sve bliže i bliže i vidi se u kupeu drugoga razreda osam putnika kako sjede jedan uz drugoga, u noćnome vlaku koji je prenatrpan. Rano je. Vani sviće. Do Čovjeka, koji je pobjegao od svoje prijateljice iz »Hotela Edena«, a sada putuje kući, sjedi opatica i moli se bogu. Jedan general, koji je ubio sto i trideset hiljada svojih bližnjih, jedna dama u crnini, jedan trgovački putnik koji je skinuo cipele i zadovoljno hrče. Nasuprot Čovjeku jedan putnik koji rješava križaljke i sav je okupiran odgonetavanjem svojih nepoznanica, i Gospodin koji puši lulu, promatrajući Čovjeka s velikim zanimanjem.237

GENERAL, u razgovoru s Gospodom u crnini: Da, tamo sam izgubio sto i trideset hiljada svojih junaka, ali su me odlikovali, i tako sam postao barun, a sretan sam što sam se rodio u vremenu o kome će još vjekovi govoriti s najvećim respek- tom, moja gospodo!

Jedna dama u kutu neprekidno plače poluglasno.GOSPOĐA U CRNINI spram generala: To je krajnja bezobzirnost spram

tuđih živaca kad netko tako ustrajno plače, a nije ipak sam na svijetu!DAMA: Ja putujem na sprovod, a vama ako nije pravo, izvolite se

odstraniti!GENERAL: Ja sam pokopao u životu sedam stotina hiljada junaka, a nisam

prolio ni jedne suze. To je stvar dobrog odgoja. A treba da znate, gospodo, da je gospoda savjetni- kovica reumatična, a u hodniku je razbijeno staklo! To je nesnosno kada je čovjek pao tako nisko te je prisiljen da putuje s ljudima koji glasno plaču i s ovakvim trgovačkim putnicima koji misle da smo na Levantu! Da, kada smo osvajali Lemberg, sto i trideset hiljada ljudi ostavio sam u grabama, a nismo skinuli cipele prije toga devet mjeseci, i nikome od nas nije palo na pamet da plače ili da se izuje!

GOSPODIN SA ZAGONETKOM Čovjeku: Pardon, gospodine, ne znate li možda kako se zove lepeza koju nose pred svetim ocem papom?

ČOVJEK: Ne znam, gospodine!Stanka. Neznanac nasuprot Čovjeku odbija debele dimove iz svoje lule. Trgovački putnik hrče. Dama plače. Opatica se moli poluglasno. Gospoda u crnini se zakasljala od Neznančeve lule.GENERAL: Ne biste li možda, gospodine, bili obazriviji spram svoje

gospode suputnice?GOSPODIN S LULOM: Ne bih, gospodine! Ovo je kupe za pušače!GENERAL: Uljudnost, gospodine, zapovijeda...238

GOSPODIN S LULOM: Uljudnost, gospodine, uopće ništa ne zapovijeda jer zapovijedaju samo generali, ali uljudnost umoljava da dobro odgojeni ljudi ne kašlju u kupeima za pušače!

GOSPODIN SA ZAGONETKOM: Ne znate li možda, gospodine, tko je autor Esmeralde i Quasimoda?

ČOVJEK: Ne znam, gospodine! I ako me budete još nešto pitali, pljusnut ću vas, jeste li me razumjeli? To je ipak preglupo da ima takvih kretena na svijetu! Ustane i, nervozno zalupivši vratima, ostane na hodniku. Gospodin s lulom ustao je i izašao za Čovjekom na hodnik vagona. Stanka. Grmljavina tockova, ritmičko jaukanje vagona, snopovi iskara na četvorinama pro- zornim, zvižduk parostroja, dinamika noćnog putovanja.

GOSPODIN S LULOM: A vi ste, gospodine, prilično nervozni?ČOVJEK: Zakasnio sam na vlak, dva dana sam izostao protupro- pisno iz

ureda, nisam produžio mjenice, boli me zub, nisam spavao dvije noći, i sada tu moram u nekakvome smrdljivom prenatrpanom kupeu da odgovaram tko je autor Esmeralde i Quasimoda nekakvom kretenu, i još da ne budem nervozan? Dozvolite!

GOSPODIN S LULOM: To je život civiliziranog čovjeka: zakašnja- va na vlakove, nema dopusta, odgonetava križaljke, putuje na sprovod, dobro je odgojen i ubio je sto i trideset hiljada svojih bližnjih, a jedina mu je briga njegov dvanaestoropa- lačnik i zato putuje čitavu noć da ispita nekakvog specijalista što misli o njegovom dvanaestoropalačniku, kao ovaj naš stari suputnik: gospodin general! Ali vi ste nervozni izvan svake mjere, gospodine! To vam je već trideseta cigareta!

ČOVJEK: Pedeseta! Sedamdeseta! To je potpuno otrovanje nikotinom! To je slom!

GOSPODIN S LULOM: Žena?ČOVJEK: Žena.239

GOSPODIN S LULOM: Gubiti i dangubiti sa ženama je bespredmetno! Upravo tako glupo kao: čačkati zube, moliti se bogu, moljakati milostinju, svađati se o ljepoti, liječiti se homeo- patskim metodama, vjerovati u prekogrobne tajne, hraniti se isključivo biljkama ili bilo što slično čime se ljudi danas bave po gradovima! Sve je to savršeno bespredmetno! Sve je to tako sivo u sivom! I tako dosadno!

ČOVJEK: Da, pa dobro! A što da se radi? Čovjek, se od dosade zaplete i vidi sebe jasno, promatra se u izvjesnim stanjima kao da se gleda u zrcalu, izgleda sam sebi svojim vlastitim dvojnikom i smiješan mu je onaj drugi medu ženinim nogama, ali kako k vragu van kada to ženi nije smiješno? Ne može se čovjek dok je živ izdvojiti iz samoga sebe!

GOSPODIN S LULOM: Čim sebe čovjek gleda kao nekoga drugog sa ženom u postelji, već se odvojio. Žena je onda već za nj mrtva kao lutka u voštanom kabinetu! Onda bi čovjek trebao da bude dosljedan: da ne puši od strave pedeset cigareta jer se boji njenog skoka iz petog kata! Jer ženu je Gospodin takvom stvorio! Ona će skočiti iz petoga kata samo zato da dokaže kako je ipak skočila! To je u ženskoj prirodi irrepa- rable?

ČOVJEK: Zar vam je poznat moj slučaj? Dvije me je noći terorizirala tim svojim skokom iz petoga kata, a onda ipak nije skočila!

GOSPODIN S LULOM: A onda je ipak skočila!ČOVJEK: Kako znate?GOSPODIN S LULOM: Evo, izvolite! U današnjim novinama. Daje mu

novine.ČOVJEK, nervozno: Samoubojstvo u hotelu »Eden«. Noćas bacila se iz

jedne petorospratne sobe hotela »Eden« jedna gospoda i ostala na mjestu mrtva! U stvari — Ona se ubila? Tako? Da mi dokaže kako može da se ubije, ona se doista ubila? Pa

240

dobro! Ako je mogla ona, mogu i ja! Otvori vrata od vagona i baci se pod točkove. Gospodin s lulom puši hladnokrvno dalje. Čuje se kako željeznica nestaje i sopti u daljini. Tmina.ŽENA se vraća na scenu: Ona je svjetlost izgledala tako bliza! Tako mi se

činilo da ću je stići za čas! A eto, mislim da hodam već barem tri noći i više, i sama ne znam koliko i ništa ne znam! Umorna sam! Sve me boli. Sjeda na jedan sanduk. Ondje je bila mutna voda i ptice su pijukale, a onda se sve rasplinulo, i ja sam samo hodala i hodala! I neku su svjetlost nosili ljudi, i vikali su, i ja sam ih čula, i željeznice su jurile... Lijevo se zapali svjetlost i vidi se u prerezu soba u kući koja je pala žrtvom požara. Taje soba morala biti svojedobno tapetirana jer se još vide figure rastrganih tapeta, ali je sve musavo, garavo izačadeno. Nad izgorjelim prozorima crni jezici ognja; okvira i stakala nema, nego rupe zjape u tamu. Nad kućom tavan na kome strše rogovi pougljenjeni kao crna rebra. Nad raspuklim tavanom jasno zvjezdano nebo preko koga prelijeću oblaci. Gospodin u crnom, kao kelner, dekorira tu prostoriju. Tamo stoji dugi stol, prebačen crnim suknom kao odar, sa srebrnim sedmokrakim svijećnjacima koje kelner pali. Srebro, ljiljani, bijele ruže, voštanice, krošnjati oleandri i lovori, sve to podsjeća na mrtvačku pompu. Kelner servira šampanjac i zakusku.

Zena gleda u svjetlost što pada iz te vizije kroz okno na scenu i kreće se kao leptirića kada osjeti svjetiljku. U daljini, u magli, sirena lade.ŽENA: To je krčma! Tu izgleda da ću se moći konačno odmoriti! Lde spram

svjetlosti. Vidi se da joj je glava povezana bijelim povojem kroz koji kulja krv. Kako je sve to čudno; ta je kuća, izgleda, pogorjela! Tu sve vonja po dimu! Sama paljevina, kao da su stare vreće izgorjele! Gdje sam ja to vidjela da gori kuća, a jedna baba plače sa gorućom svijećom u ruci? Gori kuća, a baba nosi svijeću u ruci i plače. Još su neki semafori

241

modri ili zeleni bili ondje! Kako se svega dobro sjećam! To je bilo davno negdje! Daleko! Ulazi u kuću: Dobar večer! Molim vas, dragi, oprostite! Ja izdaleka idem! Umorna sam! Recite mi, molim vas, hoću li se moći ovdje odmoriti? Ima li u blizini kakva civilizacija? Hotel, gostionica? KELNER: Ljubim ruke, milostiva gospodo! Ne mogu služiti, molim lijepo! Nema tu nigdje nikakvoga grada u blizini. To je jedino što ima! To je jedini hotel ovdje! Dobar, prvorazredan hotel, molim lijepo! Prvoklasna kuhinja, molim lijepo! Izvolite, molim lijepo, bogat izbor jela, pila, kako zapovijedate, molim lijepo! Hotel se zove »Hotel Eden«, molim lijepo, milostiva gospodo, i prvi put je reklamiran u svetoj knjizi Bibliji prije šesnaest hiljada godina. Ta je reklama prevedena na sve jezike kugle zemaljske. »Hotel Eden«! Izvolite, molim lijepo! Vina! Hladne ribe s majonezom! Sendviča! Likera! Crne kave! Čaja! Punča! Servira pladnjeve, srebro, cvijeće, čaše, ubruse. ŽENA: Tu sve po dimu zaudara! Zadimljeno je sve! Ah, gle! Paštete ima! I malage ako ima, molim vas, dajte mi jednu čašicu!KELNER: Malage nema, milostiva gospodo. Cigareta zapovijedate možda?

Crne kave?Žena jede. Sjela je do crnoga stola koji izgleda kao katafalk. ŽENA: Umorna sam! Sada tek osjećam kako sam umorna! Strah, vode, ptice, svijetla, kiša, sve me je to umorilo! Nervi! Ne osjećam tijela, samo nerve! A htjela bih da se ispavam! Čujte! Molim vas! Recite mi da li bih mogla dobiti sobu? KELNER: Prvorazrednu sobu! Hladna i topla voda! Telefon!

Čuje se izvana glas ladara: Hoj, hoj! Sirena lađe koja je stigla. ŽENA: Što je to?KELNER: To ladar viče! To je znak da je stigla lada. ŽENA: A kakva lada? Odakle?242

KELNER: Pa sa druge strane, milostiva gospodo! Stigla je lada isprijeka! Izlazi u tminu i vani viče. Vide se neke sjene kako prolaze desno. Stanka. Istovaruju sa lade sanduke. Sja zelena svjetlost koja se poslije vidi kako nestaje u daljini.

KELNER se vraća: Nema putnika prvoga razreda! Jedan jedini gospodin! Ostalo sve druga i treća klasa. Gospodin je naručio večeru! Izlazi.

GOSPODIN ulazi. To je Čovjek iz hotelske sobe »Hotela Edena« koji se bacio pod točkove jurećeg brzovlaka. Dobar večer! Klanjam se! Nema nikoga! Prazno sve! Oho! Izvinite, nisam vas primijetio, gospodo! Čovjek u tmini oslijepi! Ružno vrijeme! Cijelo nas je vrijeme pratila kiša! Na tim je lađama sve tako primitivno. Nema niti kabine, nego uvijek vani na vjetru, na palubi!

ŽENA: Vi ste, dakle, isprijeka? S one druge strane! Pa mi smo onda zemljaci. I ja sam isprijeka! A kada ste krenuli, molim vas? To je lijepo da smo se našli!

GOSPODIN: Prošlu noć, gospodo! Ako dozvoljavate! Osobito mi je milo! Skida šešir, blijed je kao maska, a iz slijepog oka mu curi vrpca krvi u usta. Glava mu je omotana bandažom.

ŽENA: A ja sam na smrt umorna! Ja nisam znala da idu lade, nego sam lutala okolo, ni sama ne znam kako dugo! Sve same blatne vode, ponori, pivnice! Grozno! Ali drago mi je da vidim nekoga isprijeka koji mi je bliz! Vi ste prošlu noć krenuli? Onda ćete znati pričati novosti! Sto je novo? Kakvo je vrijeme?

GOSPODIN: Vrlo ružno vrijeme, moja gospodo! Neobično ružno vrijeme! Guste magle iz jutra u jutro! Zahodi svi zaudaraju, a na nebu nigdje ni rupe ni promaje, i sve je tako grozno dosadno! Sve je tako umorno! Bolesno!

ŽENA: Da ste barem novine donijeli!GOSPODIN: Pa imam ja i novina! Ali nema u njima ništa. Medunarodna

situacija uvijek jednako zapletena! Mobiliza243

cije, deficiti, revolucije! U parlamentima slijeva nadesno, pa onda opet zdesna nalijevo, već kako to biva...ŽENA: Ah, šta je meni do međunarodne situacije? Kako je u teatru? To mene zanima, moda, toalete, svile...GOSPODIN koji je tražio novine po džepovima i našao ih: Izvolite! Molim!

Teatar! Ništa! Nema ničega! Nema stila, nema ničega! Drame! Ljudi se kolju, teče krv! A s modom je uvijek jednako! Jedne sezone ovo, druge ono! Mnogo se nosi svila i krzno, i krzno i svila, već kako-tako! Dugo, kratko, ovo, ono...

ŽENA: Ništa! Ništa! Sasvim ništa! Oho, što je to? Kakva je to senzacija? Ljubavna drama u hotelu! Ona se bacila iz petoga kata i ostala na mjestu mrtva, a on se bacio pod kotače jurećeg vlaka! Bože moj! Kako su ljudi glupi! Kako je to dosadno! Baca novine. Uvijek jedno te isto!

KELNER donosi večeru na tasama: Izvolite, molim lijepo!GOSPODIN: Svejedno sada! Ljubavne drame: amo-tamo! Svejedno!

Potpuno svejedno! Nego dopustite mi, draga moja gospodo, kada smo se već tako lijepo našli, dopustite mi da vas pozovem na večeru! Budite mi gostom!

ŽENA: Ja sam na smrt umorna! Ne mogu! Vrlo ljubezno od vas, ali ja se jedva držim na nogama.GOSPODIN: Ali, gospodo! Vi valjda ne ćete biti tako okrutni? Valjda me ne

ćete ovdje ostaviti samoga? Gospodo! Izvolite, molim, nemojte biti zli.ŽENA: Nije dobro to, pa nije ni pretjerano pristojno, s nepoznatim čovjekom, umorna sam, ali okolnosti su tako bizarne!GOSPODIN: Ništa, te okolnosti nisu ni po čemu bizarne! Ali, ali, ostat ćete,

naravna stvar! Zašto ne biste ostali? Uvijek je lijepo biti gostom! Ona ostaje. Počinje večera. Kelner obilato natače. U zdravlje, moja gospodo! To će vam razbiti glavobolju! Pustite novine, pustite ljubavne drame, sve je to laž! Istina je da smo mi tu, i dalje ništa! Samo to je istina! Kucaju se.

244

Dramama su obično isključivo žene krive! Svemu su, uostalom, žene krive! Koliko žena, toliko afera! Ležiš sa ženom na tratini u suncu, plešu sjenke po okeru, rodi se dijete iz cijele te svibanjske afere i pitanje krivnje. Ti, ja, sunce, oker, cura, dijete, tko je kriv? Nitko nije kriv. Takva je stvar! Šta se tu može? Tu se ništa ne može! Pijmo, gospodo! Pijmo! »Lažeš, ti si kriv!« »Lažeš, ti si kriva!« »Lažeš«, »lažeš« i »lažeš«! Sve je laž, a nitko ne laže! »Laž!« »Laž!« »Okrao si me!« »Zaveo si me!« »Prevario si me!« »Ti si mene!« »Ti mene, a ne ja tebe!« »Tko je prvi otkopčao bluzu? Rame, batist, bijelo meso, ja ili ti?« A nitko nije kriv! U zdravlje, gospodo! Oprostite što ja ovako u zrak brbljam, ali tako! Srce mi je puno! Odatle to! To znači žena! Tako počinje da se javlja žena! Koljeno, gnjatovi, bedro, afera! Čovjek je mlad, čovjek je u svibnju, čovjeku se grči utroba, i tako počinje s aferom i pismima i skandalima! I tako prva, tako druga, tako peta, tako deseta afera. Problem duše, problem sreće i harmonije! »Ti mene ne razumiješ!« »Ti ne razumiješ moju dušu!« Majmuni i papige! Kako je to pakleno glupo! Čovjek osjeća u sebi samilost za takvu bolesnu djecu kojoj po koži niču crveni cvjetovi kada ih dirneš. Slatke mesnate mimoze! Kako su slatke bile! Slatke jabuke! A što daju čovjeku te mimoze? Zar svaki dan, koji čovjek medu njihovim nogama prospava, nije smrtan? Zar sve ono nije opereta? Krvava opereta!ŽENA: Pa nemojte mene identificirati s tim svojim historijama!GOSPODIN: Sve je konačno isto, jedno kao drugo! U zdravlje! Pijmo!

Čovjek nade takvu jednu bolesnu mačku pak je uzme u krilo! Miluje je, mazi je, zataji sebe i poživi životom te mačke. Lupom svojih nerava povećava njene ogrebotine i gleda brazde i kratere ondje gdje su tek februarske rane! Sve se mačke grebu u februaru! Oh, a čovjek cjeliva tu mačku kao boga, te ne osjeća kako ga ta mačka poživinčuje svaki dan! Čovjek postaje životinja i klao bi se i tukao...

245

ŽENA: Ubogi moj! Koliko mora da ste patili! Kako ste nesretni bili s takvim banalnim ženama! A treba da znate da ima i drugih žena na svijetu!

GOSPODIN: A čovjek vidi! Nije da ne bi vidio! Vidi on dobro kako je! Ali ne će da vidi! Ne će! Laže sam sebi! Stisne oči i žmiri, samo da ne vidi. Krastaču drži u ruci, a govori da je smaragd. Kristal! Duša! Kristal! Htio sam jedamput da razbijem jedan takav kristal! Proljetna noć je bila! Andromeda, Kasiopeja, a ja sam ležao na livadi i vode su tekle! Preda mnom cijeli jedan životni problem, a ovdje jedna dosadna žena. Olovo! Propast! I počeo sam da je davim da se oslobodim, a ona mi ljubi ruke i plače, oh, tako, da, tako je to sa ženama!

ŽENA klekne pred čovjeka samaritanski i ljubi mu ruke: Mili moj! Koliko ste patili! Kako mi se milite!

GOSPODIN: Čovjek je djevičanski naivan! On vjeruje u svaku ženu! Čovjek je žedan ljubavi kao trulo cvijeće u teglama sunca! Čovjek je dijete! On bi da se igra ekvatorom i da zvijezde daruje ženi kao broš! A što daje žena čovjeku? Truje mu volju, gazi mu ideale, ždere mu živce...

ŽENA: To nije istina! Čuje se glazba. To je laž! Žena može da sučuvstvuje! Ona može da razumije! Žena je čovjeku jedina inspiracija!

GOSPODIN pridiže ženu k sebi: Kako ste mi simpatični! Tako nekako osjećam kao da ste mi blizi! Ja ne znam! Meni se čini kao da me doista razumijete! I tako mi se čini kao da sam vas negdje davno, davno poznao! Da ste bili dio mene...

ŽENA: I jeste! Mi smo se negdje već sastali u životu! Davno! Davno! Ja tako pojmim da ste tražili ženu i da je niste našli! Ali ima i dobrih žena u životu! Žena koje su potpuni, dobri, pozitivni ljudi! Plemeniti, izgrađeni ljudi!

246

GOSPODIN: Doista! Kad vas držim za ruku, osjećam da je istina što govorite! Istina je da ima sreće i harmonije i duše. To nisu fraze, toga ima! Čovjek može da se obnovi, da izađe van!

ŽENA: Doista! Pođimo! Ovdje sve po paljevini vonja! Po požaru! Po katastrofama! Meni se tako čini kao da su ovdje nekoga pokopali! Sve se same voštanice dime!

GOSPODIN: Majalis! Život može da je mrtvačnica i majalis! Vedrine, sunčane vedrine, idemo, idemo! Glazba je nabujala.

