naŠa druŽba - sestre-scj.hr · veljače objavio je nadbiskup u crkvi gospe lurdske u rijeci....

NAŠA DRUŽBAVJESNIK DRUŽBE SESTARA PRESVETOG SRCA ISUSOVA

ISSN 1331-8276 1/2013 GODINA XLVI. BROJ 106

Uskrsnu Krist, nada moja!

Službenica Božja Marija Krucifiksa Kozulić

Naša Družba br. 1/2013.

1

ISSN 1331-8276

NAŠA DRUŽBAVJESNIK DRUŽBE SESTARA PRESVETOG SRCA ISUSOVA

GODINA XLVI., br. 1 (106), 2013.

S A D R Ž A J

RIJEČ VRHOVNE GLAVARICE ...........................................................................................3

U GODINI VJERE Poruka za Svjetski dan molitve za duhovna zvanja ....................................................4 Poruka za 28. svjetski dan mladih ..............................................................................7 Izvanredni „korak“ vjere pape Bendikta XVI. ...........................................................13 Oproštajni „Angelus“ s papom Benediktom XVI. .....................................................14 Posljednji dani pontifikata pape Benedikta XVI. ......................................................16 Pismo iz Rima ..........................................................................................................19 Životopis pape Franje ..............................................................................................21

STRANICE SLUŽBENICE BOŽJE MARIJE KRUCIFIKSE Titraji jedne posvećene duše ...................................................................................22 Mrtvenje – samozataja u životu Utemeljiteljice ......................................................23 Obavijest Vrhovne glavarice ....................................................................................25 Preslik izvornog dokumenta ....................................................................................26 Prijevod izvornog dokumenta ..................................................................................27 Pokrenut postupak za proglašenje blaženom službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić ....................................................28 Zahvala Bogu i Majci Božjoj za radosnu vijest ..........................................................31

DOGAĐAJI U DRUŽBI I CRKVI Duhovna priprema za svetkovinu radosti ................................................................34 Susret redovnica s kardinalom Bozanićem ..............................................................35 Božićno čestitanje ....................................................................................................36 Posjet i ohrabrenje ..................................................................................................36 Pola stoljeća župe svete Obitelji na Pećinama u Rijeci i 40. godina djelovanja sestara u toj župi .................................................................38 Otvorenje hospicija „Marija Kozulić“ .......................................................................40 Naš Dan posvećenog života .....................................................................................42 Proslava Dana posvećenog života u novicijatu ........................................................44 Stepinčevo u Zagrebu ..............................................................................................44

ODJECI APOSTOLATA Susret župnih zborova riječkog dekanata ................................................................46 Adventski susret mladih ..........................................................................................46 Dolazi nam Isus mali ................................................................................................47 Duhovna obnova za odrasle ....................................................................................48 Smotra župnih dječjih zborova u Rijeci ....................................................................49


2

IZDAJU: Sestre Presvetog Srca Isusova, Cvetkov trg 5, 51 000 Rijeka; Tel: (051) 254-266; web: www.sestre-scj.hrUREĐUJU: s. Robertina Medven, s. Marijana Mohorić, s. Lidija Turić, s. Silvana Fužinato i s. Tajana HrvatinLEKTURA I KOREKTURA: s. Robertina Medven i s. Lidija TurićODGOVARA: Vrhovna glavarica s. Nives Stubičar, Cvetkov trg 5, 51 000 Rijeka; Tel: (051) 652-190, Fax: (051) 254-422PRIPREMA I TISAK: Tiskara ŠuljićIZLAZI: Tri puta godišnje. Sljedeći broj vjesnika izlazi krajem kolovoza. Svoje priloge možete slati na e-adresu: [email protected]

Donositelji Betlehemskog svjetla .............................................................................49 Crkveno pjevanje i mladi u Omišlju .........................................................................50 Ljubav na djelu ........................................................................................................51 Posjet potrebnima ...................................................................................................52 Temelj našeg identiteta ...........................................................................................52 Tribina o riječkom hospiciju .....................................................................................54 Ljubav me čeka ........................................................................................................55 Iz života ženskoga učeničkog doma Marije Krucifikse Kozulić .................................57

TRAJNA FORMACIJA Formacija za služenje autoriteta u zajednicama ......................................................59 Zajednica – mjesto rasta u vjeri ...............................................................................60 Ispovijedanje vjere u euharistiji ...............................................................................60 Katehetska zimska škola ..........................................................................................61 O vjeri biblijskog propovjednika ..............................................................................62 Stručni skup .............................................................................................................63 Novicijatska škola ....................................................................................................63 Formativni susret za sestre ......................................................................................63 Odgoj za vjeru ..........................................................................................................64 Korizmena duhovna obnova ....................................................................................65

POTICAJNA RAZMIŠLJANJA I DUHOVNI ZAPISI Doviđenja Benedikte ...............................................................................................67 Novim putovima ......................................................................................................67 Tvoja ljubav je moja snaga .......................................................................................68 Rane ........................................................................................................................71

SLUŽBENE OBAVIJESTI...................................................................................................72

PREMINULE POVJERAVAMO BOŽJEM MILOSRĐU .......................................................76

PRILOGBiblijskim putovima trpljenja ........................................................................................78

SLIKENaslovna slika: Detalj sa svetohraništa u kapeli Kuće matice Nazaret, Foto: F. ČernekaSlika na omotu: Novoizabrani papa Franjo u bazilici Santa Maria Maggiore


3

RIJEČ VRHOVNE GLAVARICE

Drage sestre i dragi čitatelji!

Događaji proteklih mjeseci donijeli su nam radosne i iznenađujuće vijesti. Za nas sestre Presvetog Srca Isusova radosna vi-jest stigla je iz Rima 6. veljače. Kongregacija za proglašenje svetih ovlastila je službeno mons. dr. Ivana Devčića, riječkog nadbiskupa, da može započeti kanonski postupak za pro-glašenje blaženom i svetom službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić. Tu vijest 11. veljače objavio je Nadbiskup u crkvi Gospe Lurdske u Rijeci. Vijest o odreknuću pape Be-nedikta XVI. iznenadila je mnoge i potaknula na dublje razmišljanje o njegovoj duhovnoj veličini, ali i na veliku zahvalnost Bogu za dar tako velikog, a opet jednostavnog pape. Od tog trenutka sav kršćanski narod združio se u jednodušnoj molitvi za izbor novog pape koji će preuzeti kormilo Petrove lađe i Božjom pomoću voditi Crkvu kroz sve nesigurnosti i izazove ovoga vremena. Sam papa Benedikt XVI. 24. veljače u nagovoru uz molitvu Anđeo Gospodnji pojasnio je svoju odluku ovako: „Ali to ne znači napustiti Crkvu, štoviše, ako to Bog traži od mene to je upravo zato da joj mogu nastaviti služiti s istim predanjem i ljubavlju ko-jom sam to činio do sada, ali na jedan način koji više odgovara mojoj dobi i mojim snagama.“

U korizmenom vremenu, moleći Križni put nastojali smo dublje proniknuti u vrijednost i veličinu Kristove patnje koja nam je donijela spasenje. Sv. Pavao nas podsjeća „milošću ste spašeni po vjeri“ (Ef 2, 8). Ta milost čini nas sposobnima ljubiti i služiti drugima u njihovim potrebama ne očekujući uzvrat za učinjeno dobro djelo. Sve što imamo ili jesmo njegov je dar nama za izgradnju Božjega kraljevstva u ljudskim srcima. Hodeći Kristovim putom malo-pomalo poprimamo i njegov način života te, poput njega, svaki dan prelazimo iz smrti u život, svjesni „da Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga do Dana Krista Isusa“ (Fil 1, 6). Kristovim uskrsnućem zadobili smo nadu za vječni život, za koji se spremamo već ovdje na zemlji, svjesni da „ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi“ (1 Kor 15, 19). Tu nadu u vječni život trajno je u svom srcu nosila te svojim životom i radom pronosila službenica Božja Majka Marija Krucifiksa Kozulić kojoj se sada na još posebniji način možemo i trebamo obraćati u svojim potrebama da nam kod Boga izmoli potrebne milosti.

Svim sestrama, prijateljima, dobročiniteljima i čitateljima našega Vjesnika želim blago-slovljen Uskrs. Neka nas sve obasja Svjetlo vazmene noći te mognemo i mi drugima biti svje-tlo i živo svjedočanstvo Kristove pobjede nad grijehom, zlom i smrću.

Vaša

s. Nives Stubičar, vrhovna glavarica

U GODINI VJERENaša Družba br. 1/2013.

4

Poruka za Svjetski dan molitve za duhovna zvanja

Draga braćo i sestre!

Na 50. svjetski dan molitve za duhovna zvanja, koji će se sla-viti 21. travnja 2013., na četvr-tu vazmenu nedjelju, želim vas pozvati da razmišljate na temu: „Zvanja su znak nade utemeljene na vjeri“, koja se dobro uklapa u kontekst Godine vjere i proslave 50. obljetnice otvorenja Drugoga vatikanskog koncila. Sluga Božji Pavao VI. tijekom Koncila usta-novio je taj Dan složne molitve Bogu Ocu da nastavi slati radni-ke za svoju Crkvu (usp. Mt 9, 38). „Imati dovoljan broja svećenika“, istaknuo je tada Papa, „problem je koji ima izravan utjecaj na sve

vjernike: ne samo zato što o tome ovisi vjerska budućnost kršćanskoga društva, već također zato što je taj problem precizan i nezaobilazan pokazatelj vitalnosti vjere i ljubavi pojedinih župnih i dijecezanskih zajednica te dokaz ćudorednog zdravlja kršćanskih obitelji. Ondje gdje su zvanja za crkveni i redovnički stalež brojna, tamo se velikodušno živi po evanđelju“ (Pavao VI., Radio-poruka od 11. travnja 1964.).

U ovim desetljećima, razne crkvene zajednice diljem svijeta su se svake godine okupljale na četvrtu vazmenu nedjelju da zajedno mole od Boga dar svetih zvanja i ponovno predlože svima da razmišljaju o urgentnosti odgovora na Božji poziv. Taj značajni događaj je potaknuo, naime, snažnu zauzetost da se sve više u središte duhovnosti, pastoralnog djelovanja i moli-tve vjernika stavi važnost poziva na svećeništvo i posvećeni život.

Nada je očekivanje nečega pozitivnog za budućnost, ali ona istodobno mora biti oslonac našoj sadašnjosti, koja je nerijetko označena nezadovoljstvima i neuspjesima. Ali na čemu se temelji naša nada? Promatrajući povijest izraelskog naroda, opisanu u Starome zavjetu, vidimo kako na vidjelo izbija, posebno u teškim trenucima kao što je izgnanstvo, jedan stalni element, na koji osobito podsjećaju proroci: to je sjećanje na obećanja koja je Bog dao patri-jarsima, spomen koji od nas traži da nasljedujemo uzorno držanje Abrahama, koji, podsjeća apostol Pavao, „u nadi protiv svake nade povjerova… da postane ocem naroda mnogih po onom što je rečeno: Toliko će biti tvoje potomstvo“ (Rim 4, 18). Utješna i jasna istina koja iz-bija na vidjelo iz čitave povijesti spasenja je dakle Božja vjernost savezu, na koju se obavezao i koju je obnovio svaki put kada bi čovjek taj savez prekršio svojom nevjernošću, grijehom, još tamo od vremena potopa (usp. Post 8, 21-22) pa do izlaska i putovanja u pustinji (usp. Pnz 9, 7). Zbog iste te vjernosti Bog je zapečatio novi i vječni savez sa čovjekom, po krvi njegova Sina, koji je umro i uskrsnuo za naše spasenje.

U GODINI VJERE Naša Družba br. 1/2013.

5

U svakom trenutku, a napose u najtežima, Gospodinova je vjernost, ta istinska pokretač-ka snaga povijesti spasenja, činila da srca muškaraca i žena zadršću i potvrđivala ih u nadi da će jednoga dana prispjeti „Obećanoj zemlji“. Tu se krije sigurni temelj svake nade: Bog nas nikada ne napušta i vjeran je danoj riječi. Zbog toga razloga, u svakoj situaciji, bila ona pozi-tivna ili negativna, možemo gajiti čvrstu nadu i moliti zajedno s psalmistom: „Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu nada moja“ (Ps 62, 6). Imati nadu, dakle, isto je što i uzdati se u vjernoga Boga, koji drži obećanja saveza. Vjera i nada su zato usko povezane. „‘Nada’ je, zaista, središnja riječ biblijske vjere – tako da se čini kako se u određenim ulomcima ri-ječi ‘vjera’ i ‘nada’ slobodno mogu jedna drugom zamijeniti. Tako Poslanica Hebrejima izraz ‘punina vjere’ (10, 22) usko povezuje s izrazom ‘nepokolebljiva vjera nade’ (10, 23). Jednako tako, kada Prva Petrova poslanica potiče kršćane da budu uvijek spremni dati logos – smisao i razlog – nade koja je u njima (usp. 3, 15), ‘nada’ je istoznačnica ‘vjere’“ (Enc. Spe salvi, 2).

Draga braćo i sestre, u čemu se točno sastoji Božja vjernost uz koju prianjamo nepoko-lebljivom nadom? To je njegova ljubav! On, Otac, izlijeva, po Duhu Svetom, u dubinu našega bića svoju ljubav (usp. Rim 5, 5). I upravo ta ljubav, koja se u punini očitovala u Isusu Kristu, zahvaća u naš život, traži odgovor o tome što svaki pojedinac želi učiniti od svoga vlastitog života i koliko je spreman uložiti i dati da ga ostvari u punini. Božja ljubav ponekad slijedi pu-tove koje nitko ne bi mogao ni zamisliti, ali uvijek dopre do onih koji hoće da ih nađe. Nada se, dakle, nadahnjuje ovom sigurnošću: „I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj“ (1 Iv 4, 16). I ta zahtjevna, duboka ljubav, koja prodire duboko ispod površine, ulijeva nam hrabrost, daje nam nadu na našem životnom putu i u našoj budućnosti i pomaže nam uzdati se u sebe, u povijest i u druge ljude. Želim se obratiti posebno vama, mladi, i ponoviti vam: „Što bi bio naš život bez te ljubavi? Bog se brine za čovjeka od stvaranja sve do kraja vremena, kada će dovršiti svoj naum spasenja. U Uskrslom Gospodinu imamo sigurnost naše nade“ (Obraćanje mladima biskupije San Marino-Montefeltro, 19. lipnja 2011.).

Baš kao što je to činio tijekom svoga zemaljskog života, Uskrsli Isus i danas prolazi putovi-ma našega života i vidi nas zaokupljene našim poslovima, sa svim našim željama i potrebama. Upravo usred naše svakodnevice nastavlja nam upravljati svoju riječ; poziva nas da živimo svoj život s njim, jer jedino on može utažiti našu žeđ za nadom. On sada živi u zajednici učeni-ka koja je Crkva i danas poziva ljude da ga slijede. Taj poziv može doći u bilo kojem trenutku. I danas Isus ponavlja: „dođi i idi za mnom“ (Mk 10, 21). Prihvatiti taj poziv za pojedinca znači da ne smije više sam birati vlastiti put. Slijediti njega znači sjediniti svoju volju s Isusovom, dati mu doista prednost, staviti ga na prvo mjesto u svim područjima našega života: u obitelji i radu, u našim osobnim interesima, u nama samima. To znači predati svoj život njemu, živjeti s njim u dubokoj prisnosti, ući po njemu u zajedništvo s Ocem i Duhom Svetim i, samim tim, s braćom i sestrama. A to zajedništvo života s Isusom povlašteno je „mjesto“ gdje možemo iskusiti nadu i gdje će život biti slobodan i pun!

Svećenička i redovnička zvanja rađaju se iz iskustva osobnog susreta s Kristom, iz iskre-nog i povjerljivog dijaloga s njim, da bismo ušli u njegovu volju. Nužno je, zato, rasti u isku-stvu vjere, shvaćenom kao duboki odnos s Isusom, kao pozorno osluškivanje njegova glasa u svojoj nutrini, koji odjekuje u nama. Taj proces, koji nas osposobljava pozitivno odgovoriti na Božji poziv, moguć je u kršćanskim zajednicama u kojima vlada snažno ozračje vjere, gdje se daje velikodušno svjedočanstvo prianjanja uz evanđelje, gdje postoji snažan misijski osje-ćaj koji potiče na potpuno predanje samoga sebe za Božje kraljevstvo, jačano pristupanjem sakramentima, posebno euharistiji, i gorljivim molitvenim životom. Ova potonja – molitva - „mora, s jedne strane, biti vrlo osobna, moj susret s Bogom, s Bogom živim. S druge strane,


6

Vjera omogućuje istinsku spoznaju o Bogu koja uključuje čitavu osobu: to je neko “znanje”, neko poznavanje koje daje ljepotu životu, novo zadovoljstvo postojanju, radost što smo na svijetu. Vjera se izražava u darivanju sebe za druge, u bratstvu koje nas čini solidarnima s braćom, kadrima ljubiti, pobjeđujući samoću koja čovjeka ožalošćuje.

Benedikt XVI.

međutim, ona mora uvijek iznova nalaziti svjetlo i nadahnuće u velikim molitvama Crkve i svetaca, u liturgijskoj molitvi, u kojoj nas Gospodin neprestano uči ispravno moliti“ (Enc. Spe salvi, 34).

Stalna i duboka molitva pomaže vjeri kršćanske zajednice da raste, u uvijek novoj sigur-nosti da Bog nikada ne napušta svoj narod i da ga podupire budeći u njemu posebna zvanja - na svećeništvo i posvećeni život - da budu znakovi nade za svijet. Prezbiteri i redovnici su, naime, pozvani darivati se na bezuvjetan način Božjem narodu, služeći s ljubavlju evanđelju i Crkvi, služeći onoj čvrstoj nadi koju samo otvorenost božanskom može dati. Zato oni, svjedo-čenjem svoje vjere i svojim apostolskim žarom, mogu prenositi, poglavito novim naraštajima, živu želju da velikodušno i spremno odgovore Kristu koji poziva da ga slijede izbliza. Svaki put kada neki od Isusovih učenika prihvati Božji poziv da se posveti svećeničkoj službi ili posveće-nom životu, svjedočimo jednom od najzrelijih plodova kršćanske zajednice, koji nam pomaže gledati s posebnim pouzdanjem i nadom u budućnost Crkve i na njezino evangelizacijsko dje-lovanje. Ono naime iziskuje uvijek nove radnike koji će pronositi evanđelje, slaviti euharistiju, podjeljivati sakrament pomirenja. Neka stoga bude uvijek gorljivih svećenika, koji će znati pratiti mlade kao „suputnici“ i pomagati im da, na, katkad, trnovitom i tamnom putu života, prepoznaju Krista, Put, Istinu i Život (usp. Iv 14, 6), i koji će im, s evanđeoskom hrabrošću, predočiti ljepotu služenja Bogu, kršćanskoj zajednici, braći. Neka ne ponestane svećenika koji pokazuju plodnost oduševljenog zauzimanja, koje daje osjećaj ispunjenosti njihovu životu, budući da je utemeljen na vjeri u Onoga koji nas je prvi ljubio (usp. 1 Iv 4, 19).

Nadam se, isto tako, da će mladi, pred koje se stavljaju mnoge površne i kratkotrajne ponude, biti kadri gajiti u sebi želju za istinskim vrijednostima, uzvišenim ciljevima, radikal-nim opredjeljenjima, služenju drugima po Isusovu primjeru. Dragi mladi, ne bojte se slijediti Isusa i kročiti zahtjevnim i hrabrim putovima ljubavi i velikodušnog zauzimanja! Tako ćete biti sretni što služite, bit ćete svjedoci one radosti koju svijet ne može dati, bit ćete živi plamenovi jedne beskrajne i vječne ljubavi, naučit ćete dati „obrazloženje nade koja je u vama“ (1 Pt 3, 15)!

Iz Vatikana 6. listopada 2012. Benedikt XVI. Izvor: www.ika.hr


7

Poruka za 28. svjetski dan mladih

Dragi mladi,

želim da do svih vas dopre moj pozdrav pun ra-dosti i ljubavi. Siguran sam da su se mnogi od vas vratili sa Svjetskog dana mladih u Madridu snažni-je „ukorijenjeni i nazidani na Kristu, čvrsti u vjeri“ (usp. Kol 2, 7). Ove smo godine, u raznim biskupija-ma, radosno slavili svoju pripadnost Kristu, nadah-nuti temom: „Radujte se u Gospodinu uvijek!“ (Fil 4, 4). A sada se pripremamo za predstojeći Svjetski dan, koji će se slaviti u Rio de Janeiru, u Brazilu, u srpnju 2013.

Želim vas, prije svega, ponovno pozvati da su-djelujete u tom važnom događaju. Glasoviti kip Kri-sta Otkupitelja, koji dominira tim lijepim brazilskim gradom, bit će za nas rječiti simbol. Kristove raši-rene ruke znak su njegove želje da zagrli sve one koji će mu doći a njegovo srce predstavlja beskraj-nu ljubav prema svakom od nas i prema svakoj od vas. Pustite da vas on privuče k sebi! Doživite to iskustvo susreta s Kristom zajedno s mnogim dru-gim mladima koji će pohrliti u Rio da sudjeluju na idućem svjetskom susretu! Pustite da vas on ljubi i bit ćete svjedoci koje svijet treba!

Pozivam vas da se pripravite za Svjetski dan u Rio de Janeiru meditirajući već od sada o temi su-sreta: „Pođite i učinite mojim učenicima sve naro-de“ (usp. Mt 28, 19). Riječ je o velikom misijskom pozivu koji je Krist ostavio čitavoj Crkvi i koji ni da-nas, nakon dvije tisuće godina, nije izgubio na svo-joj aktualnosti. Sada taj poziv mora snažno odjeknuti u vašem srcu. Godina priprave za susret s Rijom podudara se s Godinom vjere, na početku koje je održana Biskupska sinoda čiji su radovi bili posvećeni „Novoj evangelizaciji za prenošenje kršćanske vjere“. Drago mi je da ste i vi, draga mladeži, uključeni u taj misijski polet čitave Crkve. Pomoći drugima da upoznaju Krista je najdragocjeniji dar koji možete dati drugima.

1. Urgentan poziv

Povijest pokazuje koliki su mladi svojim velikodušnim sebedarjem dali veliki doprinos Božjem kraljevstvu i razvoju ovoga svijeta naviještanjem evanđelja. Oni su s velikim odu-ševljenjem pronosili Radosnu vijest o Božjoj ljubavi očitovanoj u Kristu, koristeći se tada do-stupnim sredstvima i mogućnostima koji su bili daleko skromniji od onih kojima mi danas raspolažemo. Tu mislim, na primjer, na blaženog Josea de Anchietu, mladoga španjolskog


8

isusovca iz 16. stoljeća, koji je pošao u misije u Brazil a nije bio navršio ni dvadeset godina života i koji je postao veliki apostol Novoga svijeta. Ali mislim također na one među vama koji se velikodušno posvećuju poslanju Crkve. U to sam se osvjedočio – što je za mene bilo ugodno iznenađenje – o Svjetskom danu mladih u Madridu, osobito u susretu s volonterima.

Mnogi se mladi ozbiljno pitaju je li život nešto dobro i teško im je pronaći svoj put. No, općenito uzevši, mnogo je i onih koji se pitaju što mogu učiniti u današnjem svijetu koji je suočen sa silnim nevoljama. Svjetlo vjere prosvjetljuje tu tamu. Ono nam pomaže shvatiti da svaki život ima neprocjenjivu vrijednost, jer je plod Božje ljubavi. Bog ljubi sve, čak i one koji su otpali od vjere ili ne mare za njega. Strpljiv je i čeka. Štoviše, dao je svoga Sina, umrlog i uskrslog, da nas oslobodi od svakog zla. A Krist je poslao svoje učenike da svim narodima donesu taj radosni navještaj spasenja i novoga života.

Crkva, nastavljajući to evangelizacijsko poslanje, računa također na vas. Draga mladeži, vi ste prvi misionari među svojim vršnjacima! Na kraju Drugoga vatikanskog koncila, čiju 50. obljetnicu slavimo ove godine, sluga Božji Pavao VI. predao je mladićima i djevojkama iz čita-vog svijeta Poruku koja započinje ovim riječima: „Vama, mladići i djevojke iz čitavog svijeta, Koncil želi uputiti svoju posljednju poruku. Jer vi ste ti koji ćete preuzeti baklju iz ruku svojih otaca i živjet ćete u svijetu najmasovnijih promjena ikad zabilježenih u povijesti. Vi ste ti koji ćete, vodeći se najboljim primjerom i učenjem svojih roditelja i učitelja, oblikovati buduće društvo: vi ćete se spasiti ili nestati s njim“. Pismo se zaključuje apelom: „Izgrađujte s odušev-ljenjem svijet bolji od sadašnjega!“ (Poruka mladima, 8. prosinca 1965.).

Dragi prijatelji, taj je poziv vrlo aktualan. Prolazimo kroz jedno posebno povijesno raz-doblje: tehnološki napredak nam je pružio nove i neslućene mogućnosti interakcije među ljudima i narodima, ali globalizacija tih odnosa bit će pozitivna i pomoći će svijetu da raste u čovještvu samo ako ne bude utemeljena na materijalizmu već na ljubavi, jedinoj stvarnosti koja može ispuniti srca sviju i ujediniti ljude. Bog je ljubav. Čovjek koji zaboravi Boga gubi nadu i postaje nesposoban ljubiti svoga bližnjega. Zato je prijeko potrebno svjedočiti Božju prisutnost da bi je svatko mogao iskusiti. O tome ovisi spasenje ljudskog roda i spasenje svakog od nas. Svaki onaj koji razumije tu potrebu, ne može a da ne zavapi zajedno sa svetim Pavlom: „jao meni ako evanđelja ne navješćujem“ (1 Kor 9, 16).

2. Postati Kristovi učenici

Taj misijski poziv vam je upućen također zbog jednog drugog razloga, to jest zato što je to neophodno za naš osobni hod u vjeri. Blaženi Ivan Pavao II. pisao je da se „vjera učvršćuje darujući se“ (Enc. Redemptoris missio, 2). Kada naviještate evanđelje i vi sami rastete jer se sve dublje ukorjenjujete u Krista i postajete zreli kršćani. Misijska zauzetost je bitni vidik vjere. Ne možemo biti pravi vjernici ako druge ne evangeliziramo. Navještaj evanđelja mora biti plod radosti što ste susreli Krista i u njemu pronašli stijenu na kojoj ćete graditi vlastiti život. Zalažući se u služenju drugima i naviještanju evanđelja, vaši životi, tako često rastrgani zbog vaših raznih aktivnosti, naći će svoje jedinstvo u Gospodinu. Vi ćete također izgrađivati same sebe, rasti i sazrijevati u čovještvu. Ali, što znači biti misionar? To, prije svega, znači biti Kristov učenik. To znači uvijek iznova osluškivati poziv da ga slijedimo i svoj pogled upremo u njega: „učite se od mene“ (Mt 11, 29). Učenik je osoba pozorna na Isusovu riječ (usp. Lk 10, 39), netko tko priznaje da je on Učitelj koji nas je ljubio dotle da je dao svoj život za nas. Zato svaki od vas mora dopustiti da ga svakoga dana oblikuje Božja riječ. Ona će vas učiniti prijate-ljima Gospodina Isusa i osposobiti vas da druge mlade ljude dovedete do prijateljstva s njim.


9

Potičem vas da se spominjete darova koje ste primili od Boga tako da ih možete prenositi drugima. Naučite čitati svoju osobnu povijest u novom svjetlu. Budite svjesni izvanredne ba-štine naraštaja koji su živjeli prije vas: mnogi su vjernici hrabro prenosili vjeru usprkos svim kušnjama i nerazumijevanjima. Nikada ne zaboravimo da smo dio beskrajnog lanca muškara-ca i žena koji su nam prenijeli istinu vjere i o nama danas ovisi hoćemo li je drugima prenijeti. Biti misionari pretpostavlja svijest o toj primljenoj baštini, koja je vjera Crkve. Nužno je da poznajete ono u što vjerujete, da biste to mogli naviještati. Kao što sam napisao u uvodu Katekizma za mlade YouCat, koji sam vam darovao na Svjetskom susretu mladih u Madridu, „morate poznavati svoju vjeru istom onom točnošću kojom stručnjak iz informatike poznaje operativni sustav nekog računala; morate je poznavati kao što glazbenik poznaje djelo koje izvodi; da, morate biti mnogo dublje ukorijenjeni u vjeri generacije svojih roditelja, da biste se mogli snažno i odlučno oduprijeti izazovima i napastima ovog doba“ (Predgovor).

3. Pođite!

Isus je poslao svoje učenike u misiju ovim nalogom: „Pođite po svem svijetu, propovi-jedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se“ (Mk 16, 15-16). Evangelizirati znači donijeti drugima Radosnu vijest spasenja a ta Radosna vijest je jedna osoba: Isus Krist. Kada ga susretnem, kada otkrijem koliko me Bog ljubio i spasio, u meni se rađa ne samo želja, već potreba da pomognem drugima da ga upoznaju. Na početku Ivanova evanđelja vidimo Andriju koji, nakon susreta s Isusom, žuri dovesti mu svoga brata Šimuna (usp. 1, 40-42). Evangelizacija uvijek započinje susretom s Gospodinom Isusom: onaj koji mu se približio i iskusio njegovu ljubav želi odmah s drugima dijeliti ljepotu toga susreta i radost koja se rađa iz toga prijateljstva. Što više poznajemo Krista, to ga više želimo naviještati. Što više razgovaramo s njim, to više želimo govoriti o njemu. Što smo više Kristom osvojeni, to više želimo druge dovesti k njemu.

Po krštenju, po kojem se rađamo na novi život, Duh Sveti nastanjuje se u nama i rasplam-sava naše umove i srca. On nam pokazuje kako da ljubimo Boga i uđemo u sve dublje prija-teljstvo s Kristom. Duh nas potiče da činimo dobro, da služimo drugima, da darujemo sami sebe. Potvrdom smo, zatim, ojačani darovima Duha da možemo naviještati evanđelje na sve zreliji način. Duh ljubavi je dakle duša misije: on nas potiče da izađemo iz samih sebe i „pođe-mo“ evangelizirati. Draga mladeži, pustite da vas vodi snaga Božje ljubavi, pustite da ta ljubav pobijedi u vama težnju da se zatvorite u vlastiti svijet, probleme i navike; imajte hrabrosti „poći“ od samih sebe da biste „pošli“ drugima i pokazali im put koji vodi do susreta s Bogom.

4. Naviještati evanđelje svim narodima

Krist je poslao svoje učenike da svjedoče njegovu spasenjsku prisutnost svim narodima, jer Bog u svojoj preobilnoj ljubavi želi da se svi spase i da nitko ne propadne. Svojom žrtvom ljubavi na križu, Isus je otvorio put svakom muškarcu i ženi da mogu upoznati Boga i ući u zajedništvo ljubavi s njim. On je također ustanovio zajednicu učenika da se navještaj spase-nja evanđelja pronese sve do nakraj zemlje i dopre do muškaraca i žena svih mjesta i svih vremena. Neka ta Božja želja bude i naša!

Dragi prijatelji, otvorite svoje oči i pogledajte oko sebe: mnogi su mladi izgubili smisao života. Pođite k njima! Krist i vas treba. Pustite da vas zahvati njegova ljubav, budite oruđa neizmjerne ljubavi, tako da ona dopre do svih, osobito do onih koji su „daleko“ od Boga. Neki su mu daleko u zemljopisnom smislu, drugi su mu pak daleko zbog svog načina života. Neki


10

još uvijek nisu primili osobno evanđelje, drugi, pak, premda su ga primili, žive kao da Bog ne postoji. Otvorimo svima vrata našeg srca. Uspostavimo s njima dijalog u jednostavnosti i poštovanju. Ako se taj dijalog vodi u pravom prijateljstvu, tada će biti plodonosan. „Narodi“ kojima smo poslani nisu samo druge zemlje svijeta, već su to također razna područja života kao što su naše obitelji, gradske četvrti, mjesta na kojima se uči i radi, skupine prijatelja i mjesta na kojima ljudi provode slobodno vrijeme. Radostan navještaj evanđelja je upravljen svim područjima našega život, bez iznimke.

Želim istaknuti dva područja na kojima je vaša misionarska zauzetost još urgentnija. Prvo su područje društvene komunikacije, na poseban način Internet. Kao što sam vam, draga mladeži, već jednom drugom prilikom toplo preporučio „osjećajte svojom obvezom unositi u kulturu ovog novog komunikacijskog i informacijskog okruženja vrijednosti na kojima počiva vaš život! [...] Na vama, mladi, koji ste se gotovo spontano suživjeli s tim sredstvima komuni-kacije, leži posebna zadaća evangelizacije toga ‘digitalnog kontinenta’“ (Poruka za 43. svjetski dan sredstava društvene komunikacije, 24. svibnja 2009.). Naučite kako mudro koristiti to sredstvo. Budite svjesni i opasnosti koje ono sa sobom nosi, osobito opasnosti ovisnosti, miješanja stvarnog svijeta s virtualnim i zamjenjivanja izravnog susreta i dijaloga s osobama s kontaktima na internetu.Drugo je područje putovanja i migracije. Danas je sve veći broj mladih koji putuju, ponekad zbog studija ili posla, a katkad zbog zabave. Ali tu imam pred očima također sva migracijska kretanja, kojima se milijuni, često mladih, ljudi seli i mijenja regiju ili državu zbog ekonomskih ili društvenih razloga. I te pojave mogu postati providono-sne prigode za širenje evanđelja. Dragi mladi, ne bojte se svjedočiti svoju vjeru također u tim sredinama! Prenositi radost susreta s Kristom dragocjen je dar za one koje susrećete.

5. Učinite ih učenicima!

Pretpostavljam da ste iskusili teškoću da svoje vršnjake pozovete da dožive iskustvo vje-re. Često ste se imali priliku osvjedočiti kako kod mnogih mladih, osobito u određenim tre-nucima života, postoji želja da upoznaju Krista i žive vrijednosti evanđelja, ali se osjećaju ne-doraslima i nesposobnima. Što učiniti? Prije svega, već sama vaša blizina i vaše jednostavno svjedočanstvo predstavljaju način na koji Bog može dotaći njihovo srce. Krista se ne naviješta samo riječima, već taj navještaj mora uključivati čitav život i pretočiti se u djela ljubavi. Ono što nas čini vjerovjesnicima jest ljubav koju je Krist ulio u naša srca; naša ljubav, stoga, mora sve više biti nalik njegovoj. Poput dobrog Samarijanca i mi moramo biti uvijek pozorni na one koje susrećemo, znati slušati, shvatiti, pomoći, da bismo one koji traže istinu i smisao života doveli u Božju kuću koja je Crkva, gdje nada i spasenje prebivaju (usp. Lk 10, 29-37). Dragi prijatelji, ne zaboravite nikada da je prvi čin ljubavi što ga možete učiniti bližnjemu to da po-dijelite s njim izvor svoje nade: onaj koji ne daje Boga, daje premalo! Isus svojim učenicima zapovijeda: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio“ (Mt 28, 19-20). Sredstva koja nam stoje na raspolaganju da „druge učinimo učenicima“ u prvom redu su krštenje i kate-heza. To znači da osobe kojima naviještamo evanđelje moramo dovesti do susreta s Kristom živim, osobito u njegovoj riječi i sakramentima. Tako će moći povjerovati u njega, upoznati Boga i živjeti njegovu milost. Volio bih da se svatko zapita: jesam li ikada imao hrabrosti predložiti mladima koji još uvijek nisu primili sakrament krštenje da to učine? Jesam li ikoga pozvao da krene putom otkrivanja kršćanske vjere? Dragi prijatelji, ne bojte se predložiti svo-


11

jim vršnjacima susret s Kristom. Zazivajte Duha Svetoga: on će vam pokazati kako ćete Krista sve potpunije upoznati i ljubiti i kako da budete domišljati i kreativni u prenošenju evanđelja.

6. Postojani u vjeri

Kada naiđete na teškoće u misiji evangelizacije, možda ćete ponekad biti u napasti da poput proroka Jeremije kažete: „A ja rekoh: ‘Ah, Gospode Jahve, gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam’“. Ali i vama Bog odvraća: „Ne govori: ‘Dijete sam!’ Već idi k onima kojima te ša-ljem i reci sve ono što ću ti narediti“ (Jr 1, 6-7). Kada se osjećate nedoraslima, nesposobnima, slabima u naviještanju i svjedočenju vjere, ne bojte se! Evangelizacija nije naša inicijativa i ne ovisi prije svega o našim talentima, već je povjerljivi i poslušni odgovor na Božji poziv. Stoga se temelji ne na našoj snazi, već na Božjoj. Iskusio je to apostol Pavao: „To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas“ (2 Kor 4, 7).

