myst trilogija

8/19/2019 Myst Trilogija

1/923


2/923

MYST : KNJIGA ATRUSOVA

Prolog

Tragovi Gehnovih čizama vidjeli su se posvuda oko sićušnogbazena, po bogatom i dobro održavanom travnjaku sad ugaženomdo blata. Na jednome je kraju vrta, ispod uskog izboja, bio iskopao

plitak grob. Sad, dok je svjetlo svitanja polako puzalo preko pijeska

da bi dotaklo rub raspukline šest metara iznad, prekrivao je tijelomlade djevojke, a njegova pustinjska odjeća blijedo krem boje bijašezamrljana njenom krvlju i tamnom zemljom raspukline.

Anna je promatrala sa stubišta, iscrpljena nakon duge noći.Učinila je sve što je mogla, ali bilo je očito da je djevojka bila bolesna


3/923

već mjesecima i da je porod pojeo i ono malo energije što joj je bilopreostalo. Umrla je s uzdahom olakšanja.

Čak i sad, u tišini svitanja, mogla je čuti Gehnove urlike boli,njegovu povrijeđenost i gnjevno divljanje; mogla je čuti riječioptužbe koje je ranije bila prečula. Bila je to njena krivnja. Za sve jebila kriva ona.

Tako je to bilo. Tako je to uvijek bivalo.

Završivši, on se okrene i pogleda gore prema njoj, s nimaloljubavi u tom hladnom, prodornom pogledu. Bilo mu je devetnaest

godina. Samo devetnaest.

„Hoćeš li ostati?” upita ona umorno.

Njegov odgovor bijaše oštro odmahivanje glavom. Gotovoratoborno, odtutnjao je preko vrta, razgazujući još njezinadragocjenog tla za sadnju, a činilo se da uopće ne shvaća značaj togašto je učinio. Gledala ga je kako se spušta u čučanj pokraj bazena, nemogavši u svome srcu naći gnjev na njega – zbog svega što je rekao iučinio. Ne, jer znala je kako je to kad izgubiš žarište svog života,njegovo značenje...

Ona spusti pogled na svoje neoprane ruke i polako odmahne

glavom. Zašto je došao kad je znao da nema načina da mu onapomogne?

Ali znala je odgovor. Došao je samo zato što se nije imao komedrugome obratiti za pomoć. Nije želio doći, ali očaj je oblikovao

njegov put. Znajući da mu je žena bolesna, sjetio se majčinihiscjeliteljskih moći. Ali došao je prekasno.

Prekasno za nju, u svakom slučaju.

Anna podigne glavu, začuvši novorođenčetov plač. Istegnuvšise, ona se uspravi, a zatim se spusti uskim stubama i sagne glavu

prolazeći ispod kamenog nadvoja u unutrašnjost. Dijete je bilo u

maloj unutrašnjoj komori. Ona prijeđe sobu i uđe unutra baš kad jeplač postao glasniji. Na trenutak je stajala iznad njega, zureći dolje unjegove svijetlo plave oči, a onda ga podigne i privine ga uza se.


4/923

„Jadno malo,” šapne ona, ljubeći ga u vrat, osjećajući kako seopušta. „Jadno, jadno malo.”

Izišla je i stala uz ogradu, gledajući Gehna kako čuči pokrajbazena i pere se. Vidjela je kako je bazen zablaćen, a njegovadragocjena tekućina zaprljana. I opet se u njegovim djelimaočitovala nemarnost koja ju je ljutila. Nije razmišljao. Gehn nikadnije razmišljao. Ali zagrizla je jezik, znajući da ovo nije trenutak zatakve stvari.

„Želiš li da odjenem dijete za putovanje?”

Gehn nije odgovorio, a ona na trenutak pomisli da je moždanije čuo, ali kad se spremila opet progovoriti, on se okrene i ošine jepogledom. „Zadrži ga. Zakopaj ga s njegovom majkom, ako moraš.Ali ne gnjavi mene s njim. Ti si ga spasila, ti se brini o njemu.”

Ona se naježi, a zatim pruži dijete prema njemu.

„To je tvoj sin, Gehn. Tvoj sin! Ti si mu dao život. Ti siodgovoran za njega. Tako je to na ovome svijetu.”

Gehn se okrene od nje.

Ona privuče dijete k sebi, a ono opet zaplače. Ispod, Gehn jekoračao preko ugažene zemlje i brzo se uspeo uza stube, grubo seproguravši pokraj nje unutra. Trenutak kasnije već je opet izišao, anaočale mu bijahu podignute na vrh glave. Ana je buljila u njega,primjećujući da je odbacio svoj plašt.

„Tvoj plašt, Gehn... Trebat će ti plašt tamo vani.”

On se okrene od nje, gledajući prema rubu vulkanskog grotla, jedva vidljivog s mjesta na kojem je stajao.

„Zadrži ga,” reče on, a pogled mu je plesao po njenom licu.„Neće mi više trebati.”

Njegove su je riječi prestrašile, natjerale je da se zabrine zanjegovu prisebnost nakon svega što se dogodilo. Zagledala se u

dijete u svom naručju, ne znajući u tom trenutku što bi bilo najbolje.Unatoč tome, bila je odlučna u namjeri da on uzme dijete u rukebarem jednom prije nego što ode.


5/923

Krenula je kao da će mu pružiti dijete, ali Gehn se progurapokraj nje i zakorači van na most od konopaca. I u trenutku ga višenije bilo.

„Ali nisi mu dao ime,” reče ona tiho, držeći dijete čvrsto uza se.„Nisi mu čak ni dao ime...”

Unutar sjene velikog vulkana, pustinjsko je tlo bilo napuklo.

Tamo, u raspuklini dugoj dvadeset pet i širokoj pet metara, tama jebila duboka. Doista, ležerni je promatrač možda ne bi dvaputpogledao, držeći da se ne radi o ničem doli prirodnoj pojavi, da nijebilo čudnoga ruba – kamenog zida visine oko metar i pol – koji ju jeokruživao.

Na trenutak je sve bilo mirno, a onda se na zid uspne obličjebez plašta, zakoračivši na svjetlo zore.

Sve bijaše tišina: tišina kakvu imaju samo pustinjska mjesta. Uprohladnosti pustinjske zore iz toplog se srca vulkana uzdizala

izmaglica, obavijajući ga blijedim, tajnovitim velom. Anna jepromatrala kako se visoki muškarac bez plašta penje uz padinuvulkana, dok se izmaglica kovitlala oko njega, sad ga skrivajući, sadga opet otkrivajući. Teške leće koje je nosio davale su njegovoj glavi

neobičan, a opet prepoznatljiv oblik. Na trenutak je samo stajao,okrenute glave, gledajući natrag na tamnu posjekotinu raspuklinekilometar i pol ispod njega, a sunce koje je krvarilo kroz lelujajućeslojeve izmaglice s leđa je osvjetljavalo njegov visoki, zapovjedničkilik.

Tad, polako kao u snu, poput sablasti koja je zakoračila u

ništavilo, on se okrene i iščezne.


6/923

1

P ješčana je oluja oribala usku kamenu hrid. Sad su, dužiskiparenog grebena nalik čipki, sjene tvorile tisuće smrznutih oblika.

Prednja strana bila je ukrašena s očima i ustima, ispruženim rukamai nagnutim glavama, kao da je mnoštvo čudnih i predivnih stvorenjapobjeglo iz mračne sigurnosti kraterove raz japljene gubice, samo dabi ih kristalizirale sunčeve prodorne zrake.

Iznad njih, u sjeni ruba vulkana, ležao je dječak, zagledan prekovelikog pješčanog oceana koji se protezao prema planinskimvisoravnima koje su se nazirale u daljini. Jedino što je bilo veće odtog nezamislivo velikog krajolika bijaše jasno plavo nebo iznad njega.

Dječak bijaše skriven od budnih pogleda, a njegovog postojanjanisu bili svjesni ni trgovci koju su, u tom trenutku, zaustavili svoju

karavanu kilometar i pol niže u pustinji da bi pozdravili staruluđakinju. Pokrpana i prljava odjeća koju je dječak imao na sebibijaše boje pustinje, čineći ga naoko samo dijelom tog suhoparnog

pejzaža.

Ležao je posve nepomično, promatrajući, a teške naočale koje je nosio bijahu podešene na gledanje u daljinu, dok su njegoveosjetljive oči upijale svaki i najmanji detalj karavane.

Karavana je kasnila dva dana, zbog oluje, i premda u ovom

bezvremenskom mjestu dva dana bijahu kao ništa, dječaku su se

činila kao mala vječnost. Tjednima prije očekivanog dolaskakaravane sanjao je o njoj noć i dan, prizivajući je u svom umu,zamišljajući sebe pod plaštem s kapuljačom na leđima jedne odvelikih zvijeri kako odlazi s trgovcima. Tamo u veći svijet.

O tim svojim snovima baki nije rekao ništa. Ne. Jer znao jekoliko se bojala; brinula je da bi jedan od beskrupuloznih trgovaca

mogao doći usred noći i odvesti ga pa prodati u roblje na tržnicamana jugu. I tako se skrivao kad bi ona rekla ‘sakrij se’ i šutio o svojimsnovima, ne želeći njenim brigama dodati još jednu.


7/923

Sad su dječakove oči bile fokusirane na lice jednoga odosmorice muškaraca: jedno koje je često proučavao – licetamnoputog čovjeka uske glave, čije crte lica bijahu oštre i zaobljeneispod kapuljače plašta crnog poput ugljena, a brada podrezana tik uzobraz.

Proučavajući zaustavljenu karavanu, dječak primijeti promjenena njoj od zadnjeg prolaska. Sad su imali devetnaest deva – dvijeviše nego prošli put. To i drugi manji znakovi – nove ogrlice nanekoliko deva, sitan nakit oko ruku i vratova ljudi, teži teret naleđima deva – govorilo je da je trgovina trenutno dobro išla. Nesamo to, nego je i opuštenost ljudi govorila mnogo. Dječak je

primijetio kako se smiju cjenkajući se s njegovom bakom, otkrivajućimale mrljaste zube. Zube koji su, možda, bili dokazima ovisnosti oslatkišima koje su prodavali. Gledao je, upijajući sve, znajući da će gabaka kasnije pitati o tome.

Što si vidio, Atruse?

Vidio sam...

Vidio je kako se onaj s licem poput noža okreće prema svojojdevi, poseže rukom preko ukrašenih i nabreklih bisaga i uzima maluplatnenu vreću iz čudne okrugle pletene košare. Činilo se da sevrećica miče, a onda smiruje.

Atrus podesi svoje naočale, siguran da mu se samo učinilo davidi pokret u vrećici, a onda opet pogleda, na vrijeme da bi vidio

baku kako spušta vrećicu na hrpu drugih stvari koje je bilarazmijenila. Još je nekoliko trenutaka promatrao vrećicu, a onda je,kad se više nije pomakla, skrenuo pogled na baku.

Anna je stajala licem okrenuta prema najstarijem trgovcu;

njezino ispijeno, a ipak privlačno lice bijaše nekoliko nijansi svjetlijeod njegovog, a tanka sijeda kosa skupljena na vratu. Kapuljača

njezina plašta bila je spuštena, kao i njegova, izlažući im glave opakojkasnopopodnevnoj vrućini, ali činilo se da joj to ne smeta. Takve jestvari radila smišljeno, da bi uvjerila trgovce u svoju snagu isamopouzdanje. Da, i plaćala je za to, jer čak i samo jedan sat na


8/923

tom žarećem suncu bijaše više nego dovoljno, a da se ni ne spomenedugo pješačenje natrag pod teretom teških vreća soli i brašna, balatkanine i ostalih stvari koje je kupila.

A on je ležao tamo, skriven, ne mogavši joj pomoći.

Naravno, bilo je lakše sad kad joj je mogao pomoći uobrađivanju vrta i popravljanju zidova, a ipak se u ovakvimtrenucima osjećao rastrgan između svoje čežnje da vidi karavanu ipriželjkivanja da baka ne mora tako teško raditi za stvari koje su imtrebale da bi preživjeli.

