Dževdet-beg i njegovi sinovi prvi je roman Orhana Pamuka. Nastaoje – i već u rukopisu nagrađen – pod jednim drugim imenom (Tama isvetlost) da bi tek 1982, dakle tri godine kasnije, bio objavljen podpromenjenim naslovom. No to nije bila prepreka da roman dobije inova priznanja.Pisan u mladosti pod uticajem klasične evropske literature(Dostojevski, Tolstoj, Man...), ovaj roman pripada prvoj od tri fazekroz koje je prošlo Pamukovo pisanje: realizam, modernizam,postmodernizam. Autor je i sam ovu knjigu uporedio saBudenbrokovima Tomasa Mana. Čak su i biografske okolnosti,mladalačke godine obojice pisaca, gotovo jednake. Ali i rezultati.Tako pred nama stoji čvrsta romaneskna saga-tvrđava o trigeneracije jedne imućne istanbulske porodice. Ona se kreće uvremenskom rasponu od kada su mladoturci 1908. godine zbaciliOsmansku imperiju do predvečerja vojnog puča 1971. Kroz ovovreme na stranicama protiču promene turskog društva koje sve višeprihvata vrednosti zapadnog sveta, presecane krizama i dilemama(uostalom, vidljivim do dana današnjeg). Ovo je porodična saga,ispisana disciplinovanom rukom, skoro naturalistički, sa svim užicimakoje može pružiti jedan veliki realistični roman: čvrst zaplet, vrloimpresivni likovi i veoma precizno postavljena društvena pozadina.Sve to daje široku sliku skoro čitavog dvadesetog veka moderneTurske i prolaska njene građanske klase kroz lavirinte kapitalizma,njene uspone i padove, individualne promene, sreću i razočaranja.

Prvi dio

PREDGOVOR

1

JUTRO

»I rukav noćne košulje, i moja leđa ... I cijeli razred ... I čaršafi ... Uf,sve je sasvim mokro! Sve je mokro i probudio sam se«, promrmljaDževdet-beg.

Da, sve je bilo potpuno mokro kao u snu koji je upravo sanjao.Gunđajući, okrenuo se u krevetu, sjetio se sna i uplašio se. U snu jesjedio ispred učitelja u školi na Kuli. Podigao je glavu sa vlažnogjastuka i pridigao se.

»Da, sjedili smo ispred učitelja. Sva škola poplavljena, voda dokoljena«, promrmljao je.

»Zašto smo poplavljeni? Zato što je krov prokišnjavao. Slanavoda, koja je tekla kroz tavan, slivala mi se preko čela i grudi iprostirala po prostoriji, a učitelj je, svojim štapom, cijelom razredupokazivao na mene: Sve je to zbog ovog Dževdeta«, govorio je.

Naježio se kad mu pred očima oživjela slika učitelja koji štapompokazuje na njega, a svi u razredu se okreću i, ponižavajući ga,optuživački ga gledaju, a najviše ga je ponizio njegov dvije godinestariji brat. Ali, učitelj, koji je, ne trepnuvši, u jednom dahu cijelirazred proveo kroz falaku1 i tako ošamario jednog dječaka da ga jeonesvijestio, nikako da dođe do njega i kazni ga zbog vode koja jetekla sa tavana.

»Bio sam drukčiji od ostalih, bio sam sam, mene je trebaloponiziti«, mislio je Dževdet-beg. »Ali, niko nije imao hrabrosti prići idotaći me, a voda je nezaustavljivo plavila školu.«

Užasni san u jednom trenu postade samo vesela i prijatnauspomena. »Bio sam nešto posebno, bio sam sam, ali me nisu moglikazniti.« Ustao je prisjećajući se da se, u trenu, popeo na krov iporazbijao crjepove.

»Porazbijao sam crjepove. Koliko sam imao godina? Sedam. Sadimam trideset sedam, vjerio sam se i uskoro se ženim.« Uzbudio sesjetivši se vjerenice: »Da, ubrzo ću se oženiti, potom ... Bože, jošuvijek dangubim! Zakasnit ću. Da bi shvatio koja su doba, požuripogledati kroz prozor. Vani je bilo neko čudno svjetlo i magla. Shvatida je sunce izišlo. Potom se okrenu, ljuteći se na sebe zbog starenavike, pa pogleda na sat: pola jedan, ala turka2.

»Bože, samo da ne zakasnim« i, gunđajući, požuri u zahod.Raspoloženje mu se još više popravilo kad se oprao. Ali, dok sebrijao, opet je mislio o snu. Potom se prisjetio da treba ići u Šukri-pašin konak te odjenu nove, čiste hlače i kapu, košulju s uštirkanimokovratnikom i namjesti kravatu, jer je smatrao da je elegantna. Naglavu metnu fes, koji je ukalufio prije vjeridbe. Ogledao se na malomstolnom ogledalu i zaključio da izgleda upravo onako kako je želio,ali se u njemu opet probudi neka melanholija. Moralo je biti nečegakomičnog u svoj toj šik-odjeći, u uzrujanosti što treba ići u konaksvoje vjerenice.

Odgurnuo je zavjesu u stanju male, bezopasne melanholije. Maglaje prekrila munare Šehzade-bašine džamije, ali nije sakrila i njenokube. Čardak iz susjednog dvorišta bio je zeleniji nego obično.

»Bit će vruć dan«, pomisli. Pod čardakom se lijeno oblizivalamačka. Prisjetivši se nečega, Dževdet-beg se protegnu kroz prozor iugleda ispred kuće dvosjedi zatvoreni fijaker. Konji su mahalirepovima, a kočijaš, koji je čekao na Dževdet-bega, stajao ispredvrata i pušio.

Stavljajući u džepove kutiju cigareta, upaljač i novčanik i jošjednom pogledajući na sat, Dževdet-beg je izišao iz sobe. Nizstepenice se spustio uz uobičajenu tutnjavu. Zeliha-hanuma je čula i,kao i obično, s osmijehom ga dočekala udnu stepenica i kazala da jegotov doručak.

»Nemam vremena, draga Zeliha-hanuma«, reče Dževdet-begnastojeći se namrštiti. »Odmah izlazim!«

»Kako je moguće da ništa ne jedeš?«, uzvrati tužno starica, pa,vidjevši odlučnost na Dževdet-begovom licu, požuri u kuhinju.Dževdet-beg nevoljno pogleda za ženom. Nije mogao izići da nepomisli kako će se nje riješiti kad se oženi. Ova žena, koja mu je biladaljnja rodica, i on bili su poput majke i sina. Iako je na Hasekiju

imao bliže rodbine, misleći da će mu se ona manje miješati u život,uzeo je sebi kad je, prije devet godina, kupio ovu kuću. Ta sirotažena, bez ikog svog, živjela je na prvom spratu četverosobne drvenekuće, a zauzvrat se brinula o kućnim poslovima, kuhala i održavalakuću.

»Kako ću je odobrovoljiti da se odvoji od mene?«, pitao seDževdet-beg gledajući po spratu na kome se žena raskomotila. Neće je moći zadržati kad se oženi, jer ovakvoj ženi nema mjesta ubračnom životu koji isplanirao. Zamišljeni bračni život nametao mu jeosjećaj da bi njegova veza sa osobljem koje se brine o kućnimposlovima trebala biti veza gospodara i slugu. Smatrao je da ovakvaveza majka – sin ne može imati mjesta u tom životu. Izgleda da je iZeliha-hanuma u posljednje vrijeme postala pedantnija i marljivijazato što je saznala da će se Dževdet-beg uskoro oženiti i preseliti sena drugu obalu Zlatnoga Roga te da će ovu kuću prodati. Izišla je izkuhinje i hitro prišla s tacnom.

»Da ti ispečem kahvu, sinko? Sad, odmah ...«»Nemam vremena, nemam vremena«, odgovori Dževdet-beg.Osmjehujući se, radostan koliko i ovaj dan koji je započeo, sa

tacne je uzeo štrudlu sa džemom od višnje.Još jednom se osmjehnuo zahvaljujući se ženi, ali je, izlazeći, na

vratima shvatio da se nije osmjehnuo iz ljubavi već iz sažaljenja štoće je ostaviti, pa osjeti nelagodu. Okrenu se tek da se nešto rekne.

»Možda ću večeras zakasniti«, kaza, ali mu to ne olakša savjest.Dokje išao prema fijakeru, sjeti se svoga sna: »Ja sam poseban,

takav sam, ali me niko ne kažnjava!«, i to ga primiri. Ali, kad ugledakočijaša, kao da mu se opet pokvari raspoloženje, jer ga je, poputsvih kočijaša koji su dobro poznavali privatni život svojih mušterija,odmjeravao pogledom koji je govorio: »Ah, ti! Znam gdje sve ideštokom dana, šta radiš i o čemu razmišljaš!«

Dževdet-beg se i njemu veselo osmjehnu i upita ga za zdravlje.Reče mu da idu u dućan na Sirkedžiju, sjede u fijaker i zagrizeštrudlu. Ljuljajući se, fijaker krenu između drvenih kuća u Vefi.

Zatvoreni fijaker sa dva sjedišta, koji je u ovoj mahali izgledaoraskošnije nego što jest, Dževdet-beg je iznajmio pod kiriju na trimjeseca jer je računao da će mu trebati prilikom ceremonija vjeridbei svadbe. Kad je, prije dva mjeseca, saznao da je Šukri-paša

saglasan da mu da svoju kćerku, otišao je u konjušnicu na Ferikoj,gdje se unajmljuju raskošni fijakeri, pogađao se i sa kolaremdogovorio na tri mjeseca. Nije htio u običnom zakupljenom fijakerudolaziti pred kuću pašine kćerke s kojom će se oženiti, ali, isto tako,ni kupovina fijakera, koji je prilično skup zbog kočijaša i troškovaštale, nije bila u skladu sa njegovim trgovačkim računima. »Ali, bilobi glupo zadržati ovaj fijaker duže od tri mjeseca«, pomisli grizućištrudlu s džemom od višnje koju je veoma volio. »Kirija je visoka.Umjesto da plaćam kiriju, kupit ću ga, bolje mi je ... Ali, ako gakupim, neću moći izmiriti sve troškove za dućan. Šta učiniti? Ovajbrak me skupo košta, ali je neophodan ...«

Obuze ga radost pri pomisli na ženidbu, na novi život, o čemu jegodinama maštao, na kuću koju će kupiti, porodicu koju ćezasnovati, na vjerenicu čije je lice vidio dva puta. Naum pade mu i toda neki omalovažavaju one koji zakupljuju ovako pompezne iuglađene kočije, ali je bio dobro raspoložen i nije obraćao pažnju nato. Još jednom je zagrizao štrudlu. »Da sam se obazirao na takvošto, ne bih bio trgovac«, pomislio je. »Inače, nijedan musliman se neusuđuje na trgovinu zato što se ustručava i boji toga. Ja na to neobraćam pažnju! Dobro, a šta će biti ako hanuma htjedne fijaker?«

Opet ga oraspoloži pomisao na vjerenicu i budući život. Sviđalomu se da Nigan, djevojku koju je dva puta vidio, oslovljava sahanuma. Njihao se zajedno s fijakerom koji su se spuštao nizbrdo.»Pa, mili moj, ako to dućan i računi firme budu dozvoljavali, kupit ću ifijaker«, progunđao je i halapljivo ugurao u usta posljednji zalogaj.Potom, poput djeteta koje tužno zagleda u ruku nakon što pojedehranu, pogleda prste. »Ovaj brak će, izgleda, odnijeti sve što samstekao.« Osjeti potištenost.

Fijaker se spustio niz Babiali i skrenuo u sporednu ulicu. Magla sepodigla i, umjesto onog čudnog svjetla, pojavila se uobičajenablistavost. Sunce je već zagrijalo fijaker i pržilo Dževdet-bega po licu.»Bit će veoma vruć dan! Šta ću danas raditi? Moram brzopozavršavati poslove u dućanu! Možda bih mogao posjetiti brata.«Ražalosti se razmišljajući o starijem bratu, koji je, bolestan, ležao upansionu na Bejogluu. »Poslije bih trebao ručati sa Fuad-begom.Došao je iz Soluna ... Poslije podne ću otići na Nišantaš, u Šukri-pašin konak!« Osjeti uzbuđenje pri pomisli da će i treći put moći

vidjeti svoju vjerenicu. »Zatim ću još jednom pogledati onu kuću kojumi je našao mešetar.«

Odlučio je da će na Nišantašu ili na Sišliju kupiti kuću u kojoj ćestanovati kad se oženi.

»Potom ću se vratiti u dućan. Šteta, danas neću moći dugo ostatiu dućanu ... Koji je danas dan? Ponedjeljak«, izračuna naprste.«Prije tri dana, prilikom selamluka3, bacili su bombu naAbdulhamida, a vjerio sam se dva petka prije toga. Vjerio sam seprije sedamnaest dana«, pomisli.

Fijaker se zaustavi ispred dućana.Ugledavši dućan, naumpadoše mu računi, koje je bio smeo s uma

zbog ljuljanja u fijakeru i tegobnog sna. »Nije napisano pismo zanarudžbu boje. Kome bih mogao prodati one lampe sa felerom? AkoEškenazi ni danas ne plati svoj dug, reći ću mu da ...«

Pružao je korak preko dućanskoga praga.»Bismillahirrahmanirrahim! Od Eškenazija ću zatražiti dvjesta liraviše i, ako se složi, odgodit ću mu dug na mjesec ...«

Jednog šegrta pozdravi naglim klimanjem glave. Drugome, kojegje volio zbog vrednoće i sitosti, nasmiješi se. Potom, okrenuvši sevjetropiru kojeg je oštro pozdravio, kaza: »Naruči moju kahvu, sinko.Hajde. Uzmi još i pogačicu.«

Kao što je to činio svako jutro, brzim i nervoznim korakom priđestolu u pozadini i sjede. Pogleda lijevo-desno, kao da traži neštozbog čega bi trebao uputiti prijekor. Primiri se kad ugleda da su opet,kao i svako jutro, novine Moniteur d'Orient stavljene na sto. Prvo je,svakojutarnjom navikom, pogledao datum: 24. Juillet 1905.-11. juli1321., ponedjeljak. Potom je pogledom prošarao po naslovima.Saznao je za najnovija događanja u vezi sa bombaškim napadom.Pročitao naslov o rusko-japanskom ratu, ali ga to nije zanimalo.Prevrnuo je list i počeo zagledati vijesti o berzi. Našao je dvijeinformacije koje su ga uzbudile. Potom pročita nekoliko zanimljivihoglasa. Trgovac željezom Dimitrij prodaje svoje skladište; mora da jeu teškom stanju. A Panavot, koji se, kao i on, bavi elektrikom isitnom gvožđarijom, predstavlja novu robu. Dževdet-beg odluči da ion da oglas, ali odustade od toga. Kad je pročitao oglas pozorišnetrupe koja je počela sa novom predstavom u Odeonu, trgnu sesjetivši se svog starijeg brata. Djevojka njegovog teško bolesnog

brata bila je Ermenka, pozorišna glumica. Da bi zaboravio na brata,Dževdet-beg je pojeo pogačicu, popio kahvu i polahko čitao nekitekst. Kao što je to činio kad bi god čitao ove novine, negodovao jezbog nepoznatih francuskih riječi. Zatim se, kao što je to bilo prilikomsvakog čitanja na francuskom, prisjetio s koliko je napora naučio tajjezik, koliko je novca dao privatnim učiteljima, porodice o kojoj je biloriječi u knjizi iz koje je čitao sa privatnim učiteljem, čežnje koju jeosjećao prema kući i porodici poput te lijepe francuske porodice čijije svakodnevni život bio opisan jednostavnim rečenicama. Bilo mu jeveoma prijatno prisjećati se toga, a naročito, u mislima zadimljenimprvom jutarnjom cigaretom, dočarati zasnivanje porodice koja binalikovala svakodnevnom životu te francuske porodice. Kad jedošao do polovine teksta, zaključio je da je izgubio previše vremena.Ustao je i odložio Moniteur d'Orient, koji su čitali svi trgovci i koji jeon čitao zato što dobro odslikava trgovački život i što to koristinjegovom francuskom. Pogačicu je pojeo, popio kahvu, popušiocigaretu i odvojio vrijeme za novine. Sad je osjećao napetost, snagui ravnotežu potrebnu za predavanje poslu. Trgovački računi nisu mubili izvan misli kao prvih jutarnjih sati, ali ga nisu ni opterećivali kaomaločas. Bilo je onako kako računi i problemi trebaju biti prisutni umislima svakog trgovca: mirno, ali poput snažnog požara koji jestavljen pod kontrolu. »Da, prvo bih, sa Sadikom, još jednom trebaopregledati račune«, pomisli Dževdet-beg. Sadik je bio knjigovođa ufirmi. Bio je mlad, deset godina mlađi od Dževdet-bega, ali se većisticao koliko i on. Penjući se na međusprat, Dževdet-beg jerazgovarao sa njim. Saznao je za malu razliku između novca koji ćepristići do četvrtka i dugova koje treba podmiriti te donio odluku daode Eškenaziju i zatraži dug. Potom se sišao među prodavače. Tu jepopričao sa sredovječnim Albancem, koji se mogao računati kaoglavni prodavač. Pokazujući mu na sto prepun kutija boja, lampi iraznih sitnica, rekao mu je da je kupcima uvijek draže vidjeti praznu iurednu tezgu. Ali, Albanac to ne shvata i nastoji mu je dokazati da jeovako mnogo efektnije. Nato Dževdet-beg prođe iza tezge i, sprijekornim pogledom, sve dovede u red, pa, radi primjera, pogleda umušteriju. Zapazivši da je ovaj njegov jednostavni postupakposramio zaposlene i izazvao poštovanje i stid, vrati se na svojemjesto.

Sjedajući za sto, odakle je vidio cijeli dućan, odluči napisati pismouz narudžbenice za boje. Brzo i uvježbano, napisao je pismo dopola, pa shvati da bi bilo dobro te poslove napokon prepustitislužbeniku. Ali, novi službenik znači novu vrstu rashoda. »Uz to, bašu vrijeme dok tolike pare trošim na svadbu«, pomisli. Utom dođečuvar skladišta, koje je dvjesta koraka od dućana, i reče da nosačinikako da utresu tek pristigle velike sanduke s lampama te da se bojida su nešto polomili. Dževdet-beg zlovoljno ustade. Ushoda se teposavjetova da se sanduci, jedan po jedan, otvore i isprazne. Poštoće lampe prebaciti vozom u Anadoliju, to je bilo veoma glupo, ali nijeimao izbora.

Nakon što je potjerao čuvara skladišta, Dževdet-beg dovrši pismo,ali ga zabrinu oskudica vremena i novca. Razmišljao je o tome komebi prodao felerične lampe. Pomisli da bi to mogao pitati svogprijatelja Fuada, trgovca u čiju se pronicljivost i prijateljstvo mogaopouzdati. Uspaničeno pogleda na sat i vidje da se bliži pola dva.Iziđe iz dućana da bi posjetio Eškenazija.

2

MUSLIMAN I TRGOVAC

Osjeti radost po izlasku iz dućana zato što je prebrodio prve dnevnebrige, što na to nije potrošio previše snage i što je, kao i obično, sveuredu. Krenuo je prema Sultan-hamamu ne pokazujući se kočijašu,koji je ispod drveta nešto čavrljao sa drugim kočijašem. Eškenazijevdućan bio je udaljen šesto koraka. Počeo je razmišljati o tome šta ćemu reći, o višku koji će tražiti kao naknadu za odgađanje duga i kakoće to objasniti. U prolazu je pozdravljao poznata lica, ostale trgovcena Sirkedžiju. Oni su se smješkali pogledima koji su kazivali dazbunjeno i s pažnjom prate ovog muslimana koji je umiješao međunjih. »Da vidimo hoće li ovaj trgovac sa fesom opstati u ovomeposlu. Sviđa nam se tvoja hrabrost i odlučnost«, govorili su Dževdet-begu njihovi pogledi, a on je njih pozdravljao pogledom koji jegovorio: »Veoma dobro znam šta mislite o meni, o tome kakavsam.« Kad je bio na tri do pet koraka od Eškenazijevog dućana,ugledao ga je jedan od trgovaca, koji su većinom bili Jevreji i Grci, idoviknuo iz dućana:

»Električar Dževdet-beg, ooo! Danas ste veoma elegantni!« Da bipokazao da razumije i voli šalu, Dževdet-beg mu dobaci: »Ja samuvijek takav!«, ali se zacrveni sjetivši se da postoji poseban razlogove elegancije.

Čim je ušao u Eškenazijev dućan, u kome su prodavanigrađevinski materijal i kućne stvari, po neurednosti dućana,atmosferi prisnosti i veselom raspoloženju šegrta, shvati da gazdanije u dućanu i naljuti se. Jedan od šegrta reče da parobrod saostrva kasni zbog magle. Dževdet-beg se sjeti da Eškenazi ljetaprovodi na Bujukadi. Odjednom osjeti potištenost. Osjećao se vrlousamljenim među svim ovim trgovcima Jevrejima, Grcima iErmenima. Odluči da se u svoj dućan vrati glavnom ulicom, a ne

sporednom, kojom je došao. Pomislio je da će mu vreva uliceodagnati potištenost.

»Utučen sam, jer sam sam među njima«, mislio je dok je išao.»Koliko ima onih koji su i muslimani i trgovci kao ja? U cijelom ovomSirkedžiju, Mahmut-paši, jedino u ulici ima tekstilni dućan tihSolunaca i novootvoreni Fuad-begov dućan, još i apoteka EdhemaPerteva. A ja sam među njima najbogatiji. Sam sam među njima.«Znojio se od vrućine i teškog odijela na sebi. Sjetio se sna.

»I u snu sam bio takav. Svi su bili zajedno, a ja sam. Niz čelo mi jecurio znoj.« Pretražio je džepove, ali shvati da je jutros zaboravioponijeti maramicu. »Kad se oženim, hanuma će o tome preuzetibrigu«, pomisli, ali ga ni natren ne oraspoložiše brak i zamišljaniporodični život.

