1

SVEUĈILIŠTE U SPLITU

UMJETNIĈKA AKADEMIJA

DIPLOMSKI RAD

MREŢA SOLIDARNOSTI

(otpor kulturi kapitala)

Gildo Bavĉević

Split, rujan 2013.

2

DIPLOMSKI ISPIT

MREŢA SOLIDARNOSTI

(otpor kulturi kapitala)

Mentorica rada: dr. Sandra Sterle, izv. prof.

Umjetnost u kontekstu

Student: Gildo Bavĉević, BA

Split, rujan 2013.

3

SADRŽAJ

1. SAŢETAK / ABSTRACT

2. UVOD

3. POVIJESNI ASPEKT

3.1. POSTSOCIJALISTIĈKA TRANZICIJA

3.2. PRIMJERI: DALMACIJAVINO, JADRANKAMEN, UZOR

4. UMJETNOST I REVOLUCIJA

4.1. OD SITUACIONISTIĈKE INTERNACIONALE DO OCCUPY POKRETA

4.2. CIKLUS SITNIŠ

5. MREŢA SOLIDARNOSTI (OTPOR KULTURI KAPITALA)

5.1. NEFORMALNO TIJELO

5.2. DJELOVANJE I STRATEGIJE MREŢE SOLIDARNOSTI

5.3. UTOPIJSKI PROSTOR

5.4. MREŢA SOLIDARNOSTI, DOKUMENTARNI VIDEO / INSTALACIJA

LITERATURA

ILUSTRACIJE

ZAHVALE

4

1. SAŽETAK

Diplomski rad, dokumentarni video / instalacija Mreţa Solidarnosti (otpor kulturi

kapitala) istraţivaĉki je rad nastao tijekom moga diplomskog (MA) studija Medijske

umjetnosti na odsjeku za Film, Medijsku umjetnost i Animaciju na Umjetniĉkoj

akademiji u Splitu. U to vrijeme aktivno sudjelujem u akcijama Mreţe solidarnosti,

neformalne graĊanske inicijative koja se okuplja i solidarizira prvenstveno s

ugroţenim radnicima uništenih tvrtki mahom u steĉajnom procesu, odnosno bivšim i

aktualnim zaposlenicima tih tvrtki. Jadrankamen, Uzor, Dalmacijavino, Monter,

Adriakem, Kamensko i dr. dio su uništenih tvrtki koje dijele sliĉna iskustva s preko

20.000 drugih firmi u drţavi. Biljeţenjem akcija, izloţbi, performansa, okruglih

stolova, predavanja i sl. te aktivno djelujući unutar Mreţe solidarnosti, biljeţim,

prikupljam i odabirem graĊu koja postaje primjerom i potvrdom kriminalnih i

koruptivnih procesa koji neprocesuirani i dalje preţivljavaju unutar drţavnog sistema.

Nova vrsta borbe i otpora takvom ozbiljno narušenom djelovanju sistema bazira se

na ideji solidarnosti meĊu graĊanima izvan institucionalnih okvira te na lakšoj

mogućnosti umreţavanju i razmjeni informacija i ideja s obzirom na vrijeme u kojem

ţivimo. Mogućnost dokumentiranja i dijeljenja putem alternativnih medija postaje

strategijom za mobiliziranje javnosti i apeliranje na širu svijest o društvenoj

odgovornosti, a samim time i snaţno oruĊe otpora. Mreţa solidarnosti dalje razvija

takve stavove i ideje.

5

1. ABSTRACT

Final thesis, documentary video / installation Solidarity Network (resistance to the

culture of capital), originated during my Master studies of Media art on the

departement of Film, Media art and Animation on the Arts Academy Split. During

that time I actively participated in the actions of Solidarity Network, unformal

civil initiative which gathers and shows solidarity in the first place with the

threatened workers of the devastated firms, mostly in the bankruptcy processes,

or former and current employees of those firms. Jadrankamen, Uzor,

Dalmacijavino, Monter, Adriakem, Kamensko and others are all part of the

devastated firms which share similar experiences with more than 20 000 other

firms in the state. By noting the actions, exhibitions, round tables, lectures and

similar and actively contributing as a part of the Solidarity network, I note, collect

and choose the frame that becomes an example and a confirmation of the

criminal and corruptive processes which unprocessed keep surviving inside the

state system. A new type of fight and resistance towards this severely disrupted

operation of the system is based on an idea of solidarity amongst citizens outside

of the institution frameworks and on an easier possibility of networking and

exchange of information and ideas considering the time we live in. Possibility of

documenting and sharing through the alternative media becomes a strategy for

mobilizing the public and appeal to the wider sense of the social responsibility

and by that alone, a strong weapon of resistance. The Solidarity network keeps

pursuing those attitudes and ideas.

6

2. UVOD

Da je cijeli ekonomski i politiĉki sustav zakazao jasno se vidi iz ĉinjenice da u

današnje vrijeme kada smo dosegli najvišu tehnološku, medicinsku i znanstvenu

razinu, te općenito reĉeno dosegli najviši standard ikad, ali su ta civilizacijska

postignuća ograniĉena na tek dio svjetske populacije. Unatoĉ razvoju, velika većina

stanovništva još je gladna, nema adekvatnu medicinsku pomoć i obrazovanje, koji su

od prava postali privilegij.

Racionalnost, raspodjela i samodrţivost pali su u drugi plan mudrog ekonomiziranja,

dok je ekonomiju preuzela grabeţljivost i usmjerila je na odrţavanje vlastite moći.

Svijetom danas vlada krupni kapital preko banaka, multinacionalnih korporacija koje

financiraju kampanje vladama koje potom donose zakone koji njima pogoduju. Na taj

naĉin upravlja se drţavnim aparatima (koji nerijetko postaju represivni), sudstvom i

drţavnim medijima, odnosno uspostavlja se nova vrsta totalitarizma, kontrolira se

svakog pojedinca, a sve to u sluţbi brze zarade. Stvara se tako ogromna razlika

izmeĊu malog broja elite, jako bogatih i moćnih, naspram daleko brojnijeg ostatka

stanovništva koje se sve više osiromašuje.

Kultura štovanja novca uvukla se u sve pore današnjeg društva, što se odraţava i na

trendu suvremenog stanovništva koji ţudi za idejom da i oni moraju biti elita, ili

barem izborom odjeće, mobitela, automobila izgledati kao elita. Od nekadašnjeg

pokušaja da ţivimo u socijalno ureĊenom društvu sa što manjim klasnim razlikama

preko sramotne tranzicije našli smo se u najsurovijem modelu kapitalizma.

Osiromašenom društvu kroz medije serviraju se privatizacijske afere u vidu spektakla,

a glavni akteri, neprocesuirani kriminalci, postaju elita, zvijezde i uzori budućim

generacijama.1

1 Kada sam iznio neke od osnovnih problema kod preuzimanja i uništavanja tvrtki jednoj prijateljici,

inaĉe visoko pozicioniranoj pravnici u jednoj od gradskih firmi koja zbog nuţnosti usluge koje pruţa

graĊanima još uvijek dobro posluje, dobio sam odgovor: ''…Ma kakve tvornice, koji radnici? Pa to je daleka prošlost! A zbog tih niskopozicioniranih radnika koji traţe sva moguća prava uz minimalno

zalaganje, naša drţava i propada."

7

Odlaganjem problema kupuje se vrijeme, odnosno starenjem i brisanjem memorije,

dok se društvo bavi iskljuĉivo posljedicama zanemarujući uzroke kojima se prepisuju

atributi prošloga, zaboravljenoga. Nakon dvadesetak godina od poĉetka sustavnog

pljaĉkanja i iscrpljivanja nacionalnog gospodarstva, u ţelji za što većom i što brţom

zaradom, pa do totalnog uništenja, bavimo se iskljuĉivo posljedicama i štetama

nastalima takvim djelovanjem.

Gdje i kako zbrinuti kolone radnika koji su grabljenjem i uništavanjem tvrtki ostali na

ulici postavlja se kao problem u Saboru, politiĉkim debatama, TV-emisijama i sl. pa

se problematiziranjem konaĉnih posljedica pomiĉe fokus s odgovornih koji se i dalje

ne procesuiraju, na ţrtve koje se nerijetko prikazuju kao osnovni problem, a sve to

da bi se stekao dojam da drţava sa svojim odgovornim tijelima mari za ono što je u

suštini i njen glavni zadatak.2 Na takav naĉin ''renormalizira'' se ono što se prije

odreĊenog vremena smatralo neprihvatljivim i nemogućim; sada se prihvaća

''normalan'' tijek povijesti koji se dogaĊao i tim bio i moguć pa iako nelegalan i

neprihvatljiv, on postoji kao nešto što je opće znano i prihvaćeno, normalizirano.

Tako se društvo i odgovorne strukture bave aktualnim problemima steĉaja i viškom

nezaposlenih zaobilazeći odgovorne koji su svojim neodgovornim odnosno

kriminalnim djelima doveli do takve situacije.

