1

2

3

NAŠE LISJEKlub pacijenata ‘‘Zajedno’’

Literarna radionicaZagreb, 2009.

4

Nakladnik: Psihijatrijska bolnica „Sveti Ivan“, Jankomir 11, 10090 Zagreb, e-mail: pbsvi@pbsvi.hr

Naklada: 50 primjeraka

Crteži i ilustracije: Martin Hanžek Stipo Budeš Romana Petrinec

Pomoćnici urednice: Mihael Etlinger Ana Komadina Rajko Šupe

Urednica: Kristina Kristović

Izbor iz literarnih radova članova Kluba pacijenata ‘‘Zajedno’’

Lektor: Anđa Matić

Korektor: Kristina Kristović

Informatička priprema: Slaven Peček

Tisak: PRODIGITAL, 1. Trnjanski zavoj 5, 10000, Zagreb

Inačica u elektroničkom obliku dostupna na www.pbsvi.hr

5

6

SADRŽAJ

Uvod .............................................................. 8

PJESMEToni Pavković .............................................................. 11

Goran Harasdy .............................................................. 12

Igor Valjak .............................................................. 13

Erika Reicher Gržin .............................................................. 17

Rajko Šupe .............................................................. 18

Damir Ivanović .............................................................. 21

Fran Šander .............................................................. 24

Mihael Etlinger .............................................................. 25

Matija Pongrac .............................................................. 27

Mirjana Maretić .............................................................. 29

Siniša Senjić .............................................................. 32

Z. M. .............................................................. 33

Igor Agejev .............................................................. 34

Jakša Denoble .............................................................. 36

Mihael Etlinger .............................................................. 38

Ivana Vutmej .............................................................. 39

Ana Komadina .............................................................. 40

Maja Ščukanec .............................................................. 41

J. Janković .............................................................. 42

PROZAVlatka Ročić Petak .............................................................. 44

Ivana Petras .............................................................. 45

Zahvale .............................................................. 48

7

8

Uvod

“Posao pjesnika je otkrivanje svoje intime, a time potiče čitatelja da otkriva sebe.” Jadranko

Tako kaže naš član, a u četvrtom broju Našeg lisja odabrali smo pjesmu i prozu koju predstavljamo. U stihovima pjesama utkana je realnost života, a naši literarci pri tome balansiraju od refleksivne lirike pa do duhovne misli. Kroz lepršavu igru riječi uvode nas u misaono i emotivno bogatstvo autentičnog proživljavanja i otkrivanja.

“Ja sam moji osjećaji.” Toni

Ja sam moji osjećaji, snažna je duhovna misao i u njoj sakrivena mističnost života, a literarci vas upućuju u potragu i pozivaju da preispitate svoje mjesto u njemu kritički ili idealistički, na vama je.

U proznom dijelu predstavljamo Ivanu, našu novelisticu, napisala je tri pripovijesti, a moći ćete čitati Koljače snova, mješavinu bajke i stvarnosti. Ivana kaže da se pronašla baš u kratkim formama svog spisateljskog izričaja.

Dana 29. 04. 2009. u goste smo pozvali našeg cijenjenog pjesnika i dramskog glumca, gospodina Enesa Kiševića.Poetski susret članova literarne radionice s pjesnikom opisuju ovako:

“Čovjek koji slavi ljepotu,život i ljubav.” Mihael

“Razmišljati riječima znači biti pjesnik.” Fran

Naš gost je također upoznao neke nove, drugačije pjesnike, osjetilo se to kroz mnogobrojna pitanja ne samo članova literarne radionice već i prisutnih pacijenata naše bolnice.

Naši literarci. Tko su oni?

Siniša kao Charles Bukowski:Zbog upotrebe autobiografskih elemenata u narativnosti, spontanosti i autoironije.

Mihael kao S.S Kranjčević:Zbog težnje da oplemeni,obogati, promijeni realan život. Kao poznavatelj Biblije temelji svoj filozofski pogled i pro-sudbu da čovjek vodi dijalog s Bogom, a Bog neprestano razgovara sa svojim stvorenjima.

Rajko kao Gabriel Garcia Marquez:Zbog magijskog realizma, a čitatelja poziva da zagrebe duboko ispod površine napisanog u svojim preokupacijama u kojima progovara o patnji, mukama i ljubavi.

Erika kao Ivan Slamnig:Zbog osebujnog jezika iznenađenja, maštovitosti,neočekivanih značenja s duhovitim i pomalo parodijskim namjera-ma.

Igor kao Dobriša Cesarić:Zbog mekoće i topline riječi, diskretnosti, te harmonične uravnoteženosti stihova.

Toni kao Vladimir Nazor:Zbog poznavanja otočne poezije, posebno Viške i Komiške, varijacije u stilovima, aforizmima.

9

Ivana kao Đuro Sudeta:Zbog fantastične, fantastične pripovijesti kao što je Mor.

Damir kao Vladimir Vidrić:Zbog kompozicije dekorativno obogaćene, kao kistom nanešene u svoj ezoterični način pisanja.

Vlatka kao Tanja Torbarina:Vođenjem dnevničkih zapisa o iskustvima boravka na bolničkom odjelu, uvijek nas iznenađuje prikazima sredine i ljudi s kojima dijeli svoje patnje.

Pjesnički uzori su naravno nenamjerni, no uočljive su paralele, više o tome razgovaramo u radionici. Želimo vam da uživate i promišljate kroz stihove i stranice pred vama, naši pjesnici su tu za vas.

Kristina Kristović

17. 12. 2009

Pisati se može kao i disati. M. Krleža

10

PJESME

11

Što to meni fali da budem pjesnik pravi?To su životne sitnice kroz koje se ogleda čitav svemir.Ja i jesam toplo zrnce pjeska na plaži, dok zaljubljeni djevojčicai dječak me gaze.

Toni Pavković

O, Bože kako si se lijepo dosjetio,tvoja je voda oksimoron,vodik koji gori i kisik koji podržava gorenje,a oba stapajući se taže nam žeđ i daju toplinu.

Silazim stubama u voduU vodu da operem prljavštinuPrljavštinu koja mi je oklopila tijeloTijelo je lakše oprati od dušeDuša se pere ljubavljuLjubavlju drugogaDrugoga koga ljubišLjubiš ga kroz osmijehOsmijeh je duše ogledaloOgledalo drugog u kojem se ogledam.Uzlazim iz vode stubamaStubama uzlazim čistČist mogu pred draguDragu koja me voliVoli me više od sebeSebe prostirem njoj pred nogeRukama me podiže s smiješkomSmiješkom odgovaram na smiješak.

12

Tome dugo prijatelju nijeDa izjedaju mi tijelo harpije te dvijePrva ždere jetru, druga srcu krv mi pijeSvaka gleda drugu sestru i grohotnim se smijehom smijeVino i žena – to su im imenaI čuvaj ih se svijete jer uvijek se osvete.

Harpije

Goran Harasdy

Martin Hanžek

13

Mom starom ocu povila se leđai teška mu bješe ponekad vjeđa.Od malena radio je poslove svake-jer spadao je među jake.Stazom života on i sad budan hodizar još išta treba da radi?