Sad je već gotovo završila. Gledajući je kako im pruža stvarikoje je uzgojila ili načinila za razmjenu – dragocjene začine i rijetkeminerale, fino izrezbarene kamene figurice i neobične šarene ikonepo koje su se trgovci stalno vraćali – on osjeti neku vrst začudnostistupnjem njezine domišljatosti. Sedam je godina već živio s njom naovom sušnom i pustom mjestu, a niti jednom nije dopustila da budugladni.

I to je samo po sebi već bilo neka vrst čuda, znao je. Znao, ne

zato što mu je ona rekla, već zato što je svojim očima vidio običajeovoga svijeta u kojem je živio, vidio koliko je nemilosrdna pustinja.Zahvaljivali su se za svaku noć koju bi preživjeli.

On se nasmiješi, gledajući baku kako prikuplja kupljene stvari,primijetivši kako joj ovaj put jedan od mlađih trgovaca priskače upomoć, nudeći da joj podigne jednu od vreća na leđa. Anna je

odmahnula glavom i nasmiješila se. Čovjek je istog trena uzmaknuokorak natrag, uzvraćajući osmijehom, poštujući njenu nezavisnost.

Natovarena, ona se ogleda oko sebe i po trgovcima, blago

kimnuvši svakome od njih prije nego što im je okrenula leđa i počeladugo pješačenje natrag do raspukline.

Atrus je ležao, žudeći za tim da se spusti dolje i pomogne joj, ali

znajući da mora ostati i promatrati karavanu sve dok mu ne izmakneiz vida. Podešavajući leće, pogleda red muškaraca, poznajući svakogaod njih po načinu na koji stoji, po individualnim gestama;primjećujući kako ovaj poteže gutljaj iz boce s vodom, dok onaj drugi


9/923

provjerava ormu svoje deve. Tad, kao na neki znak, karavana krene;

deve isprva neodlučno – nekima od njih trebao je dodir biča prijenego što su, uz gunđaj i promuklo tuljenje, napokon krenule.

Atruse?

Da, bako?Što si vidio?

Vidio sam velike gradove na jugu, bako, i ljude – toliko mnogoljudi...

Tad, znajući da će ga Anna očekivati, on se počne spuštati.

Baš kad je Anna zaobišla veliku stijenu i približila se raspuklini,Atrus krene prema njoj. Ovdje skrivena od pogleda trgovaca, običnobi dopustila Atrusu neka uzme nekoliko vreća, ali danas je

jednostavno nastavila, samo se nasmiješivši na njegovoneizgovoreno pitanje.

Na sjevernom rubu raspukline ona zastane i s neobičnom,gotovo pretjeranom pažnjom spusti teret s ramena.

„Evo,” reče tiho, svjesna kako daleko glasovi putuju na ovomgolom terenu. „Odnesi sol i brašno dolje u ostavu.”

Atrus tiho učini kako mu je rekla. Skinuvši sandale, on skliznena uski izboj ispod ruba raspukline. Vanjski su zid prekrivali znakovi

ispisani kredom, ostaci poduke održane ranije toga dana, a nedaleko je ležalo nekoliko zemljanih posuda dopola zakopanih u zemlju,ostaci njegova pokusa.

Atrus prebaci jednu od tri vreće boje kosti na rame, osjećajući

kako mu njezina gruba tkanina grebe bradu i vrat, osjećajući mirissoli koji se probijao kroz tkanje. Potom, uspevši se uz nagnuti zid, onse okrene, čučne, spusti lijevo stopalo i potraži gornju prečkuljestava od konopaca.


10/923

Pažljivo, premda ni ne razmišljujaći o tome, Atrus se spustidolje u prohladnu sjenu raspukline, a jaki miris začina gotovo ga jegušio nakon spržene sterilnosti pustinje. Ovdje dolje stvari su raslena sve strane. Svaki je centimetar prostora bio kultiviran. Izmeđuraznih struktura od kamena i nepečene cigle koje su se naslanjale nanjih, strmi su zidovi raspukline bili mozaik od gole crveno-smeđe ižarke boje smaragda, dok je nagnuti pod koji je okruživao sićušnibazen bio bogato zelen, bez imalo uludo potrošenog prostora – čakni za puteljak. Umjesto toga, preko raspukline je cik-cakao most od

konopaca i povezivao razne strukture koje nisu bile spojene uskim

stubama uklesanima u stijenu prije nekoliko tisuća godina. Tijekom

godina Anna je u čvrste zidove raspukline bila urezala nekolikouzdužnih dubokih udubina, ispunjavajući ih zemljom i strpljivo ihnavodnjavajući, polako proširujući njihov vrt.

Ostava bijaše na udaljenom kraju, pri dnu raspukline. Prelazeći iposljednji dio mosta, Atrus uspori. Ovdje se iz podzemnog izvora

probijala voda, klokoćući, cureći kroz nakošeni sloj poroznog

kamenja, čineći pradavne stube mokrima i skliskima. Malo niže, ustijenu bijaše usječen kanal koji je usmjeravao tanak, ali dragocjenmlaz preko nepropusnog kamena na dnu raspukline, u prirodni

bazen. Ovdje mu je bila pokopana majka. Na jednom je kraju stajala

gredica sitnih plavih cvjetova s laticama poput sićušnih zvjezdica itamnim baršunastim prašnicima.


11/923


12/923

Nakon užarene vrućine pustinjskog pijeska, hladnoća vlažnogakamena pod njegovim stopalima bijaše očaravajuća. Ovd je dolje,gotovo deset metara ispod površine, zrak bijaše svjež i prohladan, anjegov slatki miris osvježavajući nakon suhoće vanjske pustinje. Čulose tiho kapanje vode, meko zujanje pustinjske ose. Atrus zastane na

trenutak, podižući teške naočale na čelo, puštajući da se njegovesvijetle oči priviknu na sjenu, a onda nastavi dolje, sagnuvši glavupred kamenim lukom prije negoli se okrenuo prema vratima ostave

postavljenim u udubljenje u kamenom zidu raspukline.

Površina tih niskih, teških vrata i sama je po sebi predstavljala

nešto vrijedno divljenja, onako ukrašena sa stotinu profinjenih,zamršenih drvoreza, koji su predstavljali ribe i ptice i životinjepovezane uzorcima lišća i cvijeća. Ovo je, kao i većina drugih stvari uraspuklini, bilo djelo bakinih ruku, jer ako je igdje bilo komadića čistepovršine, ona ga je željela ukrasiti, kao da je cijelo to mjesto bilonjezino slikarsko platno.

Podižući stopalo, Atrus gurne vrata i uđe unutra, u mračan iuzak prostor. Još godinu dana i morat će se saginjati pod niskimstropom. Sad je prešao prostoriju u tri koraka, spustio vreću sramena i stavio je na široku kamenu policu pokraj dvije druge.

Na trenutak je ostao stajati, buljeći u krvavocrveni znak otisnutna vreći. I premda mu je bio poznat, bijaše to nevjerojatno zamršena

slika od vijuga i črknjica; nije bio siguran je li to riječ ili samo crtež, aliimala je ljepotu i eleganciju koju je smatrao očaravajućom.


13/923


14/923

Ponekad ga je podsjećala na lice neke neobične, egzotičneživotinje, a ponekad bi mu se činilo da naslućuje neko značenje unjoj.

Atrus se okrene, podigne pogled, odjednom svjestan da ga

baka čeka na rubu raspukline i prekori se što je bio toliko neobziran.

Žureći, zastavši tek toliko da ponovno stavi naočale, on seuspentra uza stube i preko ljuljajućeg mosta, izišavši van na vrijemeda bi je vidio kako otkopčava plašt, vadi dugačak nož s bisernomdrškom iz svog širokog pojasa pa se naginje i otvara omot jedne odbala tkanina koje je bila kupila.

„To je lijepo,” reče on, stojeći pokraj nje, podešavajući leće, apotom se diveći živim uzorcima boje cinobera i kobalta, primjećujućikako se čini da svjetlo treperi na površini tkanine, kao na površinibazena.

„Da,” reče ona, okrenuvši se prema njemu i smiješeći mu se,vraćajući nož za pojas. „To je svila.”

„Svila?”

Umjesto odgovora, ona podigne tkaninu prema njemu.

„Opipaj.”

On pruži ruku, iznenađen osjećajem hladnoće i glatkoće.

Još uvijek ga je gledala, a na usnama joj je titrao zagonetanosmijeh. „Mislila sam napraviti zastor za tvoju sobu. Nešto da jemalo razvedrim.”

On je opet pogleda, iznenađen, a onda se sagne i podigne jednu od preostale dvije vreće na leđa.

Spuštajući se dolje prema ostavi, još je u umu vidio bogatuzorak tkanine. On se nasmiješi. U tkaninu je bio utkan vrlo tanakzlatni konac, shvati on, prisjećajući se njezina osjećaja pod prstima:meka i glatka, poput donje strane lista.

Spustivši drugu vreću, on krene natrag.

Dok ga nije bilo, Anna je podigla dvije bale platna na rub

raspukline, pokraj preostalih vreća soli i brašna. Uz to je bila i mala


15/923

zelena platnena vrećica sa sjemenjem, povezana krvavocrvenomvrpcom. Posljednjoj vreći, onoj za koju mu se bilo učinilo da sepomakla, nije bilo ni traga.

On se namršti, pogleda baku, ali ako je i shvatila njegov pogled,nije to pokazala.

„Stavi sjemenje u kuhinju,” reče ona tiho, podižući balu svile naramena. „Sutra ćemo ga posijati. Onda se vrati i pomogni mi sostatkom tkanine.”

Kad se vratio, vidje da ga Anna čeka na drugome kraju vrta. Čaki odavde je mogao vidjeti koliko je umorna. Prešavši most do glavnekuće, on se brzo spusti niz uske stube koje su grlile zid, a potompažljivo po glatkom kamenju koje je izvirivalo iz tla i ocrtavalozapadni rub bazena. On čučne, skine zaimaču s kukice, nagne se izagrabi u nepomičnu vodu, čija površina bijaše poput zrcala. Uspravise, brzo krene rubom, nožnim prstima grleći kamen, pazeći da neprolije ni kap dragocjene tekućine, pa zastane pokraj grebena nakojem je sjedila Anna.

Ona podigne pogled prema njemu i nasmiješi se, umornimosmijehom punim ljubavi.

„Hvala ti,” reče ona, uzevši zaimaču od njega i otpivši malo, aonda mu je vrati natrag.

„Ne,” reče on tiho, odmahujući glavom. „Ti je dovrši.”

Uz osmijeh, ona iskapi ostatak.

„Pa, Atruse,” reče ona, iznenada opuštena, kao da je vodaisprala umor iz nje. „Što si vidio?”

Oklijevao je na trenutak, a potom: „Vidio sam smeđu vrećicukoja se pomakla.”

Njezin veseli smijeh bijaše neočekivan. Atrus se namršti, a ondanaceri kad je ona izvukla vrećicu odnekud ispod plašta. Čudno, ali

činilo se da u njoj nema ničega. Ne samo to, nego je i tkanina vrećicebila neobična – mnogo grublja od one kakvu trgovci obično koriste.


16/923

Kao da je bila istkana samo od polovice potrebnih niti. Da je u njoj

bila sol, bila bi isipila van kroz rupice. A ipak, u vrećici je bilo nešto.

„Pa?” reče ona, kao da je njegova reakcija zabavlja. „Hoćeš li jeuzeti?”

On se zagleda u nju, iskreno iznenađen. „Za mene?”

„Da,” reče ona. „Za tebe.”

On je oprezno uzme od nje, primijetivši da je zavezana istomkrvavocrvenom vrpcom kao i vrećica sa začinima.

„Što je to?”

„Otvori pa vidi,” reče ona, izvukavši nož i pruživši mu ga. „Alibudi oprezan. Možda grize.”

On se ukoči, gledajući je, sad posve zbunjen.

„Oh, ma hajde,” reče ona, tiho se smijući. „Samo se šalim,Atruse. Otvori je.”

Polako, neodlučno, on sklizne oštricu ispod vezice i povuče.