Izlaze van ispod one horizontale ispod koje je bio spušten mrtvački sanduk. Tamo je tropski park. Vodoskoci pršte, sunce sja, ptice pjevaju, a na sredini se razraslo granato drvo čije se grane svijaju pod crvenim plodovima.Žena skida jedan plod i daje ga Čovjeku. On kleči pred njom kao pred božanstvom i uzima plod pobožno kao hostiju. Za njima je na izvjesnu distancu išao kelner i stao je pod korijenjem drveta u tmini, a u taj se čas stala oko stabla obvijati debela zelena zmija.KELNER: Čudna li su ta djeca hotela i ekspresnih vozova i abortusa! Oni se

sada cjelivaju djevičanski kao da se nikada požderali nisu! Kao da nije tekla krv između njih i kao da ne će opet teći krv između njih! Sada su bezglavo pali u dubljine svojih crijeva, a za minutu opet će padati iz petoga kata u grob i trovati se, i strijeljati, i bacati pod kotače vlaka, proklinjati, i opet padati niže, dublje, u svjetove daleke, u zvjezdane prostore, dalje, u život, u život! I uvijek tako i dokle tako? I zašto tako? Čudna li su ta djeca hotela, ekspresnih vozova i abortusa! Dok to kelner govori, gore se par svija u klupko, a edenski se perivoj pretvara u stjeničavu hotelsku sobu, zeleno rasvijetljenu, banalnu i prljavu.

Polagano zavjesa247

SALOMA Legenda u jednom činu

LICASALOMA KAJO ANTONIJE PRVI HELEN DRUGI HELEN JOHANAANPRVI GENERAL — PONCIJE AURELIJANSKIDRUGI GENERALTETRARKAJEDAN OD DVORJANIKAGomila, dvorska pratnja.251

Na terasi ljetnikovca judejskoga Tetrarke. Otvoreni pogled na kobalt morske pučine. Magnolije, kamelije, oleandri, lovorika. Sumrak. Saloma, naga kao božica, zaogrnuta srebrnim velom, u razgovoru s mladim rimskim aristokratom. Konjanički oficir, dodijeljen na službu judejskoga Tetrarke, neka vrsta dvorjani- ka.SALOMA: Ništa! Dosadni ste kao mokri psi! Sve što umijete, to je da se

nakostriješite kad aportirate prepelicu. Niste li primijetili kako je svaki takav prepeličar miles gloriosus? Stupa u taktu bubnja i trube. Takvi ste u odnosu spram žena: poenteri! Htjela bih jedamput već nekoga tko nije glup kao pas. Nešto više, samo za jednu jedinu nijansu.

KAJO: Bojim se da je ovo vaše »nešto više« — pusta retorika. Mislim da tu nema ničeg što bi bilo — »nešto više«! Zemlja, psi, pasja ljubav, zdravlje. Pas ili hipopotam! Čuo sam da se danas u Rimu veoma cijeni hipopotamovo sjeme kao krema za ten!

SALOMA: Ten je kod žene najmanje važna stvar! Važne su zvijezde.KAJO: Promatrajući zvijezde, uvijek imam jedan te isti osjećaj da padam k

njima. Zvijezde su ispod nas. Nebo je pod našim nogama. Zemlja je u svakome pogledu iznad zvijezda. Ja stojim na zemlji, meni je to dovoljno.

SALOMA: Stajati na zemlji je dosadno. Ne znam, ali više nemam živaca za tu vašu glupu zemlju.

253

Stiže grupa filozofa.PRVI HELEN: Lijepa fraza: sumrak je najintimniji prijatelj ženske ljepote.

Sumrak i najružniju ženu pretvara u zagonetnu lutku. Sumrak je genijalan slikar, on gasi sve boje, to je najveći lažljivac na svijetu.

DRUGI HELEN: Netko nam je rekao, kraljevno, da ste odjedrili u nepovrat, a sad je vjetar pao, te zapravo nismo znali gdje ste. Na moru je potpuna tišina.

SALOMA: Odjedrili smo pod magnolije na pasje ostrvo! Na otok ljubavi, zna se. Bilo je dosadno. Kaže se da je život ljubav, u jednu riječ, učinili smo pod magnolijama čitavu hrpu pasje ljubavi.

PRVI HELEN: Život dobiva svoj jedini dublji smisao u umjetnosti. Umjetnost nema nikakve druge svrhe nego da oduhovi život. Umjetnost oduhovljuje i ljubav. Za ljubav treba inspiracija kao i za pjesmu. Biti veliki umjetnik u ljubavi, to nije mala vještina. U tom pogledu vi ste genijalna umjetnica, virtuoskinja, Visočanstvo, velikoga stila.

DRUGI HELEN: Život živi od krvi, i osim umorstva život nema nikakvog drugog smisla. Ribe. Velike i male ribe, pantere, jaguari, bogovi, pauci, škorpioni i cezarska glupost. To je život! Želio bih da nađem nekoga tko bi mogao da mi objasni kako se sve to može oduhoviti? Život nije ni pjesma, ni inspiracija, ni ljubav, nego prosto, podlo, slijepo umorstvo!

SALOMA: Sve, što bih mogla da vam kažem, ne bi bilo ništa manje dosadno nego to što ste vi već rekli. Svi mi glumimo. Ja glumim uzvišenu bludnicu, a vi pjesnike, mislioce, umjetnike, generale. I to veoma loše. Loše je kada general hoće da glumi pjesnika, a ne umije ništa drugo nego da kolje! Stigla sam na kraj puta. Jedino pametno u životu jeste: umrijeti. Meni je, gospodo, dosadno živjeti, upravo, dosadno mi je s vama, jer mi dosađujete kao kudravci s kojima čovjek ne

254

umije nego da se igra. No, u redu! Mislim da nema medu vama ni jednoga koji se nije sa mnom poigrao. I to je dosadno. Jedno mi nije jasno: zašto glumite konverzaciju kada ste doista nezgrapni kao mokri psi, ni jedan od vas ne misli drugo nego da me onjuši i lizne crvenim pasjim jezikom; zapravo, sve nas to ponizuje do četvoronožnosti.KAJO: Malo logike, što biste vi, zapravo, htjeli, kad poslije ljubavi nikad ne

ćete ono što hoćete?SALOMA: Muči me već davno jedna te ista misao da je zemlja zapravo

pasji glupa kad hoće da oplodi samu sebe. A to i čini. Izrasla je u mraku i siluje samu sebe i njuška samu sebe, uvijek u jednom te istom ritmu. Spava sama sa sobom, i što je najčudnije, ta prokleta zemlja nije još postala dosadna samoj sebi, te ne znam šta je njoj to uvijek podjednako tako zanimljivo da njuška oko svog vlastitog repa?

PRVI HELEN: Ne mogu da slijedim te vaše smione misli. Dopustite mi, Visočanstvo, da vam ozbiljno izjavim da vas ne razumijem.

SALOMA: Kako me ne razumijete? Stvar je neobično jasna i logična. Rekla sam kako se zemlja obmanjuje kad misli o sebi, s izvjesnim kratkovidnim dostojanstvom, daje neobično mudra kad se njuška i oplođuje. Zemlja samu sebe spolno muči, ona ljubaka sama sa sobom, glupa je kao bilo koji poenter ili hrt u pasjim svatovima, a kad se o tome laže tako da se pišu knjige ili pjesme, onda je to doista djetinjasta fraza sve to prozvati oduhovljivanjem, kao što ste to malo prije riskirali da kažete. Još je najpametnije biti pijani gladijator! Taj je uvjeren da je veoma važan na cirkuskoj predstavi! On riskira svoju glupu glavu za novac, da bi mogao da jede luk i da hrče sa pijanim djevojčurama! Plaćeni ubojica i, uopće, mačke, zmije, škorpioni, lavovi, ljubav, sve je to kaos. Moj kraljevski poočim, uzvišeni Tetrarka, hoće da zakolje moju majku da bi me mogao okruniti judejskom krunom. To

255

moja uzvišena gospoda mama zove rodoskvrnuće. A to što je ona blagoizvoljela da ubije svoga supruga, mog kraljevskog oca, da bi se udala za Tetrarku, to ona zove ljubav! Utješno je pri tome samo to što moja gospoda majka tvrdi da moj kraljevski otac nije bio meni tata, nego da mi je rođeni tata moj stric Tetrarka. Moj otac, prema tome, nije bio meni ocem, nego je moj otac Tetrarka, dakle moj rođeni otac hoće da ubije svoju legitimnu ženu da bi se kao udovac oženio svojom vlastitom kćerkom. Od svega, prema tome, najviše bih voljela umrijeti.PRVI HELEN: Kad vas je ono neki dan, kraljevno, ujela riđovka, poblijedjeli

ste. Strah pred smrću je zemaljska pojava. Znači, zemlja se ne voli udaljiti od sebe.

SALOMA: Sve ste vi to negdje pročitali! Vi kupujete svoje misli i svoje misaone sisteme po dućanima pomodne robe, mijenjajući svoja uvjerenja kao mi, inferiorne ženke, svoje toalete, takoreći sezonski. U svemu tome nema mudrosti, ni misaonog stila, ni ukusa. Rekla sam: meni se umire... Dok teče razgovor kakav se tjera oko gospodskih igara riječima, scenom odjekne glas Proroka. Ta graja raste iza scene, ona se isprepleće s frazom pojedinih glumaca i čuje se kako se približava fijuk oluje što se prijeteći uzvitlala pod terasom judejskoga Tetrarke. Tipični uzvici demonstracije kojom netko vješto dirigira. Ne čuje se, upravo, ne razabira se glas govornika. Usred galame i zvižduka prolamaju se divlji uzvici gomile: Tako je, živio, dobro govori, majku mu staru, to je istina, na vješala s lopovima, smrt tiranima!

Instrumentacija te grmljavine raste prevladavajući govor na sceni, te ovim vještacima konverzacije postaje sve manje moguće da dalje glume, zaogrnuti togom svog uzvišenog mira. Stvar ih je očito počela smetati. Pokvario se razgovor do tog stupnja kad već postaje svima jasno daje nemoguće spasiti se pretvorljivim i nehajnim prezirom kao da se iza scene baš ništa ne zbiva.256

Pojedini grubi uzvici padaju na terasu kao kamenje; sve jedan teži kamen od drugog.KAJO: Ne razumijem šta radi policija! Da takav jedan mulac može gnjaviti

čitav grad danima, a da ga nitko još nije uklonio, ja to prosto ne razumijem.

PRVI HELEN: Ljudi se u ovakvim prilikama, kao što su ove naše, trajno dosaduju, te nije neznatna vještina kako da se skrene pažnja mase besposličara u smjeru vlastima prijatnom. Govorio sam i ponavljam sveudilj: za puk u ovoj zemlji nema dovoljno iznenađenja! To se pitanje omalovažava na mjerodavnome mjestu, a nadasve je važno. Konji, lavovi, arene, te stvari nisu slučajno pale s neba. Ljudi naročito vole lavove. Lavovi su velike mačke, a ljudi vole mačke. U Egiptu je mačka još uvijek božanstvo spram koga su čitave čete naših bogova prava bijeda. Dajte ljudima konje, lavove, mačke, majmune, samo da se ne dosaduju! Dosaduju se ljudi, i takva jedna krastava luda postaje, eto, cirkuskom zabavom prvoga reda. To je opasna igra, smatram, s jedne i s druge strane.

DRUGI HELEN: U tome i leži tajna uspjeha: masa osjeća da se radi o opasnoj igri. Čovjek se igra vlastitom glavom. Ta smrtonosna igra, to je upravo tajna toga čovjeka. Ljudi osjećaju da taj glupan može da se strovali svakog trenutka. To oni osjećaju. To ih draži. Čekaju da bi prisustvovali kako će mu netko skinuti glavu.

KAJO: A ja bih ga strovalio već davno u nepovrat. Nego mi se sve pričinja da tu netko ima računa da se igra ova igra, jer inače prosto ne pojmim kako je moguće da se to dopušta.

SALOMA, uz divlji poklič mase, pun mračne strastvene mržnje: To je opasna igra, slažem se, ali je taj čovjek svakako dobar glumac. Cesto nije važno šta se govori, nego kako, a ovaj vlada svojim jezikom.

257

DRUGI HELEN: On govori ono što oni hoće da čuju: da su gladni, da su ušljivi, svrabljivi, gubavi, da su robovi, najbanalnije gluposti.

PRVI HELEN: Sprema se čovjek za političku karijeru!KAJO: Pučkotribunski lavež! Znamo mi tu pjesmu napamet. Kanibali i

analfabeti.SALOMA: On doista govori ono što oni hoće da čuju, to jest ono što od njih

nitko nema smionosti da kaže, ali to nisu nikakve banalne gluposti, to je ono što znaju svi i što se podudara s pojmom nečega što ljudi zovu istinom. Istina, kad se izgovara povišenim glasom, pomalo u tremolu, ne gubi ni mrve od svoje tajanstvenosti. On govori daje Tetrarka ubio moga oca, to on govori, a to je javna tajna. To znaju u Judeji svi: sve papige i svi farizeji i sve papige svih farizeja. To znam ja, to znate vi, to znamo vi i ja, i, prema tome, to je poznato i ovoj glupoj rulji.

KAJO: On ne govori ama baš ništa stvarno, Salomo! On prosto gnjavi na neizrecivo dosadan, neuk i nepismen način.

SALOMA: On govori nepismenjacima, a ja vas pitam tko je u Judeji pismen? On govori kanibalima, a tko od nas nije ljudožder? Moja gospoda majka vjeruje da je ljudska džige- rica liječi od kostobolje. Ona je uvjerena da je sjeme hipo- potama pomlađuje i da joj popravlja ten, i nju snabdijevaju nekakvom pomadom od hipopotamova sjemena, a ja je zaludu uvjeravam kako je to sublimna glupost. Hipopotam čini ljubav u vodi, i tko bi živ već mogao da dođe do toga dragocjenog eliksira? Svejedno je, mili moji, šta se govori, glavno je da se vjeruje, a vjeruje se u ono šta je dobro izgovoreno. Čujete li, moja gospodo, kako taj tenor pjeva?

Preko scene prosulo se urlanje gomile. Trijumf govornika.PRVI HELEN: Vidio sam u Kapadokiji čovjeka koji je gutao žive čegrtuše.

Čitava je Kapadokija trčala za njim.258

SALOMA: Taj je negdje proždro klupko vipera. To je gladijator! Izdevetao je neko veče čitavu jednu Tetrarkinu kohortu kad su došli da ga hapse. Pomlatio ih je kao kuniće. Uopće: bez naročitih tjelesnih kondicija nitko nema izgleda na uspjeh. Nigdje. Ni na pozornici, ni u politici. Čuje se kako grmi glas govornika, ali se riječi ne razumiju. Šta je rekao?

DRUGI HELEN, uznemiren Salominim prividnim mirom: Govori da je Tetrarka vaš ljubavnik! To je rekao! I to da vaša majka u kraljevskoj ložnici pali svjetiljke nad vašim i Tetrarkinim ljubavnim logom. To govori. Ja sam doista za svaku slobodu misli, ali mislim da misao izgovorena ipak ima svoju normalnu granicu. Kada riječi počinju zaudarati kao krepana riba, stvar prestaje biti ukusnom. Da ga uklonimo ili da odemo. Stvar prestaje biti ukusnom.

KAJO: Ti barbari, koji nadiru iz pustinje kao skakavci, uništili su već mnoge civilizacije. Uvijek se netko pojavi tko hoće da popravi svemir. Taj zvjezdani stroj nije vojnički organizam, nažalost, i može se veoma lako pokvariti. Sve se može pokvariti, moja gospodo! I u Ateni su počeli jednog lijepog dana voditi glavnu riječ nekakvi brbljavi postolari i da vidite, molim, šta je od toga nastalo. Kasno je skidati glave »post hoc«.

PRVI HELEN: Tek valjda ne mislite, generale, da je ta danguba neka varijanta Sokrata? To magare reve. To nije pročitalo ni jedne knjige.

KAJO: Nije važno da li ta gospoda čitaju, nego da ruju pod našim temeljima po dobro smišljenom planu. Sve to ima svoju dublju logiku.

DRUGI HELEN: Sve to nema nikakve logike. Takvih bluna kojima je sve jasno bilo je od početka svijeta. A ovome je jasno sve kao dvaput dva. Takve muhe slijeću i nestaju kao prave muhe.

259

SALOMA, kojoj su dosadili ovi brbljavci, uz balustradu, sva s onu stranu scene u duhu, promatrajući gužvu svjetine pod terasom: Kajo, molim te, učini mi tu uslugu, zamoli onoga čovjeka da dode! Učinite svakako da dode ovamo gore, molim, molim, zar ne?

KAJO: Da ste mi naredili da presiječem svoje žile, ali to je čista ludost!SALOMA: Ako ste ikada iskreno maštali o tome kako bi bilo božanski

vrhunaravno zaroniti u moje anđeosko krilo (a tako ste se izrazili svojim vlastitim riječima), molim vas, Kajo, dovedite onoga čovjeka pod svaku cijenu. Molim vas, servirat ću vam sebe još večeras ako vam je ikada bilo stalo da me prozovete svojom, bit ću vam kao pseto! Noblesse oblige, Kajo!

PRVI HELEN: To su kapriciozni ispadi koji po pravilu svršavaju nerazumno!SALOMA, nervozno, glasom razdraženim: Ali, molim vas! Dovedite ga kao

što vas molim, zar ne? Kad već u čitavoj Judeji nema nikoga tko bi imao toliko inteligencije da riješi to pitanje, riješit ću ga sama. Tu više nema što da se gubi na vremenu. Kad se takve serenade odigravaju po dvorskom protokolu svakodnevno, onda tu stvar netko mora uzeti u svoje ruke. Kajo je nestao.

PRVI HELEN: Sve je to zaista ekstravagantno. Salomo, sve može da se pretvori u skandal, vi ste uopće razdraženi do neuračunljivosti, to je čista pustolovina.

SALOMA: To slušam od svoje pete godine. Čuje se žamor svjetine.SALOMA, naćulivši uši, uznemirena je kao plemenito pseto u lovu: Molim

vas, gospodo, ostavite me nasamu s tim čovjekom. Stvar je veoma važna. I sami ste rekli da je igra opasna. Ide

260

za glavu! Doviđenja! Zar ne? Molim! Kao što smo se dogovorili, gospodo! Doviđenja!Stanka. Dolazak Johanaana na scenu u pratnji rimskoga generala koji tome prosjaku iskazuje svu protokolarnu pažnju po propisanoj dvorskoj etiketi, a zatim diskretno nestaje sa scene.SALOMA, ekskomplimentiravši svoje kavalire, okrenula se spram Proroka i

promatra ga okom krotiteljice, uperivši svoj pogled u zelene oči te divlje zvjerke. Stanka. Saloma, par distance, kao nehajno, sasvim ležerno, a zatim, kao magnetizirana, pristupa Johanaanu korak po korak, sva vitka, sva u zveketu svojih grivni, sva u tonu dame koja rutinirano vlada gestom i riječima. Šarmantno, neposredno, srdačno, toplo, toliko uvjerljivo te djeluje iskreno: Dobar veče, kako ste? Milo mi je što mogu da vas pozdravim pod svojim krovom, jer je to dio i mog privatnog doma. Oprostite mi, molim vas, što sam bila toliko smiona te sam se usudila uznemiriti vas u vašoj inspiraciji. Pjesnike, kada stvaraju, ne valja smetati u njinom zanosu. Taj pjesnički zanos, to je sveta stvar kao i kod epileptika. Ali nisam prosto znala, nisam imala pojma na koji drugi način da se upoznam s vama. Dopustite da vam se predstavim: ja sam kćerka pokojnog kralja, sinovica Tetrarke koji vlada Judejom. Moje je ime Saloma.

Johanaan je zbunjen i to se primjećuje. Osjeća se kako se skupio da ne pogriješi u obrani svog, po svemu, ugroženog dostojanstva, te ne zna što bi. Nesiguran je kao pas u čamcu. Svaki korak, svaka gesta, svaka riječ, opasnost lijevo i desno.SALOMA pristupila mu je srdačno, veselo, i pruža mu ruke, prega- zivši

svaku konvenciju: Drago mi je što sam vas srela! Pratim vas već nekoliko dana, a niste me mogli primijetiti. Maskirala sam se kao žena jerihonska, i tako sam bila sinoć pod maslinama na jezeru kad ste govorili kako se ne treba bojati istine. Istina je kao vjetar u krmu, tako ste se bili izrazili. Dajte mi svoju ruku, molim vas. Govorili ste da su svi ljudi

261

braća i sestre, i da su svi ljudi ravnopravna braća, ljudi, a ne robovi. Po tim vašim riječima i ja sam čovjek, i ja sam vaša sestra, zar ne? Molim vas zašto vi mene ne biste priznali za sestru kad priznajete za sestre i one nesretne djevojke koje prodaju svoju ljubav? Pa čak i gubavce priznajete za braću. A ja nisam gubava ni bludnica. Ja sam čista, mlada, nevina, nesretna djevojka. Siroče bez oca i bez majke. A vi kako se zovete? Pristupivši mu na razmak tako intiman te se čini da ga dodiruje svojim trepavicama, ona mu pruža obje ruke. Johanaanje pasivan. Nikako ne može da se snađe. Sve je san.SALOMA, osjećajući dramatsku opasnost svakog trenutka, jer tu se može u

hipu slomiti sve, pretvara se u slap rječitosti koja huči silinom vodopada te će ponijeti ljusku toga zbunjenog seljaka brzinom elementa: Kako je vaše ime? Kako se zove vaša majka? Rekli su mi da ste rođeni na izvorima Nila, gdje su jutra bistra kao najfiniji babilonski kristal. Dok sam još bila djevojčica, meni su donijeli sa nilskih izvora jednog flamin- ga. Imao je boju današnjega večernjeg neba. Svijetloljubiča- ste boje, boje melankolične tihe žalosti osamljenika. Kako ste rekli da se zovete?