Igor Valjak

Stipo Budeš

14

Moj bijeli labudesvaki dan se vidimo,iščezla ptico!Ti nisi od onihkoje dolaze u svako novo proljeće.Tvoja me sjena prekriva-i ne daš ni da sanjamo drugim ženama.Ipak-hvala tiMoj bijeli labude!

Igor Valjak

Zahvala

Labudovi ... Slaven Peček

15

Ivo vidi sve dane sive,pa mu brižni doktor propišeantidepresive.

Bio je on dečko fin,ali mu je ipak falioserotonin.

I započe liječenje tegobnoi dugokad možeš reći ‘‘dobar dan, tugo!’’

Manična depresija baca ga gore-doljesad je lud od sreće,sad potpuno bez volje.

Mijenja raspoloženja naš dobri Ivo,a da nikad takve mukenije snivao.

U bolnici, često je u zadnje vrijemeali- to je nešto bez dileme.

Jer, Ivo je dečko fin,ali mu ipak faliserotonin.

Kakav fin već bijašenešto njemu tu ne štima,od bolničkog žargona postade mu zima.

Tu padaju riječi teškei njemu pune dubioze.

Kao lijek je tu da te „podigne“,pa mu liječnik daje velike doze.

Radi na sebii bit će dobro sve.Jao! Pustite analize te!

I godine idu, njemu sve bolje-hvala na svemu,nisam više stalno gore, pa dolje.

Depresivni Ivo

Igor Valjak

16

Kada je tako loša rimada mu od banalnosti njene postane zima,tada pjesnik samo dvije mogućnosti ima

ili ostavit se posla časnogu ime slave,ili ustrajat uzdignute glave!

Vjerujuć u rime,vjerujuć u cvijet,vjerujuć u Ljubav koja spaja svijet!

Jer tko samo jednom ljubaviosjeti slastbila ona mala ili velika strast,taj i sam ponekad pisati stadepisma što mu o sudbini rade.

Pisma su to ili pjesmešto budno pazeda nekog ne uvrijede ili zgaze.

Pjesnik

Igor Valjak

17

iza obzora skrivenkraj svijetaponio me osjećaj moćiili možda nemoćikad se ogledah oko sebeu ružičastom ponoru moje sobepauk na stropu bio je smirenu svom središtuponad toga nema ništaznala je to i bakakoja mi je donijela doručak na pladnjumeko kuhano jajeravno iz dvorišćadvopek i čajsloboda slobodapisalo je ugljenom na zidustara furka na Che Guevarupauk je imao smiren pogled na svijetbio je iskusani znao je što hoćebaš kao i baka

Erika Reicher Gržin

ugasit ću svjetla zakopat sunce obalom podzemnog mora ću šetat prema njemu se svodi sva igra u jedno pleme voda ka zlotvoru nekom iza izvora što se skrio tamnicom ove šume plamen slobode rat vodi s dugom to je zatvor ptica u gavranovom gnijezdu ponekad želim ali ne znam da li samoća biva većom muk svršenog čina i tako do dana zadnjega kad princ tame pojest će svoje pijune na nebu će se vidjeti trag prve ptice ledenog doba koja je prošla vatre požara privezana za tračnice dok vlak dolazi i koga briga za sav ovaj svijet kad ne mogu imati jedino sebe zamnom i paljba Napoleon sam na Waterloou posljednjom igrom me smatraj bratstvo je mrtvo i ja sam mrtva molim te reci da nije učinjeno zelenim ono što zeleno vidim i da trag ljepote s ovog neba jedini je znak slobode davno potrošene potrošene riječi istrošene izlizane poslijednji vlak čekam a stanica više nije ista zatvorena mala željeznička postaja u stepi jednog poluotokai to bilo je il bit će ili nije i ovdje vidim maglu mog pogleda da zaspim bilo bi mi draže

18

Ne okrenuvši se iza sebeOsjetih miris svježe krviShvativši u trenu

Po ozljedama na glaviDa sam na čas izgubio SvijestObuze me panikaI počeh vrištatiZovući ljude u pomoćA čovjeka nigdje

Transformacija

Rajko Šupe

S pogledom na čarobnu orhidejuKoja se uvijala poput mlade ženeUpijajući svjetlo jutarnjeg nebaZavijajući u sebi kao krvožedni vukPriznavajući plodnu ženkuNaginjući se malo unaprijedSpremam se divlje obranitiOd ostalog pokoljaPopustih pod vedrinom nebaOblizujući duge očnjakeOsjetih mirnoću u sebiPredavši se potpuno

Jedna intimna

Srce miruj!Snivaj pjesme ljubavneodvedi dragu na zelene livadepričaj joj stvari dopadljivepjevaj o zanosu i srećipodari joj cjelove po slatkim usnama,ali srce je nijemoono pomalo krvari.

Zapovijed

Kad tako izvaljeni leže na plažinedavno napravljeni suicid,ili im se nešto poremetilo uorijentaciji.Ta ogromna masa tijela koja očiglednougiba.Tako masovno samoubojstvo životinja,što se desilo u njihovim mozgovima?

Kitovi

Samo sam prosječni pjesnikkoji neće imati svoje knjige.Pišem kada plačem tihos neprepoznatljivom prolaznošću,kada se zbiju sve česticei drže atom čvrsto na okupuda bi se promijenio proceskoji bi bio manje riskantansve do tihe egzistencije.

Pjesnik

Čitam sve moguće člankekoji pišu o skorom kraju svijetazbog naše velike grešnosti.Samo se nadam da to neće biti uskoro,natpisi su sve uvjerljivijitako da počinjem vjerovati.Kraj je neizbježanhvata me panikai sav sam ukočen,a bila je to još jedna podvala.

Smak svijeta

19

Za mene postoji samo jedan svijettako različit od drugih ljudi.Tako ja živim već desetljećima,kao leptir djeca.Samo su suze istinite,kao što krv teče žilama.Volim svoj svijet.

Moj svijet

Zurio sam u obično ogledalopitajući se: “Tko je taj čovjek?”Gledao me je potpuni stranacimao je već bijelu bradu i staračke oči.“Vjerojatno je nekad bio mlad”pomislih.Vidio sam sav očaj ovog svijetabez imalo sjaja, već umornei gledala su u nebeska prostranstvakao zadnje utočište.

Ogledalo

Ostavljam trag cipela u prašinii mislim o vlastitom životu.Puno godina je prošlo,a još lutam po ovoj kugli zemaljskojbez određenog cilja i vremena,sam sa svojim bolomnavikao na životne batine.

Koraci

Indijanci su se počeli komešatikada su ugledali čeličnu pticu.Premrli su od straha,počeli se klanjati.Uskoro je došao i vračnagovještavajući da će se Bogspustiti na zemlju.Izvodio je magijski plesi bio vrlo radostan.Predviđanja su se ostvarila,ali čelična ptica je projurila daljei nije se više nikad vratilla..

Čelična ptica

Svijeća je napola dogorjelai soba je utonula u polumrak.Bio je sam u sobii osluškivao krik vjetra.Nije ga bilo strah,osjećao se sigurnim.

Tama ga nije zbunjivalasamo je raspirivao maštu.Vidio je svoje roditelje,jasno kao nekada,i bili su tu,u njegovoj blizini,živi i veseli,i osjećao je njihovu blizinui sam je bio radostan,i bilo mu je lakše.i opet je bio mlad.