Vrećica se otvori. Spustivši nož na kamen, on podigne naočale na vrh glave, a

onda polako otvori vreću, cijelo vrijeme zavirujući u njezinu mračnuunutrašnjost.

Unutra je bilo nešto. Nešto malo i zgrbljeno i...

Zvuk ga natjera da ispusti vreću i odskoči, a dlake na vratu mu

se naježiše od šoka. „Pažljivo...” reče Anna, sagnuvši se podignuti vreću.

Atrus je gledao, zapanjen, kako iz nje vadi nešto malo i dlakavo.Na trenutak nije shvaćao, a onda šokirano shvati što je to. Mače!Anna mu je kupila mače!

On ispusti radostan uzvik, skoči na noge i zakorači prema njoj,

sagnuvši se da bi bolje vidio sićušno stvorenje koje je držala. Bilo je prekrasno. Njegova dlaka bijaše boje pustinjskog pijeska

u zalazak sunca, a oči dva velika jezera zelenog koja su dvaput


17/923

trepnula, a onda se znatiželjno zagledala u njega. Nije bilo ništa većeod Anninog dlana.

„Kako se zove?” upita on.

„Ona se zove Pahket.”

„Pahket?” Atrus podigne pogled prema baki, namrštivši se, aonda posegne rukom i blago pomiluje mačkicin vrat.

„To je pradavno ime. Najstariji od trgovaca rekao je da je tosretno ime.”

„Možda,” reče Atrus nesigurno, „ali nekako mi ne zvuči dobro.Pogledaj je. Izgleda poput malog plamička.” On se nasmiješi kad je

mačkica pritisnula glavu o njegov dlan i počela glasno presti. „U tom slučaju, možda bi je trebao tako nazvati.”

„Plamičak?”

Anna kimne. Jedan je trenutak promatrala svog unuka, a potom

opet progovori. „U kuhinji ima mala glinena posudica...”

Atrus podigne pogled. „Ona plava?”

„Da. Plamičak može iz nje piti. Zapravo, vjerojatno bi joj odmahdobro došlo malo vode nakon toliko vremena u vreći.”

Atrus se nasmiješi, a onda podigne mačkicu jednom rukom, kaoda je to radio čitavog života, i stisne je uza se, preskačući po dvijestube do kuhinje. Trenutak kasnije izišao je sa zdjelicom u drugojruci.

„Dođi, Plamičku,” reče on, tiho kao da govori djetetu, dok jepalcem nježno trljao mačkino čelo. „Idemo po malo vode za tebe.”

Kad je pao mrak, Atrus je sjedio na uskom balkonu koji se

protezao dužinom vanjske spavaće sobe, a usnula je mačka ležalasklupčana pokraj njega na hladnoj kamenoj izbočini; gledao je umjesec. Dan mu je bio prekrasan, ali kao i svi dani, morao je završiti.

Ispod, s desne strane, mogao je vidjeti baku, uokvirenu jarkoosvijetljenim prozorom kuhinje; mala je uljanica bacala meko žutosvjetlo na njeno lice i nadlaktice dok je pripremala kolače. Kolači,


18/923

kao i mačkica, bijahu darovi za njegov sedmi rođendan koji ćeproslaviti za dva dana.

Pomisao na to izmami mu osmijeh, a ipak – u njegovu se radostuvukao tračak nemira. Unatoč tome koliko je ovdje s bakom biosretan, u zadnje je vrijeme počeo osjećati da postoji i nešto više odovoga.Mora postojati.

On pogleda pokraj mjeseca, slijedeći liniju zvijezda sve dok nijenašao lovčev pojas, prateći oblik lovčevog luka na noćnom nebu,onako kako ga je baka naučila. Toliko je još stvari bilo koje valjaznati, toliko toga još za naučiti.

A kad ih sve naučim, bako?

Sjetio se kako se bila nasmijala na te njegove riječi, a onda senagnula prema njemu. Nema kraja učenju, Atruse. U ovom svemiruima više stvari no što ćemo ikad znati, a također i više svemira nego

što možemo zamisliti.

I premda nije posve shvatio što je time mislila reći, sam pogledna golemost noćnog neba davao mu je početnu predodžbu o tome.

Ipak, bio je željan znanja, toliko željan koliko je zaspaloj mačkicipokraj njega za to bilo svejedno.

On spusti pogled s ogromnog neba. Svud oko njega, raspuklina

bijaše istočkana sićušnim svjetlima koja su toplo sjala u tami.

„Atruse?”

On se okrene i podigne pogled baš kad je Anna čučnula pokraj

njega na uski izboj. „Da, bako?”

„Danas imaš mnogo toga za zapisati u svoj dnevnik.”

Atrus se nasmiješi, pogladi mačkicu, češkajući je između ušiju iosjećajući kako se ona pritišće unatrag o njegovu ruku.

„Pisao sam ranije, kad si ti bila u ostavi.”

„Ah...” Ona pruži ruku i nježno prijeđe stražnjom stranomprstiju po mačkinom boku. „A kako napreduje tvoj eksperiment?”

„Koji?” upita on, iznenada pun zanimanja.

„Tvoja mjerenja. Vidjela sam te tamo.”


19/923

Već gotovo šest mjeseci Atrus je proučavao kretanja pješčanihdina na udaljenoj strani vulkana. Zabio je niz dugih štapova u pijesakuzduž ruba dine, a onda promatrao, pomno mjereći dnevne pomakepijeska, koristeći štapove kao polaznu točku i zapisujući mjerenja utabelu na kraju svog dnevnika.

„Gotovo sam završio,” reče on, a oči su mu sjale na mjesečini.„Još nekoliko tjedana i imat ću rezultate.”

Anna se nasmiješi na to, zabavljena, a ipak ponosna na njegovtrud. Nije bilo sumnje da Atrus ima dobar um – um pravogistraživača – praćen odgovarajućom znatiželjom.

„A imaš li teoriju?” upita ona, primijetivši kako je sjeouspravnije dok joj je odgovarao.

„Kreću se,” reče on.

„Malo ili puno?”

On se nasmiješi. „Ovisi.”

„O čemu?”

„O tome što je tebi malo, a što puno.” Ona se nasmije, uživajući u njegovu odgovoru. „Malo bi bilo...

pa – desetak centimetara na godinu, mnogo bi bilo kilometar.”

„Onda ni jedno ni drugo,” odgovori on, opet gledajući dolje naPlamička. Mačka je drijemala, podvinute glave, tiho hrčući u tami.

Anna pruži ruku prema njemu i makne mu kosu s očiju. Na neki

način, Atrus je bio prilično nezgrapan dječak, ali imao je neštootmjeno u sebi. Dobrota, oštra inteligencija u očima – te su ga stvariizdvajale, nadmašujući njegov fizički izgled.

„Mijenja se,” reče on, a oči mu se opet sretoše s njenima.

„Mijenja?”

„Brzina kojom putuje dina. Nekad jedva da se i miče, ali kad je

olu ja...” „Da?” upita ona tiho.

„Stvar je u vjetru,” reče on. „On gura manja zrnca gore uz dinu,otkud padaju na drugu stranu. Zato dine i jesu takvog oblika. Velika


20/923

zrna se teže kreću i zato je strana okrenuta vjetru zaobljena. Tvrdo jenabita. Možeš hodati po njoj kao po kamenu. Ali druga strana...” „Da?” reče ona, ohrabrujući ga.

On se namršti, naškubivši nos dok je razmišljao. „Pa, druga sestrana stalno mijenja. Sitna se zrnca nadograđuju, tvoreći strmupadinu, sve dok... pa, sve dok sva ne padnu. Ako pokušaš hodati ponjima, propast ćeš kroz njih. Nije nabito kao na strani okrenutojprema vjetru.”

Anna se nasmiješi, a pogled joj nije silazio s njegova lica. „Kažešda pada preko vrha na drugu stranu. Znaš li zašto?”

Atrus žustro kimne, a Plamičak na njegovu krilu se promeškolji.„Ima veze s tim kako zrna balansiraju jedna na drugima. Doodređenog kuta sve je dobro, ali dalje od toga...”

„A jesi li izmjerio taj kut?” upita ona, zadovoljna s njim.

On opet kimne. „Trideset pet stupnjeva. To je najveći kutkojega pijesak podnosi prije negoli počne sipiti.”

„Dobro,” reče ona, položivši dlanove na koljena. „Čini se kao dasi sve uzeo u obzir, Atruse. Pokušao si sagledati Cjelinu.”

Atrus je već bio opet spustio pogled na mačkicu, ali glava se sadopet podigla. „Cjelinu?”

Ona se tiho nasmije. „To je nešto što je moj otac običavao rećimeni. Ono što ja mislim kad to kažem je to da si problem pogledao smnogih strana i razmotrio kako se sve te stvari uklapaju u jednu

sliku. Postavio si sva potrebna pitanja i pronašao odgovore. A sadrazumiješ cijeli problem.” Ona se nasmiješi i nježno mu položi rukuna rame. „Tebi se to možda čini sitnicom, Atruse – na koncu konca,dina je samo dina – ali princip je dobar i poslužit će ti u svemu štoćeš raditi, ma koliko složen bio sustav koji promatraš. Uvijek u obziruzmi Cjelinu, Atruse. Uvijek gledaj međusobnu povezanost stvari i

sjeti se da je ‘cijelost’ jedne stvari uvijek samo dio nečeg drugog,nečeg većeg.”


21/923


22/923

Atrus je gledao u nju, polako kimajući, a ozbiljnost njegovogpogleda prelazila je njegovu dob sedmogodišnjaka. Primijetivši to,Anna uzdahne u sebi. Ponekad je bila tako ponosna na njega. Imao

je tako dobre, tako jasne oči. Oči koje su bile ohrabrivane neka vide,oči koje su čeznule za tim da promatraju i da postavljaju pitanja osvijetu oko sebe.

„Bako?”

„Da, Atruse?”

„Smijem li nacrtati Plamička?”

„Ne,” reče ona, smiješeći se dolje na njega. „Ne sad. Vri jeme jeza počinak. Želiš li da Plamičak spava s tobom?”

On se široko osmjehne i kimne.

„Onda je unesi. Noćas ti može spavati na nogama. Sutra ćemoisplesti košaru za nju.”

„Bako?”

„Da, Atruse?”

„Smijem li još malo čitati?” Ona se nasmiješi i razbaruši mu kosu. „Ne. Ali doći ću ti ispričati

priču, ako želiš.”

„Molim te. I, bakice?”

„Da?” upita ona, iznenađena imenom od milja.

„Hvala ti za Plamička. Predivna je. Dobro ću se brinuti za nju.”

„Znam da hoćeš. Uđi sad. Kasno je.”

Atrusov je krevet bio na kamenoj plohi usječenoj poput

katakombe u stražnji zid prednje spavaće sobe. Kao madrac mu jeslužio prekrasno istkan prošiveni pokrivač, dok je veliki dvostrukikomad platna – koji je Anna na rubovima ukrasila uzorkom izvezenih


23/923

zvjezdica – služio kao plahta. U niši u stijeni pri uzglavlju, stajala jemala uljanica iza metalne rešetke.

Anna posegne rukom u nišu, podigne staklo sa zanimljivimšarama pa upali stijenj, a onda se odmakne, puštajući Atrusa da seuspentra u mali prostor. Uskoro će biti prevelik da spava ovdje, ali zasad je još bilo dovoljno mjesta.

Gledajući svog unuka ona osjeti tračak žaljenja; žaljenja zbogprolaznosti nevinosti, znajući da su ovakvi trenuci dragocjeni, jerneće trajati zauvijek. Ništa ne traje zauvijek. Ni pojedinačni životi,niti carevine.

„Tako,” reče ona, ušuškavši ga, a zatim podigne napola zaspalumačkicu i pruži mu je. „Što želiš da ti pričam?”

On svrne pogled s nje, a njegove svijetle oči kao da su čitaletreperave sjene unutar udubine, da bi se već u slijedećem trenutkuvratile njoj, nasmiješene.

„Može priča o Kerathu?”

„Ali to si čuo već nekoliko puta, Atruse.”

„Znam, ali želio bih je opet čuti. Molim te, bako.”

Ona se nasmiješi i položi ruku na njegovo čelo, a onda sklopi očii počne pričati pradavnu priču.