Johanaan izgovorio je svoje ime te se jedva čulo, tako je tiho izgovorio svoje ime. Više kao uzdah. Stanka. Sve se to već zbiva u sumraku. Netko je bio usred one zbrke donio na scenu buktinje koje se dime, obasjavajući prizor tamnogrimiznim odsjajem.SALOMA, kao oduševljena Johanaanovim imenom: Vaše ime zvoni kao

gong. Čisto. Muški. Svečano. Grimizno. Dramatski. Kao ovo predvečerje s ovim buktinjama. Vaše ime pjeva kao blagdan. Dostojanstveno. Ne, nikako ne svakodnevno. Uopće, mora se priznati, Gospodin vam je posvetio neobično mnogo svoje vještine i znanja kad vas je odlučio poslati na ovaj svijet. Ako je itko medu živim ljudima u Judeji iskrenim poklonikom genija našeg svemirskog arhitekta, to

262

sam oduvijek bila ja, sa svojim skromnim talentima, još od svog najranijeg djetinjstva. On je zaista nedostiživ u svojoj pjesničkoj fantaziji. Boja vaših očiju: tamnozeleno nebo, čisto svitanje. Moj flamingo sa nilskih izvora imao je srebrn jezik kao mjesečev srp, jezik tako oštar kao čelik kojim rodilje sijeku pupak novorođenčetu. I zmiju su mi poklonili iz vašeg zavičaja. Njom sam se igrala u svojoj dječjoj postelji: pile smo zajedno mlijeko iz iste čaše i grickale grožđe, bobicu po bobicu. I jednu zlatnu pticu su mi poklonili. Iz te je ptice progovarao glas jednog davno već mrtvog indijskog boga. Bila je od suhoga zlata i izgovarala je čudne riječi. Jedna od tih tajanstvenih riječi zvala se: Ljubav. Ima li čistije sreće na svijetu od Ljubavi? Samo ljudsko tijelo može da dočara ljepotu božjeg djela. Ništa pod nebom nije ljepše od ljudskog tijela. Kipovi su samo sjenka te ljepote. A vi, što biste vi u svojoj divnoj gordosti mogli da mi kažete? Dopustite mi da vas preteknem: ja znam sve što biste vi meni mogli reći, ja znam još mnogo više!Tetrarka je ubio moga oca, to je tajna koju vi otkrivate znatiželjnoj svjetini po ulicama. Tetrarka je ubio moga oca u dogovoru s mojom gospodom majkom, a stvari su tekle dalje normalnom logikom. On danas ima Judeju i moja majka ne zanima ga više. On je bacio oko na njenu kćerku i nema druge misli nego da se oženi njome, a moja mama, da spriječi da svome suprugu postane punicom, izmislila je kako moj pokojni otac, njen suprug, legitimni kralj Judeje — nije bio moj tjelesni otac jer da je ona mene rodila u preljubu s kraljevskim bratom svoga muža kralja, dakle s mojim stricem, a zapravo svojim djeverom, prema tome je moj današnji stric, a zapravo otac, uzvišeni Tetrarka, ubio moga nazovioca, kralja, zapravo moga strica, i prema tome moj stric Tetrarka jeste de facto moj otac, a moj ubijeni otac bio mi je stric, i prema toj logici moje majke, on bi logično263

počinio odvratno rodoskvrnuće kad bi se oženio vlastitom kćerkom i tako od svoje žene učinio punicu. To su veoma slabe teorije moje lukave gospode majke i one se kreću na kokošjim nogama, a moj nazovistric ili zapravo moj otac je opasna lija i on će zavrnuti vratom i mojoj majci (zapravo mojoj strini, a svojoj snaji) i svim njenim teorijama oko te tazbine, jer je odlučio po svaku cijenu da me oplodi, a to moja krvava majka naslućuje vidovito i prema tome hoće da ga ubije, jer čuva svoju glavu, jer se ne zna tko će koga, jer veoma često i mala riba može da pojede veliku ribu, a to je sada moja situacija u ovome trenutku kad ste se pojavili vi sa svojim teorijama koje su, kako vidite, spram ovog zamršenog stanja fakata, posvema jednostavne i, dopustit ćete mi da vam kažem, naivne. I sinoć, kad sam vas slušala pod maslinama na jezeru, došla sam do veoma trijeznog, upravo razumnog zaključka da ste se slučajno pojavili u ovoj igri u sretan čas, i ako ima netko živ u Judeji tko bi mogao da me izvede iz tog labirinta, to ste jedino vi.Johanaan, očaran magijom tih zlih i krvavih riječi, stoji pred djevojkom, nepomičan. U fosforu njenih zjenica on je osjetio zvjerku koja traži izlaz iz toga gadnog klupka umorstava i preljuba.SALOMA, osjećajući rutinirano pod prstom da ta mala i naivna riba

dodiruje udicu, svijesna je da su potrebna još samo dva—tri trzaja, i plijen će biti u njenoj ruci: ja sam potpuno osamljena, okružena lažljivcima, glupanima, ulizicama i ubojicama. I neko veče, kad sam čula vaš glas, znala sam: tu se radi o mojoj vlastitoj glavi. Jedina svjetiljka u noći, to je meni bio vaš glas. Dugo, dugo sam vas čekala. A to još nije sve što imam da vam kažem.

Da je Tetrarka ubio mog oca, to je poznato, te mislim da nema čovjeka u Judeji koji to ne bi znao. Slušala sam ladare kako o tome pričaju: sagnuti iznad svoje riblje čorbe, u264

sumraku, na palubi, u sjeni jedra, krklja čorba na vatri, žare se njihovi obrazi, a ladari šapuću kako se to desilo da je Tetrarka ubio kralja. Glasine o tome umorstvu sve su krive. Nije se onako desilo kao što puk priča. Osim mene to ne zna nitko, a moje svjedočanstvo može skinuti glavu gospodinu Tetrarki i njegovoj kraljevskoj supruzi, mojoj gospodi majci, kraljici. Spavala sam do ložnice svoga oca u atriju iza zavjese, a prva udarila je nožem moga oca njegova Žena (moja majka), pa kad se trgao i potrčao još u polusnu, ranjen, u atriju, upravo ispred moje zavjese, oborio ga je moj stric i doklao ga kao prase. Taj moj očuh, moj budući suprug, zet moje majke i njen ljubavnik, a po najnovijoj teoriji moje mame — moj tata, taj naš judejski Antistes koji je učinio moju majku udovicom, a mene danas snubi da bi nam došao u prosce, on je doklao moga oca, i ja sam iza zavjese čula kako muklo odjekuju udarci nožem — jedan, dva, tri, pet, sedam, jedanaest, od svega ostala je samo lokva krvi. Pritajila sam se kao da spavam, i kad su njih dvoje razgrnuli zavjesu da vide što je sa mnom, duboko sam uzdahnula kao od milja, kao da se šetam divnim perivojem. U čemu je stvar? Od onoga trenutka taj razbojnički par nije ipak siguran da li sam čula i vidjela kako su dotukli moga oca kao bijesno pseto, i ta ih neizvjesnost grize podjednako. Od te neizvjesnosti prijeti im trajno smrt, jer najbolje je živjeti bez živih svjedoka i bez svjedočanstava. Razumijete li sada zašto sam vas osjetila kao svjetiljku u tmini? Ja trebam nekoga kome mogu priznati istinu. Sama dalje ovako... I mene hoće da ubiju... Skljokala se u grču i klonula na mramornu klupu.Johanaan bez riječi klekne do Salome i ljubi joj sandale kao što se ljube papuče martirima. Nokturno. Mjesečina. Cvrčci. Sa- loma se sagnula spram Proroka i lirski slomljeno pridigla ga u svoje krilo. Tako ostaju u klupku. Dvije mačke. Pala je biblijski patetična noć sa pjesmom cvrčaka i blistavim koprenama zvijezda. Tišina svečanog nokturna. Pogasile su se265

buktinje, a zvijezde zaogrnule neprozirnim velom tako da pozornica ostaje nekoliko trenutaka u potpunoj tami. Stanka.Svanjiva uz tihu i daleku pjesmu pastirske frule i zvonjavu klepke: kreću stada na pojila. Sunčano jutro u sjaju rasvjete kakva šepali na staromodnim scenama, u narančastom požaru kulisa, kada se sve plastičnije ocrtavaju tamnomodri obrisi planina u daljini s onu stranu pustinje, u boji svijetlosmede muštarde.Na praznu scenu, obasjavanu sve intenzivnijom rasvjetom ispod gustih jorgovanskih i oleandrovih bosketa, iz mračne sjenke stoljetnih čempresa, vraća se iz perivoja Saloma, kao melankolično slomljena, i tako pasivno, u mislima, pognute glave, klone na mramornu klupu.Kajo, koji je na terasi probdio čitavu noć, na protokolarnu distancu od svoje kneginje, u ulozi vjernoga dresiranog pseta, spreman da na svaki zvižduk bude Gospodarici pri ruci, približio se Salomi nečujno, na vršcima prstiju. Zaustavivši se nijemo na tri koraka ispred klupe, očekujući da mu se gospoda obrati prva pogledom ili gestom, on se pritajena daha ukočio kao statua, sa košaricom svježe ubranih smokava u ruci. Kako Saloma, zaronjena u sve enervantnijim mislima, sglavom medu dlanovima, spogledom uperenim u zemlju, promatrajući vrške svojih sandala, kojima nervozno prebire u pijesku, ne pokazuje baš nikakve namjere da primijeti prisutnost svoga trabanta, Kajo, spustivši košaricu smokava na pijesak, udaljio se tihim koracima do ograde terase i tu bez riječi promatra daleku pučinu u nepomičnoj pozi. Poslije vidljiva kolebanja ipak se odlučio progovoriti. Vratio se do Princeze u tremi, pritajena daha, smije li u punoj neizvjesnosti riskirati da prekine kneževsku kontemplaciju.KAJO: Oprostite, Vaše Visočanstvo, smijem li vam peporučiti da se

poslužite sa nekoliko rosnatih smokava za dobro jutro?266

Saloma, u mislima, kao dajeprečula, ne odgovara. Visočan- stvo, molim, ja sam, Kajo, molim vas, ne biste li izvoljeli jednu zaista svježu rosnatu smokvu?SALOMA, još uvijek kao duhom odsutna: Hvala, ne.KAJO: Oprostite, Visočanstvo, ne bih želio da vam smetam, i molim vas da

mi dozvolite, smijem li vam uputiti jedno diskretno pitanje?SALOMA, kao da se trgla: Ah, da, to ste vi, molim, izvolite, o čemu je riječ?KAJO: Upitao bih vas nešto, Visočanstvo, budete li ljubezni da mi poklonite

svu pozornost, bez namjere da vam smetam...SALOMA: A što?KAJO: Mislio sam da vam se — entre nous — obratim jednim zaista

diskretnim pitanjem.SALOMA: Dakako, izvolite, samo vas molim da to vaše »diskretno pitanje«

bude po mogućnosti logično, zar ne, entre nous, jer »diskretna pitanja« imaju ponajčešće tu manu da su kao po pravilu uvijek više-manje zbrkana, a zatim obično mora- listički pretenciozna, u jednu riječ, pitanja bez izuzetka neinteligentna, ali ako vas ta vrsta društvene igre u ovom trenutku raduje, molim vas, stojim vam na dispoziciju, izvolite, dakle, slušam...

KAJO, zbunjeno: Naime, oprostite, htio sam vas, naime, zapitati, naime, upravo to što ste blagoizvoljeli spomenuti da bi, naime, to pitanje bilo logično, naime, kako da kažem, da li je »Sve To« što se, naime, desilo, bilo baš, kako da kažem, inteligentno?

SALOMA: A što »Sve To« što se, naime, desilo, ne razumijem, naime!KAJO: Pa »Sve To« što se desilo, u vezi s onom ludom, naime, mislim, »Sve

To« noćas, upravo u vezi s onim skandalom od267

sinoć, »Sve To« što bi se, naime, moglo prozvati fait accom- pli?SALOMA: Ne, ne, »Sve To« što bi se moglo prozvati fait accom- pli, »Sve

To« nije bilo inteligentno, dakako, naime, »Sve To«, u vezi s onim skandalom od sinoć, kao što smo to, naime, već znali i kao što smo to već sinoć bili veoma jasno formulirali, ako niste zaboravili, »Sve To« bilo je zapravo potpuno suvišno i potpuno glupo kao i sam skandal što je bio glup i suvišan i neinteligentan, ali isto tako neinteligen- tno bilo je i »To« da se uopće, naime, dopustilo da se »Sve To« razvije tako skandalozno, te sam lično ja morala uzeti čitav taj skandal sama na svoj konto, baš kao prava pravcata kamila usred naše skandalozne pustinje duha i pameti. Da nisam, naime, okružena samim idiotima, moglo mi je »Sve To« biti ušteđeno, dakako, »Sve To«, skandalozno »Sve To«, razumije se, kao i »Sve To« vaše slaboumno moralističko zanovijetanje bez ikakve svrhe i smisla, sada, naime, u ovom trenutku kad od »Svega Toga« nemam baš nikakve koristi, baš kao ni od ove dosadne muhe, naime...

KAJO: Moglo je, dakako, da do »Svega Tog« skandala i ne dode, samo ne razumijem čemu je bilo potrebno da se »Sve To« još potencira na tako izazovan način?

SALOMA: Da je netko od vas imao samo unču prave, nesimuli- rane, inteligentne fantazije, da niste svi vi, koliko god vas ovdje oko mene ima, bezidejni brbljavci, bez jedne jedine inteligentne misli u glavi, da se netko od vas iz vlastite inicijative sjetio da onog adrapovca ukloni sa scene, pa to je barem jednostavno kao dva puta dva, ne bi, naime, dakako, do »Svega Toga«, naime, bilo ni došlo, i to je logično.

KAJO: Jeste, naravna stvar, ali, prije »Svega Toga«, oprostite, Mi, Rimljani, naime, Mi smo, naime, pozvani da u ovoj zemlji budemo čuvari Zakona, postoje, naime, pozitivni Zakoni u ovoj zemlji po kojima se vlada u Imperiji, Vaše Visočanstvo,

268

ako vam je poznato, a Rim jeste i treba da ostane garant zakonitosti i u ovom dijelu svijeta kao što je opće poznato, naime...SALOMA: O, kako da ne, poznato mi je to, i to još veoma intimno, svaka

čast i slava vašim divnim rimskim zakonima koji dopuštaju da se jedan nepismeni mulac popne na glavu čitavom kraljevskom Dvoru, pod vašim rimskim protektoratom i vašim pravnim garancijama. No, dobro, ali, a part od vaših pozitivnih rimskih garancija, postoje i zakoni srca, pa kada netko deklamira o svojoj idealnoj ljubavi spram neke dame, kao vi, naime, gospodine generale, što krekećete neumorno kao žabac u predvečerje, takav jedan trubadur mogao je da osjeti, ako ne već inspiraciju, a ono barem minimalnu dozu kavaljerstva, barem za jednu nijansu viteške logike kako je, naime, nespojivo s boljim običajima da se o Dami Njegova Srca laje javno danima i tjednima pred čitavim svijetom da je ordinarna bludnica. Takvi se skandali peru krvlju i kod vas u Rimu, nadam se, bez obzira na pozitivne ili negativne zakone, gospodine, ako se ne varam, zar ne, i tako, mili moj, vidite da je »Sve To« već od početka bilo savršeno neinteligentno skandalozno uzduž i poprijeko, pa kada je riječ o »skandalu«, nije do skandala došlo ni sinoć ni noćas, nego već davno, davno prije »Svega Toga« jutros i, prema tome, vaše pitanje, da li je »Sve To« »inteligentno«, savršeno je neinteligentno, dragi moj gospodine generale, to sam, naime, s vašim dopuštenjem htjela da vam kažem.

KAJO: Smijem li riskirati još jedno pitanje, Visočanstvo, da mi objasnite, a što se dogodilo sada, poslije »Svega Toga« što se dogodilo i što vas, eto, jutros čeka, što bi se moglo prozvati da je manje skandalozno i manje neinteligentno od onoga dok se »Sve To« još nije dogodilo, što priznajem da nije bilo inteligentno?

269

SALOMA: A što se to, molim vas, »Sve To« tu dogodilo kao nešto naročito »skandalozno«, što vi apostrofirate sa takvom bombastičnom moralnom panikom, što već i prije nije bilo isto tako skandalozno, gospodine?

KAJO: Pa ta, oprostite, skandalozna, potpuno deplasirana scena tu pod oleandrima.

SALOMA: A tako, a ja se pitam koliko bi ta scena tu pod oleandrima bila manje skandalozna da sada tamo hrčete, mjesto onog naivnog goniča kamila, vi lično, gospodine generale? O, bože, zar je moguće da od svega toga ne razumijete ni jedne jedine riječi?

KAJO: Osim vaše kapricioznosti, oprostite, zaista sasvim razdra- žene i neuračunljive, kojoj smo svi pali žrtvom, oprostite mi, Vaše Visočanstvo, da vam izjavim kako ne razumijem zaista baš ni jedne jedine riječi.

SALOMA: Ako je tako, onda mislim da je savršeno suvišno da vam objašnjavam stvari koje su au dessus de la votre aper- ception intellectuelle et morale7, čovječe, pa zar je moguće da se još nikada niste našli s nekim u dvoboju na život i na smrt, licem o lice, s mačem u ruci, kada pitanje tko će koga visi zaista o končiću?

KAJO: Kako da ne, razumije se, ali ne pojmim smisao vaše logike, oprostite, je me considère comme un sujet capable d'apercevoir8 sve što je doista opasno u toj kobnoj historiji, no uprkos tome, ponavljam, ne razumijem šta biste htjeli da kažete.

SALOMA: Pa zar vam nije jasno da je najidealnija finta u dvoboju da se izbije mač iz ruke protivnika?

7 (franc.), iznad vašeg intelektualnog i moralnog poimanja8 (franc.), smatram da sam osoba koja je sposobna da shvati270

KAJO: Jeste, Saloma, ali ne razumijem u kakvoj je to vezi s tom, oprostite, da se banalno izrazim, sa boljim običajima zaista nespojivom copulom carnis?SALOMA, s visim prezirom spram priprostog i bezazlenog glupana: Dobro, dragi gospodine generale, postoji još jedna metoda da sredimo svoje misli u okviru neke logične koordinacije, molim vas da mi odgovorite na pitanje: vi ste general kava- lerije, gospodine, zar ne?KAJO: Da, Visočanstvo, ja sam general kavalerije!SALOMA: Ako ste general kavalerije, onda komandirate konjima?KAJO: Da, Visočanstvo!SALOMA: I konjanicima?KAJO: Da, Vaše Visočanstvo!SALOMA: Znači: vašoj se komandi svi vaši konji i svi vaši konjanici

pokoravaju kao jedan jedini dresirani konj u cirkusu?KAJO: Da, Vaše Visočanstvo!SALOMA: A koliko takvih dresiranih konja, to jest konjanika, sluša pasivno

jedan vaš mig, to jest, ne umijem se pravilno kavalerijski izraziti, jednu vašu komandu, mislim, naime, ta vaša masa od konja i konjice, od konjanika i konjaništava, koja po Platonu nije drugo nego uzvišena okonjena Ideja o konjstvu, kakvu to, dakle, konjsku snagu okonjenog konj- stva predstavlja vaša dresirana četa kada se dresirano pokrenula na vašu komandu?

KAJO: To je jedna Legija, Visočanstvo, ili dvije Legije ili tri Legije, već prema tome koliko se Legija našlo na okupu.

SALOMA: A jedna Legija kavalerijska, šta je to, naime, koliko vas ima konja i konjanika na okupu, mislim, dresiranih konja i konjanika u jednom čoporu?

271

KAJO: Jedna Legija, to je šest hiljada konja, šest hiljada konjanika, šest hiljada čeličnih konjaničkih mačeva, šest hiljada kopalja i šest hiljada oklopa, tako, to je jedna kavalerijska Legija, Vaše Visočanstvo.

SALOMA: Znači, masa konjskog i konjaničkog mesa, zvečećeg gvozda i ostruga, glava, griva i repova?

KAJO: Da, Vaše Visočanstvo, šest hiljada konjskih glava i repova.SALOMA: I to sve pokrećete vi jednim svojim zviždukom, svih tih šest

hiljada konjskih glava i konja, i konjanika, i sabalja, i mačeva, i kopalja, i oklopa i repova, svime tim vi komandirate kao gonič jednog jedinog magareta?

KAJO: Da, Vaše Visočanstvo!SALOMA: I svi ti konji i konjanici pokoravaju se vašoj zapovijedi kao jedno

jedino magare?KAJO: Da, Vaše Visočanstvo!SALOMA: Ako je tako, onda vas molim, gospodine generale, izvolite,

isučite svoj mač i odsijecite glavu onom pijanom glupanu što ondje hrče pod oleandrom! Kajo promatra Salomu s iznenađenjem. Stanka.

SALOMA, nervozno: A što se čudite, gospodine generale, kao da ste izgubili sluh? Naredila sam vam da odsiječete glavu onom glupanu koji je provocirao ovaj skandal, naime, ovaj, kako vi kažete, fait accompli.

KAJO: Ne razumijem vas, Visočanstvo?SALOMA: Kažem vam, odsijecite glavu onoj pijanoj mizeriji, ondje!KAJO: Kako, Visočanstvo, molim vas, Visočanstvo, ako se netko protivio

postojano i ustrajno da se skine glava onom barabi, pa to ste bili vi lično, Visočanstvo, i kad god smo vam došli sa stvarnim prijedlogom da se ta stvar skine s dnevnog reda, tko se tome usprotivio, i to veoma energično, to ste bili vi lično, pardon.

272

SALOMA: Da, gospodine, tako je bilo, ne poričem, to sam bila ja, lično, da, bila sam lično ja jer, eto, onaj čovjek zaigrao je pred svima nama opasnu igru, na život i na smrt, a ja sam kao fer partner, poštujući protivnika u dvoboju, respektirala njegove moralne principe koji nisu bili lišeni, ne znam umijete li slijediti moju misao, koji nisu bili lišeni, kažem, svake uvjerljivosti jer, na kraju, čovjek je imao toliko smionosti da progovori Istinu. A što me promatrate s pritajenom sumnjom kao da sam šenula umom? Pitam vas da li je onaj čovjek izmislio da je Sve ovo ovdje, na ovom Dvoru, najbanalniji i najskandalozniji lupanar?