Veselost

Kao sfinga na ulazu u hramzagonetna već tisućljećima,nepokretna u svojoj samoćigdje prestaje stvarnost, a počinjeovozemaljsko.Tamo se ima pješčani satgdje samo faraoni žive.Tako si snošljiva tisa svojom tajnom.

Zlatne oči

Rajko Šupe

20

Konji koji su rođeni u divljinineosedlani trče planinskim pašnjacima.Njima vjetrovi i šuma ne mogu ništa,jer su slobodni i sretni.Oni udišu zrak divljinegdje ljudska noga nije stupila-Jer oni su božja bićapoput male djece i luda.

Divlji konj

Rajko Šupe

Stipo Budeš

21

Nebo mirnoDuh mi letiDuša mi se vjere sjetiŠto bi daoDa se sjetiOnaj kojiMirom letiPolagano Vjerno

Osjećaj

Damir Ivanović

U igri tugaKronika dugaNoć bez igreBez cvijećaTama životaNema meSmrt osjećajaU igri svršetkaTo je....Samoća

Samoća

Čekaju mnogiDal ti ćeš doćiOve noćiTugaSjećanje vjereŠto daIstinu ispereKoliko togaVjernost pamtiTamo tamaA istinaPlamti, SjećanjemMira

Tama mraka

Pjesma je bogom danaOd pjesme u tebi nema manaSamo je pjesma o pjesmi istaKo ljubav, naša je pjesma čista.

Pjesma o pjesmi

22

što to mene krasišto me noću spasišto mi sreću nudišto odjeći sudi

bez tebe me nemakad se sreća spremakad te volim hoćui danju i noću

svi ste bili lijepidrugi nisu slijepi već ponosno prateda vam sreću vrate

Dugme i dugmići

Damir Ivanović

Romana Petrinec

23

u vodi mir teče polakoko sreće virotiče lako

kada će virtišine vodedonijeti mirtvoje slobode

dokle te čekata voda miravoda dalekako da mi svira

Voda

Damir Ivanović

Dok more snivaLjubav je živaKoja te čekaNegdje izdalekaKad upoznaš vjeruI vjerovanje u peruIza ne ostane ništaVeć ljubav što blistaVremenom čistaA ti si istaKo more što snivaDok ljubav je živaDotakla menePoljupcem kistaTi čekaš meneJa čekam tebeA čekamo ljubavI čekamo sebeTražeći

Nešto o moru

Martin Hanžek

24

Brašno, sol i voda pomiješani daju kruh.Proizvod koji od pamtivijeka hrani ljude, puni im trbuhe, te daje snagu za izgradnju cijelih civilizacija.

Fran Šander

Martin Hanžek

25

Ja nisam poeta,ali ponekad ujutroobuzme me sjeta,pa se olovke prihvaćamda trenutk zahvaćam.U jutro sitne ptice čule su serano,a zatim u treću uru danavrane su počele graktati.Samo mene obuze sjetaa tada se javi jutarnja pjesma.Nakon molitvegrlice se začušetu negdje oko kućegdje mjesta za još ptica ima,koje lete i mašukrilima na pozdravjutru,na pozdrav, Tebiu jutarnjoj pjesmikoju pjevati znamo-i što nas veseli.

Jutarnja pjesma

Mihael Etlinger

Martin Hanžek

26

Kad bih bio kiša pado bih stalnoi padajući stao bih u svom padanjuda suncu i oblacima dadem mjesta,a onda kada bi zemlja ožednila opet-ne bih štedio padanja svoga.Kad bih bio kiša ?

Proljetne kiše su tiše u njima život seponovo budi, rađa i miriše.Proljetne kiše bude me iz snaproljetnu kišu volim ja.Proljetne kiše- u njima je sjećanje navremena i ljude koji se u svojoj sreći raduju, zahvaljuju,i čude.

U slutnji kiše sve su naše nadeu kiši što padati morana naša polja,naše cvjetnjake,na naša visoka čela i umorne očii obraze što ispijeni su od odricanjaod svega što nam škodi.A zacrvenit će se od žara u noći nekoj,u rumenoj zori Uskršnjojšto naša srca mijenja na bolje i na ono da bolji možemo bitii bolji život živjetii u kiši i suncu.

Kad bih bio kiša

Mihael Etlinger

Proljetna kiša

U slutnji kiše

Moje sanje nisu moje sanje,one su ponekad veće, ponekad manje.Bog ih je stavio u menei moje sanje,one su ponekad veće, ponekad manje.Moje sanje,kažem – moje sanjea Bog odlučuje o onom veće ili manje.Moje sanje,one su njegove, a ja sam Njegov stvor.

Moje sanje

27

O, moja ružo!U mojoj duši tvoje ime se otisnulo.

O, moja ružo!Tvoja duša u meni miriše.

O, moja ružo! Hvala ti što rasteš i veneš za mene.

O, moja ružo!Tvoja boja za mene, tvoje trnje brani me.

O, moja ružo!O, moja ružo, o moja dušo, što za mene dišeš ti!

O, moja ružo!O , moja ružo toliko toga bih o tebi napisao,toliko toga bih o tebi stvarao.

Matija Pongrac

Ruža

Martin Hanžek

O, moja ptico!O, moja ptico hvala ti,hvala tišto za mene širiš krilau dobru i u zluu svjetlu i tami.

O, moja ptico!Ti si za mene kao anđeo,čuvar, što za mene širiš krilau dobru i u zluu svjetlu i tami.

O, moja ptico!Hvala ti.

Ptica

Moje sunce što iza kiše stojiš ti!Što nakon kiše razvedruješ me ti.Moje sunce, hvala što ujutro se budiš uz mene,Griješ mi tijelo i daješ mi ljubav.Ti, moje sunce si stari prijatelj.Kada bi ti bilo čovjek kladim seda bi sa mnom razgovaralo satima i danima.

28

Tuga me hvataza mrak u tami.

Sreća me dižeza sunce u livadi.

Mi nismo sami,tu su i prolaznici,

prokletnici i ljubavnici,ratnici i pjesnici.

Na tenisici otisnuli se kilometri,na kapi iznad šije, sunce me grije.

One ljepotice su moje.One leptirice idu prema suncušto se krije.

Godovi na mom drvu životane brišu se,niti vežu…sputavaju..Nisu to lanci ni omče..Sve…kroz vrijeme postojanja,ispisano je na našem drvu života…Koncentrični krugovi..nekad lijepi pravilni,nekad krivudavi…znakovi su našeg zaustavljanja,u prolazu kroz vrijeme..Vrijedi li zastati,ako je stanica upitna,upoznati nepoznato,pažnju, trud i emocijesitnim čavlićima zakucati,na koru drveta?Vrijedi li?Istina je jedna…Svatko, od nas,imasvoju skalu vrijednosti…Godovi se ne brišu,aliostaju ožiljci, tragovi,pogrešnih zaustavljanja…izakucavanja….

GODOVI….

Matija Pongrac

29

Isuse, dođoh Ti reći kako meu grlu guši od isplakanih suzakako me boli u duši.

Dođoh Ti šaputat kako mikriž izrani rame i kako gateško nosim jer jepretežak za me.

