Naomi Novik

ZMAJ NJEGOVA VELIČANSTVA

Naomi Novik

Zmaj Njegova Veličanstva: Temeraire - knjiga prva

Naslov izvornika

His Majesty's Dragon: Temeraire - Book One

Copyright © 2006 by Naomi Novik All rights reserved

Preveo s engleskoga Damir Biličić

Ilustracija

Copyright © Dominic Harman

Urednik

Neven Antičević

NAOMI NOVIK

Zmaj Njegova

Veličanstva

Temeraire knjiga prva

ALGORITAM

Zagreb, siječanj 2010.

prvo izdanje

posvećujem Charlesu

sine qua non

PRVI DIO

1

Paluba francuskog broda bila je skliska od krvi i neprestano se

naginjala na uzburkanome moru. Malo jači udar bez poteškoća bi oborio čovjeka koji bi na nju pokušao doskočiti. U ţaru borbe, Laurence se nije ni stigao iznenaditi silnome otporu, no čak i u maglovitom kaosu grozničave bitke, pomutnji koju su stvarali mačevi i dim iz pištolja, uočio je tjeskobnu bol na licu francuskog kapetana koji je i dalje povicima bodrio svoje ljude.

Ubrzo potom našli su se oči u oči na palubi i kapetan mu je, tako očito preko volje, predao mač: u posljednjem trenu gotovo je uhvatio oštricu, kao da je ţeli povući. Laurence je podigao pogled, da se uvjeri da je predaja označena i zastavom, a potom je prihvatio mač uz naklon i bez riječi. Kako nije vladao francuskim, za formalniji će čin predaje morati pričekati svog trećeg časnika. Taj je mladić trenutačno u potpalublju radio na osiguravanju francuskih topova. Nakon prekida borbe, preostali su Francuzi praktički padali gdje su se već zatekli. Laurence je primijetio da ih je manje nego što je očekivao na fregati s trideset šest topova, a svi odreda izgledali su boleţljivo i ispijeno.

Mnogi su leţali mrtvi ili umirali na palubi. Zgroţen ţrtvama, u nevjerici je odmahnuo glavom i prijekorno pogledao francuskog kapetana. Taj se čovjek nipošto nije trebao upustiti u borbu. Osim što bi Reliant i u normalnim okolnostima imao više topova i ljudstva od

francuskog broda Amitié, Francuzi su očito bili desetkovani bolestima i glađu. Usto, jedra su im bila u otuţnome stanju, poderana i zapletena, i to ne zbog bitke, već zbog jutrošnje oluje. Francuzi su jedva uspjeli ispaliti prvu salvu kad im je Reliant pristao uz bok. Bilo je jasno da je kapetana poraz duboko pogodio, no, s druge strane, nije se radilo o mladome čovjeku podloţnom emocijama: trebao se bolje pobrinuti za svoje ljude i ne dovesti ih u tako bezizglednu situaciju.

"Gospodine Riley," reče Laurence i tako privuče pozornost drugog časnika, "neka naši ljudi spuste ranjenike u potpalublje." Kapetanov mač zadjenuo je za pojas. Smatrao je da kapetan nije zavrijedio čast da mu ga vrati, iako bi u drukčijim prilikama to inače učinio. "I pozovite mi gospodina Wellsa."

"Svakako, gospodine", reče Riley i izda potrebne zapovijedi. Laurence priđe ogradi da pogleda oštećenja na trupu. Brod se doimao razmjerno neoštećenim, budući da je svojoj posadi bio naredio da izbjegava gađati ispod vodne linije. Sad je zadovoljno pomislio kako će francuski brod bez poteškoća dovesti u luku.

Kosa mu je tijekom borbe ispala iz kratke pletenice, te mu je padala na oči. Nestrpljivim pokretom prebacio ju je unatrag i okrenuo se, tako da su mu na čelu i po od sunca izblijedjeloj kosi ostali tragovi krvi s ruke. Zahvaljujući tome, kao i širokim ramenima i strogome drţanju, i nesvjesno je odavao dojam divljačke nesmiljenosti dok je pregledavao zaplijenjeni brod, a to nije bilo nimalo u skladu s uobičajeno zamišljenim izrazom njegova lica.

Wells se uspeo na palubu i prišao mu, javljajući se na njegov poziv. "Gospodine," reče, ne pričekavši da mu se obrati, "ispričavam se, ali poručnik Gibbs kaţe da se u tovarnom prostoru događa nešto neobično."

"Da? Pogledat ću", reče Laurence. "Molim lijepo, recite ovom gospodinu", rukom je pokazao na francuskog kapetana, "da mi mora jamčiti za sebe i svoje ljude, jer ćemo ih u protivnom morati zatvoriti."

Francuski kapetan odgovorio je tek nakon poduljeg razmišljanja. Ojađena izraza lica, pogledao je svoje ljude. Bilo bi im, dakako,

mnogo bolje kad bi ih rasporedili u potpalublje, a svaka pomisao na ponovno zauzimanje broda u sadašnjim okolnostima praktički je ravna utopiji.

I unatoč tome, kapetan je oklijevao, beţivotno ovješenih ramena, da bi naposljetku tiho, i još jadnija izraza lica, rekao: "Je me rends1."

Laurence je samo kratko kimnuo. "Moţe se povući u svoju kabinu", reče Wellsu, pa krene prema ulazu u štivu. "Tom, hoćeš li poći sa mnom? Izvrsno."

Oprezno se spustio u Rileyjevoj pratnji, a u tovarnome prostoru zatekao je prvog časnika koji ga je čekao. Gibbsovo oblo lice i dalje se sjajilo od znoja i uzbuđenja. On će odvesti zaplijenjeni brod u luku, a kako je riječ o fregati, gotovo će sigurno biti promaknut, i sam postati kapetanom. Laurence je bio tek umjereno zadovoljan. Iako je razmjerno dobro obavljao povjerenu mu duţnost, Gibbsa su mu nametnuli iz Admiraliteta2, i njih dvojica nisu postali prisni prijatelji. Na mjesto prvog časnika htio je postaviti Rileyja, i da je bilo po njegovu, sad bi Riley napredovao. No, takva je priroda sluţbe i Gibbsu nije zamjerao sreću koja mu se osmjehnula. Ipak, nije se ni radovao onoliko iskreno koliko bi se radovao da je Tom dobio brod.

"U redu, što se to, onda, događa?" upita sad Laurence. Članovi posade bili su se okupili oko neobično postavljene pregrade u straţnjem dijelu štive, posve zanemarivši daljnje popisivanje brodskih zaliha.

"Gospodine, dođite, molim, ovamo", reče Gibbs. "Dajte mjesta, ljudi", naredi, a mornari se povuku od, vidio je sada Laurence, vrata u zidu podignutom preko straţnjeg dijela tovarnog prostora. I to nedavno: drvo je bilo mnogo svjetlije od okolnih dasaka.

Sagnuvši se, prošao je kroz niska vrata i našao se u malenoj prostoriji neobična izgleda. Zidovi su bili ojačani metalnim elementima, što je zacijelo dodatno opterećivalo brod, dok je pod bio prekriven starom jedreninom. U kutu se nalazila malena peć na ugljen, iako trenutačno nije bila u uporabi. U prostoriji je bio

1 Franc. "Predajem se".

2 Britansko Ministarstvo Ratne mornarice.

pohranjen jedino velik sanduk, visok i širok oko metra, za pod i zidove učvršćen debelim konopcima vezanima za metalne prstenove.

Laurence se nije uspijevao oduprijeti osjećaju intenzivne znatiţelje i nakon nekoliko trenutaka unutarnje borbe, ipak mu je popustio. "Gospodine Gibbs, čini mi se da ćemo morati pogledati što je unutra", reče i skloni se s puta. Poklopac sanduka bio je čavlima čvrsto povezan sa stranicama, ali je na kraju popustio pod silom brojnih i ţeljnih ruku. Mornari su maknuli poklopac, a potom i gornji unutarnji pokrov. Nebrojene glave istovremeno su se nadvile nad sanduk.

Nitko nije izustio ni riječi, a Laurence se u toj tišini zagledao u sjajnu površinu ljuske jajeta koja se izdizala iz hrpe slame. Izgledalo je gotovo nestvarno. "Pozovite gospodina Pollitta", reče napokon. Glas mu je bio malko napet. "Gospodine Riley, provjerite jesu li konopci dovoljno zategnuti."

Riley se nije odmah oglasio, budući da ga je jaje bilo posve zaokupilo, no onda se prenuo i ţurno rekao: "Razumijem, gospodine", te se sagnuo da provjeri uţad.

Laurence priđe bliţe sanduku i pomnije se zagleda u jaje. O njegovoj prirodi nije moglo biti veće sumnje, iako u nju nije mogao biti posve siguran na temelju vlastitog iskustva. Oporavivši se od početne zatečenosti, oprezno je ispruţio ruku i dodirnuo površinu: bila je glatka i tvrda. Gotovo istog trenutka povukao je ruku, ne ţeleći nekako oštetiti jaje.

Gospodin Pollitt spustio se u štivu na uobičajeno nespretan način, objema se rukama grčevito drţeći za postranične rubove stuba, na njima tako ostavljajući krvave tragove. Ni pribiţno se nije bio naviknuo na mornarski ţivot, budući da je pomorskim liječnikom postao tek kao tridesetogodišnjak, nakon nekih neodređenih razočaranja na kopnu. Ipak, bio je to dobronamjeran i srdačan čovjek, omiljen među članovima posade, čak i unatoč tome što na operacijskome stolu nije baš u svakom trenutku imao najsigurniju ruku. "Izvolite, gospodine", reče, a zatim ugleda jaje. "Boţe presveti na visini!"

"Znači da je ipak zmajsko jaje?" upita Laurence. Morao je uloţiti velik trud da obuzda slavodobitan prizvuk u glasu.

"O, da, kapetane, vidi se već i po veličini." Gospodin Pollitt obrisao je ruke o pregaču i već je uklanjao okolnu slamu, pokušavajući odrediti veličinu. "O, Boţe, već je poprilično očvrsnulo. Nije mi jasno što su mislili, tako daleko od kopna."

To već nije zvučalo osobito dobro. "Očvrsnulo?" ponovi Laurence gotovo istog trenutka. "Što to znači?"

"Pa, da će se ubrzo izleći. Morat ću pogledati u priručnike, da se uvjerim, ali čini mi se da u Badkeovu Bestijariju izričito stoji da kad ljuska posve otvrdne, do izlijeganja dolazi za najviše tjedan dana. Kakav čudesan primjerak... moram donijeti mjerne vrpce."

Ţurno se udaljio, a Laurence se pogledao s Gibbsom i Rileyjem, prilazeći im kako bi porazgovarali a da ih ne čuju preostali znatiţeljnici. "Uz povoljan vjetar, do Madeire nam trebaju najmanje tri tjedna, slaţete se?" reče Laurence tiho.

"U najboljem slučaju, gospodine", odgovori Gibbs i kimne.

"Nikako mi nije jasno kako su se našli ovdje s tim jajetom", reče Riley. "Što kanite učiniti, gospodine?"

Laurence je odsutno piljio u jaje. Početno zadovoljstvo malo-pomalo pretvorilo se u malodušnost, budući da je sve više uviđao koliko je situacija teška. Čak i pod slabašnim svjetlom svjetiljke, jaje je blistalo poput mramora. "Proklet bio ako znam, Tome. No pretpostavljam da ću francuskome kapetanu vratiti mač. Više se i ne čudim što se tako ţestoko borio."

Osim što je, dakako, znao, što učiniti. Rješenje je bilo samo jedno, koliko god i sama pomisao bila neugodna. Laurence je, mračno zamišljen, promatrao kako jaje, i dalje u sanduku, prebacuju na Reliant. On je jedini bio neraspoloţen, izuzmu li se francuski časnici. Njima je omogućio da se slobodno kreću krmenom palubom, pa su i oni sad, stojeći kod ograde, zlovoljno gledali polagano prebacivanje sanduka. Posvuda oko njih vidjeli su se osmijesi koji su krasili lica njegovih mornara, slavodobitni, zadovoljni osmijesi. Besposleni

članovi posade pritom su se šalili i naguravali, dobacujući brojne nepotrebne savjete onima koji su se znojili prebacujući teret.

Nakon što se jaje sigurno našlo na palubi Relianta, Laurence se također oprostio od Gibbsa. "Zarobljenike ostavljam vama. Nema smisla davati im dodatni motiv da se upuste u nekakav očajnički pokušaj stjecanja jajeta", rekao je. "Koliko moţete, drţite se nas. Dogodi li se ipak da se razdvojimo, naći ćemo se na Madeiri. Od srca vam čestitam, kapetane", dodao je još i stisnuo mu ruku.

"Zahvaljujem, gospodine. I dopustite da kaţem kako cijenim... iznimno sam zahvalan..." No Gibbsa je ovdje iznevjerila rječitost koja ga ionako nikad nije osobito krasila. Odustavši, samo je stajao nasmiješen od uha do uha, smiješeći se i Laurenceu i cijelome svijetu, prepun neizmjerne blagonaklonosti.

Brodovi su stajali bok uz bok radi prijenosa sanduka. Laurence stoga nije morao silaziti u čamac, već je samo, u trenutku kad se brod našao na vrhu vala, preskočio na drugo plovilo. Izdavši zapovijed za pokret, odmah se spustio u potpalublje, ţeleći se problemom pozabaviti u osami.

No ni tijekom noći se nije ukazalo drugo, bolje rješenje. Sutradan je tako popustio pred nuţnim i izdao zapovijedi, pa su se ubrzo svi kadeti i časnici stali natiskivati u njegovoj kabini, nervozni i pomno dotjerani, u svečanoj odjeći. Takvo masovno okupljanje bilo je bez presedana, a kabina nije bila dovoljno prostrana da ih sve udobno ugosti. Laurence je na mnogim licima prepoznao tjeskobu, kod nekih nedvojbeno odraz nekog uzroka nečiste savjesti, kod drugih tek znatiţelju. Jedino se Riley doimao zabrinutim, budući da je, moguće, slutio barem dio Laurenceovih nakana.

Laurence se nakašlje. Već je bio ustao i naredio da radi dobivanja dodatnog prostora iznesu i njegov stol i stolicu, premda je zadrţao tintarnicu, pero i nekoliko listova papira, koji su se sad nalazili na prozorskoj dasci iza njega. "Gospodo," reče, "svi sad već znate da smo na zauzetom brodu pronašli zmajsko jaje. Gospodin Pollitt to je već nedvojbeno potvrdio."

Osmijesi sa svih strana i pokoje gurkanje laktom. Mali kadet Battersea javio se svojim sopranom: "Čestitke, gospodine!" Sa svih strana prolomilo se zadovoljno klicanje.

Laurence se namršti. Bilo mu je jasno zašto su tako dobro raspoloţeni, a da su okolnosti bile tek malko drukčije, radovao bi se s njima. Netaknuto jaje bi, dopremljeno na obalu, vrijedilo i tisuću puta više od iste teţine u zlatu. Svi članovi posade dobili bi udio od plijena, a njemu samome, kao kapetanu, pripao bi najveći dio.

Brodski dnevnici s Amitiéa bačeni su u more, no mornari s tog broda bili su manje diskretni od svojih časnika, pa je Wells tako na temelju njihovih ţalopojki doznao dovoljno da logično objasni kašnjenje. Groznica među članovima posade, bezvjetrina neposredno sjeverno od ekvatora koja je potrajala veći dio mjeseca, curenje pitke vode iz spremnika i nestašica, a potom na kraju i snaţan olujni vjetar koji su nedavno i sami preţivjeli. Niz neuobičajeno nesretnih okolnosti, pomislio je Laurence, svjestan činjenice da će se praznovjerju sklono ljudstvo obeshrabriti na pomisao da Reliant sad prevozi jaje koje je sve to bez imalo sumnje prouzročilo.

No, svakako će se pobrinuti da te informacije ne dođu do posade. Bit će daleko bolje ne doznaju li za niz katastrofa koje su snašle Amitié. Kad su se svi stišali, Laurence je jednostavno rekao: "Naţalost, zaplijenjeni brod usput je doţivio velike nedaće. Zacijelo su očekivali da će još prije mjesec dana, ako ne i više, stići do kopna, a zbog tog kašnjenja, situacija u vezi s jajetom sada ne dopušta nikakvo odgađanje." Većina lica sad je odraţavala zbunjenost i neshvaćanje, iako se na nekima već uočavala i zabrinutost, pa je izlaganje dovršio riječima: "Ukratko, gospodo moja, zmaj samo što se nije izlegao."

Ponovno prigušeni glasovi, ovaj put razočarani, čak i nekoliko tihih izraza razočaranja. Takve prijestupnike inače bi kasnije izdvojio i ukorio, no ovako je samo prešao preko svega. Posada će ubrzo imati i novih razloga za negodovanje. Zasad još nisu shvatili bit njegovih riječi. Samo su u glavi odbili onaj dio nagrade koji su očekivali za očuvano jaje i zamijenili ga mnogo manjim iznosom za divlje mladunče zmaja.

"Svi moţda niste svjesni", nastavio je, pogledom utišavajući šaputanje, "da je Engleska u vrlo teškom poloţaju glede Zračnih snaga. Dakako, drţimo se izvrsno i Zračne su letački nadmoćne svim zemljama svijeta, no Francuzi su u uzgoju dvostruko jači od nas i ne moţemo poreći da im pedigrei jamče veću raznolikost. Valjano opremljeni zmaj nama vrijedi u najmanju ruku kao prvorazredni brod sa stotinu topova, ili čak obični žuti kosac ili Winchester od tri tone, a gospodin Pollitt prema veličini i boji jajeta smatra da je riječ o vrhunskome primjerku i vrlo vjerojatno jednoj od rijetkih velikih pasmina."

"Oh!" usklikne kadet Carver uţasnuto, shvaćajući bit Laurenceovih riječi. Istog se trenutka zacrvenio, jer su se sve oči okrenule prema njemu, te je čvrsto zatvorio usta.

Laurence se nije obazirao na prekid. Rileyju neće ni trebati napomenuti da Carveru na tjedan dana obustavi grog. No kadetov usklik barem je pripremio ostale. "Moramo u najmanju ruku pokušati upregnuti zvijer", reče. "Uvjeren sam, gospodo, da među nama nema onoga koji nije pripravan obaviti svoju zadaću za domovinu Englesku. Sluţenje u Zračnim snagama baš i nije to za što smo se pripremali, ali ni Ratna mornarica baš nije mačji kašalj. Usto, među vama nema onoga tko ne zna što je teška sluţba."

"Gospodine," oglasi se zabrinuto poručnik Fanshawe - bio je to mladić iz fine obitelji, grofov sin, "mislite... ţelite reći da ćemo, ovaj... svi..."

Osobito je naglasio riječ "svi", zbog čega je sve zazvučalo sebično, a Laurence je osjetio kako mu lice od bijesa poprima ljubičastu boju. Sada ljutito reče: "Da, gospodine Fanshawe, svi, osim ako je netko ovdje tolika kukavica da ne ţeli ni pokušati, a u tom slučaju moţe se opravdati pred ratnim sudom kad pristanemo na Madeiru." Bijesnim pogledom obuhvatio je sve nazočne. Nitko se nije usudio uzvratiti pogled ili se pobuniti.

Sve ga je još više ljutilo jer je i predobro poznavao osjećaje koji su ih obuzimali, budući da su obuzimali i njega samoga. Nitko tko se za to nije pripremao nikako se nije mogao radovati mogućnosti da preko noći postane letačem. Mrzio je samog sebe jer je prisiljen od svojih časnika traţiti da se suoče upravo s tim. Naposljetku, to je

značilo da se opraštaju i od posljednjih tragova nekakvog normalnog ţivota. Letenje nije poput plovidbe, pri kojoj posada neki put vraća brod Ratnoj mornarici i ostaje na kopnu, počesto i bez obzira na vlastite ţelje i prohtjeve.

Čak i u mirnodopsko vrijeme, zmaja nije moguće ostaviti na vezu, niti ga pustiti da sam luta kako ţeli, a odraslu zvijer tešku devet-deset tona spriječiti u tome da čini upravo ono što ju je volja iziskuje gotovo nepodijeljenu pozornost i letača i cijele posade pomoćnika. Zmajevima zapravo nije moguće upravljati silom i zmajevi su vrlo sitničavi u vezi s onima koji ih vode i za njih se brinu. Neki uopće ne prihvaćaju da netko njima upravlja, čak ni kad se tek izlegu, a nema tog zmaja koji će prihvatiti da ga netko usmjerava nakon prvog hranjenja. Divljeg zmaja na područjima parenja moguće je zadrţati stalnim osiguravanjem hrane, partnera i udobnim smještajem, ali ih nije moguće nadzirati izvana i takvi zmajevi ne razgovaraju s ljudima.

Dopusti li vam zmaj koji se tek izlegao da ga obuzdate i stavite mu ormu, duţnost će vas zauvijek vezati za tu zvijer. Letač ne moţe tek tako voditi nekakvo svoje imanje, brinuti se za obitelj, niti se u stvarnijem smislu upustiti u društveni ţivot. Letači ţive kao zasebna skupina, u najvećoj mjeri izvan zakonskih okvira, jer letača ne moţete kazniti a da se pritom ne odreknete i usluga njegova zmaja. U doba mira, letači ţive u svojevrsnim divljim, skandalozno nekonvencionalnim enklavama, u pravilu u najizoliranijim i najnegostoljubivijim mjestima u čitavoj Velikoj Britaniji, gdje je zmajevima moguće pruţiti barem kakvu-takvu slobodu. Iako se letačima iz Zračnih snaga bez iznimke i primisli odaju počasti na hrabrosti i predanosti duţnosti, mogućnost stupanja u tu sluţbu nipošto ne moţe izgledati privlačno nikome od gospode odgojene u časnome okruţenju.

Ipak, letači potječu iz čestitih i uglednih obitelji. Sinovi ugledne gospode, koji su se od sedme godine pripremali za tu sluţbu, a Zračne snage smatrale bi neizrecivom uvredom kad bi netko drugi, a ne neki njihov časnik, pokušao obuzdati tek izleglog zmaja. A ako se od jednog moralo traţiti da se upusti u taj rizik, tada bi se to traţilo od svih. Iako, da se Fanshawe nije tako neumjesno izrazio, Laurence

bi bio izostavio Carvera, jer je znao da dječak ima problema s visinom, što je, kako mu se učinilo, podosta velika prepreka za jednog letača. No s obzirom na atmosferu nastalu zbog tog neumjesnog traţenja, takvo što tumačilo bi se kao pristranost, a to si ne moţe dopustiti.

Duboko udahnuvši, i dalje uzdrhtao od bijesa, sad nastavi: "Nitko od nazočnih nije obučen za tu zadaću i duţnost ćemo pravedno dodijeliti jedino izvlačenjem. Dakako, izuzimaju se oni koji imaju obitelj. Gospodine Pollitt," reče, obraćajući se liječniku, koji je u Derbyshireu imao suprugu i četvero djece, "nadam se da ćete nam vi izvući imena. Gospodo, svatko od vas na ove će papire ispisati svoje ime i ubaciti ga u ovu vreću." Prešavši s riječi na djela, otkinuo je komad papira na kojem je bio ispisao svoje ime, presavio ga i stavio u malenu vreću.

Za njim se prvi poveo Riley, a zatim poslušno i ostali. Pod Laurenceovim ledenim pogledom, Fanshawe se zacrvenio te je drhtavom rukom ispisao ime. S druge strane, Carver se potpisao odvaţno, iako blijeda lica. Na koncu je Battersea, za razliku od praktički svih, neoprezno poderao papir, pa je njegov papirić tako bio daleko veći od ostalih. Čulo se kako tiho govori Carveru: "Ne bi li bilo divno jahati na zmaju?"

Laurence jedva primjetno odmahne glavom zbog mladićeve nepromišljenosti. Ipak, moţda bi doista bilo bolje kad bi odabrali nekoga od mlađih članova, jer bi i prilagodba bila lakša. S druge strane, bilo bi mu teško gledati kako za tu zadaću ţrtvuje nekoga od dječaka, ali i suočiti se s gnjevom obitelji. No isto bi vrijedilo i za svakoga od nazočnih, pa tako i njega samog.

Iako je dao sve od sebe da o cijeloj stvari ne razmišlja sa sebičnog stajališta, sad kad se pribliţio presudni trenutak, nije uspijevao posve potisnuti vlastite skrivene strahove. Jedan jedini papirić mogao bi mu posve upropastiti karijeru, iz korijena preokrenuti ţivot, osramotiti ga u očevim očima. Mora misliti i na Edith Galman, no kad bi svoje ljude počeo izuzimati zbog nekakvih napola formiranih veza, koje nikoga ne veţu ničim čvrstim, ne bi mu preostao nitko. Bilo kako bilo, nije mogao zamisliti da zbog nekog

razloga sebe izuzme iz kruga kandidata: nije mogao od svojih ljudi traţiti nešto što će sam izbjeći.

Predao je vreću gospodinu Pollittu i potrudio se da ostavi dojam kako je opušten i nimalo zabrinut, ruku sklopljenih na leđima. Brodski liječnik vreću je dvaput protresao, potom bez gledanja u nju uvukao ruku i izvukao maleni presavijeni papirić. Laurence se postidio osjetivši veliko olakšanje i prije nego što je liječnik pročitao ime: papirić je bio presavijen jedanput više nego komad papira na kojem je on ispisao ime.

Taj osjećaj drţao ga je tek nekoliko trenutaka. "Jonathan Carver", reče Pollitt. Svi su čuli kako je Fanshawe s olakšanjem ispustio suspregnuti dah. Battersea je uzdahnuo, a Laurence pognuo glavu, u sebi još jedanput proklinjući Fanshawea. Tako perspektivan mladi časnik koji će u Zračnima po svoj prilici biti beskoristan.

"No, da, to je, znači, to", reče. Što se toga ticalo, više se nije imalo što poduzeti. "Gospodine Carver, do trenutka kad se zmaj izlegne oslobođeni ste redovitih duţnosti. Za to vrijeme savjetovat ćete se s gospodinom Pollittom i upoznati s postupkom obuzdavanja zmaja."

"Razumijem, gospodine", reče dječak pomalo slabašnim glasom.

"Slobodni ste, gospodo. Gospodine Fanshawe, trebam vas na trenutak. Gospodine Riley, preuzmite brod."

Riley ga pozdravi dodirnuvši obod šešira, dok su ostali odmah izišli za njim. Fanshawe je stajao ukočeno, blijeda lica, ruku grčevito sklopljenih na leđima, i s mukom gutao slinu. Adamova jabučica bila mu je vrlo istaknuta i vidljivo je poskakivala gore-dolje. Laurence ga je pustio da čeka i preznojava se dok mu je posilni vraćao namještaj u kabinu, a potom je sjeo i zagledao se u njega iz tog sluţbenog poloţaja, kao da sjedi na prijestolju pred krmenim prozorima.

"Sad bih vas molio da objasnite što ste maločas točno ţeljeli reći, gospodine Fanshawe", reče.

"Oh, gospodine, nisam mislio ništa", reče Fanshawe. "Riječ je samo o tome što obično govore za letače, gospodine..." Zašutio je pod sve ratobornijim sjajem u Laurenceovim očima.

"Ţivo mi se fućka za sve što kaţu, gospodine Fanshawe", reče Lawrence ledenim tonom. "Letači štite Englesku od ugroze iz zraka, kao što je Ratna mornarica štiti od napada s mora, a kad učinite i upola onoliko koliko je učinio najslabiji među njima, imat ćete pravo i kritizirati. Preuzet ćete smjenu gospodina Carvera, kao i njegove duţnosti, uza svoje redovite zadaće, a do daljnjega nećete dobivati grog: izvijestite intendanta. Slobodni ste."

No, unatoč takvim riječima, nakon što je Fanshawe izišao, stao je koračati amo-tamo. Postupio je strogo, i s pravom, jer je uistinu neprimjereno da netko tako govori, a osobito da neizravno pokušava reći kako bi ga se nakon rođenja trebalo izdvojiti. No nema sumnje da je riječ o ţrtvi, tako da ga je savjest ţestoko zapekla kad se prisjetio izraza Carverova lica. Bilo mu je nelagodno i jer je i dalje osjećao olakšanje. Onog dječaka osudio je na sudbinu koju je sam ţelio izbjeći.

Pokušao se utješiti pomišlju da će zmaj po svoj prilici odbiti neiskusnog i neobučenog Carvera, da mu neće dopustiti da mu stavi ormu. U tom slučaju nitko mu neće moći ništa zamjeriti, pa će zmaja moći lijepo i čiste savjesti predati u zamjenu za otkupninu. Čak i bude li sluţio samo za rasplod, zmaj će Engleskoj donijeti mnogo toga dobroga, a već i samo preotimanje jajeta Francuzima bilo je velika pobjeda. Osobno bi bio i više nego zadovoljan u slučaju da priča završi upravo takvim ishodom, iako je iz osjećaja duţnosti namjeravao učiniti sve što je u njegovoj moći da se cijeli slučaj zaključi još uspješnije.

* * *

Sljedeći tjedan obiljeţila je nelagoda. Bilo je nemoguće ne uočavati Carverovu nervozu i tjeskobu, osobito kako je tjedan odmicao i kako je oruţarev pokušaj izrade orme poprimao sve prepoznatljivije obrise, kao i koliko su Carverovi prijatelji i njegova topnička posada nesretni, budući da je uvijek bio omiljen i budući da su svi znali kako ima problema s visinom.

Dobro raspoloţenje drţalo je još jedino gospodina Pollitta, koji nije bio osobito upućen u emocije koje su vladale brodom, a usto se silno zanimao za ormu i obuzdavanje zmaja. Velik dio vremena proučavao je jaje, toliko da je čak i jeo i spavao pokraj sanduka u časničkoj sobi, na veliko nezadovoljstvo časnika koji su ondje spavali: njegovo hrkanje odzvanjalo je čitavim prostorom, koji im je i bez njega bio pretijesan. Pollitt nije ni najmanje primjećivao njihovo nijemo neodobravanje te je straţario do jutra, kad je, bez imalo obzira i suosjećanja, radosno objavio da se na ljusci pojavljuju prve pukotine.

Laurence je istog trenutka naredio da jaje izvade iz sanduka te ga donesu na palubu. Već su mu bili pripremili poseban jastučić, načinjen od stare jedrenine ispunjene slamom. Postavili su ga na dvije konopcima povezane škrinje i na njega oprezno poloţili jaje. Oruţar, gospodin Rabson, donio je ormu: bio je to priručni, improvizirani komad opreme koji se sastojao od koţnatih remena s desecima kopča, budući da nije znao dovoljno o dimenzijama zmajeva da pripremi ormu koja bi točno odgovarala zvijeri. Stajao je i čekao, malko po strani, dok je Carver stao ispred jajeta. Laurence je posadi naredio da raščisti okolni prostor, kako bi Carver i zmaj imali što više mjesta. Većina mornara uspela se među oputu ili se smjestila na krovu kabine, kako bi što bolje vidjela sve što će se događati.

Dan je bio blistav, vedar i sunčan, pa su moţda toplina i svjetlo dodatno potaknuli malenog zmaja koji je tako dugo proveo u skučenome prostoru. Jaje je počelo jače pucati gotovo čim su ga iznijeli na palubu. S jarbola i iz opute čuli su se i meškoljenje i došaptavanje, na koje se Laurence svjesno nije obazirao, pa i pokoji iznenađeni uzvik kad su se počeli nazirati prvi pokreti i dijelovi tijela: nazubljeni vršak krila koji proviruje kroz otvor, kandţe koje se probijaju kroz drugu pukotinu.

Do završetka je došlo naglo: ljuska se raspuknula gotovo točno po sredini, a dvije polovice našle su se na palubi, kao da ih je zvijer nestrpljivo odbacila. Zmaj se tako našao među ostacima ljuske, malenim komadima, te se stao energično otresati na jastuku. Još je bio prekriven sluzi, pa je tako vlaţan i sjajan blistao na sunčevu svjetlu. Tijelo mu je bilo posve crno, bez prijelaza i nijansa, od njuške

do repa, a praktički svi članovi posade iznenađeno su uskliknuli kad je raširio velika, šesterodijelna krila, slična kakvoj lepezi, krila koja su pri donjem rubu imala ovalne točke sive i sjajne tamnoplave boje.

Laurence je uvidio da je i sam zadivljen. Dotada nije vidio zmaja koji se tek izlegao, iako je sudjelovao u borbama u kojima su floti potporu pruţali odrasli zmajevi iz Zračnih snaga. Nije znao prepoznati pasminu, no svakako je bila riječ o iznimno rijetkoj vrsti - koliko ga je sluţilo pamćenje, nikad nije vidio posve crnog zmaja, a usto mu se činio podosta velikim, s obzirom na to da se tek izlegao. Zbog toga je cijela stvar samo dobila na hitnosti. "Gospodine Carver, čim budete pripravni", reče.

Posve blijed, Carver krene prema crnom stvorenju ispruţene ruke koja je vidljivo drhtala. "Dobar zmaj", reče. Njegove su riječi zazvučale poput pitanja. "Dragi zmaj."

Mladi se zmaj uopće nije obazirao na Carvera. Bio se posve posvetio sebi, proučavao razne dijelove tijela i pomno uklanjao komadiće ljuske koji su se još drţali za ljepljivu koţu. Iako je bio velik poput ovećeg psa, kandţe, a na svakoj nozi imao ih je po pet, ipak su bile dulje od dva centimetra i ulijevale su strah u kosti. Carver ih je tjeskobno promatrao, zaustavivši se na pribliţno metar od zmaja. Stajao je i smeteno čekao. Zmaj se i dalje nije obazirao. Mladić se sada zabrinuto i gotovo molećivo osvrne prema mjestu na kojem je Laurence stajao u društvu gospodina Pollitta.

"Moţda da mu se još jednom obrati", reče gospodin Pollitt sa sumnjom u glasu.

"Molim vas, gospodine Carver", reče Laurence.

Mladić kimne, no već u trenutku kad je pogledao naprijed, zmaj ga je preduhitrio: spustio se s jastuka i doskočio na palubu pokraj njega. Carver se okrene, i dalje ispruţene ruke i s gotovo komičnim izrazom iznenađenja na licu, dok su ostali časnici, koji su se u silnome uzbuđenju bili pribliţili, prestrašeno ustuknuli.

"Ostanite na mjestu", reče Laurence ljutito. "Gospodine Riley, pazite na štivu." Riley kimne i zauzme poloţaj ispred ulaza u potpalublje, kako bi zmaja spriječio u eventualnom silasku.

No mladog zmaja više je zaintrigirala paluba. Stao ju je istraţivati, polagano hodati i palucati dugim, uskim i rašljastim jezikom, njime ovlaš dodirujući sve što bi se našlo u njegovu dosegu, oko sebe gledajući tako očito znatiţeljno i inteligentno. Ipak, i dalje je ignorirao Carvera, iako mu je Carver neprestance pokušavao privući pozornost. Podjednaku nezainteresiranost pokazivao je i prema ostalim časnicima. Iako se povremeno pridizao na straţnje noge i pomnije se zagledavao u pojedina lica, jednako koncentrirano proučavao je i pojedine koloture ili pješčani sat, u koji se iznenađeno zapiljio.

Laurence osjeti kako ga obuzima razočaranje: nitko ga neće moći izričito okriviti ne pokaţe li mladi zmaj sklonost neobučenom pomorskom časniku, no dopustiti da istinski rijedak zmaj, uhvaćen još dok je bio u jajetu, izmakne nadzoru i vrati se divljoj prirodi svakako bi bio svojevrsni udarac. Cijeloj situaciji pristupili su na temelju zdravog razuma, oskudnih informacija iz Pollittovih knjiga, te Pollittova nepotpunog sjećanja na prvi susret jednog zmaja sa svijetom kojem je jednom svjedočio. Laurence se sad već pribojavao da su preskočili neki presudni korak. Njemu bi svakako bilo neobično da je mladi zmaj odmah progovorio, čim je izišao iz jajeta. Ni u jednom tekstu nisu naišli na spomen nekog određenog poziva ili smicalice kojom je zmaja moguće navesti na to da progovori, no krivnju svakako treba snositi jedino on, i on sam svakako će kriviti isključivo sebe, pokaţe li se da su nešto izostavili.

Časnici i ostali članovi posade osjećali su da vrijeme istječe i sa svih strana već se čuo prigušeni razgovor. On će ubrzo morati odustati i početi razmišljati o zatvaranju zvijeri, morati smisliti kako je onemogućiti da odleti nakon što je nahrane. I dalje istraţujući novi svijet, zmaj je došao i do njega. Sjeo je na straţnje noge i znatiţeljno ga pogledao. Laurence ga je pogledao s neskrivenom boli i obeshrabrenošću.

Zmaj je ubrzano zatreptao. Laurence je tako uvidio da su mu oči tamnoplave i da imaju uske zjenice, nalik na proreze. Zmaj tad upita: "Zašto se mrštiš?"

Svi su istog trenutka zašutjeli, a Laurence je tek krajnjim naporom uspio ne zapiljiti se razjapljenih usta. Carver, koji je sad već zacijelo

mislio da je na kraju ipak slobodan, stajao je iza zmaja, rastvorenih usta. Očajnički je pogledao Laurencea, ali je ipak skupio hrabrost i prišao im, pripravan ponovno se obratiti zmaju.

Laurence se zagledao u zmaja, pa u blijedog, preplašenog dječaka, a zatim je duboko udahnuo i obratio se crnom stvorenju: "Ispričavam se, to mi nije bila namjera. Ja sam Will Laurence, a ti?"

Nema tog stupnja discipliniranosti koji bi onemogućio šokirano šaputanje koje se pronijelo palubom. Zmaj kao da nije ništa primijetio, već je nekoliko trenutaka razmišljao o pitanju, te je naposljetku, nezadovoljnim tonom, rekao: "Nemam ime."

Laurence je u Pollittovim knjigama pročitao dovoljno da zna kako odgovoriti. Sluţbeno je upitao: "Smijem li ti ga nadjenuti?"

Zmaj - čiji spol sad više nije bio upitan, budući mu je glas nedvojbeno bio muški - ponovno ga pogleda, načas se počeše po naoko beprijekornome mjestu na leđima, pa neuvjerljivo nehajno reče: "Molit ću lijepo."

Laurence uvidi da je sad posve izgubljen, da mu na pamet ne pada baš ništa. Nije pomnije razmišljao ni o samom pripitomljavanju zmaja, osim što je znao da mora dati sve od sebe da ga nekako obuzdaju, i nije imao pojma koje bi ime bilo prikladno. Nakon uţasnog trenutka u kojem se gotovo prepustio panici, u mislima su mu se nekako spojili zmaj i brod, pa je bez razmišljanja izlanuo: "Temeraire" 3 , prisjetivši se veličanstvenog ratnog broda čijem je porinuću jednom prilikom, davno, nazočio: u zmaju je vidio identične skladne linije i pokrete.

U sebi je opsovao zbog činjenice da nema ništa pripremljeno. No ime je već izgovorio, i to dobro i časno ime. Naposljetku, ipak je on časnik Ratne mornarice, pa je ime i posve prikladno... No tu je ipak zastao u razmišljanju, sve uţasnutije zagledan u zmaja: dakako da više nije časnik Ratne mornarice. Ne moţe biti u Ratnoj mornarici sa zmajem, a čim zmaj prihvati ormu iz njegovih ruku, sudbina će mu biti zapečaćena.

3 Naziv ratnog broda II. klase s 98 topova, porinutog 1798., a nazvanog prema francuskome brodu Téméraire koji

su Britanci zaplijenili 1759. (franc, téméraire - "smjeli", "odvažni").

Zmaj, koji očito ništa od toga nije slutio, ponovi: "Temeraire? Da. Zovem se Temeraire." Kimnuo je, a taj pokret uistinu je izgledao neobično, uz tu glavu koja se zaklimala na vrhu dugačkoga vrata, te je, sad već s više ţara, rekao: "Gladan sam."

Ne obuzdate li ga, zmaj koji se tek izlegao odletjet će odmah nakon prvog hranjenja. Tek kad se zvijer navede da svojevoljno prihvati ormu, moguće je nad njom steći nadzor i iskoristiti je u bitkama. Rabson je stajao u blizini i sve preneraţeno i uţasnuto promatrao, ne prilazeći s ormom. Laurence ga je morao pozvati rukom. Dlanovi su mu se znojili, a metal i koţa doimali se skliskima dok je prihvaćao ormu. Čvrsto je uhvativši, rekao je, u posljednji se trenutak prisjetivši da treba upotrijebiti i ime: "Temeraire, hoćeš li biti tako dobar i dopustiti da ti stavim ovu ormu? Potom te moţemo vezati za palubu i lijepo te nahraniti."

Temeraire pogleda ormu koju mu je Laurence pokazao, pa je okusi plosnatim jezikom. "U redu", reče i stane iščekivati. Odlučan u nakani da ne razmišlja izvan okvira neposredne zadaće koja je bila pred njim, Laurence klekne i stane petljati s remenjem i kopčama, njima oprezno obavijajući glatko i toplo tijelo, pritom se drţeći podalje od domašaja krila.

Najširim remenom obavio je središnji dio zmajeva trupa, neposredno iza prednjih nogu, te ga zakopčao pod trbuhom. Taj široki remen bio je učvršćen za dva debela remena koja su se protezala po zmajevim bokovima i preko širokog prsnog koša, a zatim se vraćala iza straţnjih nogu i ispod repa. Za te su remene bili učvršćeni razni remenčići, koji su obavijali noge, kao i donji dio vrata i repa, kako bi orma u svakom trenutku stajala kako treba, dok je još nekoliko uţih i tanjih remenčića prelazilo po zmajevim leđima.

Sloţena oprema iziskivala je određenu koncentriranost, što je Laurenceu dobro došlo, jer se u cijelosti posvetio samo tome. Dok je radio, uočio je da su ljuske na zmajevu tijelu neočekivano meke, pa mu je sinulo da bi mu metalni rubovi mogli oštetiti koţu. "Gospodine Rabson, budite dobri i donesite mi još jedrenine. Omotat ćemo kopče", reče preko ramena.

Ubrzo je sve bilo završeno, iako su i orma i bijelim platnom obavijene kopče ruţno izgledale na glatkom crnom zmajevu tijelu, i

iako mu sve to zajedno nije osobito dobro pristajalo. No Temeraire se nije tuţio, čak ni nakon što su ormu lancem vezali za jedan potporanj, već je samo ţeljno istegnuo vrat do drvene posude pune još toplog crvenog mesa tek zaklane koze, donesene na Laurenceovo traţenje.

Temeraire nije jeo skladno i uredno, već je trgao velike komade mesa i cijele ih gutao, pritom na sve strane po palubi odbacujući komadiće mesa i krv. Usto se činilo da osobito uţiva u crijevima. Laurence je stajao podalje od njega, a nakon što je uz blagu mučninu i nevjericu nekoliko trenutaka promatrao prizor, u stvarnost su ga naglo vratile Rileyjeve nesigurne riječi: "Gospodine, da otpustim časnike?"

Okrenuo se i pogledao svog zamjenika, a potom i omamljene i izgubljene kadete. Nitko se nije ni oglasio ni pomaknuo otkako je zmaj izišao iz jajeta. Što se, uvidio je odjednom, dogodilo prije manje od pola sata - pješčani sat sad se gotovo posve ispraznio. Bilo je teško povjerovati što se dogodilo, još teţe spoznati da je sad doista u ormi. Ipak, bilo teško ili ne, s tim se činjenicama trebalo suočiti. Laurence je pretpostavljao da moţe zadrţati čin i poloţaj dok ne dođu do obale. Za ovakve situacije nema pravila. No i u tom slučaju, novi kapetan gotovo će ga sigurno zamijeniti kad dođu do Madeire, a Riley nikad neće doći do promaknuća. Laurence se više nikad neće naći u situaciji da mu pomogne.

"Gospodine Riley, nema sumnje da je situacija neobična", reče, pripremajući se za odlučne poteze. Nipošto nije imao namjeru upropastiti Rileyjevu karijeru zbog kukavičkog izbjegavanja duţnosti. "Ali čini mi se da za dobrobit broda morate odmah preuzeti zapovjedništvo. Ja ću sada morati mnogo pozornosti posvetiti Temeraireu i neću se moći valjano brinuti za brod."

"Oh, gospodine!" usklikne Riley. Bio je potišten, ali se ipak nije bunio. Bit će da je i njemu sinulo isto. No očito je iskreno ţalio zbog takvog razvoja situacije. S Laurenceom je plovio godinama, te je pod njim od običnog kadeta napredovao do poručnika. Bili su i prijatelji, a ne samo kolege.

"Nećemo se ţaliti, Tome", reče Laurence, tiše i manje sluţbenim tonom, pogledavajući prema mjestu na kojem se Temeraire i dalje

gušio hranom. Inteligencija zmajeva i dalje je bila zagonetna čak i onima koji su ih proučavali. Nije imao pojma koliko bi zmaj mogao čuti ili shvatiti, ali je smatrao da je bolje izbjeći mogućnost da ga uvrijedi. Tek malko podigavši glas, još je rekao: "Uvjeren sam da ćete se izvrsno brinuti za brod, kapetane."

Duboko udahnuvši, skinuo je zlatne epolete. Bile su dobro učvršćene, no kad je tek postao kapetanom nije bio ni pribliţno bogat i iz tog doba nije zaboravio kako ih bez problema prebacivati s kaputa na kaput. Iako moţda nije bilo posve propisno Rileyju predati epolete bez imenovanja koje potvrđuje Admiralitet, Laurence je smatrao nuţnim smjenu na zapovjednome mjestu obiljeţiti nekim vidljivim potezom. Lijevu je spremio u dţep, dok je desnu epoletu učvrstio na Rileyjevu ramenu - čak i kao kapetan, Riley je tijekom prve tri godine smio nositi samo jednu epoletu. Rileyjeva svijetla, pjegava koţa jasno je odraţavala sve emocije koje su ga obuzele i unatoč okolnostima, nije uspijevao sakriti sreću zbog neočekivanog promaknuća. Sav rumen, izgledao je kao da ţeli nešto reći, ali ne uspijeva doći do pravih riječi.

"Gospodine Wells", reče Laurence, podiţući obrve. Sad kad je već počeo, sve je nakanio obaviti kako treba.

Treći se časnik prenuo, a potom pomalo slabašnim glasom uskliknuo: "Triput hura za kapetana Rileyja!" Sa svih strana začulo se klicanje, u prvi mah isprekidano i neujednačeno, ali u trećem ponavljanju već posve usklađeno: Riley je bio vrlo sposoban i stručan časnik, omiljen među posadom, a to nisu mogle izbrisati ni šokantne okolnosti.

Kad se klicanje stišalo, Riley, koji je u međuvremenu uspio zatomiti nelagodu, doda: "I hura za... za Temerairea, momci." Povici su sad bili bučni i grleni, iako moţda ne puni radosti, a Laurence je Rileyju stisnuo ruku i tako zaključio priču.

Temeraire se u međuvremenu najeo, te se uspeo na jedan sanduk pokraj ograde i razvio krila na suncu, više ih puta skupljajući i šireći. No kad je začuo vlastito ime, sa zanimanjem se osvrnuo, a Laurence mu je prišao: bila je to dobra prilika da Rileyju prepusti da u miru preuzme zapovjedništvo i nadzor nad brodom. "Zašto se tako

glasaju?" upita Temeraire. Ne čekajući odgovor, odmah je protresao lanac. "Moţeš li mi ovo skinuti? Sad bih htio letjeti."

Laurence je oklijevao. U opisu postavljanja orme u knjizi gospodina Pollitta nije bilo daljnjih uputa, spominjali su se tek orma i govor. Nekako je bio pretpostavljao da će zmaj jednostavno ostati na mjestu, bez zahtjeva i protivljenja. "Ako nemaš ništa protiv, to neka još malo pričeka", reče u ţelji da dobije na vremenu. "Znaš, podosta smo daleko od kopna, a odletiš li daleko, moţda se nećeš znati vratiti."

"Oh", reče Temeraire, nadvijajući se dugim vratom nad ogradu. Reliant je plovio brzinom od pribliţno osam čvorova, pod ugodnim zapadnjakom, a bijela pjena skladno mu je klizila uz bokove. "Gdje smo?"

"Na pučini", odgovori Laurence i smjesti se uz njega na sanduk. "Na Atlantiku, na oko dva tjedna od obale. Mastersone", reče, pozivajući jednog od besposlenih mornara koji su se ne osobito uvjerljivo motali uokolo i piljili u zmaja. "Budi dobar, pa mi, molim te, donesi kantu vode i nekoliko krpa."

Vlaţnim krpama pokušao je sa sjajne crne koţe ukloniti tragove mesa i krvi. Temeraire se s očitim uţitkom prepustio takvom pranju, a nakon toga zahvalno je i umiljato poloţio glavu pod Laurenceov dlan. Laurence uvidi da se nesvjesno smiješi dok miluje toplu crnu koţu. Temeraire se ubrzo smirio, te je poloţio glavu u Laurenceovo krilo i zaspao.

"Gospodine," reče Riley koji im se nečujno pribliţio, "ostavit ću vam kabinu. Sve ostalo uz njega ne bi imalo smisla", doda još, misleći na Temerairea. "Da vam pošaljem nekoga tko će vam pomoći da ga spustite?"

"Hvala, Tome. Ne, zasada mi je dobro i ovdje. Čini mi se da je bolje ne uznemiravati ga dok nema potrebe", reče Laurence, kojem je tek sada sinulo da to moţda baš i ne odgovara Rileyju, kojem bivši kapetan sad sjedi na palubi. Ipak, nije mu se baš dalo pomicati uspavanog zmaja, pa je samo rekao: "Molio bih te samo da nekome naloţiš da mi donese neku knjigu, moţda jednu od knjiga gospodina Pollitta. Bio bih vrlo zahvalan." Činilo mu se da će ga neko štivo

zaokupiti, ali i da će manje toga vidjeti kao mogući promatrač zbivanja na brodu.

Temeraire se probudio tek kad je sunce već počelo tonuti za obzorovu crtu. Laurence je drijemao nad knjigom u kojoj su zmajske navike bile opisane tako da su se doimale uzbudljivima poput usporenih krava. Temeraire ga je prenuo kad mu je njuškom odlučno dodirnuo obraz, govoreći: "Opet sam gladan."

Laurence je i prije nego što se zmaj izlegao počeo razmišljati o brodskim zalihama, a sad se, dok je gledao kako Temeraire proţdire i ostatak koze i dvije na brzinu ţrtvovane kokoši, s kostima i svim ostalim, morao upustiti u novu računicu. Zmaj je dosada, u dva hranjenja, pojeo pribliţno onoliko koliko je bio teţak. Već se doimao ponešto krupnijim i ţeljnim je pogledom traţio još.

Laurence se tiho i zabrinuto posavjetovao s Rileyjem i brodskim kuharom. Bude li potrebno, dozvat će Amitié i posluţiti se njihovim zalihama - budući da se broj članova posade tog broda uvelike smanjio zbog niza katastrofa, zaliha hrane bilo je više nego što će im biti potrebno do Madeire. No na Amitiéu su već bili prešli na usoljenu svinjetinu i govedinu, a ni na Reliantu situacija nije bila osobito bolja. U svakom slučaju, Temeraire će najviše za tjedan dana pojesti sve zalihe svjeţe hrane, a Laurence nije imao pojma bi li zmaj bio spreman jesti i usoljeno meso i moţe li mu sol nekako naškoditi.

"Bi li jeo ribu?" upitao je kuhar. "Imam zgodnu tunu. Jutros ulovljena, gospodine. Kanio sam vam je prirediti za večeru. Oh... ovaj, to jest..." S nelagodom je zašutio, pogledavajući čas dosadašnjeg, a čas novog kapetana.

"Svakako pokušajmo, smatrate li da je to u redu, gospodine", reče Riley, koji je gledao Laurencea, ne obazirući se na kuharevu smetenost.

"Hvala, kapetane", reče Laurence. "Moţemo mu ponuditi. Pretpostavljam da će nam reći odgovora li mu ili ne."

Temeraire je sumnjičavo pogledao ribu, a zatim je stao grickati. Ubrzo je u njegovim ustima nestalo sve, od glave do repa. Riba je teţila punih pet kilograma. Obliznuvši usta, rekao je: "Podosta

hrskava, ali uopće nije loša", a potom i njih i sebe iznenadio kad je glasno podrignuo.

"No, da," reče Laurence i ponovno uzme krpu, "to je svakako dobar znak. Kapetane, ako biste nekolicinu ljudi mogli zaduţiti za ribolov, moţda bismo još koji dan mogli sačuvati vola."

Poslije je odveo Temerairea u kabinu. Stube su bile malko problematične, pa ga je trebalo spustiti sustavom kolotura i konopaca učvršćenih za ormu. Temeraire je znatiţeljno njuškao po stolu i stolici, gurao glavu kroz prozore i promatrao brazdu koju je Reliant ostavljao na morskoj površini. Jastuk na kojem se izlegao poloţili su mu na viseću leţaljku dvostruke širine postavljenu uz Laurenceovu leţaljku, a on je u nju bez poteškošća uskočio s poda.

Oči su mu se odmah počele sklapati. Oslobođen duţnosti i zaštićen od pogleda posade, Laurence je umorno sjeo i zagledao se u usnulog zmaja, kao da gleda biće koje mu je donijelo propast.

Između njega i očeva nasljedstva stajala su još dvojica braće i trojica nećaka, dok je vlastiti kapital bio uloţio u Fond, što nije iziskivalo osobit angaţman. Barem to neće biti teško. U borbama je i više desetaka puta prelazio na neprijateljski brod, bio u stanju stajati na košu i za najjačeg vjetra a da ne osjeti mučninu - nije se bojao da će se na zmaju pokazati bojaţljivim.

Ali sve ostalo... Ipak je gospodin i vlastelinov sin. Iako se na more otisnuo kao dvanaestogodišnjak, imao je sreće jer je uglavnom sluţio na linijskim brodovima prve i druge klase, pod imućnim kapetanima koji su uvijek dobro jeli i pili i redovito ugošćivali časnike. Silno je volio društvo. Oboţavao je razgovor, ples i kartanje iz zabave. A kad je pomislio da moţda više nikad neće otići na operu, osjetio je neodoljivu potrebu da opterećeni leţaj izbaci kroz prozor.

Trudio se ne čuti očev glas koji mu je odzvanjao u glavi, glas koji mu je govorio da je obična budala. Pokušavao je ne zamišljati što će Edith pomisliti kad dozna novosti. Ne moţe joj čak ni pisati, da je o svemu izvijesti. Iako se u određenoj mjeri smatrao zauzetim, njih se dvoje nisu sluţbeno zaručili, prije svega jer nije imao dovoljno novca, a u skorije vrijeme i zbog toga što je dugo izbivao iz Engleske.

Od zapljena i nagrada stekao je dovoljno novca da više ne mora misliti na prvi problem, a da je u posljednje četiri godine ijednom malo dulje boravio na kopnu, vjerojatno bi je bio zaprosio. Već je razmišljao o tome da nakon zaključenja sadašnje misije zatraţi kratkotrajni dopust. Teško bi mu palo svojevoljno se odreći broda kad se nije mogao pouzdati u to da će poslije dobiti neki drugi brod, ali nije bio toliko dobra prilika da bi zamišljao kako će ga ona čekati unatoč svim ostalim proscima, i to na temelju dogovora sklopljenog napola u šali, između trinaestogodišnjaka i devetogodišnjakinje.

A sad je svakako bio još lošija prilika. Nije imao ni najmanju predodţbu o tome kako bi i gdje mogao ţivjeti kao letač, niti kakav bi dom mogao ponuditi budućoj supruzi. Njezina obitelj mogla bi se usprotiviti čak i ako bi ona sama pristala. U svakom slučaju, ona takvo što ni slučajno nije mogla očekivati. Supruga pomorskog časnika mora se nekako nositi sa suprugovim čestim izbivanjima, ali kad se napokon pojavi, ne mora napustiti dom i s njim ţivjeti u nekom samotnom skrovištu, i još sa zmajem pred vratima, isključivo u društvu grubih muškaraca.

Duboko u sebi nekako je oduvijek čeznuo za vlastitim domom, zamišljao ga sa svim pojedinostima tijekom beskonačnih samotnih noći na moru: manju kuću, dakako, od zdanja u kojem je odrastao, ali ipak skladnu, dom za koji bi se brinula supruga kojoj moţe povjeriti i sve njihove poslove i djecu, ugodno utočište za boravka na kopnu i ugodnu uspomenu za dugotrajne plovidbe.

Svi instinkti bunili su se protiv ţrtvovanja tog sna. Ipak, s obzirom na okolnosti, nije bio siguran čak ni moţe li časno zaprositi Edith, iznijeti joj ponudu za koju će moţda smatrati da ju je duţna prihvatiti. A udvaranje nekoj drugoj nije dolazilo u obzir. Nema te razumne i časne ţene koja bi se naklonošću vezala za jednog letača, osim ako je od onih koje vole bezbriţne i odsutne muţeve koji im ostavljaju sav novac i slobodne ruke, bračne drugove od kojih su odvojene čak i kad su oni u Engleskoj. Takva mogućnost Laurencea nije ni najmanje privlačila.

Usnuli zmaj, koji se ljuljao na leţaljci, repa koji se nesvjesno trzao u ritmu nekog neobičnog sna, nikako nije mogao zamijeniti ognjište i dom. Laurence ustane i priđe krmenim prozorima s kojih se pruţao

pogled na Reliantovu brazdu, svijetlu i razigranu pjenu raznih nijansa koja se protezala iza broda, obasjana svjetiljkama. Podizanje i spuštanje valova ugodno je smirivalo i gušilo misli.

Njegov posilni, Giles, donio mu je kasni objed uz zveket tanjura i pribora za jelo, drţeći se podalje od zmajeve leţaljke. Dok je postavljao pribor, ruke su mu drhtale. Laurence ga je otpustio čim je sve posluţio, a kad je izišao, jedva je čujno uzdahnuo. Bio je razmišljao o tome da Gilesa povede sa sobom, budući da je smatrao da bi čak i jedan letač mogao imati posluţitelja, no od toga ne bi bilo nikakve koristi ako je čovjek u strahu od zvijeri. Bilo bi zgodno uza sebe imati poznato lice.

U osami je brzo pojeo jednostavan objed: usoljenu govedinu s vinom, budući da je riba završila u Temeraireovu trbuhu, a njemu ionako nije bilo do jela. Poslije se pokušao posvetiti pisanju pisama, no ni od toga nije bilo koristi. Misli su mu se neprestance vraćale na sumorne staze, pa se morao prisiljavati da se koncentrira na svaku rečenicu. Naposljetku je odustao i samo kratko provirio iz kabine, da Gilesu priopći kako neće večerati, te se smjestio u svoj leţaj. Temeraire se pomaknuo i još udobnije smjestio, a nakon kratkotrajne borbe s nimalo velikodušnim i blagonaklonim nagonima, Laurence je ipak ispruţio ruku i još ga bolje pokrio, budući da je noćni zrak bio pomalo svjeţ, te zaspao uz zvuk njegova pravilnog i dubokog disanja, nalik na nadimanje mijeha.

2

Sutradan se Laurence probudio kad se Temeraire gotovo posve

zapleo u leţaljku, u njoj se dvaput okrenuvši u pokušaju da se spusti na pod. Laurence je morao skinuti leţaljku s drţača i osloboditi ga, a zmaj je izletio iz platna sikćući od ogorčenosti. Poput razjarene mačke smirio se tek nakon podosta maţenja i uređivanja, a onda je odjednom ponovno ogladnio.

Nasreću, nije bilo osobito rano, a mornari su imali ponešto sreće u ribolovu, tako da su njemu za doručak uspjeli posluţiti i jaja, budući da su kokoši dobile još jedan dan ţivota, dok se zmaj pogostio tunom od osamnaest kilograma. Temeraire je nekako uspio progutati čitavu ribu, a nakon toga bio je preteţak da se sam vrati u leţaljku, pa se jednostavno beţivotno ispruţio na podu i ondje zaspao.

Tako je uglavnom protekao i prvi tjedan: Temeraire je spavao, osim kad je jeo, a jeo je i rastao tako da je to u njegovoj okolini izazivalo zabrinutost i strah. Potkraj tog tjedna više i nije boravio u potpalublju, jer se Laurence počeo pribojavati da ga više neće moći izvući iz broda: već je bio teţi od konja, a od njuške do repa duţi od zapovjednog čamca. Nakon pomnijeg razmišljanja o njegovu daljnjem razvoju i rastu, odlučili su premjestiti teret tako da brod sprijeda bude teţi, a da on bude na palubi bliţe krmi, kao protuteţa.

Promjenu su izveli u posljednji trenutak: Temeraire se jedva izvukao iz kabine, čvrsto stisnutih krila, a prema mjerenjima gospodina Pollitta preko noći mu se promjer povećao za čitavu stopu4. Nasreću, dok je leţao na palubi, ta velika masa nije odviše smetala, a veći dio dana ionako je samo spavao. Pritom bi povremeno trznuo repom, ne obazirući se čak ni kad su se mornari u obavljanju svakodnevnih duţnosti morali pentrati preko njega.

Laurence je noću spavao na palubi uz njega, nekako smatrajući da mu je ondje mjesto. Kako je vrijeme i dalje bilo lijepo, to mu nije padalo osobito teško. Sve se više brinuo zbog hrane. Za dan-dva morat će ubiti vola, i to uza svu ribu koju uspijevaju uloviti. Uz takav tempo porasta zmajeva apetita, čak i ako Temeraire pokaţe da je spreman prihvatiti sušeno meso, zalihe bi mogle nestati prije nego što dođu do obale. Činilo mu se da bi bilo vrlo teško zmaju smanjiti količinu hrane, a osim toga, u teţak poloţaj doveo bi i posadu. Iako je Temeraire bio vezan i teoretski moţda pitom, čak i u to doba divlji zmaj, koji je pobjegao iz uzgajališta, povremeno bi pojeo i čovjeka ako se u blizini ne bi našlo nešto primamljivije. S obzirom na nelagodu u pogledima posade, činilo se da tu činjenicu nitko nije zaboravio.

Kad su se sredinom drugog tjedna pojavili prvi znakovi promjene vremena, Laurence je nesvjesno osjetio promjenu i probudio se pred svitanje, nekoliko sati prije početka kiše. Svjetla Amitiéa nisu se vidjela - udaljenost među brodovima tijekom noći se povećala pod sve snaţnijim vjetrom. Nebo je postalo tek malo svjetlije, a prve krupne kapi ubrzo su počele udarati o jedra.

Laurence je znao da ne moţe poduzeti baš ništa. Brodom sad mora zapovijedati Riley, sad ili nikad, pa se Laurence stoga posvetio tome da Temeraire bude miran i da ne smeta posadi. A to nije bilo jednostavno, jer je zmaj pokazao veliku znatiţelju u vezi s kišom, te je neprestano širio krila da i na njima osjeti kapi.

Nije se prestrašio ni grmljavine ni munja. "Kako to nastaje?" upitao je samo, te se razočarao kad mu Laurence nije uspio ponuditi odgovor. "Mogli bismo otići vidjeti", predloţio je, ponovno

4 1 stopa - približno 30 cm.

djelomično šireći krila i za korak se primičući krmenoj ogradi. Laurence se uzbunjeno trgnuo. Temeraire nakon onog prvog dana nije pokazao ţelju da pokuša letjeti, budući da ga je više zaokupljala hrana, i premda su mu već tri puta proširivali ormu, lanac nisu zamijenili čvršćim. Sad je vidio kako se ţeljezne karike zateţu i kako se počinju rastvarati, iako se Temeraire i nije trudio snaţnije potegnuti lanac.

"Ne sada, Temeraire, moramo dopustiti ostalima da rade. Sve ćemo promatrati odavde", reče i uhvati najbliţi bočni remen orme i ispod njega provuče lijevu ruku. Iako je sad, prekasno, uvidio da njegova teţina više ne moţe ometati zmaja, ako zajedno polete, moţda bi ga barem uspio uvjeriti da se prije ili kasnije spusti i vrati. Ili bi tako mogao pasti. No tu misao potisnuo je iz svijesti čim se u njoj pojavila.

Na sreću, Temeraire se ponovno smirio, iako sa ţaljenjem, te se ponovno posvetio promatranju neba. Laurence se osvrnuo, već misleći kako bi mogao zatraţiti jači lanac, no svi članovi posade bili su zauzeti i nije ih mogao ometati. Ionako se pitao ima li uopće na brodu takav lanac koji ne bi bio samo sitna smetnja. Iznenada je uvidio da je Temeraireovo rame za gotovo stopu više od njega, a da je prednja noga, koja je nekoć bila tanka i krhka poput ručnog zgloba kakve dame, sada deblja od njegova bedra.

Riley je izvikivao zapovijedi sluţeći se doglasnikom. Laurence je davao sve od sebe da ne sluša. Nije se mogao umiješati, a zapovijed koja mu nije po volji njemu bi samo zazvučala neugodno. Posada je već proţivjela jednu gadnu oluju i znala je što radi. Nasreću, smjer vjetra im je odgovarao, pa su mogli lijepo pojuriti, a sljemeni nastavci jarbola već su bili propisno uklonjeni. Zasada je sve bilo u redu i plovili su manje-više u smjeru istoka, no iza njih svijet je posve zastirala gusta zavjesa jake kiše koja je napredovala brţe od Relianta.

Vodeni zid stuštio se na palubu poput topovske paljbe, istoga ga trenutka natopivši do koţe iako je imao nepromočivu kabanicu. Temeraire je frktao i otresao glavu poput psa, tako da su kapi frcale na sve strane, te se sklonio pod ţurno raširena krila kojima se gotovo posve obavio. Laurence, koji se i dalje privijao uz njegov bok i čvrsto drţao ormu, također se našao pod zaštitom te ţivuće kupole. Bilo je

neopisivo neobično naći se na tako ugodnom i suhome mjestu usred ţestoke oluje. I dalje je nazirao okolinu kroz otvore na mjestima na kojima se krila nisu posve preklapala, a kroz njih mu je na lice padala svjeţa kišica sitnih kapljica.

"Čovjek koji mi je donio morskog psa sad je u vodi", reče Temeraire, a Laurence pogleda u smjeru njegova pogleda. Kroz gotovo neprobojan zid kiše ugledao je nejasne obrise crveno-bijele košulje pribliţno šest zraka iza lijevog boka, te nešto nalik na ruku koja maše: Gordon, jedan od članova posade zaduţenih za ribolov.

"Čovjek u moru!" poviče, skupivši dlanove oko usta, kako bi se bolje čuo, te rukom pokazujući prema čovjeku koji se borio s valovima. Riley zdvojno pogleda u tom smjeru. Nekoliko konopa bačeno je u more, no čovjek je već bio predaleko. Oluja ih je nosila naprijed i nije bilo mogućnosti da do njega dođu čamcima.

"Predaleko je od konopaca", reče Temeraire. "Idem po njega."

Laurence se našao u zraku i već je visio sa zmaja i prije nego što se stigao pobuniti, dok je prekinuti lanac visio s Temeraireova vrata. U jednom trenutku uhvatio ga je slobodnom rukom i nekoliko ga puta omotao oko remena orme, kako ne bi slobodno visio i u letu poput biča udarao zmajeve bokove. Potom se stao samo čvrsto drţati i ostati priseban, dok su mu noge visjele u prazno, nad morem koje je samo čekalo da ga primi ispusti li ormu.

Instinkt je bio dovoljan da ih podigne s palube, ali moţda neće biti dovoljan da ostanu u zraku. Temerairea je vjetar nosio istočno od broda, a on je i dalje pokušavao ulaziti izravno u vjetar. Dok se tako borio, jedan nalet posve ga je preokrenuo u trenutku vrtoglavog uţasa u kojem je Laurence načas pomislio da su gotovi i da će se punom brzinom stropoštati u valove.

"Niz vjetar!" zagrmi sada, glasom u koji je uloţio svih osamnaest godina iskustva na moru, u nadi da će ga Temeraire ipak nekako čuti. "Niz vjetar, proklet bio!"

Osjetio je kako se mišići uz koje mu je bio naslonjen obraz zateţu i Temeraire se ispravio i skrenuo prema istoku. Kiša je odjednom prestala šibati Laurenceovo lice: letjeli su niz vjetar, fantastičnom brzinom. S mukom je hvatao zrak, a od silne brzine iz očiju su mu

navirale suze, tako da ih je morao zatvoriti. Razlika u odnosu na stajanje na košu pri brzini broda od deset čvorova bila je velika poput razlike između stajanja na košu pri brzini od deset čvorova i stajanja u polju za vrućeg dana bez vjetra. Iz grla mu se pokušavao oteti nezaustavljiv, nepromišljen dječački smijeh. Tek krajnjim naporom uspio ga je zatomiti i pribrati misli.

"Ne moţemo izravno do njega", poviče. "Moraš bordiţati, kositi... moraš ići na sjever, pa na jug, Temeraire, razumiješ?"

Ako je zmaj nešto i rekao, vjetar je odgovor odnio u nepovrat. Ipak, činilo se da je shvatio što mu je činiti. Naglo se spustio i skrenuo na sjever, krilima hvatajući vjetar. Laurence osjeti kako mu ţeludac ponire kao u čamcu na visokim valovima. Vjetar i kiša i dalje su ga šibali, ali ne kao prije, a Temeraire je kosio, mijenjao smjer lako i okretno poput najskladnijeg kutera, letio u cik-cak i malo-pomalo napredovao u smjeru zapada.

Laurence je osjećao sve neugodnije pečenje u nadlakticama i podlakticama. Lijevu ruku provukao je kroz remen na zmajevim prsima kako ne bi izgubio oslonac, te oslobodio desnu, da je malo odmori. Kad su se pribliţili brodu, a zatim i prošli pokraj njega, u daljini je ugledao Gordona, koji se još uvijek borio s morem. Nasreću, znao je plivati, a unatoč ţestokoj kiši i vjetru, valovi nisu bili tako veliki i snaţni da ga povuku pod površinu. Laurence je sumnjičavo promatrao Temeraireove prste. S tim divovskim kandţama lako bi mogao usmrtiti a ne spasiti Gordona. Laurence će se morati postaviti tako da uhvati i pridigne čovjeka iz mora.

"Temeraire, ja ću ga povući. Pričekaj da se pripremim, pa se spusti koliko god moţeš", poviče, a zatim se i sam počne spuštati po ormi, polagano i oprezno, tako da je na koncu visio s trbuha, u svakom trenutku s jednom rukom provučenom kroz neki od remena. Uţasavao se svakog pokreta, no čim se našao ispod zmaja, sve je postalo lakše, budući da ga je veliko tijelo zvijeri štitilo od kiše i vjetra. Povukao je široki remen koji je obavijao središnji dio zmajeva tijela. Učinilo mu se da bi ondje mogao pronaći dovoljno prostora: u jednom trenutku uvukao je noge između koţnatog remena i Temeraireova trbuha, kako bi oslobodio obje ruke, a onda je dlanom pljesnuo zmaja po boku.

Temeraire se naglo obrušio, poput jastreba. Laurence se opustio, tako da je posve visio, vjerujući u zmajeve sposobnosti ciljanja, te je prstima dva-tri metra brazdao morsku površinu prije nego što je došao do natopljene tkanine i tijela. Naslijepo je uhvatio to što je napipao, a Gordon se čvrsto uhvatio za njega. Temeraire se već dizao i udaljavao, mahnito mašući krilima, no sada su se, nasreću, mogli prepustiti vjetru, umjesto da lete u vjetar. Gordonova teţina opteretila je Laurenceove ruke, ramena i bedra, zateţući mu svaki mišić. Remen mu je toliko čvrsto stezao potkoljenice da ih više nije osjećao, a imao je i nelagodan osjećaj da mu je sva krv iz tijela nahrupila u glavu. Dok je Temeraire jurio prema brodu, njih dvojica ljuljala su se naprijed-natrag poput klatna, a cijeli svijet oko njega suludo se naginjao.

Na palubu su se stuštili nimalo skladno, zaljuljavši čitav brod. Temeraire se ljuljao na straţnjim nogama, istodobno pokušavajući sklopiti krila unatoč vjetru i odrţati ravnoteţu uz njih dvojicu, koji su ga povlačili nadolje. Gordon se pustio i panično se udaljio, ostavljajući Laurencea da se izvuče iz remenja, dok se činilo da bi se Temeraire svakog trenutka mogao prevaliti i zgnječiti ga. Ukočenim prstima nije uspijevao osloboditi kopče, ali se Wells već trenutak kasnije našao pokraj njega. Noţ je bljesnuo i prerezao remen.

Oteţalim nogama dočekao se na palubi, a istog trenutka u njih je navalila krv. Temeraire se sličnim pokretom našao na sve četiri, pokraj njega, a od tog udara zadrhtala je čitava paluba. Laurence je leţao na leđima i grčevito hvatao zrak, ne obazirući se na kišu koja ga je sad nemilice šibala. Svi mišići otkazali su poslušnost. Wells je oklijevao. Laurence mu je rukom pokazao neka se vrati svojim duţnostima, te se s mukom pridigao. Uspravili su ga, a bolni povrat osjeta u nogama popustio je kad ih je počeo pokretati.

Vjetar je i dalje bio snaţan, no brod mu se sad već posve prilagodio, te je jurio pod skraćenim košnjačama, a palubom više nije vladala krizna atmosfera. Odvraćajući pogled od Rileyjeva djela s mješavinom ponosa i ţaljenja, Laurence je naveo Temerairea da se premjesti prema središnjem dijelu krme, gdje teţinom neće dovoditi brod u neravnoteţu. U posljednji čas: čim se ponovno skrasio, Temeraire je nezaustavljivo zijevnuo i uvukao glavu pod krilo,

pripravan zaspati bez uobičajenog traţenja hrane. Laurence se polagano spustio na palubu i naslonio na zvijer. Tijelo ga je i dalje boljelo od silnih napora.

Trgnuo se tek još na trenutak, osjetivši potrebu da nešto kaţe, iako mu je jezik bio oteţao i jedva pokretan od umora. "Temeraire," reče, "bravo. Bilo je to vrlo hrabro."

Temeraire izvuče glavu ispod krila i pogleda ga podiţući kapke. "Oh", reče, pomalo nesigurno. Laurence osjeti grizodušje, uvidjevši da zmaju dotada zapravo i nije uputio osobito srdačne i blagonaklone riječi. Za veliku promjenu do koje je došlo u njegovu ţivotu moţda je u neku ruku kriva i ta zvijer, no Temeraire se samo povodi za svojom prirodom i zbog toga nikako ne bi smio patiti.

No trenutačno je bio preumoran da mu se oduţi drukčije osim što je, slabašnim glasom, ponovio "Bravo" i potapšao glatku crnu koţu. Ipak, činilo se da je i time nešto postigao. Temeraire se više nije oglasio, ali se malko premjestio i nesigurno gotovo obavio Laurencea, pritom djelomično raširivši krilo da ga zaštiti od kiše. Zvuk oluje koja je i dalje bjesnjela pod tim je pokrovom bio podosta prigušen i Laurence je sad na obrazu osjećao otkucaje velikog srca. Ubrzo je osjetio kako mu se čitavo tijelo ugrijalo od postojane topline zmajeva tijela, pa je tako zaštićen naglo i potpuno utonuo u dubok san.

"Posve ste uvjereni da je sve tako sigurno?" upitao je Riley zabrinuto. "Gospodine, uvjeren sam da bismo mogli izraditi mreţu. Moţda bi bilo bolje da ipak ne..."

Laurence premjesti teţište i pokuša povući remenje koje mu je stezalo bedra i potkoljenice. Svi su remeni bili posve čvrsti, kao i glavni dio orme, te je tako bio stabilan na Temeraireovim leđima, neposredno iza krila. "Ne, Tome, to ne bi išlo i ti to dobro znaš. Ovo nije ribarica i nemaš viška ljudi. Vrlo lako bi nam se moglo dogoditi da naidemo na kakav francuski ratni brod i što bi se dogodilo?" Nagnuo se naprijed i potapšao zmaja po vratu. Zmaj je bio okrenuo glavu, te je sa zanimanjem promatrao sve što se događalo.

"Spreman? Sad moţemo krenuti?" upita i poloţi podlakticu na ogradu. Pod glatkom koţom već je osjećao zatezanje mišića, a i u njegovu glasu jasno se čula nestrpljivost.

"Udalji se, Tome", reče Laurence ţurno, te odbaci lanac i uhvati remen koji se nalazio oko zmajeva vrata. "U redu, Temeraire, moţemo. .." Već trenutak kasnije, nakon skoka, našli su se u zraku. Široka krila velikim su ih zamasima nosila uvis, a zmajevo dugačko tijelo istegnulo se poput strijele koja leti prema nebu. Preko Temeraireova ramena pogledao je dolje: Reliant se već pretvarao u dječju igračku, poskakivao onako osamljen na nepreglednom oceanu. Ugledao je čak i Amitié, tridesetak kilometara istočnije. Vjetar je bio neopisivo snaţan, no remenje je i dalje bilo čvrsto, a on se, uvidio je, ponovno glupavo smiješio, više se ne uspijevajući suzdrţati.

"Drţat ćemo se zapadne strane, Temeraire", dovikne Laurence. Nije htio riskirati pretjeranim pribliţavanjem kopnu i mogućim susretom s mogućom francuskom ophodnjom. Temeraireu su na najuţi dio vrata bili stavili koţnati prsten i za njega učvrstili uzde, kako bi ga Laurence lakše usmjeravao. Sad je pogledao kompas koji mu je remenčićem bio učvršćen za dlan, te je potegnuo desnu uzdu. Zmaj se prestao uspinjati te je skrenuo i ispravio poloţaj. Dan je bio vedar, bez oblaka, a valovi na moru tek umjereni. Sad kad se više nisu uspinjali, Temeraire je rjeđe mahao krilima, no čak su i tako munjevito prelazili kilometre i kilometre. Reliant i Amitié već su bili izvan vidokruga.

"Oh, vidim jednoga", reče Temeraire. Još su se većom brzinom obrušavali. Laurence snaţno uhvati uzde i zatomi usklik. Bilo je besmisleno osjećati takvo djetinje uzbuđenje. Zahvaljujući udaljenosti, stekao je nove spoznaje o zmajevu vidu - zacijelo je fantastično oštar kad je s te daljine uočio plijen. Jedva je stigao i pomisliti na to kad je posvuda oko njih more šiknulo uvis, a već trenutak nakon neopisivog pljuska, Temeraire se ponovno dizao, s pliskavicom koja mu se otimala u ustima, dok se voda slijevala sa svih strana.

Još jedno veliko iznenađenje: Temeraire se zaustavio i stao lebdjeti na mjestu dok je jeo, a krila su mu za to vrijeme, pod gotovo

pravim kutom u odnosu na tijelo, zamahivala kruţno, u lukovima. Laurence nije imao pojma da su zmajevi u stanju izvoditi i takav manevar. Situacija nije bila osobito ugodna, budući da Temeraire nije uspijevao precizno nadzirati svaki pokret, te je nekontrolirano poskakivao gore-dolje, no metoda se pokazala vrlo praktičnom, jer su se, kad su komadići utrobe počeli padati u more, pod njim počele skupljati ribe, diţući se do površine i ostataka, pa je, pojevši pliskavicu, odmah uspio uhvatiti i dvije poveće tune, po jednu svakom prednjom nogom. Pojevši ih, pogostio se još i divovskim sabijanom.

Provukavši ruku kroz remen na vratu, kako ne bi toliko poskakivao, Laurence je sad mogao slobodno gledati uokolo i prepuštati se osjećaju da gospodari čitavim morem, jer nigdje na vidiku nije bilo ni broda ni ţivog stvorenja. Nije uspijevao zatomiti ponos na uspjeh operacije, a uzbuđenje koje mu je donosio let bilo je neopisivo - kad nije razmišljao o tome koliko će ga sve to zapravo stajati, bio je posve sretan.

Temeraire proguta i posljednji komad sabijana. Nakon što ga je sa zanimanjem pogledao, odbaci oštri komad gornje vilice. "Sit sam", reče i ponovno pojuri uvis. "Idemo još malo letjeti?"

Bio je to primamljiv prijedlog, no u zraku su bili već više od sata, a Laurence nije bio siguran koliko je Temeraire zapravo izdrţljiv. Stoga je sa ţaljenjem rekao: "Vratimo se na Reliant, a ako ţeliš, moţemo još malo letjeti oko broda."

Pojurili su natrag, ovaj put nisko nad valovima, koje je Temeraire svako malo zaigrano dodirivao u letu. Kapljice su mu vlaţile lice, a cijeli svijet promicao je uz njih stopljen u beskonačnu mrlju, osim stalne i jasno ocrtane pojave - zmaja na kojem je letio. Duboko udišući slani zrak, posve se prepustio čistom uţitku, prekidajući ga tek povremeno, da malko povuče uzde nakon pogleda na kompas, pa su tako naposljetku došli i do Relianta.

Temeraire je na kraju rekao da je spreman za spavanje, pa su se spustili na brod. Ovaj put dolazak je bio elegantniji i brod se nije toliko zaljuljao, već je samo malo dublje utonuo. Laurence je otkopčao remenje i sišao, pomalo zatečen zbog boli od sjedenja, uviđajući, međutim, da je takvo što mogao i očekivati. Riley im je

ţurno prilazio, a na licu mu se jasno odraţavalo olakšanje. Laurence mu kimne, ţeleći ga umiriti.

"Nema potrebe za zabrinutošću. Bio je izvrstan i čini mi se da ubuduće neće trebati razmišljati ni o hrani - bez poteškoća ćemo se snaći", reče, milujući zmajev bok. Temeraire, koji je već tonuo u san, otvorio je jedno oko i nešto zadovoljno progunđao, a potom ga ponovno zatvorio.

"Iznimno mi je drago," reče Riley, "dijelom i zato što to znači da ćemo vam moći ponuditi raskošnu večeru: u vašoj smo odsustnosti za svaki slučaj nastavili s naporima i tako smo ulovili lijepog iverka koji se sada moţe naći na našem stolu. Uz vaš pristanak, mogu pozvati i dio časnika da nam se pridruţe."

"Svim sam srcem za to, radujem se", reče Laurence, isteţući ukočene noge. Nakon što su Temerairea trajno preselili na palubu, na vlastito je ustrajno traţenje napustio kapetansku kabinu. Riley je popustio nakon dugotrajnog uvjeravanja, a činjenicu da je tako istisnuo dotadašnjeg kapetana nadomještao je tako što ga je praktički svakodnevno pozivao na večeru. Tu naviku prekinula je oluja, no kako se i ona večer ranije ispuhala, večeras su trebali nastaviti s dotadašnjom praksom.

Bila je to dobra i vesela večera, osobito nakon što je boca načinila nekoliko krugova, a mladi kadeti popili dovoljno da se riješe uobičajene ukočenosti. Laurence je, nasreću, imao dar koji mu je omogućavao da uvijek vodi i potiče vedre i opuštene razgovore i časnici su za njegovim stolom uvijek bili odlično raspoloţeni. Situaciju je dodatno olakšavala i činjenica da su on i Riley ubrzano postajali pravim prijateljima nakon što je između njih nestala hijerarhijska prepreka.

Za stolom je stoga vladala gotovo neformalna atmosfera, pa se Carver, uvidjevši da je jedini slobodan, budući da je desert pojeo malo brţe od starijih kolega, usudio izravno obratiti Laurenceu i pomalo nesigurno reći: "Gospodine, ako smijem biti toliko slobodan i pitati... je li istina da zmajevi rigaju vatru?"

Onako ugodno sit nakon kolača sa šljivama i nekoliko čaša kvalitetnog rizlinga, Laurence je pitanje prihvatio blagonaklono.

"Ovisi o vrsti, gospodine Carver", odgovori, odlaţući čašu. "No rekao bih da je to vrlo rijetka sposobnost. Osobno sam to vidio samo jedanput, kod jednog turskog zmaja u bitki na Nilu i mogu vam reći, kad sam vidio kako to izgleda, bilo mi je vraški drago što su se Turci našli na našoj strani."

Ostali su časnici zgroţeno kimali. Malo je toga na brodu opasno kao nekontrolirani poţar na palubi. "Bio sam tada na Goliathu", nastavi Laurence. "Nismo bili ni na osamsto metara od L'Orienta kad se zapalio, poput baklje. Bili smo mu onesposobili topove na palubi i uglavnom skinuli strijelce s koševa, pa je zmaj tako mogao rigati vatru kako mu se prohtjelo." Zašutio je, utonuvši u uspomene. Jedra koja proţdire plamen, za kojim se vuku gusti oblaci crnog dima, velika narančasto-crna zvijer koja se obrušava i riga novi plamen iz usta, krilima još raspirujući poţar. Uţasna grmljavina plamena koju je prekinula tek završna eksplozija, te potpuna tišina, način na koji su svi zvukovi još gotovo cijeli dan nakon toga bili prigušeni. Jednom je kao dječak bio u Rimu te je u Vatikanu vidio Michelangelov Pakao, na kojemu zmajevi plamenom prţe osuđene duše. Stvarnost je u Egiptu bila vrlo slična tome.

Svi su načas zašutjeli, a mašta je iscrtavala prizore onima koji nisu bili u glasovitoj bitki. Gospodin Pollitt nakašljao se i rekao: "Na sreću, čini mi se da je kod njih češća sposobnost štrcanja otrova ili kiseline. Iako se mora priznati da je i to, već samo po sebi, strašno oruţje."

"O, Boţe, da", reče na to Wells. "Vidio sam kako kapi koje je zmaj izbacio iz usta posve nagrizaju glavno jedro za manje od minute. Ipak, od toga vam se neće zapaliti magazin i brod vam se neće raspasti na iverje."

"Hoće li to moći i Temeraire?" upita Battersea, koji je sve to slušao pomalo razrogačenih očiju, a Laurence se prene. Sjedio je desno od Rileyja, kao da je pozvan na večeru u časničku sobu. Na trenutak je bio gotovo posve zaboravio da je zapravo gost u svojoj nekadašnjoj kabini i na svom bivšem brodu.

Na sreću, odgovorio je gospodin Pollitt, pa je Laurence mogao još malo predahnuti i prikriti zbunjenost. "Kako u mojim knjigama ta pasmina nije opisana, odgovor će morati pričekati da dođemo na

kopno i valjano odredimo kojoj vrsti pripada. Čak i ako je prikladne vrste, takva sposobnost neće se manifestirati dok posve ne naraste, a za to će trebati još nekoliko mjeseci."

"Hvala Bogu", reče Riley. Svi su se nasmijali odobravajući takvu ocjenu, a Laurence se uspio nasmiješiti i nazdraviti u Temeraireovu čast.

Poslije, nakon što se oprostio od časnika u kabini, Laurence se pomalo omamljeno vratio do krme, gdje je Temeraire leţao sam i u punoj raskoši, budući da mu je posada, otkako je narastao, uglavnom prepustila taj dio palube. Zmaj je otvorio blistavo oko kad mu se Laurence pribliţio, te podigao krilo kao da ga poziva. Laurencea je to malko iznenadilo, ali je uzeo svoju prostirku i uvukao se u ugodnu toplinu. Odmotavši prostirku, sjeo je na nju i naslonio se na zmajev bok, a Temeraire je ponovno spustio krilo i tako ga posve obavio i zaštitio u toplom prostoru.

"Misliš li da ću moći rigati vatru ili otrov?" upita Temeraire. "Nije mi jasno kako ću znati... Pokušao sam, ali iz usta mi je izlazio samo zrak."

"Čuo si o čemu smo razgovarali?" upita Laurence zapanjeno. Krmeni su prozori bili otvoreni i razgovor se vrlo lako mogao čuti na palubi, no njemu nekako nije palo na pamet da bi Temeraire mogao slušati.

"Da", odgovori Temeraire. "Onaj dio o bitki bio je uzbudljiv. Sudjelovao si u mnogo bitaka?"