Zbog toga vas pozivam da vam u tome temelj budu molitva i sakramenti. Autentična se evangelizacija rađa uvijek iz molitve i na nju se oslanja: moramo prvo razgovarati s Bogom da bismo mogli govoriti o Bogu. U svojoj molitvi povjeravamo Gospodinu osobe kojima smo po-zvani, moleći ga da dotakne njihovo srce; molimo Duha Svetoga da nas učini svojim oruđima za njihovo spasenje; molimo Krista da nam nadahne riječi koje ćemo reći i učini nas znakovi-ma svoje ljubavi. I, općenitije, molimo za misiju čitave Crkve, prema izričitom Isusovu zahtje-vu: „Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Mt 9, 38). Pronađite u euharistiji izvor svoga vjerskog života i svojeg kršćanskog svjedočenja, redovito sudjelujući na misi nedjeljom i kad god možete kroz tjedan. Često pristupajte sakramentu pomirenja: to je dragocjeni susret s Božjim milosrđem u kojem nas on prihvaća, oprašta nam i obnavlja naša srca u ljubavi. Potrudite se da primite sakrament potvrde ako već to niste učinili te se pomno i predano pripravite za njegovo primanje. Potvrda je, kao i euharistija, sakrament misije, jer nam daje snagu i ljubav Duha Svetoga da bismo svoju vjeru neustrašivo ispovijedali. Potičem vas nadalje da prakticirate euharistijsko klanjanje. Vrijeme provedeno u slušanju i dijalogu s Isusom prisutnim u sakramentu postaje polazište novog misijskog oduševljenja.

Ako budete slijedili taj put, sam Krist će vam dati sposobnost da budete potpuno vjerni njegovoj riječi i da ga vjerno i odvažno svjedočite. Ponekad ćete biti pozvani dokazati svoju ustrajnost, osobito kada u naviještanju Božje riječi naiđete na odbacivanja i protivštine. U nekim dijelovima svijeta neki od vas trpe zato što, zbog pomanjkanja vjerske slobode, ne mogu javno svjedočiti vjeru u Krista. Ima i onih koji su životom platili svoju pripadnost Crkvi. Potičem vas da ostanete čvrsti u vjeri, sigurni da je Krist uz vas u svakoj kušnji. On vam ponav-lja: „Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! “ (Mt 5, 11-12).

7. U jedinstvu s čitavom Crkvom

Dragi mladi, da biste ostali postojani u ispovijedanju kršćanske vjere ondje gdje ste po-zvani, vi trebate Crkvu. Nitko ne može sam svjedočiti evanđelje. Isus je poslao svoje učenike u misiju zajedno. Obratio im se u množini kada je rekao: „učinite učenicima“. Svoje svjedo-čanstvo, dakle, dajemo kao članovi kršćanske zajednice i zajedništvo življeno u Crkvi našu misiju čini plodonosnom: po jedinstvu i ljubavi koju imamo jedni prema drugima drugi će nas prepoznati kao Kristove učenike (usp. Iv 13, 35). Zahvalan sam Gospodinu za dragocjeno djelo evangelizacije koje provode naše kršćanske zajednice, naše župe, naši crkveni pokreti.


12

Plodovi te evangelizacije pripadaju čitavoj Crkvi: „Jedan sije, drugi žanje“, govorio je Isus (Iv 4, 37).

Ne mogu ovdje ne zahvaliti Bogu za veliki dar misionara, koji se potpuno posvećuju navi-ještanju evanđelja sve do nakraj svijeta. Zahvaljujem isto tako Gospodinu za svećenike i po-svećene osobe, koji se potpuno razdaju da drugima navijeste Isusa Krista i da ga oni uzljube. Želim ovdje potaknuti mlade koje je Bog pozvao da se oduševljeno posvete tim zvanjima: „Blaženije je davati nego primati“ (Dj 20, 35). Onima koji ostavljaju sve da ga slijede, Isus obećava stostruko i vječni život! (usp. Mt 19, 29).

Zahvaljujem također za sve vjernike laike koji se svim silama trude živjeti svoju svakod-nevicu kao misiju gdjegod se nalazili, u obitelji ili na poslu, tako da se Krista ljubi i služi mu se i da Božje kraljevstvo sve više raste. Tu mislim osobito na one koji djeluju na polju odgoja, zdravstva, poduzetništva, politike i ekonomije i u mnogim drugim područjima apostolata la-ika. Krist treba vašu zauzetost i vaše svjedočenje. Neka vas ništa – ni teškoće, ni nerazumije-vanja – ne odvrati od toga da donosite Kristovo evanđelje u mjesta u kojima se nalazite: svaki je od vas dragocjen u velikom mozaiku evangelizacije!

8. „Evo me, Gospodine!“

U zaključku, draga mladeži, želim vas pozvati da osluškujete duboko u svom srcu Isusov poziv da naviještate njegovo evanđelje. Kao što pokazuje veliki kip Krista Otkupitelja u Rio de Janeiru, njegovo je srce otvoreno ljubavi prema svima, bez razlike, a njegove su ruke širom raširene da zagrle sve. Budite vi Isusovo srce i ruke! Idite i svjedočite njegovu ljubav, budite novi misionari nošeni ljubavlju i otvorenošću prema svima! Slijedite primjer velikih misiona-ra Crkve, poput svetog Franje Ksaverskog i drugih!

Na završetku Svjetskog dana mladih u Madridu blagoslovio sam nekolicinu mladih s ra-znih kontinenata koji su polazili u misije. Oni su predstavljali brojne mlade koji su, ponavlja-jući riječi proroka Izaije, rekli Gospodinu: „Evo me, mene pošalji!“ (Iz 6, 8). Crkva ima povje-renja u vas i duboko vam je zahvalna za radost i snagu koju nosite. Velikodušno koristite svoje talente u službi naviještanja evanđelja! Znamo da se Duh Sveti daje onima koji se ponizna srca učine raspoloživima za taj navještaj. I ne bojte se: Isus, Spasitelj svijeta, s nama je u sve dane, sve do svršetka svijeta (usp. Mt 28, 20)!

Taj poziv, koji upućujem mladima iz čitavog svijeta, ima posebnu važnost za vas, dra-gi mladi iz Južne Amerike! Naime, na Petoj općoj konferenciji latinskoameričkog episkopa-ta, održanoj u Aparecidi 2007., biskupi su pokrenuli „kontinentalnu misiju“. Mladi, koji na tome kontinentu čine većinu stanovništva, predstavljaju važnu i dragocjenu snagu za Crkvu i društvo. Vi dakle prednjačite u toj misiji! Sada kada se Svjetski dan mladih vraća u Latinsku Ameriku, pozivam sve mlade toga kontinenta da prenose svojim vršnjacima iz čitavog svijeta oduševljenje svoje vjere! Neka Djevica Marija, Zvijezda nove evangelizacije, koju se zaziva također kao Gospu od Aparecide i Gospu Guadalupsku, prati svakog od vas u vašoj misiji svjedočenja Božje ljubavi. Svima vama, s osobitom ljubavlju, podjeljujem svoj apostolski bla-goslov.

Iz Vatikana 18. listopada 2012. Benedikt XVI.

Izvor: www.ika.hr


13

Izvanredni „korak“ vjere pape Bendikta XVI.

Kako je to objavio Tiskovni ured Svete Sto-lice, papa Benedikt XVI. je 11. veljače, tijekom redovitog konzistorija, najavio svoje povlače-nje iz papinske službe. Izjavu Svetog Oca pre-nosimo u cijelosti prema prijevodu na hrvat-skom jeziku koji donosi Informativna katolička agencija:

„Draga braćo, sazvao sam vas na ovaj kon-zistorij ne samo zbog triju kanonizacija, već i zato da vam priopćim jednu veoma važnu od-luku za život Crkve. Nakon što sam se više puta preispitao pred Bogom, došao sam do uvjere-nja da mi moje snage, zbog poodmakle dobi, više ne dopuštaju vršiti na prikladan način moju papinsku službu. Veoma sam svjestan da se tu službu, zbog njezine duhovne naravi, mora obnašati ne samo djelima i riječima, već ništa manje patnjom i molitvom. No, u današnjem svijetu, izloženom brzim promjenama i potresanom veoma važnim pitanjima za život vjere, za upravljanje lađom svetog Petra i naviještanje evanđelja potrebni su također tjelesna i duševna snaga, koja se, posljednjih mjeseci, kod mene smanjila tako da moram priznati da nisam više sposoban dobro vršiti povjerenu mi službu. Zbog toga, duboko svjestan težine ovoga čina, u punoj slobodi, izjavljujem da se odričem službe Rimskog biskupa, nasljednika svetog Petra, koju su mi 19. travnja 2005. povjerili kardinali, tako da će od 28. veljače 2013., u 20 sati, stolica Svetog Petra biti upražnjena i morat će se sazvati - od strane onih kojima je to zadaća - konklave za izbor novog pape. Draga braćo, zahvaljujem vam od sveg srca za svu ljubav i rad kojima ste sa mnom nosili teret moje službe i molim oproštenje za sve moje po-grješke. Povjerimo, sada, svetu Crkvu brizi Vrhovnog Pastira, Našega Gospodina Isusa Krista i zazovimo svetu Majku Mariju da svojom majčinskom dobrotom bude na pomoć ocima kar-dinalima u izboru novog pape. Što se mene osobno tiče, želim i ubuduće služiti svim srcem, čitavim životom posvećenim molitvi, svetu Crkvu Božju.“

Ova vijest je „kao grom iz vedra neba“ odjeknula u Crkvi, iznenadila kardinalski zbor, ali i svekoliku javnost, a popratili su je različiti komentari među kojima oni dobronamjerni izražavaju određenu žalost, zahvalnost, molitvenu podršku i razumijevanje. Među inima i u duhu zahvalnosti, izdvajam riječi kardinala Angela Sodana kojima se tom prigodom obratio papi Benediktu XVI. kao dekan Kardinalskog zbora: „Vi ste rekli da ćete nam biti uvijek bliski sa svojim svjedočanstvom i molitvom. Zasigurno, zvijezde na nebu nastavljaju sjati i tako će uvijek sjati među nama zvijezda Vašeg pontifikata.“ Slijedom objavljene odluke, 28. veljače papa Benedikt XVI. povukao se u Apostolsku palaču u Castel Gandolfu, a nakon dovršetka obnove samostana Mater Ecclesiae vratit će se u Vatikan, budući da je tamo odlučio nastaviti služiti Crkvi u skrovitosti života posvećenog molitvi.

Neka nam i ovaj događaj u Godini vjere bude primjer i poticaj kako živjeti u dosluhu s Bogom i slušajući Njega odgovarati na poziv koji nam upućuje. Na to nam je u nagovoru,


14

uz molitvu Anđeo Gospodnji, o odlomku iz Lukina evanđelja (usp. Lk 5, 1-11), koje se čitalo samo dan prije nego što je svijetom odjeknula ta izvanredna i neočekivana vijest, Papa je ukazao riječima: „Čovjek nije akter svoga zvanja, nego daje odgovor na Božji poziv; čovjek se zbog svoje slabosti ne smije prestrašiti ako osjeti da ga Bog poziva. Treba vjerovati u Božju snagu koja djeluje upravo u našem siromaštvu; treba se uvijek uzdati u moć njegova milosr-đa koje preobražava i obnavlja.“ Božje misli su iznad naših (usp. Iz 55, 6-9) i on može pozivati na izvanredne odluke i tražiti odgovore koje samo pozvani i njegov Učitelj razumiju dokraja.

Hvala Vam, Sveti Oče, na riječima i svjedočanstvu života kojima ste predvodili Crkvu Bož-ju tijekom proteklih osam godina! Hvala Vam i na ovom Vašem koraku vjere i proročkom činu o kojem je vijest do nas došla na blagdan Gospe Lurdske. Povijest će zabilježiti ovaj događaj kao Vaše odreknuće od papinske službe, a veličinu i značenje te odluke spoznat ćemo s onu stranu vječnosti.

s. Marijana Mohorić

Oproštajni „Angelus“ s papom Benediktom XVI. „Nisi sam! I ja sam s tobom!“ bio

je osobito dirljiv natpis koji je u svojim malenim rukama držala jedna djevojči-ca. Može se reći da je njime posvjedočila uime onih koji su došli na Trg sv. Petra na oproštajni nedjeljni nagovor prije moli-tve Anđeo Gospodnji s papom Benedik-tom XVI. u nedjelju 24. veljače.

Papa nije sam, s njim su oni kojima je upravljao svoju pastirsku riječ ohra-brenja i blizine, oni kojima je približavao Krista u svakom svom nastupu, oni koji su žedni Boga i u trajnom traženju nje-

gova lica osluškuju što Bog govori Crkvi u ovom povijesnom trenutku koji se zasigurno ne može u potpunosti shvatiti, nego samo u vjeri prihvatiti. Moglo se, doista, i srcem čuti da iz obilja srca i usta govore (usp. Lk 6, 45) i po još nekim zapisanim riječima poput: „Hvala ti, Sveti Oče“, „Papa, mi te volimo“, „Papa, nedostajat ćeš nam“, koje su bile istaknute na Trgu sv. Petra kako bi izrekle makar mali dio zahvalnosti i blizine običnog čovjeka papi Benediktu XVI. u ovom, i za njegov život, osobito važnom trenutku.

Već od osam sati ujutro počeli su pristizati hodočasnici u baziliku Sv. Petra na svetu misu, a potom i na Trg sv. Petra. Čekanje Svetoga Oca bilo je ispunjeno molitvom i pjesmom, dječ-jim smijehom i razgovorom. Uvijek razdragani Meksikanci pjevaju „Cielito lindo“ mašući za-stavama, Poljaci sklopljenih ruku mole, mladi Francuzi i Englezi razgovaraju, Afrikanci poka-zuju plesne korake Filipincima, Talijani u molitvi krunice, Nijemci s bavarskim zastavama…, samo je dio ozračja koji nije zabilježen kamerom, ali ostaje zapisan u srcu kao svjedočanstvo blizine Kristovu namjesniku i prisutnosti vjernika sabranih sa sve četiri strane svijeta.


15

Stotine tisuća vjernika utihnulo je kad se papa Benedikt XVI. pojavio na prozoru Apostol-ske palače i uputio svoju riječ stavljajući naglasak na molitvu. Razmišljajući o ulomku iz Luki-na evanđelja o Kristovu preobraženju, Papa je naglasio da iz njega možemo izvući „vrlo važno učenje. To je, prije svega, primat molitve, bez koje se čitav apostolski i karitativni rad svodi na puki aktivizam. U korizmi učimo dati pravo vrijeme osobnoj i zajedničkoj molitvi, koja daje polet našem duhovnom životu. Osim toga, molitva nije odvajanje od svijeta i njegovih proturječja, kao što je to Petar htio učiniti, već molitva potiče čovjeka da nastavi put, potiče ga na djelovanje.“ Podsjećajući na svoju ovogodišnju korizmenu poruku istaknuo je da se kršćanski život „sastoji u stalnom usponu na ‘brdo’ susreta s Bogom a zatim silaženju među ljude, noseći ljubav i snagu koje nam taj susret daje, tako da svojoj braći i sestrama služimo istom onom ljubavlju kojom Bog ljubi“ (br. 3).

Još od objave o odreknuću od papin-ske službe, pojedinci i sredstva društve-nog priopćavanja traže sve moguće nači-ne kako bi našli uvjerljivije dokaze Papina odlaska prozivajući ga da napušta svoje stado i upravljanje Crkvom. „Draga bra-ćo i sestre, osjećam da je ova Božja riječ na poseban način upućena meni u ovom času moga života. Gospodin me zove ‘us-peti se na goru’, da se još više posvetim molitvi i razmatranju. Ali to ne znači na-pustiti Crkvu, štoviše, ako to Bog traži od

mene to je upravo zato da joj mogu nastaviti služiti s istim predanjem i ljubavlju kojom sam to činio do sada, ali na jedan način koji više odgovara mojoj dobi i mojim snagama. Zazovi-mo zagovor Djevice Marije: neka nam ona pomogne uvijek nasljedovati primjer Gospodina Isusa, u molitvi i djelatnoj ljubavi.“ Navedenim riječima, papa Benedikt XVI. kao da je želio odgovoriti onima koji ga prozivaju zbog njegove odluke. Okupljeni vjernici podržali su ga dugim gromoglasnim pljeskom i uzvicima „Papa, Papa“, na što je on odgovorio jednostavnim „Hvala!“.

„Nakon što sam se više puta preispitao pred Bogom“, rekao je papa Benedikt XVI. u svom obraćanju kardinalima 11. veljače 2013., „došao sam do uvjerenja“ i dalje „duboko svjestan težine ovoga čina, u punoj slobodi, izjavljujem da se odričem službe Rimskog bi-skupa, nasljednika svetog Petra“. Jedno je sigurno, Papa ima svoje razloge, ljudi današnjeg vremena ne moraju ih ni razumjeti, ni odobriti, on ih je odvagnuo pred Gospodinom, i to je jedino važno, jer u konačnici, njemu će, svome Gospodinu kojemu je služio, na kraju svojega života položiti račun.

Pozdravljajući vjernike poslije molitve Anđeo Gospodnji, papa Benedikt XVI. je najprije izrekao riječi zahvale Gospodinu za darovano sunce, a potom se obratio vjernicima na fran-cuskom, engleskom, njemačkom, španjolskom, portugalskom, poljskom i talijanskom jeziku zahvalivši za blizinu, ljubav i molitve za njega i za Crkvu, zaključivši: „U molitvi smo uvijek blizu.“

Svoju sinovsku blizinu i podršku papi Benediktu XVI. iskazuju i brojni (nad)biskupi diljem svijeta, među kojima i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. dr. Želimir Puljić,


16

zadarski nadbiskup u svom pismu zahvale, ističući: „Neizmjerno smo Vam zahvalni što ste nam pružili svijetli primjer jednostavnog i poniznog radnika u Gospodnjem vinogradu. Na poseban način smo zahvalni jer ste u tom vinogradu znali u svakom trenutku ostvariti ono što je najvažnije: donositi Boga ljudima i dovoditi ljude k Bogu. Obećavamo Vam, Svetosti, naše ponizne molitve. Kao Vaši su-radnici u Crkvi u Hrvata, dozvolite mi, Sveti Oče, reći: hrvatski biskupi i njihovi vjernici bliži su Vam nego ikada.“

s. Lidija Turić

Posljednji dani pontifikata pape Benedikta XVI.Pred bilo kakvim odlaskom neke osobe čovjek ne može ostati ravnodušan, ili će se ra-

dovati, ili se žalostiti. Na 348. i ujedno posljednjoj općoj audijenciji pape Benedikta XVI., u srijedu 27. veljače, nisu se mogli jasno razabrati i prepoznati osje-ćaji duše, čas je bila prisutna neka žalost praćena neizvjesnošću zbog Papina odlaska, čas velika radost i ponos zbog veličine osobe, teologa i pape.

Trg sv. Petra i u srijedu je svje-dočio o živoj Crkvi rasprostranjenoj po cijelome svijetu. Četverored stupova dviju kolonada, njih 284, koje je osmislio Gian Lorenzo Ber-nini polovinom 17. Stoljeća, svojim izgledom podsjećaju na raširene ruke koje simboliziraju poslanje Cr-kve koja želi zagrliti i ujediniti cijeli svijet, doista su primile u svoj zagrljaj više od sto pedeset tisuća vjernika iz cijeloga svijeta. U ovom posebnom povijesnom trenutku u ozračju vjere kao da su srca toga dopodneva kucala poput jednoga za Petra naših dana. Ni sam Papa nije ostao ravnodušan, moglo se to vidjeti i u nježnosti kojom je blagoslivljao i prihvaćao djecu zaustav-ljajući se u papamobilu na Trgu među brojnim vjernicima, a kasnije je to potvrdio i riječima: „Doista sam dirnut! Vidim živu Crkvu! … U ovom času srce mi se širi i grli čitavu Crkvu diljem svijeta.“ Riječi pape Benedikta XVI. brzo su nalazile put do srdaca te su bile često popraćene dugim toplim pljeskom i oduševljenim poklicima njegova imena.

Teško je izdvojiti riječi njegova pomno pripremljena govora jer gotovo svaka rečenica odražava svježinu teološke misli koja će zasigurno naći svoj odraz u sveukupnoj povijesti Cr-kve. Važna je poruka koju nam je Sveti Otac želio prenijeti: za njegova pontifikata, iako su se na moru života izmjenjivali trenutci radosti i svjetla, također i oni teški, Gospodin je bio pri-sutan u lađi Crkve. Papa je svoju sigurnost imao u Gospodinu, a ne u nekim sitnim ljudskim


17

računicama, što je i posvjedočio riječima: „… uvijek sam znao da lađa Crkve nije moja, nije naša, nego je njegova. I Gospodin neće dopustiti da potone; on je taj koji je vodi, zasigurno također uz pomoć ljudi koje je izabrao, jer je tako htio.“

Tijekom svojega pontifikata, a osobito u Godini vjere, Papa nas je pozivao živjeti susret s Kristom i staviti upravo njega u središte svega, ponajprije svojega života i srca. Pozivajući na obnavljanje vjere u Gospodina, naglasio je: „Želim da se svi osjete da ih ljubi onaj Bog koji je dao svoga Sina za nas i koji nam je pokazao svoju beskrajnu ljubav. Želim da svi osjete radost što su kršćani.“ Papa je potom pozvao na zahvalnost za dar vjere koji nam nitko ne može oduzeti, ali ga trebamo svjedočiti ne samo riječima nego i dosljednim kršćanskim ži-votom. Sveti Otac je zahvalio kardinalima, rimskoj kuriji i suradnicima koji su mu pomagali „s velikodušnošću i ljubavlju prema Bogu i Crkvi“ i bili mu blizu, jer nije bio „nikada sam za kormilom Petrove lađe“. Papa se u svojim zahvalama sjetio i onih u sjeni, koji se ne vide, „ali upravo u tišini, u svakodnevnom predanju, s duhom vjere i poniznosti bili su za mene siguran i pouzdan oslonac“. Izražavajući pastirsku zahvalnost, papa Benedikt XVI. je spomenuo i bra-ću u biskupstvu i svećeništvu, posvećene osobe i čitav Božji narod. „Svakoga sam dana nosio svakoga od vas u svojoj molitvi, očinskim srcem. Želim da moj pozdrav i moja zahvala dopru do svih: srce jednog pape se širi i proteže na čitav svijet.“ Osvrćući se na primljena pisma po-drške i izraze blizine, Papa je naglasio da je Crkva itekako „živo tijelo, zajednica braće i sestara u Tijelu Isusa Krista, koja nas sve ujedinjuje“. Sveti Otac je govorio o svojoj odluci donesenoj u molitvi za dobro Crkve rekavši: „Učinio sam taj korak u punoj svijesti o njegovoj ozbiljnosti kao i novosti, ali s dubokim mirom u duši. Ljubiti Crkvu znači također imati hrabrosti donijeti teške, bolne odluke, imajući uvijek pred očima dobro Crkve a ne nas samih. […] Ne ostavljam križa, već ostajem na nov način uz Gospodina Raspetog. Ne obnašam više službenu vlast upravljanja Crkvom, nego u službi molitve ostajem, tako reći, u dvorištu svetog Petra.“ Svoju posljednju katehezu papa Benedikt XVI. zaključio je riječima: „Dragi prijatelji! Bog vodi svoju Crkvu, uvijek je podupire a osobito u teškim trenucima. Ne gubimo nikada taj pogled vjere, to je jedini pravi pogled na Crkvu i svijet na njihovu povijesnom putu. Neka u našem srcu, u srcu svakog od nas, bude uvijek radosna sigurnost da je Gospodin uz nas, da nas ne napušta, da nam je blizu i grli nas svojom ljubavlju.“

Iako je Papa na općim audijencijama pozdravljao vjernike i na hrvatskome jeziku, na Trgu sv. Petra te srijede riječi: „Srdačno pozdravljam sve hrvatske hodočasnike! Dragi prijatelji, hvala na vašoj ljubavi i blizini. Pod zaštitom Majke Marije, ostanimo povezani u molitvi i vjeri u Krista uskrslog. Rado blagoslivljam vas i vaše obitelji. Hvaljen Isus i Marija!“, baš su snažno odjeknule u našim srcima. Vjerujem da su se i ostali vjernici slično osjećali čuvši riječi svoga jezika iz usta Kristova namjesnika. Istoga dana navečer, na Trgu sv. Petra okupi-lo se oko tri tisuće ljudi u molitvenoj tišini s upaljenim svijećama i pogledom upravljenim u prozore Apostolske palače u znak blizine i potpore Papi za njegova zadnjega dana bo-ravka u Vatikanu i posljednje noći kao pape, ali pape živoga i spremnog za odlazak, a ne pape u smrtnoj agoniji kao njegovih prethod-nika. Okupljeni mladi vjernici u duhu „svjet-


18

skoga dana mladih u malom“, s pjesmom i molitvom krunice otpratili su na počinak Svetoga Oca. Svjetla na prozorima njegove sobe su se ugasila.

Posljednjega dana pontifikata, 28. veljače, papa Benedikt XVI. u jutarnjim satima u Kle-mentovoj dvorani oprostio se od kardinala pristiglih u Rim obećavši novom papi bezuvjetno poštovanje i poslušnost, a u 17,07 sati, poslije pozdrava na Trgu sv. Damasa s državnim tajni-kom kardinalom Tarcisiom Bertoneom i na vatikanskom heliodromu s dekanom Kardinalskog zbora Angelom Sodanom napustio je Vatikan uz zvukove zvona rimskih crkava.

Stigavši u papinski ljetnikovac Castel Gan-dolfo u 17,40 sati, gdje će boraviti sljedeća dva mjeseca do povratka u samostan Mater Ecclesiae [Majka Crkve], u nepune dvije mi-nute posljednjega javnog nastupa Sveti Otac se obratio tisućama ljudi riječima: „Dragi pri-jatelji, radostan sam što sam s vama, okružen ljepotom stvorenoga i vašom simpatijom koja me raduje. Hvala vam na vašem prijateljstvu, vašoj ljubavi. […] Ja sam jednostavni hodoča-snik koji započinje posljednje razdoblje svoje-ga hodočašća na ovoj zemlji. Ali želio bih još svim srcem, svom svojom ljubavlju, svojom

molitvom, svojim promišljanjem, svim svojim nutarnjim snagama raditi za opće dobro i do-bro Crkve i čovječanstva. Osjećam se vrlo ohrabren vašom simpatijom. S Gospodinom idemo naprijed za dobro Crkve i svijeta.“ Poslije ovih riječi papa Benedikt XVI., na Trgu ispred palače papinskog ljetnikovca, udijelio je okupljenom mnoštvu svoj posljednji apostolski blagoslov kao 265. papa u povijesti Crkve.

Kraj pontifikata Benedikta XVI. nakon sedam godina, deset mjeseci i devet dana služ-beno je završen u 20,00 sati kada je stupila na snagu njegova odluka te je uslijedilo vrijeme prazne Apostolske Stolice u Katoličkoj Crkvi. Zatvaranjem vrata palače u Castel Gandolfu te odlaskom švicarske garde koja je čuvala Papu i simbolično je označen kraj 2872 dana pontifi-kata pape Ratzingera, jednostavnoga i poniznoga radnika u Gospodnjem vinogradu.

Povijest Crkve zabilježila je nekoliko papa koji su se odrekli svoje službe, među pozna-tijima učinio je to monah papa Celestin V. iste godine kada je i izabran, 1294., poslije pet mjeseci pontifikata, te papa Grgur XII. radi rješenja zapadnog crkvenog raskola 1415. godine. Sve do naših dana završetak pontifikata jednog pape bio je ujedno i završetak njegova ovo-zemaljskog života. Za papu Benedikta XVI. koji je unio promjenu u Crkvu svojom odlukom, „život se ne oduzima, nego mijenja“. Spreman je ustupiti mjesto drugome koji će nastaviti u Kristovo ime upravljati lađom Crkve i moliti za njega, moliti za potrebe Crkve koje su mu zasigurno poznatije negoli bilo kome drugome. Umjesto molitve za pokoj duše ili utjecanja u zagovor, papi u miru Benediktu XVI. neka je dug i miran život pod okriljem Djevice.

Hvala Vam, dragi papa Benedikte XVI., za svaku riječ kojom ste nas približavali Kristu i učili otkrivati njegovo lice u čovjeku i svemu stvorenom. Hvala što ste nas neumorno ohra-brivali u nasljedovanju i ljubavi prema Kristu, u prihvaćanju istine i u slabostima života. Hvala za svjedočanstvo življene vjere, poniznosti i slobode, a nadasve molitve. Hvala jer ste svojim pontifikatom, a osobito ovakvim završetkom, očitovali njegovu istinsku narav pokazujući što znači služiti, a ne biti služen.


19

Dok iščekujemo izbor novoga pape i riječi „Habemus papam“ koje će zasigurno radosno odjeknuti u živoj stvarnosti Crkve, molimo za kardinale kako bi bili otvoreni poticajima Duha Svetoga i izabrali Vrhovnoga svećenika cijele Katoličke Crkve, koji će u milosti i snazi Duha, mudro i hrabro naviještati Evanđelje ovom svijetu te se s jasnoćom i odvažnošću nositi s iza-zovima našega vremena svjedočeći Kristovo milosrđe i ljubav.

s. Lidija Turić

Pismo iz Rima Novi Poglavar Katoličke Crkve papa Franjo

Draga sestro!

Pišem Ti kako bih s Tobom podijelila radost izbora novoga Poglavara Katoličke Crkve. Pretpostavljam da si i Ti pratila izravni prijenos s Trga sv. Petra, u srijedu 13. ožujka 2013. kada su svi očekivali samo jedno, bijeli dim i zvona koja će potvrditi da je izabran novi Po-glavar Katoličke Crkve. Sigurno si vidjela svaki detalj i mnogo više od mene, ali bih Ti željela napisati ono što je zapazilo moje oko, i srce. Dugo smo već stajali na Trgu, kiša je neprestano padala, ali u 19,06 sati, naša radost bila je neopisiva. Bijeli dim nad Sikstinskom kapelom. Zvonjava zvona bazilike Sv. Petra. Mnoštvo je uzvikivalo: “Imamo Papu”! Još koji trenutak i vidjet ćemo ga. Četverogodišnjak ispred mene predvodi klicanje “Živio Papa”, oduševljeni odrasli u blizini ponavljaju njegove riječi. Kao da je sve stalo. Oči su uprte u baziliku Sv. Petra, u prozor središnjega balkona s kojega će se, prvi put, novi Papa obratiti “Urbi et Orbi”, Gradu [Rimu] i svijetu. Bogoslovi u blizini počinju pjevati “Salve, Regina”. Trenutci molitve ispreple-teni radosnim usklicima u iščekivanju Pape. Kiša je napokon prestala padati.

Poslije nešto više od sat vremena svijet je čuo riječi kardinala protođakona Jean-Louis Taurana: “Habemus Papam - Imamo papu!” Ime mu je Franjo. Iznenađenje, novo ime, možda i najava programa pontifikata. Bogoljublje i čovjekoljublje. Argentinski kardinal Jorge Mario Bergoglio 266. je papa u povijesti Crkve. Na Trgu neizrecivo oduševljenje i klicanje. Pitali smo se tko je novi Papa, bilo je spominjano nekoliko imena, uglavnom onih koja su sredstva društvenoga priopćavanja izabrala i favorizirala. Sjetila sam se tada Božjih riječi po proroku Izaiji: “Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti” (Iz 55, 8). Vjerujem da su kar-


20

dinali osluškivali poticaje Duha Svetoga koji je očito odlučio drukčije i podario Papu za ovaj povijesni trenutak.

I ugledali smo ga. I klicali smo od radosti “Živio Papa” i opet “Franjo! Franjo!”. U tre-nutku je mnoštvo utihnulo da čuje prve riječi našega Svetog Oca. Papa Franjo pozdravio je vjernike svoje Rimske biskupije vrlo jednostavno, toplo, smireno, dostojanstveno, nekako posebno skromno, osvajajući srca prisutnih vjernika iz cijeloga svijeta. “Braćo i sestre, dobra večer. Znate da je dužnost konklava bila odabrati Rimskoga biskupa. Čini se da su se moja braća kardinali odlučili potražiti ga gotovo na kraju svijeta”, rekao je Papa nasmiješivši se na početku svoga prvog javnog nastupa, a okupljeni vjernici pozdravili su ga i srcem, i glasom, i gromoglasnim pljeskom. Naš Papa zahvalio je cijeloj Rimskoj zajednici koja je došla pozdra-viti svoga Biskupa, a on je sve pozvao na molitvu za Rimskoga biskupa u miru Benedikta XVI. “da ga Gospodin blagoslovi i Majka Božja čuva” izmolivši zajedno s okupljenima Očenaš, Zdravomariju i Slava Ocu. “Sada započinjemo ovaj put: biskup i narod. Ovaj put Crkve u Rimu koja ‘predsjeda u ljubavi’ svim Crkvama, put bratstva, ljubavi i međusobnog povjerenja.” U glavama nam odjekuju riječi sv. Ignacija Antiohijskoga, Bogonosca, s početka II. stoljeća. Papa je nastavio: “Molimo uvijek jedni za druge. Molimo za čitav svijet da zavlada veliko bratstvo.

Želim da ovaj put Crkve koji danas započinjemo, i u kojem će mi pomagati moj kardinal vikar, koji je ovdje prisutan, bude plodonosan za evangelizaci-ju ovoga prekrasnog Grada.”

Prije nego će udijeliti svoj prvi apostolski blagoslov, zamolio je vjernike da mole u tišini za njega riječima “bit će to molitva naroda koji moli blagoslov za svoga biskupa”. Papa se naklonio na blagoslov. Kakva jednostavnost, malenost, baš Franjina! Stotine tisuća osoba ostale su u moli-tvenoj tišini za Svetoga Oca. Nevjerojatan osjećaj blizine. Molili smo srcem za papu Franju. Vjeru-

jem da je Gospodin čuo molitve srca i duše mnoštva vjernika koji su bili kao jedno, iako prepuni mnoštvom doživljaja, misli i dojmova. Trenutci veličanstvene tišine, potom Papine riječi: “Sada ću udijeliti blagoslov vama i čitavom svijetu, svim muškarcima i ženama dobre volje.” Poslije apostolskoga blagoslova te potpunog oprosta papa Franjo je spontano zatražio mikrofon i pozdravio vjernike ovim očinskim riječima: “Braćo i sestre, sada vas ostavljam. Velika vam hvala na prihvaćanju. Molite za mene i vidimo se uskoro. Do skora viđenja: sutra ću se poći pomoliti Majci Božjoj, da čuva cijeli Rim. Laku noć i ugodan odmor!” Radost se širila rimskim ulicama, vidjelo se to jasno na licima vjernika, djece i odraslih, moglo se čuti i oduševljenje u glasnom prepričavanju dojmova, srce Crkve živo kuca. I Papa je to vidio.

Zahvalna sam Gospodinu za ovu milost, jer biti u Rimu u ovom povijesnom trenutku, Božji je dar. Srce će još dugo prebirati ove prve trenutke s Petrom naših dana.

Draga sestro, molimo za našega Papu, jer nas je i on pozvao na molitvu. Neka u sna-zi Duha Svetoga svojim riječima i primjerom svakodnevno preobražava lice zemlje novom evangelizacijom, uči nas Franjinom jednostavnošću hoditi putem bratske i sestrinske ljubavi i međusobnog povjerenja te uvijek više ljubiti (semper magis) i slijediti Krista na veću slavu Božju.

Srdačno Te pozdravljam iz Vječnoga Grada!s. Lidija Turić


21

Životopis pape FranjeNovi, 266. papa, isusovac je, Argentinac, Jorge Mario Ber-

goglio, sedamdesetšestogodišnji dosadašnji nadbiskup Bue-nos Airesa. Novi papa izabrao je ime Franjo. To je prvi puta u povijesti Crkve da je jedan rimski biskup uzeo to ime, a i prvi puta da je jedan isusovac izabran za papu, te da papa dolazi iz Latinske Amerike. Jorge Mario Bergoglio rođen je 17. prosinca 1936. u Buenos Airesu, u obitelji s petero djece, a otac mu je bio talijanski imigrant, te novi papa ima i argentinsko i ta-lijansko državljanstvo. Diplomirao je kemijsku tehnologiju, no poslije se odlučio za svećenički poziv te stupio u bogosloviju.

U novicijat Družbe Isusove stupio je 11. ožujka 1958. godine. Humanističke studije završio je u Čileu, a 1963., po povratku u Buenos Aires, završio je filozofiju na Filozofskom fakultetu kolegija “San Jose” u San Miguelu. Sljedeće dvije godine predavao je književnosti i psiholo-giju na kolegiju “Immacolata” u Santa Feu, a 1966. predavao je iste predmete na kolegiju “Salvatore” u Buenos Airesu. Od 1967. do 1970. studirao je teologiju na Teološkom fakultetu kolegija “San Jose” u San Miguelu.