2 Slavoj Ţiţek, Ţivjeti na kraju vremena, str. 5.

8

Poljubac, dio performansa Hrvat ljubi, u sklopu Almissaopenair 2013. Foto: Gildo

Bavĉević

Kroz dokumentiranja akcija, tribina, izloţbi i razgovora s ugroţenim ili otpuštenim

zaposlenicima sve u vrijeme moga djelovanja unutar neformalne inicijative Mreţe

solidarnosti prikupljam baze podataka koje ukazuju na mnoge propuste odgovornih

institucija, prevare dirigirane s visokih pozicija moći, apsurdno zaobilaţenje

konkretnih krivaca, brisanja memorije, ĉekanja zastara. Nakon dvije godine biljeţenja

akcija Mreţe solidarnosti prikupljam dodatne materijale od radnika, drugih ĉlanova

mreţe i sl. te ih strukturiram u formi dokumentarnog videa / instalacije. Selekcijom

odreĊenih situacija u dugoroĉnim i iscrpnim procesima unutar steĉajnog postupka

triju dalmatinskih tvornica, na kojima smo igrom sluĉaja unutar Mreţe solidarnosti

najviše angaţirani, stvaraju se i tri osnovna poglavlja unutar videa. Dalmacijavino,

Jadrankamen i Uzor ĉine zasebna poglavlja dokumentarnog filma / instalacije Mreţa

Solidarnosti koja prati rad i djelovanje aktera grupe, a radnja se premješta iz

prostora devastirane tvornice (Dalmacijavino) preko uplitanja i djelovanja policije kao

izvršne vlasti (Jadrankamen) do sudnice (Uzor) u kojoj cijela iluzija o postojanju

pravednog sistema naposljetku pada u vodu.

9

Iako su ovakve situacije samo kap u moru sliĉnih dogaĊaja kako u mnogim

tvornicama tako i u djelovanju represivnog drţavnog aparata te fingiranim sudskim

procesima koji postaju ništa drugo nego loše odglumljeni igrokazi i performansi

prikriveni i oblikovani kroz medijsku cenzuru i potpomognuti institucionalnom

hijerarhijom moći odnosno prihvaćanjem takvog sustava moći, ipak su situacije iz

ovih procesa jako sliĉne mnogim drugim procesima. Primjeri iz videa tako se mogu

primijeniti i na mnoštvo sluĉajeva kod drugih tvrtki, a s druge strane mogu se

promatrati strategije u pokušajima da se spasi što se spasiti da ili makar stvori

mogućnost da se sluĉaj pribliţi široj javnosti, a time i reaktulizira.

10

3. POVIJESNI ASPEKT

Prema javnosti i vojsci radnika koji su u tranziciji izgubili posao proces privatizacije

simbol je nepravednosti, otimaĉine i lopovštine, “pljaĉka stoljeća”.

Ivica Radoš3

Vrtoglavica, performans izveden u sklopu izloţbe NUS 2013. Foto: Buga Cvjetanović

Sjećam se kraja osamdesetih godina kada smo ţivjeli u socijalistiĉkom društvenom

ureĊenju u tadašnjoj Socijalistiĉkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, na ĉelu s

totalitarnom komunistiĉkom vlasti. Socijalistiĉko ureĊenje imalo je mnoge prednosti

koje će se kasnije u tranziciji u kapitalistiĉko ureĊenje postupno izgubiti. Besplatno

školstvo, pravo na stan, zdravstveno osiguranje ili radniĉko samoupravljanje bila su

3 Ivica Radoš, "Pretvorba i privatizacija – Posao ili pljaĉka stoljeća", Veĉernji list.

11

samo neki od ustavom zagarantiranih prava svakog graĊana, štitila su se osnovna

prava malog ĉovjeka. Ipak, u mnogim sluĉajevima model tadašnjeg radniĉkog

samoupravljanja nije se pokazao kao najsretnije rješenje, najĉešće zbog loših

upravljaĉkih i nadzornih kadrova, a zatim i nemotiviranosti i ostalih zaposlenika.

Prema nekadašnjem Ustavu društveno vlasništvo pripadalo je svim graĊanima SFRJ.

Radnici koji su ostvarivali pravo rada društvenim sredstvima imali su pravo

raspolaganja tim sredstvima, tzv. radniĉko samoupravljanje. Radnici su na zboru

radnika birali radniĉki savjet, koji je imenovao direktora, a direktor je bio taj koji je

organizirao i vodio rad tih istih radnika te njima posredno odgovarao za svoj rad.

Ipak, u praksi je na radniĉki savjet ĉesto utjecala politika, drţava se mogla umiješati

da bi zaštitila društveno vlasništvo te na taj naĉin utjecala i na odluke o imenovanju

direktora. U to se vrijeme SFRJ nalazi u predratnom periodu kao i u politiĉkoj i

gospodarskoj krizi koja takoĊer zahvaća i ostale socijalistiĉke i drţave u tranziciji. Pod

pritiskom vanjskih dugova i krupnog kapitala jaĉa trend u kojem se reforma prema

modernom kapitalizmu propagira kao jedino moguće rješenje.

3.1. POSTSOCIJALISTIČKA TRANZICIJA

Politiĉkim preokretom Hrvatska postaje samostalna drţava na ĉelu sa Hrvatskom

demokratskom zajednicom, desniĉarski i nacionalistiĉki odreĊenom strankom.

Raspadom SFRJ zapoĉinje i graĊanski rat, a uvoĊenje trţišnog gospodarstva u

Hrvatskoj postaje imperativ. Društveno i drţavno upravljanje poduzećima preko noći

postaje nepoţeljno i smatra se neodrţivim. U tako ratom zahvaćenoj drţavi

gospodarstvo se dodatno uništava, a graĊanima primarni cilj postaje oĉuvanje ţivota

i zbrinjavanje obitelji. U takvom vremenu ogromna većina o pretvorbi i nije mogla

puno razmišljati, u situaciji kada je velik dio drţave zahvaćen ratom, a osiromašeno

stanovništvo jedva preţivljava. Ratom uništeno gospodarstvo i osiromašivanje

direktno utjeĉu i na cijenu i mogućnosti otkupa dionica poduzeća pa se u takvim

12

okolnostima nije mogao dobiti ni kvalitetan potencijal zainteresiranih malih dioniĉara

kako bi pretvorba uspjela. Takvu situaciju tadašnja vlast i buduća elita višestruko

iskorištavaju. U to vrijeme trţišnu ekonomiju prihvatili su i propovijedali većinom oni

koji su se već okoristili i ranim Markovićevim modelom privatizacije s kraja 80-ih.4

Donošenjem zakona o pretvorbi i privatizaciji, objašnjavalo se, uspostavit će se

zdravo trţišno gospodarstvo pa se s pretvorbom i privatizacijom ne treba ĉekati ni

trena. Društvena poduzeća moraju se pretvoriti u dioniĉka društva (d.d.) ili u društva

s ograniĉenom odgovornošću (d.o.o.).

U travnju 1991. Sabor donosi Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća, a iz zakona se

izuzimaju banke i osiguravajuća društva. Pravo na dionice i prednost pri kupnji imaju

tadašnji i bivši zaposlenici. Poduzeće ima pravo samostalno birati naĉin pretvorbe.

Poduzeće se moţe pretvoriti u privatno vlasništvo prodajom, ulaganjem kapitala,

pretvaranjem ulaganja i potraţivanja u ulog, prijenosom dionica i udjela republiĉkim

fondovima. Agencija za restrukturiranje5 treba sve to nadzirati te je odgovorna o

zakonitosti pretvorbe. Odluku o pretvorbi poduzeća donosi organ upravljanja

poduzeća, odnosno radniĉki savjet koji bi to predloţio upravi. Prema izvornoj verziji

zakona, poduzeće nije moglo kreditirati kupnju dionica, odnosno udjela, ni jamĉiti za

kredite koji se uzimaju iz banaka u tu svrhu, što se kasnije dogaĊalo u mnogim

sluĉajevima preuzimanja tvornica.6

Pritiskom lobija, budućih tajkuna i dijela tadašnjih politiĉara, u listopadu 1993. donosi

druga izmjena Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća prema kojoj su se

neotplaćene dionice mogle prenijeti na druge osobe, a stjecatelj dionica je mogao

preuzeti prenositeljev dug prema Hrvatskom fondu za privatizaciju, s tim da stjecatelj

4 Ante Marković, najprije je bio premijer komunistiĉke Hrvatske od 1982. do 1986., potom predsjednik

Predsjedništva SRH i na kraju savezni premijer, od travnja 1989. do 20. prosinca 1991. Marković je potkraj 1989. pokrenuo program reformi. Nakratko je suzbio inflaciju, zapoĉeo privatizaciju i prividno

podigao standard. 5 Sukladno prevladavajućoj ideologiji o potrebi dovršetka privatizacije, poĉetkom prosinca 1992. Sabor je izglasao i Zakon o Hrvatskom fondu za privatizaciju (HFP), a sam HFP je osnovan 1. svibnja 1993.