»Šta sam učinio da bih bio mimo svih?«, razmišljao je. »Radiosam mnogo. Radio sam mnogo ne razmišljajući ni o čemu drugom,samo želeći povećati poslove i dućan!« Obradova se kad ugledašerbedžiju na ćošku. »Na kraju sam i zaradio ...« Zatraži čašu sokaod višnje i popi. Kao da ga to malo primiri, pa zaključi da sav njegovnemir potiče od nesnosne ljetne žege. Potom ču da ga nekodovikuje: »Hej, Dževdete, kako si?« Bio je to prijatelj njegovog brata,doktor Tarik, sa vojne medicine.

Kao i svi prijatelji njegovog brata, prvo se obradovao što je vidioDževdeta, koji je podsjećao na Nusreta, a potom se namrštioshvativši da je on postao sasvim druga osoba. Pitao ga je za brata,je li se riješio bolesti. Upitao je i još nešto u vezi sa njegovim bratomte, nakon što je saznao ono što je želio saznati, uopće ne nastojećiprikriti ponižavajući osmijeh, kaza:

»Dobro, a šta ti radiš? Opet trgovina, ha, trgovina ...?«, pa gapozdravi i umiješa se u gužvu Sirkedžija.

»Trgovina! Bavim se trgovinom«, pomisli Dževdet-beg.Išao je prema dućanu. »Šta sam to trebao raditi? Pa, nisam

mogao biti vojni doktor kao on ...« Naumpadoše mu djetinjstvo i ranamladost. Otac mu je bio mali službenik u Kuli. Dževdet-beg je tupohađao školu koju je vidio u snu. Zatim je otac unaprijeđen i odselilisu se u Akhisar. Bila je to bogata kasaba, jer je kroz nju prolazilaželjeznička pruga. Tu je Dževdet-beg pohađao ruždiju4. Ljeti biobilazio vinograde s grožđem bez košpica i bašče smokava oko

Akhi-sara. Njihov učitelj bi govorio da su i Dževdet i njegov stariji bratNusret vrlo inteligentni. A otac bi govorio da su tu bistrinu naslijediliod majke. Poslije se razboljela ta inteligentna majka, koju je otacveoma volio. Otac je tražio da ga premjeste na dužnost u Istanbuluda bi suprugu smjestio u bolnicu, ali mu nisu udovoljili. Onda je otacdao ostavku, došao u Istanbul, smjestio majku u bolnicu, a naHasekiju otvorio dućan za trgovanje drvima. Godinu poslije, Nusretse upisao u medicinsku školu, a kad je, nakon šest mjeseci,iznenada umro otac, a ne majka, Dževdetu je zapalo da se brine odućanu i o majci, koja je stalno bila bolesna.

Do dvadesete godine Dževdet se na Hasekiju bavio trgovinomdrvima i građom, a potom je skladište preselio na Aksaraj. Udvadeset petoj godini je na Aksaraju otvorio mali gvožđarski dućan,a poslije nekoliko godina preselio se u dućan na Sirkedžiju.

Iste godine je umrla mati. Sve što mu je pripadalo, Nusret jeostavio Dževdetu i pobjegao u Pariz. Sljedeće godine Dževdetprekida sve veze sa rodbinom na Hasekiju i kupuje kuću na Vefi.

»Pa, nisam mogao biti vojni doktor kao on«, pomisli još jednom.»Meni se ukazao put trgovine. Ja sam forsirao ovaj put. Uradio samono za šta niko nije imao hrabrosti. Da sam bio bojažljiv, još uvijekbih bio sitni trgovac drvima na Hasekiju.«

Osjeti nelagodu sjetivši se Hasekija, tamošnje okruženostirodbinom, prijateljima i poznanicima, mahalskog života. »Pobjegaosam od njih. Nije moglo skupa trgovački život i oni.«

Izdaleka ugleda dućan. Fijaker je bio smješten pod drvetom.»Moj dućan«, promrmlja. Mislio je da njegov najveći uspjeh nije

prelazak sa trgovine drvetom na ovaj dućan, već posao s lampamakoji je započeo prije pet godina. Nakon što je zadobio privilegiju dalampama opskrbljuje Općinu i dobrotvorne zajednice, u trgovačkimkrugovima sebe je počeo oslovljavati sa električar Dževdet-beg.Oraspoloži se sjećanjem na taj uspjeh. Poslije započinjanja posla salampama, dućan i firma su se četverostruko povećali. Ugradonačelništvu je svima podijelio mito. To mu je bila pomalotegobna uspomena, ali nije zasjenjavala njegov uspjeh.

Sjećajući se sna, Dževdet-beg se oraspoloži. »Eh, šta ću? Nikome ne kažnjava ...« Sjeti se Zeliha-hanume, koja ga je jutros gledala

iz podnožja stepeništa. »Šta da radim? Šta da radim, takav ježivot?!«, gunđao je.

Osjećao se spokojnim i neuništivim, kao da na sebi ima nekinevidljivi oklop koji ga stalno štiti. Ugleda natpis iznad dućana:

DŽEVDET-BEGI SINOVI UVOZ-IZVOZ

GVOŽĐARA

Još nije počeo sa izvozom, nema još ni sinova, ali planirao je oboje.»Ne uzeh pare od Eškenazija«, pomisli zakoračivši preko praga.

»Da još jednom sa Sadikom popričam o računima, a poslije ćurazmisliti šta uraditi sa feleričnim lampama ... Koliko je sati? Uopćenema vremena ... Moram otići i do skladišta, da vidim šta se tamodogađa. Sad će sve porazbijati ... Otkuda ovo dijete, šta hoće?«

»Ovo je, gospodine, poslala madmoazel Cuhadžijan«, kaza dijete,pružajući kuvertu.

»Madmoazel Cuhadžijan?«, pomisli Dževdet-beg. U prvi mah nijese mogao sjetiti ko je to. Zacrvenje se zastidivši se nečeg čudnog,neodređenog. Dade djetetu bakšiš. Potom se uzruja sjetivši se da jeto Ermenka, draga njegovog brata. Otvori kuvertu i pročita:

»Dževdet-beže, Vaš brat Nusret veoma je bolestan. Sinoć seonesvijestio. Jutros je došao sebi, ali mu je i dalje veoma loše. Akopožurite da ga vidite, veoma ćete ga obradovati. Molim Vas, nemojtereći da sam Vam napisala ovo pismo ...«

»Veoma bolestan. Ha, veoma bolestan ...«, promrmlja Dževdet-beg. »I majci je tako bilo, ali tada nije umirala.« Stavi kuvertu u džep.

»Hoće opet od mene da izvuku pare ... Ali, ja nemam vremenanizašta!«

Pogledavši dijete koje ga je motrilo čekajući odgovor, odjednom sepostidi: »Možda je veoma slab? Bože, o čemu ja razmišljam? Kakavsam čovjek postao?« Hodao je nervozno po dućanu. »Moj bratumire.«

Još jednom je dao bakšiš i otpustio dijete. Nervozno je pričao saprodavačem Albancem i računovođom Sadikom. Shvatio je dagovori isprazno i da su se i oni zbunili. »Moj brat umire«, pomisli.Uoči da ga je obuzeo sasvim neočekivan nemir. »Moram se smiriti«,prozbori i pope se u fijaker. Kočijašu reče da ide na Bejoglu. Kadfijaker krenu, Dževdet-beg bar malo obuzda nemir. »Možda ne

umire. Možda je to mali napad ... Zar se tako nije događalo rahmetlimajci? Uspaničio sam se, jer nemam nikog osim brata. Nemam,nikoga!«

Odlučivši da misli o nečemu drugom, pogledao je kroz prozor. Niježelio ponovo podleći osjećaju koji ga je obuzeo kad se vraćao izEškenazijevog dućana.

Fijaker se zaustavi na početku Galata-ćuprije. Kočijaš je plaćaomostarinu. Prodavač limunade sa halićkog kraja mosta vikao je sasvog uobičajenog mjesta. Na breskvama u piljarnici pokraj njegaskupljale su se muhe. Daleko, ispred brodogradilišta na Kasim-paši,vidjela su se trupla brodova, izvrnute barke, zahrđali teretni čamci.Fijaker nastavi. Jutarnja magla se podigla, blistalo se nebo nadmostom, a pojavilo se i nekoliko oblaka. Suhulet, parobrod saobrtnim točkovima sa strane, za koji je Dževdet-beg znao, iz Halićaje isplovljavao u Mramorno more. Na sredini mosta je žena, koja nijeskrivala lice, u društvu krupnog čovjeka sa velikim šeširom gledala umore, a objema rukama držala djecu odjevenu u mornarska odjela.»Ovakva porodica!«, pomisli Dževdet-beg.

Tu porodicu su, ispod jednog stuba, posmatrala i dvojicamuškaraca sa fesovima. »Ovakva porodica!« Nosači sa štapovimaprotrčaše pokraj muškaraca sa kravatama i fesovima. Sahilbent,drugi brod, također poznat Dževdet-begu, približavao se mostu.Naslonjena na ogradu, djeca su posmatrala brod.

I Dževdet-beg je, prvih mjeseci po dolasku u Istanbul, svraćaoovamo. Posmatrao je more i mostove, ovaj čudni metež, naočitefijakere koji su prolazili. Još nije bio izgrađen kej na Sirkedžiju. »Tada... Prije dvadeset godina!«, pomisli Dževdet-beg i uplaši se prisjetivšise da je ovamo prvi put došao sa bratom.

Iz džepa izvadi pismo koje je poslala od Ermenka i ponovo gapažljivo pročita. Žena nije htjela da on rekne Nusretu da je onanapisala ovo pismo. Ako ta žena, koja je veoma voljela njegovogbrata, još uvijek razmišlja o ovako sitnim stvarima, znači da stanjenije toliko loše ... Zastidje se što je maloprije mislio da je pismo samosmicalica da bi od njega izmamili novac. »Dobro, zašto ne želi da muto kažem? Zato što se moj brat usprotivio da me ona obavijesti.«

Njegovom bratu se nije sviđao Dževdetov život, ni njegove ideje;ponižavao ga je. Ali, uprkos ponižavanju, primao je novac koji mu je

davao. Zbog toga nije želio vidjeti brata. Kad god bi ga vidio,Dževdet ne samo da bi potonuo u zemlju od stida, nego ga je svakiput brat nastojao posramiti sve težim riječima i uvredama. Zato što jeto osjećao i što je veoma dobro znao da obojici teško padaju njihovisusreti, Dževdet-beg je rijetko odlazio bratu. Prilikom svakog dolaskamalo bi popričao sa njim, rekao bi da je bolnička njega uvjet zaizbavljenje od te bolesti od koje ne uspijeva ozdraviti. Njegov brat biponavljao da on, kao doktor, vrlo dobro zna da su bolnicenapravljene samo da bi čovjeka odvele do mezara. Potom bi šutiliizvjesno vrijeme. Zatim bi Dževdet-beg u neki ćošak ostavio kuvertusa parama i izlazio.

Još jednom pročitavši pismo, Dževdet-beg je počeo upoređivatimaterinu bolest s bratovom bolešću. Poput majke, i brat je bolovaood tuberkuloze. Majčina bolest trajala je godinama, pri čemu joj sestanje naizmjenično pogoršavalo i poboljšavalo. Prvi znaci bratovebolesti pojavili su se prije tri godine, u Parizu. Majka je tokom cijelogbolovanja zanovijetala, žalila se na sve, unesrećivala sve oko sebe. Injegov brat je takav. Majka je bila nježne građe i mršava. Njegov bratje, isto tako, veoma mršav. Dževdet-beg se uplašio kad ga je vidiopo povratku iz Pariza. Majka je pažljivo primjenjivala doktorskesavjete, činila je sve šta joj se rekne. Ali, njegov brat se sprdao sadoktorima zato što je i sam bio doktor. Uz to, bio je alkoholičar i imaoružnu potrebu da se svemu protivi. »Da, nije pazio na sebe«,promrmlja Dževdet-beg, ali shvati da voli brata, da se ne može ljutitina njega bez obzira na to koliko ga on ponižavao, koliko gaprekoravao.

Sjeti se djetinjstva. Sa bratom i njegovim prijateljima igrao seoraha, tvrđave i tobogana. Na Hrzuldan5 bi izlazili u polja, jelijanjetinu i halvu. Djevojčice bi se podijelile u dvije grupe, igrale seprosidbe i pjevale pjesme. Oko Akhisara bili su vinogradi i bašče.»Prošlo vrijeme«, promumlja Dževdet-beg. Fijaker se kretao premaTunelu i napredovao ka Galatasaraju. Odjednom se zaustavi ispreddućana optičara Verdouxa. Dževdet-beg se protegnu da pogleda štaje. Prevrnula se neka kočija i zakrčila put. Iz dosade je ispitivačkiposmatrao okolinu, čitao table i posmatrao ljude. Neko s šeširomizlazio je iz dućana poznatog berbera Petroa. Dvije kršćanke sugledale u Botterov izlog; za njeg se govori da je terzija

prijestolonasljednika Rešad-efendije. Decugisova vitrina – a on jeprodavao srebrene i kristalne predemete – bila je blistava. Naprijedje bila slastičarnica Lebon. Ugledavši tablu bakala Dimitrokopula,Dževdet-bega ponovo obuze jutrošnji osjećaj usamljenosti. Da bi seutješio, nastojao se prisjetiti djetinjstva, akhisarske bašče. »Nitimogu biti sa njima, a ni sa drugima«, pomisli.

Fijaker nastavi. »Da mi je bar brat dobro. Da me ne omalovažava... Zašto sam ja danas ovakav?« Sad se sjeti sna kao znaka lošeg,užasnog dana. I u snu ga je brat, među svim drugim đacima, gledaonajmrskije, najviše ga omalovažavao. »Zašto me omalovažava?«,pomisli. »Zato što o sebi govori da je mladoturčin!6 «

Nusret, stariji Dževdet-begov brat, upoznao se sa djelovanjemorganizacije Mladoturci prilikom svog prvog putovanja u Pariz.Završivši vojnu medicinu sa činom kapetana, dvije godine je stažiraou bolnici Hajdar-paša, zatim je nekoliko godina radio u vojnimbolnicama u Anadoliji i Palestini. Izgleda da je premještan iz jednogu drugo mjesto zato što je bio veoma prgav i kavgadžija, a onegodine kad je Dževdet-beg na Aksaraju otvorio dućan s gvožđarijomdobio je premještaj u Istanbul i oženio se djevojkom koju mu jeporodica našla na Hasekiju. Poslije dvije godine, ostavio je tu ženusa djetetom u stomaku i otišao u Pariz. Porodica i ostali sa kojima jeDževdet-beg nedavno prekinuo sve veze smatrali su da su razlogodlaska bile čudne novine i časopisi koje je čitao u kući. Priča se daje Nusret satima čitao časopise i novine Mizan, u kojima je historičarMurat-beg do neba veličao Francusku revoluciju. Nusret je, pak,isticao da je razlog toga putovanja očit: nastavljanje studija medicine,jer je želio specijalizirati hirurgiju. Dževdet-beg, koji je znao da senjegov brat uzbudi čak i kad kolje kokoš, smatrao da je brat na tajput krenuo zato što se nije mogao kontrolirati. Dževdet-beg je mislioda je, opet zato što se nije mogao kontrolirati, njegov brat četirigodine ostao u Parizu i vratio se, razveo od žene, počeo saopijanjem, usprotivio se Padišahu, ponovo otišao u Pariz,napredovao onoliko koliko u Mladoturcima može napredovatialkoholičar, a da se vratio u Istanbul kad je ostao bez para i bezposla, gladan. Ali, uprkos svemu, razmišljao je i o tome da je njegovstariji brat u nekim pogledima superiorniji od njega te da ga ljudidoživljavaju kao simpatičnijeg, prijatnijeg i šarmantnijeg. Razlog što

su ga drugi tako doživljavali nalazio je u tome što nije preuzimaonikakvu odgovornost i obavezu. Međutim, sam je bio sistematičan,uopće se nije ustezao preuzimati obaveze, čak i ako su upereneprotiv njega i njegovog života.

Kao da se malo zastidio razmišljajući o tome, ali je poslije mislioovako: »Ja sam u životu odgovoran, imam težnje i cilj, a on uživa usvojoj samovolji, izazivanju nereda i larme!«

3

MLADOTURČIN

Fijaker skrenu u usku ulicu s hotelom Savoie. Zaustavi se poslijenekoliko minuta ispred stare kamene dvokatnice. Dževdet-beguvrata otvori madam, vlasnica pansiona, pa se s poštovanjem povučeustranu i krajičkom oka pogleda u fijaker ispred vrata. Potom, nepropuštajući priliku, potrča za njim i okleveta njegovog brata: dapravi veliku buku, uznemirava ostale goste u pansionu, te da se,uprkos tome što je bolestan, nemoralno ponaša. Klimajući glavomženi, koja ga je plašila da će gosta izbaciti iz pansiona, Dževdet-begkrenu prema stepenicama. »Znači da mu nije ništa posebno«,pomisli. Brzo se ispe uz kamene stepenice i pokuca na vrata. Sjetise da je ovdje zadnji put bio prije dvije sedmice, nakon vjeridbe.Prema očekivanju, vrata mu je otvorila Ermenka. Kao i uvijekprilikom susreta sa njom, Dževdet-beg se zacrvenje. Potom, da bispriječio crvenilo, praveći se da je zbunjen i zamišljen – kao da jenešto zaboravio, pa se sjetio – uđe.

»Kako mi je brat?«, upita i ugleda Nusreta koji je ležao u krevetu,leđima naslonjen na jastuk. »Nije mu ništa«, pomisli. »Ooo, jesi to ti?Otkud ti?«, reče brat.

Dževdet-beg se osmjehnu nastojeći iz bratove boje glasa razabratinjegovo zdravstveno stanje. Zatim mu priđe, zagrli ga i primaknu licenjegovom.

»Ne ljubi se oboljele od tuberkuloze«, kaza brat, ali dozvoli dabude poljubljen; učinio je to kao da da je pomilovanje.

»Kako si?«, upita Dževdet-beg i sjede na stolicu pokraj postelje.»Ee, otkud tebi pade napamet da dođeš ovamo?«, uzvrati brat,

potom sumnjičavo pogleda svoju dragu: »Jesi li ga, možda, tipozvala, Mari?«

»Zašto bih zvala? Došao je sam od sebe!«

Bio je to sladak, milozvučan glas.»Zar trebam biti pozvan da bih te posjetio, brate?«, reče Dževdet-

beg. Kao i uvijek pred bratom, pocrvenio je osjećajući krivnju.»Kako si? Kako tvoja bolest?«, ponovo upita. Nusret se srdito

okrenu prema Ermenki: »Ti si ga pozvala! Dva puta me pita zazdravlje. Zašto pita?«

»Nusrete«, zapomaga Mari i, da bi ga smirila, ustade i ode donjega. Dok ga je pokrivala čaršafom, okrenu se Dževdet-begu: »Vašbrat nije dobro. Sinoć mu je bilo veoma loše. Izgubio je svijest ... Sadje malo bolje, ali neka Vas to ne zavara.«

»Ne, ne, nije mi ništa!«, povika Nusret.Htjede još nešto reći, ali mu ponestade daha i ušuti. Osvrnu se

oko sebe s omalovažavajućim i optužujućim pogledom. Jedino to jemogao učiniti. Dževdet-beg se okrenu Mari. »Jeste li zvali doktora?«,upita.

»Ne treba mi doktor! Zar ima boljeg doktora od mene? Doktori suneprijatelj čovječanstva«, promrmlja brat.

Mari pogleda Dževdet-bega kao da misli: »Šta ja u ovom slučajumogu uraditi?«

»Da, na menije da pozovem doktora«, pomisli Dževdet-beg.Posrami se kad mu se pogled susrete sa Marinim. Kroz glavu muprođe da je ona, iako nije lijepa, simpatična žena. Pomisli o tomekako je njegov brat, pijanica, bolestan i bez novca, mogao ući u vezusa takvom ženom. Osmotri sobu. Na stolu su bili lavori, tanjiri i čaše.Očito je da se to često koristi i često pere. U jednom uglu bili su tekoprani i opeglani čaršafi i košulje. Stvari, zidovi, prozori, sve je biloveoma čisto, blistavo. Prostorija je, više nego na bolesničku, sličilana tek pospremljenu sobu bogate kuće u kojoj očekuju goste.

Shvati da su stvari i soba u očišćenoj i održavanoj kući. To unjemu pobudi želju za životom sa ženom i djecom, Dževdet-beg jošjednom pogleda Ermenku i opet se zacrvenje. Zatim se okrenubratu. Nusret je disao veoma teško, naprežući se. Dževdet-begpomisli kako ova žena i njegov brat ispunjavaju ovu sobu i da je onvišak. Pogledavši ponovo ženu, prođe mu kroz glavu da nijednom uživotu nije uspio pridobiti ljubav ne samo ovakve nego bilo koje žene.

»Jesi li ikako vidio Ziju?«, upita brat.

Zija je bio njegov devetogodišnji sin. Nusret ga je ostavio kodrodbine na Hasekiju.

»Ne«, odgovori Dževdet-beg zbunjeno. Brat je znao da uopće neide na Haseki. Njihove veze sa Hasekijem održavala je Zeliha-hanuma, koju je Dževdet-beg uzeo da se brine o poslovima u kućina Vefi. U posljednje vrijeme od nje nije čuo ništa novo o Ziji.

»Razmišljam da Ziju pošaljem materi na selo«, reče Nusret. »Ali,ne! Neka ga ovdje. Bolje mu je da ostane u gradu, makar i bio međuonim glupacima, zar ne?

Disao je jedno vrijeme, pa dodade:»Obojica smo ostavili rodbinu na Hasekiju, ali iz različitih razloga:

ja – da im ne bih bio na teretu, a ti – da oni tebi ne budu na teretu!«Opet je ušutio, da bi disao i odmorio se. Na licu mu se ponovo

pojavio optužujući, Dževdet-begu dobro poznati izraz.»Prošli put si došao fijakerom. Je li to tvoj fijaker?«»Nije moj, unajmio sam ga!«»Zar se već takvi fijakeri zaustavljaju na ulici i unajmljuju?«»Ne! Unajmio sam ga na tri mjeseca«, reče stidljivo Dževdet-beg.»Haa, fijaker za hvalisanje!«, nastavi Nusret. »Unajmio si fijaker

kao da unajmljuješ redingot i kravatu, ha?« , pa je pogledao je Mari iosmjehnuo se.