Odvijala se u zemlji D’ni, prije nekoliko tisuća godina, kažu, kad je njihova domovina pretrpjela prvi od velikih potresa koji su ih na

koncu natjerali da pobjegnu i dođu ovamo.

Kerath je bio posljednji od velikih kraljeva; posljednji ne stoga

što je bio svrgnut, nego zato što je – postigavši sve što si je zacrtao – sišao s prijestolja i imenovao vijeće staraca koje je vladalo zemljomD’ni. Ali ‘priča o Kerathu’ pripovijedala je o Kerathovim mladenačkimgodinama i o tome kako ih je proveo u velikoj podzemnoj pustinji

Tre’Merktee, Mjestu Otrovnih Voda.

A kad je Atrus čuo priču, što je mislio? Je li sebe zamišljao uulozi mladog kraljevića, nalik Kerathu, ko jega je prognao stric, brat


24/923

njegova mrtvog oca? Ili ga je u toj priči privuklo nešto drugo, jer tomu je nedvojbeno bila omiljena priča.

Kad se približila kraju, pričajući mu posljednji dio o tome kako je Kerath ukrotio velikog guštera i dojahao na njemu natrag u glavnigrad D’nija, osjećala je da Atrus žedno upija svaku njezinu riječ,prateći svaku rečenicu, svaki zaokret u priči.

U mislima, ona zaklopi knjigu i odloži je, kao što je nekoć činilaza jednog drugog dječaka u druga vremena, na mjestu tolikorazličitom od ovoga. Otvorivši oči, ona vidje da Atrus zuri u nju.

„Ima li mnogo priča, bako?”

Ona se nasmije.

„Oh, na tisuće...”

„A ti ih sve znaš?”

Ona odmahne glavom.

„Ne. To bi bilo nemoguće, Atruse. D’ni je bila velika carevina, anjezine su knjižnice bile velike poput gradova. Kad bih pokušala

zapamtiti sve d’nijske priče, za to bi mi trebalo nekoliko života, a ionda bih tek stigla upamtiti samo jedan mali dio.”

„A jesu li te priče istinite?” upita Atrus, zijevnuvši i okrenuvši seprema zidu.

„Vjeruješ li ti u njih?”

Isprva je šutio, a onda reče pospano: „Valjda.”

Ali ona je osjećala da nije zadovoljan. Anna mu navuče pokrivačdo vrata pa se nagne i poljubi ga u čelo.

„Da ostavim Plamička gdje je?”

„Mhmm...” odgovori on, već napola zaspao.

Smiješeći se, Anna posegne rukom, podigne staklo i utrneuljanicu, a potom ustane i iziđe iz sobe.

Uljanica u njezinoj radnoj sobi na drugome kraju raspukline još je gorjela. Napola završen kip ležao je gdje ga je bila ostavila, apokraj njega otvorena torba s alatom – finim instrumentima zarezanje i klesanje kamena. Na trenutak je samo stajala, gledajući


25/923

dolje u njega, razmatrajući što valja učiniti, a onda priđe polici sknjigama i s nje skine malu plosnatu kutiju optočenu biserjem.

Otvorivši kopču palcem, ona podigne poklopac i zagleda se usvoj odraz, maknuvši pramen sijede kose s čela.

„Što vidiš, Anna?” Lice koje ju je gledalo bijaše jako i čvrsto, nježnih kostiju, ali nekrhko. Profinjeno prije negoli grubo. U svoje je vrijeme bila prava

ljepotica. Ali sad je vrijeme išlo protiv nje.

Ta joj pomisao izmami osmijeh. Nikad nije bila tašta, a ipakuvijek – uvijek – se pitala koliko se njenog pravog ‘ja’ vidjelo nanjezinu licu. Koliko je otkrivala igra oka i ustiju. A opet, te su iste

suptilne crte lica toliko toga mogle skriti. Uzmimo Atrusa, na primjer.

Kad se smiješio, nije se smiješio samo ustima nego cijelim licem,cijelim svojim bićem: velikim, zračećim osmijehom koji je isijavao iznjega. Isto tako, kad je razmišljao bilo je to kao da čovjek moževidjeti kroz njega – kao kroz staklo – i promatrati kako se misli roje iblistaju u njegovoj glavi.

A njezino vlastito lice?

Ona nakrivi glavu, opet se proučavajući, ovaj put primjećujućisićušne plave perlice koje je utkala u pletenice i šareni, fino istkanišal oko vrata.

Lice koje joj je uzvraćalo pogled bijaše blijedo i napete kože,gotovo kruto; duboke zelene oči bijahu inteligentne, usta osjećajna,

a ipak je njezinu pravu prirodu više otkrivalo tih nekoliko sitnica – perlice u kosi, šal – ili barem otkrivalo onaj njezin dio koji je voliourešavanje. Od djetinjstva do sad, uvijek je bila ista. Dajte joj prazanpapir i ispunit će ga pjesmom ili pripovjetkom ili crtežom. Dajte jojprazan zid i uvijek će ga ukrasiti.

Dajte mi dijete...

Ona zaklopi kutijicu i vrati je na policu.Dajte joj dijete i napunit će mu glavu čudima. Pričama i mislima

i činjenicama kakve je teško i zamisliti.


26/923

Što vidiš, Anna?

Zijevajući, ona krene ugasiti uljanicu, a onda odgovori naneizgovoreno pitanje.

„Vidim umornu staru ženu kojoj je potreban san.”

„Možda,” reče nakon nekoliko trenutaka, smiješeći se, sjećajućise djevojke kakvom je bila.

Odmah zatim, zakoračivši na stube koje su grlile kameni zid,ona brzo prijeđe preko raspukline prema svom krevetu.

2 Prvi znak bijaše sve tamnije nebo na istoku, visoko gore, gdje

čovjek ne bi očekivao pješčanu oluju. Atrus je istraživao padinuvulkana okrenutu suncu, tragajući za rijetkim kamenjem i kristalimaza svoju zbirku, kad je podigao pogled i vidio to – sitnu mrlju tamena pozadini od plavog neba. Na trenutak nije bio posve siguran o

čemu je riječ. Pomakne glavu, misleći da bi to mogla biti kakvatrunka na jednoj od leća, ali to nije bilo to.

Opet pogledavši, vidje da je tamna mrlja još uvijek tamo. Nesamo da je bila tamo, nego je i rasla. Činilo se da svakim trenompostaje sve tamnija.

Atrus osjeti nejasnu nelagodu.

Desetogodišnji dječak se okrene i pođe dolje niz padinu, azatim požuri preko pijeska između raspukline i najbliže stijene,dahćući od vrućine. Zastavši tek toliko da gurne svoje sandale upukotinu ispod ruba raspukline, brzo se spusti niz ljestve od

konopaca, dok su koštane prečke udarale o kameni zid.

Buka privuče Anninu pažnju. Na drugoj se strani sjenoviteraspukline otvori gornja polovica vrata njezine radionice. Ona proviri

van, a obrve joj se upitno podigoše.

„Atruse?”


27/923

„Nešto dolazi.”

„Ljudi?”

On odmahne glavom. „Ne. Nešto veliko na nebu, visoko gore.Nešto crno.”

„Pješčana oluja?” „Ne... Cijelo nebo postaje se crnje.”

Njezin smijeh bijaše neočekivan. „Vidi, vidi,” reče, kao da jenapola očekivala što god to bilo. „Moramo poduzeti mjere opreza.”

Atrus se zagleda u baku, zbunjen. „Opreza?”

„Da,” reče ona, gotovo veselo. „Ako je u pitanju ono što mislim,bolje da to iskoristimo dok još možemo. Takvu priliku ne dobivamočesto.”


28/923

On je buljio u nju kao da je govorila u zagonetkama.

„Sad,” reče ona, cereći mu se. „Ako se već vidi na obzorju, ondaće uskoro biti ovdje. Moramo biti spremni.”

Ne shvaćajući, Atrus učini kako mu je rekla. Prešao je preko

mosta i uzeo sjemenje, a potom ga prešao još nekoliko puta, pažljivonoseći svaku posudu koju je mogao naći, postavljajući ih oko rubaraspukline. Kad je završio, on je pogleda.

Anna je stajala na zidu raspukline, gledajući van, jednimdlanom zasjenjujući oči. Atrus prijeđe preko, uspne se i stane pokrajnje.

Što god to bilo, sad je ispunjavalo trećinu cijeloga obzorja,poput velikog crnog vela koji spaja nebesa i zemlju. S mjesta na

kojem je stajao, izgledalo je kao da je prerano pao komad noći.

„Što je to?” upita on. U svih deset godina svog života nije vidioništa slično.

„Oluja, Atruse,” reče ona, okrenuvši se prema njemu sosmijehom na usnama. „To crnilo je veliki kišni oblak. A ako imamosreće – jako puno sreće – ta će kiša pasti na nas.”

„Kiša?”

„Voda,” reče ona, a osmijeh joj se proširi. „Voda koja pada sneba.”

On svrne pogled s nje na veliki komad tame, a usta mu se u

čudu otvoriše. „S neba?”

„Da,” odgovori ona, podigavši ruke, kao da želi zagrlitinadolazeću tamu. „Sanjala sam to, Atruse. Tolike sam noći sanjala.”

To je bilo prvi put da mu je rekla išta o svojim snovima i on sezagleda u nju kao da je postala nešto novo. Voda s neba. Snovi. Dankoji se pretvara u noć. Spustivši dlan na lijevu nadlakticu, on seuštipne.

„Oh, budan si, Atruse,” reče Anna, zabavljena njegovomreakcijom. „I moraš ostati budan i gledati, jer vidjet ćeš prizore


29/923

kakve možda nikad više nećeš vidjeti.” Opet se nasmije. „Samogledaj, dečko moj. Samo gledaj!”

Približavalo se polako, jako polako, a činilo se da zrak postajesve hladniji i hladniji. Sad je već puhao blag povjetarac, poput jahačaprethodnika nadolazeće tame. „Dobro,” reče ona, okrenuvši seprema njemu nakon duge tišine. „Krenimo na posao. Moramorazasuti sjemenje posvuda oko raspukline. Iskoristi sve vrećice osim

jedne. Nećemo opet imati ovakvu priliku. Mnogo godina.”

On učini kako mu je rekla, hodajući kao u polusnu, cijelovrijeme svjestan crnila koje je sad već ispunjavalo cijelo obzorje. Svremena na vrijeme bi plašljivo podigao pogled, a zatim opet spustio

glavu. Završivši, on spremi platnenu vrećicu i uspne se na rubraspukline.

Plamičak se skutrila ispod kamenog izboja na dnu raspukline.Vidjevši je tamo, Anna ga zazove i reče mu: „Atruse, bolje je odnesi usvoju sobu. Ako ostane tu, bit će u opasnosti.”

Atrus se namršti, ne shvaćajući kako bi mogla biti u opasnosti.

Pa, zar raspuklina nije najsigurnije mjesto? Ali nije se raspravljao sbakom, već je jednostavno otišao dolje, podigao Plamička, odnio jedo ostave i zaključao vrata.

Vrativši se gore, on vidje da oluja samo što nije došla do njih.Uspevši se preko ruba na pijesak, on pogleda Annu, pitajući se što ćenjih dvoje učiniti, gdje će se sakriti, ali činilo se da to njegov baku ni

najmanje ne brine. Jednostavno je stajala, gledajući kako im sepribližava ta golema tama, nimalo uznemirena i cijelo se vrijemesmiješeći. Okrenuvši se, ona ga pozove, podigavši glas iznad bukenadolazeće oluje.

„Skini naočale, Atruse, vidjet ćeš bolje!”

On opet učini kako mu je rekla, spremajući teške leće na

debeloj kožnatoj uzici u duboki džep svoga plašta. Ispred njega, olujna je fronta bila poput masivnog, svjetlucave

zida od crnog i srebrnog; čvrsta stvar koja je napredovala premanjemu, ispunjavajući cijelo nebo pred njim, putem razdirući


30/923

pustinjski pijesak. Činilo se da u toj tmini plešu i trepere neobični jarki bljeskovi, praćeni dubokim, prijetećim hučanjem koje biiznenada eksplodiralo u veliki glasni prasak.