"Pa, da, tako nekako", reče Laurence. "Ali ne više nego mnogi drugi." To i nije bilo posve točno, budući da je sudjelovao u mnogim borbama, pa je tako razmjerno mlad došao do kapetanskog čina, kao zapovjednik se dokazavši i u borbama. "Ali tako smo pronašli i tebe, dok si još bio u jajetu. Bio si na neprijateljskom brodu kad smo ga zauzeli", doda još, rukom pokazujući prema Amitiéu, čije su se krmene svjetiljke vidjele kao dvije zrake iza njihova lijevog boka.

Temeraire sa zanimanjem pogleda u tom smjeru. "Osvojili ste me u bitki? To nisam znao." Činilo se da mu je zbog toga drago. "Ubrzo nas ponovno očekuje bitka? Volio bih to vidjeti. Uvjeren sam da mogu pomoći, čak i ako još nisam u stanju rigati vatru."

Laurence se nasmiješio njegovoj gorljivosti. Zmajevi su bili poznati po velikom borbenom duhu, te su dijelom i zbog toga bili tako dragocjeni u ratu. "Vjerojatno ne prije nego što pristanemo u luku, no rekao bih da ćemo nakon toga često biti u borbama. Engleska nema mnogo zmajeva, pa će nas, kad odrasteš, vjerojatno često pozivati u akcije", reče.

Podigao je pogled prema Temeraireovoj glavi, uzdignutoj jer se bio zagledao u more. Sad kad ga više nije morao onoliko hraniti, Laurence se mogao posvetiti razmišljanju o drugom značenju te silne snage koja mu je počivala za leđima. Temeraire je već bio veći od odraslih zmajeva nekih drugih vrsta, te je, barem prema njegovoj laičkoj procjeni, bio i vrlo brz. Uistinu će biti vrijedna pomoć Zračnim snagama i Engleskoj, bez obzira na to hoće li biti u stanju rigati vatru. Već i s određenim ponosom pomislio je kako se ne treba pribojavati da bi Temeraire mogao biti bojaţljiv i povučen. U slučaju da se nađe pred zahtjevnom zadaćom, teško će pronaći boljeg suborca.

"Hoćeš li mi još pričati o bitki na Nilu?" upita Temeraire i spusti pogled. "Sudjelovali su samo tvoj brod i onaj drugi, i zmaj?"

"O, Boţe, ne. Na našoj strani bilo je trinaest linijskih brodova, uz potporu osam zmajeva iz Treće divizije Zračnih snaga, te još četiri turska zmaja", reče Laurence. "Francuzi su imali sedamnaest, odnosno četrnaest, tako da su zapravo imali brojčanu premoć, no strategija admirala Nelsona posve ih je zatekla." Dok je pričao, Temeraire je spustio glavu i još ga čvršće obavio. Velike oči blistale su mu u tami. Tako su tiho razgovarali još duboko u noć.

3

U Funchal su uplovili dan prije od Laurenceove trotjedne procjene

trajanja putovanja, budući da ih je u plovidbi poţurio snaţan olujni vjetar, a Temeraire je uspravno sjedio na krmi i sve ţeljno promatrao još otkako se otok pojavio na obzoru. Kad su pristali, izazvao je pravu malu senzaciju, budući da se baš i nije često događalo da zmajevi uplovljavaju u luku na malenoj fregati, pa se u pristaništu okupila omanja skupina znatiţeljnika koja se, međutim, ni slučajno nije odviše pribliţavala plovilu.

U luci je bio i zapovjedni brod admirala Crofta. Reliant je inače plovio pod njegovim zapovjedništvom, a Riley i Laurence bili su se u četiri oka dogovorili da će zajedno podnijeti izvješće i tako mu izloţiti neuobičajenu situaciju. Praktički čim su bacili sidro, na Commedableu se pojavio signal "Kapetan na zapovjedni brod", a Laurence je prije polaska samo načas zastao i obratio se Temeraireu: "Zapamti, moraš ostati na brodu dok se ne vratim", rekao je zabrinuto, jer, premda nikad nije pokazao svojeglavost i neposluh, Temeraireu su nove i zanimljive stvari vrlo lako odvlačile pozornost, pa Laurence nije bio posve uvjeren u dostatnost lanaca usred posve novog svijeta koji treba istraţiti. "Obećavam ti da ćemo preletjeti čitav otok čim se vratim. Vidjet ćeš sve što ţeliš, a u međuvremenu, gospodin Wells donijet će ti lijepu svjeţu teletinu i malo janjetine, što još nisi kušao."

Temeraire je jedva čujno uzdahnuo, ali je ipak kimnuo. "U redu, ali poţuri se", rekao je. "Volio bih otići do onih planina. A ove bih mogao pojesti", dodao je još, zagledan u dva konja upregnuta u kočiju, koji su stajali u blizini. Konji su nervozno toptali, kao da su sve dobro čuli i shvatili.

"Oh, ne, Temeraire, nikako. Ne moţeš samo tako pojesti sve što ugledaš na ulicama", rekao je Laurence uzbunjeno. "Wells će ti odmah nešto donijeti." Okrenuvši se, privukao je pogled trećeg časnika, te mu bez riječi prenio koliko je stvar hitna. Potom se, uz još jedan sumnjičav pogled, spustio sizom i pridruţio Rileyju.

Admiral Croft nestrpljivo ih je iščekivao. Bilo je očito da su i do njega doprle određene glasine. Bio je to visok i markantan muškarac, još uočljiviji zbog velikog oţiljka preko velikog dijela lica i umjetne ruke učvršćene za batrljak lijeve ruke, te ţeljeznih prstiju koji su se pomicali zahvaljujući oprugama i kukicama. Bez ruke je ostao neposredno prije nego što su ga imenovali zapovjednikom flote, a nakon toga se i jako udebljao. Nije ustao kad su ušli u njegovu kabinu, već se samo malo namrštio i rukom im pokazao da sjednu. "U redu, dakle, Laurence, objasnite što se dogodilo. Pretpostavljam da cijela priča ima nekakve veze s tim divljim zmajem koji vam je na brodu...?"

"Gospodine, to je Temeraire, nije divlji zmaj", reče Laurence. "Zauzeli smo jedan francuski brod, Amitié... Jučer su bila točno tri tjedna od tog događaja. U njihovoj štivi pronašli smo jaje. Naš liječnik zna ponešto o zmajevima. Upozorio nas je da će se ubrzo izleći, pa smo uspjeli organizirati da... to jest, ja sam mu stavio ormu."

Croft naglo uspravi leđa i zagleda se u Laurencea pa u Rileyja, tek tada primjećujući promjenu na odorama. "Kako, molim? Vi, osobno? A vi ste onda... Boţe presveti, zašto za zmaja niste zaduţili jednog od kadeta?" upita. "Ovo je malo prerevno shvaćanje duţnosti, Laurence. Baš zgodno, kad pomorski časnik odluči napustiti brod radi Zračnih snaga."

"Gospodine, časnici i ja izvlačili smo imena", reče Laurence, potiskujući val ogorčenosti. Nije traţio da ga netko hvali zbog ţrtvovanja, ali prijekor zbog toga ipak je bio pretjeran. "Nadam se da

nitko neće dovoditi u pitanje moju odanost sluţbi. Smatrao sam da je prema njima pravedno da i ja dijelim njihovu sudbinu, a naposljetku, premda nije izvučeno moje ime, nisam mogao izbjeći što mi je usud namijenio. Pokazao je naklonost upravo prema meni i nismo mogli dopustiti da nekom drugom eventualno odbije ormu."

"Ah, dovraga", reče Croft i ponovno se mrzovoljno nasloni, prstima desne ruke lupkajući po metalnome dlanu lijeve. Unatoč očitoj nervozi, sjedio je bez riječi i jedini zvuk bilo je kuckanje noktiju po metalu. Minute su sporo prolazile, a Laurence je čas zamišljao tisuće katastrofa koje bi Temeraire mogao izazvati za njegova izbivanja, a čas zabrinuto razmišljao o tome što bi sve Croft mogao učiniti Reliantu i Rileyju.

Croft se napokon trgnuo, kao da se budi, te mahnuo zdravom rukom. "Vjerojatno postoji i nekakva nagrada, otkupnina... Naposljetku, ne mogu baš dati manje za stvorenje s ormom nego za divlju zvijer", reče. "Ta francuska fregata... pretpostavljam da je ratni, a ne trgovački brod...? Izgleda dosta dobro i uvjeren sam da će je otkupiti za sluţbu", doda još, očito oraspoloţen, a Laurence s mješavinom olakšanja i ljutnje uvidi da je Croft samo u glavi računao admiralski udio u plijenu.

"Točno je, gospodine, vrlo dobar brod... trideset šest topova", reče uljudno, prešutivši nekoliko stvari koje mu je mogao priopćiti. Više nikad neće morati podnositi izvješće tom čovjeku, no Rileyjeva budućnost i dalje je bila neizvjesna.

"Hmm. Uvjeren sam da ste postupili ispravno, Laurence, iako je šteta izgubiti vas. Pretpostavljam da ćete ţeljeti postati letačem", reče Croft, glasom koji je jasno pokazivao da takvo što ne očekuje. "Ali ovdje nemamo jedinice Zračnih snaga. Čak i glasnik dolazi samo jedanput tjedno. Pretpostavljam da ćete ga morati odvesti u Gibraltar."

"Svakako, gospodine, iako će to putovanje morati pričekati da još malo poraste. Bez većih poteškoća u zraku se moţe zadrţati oko sata, ali čini mi se da ne bi bilo dobro odmah ga izloţiti opasnostima dugotrajnijeg leta", reče Laurence odlučno. "U međuvremenu, treba ga hraniti. Dosada smo se nekako uspijevali snalaziti zahvaljujući ribolovu, no on ovdje, dakako, ne moţe loviti."

"No, da, Laurence, rekao bih da to ipak nije problem Ratne mornarice", reče Croft. I prije nego što se Laurence stigao šokirati zbog tako uskogrudne izjave, admiral je, kako se čini, uvidio koliko su njegove riječi ruţno zazvučale, pa se odmah pokušao ispraviti. "Ali razgovarat ću s guvernerom. Uvjeren sam da ćemo nešto već dogovoriti. Moramo nešto smisliti i za Reliant i Amitié."

"Ţelio bih istaknuti da gospodin Riley zapovijeda Reliantom otkako smo zmaju stavili ormu, te da se pokazao izvrsnim i da je brod bez poteškoća doveo u luku unatoč dvodnevnom olujnom nevremenu", reče Laurence. "K tome se hrabro borio i u bitki u kojoj smo zauzeli francuski brod."

"Oh, u to sam uvjeren, u to sam posve uvjeren", reče Croft, ponovno kruţeći prstom. "Tko vam je na Amitiéu?"

"Moj prvi časnik, Gibbs", reče Laurence.

"Da, dakako", reče Croft. "Zacijelo vam je jasno, Laurence, da baš i ne moţete očekivati da ćete na takav način i prvom i drugom časniku priskrbiti zapovjedništvo nad brodom. Nemamo toliko dobrih fregata."

Laurence se sad jedva suzdrţavao. Admiral je očito traţio izliku da zgodan plijen dodijeli nekome od svojih miljenika. "Gospodine," reče Laurence ledenim glasom, "nije mi posve jasno što ţelite reći. Nadam se da ne ţelite reći da sam osobno stavio ormu zmaju kako bih ostavio slobodno zapovjedničko mjesto. Uvjeravam vas da mi je jedini motiv bio Engleskoj donijeti vrlo vrijednog zmaja, te se nadam da će to uvidjeti i u Admiralitetu."

Svoju ţrtvu nije namjeravao spomenuti još konkretnije, a da je mogao birati, ne bi rekao ni to što je rekao, samo da se nije radilo o Rileyjevoj sudbini. No riječi su postigle ţeljeni učinak. Činilo se da se Croft trgnuo zbog tog podsjećanja na činjenice, kao i zbog spominjanja Admiraliteta. Ako ništa drugo, barem se počeo izmotavati i povlačiti, te ih je otpustio ne izrazivši se određenije o tome hoće li Rileyju oduzeti zapovjedništvo.

"Gospodine, vječiti sam vam duţnik", reče Riley kad su se zajedno zaputili prema brodu. "Nadam se samo da inzistiranjem

niste stvorili probleme sebi. Pretpostavljam da je admiral vrlo utjecajan."

Laurence trenutačno gotovo i nije uspijevao osjećati nešto drugo osim olakšanja, jer su došli do mola, a Temeraire je i dalje sjedio na palubi, iako je u tom trenutku paluba bila sličnija kakvoj klaonici, dok je područje oko njegovih usta bilo više crveno nego crno. Znatiţeljnici su se u međuvremenu gotovo posve razišli. "Ako u cijeloj priči i postoji nešto dobro, onda je to činjenica da više ne moram pretjerano razmišljati o utjecajima. Čini mi se da te stvari nemaju veze s letačima", reče. "Molim te, ne brini se za mene. Bi li ti smetalo da se malo poţurimo? Čini mi se da je gotovo s jelom."

Let ga je smirio mnogo više od svega. Jednostavno se nije mogao ljutiti dok se pod njim prostirao čitav otok Madeira, dok mu je vjetar mrsio kosu, a Temeraire uzbuđeno pokazivao nove zanimljivosti, poput ţivotinja, kuća, kola, drveća, stijenja i svega što mu je privlačilo pogled. U posljednje vrijeme počeo je letjeti djelomično okrenute glave, tako da je i u letu mogao razgovarati s Laurenceom. Na kraju su se dogovorili da sleti na opustjeli put koji je prolazio rubom jedne duboke doline. Masa oblaka spuštala se niz zelene obronke na juţnoj strani, neobično se drţeći tla, a zmaj je sjeo i stao opčinjeno promatrati.

Laurence siđe na put. I dalje se navikavao na jahanje zmaja, te se uvijek radovao kad bi nakon sat vremena leta dobio priliku protegnuti noge. Još je nekoliko minuta hodao uokolo, uţivao u pogledu, te pomislio kako će sutradan ujutro za let pripremiti i nešto za jelo i piće. Sad bi mu dobro došao sendvič i čaša vina.

"Volio bih još jedno onakvo janje", reče Temeraire, kao da mu čita misli. "Janjad je baš bila ukusna. Mogu ih uzeti odande? Čine mi se još većima."

Lijepo stado ovaca spokojno je paslo na suprotnoj strani doline, bjelinom se ističući na zelenoj podlozi. "Ne, Temeraire, to su ovce, ovčetina", odgovori Laurence. "Ovce nisu tako ukusne, a usto zasigurno imaju vlasnika, pa ih ne smijemo dirati. Vidjet ću mogu li

s pastirom dogovoriti da ti jednu ovcu odvoji za sutra, ako ţeliš da ponovno dođemo ovamo."

"Neobično mi je da je more prepuno stvari koje moţeš jesti do mile volje, a da je na kopnu sve već nekako zauzeto", reče Temeraire razočarano. "Nekako mi se čini da to nije u redu. Osim toga, pastiri ne jedu te ovce, a ja sam sad gladan."

"O, Boţe, Temeraire, nemoj tako govoriti, jer će me inače uhititi zbog toga što te potičem na pobunu", reče Laurence zabavljenim tonom. "Zvučiš kao revolucionar. Promisli samo... moţda je vlasnik stada upravo čovjek kojeg ćemo zamoliti da nam daruje lijepo janje za tvoju večeru. A na to baš i neće pristati ako mu sad ukrademo ovcu."

"Radije bih sada pojeo fino janje", promumlja Temeraire, ali ipak nije navalio na ovce, već se ponovno posvetio promatranju oblaka. "Moţemo otići do onih oblaka? Zanima me zašto se tako kreću."

Laurence sumnjičavo pogleda zastrte obronke, no nekako mu je postajalo sve mrskijim zmaju reći ne kad nije morao, budući da je to ionako često bilo nuţno. "Moţemo pokušati, ako ţeliš," reče, "ali čini mi se malo opasnim. Mogli bismo lako udariti u planinu i razbiti se."

"Oh, sletjet ću ispod njih, pa gore moţemo hodati", reče Temeraire, te se spusti i sagne glavu, kako bi ga Laurence ponovno mogao zajahati. "Tako će svakako biti zanimljivije."

Bilo je malko neobično šetati se u zmajevu društvu i još neobičnije napredovati brţe od njega. Temeraire je jednim korakom moţda i pokrivao udaljenost za koju je Laurenceu trebalo desetak koraka, ali je koračao vrlo rijetko, budući da ga je više zaokupljalo pogledavanje na razne strane, jer je tako uspoređivao stupanj prekrivenosti tla oblačnim slojem. Laurence je naposljetku otišao podosta naprijed, spustio se i stao čekati. Čak i u toj gustoj magli osjećao se ugodno, jer su ga štitili debela odjeća i nepromočivi plašt koje je, poučen iskustvom, počeo nositi prilikom letenja.

Temeraire se i dalje uspinjao vrlo polagano, povremeno prekidajući proučavanje oblaka da pogleda kakav cvijet ili kamenčić. Na Laurenceovo iznenađenje, u jednom je trenutku zastao i iz zemlje iskopao malen kamen, potom silno uzbuđen s njim došao do

Laurencea, cijelo ga vrijeme gurajući kandţom, kao da je odviše malen da ga ščepa.

Laurence uzme kamen, velik poput šake. Nedvojbeno je izgledao neobično: bio je to komad pirita s primjesama kvarcnog kristala i kamena. "Kako si ga uočio?" upita zaintrigirano dok je okretao kamen u ruci i s njega uklanjao ostatke zemlje.

"Mali je dio virio iz zemlje i zasjao", odgovori Temeraire. "Je li to zlato? Sviđa mi se kako izgleda."

"Nije, obični pirit, ali zgodan je, zar ne? Čini se da si jedno od onih stvorenja koja vole skupljati..." reče Laurence i s naklonošću podigne pogled prema Temeraireu. Mnogi zmajevi po prirodi su opčinjeni dragim kamenjem ili plemenitim kovinama. "Bojim se da nisi naišao na dovoljno bogatog suborca. Neću ti moći osigurati hrpu zlata na kojoj ćeš spavati."

"Ti si mi draţi od hrpe zlata, čak i ako se na njemu spava vrlo udobno", reče Temeraire. "Dobro mi je i na palubi."

Izgovorio je to posve uobičajenim tonom, nipošto kao da ţeli dati kompliment, te se odmah ponovno posvetio promatranju oblaka. Laurence se za njim zagledao obuzet mješavinom nevjerice i iznimnog zadovoljstva. Gotovo i nije mogao zamisliti osjećaj sličan tome - s njim je iz dotadašnjeg ţivota moţda mogao usporediti jedino ono što bi osjetio da mu se obratio Reliant i rekao da ga ţeli za kapetana... Bila je to ujedno i pohvala i izraz naklonosti, i to od najuzvišenijeg zamislivog izvora, a sve to ispunilo ga je novom odlučnošću da dokaţe kako je dostojan takve počasti.

"Naţalost, ne mogu vam pomoći, gospodine", rekao je starac, češući se za uhom i uspravljajući se pred velikom masom koja se našla pred njim. "Imam desetak knjiga o zmajskim pasminama, no ne mogu ga pronaći niti u jednoj od njih. Moţda će mu se, kako bude odrastao, mijenjati boja...?"

Laurence se namršti. Bio je to već treći prirodoslovac s kojim se savjetovao u posljednjih tjedan dana, otkako su pristali na Madeiru, a niti jedan od njih nije mu uspio ni najmanje pomoći u određivanju Temeraireove pasmine.

"Međutim", nastavio je knjiţar, "mogu vam pruţiti određenu nadu. Ovdje, na otoku, u lječilištu boravi sir Edward Howe iz Kraljevskog društva. Prošli tjedan svratio je u moju prodavaonicu. Čini mi se da je odsjeo u Porto Monizu, na sjeverozapadu otoka, i uvjeren sam da će uspjeti klasificirati vašeg zmaja. Napisao je više monografija o rijetkim američkim i istočnjačkim vrstama."

"Najljepša hvala, to mi je drago čuti", reče Laurence, koji se na tu vijest odmah razvedrio. Ime mu je bilo poznato, a jedanput ili dvaput s tim se čovjekom i vidio u Londonu, pa se stoga neće morati mučiti s posrednicima i upoznavanjem.

Dobro raspoloţen vratio se na ulicu i kupio kvalitetan zemljovid otoka i knjigu o mineralogiji za Temerairea. Dan je bio osobito lijep i ugodan, a zmaj se trenutačno odmarao na polju koje su mu dodijelili nadomak grada i sunčao nakon obilnog obroka.

Guverner je bio susretljiviji od admirala Crofta, moţda i zbog činjenice da je nazočnost tako često gladnog zmaja u luci kod stanovništva izazivala nemir i bojazan, pa je javnim sredstvima Temeraireu namaknuo stalan dotok hrane, uglavnom ovaca i goveda. Temeraire nije bio nimalo nezadovoljan promjenom prehrane, te je i dalje rastao. Za njega više ne bi bilo mjesta na Reliantovoj krmi, a po svoj se prilici moglo očekivati da će ubrzo duljinom premašiti i sam brod. Laurence se bio smjestio u kućicu pokraj polja, po vrlo niskoj cijeni, budući da je njezin vlasnik odjednom odlučio pobjeći glavom bez obzira, i njih dvojica tako su se lijepo snalazila.

Kad je imao vremena razmišljati, ţalio je zbog toga što se trajno oprostio od brodskog ţivota, no vjeţbanje s Temeraireom bilo je zahtjevan posao, a on je uvijek mogao otići na kasni objed ili večeru u grad. Često se susretao s Rileyjem i još nekim časnicima. U gradu je imao još poznanika iz Ratne mornarice, pa gotovo nikad nije bio osamljen. I noći su bile ugodne, iako se zbog udaljenosti morao rano vratiti u nastambu. Uspio je pronaći i posluţitelja, mještanina Fernaa, kojem, iako je bio šutljiv i nikad se nije smiješio, zmaj nije smetao i koji je bio u stanju pripremiti razumno dobar doručak i večeru.

Temeraire je za dnevne ţege, dok njega nije bilo, uglavnom spavao, a budio se nakon zalaska sunca. Laurence je nakon večere sjedio ispred kućice i čitao mu uz svjetiljku. Sam nikad nije osobito mnogo čitao, no Temeraire je toliko uţivao u knjigama da je to postalo zarazno, te je i Laurence isključivo sa zadovoljstvom razmišljao o tome kako će zmaj uţivati u novoj knjizi, koja je podrobno govorila o dragom kamenju i njihovu pronalaţenju, unatoč tome što on sam za to nije bio ni najmanje zainteresiran. Nikada nije očekivao da bi mogao tako ţivjeti, no barem zasada u stvarnome smislu nije osjećao posljedice promjene poloţaja, a Temeraire je posve neočekivano postajao sve ugodnijim društvom.

Laurence je svratio u jednu gostionicu, te je siru Edwardu napisao kratku poruku, objasnio gdje se nalazi, kratko opisao okolnosti, te zatraţio dopuštenje da ga posjeti. Poruku je adresirao na Porto Moniz i poslao je po dječaku koji je za taj lokal obavljao takve isporuke, dodavši još pola krune da ga poţuri. Dakako, na drugu stranu otoka brţe bi došao sam, na zmaju, no imao je dojam da ne moţe samo tako nekoga zaskočiti, bez upozorenja, usto još i u zmajevu društvu. Moţe još čekati. Preostaje mu barem tjedan dana slobode dok ne dobije odgovor iz Gibraltara, poruku s uputama o javljanju na duţnost.

No vojni glasnik dolazi sutra, a to ga je podsjetilo na duţnost koju je zanemario: još nije pisao ocu. Ne moţe dopustiti da roditelji za promjenu situacije doznaju iz druge ruke ili iz obavijesti u sluţbenom Glasniku, koja će sigurno biti otisnuta. Stoga je nevoljko, ali ipak osjećajući da je to duţan učiniti, sjeo sa svjeţim lončićem kave i počeo pisati pismo.

Nije mu bilo jednostavno smisliti što točno napisati. Lord Allendale nije bio osobito srdačan i blagonaklon otac, već je oduvijek bio poprilično strog. Vojsku i Ratnu mornaricu smatrao je jedva prihvatljivom alternativom crkvi za mlađeg sina, koji ne nasljeduje imanje. U Zračne snage ne bi ga dao jednako kao ni u kakav zanat, pa je Laurence stoga bio siguran da s novonastalom situacijom neće ni suosjećati niti će je odobravati. Bio je svjestan da se on i otac ne slaţu oko temeljnog značenja duţnosti i odanosti. Otac će mu zasigurno reći da je već i zbog imena bio duţan kloniti se zmaja, te

da nekakvu nepromišljenu predodţbu o sluţbi i sluţenju izostavi iz razmatranja.

Više se bojao majčine reakcije. Jer, ona ga je istinski voljela, pa će biti nesretna zbog novosti. Usto je i prijateljica lady Galman, pa će to što napiše nedvojbeno doći i do Edithinih ušiju. Ali nije mogao pisati tako da ih, bilo jednu bilo drugu utješi a da istodobno ne razjari oca, pa je stoga naposljetku napisao tek gotovo sluţbenu obavijest u kojoj je iznio činjenice bez uljepšavanja, ničim ne odajući dojam da se zbog nečega tuţi. To će zasada morati biti dovoljno. Ipak, pismo je zatvorio osjećajući nezadovoljstvo, a zatim ga je osobno odnio do glasničke postaje.

Dovršivši tu neugodnu zadaću, krenuo je prema hotelu u kojem je bio unajmio sobu. Rileyja, Gibbsa i još nekolicinu poznanika bio je pozvao da mu se pridruţe na ručku, budući da im se ţelio oduţiti za gostoljubivost. Još nisu bila ni dva sata poslije podne i prodavaonice su još bile otvorene. U hodu je razgledavao izloge ţeleći misli skrenuti s mračnih primisli o tome kako će reagirati članovi obitelji i najbliskiji prijatelji, pa se tako zaustavio ispred jedne malene zalagaonice.

Zlatni je lanac bio nemoguće debeo i teţak, od onakvih kakve ne bi mogla nositi nijedna ţena i odviše kičast za muškarca: debele pravokutne karike s kojih naizmjence vise plosnati krugovi i maleni biseri. No zaključio je da već i zbog metala i dragog kamenja mora biti skup. Vjerojatno stoji mnogo više nego što si on moţe priuštiti. Sad je bio oprezan s novcem, budući da više nije mogao računati na novac od zapljena i nagrada. Ipak je ušao i upitao koliko stoji. Uistinu je bio odviše skup.

"Ali, gospodine, moţda bi vam odgovarao ovaj?" rekao je vlasnik, nudeći mu drukčiji lančić: izgledao je gotovo isto kao prvi, samo što nije imao one pločice i što su karike bile moţda malko tanje. Bio je gotovo upola jeftiniji od prvog. Iako je i dalje bio skup, kupio ga je, a onda se zbog toga osjećao pomalo glupo.

Te ga je večeri ipak dao Temeraireu. Sreća kojom ga je zmaj primio pomalo ga je zatekla. Temeraire je čvrsto drţao lančić i više ga nije ispuštao. Promatrao ga je pri svjetlu svijeće dok mu je Laurence čitao, te ga okretao čas na jednu, čas na drugu stranu i

divio se odsjaju svjetla na zlatu i biserju. Kad je napokon zaspao, lančić je ostao isprepleten među kandţama, a Laurence ga je sutradan morao učvrstiti za ormu da bi Temeraire uopće pristao poletjeti.

Zbog te neobične reakcije još se više razveselio kad ga je nakon povratka s jutarnjeg leta dočekao gorljivi poziv sira Edwarda. Fernao mu je donio poruku u polje čim su sletjeli, a Laurence ga je naglas pročitao Temeraireu: gospodin će ih primiti kad god odluče doći, a pronaći će ga na obali, u blizini kupališta.

"Nisam umoran", rekao je Temeraire. U vezi s vrstom kojoj pripada bio je znatiţeljan koliko i Laurence. "Ako ţeliš, moţemo ići odmah."

Uistinu je postajao sve izdrţljivijim. Laurence je zaključio kako se bez problema mogu zaustaviti i odmoriti bude li potrebno, te se ponovno uspeo na njega a da se u međuvremenu nije ni preodjenuo. Temeraire je dao sve od sebe i otok je pod njima promicao uz divovske zamahe krila, a Laurence se bio sagnuo i privio uz njegov vrat, ţmirkajući i oči tako štiteći od silnog strujanja zraka.

Naglo su se obrušili prema obali manje od sata nakon što su uzletjeli. Na stjenovitu obalu sletjeli su tako da su se razbjeţali i kupači i prodavači. Laurence je još koji trenutak smeteno gledao za njima, a onda se namrštio. Ako su dovoljno glupi da pomisle kako će im zmaj s propisnom ormom nekako nauditi, to nije njegov problem. Potapšao je Temerairea po vratu, otkopčao remenje i spustio se na tlo. "Idem potraţiti sira Edwarda, a ti ostani ovdje."

"Hoću", reče Temeraire odsutno. Već je sa zanimanjem promatrao duboke stjenovite uvale uz obalu s neobičnim kamenim izbojcima i vrlo bistrom vodom.

Pokazalo se da do sira Edwarda nije teško doći. Primijetio je da ljudi bjeţe i već im se primicao, kao jedina osoba koja je išla u tom smjeru, kad je Laurence prešao petstotinjak metara. Rukovali su se i razmijenili kurtoazne riječi, no i jedan i drugi nestrpljivo su očekivali trenutak kad će moći prijeći na stvar, pa je tako sir Edward spremno pristao čim je Laurence predloţio da podu do Temerairea.

"Krajnje neobično i zgodno ime", rekao je sir Edward dok su hodali i tako nehotice uzbunio Laurencea. "Najčešće dobivaju rimska imena, i to ekstravagantna. No, s druge strane, većina letača na tu duţnost stupa u mnogo mlađoj dobi od vas, pa se najčešće ţeli tako razmetati. Meni se čini podosta besmislenim Winchesteru od dvije tone dati ime Imperatorius. Ali, recite mi, Laurence, kako ste ga naučili plivati?"

Laurence se iznenađeno trgne, pa se osupnuto zagleda u more: za njegova izbivanja Temeraire je ušao u more i sad se lijepo brčkao, kruţio i istraţivao. "O, Boţe, ne... To još nikad nije učinio", reče. "Kako je moguće da ne tone? Temeraire! Izlazi iz vode!" dovikne pomalo zabrinuto.

Sir Edward je sa zanimanjem promatrao kako Temeraire pliva prema njima i izlazi na obalu. "Pa to je nešto neviđeno. Unutarnji spremnici zraka koji im omogućuju da lete, prirodno im, pretpostavljam, omogućuju da plutaju, a budući da je odrastao na moru, moţda jednostavno nema urođeni strah od vode."

Podatak o zračnim spremnicima Laurenceu je bio novost, no kako im se zmaj pribliţio, suzdrţao se od daljnjih pitanja koja su mu odmah pala na pamet. "Temeraire, ovo je sir Edward Howe", reče Laurence.

"Zdravo", reče Temeraire, u znanstvenika zagledan s jednakim zanimanjem s kojim je on motrio njega. "Drago mi je. Moţete mi reći koje sam vrste?"

Sira Edwarda nije, kako se činilo, iznenadio tako izravan pristup, te se naklonio i odgovorio: "Nadam se da ću vam doista moći pruţiti određene informacije. Mogu li te zamoliti da budeš tako ljubazan i da se odšećeš malo dalje, moţda do onog stabla, pa da raširiš krila, kako bismo bolje vidjeli cjelokupnu građu?"

Temeraire ga je rado poslušao, a sir Edward je promatrao svaki pokret. "Hmm, to je vrlo neobično, nimalo karakteristično... to kako drţi rep. Laurence, kaţete da je jaje pronađeno u Brazilu?"

"To vam, naţalost, ne mogu pouzdano potvrditi", odgovori Laurence, zagledan u Temeraireov rep. Nije uočavao ništa neobično, no, s druge strane, nije ga imao s čime usporediti. Temeraire je rep

drţao visoko iznad tla i u hodu ga blago pomicao. "Uzeli smo ga s francuskog broda koji smo zauzeli, a dolazio je iz Rija, barem sudeći po oznakama na bačvama s vodom. No više od toga doista ne znam. Kad smo zauzimali brod, Francuzi su u more bacili sve brodske knjige i dnevnike, a kapetan je, posve uobičajeno, odbio dati podatke o tome gdje je jaje otkriveno. No sudeći prema vremenu koje su proveli na putu, pretpostavljam da nije poteklo iz nekih udaljenijih krajeva."

"Oh, to nipošto nije posve sigurno", reče sir Edward. "Pojedine podvrste u jajetu se razvijaju i više od deset godina, dok je prosjek dvadeset mjeseci. Boţe presveti."

Temeraire je upravo bio raširio krila s kojih je i dalje kapala voda. "Da?" upita Laurence s nadom u glasu.

"Laurence, Boţe moj, kakva krila", usklikne sir Edward i doslovce potrči prema zmaju. Laurence iznenađeno zatrepće i poţuri se za njim, dostiţući ga tek kad se znanstvenik već našao pokraj zmaja. Sir Edward je pomno gladio jednu od šest tankih kosti koje su dijelile površinu Temeraireovih krila, zagledan u površinu s neutaţivom strašću. Temeraire je bio okrenuo glavu da vidi što se događa, ali je inače bio posve miran, te se činilo da mu takvo diranje krila ne smeta.

"Jeste li ga prepoznali?" upita Laurence oprezno. Sir Edward se doimao posve obuzet zmajem.

"Prepoznao? Ne, uvjeravam vas, ako mislite na to jesam li već vidio ovu vrstu. U Europi ţivi moţda najviše troje ljudi koji su je vidjeli, a već na temelju ovoga što sam vidio, imam dovoljno materijala za predavanje u Kraljevskome društvu", odgovori sir Edward. "Ali ova su krila neporeciva, kao i broj prstiju: riječ je o kineskome carskom zmaju, to je pasmina ili vrsta, ali ne mogu odrediti kojoj lozi točno pripada. Oh, Laurence, kakav je to dobitak!"

Laurence je zbunjeno piljio u krila. Dotada mu nije sinulo da su upravo ta krila, građena poput lepeze, neobična, kao i po pet prstiju s kandţama koje je Temeraire imao na svakoj nozi. "Carski?" ponovi i nesigurno se nasmiješi. Još se nekoliko trenutaka pitao šali li se moţda sir Edward na njegov račun. Kinezi su zmajeve uzgajali

tisućama godina prije nego što su Rimljani uopće pripitomili divlje europske vrste. Uvijek su ljubomorno čuvali svoja dostignuća i rijetko su dopuštali da čak i odrasli primjerci manjih i manje vaţnih pasmina napuste zemlju. Bilo je apsurdno i pomisliti da su Francuzi malom fregatom na suprotnu stranu Atlantika prevozili jaje carskoga zmaja.

"To je dobra pasmina?" upita Temeraire. "Hoću li moći rigati vatru?"

"Drago moje stvorenje, najbolja moguća. Jedino su nebeski zmajevi rjeđi i vredniji, a da si jedan od njih, Kinezi bi nam objavili rat zbog toga što smo ti stavili ormu, pa moramo biti sretni što nisi..." reče sir Edward. "Iako tu mogućnost neću posve isključiti, smatram malo vjerojatnim da ćeš moći rigati vatru. Kinezi zmajeve uzgajaju tako da ponajprije vode računa o inteligenciji i skladu. U zraku su toliko nadmoćni da uopće ne trebaju takve sposobnosti u svojim redovima. Kad je riječ o istočnjačkim vrstama, vjerojatnije je da će takve osobite napadačke sposobnosti imati japanski zmajevi."

"Oh", reče Temeraire neraspoloţeno.

"Temeraire, ne budi smiješan, pa nismo mogli ni zamisliti bolju novost", reče Laurence, koji je napokon počeo vjerovati. Sve ovo previše je za običnu šalu. "Sigurni ste u to, gospodine?" upita sada, ne uspijevajući se suzdrţati.

"O, da, gospodine", reče sir Edward i nastavi proučavati krila. "Pogledajte samo tu profinjenost opne, konzistentnost boje po čitavome tijelu, te usklađenost boje očiju i šara. Trebao sam odmah uvidjeti da je riječ o kineskome zmaju. Posve je nemoguće da je potekao iz divljine, a ni Europljani ni Inke jednostavno ne mogu uzgojiti takvo što. Osim toga," dodao je još, "time objašnjavamo i plivanje: kineski zmajevi, ako me sjećanje ne vara, skloni su vodi."

"Carski zmaj", reče tiho Laurence, zadivljeno gladeći Temerairea. "Nevjerojatno... trebali su ga prevoziti u pratnji pola flote ili mu poslati letača, a ne obratno."

"Moţda nisu znali što im se našlo u rukama", reče sir Edward. "Poznato je da je kineska jaja teško kategorizirati po izgledu, osim

što podsjećaju na porculan. Uzgred budi rečeno, vjerojatno niste sačuvali dio ljuske?" upita čeznutljivo.

"Ja nisam, ali nije isključeno da je netko od posade sačuvao komadićak", odgovori Laurence. "Rado ću se raspitati. Velik sam vam duţnik."

"Nipošto, ja isključivo dugujem vama. Kad samo pomislim da sam vidio carskoga zmaja... i s njim razgovarao!" Tada se naklonio Temeraireu. "Po tome sam moţda jedinstven među Englezima, iako je grof de la Pérouse u dnevniku spominjao razgovor s jednim takvim zmajem u Koreji, u palači tamošnjeg kralja."

"To bih volio pročitati", reče Temeraire. "Laurence, moţeš nam nabaviti primjerak dnevnika?"

"Svakako ću pokušati", odgovori Laurence. "Gospodine, bio bih vam neizrecivo zahvalan kad biste mi mogli preporučiti određene tekstove. Rado bih stekao što više spoznaja o navikama i ponašanju ove vrste."

"Izvori su, naţalost, izrazito malobrojni. No rekao bih da ćete ubrzo postati većim stručnjakom od bilo kojeg Europljanina", reče sir Edward. "No svakako ću vam dati popis, a rado ću vam i posuditi nekoliko tekstova, među njima i la Pérouseove dnevnike. Ako Temeraire nema ništa protiv da malo pričeka ovdje, moţda bismo se mogli odšetati do mog hotela i uzeti ih. Bojim se da se baš ne bi uklopio u selo."

"Nemam baš ništa protiv. Opet ću se kupati", reče Temeraire.

* * *

Nakon čaja, Laurence je od sira Edwarda uzeo više knjiga, a potom u selu pronašao i pastira koji je pristao uzeti novac i osigurati hranu za Temerairea prije povratka na suprotnu stranu otoka. No na koncu je sam morao odvući ovcu do obale, pri čemu je ţivotinja izbezumljeno meketala i pokušavala mu se oteti i prije nego što je ugledala Temerairea. Laurence ju je na koncu morao podići i nositi, a ovca mu

se naposljetku još osvetila i prekrila ga izmetom neposredno prije nego što ju je bacio gladnome zmaju.

Dok se Temeraire gostio, svukao je svu odjeću i oprao je u moru koliko je bolje mogao, a potom ostavio na osunčanome kamenu da se osuši, dok su se njih dvojica kupali. Laurence nije bio osobito dobar plivač, no kako se drţao za Temerairea, odvaţio se i na odlazak u dublje more, gdje je zmaj mogao plivati. Temeraireovo oduševljenje vodom bilo je zarazno, pa se i Laurence napokon prepustio zaigranosti, roneći ispod zmaja i prskajući ga vodom.

More je bilo predivno toplo, a mnoge stijene koje su virile iz mora nudile su mogućnost odmora. Neke od njih bile su dovoljno velike za obojicu. Kad je Temerairea napokon izveo na obalu, za njima je već bilo nekoliko sati kupanja, a sunce je ubrzano tonulo. Iako s osjećajem krivnje, bilo mu je drago što nije bilo i drugih kupača. Bilo bi mu neugodno da su ljudi vidjeli kako se igra i zabavlja poput dječarca.

Sunce im je grijalo leđa dok su preko otoka jurili prema Funchalu, obojica ispunjena neizmjernim zadovoljstvom, s dragocjenim knjigama omotanima nepromočivom tkaninom i učvršćenima za ormu. "Večeras ću ti čitati dnevnik", rekao je Laurence u jednom trenutku, kad se trgnuo od prodornog zvuka koji se začuo negdje ispred njih.

Temeraire je bio toliko zatečen da se zaustavio u zraku, još trenutak samo tako lebdio, a zatim zagrmio u znak odgovora. Bio je to neobično nesiguran zvuk. Ponovno je pojurio naprijed, a već trenutak kasnije Laurence je uvidio odakle je onaj zvuk potekao: ugledao je blijedosivog zmaja s bijelim pjegama na trbuhu i bijelim prugama na krilima, gotovo nevidljivog u odnosu na oblake. Nalazio se daleko iznad njih.

Munjevito se obrušio i došao do njih. Sad je jasno vidio da je sivi zmaj manji od Temerairea, čak i u ovoj dobi, ali i da moţe mnogo dulje lebdjeti uz samo jedan zamah krila. Letač je na sebi imao sivo koţnato odijelo u skladu s bojom zmajeve koţe, te masivnu kapuljaču. Oslobodivši nekoliko kopča na njoj, zabacio ju je iza glave. "Kapetan James, na Volatilusu, glasnička sluţba", reče i s neskrivenom se znatiţeljom zagleda u Laurencea.

Laurence je oklijevao. Od njega se očito očekivao odgovor, no nije bio siguran kako se treba predstaviti, budući da još nije bio sluţbeno otpušten iz Ratne mornarice, niti sluţbeno primljen u Zračne snage. "Kapetan Laurence iz Ratne mornarice Njegova Veličanstva", reče napokon, "na Temeraireu. Trenutačno bez dodijeljene duţnosti. Zaputili ste se u Funchal?"

"Ratna mornarica? Da, tako je, a nadam se da i vi idete onamo, nakon takvog predstavljanja", reče James. Imao je lijepo izduţeno lice, no nakon Laurenceova odgovora učas se namrštio. "Koliko vam je star taj zmaj i kako ste došli do njega?"

"Izlegao sam se prije tri tjedna i pet dana, a Laurence me osvojio u bitki", odgovori Temeraire prije nego što je Laurence stigao zaustiti. "Kako si upoznao Jamesa?" upita, obraćajući se drugom zmaju.

Volatilus zatrepće krupnim blijedoplavim očima i vedro reče: "Izlegao sam se! Iz jajeta!"

"Da?" reče Temeraire nesigurno, pa okrene glavu i preneraţeno pogleda Laurencea. Laurence ţurno odmahne glavom, pokazujući mu da zašuti.

"Gospodine, imate li pitanja, bit će najbolje da se njima pozabavimo kad sletimo", obrati se, pomalo hladno, Jamesu. U glasu časnika Zračnih snaga bio je naslutio svojevrsnu aroganciju koja mu se nije svidjela. "Temeraire i ja smjestili smo se nadomak gradu. Hoćete li nam se ondje pridruţiti ili ćemo mi vas pratiti do mjesta na koje slijećete?"

James je iznenađeno promatrao Temerairea, a Laurenceu je odgovorio malko srdačnije: "Oh, idemo do vašeg mjesta. Čim sluţbeno sletim, počet će me opsjedati ljudi koji ţele slati pakete, pa nećemo moći razgovarati."

"U redu. Radi se o polju jugozapadno od grada", reče Laurence. "Temeraire, molim, povedi nas onamo."

Sivi zmaj bez napora je odrţavao tempo, iako se Laurenceu učinilo da se Temeraire potajno pokušava odvojiti. Bilo je očito da je Volatilus bio uzgojen i dobro obučen za postizanje velike brzine. Engleski uzgajivači vrlo su uspješno s ograničenim sredstvima

postizali točno određene rezultate, no bilo je očito da su u pripremanju ovog zmaja radili na račun inteligencije.

Spustili su se zajedno, uz zabrinuto mukanje stoke dostavljene kako bi Temeraireu posluţila kao večera. "Temeraire, budi obziran prema njemu", reče Laurence tiho. "Neki zmajevi baš ne shvaćaju najbolje, kao i neki ljudi. Sjeti se Billa Swallowa s Relianta."

"Ah, da", reče Temeraire jednako tiho. "Sad mi je jasno. Pripazit ću. Misliš li da bi mu bilo drago da mu dam jednu svoju kravu?"

"Bi li zmaj nešto jeo?" upita Laurence Jamesa kad su sišli i našli se na tlu. "Temeraire je popodne već jeo. Moţe mu prepustiti kravu."

"Pa to je vrlo ljubazno", reče James, koji se već drţao znatno srdačnije. "Uvjeren sam da bi mu jelo dobro došlo, nije li tako, rupo bez dna?" upita s očitom naklonošću, tapšući Volatilusa po vratu.

"Krave!" reče Volatilus, koji je stoku promatrao razrogačenih očiju.

"Dođi ovamo, pa ćemo zajedno jesti", reče Temeraire malenom sivom zmaju, pa se pridigne na straţnje noge i iz obora uzme dvije krave. Poloţio ih je na prazan travnati dio polja, a Volatilus mu je ţeljno prišao čim ga je Temeraire pozvao.

"Neobično velikodušno od vas, ali i njega", reče James kad ga je Laurence poveo prema kućici. "Nikad nisam vidio da neki od velikih zmajeva tako nešto dijeli. Koje je pasmine?"

"Osobno nisam stručnjak, a do nas je došao bez podataka o podrijetlu. Ali sir Edward upravo ga je danas prepoznao kao kineskog carskog zmaja", reče Laurence, pomalo s nelagodom. Imao je dojam da se razmeće, no to je, dakako, bila gola činjenica koju nije mogao izbjeći.

Začuvši te riječi, James se spotaknuo o prag, te zamalo oborio Fernaa. "Zacijelo se... o, Boţe, pa vi se ne šalite", reče nakon što je ponovno uhvatio ravnoteţu, Fernau dodajući koţnati kaput. "Ali kako ste ga pronašli i kako ste mu uspjeli staviti ormu?"

Laurence ni u snu, bez obzira na okolnosti, ne bi tako ispitivao domaćina, no ničim nije pokazao što misli o Jamesovoj uljudnosti. Okolnosti su nedvojbeno nalagale određenu tolerantnost. "Rado ću

vam ispričati", reče, pa ga uvede u dnevnu sobu. "Zapravo bih volio da me posavjetujete... što i kako dalje? Jeste li za čaj?"

"Da, iako bih radije kavu, ako imate", reče James, pa privuče naslonjač bliţe vatri. Ispruţio se tako da je nogu prebacio preko naslona za ruku. "Dovraga, kako je ugodno malo sjediti. U zraku smo proveli sedam sati."

"Sedam sati? Zacijelo ste izmoţdeni", reče iznenađeno Laurence. "Nisam imao pojma da toliko mogu biti u zraku."

"Oh, blago vama... Nekoliko puta letio sam i po četrnaest sati", reče James. "Ali takvo što ne bih iskušavao s vašim zmajem. Moj se Volly za povoljna vremena moţe drţati u zraku i tako da zamahne krilima jedanput u sat vremena". Zijevnuo je kao da više nikad neće zatvoriti usta. "Ipak, stvar nije nimalo jednostavna i bezazlena, osobito s obzirom na zračne struje nad oceanom."

Fernao se uto pojavio s kavom i čajem, a nakon što je obojicu posluţio, Laurence je Jamesu ukratko opisao kako su došli do Temerairea i kako mu je stavio ormu. James je slušao s neskrivenom zadivljenošću, a za to je vrijeme popio pet šalica kave i pojeo dva pladnja sendviča.

"Kao što vidite, podosta sam zbunjen. Admiral Croft uputio je dopis Zračnim snagama u Gibraltaru i zatraţio upute u vezi s mojom situacijom. Nadam se da ćete vi taj dopis dostaviti, no priznajem da bih vam bio zahvalan kad biste mi barem pribliţno rekli što mogu očekivati", rekao je na kraju.

"Naţalost, obratili ste se pogrešnom čovjeku", reče vedro James i dovrši šestu šalicu. "U ţivotu nisam čuo ništa slično, a ne mogu vas čak ni upozoriti na obuku. Mene su u glasničku sluţbu dali kad mi je bilo dvanaest godina, a od četrnaeste sam na Vollyju. Vi ćete sa svojim ljepotanom u borbe. Ali," dodao je, "poštedjet ću vas daljnjeg čekanja. Idem do slijetališta, uzet ću poštu, a dopis vašeg admirala još ću večeras odnijeti u Gibraltar. Ne bih se iznenadio da vas već sutra, prije objeda, posjeti netko od viših čvaraka Zračnih snaga."

"Kako, molim... viših što?" upita Laurence, na to prisiljen jer se već gubio u očaju. James je nakon silnih šalica kave već govorio opuštenije i nesluţbenije.

"Viših časnika", reče James. Nasmiješio se, spustio noge, te ustao, pridiţući se još na noţne prste, kako bi se istegnuo. "Vi ćete postati letačem. Zamalo sam zaboravio da ne razgovaram s letačem."

"Hvala, to je zgodan kompliment", reče Laurence, iako je u sebi ţalio što se James malko više ne trudi voditi računa o toj činjenici. "Ali, nećete valjda letjeti noću?"

"Dakako da hoću. Nema potrebe zadrţavati se ovdje, po ovakvu vremenu. Kava me oţivjela, a Volly nakon jedne krave moţe letjeti i do Kine i natrag", reče. "U Gibraltaru nas ionako očekuje udobniji smještaj. Odlazim", reče i iziđe iz prostorije, uzme kaput s vješalice, te zviţdeći iziđe iz kuće. Laurence je još nekoliko trenutaka oklijevao, posve zatečen, te je tek zatim izišao.

Volly je u nekoliko kratkih doskoka prišao Jamesu, pritom uzbuđeno nešto blebetao o kravama i "Temreru", kako je, uza sav trud, uspijevao izgovoriti Temeraireovo ime. James ga potapše i zajaše. "Hvala još jedanput. Vidimo se dođete li na obuku u Gibraltar", reče i mahne, te se već nekoliko trenutaka kasnije, uz ubrzane zamahe sivih krila, nađe na večernjem nebu, nestajući u sutonu.

"Silno se razveselio kravi", reče Temeraire nekoliko trenutaka kasnije. Stajao je uz Laurencea i gledao za njima.

Laurence se nasmije toj blagoj pohvali i njeţno počeše Temeraireov vrat. "Ţao mi je što tvoj prvi susret s drugim zmajem nije bio osobito uspješan", reče. "Ali on i James prenijet će poruku admirala Crofta u Gibraltar i pretpostavljam da ćeš se za dan-dva upoznati s prikladnijim umovima."

No pokazalo se da James nije ni najmanje pretjerao u procjeni. Tek što se Laurence sutradan poslije podne zaputio u grad, nad luku se nadvila velika sjena. Podigavši pogled, ugledao je divovsku crveno-zlatnu zvijer koja mu je proletjela iznad glave, spuštajući se na slijetalište nadomak gradu. Odmah se zaputio prema Commendableu, očekujući da će eventualnu poruku primiti ondje. I nije se prevario. Negdje na pola puta do broda do njega je došao neki zadihani kadet, govoreći mu da ga očekuje admiral Croft.

U Croftovoj kabini čekala su ga dvojica letača: kapetan Portland, visok, mršav muškarac oštrih i nepopustljivih crta lica te kukastog nosa, koji je i sam izgledao poput kakvog zmaja, te poručnik Dayes, mladić kojem nije bilo mnogo više od dvadeset, duge blijedocrvene pletenice i blijedih obrva iste boje, mladić nimalo srdačna izraza lica. Drţali su se visoko i nedodirljivo, baš kao što se i govorilo za sve letače, a za razliku od Jamesa, ničim nisu pokazali da bi se prema njemu mogli početi drţati manje uštogljeno i sluţbeno.

"Eto, Laurence, veliki ste sretnik," reče Croft čim je Laurence otrpio nimalo srdačno upoznavanje, "ipak ćemo vas vratiti na Reliant."

Laurence, koji je još uvijek pomno motrio letače, na te se riječi trgne. "Kako, molim?" upita.

Portland načas prijezirno pogleda Crofta. S druge strane, opaska o sreći svakako je bila netaktična, ako ne i uvredljiva. "Uistinu ste učinili neopisivu uslugu Zračnim snagama," reče hladno, obraćajući se Laurenceu, "ali nadam se da vas nećemo morati zamoliti da nam nastavite sluţiti. Zamijenit će vas poručnik Dayes."

Laurence smeteno pogleda Dayesa, koji ga je gledao uz ratobornu iskru u oku. "Gospodine", reče usporeno. Nije uspijevao sabrati misli. "Imao sam dojam da nije moguće zamijeniti onoga tko se brine za zmaja, da osoba koja će se brinuti za njega mora nazočiti trenutku izlaska iz jajeta. Griješim li u toj pretpostavci?"

"To doista vrijedi u uobičajenim okolnostima i svakako je poţeljno", odgovori Portland. "Međutim, neki se put dogodi da zbog bolesti ili ozljede ostanemo bez letača, a u više od pedeset posto takvih slučajeva uspjeli smo uvjeriti zmaja da prihvati novog čovjeka. Ovdje očekujem da će Temeraire", u glasu se začuo tračak odbojnosti prema tom imenu, "zbog mladosti još lakše prihvatiti zamjenu."

"Tako, znači", reče Laurence. U glavi nije uspijevao oblikovati neku drugu misao. Prije tri tjedna zbog takve novosti na svijetu ne bi bilo sretnijeg čovjeka od njega. Sad mu se činilo da je odjednom nekako posve prazan.

"Dakako, silno smo vam zahvalni", reče Portland, moţda i osjećajući da bi se trebao drţati malko uljudnije. "No bit će svakako bolji u rukama obučenog letača, a usto sam uvjeren da se Ratna mornarica ne moţe samo tako odreći odanog časnika."

"Vrlo ste ljubazni, gospodine", reče Laurence sluţbenim tonom i nakloni se. Kompliment je bio usiljen, no jasno je vidio da je ostatak primjedbe bio iskren i savršeno logičan. Temeraireu bi svakako bilo bolje u rukama obučenog letača, osobe koja bi se za njega brinula kako valja, jednako kao što je i brodu bolje kad je u rukama pravog pomorca. To što je Temeraire završio kod njega bio je plod pukog slučaja, a sad kad je spoznao i istinski jedinstvenu zmajevu prirodu, postalo je još očitijim da Temeraire zasluţuje jednako vještog i sposobnog letača. "Dakako da bi na tom mjestu ako je ikako moguće bio poţeljan stručan čovjek, a meni je drago ako sam imalo pomogao. Da odvedem gospodina Dayesa do Temerairea?"

"Ne!" gotovo se prodere Dayes, da bi nakon Portlandova pogleda samo zašutio.

Portland je odgovorio uljudnijim tonom: "Ne, hvala, kapetane. Obično postupamo posve suprotno, kao da je osoba koja se dotada brinula za zmaja umrla, jer je cijeli postupak na taj način najbliskiji metodama koje smo razvili za situacije kada se zvijer treba naviknuti na novog letača. Bilo bi najbolje da se vi više uopće ne vidite sa zmajem."

Bio je to teţak i posve neočekivan udarac. Laurence se zamalo usprotivio, no na kraju je ostao šutjeti, te se samo ponovno naklonio. Ako time olakša prijelaz, duţnost mu je kloniti se zmaja.

Ipak, pomisao na to da moţda više nikad neće vidjeti Temerairea nije bila nimalo ugodna. Nije se oprostio, nije mu uputio posljednje blagonaklone riječi i činilo mu se da će ga ovakvim napuštanjem nekako iznevjeriti. Tuga ga je teško pritiskala kad je napustio Commendable i nije se raspršila ni do večeri. Trebao se naći s Rileyjem i Wellsom, a kad je ušao u salon hotela u kojem su ga čekali, morao je uloţiti velik napor da im se nasmiješi i kaţe: "No, da, gospodo, čini se da me se ipak nećete riješiti."

Iznenađeno su ga pogledali, ali su mu i jedan i drugi odmah potom gorljivo čestitali, nazdravljajući njegovoj slobodi. "Bolju vijest nisam čuo već barem dva tjedna", rekao je Riley i uzdigao čašu. "U vaše zdravlje, gospodine." Očito se iskreno radovao, iako će zbog toga po svoj prilici ostati bez promaknuća, a to je Laurencea duboko dirnulo. Svijest o njihovu istinskome prijateljstvu barem je malko raspršila tugu, pa je uspio uzvratiti zdravicu u gotovo uobičajenom tonu.

"Ali čini mi se da su cijeloj priči pristupili pomalo neobično", rekao je Wells malo kasnije, mršteći se nakon što je Laurence ukratko opisao sastanak. "Gotovo poput uvrede, gospodine, čak i za Ratnu mornaricu. Kao da pomorski časnik nije dorastao njihovoj sluţbi."

"Ne, nije tako", rekao je Laurence, iako duboko u sebi nije bio posve uvjeren u vlastito tumačenje. "Razmišljaju o Temeraireovoj dobrobiti, u to sam uvjeren. I to čine s pravom. Jednako tako, misle na interes Zračnih snaga. Teško se moţe očekivati da bi im bilo drago da se na leđima tako dragocjenog stvorenja nađe letač bez prave obuke. Kao što mi ne bismo voljeli da neki pješački časnik preuzme zapovjedništvo nad ratnim brodom prve klase."

Vjerovao je u sve što je izgovorio, no to mu nije donijelo osobitu utjehu. Kako je večer odmicala, i unatoč društvu i dobroj hrani, sve je snaţnije, umjesto sve manje, osjećao bol zbog rastanka. Već mu je bilo prešlo u naviku večeri provoditi u čitanju s Temeraireom, ili u razgovorima, ili spavati uz njega, pa je ova nagla promjena bila bolna. Znao je da ne uspijeva posve prikriti prave osjećaje. Riley i Wells zabrinuto su ga pogledavali, govoreći više da prikriju njegovu šutnju, no on se nije uspijevao natjerati da pokaţe laţnu sreću kojom bi ih umirio.

Upravo su bili prešli na desert, koji je on s mukom pokušavao ţvakati i gutati, kad je do njih dotrčao neki dječak koji mu je donio poruku. Poslao ju je kapetan Portland, traţeći da što prije dođe u kućicu pokraj polja. Laurence je istog trena ustao, promumljao nekoliko riječi isprike, te izjurio na ulicu ne pričekavši čak ni kaput. Noć je na otoku bila topla i blaga, pa mu nije smetalo što ga nema, osobito nakon nekoliko minuta ţustrog hoda. Kad je došao do

kućice, već je ţudio i za razlogom za skidanje marame koja mu je obavijala vrat.

U kući se vidjelo svjetlo. Kapetanu Portlandu bio ju je stavio na raspolaganje, jer se nalazila pokraj polja. Kad mu je Fernao otvorio vrata, ušao je i ugledao Dayesa za stolom, zdvojno podbočene glave. Oko njega se nalazilo nekoliko mladića u odorama Zračnih snaga, dok je Portland stajao do kamina, zagledan u vatru stroga i izrazito nezadovoljna izraza lica.

"Nešto se dogodilo?" upita Laurence. "Temeraireu nije dobro?"

"Ne," odvrati kratko Portland, "odbija prihvatiti zamjenu."

Dayes naglo ustane od stola i zakorači prema Laurenceu. "To jednostavno ne moţemo trpjeti! Jedan carski zmaj u rukama neobučenog mornaričkog tupana..." usklikne. Prijatelji su ga odmah obuzdali, tako da nije ni dospio izgovoriti još nešto, no izraz njegova lica i dalje je bio neskriveno agresivan, pa se Laurence istog trena uhvatio za drţak mača.

"Gospodine, za ovo morate odgovarati," reče bijesno, "to je sad više nego dovoljno..."

"Prestanite. U Zračnim snagama nema dvoboja", reče Portland. "Andrews, za ime svijeta, smjestite ga u krevet i dajte mu malo laudanuma." Mladić koji je snaţno drţao Dayesa za lijevu ruku kimne, te s još trojicom kolega silom odvuče poručnika iz sobe, tako da su Laurence i Portland ostali sami, dok je Fernao bezizraţajna lica stajao u kutu, i dalje s pladnjem na kojem se nalazila boca s portom.

Laurence se obruši na Portlanda. "Od jednog gospodina ne moţe se očekivati da samo tako otrpi takvu uvredu."

"Letačev ţivot ne pripada samo njemu. Ne moţemo mu dopustiti da ga besmisleno ugrozi", reče Portland bezizraţajnim tonom. "U Zračnim snagama nema dvoboja."

Ponavljanje te izjave imalo je teţinu svojevrsnog zakona, pa je Laurence naposljetku uvidio koliko je to pravilo zapravo pravedno. Ruka mu se malko opustila, iako je lice i dalje bilo zajapureno. "U tom slučaju, gospodine, mora se ispričati, i meni i Ratnoj mornarici. To što je rekao apsolutno je skandalozno."

Portland reče: "Pretpostavljam da nikada niste izgovorili ili čuli jednako skandalozne izjave o letačima i Zračnim snagama?"

Laurence je zašutio suočen s neskrivenom gorčinom u Portlandovu glasu. Dotada mu nije sinulo da i sami letači svakako često čuju slične uvrede i da im zbog njih nipošto nije drago. Sad mu je postalo još jasnije koliko ta ogorčenost mora biti snaţna, s obzirom na to da im pravila sluţbe uopće ne dopuštaju da na njih odgovore. "Kapetane," reče na koncu tišim glasom, "ako su takve uvrede ikada i izgovorene u mojoj nazočnosti, mogu reći da za njih nikad nisam bio osobno odgovoran, a kad god je bilo moguće, ţestoko sam im se usprotivio. Nikad nisam svojevoljno i bez prigovora slušao uvrede na račun nekog dijela oruţanih snaga Njegova Veličanstva, niti ću takvo što ikada dopustiti."

Ovaj put zašutio je Portland. I premda nevoljko, naposljetku je rekao: "Neopravdano sam vas optuţio, ispričavam se. Nadam se da će se i Dayes ispričati kad se malo smiri. Ne bi se tako izrazio da nije doţivio tako veliko razočaranje."

"Na temelju vaših riječi zaključio sam da ste znali da se upušta u rizik", reče Laurence. "Nije smio imati tako visoko postavljena očekivanja. Moţe očekivati uspjeh sa zmajem koji tek izlazi iz jajeta..."

"Preuzeo je rizik", odgovori Portland. "Uzaludno je utrošio pravo na promaknuće. Neće se smjeti upustiti u novi pokušaj, osim ako u borbi ne zasluţi novu priliku, a to baš i nije izgledno."

Dayes se, dakle, nalazio u poloţaju u kojem je prije njihova posljednjeg putovanja bio i Riley, osim što je moţda imao još manje izglede, budući da su zmajevi u Engleskoj bili vrlo rijetki. Laurence i dalje nije bio spreman oprostiti uvredu, ali je bolje shvaćao emocije koje su do nje dovele. I nije mogao ne saţaliti se nad poručnikom, koji je, naposljetku, još bio zaista mlad. "Tako, znači. Rado ću prihvatiti ispriku", reče. Na više od toga jednostavno se nije mogao prisiliti.

Činilo se da je Portlandu laknulo. "Drago mi je", reče. "A sada mi se čini da bi bilo najbolje da porazgovarate s Temeraireom. Zacijelo ste mu nedostajali i čini mi se da mu nije bilo drago kad smo zatraţili

da prihvati zamjenu. Nadam se da ćemo sutra ponovno razgovarati. Nismo dirali vašu spavaću sobu, pa ne morate ništa mijenjati."

Laurenceu nije trebalo dvaput reći. Već nekoliko trenutaka kasnije dugim je koracima grabio poljem. Kad se pribliţio, ugledao je Temeraireove obrise pri svjetlu polumjeseca: zmaj se bio šćućurio i tako je leţao gotovo posve nepomično, tek gladeći zlatni lanac koji je drţao kandţama prednjih nogu. "Temeraire", zazove ga, prolazeći kroz vrata u ogradi. Velika se glava odmah pridigla.

"Laurence?" upita zmaj. Nesigurnost u njegovu glasu Laurencea je duboko zaboljela.

"Jesam, dragi moj", reče i brzo mu priđe, posljednjih nekoliko metara već gotovo trčeći. Uz prigušene glasove koji su dopirali iz dubine njegova grla, Temeraire ga obavije objema prednjim nogama i krilima, te ga oprezno dodirne njuškom, a Laurence je njeţno pomiluje.

"Rekao je da ne voliš zmajeve i da se ţeliš vratiti na svoj brod", reče jedva čujno Temeraire. "Rekao je da si sa mnom letio samo zato što ti je to bila duţnost."

Laurence je ostao osupnut od silnog bijesa. Da se Dayes u tom trenutku našao pred njim, goloruk bi navalio na njega i premlatio ga. "Lagao je, Temeraire", reče jedva izgovarajući riječi. Gnjev mu je i dalje stezao grlo.

"Da, tako sam i mislio", reče Temeraire. "Ali to nije bilo ugodno slušati. Pokušao mi je uzeti lančić. To me neopisivo razbjesnilo. I nije htio otići sve dok ga nisam otjerao, a ti i dalje nisi dolazio. Mislio sam da ti moţda neće dopustiti da dođeš ovamo, a nisam znao gdje da te traţim."

Laurence se nagne naprijed i poloţi obraz na meku i toplu zmajevu koţu. "Neopisivo mi je ţao", reče. "Uvjerili su me da je u tvojem interesu da se drţim po strani i dopustim mu da pokuša. Ali trebao sam odmah shvatiti kakav je to čovjek."

Temeraire je još nekoliko trenutaka šutio dok su tako stajali ugodno privijeni, a zatim je upitao: "Laurence, jesam li sada prevelik za brod?"

"Da, jesi, osim za brodove koji prevoze zmajeve", odgovori Laurence i pridigne glavu. Pitanje ga je podosta zbunilo.

"Ako se ţeliš vratiti na brod," reče Temeraire, "dopustit ću da netko drugi leti sa mnom. Ali ne on, jer ne govori istinu. Ali neću te prisiljavati da ostaneš."

Laurence je još nekoliko trenutaka stajao posve nepomično, ruku i dalje poloţenih na Temeraireovu glavu, obavijen zmajevim dahom. "Ne, dragi moj", reče naposljetku, tiho, znajući da je to prava istina. "Ti si mi draţi od svih brodova Ratne mornarice."

DRUGI DIO

4

"Ne, još više izbaci prsa, ovako..." Laetificat se uspravi na

straţnje noge i pokaţe mu, a njezina divovska crveno-zlatna prsa počela su se nadizati kako je sve više uvlačila zrak.

Temeraire je oponašao svaki njezin pokret. Njegov se prsni koš raširio manje spektakularno, barem u vizualnom smislu, jer ga nisu krasile ţivopisne boje kraljevskog brončanog zmaja i jer je, dakako, još bio pet puta manji od nje, no ovaj put uspio je riknuti mnogo glasnije. "Ah, tako..." reče zadovoljno te se ponovno spusti na sve četiri noge. Uţasnute krave u oboru mahnito su se rastrčale na sve strane.

"To je već mnogo bolje", reče Laetificat i zadovoljno ga potapše po leđima. "Vjeţbaj uz svako jelo. Tako ćeš povećati kapacitet pluća."

"Pretpostavljam da se nećete iznenaditi kad vam kaţem koliko nam je silno potreban, s obzirom na aktualnu situaciju", reče Portland, obraćajući se Laurenceu. Njih dvojica stajala su uz rub polja, izvan dometa ostataka pokolja koji će poletjeti na sve strane kad zmajevi navale na jelo. "Većina Bonaparteovih zmajeva stacionirana je uzduţ Rajne, a on, dakako, ima pune ruke posla u Italiji. Samo zahvaljujući tome i našim pomorskim blokadama još nije krenuo u invaziju. Ali, sredi li stvari na europskom kontinentu onako kako priţeljkuje, te tako oslobodi nekoliko zračnih divizija, moţemo se lijepo oprostiti s blokadom Toulona. Ovdje, na

Sredozemlju, jednostavno nemamo dovoljno vlastitih zmajeva za zaštitu Nelsonove flote. Nelson će se morati povući, a Villeneuve će istog trenutka pojuriti prema La Mancheu."

Laurence sumorno kimne. Još otkako je Reliant uplovio u luku, sa sve je većom zabrinutošću čitao novosti o Napoleonovim aktivnostima. "Znam da Nelson pokušava namamiti francusku flotu u borbu, ali Villeneuve nije glup, iako nije osobit pomorac. Iz sigurne luke moţemo ga istjerati jedino zračnim napadom."

"A to znači da nema nade, s obzirom na snage kojima takvo što u ovom trenutku moţemo izvesti", reče Portland. "Nacionalna divizija ima dva dugokrilca i oni bi to moţda mogli izvesti, ali ne moţemo ih premjestiti na drugu duţnost. Bonaparte bi istog trenutka napao Kanalsku flotu5."

"Obično bombardiranje ne bi bilo dovoljno?"

"Nije dovoljno precizno s većih udaljenosti, a kod Toulona imaju topove s otrovnim šrapnelima. Nema tog letača koji razmišlja svojom glavom koji bi zmaja doveo u blizinu tih utvrda." Portland odmahne glavom. "Ne, ali na obuci imamo jednog mladog dugokrilca i bude li Temeraire dobar i ljubazan, pa ţurno naraste, njih bi dvojica moţda uskoro mogla zamijeniti Excidiuma ili Mortiferusa na području La Manchea, a moţda bi čak samo jedan od te dvojice mogao biti dovoljan kod Toulona."

"Uvjeren sam da će učiniti sve što je u njegovoj moći da vam iziđe u susret", reče Laurence i pogleda prema zvijerima. Zmaj o kojem su razgovarali tamanio je već drugu kravu. "A mogu reći da ću i ja dati sve od sebe. Znam da nisam čovjek kojeg ste ţeljeli na ovome mjestu, a ne mogu reći ni da se ne slaţem s vašom logikom; i ja smatram da bi za tako presudnu zadaću bilo bolje imati iskusnog letača. Ali nadam se da pomorsko iskustvo neće biti posve beskorisno ni u letačkim duţnostima."

Portland uzdahne i spusti pogled prema tlu. "Ah, dovraga", reče. Bila je to neobična reakcija, no Portland se doimao zabrinutim, a ne ljutitim. Trenutak kasnije dodao je: "To jednostavno ne moţemo

5 Flota u kanalu La Manche.

zanemariti: niste letač. Da je riječ tek o vještini ili znanju, već bismo i tako imali dovoljno problema, no ovako..." Zašutio je.

Laurence je na temelju tona zaključio da Portland ne dovodi u pitanje njegovu odvaţnost. Tog je dana prema njemu bio mnogo srdačniji. Laurenceu se sad činilo da letači jednostavno do krajnosti uzdiţu vaţnost klanske pripadnosti, a nakon što nekog prime u svoj krug, nestaje te njihove ledene nadmenosti. Stoga se nije uvrijedio, već je rekao: "Gospodine, ne mogu ni zamisliti gdje bi se još po vašem mišljenju mogle pojaviti poteškoće."

"Ne, znam da ne moţete", reče Portland, očito neraspoloţen za razgovor. "Nije mi namjera zazivati nevolje. Moţda odluče poslati vas na neko posve drugo mjesto, a ne u Loch Laggan. Ali sad već nepotrebno brzam. Stvar je u tome da vi i Temeraire morate hitno otići na obuku u Englesku. Kad se nađete ondje, Zračno zapovjedništvo najbolje će znati što i kako s vama."

"Ali, moţemo li odavde doći do Engleske bez usputnog zaustavljanja?" upita Laurence, sad obuzet brigom za Temerairea. "Zacijelo se radi i o više od tisuću petsto kilometara, a on nikad nije letio dalje nego s jednog kraja otoka na drugi."

"Gotovo tri tisuće kilometara... Ne, nikad ga ne bismo izlagali takvom riziku", objasni Portland. "Iz Nove Scotije dolazi transportni konvoj. Dva zmaja s tih brodova pridruţila su se prije tri dana našoj diviziji, tako da mu dobro znamo poloţaj, a ja bih rekao da je udaljen manje od stotinu pedeset kilometara. Osigurat ćemo vam pratnju do njega. Ako se Temeraire umori, Laetificat mu moţe pomagati dovoljno dugo da se oporavi i prikupi snagu."

Laurence je s olakšanjem slušao pojedinosti o predloţenom planu, ali je ujedno postao i svjestan koliko će mu biti nelagodno dok ne svlada sve što je potrebno. Iako je Portland odagnao neke njegove strahove, Laurence ipak nije imao mogućnost sam donijeti sud o cijeloj situaciji. Čak je i stotinu pedeset kilometara velika udaljenost. Za nju bi im trebala pribliţno tri sata leta. No bio je uvjeren da barem tu udaljenost mogu prijeći bez većih poteškoća. Neki dan tri su puta preletjeli čitavu duţinu otoka, kad su posjetili sira Edwarda, a činilo se da Temerairea to ni najmanje nije umorilo.

"Kad bismo trebali krenuti?" upita.

"Što prije, to bolje. Ako ništa drugo, konvoj se sad udaljava od nas", reče Portland. "Moţete li se spremiti za pola sata?"

Laurence ga u nevjerici pogleda. "Pa, vjerojatno mogu, ako mi netko većinu stvari prebaci na Reliant radi prijevoza", odgovori sumnjičavo.

"A zašto?" upita Portland. "Laet moţe prenijeti sve što imate. Nećemo opteretiti Temerairea."

"Ne, htio sam samo reći da mi stvari nisu spremljene", reče Laurence. "Naviknuo sam se čekati plimu. Jasno mi je da ću odsada morati biti malo ekspeditivniji i bolje planirati."

Portland se i dalje doimao zbunjenim, a kad je dvadeset minuta kasnije ušao u Laurenceovu sobu, začuđeno se zagledao u mornaričku škrinju koju je Laurence prilagodio novoj namjeni. Nije ju stigao ispuniti ni do pola. Laurence zastane u trenutku kad je u nju namjeravao staviti dva pokrivača, da ispuni prazan prostor pri vrhu. "Nešto nije u redu?" upita i zagleda se u škrinju. Nije bila prevelika i smatrao je da Laetificat s njom ne bi imala poteškoća.

"Nije ni čudo što vam je trebalo vremena. Uvijek se tako pomno pakirate?" upita Portland. "Ne moţete ostatak stvari jednostavno ubaciti u nekoliko torba? Njih bez poteškoća moţemo učvrstiti za ormu."

Laurence zatomi instinktivnu reakciju. Više se nije morao pitati zašto letači običnome čovjeku izgledaju tako izguţvano i neuredno. Dotad je mislio da je uzrok neka napredna letačka tehnika. "Ne, hvala. Fernao će ostatak mojih stvari odnijeti na Reliant, a ja ću se više nego dobro snaći i s ovim što imam", reče i spremi pokrivače. Povezavši ih remenom i sve dobro stegnuvši, zatvorio je i zaključao škrinju. "Eto, stojim vam na raspolaganju."

Portland je pozvao dvojicu kadeta da odnesu škrinju. Laurence je izišao za njima, te je, prvi put, svjedočio funkcioniranju kompletne zračne posade. I on i Temeraire sa zanimanjem su iz prikrajka gledali kako Laetificat strpljivo stoji pod naletom pravog roja vojnika, koji su po njoj trčali gore-dolje, uspinjali se bokovima i jednako spretno visjeli ispod trbuha ili dolazili na leđa. Mladići su

uređivali dva prostora pokrivena platnom: jedan gore i jedan dolje. Bili su to mali, nepravilni šatori čiji su kostur činili brojni tanki i savitljivi metalni elementi. Prednje ploče koje su činile veći dio površine šatora bile su dugačke i zakošene, očito kako bi pruţale što manji otpor zračnim strujama, dok su bočne strane i straţnju stranu pokrivale mreţe.

Činilo se da su svi pripadnici pomoćnog osoblja mlađi od dvanaest godina. Krilaši, odnosno letački kadeti, pripadali su, baš kao i na brodu, različitijim dobnim skupinama. Četvorica starijih sad su posrtala pod teretom debelog lanca presvučenog koţom koji su dovlačili pred Laetificat. Ona ga je sama podigla i poloţila na donji dio vrata, neposredno ispred onog gornjeg šatora, a vojnici su se poţurili da ga brojnim remenima i manjim lancima učvrste za ostatak orme.

Sluţeći se tim koţom obloţenim lancem, potom su pod njezin trbuh učvrstili svojevrsnu mreţu načinjenu od karika. Laurence je vidio kako u nju stavljaju i njegovu škrinju, zajedno s nizom drugih torba i zaveţljaja. Lecnuo se uvidjevši kako nitko ne pazi na prtljagu i kako se sve samo baca na hrpu, pa je osjetio još veće zadovoljstvo zbog činjenice da je sve pomno spremio i zapakirao. Sada je tako bio uvjeren da se njegova škrinja moţe i desetak puta posve preokrenuti a da mu stvari ipak ostanu na mjestu.

Na sve ukrcane stvari poloţili su veliki sloj koţe i vune pribliţno debljine podlaktice, a potom su skupili i stegnuli krajeve mreţe, te je učvrstili za ormu koliko su mogli šire, rasporedivši tako teţinu tereta i podiţući je što bliţe zmajevu trbuhu. Laurence je osjetio blago nezadovoljstvo svime što je vidio. Kad za to dođe vrijeme, pomislio je, za Temerairea će morati osmisliti nešto bolje.

Međutim, cijeli je postupak imao i jednu veliku prednost u odnosu na pripreme uobičajene za Ratnu mornaricu: od početka do završetka, cijela je operacija trajala petnaest minuta i pred njima je sada već bio zmaj posve opremljen za transportnu funkciju. Laetificat se pridigla na straţnje noge, raširila krila i njima nekoliko puta zamahnula. Vjetar koji je tako nastao zamalo je oborio Laurencea, no ni oprema ni prtljaga nisu znatnije promijenili poloţaj.

"Sve leţi kako treba", reče Laetificat i ponovno se spusti na sve četiri, pri čemu se tlo osjetno zatreslo.

"Izvidnici na mjesta", reče Portland. Četvorica vojnika uspela su se i zauzela mjesta na ramenima i kukovima, gore i dolje, remenima se veţući za ormu. "Gornja i donja posada orme." Dvije skupine od po osam kadeta uspele su se na zmaja: jedna se smjestila u gornjem, druga u donjem šatoru. Laurence iznenađeno uvidi koliko su ti prostori zapravo veliki. Malenima su se doimali jedino u usporedbi s divovskim dimenzijama Laetificat.

Nakon njih ukrcala su se dvanaestorica strijelaca, koji su za vrijeme opremanja zmaja i ukrcavanja tereta provjeravali i nabijali puške. Laurence je uočio da je njihov zapovjednik poručnik Dayes, pa se namrštio. U cijeloj pomutnji na njega je bio zaboravio. Dayes mu se nije ispričao. A njih dvojica sad se po svoj prilici dugo neće vidjeti. Iako je tako moţda bilo i najbolje, Laurence nije bio siguran bi li uopće bio u stanju prihvatiti ispriku nakon što je čuo Temeraireovu priču, a kako ga nije mogao pozvati na dvoboj, situacija bi u najmanju ruku bila neugodna.

Nakon što su se ukrcali i strijelci, Portland je obišao zmaja i sve pomno pregledao, zavukavši se i ispod njegova tijela. "U redu, ukrcajte i zemaljsku posadu." Šačica ljudi preostala oko zmaja također se uspela i smjestila na donjem dijelu orme. Tek potom ukrcao se i Portland, i to tako što ga je Laetificat osobno podigla na svoja leđa. Pomno je pregledao i stanje s gornje strane, krećući se među opremom i ljudima spretno kao i svi oni dječaci, te se na kraju smjestio u podnoţju zmajeva vrata. "Rekao bih da smo spremni. Kapetane Laurence?"

Laurence tek tada shvati da i dalje stoji na tlu. Sve što je vidio toliko ga je zaokupilo da je zaboravio uzjahati. Okrenuo se, no prije nego što se uspio uhvatiti za ormu, Temeraire ga je oprezno uhvatio i podigao na vlastita leđa, oponašajući pokret koji je izvela Laetificat. Laurence se jedva primjetno nasmiješi i potapše ga po vratu. "Hvala, Temeraire", reče i zakopča remenje. Portland je bio rekao da je provizorna oprema kojom raspolaţe dovoljna za putovanje, iako njome nije bio ni najmanje oduševljen. "Gospodine, spremni smo", dovikne Laurence Portlandu.

"U tom slučaju, krenite. Najmanji polijeće prvi", reče Portland. "Mi ćemo u zraku doći na čelo."

Laurence kimne. Temeraire se pripremio, poskočio i poletio, a svijet se pod njima počeo gubiti.

* * *

Zračno zapovjedništvo nalazilo se u provinciji, jugoistočno od Chathama, dovoljno blizu Londona da omogući svakodnevne konzultacije s Admiralitetom i Ministarstvom rata. Usto je bilo tek na sat lagodnog leta od Dovera, od te luke odvojeno blago valovitim zelenim poljima koja je tako dobro poznavao, a koja su se poput šahovske ploče prostirala pod njim, dok su se u daljini, ljubičasti i mutni, nazirali obrisi londonskih zvonika.

Iako su glasnici u Englesku stigli davno prije njega, te su ondje morali očekivati njegov dolazak, Laurencea su u stoţer pozvali tek sutradan ujutro. Čak i tada gotovo je dva sata čekao pred ulazom u ured admirala Powysa. Vrata su se naposljetku otvorila i on je ušao, ne uspijevajući se suzdrţati i znatiţeljno promotriti i admirala Powysa i admirala Bowdena, koji je sjedio desno od radnog stola. Iako na hodniku nije uspio razabrati konkretne riječi, nije mogao ne čuti grmljavinu glasova. Usto, Bowden je i dalje bio zajapuren i namršten.

"Da, kapetane Laurence, izvolite, uđite", reče Powys i pozove ga kratkim pokretom debelih prstiju. "Kako je Temeraire samo divan. Jutros sam ga vidio dok je jeo. Već je blizu devet tona, rekao bih. Dobit ćete najviše moguće priznanje. Tijekom prva dva tjedna i na putu ovamo hranili ste ga isključivo ribom? Nevjerojatno, doista iznimno... Moramo porazmisliti o tome da općenito promijenimo prehranu zmajeva."

"Da, da, ali to sad nema baš nikakve veze", reče Bowden razdraţljivo.

Powys se namršti, pa nastavi, moţda i malko odveć srdačno: "Bilo kako bilo, nedvojbeno je spreman za početak obuke, a mi, dakako, moramo dati sve od sebe da i vas primjereno osposobimo. Dakako,

potvrdili smo vam i čin. Kao osoba koja se brine za zmaja, ionako biste postali kapetanom. Ali pred vama je velik posao. Desetogodišnju obuku nije moguće nadomjestiti u samo jednom danu."

Laurence se nakloni. "Gospodine, Temeraire i ja stojimo vam na raspolaganju", reče, ali pomalo suzdrţano. Kod obojice admirala bio je, naime, osjetio istu onu rezerviranost prema svojoj obuci koju je izrazio i Portland. Mnoga moguća objašnjenja te suzdrţanosti pala su mu na pamet tijekom dvotjednog puta, a većina njih bila je neugodna.

Kakvog sedmogodišnjeg dječaka, odvedenog od kuće prije nego što mu se istinski oblikovao karakter, ne bi bilo teško prisiliti da prihvati odnos kakav odrastao muškarac nikad ne bi otrpio, a sami letači, dakako, takvo bi što smatrali nuţnim, budući da su i sami preţivjeli jednake muke. Laurence jednostavno nije mogao zamisliti neki drugi razlog zbog kojeg bi svi toliko izbjegavali tu temu.

Dodatno se obeshrabrio kad je Powys rekao: "Tako dakle... moramo vas uputiti u Loch Laggan", jer ga je spomenuo i Portland, koji je u vezi s time pokazao zabrinutost. "Nema sumnje da je to za vas najbolje mjesto", nastavi Powys. "Ne smijemo gubiti ni trenutak kad je riječ o tome da vas obojicu treba pripremiti za duţnost, a osobno se ne bih iznenadio dosegne li Temeraire borbenu teţinu već potkraj ljeta."

"Gospodine, ispričavam se, ali nikad nisam ni čuo za to mjesto. Pretpostavljam da je u Škotskoj...?" reče Laurence, u nadi da će od Powysa doznati i nešto više.

"Da, u Inverness-shireu. Riječ je o jednoj od naših najvećih tajnih baza, apsolutno najboljoj za intenzivnu obuku", reče Powys. "Poručnik Greene pokazat će vam put i obiljeţiti vam usputno sklonište u kojem ćete prespavati. Uvjeren sam da nećete imati poteškoća u pronalaţenju odredišta."

Bilo je očito da je razgovor završio i Laurence je znao da ne smije postavljati dodatna pitanja. Osim toga, mučilo ga je nešto vaţnije. "Razgovarat ću s njim, gospodine", reče. "Ali, ako nemate ništa protiv, rado bih prenoćio kod svoje obitelji u Nottinghamshireu.

Ondje će biti dovoljno mjesta za Temerairea, a nahranit ću ga jelenima." Njegovi su roditelji u to doba godine uvijek bili u gradu, no Galmani su često ostajali u provinciji, pa bi mu se moţda ukazala i prilika da se vidi s Edith, makar tek nakratko.

"Oh, svakako, dapače", reče Powys. "Ţao mi je što vam ne mogu omogućiti dugotrajniji odmor. Svakako ste ga zasluţili, ali čini mi se da nemamo vremena: i razlika od tjedan dana mogla bi se pokazati presudnom."

"Hvala, gospodine, apsolutno razumijem", reče Laurence, te se nakloni i iziđe.

Nakon što mu je poručnik Greene dao izvrstan zemljovid s preciznim prikazom smjera kretanja, Laurence se odmah počeo spremati. U Doveru je uspio nabaviti niz cilindričnih kutija, smatrajući da će bolje pristajati uz zmajevo tijelo, pa je svoje stvari sada prebacio u njih. Znao je da vrlo neobično izgleda dok do Temerairea nosi desetak kutija primjerenijih pohrani damskih šešira, no kad ih je učvrstio za zmajev trbuh i vidio koliko mu malo smeta u pogledu aerodinamičnosti, i protiv volje osjetio je određeno samozadovoljstvo.

"Vrlo su ugodne, uopće ih ne primjećujem", uvjeravao ga je Temeraire, uzdiţući se na straţnje noge i mašući krilima, kako bi se uvjerio da su dobro učvršćene, baš kao što je i Laetificat učinila na Madeiri. "Ne moţemo dobiti onakav šator? Tebi bi tako bilo ugodnije na vjetru."

"Ali nemam pojma kako ga postaviti, dragi moj", reče Laurence, smiješeći se zbog Temeraireove briţnosti. "No, sve će biti u redu. Uz ovaj koţnati kaput koji su mi dali bit će mi ugodno i toplo."

"To će ionako morati pričekati valjanu ormu. Za šatore moraš imati i karabinere za bolje učvršćivanje. Jesmo li uskoro spremni za polazak, Laurence?" Bowden im je u međuvremenu prišao i bez uvoda se umiješao u razgovor. Pridruţio se Laurenceu koji je stajao pred Temeraireovim prsima, te se malko sagnuo da bolje pogleda cilindrične kutije. "Hmm, vidim da ste odlučili izokrenuti sve naše običaje po vlastitom nahođenju."

"Nisam, gospodine, doista se nadam da nije tako", reče Laurence, obuzdavajući bijes koji je počeo osjećati. Nikako ne bi bilo dobro u tom čovjeku steći neprijatelja, budući da se radilo o jednom od najviših časnika Zračnih snaga koji bi itekako mogao utjecati na to kojoj će jedinici biti pridruţen Temeraire. "Međutim, moja mu je škrinja bila odviše nespretna, pa mi se učinilo da je ovo najbolja zamjena do koje mogu doći u kratkome roku."