Dževdet-beg pomisli o sebi da je bezvrijedan, ništavan. S istim,ponižavajućim osmjehom, Nusret dodade:

»Danas si baš elegantan«, i, ne čekajući odgovor, okrenu seprema Mari: »Jesam li ti rekao da se ovaj vjerio sa pašinomkćerkom?« Onda upita brata: »Kakva je? Je li dobra osoba?«

»Dobra je osoba!«»Kako znaš? Koliko si je puta vidio?«Osjećajući da mu se niz čelo i potiljak sliva znoj, Dževdet-beg

ustade. Prerovi džepove. Sjeti se da je zaboravio maramicu. »Dvaputa«, promrmlja sjedajući.

»Dva, ha? Dva puta si je vidio i shvatio da je dobra osoba!?Dobro, a jeste li ikako razgivarali?«

Dževdet-beg se ljuljao u stolici.»Rekoh, jeste li ikako razgovarali? Kako si shvatio kakva je

osoba? Šta ste pričali?«»Razgovarali smo onako«, uzvrati Dževdet-beg.

»Ee, ne stidi se toliko«, reče Nusret odjednom. »Nisi ti kriv što nisirazgovarao s njom. To je rezultat ružne tradicije, prljavog, bijednog ilošeg života ovdje. Jesi li razumio šta želim reći? Jesi li shvatio šta jeovdašnji svijet? Nisi, nisi, ali klimaš glavom! Isto to i tebe možezadesiti! Ali, ne ... Nisi ti takav! Ti ćeš imati porodicu ... Ali, ovakvažena te ne može voljeti!«

Obojica su se okrenuli i pogledali prema Mari. Dževdet-beg shvatida se neće riješiti stida i znoja dok sjedi naspram brata.

»Nemoj tako crvenjeti i blijedjeti«, reče Nusret.Obrati se opet Mari:»Sviđa ti se on. Oduševljava te, zar ne?«»Molim te, Nusrete!«, negodovala je Mari, ali nije djelovala

postiđeno; izgledala je gordo i spokojno.Nusret se osmjehnu Mari:»Sviđaš mu se. Već ti se divi. Zato što te doživljava kao

Evropljanku. Moj brat je zapanjen svime što potiče iz Evrope! Izuzevjednog ...«, zamisli se, pa nađe adekvatnu riječ: »Revolucija!«

Okrenu se bratu:»Znaš li ti šta znači revolucija? Ili ustanak? Revolucija sa

giljotinom, uz šikljanje krvi? Ali, kako ćeš ti znati takvo nešto!?Postoji samo jedno što ti znaš, što voliš ...«

Ili nije htio dovršiti, ili nije htio otvoreno reći. Samo protrlja vrhoveprstiju, poput ljudi koji kažu: »Novac!«

Dževdet-beg nije mogao izdržati. To je bilo gore i od sna. Ustadesa stolice, načini dva teturava koraka prema bratu i uspomaga se:

»Ja te volim, brate! Zašto smo ovakvi, brate?«Nakon dugo godina, prvi put se događalo nešto ovakvo. Postidje

se. Okrenu se i s osmijehom pogleda Mari.»Zašto sam to uradio?«, pomisli. »Bože, koliko se mnogo znojim!«

Bilo je ružnije i od sna.Nusretovo tijelo se odjednom presavi naprijed. Potom se izvi

natrag i glava mu udari u jastuk. Presavijajući se opet naprijed, silnose zakašlja. Iz pluća i grkljana dopiralo je strašno krkljanje.

Ne poduzimajući ništa, Dževdet-beg je sa strahom i stidomposmatrao bratovo grčenje. Kroz glavu mu prođe da nešto moraučiniti. Mari potrča i sjede pokraj Nusreta; pridržavala ga je za

ramena. Dževdet-beg namisli otvoriti prozor. Utom se brat smiri. Dokse Dževdet-beg mučio oko prozora, Nusret doviknu:

»Ne! Ne otvaraj! Ne želim da vanjska prljavština uđe unutra. Nekaprljavi, bijedni i prostački zrak ne dospije u ovu gnusnu, despotskutamu! Mi smo ovdje dobro ...«, gunđao je kao da gubi svijest. »Nekaniko ne otvara prozor! Neka niko ne otvara prozor dok se mojadomovina ne oslobodi tame, kao što je bilo tamo, u Francuskoj; dokse ne svrgne Abdulhamid, dok sve ne bude svijetlo, čisto, časno,dobro ...«, pa se, obuzet novim napadom kašlja, opet poče tresti.

Tek toliko da bi nešto učinio, Dževdet-beg je, udarajući rukom,popravio jastuk iza bratovih leđa. Podigao je kraj čaršafa koji je paona pod. Utom primijeti da mu je Mari uzrujano primakla glavu.

»Doktor! Molim vas, nađite doktora!«, reče Ermenka. »Ja to nemogu. Neće!«

»Da«, promrmlja Dževdet-beg.Brat je još uvijek kašljao i, strahujući da mu se pogled ne sretne s

njegovim, iziđe nabrzinu. Nakon što zatvori vrata, ču kako brat vičeza njim: »Kuda je on otišao? Doktoru? Šta u ovom slučaju doktormože učiniti ...? Nema potrebe za doktorom!«

4

APOTEKA

»Umrijet će«, pomisli Dževdet-beg čim je izišao na ulicu. »Ako nedanas-sutra, ali će sigurno umrijeti za nekoliko dana!« Uplašenvlastitim mislima, nastojao se utješiti: »A možda neće ništa biti ... Zari majci nije bilo tako?«

Kočijaš ga je, opet pušeći i gledajući kao kočijaš, odmjeravaopogledom.

»Ali, moj brat zna da će umrijeti. One nebuloze i govori zato štozna da će umrijeti! »Da, sad da nađem nekog doktora«, pomisli, neželeći se podsjećati šumne scene.

Iz sporedne iziđe na glavnu ulicu. »Gdje je najbliža apoteka? Imaapoteka Kanzuk. Tu je Klonaridis!«

Uprkos vrućini, poznata ulica, koja se protezala od Tunela premaTaksimu, bila je puna svijeta. Dževdet-beg je brzo išao strahujući damu brat ne umre ako zakasni i da će se smatrati odgovornim zanjegovu smrt. Došlo mu je da potrči, ali pomisli da bi bilo besmislenotoliko žuriti. Išao je sudarajući se sa drugima, a ljudi, koji su živjelisvoje uobičajeno smirene i uredne živote, sklanjali su se ustranu dabi izbjegli grubijana koji je jurio na ovoj vrućini i udarao ih ramenima.Obamrlom znatiželjom, gledali su Dževdet-begovo lice.

U apoteci je bio apotekar Matković i, poput njega, debeli šegrt. »Jeli doktor ovdje?«, upita Dževdet-beg.

»Zauzet je«, odgovori apotekar pokazujući rukom na pregradu upozadini.

»Alija ne mogu čekati!«, progunđa Dževdet-beg i, ne obraćajućipažnju na nekoliko bolesnika u stolicama sa strane, brzo otvori vratai uđe u ordinaciju.

Unutra su bili doktor i žena sa djetetom. Doktor je stavio kašiku udječija usta. Ugledavši otvorena vrata, namršti se i povuče kašiku iz

usta. »Molim vas, sačekajte vani!«, reče. »Doktore, veoma je hitno!«,odgovori Dževdet-beg.

»Molim vas, sačekajte, rekoh!«, uzvrati doktor, opet stavljajućikašiku djetetu u usta i govoreći ženi nešto na francuskom.

»Veoma slabo«, promrmlja Dževdet-beg, ali, nakon što pažljivopogledao doktora i bolesno dijete, pomisli da njegov brat nećeumrijeti. »Veoma slabo«, reče zato što nije htio čekati.

»Dobro, doći ću ubrzo! Ali, sačekajte«, reče doktor.Dževdet-beg je izišao. Htjede sjesti na neku od stolica ispred

vrata, pokraj ostalih bolesnika koji čekaju, ali odustade. Ushodao sepo apoteci. Potom se povuče ustranu i poče nervozno pušiti.Apotekar je, gledajući na papir u ruci, iza tezge miješao praškove, anjegov šegrt je mjerio nešta na maloj vagi. Stavljajući u bočicu,izmiješani prah, apotekar je to dao čovjeku sa šeširom. Utom uđekrupan i veseo čovjek, sa velikim stomakom, i upita za šampanjac.Prepoznavši ga, apotekar se nasmiješi i pokaza flaše u uglu. Tamoje od flaša bila načinjena kula. Uz nju je bila još jedna kula od flaša smineralnom vodom. Debeli je, sa spokojstvom onih koji imajuvremena i novca, čitao etikete na bocama i odabirao: Evian, Vittel,Vichy, Apollinaris.

Iznenada, Dževdet-beg pomisli na te vode koje dopremaju čak izFrancuske, potom na pića, te kako i Eškenazi, koji je zbog magledanas zakasnio u dućan, jede čokolade Tobier, koje su stajale nastolu. »To mažu i paše koji žive u onim konacima! Šta ja radim? Jaradim, oženit ću se! Brat mi je bolestan, ali neće umrijeti; jak je on!Ermenka! Ja od trgovine nisam imao vremena za ljubav. Kako jedosadno čekati! Šta piše na onom staklu? Mogu pročitati i naopačke:Strani gotovi lijekovi ... A ono drugo: Osmanlijski lijekovi.«

Debeli smiješni čovjek je odabirao flaše i odvajao ih. Kaza da ćepo njih poslati slugu.

»Otići će kući i piti. Svi zajedno će jesti, piti, smijati se ... I ja ćunakon što se oženim ... Sirup za snagu Edhem Pertev, Pertev krema... Zar ovaj doktor još nije završio? Da uđem čim se vrata otvore, da... Atkinson kolonjske ... Katran Hakki Ekrem, sirup protiv kašlja ...Hunyadi Yanos, laksativi ... Jednom, dok sam bio dijete, dobio samproliv. Umirem, mislio sam, a niko nije mislio da ću umrijeti. A dasam umro? Ne! Eto, vrata se otvaaaraju!«

Naletjevši na ženu sa djetetom, Dževdet-beg uđe.»Bolesnik je loše. Molim vas, požurite, može umrijeti«, izusti ne

vjerujući u ono što je rekao.Doktor je prao ruke u lavabou u uglu. »Ko umire? Gdje?«»Tu, nedaleko, u pansionu«, reče Dževdet-beg. »Sad ćemo otići

vidjeti. Odmah tu!«»Zar bolesnik ne može doći ovamo?«, upita doktor. Polahko je

posušivao ruke bijelim, moglo bi se reći besmisleno, besprijekornočistim peškirom.

»Ne može doći. Umire. Možda neće umrijeti. Dva koraka! Dakrenemo odmah, ne čekajmo ...«

»Dobro, dobro«, promrmlja doktor. »Dozvolite mi da uzmem tusvoju tašnu!«

Onima što su čekali pred vratima doktor kaza da će se odmahvratiti i za Dževdet-begom iziđe na ulicu. Zatim upita za bolesnikovproblem. Dževdet-beg reče za napade kašlja te, zato što nije uspionaći nešto drugo, dodade da mu brat boluje od tuberkuloze.Doktorovo lice poprimi izraz koji kazuje da je prevaren, ali odmahzaboravi svoj gnjev. Izgleda da se obradovao što se, makar inatrenutak, riješio ljekarske ordinacije, što je našao nešto čime će sezanimati. Hodajući, zagledao je izloge, posmatrao ljude. Zatim jekupio cigarete te počeo objašnjavati kako tuberkuloza ne ubijaodjednom, kako se jedan njegov stari bolesnik izvlačio iz mrtvih.Pažljivo odmjerivši ženu koja je u tom trenutku prolazila, upitaDževdet-bega čime se bavi, a kad ču da je to trgovina, ne uspjedeprikrititi čuđenje. Baš kad su skretali u sporednu ulicu, na uglunabasa na nekog prijatelja. Zagrli ga i poče vrlo živahno pričati najeziku koji se Dževdet-begu učinio kao talijanski. Dževdet-begpogleda na sat: bilo je tri i petnaest minuta.

Malo poslije su ušli u pansion. Dok se doktor žalio na vrućinu, Mariotvori vrata.

»Ne želim doktora, zatvorite vrata ... Nek tama ne ulazi unutra!«,povika Nusret.

Slijedeći Mari, doktor uđe. Krajem oka pogleda bolesnika koji nijeprestajao zanovijetati. Dok je tašnu spuštao na pod, okrenu seprema Mari, pažljivo je osmotri i reče delikatnim tonom:

»Je vous reconnais Mademoiselle Čuhadžijan!«

Načini neočekivan pokret i poljubi je u ruku, pa, polahko podižućiglavu, progovori na turskom:

»Oduševljen sam Vašom ulogom u Sretnoj familiji!«»Ko je ovo? Šta se događa?«, progunđa Nusret, pa, uočivši da mu

se doktor približava s osmijehom, dodade: »Doveo si mi sojtariju, ane doktora!«

Ali, doktor se osmjehivao ne obraćajući pažnju.»Šta vam je, gospodine?«»Umirem, tuberkuloza!«»Kako znate da je tako?«, upita doktor i sjede pokraj Nusreta.»Znam, jer sam i ja doktor«, uzvrati Nusret. »Uz to, nema potrebe

za pregledom. Tuberkulozu u ovom stadiju razumije svaki doktor čimvidi bolesnika. Pogledaj ovu facu. Obrazi su mi se izgubili. Jesi li ti sacivilne medicine?«

»Kolege smo, znači«, odgovori doktor osmjehujući se sanepromijenjenim izrazom uviđavnosti.

»Pametni i sa civilne i sa vojne medicine postaju revolucionari, abudale postaju doktori!«, povika Nusret.

»Ja nikad nisam tvrdio da sam pametan«, opet popustljivo uzvratidoktor, pa se osmjehnu Mari, koju je, izgleda, doživio kao jedinuosobu koja bi mogla cijeniti njegovu tolerantnost.

»Šta si ti? Jesi li Jevrej?«, upita Nusret.»Ja sam Talijan«, odgovori doktor, pa, približavajući glavu Nusretu,

uhvati dugmad njegove košulje: »Hoćete li dozvoliti?«»Stani, stani! Šta se događa? Ne diraj me!«, progunđa Nusret, ali

dodade: »Dobro, ne nerviraj se, ne nerviraj se«, reče vidjevši da dase Mari naljutila. »Ali, znam da od toga nema koristi!«

Iznenada se okrenu prema Dževdet-begu:»Hoću nešto od tebe ... Dođi ovamo ... Hoćeš li mi obećati? Želim

vidjeli sina. Dovedi mi ga!»Sa Hasekija?«, upita Dževdet-beg.»Da, sa Hasekija. Otiđi na Haseki i dovedi Ziju. Tamo je, kod tetke

Zejneb. Šta god da nam dođe, eto, nađi tu Zejneb-hanumu i uzmidijete!«

»Sada?«, promrmlja Dževdet-beg.»Da, sada. Odmah! Znam, ne želiš ići tamo, stid te. Ali, idi! Tražim

to od tebe. Pošto si doveo ovog doktora, uradi mi i to. Da svog sina

posljednji put ...»Hvala Bogu, Vi uopće ne izgledate kao čovjek koji umire«, reče

doktor vadeći stetoskop iz tašne. »Pluća su Vam veoma jaka!«»Skrati, skrati! Nemoj meni tih doktorskih blebetanja! Gledaj svoja

posla i uzmi pare! Daj ovome njegove pare, Dževdete! Ništa drugoneću tražiti od tebe!«

Idući prema vratima, Dževdet-beg se zaustavi i, pokraj okrnjenepepeljare, spusti dva zlatnika na stari stalak. Obradova se shvativšida je Mari to uočila.

»Požuri, požuri! Neka taj paradni fijaker barem nečemu koristi!«,vikao je Nusret.

5

STARA MAHALA

Dževdet-beg siđe niz stepenice s osjećajem krivice. Kočijašu kazada će ići na Haseki i sjede u fijaker. Preznojavajući se, pripali jošjednu cigaretu. Kao da mu to pomože da malo dođe sebi. Kad jefijaker krenuo i on se počeo ugodno ljuljati na elastičnimamortizerima, a slike stale promicati spram prozora, promrmlja:

»Zašto je sve tako? Zašto sam ja ovakav?«Pred očima mu, jedno po jedno, oživi sve što mu se od jutros

dogodilo. Razmišljao je hoće li mu brat umrijeti. I majka je ponavljalada će umrijeti, ali se posljednje sedmice odjednom promijenila,govorila je da se dobro osjeća, a onda je umrla iznenada. Ali, njegovbrat nastavlja sa svojim starim terslucima. Pocrvenje sjećajući sesramnog razgovora. Brat je pogledao Mari i smješkao se kad ga jepitao koliko je puta vidio svoju vjerenicu. Isto to je uradio i kad jespominjao unajmljeni fijaker. Možda se i sad smije ... Mislio je čini lito, zajedno sa bratom, i Ermenka. »Da, možda je simpatična izanimljiva žena, ali ja, naravno, nisam zadivljen njome«, gunđao je.»Kako je to rekao? To je već besramno! Ali, ja ne mogu biti zadivljentom ženom. Jer, nakraju, ta žena nije porodična žena, ona jepozorišna glumica ... Svake noći je posmatra na stotine očiju. Kakoje doktor poljubio u ruku? Kako mogu činiti tako nešto? Saginju se,ljube ženi ruku i poslije toga uspijevaju ostati uobičajeno smireni iveseli. Zato što oni nisu kao mi. Oni su kršćani.«

Pitao se zašto bratu nije mogao pokazati da ga voli i da razumijenjegove misli. »Zato što nemam vremena. Zbog trgovine. Nizašto nemogu odvojiti potrebno vrijeme.« Sjetio se bratovih riječi. »Bio je uParizu, ništa ovdašnje mu se ne sviđa.«

Fijaker je prelazio preko mosta. Njegova drvena konstrukcijaškripala je pod točkovima. Dževdet-beg preko mosta pogleda na

stari Istanbul. Kupole, ustajali i mrtvi Halić. »Ne sviđa mu se ovdje!Sve ovdašnje doživljava loše, omalovažava. I mene omalovažava,ali ga ja razumijem!« Pročita tablu sa druge strane mosta: Najboljecigare i cigarete. Proizvodi duhanske režije. Trgovac duhanomAngelidis. Pripali još jednu cigaretu i izgubi se u oblaku misli.

Obradova se prisjećanjem kako je u djetinjstvu ugledao Bajazitovudžamiju i zgradu Ministarstva odbrane. Nekad je ovamo dolazio sabratom. Bivale su velike gužve na izložbama koje su uz ramazanpostavljane u džamijskim haremima. Tu su se mogle sresti važneličnosti. Tu je Dževdet-beg prvi put vidio vezira. »Izgleda da je to bioAhmet Fehmi-paša, ministar trgovine. Koliko je godina prošlo?Devetnaest ili osamnaest? Nusret je bio na medicini, a otac još nijebio umro.« Sjećajući se tih dana, obuze ga melanholija. Radio je saocem, cijepao drva, slagao daske, umorio bi se i zaspao odmahposlije večere. »Ali, nisam želio biti budala koja će raditi snagom.Želio sam učiti i biti bogat!« Obradova se što se tih dana nije sjećaosa čežnjom. »Ali, tih dana je svako volio svakoga. Voljeli su i mene.Pobjegao sam od njih!«

Sad se uplašio što mora ići tim ljudima od kojih je pobjegao.»Možda me neće prepoznati. Kako će me omalovažavati kad meprepoznaju? Ali, ne! Oduševit će se mojom odjećom, ovim fijakerom... Ko zna kako će mi s njima biti zamorno ...«

Sramežljivo je pred očima dočaravao ono što bi se možda mogloubrzo dogoditi. »Iza leđa će mi reći da sam hairsuz. Reći će: Pilekoje je izišlo iz jajeta čija mu se ljuska ne sviđa ... Zašto je tako bilo?Čemu sve to?«

Fijaker je prolazio ispred Ministarstva finansija. Preko puta su bilemjenjačnice i kancelarije zelenaša. Oni koji su u teškom stanju, kojisu imali platnu knjižicu, dolazili bi u ove dućane i diskontirali svojeplaće. Dževdet-beg je smatrao da je bespravna i bezdušna zaradatih mjenjačnica i zelenaša. »Sve je to zbog para«, pomisli. »Ja samzbog njih ostao bez ikog! Sve zbog para! Oni omalovažavajutrgovinu koju vodi musliman!«

Opet se preznojio razmišljajući o sramnim scenama koje će mu seuskoro zbiti na Hasekiju.

Nakon što je prošao Aksaraj, fijaker skrenu lijevo. Malo potom suzašli u sporedne ulice, ali je još dugo bilo do Hasekija. »Uvijek isto.

Sve je isto«, promrmlja Dževdet-beg gledajući niz uličice. »Ništa sene mijenja. Ovaj zid, ovi prozori s oljuštenom bojom, crjepovi obraslimahovinom. Ništa se ne mijenja. Ovi ljudi žive onako kako su živjeli iprije dvjesta godina ... Nema zarade! Nema ništa novo! Nešto imnedostaje u životu ... Da, nemaju ambicije, ambicije! Vidi ovuprljavštinu ... Niko da se sjeti očistiti to smeće. Eto, ulaze u kafanu,sjede, gledaju prolaznike ...« Pogleda muškarce u anterijama koji susjedili ispod hrasta pred kafanom. I oni su pažljivo pogledali premanjemu u raskošnom zatvorenom fijakeru s dva sjedišta. Gledajući ses njima oči u oči, Dževdet-beg je polahko prolazio pokraj njih. Ondabijesno promrmlja: »Šta gledate? Šta u ovome ima za gledanje?Prolazi fijaker, unutra sjedi čovjek, a oni gledaju ... Ah, sve je mrtvo!Brat je upravu! I ja sam upravu zato što sam trgovac, a nemalodušnik u anteriji!«

Fijaker se približavao mahali. Otvarajući srednji prozor, Dževdet-beg upozori kočijaša da skrene lijevo kad prođu drugu ulicu. Zatim jeslušao djecu koja su pričala u avliji.