Fond je naslijedio i preuzeo ulogu i nadleţnost Agencije RH za restrukturiranje i razvoj te Fonda za razvoj RH. Fondom je upravljao upravni odbor od devet ĉlanova, a vodio ga je predsjednik Fonda.

Imperativ vlade je bio što više poduzeća privatizirati. 6 Banke su tako davale kredite za otkupe koji bi se odmah vraćali banci pošto bi netko preuzeo tvrtku.

Poduzeće u pretvorbi tako bi bilo jamac samome sebi za kredite kojima se stjecao vlasniĉki udio. Na

taj naĉin su takozvani poduzetnici nezakonito bili u mogućnosti bez ijedne uloţene kune preuzeti poduzeće. Iako protuzakonito, takvih kredita odobreno je ĉak 20.000, a zakon se cijelo vrijeme nije

primjenjivao iako su sve nadleţne institucije bile upoznate s ovim problemom.

13

preuzima sva prava i obaveze. Ta izmjena zakona omogućila je radništvu i graĊanima

da pritisnuti neimaštinom dionice poĉnu prodavati ispod cijene. Tada nastupaju

ulagaĉi preko svojih ljudi, tvz. ''torbara'' koji kupuju dionice s novcem nepoznatog

porijekla od malih dioniĉara, radnika, graĊana i ratnih veterana, sve dok ne otkupe

većinski paket i tako preuzmu tvrtku.7 Drugi od naĉina bili su razni menadţerski

krediti koje su banke iako nezakonito8 po direktivama iz viših razina davale

podobnima kako bi otkupili kompanije iskorištavajući sve pogodnosti (popusti, stara

štednja, kupovanje malog paketa koji osigurava vlasništvo i sl.) bez da su sami išta

uloţili.9

7 Darko Petriĉić, Kriminal u hrvatskoj pretvorbi. 8 Ljubo Jurĉić, ekonomist i sveuĉilišni profesor: "Zakoni su bili napisani za prosjeĉne graĊane kod kojih je trebao biti stvoren privid poštenog zakonskog okvira, no politika je odabranim tajkunima dala mig

da te zakone mogu kršiti, a da za to neće biti sankcionirani", što se i dogodilo. 9 Zvonimir Baletić, akademik: "Kad su mali dioniĉari vidjeli da je vlasništvo u poduzećima preuzela

uska grupica i da oni kao dioniĉari ne znaĉe ništa, oni su svoje dionice prodali ni za što. Poslije toga

privatni su vlasnici sav prihod prebacivali na tvrtku-kćer poduzeća koje su privatizirali. Prihod je prelijevan, a prikazivali su da nema profita. Sve narudţbe prebacili su na privatna poduzeća koja su

oni osnovali."

14

3.2. PRIMJERI: DALMACIJAVINO, JADRANKAMEN, UZOR

Još veći kriminal dogaĊa se jednom kada su poduzeća preuzeta. Prestaju se

isplaćivati plaće i mirovinski stupovi radnika, dobavljaĉima se neisplaćuju potraţivanja

niti se plaćaju potraţnje prema drţavi. Ĉista zarada uzima se od tvrtke i preljeva u

prije otvorene sestrinske firme dok se poslovanje matiĉne firme prikazuje u gubicima

te se takoĊer primaju i drţavni poticaji za spas tvrtke koji se takoĊer prelijevaju u

sestrinske tvrtke. Naposljetku matiĉna tvrtka odlazi u steĉaj, a zemljište se jeftino

prodaje. Tako je bilo moguće da se zarada poveća i do 50 puta.

Dalmacijavino, digitalna fotografija, foto: GildoBavĉević 2012.

15

Dalmacijavino

Osnovana 1946., tvrtka Vinalko uz razne preinake djeluje do 1963. godine, kada

mijenja ime u Dalmacijavino i poĉinje djelovati kao jedinstvena nova tvrtka, poduzeće

za proizvodnju, preradu, doradu i promet poljoprivrednih proizvoda. Kasnije, tijekom

ranih sedamdesetih godina 20. st. inţenjerski tim Burić i Tadić radi na receptu za

novi osvjeţavajući sok koji bi trebao konkurirati na domaćem trţištu. Na internom

natjeĉaju radnik Miliĉević predlaţe da se sok zove Pipi prema romanu Pipi duga

ĉarapa Astrid Lindgren, koju oduševi takva ideja pa odobrava korištenje imena,

odriĉući se bilo kakve naknade na autorska prava. Ivica Jurić dizajnira prepoznatljivu

etiketu pjegave djevojĉice s kikicama, a sok dobija ime Pipi naranĉada. Zapoĉinje

tako kultni status soka koji postaje zaštitni znak Dalmacijavina i simbol razvoja i

uspjeha dalmatinskoga gospodarstva. Ana Sasso, tadašnja miss Jugoslavije,

odjevena samo u bijelu majicu s logom Pipija izranja iz mora. Tu su vrhunski vozaĉ i

olimpijac Ivan Šola i legendarni plivaĉ maratonac Veljko Rogošić u tada kultnoj

reklami koja ubrzo osvaja cijelu regiju i uvelike pridonosi popularnosti ovoga pića.

Tijekom osamdesetih Dalmacijavino godišnje proizvodi devet milijuna litara razliĉitih

bezalkoholnih pića, dok od toga na Pipi otpada tri milijuna, što je 12 milijuna boĉica.

U sezoni 1977./'78. Pipi je potukao sve rekorde pa se u regiji prodaje više i od

svjetski poznate Coca-Cole!

Devedesetih godina procesu tranzicije, koji ostaje zapamćen po uništenju, kraĊi i

rasprodaji većine javnih i drţavnih resursa, pogona i poduzeća, teško se odupiru i u

Dalmcijavinu u kojem se prestaje s ulaganjem u tehnologiju, što se bitno odraţava i

na proizvodnji. Ipak, dugo vrijeme Dalmacijavino uspijeva odolijevati privatizaciji i

ostaje u vlasništvu drţave, ali takoĊer zapada u sve veće dugove pa se 2012. godine,

nakon par neuspješnih pokušaja prodaje, Vlada kao većinski vlasnik odluĉuje na

otvaranje steĉajnog postupka.

16

Jadrankamen

Kako Braĉani kaţu, oni kamen ne vade, oni ga beru, s poštovanjem i zahvalnošću

kao onaj dragocjeniji plod Zemlje.

Braĉki kamen otkriven je još u vrijeme kad je rimski car Gaj Aurellie Dioclecian u 6.

st. od braĉkog kamena dao sagraditi svoju velebnu palaĉu, u centru današnjeg

Splita. Od tada od bijelog braĉkog mramora kroz povijest su graĊena veliĉanstvena

djela arhitekture: Dioklecijanova palaĉa u Splitu, Bijela kuća u Washingtonu,

Parlament i Novi dvor u Beĉu, Parlament u Budimpešti, Namjesniĉka palaĉa u Trstu...

Zdruţivši se s politiĉkom elitom 90-ih, bivši tenisaĉ Bruno Orešar10 1995. uspijeva

kupiti Jadrankamen, najveću kamenarsku tvrtku s podruĉja bivše Jugoslavije. Potom

su uslijedile vrlo uspješne splitske tvrtke Monter i Uzor, koje su tada zajedno

zapošljavale gotovo dvije tisuće radnika i imale atraktivne poslove.11 U narednom

periodu uspijeva nagomilati ogromne dugove, a u prosincu 2008. diţe se i prva

optuţnica protiv njega i ostalih ĉlanova Nadzornog i Upravnog odbora Jadrankamena

te ih se tereti za izvlaĉenje 1,5 milijuna kuna, a tri godine kasnije za gospodarski

kriminal i štetu od 23,5 milijuna kuna. Dana 29. oţujka 2012. godine u 13.00 sati

otvoren je steĉajni postupak nad duţnikom, trgovaĉkim društvom Jadrankamen d.d.

iz Puĉišća, na zahtjev samog vlasnika Bruna Orešara.

Poĉinju štrajkovi i glasni prosvjedi po Braĉu i Splitu. Supruge zaposlenih u

Jadrankamenu osnivaju udrugu Ţene kamene i raspisuju referendum za smjenu

naĉelnika i donaĉelnika općine Puĉišća. Dio radnika Jadrankamena poduzima akcije,

odlaze u Split ispred ureda uprave Jadrankamena, ispred stanova odgovornih

direktora, traţe se i pokušavaju oduzeti vozila koja pripadaju firmi. Fiziĉki se brani

steĉajnom upravitelju ulaz u urede u Pućišćima nakon ĉega on daje i otkaz. Vlada

više puta šalje stotine specijalnih policajaca, te se hapse uposlenici koji pruţaju

najveći otpor uništenju tvrtke.