"Zasad će posluţiti", reče Bowden, pa se uspravi. "Nadam se da ćete se lako osloboditi i ostalih mornaričkih navika i razmišljanja, kao što ste se riješili te mornaričke škrinje, Laurence. Odsada morate biti letač."

"I jesam letač, gospodine, i to s voljom..." reče Laurence. "Ali ne mogu se pretvarati da kanim odbaciti navike i način razmišljanja koji su se formirali cijeloga ţivota. Htio ja to ili ne, sumnjam da je takvo što uopće moguće."

Nasreću, Bowden je te riječi prihvatio bez ljutnje, ali je odmahnuo glavom. "Ne, nije moguće. To sam i rekao... no, dobro. Došao sam razjasniti jedno: bit ćete toliko ljubazni pa ni s kim tko nije u Zračnim snagama nećete razgovarati ni o čemu što ima veze s vašom obukom. Njegovo Veličanstvo daje nam slobodne ruke u postizanju najboljih rezultata za ovu sluţbu i ne obaziremo se na mišljenje onih koji joj ne pripadaju. Jesmo li se razumjeli?"

"Savršeno", odgovori sumorno Laurence. Ta neuobičajena zapovijed potvrdila je njegove najgore sumnje. No, ako se niti jedna od njih ne pojavi i ne ostvari, neće se moći poţaliti. Sve ga je to uţasno ljutilo. "Gospodine," reče, odlučivši još jedanput pokušati doći do istine, "molio bih vas da budete tako dobri i objasnite mi po čemu je to tajno mjesto u Škotskoj prikladnije za moju obuku od ovoga. Bio bih vam zahvalan kad bih mogao znati što da očekujem."

"Naređeno vam je da otputujete onamo. Po tome je to jedino prikladno mjesto", reče Bowden prijekorno. Ipak, malko je, kako se činilo popustio, pa je manje strogim tonom rekao: "Voditelj obuke u Lagganu osobito je uspješan kad treba na brzinu obučiti neiskusne letače."

"Neiskusne?" ponovi Laurence u nevjerici. "Pa mislio sam da letači stupaju u sluţbu kao sedmogodišnjaci. Niste valjda ţeljeli reći da dječaci već u toj dobi upravljaju zmajevima i brinu se za njih."

"Ne, dakako da ne", reče Bowden. "Ali vi niste prvi letač koji se od početka nije obučavao kod nas i koji nema onoliko znanja i iskustva koliko bismo ţeljeli. Tu i tamo dogodi se da zmaja koji se tek izlegao obuzme neočekivana ćudljivost, pa moramo primiti onoga koga odluči prihvatiti." Neočekivano se nasmijao, bučno i kroz nos. "Zmajevi su neobična stvorenja i čovjek ih nikako ne moţe posve shvatiti. Neki čak pokazuju sklonost prema pomorskim časnicima." Uto je pljesnuo Temerairea po boku i nestao jednako neočekivano kao što se i pojavio. Bez pozdrava, ali i očito bolje raspoloţen. Laurence je bio uglavnom jednako zbunjen kao i prije razgovora.

* * *

Do Nottinghamshirea su letjeli nekoliko sati, tako da je imao i više slobodnog vremena nego što je htio, pa tako nije mogao izbjeći misli o Škotskoj. Nije ţelio zamišljati što su Bowden, Powys, Portland i ostali toliko očekivali od njega, a još manje je htio zamišljati što bi trebao učiniti utvrdi li da je stanje nepodnošljivo.

Za sluţenja u Ratnoj mornarici, tek je jednom doţivio istinski neugodno iskustvo: kao sedamnaestogodišnjak tek promaknut u poručnički čin, ukrcao se na Shorewise, pod zapovjedništvom kapetana Barstowea, čovjeka u godinama i pripadnika stare škole pomorskih časnika, iz doba kad se od njih nije očekivalo da budu i gospoda. Barstowe je bio nezakoniti sin tek prosječno bogatog trgovca i ţene prosječno uzorita karaktera. Na more se otisnuo kao dječak, na očevim brodovima, a poslije je mobiliziran u Ratnu mornaricu kao mornar u posadi prednjeg jarbola. Iskazao je veliku hrabrost u borbi i veliku matematičku vještinu, zahvaljujući čemu je postao navigatorovim pomoćnikom, a potom i poručnikom. Sreća mu se osmjehnula čak toliko da je došao i do kapetanskog čina i do zapovjedništva nad brodom, ali zapravo nikad nije nadišao nesmiljenu grubost i osornost stečene podrijetlom.

No, što je bilo još i gore, Barstowe je bio svjestan činjenice da se ne snalazi baš najbolje u uljuđenome društvu, te je u svakom trenutku bio kivan na one koji su ga, barem kako se njemu činilo, tjerali da osjeti taj nedostatak. Njegova ogorčenost nije bila bez temelja: mnogi časnici gledali su ga poprijeko i šaputali o njemu. No u Laurenceovoj srdačnoj opuštenosti i ljubaznosti, Barstowe je vidio hotimičnu uvredu te ga je zbog toga nemilosrdno kaţnjavao. Moguće je da je Barstoweova smrt od upale pluća, tri mjeseca nakon isplovljavanja, spasila Laurenceov ţivot, no nedvojbeno ga je spasila beskonačne omamljenosti u kojoj je ţivio tijekom dvostrukih ili trostrukih smjena koje je morao odraditi po kazni, dok se hranio mornarskim dvopekom i vodom i zapovijedao opasno nesposobnom topničkom posadom sastavljenom od najlošijih i najneposlušnijih članova posade.

Laurence je i dalje instinktivno osjećao uţasnutost kad bi se prisjetio tih iskustava. Ni slučajno nije bio pripravan naći se pod čizmom nekog sličnog časnika, a Bowdenove zloslutne riječi o tome kako Zračne snage primaju svakoga koga mladi zmaj prihvati, u njemu su pobudile dojam da bi voditelj obuke ili kolege s kojima će polaziti obuku mogli biti takve naravi. I premda više nije bio sedamnaestogodišnji mladić, niti je bio toliko nemoćan, sad je morao misliti i na Temerairea i njihove zajedničke duţnosti.

I nehotice je povukao uzde, a Temeraire se osvrnuo da vidi što se događa. "Sve je u redu, Laurence?" upita. "Nekako si utihnuo."

"Oprosti, malo sam se zamislio", reče Laurence i potapše zmaja po vratu. "Ništa vaţno. Umaraš li se? Da se malo odmorimo?"

"Ne, nisam umoran, ali ne govoriš mi istinu: u glasu ti čujem da si nesretan", reče Temeraire zabrinuto. "Nije dobro to što ćemo krenuti na obuku? Ili ti nedostaje brod?"

"Tvoje oči kao da mi prodiru pod koţu", reče Laurence ţalosno. "Brod mi ni najmanje ne nedostaje, ali priznajem da sam malo zabrinut u vezi s našom obukom. Powys i Bowden u cijeloj su se priči drţali vrlo neobično i nisam siguran što nas točno očekuje u Škotskoj, niti kako će nam se to svidjeti."

"Ne bude li nam se sviđalo, valjda opet moţemo otići?" upita Temeraire.

"Nije baš tako jednostavno... Znaš, nismo posve slobodni", odgovori Laurence. "Ja sam kraljev časnik, a ti si kraljev zmaj, ne moţemo raditi što nas je volja."

"Nisam ni upoznao kralja i nisam njegovo vlasništvo, poput kakve ovce", reče Temeraire. "Ako nekome i pripadam, onda si to ti, a ti pripadaš meni. Neću biti u Škotskoj budeš li ti ondje nesretan."

"O, Boţe moj", reče Laurence. Temeraireu to nije bilo prvi put da ga je zabrinuo time što je razmišljao svojom glavom, a sad mu se činilo da se ta sklonost samo pojačava kako odrasta i sve veći dio dana provodi budan. Laurencea nije osobito zanimala politička filozofija i sad je zbunjeno uvidio da mora smišljati objašnjenja koja njemu samome čine posve prirodnima i očitima. "Ne radi se o stvarnome vlasništvu, ali kralju dugujemo odanost. Usto," doda još, "bilo bi nam teško hraniti te da Kruna ne podmiruje troškove."

"Krave su ukusne, ali ne bi mi smetalo ni da se hranim ribom", reče Temeraire. "Moţda bismo mogli nabaviti veliki brod, poput onog transportnog broda, i vratiti se na more."

Laurence se nasmijao zamislivši taj prizor. "Da postanem gusar i stanem harati Karibima, pa ti skrovište napunim zlatom sa španjolskih trgovačkih brodova?" Sad ga pogladi po vratu.

"To bi moglo biti uzbudljivo", reče Temeraire, očito pobuđene mašte. "To ne moţemo?"

"Ne, prekasno smo se rodili, više nema pravih gusara", odgovori Laurence. "Španjolci su u prošlome stoljeću protjerali posljednje gusare s Tortuge. Danas postoji tek još pokoji neovisni brod ili zmajska posada, a svi su oni uvijek u velikoj opasnosti. I to ti se zapravo ne bi svidjelo, da se boriš isključivo iz pohlepe. Nije isto kao kad sluţiš kralju i domovini, kad znaš da štitiš Englesku."

"A treba je štititi?" upita Temeraire i spusti pogled prema tlu. "Meni sve izgleda mirno i spokojno."

"Da, jer nam je to posao, brinuti se da tako i ostane, nama i Ratnoj mornarici", odgovori Laurence. "Kad ne bismo ispunjavali duţnost, Francuzi bi mogli prijeći La Manche. Oni su ondje, na istoku, ali ne

daleko, a Bonaparte ima vojsku od stotinu tisuća ljudi koja samo čeka da dođe ovamo, čim mu to dopustimo. I zato moramo ispunjavati svoju duţnost, baš kao i mornari na Reliantu. A oni u svakom trenutku ne mogu činiti što ih je volja, jer brod inače neće ploviti."

Temeraire je zamišljeno zašutio, a iz dubine njegova grla sad se čulo samo jednolično brujanje. Laurence je osjećao kako to blago podrhtavanje prolazi i njegovim tijelom. Temeraire je jedva primjetno usporio - neko vrijeme samo je lebdio, da bi se zatim, uz snaţan potisak krila, naglo vinuo prema gore i na kraju ponovno ispravio, gotovo nalik na čovjeka koji zamišljeno korača amo-tamo. Zatim se ponovno osvrnuo. "Laurence, nešto si mislim... Ako već moramo ići u Loch Laggan, tada trenutačno ne trebamo ni o čemu odlučiti. A budući da ne znamo što ondje moţda nije kako valja, sad ne moţemo smisliti što bismo mogli poduzeti. Stoga se nemoj brinuti dok ne dođemo onamo i vidimo kakvo je stanje."

"Dragi moj, pa to je izvrstan savjet i pokušat ću te poslušati", reče Laurence. I doda: "Ali nisam siguran hoću li uspjeti. Teško je ne razmišljati o takvim stvarima."

"Moţeš mi ponovno pričati o Armadi i o tome kako su sir Francis Drake i Conflagratia razorili španjolsku flotu", predloţi Temeraire.

"Ponovno?" upita Laurence. "U redu. Iako ću, nastavimo li ovako, početi sumnjati u tvoje pamćenje."

"Sjećam se savršeno dobro", reče Temeraire dostojanstveno. "Ali volim slušati kako pričaš tu priču."

Uz Temerairea koji ga je molio da mu ponovi omiljene dijelove priče i postavljao pitanja o zmajevima i brodovima za koja se Laurenceu činilo da na njih ne bi mogao odgovoriti ni neki stručnjak, do svršetka leta više i nije imao vremena brinuti se za budućnost. Večer je već odavno pala kada su se napokon našli nad Wollaton Hallom, imanjem njegove obitelji i zdanjem na kojem su svi mnogobrojni prozori bili osvijetljeni.

Temeraire je iz znatiţelje načinio nekoliko krugova nad kućom, širom rastvorenih zjenica. Laurence je, također zagledan u kuću, brojio osvijetljene prozore, uviđajući da kuća nikako ne moţe biti

prazna. Računao je da neće biti nikoga, budući da je društvena sezona u Londonu bila na vrhuncu, no sad je bilo prekasno traţiti drugo mjesto za predah. "Temeraire, iza staja bi se morao nalaziti slobodan travnjak, jugoistočno od zgrada. Vidiš to mjesto?"

"Da, okruţuje ga ograda", reče Temeraire. "Da se spustim onamo?"

"Da, hvala. Naţalost, morat ću te zamoliti da me ondje i pričekaš, jer bi se konji svakako raspomamili pojaviš li se već i u blizini staje."

Nakon što je Temeraire sletio, Laurence se spustio na tlo i pogladio mu toplu njušku. "Dogovorit ću ti večeru čim se vidim s roditeljima, ako su doista kod kuće, no to bi moglo malko potrajati", reče, ispričavajući se.

"Večeras mi ne trebaš donijeti hranu. Dobro sam se najeo prije nego što smo krenuli i sad sam pospan. Ujutro ću pojesti kojeg od onih jelena", reče Temeraire, pa se spusti na tlo i repom obavije noge. "Ostani u kući. Ovdje je hladnije nego na Madeiri, a ne bih htio da se razboliš."

"Ipak je pomalo čudno kad se stvorenje staro šest tjedana igra dadilje", reče zabavljeno Laurence. Iako mu je još dok je izgovarao te riječi bilo neobično i pomisliti da je Temeraire toliko mlad. Temeraire je u mnogo toga ostavljao dojam da je bio zreo već u trenutku kad se izlegao, a sve otad upijao je nove spoznaje o svijetu tako gorljivo da su se rupe u njegovu znanju popunjavale nevjerojatnom brzinom. Laurence ga više nije smatrao stvorenjem za koje odgovara, već prisnim prijateljem, sad već vjerojatno jednim od najdraţih u ţivotu, prijateljem na kojeg se moţe osloniti i potpuno mu vjerovati. Laurence je osjetio da ga je sad već ponešto manje strah obuke: promatrao je već usnulog Temerairea, dok je Barstowea jednostavno potisnuo iz misli. Pred njima nema stvari koju zajedno ne mogu svladati.

No, s obitelji će se morati suočiti sam. Dok je prilazio kući iz smjera staje, uvidio je da je prvi dojam, stečen još u zraku, bio točan: salon je bio jarko osvijetljen, a u mnogim spavaćim sobama treperilo je svjetlo svijeća. Unatoč dobu godine, u kući se odrţavala svojevrsna zabava.

Jednog lakaja poslao je s porukom ocu da je kod kuće, te se sporednim stubištem uspeo u svoju sobu da se preodjene. Bila bi mu dobro došla kupka, no smatrao je da se odmah mora spustiti u prizemlje i prema svima biti uljudan. Svaki drugi postupak sličio bi izbjegavanju. Na koncu se samo temeljito umio i oprao ruke u umivaoniku. Nasreću, bio je ponio svečanu odjeću. Odraz u ogledalu izgledao mu je neobično - taj novi tamnozeleni kaput Zračnih snaga koji na ramenima ima zlatne pruge umjesto epoleta. Kupio ga je u Doveru. Krojač ga je bio izradio po narudţbi nekog drugog čovjeka, te ga je na brzinu prilagodio dok je Laurence čekao, no dobro mu je pristajao.

U salonu je zatekao petnaestak ljudi i roditelje. Neobavezni je razgovor utihnuo čim se pojavio na vratima, a zatim se nastavio, prigušen, prateći ga dok je prolazio kroz prostoriju. Majka mu je došla u susret. Izraz njezina lica bio je pribran, ali i malko ukočen, te je jasno osjetio koliko je napeta kad se nagnuo i poljubio je u obraz. "Ţao mi je što se pojavljujem ovako neočekivano i nenajavljeno", reče. "Nisam očekivao da ste kod kuće. Došao sam samo prenoćiti, jer ujutro krećem u Škotsku."

"Oh, tako mi je ţao, dragi moj, ali drago nam je što te moţemo vidjeti i nakratko", reče ona. "Upoznao si gospođicu Montagu?"

Uzvanici su većinom bili dugogodišnji prijatelji njegovih roditelja koje nije osobito dobro poznavao, no, kao što je bio i pretpostavio, nazočni su bili i njihovi susjedi, a Edith je bila uz svoje roditelje. Nije bio siguran treba li biti sretan ili nesretan. Činilo mu se da bi mu trebalo biti drago što je vidi, kao i da bi trebao biti sretan zbog prilike koja se inače ne bi ukazala još dugo. Ipak, u šaputanju i pogledima koji su prema njemu krišom skretali sa svih strana, slutio je nešto što ga je zbunjivalo i frustriralo i imao je dojam da nije ni najmanje pripremljen s njom se suočiti tako javno, pred svima.

Kad joj se naklonio, drţeći je za ruku, u njezinu izrazu lica nije uočio baš ništa što bi mu ukazalo na njezine osjećaje. I inače je bila staloţena i nije je bilo lako izbaciti iz takta, a ako ju je njegov dolazak i osupnuo, sad se već bila posve oporavila od iznenađenja. "Drago mi je vidjeti te, Wille", reče, onako tiho i suzdrţano. I premda u

njezinu glasu nije začuo osobitu srdačnost, u najmanju mu se ruku učinilo da nije ni gnjevna ni uzrujana.

Naţalost, nije imao priliku s njom odmah razgovarati nasamo, budući da je već bila zaokupljena razgovorom s Bertramom Woolveyjem, pa se tako, drţeći se, kao i uvijek, strogog bontona, okrenula od njega čim su se pozdravili. Woolvey mu je uljudno kimnuo, ali se nije udaljio od nje. Iako su im se roditelji kretali u istim krugovima, Woolvey se nije morao posvetiti nekom pozivu, budući da je trebao naslijediti očev imetak, a kako se uopće nije zanimao za politiku, dane je provodio u lovu ili u kartanju za visoke uloge u gradu. Laurenceu su razgovori s njim bili dosadni, pa se tako nikad nisu istinski sprijateljili.

Bilo kako bilo, nije mogao izbjeći pozdravljanje sa svima nazočnima. Nije bilo lako smireno se nositi s otvoreno znatiţeljnim pogledima, a od saţaljenja u glasu nekih teţe mu je padao samo prijekor u glasu nekih drugih. Svakako najneugodniji trenutak doţivio je kad je došao za stol za kojim je njegov otac igrao vist6. Lord Allendale odmjerio je Laurenceov kaput s neskrivenim neodobravanjem, te sinu nije uputio ni riječ.

Napeta tišina koja je obavila taj dio prostorije bila je vrlo nelagodna. Laurencea je spasila majka, koja ga je zamolila da se kao četvrti smjesti za jedan drugi stol, a on se zahvalno spustio i posve posvetio zakučastim pravilima igre. Suigrači su mu bili postarija gospoda, lord Galman i još dvojica, očevi prijatelji i politički saveznici. Bili su posvećeni igri i nisu ga pretjerano gnjavili pitanjima, niti izlazili iz okvira doličnosti.

Nije mogao a da s vremena na vrijeme ne skrene pogled prema Edith, iako nije uspijevao i čuti njezin glas. Woolvey je i dalje nije ispuštao iz ruku i Laurenceu se nikako nije svidjelo kako se prema njoj naginje i kako joj se prisno obraća. Lord Galman morao ga je diskretno pozvati da se ponovno koncentrira na karte nakon što su ga već morali čekati. Laurence se postiđeno ispričao, te se ponovno udubio u karte.

6 Whist, preteča bridža.

"Pretpostavljam da odlazite u Loch Laggan...?" rekao je admiral McKinnon, dajući mu još koji trenutak da pohvata konce igre. "Ţivio sam u tom kraju, još kao dječak, a jedan moj prijatelj ţivio je u blizini sela Laggan. Često smo promatrali nadlijetanja."

"Tako je, gospodine. Ondje ćemo pohađati obuku", odgovori Laurence i baci kartu. Vikont Hale, koji mu je sjedio slijeva, nastavio je igru, a lord Galman progutao je mamac.

"Neobična je to druţina. Pola sela odlazi u sluţbu, ali mještani idu gore, a letači se ne spuštaju, osim što povremeno zalaze u gostionicu, da se vide s nekom od djevojaka. Barem je s te strane lakše nego na moru, ha, ha, ha!" Tek nakon te vulgarne šale, McKinnon se prisjetio gdje se nalazi, te se s nelagodom osvrnuo da vidi je li ga čula i koja dama, pa je odmah odustao od te teme.

Woolvey je Edith poveo za stol u blagovaonici. Laurence je dolaskom poremetio ravnoteţu u rasporedu sjedenja, pa je morao sjesti na suprotnu stranu, odakle je samo s tjeskobom mogao gledati kako razgovaraju, ali ne i sudjelovati u razgovoru. Gospođica Montagu, koja mu je sjedila s lijeve strane, bila je zgodna, ali se drţala nekako mrzovoljno, te ga je zanemarivala gotovo do granice neuljudnosti i razgovarala s gospodinom koji joj je sjedio s druge strane, krupnim kockarom kojeg je Laurence znao po imenu i glasu koji ga je pratio, a ne osobno.

Takvo ignoriranje za njega je bilo novost, i to neugodna. Znao je da više nije poţeljan mladoţenja, ali nije očekivao da će to toliko utjecati na ovaj neformalni prijem, te da će vrijediti manje od nekog beskorisnog razmetljivca crvenih obraza. To ga je istinski šokiralo. Vikonta Halea, koji mu je sjedilo s desne strane, zanimalo je isključivo jelo, pa je tako Laurence sjedio gotovo u potpunoj tišini.

Što je bilo još neugodnije, kako mu ništa drugo nije zaokupljalo pozornost, Laurence nije mogao ne čuti kako Woolvey vrlo opširno i nimalo točno govori o ratnoj situaciji i engleskoj pripremljenosti za invaziju. Woolvey je bio apsurdno gorljiv, govorio o tome kako će lokalna milicija očitati bukvicu Bonaparteu, usudi li se s vojskom prijeći La Manche. Laurence se morao netremice zagledati u tanjur da sakrije prave osjećaje. Napoleona, gospodara europskog kontinenta, sa stotinama tisuća ljudi na raspolaganju, odvratit će

mjesna milicija - kakva krajnja glupost! Dakako, upravo takve gluposti poticalo je Ministarstvo rata, kako bi očuvalo moral, no još neugodnije bilo mu je kad je uvidio da ga Edith sluša s velikim odobravanjem.

Laurenceu se učinilo da se moţda namjerno okrenula od njega. Bilo je posve sigurno da se ne trudi uhvatiti njegov pogled. On je svu pozornost uglavnom usmjeravao na tanjur, jeo mehanički, posve utonuo u za njega nimalo karakterističnu tišinu. Činilo mu se da večeri nema kraja. Nasreću, njegov je otac ustao ubrzo nakon što su ţene izišle, a nakon povratka u salon, Laurence je još jedanput iskoristio priliku da se ispriča majci i pobjegne, izgovarajući se putovanjem koje je pred njim.

No, jedan pripadnik posluge, posve bez daha, dostigao ga je kad se već našao na vratima svoje sobe. Otac ga očekuje u knjiţnici. Laurence je oklijevao. Mogao bi smisliti neki izgovor i odgoditi razgovor. Ipak, nema smisla odgađati neizbjeţno. U prizemlje se ipak spustio polaganim korakom, te je za trenutak predugo zadrţao ruku na ručici na vratima: u tom trenutku kraj njega je prošla neka sluţavka, pa više nije mogao igrati ulogu kukavice - pritisnuo je kvaku i ušao.

"Nije mi jasno kako si se i zašto pojavio", reče lord Allendale čim je zatvorio vrata. Ni traga nekakvoj uljudnosti. "Doista mi nije jasno. Što sve to znači?"

Laurence se lecne, ali ipak odgovori tiho i smireno: "Htio sam samo predahnuti na putu. Prelazim na novu duţnost. Nisam očekivao da ste ovdje, gospodine, niti znao da imate goste i silno mi je ţao što sam vas ovako nenajavljeno zatekao."

"Tako... Pretpostavljam da si mislio da smo i dalje u Londonu i da ćemo zbog tih novosti nekoliko dana biti prava mala senzacija? Da, doista je promjena duţnosti." Prijezirno je odmjerio Laurenceov novi kaput, a Laurence je stekao dojam da je ponovno onako loše odjeven i otrcan kao kad je kao dječak dolazio na takve smotre nakon igre u vrtu. "Neću se ni truditi koriti te. Savršeno dobro znaš što mislim o cijeloj stvari, ali to ipak nije utjecalo na tebe. U redu. Ali učinit ćete mi jednu uslugu, gospodine, i ubuduće izbjegavati ovu kuću, kao i

našu londonsku rezidenciju, ako vas s tog posla uzgoja ţivotinja uopće mogu pustiti toliko da nogom stupite u grad."

Laurence je osjećao kako ga obuzima ledena hladnoća. Odjednom je bio neopisivo umoran i nije imao ni najmanje snage za prepirku. Činilo mu se da njegov vlastiti glas dopire iz velike daljine, a u njemu više nije bilo ni traga emocijama kad je naposljetku rekao: "U redu, gospodine. Odlazim odmah." Morat će povesti Temerairea s imanja i prenoćiti negdje drugdje i nesumnjivo izazvati paniku među ţivotinjama u selu, te mu ujutro, bude li moguće, vlastitim novcem kupiti pokoju ovcu ili ga, u protivnom, zamoliti da poleti gladan. Ali, njih će se dvojica već nekako snaći.

"Ne budi smiješan", reče lord Allendale. "Ne odričem ti pravo ni na što, iako si takvo što zasluţio... Ali ne ţelim svijetu prirediti nekakvu melodramu. Prenoćit ćeš ovdje i na put krenuti ujutro, kao što si i rekao. I to će tako biti u redu. Čini mi se da više nemamo što reći. Smiješ izići."

Laurence se vratio na kat koliko je brţe mogao. Kad je zatvorio vrata svoje sobe, imao je dojam da mu je s pleća spao teret. Ranije je namjeravao pozvati nekoga od posluge da mu pripremi kupku, no sad mu se činilo da više ne bi podnio ni najkraći razgovor, čak ni s kakvom sluţavkom ili lakajem. Ţelio je jedino biti sam i u potpunome miru. Tješio se podsjećajući se na činjenicu da ujutro mogu poletjeti vrlo rano, te da neće morati trpjeti još jedan formalni obrok s cijelim društvom, niti razmijeniti pokoju riječ s ocem, koji je čak i u provinciji rijetko ustajao prije jedanaest.

Još nekoliko trenutaka stajao je zagledan u krevet. A onda je naglo iz ormara uzeo stari kaput i iznošene hlače, odjenuo ih umjesto svečane odjeće i izišao. Temeraire je već spavao, udobno sklupčan, no prije nego što se Laurence uspio ponovno iskrasti, napola je otvorio jedno oko, te pridigao krilo, instinktivno ga pozivajući k sebi. Laurence je iz staje bio uzeo jedan pokrivač. Na širokoj zmajevoj prednjoj nozi bilo mu je toplo i ugodno kao u najugodnijem krevetu.

"Sve je u redu?" upita Temeraire tiho, drugom ga nogom zaštitnički obavijajući i privijajući na prsa. Napola je uzdignuo krila,

kao pokrov nad posteljom. "Nešto te uznemirilo. Hoćemo li odmah krenuti dalje?"

Pomisao je bila vrlo primamljiva, ali takav potez zapravo ne bi imao smisla. I njemu i Temeraireu bit će bolje da se u miru odmore i da ujutro doručkuju. Osim toga, nije imao namjeru samo se tako iskrasti, kao da se nečega stidi. "Ne, ne", reče Laurence, milujući ga sve dok mu se krila nisu ponovno spustila. "Nema potrebe, budi uvjeren. Samo sam razgovarao s ocem." Nakon tih je riječi zašutio. Nije se mogao osloboditi tog sjećanja, očeva ledenog prijezira, i ramena su mu se zbog toga samo bezvoljno objesila.

"Ljuti se jer smo došli ovamo?" upita Temeraire.

Činjenica da je Temeraire bio toliko pronicav, kao i zabrinutost u njegovu glasu bili su poput melema za njegov umor i neraspoloţenost, pa je Laurence tako progovorio i otvorenije nego što je namjeravao. "Radi se o sukobu iz davne prošlosti", reče. "Htio je da se zaredim, poput mog brata. Pomorski poziv nikad nije smatrao časnim."

"A letači su onda još i gori?" upita Temeraire, sad već i malko odviše pronicavo. "Zbog toga ti se nije išlo iz Ratne mornarice?"

"Da, u njegovim su pričama Zračne snage moţda još manje vrijedne, ali u mojima nisu. Nagrada je i više nego vrijedna." Ispruţio je ruku i pogladio zmaja po njušci. Temeraire je s naklonošću uzvratio. "Ali zapravo nikada nije podupirao moje odluke u vezi s profesijom. Kao dječak, morao sam pobjeći od kuće da bi me pustio da počnem ploviti. Ne mogu dopustiti da po ţelji upravlja mojim ţivotom, jer svoju duţnost shvaćam drukčije nego on."

Temeraire samo otpuhne, a njegov dah poput tankih se pramenova dima uzdigao kroz svjeţi noćni zrak. "Ali neće ti dopustiti da prespavaš u kući?"

"Ne, ne", reče Laurence. Bilo mu je neugodno priznati slabost zbog koje je izišao i potraţio utjehu u Temeraireovoj blizini. "Samo sam zaključio da ću radije biti s tobom, nego spavati sam."

No Temeraireu to nije bilo ni najmanje neobično. "Vaţno je da ti je dovoljno toplo", reče i oprezno se premjesti, te još malo ispruţi krila prema naprijed, da ih posve zaštiti od vjetra.

"Vrlo mi je ugodno. Molim te da se ni najmanje ne brineš", reče Laurence, pa se ispruţi na širokoj i čvrstoj nozi, te se umota u pokrivač. "Laku noć, dragi moj." Odjednom je osjetio da ga posve napušta snaga, no to je bio posve prirodan, tjelesni umor: ona se duboka, bolna izmoţdenost u međuvremenu raspršila.

Probudio se vrlo rano, neposredno prije izlaska sunca, kad je iz Temeraireova ţeluca već dopirala grmljavina tako glasna da je probudila obojicu. "Oh, gladan sam", reče Temeraire, probudivši se odmoren i raspoloţen i već ţeljno pogledavajući prema skupini jelena koji su se stali nervozno šetkati parkom, okupljati se uz ogradu na suprotnoj strani.

Laurence se spusti na tlo. "Ostavit ću te da u miru doručkuješ, pa ću i ja potraţiti nešto za jelo", reče, pa opet potapše Temerairea po boku i zaputi se prema kući. Nipošto nije bio u stanju u kojem bi poţelio da ga netko vidi. Nasreću, bilo je tako rano da su svi gosti još spavali, pa je do svoje sobe uspio doći a da nije naišao ni na koga, pa tako i nije dodatno narušio ostatke časti i ugleda.

Ţurno se oprao, a zatim i odjenuo letačku odjeću, dok mu je jedan sobar presloţio prtljagu, te se spustio čim mu se učinilo da bi to moglo biti prihvatljivo. Sluţavke su tek počinjale pripremati posuđe za doručak i na stol su tek iznijele kavu. Nekako se bio nadao da će izbjeći sve goste, no na svoje je veliko iznenađenje za stolom ugledao Edith, unatoč činjenici da nikad nije imala naviku rano ustajati.

Lice joj je izgledalo mirno i pribrano, odjeća bila besprijekorna, a kosa skladno podignuta u zlatnu punđu. Ipak, odale su je ruke, čvrsto stisnute u krilu. Nije pojela ništa, prihvatila je tek šalicu čaja, a i on je netaknut stajao pred njom. "Dobro jutro", reče ona usiljenom vedrinom. Načas pogledavši sluţavke, upitala je: "Smijem li ti natočiti...?"

"Hvala", reče on. Bio je to jedini mogući odgovor. Sjeo je do nje. Ona mu je natočila kavu i dodala pola ţlice šećera i isto toliko

mlijeka, točno po njegovu ukusu. Sjedili su s nelagodom i ukočeno, ne jedući i ne govoreći, sve dok posluga nije dovršila pripreme i izišla iz blagovaonice.

"Nadala sam se da ćemo uspjeti razgovarati prije nego što otputuješ", reče ona tiho i napokon ga pogleda. "Neopisivo mi je ţao, Will. Pretpostavljam da nije bilo druge mogućnosti...?"

Trebalo mu je još nekoliko trenutaka da shvati kako je mislila na to da je postao letačem. Unatoč zabrinutosti zbog obuke, već je bio zaboravio novonastalu situaciju smatrati velikim zlom. "Nije bilo... Duţnost mi je bila posve jasna", odgovori kratko. Moţda i mora trpjeti očeve kritike na račun toga, ali nipošto neće dopustiti prijekore drugih.

No Edith je samo kimnula. "Čim sam čula, znala sam da će biti nešto slično", reče. Ponovno je pognula glavu. Ruke koje su joj se dotad nemirno kršile u krilu sad su se umirile.

"Moji su osjećaji unatoč promjeni okolnosti ostali isti", reče naposljetku Laurence, budući da je postalo jasno da ona više neće reći ništa. Imao je dojam da mu je već odgovorila, nedostatkom topline i srdačnosti. Ali neće dopustiti da mu poslije kaţe da nije odrţao riječ. Prepustit će njoj da okonča njihov prešutni dogovor. "Ako su se tvoji promijenili, trebaš reći samo riječ i ušutkati me." Još dok je izgovarao te riječi, nije uspio ne osjetiti ogorčenost, te je začuo kako se u njegov glas uvlači neuobičajena hladnoća: krajnje neprikladan glas za prosidbu.

Preneraţeno, gotovo bez daha i na rubu bijesa, ona reče: "Kako se usuđuješ tako govoriti?" Na trenutak ga je ponovno obuzela nada. No ona je odmah zatim rekla: "Jesam li ikad mislila na korist? Jesam li ti ikad prigovorila zbog puta koji si odabrao, uza sve opasnosti i nelagode koje uz njega idu? Da si se odlučio za svećenički poziv, svakako bi imao mnogo toga dobroga. Sad bismo već ugodno ţivjeli u vlastitoj kući, s djecom, a ja ne bih morala u beskraj strahovati za tebe zbog svih opasnosti kojima si izloţen na moru."

Govorila je vrlo brzo, uz više emocija nego što je kod nje inače viđao. Obrazi su joj već bili zaţareni. U njezinim je riječima bilo mnogo istine i pravde, to je jasno uviđao, pa mu je to više bilo

neugodno zbog vlastite ogorčenosti. Već je napola ispruţio ruku prema njoj, kad je nastavila: "I nisam se ţalila, nije li tako? Čekala sam. Bila strpljiva. Ali čekala sam nešto bolje od samotnog ţivota, daleko od društva svih svojih prijatelja i obitelji, uz tako malo tvoje paţnje. Moji se osjećaji nisu nimalo promijenili, ali nisam toliko nepromišljena i sentimentalna da se oslanjam samo na njih kad treba osigurati sreću unatoč svim mogućim preprekama."

Nakon toga je ipak zašutjela. "Oprosti", reče Laurence, onemoćao od stida. Imao je dojam da je svaka njezina riječ pravedan prijekor, iako je on dotad s određenim samozadovoljstvom smatrao da se ona prema njemu ponijela nepravedno. "Nisam smio ništa reći, Edith. Bilo bi bolje da sam te zamolio da mi oprostiš jer sam te doveo u tako neugodan poloţaj." Ustao je i naklonio se. Dakako da sad više ne moţe ostati u njezinu društvu. "Ispričavam se. Molim te da prihvatiš moje ţelje: ţelim ti sve najbolje i svu sreću."

No, i ona je već ustala, već odmahivala glavom. "Ne, moraš ostati i dovršiti doručak", reče. "Pred tobom je velik put. Meni se uopće ne jede. Ne, svakako ostani, ja odlazim." Pruţila mu je ruku i osmijeh, ni u jednom ni u drugom ne uspjevši prikriti jedva primjetan drhtaj. Pomislio je da se s njim ţeli uljudno oprostiti, no ako joj je to bila nakana, u posljednji je tren pokleknula. "Molim te, nemoj me zbog toga osuditi", rekla je, jedva čujno, te iz prostorije izišla koliko je brţe mogla.

Nije se trebala brinuti: ni u kojem je slučaju nije mogao osuditi. Štoviše, pekla ga je savjest jer je ma i na trenutak prema njoj osjetio hladnoću i jer nije ispunio obavezu prema njoj. Njihov prešutni dogovor bio je svojevrsan sporazum kćeri iz ugledne obitelji s nemalim mirazom i pomorskog časnika ograničenih očekivanja, ali i dobre perspektive. On je svoj poloţaj unazadio vlastitim potezima i nije mogao poreći da bi se gotovo cijeli svijet usprotivio njegovu poimanju duţnosti u tom konkretnom pitanju.

A ona nije bila nerazumna u traţenju nečega što nadilazi mogućnosti jednog letača. Laurenceu je bilo dovoljno da se prisjeti koliko pozornosti i naklonosti iziskuje Temeraire da shvati kako bi potencijalnoj supruzi mogao ponuditi vrlo malo, čak i u onim rijetkim prilikama kad bi bio slobodan. Njegova je ponuda bila

sebična, budući da je od nje traţio da svoju sreću ţrtvuje u ime njegovih interesa.

Više mu nije bilo ni najmanje stalo do doručka, ali nije se htio ni zaustavljati negdje usput. Napunio je tanjur hranom i prisilio se na jelo. U potpunome miru i samoći ostao je kratko. Tek koju minutu nakon što je Edith izišla, u prizemlje se spustila gospođica Montagu, u odveć elegantnoj jahaćoj odjeći, primjerenijoj londonskim ulicama nego jahanju u prirodi. Ipak, i ta je odjeća u svoj raskoši naglašavala prirodnu ljepotu njezina tijela. Pri ulasku se smiješila, ali se namrštila čim je uvidjela da je on sam u blagovaonici. Sjela je na suprotni kraj stola. Ubrzo joj se pridruţio Woolvey, također spreman za jahanje. Laurence im je jedva primjetno kimnuo, uopće se ne obazirući na njihov isprazan razgovor.

Kad je već bio pri kraju s jelom, s kata se spustila njegova majka, na kojoj se vidjelo koliko se ţurno odijevala, dok su joj oči jasno odraţavale umor. Zabrinuto se zagledala u njegovo lice. On joj se nasmiješio, u nadi da će je tako umiriti, no odmah je uvidio da mu to baš i neće poći za rukom: unatoč njegovu trudu, na licu mu se jasno vidjelo koliko je razočaran i kolikom se suzdrţanošću oboruţao za sukob s očevim prijekorom i znatiţeljom gostiju.

"Ubrzo moram poći. Hoćeš li doći upoznati Temerairea?" upita je, misleći kako bi im se na taj način, u šetnji, pruţila prilika da barem nakratko ostanu sami.

"Temerairea?" ponovi smeteno lady Allendale. "Williame, ne ţeliš valjda reći da si ovamo došao u pratnji zmaja, zar ne? Boţe presveti, pa gdje je?"

"Dakako da je ovdje. Kako bih inače putovao? Ostavio sam ga vani, iza staje, u nekadašnjem oboru za ţdrebad", odgovori Laurence. "Sad je već zacijelo jeo. Rekao sam mu da se smije posluţiti jelenima."

"Oh!" usklikne gospođica Montagu, koja je načula razgovor. Znatiţelja je očito bila jača od odbojnosti koju je osjećala prema društvu jednog letača. "Nikad nisam vidjela zmaja. Smijemo li poći i mi? Kako je to nevjerojatno!"

Niju je mogao odbiti, iako bi to volio. Nakon što je zamolio da mu donesu prtljagu, njih četvero tako su zajedno izišli iz kuće. Temeraire je sjedio na straţnjim nogama, gledao kako se jutarnja magla polagano razilazi. Na pozadini hladnog sivog neba doimao se još većim, čak i s udaljenosti.

Laurence je na trenutak zastao i iz staje uzeo kantu i krpe. Nakon toga je svoje društvo, koje odjednom više nije bilo onoliko gorljivo, poveo prema zmaju, u određenoj mjeri uţivajući u činjenici da Woolvey i gospođica Montagu sve više zaostaju. Ni njegova majka nije bila posve spokojna, ali to nije pokazivala, osim što se malo snaţnije stisnula uz Laurenceovu ruku, te je zastala nekoliko koraka iza njega kad je prišao zmaju.

Temeraire je sa zanimanjem pogledao neznance, spuštajući glavu da ga Laurence opere. Usta su mu bila krvava i prekrivena sitnim ostacima jelenjeg mesa. Otvorio je usta i dopustio Laurenceu da mu opere tragove krvi iz kutova. Na tlu su se vidjeli ostaci rogova tri do četiri jelena. "Pokušao sam se okupati u jezercu, ali je preplitko, pa mi je blato ušlo u njušku", objasnio je kao da se ispričava.

"Ah, pa on govori!" usklikne gospođica Montagu, drţeći se za Woolveyjevu ruku. Njih dvoje bili su ustuknuli čim su ugledali redove blistavih bijelih zuba: Temeraireovi sjekutići već su bili veći od muške šake, dok su im rubovi bili nazubljeni.

Temeraire je u prvi mah ostao zatečen. No potom su mu se zjenice raširile, pa je, vrlo blagim tonom, rekao: "Da, govorim." Zatim se obratio Laurenceu: "Bi li mi moţda ţeljela doći na leđa i pogledati?"

Laurence nije uspio potisnuti bljesak nedostojne zlobe. "U to sam uvjeren. Molim vas, dođite, gospođice Montagu... Vidim da niste od onih plahih stvorenja koja se boje zmajeva."

"Ne, ne", reče ona jedva čujno, uzmičući. "Već dovoljno zadrţavam gospodina Woolveyja, moramo se spremiti za jahanje." Woolvey je promucao nekoliko podjednako neuvjerljivih izgovora i nakon toga oboje su se počeli udaljavati, posrćući u silnoj ţelji da što prije nestanu.

Temeraire je treptao, zagledan za njima i blago iznenađen. "Ah, samo su se prestrašili", reče. "U prvi mah pomislio sam da je poput Vollyja. Nije mi jasno... Pa nisu baš krave, a, osim toga, maločas sam jeo."

Laurence nije pokazao koliko mu je drago zbog male pobjede, već je privukao majku. "Nemoj se ni najmanje bojati, uopće nema potrebe", reče tiho. "Temeraire, ovo je moja majka, lady Allendale."

"Oh, majka, pa to je nešto posebno, zar ne?" upita Temeraire, pa spusti glavu, da je bolje promotri. "Velika mi je čast..."

Laurence joj dovede ruku do Temeraireove njuške. Nakon što je prvi put oprezno dodirnula toplu koţu, ubrzo ju je počela gladiti s mnogo više samopouzdanja. "Meni je drago i velika čast", reče ona. "Kako je samo meka! Ni u snu ne bih pomislila..."

Temeraire je zadovoljno preo, a Laurence je, gledajući njih dvoje, osjetio kako ga ponovno obuzima sreća. Pomislio je kako mu ostatak svijeta zapravo i ne mora biti osobito vaţan kad je siguran zahvaljujući naklonosti onih koji mu najviše znače, te svjestan činjenice da ispunjava duţnost. "Temeraire je kineski carski zmaj", reče majci, ne skrivajući ponos. "A to je vrlo rijetka vrsta zmaja. Temeraire je jedini takav zmaj u cijeloj Europi."

"Doista? Kako je to divno, dragi moj. Sjećam se kako sam negdje čula da su kineski zmajevi vrlo rijetka pojava", reče ona. Ipak, zabrinuto ga je promatrala, pogledom prenoseći pitanje.

"Da", reče on, u nastojanju da odgovori. "Budi uvjerena da se smatram pravim sretnikom. Moţda ćemo te jednom povesti na letenje, kad budemo imali više vremena", doda još. "To je nevjerojatan osjećaj, ne moţeš ga ni s čim usporediti."

"Ah, letenje, da", reče ona, s gorčinom u glasu. Ipak, činilo se da je na nekoj dubljoj razini zadovoljna. "Kad više nego dobro znaš da se ne mogu odrţati ni na konju. Kako bih se snašla na zmajevim leđima?"

"Bila bi čvrsto povezana, baš kao i ja", odgovori Laurence. "Temeraire nije konj, ne bi te pokušao zbaciti."

Temeraire gorljivo doda: "Oh, da. A i da padnete, drţim da bih vas uhvatio." Te riječi moţda i nisu ulijevale potpunu sigurnost, no

bilo je očito koliko ţeli ugoditi, pa mu se lady Allendale ipak nasmiješila.

"Kako si samo drag i ljubazan. Nisam imala pojma da su zmajevi toliko lijepo odgojeni", reče. "Silno ćeš se truditi i paziti na Williama, nije li tako? Za njega sam se uvijek morala brinuti barem dvostruko više nego za ostalu djecu. On se uvijek nekako uspije dovesti u nevolje."

Laurenceu baš i nije bilo drago što tako govori o njemu, kao ni kad je Temeraire rekao: "Obećavam vam da nikada neću dopustiti da se nađe u opasnosti."

"Već vidim da predugo čekam. Još malo pa ćete me vas dvoje umotati u meki pokrivač i početi hraniti zobenom kašom", reče, pa se sagne i poljubi je u obraz. "Majko, moţeš mi pisati na adresu Zračnih snaga u Loch Lagganu, u Škotskoj. Onamo idemo na obuku. Temeraire, moţeš, molim te, sjesti? Ponovno ću postaviti ove kutije."

"A da moţda izvadiš onu Duncanovu knjigu?" reče Temeraire i uspravi se. "Pomorski ljetopis... ? Nismo dovršili priču o Bitki kod Ouessanta, pa mi moţeš čitati dok letimo."

"Čita ti?" upita ga zabavljeno lady Allendale.

"Da, znate, sam ne mogu drţati knjige, jer su premale, a ne ide mi baš ni okretanje stranica", odgovori Temeraire.

"Pogrešno si shvatio. Preneraţena je jer me netko uspio navesti da otvorim knjigu. U djetinjstvu me neprestano pokušavala pridobiti da sjedim uz knjigu", reče Laurence, koji je prekopavao po kutiji, traţeći knjigu. "Ne bi vjerovala, majko, koliki sam sad knjiški moljac. A on je nezasitan. Spreman sam, Temeraire."

Ona se nasmijala i povukla do ruba polja, a Temeraire je podigao Laurencea. Stajala je i promatrala ih, dlanom štiteći oči, gledala kako se diţu. Sa svakim zamahom velikih krila, u njihovim je očima postajala sve manjom točkicom, da bi se ubrzo, zajedno s parkom i kućom, izgubila iza breţuljka.

5

Nebo nad Loch Lagganom zastirali su niski oblaci, bisernosivi sloj

koji se odraţavao na tamnoj površini jezera. Proljeće još nije bilo stiglo u taj kraj; obalu je pokrivala ledena snjeţna kora, pod kojom su se još očuvale naplavine ţutog pijeska od jesenske plime. Iz šume se dizao prodoran i hladan miris borovine i svjeţe rezanog drva. Šljunčani put vodio je od sjeverne obale jezera do kompleksa tajne baze i Temeraire je skrenuo, te ga počeo pratiti uz obronak niske planine.

Nekoliko velikih drvenih spremišta nalazilo se na ravnoj pravokutnoj čistini u blizini vrha. S prednje strane zdanja su bila otvorena, a po izgledu su podsjećala na staje. Ljudi su ispred njih radili na koţnatim i metalnim dijelovima opreme. Očito se radilo o zemaljskim posadama zaduţenima za odrţavanje letačke opreme. Nitko od njih nije ni podigao pogled kad je zmajeva sjena prešla mjesto na kojem su radili. Temeraire je nastavio let do stoţera.

Glavno je zdanje podsjećalo na srednjovjekovnu utvrdu: četiri tornja spojena debelim kamenim zidinama koje obrubljuju divovsko dvorište ispred niskog i širokog ali impozantnog zdanja koje kao da doslovce raste iz samog vrha planine. Dvorište je bilo gotovo posve ispunjeno. Jedan mladi kraljevski brončani zmaj, dvaput veći od Temerairea, drijemao je na kamenim pločama, dok su mu dva smeđe-ljubičasta winchestera, još manja od Volatilusa, spavala na

leđima. Tri ţuta kosca leţala su gotovo isprepletena na pravoj maloj hrpi na suprotnoj strani dvorišta, dok su im se tijela prošarana bijelim prugama blago dizala i spuštala usklađenim ritmom.

Kad je sišao s Temerairea, Laurence je uvidio zašto su zmajevi za odmor odabrali upravo to mjesto: kamene su ploče bile tople, kao da ih nešto grije s donje strane, pa je i Temeraire stao zadovoljno presti, te se ispruţio na pločama u blizini ţutih kosaca čim je Laurence s njega skinuo tovar.

Dvojica posluţitelja odmah su mu krenula u susret, te preuzela prtljagu. Jedan od njih poveo ga je u straţnji dio zdanja, kroz mračne hodnike koji su mirisali po plijesni. Tako je došao do još jednog dvorišta na planinskome obronku, bez ograde na suprotnoj strani, gdje se teren naglo obrušavao prema još jednoj dolini punoj leda. U zraku je bilo pet zmajeva koji su kruţili u skladnoj formaciji, nalik na ptičje jato. Na čelu formacije bio je dugokrilac, već na prvi pogled prepoznatljiv po valovitim crno-bijelim šarama uz narančaste vrškove krila koja su na toj silnoj duljini prelazila u zagasitoplavu boju. Dva ţuta kosca činila su središnji dio formacije, dok su na začelju bili blijedozelenkasti sivi brončani zmaj s lijeve, te srebrnosivi zmaj s plavim točkama i crnim mrljama s desne strane formacije. Na prvi pogled nije znao o kojoj je pasmini riječ.

Iako su se krila kretala u posve različitom ritmu, poloţaj zmajeva u odnosu na druge članove formacije gotovo se uopće nije mijenjao, sve dok kadet zaduţen za signalizaciju s dugokrilca nije zamahnuo jednom zastavicom. Istog trena okrenuli su se skladno poput plesača, tako da je dugokrilac sad letio na začelju. Nakon jednog drugog signala, koji Laurence nije vidio, svi su se istog trenutka gotovo zaustavili i izveli besprijekoran luping, te se tako vratili u izvornu formaciju. Odmah je uvidio da zahvaljujući tom manevru dugokrilac u naletu pokriva najveći prostor na tlu, istodobno zadrţavajući zaštitu ostalih zmajeva oko sebe. Posve prirodno, on je tako iz te skupine bio i najveća prijetnja neprijatelju.

"Nitiduse, i dalje se previše spuštaš u preletu. Pokušaj sa šestodijelnim lupingom." Bio je to dubok i rezonantan glas zmaja koji je dopirao iz visina. Laurence se okrene i ugleda zlaćanog zmaja s blijedozelenim oznakama kosca i zagasitonarančastim rubovima

krila, koji je sjedio na jednoj stijeni na desnoj strani dvorišta. Na njemu nije bilo ni letača ni orme, osim, ako se to uopće moglo tako nazvati, široke zlatne ogrlice ukrašene nizovima blijedozelenog ţada.

Laurence se zatečeno zagleda u zmaja. Nad dolinom je krilo7

ponavljalo luping. "Bolje je", dovikne im onaj zmaj zadovoljno. Potom se okrenuo i spustio pogled. "Kapetan Laurence?" reče. "Admiral Powys najavio je vaš dolazak. Došli ste u pravi čas. Ja sam Celeritas. Ovdje vodim obuku." Raširivši krila, lako je doskočio u dvorište.

Laurence se automatski nakloni. Celeritas je bio zmaj srednje teţinske kategorije, velik pribliţno kao četvrtina kraljevskog brončanog zmaja i već sada manji od Temerairea. "Hm", reče Celeritas, pa spusti glavu da bolje promotri Laurencea. Tamnozelene šarenice u njegovim očima kao da su se okretale i skupljale oko suţenih zjenica. "Hm, da, podosta si stariji od većine letača. No to je često i dobro kad moramo ţurno obučiti mladog zmaja, što će, čini mi se, biti nuţno u Temeraireovu slučaju."

Podigavši glavu, ponovno se obratio zmajevima u dolini: "Lily, zapamti da ti vrat pri lupingu mora biti ravan." Zatim se ponovno okrenuo prema Laurenceu. "Dakle, ovako... Ako sam dobro shvatio, nije pokazao da raspolaţe osobitim ofenzivnim sposobnostima, zar ne?"

"Nije, gospodine." Tim tonom i uz takvo oslovljavanje odgovorio je bez razmišljanja. Zmaj je i tonom i drţanjem ukazivao na svoj poloţaj, a zatečeni Laurence reagirao je prema navici. "A sir Edward Howe, koji mu je odredio pasminu, smatra da nema većih izgleda da se kod njega razvije nešto tako, iako nije isključeno..."

"Da, da", prekine ga Celeritas. "Čitao sam radove sira Edwarda. Uistinu je stručnjak za orijentalne vrste i uvijek bih se priklonio njegovu mišljenju, unatoč vlastitim zaključcima. A to je šteta, jer baš bi nam dobro došao jedan od onih japanskih zmajeva koji rigaju otrov ili koji stvaraju vodene pijavice. To bi nam uistinu koristilo u

7 Temeljna zrakoplovna formacija.

borbi protiv francuskih flamme-de-gloire8. Ali, ako sam dobro shvatio, riječ je o teškašu prikladnome za borbe...?"

"Trenutačno teţi oko devet tona, a uskoro će navršiti šest tjedana", odgovori Laurence.

"Odlično, to je doista izvrsno, teţina bi mu se trebala udvostručiti", reče Celeritas, pa rubom kandţe zamišljeno protrlja čelo. "Tako... Sve je onako kao što sam čuo. Odlično. Temeraire će biti u paru s Maximusom, kraljevskim brončanim koji je trenutačno ovdje na obuci. Njih dvojica sluţit će kao pozadinska potpora Lilynoj formaciji - to je ona dugokrilka." Glavom je pokazao u smjeru formacije koja je kruţila nad dolinom, pa se Laurence, i dalje zbunjen, okrenuo i načas zagledao u zmajeve u letu.

Zmaj tad nastavi: "Dakako, najprije moram vidjeti kako Temeraire leti da bih mogao odrediti konkretan način obučavanja, no moram dovršiti ovu vjeţbu, a on se nakon dugotrajnog putovanja ionako neće pokazati u najboljem svjetlu. Poručnik Granby pomoći će vam da se snađete i reći vam gdje ćete se hraniti. Pronaći ćete ga u časničkome klubu. Dođite mi s Temeraireom sutra, sat vremena nakon svitanja."

Bila je to zapovijed i to je trebalo nekako potvrditi. "U redu, gospodine", reče Laurence, nelagodnu suzdrţanost prikrivajući sluţbenim odgovorom. Nasreću, Celeritas, kako se činilo, nije ništa primijetio, već se istog trenutka vratio na mjesto s kojeg je do maločas promatrao vjeţbu.

Laurenceu je bilo drago što nije znao gdje je časnički klub. Činilo mu se da bi mu dobro došao tjedan dana mira da se prilagodi novim okolnostima i novom načinu razmišljanja, umjesto onih petnaest minuta koliko mu je trebalo da pronađe slugu koji će ga uputiti u odgovarajućem smjeru. Sve što je dotada mislio o zmajevima sad je bilo izokrenuto naglavce: da su zmajevi beskorisni bez onih koji se o njima brinu, te da su zmajevi bez orme dobri jedino za rasplod. Više se nije nimalo čudio zabrinutosti i tjeskobi letača. Što bi svijet pomislio da zna kako ih obučava - i daje im naredbe - upravo jedna od zvijeri nad kojima bi navodno trebali imati nadzor?

8 Franc, "plamen slave".

Dakako, kad se razumno osvrnuo na čitavo pitanje, uvidio je da odavno raspolaţe dokazima o zmajskoj inteligenciji i neovisnosti, dokazima u Temeraireovu liku. No oni su se razvijali postupno, s vremenom, a on je Temerairea podsvjesno počeo smatrati posve zaokruţenom osobom, iako u tim okvirima nije počeo razmišljati i o drugim zmajevima. Nakon početnog iznenađenja, bez većih poteškoća bio je u stanju prihvatiti pomisao na to da će i njega obučavati jedan zmaj, no takvo što nedvojbeno bi bilo krajnje skandalozno u krugovima onih koji osobno ne znaju ništa o zmajevima.

Ne tako davno, neposredno prije nego što je Europa zbog Francuske revolucije ponovno utonula u rat, vlada je predloţila ubijanje svih zmajeva bez orme, smatrajući da nema smisla uzdrţavati ih na javni račun i omogućavati im razmnoţavanje. Kao opravdanje nudila se tvrdnja da za njima trenutačno nema potrebe, te da njihov neposluh po svoj prilici samo škodi borbenim lozama. Parlament je već izračunao da bi se tako godišnje uštedjelo više od deset milijuna funta. Vlada je ozbiljno razmatrala tu mogućnost, a zatim od nje preko noći odustala, bez sluţbenog objašnjenja. Govorkalo se, međutim, da su svi admirali Zračnih snaga stacionirani u dometu Londona organizirano posjetili premijera i izvijestili ga da će, donese li Parlament taj zakon, doći do pobune čitavih zračnih snaga.

Prije je s nevjericom slušao priče o tome. Ne zbog samog prijedloga, već i zbog pomisli na to da se visoki duţnosnici - i časnici općenito - tako ponašaju. Prijedlog mu se oduvijek činio pogrešnim, no o njemu je razmišljao tek kao o plodu kratkovidnosti toliko česte među birokratima, koji smatraju da je bolje uštedjeti deset šilinga na jedrenini i ugroziti čitav brod vrijedan šest tisuća funta. Sad je uţasnuto i postiđeno razmišljao o vlastitoj ravnodušnosti u pogledu toga. Dakako da bi bili pokrenuli pobunu.

I dalje obuzet tim mislima, ispod lukova je krenuo prema časničkome klubu, ne privukavši ničiju pozornost, te je u jednom trenutku refleksnim pokretom uhvatio loptu koja mu je velikom brzinom zamalo doletjela u glavu. Istodobno su se začuli povici, a

dio njih odzvanjao je oduševljenjem, dio izraţavao ţestoko protivljenje.

"To je bio očiti gol. Čovjek nije u vašoj ekipi!" pobunio se neki mladić, još gotovo dječak, izrazito svijetle ţute kose.

"Gluposti, Martine. Naravno da jest, nije li tako?" Jedan drugi sudionik igre, koji se smiješio od uha do uha, prišao je Laurenceu da uzme loptu. Bio je to visok i krakat momak tamne kose i preplanula lica.

"Izgleda da jesam", reče Laurence zabavljeno i vrati im loptu. Bilo mu je podosta nevjerojatno da skupina časnika u zatvorenom prostoru igra dječje igre, te da je sve tako kaotično. Kako je na sebi imao kaput i maramu oko vrata, bio je svečanije odjeven od svih nazočnih. Dvojica časnika čak su bila svukla i košulju. Namještaj je bio odgurnut do rubova prostorije, a sag smotan i odbačen u jedan kut.

"Poručnik John Granby, bez zaduţenja", reče tamnokosi časnik. "Tek ste doputovali?"

"Da. Kapetan Will Laurence, na Temeraireu", reče Laurence. Iznenadio se i podosta razočarao kad je uvidio da je s Granbyjeva lica osmijeh istog trenutka nestao, jednako kao i srdačan nastup.

"Carski zmaj!" uskliknuli su gotovo svi, a polovica nazočnih dječaka i mladića iz sobe je izišla, pokraj njih jureći prema dvorištu. Osupnut, Laurence je samo zbunjeno treptao.

"Bez brige!" reče onaj ţutokosi mladić, koji mu je prišao kako bi se predstavio, tako odgovarajući na njegovu uzbunjenost. "Nitko od nas neće gnjaviti zmaja. Samo će ga pogledati. Iako biste mogli imati problema s novacima. Ovdje ih imamo dvadesetak, a svi su valjda čvrsto naumili ostalima do krajnosti zagorčati ţivot. Kadet Ezekiah Martin. Sad kad ga znate, moţete, molit ću lijepo, zaboraviti moje krsno ime."

Neformalnost je među njima očito bila tako uobičajena da se Laurence nikako nije mogao osjetiti uvrijeđenim, iako na takvo što ni slučajno nije bio naviknut. "Hvala na upozorenju. Pobrinut ću se za to da im Temeraire ne dopusti da ga gnjave", reče. S olakšanjem je uvidio da u Martinovoj dobrodošlici nema ni traga onoj Granbyjevoj

nesklonosti, te je ţalio što savjete i upute ne moţe zatraţiti od srdačnijeg časnika. Ipak, nije htio ni na koji način prekršiti zapovijed, iako ju je izgovorio jedan zmaj, pa se sluţbeno obratio Granbyju: "Celeritas je rekao da vas zamolim da me uputite u osnovne stvari. Moţete li mi, molim vas, pomoći?"

"Svakako", reče Granby, trudeći se da zvuči podjednako sluţbeno. Ipak, taj ton kod njega nije bio prirodan, već je zvučao usiljeno i ukočeno. "Pođite ovamo, molit ću lijepo."

Laurence je zadovoljno uvidio da je i Martin pošao s njima kad ga je Granby poveo na kat. Zahvaljujući kadetovu neobaveznom razgovoru, koji se ni na trenutak nije prekidao, atmosfera je bila manje neugodna. "Vi ste, znači, onaj mornar koji je Francuzima preoteo carskog zmaja? Boţe, kakva priča! Bit će da Ţabari zbog toga čupaju kosu", rekao je u jednom trenutku oduševljeno Martin. "Čujem da ste uzeli jaje s broda sa stotinu topova. Nakon dugotrajne bitke?"

"Naţalost, u prepričavanju su moje zasluge neopravdano porasle", reče Laurence. "Brod Amitié uopće nije pripadao prvoj klasi ratnih brodova, već je bila riječ o fregati s trideset šest topova. A posada je skapavala od ţeđi. Kapetan se junački odupirao napadu, no bitka zapravo nije bila ni velika ni dugotrajna. Niz nesretnih okolnosti i vremenskih neprilika koje su ih snašle djelovali su u našu korist. Mogu samo reći da smo imali sreće."

"Oh! No, da, ali ne treba ni omalovaţavati sreću. Nećemo daleko dospjeti okrene li nam sreća leđa", reče Martin. "Ah, zar su vas smjestili u kut? Ondje će vam sve vrijeme zavijati vjetar."

Laurence se našao u kruţnoj prostoriji u jednoj od kula. Sa zadovoljstvom je pogledao svoj novi ţivotni prostor. Čovjeku naviknutom na skučenost brodske kabine doimao se velikim, dok su mu veliki zaobljeni prozori izgledali kao vrhunac luksuza. Gledali su na jezero, nad kojim je u međuvremenu počela padati sitna siva kišica. Kad ih je otvorio, u sobu je navalio svjeţ i vlaţan zrak, sličan morskome, osim što u njemu nije bilo soli.

Njegove su cilindrične kutije bile pomalo bez reda nabacane pokraj ormara. U ormar je zavirio pomalo zabrinuto, no stvari su mu

bile pospremljene uglavnom uredno. U sobi su se još nalazili pisaći stol i stolica, te jednostavan, ali više nego dovoljno velik krevet. "Meni sve izgleda savršeno mirno i tiho. Uvjeren sam da će mi biti dobro", reče, pa otkopča mač i poloţi ga na krevet. Nije bio pripravan svući i kaput, no barem je tim potezom mogao koliko-toliko umanjiti sluţbeni izgled.

"Da vam sad pokaţem gdje će se zmaj hraniti?" reče Granby usiljenim glasom. Bile su to prve riječi koje je izgovorio otkako su izišli iz kluba.

"Oh, najprije mu trebamo pokazati kupalište. I blagovaonicu", reče Martin. "Kupalište je uistinu jedinstven prizor", doda još, obraćajući se Laurenceu. "Znate, podigli su ga još Rimljani. I upravo smo zbog njega svi mi ovdje."

"Hvala. Rado ću sve razgledati", reče Laurence. Iako bi mu bilo draţe da se očito neskloni poručnik udalji, takvo što sad nije mogao predloţiti a da ne ostavi dojam da je neuljudan. Iako se Granby drţao neljubazno, Laurence se nije namjeravao spustiti na tu razinu.

Usput su prošli kroz blagovaonicu. Martin je i dalje brbljao, te mu tako rekao da kapetani i poručnici jedu za manjim okruglim stolom, a kadeti i dočasnici za dugačkim pravokutnim stolom. "Nasreću, novaci jedu ranije, jer bismo mi ostali inače umrli od gladi da moramo slušati kako se otimaju i divljaju. Zemaljske posade jedu nakon nas", dovršio je objašnjenje.

"Nikad ne jedete odvojeno?" upita Laurence. Zajedničko blagovanje bilo mu je neobično, osobito za časnike, pa je odmah čeznutljivo pomislio kako će mu nedostajati što neće moći pozivati prijatelje za svoj stol. Upravo ta mogućnost pruţala mu je jedan od najvećih uţitaka, još otkako je od zapljena i nagrada stekao dovoljno novca da si takvo što moţe priuštiti.

"Dakako, ako se netko razboli, poslat će mu hranu u sobu", reče Martin. "Oh, jeste li gladni? Pretpostavljam da niste ručali. Hej, Tolly", poviče, a posluţitelj koji je s hrpom ubrusa prelazio na suprotnu stranu blagovaonice okrenuo se i pogledao ih uzdignutih obrva. "Ovo je kapetan Laurence. Upravo je sletio. Moţete mu nešto pripremiti ili mora čekati večeru?"

"Ne, hvala, nisam gladan. Samo me zanimalo", reče Laurence.

"Oh, nema problema", reče Tolly odmah. "Drţim da bi vam netko od kuhara mogao pripremiti komad-dva i usto posluţiti i malo krumpira. Pitat ću Nana. Soba u kuli na drugome katu, nije li tako?" Kimnuo je i krenuo dalje ne pričekavši odgovor.

"Eto, Tolly će se pobrinuti za vas", reče Martin, očito ni najmanje ne smatrajući da nešto nije kako treba. "On nam je jedan od najboljih. Jenkins nikad neće ispuniti takvu ţelju, a Marvell hoće, ali će se toliko tuţiti da ćete poţaliti što ste nešto uopće traţili."

"Pretpostavljam da vam nije jednostavno pronaći poslugu kojoj ne smetaju zmajevi", reče Laurence. Već se počeo navikavati na neformalnost u oslovljavanju među letačima, no sličan odnos s poslugom ponovno ga je zatekao.

"Oh, svi oni odrasli su u okolnim selima, pa su se navikli i na njih i na nas", odgovori Martin dok su prolazili dugačkom dvoranom. "Rekao bih da Tolly ovdje radi još od djetinjstva. Ne bi ni trepnuo da neki kraljevski brončani malo poludi."

Jedna metalna vrata vodila su na stubište kojima su se trebali spustiti do kupališta. Kad ih je Granby otvorio, zapahnuo ih je val vrućeg i vlaţnog zraka, kondenzirajući se na razmjernoj hladnoći hodnika. Laurence je za njima dvojicom krenuo niz usko, spiralno stubište. Nakon četiri puna kruga, odjednom su se našli u velikom i praznom prostoru s kamenim klupama uza zidove i izblijedjelim slikama na zidovima koji su se djelomično ljuštili. Bili su to očito ostaci iz rimskih vremena. Na jednoj strani nalazile su se hrpe uredno sloţenog rublja, na drugoj nekoliko hrpa odbačene odjeće.

"Samo ostavite stvari na klupi", reče Martin. "Kupalište ima kruţni oblik, pa ćemo se ponovno naći ovdje." On i Granby već su se svlačili.

"Imamo vremena za kupku?" upita Laurence pomalo sumnjičavo.

Martin, koji je upravo počeo skidati čizme, zastane. "Oh, pa ja sam mislio da ćemo se samo prošetati. Nije li tako, Granby? Nema potrebe za ţurbom. Do večere imamo još nekoliko sati."

"Osim ako morate nešto hitno obaviti", reče Granby, obraćajući se Laurenceu, tako neljubazno da ih je Martin iznenađeno pogledao, kao da tek sada primjećuje napetost.

Laurence se krajnjim naporom suzdrţao od oštrog odgovora. Ne moţe koriti svakog letača koji bi mogao biti neprijateljski raspoloţen prema pripadniku Ratne mornarice, a u određenoj mjeri čak je i shvaćao izvore kivnosti i ogorčenosti. Morat će ih nekako pridobiti, dokazati se baš poput kadeta koji se tek ukrcao na brod. "Nipošto", rekao je kratko. Iako mu baš nije bilo jasno zašto se moraju svući kane li samo proći kroz kupalište, poveo se za njihovim primjerom, a jedina je razlika bila u tome što je odjeću sloţio pomnije, na dvije uredne hrpe, te što je na njih poloţio kaput, umjesto da ga presavije i tako izguţva.

Nakon toga ušli su u hodnik s lijeve strane i prošli kroz još jedna metalna vrata, na njegovu završetku. Razloge zbog kojih su se razodjenuli shvatio je čim su se našli na suprotnoj strani vrata: prostorija je bila toliko ispunjena vodenom parom da je vidljivost bila manja od metra, te je istog trenutka ostao posve mokar. Da je bio odjeven, uništio bi i kaput i čizme, a sve ostalo bilo bi natopljeno. Na goloj koţi para je bila neizmjerno ugodna, silno vruća, ali u granicama podnošljivosti i ugode, pa su mu se mišići nakon dugog leta stali zahvalno opuštati.

Čitava prostorija bila je obloţena pločicama, a klupe učvršćene na zidovima postavljene u pravilnim razmacima. Još nekolicina muškaraca opuštala se u pari. Granby i Martin dvojicu su pozdravili kimanjem, a zatim su ga poveli u veliku prostoriju koja je nastavljala niz: u njoj je bilo još toplije, ali i suho. Gotovo čitavom njezinom duljinom protezao se dugačak i plitak bazen. "Sada smo točno ispod dvorišta i to je razlog zbog kojeg je ovo mjesto u vlasništvu Zračnih snaga", reče Martin, pokazujući rukom.

Duboke niše u dugačkome zidu bile su raspoređene u pravilnim razmacima, a ograda od kovanog ţeljeza odvajala ih je od okolnog prostora tako da su i dalje bile vidljive. Pribliţno pola niša bilo je prazno. Ostale su bile podstavljene tkaninama, a u svakoj od njih nalazilo se po jedno divovsko jaje. "Znate, moraju biti na toplom, budući da su nam zmajevi potrebni za druge stvari, pa nemamo

mogućnost da na njima sjede ili da ih zakopaju u blizini vulkana i sličnih mjesta, kao što bi bio slučaj u prirodi."

"I nema mjesta da im se uredi zasebna komora?" upita iznenađeno Laurence.

"Dakako da ima", reče osorno Granby. Martin ga načas pogleda, pa ţurno uskoči u razgovor, tako da Laurence nije ni stigao reagirati.

"Znate, ovdje neprestano netko ulazi i izlazi i ako jedno jaje počne izgledati malko tvrđe, veći su izgledi da ćemo to i primijetiti", reče gorljivo.

I dalje nastojeći obuzdati ljutnju, Laurence je samo prešao preko Granbyjeve opaske i kimnuo Martinu. Iz knjiga sira Edwarda doznao je koliko je leţenje zmajeva nepredvidivo, sve do samog svršetka. Čak i kad znate o kojoj je vrsti riječ, vrijeme se moţe suziti tek na nekoliko mjeseci ili, kod većih vrsta, godina.

"Smatramo da bi se onaj kosokrilac ubrzo mogao izleći. A to bi bilo predivno", nastavio je Martin, pokazujući mu zlatnosmeđe jaje, blago bisernosjajnih strana i s jarkoţutim točkicama. "To je Obversarijin potomak. Ona je zapovjedni zmaj u Kanalu9. Ja sam odmah nakon obuke na njoj bio dočasnik za signalizaciju i mogu reći da joj nijedan zmaj u toj klasi nije ni blizu po manevarskim sposobnostima."

Obojica letača čeznutljivo su se zagledala u jaja. Dakako, svako od njih nudilo je rijetku priliku za promaknuće, i to još neizvjesnije od naklonosti Admiraliteta, kojem se bilo moguće dodvoriti ili do promaknuća doći isticanjem u borbi. "Sluţili ste na mnogo zmajeva?" upita Laurence Martina.

"Samo na Obversariji i potom na Inlacrimasu. On je prije mjesec dana ozlijeđen u jednom sukobu nad Kanalom, pa sam privremeno na zemlji", odgovori Martin. "No za mjesec dana ponovno će biti spreman za borbu, a ja sam zahvaljujući tom događaju došao do promaknuća, pa se i ne bih trebao tuţiti. Postao sam kadetom", doda ponosno. "A Granby je bio na više zmajeva. Četiri, nije li tako? Na kome prije Laetificat?"

"Escursius, Fluitare i Actionis", reče Granby kratko. 9 La Manche.

No, već je i prvo ime bilo dovoljno. Laurence je napokon shvatio i lice mu se ukočilo. Granby je po svemu sudeći prijatelj poručnika Dayesa. U svakom slučaju, njih su dvojica donedavno bili kolege na istome zmaju, pa mu je sada postalo jasno da Granbyjevo agresivno ponašanje nije tek plod opće ogorčenosti letača prema pomorskome časniku koji je uguran u letačku sluţbu, već i stvar osobne prirode, pa tako u neku ruku i nastavak Dayesove uvrede.

Laurence je bio manje sklon tome da trpi uvrede zbog takvih stvari, pa je samo ţurno rekao: "Pođimo dalje, gospodo." Više nije dopuštao dulja zastajkivanja tijekom obilaska, te je prepustio Martinu da vodi razgovor kako ţeli, ne dajući odgovore kojima bi ga dodatno poticao. Nakon obilaska kupališta vratili su se u svlačionicu, a nakon što se odjenuo, Laurence je tiho, ali odlučno rekao: "Gospodine Granby, sad ćete me odvesti do hranilišta, a onda što se mene tiče, moţete biti slobodni." Morao mu je nekako dati do znanja da neće trpjeti nepoštovanje. Pokuša li Granby još nešto, morat će ga obuzdati, a svakako će biti bolje da se to dogodi kad budu nasamo. "Gospodine Martin, zahvalan sam vam na društvu i objašnjenjima. Silno su mi pomogla."

"Nema na čemu", reče Martin, nesigurno pogledavajući čas Laurencea, čas Granbyja, kao da se boji što bi se moglo dogoditi ostavi li ih nasamo. No, Laurence mu je dao jasan znak, a Martin je unatoč neformalnosti uspio uvidjeti da znak gotovo nosi teţinu zapovijedi. "Pretpostavljam da ću i jednog i drugog vidjeti na večeri. Pozdravljam vas dotada."

Laurence je u tišini s Granbyjem krenuo do hranilišta, točnije do izbočene stijene koja se nadvijala nad hranilište, na suprotnom kraju doline za obuku. Ulaz u prirodnu slijepu ulicu vidio se na drugom kraju doline, a Laurence je ondje na duţnosti uočio nekolicinu pastira. Granby mu je bezbojnim glasom objasnio da ti ljudi, kad dobiju znak sa stijene, izdvajaju potreban broj ţivotinja namijenjenih određenome zmaju, te ih šalju u dolinu, gdje ih zmaj moţe uhvatiti i pojesti, ali pod uvjetom da u to vrijeme nitko nije na vjeţbovnom letu.

"Posve jednostavno, rekao bih", rekao je na kraju Granby. Te je riječi izgovorio izrazito neugodnim glasom, opet prelazeći granicu prikladnog, čega se Laurence i bio pribojavao.

"Gospodine", reče Laurence tiho. Granby zatrepće, na trenutak posve smeten, a Laurence ponovi: "Posve jednostavno, gospodine."

Nadao se da će to biti dovoljno da Granbyja upozori kako više ne smije pokazivati nepoštovanje, no poručnik mu je, što mu je bilo krajnje nevjerojatno, odgovorio: "Mi ovdje ne padamo na titule i ceremonijalnost, na što god da ste se vi naviknuli u Ratnoj mornarici."

"Mene su naviknuli na uljudnost. A kad je nema, inzistirat ću u najmanju ruku na poštovanju prema činu", reče Laurence, više se ne kontrolirajući. Divljački se zapiljio u Granbyja, osjećajući kako mu krv navire u obraze. "Odmah ćete se ispraviti u obraćanju, poručniče Granby, ili vam jamčim da ćete odgovarati za neposluh. A ne bih rekao da Zračne snage na to gledaju tako blagonaklono kako bi se moglo zaključiti na temelju vašeg drţanja."

Granby je problijedio. Na licu mu se mogao vidjeti crveni trag lagane opekline od sunca. "Razumijem, gospodine", reče i naglo se uspravi u stavu mirno.

"Slobodni ste, poručniče", reče Laurence odmah, pa se okrene i zagleda u dolinu. Tako je stajao, ruku sklopljenih na leđima, sve dok Granby nije otišao. Nije ga više htio ni pogledati. Nakon što se nalet pravednoga gnjeva raspršio, osjetio je umor i tugu zbog činjenice da je naišao na takvo nepoštovanje. Osim toga, sad će morati očekivati i posljedice koje će, znao je, uslijediti, jer je tako ukorio i obuzdao tog pripadnika Zračnih snaga. Granby se pri samome susretu doimao kao srdačna i simpatična osoba. Čak i ako nije takav, ipak je jedan od letača, dok je Laurence tek uljez. Kolege će posve prirodno poduprijeti Granbyja, a njihovo neprijateljstvo Laurenceu moţe itekako zagorčati ţivot.

No, jednostavno nije imao druge mogućnosti. Otvoreno nepoštovanje ne moţe se trpjeti, a Granby je vrlo dobro znao da je takvim ponašanjem prešao sve granice. Laurence je bio potišten i kad se vratio u kompleks. Ponešto se oraspoloţio tek kad je izišao na

dvorište i zatekao Temerairea kako ga budan iščekuje. "Ţao mi je što si tako dugo morao biti sam", reče Laurence, pa se nasloni na njega i potapše ga, više kako bi utješio sebe nego zmaja. "Je li ti bilo jako dosadno?"

"Ni najmanje", odgovori Temeraire. "Mnogi ljudi došli su ovamo i razgovarali sa mnom, neki su me čak i izmjerili radi izrade nove orme. Osim toga, razgovarao sam s Maximusom, a on mi kaţe da ćemo zajedno vjeţbati."

Laurence pokretom glave pozdravi kraljevskog brončanog zmaja, koji je na spomen svog imena bio samo otvorio jedno pospano oko. Maximus je potom pridigao glavu tek toliko da uzvrati pozdrav, a potom je ponovno spustio. "Jesi li gladan?" upita Laurence, ponovno se obraćajući Temeraireu. "Sutra moramo rano ustati i letjeti pred Celeritasom - on je ovdje voditelj obuke", doda još, "pa ujutro vjerojatno nećeš imati vremena."

"Da, volio bih nešto pojesti", reče Temeraire. Činilo se da se nije ni najmanje iznenadio zbog toga što će obuku voditi zmaj, a s obzirom na taj pragmatični odgovor, Laurence se osjećao pomalo glupo zbog toga što se on sam šokirao uvidjevši da je zmaj voditelj obuke. Dakako da Temeraire u tome nije vidio ništa neobično.

Laurence se nije ni potrudio posve se vezati za kratki let do one stijene. Ondje je sišao s njega, kako bi Temeraire mogao loviti sam i u miru. Jednostavan uţitak promatranja zmaja kako se skladno diţe i obrušava uvelike je primirila Laurenceove misli. Kako god letači reagirali na njegov dolazak, njegov je poloţaj siguran, i to onoliko koliko ne moţe biti siguran poloţaj niti jednog pomorskog kapetana. Ima iskustva u ophođenju s neposlušnicima, pojavi li se i u njegovoj posadi nepoštovanje i neposluh, a Martinov primjer u najmanju ruku pokazuje da svi časnici ipak neće od samog početka imati predrasude prema njemu.

Tješilo ga je još nešto: kad je Temeraire skladnim manevrom dohvatio prestrašenu kravu, pa se spustio da je u miru pojede, Laurence je začuo gorljive glasove, te je podigao pogled i na prozorima iznad ugledao niz malih glava koje su provirivale i promatrale zmaja. "To je kraljevski zmaj, zar ne, gospodine?" doviknuo je jedan od dječaka, novak ţućkaste kose i obla lica.

"Da, zove se Temeraire", odgovori Laurence. Oduvijek se trudio oko upućivanja mlade gospode pod svojim zapovjedništvom, a općenito se smatralo da je njegov brod najpoţeljnije mjesto za mladce. Činio je usluge mnogim članovima obitelji i kolegama iz sluţbe, te je imao podosta iskustva, uglavnom dobrih, s dječacima. Za razliku od mnogih odraslih muškaraca, njemu nije bilo ni najmanje nelagodno u njihovu društvu, iako su ovi dječaci bili mlađi od većine njegovih kadeta.

"Pogledaj, pogledaj, pa to je fantastično", uskliknuo je jedan drugi, još manji, tamne kose, pokazujući rukom. Temeraire je nisko nadlijetao dolinu i pritom samo jednom nogom dohvatio tri ovce koje su mu pustili s ulaza u dolinu, a onda je ponovno sletio i stao jesti.

"Čini mi se da svi imate više iskustva sa zmajevima nego ja. Je li dobar?" upita ih.

"O, da", glasio je gorljiv odgovor koji se začuo gotovo iz svih usta. "Skreće brzo i spretno", reče onaj ţutokosi dječak, sad već znalačkim tonom, "i ima fantastičan raspon. Racionalno se sluţi svakim zamahom krila. Oh, fantastičan je", doda još, zaboravljajući struku i sve ponovno promatrajući kao zadivljeno dijete, budući da je Temeraire u tom trenutku usporavao točno nad posljednjom kravom.

"Gospodine, još niste odabrali glasonoše, zar ne?" reče jedan drugi tamnokosi dječak s puno nade, istog trenutka izazvavši ţamor među ostalima. Svi su mu uglas počeli objašnjavati koliko su zavrijedili preuzeti duţnost za koju je Laurence pretpostavio da se povjerava zasluţnim i istaknutim novacima.

"Nisam. Ali mislim da ću birati na preporuku vaših voditelja obuke", reče, hineći strogost. "Stoga drţim da ih sljedećih tjedana morate dobro slušati. Tako, jesi li se najeo?" upita kad mu se Temeraire ponovno pridruţio na izbočenoj stijeni, savršeno sletjevši na sam rub.

"O, da, bile su vrlo ukusne, no sad sam sav krvav. Moţemo sada na kupanje?" upita Temeraire.

Laurence je tek tad uvidio da mu nisu pokazali gdje se peru zmajevi. Pogledavši prema onoj djeci, upita: "Gospodo, moram vas zamoliti da me uputite... Da ga na kupanje odvedem na jezero?"

Svi su ga pogledali s neskrivenim iznenađenjem. "Nikad nisam čuo da netko kupa zmaja", reče jedan od njih.

Ţutokosi dječak primetne: "Moţete uopće zamisliti da neko kupa kraljevskoga? To bi trajalo unedogled. Zmajevi obično obliţu usta i šape, poput mačaka."

"To mi baš ne izgleda osobito zgodno. Volim biti čist, čak i ako to iziskuje mnogo truda", reče Temeraire, zabrinuto zagledan u Laurencea.

Laurence se suzdrţi od protivljenja i smirenim glasom reče: "Svakako je velik posao, ali tako je i s mnogim drugim stvarima koje valja obaviti. Odmah idemo do jezera. Samo malo pričekaj ovdje, Temeraire. Idem po krpe."

"Oh, ja ću vam ih donijeti!" Onaj ţutokosi dječak istog je trenutka iščeznuo s prozora. I svi ostali potrčali su za njim, a već koju minutu kasnije sva šestorica dotrčala su na stijenu s hrpom nepravilno presavijenih krpa o čijem je podrijetlu Laurence mogao samo nagađati.

Ipak ih je uzeo, te im ozbiljno zahvalio i vratio se na Temerairea, samome sebi govoreći da mora zapamtiti ţutokosog dječaka. Upravo mu se takva samoinicijativnost sviđala, jer ju je smatrao poţeljnom odlikom budućeg časnika.

"Sutra moţemo ponijeti pojaseve s karabinima, pa se ukrcati i pomoći vam", doda sad taj dječak, uz pretjerano neduţan izraz lica.

Laurence ga pogleda, pitajući se bi li trebao gušiti takvu gorljivu otvorenost, no duboko u sebi osjećao je da mu takav pristup ulijeva novu vjeru i snagu, pa je samo odlučno rekao: "Vidjet ćemo."

Ostali su na stijeni, zagledani u njih, a Laurence je ta ţeljna mala lica vidio sve dok Temeraire nije zaobišao utvrdu. Kad su došli do jezera, pustio je Temerairea da se kupa i da u plivanju spere najveći dio krvi i ostataka ţivotinja, a potom ga je još pomno i temeljito oprao i obrisao. Čovjeku odgojenome tako da pomno uređuje konje i svakodnevno riba palubu bilo je upravo nevjerojatno i uţasno da

letači prepuštaju zmajevima da se sami čiste. Dok je brisao glatku crnu koţu, na pamet mu je odjednom pala orma. "Temeraire, smeta li ti negdje orma?" upita, dodirujući remenje.

"Oh, sada već rijetko", odgovori Temeraire i okrene glavu prema njemu. "Koţa mi je sad već čvršća i izdrţljivija, a kad mi i zasmeta, mogu je malo premjestiti, a onda je odmah bolje..."

"Dragi moj, tako mi je ţao i uţasno se stidim", reče Laurence. "Nipošto te nisam trebao drţati u njoj. Odsada ti je skidam čim nam ne bude potrebna za zajednički let."

"Ali, nije li obvezatna, poput tvoje odjeće?" upita Temeraire. "Ne bih volio da netko pomisli kako sam neciviliziran."

"Dat ću ti veći lanac koji ćeš nositi oko vrata i to će biti dovoljno", reče Laurence, sjetivši se zlatnog lanca koji je nosio Celeritas. "Nećeš mi patiti zbog običaja koji je, koliko sam dosada uspio utvrditi, plod čiste lijenosti. U vezi s tim, odlučno ću se potuţiti prvome admiralu na kojeg naiđem."

Kao što je i rekao, skinuo mu je ormu čim su sletjeli u dvorište. Temeraire je pomalo nervozno pogledavao ostale zmajeve, koji su ih sa zanimanjem promatrali od trenutka kad su se vratili, dok je s Temerairea još kapala jezerska voda. No činilo se da nitko od njih nije šokiran, već samo znatiţeljan, a kad je Laurence skinuo zlatni lančić s biserjem i omotao ga oko jedne njegove kandţe, tako da je izgledao poput prstena, Temeraire se posve opustio, te se ispruţio na toplim kamenim pločama. "Ugodnije je bez orme. Nisam ni znao da je tako dobro", povjerio se tiho Laurenceu, te se počešao po tamnijoj mrlji na koţi na kojoj se do maločas nalazila jedna kopča i gdje je tako nastao svojevrsni ţulj.

Laurence, koji je brisao ormu, zastane i pogladi ga u znak isprike. "Oprosti, molim te", reče i s grizodušjem pogleda zadebljano mjesto. "Pokušat ću ti pripremiti oblog za ta mjesta."

"I ja ţelim skinuti ormu", reče uzbuđeno i posve neočekivano jedan od winchestera, te se s Maximusovih leđa spusti pred Laurencea. "Hoćeš mi, molim te, skinuti?"

Laurence je oklijevao. Činilo mu se kako ne bi bilo u redu da nešto takvo učini s tuđim zmajem. "Drţim da bi je moţda ipak

trebao skinuti onaj tko se brine za tebe", reče. "Ne bih volio nekoga uvrijediti."