» ... Ako uradiš, eto, dobit ćeš«, govorilo je jedno dijete! »Dobiosam sve budaline orahe«, čuo je drugo dijete. »Mi smo se nekadigrali oraha radi zabave«, pomisli Dževdet-beg. »Ovi se, izgleda,kockaju, uzimaju orahe jedni drugima ... Dobro, dobro, i to je nešto;novina! Kod novih generacija se, eto, formira draž za zaradom ...«Posrami se svojih misli. Kad je fijaker skrenuo, sa zebnjom je počeogledati u kuće. Sve ih je prepoznao. Opet je pomislio da se ništa nijepromijenilo ... Javi se kočijašu ispred kuće Zejneb-hanume.

Dževdet-beg je izišao iz fijakera i osvrtao se. U susjednoj kući subili kad su se tek doselili u Istanbul. Nije htio vidjeti tu kuću u kojoj jestanovao deset godina. Otvori kapiju na avliji tetke Zejneb-hanume.Zazvecka staro zvonce privezano za kapiju. »Ako kupim onu kućuna Nišantašu, objesit ću ovakvo zvonce na kapiju«, pomisli.

Bilo je to staro dvorište. Stablo šljive je, isto tako, bilo slabašno,suhonjavo. Pokuca na vrata i sačeka. Zejneb-hanuma otvori vrata.

»Aa, Dževdete, sine, otkud ti ovako?«, reče ne čekajući da seDževdet-beg predstavi i zagrli ga.

Preznojavajući se od stida, Dževdet-beg poljubi ženu u ruku.Dokje ljubio u ruku, kao da se sjetio nekih zaboravljenih mirisadjetinjstva, nekoliko pojedinosti, jednog insekta, vezenog stolnjaka.

»Uđi«, reče žena. »Hajde, izuj i cipele. Baš si zgodan. Šta teovako nanese?

»Brat mi je bolestan, draga tetka ...«»Uh, uh!«, viknu tetka Zejneb.Dževdet-beg posumnja da je počela sa podmuklim ismijavanjem.

Izu cipele, sjede na ponuđeno mjesto ... Stalno se vrtio. »Da neostanem dugo ...«, reče.

»Tvoj brat želi vidjeti Ziju?«, upita žena.»Da!«»Je li vrlo slab?«»Jest, veoma je slab«, odgovori Dževdet-beg. »Uzet ćeš Ziju, ha?

Radi čega drugog bi i dolazio ovamo?«»Ah, draga tetka, nikako nemam vremena«, reče. »Stalno ste mi

napameti. Nemam vremena!«»Stani, onda, da zovnem dijete«, kaza žena i iziđe.»Eto, ne bi uopće onako kako sam se bojao«, pomisli Dževdet-

beg. »Žena me dočekala s ljubavlju. Da, oni umiju voljeti ljude. Eh,šta ću? Ja se bavim trgovinom. I to prihvata sa razumijevanjem ...Kako sam sve uveličao! Koliko je sati? Heh, zakasnit ću na ručak saFuad-begom!«

Domalo u sobu uđe tetka sa čašom na tacni.»Sirup od višnje«, reče. »Ti voliš višnje ...«Zacrvenjevši se od stida, Dževdet-beg pokuša smisliti šta bi

odgovorio, ali se ne snađe i samo se zahvali.»Javila sam djetetu, sad će doći«, reče. »Je li mu otac zaista

slab?« Dževdet-beg klimnu glavom. Nastade tišina.»Kako tvoji poslovi, sinko?«, upita žena.»Slabo, slabo!«, odgovori Dževdet-beg i kukavno i naglo zavuče u

džep ruku sa prstenom.»Šta se može, krenut će nabolje. Neka nam je Bog na pomoći«,

kaza tetka.Opet su zašutili.Govoreći da Ziju čeka njegov otac, Dževdet-beg ubrzo ustade.

Zabrinuvši se gdje se dijete zadržalo, žena ode do prozora i pogleda.»Ah, došao je, eno ga tamo«, reče. »Ali, vrati ga! Kad ćeš ga

dovesti?«

Dževdet-beg je obećao da će dijete dovesti čim bude s ocem.Možda će nekoliko dana ostati sa ocem. Tetka to prihvati sarazumijevanjem, ali je, isto tako, pokazala nepovjerenje koje jeuvrijedilo Dževdet-bega ... Zajedno su izišli. U staroj bašči Dževdet-beg ugleda nešto novo: napravljen je kokošinjac. Jedna kokoš jehodala po krovu kokošinjca.

Podsjećajući Dževdet-bega na djetinjstvo, zvonce se ponovooglasilo. Djeca okupljena oko fijakera okrenuše se i pogledaše.Dževdet-begu se učini kao da je prepoznao jedno od njih.

»Zijo, sine, vidi ko je došao«, reče tetka Zejneb. »Došao tvojamidža Dževdet. Jesi li ga prepoznao?«

Dijete načini korak naprijed. Mora da se uplašio amidže uelegantnom odijelu. Snebivajući se, načinio je još nekoliko korakagledajući čas u Dževdet-bega, čas u Zejneb-hanumu. Dževdet-begga je prethodni put vidio prije šest godina, na Kurban-bajram. Tadaje, čini mu se, imao tri-četiri godine ... Pomilovao je dijete po obrazu.

»Kako si, sjećaš li me se?«, kaza, nastojeći se djetetu pokazatiljubaznim.

Dijete sa strahom potvrdi glavom.»Zijo, amidža će te odvesti u šetnju. Poslije će te ponovo dovesti

ovamo! Želiš li prohodati?«, reče tetka Zejneb.»Fijakerom?«, upita dijete, osvrnu se i pogleda na fijaker; jedan od

njegovih prijatelja nešto je pitao kočijaša.»Jaa, fijakerom«, odvrati tetka. »Amidža će te provozati svojim

fijakerom! Bi li se provozao u amidžinom fijakeru?«Dževdet-beg je ispod oka zagledao kočijaša; nije čuo. »Bih«,

promrmlja dijete.»Eh, onda idi i presvući se«, reče tetka. »U ovakvoj odjeći se ne

sjeda u takav fijaker.«Dijete otrča u kuću.»Hej, Zijo će se voziti u fijakeru!«, povika drugo dijete.Tetka se okrenu Dževdet-begu:»Vrati ga. Može li tako? Ne ostavljaj ga tamo.«Jedno od djece koja su se okupala zavuklo se između točkova i

pažljivo razgledalo. Okrenulo se prema drugom djetetu, koje mu seprimicalo:

»Pogledaj ove federe. Čelični federi, oni se dobro gibaju!«, reče.

Sunce je palilo usku ulicu. Konjski repovi nisu bili dovoljni da serastjeraju muhe. Sa prozora bez demira neki starac je posmatraofijaker. Javi se vjetrić i zakovitla prašinu na ulici. Po navici, svizatvoriše usta i zaškiljiše očima. Potom se vjetar smiri, otvoriše usta.

»Je li on još uvijek protiv sultana?«, upita tetka.»Sada je veoma bolestan«, odgovori Dževdet-beg nabirajući

obrve.Dijete dotrča iz kuće. Dževdet-beg poljubi tetku u ruku.»Nemoj biti nemiran. Jah«, reče tetka držeći Ziju za ruku. »Amidža

će te vratiti ovamo«, pa je krajem oka pogledala na Dževdet-bega.Dževdet-beg uze dijete za ruku. Zajedno su se popeli u fijaker

opkoljen djecom.»Zija ode! Ode Zija!«, vikalo je jedno dijete.Fijaker je krenuo. Dijete je kroz prozor gledalo tetku sve dok se

nije izgubila iz vida. Potom se okrenulo i, sa strahom, ispitivačkigledalo Dževdet-bega. Kad je osjetilo da je na sigurnom, pažljivo jesjelo nakraj i – kako bi se besprijekorno naslađivalo u vožnjifijakerom, čiju nijednu minutu nije željelo protračiti — dalo se nagledanje kroz prozor.

Dževdet-beg htjede popričati sa djetetom, ali odgodi tu namjeruvidjevši da ga njegove riječi uznemiriše. Kad su bili na Aksaraju,pokazivao mu je džamije. Kad su prolazili kroz Bejazit, upita ga je liikad ovamo dolazio uz ramazan. Pokušao mu je objasniti šta jeMinistarstvo rata, šta se tamo radi, ali, umjesto riječima, Zija je većuvažnost pridavao prizorima.

Dok su prelazili preko mosta, Dževdet-beg pogleda na sat izbunjeno shvati da se približava šest. Sa Fuad-begom se dogovorioda se u pola sedam nađu na Serkldorjanu. Htjede Ziji reći da mu jeotac bolestan, ali ponovo odustade. U dječijem pogledu bilo je neštošto je onespokojavalo Dževdet-bega. Nije mogao shvatiti šta je to.

»Samo da se okonča ovaj zamorni posao i da ga predamnjegovom ocu«, pomisli i zadubi se u trgovačke brige, računice iplanove. Kad se fijaker zaustavi ispred pansiona, Dževdet-beg shvatida Ziji mora objasniti da mu je otac bolestan. Govorio mu je to doksu se penjali uz stepenice.

»Tvoj otac se nekidan vratio s puta. Sada je bolestan. Provozalismo se fijakerom i sad smo došli njemu u goste. Otac te želi vidjeti.

Pokraj njega ima jedna teta. Tvoj otac leži zato što je bolestan. Tateta pazi na njega. Sad ćeš ih vidjeti. Nemaš se čega plašiti. A tetkiZejneb ćemo se vratiti večeras ili sutra.«

Mari je otvorila vrata. Osmjehujući se, pozdravila je Ziju. Potom sesagnula, poljubila ga i, stavljajući prst na usne, pokazala mu da šuti.»Spava!«

Zija je sa strahom ušao iza Dževdet-bega. Nusret je spavaookrenut leđima prema vratima. Zija sa zebnjom pogleda tijelo ispoddeke, a potom, kao da strahuje da nešto ne razbije, sjede napokazano mjesto.

Mari se približi Dževdet-begu i prošapta:»Doktor kaže da je stanje veoma loše. Dao mu je lijekove i

injekciju za smanjenje bolova. Prvo se opirao injekciji, poslije jepristao i zaspao.«

»Da ja, onda, idem«, prošapta Dževdet-beg. »Navratit ću opetvečeras.«

»Vi znate svoje«, uzvrati Mari. »Mnogo Vam hvala! Ha, zaboravilasam još i ovo: Nemojte mu, molim Vas, reći da je na padišahabačena bomba. Ako sazna, to će ga veoma uznemiriti, planut će, bitće mu loše.«

Ne čekajući da Dževdet-beg iziđe, sjela je pokraj Zije i počelapričati sa njim.

Dževdet-beg primijeti da Mari sa Zijom ne razgovara kao sadjetetom, nego ozbiljno, kao da priča sa čovjekom koji joj je ravan.Strahujući da se ne oduševi ženom, pomisli: »Da, ali ona jepozorišna glumica. Koliko je porodica daleko od nje!?« I iziđe.

6

RUČAK

Dževdet-beg iziđe na ulicu, priđe kočijašu koji je pušio smrdljivecigarete i kaza mu da u pola osam bude ispred vrata klubaSerkldorjan. Ala turka sat pokazivao je šest i petnaest.

Sa Fuad-begom se trebao naći u šest i trideset. Dževdet-begodluči da se malo zabavi, jer nije mogao mlatarajući rukama ući uovaj klub, u koji nije bio učlanjen. Šetao je glavnom ulicom. Otišao jeu Halep-čaršiju. Pregledao oglase pozorišta Variete. Tu je jednomgledao pozorišnu predstavu neke operetske trupe iz Evrope. Smrtnose dosađivao čudeći se čemu sve ljudi pribjegavaju da bi prekratilivrijeme. Gledao je u izloge, prolaznike, fijakere. Zapalio je cigaretu.Pomislio je kako će, poslije ručka, u osam ići na Tešvikije, u Šukri-pašin konak. Ubrzo ugleda i Fuad-bega.

Dževdet-beg i Fuad-beg bili su vršnjaci. Obojica su bili trgovci, azbližavale su ih neke odlike. Zainteresirali su se jedan za drugogodmah nakon što su se upoznali, jer su obojica muslimani a velikitrgovci. Zatim, obojica su bili neoženjeni, obojica su se baviligvožđarijom, obojica su bili mršavi i visoki. Ali, prema Dževdet-begu,tu se završavala sličnost i osjećaj saveza, jer je Fuad-beg poticao izporodice koja je posjedovala trgovačku tradiciju. Bio je iz solunskejevrejske porodice koja je prešla na islam. Osim toga, bio je mason iimao je širok krug poznanstava u Solunu. Sa Dževdet-begom seupoznao kad je došao u Istanbul da otvori dućan. Prilikom svakogdolaska iz Soluna, gdje su mu bili porodica i trgovačka firma,potražio bi Dževdet-bega i zajedno bi dolazili u ovaj klub na ručak.Uz ručak bi pričali o poslovima koje su obavili u međuvremenu, osvojim životima; razmotrili bi planove poput pravljenja zajedničkihposlova, sklapanja ortakluka, ženidbe, zatim bi veselo ćaskali itračali.

Prijateljstvo sa Fuad-begom bilo mu je poučno i korisno, jer mu jepružalo priliku da se upozna i ubaci u elitni krug oko kojeg je kružioiza kulisa, u život bogatih i privilegiranih ljudi Istanbula u koji nikakonije mogao ući. Dževdet-beg je čak pomišljao da pri samo jednomdolasku u ovaj klub sazna mnogostruko više nego što saznamjesecima čitajući novine i slušajući tračeve. Bio je uvjeren kako ćeovdje, u kadifi, između pozlaćenih fotelja na tepisima iznad kojih sukristalni lusteri, u jednom trenu otkriti tajnu okoline u kojoj provodisvakodnevni život i upoznati se sa svijetom stvari i cijena, koje seneprestano mijenjaju i koje su sasvim nerazumljive.

Ušli su u klub, popeli se uz stepenice. I opet iste fotelje, tepisi,odgurnute u stranu i zaboravljene paše, ambasadori, pozlaćenaogledala, kristali. Prolazeći pokraj jevrejskih trgovaca, Levantinaca,lustera, svilenih zavjesa i uvijek pripravnih i učtivih konobara, sjeli suna uobičajeno mjesto, za sto u uglu. Kao i obično, tokom prelaska odvrata do stola, Dževdet-beg se uzbudio, nadao, držao zadignutuglavu da ne bi izgledao utučen, razmišljao o nečemu veomazamršenom, pocrvenio. A Fuad-beg je, kao i svaki put, crven na licusvoga prijatelja prihvatao sa osmijehom. Potom je zatražio da muprepriča svečanost vjeridbe.

»Eto, bilo je kao što sam ti ispričao«, reče Dževdet-beg. »Pružiomi je ruku i pomogao mi Nedim-paša, živ i zdrav bio. Sve je bilozahvaljujući njemu. Da nije njega, to se nikad ne bi dogodilo. Svadbaće, isto tako, biti u njegovom konaku.«

»Otkud ti znaš Nedim-pašu?«»Niotkud!«, odgovori Dževdet-beg. »Jednom je došao u moj

dućan. Jedini je paša kojeg poznajem. Znaš i sam, u mojoj familijinema takvih. Nedim-paša me zavolio, živ i zdrav bio. Da nije bilonjega, ni tu djevojku ne bih našao! Znaš mene. A kako sam mogaoznati da Šukri-paša ima kćerku koja mi odgovara ...? Nemam nikogasvoga ko zna takvo nešto!«

Dževdet-beg se pokunji poput malog utučenog brata koji želizadobiti saosjećanje.

Utom priđe konobar i pruži im jelovnike. Fuad-beg poprimiponašanje uobraženosti starijeg brata, koji Dževdeta brani, uzimapod zaštitu pred konobarem, pa upita:

»Šta ćeš jesti?«

Prilikom svakog dolaska u ovaj klub, Dževdet-beg je osjećaozadovoljstvo otkrivanja svojih ukusa i malih naslađivanja. Većinu jelasa liste već je okusio. Kao i svi ostali ovdje, shvatio je da postoje jelakoja mu se dopadaju, koja mu se veoma dopadaju, koja mu se nesviđaju ili ona prema kojima je ravnodušan. S uzbuđenjem sticanjasvojih navika, prvo je zatražio meso u sosu od paradajza i patlidžan-paprikaš na maslinovom ulju. Usuđujući se na oprezan eksperiment,odluči da, kao desert, zatraži ono što se zove supangles.

Kad konobar ode, Fuad-beg mu pokaza one što su sjedili isprednjih, za stolom pokraj prozora. Debeli čovjek je bio Galib-paša, onajmršavi i s naočarima u sredini – prevodilac, a onaj blijedog lica jeHuguenin, direktor Anadolske željeznice. Dževdet-beg pogleda,nastojeći u sjećanje čvrsto smjestiti to što vidi. Potom su ćaskali osvakodnevnim pitanjima. Fuad-beg je pričao o svojim poslovima.Zajedničke planove su pažljivo razmotrili kao lijepu uspomenu.Konobar je donio jela. Fuad-beg se oraspoložio. Pričao je osvojstvima onoga što je jeo. Veoma je volio mantije koje jepripremala njegova majka. Sjećao se kako se one prave. Sve to jeDževdet-begu objašnjavao poput učitelja, ali skromno i s ljubavlju.Potom podiže obrve:

»Danas nisi dobro raspoložen!«»Brat mi je veoma bolestan!«»Jaa, šta mu je?«»Sušica. Veoma je slab. Svakog trenutka može umrijeti.«»Veoma mi je žao. I tvoj brat je bio jedan od njih, zar ne? Rekao si

mi da se vratio iz Pariza ... Šteta je što je bolestan, ali bi se trebaoponositi svojim bratom zato što je jedan od njih!«

On nije rekao Fuad-begu da je mu je brat jedan od njih. Ispitivačkije gledao u prijatelja.

»Ne boj se, bolan! Zar se mene bojiš? To može znati svako ko imadovoljno pameti. Zar tvoj brat nije išao u Pariz, tamo proveo desetgodina, završio vojnu medicinu? Uz to, još je i plahovit, a ikavgadžija ... Šta će biti drugo ako ne mladoturčin? Ti bi se, zapravo,trebao naučiti da se ponosiš s njim!

»Veoma je bolestan. Strah me«, promrmljao je ponovo Dževdet-beg začuđen prijateljevim riječima.

»Umjesto što ga sažalijevaš, shvati ga!«, reče Fuad-beg.

»Razumijem ga. Danas sam razmišljao o tome. Razumijem ga, aline uspijevam mu to pokazati«, uzvrati Dževdet-beg sjetno.

»Da, zato što je život kojim živiš uzburkan toliko da te sprječavada mu to pokažeš. Međutim, da ste obojica malo tolerantniji, malopopustljiviji, lijepo biste se slagali, jer se međusobno upotpunjujete.Vidim, da ne razumiješ, pa da ti pojasnim šta hoće tvoj brat i njemuslični. Eto, da bude stavljen na snagu ustavni zakon, da se otvorimedžlis, da se okonča apsolutizam, da dođe sloboda, da se, ako jepotrebno, svrgne Abdulhamid. Ti se ustežeš od ovih ideja. Zašto?Zato što je to nerazumno, nešto strašno! Zato što ne vidiš korist odtoga! Zato što se bojiš potkazivača, pa da ne zapadneš u nevolju!«

»Ja se uopće nisam zanimao politikom. Kao trgovac, nerazumijem kakve koristi mogu imati od politike«, promrmlja Dževdet-beg.

»Dobro, dobro, znam to. Slušaj me! Kakve štete možeš imati odslobode koju oni žele?«, pa uzbuđeno, ali malo i zabrinuto dodade:»Nikakve! Nikakve štete ne možeš imati!«

»Ne vidim koristi od politike«, ponovi Dževdet-beg.»Naravno, sve ćeš riješiti takvim razmišljanjem. Ali, nije tako. Je li

to život? Govoriš da razumiješ brata, ali ga ne razumiješ. Šta onhoće? Slobodu, nezavisnost i slično ... Razmisli i ti o tome. Nekažem da uradiš nešto! Razmisli! Shvatit ćeš ako razmisliš! Uopćenije strašno! Zatim, zašto mi živimo? Zar samo za trgovinu, da bismozaradili novac? Ne! Za porodicu, dom, djecu ... Za to! Ali, i to jeograničeno tamo gdje nema slobode. Hoće li biti loše ako sve budeslobodno kao što je tamo, u Evropi? Naše žene su kao roblje, na sudse izvode oni koji ne poste uz ramazan ... Ne, najgore, najgore jeovo: zbog ovih zastarjelih načela i tradicije nisu muslimani, poputtebe i mene, ti koji se bave trgovinom, nego su to Ermeni, Jevreji,Grci. Vidi, ni ja se ne računam u potpunog muslimana! Sam si!«

»Da, to je tačno«, uzvrati Dževdet-beg. »Ali, ne moram se ja bavititime! Ne mogu se suprotstaviti Padišahu!«

»Ko ti, prijatelju, kaže da se suprotstaviš? Zar ti ne želiš dobrosvojoj domovini? Dobro, a da se načine manje reforme, zar ni to neželiš?«

»Ne vidim koristi od toga ... Uredu! A šta će biti ako i vidim?«

»Kako ne vidiš koristi od toga? Dakle, ti smatraš da je ovdje, uovoj državi, na ovoj zemlji, sve dobro i besprijekorno? Treba ostatisve kako i jest? To kažeš, Dževdete?«

»Ne kažem to!«»Dobro, šta kažeš? Vidi, ovdje je stanje loše. Ovdje nema

slobode, država je u lošem stanju, sve je truhlo. To znaš, zar ne? Ha,s obzirom na to da znaš ... Hej, sinko, uzmi napokon ove tanjire ...Onda bi i ti trebao biti na strani progresa, za to da i mi malo budemoslični njima, onima u Evropi! Ali, to nije da sjedimo ovdje i ručavanjesa ovim nalickanima. A nikako ni plesanje, pričanje na francuskom,nošenje šešira ... To znači biti na strani slobode, neovisnosti ... Eee,šta kažeš?!«

Dževdet-beg se osmjehnu:»Kažem da se trgovac ne treba miješati u ovo!«»Ah! Ah, ti proračunati trgovce! Koliko si tvrd! Razumiješ, ali se

praviš naivan. Dobro, Dževdete, predstavlja li tebi sav život zaradu iformiranje porodice?«

Pomišljajući na porodicu koju će zasnovati, Dževdet-beg se jošjednom osmjehnu.