KAJO: Kakav lupanar, sve su to gluposti i laži, i ja se vama čudim da ste se uopće osvrnuli na te drskosti, to su demagoške fiksne ideje, čemu nasjedati tim drskim lažima?

SALOMA: Ako su to drske laži, onda pogotovo nemate razloga da mu ne skinete glavu, gospodine! Međutim, te njegove »laži«, to su laži za uši takve gospode kao što ste vi, za čuvare i garante rimskih zakona, ali za tanji sluh od vašeg, gospodine, to su opasne istine, a ja sam, vidite, na trenutak, zaista bez i jedne jedine skrivene misli, povjerovala u moralno uvjerenje onoga mladića i zato nisam dopustila da ga ubijete. Sada, međutim, kada je položio svoje oružje takoreći bez razmišljanja, kada je bilo dovoljno da mu svojim trepavicama dodirnem usnu pak da kapitulira, baš kao i svi vi, kavalerijski generali, sada, da pardoniram tu mizeriju, zaista ne uviđam da bi bilo logično.

KAJO: Smijem li, Visočanstvo, na trenutak biti intimno istinoljubiv?SALOMA: Da, što, kako?KAJO: Pa zar ne postoji jedno davno sibilinsko proročanstvo, bude li pala

glava onog nubijskog manijaka, lude koja će da prokune kralja, da ćete vi postati suprugom Tetrarke i okruniti se krunom Judeje? I zar nismo od vas čuli, Visočan-

273

stvo, da više volite da umrete nego da postanete suparnicom svoje gospode majke u kraljevskoj ložnici?SALOMA: Sta ima da bude dublji smisao vaših riječi?KAJO: Ima li da padne ona glava, čini se da vi jutros niste neskloni da

postanete suprugom svoga gospodina kraljevskog strica, u duhu onog davnog proročanstva, jer, koliko se sjećam, baš zato da se to ne bi desilo, vi ste sprečavali da se onom bijesnom psetu skrati rep?

SALOMA: Priznajem, govorila sam to, ne tajim, govorila sam to svima, i vama, da ga pustite da laje, a sada sam izmijenila svoj plan! Odsijecite glavu onom ondje bukaču, gospodine generale, dok se još nije probudio, zapovijedam vam to, jer još prije nego što sine prva zvijezda, bit ću vladarica ove zemlje. Sarkastično naglašeno, što Kajo sluša kao patetičnu direktivu: Stvari se već jedamput moraju urediti kraljevski dostojanstveno! Na judejskom dvoru treba da zavlada idealan red u pogledu moralne i materijalne čistoće. Ne smije više da bude da Vladar ove zemlje tjera razvrat na prijestolju, takoreći javno, pred svima, u pasjoj gužvi sa svojom sinovi- com, naočigled čitavog farizejskog i filistarskog javnog mišljenja. U tom pogledu svima sinagogama i katedrama treba da se pruži puna zadovoljština. Da bi se demonstrativno smirilo moralno zgražanje svijeta, da bi se ušutkala plebejska savjest koja je lajala na usta onog jadnog grešnika, treba mu skinuti glavu! Jer, evo, prisižem čitavim svojim kraljevskim dostojanstvom pred Bogom i pred Prorocima da je ona moralna protuha zatajila sve svoje ideale i sve svoje bogove, sve svoje principe i sve svoje idole, da je smrtno sagriješio sa jednom nimfomankom koju je pred čitavim svijetom žigo- sao kao babilonsku kurvu nad kurvama.

KAJO: Pa upravo zato mi smo htjeli da ga smaknemo, a vi ste, ponavljam vam, citiram vaše riječi, riječ po riječ, vi ste bili274

izjavili da vam je taj čovjek manje dosadan od svih vaših vjernih poklonika.SALOMA: Da, dosadivala sam se i dosadujem se s vama svima neizrecivo,

i to nisam tajila, a, priznajem, bilo je nečeg prividno manje dosadnog u onoj galami. Čovjek je, prije svega, govorio Istinu, a to je bilo neobično da netko izgovara nešto što nije laž, nema sumnje. Čovjek je izgovarao svoju Istinu kao da lebdi iznad stvarnosti, i ja sam, vidite, povjerovala da doista postoje mogućnosti spiritualizacije, kada se zemlja od splina ili od hipersenzibilnosti, od dosade, uzvisuje iznad sebe, kad postaje indiferentna spram zemaljskih zakona, poigravajući se samouništavajućim mislima o samoubojstvu, a onda i nestaje od vremena na vrijeme u tome smislu, raspline se, prosto ishlapi, i ja sam povjerovala zaista da onaj čovjek govori Istinu, bila sam šarmirana tim faktom da izgovara Istinu pod rizikom vlastite smrti, pak da se nije srozao odmah do najbanalnije zemlje, bezazleno i nevješto kao dječak, da iz njega odmah zatim nije progovorila gruba, primitivna seljačina: moja žena, moja djeca, moj krov, moj život, moji interesi, a ostalo sve se pretvorilo u balast što se baca preko palube, ona nevina duša moram priznati da me je razočarala, jer da je ostao na visini, bila sam sklona da se poklonim njegovim Idealima i da povjerujem kako postoje doista netjelesne vrijednosti s onu stranu zla... Stanka. Kajo prati Salomine riječi zbunjeno, ne snalazeći se. A što me pratite pogledom kao da su vam oči konjske? Primijetila sam još kao djevojčica, svi vi kavalerijski generali poprimate jezivo prazan pogled svoje vlastite kljusadi. Ponavljam, ona prazna vreća od moralnog trupla, koje ondje hrče, prokartala je svoj moralistički kontrapunkt ove noći i njegov život izgubio je svaki metafizički smisao. Zatajio je svoga boga i jedino što mu je preostalo kao ovozemaljski kompas jeste da postane Tetrarkin zet. Duhovita pomisao, nema sumnje. Postoji

275

jedna vrsta diletanata koji, kada čine ljubav, nemaju druge ideje nego da se pojave kao prosci u boljim familijama, a onaj je trabunjao kako posjeduje na obali nilskoj jednu paomu pred svojim vlastitim krovom i jedan čamac na vodi i kako bi mogao od mlada do mlada da zaradi čak i tri rupije, a čovjek je džentlmen, razumije se, za miraz ne traži ni perpera, ne treba mu ni jedna jedina igla, dovoljno je, kaže, da bismo poživjeli u sreći, da mu rađam djecu, sedam sinova minimalno, i da mu perem gaće. Pitoma bena, opila se do besvijesti, i tko bi mislio da su i profesionalni Profeti skloni porocima baš kao i vi gospoda kavalerijski generali? Stvar je, kako vidite, mnogo jednostavnija, gospodine generale, čovjek hrče i tako pijan od ljubavi ne će ni primijetiti da je preminuo...KAJO: Ne znam smijem li riskirati da podsjetim Vaše Visočan- stvo kako

sam vas bio upozorio da je čista ludost što ste mi naredili da ga dovedem, a zatim, ako ga dovedem, a ja sam ga zaista doveo... vi ste zaista ženerozno bili dali svoju riječ da mogu da se nadam...

SALOMA: Da, da, dala sam vam svoju riječ da ću vam za revanš pokloniti sav svoj tjelesni šarm po vašoj gospodskoj želji, dala sam vam tu opasnu riječ, noblesse oblige, Kajo, i kao što ste mi ga doveli, tako vas sada molim da ga odvedete, odsijecite mu glavu, i to smjesta! Stanka. Kajo promatra Salomu fascinirano. Ne znam da li ste dovoljno jasno pratili moju misao? Odsijecite glavu one lude! Njegova glava predstavlja ostvarenje jednog davnog proročanstva što ga je izrekla jedna Ciganka nad mojom kolijevkom, a u to sibilinsko proročanstvo Tetrarka vjeruje kao u vrhunaravni znamen: udat će se sinovica za strica kad Prorokovu glavu skrije smokvin list... Vi ćete predati Kralju Prorokovu glavu, Kralj će još večeras proglasiti sebe udovcem, a mene svojom suprugom, a kada zavladam Judejom, vi ćete biti imenovani vrhovnim strate

276

gom kraljevske kavalerije i onda možete da orobite i Kaldeju i Siriju, i Kapadociju, i Egipat i čitavu Afriku, dakle?KAJO, obuzet romantičnim perspektivama sto se tiče vlastite karijere,

hipnotiziran tajanstvom sibilinskogproročanstva: Mislim da sam razumio smisao vaših riječi, Visočanstvo, kao što ste mi objasnili: glavu onoga čovjeka treba da prekrijem smokvinim listom i da je predam Kralju u vaše ime kao poklon, a istodobno i kao znamen da ste se odlučili primiti njegovu ruku...

SALOMA: Da, upravo tako kao što ste izvoljeli razumjeti, gospodine generale, uzmite tu glavu, čekajte, na momenat, gdje su vam one vaše smokve?

KAJO: Izvolite, dodao je Salomi košaricu sa smokvama.SALOMA prosula je smokve i pružila Kaju košaru: Tako, stavite onu glavu u

korpu, prekrijte je smokvinim listom i, kao što je rečeno: predajte je Veličanstvu kao poruku da sam ga lišila i te formalnosti da me zaprosi jer, eto, ostvarila se riječ Sibile: udat će se sinovica za strica kad Prorokovu glavu skrije smokvin list...

KAJO, predano intimno, pomalo lukavo, sa mentalnom rezervom za svaki slučaj: Udat će se sinovica za strica kad Prorokovu glavu skrije smokvin list... A zatim, Visočanstvo, vi ćete održati svoju kraljevsku riječ?

SALOMA, šarmantno, koketno pruživši mu ruku na cjelov: Kraljevska se ne poriče, adio, mili moj dečko, doviđenja...

KAJO: Doviđenja. Nestao je trkom.Saloma prati odlazak kavaljera svladavajući se da se ne primijeti kako je uznemirena. Prisluškujući odjekivanju sulude Ka- jove trke po stazama perivoja koja odjekuje kao topot kentaura, ona se na prstima došuljala do čempresova stabla u lijevoj kulisi ne bi li svojim pogledom uspjela da otkrije razvoj drame.277

Scenom odjekne bolan krik čovjeka iza sna, a odmah zatim kobna tišina. Pala je Prorokova glava.Saloma se vraća u centar scene i nervozno podiže sa zemlje nekoliko smokava i jede. Dolaze dva rimska generala.SALOMA: O, dobro jutro, gospodo, evo vas u pravi čas, molim vas, eto što

se dešava, onaj suludi vaš general Kajo bojim se da je ovog trenutka skinuo glavu pijanoj nubijskoj ludi, onom samozvanom Proroku koji je tu sinoć, ako niste zaboravili, tako glasno i nametljivo galamio pod terasom.

PRVI GENERAL: Kako da ne, Vaše Visočanstvo, trebalo ga je već sinoć prikratiti za glavu.DRUGI GENERAL: Ako je to Kajo učinio, učinio je veoma inteligentno, Vaše Visočanstvo!SALOMA: Obratno od toga, gospodo, ako je to učinio, učinio je veoma

neinteligentno jer će od toga nastati veoma neugodan politički skandal, pa to je po sebi jasno, ubili smo čovjeka u samom kraljevskom dvoru, i to još na spavanju, kao gosta, i tko bi tu mogao još da se obrani nekim uvjerljivim pledoajeom, gospodo? Kako to da ne razumijete da je svaki trenutak sudbonosan? Vi ste rimski generali u ovoj zemlji jedini garanti zakona, vi ste, gospodo generali, čuvari pozitivnih zakona, vi nosite punu odgovornost za poštivanje građanskog reda pred svojim Imperatorom i ja mislim da je minimum što se u ovome momentu može učiniti da lišite onog suludog generala slobode jer je ubio čovjeka kome smo dali, u ime najvišeg judejskog autoriteta, azil na kraljevskom dvoru.

DRUGI GENERAL: Eno ga gdje trči kao sulud s glavom u ruci, penje se stepenicama na terasu, u dvor.SALOMA: Poremetila mu se pamet, on je već davno pokazivao znakove neuračunljivosti, treba ga zaustaviti pod svaku cije-278

nu, razoružati ga, coûte que coûte, nikako se ne smije dopustiti da se stvar pročuje...PRVI GENERAL: Pa jeste, ima kraljevna pravo, čovječe, mi smo odgovorni za glavu one lude, dali smo mu salvus conductus9, dodite!Generali su nestali trkom.SALOMA za generalima: Razoružajte ga, otmite mu onu glavu, spriječite da ne prodre pred Kralja!Generali su nestali, čuje se zveket oružja iza kulisa.Fanfare. Stiže Tetrarka sa dvorskom pratnjom.TETRARKA, patetično: O, zar je uranila srna moja biblijska, u praskozorje ovog vedrog dana, naš kraljevski poklon svim vašim milostima, vladar Judeje želi vam dobro jutro, harfi nebeskoj, golubici svojoj i nevjesti kojoj se klanja kao vrhunaravnome božanstvu, Salomo, sinovice moja, kćeri moja jedina, čast, slava i vječiti trijumf tebi i plodovima utrobe tvoje...Zveket oružja iza scene.TETRARKA, iznenađeno: Zar opet zveket mačeva? Zar naš uzvišeni

Imperator nije zapovjedio da se svaki dvoboj na ulici kažnjava smrću? Skoči da vidiš što se tamo dešava.

JEDAN OD DVORJANIKA koji se već od početka, privučen bukom oružja, odvojio od svite, promatrajući scenu pod terasom: Pobila se gospoda rimski generali, Vaše Veličanstvo!

TETRARKA: Baš oni kojima je poziv da budu uzor svima, o, nereda li bijednog u ljudskim glavama, ta neka netko skokne da ih urazumi!

JEDAN OD DVORJANIKA iz Tetrarkinepratnje: Već stižu gospoda, Veličanstvo, eno ih.

9 (lat.), slobodan prolaz279

Stigla su oba rimska generala, jedan nosi košaru sa Prorokovom glavom.TETRARKA: A što je to, gospodo, šta se desilo?PRVI GENERAL: Poludio je Kajo, Vaše Veličanstvo, i odsjekao glavu onoj hebrejskoj ludi, pojurivši s njom kao manijak, te nam nije dao ni da se približimo, povukao je mač i, tako, dogodilo se...TETRARKA: A ŠtO?PRVI GENERAL: Dogodilo se...TETRARKA: Kako?DRUGI GENERAL: Ostao je da leži...TETRARKA: Mrtav?OBA RIMSKA GENERALA: Da, Vaše Veličanstvo!TETRARKA: A ovo je glava Proroka?OBA GENERALA: Da, Vaše Veličanstvo, evo je.TETRARKA podigne sa glave smokvin list: Kad Prorokovu glavu skrije smokvin list, udat će se sinovica za strica... Dakle se obistinila riječ Sibile? I kažete, dragi moj Poncije Aurelijan- ski, Kajo Antonije je zaista mrtav?OBA GENERALA: Da, Vaše Veličanstvo.TETRARKA: Dakle, Kajo Antonije, general kavalerije, je mrtav? E, pa to je po višoj volji Gospodnjoj, mrtva glava plaćena je glavom čovjeka koji je ubio, uzvišenoj carskoj Pravdi data je puna satisfakcija, i to još po garantima carske pravne sigurnosti. Savršeno dobro, moja gospodo, hvala vam u ime predstavnika suvereniteta Judeje! Neka svatko od vas izvoli po jednu zlatnu grivnu sa briljantnom zmijskom glavom! Skupocjena indijska filigrana umjetnina, za trideset i tri talenta zlata po grivni, tek toliko te se ne bi mislilo da nismo ženerozni. To vama. A zatim: ovaj crni biser, skidajući jednu od svojih orijentalnih naušnica, ovaj crni biser predajte eks-280

kraljici u znak nemilosti da ne bi bilo sumnje da su joj dani odbrojeni! Dajte joj slobodnu pratnju do nilskih katarakta, a od nubijskog pijeska dalje do Etiopije neka putuje kako umije, neka joj se smiluju svi pogani i zli dusi crne Afrike! A vas, Veličanstvo, molim za vašu kraljevsku ruku, neka se ispuni proročanstvo, to je volja Kralja nad vojskama. Neka udare svi bubnjevi i cimbali i harfe, radost ulazi pod kraljevski nam krov!Duboki poklon pratnje. Kraljevski par odlazi svečano sa scene.Zavjesa281

DODATAK

Napomena priređivačaDramska zbirka Legende prvi je put tiskana 1933. u Zagrebu, u sklopu Minervina izdanja Krležinih Sabranih djela. Ta knjiga sadržavala je dramske tekstove: Legenda, Michelangelo Buonar- roti, Kristofor Kolumbo, Maskerata, Kraljevo, Adam i Eva. Sastavnim dijelom Legendi od 1967, kada je objavljeno drugo izdanje te zbirke u sklopu Zorinih Sabranih djela, postaje i dramski tekst Saloma (u prvom izdanju Legendi u toj ediciji samo je ponovljen izbor iz 1933). U sarajevskom izdanju Sabranih djela u knjizi Legende (1981) uvršten je i tekst filmskog scenarija Put u raj. Budući da taj scenarij i vremenom nastanka i poetičko-strukturnim karakteristikama odudara od sedam Krležinih drama koje su nastale u ranom, avangardisti- čkom razdoblju njegova stvaralaštva, tekst Puta u raj u ovoj ediciji objavljujemo u samostalnoj knjizi, a u Dodatku ove knjige donosimo pretisak kratke jednočinke U predvečerje, izvorno objavljene u časopisu Plamen, 1919, 7, koja je i po vremenu nastanka i po stilskim karakteristikama bliska Legendama (iako ju je sam Krleža izostavljao iz svojih dramskih knjiga, vjerojatno smatrajući da ona ne zavređuje ponovno tiskanje zbog lošije estetske kvalitete).

U ovom dodatku donosimo i prvotisak dramskoga teksta Maskerata iz godine 1914. koji je u kasnijim izdanjima Krleža temeljito preuredio pa slobodno možemo reći da je pod istim naslovom napisao novi dramski tekst.285

LegendaDramski tekst Legenda prvi je tiskani Krležin autorski tekst uopće.

Napisana je sredinom 1913; ujesen te godine Krleža ju je predao M. Marjanoviću, poznatom kritičaru i uredniku riječkog tjednika Književne novosti. Budući da je drama prvotno bila koncipirana u četiri slike, objavljena je 1914. u četiri nastavka: prva slika tiskana je 24. siječnja, druga 31. siječnja, treća 7. veljače i četvrta 14. veljače. U ljeto 1914. riječki knjižar i izdavač Književnih novosti M. Trbojević namjeravao je obja-viti knjigu s tri Krležina teksta (Legenda, Maskerata i Saloma), ali se ona nije pojavila. Legenda se potom trebala pojaviti i u Sabranim djelima koja su u izdanju V. Vošickog počela izlaziti 1923, ali ta edicija je ubrzo prekinuta pa se ni dramska zbirka Legende s tom dramom nije pojavila.

Taj dramski tekst tiskan je ponovno tek u knjizi Legende 1933. u Minervinu izdanju Sabranih djela. Za to izdanje pisac je izvorni tekst bitno preuredio. Dodao je podnaslov Novo- zavjetna fantazija u tri slike te popis likova i didaskaliju o mjestu i vremenu zbivanja radnje. U prvim dvjema slikama piščeve se intervencije uglavnom svode na proširivanje prvotnog teksta i novu stilizaciju iskaza.Najvažnija je dopuna ubačena u veliku didaskaliju (koja se nalazi na str. 12 ovoga izdanja), što u zbivanje uvodi lik Jude: U sjeni jedne masline, i sam kao nevidljiva sjenka, bio je sakriven Juda iz Kheriota. Grbavac i nakaza sa starinske crkvene slike, on se nečujno kao sakal vuče umorno i ranjeno za Marijom.

Najveća je promjena provedena objedinjavanjem treće i četvrte slike, pri čemu je četvrta slika opsegom bitno reducirana i sadržajno izmijenjena. Stoga ovdje donosimo integralno četvrtu sliku varijante Legende tiskane u Književnim novostima:Golgota. Pusta kao tjeme lubanje, što su je iskopali iz staroga groba. A tamo daleko u dolini Jerusalem, kao mrka pantera,286

koja vreba na plijen, kao avet sa stotinu užarenih očiju, stoje isplazila jezik za svojim plijenom. A taj je plijen na lubanji i ne miče se: Tri krsta jedan do drugoga, tri mrtvaca jedan kraj drugoga. A nad svim tim mjesec, kao krvava mrlja, na odrpanim krpama, što su zastrleplavu čistinu. Vojnici koji bi morali čuvati stražu, valjda su se negdje zaklonili za koji kamen i kockaju se. Stoga je ovdje mir, mrtvi mir. Samo od srednjega krsta pružila se po kršu Sjena; sjena mutne krvave boje, kao oči u lude. I ta Sjena, ta krvava mutna sjena, kao da se pritajeno smije. — Duga stanka. — Iza toga se vidi, kako se po stazi, koja se penje iz grada, vuče blijeda žena: Marija sestra Eleaza- rova iz Bethanije. Slomljenim, mrtvim korakom dodje do srednjega krsta, i ondje klone, od tuge i nemoći. I počinje cjelivati one noge, koje je toliko puta obasula svojim cjelovima. Cjeluje onu zgrušanu krv, što je izmiljila ispod velikoga čavla. Cjeluje sav onaj znoj što se sledenio na nježnoj, prozirnoj koži. I dok se ona poput bršljana ovila oko suhoga višnjevoga drveta, šulja se zgrbljena sjenka po onoj stazi, kojom je i ona došla. To je Judas iz Kheriota — izdajnik. U očima mu gori strast za djevicom, koja cjeluje učitelja.MARIJA sa strašću, koju je dugo pritajivala, ali koja je sada iz nje provalila

poput vulkana: Ljubim Te! Ljubim Te toli silno, kao što mi je život silno gorak! I puna je trnja ljubav moja, i puna je suza ljubav moja!