10 Bruno Orešar, poznati hrvatski "poduzetnik", bivši tenisaĉ koji je bogatstvo stekao u pretvorbi i privatizaciji '90-ih. Poznat i kao teniski partner tadašnjeg predsjednika Franje TuĊmana, uspijeva kupiti

Jadrankamen iz Puĉišća, tadašnjeg najveći hrvatski proizvoĊaĉ kamena, koji tvori temelj njegova

daljnjeg razvoja, a pouzdan partner godinama mu je bila i Hypo banka. Orešar je u javnosti, osim po luksuznom ţivotnom stilu, bio poznat i po incidentima u kojima je sudjelovao pod utjecajem alkohola. 11 Danas su sve tri tvrtke u steĉaju, a Orešara se povezuje i s aferom Hypo.

17

Tvrtka Jadrankamen prodaje ĉistu originalnu sirovinu, kamen koji se potraţuje u

cijelome svijetu, postaje dobar primjer koji potvrĊuje loše rukovoĊenje firmom i

izvlaĉenje kapitala iz nje. Jadrankamen nije imamo niti mogao imati nikakvog razloga

za steĉaj ako se izuzme to što je bio jamac za podizanje Orešarovih kredita koji su se

potom prelijevali u druge tvrtke pod njegovim vlasništvom. Nekadašnji gigant sa

svojim zaposlenicima kojima su generacije njihovih predaka proveli ţivote radeći u

Jadrankamenu pruţaju velik otpor, ali upravo zbog velike vrijednosti tvrtke i zemljišta

na kojem leţi pruţena je i velika represija prema tom otporu. Zaposlenici

Jadrankamena bili su pod ĉestom policijskom represijom, zatvarani, ispitivani i sl. a

kroz voĊenje steĉajnog postupka i dijeljenjem otkaza sustavno ih se pokušavalo i

razjediniti, u ĉemu se dijelom i uspijeva.

Uzor

Tvrtka Uzor postoji od 1946. godine, a nekada je zapošljavala 750 radnika. Bavi se

proizvodnjom i distribucijom tekstilnih proizvoda. Tijekom privatizacije Miroslav Kutle

jeftino otkupljuje gotovo sve dionice tvrtke od radnika koji u to vrijeme primaju plaću

od 100 njemaĉkih maraka. Ubrzo potom kao vlasnik Uzora dolazi Bruno Orešar koji

dijeli otkaze, šalje zaposlenice u mirovine i otvara dvije sestrinske firme, Tekstil Uzor

i Maloprodaja Uzor, u koje prelijeva prihode i dobivene iz poticaja, dok zaposlenicama

ne isplaćuje plaće.

Nakon šest mjeseci neisplate plaće, splitski Uzor ide u steĉaj, a preostalih šezdesetak

radnica na burzu rada. Bruno Orešar podiţe tuţbu protiv sindikalne povjerenice

Ljiljane Šućur kada ona putem medija od njega zahtjeva da kaţe gdje su se potrošila

sredstva tvrtke te drţavni poticaji koje je tvrtka dobila.12 Drţavno odvjetništvo,

12 Ljiljana Šućur u razgovoru sa Dijanom Ćurković, Ustrajnost za Uzor: ''Tijekom rata jedan dio nas silom je prebaĉen u Tekstil Uzor d.o.o., sestrinsku firmu koja je dobila poticaj od drţave. Usput, druga

Orešarova tuţba protiv mene podnesena je zato što sam traţila da se kaţe gdje su se potrošila ta sredstva. I drţavno odvjetništvo i Ministarstvo gospodarstva i Ministarstvo financija potvrdilo je da ta

sredstva nisu kontrolirano potrošena, odnosno da nisu potrošena ondje gdje su trebala biti. Na kraju

je, kad su ove dvije ogoljene do kraja, otvorena i treća sestrinska firma, Maloprodaja Uzor d.o.o., koja je bila bez radnika, a u koju se svaki dan uplaćivao inkas iz Uzorovih trgovina. To je bila zadnja

pljaĉka."

18

Ministarstvo gospodarstva i Ministarstvo financija potvrdila su da sredstva nisu

kontrolirano potrošena, te nakon tri puta što se Orešar ţalio sud odbacuje njegove

optuţbe. Istovremeno nijedan proces protiv Orešara nije dovršen, a tvrtka Uzor je i

dalje u steĉaju dok su bivše zaposlenice nezaposlene, iako imaju sve uvjete za rad,

dakle: i naruĉitelje i dobavljaĉe i sredstva i naĉine da isporuĉe proizvod. Naţalost,

nemaju pristup svom novcu, tj. novcu tvrtke Uzor, koji im je nuţan za ponovno

pokretanje proizvodnje. Taj je novac zakljuĉan jer je, kao i Jadrankamen bio jamac

za kredite podizane za firmu Hoteli Novi, kojoj je Orešar takoĊer vlasnik, a koja je

smještena u Novom Vinodolskom. Sudbina radnica Uzora do danas je nepoznata, ali

uspjele su u steĉajnom postupku sprijeĉiti Orešara da se domogne velike koliĉine

novca, tako da postoji mogućnost da će se proizvodni strojevi, prostor i novac vratiti

zaposlenicama i da će Uzor moći nastaviti s radom i biti kao jedna od splitskih

radniĉkih priĉa koja neće imati završetak na burzi.

19

4. UMJETNOST I REVOLUCIJA

Ranije su umjetnici koji su najbistrije razmišljali ukidali podvajanje izmeĊu umjetnosti

i ţivota: situacionistiĉka internacionala postavlja taj zahtjev na jedan viši nivo i hoće

poništi razliku izmeĊu ţivota i revolucije.

Gilles Dauvé

Svijetom se širi val nezadovoljstva, prosvjedi postaju ikonografijom današnjice. U sve

većem broju pojedinaca i grupa uspostavljaju se razni modeli samorganizacije koji za

cilj imaju ukazivanje na probleme za koje odgovorni ne mare ili ne ţele mariti. 15.

listopada 2011. godine oznaĉili su globalni prosvjedi diljem svijeta. Toga dana ljudi

izlaze na ulice da bi upozorili na potrebu za reorganizacijom i korjenitim društvenim

promjenama. Izašli su da bi se solidarizirali i podrţali prosvjednike iz Tunisa, Egipta,

Grĉke, Wall Streeta i drugdje. Za vrijeme prosvjeda na Peristilu u Splitu direktno se

obraćam javnosti kratkom i jasnom porukom ispisanom krvlju, onom koja se (ne)

mora proliti svaki put kada doĊe vrijeme za promjene. IzraĊujem kratak i jasan

transparent, u njega ulaţem i samog sebe, vlastitom krvlju na tkanini ispisujem

transparent: "DOSTA 15.10.'11."

DOSTA, performans / video performans, 2012 / HD, 2'27''

20

4.1. OD SITUACIONISTIČKE INTERNACIONALE DO OCCUPY POKRETA

Svako treba da otkrije svoju situaciju, da vidi koji su to društveni mehanizmi koji

upravljaju time da moja situacija meni ne dozvoljava da budem kreativan. Kada se to

postavi kao problem tada svaki pojedinaĉni subjekt postaje onaj koji se bori za svoju

slobodu, a borba za slobodu nije samo borba za neke velike ideje pravde i jedinstva,

prijateljstva, istine, jednakosti, već je to borba za razaranje mehanizama kontrole i to

onih mehanizama koje nam društvo daje kao mehanizme za nas same da realiziramo

naše slobodno vrijeme.

S.I.

Guy Debord jedan je od ĉlanova Situacionistiĉkog pokreta nastalog krajem '50-ih

godina 20. st. u Francuskoj, sastavljenog većinom od budućih pionira nadolazećeg

Pariškog proljeća '68. na koje se kasnije revolucije ĉesto referiraju. U svojoj knjizi

Društvo spektakla Debord promatra suvremeno društvo kao društvo masovne

proizvodnje i potrošnje informacije. Društvo u kome vladajuće strukture ţele

upravljati masama jednako i u istoĉnim komunistiĉkim i u zapadnim kapitalistiĉkim

zemljama; u oba sluĉaja radi se o drţavnom kapitalizmu, samo s razliĉitim politiĉkim

sadrţajima.

Društvo koje je zasnovano na podjeli ljudskog ţivota na radno i slobodno vrijeme da

bi uspostavilo i odrţalo svoju moć koristi i regulira ljudske emocije, ljudski naĉin

ţivota prvenstveno kontrolom slobodnog vremena.

Kroz radno vrijeme kontrola je oĉigledna dok je kroz slobodno vrijeme ta kontrola

manje primjetna. U razvijenom kapitalizmu, dolazi do situacije da društvo stvara

industriju koja regulira slobodno vrijeme - industriju zabave - zapravo nas odmiĉući

od aktivnog stvaraoca prema pasivnom konzumentu.

Moderno kapitalistiĉko društvo tako postavlja spektakl kao osnovni mehanizam

upravljanja našim slobodnim vremenom. Kroz sistem zabave aktivni ţivot pretvara se

21

u pasivnu potrošnju koja ubija vrijeme u ponuĊenim slikama, smatra Debord.

To je sveprisutna afirmacija već naĉinjenih izbora, kako u oblasti proizvodnje, tako i

u oblasti potrošnje vezane za tu proizvodnju. I oblik i sadrţaj spektakla sluţe kao

potpuno opravdanje uvjeta i ciljeva postojećeg sistema.