Za svećenika je zaređen 13. prosinca 1969. godine, a unutar Družbe Isusove proveo je svoj treći probandat 1970. - 1971. u Alcali de Henares u Španjolskoj, te je 22. travnja 1973. položio svoje doživotne zavjete. Bio je magister novaka u Villa Barilari u San Miguelu (1972. - 1973.), profesor na Teološkom fakultetu, konzultor u svojoj Provinciji te rektor kolegija. Za provincijala Argentine izabran je 31. srpnja 1973. i tu je službu obnašao šest godina. Između 1980. i 1986. godine bio je rektor kolegija i Filozofskoga i teološkog fakulteta u istoj kući, te župnik u biskupiji San Miguel. U ožujku 1986. pošao je u Njemačku kako bi ondje dovršio rad na svojoj doktorskoj disertaciji, nakon čega su ga poglavari smjestili u kolegij “Salvatore” oda-kle je premješten u crkvu Družbe Isusove u gradu Cordobi, gdje je obnašao službu duhovnika i ispovjednika. Blaženi Ivan Pavao II. imenovao ga je 20. svibnja 1992. pomoćnim biskupom Buenos Airesa, a 27. lipnja iste godine primio je u katedrali u Buenos Airesu biskupski red po rukama kardinala Antonija Quarracina. Suzareditelji su bili apostolski nuncij Ubaldo Calabre-si i biskup Mercedes-Lujana Emilio Ognjenović. Nadbiskupom koadjutorom Buenos Airesa imenovan je 3. lipnja 1997., a 28. veljače 1998., nakon smrti kardinala Qarracina, naslijedio ga je u nadbiskupskoj službi. Kao nadbiskup putovao je javnim prijevoznim sredstvima, a umjesto biskupske palače, stanovao je u iznajmljenom stanu, te si je zaslužio nadimak “kar-dinal siromašnih”. Govori španjolski, talijanski, a služi se i njemačkim jezikom. Poznat je i kao dobar kuhar, ljubitelj opere, prijatelj grčke klasike, Shakespearea i Dostojevskoga te kao dobar plivač, premda od djetinjstva ima poteškoća s plućima.

Napisao je knjige: “Meditationes para religiosos” (Razmatranja za redovnike) 1982., “Re-flexiones sobre la vida apostolica” (Razmišljanja o apostolskom životu) 1986., i “Reflexiones de esperanza” (Razmišljanja o nadi) 1992. Bio je ordinarij i za vjernike istočnoga obreda koji prebivaju u Argentini, a nemaju ordinarija vlastitoga obreda. Usto je bio i Veliki kancelar Ar-gentinskog katoličkog sveučilišta. Na 10. redovitoj općoj skupštini Sinode biskupa u listopadu 2001. bio je generalni relator. Od studenoga 2005. do studenoga 2011. bio je predsjednik Argentinske biskupske konferencije. Blaženi Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom na kon-zistoriju 21. veljače 2001., a naslovna mu je crkva bila crkva Sv. Roberta Bellarmina. Bio je član Komisije za Latinsku Ameriku, Vijeća za obitelj, Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, te Kongregacije za ustanove posvećenog života.

Izvor: www.ika.hr

STRANICE SLUŽBENICE BOŽJE MARIJE KRUCIFIKSENaša Družba br. 1/2013.

22

Titraji jedne posvećene duše„Idimo do podnožja tabernakula i tamo se potpuno prikažimo Isusu.“

Službenica Božja Marija Krucifiksa Kozulić

Očeva ljubav prema nama ljudi-ma očitovala se u darivanju jedino-rođenog Sina za spasenje svakog čo-vjeka. Cijeli Stari zavjet priprava je za Božji silazak među ljude. Rodivši se u Betlehemu Isus je zakoračio u naš svijet želeći svima donijeti Radosnu vijest o velikoj Očevoj ljubavi koja čezne i žudi za ljubavlju svoga stvo-renja. Evanđelisti su nam zapisali o silnim čudesnim djelima koje je Isus činio želeći sve ljude vratiti u Očev zagrljaj. Cijela liturgijska godina spomen je na otajstva iz Kristova života. Kristova ljubav za-blistala je u potpunom darivanju života – u smrti na križu. U svojoj velikoj ljubavi Isus je želio ostati trajno prisutan među ljudima i time podsjećati na ljubav koja nema granica ni zapreka. Posljednja Isusova večera u sebi sadržava tu ljubav koja je ostala s nama i postala nam hrana i piće, snaga i okrjepa na životnom putu. To vrelo ljubavi koje je poteklo iz Kristova boka već dvije tisuće godina snaži Crkvu na njezinu putu kojim prolazi unatoč svim nedaćama i pro-tivljenjima.

Snagu za rješavanje životnih problema Majka Krucifiksa nalazila je u molitvi pred Presve-tim. Ona i nas poziva da svoje povjerenje stavimo u Isusa koji trajno boravi među nama baš zato da se nitko od nas ne bi osjećao osamljenim i napuštenim. Boraveći pred tabernakulom nalazimo se u ozračju Svetoga. U tišini svoga srca pred Isusa donosimo sve ono što nas ra-duje, žalosti, muči ili pred čime strahujemo. Tu donosimo sami sebe, ali i sve one s kojima se susrećemo i koji su se preporučili u naše molitve.

Živimo u svijetu u kojem je važna cijena nekog dara koji drugima poklanjamo. Možda se često osjećamo siromašni jer nemamo što dati Gospodinu kao dragi dar. On nas uvjerava da smo mi sami njemu najdraži dar kada čistog srca i s ljubavlju pristupamo k njemu moleći ga da naša srca ispuni svojom ljubavlju koja je kadra promijeniti svijet. Spoznaja da nas Gospo-din savršeno poznaje i voli, više nego što mi možemo i zamisliti, otvara naša srca za predanje svega što jesmo ili imamo. Zato ne bi smio proći dan, a da Bogu ne prikažemo svoja srca i sve one koje u njemu nosimo. Prikazujući sebe zahvaljujemo Bogu za sve lijepo što je u nas utkao i darovao nam kao bogatstvo. Uvijek trebamo biti svjesni da „blago imamo u glinenim sudo-vima, da izvanredna ona sila bude očito Božja, a ne od nas“ (2 Kor 4, 7). Pred Isusa donosimo i svoje grijehe, propuste i sve ono što umanjuje ljepotu naše duše u kojoj želi stanovati sam Bog. Njegova ljubav čisti nas od svakog zla i ponovno nas čini svojim prijateljima. Neka svaki trenutak proveden pred tabernakulom bude prilika da svega sebe rado i radosno prikazuje-mo Isusu. Isusovo Srce je kao riznica u koju polažemo sebe. On jedini najbolje može sačuvati sve što mu povjerimo.

s. Nives Stubičar, vrhovna glavarica

STRANICE SLUŽBENICE BOŽJE MARIJE KRUCIFIKSE Naša Družba br. 1/2013.

23

Mrtvenje – samozataja u životu UtemeljiteljiceCrkva nas u korizmi poziva na intenzivniji post, molitvu i bratsku ljubav. A naša utemelji-

teljica, službenica Božja Majka Marija Krucifiksa, preporučuje nam: „Činimo pokoru i trudimo se podnositi vlastite nevolje s većom vedrinom, osobito za vrijeme korizme i time smo već puno toga učinili.”1 Također veli: „Neka se velika briga posveti korizmenom vremenu i Bog će nam u tom vremenu davati obilje svoje milosti.“2

Majka Utemeljiteljica je bila žena duboke i ozbiljne askeze. Spremno je i dragovoljno kora-čala pokorničkim putom žrtve i služenja siromasima. Askeza je za nju bila sredstvo i put ulaže-nja u dublju molitvu i kontem-placiju, življenje evanđelja, put traženja i nasljedovanja Isusa Krista, odnosno put do ostva-renja neizreciva otajstva, a to je jedinstvo s Bogom. Krjeposti joj nisu bile cilj, nego uronjenost u Božju ljubav. Smisao odrica-nja vidi u osobnoj čovjekovoj promjeni: „Stari čovjek u nama neka se promijeni, neka se po-digne i ojača nadom palih, radošću uskrslih.“3 Iako je Utemeljiteljica živjela nadasve krjepo-snim životom, to jest kao osoba je bila urešena mnogim krjepostima, ali budući da smo u korizmenom vremenu, ovdje ću istaknuti samo krjepost mrtvenja (mortificazione) – samo-zataje ili samoprijegora, kako ju je ona živjela i kako ju je nama, svojim duhovnim kćerima, preporučila. Naime, Utemeljiteljica je krjeposti mrtvenja posvetila čak zasebno poglavlje u Konstitucijama.

Mrtvenje ili samozataja je velika i važna krjepost ili vrlina u duhovnome životu - sjetimo se da je Isus rekao da nije došao da mu služe, nego da on drugima služi (usp. Mt 20, 28). Samozatajom je Majka Utemeljiteljica pobjeđivala sebe i svoju sebičnost, jer nije željela biti okrenuta sebi, nego drugima, siromašnima, kojima je služila. A svaka je krjepost suprotnost ili borba protiv neke mane ili grijeha.

Krjeposnom življenju i radu ona se već navikavala u svojoj obiteljskoj sredini u ranim godinama života, kada je pomagala majci u kućanskim poslovima i skrbi oko svoje mlađe braće i sestara. No duh žrtve i pokore posebno je usvojila u Udruzi Kćeri Presvetoga Srca Isusova. Nakon jedne konferencije Udruge, a očito osjetivši unutarnje poticaje da krjeposnije živi i djeluje, zapisala je i istakla velikim slovima: „PONIZNOST – ČISTOĆA – MRTVENJE svih unutarnjih i vanjskih osjetila. Pokora, pokora, pokora i poniznost uvijek. Mrtvenje osjetila i

1 Svešćić, IV., 11.2 Svešćić , II., 11.3 Svešćić, II., 54.


24

odbaciti taštinu svjetskih stvari kako se ne bi poremetila nutarnja sabranost.“4 Mrtvenje ili samozataja je za Utemeljiteljicu trajna borba protiv svakoga pa i najmanjega grijeha. „Ne reci nijednu riječ ako nije na slavu Božju ili na korist bližnjemu ili stvarno nužna, tako ćeš zaslužiti razgovarati s Gospodinom Bogom tvojim.”5

Utemeljiteljica nije polagala osobitu brigu svojim tjelesnim potrebama, nego kaže: „Od najveće je važnosti briga za dušu, koja treba živjeti zauvijek, a ne brinuti se toliko za tijelo, koje samo kratko traje.“6 Češće u duhu pokore spominje odricanje, post ili „mrtvenje u jelu“, i ističe: „Sveta Crkva ne propisuje korizmeni post kao svrhu već kao sredstvo da služimo Bogu s više ljubavi i odanosti.“7 Postila je o samom kruhu i svoga je duhovnika fra Kajetana dvaput molila dopuštenje da može nositi pokornički pojas ili cilicij. Međutim, on joj je to oba puta uskratio, a u pogledu posta upućivao ju je na razboritost: „A što se Vas tiče, Vašeg postupka koliko ćete jesti, naređujem Vam da uvijek tako postupate, što više, to još bolje. Ali nemojte jesti samo kruh već i mlijeko, juhu i meso pa makar je korizma. Hoću da me u ovoj točki slu-šate. Pustite zasad i c(ilicij), vidjet ćemo kasnije.“8 „Vi me pitate kako da se mrtvite, a ja Vam odgovaram da ne činite tjelesne pokore osim u najmanjim stvarima. Ostavite dakle post za koji bih rekao da bi bio štetan za Vaše zdravlje i zadovoljite se prikazati Bogu Vašu želju, koja će biti prihvaćena od Boga kao da stvarno postite. Post dakle ne manjka za Vaše molitve. A ne manjka ni milostinja. Slušajte me, umjesto Vaše novčarke zar ne žrtvujete više vlastitu osobu za Vaše siromašne djevojke? I u ovoj točki budite mirni i nastavite dalje.“9 Post je u Konstitu-cijama odredila srijedom, petkom i subotom i sve vigilije velikih blagdana, i da se obdržavaju odredbe svete Crkve.10

A o mrtvenju u Konstitucijama, piše: „Mrtvenje i molitva su dva glavna sredstva za napre-dovanje na putu savršenstva: jedno ne može ići bez drugoga. Naše mrtvenje treba biti trajno. Glavno sredstvo da se stekne istinski duh mrtvenja jest pobjeda samoga sebe odrekavši se vlastite volje, imajući pred očima divne izreke: ‘Slomljena volja, savršena volja.’ Kćeri Presv. Srca Isusova trebaju se uistinu često odreći vlastitih želja, jer će na taj način malo pomalo nadvladati narav, iskorijeniti mane i strasti i hraniti toliko nužnu krjepost mrtvenja. Stoga će nastojati mrtviti se u pogledima, u slušanju, u znatiželji, a na poseban način da ne omalo-važavaju bilo koga, pogotovo ne vlastite sestre. Neka sve teškoće na koje će naići u svojim službama podnose s najvećom vedrinom iz ljubavi prema Bogu.“11 Za Majku Utemeljiteljicu glavno je sredstvo za postizanje duha mrtvenja, odricanje od vlastite volje i prihvaćanje teš-koća ili križeva, da bismo mogli prihvaćati volju Božju. Stoga u ovoj korizmi molimo zajedno s njom kako je ona molila: „Učini, Isuse, da moje srce bude stvarno sjedinjeno s Tvojim, i da Tvoja sveta volja bude moja te da moja bude uvijek u skladu s Tvojom, jer žarko želim da Tvoja sveta volja bude uvijek pravilo svih mojih želja i svih mojih djela. Amen. Vjerujem.“12

s. Dobroslava Mlakić, postulatorica

4 Bilješke, lipanj 1882.5 Svešćić , II., 48.6 Svešćić , II., 19. 7 Svešćić , IV., 11.8 Pismo fra Kajetana iz Arzignana, Feltre, 16. III. 1892; Usp. Fra Kajetano, Belluno, 21. IV. 1892.9 Pismo fra Kajetana, Noventa di Piave, 17. XII. 1897.10 Regola e Costituzioni delle Figlie del Sacro Cuore di Gesù 1899., 90-91; Konstitucije, str. 58.11 O mrtvenju, u: Konstitucije, XV., 57−58.12 Svešćić, II., 67.


25

Obavijest Vrhovne glavarice


26

Preslik izvornog dokumenta


27

Prijevod izvornog dokumenta

KONGREGACIJA ZA PROGLAŠENJE SVETIH Rim, 16. siječnja 2013. G. G.

Br. 3022-1/11

Preuzvišeni gospodine,

pismom br. 487/2011. od 25. rujna 2011. godine zatražili ste od naše Kongregacije za proglašenje svetih ima li Sveta Stolica nešto što bi se protivilo postupku za proglašenje blaženom i svetom službenice Božje Marije Krucifikse Kozulić, utemeljiteljice Družbe sestara Presvetoga Srca Isusova, koja je preminula 1922. godine Gospodnje.

Nakon što je predmet razmotren, drago mi je da Vas, Preuzvišeni, mogu obavijestiti da Sveta Stolica nema ništa protiv toga da se pokrene postupak za proglašenje blaženom i svetom iste Službenice Božje, opslužujući „Odredbe koje trebaju obdržavati biskupi u ispitivanjima u postupcima proglašivanja svetaca“, koje je ista Kongregacija izdala 7. veljače 1983. godine.

Veoma Vam odaniu Gospodinu

Angelo kard. Amato, S.D.B.Pročelnik

+ Marcello Bartolucci, naslovni nadbiskup Bevagne Tajnik

--------------------------Preuzvišeni gospodinDr. Ivan Devčićriječki nadbiskupUl. Ivana Pavla II. br. 1HR – 51 000 Rijeka


28

Pokrenut postupak za proglašenje blaženom službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić

U ponedjeljak 11. veljače na blagdan Gospe Lurdske, u župnoj crkvi Gospe Lurdske u Rije-ci povodom XXI. svjetskog dana bolesnika, svečano euharistijsko slavlje uz brojne suslavitelje predvodio je riječki nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić. Naime, Svjetski dan bolesnika utemeljio je bl. papa Ivan Pavao II., i na taj je dan već ustaljena praksa Crkve da svetim sakramentima okrijepi bolesne u njihovim tjelesnim i duševnim patnjama. Tako su i ove godine unatoč hladnom i snježnom vremenu mnogi vjernici, bolesnici i njihova pratnja, medicinsko osoblje, volonteri, riječke redovnice i mnogi drugi, ispunili velebnu riječku crkvu na Žabici.

Na središnjem misnom slavlju nadbiskup Devčić je pozvao vjernike da strpljivo nose svo-je patnje za spasenje cijeloga čovječanstva, također i sve one koji skrbe za bolesne i nemoćne kako bi im služili s većom ljubavlju i suosjećanjem. Nadbiskup je osobito istaknuo ulogu Maj-ke Božje koja je stajala pod križem svoga Sina, a koju je upravo s križa Isus dao svima nama za Majku da nam bude pomoćnica u svakoj našoj nevolji. Na kraju svete mise nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić objavio je radosnu vijest za cijelu Crkvu u Hrvata, a osobito za vjernike naše Riječke nadbiskupije. Naime, iz Kongregacije za proglašenje svetih iz Rima dobio je i službeno ovlaštenje da može započeti kanonski postupak za proglašenje blaženom i svetom službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić, utemeljiteljice Družbe sestara Presvetoga Srca Isusova.

„Dragi vjernici!Danas sam osobito radostan što vam mogu reći i jednu očekivanu i dragu vijest! Naime, u

srijedu 6. veljače preko Apostolske nuncijature u Zagrebu primio sam dopis od Kongregacije za proglašenje svetih iz Rima, kojim mene riječkoga nadbiskupa, ovlašćuje da mogu pokrenu-ti i voditi službeni postupak za proglašenje blaženom i svetom službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić, redovnice i utemeljiteljice Družbe sestara Presvetoga Srca Isusova. Ovo je za našu Riječku nadbiskupiju i za naš narod izvanredna vijest i mi smo na tom daru dragom Bogu zahvalni. Radi se, zapravo, o tome da sam 25. rujna 2011. spomenutoj Kongregaciji


29

uputio molbu kojom sam tražio odobrenje Svete Stolice kako bi naša Nadbiskupija mogla za-početi kanonski postupak za proglašenje blaženom i svetom Majke Marije Krucifikse Kozulić.

U dugoj povijesti grada Rijeke i povijesti ove naše mjesne Crkve ovo je prvi put da će se voditi kanonski postupak za proglašenje blaženom i svetom jedne žene rođene u Rijeci prije 160 godina, koja je najveći dio svoga života posvetila ovome gradu i preminula na glasu svetosti upravo u našemu gradu Rijeci prije 90 godina. Stoga sestre Družbe Presvetoga Srca Isusova i mnogi vjernici na raznim stranama mole. Nastojala su se prikupljati i povijesna svje-dočanstva iz kojih jasno proizlazi da je Majka Marija Krucifiksa živjela savršenim kršćanskim životom i uzdigla se na vrhunce kršćanske svetosti.

Majku Mariju Krucifiksu su za živo-ta svi građani zvali Riječka Majka, jer je bila učiteljica i odgojiteljica brojne siročadi, siromašne i napuštene djece i mladeži, koju je ona zbrinjavala osi-guravajući im sve potrebno za život, a jednakom je ljubavlju i žrtvom skrbila za bolesne i umiruće. Sve što je ona činila izviralo je iz njezine velike vjere i ljubavi prema svim ljudima bez razlike, a osobito prema siromašnima i nezbri-nutima. Zbog njezinih divnih djela i da-nas se možemo ponositi, a plodove tih djela uživaju i danas građani i vjernici ovoga grada, ali i mnogi drugi u našoj domovini i izvan naše domovine. No nije slučajno, dragi vjernici, da vas o tome obavještavam danas u ovoj župi Gospe Lurdske. Majka Marija Krucifiksa bila je velika štovateljica Bezgrješne Lurdske Djevice i upravo je pri ovoj crkvi otaca kapucina započela svoje veliko apostolsko, pastoralno i karitativno djelovanje u Rijeci.

Svi dobro znamo i da je 2005. godine započet i službeni proces u našoj Nadbiskupiji za proglašenje blaženim i svetim i sluge Božjega fra Ante Tomičića, redovnika kapucina, rođenog u župi Ričice na području današnje Gospićko-senjske biskupije, a koji je također najveći dio svoga života proveo u Rijeci. Bogu hvala, u ovom trenutku imamo dvoje kandidata za koje se vodi postupak u našoj Riječkoj nadbiskupiji za proglašenje blaženim i svetim. Stoga vam, dragi vjernici i dragi bolesnici, preporučam i molim vas da se u svojim tjelesnim i duhovnim potrebama utječete zagovoru službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić i sluge Božje-ga fra Ante Tomičića, da njihovu svetost Bog potvrdi uslišanjem vaših molitava, a tako ćemo svi pridonijeti i pomoći da se ovaj veliki i sveti posao naše Nadbiskupije sretno privede kraju za duhovno dobro svih nas i cijele Crkve.“

Na Nadbiskupove riječi vjernici su odgovorili radosnim i spontanim pljeskom. Istu je vi-jest u crkvi prepunoj vjernika na večernjoj svetoj misi, koju je predvodio dr. fra Zvjezdan Linić, poznati karizmatski propovjednik, objavio dr. fra Ivica Petanjak, župnik župe Gospe Lurdske, nakon čega je također uslijedio gromoglasni pljesak.

Želja da se pokrene postupak za proglašenjem blaženom naše Utemeljiteljice već dugi niz godina postoji u našoj Družbi sestara Presvetoga Srca Isusova, a jednaku želju gaje i sestre


30

talijanske zajednice Kćeri Presvetoga Srca Isusova. Naše sestre godinama su nam prenosile živo svjedočanstvo da je Utemeljiteljica nadasve krjeposno živjela i umrla na glasu sveto-sti. Majka Marija Krucifiksa po svetosti svoga života, velikim djelima i bogatom duhovnošću može biti uzor mnogima za nasljedovanje. Stoga smo radosne da se ta želja, molitve i uporni rad postupno pretvaraju u stvarnost s vjerom da ćemo je u skoroj budućnosti vidjeti i uzdi-gnutu na čast oltara.

Tko po zagovoru službenice Božje Marije Krucifikse Kozulić zadobije tjelesno ili duhovno ozdravljenje ili koju osobitu milost, neka javi na adresu:

Postulatura službenice Božje Majke Marije Krucifikse KozulićPomerio 17, 51 000 RIJEKA

e-adresa: [email protected]@yahoo.it


Vjera nam pokazuje da je Bog dao svoga Sina za nas i daje nam pobjedonosnu sigurnost da je zaista istina: Bog je ljubav! Vjera, koja promatra Božju ljubav koja se objavila u probodenom Isusovu srcu na križu, rađa ljubav. Ljubav je svjetlo – u konačnici jedino svjetlo – koje uvijek iznova rasvjetljuje svijet obavijen tamom i daje nam hrabrosti potrebne za život i djelovanje.

Benedikt XVI.


31

Zahvala Bogu i Majci Božjoj za radosnu vijest

Kao duhovne kćeri Družbe koju je osnovala službenica Božja Majka Marija Krucifiksa Ko-zulić, sestre Presvetoga Srca Isusova su u četvrtak 14. veljače, zajedno s vjernicima grada Rijeke zahvalile Bogu i Majci Božjoj na velikoj milosti i radosti što je Crkva odobrila službeni za njezino proglašenje blaženom. Toga dana sestre su se okupile u većem broju na čelu s vrhovnom glavaricom s. Nives Stubičar u dvorani Kuće utemeljenja Družbe u Rijeci. Vrhovna glavarica se u svom pozdravu obratila sestrama obavijestivši ih o tome kako je odobrenje kanonskog postupka za proglašenje blaženom i svetom naše Utemeljiteljice radosni i veliki događaj ne samo za našu Družbu sestara Presvetoga Srca Isusova nego i za Riječku nadbi-skupiju na čijem je području preminula 1922. na glasu svetosti, ali i za cijelu Crkvu u Hrvata. Osim toga, to je prvi put u povijesti da će se voditi kanonski postupak za jednu ženu i redov-nicu rođenu u Rijeci. Također je pozvala sestre na zdušnije nasljedovanje Utemeljiteljice kao uzora u svetosti života i na snažnije življenje karizme koju je ostavila u baštinu svojoj Družbi.

Potom je s. Dobroslava, postulatorica kauze za proglašenje blaženom i svetom službeni-ce Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić, u svom izlaganju izvijestila sestre o radu i priprema-ma koje su prethodile crkvenom odobrenju kanonskog postupka, a o istoj je stvari i dužnosti već u lipnju prošle godine podnijela izvješće na Generalnom kapitulu Družbe održanom od 25. do 29. lipnja 2012. godine. Zatim je sestrama pročitala dokument o odobrenju kanonskog postupka, koji je potpisao kard. Angelo Amato, pročelnik Kongregacije za proglašenje svetih, kao i izjavu riječkog nadbiskupa mons. dr. Ivana Devčića, kojom je obavijestio vjernike o spo-menutom događaju, nakon dobivenog odobrenja iz Rima.

Postulatorica je također pozvala sestre na zahvalnost Bogu i Majci Božjoj za milosni do-gađaj, ali i na molitvu za skore pripreme svečanog otvorenja službenog procesa da bi se taj veliki i sveti posao nadbiskupijskog, a kasnije i rimskog dijela procesa, sretno po Božjem pla-nu odvijao kako bismo uskoro našu Majku Utemeljiteljicu ugledali uzdignutu na čast oltara. Ukratko je pojasnila o čemu se radi kada je riječ o kanonskom postupku ili kanonskoj sveto-


32

sti, jer se riječi „svet“ i „svetost“ značenjski povezuju isključivo s vjerskim područjem i s nekim božanstvom, no bitno pripadaju Bogu i o svetosti je moguće govoriti samo u odnosu prema Bogu koji je „triput svet“ (usp. Iz 6, 3). Čovjek u svojoj grješnosti ne može pred njim opstati (usp. 1 Sam 6, 20; Job 15, 14-16; Lk 5, 8). Majka Marija Krucifiksa je živjela i djelo-vala iz vjere oslanjajući se na Boga, i ljubav je prema siromašnom bližnjemu iskazivala dje-lotvornom ljubavlju, boreći se protiv i najma-njih prijestupa i grijeha da bi sačuvala „svoje srce čistim samo za Boga“. Siromašni su joj bili u srcu i na djelu, u njima je prepoznavala Isusa raspetog na križu i tako je odjelotvorila Evanđelje u svom životu, jer što god ste učinili jednome od moje najmanje braće meni ste učinili (usp. Mt 25, 40).

Svetu misu zahvalnicu za odobrenje službenog postupka u 18,00 sati, u kapeli samostana Presvetog Srca Isusova, predvodio je mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup, uz suslavite-lje mons. Nikolu Uravića, ravnatelja Caritasa Riječke nadbiskupije, vlč. Sanjina Francetića, rektora riječkoga Bogoslovnog sjemeništa Ivana Pavla II., mons. Nikolu Imbrišaka, nadbisku-pijskog kancelara, dr. fra Ivicu Petanjaka, župnika župe Gospe Lurdske u Rijeci, vlč. Velimira Martinovića, Nadbiskupova tajnika. Vjernici grada Rijeke, sestre, riječki bogoslovi i učenice Ženskoga učeničkog doma Marije Krucifikse Kozulić ispunili su kapelu do posljednjeg mjesta. Nadbiskup je na početku svete mise također pročitao spomenuti dokument iz Vatikana, ko-jim je potvrđeno da može početi službeni postupak. U uvodnom misnom slavlju naglasio je: „Ovaj je dokument razlog našeg okupljanja večeras. Zahvaljujemo Gospodinu i molimo ga da nam podari svoj blagoslov u provedbi ovog postupka. Svjesni da se uza-lud muče graditelji ako Gospodin kuće ne gradi, molimo za njegovu pomoć i potvrdu da službenicu Božju Mariju Kozulić Crkva progla-si blaženom i svetom.“

U propovijedi je naveo razloge za pokretanje kauze, jer je Marija Kozulić, posvetivši svoj život Bogu i bližnjemu bila velika humanitar-ka, riječka dobrotvorka koju su za života zvali Majkom. „Ona se zaista dala voditi od Isusa. A za to je potrebno, kako sam Isus nalaže, odreći se sebe, kako bi se posvema moglo posvetiti Bogu i čovjeku u nevolji. Dok traje ovaj proces za beatifikaciju imat ćemo još više prilike uvidjeti koliko se svojim djelovanjem

„Nadamo se dakle, da će nam postupak za našu Majku Utemeljiteljicu pomoći da je još bolje upoznamo, na njezinu se primjeru nadahnjujemo i njezinim zagovorom zadobijemo brojne milosti. Smatram početak kanonskog postupka za našu Utemeljiteljicu posebnim Božjim pozivom da se mi, njezine duhovne kćeri, duhovno obnovimo i ujedinimo u nastojanju da Isusa slijedimo u radikalnijoj ljubavi prema Bogu, međusobno i prema svima kojima smo poslani.“


33

zaista suobličila s Kristom“, naglasio je Nadbiskup. Majka Krucifiksa, slušajući Božju riječ u svjetlu današnje poruke Evanđelja, odlučila se na slobodan izbor predanja Bogu i bližnjemu da mu služi, ljubi ga i ide Božjim putovima. Ona je opsluživala Božje zapovijedi i u djelo prove-la zapovijed ljubavi. Bog nam je dao slobodu u kojoj čovjek sebe gradi ili razgrađuje. U Rijeci je rođena, a i umrla na glasu svetosti 1922. godine. Svjedoci smo „da stablo njezina života i danas donosi plodove njezina duhovnoga života i djelovanja“, podsjetio je Nadbiskup te za-vršio pozivom na molitvu Bogu, da on uslišanjem naših molitava zagovorom Majke Krucifikse očituje njezinu svetost, kako bi je Crkva proglasila blaženom i svetom.


Onaj koji vjeruje sjedinjen je s Bogom, otvoren njegovoj milosti, snazi ljubavi. Tako njegov život postaje svjedočanstvo ne samog sebe, već Uskrsloga, i on se ne boji svoju vjeru pokazati u svakodnevnom životu, u svojoj je vjeri otvoren dijalogu koji izražava duboko prijateljstvo prema svakom čovjeku i zna donijeti svjetla nade onima koji osjećaju potrebu za oslobođenjem, srećom, vedrom budućnošću.

Benedikt XVI.

DOGAĐAJI U DRUŽBI I CRKVINaša Družba br. 1/2013.

34

Duhovna priprema za svetkovinu radostiPriprema za slavlje Božića bila mi je posebno isku-

stvo, doživljaj Božje blizine i naklonosti. Željela sam su-djelovati na ranim jutarnjim sv. misama zornicama ti-jekom došašća i unatoč nekih nepredvidivih prepreka ta mi se želja ostvarila. U proteklom došašću, u kapeli Kuće matice sestara Presvetog Srca Isusova održavale su se mise zornice zahvaljujući interesu vjernika laika, velikodušnosti vrhovne glavarice Družbe s. Nives Stu-bičar i raspoloživosti mons. Gabrijela Bratine. Kad sam čula tu najavu obuzela me neizmjerna radost i osjećaj zahvalnosti prema Bogu koji čuje naše želje.

Jutarnje sv. mise bile su u 6,00 sati, tako da smo ustajali rano i to ranojutarnje ustajanje i put do samo-stana sestara koristili smo također za duhovnu pripra-vu, moleći krunicu, slušajući pjesme i poticaje na Hr-vatskom katoličkom radiju. Posebno sam razmišljala o anđeoskom pozdravu: „Zdravo Marijo, milosti puna…“. Te riječi su u meni izazivale divljenje Božjoj veličini i svijest da se to nastanjenje milosti Božje u nama događa kada, možda i nesvjesno, kažemo Bogu: „Da!“, dopuštajući mu da nama ras-polaže kako želi. Ta nam se milost daruje i u sv. sakramentima i Bog je uvijek spreman dati nam je u izobilju, a mi je ponekad lako odbacujemo. Upravo je tu prisutna ljudska nesavr-šenost i nemoć, a Božja savršenost i svemoć. Te misli obuzimale su moju osobnu pripremu za Božić, ali sam bila raspoložena čuti i poruku riječi iz dnevnih čitanja. Još se danas sjećam prvog dana došašća 2012. nebo je bilo potpuno čisto, bez ijednog oblačka, a na istoku nizale su se dugine boje. Tu se našao i ponosan mjesec, a pored njega prkoseći mu stajala je samo jedna zvijezda.

Lijepi broj vjernika uključio se u duhovnu pripravu, bilo nas je dnevno oko 80 u kapelici samostana „Nazaret“, a među njima je bilo i vrijedne dječice. Sestre su nam ustupile svoja

DOGAĐAJI U DRUŽBI I CRKVI Naša Družba br. 1/2013.

35

mjesta. Umirovljeni svećenik, mons. Gabrijel Bratina predvodio je misna slavlja i svakod-nevno nam tumačio liturgijska čitanja na njemu svojstven način, razumljivo i jednostavno, ali produhovljeno, vodeći računa o onima koji su morali na vrijeme stići na posao. Njegove poruke jačale su nas na putu priprave za Isusovo rođenje u našim srcima, ali nam je njegova prisutnost i svakodnevno čekanje pred vratima ispovjedaonice, ako netko zatraži slaviti sa-krament pomirenja, još više govorilo.

Bilo je lijepo vidjeti uz njega i ministranta Davida Puljeka koji mu je posluživao tijekom euharistije. Svi smo se rado uključili u pjevanje koje su predvodile sestre, kao i u službu li-turgijskih čitača. U bližoj pripravi za svetkovinu Božića bilo je moguće sudjelovati i u molitvi devetnice od 16. do 24. prosinca i u Večernjoj molitvi sa sestrama. Tu su bile i katehetske večeri, tada tematski usmjerene k otajstvu utjelovljenja, koje ponedjeljkom u dvorani samo-stana vodi s. Marijana Mohorić. Pored toga bila je tu i dvodnevna duhovna obnova za odrasle u koju se uključio lijepi broj laika. Sve su to bile kao neke „duhovne injekcije“ za našu bolju duhovnu pripremu kojima se svatko mogao poslužiti slobodno i prema vlastitim mogućnosti-ma, a bez ikakvih obveza. Tako smo zajedno došli i to posljednjeg dana došašća, kad je kapela već bila pripremljena za nadolazeću svetkovinu radosti - Božjeg dolaska među nas, radi nas i našeg spasenja. Na kraju želim samo reći da je lijepo živjeti u Bogu i s Bogom, primati dar vjere i razvijati ga, živjeti u molitvi koja povezuje s Bogom i širi vidike životne istine i Božje objave. Svi koji Boga tražimo, tražimo ga jer nas je on prvi odabrao u ljubavi, a o nama ovisi hoćemo li ga naći. Tko u tome uspije, sretan je čovjek!

Lucija Milardović

Susret redovnica s kardinalom Bozanićem

Božićni susret redovnica koje djeluju na području Zagrebačke nadbiskupije s kardina-lom Josipom Bozanićem održan je 20. prosinca 2012. u prostorima Nadbiskupskog doma na Kaptolu. Uime naše Družbe sestara Presvetog Srca Isusova sudjelovale su s. Felicita Špehar i s. Rozalija Težak. Sudjelovao je i zagrebački pomoćni biskup mons. Valentin Pozaić kojemu je povjerena briga za osobe posvećenog života u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Dopredsjednica HKVRPP-a s. Jasna Lučić, OSU, zahvalila je Kardinalu na susretima, sudjelovanjima u slavlji-ma, ohrabrenjima, ljubavi i podršci te mu uputila čestitku u ime svih nas. Kardinal je uzvratio čestitajući svima nadolazeću svetkovinu Božića te je istaknuo: „Osobe posvećenog života po svom životu koga svjedoče, po prihvaćanju savjeta i evanđeoskih zavjeta čistoće, poslušnosti


36

i siromaštva ukazuju na nešto više, na nešto što prodire iznad obzora ovoga svijeta.“ Bio je to vrlo jasan odgovor na izazov vremena i našeg društva u kojem je to ukazivanje na kršćanske ideale zaista sve potrebnije. Bila je to i prigoda za darivanje kada su redovnice predale Kar-dinalu prigodan dar namijenjen potrebama Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Naš susret za-vršio je druženjem u ugodnom razgovoru sa sestrama različitih redovničkih zajednica. Obo-gaćene ovim iskustvom vratile smo se svojim zajednicama s još većom željom da razvijanjem vlastite karizme pridonesemo inkulturaciji Evanđelja i porastu vrijednosti u našem društvu.

s. Rozalija Težak

Božićno čestitanjeNašu zajednicu o svetko-

vini Božića posjetio je riječki nadbiskup mons. dr. Ivan Dev-čić u pratnji tajnika vlč. Velimi-ra Martinovića. U prvom dijelu susreta sudjelovali smo na eu-haristijskom klanjanju koje su predvodili umirovljeni svećenik mons. Gabrijel Bratina i župnik BDM Karmelske vlč. Marijan Benković. Nakon klanjanja uslijedila je molitva Večernje nakon koje je Nadbiskup čestitao sestrama slavlje božićnog otajstva i nadolazeće novogodišnje blagdane, zahvalio im za služenje na području Riječke nadbiskupije i diljem domovine te se osvrnuo na aktualna događanja i potrebe Crkve čija situacija zahtijeva obnovljeni doprinos karizme naše zajednice u čemu nam se kao svijetli primjer otkriva lik Majke Krucifikse. Uime svih sestara čestitku je uzvratila vrhovna glavarica s. Nives Stubičar. Zahvalila je Nadbiskupu za pastirski posjet, brigu i susretljivost te mu ujed-no čestitala nadolazeći imendan. Nakon čestitanja nastavili smo druženje s Nadbiskupom i pojedinačno čestitanje.