"Nema ga već tri dana", reče Winchester tuţno i pogne glavu. Bio je velik tek poput dvaju zapreţnih konja, a rame mu je bilo tek malko iznad Laurenceove glave. Kad ga je bolje promotrio, Laurence je uvidio da mu koţu pokrivaju mrlje sasušene krvi, dok orma ne izgleda osobito čisto i odrţavano, za razliku od orme drugih zmajeva. I ona je bila puna mrlja i neravnina.

"Dođi da te pogledam", reče Laurence tiho, pa malenog zmaja stane čistiti krpama još mokrima od vode iz jezera.

"O, hvala", reče Winchester sretno. "Zovem se Levitas", doda još stidljivo.

"Ja sam Laurence, a ovo je Temeraire", reče Laurence.

"Laurence je moj kapetan", reče Temeraire, uz tek jedva čujan prizvuk ratobornosti u glasu, naglašavajući riječ moj. Laurence ga iznenađeno pogleda, te zastane i potapša ga. Temeraire se povukao, ali je suţenih zjenica promatrao Laurencea sve dok nije završio s čišćenjem.

"Da vidim mogu li doznati što je s čovjekom koji se inače brine za tebe?" upita Levitasa i još ga jednom, za kraj, potapše. "Moţda je bolestan, no ako je tako, uvjeren sam da će ti ubrzo doći."

"Oh, ne bih baš rekao da je bolestan", reče Levitas jednako tuţno. "Ali sad mi je već mnogo bolje", doda još i zahvalno protrlja glavu o Laurenceovo rame.

Temeraire nešto nezadovoljno promumlja i kandţama strugne po kamenu. Levitas se istog trenutka uzbunjeno vrati na Maximusova leđa i ponovno smjesti uz onog drugog winchestera. Laurence se obrati Temeraireu: "Čemu sad takva ljubomora?" upita tiho. "Ne moţeš mu zamjeriti na malo paţnje koju sam mu pruţio jer ga čovjek koji je za njega zaduţen tako zanemaruje."

"Ti si moj", reče Temeraire tvrdoglavo. No već trenutak kasnije postiđeno je spustio glavu i još tiše dodao: "Njega je lakše oprati."

"Ne bih preskočio ni centimetar tvoje koţe čak ni da si velik i poput Laetificat", reče Laurence. "Ali moţda ću se raspitati moţe li ga sutra oprati netko od dječaka."

"Oh, to bi bilo dobro", reče Temeraire, koji se učas razvedrio. "Nikako mi nije jasno zašto se čovjek koji je zaduţen za njega ne pojavljuje. Ti nikada ne bi tako dugo izbivao, zar ne?"

"Ni slučajno, osim kad bi me netko ili nešto nasilno spriječili", odgovori Laurence. Ni njemu nije bilo jasno u čemu je stvar. Mogao je zamisliti da čovjeku koji se brine za priglupu zvijer njezino društvo nije osobito uzbudljivo, niti mu donosi intelektualno zadovoljstvo, no očekivao je barem opuštenu naklonost kakvu je James iskazao Volatilusu. I premda je bio još manji, Levitas je nedvojbeno bio inteligentniji od Vollyja. Moţda i nije bilo tako neobično što i među letačima, kao i u ostalim vojnim sluţbama, ima pojedinaca koji nisu osobito posvećeni duţnosti, no s obzirom na nedostatak zmajeva, činilo mu se da je šteta što je jedan od njih toliko nesretan, budući da to svakako mora utjecati na rezultate koje postiţe.

Laurence je Temeraireovu ormu iz dvorišta utvrde odnio do velikih spremišta u kojima su radile zemaljske posade. Iako se dan već primicao svršetku, nekolicina njih još je sjedila ispred spremišta i opušteno pušila. Znatiţeljno su ga pogledali. Nitko ga nije pozdravio, ali nisu se drţali ni neprijateljski. "Ah, vi ste po svoj prilici s Temerairea", reče jedan od njih i uzme mu ormu. "Nešto je puklo? Za koji dan dat ćemo vam pravu ormu za njega. No u međuvremenu vam ovo moţemo pokrpati."

"Ne, treba je samo očistiti", reče Laurence.

"Još nemate pomoćnike za ormu. Zemaljsku posadu ne moţemo vam dodijeliti dok ne znamo kakva će točno biti obuka", reče mu muškarac. "Ali pobrinut ćemo se za ovo. Hollin, očisti ovo, molim te", dovikne i tako privuče pozornost mlađeg muškarca koji je unutra radio na nekom koţnatom predmetu.

Hollin iziđe, brišući ruke o pregaču, pa velikim i spretnim rukama preuzme ormu. "Nema problema. Hoće li me mučiti kad mu je budem stavljao?" upita.

"Neće biti potrebno, hvala. Ugodnije mu je bez orme, pa je samo ostavite pokraj njega", reče Laurence odlučno, ne obazirući se na poglede koje je tako privukao. "A trebalo bi se pobrinuti i za Levitasovu ormu."

"Levitasovu? No, da... rekao bih da se za to mora pobrinuti njegov kapetan i porazgovarati sa svojom posadom", reče onaj prvi i zamišljeno uvuče dim iz lule.

To je bilo posve točno. Ipak, odgovor je ukazivao na ravnodušje. Laurence ga pogleda hladno i prodorno, puštajući da tišina djeluje umjesto riječi. Muškarac pod tim pogledom s nelagodom premjesti teţište. Laurence, vrlo tiho, reče: "Ako ih treba koriti zbog zanemarivanja duţnosti, tada je to nuţno organizirati. Nekako drţim da nekome iz Zračnih snaga ne treba govoriti ništa drugo osim da je ugroţena dobrobit nekog zmaja, pa da pokuša poboljšati stanje."

"Pogledat ću ga kad odnesem ormu Temeraireu", reče Hollin ţurno. "Nemam ništa protiv; tako je malen da to uistinu neće biti osobito velik posao."

"Hvala, gospodine Hollin. Drago mi je što nisam pogriješio", reče Laurence, pa se okrene prema utvrdi i krene. Iza leđa je još čuo prigušene glasove: "Pravi despot. Ne bih volio biti u njegovoj posadi." Takvo što nije bilo nimalo ugodno. Nikad ga nisu smatrali zahtjevnim zapovjednikom, a on se oduvijek ponosio time što je smatrao da autoritet gradi na poštovanju, a ne na strahu ili grubosti. Mnogi članovi njegove posade bili su dobrovoljci.

Bio je svjestan i osjećaja krivnje; tako odlučnim nastupom uistinu je zaobišao ovlasti i duţnosti Levitasova kapetana, te bi taj kapetan imao puno pravo pobuniti se. No Laurence ipak nije ţalio. Bilo je očito da je Levitas zanemaren, a njemu je osjećaj duţnosti nalagao da to stvorenje nipošto ne ostavlja u tako neugodnom poloţaju. Neformalnost odnosa u Zračnim snagama ovaj bi put mogla ići u njegovu korist. Uz malo sreće, njegovu incijativu moţda neće shvatiti kao izravno miješanje u tuđe stvari, niti kao nešto istinski skandalozno, što bi nedvojbeno bio slučaj u Ratnoj mornarici.

Prvi dan nije bio osobito uspješan i nije slutio na dobro. Osjećao se i umorno i obeshrabreno. Ništa nije bilo posve neprihvatljivo, iako se bio pribojavao upravo nečeg takvog, ništa tako loše i strašno da to ne bi mogao trpjeti, ali ništa nije bilo ni jednostavno i dobro poznato. Tako se jednostavno nije mogao oduprijeti čeţnji prema utješnim ograničenjima odnosa i organizacije Ratne mornarice koji su ga okruţivali cijeli ţivot, te ne ţaliti, bez ikakva temelja i izgleda, što Temeraire ponovno nije na palubi Relianta, okruţen nepreglednim morem.

6

Sutradan ga je probudilo sunce čije je svjetlo naviralo kroz prozore

na istoku. Zaboravljeni pladanj s narescima sinoć ga je dočekao kad se napokon uspeo u sobu. Tolly je očito bio čovjek od riječi. Na hrani je zatekao nekoliko muha, no kao mornaru, to mu nije ni najmanje zasmetalo. Laurence ih je rastjerao pokretom ruke i pojeo sve do posljednje mrvice. Namjeravao se samo malko odmoriti do večere i kupanja, a sad je još nekoliko dugih trenutaka samo smeteno piljio u strop, pokušavajući se orijentirati.

A onda se sjetio obuke, te je odmah iskočio iz postelje. Bio je spavao u košulji i hlačama, no nasreću imao je i rezervnu odjeću, dok mu je kaput bio u razmjerno dobrom stanju. Morat će negdje u blizini pronaći krojača kod kojeg će naručiti novi kaput. Bilo mu je pomalo teško jer ga je morao navući bez pomoći, no uspio je, te mu se, kad se napokon počeo spuštati stubama, učinilo da izgleda dobro i razmjerno dotjerano.

Stol namijenjen višim časnicima bio je gotovo prazan. Granbyja nije bilo, no Laurence je plodove njegove nazočnosti osjećao u prijekornim pogledima dvojice mladića koji su zajedno sjedili na suprotnome kraju stola. Bliţe ulazu u blagovaonicu sjedio je visok i krupan muškarac crvena lica i bez kaputa koji je sustavno tamanio hrpu jaja, krvavica i slanine. Laurence je pogledom nesigurno potraţio komodu s priborom za jelo.

'"Jutro, kapetane. Kava ili čaj?" Tolly je već bio uz njega, u ruci drţeći dva vrča.

"Kava, hvala", odgovori sa zahvalnošću Laurence. Iskapio je šalicu i ponovno mu je pruţio prije nego što se Tolly uspio i okrenuti. "Sami se posluţujemo?" upita.

"Ne, Lacey će vam donijeti jaja i slaninu. Samo recite ţelite li nešto drugo", reče Tolly, koji je već pošao dalje.

Sluţavka je na sebi imala odjeću od grubog domaćeg sukna. Umjesto da samo šuti, vedro je rekla "Dobro jutro!" Laurenceu je, međutim, bilo baš ugodno vidjeti srdačno i naklonjeno lice da je automatski uzvratio pozdrav. Hrana na tanjuru koji mu je donijela bila je tako vruća da se iz nje dizao oblak pare, a on je zaboravio svaku pomisao na doličnost čim je kušao čudesnu slaninu: sušenu na nekom njemu nepoznatom aromatičnom dimu, prepunu okusa, uz gotovo jarkonarančaste ţumanjke. Jeo je brzo, krajičkom oka prateći kvadrate sunčeva svjetla koji su se pomicali po podu, na mjestima na kojima je dopiralo kroz visoke prozore.

"Nemojte se ugušiti", reče onaj krupni muškarac, koji ga je mjerkao. "Tolly, još čaja", poviče punim plućima. Glas mu je bio tako snaţan da je mogao nadglasati i oluju. "Vi ste Laurence?" upita odlučno dok mu je Tolly ulijevao čaj.

Laurence proguta zalogaj pa reče: "Tako je, gospodine. Zatekli ste me, jer ja vas ne poznajem."

"Berkley", reče čovjek. "Nego, čuj, kakvim si to glupostima napunio glavu svog zmaja? Moj Maximus cijelo jutro mumlja kako se ţeli okupati i kako ţeli da mu skinem ormu. Kakve gluposti!"

"Ne dijelim vaše mišljenje, gospodine, kad je riječ o ugodi moga zmaja", reče Laurence tiho, čvršće steţući pribor za jelo.

Berkley ga bijesno pogleda. "Dovraga, ne ţeliš valjda reći da zanemarujem Maximusa? Nitko nikad ne pere zmajeve. Ne smeta im malo prljavštine, imaju debelu koţu."

Laurence je obuzdavao i reakcije i glas. No posve je ostao bez teka, pa je odloţio vilicu i noţ. "Vaš se zmaj s time očito ne slaţe. A vi smatrate da bolje od njega znate što kod njega izaziva nelagodu?"

Berkley se namršti, a zatim samo prijezirno otpuhne. "No da, očito rigaš vatru, a ja sam mislio da ste svi vi mornari ukočeni i oprezni." Iskapivši čaj, naglo je ustao. "Vidjet ćemo se. Celeritas ţeli zajedno uvjeţbavati Maximusa i Temerairea." Kimnuo je, kako se činilo prijateljski, pa izišao.

Laurencea je taj nagli preokret podosta smeo. A onda je uvidio da sad već gotovo kasni, te da više nema vremena razmišljati o tom susretu. Temeraire ga je nestrpljivo čekao, a Laurence je sad uvidio da će morati platiti cijenu svoje obzirnosti i čestitosti. Čak i uz pomoć dvojice pripadnika zemaljske posade koje je pozvao, do dvorišta su došli u posljednji trenutak. Kad su sletjeli, Celeritasa još nije bilo, no tek koji trenutak nakon dolaska, Laurence je uočio da se voditelj obuke pojavljuje iz jednog otvora usječenog u liticu. Bilo je očito da je to prostor za privatni smještaj, moţda za starije ili uglednije zmajeve. Celeritas je protegnuo krila i nadletio dvorište, pa se skladno spustio na straţnje noge i dobro odmjerio Temerairea. "Hmm, da, izvrsna dubina prsnog koša. Udahni, molim. Da, da..." Spustio se na sve četiri. "Dakle, ovako... Da vas malo pogledamo. Dva puna kruga nad dolinom, u prvom horizontalni okreti, u drugom luping. Polagano i opušteno, ţelim procijeniti formu, a ne brzinu." Samo mu je glavom pokazao da krene.

Temeraire poleti punom brzinom. "Polako", dovikne Laurence, poteţući uzde, da ga podsjeti, a Temeraire nevoljko uspori. Bez poteškoća je izveo sve okrete, a potom i lupinge. Celeritas je nakon toga, kad su se okrenuli, povikao: "Sad još jedanput, u punoj brzini." Laurence se sagnuo i priljubio uz Temeraireov vrat, dok su krila oko njega mahnito grabila i potiskivala ih sve brţe, a vjetar mu zavijao u ušima. Još nikad nisu letjeli brţe i Laurence je osjećao krajnji ushit. Ne uspijevajući se suzdrţati, oduševljeno je uskliknuo, tako da ga je Temeraire čuo, u trenutku kad su krenuli u prvi okret.

Dovršivši i drugi krug, krenuli su prema utvrdi. Temeraire je disao gotovo posve pravilno. No prije nego što je preletio i pola doline, odozgo se začula strašna grmljavina, a obojicu je prekrila divovska crna sjena: Laurence uzbunjeno podigne pogled i ugleda Maximusa koji je jurio prema njihovoj putanji kao da ih namjerava pogoditi u punoj brzini. Temeraire se naglo zaustavi i ostane lebdjeti

u mjestu, a Maximus proleti pokraj njih, uspijevajući se ponovno početi dizati tek kad se već našao na nekoliko metara od tla.

"Što ti je, dovraga, došlo, Berkley?" poviče Laurence, koliko ga je grlo nosilo, uspravljen na ormi. Ruke su mu drhtale od bijesa, a na mjestu su ih pridrţavale jedino uzde. "Istog ćete trenutka objasniti što radite..."

"Boţe moj! Pa kako to moţe?" vikao je Berkley, opušteno i vedro, kao da nije učinio baš ništa neuobičajeno. Maximus se mirno uspinjao prema utvrdi. "Vidiš li i ti, Celeritase?"

"Vidim. Molim da dođeš i sletiš, Temeraire", reče Celeritas, dozivajući iz dvorišta utvrde. "Tako su prema vama letjeli po zapovijedi, kapetane. Nemojte se uzrujavati", reče Laurenceu kad je Temeraire skladno sletio na rub. "Krajnje je vaţno ispitati prirodne reakcije zmaja na neočekivanu opasnost s visine, gdje ne vidi što se događa. Riječ je o instinktu koji često nije moguće nadvladati ni dugotrajnom obukom."

Laurence je i dalje bio vrlo uznemiren, baš kao i Temeraire: "To je bilo vrlo neugodno", rekao je s prijekorom u glasu, obraćajući se Maximusu.

"Da, znam, to su i meni učinili na početku obuke", reče Maximus veselo i bez imalo kajanja. "Ali kako si se samo tako odrţao u zraku?"

"Ni u jednom trenutku nisam odviše razmišljao", odvrati Temeraire, koji se u međuvremenu ipak malko smekšao. Nagnuo je vrat i osvrnuo se prema vlastitome tijelu. "Bit će da sam krilima zamahnuo na suprotnu stranu."

Laurence mu suosjećajno pogladi vrat, a Celeritas se pomno zagleda u zglobove Temeraireovih krila. "Gospodine, nekako sam smatrao da je to uobičajena sposobnost. Znači li to da ipak nije?" upita Laurence.

"Jedino s obzirom na to da je posve jedinstvena u mojih dvije stotine godina iskustva", odgovori Celeritas sarkastično i sjedne na straţnje noge. "Kosokrilci mogu manevrirati unutar malenog kruga, ali ne mogu tako lebdjeti." Uto se počešao po čelu. "Morat ćemo malo promisliti o primjeni te sposobnosti. U najmanju ruku, bit ćeš vrlo opasan bombarder."

Laurence i Berkley o tome su još uvijek razgovarali i kad su se zaputili na objed. Usto su razgovarali i o pristupu usklađivanja Temerairea i Maximusa kao borbenog para. Celeritas im cijeli dan nije davao predaha, iskušavao je Temeraireove manevarske sposobnosti, te ih suprostavljao i poticao na nadmetanje. Laurence je već, dakako, imao dojam da je Temeraire iznimno brz i spretan u zraku. No silno je uţivao u osjećaju zadovoljstva koje je osjećao kad je takve ocjene iznosio i Celeritas, te kad je Temeraire s lakoćom pobjeđivao starijeg i krupnijeg Maximusa.

Celeritas je bio predloţio čak i da pokušaju navesti Temerairea da leti dvostruko brţe, pokaţe li se da je i kao odrastao zmaj zadrţao sve manevarske sposobnosti, tj. da projuri pokraj čitave formacije i vrati se na svoje mjesto na vrijeme da s ostalim zmajevima obavi i drugi prelet.

Berkley i Maximus dobar su dio vremena letjeli tako da je Temeraire letio u krugovima oko njih. Dakako, kraljevski brončani zmajevi u Zračnim su snagama odgovarali prvoklasnim brodovima u Ratnoj mornarici i Temeraire se posve sigurno nikad neće izjednačiti s Maximusom po teţini i moći, pa i nije bilo pravih temelja za ljubomoru. Ipak, nakon one napetosti prvog dana, Laurence je i izostanak neprijateljstva smatrao svojevrsnom pobjedom. Sam je Berkley bio neobičan čovjek, malko prestar da bude novi kapetan, te vrlo neuobičajenih navika i drţanja, uz gotovo stalnu krajnju staloţenost koju su prekidale povremene eksplozije.

No i na taj neobičan način doimao se kao pouzdan i sluţbi posvećen časnik, razmjerno srdačna i prijateljski naklonjena osoba. Kad su sjeli za prazan stol, čekajući da im se pridruţe i ostali časnici, neočekivano se obratio Laurenceu sljedećim riječima: "Morat ćeš se, dakako, suočiti i s uţasnom ljubomorom, jer nisi morao čekati pravog zmaja. Ja sam šest godina čekao Maximusa. Nedvojbeno se isplatilo, ali nisam siguran da bih bio u stanju ne mrziti te da mi se ovdje šepiriš s carskim zmajem koji je još u jajetu."

"Čekati?" ponovi Laurence. "Dodijeljen ti je još i prije nego što se izlegao?"

"Čim se jaje dovoljno ohladilo da si ga mogao dodirnuti", odgovori Berkley. "U jednom naraštaju dobijemo četiri do pet kraljevskih brončanih. Zračno zapovjedništvo pitanje kome će tko pripasti nikad ne prepušta slučaju. Mene su oslobodili svih letačkih duţnosti čim sam rekao da, hvala, i tako sam sjedio i piljio u jaje, drţao predavanja mladcima, u nadi da ga neću čekati cijelu prokletu vječnost, ali ipak sam se vraški načekao..." Berkley prijezirno otpuhne i iskapi vino iz čaše.

Laurence je već nakon jutarnje vjeţbe stekao iznimno visoko mišljenje o Berkleyjevim letačkim sposobnostima i činilo mu se da je uistinu riječ o osobi kojoj je moguće povjeriti rijetkog i dragocjenog zmaja. Bilo je posve sigurno da je vrlo naklonjen Maximusu, a to je pokazivao na vrlo izravan način. Kad su se u dvorištu udaljavali od Maximusa i Temerairea, čuo je kako velikom zmaju govori: "Čini se da neću imati mira dok i ti ne skineš ormu, proklet bio." Istodobno je svojoj zemaljskoj posadi naredio da se pobrinu za to, a Maximus ga je od silnog oduševljenja i zahvalnosti zamalo oborio njuškom.

U blagovaonicu su počeli ulaziti i ostali časnici. Većinom su bili podosta mlađi i od njega i od Berkleyja, pa su prostorom ubrzo počeli odzvanjati veseli i počesto visoki glasovi. Laurence je u početku osjećao određenu napetost, no njegovi se strahovi ipak nisu ostvarili. Još nekolicina poručnika sumnjičavo ga je pogledala, a Granby je sjedio koliko je mogao dalje, no osim tih sitnica, nitko, kako se činilo, na njega nije obraćao veću pozornost.

Neki visoki, plavokosi muškarac šiljata nosa tiho je rekao: "Ispričavam se, gospodine", te je sjeo do njega. Iako su svi viši časnici na objed došli u kaputima i s maramama, tek pristigli muškarac već je na prvi pogled izgledao drukčije s uredno izglačanom maramom i kaputom. "Kapetan Jeremy Rankin, vama na usluzi", reče uljudno i pruţi mu ruku. "Rekao bih da se nismo upoznali...?"

"Nismo, tek sam jučer došao ovamo. Kapetan Will Laurence, vama na usluzi", reče Laurence. Rankin je imao čvrst stisak, te bio opušten i srdačan sugovornik. Laurence je uvidio da je s njim vrlo ugodno razgovarati i nije se osobito iznenadio kad je doznao da je riječ o sinu grofa od Kensingtona.

"Moja obitelj oduvijek šalje trećeg sina u zračne snage, a u davno doba, prije formiranja Zračnih i prije nego što su zmajevi postali isključivim vlasništvom Krune, jedan moj predak imao je par zmajeva", reče Rankin. "Stoga mi nije ni najmanji problem otići kući. I dalje imamo maleno sklonište za zmajeve, a ja sam tijekom obuke često boravio upravo ondje. Bilo bi dobro da takvu pogodnost ima više letača", dodao je tiho i krišom pogledao uokolo.

Laurence nije htio reći ništa što bi netko mogao protumačiti kao kritiku. Rankin je smio tako nešto natuknuti, budući da im je pripadao, no iz njegovih usta takvo je što moglo zazvučati kao prava uvreda. "Momcima je zacijelo uţasno teško kad tako rano odlaze od kuće", reče taktično. "Mi u Ratnoj mornarici... odnosno, Ratna mornarica ne uzima dječake prije nego što navrše dvanaest, a i tada ih pušta na kopno između pojedinih putovanja i akcija, te im omogućuje da dio vremena budu kod kuće. Je li i vama bilo tako, gospodine?" doda još, obraćajući se Berkleyju.

"Hm", reče Berkley i proguta zalogaj. Malko se zagledao u Rankina prije nego što će odgovoriti Laurenceu. "Ne bih baš rekao. Vjerojatno sam malo plakao, kao i svi ostali cendravci, ali čovjek se navikne, a te mladce uvijek dosta natjeravamo, pa tako i ne stignu misliti na dom i obitelj." Ponovno se posvetio jelu, očito ne pokušavajući nastaviti razgovor, pa se Laurence ponovno okrenuo na drugu stranu i nastavio razgovor s Rankinom.

"Kasnim, oooh...!" oglasio se neki mršavi mladić, zapravo dječak čiji glas još nije ni mutirao, ali je bio visok za svoju dob. Ţurno je došao do stola, pomalo neuredan i zbunjen, dok mu je duga crvena kosa napola bila izvan pletenice. Naglo se zaustavio kod ruba stola, a potom polagano i neodlučno sjeo s druge strane Rankinu, budući da je to još bilo jedino slobodno mjesto. Unatoč mladosti, bio je kapetan; na ramenima kaputa imao je po dvije zlatne pruge.

"Ah, Catherine, nipošto... Dopusti da ti natočim malo vina", reče Rankin. Laurence, koji je već iznenađeno gledao mladića, na trenutak je pomislio da je nešto pogrešno čuo, no tada je uvidio da ipak nije pogriješio: uistinu se radilo o mladoj dami. Laurence smeteno pogleda lica okupljena oko stola. Činilo se da nikome ništa

nije neobično i bilo je očito da se ne radi ni o kakvoj tajni: Rankin joj se obratio uljudno i sluţbeno, posluţujući je s pladnjeva.

"Dopustite da vas upoznam", reče još Rankin. "Kapetan Laurence s Temerairea... Gospođica... oh, ne, zaboravio sam... Kapetan Catherine Harcourt, s, ovaj... Lily."

"Zdravo", promumlja djevojka, ne podigavši pogled.

Laurence osjeti kako se zarumenio. Sjedila je za stolom u hlačama koje su jasno ocrtavale svaki kvadratni centimetar njezinih nogu, dok joj je košulju zatvarala tek marama. Ţurno je pogledom prešao na manje opasno područje njezine glave, te je uspio izustiti: "Sluga pokorni, gospođice Harcourt."

Zbog tih je riječi, ako ništa drugo, barem podigla glavu. "Ne, već kapetan Harcourt", reče. Lice joj je bilo blijedo, pa su se bezbrojne pjegice na njemu isticale bez obzira na kut gledanja. No bilo je očito da je čvrsto odlučila braniti svoja prava. Dok je izgovarala te riječi, neobično prkosno pogledala je Rankina.

Laurence ju je tako oslovio automatski, posve bez razmišljanja. Nije je htio uvrijediti, no to mu je ipak očito pošlo za rukom. "Ispričavam se, kapetane", reče odmah, te se nakloni u znak isprike. No uistinu je bilo teško tako joj se obraćati, budući da mu je bilo neobično izgovoriti tu titulu u vezi s njom. Zbog toga se pribojavao da zvuči neuobičajeno usiljeno. "Ni slučajno nisam htio iskazati nepoštovanje." Tek tada prepoznao je i zmajevo ime. Još jučer učinilo mu se neobičnim, no kako je ujedno morao misliti na još mnogo drugih stvari, ubrzo je zaboravio tu pojedinost. "Ako se ne varam, imate onog dugokrilca?" upita uljudno.

"Da, to je moja Lily", reče ona. U glasu joj se i preko volje pojavila određena toplina, čim je spomenula ime svog zmaja.

"Moţda niste znali, kapetane Laurence, da dugokrilci ne prihvaćaju muške letače. Nekakva njihova neobična osobitost, na kojoj im moramo biti zahvalni, jer bi nam inače bilo uskraćeno ovako šarmantno društvo", reče Rankin i nakloni se u djevojčinu smjeru. U njegovu glasu začuo se ironičan prizvuk, tako da se Laurence jedva primjetno naklonio. Djevojci je očito bilo nelagodno, a Rankin joj baš

i nije olakšavao situaciju. Bila je ponovno spustila glavu, zagledana u tanjur blijedih i stisnutih usana.

"Vrlo ste hrabri kad ste preuzeli takvu duţnost, gos... kapetane Harcourt. Do dn... odnosno, u vaše zdravlje", reče Laurence, ispravljajući se u posljednji tren i otpivši tek malen gutljaj. Smatrao je da nipošto ne bi bilo prikladno krhku djevojku prisiliti da popije čitavu čašu vina.

"Nimalo hrabrija od ostalih", promumlja ona. Potom, kasneći, uzme čašu i također je uzdigne. "Htjela sam reći: i u vaše."

U sebi je ponavljao i njezinu titulu i prezime. Bilo bi vrlo nepristojno opet pogriješiti, budući da ga je već jedanput ispravila, no sve je bilo tako neobično da nije bio siguran hoće li sljedeći put uspjeti sve izgovoriti kako treba. Silno se trudio da gleda isključivo njezino lice. S kosom začešljanom i čvrsto vezanom straga doista je izgledala poput mladića, što mu je djelomično olakšavalo situaciju, zajedno s odjećom zbog koje ju je u prvi mah pogrešno identificirao. Zaključio je da se upravo zbog toga i odijeva poput muškarca, koliko god to bilo skandalozno i protuzakonito.

Bio bi volio razgovarati s njom, iako bi mu pritom bilo teško ne postavljati mnoštvo pitanja, ali ipak nije mogao neprestano razgovarati preko Rankina. Stoga se morao zadovoljiti time da o svemu samo razmišlja. Šokirala ga je već i sama pomisao da svim dugokrilcima u sluţbi zapovijeda ţena. Pogledavajući to krhko tijelo, pitao se kako uspijeva u svemu. I on sam nakon cjelodnevnog se letenja osjećao natučeno i umorno, i premda bi napore po svoj prilici olakšala valjana orma, i dalje mu je bilo nevjerojatno da jedna ţena sve to podnosi iz dana u dan. Bilo je okrutno takvo što uopće traţiti od nje, no, s druge strane, svaki je dugokrilac bio dragocjen. Bili su to moţda i najubojitiji engleski zmajevi, koji su se mogli usporediti jedino s kraljevskim brončanim zmajevima, a bez njih bi engleska protuzračna obrana bila neopisivo slaba.

Kako mu je misli sad zaokupljala ta nova i neobična pojava, kao i uljudan razgovor s Rankinom, prvi objed protekao je u ugodnijoj atmosferi nego što je u određenoj mjeri očekivao, pa je od stola ustao ohrabren, iako su i kapetan Harcourt i Berkley cijelo vrijeme samo šutjeli. Kad su ustali, Rankin mu reče: "Ako nemate drugih obveza,

smijem li vas pozvati da mi se pridruţite u časničkome klubu uz šah? Rijetko imam priliku zaigrati, a priznajem da, otkako ste spomenuli da igrate, jedva čekam da iskoristim priliku."

"Zahvaljujem na pozivu. I meni će pričinjati zadovoljstvo", reče Laurence. "No, trenutačno se moram ispričati. Moram se pobrinuti za Temerairea, a obećao sam mu i da ću mu potom čitati."

"Čitati?" ponovi Rankin zabavljeno, ipak ne uspijevajući prikriti iznenađenost. "Divim se vašoj posvećenosti. Sve je to prirodno za novog letača. Ipak, dopustite mi da vam istaknem kako su zmajevi uglavnom u stanju sami se pobrinuti za sebe. Znam nekolicinu kolega, kapetana, koji imaju naviku sve slobodno vrijeme provesti uza zvijeri, a ja nikako ne bih volio da na temelju njihova primjera zaključite kako je to nuţno, ili duţnost kojoj morate ţrtvovati uţitak druţenja s ljudima."

"Ljubazno zahvaljujem na briţnosti, ali uvjeravam vas da joj u mojem slučaju nema mjesta", reče Laurence. "Ja, pak, ne mogu poţeljeti bolje društvo od Temeraireova i, koliko smo zajedno zbog njega, toliko smo zajedno i zbog mene. No rado ću vam se pridruţiti kasnije navečer, osim ako ne idete na rani počinak."

"Drago mi je, i za jedno i za drugo", reče Rankin. "A kad je riječ o počinku... ni slučajno. Nisam na obuci, dakako, već sam u kurirskoj sluţbi, pa se ne moram pridrţavati rasporeda polaznika. Stidim se priznati da me najčešće nećete zateći u prizemlju mnogo prije podneva, no s druge strane, to mi omogućuje zadovoljstvo da vas večeras očekujem."

Nakon toga su se razišli, a Laurence se zaputio do Temerairea. Odmah mu se učinilo zgodnim što su trojica novaka vrebala ispred vrata blagovaonice: onaj ţutokosi dječak i još dvojica, a svi su u rukama imali više čistih bijelih krpa. "Oh, gospodine", reče ţutokosi dječak, poskočivši čim je ugledao Laurencea. "Hoćete li trebati još krpa za Temerairea?" upita ţeljno. "Učinilo nam se da hoćete, pa smo donijeli... kad smo vidjeli kako jede."

"Hej, Rolande, a što to radiš ovdje?" upita Tolly, koji je iz blagovaonice iznosio hrpu tanjura. Zastao je čim je vidio da su

novaci tako presreli Laurencea. "Znaš da ne smijete dodijavati kapetanu."

"Ne dodijavamo, nije li tako?" upita dječak i s nadom pogleda Laurencea. "Samo sam mislio da bismo moţda mogli malo pomoći. Naposljetku, zmaj je silno velik, a Morgan, Dyer i ja ponijeli smo i karabinere. Moţemo se povezati za tili časak", reče ţeljno, pokazujući neobičnu ormu koju Laurence dotada nije primijetio: bio je to debeli koţnati remen čvrsto vezan oko struka, s dvama tanjim remenima koji su barem na prvi pogled završavali velikom čeličnom karikom. Kad je opremu bolje promotrio, uvidio je da ta karika ima i dio koji se moţe pritisnuti, te se karika tako otvara i da je mogućnost da se čovjek za nešto zakvači.

Uspravivši se, Laurence reče: "Budući da Temeraire još nema propisnu ormu, čini mi se da se tim karabinerima ne moţete vezati. Međutim", doda još, skrivajući osmijeh zbog njihovih potištenih pogleda, "pođite sa mnom, pa ćemo vidjeti što se moţe učiniti. Hvala, Tolly", reče i kimne posluţitelju. "Snaći ću se s njima."

Tolly se nije ni trudio sakriti osmijeh. "Svakako", reče, nastavljajući s poslom.

"Roland, je li tako?" upita Laurence dječaka kad je izišao na dvorište u pratnji trojice dječaka koji su gotovo trčkarali kako bi odrţali korak.

"Tako je gospodine, novak Emily Roland, vama na usluzi." Okrenuvši se prema kolegama, te tako uopće ne primjećujući koliko je Laurence preneraţen, još je dodala: "A ovo su Andrew Morgan i Peter Dyer. Svi smo na trećoj godini obuke."

"Da, i svi bismo voljeli pomoći", reče Morgan, dok je Dyer, manji od kolega, dječak velikih okruglih očiju, samo kimnuo.

"Odlično", uspio je izustiti Laurence, potajno pogledavajući djevojčicu. Kosa joj je bila kratka, baš kao i u dvojice dječaka, a bila je i čvrste, zdepaste građe. Glas joj gotovo i nije bio viši od njihovih, pa njegova pogreška tako i nije bila osobito neobična. Sad kad je malo bolje promislio, sve mu se učinilo savršeno logičnim: dakako da Zračne snage obučavaju i poneku djevojku, očekujući da će im zatrebati za nove dugokrilce, a kapetanica Harcourt također je po

svoj prilici plod takve obuke. No, nije mogao ne upitati se kakvi to roditelji djevojčice u njeţnoj dobi prepuštaju nesmiljenim uvjetima u vojnoj sluţbi.

U dvorištu ih je dočekala energična i bučna aktivnost: mnoštvo raširenih i uskomešanih krila, kao i glasovi zmajeva koji su ispunjavali zrak. Većina zmajeva, a moţda i svi, upravo se vratila s hranjenja, a za njih su se sad brinuli pripadnici njihovih zemaljskih posada koji su marljivo čistili ormu. Unatoč Rankinovim riječima, Laurence gotovo i nije vidio zmaja uz kojeg nije bio i kapetan, tapšao ga po glavi ili s njim razgovarao. To je očito bio redoviti predah u toku dana kada su i zmajevi i letači bili slobodni.

U prvi mah nije ugledao Temerairea. Nakon što je nekoliko trenutaka pogledom pretraţivao dvorište ispunjeno uţurbanom aktivnošću, uvidio je da se Temeraire bio smjestio s vanjske strane zidova, po svoj prilici da izbjegne guţvu i buku. Prije nego što će se zaputiti k njemu, Laurence je novake odveo do Levitasa. Maleni zmaj bio se sklupčao sam pokraj zida, zagledan u ostale zmajeve i njihove časnike. Levitas je i dalje bio u ormi, ali je ona barem izgledala mnogo bolje nego dan prije: koţa je bila očišćena i premazana uljem kako bi bila mekša i podatnija, dok su metalni prstenovi bili ulašteni.

Laurence je sad zaključio da ti prstenovi sluţe kao mjesta na koja se mogu zakvačiti karabineri. Iako je Levitas bio malen u odnosu na Temerairea, ipak je bila riječ o velikome stvorenju i Laurence je smatrao da na kratkome letu moţe podnijeti teţinu troje novaka. Zmaj je bio sretan zbog te pozornosti i ţeljan aktivnosti, pa su mu oči nakon Laurenceovih riječi zablistale.

"Oh, da, sve vas mogu bez poteškoća ponijeti", reče i pogleda troje kadeta, koji su jednako ţeljno pogledavali prema njemu. Svi su se uspeli spretno kao vjeverice, a svatko od njih povezao se za dva zasebna prstena, očito uvjeţbanim pokretima i redoslijedom.

Laurence je išao od remena do remena i provjeravao čvrstoću. Sve mu se čnilo sigurnim. "U redu, Levitas, odletite do obale, a Temeraire i ja ondje ćemo vam se ubrzo pridruţiti", reče i potapše zmaja po boku.

Nakon što su poletjeli, Laurence se provukao kroz pravi mali labirint zmajeva i izišao iz utvrde. Zastao je čim je ugledao Temerairea. Zmaj se doimao neobično potištenim, posve drukčijim u odnosu na radost koja ga je obuzimala kad su dovršili prijepodnevne vjeţbe. Laurence pojuri do njega. "Nije ti dobro?" upita ga, zagledan u njegova usta, no Temeraire je bio sav umrljan krvlju i ostacima jela. Činilo se da se pošteno najeo. "Nije ti dobro sjelo nešto što si pojeo?"

"Ne, sve je savršeno u redu", odgovori Temeraire. "Stvar je samo u tome... Laurence, jesam li ja pravi zmaj?"

Laurence ga u nevjerici pogleda. Ta nesigurnost u Temeraireovu glasu bila je nešto posve novo. "Pravi da na svijetu nema pravijega... Za ime svijeta, odakle ti uopće takva pomisao? Je li ti netko rekao nešto neljubazno?" Već je osjećao kako u njemu buja bijes zbog same takve mogućnosti. Letači njega mogu gledati poprijeko i među sobom se došaptavati koliko god ţele, no neće dopustiti da netko nešto spočitava Temeraireu.

"Oh, ne", reče Temeraire, ali tonom zbog kojeg je Laurence posumnjao u te riječi. "Nitko nije bio neljubazan, ali dok smo jeli, nisu mogli ne primijetiti da nisam posve kao oni. Svi imaju ljepše boje od mene, a krila im nemaju toliko dijelova. Osim toga, na leđima imaju one kreste, a meni su leđa ravna i na nogama imam više prstiju." Dok je navodio razlike, okretao je glavu i promatrao pojedine dijelove vlastitog tijela. "Zbog toga su me malo čudno gledali, ali nitko nije bio neljubazan. Je li razlog to što sam kineski zmaj?"

"Da, tako je. I moraš imati na umu da su Kinezi među najvještijim uzgajivačima na svijetu", reče Laurence odlučno. "Ako i ima razlika, ostali bi u tebi trebali gledati ideal, a ne obratno, pa te molim da ni na trenutak ne sumnjaš u sebe. Prisjeti se samo kako je Celeritas jutros pohvalio tvoje letenje."

"Ali ne mogu rigati vatru, ni štrcati otrovnu kiselinu", reče Temeraire, pa se ponovno ispruţi, i dalje podosta potišten. "I nisam velik kao Maximus." Još je nekoliko trenutaka šutio, a zatim dodao: "On i Lily jeli su prvi. Mi ostali morali smo pričekati da završe, a nakon toga dopustili su nam da lovimo zajednički."

Laurence se namršti. Dotad mu nije sinulo da i među zmajevima vjerojatno postoji određena hijerarhija. "Dragi moj, u Engleskoj još nikad nije bilo zmaja tvoje vrste, pa ti još nisu utvrdili poloţaj", reče, nastojeći kakvim-takvim objašnjenjem utješiti Temerairea. "Usto, stvar je moţda nekako povezana i s hijerarhijom među kapetanima, jer moraš se sjetiti da ja ovdje imam najmanje iskustva i najniţi poloţaj među svim kapetanima."

"To bi bilo uţasno glupo. Stariji si od većine njih i imaš veliko iskustvo", reče Temeraire, kod kojeg je tugu zamijenila ogorčenost zbog pomisli na moguću uvredu na Laurenceov račun. "Dobivao si bitke, a većina njih tek je na obuci."

"Da, ali na moru, a u zraku je sve mnogo drukčije", reče Laurence. "No istina je da ni čin ni poloţaj ne jamče ni mudrost ni dobar odgoj. Molim te, ne uzimaj to k srcu. Uvjeren sam da ćeš nakon godinu-dvije sluţbe imati mjesto koje zasluţuješ. No zasada mi reci jesi li se najeo? Ako nisi, odmah se vraćamo na hranilište."

"Oh, ne, hrane nije nedostajalo", odgovori Temeraire. "Uspio sam uhvatiti sve što sam htio, a ostali mi nisu osobito smetali."

Zašutio je. Očito je i dalje bio neraspoloţen. Laurence reče: "Dođi, moramo se pobrinuti za kupanje."

Temeraire se na tu pomisao odmah razvedrio, a nakon što se gotovo čitav sat u jezeru igrao s Levitasom, i nakon što su ga novaci temeljito oprali, dobro mu se raspoloţenje gotovo posve vratilo. Poslije se sretno sklupčao oko Laurencea u toplome dvorištu, pa su počeli čitati, a on je ponovno bio, kako se činilo, sretan. No Laurence je i dalje primjećivao da Temeraire sve češće pogledava zlatni lančić, te ga dodiruje vrškom jezika. U tome je sve više vidio ţelju za sigurnošću i utjehom. Dok je čitao, pokušavao mu je glasom pokazivati veliku naklonost, te mu je milovao prednju nogu na kojoj je udobno sjedio.

Kasnije te večeri i dalje se zabrinuto mrštio pri ulasku u časnički klub, što i nije bilo tako loše, jer mu je trenutačna tišina koja je zavladala prostorijom kad se pojavio zasmetala manje nego što bi inače bio slučaj. Granby je stajao pokraj glasovira u blizini vrata, te je u trenutku kad je Laurence ušao salutirao i uskliknuo: "Gospodine!"

Bila je to neobična drskost za koju je bilo teško izreći prijekor. Laurence odluči reagirati kao da je pozdrav bio iskren, te ljubazno reče: "Gospodine Granby", te kratko kimne, pozdravljajući tako čitavu prostoriju i nastavi koračati, odlučno i brzo, ali u granicama razuma. Rankin je sjedio u najudaljenijem kutu sobe, za malenim stolom, i čitao novine. Laurence mu se pridruţio, a već malo kasnije njih su dvojica postavili šahovsku ploču koju je Rankin uzeo s jedne police.

Razgovor je u međuvremenu ponovno počeo brujati sa svih strana. Između poteza, Laurence je motrio okupljene kolege koliko je mogao diskretnije. Sad kad je napokon progledao, u masi je uočio još nekoliko časnica. Činilo se da njihova nazočnost nikoga ne sputava. Iako dobronamjeran, razgovor nipošto nije bio osobito profinjen, a bio je i bučan i ne posve povezan zbog čestih prekida.

Ipak, atmosferom je vladao opći dojam srdačne kolegijalnosti, pa Laurence nije mogao ne osjetiti i blago ţaljenje što je iz toga prirodno isključen. I zbog njihovih i zbog vlastitih sklonosti, činilo mu se da nije prikladan za sudjelovanje u takvom druţenju, pa se tako ipak nije mogao osloboditi osjećaja osamljenosti. No, odmah je prešao i preko toga. Kapetan Ratne mornarice mora biti naviknut na samotan ţivot, često i bez prijatelja kakvog on ima u Temeraireu. Osim toga, sad će se moţda radovati i Rankinovu društvu. Ponovno je posvetio pozornost šahu, više ne gledajući druge.

Rankin je moţda bio malko izvan forme, ali nipošto loš, a kako šah nije pripadao u red Laurenceu omiljenih oblika zabave, u partiju su ušli poprilično ravnopravno. Dok su igrali, Laurence je spomenuo kako je zabrinut za Temerairea, a Rankin ga je suosjećajno slušao. "Uistinu nije lijepo što mu nisu dali prednost, no moram vam savjetovati da to prepustite njemu", reče Rankin. "U divljini se zmajevi tako ponašaju. Smrtonosnije pasmine zahtijevaju prve plodove lova, dok slabiji popuštaju. Vjerojatno će se morati malo nametnuti ostalima ţeli li steći više poštovanja."

"Mislite na određeni izazov? Ali to nikako ne moţe biti mudar potez", reče Laurence, uzbunjen već i zbog same pomisli na to. Znao je za drevne fantastične priče o međusobnim borbama divljih zmajeva, te o pogibijama mnogih od njih u takvim dvobojima.

"Omogućiti borbe među tako dragocjenim stvorenjima radi tako nevaţnog cilja...?"

"Rijetko kada dođe i do same borbe. Dobro poznaju mogućnosti drugih zmajeva i uvjeravam vas da, kad postane svjestan vlastite snage, to više neće trpjeti, niti će nailaziti na veći otpor", reče Rankin.

Laurence se u to nije pouzdao. Bio je uvjeren da Temerairea u stjecanju snaţnijeg poloţaja ne onemogućuje nedostatak hrabrosti, već profinjeniji senzibilitet, koji mu je, naţalost, omogućio i da osjeti nedostatak odobravanja drugih zmajeva. "Ipak bih ga volio nekako umiriti i uliti mu sigurnost", reče Laurence tuţno. Uviđao je da će i ubuduće svako hranjenje kod Temerairea iznova izazivati nezadovoljstvo. S druge strane, to nije moguće izbjeći, osim kad bi ga hranio u neko drugo vrijeme, a zbog čega bi se počeo osjećati još odvojenijim od ostalih.

"Ah, pa dajte mu nešto od nakita, pa će se smiriti", reče Rankin. "Upravo je nevjerojatno kako im to popravlja raspoloţenje. Kad god moja zvijer postane mrzovoljna, donesem joj neku svjetlucavu stvar, pa za tren oka ponovno postane sretna. Kao da imate ćudljivu ljubavnicu."

Laurence nije mogao suspregnuti osmijeh zbog apsurdnosti te šaljive usporedbe. "Zapravo sam mu namjeravao nabaviti ogrlicu", reče ozbiljnijim glasom, "poput one kakvu nosi Celeritas, i čini mi se da bi ga silno usrećila. No imam dojam da se u ovome kraju nešto takvo ne moţe naručiti."

"U svakom slučaju, mogu vam ponuditi rješenje. Kao glasnik redovito odlazim u Edinburgh, a ondje djeluje nekoliko iznimnih zlatara. Neki od njih nude čak i gotove stvari za zmajeve, budući da se ovdje, na sjeveru, nalazi mnogo baza. Odlučite li se za to, rado ću vas odvesti onamo", reče Rankin. "Sljedeći put letim u subotu i bez problema ću vas ovamo vratiti do večere pođemo li na put ujutro."

"Hvala, vrlo sam vam zahvalan", reče Laurence, ujedno i iznenađen i zadovoljan. "Zatraţit ću dopuštenje od Celeritasa."

Sutradan ujutro, začuvši molbu, Celeritas se namrštio, te je pogledao Laurencea pomalo stisnutih kapaka. "Ţelite ići s kapetanom Rankinom? No da, još dugo nakon toga neće vam se

pruţiti prilika da budete slobodni, jer morate biti ovdje u svakom trenutku Temeraireove letačke obuke."

Te je riječi izgovorio gotovo ljutito, a Laurencea je ta ţestina iznenadila. "Uvjeravam vas da nemam ništa protiv", reče, zapanjeno se pitajući smatra li voditelj obuke da mu je namjera izbjegavati duţnosti. "Štoviše, i nisam očekivao nešto drugo, te sam itekako svjestan hitne naravi ove obuke. U slučaju da moj izostanak prouzroči nekakve poteškoće, najljepše vas molim da nimalo ne oklijevate i da odbijete moju molbu."

Koji god bio uzrok njegova početnog protivljenja, Celeritasa je ta posljednja izjava smekšala. "Zemaljskoj posadi ionako će trebati cijeli dan da Temeraireu postave ovu opremu, koja će tada već biti spremna", reče manje strogim tonom. "Drţim da vas moţemo pustiti, pod uvjetom da Temeraire ne bude odviše nemiran pri postavljanju orme bez vas, a vi tako moţete otići na taj posljednji izlet."

Temeraire je uvjeravao Laurencea da nema ništa protiv, pa je plan tako uglavljen i Laurence je sljedećih nekoliko večeri mjerio Temeraireov vrat, kao i Maximusov, smatrajući da bi sadašnja veličina kraljevskog brončanog zmaja mogla biti dobar pokazatelj Temeraireove buduće veličine. Pred Temeraireom je glumio da ga mjeri zbog orme. Veselio se tome što će ga iznenaditi darom, nadajući se da će ga tako osloboditi barem dijela uznemirenosti koja je zastirala zmajevo inače izvrsno raspoloţenje.

Rankin je zabavljeno pogledao skice mogućeg izgleda ogrlice. Njih dvojica u međuvremenu su već počela uvečer redovito igrati šah, te zajedno sjediti za objedom. Laurence je tek rijetko razgovarao i s drugim letačima. Zbog toga je ţalio, no činilo mu se da nema smisla pokušavati se nametnuti kad mu je i bez toga dobro, a usto ga nitko i nije pozivao na druţenje. Stekao je dojam da je Rankin posve izdvojen iz uobičajenog letačkog ţivota i navika, moţda i zbog elegancije i uglađenog drţanja, a ako su obojica izopćenici zbog istog razloga, tad barem, kao svojevrsnu naknadu, mogu uţivati u druţenju.

On i Berkley svakodnevno su se susretali za doručkom i na obuci. I dalje je iznova stjecao dojam da je taj kapetan vrlo sposoban i

pronicav letač i zračni taktičar. Međutim, za objedom ili u društvu, Berkley je uglavnom šutio. Laurence nije bio posve siguran ni ţeli li ga uopće dovesti do prisnijeg odnosa, kao niti bi li takav potez bio dobrodošao, pa se stoga zadovoljio uljudnim pristupom i razgovorima stručne prirode. Poznaju se tek nekoliko dana, pa će još biti vremena da bolje procijeni čovjekov stvarni karakter.

Pomno se pripremao za novi susret s kapetanicom Harcourt, no činilo se da je ona odveć stidljiva i da se kloni njegova društva. Viđao ju je gotovo isključivo iz daljine, iako je Temeraire uskoro trebao početi letjeti u društvu s njezinom Lily. No jednog se jutra zatekla za stolom kad se on spustio na doručak, a on ju je, u pokušaju da zapodjene prirodan razgovor, upitao kako je došlo do toga da se zmaj zove Lily, misleći da je i to moţda, kao u Vollyjevu slučaju, nadimak. Ona se ponovno zarumenjela i vrlo usiljenim glasom rekla: "Svidjelo mi se to ime. Kako ste, molim vas, vi došli do imena Temeraire?"

"Da vam budem iskren, tada nisam imao pojma kako bi zmajevi trebali dobivati imena, niti kako bih takvo što mogao doznati", reče Laurence, stekavši dojam da je pogriješio. Nitko još nije spomenuo Temeraireovo neobično ime, a tek sada kad mu je postavila to pitanje sinulo mu je da ju je moţda dirnuo u bolnu točku. "Nazvao sam ga prema jednom brodu. Prvi Téméraire preoteli smo Francuzima, a brod koji je pod tim imenom danas u sluţbi tropalubno je plovilo s devedeset osam topova, jedan od naših najboljih linijskih ratnih brodova."

Nakon tog priznanja, činilo se da se malko opustila, pa je s više iskrenosti u glasu rekla: "Oh, kao što ste i sami rekli, ni meni ne smeta priznati da je kod mene bilo gotovo jednako tako. Očekivalo se da bi se Lily mogla izleći najranije za pet godina, a ja nisam imala pojma kako bih je nazvala. Kad se ljuska stvrdnula, probudili su me usred noći, a bila sam u bazi u Edinburghu, te me ukrcali na jednog winchestera. Jedva sam uspjela doći do kupališta u trenuku kad je već počela razbijati ljusku. Ostala sam osupnuta kad me pozvala da joj dam ime i na pamet mi nije palo baš ništa drugo."

"Ime je lijepo i savršeno joj pristaje, Catherine", reče Rankin, koji im se upravo pridruţio za stolom. "Dobro jutro, Laurence. Vidio si

novine? Lord Pugh napokon je uspio udati kćer. Bit će da je Ferrold u velikome škripcu." To malo ogovaranje, o ljudima koje Harcourtova uopće nije poznavala, izdvojilo ju je iz daljnjeg razgovora. No prije nego što je Laurence uspio promijeniti temu, ona se ispričala i izišla, pa je tako ostao bez prilike da je bolje upozna.

Onih nekoliko dana do kraja tjedna i izleta prošlo je brzo. Obuka se još uvijek više svodila na ispitivanje Temeraireovih letačkih sposobnosti, te utvrđivanje najboljeg načina na koji bi njega i Maximusa bilo moguće uklopiti u formaciju u čijem je središtu Lily. Celeritas ih je tjerao da u beskraj lete u krug nad dolinom, čas tako da smanje učestalost mahanja krilima, čas tako da postignu maksimalnu brzinu, u svakom trenutku u nastojanjima da budu besprijekorno usklađeni. Jedno prijepodne koje će pamtiti gotovo su u cijelosti proveli izvrnuti naglavce, a Laurence je na završetku vjeţbe uvidio da osjeća vrtoglavicu i da mu je lice posve crveno. Krupniji Berkley bio je sav uspuhan kad je nakon posljednjeg leta posrćući sišao s Maximusa, a Laurence je poskočio prema njemu i spustio ga na tlo, budući da su ga noge u tom trenutku bile izdale.

Maximus je zabrinuto titrao nad Berkleyjem, duboko iz utrobe ispuštajući uznemirene zvukove. "Prestani tako zapomagati, Maximuse. Nema smješnije stvari nego kad se tako veliko stvorenje ponaša poput kvočke", rekao je Berkley i svom se teţinom spustio u naslonjač koji su mu posluţitelji ţurno donijeli. "Ah, hvala", reče i uzme čašu s vinjakom koju mu je Laurence ponudio. Otpio je prvi gutljaj, a Laurence mu je otpustio maramu koja mu je stezala vrat.

"Ispričavam se što sam vas izloţio takvom naporu", reče Celeritas kad je Berkley povratio dah i nakon što mu se u lice vratila prirodnija boja. "Ovakve vjeţbe i pokuse inače bismo razvukli na pola mjeseca. Moţda sam ipak malo pretjerao."

"Gluposti, sve će biti u redu za tili časak", usprotivi se odmah Berkley. "Vraški dobro znam da ne smijemo odugovlačiti, Celeritase, stoga ni slučajno nemoj usporavati zbog mene."

"Laurence, zašto je sve toliko hitno?" upitao je Temeraire tog dana nakon večere, kad su se ponovno smjestili izvan zidina i spremili za čitanje. "Uskoro se sprema neka velika bitka, pa smo im zato potrebni?"

Laurence zatvori knjigu, ali zadrţi prst na stranici na kojoj su stali. "Ne, ţao mi je što ću te razočarati, ali još smo odveć neiskusni da nas samo tako pošalju u borbu. Ali vrlo je izgledno da lord Nelson neće moći uništiti francusku flotu bez pomoći jedne od formacija dugokrilaca koje su trenutačno stacionirane u Engleskoj. Mi ćemo ih morati zamijeniti, tako da mogu otići onamo. A to će uistinu biti velika bitka, i premda u njoj nećemo izravno sudjelovati, uvjeravam vas da naša uloga nipošto nije nevaţna."

"Nije, ali i ne zvuči osobito uzbudljivo", reče Temeraire. "No moţda nas Francuska napadne, pa ćemo se morati i boriti?" U njegovu se glasu od svega najviše čula iskrena nada.

"Nadajmo se da neće", reče Laurence. "Uništi li im Nelson flotu, time će praktički dokinuti i posljednju mogućnost da Bonaparte s vojskom prijeđe La Manche. Iako sam čuo da ima oko tisuću plovila za prijevoz ljudstva, riječ je tek o transportnim brodovima, pa bi ih naša Ratna mornarica počela hrpimice potapati čim bi pokušali prijeći Kanal bez zaštite svoje flote."

Temeraire uzdahne i poloţi glavu na prednje noge. "Ah", reče.

Laurence se nasmije i pogladi ga po njušci. "Kako si samo krvoţedan", reče zabavljeno. "Budi bez brige i uvjeren da ćemo imati i više nego dovoljno akcije nakon završetka obuke. Ako ništa drugo, nad Kanalom su sukobi vrlo česti, a moţda nas pošalju i da budemo potpora nekoj pomorskoj operaciji ili nam zapovijede da samostalno ometamo i napadamo francusko brodovlje." To je neizmjerno razveselilo Temerairea, koji je, ponovno dobro raspoloţen, svu pozornost usmjerio na knjigu.

Petak su posvetili vjeţbama izdrţljivosti, u nastojanju da utvrde koliko i jedan i drugi zmaj mogu ostati u zraku. Najsporiji pripadnici formacije bit će dva ţuta kosca, tako da su i Temeraire i Maximus za vjeţbu morali letjeti sporije, te su tako u beskonačnost u krugu nadlijetali dolinu, dok je iznad njih ostatak formacije izvodio vjeţbe pod Celeritasovim nadzorom.

Ustrajna kiša zamagljivala je pogled na čitav krajolik, pa je sve bilo posve sivo i jednolično, a zadaća još dosadnija. Temeraire je često okretao glavu i pitao, pomalo tuţno, koliko dugo već leti, a

Laurence je uglavnom morao odgovarati da je od posljednjeg upita proteklo jedva četvrt sata. Laurence je barem mogao promatrati formaciju, jarkih boja koje su se isticale na blijedosivome nebu, koja je skladno kruţila i ponirala. Siroti Temeraire morao je drţati glavu ravno i gledati isključivo naprijed, te tako odrţavati idealan letački poloţaj.

Nakon pribliţno tri sata, Maximus je počeo zaostajati: velika krila pokretala su se sve sporije, a glava mu je počela visjeti. Berkley ga je vratio do utvrde, pa je Temeraire ostao sam i nastavio letjeti u krug. Ostatak formacije spiralnom se putanjom vratio u dvorište, a Laurence je vidio kako zmajevi s poštovanjem Maximusa pozdravljaju kimanjem glave. S te udaljenosti nije uspijevao razabrati riječi, no bilo je jasno da svi opušteno razgovaraju, dok su se njihovi zapovjednici razmiljeli uokolo i dok ih Celeritas okuplja radi osvrta na vjeţbu. Vidio ih je i Temeraire, te je jedva primjetno uzdahnuo, premda nije ništa rekao. Laurence se nagnuo naprijed i pogladio mu vrat, u sebi se zarekavši da će mu donijeti najljepše drago kamenje koje uspije pronaći u čitavom Edinburghu, ne mareći hoće li za to morati upotrijebiti i pola kapitala.

Laurence je sutradan ujutro rano izišao u dvorište da se prije puta s Rankinom oprosti s Temeraireom. Iznenađeno je zastao čim je izišao: Levitasu je malobrojna zemaljska posada stavljala ormu, dok je Rankin pokraj zmajeve glave čitao novine, gotovo se uopće ne obazirući na pripreme. "Zdravo, Laurence", pozdravi ga radosno mali zmaj. "Pogledaj, ovo je moj kapetan. Došao mi je! I danas letimo za Edinburgh."

"Već ste razgovarali s njim?" upita Rankin Laurencea i podigne pogled. "Sad vidim da niste pretjerivali i da uistinu uţivate u zmajskome društvu. Nadam se samo da vam to neće postati zamorno. Danas će sa nama letjeti i Laurence. Moraš se potruditi i pokazati mu koliko si brz", reče još, obraćajući se Levitasu.

"Oh, hoću, obećavam", reče Levitas odmah, ţeljno kimajući.

Laurence je promumljao nekoliko uljudnih riječi, pa je ţurno prišao Temeraireu, ţeleći prikriti smetenost. Nije znao kako

postupiti. Sad nikako nije mogao izbjeći putovanje a da time ne uvrijedi Rankina. Ali od svega je osjećao gotovo pravu mučninu. Proteklih nekoliko dana vidio je još mnoštvo dokaza o tome koliko je Levitas nesretan i zapostavljen. Mali je zmaj ţeljno iščekivao kapetana koji nije dolazio, a ako je i bio površno očišćen ili obrisan, kako on sam, tako i njegova orma, razlog je bila činjenica da je Laurence poticao novake da ga obilaze, te zamolio Hollina da se i dalje brine za njegovu ormu. Neopisivo se razočarao uvidjevši da je upravo Rankin kriv za toliko zanemarivanje zmaja, a dok je gledao kako Levitas servilno i sa zahvalnošću reagira i na najmanji tračak ledene pozornosti, obuzimala ga je gotovo fizička bol.

U svjetlu takvog zapostavljanja vlastitog zmaja, Rankinove opaske o zmajevima poprimile su prijeziran prizvuk koji je kod jednog letača izgledao neobično i neugodno. Kao i njegova odvojenost od ostalih časnika, koja se sad više nije činila poput odraza profinjenijeg ukusa. Svi ostali letači predstavili su se odmah spremno navodeći i ime svog zmaja. Jedino je Rankin smatrao da je vaţnije njegovo prezime, pa je tako Laurence tek igrom slučaja doznao da leti na Levitasu. No Laurence nije slutio baš ništa od svega toga, te je sad tako uvidio da je, krajnje neoprezno, poticao prijateljstvo s čovjekom kojeg ni u kojem slučaju ne moţe poštovati.

Gladio je Temerairea i tješio ga, iako mu je bilo jasno da je utjeha potrebnija njemu nego zmaju. "Nešto nije u redu, Laurence?" upita Temeraire i blago ga i zabrinuto dodirne njuškom. "Čini mi se da ti baš nije dobro."

"Ne, sve je u redu, u to budi uvjeren", odgovori Laurence, dajući sve od sebe da mu glas zvuči normalno. "Posve si siguran da nemaš ništa protiv mog odlaska?" upita uz tračak nade u glasu.

"Da, nemam baš ništa protiv. Ionako ćeš se vratiti do navečer, nije li tako?" upita Temeraire. "Sad kad smo dovršili Duncana, nekako sam se nadao da bi mi mogao čitati još nešto o matematici. Učinilo mi se vrlo zanimljivim kad si mi objašnjavao kako moţeš odrediti gdje se nalaziš i nakon dugotrajne plovidbe, i to samo zahvaljujući tome što znaš koliko je sati i što poznaješ određene formule."

Laurenceu je bilo neizmjerno drago što je matematika ostala daleko iza njega, nakon što se prisilio svladati osnove trigonometrije.

"Svakako, ako ţeliš", reče, trudeći se da sakrije svaki prizvuk očaja. "Ali mislio sam da bi ti se moţda svidjelo nešto o kineskim zmajevima...?"

"O, da, i to bi bilo divno. To moţe biti sljedeće", reče Temeraire. "Doista je divno što postoji toliko knjiga. I o toliko tema."

Ako Temeraire zahvaljujući tome bude imao više materijala za razmišljanje i ako zahvaljujući tome ne bude uznemiren, Laurence je bio pripravan čak i obnoviti znanje latinskoga i čitati mu Principia Mathematica u originalu, pa je samo uzdahnuo. "U redu, u tom slučaju prepuštam te zemaljskoj posadi. Vidim da već dolaze."

Skupinu je predvodio Hollin. Taj mladi član zemaljske posade toliko se dobro pobrinuo za Temeraireovu ormu, kao i za Levitasa, da ga je Laurence spomenuo Celeritasu, te ga zamolio da ga imenuje zapovjednikom Temeraireove zemaljske posade. Laurence je s radošću i zadovoljstvom primio vijest da je njegov zahtjev odobren. A budući da je to očito bilo svojevrsno, i nimalo nevaţno, promaknuće, cijelo pitanje jedno je vrijeme obavijala blaga neizvjesnost. Sada je kimnuo mladiću. "Gospodine Hollin, biste li bili tako dobri da me upoznate s ostalim članovima posade?" upita.

Nakon što je čuo sva imena, te ih u sebi ponovio, da ih lakše i trajnije poveţe u sjećanju, sve ih je odlučno pogledao i rekao: "Uvjeren sam da vam Temeraire neće stvarati nikakve probleme, ali znam i da ćete paziti da mu nije nelagodno dok mu prilagođavate ormu i ostalu opremu. Temeraire, molim te da ovim ljudima svakako kaţeš primijetiš li da ti nešto pri nekom pokretu i najmanje smeta ili te ograničava."

Zahvaljujući Levitasovu slučaju, postalo mu je jasno da dio članova posade moţe i zanemariti opremu za koju su zaduţeni ako kapetan nije uvijek budan, a takvo što doista se i moglo očekivati. Iako se nije pribojavao da bi i Hollin mogao zanemariti svoje duţnosti, Laurence je htio i ostalima dati do znanja da u Temeraireovu slučaju neće trpjeti takvo zanemarivanje. Budu li ga svi zbog toga smatrali strogim i zahtjevnim kapetanom, nema ništa protiv. Moţda i jest takav u usporedbi s ostalim letačima. Ali zbog nekakve omiljenosti neće zanemariti ono što smatra duţnošću.

Sa svih strana začule su se prigušene riječi "u redu", "tako je" ili "dogovoreno". Nije se obazirao na uzdignute obrve i međusobno pogledavanje. "U tom slučaju, dajte se na posao", reče i još jedanput kimne, pa se okrene od njih i krajnje nevoljko krene prema Rankinu.

Više se nije ni najmanje radovao izletu. Bilo mu je neizrecivo teško i odbojno mirno stajati dok je Rankin vikao na Levitasa da se spusti u nimalo ugodan poloţaj tako da se njih dvojica uspnu. Laurence se uspeo koliko je mogao brţe, te dao sve od sebe da se smjesti tako da Levitasa najmanje opterećuje.

Ako ništa drugo, letjeli su brzo i kratko. Levitas je bio iznimno brz, pa je tlo pod njima promicalo nevjerojatnom brzinom. Bilo mu je drago što zbog te silne brzine praktički nisu mogli razgovarati, pa je tako samo kratko odgovorio na onih nekoliko Rankinovih povika. Sletjeli su manje od dva sata nakon što su krenuli, u veliku zidom okruţenu bazu koja se prostirala pod budnim i velikim okom edinburškog dvorca.

"Ostani ovdje i budi miran. Kad se vratim, ne ţelim čuti da si dodijavao posadi", rekao je Rankin strogo Levitasu čim je sišao s njega. Uzde je vezao za stup, baš kao da se radi o konju. "Jest ćeš kad se vratimo u Loch Laggan."

"Neću im dodijavati i mogu pričekati s jelom, ali malo sam ţedan", reče Levitas tiho. "Trudio sam se letjeti najbrţe što sam mogao", doda još.

"Uistinu si brzo letio, Levitase, i na tome sam ti zahvalan. Dakako da moraš nešto popiti", reče Laurence. Više nije mogao trpjeti.

"Vi..." dovikne članovima zemaljske posade koji su se dosađivali uz rub čistine. Nitko od njih nije se ni pomaknuo nakon Levitasova slijetanja. "Odmah donesite korito čiste vode, a usput se pobrinite i za njegovu ormu."

Iako su izgledali iznenađeno, počeli su raditi pod Laurenceovim budnim okom. Rankin se nije potuţio, iako je, kad su se iz baze počeli uspinjati stubama do ulice, rekao: "Vidim da ste malko slabi na njih. To me i ne čudi, jer je riječ o čestoj pojavi među letačima, ali moram vam reći kako smatram da je disciplina bolja i primjerenija od takve sentimentalne popustljivosti kakvu najčešće viđamo.

Levitas, primjerice, u svakom trenutku mora biti pripravan za dugotrajan i opasan let. Stoga je i za njega dobro da se navikne biti bez hrane, vode i tako dalje."

Laurence je bio bolno svjestan nelagodnog poloţaja u kojem se našao. Onamo je doputovao kao Rankinov gost i navečer će se s njim morati vratiti. Ipak, nije se mogao obuzdati, te je napokon rekao: "Ne poričem da sam, ukupno uzevši, vrlo naklonjen zmajevima. Dosadašnje iskustvo govori mi da su bez iznimke simpatični i da zasluţuju isključivo poštovanje. Ipak, moram vam se odlučno usprotiviti kad kaţete da je osiguravanje razumne briţnosti na neki način sentimentalnost, te reći kako moje iskustvo govori da će oskudicu i napore, kad je to nuţno, uvijek bolje podnijeti ljudi koji im prije nisu bili bezrazloţno izloţeni."

"Ali, znate, zmajevi nisu ljudi. Ipak, neću se s vama prepirati", reče Rankin nehajno. Što je bilo najgore, to je Laurencea samo još više razljutilo. Da je Rankin bio spreman braniti svoj pristup, bio bi to primjer iskrenog zagovaranja pogrešnog stava. No očito nije. Rankina je zanimala isključivo vlastita lagoda, a njegove su riječi bile tek izlika za zanemarivanje.

Nasreću, našli su se na raskriţju na kojem su im se putevi odvajali. Laurence više nije morao trpjeti Rankinovo društvo, budući da je Rankin morao obići razne vojne sluţbe u gradu. Dogovorili su se da će se prije polaska naći u bazi, a Laurenceu je bilo drago što se moţe izvući.

Još cijeli sat besciljno je tumarao gradom, tek tako da se smiri i razbistri misli. Nikako mu nije padao na pamet način na koji bi mogao poboljšati Levitasov poloţaj, dok je Rankin očito bio neosjetljiv na kritike. Bilo mu je nelagodno i pomisliti da je takvom neskrivenom sklonošću Rankinovu društvu zapravo pokazivao da odobrava njegovo ponašanje.

Eto i bar jednog razloga zbog kojeg je s pravom privlačio ledene poglede drugih časnika. I sad nema koristi tvrditi da nije znao: morao je znati. Umjesto da se potrudi i upozna s navadama novih suboraca, veselo se bacio u naručje onoga kojega su svi izbjegavali i gledali poprijeko. Stoga baš i ne moţe reći da nije mogao nešto doznati od njih ili da nije vjerovao njihovu općem stavu.

Primirio se tek nakon podosta vremena i truda. Neće moći samo tako poništiti štetu koju je počinio u samo nekoliko nerazumnih dana, ali moţe promijeniti drţanje i odsada će se ponašati drukčije. Predanošću i trudom koje Temeraire ionako zasluţuje, dokazat će da niti odobrava niti se kani upuštati u neki oblik zapostavljanja. Ljubaznošću i pozornošću usmjerenima prema onim letačima s kojima će vjeţbati, poput Berkleyja i ostalih kapetana iz formacije, pokazat će da se ne smatra boljim od društva u kojem se nalazi. Uz takve male korake trebat će mu mnogo vremena da povrati kakav-takav ugled, no više od toga zasada jednostavno nije moguće. Moţe ih samo početi primjenjivati odmah i biti pripravan na njima ustrajati koliko god bude trebalo.

Nakon što se napokon prestao kuditi i optuţivati, orijentirao se i poţurio do sjedišta Royal Banka. Imao je otvoren račun u londonskome Drummondsu, no čim je doznao da će biti stacioniran u Loch Lagganu, pisao je svome agentu i naloţio mu da sredstva od plijena i nagrade za zauzimanje Amitiéa usmjeri u ovu banku. Čim se predstavio, uvidio je da je agent primio i proveo upute: odmah su ga uveli u odvojeni ured i ondje dočekali osobito ljubazno.

Bankar, neki gospodin Donnellson, s radošću mu je, nakon što ga je upitao, priopćio da se u naknadi za zauzimanje Amitiéa našla i nagrada za Temerairea u visini vrijednosti netaknutog jajeta zmaja iste vrste. "Koliko sam shvatio, nije bilo lako postići dogovor o točnom iznosu, jer nemamo ni predodţbu o tome koliko su Francuzi platili, no zaključeno je da će odgovarati vrijednosti jajeta kraljevskog brončanog zmaja, pa vam s velikim zadovoljstvom mogu reći da vaše dvije osmine cjelokupnog plijena iznose gotovo četrnaest tisuća funta", rekao je naposljetku, a Laurence je ostao bez riječi.

Došavši k sebi uz čašu izvrsnog vinjaka, Laurence je u toj nevjerojatnoj brojci prepoznao i sebične interese admirala Crofta. Ali nije imao razloga ţaliti se. Nakon kratkog razgovora, nakon kojeg je banku ovlastio da pribliţno pola novca u njegovo ime uloţi u fondove, gorljivo je stisnuo ruku gospodina Donnellsona, te uzeo pregršt novčanica i zlata, kao i velikodušno ponuđenu preporuku s potvrdom o kreditnoj sposobnosti koju će moći pokazati mjesnim

trgovcima. Ta mu je novost donekle popravila raspoloţenje, a još se više primirio i razvedrio kad je kupio mnogo knjiga i pogledao više komada dragocjenog nakita, zamišljajući koliko će Temeraire biti sretan i zbog jednog i zbog drugog.

Na kraju se odlučio za široki platinasti privjesak, gotovo nalik na oklop za prsa, ukrašen safirima raspoređenima oko samo jednog, ali divovskog bisera. Privjesak je bio načinjen tako da se oko zmajeva vrata učvršćivao lancem koji se mogao proširiti kako Temeraire bude rastao. Cijena ga je osupnula, ali je ipak bez razmišljanja potpisao ček, a potom pričekao da mali dostavljač potvrdi iznos u banci, kako bi odmah mogao ponijeti umotani dar, što, pak, zbog same teţine, nije bilo nimalo jednostavno.

Odande se odmah vratio u bazu, iako je do dogovorenog susreta imao još cijeli sat. Levitas je sam leţao na istom prašnome mjestu, repa obavijena oko tijela. Izgledao je umorno i osamljeno. U jednom oboru u bazi nalazilo se maleno stado ovaca. Laurence je naredio da jednu ovcu zakolju i donesu je zmaju, a zatim je, nakon što ju je zmaj pojeo, sjeo uz njega i tiho s njime razgovarao do Rankinova povratka.

Natrag su letjeli nešto sporije nego ujutro, a Rankin se nakon slijetanja obratio Levitasu ledenim glasom. Kako ga više nije zanimalo je li takvo što neuljudno ili nije, Laurence ga je prekinuo pohvalama na zmajev račun, te je potapšao Levitasa. To nije bilo ni pribliţno dovoljno, pa je osjetio još veće grizodušje kad je vidio kako se maleni zmaj nijemo sklupčao u kutu dvorišta nakon što je Rankin otišao. No Zračno zapovjedništvo dodijelilo je Levitasa Rankinu. Laurence nije imao baš nikakve ovlasti da ispravlja ponašanje iskusnijeg kapetana.

Temeraireova nova orma bila je uredno sloţena na dvjema klupama uz rub dvorišta, a na širokoj ogrlici srebrnim je zakovicama bilo ispisano njegovo ime. Temeraire se ponovno odmarao s vanjske strane zida, zagledan u mirnu dolinu s jezerom koja je malo-pomalo tonula u sjenu kako je poslijepodnevno sunce sve više tonulo na zapad. Pogled mu je bio zamišljen i pomalo tuţan. Laurence mu odmah priđe s teškim zaveţljajima u rukama.

Temeraire se toliko razveselio privjesku da je odmah popravio i Laurenceovo, ali i svoje raspoloţenje. Srebrna se kovina fantastično isticala na njegovoj crnoj koţi, a nakon što mu je Laurence zakopčao lanac, pridignuo je pločicu prednjom nogom i s neizmjernim se zadovoljstvom zagledao u veliki biser, raširenih zjenica, kako bi ga što bolje proučio. "Tako volim bisere, Laurence", reče, zahvalno ga dodirujući njuškom. "Prelijep je. Ali, nije li bio uţasno skup?"

"Vrijedi i posljednjeg novčića kad vidim kako ti lijepo stoji", odgovori Laurence, koji je zapravo htio reći kako se sve isplatilo samo da ga vidi tako sretnog. "Dobio sam novac za Amitié, pa sam dobro napunio dţepove, dragi moj. Osim toga, zasluţio si ovakav dar, jer je veći dio novca koji sam dobio nagrada za to što sam Francuzima preoteo tvoje jaje."

"E, pa tu ja nemam zasluge, iako mi je drago što je bilo upravo tako", reče Temeraire. "Uvjeren sam da nijednog francuskog kapetana ne bih volio ni upola kao tebe. Oh, Laurence, tako sam sretan. Nitko od zmajeva nema ništa ni pribliţno tako lijepo." Uz uzdah dubokog zadovoljstva, tijelom je obavio Laurencea.

Laurence se smjestio u pregib prednje noge. Sjedio je i gladio ga, uţivajući u tome koliko se i dalje neizmjerno raduje privjesku. Dakako, da francuski brod nije onoliko kasnio i da se nije našao u neprijateljevim rukama, Temeraire bi sad bio kod nekog francuskog letača. Laurence prije baš i nije mnogo razmišljao o tome što je sve moglo biti. Taj Francuz sad negdje zacijelo proklinje vlastitu sreću. Francuzi sad već svakako znaju da su im Englezi preoteli jaje, čak i ako ne znaju da se iz njega izlegao carski zmaj, niti da je Temeraire uspješno pripitomljen.

Podigao je pogled prema ponosnome zmaju i osjetio kako se raspršuju i posljednji tragovi tuge i tjeskobe. Što se god dalje događalo, ne moţe se poţaliti na sudbinu usporedi li se s tim jadnikom. "Donio sam ti i nešto knjiga", reče. "Da počnemo s Newtonom? Pronašao sam prijevod njegove knjige o matematičkim načelima, iako te odmah upozoravam da ti vjerojatno neću moći protumačiti to što ću ti čitati. O matematici nemam pojma izvan okvira onoga što su mi mentori utuvili u glavu u vezi s plovidbom i navigacijom."

"Molit ću te lijepo", reče Temeraire i na trenutak odvoji pogled od novog blaga koje je nosio oko vrata. "Uvjeren sam da ćemo zajedničkim snagama uspjeti riješiti sve zagonetke, kakve god bile."

7

Laurence se sutradan ujutro probudio nešto ranije, te je doručkovao

sam, ţeleći iskoristiti slobodno vrijeme prije početka obuke. Prethodne je večeri pomno pregledao novu ormu, išao od šava do šava i ispitivao sve čvrste karike. Temeraire ga je usto uvjerio i da mu svi dijelovi pristaju vrlo udobno, te da su članovi posade prema njemu bili vrlo paţljivi. Stoga mu se učinilo da bi im trebao nekako iskazati zahvalnost, pa je, nakon malo računanja, krenuo prema radionicama.

Hollin je već marljivo radio, te je izišao iz radionice čim ga je ugledao. "Dobro jutro, gospodine. Nadam se da je s ormom sve u redu...?" reče mladić.

"Da, apsolutno, došao sam pohvaliti i vas i vaše kolege", reče Laurence. "Izgleda predivno, a Temeraire mi kaţe da je vrlo zadovoljan. Hvala vam. Molim vas, u moje ime recite i ostalima da ću se pobrinuti da svatko uz redovitu plaću primi još i po pola krune."

"Pa to je vrlo ljubazno od vas, gospodine", reče Hollin, očito zadovoljan, ali ne i pretjerano iznenađen. Laurence je bio vrlo zadovoljan takvom reakcijom. Dodatna porcija ruma ili groga, dakako, nije bila poţeljna nagrada vojnicima koji bez problema mogu kupiti alkohol u selu ispod baze, a vojnici i letači bili su bolje plaćeni od mornara, pa je tako dosta dugo razmišljao o

primjerenome iznosu: htio je nagraditi njihov mar, ali nije htio ostaviti dojam da pokušava kupiti njihovu odanost.

"K tome bih ţelio pohvaliti i vas osobno", primetne još Laurence, sada već opušteniji. "Levitasova orma izgleda mnogo bolje, a čini mi se i da mu je udobnija. Silno sam vam zahvalan. A znam da vam to nije bila duţnost."

"Oh! Pa nije to ništa!" reče Hollin, koji se sada široko osmjehivao. "Maleni je bio tako sretan da mi je bilo drago što smo to tako obavili. Povremeno ću provjeriti stanje, da budemo sigurni da je sve u redu. Nekako mi se čini da je pomalo osamljen", reče još.

Laurence ni slučajno ne bi išao tako daleko da pred nekim članom posade kritizira kolegu časnika. Suzdrţao se i samo rekao: "Čini mi se da je svakako bio zahvalan zbog pozornosti, a budete li imali vremena, bit će mi drago."

Ubuduće više neće imati vremena za Levitasa, kao ni za druge stvari, osim neposrednih zadaća koje su pred njim. Celeritas je smatrao da se dobro upoznao s Temeraireovim letačkim sposobnostima, a sad kad je Temeraire imao kvalitetnu novu ormu, počela je i prava obuka. Od samog početka, Laurence je nakon večere posrćući odlazio ravno u postelju, dok su ga u cik zore budili posluţitelji. Za objedom je u blagovaonici jedva uspijevao progovoriti pokoju riječ, a svaki je slobodni trenutak provodio ili drijemajući s Temeraireom na suncu ili u oblacima vruće pare u kupalištu.

Celeritas je bio i nemilosrdan i neumoran. Nebrojeno puta ponavljali su široke okrete, obrušavanje i poniranje, pa zatim bombardiranje pri punoj brzini, kad bi donja posada ciljeve u dolini zasipala školskim bombama. Sati i sati streljačkih vjeţba, sve dok se Temeraire nije naviknuo da čuje plotun osam pušaka a da pritom i ne trepne. Manevri i automatiziranje djelovanja posade, sve dok se više nije trzao kad bi se uspinjali na njega ili kad bi mu se orma pomaknula. A na završetku svakog dana obuke još jedna, dugotrajna runda vjeţba izdrţljivosti, tako da je letio u krug sve dok nije gotovo udvostručio vrijeme koje je mogao provesti u zraku pri najvišoj brzini.

Još dok je zadihan leţao ispruţen u dvorištu i hvatao dah, voditelj obuke traţio je od Laurencea da uvjeţbava kretanje po ormi i na Temeraireovim leđima, i po prstenovima obješenima na litici, kako bi što bolje uvjeţbao pokrete koje su svi letači usvajali još od prvih godina u sluţbi. Bilo je to podosta slično penjanju do koševa u vrijeme najjače oluje, kad bi čovjek zamislio brod koji se kreće brzinom od pedesetak kilometara na sat i koji se u svakom trenutku moţe posve okrenuti na stranu ili posve naglavce. Prvog tjedna, ruke su mu neprestance gubile oslonac, a bez dvaju karabinera više desetaka puta pao bi u sigurnu smrt.

A čim su ih oslobodili dnevne letačke obuke, prelazili su u ruke starog kapetana Joulsona, na nesmiljeni dril s područja zračne signalizacije. Zastavice i rakete za prenošenje općih uputa bile su uglavnom identične kao u Ratnoj mornarici, pa Laurence nije imao poteškoća s osnovama. No potreba brze koordinacije zmajeva u letu dovodila je do toga da su uobičajene tehnike slovkanja manje uobičajenih poruka jednostavno bile nepraktične. Zbog toga su postojali opširniji popisi signala, a za neke od njih bilo je potrebno i po šest zastavica. Sve je to trebalo nekako utuviti u glavu, jer se kapetan nije mogao oslanjati isključivo na časnika za signalizaciju. Signal uočen i proveden samo trenutak brţe moţe donijeti presudnu prednost, pa i kapetan i zmaj moraju poznavati baš sve znakove. Časnik zaduţen za signalizaciju tek je osigurač, a njegova je duţnost prije umjesto Laurencea davati signale i u bitki mu skretati pozornost na nove poruke nego biti isključivim posrednikom u komunikaciji.

Laurence je s nelagodom utvrdio da Temeraire znakove uči brţe od njega. Čak je i Joulson bio više nego iznenađen zmajevom vještinom. "A usto je i prestar za učenje signala", rekao je Laurenceu. "Sa zastavicama ih obično počinjemo upoznavati već prvi dan nakon što se izlegu. To prije nisam htio spomenuti, da vas ne obeshrabrim, ali očekivao sam da će nam zadati velike glavobolje. Ako mladi zmaj teţe shvaća i ne nauči sve signale do kraja petog ili šestog tjedna ţivota, silno se muči s posljednjim znakovima. On je već sada stariji, a uči ih kao da se tek izlegao."

No premda Temeraire nije nailazio na osobite poteškoće, pamćenje i ponavljanje i dalje su bili zamorni koliko i tjelesno naprezanje. U tom nesmiljenom radu prošlo je pet tjedana, čak i bez predaha nedjeljom. Napredovali su zajednički s Maximusom i Berkleyjem, svladavali sve sloţenije manevre koje je trebalo naučiti prije nego što će se moći pridruţiti formaciji, a cijelo to vrijeme zmajevi su rasli nevjerojatnom brzinom. Potkraj tog razdoblja Maximus je već bio dosegao gotovo punu veličinu odraslog zmaja, dok je Temeraire u ramenima bio niţi jedva za visinu odrasla muškarca, premda i mnogo vitkiji, te je sada uglavnom napredovao u masi i krilima, a ne više toliko u visini.

Čitavo tijelo bilo mu je čudesno proporcionalno: rep dugačak i izrazito skladan, krila lijepo pristajala uz tijelo, ni prevelika ni premala kad bi ih raširio.

Boje su mu se u međuvremenu pojačale: crna koţa postala je tvrda i sjajna, osim meke i podatne njuške, dok su se plava i blijedosiva područja na rubovima krila ponešto proširila, počela se prelijevati i svjetlucati. U Laurenceovim pristranim očima bio je najljepši zmaj u čitavoj bazi, čak i bez onog velikog i sjajnog bisera na prsima.

Stalna zauzetost, kao i ubrzani rast, barem je privremeno ublaţila Temeraireovu tugu i nezadovoljstvo. Sada je bio veći od svih zmajeva, osim Maximusa. Čak je i Lily bila niţa od njega, iako je još uvijek imala veći raspon krila. Iako se Temeraire nije gurao i premda mu hranitelji nisu davali prednost, Laurence je povremeno, kad bi ih promatrao, uočavao da mu se većina zmajeva dok jede i nesvjesno sklanja puta. Iako se moţda nije sprijateljio ni s kim od njih, Temeraire se doimao odviše zauzetim da obraća pozornost na takvo što, a tako je bilo i s Laurenceom u odnosu prema drugim letačima.

Uglavnom su se njih dvojica druţili među sobom. Odvajali su se rijetko, osim kad su jeli i spavali, a Laurenceu iskreno nije nedostajalo drugo društvo. Štoviše, bilo mu je drago što ima dobru izliku, zahvaljujući kojoj je gotovo potpuno izbjegavao Rankina. Rezerviranim drţanjem u svim prilikama kad ga ne bi uspio izbjeći, u najmanju je ruku, tako mu se barem činilo, onemogućio njihovo daljnje zbliţavanje, ako ga već nije čak i djelomično poništio. Njegov

i Temeraireov odnos s Maximusom i Berkleyjem istodobno se razvijao, pa zahvaljujući tome nisu bili posve izolirani od kolega, iako je Temeraire i dalje više volio spavati izvan zidina, a ne u dvorištu s ostalim zmajevima.