Dođoh ti se tužit u suton ovoga danajer me odviše pečei boli ova rana.

Kleknuh da ti sejadam, ali me zbunitvoje raspelo.

Žižak Ti osvijetli lice,raspeto, presveto tijelo.u suzama, izmučen, izboden,raspet i sam, o Božešto da se tužim,pa mene je pred tobom sram.

Gle, ti nijemo šutiš,nikomese potužio nisi,a tvoje presveto tijelostravično na križu visi.

Probodene noge i ruke,probodeno je srce tvoje,kako je tuga tvoja teška,i sitne boli moje.

Isuse, dođoh Ti se jadatu suton ovoga dana,al motreć Tebe,iščezne moja rana.

Mirjana Maretić

Večernji susret

30

Obožavam kaktuse,i njihove bodlje.Zaljubih se u poseban kaktus,njegove bodlje bile su nježne,meke, i voljele su dodir moje ruke.

Njegujući ga izraste mali kaktus,a tad su počele moje muke.Mom kaktusu su bodlje bile oštre,svakog dana tražio je sveviše vode.

Moje srce vapilo je zabodlje meke,a on ih je oštrioi bockao sve više.

Svatih da od njega spasa nema,pa moja ljubav malom kaktususe sprema.Uzgojih ga, baš onakokakav je bio starikaktus ispočetkasa mekanim bodljamaizrastao je njegujući gau prekrasan cvijet.

Stari kaktus, još pokušavasa svojim bodljama.Ostao je sam i polako vene i dalje se zalijevaali nema tko da ga voli više !

Romana Petrinec

Kaktus

Mirjana Maretić

31

Traži se jedna izgubljena ljubavostala u mraku.Moli se pošteni nalaznikda je vrati,jer vlasnikza njom još uvijek pati!

Oglas

Golub mi je jutrosna prozor sletio.Rekao mi jeda je od tebe doletio.Poljubih ga i kažem muda taj poljubac odnese tebi jernikoga ljubila ne bih....

Golub

Ti si moje zrno pijeska u pustinji.Ako te izgubim,nikad te neću naći,jer svako zrno sličina tebe.Al ni jedno nije kao ti !

Zrno pijeska

Noćas, poslala samanđela da pazi na tebe,ali on se ubrzo vratioi rekao mi da anđeone treba čuvatianđela.

Anđeo

Mirjana Maretić

Kad i Bog od tebedigne ruke svoje,ti se sjeti porukemoje- nikad te napustitineću,jer ti želimradost i sreću, tvoja boli mene boli jer prijateljuvijek voli!

Prijatelj

32

Iza mene je teška noćprobudio sam se u podne, a kroz prozor su me obasjale zrake sunca.Opet sam prespavao zoruiz kutije sam izvadio jednu cigaretui pripaliodim me omamio kao da prvi put pušim.Iz ormara sam izvadio džezvui stavio vodu u njui čekao da zakipi.Na uzavrelu vodu stavio sam dvije žlice kave i čekao da se slegne.Taj ritual ponavljam svaki dansamo što je zora nekad sunčana-nekad kišovita.Daj, Bože da je više takvih zoraSuncem obasjanih!

Zora

Siniša Senjić

Mislio sam da me čeka sjajnija budućnostišao sam za tim putem godinamai imao dobar vjetar u leđa.Tim putem sam nešto izgubiopolako, lagano,a na kraju teško.Prolazilo je vrijeme,a ja sam sve više gubio.Nakon nanizanih godina ipak mi se vratilo-našao sam nešto.Našao sam sebe !!!

Izgubljeno- nađeno

Prošle su one i kišu i snijegProšle su one i jugo i buruHodile su one i kroz mrakHodile su one i po suncuTe stare cipele prošle su i selo i gradProšle su i kroz srce i dušuPoderane ću ih objesiti o klinProbaj ti hodit u njima.

Stare cipele

Sretan sam u društvu dobrih ljudisvatko ima svoju misao ili rečenicu.

Dok vrijeme odmiče ugoda je većašto me doma čeka-pitanje je.

Došao sam u osamu grada Zagreba,ali ipak najsretniji sam kada padne noć-Najbolje se putuje kad putuješ sam.

Zašto sam ja takav?

33

Kiša vani pada,ja u sobi potpuno samapalim radio,poznata pjesma...podsjeća.

Jedna rana mladost,jedna ljubav prava,osjećaj još je prisutan,nema zaborava.

Dok muzika sviragubim se u prošlosti svojoj,zaboravljam sadašnjosti pripadam tvojoj.

Poznata pjesma

Z.M.Svakog dana ista priča,u glavi ista zbrka, nesređene misli,nemirna duša uporna,pa traži.

Konačno nalazi mir u tišinidok sluša otkucaje svog srcai smirena je.

Bogatstvo ljubavi

Z.M.

Nekad davno u nekom drugom životubila sam netko drugi.Mislila sam tada na neki drugi svijet.

Očekivala sam nešto drukčije,tražila sam neki drugi izvor.Pronašla sam samo drugu stranu sebe.

Druga strana

Z.M.

Nekad mi dođe taj osjećajda sve je gotovo,da sada znam,možda je došlo vrijeme,doje vrijeme da se predam.

Prepustim potpuno cijelu sebe,utonem u dubokom moru.Da preplivam cijelu obalui na toj drugoj dočekam zoru.

Možda bi tamo ljepše sunce sijaloi grijalo moju dušu i tvoju,možda bi ondje sve trajalokad bi otkrili tu zemlju novu.

Samo mi treba ruka sigurna da me povedepokaže putove i otkrije tajne,polako uvede u taj daleki svijetčarobnih boja i ljubavi tajne.

Nova zemlja

Z.M.

U daljini vidim prostire se nebo,tračak sunčeve svjetlosti nazire se.Zora, čini mi se sviće,svježina novog dana budi me.

Novi dan, novi svijet,nova ja,sve je nekako bistrije,sve počinje iznovai ništa nije kao prije.

Pruža mi se mogućnost,možda nova prilikada pametnije odigramglavnu ulogu čovjeka.

Sada znam što mi je činiti

Z.M.

34

Ponoć je prošla, ja uz njumilujem kosu predivnu.Pitam se što sad osjećavidim joj smijeh na usnama.

Pitam, ali ne odgovaramožda se samo pretvara.Lomim se toplim riječimaona uzvraća poljupcima.

Tako sam sretan što si tu,ležiš u mom naručju.Zvijezde sa neba molim ja,molim ih da ne dođe kraj.

Ali ipak se bojim, tko si ti?ne želim više pitati.Vidim ubrzo nćeš nestati,neću te znati slijediti.

Ovo zadnji su trenuci sa tobom,kao i sa svakom bezimenom.Ni jedna me neće imati, ne želim to sve ponoviti.

Sve su pobjegle, možda jedna nije,to je prava ljubav za mene.Sad mogu reći dosta jezaboravi bivše pogreške.

Ni jedna

Moram priznati,teško mi je s ljudima.Ne razumiju, ne razumijem ni ja.Svaki drugi dan borim se sa živcima,srce slomljeno svoju pamet ne sluša.