A ti si hladan, učitelju moj, gospodine moj, ljubavi moja! Hladna je ljubav moja, hladna je kao smrt. O, smrt je cjelunula ljubav moju, prije no što sam mogla uliti život u nju. Pretekla me je smrt, a sad je kasno! — Jeca. Moja je ljubav bila kao more, na čijim je obalama živio On — Gospodin moj! Kao tiha zelena voda, u kojoj se je odrazivao On, učitelj moj, bila je ljubav moja! — A sad su došli vjetrovi i popili more moje, i nema više Njega, da šeće obalama287

mojim! Nema ga, da sluša pjesmu moju, nema ga, da uroni pogled u ljepotu moju. — Plače. — Stanka.JUDAS, koji je čitavo vrijeme vrebao iz svoga zaklona, došulja se do nje i

dodirne je, a ona vrisne. Mjesec mu je osvijetlio lice, kosa mu je vjetrom raskuštrana, a lice nacereno i puno zlobe kao noć. Marijo! Tražim te, već te čitavu noć tražim! I uzalud! Bio sam kod studenca, nije te bilo, i kod vas u uljiku, i tamo te nije bilo! I na ulici sam te tražio, ali te nijesam mogao naći. A sad smo se sastali, ovdje! kod Njega!

MARIJA ga je slušala, s mnogo straha a onda mu se istrgne. Pusti me! Zazarena od bijesa stoje puta ljepša nego prije. Šta hoćeš od mene?

JUDAS Ti me, Marijo, pitaš, što hoću od tebe? Stanka, a onda iz njega provali zvijer. Tebe hoću! Tebe ovako razjarenu kao mačku, ovako mladu kao proljeće! Tebe hoću, jer će mi inače srce prsnuti u grudima i krv navaliti u mozag. Poludit ću, ako me ne saslušaš! Hoće daje obujmi, ali ga ona odgurne.

MARIJA pogleda na Raspetoga i onda mnogo mirnije ponavlja: Što želiš od mene, Judas?

JUDAS Ljubim te, Marijo, i pogibam od ljubavi za tobom! Ja poznajem samo jedan blagoslov, taj si ti! I samo jednu kletvu, a ta si ti! Kod tebe počinje moja misao, kod tebe mi umiru dnevi! I na svakom koraku, pri svakoj riječi, ti si mi na pameti! Klekne do nje. Zvijer se u njemu posvema smirila. Krotak je kao janje umiljato i tiho. Glas mu dršće od uzbudje- nja: O, ti me ne ćeš odbiti. A kako bi me i odbila, golubica moja! Imade u mene novaca, mnogo novaca. — Vadi kesu sa srebrnjacima, i nudja joj: gledaj, kako su lijepi i kako zvonki! I sve to — neka bude tvoje! I još više! I zlatokosa polja, i umiljati maslinik, i kuća. I još više. I život i sve, sve ti to darujem, pred noge ti bacam, kraljice moja, samo mi reci, da me ljubiš!

288

MARIJA dugo gleda Raspetoga i onda mirno, ali odlučno: Ne ljubim te, Judas!

JUDAS se trgne, kao gromom ošinut, a njegovim zažarenim licem, prospe se blijedilo. Govori kao pred smrt: Ti me zaista ne ljubiš?

MARIJA odrješito: Ne ljubim te, Judas!JUDAS kroz suze: Dakle odbijaš i njive, i kuću i sreću i srebre- njake — i

mene? Sve to odbijaš? — Stanka. Marija šuti. — A radi koga? — Marija šuti. — Radi njega? Pokaže Isusa. Ta on je mrtav! Marijo, on je mrtav, i srce je njegovo mrtvo! Zlorado. Njegove usne su ledene.

MARIJA odano: Ja ga još uvijek ljubim!JUDAS zapada opet u bijes: Dakle ga još uvijek ljubiš? I nije ti dosta onih

srebrenih noći, kad si po maslinicima cjelivala noge njegove.MARIJA Lažeš!JUDAS: Lažem? Ne! Gledaj lice moje, gledaj oči moje, te ne lažu! Kao živi

mrtvac lutam medju ljudima i sušim se s dana u dan. Dok sam Vas noću gdjegod u uljiku sakriven promatrao, mišljah krvca će mi se stisnuti u žilama. I stiskala mi se pest, sama od sebe! I bio bih se bacio na Nj' kao zvijerka na plijen, i razderao ga pred očima tvojim, ali nijesam! Zbog tebe nijesam! Svladao sam se! Rugajući se,: Ostavio sam »Sina Davidova« neka bude tvoj!

MARIJA naslonjena o krst: Šuti!JUDAS: Ne ću! Ljubila si sanjara, što se razgovarao noću sa svojom

sjenom, a mene si prezirala, mene čovjeka! Svagdje! I pri stolu i na ulici i u bašći, vazda si me prezirala. Njemu si cjelivala noge i zemlju si cjelivala kojom je stupao, a mene nikad ni dotakla nisi! Ali ja bi ti sve to oprostio, samo budi moja! Marija šuti i zamišljena je.

JUDAS dalje raskapapo uspomenama: One noći, kad je probudio tvoga brata Eleazara, one noći, kad si mu prolila dragocjenu

289

mast po nogama i zlatom svoje kose milovala nevrjednika, ah one sam noći, zagledao duboko u oči smrti. Čuj, Marijo! Ja sam znao za vašu tajnu, aP je prešutjeh tebi za ljubav. Mogao sam vas one noći raskrinkati, mogao sam vas upropastiti. Da sam samo rekao riječ, bili bi vas kamenovali, al' ja sam šutio, tebi za ljubav!MARIJA duboko povrijedjena: Lažeš!JUDAS: Ne lažem Marijo! — Daje uvjeri o svojim riječima: Onaj mladić iz

Bethfaga, koji je klesao kamen za grob —MARIJA prekine ga: Šuti!JUDAS, opet dopuza do nje, s umiljavajućim glasom: Da šutim? Pa dobro!

Šutjet ću, tako ću šutjeti, kao da me zemlja progutala. I sve ću zaboraviti, sve one boli, patnje i uzdahe, sav onaj pakao i prokletstvo. Sve ću ti darovati, i svoje nebo i srebro, i sve, samo mi reci, da me ljubiš! Šutnja i duga stanka. Nastavi sjetno. Samo jednu, jedinu riječcu!

MARIJA prezirno: Prezirem te, Judas!JUDAS, koji je čitavu svoju sreću stavio na ovu ciglu riječ, vidi, da su mu se

srušile sve nade i snovi, pak se sva njegova prividna ljubav pretvori u mržnju: Dakle prezireš me? E, pa onda — čuj! One noći, one proklete noći, kad si mu kosom svojom otrla noge, one noći bacio sam kocku! Ili on ili ja! I kocka je pala na Nj! Čuj! Onaj, koji ga je optužio, onaj, koji ga je izdao, onaj, koji ga je upropastio, bio sam ja! Ja sam otišao, i raskrinkao ga onako, kako mi je duša zapovijedala. I srušio sam ga, kao trulo drvo što se ruši. I na njegovoj propasti gradio sam srebrom svoju sreću. Samo si trebala izustiti riječ i bio bi te pozdravio u mojem domu, čuvao bi te kao rajsku pticu u naručju svome. Uništio sam to trulo drvo, koje mi je kralo sunce, podgrizao sam ga zbog tvoje ljubavi. A sada, što će mi sunce, što će mi miris, što će mi nade i sreća i snovi? O, sto i sto puta, bio bih prodao dušu svoju nečastivom zbog

290

tebe, a ti me prezireš! Prospe srebrenjake iz kese. Na, evo ti novaca, evo ti srebra i budi sretna! Budi sretna, cjeluj ga i podji s njime u kraljevstvo Njegovo.Njegove riječi padaju na nju i obaraju je kao da su svaka po jedan teški kamen. Gorke suze očaja napunjaju njene plave fantastične oči, ona je klonula u prah pred raspelo, na kojem visi — On i ne zna više, što se dogadja. A Judas vidjevši je u njenoj dubokoj tuzi, dugo ju gleda, a onda teškim korakom odilazi. — Duga stanka. — Kao da osjeća blizi plijen, preleće preko zamagljenoga neba tužno grakčuć jato gavranova.MARIJA se ispravi i digne na koljena: Nesretna sam, Gospodine! Klone i

gorko jeca. Njena sjena, što je riše krvavi mjesec, izgleda kao da se nagnula nad sjenu Raspetoga i kao da ju je prigrlila k sebi.

SJENA počinje pričati, starim svojim glasom: Divna si! Tako si divna kao djevojče na izvoru sreće. Tako si divna kao kraljevna, kojoj su patuljci češljali zlato sa kose. Tako si divna, kao Priča u stoljetnoj šumi, kad se boji čarolija.

MARIJU uhvati strah, kao divljač, koju su iznenadili lovci.SJENA: Neboj se, i ja sam takova čarolija, al' ne ću te se taknuti, ni vršcima

svojih prstiju. Ja sam Sjena, i doskora ću, dok se onaj krvavi griješnik sakrije za oblačje, u grob! I nikad se više neću smijati zvijezdama ni suncu, nikad više neću gledati tvoje svete usne!

MARIJA se nagne nad Sjenu, koja kao da je sa svojim jasnim obrisima iskočila iz sive zemlje: Zar si ti sjena Onoga, koga sam ljubila?

SJENA: Ja sam sjena Onoga, koga si ti ljubila!MARIJA seprivine sasvim uz Sjenu: O, i kako sam ga ljubila! Srce bi svoje

iščupala, i bila bi mu ga dala.SJENA: Znadem!MARIJA: Sve moje i najtajnije misli, uvijek su bile uz njega!291

SJENA: Znadem!MARIJA: Kad sve to znadeš, zašto nijesi progovorio onda, dok je on još

živio. O, da si mi onda, koje noći prišapnuo riječ, samo jednu jedinu riječ, bila bi te sakrila u grudi svoje i ponjela sa sobom u grob.

SJENA: Onda je On još živio. Ali sada, kad ga više ne ima, sada kad u njegovom mesu više krv ne luta — a u srcu su čuvstva usnula, sada ti smijem reći sve! Sve tajne, sve misli, sve ti smijem reći, samo ih sakrij što dublje u dušu svoju!

MARIJA približi se posvema kao da hoće upiti u sebe svaku riječ Sjene: Govori!

SJENA: Čuj! On te je ljubio! I ja sam te ljubila, nas oboje smo te ljubili. Samo sam te ja više ljubila nego On. U njegovom je srcu bila zakopana čežnja za istinom i stoga je bio tužan! I meni je krio ljubav svoju, ali ja sam znala da te On ljubi. Nikad nije priznao ljubavi svoje; ali sada, kad je smrt cjelu- nula oči njegove, kad je već klonuo i bio hladan, i ti si došla da cjeluješ Njegovo tijelo, kad si svoje usne pritisla na njegove noge, onda sam vidjela suzu, kako mu treperi na vjedjama... To je bila suza za životom!

Medjutim su oblaci sakrili mjesec, i Sjene je nestalo, kao što nestaje života.MARIJA gorko zajeca, sruši se na mjesto na kojem je čas prije bila Njegova

Sjena, i ostane tako osamljena, bez ljubavi, bez sreće, bez života. Dugi mir, samo se nebom ganjaju oblaci. Onda se vraća Judas, spuštene glave. Ide do krsta, baca na nj uže i vješa se, poput svih, koji ovdje više nemaju ništa tražiti. I smrt se spušta na nj, i na Iješine svih, ovih, koji su nekoć bili — ljudi. A visoko gore, u zraku, kruže gavranovi, odjekuje njihova pjesma tužno, ali kao da u toj tuzi ima i smijeha. Zavjesa. — Konac.

Dramski tekst Legenda praizveden je tek 1978. u zeničkomeNarodnom pozorištu u režiji S. Unkovskog.292

Michelangelo BuonarrotiLegenda Michelangelo Buonarroti objavljena je 1919. u časopisu

Plamen u tri nastavka (br. 1, 2 i 3); posvećena je piščevu prijatelju slikaru Ljubi Babicu. Posveta je izostala u prvom knjižnom izdanju drame u zbirci Legende 1933. U varijanti iz 1933. ijekaviziran je prvotni ekavski tekst iz 1919, izostavljena je posveta, a dodani su popis likova i didaskalija o anonimnim sudionicima te mjestu i vremenu radnje.

Sam tekst doživio je manje promjene: proširivanje nekih replika te zamjenu pojedinih leksema; također su i replike Žene podijeljene na tri lika (Žena, Beatrice Laura i Vittoria Colon- na). U Napomeni tiskanoj u knjizi Legende 1933. Krleža nastanak Michelangela Buonarrotija vezuje za godinu 1918; ta je drama trebala biti dio »junačke pentalogije«, koju nije uspio dokraja realizirati.

Iz Krležine polemike s ravnateljem drame HNK Josipom Bachom, vodene 1919, doznajemo da je Michelangelo najprije potkraj 1918. odbijen kao scenski neizvediv tekst, a zatim ga je Bach početkom 1919. ipak prihvatio uz uvjet da sam pisac režira dramu preuzimajući potpunu odgovornost; Krleža je u ožujku 1919. prekinuo svaku suradnju s HNK-om pa do praizvedbe nije došlo. Pisac je namjeravao već 1919. objaviti Michelangela Buonarrotija u nakladi »Juga«, a potom u sklopu Sabranih djela u izdanju Vošickog u knjizi Gigantomahija, ali ti planovi nisu ostvareni te se drama pojavila u knjizi tek 1933.

Drama je scenski praizvedena 1925. u režiji B. Gavelle u zagrebačkome HNK-u. U izvedbi zagrebačkoga Komornog teatra klasike postavljena je 1973. (redatelj A. Celio-Cega), 1974. u banjolučkome Narodnom pozorištu Bosanske krajine (redatelj B. Jerković), a 1978. u splitskome HNK-u (redatelj Lj. Ristić).293

Kristofor KolumboKristofor Kolumbo prvi je put tiskan pod naslovom Cristoval Colon u

knjizi Hrvatska rapsodija (Zagreb 1918), zajedno s Kraljevom i Hrvatskom rapsodijom. Potom ga je Krleža 1923. planirao uvrstiti u knjigu Gigantomahija koja je trebala izići u sklopu Sabranih djela, ali je ponovno tiskan tek 1933. u knjizi Legende.

Tu dramu Krleža je napisao u jesen 1917. i ponudio je J. Bachu. Isprva je i taj tekst Bach odbio kao neizvediv, ali ga je potom ipak uvrstio na repertoar za sezonu 1918/19. zahtijevajući od Krleže i njegova prijatelja Babica da preuzmu odgovornost za režiju i scenografiju. U polemici (.Polemičar Krleža. Tri originalna dokumenta jugoslavenskog dramatičara Krleže, Jugoslavenska njiva, 1919, 18) optužio je Krležu i Babica da su, premda su imali na raspoloženju pozornicu i sve članove Drame, odustali od rada na predstavi.

Prigovorio je Krleži, između ostalog, i da je »poput Petra zatajio Hrista — Lenjina ili Trockoga, kojima je bio posvećen Cristoval Colon u manuskriptu«. Naime, u knjizi Hrvatska rapsodija, tiskanoj nešto manje od godinu dana nakon nastanka drame, nije bilo te posvete. Krleža će se toj Bachovoj optužbi (kojom je insinuirano da je zbog političkog oportunizma 1918. zatajio posvetu) vratiti 1924. U Književnoj republici, knj. II, br. 5-6, u povodu Lenjinove smrti, tiskat će ovu napomenu o tom slučaju (koja je ušla u poslijeratna izdanja Legendi):NAPOMENA O »KRISTOVALU KOLONU«

Prosto iz tehničkih razloga, uslijed pomanjkanja prostora, u ovaj broj nije mogla ući moja studija o Lenjinu. Osim toga izostavljen je i drugi opsežni materijal, tako da će »Književna republika« na jesen izdati još jedan Lenjinov dvobroj.294

Nije u nekoj naročitoj vezi s ovim brojem, ali ipak mislim da je potrebno da objasnim jednu stvar koju dosada još nisam imao prilike da osvijetlim nekom logikom.

U polemici što sam je prije pet godina vodio sa jednim kazališnim direktorom (o stvarima koje nisu s Lenjinom stajale ni u kakvoj vezi), on mi je predbacio, između ostaloga, i to da je moja drama »Kristoval Kolon« bila posvećena Lenjinu, ali da sam ja tu posvetu, izdavši dramu u knjizi juna osamnaeste godine, izbrisao. To je istina. Jeseni godine sedamnaeste, kad sam napisao »Kolona« i kad sam ga predao kazalištu na prikazivanje, ta je drama bila posvećena Lenjinu. Mjeseca juna osamnaeste, kad je ta drama odštampana u knjizi, taje posveta izbrisana i nema joj traga.

Ja sam »Kristovala Kolona« napisao i posvetio Lenjinu prije šest i po godina, u vrijeme histerično i teško, kada se na svakome koraku osjećala panika kriminalnog i razdrtog zbivanja. Razmišljajući u prvo vrijeme njegova nastupa o Lenjinu, ja sam ga zamišljao štirnerijanski, solipsistički, kao vatreni neki krug u samom sebi zaokružen, otkinut i zavitlan u samoću jasne šopenhauerovske sumnje. Kako sam ja onda u ono vrijeme (kada su babe bogomoljke plakale pred crkvenim vratima i kada sam u crnim prljavim prostorima, medu oklopnicima, gubio ravnotežu živčanu i glavinjao bolesno) gledao stvari nejasno, kroz neku mutnu simboliku, ja ni Lenjina nisam zamišljao Lenjinom, nego samoubilački očajnim, bakunjinovski bijesnim prodorom glave kroz najtvrđu materiju. Lenjin je za mene značio u ono vrijeme subjekt koji se odbio na ocean kao crna admiralska figura koja se u svome tragičnom solipsizmu razdire na kljunu lade i plovi u ništavilo, i tako sam ja napisao jednu pjesmu (nazovimo je tako) koja s Lenjinom kao takvim nije imala nikakve naročite veze. Već su me događaji ranoga proljeća i ljeta godine osamnaeste uvjerili o tome da je ta moja posveta Lenjinu bila hitac u maglu, i ja sam je, spoznavši to,295

logično izbrisao. Jer Lenjin nije meni već u proljeće osamnaeste mogao značiti ni subjektivizam, ni solipsizam, ni ništavilo, ni sumnju štirnerijansku, nego obratno — kolektiv i volju, i samosvijest i jedrenje punim vjetrom. Kao Marx i Darwin što su dotukli boga i društvo, Lenjin se javio kao zidar konstruktor, stvaralac koji radi po planu, a nije nikakav Ukleti Holandez bolećive simbolike; to mi je sve izgledalo dovoljnim razlogom da, stvorivši sebi o tome pitanju precizniju predodžbu, izbrišem posvetu na štampanoj knjizi.

Tekst drame u knjizi Legende 1933. razlikuje se od onoga iz 1918: promijenjen je naslov u Kristofor Kolumbo, dodan je popis likova i didaskalija o mjestu i vremenu radnje; također je preimenovan dio skupnih i individualnih aktera kako bi se »mutnoj simbolici« prve varijante teksta dao jasniji smisao (tako »Silni« iz prve varijante teksta postaju »Admiralska falanga«; uopćeni simbolički antitetički par Novo — Staro iz prve varijante teksta zamijenjen je konkretnijim Nova Zemlja /ili Novo Kopno/ — Španija). Promjene u tekstu su vrlo česte, ima ih na svakoj stranici, ali su uglavnom stilističke naravi; nije bilo većih zahvata u tok radnje i odnose medu likovima. Uglavnom se radilo o proširenjima postojećeg teksta.

Najveće promjene vezane su za umetanje novih pjesama, odnosno proširivanje onih koje su već bile objavljene u sklopu prvog izdanja drame. Na str. 115 izdanja drame 1933. umetnuta je pjesma sastavljena od tri katrena s početnim stihom Robovi, zemlja je zvijezda i mi se loptamo njom, a na str. 118 ponovljena su dva katrena iz prvog izdanja drame koja počinju stihom Eto, vjetar dobri nosi nas danas, ali su u produžetku ponovno tiskana i sva tri katrena pjesme Robovi, zemlja je zvijezda i mi se loptamo njom. Pjesma koja počinje stihovima Rasparala se modra mješina nebeska prenesena je s manjim izmjenama, a Preplovili smo more u tragu Zemlje Nove bez promjena.296

Poslijeratna izdanja Legendi nisu donijela većih promjena u tekstu Kristofora Kolumba, osim dviju dopuna koje je Krleža napisao za predstavu izvedenu 1955. u Beogradskome dramskom pozorištu; te dopune su potom tiskane u knjizi Legende koja je objavljena 1956. u Zorinu izdanju Sabranih djela. U našem su izdanju one integrirane u tekst drame, dulja dopuna počinje na str. 143 Admiralovom replikom »Meni se ne spava, glupane! Ja se ne vraćam! Kamo da se vratim?...«, a završava na str. 146 Admiralovim riječima »...Ne ću da uprljam svoje ruke vašom pasjom krvlju. Gadite mi se«.

Ta je dopuna zamijenila prvotni tekst koji je glasio:»ADMIRAL Ja nisam pospan! Ja se ne vraćam! Kamo da se vratim? U ono

staro gnjilenje španjolsko? Utroba mi se diže kad se sjetim svega! U ono dosadno, glupo, ogavno, prazno, staro? Zar sam zato pobjegao iz svega onoga, da se vratim? Zašto da se vratim? Ja se ne vraćam!