»To nije malo, reče. Fuad-beg se nije mogao suzdržati, osmjehnuse.

»A kako si i odlučan! Začuđuješ me! Ali, činiš grešku ... Rekoh tida kasnije ne mogneš reći kako te nisam upozorio!« Dževdet-beg senamrgodi: »Šta to?«

Sa užitkom što drži Dževdet-bega u uzrujanom iščekivanju, Fuad-beg polahko pripali cigaretu: »Rano se ženiš!«

»Haa! To mi je greška! Ma ne, ja sam zakasnio!«»Misliš li da si zakasnio? Varaš se ... Trebao bi još malo sačekati.

Kad bi tako učinio, mogao bi se bolje oženiti. Pričekaj još malo,shvati ove mlado-turke, poslije će ti biti mnogo bolje!«

»Uplašio si me«, reče Dževdet-beg s osmijehom. »I ti si postaomladoturčin. Ispod svake tvoje riječi izlaze oni!«

»Ti se smiji. Ali, žuriš! Vidi, slušaj me dobro. Abdulhamid ćeuskoro ili ići ili umrijeti. Poslije toga ...«

Ušutio je čekajući da ode konobar koji je donio tanjire sadesertom.

»Poslije toga će porasti značaj ovih mladoturaka. Oni će preći načelo države. Ne gledaj tako, s podozrenjem. Stvarno ti govorim. Tosvako zna ...«

»Prvi put čujem da ti imaš ovakve računice!«»Dragi Dževdete, ti si u tome ispred mene, ali nisi toga svjestan!

Da samo znaš! Da znaš, shvatio bi da se prodaješ jeftino! U kakvomje stanju Šukri-paša? Ja znam, istražio sam umjesto tebe. Šukri-pašino materijalno stanje je grozno. Prodao je zemljište, traži komeće iznajmiti konak na Čamlidži. Prodao je i jedan fijaker ... Eh, nipoložaj mu nije blistav. Ti se raduješ što si našao dobru familiju, alisu oni, zapravo, napravili dobar posao.«

»Ja ovo nikad nisam smatrao poslom«, reče Dževdet-beg.»Dobro, dobro, ne ljuti se ... Ali, ako ništa drugo, shvati šta se

događa. Kažeš da shvataš svog brata, ali ne shvataš!«»Nastojiš me uvući u politiku. Ne znam za tebe, ali mene politika

ne zanima«, reče Dževdet-beg. »Politika je jedno, a trgovina drugo.Ja u životu nisam imao političkih želja. Ja te poslove smatramneispravnim!«

»Opet to tvoje poimanje – ili sve ili ništa. Neću te moći naučiti dabudeš malo tolerantniji i fleksibilniji. Po tvome, u životu postoje dvanačina razmišljanja: ili ćeš se nečemu protiviti ili ćeš prihvatiti. Nemaništa između! I tvoj brat je takav. On se suprotstavlja. Koliko samuspio shvatiti, toliko je daleko otišao u suprotstavljanju da se,nakraju, suprotstavio čak i življenju. Misliš da se šalim, ali je tako.Takva je vaša narav. A ti jedino znaš za trgovinu, i još razmišljaš oporodici! Na ostalo ne obraćaš pažnju, suprotstavljaš se! Ali, nijetako! Uvijek postoji i treći put.«

Nož i viljušku naslonio je na ivicu tanjira.»A to je kompromis. I ti i tvoj brat trebali biste to naučiti ... Niste ni

svjesni koliko ste međusobno bliski!«Dževdet-beg još jednom osjeti potrebu da korigira ono što je

maločas rekao:»Ne razumijem šta to govoriš. Ali, ponovit ću ti: Ja ne uzimam

Šukri-pašinu kćerku zato što ima ili zato što nema novca!«»Ali se, isto tako, odlučuješ za pašinu kćerku! Ne gledaj tako. To

nije sramno. Zapravo, to je dobro. Ti hoćeš dobru familiju, lijepo

odgojenu djevojku. To sad imaju paše, ovi oko dvora. Oni, isto tako,traže nekog ko je parali, a tebe smatraju prikladnim.«

»Ja ne mislim tako! Ja mislim da ...«, reče Dževdet-beg i shvati damu je to na stotine puta padalo napamet, ali da nikada nije mogaootvoreno reći. »Ja želim da ... Da imam finu porodicu. Da mi i poslovidobro idu. Finu ženu, djecu ... Eto, to je moj cilj!«

»Opet govoriš isto. Ali, to nije prepreka za politiku. I, ustvari, šta jeto što ti nazivaš politikom? Razmisli malo ...«

»Plašim te se«, uzvrati Dževdet-beg praveći se kao da osjećadosadu. »Hoćeš da me uvučeš u neku zavjeru! Te poslove obavi sasvojom braćom! Meni su ti poslovi nepoznati!«

»Kako si ti lukav, dragi moj Dževdete!«, reče Fuad-beg i nasmijase veoma nervozno. »Ja ti pričam o sljedećem: Budi malofleksibilniji, promijeni svoje mišljenje o tome ili sve ili ništa! Shvati daneprestalni mali kompromisi znače život. Porodica i dućan? Zar ništadrugo ne postoji? Ako ništa drugo ne postoji, onda znači da je životveoma skučen, dosadan i neukusan. Promijeni to svoje mišljenje.Opusti se malo! To ti govorim. Isto to bih htio reći i tvome bratu.Njega ne poznajem, ali mi se čini da i on sve dovodi do krajnosti.«

»Ah, eto to je ono što razumijem kod svog brata. Ono što tinazivaš krajnošću. Dakle, donijeti odluku o nečemu u životu i ići timputem. On je donio svoju odluku. Nastoji nešto napraviti. Ja torazumijem! Prihvatam to s poštovanjem. Ali, nažalost, to mu nemogu objasniti«, pa razljućeno dodade: »Ne mogu objasniti, jernemam vremena!«

»Eto, vidiš », promrmlja Fuad-beg. »Vi ne živite. Obojica ste isti.Ne ljuti se, ali i ti i tvoj brat ste takvi!«, pa ruke stavi pokraj očiju, kaoda stavlja zlatne naočare. »Ne vidite ništa preko ove granice? Je li toživot? Šta je život? Živjeti, vidjeti, proživjeti ...? Život je neštoraznobojno! Da, šta ti smatraš životom?«

»To je besmisleno pitanje«, kategorično odgovori Dževdet-beg.»Ja sam zadovoljan svojim životom!«

»Ah, bojiš se čak i razmišljanja!«»Ne. Da kažem ...«, reče Dževdet-beg, pa malo razmisli. »Život je

živjeti dobro«, reče i, čim to izgovori, shvati kao da time daje zapravo Fuad-begu. »Ne, ne, nije tako!«, reče, pa srdito dodade: »Neznam. Nisam nikad ni razmišljao. To pitanje smatram besmislenim. I,

molim te, nemoj više spominjati nešto slično. Ne želim slušati nivojnike iz Soluna. Izričito te molim, ne uvlači me u nešto takvo.Zaboravio sam i ono što si dosad rekao!«

»Veoma si tvrd i ala turka, dragi moj Dževdete«, reče Fuad-beg inasmija se, pa se okrenu konobaru: »Hajde, sinko, donesi račun«, tese, s istim osmijehom, okrenu Dževdet-begu: »Veoma si tvrd i alaturka, ali ja sam sretan što prijateljujem sa tobom, dragi mojDževdete!«

I Dževdet-beg se osmjehnu. Smirio se zato što se više nećevraćati mislima i pitanjima koja su užasna i dosadna.

Račune zajedničkih ručkova plaćali su po redu. Sad je bio red naFuad-bega. On plati i ustadoše. Kad su bili na pragu, neko povika:

»Aa, merhaba, električare Dževdet-beže! Šta Vi radite na ovakvimmjestima?«

Bio je to Moše, trgovac duhanom, kojeg je Dževdet-beg poznavaosa Sirkedžija. Dževdet-beg se pokuša osmjehnuti. »Da vi moždaniste bacili bombu, Dževdet-beže?« Moše se volio šaliti. »Ili moždavi?« Glasno se smijao: »Stvarno, šta radite ovdje?«

Dževdet-beg se također glasno nasmijao, kao da je to izrazitoprijatna i prefinjena šala.

»Šta ja radim ovdje?«, pomisli.Sišao je niz stepenice. Osjećao se slabim, nemoćnim i smiješnim.

Oprostio se sa Fuad-begom. Kočijaš je čekao pred vratima. Gore,tačno iznad njih, bilo je sunce poput praznog i širokog tanjira.

»Gdje sam ja? Uh, kako je vruće!«, zapomaga.Kočijašu reče da idu na Tešvikije. Uđe u fijaker. Još jednom ga

obuze vrućina. Poče se njihati sa fijakerom.

7

U PAŠINOM KONAKU

Njihao se sa fijakerom, žalio što neće moći prileći nakon ručka,razmišljao o sebi. »Razmišljam o svome životu. Šta je meni život? Tome pitao Fuad-beg. Ja sam mu odgovorio da je to besmislenopitanje. Tako je, to je besmisleno pitanje i ne želim razmišljati o tome.Šta je život?! Gdje se i ko podučava tome? Iz knjiga, iz Evrope, kozna od kojih ljudi, iza kakvih skandala! Šta je život? To je besmislenopitanje. Ja ću tako misliti i smijati se! Ha-ha-ha! Kako se Mošesmijao?! A njegova je šala veoma otrcana! 'Da možda ti, Dževdete,nisi bacio bombu?' Ne, ja sam porazbijao crijep. S razbijanjemcrjepova prokisnuo je krov, svi me neprijateljski pogledaše, a razredostade do koljena u vodi. Oznojio sam se. To je bio strašan san. Iztakvog sna trebao sam shvatiti da će ovaj dan biti ovakav. Koliko jesati? Samo što nije osam. Šukri-paša me već očekuje.«

Šukri-paša je Dževdet-bega danas pozvao u konak da bi čuonjegove planove o budućnosti. Dževdet-beg je to saznao od slugekoji je došao u njegov dućan, ali je naslućivao da ga paša zove izobične dosade – da bi pričali. Sjetivši se Šukri-paše, htio, ne htio,pomisli na Fuad-begove riječi.

»Znao sam da je prodao zemljište, da će prodati konak, ali zafijaker nisam znao«, pomisli. »Ako i njega prodaje, znači da je baš uteškom stanju. Možda je Fuad upravu. Činim li nešto pogrešno? Ne!To su ružne misli. Ja samo želim Nigan i ne mislim ni o čemudrugom.« Oraspoloži ga pomisao na Nigan. »Dva puta sam je vidio.«Ponovno se sjeti one grozne scene. »Dvaput sam je vidio i shvatioda je dobra osoba. Šta ima u tome? Zar se to ne može shvatiti? Irazgovarali smo ...«

Prvi put je vidio Nigan dok je gledao napolje iz selamluka7 Šukri-pašinog konaka. Potom su popričali prilikom te lakrdije zvane

vjeridba, koja je obavljena u istom konaku. »Kako ste, gospođice?«,pitao je tada Dževdet-beg. »Dobro sam, gospodine, kako ste Vi?«,odgovorila je Nigan nastojeći izgledati hladnokrvno i dostojanstveno,poput zrele, starije žene.

Odmah je pobjegla, jer joj dostojanstvo nije dozvoljavalo otkrivanjecrvenila na licu. Djelovala je oholo, ali je podsjećala na dobru osobu.Poslije je tu djevojku, koju je vidio toga dana, Dževdet-beg smjestiou kuću i porodicu koju je zamišljao. Nigan nije bila naročito lijepa, alije popunjavala mjesto u njegovim planovima, a Dževdet-beg je znaoda je to bilo ono što je najhitnije.

Kad je, pod teretom ručka i popodnevne vrućine koja jepritiskivala, počeo drijemati u fijakeru, zažalio je što u klubu nijepopio kahvu. Zapalio je cigaretu i razmotrio o čemu bi mogaorazgovarati sa pašom.

Fijaker je ispred kasarne Harbije skrenuo prema Nišantašu.»Da, reći ću paši da ću ovdje kupiti kuću«, pomisli i odmah mu

pade napamet stara Zeliha-hanuma, koju će ostaviti na cjedilu,potom se prisjeti Hasekija, tetke Zejneb i Zije. Osjeti uznemirenostsjetivši se pogleda kojim ga je dijete mjerio od glave do pete.

»Ima nešto čudno u tom djetetu. Kao da je već sad podmuklo,proračunato«, pomisli. »Takvim čudnim gledanjem u čovjeku budiosjećaj da mu sudi!«

Fijaker je skretao prema nišantaškom trgu. Dževdet-beg krozprozor pažljivo pogleda kamenu kuću na suprotnom uglu. Jednom jeobišao tu kuću, svidjela mu se te je zaključio da je u skladu sanjegovim planovima. Pomisli da je još jednom obiđe pri povratku odŠukri-paše.

»Lijepo mjesto«, zaključi gledajući stabla kestena i lipa u baščiispred kuće i oraspoloži se ponovnim maštanjem o sretnomporodičnom životu. Uzbudi se prolazeći ispred džamije Tešvikije.Ipak pomisli da mu je odjeća prikladna, ali prije silaska s fijakeraosjeti da mu srce ubrzano kuca.

Dok je silazio iz fijakera, još jednom ga obuze osjećaj krivice kaoprilikom dolaska ovamo.

Prednja avlija konaka bila je pusta. Dok je Dževdet-beg stigao dovrata selamluka, u širokom dvorištu se pomjerio samo mali vrabac,koji je pio vodu u prikrajku malog mermernog bazena. Rukom je

posegnuo za mesinganom halkom, a vrata se sama otvoriše, pojavise sluga iz kuhinje i reče da ga paša čeka u gornjem dijelu konaka.Dževdet-beg krenu uz stepenice strahujući da ne zaškripe. Natrijemu mu drugi sluga kaza isto – da ga paša očekuje. »Jednaporodica«, promrmlja Dževdet-beg. U uglu na trijemu kucao je velikizidni sat sa klatnom. Ništa drugo se nije čulo. »Porodicu kao sat!«

Ušao je u prostranu sobu, ali nije mogao vidjeti ništa drugo osimstvari. Osvrnu se lijevo-desno: stolice, divani, fotelje, lusteri. Soba jebila donekle prozračna. Hodao je između stvari. Pogledao je sliku nazidu i pomislio kako se uzbudi dok kod drugih razgleda slike.Posmatrao je pozlaćene fotelje; nogare im sliče mačijim nogama. Uuglu je bio mali sanduk sa sedefnim gravurama. Razmišljajući čemuto koristi, okrenu se vidjevši istu vrstu sedefa i na stolici. Sedefi subili i na fotelji i na divanu. Onda se silno prestraši. Neko je ležao nadivanu. Prepozna Šukri-pašu. Ostade u takvom položaju; nije mogaoništa smisliti. Potom se dosjeti da iziđe. Malo pričeka pred vratima.Sat je kucao. Skupi hrabrost i ponovo uđe, okrenu se ustranu, premapaši, i svom snagom se nakašlja.

»Haa! Da. Naš zet«, promrmlja paša i ustade. »Dođi, sinko, dođi.Nisam spavao. Da malo odrijemam, rekoh.«

»Jeste li spavali, paša?«, reče Dževdet-beg i približi se starcu.»Ako ćeš pravo, to se ne može nazvati spavanjem. Zanio sam

se«, odgovori paša. »Malo sam pretjerao sa ručkom«, pa vidjevši dase Dževdet-beg naginje prema njegovoj ruci, kaza: »Ne, ne dolazi uobzir, ne!«, ali se nije mogao oduprijeti. »Imao i ti mnogo onih koji ćete u ruku ljubiti, sine. Ali, zašto ne dođe na ručak?«

»Nisam znao da sam bio pozvan, paša.«»Kako? Zar ti to Bekir nije rekao?«, upita Šukri-paša, a iz njegove

izvještačene srdžbe bilo je jasno da se sjetio kako Dževdet-bega nijeni pozvao na ručak. »Pitat ću ga to. Propustio si ručak! Ali, nemaveze! Srce traži razgovor, zar ne? Kahvaje izgovor!«

Izrekao je to uz pokret ruke koji je govorio da je sve besmisleno.»Ha, kahvu ili konjak? Stani, da popijemo kahvu sa likerom, zar

ne? Zašto ti ne sjedneš?« Zijevnuo je protežući se. »Haj, Allahudragi, izgleda da sam pretjerao sa ručkom!«

Pozvao je slugu. Zatražio kahvu i liker. Opet se obratio Dževdet-begu:

»Kako je vruće, zar ne?«»Da, vruće je«, odvrati Dževdet-beg.»Po ovoj vrućini se ne izlazi«, reče paša.Potom se ispravi: »Ja ne izlazim ... Dobro, šta si ti danas radio?«Ne pridajući previše važnosti bratu i njegovoj bolesti i ne

spominjući uopće put na Haseki, Dževdet-beg je, uveličavajući ručaku klubu, prepričao šta mu se ujutro događalo.

»Bravo! Dopadaš mi se«, kaza paša, pa okrenu razgovor: »Ali,mlad si. Naravno da ćeš biti živahan. Koliko imaš godina?«, upitadjetinjasto.

»Trideset sedam.«»Kad sam bio kao ti, četiri-pet godina stariji od tebe, hvala Bogu,

dostigao sam vezirski čin. Ali, to je bilo drukčije vrijeme. Čovjek sesad više mora hvatati ukoštac, mora više raditi ... Uz to, ja sam imaoi sreće ... E, zašto ti ovo pričam?«, pa se osmjehnu poput djeteta ipočeša vrh brade. »Hajde, dođi ovamo, sjedi pokraj mene. Sjeo sitamo, ne vidim ti lice.«

Preznojavajući se, Dževdet-beg priđe paši i sjede na kraj divanana kome je on maločas drijemao. Sluga unese kahve i liker ukristalnim čašama.

»Voliš li liker od jagoda?«, upita paša, pa viknu za slugom koji jeizlazio: »Donesi nam još likera. Donesi ti nama flašu!«

Ispio je čašu naiskap. Potom, pogledom koji je molio da garazonodi, da mu nešto ispriča, pogleda Dževdet-bega:

»Hajde, reci šta si još radio?«»Dućan mi oduzima dosta vremena, paša«, uzvrati Dževdet-beg

sa osjećajem krivnje.»Haa, dućan ... Dućan, ja!«, reče paša. »S kime budeš, ko su ti

prijatelji?«»Trgovci ... Fuad-beg, kojeg sam spomenuo.«»Je li taj Fuad-beg iz Soluna?«»Jest, paša ...«»Hmm. Šta on kaže? Šta kaže za ovaj slučaj s bombom?«»Ne zna ništa, paša. Nismo pričali o tome!«»Niste pričali ili ne zna?«»Nismo pričali, paša!«

»Kako možeš znati da ne zna ako niste pričali?«, paša prasnu usmijeh vidjevši Dževdet-begovu zbunjenost.

Prasnuo je u smijeh zato što se ponosio svojom pronicljivošću. Jošje i čestitao sebi ispraznivši čašu likera u jednom gutljaju. Zbunjenostbudućeg zeta bila mu je smiješna, pa je još još jednom prasnuo usmijeh te pljesnuo po leđima Dževdet-bega:

»Bravo, bravo, sviđaš mi se. Sve proračunato, obazrivo. Takavtreba biti«, reče.

Dževdet-beg pocrvenje.»Takav treba biti. Sviđa mi se tvoja obazrivost. Takav treba biti

trgovac! Ti si trgovac musliman! Tvoj posao teži je od svih ostalih! Iuspio si, bravo! Prije su pare zarađivali ili nevjernici ili pokvarenilopovi službenici. Sad je vrijeme takvih kao što si ti. A ti si vrijedan,pažljiv, ne ideš u krajnost ...«, pa, osmjehujući se, pogleda uispražnjenu čašicu. »Kako su samo male. Čovjek ne primjećuje da jeispio! Da, ti ne ideš u krajnost. To je veoma bitno! Kod nas posao sviodmah dovode do krajnosti. Čovjek bi, zatim, trebao znati držatizatvorena usta. To je bitno, kako u trgovini, tako i u politici«, panapuni još jednom svoju čašicu i isprazni je u jednom gutljaju. »Da,držati zatvorena usta. Da ti ispričam, kad sam već toliko popio. Cijelimoj život prošao je uzalud zato što nisam mogao držati zatvorenausta. Ispričat ću ti ...«

Paša se odjednom uznemiri, promijeni položaj, ponovo napuničašicu i poče pričati:

»Bio sam ministar zauzimanjem rahmetli Rušti-paše ... u, kako seto zove, Ministarstvu za vakufe. Nije prošlo ni šest mjeseci, dogodise slučaj Ali Suavi. Saznadosmo za slučaj i, ne znam kako sedogodi, veliki vezir i ja iz Babialija88 pohitismo u saraj. I meneprimiše u audijenciju. Veliki vezir i Padišah pričaju, ja se neizjašnjavam, slušam. Utom naš gospodar reče: 'Izgleda da me ovitipovi namjeravaju skinuti sa prijestolja, mora da su u to upetljani iprsti ministara. Pogrešno mišljenje! Ako je pogrešno – pogrešno, štase to tebe tiče, Šukri?! Ne! Nisam mogao držati zatvorena usta, paizbrbljam u mladalačkom zanosu: 'Gospodaru naš, zar bi to tako biloda su ministri umiješani? Odnosno, hoću reći, zar se sa takvimplašljivcima ulazi u tako veliki posao?' Naš gospodar je zazirao odmene: 'Ovaj je razmišljao kako svrgnuti Padišaha, kako se obavlja

taj posao; to zna, ovaj je opasan!', mislio je. Odmah je veliki vezirsmijenjen sa dužnosti. Formirana je nova vlada. Meni nema službe!Od tada prođe dvadeset sedam godina. Meni još uvijek nemaslužbe! Dvadeset sedam godina bio sam valija u Erzurumu, u Konyi.Bio sam ambasador u Parizu, stalno čekao, ali ne dadoše miministarstvo. Zašto? Zato što nisam znao držati zatvorena usta.«

Iznenada, opet prasnu u smijeh, a onda ga obuze melanholija: »Ajoš sam toliko služio da bih udovoljio našem gospodaru.« Izvjesnovrijeme zašuti, pa upita:

»Znači, ne znaš šta govore o ovom bombaškom slučaju?«»Ne znam«, uzvrati Dževdet-beg.»Pobogu, dobro je! Ako i znaš, ne govori nikome! Bit ćeš moj zet,

drag si mi, ostavio si dobar dojam na mene. Poslušaj moj savjet:Nikome ne vjeruj! Pogotovo nikako ne vjeruj onima kojinepromišljeno pričaju, jer je ova sredina čudna. Djeca su postalarevolucionari. Znam da si ti oprezan, nećeš dozvoliti da te zavedu, aliopet budi oprezan! Ako negdje nešto vidiš, čuješ, znaj da će, prije ilikasnije, i tebe htjeti upetljati u to. Ne dozvoli da te oblate! Vidiš li dasu im namjere loše, hoće i tebe da uvuku u grijeh. Bježi, otiđinekome moćnom i ispričaj svoje stanje. To je ono što sad čine momesinu! Moj mlađi sin se, izgleda, zanosi time. Školuje se na vojnojmedicini. Četvrtkom i petkom napuni konak svojim prijateljima izškole. Zatvaraju se u sobu, puše, satima nešto tajno pričaju.Bahnem li u sobu, ušute, ni muha se ne čuje. Naročito neki, jedan-dvojica, gledaju me kao velikog neprijatelja. Mladi, vatreni,razdražljivi; treba ih shvatiti. Ali, hoće li to svako tako doživjeti? Mojsin je prostodušan. Ne zna za zlo, za spletke. Ali, ko će to pohvaliti?A ja ću pisati saraju, objasniti situaciju, da se ne shvati pogrešno, daga nešto ne zadesi. Jer, dijete je prostodušno, ne razmišlja,odjednom može zapasti u probleme! Zar nije tako?« Da, pasa.