Spektakl je stalna prisutnost tog opravdanja, on uspostavlja monopol nad najvećim

dijelom vremena koje ljudi provode van samog procesa proizvodnje.

Da je Debord već tada itekako bio u pravu pokazale su naredne godine u kojima

društvo sve više obolijeva od pretjeranog konzumerizma stvarajući od mnoštva

pasivne potrošaĉe koji otupjelo ţive i bez osjećaja odgovornosti pasivni promatraju

društvo oko sebe kako sve dublje tone.

Upravo takav model osigurava bogaćenje vrlo malenog sektora stanovništva,

istodobno ţestoko kaţnjavajući sve ostale u ĉisto gospodarskom smislu, poput

smanjivanja realnih prihoda i na planu kvalitete ţivota. Upravo protiv takvog modela

zadnjih godina diljem svijeta izbijaju pobune koje, iako potjeĉu iz razliĉitih svjetova,

uglavnom imaju istovjetne ciljeve. Ne prosvjeduje se samo protiv diktatura, nego

protiv uništavanja demokratskih sustava i posljedica zapadnjaĉke inaĉice

neoliberalnog sustava, koji strukturno dosljedno djeluje već trideset godina. Vrlo

suţena koncentracija bogatstva u rukama tek malenog dijela jednog postotka

ukupnog broja stanovnika znaĉi stagnaciju za velik dio ostale populacije, problem je

kojim se bavi i cijeli ciklus multimedijalnih radova Sitniš.

''Spektakl su kapital i moć koji traţe svoj izraz vidljivosti.”

Guy Debord

22

4.2. CIKLUS SITNIŠ

Kada smo skovali novac kako bi nam olakšao trgovanje i nadoknadu za rad, nismo ni

slutili da će jednog dana novac vladati nama. S vremenom smo postali poput sitniša

u rukama moćnika. ObezvrijeĊeni, obespravljeni, tek kad nas je mnogo vrijedimo

nešto.

Kugla, objekt, kovanice, plastiĉna kugla radijusa 30 cm / video instalacija HD, foto:

Gildo Bavĉević 2012./2013.

Osnovna funkcija novca trebala je zadovoljiti medijaciju izmeĊu dviju interesnih

strana kako bi omogućila razmjenu odnosno vraćanje usluge. U tako osmišljenom

konceptu novac je trebao imati ulogu logiĉnog medija razmjene. Kroz svoju

reformaciju unutar bankovnog sistema postaje nešto drugo. Moć, uspjeh sreće,

kvaliteta ţivota, zdravlje, znanje, javno i kolektivno dobro postaju posljedice koje

23

samo novac moţe proizvesti u svojoj apsurdnoj strukturi. Sveopćim prihvaćanjem

takvog stanja opravdava se pohlepni stav modernog društva, takav stav nameće se

kao normativ upravo kako bi se odrţala jedna takva neodrţiva struktura.

Tijekom svog MA studija zapoĉinjem i razvijam multimedijalni ciklus Sitniš u kojem

pokušavam dati jasnu kritiku današnjem totalitarnom sistemu profita. Kroz dvije

godine realiziram niz performansa, medijskih radova i instalacija baveći se

prvenstveno ĉovjekom kao osnovom društva kojeg potom stavljam u odnos s

monetarnim sistemom odnosno s novcem.

Kovanice od 1, 2 i 5 lipa tako postaju osnovnim simbolom kritike i otpora prema

suvremenom totalitarizmu krupnog kapitala.

Marš! video instalacija, HD 1' loop, 2012.

Najmanju moguću platnu jedinicu usporeĊujem s ĉovjekom koji kao ni jedna lipa

nema nikakvu vrijednost. Kovanice tako zauzimaju ulogu koju dijele sa sve većim

24

brojem stanovništva koje se nalazi u poziciji da su kao ljudi bezvrijedni, teško

osiromašeni i ostavljeni ispod razine socijalnog minimuma koji bi im mogao i trebao

osigurati današnji stupanj ĉovjekovog razvoja. Goleme koliĉine kapitala slijevaju se

prema malom broju pojedinaca, elite, koja njime upravlja na naĉin da stekne još

veću zaradu, ne obazirući se pritom na potpunu devastaciju ĉovjeka, društva i

prirode. Ipak, otvara se mogućnost u kojoj meĊusobnim udruţivanjem ljudi ili,

figurativno promatrano, skupljanjem velikog broja kovanica dolazi do jaĉanja njegove

njihove moći.

U ciklus medijskih radova pod nazivom Sitniš metodiĉki oblikujem takve stavove

koristeći se novcem kao simbolom, i to putem akcije, performansa, videa i instalacije,

a sve kako bi napao taj isti simbol, njegov znaĉaj, raspodjelu i moć. Propituje se taj

isti novac, njegov utjecaj na društvo i pojedinca te opasne posljedice takvog utjecaja.

Jedan od posljednjih performansa izvedenih unutar ciklusa Sitniš, performans

Vrtoglavica, tako problematizira odnos ĉovjeka i društva naspram destruktivne

prirode novca i prirode u kojoj ĉovjek ţivi te je uništava. Uloga ĉovjeka konzumenta

koji je vise ili manje osviješten kao dio zajednice danas se teško moţe potpuno

izbjeći.

Fiziĉki isprovocirana vrtoglavica sa sve brţim i brţim okretima oko sebe napokon

rezultira padom u besvijest kako i završi performans. U performansu se koristim s

dvije kovanice od 5 kuna (mrki medvjed), koje grĉeći lice drţim na oĉima, dok na

grudima steţem kesu punu kovanica. Okrećem se polako, a zatim sve brţe i brţe oko

sebe do konaĉnog pada.

Spomenuo bih još i video instalaciju Povraćanje sredstava, video akciju gdje se

aludira na fiziĉko povraćanje kovanica, odnosno sitniša ili lipa, promatranog iz

subjektivnog kadra. Rad se projicira okomito na pod ili na poloţenom ekranu. U

odnosu na sam kontekst vremena evocira ideju pretjeranog bogatstva, te probleme

raspodijele i ideje vrijednosti novca u suvremenom svijetu. U samom naslovu jasno

se aludira na odnos duga, tijela, novca i neravnopravne raspodijele dobara. Rad će

biti izloţen i na nadolazećem Splitskom Salonu.

25

Primjeri postava

Radovi iz ciklusa izlagani su i izvoĊeni na brojnim grupnim izloţbama u Splitu,

Zagrebu, Ljubljani, Rijeci i Puli. U sklopu struĉne prakse na MA studiju Medijske

umjetnosti realizirane su i kao tri samostalne izloţbe.

Galerja Praktika, Split

Galerija ZADart, Zadar

Galerija K.U.N.S, Rijeka

26

5. MREŽA SOLIDARNOSTI

Dosad su filozofi i umjetnici samo razliĉito tumaĉili situacije, radi se o tome da se one

izmjene.

Situacionistiĉka internacionala

Mreţa Solidarnosti, digitalna fotografija, foto: Gildo Bavĉević 2012.

U klimi sve većih politiĉkih i ekonomskih problema prosvjeda koji bujaju diljem svijeta

i ranijih studentskih blokada te aktivistiĉkog i umjetniĉkog udruţivanja unutar akcija i

manifestacija poput izloţbe AdriaArt Anale, festivala performansa DOPUST,

Studentske nezavisne Inicijative, pa kasnije i izloţbe Neafirmirana umjetniĉka scena

(NUS) i drugih sliĉnih inicijativa u zemlji i svijetu, meĊusobno se upoznaje i jaĉa

scena mlaĊih aktivista, intelektualaca i umjetnika koji poĉinju sve ĉešće zajedniĉki

djelovati i meĊusobno si pomagati. Prosvjedi, aktivizam, aktivno umjetniĉko

27

djelovanje (tzv. "artivizam"), jaĉanje društvene svijesti, pomoć ugroţenima, razni

drugi oblici solidarnog društveno-politiĉkog djelovanja poznati su i ranije u praksi

aktivnih graĊana koji uskoro poĉinju zajedniĉki djelovati kao neformalna inicijativa

pod nazivom Mreţa solidarnosti.

Mreţa solidarnosti zaĉeta je tako po uzoru na razne sliĉne grupe koje jaĉanjem

kolektivizma i umreţavanjem ideja jaĉaju i otpor prema moći krupnog kapitala te

bivaju nuţna podršku ugroţenima.

5.1. NEFORMALNO TIJELO

Mreţa solidarnosti postavlja sebi za zadatak razvijanje i umreţavanje solidarnog

razmišljanja i djelovanja s ciljem ostvarivanja kvalitetnije razine ţivota meĊu ljudima.