U međuvremenu im je dodijeljena i stalna zemaljska posada: osim Hollina, kao zapovjednika, u njoj su bili još oruţar Pratt i koţar Bell, te topnik Calloway. Mnogi zmajevi nisu imali više članova posade, no kako je Temeraire i dalje rastao, tako je svakom od njih pomalo nevoljko pridruţen i pomoćnik: najprije po jedan, a zatim je svatko dobio i drugog pomoćnika, pa je tako na kraju Temeraire imao tek malo manju posadu od Maximusa. Voditelj posade za ormu zvao se Fellowes. Bio je to šutljiv ali vrlo pouzdan čovjek, s desetogodišnjim iskustvom i, što je bilo još vaţnije, vrlo vješt u izvlačenju dodatnih ljudi od Zračnih snaga. Tako je Laurenceu uspio pribaviti osmoricu ljudi za ormu. A svi su bili prijeko potrebni, jer je Laurence ustrajno traţio da Temeraireu skidaju opremu kad god je to moguće. Stavljanje i skidanje orme i cjelokupne opreme u njegovu je slučaju bilo potrebno češće nego kod većine zmajeva.

Osim tih pomagača, ostatak Temeraireove posade činili su gotovo u cijelosti časnici, po podrijetlu gospoda. A čak su i obični članovi posade, bez čina, bili ravni mornaričkim dočasnicima ili njihovim pomoćnicima. Laurenceu, naviknutom na to da pod sobom na svakog pravog mornara ima po desetoricu sirovih ţabara, sve je to bilo neobično. Ovdje nije bilo potrebe za nostromom koji će nesmiljeno provoditi čeličnu disciplinu. Takve ljude nije bilo moguće udarati ili bičevati, a najgora kazna bilo je otpuštanje iz sastava posade. Laurence nije mogao poreći da mu se to više sviđa, iako je bio nesretan i osjećao se poput svojevrsnog izdajice jer je, iako tek u sebi, priznao da Ratna mornarica ima određene mane.

Jednako tako, nije imao zamjerke ni na kalibar svojih časnika, kao što je bio očekivao. Barem ne u većoj mjeri nego tijekom dotadašnjeg zapovjedničkog iskustva. Polovicu strijelaca činili su posve neiskusni kadeti koji su tek bili naučili drţati pušku s prave strane. Ipak, činilo se da su voljni učiti i ubrzano su se poboljšavali u svim aspektima djelovanja: Collins je bio pretjerano revan, ali je imao oštro oko. I premda su Donnell i Dunne još imali problema s

pronalaţenjem mete, barem su brzo ponovno punili pušku. Njihov zapovjednik, poručnik Riggs, nije bio osobito idealan za to mjesto: bio je raspaljiv i sklon pretjeranim reakcijama, neumjerenom vikanju i za najmanje pogreške. Osobno je bio izvrstan strijelac i dobro je poznavao posao, no Laurence bi više volio imati umjerenijeg čovjeka koji će voditi druge. No, posadu nije mogao birati. Riggs se dokazao i iskustvom i drţanjem u bitkama, pa je barem zavrijedio dodijeljeni mu poloţaj, a to je bilo više od dijela časnika s kojima je Laurence bio prisiljen sluţiti u mornarici.

Stalna zračna posada, gornja i donja posada orme, zaduţena za brigu o Temeraireovoj opremi tijekom leta, kao i viši časnici i izvidnici, još nisu bili određeni. Većina još neraspoređenih mlađih časnika u bazi dobit će priliku da obavlja razne funkcije na Temeraireu za trajanja obuke prije nego što se donesu definitivne odluke. Celeritas je objasnio kako je riječ o uobičajenoj praksi kojom se jamči da letači uvjeţbavaju posao na što više različitih vrsta zmajeva, budući da se tehnike u velikoj mjeri razlikuju ovisno o pasmini zmaja. Martin je svoju ulogu odradio dobro, pa se Laurence nadao da bi mladome kadetu mogao dati i stalno mjesto. Ponudila mu se i još nekolicina perspektivnih mladića.

Istinski ga je brinulo jedino mjesto prvog časnika. Prva su ga trojica dodijeljenih kandidata razočarala: svi su bili stručni, no nijedan mu se nije učinio i nadarenim, a bio je vrlo izbirljiv zbog Temerairea. Zbog sebe samog ne bi imao tako visoke kriterije. Što je bilo još neugodnije, i Granby je došao na red na Temeraireu i premda je taj poručnik sve zadaće provodio besprijekorno, Laurenceu se uvijek obraćao s "gospodine" i na svakom koraku i svakim činom naglašavao koliko je odan i poslušan. Bilo je to posve u suprotnosti s drţanjem ostalih časnika, kojima je zbog toga bilo nelagodno. Laurence nije mogao sa ţaljenjem ne misliti na Toma Rileyja.

Izuzme li se to, općenito je bio zadovoljan, premda je sve više priţeljkivao da završe manevarske vjeţbe. Nasreću, Celeritas je ustvrdio da su Temeraire i Maximus već praktički spremni priključiti se formaciji. Trebalo je ovladati još samo posljednjim, najsloţenijim manevrima, pri kojima zmajevi bez prestanka lete

okrenuti naglavce. Temeraire i Maximus jednog su vedrog jutra upravo uvjeţbavali te manevre kad se Temeraire obratio Laurenceu: "Ono je Volly, pribliţava nam se." Laurence je podigao glavu i uočio malenu sivu mrlju koja se ubrzano pribliţavala bazi.

Volly se spustio u dvorište za vjeţbe i time prekršio pravila koja vrijede za trajanja vjeţbe, a kapetan James doskočio je s njegovih leđa i odmah se obratio Celeritasu. Zaintrigiran, Temeraire se uspravio i u zraku zaustavio da vidi što se događa, tako naglo da su popadali svi članovi posade osim Laurencea, koji se već bio naviknuo na taj manevar. Maximus je još malo nastavio letjeti, a onda je uočio da je sam, pa se okrenuo i vratio, unatoč Berkleyjevim bučnim prosvjedima.

"Što misliš, o čemu se radi?" upitao je Maximus gromoglasno. Kako sam nije mogao lebdjeti, morao je letjeti u krug.

"Čuj ti, veliki tupane, ako te se imalo tiče, već ćeš doznati", reče Berkley. "Hoćeš li se sad lijepo vratiti manevrima?"

"Ne znam, moţda bismo mogli pitati Vollyja", reče Temeraire. "I više nema smisla vjeţbati manevre, sve ih već znamo", doda. Laurencea je zatekla tolika tvrdoglavost u njegovu glasu. Namrštio se i nagnuo prema njemu, no prije nego što je stigao zaustiti, Celeritas ih je pozvao da hitno dođu do njega.

"Nad Sjevernim morem, u blizini Aberdeena, došlo je do zračne bitke", reče bez ikakva uvoda čim su sletjeli. "Nekoliko zmajeva iz baze nadomak Edinburgha poletjelo je na poziv. I premda su odbili francuski napad, Victoriatus je u borbi ranjen. Vrlo je slab i teško se odrţava u zraku. Vas ste dvojica dovoljno veliki da mu pomognete i da ga tako brţe vratimo u bazu. Vodit će vas Volatilus i kapetan James. Krenite odmah."

Volly je odmah krenuo maksimalnom brzinom, lako ih ostavljajući za sobom, i usporavajući tek toliko da im i dalje bude u vidokrugu. No Maximus nije uspijevao odrţavati tempo ni s Temeraireom, pa su se, nakon razmjene signala i još malo dovikivanja kroz doglasnik, Berkley i Laurence dogovorili da će Temeraire poći naprijed, dok će njegova posada redovito ispaljivati signalne rakete, kako bi Maximus lakše pratio smjer.

Nakon što su se dogovorili, Temeraire je počeo ubrzano povećavati prednost, leteći, učinilo se Laurenceu, i malko prebrzo. Udaljenost i nije bila pretjerano velika: Aberdeen je bio udaljen manje od dvjesto kilometara, a ostali zmajevi ionako su letjeli prema njima, smanjujući razmak sa svoje strane. Ipak, istu udaljenost morat će preletjeti još jednom, i Victoriatusa dovesti u bazu. I premda će nadlijetati kopno, a ne more, podupirući ranjenog zmaja neće se moći spustiti i odmoriti, budući da ga u tom slučaju više nikako ne bi mogli podići u zrak. Stoga će biti nuţno svesti brzinu u umjerenije granice.

Laurence pogleda kronometar učvršćen za Temeraireovu ormu, pričeka da se kazaljka za minute pomakne, pa stane brijati zamahe krila. Dvadeset pet čvorova. Prebrzo. "Malo polakše, molit ću te, Temeraire", dovikne. "Pred nama je još mnogo posla."

"Uopće nisam umoran", reče Temeraire, ali ipak uspori. Laurence je procijenio da su usporili na petnaestak čvorova, a to je bila dobra brzina koju je Temeraire mogao odrţavati gotovo u beskonačnost.

"Pozovite mi gospodina Granbyja", reče Laurence. Poručnik se uskoro uspeo i došao do Laurencea, pri donjem dijelu Temeraireova vrata. Napredovao je brzo, spretno prekopčavajući karabinere. "Kako procjenjujete najveću brzinu koju bi mogao odrţavati ranjeni zmaj?" upita ga Laurence.

Granby ovaj put, za promjenu, nije odgovorio ledenim sluţbenim tonom, već promišljeno. Svi letači odmah su se silno uozbiljili doznavši za ozlijeđenog zmaja. "Victoriatus je parnaski zmaj", odgovori. "Veliki srednjoteškaš, teţi od kosca. U Edinburghu nemaju teške borbene zmajeve, pa su oni koji mu sad pomaţu po svoj prilici srednjoteškaši. Ne mogu letjeti brţe od dvadeset kilometara na sat."

Laurence je na trenutak zastao, preračunavajući čvorove u kilometre i obratno, a zatim je kimnuo. Temeraire, znači, leti gotovo dvostruko brţe. Uzimajući u obzir Vollyjevu brzinu prilikom donošenja vijesti, do trenutka kad zatrebati početi traţiti drugu skupinu zmajeva preostala su im moţda još tri sata. "Izvrsno. To vrijeme moţemo dobro iskoristiti. Neka se donja i gornja posada za

vjeţbu zamijene, a potom mislim da moţemo malo iskušati i pucanje."

Bio je smiren i staloţen, ali je osjećao kako se Temeraireovo uzbuđenje odraţava u blagome trzanju u vratu. Dakako, bila je to Temeraireova prva borbena akcija bilo kakve vrste. Laurence ga pogladi po vratu u ţelji da ga umiri. Potom je zamijenio karabinere i okrenuo se da promotri manevre koje je naredio. Jedan po jedan, članovi gornje posade orme spustili su se u donji dio, dok se donja posada s druge strane uspela gore, a zahvaljujući usklađenosti, ni u jednom trenutku nije došlo do neravnoteţe. Kad bi se čovjek koji se upravo uspeo povezao na ţeljenome mjestu, povukao bi signalni remen, obiljeţen crno-bijelim poljima, za jedno polje. Već trenutak kasnije, ponovno se pomaknuo, što je značilo da se i član posade koji se spustio pod zmajev trbuh također povezao. Sve se događalo bez ikakvih poteškoća: na Temeraireu su trenutno letjela trojica članova gornje posade i trojica članova donje posade, a cijela izmjena nije trajala ni pet minuta.

"Gospodine Allen", reče Laurence oštro, pozivajući na red jednog od izvidnika: bio je to stariji novak, koji će uskoro dobiti dočasnički čin, a koji je zaboravio što mu je duţnost, pa se bio zagledao u druge. "Moţete mi reći što je gore na sjeverozapadu? Ne, nemojte se okrenuti. Morate mi moći odgovoriti čim vas upitam. Razgovarat ću s vašim instruktorom. A sad se posvetite duţnosti."

Strijelci su zauzeli poloţaje, a Laurence je kimnuo Granbyju, pokazujući mu da moţe izdati zapovijed. Članovi gornje posade počeli su bacati plosnate keramičke diskove koji su sluţili kao meta, dok su ih strijelci naizmjenično pokušavali pogoditi. Laurence ih je namršteno promatrao. "Gospodine Granby, gospodine Riggs, nabrojio sam dvanaest od dvadeset meta. Slaţete se? Gospodo, nadam se da ne moram naglašavati da to neće biti dovoljno protiv francuskih strijelaca. Pokušajmo još jedanput, sporije. Neka na prvome mjestu bude preciznost, a tek potom brzina. Gospodine Collins, molim vas da se stoga toliko ne ţurite."

Tako ih je tjerao da vjeţbaju punih sat vremena. Nakon toga, ostatak posade vjeţbao je sloţeno prilagođavanje orme za olujne uvjete. Poslije se i osobno spustio u donji dio orme, te je odande

promatrao kako posada vraća ormu i opremu u stanje primjereno povoljnim vremenskim prilikama. Na zmaju tada nisu imali šatore, pa ih nije mogao natjerati da vjeţbaju sklanjanje i uklanjanje pune opreme, ali i u ovoj su zadaći bili dobri, pa mu se učinilo da bi bili spretni i brzi i sa svim dodatnim elementima.

Temeraire se povremeno osvrtao da vidi barem dio događanja, promatrajući ih blistava pogleda. Ipak, najveći dio vremena bio je posve usredotočen na letenje, dizao se i spuštao da na najbolji način iskoristi zračne struje, postojano napredujući velikim, potpunim i ustrajnim zamasima krila. Laurence je poloţio ruku na dugačke, čvrsto isprepletene mišiće na Temeraireovu vratu, osjećao kako se skladno pomiču, kao nauljeni pod koţom. Nije mu htio odvlačiti pozornost razgovorom. Za tim nije bilo potrebe. I bez toga je znao da je Temeraire, baš kao i on sam, zadovoljan što napokon i u praksi koriste stvari koje su uvjeţbavali na obuci. Sve do sada, dok se nije našao na aktivnoj duţnosti, Laurence nije u cijelosti uviđao koliko je zapravo frustriran, premda to nikad ne bi i pokazao, time što je u neku ruku s časničke duţnosti degradiran u ulogu običnog učenika.

Prema kronometru, tri su sata već bila na izmaku, pa se trebalo pripremiti za potporu ranjenome zmaju. Maximus je bio na kojih pola sata iza njih, pa će Temeraire morati sam nositi Victoriousa, dok im se ne pridruţi i kraljevski brončani. "Gospodine Granby", reče Laurence, nakon što se povezao u uobičajeni poloţaj pri donjem dijelu vrata. "Raščistimo straţnji dio leđa. Ljudi neka se spuste pod trbuh, osim dočasnika za signalizaciju i prednjih izvidnika."

"Razumijem, gospodine", reče Granby i kimne, te odmah krene provesti njegove riječi u djelo. Dok ga je promatrao, u Laurenceu su se miješali zadovoljstvo i uzrujanost. Prvi put u proteklih tjedan dana Granby je duţnost obavljao bez ukočenosti i kivnosti, a Laurence je jasno uočavao i plodove te promjene: gotovo sve operacije sad su se izvodile brţe, nebrojene sitne pogreške u postavljanju orme i opreme i razmještaju posade, koje su njegovu neiskusnome oku dotad bile nevidljive, sad su bile ispravljene, dok je atmosfera među ljudima postala opuštenija. Izvrstan prvi časnik umnogome moţe poboljšati ţivot i rad posade, a Granby je sada

dokazao da je sposoban sve to provesti u djelo, pa je Laurence stoga još više ţalio zbog njegova stava.

Volatilus se okrenuo i do njih doletio ubrzo nakon što su raščistili zmajeva leđa. James ga je doveo do njih, te je, stavivši dlanove oko usta, doviknuo Laurenceu: "Vidio sam ih, dvije zrake sjeverno i dvanaest stupnjeva niţe. Morat ćete se spustiti da se moţete podići ispod njih, jer mi se čini da se on ne moţe podići." Dok je govorio, rukama je pokazivao brojke.

"Razumijem", uzvrati Laurence kroz doglasnik, dajući nalog dočasniku za signalizaciju da zastavicama potvrdi primitak poruke. Temeraire je sad već bio tako velik da mu se Volly nije mogao pribliţiti toliko da verbalna komunikacija bude posve pouzdana.

Temeraire se na njegov znak naglo obrušio, a Laurence je gledao kako mrljica na obzoru ubrzano raste i pretvara se u skupinu zmajeva. Odmah je prepoznao Victoriatusa, budući da je bio znatno veći od oba ţuta kosca koja su ga odrţavala u zraku. I premda su mu rane već bile pod debelim zavojima koje mu je stavila posada, krv je prodrla kroz većinu njih, pokazujući porezotine očito nastale u sukobu s neprijateljskim zmajevima. Kandţe parnaskog zmaja bile su neuobičajeno velike, također umrljane krvlju, baš kao i usta. Manji zmajevi pod njim izgledali su prenapučeno, dok su se na ozlijeđenome zmaju nalazili tek kapetan i moţda još šestorica članova posade.

"Dajte znak zmajevima u potpori: pripremite se za udaljavanje", reče Laurence. Mladi dočasnik za signalizaciju stao je brzo mahati zastavicama. Druga je strana odmah odgovorila. Temeraire je već obletio skupinu i došao u ţeljeni poloţaj: nalazio se točno ispod i malko iza drugog manjeg zmaja u potpori.

"Temeraire, jesi li posve spreman?" upita Laurence. Taj su manevar uvjeţbavali na obuci, no ovdje će ga biti vrlo teško izvesti; ranjeni je zmaj jedva mahao krilima, dok su mu oči bile napola zatvorene od boli i iscrpljenosti. Bilo je očito da su i dva manja zmaja na izmaku snaga. Oni će se morati pravovremeno i spretno izmaknuti, dok će Temeraire morati ţurno zauzeti njihovo mjesto, kako Victoriatus ne bi počeo nezadrţivo padati i tako pasti u sigurnu smrt.

"Da, molim te da se poţurimo, jer izgleda neizrecivo umorno", reče Temeraire, pa se osvrne. Mišići su mu bili posve zapeti i točno je odrţavao brzinu ostalih zmajeva, pa se tako čekanjem više nije imalo što postići.

"Dajte signal: zamijenite poloţaj na znak zmaja koji vodi", reče Laurence. Zastavice s jedne pa zatim s druge strane. Potom su se s obiju strana zmaja koji je bio sprijeda pojavile crvene zastavice, a odmah zatim i zelene.

Straţnji se zmaj naglo spustio, te odmah skrenuo u stranu, dok je Temeraire poletio naprijed i uvis. No prednji je zmaj bio malko prespor i neodlučan, pa se Victoriatus počeo naginjati naprijed dok se kosac pokušavao spustiti i odvojiti, te ostaviti dovoljno slobodnog prostora. "Spusti se, dovraga, spusti se!" zagrmi Laurence punim plućima. Ustreptali rep manjeg zmaja nalazio se opasno blizu Temeraireove glave, tako da se uopće nisu mogli pomaknuti naprijed.

Kosac je tada odustao od cijelog manevra, te je jednostavno sklopio krila. Potonuo je poput kamena. "Temeraire, moraš ga malo pridignuti, tako da se moţeš pomaknuti naprijed", poviče Laurence, posve priljubljen uz zmajev vrat. Victoriatus se straţnjim dijelom tijela bio posve oslonio na Temeraireova ramena, umjesto na donji dio leđa, a veliki je trbuh bio na manje od metra iznad njih, pri čemu ga je u zraku odrţavala tek sve oskudnija snaga ranjenog zmaja.

Temeraire je kimnuo i tako pokazao da ga je čuo i shvatio. Uspeo se naglo i pod oštrim kutom, te je čistom snagom pridignuo parnaskog zmaja, a potom naglo sklopio krila. Načas su se naglo spustili, toliko brzo da se Laurenceu podigao ţeludac. Nakon toga ponovno je raširio krila. Jednim jedinim zamahom Temeraire je došao naprijed i u idealan poloţaj pod Victoriatusom, koji je svom teţinom pao na njegova leđa.

Laurence na trenutak osjeti olakšanje. No Temeraire je uto kriknuo od boli. Okrenuvši se, uţasnuto je uvidio da se Victoriatus, onako izgubljen od silnih muka i neizdrţive boli, hvata za Temerairea, pa su velike kandţe tako zahvatile Temeraireovo rame i bok. S visine je začuo prigušeni glas kapetana drugog zmaja.

Victoriatus se smirio, no Temeraire je već krvario, dok su pojedini remeni orme već visjeli i lepetali na vjetru.

Sve su brţe gubili visinu. Temeraire se mučio pod teţinom drugog zmaja. Laurence se teškom mukom nosio sa svojim karabinerima, vikao dočasniku za signalizaciju da izvijesti posadu pod zmajevim trbuhom. Dječak se brzo spustio do polovice vratnog remena i stao izbezumljeno mahati crveno-bijelom zastavicom. Već trenutak kasnije Laurence je sa zahvalnošću ugledao Granbyja koji se uspinjao s još dvojicom članova posade kako bi previli rane. Do njih su došli brţe nego što bi on to bio u stanju učiniti. Gladio je Temerairea, pokušavao ga utješiti i umiriti, trudeći se da mu glas ni u jednom trenutku ne zadrhti. Temeraire je čuvao snagu, pa se nije ni okrenuo ni odgovorio, već je samo odvaţno nastavio zamahivati krilima, iako mu je glava već padala od napora.

"Nisu duboke", poviče Granby s mjesta na kojem je oblagao porezotine. Laurence osjeti da sad ponovno moţe disati i normalno razmišljati. Orma se na Temeraireovim leđima premještala. Osim velikog dijela manjih remenčića, glavni rameni remen bio je gotovo posve prerezan, a pridrţavale su ga još samo ugrađene ţice. No koţa se već odvajala i čim se posve prekine, ţice će popucati pod opterećenjem ljudstva i opreme pod zmajem.

"Zapovijed svima: skinite remenje i dodajte ga meni", reče Laurence dočasniku za signalizaciju i izvidnicima. Osim njega, na zmajevim su leđima ostala još samo ta trojica dječaka. "Dobro se uhvatite za glavnu ormu i ispod remenja provucite i ruke i noge." Koţa orme koju su nosili članovi posade bila je debela, čvrsto zašivena i dobro podmazana. Karabineri su bili izrađeni od punog čelika. Ukupno uzevši, nije bila jaka poput glavne orme, ali nije bila ni mnogo slabija.

Prebacivši tri orme preko ruke, po leđnome se remenu uspeo do šireg dijela ramena. Granby i dvojica kadeta i dalje su vidali rane na Temeraireovu boku. Zbunjeno su ga pogledali, a Laurence je tek tada uvidio da oni ne vide napukli rameni remen, budući da im je pogled zakrivala Temeraireova prednja noga. Ionako nije bilo vremena da ih pozove da dođu u pomoć; remen je sve više popuštao.

Mjestu nije mogao pristupiti na uobičajen način. Pokuša li svojom teţinom opteretiti bilo koju od karika na ramenom remenu, svakako će odmah puknuti. Radeći koliko je brţe mogao pod silnim pritiskom vjetra koji mu je zavijao u ušima, karabinerima je spojio dvije orme za posadu, a zatim ih provukao ispod leđnog remena. "Temeraire, drţi se koliko moţeš vodoravnije", poviče, a zatim, drţeći se za krajeve orma, otkopča svoje karabinere, te se oprezno uspne na rame, drţeći se tek za to koţnato remenje.

Granby mu je nešto dovikivao, a vjetar je odnosio riječi u nepovrat. Laurence je nastojao ne odvajati pogled od remenja. Tlo pod njima prekrivale su prelijepe i svjeţe zelene nijanse proljeća. Sve je izgledalo neobično mirno i idilično. Bili su toliko nisko da je razabirao čak i bijele točkice: ovce na ispaši. Sad se već toliko pribliţio da je mogao doseći remen. Rukom koja je blago drhtala, zakvačio je karabiner treće orme na prsten neposredno iznad napuknuća, a drugi za prsten neposredno ispod. Povukao je remenje, opteretivši ga svojom teţinom koliko god se usudio. Ruke su ga boljele i drhtale kao da ga je obuzela groznica. Centimetar po centimetar zatezao je malenu ormu, sve dok naposljetku prostor između dvaju karabinera nije dosegao duljinu napuknuća, preuzimajući i velik dio opterećenja. Koţa je prestala pucati.

Tada je podigao pogled. Granby se polagano uspinjao prema njemu, usput se kvačeći za karike. Sad kad je postavio manju ormu, opterećenje više nije bilo tako opasno, pa ga Laurence nije otpravio pokretom ruke, već je povikao: "Pozovite gospodina Fellowesa", zaduţenog za odrţavanje orme, te mu pokazao problematično mjesto. Granby je razrogačenih očiju pogledao pokazano mjesto, uspinjući se preko prednje noge, ne vjerujući da uopće vidi tako napukli remen.

Kad se Granby okrenuo da od nekoga dolje potraţi pomoć, jarko sunčevo svjetlo iznenada mu je izravno obasjalo lice. Nad njima je drhtao Victoriatus, kojem su se krila grčila, dok mu je trbuh svom teţinom spao na Temeraireova leđa. Temeraire je posrnuo u letu, a jedno rame spustilo mu se pod udarom. Laurence je već počeo otklizavati niz remenje orme, budući da se vlaţnim dlanovima više nije uspijevao drţati. Zeleni se svijet pod njim vrtoglavo okretao, a

ruke su mu već bile umorne i skliske od znoja. Više se jednostavno nije mogao čvrsto drţati.

"Laurence, drţi se!" poviče Temeraire, okrećući glavu prema njemu. Mišići i krila već su mu se pripremali za to da dohvati Laurencea.

"Ne smiješ dopustiti da padne", poviče uţasnuto Laurence. Temeraire ga nije mogao ni pokušati uhvatiti a da ne zbaci Victoriatusa i tako ga pošalje u sigurnu smrt. "Temeraire, ne smiješ!"

"Laurence!" usklikne ponovno Temeraire, šireći kandţe. U očima su mu se jasno odraţavali uţasnutost i uznemirenost, dok mu se glava ljuljala, kao da ni sam ne vjeruje što se događa. Laurence je jasno vidio da ne namjerava poslušati zapovijed. Davao je sve od sebe drţeći se za koţnato remenje i usto se nastojao uspeti. Padne li, neće poginuti samo on, već i ranjeni zmaj, kao i sva posada koja je još na njemu.

Uz njega se odjednom stvorio Granby, koji je objema rukama ščepao njegovu ormu. "Zakvačite se za mene", poviče. Laurence istog trenutka uvidi njegovu namjeru. I dalje se jednom rukom drţeći za povezane orme, slobodnim se karabinerima zakvačio za prstene na Granbyjevoj ormi, a potom se i uhvatio za Granbyjevo prsno remenje. Do njih su u tom trenutku već pristigli i kadeti. Odjednom ih je povlačilo mnoštvo snaţnih ruku, pridiţući obojicu do gornjeg dijela glavne orme, te pridrţavajući Laurencea dok se nije zakvačio za odgovarajuće karike.

Još nije valjano ni povratio dah kad je dohvatio doglasnik i povikao: "Sve je u redu." Glas mu se jedva čuo. Duboko udahnuvši, pokušao je još jedanput i ovaj put uspio razgovjetnije povikati: "Sa mnom je sve u redu, Temeraire. Samo lijepo nastavi letjeti." Napeti mišići pod njima malo su se pomalo opustili i Temeraire je ponovno poletio odlučnije, povrativši i dio visine koju su u međuvremenu izgubili. Sve to trajalo je moţda petnaestak minuta. Tresao se kao da je na palubi preţivio trodnevni olujni vjetar, dok mu je srce neobuzdano udaralo kao da ţeli iskočiti iz prsa.

Granby i kadeti bili su podjednako potreseni. "Čestitam, gospodo", reče im Laurence čim je postao siguran da ga glas neće

izdati. "Dajmo sada gospodinu Fellowesu prostora da radi. Gospodine Granby, budite toliko dobri pa pošaljite nekoga do Victoriatusova kapetana, da utvrdimo kako im eventualno moţemo pomoći. Moramo poduzeti sve mjere opreza kako se ponovno ne bi onako trgnuo."

Samo su ga omamljeno promatrali. Granby se prvi pribrao, te je počeo izdavati zapovijedi. Kad se Laurence krajnje oprezno vratio na svoje stalno mjesto kod Temeraireova vrata, kadeti su već omatali Victoriatusove kandţe zavojima, kako ponovno ne bi nehotice ozlijedio Temerairea, a u daljini se već nazirao i Maximus, koji im je ţurno pristizao u pomoć.

Ostatak leta protekao je razmjerno mirno i bez većih uzbuđenja, ne računaju li se silni napori potrebni da se u zraku odrţi zmaj koji je već praktički tonuo u nesvijest. Čim su sretno spustili Victoriatusa, liječnici su pojurili i do njega i do Temerairea. Na Laurenceovo veliko olakšanje, rane su uistinu bile tek površinske. Liječnici su ih očistili i pregledali, pouzdano utvrdili da nisu opasne, te ih prekrili povojima, kako se ozlijeđena koţa ne bi dodatno iritirala. Temerairea su potom pustili, a Laurenceu su rekli da mu cijeli tjedan dopusti da jede i spava koliko ţeli.

Način stjecanja nekoliko slobodnih dana nije bio najugodniji, no taj im je predah itekako dobro došao. Laurence se s Temeraireom odmah odšetao na jednu čistinu u blizini baze, ne ţeleći ga iscrpljivati novim letom. Iako se čistina nalazila na planini, bila je razmjerno ravna i pokrivena mekom zelenom travom. Bila je okrenuta prema jugu, pa je bila osunčana gotovo cijeli dan. Ondje su njih dvojica spavali od tog popodneva do sljedećeg dana predvečer. Laurence je počivao ispruţen na Temeraireovim toplim leđima, a obojicu je probudila glad.

"Sad mi je mnogo bolje i siguran sam da mogu posve normalno loviti", rekao je Temeraire. Laurence za takvo što nije htio ni čuti. Umjesto toga, otišao je do skladišta i radionica i potraţio članove zemaljske posade. Oni su ubrzo iz obora doveli malenu skupinu goveda, te ih zaklali. Temeraire je pojeo sve, do posljednjeg komadića, a zatim odmah zaspao.

Laurence je pomalo nevoljko i nesigurno zamolio Hollina da od posluge zatraţi da i njemu donesu nešto za jelo. Laurenceu je bilo neugodno već i zbog toga što traţi da Hollin učini nešto za njega osobno, no usto nikako nije htio ostaviti Temerairea. Hollin mu nije ništa zamjerio, no vratio se u društvu poručnika Granbyja, te Riggsa i još dvojice poručnika.

"Trebali biste otići pojesti nešto toplo i okupati se, a zatim se naspavati u svome krevetu", reče tiho Granby, nakon što je ostalima rukom pokazao da se malko udalje. "Prekriveni ste krvlju, a još nije dovoljno toplo da bez posljedica moţete spavati vani. Ja i ostali časnici smjenjivat ćemo se uz njega i doći po vas ako se probudi ili ako dođe do neke promjene."

Laurence zatečeno zatrepće i spusti pogled na vlastitu odjeću. Sve dotada nije ni primjetio da je sav prljav i umrljan gotovo crnom zmajskom krvlju. Dlanom je prešao po neobrijanome licu. Bilo je očito da izgleda poprilično uţasno. Podigao je pogled prema Temeraireu. Zmaj nije primjećivao baš ništa oko sebe. Tijelo mu se ritmički pridizalo i spuštalo, uz zvukove dubokog, pravilnog disanja. "Bit će da ste u pravu", reče. "U redu. I hvala", doda još.

Granby kimne, a Laurence opet pogleda Temerairea i zaputi se prema utvrdi. Sad kad su mu na to skrenuli pozornost, počeo je osjećati koliko su mu prljavština i znoj neugodni na koţi. Postao je osjetljiviji otkako je svakodnevno na raspolaganju imao mogućnost kupanja. U sobi se zadrţao tek koliko mu je trebalo da uzme čistu odjeću, a nakon toga odmah je otišao na kupanje.

Ručak je bio tek završio i mnogi časnici imali su naviku kupati se upravo u to vrijeme. Nakon što se nakratko zadrţao u bazenu, u prostoriji s vrućom parom naišao je na poveću guţvu. No kad je ušao, više se kolega pomaknulo da mu stvori malo više prostora. Rado je prihvatio ponuđenu mogućnost, te se, s mnogima se pozdravivši kimanjem, zahvalno ispruţio. Bio je tako umoran da mu je tek nakon što su mu se u blaţenoj toplini sklopile oči sinulo da je pozornost koju je privukao bila neuobičajena i jasno izraţena. Od iznenađenja se zamalo automatski pridigao.

"Izvrstan let, izvrstan let, kapetane", rekao mu je s odobravanjem Celeritas te večeri, kad je sa zakašnjenjem došao podnijeti izvještaj.

"Ne, ne trebate se ispričavati zbog kašnjenja. Poručnik Granby podnio mi je preliminarni izvještaj, a uz sluţbeni izvještaj kapetana Berkleyja znam dovoljno o svemu. Draţe nam je da se kapetan više brine za svog zmaja nego za našu birokraciju. Nadam se da je Temeraire sada dobro...?"

"Hvala, gospodine, jest", odgovori Laurence zahvalno. "Liječnici kaţu da nema mjesta zabrinutosti, a on kaţe da mu je posve dobro. Imate li kakve duţnosti za mene dok se on oporavlja?"

"Ništa, osim da ga nečim zaokupljate, što će moţda biti teţe nego što mislite", reče Celeritas i otpuhne onako kako je obično činio u situacijama kad bi se drugi zasmijuljili. "No da, ali to ipak nije posve točno. Imam jednu zadaću za vas. Čim se Temeraire oporavi, vi i Maximus odmah ćete se pridruţiti Lilynoj formaciji. S fronte nam pristiţu samo loše vijesti, a najnovije su još i gore od dosadašnjih: Villeneuve i njegova flota iskrali su se iz Toulona za trajanja zračnog napada na Nelsonovu flotu. Izgubili smo ih i ne znamo gdje se nalaze. S obzirom na okolnosti i ovaj izgubljeni tjedan, više ne moţemo čekati. Stoga je došlo vrijeme da vam dodijelimo letačku posadu, pa bih volio čuti vaše ţelje. Promislite o ljudima koji su kod vas sluţili proteklih tjedana, pa ćemo sutra o svemu konkretnije razgovarati."

Duboko zamišljen, Laurence se nakon toga polagano vratio na čistinu. Od zemaljske posade bio je zatraţio šator, a ponio je i pokrivač. Smatrao je da će mu biti više nego udobno kad podigne šator uz usnulog Temerairea, a takav mu se raspored sviđao više od mogućnosti da cijelu noć provede negdje drugdje. Kad je došao do njega, Temeraire je i dalje spokojno spavao, a koţa oko povijenih rana bila mu je tek uobičajeno topla.

Uvjerivši se tako da je sve u redu, Laurence je rekao: "Gospodine Granby, volio bih malo nasamo porazgovarati s vama", te ga je poveo nekoliko koraka dalje. "Celeritas je zatraţio da imenujem posadu", reče, netremice motreći Granbyja. Mladić se zarumenio i spustio pogled. Laurence nastavi. "Neću vas dovesti u situaciju da morate odbiti imenovanje. Ne znam što to znači u Zračnim snagama, no u Ratnoj mornarici to bi vam se uzimalo kao velika mrlja. Imate li

i najmanju zamjerku ili razlog za odbijanje moje ponude, obratite mi se otvoreno i tu stvar više nikome nećemo spomenuti."

"Gospodine", zausti Granby, pa naglo zašuti, očito duboko postiđen. Tako ga je nebrojeno puta podrugljivo oslovio. Trenutak kasnije nastavi: "Kapetane, posve sam svjestan činjenice da sam učinio premalo da zasluţim vaše povjerenje. Mogu samo reći da ću, ako ste voljni prijeći preko mog prijašnjeg drţanja, više nego rado prihvatiti ponuđenu mogućnost." Mali je govor zazvučao podosta ukočeno, kao da ga je unaprijed uvjeţbavao.

Laurence zadovoljno kimne. Odluka nipošto nije bila jednostavna, niti se nametala sama po sebi. Da nije mislio na Temeraireovu dobrobit, čak i unatoč Granbyjevu junaštvu u nedavnoj akciji, nije bio siguran da bi se toliko izloţio čovjeku koji se prema njemu ponio bez najmanjeg poštovanja. No Granby je toliko očito bio najbolji među svim mladim časnicima da je Laurence odlučio prihvatiti rizik. Reakcija ga je posve zadovoljila, jer je bila iskrena i poštena, puna poštovanja iako nespretno sročena. "U redu", rekao je kratko.

Tek što su se počeli vraćati prema zmaju, Granby je iznenada rekao: "Oh, dovraga, moţda se ponovno neću znati najbolje izraziti, ali ne mogu dopustiti da sve ostane samo na ovom: moram vam reći koliko mi je silno ţao. Znam da sam se ponio kao pravi gad."

Laurencea je tolika iskrenost zatekla, ali mu je ipak bilo drago. Ni u snu ne bi mogao odbiti ispriku u kojoj je bilo toliko iskrenosti i emocija kao u Granbyjevu tonu. "Rado ću prihvatiti vašu ispriku", reče tiho, ali iskreno i srdačno. "Što se mene tiče, stvar je već zaboravljena, u to budite uvjereni, a nadam se i da ćemo odsada biti bolji kolege nego dosada."

Zastali su i rukovali se. Činilo se da je Granbyju silno laknulo i da je sretan, a kad ga je Laurence oprezno zamolio da mu predloţi još nekoga od časnika, odgovorio je gorljivo i nastavio govoriti sve dok se nisu vratili do Temerairea.

8

I prije nego što se riješio zavoja, Temeraire je počeo tugaljivo

spominjati koliko se ţeli okupati. Potkraj tjedna na ranama su se već posve formirale kraste, pa su mu liječnici i preko volje dopustili da zadovolji ţelju. Okupivši novake koje je već počeo smatrati dijelom svoje posade, Laurence je izišao u dvorište da povede Temerairea do jezera, te ga zatekao u razgovoru s dugokrilkom čijoj će se formaciji ubrzo pridruţiti.

"Boli te kad štrcaš?" pitao je znatiţeljno Temeraire. Laurence je jasno vidio da pomno promatra šuplje kosti s obiju strana njezinih usta, mjesta iz kojih je, očito, štrcala kiselinu.

"Ne, to uopće ne osjećam", odgovori Lily. "Tekućina izlazi jedino kad posve spustim glavu, tako da na meni ne moţe završiti ni kapljica. Dakako, svi vi morate pomno izbjegavati moj otrov kad smo u formaciji."

Divovska krila bila je sklopila na leđima, tako da su izgledala gotovo smeđe, koliko su se poluprozirni nabori plave i narančaste preklapali. Na bokovima su joj se tako isticali jedino crno-bijeli rubovi krila. Imala je uske zjenice, poput Temerairea, ali narančastoţute, dok je zbog nepokrivenih koštanih izbojaka s obiju strana usta izgledala opasno i divlje. No stajala je besprijekorno strpljivo dok su se članovi zemaljske posade pentrali po njoj, pomno

čistili i laštili svaki kvadratni centimetar orme. Kapetanica Harcourt hodala je amo-tamo, obilazila je i nadzirala rad posade.

Lily spusti pogled prema Laurenceu koji se pribliţio Temeraireu. Zbog tih očiju i usta izgledala je opasno i agresivno, no zapravo je bila tek znatiţeljna. "Vi ste Temeraireov kapetan? Catherine, hoćemo li s njima otići do jezera? Nisam baš sigurna da ţelim ući u vodu, ali voljela bih vidjeti..."

"Na jezero?" Kapetanicu su te riječi prekinule u pregledu orme, pa je sad, ne skrivajući zapanjenost, pogledala Laurencea.

"Da, vodim Temerairea na kupanje", reče odlučno Laurence. "Gospodine Hollin, dat ćete nam, molim, lakšu ormu, pa ćemo vidjeti moţemo li je postaviti tako da remenje ne dodiruje rane."

Hollin je u tom trenutku upravo čistio Levitasovu ormu, budući da se mali zmaj tek bio vratio s hranjenja. "Ideš i ti?" upita Levitasa. "U tom slučaju Temeraireu moţda i ne treba stavljati ormu?" reče još, obraćajući se Laurenceu.

"Oh, to bih silno volio", reče Levitas i s nadom pogleda Laurencea, kao da traţi dopuštenje.

"Hvala, Levitas", reče Laurence umjesto odgovora. "Bit će to izvrsno rješenje. Gospodo, i ovaj put do jezera će vas spustiti Levitas", objasni sada novacima. Već je odavno bio odustao od drukčijeg oslovljavanja zbog Rolandove. Kako se činilo da nema apsolutno ništa protiv toga da se smatra pozvanom bez obzira na sve, bilo je jednostavnije prema njoj se odnositi baš kao i prema svima ostalima. "Temeraire, da idem s njima ili s tobom?"

"Sa mnom, dakako", odgovori Temeraire.

Laurence kimne. "Gospodine Hollin, imate li drugih obaveza? Vaša bi nam pomoć bila od koristi, a Levitas vas svakako moţe povesti, ako ja idem na Temeraireu."

"Vrlo rado, gospodine, ali nemam ormu", odgovori Hollin, sa zanimanjem mjerkajući Levitasa. "Nikad nisam bio na zmaju, mislim izvan duţnosti člana zemaljske posade. Ali vjerojatno bih mogao nešto sklepati od rezervnih dijelova, pričekate li samo trenutak."

Dok je on radio na pripremi opreme, u dvorište se spustio Maximus, tako da se tlo zatreslo. "Spreman?" upita Temerairea, očito zadovoljan. Berkley mu je već bio na leđima, zajedno s dvojicom kadeta.

"Toliko dugo cendra o tome da sam na koncu popustio", reče Berkley, kao da odgovara na Laurenceov zabavljeni i upitni pogled. "Vraški praznoglava zamisao, ako se mene pita. Zmajevi pa da plivaju. Kakva glupost." S naklonošću je pljesnuo Maximusa po ramenu, pokazujući da to zapravo ne misli.

"I mi idemo", reče Lily. Ona i kapetanica Harcourt nasamo su se dogovarale dok su čekali da se svi okupe, a ona je sada podigla svoju zapovjednicu na leđa. Temeraire je oprezno podigao Laurencea. Unatoč velikim kandţama, Laurencea to nije ni najmanje brinulo. Bilo mu je savršeno ugodno među prstima koji su ga obavili. Mogao je biti ispruţen u stisnutome dlanu i osjećati se zaštićeno kao da je u kakvom metalnom kavezu.

Kad su se našli na obali, jedino je Temeraire odmah otišao u duboku vodu i zaplivao. Maximus je oprezno zagazio u plićak, ali se zadrţao ondje gdje je mogao stajati, dok je Lily stajala na obali i promatrala ih, njuškajući vodu, ali ipak ne ulazeći. Kao što mu je i inače bio običaj, Levitas se najprije drţao obale, da bi zatim odjednom pojurio u vodu, mahnito mašući krilima i diţući vodu na sve strane, sve vrijeme čvrsto stisnutih očiju, sve dok nije došao do dublje vode, gdje je počeo gorljivo plivati, sluţeći se rukama i nogama.

"I mi trebamo s njima u vodu?" upitao je jedan od Berkleyjevih kadeta uzbunjeno.

"Ne, na to i ne pomišljajte", reče Laurence. "Ovo jezero nastaje topljenjem planinskog snijega i mi bismo već za nekoliko trenutaka poplavjeli. No oni će kupanjem skinuti najveći dio prljavštine i krvi preostalih odjela, pa će ostalo biti lakše očistiti kad se malo namoče."

"Hmm", reče Lily, koja ih je slušala, pa polagano i oprezno uđe u vodu.

"Sigurna si da ti nije prehladno, draga moja?" dovikne za njom Harcourtova. "Nikad nisam čula da se neki zmaj nahladio.

Pretpostavljam da neki oblik groznice ne dolazi u obzir?" upitala je, obraćajući se Laurenceu i Berkleyju.

"Ne, hladnoća će ih samo razbuditi, osim ako zrak nije leden. To im se onda nikako ne sviđa", odgovori Berkley, a potom poviče: "Maximuse, ti jedna kukavice, ulazi ako misliš. Ne namjeravam ovdje stajati cijeli dan."

"Ne bojim se", reče Maximus ogorčeno, pa pojuri naprijed, podiţući velik val koji je načas posve potopio Levitasa i zalio Temerairea. Levitas se pridigao pljujući vodu na sve strane, dok je Temeraire otpuhnuo zrak kroz nos, pa zaronio da poprska Maximusa. Već trenutak kasnije njih su se dvojica upustili u pravu vodenu bitku zahvaljujući kojoj je jezero počelo podsjećati na Atlantik usred najţešće oluje.

Levitas je naglo izletio iz vode, ledenim kapljicama polijevajući sve letače. Hollin i novaci odmah su ga počeli brisati, a maleni je zmaj rekao: "Oh, tako se volim kupati. Još jedanput hvala što ste mi dopustili da pođem s vama."

"Ne vidim razloga da ne dolaziš kad god poţeliš", reče Laurence, pa pogleda Berkleyja i Harcourtovu da vidi kako će reagirati. Ni on ni ona nisu, kako se činilo, ni načas zastali da promisle o tome, niti su njegovo miješanje smatrali drskim.

Lily je na kraju došla dovoljno daleko da joj se veći dio tijela nađe pod vodom ili barem onoliko koliko joj je omogućavala prirodna sposobnost plutanja. Drţala se podalje od dva mlađa zmaja koji su se i dalje neobuzdano zabavljali, te je jednom stranom glave počela čistiti pojedine dijelove koţe. Zatim je izišla, očito sklonija tome da je netko pere nego kupanju i plivanju, ispuštajući zadovoljne zvukove dok je pokazivala mrlje i čekala da ih Harcourtova i novaci pomno očiste.

Maximus i Temeraire napokon su se zasitili, pa su također izišli i prepustili se marljivim rukama koje su ih brisale. Rad na Maximusu iziskivao je sav trud Berkleyja i dvojice odraslih kadeta. Radeći na osjetljivoj koţi na Temeraireovu licu, dok su se novaci bili razmiljeli po njegovim leđima, Laurence nije mogao prikriti osmijeh slušajući kako Berkley gunđa zbog zmajeve veličine.

Na trenutak je zastao i malko se udaljio, uţivajući u prizoru: Temeraire je nesputano razgovarao s ostalim zmajevima, blistavih očiju i ponosno uzdignute glave, više ničim ne pokazujući da sumnja u sebe. Čak i ako to neobično, mješovito društvo, nije bilo ni slično društvu kakvom bi Laurence nekoć teţio, opušteno drugarstvo i srdačnost posve su ga pridobili. Bio je svjestan činjenice da se dokazao, te u dokazivanju pomogao i Temeraireu. A bio je svjestan i dubokog zadovoljstva zbog toga što je pronašao istinski dostojno mjesto, kako za sebe, tako i za zmaja.

Zadovoljstvo ga je drţalo do povratka u dvorište. Ondje je pokraj jednog zida uočio Rankina, u svečanoj odjeći. Letačkom ormom lupkao je po nozi, očito iziritiran, pa je Levitas uzbunjeno poskočio čim je sletio. "Što si ti misliš kad samo tako napuštaš bazu?" upita Rankin, ne čekajući ni da se Hollin i novaci spuste na tlo. "Kad ne jedeš, moraš biti ovdje i čekati, je li ti jasno? A vi... tko vam je rekao da smijete letjeti na njemu?"

"Levitas je bio ljubazan, pa ih je prevezao do jezera na moju molbu, kapetane Rankin", reče Laurence i iz Temeraireova dlana stupi na zemlju. Obratio mu se oštrim riječima, kako bi mu pozornost odmah svratio na sebe. "Samo smo se spustili do jezera i već na prvi signal vratili bismo se za tren oka."

"Ne ţelim traţiti signaliste da bih svog zmaja mogao imati na raspolaganju, kapetane Laurence, i bit ću vam zahvalan budete li se brinuli za svoju zvijer, a moju prepustili meni", reče Rankin ledenim glasom. "Sad si, pretpostavljam, mokar...?" obrati se još Levitasu.

"Ne, nisam, posve sam suh. Kunem se da uopće nisam bio dugo u jezeru", reče Levitas, sad već manji od makova zrna.

"Nadajmo se", reče Rankin. "Spusti se. Brţe! A svi ga se vi odsada lijepo klonite", reče novacima dok se penjao na zmaja, pritom zamalo ramenom odgurnuvši Hollina.

Laurence je gledao kako Levitas polijeće s Rankinom na leđima. Berkley i kapetanica Harcourt samo su šutjeli, kao i ostali zmajevi. Lily je iznenada okrenula glavu na drugu stranu i ispustila bijesan zvuk, uz štrcanje otrova. Izbacila je tek nekoliko kapljica, no i one su

zacvrčale na kamenu, a nakon što se s tih mjesta stao dizati i dim, na površini su ostali crni oţiljci.

"Lily!" usklikne kapetanica Harcourt. Ipak, u njezinu se glasu začulo i određeno olakšanje zbog prekida nelagodne tišine. "Molim te, Peck, donesi malo ulja za ormu", reče jednom pripadniku svoje zemaljske posade, pa siđe sa zmaja. Uljem je obilno zalila one kapljice otrova, sve dok dim nije posve nestao. "Eto, tako, pokrijte s malo pijeska, a sutra više ne bi trebalo biti opasno za čišćenje."

Laurence je također sa zahvalnošću dočekao malu promjenu atmosfere. Trebao mu je još pokoji trenutak da se posve pribere. Temeraire ga je njeţno pogladio njuškom, dok su ga novaci zabrinuto gledali. "To nikako nisam smio ni predloţiti, gospodine", reče Hollin. "Ispričavam se i vama i kapetanu Rankinu."

"Ni slučajno, gospodine Hollin", reče Laurence. Dobro je čuo vlastiti glas, hladan i strog, pa je pokušao ublaţiti njegov učinak dodajući: "Niste ni najmanje pogriješili."

"Ne vidim razlog zbog kojeg bismo se trebali kloniti Levitasa", reče tiho Rolandova.

Laurence nije oklijevao ni trenutka. Reakcija je bila odlučna i automatska, kao i njegov bespomoćni bijes na Rankina. "Nadređeni časnik izdao vam je takvu zapovijed, gospođice Roland. Ako to nije dovoljan razlog, našli ste se u pogrešnoj sluţbi", obrecne se. "Da više nikad nisam čuo ništa slično. Smjesta vratite ove krpe u praonicu, molit ću lijepo. A sad se ispričavam, gospodo," reče još ostalima, "do večere idem u šetnju."

Temeraire je bio prevelik da ga poskrivečki slijedi, pa je stoga poletio i dočekao ga na prvoj maloj čistini uz stazu. Laurenceu se bilo učnilo da ţeli biti sam, no odmah je uvidio da mu je zapravo drago što se našao u zagrljaju zmajevih prednjih nogu i što se mogao nasloniti na njegovo toplo tijelo, osluškujući gotovo melodične otkucaje njegova srca i postojano podrhtavanje tijela pri svakom udisaju i izdisaju. Bijes se u međuvremenu raspršio, no umjesto njega obuzeo ga je jad. Bio bi dao sve da je mogao pozvati Rankina na red.

"Nije mi jasno zašto Levitas to trpi. Iako je malen, ipak je dosta veći i jači od Rankina", rekao je naposljetku Temeraire.

"Zašto ti trpiš kad ti ja kaţem da staviš ormu ili da izvedeš neki opasan manevar?" uzvrati protupitanjem Laurence. "To mu je duţnost, kao i navika. Otkako se izlegao, odgajan je tako da sluša i otada trpi takav odnos. Vjerojatno i ne razmišlja o tome da postoji nešto drugo."

"Ali vidi tebe i druge kapetane. Nitko se tako ne odnosi prema zmaju", reče Temeraire. Raširio je kandţe i zagrebao tlo. "Ja tebe ne slušam iz navike i jer ne mogu razmišljati svojom glavom. Slušam te jer znam da si to zasluţio. Ti prema meni nikad ne bi bio zao i ne bi bez razloga traţio da činim nešto opasno ili neugodno."

"Ne, nipošto bez razloga", reče Laurence. "Ali sluţba nam je teška, dragi moj, i ponekad moramo biti pripravni mnogo toga otrpjeti." Malko je oklijevao, a zatim odmah dodao: "O tome već neko vrijeme namjeravam razgovarati s tobom, Temeraire... Moraš mi obećati da moj ţivot ubuduće nećeš pretpostaviti tolikim drugim ţivotima. Zasigurno ti je ipak jasno da je Victoriatus Zračnim snagama vaţniji i potrebniji od mene, čak i kad ne bi trebalo razmišljati o njegovoj posadi. Nisi smio ni pomisliti na to da ugroziš njih samo da spasiš mene."

Temeraire se još više obavije oko njega. "Ne, Laurence, takvo što ipak ne mogu obećati", reče. "Ţao mi je, ali neću ti lagati: nisam mogao dopustiti da padneš. Moţda njihov ţivot i cijeniš više nego svoj, ali ja to ne mogu, jer meni vrijediš više nego svi oni zajedno. U takvim slučajevima neću te slušati, a kad je riječ o osjećaju duţnosti, meni to znači sve manje što više nailazim na razne stvarne primjere."

Laurence nije točno znao kako reagirati. Nije mogao poreći da ga je dirnulo to koliko ga Temeraire cijeni. Ipak, podosta ga je uzbunilo što mu je Temeraire tako jasno i nedvosmisleno rekao da će se zapovijedi pridrţavati shodno vlastitoj procjeni. Laurence je njegovu sudu silno vjerovao, ali je ponovno stekao dojam da se nije dovoljno potrudio Temeraireu usaditi svijest o vrijednosti discipline i duţnosti. "Kad bih ti barem to znao valjano objasniti", rekao je, već pomalo obuzet beznađem. "Moţda ti uspijem pronaći pokoju knjigu o toj temi."

"U redu", reče Temeraire, ovaj put, za promjenu, pomalo sumnjičav u vezi s čitanjem. "Ne bih rekao da me nešto moţe navesti na drukčije drţanje. Bilo kako bilo, bilo bi mi draţe da slične situacije ubuduće posve izbjegnemo. Bilo mi je uţasno i strašno sam se bojao da te neću moći uhvatiti."

Laurence se na to nasmiješio. "Barem smo se oko toga sloţili, a ja ću ti rado obećati da ću dati sve od sebe kako bismo izbjegli slične događaje."

* * *

Rolandova je sutradan ujutro dotrčala po njega. Ponovno je spavao u šatoru, pokraj Temerairea. "Treba vas Celeritas, gospodine", rekla je i s njim se vratila u utvrdu, čim je ponovno vezao maramu i navukao kaput. Temeraire ga je sneno pozdravio, jedva otvorivši jedno oko, a zatim ponovno zaspao. Dok su hodali, smogla je snage i upitala: "Kapetane, još se ljutite na mene?"

"Molim?" upita on smeteno, a onda se sjeti i doda: "Ne, Rolandice, ne ljutim se na tebe. Ali nadam se da ti je jasno zašto si pogriješila kad si izgovorila one riječi."

"Da", reče ona. Prešao je preko činjenice da je tu riječ izgovorila malko sumnjičavo. "Nisam razgovarala s Levitasom, ali jutros nisam mogla ne primijetiti da ne izgleda najbolje."

Kad su ušli u dvorište, Laurence načas pogleda winchestera. Levitas je leţao sklupčan u straţnjem dijelu prostora, daleko od ostalih zmajeva, a premda je bilo vrlo rano, nije spavao, već se bio odsutno zagledao u tlo. Laurence odvrati pogled. Ruke su mu sad bile posve vezane.

"Idi sad, Roland", reče Celeritas nakon što mu je dovela Laurencea. "Kapetane, ispričavam se što vas zovem tako rano. Prije svega, je li se Temeraire po vašem mišljenju dovoljno oporavio da nastavi obuku?"

"Drţim da jest, gospodine. Oporavlja se vrlo brzo, a jučer se bez poteškoća spustio do jezera i vratio", odgovori Laurence.

"Odlično, odlično." Celeritas zašuti, pa uzdahne. "Kapetane, morat ću vam narediti da se ubuduće ne miješate u stvari koje imaju veze s Levitasom", reče.

Laurence osjeti kako mu krv navire u obraze. Rankin se, dakle, poţalio na njega. Ipak, to je bilo posve zasluţeno. On sam nipošto ne bi trpio takvo drsko zadiranje na svoje područje da zapovijeda svojim brodom ili da se radi o Temeraireu. Pogriješio je, kako se god opravdavao pred sobom, pa je bijes ubrzo zamijenio stid. "Gospodine, ispričavam se što ste uopće bili prisiljeni na to me upozoriti. Uvjeravam vas da se takvo što više neće ponoviti."

Celeritas samo otpuhne. Nakon što je uputio prijekor, činilo se da nema osobitu ţelju ponavljati ga. "Nemojte me ni u što uvjeravati. Pali biste u mojim očima da doista tako mislite", reče. "Velika je to šteta, a ja sam kriv vjerojatno i više od ostalih. Kako ga ja osobno više nisam mogao otrpjeti, Zračno zapovjedništvo zaključilo je da će moţda biti dobar glasnik, te mu dodijelilo winchestera. Zbog njegova djeda jednostavno se nisam mogao usprotiviti, iako sam znao da neće biti dobro."

Koliko je god bilo utješno čuti takvo ublaţavanje prijekora, Laurencea je sada zanimalo što je Celeritas htio reći kad je ustvrdio da ga više nije mogao trpjeti. Nemoguće je da je Zračno zapovjedništvo čovjeka poput Rankina imenovalo letačem na zmaju iznimnome poput voditelja obuke. "Poznavali ste mu i djeda?" upita, ne uspijevajući se othrvati znatiţelji.

"Bio je to moj prvi letač. Sa mnom je sluţio i njegov sin", reče Celeritas kratko i odvrati pogled, a glava mu bezvoljno klone. Trenutak kasnije trgnuo se i dodao: "I u maloga sam polagao velike nade, ali njegova je majka ustrajno traţila da ne odrasta ovdje, a obitelj mu je usadila neobične predodţbe. Uopće nije trebao postati letač, a kamoli kapetan. Ali sad je kapetan i tako će biti sve dok ga Levitas bude slušao. Ne mogu vam dopustiti da se miješate. Moţete zamisliti što bi se dogodilo kad bismo časnicima dopustili da se miješaju u rad s tuđim zmajevima: poručnici koji očajnički ţele postati kapetanima teško bi se oduprli iskušenju i pokušavali preoteti sve zmajeve koji pokazuju i najmanje nezadovoljstvo. Nastao bi pravi kaos."

Laurence se nakloni. "Savršeno razumijem, gospodine."

"U svakom slučaju, davat ću vam vaţnije i hitnije zadaće, jer ćemo vas danas početi pridruţivati Lilynoj formaciji", reče Celeritas. "Molim vas, dovedite Temerairea. Ostali će ubrzo doći."

Laurence je zamišljeno izišao. Dakako, znao je da veće vrste zmajeva uglavnom nadţive letače, ne poginu li zajedno u kakvoj borbi. Ali nije razmišljao o tome da zmajevi zbog toga poslije ostaju sami, bez partnera, niti kako oni i Zračno zapovjedništvo rješavaju takve slučajeve. Dakako da je u interesu zemlje bilo da zmajevi nastave sluţiti kao i dotada, s novim letačem, no on jednako tako nije mogao ne pomisliti i da je samome zmaju tako bolje, uz duţnosti koje će mu zaokupiti misli i onemogućiti mu da se prepusti tuzi koju Celeritas još uvijek očito osjeća.

Ponovno se našavši na čistini, Laurence je zabrinuto pogledao usnulog Temerairea. Dakako da su pred njima još godine i godine, a zbog ratnih okolnosti sva bi slična pitanja vrlo lako mogla postati bespredmetnima, no on odgovara za Temeraireovu buduću sreću i to je teţe od svakog drugog oblika nasljedstva, te će ubrzo morati porazmisliti o tome kojim je potezima što bolje osigurati. Moţda bi ga mogao zamijeniti pomno odabrani prvi časnik, uz to da s godinama za to nekako pridobije i Temerairea.

"Temeraire", zazove ga sad, gladeći mu njušku. Temeraire otvori oči i nešto promumlja.

"Budan sam. Danas ponovno letimo?" upita, pa zijevne prema nebu i malo protrese krila.

"Da, dragi moj", odgovori Laurence. "Dođi, moramo ti staviti ormu. Uvjeren sam da nam ju je gospodin Hollin već priredio."

Formacija je obično imala klinast oblik, slično jatu gusaka prilikom seobe, pri čemu je Lily bila na čelu formacije. Ţuti kosci Messoria i Immortalis nalazili su se na ključnim srednjim krilnim pozicijama, štiteći Lily od napada iz blizine, dok su na začelju bili manja, ali i agilnija Dulcia, sivi brončani, i Pascalov plavi po imenu Nitidus. Odreda je bila riječ o odraslim zmajevima, a svi osim Lily imali su i iskustva u bitkama. Za ovu presudno vaţnu formaciju odabrani su

vrlo pomno, kao potpora mladoj i neiskusnoj dugokrilki, a njihovi kapetani i posade s pravom su se ponosili njihovim sposobnostima.

Laurence je sada imao razloga sa zahvalnošću razmišljati o beskrajnome radu i ponavljanju u proteklih mjesec i pol. Da manevri koje su toliko ustrajno uvjeţbavali Temeraireu i Maximusu u međuvremenu nisu postali gotovo posve prirodnim i instinktivnim pokretima, nikako ne bi mogli odrţati korak s uvjeţbanim akrobacijama koje su ostali izvodili bez imalo muke. Dva krupnija zmaja pridodana su u liniji iza Lily, tako zatvarajući formacijski trokut. U borbi će im zadaća biti odvratiti sve pokušaje razbijanja formacije, obrana od napada neprijateljskih teškaša, te prenošenje velikih količina eksplozivnih sredstava koje će njihove posade izbacivati na ciljeve na tlu već oslabljene Lilynom kiselinom.

Laurence je sa zadovoljstvom gledao kako ostali zmajevi iz formacije prihvaćaju Temerairea u društvo, iako nitko od starijih zmajeva nije imao volje igrati se i zabavljati izvan potreba duţnosti. Stoga su se tijekom rijetkih slobodnih sati uglavnom izleţavali i tek malko zabavljeno gledali kako Temeraire, Lily i Maximus razgovaraju i povremeno se diţu i igraju zračne lovice. I Laurence je imao dojam da je sada nekako poţeljniji među ostalim letačima, te je uvidio da se već nesvjesno prilagodio neformalnosti u njihovim međusobnim odnosima: kad je kapetanicu Harcourt, tijekom jedne rasprave nakon vjeţbe, oslovio samo s "Harcourt", to nije ni uvidio sve dok nije začuo vlastiti glas.

Kapetani i prvi časnici takve su razgovore o strategiji i taktici vodili u vrijeme objeda ili kasno navečer, nakon što bi svi zmajevi već pozaspali. U tim se raspravama rijetko traţilo i njegovo mišljenje, no on to nije previše uzimao k srcu; iako je ubrzano hvatao konce i svladavao načela zračnog ratovanja, i dalje se smatrao početnikom, te se i nije mogao uvrijediti što su ga početnikom smatrali i kolege. Osim kad je mogao reći nešto više o konkretnim Temeraireovim sposobnostima, uglavnom je šutio, ne pokušavajući se nametnuti ostalim sudionicima, već je slušao i tako učio.

S vremena na vrijeme razgovor bi skrenuli i na općenitiju temu rata. Kako su bili podosta izolirani, raspolagali su tek nekoliko tjedana starim informacijama, pa su nagađanja samo bujala.

Laurence im se pridruţio jedne večeri kad je Sutton rekao: "Ta prokleta francuska flota mogla bi se nalaziti bilo gdje." Sutton je bio kapetan Messorije i zapovjednik s najduţim staţem među njima, sudionik četiriju ratova i pomalo sklon i pesimizmu i ţivopisnome izraţavanju. "Sad su pobjegli iz Toulona, a koliko znamo, gadovi već mogu ploviti i preko La Manchea. Ne bih se iznenadio ni da sutra pred pragom zateknem njihovu vojsku."

Laurence baš i nije mogao dopustiti da te tvrdnje ostanu bez odgovora. "Griješiš, to ti mogu jamčiti", rekao je i sjeo. " Villeneuve i njegova flota doista su se izvukli iz okruţenja u Toulonu, ali pritom se nije upustio ni u kakvu veliku operaciju, već se samo dao u bijeg. Nelson ga cijelo vrijeme ustrajno prati."

"Nešto si načuo, Laurence?" upita Chenery, Dulcijin kapetan i podigne pogled s karata. On i Immortalisov kapetan Little cijelo su vrijeme lijeno kartali ajnc.

"Dobio sam nekoliko pisama, da. Jedno od kapetana Rileyja, na Reliantu", odgovori Laurence. "Plovi u sastavu Nelsonove flote. Jurili su za Villeneuveom na suprotnu stranu Atlantika. Piše mi i da se lord Nelson nada da će Francuze uhvatiti negdje oko Kariba."

"Oh, a mi ovdje nemamo pojma što se događa!" usklikne Chenery. "Za ime svijeta, donesi ga, pa nam pročitaj. Nije baš lijepo da sve to drţiš za sebe, dok mi tapkamo u mraku."

To je izgovorio tako gorljivo da se Laurence nikako nije mogao uvrijediti. Kako su se i ostali kapetani sloţili s Cheneryjevim mišljenjem, poslao je jednog posluţitelja u svoju sobu, po hrpicu pisama od nekadašnjih kolega koji su znali gdje se nalazi. Dok je čitao, morao je izostaviti nekoliko odlomaka u kojima su izraţavali ţaljenje i suosjećanje zbog situacije u kojoj se našao, ali ih je uspio lijepo preskočiti, dok su ostali ţeljno iščekivali svaki novi podatak.

"Znači, Villeneuve ima sedamnaest brodova, a Nelson dvanaest?" reče Sutton. "U tom slučaju baš i ne smatram vaţnim što gad bjeţi. Što ako se okrene? Budući da tako juri na suprotnu stranu Atlantika, Nelson vjerojatno nema nikakvu zračnu potporu. Niti jedan konvoj ne bi mogao odrţavati takav tempo, a mi na Karibima nemamo stacionirane zmajeve."

"Čini mi se da bi ga flota mogla poraziti i s manje brodova", reče energično Laurence. "Morate se prisjetiti Nila, a prije toga i bitke kod rta St. Vincent. Neprijatelj je često imao brojčanu prednost, pa smo ipak mi pobijedili. A lord Nelson još nikad nije izgubio bitku u kojoj je bio na čelu flote." Iako uz dosta napora, obuzdao se i stao na tome. Nije htio da steknu dojam da je nekakav fanatik.

Ostali su se nasmiješili, ali ne svisoka, dok je Little uobičajeno tiho i mirno rekao: "Moramo se, dakle, nadati da ćemo se s njima napokon sukobiti. Tuţna je istina da smo mi, dok je francuska flota u punom sastavu, zapravo u smrtnoj opasnosti. Ratna ih mornarica ne moţe neprestano hvatati, a Napoleonu je dovoljno da dva-tri dana drţi Kanal i tako prebaci vojsku na otok."

Bila je to nevesela pomisao koja ih je sve teško opteretila. Berkley je na kraju prekinuo tišinu nerazumljivim gunđanjem, te je pridigao čašu i iskapio je. "Vi moţete i dalje sjediti i tugovati, no ja sam spreman za postelju", reče. "Imamo dovoljno posla i bez tuđih briga."

"A ja moram rano ustati", reče Harcourtova i uspravi se. "Celeritas traţi da Lily ujutro prije obuke vjeţba gađanje ciljeva otrovom."

"Da, svi bismo trebali poći na počinak", reče Sutton. "Ionako ne moţemo učiniti više od toga da formaciju dovedemo u red. Ukaţe li se prilika za uništavanje Bonaparteove flote, budite uvjereni da će se traţiti neka od formacija dugokrilaca, bilo naša, bilo jedna od dviju iz Dovera."

Društvo se tako razišlo, a Laurence se zamišljeno uspeo u sobu. Dugokrilci su bili u stanju štrcati otrov nevjerojatnom preciznošću. Prvog dana obuke Laurence je vidio kako je Lily uništavala mete samo jednim štrcajem, i to s gotovo stotinu dvadeset metara visine, a nijedan top s tla nikako ne bi mogao pogoditi metu tako visoko i okomito iznad sebe. Mogle bi joj zasmetati iritantne paprene kugle, no jedina istinska opasnost zapravo joj je prijetila iz visine: bila bi metom svih neprijateljskih zmajeva u zraku, pa je tako čitava formacija imala cilj štititi je. Cijela skupina bila bi velika i razorna sila na svakoj bojišnici, to je Laurenceu bilo više nego jasno. Ne bi se volio naći pod njom ni na kakvome brodu, a mogućnost da za Englesku učini nešto tako vaţno i dobro iznova ga je zainteresirala za posao koji je bio pred njima.

Naţalost, kako su tjedni odmicali, jasno je uviđao da Temeraire sve više gubi zanimanje. Prvi zahtjev letenja u formaciji bila je preciznost i odrţavanje poloţaja u odnosu na ostale. Sad kad je letio u skupini, Temerairea su ograničavali ostali, a kako je i brzinom i manevarskim sposobnostima bio tako iznad prosjeka, ubrzo je počeo stjecati dojam da ga sve to sputava. Jednog je poslijepodneva Laurence slučajno čuo kako Messoriju pita: "Letite li još uopće kada na neki zanimljiv način?" Messoria je bila iskusna starija tridesetogodišnja zmajica, s toliko oţiljaka iz bitaka da je postala objektom poštovanja i divljenja.

Ona se samo blagonaklono nasmiješila. "Zanimljivo nije osobito dobro. Usred bitke teško se prisjetiti što je zanimljivo", odgovorila je. "Bez brige, već ćeš se naviknuti."

Temeraire je uzdahnuo i vratio se duţnosti, više se uopće ne tuţeći. Premda nikad nije zanemario duţnost, niti se prestao truditi, više jednostavno nije pokazivao gorljivost i Laurence se nije mogao othrvati zabrinutosti. Davao je sve od sebe da ga utješi i ponudi mu druge teme koje će mu privući zanimanje. I dalje su zajedno čitali, a Temeraire je s velikim zanimanjem slušao sve matematičke i znanstvene članke koje je Laurence uspijevao nabaviti. Sve je pratio bez ikakvih poteškoća, a Laurence je uviđao da se našao u neobičnoj situaciji: Temeraire je njemu objašnjavao tekstove koje je naglas čitao.

Što je bilo još korisnije, moţda tjedan dana nakon što su nastavili s obukom, poštom im je pristigao paket koji je poslao sir Edward Howe. Bio je pomalo neobično i hirovito naslovljen na Temerairea, koji se oduševio uvidjevši da je nešto od pošte namijenjeno upravo njemu. Laurence je umjesto njega otvorio zaveţljaj i ugledao lijepu knjigu s istočnjačkim pričama o zmajevima koje je osobno preveo sir Edward, a koja je upravo bila objavljena.

Temeraire mu je izdiktirao vrlo skladnu zahvalu, kojoj je Laurence dodao i vlastitu, a te istočnjačke priče ubrzo su postale stalnim desertom na završetku svakog dana; što god da su dotada čitali, naposljetku bi završili jednom od tih priča. Čak i nakon što su pročitali sve priče, Temeraire je više nego rado počeo slušati priče od samog početka ili bi tu i tamo zatraţio neku od onih koje su mu bile

osobito drage, poput priče o kineskom Ţutom Caru, prvom nebeskom zmaju, na temelju čijih je savjeta stvorena dinastija Han. Ili o japanskom zmaju Raidenu, koji je odbio napad Kublaj-kanove armade. Potonja mu se priča osobito svidjela zbog sličnosti sa situacijom u Engleskoj kojoj je sa suprotne strane La Manchea prijetila Napoleonova Grande Armée.

Čeznutljivo je slušao i priču o Xiao Shengu, carevu ministru, koji je progutao biser iz zmajeve zbirke, te se i sam pretvorio u zmaja. Laurence nije shvaćao kakav je točno zmajev stav o tome, sve dok Temeraire nije rekao: "Pretpostavljam da to nije stvarna priča, zar ne? Ljudi nikako ne mogu postati zmajevima, kao ni obrnuto...?"

"Ne, naţalost ne", odgovorio je obzirno Laurence. Pomisao na to da Temeraire moţda priţeljkuje takvu promjenu duboko ga je uznemirila, jer je ukazivala na činjenicu da je duboko nesretan.

No Temeraire je samo uzdahnuo i rekao: "No da, tako sam i mislio. Ali bilo bi lijepo da mogu sam čitati i pisati kad god poţelim, a i ti bi mogao letjeti uz mene."

Laurence se nasmije, sada već osjećajući olakšanje. "Uistinu mi je ţao što nam se neće pruţiti takav uţitak. No čak i da je takvo što moguće, iz priče mi se baš i ne čini da je sam postupak ugodan i da se moţe poništiti."

"Ne, a ja se nipošto ne bih volio odreći letenja, čak ni zbog čitanja", reče Temeraire. "Usto, vrlo je ugodno kad mi čitaš. Moţemo sada pročitati još jednu? Moţda onu o zmaju koji je za suše izazvao kišu tako što je donosio vodu iz mora...?"

Bilo je očito da je riječ o mitovima, no u prijevodu sira Edwarda našlo se i mnoštvo biljeţaka koje su opisivale stvarnu podlogu legenda u skladu s najvišim dometima tadašnjih znanstvenih spoznaja. Laurence je pretpostavljao da su čak i one malko pretjerane. Sir Edward očito je bio gorljivi ljubitelj orijentalnih zmajeva. No priče su više nego dobro ispunile funkciju. Zahvaljujući njima, Temeraire je postao odlučniji u nakani da dokaţe slične sposobnosti i zasluge, te je obuci pristupio mnogo srčanije.

Knjiga se pokazala korisnom i još zbog nečega, jer se već nedugo nakon njezina dolaska Temeraireov izgled ponovno promijenio u

odnosu na ostale zmajeve, budući da su mu uz usta počeli izbijati tanki brčići, dok su se paperjaste malje nalik na paukovu mreţu počele širiti licem između savitljivih rogova, gotovo nalik na čipku. Zahvaljujući tome, poprimio je dramatičan, ozbiljan izgled, nimalo neprivlačan, no ipak se nije moglo poreći da izgleda bitno drukčije od ostalih, i da nije bilo zgodne naslovnice na knjizi sira Edwarda, gravure na kojoj veliki ţuti carski zmaj ima gotovo identičan ovratnik, pravu malu grivu, Temeraire bi nedvojbeno bio nesretan jer se po nečemu ponovno tako izrazito razlikuje od ostalih zmajeva.

I dalje je bio zabrinut zbog promjene izgleda, a ubrzo nakon što su se pojavile te malje, Laurence ga je jednom prilikom zatekao zagledanog u vlastiti odraz na površini jezera. Okretao je glavu čas lijevo, čas desno i promatrao glavu i paperje iz različitih kutova.

"No, hajde, tako će svi pomisliti da si tašt", reče Laurence i podigne ruku da pogladi malje koje su vijorile. "Uistinu izgleda dobro. I molim te, više ne razmišljaj o tome."

Temeraire ispusti iznenađen glas i nagne se prema njegovoj ruci. "To je vrlo neobičan osjećaj", reče.

"Boli te? Toliko su osjetljive?" Laurence ga odmah zabrinuto prestane dodirivati. Iako to nije rekao, u pričama je uočio da kineski zmajevi, barem carski i nebeski, često ne sudjeluju u borbama, osim kad se njihova zemlja nađe u najvećoj opasnosti. Činilo se da su poznatiji po ljepoti i mudrosti, a ako ih Kinezi i uzgajaju ponajviše zbog tih odlika, nije nemoguće da su te dlake osjetljive i da im je upravo taj dio osjetljiv u borbama.

Temeraire mu malko gurne ruku glavom i reče: "Ne, nimalo ne boli. Molim te, dodirni ih ponovno." Kad ga je Laurence oprezno nastavio gladiti, Temeraire je počeo ispuštati neobičan zvuk, sličan mačjem predenju, te je zadrhtao čitavim tijelom. "Čini mi se da mi to jako godi", dodao je, a pogled mu se pritom zamaglio, dok su mu kapci odjednom postali neizdrţivo teški.

Laurence munjevito povuče ruku. "O, Boţe", reče i postiđeno pogleda uokolo. Nasreću, u blizini u tom trenutku nije bilo ni zmajeva ni letača. "Bit će najbolje da odmah razgovaram s Celeritasom. Čini mi se da se prvi put tjeraš. Trebao sam i prije

shvatiti, kad su ti izbile malje. To zacijelo znači da si posve odrastao."

Temeraire ga zbunjeno pogleda. "Oh, u redu, da. Ali zar doista moraš prestati?" upita još tuţno.

"Pa to je divna novost", reče Celeritas kad mu je Laurence ispričao što je uočio. "Još ga ne moţemo dati na parenje, jer ne moţemo toliko dugo biti bez njega, no ipak mi je silno drago. Uvijek sam zabrinut kad u bitku šaljem nezrelog zmaja. A poslat ću poruku uzgajivačima. Oni će već znati s kojim bi ga vrstama vjerojatno bilo najbolje kriţati. Dodavanje carske krvi u naše loze moţe donijeti samo prednosti."

"Postoji li nešto... neki način da mu olakšamo..." Laurence zašuti, ne znajući točno kako formulirati pitanje tako da ne zazvuči skandalozno.

"Vidjet ćemo, no drţim da se ne trebate brinuti", reče Celeritas jednostavno. "Nismo poput konja i pasa. Moţemo se kontrolirati u najmanju ruku koliko i vi, ljudi."

Laurence osjeti olakšanje. Pribojavao se da bi Temeraireu sad moţda moglo teško padati društvo Lily ili Messorije, ili drugih zmajica, premda mu se činilo da je Dulcia premalena da ga na taj način zainteresira. Ali nije pokazivao zanimanje za njih. Laurence mu je jedanput ili dvaput postavio neizravno pitanje s tim u vezi, no Temeraire se drţao uglavnom zbunjeno.

Ipak, došlo je do određenih promjena koje su se počele uočavati malo-pomalo. Laurence je najprije primijetio da je Temeraire češće budan rano ujutro i da ga više ne mora buditi. Ni tek mu više nije bio isti: jeo je rjeđe, ali obilnije, a ponekad svojevoljno nije jeo i po dva dana.

Laurence se pribojavao da moţda gladuje kako bi izbjegao neugodnosti oko prava prvenstva pri jelu ili poglede drugih zmajeva zbog novog izgleda. Međutim, taj se strah naglo raspršio jedva mjesec dana nakon što mu je izrasla svojevrsna griva. Bio se upravo spustio s Temeraireom do hranilišta, te se povukao od mase okupljenih zmajeva u ţelji da ih promatra, kad su u dolinu za

hranjenje pozvani Lily i Maximus. No ovaj je put s njima pozvan i jedan drugi zmaj: tek pristigla zvijer vrste kakvu Laurence dotada nije vidio, površine krila slične mramoru, s narančastim, ţutim i smeđim ţilama koje su prošarale gotovo providnu bjelokosnu površinu. Bio je vrlo velik, ali ne veći od Temerairea.

Ostali su se zmajevi iz baze razmaknuli i stali gledati kako se spuštaju, no Temeraire je neočekivano ispustio prigušen zvuk. To nije bilo reţanje, ali je svakako doprlo duboko iz grla, poput kreketa ţabe teške desetak tona, i Temeraire je odmah zatim nepozvan krenuo za njima.

Laurence nije vidio lica pastira, koji su bili daleko ispod njih, no vidio je da su se uzvrpoljili oko ograde kao da su posve zatečeni. Bilo je, međutim, posve očito da nikome od njih nije padalo na pamet da pokušaju otjerati Temerairea, što nije bilo nimalo neobično, budući da su mu usta i glava već bili posve umrljani od prve krave. Lily i Maximus nisu se pobunili, dok neznani zmaj, dakako, nije ni primijetio da je nešto drukčije. Nekoliko trenutaka kasnije, pastiri su u dolinu pustili još desetak ţivotinja, kako bi se sva četiri zmaja pošteno najela.

"Predivno je skladan. Vaš je, zar ne?" Laurence se osvrne i ugleda neznanca u debelim vunenim hlačama i civilnom kaputu. I jedno i drugo nosilo je tragove zmajskih krljušti - bilo je očito da je letač i k tome časnik. Drţao se i govorio poput gospodina, no s izraţenim francuskim naglaskom, pa se Laurence na trenutak posve zbunio.

No, Francuz nije bio sam. S njim u društvu bio je Sutton, koji ih je odmah upoznao. Francuz se zvao Choiseul.

"Sinoć sam doputovao iz Austrije, na Praecursorisu", reče Choiseul i pokaţe prema novome zmaju u dolini koji je profinjenim pokretima uzimao još jednu ovcu, pomno izbjegavajući krv koja je štrcala iz Maximusove treće ţrtve.

"Donosi nam dobre vijesti, iako mu zbog njih nije drago", reče Sutton. "Austrija je pokrenula mobilizaciju. Ponovno će se zaratiti s Napoleonom, a meni se čini da će on zbog toga ubrzo morati posvetiti pozornost Rajni umjesto La Mancheu."

Choiseul reče: "Nadam se da vam ničim neću raspršiti nade. Nikako vas ne bih htio nepotrebno zabrinuti, ali ne mogu reći da čvrsto vjerujem u njihove izglede. Ne bih htio da pomislite da sam nezahvalan. Austrijanci su bili velikodušni, te su meni i Praecursorisu tijekom Revolucije pruţili azil. Duboko sam im zahvalan. No, nadvojvode su glupi i ne ţele slušati one rijetke sposobne generale koje imaju. Nadvojvoda Ferdinand namjerava se suprotstaviti geniju iz Marenga i Egipta! Potpuna besmislica."

"Ja ne bih rekao da je Marengo bio toliko veličanstven", reče Sutton. "Da su Austrijanci samo na vrijeme iz Verone doveli drugu zračnu diviziju, ishod bi bio bitno drukčiji. Veliku ulogu odigrala je sreća."

Laurence se nije osjećao dovoljno upućenim u kopnenu taktiku da ponudi svoje viđenje stvari, no sve to činilo mu se opasno bliskim razmetanju. U svakom slučaju, poštivao je element sreće, koju je Bonaparte, kako se činilo, privlačio više nego većina vojskovođa.

Choiseul se načas nasmiješio. Nije se usprotivio, već je samo rekao: "Moţda su moja strahovanja pretjerana. Ipak, dovela su nas ovamo, jer bi naš poloţaj u poraţenoj Austriji bio neodrţiv. Mnogi ljudi iz moje nekadašnje sluţbe neopisivo su bijesni na mene jer sam odveo toliko dragocjenog zmaja kakav je Praecursoris", objasnio je nakon što je uočio Laurenceov upitan pogled. "Prijatelji su me upozorili da Bonaparte kani zatraţiti našu predaju kao uvjet svakog eventualnog mirovnog sporazuma, te nas optuţiti za veleizdaju. Stoga smo morali pobjeći, a sad ovdje računamo na vašu velikodušnost."

Govorio je opušteno i srdačno, no oko očiju su mu se vidjele duboke bore nezadovoljstva. Laurence ga je suosjećajno promatrao. I prije je nailazio na francuske časnike njegova kova, pomorce koji su nakon Revolucije pobjegli iz Francuske i izjedali se od tuge na engleskim obalama. Bio je to ţaljenja vrijedan poloţaj ljudi obuzetih gorčinom. Još gora situacija, barem po njegovu mišljenju, od one u kojoj su se našli razvlašteni plemići koji su pobjegli da spase golu koţu, jer su upravo oni bili bolno svjesni činjenice da besposleno sjede, a njihova zemlja ratuje, dok je svaka pobjeda koja se slavila u Engleskoj značila teţak gubitak za njihovu sluţbu.

"Oh, da, mi smo neobično velikodušni kad ovako prihvaćamo chanson-de-guerre 10 ", reče Sutton, rugajući se očito, ali i dobronamjerno. "Naposljetku, već imamo toliko teškaša da teško moţemo ugurati još jednog, a osobito tako dobrog i uvjeţbanog veterana."

Choiseul se zahvalno nakloni i s ljubavlju spusti pogled prema svome zmaju. "Rado prihvaćam kompliment na Praecursorisov račun, ali i vi ovdje imate više prelijepih zvijeri. Onaj kraljevski brončani već sad neopisivo dobro izgleda, a po rogovima mu vidim da još nije posve odrastao. A vaš zmaj, kapetane Laurence... svakako se radi o nekoj novoj pasmini, nije li tako? Takve još nisam viđao."

"Ne, a vjerojatno i nećete," reče Sutton, "osim ako ne otputujete na drugi kraj svijeta."

"Riječ je o carskome zmaju, gospodine, kineskoj vrsti", reče Laurence. Činilo mu se da je razapet između ţelje da se ne razmeće i neporecivog uţitka upravo u razmetanju. Choiseulova zapanjenost, iako uglađeno prikrivena, donijela mu je veliko zadovoljstvo, no Laurence je nakon toga morao objasniti okolnosti pod kojima je došao do Temerairea. Pritom se osjećao dosta neobično dok je Francuzu prepričavao kako su slavodobitno zauzeli francuski brod i preuzeli francusko jaje.

No Choiseul je očito bio naviknut na takve situacije, te je čitavu priču poslušao blagonaklono, ili se tako barem činilo, ali ipak bez riječi. Iako je Sutton pomalo samozadovoljno htio još razgovarati o francuskome gubitku, Laurence je ţurno upitao što će Choiseul raditi u bazi.

"Koliko sam čuo, u tijeku je obučavanje jedne formacije, a Praecursoris i ja trebamo se pridruţiti manevarskim vjeţbama. Čini mi se da bismo trebali sluţiti kao potpora ili zamjena, kad to okolnosti budu dopuštale", odgovori Choiseul. "Celeritas se k tome nada i da bi Praecursoris mogao u određenoj mjeri pomoći u obučavanju vaših teškaša za let u formaciji. Mi, naime, oduvijek letimo u formaciji, sad već gotovo četrnaest godina."

10

"Ratna pjesma", vrsta franc. zmaja teške kategorije, 20-25 tona.

Razgovor je prekinula grmljavina uzbunjenih krila, budući da su i ostali zmajevi sad pozvani na jelo, nakon što se prvih četvero pogostilo, a Temeraire i Praecursoris pokušali sletjeti na istu zgodnu obliţnju stijenu: Laurencea je osupnulo kad je vidio kako je Temeraire iskesio zube i ljutito nakostriješio grivu prema starijem zmaju. "Ispričavam se", reče ţurno, te pojuri pronaći neko drugo mjesto. Odmah je pozvao Temerairea i s olakšanjem uvidio da je krenuo za njim.

"Došao bih ja tebi i sam", reče Temeraire, pomalo prijekorno, kroz suţene kapke pogledavajući prema Praecursorisu, koji se sada nalazio na spornoj stijeni i tiho razgovarao s Choiseulom.

"Oni su ovdje gosti i pristojno je ugoditi im", reče Laurence. "Nisam imao pojma da si toliko ţestok u pogledu prednosti, dragi moj."

Temeraire kandţama zagrebe po tlu. "Nije nimalo veći od mene", reče. "I nije dugokrilac, pa ne riga otrov, a u Britaniji nema zmajeva koji rigaju vatru, pa stoga ne vidim po čemu je bolji od mene."

"Nije ni slučajno bolji, ni najmanje", reče Laurence i pogladi ga po zategnutoj prednjoj nozi. "Prednost i hijerarhija tek su formalnost, a ti imaš puno pravo jesti kad i ostali. Ali, molim te, ne budi svadljiv. Oni su pobjegli s europskog kontinenta, sklonili se od Bonapartea."

"Da?" Temeraireova rijetka griva ubrzo se ponovno priljubila uz vrat, a on je sad s više zanimanja pogledao neobičnog zmaja. "Ali govore francuski. Ako su Francuzi, zašto se boje Bonapartea?"