»Ali, ti još nisi ispraznio ni tu čašicu! De, da i tebi napunim ... Da,moj mlađi sin je tako malo ... naivan. Nemam šta kriti, majka mojihsinova nije da nije lijepa, lijepa je, ali je malo na svoju ruku. Majkamojih kćerki je inteligentna. Ona i upravlja ovim konakom. Moj mlađisin je, tako, prostodušan. Inače, ja sam – to samo tebi govorim –naklonjen starijem. On će biti svjetski čovjek. Bacio se na svog oca!Mali je službenik u birou za prevođenje, ali zna živjeti! Eto, njega

volim! Vragolan jedan! Iziđe na Čamlidžu, ode na zabavu na Kagit-hane ... Ide na Bejoglu ... Ima mnogo poznanika. Zna svakog, njegasvi znaju, vole. Ali, vidi, ni s kime nije prisan, odmjeren je. Znaj da suokolina i veze, koliko marljivost i inteligencija, pa čak i više od toga,bitni za napredovanje u državnim poslovima. Kad njega vidim, sjetimse svoje mladosti! Koji li će paša mog sina uzeti pod svoju zaštitu?Jer, i to je uvjet. U trgovini čovjek može imati pravo na malosamostalnosti, ali u politici, to u ovoj državi, ne dolazi u obzir! Moje jeprošlo. Nisu me se sjetili trideset godina, a pogotovo me se nećesjećati ubuduće ... Kad bi, kažem, barem bio dobar taj paša koji ćega uzeti pod svoju zaštitu!«, pa, prasnuvši u smijeh, još jednom sebinapuni čašicu. »Jer, čovjek se istroši pod okriljem lošeg paše. Štetabi bilo! Kako mu je samo drag život!«, pa se uozbilji prisjaćajući senečeg: »Imao je fijaker, uredio ga je po svome ukusu. Nije biloupregnutih sličnih konja, jedan je bio siv, a drugi vranac. Šteta,prodao sam ih, jer su iziskivali velike troškove. Zatim, da i to kažem:veliki su izdaci ove kuće. A Nigan je odrasla u ovom okruženju.Morat ćeš biti pažljiv. Prodali smo taj fijaker. Prodajemo vilu naCamlidži ... Ne znam mogu li ti objasniti?«

»Razumijem, paša!«»Bravo! Razumijem i ja«, reče Šukri-paša i nasmija se. »Naše

vrijeme prolazi. Na velikog Abdulhamida bačena je bomba. Dječurlijarevolucionari! Niko nije zadovoljan svojim stanjem. Ko bi mogaopomisliti da će na Abdulhamida biti bačena bomba? I on će otićinaglavačke; svrgnut će sebe i otići. Mene se nije sjetio dvadesetsedam godina. Ali, da kažem, nisam nezahvalan. Ono što sam vidio,vidio sam u njegovo vrijeme. I ministarstvo, i pašaluk, i, možda jebeznačajno, i valiluk, i ambasadorski položaj. Ne brinem se mnogoza kćerke i sinove. U vrijeme valiluka u Erzurumu našao sam jeftinozemljište. Da uzmem, rekoh. O tome se brine ćehaja. Izdržava se, a inama ponešto pošalje! Može i to otići. Šta može odoljeti troškovimaovog konaka? Haa, to kažem, s tobom sam zadovoljan. Nimalo nesumnjam u Niganinu budućnost.«

»Hvala, paša«, reče Dževdet-beg pocrvenivši.»Nema se šta reći ni protiv tvoje otmjenost! Ali, jedino tu čašicu

nisi mogao isprazniti! Ti si veoma obazriv, veoma!« Paša je micaoglavom lijevo-desno.

Stidljivo, Dževdet-beg iskapi čašicu. Liker je bio nešto što jeslatko, ljepljivo.

»Bravo! Hoćeš li umrijeti ako to popiješ? Donesi da opet napunim!Opusti se malo, dušo moja! Razumijem, učtiv si prema meni, nepiješ u mom prisustvu. Vidim, sviđa mi se to! Ali, završili smo taj čin,sad smo prešli na prijateljstvo! Reci mi kako se provodiš, bekrijaš li,kakvi su ti prohtjevi?«

»Ima li se vremena, paša?«, odgovori Dževdet-beg.»Skrati, skrati«, reče paša. »Hajde, ne stidi se!«»Stvarno Vam kažem, paša. Nekad sam išao na Šehzadebaši,

sad ni to ne mogu.«Paša ponovo okrenu glavu desno-lijevo.»Ali, vidi, smiješiš se«, reče. »To je bekrijski osmijeh, znam ja!«Dževdet-beg se uplaši osjećajući da je prvi put omalovažio pašu,

da će možda imati manje poštovanja prema njemu.»Šutiš! Zašto? Vidiš, i to je krajnost«, reče paša. »Nemoguće,

dušo moja! Ja sam, hvala Bogu, proživio. Probao sam brojneovozemaljske blagodati. Ali, ti? Ne, ne, mora da i ti nešto radiš, ali...«, pa, ugledavši bezizražajnost na Dževdet-begovom licu, dodade:»Dobro, dobro; prekidam ovu temu!«

Nabrao je obrve:»Ali, sa tobom se ne može lakrdijašiti! Ionako sam samo ja pričao,

a ti si slušao. Kad već nećeš pričati, dođi da igramo tavle. Jesu li tisnažne ruke?«

»Ne znam«, reče Dževdet-beg sa istim bezizraznim pogledom,natmurenog lica.

Sjeli su za tavlu.

8

O VREMENU, PORODICI, ŽIVOTU

Dževdet-beg nije volio tavlu. Prve dvije ruke izgubio je neprestanošuteći. »Dok se moj brat bori sa životom, ja ovdje igram tavlu«,pomisli. Potom su mu kocke dobro padale, pa je nekoliko putapobijedio i paša se uznemirio. Ubrzo Dževdet-beg nastavi gubiti. Kadje paša nakratko izišao, pogleda na sat i rastreseno uoči da sepribližava jedanaest. Rasrdi se shvativši da neće stići u dućan.Gnusno mu je bilo zadovoljstvo koje je paša nalazio u igri tavle, kao injegova brbljivost. Paša mu je pričao o pozorištu u koje je išao dok jebio ambasador u Parizu, o namćorluku nekog službenika, o česmikoju je sagradio u Konyi, o nekoliko bekrijskih avantura i o mitu kojeje odbio primiti dok je bio ministar vakufa. Pred kraj jedne od partijakoje je Dževdet-beg gubio, uđe sluga i primaknu se paši:

»Gospođa ide na Šišli, Naime-hanumi, traži fijaker.«»Neka uzme, neka uzme. Šta ću ja sa fijakerom na ovoj vrućini«,

odgovori paša i naglo ustade. »Stani! Kad se vraća? Kakvo jeizlaženje u ovo doba?! Zakasnila je! Idi i pitaj kad se vraća. Moždaću ja ići u klub«, reče i sjede na stolicu. Osmjehnu se Dževdet-begunastojeći pokazati prijatnost. Potom uzastopno dobi po dvije šestice,ali nakon toga ne prasnu u smijeh. Zatvorio je tavlu i ponovo ustao.»Da odem u klub? Da tamo malo proćaskam?«, promrmlja u bradu iokrenu se prema Dževdet-begu:

„Šta ti veliš? Da večeras skupa odemo u klub?«»Ali, paša, ja bih Vam tamo bio na teretu«, uzvrati Dževdet-beg.U jednom trenutku je pomislio da ga je paša zaista pozvao u klub.

Zatim shvati da nije uspio zabaviti pašu onako kako je to on želio.»Ne, sinko! Na kakvom teretu?«Paša je to izgovorio pomalo s naporom. Potom, kao da se tuži,

dodade: »Eto, kad ljudi poput mene dođu u ove godine žive a ništa

ne rade. Ne razmišljam kako ću ispuniti dan. Dovoljne su uspomene.Ali, čovjek ih treba nekome ispričati, zar ne? U Evropi sam vidio daoni tamo sjede, pišu. Nastaju knjige, u novinama se objavljuje unastavcima. A ovdje? Kad bih napisao samo jednu riječ, naljutio bihmoćnike. Navukao bih sebi probleme. Ovdje nema slobode, sinko,slobode! Živjeli Mladoturci!« Zadnju rečenicu izgovorio je prigušenimglasom.

»Živio moj mali prostodušni sin! Hmm ... Dobro, šta ti misliš datreba raditi u životu? Ne, ne, ti to sad ne možeš razumjeti! Uostalom,i ne sličiš nekome ko je nešto posebno mnogo knjiga pročitao. Nezamjeraš mi, naravno?«

»Molim Vas, paša«, reče Dževdet-beg i preznoji se. »Dobro,shvatio sam. Učtiv si, znam«, odgovori paša. Izgledao je kao da semalo naljutio. Hodao je teturajući se gore-dolje po sobi.

»Ko zna, možda sad misliš da sam i pijan. Ovako nikad nisi vidionekog pašu, zar ne? Koliko si, zapravo, vidio paša izbliza, sa kolikosi ih razgovarao? Nego, odakle ti znaš Nedim-pašu?«

»Došao mi je u dućan«, promrmlja Dževdet-beg.Paša se zaustavi nasred sobe. Pogleda Dževdet-bega kao da

gleda bubašvabu:»Trgovac«, prošapta. »Nije mi padalo napamet svoju kćerku dati

za trgovca. Povrh svega, dajem je svjesno, sa zadovoljstvom.Cijenim te, sinko; nemoj me pogrešno shvatiti. Ako iz mojih ustaizlaze grube riječi, to je zato što te smatram bliskim!«

Naprezao se kao da se nastoji prisjetiti molitve koju je zaboravio.»Zašto smo postali takvi? Čemu sve ovo? Zašto su bacili bombu?

Svi su neprijatelji našem padišahu ...«Bacio se na divan ili zato što više nije mogao stajati na nogama ili

iz beznadežnosti. Pogleda Dževdet-bega:»Dopao si mi se! Dopao si mi se, jer me podsjećaš na mene«,

promrmlja.Nastojeći se osmjehnuti, prihvatiti normalnim ono što se događa,

Dževdet-beg je gledao pašu. Shvatao je da bi nešto trebao reći, alinije mogao naći podesne riječi i samo se preznojavao.

Uđe sluga:»Gospođa će kod Naime-hanume ostati kratko. Sa njom će ići i

kćerke. Rekoše da će se odmah vratiti.«

»Dobro, dobro, neka odmah idu«, kaza paša. »Ali, reci im neka nekasne, da se poslije ne bi kajale!«

»Oprostite, da Vam donesem Vaš čaj?«, upita sluga, a iz njegovekomotnosti moglo se razumjeti da je vičan nastupima pašinepripitosti; osmjehnu se paši kao prijatelj, a ne kao sluga.

»Donesi, šta čekaš?!«, uzvrati paša. »A prije donesi kahvu. Hoćešli, sinko, i ti kahvu?«

»Ja bih konačno krenuo, da Vam ne smetam«, odgovori Dževdet-beg. »Kako? Ideš? Neee, ja čovjeka ne puštam tako lahko! Sjeditamo! Da se možda nisi naljutio na mene?«

Dževdet-beg ne odgovori. Obori pogled.»Sjedi gdje si!«, reče Šukri-paša. »Cijenim te. Utufi to sebi u glavu.

Nisi ti prvi koji je zaprosio Nigan!«, pa ustade i ukori slugu koji je jošuvijek stajao i čekao. »Šta čekaš?«

»Dvije srednje slatke kahve!«, a onda se okrenu se Dževdet-begu:»Srednje, zar ne?«

Opet se ushodao.»Možda sam previše popio. Rekoh, da unesem malo vedrine u

ovaj dan ... Sačekat ćemo fijaker, onda ćemo zajedno otići u klub!Kud one idu? Naime-hanumi. Šta će tamo? Izmjenjivat će osmijehe:Ha-ha-ha, hi-hi-hi! Ispijat će čajeve, pričati o ovome, o onome, tračati... Čitaju knjige; pričat će o onome što su pročitale, o odjeći ... Došlaje neka Francuskinja, krojačica. Hoda od konaka do konaka, šijehaljine. Mene je moja jutros ispipavala. Htjela bi je, kao, pozvati ukuću. Pričala bi francuski s njom. Podsjetit će se vremena kad sambio ambasador, a djevojke će čitati poeziju ... Nikako da se naviknemna ovu njihovu ala franga prefinjenost i učtivost. Ponekad pomislim:Kamo sreće da mi je ova druga žena malo ljepša, pa makar bila igluplja. Da na nju dovedem jednu mlađu? Šteta bi bilo! Nestalo bivedrine iz ovog konaka. Počele bi splekte i intrige. Ovako je bolje.Ona je bistra žena. I njene cure. Mene ponekad doživljavaju kaogrubog, neotesanog. Ne razmišljaju o tome kako su saznale sve to,ko ih je odveo u Pariz. Htjele su klavir. I to sam uzeo. Sviraju,zabavljaju se, čitaju, šale se međusobno, oponašaju kao majmuni.Ne razumijem, ali dopuštam. Štaviše, ne gledaj na moju ljutnju,dopada mi se, volim to! Ja sam takav. Da, volim, jer kuća treba bitivesela, živahna. Šta da ja radim u konaku koji je poput mezara?

Osim toga, ti evropski običaji trebaju. Otišli smo, vidjeli šta su sve oniuradili. A mi pasemo na istom mjestu. Ogromne fabrike, stanice,hoteli ... Znaju i raditi i odmarati se. I ja čak u ovim godinama idem uklub. Čuj, koja riječ: klub! I nama trebaju fabrike. Ko će ih napraviti?Trgovci poput vas ... Hah ... Ali, gdje je to?! Vi samo znate kupovati iprodavati, kupovati i prodavati ... Napravljena je i željeznica. Uvagone tovarite pamuk, duhan, istovarate lampe, štofove, napunitedžepove ... Ne, ali opet mi se sviđaš. Mirna mi je duša što sam tebidao Nigan.«

Paša je šetao po sobi. Odjednom stade pred prozorom: »Vidi, vidi,došao je fijaker. Sada će ući.«

Osmjehnu se kao da priča sa nekim svojim prijateljem sa kojimskupa bekrija.

»Ako želiš vidjeti svoju vjerenicu, dođi!« Dževdet-begu dođe daustane i pogleda, ali se posrami.

»Zar je ne želiš vidjeti? Želiš, ali se ustručavaš. Ja sam kriv. Zaštoje nisam ovamo pozvao? Šta bi bilo da je došla? Imam li ja tolikozaostale poglede? Uz to, sa svima sjedi, jede. Da sam te makarpozvao na ručak! Rekao sam Bekiru, zaboravio je ... Dođi, sinko,dođi da vidiš, sad će ući u fijaker ...«

Dževdet-beg ustade stidljivo se osmjehujući i kao da je čuo nekuprijatnu šalu. Teturajući se poput pijanice, krenu prema prozoru.

»Hajde, tako ...«, reče paša. »Pa, zar čovjek ne bi želio vidjetisvoju vjerenicu? Znaš li kakva je ona? Reći ću ti. Naša Nigan jebistra djevojka. Na svom mjestu. Ali, vidio si, znaš, nije i najljepša nasvijetu. Učtiva je, graciozna, nježna. Ali, neka ostane među nama,opet ne mogu reći da među curama najviše nju volim. Turkan jesimpatičnija. A Šukran je slična meni. Nigan je zatvorena u sebe.Zna šta hoće. Možeš se zadovoljiti darovima, kompletima findžana –oduševljava se findžanima, porculanom – sitnim zabavama. Voli sepopeti u fijaker i vozati se. Nije vidjela mnogo svijeta. Niti znamnogo, a niti malo. Rekao sam da čita knjige; poeziju. Čita ifrancuske romane: Ali, ne mislim da je nešto posebno sklona čitanju.Čita, eto, tako, da prekrati vrijeme. Čita kao što naš gospodar slušapolicijske romane! Voli ala franga život, ali je umjerena. U tom pitanjuće se, u svakom slučaju, prilagoditi tebi. Ne mogu reći da jeskromna, ali nije ni nezasitna. Inače je uopće nismo primjećivali.

Naučila je sve što je dobro u ovom konaku, vidjela sve što je loše.Ne znam je li poprimila loše navike. Haa, ima jednu lošu naviku –neprestano trepće očima. Eto, izlaze.«

Između fijakera i avlijske kapije bila je kaldrma koju je zasjenjivalostablo činara. Tu Dževdet-beg ugleda visoku ženu u bijeloj odjeći. Popašinom smijehu shvati da je to Niganina majka. Potom se, pričajućii osvrćući se oko sebe, pojaviše djevojke, jedna po jedna.

»Ne znaju da sam ja ovdje, u konaku«, pomisli Dževdet-beg.Kao da ga ponovo obuze osjećaj krivnje. Djevojke su izgledale

živahno i veselo. Dževdet-beg ne uspjede razaznati koja je Nigan.»Porodica«, promrmlja. Učini mu se kao da čuje otkucaje sata. Jošviše utonu u osjećanje krivice. »Jedna od njih«, prošaptao je sastrahom. »Porodica!« Jednu od tih nježnih i poput sjene suptilnihdjevojaka pokušavao je smjestiti u svoje misli o porodici. Osjeti damu srce ubrzano kuca, zastidje se. »Šta sam ja?«, prošapta.

Paša je i dalje blebetao, ali ga nije čuo. Gledao je preznojavajućise i gadeći se vlažne ruke i samog sebe. Tamo, ispod stabla stajaloje, micalo se i smijalo nešto na šta čeka duge prohladne godine, očemu mašta. Koliko je daleka, koliko je neodređena! Uspio ju jeobuhvatati mislima, jedino mislima. Ne emocijom. Emocija je bilanešto naporno da bi se pokrenulo, teško poput savjesti. Znojeći se, ukrv mu se upumpavala prljavština i krivica. Više nije htio gledati.Poželje da utihne pašin krkljavi glas, da se zaustave kretanje. »Mojbrat umire«, promrmlja. Naumpade mu san i smjesti mu se u svijest.Ono daleko i neodređeno postalo je jasno, određeno. »Mislio sam osvemu«, promrsi. Kroz glavu mu prođe dućan, i Eškenazi. Uplaši se.Kočijaš je otvorio vrata fijakera.

Odjednom se u avliji pojavi komešanje. Dževdet-beg začu škriputočkova. Jedan konj zahrza.

»Aa, došao je Sejfi-paša!«, viknu paša. »Allah te blagoslovio,Sejfo!«

Iz pristiglog fijakera hitrim pokretima iziđe neko malo pogrbljen,visok, sa crnom bradom. Pogleda one što su ulazili u drugi fijaker, pase uznosito okrenu. U tom trenutku zbi se nešto neočekivano. Jednapo jedna, djevojke su prilazile paši i ljubile ga u ruku.

»Bravo! Vidiš li ti naših?«, reče Šukri-paša. »A ta je, eto, tvoja!«

Dževdet-beg se preznoji. Ono nešto što je maloprije biloneodređeno, sad je postalo još udaljenije i neodređenije. Ljubila jeruku Sejfe-paše. Dževdet-beg shvati da mora upotrijebiti pamet, dase mora boriti da bi shvatio. »Šta je ona? Šta želi? Kako?«,promrmlja sa strahom. Pomisli kako će sa onom koja se miče, kojase saginje i ljubi pašinu ruku, provesti cijeli život. »Možda ... Možda...«, prošapta zabrinuto. Potom, koristeći svu svoju moć, to tamonešto živahno uznastoja smjestiti u svoju viziju.

»Pogledaj, eto, vjerni prijatelj Sejfo«, reče Šukri-paša.Djevojke odjednom uđoše u fijaker. Dževdet-beg pogleda za

fijakerom koji se udaljavao.Uđe sluga:»Došao je Sejfi-paša.«»Znam, znam, neka izvoli«, uzvrati Šukri-paša.Okrenu se Dževdet-begu: »A Sejfo je, eto, čovjek kojeg sam ja

uzeo pod svoju zašitu. Pokazao se pametnijim od mene. Znao jeugoditi našem gospodaru. Poput mene je ... Bio je ambasador uLondonu ... Ali, ti si veoma rasijan! Hah, hah! Doista si je vidio, zarne? Da, da, vidio si je, eto! Svaka čast Sejfi! Kako je znao da samdanas potišten, da sam željan razgovora?«

Dvojica paša zagrliše se ispred vrata. Sejfi-paša je izgledao oholo.»Ja sam trgovac«, pomisli Dževdet-beg.