Sestra

Posjet i ohrabrenjePovodom blagdana svetih Fabijana i Sebastijana, zaštitnika Gacke doline i grada Otoč-

ca, župu Presvetog Trojstva u Otočcu pohodio je uzoriti kardinal Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup i metropolit. Na sam blagdan, prije glavne sv. mise, okupili smo se ispred crkve odakle je počela svečana procesija. Sudjelovali su predstavnici crkvenih i civilnih vlasti. Oku-pljanje pred križem ispred crkve bilo je znakovito budući da je on izrađen od ratnih čahura – streljiva kojim je u ratno vrijeme bila gađana crkva i okoliš. Taj križ podsjeća na patnje i stradanja ovog naroda, ali i na patnje i stradanja naroda u Bosni i Hercegovini koji se još uvijek oporavlja od teških ratnih dana. Nakon svečane procesije slijedila je sv. misa u župnoj crkvi. Na misi je pjevao župni mješoviti zbor pod vodstvom s. Ljubomire Lešić i prof. Branke


37

Bernardi. Kardinal je u prigodnoj homili-ji pozvao vjernike na živo svjedočanstvo vjere, na hrabro svjedočenje vrjednota. „Vrjednote traže žrtvu. Samo se žrtvom postižu velike stvari. Za nas kršćane je nedjeljna sv. misa bitno važna. U BiH za katolike govore: ‘To su oni koji idu u cr-kvu’. To spada na naš identitet“, naglasio je kardinal Puljić.

Nakon sv. mise Kardinal, domaći biskup mons. dr. Mile Bogović i župnik mons. Tomislav Šporčić pošli su na sve-čanu gradsku sjednicu, a ostali svećenici morali su na brzinu objedovati kako bi dospjeli još na nedjeljne dužnosti u svo-jim župama. Objed za sve goste bio je u hotelu „Zvonimir“. Za Kardinala i njegovu pratnju objed nije mogao dugo trajati jer je on već u 18,00 sati trebao biti u Zagre-bu. Uzelo se ono najpotrebnije te uz još jednu zahvalu kardinalu Vinku, biskupu Bogoviću i ostalima, koju su izrekli gra-donačelnik Mario Barković i župnik Špor-čić, uzvratio je sam Kardinal kratkom za-hvalom, spomenuo kako je danas u crkvi, ali i na svečanoj sjednici bilo govora o majci. Tog dana dobila je priznanje obitelj Branka i Marije Vašarević koja ima dvanaestero djece. Sada imaju kuću u Otočcu, a neka od djece ostali su živjeti na starom imanju i kući u Ličkom Lešću. Kardinal je u čast ovoj obitelji, ali i svojim roditeljima čije je on također dvanaesto dijete, za-pjevao pjesmu: „K tebi majko misli lete“. Svečanim i burnim pljeskom svi su gosti i domaćini još jednom pozdravili i zahvalili uzoritom kardinalu Vinku Puljiću.

Prije samog puta prema Zagrebu, kardinal Vinko Puljić je u pratnji biskupa Bogovića i župnika Šporčića te osobnog tajnika vlč. Davora Topića pohodio naš samostan u Otočcu. Na susretu s Kardinalom sudjelovale su sestre: Ciprijana Košćak, Judita Podnar, Pavlinka Barić i Ljubomira Lešić. Kardinal je s pratnjom najprije pohodio samostansku kapelicu Sv. Josipa. Slijedio je kratki razgovor sa sestrama. U radosnom druženju biskup Bogović je istaknuo da je ovo jedini ženski samostan na području Gospićko-senjske biskupije. U predvečerje dana otpratili smo visokog gosta zaželjevši mu sretan put do Zagreba i do Sarajeva, uz preporuku u njegove molitve za zajednicu sestara Presvetog Srca Isusova, kako u Otočcu tako i u drugim kućama i mjestima njihova djelovanja. Boravak Kardinala u Otočcu, a posebno njegov po-hod našem samostanu, ostat će nam u trajnom sjećanju. Tom prigodom Kardinal je ostavio i pisani trag u našoj samostanskoj Spomenici. Neka Gospodin bude na pomoći njemu te Crkvi i narodu u Bosni i Hercegovini kojeg s drugim biskupima predvodi u još uvijek teškim okolnostima.

s. Ljubomira Lešić

„Navratio sam se u samostan sestara Srca Isusova. Rado ih hrabrim na putu posvećenog života da budu u službi evangelizacije. Vežu nas zajednički Srce Isusovo komu je posvećena Družba i Vrhbosanska nadbiskupija. Ujedno postoje zvanja iz vrhbosanske nadbiskupije. Zazivam blagoslov na ovu redovničku zajednicu i zahvaljujem na gostoprimstvu.“

Vinko kardinal Puljić, nadbiskup


38

Pola stoljeća župe svete Obitelji na Pećinama u Rijeci i 40. godina djelovanja sestara u toj župi

Vjerujem da još nosimo u svojim srcima živo sjećanje kada smo u rujnu prošle godine u Župi Svete Obitelji na Pećinama u Rijeci, proslavili 160. obljetnicu rođenja naše utemeljitelji-ce, sada već službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić. Tom smo prigodom zajednički Župa Svete Obitelji i naša Družba sestara Presvetog Srca Isusova postavili spomen-ploču na rodnu kuću naše Majke Utemeljiteljice, kao trajan spomen njoj u čast.

U nedjelju 3. veljače, Župa Svete Obitelji na Pećinama je svečano proslavila 50. obljetnicu svoga osnutka i postojanja, a istodobno je osvježila i spomen na 40. obljetnicu pastoralne suradnje sestara Presvetog Srca Isusova u toj župi od 1963. do 2003. godine.

Tom je prigodom župnik vlč. Vjekoslav Kovač pozvao sestre da sudjeluju u duhovnoj pri-premi župe za spomenutu obljetnicu. Stoga je s. Dobroslava Mlakić, drugi dan trodnevnice u četvrtak 31. siječnja, nakon misnog slavlja, u prvom dijelu izlaganja iznijela kratki pregled o povijesti života i djelovanja sestara u Župi, a u drugom je dijelu govorila o Majci Mariji Krucifiksi Kozulić kao velikoj svjedokinji vjere. Sv. misu je toga dana predvodio mons. Nikola Uravić, dugogodišnji župnik, a nazočna je bila i s. Nives Stubičar, vrhovna glavarica naše Druž-be, sa sestrama Nikolinom Ištuk, Leopoldinom Rukav koje su radile na spomenutoj Župi, i s. Augustina Vrgoč.

Dolazak sestara u ŽupuŽupu Svete Obitelji na Pećinama, osnovao je Dekretom br. 171/1963. od 28. siječnja

1963., diobom sušačke Župe sv. Ćirila i Metoda, senjsko-modruški biskup mons. dr. Viktor Burić (1897.-1983.). Biskup je prepoznao pastoralne potrebe vjernika toga dijela Rijeke, na kojem je u to vrijeme industrijalizacijom i urbanizacijom došlo do veće koncentracije rada i stanovanja, odnosno naglog prirasta stanovništva, a time se uspostavila i veća potreba za osnivanjem novih župa na tom području. Bila je to tada petnaesta župa u Rijeci, a četvrta na sušačkom području. No, do osnutka Župe na Pećinama, došao je svojom mudrom odlukom pomoćni biskup mons. Josip Pavlišić (1914.−2005.), koji je za pastoralne potrebe župne za-jednice kupio stambenu zgradu (bivša Vila Ema), jer znano je da su se za vrijeme komunizma teško dobivale dozvole za gradnje crkvi ili općenito bogoslužnih prostora. I nije neobično da se u tadašnjem lokalnom dnevnom tisku pojavio naslov „Božja kuća kupljena lukavstvom.” (Iz Spomenice Župe).

Budući da se u to vrijeme na ovom crkvenom području još uvijek osjećao nedosta-tak svećenika nakon Drugoga svjetskog rata, biskup Pavlišić zamolio je s. Francisku Ivković (1909.-1985.), vrhovnu glavaricu Družbe, da sestre dođu u Župu, kako bi povezivale vjernike i svećenike. Tako su 5. listopada 1963. godine u Župu na Pećine, prve stigle s. Benicija Car i kandidatica Janja/ s. Alojzija Toto, kao pastoralne suradnice. Bila je to tada dvadeseta župa, od sveukupno 45 na području Senjsko-modruške biskupije (od 1969. Riječko-senjske nadbi-skupije), na kojima su Sestre Presvetog Srca djelovale u razdoblju komunističkog režima u našoj domovini. Sestre su se nastanile u neuređenom prostoru kuće i spavale su u smočnici i kupaoni, dok su u prizemlju još dugo bili stanari. U četiri puna desetljeća rada u Župi na Pe-ćinama, sestre su dvanaest godina boravile same bez trajno nastanjenog župnika. Međutim, nije to jedini primjer da su sestre Presvetog Srca Isusova na župama živjele i djelovale na takav način. Tako su primjerice, sestre niz godina živjele i djelovale kao „čuvarice“ u sva tri


39

lička marijanska svetišta u Oštarijama, Trošmariji i na Krasnom Polju, a svećenici su iz okolnih mjesta pastorizirali te župe. Za vrijeme boravka sestara, u Župi su se na Pećinama izmijenila četiri župnika, a prvi je upravitelj Župe bio dr. Ljubomir Kučan, župnik Župe sv. Ćirila i Metoda sa Sušaka, dok su nedjeljom i blagdanima slaviti svetu misu svećenici iz riječkog bogoslovnog sjemeništa. Prvi je nastanjeni župnik bio vlč. Anton Zec, svećenik Krčke biskupije od 1971. do 1985. godine. Potom je tri godine Župom upravljao župnik iz Župe sv. Terezije od Djeteta Isusa s Vežice, a od 1988. do 2003. vlč. Nikola Uravić.

Tijekom minula četiri desetljeća u Župi se prema dostupnim saznanjima izmijenilo 20 se-stara, a neke su ondje provele i vrijeme svoje kandidature. Redovito su bivale po dvije sestre u Župi, i to su sljedeće: Benicija Car, Janja s. Alojzija Toto za vrijeme kandidature, Stanislava Špoljarić, Ivana Kraljević, Elizabeta Ivković, Agneza Činkole, Melanija Salopek, Beatrica Opa-šić, Patricija Stubičar, Leonija Rođak, Miroslava Sekol, Emilija Elek, Ljubomira Lešić (u dva navrata za vrijeme kandidature i kao zavjetovana sestra), Hermina Hader, Gema Mrkonja, Nikolina Ištuk, Rozalija Težak, Leopoldina Rukav, Imelda Ćurić i Kornelija Đapić.

Sestre su vodile kućanstvo i brigu za okoliš, uređivale su liturgijski prostor i pripremale za bogoslužje, vodile liturgijsko pjevanje i sviranje, a neke su bile uključene, iako ne kontinui-rano, u vjerski odgoj djece koju su okupljale i pripremale za svete sakramente. S. Leopoldina je s djecom vrlo uspješno nastupala na smotri dječjih pjevačkih zborova u riječkoj katedrali.Ponekad su sestre pojedinačno vodile brigu i skrb za djecu koju su roditelji ostavljali kod njih za vrijeme svoga rada. Primjerice, s. Rozalija se još prisjeća male Danijele koja se nije dala odvojiti od sestara kada bi roditelji došli po nju. Sestre su priređivale svečane proslave za sv. Nikolu i blagdan Božića i doprinosile su intenzivnijoj proslavi župnog blagdana Svete Obitelji te marijanskoj pobožnosti u svibnju i listopadu.

Sestre su u Župi povremeno posjećivale i pojedinačno njegovale bolesne i umiruće oso-be. Gđa Anđelka piše s. Rozaliji: „Umrla je Greni kojoj ste puno učinile. To je velika prednost da možemo jedni drugima biti dobri.“ (Pismo Anđelke, Rijeka, 20. IX. 1983.). A župnik vlč. Anton Zec, zahvaljuje s. Rozaliji što je u Župu ugradila svoje sposobnosti darovane od Boga i pravi redovnički duh (usp. Pismo, Rijeka, 14. IX. 1983.). Ili gđa Nada joj piše: „A jedan od najbolji prijatelja ste nam Vi bili sestro, pa se zato nadamo da ćete nam poslati bar malo onih riječi što krijepe i raduju. ... bili ste s nama u našim dobrim i bolnim trenutcima. S Vama smo i u našem trpljenju, koja neka Isus olakša“ (usp. Pismo, Nada i Željko, Kostrena, 26. II. 1986.). S. Rozalija je kao katehistica, za vrijeme župnika A. Zeca, sudjelovala i u vjerskoj pripremi za-ručnika za brak. Neke su sestre iz Župe Pećine odlazile i u kostrenske župe Sv. Lucije i Sv. Bar-bare, gdje su također vodile liturgijsko pjevanje i sviranje te pomagale oko pripreme djece za svete sakramente. Ponekad su u Župi bile i starije i bolesnije sestre koje su župljani podržavali i pomagali, na čemu smo im zahvalni. Dolaskom župnika vlč. Milana Bogovića (1941.-2004.), posljednje su Župu napustile sestre Imelda Ćurić i Kornelija Đapić na spomendan sv. Elizabe-te Ugarske, 17. studenoga 2003. godine. Dakle, sestre Presvetog Srca Isusova su puna četiri desetljeća živjele i djelovale kao pastoralne suradnice u Župi Svete Obitelji na Pećinama u Rijeci i sigurno su doprinijele duhovnom boljitku župe, prema svojim mogućnostima i prilika-ma u kojima su živjele i djelovale. Sedam od njih već su se preselile u blaženu vječnost, koje preporučamo u molitve i također pozivam sve vas na molitvu za nova zvanja u našoj Družbi, kako bi živjela karizma Majke Marije Krucifikse po onima koje će je slijediti.

s. Dobroslava Mlakić


40

Otvorenje hospicija „Marija Kozulić“Svečano otvorenje i blagoslov hospicija održano je

28. siječnja 2013. godine. Uz mnoge uzvanike, sudioni-ke u pripremnim radovima i prijatelje otvaranju hospi-cija prisustvovali su: ministar zdravstva prof. dr. Rajko Ostojić, obnašatelj dužnosti župana Primorsko-goran-ske županije prof. dr. Vidoje Vujić, riječki gradonačelnik mr. sc. Vojko Obersnel, ravnatelj KBC-a prof. dr. Her-man Haller te riječki nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić.

Tijekom 2010. počeli su intenzivniji pregovori oko hospicija koji su zaključeni 1. srpnja 2011. sporazumom o međusobnoj suradnji koji definira prava i obveze gle-de osiguranja uvjeta za obavljanje djelatnosti palijativne skrbi u korist stanovnika Primorsko-goranske županije i Grada Rijeke u prostorima koje daje na raspolaganje Riječka nadbiskupi-ja. Prema postignutom dogovoru i uvjetima koji proizlaze iz Sporazuma Riječka nadbiskupija dala je na raspolaganje te rekonstruirala i uredila prostor za hospicij, a PGŽ i Grad Rijeka osigurali su veliki dio sredstava za nabavku medicinske i nemedicinske opreme. U rekon-strukciju zgrade Nadbiskupija je uložila više od 8,5 milijuna kuna, dok su PGŽ i Grad Rijeka dali za opremu po milijun kuna. Uređen je također park koji je besplatno projektirala Tanja Rakovac iz Urbanističkog studija Rijeka, a materijal za uređenje parka (kamene ploče, fonta-nu i portal) donirao je Kamen Pazin.1 Preuređeni prostor dobio je uporabnu dozvolu u veljači 2012., a do polovice 2012. nabavljena je sva važnija oprema. Tako je konačno bio uređen prostor za hospicij koji ima 1.200 m2 površine s mogućnošću da u njemu bude smješteno 14 bolesničkih kreveta u devet soba, prostorije za pokretne timove palijativne skrbi, gostin-ski prostor za obitelji korisnika, prostor za volontere i za edukativnu djelatnost, posudionica

ortopedskih pomagala te druge prateće prostorije. Svi prostori uređeni su prema uvjetima koje nalaže Pravilnik o minimal-nim uvjetima u pogledu prostora, radnika i medicinsko-tehničke opreme za obavlja-nje zdravstvene djelatnosti. Prije nego što je donio odluku o ulasku Nadbiskupije u projekt hospicija, Nadbiskup se sredinom 2010. obratio Družbi sestara Presvetog Srca Isusova sa zamolbom da za potrebe hospicija dodijeli jednu sestru. Tadašnja vrhovna glavarica s. Felicita Špehar od-govorila je pozitivno te stavila s. Danijelu Orbanić na raspolaganje za hospicij. Pored toga, Nadbiskup je zamolio upravu Druž-

be za dozvolu da budući hospicij nosi ime njihove utemeljiteljice, Majke Marije Krucifikse Kozulić, rođene Riječanke i velike riječke dobrotvorke, za što je dobio odobrenje. Zanimanje mnogih građana za to što radimo, želja mnogih da pomognu materijalno i stručno, zanimanje

1 Preuzeto iz predavanja s. Danijele Orbanić koje je održala povodom Svjetskog dana bolesnika, 11. veljače 2013. na temu: „Riječki hospicij od ideje do realizacije“.


41

i suradnja lokalnih medija, sve nam je to puno značilo kao poticaj, podrška i pomoć.

Motiv i odluku Nadbiskupije da realizira projekt hospicija Nadbiskup je prigodom blagoslova objasnio po-služivši se evanđeoskom prispodo-bom o milosrdnom Samaritancu (Lk 10, 25-37), ovim riječima: „U toj je prispodobi riječ o izranjenu čovjeku koji je ležao na putu od Jeruzalema do Jerihona i pokraj kojega su neki prošli ne zaustavljajući se, a zatim je naišao jedan Samaritanac, poganin u očima pobožnih Židova, i zaustavio se kod tog čovjeka, sagnuo se nad njega, oprao mu i povio rane te ga odveo u gostinjac (lat. hospitium), a drugi dan došao se raspitati o njemu i platiti troškove za njegovu njegu. Isus je ispričao ovu prispodobu kako bi svoje slušatelje poučio što znači ljubiti svoga bližnjega kao samoga sebe, odnosno, kako bi pokazao na koji se način postaje bližnji drugome čovjeku. Nema sumnje da su svi koji su se uključili u stvaranje ovog hospicija, to učinili s motivacijom ‘biti bližnji nasmrt bolesnom čovjeku’, ne proći pokraj njega nego se zaustaviti i pomoći njemu i njegovim najbližima. U skladu s time, ‘biti bližnjim čovjeku u zadnjim časovima njegova života’ treba biti i misao vodilja našega hospicija, a to znači i svih koji će u njemu djelovati i o njemu skrbiti. Svima će biti puno lakše ako i sam hospicij bude imao svojih ‘bližnjih’, tj. onih koji će ga rado pomagati materijalno i u svakom drugom pogle-du. Pozivam, stoga, sve građane da ovaj hospicij prihvate kao svoj, kako bi on mogao biti što bolje na usluzi onima kojima je namijenjen.“

Tijekom studenoga i prosinca 2012. obavljeni su informativni razgovori s kandidatima za radna mjesta u stacionaru hospicija. Naš stručni tim u hospiciju danas čine: ravnateljica, liječnica, glavna sestra, pet medicinskih sestara, dva medicinska tehničara, četiri njegova-teljice, njegovatelj, psiholog, spremačica i dvanaest volontera, a u njemu sam i ja u službi


42

fizioterapeuta. Neizmjerno sam zahvalna s. Danijeli na prilici koja mi je pružena i trudit ću se maksimalno opravdati ukazano povjerenje, a vjerujem da i ostali imaju jednako razmišljanje. Iako su među osobljem provedene edukacije, svaki početak je težak. Bog nije obećao dan bez bola, tuge i kiše, ali je obećao snagu za dan, utjehu za suze i svjetlo za put, i to je ono što nam daje snagu i što nas vodi. Pristup štićeniku koji dođe u naš hospicij je individualan, human i osoban te uključuje skrb za cjelovitog čovjeka, gleda na njega kao na materijalno i duhovno biće jer mu pruža medicinsku njegu i duhovnu pomoć, za razliku od pristupa u bolnici koja je usmjerena samo na onaj dio čovjeka koji treba liječiti. Trudimo se da svaki naš postupak, sve što činimo za štićenika i njegove bližnje uvijek govori jedno: „Nisi sam, ovdje sam za tebe i meni si važan!“. Kako bismo bili što bolji u tome što radimo, imali smo veliku pomoć i podršku medicinske sestre Branke koja već deset godina radi u Caritasovu hospiciju Pankow u Berlinu da bi nas dodatno educirala o radu hospicija. Zaista je izvrsna u svom poslu i bila nam je iznimna čast raditi s njom i učiti od nje. Dodatno ohrabrenje dobili smo i od biskupa metropolije, koji su nas posjetili 14. veljače zajedno s našim nadbiskupom, a također nas je posjetio i banjalučki biskup mons. dr. Franjo Komarica te nam je i on uputio riječi potpore i ohrabrenja i sve to nam zaista mnogo pomaže.

Hvalevrijedno je spomenuti i donacije slika s motivima riječkog karnevala od Nikole Kur-tija. Sva sredstva od prodaje slika idu za hospicij. Nema sumnje da su svi koji su se uključili u stvaranje ovog hospicija to učinili s motivacijom „biti bližnji na smrt bolesnom čovjeku“, ne proći pokraj njega nego se zaustaviti i pomoći njemu i njegovim najbližima. U skladu s time, vode nas riječi blažene Majke Terezije: „Ja nikada ne zapažam mnoštvo, nego samo pojedinu osobu. Kada bih ja sebi predočila mnoštvo potrebitih, nikada ne bih počela rad. Važna je svaka pojedina osoba. Ja vjerujem u susret osoba.“ Ne moramo biti bolji od drugih, nemamo ništa više od onog što drugi imaju, ali ono što čini razliku djela su kojima kod drugih ostavlja-mo trag svoga srca.

Martina Gršković, fizioterapeut

Naš Dan posvećenog životaU Katoličkoj Crkvi osobe posvećenog života, re-

dovnice i redovnici, članovi svjetovnih redova 2. ve-ljače proslavili su XVII. dan posvećenog života. Slavlje na razini zajednice u Kući matici započele smo u ju-tarnjim satima prigodnim meditativnim programom koji je priredila naša s. Tajana Hrvatin.

Tijekom dana zajednički smo promišljali i o ovo-godišnjoj Poruci u kojoj nas predstavnici redovništva u nas pozivaju na zauzetost oko evangelizacije koja bi trebala biti usmjerena ponajprije ad intra, odnosno u samim zajednicama, što je onda i uvjet one ad extra, koja ide izvan zajednica. U toj Poruci čitamo kako vi-dici evangelizacije prolaze radosnim svjedočanstvom života na koje nas je pozvala i prošla Sinoda biskupa: „Glede poziva na radosno svjedočenje, sinodalni oci


43

su svjesni da radost nikome ne može biti nametnuta. Ona izvire iz dubine ljudske osobe i susreta s Gospodinom. Stoga je poziv na radost stavljen u povezanost s molitvenom i kon-templativnom dimenzijom redovničkog poslanja, jer samo susret s Kristom može ispuniti po-jedince i zajednice onim oduševljenjem koje su osjećali njihovi utemeljitelji“ (Vijeće HBK za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života i HKVRPP, Poruka za dan posvećenog života, 24. siječnja 2013.). Sigurno da u tom pogledu moramo i dalje promišljati. Nastojala sam to osobno činiti meditirajući o propovijedi pape Benedikta XVI. koju je tom prigodom uputio iz Vatikana posvećenim osobama. Naime, svi mi znamo da se naš život ne sastoji samo od trenutaka radosti. Iskusili smo i znamo da je za vjerno služenje u žalosnim trenucima živo-

ta nužno vjerovati. U tom smislu Papa je ukazao na neke dublje aspekte evan-gelizacije: „I radost posvećena života nužno prolazi kroz sudjelovanje u Kri-stovu Križu. Tako je bilo za Mariju, kojoj je bilo prorečeno da će joj mač probo-sti dušu. Njezino je trpljenje, trpljenje srca koje je samo jedno sa Srcem Sina Božjega, probodenoga zbog ljubavi. Iz te rane izbija Božja svjetlost, a također iz patnje, žrtava, darovanja sebe koje posvećene osobe žive iz ljubavi prema Bogu i prema drugima zrači ista ta svje-tlost koja evangelizira ljude.“ U toj istoj propovijedi, Papa nam je uputio tri vrlo jasna poziva:

1. Jačati vjeru spominjući se „prve ljubavi“ kojom je Gospodin Isus Krist ugrijao naše srce. „Za to je potrebno biti s Njim, u tišini i klanjanju; te tako probuditi volju i radost dijeljenja života s Njim. Polazeći uvijek ponovno od tog susreta ljubavi, ostavljate sve kako biste bili s Njim i stavili se poput Njega u službu Bogu i braći.“

2. Ne sumnjati u radostima i žalostima današnjega vremena, kada se počinju osjećati gru-bost i teret križa, da je Kristova kenoza već uskrsna pobjeda. „U društvima djelotvornosti i uspjeha, vaš život, obilježen slabošću malenih, razumijevanjem onih koji nemaju glasa, postaje evanđeoski znak osporavanja.“

3. Obnoviti vjeru po kojoj postajemo hodočasnici prema budućnosti, jer je „posvećeni ži-vot, hodočašće u traženju Lica koje se ponekad očituje, a ponekad prikriva“, rekao je Papa.U popodnevnim satima uključile smo se u zajedničko slavlje Dana na razini Riječke nad-

biskupije. Proslava je započela molitvom Večernje u dominikanskoj crkvi Sv. Jeronima u Rijeci koju su predvodile sestre milosrdnice provincije Majke dobrog savjeta, a sudjelovale su se-stre Kćeri Božje ljubavi, Kćeri kršćanske ljubavi, članice svjetovnog instituta Mala franjevačka obitelj, Sestre Služavke Maloga Isusa, sestre Kćeri Marije Pomoćnice, Milosrdne sestre sve-tog Križa, predstavnici Družbe Isusove, franjevci s Trsata i Krnjeva, kapucini, salezijanci, i mi sestre Presvetog Srca Isusova. Nakon blagoslova svi smo se uputili u katedralu Sv. Vida gdje je euharistijsko slavlje predvodio riječki nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić. Slavlje su animirale redovnice pjevanjem u udruženom zboru „Milosrdno Srce“, uz orguljsku pratnju naše s. Re-gine Kristanić, a sve pod ravnanjem katedralnog dirigenta Nina Načinovića. S blagoslovljenim


44

i upaljenim svijećama slušali smo poruku Riječi i blagovali Tijelo koje se predalo do kraja za život svijeta. U homiliji, Nadbiskup je istaknuo kako je Gospodin bio znak protivljenja u svojem vremenu, ali je on to i danas. „U tom smislu, neka i vaše najveće trpljenje, drage re-dovnice i redovnici, bude to što se Krista odbacuje, kako biste na taj način bili dionici Marijina trpljenja, ali i onoga kojim je njezin Sin na križu spasio svijet“, zaključio je Nadbiskup. Slavlje smo nastavili i nakon misnog slavlja u radosnom druženju uz topao čaj koji su za sve nazočne priredile naše sestre Bonislava i Regina sa suradnicima, kojima od srca zahvaljujemo.

s. Zvonimira Marojević

Proslava Dana posvećenog života u novicijatuBlaženi papa Ivan Pavao II. 1997. godine proglasio je blagdan Prikazanja Gospodinova

u hramu ujedno i Danom posvećenog života. U subotu 2. veljače 2013. proslavili smo taj dan i u našoj zajednici novicijata u Zagrebu. Bogu posvećeni život je predanje, pouzdanje i otvorenost srca za Boga i bližnjega, život u kojem su molitve i djela plod nesebične ljubavi. Upravo takvu ljubav živjela je naša Majka Utemeljiteljica, koja je nama, sestrama Presvetoga Srca Isusova, uzor predanja, služenja i osluškivanja Boga. Vrhunac tog dana bilo je euhari-stijsko slavlje u zagrebačkoj prvostolnici koje je predvodio zagrebački pomoćni biskup mons. Valentin Pozaić. Istaknuo je kako su osobe posvećenoga života svjedočanstvo neprolaznosti i vječnoga života u ovome svijetu. Katedrala je bila puna redovnika i redovnica različitih za-jednica. Upravo se tu moglo vidjeti jedinstvo. Mnogi, različiti, ali jedni pred Bogom, jedno u molitvi i pouzdanju u Boga. U tom ozračju potaknuta sam mislima kako je naš poziv veliki dar, koji treba njegovati i čuvati. Poziv je kao svijeća koja treba gorjeti i ne smijemo dopustiti da se plamen ugasi, plamen ljubavi koji je Isus upalio u našim srcima.

s. Anamarija Brajković, novakinja

Stepinčevo u ZagrebuKatolička Crkva u Hrvatskoj kroz svoju dugu i bur-

nu povijest doživjela je mnoge progone. Posebno teš-ko bilo je u 20. stoljeću kad su totalitaristički režimi pustošili Europom i kada je sam spomen vjere značio gubitak svakog ljudskog prava pa čak, nerijetko, i ži-vota. Teško možemo i zamisliti kako bi danas izgleda-la Crkva, da je Bog nije vodio po hrabrim svjedocima vjere. Među njima, jedan od najvećih velikana naše Crkve, je blaženi Alojzije Stepinac, mučenik za vjeru i domovinu, čiji spomen slavimo 10. veljače.

Trodnevna duhovna priprava za proslavu Stepin-čeva u zagrebačkoj prvostolnici započela je u četvr-tak 7. veljače 2013. Svečano misno slavlje tog dana predvodio je zagrebački pomoćni biskup mons. Mijo Gorski. U prigodnoj homiliji govorio je o poslanju Kri-stovih učenika tragom kojih je i blaženi Alojzije Stepi-nac hrabro živio svoje poslanje. „Njegov glas trajno


45

odzvanja jer je evanđeoski, njegov primjer trajno svijetli jer se uzdao u Gospodina”, istaknuo je propovjednik, poručivši kako smo „danas i mi pozvani i poslani činiti isto: propovijedati, di-jeliti otajstva Crkve, ozdravljati svijet od bolesti duha i zabluda vremena“. Nakon svete mise, u organizaciji Zagrebačke nadbiskupije - Nadbiskupskog duhovnog stola i Postulature bl. Aloj-zija Stepinca, otvorena je izložba pod nazivom „Stepinčevim stazama po Svetoj Zemlji”, a koju je moguće pogledati do 28. ožujka 2013. godine u prostorijama Nadbiskupijskog pastoralnog instituta. Drugoga dana trodnevnice euharistijsko slavlje predvodio je zagrebački pomoćni biskup mons. dr. Ivan Šaško. U koncelebraciji je, kao i ostalih dana, bio postulator kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca mons. Juraj Batelja te još desetak svećenika. Uvodeći u slavlje biskup Šaško pozvao je na molitvu za hrvatske obitelji i domovinu, za dar hrabrosti i radosti, za neprijatelje i progonitelje Crkve. „Blaženoga Alojzija s pravom zovemo svjedo-kom istine, njega kojega desetljećima do današnjeg dana oblažu debelim lažima. Evanđelje skida krinku s onih prosudbi koje čovjek ne iznosi da bi rekao istinu, nego pridobio naklonost drugih“, istaknuo je mons. Šaško. Posljednjeg dana trodnevnice, u subotu 9. Veljače, euha-ristijsko slavlje predvodio je zagrebački pomoćni biskup mons. Valentin Pozaić. Na početku homilije biskup je podsjetio na riječi nadbiskupa Stepinca koje je izrekao na montiranom sudskom procesu: „Savjest mi je mirna. Povijest će ocijeniti sav moj rad. Znajte, Isus Krist je Bog. Za njega smo spremni umrijeti.“ Tom izjavom je javno i hrabro posvjedočio u kritičnom času, opasnom po slobodu i život, svoju vjeru i vjernost i ocrtao sav tijek svoga života. Bio je branitelj časti Boga i čovjeka, branitelj prava progonjenih, mučenik za ljudska prava“, rekao je propovjednik.

Na spomendan bl. Alojzija Stepinca, sveča-no euharistijsko slavlje u zagrebačkoj katedrali u 19,00 sati predvodio je uzoriti kardinal mons. dr. Josip Bozanić. „Stepinčev grob ne šuti, jer ni blaženi Alojzije nije pristao šutjeti o istini te je umro podnijevši mučeništvo za Krista koji je Istina. Mučeništvo, i kada ne dolazi od prolije-vanja krvi, univerzalni je govor ljubavi sposob-ne obraćati se svim ljudima. Mučenik je, kako nas podsjeća blaženi papa Ivan Pavao II., ‘naj-cjelovitiji svjedok istine o postojanju. On dobro zna da je pred Kristom Isusom pronašao istinu o svom životu, čiju mu sigurnost nitko ne može odnijeti’. Eto razloga zbog kojega svjedočan-stvo mučenika sve do današnjega dana izaziva divljenje, pronalazi slušatelje i uzima se kao primjer“, istaknuo je kardinal dodajući, „kako nas, kršćane, slavlje mučenika bl. Alojzija Ste-pinca opominje da ne smijemo pristajati na kompromise kada je riječ o vjeri u Boga, o ljubavi prema Kristu, njegovoj istini, njegovoj Crkvi. (…) Upravo zato smo ovdje, moleći za mirnu savjest i čisto srce, da bi naš život bio u skladu s Božjim zapovijedima.“ Ove riječi ispunjavale su ponosom srca svih nas koji smo bili sudjelovatelji ovog slavlja, a katedrala je bila premala za sve one koji su se došli pokloniti na grob blaženika.

Jednom prigodom papa Benedikt XVI., tada kardinal Joseph Ratzinger, rekao je: „Danas nas kardinal Stepinac poziva na takvu hrabrost, poziva nas da stavimo naše pouzdanje u Krista, da budemo ljudi nade. ‘U Tebe se, Gospodine, uzdam!’, tko živi od ovih riječi, zna da vrijedi i završetak Te Deuma, da je istinita, non confundar in aetemum - neću se postidjeti nikada“.

s. Martina Vlahović, novakinja

„Istina je istina i tu nema kompromisa. Kršćanski život i danas traži ‘mučeništvo’ svakodnevne vjernosti Evanđelju. A to se događa prije svega kada vjernik ne podliježe logici ovoga svijeta, niti njegovim opsjenama i kada brani – uz opasnost vlastite kulture i društvene marginalizacije - one neotuđive vrijednosti koje su takve jer su od Boga.“

Josip Bozanić, kardinal

ODJECI APOSTOLATANaša Družba br. 1/2013.

46

Susret župnih zborova riječkog dekanata Nakon što smo se prije blagda-

na sv. Cecilije dogovorili o druženju i nastupu zborova, približavao se i sam blagdan za koji se intenzivnije vježbala odabrana pjesma. Odaziv predstavnika i članova zborova bio je iznenađujući. Budući da je nenadano došlo do nekih organizacijskih pro-mjena, vlč. Mario Gerić, dekan Prvo-stolnog dekanata, učinio je sve da se susret može nesmetano održati.