"Oni su rojalisti, odani burbonskim kraljevima", odgovori Laurence. "Po svoj prilici, zemlju su napustili kad su jakobinci smaknuli kralja. U Francuskoj je jedno vrijeme, naţalost, bilo uţasno. I premda Napoleon ljudima barem više ne skida glave, u njihovim očima baš i nije osobito bolji. Budi uvjeren da ga mrze i preziru više nego mi."

"Pa, ţao mi je ako sam bio nepristojan", reče tiho Temeraire, pa se uspravi da se obrati Praecursorisu. "Veuillez m’excuser, si je vous ai dérangé11", reče, na Laurenceovo beskonačno iznenađenje.

11

Franc. "Oprostite na smetnji."

Praecursoris se okrene. "Mais non, pas du tout12", reče blagim glasom i nakloni se. "Permettez que je vous présente Choiseul, mon capitaine13", doda još.

"Et voici Laurence, le mien14", reče Temeraire. "Laurence, molim te, nakloni se", doda tiše, budući da je Laurence samo stajao i u nevjerici ih gledao.

Laurence se odmah nakloni. Dakako, nije mogao prekinuti formalni razgovor, ali nije dugo mogao podnositi silnu znatiţelju i čim su poletjeli prema jezeru, da se Temeraire okupa, odlučno je upitao: "Ali, kako, za ime svijeta, znaš francuski?"

Temeraire se osvrne. "Kako to misliš? Neobično je znati francuski? Nije bilo uopće teško."

"I više nego neobično. Koliko znam, nikad nisi čuo ni riječ francuskoga. Svakako ne od mene, jer ja sam sretan i ako na francuskome uspijem pozdraviti a da se ne osramotim", reče Laurence.

"Ne čudim se što govori francuski," rekao je Celeritas kad mu je Laurence kasnije tog poslijepodneva na poligonu za obuku postavio pitanje u vezi s tim, "već samo što dosada niste čuli da vlada tim jezikom. Ţelite reći da kad se izlegao nije progovorio francuski? Odmah je progovorio engleski?"

"Pa, da", reče Laurence. "Priznajem da smo se iznenadili, ali samo zbog toga što je uopće tako rano progovorio. To je neobično?"

"To što je progovorio nije. Jezik učimo još u jajetu", odgovori Celeritas. "A kako je tijekom mjeseci uoči izlaska iz ljuske bio na francuskome brodu, nimalo se ne čudim što poznaje njihov jezik. Daleko mi je neobičnije što je progovorio engleski nakon samo tjedan dana na brodu. Govorio je tečno?"

"Od prvog trenutka", reče Laurence, zadovoljan zbog najnovijih dokaza o Temeraireovoj jedinstvenoj nadarenosti. "Neprestano mi

12

Franc. "Ma ne, nipošto." 13

Franc. "Dopustite da vam predstavim Choiseula, svog kapetana."

14 Franc. "A ovo je Laurence, moj kapetan."

priređuješ iznenađenja, dragi moj", doda još, pa potapše Temerairea po vratu, zbog čega je zmaj ponosno uzdignuo glavu.

No Temeraire je i nakon toga bio podosta osjetljiv, osobito kad je bila riječ o Praecursorisu. Nije to bila otvorena nesklonost, niti osobito neprijateljstvo, no očito je silno ţelio pokazati se doraslim starijem zmaju, osobito nakon što je Celeritas u manevre počeo uvoditi i chanson-de-guerrea.

Praecursoris u zraku nije bio, primijetio je s potajnim zadovoljstvom Laurence, onoliko skladan koliko Temeraire. No njegovo, kao i iskustvo njegova kapetana igrali su veliku ulogu, tako da su već znali i vladali mnogim formacijskim manevrima. Temeraire se silno koncentrirao na obuku. Laurence ga je ponekad nakon objeda viđao kako sam nadlijeće jezero, vjeţba manevre koji su mu nekoć bili tako dosadni, a više puta zmaj je čak traţio da ţrtvuju dio vremena posvećenog čitanju i odrade još neke vjeţbe. Svakog dana posve bi se iscrpljivao da ga Laurence nije pomalo obuzdavao.

Laurence je naposljetku otišao do Celeritasa i zamolio ga za savjet, u nadi da će nekako uspjeti ublaţiti tu Temeraireovu napetost, ili moţda uvjeriti Celeritasa da odvoji dva zmaja. No voditelj obuke poslušao je njegove zamjerke i samo mirno rekao: "Kapetane Laurence, mislite na sreću svoga zmaja. Tako i treba biti, no ja prije svega moram misliti na njegovu obuku i potrebe Zračnih snaga. Ţelite li reći da od Praecursorisova dolaska ne napreduje dobro i ne stječe visok stupanj sposobnosti?"

Laurence je ostao bez teksta. Pomisao na to da je Celeritas hotimice izazivao suparništvo da potakne Temerairea, u prvi ga je mah osupnula, a zatim se osjetio i povrijeđenim. "Gospodine, Temeraire oduvijek pokazuje volju i ţelju i od početka daje sve od sebe", reče ljutito, a onda zašuti, budući da je Celeritas otpuhnuo i prekinuo ga.

"Samo polagano, kapetane", reče gotovo se zabavljajući. "Time ga nisam uvrijedio. Prava je istina da je malko odviše inteligentan da bi bio idealan za sudjelovanje u formaciji. U drukčijim okolnostima postao bi vođom formacije ili samostalnim ratnikom, a u obje uloge bio bi vrlo uspješan. No ovako, s obzirom na teţinu, moramo ga

drţati u formaciji, a to znači da mora naučiti osnovne manevre. A oni jednostavno nisu dovoljni da odrţe njegovu punu pozornost. Stvar nije osobito uobičajena, ali ja sam je već viđao i znakovi nepogrešivo upućuju upravo na to."

Laurence naţalost nije imao protuargumente. Celeritasove su riječi bile savršeno točne. Uvidjevši da je Laurence zašutio, voditelj obuke nastavi: "To suparništvo dovoljno ga potiče da nadjača prirodnu dosadu koja bi ga obuzela i koja bi ubrzo prerasla u frustriranost. Potičite ga, hvalite ga, pazite da uvijek bude uvjeren u vašu naklonost, pa male razmirice s drugim zmajem neće imati ni najmanje posljedice. Takvo što u njegovoj je dobi posve prirodno, a i bolje je da se suprotstavi Praecursorisu nego Maximusu. Praecursoris je dovoljno star da takvo što ne shvaća ozbiljno."

Laurence nije uspijevao biti toliko miran. Celeritas nije vidio koliko je Temeraire uzbunjen. No, Laurence jednako tako nije mogao poreći da iza njegovih riječi stoje sebični motivi: nikako mu se nije sviđalo što se Temeraire toliko tjera na rad. S druge strane, dakako, trebalo ga je tako poticati i tjerati, kao i sve njih.

Ondje, na idilično zelenome sjeveru, bilo je i više nego lako zaboraviti da se Velika Britanija našla u velikoj opasnosti. Villeneuve i francuska Ratna mornarica i dalje su bili u bijegu. Prema izvještajima, Nelson ih je lovio sve do Kariba, gdje su mu ponovno umakli, pa ih je sad očajnički traţio diljem Atlantika. Villeneuve se nedvojbeno htio sastati s flotom iz Bresta i potom pokušati zauzeti Doverski tjesnac. Napoleon je na raspolaganju imao velik broj transportnih plovila natisnutih u svim lukama uz francusku obalu, a svi oni samo su čekali priliku, odnosno takvo slabljenje engleske obrane na području La Manchea, da na suprotnu obalu prevezu divovsku vojsku.

Laurence je mnoge beskonačne mjesece proveo odrţavajući pomorsku blokadu i dobro je znao koliko je teško odrţavati disciplinu tijekom beskonačnih identičnih dana kad neprijatelj nije čak ni na vidiku. Zahvaljujući društvu, širim obzorima, knjigama, igrama, obuka je bila svakako ugodnija, no sad je uvidio da su i te stvari, na svoj način, varljive poput monotonije.

Stoga se samo naklonio i rekao: "Razumijem vaše nakane, gospodine. Hvala što ste mi sve objasnili." No do Temerairea se vratio i dalje odlučan u nakani da obuzda gotovo opsesivno vjeţbanje i po mogućnosti pronađe druge mogućnosti kojima će potaknuti zmajevo zanimanje za manevre.

Upravo mu je u takvim okolnostima prvi put palo na pamet da bi Temeraireu mogao objasniti osnove formacijske taktike. To je učinio više zbog Temerairea, nego zbog sebe, nadajući se da će mu tako pruţiti i temelj za intelektualno zanimanje za obuku. No Temeraire je njegovo izlaganje pratio s lakoćom, pa su se mala predavanja ubrzo pretvorila u prave rasprave, jednako dragocjene i Laurenceu i Temeraireu, rasprave koje su i više nego dobro nadomještale njegovo nesudjelovanje u raspravama koje su među sobom vodili kapetani.

Zajedničkim su snagama osmislili niz vlastitih zračnih manevara, koristeći se Temeraireovim iznimnim letačkim sposobnostima, koje je bilo moguće ugraditi u sporiji i metodičniji tempo formacije. I Celeritas je bio spominjao osmišljavanje takvih manevara, no zbog silno velike potrebe za uvjeţbavanjem formacije, od tog je plana na neko vrijeme morao odustati.

Laurence je iz potkrovlja uspio izvući jedan stari pokazni stol i uz Hollinovu pomoć popraviti slomljenu nogu. Postavio ga je na Temeraireovu čistinu, praćen znatiţeljnim zmajevim pogledom. Bila je to svojevrsna velika maketa na stolu s rešetkom na vrhu. Laurence nije imao valjane figurice zmajeva koje bi objesio s rešetke, ali ih je zamijenio izrezbarenim i obojenim komadićima drva, te ih uzicama vezao za rešetku. Zahvaljujući tome, uspjeli su dobiti trodimenzionalan prikaz raznoraznih poloţaja u letu, te ih pomno razmatrati.

Temeraire je od samog početka pokazivao da intuitivno shvaća načela snalaţenja u zraku. Posve bez razmišljanja znao je odrediti je li pojedini manevar izvediv ili nije, te opisati pokrete potrebne za njegovo eventualno izvođenje. Početno nadahnuće za novi manevar najčešće bi poteklo od njega. Laurence je, pak, znao bolje procijeniti relativne vojne prednosti različitih poloţaja i predloţiti prilagodbe kojima bi se pojačala snaga formacije ili manevra.

Raspravljali su energično i glasno, te privukli pozornost ostalih članova posade. Granby je oprezno zatraţio mogućnost da promatra, a kad mu je Laurence dopustio, za njim se ubrzo pojavio i drugi časnik, Evans, kao i mnogi kadeti. Zahvaljujući višegodišnjoj obuci, oni su imali temeljna znanja koja su nedostajala i Laurenceu i Temeraireu, pa su njihovi prijedlozi dodatno poboljšali planove i rasporede.

"Gospodine, ostali su me zamolili da vam predloţim kako moţda moţemo iskušati pojedine manevre", rekao mu je Granby nekoliko tjedana nakon što su se počeli baviti tim projektom. "Više nego rado za to ćemo ţrtvovati večeri. Bila bi neizreciva šteta da ne moţemo pokazati što je sve u stanju izvesti."

Laurencea je to duboko dirnulo, ne samo to što su pokazali toliku gorljivost nego i zato što je uvidio da i Granby i svi članovi posade jednako ţele da i ostali vide i priznaju koliko Temeraire zapravo vrijedi. Bilo mu je iznimno drago što se i ostali njime ponose kao i on. "Budemo li sutra navečer imali dovoljno pomoćnog osoblja, mogli bismo pokušati", reče Laurence.

Svi njegovi časnici na mjesto su došli deset minuta prije dogovora. Laurence ih je pogledao pomalo zbunjeno kad su on i Temeraire sletjeli nakon svakodnevnog izleta do jezera. Tek sad, kad je vidio kako postrojeni čekaju, uvidio je da članovi njegove zračne posade nose sve dijelove odore, bez obzira na to što su se našli radi neformalne vjeţbe. Članovi drugih posada često su se viđali bez kaputa i marama, osobito nakon nedavnog naglog zatopljenja. Stoga to nije mogao shvatiti drukčije nego kao priznanje vlastitoj navici.

Gospodin Hollin i članovi zemaljske posade također su čekali u pripravnosti. Iako se Temeraire u silnoj uzbuđenosti često meškoljio, vrlo su mu brzo postavili borbenu ormu i svu opremu, a zračna posada učas je zauzela mjesta.

"Svi ukrcani i povezani, gospodine", reče Granby i zauzme svoj početni poloţaj, na Temeraireovu desnom ramenu.

"U redu. Temeraire, počet ćemo od uobičajenog patrolnog obrasca za lijepo vrijeme. Dvaput, molim. Potom ćeš na moj znak prijeći u modificiranu inačicu", reče Laurence.

Temeraire zaţarenih očiju kimne te poleti. Bio je to najjednostavniji od njihovih novih manevara i Temeraire s njim nije imao ni najmanjih poteškoća. No Laurence je ubrzo, čim je Temeraire izišao iz posljednjeg spiralnog zaokreta i vratio se u uobičajeni poloţaj, uočio da će veći problem biti prilagodba posade. Strijelci su promašili barem polovicu ciljeva, dok su Temeraireovi bokovi bili umrljani na mjestima na kojima su ga pogodile lagane vrećice ispunjene pepelom, koje su, kao manevarska zamjena za bombe, padale po njemu, umjesto na tlo.

"No da, gospodine Granby, očekuje nas još podosta posla prije nego što budemo u stanju pokazati se u najboljem svjetlu", reče Laurence, a Granby ţalosno kimne.

"Doista je tako, gospodine. Moţda da u početku letimo ponešto sporije?" reče.

"Nekako mi se čini da bismo morali prilagoditi i način razmišljanja", reče Laurence, zagledan u raspored tragova pepela. "Ne moţemo bacati bombe za vrijeme tih naglih okreta, jer ne moţemo biti posve sigurni da ga nećemo pogoditi. Stoga ih ne moţemo bacati bez prestanka. Moramo pričekati i ispaliti pravu salvu u trenucima kad leti ravno. Opasnost da promašimo cilj bit će veća, no taj rizik moţemo podnijeti, a onaj drugi ipak ne."

Temeraire je polagano kruţio dok su članovi gornje i donje posade ţurno prilagođavali bombe i opremu. Prilikom novog manevra bombe su ovaj put, uočio je Laurence, padale dalje od zmajeva tijela, pa se na njegovim bokovima više nisu vidjeli novi tragovi pepela. Strijelci, koji su također čekali prilike u kojima je zmaj letio ravno, ovaj su put bili precizniji, a nakon pet-šest ponavljanja, Laurence je bio zadovoljan rezultatima.

"Kad budemo u stanju odbaciti sve bombe i kad strijelci dosegnu uspješnost od osamdesetak posto, kako u ovom, tako i u ostalim manevrima, drţim da ćemo Celeritasa moći upoznati s novim zamislima", reče Laurence kad su svi sišli sa zmaja i kad je zemaljska posada s Temerairea već skidala opremu, te mu s koţe uklanjala prašinu i prljavštinu. "I smatram da je takvo što više nego izvedivo. Čestitam svima, gospodo, na zalaganju i rezultatima koji zasluţuju svaku pohvalu."

Laurence je dotad bio suzdrţan u davanju pohvala, ne ţeleći ostaviti dojam da ţeli samo tako pridobiti naklonost posade, no sada je imao dojam da nikako ne moţe pretjerati s gorljivošću, te mu je bilo drago kad je uvidio koliko njegovi časnici iskreno i srdačno reagiraju na priznanja. Svi bez iznimke iskazali su ţelju da nastave tako raditi. Nakon još četiri tjedna Laurence je uistinu stekao dojam da su pripravni za predstavu pred širim gledateljstvom, kad je odjednom izgubio mogućnost da o tome odlučuje.

"Sinoć ste izveli zanimljivu varijaciju, kapetane", rekao mu je Celeritas nakon završetka prijepodnevne obuke, nakon što je čitava formacija sletjela, a svi letači sišli sa zmajeva. "Da vidimo kako ćete sutra tako letjeti u formaciji." Nakon tih je riječi kimnuo i otpustio ih, a Laurenceu je preostalo još samo da sazove posadu i da s Temeraireom na brzinu obave posljednje provjere.

Temeraire je pokazao zabrinutost kad su kasno te večeri, nakon što su se ostali povukli u sobe, on i Laurence gotovo bez riječi sjedili u tami, odviše umorni za nešto drugo osim ugodnog zajedničkog odmora.

"Hajde, nemoj se uzrujavati", reče Laurence. "Sutra ćeš biti više nego dobar. Svladao si sve manevre, od početka do kraja. Malo smo usporavali samo kako bi se posada bolje naviknula na novine."

"Letenje me odviše ne brine, ali što ako Celeritas ne odobri manevre?" upita Temeraire. "To bi značilo da smo uzaludno utrošili sve ovo vrijeme."

"Da manevar smatra posve besmislenim, ne bi nas pozvao na demonstraciju", reče Laurence. "Osim toga, ni slučajno nismo uludo utrošili vrijeme. Svi članovi posade naučili su odlično obavljati svoje duţnosti, zapravo i mnogo bolje, jer su se svemu morali posvetiti s više pozornosti i promišljenosti, a čak i da se Celeritas posve usprotivi manevru, ja bih i dalje smatrao da smo korisno utrošili večeri."

Naposljetku je utješio i uspavao Temerairea, pa je i sam zadrijemao uz njega. Iako je bio početak rujna, u zraku se još osjećala ljetna toplina, pa mu nije bilo hladno. Unatoč tome što je bodrio i tješio Temerairea, Laurence je već u vrijeme svitanja bio posve

budan, ne uspijevajući posve potisnuti tjeskobu i nervozu koje su bujale u njemu. Veći dio njegove posade našao se za doručkom kad i on, pa se potrudio s nekolicinom njih razgovarati i dobro se najesti, iako mu zapravo nije bilo ni do čega osim do kave.

Kad je izišao u dvorište, ondje je zatekao Temerairea već pod punom opremom. Bio se zagledao u dolinu, a rep mu je s nelagodom šibao amo-tamo. Celeritasa još nije bilo. Prvi zmaj iz formacije došao je tek petnaest minuta kasnije, a Laurence je dotada već Temerairea i posadu bio poveo u nekoliko pokusnih krugova. Mlađi dočasnici i kadeti bili su osobito skloni neumjerenosti, pa je posadama naredio da zamijene mjesta kako bi im smirio ţivce.

Nakon Dulcije sletio je i Maximus, pa se tako okupila čitava formacija, a Laurence je Temerairea doveo natrag u dvorište. Celeritasa još uvijek nije bilo. Lily je nezadrţivo zijevala. Praecursoris je tiho razgovarao s Nitidusom, Pascalovim plavim, koji je također govorio francuski, budući da je njegovo jaje kupljeno u jednom francuskome uzgajalištu, još davno prije izbijanja rata, dok su odnosi još bili dovoljno prijateljski da takva transakcija uopće bude moguća. Temeraire je Praecursorisa i dalje gledao ispod oka, no Laurenceu to sada za promjenu nije smetalo, jer je i takvo zaokupljanje pozornosti bilo dobrodošlo.

Njegov pogled privukla je iznenadna pojava uskomešanih jarkih boja. Podigavši pogled, uvidio je da Celeritas slijeće, dok su se iza i iznad njega vidjeli sve manji obrisi nekoliko winchestera i sivac koji su odlazili u različitim smjerovima. Nešto niţe, dva ţuta kosca bila su se zaputila na jug zajedno s Victoriatusom, iako se ranjeni parnaski još nije bio posve oporavio. Svi su se zmajevi pridigli i koncentrirali, a glasovi njihovih kapetana učas su utihli. Posade su također ušutjele, obuzete iščekivanjem, a sve to dogodilo se i prije nego što je Celeritas sletio.

"Naši su pronašli Villeneuvea i njegovu flotu", reče Celeritas, podiţući glas kako bi ga svi čuli. "Stjerani su u luku Cádiz, zajedno sa španjolskom mornaricom." Još dok je izgovarao te riječi, posluţitelji su počeli uţurbano izlaziti iz blagovaonice, donositi na brzinu pripremljene torbe i kutije. Uz njih su im pritrčavale čak i sluţavke i kuharice. Temeraire je i bez zapovijedi ustao na sve četiri,

kao i ostali zmajevi. Zemaljske posade već su razvlačile trbušne mreţe i penjale se na zmajeve da postave šatore.

"Mortiferus je upućen u Cádiz. Lilyna formacija smjesta mora otići na područje La Manchea i preuzeti duţnosti njegova krila. Kapetane Harcourt," reče Celeritas i okrene se prema časnici, "Excidium je ostao na području Kanala i ima osmogodišnje iskustvo. Vi i Lily morate se s njime obučavati kad god za to budete imali vremena. Kapetanu Suttonu zasada ću dodijeliti zapovjedništvo nad formacijom. To nema veze s vašim radom, ali uz ovako skraćenu obuku, na mjestu zapovjednika jednostavno trebamo malo više iskustva."

Bilo je uobičajenije da zapovjedništvo nad formacijom preuzme vodeći zmaj iz formacije, ponajprije zato što upravo taj zmaj mora predvoditi svaki manevar, no ona je samo kimnula, ničim ne pokazujući povrijeđenost. "Da, svakako", reče. Glas joj je ipak bio malko povišen, pa ju je Laurence načas suosjećajno pogledao. Lily se izlegla neočekivano rano, a Harcourtova je postala kapetanicom praktički čim je završila vlastitu obuku. Ovo bi joj vrlo lako mogla biti prva ili jedna od prvih pravih ratnih akcija.

Celeritas je zadovoljno kimnuo. "Kapetane Sutton, vi ćete se, prirodno, u najvećoj mogućoj mjeri savjetovati s kapetanom Harcourtom."

"Apsolutno", reče Sutton i s Messorijinih se leđa nakloni Harcourtovoj.

Sve potrepštine, zalihe i ostali teret već su bili čvrsto povezani, a Celeritas je sljedećih nekoliko minuta išao od zmaja do zmaja i pregledavao ormu. "Izvrsno. Iskušajte teret. Maximuse, počni."

Jedan po jedan, zmajevi su se dizali na straţnje noge, a dvorište se uskovitlalo od snaţnog vjetra nastalog zbog snaţnih zamaha njihovih krila dok su se pokušavali osloboditi orme i tereta. Jedan po jedan, ponovno su se spuštali i podnosili izvješće: "Sve učvršćeno kako valja."

"Zemaljska posada - ukrcaj", reče Celeritas. Laurence je gledao kako se Hollin i njegovi ljudi smještaju na donji dio orme, veţu se i pripremaju za dugotrajan let. Nakon što su signalom odozdo

dojavili da su spremni, on je kimnuo dočasniku za signalizaciju, Turneru, koji je podigao zelenu zastavicu. Posade Maximusa i Praecursorisa uzdignule su identičnu zastavicu tek trenutak kasnije. Manji zmajevi već su spremno čekali.

Celeritas sjedne na straţnje noge i sve ih još jedanput pogleda. "Sretan vam let", reče kratko.

I to je bilo sve. Nije bilo ni dodatnih priprema, ni drugih ceremonija. Signalist kapetana Suttona podignuo je zastavicu koja je značila formacijo, poleti i Temeraire je poletio zajedno s ostalima, smjestivši se uz Maximusa. Vjetar je puhao sa sjeverozapada, gotovo točno njima u leđa, i prije nego što su se počeli uspinjati kroz sloj oblaka, Laurence je daleko na istoku načas ugledao slabašan odsjaj sunčeva svjetla na vodenoj površini.

TREĆI DIO

9

Puščano zrno fijuknulo je tako blizu da mu se na trenutak podiglo

nekoliko čuperaka kose. Iza sebe začuo je prasak vatre koju su uzvratili njegovi ljudi, a Temeraire je zamahnuo prema francuskome zmaju pokraj kojeg su projurili, te je na tamnoplavoj koţi ostavio duboke porezotine, istovremeno se skladno izmaknuvši pred kandţama neprijateljskog zmaja.

"Fleur-de-nuit15, gospodine, prema boji", poviče Granby, dok mu je vjetar svom silinom nosio kosu, a plavi se zmaj uz krik odmaknuo, okrećući se kako bi još jedanput pokušao napasti formaciju. Članovi njegove posade već su se spuštali po tijelu i zaustavljali krvarenje: rane nisu bile tako strašne da bi ga onesposobile.

Laurence kimne. "Da. Gospodine Martin," dovikne, "pripremite signalni barut. U sljedećem prolasku priredit ćemo im pravu predstavu." Francuski su zmajevi bili krupni i opasni, ali po prirodi noćne zvijeri, pa su im oči bile vrlo osjetljive na iznenadne bljeskove svjetla. "Gospodine Turner, svijetleći signal upozorenja, molit ću lijepo." Messorijin signalist ţurno je potvrdio. I ţuti je kosac imao pune ruke posla odbijajući ţestok napad francuskog srednjoteškaša na čelo formacije. Laurence potapša Temerairea po vratu i tako mu

15

Franc, "noćni cvijet".

privuče pozornost. "Fleur-de-nuitu ćemo prirediti dozu signalnog baruta", poviče. "Drţi ovaj poloţaj i čekaj znak."

"Da, spreman sam", reče Temeraire glasom u kojem se čula duboka uzbuđenost. Gotovo je drhturio od iščekivanja.

"Molim te, budi oprezan", rekao je Laurence, ne uspijevajući se suzdrţati. Francuski je zmaj bio stariji, barem sudeći prema oţiljcima, a on nikako nije ţelio da se Temeraireu nešto dogodi zbog pretjeranog samopouzdanja.

Fleur-de-nuit stuštio se prema njima, ponovno se pokušavajući ubaciti između Temerairea i Nitidusa. Cilj je očito bio razdvojiti formaciju, pritom ozlijediti jednog ili više zmajeva, zbog čega bi Lily ostala izloţena napadu sa straţnje strane u sljedećem naletu. Sutton je već davao znak za novi manevar kojim bi se okrenuli i Lily omogućili da pod povoljnim kutom napadne fleur-de-nuita, najvećeg francuskog napadača, no prije toga trebalo je odbiti sljedeći udar.

"Svi na mjesta i u pripravnost. Pripremi se za barut", reče Laurence, sluţeći se doglasnikom da ga svi bolje čuju, kad je plavo-crna grdosija poletjela na njih. Brzina kojom se događao sukob uvelike je nadišla sve što je Laurence ikad iskusio. U Ratnoj mornarici pucnjava je trajala uglavnom oko pet minuta. Ovdje je jedan nalet završavao za manje od minute, a gotovo odmah za njim slijedio je drugi. Francuski je zmaj ovaj put skrenuo bliţe Nitidusu, više se ne ţeleći izlagati Temeraireovim kandţama. Manji Pascalov plavi ne bi bio u stanju odrţati poloţaj u izravnom sukobu s tom silnom masom. "Naglo ulijevo, na njega!" poviče Temeraireu.

Temeraire je odmah reagirao. Velika crna krila naglo su se okrenula i tako su se nagnuli prema fleur-de-nuitu, a Temeraire mu se pribliţio brţe nego što bi to bio u stanju učiniti tipični teški ratni zmaj. Francuski se zmaj trgnuo i refleksno okrenuo za njima, a Laurence je "Zapali barut" povikao u trenutku kad je načas ugledao mliječnobijele oči.

U posljednji je trenutak zaţmirio. Bljesak je vidio i kroz sklopljene kapke, a fleur-de-nuit kriknuo je od boli. Laurence otvori oči i uvidi da Temeraire svom snagom napada drugog zmaja, ostavljajući mu duboke rane u trbuhu, dok strijelci ustrajno gađaju donju posadu

neprijateljskog zmaja. "Temeraire, drţi poloţaj", dovikne Laurence. Postojala je opasnost da Temeraire u ţaru borbe i silnoj ţelji da odbije napad francuskog zmaja zaostane za formacijom.

Temeraire se trgne i stane bjesomučno mahati krilima, te se naglo vrati na mjesto. Suttonov signalist pokazao je zelenu zastavicu, pa je cijela jedinica krenula u skladan luping. Čim su se okrenuli, Lily je razjapila usta i uz šištanje štrcnula otrov. Fleur-de-nuit i dalje je letio naslijepo, dok su iza njega ostajali mlazovi krvi, a posada ga pokušavala usmjeriti na drugu stranu.

"Neprijatelj iznad! Neprijatelj iznad!" Maximusov lijevi izvidnik mahnito je pokazivao uvis. Još dok ih je dječak kreštavo upozoravao, začuli su stravičnu grmljavinu koja je posve zaglušila njegov glas: jedan grand chevalier 16 punom se brzinom spuštao na njih. Zahvaljujući blijedome trbuhu, bio je gotovo nevidljiv u odnosu na sloj oblaka, pa ga izvidnici nisu na vrijeme uočili, a sad se bio usmjerio prema Lily, raširenih velikih kandţa. Bio je gotovo dvostruko veći od nje, teţi čak i od Maximusa.

Laurence je šokirano uvidio da su se i Messoria i Immortalis naglo spustili. Tek koji trenutak kasnije shvatio je da je to onaj refleks na koji ih je Celeritas još davno upozorio - reakcija na iznenadnu opasnost iz visine. Nitidus je prestrašeno zamahnuo krilima, ali se oporavio, dok je Dulcia odrţala poloţaj, no Maximus je odjednom pojurio i prestigao ostale, dok se sama Lily počela okretati, instinktivno reagirajući na strah. Formaciju je tako zahvatio opći kaos, tako da je ostala posve izloţena neprijateljskom napadu.

"Pripremi sve puške, ciljaj točno njega!" zagrmi on sada, već mahnito dajući znakove Temeraireu. Ionako su bili nepotrebni: Temeraire je već bio pojurio u ţelji da priskoči Lily u pomoć. Chevalier je bio preblizu da ga posve odbiju. No uspiju li ga napasti prije nego što dohvati Lily, moţda je spase od kobnih udaraca, te joj daju dovoljno vremena da uzvrati.

Preostala četiri francuska zmaja krenula su nakon okreta u novi napad. Temeraire je naglo pojurio i tek za dlaku izmakao raširenim kandţama pêcheur couronnéa17, te se s velikom francuskom zvijeri

16

Franc, "veliki vitez". 17

Franc, "ribar s krunom".

sudario ispruţenih kandţa, u trenutku kad je chevalier kandţama zahvatio Lilyna leđa.

Ona je kriknula od boli i bijesa, počela udarati na sve strane. Tri su zmaja sad bila gotovo zapetljana i mlatila su krilima u suprotnim smjerovima, usto snaţno zamahujući kandţama. Lily otrov nije mogla štrcati uvis, stoga su je morali nekako osloboditi. No Temeraire je bio manji od chevaliera i Laurence je vidio kako kandţe divovskog zmaja ulaze sve dublje u Lilyno meso, iako je njezina posada sjekirama udarala po njegovim poput ţeljeza čvrstim kandţama.

"Dajte bombu ovamo", reče oštro Laurence Granbyju. Morat će pokušati baciti bombu na donji dio chevalierove orme, iako je postojala opasnost da promaše i pogode Temerairea ili Lily.

Temeraire je i dalje udarao na sve strane, zaslijepljen ţarom borbe, hvatajući dah. Kad se oglasio, rika je bila tako strašna da mu se čitavo tijelo zatreslo, a Laurence osjetio bol u ušima. Chevalier je zadrhtao od boli. Negdje s njegove druge strane oglasio se i Maximus, kojeg Laurence nije vidio od tijela francuskog zmaja. Napad je postigao ţeljeni uspjeh: chevalier je ispustio dubok i promukao zvuk, a kandţe su se raširile i popustile.

"Odvoji se", poviče Laurence. "Temeraire, odvoji se. Ubaci se između njega i Lily." Reagirajući na zapovijed, Temeraire se oslobodi i spusti. Lily je stenjala, obilno krvarila te ubrzano gubila visinu. To što su se oslobodili chevaliera nije bilo dovoljno; i drugi su zmajevi za nju sad bili jednako opasni, sve dok se ne uspne do borbene pozicije. Laurence je čuo kako kapetanica Harcourt izvikuje zapovijedi, iako nije uspio razabrati točne riječi. Donji dio Lilyne orme odjednom je otpao, nalik na mreţu koja tone kroz sloj oblaka, pa su se bombe, zalihe, tovar i sve ostalo razasuli i nestali u vodi La Manchea pod njima. Članovi njezine zemaljske posade sad su se vezali za glavnu ormu.

Oslobodivši se tog tereta, Lily se stresla i dala sve od sebe, velikim se naporom diţući prema nebu. Rane su već pokrivali zavoji, no Laurence je čak i s te udaljenosti jasno vidio da će je trebati i šivati. Maximus je napao onog chevaliera, no pêcheur couronné i fleur-de-nuit upravo su formirali pravi mali klin s još jednim

francuskim srednjašem i pripremali se za još jedan nalet na Lily. Temeraire je odrţavao poloţaj točno iznad Lily, te je prijeteći psiknuo, šireći krvave kandţe. Ona se, međutim, uspinjala presporo.

Borba se pretvorila u pravi kaos. Iako su se i ostali britanski zmajevi sad već oporavili od početnog straha, ni među njima nije bilo pravog reda i discipline. Harcourtica je bila posve zaokupljena Lilynim poteškoćama, a posljednji francuski zmaj, jedan pêcheur-rayé18, borio se s Messorijom daleko ispod njih. Bilo je očito da su Francuzi uvidjeli da Sutton zapovijeda formacijom, te su ga naumili odvući što dalje od ostalih zmajeva. Takvoj strategiji Laurence se unatoč teškoj situaciji jednostavno morao diviti. Nije imao ovlasti da preuzme zapovjedništvo, budući da je po staţu bio najmlađi kapetan u formaciji, no nešto je trebalo poduzeti.

"Turner", reče i privuče pozornost svog dočasnika za signalizaciju. No prije nego što je izdao naredbu, ostali su se britanski zmajevi već počeli okretati.

"Signal, gospodine: formiraj se oko vođe", reče Turner i pokaţe rukom.

Laurence se osvrne i ugleda Praecursorisa koji je zauzeo uobičajeno Maximusovo mjesto, dok je njegov signalist davao znakove. Kako ih nije ograničavala brzina formacije, Choiseul i veliki zmaj krenuli su prije njih, no bilo je očito da su njegovi izvidnici uočili bitku, pa su se sada vratili. Laurence potapše Temerairea po ramenu da ga upozori na signal. "Vidim", dovikne mu Temeraire te odmah uspori i zauzme uobičajeno mjesto u formaciji.

Pojavio se novi signal, a Laurence je podigao Temerairea i pribliţio ga tako da se formacija zgusnula. Nitidus se također pribliţio, pa su tako zatvorili prostor koji bi inače zauzimala Messoria. Formacija zajednički gore, glasio je sljedeći signal, a sad kad su se oko nje našli i drugi zmajevi, Lily je osokoljeno stala snaţnije zamahivati krilima. Napokon je prestala i krvariti. Francuska se trojka u međuvremenu razdvojila: više nisu mogli očekivati da će

18

Franc. "prugasti ribar".

uspjeti zajedničkim napadom, jer bi tako završili izravno u Lilynim raljama, a formacija će se za trenutak-dva naći na chevalierovoj razini.

Maximus, odvajanje, pokazivao je sljedeći signal. Maximus se i dalje na maloj udaljenosti borio sa chevalierom, a puške su praskale s obiju strana. Veliki kraljevski brončani još je jedanput za kraj zamahnuo kandţama, pa se odvojio od protivnika; tek djelić sekunde prerano, jer formacija još nije bila dosegla potrebnu visinu,

tako da je Lily mogla napasti tek za nekoliko trenutaka.

Posada chevaliera sad je uvidjela novu opasnost, te ga je uputila uvis, uz mnoštvo uzbunjenih povika na francuskom. Iako je na mnogim mjestima krvario, chevalier je bio tako velik da mu to nije naročito smetalo, pa se i dalje uspijevao uspinjati brţe od ozlijeđene Lily. Nekoliko trenutaka kasnije Choiseul je dao znak formacija, zadrži visinu, pa su tako odustali od potjere.

Francuski zmajevi ponovno su se sastali u daljini, u nepravilnoj skupini, vrtjeli se u krug dok su razmatrali sljedeći napad. No na koncu su se svi okrenuli kao jedan i odjurili na sjeveroistok, pa se tada i onaj pêcheur-rayé odvojio od Messorije. Svi Temeraireovi izvidnici vikali su i pokazivali prema jugu, a kad se Laurence osvrnuo, ugledao je deset zmajeva koji su prema njima letjeli velikom brzinom, dok su se na dugokrilcu koji je predvodio formaciju vidjele britanske signalne zastavice.

Taj je dugokrilac bio Excidium. On i njegova formacija dopratili su ih do odredišta, baze u Doveru. U formaciji su bila i dva teškaša, karirani bodljaši, koji su se izmjenjivali u pomaganju Lily. Ona je napredovala razmjerno dobro, no glava joj se sve češće spuštala, te je sletjela teško i s mukom, pri čemu su joj se noge toliko tresle da se posada jedva uspjela skloniti prije nego što se stropoštala na tlo. Kapetanici Harcourt suze su već bez imalo stida klizile niz lice. Pritrčala je do Lilyne glave, te je milovala i s ljubavlju šaputala riječi utjehe dok su se liječnici davali na posao.

Laurence je Temerairea usmjerio tako da sleti na sam rub slijetališta u bazi, kako bi ostalo više mjesta za ozlijeđene zmajeve. Maximus, Immortalis i Messoria u borbi su zadobili bolne, iako ne i

18 Franc, "prugasti ribar".

osobito opasne rane i ni pribliţno usporedive s Lilynim ozljedama. Bilo je teško slušati njihovo prigušeno stenjanje. Laurence jedva suspregne drhtaj i pogladi Temeraireov glatki vrat. Bio je neizmjerno zahvalan zbog toga što je Temeraire toliko brz i okretan, zbog čega je uspio izbjeći njihovu sudbinu. "Gospodine Granby, odmah ćemo skinuti ormu i svu opremu. Potom, molim vas, utvrdite moţemo li nečim pomoći i olakšati situaciju Lilynoj posadi. Čini mi se da im nije preostalo ništa od stvari."

"Razumijem, gospodine", reče Granby, pa se okrene i odmah izda zapovijedi.

Tek nakon nekoliko sati zmajevi su se smjestili i smirili, nahranjeni i bez tereta. Nasreću, baza je bila vrlo velika, prostirala se moţda i na stotinu jutara, računaju li se i pašnjaci za stoku, pa nije bilo teško pronaći ugodnu i veliku čistinu za Temerairea. Temeraire je bio razapet između silnog uzbuđenja zbog toga što je doţivio prvu bitku i duboke zabrinutosti za Lily. Za promjenu je jeo posve nezainteresirano, pa je Laurence naposljetku posadi rekao da ukloni nepojedene ostatke ţivotinja. "Ujutro moţemo u lov, pa ne moraš jesti na silu", rekao mu je.

"Hvala. Trenutno doista nisam osobito gladan", reče Temeraire i pogne glavu. Samo je šutio dok su ga čistili, sve dok se članovi posade nisu udaljili, pa je ostao nasamo s Laurenceom. Oči su mu bile gotovo posve zatvorene i Laurence se još nekoliko trenutaka pitao je li zaspao. No tad ih je malko više otvorio i tiho upitao: "Laurence, je li nakon bitke uvijek tako?"

Laurence nije morao pitati na što točno misli. Bilo je očito koliko je Temeraire umoran i potišten. Kako mu odgovoriti? Najviše od svega htio ga je umiriti. Ipak, i on sam još je bio napet i bijesan. I premda mu je taj osjećaj bio dobro poznat, njegova je dugotrajnost ipak bila posve nova. Doţivio je mnoge borbe, ništa manje smrtonosne i opasne, no ova se razlikovala u jednom ključnom elementu: kad ga je neprijatelj napao, nije ugrozio njegov brod, već njegova zmaja, njemu već najdraţe stvorenje na svijetu. Jednako tako, nije mogao bez emocija razmišljati o Lily i njezinim ozljedama, kao ni o Maximusu i ostalim pripadnicima formacije. Iako se radilo o

drugim zmajevima, i to su bili njegovi suborci. Sve to ni slučajno nije bilo isto, a iznenadni napad posve ga je zatekao u pogledu pristupa.

"Kasnije je, na ţalost, često teško, osobito kad ti se ozlijedi netko od prijatelja ili moţda čak pogine", reče na kraju. "Moram ti priznati da je meni ova bitka vrlo teško pala: njome nismo imali što dobiti, a usto je nismo ni izazvali."

"Da, to je istina", reče Temeraire, grive koja je ovješeno nalegla na vrat. "Bilo bi mi lakše kad bih znao da smo se svi tako ţestoko borili i da je Lily ozlijeđena zbog nečega. Ali oni su došli samo da naude nama, pa tako nismo nikoga štitili."

"To uopće nije točno. Zaštitio si Lily", reče Laurence. "I promisli o ovome: Francuzi su izveli vrlo lukav i vješt napad, posve nas zatekavši. Po brojnosti smo bili izjednačeni, ali su oni bili nadmoćni po iskustvu, a mi smo ih ipak porazili i otjerali. Time se trebamo ponositi, nije li tako?"

"To je vjerojatno istina", reče Temeraire. Ramena su mu se spustila, a čitavo tijelo opustilo. "Samo da s Lily sve bude u redu", reče još.

"Nadajmo se da hoće. Budi uvjeren da će za nju učiniti sve što je uopće moguće", reče Laurence i pogladi ga po njušci. "Hajde, zacijelo si jako umoran. Nećeš pokušati zaspati? Da ti malo čitam?"

"Čini mi se da ne mogu zaspati", reče Temeraire. "Ali volio bih da mi čitaš, pa ću se ispruţiti i odmarati se." Odmah potom je zijevnuo, a zaspao je još i prije nego što je Laurence uopće izvadio knjigu. Vremenske su se prilike u međuvremenu promijenile, pa je topli dah koji je izlazio kroz zmajeve nosnice u prohladnome zraku stvarao oblačiće magle.

Ostavivši ga da spava, Laurence se ţustrim korakom vratio u zapovjedništvo baze. Put koji je vodio poljem na kojem su počivali zmajevi osvjetljavali su obješeni fenjeri, no vidio je i osvijetljene prozore ispred sebe. Istočnjak je iz luke donosio slani zrak, pomiješan s bakrenastim mirisom toplih zmajeva, već toliko dobro poznatim da ga je jedva primjećivao. Imao je toplu sobu na prvome katu, s prozorom koji je gledao na straţnji vrt, a stvari su mu već bile raspakirane. Tuţno se zagledao u izguţvanu odjeću. Bilo je očito da

je posluga u bazi jednako nemarna u vezi s pakiranjem kao i sami letači.

Iako je bilo kasno, ulazeći u blagovaonicu viših časnika, začuo je mnoštvo povišenih glasova. Drugi kapetani iz formacije bili su se okupili za dugačkim stolom na kojem je hrana uglavnom bila netaknuta.

"Zna li tko nešto o Lily?" upita on i smjesti se na stolicu između Berkleyja i Dulcijina kapetana, Cheneryja. Kapetanica Harcourt i Immortalisov kapetan Little jedini nisu bili u blagovaonici.

"Zarezao ju je do kosti, ta velika kukavica, no više od toga ne znamo", reče Chenery. "Još je šivaju, a ona još nije ništa pojela."

Laurence je znao da to nije dobar znak. Ranjeni zmaj obično ima tek poput vuka, osim ako ga ne muči velika bol. "A Maximus i Messoria?" upita, pa pogleda Berkleyja i Suttona.

"Dobro su jeli i sad čvrsto spavaju", reče Berkley. Njegovo inače spokojno lice bilo je upalo i izmučeno, a tamni trag krvi preko čela se širio u čekinjavu kosu. "Danas si bio vraški brz, Laurence. Inače bismo je izgubili..."

"Ali ne i dovoljno brz?" reče tiho Laurence, preduhitrivši opće slaganje s tom tvrdnjom. Nije ni najmanje htio da ga zbog tog dana hvale, iako se ponosio Temeraireovim drţanjem.

"Bio si brţi od nas ostalih", reče Sutton, pa iskapi čašu. Sudeći prema njegovim obrazima i nosu, nije mu bila prva. "Uhvatili su nas na krivoj nozi, prokleti Ţabari. Što su, dovraga, uopće radili ondje?"

"Smjer koji vodi iz Laggana do Dovera baš i nije neka tajna, Suttone", reče Little koji je upravo došao do stola. Svi koji su sjedili na toj strani pomaknuli su stolice da otvore dovoljno prostora za njega. "Usput, Immortalis se smirio i jede. A kad smo već kod jela, dajte mi ono pile." Rukama je otkinuo batak i ţeljno navalio.

Dok ga je gledao, Laurence je osjetio prve znakove teka. Činilo se da je jednako bilo i s ostalim kapetanima, pa je sljedećih desetak minuta blagovaonicom vladao muk, budući da su uglavnom jedni drugima dodavali tanjure, posve zaokupljeni jelom. Nitko od njih nije jeo još od onog uţurbanog doručka u svitanje, u bazi pokraj

Middlesborougha. Vino nije bilo osobito dobro, no Laurence je ipak popio nekoliko čaša.

"Pretpostavljam da su vrebali između Felixtowea i Dovera, da su samo čekali da nas zaskoče", rekao je Little nakon nekog vremena, brišući usta i dopunjavajući prijašnju misao. "Boţe presveti, vidite li ikad da s Immortalisom ponovno letim tim smjerom... Odsada letimo isključivo nad kopnom, osim ako se ne ţelimo upustiti u borbu."

"Istina", reče Chenery, iskreno se slaţući. "Pozdrav, Choiseul, privuci stolicu." Još se malo pomaknuo, pa im se tako pridruţio i kapetan iz redova francuskih rojalista.

"Gospodo, s radošću vas mogu izvijestiti da je Lily počela jesti. Upravo sam razgovarao s kapetanom Harcourt", reče Choiseul i uzdigne čašu. "U njihovo zdravlje!"

"Ţivjeli", reče Sutton i ponovno napuni svoju čašu. Svi su se pridruţili zdravici i osjećalo se da su svi nekako odahnuli.

"Svi ste, znači ovdje... Nadam se da jedete...? Izvrsno, više nego dobro." Tim riječima pridruţio im se i admiral Lenton. Bio je to glavni zapovjednik Kanalske divizije, pa tako i svih zmajeva u bazi u Doveru. "Ne, pa ne budite glupi, ne ustajte", reče nestrpljivo kad su Laurence i Choiseul već napola ustali, dok su ih drugi s kašnjenjem pokušali slijediti. "Nakon svega što ste proţivjeli, za ime svijeta... Dodaj onu bocu, Suttone. Svi, dakle, znate da Lily jede? Da, liječnici se nadaju da će već za tjedan-dva moći letjeti kratke dionice, a vi ste u međuvremenu barem lijepo sredili njihova dva teškaša. Podiţem čašu u čast vaše formacije, gospodo!"

Laurence je napokon počeo osjećati da napetost i uzrujanost popuštaju. Znajući da su i Lily i ostali izvan opasnosti, osjetio je veliko olakšanje, dok je zahvaljujući vinu popustio i onaj čvor koji mu je dotada stezao grlo. I ostali su se, kako se činilo, osjećali uglavnom tako, pa se razgovor usporio i postao isprekidan. Svima je bilo draţe kimati uz čašu.

"Posve sam siguran da je onaj grand chevalier bio Triumphalis", govorio je tiho Choiseul admiralu Lentonu. "Već sam ga viđao. To je jedan od najopasnijih francuskih boraca. Sigurno je bio u bazi Dijon,

u blizini Rajne, kad smo Praecursoris i ja napuštali Austriju i moram vam reći, gospodine, da to potvrđuje sve moje najgore strahove: Bonaparte ga i ne bi doveo ovamo da nije posve uvjeren u pobjedu protiv Austrije, a ja sam siguran da je još francuskih zmajeva na putu da pomognu Villeneuveu."

"I prije sam bio sklon sloţiti se s vama, kapetane, no sada sam siguran", reče Lenton. "Zasada se moţemo samo nadati da će Mortiferus doći do Nelsona prije nego što francuski zmajevi dođu do Villeneuvea, te da će uspješno odraditi posao. Ne moţemo dati Excidiuma ako nemamo Lily. Ne bih se iznenadio da je upravo to bio cilj njihova napada. Taj prokleti Korzikanac razmišlja upravo tako, krajnje lukavo."

Laurence nije mogao a da se ne sjeti Relianta, moţda već i u tom trenutku pod totalnim napadom francuskih zračnih snaga, te ostalih brodova te velike flote koji trenutačno odrţavaju blokadu Cádiza. Toliko njegovih prijatelja i poznanika. Čak i ako francuski zmajevi onamo ne stignu prvi, predstoji im velika pomorska bitka. Koliko će njih nestati a da on od njih više neće čuti ni riječi? Posljednjih nekoliko mjeseci velike zauzetosti nije posvetio osobito mnogo vremena dopisivanju i zbog toga je sada duboko ţalio.

"Je li bilo kakvih novosti o blokadi Cádiza?" upita sada. "Je li bilo kakvih sukoba?"

"Koliko sam čuo, ne", odgovori mu Lenton. "Ah da, tako je, pa vi ste naš momak iz Ratne mornarice, zar ne? No da, one među vama koji nemaju ozlijeđene zmajeve ionako ću početi slati u ophodnje nad Kanalskom flotom dok se ostali ne oporave. Ondje se moţete nakratko spustiti do zapovjednog broda i doznati novosti. Bit će im vraški drago da vas vide. Već više od mjesec dana nismo imali nikog po kome bismo im mogli dostaviti poštu."

"Znači, trebat ćete nas već sutra?" upita Chenery, ne posve uspješno zatomljujući zijevanje.

"Ne. Mogu vam dati još dan odmora. Pobrinite se za zmajeve i uţivajte u odmoru dok traje", reče Lenton i prodorno se nasmije. "Iz kreveta ću vas podići prekosutra u svitanje."

Temeraire je spavao duboko i dugo, pa je Laurence tako nakon doručka imao još nekoliko slobodnih sati. Za stolom se našao s Berkleyjem, te je s njim kasnije otišao pogledati Maximusa. Kraljevski brončani zmaj i dalje je jeo, jednu za drugom gutao tek zaklane ovce, te ih je samo pozdravio grlenim gunđanjem kad su se našli na čistini.

Berkley je bio ponio bocu poprilično lošeg vina, čiji je najveći dio uglavnom popio sam, dok je Laurence iz pristojnosti tek pijuckao iz čaše. Za to su vrijeme ponavljali pojedinosti bitke, uz prikaze nacrtane u prašini i kamenčiće koji su simbolizirali zmajeve. "Dobro bi nam došao i jedan lakši zmaj, moţda sivi, ako nam ga mogu pridruţiti, da leti kao izvidnik iznad formacije", reče Berkley, pa se svom teţinom leđima nasloni na jednu stijenu. "Stvar je u tome što su svi naši veliki zmajevi mladi. A kad velike tako obuzme panika, mali će se uzbuniti čak i kad znaju da za to nema razloga."

Laurence kimne. "Iako se nadam da su zahvaljujući ovom nesretnom sukobu barem stekli koliko-toliko iskustva u suočavanju sa strahom", reče. "Bilo kako bilo, Francuzi ne mogu računati na to da će često imati tako idealne okolnosti. Da nije bilo sloja oblaka, nipošto ne bi uspjeli u naumu."

"Gospodo, razmatrate jučerašnji raspored?" Choiseul je pokraj njih prolazio na putu do zapovjedništva, pa im se pridruţio i čučnuo uz prikaz. "Ţao mi je što me nije bilo na početku." Kaput mu je bio prašan, a marama oko vrata gadno natopljena znojem. Izgledao je kao da je još od jučer u istoj odjeći, a tanke crvene ţilice isticale su se na objema bjeloočnicama. Protrljavši lice, spustio je pogled na kamenčiće.

"Probdio si noć?" upita ga Laurence.

Choiseul odmahne glavom. "Nisam, ali sam se smjenjivao s Catherine - kapetanom Harcourt - uz Lily. Ona se inače ne bi uopće odmorila." Zatvorio je oči ne uspijevajući suspregnuti zijevanje, te je zamalo pao od umora. "Merci", reče zahvalno kad ga je Laurence pridrţao, pa se polagano pridigne. "Sad ću vas napustiti. Moram se pobrinuti da Catherine nešto pojede."

"Molim te, idi i svakako se malo odmori", reče Laurence. "Ja ću joj nešto odnijeti. Temeraire spava, a ja sam slobodan."

Kapetanica Harcourt bila je posve budna, blijeda od zabrinutosti, ali sad već i pribrana, tako da je izdavala zapovijedi posadi i iz ruke hranila Lily još toplom govedinom, pritom je neprestance tješeći i hrabreći. Laurence joj je donio slaninu i kruh. Već je za sendvičem bila posegnula krvavim rukama, ne ţeleći prekidati hranjenje zmaja, no on ju je uspio navesti da se udalji barem toliko da se malo opere i jede dok ju je uz Lily zamijenio jedan član posade. Lily je i dalje jela, jednim zlatnim okom za svaki slučaj prateći svaki pokret svoje kapetanice.

Choiseul se vratio prije nego što je Harcourtova dovršila jelo, ovaj put bez kaputa i marame, te u društvu posluţitelja koji je donio kavu, jaku i vruću. "Traţi te prvi časnik, Laurence. Temeraire se počinje buditi", reče, pa se umorno spusti do nje. "Ne mogu zaspati, kava je djelovala."

"Hvala, Jean-Paul, ako nisi odviše umoran, bit ću ti zahvalna na društvu", reče ona, već pri drugoj šalici kave. "Molim te, nimalo ne oklijevaj, Laurence. Uvjerena sam da je Temeraire već zabrinut. Hvala što si došao."

Laurence se nakloni i njemu i njoj, iako je osjetio nelagodu, prvi put otkako se naviknuo na Harcourtovu. Bez imalo stida i sustezanja, ona se već bila naslonila na Choiseulovo rame, dok ju je on gledao s neskrivenom naklonošću. Naposljetku, kapetanica je bila vrlo mlada i Laurence se nije mogao oteti dojmu da joj nedostaje prikladna pratilja.

Tješio se pomišlju da joj se u nazočnosti Lily i posade ništa ne moţe dogoditi, čak i da oboje nisu tako očito premoreni. Bilo kako bilo, s obzirom na okolnosti baš se i nije mogao zadrţati uz njih, pa se stoga poţurio do čistine na kojoj je bio usnuo Temeraire.

Ostatak dana nasreću je proveo uglavnom besposleno, udobno smješten u pregibu Temeraireove prednje noge. Tako sjedeći, pisao je pisma. Na moru, uz beskrajne sate koje je nekako trebalo ispuniti, dopisivao se s mnogima, a velikome dijelu tih poznanika i prijatelja sad je dugovao odgovor. Čak mu je i majka uspjela u ţurbi napisati

nekoliko kratkih pisama, očito bez očeva znanja. To je zaključio i po činjenici da nisu bila frankirana, pa je Laurence morao platiti da ih primi.

Nakon što se dosita najeo, nadoknadivši tako sinoćnji manjak teka, Temeraire je slušao pisma koja je Laurence pisao, dodajući im i svoje priloge u obliku pozdrava lady Allendale i Rileyju. "I zamoli kapetana Rileyja da prenese moje najbolje ţelje posadi Relianta", reče još. "Sad mi se sve čini tako davnim, Laurence, nije li tako? Već mjesecima nisam kušao ribu."

Laurence se nasmiješi takvome mjerenju vremena. "Mnogo se toga dogodilo, u to uopće nema sumnje. Neobično je i pomisliti da još nije protekla ni godina", reče, pa zatvori omotnicu i stane ispisivati upute za dostavu. "Nadam se samo da su svi dobro." Kako se radilo o posljednjem pismu, zadovoljno ga je poloţio na poveću hrpu omotnica. Savjest mu je sad bila mirnija. "Roland", zazove, a ona dotrči s mjesta na kojem su se novaci igrali gumenom loptom. "Odnesi ovo u dostavnu sluţbu", reče i uruči joj hrpu omotnica.

"Gospodine," reče ona pomalo nervozno, prihvaćajući pošiljku, "kad to obavim, mogu li dobiti slobodnu večer?"

Ta ga je molba zatekla. Nekolicina dočasnika i kadeta zatraţila je slobodnu večer, a on im je dopustio da pođu u grad, no pomisao da Doverom tumara i desetogodišnji novak bila mu je krajnje besmislena, čak i da se u konkretnom slučaju nije radilo o djevojčici. "Dopuštenje je samo za tebe ili namjeravaš ići još s nekim?" upita, misleći daju je moţda netko od starijih časnika u najboljoj namjeri pozvao na izlet.

"Ne, gospodine, samo za mene", reče ona. Gledala ga je s toliko nade da je Laurence već na trenutak pomislio da joj dopusti izlazak, te je osobno povede u grad. No nije mogao ostaviti Temerairea samog, da iznova u mračnim tonovima proţivljava prethodni dan.

"Moţda nekom drugom prilikom, Roland", reče blagim glasom. "Još ćemo dugo biti u Doveru i obećavam ti da će ti se pruţiti više takvih prilika."

"Ah", reče ona potišteno. "Razumijem, gospodine." Udaljila se tako bezvoljno da je Laurencea zapekla savjest.

Zagledan za njom, Temeraire upita: "Laurence, postoji li u Doveru nešto osobito zanimljivo i moţemo li to onda ići pogledati? Čini mi se da mnogi iz naše posade idu u posjet."

"O, Boţe moj", reče Laurence. Bilo mu je neugodno reći da su glavne atrakcije obilje lučkih lakih ţena i jeftinog alkohola. "Pa, u gradu ţivi mnogo ljudi, pa tako na malome prostoru imaš mnogo različitih oblika zabave", reče neuvjerljivo.

"Misliš na druge knjige?" upita Temeraire. "Ali nikad nisam vidio da Dunne i Collins nešto čitaju, a bili su tako silno uzbuđeni što idu u grad: jučer cijelu večer i nisu govorili ni o čemu drugom."

Laurence je u sebi prokleo dvojicu mladih kadeta koji su mu toliko oteţali zadaću, u osvetoljubivome duhu već planirajući i duţnosti koje će im sljedeći tjedan nametnuti. "U gradu su i kazališne predstave i koncerti", reče nimalo uvjerljivo. No ipak je pretjerao sa skrivanjem istine i takva je neiskrenost bila bolno neugodna. Nije mogao podnijeti pomisao da je lagao Temeraireu, koji je, naposljetku, sada ipak bio odrastao. "No neki od njih, na ţalost, odlaze u grad i kako bi pili i kretali se u neuglednome društvu", objasni iskrenije.

"Oh, misliš na kurve", reče Temeraire. Laurence se toliko prenerazio da je zamalo pao na tlo. "Nisam znao da i njih ima u gradu, no sad mi je jasno."

"Gdje si ti, za ime svijeta, čuo za njih?" upita Laurence, pa se bolje nasloni. Sad kad je znao da ne mora ništa podrobnije objašnjavati, osjetio je iracionalnu povrijeđenost zbog činjenice da je netko drugi odlučio prosvijetliti Temerairea.

"Oh, rekao mi je Vindicatus, još u Loch Lagganu, jer mi nikako nije bilo jasno zašto se časnici spuštaju u selo kad ondje nemaju obitelj", odgovori Temeraire. "Ali ti nikada nisi išao... Siguran si da ne bi htio?" doda još, gotovo s nadom u glasu.

"Dragi moj, ne smiješ govoriti takve stvari", reče Laurence. Istodobno se crvenio i tresao od smijeha. "To nije tema za pristojan razgovor, ni najmanje, a ako ljude već nije moguće spriječiti u bavljenju tom navikom, nipošto ih ne bi trebalo poticati. Svakako ću

razgovarati s Dunneom i Collinsom. Time se nipošto ne bi trebali hvaliti, osobito kad ih mogu čuti dočasnici."

"Nije mi jasno", reče Temeraire. "Vindicatus je rekao da je to muškarcima silno lijepo, pa i poţeljno, jer bi inače poţeljeli brak, a to mi uopće nije zvučalo dobro i poţeljno. Iako ja, da ga ti baš silno ţeliš, vjerojatno ne bih imao ništa protiv." Te je riječi izgovorio podosta neiskreno, pogledavajući Laurencea ispod oka, kao da ţeli ocijeniti njihov učinak.

Laurence više nije bio ni zabavljen, niti je osjećao nelagodu. "Bojim se da su te nahranili vrlo nepotpunim spoznajama", reče blagim tonom. "Oprosti, trebao sam s tobom prije razgovarati o tim stvarima. Molim te da se ni najmanje ne brineš, ti si mi prva briga i tako će uvijek biti, čak i ako se ikad oţenim, iako takvo što ne očekujem."

Na trenutak je zastao i promislio o tome bi li daljnjim objašnjenjima Temeraireu samo zadao više brige, no na kraju je odlučio da će mu, ako već treba griješiti, ukazati potpuno povjerenje, te je dodao: "Jedna dama i ja imali smo svojevrsni dogovor. Bilo je to prije tebe, no ona me u međuvremenu oslobodila svih obaveza."

"Ţeliš reći da te odbila?" upita ogorčeno Temeraire, kao da ţeli pokazati da i zmajevi mogu biti inatljivi, baš kao i ljudi. "Neopisivo mi je ţao, Laurence. Ako se ţeliš vjenčati, uvjeren sam da ćeš lako pronaći nekog drugog... Neku bolju ţenu."

"Lijepo od tebe, ali uvjeravam te da nemam ni najmanju ţelju traţiti joj zamjenu", reče Laurence.

Temeraire malko pogne glavu, više se ne protiveći, budući da je tako očito bio zadovoljan. "Ali, Laurence..." zausti još, pa ušuti. "Laurence," upita, "ako to nije primjerena tema, znači li to da o tome više ne smijem govoriti?"

"Moraš paziti da je izbjegavaš u širem društvu, no meni uvijek moţeš reći što god ţeliš", odgovori Laurence.

"Sad sam samo znatiţeljan, ako je to baš sve što postoji u Doveru", reče Temeraire. "Jer Roland je premlada za kurve, nije li tako?"

"Sve više osjećam potrebu za čašom vina, da nekako prikupim snagu za ovaj razgovor", reče Laurence sumorno.

Nasreću, Temerairea su zadovoljila dodatna objašnjenja o tome kakvi bi točno mogli biti kazalište i koncerti, kao i neke druge gradske atrakcije. Pozornost je više nego rado usmjerio na razgovor o planiranim smjerovima ophodnje, koje je glasnik bio donio tog jutra, a raspitao se i za mogućnosti da za objed moţda uhvati i pokoju ribu. Laurence je sa zadovoljstvom uvidio da se duhom oporavio nakon nedaća koje su ih snašle prethodnog dana, te je upravo odlučio da će na kraju ipak izvesti Rolandovu u grad, ne bude li Temeraire imao ništa protiv, kad ju je ugledao kako se vraća u društvu nekog kapetana, također ţene.

Cijelo to vrijeme on je bio sjedio na Temeraireovoj prednjoj nozi, i to, uvidio je odjednom, u popriličnome neredu. Sada se ţurno spustio na tlo sa suprotne strane noge, pa ga je tako još nekoliko trenutaka zaklanjalo Temeraireovo tijelo. Nije bilo vremena da ponovno navuče kaput, koji je ionako bio objesio malo podalje, na granu nekog stabla, ali je ugurao košulju u hlače, te u ţurbi ponovno vezao maramu oko vrata.

Zaobišavši zmaja, naklonio se ţeni i zamalo se spotaknuo kad ju je bolje promotrio. Nije bila ruţna, ali joj je lice obiljeţavao gadan oţiljak koji je mogao biti jedino trag mača. Lijevo oko malko se spuštalo u kutu u kojem ga je oštrica za dlaku promašila, a crvena se linija spuštala niz čitavo lice, postajući tanjom i bljeđom tek na vratu. Bila je pribliţno njegovih godina ili moţda i malko starija. Zbog oţiljka je to bilo teško odrediti. Bilo kako bilo, na suvratku je imala tri crtice, što je značilo da je stariji kapetan, te zlatno odličje s Nila.

"Laurence, je li tako?" reče, ne čekajući upoznavanje, dok je on i dalje davao sve od sebe da nekako ne pokaţe koliko je zatečen.

"Jane Roland, kapetan Excidiuma. Shvatila bih to kao osobnu uslugu kad biste Emily dali slobodnu večer - ako ikako moţete bez nje." Znakovito je pogledala prema besposlenim novacima i dočasnicima. Sarkastičnim tonom jasno je dala do znanja koliko je uvrijeđena.

"Ispričavam se", reče Laurence, uviđajući kako je pogriješio. "Mislio sam da ţeli posjetiti grad. Nisam imao pojma..." I tu je jedva

uspio zašutjeti. Bio je posve uvjeren da je riječ o majci i kćeri, ne samo zbog istog prezimena, već i zbog određenih sličnosti u izgledu i izrazu lica, ali nije mogao samo tako donijeti sud naprečac. "Svakako moţe poći s vama", reče naposljetku.

Nakon što je čula njegovo objašnjenje, kapetanica Roland odmah se opustila. "Ha! Jasno mi je kako ste vjerojatno pretpostavili da su joj na umu neke nepodopštine", reče. Nasmijala se neobično srdačno i neţenstveno. "Obećavam vam da je neću pustiti s lanca, te da ću je vratiti do osam. Hvala. Excidium i ja nismo je vidjeli već gotovo godinu dana i već bismo mogli zaboraviti kako izgleda."

Laurence se nakloni i otprati ih do ruba čistine. Rolandova je brzala u nastojanju da odrţi tempo s majčinim dugim, muškim koracima, sve vrijeme govoreći od očitog uzbuđenja i oduševljenja, na odlasku odmahujući prijateljima. Dok je gledao kako se udaljavaju, Laurence se osjetio pomalo glupo. Napokon se bio naviknuo na kapetanicu Harcourt, te je trebao izvući najprirodniji zaključak. Naposljetku, Excidium je također dugokrilac. I on je vjerojatno traţio ţenskog kapetana, baš kao i Lily, a uz dugogodišnje sluţenje, njegov kapetan teško je mogao izbjeći borbe. Ipak, Laurence je morao priznati da je ostao zatečen, pa i šokiran susretom s tako unakaţenom i tako otvorenom i nesputanom ţenom. Harcourtova, jedina ţena koju je dotada vidio u ulozi kapetana, nipošto nije glumila finu i čednu damu, ali je ipak bila podosta mlada i svjesna ranog promaknuća, zbog čega je moţda bila i manje samouvjerena.

Kako mu je tema braka još bila toliko svjeţa u mislima nakon razgovora s Temeraireom, morao se upitati i što je s Emilynim ocem. Ako je brak u slučaju muških letača nespretan, tada je u slučaju ţenskih upravo nezamisliv. Mogao je zamisliti jedino da se Emily rodila izvan braka, no čim mu je to palo na pamet, ukorio se što uopće razmišlja o takvim stvarima u vezi s više nego pristojnom ţenom koju je upravo upoznao.

No pokazalo se da je njegova nesvjesna pretpostavka u cijelosti bila točna. "Naţalost, doista nemam pojma. Nisam ga vidjela već deset godina", rekla je kasnije te večeri. Bila ga je pozvala da joj se pridruţi uz kasnu večeru u časničkome klubu, nakon što je Emily

vratila u bazu. Nakon nekoliko čaša vina, nije se uspio suzdrţati, te se oprezno i neizravno raspitao za zdravlje Emilyna oca. "Znaš, nismo ni bili vjenčani. Čini mi se da ne zna čak ni kako se dijete zove."

Činilo se da uopće nije svjesna nekakvog stida, a i Laurence je, naposljetku, stekao dojam da bi nekakva legitimnija situacija bila nemoguća. Ipak, osjećao se nelagodno. Nasreću, iako je to uočila, nije se uvrijedila, već je ljubazno rekla: "Čini mi se da ti je naš način ţivota i dalje neobičan. Ali možeš se oţeniti ako ţeliš. To ti u Zračnim snagama nitko neće zamjeriti. Stvar je samo u tome da se tako ona druga strana podvrgava velikom pritisku, jer je uvijek podređena zmaju. Ja nikad nisam imala dojam da mi nešto nedostaje. Nikad ne bih ni poţeljela djecu da nije bilo Excidiuma, iako je Emily drago dijete, a ja sam više nego sretna što je imam. No zbog svega je cijela priča na ţalost bila nepraktična."

"Emily te, znači, treba naslijediti kao njegov kapetan?" upita Laurence. "Ako smijem priupitati... Zmajevi se, mislim na one dugovječnije, uvijek tako nasljeđuju?"

"Kad je takvo što moguće. Ali znaš, vrlo im teško pada kad izgube osobu koja se za njih brinula. A tada će lakše prihvatiti nekoga ako su s njim već nekako vezani, nekoga za koga im se čini da s njima dijeli bol i tugu", odgovori ona. "Stoga se mnoţimo kao što i njima omogućujemo da se mnoţe. Očekujem da će i od tebe zatraţiti da Zračnim snagama podariš pokojeg novog pripadnika."

"Boţe presveti", reče on osupnuto. Svaku pomisao na djecu odbacio je kad je odbacio i planove o braku, od trenutka kad ga je Edith odbila, sve to potisnuvši još dublje nakon što je postao svjestan Temeraireovih prituţbi. U tom trenutku nije uspijevao zamisliti kako bi takvo što uopće bilo izvedivo.

"Pretpostavljam da si šokiran, jadniče moj mali. Ţao mi je", reče ona. "Ja bih se ponudila, ali trebao bi pričekati da navrši barem deset godina. Osim toga, trenutačno me ne mogu osloboditi duţnosti."

Laurenceu je trebalo još nekoliko trenutaka da shvati što mu je ţeljela reći, a onda je uzdrhtalom rukom naglo podigao čašu s vinom, te njome pokušao zakriti lice. Osjećao je kako mu se obrazi

ţare, iako je davao sve od sebe u nastojanju da do toga ne dođe. "Vrlo ljubazno", reče, kao da se obraća čaši, razapet između silne postiđenosti i smijeha. Ni u snu nije zamišljao da bi mu jednom netko mogao takvo što ponuditi, iako to i nije bila prava ponuda, već samo nagovještaj.

"No, tada bi ti već na raspolaganju mogla biti Catherine", nastavi Rolandova, i dalje tim skandalozno praktičnim tonom. "A to bi doista moglo ispasti dobro. Mogli biste na svijet donijeti dvoje, po jedno i za Lily i za Temerairea."

"Hvala!" usklikne on odlučno, čvrsto naumivši promijeniti temu. "Smijem ti donijeti neko piće?"

"Oh, da. Čaša porta bila bi pravi melem, hvala", reče ona. On je tada već bio nadišao fazu šokiranosti, a kad se vratio s dvjema čašama, a ona mu ponudila već pripaljenu cigaru, rado joj se pridruţio.

Još nekoliko sati zadrţao se u razgovoru s njom, sve dok nisu ostali posve sami u klubu, i dok posluţitelji već nisu počeli napadno zijevati. Zajedno su se uspeli stubama. "Zapravo i nije tako kasno", rekla je ona, pogledavši u lijepi stari sat na jednom kraju gornjeg odmorišta. "Jesi li jako umoran? Mogli bismo odigrati pokoju partiju piketa u mojim odajama."

Tada je uz nju već bio toliko opušten da nije ni načas zastao. Kad je napokon otišao od nje, a bilo je već vrlo kasno, i vratio se u svoje odaje, jedan posluţitelj načas ga je pogledao prolazeći hodnikom. Tek tada na pamet mu je pala prikladnost vlastitog ponašanja, pa ga je zapekla savjest. No ako je i počinio neku štetu, tu sad više ne moţe ništa. Izgnavši te misli iz glave, napokon je došao do postelje.

10

Bio je već dovoljno iskusan da se sutradan ujutro i nije osobito

iznenadio kad je uvidio da njihovo noćno druţenje nije izazvalo ogovaranja. Umjesto toga, kapetanica Roland srdačno ga je pozdravila za doručkom, te ga bez imalo sustezanja predstavila svojim časnicima. Poslije su zajedno otišli do zmajeva.

Laurence je vidio da Temeraire upravo dovršava obilan doručak. Najprije je odvojio nekoliko trenutaka da nasamo i energično s Collinsom i Dunneom porazgovara o njihovoj indiskreciji. Nije mu bila namjera glumiti pretjerano moralnog kapetana, po cijele dane propovijedati krepost i umjerenost. Ipak, smatrao je da ne pretjeruje s moralnošću ako traţi da mladci u starijim časnicima vide valjan uzor. "Ako već morate imati takvo društvo, ne ţelim da budete i svodnici, te da dočasnicima i novacima pokazujete da bi se trebali ponašati poput vas", rekao je, dok su se dvojica kadeta s nelagodom meškoljila. Dunne je čak nešto zaustio, drţao se kao da bi se ţelio pobuniti, ali se ipak povukao pred Laurenceovim ledenim pogledom; takav neposluh kapetan ipak nije imao namjeru dopustiti.

No nakon što je dovršio predavanje i odaslao ih na redovite zadaće, osjetio je blagu nelagodu prisjetivši se činjenice da ni njegovo vlastito ponašanje prethodne večeri nije bilo posve besprijekorno. Utješilo ga je podsjećanje na činjenicu da je

Rolandova kolegica časnica, da se druţenje s njom teško moţe usporediti s druţenjem s prostitutkama, te da, osim toga, nisu izazvali javnu sablazan, što je zapravo i bit cijelog pitanja. No takva racionalizacija učinila mu se pomalo ispraznom. Stoga mu je bilo drago što je sve misli mogao usmjeriti na posao. Emily i dvojica glasnika već su čekali uz Temerairea, s teškim torbama prepunima nagomilane pošte namijenjene pripadnicima flote koja je provodila blokadu.

Već i zbog same snage britanske flote brodovi koji su provodili blokadu našli su se u neobično izoliranim okolnostima. Rijetko se ukazivala potreba da im zmaj priskoči u pomoć, pa im je fregata donosila samo najhitnije poruke i zalihe i zbog toga nisu imali priliku doznati najsvjeţije novosti i primiti svu poštu. Francuzi su u Brestu imali čak dvadeset jedno plovilo, ali se nisu usudili izići iz luke i suočiti se s iskusnijim engleskim pomorcima. Bez pomorske potpore, čak i potpuno francusko krilo s teškim borbenim zmajevima nije se moglo izloţiti opasnosti od napada u niskom letu, jer su strijelci uvijek bili pripravni u koševima, dok su s palube vrebali harpuni i topovi. Povremeno bi došlo do noćnog napada, a obično bi ga izveo samo jedan noćni zmaj, no strijelci su i u takvim okolnostima najčešće uspijevali dati sve od sebe, a u slučaju pravog velikog napada, signalnu raketu lako bi uočili zmajevi u ophodnji nešto sjevernije od flote.

Admiral Lenton odlučio je raspoređivati zdrave zmajeve iz Lilyne formacije po potrebi, iz dana u dan, i kako bi zmajevi bili zaposleni i kako bi ophodnjama obuhvatili veći prostor. Tog je dana Temeraireu odredio da leti u vršku formacije, dok su mu Nitidus i Dulcia bili svatko s jedne strane; tako će slijediti Excidiumovu formaciju na prvoj dionici ophodnje na području Kanala, a potom će se odvojiti i nadletjeti glavnu eskadru Kanalske flote, koja je, trenutačno ispred Oussanta, blokirala francusku luku Brest. Osim prednosti na vojnome planu, njihov će dolazak brodovima flote donijeti i barem mali predah od monotone usamljenosti odrţavanja blokade.

Jutro je bilo tako svjeţe da nije bilo ni magle, nebo blistavo, a more pod njima gotovo crno. Dok je ţmirkao prema tom sjaju,

Laurence bi se najradije bio poveo za primjerom dočasnika i kadeta, koji su se ispod očiju mazali crnim prahom. Ipak, kao vođa skupine zapovijedat će tom malenom formacijom nakon što se odvoje od ostatka, te će, kad slete na zapovjedni brod, po svoj prilici biti pozvan na susret s admiralom, lordom Gardnerom.

Zahvaljujući vremenskim prilikama, let je bio ugodan, iako ne i posve miran; zračne struje počele su se nepredvidivo mijenjati čim su se našli nad otvorenim morem, a Temeraire se zahvaljujući nekom instinktu dizao i spuštao i tako hvatao najpovoljniji vjetar. Nakon sat vremena ophodnje, došli su do točke odvajanja. Kapetanica Roland uzdigla je ruku u znak pozdrava kad je Temeraire skrenuo na jug i projurio pokraj Excidiuma. Sunce je bilo gotovo točno iznad njih, dok je pod njima svjetlucala morska površina.

"Laurence, ispred vidim brodove", rekao je Temeraire, oko pola sata kasnije, pa je Laurence pridigao teleskop. Tek nakon što je rukom zatvorio prostor oko okulara i gotovo posve stisnuo kapke da se zaštiti od sunca, ugledao je jedra na morskoj površini.

"Imaš izvrstan vid", doviknuo mu je, pa je zatim rekao: "Dajte im, molim, tajni znak, gospodine Turner." Dočasnik za signalizaciju počeo je isticati niz zastavica zahvaljujući kojima će biti jasno da se radi o britanskoj skupini. Zahvaljujući Temeraireovu neobičnom izgledu, to u njihovu slučaju baš i nije bila tek obična formalnost.

Ubrzo su ih uočili i identificirali. Prvi brod u britanskoj formaciji lijepo ih je pozdravio salvom iz devet topova, što je moţda bilo i više nego što je Temerairea zapadalo po propisima, budući da ipak nije bio sluţbeni vođa formacije. Bez obzira na to je li bila riječ o nesporazumu ili pukoj velikodušnosti, Laurenceu je zbog takve pozornosti bilo drago, pa je naloţio strijelcima da uzvrate salvom u trenutku kad su nadletjeli brod.

Pogled na flotu duboko ga je dirnuo. Skladni kuteri već su pojurili površinom mora, okupljajući se oko zapovjednog broda u iščekivanju pošte, a veliki linijski brodovi ustrajno su kosili u sjeverni vjetar, kako bi se odrţali na mjestu. Bijela jedra blistala su na plavoj morskoj pozadini, a zastavice ponosno vijorile na svim glavnim jarbolima. Laurence se nije uspio othrvati nagonu da se

nagne i preko Temeraireova ramena sve promotri, tako da je zategnuo sve remenje svoje orme.

"Signal sa zapovjednog broda, gospodine", reče Turner kad su se pribliţili dovoljno da je mogao razaznati zastavice. "Kapetan na brod nakon slijetanja."

Laurence kimne. Takvo je što i očekivao. "Molim, potvrdite, gospodine Turner. Gospodine Granby, preletjet ćemo ostatak flote u smjeru juga dok se ne pripreme za nas." Posade Hibernije i susjednog Agincourta već su počele izbacivati pontone koje će zatim vezati i tako pripremiti platforme za slijetanje zmajeva, a jedan manji kuter već je plovio među njima i skupljao konopce. Međutim, Laurence je iz iskustva znao da će ta operacija malko potrajati, te da je kruţenje zmajeva točno nad njihovom glavom neće ni najmanje ubrzati.

Kad su zatvorili krug i vratili se, platforme su bile spremne. "Donja posada gore, gospodine Granby", zapovjedi Laurence. Posada s donjeg dijela orme učas se našla na Temeraireovim leđima. Posljednjih nekoliko mornara uţurbano je raščišćavalo palubu dok se Temeraire spuštao, pri čemu su ga Nitidus i Dulcia slijedili na malenom razmaku. Platforma je stala poskakivati, te je pod Temeraireovom teţinom odmah podosta utonula, no konopci su bili jaki i čvrsto povezani. Čim se Temeraire smjestio, Nitidus i Dulcia sletjeli su na suprotne kutove, a Laurence je sišao sa zmaja. "Glasnici, odnesite poštu", reče. On sam uzeo je zapečaćenu omotnicu s porukama admirala Lentona admiralu Gardneru.

Laurence se s lakoćom uspeo u kuter koji ga je čekao, dok su se Rolandova, Dyer i Morgan poţurili da torbe s poštom izruče u ispruţene mornarske ruke. Smjestio se na krmu. Temeraire je bio gotovo posve ispruţen, radi lakšeg odrţavanja ravnoteţe platforme, glave poloţene pokraj samog ruba, u blizini kutera, što je među posadom tog malog plovila izazivalo popriličnu nelagodu. "Vratit ću se odmah", reče mu Laurence. "Molim te, samo se obrati poručniku Granbyju zatrebaš li bilo što."

"Hoću, ali ne bih rekao da će biti potrebe. Sve je u savršenom redu", odgovori mu Temeraire, na zaprepaštenje posade kutera. Zatečenost se samo pojačala kad je dodao: "Ali ako bismo kasnije

mogli poći u lov, bilo bi mi jako drago. Gotovo sam posve siguran da sam usput vidio nekoliko prelijepih velikih tuna."

Kuter je bio skladan, lijepih linija i sposobne posade, pa je Laurence do Hibernije došao brzinom koju bi nekoć smatrao nenadmašivom. Sad je stajao i preko kosnika gledao more pred njima, dok je kuter jurio niz vjetar, pritom gotovo i ne osjećajući strujanje zraka na licu.

Kad su pristali uz bok, s Hibernije su mu spustili sjedalicu na konopcima, koju je Laurence jedva i pogledao, i to s prijezirom. Na moru je i dalje bio kao kod kuće, a i bez toga uspinjanje uz bok broda ne bi mu bilo osobito teško. Na palubi ga je čekao kapetan Bedford, koji se neskriveno trgnuo od silnog iznenađenja kad je uvidio tko se uspeo na brod; njih dvojica zajedno su sluţila na Goliathu u bitki kod Nila.

"Boţe presveti, Laurence. Nisam imao pojma da si ovdje, na području Kanala", reče, posve zaboravivši formalnosti, pa mu srdačno stisne ruku. "To je, znači, tvoja zvijer?" upita, zagledan u Temerairea, koji i nije bio osobito manji od Agincourta sa sedamdeset četiri topa iza njega. "Mislio sam da se izlegao tek prije pola godine."

Laurence nije uspio zatomiti val ponosa. Nadao se samo da ga je prikrio kad je rekao: "Da, to je Temeraire. Još mu nije ni osam mjeseci, a ipak je već dosegao gotovo punu veličinu." Teškom se mukom suzdrţao, te se nije nastavio hvaliti: bio je uvjeren da ništa nije napornije slušati... Poput onih muškaraca koji se ne prestaju razmetati ljubavničinom ljepotom ili pameću vlastite djece. Bilo kako bilo, Temerairea nije trebalo hvaliti. Tko god bi ga pogledao, uvidio bi koliko je drukčiji, koliko je lijep i skladan.

"Ah, tako", reče Bedford i zbunjeno ga pogleda. U tom trenutku znakovito se nakašljao poručnik koji je stajao uz njega. Bedford ga pogleda, pa reče: "Ispričavam se. Toliko sam se iznenadio ugledavši te da te nepotrebno zadrţavam. Molim, dođite ovamo, lord Gardner vas očekuje."

Admiral lord Gardner tek je nedavno bio postavljen za zapovjednika na području kanala La Manche, nakon umirovljenja sira Williama Cornwallisa. Teret nasljeđivanja tako uspješnog

zapovjednika na tako teškom poloţaju jasno se odraţavao na njegovu licu. Laurence je nekoliko godina prije sluţio u Kanalskoj floti kao poručnik. Njih se dvojica dotada nisu upoznala, iako ga je Laurence nekoliko puta vidio. Sada je izgledao podosta starije.

"Da, vidim... Laurence, je li tako?" reče Gardner kad mu ga je posilni predstavio, govoreći još nešto što Laurence nije uspio razumjeti. "Molim, sjednite. Moram odmah pročitati ove poruke, a potom ću napisati i nekoliko riječi koje ćete u moje ime izručiti Lentonu", reče, pa ukloni pečat s omotnice i stane proučavati poruke. Lord Gardner kimao je i nešto nerazumljivo mumljao dok je čitao poruke. Po izrazu njegovih očiju, Laurence je jasno zaključio kad je došao do dijela koji je opisivao nedavni zračni sukob.

"Koliko vidim, Laurence, već ste iskusili ţestoku akciju", reče i napokon odloţi papire. "Bit će da je dobro da svi steknete malo iskustva. Vjerojatno neće proći mnogo vremena do trenutka kad ćemo od njih doţivjeti i nešto konkretnije, a to morate u moje ime poručiti i Lentonu. Cijelo vrijeme sve moguće šalupe, brigove i kutere koje se usuđujem izloţiti opasnosti šaljem nadomak obale i mogu vam reći da Francuzi rade marljivo kao mravi nadomak Cherbourga. Ne moţemo točno odrediti što rade, no teško da se pripremaju za nešto drugo a ne za invaziju. Sudeći prema aktivnosti, do toga bi moglo doći ubrzo."

"Nemoguće je da Bonaparte raspolaţe s više podataka o floti u Cádizu od nas", reče Laurence, uzbunjen zbog takvih novosti. Stupanj samopouzdanja o kojima su govorile takve pripreme bio je zastrašujuće visok. I premda je Napoleon svakako bio arogantan, tek se rijetko događalo da je njegova arogancija posve bez temelja.

"Ne o neposrednim događajima, to nikako. I u to sam sad, nasreću, posve siguran. Poruke koje ste donijeli potvrđuju da naši glasnici redovito idu amo-tamo", reče Gardner i prstom kucne po hrpi papira na stolu. "Međutim, ne moţe biti toliko nerazuman i misliti da u Englesku moţe doći bez flote. To nam govori da je očekuje ubrzo."

Laurence kimne. I to je očekivanje moţda bez pravih osnova ili nerazumno, no već i sama činjenica da Napoleon uopće tako nešto očekuje znači da je Nelsonova flota u neposrednoj opasnosti.

Gardner zapečati omotnicu sa svojim porukama i uruči mu je. "Eto, iznimno sam vam zahvalan, Laurence, kao i za to što ste nam donijeli poštu. Drţim da ćete nam se pridruţiti uz objed, kao, dakako, i vaši kolege kapetani...?" reče i ustane. "Mislim da će nam se pridruţiti i kapetan Briggs s Agincourta."

Godine i godine provedene u Ratnoj mornarici u Laurencea su usadile svijest o tome da je takav poziv nadređenog časnika ravan zapovijedi. I premda mu Gardner, strogo uzevši, više nije bio nadređen, nije mogao ni pomisliti na odbijanje poziva. No jednako tako nije mogao i s određenom zebnjom ne pomisliti na Temerairea, a još više i na Nitidusa. Pascalov plavi zmaj bio je vrlo nervozno stvorenje koje je i u uobičajenim okolnostima iziskivalo mnogo Warrenove pomne pozornosti, a Laurence je bio uvjeren da će postati vrlo nemiran bude li se morao zadrţavati na provizornoj platformi, bez svog kapetana i bez igdje ikoga iznad poručničkog čina.

Ipak, zmajevi neprestano čekaju u takvim uvjetima. Da je flota bila ugroţenija, nekoliko zmajeva bilo bi stalno stacionirano na platformama, a njihovi kapetani često bi boravili na brodovima i planirali akcije s pomorskim časnicima. Laurenceu se nije sviđalo što se zmajeve prisiljava na takvo čekanje zbog pukog objeda, no jednako tako nije mogao reći ni da su na taj način nekako istinski ugroţeni.

"Gospodine, bit će mi velika čast i zadovoljstvo, a uvjeren sam da to mogu reći i u ime kapetana Warrena i Cheneryja", reče. Bio je to ionako jedini mogući odgovor. I doista, Gardner baš i nije čekao odgovor; već je bio na vratima i dozivao svog posilnog.

Međutim, nakon poziva prenesenog signalnim zastavicama, na brod je došao samo Chenery, uz tek blago izraţeno ţaljenje. "Znate, Nitidus će postati nemiran ostane li sam, pa Warren smatra da je bolje da ostane uz njega", glasilo je jedino objašnjenje koje je vedrim tonom iznio Gardneru. Činilo se da uopće nije svjestan velike povrede pravila ponašanja.