»Znaš li moga budućeg zeta?«, predstavi Šukri-paša Dževdet-bega.

Sjedoše. Sluga im donese kahve. Sejfi-paša je krajičkom okamjerkao Dževdet-bega, Dževdet-beg se meškoljio u fotelji, a Šukri-paša je nešta objašnjavao.

»Čime se Vi bavite, sinko?«, upita Sejfi-paša.»Ja sam trgovac, paša!«»Trgovac ...Tako, dakle.Trgovac ...«, promrmlja paša i, okrećući se

domaćinu, poprimi izgled kojim je pokazivao da ga sluša. Šukri-pašaje laskao svome gostu. Govorio mu kako je sve manje pravihprijatelja, kako s malo kim razgovora onako kako bio želio. Završiriječima da već i zeta doživljava kao prijatelja, ali intonacijanjegovoga glasa zvučala je poput izvinjenja.

»Quels livres lisez-vous mon enfant?«, odjednom upita Sejfi-paša.

Dževdet-beg se uspaniči, uzruja, ali, izgovarajući slog po slog,odmah odgovori:

»Monsieur, je lis Balzac, Musset, Paul Bourget et ...«»Sinko, čak je i ovoliko Vaše poznavanje francuskog dobro«, reče

Sejfi-paša prekidajući Dževdet-bega u pola rečenice. »Osloboditćete se pričajući«, pa, opet se okrećući domaćinu, poče pričati novepolitičke tračeve posljednjih dana.

Dževdet-beg je posmatrao pašu Sejfu, čija je grba sve više raslakako je pričao, a brada se češala o košulju, i Šukri-pašu, koji ga jeslušao s uživanjem. Postajao je uznemiren prisjećajući se da jeNigan kćerka jednog od ovih paša, a da je maločas poljubila u rukudrugog.

»Nije trebalo biti tako. U tome ima nešto gnusno. Ja sam bolji!«,pomisli. Potom se prisjeti Niganinog ulaska u fijaker. Sa istinskimtrijumfom osjeti da je Nigan za njega i uzbudi se. »Da, tako,ja sambolji od njih. Ja prednjačim. Ja sam čistiji!«

Odjednom se oraspoloži smatrajući da je truhlo i smiješno sve uovoj sobi, u stvarima, to što ga plaši, što izgleda nerazumljivo inedostižno. Toliko se oraspoložio i uzbudio da se počeo plašitiprljanja osjećaja. »Da odmah ustanem i iziđem. Sada ...«, promrmlja.

Tada uđe sluga sa čajnim poslužavnikom u ruci.»Da si donio još i zemičke ...«, dobaci Šukri-paša. »Kako ti lijepo

pričaš!«, reče i pljesnu gosta po koljenu.Sejfi-paša se namršti. Zatim se okrenu Dževdet-begu i upita:

»Gdje Vi stanujete?«»Stanovat ćemo na Nišantašu«, odgovori Dževdet-beg. »Ne! Gdje

sad stanujete«, zagunđa paša. »Na Vefi«, odgovori Dževdet-beg.Obradova se primjetivši da se nije razbjesnio kao što je očekivao.

»Nigan i ja ćemo stanovati u onoj kući na Nišantašu«, pomisli ipoželje što prije popiti čaj i izići iz ovoga konaka.

Dok su ispijali čaj, Sejfi-paša poče pričati o naklapanjima u vezi saslučajem bačene bombe. Sultan je opomenuo Ministarstvodžandarmerije i istražnu komisiju zato što doušnici nisu opreznoradili, veliki vezir Ferid-paša je nekom poznaniku paše Sejfe rekaoda je danas pronađen trag: ustanovljen je registarski broj kočije ukoju je stavljena bomba. Zatim je počeo pričati o tome ko je iskazaohrabrost, a ko se uplašio prilikom toga događaja. Dvojica paša su se

razveselili i uživali u priči o onima koji su se uplašili. Tema pređe naFehim-pašu, koji je bio u teškom stanju, i na njegovu ljubavnicuMargaret. Šukri-paša pozva slugu želeći ovaj užitak začinitikonjakom. Sluga donese konjak i čaše uskoga grla i širokih bedara.Paše počeše pričati o Abdulhamidovoj hrabrosti, o sretnoj sudbinišejhu-Islama Džemaludin-efendije, o zloj kobi dvadeset šest osobakoje su poginule u bombaškom napadu.

Zabavljali su se pričajući o tome ko se kako prepao. Uto Sejfi-pašapoče prepričavati slučaj dok je bio ambasador u Londonu:

»Jednoga dana, sa potpisom glavnoga pisara, u Ambasadu jedošla šifrirana poruka: 'Da se odmah kupi i pošalje papagaj kojimože govoriti i čija su glava i svo perje bijeli'. Uhvatila me panika kadsam primio šifriranu naredbu. Odmah sam telefonirao direktorulondonskog zoološkog vrta. Saznao sam da je drugo ime ptice ...Drugom sam službeniku rekao: 'Napišite ovakav odgovor: Nemapapagaja s bijelom glavom i bijelim perjem koji može govoriti.Opisana ptica nije papagaj, već kakadu'. 'Možda neće znati razlikumeđu njima, da kupimo jednog kakadua i pošaljemo', reče drugislužbenik. Nisam mogao obuzdati svoju srdžbu: 'Ako ne znaju, neknauče! A vi šifrirajte telegraf koji sam izdiktirao!', rekao samslužbeniku.«

Dževdet-beg ustade bez najave.»Ja odoh, paša«, reče.»Stani, stani, slušaj ovu priču«, uzvrati Šukri-paša, ali mu

namršteno Dževdet-begovo lice pokvari raspoloženje. »Dođi opet.Dođi opet. Želim te još vidjeti prije vjenčanja«, reče.

»Nigan«, pomisli Dževdet-beg i nabrzinu stisnu ruku paši Sejfi ipusti.

Htjede poljubiti u ruku Šukri-pašu. Začu otkucaje sata. Spotače se.Ne poljubi ruku. Samo se osmjehnu. Spusti se stepeništem. Slugazadužen za kuhinju otvori mu vrata. Dževdet-beg se oraspoložiprimjetivši široko i čisto nebo, blistavo sunce. Puhao je lahak, svježvjetar.

9

KAMENA KUĆA NA NIŠANTAŠU

Sunce je peklo po dvorištu i podobro je odskočilo. Dževdet-begpogleda na sat. Dvanaest.

»Čitav dan mi prođe uzalud«, pomisli, ali se nije oneraspoložio.Osjećao se spokojno, onako kako nije odavno. Nadolazila mu je

nova, zdrava snaga, kakvu ranije nije zapažao, a koju je godinamanosio u sebi. Nije htio razmišljati o tome iz čega izvire ta snaga ikako se pojavila. Samo je išao trotoarom i osjećao tu snagu iumilnost sunca, čistotu koja mu se – zato što odavno nije zapaliocigaretu – širila po ustima i čitavom tijelu. Ovuda je maločas hodalaNigan. »Ona ja moja. Zaslužujem je«, tako razmišljajući, Dževdet-beg se popeo u fijaker. Kočijašu reče da zaustavi na uglu Nišantaša.

Osjećao je da će voljeti Nigan. Ranije je često razmišljao o tomekako je želi voljeti. Isto tako, znao je da ga Nigan sad ne voli. Ali jeznao i da je – ma koliko njena porodica bila čudna, stara i daleko odnjega – ona, živahna djevojka koju je maločas vidio, odgojena da volisvoga muža. Još jednom pomisli da je upravu, uzbudi se i uplaši damu se oči ne navlaže.

»Živim!«, kaza.Fijaker je prolazio pokraj džamije Tešvikije. U avliji je bilo veliko

stablo činara. Iz harema je, teškim i opreznim koracima, staracizlazio na ulicu. Na obje strane ulice bila su stabla lipe i kestena. Uavlijskoj dubini konaka bilo je prostrto rublje. Avlijom je trčkaralodvoje djece. Sama od sebe se ljuljala ljuljačka postavljena na lipi.

Dževdet-beg iziđe iz fijakera koji se zaustavio na uglu premaNišantašu. Povjetarac mu zanjiha krajeve kaputa. Ispred i u avlijikamene kuće bila su stabla lipe i kestena. Stabla su mlada i niska ipo njima je padala sjena kuće šušteći zajedno sa vjetrom. Dok jeulazio na avlijsku kapiju, još jednom pomisli da je ova kuća najbolja

među svim koje je razgledao. Išao je između cvijeća i njegovanihsadnica ruža putem posutim šljunkom koji je spajao avlijsku kapijusa kućnim vratima. Pokucao je, sačekao, ali niko ne otvori. Okrenuose i počeo šetati. Nabasa na dijete, koje otrča govoreći da će nekogapozvati. Ubrzo dođe sa starcem niskog rasta, krupnih šaka. Starca jevidio kad je prethodno obilazio kuću; bio je vrtlar.

»Želite obići kuću?«, upita starac.»Zar nisu javili?«»Jesu. Madam je na ostrvu!«»Znam! Zakasnio sam, zar ne?«»Madam je jutros bila ovdje«, odgovori vrtlar i iz džepa izvadi ključ

i otključa vrata.Dževdet-beg uđe. Za njim krenu dijete.»Ti nas sačekaj. Hajde«, reče vrtlar djetetu i zatvori vrata.Kuća je bila u polumraku, jer su prozorski kapci bih zatvoreni, ah

se Dževdet-beg ugleda na ogledalu ispred vrata. Svoje visoko,mršavo tijelo doživio je krepkim, okruglo lice veselim. Krenu premastepeništu. Kamene stepenice su vodile na poprilično širok hodnik.Ušli su na vrata koja su gledala na hodnik. Dževdet-beg je sazaprepaštenjem gledao na namještaj u salonu. Između pozlaćenihstolica, povijenih fotelja sa graviranim uglovima i ivicama, bili sudotrajali stolovi i stalci. U jednoj sobi, otvorenoj prema salonu, bili susamo klavir, klavirski tabure i stolica. Parket je bio prljav. Nazidovima su visile fotografije ružnog, bradatog starca sa šeširom.Tavanica je visoka. Između gipsanog reljefa, koji je podsjećao naruže i lovorove listove, letjeli su debeljuškasti anđeli.

Sve je bilo prašnjavo. Na tronošcu je stajao slomljeni svijećnjak.Ugao drvene pepeljare bio je nagoren. Lampa na stalku bila jenagnuta ustranu. Po strani te prljavštine i nereda bila je pažljivoprekrivena fotelja. Sve te stvari bile su nepojmljive, ali se izmeđusvega ovoga mogao smjestiti planirani život.

»Kako je neuredno«, izusti Dževdet-beg.»Kad joj je umro muž, madam je ovo odlučila prodati«, uzvrati

vrtlar, koji je shvatio da ga ispituje. »Na ostrvu ima prijateljicu.«»Zar čovjek uopće može držati ovako kuću?«, kaza Dževdet-beg,

a nije mu bilo jasno zašto je to izustio.

Pošli su natrag širokim i kratkim hodnikom. Tu su bile dvije sobe,obje prazne. Na podu su bili komadi papira, razvaljeni sanduci ikutije. Na zidu su se mrštili lice bradati starci sa šeširima. Dževdet-beg pomisli da će ove sobe koristiti djeca ili gosti.

I gornji sprat, na koji je penjalo uskim i mračnim stepeništem, bioje isti.

Nije bilo ovako neuredno kad je Dževdet-beg bio prije dvijesedmice. Tada mu je u takvoj kući bilo teško zamisliti dom koji je uskladu sa njegovim željama. Međutim, dok je sad zagledao praznesobe, mogao ih je namjestiti u mislima onako kako je naumio.

U pozadini sobe bio je veliki krevet; krajnje neuredan: vidjeli su sečaršafi, deka, dugi jastuk za dvije osobe. Dževdet-beg se uplašipomisli na ono što je vidio sa prozora Šukri-pašinog konaka. Naježise pri pomisli da će se sve okrenuti naglavačke, da će se umazatikrvlju i prljavštinom. Gledajući na prostrani krevet i jastuk za dvijeosobe, nije htio razmišljati niočemu što je u vezi sa njegovimplanovima i životom. Podigao je glavu da ne bi vidio naboranečaršafe, uflekane prekrivače, jutarnji ogrtač. Na zidu je bila obješenaslika mladog bračnog para.

»Gospodin je umro. Nije bio dobar čovjek, ali je volio bašču. Lahkamu zemlja«, nipodaštavajućim glasom izusti vrtlar gledajući sliku.»Sad žena troši njegov novac. Navodno će otići u Ameriku.«

Dževdet-beg je to, manje-više, znao. Na Sirkedžiju se raspitao oJevreju, vlasniku kuće.

Dim cigarete vrtlar puhnu prema slici:»Gospodin je bio trgovac«, kaza.Susjedna soba bila je zaključana. Vrtlar reče da je madam tu

ostavila vrijedne stvari. Iza te je bila još jedna soba. Prozorski kapcisu bili otvoreni. Tako je dopirala spokojna, tiha svjetlost iz bašče.Dževdet-beg odluči da će tu biti biblioteka sa pisaćim stolom.

Spustiše se na najniži sprat. Dževdet-beg pomisli da bi u malimsobama sa uskim prozorima mogli noćivati kuhari i posluga. Zahodna donjem spratu bio je ala franga, kao i onaj na gornjem. Ovaj donjiće preokrenuti na ala turka. Uđe u prostoriju koju će se moći koristitikao perionicu veša. Susjedna soba bila je široka; kuhinja. Iz kuhinjese moglo preći u drugu avliju. Međutim, vrata su bila čvstozatvorena; zaključana. Dževdet-beg pogleda između prozorskih

kapaka. Ugleda istu smirenu svjetlost. Vrtlar reče da se tamo možedoći kroz prednja vrata. Dok su izlazili, Dževdet-beg još jednom bacipogled na ogledalo. Sve je bilo onako kako je planirao.

Napolju je čekalo dijete. Zajedno sa njima prešlo je u drugu avliju.I tu su bila stabla kestena i lipe. Ispod kestena, tačno na srediniavlije, postavljene su dvije stolice. Pokraj stabla, koje je podjećalo namunaru, sa velikim granama koje su izgledale tako kao da ćešuštavom i veselom krošnjom zagrliti kuću i nebo, ove dvije stoliceizgledale su veoma male i jadno. I u bašči, kao i na drvetu, sve jebilo u kretnji svježeg predvečernjeg vjetra. Cvjetovi su se vrtili, listoviokretali, trava i tanki izdanci njihali se naprijed-nazad. Nakon kraćešetnje, Dževdet-beg se okrenu i pogleda na kuću otpozadi: sunce jeudaralo u bršljen koji je obavijao fasadu. Sjede pod stablo. Na stolicunaspram njega sjede vrtlar. Dževdet-beg izvadi kutiju cigareta i pružije prema vrtlaru.

»Bašča je lijepo njegovana«, reče tek toliko da nešto kaže.»Ova bašča mi je veoma draga«, uzvrati vrtlar, a izgledao je kao

da se stidi.I Dževdet-beg zapali cigaretu. Zajedno su gledali zalazak sunca

iznad Harbije. Dijete je šetalo baščom.»Sada si mušterija, zar ne?«, upita vrtlar. »Ako se dogovorimo o

cijeni!«»Dogovorit ćete se, dogovorit ćete se! Madam bi odmah prodala!«»Dobro«, uzvrati Dževdet-beg. »Da ovo uzmem, zar ne?«»Uzmite, gospodine, uzmite, ovdje je veoma lijepo«, reče vrtlar.

Osmjehnuše se.»Uzet ću«, pomisli Dževdet-beg i osjeti iznenadnu naklonost

prema vrtlaru.Osjeti se opet jakim, kao da na sebi ima nevidljivi oklop. »Kako je

prijatan ovaj vjetar!«, promrmlja.Sunce je zalazilo budeći osjećaj prijateljstva i bratstva, a ne

melanholiju.»Prijatno mjesto je ovaj Nišantaš«, kaza Dževdet-beg.»Da«, uzvrati vrtlar i uzbudi se. »Ja sam ovdje rođen, ovdje ću

umrijeti. Ovdje je nekad bio bostan. Moj otac bio je čuvar bostanluka.Davno, prije sto godina, ovdje su bile njive bostana i jagoda iplantaže smokava. Sultani su pucali iz puške sa suprotnih padina, a

za uspomenu su podizali ove kamene biljege. Zatim je sultan Medžidpriredio svečanost sunećenja. Ja sam tek bio rođen. Potom supodigli one saraje u parovima, dolje na uglu. Zatim su napravilidžamiju; toga se i ja sjećam. Potom su sknavili bostanluke i podizalikonake. Ostalo je malo bostanluka. I ja sam se bavio uzgojembostana. Kako su nicali konaci, pojavila se i ljubav prema baščama.Održavam bašču jednome, svidi mu se, dolazi mu musafir, i njemuse svidi, pita ko je vrtlar, kažu da sam ja, zovu me, kažu: 'Bi liodržavao i moju bašču?' Tako je bilo da više nisam mogao stizati usve bašče. Došli su i drugi vrtlari ... Mi smo sve ove konake ...«

Dževdet-beg nije gledao u vrtlara nego u mrave koji su hodaliizmeđu njegovih nogu. Između nogu mu je prolazio dugi i tankimravlji put. Skrećući, put je ulazio u rupu pokraj kestenovog stabla.Iz te rupe vodili su i drugi putevi koji su se širili u druge dijelovebašče. Dva mrava nosila su ljusku sjemenke bundeve. Podignuvšiglavu, Dževdet-beg pogleda vrtlarovog sina koji je grickao sjemenke.Švrljao je pogledom između stabala ...

»I sina ću podučiti vrtlarstvu«, reče starac. »Voli bašču, drveće,zemlju ... Nije mogao učiti školu. Neka radi ovaj posao.«

»Kako se zove?«»Aziz.«Dževdet-beg ponovo pogleda mrave. Potom, po navici stečenoj u

djetinjstvu, odluči jednoga pratiti do rupe.»Eto, podizanjem ovih konaka razvijala se i ljubav prema

baščama. Ovuda su se nastanjivali bogati. Drveni konaci postajali susve veći. Sa konacima su pravljene i ogromne štale. U štale sustrpali po dva, po tri fijakera. Namnožilo se kočijaša, kuhara, sluga,nadničara. Potom su, za pašama i begovima, došli Jevreji, Ermeni,trgovci. Oni su podizali kamena i betonska zdanja. Stabla suposjekli, sadnice počupali, otvorili putove, nestalo je bostanluka.Onda je, šta sam ono htio reći, i naš padišah umjesto drvenedžamije podigao kamenu. To je bilo prije šest godina. Potom su, eto,i na njega bacili bombu. Čulo se čak dovde.«

Dva mrava su se zaustavili malo ispred Dževdet-begovih nogu;kao da pričaju nešto. Treći pozastade prolazeći pokraj njih. Rečenešto na brzinu, zatim nogama dodirnu svoje prijatelje i otrča kagnijezdu. Dževdet-beg pomisli da pred zalazak sunca sva bašča vrvi

od mrava koji trčkaraju, pričaju, nešto prenose. Zatim se sjeti uliceBejoglu, dućana, svoga oca. Podiže glavu. Jedan oblak se zaputio upravcu kible.

»Ova kamena kuća je nova, veoma stabilna«, reče vrtlar. »Gledaosam dok je građena. Radili su ermenski majstori kamenoresci. Iglavni majstor im je bio Ermen ... Šteta, gospodin je umro. Nije biodobar čovjek, ali volio je bašču ... Madam sve prodaje. Sve serasipa, jer nema djece. Tako bude kad se nema djece. Ostali su bezkorijena. Treba dobro pustiti korijen u zemlju, pa živjeti. Kao ovostablo ...«

Nije to rekao kao neko ko je mnogo toga proživio i vidio, već kaoda se izruguje.

Sunce zađe iza konaka i drveća. Dževdet-beg se pridiže. »Ovdjeću živjeti«, pomisli naslađujući se povjetarcem.

»Uzmi ovo, bilo bi šteta radi bašče«, kaza vrtlar ispred vrata.»Bašča je veoma lijepa ...«

»Puše li uvijek ovako?«, upita Dževdet-beg.»Puše uvijek predvečer.«Dževdet-beg krenu prema fijakeru. Probudi kočijaša.

10

BOLESNIKOVA ŽELJA

Sunce je zašlo, počelo se mračiti, ali u Dževdet-begu se nisuprobudili melanholija i nemir, koji se svaki dan bude u ovo vrijeme.Svaki dan u ovo vrijeme, nakon što zatvori dućan, pješaci odSirkedžija do Eminonuja. Glavu je razbijao o uske zidove dnevnogživota ne znajući kako ugasiti nespokojstvo koje mu pali unutricu.Međutim, sad se osjećao zdravim i jakim, kao da dan tek počinje.Živci su mu bili opušteni toliko da se bez naprezanja može suočiti sasvim dnevnim problemima, a ne samo sa večernjim. Čak nijeosjećao potrebu ni za cigaretom.

Kočijašu je rekao da će ići na Bejoglu, bratu. Sunce je već zašlo,pa u fijakeru nije bilo vruće i gibao su se posve ugodno. »Zašto seosjećam toliko spokojno?«, pomisli. »Zato što sam shvatio da samupravu! Zatim, onaj svježi vjetar je bio veoma prijatan. Još ću se janasjediti u onoj bašči na Nišantašu. Živjet ću ... Ali, brat mi umire ...«

Prvi put da ga pri sjećanju na brata nisu obuzeli strah i panika. Bilomu je potpuno jasno da će brat uskoro umrijeti. Smrt, koja je prijeizgledala užasavajuće zato što je ružna, nepravedna i što će gaostaviti sasvim usamljenim, sad je izgledala normalno, isto kao iživot.

»Loše je to što se on toliko približio smrti u danu u kome sam jaspokojan, u kome se osjećam da sam blizu planiranog života. Ali,nema nikakve moje krivice u tome. To je ishod onoga što smo on i jaizabrali, onoga što smo uradili.«

Fijaker je ulazio u Bejoglu. Pogleda na ljude koji su u sumrakuhodali ulicom. Potom shvati da će žaliti bratovu smrt iako je sveprihvatio kao normalno.

»Kako brata mogu učiniti sretnim u ovim njegovim posljednjimdanima?«, zapita se Dževdet-beg nakon što se fijaker zaustavio.