Zbor BDM Karmelske sudjelo-vao je na susretu pjesmom: „Mirna je duša mi“. Osobno sam zadovoljna izvedbom, kao i sami pjevači. Za vrijeme zakuske, nakon nastupa, jednu je našu novu pjeva-čicu zvala mama na mobilni telefon, da je pita kako je prošao nastup. Ova joj odgovara: „Znaš mama, bili smo prvi!“ Budući da sam bila blizu shvatila sam o čemu je riječ, pa sam glasno rekla: „Po rasporedu!“ Naši susreti, naime, nisu natjecateljski, nego im je nakana, od samog početka, proslaviti sv. Ceciliju, zaštitnicu crkvene glazbe. Mi joj se prije svake probe pomoli-mo, i ovim putem joj se zahvaljujem za trajnu pomoć u naših 15 godina liturgijske animacije. Netko od pjevača je zgodno rekao da je naš zbor „Tinejdžer“ premda imamo već koju godinu. Zahvalna sam svakom članu našeg zbora na redovnom sudjelovanju, pa ako tu i tamo netko ponekad izostane, mi mu to oprostimo, a on se trudi nadoknaditi propušteno. U Godini vjere pohvaljeni smo za dobro naučenu skladbu „Apostolsko vjerovanje“ koju je mo. Andrejka Sr-doč sa svojim suprugom Giovannijem Geraccijem skladala za tu priliku, a ta se skladba može naći u mjesečniku „Zvona“, pa preporučam svima da je nauče.

s. Bernardina Maslać

Adventski susret mladihSestre Presvetoga Srca Isusova organi-

zirale su 1. prosinca 2012. godine duhov-nu obnovu za mlade u samostanu Nazaret. Na duhovnu obnovu odazvali su se mladi iz župe BDM Karmelske na Donjoj Drenovi te učenice i studentice koje žive u Ženskom učeničkom domu Marije Krucifikse Kozulić koji vode sestre Presvetoga Srca Isusova. Tema ovogodišnje duhovne obnove bila je: „Marijin ‘da’“. Na početku smo se, uz pje-smu i uvodnu molitvu, kratko predstavili. Predstavile su nam se i sestre koje su vo-dile program te nam je vrhovna glavarica s.

ODJECI APOSTOLATA Naša Družba br. 1/2013.

47

Nives Stubičar uputila prigodne riječi i dobrodošlicu. Samo predstavljanje bilo je zanimljivo osmišljeno, bile su to svijeće s pitanjima - smjernicama koje su nam pomagale (ime, značenje prijateljstva, što je za mene duhovna obnova ...).

Kratkim razmišljanjem o došašću sestre su nas uvele u Lectio divina u kojoj smo čitanjem evanđeoskog teksta (Lk 1, 26-38) te meditacijom pobliže upoznali Bl. Djevicu Mariju – Bogo-rodicu, njezino predanje te poziv. Nakon molitve zahvale imali smo kratku stanku za odmor. Poslije razgovora i okrjepe slijedio je rad u skupinama. Došao je na red i objed. Časne sestre su se zbilja potrudile te nas dobro okrijepile za sljedeći rad. Nakon objeda uputili smo se u kapelicu samostana gdje smo, u zajedništvu sa časnim sestrama, molili molitvu Srednjega časa. Iako nam molitva Časoslova nije svakodnevica, mogu reći da smo se dobro snašli, a u tomu su nam časne sestre mnogo pomogle. Poslije molitve vratili smo se u dvoranu gdje su bila izvješća o radu po skupinama. Svi smo se jako potrudili i zaključili da smo zadatke uspješno obavili. Prije odlaska na obližnji Veli vrh imali smo još vremena te smo ga iskoristili na razne načine, neki su se upoznavali, neki razgovarali sa sestrama, a neki su pripremali pjesme i molitve vjernika za misu. Vrijeme je brzo prošlo te smo se uputili na Veli vrh gdje smo zajedno sa župljanima izmolili krunicu u kapelici Majke Božje od Utjehe. Uime župnika i župljana pozdravio nas je i bogoslov Pero Marjanović. Poslije povratka u samostan sestre su nas iznenadile ukusnim desertom i čajem. Nastavili smo zajedništvo oko Gospodina u kapeli. Dočekao nas je fra Žarko, kapucin, bila je prigoda za sv. ispovijed i, kruna svega, sv. misa. U propovijedi nas je fra Žarko pozvao da hrabro i s vjerom slijedimo Krista.

Dino Jovanović

Dolazi nam Isus maliProsinac je mjesec radosti i iščeki-

vanja Isusova rođenja, a posebno inten-zivno obilježavamo ga u našem Dječjem vrtiću Nazaret. Dan iskazivanja radosti i svojih kreativnih i umjetničkih dostignu-ća, bio je 15. prosinac, kada su dječji glasovi odjekivali hodnicima naše Kuće matice. Naime, te subote s početkom u 15 sati, u samostanskom holu održana je priredba djece mlađih odgojnih skupina „Ribice“ i „Leptirići“ u kojoj su izvedenim programom pokazali mali dio onoga što su u vrtiću naučili.

Priredbu su, kao i obično, djeca otvo-rila himnom vrtića „Raduj se, grade Na-zaret“, a zatim se okupljenim uzvanicima pozdravnim govorom i prigodnom riječi obratila ravnateljica s. Kristina Tunić, nakon čega je mikrofon predala voditelju programa Franji Šilje-gu. S obzirom na veliki broj nove i malene djece, dogodilo se da je usred radosti i uzbuđenja pala i pokoja suza. Ali tu su bile njihove časne i tete koje su ih utješile i bodrile. Sve u svemu, pokazali su iznimnu hrabrost u glazbenim, literarnim i glumačkim sposobnostima. Uz pjesme o zimi, Božiću i ljubavi koja se krije u srcu djeteta, glumili su i u igrokazima „Zvjezdani razgo-


48

vor“ i „Neobičan Božić“. A uz pomoć učiteljice engleskog jezika koja predaje u našem vrtiću, Andriane, djeca su izvrsno, uz pokrete, otpjevala nekoliko pjesmica i zaslužili su veliki pljesak svojih roditelja i svih prisutnih. Zatim je, sve nas odgojiteljice na čelu s vrhovnom glavaricom s. Nives Stubičar te predstojnicom naše zajednice s. Bernardinom Maslać, ugodno iznena-dila ravnateljica, kad se javno zahvalila nama odgojiteljicama i svakoj osobno predala dar. Priredbu smo zaključili pjesmom „Ide Božić“ te smo se nakon podjele darova djeci uputili u dvoranu vrtića na druženje i zakusku.

s. Tajana Hrvatin

Duhovna obnova za odrasleU samostanu sestara Presveto-

ga Srca Isusova na Drenovi, 14. i 15. prosinca 2012. s početkom u 17,00 sati održana je adventska duhovna obnova za odrasle kao plod katehet-skih večeri koje se održavaju u Godini vjere svakoga ponedjeljka u dvorani samostana.

Prvu večer obnovu je vodila s. Marijana Mohorić na temu „Obitelj – Crkva u malom“ s posebnim nagla-skom na obitelj kao „kućno svetište Crkve“ te njezinu „svećeničku“ zada-ću danas. Svojim izlaganjem dotakla se današnjeg položaja obitelji u suvremenom društvu te pozvala nazočne da o njoj promisle s obzirom na ono što crkveni nauk naglašava o temi. Isticanje teoloških temelja u promišljanju o braku i obitelji bio je svojevrsni temeljni uvod u drugi dio nagovora u kojem smo mogli čuti nešto više o mogućim „liturgijskim“ trenutci-ma obiteljskoga života koji pokazuju da zrelost i zajedničko življenje vjere vode korak dalje od obiteljske pobožnosti te obiteljsku zajednicu osposobljuju da bude liturgijska zajednica kućne Crkve. Razgovor o temi, koji je slijedio, sudionicima je bio vrlo zanimljiv. Svi su imali potrebu iznijeti neke dojmove ili progovoriti o određenim ritualima koje već prakticiraju kao bračni parovi i/ili obitelji u cijelosti. Podjela iskustva o različitosti (zajedničkog) načina moli-tve u obiteljima i načinima življenja vjere u konkretnim situacijama obogatila je i ohrabrila prisutne, a poslije razgovora u kapeli samostana slavili smo euharistiju koju je predvodio o. Marijan Bešlić.

Drugu večer obnovu je vodio vlč. dr. Nikola Vranješ. Tema večeri bila je: „Rast i odgoj u vjeri“. Svojim izlaganjem dotaknuo se pripreme vjernika za dolazak Krista (Božić) ističući evanđeoske primjere vjere koje nam u vremenu došašća predlažu liturgijska čitanja. Poseb-no je istaknuo put vjere Isusove Majke Marije i usporedio ga s vjerom Ivanova oca Zaharije. Najviše pozornosti dao je nutarnjoj pripravi vjernika i to s naglaskom na molitvu u sebi i na načine molitve. Podijelio je s nama i svoja osobna iskustva kako se raste u molitvi i kako nam po molitvi Bog postaje bliži, a istodobno se otvaramo njegovim planovima sa svakim od nas. Nakon izlaganja neki sudionici ispričali su svoja svjedočanstva o molitvi ili iznijeli svoja razmi-šljanja i pitanja. Uslijedilo je pokorničko bogoslužje u kapeli samostana te prilika za ispovijed


49

ili razgovor. Uz profesora vlč. Nikolu Vranješa bio je na raspolaganju i mons. Gabrijel Bratina, koji nam se redovito pridružuje svakoga ponedjeljka. Nakon ispovijedi, euharistijsko slavlje predvodio je vlč. Vranješ i u prigodnoj homiliji istaknuo još jedan primjer istinskoga puta vjere u liku Ivana Krstitelja. Poslije završetka sv. mise prisutni su pozvani u dvoranu samosta-na na kratko druženje i okrjepu. Ova adventska duhovna obnova za odrasle bila je iskreno i duboko promišljanje o dolasku našega Gospodina i o njegovu prebivanju s nama, u stvarnosti naših obitelji i u stvarnosti naše življene vjere.

Milva Plišić

Smotra župnih dječjih zborova u Rijeci

U kapucinskoj crkvi Gospe Lurdske na Žabici u Rijeci i ove je godine održana smotra župnih dječjih zborova i doček betlehemskog svjetla u organizaciji Nadbiskupijske škole za crkvenu glazbu pri Riječkoj nadbiskupiji. Na smotru koja je održana na radosnu nedjelju do-šašća, 16. prosinca s početkom u 15 sati, odazvalo se ukupno četrnaest župnih dječjih zboro-va. Pjesme s kojima su zborovi nastupili imale su ili adventski karakter ili su govorile o vjeri.

Program se sastojao od tri dijela. U prvom dijelu programa održana je smotra dječjih zborova na kojoj već dugi niz godina sudjeluju i zborovi koje vode naše sestre Presvetog Srca Isusova. Tako su, među ostalim izvođačima, nastupili i zbor župe Sv. Romualda i Svih svetih s Kozale pod ravnanjem s. Leopoldine Rukav i zbor župe Blažene Djevice Marije Karmelske s Donje Drenove pod vodstvom s. Tajane Hrvatin. Za tu prigodu zbor s Kozale odabrao je pje-smu don Ivana Šutala Isuse, Isuse, dok je zbor s Donje Drenove otpjevao pjesmu Kap jedna mala, autorica Kristine Jurman i Anđele Jeličić, koja je ujedno bila i himna susreta mladih u Puli 2006. godine. Najvažnije je od svega da su se djeca odazvala radosno i u velikom broju. Za tu prigodu, dobrotom našeg župnika vlč. Marijana Benkovića i dobrom voljom majke i župljanke gospođe Sanje Žunabović, djeca župe Donje Drenove ponosno su nosila žute pele-rine. Ovom im se prigodom srdačno zahvaljujem.

Po završetku nastupa zborova bio je doček Betlehemskog svjetla, koje su kao i obično donijeli skauti te Služba riječi nakon koje se nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić obratio djeci, prisutnim roditeljima i svima koji su ih došli podržati. Nakon prigodne homilije djeca župe Donja Drenova čitala su molitvu vjernika. Na tom svjetlu zapaljene su i svijeće koje smo zajedno s prigodnim darovima i zahvalnicama dobili na kraju smotre te smo Betlehemsko svjetlo ponijeli u svoje župe.

s. Tajana Hrvatin

Donositelji Betlehemskog svjetlaPrije sedam godina povjerena mi je služba katehizacije djece koja se pripremaju slaviti

sakramente kršćanske inicijacije u župi Sv. Romualda i Svih svetih na Kozali, Rijeka. Od počet-ka sam s ljubavlju preuzela tu dužnost kao i sve što ona podrazumijeva s obzirom na suradnju u pastoralnom radu u toj župnoj zajednici gdje naše sestre djeluju godinama. Tijekom pasto-ralne godine dječicu pratim u hodu liturgijske godine i uz usvajanja temeljnog znanja o isti-


50

nama naše vjere i sakramentalnim slavljima, nastojim s njima sudjelovati u ostalim župnim i nadbiskupijskim slavljima i aktivnostima.

Tako smo, 16. prosinca prošle godine, sudjelovali na 13. smotri dječjih župnih zborova i u slavlju dočeka Betlehemskog svjetla koje je bilo organizirano u crkvi Gospe Lurdske na Žabici. Priprema za to sudjelovanje koja traje više mjeseci, prigoda je da se katehetska skupina bolje formira, ali i da među svoje članove primi dječicu različite dobi, starije i mlađe te da do izražaja bolje dođe darovitost djece. Ujedno je to prili-ka za susret roditelja i ostalih pra-titelja djece koja se uvijek veliko-dušno odazovu na probe sviranja, pjevanja i koreografije. Redovito na slavlje odlazimo pješice, a tako je bilo i ove godine. To je prigoda za naše malo hodočašće za koje smo se pripremali pjesmom, molitvom, učenjem i za čestitanje godišnjice biskupskog zaređenja mons. dr. Ivana Devčića, riječkog nadbiskupa. Snažan doživljaj je pjevati i biti zajedno dok među nas donose Betlehemsko svjetlo skauti Ri-ječke metropolije. Oni su dječici primjer i uzor u mnogočemu lijepome. Veseli nas preuzima-nje toga svjetla u ime župne zajednice, kao i primanje priznanja u znak zahvale za sudjelova-nje. Poslije nastojimo to svjetlo donositi drugima i podržavati ga da gori. Tijekom došašća to svjetlo, zajedno sa slatkišima, donijeli su u svoje obitelji i mnogi vjernici naše župe. Nastojali smo tako biti donositelji svjetla koje je obasjalo čovječanstvo u Isusu rođenom u betlehem-skoj štalici i prave duhovne radosti koja neka svaki dan raste u našim srcima, baš onako kako nas je te nedjelje potaknuo Nadbiskup, po velikodušnosti, nesebičnosti, lijepom razgovoru i traženju dobra.

s. Leopoldina Rukav

Crkveno pjevanje i mladi u OmišljuU drevnoj župi Omišalj njegovalo

se tradicionalno crkveno pjevanje. Bog nam je dao milost da članovi zbora uvijek budu dobri i marljivi pjevači i orguljaši. Uz veliki crkveni zbor, naša voditeljica, časna sestra Valentina Marinović, prije desetak godina okupila je grupu mladih vjernika pjevača te osnovala zbor mladih Vita. Vita je sudjelovala u liturgijskom pjevanju svake nedjelje, održavali su samostalne koncerte prigodom raznih vjerskih blagdana te svojim mladenač-


51

kim duhom upotpunjavali koncerte „velikog“ zbora župe Blažene Djevice Marije. Međutim, kao što i vrijeme brzo prolazi, tako su i naši, tada srednjoškolci, brzo odrasli i uputili se na fakultete. Iako Vita više ne djeluje samostal-no, ona ipak djeluje u sklopu župnog zbora, jer se naši mladi redovito vraćaju župi u kojoj su odrasli te nastavljaju višegodišnju tradiciju. To se prvenstveno odnosi na liturgijska slavlja, no i na mnogobrojne koncerte koje održavamo u sklopu Kulturnog ljeta u Omišlju.

Božić je jedan od najradosnijih katoličkih blagdana, a njegovo slavlje je i ove godine uve-ličao tradicionalni koncert župnog zbora. Božićni koncerti u župi Omišalj održavaju se već dvadesetak godina, a tradiciju su započeli upravo članovi Vite još kao mala djeca, organizira-jući razne božićne predstave i koncerte. Tradicionalnim hrvatskim božićnim pjesmama koje izvodi „veliki“ župni zbor, pridružili su se i solisti Branimir Mrak, Ariana Kraljić, Lara Nusdorfer, Ivan Antončić, Vedran Albaneze (truba), Matea Španjić (violončelo) i Luka Španjić (orgulje) izvodeći prigodne skladbe poznatih skladatelja poput J. S. Bacha, F. Dugana, I. pl. Zajca i sl. Publiku su posebno razveselili i razdragali nježni glasovi naših najmlađih koji su otpjevali nekoliko veselih božićnih pjesama te svima vratili sjećanja na posebnu radost Božića njihova djetinjstva. Koncert je bio iznimno dobro prihvaćen, brojem posjetitelja jednak koncertima koje održavamo u jeku turističke sezone, a ni pohvale nisu izostale. Božja milost, osjećaj ra-dosti među bližnjima i ljubav prema glazbi, uvijek nas iznova vode naprijed i daju nam novu snagu i zanos da sljedeće godine opet radosno, otvorenog srca i dostojanstveno proslavimo rođenje Božjeg Sina.

Lara Nusdorfer

Ljubav na djelu Svake godine se u Zagrebu održava Katehetska zimska škola za vjeroučitelje u osnovnim

školama. Mi smo se prijavile, ali nismo imale smještaj. Sjetile smo se naše s. Rozalije koju poznajemo iz Pazinskog kolegija, ali i kao našu kolegicu vjeroučiteljicu te smo je zamolile bi li nam mogla omogućiti smještaj. U dogovoru sa svojim sestrama s. Rozalija nas je odlučila primiti te nas je 9. siječnja 2013. dočekala na autobusnom kolodvoru i odvela u svoj samo-stan gdje nam je pripremila toplu sobicu. Tu smo malo bolje upoznale život sestara Srca Isusova u Zagrebu i provele tri ugodna dana. Posebno nam se svidjela samostanska kapela gdje se sestre okupljaju na zajedničku molitvu. U to vrijeme kapela je bila ukrašena božićnim aranžmanima koje je izradila s. Rozalija. Upoznale smo s. Jeronimu, s. Marcijanu i s. Saleziju. S. Salezija i s. Marcijana su nam svaki dan pripremale doručak, objed i večeru, a s. Rozalija nas je vozila na predavanja te s nama pozorno slušala i sudjelovala u radionicama iako je već u svojoj zasluženoj mirovini. U samostanu smo se osjećale kao da smo kod kuće. Bile smo lijepo primljene i prihvaćene. U Godini vjere sestre su nas primile u svoj dom i tako pokazale svoju vjeru na djelu. Majka Terezija kaže da nije važno koliko radiš, nego koliko ljubavi unosiš u ono što radiš i koliko to daruješ drugima, a mi smo bile primljene s velikom ljubavlju. Zato ovim putem zahvaljujemo s. Rozaliji i njezinim sestrama na gostoprimstvu, a zahvaljujemo i dragom Bogu koji se po dobrim ljudima brine za nas.

Jasmina Ladika i Marija Dorčić Salopek


52

Posjet potrebnima

Vrijeme je darivanja i radosti, pa smo odlučili darovati svoje vrijeme i pjesmom razveseliti one koji su vrlo često osamljeni. U božićnom vremenu Karitativna grupa naše škole koju vodi s. Krešimira posjetila je Dom za psihički bolesne odrasle osobe Borova u Suhopolju. Posjetili smo također i starački dom Zdenka župe Sv. Josipa u Slatini. Pripremili smo prigodni božićni program, započeli smo Službom riječi koju su predvodile s. Dionizija i s. Krešimira, a zatim smo izveli kratki recital popraćen božićnim pjesmama. Nakon što smo im podijelili čestitke s porukama koje smo sami izradili, družili smo se s korisnicima Doma pjesmom uz pratnju gitare koju je svirao jedan naš župljanin iz Slatine, a korisnik je Doma. Ruke korisnika, djedova i baka pljeskale su snažno, a u očima su sjale suze kao da su govorili: „Nismo zaboravljeni, ova djeca misle na nas!“ Takav doživljaj bio nam je najveća nagrada i poticaj da dogovorimo sljedeći susret. Zahvaljujemo Vlatku, ravnatelju Crvenog križa u Slatini, na ugodnoj vožnji i slobodnom vremenu koje je poklonio nama. Naš povratak u Slatinu bio je ispunjen pjesmom, šalom te klicanjem vozaču: „Bože, pomozi dok Vlatko vozi!“

Sanja Kelemen

Temelj našeg identiteta U samostanu Presvetoga Srca Isusova u Rijeci u kojem se nalazi i Ženski učenički dom

Marije Krucifikse Kozulić, u subotu 19. siječnja, održana je duhovna obnova za djevojke koje ondje žive, kao i za mlade koji su na ovaj susret mogli i htjeli doći. Duhovnu obnovu organizi-rale su i vodile sestre Presvetoga Srca Isusova s početkom u 14,00 sati. Odazvalo se desetero mladih. Cilj ovog susreta bio je otkriti vlastiti identitet Božjega djeteta kroz posvješćivanje stvarnosti primljenog dara vjere u sakramentu krštenja, kao i otkriti putove življenja tog sa-kramenta u svakodnevnom životu. Na početku susreta prisutne je pozdravila s. Dobroslava Mlakić, postulatorica za proglašenje blaženom utemeljiteljice Družbe, Majke Marije Krucifik-se Kozulić, a srdačnu dobrodošlicu zaželjela je s. Anita Crnković, ravnateljica Doma. Susret smo započeli pjesmom „Kriste u tvoje ime“ i zazivom Duha Svetoga. Slijedila je najava teme


53

i izlaganje prigodne kateheze koja je mladima pomogla dublje upoznati važnost sakramenta krštenja kao teme-lja identiteta kršćanina. Istaknuta je važnost vjere u pri-manju sakramenta, ali i u životu svakoga čovjeka, osobito vjernika i kršćanina koji bi trebao živjeti iz susreta s Bož-jom ljubavlju. Sve su to imali priliku razraditi, promišljati i o tome razgovarati u radu po skupinama. Predviđene su bile četiri skupine prema zadanim simbolima, ali su se sudionici spontano podijelili u tri skupine. Rezultate rada predstavili su nakon odmora uz druženje i zakusku.

Prva skupina, nazvana „Voda“, imala je zadaću obja-sniti simboliku vode i vjere u životu kršćanina. Objasnili su to ovako: „Vjera u životu vjernika predstavlja život i pročišćenje te pročišćenje tog života i vjere. Vjera vjer-nika simbolizira mir i pokazuje mu put u život kojim bi trebao poći. Kao što voda biljci znači život, krštenje pred-stavlja novi početak u životu. No, kao i biljci, potrebna mu je svjetlost, tj. motivacija i vjera.“

Druga skupina, „Svijeća“, napisala je sljedeću priču jedne svijeće: „Na starom tavanu, u prašnjavoj kutiji bila je jedna zapuštena svijeća. Osje-ćala se zaboravljenom i napuštenom. Željela je služiti svojoj svrsi jer se osjećala beskorisno. Jednoga dana, čisteći tavan, pronašli su je stanari te kuće. Ležeći tako zaboravljena i bez imalo nade, začuh odjednom glasove i korake. Pretpostavljala sam da su to stanari. Srce mi je naglo zaigralo u nadi da će me pronaći. Osluškivala sam njihove korake i vikala ‘Ovdje sam!’. Međutim, nisu me mogli čuti. Čekajući i gubeći nadu da će me pronaći, odjednom se otvorila kutija i netko me je uzeo u ruke. Bila sam presretna i ispunjena. Stanari su me odlučili upotrijebiti. Tako sam se našla u dnevnom boravku, na stalku za svijeće. Jedva sam im čekala pružiti toplinu i svojim plamenom obasjati prostoriju u kojoj sam se nalazila. Nakon nekog


54

su me vremena zapalili. Gorjela sam presretna, dok je moj plamen plesao od radosti. Tako su prolazili moji dani, ispunjeni srećom i radošću. Otkrila sam da se stanari mole oko mene i osjećala sam da sam im važna. Što sam češće gorjela, sve više i više sam se smanjivala. Bojala sam se kraja svoga vijeka iako sam bila sretna što sam svoj život dala goreći za druge. Znala sam da ću ostati u njihovim srcima i sjećanju.“

Treća skupina povezala je simboliku bjeline krsne haljinice i primljene milosti ovim riječi-ma: „Krsna haljinica simbolika je čistoće, dostojanstva, novog početka i novog života, života u Kristu Isusu, našem Spasitelju i Otkupitelju. Oslobođenje od istočnoga grijeha, polaganje ruku i sama milost krštenja čini nas Božjom djecom te smo pozvani živjeti što sličnije Kristu. Na krštenju se započinje ‘novi’ život, život u kojem smo djeca Božja ... Dakle, pozvani smo uskladiti svoj život s kršćanstvom, odnosno, vjerom u Boga i s Božjom pomoću posvetiti se takvom životu što je moguće više, bilo kao laici, bilo u posvećenom životu. Na krštenju smo primljeni u Crkvu, primili smo Duha Svetoga, pozvani smo širiti Radosnu vijest, svjedočiti svoju vjeru i spremno dočekati Isusov dolazak, biti spremni za kraljevstvo Božje.“ Susret je za-vršio molitvom uz simbolične geste, a najljepši dio zahvale dogodio se u samostanskoj kapeli Presvetoga Srca Isusova u adoraciji pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.

s. Tajana Hrvatin

Tribina o riječkom hospicijuPalijativna skrb središnja je tema ovogodišnjeg obilježavanja Svjetskog dana bolesnika

u Rijeci, a 7. veljače u Nadbiskupskom domu održana je tribina o novootvorenom riječkom hospiciju. Ravnateljica hospicija s. Danijela Orbanić govorila je o hospiciju i etapama koje je projekt prolazio do konačnog ostvarenja i otvaranja 28. siječnja ove godine. Sa sociološkog aspekta rad hospicija predstavila je Tatjana Fink iznijevši i iskustva iz rada hospicija u Slove-niji, a medicinski aspekt palijativne skrbi osvijetlila je liječnica Marija Petković. S. Danijela je podsjetila na višegodišnji put od uo-čavanje potrebe za osnivanjem hospicija do konačnog ostvarenja. Potrebu su uvi-djeli sami medicinari, a među začetnici-ma ideje valja spomenuti prim. Blaženku Kozulić, liječnicu i dugogodišnju pred-sjednicu Odbora za obilježavanje Dana bolesnika u Rijeci te ravnatelja riječkog KBC-a dr. Hermana Hallera. S tom su se potrebom liječnici obratili mjesnim vla-stima, ali i riječkom nadbiskupu. Moguć-nost za osnivanje hospicija otvorila se preseljenjem Teologije u Rijeci u zgradu nekadašnjeg Pedagoškog fakulteta što se odigralo u okviru procesa povrata imovine oduzete mjesnoj Crkvi. Uvidjevši potrebe građana, 2010. godine Riječka nadbiskupija, Primorsko-go-ranska županija i Grad Rijeka pokrenuli su inicijativu za osnivanje ustanove za palijativnu skrb te od Hrvatske liječničke komore zatražili mišljenje o opravdanosti osnivanja hospicija „Marija Kozulić“. Mišljenje je bilo pozitivno pa su 1. srpnja 2011. godine nadbiskup Ivan Dev-čić, župan Zlatko Komadina i gradonačelnik Vojko Obersnel sklopili Sporazum o međusobnoj


55

suradnji pri osnivanju hospicija u prostorima koje daje na raspolaganje Riječka nadbiskupija. Nakon završenog preuređenja prostora ustanova je registrirana 11. travnja 2012. na Trgo-vačkom sudu u Rijeci. Dozvolu za početak rada dalo je Ministarstva zdravlja te je tijekom studenog i prosinca 2012. ekipiran personal za rad u hospiciju. „Hospicij je započeo s radom i primio prve korisnike početkom veljače ove godine. Očekuje se da će financiranje ući u sustav zdravstvene zaštite, a do tada njegov će rad financirati Riječka nadbiskupija i dona-tori“, zaključila je s. Danijela. Tatjana Fink govorila je o radu hospicija u Sloveniji istaknuvši da hospicij nije samo zgrada nego koncept o vrijednosti ljudskog života do samoga kraja i o dostojanstvu svakoga čovjeka. Istaknula je specifičnosti medicinske brige u hospiciju koja se prilagođuje željama pacijenata, a pored toga uključuje i zadovoljenje socijalno-duhovnih potreba. „Umiranje nije samo medicinski proces nego vrijeme kada čovjek zaključuje svoje odnose s drugima. To mu hospicij želi omogućiti“ rekla je Fink zaključivši kako je duhovnost hospicija u ljubavi.

Liječnica Marija Petković iznijela je podatke o smrtnosti stanovništva u Hrvatskoj koji govore da je osnivanje hospicija nužnost zdravstvene skrbi. Pacijenti u hospicij dolaze u ter-minalnoj fazi neizlječive bolesti, a godišnje u Hrvatskoj takvih umire 20 000 od ukupno više od 50 000 umrlih godišnje. Istaknula je da se medicinski pristup pacijentu u hospiciju razli-kuje od onog u bolnici. „Naglasak je stavljen na ublažavanje boli i liječenje simptoma kao što su gušenje, mučnina, napetost, loš apetit, a ne na uklanjanje uzroka bolesti“, objasnila je liječnica. U glazbenom dijelu programa svečani je ton dala ženska klapa „Luka“, a tribinu je moderirala novinarka HRT-a Irena Hrvatin.

Izvor: www.ri-nadbiskupija.hr

Ljubav me čekaU današnje vrijeme, kada su istinske vrijednosti naizgled izgubile smisao pred prodorom

nemoralnih „vrijednosti“, mladima je potreban konkretan uzor nasljedovanja Isusa Krista. Takve uzore mogu naći u primjeru mnogih svetaca. Za duhovnu obnovu u Kući matici sesta-ra Presvetoga Srca Isusova na Drenovi, održanoj pod geslom „Ljubav me čeka!“, sestre su odabrale primjer svetice koju mladi u velikoj mjeri još nisu upoznali. To je lik svete Jozefine Bakhite. Duhovna obnova, održana u subotu 23. veljače 2013. godine od 10,00 do 18,30 sati, na koju se odazvalo 14 mladih, imala je za cilj u ovom korizmenom vremenu približiti i po-jasniti mladima smisao križa i patnje u životu vjernika, kao i njihovo pozitivno stajalište u odnosu prema toj stvar-nosti života. Film koji su mladi pogledali nakon upoznavanja nije nikoga ostavio ravnodušnim. Nakon nekoliko trenu-


56

taka razmišljanja provedenih u tišini, počeli su se otvarati i iznositi svoje dojmove i misli o tome u čemu im sveta Bakhita može biti uzor u životu i rastu u vjeri. Sve su to mladi imali priliku produbiti u popodnevnom dijelu programa kroz katehezu i rad u skupinama. Potaknu-ti primjerom svete Bakhite, prva je skupina sastavila molitvu „Moj križ“: „Gospodine, Ti koji si podnio toliko muke i mržnje, daj nam snage da uz vjeru možemo nositi svoj križ. Pomozi nam svojom ljubavlju da ojačaš naša srca i da ih zaštitiš od mržnje i potrebe za osvetom. Daj nam nade da uplovimo u Tvoju luku spasenja i daj nam strpljenja da prebrodimo naša životna iskušenja. Ti, koji si veći od svih nas i koji nam pružaš neizmjernu ljubav, pomozi da i mi pružamo ljubav najbližima i ne zaboravimo daljnje i u trenutcima kada nam je najteže.“

Druga skupina od predloženoga križnoga puta odabrala je prvu postaju i na temelju Bak-hitina života pokušala je osuvremeniti: „Uzmi križ! Uzmi ga kao sve one stvari o kojima ovisi tvoj dan. Neka te taj križ osposobljuje za ljubav koja nema kraj, za pravednost koja ljubi, za ljubav koja ne sudi i podnosi sve. Hvala za Bakhitu. Kad počne naš dan, daj da započne kao odluka za dobro, nesebično susretanje s ljudima koje dovodiš pred nas! Učini od nas cijelim bićem ljude ljubavi i milosrđa. Hvala što možemo biti svjesni svojih križeva koji su put u život i nadu!“ Na iznenađenje svih prisutnih, osmislili su i određene korizmene zadatke od kojih je svatko izvukao jedan.

U trećoj skupini pokušali su osmisliti nastavak Bakhitina života, jer su upoznali samo dio koji je prikazan u prvom dijelu filma: „Nakon spoznanja Boga, odlučuje mu se u potpunosti posvetiti i širiti Njegovu ljubav te propovijedati Njegove riječi. Odlučuje se zarediti. U svom životu nastojala je pomagati onima kojima je ta pomoć bila najpotrebnija, osobito djeci te im pružala svu ljubav i davala sve što ima, a zauzvrat nije tražila ništa. Pokušala je organizirati razne susrete u kojima su imućniji ljudi davali svoje priloge za siromašne. Posljednje trenutke svoga života proživljavala je sretno i ispunjeno jer je znala da je čeka ljepši život u Božjem kraljevstvu.“


57

Četvrta skupina je od ponuđenoga materijala napravila pravo umjetničko djelo uz odre-đene korizmene odluke: „Odlučujem da ću kročiti putem svjetla, putem Krista. Osluškivat ću zvukove svijeta koji me navode na pravi put. Odlučujem da neću propuštati reći neku lijepu riječ, a razmislit ću prije nego kažem neku lošu. Odlučujem da ću koristiti ruke samo za činiti dobra dijela. Odlučujem da ću očima gledati samo dobro u ljudima. Uvijek ću slušati svoje srce.“Nakon radnog dijela susreta, u samostanskoj kapeli održano je pokorničko bogoslužje. Za sve primljene milosti kroz ovu duhovnu obnovu i sakrament pomirenja, mladi su imali priliku zahvaliti u adoraciji pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, čime je susret i završen.

s. Tajana Hrvatin

Iz života ženskoga učeničkog doma Marije Krucifikse Kozulić

Proslava sv. NikoleOvogodišnja proslava našega najmilijeg sveca, zaštitnika djece i pomoraca, bila je puna

sreće, zajedništva i smijeha. Uz darove koje nam je poklonio, našao je i vremena da se svakoj od nas obrati prigodnim riječima koje su nas nasmijale do suza, a upravo je nevjerojatno kako je svaku od nas dirnuo u srce svojim poznavanjem naših najprepoznatljivijih karakternih oso-bina. Taj dio mi je ostao u sjećanju kao jedan od najboljih i najdražih trenutaka u ovom Domu otkad sam u njemu smještena, jer proslave ovoga omiljenog sveca u Domu naše Majke Kru-cifikse su uvijek posebne. Samo se pitam tko će biti sv. Nikola iduće godine kada Lorena ode.

Ana G.


58

Božić u DomuSvake godine, pa tako i ove, mi učenice, zajedno s našom odgajateljicom Katarinom i rav-

nateljicom s. Anitom, na poseban način obilježile smo Božić u Domu. Nakon svete mise, koju je predvodio vlč. Stjepan, kapucin, iz nama dobro poznate crkve Gospe Lurdske, lijepo smo se međusobno počastile u našoj dvorani. Tada se svaka od nas očitovala za koga je molila tije-kom došašća - bio je to najljepši mogući božićni dar, iako smo dobile i onaj drugi, materijalni, uz kojeg smo primile i priloženu božićnu čestitku Doma Majke Marije Krucifikse Kozulić. Biti u ovom Domu za mene znači biti okružen neprestanom ljubavlju i dobrotom!

Mateja S.

Obilježavanje Dana sv. ValentinaValentinovo je dan slavljenja ljubavi. Obilježavajući ga u Domu, shvatila sam da se riječ

ljubav ne odnosi samo na onu romantičnu, kako sam je ja do tada razumijevala, jer postoji i bratska ljubav i prijateljska ljubav, kao i ona roditeljska, no nad svima bdije Božja ljubav: Boga prema čovjeku i obratno. Nitko nas ne može ljubiti više nego nas On ljubi! Slaveći ljubav, slavimo i život koji nam je pružen.

Katarina Janica K.

Misao na korizmuKorizma u životu svakoga pravog vjernika predstavlja žrtvu, odricanje od samoga sebe

i svojih loših navika, težnju za sjedinjenjem s Bogom u molitvi kako bi bio što bliži njegovu Sinu… Moramo željeti nečega se odreći što nam je jako drago, jer tek tada možemo shvatiti pravu veličinu Kristove žrtve i ljubavi.

Monika M.

TRAJNA FORMACIJA Naša Družba br. 1/2013.

59

Formacija za služenje autoriteta u zajednicama

Ciklus seminara za sestre u Godini vje-re pod temom „Zajednica – mjesto rasta u vjeri“ započeli smo u Kući matici Naza-ret u Rijeci, na blagdan BDM Bezgrješne, u subotu 8. prosinca 2012. Unatoč snjež-nim vremenskim prilikama na seminaru su se okupile gotovo sve sestre predstojnice, koje imaju posebne odgovornosti u na-šim ustanovama i članice vrhovne uprave Družbe na čelu s vrhovnom glavaricom s. Nives Stubičar.