Oko grupe se prvo okupljaju mlaĊi umjetnici, teoretiĉari, filozofi, kulturnjaci i aktivisti,

od kojih se neki već poznaju iz ranijih sliĉnih djelovanja. Cilj grupe jasno je

postavljen: solidariziranje prvenstveno s ugroţenim radnicima koji za rad ne dobivaju

plaće i kojima prijeti gubitak radnih mjesta. Jaĉa se medijska potpora i ukazivanje na

kriminalna djela koja se godinama ne procesuiraju. Edukacija i umreţavanje radnika,

razmjena iskustava meĊu ugroţenima, organizacija okruglih stolova, izloţbi, tribina,

projekcija i predavanja, praćenje steĉajnih postupaka, dokumentiranje i nastojanje

da se preko društvenih mreţa (npr. Facebook, Youtube) poveća vidljivost ovakvih

problema postaju strategije u neravnopravnoj borbi s vlašću zakona većeg kapitala.

Kroz takvu vrstu neformalnog udruţivanja i djelovanja stvara se mogućnost da se bilo

tko u bilo kojem trenu prikljuĉi Mreţi solidarnosti i pruţi svoju pomoć na bilo kakav

naĉin, bilo kakvom akcijom, gestom ili samim svojim dolaskom na neku od akcija.

U oţujku 2012. godine, nakon što je Vlada u istom danu proglasila steĉaj više

poduzeća i pokušala pozornost skrenuti samo na probleme steĉaja nekoliko hrvatskih

brodogradilišta, u sjeni ostavljajući probleme steĉaja drugih poduzeća poput

28

Dalmacijavina, Uzora, Adriakema, Jadrankamena i sl., zajedno s Ninom Jurić,

studenticom povijesti umjetnosti, aktivisticom i organizatoricom godišnje izloţe NUS,

radim seriju fotografija s ciljem skretanja pozornosti javnosti na steĉaj Dalmacijavina.

Tada se pridruţujem njoj i Anteju Jeliniću, umjetniku i organizatoru AdriaArt Analea

kada iz istog razloga zapoĉinju s organizacijom izloţbe unutar devastiranog pogona

Dalmacijavina. U akciji takoĊer sudjeluju umjetnici i aktivsti koji se aktivno bave

sliĉnim temama. Mateo Gudić, Vanja Pagar, Nina Jurić, Anita Lunić, Antej Jelinić,

Branko Cerovac, Boris Šitum, Igor Grubić, Marko Marković, Ivan Svaguša, Ivan

Listeš, Marija Dujmović, Kondres, Josip Pino Ivanĉić, Marko Borota, Ana Bošković

Freud, Damir Ĉargonja Ĉarli, Boţidar Jelinić, Ana Zubak, Petar Đakulović, Igor Zovko,

Petar Grimani, Franko Bušić, Milan Brkić, Rino Efendić, Lana Cavar, Goran Zubak,

Predrag Golub, Branimir Lazanja, Nikša Ĉvorović, Jelena Sokić, Hrvoje Zuanić, Marija

Barkidija, Davor Stipan, Dadanti, Bruna Tomašić, Marija Marta Radman, Ivan Perić te

Pulska Grupa, AdriaArt Anale, MASA, KUM, Kvart, Torcida, Plenum Filozofskog

fakulteta u Zagrebu i mnogi drugi koji će se ubrzo potom ukljuĉiti. U suradnji sa

zaposlenicima Dalmacijavina, a potom i potporom radnika iz Jadrankamena, Uzora,

Petrokemije, Brodosplita i drugih tvrtki na par dana uspijeva se okupirati devastirani

pogon Dalmacijavina i pretvoriti u privremenu autonomnu zonu otvorenu za ĉitavu

javnost. Trenutak kolektivizma izmeĊu aktivista, artivista, radnika, graĊana i svih

ostalih koji sudjeluju, zapoĉinje, stvara i tvori Mreţu solidarnosti. 13

13

Nina Jurić, Mreţa solidarnosti, seminarski rad: "Ideja izloţbe bila je prvenstveno izlaganje samog

prostora u kojem se dogaĊanje odvija, izlaganje emocije koja kroz njega struji i traumatiĉne situacije

u kojoj se on (kao i radnici) u tom trenutku nalazi"

29

Nina Jurić i Gildo Bavĉević, iz serija fotografija Dalmacijavino nastalih u vrijeme

otvaranja steĉajnog procesa tvrtke, foto: Gildo Bavĉević

5.2. DJELOVANJE I STRATEGIJE MREŽE SOLIDARNOSTI

U takvoj sinergiji razliĉitih pristupa dolazi se do novih ideja, a i samo pitanje

organizacije postaje jednostavnije pa se za vrijeme ''okupacijskog perioda'' postavlja

izloţba Vrline kapitalizma, organiziraju se koncerti, video projekcije, tribine i okrugli

stol s ciljem diskusije meĊu radnicima ugroţenih tvornica u smjeru pronalaţenja

eventualnog rješenja ili umanjivanja konkretnih problema. Na okruglom stolu za

vrijeme trajanja ''okupacije'' Dalmacijavina predlaţe se da se sliĉna stvar ponovi i u

Jadrankamenu u Puĉišćima pa se uskoro više puta odlazi na Braĉ u Pućišća gdje se

takoĊer organiziraju izloţbe, predavanja projekcije i sl. Smještaj i prijevoz se

30

organiziraju kolektivnom solidarnošću meĊu ĉlanovima Mreţe solidarnosti, ali i

pomoći graĊana koji su prepoznali zajedniĉki cilj.

Mnogi umjetnici prikljuĉuju se akciji šaljući i donoseći svoje radove. Radovi se

potpisuju pod zajedniĉkim imenom Kolektivni autor, kako bi cijela manifestacija

postojala kao zajedniĉka ideja, kolektivni rad. Navode se i udruge, tvornice i

inicijative. koje su ukljuĉene u akciju. Na izloţbi Vrline kapitalizma pristiglo je preko

50 radova umjetnika iz Hrvatske, a naknadno su dolazili i mnogi drugi te donosili i

postavljali radove unutar tvornice.

Dalmacijavino,Vrline Kapitalizma izloţba, digitalna fotografija, foto/GildoBavĉević

2012

Radovi iz ciklusa Sitniš tako pronalaze svoje mjesto na izloţbama organiziranim od

strane Mreţe solidarnosti gdje poĉinjem razvijati i nove radove, jedan od njih će kao i

cijela akcija u Dalmacijavinu, imati veliki utjecaj upravo na oporavak tvrtke

Dalmacijavino i ponovno stvaranje brenda od njenog nekad popularnog pića.

31

Zauzmi, obrani, proizvodi, Puĉišća 2012, digitalna fotografija, foto: Gildo Bavĉević

2012.

Ciklus performansa naslova Otpor naknadno editiram i prezentiram u formi

eksperimentalnog dokumentarnog videa Otpor. Ciklus zapoĉinje upravo kada

Dalmacijavino odlazi u steĉaj, unutar izloţbe Vrline kapitalizma, realizirane od strane

Mreţe solidarnosti u devastiranom pogonu tvrtke Dalmacijavino. Tijekom izloţbe

izvodim performans u kojem od boĉica Pipija pravim Molotovljeve koktele usred

gomile odloţenih plinskih boca. Naknadno akciju ponavljam u Zagrebu ispred galerije

VN te u galeriji Alcatraz u Ljubljani. U videu se prati povijest tvrtke i kultni status

njenog proizvoda Pipi naranĉade, nastalog krajem '70-ih godina prošlog stoljeća,

provocira se prestanak proizvodnje sve do njenog ponovnog pokretanja od strane

samih radnika unutar steĉajnog postupka kada napokon pod pritiskom javnosti Vlada

donosi odluku o nastavku rada tvornice Dalmacijavino uz reduciranu proizvodnju i

mogućnost ponovnog rasta do punih kapaciteta proizvodnje.

Pokretanje proizvodnje i ponovno vraćanje Pipi naranĉade i drugih uspješnica tvrtke

podrţano je tada od velikog dijela graĊana pa tako naprimjer košarkaški klub Split

prvi prihvaća trend solidariziranja s tvrtkom te bez potraţnje za ikakvom naknadom

na dresove igraĉa stavlja logo Pipija. Pipi i Dalmacijavino tako postaju trend

32

osvješćivanja i pruţanja otpora te se potom ĉesto nalaze i u scenografijama filmova,

kazališnim komadima, pjesmama i sl. Zapoĉinje pomodni trend koji Pipiju opet vraća

status simbola, ovaj put simbola uništenju, tj. otporu prema uništenju dalmatinskog

gospodarstva.

OTPOR, Dalmacijavino, eksperitalni Dokumentarni video, 2012. HD 5'52''

Prilikom postavljanja izloţbe Vrline kapitalizma u devastiranom prostoru

Dalmacijavina pronalazim i cijelu dokumentarnu filmsku graĊu te tvrtke. 35mm

filmske vrpce razbacane i rasute po cijelom devastiranom uredu koje sam uz pomoć

Mreţe solidarnosti uspio iznijeti iz tvrtke i ustupiti Hrvatskom filmskom arhivu na

daljnju brigu.