GLASOVI: A što se ti ne vraćaš, to se nas ne tiče savršeno ništa! Brod i Lada Admiralska to smo mi! Mi smo Admiralska Lađa — a ne ti!

ADMIRAL: Pljujem ja na vas i na vašu 'admiralsku lađu'! Opice vi gadljive! Vi ćete obreti Novo? Smiješno! Ovakve opice nacerene! Zar mislite, da je to Novo, ako na kakovo ostrvo u vodama prenesete vaše krstove i inkvizicije, pa ih pozabi- jate na pijesku? Zar je to novo, ako osvojite mačem otočja kakva jadna i zarobite robija? Glupani! I dvor i doboše i vjetrenjače i topove i ženke, sve ćete to preseliti prijeko i to će biti Novo? Ha-ha! I to zar da sam htio ja? Majmuni vi prljavi! Pustite me, da odem od tih vaših vjetrenjača i laži i žena i raskoljenih lubanja! Gadovi! Brod je moj i posada je moja! A vi se izvolite iskrcati!«Također je bitno proširena i Admiralova finalna replika koja u izdanju iz

1933. na str. 136 glasi:297

»A Admiral gleda u gomilu, pribijen na jarbolu i šuti. Onda se trgne i poene se lomiti i kidati i hoće da se otkine, i viče iza glasa: Laž! Narode! Sve je to laž! Svi ti tvoji viceadmirali i tvoji kontinenti, i tvoja kompaktna većina!«

Kristofor Kolumbo je praizveden 1955. u Beogradu (redatelj M. Dedić), a potom je izveden u Novom Sadu, Zenici i Ostravi. Osobit je uspjeh doživjela predstava postavljena na palubi adaptirana broda u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara 1973. (redatelj G. Paro).Maskerata

Drama Maskerata objavljena je prvi put 9. svibnja 1914. u tjedniku Književne novosti, br. 16. Prema Napomeni u knjizi Legende iz 1933. napisana je 1913. Prema Uvodu prije čitanja drame »Uagoniji« i tu je dramu ponudio 1914. J. Bachu, ali je odbijena. Planovi o ponovnom tiskanju u knjizi drama kod riječkoga knjižara M. Trbojevića nisu se ostvarili. U popisu tekstova koji su trebali ući u Sabrana djela u izdanju Vošickoga 1923. Maskerata nije bila spomenuta.

Za izdanje u knjizi Legende u Minervinoj ediciji Sabranih djela Krleža je Maskeratu temeljito preuredio. Dodao je podnaslov Karnevalska ljubavna igra, popis likova te didaskaliju o vremenu zbivanja radnje. Promijenio je i ime ženskog lika: Pierretta je postala Kolombina, intervenirao je u radnju, promijenio karakterizaciju likova. Od izvornog teksta prvog izdanja očuvao je jedva jednu četvrtinu; stoga možemo reći da je za izdanje Legendi iz 1933. (koje je uz manja stilska i lektorska dotjerivanja teksta prenošeno i u sljedeća izdanja) zapravo napisao novi tekst pod istim naslovom. Stoga u ovom dodatku donosimo integralni tekst Maskerate iz 1914.298

Maskerata nije izazvala veće zanimanje profesionalnih kazališta: praizvedena je u koncertnoj varijanti 1955. na gostovanju Beogradskoga dramskog pozorišta u Ljubljani.Kraljevo

Dramski tekst Kraljevo prvi je put objavljen u knjizi Hrvatska rapsodija 1918. Prema Davnim danima i Zapisima sa Tržiča drama je završena u kolovozu 1915. (Krleža čak precizira datum 20. VIII. 1915). Autor je tekst u jesen iste godine predao na čitanjeJ. Bachu, koji gaje odbio, iako je razmišljao o mogućnosti da ga uvrsti na repertoar sezone 1915/16. U popisu za Sabrana djela u izdanju Vošickoga 1923. Kraljevo se trebalo pojaviti kao dio Erotične trilogije, ali će ponovno izići tek 1933. u Minervinu izdanju Sabranih djela u sklopu knjige Legende.

Priređujući tekst drame za drugo izdanje, Krleža je proveo brojne promjene u tekstu: dodao je popis likova te didaskaliju o mjestu i vremenu zbivanja; ispravio je tiskarske pogreške iz prvog izdanja, imenovao likove koji izgovaraju replike što su u prvom izdanju bile bez precizno odredenih govornika (atribu- irane anonimnim glasovima iz svjetine); zamijenio je neke lekseme i proširio niz replika i didaskalija.

Te intervencije ne mijenjaju bitno odnose medu likovima i ne zadiru u tok dramske radnje, ali u nekim slučajevima daju nove nijanse značenja tekstu. Tako u replike Malograđanina i Purgara na str. 164 i 165 (prepravljajući tekst s 41. str. prvog izdanja drame) ubacuje sintagme kojima jače ističe groteskno nazdravičarsko domoljublje hrvatskih malograđana. Na str. 169 drugoga izdanja u repliku Gazde (str. 45 prvoga izdanja) ubacuje rečenicu kojom se ironizira ban Khuen. Na str. 192 drugoga izdanja u Ankinu repliku (str. 70 prvoga izdanja) ubačene su dvije rečenice: »Tko hoće ljubiti ne smije imati prazan džep! O toj tvojoj ljubavi nema smisla da gubimo299

vrijeme.« U završnoj sceni drugog izdanja na str. 196 ispustio je drugi dio Smetljareve replike koji je glasio: »O prokleti život! O prokleti život! O prokleti život!« (koju je u prvome izdanju izgovarao anonimni glas). Također, u toj sceni u drugom izdanju Janeza ne nose smetljarice (kao u prvom izdanju), već konobarice.

U potonjim izdanjima Kraljeva kao osnova je poslužio tekst iz Legendi 1933. u koji su unošene manje redaktorske i lektorske intervencije.

Kraljevo je (koncertno) praizvedeno 1955. na gostovanju Beogradskoga dramskog pozorišta u Ljubljani (redatelj M. Dedić). Potom je postavljeno na scenama u Varaždinu (1957. u režiji S. Andresa, 1995. u režiji B. Baletića), Zagrebu (1970. u režiji D. Radojevića, 2000. u režiji P. Magellija), Subotici (1981. u režiji I. Szaboa), Tuzli (1982. u režiji S. Kupusovića), Pečuhu (1985. i 1990. u režiji L. Bagossyja), Rijeci (1991. u režiji V. Taufera).Adam i Eva

Drama Adam i Eva objavljena je prvi put 1922. u časopisu Kritika, br. 10-12. Prema Napomeni tiskanoj u knjizi Legende iz 1933. napisana je iste godine kad je i objavljena. Krleža ju je namjeravao ponovno objaviti u knjizi Erotična trilogija u sklopu Sabranih djela koja su počela izlaziti 1923. u nakladi Vošickoga. Međutim, ta knjiga nije objavljena pa je drugo izdanje drame bilo 1933. u knjizi Legende u sklopu Minervine edicije Sabranih djela.

U drugom izdanju prvotno ekavski pisan tekst ijekaviziran je, doneseni su popis likova i didaskalija o anonimnim sudionicima radnje. Osim za knjigu Legende uobičajenih stilskih dotjerivanja prve varijante teksta i proširivanja replika i didaskalija, Krleža je u ovom tekstu imao i jednu znatniju interven300

ciju: unošenjem prizora u vlaku uveo je u radnju dodatne likove; također je promijenio i način Čovjekova samoubojstva: umjesto revolverom on se ubija skokom iz vlaka. Ubačeni prizor započinje na str. 237 našega izdanja didaskalijom: Čuje se iz daljine šum željeznice u noći, a završava na str. 241 didaskalijom: ŽENA se vraća na scenu.

Bitnu izmjenu doživjela je i završna didaskalija. U prvoj varijanti drama je završavala didaskalijom: Dok to kelnergovori, gore se par svija u klupko. Ta rečenica je u drugom izdanju dobila produžetak: ."..a edenski se perivoj pretvara u stjeničavu hotelsku sobu, zeleno rasvijetljenu, banalnu i prljavu.

Praizvedba drame Adam i Eva bila je 1925. u Zagrebu (redatelj B. Gavella). Izvedena je i u kazalištima u Varaždinu, Rijeci, Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i Osijeku. M. Fanelli je prema Krležinu tekstu 1969. režirao Adama i Evu kao televizijsku dramu.Saloma

Salomu je Krleža počeo pisati krajem 1913, kad nastaju i Legenda i Maskerata. U rukopisnoj ostavštini pohranjenoj u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu postoji i očuvana varijanta Salome u obliku pripovijetke, što pokazuje da je pisac tražio adekvatnu žanrovsku artikulaciju za temu koja ga je zaokupljala. Dramski tekst predao je na čitanje J. Bachu 1914, ali ga je on odbio. Krleža je nastavio raditi na toj drami pa je u prosincu 1914. završio drugu, a 1918. treću varijantu teksta. Drama je prvotno imala tri čina, a svrstao ju je u »biblijski ciklus«, smatrajući je »preludeom hebrejskoj pentalo- giji«. Tekst drame neće objaviti, iako će se 1918. pojaviti u Savremeniku (br. 8) jedna njegova Saloma, ali u pjesničkom obliku (uz napomenu da je posrijedi Fragment iz eposa »Smrt Ivana Preteče«), U popisu djela, koji je priložen uz ugovor301

sklopljen s V. Vošickim o tiskanju Sabranih djela, Saloma je predvidena za tiskanje u Knjizi legenda zajedno s još jednim rukopisnim tekstom: Smrt dr. Fausta. Međutim, ta se knjiga nije pojavila zbog obustave izlaženja Sabranih djela, a rukopis Salome Krleža nije uvrstio u knjigu Legende 1933.

Ovom dramskom tekstu vratio se pedesetih godina kad je dva fragmenta tiskao u dnevničkim zapisima u časopisu Republika (1954, 2-3 i 1955, 7), koji su ponovno objavljeni u knjizi Davni dani 1956. Definitivan tekst Salome objavljen je 1963. u časopisu Forum, br. 10, a potom je uvrštena u drugo izdanje knjige Legende 1967. u sklopu Zorina izdanja Sabranih djela.Drama je praizvedena u beogradskome Jugoslovenskom dramskom pozorištu 1963. (redatelj M. Belović), prikazivana je i u Splitu (1964, redatelj T. Tanhofer; 1993, redateljica N. Del- mestre), Zagrebu (1967, redatelj B. Jerković), Rijeci (1988, redatelj V. Vukmirović).302

MASKERATAPrva varijanta teksta iz 1914., (Zeleni ljiljani na japanskoj svili. Sve zadahnuto praskom snova, i daškom

zrelih kajsija. Sve bliješti kao nokti robinjice, što se smije na tigrovu krznu, obasjana suncem. Prpošni fauni s paunovim perjem po vazama i žute ruže s opojnim mirisom, u kojemu ima sjećanja na pjesme Rusalki. U kaminu čudne melodije kao plač za blijedim cvijećem u dolinama, što nosi na laticama svilu uronjenu u narančin sok. Njih su troje plesali cijelu zimsku noć. Pierrette, žena kao sve, tek joj se u očima krijesi više fosfora nego u drugih. Geste su joj pune afektacije, ali zaodjevene istinktivnom rafinerijom. Pierrot, fantasta, lirski pjesnik. Don Quixot, nervozni treći. Blijedo, markantno čelo kazuje intenzivni duševni rad. Pierrette miriše kitu krvavih ruža i sanjari kraj kamina. Zlatovlasa je i nježna kao mačka. Krvavi plamen liže po svili, i osvjetljuje prikrivene joj care. Don Quixot sjedi u naslonjaču, umoran, a Pierrot se nervozno šeće. Konverzacija je zapela. Stanka. Zatim Don Quixot ustane i izadje. Pierrot stane, dodje kaminu i poprimi pozu portreta stare španjolske škole. Cjelov.)

PIERRETTA (se trza nerutinirano i brani): Pustite me!PIERROT: Valjda sam lud? (Poljubi ju opet.) Zar da odbacim takvu sreću?

Takav san? (Opet ju poljubi. Njeno fino tijelo ugrijalo je njegovu krv. U sve većem zanosu): Zar sam čeznuo jednu vječnost zato, da te sad poklonim?

303

PIERRETTA (,s nježnošću Ijubeće žene, privine se uza nj', a pritajivana strast kao da joj zakipi u krvi): Najmiliji! (Dugi cjelov. Tada se začuje dosadna škripa parketa.)

PIERRETTA (se trgne i skoči do prozora): Kako sniježi! (Neugodna stanka. Pierretta se nemirno ogledava i onda lagano izadje. Sobu ispunja intimna poezija vatre u kaminu. Kroz raskloplje- ne zavjese krade se Pierrotu pogled u spavaonu, u perspektivu svilenih ruža i čipkastih tajna.)

DON QUIXOT (je došao posve na scenu sjeo kraj kamina, i gleda ironičkipjesnika). Svi smo mi, amice, i odviše sisavci, a da bi znali nadvladati — mozag! Mi ovo pljesnivo tijesto ne znamo mjesiti, kako bi htjeli.

PIERROT (zbunjen): Kako to misliš?DON QUlXOT (je zašutio. Iza pauze): Još smo uvijek beštije! A tako smo

glupi da se ne usudjujemo biti ni ono što jesmo! Pa da se čovjek ne smije.

PIERROT: Kad ti filozofiraš na zvijezdama, a mi smo na zemlji.DON QUIXOT: Dabome, ne plačem stoga što sunce na zemlji.PIERROT: Ti sve ignorišeš.DON QUIXOT: Dabome, ne plačem stoga što sence zapada.PIERROT: To je upravo tvoja filozofija! S njom ćeš umrijeti kao pustinjak

medju knjigama, a rugaš se nama, koji živimo! Koji uživamo, koji smo život dostigli i ne puštamo ga. Za koje nema ničega drugoga, do njega.

DON QUIXOT: Fraze! Purgarske fraze!PIERRETTA (dok je Pierrot govorio, vratila se s tassom i čajem; naglo): Ah,

Karneval! Kolike li poezije u tom ludovanju — (iza stanke, značajno): Plesala sam noćas kao nestašno dje- vojče!

DON QUIXOT (ustaje i izilazi): Pa ipak si bila kao iz porcelana, gore u plavom salonu! (Njih dvoje se značajno pogledaju.)

304

PIERRETTA (kao da ga želi ispričati): Nervozan je! Radio je čitav dan, a onda još glazba i ples.

PIERROT (prilazi k njoj): Ali šta to mene zanima? Danas! Na dan moje svetkovine. Kad palim žrtve mojoj božici. Danas, kad cjelujem nevjestu moju. (Cjelov. Idu zagrljeni do naslonjača): Danas! (Poljube se dugim cjelovom.) Ovo naše doba je toli pusto, da se i u pjesmama laže. A ja toli čeznem za romantikom! O, kad bi sad bilo turnira, kad bi stijegovi drhtali na kulama, i ja mogao da se borim za tebe! Da obaram druge, zbog tebe! I dok bi se onda mjesec verao kroz granje, i ruže usnule, došuljao bih se pod tvoju kulu, i gitara bi ti moja pjevala pjesmu o mojoj ljubavi. (U sjeni se pojavi Don Quixot. Posvema je blijed, a na usnama titra davni, ironički smiješak.) A ti? Mlada, puna kivi i smijeha, puna juga i sunca, ti bi me darivala lovorjem...

(Kroz njenu bijelu laganu haljinu osjeća se svježina mlada joj tijela ion seje sasvim nadvio nad nju, ko da želi ispiti žar njene vatre. Po njenim formama rasulo se drhtanje, divna je, kao mlada žena. S pjesničkim zanosom):Moja je ljubav bila dugo, melankolično trzanje i kobni jecaj putnika na obalama velebnih voda, gdje sniju priče! Bila je vatra iza šutljivih šuma, a ti si se nasmijala toj vatri, južnjačkim divnim smijehom. O, noćas, poslije jedne nježnosti, zakrijesile su ti se oči i duša ti se ustalasala, kad si čula prvi akord moje pjesme. (Dugi cjelov, pun strasti i užitka. U njoj se je rashuktao sav ženski elemenat, ona nije više razumna, ona nije više žena drugoga, ona je samo žena. Žena, kojoj drhću usne za užitkom, koja ne poznaje drugoga morala nego ljubiti.)PIERRETTA (tihim glasom, zasjenjenim od strasti): Sreća!PIERROT (pjesnik, pun inspiracije): U sjeni jeca mandolina, a pred nama

život sja, u srebrenoj posudi. Zvijezde na zelenom305

moru na dalekoj pučini, kao slabi treni vranci nose. Čujem ju, kako mi se smije, kao da i već ju dohvaćamo već se kupamo u njoj.PIERRETTA: Sreća! Još kao djevojče vazda sam o njoj snivala. Ona me je

draškala svojim krilima i sad letimo k njoj! Osjećam kako me pali, kao da nas vatreni vrancinose. Čujem ju kako mi se smije, kao da su se nebesa raskrilila preda- mnom. (Kao da je kakova nevidljiva lepeza odvrnula masku sreće od nje, trgne se i uozbilji): — Ah! —

PIERROT (još uvijek u zanosu): Ah, ovu svetu noć, prvi put sam u tebi ugledao ženu! I da nosim Svemir u ruci, pustio bih ga da padne za cijenu, da mogu srknuti kap s tvoje božanske usne. (Primjeti njen trzaj, i u njemu se probudi mrva poštenja.) Kap po kap krvi davali smo za ovaj napitak, a sada, kad nam je na usnama, kad ćutimo sve njegove tajne, sada — (Njihov se zagrljaj polagano i nehotice raspadne.)

PIERRETTA (mu s gestom mačke što se umiljava, prihvati ruke, i zagleda mu se u oči): Sada? (Ona to povikne instinktivno, koketerija prepuni pehar njenog razbora, a on stane kao životinja piti njene ruke, vrat, grudi, meso. Pauza. Tada se začuje škripa koraka. To je ušao)

DON QUIXOT: (Oboje se nespretno trgnu): Jeste li gladni? — (Oni ga čudno gledaju.) Mislim naime, kad čovjek čitavu noć pleše, da ogladni.

PIERRETTA: Ali ti nijesi plesao, ti se nijesi ni maknuo, Flaming!DON QUIXOT: Ali u mislima, najmilija, u mislima sam plesao! A taj ples

većma umori mozag nego glazba noge! I glava otešća poput olova, a čovjek bi htio da se trgne, da luduje, a neki mu zlobnik neprestano ciliće same mrtvačke melodije.

PIERROT: Ti si vazda pun smrti i lješeva.DON QUIXOT: Kad umirem u grobnici. Ta vi ste barem kršćani! Dobri

kršćani! Čemu dakle strepite pred smrću? Nije li Alga306

nosila gotovo stotisuća godina čistoću svoju nad tvojom glavom, samo za to, da joj lubanju gurnu na desno, u kor keruba i svetaca! Tamo na desno, gdje vječno preživa dobro stado i smješka se pred licem Gospodnjim. (U samovaru se razglagoljao čaj).PIERRETTA: Izvolite molim! Rum i četrun su ovdje. (Čuje se zveket srebra i

majolike. Kao da se oblak potistenosti nadvio nad njihove glave. Pauza.)

DON QUIXOT: Boli me glava!PIERRETTA: Već je kasno!PIERROT: Ti radiš odviše! Pa još kako! Čitave noći bdiješ nad knjigom. A to

ubija! Formalno ubija! (Sa zgražanjem): Čitave noći!DON QUIXOT: Ali ja i ludujem s vama! Plešem, smijem se i pijem, ah

pijem! Dajte da pijem s vama, ali nešto, što bi peklo poput zlata žeženoga i što bi se iskrilo poput bisera. (Izilazi.)

PIERRETTA: Nijesmo smjeli tako dugo ostati na plesu.PIERROT (žedan njenih cjelova pritisne njenu ruku na goruće usne): Ljubim

te! (Ona se nagne k njemu. Dugi cjelov.) I kako te već odavno ljubim! Nosio sam pakao u duši svojoj, dok sam za kišnih noći lutao pod tvojim balkonom. Zlobno svjetlo kralo se kroz svilu, kao da se ruga mojoj jeseni... Prolazili su vjetrovi, umirale noći, i blijede su se magle šuljale ulicama, a ja sam u duši svojoj nosio zakopanu lavu. Znao sam da čezneš, i da se cjelivaš s drugim. A1 danas! U onom se vrtlogu srušio pakao moje duše, i ja sam vidio samo nebo.