Prvoga dana seminara o temi smo razmišljali s komunikacijskog aspekta. Izla-ganje pod naslovom „Komunikacija kao temelj zajedništva“ i rad u skupinama pri-premio je o. Dalibor Renić, DI. U okviru te teme razmišljali smo najviše o metakomunikaciji s ciljem podjeljivanja duhovnih dobara u zajednici. U poslijepodnevnim satima, izlaganje o temi „Zajedništvo sestara Presvetog Srca Isusova“ prema spisima Majke Krucifikse i rad u skupinama vodila je s. Dobroslava Mlakić, postulatorica kauze za proglašenje blaženom Maj-ke Marije Krucifikse Kozulić. Slijedilo je izlaganje vrhovne glavarice s. Nives Stubičar: „O prak-tičnim smjernicama za predvođenje zajednica“, na koje nas upućuju naši dokumenti. Prvi dan seminara zaključili smo u večernjim satima molitvom i druženjem. Što o naravi i službi redovničkog autoriteta u perspektivi zadane teme kaže crkveno učiteljstvo, razmišljali smo u nedjelju, 9. prosinca, prijepodne. Nakon izlaganja s. Marijane Mohorić o temi: „Redovnička zajednica - mjesto rasta posvećenih u vjeri. Narav i služba autoriteta prema crkvenim doku-mentima o redovništvu“, nastavile smo promišljati u radnim skupinama. Kao i prethodnoga dana, nakon dijaloga u grupama slijedio je okrugli stol i podjela razmišljanja, potom smo vrjednovale seminar i zaključile susret molitvom.

Tih smo dana više puta čule koja je to istinska veličina i ugled onoga koji je pozvan na služenje u zajednici. Radi se o autoritetu koji se sagiba – poput Isusa – da bi bližnjima prao noge. Prema analizi vrjednovanja i prijedloga, k ostvarenju tih ciljeva ipak bi trebali prethodi-ti neki od onih koje je u Poruci za svjetski dan mira (br. 7) naveo papa Benedikt XVI. opisujući, među ostalim, neke opće značajke pedagogije mirotvoraca koja zahtijeva i uključuje bogat duhovni život, jasne i ispravne moralne referentne točke, prikladne stavove i načine života, zanimanje za mir i njegovanje mira, ozračje poštovanja, čestitosti i srdačnosti, opraštanje, priznanje nepravdi, pogrješaka i uvreda, odricanje od lažnog mira i djelovanje, suosjećanje, solidarnost, hrabrost, ustrajnost u traženju dobra i ljubav u traženju pravednosti. Vjerujem da ćemo o ovim naglascima, kao i o mogućem usmjerenju i planiranju naše trajne formacije, imati prilike i zajedno promišljati. Što nam je dotad činiti potrudimo se otkriti i usudimo se provesti u djelo. Tako će naša vjera biti živa, a naše posvećenje svjedočenje nade i ljubavi tamo gdje nas Gospodin sada treba i/ili nas još želi poslati.



60

Zajednica – mjesto rasta u vjeriU Lovranu je 29. prosinca 2012.

održan seminar za sestre do 30 go-dina zavjeta, na temu: „Zajednica - mjesto rasta u vjeri“. Voditelj semi-nara bio je o. Josip Sremić DI. U prije-podnevnom dijelu seminara voditelj nas je predavanjem upućivao na raz-mišljanje o daru života, o daru novog rođenja po krštenju i o daru vjere u kojoj smo pozvane sazrijevati trajno. Bilo je govora i o posebnom daru ko-jim Bog izabire pojedince za službu sebi i potrebnima, daru duhovnog zvanja te o temama vezanim s kušnjom, trpljenjem, milošću i nadilaženjem problema i poteškoća. Ta promišlja-nja bila su poticaj za osobnu meditaciju i za rad u skupinama. Popodnevni radni dio započeli smo predavanjem u kojem nam je voditelj seminara izložio neke važne naglaske o duhovnom životu i redovničkom zajedništvu. Nakon toga razvio se vrlo aktivan rad u skupinama. Tijekom dana bilo je mogućnosti i za osobni razgovor s voditeljem, kao i za slavlje sakramenta pomi-renja. Vrhunac našeg promišljanja o zajedništvu bila je sv. misa. Nakon večere sastali smo se još jednom u dvorani, osvrnuli se na protekli dan i vrjednovali seminar. Jedan od osnovnih zaključaka bio je potvrda osnovne pretpostavke, da je Isus taj koji ujedinjuje, a mi trebamo dati svoj doprinos u izgradnji zajednica. U tom smislu na svakoj od nas je odgovornost da mi, kao najmlađe članice, nastojimo biti u zajednicama ono što je u grupnom radu napose došlo do izražaja: svjetlo, kvasac, sol, magnet, pokretač međusobnog prihvaćanja i razumijevanja.

s. Kristina Tunić

Ispovijedanje vjere u euharistijiU ovoj Godini vjere, kao što se to u cijeloj Crkvi čini, i u našoj Družbi nastojimo dublje

promišljati o vjeri i njezinim stvarnostima koje neizbježno utječu na naš život. U tu svrhu, 7. siječnja u Kući matici, s početkom u 15,00 sati, sestre su imale priliku sudjelovati na duhovnoj obnovi koju je predvodio vlč. mr. Mario Gerić s temom „Ispovijedanje vjere u euharistiji“. Tijekom izlaganja voditelj je stavljao naglasak na vjeru kao dinamiku dijaloga s Bogom u ko-jem čovjek odgovara na Božji poziv i ponuđeno spasenje kojem se treba prilagoditi. Sama činjenica da smo spašeni njegovom milošću rađa i potrebu trajnoga obraćenja i susreta s Isusom Kristom – konačnim ciljem naše vjere. A da bismo to mogli, u sadašnjem okruženju i u sadašnjim prilikama, trebamo postati dionici pashalnog otajstva otvorivši svoja srca i pameti Božjoj objavi kako bi naš život nužno proizlazio iz slavlja sakramenata, posebno euharistije koja nas čini dionicima Kristova tijela i krvi, a u konačnici je vrhunac i izvor djelovanja Crkve.

Po euharistiji smo pozvani biti eshatološkim znakom, jer ako uistinu u tom sakramentu slavimo Boga naša nada i radost koje će se odraziti na našem licu i djelovanju bit će uteme-ljene na Kristovoj spasiteljskoj žrtvi. Naš će život tada postati znak nade u budućnost – ulaska u konačno zajedništvo s Bogom, jer slaveći otajstvo spasenja ne ubiremo plodove samo za svoju dušu, nego i drugima naviještamo to isto spasenje. U tome je žarište našeg apostolata –


61

biti svjedoci i poticaj vjere u Isusa Krista. „Euha-ristija je srce življenja Crkve“ na koju nas ne oku-plja samo Božji zakon, nego povrh svega Božja ljubav i to nas čini Božjim narodom. U tome i jest bit našega zajedništva koje izvire iz euharistije. „Euharistija je bit našeg kršćanskog identiteta“ i dovodi do toga da se čovjek osjeti kao spašeno biće, postane dijelom onoga što je Krist za nas učinio te umire sebi kako bi uskrsnuo Kristu.

Ovako duboko promišljanje o vjeri i euhari-stiji imale smo priliku nastaviti u adoraciji pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u kapeli naše Kuće matice, za vrijeme koje su sestre imale priliku i za sakrament pomirenja. Zasigurno će nas ovako formativna duhovna obnova potaknuti na razmišljanje i promjene u našim živo-tima i na potpunije predanje i služenje Bogu i ljudima.

s. Tajana Hrvatin

Katehetska zimska škola U Zagrebu je od 9. do 11. siječnja ove godine u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati

održana Katehetska zimska škola na temu: „Vjera je nada (Spe salvi, br.2). U odgojnoj praksi škole otkriti smisao nade“. U trodnevnom radu u organizaciji Nacionalnog katehetskog ureda i Agencije za odgoj i obrazovanje sudjelovalo je više od 450 vjeroučiteljica i vjeroučitelja. Nakon uvodnih pozdrava pročelnika Nacionalnog katehetskoga ureda dr. Ivice Pažina, tajnika zagrebačke Sinode dr. Denisa Barića te ravnatelja Agencije za odgoj i obrazovanje prof. Vinka Filipovića, školu je otvorio predsjednik HBK zadarski nadbiskup mons. dr. Želimir Puljić. Radni dio Škole sastojao se od plenarnih teoloških predavanja i pedagoških radionica: Molitva kao škola nade, Otkrivanje smisla nade i strpljivosti u svakodnevnom odgojno-obrazovnom radu i Nada u pokretnim slikama -stvaranje filmova na temu nade. Slušali smo predavanja: dr. Ivice Raguža o teologiji nade protiv beznađa i umišljenosti; dr. Zvonimira Komara o obrazovanju kao procesu ispunjenom nadom; dr. Denisa Barića o perspektivama nade unutar katoličkog vjeronauka u školi; dr. Stjepana Balobana o radu i trpljenju kao mjestu odgoja za nadu; dr. Tončija Matulića o kršćanskoj nadi u kontekstu kulture ironije.

Tom prilikom susreli smo se i s uredništvom „Maka“ koji je ugostio mlade dominikanske bogoslove s njihovim odgojiteljem o. Matijasom Farkašem. Oni su predstavili svoj red koji je tema ovogodišnje Vjeronaučne olimpijade, školskog natjecanja iz vjeronauka. Po običaju, svi vjeroučitelji bili su ispraćeni darovima Maka: bilježnicama, kalendarićima i drugim sitni-cama a bilo je još i dodatnih nagradnih kupona te poklon-paketi dominikanaca. U plenarnoj raspravi mons. Hranić je upoznao vjeroučitelje da Hrvatska biskupska konferencija pozorno prati sve što se događa u ovome trenutku na društvenome planu, od pitanja vezanih uz sta-tus vjeronauka u određenim školskim ustanovama, do uvođenja i provedbe zdravstvenog odgoja. Osvrnuvši se na uvođenje zdravstvenog odgoja, podsjetio je vjeroučitelje da je bitno razlikovati školski vjeronauk od zdravstvenog odgoja te ih pozvao da u svojim radnim sredi-nama ostvaruju dijalog, a u nastavi školskog vjeronauka stručnošću i ozbiljnošću nastavni plan i program. „Samo redovitim stručnim usavršavanjem, stručnošću u radu, ozbiljnošću u pristupu, uvjerljivošću u ono što radimo, što boljim poznavanjem suvremene kulture i izgra-


62

đivanjem vlastitih stavova možemo biti kvalitetni partneri u dijalogu. Vjeronauk je blagoslov za hrvatsko društvo“, poručio je vjeroučiteljima mons. Hranić. Izviješćem s pedagoških radi-onica i okruglim stolom pod presjedanjem više savjetnice iz vjeronauka u Agenciji za odgoj i obrazovanje prof. Gordane Barudžije i predsjednika Vijeća za katehizaciju HBK đakovačko-osječkog pomoćnog biskupa dr. Đure Hranića završila je ovogodišnja Katehetska zimska ško-la. Veliku zahvalu dugujemo našim sestrama i novakinjama u samostanu Srca Isusova u Ala-govićevoj na iskazanom gostoprimstvu za vrijeme našeg stručnog usavršavanja u Zagrebu.

s. Krešimira Vuleta

O vjeri biblijskog propovjednika U nedjelju 13. siječnja, u Nadbiskupskom domu u Rijeci odr-

žana je konferencija za redovnice koje žive i djeluju na području Riječke nadbiskupije. Kao i prethodno, tema je bila povezana s Godinom vjere. Na samom početku nazočne je pozdravio mons. dr. Ivan Devčić. Nadbiskup je iznio neka zapažanja o aktualnim događanjima u društvu i Crkvi, među kojima nas je posebno obradovala najava skorog otvorenja riječkog hospicija „Marija Kozulić“. Potom je nadbiskupijski povjerenik za redovnice mons. Nikica Uravić predstavio mr. Brunu Velčić, profesoricu biblijskih znanosti na Teologiji u Rijeci, koja je za tu prigodu pripremila pre-davanje o starozavjetnom Propovjedniku kao uzoru vjere.

Uvodne riječi predavanja bile su posvećene mudrosnoj književnosti u Bibliji, a među nji-ma napose Knjizi propovjednika. Prof. Velčić potom je izložila temu polazeći od tri činjeni-ce s kojima se Propovjednik posebice susreće, a te su: nepravda koju doživljava pravednik, smrt kao kraj života i nedokučivost konačnog smisla života. Suočavajući se s tim činjenicama, glavna ličnost te starozavjetne mudrosne knjige predstavlja nam se kao uzor vjere pune stra-hopoštovanja koja Boga, usprkos njegovoj šutnji, priznaje Gospodinom i kojeg prepoznaje u malim radostima svakodnevnog života. Ta vjera očituje se kao vjera izraelskog mudraca koji je iskusio relativnost i prihvaća je kao Božji dar, tj. vjera u Boga Stvoritelja, koji je stvorio svijet prikladnim, a čovjeka jednostavnim. Taj čovjek ipak ostaje nezadovoljen u potrazi za konačnim smislom. Svjestan ispraznosti stvari i napora, on ipak donosi upute i zaključke koji upućuju na otvorenost vječnosti. Čujmo završnu riječ njegove knjige: „‘Boj se Boga, izvršuj njegove zapovjedi, jer – to je sav čovjek.’ Jer sva će skrivena djela, bila dobra bila zla, Bog izvesti na sud.“ (Prop 12, 13).

Nakon predavanja uslijedio je vrlo zanimljiv dijalog u dvorani koji je ukazao na suvreme-nost teme, a posljednji dio konferencije bio je posvećen dogovoru o nadolazećim susretima redovnica u Godini vjere, među kojima je najbliža proslava Dana posvećenog života u kate-drali Sv. Vida. Nakon konferencije susrele smo se s našim sestrama Anđelinom, Patricijom, Maristelom i Beatricom koje djeluju u Nadbiskupskom domu i koje nas uvijek radosno do-čekuju. Bilo je to za nas još jedno lijepo iskustvo vjere u duhu Propovjednika koji je spoznao kako je čovjeku najbolje veseliti se i za života činiti dobro, u sretne dane uživati, a u lošima razmišljati kako je Bog sve stvorio i svime providonosno upravlja (usp. Prop 3, 12; 7, 14).



63

Stručni skupU prostorijama zagrebačkog dječjeg vrtića Medo Brundo, u organizaciji Agencije za odgoj

i obrazovanje, 25. siječnja 2013. održan je seminar za ravnatelje/ice predškolskih ustanova u RH. Tema seminara bila je: „Razvijanje profesionalnih kompetencija ravnatelja u suvre-menom dječjem vrtiću“. Cilj seminara bio je povećati stručnu kompetenciju uz zadanu te-matiku i samopouzdanje u vlastiti poziv. U svom predavanju mr. sc. Nada Žanko pokušala je objasniti ulogu ravnatelja u izbjegavanju i rješavanju sukoba, konflikata i kritičnih situacija ili zahtjevnih odnosa. Istaknula je vrlo čestu i sve češću situaciju i pitanje pred kojim se nalaze ravnateljice: „Kako izaći na kraj s ljudima koji ne ispunjavaju svoje dužnosti?“ Predavačica je rekla da se rješenje nalazi u jasno definiranim pravima i dužnostima djelatnika te zahtjevu da se isti provode. Tom prilikom potaknula je da prisutni sagledaju kakvi su međuljudski odnosi u ustanovama u kojima svaki od njih djeluje.

Nakon predavanja nastavljen je vrlo koristan i poučan rad u radionicama u kojem smo si posvijestili osobnu komunikaciju te pokušali naučiti pravilno i jasno artikulirati očekivano unutar kolektiva. Na kraju su ravnateljice u okviru radionice iznijele probleme s kojima se susreću te pokušavale zajedno naći rješenja problema. Razmjena iskustva obogatila nas je i ohrabrila za daljnji angažman u vrlo zahtjevnoj ulozi ravnateljica vrtića.

s. Kristina Tunić

Novicijatska školaHrvatska konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica (HKVRPP) i ove je godi-

ne organizirala novicijatsku školu za sestre novakinje svih redovničkih zajednica. Škola se održava u prostorima Konferencije u Deželićevoj u Zagrebu, a odvija se tijekom akademske godine u dva semestra. Ove godine školu pohađa oko 25 novakinja iz sedam različitih za-jednica među kojima smo i mi novakinje Družbe sestara Presvetog Srca Isusova, s. Martina Vlahović, s. Anamarija Brajković i s. Ana Kapular. Prošli semestar slušale smo predavanja iz sljedećih predmeta: Stari zavjet (Petoknjižje) koje je predavao p. Niko Bilić, DI, Teologija re-dovničkog života – s. Ljiljana Radošević, OSU, Sakramenti – p. Marijan Steiner, DI, i Povijest Crkve preč. Stanislav Vitković. Drugi semestar započeo je 6. veljače ove godine, a predavanja imaju o. Dario Tokić, OCD – Sveto pismo Novog zavjeta (Poslanice i Otkrivenje), fra Mirko Mataušić, OFM – Psihologiju komunikacije, s. Marija Pehar, ŠSF – Mariologiju te vlč. Denis Barić – Katehetiku. Novicijatska škola je zaista jedno veliko bogatstvo. Zahvalne smo Bogu i svima onima koji nam omogućuju da pohađamo ovu školu. Predavanja nam imaju uglavnom osobe posvećenog života koje nam često govore iz vlastitog iskustva što je za nas posebno dragocjeno. Bogatstvo ove škole je i u zajedništvu novakinja različitih zajednica i karizmi te u našem zajedničkom druženju i izmjenjivanju iskustava i doživljaja u novicijatskim danima.

s. Ana Kapular, novakinja

Formativni susret za sestre Kako je lijepo biti pozvan u zajedništvo, a još je ljepše odazvati se. U subotu 9. veljače

2013. održan je formativni susreta za sestre iznad trideset godina zavjeta u Kući matici Na-


64

zaret u Rijeci, a vodio ga je fra Kruno-slav Kolarić, OFM, sa Trsata. Na susretu je sudjelovalo 29 sestara. Prije samog početka, riječ pozdrava i dobrodošlice uputila nam je vrhovna glavarica s. Ni-ves Stubičar. Prijepodnevni dio progra-ma bio je posvećen temama vezanim uz promišljanje o našem identitetu. Pitanja koja su nas pratila u promišljanjima bila su sljedeća: „Tko sam? Što sam? Kamo idem po primjeru Majke Krucifikse?“ Voditelj je temu predstavio s više aspe-kata, a bilo je mogućnosti i za razmjenu mišljenja, dojmova, razjašnjavanje pita-nja, za susrete i razgovor. Slušajući pozorno izričaje svake sestre, doživjela sam ljepotu i živu prisutnost Krista na djelu u svakoj sestri te radost i snagu zajedništva.

U poslijepodnevnim satima promišljali smo o odnosima u zajednici, temelju i izvoru na-šeg zajedništva – Bogu te o nekim pretpostavkama i uvjetima redovničkog zajedništva. Ko-municiranje vlastitih iskustava bilo je posebno korisno i učinkovito. I sam voditelj posvjedočio je o svojem iskustvu komuniciranja u službi izgradnje zajedništva te ukazao i nama konkretan put međuljudskih odnosa koji vodi k ljepoti odnosa u zajednici i izvan nje. Ako rastemo u tim odnosima, bit ćemo sretne i radosne, kao što nam poručuje i želi naša utemeljiteljica, Majka Marija Krucifiksa Kozulić: „Budite uvijek radosne u Gospodinu.“

s. Dionizija Petric

Odgoj za vjeruU Kući matici na Drenovi 16. veljače održana je duhovna obnova za suradnike laike Druž-

be sestara Presvetoga Srca Isusova kojoj su bile nazočne djelatnice Ženskog učeničkog doma Marije Krucifikse Kozulić te odgojiteljice Dječjeg vrtića Nazaret i Područnog objekta Mima. Na početku susreta okupljenim sudionicama uime Vrhovnoga vijeća Družbe obratila se s. Kristina prisjećajući se mudrih riječi koje mogu biti poticaj svima: „Učimo onim što znamo, a odgajamo onim što jesmo.“ Potom je nastavila: „Vi ste, drage naše suradnice, uključene u odgoj korisnika naših ustanova. Želja nam je ponuditi vam duhovni sadržaj kojim ćete, obo-gaćene i osnažene, moći što plodonosnije surađivati u našem apostolatu. Drugi vatikanski koncil i mnogi drugi dokumenti koji su uslijedili pozivaju ustanove posvećenog života da u svoj apostolat uključe i laike. Naša Utemeljiteljica je u svom radu također usko surađivala s laicima. Radosne što odnedavno našu Utemeljiteljicu možemo nazivati službenicom Božjom zbog svetosti njezina života i svjedočenja, želim vam svima još jednom zahvaliti za vaš rad i doprinos koji dajete našem apostolatu. Vjerujem i nadam se da će vas ova duhovna obnova u Godini vjere na temu ‘Odgoj za vjeru’ osnažiti da odgajate našu djecu i mlade u vjeri.“

Nakon uvodnog pozdrava voditelj duhovne obnove fra Zoran Bibić pročitao je evanđe-oski odlomak o gorušičinu zrnu. Kao što kraljevstvo Božje raste polako i traži strpljivost i čekanje kako bi malo zrno gorušice naraslo, tako se i odgoj čini nevidljiv te zahtijeva mnogo strpljenja, vremena i čekanja. Fra Zoran je predstavio svijetli lik i primjer Abrahama, praoca naše vjere. Abrahamov put vjere započinje pozivom. Bog ga poziva da krene na put. Poziva


65

ga u nepoznato i Abraham kreće na put, ali ne u prazno, jer vjeruje da će Bog is-puniti prazninu njegova života. Bog ima inicijativu, on ulazi u Abrahamov život. Bog je Abrahama također odgajao u vje-ri, čestim i zahtjevnim kušnjama proku-šavao te snažio njegovu vjeru. Veličina i snaga Abrahamove vjere očituje se u pri-hvaćanju Božje volje i onda kad je ne ra-zumije, kad se čini teška i izrazito bolna. Bog poziva i zahtijeva, no istovremeno, daje obećanje, blagoslov, puninu života. Ključni trenutak u vjeri je spremnost reći: „Gospodine, što hoćeš da učinim? Koje ti planove imaš za mene?“ To je „prag vje-

re“ koji treba prijeći svaki čovjek. Krenuti na put vjere znači, na neki način, „umrijeti“ stvara-jući time priliku za novo „rođenje“, za puninu života. Odgojitelji trebaju odgajati za hrabrost, za odvažnost vjere stavljajući pred djecu i mlade ideale, velike primjere vjere i vjernosti Bogu.

Uslijedila je prilika za sakrament ispovijedi. Vrhunac duhovne obnove bila je sveta misa. Poslije evanđelja slušali smo u propovijedi o Isusovu pozivu i odazivu carinika Levija. Susret s Isusom mijenja i preobražava. Isus nam može i treba biti uzor, jer on vidi čovjeka u njego-voj dubini. Ima povjerenja u čovjeka, vjeruje u mogućnost njegova mijenjanja. Predavač je pozvao i nas odgajatelje da vidimo ono skriveno dobro u našim odgajanicima. Naići ćemo katkad na teško odgojivu djecu, upravo takvoj djeci treba pružati mnogo više ljubavi, str-pljivosti i prihvaćanja. Ta su djeca takva upravo zato što su ranjena i željna ljubavi, pažnje i prihvaćanja. Svojom ljubavlju odgojit ćemo ih za vjeru. I nas Isus mijenja i odgaja za ljubav upravo svojom ljubavlju na križu. Euharistijska žrtva također ima snagu mijenjati i preobraža-vati te jačati našu vjeru. Nakon euharistijskog slavlja uslijedilo je druženje sudionika duhovne obnove u Dječjem vrtiću Nazaret.

s. Kristina Tunić

Korizmena duhovna obnovaMeđu mnogobrojnim porukama iz duhovne baštine naše utemeljiteljice, službenice Bož-

je Marije Krucifikse Kozulić čitamo: „Korizmeno vrijeme provodimo u većoj sabranosti, jer nam Bog u tom vremenu daje svoje milosti.“ Dnevne trenutke sabranosti možemo si osigu-rati i osmisliti unutar naše svakodnevice, a mjesečno nam se oni nude tijekom zajedničkog dana duhovne obnove. Ta prilika u kojoj na poseban način dopuštamo Bogu da nas svojom milošću obnovi u ljubavi nudi nam se kao dar, a predstavlja se kao poziv na ljubav. Takav je-dan dar bila je i ovogodišnja korizmena duhovna obnova za sestre naše Družbe koje djeluju na riječkom području. Obnova je održana u samostanu Presvetoga Srca Isusova u Rijeci, u ponedjeljak 4. ožujka 2013. godine. Tom prilikom prigodni nagovor o temi „Čistoća nakane“ održao je vlč. mr. Vjekoslav Đapić, duhovnik u Bogoslovnom sjemeništu Ivana Pavla II. u Ri-jeci.


66

Polazišne točke razmatranja bili su biblijski tekst o Gospodnjem pogledu na čovjekovo srce kao duhovno središte cjelokupne osobnosti (usp. 1 Sam 16, 6-7) te sadržaj kanona 607. § 1. iz Zakonika kanonskoga prava u kojem čitamo: „Redovnički život, kao posvećenje cijele osobe, očituje u Crkvi divnu od Boga ustanovljenu vezu, znak budućega vijeka. Tako redovnik izvršuje svoje potpuno darivanje kao žrtvu Bogu prinesenu, kojom sav njegov život postaje neprekidno štovanje Boga u ljubavi.“ U okviru tih naglasaka vlč. Đapić je progovorio o istin-skoj ljubavi jedne Bogu posvećene osobe, tj. o načinu života koji je u sebi štovanje Boga u ljubavi, a u kojem je stoga središnji problem čista nakana. Izlažući temu voditelj je iznio niz primjera kako bi ukazao na korake koji vode k čistoći nakane kao subjektivne sastavnice ljud-skoga čina, a koji se izravno tiču usmjerenja naše volje da učini određeni čin i preko njega po-stigne određeni učinak, iz ljubavi prema Bogu koja sve pokreće i svemu daje konačni smisao i vrijednost. Jedan od najvažnijih koraka u tome jest sjedinjenje s Bogom, a ono se događa samo u nenavezanom srcu.

Govor o čistoći naka-ne je stoga, prije svega, pitanje potpunog dari-vanja Bogu iz ljubavi i u ljubavi. Osim mogućno-sti da čistom nakanom usmjerimo cjelokupno djelovanje jednom cilju – Ljubavi, u tom pitanju nije jednostavno prosu-đivati o moralnosti vlasti-tih čina, tj. čina slobodno izabranih na osnovi suda savjesti, jer ona ne ovise isključivo o namjerava-noj svrsi ili o nakani (usp. KKC, 1749). U katoličkoj teologiji znamo da ono što je po sebi zlo (npr. laž) ne može postati dobrim „zaslugom“ dobre nakane (npr. da se nekom pomogne), a osim toga također znamo da nakana može, ali i ne mora biti u skladu s predmetom čina. Razlikovati sve nijanse u tom pokretu volje prema cilju djelovanja može samo miran, poslušan i ponizan čovjek koji molitvom i osobnim stavom pred stvarnošću vlastitih izbora i čina pripravlja put milosti da preobrazi njegovo srce. Upravo milost daje nama ljudima razlikovati dobru nakanu koja može poboljšati već ionako dobar čin, od one koja može dobrim učiniti indiferentan čin ili učiniti manje zlim onaj čin koji je u sebi ionako zao.

Sve te nijanse čine mozaik našega života, tko ih razlikuje sretna je osoba i živi u stanju stalnog obraćanja srca koje Gospodin gleda dok prelazi put od navezanosti do slobode za Ljubav. Tko je gdje na tom putu osobno smo razmatrali u klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom tijekom kojeg je bilo prigode i za slavlje sakramenta pomirenja. Neka lijepe misli s ove duhovne obnove, kao i naše korizmene odluke i dalje prati molitva kako bi sve više sjala djela milosrdne ljubavi.


POTICAJNA RAZMIŠLJANJA I DUHOVNI ZAPISI Naša Družba br. 1/2013.

67

DOVIĐENJA BENEDIKTE

O Bože, eto ipak se dogodi,Vatikan ko munja iz vedra neba pogodi;

Zašto neki dugo za to nadu gajiše,Bez srama to žarko željaše!

Dok se još vijest u Kuriji talasa,U čas se medijska vatra rasplamsa.

Pisalo se čim se dim nanjušio;Da se Papa pod Križem srušio.

Na ono „Zašto“ svatko je svoj odgovor smislio;Za Papu koji je samo dobro Crkvi mislio.

Na sreću, još neki misle bez hira,Da i Papi također treba malo mira.

„Mi smo Papa“ ponosno pjesma je naša brujala,A već je sada na žalost, prohujala.

Možda će tek odjek toga cioReći jednom što je Benedetto za nas bio.

Hubert Seifert, školski kolega Josepha Ratzingera iz BavarskePrepjevala: s. Bernardina Maslać

Novim putovima

Oni stari putovi u prošlost uviru.Novi koraci, sigurni,u vjeri koračaju -- novim putovima Božje ljubavi.

Noge klecave jačaju, ne posustaju.S Isusom radosnosrca osvajaju - - Božje Kraljevstvo uprisutnjuju.

To je moj Bogblag i ponizan.U mene vjerujei nježno ljubi me.K’o brižni Otackroz život vodi me.

Beznadno srce radost pokreće.Nada u Vječni životbudi proljeće -- u zoru uskrsnuća Krist pobjeđuje.

To je moj Bogblag i ponizan.U mene vjerujei nježno ljubi me.K’o brižni Otackroz život vodi me.

Iz groba digni me.Vodi me, digni meu rajske visinegdje ljubav kraljuje.

s. Tajana Hrvatin

POTICAJNA RAZMIŠLJANJA I DUHOVNI ZAPISINaša Družba br. 1/2013.

68

Tvoja ljubav je moja snagaUvodna molitvaGospodine moj! Dolazim danas pred Tebe u istini. Želim

zaroniti u tajnu Tvoje ljubavi po kojoj sam stvorena. Ti me najbolje poznaješ, jer poznaješ moje srce u svoj njegovoj dubini. Danas Te želim susresti u potpunom povjerenju. Ti si moj Spasitelj. Gospodine, prosvijetli oči moga srca da moja radost u Tebi bude potpuna: radost što Te mogu ljubiti i biti Tvoja. Danas Ti želim biti posve blizu. Čeznem za Tvojom blizinom, za Tvojom ljubavlju, da mogu ljubiti kao što ljubiš Ti. Sačuvaj me od Zloga. Otvori moje srce za tišinu Tvojih riječi da Duh Tvoje ljubavi djeluje u meni. Nauči me s ljubavlju nositi križ i onda kada je odviše težak. Vodi me pustinjom moga života. Progovori mome srcu, Gospodine! Nemam Ti čime uzvratiti, a ipak Ti toliko toga želim dati: ispružene ruke i u njima čitav svoj život. Gospodine, Tvoja ljubav je moja snaga!

Prva postaja: OsudaGospodine! Ti si se rodio zato da nas spasiš. I baš kao i u trenutku Tvoga rođenja, ni sada,

u činu Tvoje najveće ljubavi, mnogi Te nisu prepoznali. Odbacivši Te, osudili su Te na smrt. U Tvom iznakaženom liku nisu mogli prepoznati Ljubav koja rađa Život, jer im je srce bilo zarobljeno silinom grijeha.

Gospodine moj! Hvala Ti što s tolikom ljubavlju preobražavaš moju bijedu. Tvoja ljubav je poput ulja vjernosti u svjetiljci moga srca. Ne dopusti da me ikada obuzme tama grijeha kako bi Tvoj lik u meni uvijek bio prepoznatljiv.

Druga postaja: Zagrliti križGospodine! Zagrlio si drvo križa kao jedini sigurni oslonac. Znao si da je došao Tvoj čas da

dovršiš žrtvu. Iako shrvan ranama i bolju, nekom nadljudskom snagom ponio si teret svijeta na svojim ramenima.

Gospodine moj! Pred otajstvom Tvoje ljubavi prigibam koljena. Riječi nisu dostatne da izreknem svoje kajanje. Primi moje suze kao zalog ljubavi. Sada shvaćam da sam ja ona koju nosiš na svojim ramenima. Umnoži moju vjeru u Tvoju prisutnost.

Treća postaja: Prvi padGospodine! Tvoja ljubav u padu ne malakše jer Ti ljubiš onom ljubavlju radi koje si poslan

od Oca. Ustajući pod težinom moje nevjere i razvratnosti svijeta, jasno utireš put k Vječnosti.Gospodine moj! Tvoja ljubav nije izmišljotina. Tvoja ljubav je snaga koja podiže, jer je ona

odraz Očeve čežnje za našim spasenjem. Ne dopusti da ikada zalutam stranputicama života, nego upravljaj moje korake stazom kalvarijskog uspona. Tvoja Riječ nek mi bude svjetiljkom.

Četvrta postaja: SusretGospodine! Tvoje nježno srce obodrila je prisutnost Tvoje Majke. U susretu, bez riječi,

vaša ljubav snažnije govori od urlika mržnje. Ni sve zlo svijeta ne može razoriti neraskidivi plan Božjeg spasenja.


69

Gospodine moj! Susret dvaju srdaca susret je koji liječi. To nije običan susret Majke i Sina. To je susret čovjeka i Boga. Po primjeru Tvoje Majke uči me u patnjama ljudi tražiti Tvoje lice. Neka Tvoj prodorni pogled ljubavi duboko pronikne moje srce te svako samosažaljenje i osudu preobrazi u ljubav koja se ne hvasta i sve oprašta.

Peta postaja: PomoćGospodine! Teret grijeha naizgled je slomio Tvoje ionako već izranjeno tijelo, ali nisu Te

ni izbliza boljele rane koliko hladnoća ljudskih srdaca. Prihvaćanje pomoći Šimuna Cirenca, zapravo je bilo dar Tvoje milosrdne ljubavi njemu.

Gospodine moj! Nisi došao na svijet da budeš služen, nego da služiš. Ti me učiš da ljubav pobjeđuje svijet, jer ljubav - to si Ti. Grijeh je teret svijeta, a Tvoja ljubav je utkana u križ, ljubav koja mijenja ljudska shvaćanja i traženja. Šimun je to spoznao prigrlivši Tvoj križ. Po križu koji mi šalješ učini i mene službenicom Kraljevstva Tvoje ljubavi.

Šesta postaja: RubacGospodine! Oplijenio si sama sebe uzevši lik sluge da nas spasiš od vječne propasti

i trajno ostaneš s nama – Emanuel. No za one koji su bili protiv Tebe, stvarna prisutnost Boga bila je apsurd. U svojoj sniženosti otkrivaš se onima koji su čista srca. Takvo je bilo srce Veronike. Ona Ti je pristupila sućutnom ljubavlju ne mareći za okrutnost neprijatelja, žedna da ublaži Tvoju bol.

Gospodine moj! Tvoja ljubav ne poznaje granica. Ona se izdiže iznad ljudske mržnje i ponosa. Ona nadilazi svaki strah kako bi drugome pružila rubac ohrabrenja i podrške. Snago i zaštito moja, utisni u moju dušu svoj lik, kako bi po meni drugi bili obasjani svjetlom Tvoje vječne ljubavi.

Sedma postaja: Ponovni padGospodine! Ljudska samodostatnost ponovno Te pritišće na zemlju. Oko Tebe sve vrvi

od sramotnih riječi pogrde i bogohuljenja. Ti si Svjetlo svijeta i želiš rastjerati tamu grijeha i zaslijepljenosti ljudskoga srca; jer Ti si Stvoritelj, a čovjek Tvoje stvorenje – plod Tvoje stvaralačke ljubavi.

Gospodine moj! Po svom drugom padu učiš me kako čovjek čovjeku nije dostatan. Čovjeku je potreban Bog. Samo sam ono što sam pred Tobom – čovjek bez maske. Hvala Ti što si me stvorio za sebe i što izvan Tebe sve radosti brzo splasnu. Jedino je u Tvojoj ljubavi prava radost – što me ljubiš kao svoje dijete.

Osma postaja: OpomenaGospodine! Rekao si da smo hram Duha Svetoga. No mnogi su od hrama svoga srca

napravili pećinu razbojničku, zatomivši u sebi zakon ljubavi upisan u njihova srca. Zato ženama koje te oplakuju upućuješ blago upozorenje usmjerujući njihov pogled na pravi smisao života: „Ne oplakujte mene, nego sebe i svoje grijehe.“

Gospodine moj! Samilost žena preusmjerio si na pokajanje i čvrsto oslonjen o križ nastavio hod otkupljenja. Kao da si im htio reći: „Ne oslanjajte se na vlastite snage, nego uzdajte se u mene.“ Zaista, čovjek može suosjećati, ali jedino Ti daješ smisao ljudskoj patnji. Moja jedina nado, oprosti mi što sam tako često pokušala zatomiti glas Tvoje ljubavi u vrevi svakodnevice.