U protekle dvije godine Mreţa solidarnosti organizirala je više izloţbi, art protesta,

akcija u javnom prostoru, performansa i otvorenih diskusija kojima je uspješno

zaobišla medijsku cenzuru i skrenula pozornost šire javnosti na aktualne društvene

probleme. Pratili su se i organizirali prosvjedi, suĊenja, pokušaji prodaje strojeva i

razni drugi trenutci kritiĉni za radniĉke ţivote. Kako se mreţa širila, sve ĉešće se

uspijevalo sakupiti i neki broj ljudi koji su u takvim trenutcima mogli doći podrţati,

prosvjedovati, dokumentirati i sl.

Rad Mreţe solidarnosti paralelno s akcijama prezentira se i razvija unutar raznih

umjetniĉkih manifestacija, AdriaArt Analea, Mediterrane 16. Bijenale mladih

Mediterana, Zagrebaĉkog Salona i dr. gdje se koristi prilika da se paralelno s

umjetniĉkim i prezentacijskim radom pozove i uposlenike uništenih tvrtki i širu

javnost kako bi se stvorio jedan novi i drugaĉiji, slobodniji prostor dijaloga. Mreţa

33

kroz svoj rad dalje nastavlja sa svojim širim politiĉkim i socijalnim djelovanjem pa se

osniva i udruga Uzor skupa s bivšim zaposlenicama te tvrtke, a upravo se radi i na

pronalaţenju prostora za tu udrugu u kojem bi radnice mogle nastaviti proizvodnju.

Prati se i snima suĊenje u steĉajnom postupku Uzora, a medijsko prikazivanje

procesa suĊenja natjeralo je i instituciju trgovaĉkih sudova da napravi reviziju

suĊenja u procesu steĉajnog postupka tvrtke Uzor.

5.3. UTOPIJSKI PROSTOR

Mreţa solidarnosti, predstavljanje i otvorena diskusija, Mediterrane 16. Bijenale

Mladih, Ancona 2013. Digitalna fotografija, foto: Tea Hatadi

Jedan od najvećih uspjeha Mreţe solidarnosti upravo je to što se uspijeva postići ono

što i jest osnovna ideja takve inicijative: umreţavanje meĊu zaposlenicima razliĉitih

34

tvrtki u sliĉnim situacijama, ali i njih s ostalim budnim dijelom graĊanstva, razmjena

informacija i iskustava te meĊusobna podrška prilikom prosvjeda, sudskih procesa i

uhićenja. Zainteresiranost za ovakve sluĉajeve od ljudi koji nisu direktno pogoĊeni

problemima primjerice neisplate plaće pruţilo je veliku pomoć diskreditiranim

zaposlenicima koji se sve teţe nose s reţimom koji i dalje štiti moćne i odgovorne.

Ipak, u tako nezavidnoj situaciji dogodila se upravo Mreţa solidarnosti pa su se ljudi

razliĉitih adresa, svjetonazora, zanimanja i dobi povezali, zbliţili i umreţili u

zajedniĉkoj borbi s daleko nadmoćnim neprijateljem. Na taj naĉin pruţili su jedni

drugima daleko veću potporu nego što su je do tada mogli imati, a obogaćeni sliĉnim

iskustvima iz drugih firmi, radnici su teţe bili manipulirani od strane uprave i medija.

Zajedniĉkim snagama, uspjeli su stvoriti prostor za otpor u trenu kada je još jedan

dio velikog nacionalnog bogatstva trebao opet tiho potonuti u zaborav i otvoriti

drugaĉiji prostor dijaloga.

Mreţa solidarnosti piše:

"Mreţa solidarnosti je otvorena inicijativa ljudi koje se moţe nazvati umjetnicima,

studentima, radnicima, filozofima, anarhistima, nezaposlenima, obespravljenima

itd., a istraţuje modele komunikacije meĊu razdvojenim društvenim skupinama u

podruĉjima umjetnosti, politike i svakodnevnog ţivota. Kao i mnogi drugi, smatramo

da svako novo mjesto zajedničkog uĉenja, odluĉivanja i djelovanja treba biti naš

vlastiti izum, proizašao iz svijesti o svima s kojima dijelimo životni prostor, da bi

otpor totalitarnom djelovanju institucija vlasti uopće bio moguć.

Neizvjesna budućnost, strah od siromaštva i represije, licemjerje politiĉara i

medija, vlast jednog ĉovjeka nad drugim, imperijalistiĉki ratovi i sliĉno dominantna

su stvarnost u kojoj ţivimo i jedino što sa sigurnošću znamo je da takvu kulturu

nasilja samo vlastitim snagama moţemo promijenitiu neki radosniji, smisleniji i

humaniji oblik ţivljenja."

35

5.4. MREŽA SOLIDARNOSTI DOKUMENTARNI VIDEO / INSTALACIJA

Dokumentarna video instalacija nastaje kroz biljeţenja i prikupljanja materijala

nastalih u protekle dvije godine djelovanja Mreţe solidarnosti. Kroz cijelo vrijeme

akcija mreţe stvorila se izvjesna koliĉina radova, akcija, performansa koje sam

biljeţio i sakupljao. Neki materijali već ranije bili su objavljeni i postavljani na

Youtube poput snimaka akcije u Dalmacijavinu ili trenutka kada naĉelnik općine

Puĉišća napada ĉlanove Mreţe solidarnosti ili dogaĊaja u sudnici u kojem sudac

naposljetku ĉlanovima Mreţe zabranjuje snimanje. Ipak, postojala je potreba da se

svi ti dokumenti na neki naĉin poveţu kako bi dali jednu širu sliku aktualnih problema

u društvu i akcija usmjerenih na njih, a upravo to je i bio zadatak ovoga rada.

Dokumentarni video / instalacija Mreţa Solidarnosti, HD 16'05'', postav Mediterranea

16 Bijenale mladih, Ancona 2013. Foto: Gildo Bavĉević

36

Sve navedene akcije i njene aktere kao i sve probleme kojima se bavi nemoguće je

obuhvatiti onoliko koliko bi zapravo i trebalo, ali moguće je barem ukazati na dio njih

kao i na ljude koji nisu spremni pasivno gledati uništavanje, glupost i nepravdu oko

sebe. Zajedniĉkim djelovanjem i uĉenjem kroz zajedniĉki rad Mreţa stvara situacije

koje su više puta znaĉile pomak od onih loših ustaljenih društvenih normativa.

Mreža Solidarnosti, dokumentarni video / instalacija HD 16'05''

Strukturirana je u tri ĉina, a svaki od njih pripada tako jednoj od tri tvornice,

Dalmacijavino, Jadrankamen i Uzor. TakoĊer, tri poglavlja ĉine i tri situacije odnosno

tri institucije koje vidljivo djeluju: 1. tvornica, otpor unutar tvornice, 2. pritisci od

strane interesnih skupina, policije i vlasti te prosvjedi ispred policijske stanice nakon

uhićenja uposlenika. 3. sudski proces na trgovaĉkom sudu prilikom rasprave o prodaji

strojeva. Kroz rad se provlaĉe i tri performansa14 koja se bave istim tvrtkama, a

unutar videa postaju vrstom umjetniĉkog komentara na situacije. Situacije se

razdvajaju podnaslovima koji oznaĉuju prostore i vrijeme kada se odreĊene akcije

dogaĊaju te tako naglašavaju dokumentarnu vrijednost odnosno dobivaju snagu

dokazanog materijala. Izloţeni radovi, performansi, govornici i ostali koji sudjeluju

unutar dokumentarca potpisani su zajedno na kraju samog videa kako bi se slijedila

estetiku anonimnosti odnosno ideju da se pojedinci ne istiĉu ispred grupe i tako

zaštite od mogućih neugodnosti. Takvu estetiku Mreţa koristi od poĉetka svojih

akcija kako bi izbjegla bilo kavu mogućnost etiketiranja, prozivanja, pojedinaca i sl.

koristeći se najradije samo imenom inicijative. Rad se postavlja skupa sa radovima

drugih autora iz grupe te raznim artefektima iz prosvjeda, akcija, bitnim proizvodima

tvrtki i tekstovima.

14

Gildo Bavĉević, performans OTPOR Dalmacijavino, Marko Marković, performans Pozer, Boris Šitum,

performans Match Ball.

37

Dokumentarni video Mreža solidarnosti

Verzija istog videa prilagoĊena za projekciju odnosno kino prezentaciju, za razliku od

video instalacije koja je namjenjena galerijskom prikazivanju u loopu. Ova verzija

sadrţi i razgovore s nekim ĉlanovima Mreţe koji dodatno objašnjavaju i upotpunjuju

narativni dio izbjegnut u video instalaciji.

Multimedijalna instalacija Mreža Solidarnosti

Objedinjuje dokumentarni video / instalaciju te objekte od kljuĉnih proizvoda tvrtki,

transparente, tekstove i radove drugih umjetnika te ostalih aktivista unutar Mreţe.