Laurence se u sebi lecnuo zbog zatečenih i pomalo uvrijeđenih pogleda koje su te riječi izazvale, ne samo kod lorda Gardnera nego i kod ostalih kapetana i admiralova posilnog, iako je istodobno osjetio

i određeno olakšanje. No objed je počeo u nelagodnoj atmosferi, a tako se i nastavio.

Admirala su očito mučile misli o zadaćama koje su pred njim, pa je između pojedinih rečenica radio duge stanke. Atmosfera bi bila vrlo tiha i mučna da Chenery nije bio u uobičajeno dobrom raspoloţenju i spreman na svaki razgovor. Govorio je bez imalo sustezanja, nimalo ne mareći za pomorsku tradiciju koja je pravo pokretanja razgovora davala isključivo lordu Gardneru.

Kad bi im se izravno obratio, pomorski časnici vrlo bi napadno zastali, pa mu tek zatim odgovorili, koliko su mogli saţetije, a zatim posve napuštali potaknutu temu. Laurenceu je u početku bilo silno neugodno, no zatim je počeo osjećati bijes. Čak je i najuvredljivijoj osobi trebalo postati očito da Chenery tako govori iz neznanja, da bira neduţne teme, pa se Laurenceu stoga učinilo da je sjediti u mrzovoljnoj i prijekornoj tišini ipak mnogo nepristojnije.

Chenery nije mogao ne primijetiti hladne reakcije društva za stolom. Zasad je tek pokazivao prve znakove zbunjenosti, ne i uvrijeđenosti, no teško se moglo očekivati da će to potrajati. Kad je odvaţno pokušao još jedanput pokrenuti razgovor, Laurence je ovaj put nepozvano prihvatio temu. Njih dvojica tako su još nekoliko minuta razgovarali među sobom, a onda je Gardner, kojem su privukli pozornost i trgnuli ga iz duboke zamišljenosti, podigao pogled i nešto rekao. Razgovor je tako dobio i sluţbeno dopuštenje, pa su mu se napokon priključili i ostali časnici. Laurence je ulagao neviđen trud, pa je temu uspio odrţati sve do završetka objeda.

Nešto što je trebalo biti zadovoljstvo i uţitak tako se pretvorilo u mučnu zadaću, pa mu je uvelike laknulo kad je posluţitelj sa stola odnio porto i kad su pozvani na palubu, na cigare i kavu. Uzevši šalicu, otišao je do lijeve strane krmene ograde, da bolje vidi platformu: Temeraire je mirno spavao okupan sunčevim svjetlom. Jedna prednja noga preko ruba mu je visjela u more, dok su se Nitidus i Dulcia odmarali naslonjeni na njega.

Bedford mu je prišao i zagledao se u zmajeve u, učinilo se Laurenceu, prijateljskoj tišini. Nekoliko trenutaka kasnije Bedford je rekao: "Pretpostavljam da je riječ o dragocjenoj ţivotinji i da trebamo

biti sretni što je imamo. No strašno je što je praktički okovana i svedena na takav ţivot i takvo društvo."

Laurence u prvi mah nije uspio aktivirati dar govora nakon opaske prepune iskrenog saţaljenja. Na usnama mu se u isti mah pojavilo mnogo različitih odgovora. Duboko je udahnuo, pritom gotovo zadrhtavši, a zatim prigušenim, nesmiljenim glasom rekao: "Gospodine, tako se nećete izraţavati ni o Temeraireu, ni o mojim kolegama. Ne mogu shvatiti da takvu opasku uopće smatrate prihvatljivom."

Bedford je ustuknuo od ţestine njegova odgovora. Laurence se okrenuo i uz zveket ostavio šalicu na posluţiteljevu pladnju. "Gospodine, čini mi se da bismo trebali krenuti", reče Gardneru, kontrolirajući glas. "Budući da je ovo Temeraireov prvi let ovim područjem, bit će najbolje da se vratimo za dana."

"Svakako", reče Gardner i ispruţi ruku. "Sretno, kapetane. Nadam se da se ubrzo ponovno vidimo."

* * *

Unatoč izlici, Laurence se u bazu ipak vratio nešto nakon zalaska sunca. Vidjevši kako Temeraire iz mora izvlači više velikih tuna, i Nitidus i Dulcia pokazali su zanimanje za takav obrok, a Temeraire je više nego rado nastavio pokazivati tehniku. Mladi članovi posade baš i nisu bili pripremljeni za to iskustvo, ali su se nakon prvog obrušavanja naviknuli. Više nije bilo preneraţenih povika i sve su počeli shvaćati kao igru.

Laurence je uvidio da se njegovo mračno raspoloţenje uz takvu gorljivost nikako ne moţe odrţati; dječaci su neobuzdano klicali kad god se Temeraire dizao s još jednom tunom koja se koprcala u njegovim kandţama, a nekolicina je čak zatraţila dopuštenje da se spusti u donji dio orme, kako bi ih što snaţnije zahvatio pljusak vode prilikom spuštanja do površine.

Posve sit i malko sporiji tijekom povratka prema obali, Temeraire je veselo i zadovoljno pjevušio, a u jednom trenutku okrenuo je glavu i blistavih očiju zahvalno pogledao Laurencea te rekao: "Nije li

ovo bio divno ugodan dan? Već se dugo nismo tako lijepo naletjeli", a Laurence je uvidio da u njemu više nema bijesa koji bi prilikom odgovora trebao skrivati.

Svjetiljke diljem baze upravo su se počele paliti, nalik na krijesnice u tami raštrkanog drveća, a pripadnici zemaljske posade među njima su se kretali s bakljama još dok je Temeraire slijetao. Većina mlađih časnika još je bila mokra do koţe. Uglavnom su počeli drhturiti čim su sišli s Temeraireova toplog tijela. Laurence ih je poslao na odmor, te je sam ostao uz Temerairea i gledao kako zemaljska posada dovršava uklanjanje orme i opreme. Hollin ga je pogledao pomalo prijekorno kad je ugledao dijelove orme namijenjene vratu i ramenima prepune ribljih krljušti, kostiju i iznutrica koji su već zaudarali.

Temeraire je bio odviše zadovoljan i sit da bi Laurence osjećao potrebu za isprikom, pa je samo vedro rekao: "Na ţalost, malo smo vam oteţali posao, gospodine Hollin, ali barem ga večeras neće trebati hraniti."

"Razumijem, gospodine", odgovorio je Hollin neraspoloţeno, te svojim ljudima zapovjedio da se daju na posao.

Nakon što su mu članovi zemaljske posade, koji su se sad već sluţili vatrogasnom tehnikom prijenosa kante s vodom od čovjeka do čovjeka kad bi ga prali nakon jela, skinuli ormu i oprali koţu, Temeraire je nezadrţivo zijevnuo, podrignuo se, te se ispruţio toliko zadovoljna izraza lica da se Laurence morao nasmijati. "Moram predati ove poruke", reče. "Hoćeš li spavati ili ćemo večeras još čitati?"

"Oprosti, Laurence, čini mi se da sam odviše pospan", odgovori Temeraire i ponovno zijevne. "Laplacea je teško pratiti i kad sam posve budan, a ne bih htio nešto pogrešno shvatiti."

Kako je i Laurenceu bilo podosta teško već i izgovarati francuske rečenice u Laplaceovoj raspravi o nebeskoj mehanici toliko dobro da ih Temeraire shvati, a da se pritom nije ni trudio shvatiti dio načela o kojima je čitao, objašnjenje je objeručke prihvatio. "U redu, dragi moj. Vidimo se ujutro", rekao je. Nakon toga još je milovao

Temeraireovu njušku dok se zmajeve oči nisu posve sklopile, a disanje se smirilo i ujednačilo.

Admiral Lenton primio je pisma i usmenu poruku namršten i zabrinut. "Ne sviđa mi se ni najmanje, ni najmanje", rekao je. "Radi, znači, na kopnu, ha? Laurence, je li moguće da na obali gradi plovila, da ih namjerava pridruţiti floti bez našeg znanja?"

"Gospodine, moţda bi i mogao izgraditi neke nepraktične transportere, ali nikako i linijske brodove", odgovorio je odmah Laurence, posve uvjeren u to što je rekao. "A već ima mnogo transportera, u svim lukama uz obalu. Teško je zamisliti da mu treba još."

"A sve to događa se u okolici Cherbourga, a ne Calaisa, iako je udaljenost veća, a naša flota bliţe. Ne znam ni kako ni zašto, ali Gardner je posve u pravu. Posve sam uvjeren da nešto sprema, a to ne moţe učiniti dok mu je flota ovdje." Na te je riječi neočekivano ustao i izišao iz ureda. Ne znajući znači li to da su završili sastanak, Laurence je izišao za njim, a tako su došli i do mjesta gdje se oporavljala Lily.

Kapetanica Harcourt sjedila je uz Lilynu glavu i u beskraj joj milovala prednju nogu. Choiseul je sjedio uz nju i tiho im čitao. Lilyne oči i dalje su bile bez sjaja od silne boli, no ohrabrivalo je to što je napokon očito jela kako valja, pravu i uobičajenu hranu, budući da su članovi zemaljske posade još uvijek uklanjali veliku hrpu slomljenih kostiju.

Choiseul odloţi knjigu i nešto tiho reče Harcourtovoj, a zatim priđe njima dvojici. "Samo što nije zaspala. Molim vas da je ne uznemiravate", reče tiho.

Lenton kimne, pa rukom u stranu pozove i njega i Laurencea. "Kako napreduje?" upita.

"Vrlo dobro, gospodine, tako barem kaţu liječnici. Tvrde da se i nisu mogli nadati brţem zacjeljivanju i oporavku", odgovori Choiseul. "Catherine se ne odvaja od nje."

"Izvrsno, izvrsno", reče Lenton. "Znači, tri tjedna, ako se ostvari početna procjena. No dobro, gospodo, odluka je sada konačna. Za

trajanja njezina oporavka, u ophodnju ću svakodnevno slati Temerairea, tako da se on i Praecursoris ipak neće izmjenjivati. Vama, Choiseul, ne treba iskustvo, a Temeraireu treba. Morat ćeš samostalno odrţavati Praecursorisovu formu."

Choiseul se nakloni. Ako ga je i osjetio, ničim nije pokazao nezadovoljstvo. "Drago mi je ako mogu sluţiti, bez obzira na način, gospodine. Samo me usmjerite."

Lenton kimne. "I zasada budi što više uz Harcourtovu. Uvjeren sam da znaš kako je imati ranjenu zvijer", reče. Choiseul joj se ponovno pridruţio uz sad već usnulu Lily, a Lenton je Laurencea poveo dalje, namrgođen zbog misli koje su ga mučile. "Laurence," reče u jednom trenutku, "dok ste u ophodnji, iskušavajte formacijske manevre s Nitidusom i Dulcijom. Znam da niste obučeni za sudjelovanje u malim formacijama, no Warren i Chenery pomoći će kad god zatreba. Ţelim da bude u stanju samostalno u akciji predvoditi dva lakša borbena zmaja, ukaţe li se potreba za takvom formacijom."

"U redu, gospodine", reče Laurence, pomalo zatečeno. Bio bi najradije zatraţio kakvo-takvo objašnjenje, pa je jedva suspregnuo znatiţelju.

Našli su se na čistini na kojoj je u san upravo tonuo Excidium. Kapetanica Roland razgovarala je s članovima svoje zemaljske posade i pregledavala jedan dio orme. Kimnula je obojici i s njima se udaljila od zmaja. Zajedno su se vratili do glavne zgrade.

"Roland, moţeš li se snaći bez Auctoritasa i Crescendiuma?" upita je Lenton bez uvoda.

Začuđeno ga je pogledala. "Svakako, ako baš moram", odgovori ona. "O čemu je riječ?"

Činilo se da Lentonu ne smeta takva izravnost. "Moramo početi razmišljati o tome da Excidiuma uputimo u Cádiz čim Lily počne normalno letjeti", odgovori. "Neću dopustiti da ostanemo bez čitavog kraljevstva jer je na pravome mjestu nedostajao jedan zmaj. Ovdje se moţemo dugo opirati zračnim napadima, uz pomoć Kanalske flote i obalnih baterija, a njihovoj floti ne smijemo dopustiti da pobjegne."

Odluči li Lenton Excidiuma i njegovu formaciju poslati onamo, La Manche će biti u većoj opasnosti od zračnih napada. Ipak, izvuku li se francuska i španjolska flota iz Cádiza, pa krenu na sjever i pridruţe se brodovlju stacioniranom u Brestu i Calaisu, moţda bi već i jedan dan tako silno velike prednosti Napoleonu bio dovoljan da na suprotnu obalu preveze invazijske snage.

Laurence Lentonu nije ni najmanje zavidio na odluci koja je bila pred njim. Bez pouzdanih informacija o tome jesu li Napoleonove zračne divizije već na pola puta do Cádiza ili su još uvijek kod austrijske granice, odluka se mogla temeljiti jedino na pretpostavci. Ipak, trebat će je donijeti. Jedan oblik odluke bila bi i sama neaktivnost glede tog pitanja, no Lenton je očito bio pripravan nešto poduzeti i izloţiti se riziku.

Lentonov plan u vezi s Temeraireom bio je jasan: admiral je priţeljkivao fleksibilnost koju bi mu pruţila druga uvjeţbana formacija, čak i kad bi bila malena i nesavršeno uvjeţbana. Laurenceu se po sjećanju činilo da bi Auctoritas i Crescendium mogli biti borbeni srednjoteškaši, dio Excidiumovih potpornih snaga. Moguće je da ih je Lenton htio udruţiti s Temeraireom i od ta tri zmaja stvoriti manevarsku ofenzivnu jedinicu.

"Pokušavati nadmudriti Napoleona... Već i od same pomisli ledi mi se krv u ţilama", reče Rolandova, izraţavajući Laurenceove misli. "Ali bit ćemo spremni za polazak kad god nas odlučiš poslati. Kad god se ukaţe prilika, izvodit ću manevarske vjeţbe bez Auctora i Cressyja."

"Izvrsno, pobrini se da bude tako", reče Lenton kad su se stubama uspeli do predvorja. "Sad vas napuštam. Trebam pročitati još deset sluţbenih poruka, pa mi odlazak još teţe pada. Laku noć, gospodo."

"Laku noć, Lentone", reče Rolandova, pa se nakon njegova odlaska protegne i zijevne. "Ah da, let u formaciji bio bi nepodnošljivo dosadan da svako malo nema promjena, bez obzira na rutu. Što kaţeš na malu večeru?"

Pojeli su juhu s prepečenim kruhom, a nakon toga još malo finog sira s plemenitom plijesni, koji su zalili portom. Poslije su se ponovno povukli u njezinu sobu uz karte. Nakon nekoliko partija i

nešto neobvezatnog čavrljanja, uz prve tonove plahosti koje je ikad začuo u njezinu glasu, upitala ga je: "Laurence, smijem li biti posve otvorena?"

Zatečeno se zagledao u nju, budući da nikad prije nije oklijevala i da se bez imalo sustezanja upuštala u sve moguće teme. "Svakako", reče, pokušavajući zamisliti što bi ga uopće mogla pitati. Tako je odjednom postao svjestan i svega oko sebe: velike i ne osobito marno namještene postelje, udaljene manje od deset koraka, rastvorenog ovratnika njezina kućnog ogrtača, koji je bila navukla umjesto kaputa i hlača, iza zaslona, kad su tek ušli u sobu. Spustio je pogled na karte u rukama, osjećajući kako mu se obrazi ţare. Ruke su mu blago zadrhtale.

"Ako imalo nisi siguran, molim te da mi odmah iskreno kaţeš", reče ona još.

"Ne," odgovori odmah Laurence, "bit će mi više nego drago udovoljiti ti. U to sam uvjeren", doda još prekasno, uviđajući da ga još ništa nije zatraţila.

"Vrlo si ljubazan", reče ona, a na licu joj zabljesne osmijeh, podosta nakrivljen, budući da joj se desna strana usta podigla više od lijeve, na kojoj se nalazio oţiljak. Potom je nastavila: "A ja bih ti bila neizmjerno zahvalna kad bi mi rekao, posve otvoreno i iskreno, što misliš o Emily i tome kako obavlja duţnost, te koliku sklonost pokazuje prema ovom pozivu."

Nije bilo lako ne poprimiti posve ljubičastu boju lica zbog tako promašene pretpostavke, čak i kad je dodala: "Znam da je teško i neugodno od tebe traţiti da mi o njoj kaţeš nešto loše, ali već sam više puta vidjela što se događa kad se odviše oslanjaš na nasljednu liniju bez valjane obuke. Imaš li ikakvih razloga za sumnju u njezinu prikladnost, molim te da mi kaţeš odmah, dok još moţda ima vremena da ispravimo mane."

Sad je bilo posve očito koliko je zabrinuta, a prisjetivši se Rankina i njegova sramotnog odnosa prema Levitasu, Laurence ju je posve razumio. Zahvaljujući suosjećanju, uspio se oporaviti od neugodnosti koju je sam izazvao. "I ja sam vidio posljedice toga o čemu govoriš", reče, ţurno je umirujući. "Jamčim ti da ću ti otvoreno

reći uočim li neki od tih znakova. Osim toga, nipošto je ne bih ni uzeo kao glasonošu da nisam bio posve uvjeren u njezinu pouzdanost i predanost sluţbi. Premlada je da bismo u to mogli biti posve sigurni, dakako, ali smatram da ima velik potencijal."

Rolandova vidno i zvučno odahne, pa se nasloni te ispusti karte iz ruku, više se i ne pretvarajući da joj zaokupljaju pozornost. "Boţe, kakvo olakšanje", reče. "Nadala sam se, dakako, ali uvidjela sam da u tom pogledu ne mogu vjerovati vlastitoj procjeni." Nasmijala se od silnog olakšanja te prišla ormariću i uzela novu bocu vina.

Laurence je pridigao praznu čašu. "Za Emily i njezin uspjeh", reče. Nakon što su otpili po nekoliko gutljaja, uzela mu je čašu iz ruke i poljubila ga. Doista je teško pogriješio u ocjeni; u vezi s tim nije bila nimalo neodlučna.

11

Laurence se i protiv volje lecnuo kad je uvidio kako Jane stvari iz

ormara samo baca na velike hrpe na postelji. "Mogu li ti pomoći?" upita napokon, već očajan, uzimajući njezine torbe. "Ne, molim te, dopusti mi. Dok ja spremam stvari, moţeš razmotriti smjer leta", reče.

"Hvala, Laurence, vrlo si ljubazan", reče ona i sjedne, pa se posveti zemljovidima. "Nadam se da će putovanje biti jednostavno", rekla je u jednom trenutku dok je ţvrljala proračune i pomicala komadiće drva koji su simbolizirali raštrkane transportne brodove za zmajeve na kojima će se Excidium i njegova formacija tijekom putovanja do Cádiza odmarati. "Samo da vrijeme izdrţi, za manje od dva tjedna trebali bismo biti na cilju." S obzirom na hitnost situacije, zmajevi neće putovati jednim transportnim brodom, već će letjeti od broda do broda, uz pokušaj predviđanja njihova poloţaja s obzirom na struje i vjetar.

Laurence je kimnuo, iako nije bio odviše raspoloţen - od početka listopada dijelio ih je tek jedan dan, a u to doba godine postojali su veliki izgledi za to da će se vrijeme pokvariti. Tako će se naći pred teškom odlukom: pokušavati pronaći transportni brod koji je vjetar vrlo lako mogao otpuhati sa zamišljenog smjera ili potraţiti utočište na kopnu i tako se suočiti sa španjolskim topništvom. Pod uvjetom, dakako, da i samu formaciju ne prizemlji kakva oluja. Zmajeve

povremeno obaraju munje ili jak vjetar, a padnu li u olujno more, vrlo se lako mogu i utopiti, zajedno s cjelokupnom posadom.

No, izbora nije bilo. Lily se u međuvremenu oporavila nevjerojatno brzo. Dan prije predvodila je formaciju tijekom cjelokupne ophodnje i sletjela bez boli i ukočenosti. Lenton ju je pogledao, kratko razgovarao s njom i kapetanicom Harcourt, a zatim odmah otišao do Jane i naloţio joj da krene za Cádiz. Laurence je takvo što, dakako, i očekivao, ali nije se mogao oduprijeti zabrinutosti, kako za zmajeve koji odlaze, tako i za one koji ostaju.

"Eto, to će biti dovoljno", reče sad ona, pa odloţi pero i odvoji pogled od karata. On iznenađeno podigne pogled s prtljage. Bio se duboko zamislio, pa je stvari pakirao mehanički, uopće ne obraćajući pozornost na to što radi. Tek sad uvidio je da je šutio gotovo punih dvadeset minuta, te da u rukama drţi jedan od njezinih korzeta. Ţurno ga je odloţio na uredno posloţene stvari u malenom kovčegu te ga zatvorio.

Kroz prozor je počelo dopirati sunčevo svjetlo. I posljednji slobodni trenuci bili su na izmaku. "No hajde, Laurence, ne drţi se kao da su ti potonule sve lađe. Više od deset puta letjela sam do Gibraltara", reče ona, pa mu priđe i snaţno ga poljubi. "Bojim se zapravo da će tebi ovdje biti teţe. Nema sumnje da će pokušati izvesti neku nepodopštinu čim doznaju da smo otišli."

"Potpuno vjerujem u tebe", reče Laurence i zvonom pozove poslugu. "Nadam se samo da se nismo preračunali." Nije bio spreman još se kritičnije izraziti prema Lentonu, osobito u vezi s pitanjem u kojem nije mogao biti nepristran. Ipak, imao je dojam da čak i kad se iz osobnih pobuda ne bi protivio guranju Excidiuma i njegove formacije u opasnost, i dalje bi bio zabrinut zbog nedostatka podrobnijih i svjeţijih informacija.

Volly je tri dana prije donio izvještaj prepun novih negativnih vijesti. U Cádiz je pristigla manja skupina francuskih zmajeva: dovoljno snaţna da Mortiferusu onemogući da počini veću štetu i istjera flotu iz luke, no ipak se nije radilo ni o desetini zmajeva stacioniranih uz Rajnu. Još je više zabrinjavala činjenica da, iako su gotovo svi laki i brzi zmajevi bili angaţirani na izviđanju i

špijuniranju, i dalje nisu znali ništa više o tome što Napoleon točno radi na suprotnoj obali La Manchea.

S njom je došao do čistine na kojoj se nalazio Excidium, te pričekao da se ukrca. Osjećao se neobično, jer mu se činilo da bi trebao osjetiti i nešto više. Bio bi si radije prosvirao glavu metkom nego dopustio da se Edith izloţi nekoj opasnosti dok on ostaje na sigurnome, a sad se ipak s Rolandovom uspio oprostiti tek uz ţaljenje kakvo bi vjerojatno osjetio pri oproštaju od bilo kojeg drugog kolege. Ona mu je, nakon što su svi članovi posade zauzeli mjesta, s Excidiumovih leđa uputila prijateljski poljubac. "Vidimo se za koji mjesec ili čak ranije, uspijemo li istjerati Ţabare iz luke", doviknula je. "Ţelim ti dobar vjetar i pazi da se Emily posve ne raspusti."

On je podigao ruku u znak pozdrava. "Sretno", dovikne, zagledan u divovska krila koja su Excidiuma podizala uvis, dok su drugi zmajevi iz formacije kretali za njim, sve dok se svi nisu izgubili na juţnom obzoru.

Iako su oprezno motrili nebo nad La Mancheom, prvih nekoliko tjedana nakon Excidiumova odlaska proteklo je mirno. Nije bilo neprijateljskih napada, a Lenton je smatrao da Francuzi i dalje drţe kako je Excidium u bazi pa stoga i nisu osobito voljni upuštati se u takve pustolovine. "Što dulje uspijemo odrţati takav dojam, to bolje", rekao je okupljenim kapetanima nakon još jedne rutinske ophodnje. "Osim što mi od toga imamo koristi, bit će dobro i ne uvide li da se druga formacija primiče njihovoj dragocjenoj floti u Cádizu."

Svi su s velikim olakšanjem primili novost o tome da je Excidium sretno stigao na odredište, koju je Volly donio gotovo točno dva tjedna nakon odlaska formacije. "Već su bili počeli kad sam odlazio", rekao je kapetan James ostalim kapetanima sutradan, dok je ţurno doručkovao prije povratka. "Španjolski krikovi i povici čuli su se još kilometrima. Njihovi se trgovački brodovi pod napadom zmajeva raspadaju jednako brzo kao i linijski brodovi, kao i njihove kuće i lokali. Pretpostavljam da će i sami ubrzo zapucati na Francuze ne iziđe li Villeneuve vrlo brzo, bez obzira na savezništvo."

Atmosfera se nakon tih ohrabrujućih novosti razvedrila, a Lenton im je malo skratio ophodnju, te im dao dovoljno slobodnog vremena i izlaz u grad za proslavu. Bio je to dobrodošao predah ljudima koji su dotada radili udarničkim tempom. Oni energičniji među njima pošli su u grad. Većina se odlučila za malo sna, baš poput umornih zmajeva.

Laurence je iskoristio priliku da u miru pred večer čita Temeraireu. Tako su uţivali u druţenju do kasno u noć, čitajući pod svjetlom lanterna. Laurence se iz lakog sna probudio nešto nakon izlaska mjeseca. Temeraireova glava bila je posve crna na pozadini obasjanog neba, a on se bio pomno zagledao sjeverno od čistine. "Nešto nije u redu?" upita ga Laurence. Pridigavši se u sjedeći poloţaj, čuo je jedva čujan zvuk, neobičan i visok.

Dok su osluškivali, zvuka je nestalo. "Laurence, čini mi se da je to bila Lily", reče Temeraire, čija se griva nakostriješila.

Laurence odmah siđe s njegove noge. "Ostani ovdje. Vratit ću se što brţe budem mogao", reče, a Temeraire kimne, uopće ne skrećući pogled.

Staze koje su presijecale područje baze bile su uglavnom puste i neosvijetljene: Excidiumova formacija bila je na zadatku, svi laki zmajevi u izviđanju, a noćna je svjeţina bila dovoljan razlog da se čak i najpredanije posade povuku u vojarnu. Tlo se zamrznulo tri dana prije. Bilo je tako tvrdo i ugaţeno da su njegovi koraci odzvanjali okolnim prostorom.

Lilyna je čistina bila prazna. Iz vojarne, čije je osvijetljene prozore nazirao u daljini, među drvećem, čuo se prigušeni ţamor, oko zgrade nije bilo nikoga. Lily je leţala nepomično šćućurena, a ţute oči bile su obrubljene crvenilom, pogled posve odsutan. Samo je nečujno povlačila kandţe po tlu. Prigušeni glasovi i plač. Laurence se pitao hoće li smetati u nezgodnom trenutku, no kako je bilo očito da nešto nije u redu, odlučio je prići. Izišao je na čistinu i snaţno zazvao: "Harcourt? Jesi li ovdje?"

"Ni koraka više", začuo se Choiseulov glas, prigušen ali oštar. Laurence je zaobišao Lilynu glavu i zastao kao ukopan, posve preneraţen: Choiseul je drţao Harcourtovu za nadlakticu, a na licu

mu se odraţavalo krajnje beznađe. "Ni riječi, Laurence", reče. U drugoj je ruci drţao mač, a na tlu iza njega Laurence je ugledao ispruţenog mladog kadeta na čijim su se leđima kroz kaput širile tamne krvave mrlje. "Ni glasa."

"Za ime svijeta, što to smjeraš?" upita Laurence. "Harcourt, ti se ne protiviš?"

"Ubio je Wilpoysa", reče ona stisnuta grla. Stajala je nesigurno, gotovo padala, a kad joj se lice našlo pod svjetlom baklje, uočio je masnicu koja je već tamnjela preko većeg dijela njezina čela. "Laurence, ne brini se za mene, moraš dovesti pomoć. Ţeli nauditi Lily."

"Ne, nipošto, nipošto", usprotivi se Choiseul. "Ne ţelim nauditi ni njoj, ni tebi, Catherine, kunem vam se. Ali ne mogu odgovarati ako se umiješaš, Laurence. Ne čini ništa." Uzdigao je mač. Na njegovoj oštrici bljesnula je krv, a nije bio odviše daleko od Harcourtičina vrata. Lily je ponovno ispustila onaj sablastan zvuk, visoki ton sličan cvileţu koji je parao uši. Choiseul je bio posve blijed, a lice mu je pod svjetlom poprimilo zelenkastu nijansu. Činilo se da je toliko očajan da je pripravan na sve. Laurence se nije micao, nadajući se povoljnijoj prilici.

Choiseul je još nekoliko trenutaka piljio u njega, sve dok se nije uvjerio da se ne namjerava pokrenuti, a zatim je rekao: "Sada ćemo svi zajedno otići do Praecursorisa. Lily, ti ostani ovdje i kreni za nama kad vidiš da smo uzletjeli. Obećavam ti da se Catherine neće dogoditi baš ništa, pod uvjetom da ostaneš poslušna."

"Ti bijedni, podli izdajniče", reče Harcourtova. "Misliš da idem s tobom u Francusku i da ću lizati Bonaparteove čizme? Otkada ovo planiraš, ti pseto kukavičko?" pokušala se istrgnuti iz njegova zahvata, pritom i posrnuvši, no Choiseul ju je protresao tako da je zamalo pala.

Lily je zareţala i pokazala zube, napola ustajući, dok su joj se krila raširila. Laurence je jasno vidio crnu kiselinu koja je zablistala u kutovima usta. "Catherine!" prosikće glasom koji se izobličio jer su joj zubi bili posve stisnuti.

"Tišina, dosta je!" reče Choiseul, pa uspravi Harcourtovu i privuče je k sebi, drţeći joj ruke tako da ih više uopće nije mogla pomicati: drugom rukom i dalje je drţao mač. Laurence nije odvajao pogled upravo od mača, samo je čekao priliku. "Slijedit ćeš nas, Lily, učinit ćeš to što sam rekao. A sad idemo... Naprijed, odmah, hajdemo, gospodine." Nestrpljivim pokretom mača pokazao je smjer. Laurence se nije okrenuo, već je zakoračio unatrag, a čim se našao pod sjenom drveća, još se više usporio, pa mu je tako Choiseul prišao bliţe nego što je kanio.

Izbezumljeno hvatanje i udaranje. Potom su se sve troje odjednom našli na tlu, mač je odletio, a Harcourtova se našla među njima. Svom teţinom tresnuli su o tvrdu zemlju, no Choiseul je bio dolje, pa je Laurence na trenutak bio u prednosti. Tu je prednost, međutim, morao ţrtvovati da nekako oslobodi i Harcourtovu odgurne na sigurno, a Choiseul ga je raspalio posred lica čim se ona odvojila od njih, što ga je načas omamilo.

Kotrljali su se i u klinču mlatili svom snagom, obojica pritom poseţući i za mačem. Choiseul je bio snaţno građen i viši, i premda je Laurence imao više iskustva u borbi prsa o prsa, Francuz je sve više odnosio prevagu zahvaljujući teţini. Lily je sad već grmjela, a od te rike u daljini su se začuli i glasovi koji su se dovikivali, pa je Choiseul od očaja stekao novu, eksplozivnu snagu; svom snagom udario je Laurencea šakom u trbuh te je ščepao mač, dok se Laurence grčio od boli.

U tom trenutku iznad njih začula se stravična rika. Tlo se zatreslo, odlomljene grane stale su padati sa svih strana, zajedno s pravom kišom suhog lišća i iglica, a jedno divovsko staro stablo čitavo je izišlo iz tla pokraj njih: nad njima se ukazao Temeraire, koji je mahnito mahao krilima i uklanjao prepreke. Začula se i nova rika, koja je ovaj put dopirala od Praecursorisa, blijeda prošarana krila francuskoga zmaja nazirala su se u tami kako se pribliţavao, a Temeraire se naglo okrenuo prema njemu isukanih kandţa. Laurence se s mukom pridigao i bacio na Choiseula, obarajući ga čitavom teţinom tijela. Ţeludac mu se još dizao dok su se hrvali, no snagu mu je davalo to što je znao da je Temeraire u opasnosti.

Choiseul ih je uspio preokrenuti i podlakticom pritisnuti Laurenceov vrat, svom snagom. Gušeći se, Laurence je krajičkom oka uočio neki pokret, a Choiseul se u tom trenutku beţivotno srušio. Harcourtova je bila uzela ţeljeznu šipku iz Lilyne orme i njome ga raspalila po zatiljku.

Od silnog napora već je bila na rubu nesvjestice. Lily se pokušavala natisnuti među drveće da nekako dode do nje. No sad su na čistinu napokon počeli pristizati i članovi posada, pa je više ruku pomoglo Laurenceu da se pridigne na noge. "Okruţite onog čovjeka i donesite baklje", procijedi Laurence, hvatajući zrak. "I dovedite nekoga s jakim glasom, kao i doglasnik. Brţe, prokleti bili", budući da su iznad njih Temeraire i Praecursoris i dalje kruţili jedan oko drugoga, a kandţe su samo sijevale.

Prvi časnik Harcourtove bio je krupan muškarac glasa kojem nije trebao doglasnik. Čim je uvidio što se sve događa, skupio je dlanove oko usta i obratio se Praecursorisu koliko ga je glas nosio. Veliki francuski zmaj još je nekoliko trenutaka nastavio očajnički i mahnito letjeti u krug, a onda se zagledao dolje, prema Choiseulu, te se pognute glave vratio na tlo. Temeraire je cijelo vrijeme lebdio u mjestu, drţeći ga na oku sve dok nije sletio.

Maximus se nalazio u blizini, pa je i Berkley došao na čistinu čim je začuo buku i pomutnju. Upravo je on sada preuzeo glavnu riječ, odredio pojedinim članovima posada da lancima veţu Praecursorisa, a drugima da Harcourtovu i Choiseula otpreme liječnicima, trećima da pokopaju jadnog Wilpoysa. "Ne, hvala, mogu sam", rekao je Laurence, odgurujući usluţne ruke koje bi ga bile spremno ponijele. Disao je ponešto lakše i pravilnije, pa je sada polagano prišao čistini i mjestu na koje je Temeraire sletio do Lily. Htio je utješiti oba zmaja i pokušati ih posve primiriti.

Choiseul veći dio dana nije dolazio k svijesti, a kad se napokon probudio, jedva je pokretao jezik i miješao je jezike i riječi. Ipak, sljedećeg dana ujutro, već je posve vladao sobom i u prvi je mah posve odbijao odgovarati na pitanja.

Praecursoris se nalazio u okruţenju, među ostalim zmajevima, i naređeno mu je da ostane na tlu pod prijetnjom Choiseulove smrti. Prijetnja zapovjedniku bila je jedino što je moglo obuzdati neposlušnog zmaja, a sredstvo kojim je Choiseul kanio prisiliti Lily da s njim prijeđe u Francusku sada je tako upotrijebljeno protiv njega. Praecursoris nije ni pokušao prekršiti zapovijed, već se samo snuţdeno skutrio pod lancima. Nije ništa jeo, samo je povremeno tiho cvilio ili prigušeno zavijao.

"Harcourt," rekao je Lenton kad je napokon ušao u blagovaonicu i sve ih zatekao kako okupljeni čekaju, "ne mogu ti ni reći koliko mi je ţao, ali moram te zamoliti da pokušaš: ne razgovara ni s kim, ali ako mu je ostalo barem toliko časti koliko i kakvom štakoru, mora znati da ti duguje kakvo-takvo objašnjenje. Hoćeš li ga pitati?"

Kimnula je, a potom iskapila čašu. No, lice joj je i dalje bilo tako blijedo da je Laurence tiho upitao: "Da pođem s tobom?"

"Da, molit ću te", rekla je bez razmišljanja i zahvalno. Tako su zajedno pošli u malenu i mračnu ćeliju u kojoj je bio zatočen Choiseul.

Choiseul ju nije mogao pogledati u oči, niti joj nešto reći. Samo je odmahnuo glavom i zadrhtao, pa čak i zaplakao kad mu je nepostojanim glasom počela postavljati pitanja. "Oh, proklet bio", uskliknula je na kraju frustrirano i bijesno. "Kako si mogao... Kako si uopće imao srca za takvo što? Sve što si mi ikad rekao bila je laţ. Reci mi... jesi li organizirao i onu zasjedu... kad smo dolazili ovamo? Reci mi!"

Glas joj je bio isprekidan, a on je lice bio zario u dlanove. Sad je pridigao glavu i uskliknuo, obraćajući se Laurenceu: "Za ime svijeta, samo neka iziđe. Tebi ću reći što god ţeliš, samo neka ona iziđe", pa je nakon toga ponovno prekrio lice.

Laurence nije imao ni najmanje volje postati isljednikom, no nije mogao nepotrebno produljivati patnju kapetanice Harcourt. Čim ju je blago dodirnuo po ramenu, bez oklijevanja je izišla. Bilo je neizrecivo neugodno što je morao postavljati pitanja Choiseulu, još neugodnije slušati kako je bio izdajica još otkako je doputovao iz Austrije.

"Znam što misliš o meni", dodao je još Choiseul, uočivši gađenje na Laurenceovu licu. "I u pravu si. Ali ja nisam mogao birati."

Laurence se strogo drţao postavljanja pitanja, no taj bijedni pokušaj traţenja opravdanja razjario ga je toliko da se više nije mogao suzdrţati. S prijezirom je rekao: "Mogao si biti častan i pošten i ispuniti duţnost na mjestu koje si od nas traţio i koje smo ti dodijelili."

Choiseul se nasmije, bez imalo vedrine u glasu. "Da, a kad se Bonaparte za Boţić nađe u Londonu, što onda? Moţeš i tako gledati na mene i na sve. Ali u to uopće ne sumnjam i uvjeravam te, da sam smatrao da to nečim mogu spriječiti, sigurno bih nešto poduzeo."

"Umjesto toga, postao si dvostrukim izdajicom i pomogao njemu, iako se tvoje prvo izdajstvo moglo opravdati jedino da si ostao odan vlastitim načelima", reče Laurence. Choiseulova uvjerenost podosta ga je uznemirila, iako to ni u snu nije namjeravao pokazati.

"Ah, načela", ponovi Choiseul. Kod njega više nije bilo one odvaţnosti i razmetljivosti. Sad se doimao tek izmorenim i prepuštenim sudbini. "Francuskoj ne nedostaje toliko snaga kao vama i Bonaparte je već više puta odredio smaknuće zmajeva zbog veleizdaje. Što meni znače načela kad vidim kako se nad Praecursorisa nadvija sjena giljotine? Kamo sam ga trebao povesti? U Rusiju? Nakon moje smrti ţivjet će još barem dva stoljeća, a sigurno znaš kako se ondje odnose prema zmajevima. Bez pomoći transportnih brodova, teško sam s njim mogao otići u Ameriku. Jedina nada bilo mi je pomilovanje, a Napoleon ga je ponudio uz određenu cijenu."

"Pritom misliš na Lily", reče Laurence ledenim tonom.

Iznenadio se uvidjevši da Choiseul odmahuje glavom. "Ne, cijena nije bio Catherinin, već tvoj zmaj." Kako se na Laurenceovu licu pojavio krajnje zapanjen izraz, još je rekao: "To kinesko jaje kineski mu je car poslao kao dar. Htio je da ga donesem. Nije znao da se Temeraire već izlegao." Choiseul slegne ramenima i raširi ruke. "Pa sam mislio... moţda... ako ga ubijem..."

Laurence ga opali posred lica, tako snaţno da ga je oborio na kameni pod ćelije. Stolica se zaljuljala i uz štropot pala na pod.

Choiseul je zakašljao i obrisao krv s usne, a straţar je otvorio vrata i zavirio da vidi što se događa. "Sve u redu, gospodine?" upita, zagledavši se u Laurencea. Nije ni pogledao ozlijeđenog Choiseula.

"Da, moţeš ići", reče Laurence bezizraţajno, pa kad su se vrata zatvorila, rupčićem obriše krv sa šake. Inače bi se postidio udaranja zatvorenika, no u tom trenuku nije ni najmanje ţalio. Srce mu je i dalje neobuzdano udaralo.

Choiseul polagano pridigne stolicu i ponovno sjedne. Tišim glasom reče: "Ţao mi je. Na koncu se nisam mogao nagnati, pa sam mislio da ću umjesto toga..." Zašutio je, uvidjevši da u Laurenceovo lice ponovno navire krv.

Sama pomisao da je sve te mjesece takvo zlo vrebalo u neposrednoj Temeraireovoj blizini, te da ga je onemogućila tek u posljednji čas probuđena Choiseulova savjest, Laurenceu je ledila krv u ţilama. Sada prijezirno i s mrţnjom reče: "Pa si umjesto toga pokušao zavesti djevojku, još gotovo školarku, i oteti je."

Choiseul je šutio. I doista, Laurence nije mogao ni zamisliti što bi uopće mogao reći u svoju korist. Nekoliko trenutaka kasnije, Laurence je rekao: "Više se nikako ne moţeš pozivati na nekakvu čast: reci mi stoga kakvi su Napoleonovi planovi, a Lenton će u tom slučaju moţda uputiti Praecursorisa u uzgajalište na Newfoundlandu, ako ti je doista stalo do njegova ţivota, a ne do vlastite bijedne koţe."

Choiseul je problijedio, ali je rekao: "Znam vrlo malo, ali reći ću ti sve, ako Lenton da riječ da će biti tako."

"Ne", reče Laurence. "Ako ţeliš, moţeš samo govoriti i nadati se milosti koju ne zasluţuješ. Neću se s tobom pogađati."

Choiseul pogne glavu. Progovorio je kao posve slomljen čovjek, toliko tiho da se Laurence morao dobro koncentrirati da razabere riječi. "Ne znam što točno kani, ali traţio je da posebno poradim na slabljenju ove baze, da pokušam što više snaga uputiti na Sredozemlje."

Laurence osjeti kako ga obuzima mučnina. Barem je taj cilj Francuz uspješno ostvario. "Ima li kakvu mogućnost zahvaljujući

kojoj njegova flota moţe pobjeći iz Cádiza?" upita odlučno. "Smatra li da je moţe dovesti ovamo a da se ne sukobi s Nelsonom?"

"Misliš da mi se Napoleon povjerio?" upita Choiseul, ne pridiţući glavu. "I za njega sam bio izdajica. Rečeno mi je što trebam obaviti i ništa više."

Laurence je nakon još nekoliko pitanja uvidio da Choiseul doista ne zna više od toga. Iz ćelije je izišao i, kako mu se činilo, nekako okaljan i uzbunjen, te je odmah otišao Lentonu.

Novosti su čitavu bazu obavile sumornim raspoloţenjem. Kapetani s ostalim članovima posada nisu razgovarali o pojedinostima, no čak je i najmlađim novacima bilo jasno da se opća atmosfera promijenila. Choiseul je odabrao idealan trenutak: glasnik do njih neće doći sljedećih šest dana. A otada će trebati još dva tjedna ili više da se barem dio snaga sa Sredozemlja vrati na područje La Manchea. Već su mobilizirane milicijske snage, kao i dio vojnih jedinica. Pojavit će se za koji dan i početi postavljati dodatne topničke kapacitete uz obalu.

Kako je sada imao i dodatnih razloga za zabrinutost, Laurence je razgovarao s Granbyjem i Hollinom, ţeleći i kod njih pojačati oprez u vezi s Temeraireom. Ako je Napoleon toliko ljubomoran zbog oduzimanja tako osobnog dara, vrlo lako mogao bi poslati još nekog agenta, nekoga tko će moţda biti voljniji ubiti zmaja na kojeg Francuska više ne polaţe pravo. "Moraš mi obećati da ćeš biti oprezan", rekao je i Temeraireu. "Ne jedi ništa, osim ako netko od nas nije u blizini i ako je to odobrio. A ako ti se pokuša pribliţiti netko koga ti nisam predstavio, to nemoj dopustiti ni pod kakvim uvjetima, čak i ako moraš odletjeti na neku drugu čistinu."

"Dobro ću paziti, Laurence, obećavam", reče Temeraire. "Ali nije mi jasno zašto bi me francuski car ţelio ubiti. Kako bi mu to moglo koristiti? Bilo bi mu bolje da traţi novo jaje."

"Dragi moj... Kinezi bi se teško udostojili dati mu drugo jaje, kad je prvo završilo na tako neţeljen način dok je bilo na brizi njegovih ljudi", reče Laurence. "I dalje mi nije jasno zašto su mu uopće dali jaje. Bit će da pri njihovu dvoru ima nekog izvanredno nadarenog

izaslanika. I pretpostavljam da mu je povrijeđen ponos, jer zna da se neki nedostojni britanski kapetan sada nalazi na mjestu na kojem se namjeravao naći on sam."

Temeraire prijezirno otpuhne. "Znam da mi nikad ne bi bio ni najmanje drag i simpatičan, čak i da sam se izlegao u Francuskoj", reče. "Po svemu što čujem, čini mi se da je vrlo neugodan čovjek."

"Oh, to ne mogu s pouzdanjem reći. Često se govori koliko je tašt, no nema sumnje da je velik čovjek, iako je tiranin", reče Laurence nevoljko. Bilo bi mu lakše da je i sebe mogao uvjeriti da je Bonaparte obična praznoglava luda.

Lenton je naredio da će u ophodnje odsada ići tek polovica formacije, naizmjenično jedan pa drugi dio. Ostali će biti u bazi i posvetiti se intenzivnoj borbenoj obuci. Pod okriljem noći, još nekoliko zmajeva stiglo je iz baza u Edinburghu i Invernessu, a među njima bio je i Victoriatus, onaj parnaski zmaj kojeg su spasili, sad se činilo već tako davno. Njegov kapetan, Richard Clark, odlučio se za lijepu gestu, te je posebno došao pozdraviti Laurencea i Temerairea. "Nadam se da ćete mi oprostiti što vas i ranije nisam došao pozdraviti i zahvaliti", rekao je. "Priznajem da sam u Lagganu bio zaokupljen gotovo isključivo njegovim oporavkom, a na novu su nas zadaću uputili bez upozorenja, kao, čini mi se, i vas."

Laurence mu srdačno stisne ruku. "Molim te da o tome više ne razmišljaš", reče. "Nadam se samo da se posve oporavio...?"

"Potpuno, hvala nebesima. I to u pravi čas, ako se ne varam", reče Clark neveselo. "Koliko sam čuo, napad se očekuje svakog trenutka."

Ipak, dani su se razvlačili u beskonačnost, mučno jednolični i neugodni zbog silnog iščekivanja, a napada nije bilo. Još tri winchestera dovedena su radi izviđanja, no svi su se s dnevnih duţnosti, opasnih izleta do francuske obale, vraćali i izvještavali o jakim ophodnjama koje u svako doba nadziru neprijateljsku obalu. Jednostavno nije'bilo mogućnosti da dovoljno uđu nad kopno i dođu do novih informacija.

Među njima je bio i Levitas, no novopridošlih je letača i članova posade bilo toliko da se Laurence baš i nije morao prečesto viđati s Rankinom, što mu je bilo drago. Trudio se ne uočavati tragove

zanemarivanja, budući da na tom planu više nije imao što poduzeti. Činilo mu se da više ne moţe posjetiti malenog zmaja a da ne izazove sukob koji bi mogao imati katastrofalne posljedice na atmosferu u čitavoj bazi. Ipak, primirio si je savjest tako da nije ništa rekao kad je sutradan rano ujutro ugledao Hollina koji je na Temeraireovu čistinu došao s hrpom vrlo prljavih krpa za čišćenje i s izrazom krivnje na licu.

Ledena atmosfera obavila je cijelu bazu u nedjelju navečer, nakon isteka prvog tjedna iščekivanja: iako su ga iščekivali, Volatilus nije doputovao. Vrijeme je bilo dobro, nebo vedro, pa to nije mogao biti razlog kašnjenja. Tako je ostalo i sljedeća dva dana, a potom i treći: Volatilusu i dalje nije bilo traga. Laurence se trudio ne podizati pogled prema nebu, a nije se obazirao ni na svoje ljude koji su se drţali jednako, sve do one večeri kad je zatekao Emily kako tiho plače nadomak čistine, kamo se bila iskrala iz vojarne kako bi ostala sama.

Bilo joj je neopisivo neugodno što ju je zatekao kako plače, pa se pretvarala da joj je prašina ušla u oči. Laurence ju je poveo u svoju sobu i zamolio da joj donesu kakao. Zatim joj je rekao: "Bio sam dvije godine stariji od tebe kad sam krenuo na more i tjedan dana noću sam neutješno ridao." Pogledala ga je tako sumnjičavo da se morao nasmijati. "Ne, nisam ništa izmislio zbog tebe", nastavi. "Kad budeš kapetan i kad u sličnoj situaciji zatekneš nekoga od svojih novaka, pretpostavljam da ćeš mu reći što i ja tebi."

"Ne bojim se", reče ona. Premorenost i kakao pomalo su je omamili, pa je zaboravila na oprez. "Znam da Excidium nikad neće dopustiti da se mojoj majci nešto dogodi, a radi se o najboljem zmaju u Europi." Posve se razbudila nakon tih nehotičnih riječi, pa je gotovo uzbunjeno i ţurno dodala: "Dakako, Temeraire mu je gotovo ravan u svemu."

Laurence ozbiljno kimne. "Temeraire je mnogo mlađi", reče. "Moţda će jednog dana biti i poput Excidiuma, kad stekne još malo iskustva."

"Da, upravo tako", reče ona s neizmjernim olakšanjem. On suspregne osmijeh. Pet minuta kasnije već je čvrsto spavala. Poloţio ju je na postelju i izišao, te usnuo uz Temerairea.

"Laurence, Laurence." Trgnuvši se, zbunjeno je zatreptao. Temeraire ga je ţurno budio, iako je nebo još bilo mračno. Laurence je tek napola bio svjestan potmule grmljavine, mnoštva glasova, a potom i praskova. Istog je trenutka poskočio na noge: na čistini nije bilo nikog od njegove posade, kao ni od časnika. "Što se događa?" upita Temeraire, pa ustane i raširi krila nakon što se Laurence spustio na tlo. "Napadaju nas? Ne vidim zmajeve u zraku."

"Gospodine! Gospodine!" Morgan je dotrčao na čistinu, u ţurbi i silnoj ţelji gotovo se spotaknuo. "Stigao je Volly. Došlo je do velike bitke i Napoleon je mrtav!"

"Znači da je rat već završio?" upita razočarano Temeraire. "Još nisam ni vidio kako izgleda prava bitka..."

"Moţda se priča širila sa svakim novim prepričavanjem. Iznenadio bih se kad bih doznao da je Bonaparte uistinu poginuo", reče Laurence, no već je bio utvrdio da oni glasovi zapravo kliču, pa nije bilo sumnje da su se pojavile određene dobre vijesti, premda vjerojatno ne tako nezamislivih razmjera. "Morgan, probudi gospodina Hollina i zemaljsku posadu. Ispričaj se u moje ime zbog toga što je tako rano, pa ih zamoli da Temerairea odvedu na doručak. Boţe moj", reče i obrati se Temeraireu: "Idem doznati što se događa, pa ću se što brţe mogu vratiti s novostima."

"Da, molim te. I pojuri", reče Temeraire ţurno, pa se pridigne na straţnje noge, da preko drveća pokuša vidjeti što se događa.

Zgrada u kojoj je bio smješten stoţer bila je obasjana u svim dijelovima. Volly je sjedio na prostoru za postrojavanje ispred zgrade i poţudno gutao ovcu, dok su dvojica članova zemaljske posade iz glasničke sluţbe na sigurnoj udaljenosti drţala mase ljudi koje su se sve brţe okupljale iz vojarni. Nekolicina mladih časnika iz kopnene vojske i milicije od uzbuđenja je pucala u zrak, a Laurence se morao gotovo doslovce gurati da nekako dođe do ulaza.

Vrata Lentonova ureda bila su zatvorena, no kapetan James sjedio je u časničkome klubu, jeo gotovo jednako ţeljno kao i njegov zmaj. Gotovo svi ostali kapetani već su bili uz njega, upijali novosti.

"Nelson mi je rekao da pričekam. Da će izići iz luke prije nego što se dospijem vratiti", govorio je James, praktički kutom usana, pomalo prigušeno zbog prepečenca, dok je Sutton pokušavao prenijeti prizor na papir. "Nisam mu baš vjerovao, ali u nedjelju ujutro počeli su izlaziti, a mi smo ih u ponedjeljak rano ujutro dočekali ispred rta Trafalgar."

Popio je čitavu šalicu kave, a svi nazočni nestrpljivo su čekali da završi i na trenutak odgurne tanjur, kako bi uzeo Suttonov papir. "Ja ću, ako dopustiš..." reče, već crtajući kruţiće koji su simbolizirali poloţaj brodova. "Dvadeset sedam i dvanaest naših zmajeva, protiv trideset tri i deset zmajeva."

"Dva niza koja su im dvaput probila liniju?" upita Laurence, zadovoljno zagledan u prikaz. Bila je to upravo onakva strategija kakva je najviše izazivala kaos u francuskim redovima, kaos u kojem su se loše obučene francuske posade teško mogle snaći.

"Molim? Oh, brodovi... da, uz Excidiuma i Laetificat nad privjetrinskom skupinom, Mortiferusa nad zavjetrinskom", odgovori James. "Vjerujte, na čelu divizija bilo je vruće. Od silnih oblaka dima odozgo nisam uspio razabrati nikakav kriţ na jarbolu. U jednom trenutku bio sam uvjeren da je Victory odletio u zrak. Španjolci su ondje imali jednog od onih prokletih malih zmajeva... flecha-del-fuego19, koji su amo-tamo jurili brţe nego što su naši strijelci stigli reagirati. Sve jedrilje već je gutao plamen prije nego što ga je Laetificat otjerala tako da je podvio rep."

"Kakvi su naši gubici?" upitao je Warren, čiji je smireni glas nadjačao svu neobuzdanost njihova uzbuđenja.

James odmahne glavom. "Bilo je to pravo krvoproliće, u to uopće ne morate sumnjati", odgovori neraspoloţeno. "Vjerojatno je poginulo oko tisuću naših... I jadni Nelson jedva je izvukao ţivu glavu: rigač vatre zapalio je jedno jedro na Victoryju koje je palo točno na njega dok je stajao na krmenoj palubi. Dvojica snalaţljivih momaka natopila su ga vodom iz bačava, no kaţu da su mu se odličja stopila s koţom, pa će ih sada nositi u svakom trenutku."

19

Španj. "vatrena strijela".

"Tisuću ljudi... Počivali u miru", reče Warren. Svi su ušutjeli, a kad se razgovor ponovno počeo razvijati, u prvi je mah još bio prigušen.

No uzbuđenje i radost ubrzo su nadvladali ono što bi se moţda nazvalo raspoloţenjem primjerenijim trenutku. "Ispričajte me, gospodo", reče Laurence, gotovo vičući, budući da se buka u međuvremenu pojačala. Upravo zbog ponovno ţivahnog razgovora trenutno nije bilo moguće doći do novih podataka. "Obećao sam Temeraireu da ću se odmah vratiti. James, pretpostavljam da je vijest o Bonaparteovoj smrti laţna...?"

"Da, što je najgore, tako je... Osim ako ne umre od bijesa zbog novosti", doviknuo mu je James, izazivajući salvu smijeha koja se posve prirodno pretvorila u skupno pjevanje Hearts of Oak20, tako da je pjesma ispratila Laurencea kroz vrata, pa čak i na suprotnu stranu baze, budući da su je prihvatili i vojnici izvan zgrade.

U vrijeme izlaska sunca, baza je već bila poluprazna. U međuvremenu gotovo nitko nije oka sklopio. Raspoloţenjem je dominirala radost, gotovo na rubu histerije, budući da su se ţivci, tijekom više tjedana zatezani do granice pucanja, odjednom opustili. Lenton nije ni pokušavao uvesti red, te je praktički ţmirio dok je vojska iz baze masovno odlazila u grad, pronoseći novosti onima do kojih još nisu bile doprle, grlenim glasovima sudjelujući u sveopćem veselju.

"Na kojim god planovima invazije da je Bonaparte bio radio, ovo ih je zasigurno trajno pokopalo", rekao je ushićeno Chenery kasnije te večeri, dok su njih dvojica zajedno stajali na balkonu i promatrali horde koje su se vraćale iz grada i još sporije miljele prostorom ispred zgrade. Gotovo svi muškarci ljuljali su se od silnog pijanstva, ili su bili odviše sretni da bi se prepirali. Povremeno bi netko nešto zapjevao, pa bi se barem nekoliko trenutaka pjesma dizala i do njih. "Kako bih mu rado vidio izraz lica."

"Čini mi se da smo ga precijenili", reče Lenton. Obrazi su mu bili rumeni od porta i zadovoljstva. I to s pravom; pokazalo se da je 20

"Himna" britanske Ratne mornarice.

njegova odluka o upućivanju Excidiuma na Sredozemlje bila mudra i dalekovidna, te je dala velik doprinos pobjedi. "Rekao bih kako je posve razvidno da mornaricu ne razumije toliko dobro kao kopnenu vojsku i zračne snage. Neupućen čovjek lako bi pomislio kako trideset tri linijska broda nikako nisu smjela doţivjeti takav poraz u sukobu s dvadeset sedam brodova."

"Ali kako je moguće da su njegove zračne divizije toliko dugo putovale onamo?" upita Harcourtova. "Samo deset zmajeva. A prema onome što je rekao James, više od polovice činili su španjolski zmajevi - to nije ni desetina snaga koje je imao u Austriji. Moţda ih ipak nije premjestio s područja Rajne...?"

"Čuo sam da je prelazak Pirineja vraški teţak, iako osobno nisam bio ondje", reče Chenery. "Ali rekao bih da ih i nije poslao, misleći da Villeneuve ima dovoljno snaga, pa su se svi lijepo uljuljkali i debljali u bazi. Nema sumnje da je cijelo vrijeme mislio kako će Villeneuve pregaziti Nelsona, pritom moţda izgubiti tek brod-dva. Mi smo ih iščekivali iz dana u dan, pitali se gdje su, grizli nokte, a sve bez razloga."

"I njegova vojska sad ne moţe prijeći La Manche", reče ona.

"Kao što je rekao lord St. Vincent: 'Ne kaţem da ne mogu doći, ali ne mogu doći morem'", reče Chenery i naceri se. "A kani li nas Bonaparte okupirati s četrdeset zmajeva i njihovih posada, nek samo izvoli pokušati. Lijepo će iskusiti one topove koje momci iz milicije tako marljivo ukopavaju. Bila bi šteta da im sav trud bude uzaludan."

"Priznajem da ne bih imao ništa protiv da još jedanput malo raspalimo tog nitkova", reče Lenton. "Ali neće biti tako lakouman. Moramo se zadovoljiti time što smo ispunili svoju duţnost, a Austrijancima moţemo prepustiti slavu i čast da ga dokrajče. Sve njegove nade u invaziju pale su doslovno u vodu." Popivši ostatak porta, neočekivano je rekao: "Na ţalost, čini mi se da to više ne moţemo odgađati. Od Choiseula sad više ne trebamo baš ništa."

U tišini koja ih je obavila, uzdah Harcourtove zazvučao je gotovo poput jecaja, no nije se usprotivila, a glas joj je bio neočekivano

smiren kad je upitala samo: "Jeste li odlučili što će biti s Praecursorisom?"

"Bude li htio, poslat ćemo ga na Newfoundland. Ondje trebaju rasplodnog muţjaka, a ne moţemo reći da je bio neugodan ili zlonamjeran", odgovori Lenton. "Kriv je isključivo Choiseul, a ne on." Počeo je odmahivati glavom. "Kakva šteta, dakako... Sve naše zvijeri još će danima biti potištene, ali nema nam druge. Najbolje je stvar riješiti brzo. Sutra ujutro."

Choiseulu su omogućili da nekoliko trenutaka provede s Praecursorisom. Veliki zmaj bio je gotovo posve prekriven lancima, a cijelo vrijeme budno su ga, svaki s jedne strane, motrili Maximus i Temeraire. Laurence je osjetio kako Temerairea prolaze srsi dok obavlja tu nimalo ugodnu duţnost, prisiljen gledati kako Praecursoris odlučno odmahuje glavom, dok ga Choiseul očajnički pokušava nagovoriti da prihvati ponuđeno utočište. Naposljetku se velika glava malčice spustila, jedva primjetno izraţavajući pristanak, a Choiseul mu je prišao i naslonio obraz na glatku njušku.

Potom su mu prišli straţari. Praecursoris je pokušao nasrnuti na njih, no zbog lanaca nije bio u stanju učiniti ništa. Dok su odvodili Choiseula, zmaj je vrištao. Bio je to uţasan, nepodnošljiv zvuk. Temeraire se naglo okrenuo na drugu stranu, raširio krila i tiho zastenjao. Laurence se nagnuo naprijed i posve se ispruţio i naslonio na njegov vrat, unedogled ga milujući. "Ne gledaj, dragi moj", reče, jedva uspijevajući kroz stisnuto grlo izgovoriti riječi. "Još malo, pa će sve biti gotovo."

Praecursoris još jedanput krikne, za kraj, pa se svom teţinom stropošta na tlo, kao da ga je napustio i posljednji atom ţivotne energije. Lenton ostalima pokaţe da se mogu udaljiti, a Laurence Temerairea potapše po ramenu. "Idemo, idemo", reče, a Temeraire se istog trenutka svom snagom vine s platforme i poleti nad blistavo, prazno more.

* * *

"Laurence, smijem li ovamo dovesti Maximusa i Lily?" upita Berkley, uobičajeno izravno i bez uvoda, zatekavši ga bez ikakva upozorenja. "Čini mi se da je tvoja čistina dovoljno velika."

Laurence podigne glavu i bezizraţajno ga pogleda. Temeraire je i dalje bio duboko potišten i uznemiren, glave skrivene pod krilima, posve neutješan. Letjeli su satima, samo njih dvojica, nad otvorenim morem, sve dok ga Laurence naposljetku nije zamolio da se vrate nad kopno, pribojavajući se zmajeve potpune iscrpljenosti. I on sam osjećao se prebijeno i bolesno, kao da ga hvata groznica. I prije je viđao vješanja, sastavni dio okrutnog mornarskog ţivota, a Choiseul je takvu sudbinu nedvojbeno zavrijedio više od mnogih koje je Laurence vidio s omčom oko vrata. Nije znao odrediti zašto sad osjeća toliku tjeskobu.

"Ako ţeliš..." reče bezvoljno pa ponovno spusti glavu. Nije ni podigao pogled prema divovskim krilma i sjeni koja je nastala kad se Maximus pojavio nad čistinom, divovskim tijelom zaklanjajući sunčevo svjetlo sve dok se uz mukao udarac nije spustio pokraj Temerairea. Za njim se spustila i Lily. Odmah su se pribliţili i stisnuli jedni uz druge i uz Temerairea. On se nakon nekoliko trenutaka izvukao toliko da ih još bolje privije k sebi, dok je Lily raširila divovska krila i gotovo ih posve prekrila.

Berkley je Harcourtovu doveo do mjesta na kojem je Laurence sjedio naslonjen na Temerairea, te je spustio do njega. Krupno tijelo potom je gotovo nespretno spustio na tlo njima nasuprot, pa im pruţio tamnu bocu. Laurence je prihvatio i znatiţeljno otpio gutljaj: jaki rum, nerazblaţen vodom, a on cijeli dan nije ništa jeo. Alkohol mu je vrlo brzo udario u glavu, pa je sa zahvalnošću uvidio kako su mu svi osjeti odjednom pomalo otupljeni.

Harcourtova je ubrzo počela plakati, a Laurence se uţasnuo uvidjevši da je i njegovo lice vlaţno kad je ispruţio ruku da je uhvati za rame. "Bio je izdajica, običan laţljivac i izdajica", rekla je Harcourtova, brišući suze nadlanicom. "Nije mi ni najmanje ţao. Uopće ne ţalim." Riječi je izgovarala s mukom, kao da i samu sebe pokušava uvjeriti u to.

Berkley joj ponovno doda bocu. "Nije stvar u njemu. Prokletnik je to i zasluţio", reče. "Ţao ti je zmaja, kao i njima. Znaš, oni ti baš i ne

misle na kralja i domovinu. Praecursoris nikada nije imao pojma o tome i drţao se samo Choiseulovih uputa."

"Recite mi," upita Laurence neočekivano, "bi li Napoleon doista smaknuo zmaja zbog veleizdaje?"

"Vrlo vjerojatno. Europljani to čine, iako vrlo rijetko. Više kao primjer letačima, upozorenje zapovjednicima, nego zbog toga što krive same zmajeve", odgovori Berkley.

Laurence je poţalio što je uopće pitao. Poţalio, jer je Choiseul govorio istinu, barem u tom dijelu. "Zračne snage svakako bi mu pruţile utočište negdje u kolonijama, samo da je zatraţio", reče ljutito. "Nema izgovora. Prava je istina da je htio ponovno steći nekadašnji poloţaj u Francuskoj. Za to je bio voljan ugroziti čak i Praecursorisa, jer smo i mi jednako tako mogli odlučiti smaknuti njegova zmaja."

Berkley odmahne glavom. "Znao je da nam odviše nedostaju rasplodni zmajevi da bismo tako postupili", reče. "Ne ţelim ga nimalo opravdavati. Rekao bih da si u pravu. Smatrao je da će nas Bonaparte pregaziti, a nije mu se išlo ţivjeti u neku koloniju." Berkley slegne ramenima. "Ipak, takve su stvari uţasno teške za zmajeve, a barem zmaj nije ništa učinio."

"To nije istina." Razgovoru se posve neočekivano pridruţio i Temeraire. Svi su ga pogledali. Glave su podigli i Maximus i Lily, pomno slušajući. "Choiseul ga nije mogao prisiliti da odleti iz Francuske, niti da dođe ovamo s namjerom da nama naudi. Meni se uopće ne čini da je manje kriv."

"Po svoj prilici nije razumio što se od njega traţi", reče kapetanica Harcourt nesigurno.

Temeraire na to reče: "U tom je slučaju trebao odbijati sve dok ne bi shvatio. Nije da nema ništa u glavi, poput Vollyja. Tako bi moţda spasio kapetanov ţivot, ali i vlastitu čast. Da sam se našao u takvoj situaciji, stidio bih se kad bi mog kapetana smaknuli, a mene ne." Potom je još, energično zamahnuvši repom, zlokobno dodao: "Ionako ne bih dopustio da netko smakne Laurencea. Baš bih volio vidjeti tko bi se usudio takvo što pokušati."

I Maximus i Lily grlenim su glasovima izrazili slaganje. "Nipošto neću dopustiti Berkleyju da izda domovinu," reče Maximus, "ali da takvo što učini, zgazio bih svakoga tko bi ga pokušao objesiti."

"Mislim da bih ja jednostavno uzela Catherine i odletjela", reče Lily. "No moţda je Praecursoris htio tako postupiti. Vjerojatno nije mogao prekinuti sve one lance, budući da je manji od vas dvojice, a ne moţe ni štrcati otrov. Osim toga, bio je sam i imao čuvare. Ne znam što bih ja učinila da nisam mogla pobjeći."

Posljednje je riječi izgovorila tiho i svi su zmajevi nakon njih ponovno počeli tonuti u potištenost, ponovno se stisnuli jedni uz druge, a onda je, nekoliko trenutaka kasnije, Temeraire neočekivano odlučno rekao: "Ja ću vam reći kako ćemo: ukaţe li se potreba da spasiš Catherine, ili ti Berkleyja, Maximuse, ja ću vam pomoći, a vi ćete u sličnoj situaciji pomoći meni. U tom slučaju nećemo se trebati brinuti. Čini mi se da nitko ne moţe zaustaviti nas troje, barem ne prije nego što uspijemo pobjeći."

Činilo se da je taj izvrstan plan neizmjerno osokolio i razvedrio sva tri zmaja. Laurence je sad ţalio zbog poveće količine popijenog ruma, jer nije bio u stanju valjano formulirati prosvjed koji je, činilo mu se, trebalo uloţiti, i to hitno.

"Dosta je toga, prokleti zavjerenici. Vi ćete nas dovesti na vješala brţe nego mi sami", reče, nasreću, Berkley umjesto njega. "Hoćete sad nešto pojesti? Mi nećemo jesti dok vi ne jedete, a ako nas već toliko ţelite spašavati, mogli biste nas za početak spasiti od gladi."

"Ne bih rekao da tebi prijete neke posljedice gladovanja", reče Maximus. "Liječnik ti je prije samo dva tjedna rekao da si se previše udebljao."

"Vraţe jedan!" usklikne ogorčeno Berkley, pa se pridigne, a Maximus se zabavljeno nasmije, radujući se što ga je tako uznemirio. No tri zmaja ubrzo su dopustila da ih privole na obrok, pa su se Maximus i Lily vratili na svoje čistine.

"I dalje ţalim Praecursorisa, iako je pogrešno postupio", reče Temeraire nakon što se nasitio. "Nije mi jasno zašto Choiseulu nisu mogli dopustiti da s njim pođe u kolonije."

"Takve stvari moraju imati određenu cijenu, jer bi se ljudi u njih inače češće upuštali. Osim toga, zasluţio je kaznu", reče Laurence.

I njegove su se misli koliko-toliko razbistrile zahvaljujući jelu i jakoj kavi. "Choiseul je namjeravao Lily donijeti patnje kakve sada proţivljava Praecursoris. Zamisli samo da su mene zatočili Francuzi i da su zatraţili da letiš za njih, protiv svojih prijatelja i bivših drugova, te da mi na taj način spasiš ţivot."

"Da, jasno mi je", reče Temeraire. U njegovu se glasu, međutim, čulo nezadovoljstvo. "Ipak, čini mi se da su ga mogli i drukčije kazniti. Ne bi li bilo bolje zadrţati ga kao zatvorenika, a Praecursorisa prisiliti da leti za nas?"

"Vidim da imaš lijepo razvijen osjećaj za primjerenost", reče Laurence. "Ali čini mi se da kazna za izdaju ne moţe biti manja. Zločin je odviše teţak i odvratan da ga moţemo kazniti samo zatvorom."

"A Pracursoris ipak neće biti kaţnjen jednakom mjerom, samo zato što to ne bi bilo praktično i jer je potreban za parenje?" upita Temeraire.

Koliko god razmišljao o tom pitanju, Laurence nije bio u stanju pronaći odgovor. "Pretpostavljam da, ako ćemo posve iskreno, svi mi kao letači ne moţemo biti skloni pomisli o ubijanju zmaja, pa smo pronašli izliku da ga nekako ostavimo na ţivotu", reče naposljetku. "A kako su naši zakoni namijenjeni ljudima, moţda i nije odviše pravedno nametati ih zmajevima."

"Oh, s time se već mogu svim srcem sloţiti", reče Temeraire. "Neki zakoni za koje sam čuo gotovo su posve besmisleni i baš ne znam da bih ih se pridrţavao da ne ţelim slušati tebe. Čini mi se da bi, ţelite li zakone primjenjivati i na nas, bilo logično o njima se posavjetovati s nama, a s obzirom na ono što si mi čitao o Parlamentu, čini mi se da zmajevi ondje nisu ni pozvani ni dobrodošli."

"Još malo pa ćeš se usprotiviti i oporezivanju onih koji nemaju pravo glasa i baciti čaj u more", uzvrati Laurence. "U duši si uistinu pravi jakobinac, pa mi se čini da te više i ne bih trebao pokušavati promijeniti. Mogu samo oprati ruke i poreći svaku odgovornost."

12

Sutradan ujutro Praecursoris je već bio otputovao, s konvojem koji

je iz Portsmoutha krenuo u malenu bazu u Novoj Scotiji, odakle će ga prebaciti na Newfoundland. Na kraju će ostati zatočen na uzgajalištu koje je ondje nedavno otvoreno. Laurence je izbjegavao priliku da još jedanput vidi dotučenog zmaja, te je noć prije namjerno drţao Temerairea budnog do kasno u noć, kako bi prespavao vrijeme polaska.

Lenton gotovo da i nije mogao odabrati pogodniji trenutak. Opće se slavlje zbog pobjede kod Trafalgara nastavljalo, te je u određenoj mjeri ublaţavalo unutarnje nezadovoljstvo. Tog istog dana lecima je najavljen vatromet koji će biti organiziran nad ušćem Temze. Lily, Temeraire i Maximus, kao najmlađi i najpotišteniji zmajevi u bazi, po Lentonovu su nalogu upućeni onamo da uţivaju u pogledu.

Laurence je bio beskonačno zahvalan na tome dok su blistava svjetla obasjavala nebo, a do njih dopirala glazba sa čamaca. Temeraire je sve promatrao s velikim uzbuđenjem, širom otvorenih očiju u kojima su se, kao i na njegovim ljuskama, odraţavali jarki praskovi boja. Naginjao je glavu čas u jednu čas u drugu stranu, u nastojanju da sve što bolje čuje. Cijelim putem pri povratku u bazu govorio je jedino o glazbi i eksplozijama svjetla. "Je li to onda koncert, od onakvih kakvih ima u Doveru?" pitao je. "Laurence, ne

bismo li mogli ponovo ići onamo? I sljedeći put moţda prići još malo bliţe...? Sjedio bih posve mirno i nikom ne bih smetao."

"Na ţalost, takvi se vatrometi priređuju samo u posebnim prigodama, dragi moj. A koncerti su obična glazba", odgovorio je Laurence, izbjegavajući pravi odgovor. Mogao je sasvim dobro zamisliti reakcije građana kad bi im se zmaj pojavio na nekom koncertu.

"Oh", reče Temeraire. To ga nije osobito razuvjerilo. "Ipak bi mi to bilo neopisivo drago. Večeras nisam dobro čuo."

"Ne bih rekao da u gradu postoji povoljno mjesto za tvoj dolazak", reče Laurence polagano i preko volje. Nasreću, odjednom mu je nešto sinulo, pa je dodao: "No moţda bih mogao angaţirati glazbenike koji mogu doći u bazu i nešto ti odsvirati. To bi u svakom slučaju bilo zgodnije."

"Da, to bi doista bilo divno", reče Temeraire ţeljno. Tu je zamisao prenio Maximusu i Lily čim su svi ponovno sletjeli. Njih dvoje iskazali su jednako gorljivo zanimanje.

"Proklet bio, Laurence, bilo bi bolje da si rekao ne. Neprestano ćeš nas dovoditi u te apsurdne situacije", rekao je Berkley. "Izvidi hoće li tko od glazbenika pristati doći ovamo, bilo iz ljubavi, bilo radi novca."

"Iz ljubavi moţda ne, ali za tjednu plaću i krepki obrok... uvjeren sam da bi većinu glazbenika uz takve uvjete bilo moguće nagovoriti i da sviraju u kakvoj ludnici", odvrati Laurence.

"Meni se čini da je zamisao dobra", reče kapetanica Harcourt. "I meni bi se to svidjelo. Nikad nisam bila na koncertu, osim jednom prilikom, još kao šesnaestogodišnjakinja. Za tu sam priliku morala odjenuti suknju, a nakon samo pola sata neki je ogavni muškarac sjeo do mene i stao mi nepristojno šaputati, sve dok mu nisam krilo zalila vrelom kavom. To mi je pokvarilo uţitak, iako se nakon toga odmah udaljio."

"Kriste presveti, Harcourt, budem li kada imao razloga uvrijediti te, dobro ću paziti da pri ruci nemaš ništa vruće", reče Berkley, dok je Laurence bio razapet između podjednakih razina bijesa zbog

činjenice da ju je netko tako uvrijedio i obeshrabrenosti njezinim metodama obrane.

"Pa, bila bih ga odalamila, ali za to bih bila prisiljena ustati. Nemate pojma kako je teško namjestiti suknju kad sjedate. Prvi put trebalo mi je pet minuta", reče ona staloţeno. "Stoga nisam htjela ponavljati cijelu stvar. U tom trenutku naišao je posluţitelj, pa mi se učinilo da bi to nekako trebalo biti lakše, i primjerenije ponašanju jedne djevojke."

I dalje malko blijed od same pomisli na to, Laurence im je poţelio laku noć, te odveo Temerairea na počinak. Ponovo je spavao u malenom šatoru uz njega, iako je drţao da je Temeraire već više nego dobro nadvladao uzbunjenost koja ga je bila obuzela. Za svoj trud je nagrađen ranim buđenjem, kad je Temeraire jednim divovskim okom zavirio u šator i upitao bi li Laurence sutra volio otići u Dover i dogovoriti koncert.

"Volio bih još malo odspavati, do nekog pristojnog doba dana, ali kako od toga očito neće biti ništa, moţda ću zatraţiti Lentonovo dopuštenje", odgovorio je Laurence, zijevajući pri izlasku iz šatora. "Smijem li najprije doručkovati?"

"Oh, svakako", reče Temeraire velikodušno.

Još malo mumljajući u bradu, Laurence je ponovno navukao kaput i zaputio se prema sjedištu stoţera. Negdje na pola puta do zgrade zamalo se sudario s Morganom, koji je trkom išao upravo po njega. "Gospodine, treba vas admiral Lenton", reče dječak, zadihan od uzbuđenja, nakon što ga je Laurence pridrţao da ne padne. "I kaţe da Temeraireu treba staviti borbenu ormu."

"U redu", reče Laurence, skrivajući iznenađenost. "To odmah prenesi poručniku Granbyju i gospodinu Hollinu. Samo pazi, o tome nikom drugom ni riječi."

"Razumijem, gospodine", reče dječak, pa odjuri do vojarne. Laurence ubrza korak.

"Uđi, Laurence", reče Lenton kad je pokucao na njegova vrata. Činilo se da su se u uredu već natiskivali i svi ostali kapetani iz baze. Na Laurenceovo veliko iznenađenje, Rankin je bio u prednjem dijelu sobe, sjedeći pokraj Lentonova stola. Prešutnim dogovorom, njih su

dvojica nekako uspijevali izbjegavati razgovor još otkako je Rankin premješten iz Loch Laggana, a Laurence nije imao pojma o njegovim i Levitasovim aktivnostima. A one su očito bile opasnije nego što je Laurence zamišljao: povez koji je Rankin imao oko bedra bio je umrljan krvlju, kao i njegova odjeća. Mršavo lice bilo mu je blijedo i na njemu se odraţavala bol.

Lenton je pričekao tek toliko da i posljednji kapetan koji je ušao zatvori vrata, te je sumornim glasom rekao: "Rekao bih da vam je već jasno, gospodo, da smo se preuranjeno prepustili slavlju. Kapetan Rankin upravo se vratio s nadlijetanja obale. Uspio je prijeći njihovu granicu i vidjeti čime se taj prokleti Korzikanac cijelo vrijeme bavio. Moţete se i sami uvjeriti."

Na suprotnu stranu stola gurnuo je list papira umrljan prljavštinom i krvlju koji, međutim, nisu zakrili precizan crteţ izrađen Rankinovom sigurnom rukom. Laurence se namrštio u nastojanju da razriješi zagonetku: činilo mu se da crteţ prikazuje nešto nalik na linijski brod, samo što to nešto na gornjoj palubi uopće nije imalo ogradu, niti jarbole, dok su neobične debele grede provirivale s obiju strana, i sprijeda i straga, a nigdje nije bilo ni otvora za topove.

"Čemu to sluţi?" upitao je Chenery, koji je okrenuo prikaz. "Mislio sam da već ima brodovlje..."

"Moţda će vam postati jasnije objasnim li da su ih nad tlom prenosili zmajevi", reče Rankin. Laurence je odmah shvatio o čemu je riječ: one grede sluţile su kao hvatište za zmajeve. Napoleon je bio naumio jedinice prebaciti zrakom, posve iznad dometa topova Ratne mornarice, i to dok je velik dio britanskih zračnih snaga zauzet na Sredozemlju.

Lenton reče: "Ne znamo točno koliko će ljudi imati u svakom..."

"Gospodine, ispričavam se. Smijem li upitati koliko su ta plovila duga?" upita Laurence, prekidajući ga. "I je li ovo nacrtano u mjerilu?"

"Prema mojem viđenju, je", reče Rankin. "Brod koji sam vidio u zraku s obiju je strana imao po jednog kosca i još mjesta između njih. Od prednjeg do straţnjeg dijela moţda šezdeset metara."

"To znači da su unutra tri palube", reče Laurence sumorno. "Postave li leţaljke, u svako plovilo moţe smjestiti čak do dvije tisuće ljudi, na kratkom putovanju, pod uvjetom da ne namjerava prevoziti i zalihe."

Ţamor koji se začuo jasno je ukazivao na uzbunjenost. Lenton reče: "Manje od dva sata za prelazak u jednom smjeru, čak i ako polete iz Cherbourga. A on ima šezdeset ili više zmajeva."

"Do podneva moţe prebaciti i pedeset tisuća ljudi, Boţe sveti", reče jedan od Laurenceu nepoznatih kapetana, muškarac koji je bio pristigao tek nedavno. Slične računice slagale su se u svim glavama. Nitko se nije uspio oduprijeti nagonu da pogleda oko sebe i pobroji vlastite snage: manje od dvadeset ljudi, od kojih su barem četvrtina promatrači, izvidnici i glasnici, čije su ţivotinje u borbi gotovo nemoćne.

"Ali takve su stvari u zraku zasigurno neupravljive. I mogu li zmajevi uopće prenositi takvu teţinu?" upita Sutton, još pomnije zagledan u nacrt.

"Vrlo je vjerojatno da ih je izradio od lakog drva. Naposljetku, trebaju izdrţati tek jedan dan, a ne moraju biti vodonepropusni", reče Laurence. "Potreban mu je samo istočnjak da ih lakše prenese preko La Manchea. S obzirom na tako uzak trup, otpor je vjerojatno minimalan. Ali u zraku su u velikoj opasnosti. Excidium i Mortiferus se valjda već vraćaju...?"

"U najboljem slučaju, doći će za četiri dana, a Bonaparte to zacijelo zna jednako dobro kao mi", reče Lenton. "Ţrtvovao je gotovo cijelu flotu, kao i španjolsku flotu, samo da ih se oslobodi, pa smatram da nipošto neće propustiti takvu priliku." Svi su u isti mah shvatili očitu istinitost te činjenice. Prostoriju je zahvatila sumorna tišina prepuna napetog iščekivanja. Lenton je spustio pogled na stol, a zatim ustao, neuobičajeno sporo. Laurence je prvi put primijetio da mu je kosa sijeda i prorijeđena.

"Gospodo," reče Lenton sluţbeno, "vjetar danas puše sa sjevera, pa nam se moţda još ukazuje mala prilika odluči li pričekati povoljniji vjetar. Svi naši izvidnici letjet će u smjenama ispred Cherbourga. Upozorit će nas najmanje sat unaprijed. Ne moram ni

naglašavati da će imati veliku brojčanu prednost. Moţemo jedino dati sve od sebe i odgoditi, ako već ne moţemo spriječiti."

Nitko se nije oglasio, a on nakon još nekoliko trenutaka doda: "Trebat će nam svi teški zmajevi i srednjoteškaši za samostalno djelovanje. Vaša će zadaća biti pokušati uništiti te transportne brodove. Chenery i Warren, vas ćete dvojica zauzeti srednje pozicije u Lilynoj formaciji, a dvojica naših izvidnika bit će na samome krilu. Kapetane Harcourt, Bonaparte će bez ikakve sumnje ostaviti nekoliko zmajeva za obranu. Vaša je zadaća brinuti se za to da imaju što više posla."

"Razumijem, gospodine", reče ona. Ostali su kimnuli.

Lenton duboko udahne i dlanovima protrlja lice. "Nemamo više što reći, gospodo. Počnite se pripremati."

Nije imalo smisla takvo što skrivati pred ljudima. Francuzi su zamalo uhvatili Rankina na povratku, te su znali da je njihova tajna razotkrivena. Laurence se diskretno obratio svojim časnicima, objasnio situaciju, pa im naloţio da se daju na posao. Jasno je vidio kako novosti napreduju niz hijerarhijsku ljestvicu; kako se članovi posade došaptavaju, sve ozbiljnijih lica uviđaju teţinu situacije, dok uobičajeno dokoni jutarnji razgovori posve nestaju. S ponosom je gledao kako čak i najmlađi časnici vijest primaju s velikom hrabrošću i odmah se vraćaju poslu.

Temeraire će prvi put imati kompletnu borbenu opremu izvan obuke. Prilikom ophodnja koristila se znatno laganija oprema, a u onaj prvi sukob ušli su s putnom ormom. Temeraire je stajao vrlo uspravno i mirno, okrenuvši tek glavu kako bi neizmjerno uzbuđen promatrao postavljanje orme od najjače koţe, s trostrukim nizovima zakovica, te divovskih komada ţičane mreţe koji će sluţiti kao oklop.

I Laurence je počeo pregledavati opremu, te je sa zakašnjenjem uvidio da Hollinu nema ni traga ni glasa. Tri puta obišao je cijelu čistinu, prije nego što se posve uvjerio u njegovu izočnost, a zatim je pozvao oruţarnika Pratta na stranu, prekinuo ga u radu na velikim

zaštitnim pločama koje će u borbi štititi Temeraireova prsa i ramena. "Gdje je gospodin Hollin?" upita.

"Pa, čini mi se da ga jutros nisam vidio, gospodine", odgovori Pratt i počeše se po glavi. "Ali sinoć je bio u vojarni."

"U redu", reče Laurence i otpusti ga. "Roland, Dyer, Morgan", zazove potom, a kad su se pojavili, reče: "Potraţite mi gospodina Hollina i recite mu, molim, da ga odmah očekujem."

"Razumijem, gospodine", rekli su gotovo uglas, te nakon ţurnog dogovora pojurili svatko na svoju stranu.

On je nastavio smrknuto gledati kako posada priprema Temerairea. Bio je zapanjen i obeshrabren zbog činjenice da je netko uopće zanemario duţnost, a osobito u takvim okolnostima. Pitao se je li se Hollin moţda razbolio, pa se obratio liječniku. Činilo mu se da to moţe biti jedini opravdani razlog, no u tom slučaju svakako bi bio izvijestio kolege.

Nakon više od sata, Temeraire je tada već bio pod punom spremom, dok je posada pod budnim okom poručnika Granbyja uvjeţbavala ukrcavanje, Rolandova je dojurila na čistinu. "Gospodine," reče, zadihana i nesretna, "gospodin Hollin je kod Levitasa, molim vas, nemojte se ljutiti", reče u jednome dahu.

"Ah", reče Laurence. Bilo mu je pomalo neugodno. Baš joj i nije mogao priznati da je ţmirio na te Hollinove posjete, pa jednako tako nije bio spreman ogovarati kolegu. "Za to će morati odgovarati, no s time moţemo pričekati. Reci mu da ga hitno trebam."

"Gospodine, rekla sam, ali kaţe da ne moţe napustiti Levitasa. Rekao mi je i da se odmah udaljim, da vas zamolim da dođete, ako ikako moţete", rekla je još ţurno, nervozno ga pogledavajući da vidi kako će reagirati na takav neposluh.

Laurence se zatečeno zagleda u nju. Nikako nije bio u stanju shvatiti razloge za tako nečuven odgovor, no nekoliko trenutaka kasnije prevagu je odnijela njegova procjena o Hollinovu karakteru. "Gospodine Granby," dovikne, "na trenutak moram otići. Sve ostavljam u vašim rukama. Roland, ostani ovdje i odmah dođi po mene dogodi li se nešto vaţno", reče joj.

Udaljio se ţustrim korakom, razapet između ljutnje i zabrinutosti, kao i nesklonosti tome da se ponovno izloţi Rankinovim prituţbama, osobito s obzirom na okolnosti. Nitko nije mogao poreći da je čovjek hrabro obavio duţnost, a uvrijediti ga neposredno nakon toga bilo bi krajnje nepristojno. Istodobno, Laurence se nije uspijevao oduprijeti bijesu koji je u njemu rastao dok je slijedio Rolandičine upute: Levitasova je čistina bila jedna od manjih u blizini stoţera, nesumnjivo odabrana radi Rankinove, a ne zmajeve komocije. Prostor je bio neuredan, a kad ga je ugledao, Laurence je uvidio da Levitas leţi u krugu gole pjeskovite prašine, glave naslonjene u Hollinovo krilo.