Drhteći, on sklopi oči, stisne zube, a cijelo mu se tijelo napelostisnulo u očekivanju naleta – a onda ga je kiša udarila, u trenu gasmočivši do gole kože, bubnjajući mu po glavi, ramenima i rukamatakvom žestinom da je na trenutak pomislio da će ga zabiti u tlo onnaglo uvuče zrak, u šoku, a onda zatetura, iznenađen zvukomAnnina smijeha koji je nadglasavao bubnjanje kiše.

On pogleda dolje na svoja stopala, na tlo, zapanjen njegovom

preobrazbom. Trenutak ranije stajao je na pijesku. Sad su mu ste

pala bila ugniježđena u ljepljivu, uzburkanu masu koja seodupire kad se pokušao izvući iz nje.

„Anna!” poviče on, okrećući se prema njoj ispruženih ruku.

Ona mu priđe, hihoćući poput djevojčice. Kiša joj je slijepilakosu tik uz glavu, a odjeća kao da je bila naslikana na njeno žilavodugačko tijelo poput druge kože.

„Nije li prekrasno!” reče ona, podižući lice prema kiši, očijusklopljenih u ekstazi. „Zatvori oči, Atruse i osjeti je na licu.”

Još jednom, on je posluša, boreći se protiv nagona za bijegompuštajući da mu bockava kiša udara po izloženim obrazima i vratiNakon samo nekoliko trenutaka, lice mu je otupjelo. A tad je, i

čudnu promjenu koju mu je bilo teško objasniti, počeo uživati tom

osjećaju. On spusti glavu i zaškilji prema Anni. Njegova je baka skakutala

na jednoj nozi i polako se okretala, ruku raširenih i podignuti iznadglave, kao u pozdrav nebu. On poslušno pokuša učiniti isto. A onda,kad ga je uhvatilo raspoloženje, on se počne luđački okretati okosebe, dok je kiša padala i padala i padala, uz buku poput one u srcu

velike pješčane oluje, toliko glasnu da mu je u glavi vladala tišina. A onda je, iznenadnošću koja ga natjera da naglo uvuče zrak,

više nije bilo. On se okrene, trepćući, na vrijeme da bi je vidio kako


31/923

lebdi preko raspukline i penje se uza zid vulkana, taj čvrsti zastor odpadajuće vode koji je za sobom ostavio pustinju tamnu i ravnu.

Atrus se ogleda oko sebe, primjećujući kako je svaka posudapuna do vrha – poput uzdrhtalih zrcala koja su odražavala iznenadnoplavetnilo neba. On zausti, kao da će nešto reći Anni, a onda seokrene, zatečen iznenadnim šištavim zvukom koji se uzdigao izvulkanova kratera.

Dok je gledao, iznutra su se podigli veliki stupovi pare, kao da

se uspavani div probudio.

„U redu je,” reče Anna, prišavši mu i položivši mu ruku narame. „Na tim se mjestima kiša probila u dublje otvore.”

Atrus zarije lice baki u bok. A ipak, nije se više bojao. Sad kad jeoluja prošla – sad kad ju je preživio – osjećao se ushićenim,ponesenim.

„Pa?” upita ona tiho. „Kako ti se činilo?”

„Otkud je došla?” upita on, gledajući opčinjeno kako taj golemitamni zid nestaje u daljini.

„S velikog oceana,” odgovori mu ona. „Putovala je stotinekilometara do ovdje.”

On kimne, ali njegov je um ponovno proživljavao i gledao kakotaj crno-srebrni zastor brza prema njemu, kako ga guta, kako mu

bubnja po koži poput tisuća tupih iglica.

Atrus pogleda baku i nasmije se. „Ti se isparavaš, bako!”

Ona se naceri i blago ga bočne prstom. „I ti, Atruse. Dođi,idemo unutra, prije no što nas sunce opet osuši.”

On kimne i počne se uspinjati preko ruba raspukline,namjeravajući sići dolje i pustiti Plamička van iz smočnice, ali kad jepogledao preko ruba, usta mu se otvoriše u malo iznenađeno ‘oh'.Ispod njega, raspuklina je bila divovsko plavo-crno zrcalo, koje je

sjena strmih zidova dijelila na pola, poput nazubljenog štita. Prišavšimu, Anna čučne i pogleda ga, smiješeći mu se.

„Bi li želio naučiti plivati, mali pješčani crve?”


32/923

Anna je probudila Atrusa prije svitanja, dok je još bilo mračnonježno ga prodrmavši, a onda se odmaknula, visoko držeći svjetiljkučiji je meki, žuti sjaj ispunjavao udubinu u kojoj je on spava „Dođi,”reče ona jednostavno, smiješeći mu se dok je on trljao oči. „Želim tinešto pokazati.”

Atrus sjedne, iznenada budan. Nešto se dogodilo. Nešto... On

zagleda u nju. „Je li bilo stvarno,bako? Je li se zaista dogodilo? samsamo sanjao?”

„Dogodilo se,” odgovori ona tiho. Tad ga uzme za ruku i povedevan, kroz njenu sobu pa na uski balkon.

Mjesec, koji je dva dana ranije bio pun, premda više nije biozenitu, još uvijek je bacao srebrno svjetlo na udaljeni kraj bazena.

Atrus je stajao tamo, dišući plitko, očaran prizorom, zureći daljeu savršeno zrcalo bazena, crno poput ebanovine. Nije to bio bazenkojega je znao od malih nogu, nego veći, više zapanjujući bazen – bazen koji je ispunjavao raspuklinu od ruba do ruba. Buljeći nj, ondopusti da mu pobjegne uzdah.

„Zvijezde...”

Anna se nasmiješi i nagne se do njega, pokazujući mu obliklovca u vodi. „A tamo,” reče, „Pogledaj, Atruse, evo zvijezdeoznačnice On se zagleda u posve plavu zvijezdu, a onda podigneglavu pogleda njezinu blizanku na nebu.

„Je li to to?” upita on, okrenuvši se prema njoj. „Je li to ono štosi mi željela pokazati?”

Ona odmahne glavom. „Ne... Dođi. Slijedi me.”

U trenutku prije nego što je izišao iz raspukline – u toj sekundiprije no što je vidio ono zbog čega ga je baka bila probudila – Atrus

je zastao na predzadnjoj prečki ljestava i pogledao dolje.


33/923

Ispod njega – daleko ispod njega, činilo se, tako daleko kao da je bio izokrenut i da je sad visio u prostoru – ležalo je nebo posutozvijezdama. Na trenutak je iluzija bila savršena, tako savršena da biosiguran da bi, pustivši prečku, padao zauvijek. Tad, svjestan da gabaka strpljivo čeka na drugoj strani rubnog zida, on se povuče gorena njegov vrh.

I zastane, ukipivši se, a čeljust mu se objesi, jer prizor koji ga jedočekao bijaše nevjerojatan i kao iz snova.

Između raspukline i ruba kratera, cijela je padina vulkana bilaprekrivena cvjetovima. Čak i na mjesečini mogao je razlikovati težarke boje. Ljubičaste i plave, tamno zelene i boje lavande, žarko

crvene i silno narančaste.

Zurio je, ne shvaćajući. To nije bilo moguće.

„Zovu se jednodnevnice,“ reče Anna, progovarajući u tusavršenu tišinu. „Njihove sjemenke – stotine tisuća sićušnihsjemenki – godinama leže u suhoj zemlji. A onda, kad kiše napokondođu, one procvjetaju. Cvjetaju jedan jedini dan – jednu jedinu noć.

A onda...” Ona uzdahne, Bijaše to najtužniji zvuk kojega je Atrus ikad čuo.

On je pogleda, iznenađen tim zvukom. U njezinu je glasu malo prijebila takva radost, takvo uzbuđenje.

„Što je, bako?”

Ona se sjetno nasmiješi pa ga pogladi po kosi. „Nije ništa,

Atruse. Samo sam se sjetila tvog djeda, to je sve. Pomislila samkoliko bi se on ovome veselio.”

Atrus skoči dolje, u bujnu, prohladnu dobrodošlicu koju jevegetacija priredila njegovim stopalima. Zemlja je bila vlažna ihladna. Mogao ju je gnječiti nožnim prstima.

Čučnuvši, on prijeđe dlanovima preko vrhova sitnih cvjetova,

osjećajući kako su meki, kako su krhki, a onda iščupa jedan cvjetić iprinese ga licu, proučavajući ga. Imao je pet sićušnih latica i tanašnustabljiku boje pješčanog kamena. On ga pusti da padne.


34/923

Na trenutak je ostao klečati, upijajući pogledom. A tad mu,iznenada, umom proleti nova misao. Naglo se okrenuvši, on pogledagore u Annu. „Sjemenje!”

Atrus ustane i pažljivo krene oko ruba raspukline, saginjući setu i tamo, proučavajući ona mjesta na kojima je pri je dolaska olujebio rasuo dragocjeno sjemenje.

Nakon nekog vremena, on podigne pogled prema Anni i

nasmije se. „Uspjelo je! Sjeme je proklijalo! Pogledaj, bakice,pogledaj!”

Ona je stajala, uzvraćajući mu osmijehom. „Onda bi bilo boljeda poberemo sadnice. Prije izlaska sunca. Prije negoli pustinja uzme

natrag ono što nam je dala.“

Posao bijaše završen. Sad je imao vremena jednostavnoistraživati. Kad je svjetlo zore počelo bacati duge sjene preko pijeska,Atrus se uspne uz padinu vulkana.

Plamičak je išla za njim, opčinjena, činilo se, iznenadnompojavom cvijeća. Skakutala je i valjala se, kao da su godine nestale,kao da je opet bila malo mače.

Gledajući je, Atrus zahihoće. Imao je svoje naočale, s malimsunčanim filtrom i velikim povećanjem. Sad je bilo vrijeme dazadovolji svoju znatiželju, prije nego što se sunce uspne previsoko, avrućina postane nepodnošljiva – i prije no što se cvjetovi osuše inestanu, kao što ga je Anna uvjeravala da će se dogoditi.

Neko je vrijeme lijeno tumarao naokolo, gotovo jednako

besciljno kao i mala, mršava mačka koja mu bijaše stalnom

pratnjom. A onda se, ni ne znajući, našao kako traži nešto. Ili, boljerečeno, kako pokušava ustanoviti što je to bio vidio, a nije razumio.


35/923

Stajao je nepomično, okrećući samo glavu, pokušavajućipronaći ono što je bio vidio nakratko. Isprva nije nalazio ništa. A tad,pomalo iznenađeno, to ugleda. Tamo! Da, tamo u tom plitkomnagibu koji je vodio prema jednome od vulkanovih malih, neaktivnih

otvora!

Atrus priđe i stane, kimajući. Nije bilo sumnje, bilje je ovdje bilobujnije, cvjetovi veći, njihovo lišće deblje i šire.

Zašto?

On se sagne i iščupa jednu sićušnu stabljiku, proučavajući njenoplitko korijenje. Za njega se držala zemlja. On je podigne i pomiriši. Utom je mirisu bilo nešto čudno, gotovo metalno.

Minerali.

Nekako, nazočnost minerala – određenih minerala? – pomogla je biljkama da narastu veće.

On jednom rukom raščisti mali prostor, a zatim zagrabi šakuzemlje i pažljivo je istrese u jedan od džepova svog plašta. Uspravivšise, on pogleda dolje niz padinu gdje je Plamičak ležala na leđima na

jarko žutim cvjetovima, mašući šapama prema nebu.

„Dođi!“ reče on, uzbuđen, želeći provjeriti svoju teoriju.

Prošla su već gotovo tri mjeseca od onoga dana kad je padalapustinjska kiša. Od toga je dana naš desetogodišnjak radio svakuvečer, stojeći za radnim stolom, sa svjetiljkom obješenom o kukicuna zidu pokraj njega. Plamičak je spavala nedaleko na podu, dok jeon pažljivo proučavao koji su kemijski sastojci pronađeni u uzorkuzemlje bili odgovorni za poboljšani rast.