PIERRETTA (s naivnošću djeteta): Strah me je! (Dugi cjelov.)DON QUIXOT (se vraća i nosi dvije butilje. Otvara ih): Pijmo: život, veselje,

zdravlje!PIERRETTA: Ali mi smo već probdili jednu noć.DON QUIXOT (otvara drugu butelju): Pomladit ćemo krv. I izrugat ćemo se

neprospavanoj noći i jutru i svijetu i čuvstvi307

ma. I ismijat ćemo ih. Dajte, da sa smijehom nazdravim ljubavi našoj, životu našem i umiranju našem. (Žestokopiće, misli i neprospavana noć, sve mu to zamuti krv i mozag, i on iskapi času do dna.) Da prospem jednom i od svog preobilja, i da se nasmijem i vašemu veselju. Da ismijem vašu tugu, i da na vaše najgorče suze saspem pehar ruga. Da vam dovi- knem sa svojih visova: Djeco moja, mališi moji, klovni moji! Dugo već naslućujem pritajivanu vatru u zjenicama vašim, dugo već promatram strasti vaše i dugo se već smijem ljubavi vašoj.PIERROT (hoće da skoči, ali ga on opet pritegne k stolu).DON QUIXOT: Vi si, razumije se, ljubite duše — mesnate duše svoje! Ali

meni se ta vaša čuvstva čine sitnima, jer sve šta je u vama, iz krvi je i mesa! Čekao sam, već dugo sam čekao taj čas da postanem Treći, i vi ste si tek danas priznali cijelu golu istinu! I tek danas se odijelio od moga — ja — u meni, onaj treći, i tek danas može da izlije čašu na oltar vaše »svete« — ljubavi! — A kako je tome već dugo? Kako ste dugo gušili istinu za volju laži. A mnogo je zapravo gluposti u tim vašim borbama i sitnim užicima! Ti si naravno pjesnik i otkrio si u njoj nešto »vječno ženskoga« i to slaviš u svim svojim idejama i pjesmama. Slušao sam te danas, kako sanjariš o paklu i nebu i najradije bih se bio nasmijao tvom paklu i nebu. Ah kako je blatno tvoje nebo i kako smiješan tvoj pakao i kako malen korak od tvojih cjelova do tvoga Boga! Naličili ste muhama što biju krilima o zidove sobe u mjesto da piju med. Ali što znade ona muha u prljavoj sobi o lijetu orlova, o čarobnim visovima i novom suncu? Vi to novo sunce nazivljete praznim filozofiranjem i gušite se u svom otrovu. A čemu da ja budem pauk, i da isišem iz vas još i ono malo vašeg života? Čemu da razaram svetinje u dušama vašim, čemu da vas uvjeravam, da će ta vaša svetinja za nekoliko mjeseci drečati i prljati rublje. Da će onda doći

308

krize, prelomi, drame i ostale sitne šale. Sve je to meni smiješno, i sve sam ja to u sebi već proživio. Bez vike se naklanjam na koncu čina, ispijana i izilazim, a vi ostajete. Sreća vas ispunja, i čekat ćete dok se vratim, (iza stanke) ili dok se — ne vratim. (Bujica njegovih riječi uzvitlala je u njenoj sentimentalnoj dusi oluju.)PIERRETTA (kao zamrla jeka): Flaming, Flaming...DON QUIXOT: Ja se gubim u kaosu ideja kad pomislim na vječnost. A vi? Vi

vaše sanjarenje u toplim sobicama naziv- ljete srećom i životom? Vi, koji se nikad ne dižete nad uspomene i nad trulež što prlja misli! Vi, lješine bez vatre u očima i bez veselih pjesama! Vi, kojima dostaje jedna šarena krpa da se nasmijete. Ali ja ne ću tinjanje, nego vatru, oganj što obara i ruši, svetu vatru što preporadja, što žeže, što nosi svjetove; vatru života, a ne umiranja. I nije mi dosta ono, što držim, ja bi više, jer imam orlovska krila, a nijesam kameleon na lažnom suncu! I ne dostaju mi plitčine, ja hoću valove, struje i protustruje, borbu i dubinu.

PIERROT: Ali Flaming, to će ti —DON QUIXOT: Vi ste kršćani! Šta vi znate šta je dobro, a šta zlo! Vi se

bojite Boga i kazne, i cjelova koji nije kupljen na oltaru! A za mene nema ni dobra ni zla! Vidjeti sunce, ispiti sve tajne njegove i onda širiti žar oko sebe i sam postati suncem! I ismijati bijedni stvor što puže od straha pred Gospodom. Lješeve buditi na život, sve buditi na novi život! O, vi ne znate, kako izgleda taj život u dvoje, to umiranje u dvoje, gdje jedno drugom srce ždere. A ja hoću raskinuti spone sputanih krila, hoću ubijati božanstva i gasiti zvijezde, i vinuti se do novih ideja. Uništiti strašila pred kojima drhtu- rite. Ja hoću uživati objeručke, stresti sa sebe grobara i čuti riječi i vidjeti dan. (Brzi prelaz u ludjački smijeh): Hej, iz Svemira gledam kaos i ne vidim u njem harmonije! Spiralne su to zublje, što eterom lutaju bez cilja, bez puta! I vidim,

309

gdje se svijetovi pale i ruše, i gdje se iz smrti radja vječni život. Zar u tom metežu da tražim istinu? Ah ne — smijem se ovim pitanjima — cirkusu i moralu. Ja lutam visovima i nosim istinu. A istina? To je smiješak što obara duh i svemir, smisao i laž. Smiješak što opaja i luduje — bjesni i usavršava! Samo se bogovi smiju ovim smješkom, ondje, gdje su i piramide pješčana zrnca, kraljevi i roblje tek klovni, kao vi što ste, maljušci moji! Lutke na nitima Usuda i lažni atomi! Medju- tim, čemu — riječi? Budimo veseli — pijmo! Okitite se myrtovim cvijećem, zapjevajte himnu, a ja idem da je ismi- jem, u dosadnoj zimskoj noći. (Iskapi elegantnom gestom čašu, baci je o pod, i izadje laganim korakom. Onda se još čuje mukla škripa u vezi i cvilenje vratiju, a poslije ništa, više ništa. U sve se žilice uvlači mir, duboki, grobni, podmukli mir. Tišina. A zatim se začu Pierrettin bolni jecaj. U njenoj se duši razgorio stari, dobri moral, u duši joj zavlada praznina.)PIERRETTA: A ja sam maštala o sreći?! I nikad prije nisam našla u

njegovim očima ono, što sam vidjela sada.PIERROT (silno je uzubudjen. U prvi čas ne shvaća. Ali od onih pustih misli,

kao da ga je zahvatila drhtavica. Ta onaj se bešćutni čovjek ruga smrti.) A što je to?

PIERRETTA: Nešto — što jest! Prezir, bol — i suza! Nešto neodredjeno. (Zaplače.)

PIERROTA (se bolni plač Pierrettin silno doima. Ne zna što bi.) Samo se vi umirite, kraljice moja! (Hoće je zagrliti, ali mu se ona izvine poput jegulje. Plač. Stanka. On osjeti da mora nešto reći, pa se utiče svojoj pjesničkoj mašti.) Sjene su se krale srcu mom, kao aveti, bila je kasna jesen, kad sam vas ugledao prvi put! Pa kao što vihori trzaju po gorama, trgala se i moja mašta, ali je u sebi nosila sliku mlade žene. A vani je bilo predvečerje i jesen. Teški se miris rasuo čitavim krajem i tuj i tamo svjetlucala je već po koja zvijezda. Maglice i suton i melankolija. Tako sam vas počeo ljubiti. Koliko sam puta

310

znao utonuti u modre daljine, u kojima se dizala mlada žena, blijeda i opojna, zlatovlasa kao u magli ili gustoj svili, kao u snu jeseni. Koliko je noći umrlo od onda, koliko li je suza kanulo od onda? Ah, biserjem bih onim mogao kupiti riznice dragulja, i još bi sipao zlato svijetovima, i još bi mi preostalo mnogo. Sve to blago, sve te suze, sve te snove svoje, darovao sam vama i vi ste mi već dali ruku, omamila vas je čežnja, a onda ste zaplakali za drugim.PIERRETTA (drhtavo poput djeteta poslije jecanja): Za drugim? Ta s onim

drugim sam živjela, dok s vama samo plešem. Živjela! I kako sam sretno živjela! Trebala sam samo zaželjeti zvijezdu, i on bi je skinuo! A ja ga nijesam razumijela. Ja sam plesala, a on je tražio istinu.

PIERROT (uzrujano): Istina je u našoj ljubavi i mi imamo pravo na nju!PIERRETTA (dignuvglavu): Mi se ljubimo? A nijesam li ja i njega ljubila!PIERROT: Da, kao plaho djevojče u vjenčanoj svili, a on prljavih misli.PIERRETTA (s povrijedjenim ponosom): Lažete! (Plače.)PIERROT: Lažem? Ta zar bi on mogao pritajiti požudu, on kojemu je sve

tek kemijski proces! Trzanje jedne vrste mišič- ja? Zar je on sanjar poput mene, koji hitam kao sjena svijetom, i vidim u svakoj iskri vaše oči, u oblačju vaše boje, u očima vaše boli. On, koji razara svetinje i uspomene i život i sve. Zar bi on mogao u ženi gledati više, nego ženu, zar bi vas mogao ljubiti kao ja, što vas ljubim? Koji u svakom glasu zvona, u svakom pjevu slavulja čujem vaše ime, u rosi vidim vaše suze. Ah, one noći, kad sam napisao prvu pjesmu za vas, našao sam ženu u svili, zlatovlasu! Glas joj bijaše pun tihih pjesama, kao žubor fontane o ponoći. I pili smo vino, pa kad je sjela na moja koljena, obujmio sam je nježno i kao svetici

311

poljubio jastučiće ružičastih prstiju i odjurio u noć. A ona se smijala, mom ludilu, mojoj ljubavi i reče: Zar bi se mogao odreći života i pobjeći? (Stanka.) Vi ste ušutjeli? Zar zaista trgate moje snove, moju čežnju?PIERRETTA: Vašu čežnju? A nije li i on čeznuo za mnom?PIERROT: Ali mi se ljubimo!PIERRETTA: On je proćutio moja čuvstva, a ja nikad nisam nastojala, da

dokučim njega! Njega, koji sa smiješkom priča o životu i o smrti! On je otišao u neznane krajeve, da nadje istinu! I nikad nije spomenuo ni jedne prazne riječi. A ja ga nijesam razumjela. (Histerički jecaj.)

PIERROT (daje umiri, i ako mu je teško tješiti ju): Ta on se je za svojih neprospavanih noći vrlo visoko popeo nad nas, on se izrugao našoj ljubavi.

PIERRETTA (na momente zavrije): I dok se on penjao sve više i više, ja sam s vama ludovala po plesovima! Medju onim glupanima, medju onim svijetom u laku i svili. I slušala sam vaše lijepe riječi, a on se samo smiješkao, i puštao me uvijek za jednu stubu niže. A meni nije bilo jasno, kako se čovjek može odricati života, kad je tako lijep i podrugljivo mu se smješkati! Ali sad razumijem, sad shvaćam sve! Kako je divno znati, kako otmjeno prezirati i odricati se! Kako je uzvišeno lutati svijetovima, udisati zrak, koji još nijesu okužile ničije plući! I neznam kako me je moglo zanijeti meso — i laž.

PIERROT: A nijeste li danas priznali, da me ljubite? Daje u ovoj vašoj ljubavi prva istina.

PIERRETTA: To je sve bilo dok njega nijesam shvaćala. Pa kada sve to i ne bi bila glupost opojne noći, kad bi vas i doista ljubila, i onda bi žrtvovala ljubav njegovoj duši.

PIERROT: A nema li u mom božanskom čuvstvu toliko istine, koliko u njegovim neprospavanim noćima! Nema li u mojim snovima o sreći toliko čara, koliko u njegovoj istini: daje sve

312

tek jednog smiješka vrijedno? A u mojim pjesmama ?(Klone pred njom i hoće da je privine k sebi. Tada zabruje glasovi, što lutaju ulicom. Buka se izdaleka približava i poput nestašnog vala provali u sobu.)PIERRETTA (se trgne, i puna straha potrči do sredine gdje se ukoči poput kipa ): Nešto se je dogodilo! (Ide, odgrne zavjesu, otvori prozor. Vjetar baci na njenu frizuru iz zimske olovne tame pregršt bijelih pahuljica.)PIERROT (ustaje, i ide do nje): Danas je umro karneval, pak se maske kasnije vraćaju. (Ona mu se izvine, i uhvati zbunjeno za glavu.)PIERRETTA: Nešto se neobično moralo dogoditi. Jeste li čuli, oni razgovaraju o smrti. (Pauza. Dolje prolaze grupe ljudi i buče. Kroz otvoreni prozor siplje snijeg.)PIERRETTA (ga primi za ruku): O, dajte — pitajte. Dajte!PIERROT (se nagne kroz prozor): Pardon, gospodine, što se dogodilo? (Pauza. Snijeg.)GLAS IZ VANA: Jedna je maska skočila s mosta medju sante.PIERROT (brzo zatvori prozor. U očima mu je strah.)PIERRETTA (.zatetura do stolice. Zajeca bolno i očajno): U smrt!PIERROT (milujuć je): Ali umirite se, Alga. — Ne mora biti on.PIERRETTA (u histeričkim grčevima): U smrt je pošao! A zbog mene! (Klone nemoćna. Njena razdražena mašta prikazuje joj grozne slike. Ogorčeno): On je našao istinu u smrti! A1 njemu je i smrt bila užitak, spram života samnom. Smijala sam se njemu i njegovim nečitanim djelima. I dok se je on čitave noći mučio, cjelivala sam se s drugim. S ruglom sam naplaćivala dobro. I njegov tihi svijet misli razbijala sam ispraznim smijehom. A on je sve to vidio — i uklonio se!PIERROT (šeće sve nervoznije po sagovima.)313

PIERRETTA: Smrt! Svud samo smrt. Svaki moj cjelov i svaka moja misao, sve je to poštrapano krvlju. Njegovom krvlju! A ljudi prstom pokazuju na griješnicu, što je cjelovima zadavila svog muža. O, prezir, oproštenje, prokletstvo! (Pojmovi joj se miješaju u histeričkom kaosu.)

PIERROT (brblja bez uvjerenja, samo da prekine tišinu): O, nakon dugih trzavica klonulo mi je mišičje poput tetive s koje je odletjela strijela. Htio sam da preko ružičnih voda dohvatim svoju Sreću! I držao sam je, grčevito, ko skupu pticu, kojoj je perje posuto draguljima, a onda je doletio zlobni vihor.

PIERRETTA (ujedljivo): Molim vas, ne brbljajte gluposti!PIERROT (se lecne. Neugodna pauza.)PIERRETTA (kroz suze): Zatajiti ću u sebi život i posuti glavu pepelom. Ne

vidite li da moram poći u samostan?PIERROT: Ali, najmilija!...PIERRETTA: Prazan ste kao mjehur. U samostan, u molitvu, u Boga, u

vječnost! S uspomenom na njega.PIERROT (umiljato): Algo!PIERRETTA: Da pritisnem usne na mrtvačku lubanju, i razmišljam o smrti!PIERROT (očajno šeće).PIERRETTA: Vi se bojite smrti?PIERROT (drhtavim glasom): Ali umirite se! Vidite, kako vas molim.

(Olovna neizvjesnost čekanja, što para svojim noktima svaki hip na vijekove, sjela im je u dušu. Zapiljila im se u mozag, ispila misli, ušutkala nerve, tako te izgledaju poput mumija. Plava svila svitanja, kad umire noć. Kroz zavjese na balkonu prodire melankolično zimsko jutro, s injem od safira. U ovoj čudnoj mješavini, izgledaju njih dvoje, kao dva klovna, kao karikature morala. Drama je potresla njihovim svijetovima i sad je sve tek uspomena i ruina. Blijedo svijetlo zapuzalo je stijenama punima noći, i popilo sve šuštaje. Duga pauza. Zatim

314

zaječi u predvorju zvonce. Kao da se netko nasmijao veselo i pustopašno. Tako je samo on zvonio.)PIERRETTA (skoči lakim skokom srne, a veseli joj smijeh provali iz srca.)DON QUIXOT (ulazi, ogrtač pun snijega, lice išibano vjetrom.)PIERRETTA (ga drži za ruku. Neugodna pauza.)PIERROT (šuti).DON QUIXOT (ih promatra dugo, a zatim odvede Pierrettu do svjetiljke i

zagleda joj u oči): Suze?! (Zatim vidi da su svilene ruže u spavaonici netaknute, i situacija mu postaje jasnom. I neobuzdani smijeh mu provali iz grudiju.)

DON QUIXOT: Poslije ovakove lude noći, baš je užitak prkositi oluji u pustoši. Vjetar siplje snijeg, a ti stupaš naprijed! Daleko od laži i ljudi, razigran malom šalom, da si beštijama dobacio komad mesa. A kad se vratiš u cirkus, beštije su postale melankolične. (Sve one čežnje za višim, sve suze, svi uzdisaji Pierrettini ruše se pod Don Quixotovim smijehom. U njoj se budi žena, žena kojoj treba cjelova i milovanja, a ne knjiga, žena koja zaboravlja sve, žena koja ljubi. I ona polazi do Pierrota, do pjesnika, do čovjeka, koji ljubi, a ne ismijava i baci mu se u strastveni zagrljaj.)

Zastor315

U PREDVEČERJENemoguća soba, hladna, pusta, siva, očajna. Soba bez duše. Nered grozni, mnogogodišnji, prljavi, nehigijenski, strašni, te su sve ponjave, jastuci, pokrivači porazbacanipo stolu i stolicama i podu. Sve je razderano i pokidano, zgužvano i smrvljeno. Knjige, prljavi tanjuri i šalice za kavu, kruh, masni papiri, razderane vreće, sprave za žestu, boce i petrolejka, guline od voća, razbiti lonci, lavori i prljave čaše, sve je to rasuto po toj sobi plesnivoj i vlažnoj, što podseća na grob. Stolice su rasklimane, a politura je sa postelje oguljena i mali crni pianino, što se prislonio uza zid, prije naliči na razbitu škrinju, nego na glasovir.U kutu mala ocelna peć usjana i žari se. Do peći oveća škrinja natrpana ugljenom. Pod je ispaljen, daske pokidane, te ziju crne pukotine.Upozadini prozor, zavešen nekim čadjavim čipkastim krpama.Soba je prizemno, pa se vidi, gde prolaze ljudi.Kasno zimsko popodne. Guste pahulje snega. Kadikadpraporci saona.U postelji, odevena, crvenim rupcem zaogrnuta, leži žena i histerično plače. Snegpada. Zena plače. Ljudi prolaze. Stanka.Čuje se iz vana iz hodnika, daje netko zalupio vratima. Onda jedan surovi ženski glas: Lavor ti hitim v glavu ak' ne zapreš vrata! Sav mi sneg nutra blati! Ti fakin prokleti!317

Neartikulovana buka. Onda mir. Stanka.Zena bolesno ustaje i baca povoj namočen u sirce, zlovoljno ibesno.Ide do peći. Baca ugljen u peć. Negde bije sat tri četvrta. Onda ide do prozora. Nasloni glavu na staklo. Čekanje. Sneg. Polu- tmina.Onda ide do glasovira. Udari dva tri tona. Oni grozno razbijeno zvone, dugo. Disakordi. Onda uzimlje nečiju fotografiju sa glasovira i dugo je gleda. Uzdiše. Ide do stola, tamo zamata neki papir i uzimlje kruh, ali ga apatično opet odbija i baca natrag. Odvuče se do postelje umorno i dotučeno i gleda u peć. Duga stanka.Vani su medjutim poviše puta zalupili kapijom. Ona uvek protrne i čeka hoće li to k njoj. Kad ali koraci odzvanjaju sve dalje i ona opet zapada u beznadnu letargiju. Čuju se neki glasovi. Pa utihnu. Stanka. Onda kucanje.

Zena skoči kao preporodjena. Čuje se glas nekoga čoveka na vratima, al se ne razbire što on govori. ŽENA otresito: Ne! Ne! Nije! Ne! Pitajte kod babe desno dole u pivnici! Zbogom!Onda zalupi vrata i baci se u postelju.Hvata je neki demonski bes, te počne besomučno da udara nogama o postelju i polomi trule daske. Kune: Prokleta svinja, ogavna! Ovako mene! Mene! Ovako! Oči mu iscrvile, djavo prokleti! Propao za uvek, gad pakleni! O! Mene! Mene! Ovako!Besno bije nogama o postelju. Onda se baci u jastuke i rida. I u ponovnom napadaju počne da trga sa sebe maramu i bluzu i viče:Razderati ču se! Razderati ću se! Razderati ću se!318

Skida sa sebe sve ruho te u košuljipolunaga viče i kune: Svinja!Djavo! Lopov! Hulja!Onda pane u grčevito jecanje. Stanka.Nedaleko je kolodvor, pa se čuje zvižduk makina, što ranžiraju vozove.Dugi, zategnuti, gotovo nezemaljski zvižduci, pa tišina. Sneg. Ljudi prolaze preko četvorine okna i pada polutmina sutonja. ŽENA bespomoćno zapomaže: Što se tu može? O, što se može? Onda se trgne i osovi kao u hipnozi. Nešto joj je sinulo. Požuri se do ormara i nervozno traži nešto. Onda preiskapa ladicu od stola i izvuče neke čavle i uzice. Odgurne ormar, koji je prislonjen uz vrata što vode u pokrajnu sobu. Ta su vrata tapetovana prnjcima od vreća. Dovuče mučno jednu stolicu, popne se na nju i zabija u vratnice čavao. Onda pravi od uzica petlju i zapon, te sve to veša na čavao. Stanka. Hip. Dva. Žena se uskočila i koleba.Onda očajno zarida i sraza se dalje. Plače. Stanka. Tužni zvižduci u daljini. Vani negde saone i voda u žlebu i sneg. Onda plaho kucanje.Žena čuje kucanje u polujavi. Skupi se, te otetura do vratiju i otvara bravu ključem.Ulazi čovek. Bedna i odrpana proletarska figura. Sukob strasti, bola, ženstva, mizerije i mržnje. Čovek surovo istupi do sredine sobe. Ruke u džepovima. Cigareta. Tišina.Žena omamljena, izvan sebe okreće se za čovekom kao marijo- neta.