"Onda, gospodine Hollin, što se to događa?" upita Laurence razdraţeno. Tek tada došao je sa zmajeve druge strane i ugledao mnoštvo zavoja koji su prekrivali Levitasove slabine i trbuh, a nisu se vidjeli sa strane s koje je došao. Veći su bili posve natopljeni gotovo crnom krvlju. "Boţe moj", pobjegne mu s usana.

Levitas jedva malko otvori oči na taj zvuk i s nadom ga pogleda. Oči su mu bile vodenaste i zaţarene od boli. No nakon nekoliko trenutaka u njima je jasno vidio da ga je prepoznao i nakon toga maleni je zmaj bez riječi uzdahnuo i ponovno ih zatvorio.

"Gospodine", reče Hollin. "Ţao mi je, znam da imam i svoju duţnost, ali nisam ga mogao napustiti. Liječnik je otišao. Kaţe da mu više nikako ne moţemo pomoći i da se neće dugo mučiti. Ovdje nema baš nikoga, nitko mu ne daje čak ni vodu." Zastavši, još je jedanput rekao: "Nisam ga mogao napustiti."

Laurence klekne uz njega i poloţi ruku na Levitasovu glavu, oprezno i lagano, kako mu ne bi nanio još više boli. "Ne", reče. "Dakako da nisi."

Bilo mu je drago što je tako blizu stoţera. Neki članovi posade besposleno su stajali pokraj ulaza i razgovarali o novostima, a to je značilo da ih moţe uputiti da pomognu Hollinu, dok je Rankin bio u časničkome klubu i nije ga bilo teško pronaći. Pio je vino, boja mu se već vratila u lice, a krvlju umrljanu odjeću zamijenio je čistom. Lenton i još dvojica izvidnika sjedili su u njegovu društvu. Razgovarali su o poloţajima uz obalu koje treba drţati.

Prišavši mu, Laurence mu vrlo tiho reče: "Ako moţeš hodati, ustaj, jer ću te inače nositi."

Rankin odloţi čašu i prostrijeli ga ledenim pogledom. "Kako, molim?" upita. "Čini mi se da je to još jedan od tvojih drskih..."

Laurence se nije obazirao, već je stolicu uhvatio za naslon i povukao je. Rankin je pao prema naprijed, jedva se dočekavši na ruke. Laurence ga ščepa za ovratnik, te ga povuče na noge, ne obazirući se na njegove prosvjede i bolno stenjanje.

"Laurence, za ime svijeta, što..." reče zaprepašteni Lenton i poskoči na noge.

"Levitas umire. Kapetan Rankin volio bi se oprostiti od zmaja", reče Laurence. Gledao je Lentona izravno u oči i drţao Rankina za ovratnik i ruku. "Ispričava se."

Ostali kapetani nijemo su ga gledali, već napola ustavši. Lenton je pogledao Rankina, a zatim, vrlo pomno i promišljeno, ponovno sjeo. "U redu", reče, pa posegne za bocom. I ostali kapetani ponovno su se naslonili.

Rankin je posrtao dok je koračao u njegovu čvrstom zahvatu. Nije se ni pokušavao osloboditi, već se samo malo povlačio od dodira s Laurenceovim tijelom. Kad su se našli nadomak čistini, Laurence ga zaustavi i okrene se prema njemu. "Bit ćeš ljubazan i velikodušan, jesi li me shvatio?" reče. "Pohvalit ćeš ga za sve što je učinio, a za što mu nikad nisi zahvalio. Reći ćeš mu da je bio odvaţan i odan, partner kakvog nisi zavrijedio."

Rankin je šutio i samo piljio u njega, kao da gleda nekakvog opasnog luđaka. Laurence ga ponovno protrese. "Tako mi svega, učinit ćeš i to i još više od toga i samo se nadati da ćeš me time zadovoljiti", reče divljačkim glasom, pa ga povuče na čistinu.

Hollin je i dalje sjedio s Levitasovom glavom u krilu. Do sebe je sad imao i kantu. Vodu iz čiste krpe cijedio je u Levitasova otvorena usta. Pogledavši Rankina, nije ni pokušao prikriti prijezir, no odmah se nagnuo i rekao: "Levitase, hajde, pogledaj tko nam je došao."

Levitas otvori oči. Bile su mliječnobijele i više nisu vidjele. "Moj kapetan?" upita nesigurno.

Laurence gurne Rankina naprijed i nimalo njeţno spusti ga na koljena. Rankin zastenje i uhvati se za bedro, ali reče: "Da, ja sam došao." Podigavši pogled prema Laurenceu, s mukom je progutao slinu, pa još s nelagodom dodao: "Bio si iznimno hrabar."

U njegovu tonu nije bilo ni traga prirodnosti i iskrenosti. Drţao se neljubazno kao što se moglo i očekivati. No Levitas je, vrlo tiho, rekao samo: "Došao si." Jezikom je pokupio nekoliko kapljica vode u kutu usta. Krv je i dalje polagano izbijala kroz povoje, dovoljno snaţno da malko razdvoji zavoje, blistajući onako tamna, gotovo posve crna. Rankin s nelagodom premjesti teţište. Čarape i hlače bile su mu već natopljene, no gledao je Laurencea i nije se ni pokušavao pomaknuti.

Levitas tiho uzdahne. Prsni koš prestao se pridizati. Hollin mu grubim dlanom zatvori oči.

Laurence je i dalje snaţno drţao Rankina za vrat. Sad ga pridigne na noge. Bijesa je u međuvremenu nestalo, sad je osjećao još samo gađenje. "Idi", procijedi kroz gotovo stisnute usne. "Mi koji smo ga cijenili sve ćemo srediti, a ne ti." Nije ga čak ni pogledao kad se Rankin uputio prema stoţeru. "Ne mogu ostati", reče tiho, obraćajući se Hollinu. "Snaći ćeš se?"

"Da", reče Hollin, i dalje gladeći malenu glavu. "Ne moţemo ništa, s obzirom na to da se spremamo za bitku i sve to, ali pobrinut ću se za dostojan pokop. Hvala, gospodine. Značilo mu je neobično mnogo."

"Više nego što je trebalo", reče Laurence. Još je nekoliko trenutaka stajao zagledan u Levitasa, a zatim se vratio u stoţer i potraţio admirala Lentona.

"Onda?" upita Lenton namršteno kad su Laurencea uveli u njegov ured.

"Gospodine, ispričavam se zbog onakvog ponašanja", reče Laurence. "Rado ću prihvatiti sve posljedice koje smatrate primjerenima."

"Ne, ne, o čemu govoriš? Mislim na Levitasa", reče Lenton nestrpljivo.

Laurence zastane pa reče: "Umro je, u velikoj boli, ali na koncu je izdahnuo u miru."

Lenton odmahne glavom. "Kakva šteta", reče, pa u dvije čaše ulije vinjak. Popivši sve u dva velika gutljaja, samo je teško uzdahnuo. "I uţasno loš trenutak da Rankin ostane bez zmaja", reče. "Imamo jednog winchestera koji će se neočekivano rano izleći u Chathamu. Po tvrdoći ljuske to bi se trebalo dogoditi za koji dan. Dajem sve od sebe da negdje u blizini pronađem čovjeka dostojnog tog mjesta i voljnog letjeti na winchesteru. A on je sad slobodan i još se proslavio tim junaštvom u donošenju novosti. Ne pošaljem li njega, a zmaj ostane bez orme, na noge će se podići cijela njegova prokleta obitelj, a o tom pitanju raspravljat će se i u Parlamentu."

"Bilo bi mi draţe da zmaj umre nego da se nađe u njegovim rukama", reče Laurence i čašom gotovo tresne o stol. "Gospodine, traţite li čovjeka koji će sluţiti na čast ovoj sluţbi, onamo pošaljite Hollina. Za njega bih jamčio i ţivotom."

"Molim? Misliš na zapovjednika svoje zemaljske posade?" Lenton se zamišljeno namršti. "To nije loša zamisao, smatraš li ga prikladnim za tu zadaću. Takav prelazak on ne bi mogao smatrati lošim za daljnji razvoj vojne karijere. Pretpostavljam da ne potječe iz redova gospode..."

"Nije, gospodine, osim ako pod pojmom gospode podrazumijevate čast, a ne podrijetlo", odgovori Laurence.

Lenton samo prijezirno otpuhne. "Nismo toliko uštogljeni da bismo trebali toliko paziti", reče. "Rekao bih da će zadovoljiti potrebe. Ako u vrijeme zmajeva izlaska iz ljuske svi već nećemo biti mrtvi ili zarobljeni."

Hollin je samo bespomoćno piljio kad ga je Laurence oslobodio daljnjih duţnosti, te je pomalo izgubljeno upitao: "Imat ću svog zmaja?" Morao se okrenuti i sakriti lice. Laurence se drţao kao da ništa ne primjećuje. "Gospodine, ne znam kako da vam zahvalim", reče, šapćući da se ne bi čulo koliko mu glas podrhtava.

"Dao sam riječ da ćeš biti na čast cijeloj sluţbi. Pobrini se za to da me ne smatraju laţljivcem, pa ću biti zadovoljan", reče Laurence i

stisne mu ruku. "Moraš odmah krenuti. Očekuje se da bi se mogao izleći upravo ovih dana, a već te čeka kočija kojom ćeš otputovati u Chatham."

Gotovo omamljen, Hollin je prihvatio stisak ruke, kao i torbu s ono malo stvari koje su mu kolege iz zemaljske posade u ţurbi spakirali. Nakon toga dopustio je da ga prema kočiji koja je čekala otprati Rolandova. Članovi posade blistali su od sreće. Morao se srdačno rukovati još s mnogima, sve dok Laurence, pribojavajući se da nikad neće krenuti na put, naposljetku nije rekao: "Gospodo, vjetar još puše sa sjevera. Skinimo dio oklopa s Temerairea, barem preko noći", te ih tako natjerao da se uhvate posla.

Temeraire je za njim gledao pomalo tuţno. "Neizrecivo mi je drago što će novi zmaj dobiti njega a ne Rankina, ali ţao mi je što ga nisu ranije dodijelili Levitasu. Moţda uz Hollina ne bi uginuo", rekao je Laurenceu, dok je posada radila na ormi i oklopu.

"Ne moţemo znati što bi se dogodilo", reče Laurence. "Ali nisam siguran da bi Levitas ikad bio posve sretan i zadovoljan nakon takve promjene. Čak je i na samome kraju priţeljkivao jedino Rankinovu naklonost i paţnju, koliko nam god to izgledalo neobično."

Laurence je te večeri ponovno spavao s Temeraireom, zaklonjen u njegovu naručju i umotan u nekoliko slojeva vunenih pokrivača kako bi se zaštitio od ranog mraza. Probudio se neposredno prije svitanja i uvidio da se goli vrhovi stabala povijaju od sunca koje se sprema izići: istočnjak, koji puše iz Francuske.

"Temeraire", zazove tiho zmaja. Velika glava nad njim se podigla i onjušila zrak.

"Promijenio se vjetar", reče Temeraire, pa se spusti i dodirne ga njuškom.

Laurence si je dopustio još pet minuta raskoši, uţivajući u toplom zagrljaju, dlanova poloţenih na uske i njeţne ljuske Temeraireve njuške. "Nadam se da ti nikad nisam dao razloga za nezadovoljstvo, dragi moj", reče tiho.

"Nikad, Laurence", uzvrati Temeraire jedva čujno.

Čim je dodirnuo zvono, zemaljska posada pojurila je iz vojarne. Ţičani oklop preko noći je ostao na čistini, pod pokrivačem, a

Temeraire je tom prilikom ipak spavao pod teškom ormom. Brzo su ga posve opremili, dok je Granby na suprotnoj strani čistine pregledavao opremu i karabinere svih članova posade. I Laurence se podvrgnuo toj smotri, a zatim je odvojio još nekoliko trenutaka, očistio i ponovno napunio pištolj, te za pojas zakopčao mač u koricama.

Nebo je bilo hladno i bijelo, a nešto tamnijih oblaka njime je promicalo poput sjena. Još nije bilo nikakvih zapovijedi. Temeraire ga je na njegov zahtjev podigao na rame, pa se uzdignuo na straţnje noge. Tako je preko drveća ugledao tamnu liniju mora, te brodove koji su se ljuljali u luci. Vjetar koji mu je zahvaćao lice bio je snaţan, donosio hladnoću i morsku sol. "Hvala, Temeraire", reče, a Temeraire ga ponovno spusti na tlo. "Gospodine Granby, sad ćemo ukrcati posadu", reče Laurence.

Zemaljska posada oglasila se gromoglasno, prije dubokim, grlenim povicima nego vedrim klicanjem, kad se Temeraire vinuo uvis. Laurence je slične odjeke začuo diljem baze, budući da su se i ostali veliki zmajevi našli u zraku. Maximus je bio velika i blistava pojava na nebu, toliko veći od ostalih, zračio je crvenozlatnim sjajem. Victoriatus i Lily također su se isticali među mnoštvom manjih ţutih kosaca.

Lentonova admiralska zastava vijorila je s njegova zmaja, Obversarije, zlatnog kosokrilca. Bila je tek malko veća od kosaca, ali se probila kroz masu zmajeva i preuzela vodstvo skladno i bez poteškoća, dok su joj krila pritom rotirala gotovo poput Temeraireovih. Budući da su veći zmajevi bili upućeni na samostalne zadaće, Temeraire se nije morao obazirati na brzinu formacije i ubrzo je zauzeo poloţaj u blizini same predvodnice zračnih snaga.

Vjetar im je išao izravno u lice, onako hladan i vlaţan, a prigušeni fijuk leta pokrivao je sve ostale zvukove, osim škripe orme i lepeta Temeraireovih krila. Svaki zamah stvarao je zvuk sličan zatezanju jedra. Ništa drugo nije remetilo neprirodnu tišinu koja je obavijala posadu. Već su uspostavili vizualni kontakt: francuski zmajevi u daljini doimali su se poput jata galebova ili vrabaca, koliko su bili brojni i koliko su usklađeno letjeli.

Francuzi su letjeli podosta visoko, više od dvjesto pedeset metara iznad morske površine, daleko izvan dometa i najdalekometnijih topova. Ispod njih vidjela su se draţesna, skladna i beskorisna jedra: Kanalska flota, čiji su mnogi brodovi bili obavijeni dimnim vijencima u beznadnome pokušaju gađanja neprijateljskih zmajeva. Više brodova zauzelo je poloţaje bliţe obali, unatoč tome što su se izlagali velikoj opasnosti prilazeći zavjetrinskoj obali. Kad bi bilo moguće Francuze prisiliti da slete u neposrednoj blizini litica, još bi se mogli naći u dometu dugih topova, premda vjerojatno tek nakratko.

Excidium i Mortiferus sa svojim su se formacijama mahnitom brzinom vraćali od Trafalgara, no po svoj prilici neće se pojaviti prije kraja tjedna. Među njima nitko nije mogao točnije odrediti brojnost snaga koje Francuzi mogu poslati na njih. S razumnog stajališta, zapravo nikada i nije bilo razloga za nadu.

I unatoč tome, bilo je nešto posve drugo vidjeti da su se te brojke pretvorile u tijela i krila: čak dvanaest lakih drvenih transportnih brodova koje je Rankin otkrio, s po četiri zmaja nosača, te još po četiri za zaštitu. Laurence nikad nije čuo da se takva sila uopće pojavila u suvremenome ratovanju. Imao je dojam da su se vratili u doba kriţarskih ratova, kad su zmajevi bili manji, a posvuda je bilo više divljine, pa ih je bilo i lakše hraniti.

Nakon što mu je to sinulo, Laurence se okrenuo Granbyju, te je staloţenim glasom, dovoljno glasnim da ga čuju i ostali članovi posade, rekao: "Logistika prehrane tako velikog broja zmajeva na duţe staze mora biti neizvediva. Ovako nešto neće moći ponovno pokušati u skorije vrijeme."

Granby ga je još nekoliko trenutaka samo gledao, a onda je, gotovo se trgnuvši, ţurno rekao: "Upravo tako. Imate pravo. Da organiziramo još jednu malu vjeţbu. Drţim da imamo još barem pola sata do susreta."

"Vrlo dobro", reče Laurence pa ustane. Silina vjetra bila je velika, no uspio se okrenuti oslanjajući se na zategnuto remenje. Članovi posade baš ga i nisu gledali u oči, ali je njegov pogled ipak djelovao: leđa su se uspravila, došaptavanje prestalo. Nitko od njih pred njim nije htio pokazati strah ili neodlučnost.

"Gospodine Johns, zamjena pozicija, molit ću lijepo", dovikne Granby kroz doglasnik. Donja i gornja posada ubrzo su zamijenile mjesta pod budnim okom svojih zapovjednika, a na ledenome vjetru svima je dobro došlo takvo zagrijavanje. Lica više nisu bila onoliko zgrčena. Kako su u blizini bile i ostale posade, nisu se mogli upustiti u pravo uvjeţbavanje strijelaca, no poručnik Riggs naveo ih je da s pohvalnim zalaganjem prionu ispaljivanju manevarskog streljiva kako bi opustili ruke. Dunne je imao dugačke i uske dlanove, trenutno bijele od hladnoće. Dok se mučio s ponovnim nabijanjem, rog s barutom iskliznuo mu je iz ruku i zamalo pao. Collins ga je jedva uhvatio tako što se gotovo posve ispruţio u vodoravan poloţaj s Temeraireovih leđa, tek krajnjim naporom hvatajući uzicu.

Temeraire se samo jedanput osvrnuo kad je začuo hice, ali se ponovno uspravio, više ne razmišljajući o tome. Letio je lako i opušteno, brzinom koju bi mogao odrţavati i veći dio dana. Disao je gotovo uobičajenom brzinom i bez muke. Jedinu poteškoću mogao je stvarati višak energije: kad su se francuski zmajevi već počeli bolje razabirati, podlegao je tom uzbuđenju i odjednom pojurio naprijed. No nakon dodira Laurenceove ruke, ponovno se povukao u liniju.

Francuski zaštitnici formirali su poprilično razvučenu borbenu liniju. Veći su zmajevi bili gore, a manji ispod njih, u nepredvidivoj skupini koja je bila kadra jurnuti u bilo kojem smjeru. Tako su činili svojevrsan zid koji je štitio transportne brodove i njihove nosače. Laurence je imao dojam da bi se, kad bi samo uspjeli probiti liniju, još mogli nečemu nadati. Nosači, uglavnom srednjoteškaši pasmine pêcheur-rayé, očito su se mučili s teretom: jasno se vidjelo koliko im smeta opterećenje na kakvo nisu bili naviknuti, pa je bio siguran da bi u napadu bili itekako ranjivi.

No oni su imali dvadeset tri zmaja, a Francuzi više od četrdeset zaštitnika. Osim toga, britanske snage činili su sivi zmajevi i winchesteri, koji se nisu mogli nositi s teškim borbenim zmajevima. Prodiranje kroz liniju bit će gotovo nemoguće. A kad nekome to i pođe za rukom, ostat će izoliran i podloţan napadu.

Lenton je s Obversarije zastavicama označio početak napada: bliski napad na neprijatelja. Laurence osjeti kako je i njegovo srce počelo snaţnije udarati, a osjećao je i kako ga prolaze srsi koji će

nestati tek u prvim trenucima bitke. Podigavši doglasnik, prema naprijed je doviknuo: "Odaberi cilj, Temeraire. Ako nas ikako uspiješ dovesti uz neki transportni brod, ne moţeš pogriješiti." U pomutnji koja je zavladala u sukobu dviju velikih skupina zmajeva, Temeraireovu instinktu vjerovao je više negoli svome. Pojavi li se prazan prostor u francuskoj liniji, Laurence je bio uvjeren da će ga Temeraire uočiti.

Kao da mu čita misli, Temeraire je odmah pojurio na jedan od rubnih transportnih brodova, kao da kani izravno nasrnuti. A onda je naglo sklopio krila i spustio se, dok su tri francuska zmaja, koja su pred njim zbila redove, pojurila za njim. Naglo okrenuvši krila, Temeraire se zaustavio u zraku, dok su ona tri zmaja projurila pokraj njega. Nakon nekoliko snaţnih zamaha, Temeraire je već letio uvis, izravno na nezaštićeni trbuh prvog nosača s lijeve strane, a Laurence je tada uvidio da je taj zmaj, jedan manji pêcheur-rayé, očito umoran. S mukom je zamahivao krilima, iako je i dalje odrţavao tempo s ostalima.

"Pripremi bombe", poviče Laurence. U trenutku kad je Temeraire projurio pokraj pêcheur-rayéa i kandţama načeo bok francuskoga zmaja, posada je bombama zasula palubu transportnog broda. S leđa francuskog zmaja začula se paljba, a Laurence je negdje iza sebe začuo krik: Collins je raširio ruke i ostao beţivotno visjeti u ormi, dok mu je puška pala u more. Trenutak kasnije za njom je poletjelo i tijelo: bio je mrtav, a jedan od kolega prerezao je remenje koje ga je drţalo.

Na samom transportnom brodu nije bilo oruţja, no paluba je bila zakošena poput krova: tri bombe samo su se otkotrljale i prije nego što su eksplodirale, u beskorisnome padu za sobom ostavljajući dimni trag. Ipak, dvije su eksplodirale na vrijeme: čitavo plovilo zaljuljalo se i nagnulo u zraku, jer je pêcheur prilikom udara nakratko izgubio ritam, a na drvenoj palubi ukazale su se velike rupe. Laurence je načas ugledao blijedo, zapanjeno lice u potpalublju, umrljano prljavštinom i neljudsko od uţasa. Temeraire se već udaljavao u stranu.

Negdje s donje strane kapala je krv: vidio se tanak i taman mlaz. Laurence se nagne, no nigdje nije bilo ni traga ozljedi. Temeraire je letio skladno i bez poteškoća. "Granby", poviče, pokazujući rukom.

"S kandţa - od drugog zmaja", uzvrati Granby trenutak kasnije, a Laurence kimne.

No prilika za drugi prolazak nije se ukazala. Dva francuska zmaja jurila su ravno prema njima. Temeraire se naglo uspeo, a francuski su zmajevi pojurili za njim. Već su vidjeli onu njegovu smicalicu, pa su se pribliţavali opreznije, da ga ne promaše i prestignu.

"Okret, pa izravno na njih", dovikne Laurence Temeraireu.

"Pripremi puške", poviče iza njega Riggs, kad je Temeraire duboko udahnuo i skladno se preokrenuo u zraku. Kako se više nije borio sa silom teţe, svom se silinom obrušio prema francuskim zmajevima. Silina napada te velike mase protresla je i posljednju kost u Laurenceovu tijelu, iako su letjeli u vjetar. Zmaj koji je predvodio formaciju načas je ustuknuo, krešteći i krilima zahvaćajući glavu drugog zmaja.

Temeraire se sjurio točno među njih, kroz rijetki dim neprijateljskih pušaka. Britanske puške uzvratile su istom mjerom. Nekolicina pogođenih neprijateljskih vojnika već je padala s odrezanim remenjem. Temeraire ţestoko zamahne i u prolasku kandţama zarije duboko u tijelo drugog zmaja. Krv koja je šiknula našla se i na Laurenceovim hlačama, gotovo vruća u dodiru s koţom.

U međuvremenu su se udaljili, a ona dva napadača još su se uvijek nastojala ispraviti: prvi je letio vrlo nepravilno i prodorno vrištao od boli. Kad se osvrnuo, Laurence je uvidio da se zmaj okreće i vraća u smjeru Francuske. Uz takvu brojčanu nadmoć, Napoleonovi letači nisu imali potrebe tjerati u borbu i ozlijeđene zmajeve.

"Vrlo hrabro", dovikne Laurence, ne uspijevajući obuzdati slavodobitan i ponosan prizvuk, koliko god je bilo besmisleno prepuštati se takvim osjećajima na vrhuncu ogorčene bitke. Iza njega, članovi posade punim su plućima klicali kad se drugi francuski zmaj udaljio u potrazi za novim protivnikom, ne

usuđujući se samostalno nasrnuti na Temerairea. A Temeraire je odmah skrenuo prema prvome cilju ponosno uzdignute glave: i dalje je bio neokrznut.

Članica njihove formacije, Messoria, u međuvremenu je napala transportni brod: zahvaljujući tridesetogodišnjem iskustvu, ona i Sutton bili su ţilavi, te su se također probili kroz borbenu liniju i nastavili napad na već oslabljenog pêcheura kojeg je ozlijedio Temeraire. Dva manja poux-de ciela21 branila su pêcheura. Zajedno su teţili više od Messorije, no ona se sluţila svim mogućim smicalicama, te ih vješto mamila naprijed i pokušavala otvoriti prostor za napad na pêcheura. S brodske palube dizalo se sve više dima: Suttonova posada očito je uspjela baciti još pokoju bombu.

Uz lijevi bok, glasio je signal koji je Sutton uputio s Messorijinih leđa kad su im prišli. Messoria je nasrnula na dva zaštitnika, kako bi im posve zaokupila pozornost, a Temeraire je pojurio naprijed i pêcheura napao s boka, kandţama uz uţasan zvuk derući ţičanu mreţu. Kroz mreţu je štrcnula tamna krv. Bolno kriknuvši, i instinktivno se braneći pokušajem zahvaćanja Temerairea, pêcheur-rayé je jednom prednjom nogom ispustio gredu. Za njegovu je nogu bila vezana brojnim debelim lancima, no i unatoč tome, brod se nagnuo, a Laurence čuo kako vojnici u njemu viču.

Temeraire se naglo i nimalo skladno, ali i vrlo uspješno, uzdigao te izbjegao udarac iz neposredne blizine. Zatim je poderao još više ţičane mreţe i ponovno kandţama zahvatio pêcheura. "Salva", prodere se Riggs. Strijelci su puščanom vatrom nemilice zasuli pêcheurova leđa. Laurence uoči kako jedan od francuskih časnika cilja Temeraireovu glavu. Zapucao je iz svog pištolja i drugim ga metkom pogodio u nogu, za koju se Francuz odmah uhvatio objema rukama.

"Gospodine, dopuštenje za zauzimanje", dovikne Granby. Gubici u redovima pêcheurove gornje posade i strijelaca bili su veliki. Leđa su bila uglavnom opustjela, pa je prilika za prelazak bila upravo idealna. Granby je već bio pripravan s dvanaestoricom članova

21

Franc, "nebeska uš".

posade. Svi su već imali isukane mačeve, a pomoćnici su bili spremni svakog im trena osloboditi karabinere.

Laurence se cijelo vrijeme od svega zapravo najviše uţasavao upravo te mogućnosti. Krajnje nevoljko dao je upute Temeraireu, pa su se tako našli točno uz francuskog zmaja. "Napadači, krenite", poviče, rukom dajući znak Granbyju, uz neugodan osjećaj u ţelucu. Ništa nije moglo biti teţe nego gledati kako njegovi izvode taj uţasan skok bez orme i zaštite, uskaču neprijatelju u naručje, dok se on ne miče sa svog stalnog mjesta.

Uto se začuo stravično prodoran zvuk, bolno zavijanje, koje je poteklo iz neposredne blizine. Lily je upravo bila svom silom pogodila jednog francuskog zmaja posred glave, s prednje strane, a on se sad kandţama hvatao za lice, trzajući se čas na jednu, čas na drugu stranu, izbezumljen od boli. Temeraire je istog trena, baš kao i pêcheur, suosjećajno pognuo ramena. I Laurence se lecnuo od nepodnošljivog zvuka. Krik se zatim naglo prekinuo, donoseći mučno olakšanje: kapetan je, puzeći uz vrat, iz pištolja ustrijelio vlastitog zmaja u glavu, ne ţeleći gledati kako polagano umire dok mu kiselina nagriza lubanju i prodire u mozak. Mnogi članovi posade preskočili su na druge zmajeve i tako se našli na sigurnome, neki su doskočili čak i na Lilyna leđa, no on nije htio iskoristiti takvu priliku: Laurence je vidio kako pada pokraj zmajeva tijela. Tako su zajedno uronili u more.

Prenuvši se iz stravične opčinjenosti prizorom, uvidio je da se krvava borba na pêcheurovim leđima razvija povoljno. Ugledao je dvojicu kadeta kako već marljivo rade na lancima kojima je transportni brod bio vezan za zmaja. No nevolje u kojima se našao pêcheur nisu prošle neopaţeno: jedan drugi francuski zmaj jurio je prema njima punom brzinom, a nekolicina iznimno smionih vojnika penjala se kroz rupe u trupu oštećenog transportera i po lancima se pokušavala popeti na pêcheurova leđa radi pruţanja pomoći. U trenutku kad ih je Laurence ugledao, dvojica su se okliznula na zakošenoj palubi i pala. No, na pokušaj uspona odlučilo ih se gotovo petnaestak. Dođu li do pêcheura, nedvojbeno će preokrenuti ishod borbe u svoju korist.

U tom trenutku dugotrajnim i prodornim krikom oglasila se Messoria. "Zaostani", začuo je Laurence Suttonov glas. Iz duboke rane na Messorijinoj prsnoj kosti liptala je tamna krv. Drugu ranu, na boku, već su joj prekrivali bijelim zavojima. Spustila se i skrenula, pa su tako dva poux-de-ciela koje je bila napala ostala slobodna. Iako su bili mnogo manji od Temerairea, on nije mogao izravno napasti pêcheura dok je bio pod napadom iz dvaju smjerova: Laurence će morati ili opozvati napadače s francuskoga zmaja ili ih napustiti u nadi da će uspjeti zauzeti pêcheura, osigurati predaju zarobljavanjem ţivog kapetana.

"Granby!" poviče Laurence. Prvi se časnik osvrne i obriše krv s porezotine na licu, te kimne čim je shvatio u kakvom su poloţaju, rukom pokazujući da se mogu udaljiti. Laurence potapše Temerairea i dovikne mu upute. Uz posljednji udarac po pêcheurovu boku, kojim je ogolio bijelu kost, Temeraire se naglo okrene i udalji. Našavši se malo podalje, zastao je tako da razmotre situaciju. Dva manja francuska zmaja nisu krenula za njima, već su ostala lebdjeti na mjestu, u blizini pêcheura. Nisu se usudili prići mu bliţe, tako da dio posade pošalju na drugog zmaja, jer bi u tako osjetljivom poloţaju postali lakom Temeraireovom metom.

Ipak, i sam je Temeraire bio u određenoj opasnosti. Strijelci, kao i polovica donje posade bili su angaţirani na zauzimanju francuskoga zmaja. Rizik je bio itekako isplativ, jer, zauzmu li pêcheura, transportni brod neće moći normalno nastaviti let. Ne padne li posve, tri preostala nosača barem će se morati okrenuti i vratiti u Francusku. No to je značilo i da Temeraire sad nema dovoljno ljudstva, pa je i sam u opasnosti od pokušaja zauzimanja: tako se više ne mogu upuštati u blisku borbu.

Članovi posade koji su prešli na francuskog zmaja dobro su napredovali u borbi protiv posljednjih branitelja na pêcheurovim leđima. Nije bilo sumnje da će biti brţi od vojnika koji su izišli iz broda. Jedan poux-de-ciel dojurio je do njih i pokušao se smjestiti do pêcheura. "Na njega", poviče Laurence, a Temeraire istog trena nasrne, strašnim kandţama i zubima tjerajući manjeg zmaja u bezglavo povlačenje. Laurence je Temerairea morao ponovno navesti da se udalji, no i to je bilo dovoljno. Francuzi nisu iskoristili

priliku koja im se ukazala, a pêcheur je uzbunjeno vikao i osvrtao se: Granby je stajao pokraj vrata francuskog zmaja, a otvor cijevi njegova pištolja naslanjao se na glavu nekog muškarca - zarobili su kapetana.

Po Granbyjevu nalogu, lanci su zbačeni s pêcheura, a zarobljenog francuskog zmaja usmjerili su prema Doveru. Letio je polagano i protiv volje, svako se malo osvrćući jer je bio zabrinut za svog kapetana.

Ali ipak je letio, a transportni brod bio je opasno nagnut, budući da su se tri preostala zmaja teško mučila pod takvim opterećenjem.

No Laurence baš i nije imao prilike uţivati u pobjedi: prema njima su pojurila nova dva zmaja - jedan petit chevalier22, unatoč nazivu znatno veći od Temerairea, te srednjoteškaš pêcheur couronné23, koji je ţurno prihvatio četvrtu gredu na brodskome boku. Vojnici koji su se još nekako odrţavali na krovu dobacili su lance posadi novog zmaja, pa se brod ubrzo izravnao i nastavio normalno letjeti.

Poux-de-cieli ponovno su jurili prema njima sa suprotnih strana, dok se petit chevalier bio okrenuo pa im je prilazio sa straţnje strane. Našli su se u vrlo neugodnom poloţaju, a opasnost je rasla iz trenutka u trenutak. "Povuci se, Temeraire", poviče Laurence, koliko je god nevoljko izgovarao takve riječi. Temeraire se odmah okrene, no francuski su se zmajevi pribliţili. Ţestoko se borio sad već gotovo pola sata i počeo je pokazivati znakove umora.

Dva poux-de-ciela djelovala su usklađeno, nastojala dovesti Temerairea pred velikog zmaja. Jurili su pred njega, presijecali mu put i tako ga nastojali usporiti. Onaj petit chevalier odjednom je pojurio, a kad se našao uz njih, više Francuza doskočilo je na Temerairea. "Pazite, napadači", povikao je poručnik Johns promuklim baritonom, a Temeraire se uzbunjeno osvrnuo. Strah mu je dao novu energiju, pa se već uspio udaljiti od ostalih zmajeva. Chevalier je zaostao, a nakon što je Temeraire nekoliko puta zamahnuo i zahvatio jednog poux-de-ciela, i oni su prekinuli potjeru.

22

Franc, "mali vitez".

23 Franc, "okrunjeni ribar".

No na njemu su već bila osmorica Francuza i svi su se već bili zakopčali. Laurence smrknuto nabije pištolje, ugura ih za pojas i produlji remenje kojim je bio vezan za ormu. Petorica članova gornje posade pod zapovjedništvom poručnika Johnsa nastojala su zadrţati napadače na središnjem dijelu Temeraireovih leđa. Laurence se zaputio straga koliko je brţe mogao. Prvim je hicem promašio cilj, drugim pogodio jednog Francuza posred prsa. Francuz je pao, iskašljavajući krv, te ostao beţivotno visjeti s orme.

Uslijedila je ogorčena, mahnita borba mačevima, a nebo je promicalo toliko brzo da nije vidio baš ništa, osim neprijatelja koji bi se zatekli pred njim. U jednom trenutku pred njim se tako našao neki francuski poručnik koji je ugledao njegove zlatne pruge i prema njemu odmah okrenuo pištolj. Laurence je jedva čuo riječi koje mu je Francuz uputio, i na njih se nije obazirao, već mu je rukom u kojoj je drţao mač izbio pištolj iz ruke, te ga drškom svog pištolja raspalio po sljepoočici. Francuz je pao. Vojnik iza nasrnuo je na njega, no smetao mu je jak vjetar, jer je stajao okrenut prema Temeraireovoj glavi, pa je vršak njegova mača jedva probio Laurenceov koţnati kaput.

Laurence mu jednim potezom presiječe remen, pa ga odbaci udarcem noge i osvrne se da potraţi druge napadače. No, nasreću, svi su ostali već bili ili mrtvi ili razoruţani, dok su s njihove strane pali jedino Challoner i Wright, izuzme li se poručnik Johns, koji je visio s karabinera, dok mu je krv obilno navirala iz rane od metka u prsima. Prije nego što su uspjeli i pokušati pruţiti mu njegu, izdahnuo je i također ostao nepomično visjeti.

Laurence se sagne i sklopi mu kapke, te spremi mač u korice. "Gospodine Martin, preuzmite zapovjedništvo nad gornjom posadom. Uklonite tijela."

"Razumijem, gospodine", reče zadihano Martin. Na obrazu je imao krvavu porezotinu, a u plavoj kosi krvave mrlje. "Ruka ti je dobro, Laurence?"

Laurence spusti pogled. Kroz poderotinu u kaputu polagano je prodirala krv, no bez poteškoća je pomicao ruku i nije osjećao da ga napušta snaga. "Samo ogrebotina. Odmah ću je povezati."

Preskočio je jedno tijelo i vratio se na svoje mjesto kod vrata, te se čvrsto povezao. Ranu je omotao maramom koju je skinuo s vrata. "Napadači odbijeni", poviče i osjeti kako se Temeraireova ramena opuštaju. Temeraire se bio udaljio od prostora u kojem se vodila glavna bitka, kao što su i nalagala pravila u slučaju pokušaja zauzimanja. Sad se okrenuo i počeo vraćati, a tek kad je podigao pogled, Laurence je uvidio koliko je bojno polje veliko i kako se na mjestima koja nisu zakrivali dim i zmajska krila vode ogorčene borbe.

Samo tri transportna plovila nisu bila napadnuta: britanski zmajevi imali su pune ruke posla s francuskim braniteljima. Lily je letjela praktički sama, a uz nju je ostao još jedino Nitidus, dok Laurence nije uspio uočiti nikog drugog iz njihove formacije. Pogledom jepotraţio Maximusa i ugledao ga u bliskome srazu s njihovim starim neprijateljem, onim grand chevalierom. Tijekom dva mjeseca koja su u međuvremenu protekla, Maximus mu se pribliţio veličinom i njih dvojica sad su se nesmiljeno udarala, divljački se zahvaćajući kandţama.

S te udaljenosti zvukovi borbe bili su prigušeni. No zato je jasno čuo jedan pogubniji zvuk: pljusak valova koji su se razbijali u podnoţju litica. Shvatio je da su potisnuti gotovo do same obale i sad je razabirao crveno-bijele točkice, odore vojnika u formacijama na kopnu. Još nije bilo ni podne.

Prava falanga koju je činilo šest francuskih teškaša iznenada se odvojila od francuske borbene linije te se obrušila prema tlu. Svi su pritom grmjeli punim plućima, dok su njihove posade bacale bombe. Rijetki nizovi vojnika u crvenim odorama stali su lelujati kao na povjetarcu, a skupina pripadnika milicije u sredini gotovo se posve raspršila: ljudi su padali na koljena i pokrivali glavu, iako pravog učinka i nije bilo. Opalilo je desetak pušaka, bez efekta: meci su prohujali daleko od cilja. Uzaludan trud, pomisli zdvojno Laurence. Prvi transportni brod mogao se spustiti gotovo nesmetano.

Četiri su se nosača međusobno pribliţila, leteći u stiješnjenoj formaciji točno iznad plovila. Pri spuštanju su pustili da kobilica vlastitom teţinom utisne udubinu u tlu, te su tako stabilizirali brod. Britanski vojnici u prvim redovima podigli su ruke kad im je lice

zahvatio divovski oblak zemlje i prašine, a gotovo istog trenutka poginulo ih je gotovo pola: cijeli prednji dio broda otvorio se poput vrata na suši, a prva salva puščane vatre koja je potekla iz broda pokosila je prve redove.

Uz poklič Vive l'Empereur! francuski vojnici stali su nadirati kroz dim: njih više od tisuću, u pratnji dviju osamnaestica24. Vojnici su se formirali radi zaštite topova, dok su se topnici pripremali za paljbu. Britanski vojnici uzvratili su puščanom salvom, a nekoliko trenutaka kasnije i milicija je uspjela opaliti, premda ni pribliţno toliko usklađeno. No, Francuzi su bili okorjeli veterani. Iako su deseci njih poginuli, drugi su odmah zauzeli njihova mjesta i popunili redove, te su tako zadrţali osvojene poloţaje.

Četiri zmaja koja su spustila brod odbacivala su lance. Oslobodivši se tereta, ponovno su uzletjeli i pridruţili se borbi, pa su francuske zračne snage tako stekle još veću prednost. Uskoro će pod tom pojačanom zaštitom sletjeti i drugi brod, a njegovi nosači dodatno će oteţati britanski poloţaj u zraku.

Uz ţestoku riku, Maximus se odvojio od grand chevaliera i odjednom se očajnički obrušio na sljedeći brod koji se počeo spuštati. Bez imalo promišljanja, bez ikakvog manevra, jednostavno se obrušio. Dva manja zmaja pokušala su mu zapriječiti put, no on se bio bacio svom teţinom. Iako su ga uspjeli dohvatiti i kandţama i zubima, razdvojio ih je čistom silom tijela u spuštanju prema tlu. Jedan od njih odletio je u stranu. Drugi, honneur-d'Or25 s crvenim i plavim prugama, pao je na litice i iščašio krilo. Stao se koprcati i bezglavo traţiti hvatište na nazubljenim kamenim stijenama, kandţama i krilima podiţući oblake prašine, te se nekako uspeti do ruba.

Laka fregata s dvadeset četiri topa plitkoga gaza odvaţno se drţala pokraj obale. Sada je spremno prihvatila ponuđenu priliku. Prije nego što je zmaj uspio doći do vrha stijene, salva s broda, iz topova s dvostrukim punjenjem, odjeknula je poput grmljavine. Francuski zmaj kriknuo je tako da je nadjačao sve ostale zvukove i

24

Topovi koji izbacuju kugle teške 18 funta, tj. oko 8 kilograma. 25

Franc. "zlatna slava".

pao, posve nepomičan. Nesmiljeni valovi stali su bacati tijelo i preţivjele članove posade na stijenje.

Iznad njih, Maximus je u međuvremenu sletio na drugo transportno plovilo, kandţama pokušavajući prekinuti lance. Nosači nisu mogli nositi toliki teret, ali su davali sve od sebe, te su snaţnim usklađenim potiskom ipak prenijeli brod preko ruba litica u trenutku kad je on napokon prekinuo lance i drţače. Drvena konstrukcija pala je s visine od šest metara i raspukla se poput jajeta, tako da su se vojnici i oruţje razasuli na sve strane, no udaljenost ipak nije bila dovoljna. Preţivjeli su se gotovo istog trena našli na nogama, te su se, posrćući, sklonili iza već formirane francuske linije.

Maximus se svom teţinom spustio iza britanskih linija. Na hladnome zraku s vruće se koţe dizala para, krv je tekla iz desetak i više rana, dok su mu krila počivala na tlu. Pokušavao je ponovno zamahnuti, uzletjeti, ali nije uspijevao. Tako se samo spustio na straţnje noge, drhteći čitavim tijelom.

Na kopnu se već nalazilo tri-četiri tisuće Francuza, kao i pet topova. Britanskih je vojnika ondje bilo dvadeset tisuća, a najvećim dijelom radilo se o milicijskim snagama, koje očito nisu bile voljne jurišati suočene sa zmajskom prijetnjom iz zraka: mnogi su već pokušavali pobjeći. Ima li francuski zapovjednik išta u glavi, neće čekati nove transportne brodove, već će odmah krenuti u juriš, a uspiju li njegovi ljudi zauzeti topničke poloţaje, moći će se posluţiti topništvom protiv britanskih zmajeva i posve raščistiti prilaze.

"Laurence," reče Temeraire, pa se osvrne, "još dva broda pokušat će sletjeti."

"Da", reče Laurence tiho. "Moramo ih pokušati spriječiti. Slete li, bitka na kopnu bit će izgubljena."

Temeraire je još nekoliko trenutaka šutio, pritom već mijenjajući smjer leta kako bi se uskoro našao ispred prvog transportnog broda. Nakon toga upitao je: "Laurence, u tome ne moţemo uspjeti, zar ne?"

Dva prednja izvidnika, mladi dočasnici, također su ga slušali, pa se Laurence morao obraćati i njima, koliko i Temeraireu. "Moţda ne zauvijek", odgovori Laurence. "Ali još moţemo učiniti dovoljno da pomognemo zaštititi Englesku: budu li prisiljeni slijetati jedan po

jedan, ili na lošije poloţaje, milicija bi ih moţda mogla još neko vrijeme zadrţati."

Temeraire kimne, a Laurence pomisli kako je vjerojatno shvatio neizrečenu istinu: bitka je bila izgubljena, pa je čak i to bio simboličan pokušaj. "Moramo i dalje pokušavati, jer ćemo inače ostaviti prijatelje da se bore bez nas", reče Temeraire. "Čini mi se da si cijelo vrijeme mislio upravo na to kad si govorio o osjećaju duţnosti. Ja sad dobro razumijem barem taj dio."

"Da", reče Laurence stisnuta grla. U međuvremenu su prestigli transportne brodove i sad se već nalazili nad kopnom. Pripadnici milicije pod njima su izgledali poput mutnog crvenog mora. Temeraire se okretao kako bi se izravno usmjerio prema prvome brodu. Laurence je stigao tek poloţiti mu dlan na vrat, u znak nijeme potvrde bliske povezanosti i zajedništva.

Pogled na kopno davao je novu snagu francuskim zmajevima: brzina im se samo povećavala. Uz prednji dio broda nalazila su se dva pêcheura podjednake veličine. Ni jedan ni drugi nisu pokazivali tragove ozljeda. Laurence je prepustio Temeraireu da odluči koji će mu od njih biti meta, te je napunio pištolje.

Temeraire se zaustavio pred zmajevima u naletu, raširio krila kao da im ţeli prepriječiti put. Instinktivno je pridigao grivu, a mreţasta siva koţa zasjala je pod sunčevim svjetlom. Čitavim njegovim tijelom polagano se pronio dubok drhtaj u trenutku kad je duboko udahnuo i kad su mu se bočni dijelovi prsa još više proširili, a kosti se istaknule pod koţom - koţom koja je sad bila neobično zategnuta. Laurencea je obuzeo strah: pod sobom je osjećao kretanje tog zraka, zraka koji je odjekivao u komorama Temeraireovih pluća.

Duboko podrhtavanje akumuliralo se u čitavom Temeraireovu tijelu, poput potmulog zvuka bubnjeva. "Temeraire", zazvao ga je Laurence, ili je to barem pokušao. Nije čuo ni vlastiti glas. Osjećao je kako silovit drhtaj prolazi čitavim Temeraireovim tijelom, a u tom pokretu mišića skupio se sav onaj suspregnuti dah: Temeraire otvori usta, a iz grla mu se digne rika koja je manje bila zvuk, a daleko više fizička sila, uţasan val buke tako snaţan da je izgledalo da izobličuje zrak pred njim.

Laurence još nekoliko trenutaka nije vidio baš ništa u maglici koja je načas ispunila prostor pred njim. Kad se zrak razbistrio, u prvi mah ništa mu nije bilo jasno. Pred njima se transportni brod raspadao kao pod udarom punog plotuna. Lagano drvo pucalo je dajući zvuk sličan puščanoj paljbi, a ljudi i topovi padali su u uskomešane valove daleko pod njima, u podnoţju litica. Vilica i uši boljeli su ga kao da ga je netko svom snagom raspalio po glavi, a Temeraireovo tijelo pod njim je i dalje podrhtavalo.

"Laurence, čini mi se da sam ja to učinio", reče Temeraire. Stjecao se dojam da je prije šokiran nego oduševljen. U Laurenceu su se miješali slični osjećaji i u prvi mah je ostao bez riječi.

Ona četiri zmaja još su uvijek bila vezana za uništeni brod, a prednji zmaj s lijeve strane krvario je iz nosnica, gušio se i vrištao od boli. U ţurnoj ţelji da ga spase, članovi njegove posade odbacili su lance, puštajući da otpadnu i komadi drvenih greda, pa je u posljednjih petstotinjak metara leta uspio sletjeti iza francuskih linija. Kapetan i posada odmah su skočili na tlo. Ozlijeđeni se zmaj šćućurio, šapom dodirivao glavu i stenjao.

Iza njih se s britanske strane začulo oduševljeno klicanje, dok je s francuske strane dopirala puščana vatra: vojnici na tlu gađali su Temerairea. "Gospodine, u dometu smo onih topova, samo ako ih nabiju", rekao je u jednom trenutku uzbunjeno Martin.

Temeraire je čuo te riječi, te je poletio nad more, na trenutak izvan njihova domašaja, te se zaustavio, lebdeći na mjestu. Francusko se napredovanje načas zaustavilo, a nekolicina zaštitnika konvoja počela se vrtjeti u krug ili letjeti u mjestu, ne ţeleći prići, budući da su bili smeteni kao i Laurence i Temeraire. No već za koji trenutak francuski kapetani visoko gore shvatit će o čemu je riječ ili će se barem pribrati. Izvest će zajednički napad na Temerairea i tako ga oboriti. Ostao je tek još pokoji trenutak u kojem mogu iskoristiti element iznenađenja.

"Temeraire," reče Laurence sad ţurno, "leti niţe i ako moţeš, pokušaj napasti transportere s donje strane, u visini litica. Gospodine Turner," reče, obraćajući se dočasniku za signalizaciju, "dozovite brodove i pod nas i dajte im znak napadni neprijatelja s manje udaljenosti. Drţim da će shvatiti što ţelimo."

"Pokušat ću", reče Temeraire nesigurno, pa se spusti. Duboko udahnuvši, ponovno se počeo onako širiti. Savijajući leđa, ponovno je ispustio onaj zaglušujući zvuk, riku koja je ovaj put zahvatila donju stranu jednog od transportera koji je još uvijek bio nad morem. Udaljenost je bila veća i brod se nije posve raspao, no u trupu su nastale velike raspukline. Četiri zmaja koja su ga prenosila odjednom su imala pune ruke posla u nastojanju da onemoguće da se brod prije slijetanja posve raspadne.

Klinasta formacija francuskih zmajeva s velike je visine jurnula točno na njih. Radilo se o pribliţno šest teškaša koji su pratili grand chevaliera na čelnoj poziciji. Temeraire munjevito skrene u stranu, a na Laurenceov dodir spusti se niţe nad more, gdje je već čekalo šest fregata i tri linijska broda. Kad su proletjeli pokraj njih, njihovi dalekometni topovi snaţno su zagrmjeli, jedan za drugim, tako da su se francuski zmajevi izbezumljeno razletjeli na sve strane, krešteći u nastojanju da izbjegnu leteće kugle i karteče.

"A sada brzo sljedeći", dovikne Laurence Temeraireu, iako mu na to gotovo i nije trebalo skretati pozornost: Temeraire se već bio okrenuo i pojurio prema donjoj strani sljedećeg transportnog broda - najvećeg u konvoju, plovila koje su nosila četiri teškaša, broda s čije su palube vijorile zastave sa zlatnim orlovima.

"Nisu li to njegove zastave?" usklikne Temeraire. "Na brodu je Bonaparte?"

"Vjerojatnije netko od njegovih maršala", poviče Laurence, nadglasavajući vjetar. Ipak, osjetio je neizmjerno uzbuđenje. Zaštitne snage ponovno su oblikovale formaciju iznad njih, pripravni ponovno ih napasti. No Temeraire je poletio naprijed neopisivom ţestinom, te im umakao. Taj veći transportni brod, izrađen od masivnijeg drva, nije se mogao tek tako raspasti. Ipak, drvo je stalo pucati, zvukom podsjećajući na hice iz pištolja, a iverje je poletjelo na sve strane.

Temeraire se naglo spusti u ţelji da još jedanput zahvati brod s donje strane. Odjednom se uz njih pojavila Lily, a s druge strane i Obversaria. Lenton je kroz doglasnik punim plućima vikao: "Navalite na njih, samo napadnite. Mi ćemo srediti one proklete

gadove..." Nakon toga, dva su se zmaja okrenula i pošla presresti francusku zaštitu koja je ponovno krenula prema Temeraireu.

No već kad se Temeraire počeo uspinjati, na oštećenom transportnome brodu ukazale su se signalne zastavice. Četiri zmaja koja su ga nosila okrenula su se i počela povlačiti. Svi ostali transportni brodovi u zraku također su se okrenuli, pripremajući se za dugotrajan i naporan let natrag u Francusku.

Epilog

"Laurence, budi dobar momak, pa mi donesi čašu vina", reče

Rolandova, praktički padajući na stolicu pokraj njegova mjesta, ni najmanje ne mareći za haljinu. "Dva plesa meni su više nego dovoljna. Do odlaska više ne ustajem od ovog stola."

"Ţeliš moţda odmah ići?" upita on i ustane. "Rado ću te izvesti."

"Smatraš li da sam toliko nespretna u haljini da sama ne mogu prijeći petsto metara ravnog terena a da ne padnem, to imaš pravo reći, ali u tom slučaju odalamit ću te po glavi ovom zgodnom torbicom", reče ona i grleno se nasmije. "Nisam se ovako dotjerala da sve upropastim preuranjenim odlaskom. Excidium i ja za tjedan se dana vraćamo u Dover, a onda sam Bog zna kad će mi se ponovno ukazati prilika da se nađem na nekom balu, a kamoli priredbi navodno organiziranoj u našu čast."

"Idem i ja s tobom, Laurence. Ne namjeravaju li nas nahraniti još nečim osim ovim francuskim zalogajčićima, donijet ću ih još", reče Chenery, pa također ustane.

"Tako je", usklikne Berkley. "Donesi pladanj!"

Kod stolova ih je razdvojila masa koja se natiskivala oko hrane, guţva koja je postajala sve većom kako je vrijeme odmicalo. Londonski su društveni krugovi bili gotovo u deliriju od radosti zbog dviju velikih pobjeda, kod Trafalgara i Dovera. Barem

privremeno, veselo su se oduševljavali letačima u mjeri u kojoj su ih donedavno prezirali. Zahvaljujući kaputu i činovima, Laurence je privukao toliko osmijeha i usluţnih ruku da se bez većih poteškoća domogao čaše vina. Nevoljko je odustao od ideje da za sebe uzme cigaru. Bilo bi neopisivo neuljudno tako se prepustiti uţitku dok Rolandovoj i Harcourtovoj takvo što nije dostupno. Umjesto toga, uzeo je još jednu čašu. Nekako mu se činilo da će je netko za stolom već prihvatiti.

Kako su mu obje ruke sad bile zauzete, nasreću se morao tek blago klanjati kad su mu se za povratka do stola obraćali razni uzvanici. "Kapetane Laurence", rekla je gospođica Montagu, smiješeći se neusporedivo srdačnije nego kad su se vidjeli u kući njegovih roditelja. Doimala se razočaranom jer mu nije mogla ponuditi ruku u znak pozdrava. "Kako je divno ponovno vas vidjeti. Kao da je cijela vječnost protekla otkako smo svi zajedno bili u Wollaton Hallu. Kako je dragi Temeraire? Srce samo što mi nije skočilo u grlo kad sam doznala novosti. Bila sam uvjerena da ćete biti usred najţešće borbe, a tako je, dakako i bilo."

"Temeraire je dobro, hvala na pitanju", odgovori Laurence, koliko je uspio uljudnije. Riječi "dragi Temeraire" bolno su mu zaparale uši. No nije namjeravao biti neskriveno neljubazan prema ţeni koju je upoznao kao gošću svojih roditelja, unatoč činjenici da novootkrivene društvene pohvale nisu nimalo smekšale njegova oca. Nije imalo smisla samo pogoršavati ionako zategnute odnose i moţda još nepotrebno oteţati majčin poloţaj.

"Smijem li vas predstaviti lordu Winsdaleu?" upita ona, pogledavajući svog pratitelja. "Ovo je kapetan Laurence. Sin lorda Allendalea", doda još, toliko tiho da je Laurence gotovo i nije čuo.

"Svakako, svakako", reče Winsdale i jedva primjetno kimne, smatrajući da mu time valjda ukazuje veliku čast. "Laurence, pravi ratni junak... Zasluţili ste svaku pohvalu. Svi se moramo smatrati sretnima jer ste Engleskoj uspjeli priskrbiti tu ţivotinju."

"Neizmjerno ste ljubazni, Winsdale", reče Laurence, hotimice izravan u jednakoj mjeri. "Moram se ispričati... vino samo što nije postalo pretopio."

Gospođici Montagu nikako nije mogao promaći njegov ton. U njezinu pogledu na trenutak se pojavila ljutnja, no odmah je beskonačno ljubazno rekla: "Svakako! Moţda ćete se vidjeti s gospođicom Galman, pa joj moţete prenijeti moje pozdrave? Oh, ali kako sam nepromišljena. Trebala sam reći... sad je riječ o gospođi Woolvey... i više nije u gradu, nije li tako?"

Pogledao ju je s neskrivenom nesklonošću, pitajući se kakva joj je mješavina pronicavosti i zlobe bila potrebna da iskopa tu vezu. "Ne, čini mi se da je sa suprugom trenutačno u obilasku jezera", odgovori on, te se nakloni i udalji, duboko zahvalan zbog činjenice da ga nije uspjela iznenaditi tom novošću.

Majka mu je, naime, novost priopćila u pismu upućenom tek koji dan nakon bitke koje ga je zateklo još u Doveru. Nakon što je spomenula zaruke, još je napisala: "Nadam se da ti to što pišem neće biti odveć bolno. Znam koliko si joj dugo bio naklonjen, a i ja sam je oduvijek smatrala ljupkom i draţesnom, iako ne mogu poduprijeti njezinu odluku u ovom slučaju."

Pravi udarac snašao ga je još davno prije pisma. Novost o Edithinim zarukama nipošto nije mogla biti neočekivana i u to je posve iskreno mogao uvjeriti i majku. Štoviše, nije mogao ni kriviti Edith za takvu procjenu i odluku: sad mu je bilo jasno koliko bi njihov brak bio katastrofalno promašen, i za jedno i za drugo. Posljednjih devet ili nešto više mjeseci na nju ne bi stigao ni pomisliti. Nije bilo niti jednog razloga zbog kojeg joj Woolvey ne bi trebao biti savršeno dobrim suprugom. A on to posve sigurno ne bi bio. Činilo mu se da bi joj, sretnu li se negdje opet, doista bio u stanju poţeljeti svu sreću.

No i dalje su mu smetale insinuacije gospođice Montagu, a na licu su mu se očito pojavile sumorne bore. Kad se vratio do stola, Rolandova je preuzela čaše i rekla: "Dugo te nema. Netko ti je dodijavao? Nemoj se ni najmanje obazirati. Proviri malo van, pa ćeš vidjeti kako Temeraire uţiva. Odmah će te oraspoloţiti."

Ta mu se zamisao silno svidjela. "Mislim da i hoću, ispričavam se..." reče, pa se nakloni društvu.

"Pogledaj mi malo Maximusa. Pitaj ga ţeli li još nešto pojesti", dovikne za njim Berkley.

"I Lily!" reče Harcourtova, pa s osjećajem krivnje pogleda uokolo, ne bi li utvrdila je li je čuo tko od gostiju za obliţnjim stolovima: nitko od civila, dakako, nije uviđao da su i ţene iz Zračnih snaga kapetani, smatrajući ih suprugama letača, iako je lice Rolandove, s oţiljkom, privuklo više iznenađenih pogleda. Sama Rolandova na njih se nije ni najmanje obazirala.

Laurence je napustio stol i njihove bučne i ţučne rasprave, te izišao. Drevnu bazu nadomak Londonu odavno je obavio grad, pa su je Zračne snage napustile, a njome su se sluţili još jedino glasnici. Sad im je dobro posluţila za tu posebnu priliku, a veliki svečani paviljon podignut je na sjevernome rubu, gdje se nekoć nalazio stoţer.

Prema zahtjevu letača, glazbenici su smješteni na sam rub paviljona, gdje su se u njihovoj blizini zmajevi mogli okupiti i slušati. Glazbenike je u prvi mah pomalo uznemiravala njihova blizina, pa su uglavnom odmicali stolice, no kako je vrijeme odmicalo i kako se pokazalo da su zmajevi zahvalnija publika od bučnih i nezainteresiranih ljudi, strah u njima na kraju je nadvladala taština. Izišavši, Laurence je uvidio da je prvi violinist u međuvremenu posve napustio orkestar i da zmajevima, drţeći se poprilično didaktički, svira dijelove različitih melodija, upoznajući ih s djelima raznih skladatelja.

Maximus i Lily također su se nalazili u skupini zainteresiranih zmajeva koji su opčinjeno slušali i postavljali mnoštvo pitanja. Laurence je nakon nekoliko trenutaka iznenađeno uvidio da je Temeraire sklupčan na malenoj čistini podalje od ostalih, te da razgovara s nekim gospodinom kojem Laurence nije vidio lice.

Prošavši pokraj skupine zmajeva, pribliţio im se i tiho zazvao Temerairea. Začuvši ga, onaj se muškarac osvrnuo. Ugodno iznenađen, Laurence je uvidio da je riječ o siru Edwardu Howeu, te je poţurio da ga srdačno pozdravi.

"Uistinu mi je neobično drago vidjeti vas, gospodine", reče Laurence i gorljivo mu stisne ruku. "Nisam znao da ste se vratili u London, iako sam se odmah nakon dolaska raspitao za vas."

"Novosti su me zatekle u Irskoj. Tek sam doputovao u London", reče sir Edward, a Laurence tek tada uvidi da je još uvijek u putnoj odjeći, te da su mu čizme pune prašine. "Nadam se da ćete mi oprostiti. Iako bez sluţbenog poziva, došao sam oslanjajući se na naše poznanstvo, u nadi da ćemo što prije moći razgovarati. Kad sam unutra ugledao onu guţvu, učinilo mi se da je najbolje doći ovamo i ostati uz Temerairea dok se ne pojavite, umjesto da vas traţim unutra."

"Svakako, veliki sam duţnik, budući da ste se toliko potrudili..." reče Laurence. "Priznajem da silno ţelim razgovarati s vama sve otkako sam otkrio Temeraireovu sposobnost. Pretpostavljam da dolazite upravo zbog te novosti. On samo kaţe da je osjećaj jednak kao kad se onako glasa, kad ispušta riku. Nikako ne uspijevamo objasniti kako jedan zvuk moţe tako neobično djelovati, a nitko od nas nikad nije čuo ništa slično."

"Ne, dakako da nije", reče sir Edward. "Laurence..." Zašutio je i pogledao prema skupini zmajeva između njih i paviljona. Svi su sada zadovoljno mumljali, budući da je završila prva točka. "Moţemo li razgovarati negdje gdje ćemo biti sami?"

"Uvijek moţemo otići na moju čistinu", reče Temeraire. "Rado ću ponijeti obojicu. Učas ćemo se naći ondje."

"To bi moţda bilo najbolje, ako nemate ništa protiv...?" reče sir Edward. Temeraire ih je oprezno dignuo prednjim šapama, prenio ih pa ih spustio na pustu čistinu, a potom se i sam udobno smjestio uz njih. "Ispričavam se što vas tako inkomodiram i prekidam vam večer", reče sir Edward.

"Gospodine, budite uvjereni da mi je drago prekinuti je zbog ovakvih razloga", odgovori Laurence. "Molim lijepo, uopće ne razmišljajte o tome." Htio je što prije doznati što mu sir Edward ţeli priopćiti. U njemu je i dalje tinjala zabrinutost zbog mogućnosti da Temerairea ugrozi neki Napoleonov agent, a nakon velike pobjede taj se strah moţda i malčice pojačao.

"Više vas neću drţati u neizvjesnosti", reče sir Edward. "Iako ni slučajno ne mogu reći da razumijem mehanička načela na kojima počiva Temeraireova sposobnost, mogu vam reći da je to djelovanje već opisano u literaturi, pa vam je mogu i imenovati. Kinezi i Japanci nazivaju je božanskim vjetrom. To vam, na ţalost, ne govori osobito više u odnosu na ono što već znate iz prakse, no najvaţnije je sljedeće: radi se o jedinstvenoj sposobnosti koju ima tek jedna pasmina i niti jedna druga vrsta. Radi se o nebeskim zmajevima."

Naziv vrste još je nekoliko beskonačnih trenutaka lebdio u zraku. Laurence u prvi mah nije znao što da misli. Temeraire je nesigurno pogledavao čas jednog, čas drugog. "A razlika je velika u odnosu na carske zmajeve?" upita. "Nisu li obje pasmine kineske?"

"Razlika je uistinu velika", odgovori sir Edward. "I carski su zmajevi prava rijetkost. Ali nebeske dobivaju isključivo carevi ili njihovi najbliskiji srodnici."

"Sami carevi", ponovi Laurence zatečeno. Neke stvari odjednom su postajale jasnijima. "To vjerojatno niste doznali, gospodine, ali u Doveru smo uhitili francuskog špijuna. Bilo je to gotovo uoči same bitke. On nam je otkrio da Temeraireovo jaje nije bilo namijenjeno tek Francuskoj, već osobno Napoleonu."

Sir Edward kimne. "Ne čudim se. Senat je Bonapartea u svibnju prošle godine proglasio carem. Vrijeme vašeg susreta s onim francuskim brodom navodi na zaključak da su mu Kinezi poslali jaje čim su doznali tu novost. Nikako mi nije jasno zašto bi mu uopće namijenili takav dar. Inače nisu pokazivali ţelju za savezništvom s Francuskom, no trenutak u kojem su se odlučili na takav dar isključuje sva ostala objašnjenja."

"A ako su imali određenu predodţbu o tome kad bi se zmaj mogao izleći, to bi moglo biti objašnjenje za način prijevoza", dovrši Laurence umjesto njega. "Sedam mjeseci od Kine do Francuske, oko rta Horn. Francuzi takvo što nipošto ne bi ostvarili, osim brzom fregatom, bez obzira na opasnost."

"Laurence," reče sir Edward izrazito nesretnim glasom, "iz dubine srca molim da mi oprostite što sam vas naveo na pogrešan trag. Ne mogu se pozvati čak ni na neupućenost. Čitao sam opise nebeskih

zmajeva i vidio brojne crteţe. Jednostavno mi ni u snu nije palo na pamet da bi se brkovi i one malje mogli razviti osim u poznijoj dobi. Po obliku tijela i krila identični su carskim zmajevima..."

"Molim vas da o tome više ne razmišljate, gospodine. U svakom slučaju, nema ni najmanje potrebe za kajanjem i oprostom", reče Laurence. "To ionako ne bi osobito utjecalo na njegovu obuku, a za tu sposobnost doznali smo u najboljem mogućem trenutku." Nasmiješio se Temeraireu, te pogladio glatku prednju nogu uz koju je stajao, dok je Temeraire veselo otpuhnuo kroz nos, slaţući se s njegovim riječima. "Tako si ti, dragi moj, znači, nebeski zmaj. Tome se zapravo ne bih trebao čuditi. A nije čudo ni što je Bonaparte bio tako izbezumljen kad je ostao bez tebe."

"Pretpostavljam da će i dalje biti bijesan", reče sir Edward. "Što je još gore, zbog toga bismo na vrat mogli navući i Kineze, čim doznaju... Krajnje su osjetljivi, osobito na takve stvari, kad se moţe reći da je u pitanju carev ugled. Uopće ne sumnjam da će se silno uzrujati kad vide da je njihovo blago završilo kod jednog britanskog časnika."

"Ne shvaćam kako to moţe imati veze bilo s Napoleonom, bilo s njima", reče uzrujano Temeraire. "Više nisam u jajetu i baš me briga je li Laurence car ili nije. Porazili smo Napoleona u bitki i natjerali ga u bijeg iako je car. Ne vidim ništa osobito vaţno, dobro i zgodno u vezi s tom titulom..."

"Budi bez brige, dragi moj. Nemaju temelja za prituţbe", reče Laurence. "Nismo te uzeli s kineskog broda, za koji bi se moglo reći da je neutralan, već s francuskog ratnog broda. Oni su svojevoljno predali jaje našim neprijateljima, pa si stoga bio posve legitiman plijen."

"To mi je drago čuti", reče sir Edward, iako se doimao sumnjičavim. "Moguće je da će ipak biti skloni sukobu i svađi. Gotovo se uopće ne obaziru na zakone drugih zemalja, a posve ih zanemaruju kad su u suprotnosti s njihovim predodţbama o doličnome drţanju. Znate li moţda, molim, kako uopće stoje u odnosu na nas?"

"Pa, pretpostavljam da bi mogli podići podosta veliku prašinu", reče Laurence nesigurno. "Znam da nemaju pravu ratnu mornaricu, no često slušamo priče o njihovim zmajevima. Ali, prenijet ću novost admiralu Lentonu. Uvjeren sam da će on bolje od mene znati kako se suočiti s mogućim razmimoilaţenjima u stavovima u pogledu toga."

Iznad njih začuo se zvuk moćnih krila, a tlo se već trenutak kasnije zatreslo: Maximus se vratio na svoju čistinu, tek malko dalje od njih. Laurence je kroz drveće jasno ugledao njegovu crveno-zlatnu koţu. Preletjelo ih je i nekoliko manjih zmajeva u povratku na određena im mjesta. Večer se očito primicala završetku, a Laurence je po kratkome stijenju u svjetiljkama zaključio i da je već vrlo kasno.

"Zacijelo ste umorni od putovanja", reče, ponovno se obraćajući siru Edwardu. "Još sam vam jedanput neizmjerno zahvalan, gospodine, što ste mi prenijeli tu informaciju. Smijem li zatraţiti još jednu uslugu... Bio bih vam silno zahvalan kad biste mi se sutra pridruţili uz večeru. Ne bih vas volio zadrţavati na ovoj hladnoći, ali priznajem da bih vam volio postaviti još pregršt pitanja u vezi s tom temom, te bih rado doznao još štošta o nebeskim zmajevima."

"Bit će mi zadovoljstvo", reče sir Edward, pa im se nakloni. "Ne, hvala. Sam ću pronaći put", reče kad je Laurence krenuo da ga isprati. "Odrastao sam u Londonu i često sam ovuda tumarao kao dječak, sanjareći upravo o zmajevima. Rekao bih da ovo mjesto poznajem bolje nego vi, ako ste ovdje tek nekoliko dana." Dogovorili su mjesto i vrijeme sastanaka, a potom se oprostio.

Laurence je htio prenoćiti u obliţnjem hotelu u kojem je odsjela i Rolandova, no uvidio je da mu se ne odvaja od Temerairea. Stoga je potraţio stare pokrivače kojima se u staji sluţila zemaljska posada, te je svio pomalo prašno gnijezdo u Temeraireovu naručju, uz smotani kaput koji mu je posluţio kao jastuk. Ispričat će se ujutro. Rolandova će ga shvatiti.

"Laurence, kako je u Kini?" upitao je Temeraire dokono nakon što su se zajedno smjestili ispod njegovih krila, tako zaklonjeni od hladnog vjetra.

"Nikad nisam bio u Kini, dragi moj, samo u Indiji", odgovori. "Ali, koliko sam čuo, zemlja je predivna. To ti je, znaš, najstarija drţava na svijetu, starija čak i od Rima. A njihovi su zmajevi, u to nema ni najmanje sumnje, najbolji na svijetu", doda još uz osmijeh, uvidjevši koliko je Temeraire zadovoljan i ponosan.

"Pa, moţda bismo mogli otići onamo kad rat završi, nakon što pobijedimo. Volio bih jednoga dana upoznati nekog nebeskog zmaja", reče Temeraire. "A kad je riječ o tome da su me poslali Napoleonu, to je najveća moguća glupost. Nikad nikome neću dopustiti da mi te oduzme."

"Ni ja, dragi moj", reče Laurence i nasmiješi se, unatoč svim komplikacijama do kojih bi, znao je vrlo dobro, moglo doći izrazi li Kina neslaganje. Duboko u srcu na cijelu je situaciju gledao krajnje jednostavno, baš kao i Temeraire, te je zaspao gotovo odmah, siguran uz usporene i duboke otkucaje Temeraireova srca, toliko slične beskonačnome šumu mora.

Dodatak

Odabrani ulomci iz Opažanja o redu Draconia u Europi,

s bilješkama o orijentalnim pasminama

autor: sir Edward Howe, član Kraljevskog društva

LONDON

JOHN MURRAY, ALBEMARLE STREET

1796.

Uvodna bilješka iz pera autora

O mjerenju zmajeve težine

Nevjerica je najizglednija reakcija mojih čitatelja suočenih s brojkama koje se u ovom tekstu odnose na teţinu različitih vrsta zmajeva, budući da su u krajnjem nerazmjeru s dosada spominjanim vrijednostima. Svi znaju kako se procjenjuje da odrasli kraljevski brončani zmaj teţi deset tona, a već i takva masa zacijelo napreţe ograničenja čovjekove mašte. Što će onda pomisliti čitatelj kad ga izvijestim da je procjena daleko ispod stvarne vrijednosti i ustvrdim li da je riječ o gotovo trideset tona, s time da kod najvećih primjeraka ove vrste doseţe čak i pedeset tona...?

S ciljem pojašnjavanja tih podataka, čitatelja moram uputiti na najnovije radove monsieura Cuviera. Pri izradi posljednjih anatomskih studija zračnih vreća koje zmajevima omogućuju da lete, gospodin Cuvier se oslanjao na radove gospodina Cavendisha i njegove uspjehe u izdvajanju onih osobitih plinova, lakših od samoga zraka, koji se nalaze u tim vrećama, pa je stoga i osmislio novi sustav mjerenja, koji nam kompenziranjem teţine koju istiskuju zračne vreće nude bolju usporedivost teţine zmajeva i teţine drugih velikih kopnenih ţivotinja koje nemaju takve organe.

Oni koji nikad nisu uţivo vidjeli zmaja, a osobito nekog predstavnika najvećih pasmina, kod kojih je taj nerazmjer po svoj prilici najizraţeniji, ovim će podacima pristupiti sa skepsom. Oni kojima se, poput mene, ukazala prilika da osobno vide kraljevskog brončanog zmaja rame uz rame s najvećim indijskim slonovima, a za koje je utvrđeno da teţe oko šest tona, pridruţit će mi se, nadam se, u priklanjanju mjerenju koje u svoj apsurdnosti neće utvrditi da stvorenje koje ono drugo, manje stvorenje, moţe pojesti takorekuć u jednom zalogaju, ne teţi ni dvostruko više od njega.

Sir Edward Howe

prosinac 1795.

V. poglavlje

Autohtone britanske pasmine - Najčešće pasmine - Odnos prema pasminama s europskog kontinenta - Učinak suvremene prehrane na veličinu - Podrijetlo kraljevskog bronačnog zmaja - Otrovne pasmine

... valja prisjetiti se i činjenice da su ţuti kosci, na koje tako često gledamo s određenim prijezirom, budući da su toliko česti i općenito nam poznati, sveprisutni upravo zbog brojnih iznimnih odlika: općenito su izdrţljivi i nisu izbirljivi kad je riječ o prehrani, smetaju im tek najesktremnija vrućina i hladnoća, gotovo su bez iznimke dobronamjerni i uvijek raspoloţeni, a njihov doprinos vidljiv je

gotovo u svim britanskim lozama. Ti su zmajevi teţinom čvrsto unutar srednje kategorije, iako su unutar pasmine među njima razlike veće no što je to slučaj kod drugih, pa se tako javljaju u rasponu od oko deset, do čak sedamnaest tona, zabiljeţenih kod jednog nedavno mjerenog primjerka. Obično teţe između dvanaest i petnaest tona, a dugi su općenito oko petnaest metara, uz skladna i proporcionalna krila raspona do dvadeset pet metara.

Malahitski kosci od svojih se brojnijih i češćih srodnika najlakše razlikuju po boji: i dok su ţuti kosci pjegavo ţuti, ponekad s bijelim tigrovskim prugama na bokovima i krilima, malahitski kosci prigušeno su ţutosmeđi, s blijedozelenim mrljama. Općenito se smatra da su plod neplanskog rasploda u vrijeme anglosaskih osvajanja između ţutih kosaca i skandinavskih lindorma. Skloniji svjeţijem podneblju, najčešće ţive na sjeveroistoku Škotske.

Na temelju podataka o lovu i zbirki kostiju, znamo da je pasmina sivi ubojica nekoć bila raširena koliko i kosci, iako na predstavnike te vrste danas nailazimo rijetko. A budući da je ta vrsta toliko nasilna i neposlušna, te sklona krađi pripitomljene stoke, gotovo je nestala zbog lova, iako na pojedine primjerke u divljini nailazimo još i danas, u izoliranim planinskim krajevima, osobito u Škotskoj, dok ih je nekoliko uspješno privučeno u uzgajališta, radi očuvanja vrste. Ti su zmajevi po prirodi manji i agresivni, rijetko prelaze teţinu od osam tona, a sive mrlje koje ih prekrivaju idealne su za prikrivanje tijekom leta, što je i dovelo do kriţanja s pitomijim winchesterima. Tako smo dobili sivce.

Najčešće francuske pasmine, pêcheur couronné i pêcheur-rayé, srodnije su sivom ubojici nego koscima, barem sudeći prema obliku i strukturi krila, te prsne kosti, koja kod obiju vrsta ima uzduţno izbočenje i čini cjelinu s ključnim kostima. Zahvaljujući toj anatomskoj osobitosti, ti su zmajevi pogodniji za uzgoj lakih borbenih i kurirskih vrsta, a ne teških borbenih zmajeva...

Kriţanje s kontinentalnim vrstama također je izvorište svih teških pasmina na koje danas nailazimo na britanskome području, a od kojih niti jednu ne moţemo smatrati posve autohtonom na ovim prostorima. Najvjerojatniji su razlog klimatske prilike: teţi zmajevi izrazito su skloniji toplijem okruţenju, gdje zračne vreće lakše

kompenziraju silnu teţinu. Prema nekim teorijama, britansko je otočje premalo za krda dovoljno velika za odrţavanje najvećih pasmina. Nedostaci takve argumentacije jasno su vidljivi razmotrimo li iznimno velike varijacije u prehrani, prisutne među zmajevima kad je riječ o količinama.

Poznato je da zmajevi u divljini jedu čak i jedanput u dva tjedna, osobito ljeti, kad vole mnogo spavati i kad im je prirodni plijen najizdašniji. Stoga nije osobito neobično što se zmajevi u divljini po veličini i teţini nikako ne mogu mjeriti s pripitomljenim srodnicima, koji jedu svakodnevno, pa i nekoliko puta na dan, osobito prvih godina ţivota, tako presudnih za razvoj.

Za primjer je dovoljno prisjetiti se pustinjskih predjela Almerije na španjolskom jugoistoku, rijetko naseljenih kozama, a koji su prirodno stanište nesmiljene vrste cauchador real, dijelom predaka naših kraljevskih brončanih zmajeva. Po pripitomljavanju, ta vrsta doseţe borbenu teţinu od oko dvadeset pet tona, no u divljini rijetko nailazimo na primjerke teţe od deset-dvanaest tona...

Kraljevski brončani zmaj po veličini nadmašuje sve ostale danas poznate pasmine, u zrelosti doseţući i teţinu od pedeset tona, te duţinu i više od trideset pet metara. Dramatično su ţivih boja, u rasponu od crvene do ţute, uz velike razlike među jedinkama. Muţjaci su u prosjeku malo manji od ţenki, a u zrelosti na čelu im niču rogovi. Oba spola na leđima imaju izrazito nazubljen hrbat, pa su tako izrazito opasni kao mete napadača koji ih ţele zauzeti.

Te su velike zvijeri bez imalo sumnje najveći uspjeh britanskih uzgajališta, plod pribliţno deset naraštaja mukotrpnoga rada i pomnog kriţanja, te ukazuju na neočekivane prednosti koje se mogu steći parenjem bez vrijednosti očitih na prvi pogled. Upravo je Roger Bacon prvi predloţio kriţanje ţenke manjeg sjajnog bakrenog zmaja s velikim muţjakom conquistadora , kojeg je s mirazom u Englesku donijela Eleonora Kastiljska. Iako se njegov prijedlog temeljio na pogrešnim pretpostavkama tog doba, kada se smatralo da boja odraţava neki elementarni utjecaj, te da je zajednička narančasta boja dviju vrsta znak duboke usklađenosti i spojivosti, kriţanje se pokazalo vrlo uspješnim, a potomci su bili još i veći od divovskog muškog začetnika, te izdrţljiviji na dugotrajnim letovima.

Gospodin Josiah Colquhoun iz Glasgowa ustvrdio je da su za taj uspjeh zasluţne zračne vreće sjajnog bakrenog zmaja, nerazmjerno velike u odnosu na tijelo, a nedvojbeno je da i kraljevske bakrene zmajeve krasi ta odlika ţenskih začetnika loze. Anatomske studije gospodina Cuviera pokazuju da bi silna veličina kraljevskog bakrenog zmaja uistinu mogla istisnuti zrak iz zmajevih pluća kad ne bi bilo potpore neočekivano krhkog i profinjenog kostura...

I dok u britanskim krajevima nema pirogenih vrsta, unatoč mnogobrojnim pokušajima naših uzgajivača da zmajevima usade i tu najvredniju odliku, toliko kobnu za naše brodovlje pri susretima s francuskim zmajevima flamme-de-gloire i španjolskim pripadnicima vrste flecha-del-fuego, autohtona vrsta štrcača poznata je po stvaranju otrova koji onesposobljuje plijen. Iako su sami štrcači premaleni i lete prenisko da bi imali veću vrijednost u borbama, kriţanjem s francuskom vrstom honneur-d'Or, radi veličine, i ruskim ţeljeznokrilcima, još jednom otrovnom pasminom, nastalo je nekoliko vrijednih vrsta. Ti primjerci bolje lete, srednje su teţine i imaju moćniji otrov.

Kriţanje među njima, s čestim sudjelovanjem začetničkih vrsta, vrhunac je doţivjelo pojavom prvog zmaja kojeg s pravom moţemo nazvati dugokrilcem. Bilo je to za vladavine Henrika VII. Kod te vrste otrov je tako snaţan da bi bilo primjerenije nazvati ga kiselinom, a zahvaljujući tome moguće ga je upotrijebiti ne samo protiv drugih zvijeri nego i protiv ciljeva na tlu. Od istinski otrovnih vrsta danas poznajemo još samo zmajeve copacati, a riječ je o pasmini koju su uzgojili Inke, te japansku vrstu ka-riu.

Dugokrilci su, na ţalost, trenutačno prepoznatljivi na bojišnici i nije ih moguće prikriti upravo zbog neuobičajenih razmjera po kojima su i nazvani. Iako rijetko prijeđu osamnaest metara po duţini, raspon krila od trideset pet metara kod njih nije nimalo neuobičajen, dok su boje krila izrazito dramatične, u raznim nijansama, od plavičaste do narančaste, s crno-bijelim prugama na rubovima. Odlikuju se istim ţutonarančastim očima kao i njihovi začetnici štrcači, pa tako i njihovim iznimno oštrim vidom. Iako se u početku smatralo da je ta pasmina neupotrebljiva, pa se čak razmišljalo i o njezinu uništenju, budući da su neke jedinke odveć

opasne kad su nepripitomljene i bez orme, za vladavine Elizabete I. osmišljene su nove metode koje su osigurale pripitomljavanje te pasmine, a upravo je ona odigrala veliku ulogu u uništenju španjolske armade...

XVII. poglavlje

Usporedbe istočnjačkih i zapadnjačkih pasmina - Starost orijentalnih vrsta - Poznate autohtone vrste u Japanu i Kini - Jedinstvene odlike carskog zmaja - Bilješka o nebeskom zmaju

... tajne uzgoja carskih zmajeva čuvaju se ljubomorno poput oka u glavi, kao pravo nacionalno blago, što svakako i jesu, a prenose se isključivo usmenom predajom unutar povjerljivog kruga, te u pomno šifriranim i čuvanim dokumentima. Stoga se o tim vrstama na Zapadu zna vrlo malo, kao i općenito izvan uskih okvira carske prijestolnice.

Zahvaljujući usputnim opaţanjima putnika, došli smo tek do malobrojnih i nepotpunih pojedinosti. Znamo da se carski i nebeski zmajevi razlikuju po broju kandţa, kojih ima pet, za razliku od praktički svih ostalih vrsta zmajeva, koji imaju po četiri prsta.

Slično tome, krila im imaju po šest rebara, a ne pet, kao što je uobičajeno u ostalih azijskih vrsta. Na Istoku se općenito smatra da su te vrste izrazito inteligentne, te da i u odrasloj dobi zadrţavaju iznimnu sposobnost pamćenja i lingvističke sposobnosti koje zmajevi obično gube u ranijim ţivotnim fazama.

Kad je riječ o točnosti te tvrdnje, raspolaţemo tek jednim skorašnjim svjedočenjem, iako nema dvojbe da je pouzdano: gospodin le Comte de la Pérouse na korejskom je dvoru vidio carskoga zmaja, budući da su tamošnji vladari zahvaljujući bliskoj povezanosti s kineskim dvorom često bili povlašteni i dobivali carska jaja. Kao prvi Francuz koji se posljednjih stoljeća našao na tom dvoru, zamoljen je da pruţi poduku u svom materinjem jeziku, a prema njegovim iskazima, zmaj je, iako već odrastao, u vrijeme

njegova odlaska, pribliţno mjesec dana kasnije, već bio u stanju normalno razgovarati na francuskome. Veličinu tog postignuća morao bi priznati i najnadareniji jezikoslovac...

O činjenici da su nebeski zmajevi srodni carskima svjedoče i one rijetke ilustracije, prikazi vrste do kojih smo mi na Zapadu nekako uspjeli doći. No, osim toga, o njima znamo tek vrlo malo. Boţanski vjetar, ta najzagonetnija zmajska sposobnost, poznata nam je tek iz nepotvrđenih priča. One govore da su nebeski zmajevi navodno kadri izazvati potres ili oluju, sa zemljom sravniti i čitav grad. Očito je da se u vezi s djelovanjem te pojave silno pretjeruje, no među pripadnicima istočnjačkih naroda postoji i znatno praktično poštovanje te sposobnosti, što nam govori da tvrdnje o tom daru nije mudro tek tako odbaciti kao puku tlapnju...

Zahvale

Prije svega zahvaljujem skupini prvih čitatelja koji su Temerairea

pratili do samog završetka, od prvog do posljednjeg poglavlja, i koji su mi posluţili ne samo kao gorljiva publika za koju sam pisala, već su mi pruţili i nebrojene izvrsne savjete. Moje su pračitateljice bile: Holly Benton, Dana Dupont, Doris Egan, Diana Fox, Laura Kanis, Shelley Mitchell, L. Salom, Micole Sudberg i Rebecca Tushnet. Zahvaljujem i Francesci Coppi, koja me uopće nagovorila da se upustim u cijelu stvar. Hvala i Sari Rosenbaum i svima s Livejournala koji su davali prijedloge za naslov, kao i Tanyi Brown, koja me upozorila na zaostale amerikanizme.

Imala sam sreće što mi je u svemu pomagala moja čudesna agentica, Cynthia Manson, koja mi je k tome i prijateljica. Pomogli su mi i savjeti sjajnih urednica: Betsy Mitchel iz Del Reya i Jane Johnson i Emme Coode iz britanskog HarperCollinsa. I mnogi drugi prijatelji i čitatelji poticali su me cijelo vrijeme i davali savjete, pomaţući u svemu, od prijedloga za naslove do upozoravanja na riječi i izraze neprimjerene povijesnom razdoblju. Voljela bih sve navesti poimence, ali ću se zadovoljiti iskrenom zahvalom svima. Zahvaljujem i pojedincima koji su uloţili velik trud pomaţući mi pri istraţivanju građe: Susan Palmer iz londonskog muzeja Soane, Fiona Murray i volonteri iz edinburškog muzeja The Georgian House, te Helen Roche iz dublinskog hotela Merrion.

Zahvaljujem majci i ocu, te Soniji, s velikom ljubavlju, te, naposljetku i najvaţnijoj osobi: ovu knjigu posvećujem suprugu Charlesu, koji mi je darovao toliko toga da te darove ne mogu ni početi navoditi, pa ću spomenuti tek prvi i najveći: radost.

Nakladnik

ALGORITAM d.o.o.

Zagreb, Harambašićeva 19

Za nakladnika

Neven Antičević

Lektura i korektura

Rosanda Kokanović

Pripremila za tisak

Dana Früschütz

Grafički urednik

Davor Horvat

Obrada i prijelom

Algoritam DTP

Tisak

Zagraf ZT

Naklada 1500 primjeraka