Njegova radionica bijaše u maloj, nedavno usječenoj niši izaAnnine sobe. Godinu je dana naporno i strpljivo radio, usijecajućiusku nišu vlastitim rukama, koristeći bakin klesarski alat, pazeći da


36/923

odjednom odlama male komadiće kamena onako kako ga je bilanaučila, cijelo vrijeme provjeravajući moguće slabosti stijene da nebi naišao na mane u strukturi kamena koje bi mogle uzrokovatipukotinu i izazvati urušavanje cijeloga zida.

Napravio je i kameni izboj – radnu površinu koju je izgladio iispolirao sve dok se nije doimala glatkom poput stakla. Na njoj su

sad ležali razasuti instrumenti neobična izgleda. Iznad nje je usjekaotri uske police na kojima su stajale njegove stvari: uske posude nalik

šalicama, izrađene od gline ili kamena; sićušne ručno pletenekošarice ispunjene raznim praškovima i kemikalijama, izblijedjelekosti raznih pustinjskih životinja, a na najvišoj polici bijaše njegova

zbirka rijetkog kamenja i kristala: ispolirani ahati poput napućenihusana čudnovatih stvorenja; veliki komad zeolita, koji ga jepodsjećao na brkove kakve egzotične snježne zvijeri; grumenoviplavog azurita pokraj grozda žarko žutih kristala sumpora; dugi prstledolikog kvarca, a u maloj prozirnoj kutijici i tigrovo oko. To i jošmnogo drugog kamenja i kristala guralo se na polici, razvrstano u

sedam sustava – kubični, tetragonalni, monoklinički, ortorombski,triklinički, heksagonalni i trigonalni – o kojima je bio čitao u bakinimknjigama.

Na zidu iza njegove radne plohe visio je zastor koji mu je baka

bila napravila od crveno-plave svile kupljene prije nekoliko godina, a

njegovi rubovi s resama bijahu ukrašeni zlatnim koncem. Ostatak

zidova ispunjavali su crteži i dijagrami, neki njegovi, neki bakini. Njegova zadaća nije bila laka, ne uz ovu samo osnovnu opremukoja mu je bila dostupna. Atrus je isprva mislio da će to biti

jednostavan posao. Očekivao je da će u uzorku naći najviše tri,možda četiri različita kemijska sastojka, ali na njegovo iznenađenja – i žaljenje – pokazalo se da to neće biti tako jednostavno. Nakonnekoliko tjedana pokusa, identificirao je više od trideset različitihelemenata u uzorku. Činilo se da su vulkanski otvori bili pravi rogobilja kemijskog života. Niti je bilo lako izmisliti načine kako testiratiteoriju. Bakine knjige, koje su imale cijela poglavlja o oblikovanju i


37/923

uporabi kamena i metala, sadržale su tek nekoliko zapisa oagrikulturi. Bio je prisiljen improvizirati.

Kad je Atrus osjetio da je vrijeme za žetvu, izvukao je nekolikovećih izdanaka – izabirući po dva od svake vrste, stavio ih u Anninunajbolju košaru i odnio ih do kuhinje.

Stajao je za kamenim sudoperom pokraj prozora, zureći van

preko raspukline dok je ispirao izdanke, pazeći da odstrani svuzemlju s korijenja. Plamičak se spustila dolje na gredicu i sad jenjuškala zemlju na mjestima gdje je on iskopao izdanke, neodlučno isama kopkajući po zemlji šapom.

Atrus ju je neko vrijeme gledao, široko se smiješeći, a zatimdobro otrese vodu s izdanaka i položi ih na dasku za sjeckanje padohvati jedan od Anninih noževa.

Režući i pripremajući izdanke, gledao je kako se Plamičakproteže i smješta među preostale izdanke, ližući se i čisteći sićušnimružičastim jezikom, prvo šapice, a potom i svoje kratko narančastokrzno.

„Hej, ti,“ reče on, tiho se smijući. Bilo je dovoljno i to što je jelametvicu na udaljenom kraju bazena, a kamoli još da si od njegoveposebne gredice napravi mjesto za spavanje.

Završivši, on ubaci isjeckane izdanke u zemljanu zdjelu. Imali susvjež, čist miris, poput metvice, ali ne tako sladak. On prineseprstohvat nosu, omiriši, pa ubaci komadić u usta.

Ukusno. Svježe i...

Atrus iskrivi lice. Ostavljali su jak okus u ustima, gorak i opor.

On prijeđe vrškom jezika po zubnome mesu, pa se sav strese.

„Fuj!”

„Atruse?”


38/923

On se okrene i ugleda Annu kako ga znatiželjno promatra.

„Što je?”

„Ništa,“ reče on, podižući zdjelu i odnoseći je opet dosudopera. Možda ih nije dovoljno dobro oprao. Zadnja stvar koju je

htio bilo je to da imaju gadan okus.On osjeti Annine tople prste kako mu prelaze preko leđa dok je

išla prema spremištu za suđe, a onda osjeti njen dah na vratu kadmu se nagnula preko ramena.

„Izgledaju dobro,“ primijeti ona, smiješeći se kad se on okrenuoprema njoj. „Da skuham malo riže uz njih?”

On odmahne glavom.„Ne. Ja ću. I napravit ću poseban umak.”

Ona kimne, blago mu stisne nadlakticu pa prođe pokraj njega iuza stube.

Atrus je gledao za njom, a onda se opet okrene i zagleda se van

preko raspukline. Plamičak se sad smirila, sklupčana u malo

narančasto klupko među jarko zelenim izdancima. On se nasmiješi, aonda krene opet ispirati izdanke vodom iz vrča.

Atrus je popravljao zid na udaljenom kraju raspukline kad supočeli bolovi. Isprva je mislio da je u pitanju samo grč pa jeprotegnuo lijevu ruku da bi olabavio mišiće na toj strani, želećinastaviti s radom. Ali kad je posegnuo za zidarskom žlicom, probodega užasan bol, natjeravši ga da se presamiti.

„Atruse?”

Već u slijedećem trenutku Anna je bila uz njega. „Atruse? Što je? Što nije u redu?”


39/923

On zine, želeći joj reći, ali slijedeći nalet boli oduzeo mu je dah.On klone na koljena, lecnuvši se od boli.

Kao da ga netko probada nožem.

„Atruse?”

On podigne pogled prema njoj, a pred očima mu se zamagli.Tad, ne mogavši se zaustaviti, stane povraćati.

Nakon nekog vremena uspio je podići glavu, osjećajući seiscijeđeno, izmučeno, čela osutog kapima znoja. Anna je klečalapokraj njega, obgrlivši ga rukom oko ramena, nešto mu mrmljajući.

„Što?”

„Izdanci,“ reče ona, ponovivši. „Zacijelo su u pitanju izdanci.Jesi li ih jeo?”

Atrus počne odmahivati glavom, a onda se sjeti. „Jesam.Probao sam malo. Ja...”

On osjeti drhtaj u želucu, trenutačnu bol. Proguta slinu i opetpogleda baku.

„Zacijelo je u pitanju nešto u njima,“ reče Anna, brišući mu znojs čela. „Što si koristio?”

„Koristio?“ Misli su mu bile zbrkane. Osjećao se ošamućenim idezorijentiranim. „Nisam...”

Iznenada mu sine. Kemikalije. Zacijelo je to bilo nešto ukemikalijama. A onda se sjeti. Gadan okus u ustima. Ta gorčina... ne

jaka, ali dovoljno neugodna da mu privuče pažnju. On zaječi. „Iznevjerio sam te!”

„Ne,“ reče Anna, osjetivši bolni ubod na te njegove riječi. „Nemožeš svaki put imati pravo. Ako si...”

On je pogleda, ljut ne na nju nego na samoga sebe. „Mogaosam te ubiti. Mogao sam nas oboje ubiti!”

Anna se lecne i krene kao da će odmahnuti glavom, zanijekatinjegove riječi, ali on je gledao ravno u nju, ne dajući joj reći ne.

„Ne, Atruse,“ reče ona napokon. „Nisi me iznevjerio. Naučit ćešnešto iz ovoga.”


40/923

Ali činilo se da Atrus nije uvjeren. „Gotovo sam nas ubio,“ponovi on, odmahujući glavom. „Gotovo sam...”

Ona posegne za njim i privuče ga u naručje, grleći ga sve dok senije smirio, opustio. Pomogavši mu ustati, ona ga odvede do bazena,poklekne ga pa zahvati vodu rukama i stane mu nježno prati lice ivrat.

„Eto,“ reče ona napokon, smiješeći mu se. „Sad je već bolje.”

Polako, umorno, on ustane. „Pretpostavljam da bi bilo bolje daiskopam sve izdanke. Ja...”

On se okrene, zureći. „Plamičak?”

Anna zakorači iza njega, čučne pokraj malog narančastogklupka. Jedan je trenutak bila nepomična, uha priljubljenog uzmačkin bok, a onda se uspravi, sa sporošću koja je potvrdila onočega se Atrus najviše bojao.

„Žao mi je“, reče ona. „Ja...“

Atrus prijeđe preko i klekne pokraj nje. Na trenutak je ostaoposve nepomičan, gledajući dolje na malu životinju. A potom jepodigne, pažljivo i polako kao da samo spava, prigrli je uza se iodnese je tamo gdje je rasla mala gredica plavih cvjetova i

označavala rub raspukline.

Anna se okrene, promatrajući ga, primijetivši kako jedostojanstven u tom trenutku, kako odrastao, kako je u sebi

zadržavao ono što je osjećao.

I znala je, s posvemašnjom sigurnošću, da je u tome trenutkuizgubio nešto od onog djetinjeg i zakoračio još jedan korak dalje usvijet odraslih.

Dalje od nje.


41/923

3

U žarećoj vrućini kasnopopodnevnog sunca, iz uskih otvora ugrotlu vulkana dizali su se tanki stupići sumporne pare, uvijajući se

poput velova plesačice u toj sjenovitoj tami ispod ruba, prije negošto bi nestali u žarkom bljesku odozgo.

Atrus je stajao na rubu vulkana, zureći preko dubokogzdjeličastog grotla; naočale mu – one veće od dva para koja suvisjela u bakinoj radionici – bijahu spuštene na lice, a široka mu jegumena vrpca čvrsto grlila stražnji dio obrijane glave ispod bijeleplatnene kapuljače. Preko nosa i usta imao je platnenu masku kojumu je napravila Anna i za koju je zahtijevala neka je nosi, dok mu je

oko struka visio pojas načičkan alatom – savršena kopija pojasa koji je oko svog struka nosila baka.

Bilo mu je četrnaest godina, a prošle je godine jako narastao;bio je gotovo visine odraslog čovjeka, ali još uvijek dječačke građe. Ilice mu se promijenilo, poprimilo tvrđi, oštriji oblik muškosti; nos i

brada izgubili su mekoću djetinjstva. Nije bio slabašan dječak,nimalo, a ipak, gledajući ga s vrha zidića oko raspukline, Annaprimijeti kako je mršav. Bilo ga je tako malo da se ponekad bojala daće ga otpuhati pustinjski vjetrovi.

Proteklih je nekoliko tjedana bio pripremao novi pokus. Sad se

spremao početi.

Okrenuvši se, Atrus se spusti dolje, maknuvši se s žarkog svjetlau duboku, prohladnu sjenu ispod ruba. Ovdje je, na uskom

kamenom izboju, bio postavio većinu svoje opreme. Ravno ispred,vulkanski se zid strmo spuštao, dok je s njegove desne strane, tik izazaobljene stijene koja je izgledala kao da je napravljena od

rastaljenog blata, bio uski vulkanski otvor. Iznad njega je Atrus stavio

kupolu od tučenog metala, grube izrade, ali učinkovitu, koju je pribioza stijenu s četiri debela klina. Na vrhu kupole bio je pričvršćen malicilindar.


42/923

Atrus posegne gore, a njegove ruke u rukavicama blago

okrenuše sićušne regulatore sa strane naočala, podešavajućiprozirnost leća kako bi mogao bolje vidjeti. Tad, otresavši tanak slojprašine s vrha metalne kape, on se nagne naprijed i promotri srebrniventil dužine prsta, provjeravajući varove po deseti put, a ondapogleda dva grubo kalibrirana mjerača uglavljena u prednju stranukupole, svaki s jedne strane ventila. Tik iznad svake kazaljke bijašemetalna zakovica veličine nokta na palcu, a na vrhu svake zakovicebila je izbušena mala okrugla rupa.