Reci molim te da će se promijenitiova tuga što nastoji me slomiti.Trebam utjehu koja će me voditi,ovog jutra ja moram se probuditi.

Jednog dana ću opet voljetizaboraviti lice stare ljubavii dalje krenuti.

Lice stare ljubavi

Igor Agejev

35

Vodio bih te po cijelom svijetu,jer svijet ja cijeli vidim ti u očima.

Držao bih tvoju ruku,jer srce moje ide tvojim stopama.

Doma ne bih svoga vidio,kad morao bih tebe tražiti.

Ostaviti korijen nade,nestati, otploviti.

Krenuo bih,odmah, sutrakad znao bih da negdje čekaš ti.

Zamišljam da možda tadaostali bi zagrljeni.

Onda bih ti rekao zbog čegamislim da je ljubav s tobom,

neusporediva i snažnakao razgovor s Bogom.

Osjetim te u trenutku,kad poljubim ti usne.

Poželim da nikad ne izgubim te.

Spoje nam se tijela, jedna mi se željaubode u srce, kao glas moje sudbine.Pitam te, znaš li mila,da je zlato i svila,za mene bez tebekao kamenje i mahovina.

Ideal ljubavi

Zimzelena šuma, bez kuće i drumasamo ja i oko mene planina.

Zatvoren u krugu,ni kad vidim dugu, sunce ili kišu osjetim.

Ostavljen u bijelim tragovima stopa,lutajući snježnim šumama, pretvoren u vuka.

To sam ja bez tebe,kad legnem u tišini.

Zamišljam da drugog jutradrugdje ću se buditi.

Pogledati pored sebe,ugledati svjetlo dana.

Tebe kako sama dolaziš,kao rađanje dana, kada sunce izlazi.

Ti si kao zora na prozoru doma,svjetlo na horizontu iznad našeg mora.

Pusti otok za mene bi bio cijeli svijetkada živio bih s tobom.

Kada bi bili skupa zauvijek.

Igor Agejev

36

SATI

Idu sekunde, minute, sati.Idem i ja za njima, a bradami raste, stari mi koža.I bore oko očiju, otpada mi kosa,kvare mi se zubi

ALI....

Još sam mlad,duša je čista ko suza,a kraj mene djevojka blista,još je lijepa i sjaj u njenim

OČIMA...Raspadam se i u prah pretvaram,a vjetar me nosi po livadama.I kao bumbar oprašujem cvijećei osjećam se mlad, lijep i lak....

Jakša Denoble

37

Enesu Kiševiću:

38

Bijaše kišni dan, ja posudih kišobran.Rekoh kiši : „Dobar dan !“ i otvorih kišobran.Kiša po njemu sada pada,ja ne propadam.

Išao sam ulicom i sreo prijateljičinog tatu,pozdravih ga i išah s njim dio puta,kao da ga znam oduvijek, no tada kiša je stala.I mi pričasmo o pjesniku kojeg sam slušao danas,koji kišu nosi u kosi, a milinu po papiruljepote i života prosu.

I dođoh kući, a ono gle i u tami noći,čuh umjesto ptica što su pjevale cijeli dankiša se javi po krovovimai ulicama moga grada poče da moči.Ona moči u noći, a ja znamda sutra treba vratiti kišobrankoji se već i osušio dok je vani pljuštalo-dugo u noć, kao da neće proći čekajući dan.

Kišni dan

U tri sata ostadoh sam u sobi,opazih da samoća ne boli kao prije. Bog me ljubi, On moje sanje u me stavljakao i prije.

U tri sata molitva poteče, za onog tko je samili izreći je nije mogao jer spavaiIi za prijatelja poetui za dalekog druga što brdima vrluda.

U tri sata čitat sam opet počeopjesnika čije prezime kišu krije.I tada kiša poče da pada, ali njemukiša ništa ne smeta, jer on je ipak sa ovoga planeta,a srce mu stihovima nebom šetai nebo otvara 101 šara.

I tako kiša žednu zemlju krijepi,a stihovi srce sladejer ljubav bol znade da zadade.

U tri sata bol prolazi, nova nada se nalazii ide se dalje do srodne dušekoja kao grlica guguče.

Mihael Etlinger

U tri sata

39

Pada kišatrubenjeni stihoviu noć.

Poskakuju njene kapljepo prozorumoje sobe,po srcu.

Da razmislim, da presiječem uzdahšto priječi mi da shvatim.Da zaustavim disanjeda zaustavim vrijemei spoznami napokon doznamda tvoje riječidopru mi do svijesti.

I dok samo buljim u tu kišubez osjećajabrojim njene kapijedna, dvije trikotrljaju se nizmoj prozorko u crnom snu,ko u crnome mrakubez zvijezda.

Ivana Vutmej

40

Zašto moram bitineshvaćenai sve ostalo,ali neslobodna.

Zašto ti želišpromijeniti moj danpokušavam disati,ali Krist je daleko.

Postavi pitanje-ja znam odgovor,promijeni moju ćudja sam izgubljena.

Svjesna sam da tipokušavaš spasiti identitetovog zbrkanog života,ali ne idi preko mene.

Vidjela samtako puno ubijanjapuzala sam,rob sam malih ovisnosti.

Znala samlude stvari ovog svijeta,ali nije pomoglobez rubina sam i bijela.

Moj život-ruža puna trnjamoja ljubav;razlog zašto sam stvorena.

Još uvijek sanjam;što drugo raditgovorim istinu-kako se boriti s tugom?

Dopusti mida tržim svoj put.

Čekam na anđelov dodir

O,dopusti mida kažem što želim reći!

Nemoj zametnutiriječi mog uzvišenog uma;pusti me na miruda budem s ovim osakaćenim čovječanstvom.

Samo budi tihoda mogu razmišljatio stvoriteljevim duhovitim načinima.Kako učiti izgubljenu gomilu?

Ne reci niti riječi!Svjedočila sam previše toga,ali mi se možeš pridružiti.Gledaj!Čekam na anđelov dodir.

Ljudi,što se dogodiloistinitoj slobodi?Zašto ne želite izaćiiz tog mjesta zbog kojeg ste otupjeli?

Boli tako dubokogledati sve te sadističke stvari-i zašto tužne budale vladajupokušavajući biti moćni kraljevi.

Reci mi,samo budi tiho da mogu razmišljatio stvoriteljevim duhovitim načinimakako učiti izgubljenu gomilu.

Ne reci niti riječ-svjedočila sam previše toga,ali mi se možeš pridružiti.Gledaj!Čekam na anđelov dodir

Ana Komadina

41

Pokaži svoje osjećajeOtvori srcePogledaj predivan oceanSamo te osjećaji mogu spasiti

*****Smijeh i plačŽivot i smrtŽivot je san koji sanjamoDan po dan, naći ću svoj putTražit ću svoju dušuI svoje biće

*****Ne odustaj, još imaš nas!Ne odustaj, još imaš prijatelje!Postoji mjesto u kojem pripadamo.Tvoje lijepe oči ne mogu me zavaratipostoji rješenje posvudaznam da boli,slomit će mi srce,ljudi su zli.Ne radi opet iste greške.Život mi stoji, ništa se ne događa.Tražim slobodu, tražim je dugo,dođi u moj životimam toliko puno da ti pokažem.