Na taj naĉin ĉini zajedniĉki kolektivni rad, multimedijalnu instalaciju Mreţa

solidarnosti. Instalacija je prvi puta prezentirana u sklopu Mediterrane 16 gdje smo

Nina Jurić, Antej Jelinić i ja zajedniĉki postavili instalaciju te naknadno i prezentirali

rad mreţe, kada nam se u Anconi pridruţio i Petar Grimani. Potom je instalacija

prestavljena na 48. Zagrebaĉkom salonu.

MeĊu bocama Pipija, napola obraĊenom braĉkom kamenu s logom Jadrankamena,

tekstovima, transparentima pristiglima sa zagrebaĉkih i rijeĉkih prosvjeda,

probušenom hrvatskom zastavom, radom s prošlogodišnjeg AdriaArt Analea nalazi se

i originalno odijelo Pravosudne policije koje su svojevremeno šile radnice tekstilne

kompanije Uzor. Upravo one na tu ĉinjenicu ukazuju i pravosudnom policajcu kada

pokušava oduzeti kameru jednom od ĉlanova grupe prilikom rasprave o prodaji

strojeva na Trgovaĉkom sudu.

Rad je realiziran uz pomoć brojnih koji su ţrtvovali svoje vrijeme i ţivce kako bi

pokušali ukazati na nepravdu i ludost sistema koji slijepo juri za profitom.

38

01

02

03

04

Mreţa solidarnosti, multimedijalna instalacija, Prikaz postava MEDITERRANEA 16,

Nina Jurić, Antej Jelinić, Gildo Bavĉević

39

LITERATURA

- Darko Petriĉić,Kriminal u hrvatskoj pretvorbi, ABAK-US, Zagreb 2000.

- Darko Petriĉić, Hrvatska u mreţi mafije, kriminala i korupcije, Argus, Zagreb,

2011.

- Noam Chomsky, Sustav moći, Ljevak Zagreb, 2013.

- Slavoj Ţiţek, Godina opasnog sanjanja, za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013.

- Ana MarjaHabjan, UMJETNIK OTPORA, razgovori s Vladom Kristlom, Petikat,

Zagreb 2007.

- GuyDebord, Društvo spektakla, Porodiĉna Biblioteka

- Mario De Micheli, Umjetniĉke avangarde 20. stoljeća, Nakladni zavod matice

hrvatske, Zagreb, 1990.

- GeraldRaunig, Umetnost i revolucija, Umetniĉki aktivizam tokom dugog XX.

veka, Fraktura.

- Aleksandra Joviĉević, Ana Vujanović, Uvod u studije performansa, Fabrika

knjiga, Beograd 2007.

- RoseLeeGoldeberg, Performans od futurizma do danas, URK, Zagreb, 2003.

ČLANCI

- Dijana Ćurković, "Ustrajnost za Uzor", Nepokoreni grad, br. 5 (2013.)

[dostupno na: http://mladi-antifasisti.hr/download/Casopis.pdf]

- Dijana Ćurković, "Obrana Jadrankamena", Zarez, br. 338-339 (5. srpnja 2012.)

[dostupno na http://zarez.hr/repository/issue/pdf/291/338-339.pdf]

- Ivica Radoš, "Pretvorba i privatizacija, posao ili pljaĉka stoljeća", Veĉernji list

(srpanj 2013.)

40

- Hans Ulrich Obristi Raoul Vaneigem, Poţeli sve, ne oĉekuj ništa, Razgovor sa

Raoulom Vaneigemom

- Slavoj Ţiţek, "Ţivjeti na kraju vremena", Ĉasopis za društvenu fenomenologiju

i kulturnu dijalogiku

- Antej Jelenić, "Zauzmi, obrani, proizvodi - Jadrankamen", H-Alter (19. lipnja

2012) [dostupno na: http://www.h-alter.org/vijesti/ljudska-prava/zauzmi-

obrani-proizvodi-jadrankamen-fotogalerija]

- "Izvještaj s izloţbe i tribina u Dalmacijavinu", MASA (1. travnja 2012.)

[dostupno na: http://www.masa-hr.org/content/izvjestaj-s-izlozbe-i-tribina-u-

dalmacijavinu]

LINKOVI

http://www.index.hr/tag/13647/dalmacijavino.aspx

http://www.jutarnji.hr/sve_teme/Dalmacijavino

http://www.24sata.hr/tagovi/dalmacijavino-26377

http://www.index.hr/tag/224880/jadrankamen.aspx

http://danas.net.hr/specijal/jadrankamen

http://www.selca.hr/novosti/borba-za-jadrankamen.php

http://www.jadrankamen.hr/index.php?option=com_frontpage&Itemid=1

http://www.novilist.hr/Vijesti/Gospodarstvo/Tvrtke-Brune-Oresara-

Jadrankamenu-duzne-vise-od-100-milijuna-kuna-ali-je-veci-dio-otpisan

http://www.selca.hr/novosti/prica-o-jadrankamenu-.php

http://www.index.hr/tag/177363/Uzor.aspx

http://forum.kotle.ca/showthread.php?tid=2630

41

ILUSTRACIJE

- Poljubac, rad nastao unutar performansa Hrvat ljubi, u sklopu Almissa open air

2013. Foto/GildoBavĉević

- Vrtoglavica, performans izveden u sklopu izloţbe NUS 2013.

Foto/BugaCvjetanović

- Dalmacijavino, digitalan fotografija, foto/GildoBavĉević 2012

- Kugla, objekt, kovanice, plastiĉna kugla radijusa 30cm video instalacija,

foto/GildoBavĉević

- DOSTA, performans/ video performans,2011. still

- Marš ! video instalacija, HD, 2012

- Kugla, 2012 objekt, kovanice, plastiĉna kugla radijusa 30cm video instalacija,

foto/GildoBavĉević

- Dokumentacija postava, izloţba Sitniš, GalerjaPraktika, Split, Galerija ZADart,

Zadar, Galerija K.U.N.S. Rijeka, foto/GildoBavĉević

- Mreţa Solidarnosti foto/GildoBavĉević 2012.

- Nina Jurić i GildoBavĉević, iz serija fotografija Dalmacijavino nastalih u vrijeme

otvaranja steĉajnog procesa tvrtke foto: GildoBavĉević

- Dalmacijavino, Vrline Kapitalizma izloţba digitana fotografija,

foto/GildoBavĉević 2012

- Zauzmi, obrani, proizvodi foto/ GildoBavĉević 2012.

- OTPOR Dalmacijavino, Eksperitalni Dokumentarni video

- Mreţa Solidarnosti, predstavljanje i otvorena diskusija, Mediterrane 16, Bijenale

Mladih Ancona 2013, foto/ Tea Hatadi

- Dokumentarni video / instalacija Mreţa Solidarnosti , HD 16'05

- Mediterranea 16 Bijenale mladih, Ancona 2013. Mreţa Solidarnosti

multimedijalna instalacija, postav, foto/GildoBavĉević

42

ZAHVLE

BOŢIDAR JELINIĆ, VANJA PAGAR, IVAN LISTEŠ, MARIJA DUJMOVIĆ KONDRES,

JOSIP PINO IVANĈIĆ, DALMACIJAVINO, ANITA LUNIĆ, BRODOSPLIT, MARKO

BOROTA, TORCIDA, GILDO BAVĈEVIĆ, ANA BOŠKOVIĆ FREUD, ANA ŠUNJIĆ,

DAMIR ĈARGONJA ĈARLI, JADRANKAMEN, LJILJANA SUĆUR, UZOR, ANA ZUBAK,

PETAR ĐAKULOVIĆ, IGOR ZOVKO, IVAN SVAGUŠA, ANTEJ JELINIĆ, IIZŽ, PETAR

GRIMANI, ADRIACHEM, MATEO GUDIĆ, KUM, FRANKO BUŠIĆ, MILAN BRKIĆ,

PULSKA GRUPA, RINO EFENDIĆ, LANA CAVAR, GORAN ZUBAK, DIRDEM U

ŠKOLI, PREDRAG GOLUB, JOŠKO DRPIĆ, ADRIA ART ANALE, BRANIMIR

LAZANJA, IGOR GRUBIĆ, MASA, NIKŠA ĈVOROVIĆ, JELENA SOKIĆ, NINA JURIĆ,

MARKO MARKOVIĆ, HRVOJE ZUANIĆ, MARIJA BARKIDIJA, KVART, DAVOR STIPAN,

DADANTI, PETROKEMIJA, BRUNA TOMAŠIĆ, MARIJA MARTA RADMAN, IVAN

PERIĆ, BRANKO CEROVAC, PLENUM FFZG, JAKŠA MATOŠIĆ, ARIJANA FRIDRIH

LEKIĆ, BORIS ŠITUM, KKS, DARKO ŠKROBONJA, TEA HATADI, GORDANA, IVAN,

PERIĆ, IVANA MEŠTROV, DIJANA ĆURKOVIĆ, UMAS, NELI RUŢIĆ, TONI

MEŠTROVIĆ, SANDRA STERLE, MOJOJ FAMLIJI I SVIMA DRUGIMA KOJI SU

DOPRINJELI STVARNAJU OVOGA RADA