Atrus se uspravi, ispustivši dugi dah. Imao je samo jednu prilikupa je sve moralo biti kako treba. Ako pođe po zlu, ako ne uspije,

trebat će im godinu dana da od trgovaca opet nabave sve potrebnedijelove.

On se okrene, gledajući gore gdje su preko ruba kratera visjeledvije debele, namotane žice – koje je napravio sam, pod Anninimnadzorom. Tik iznad njih, stršeći iznad nagiba, bijaše dugi komadcrnog kamena. Na njegovu udaljenom kraju, gdje je visio preko

grotla, bijahu pričvršćena dva mala kotača. Između njih bijašeprovučen konopac ručne izrade, tvoreći vitlo. Kao i kupola, i to sedoimalo kao da je grube izrade, a ipak će savršeno služiti svojoj svrsi.Atrus je bio proveo nekoliko poslijepodneva testirajući opremu ispuštajući kamenje u grotlo pa ga opet izvlačeći – kamenje nekolikoputa teže od tereta koji će dizalica sad nositi.

S druge strane ruba kratera, tik pokraj točke na kojoj je dizalicabila učvršćena gomilom teških kamenova koji su je pritiskali u tlo,pod priručnim šatorom bijaše njegov ponos i radost – početak i krajovog strpljivog pothvata: njegova baterija. Ispruživši ruku, ondohvati jednu od žica, povuče je prema sebi, izvukavši dovoljnodužine da dosegne do metalne kupole. Pričvrstivši je za jednu odzakovica, on ponovi cijeli postupak još jednom.

Podesivši naočale, on se opet uspentra gore uz krater i prekonjegova ruba, van na žarko svjetlo. Na trenutak je ostao stajati,hvatajući dah. Svaki put kad bi izišao iz sjene, kao da je zakoračio u


43/923

pećnicu. Bez obzira na to koliko je puta to učinio, svaki je put tapromjena iz prohladnosti sjene u iznenadnu, žareću vrelinuotvorenog prostora bila poput fizičkog udarca.

Sagnuvši glavu i skliznuvši ispod debele platnene nadstrešnicešatora, Atrus se nasmiješi. Ovaj se put strašno potrudio da sagledaproblem iz svakoga kuta, u svojim proračunima uzimajući u obzir svevidove Cjeline.

Baterija je ležala u kutu šatora, naslonjena na stijenu. Gledajućitu veliku stvar, Atrus osjeti zasluženi ponos. Sam je bio izrezao tajkameni blok, s Anninim najboljim alatom, sam ga je izdubio, slijedećinacrt iz prastare d’nijske knjige. Izrada baterijskih ploča bila je

relativno laka. Kemikalije su ležale posvuda u suhome tlu okovulkana, a on je imao sreće pronaći veliko nalazište galenita – rudekoja je sadržala mješavinu sumpora i olova – nedaleko odraspukline.

Što se tiče potrebne sumporne kiseline, sumpor je elementkojega je u vulkanu bilo napretek. Zaista, kad je napokon počeo s

izradbom, jedina stvar koja je ograničavala veličinu baterije bila jenjezina težina.

Opet podesivši leće, Atrus klekne i ponosno je pogleda. Mnoge je noći proveo polirajući kamen, a onda je, slijedeći neki nagon,urezao tri pradavne d’nijske riječi na jednoj strani – zamršena slova,koja i sama bijahu umjetničko djelo.

Svjetlo. Snaga. Sila. Izgledala je poput male kamene kuće, a metalni sjaj njenih

terminala davao joj je neobičan, egzotičan izgled.

Pokraj nje ležala je druga, manja kutija, posve drugačija. Ona jebila napravljena od neglazirane crvene gline, ispečene u bakinoj pećiza glinu, neukrašena. Na gornjoj je strani imala jedan okrugli otvor,

začepljen tvrdim voštanim čepom, iz kojega je stršao komad debeledretve koju je tretirao otopinama raznih kiselina. Na prednjoj je

strani bila debela glinena drška.


44/923


45/923

I to je bio njegov vlastiti izum.

On je pažljivo podigne, zamota je u svoj plašt i iznese je van.Opet se spuštajući preko ruba, on se jednom rukom pridrži za grubizid koji se mrvio, oprezno silazeći dolje na kameni izboj.

Spustivši kutiju, on se okrene i, stojeći na prstima, posegnegore i dohvati debelu metalnu kuku na kraju konopca, polako jevukući, osluškujući kako je mehanizam za kočenje kliknuo pa opetkliknuo na udaljenoj strani ruba kratera.

U ranijim testiranjima dizalice otkrio je da kamenje vučekonopac dolje prebrzo, a kad ga je pokušao usporiti, konopac mu jeopekao dlanove. Nakon dugog eksperimentiranja, pronašao je načinkako zaustaviti opskrbni kotač nakon svakog okretaja, tako da sedizalicom moglo upravljati samo nizom blagih povlačenja.

Sagnuvši se, on opet podigne kutiju i zakvači kuku za njenudršku pa se okrene i počne je spuštati, držeći konopac od sebe. Kadse konopac napeo, on se odmakne.

Sad je još valjalo učiniti samo jednu stvar. Zavukavši ruku u

unutrašnji džep svog plašta, on izvuče pradavno d’nijsko kresivo.

Nagnuvši se, jednom rukom oslonjen na kamenu dizalicu, držao je plamen ispod kraja fitilja koji je izvirivao iz obješene kutije, a onda – kad se zapalio – on ugasi kresivo i odmakne se.

Na trenutak pomisli da se fitilj ugasio, ali tad je počeo šištati igorjeti. Atrus se okrene i - – napola trčeći uz padinu – prebaci se

preko ruba pa krene prema dizalici.

Ovo bijaše najvažniji dio. Ako fitilj izgori prebrzo ili ako se iznekog razloga dizalica zaglavi, stvari će poći ukrivo.

Klečeći pokraj kotača za kočenje, on ga počne polako okretati,slušajući njegovo metalno klik-klik, cijelo vrijeme napet u iščekivanjuiznenadne detonacije, cijelo vrijeme u sebi odbrojavajući,

Kad je nabrojio do dvadeset, on se baci na tlo, iza gomilekamenja, poklopivši uši rukama.

...dvadeset četiri, dvadeset pet, dvadeset šest...


46/923

Eksplozija je zatresla cijelu padinu vulkana. I premda je do nje

došlo četiri sekunde prerano, to nije bilo važno jer kutija je već bilana pravom mjestu, nasuprot slabosti u stijeni.

Atrus se nasmije, otrese prašinu sa sebe i ustane. Kad su odjeciutihnuli i kroz zvonjavu u ušima mogao je čuti zvuk kojemu se bionadao – snažno šištanje pare koja se probijala kroz metalnu kapu,praćena visokim mehaničkim zavijanjem.

Još uvijek se smijući, on se uspne na rub i pogleda dolje.Dizalice više nije bilo, kao ni velikog dijela kamenog izboja, alivulkanski je otvor, zaštićen velikom stijenom, bio dobro. Iz metalnekape je šištala para u stalnom, jakom mlazu.

Okrenuvši se, pogledavši dolje prema Anni koja je stajala nazidu raspukline, on podigne ruke i stane joj mahati, pobjednički sesmiješeći.

„Uspjelo je!“ poviče, strgnuvši masku s nosa i usta. „Usp jelo je!”

Anna mu odozdo uzvrati mahanjem, a zatim skupi dlanove oko

usta i nešto mu dovikne, ali bilo je teško razabrati što je rekla – toliko mu je zvonilo u ušima. Povrh toga, činilo se da gnjevnošištanje pare i visoko mehaničko zavijanje svakim trenom postajusve glasniji. Vrati se, rekla je, ili nešto slično. Cereći se, on kimneglavom i okrene se, opet gledajući šišteću kupolu.

„Uspjelo je!“ reče tiho, primjećujući sad kako se metalna kapa

trese, zvekećući o četiri klina kojima je bila prikovana. „Zaista radi.” Spustivši se dolje, on priđe, pazeći da ipak ne priđe preblizu, pa

je obiđe do mjesta s kojeg je mogao vidjeti mjerače.

Da! Preplavi ga val uzbuđenja kad je vidio da su obje kazaljkeduboko u crvenom području. Daje naboj!

On se odmakne, cereći se, a onda se ohladi do srži. Gledao je

kako se jedan od metalnih klinova počinje micati, polako se izvlačećiiz ležišta u stijeni.


47/923

On se počne polako odmicati. U tom se trenu buka koja jedopirala ispod kupole promijenila, podigla za cijelu oktavu, kao da je

neka nevidljiva ruka pritisnula tipku na orguljama.

Atrus se okrene, uspentra se uz nagib i potrči, ne obazirući seviše na vrućinu, boreći se protiv nje... ali kao da je trčao kroznekakvu gustu, ljepljivu masu. Odmakao je jedva desetak koraka

prije negoli je pao. Podigao se na noge okrenut u smjeru iz kojega je

bio došao. I u tom mu se trenutku učini da se cijeli rub kraterauzdigao u zrak.

Dolazeći k sebi, Atrus podigne pogled, iznenađen prizorom koji je dočekao njegove oči. Sa svih su se strana oko njega uzdizali visokivulkanski zidovi, tvoreći nazubljeni krug tamo gdje su se susretali siznenađujućim plavetnilom neba.

Bio je u krateru – rub je zacijelo bio popustio.

On polako ustane. Preko dna vulkana, posutog kamenjem,

valjala se para, skrivajući udaljene rubove. S vremena na vrijemeoblaci bi se posložili u obličje, u čudne i predivne oblike nalikkristalima.

Odmah je ugledao bateriju. Prišavši joj, on čučne pa odmahneglavom, zapanjen njezinim stanjem. Bila je gotovo netaknuta.

Ispolirana vanjska površina imala je nekoliko ogrebotina, na nekoliko je mjesta bio odlomljen po komadić, ali još uvijek je bila u jednomkomadu. Štoviše, mjerač je pokazivao je da je potpuno nabijena.

Atrus se nasmije, očaran. Ispruživši ruku, on gotovo zaljubljenoprijeđe dlanom po gornjoj plohi. Ako ništa drugo, sad je bar znao da

je princip valjan i čvrst. Kad bi samo mogao pronaći pravi vulkanskiotvor i pogoditi pravi tlak, ovo bi funkcioniralo i oni bi imali

neograničen izvor elektriciteta. Njihovi bi životi bili stubokom


48/923

promijenjeni. Raspuklina bi sjala poput mačjeg oka u pustinjskojnoći.

Smiješeći se, Atrus podigne glavu, gledajući ravno gore. Na trenutak mu oblak pare zakloni pogled. Kad se raščistio, on se nađekako zuri u crnilo.

Bila je to špilja. Ili nekakav tunel.

On ustane, zakorači prema njemu.

Čudno. Činilo se gotovo kao da je bio urezan u okolne stijene.

Oblak pare ga opet sakrije.

„Atruse!”

On se okrene, pogleda gore prema Anni, visoko iznad njega, čijise obris ocrtavao pokraj ruba kratera.

„Dođi gore! Odmah dođi gore!”

Atrus se namršti. „Ali moja baterija...”

„Odmah!”

Dok su hodali natrag prema raspuklini, ona je bila neprirodnotiha. A onda se iznenada zaustavi i okrene prema njemu.

„Atruse, što si vidio?”

„Vidio sam...“ Oklijevao je, zatečen njenim pitanjem.

„Atruse. Odgovori mi. Što si vidio?”

„Moju bateriju. Napunjenu.”

Ona ispusti dah. „I to je bilo sve?”

„I paru. Iako puno pare.“ On se namršti, a potom: „Mojabaterija. Moram izvući svoju bateriju.”

On se napola okrene, kao da će poći natrag, ali ona ga blagoprimi za nadlakticu. „Zaboravi bateriju. Preopasno je. Dođi sad,moramo te očistiti.”