******Leti krilce,letiLeti gdje samo anđeli pjevajuLeti, vrijeme ti jeIdi sadaNađi svoje svijetlo.

MISLI

Maja Ščukanec

42

Rodila se nada da će jednog danaslijepi progledati, nijemi zapjevati,bolesni zagugutati,da će ptice iz svog kavezasletjeti u slobodu, da će utakmice biti samo đir,da će ključevi bitiu srcima našim, da će more biti beskraj ljepote, trava da će biti Bogom dana,zemlja da će biti hraniteljica, a voda izvor života naših kao i pradjedova i prabaka naših.

Psi da će lajati, a ne ugrizati,mace da će biti ukrasi naši,leptiri srce naše, ali Ružunikad nitko zami jeniti neće,bila ona crvena ili bijela.Uvijek ćeš biti moj najdraži cvijet, simbol ljubavi i patnje,snage i sreće, ljepote i života.U beskraju….

Život bez oca i majke

J.Janković

43

PROZA

44

Mirjana me rešeta u svom stilu. Sjedimo u pušionici i čekamo vanjsku grupu.“Kaj ti još uvijek delaš u bolnici? Spavaš, jedeš i niš ne radiš. ”Ja pospano sliježem ramenima, a ona žustro uvlači dim i sprema se na novu paljbu.“Niš si tu ne buš riješila. Pobjegla si u bolnicu, a problemi te čekaju vani. Jesi barem napokon smislila što ti hoćeš napraviti od sebe u životu? Roditeljima si dala da misle umjesto tebe, sad si to prepustila mužu. Ajde mi reci što bi tebe veselilo?”“Ne znam Mirjana, stvarno iskreno ne znam i u tome je problem. Pokrenut ću se onda kad napokon dokučim što bih ja voljela raditi. Za sada ne znam. ”Mirjana kimne glavom,pogleda na sat i već je pola tri, moramo na grupu. Doktorica mi je dobro rekla jednom na viziti, Vlatka je opet dopustila da je voda nosi, nikako da pokuša plivati uzvodno. Voda me nosila i prošli vikend. Težak vikend. Vikend kojeg sam se bojala čitav tjedan. Dolazi Božić.Treba očistiti dućan, radionu, oprati izlog iznutra i izvana, maknuti stvari, vratiti stvari. Dvadeset i tri godine moga života, rada, egzistencije, svega što me držalo i za što sam se borila sada odlazi, gasi se, umire, nestaje. Ovo je posljednji Božić pred zatvaranje. Nad glavom mi se pali stotinu upitnika. Promjena dolazi, voda je nosi u moj život. Put u novo i nepoznato. Ne dopuštam sebi čak niti razmišljati o tome. Jer me silno strah. Strah će me paralizirati, pa na kraju ništa neću moći napraviti. Zato progutam Xanax viška, ištekam mozak i srce, upitnici oko glave polako se gase, a ja mehanički poput stroja čitavu subotu radim ono što moram. Davor me pohvali:“Danas si bila super. Mislil sam da buš nervozna.” Subota navečer, Matea je otišla na neki rođendan. Davor gleda televiziju. Mir je u kući. Ja odmaram na svom omiljenom stolcu u kuhinji kod frižidera i buljim u svoju prijateljicu zelenu, ružnu reklamu Grawe osiguranja. Guštam u cigareti kad odjednom primijetim da mi ruka silno podrhtava. Ne samo ruka već cijelo tijelo. Zubi mi cvokoću, a nije hladno. Mozak i srce se ponovo ukopčavaju, ja prestajem biti automat i ponovo se vraćaju upitnici. To mi se ne sviđa. Osjećaj je loš. Bojim se da ne dođe Davor, jer tresavicu nikako ne mogu zaustaviti. U stvari mogu; posežem za vrećicama s terapijom, dodam Xanax viška, zlu ne trebalo, palim novu cigaretu i čekam da prodjeluje. Pustit ću još malo da me voda nosi. Nemam snage plivati uzvodno.Bojim se utopit ću se.

Priča iz dnevnika

Vlatka Ročić-Petak

02. 12. 2009.

45

I.