U njoj se nešto kida. Onda se baci, očajno kriknuvši do nogu čoveka, te mu celuje odrpanu obuću, grčevito. ČOVEK se otme i istupi: Pusti me!319

Odmata neki jadni, moljcima požderani šal, te ide do peći i grije se i tare ruke i odbija debele dimove. Žena puže za njim, kao žaba, koju je zmija očarala. Još uvek na podu. Polunaga. Bolesna. Kosa joj se rasplela. Celuje mu obuću pri peći i jeca.ČOVEK je udari nogom: A što tuliš, do djavola? Kuš! ŽENA guta suze: Oprosti: Neću više!ČOVEK je odgurne i ide do stola. Prekapa po stolu i baca papire,

besno: Gladan sam! Ponavlja i naglašuje: Gladan sam! ŽENA besno: I ja sam gladna!ČOVEK besno: Lažeš! Haha! Kako samo lažeš! A knjižica hipote-

karne banke? Sto! A poljodelska! A vinograd? Jeli? ŽENA: Da sve to zapiješ!ČOVEK: Tako? A zašto pijem? Reci ti meni zašto ja pijem? ŽENA prestrašeno: Ne! Ne! Oprosti! Biti ću dobra! Eto! Kao kuja!

Samo nemoj da besniš! ČOVEK: Do djavola! Ludorije! Ludorije! Kakve strašne ludorije!

Idem ja! Što ću tu ja? U tom brlogu! U tom grobu! ŽENA se pripije uzanj u smrtnome strahu: Ne! Ne! Ko boga te molim! Ne! Ko mrtva ću biti! Ni maknuti se neću! Samo ostani!ČOVEK se iskine i uzme stolicu, baci je do peći i tamo se sroza na nju:

Duboko: Sve je to prokleto! Prokleto! Onda se trgne i skoči: Ipak! Bolje je, da idem! Sve je to gadno! Pusti me!Hoće da ode, ali mu se ona splela oko nogu. Borba. ŽENA Dragi! Sveti!

Mili! ČOVEK Pusti me, jer ću te udariti!^ENA: Pa udri! I bolje je, da me nogom dotučeš, nego da se ovde

raspinjem iz dana u dan! Što to sve znači? I čemu to? Eto! Da nisi došao bila bi se obesila!

320

ČOVEK se smije.Jest! Ti bi se bila obesila! Pa zašto se nisi? Što se vraga uvek groziš tim uzetom!? Obesi se! Obesi! Tko sretniji od mene, ako se obesiš!ŽENAić" trese od unutarnje živčane groznice. Ustaje i ide do čoveka kao u nekom objavljenju!Nemoj! Coveče! Budi dobar! Padne pred njim i zaplače u bolu. Stanka. Onda se ropski i životinjski mazi oko njegve obuče.ČOVEK: Pusti! Prljave su!ŽENA: Pa što, ako su prljave! Tvoje su! Dragi! Čovekje odgurne.ŽENA pridignuv se: Zašto si tako okrutan?ČOVEK pusto i suho: Pusti me na miru! Živina!ŽENA: Ti si živina! Proklela sam te sveg, od nokta nožnog do kose. Zdereš me. Gubava sam. Rane su mi solju posipane! To me peče!STANKA.ŽENA tužno, pobijeno: O, zašto nisi ovde noću? Kad voda kaplje u žlebu!ČOVEK flegmatično: Kad nisam!ŽENA: A bio si ovde.ČOVEK: Nisam. Nikad nisam bio ovde. Ja nikada nisam bio ovde.ŽENA: Lažeš!ČOVEK: Odurna si mi! Znadeš da govorim istinu. Čemu bi da lažem?ŽENA: Lažeš! Lažeš! Ili si onda lagao!ČOVEK: Što bi lagao! Znao sam, da imaš novaca! Te sam novce hteo da imam. Zašto me nisi kupila? Mogla si da me kupiš!ŽENA: Pa ja sam ti dala sve.321

ČOVEK: AT si prljava. Za nekoliko forintača, ženo, pa se cenkaš. A vinograd.ŽENA: Pusti! To će nam trebati.ČOVEK: Ništa nam neće trebati. Ili sve ili ništa! Amo s vinogradom. — Ja sam zato i došao.ŽENA: Zato si došao?ČOVEK: Sto me blejiš ko krava? Eto! Zakartao sam reč! Svoju poštenu reč! I ako ne vratim do na večer — ostajem hulja! Ti imaš ženo i ti ćeš mi dati.ŽENA u bezdnu svih deziluzija isceri se ogavno ženski: Figu ću ti dati! Eto! To ću ti dati! Figu!ČOVEK je nemilosno čuši, da sve zatetura i da joj posikne krv na nos: Bludnice!ŽENA besno: Razbojnik prokleti! Zato si dakle došao! Da me orobiš!I sve je dakle laž? Ova tri tedna, što te čekam dan i noć sve je to laž!ČOVEK ustane: Gadi mi se sve! Nema u tebi čovečanskog niti mrve!ŽENA zaustavlja krv ručnikom: Jest! Ti si čisti svetac! Ja sam crno, a ti si belo! Jeli? Pa zašto dolaziš onda k meni, ako sam ja crno?ČOVEK usplamti i krv mu nadune glavu: Šuti, jer ću te još —ŽENA: Pa udri! Udri do zadnjeg! Što samo ovako? Evo ti nož! Pa kolji! Kolji! Gade! Tura mu u ruke veliki kuhinjski nož sa trpeze.ČOVEK: Ne viči! Doći će ljudi! Nastati će skandal —ŽENA.- Haha! Skandal! Nek nastane skandal! Šta je meni do skandala? Što je to, skandal, spram svega ovoga — ovde, u meni —? Što si to počinio iz mene? Ko bogu bi trebalo, da mi se moliš — toliko trpim.322

ČOVEK: Zar samo ti trpiš? A ja ne?ŽENA: Ti se kartaš! Ti piješ! Ti se povlačiš s ženetinama kojeka- kim! Ti imadeš ideja! Ti si čovek. Ali ja! Ja! Ja cele noći i cele dane u ovom grobu prokletom čekam i umirem.ČOVEK: Pa zašto nećeš da govoriš ljucki? Eto! Daj mi novaca.ŽENA mu pljune u lice: Fuj! Fuj! Ti se meni gadiš! Novce! Jeli? Novce! Da piješ? Da se veseliš? Huljo! Svi ste vi hulje! Sve je vaše uvek veliko! Visoko. Važno. Moralno. Ali kad se u nama probudi naše, onda smo živine. Da! Hulja si! Ispio si me! Oglodao me i bacio ko kost! Ne dam ti! Ništa ti ne dam!ČOVEK: Nedaš?ŽENA grozno odlučno i konačno: Ne!ČOVEK se povuče u sebe i uskoleba. Kao da će poći: E! Onda ništa!ŽENA zdvojno: Ideš? Sretan ti put! Samo idi! Što je meni do tebe! Nosi se! Nosi se! Za novac mogu da kupim mnogo finiju robu —ČOVEK je pošao do vratiju. Otključao je i polagano otvorio.U poslednji hip sruši se u ženi nešto silna te se ona baci do njegovih nogu kao pokošena i zajeca: Oprosti! Oprosti! Ali vidiš koliko trpim.ČOVEK: Pa što onda?ŽENA: Ništa! Onda ništa! I treba da trpim! Oprosti mi! Samo mi oprosti!ČOVEK: Pusti me! Hoće da podje.ŽENA sepolegneprednjega: Dragi! Ostani! Opet ću biti pametna! Samo mi oprosti! Sama neznam gde mi je glava — oprosti! plače.ČOVEK: Onda će opet sve početi iz nova. ŽENA: Neće! Biti ću dobra! Samo molim ostani!323

Čovek se vraća i sjeda kraj peći. Stanka. Šutnja. U kapiji negde peva jedan glas čudnu melodiju. Već je posve tamno. Vani su zapalili svetlost plinsku i vide se pahuljice snega. ŽENA klone do nogu čoveka: Zar si još uvek besan? ČOVEK: Zar je sve baš tako? Luda si! Prokleta! ŽENA: Kad je sve tako užasno. Ludjački užasno! ČOVEK: Imaš što da pijem? Kad se nadereš onda je sve lepo! Eto!Tako je! Daj da gutnem nešto. Pali me — ŽENA konfuzno: Nemam ništa! A1 mogu poslati! ČOVEK otresito: Pa pošlji onda do sto djavola! ŽENA sezolno skoči. Uzimlje bocu i zove na vrata: Frajno! Frajno! Glas neugodno ječi u utrobi kapije. Čuju se iz vana koraci, ali se ne vidi tko stoji na vratima. Čuje se glas žene, koja stoji izvan pritvorenih vrata: Tri decija. Frajno! Ali brzo! Onda se vraća i seda do nogu čoveka.STANKA.ŽENA: Sve bi bilo dobro, samo da nema noći. O noći! Ja se bojim umreti! Stanka Plaho: A znadeš, što me drži?Stanka: Vanifijuci makina, na kolodvoru soptanje i lomljavatendera odjekuje.Tiho: Verujem, da me voliš!Šutnja.ŽENA: Jest! Jest! Verujem! I onda mi je lepo! I pevam!ČOVEK: Gluposti! Sanjaš! Sanjaš!ŽENA: Ah što! Svejedno! Sanjam ili ne! Ja verujem!Kucanje na vratima. Žena otvara. Čuje se gde netko nešto mrmlja, ali se ne razume. Žena daje rakiju čoveku, i on324

pohlepno gutne pola boce. Onda pripali cigaretu. I žena pije i seda do čoveka.ČOVEK: A a! Sve je to glupo! Samo da napišem tu svoju prokletu knjigu!

Knjigu da napišem, onda bi sve bilo rešeno. Onda bi u Pariz.Toplije. Zaneseno: Spasio bi se iz ove močvare. Osvežio bi se! Novi

motivi, krv, luksus, sve ono veliko. Pariz. — Samo da se nekako iskopam od dugova! Da imam dve hiljade, bio bi sretan! I knjigu bi napisao i spasio bi se! A ti imaš dve hiljade. ŽENA ženkasto: Imam. Imam. ČOVEK: Ti imaš dve hiljade. ŽENA: Imam! Imam! Ali. — ČOVEK Što ali? ŽENA: Što? Ništa! Stanka: ŽENA iza duge stanke: Ti znadeš —ČOVEK uzdahne: Da! Znadem! Ma boga ti! Kako ne vidiš da si mi kamen!

Vučeš me dolje! Od četvrtog razreda gimnazije gutaš me i vučeš dolje i nećeš to da uvidiš —

ŽENA: Kad bi mogli biti tako sretni! Tako beskrajno sretni! Zašto nismo sretni? I zašto sve to? Vidiš! Da imam dete! Malo, belo dete što bi se smijalo — zaplače.

ČOVEK: Jest! Skrofulozni kreten, što bi nas proklinjao. I mene i tebe!ŽENA: Sretni, veseli, mirni, dobri — plače.ČOVEK: Daj ne govori gluposti, nego mi daj novce! Čekaju me ljudi! zadao

sam reč!ŽENA: A zašto me razbijaš? Što sam ti kriva? Što me tučeš? Što onda

dolaziš k meni, ako sam blato? Kako ti se ne gadi? Nedam ti! Ni filira ti ne dam! Ni filira!

ČOVEK: Pijana si!325

ŽENA: Nisam pijana! Ali ja ti nedam! Idi! Što se groziš da ćeš ići? Pa idi! Zar misliš da ću skapati? Nisam do sada, pa valjda neću ni sad — Idi — Idi! Kao da je to nešto tako strašna — Smešno. ČOVEK: Pijana si! Zadaviti ću te!ŽENA: Pa zadavi me! Kao da se ja bojim smrti! Evo na! Zadavi me! Huljo! Lopove!Kaže mu jezik i ceri se na čoveka, a on se u alkoholnom besu obori na nju i davi je: Pa zar misliš da te neću? Eto! Eto ti —Davi je i tuče i ona mu se podaje. On misli da ju je zadavio i pusti je kad ona zaplače gorko i bolno.ČOVEK se potresen sruši: Oprosti! Oprosti! Nisam ja ništa kriv! Ja sam dobar i ti si dobra, svi smo mi dobri! Oprosti!ŽENA razneženo miluje čoveka po kosi: Mi smo pijani! Mi smo grešni! Ti si

svetac, a ja sam gad. Ti sebe žrtvuješ! Ti trpiš! Užasno trpiš! A ja sam te popljuvala u tvom bolu. Na oltar bi te trebalo metnuti, ti moj bog!

ČOVEK: Oprosti! Oprosti! Ja nisam kriv! Ni ti nisi kriva! Nitko nije kriv! Oprosti!ŽENA: Nikad više! Nikad više! I knjigu ćeš napisati! I u Pariz ćeš ići i

dugove isplatiti! Mili moj! Jedini! Sveti! Biti ćemo sretni — sretni — sretni —

Celuju se u pomirenju. Iz plesnivih mrlja na zidu nad glasovirom izašao je Nečastivi, te se kozonogzgurio na pianinu i fućka neki drzoviti napev i smije se.NEČASTIVI: Oh oh! Gle, gle, sveca! A zar si zato došao amo, da ljubiš noge

toj prokletoj babi? Haha! Haha! Sve je to gluma i laž! Čuješ li? Neće ti dati banke! Prevariti će te! I smijati će ti se ljudi! Haha! Čuješ li kako se smiju? Ljudi ti se smiju.

Zid se pri glasoviru uproziri, te se vidi krčma neka zadimljena rulja pijanaca i kartaša pri igri se kesi: Haha! Haha! Eto326

junaka! Pošao je po pare, a potonuo medju ženskim nogama! Haha! Haha!Čovek se trgne i gleda na glasovir prestrašeno. ŽENA: Što ti je, dragi!

ČOVEK: Ništa! Pričinilo mi se, da netko sedi na glasoviru! ŽENA: Dete moje milo! Celujega i miluje. NEČASTIVI na glasoviru opet plastičan: Haha! Haha! Opet toneš u bezdan proklete! Osveti se! Novci su u ormaru u kaseti! Što će ti žena? Što će ti celovi! Banke su pod albumom u ormaru! Negde odbija sat i zvižde makine. ČOVEK nervozno: Već je kasno! A ja sam rekao da ću se vratiti

do na veče. Mora da idem! ŽENA: Ta kud ti se žuri? Ima vremena! ČOVEK: Nema vremena! Ja sam dao reč i mora da je održim! ŽENA: AT si čudan! Zar misliš, da ja imadem novce kod sebe? Da si došao samo koji dan pre! Još juče da si došao!ČOVEK: Lažeš! Novci su u ormaru! U kaseti pod starim albumom!ŽENA: Morati ćeš do sutra čekati! Jučer sam posudila teti. Njena kuća već

nije tri meseca iznajmljena! Ona je trebala da isplati menicu.NEČASTIVI: Laže! Laže! Novci su u ormaru! Nema teta nikake menice!

Hoće da te prevari! Da te zaplete! Da te isiše! Siše te već pet punih godina i guta kao provalija! Spasi se! Spasi! Čuješ li? Smiju se ljudi — tebi — kukavče! smeh ljudi pijanih i kartaša iz krčme.

ČOVEK: Meni trebaju pare danas! I ja sam zato došao! Ja ih moram da imam!

ŽENA: Samo da si došao jučer! Da nisam dala teti! Pa zar to morabiti još svakako večeras? ČOVEK: Mora!

327

ŽENA: Ništa ne mora da budne! Kad nije nešto moguće, nije! Ostani lepo ovde kod mene! Večerati ćemo zajedno.

ČOVEK: Ništa mi ne ćemo večerati, nego ćeš mi dati da odem —NEČASTIVI: Čuješ li je? Opet ti se stavlja na tvoj put! A ti ćeš još zapeti o

nju i pasti! Pasti ćeš preko nje zaista ti kažem čoveče! Pazi dobro! Pasti ćeš preko žene i nitko te živ ne će pridići! Pazi dobro čoveče!

ČOVEK: Moraš mi dati!ŽENA: A ako neću? Kad ti nećeš, ne ću ni ja! Zašto baš večno da ja

moram?ČOVEK Jer moraš!ŽENA: Ne moram! Ništa ja ne moram! Govoriš samnom, kao da sam ti

sluškinja! I do krvi me tučeš, a ja da sve moram!?NEČASTIVI: Jegulja! Jegulja! Kliže se! Pazi čoveče! A život teče! Život

prolazi! Život juri! Ti ćeš istrunuti u ovom grobu!ŽENA: Sve o meni ovisi! A od čega ću ja živeti, kad me ti orobiš? Kad

ostanem na cesti! Govori!NEČASTIVI: Pazi! Čoveče! To je onaj hip opasni! Nadmudriti će te zmija

prokleta! I ti ćeš potonuti! Vani besnifijući makina s kolodvora. Čoveče! Čuješ li makine! Čuješ li čoveče, kako brzo vozovi jure! Zvižde oni na tvoj moral kukavče! Oni gaze i lome sve, što leži na šinjama! A ona leži na tvojoj šinji čoveče! Zgazi je! Zgazi! Sve zgazi, što leži na tvojoj šinji i što ti preći polet! Čoveče! Čuj pesmu vozova što jure! Što će ti gnjile sobe i bolesne žene, što vuku u močvaru! Poleti! Poleti! Slušaj čoveče život gde brekti i kipi! Što te se tiče jedna ženska lešina na šinji?

Onaj je pakleni zvižduk makina sa kolodvora sablasno zafiju- knuo, te se kroz stenu pri glasoviru vide crvena svetla semaforska i rasvetleni kvadrati rapidnih vozova što jure kroz noć i urnebesnom lomljavom i treskotom i grajom ispunjaju tu plesnivu i sivu sobu. Leću vozovi jedan za drugim u neprekidnom nizu,328

fijuću i sopte u maglama crvene pare i siplju kišu ognjevitih iskara i čuje se gde kor nečastivih urliče na vozovima: Hej čoveče ludi, trkni, gazi, mrvi, Jurni preko leševa i krvi. Fijukni, tresni, plameno se smij. Zij čoveče! Zij!

Glas Nečastivog kad vizija gori sve intenzivnije: Haha! Čuješ li čoveče pesmu vozova što jure? A ti kolebaš, jadnice! Ti kolebaš!ČOVEK: Što me se tiče ako i krepaš na cesti! Mene se to ništa ne tiče! Ali

danas mi moraš dati.ŽENA: Ne moram!ČOVEK: Moraš!ŽENA: Ne! Ni danas, ni sutra ni nikad! Pijavico! Huljo! Kako se ne stidiš?

Idi! Pusti me! Što me gnjaviš! Ja ću vikati! Pusti me!ČOVEK: Nema ništa! Ne puštam te! Novce amo! Gde su novci? ŽENA: Pusti me! Nemam ništa! Pomoć! Pomoć!Žena hoće da viče u borbi, al je čovek prigneči jastukom i zadavi. Ona se još trgne dva tri put kao kokošpridavljena, a onda klone preko cele postelje. Za sve te borbe jurili su vozovi i zviždali, a onda je sve ugaslo. Čovek ustaje i ide do ormara. Baca van odela. Ne nalazi ništa. Prevrne ladicu na stolu i izvadi iz baršunaste kasete nekoliko banknota. Prebroji ih. Metne u lisnicu. Zapali cigaretu i izadje odškrinuvši bravu oprezno, ali ne hitno.Vidi se, gdje je na ulici pošao preko četvorine okna. Vani pada sneg.Jedna žica pukne u glasoviru i to neugodno zaječi.Polagano zavesa.329

BibliografijaI.Legende. Zagreb: Minerva. Sabrana djela Miroslava Krleže. 1933. Legende. Zagreb: Zora. Sabrana djela Miroslava Krleže [prir. A.Malinar]. 1956, 1967. Legende. Sarajevo: Oslobođenje. Izabrana djela Miroslava Krleže.Jubilarno izdanje [prir. A. Malinar], 1973. Legende. Sarajevo: Oslobođenje. Sabrana djela Miroslava Krleže [prir. A. Malinar]. 1981.I. 1.Hrvatska rapsodija. Zagreb. Đorđe Ćelap. 1918.Drame. Beograd: Prosveta. Srpski i hrvatski pisci XX veka. Izabranadjela Miroslava Krleže. 1966. Drame. Zagreb: Matica hrvatska, Zora. Pet stoljeća hrvatske književnosti. Djela Miroslava Krleže. 1973. Drame. Sarajevo: Svjetlost. Lektira. 1977.Kraljevo. Varaždin: Katarina Zrinski. Biblioteka Zlatna knjiga [u sv. s Hrvatskim bogom Marsom, prir. B. Senker]. 2000.II. Prijevodi Češki[prev. D. Karpatsky:]Legendy a Kalvdrie. Praha: Odeon. 1986.330

Mađarski [prev. G. Spiro:]Drdmdk. Budapest: Europa. 1980.Makedonski [prev. I. Milčin:]Kristofor Kolumbo. Skopje: Našakniga. 1983. Njemački[prev. K. Cvjetković:]Königlicher Jahrmarkt. Zagreb: Erasmus naklada. 1993. Slovački[prev. B. Choma, M. Lajčik:] Tri legendy. Bratislava: Diliza. 1967. [prev. B. Choma:]Salome— Maškardda. Bratislava: Lita. 1970.Talijanski [prev. S. Ferrari:]Michelangelo Buonarroti. Rijeka: Adamić. 2001.331

KazaloLEGENDA. Novozavjetna fantazija u tri slike...5MICHELANGELO BUONARROTI..................... 51KRISTOFOR KOLUMBO ................................107MASKERATA ................................................ 153 KRALJEVO....................................................179ADAM I EVA.................................................221SALOMA. Legenda u jednom činu...............249DODATAK....................................................283Napomena prire đ iva č a ................................ 285 Maskerata (Prva varijanta)..........................303U predve č erje .............................................. 317 Bibliografija ................................................ 330 332

NAKLADA LJEVAK MATICA HRVATSKA HRVATSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI Djela Miroslava Krleže Svezak jedanaestiMIROSLAV KRLEŽA LegendeZa nakladnike Zdenko Ljevak /Josip Bratulić / Ivo Padovan Likovno oblikovanje Luka Gusić Priprema Kolumna d.o.o., Zagreb Tiskanje dovršeno u ožujku 2002. u tiskari Zrinski, ČakovecISBN 953-178-501-5 953-150-644-2