49/923

4

M jesec jedva da je bio izišao kad se Atrus iskrao van, pomnopazeći da ne probudi baku.

Uzevši konopac i veliku vreću iz ostave, on se uputi dovulkanske padine.

Na pola puta gore zastane, uz obnovljen osjećaj šoka pripogledu na promijenjeni oblik ruba kratera. Ta mu se fizičkapromjena činila nekako povezanom s drugom, dubljom promjenomu njemu samome.

Stajao je na rubu, gledajući niz puteljak koji je grlio unutrašnjupadinu vulkana. Dok je zurio dolje u tu tamu, ispuni ga osjećajprijetnje kakav nikad prije nije osjetio.

On se uspne preko ruba i krene dolje u tamu, uznemiren

nepoznatim tutnjanjem koje je izviralo iz dubina ispod njega. Uz

kralježnicu mu se uspeše trnci, uzdižući mu dlačice na potiljku.

Dolje na dnu vulkana bilo je neobično toplo i vlažno. Atrus seogleda oko sebe pa polako krene preko tla, dok mu je srce nabijalo,a oči tražile najbližu skupinu stijena. Para se kovitlala i šištala,obavijajući te oblike, preobražavajući ih pod blijedom srebrnommjesečinom.

Baterija je ležala gdje ju je i ostavio.

Na trenutak, on se nagne preko nje, položivši lijevu ruku napoznato kućište. Ali pogled mu je privukao otvor tunela. Osjećajućida to mora učiniti, on prijeđe do otvora.

Izvadivši kutiju s kresivom iz unutrašnjeg džepa, on pritisnekvačicu i zakorači unutra.

U sjaju kresiva mogao je vidjeti kako se tunel proteže dalje utamu, postepeno se spuštajući, poput goleme crvotočine u čvrstojstijeni. Unutra je bilo prohladno. Iznenađujuće prohladno. Kao da jeiz tunela puhao povjetarac.


50/923

On nastavi dalje, brojeći korake. Nakon pedeset koraka je stao iosvrnuo se preko ramena na put kojim je došao. S mjesta gdje jestajao nije mogao vidjeti ulaz u tunel. Ulaz je bio iza zavoja.

On nastavi, kao začaran, osjećajući da mora saznati kamo tajtunel vodi. Miris sumpora sad je bio mnogo manji nego prije. Zrak su

ispunjavali drugi čudniji mirisi. Neobični, ustajali mirisi.

Atrus se okrene i priđe zidu, položivši dlan na njegovu površinu.Bila je hladna i glatka i suha. Baš kad se htio odmaknuti, pažnju muprivuče nepravilnost malo niže na zidu. On joj priđe, podigavšikresivo, i zastane. Pred njim je na zidu bila uklesana jedna riječ – velika slova, visoka gotovo polovicu njegove visine i dvaput šira odnjega.

D’ni! Nije bilo sumnje. Bijaše to d’nijska riječ!

Atrus je buljio u nju, ne prepoznajući je, ali je zapamtivši.

Sve dosad samo je napola vjerovao u ono što mu je baka bilapričala. Zapravo, bilo je dana kad je čak pomišljao da je sve te knjigena policama napisala ona sama, na isti način na koji se činilo da

stvara svoje slike iz ničega ili pretvara bezoblični kamen u profinjenufiguricu.

Takve su ga misli uznemirivale, jer baka mu nikad nije lagala. A

ipak, njezine su priče bile tako neobične, tako fantastične da mu jebilo teško vjerovati da su se takve stvari ikad mogle dogoditi.

Atrus počne uzmicati natrag prema ulazu, ali gotovo se

posklizne na nešto pod stopalima. Otkotrljalo se od njega i počelosjajiti, isprva blijedo, a zatim jarko, a toplo crveno svjetlo ispuni

tunel.

On priđe i čučne pokraj toga, oprezno pružajući ruku, pitajućise nije li vruće. Kad se uvjerio da je stvar hladna, on je podigne,držeći je između palca i kažiprsta, proučavajući je.

Bijaše to mali, savršeno okrugao kamen – neka vrst špekule.Atrus je skupljao kamenje i kristale već deset godina, ali nikad prije


51/923

nije vidio ništa slično. On sklopi dlan oko njega, iznenađennedostatkom topline.

Ugasivši kresivo, on ga spremi u džep, uspravi se držeći špekuluu ruci, ogledavajući se oko sebe i pokušavajući vidjeti ima li ih još, alinekoliko minuta potrage nije urodilo nikakvim rezultatom.

Tad, znajući da nema mnogo vremena, on se okrene i požurivan, namjeravajući izvući bateriju prije negoli se Anna probudi izapita gdje je on.

Trebalo mu je gotovo sat vremena da odvuče bateriju gore narub. Zadnjih tridesetak metara pomogla mu je Anna, koja je stajala

gore na rubu kratera i vukla konopac, dok je on gurao bateriju

odozdo, upirući svom snagom.

Odnijeli su je dol je do raspukline u potpunoj tišini.

Anna nestane preko ruba, da bi se nekoliko trenutaka kasnije

opet pojavila noseći posudu s vodom.

Atrus je sjedio, zureći u svoje ruke sklopljene u krilu, čekajućida ga prekori što je nije poslušao, ali ona je i dalje šutjela.

„Ja sam kriv,“ reče on napokon, dobacivši joj brz pogled,pitajući se zašto mu ništa ne kaže. „Želio sam ispraviti pogrešku.”

Ona mu pruži posudu, posve bezizražajnog lica. „Popij to padođi sa mnom. Spremit ću ti zajutrak. Mislim da je vrijeme da tiispričam priču.”

Atrus je sjedio na kamenom izboju pokraj prozora kuhinje, aprazna je posuda ležala uz njega dok je on slušao bakinu priču, kao

opčinjen. Tijekom godina od nje je čuo svakojake priče, ali ova bijašedrugačija; drugačija zato što u njoj, za razliku od ostalih, nije biloherojstva niti heroja.


52/923

A ipak, kad je završavala, Annin je glas drhtao od emocija.

„...i tako, kad se Veovis napokon vratio, sudbina D’nija već jebila zapečaćena. U samo jednom danu nestalo je sve ono što jestvarano tisućama godina, a u velikim špiljama D’nija više nije biloživota. A sve to zbog Ti’anine krive prosudbe.”

Atrus je neko vrijeme šutio, a onda podigne pogled premaAnni. „Znači, ti kriviš Ti’anu?”

Ona kimne.

„Ali siguran sam da ona nije mogla znati. Povrh toga, učinila jeono što je smatrala najboljim.”

„Da bi olakšala svoju savjest, možda. Ali je li to bilo najbolje i zaD’ni? Bilo je drugih, koji su željeli smaknuti Veovisa nakon prvepobune. Da su ih samo poslušali... da Ti’ana nije tako slatkorječivogovorila pred Velikim Vijećem...”

Anna opet utihne, spuštene glave.

Atrus se namršti, potom odmahne glavom.

„Nisam znao...” „Ne...“ Anna je još jedan trenutak gledala u svoje ruke, a onda

se okrene njemu, smiješeći se. „Niti je to sad više i važno. Sve je toprošlost. D’nija više nema. Ostaje samo priča.”

On izvuče još uvijek sjajnu špekulu iz džepa i pruži joj je. „Ovosam našao na dnu vulkana.”

Kad je vidjela što drži u ruci, njezino se držanje posvepromijenilo. „Što kažeš gdje si to našao?”

„U vulkanu,“ reče on, sad već malo manje sigurnim glasom.„Blizu mjesta na koje je pala baterija.”

Ona se zagleda u njega, uzvraćajući mu pogled. „U tunelu?“Polako, Anna posegne rukom i uzme špekulu iz njegove, a onda je

iznenada ispusti u zdjelu s vodom koja je stajala pokraj nje. Svjetlose istog trena ugasilo.

„Nikad više ne smiješ ići tamo, Atruse. Tamo dolje je jakoopasno.”


53/923

„Ali bako...”

Ona se zagleda u njega, a njezino obično blago lice sad bijašetvrđe no ikad prije. „Ne smiješ više ići tamo, Atruse. Još nisispreman. Obećaj mi, Atruse, molim te.”

„Obećajem.” „Dobro,“ reče ona, malo mekšim glasom, položivši mu ruku narame.

Svakog poslijepodneva, kad bi se sunce počelo spuštati i sjeneširiti preko podnožja raspukline, Atrus i Anna bi sjeli u prohladnusjenu na niski kameni izboj pokraj bazena i razgovarali.

Danas je Atrus donio i svoj dnevnik. Tintarnica je stajala na

kamenu pokraj njega, a on je precrtavao riječ koju mu je Anna

nacrtala na listu papira. Neko je vrijeme bio tih, koncentrirajući se, anjegove su budne oči letjele s Annina crteža na njegov,provjeravajući je li dobro precrtao zamršenu figuru. Tek ondapodigne pogled.

„Bako?”

Anna, koja je sjedila zavaljena unatrag, glave naslonjene na

hladan kamen i sklopljenih očiju, tiho mu odgovori: „Da, Atruse?”

„Još uvijek ne razumijem. Kažeš da ne postoji naš ekvivalentovoj riječi. Ali ne shvaćam zašto bi to bilo tako. Pa, sigurno su imaliiste stvari kao i mi?”

Ona otvori oči i nagne se naprijed, protežući smeđe nožne

prste, a onda položi dlanove na koljena i pogleda ga. „Riječi nisu samo riječi, Atruse. Riječi su... pa, da vidim mogu li

ti to objasniti na jednostavan način. Na najjednostavnijoj razini riječmože biti oznaka. Stablo. Pijesak. Stijena. Kad koristimo takve riječi,


54/923

znamo otprilike što je osoba mislila reći. Vidimo te stvari u svomeumu. Da bismo znali o kojoj se vrsti stabla, pijeska ili stijene radi,

trebaju nam dodatne riječi – riječi koje su takođeroznake. Veliko stablo. Ili možda palmino drvo. Crveni pijesak. Ilimožda sitni pijesak. Nazubljene stijene. Ili možda kamen-škriljevac.Prva riječ mijenja naš doživljaj druge riječi na prilično precizan način.Na drugoj razini, riječi mogu predstavljati ideje. Ljubav. Inteligencija.Privrženost. Te riječi, kao što sam sigurna da si odmah shvatio, nisutako jednostavne. Ne možemo jednostavno dodati još jednu riječ itime pojasniti što smo mislili, pogotovu kad su u pitanju ideje kojenisu jednostavne. Da bismo došli do pravih značenja takvih pojmova,

moramo ih definirati na nekoliko načina. Ljubav, na primjer, možebiti pomiješana s ponosom i nadom, ili možda s ljubomorom istrahom. Isto tako, riječ inteligencija može se odnositi nanemisaonu, instinktivnu inteligenciju mrava ili na dublju inteligenciju

čovjeka, koja je više ukorijenjena u emocijama. A čak i unutar ljudskerase inteligencija poprima mnoge oblike – može biti spora i duboka,

ili brza i blistava. A privrženost... Privrženost može biti slijepalojalnost vojnika njegovu zapovjedniku ili tvrdoglava lojalnost ženemuškarcu koji ju je povrijedio. Ili...”

Ona primijeti da se on smiješi. „Što je?”

On joj pruži list. „Mislim da shvaćam. Ili barem mislim da znamšto si namjeravala reći.”

Anna se uhvati kako se smiješi, zadovoljna – kao i uvijek – njegovom brzinom i sposobnošću primjećivanja. Atrusu je rijetkokad trebalo išta reći dvaput, a često je – kao sad – bio ispred nje.„Nastavi,“ reče ona.

Atrus je oklijevao, malo nakrivivši glavu, kao i uvijek kad birazmišljao. Tad počne, pažljivo birajući riječi: „Pa, isto kao što su teriječi koje opisuju ideje na višoj razini od onih koje su samo opisneoznake, tako postoji i još viša i složenija razina od tih prvih riječi.Razina na kojoj funkcioniraju d’nijske riječi.”

„Da, i?”


55/923

„Shvaćam to, ali...“ On se namršti p

myst trilogija

Documents