Otac Krešo i sin Stanko su živjeli sami na vlastitom imanju.Tamo su držali konje, ovce i krave. Krešo je imao 53 godina, Stanko 27. Stankova mama je umrla prije 12 godina, pa on od svoje 15-te godine živi sam sa ocem.Bio je povučen i čudan mladić koji je odlučio ostat na imanju sa ocem.umjesto prilike da ode u grad koja mu se puno puta ukazala. Imali su oko stotinjak susjeda. Njihovo se imanje nalazilo najednom dosta neobičnom mjestu koje se zvalo ‘’Vilin kraj’’. K:’’Stanko jesi donio drva iz šume?’’ S:’’Ne.idem sad, koliko otprilike treba?’’ K: ‘’Dosta će trebat. Nekih 50-ak komada... puno fali.’’ S:’’Dobro, idem onda...a..jesi ti odlučio šta ćeš sa pićem? K: ‘’Misliš hoću li ga se ostaviti? He he, ne samo tako. To treba lagano, ali nikad potpuno pustit.’’ S: ‘’Već si ti odavno popustio na kočnicama, znaš što ti je doktor rekao, mislim da se s tim ne bi trebao zezat.’’ K: ‘’Hajde, ne hudali. Znaš kakvi su liječnici, prenapuhaju stvari. Pa se onda čudom čude kad netko ozdravi.’’ S:’’Meni ovo nije za šalu, tata, ne želim i tebe izgubitpa da ostanem sam na svijetu.’’ kroz plač zavapi Stanko. K: ‘’Ehhhh, ti ...ne znam Stanko što da ti rečem, moraš se ..već si se odavno trebao odvojit od mene. Ne kažem da si trebao otići u grad, a koti je lijepo sa mnom i ako voliš ocu pomoći, tu nema ništa lošeg, ali ti nemaš nikakve prijatelje grad nije daleko, tamo si za pola sata vlakom, mogao bi ići van, djevojka si tražit, no ti si već godinama zatvorenu sebe.. mislio sam da će bit bolje, ali ..’’ Stanko ga prekine: ‘’Ti me osuđuješ zato Što sam drukčijil. Ja sam ti želio biti pri ruci, a.’’ K: ‘’Ma ne kažem da nisi to trebao! U drugim stvarima fulaš, reci zašto se nećeš s nikim družit? Koji je problem?’’ S: ‘’Ne želim! Eto to je to. Dobro mi je i ovako.’’ K: ‘’Sine moj ja mogu umrijeti bilo koji dan, a..“S: “Mogu i ja! Nikad se ne zna što ti se sprema!“ K: “Ma slušaj što ti hoću reći. Da ja umrem što bi ti napravio? Ti si iako vezan uz mene i nekad imam osjećaj kao da imam 12-godišnjaka kraj sebe, a ne odraslog čovjeka.“ S: “Idem ja po drva, hvala tata, inače, bilo mi je ugodno za slušat tvoje uvrede.’‘Stanko ljutilo zatvori vrata. Krešo se primi za glavu i natoči viski. Krenuo je upalit televizor kad mu na vrata pozvoni ciganka. K:’‘Da? Izvolte?“ C:“ Biste li vi htjeli da vam gatam? Ne tražim ništa novaca, samo jaja, luk, špek,bilo šta da date je dobro.“ K: “Uh, kuda sad vi, ne znam ne vjerujem ja u gatarije. Bolje da odete nekom drugom“ -krene zatvorit vrata ali Ciganaka ne da. „Nemojte tako gospodi ne, jedna kava neće škoditi. Iz kave gledam. “Krešo vidi daje se neće moći samo tako riješiti, pa ipak popusti,a i bilo mu je trebalo društvo. C: “Imate lij-epu kuću gospodine, malo bi falilo svjetla, ali svatko ima drukčiji ukus je li?“ -nasmije se. K: “Da, ja i sin smo više lovci, znate... ‘’C: “Opa, da vidim da imate i glave prepariranih životinja. Dobar ste lovac? (namigne) to znači da ste i u nečemu drugome dobri.“ -zamahne haljinom i sjedne na kauč.C: “Molim vas dragi gospo-dine jednu kavu, običnu.“ Krešo se malo zbuni .“Oho, odmah. gospođo.“ Ciganka dobro odmjeri sobu i stavi jednu žlicu u džep. K:“Eto, stavio sam je kuhat, pa...“ C: “Lijepo, sada ćete vidjeti šta su to ciganske moći. Znate nemojte da se varate, nisam ja prevarantica, ja vam samo istinu hoću da kažem, ja nikada ne fažem, tako da se pripremite gospodine na sve.“ K: “Dobro, ako vi tako kažete. Dugo se bavite ovim?“ C: “Od malih nogu, baka je prenjela svoje znanje na mene, ima puno varalica, a!i ja se zbilja umijem u svoje gatanje.“ K. “Vidjeti ćemo“ -nasmije se i ode po kavu. Ciganka se nasmije i odmah uozbilji. Polako su ispijali kavu dok je konačno nisu ispili. C: “Dajte mi vašu šalicu.“ Uzme je, zarotira i stane promatrati. C: “Jao, jao, nije mi baš dobro gospodine. Gđje je vaš sin?“ Krešo se uozbilji. “Evo ga otišao je cijepati drva u Šumu. Otišao je prije nekih par minuta prije nego ste vi stigli.“ C: “Vidim da će se tamo sresti sa uf, reći ću ‘’nečim“ jer ne vidim dobro što je to, nije ljudsko biće sigurno.“ K: “0 čemu vi to pričate? Nije Ijudsko biće, nego šta je onda?“ C: “Ne ljutite se ja samo čitam. Šta vidim, istinu ću vam da kažem. Ne bi znala objasnit, ali kao nešto nat-prirodnome znam.“ Ali kući će doći, ne brinite.“ K: “Dobro...i što još vidite?“ -skeptično će Krešo.C: “ Vidim jednu ženu u vašem životu gospodine, sresti ćete ju za najviše pola godine, a!i neće biti sreće.“ K:“ A tako, još nešto, vidite?“ -požurno će Krešo. C: “Nemojte da me podcijenjujete. Ako ne vjerujete ja se sada mičem. “K:“Neka vas sada kad ste već došli. Izvolte, samo nastavite.“ C: “Vidim još jedno dijete i to ne baš željeno. Ajme, dobro, bilo bi dosta.“ K: “Što je, gotovi ste ili...?“ C: “Je, da gotova sam.“Kreši lakne. K: “Za nagradu vam mogu dati malo teletine ako hoćete.“ C: “Oho ho, da može samo dajte, jako lijepo od vas, znate mnogi me znaju istjerati van poslije gatanjajma svakavih bezobraznih ljudi, ali vi ste stvarno ljubazan čovjek.“ Krešo ode u frižider i da ciganki najbolji komad teieteine. K: “U slast!“C: “Fala naj1jepše, pozdravite sina:“ K: “Bu-dem, budem...“ Zatvori vrata i legne na kauč.

KOLJAČI SNOVA

46

II.

Za to vrijeme sin Stanko je bio u šumi i izvadio je motornu pilu za sječu stabla. Krenuo je sa radom, kad ugleda nešto srebrnkasto u travi. Zaustavi motor i krene vidjeti što je to. Počelo se naglo talasati na svjetlosti i kad mu se dovoljno bribližio, odjednom je nestalo. Stanko se začudi i krene prema stablu koje je krenuo sjeći. Iza njega se stvori jaki miris kojeg nema na zemlji ali je vrlo ugodan. Stanko se malo trgene; nigdje nikoga, ali je miris postajao sve jači i jači dok mu nije počeo izazivati neizmjernu ugodu. Nebo je postalo tamnoljubičaste boje kao nikada do sada a, drveće kao da je promijenilo oblik. Sve oko Stanka je postalo kao u nekoj bajci.Mladić je sjeo na obližnji panj i izvadio maramicu, te je natopio vodom. Obrisao se po čelu. Ništa mu nije bilo jasno, ali se nije niti bojao. Stao je promatrati nebo, kad odjednom osjeti lagani veo kako mu dodiruje ruku. S: “Tko je to? Jel’ se to sa mnom netko šali?! Što sam sad u bajci?!!“ -vikne na glas. Čuo je samo svoju jeku, a zatim je sve počelo polako nestajati. S: “0, Bože, svašta“ -protrese glavom i nastavi sjeći drva. Nasjekao ih je i preko 50 komada jer je imao energiju koju mu je dala neobična pojava, a toga nije ni bio svjestan.Kući je došao oko pola deset i nije ništa govorio ocu. K: “Jesi stigo, Stanko? Iscijepao si sve?“ S: “Jesam, i više“ -zadovoljno odgovori. S: “A što si ti radio dok mene nije bilo?“ K: „Ništa posebno, malo sam pio pivice. Gledao konjske utrke... Dobro da se nisam kladio na Staru Mol... Izgleda da kobila stvarno nije dobra. Bila je među zadnjima na utrci“ S: “Rekao sam ti da ništa ne valja, a ti uporno po svome. Da si uplatio, koliko bi izgubio?“ K: “2,5 soma. Sreća što sam te poslušao“. S: ‘’Razumijem se ja dobro u konje, samo mi nije jasno kako to dati nisi uočio osnovne pokazatelje na ždrebici. S konjima živiš od kad si se rodio.“ K: “Znani, sine, ali tvoj mozak je mlad, a moj se već lagano počeo gasiti. Zato je najbolje da ja stvari polako počnem prepuštati tebi..Ti si jako sposoban, samo nisi...kako bi to rekao..nešto te sputava da sam kreneš u života što, ne znam... da li sam ja pogriješio u odgoju, ili...“ S: “Ti si najbolji tata ikad“ -krene prema ocu i zagrli ga. S: “Ne znam što bi ja bez tebe, stari. Nas dvoje smo pravi tim. “Krešo se nasmije. K: “Eto, sad sam se sjetio da je ovdje bila ciganka dok si ti bio u šumi. Gatala mi je na kavu.“ S: ‘’Nemoj imat posla s takvim glupostima stari. To su same prevare! Čak me toga i strah.“ K: “Ne bulazni sine i sredi se! Žena ie pristojno sjela i popili smo šalicu kave, pa mi je krenula čitati.“ S: ‘’Jao bedastoćaje li bar bila čemu?“ K: “Oko 25 godina je a lukava je kao lisica, znaš kakve su Romkinje.“ S: “Ne znam niti me zanima...idem se otuŠirat,pa u krevet.Stavio sam drva u staju. Ima ih oko 80 komada.“K:“Ajde,ajde...“-kaže Krešo. Bližila se ponoć i otac i sin su uskoro usnuli.