POTICAJNA RAZMIŠLJANJA I DUHOVNI ZAPISINaša Družba br. 1/2013.

70

Deveta postaja: Posljednji padGospodine! Bol zbog gubitka tolikih duša pritišće Te licem o zemlju naše bijede. Oh, kako

je strm i uzak put koji vodi u Nebo. No svjetina to ne razumije jer ljudski su joj interesi važniji i od pravde i od ljubavi prema bližnjemu.

Gospodine moj! Za svoga javnog djelovanja ozdravio si mnoge bolesnike. I moja Ti duša vapije zapletena u vlastite prohtjeve. Umnoži moju vjeru kako bi snaga Tvoje bezuvjetne ljubavi prodrla u svaku poru moga bića kako bi Ti bio moje sve u svemu.

Deseta postaja: OgoljenjeGospodine! Tvoji neprijatelji naslađivali su se Tvojom sramotom, pa da Te obeščaste do

kraja, skinuli su Ti odjeću, ali ni to nije bilo dovoljno. Za Tvoju haljinu bacili su kocku stavljajući tako na rizik gubitka i posljednju milost vlastita obraćenja.

Gospodine moj! Na krštenju sam primila dostojanstvo djeteta Božjega, no svojim sam grijesima i nevjerom to dostojanstvo okaljala. Oprosti za sve trenutke moga života kada sam svjesno odbijala Tvoju spasonosnu ljubav koja ima moć promijeniti me. Slaba sam, ali Tvojom milošću želim postati novi čovjek.

Jedanaesta postaja: PribijanjeGospodine! Stravičan prizor pribijanja Tvoga svetoga tijela na križ razdire srca onih koji

Te ljube. To je jedini način da probiješ gluhoću ljudskih srdaca te svojim uzdignućem sve privučeš k sebi. Otada pa do kraja svijeta križ je stijeg koji spaja nebo i zemlju jer si nas po njemu učinio baštinicima spasa.

Gospodine moj! Hvala Ti za Tvoje prikovane ruke po kojima me učiš da je jedina sloboda živjeti u Tebi, jer Ti si Ljubav i izvan Tebe sve su istine samo privid. Hvala Ti za Tvoje prikovane noge po kojima me učiš da ljubav ide do kraja i ne osvrće se unatrag. Ljubav korača ovim svijetom za ljudsko spasenje, to je poslanje svih nas.

Dvanaesta postaja: SmrtGospodine! Vapio si s križa žedan ljubavi, a pružili su Ti ocat vlastita prezira i s podsmijehom

gledali u Tebe. Ipak, Ti si im milosrdno sve oprostio, jer nisu znali da su Boga slave razapeli. Znala je to Tvoja Majka koja je vjerno stajala podno križa. Njoj si povjerio sve one koji će Te za svih vremena uzljubiti, kako bi sretno prispjeli k Tebi.

Gospodine moj! Kad si naklonivši glavu, ispustio duh, zatresla se zemlja i nebo se zamračilo. Probivši tada Tvoj bok i sam je vojnik spoznao da je zauvijek otvorio Srce Sina Božjega, taj nepresušni izvor ljubavi koja struji u život vječni. O, da zauvijek pijem iz tog Izvora kao zaručnica Tvoga Presvetog Srca!

Trinaesta postaja: U krilu MajkeGospodine! Kao maleno dijete u betlehemskoj štalici, najveću si utjehu i sigurnost

doživljavao na grudima svoje Majke. A sada, ona drži Tvoje mrtvo tijelo u svom zagrljaju. Kakvu utjehu da očekuje osim ispunjenja Božjeg obećanja: da će Ljubav pobijediti i samu smrt.

Gospodine moj! Ono što je čovjeku nemoguće, Bogu je moguće. Ta Ti si Sin Svevišnjega. Sav Tvoj život bio je prožet jednom jedinom riječju: ljubav. Svojom ljubavlju prožmi čitavo moje biće da Tebi pripadam bez pridržaja: da umrem sebi kako bi moj život urodio plodom Tvoje božanske ljubavi.


71

Četrnaesta postaja: GrobGospodine! Kada Ti je bilo najteže, Tvoji su se učenici u strahu razbježali. Bilo je i onih

koji su Te tajno nasljedovali. Upravo su Josip i Nikodem položili Tvoje mrtvo tijelo u grobnicu. Morali su to učiniti žurno, prije zalaska sunca, zbog blagdana Pashe. Nisu ni slutili da je pashalno Janje već žrtvovano smrću na križu.

Gospodine moj! Tvoje Presveto Srce je živi oganj ljubavi kojim želiš „zapaliti“ svako ljudsko Srce da svaki čovjek spozna kako mu je doći pred Tvoje lice, pred lice milosrdnog Oca. I moje će tijelo jednom prekriti hladna grumen zemlje. Hoće li za mnom ostati onih kojima će moj život biti putokaz ljubavi k Tebi, jedinoj i vječnoj Ljubavi?

Završna molitvaGospodine moj! Ti si rekao: „Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni i ja ću

vas odmoriti.“ Križni put Tvoje ljubavi uistinu je okrepa i utjeha mojoj izranjenoj duši. Promatrajući Tvoju muku i Tvoje boli, moje u njima zadobivaju svoj smisao i lakoću, jer znam da postoji Srce u koje mogu uroniti sve svoje radosti i boli. Hvala Ti za Tvoju otkupiteljsku ljubav kojom do kraja ljubiš svakog čovjeka i ne odustaješ ni od jednog, jer sve želiš privući svome spasenjskom Izvoru. Nauči me ljubiti tom i takvom ljubavlju. Amen!

s. Tajana Hrvatin

Presveto Srce Isusovo!Uz Tvoje neka posvuda,Za moje srce važi ovo:„Zakon spojenih posuda!“

Možda ga nećeš primijetiti,Jer moje je srce malo,Ti možeš razmjer izmijeniti –A meni je do toga stalo.

Daj da srcem mojim moguTvoje veliko dočarati;Odživjet za Tebe hvalu Bogu,Druge za Tebe očarati.

Iskoristi spoj od ovihRana na srcu mome;I čuvaj me od novih,Ranom na Srcu svome.

s. Bernardina Maslać

RANE

SLUŽBENE OBAVIJESTINaša Družba br. 1/2013.

72

RASPORED DUHOVNIH VJEŽBI ZA SESTRE

TURNUS I.

Mjesto Datum Voditelj

Dom pastoralnih susreta, Lovran

1. - 7. travnja 2013. vlč. Antun Štefan

SESTRE

TURNUS II.

Mjesto Datum Voditelji

Kuća matica „Nazaret“, Rijeka

9. - 15. lipnja 2013.fra Ivan Miklenić, OFM

s. Marijana Mohorić, SCJ

SESTRE

s. Agata Ragužs. Alojzija Totos. Bartolomeja Ragužs. Benigna Prelcs. Bernardina Maslaćs. Blaženka Bobašs. Brigita Lukacs. Celestina Beljos. Ciprijana Košćaks. Daniela Orbanićs. Danijela Lušetićs. Dijana Vrljićs. Dionizija Petric

s. Dobroslava Mlakićs. Emanuela Božićs. Hermina Haders. Ignacija Mihaljevićs. Jeronima Vuglovečkis. Josipa Andreatas. Judita Podnars. Klara Jeličićs. Kristina Tunićs. Lidija Turićs. Magdalena Šmucs. Maristela Salopeks. Mihaela Djaković

s. Miroslava Sekols. Pankracija Žižićs. Regina Kristanićs. Robertina Medvens. Silvana Fužinatos. Slavka Kulašs. Svjetlana Badrovs. Tereziana Bilićs. Tomislava Kulašs. Valentina Marinovićs. Viktorina Radoševićs. Vinka Paulić

s. Ana Vračićs. Beatrica Opašićs. Benedikta Vunićs. Blanka Turčićs. Branimira Kozićs. Cecilija Sabljaks. Dolores Petrovićs. Đurđenka Meštrićs. Flavija Prepunićs. Genoveva Ercegovac

s. Helena Vučićs. Imelda Ćurićs. Karmen Jelčićs. Katarina Šikalos. Konsolata Kovačevićs. Leonija Rođaks. Marcijana Uložniks. Marinka Mikićs. Miranda Tomićs. Nikolina Ištuk

s. Pavlinka Barićs. Rozarija Eleks. Salezija Slatinas. Tadeja Nikolićs. Tarzicija Žižićs. Timoteja Miloložas. Viliberta Čepeljas. Vjekoslava Radman

SLUŽBENE OBAVIJESTI Naša Družba br. 1/2013.

73

TURNUS III.


Kuća matica „Nazaret“, Rijeka

29. lipnja do 5. srpnja 2013.

fra Anđelko Domazet, OFM

SESTRE

TURNUS IV.


Samostan Presvetog Srca Isusova, Rijeka

5. - 13. kolovoza 2013. don Josip Krpić, SDB

SESTRE

s. Ana Kapulars. Anamarija Brajkovićs. Anđelina Tirićs. Anita Crnkovićs. Apolonija Krezo

s. Bernarda Krajcars. Dominika Brulcs. Felicita Špehars. Leopoldina Rukavs. Marija Žderić

s. Martina Vlahovićs. Mirjana Nikolićs. Rozalija Težaks. Tajana Hrvatins. Tereza Gojani

s. Amalija Budimirs. Anastazija Vukićs. Ancila Jendričkos. Augustina Vrgočs. Dragomira Benkovićs. Bonislava Vrdoljaks. Gema Mrkonja

s. Krešimira Vuletas. Kristina Popićs. Ljubomira Lešićs. Marijeta Gavrićs. Marina Tadić-Šutras. Martina Juričićs. Natalija Franjković

s. Nikodema Stojaks. Patricija Stubičars. Stjepanka Hodićs. Velimira Marinovićs. Zvonimira Marojević

Dan službenice Božje Marije Krucifikse Prigodnim duhovno-formativnim sadržajem svakog 29. u mjesecu

obilježavamo u našim zajednicama Dan naše utemeljiteljice,službenice Božje Marije Krucifikse Kozulić.

Molitva za nova duhovna zvanjaSvakog 19. u mjesecu naša Družba se pridružuje molitvi

za nova duhovna zvanja prema dogovoru s Povjerenstvom za promicanje redovničkih zvanja pri HKVRPP.

Toga dana neka se u našim zajednicama organiziraju molitveni susreti.

SLUŽBENE OBAVIJESTINaša Družba br. 1/2013.

74

Pastoral mladih i animacija zvanja Preporučujemo časopis za promicanje redovničkog života „Susret“, čiji je prvi broj

objavljen povodom Dana posvećenog života pri Hrvatskoj konferenciji viših redovničkih poglavara i poglavarica i koji možete naručiti na kontakt adresi:

[email protected]

Za sve informacije o susretima i duhovnim obnovama za mlademožete se obratiti na adresu:

s. Tajana HrvatinCvetkov trg 5, 51 000 Rijeka

Tel. 051 254 266; Mob. 099 40 33 092e-adresa: [email protected]

Blagdan Navještenja Gospodinova Ove godine Blagovijest se slavi 8. travnja.

Svečano euharistijsko slavlje i prigodni program održat će se u Kući matici u večernjim satima.

Katehetska proljetna škola

Katehetska proljetna škola održava se od 12. do 13. travnja 2013. u Zagrebu.

Vijećanje redovničkih odgojitelja/ica 42. vijećanje redovničkih odgojitelja i odgojiteljica održava se

od 16. do 17. travnja 2013. u Duhovnom centru Marijin dvor, Lužnica Tema: Zavjet čistoće življen u suvremenom svijetu

Svjetski dan molitve za duhovna zvanja U tjednu molitve za duhovna zvanja, od 14. do 21. travnja, na poseban način ćemo

razmišljati i moliti za nova duhovna zvanja u Crkvi i našoj Družbi. Neka svaka zajednica u tom tjednu organizira molitvu, klanjanje, prigodna slavlja i

susrete te se uključi u programe biskupijskih povjerenstava koji će se organizirati povodom Svjetskog dana molitve za duhovna zvanja

a koji se slavi u nedjelju Dobrog pastira, 21. travnja 2013. godine.

SLUŽBENE OBAVIJESTI Naša Družba br. 1/2013.

75

Putovima Majke Marije Krucifikse Vrhovna uprava organizira 1. svibnja izlet za sestre na Veli i Mali Lošinj kako bi zajedno posjetili mjesta

odakle potječe obitelj Kozulića.

Seminar za sestre juniorke Godišnji seminar za sestre juniorke održat će se 10. i 11. svibnja u Duhovnom centru

Marijin dvor, Lužnica. Voditelj seminara je dr. don Ivan Bodrožić. Tema je „Vjera i svjedočanstvo života u današnjem svijetu“.

Svetkovina Družbe Svetkovinu Presvetog Srca Isusova slavimo 7. lipnja.

Prigodna slavlja će se održati u našim zajednicama, a posebno u Kući matici u Rijeci, te u samostanima Presvetog Srca Isusova u Rijeci, Crikvenici i Zagrebu.

Godišnja skupština DružbePrema odredbama XVIII. redovnog Generalnog kapitula u tijek u jepriprema 1. godišnje skupštine Družbe koja će se održati 6. srpnja.

Dan zahvalnosti U samostanu Presvetog Srca Isusova u Rijeci, 5. kolovoza slavimo Dan zahvalnosti.

Toga dana, davne 1911. u samostanskom vrtu podignuta je špilja Gospe Lurdske kao zahvala za ozdravljenje naše utemeljiteljice Marije Krucifikse Kozulić.

Redovnički jubileji Dana 14. kolovoza, svečano će proslaviti zlatni jubilej

redovničkog zavjetovanja naše sestre:s. Bernarda Krajcar, s. Rozalija Težak, s. Augustina Vrgoč i s. Pavlinka Barić

Katehetske ljetne škole Katehetske ljetne škole održavaju se:

od 22. do 24. kolovoza 2013. u Splitu za OŠod 26. do 28. kolovoza 2013. u Zagrebu za SŠ

PREMINULE POVJERAVAMO BOŽJEM MILOSRĐUNaša Družba br. 1/2013.

76

Ana Lešić r. ValentaNa blagdan Bezgrješnog začeća BDM, 8. prosinca 2012. u župi Pećine kod Novog Travnika

preminula je Ana Lešić r. Valetna, kći pokojnih Ivana i Anđe. Pokojna Ana je sa svojim mužem Ivanom rodila i odgojila sedmero djece, i to pet kćeri i dva sina. Kćerka Ljubica, s. Ljubomira, stupila je u samostan časnih sestara Presvetog Srca Isusova, a sada živi u samostanu Sv. Jo-sipa u Otočcu i djeluje u župi Presvetog Trojstva u Otočcu, kao vjeroučiteljica i orguljašica. U Novom Travniku ostala je živjeti samo jedna kći, Mare Vidović, a ostala djeca sa svojim broj-nim obiteljima su tijekom Domovinskog rata izbjegli u Hrvatsku i jedan sin u Hercegovinu. Svi imaju više djece, ostali su vjerni Crkvi i svome narodu. Tako je pokojna Ana doživjela da ima 26 unučadi i 46 praunučadi. Pokojna je sa svojim mužem Ivanom (preminuo 1996.) ostala živjeti na Duhovu, župa Pećine, pa i u Domovinskom ratu kad je sve stanovništvo gotovo u potpunosti izbjeglo. Nije htjela otići ni za vrijeme muslimanske okupacije. Uz njih dvoje u tijeku rata ostala je još samo jedna obitelj. Ana je bila posljednji živi svjedok ratnih zbivanja u vrijeme muslimanske okupacije. Ostala je ona u svojoj kući i nakon suprugove smrti.

Sprovod pokojne Ane bio je na mjesnom groblju u Pećinama, 10. prosinca 2012. Vodio ga je župnik vlč. Donald Marković. On je u kratkim crtama opisao život pokojnice kao dobar poznavatelj prilika i osobnih čvrstih karakteristika i stavova pokojne Ane. Pored župnika, od svećenika je prisustvovao i mons. Tomislav Šporčić, župnik otočki i generalni vikar Gospićko-senjske biskupije. On je nakon sprovoda predvodio misu zadušnicu u župnoj crkvi Srca Isu-sova u Pećinama. U propovijedi je istaknuo živu i čvrstu vjeru pokojnice koja se očitovala i u tome što je Crkvi i Domovini rodila i odgojila tolike živote. To je mogla učiniti jer je vjerovala u život, u budućnost. Tu vjeru prenijela je i na svoju djecu koji također imaju brojniju djecu. Na sprovod su došle iz samostana Presvetog Srca Isusova u Rijeci – zamjenica vrhovne glavarice s. Dobroslava Mlakić i s. Celestina Beljo. Hvala mojoj redovničkoj zajednici za iskazanu sućut i molitve upućene dobrom Bogu za moju pokojnu mamu. Hvala i svima ostalima koji su mi pismeno ili usmeno izrazili sućut.

s. Ljubomira Lešić

Tvojim se vjernima, Gospodine,

život mijenja, a ne oduzima;

i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka,

stječe se vječno prebivalište na nebesima.

Rimski misal, Predslovlje pokojničko, I

PRILOGNaša Družba br. 1/2013.

78

Biblijskim putovima trpljenjaUvod

„Zašto trpjeti? Tko ili što je uzrok čovjekovu trpljenju?“ - pitanja su koja čovjek redovito susreće na svojem životnom putu, trpeći osobno ili sudjelujući u trpljenju svojih bližnjih. Riječ je o univerzalnom i svevremenskom problemu koji je čovjek pokušavao riješiti na različite, uglavnom, bezuspješne načine. Ponekad je u bezizlaznoj situaciji, iscrpljen dugoročnim trpljenjem, izabirao put očajničke individualne ili masovne pobune. Nekad je pak, snagom razuma pokušavao otkriti njezin nikada u potpunosti spoznat-ljiv misterij. Katkad je u svijesti neizbježnog susreta uzaludno tražio varljive putove koji bi ga, barem na koji trenutak, udaljili i odgodili njihov osobni susret. Ponekad je izgubljen i nemoćan uspijevao otvoriti rupice nade na debelim i čvrstim zidovima neprijateljske utvrde boli. Poput različitih misaonih strujanja i religija koje su pokušale pronaći adekvatna rješenja i čovjeku svakoga vremena pružiti zadovoljavajuće odgovore i Biblija je tijekom čovjekove povijesti spasenja tražila i pronalazila različite putove na kojima je mogao pronaći različite odgovore i smisao svojega trpljenja.

Prihvaćajući izazov navedenoga složenog, s vjerskog stanovišta skandaloznog problema koji dovodi u pitanje ne samo čovjeka nego i Boga, u ovoj kratkoj avanturi traženja smisla čovjekove patnje i boli krenut ćemo različitim putovima biblijskoga shvaćanja trpljenja koji će nas dovesti do otkrivanja njegova smisla. U svojem „traženju“ krenut ćemo ne svim, nego najznačajnijim putovima Božje objave koji na mračnom nebu trpljenja i boli mogu upaliti svjetlo nade i života te pokazati put k izlazu iz mračnog tunela besmisla i očaja u kojemu se i čovjek današnjice nerijetko nalazi.

Put čovjekove krivnje

Prvi put koji susrećemo na prvim stranicama Biblije put je čovjekove krivnje. Za razliku od mezopo-tamskih epova o stvaranju (Enuma Eliš i Gilgameš) u kojima čovjek i svijet nose u sebi znakove zlih i bun-tovničkih bogova i u kojemu bogovi drže život u svojim rukama zauvijek određujući čovjekovu sudbinu smrti i patnje, u središtu Biblije čovjekov je život. Naime, prema Knjizi Postanka patnja i smrt ne pripada-ju čovjeku i ne određuju njegovu neizbježnu sudbinu nego ulaze u svijet čovjekovom krivnjom. Izvješće o stvaranju svijeta i čovjeka (Post 1, 1-2,4a) govori o neizmjernoj Božjoj dobroti i ljubavi koja stvara svijet i čovjeka svojom svemoćnom riječju. Šestodnevno stvaranje koje završava kontinuiranim ponavljanjem izraza „I vidje Bog da je dobro“, te sedmi dan, dan punine i savršenstva u kojemu Bog dovršava svoje djelo stvaranja, svjedoče o dobroti i nutarnjem skladu svega stvorenoga, napose o prijateljskom odnosu Boga i čovjeka u kojemu sve odiše dobrotom i savršenošću njegova Stvoritelja. Međutim, upravo čovjek vrhunac svega stvorenoga, stvoren na sliku Božju i pozvan u svojem odnosu muško-žensko i u upravljanju stvorenim svijetom ostvarivati svoju sličnost Bogu Stvoritelju, bit će uzrok narušavanja prvotnog sklada i prijateljskog odnosa Boga, čovjeka i svijeta.

Zlo i patnja ne ulaze u svijet Božjim stvaranjem ni njegovom voljom, nego čovjekovim izborom. Izvješće o prvom čovjekovu grijehu (Post 3) prikazuje dramatičan preokret čovjekova skladna, sretna i dinamična života u život patnje, boli i smrti. Dotadašnji život obilježen trostrukim prijateljskim od-nosom s Bogom, svijetom i samim sobom, postat će život straha, bijega, skrivanja i osuđivanja. Nakon stvaranja svijeta i čovjeka u kojemu sve bijaše dobro i lijepo Bog postavlja čovjeka u edenski vrt kako bi ga obrađivao i čuvao stavljajući mu na raspolaganje sve izuzev drveta dobra i zla. „Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš zacijelo ćeš umrijeti!“ (2, 16-17), zapovijed je kojom Bog ne kuša čovjeka želeći vidjeti je li poslušan ili ne nego zapovijed kojom ga poziva na iskustvo osobne ograničenosti koja je bila put spoznaje istine o samome sebi i o Bogu. Naime, prema biblijskom poimanju glagol spoznati imao je mnogo dublje i veće značenje od površnog znanja o nekomu ili nečemu. Spoznaja dobra i zla označavala je ne samo znanje nego i pot-punu spoznaju cjelokupne čovjekove stvarnosti i istine koja mu je kao stvorenju bila nedostupna. „Jesti

PRILOG Naša Družba br. 1/2013.

79

sa stabla spoznaje dobra i zla“ značilo je posjedovati, tj. spoznaju stvarnosti učiniti dijelom samoga sebe poput hrane koja konzumiranjem postaje dio čovjekova bića. Na taj način stablo spoznaje dobra i zla bilo je stablo čovjekove mogućnosti spoznaje istine o samome sebi, svojih ograničenja i nemogućnosti. Nadasve je bio dar spoznaje svoje i Božje različitosti koja mu je otvorila put istinskom odnosu zajedništva i prijateljstva s Bogom.

Čovjeku je bilo zabranjeno jesti sa stabla spoznaje dobra i zla, ali ne i sa stabla života koje se nalazilo u sredini vrta (usp. 2, 9). Prisutnost dvaju različitih stabala u vrtu nosila je u sebi duboku poruku. Ako čo-vjek, poštujući Božju zapovijed, prihvati svoju različitost mogao je jesti sa stabla života koje mu je pripa-dalo i čiji je bio čuvar. Posjedovao je život u onoj mjeri u kojoj je prepoznavao i prihvaćao svoju različitost od Boga i u onoj mjeri u kojoj je Boga prepoznavao i prihvaćao kao jedinog i istinskog stvoritelja života. No upravo u čovjekovu nepoštivanju Božje zapovijedi i neprihvaćanju različitosti dogodit će se njegov pad zbog kojega će morati napustiti vrt života i krenuti putem patnje i smrti tražeći život.

U dijalogu sa zmijom, koja je poput njega stvorena iz praha zemaljskoga i kojom je trebao vladati, čo-vjek ulazi u dijalog s kušnjom jednakosti s Bogom. Zmija koja je po svojem stvaranju bila jednaka čovjeku, ne prihvaćajući svoju različitost, kuša čovjeka upravo u njegovoj sličnosti s Bogom. „Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?“ (3, 1) - izraz je koji redovito prevodimo upitnom rečenicom. Međutim, u izvornom hebrejskom jeziku ne nalazimo upitnik. Više nego li upitna, riječ je o potvrdnoj izja-vi koju zmija izjavljuje na sasvim bezazlen način, ne dovodeći u pitanje istinitost Božje zapovijedi. Riječ je o napasti koja se ženi predstavlja kao nešto sasvim bezazleno. Naime, zmija ženi ne postavlja izravno pitanje (npr. „Je li istina da je Bog rekao…?“), u kojemu bi se osjećala prozvanom i o kojem bi trebala do-bro razmisliti prije negoli odgovori, jer je bilo kakav odgovor sa sobom donosio nužne posljedice. Zmija vrlo lukavo izvrće Božju zapovijed, predstavlja je kao bezazlenu potvrdu Božje zapovijedi vodeći ženu u željenom smjeru pada i njezina prekršaja. Bog im je zabranio jesti sa stabla spoznaje dobra, ali ne i sa svih stabala u vrtu. I u ovom slučaju riječ je o dvoznačnosti hebrejskoga jezika. U Post 2, 16-17 Bog je rekao: „Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!“ Pojam ʻes - stablo, često predstavlja kolektivan oblik koji se u tom slučaju prevodi množinom. Na taj način izraz „sa svakog stabla“, možemo prevesti „sa svih stabala“.1 Bog dakle, govori čovjeku da može jesti sa svakog stabla, tj. sa svih stabala u vrtu, izuzev s jednoga. Među-tim, zmija u Post 3, 1, govori istinu na drukčiji način mijenjajući u potpunosti značenje Božje zapovijedi. Usporedbom dvaju izraza nije teško uočiti zmijino skraćivanje Božje zapovijedi i mijenjanje pojmova.2

2, 16b-17a: Gospodin Bog 3, 1b: Bog (prema zmiji)

SA SVAKOGA STABLA U VRTU slobodno jedi,ali sa stabla spoznaje dobra i zlada nisi jeo!

ne smijete jesti

SA SVAKOGA STABLA U VRTU

Božju zapovijed, „ne smijete jesti“, koja se odnosila samo na stablo spoznaje dobra i zla, zmija pripi-suje svim stablima s kojih je čovjek, po Božjoj zapovijedi, mogao jesti. Na taj način, iako govoreći istinu, jer čovjek doista nije mogao jesti sa svakoga stabla u vrtu, budući da mu je sa stabla dobra i zla bilo zabra-njeno jesti, zmija citira Božju zapovijed na način kako bi je žena mogla drukčije shvatiti i protumačiti. Na taj način stablo spoznaje dobra i zla zaklanja svako drugo stablo, a negativni dio Božje zapovijedi dovodi u drugi plan Božji dar stabla života i svakoga drugoga stabla s kojega su mogli jesti. Zaboravljajući dar, Božja riječ postaje samo zakon koji je čovjeku branio jesti, zapovijed koja mu je u konačnici branila živjeti.

1 Usp. André WÉNIN, Da Adamo ad Abramo o l’errare dell’uomo, Bologna, 2008., 69.2 Usp. Isto.


80

I doista, žena u svojem odgovoru zmiji Božju zapovijed shvaća ne kao dar života i ljubavi, nego kao zabranu. U središtu vrta žena ne vidi stablo života nego samo stablo zabrane. „Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ‘Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!’“ (3, 3) - ženin je odgovor zmiji u kojemu upravo, poput nje, mijenja Božju zapovijed dodajući joj i više od onoga što je Bog rekao. U ženinu odgovoru susrećemo nekoliko problema. Prvi se odnosi na izraz sa stabala kojemu žena oduzima zamjenicu svih. Poput zmije, govori istinu. Međutim, činjenica kako s jednog stabla ne mogu jesti oduzima ženi pogled cjelovitosti Božjega dara. Drugi problem odnosi se na izraz i ne dirajte u nj’ kojim žena Božjoj zapovijedi dodaje čovjeku zbunjujuću i nerazumljivu zabranu ističući slabu točku svojega odnosa prema Bogu.3 Naime, jesti s drveta dobra i zla čovjek razumije, jer je to značilo umrijeti. Ali zašto ga ne smije ni dirati? Dodirnuti stablo ne znači posjedovati ga. Riječ je o že-ninu dodatku koji izražava nerazumijevanje Božje zapovijedi u kojemu poslušnost postaje samo sterilna formalnost. I naposljetku, izraz plod stabla što je nasred vrta svjedoči o ženinoj zbunjenosti. Drvo koje se nalazilo nasred vrta nije bilo drvo spoznaje dobra i zla nego drvo života (usp. 2, 9) s kojeg im nije bilo zabranjeno jesti. Na taj način za ženu ne jesti sa stabla dobra i zla značilo je umrijeti! Put k padu bio je pripremljen! Zmija konačno, može izići iz svoga lukavog dijaloga i otvoreno reći ono što je žena već mislila te je pozvati na put sreće i života u neposlušnosti Bogu i želji za jednakošću: „Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo“ (3, 5).

Stablo koje je trebalo biti garancija čovjekova života, života u istini o Bogu i samome sebi, žena vidi kao dobro za jelo, oku primamljivo i mudrosti poželjno. Upravo u onom trenutku u kojemu žena poseže za plodom kako bi ga pojela i zatim dala svojemu mužu za jelo, čovjekov život postaje život spoznaje ne dobra i zla, nego spoznaje svoje vlastite ogoljenosti i prekida zajedništva, ne samo s Bogom nego i s čo-vjekom i sa stvorenim svijetom. Golotinja koja je do sada bila znak intimnog zajedništva, slobode, potpu-ne pripadnosti i otvorenosti u trenutku u kojem biva spoznata pretvara se u sram, strah i nepovjerenje. Vrt koji je trebao obrađivati i čuvati postao je njegovo sklonište, a lišće zaštita. Mjesto zajedništva i života postalo je mjesto skrivanja, međusobnog optuživanja i prekida svakoga zajedništva. „Gdje si? Tko ti kaza da si gol? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?“ (3, 9.11) - pitanja su koja Bog upućuje čovjeku skrivenu u vrtu pozivajući ga na susret sa samim sobom i s istinom o sebi. Od čovjeka koji je pao u zamku zmijine laži Bog ne traži ispriku ni pojašnjenje svojega čina. Ne osuđuje ga i ne kori, nego mu želi pomoći u spoznaji istine i javnom priznanju svojega grijeha bez kojega nema oproštenja i spasenja. Međutim, čovjek i ovoga puta izabire drukčiji put. Priznaje i ispovijeda svoj strah i svoju golotinju, ali ne i svoj grijeh. Štoviše, odlazi i korak dalje optužujući drugoga, a ne samoga sebe: muž optužuje ženu, žena optužuje zmiju i naposljetku oboje optužuju Boga.

Bog koji je šetao vrtom za vrijeme dnevnog povjetarca tražeći čovjeka poput prijatelja u trenutku u kojemu biva svjestan njegova čina postaje njegov sudac. Ipak, prokleta će biti samo zmija koja će cije-loga svoga života puzati po zemlji hraneći se njome te će biti pobijeđena upravo od žene koja je trebala biti njezina žrtva. Štoviše, bit će pobijeđena petom – slabim dijelom čovjekova tijela koje je bilo najviše izloženo njezinu lukavu i neprimjetnu ugrizu smrti. Iako nisu, poput zmije, od Boga prokleti, čovjek i žena cijeloga svojega života osjećat će posljedice svojega grijeha. „A ženi reče: ‘Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom.’ A čovje-ku reče: ‘Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! - evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio, prah si, u prah ćeš se i vratiti’“ (3, 16-19).

Zajedništvo i sklad čovjeka i žene međusobno, kao i sa svijetom, zauvijek su narušeni grijehom. Žena koja je bila kost od njegovih kostiju, meso od njegova mesa i zbog koje će ostaviti oca i majku kako bi s njome bio jedno tijelo (usp. 2, 23), dolazit će k čovjeku u svojoj slabosti. Umjesto da pohiti u susret

3 Usp. Gerhard von RAD, Genesi, Brescia, 1978., 108.


81

njezinoj slabosti i pruži joj pomoć i zaštitu, on će gospodariti nad njom i tjerati je od sebe. Odnos ljubavi i zajedništva, u kojemu su trebali živjeti puninu Božjega blagoslova, ranjen je. Rađanje - trenutak pobjede ljubavi i dara novoga života - postaje trenutak patnje i boli. Vrt, u kojemu su čovjek i žena trebali živjeti obrađujući i čuvajući ga, postao je mjesto njihove neprestane borbe za život. Grijeh je ranio ženu u dubini njezina bića – njezina biti majka i žena. Isto tako kazna pogađa čovjeka u temeljnim značajkama njegova biti – radu i brizi za život.4

Razmišljajući o grijehu koji učiniše naši praroditelji ne možemo u njima ne prepoznati svoje očeve i majke, braću i sestre, sami sebe! Promatrajući zlo, patnju i bol u svijetu možemo zaključiti kako se, doista, često radi o strašnim posljedicama čovjekove pohlepe, nepravde, žeđi za moći – biti kao Bog! Poučeni smo i poučavamo druge kako su patnja i bol, trpljenje i nesreća nužne posljedice naših grijeha, ako ne naših osobnih onda grijeha naših roditelja i praroditelja. Ipak, put čovjekove krivnje na kojemu su patnja i zlo u uskoj povezanosti s čovjekovim grijehom, nije dovoljan ni zadovoljavajući, jer ne mogu se sva čovjekova trpljenja pripisati njegovoj osobnoj odgovornosti. Zar su teški psiho-fizički poremećaji rođenog djeteta ili pak smrt nerođenoga, posljedica njegovih ili roditeljskih grijeha? Kojih grijeha? Nije li prorok Jeremija prorokovao upravo suprotno pozivajući narod na osobnu odgovornost: „U one dane neće se više govoriti: ‘Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima zubi trnu’. Nego će svatko umrijeti zbog vla-stite krivice. I onomu koji bude jeo kiselo grožđe zubi će trnuti“ (Jr 31, 29-30), ili pak, Isus koji u susretu sa slijepcem od rođenja na pitanje njegovih učenika, tko je sagriješio on ili njegovi roditelji, odgovara: „Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja“ (Iv 9, 3). Pred pitanjem mnogih bolesti i trpljenja, rješenje koje sve pripisuje čovjekovu grijehu u svojoj je biti neza-dovoljavajuće i neprimjereno. Međutim, na svojem putu objave smisla čovjekova trpljenja, Biblija nas dovodi i do drugoga puta.

Put Božje pedagogije

Put shvaćanja trpljenja, kao puta čovjekova odgoja i odrastanja, leitmotiv je ne samo literature sva-koga vremena nego se, poput crvene niti, provlači i cijelom Biblijom u kojoj su patnja i bol bile vjerne pratilje čovjekove povijesti spasenja. Stara grčka poslovica pathein – mathein (trpjeti – učiti) koja je na ri-tmičan način trpljenje tumačila kao učenje bila je središnja tema mnogih antičkih, ali i biblijskih tekstova. Mnogo je biblijskih izvješća koje trpljenje prikazuju kao put Božje pedagogije kojim je vodio svoj narod i mnoge pravednike k životu i spasenju. U svojem razmišljanju osvrnut ćemo se, ukratko, na put izraelskog naroda koji je tijekom četrdesetogodišnjeg putovanja pustinjom Mojsiju, a neizravno i samome Bogu, postavljao pitanje: Zašto? Zar nije bilo grobova u Egiptu, pa si nas izveo da pomremo u pustinji? (usp. Izl 14, 11). Na Izraelovo traženje smisla patnje i trpljenja Bog odgovara: „Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš. Ponižavao te i glađu morio, a onda te hranio manom - za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci - da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Gospodnjih. Tvoja se odjeća na tebi nije izderala niti su ti noge oticale ovih četrdeset godina. Priznaj onda u svome srcu da te Gospodin, Bog tvoj, odgaja i popravlja, kao što čovjek odgaja sina svoga. I drži zapovijedi Gospodina, Boga svoga, hodeći putovima njegovim i bojeći se njega!“ (Pnz 8, 2-6).

Pustinja je, prije svega, bila mjesto smrti na kojemu je čovjek na bolan način spoznavao svoju ne-moć, ograničenja i slabosti, ali je bila i mjesto čovjekove spoznaje istine o samome sebi i o Bogu. Hod pustinjom četrdeset godina u gladi i žeđi, nesigurnosti i neizvjesnosti bio je za Izrael hod osobnog rasta i Božjeg odgoja. Upravo trpljenje i bol imali su snagu vratiti ga k samome sebi i Bogu, pomoći mu spoznati tko je, kamo ide, koga ili što traži. Kušnja koju je živio potaknula ga je na promišljanje o smislu svojega života i njegovim istinskim vrijednostima. Kušajući svoj narod u pustinji, Bog mu se objavljuje kao Bog života, a ne smrti. Bog koji na bolan način ispravlja pogrješke i padove svojega naroda, odgaja ga kako bi

4 Usp. Isto, 116.


82

spoznao istinu o njemu i o samome sebi i kako bi svoj život temeljio na Bogu i njegovoj vjernosti Savezu, a ne na svojoj moći i lažnim sigurnostima, klanjajući se samome sebi i idolima koji niti vide niti čuju.

Put Božje pedagogije put je na kojemu Bog ne želi čovjeka kojega ljubi uništiti, nego ga po patnji i tr-pljenju dovesti do susreta sa samim sobom i s Bogom. Na taj način pustinja koja je bila mjesto čovjekove smrti i straha postaje mjesto čovjekova novog rađanja u patnji i boli, mjesto čovjekova povratka samome sebi i Bogu ljubavi i života. Izrael koji je tijekom četrdeset godina neprestano padao, ustajao i lutao pu-stinjom ostavljajući Izvor vode žive i kopajući sebi kladence ispucane što vode držati nisu mogli (usp. Jer 2, 13) u trpljenju i kušnji napuštao je lažne idole i vraćao se vjeri u jednoga i pravoga Boga. Bio je to put Božje pedagogije kojim su uz Izraela hodili i mnogi Božji pravednici. Sjetimo se samo Abrahama kojega Bog stavlja na kušnju tražeći žrtvu vlastitog sina Izaka koji je bio plod Abrahamove vjernosti i poslušnosti te ispunjenje Božjega obećanja i blagoslova (Post 22). Bio je to put Abrahamove vjere koja završava Iza-kovim žrtvovanjem u Očevu srcu. Naime, prema biblijskom izvješću Abraham se nakon žrtvovanja ovna s gore vratio k svojim slugama sam bez Izaka, što svjedoči o Abrahamovu istinskom žrtvovanju svojega očinstva (usp. Post 22, 19). Prisjetimo se, nadalje, slijepog Tobije ili pak neporočna i pravedna Joba koji ostajući vjeran u kušnji ne proklinje nego blagoslivlja: „Go iziđoh iz krila majčina, go ću se onamo i vratiti. Gospod dao, Gospod oduzeo! Blagoslovljeno ime Gospodnje!“ (Job 1, 21). Put bolne kušnje bio je put na kojemu se Bog objavio ljudima kao otac koji odgaja svoje sinove u ljubavi i iz ljubavi „jer koga Gospod ljubi, onoga i kori, kao otac sina koga voli“ (Izr 3, 12).

Međutim, i put Božje pedagogije ne daje nam potpun i zadovoljavajući odgovor na pitanje smisla čovjekova trpljenja. Pedagogija je jedna od temeljnih karakteristika ne samo ljudskog nego i Božjeg očin-stva unutar koje kušnju trebamo upotrebljavati s velikim oprezom i uvijek u kontekstu Božjeg očinstva. No, ujedno je potrebno naglasiti kako ni Božja odgojna kušnja ne može opravdati ni dati smisao čovjeku nevinu i nepravednu, napose ne trpljenju koje nadilazi njegove snage. Jer koji to otac sina kojega voli više nego samoga sebe kuša iznad njegovih vlastitih sila? Ne čini li u svojem životu upravo suprotno? Ne čini li sve kako bi sinu koji trpi, bilo zbog drugih ili samoga sebe, umanjio boli i skratio put trpljenja? Kuša li Bog čovjeka iznad njegovih sila pa čak i do granica same smrti? Na raskrižju putova čovjekova trpljenja i neutažive želje za životom, Biblija nam pokazuje i svoj treći put.Put mudrosti

Psalam 90. možemo nazvati psalmom Božje vječnosti i čovjekove prolaznosti. U središtu navede-noga psalma čovjekova je spoznaja vlastite prolaznosti i smrtnosti u kojoj se obraća Bogu jedinom koji ostaje zauvijek. Riječ je, dakako, o dubokom iskustvu Božje i ljudske životne mudrosti koja poziva čovjeka u njoj pronaći odgovore na pitanja o svojoj prolaznosti i smrtnosti te u prihvaćanju svojih ograničenosti i nemoći, pronaći put i smisao života.

Psalam započinje i završava čovjekovim zazivom Boga kojega spoznaje kao onoga kojemu pripadaju prošlost, sadašnjost i budućnost jer je jedini koji bijaše prije postanka svijeta, koji jest i koji će ostati za-uvijek te kao onoga koji jedini može dati smisao njegovu prolaznu i smrtnu životu. Središnji dio psalma (rr. 3-11) prikazuje kontrast između vječnog Boga i prolaznog čovjeka, opisujući vrlo dramatično temeljne značajke čovjekova smrtnoga života. Upotrebom vrlo snažnih i simboličnih pojmova redci 3-6 prikazuju čovjekovu prolaznost. „Smrtnike u prah vraćaš i veliš: ‘Vratite se, sinovi ljudski!’ Jer je tisuću godina u oči-ma tvojim k’o jučerašnji dan koji je minuo i kao straža noćna. Razgoniš ih k’o jutarnji san, kao trava su što se zeleni: jutrom cvate i sva se zeleni, a uvečer - već se suši i vene“ - riječi su čovjekove spoznaje vlastite prolaznosti koja je nužna, jer je čovjek ʼenôsh – smrtan i benê ʼadam – sin zemlje. Stvoren je iz praha ze-maljskoga i u prah zemaljski će se, prije ili kasnije, morati vratiti. Čovjekovo računanje vremena u kojemu trenutak patnje i boli, ponekad traje kao vječnost, a sreća nestaje brzo, poput kapi jutarnje rose, znak je vremena kojemu ne pripada, kojemu ne može upravljati i koje mu izmiče, poput kapi vode na dlanu. Tisuću godina koje ne može ni zamisliti, tisuće i tisuće proživljenih sati i dana u Božjim očima su, poput nekoliko snenih i praznih sati noćne straže koja prolazi brzo poput dana koji je tek minuo. Čovjekov je život poput sna koji jutrom nestaje i, poput vlati trave koja se u jednom danu rađa, raste i umire. Čovjek


83

spoznaje kako je njegov život krhak, prolazan i ograničen. Odlazeći noću na počinak, nesvjesno, malo-pomalo umire pitajući se je li prah zemaljski jedino što će nakon njegova života ostati i zašto je to tako.

Svijest o potajnim grijesima koje je Bog stavio pred svoje oči (usp. rr. 7-9) i koji su razlog njegova gnjeva druga su značajka čovjekova prolaznog života u kojemu patnju i smrt doživljava kao posljedicu svojih grijeha. Trava koju je vrelo pustinjsko sunce sasušilo podsjećalo je narod na Božju kaznu i bolno iskustvo sužanjstva. Dakako, i u ovom slučaju, kao i u Knjizi Postanka, biblijski pisac govori o krivnjama koje su posljedica čovjekova grijeha. No govori također i o čovjekovim nesvjesnim krivnjama, zaboravi-ma, slabostima koje pripadaju njegovoj naravi, koje su dio njegove smrtnosti i nesavršenosti. „Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni, i osamdeset; a većina od njih muka je i ništavost: jer prolaze brzo i mi letimo odavle“ (r. 10) - iskustvo je smrti, svjedočanstvo čovjekove stvorenosti i najviši znak nje-gove i vremenske prolaznosti. Vrijeme koje je na početku psalma Psalmist gledao u svjetlu Božje vječno-sti, u trenutku spoznaje smrti svojega naroda, gleda ga u svjetlu Božjega gnjeva.5 Stvarnost smrti koju je narod živio u progonstvu, povezana je sa stvarnošću prolaznosti čovjekova života koju Psalmist promatra s nevjerojatnom realnošću: sedamdeset, osamdeset godina života za one snažnije. Za malo dijete koje se bezbrižno igra u pijesku sedamdeset godina čini se kao vječnost, vrijeme koje nikada neće proći. Za mladenačko srce, puno života i snage, vrijeme kao da je stalo.6 No ubrzo će se okrenuti i spoznati kako je sedamdeset godina prošlo poput jednoga dana u kojemu se noć neprimjetno i tiho spustila nad njegovim životom. Ipak, put čovjekove spoznaje prolaznosti i trpljenja ne završava smrću. Poput jutarnjeg sunca koje se u tami rađa, Psalmist podiže svoj pogled prema nebu moleći Onoga kojemu pripadaju nebo i ze-mlja, život i smrt, vrijeme i vječnost, da ga nauči brojiti dane! „Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce“ (r. 12) - molitva je koja izriče čovjekovo radikalno prihvaćanje svoje vremenitosti i prolazno-sti u kojoj vjernik pronalazi smisao svojega trpljenja i svoje smrti. Pomirenje sa smrću i prihvaćanje svoje egzistencijalne istine temelj je čovjekove životne mudrosti u kojoj svjestan svoje slabosti i nemoći uvijek iznova kreće naprijed ne pouzdajući se u svoju, nego u snagu Vječnoga.

Stoga nas Psalmist uči kako je prvi i temeljni korak na putu trpljenja i boli prihvaćanje svoje stvarno-sti ne okrećući leđa i ne bježeći od prolaznosti koja prožima sve naše nakane, misli i djela. Živjeti stvar-nost svoje stvorenosti i prolaznosti pred Božjim licem i brojiti dane svojega života u svjetlosti onoga koji je oduvijek i zauvijek, put je mudrosti na kojemu čovjek prihvaća i živi svoje trpljenje. Put je to čovjeka koji, poput izraelskog naroda u sužanjstvu, diže svoj pogled prema nebu nadilazeći granice boli, trpljenja i smrti. Stoga, naučiti brojiti dane, znači naučiti živjeti svoju patnju i bol ne u malodušju i očaju, nego u mudrosti Onoga koji zna kako upravo najbolniji i najkritičniji životni trenutci nadilaze granice čovjeku nemogućega i nedostižnoga, ali ne i Onoga koji jest i koji ostaje zauvijek.

Poput zemljoradnika koji strpljivo čeka plod zemlje, poštujući zakone prirode, vrijeme sjetve, rasta i sazrijevanja, vrijeme kiše i sunca… u svijesti kako se život rađa u dubini i tami zemlje daleko od njego-va pogleda i čovjek na svojem putu mudrosti živi svoju smrtnost, vjerujući i nadajući se novom životu. Ipak, možemo ustvrditi kako je mnogo nepravednih, razarajućih i tragičnih trpljenja pred kojima je i put mudrosti nemoćan i nedovoljan, jer čovjekov pogled, koliko god bio usmjeren prema nebu, svjetlu i vječ-nosti, završava pogledom prema zemlji.

Put zadovoljštine

Jedan od vjerniku najpoznatijih i najprihvatljivijih putova, put je zadovoljštine na kojemu trpljenje biva shvaćeno kao čovjekova zadovoljština za grijeh i za ponovnu uspostavu zajedništva s Bogom koje je grijehom i krivnjom narušeno. Put zadovoljštine, put je kojim i danas koračamo shvaćajući svoje trplje-nje, kao nužnu zadovoljštinu za svoje i tuđe grijehe, ili kao doprinos Kristovim patnjama. Mnogi biblijski tekstovi interpretirani su u svjetlu otkupiteljske uloge boli kao jedne od temeljnih značajki Isusove pat-

5 Usp. Luis Alonso SCHÖKEL – Cecilia CARNITI, I Salmi, II, Roma, 1992., 263.6 Usp. Isto, 264


84

nje, kao i patnje onih koji u njega vjeruju. Upravo je u tom svjetlu kršćanska tradicija tumačila i četvrtu pjesmu o Sluzi Gospodnjem (Iz 49, 13-15; 53, 1-12).

Identitet Sluge Gospodnjega tema je mnogih egzegetskih istraživanja koja su rezultirala višestrukim hipotezama. Ne ulazeći u detalje još uvijek otvorenog egzegetskog pitanja koje izlazi iz okvira našeg promišljanja, navedimo samo neke od njih. Jedna od hipoteza, zastupljena dugi niz godina, bila je indivi-dualno-kraljevska interpretacija prema kojoj je Sluga Gospodnji bio povijesna osoba, vjerojatno, Židov. Neki od autora poistovjećuju ga s kraljem ili nekim od kraljevih službenika, drugi s „Deuteroizaijom“ ili učiteljem mudrosti. Prema kolektivnoj kraljevskoj ili simboličnoj interpretaciji riječ je o izraelskom narodu koji ponekad biva shvaćen kao predstavnik povijesnog Izraela svih vremena ili kao „ostatak“ naroda koji je, ostajući i u sužanjstvu vjeran Gospodinu, imao poslanje u cijelom narodu. Poneki autori u Sluzi Gos-podnjem vide proročku anticipaciju trpećeg Krista. Prema isključivo simboličkoj interpretaciji besmisleno je tražiti identitet Sluge Gospodnjega jer, možda, polazeći od osobnoga iskustva biblijski pisac opisuje idealnu osobu koja simbolizira cijelu izraelsku zajednicu.7 Povijest egzegeze je uvjerljivo prikazala kako je uzaludan svaki pokušaj identificiranja anonimnog Sluge Gospodnjega. Ipak, na temelju biblijskoga prika-za pokušajmo odrediti put Sluge Gospodnjega i njegovo značenje u povijesti spasenja.

„Odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut“ (r. 3), prema uobičajenu mišljenju mogao je biti samo grješan čovjek. Međutim, prorok Izaija u svojim pjesmama o Sluzi Gospodnjem govori o čovjeku grješniku koji ne plaća svoju krivnju i ne biva kažnjen za svoje prijestupe i grijehe. Naprotiv, govori o čovjeku koji trpi kaznu zbog grijeha i bezakonja cijeloga naroda. „Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio. A Gospodin je svalio na nj bezakonje nas sviju. Da, iz zemlje živih ukloniše njega, za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše“ (rr. 5-6.8). Nevin iscjeljuje rane naroda i otkupljuje ga snoseći sâm posljedice njegova grijeha. Imao je potpuno pravo buniti se, moliti i vapiti pravednom Bogu za izbavljenje. No, za razliku od nepravedno progonjenog i kušanog Joba, ne otvara svoja usta, ne ustaje protiv Boga, ne uspoređuje se i ne mjeri s drugima. Potpuno sâm u svojoj boli, šuti i trpi, noseći na svojemu tijelu rane grijeha cijeloga naroda. Tako će njegov dar nevina života opravdati mnoge. „Al’ se Gospodinu svidje da ga pritisne bolima. Žrtvuje li život svoj za naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžit’ sebi dane i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti. Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti. Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti, jer sâm se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince“ (rr. 10-12).

Trpljenje, bol i smrt bili su, dakle, cijena koju je Sluga Gospodnji trebao platiti za čovjekovo oslobo-đenje. Bog, doista, traži od čovjeka žrtvu vlastita života kako bi mu udijelio svoje oproštenje? Može li se i na koji način govoriti o patnji koja otkupljuje grijehe? Kompleksna su pitanja na koja bismo mogli dati prikladan odgovor tek nakon detaljne analize mnogih biblijskih tekstova. Ipak, možemo sigurno ustvrditi kako Prvi zavjet, jednako kao i Novi, nikada ne promatra i ne prikazuje grijehom povrijeđenog i ljutitog Boga čija je pravednost trebala biti zadovoljena, a ljutnja smirena ljudskom žrtvom ili trpljenjem nevino-ga. Narodu koji se privremeno vraća Gospodinu prestrašen navještajem Božje kazne i napuštanja svojega naroda, Hošea otkriva njegovo, u Božjim očima bezvrijedno dvolično milosrđe: „Ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice“ (6, 6). Iste riječi ponovit će i Matej dva puta u svojem evanđelju (9, 13; 12, 7) objavljujući svojim učenicima milosrdnoga Boga kojemu su milosrđe i ljubav draži od ispraznih i dvoličnih žrtava te koreći farizeje zbog njihova sterilnog i površnog shvaćanja i ispunjavanja zakona u kojemu su iz Božjega milosrđa isključivali upravo one najpotrebnije – carinike i grješnike. Biblija ne pri-hvaća „trgovačko“ ili „plaćeničko“ poimanje čovjekova spasenja i Božjega oproštenja, kao da je bol cijena otkupljenja čovjekova grijeha. „Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda“ (Heb 2, 17) - izraz je u kojemu je glagol okajati mogao imati negativno značenje prisilnog podnošenja kazne koje je u kontekstu

7 Usp. Horacio SIMIAN-YOFRE, Sofferenza dell’uomo e silenzio di Dio, Roma, 2005., 248-261


85

Poslanice Hebrejima bilo isključeno. Naime, glagol okajati u Prvom zavjetu označavao je obred pomire-nja u kojemu je Bog nakon svećenikova prinosa žrtve okajnice oprostio grijeh narodu (usp. Lev 4, 20; 16, 6; 17, 11). Međutim, u našem slučaju označavao je Isusovu moć oslobođenja od grijeha, tj. otkupiteljsku moć Krista uskrsloga (usp. Heb 7, 25; 9, 14; 1 Iv 2, 1-2).8

Put zadovoljštine, koji čovjekovo trpljenje i smrt gledaju kao zadovoljštinu za svoje osobne ili tuđe grijehe, u suprotnosti je s identitetom Boga savršene, bezuvjetne i potpune ljubavi. Stoga, Isus na križu raspet objava je, ne Boga koji ubija vlastitog Sina kako bi zadovoljio i okajao grijehe naroda, nego slika Boga ljubavi koji nam u njemu i po njemu objavljuje još jedan put shvaćanja čovjekova trpljena, a to je put ljubavi.

Put ljubavi

U dosadašnjem hodu različitim biblijskim putovima trpljenja možemo sigurno reći kako nam Biblija ne daje jedinstven i sveobuhvatan odgovor na pitanje smisla čovjekove boli i patnje. Poput različitih tumačenja misterija čovjekova trpljenja i Isusova smrt na križu bila je tumačena na različite načine. Ipak, Biblija nam i u ovom slučaju pokazuje put kojim nam je krenuti kako bismo između različitih tumačenja krenuli ispravnim putem razumijevanja Kristova i čovjekova trpljenja - putem ljubavi, ili bolje rečeno, putem križa kao najvećeg izraza i znaka ljubavi. Što nam o trpljenju govori i svjedoči Isusov križ? Kakvog Boga i kakvog čovjeka nam križ predstavlja? Boga koji smrću kažnjava grijeh i Isusa čovjeka koji je slobod-no prihvaća? Boga koji smrću odgaja čovjeka? Boga koji šalje svoga Sina kako bi okajao i dao zadovoljštinu za grijeh? Samo su neka od teških i složenih pitanja s kojim se nužno susresti i na putu ljubavi, a na koja ćemo pokušati pronaći odgovor u Ivanovu i Markovu izvješću Isusove smrti na križu.

Tijekom stoljeća križ je znatno utjecao na čovjekovo poimanje patnje i smrti. Tako, na primjer, za razliku od XIV. i XV. stoljeća u kojima je križ bio znak čovjekove boli, a Isus raspet na križu čovjek patnje i model suosjećanja s grješnicima, u XIX. stoljeću postaje model potpunog predanja i poslušnosti Očevoj volji. Međutim, evanđelja nam prikazuju Isusov križ kao znak ljubavi u kojemu čovjek pronalazi najdublji i posljednji smisao svojega postojanje i puta trpljenja. Upravo na put ljubavi pozvao nas je i papa Benedikt XVI. u svojoj prvoj enciklici „Bog je ljubav“, u broju 12, navodeći, kako upravo u pogledu na Kristov, na križu proboden bok, kršćanin pronalazi put svojega življenja i ljubavi, a samim time i put svojega trplje-nja: „Njegova je smrt na križu vrhunac onoga okretanja Boga protiv samoga sebe u kojem se on daje da bi ponovno podigao i spasio palog čovjeka. Ljubav je to u svome najradikalnijem obliku. Promatrajući Kristov probodeni bok, o kojem govori Ivan (usp. 19, 37), možemo razumjeti ono što je polazišna točka ove enciklike: ‘Bog je ljubav’ (1 Iv 4, 8). Tu se upravo može razmatrati ta istina. To mora biti polazišna toč-ka u našem definiranju ljubavi. U tome razmatranju kršćanin otkriva put kojim se njegov život i njegova ljubav moraju kretati.“

Biblijski put ljubavi na kojemu je Isusova smrt na križu znak Božje ljubavi kojom je čovjeka i svijet ljubio do kraja, karakteristika je, napose Ivanovih spisa, u kojima je napušten put zadovoljštine. Prema Ivanovu evanđelju u središtu Isusove smrti na križu autorove su riječi kojima započinje izvješće o Isuso-vu posljednjem času: „Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio“ (13, 1). Međutim, u središtu ovoga Evanđelja Isusovo je ispunjenje njegova otkupiteljskog poslanja zbog kojega je poslan od Oca i darovan svijetu. „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (3, 16). Na taj način Isusova smrt na križu nije objavljena čovjeku kao znak njegove konačne prolaznosti, nemoći i ograničenja, nego kao znak ljubavi i povjerenja u Boga koji sve dovodi k punini i ispunjenju. „Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: ‘Ženo! Evo ti sina!’ Zatim reče učeniku: ‘Evo ti majke!’ I od toga časa uze je učenik k sebi. Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: ‘Žedan sam.’ A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše

8 Usp. La Bibbia TOB, Torino, 2009., 2785.


86

na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima. Čim Isus uze ocat, reče: ‘Dovršeno je!’ I prignuvši glavu, preda duh“ (19, 25-30). Ovo su posljednje Isusove riječi na križu, prema Ivanovu evanđelju, u kojima je Isusova smrt znak ljubavi koja pobjeđuje unatoč čovjekova grijeha, prola-znosti, ograničenosti, smrtnosti, zloće, nevjere …

Konačno ispunjenje Isusova je smrt na križu koja je označila definitivan preokret čovjekove stvarno-sti trpljenja i smrti u stvarnost života. Rađanje života u smrti bilo je moguće samo u ljubavi koja je smrt pretvorila u dar samoga sebe. Izvješće o Isusovoj smrti Ivan uokviruje dvostrukom upotrebom glagola tetelestai - dovršeno je! - kojeg, ovisno o sintaktičkom rasporedu riječi, možemo dvostruko interpretirati. Naime, izraz - „Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: ‘Žedan sam’“- redoviti je prijevod koji slijedi redoslijed grčkih riječi u kojemu Isus govori „Žedan sam“ kako bi se ispunilo Pismo. Međutim, moguć je i sljedeći prijevod: „Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno da bi se ispunilo Pismo, reče: ‘Žedan sam’“ prema kojemu riječi „Žedan sam“ nisu ispunjenje Pisma, jer sve je bilo dovršeno, nego su upućivale na nešto novo što se tek trebalo ispuniti.9 Tako su Isusove po-sljednje riječi na križu imale dvostruku vrijednost. S jedne strane, Isus objavljuje kako je ispunio sve što je o njemu bilo pisano, a s druge pak strane, riječima „Žedan sam“ koje su slijedile nakon ispunjenja Pisma, Isus objavljuje ono što se tek trebalo ispuniti: puninu objave Ljubavi koja ide do kraja!

U svojoj smrti na križu Isus ispunjava obećanje dano Samarijanki i Židovima. U susretu sa ženom Samarijankom na Jakovljevu zdencu, umoran od puta, kršeći sve nacionalne, religiozne i spolne prepreke koje mu nisu dozvoljavale razgovarati sa ženom nasamo i na cesti, i još k tome Samarijankom, Isus joj se obraća molbom: „Daj mi piti!“ (4, 7). Je li Isus nakon razgovora sa ženom doista pio iz njezina vrča ili ne, ne znamo. No, jedno je sigurno: Isus ženi obećava dati izvor vode žive koja će u onom tko je bude pio postati izvor vode koja struji u život vječni (usp. 4, 13-14). Dar, koji joj Isus obećava, On je sam! Život Boga koji zauvijek gasi čovjekovu žeđ postat će i u njemu samom izvor života za druge. Isto tako, u Jeruzalemu za vrijeme blagdana sjenica u kojemu su Židovi slavili četrdesetogodišnji hod pustinjom tijekom kojega je živio u šatorima i u kojemu su voda i svjetlost bili znakovi Božje prisutnosti i dara života, Isus usta i povika: „Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo: ‘Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!’ To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega. Tada doista ne bijaše još došao Duh jer Isus nije bio proslavljen“ (7, 37-39). Isusovo obećanje bit će ispunjeno u njegovoj smrti na križu kada će, u krvi i vodi koje potekoše iz njegova probodena boka, darovati Duha Svetoga svakomu tko u njega vjeruje. Isus umire na križu kako bi u svojoj smrti postao izvor života u srcu svakoga čovjeka koji u njega vjeruje i kojega će učiniti izvorom vode žive za svakoga tko za njim žeđa. Isus, dakle, umire kako bi postao izvor života. Međutim, govoreći „Žedan sam“ objavljuje se čovjeku kao izvor koji žeđa. Izvor koji umire žedan, tražeći malo vode, objava je Oca koji traži kako bi mogao darovati. Besplatan i slobodan dar života ne prisiljava i ne obvezuje čovjeka na primanje. Naprotiv, moleći ga malo vode poziva ga na otvaranje vlastita srca kako bi mogao primiti dar života koji mu je u svojoj ljubavi već darovao.

Izvoru, koji raspet na križu moli malo vode, čovjek će pružiti ocat. Ocat, koji su natopljen u spužvu primakli njegovim usnama, redovito shvaćamo negativno, kao bolno ismijavanje umirućeg Isusa i ispu-njenje Psalma 69, 21-22: „Ruganje mi slomilo srce i klonuh; čekao sam da se tko sažali nada mnom, ali ga ne bi; i da me tko utješi, ali ga ne nađoh. U jelo mi žuči umiješaše, u mojoj me žeđi octom napojiše.“ Međutim, Isusove riječi „Žedan sam“ mogle su značiti i nešto više, a ocat koji mu je pružen mogao je biti ne znak ismijavanja, nego znak dobrote i suosjećanja. Naime, ocat je bio kiselkasto vino, piće siromašnih, koje su vojnici i radnici u polju pili kako bi ugasili žeđ, napose ljeti. Prema Ivanovu izvješću ne znamo jesu li Isusu pružili ocat vojnici koji su ga željeli ismijati i poniziti ili netko od nazočnih pod križem koji mu je želio olakšati bol. Na taj način Isusova smrt na križu mogla je biti znak Isusova ispunjenja Božje ljubavi u odbijanju i neprihvaćanju, ali i Božji dar ljubavi koja ide do kraja pozivajući čovjeka na odgovor ljubavi. Tek nakon čovjekova odgovora ljubavi kojega Isus prihvaća, predat će svoj duh: „Čim Isus uze ocat, reče:

9 Usp. Xavier LÉON-DUFOUR, Lettura dell’evangelo secondo Giovanni, Cinisello Balsamo, 2007., 1115.


87

‘Dovršeno je!’ I prignuvši glavu, preda duh“ (19, 30). Govoreći o Isusovu predanju duha Ivan upotrebljava glagol paradidomi koji se uvijek upotrebljava u negativnom smislu: Juda predaje Isusa vojnicima, a Židovi predaju Isusa Pilatu da ga osudi na smrt. Na taj način, predajući svoj duh, Isus mijenja Judinu, židovsku i Pilatovu predaju smrti u predaju života. Isusovo trpljenje, muka i smrt na križu u kojoj je čovjekovu stvarnost grijeha, smrti, izdaje i predaje pretvorio u dar života i ljubavi, put su ljubavi na kojemu čovjek spoznaje i u vlastitoj smrti otkriva život. Vjerujući u Ljubav na križu raspetu koja u vlastitu umiranju rađa novim životom, znači vjerovati kako u našoj svakodnevici i u našem trpljenju postoji drugi poredak istine. Prolaznom i smrtnom čovjeku križ predstavlja drugu stranu stvarnosti, govoreći kako pobjeda i čovjekovo spasenje nisu utemeljeni na pijedestalu ljudske mudrosti, nego na pijedestalu križa!

Kako bismo u potpunosti mogli razumjeti put ljubavi na kojemu u Isusovu križu čovjek pronalazi smisao i ispunjenje svojega trpljenja potrebno je osvrnuti se i na Markovo izvješće o Isusovoj smrti. Za razliku od Ivana koji Isusovu smrt prikazuje kao dar ljubavi, ispunjenje Pisma i rađanje života u smrti, Marko prikazuje Isusovu smrt u tami i napuštenosti. „A o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji - sve do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: ‘Eloi, Eloi lama sabahtani?’ To znači: ‘Bože moj, Bože moj, za-što si me ostavio?’“ (15, 33-34). U Isusovoj smrti Marko prikazuje Boga koji je odlučio boraviti u tamnom oblaku (usp. 1 Kr 8, 12). Isus je apsolutno sam, nepravedno osuđen i napušten od učenika i prijatelja pa čak i od Boga koji ne odgovara na njegov vapaj boli i samoće. Međutim, oblak tame i vapaj napuštenosti u kojima je smrt bila jedina stvarnost, u satnikovim riječima objavit će Božju prisutnost i pobjedu Boga života i ljubavi. „A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: ‘Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!’“ (15, 39). Isusova smrt objavljuje, dakle, Boga koji silazi u tmine srca sama, napuštena, osuđena, patnjom izmučena i umirućeg čovjeka. Bog se spušta do čovjekova najvećeg poraza kako bi mu pokazao svoju nazočnost i u najdubljim tminama smrti i otkrio smisao njegova trpljenja. Čini se kao da Isusova smrt završava šutnjom. Međutim, Marko ostavlja otvoreno, i na neki način nedovršeno izvješće o Isusovoj smrti, pozivajući čitatelja na svoj osobni odgovor. Ipak, na tom putu traženja vlastitog odgovora Marko ne ostavlja mjesta sumnji i nejasnoćama. Naprotiv, zahvaljujući Isusovoj smrti na križu, poraz, samoća i besmisao pripadaju Bogu i njegovu spasenjskom misteriju. Umirući, raspet na križu između dvojice razbojnika, nepravedno osuđen i sam, upalit će svjetlo u srcu očajna i beznadna čovjeka. Kao što će predivno reći Dietrich Bonhoeffer: „Smrt Isusa raspeta kao razbojnika pokazuje kako božanska ljubav pronalazi put kako bi stigla sve do smrti razbojnika, i ako Isus umire na križu vičući: ‘Bože moj, zašto si me ostavio?’ (Mk 15, 34), to još jednom znači da vječna volja Božje ljubavi ne napušta čovjeka ni ondje gdje očajava zbog Božje napuštenosti.“10

Nadalje, Isusova smrt na križu svjedočanstvo je Boga prisutnog u svakom kriku i vapaju napuštenih, osuđenih, odbačenih i raspetih ljudi svakoga vremena, Boga koji u smrti vlastitog Sina objavljuje na pot-pun i konačan način svoju ljubav prema svijetu i čovjeku kojega, za razliku od nas, ne dijeli na dobre i zle, pravedne i nepravedne, svete i grješne. Boga koji jednako ljubi svijet i čovjeka, ne onakve kakvi bi trebali biti, nego onakve kakvi doista jesu: malene, slabe, grješne, nesavršene, prolazne… Svojom smrću na križu, raspet između dva razbojnika, Bog se u svojoj ljubavi stavio na stranu grješnih. Na taj način svako trpljenje, svaka neprospavana noć, svaka prolivena suza, svaki krik boli, svako ranjeno i tamom ispunjeno srce, svaki trenutak očaja, napuštenosti i osude nisu zauvijek izgubljeni, jer u Isusovu na križu probodenu srcu zadobivaju svoj smisao. Put trpljenja na križu smrti, tame i napuštenosti, postaje put Božje prisutno-sti, put rađanja novoga života u Ljubavi jačoj i od same smrti.

Zaključak

Pitanje čovjekova trpljenja kojim smo započeli svoj hod različitim biblijskim putovima trpljenja pro-nalazi svoj odgovor u Isusovoj smrti na križu. Na biblijskim putovima čovjekove krivnje, Božje pedagogije, mudrosti i zadovoljštine čovjek je pronalazio samo djelomičan odgovor na pitanje svojega trpljenja, boli i smrti, dok je trpljenje nevinih i nepravedno osuđenih, trpljenje koje je nadilazilo čovjekove snage do

10 Dietrich BONHOEFFER, Gli scritti, Brescia, 2000., 44-45.


88

njegova potpunog uništenja, kao i trpljenje u kojemu nije mogao gledati s onu stranu, ostajalo i dalje nespoznatljiv misterij. Međutim, na putu ljubavi, čovjek susreće Boga na križu raspeta i u njemu prona-lazi smisao svojeg trpljenja i svoje smrti. U vjeri u raspetu Ljubav čovjek iznova pronalazi život i smisao ne samo svojemu življenju nego i svojemu umiranju. Život koji živi u vjernosti ljubavi plodan je, iako obilježen trpljenjem. Samo u očima vjere imalo je svoje duboko značenje pupanje cvijeta jednako kao i nestajanje suhog lista, jer je nad smrću Bog izgovorio svoju Riječ koja je u Isusu Kristu tijelom postala.

I na putu ljubavi trpljenje ostaje trpljenje, smrt ostaje smrt, ali pretvara se u mjesto susreta čovjeka i Boga! U križu čovjeku nije objavljeno preobraženje boli i nije mu ponuđena jednostavna utjeha koja bi zadovoljila njegova utopijska očekivanja. U križu vjernik pronalazi smisao svojega trpljenja, ako očima vjere i ljubavi u tami, napuštenosti i smrti, prepoznaje Božju prisutnost, vjerujući kako ga može susresti i u njemu pronaći život ne samo u svjetlu radosti, nego i u tami očaja, samoće, tuge i boli. Stoga, na putu ljubavi čovjek pronalazi smisao svojemu trpljenju koje mu nije oduzeto ni zauvijek uništeno, nego koje postaje mjesto Božje nazočnosti i u kojemu i njegovo trpljenje, unatoč osjećaju napuštenosti od Boga i od ljudi, može postati mjesto susreta s njim.

Ako je Isus umro raspet na križu između dva razbojnika, potpuno sam, napušten od Boga i od prijate-lja, obavijen tamom, u paklu grijeha i boli, i ako je u tom trenutku Bog bio prisutan, to znači da ne postoji više pakao koji čovjek u svojemu srcu može živjeti i od svojega života učiniti, u kojemu ne bi boravio Bog i koji bi imao moć zatvoriti vrata njegovu spasenjskom dolasku. Ljubav je jedina snaga koja može pobijediti sve negativnosti života i ako je Ljubav izabrala put trpljenja, i ako je sišla u podzemlje i nad pakao, tada naše trpljenje ostaje trpljenje, naša bol ostaje i dalje bol, ali ne više besmislena i razarajuća, nego bol koja u susretu s Raspetim biva izliječena.

Stoga, završimo svoj hod susretom s Raspetim i u svjetlosti uskrsnog jutra, zajedno s vlč. Zatkom Sucem, u pjesmi Večernji susret molimo:

Isuse, dođoh Ti reći,kako me u grlu guši,od isplakanih suza

kako me boli u duši.

Dođoh Ti šaptatkako mi križ izrani rame

i kako ga teško nosimjer je pretežak za me.

Dođoh Ti se tužitu suton ovog dana,jer me odviše bolii peče ova rana.

Kleknuh da Ti se jadam,al’ me zbuni Tvoje raspelo,

Žižak Ti osvijetli lice,raspeto, presveto tijelo.

U suzama, izmučen,izboden, raspet i sam,

o Bože, što da se tužim,pa mene je pred Tobom sram.

Gle, Ti nijemo šutiš,nikome se potužio nisi,a Tvoje presveto tijelostravično na križu visi.

Probodene noge i ruke,probodeno je srce Tvoje,Kako je tuga Tvoja teška

i sitne boli moje.

Isuse, dođoh Ti se jadatu suton ovoga dana,

al’ motreć Tebe,iščeznu moja rana.

s. Silvana Fužinato

Misao vodilja za osmišljavanje logotipa hospicija „Marija Kozulić” preuzeta je iz novozavjet-ne knjige Otkrivenja (usp. Otk 22, 1-2). U logotip je uklopljen znak riječke Nadbiskupije (plavi križ i sidro). Krošnja stabla života je okrugla, zbog toga što krug simbolizi-ra vječnost koja nema početka ni kraja. U sre-dini, s lijeve i desne stra-ne, s obje strane rijeke,

nalaze se dvije grane, a svaka na sebi ima po 6 plo-dova. Plodovi su crvene boje, jer je to boja ljuba-vi, a svaki plod je polovica srca. Ta srca simboliziraju Družbu sestara Presvetog Srca Isusova, odnosno Mariju Krucifiksu Kozulić. Zlatno žuta boja pred-stavlja svjetlost, isijavanje Duha i svetost, a plava, koja se simbolično veže za grad Rijeku, predstavlja istinu i plemenitost.

„Želja mi je da svi, nakon ovih milosnih dana, imamo hrabrosti,

upravo hrabrosti , kročiti u Gospodinovoj prisutnosti,

s Gospodinovim križem; graditi Crkvu na krvi koju je Gospodin

prolio na križu; i ispovijedati jedinu slavu: Krista Raspetoga.

I tako će Crkva ići naprijed.”

PAPA FRANJO

naŠa druŽba - sestre-scj.hr · veljače objavio je nadbiskup u crkvi gospe lurdske u rijeci....

Documents