III.

Slijedeći dan je bio vrlo sunčan za kasnu jesen. S: “Stari, mogii bi danas u lov. Šta kažeš?“ K: “Jao, umoran sam nebi bi danas.“ S: “Daj, ajde, ako hoćeš onda u ribolov, molim te, molim te...“ -stane vapiti K: “Stanko, sredi se! Koji sutojecaji’’, uspuhne, ‘’ići ćemo neki drugi dan.“ S: “Idemo onda u ribolov, može?“ K: “Dobro! Spremit ću se, pa ćemo krenuti.“Krešo se digne i žalosno počne razmišljati zašto mu je sin ispao nenormalno vezan za njega, kao da nikada nije uspio odrasti. Nije se radilo ni o kakvoj retardaciji, dapače, Stanko je bio vrlo pametan mladi čovjek. S: “Evo, tata, Petar Pan sam!“ Stanko je bio sav u zelenom i imao je patkino pero u šeširu.Cipele su mu bile iste kao u Petra Pana. K: “A gdje si, molim te nabavio taj kostim?“ S: “U gradu kad sam bio zadnji put.Baš za ovu prigodu. Komotno je, ugodno, baš za ribolov.“ Krešo uzdahne i kaže: ‘’Stanko, ovoga je bilo dosta. Sutra se spremamo i idemo put grada na jedan razgovor. Nas dvoje.’’ S: ‘’A, zašto, kome?“ K: ‘’Nije bitno, samo da znaš, ne moraš nosit posebno robe, ostati ćemo u hotelu par do tjedan dana.“ Krešo je imao namjeru odvesti Stanka psihijatru na ozbiljan razgovor. To je planirao dulje vrijeme, a sada je definitivno došao taj čas. S: “Kako ti kažeš, stari, idemo onda?“ K: “Ajde, idemo“. Na ribolov su išli pješice jer im obližnje jezero nije bilo daleko. Na jezeru su bili drugi susjedi, meki su se kupali, neki pecali, a neki pak samo vozili čamcem. Susjed Gregor ih je odmah uočio. To je bio čovjek od svojih 65 godina, udovac. Imao je jednu kćer koja se već bila udala i nije živjela s njim već jako dugo. G: “Evo i njih ovdje, jeste došli malo, a?“ K: “Eto, rekao mi sin., vidio sam da je i vrijeme jako sparno, pa rek’o zašto ne?“ S: “Da...,sada ćemo se nalovit riba, pa ćemo ih onda doma skuhat za večeru. Ja i stari si stavimo senfa i još neke dodatke, to je onda odlično.“ Krešo se sa sramom nasmješi u Gregora.

47

G: “Dobro...vas dvoje ste sami, a reci Krešo, ne fali ti koja ženska? Nisi preusamljen?“ K: “Ho ho, mogao bi ja tebe pitati istu stvar.“ G: “A meni nemoj tako ja sam ipak preko deset godina stariji od tebe, mene više neće ja sam im prestar. Ti si još uvijek u dobroj formi.“ S: “Je, da ..bio bi da se malo suzdrži od pića. Stari već si počeo ličit na alkoholičara.’’ K: ‘’Vidiš šta on meni govori...“G: “Ti se javljaš! Koliko je tebi godina?“ S: “27.“ G: “Ti si ta-man za ženidbu. Privio si se uz oca kao kakvo dijete! Na, ja imam unuka od 15 godina pa je daleko ozbiljniji od tebe u nekim stvarima. Onda se sa ocem još tako razgovaraš. Sramota!“ S: “Slušajle vi..“ -Stanko se razbjesni, ali ga Krešo prekine. K: “Nemojmo sada ulaziti u sukob, ovo nije vrijeme ni mj esto. Stanko, izvadi pribor za pecanje, a ja ću pripremiti gliste.“ G: “Dobro dečki, ja onda odoh svom društvu.“ Oštro pogleda Stanka i ode. Krešo i Stanko su na jezeru ostali neka tri sata i nisu imali puno uspjeha u ribolovu, ali su se dobro zabavili. Vrijeme je bilo malo prespamo za kasnu jesen, ali sve u svemu im je bilo dobro S: “Oče, ja sad idem s konjem jahati. Nekako mi se baš sada jaše.“ K: “A ideš, jeI? Kojeg ćeš uzeti?“ S: “Crno-manjca, on mi je najmiliji za lagano kaskanje.“ K: “Dobro, sine, kako hoćešja idem staviti ulov u hladnjak.“ S :“Da, nismo puno ulovili, ali bar smo se zabavili. Vidiš tata meni s tobom nikad nije dosadno. Ja bi mogao po cijele dane provest samo uz tebe.“ K(uspuhne): ‘’Da...to i radiš“ Stanko potapša oca Krešu po leđima ‘’Nemoj sad opet, stari o tom...ajde idem ja onda, vidimo se. Eh da, nemoj me se nadati prije jedanaest. Nisam dugo bio na jahanju pa ću se malo duže izguštat.“ K: “Okej, Stankec...“Stanko veselo izađe van i krene po svog najdražeg konja u staju. S. “Di si Crnjac, a? Idemo se sad ja i ti provozati. Koliko ima da te zadnji put netko jahao? Idemo.’’ Konj zarže ‘’prmrrrrr’’. Stanko ga izvadi iz staje, zakači mu sedlo, malo potimari i sredi kopita: “Eto,sad si spreman.Idemo.“Popne se na Crnomanjca i lagano krenu u šetnju.

Ivana Petras

48

Zahvale

Likovnoj radionici što nas iz broja u broj iznenađuju likovnim rješenjima i reagiranjima na stihove.

Dramskoj radionici, njezinim članovima što naše pjesme scenski utjelovljuju ipretvaraju riječi u glas i pokret.

Informatičkoj radionici, njezinim članovima što naše zbirke trajno ostaju pohranjene.

Kreativnoj radionici i njihovim rukotvorinama, jer uvijek spreme poklone za naše goste.

Gospodinu Enesu Kiševiću na gostovanju, i vjernom čitatelju Našeg lisja.

Onim nevidljivim i značajnim osobama što su uvijek tu za savjet i pomoć, te samozatajno sudjeluju u nastanku i uređivanju Našeg lisja.

Svima vama koji nas čitate i podupirete!

49

Mrak je predugo trajaoDuše su nam bile u mrakuStrah je zavladao. Čuli su se vrisciA onda se stidljivo prikazala jedna zraka‘‘Možda i nije?’’ pomislihTad svjetlost zapljusnu gomiluPogledali smo se obasjatniObuze nas toplinaNešto kao ljubav I tada se ukaza OnNaš spasitelj

SVJETLO

Rajko Šupe

Iz predstave ‘‘Jankomirsko čudo’’ izvedene dana 17. prosinca 2009. g. u Psihijatri-jskoj bolnici ‘‘Sveti Ivan’’.

50