Namrogođena vlasnica pansiona opet se požalila na gosta. Uzkamene stepenice pansiona uspeo se s mirom u duši kakav do sadovdje nije osjetio. Pokuca na vrata.

»Da mu kažem da odobravam njegove ideje? Hoće li mipovjerovati? Reći ću da mu dajem zapravo.«

Međutim, kad su se vrata otvorila i kad je ugledao uspaničenoMarino lice, Dževdet-beg shvati da ništa od toga neće moći učiniti.Čuo je svog brata, koji nije pričao glasom bolesnika na postelji većprekoravajućim tonom razjarenog čovjeka. Naslućivao je zašto jetakav: i on i njegov brat tokom cijelog života ponižavali su jedandrugoga.

»Zašto tako gledaš? Gledaš me kao da gledaš mrtvaca! Još nisamumro! Povrh svega, još sam i dobro.«

»Ne gledam tako«, odgovori Dževdet-beg.Potom se uplaši ugledavši Ziju, koji je, nečujan i nepokretan, poput

lutke, stajao u mraku.»Obećao sam da ću ga vratiti kući«, pomisli. »Sjedi ovdje«, reče

Nusret.Dževdet-beg sjede na stolicu uz uzglavlje kreveta. »Kako si?«»Kako mogu biti? Umrijet ću!«»Ne, ne, ozdravit ćeš ti«, uzvrati Dževdet-beg.»I ja to govorim. Uvijek priča ovako ružno«, reče Mari; uključujući

se u razgovor, palila je gasnu lampu.Nusret dlanom obuhvati vilicu. Još više udubi svoje upale obraze

pritiskujući ih između palca i kažiprsta.»Svaki tuberan koji ima ovakvo lice umre za heftu«, reče.»Ne čini to«, kaza Dževdet-beg.»Bojiš se, zar ne? Bojiš se«, uzvrati Nusret.Još više pritisnu obraze.»Bojiš se smrti, zar ne? Zato što živiš, uzimaš pašinu kćerku.

Zdrav si!«»Ne čini to!«Nusret se okrenu prema sinu:»Kakav sam ovako? Hajde reci, bojiš li se oca? Mooo ... Ja sam

strašilo! Došla je vještica! Kah, kah kah!«Dijete nije uspjelo razaznati treba li se smijati ili plakati. Ovdje se

najviše veseli i šali ovaj koji bi trebao biti najtužniji. I, ono se

osmjehnu.»Ah, molim te, ne pravi taj užasavajući izraz lica!«, iznenada

povika Mari.Nato Zijo shvati da je veselje izvještačeno. Objesi pogled. Izgledao

je kao da će zaplakati.Primjetivši to, Nusret povuče ruku s lica. Stavi ruke iza ušiju. »Vidi,

vidi, uši poput jedrilica«, reče.Kad se dijete ne nasmija, palčeve nasloni na usne resice, šake

rastvori prema obrazima i načini nekoliko grimasa. Shvati da nećemoći razveseliti sina.

»Mari, otiđi sa djetetom kod muhalebdžije na uglu«, reče. »Moj sinvoli tavukgogusu9. Jest ćete tavukgogusu ... Pričat ćete. I ja ćuporazgovarati sa Dževdetom!«

»Nemoj mnogo govoriti, ne napreži se«, reče Mari.»Dobro, dobro.«Mari uze Ziju za ruku, pomilova ga po glavi.U toj ženi bilo je nešto što je Dževdet-beg želio da ima i Nigan, ali

nije mogao razabrati šta je to.Dok su izlazili iz sobe, Nusret poče kašljati. Nezatvorena vrata

polahko se privukoše s prestankom kašlja.»Donesi tu lampu ovamo, da ti izbliza vidim lice«, reče Nusret.

»Zatražit ću nešto od tebe! Za dijete ...«Dževdet-beg ustade, uze lampu sa stola i stavi je na komodu

između kreveta i stolice na kojoj je sjedio. Padajući odozgo, svjetlostpokaza Nusretovo lice još mršavijim i strasnijim.

»Gdje će Zija leći?«, upita Dževdet-beg.»Prenoćit će sa Mari u hotelu na uglu ... Nisi valjda mislio da ću ga

pustiti da spava ovdje, pokraj mrtvog oca?«»Zašto uvijek spominješ smrt?«, uzvrati Dževdet-beg s naporom.»Hah! Pusti to! Prije svega, kako me možeš prevariti u pitanjima

medicine? Ne možeš me prevariti ... Saznao sam i da je bačenabomba na Abdul-hamida ... Posvađao sam se sa Mari. Zašto si tokrio od mene?«

»Nisam htio da se nepotrebno uznemiravaš ...«»Dakle, ne želiš da se uznemirim!? Želiš li da me učiniš

ravnodušnim, beživotnim, kao što si i sam?«

»Nisam se sjetio da ti kažem«, reče Dževdet-beg. »Mislio sam daznaš. Osim toga, kako sam se i mogao sjetiti u onakvoj larmi?«

Odjednom shvati da ga je, kao i uvijek, obuzeo osjećaj krivicespram brata. Ponovo je nabrajao izvinjenja koja mu je nabrajaotokom života. »Omalovažavam li ga?«, pomisli. »On umire, ja živim.Znači, ja sam upravu, ja sam pobijedio!«

»Ušutio si ... O čemu razmišljaš?«»Ni o čemu.«»Jesi li se naljutio na moje riječi? Valjda razumiješ da to nisam

rekao s mržnjom, nego imajući obzira prema tebi. Jedan život kaošto je tvoj ... Ponekad to shvatam ... Ali, oni poput tebe ne razumijuovakve kao što sam ja ...

Niko ne shvata one koji su boravili vani. Mi smo nesretni. Nerazumiješ. Ne, ne slušaš. Dobro, šta misliš? Opet trgovina? Šta sijoš danas uradio?«

»Ručao sam sa trgovcem, Fuad-begom«, reče Dževdet-beg.Potom, radujući se što će moći reći da podržava bratove ideje i da

će one pobijediti, kaza ono što je planirao reći:»I on je spominjao neki pokret u Solunu. Protiv Abdulhamida ...

Shvatio sam ga ... Govori da nešto treba uraditi. I upravu je ...«»Hah? Oni! Oni ne mogu ništa uraditi ... Oni nemaju nikakve veze

sa Parizom ... Oni su zajednica neznalica koja nema svoju ideju,koja nema nijednu pravu odluku. Sa njima se ne može ništa. Oninisu protiv sultana, oni su protiv Abdulhamida. Vojnici koji sunezadovoljni plaćom ... Svako je protiv Abdulhamida, ali, osim šačiceljudi kao što sam ja, niko čak i ne pomišlja na sultanat. Uz to, kad biAbdulhamid odriješio kesu, kad bi ponudio fotelje, kad bi se pokazaoda otvara Medžlis, svi bi dotrčali ... Ogromni Mizandži Murat vratio sepokunjen. Hoće li uspjeti ovi neodlučni vojnici koji ne znaju šta hoće?Sa njima se ne može ništa!«

»Ja ih, naravno, ne poznajem«, reče Dževdet-beg žaleći što sezaveo u ono što ne razumije.

»Ne znaš! Šta ćeš ti znati?! Jesi li se bavio ičim drugim osimnovcem da bi znao ...?«

Zašutjeli su. Dževdet-beg se obradova što mu se još jednompružila prilika da blagonaklono gleda na brata, da ga sažalijeva. Ali,shvati da to neće moći jer osjeća krivicu. Ono što je sad htio reći

izgledalo je predaleko i besmisleno. Daleka je bila i radost koju jeosjećao na Nišantašu. »Tamo ću stanovati«, pomisli.

»Rekao sam da ću ti nešto zatražiti«, reče Nusret, pa se okrenu ipogleda Dževdet-bega u lice. »Tražit ću za Ziju. Nakon moje smrti...«

»Opet spominješ smrt.«»Pusti tu priču ... Ono što tražim za Ziju, to je ovo. Želim da ga

nakon moje smrti uzmeš sebi!«»Uzmem sebi?«»Hoću reći, da živi kod tebe! Da tvoja kuća bude njegova kuća!«»Dobro, a Haseki? A njegova mati, ostali?«»Ne želim da bude s njima! Ako ostane s njima, postat će

tupoglav. Bit će kao i oni: šugav, pasivan, zadovoljavat će se malim,bit će učmao. Jesam li ti uspio objasniti?«

»Moja kuća će mu uvijek biti otvorena.«»Ne kažem to. Ne tražim da ti on dođe u goste kad god hoće.

Neka živi s tobom! To je ono što tražim! Nek se nikako ne vraća naHaseki! Da mater nikako ne vidi! Oni ...«

»Ali, ja sam tetki Zejneb dao riječ da ću vratiti dijete«»Zašto? Zašto daješ takvo obećanje?«»Zato što je bila uporna da ga vratim. Kao da je znala da ćeš to

htjeti ...«»Kao da je znala, ha!? Hoće ga opet uzeti sebi? Čini joj se

simpatičnim. Nema svoje djece! Ljubit će ga i milovati. Na kraju ćeod njega napraviti glupana, kakva je i sama! U njega će usaditi svojaglupa uvjerenja, učmalost, onaj svoj jadni svijet! Ne! Ne želim da semoj sin tako odgaja! Želim da moj sin ...

Odjednom ga obuze napad kašlja. Dževdet-beg sa komode uzezdjelicu i pruži mu je da se iskašlje. Brat rukom načini pokret koji jepokazivao da ne želi posudu, potom je zgrabi i ispljunu u nju.

»Vidiš da sam vrlo slab. Ostalo mi je nekoliko dana života, znam... Jedino što sad želim uraditi jest da osiguram Zijinu budućnost, ato će biti ako bude živio s tobom. Ali, ako ostane kod rodbine naHasekiju ili kod majke na selu, vjerovat će u Boga kao i oni, smatratće istinom nemoguće laži, bit će učmao kao i svi oni, neće moćishvatiti svijet. Vać sad su ga poistovijetili sa sobom. Jutros mi priča odžennetu, melekima, vješticama. U to vjeruje. Maločas nije razumio

da sam oponašao vješticu. Ne želim da moj sin bude takav,razumiješ li, Dževdete? Neka ne vjeruje u laži. Nek moj sin vjeruje usvjetlost razuma, neka vjeruje u sebe ... Prosvijetljenost razuma ...Nisam mu uzalud dao ime Zija10.«

Zašuti neko vrijeme, potom promrmlja:»Dževdete, ako ne uzmeš Ziju, umrijet ću neispunjene želje!«»Nije dobro to što stalno uzimaš u usta smrt«, reče Dževdet-beg i

pocrvenje shvativši da, zapravo, nije to bilo ono što je smatraoneispravnim.

»Obećaj mi. Obećaj mi!«, povika Nusret.»Obećavam!«, uzvrati Dževdet-beg.Potom, kao da je našao ono što je najpotrebnije uraditi u tom

trenutku, uze svoj fes sa komode i poče uređivati kićanku. »Da,obećavaš, zar ne?«

»Pa, rekao sam«, uzvrati Dževdet-beg. Noktima je češljao kićankukoju je približio licu.

»Molim te, Dževdete, shvati me! Nikad nisam mogao izvršiti svojudužnost prema sinu. Ostavio sam ga na Hasekiju i nastojaozaboraviti. Sad shvatam da moram nešto uraditi, ali sam zakasnio.Obećavaš mi, zar ne? Molim te, pusti taj fes. Da ti vidim lice!«

Dževdet-beg spusti fes na komodu. U oči mu je udaralo drečavosvjetlo.

»Jesi li ikad čuo za ime princa Sabahudina?«, upita Nusret. »Nijevažno. Sad je u Parizu. I za njega se može reći da je mladoturčin.Kao i svi prinčevi, i on je glupak, ali ima ideju ...«, pa rukom pokazana knjige u uglu sobe. »Ili, kao što to svi čine, ima ideju koju je zdipiood drugoga i koju ja smatram ispravnom. Prema Demolinsu,englesku superiornost treba tražiti u tome što ljudi kao pojedincitamo imaju veću slobodu. Toga kod nas nema. Kod nas nema takoslobodnih, poduzetnih ljudi koji koriste svoju pamet! Kod nas je sveroblje, svi se odgajaju da bi se pokoravali, da bi strahovali i utapalise u zajednici. Hodžine batine, glupe prijetnje majki i tetaka, to jeono što nazivaju obrazovanjem. Vjera, strah, mračne ideje, svenaučeno napamet ... Nakraju, ne uče se ničemu drugome osimpokoravanju. Niko ne napreduje ličnim zalaganjem suprotstavljajućise zajednici. Svi napreduju pokoravajući se, pristajanjem na nečijuzaštitu, robovanjem. Niko ne razmišlja na svoj račun. Strahuje od

razmišljanja ... Svako, brat bratu, robuje na svoj račun. PremaDemolinsu, ovi ljudi u centralističkim zemljama ... Slušaš li ti me? Aja ne želim da moj sin kao oni ...«

Odjednom se, obuzet napadom kašlja, poče grčevito uvijati. Smirise nakon što u posudicu izbaci ugrušak.

»Shvataš li šta hoću da kažem? Vidi, ti si sam nešta postigao. Timožeš to dobro razumjeti.«

»Mnogo se zamaraš«, kaza Dževdet-beg.»Šta ja govorim, a šta mi ti kažeš?! Ti mene možeš shvatiti, makar

to bilo jedino u ovome ...«Dževdet-beg ne propusti priliku:»Tvoje ideje su ispravne. Razumijem te. Ja sam ti uvijek davao

zapravo, ali, nažalost, nisam to mogao pokazati!«»Ma, nemoj mi reći!«, uzvrati Nusret. Ponovno poče trljati vrhove

prstiju jedne o druge.»Ti nisi ništa shvatio osim zvuka svega ovoga! Kad ja kažem

prosvijetljenost, svjetlost, svjetlo, u tvom mozgu ne oživljava ništadrugo osim sjaja novca. Ali, dobro je što je tako, što ne pridaješvažnost ničemu osim novcu. To te čini racionalistom. Ne razumiješ ...Ali, obećao si! Eto, zato želim da moj sin odraste u trgovačkoj kući. Utrgovačkoj kući, a posebno takvog trgovca kakav si ti, koji su počeliod nule. Sve se zasniva na bilježnici i računici. Tamo gdje je račun,tu je i pamet, a ne strah.«

»Moja porodica se neće zasnivati na takvim računima«, rečeDževdet-beg nastojeći izgledati ljutito, ali se pokaja što je to rekao.

»Znam, znam. Znam šta ti prolazi kroz glavu. Znam kakvim seželiš prikazati. Znam da nisi razumio moje riječi. Ali, bilo kako bilo,bolje je da ga ti odgajaš. Gledajući u tebe, naučit će da budeindividualist! Naravno, nećeš ga tući. Ostavi ga da bude slobodan.Neka se zanima čime želi. Neka shvati da nešto može napraviti sam,svojom pameću. Neka vjeruje u svoju pamet! Dat ćeš mu malu sobu,neka tamo stanuje. Naučit ćeš ga da se može živjeti bez robovanja,da je laž ono što je naučio u Hasekiju, da koristi za prehranjivanje iprekrivanje gnusnosti onih grubih riječi o Bogu i vjeri. Hoće li naučiti?

Aaah, ne znam, želim vidjeti, ne želim umrijeti, želim živjeti, vidjetikako će se sve završiti. Želim jesti, pušiti ...«

»Jesi li ogladnio?«

»Da. Donesi mi kotlete. Doktor mi je jutros rekao da jedem kotlete.Hah! Meso, mlijeko, jaja, kotlete ...«, pa prasnu u smijeh. »Jaumirem. I moja mati je umrla od sušice! Stani, zašto ustaješ? Sjedi!«

»Htio si meso!«»Meso? Ali, nemam apetita! Ne, moram jesti! Ako bih sad jeo

meso, hoću li moći živjeti? Šta veliš? Ma, ne! Učili su nas namedicini. Kad se dođe u ovaj stadij ...«, pa rastvori šake u stranu.»Kad se dođe u ovaj stadij, onda je sve gotovo ... Gotovo, da!«, iprihvati Dževdet-bega za ruku. »To niko ne može razumjeti. Ali, tiovdje sjediš, razmišljaš o odlasku kući, o svojim računima, opodvalama. Ne zaboravi da ćeš i ti umrijeti! Ali, sad ćeš živjeti. Uz to,još uvijek me nipodaštavaš«, pa pusti bratovu ruku. »I ja tebeomalovažavam, razumiješ li? I ja tebe gledam sa visine. Ti nemašduha! Živiš za gluposti. Pare, porodični život, svakodnevne malegluposti i trgovačke bilježnice ... Beživotan si ... Izgleda da nekokuca na vrata ...«

Dževdet-beg ustade i otvori vrata. Bili su Mari i Zija.»Jeli smo tavukgogusu i muhalebiju«, reče Mari.»Je li bilo lijepo?«, upita Nusret.Zija shvati da je pitanje upućeno njemu i osmjehnu se.»Je li bilo lijepo, sine? Bilo je lijepo, dakle! Sad će te teta Mari

uzeti i odvesti u hotel na uglu. Znaš li šta je hotel? Tamo će teodvesti. Stavit će te u krevet. Spavat ćeš. Već možeš sam spavati,zar ne? Odrastao si muškarac, ne plašiš se. Ili se, možda, plašiš?Ne bojiš se mraka, zar ne? Odgovori ... Hajde, kaži svome ocu!«, pase rasrdi: »Uzmi ovo, Mari, odvedi ga i smjesti u krevet«, reče.»Hajde, idi spavaj, nauči konačno odgovoriti kad te se nešto pita!«

Mari uze Ziju za ruku:»Mi odosmo na spavanje. Ja ću se vratiti.«»Šta ćeš sad raditi, Zija?«, upita Nusret s posljednjom nadom.Kad ne dobi nikakav odgovor, od bijesa se poče smijati:»Zija, sine moj, šta ćeš ti raditi? Šta znači zija? Svjetlost! Šta radi

svjetlost? ...Hajde, hajde, uzmi i odvedi ovoga na spavanje! Sjedimalo pred njega, ne gasi lampu, jer su i njega poistovijetili sa sobom:boji se mraka. Bojiš li se, sine? Tebi govorim, jesi li progutao jezik?Isplazi malo jezik. Jezik?! Jesi li progutao jezik, sine? Ako se jednomuplaši, ne priča! Hajde, lahku noć!«

11

PAMETNI I GLUPACI

Neposredno nakon što su Mari i Zija izišli, Nusret se zakašljamučnim, užasnim hripanjem.

»Glupan! Ah, moj sin je glup«, povika, pa se još jednom zakašlja iokrenu prema Dževdet-begu: »Napravili su glupana od njega.Glupan i plašljivac! Kako su to brzo uspjeli? Svojim groznim,sramnim vjerovanjima, strahom, možda i batinom!«

»Ne, dragi, nije on takvo dijete«, reče Dževdet-beg.»Zar nije? Zar ne vidiš kako gleda čovjeka? Ima pogled odozdo ...

Uzet ćeš ga sebi, zar ne? Obećao si!«»Da!«»Ponovi još jednom obećanje. Ponovi još jednom, pa da odem

spokojno ...»Obećavam«, reče Dževdet-beg, pa ruku, koju je ponovo ispružio

prema kićanki, ljutito zavuče u džep.»Zaboravio sam maramicu«, pomisli.»Dobro, dao si riječ! Najzad, dao si! Vjerujem ti ...«Nastupi tišina. Na stepenicama se ču bat koraka. Ispred vrata

neko prođe zviždeći.»Ah, zviždi! Živi! Hoću i ja da živim! To je nepravda! Hoću da vidim

šta radi ostali svijet! Mjesec dana nisam izlazio iz ove sobe! Zaštozviždi? Zato što je glup! Na ovom ružnom i gnusnom svijetu jedinoglupaci mogu biti sretni ... Glupači ... Ja sam pametan, znam sve, aumirem. Ne gledaj me tako! Gledaš me sa strahom. Bojiš me se,zgražavaš se, zar ne?«

»Brate, ja osjećam poštovanje prema tebi«, odgovori Dževdet-beg.

»Ne, ne želim da me poštuješ, ti si sretan. Možda nisi glup, ali sizadovoljan životom zato što si beživotan. Naravno, ovu smiješnu

odjeću, fijaker koji stoji ispred kuće, pašinu kćerku, čovjek možeželjeti jedino ako je beživotan!«

»Nikad nisam mogao osjećati toliki gnjev kao ti«, reče Dževdet-beg.

»Šta kažeš? Hajde da iziđemo. Da gledamo svijet! Šta rade? Hoćuda ih vidim u tim njihovim glupim svakodnevnim malim životima. Kozna šta sad rade? Ne uočavaju ništa, ništa ne razmišljaju, ah opetžive sretni i zvižde. Postit će uz ramazan, navečer će ispijati kahve,ćeretati i zviždati. Sjećaš li se, na Kuli smo imali komšinicu. 'Nezviždi, ne zviždi, ružno je!', govorila bi.«

Dževdet-beg se te žene sjeti sa radošću.»Bojala se guje, izgleda«, reče osmjehujući se.»Svega se bojala«, dodade Nusret. »Alije živjela sretnije od mene.

Ko zna, možda još uvijek živi! Kad bi me ugledala, prepala bi se,osjetila odvratnost, žalila bi me, a možda bi se i molila za mene ...Učmala! Ah, svi oni učmali ... Revolucija! Ti, znaš li ti šta je to?Potrebna je revolucija, ali niko ne zna ... Zato što ih nisu podučilitome ...«

Ušuti neko vrijeme. Nakašlja se. Onda povika:»Ah, hem im dobro želim, želim da žive u prosvijećenom svijetu,

hem zbog toga ne mogu biti kao što su oni! Daleko od njih, ovdje,sam sa kršćankom, čekam smrt. Ne! Želim živjeti, gledati! Vidjeti,želim vidjeti ljude, sve što se događa! Šta ti misliš šta će se saddogoditi? Ko je bacio bombu? Ali, kako, otkud ćeš to znati?!«

»Da, to ne znam«, uzvrati Dževdet-beg.»Ne znaš, naravno ...«Nusret nastoja pogledati oštro, ali se bratu učini simpatičnim.Opet su ušutili. Dževdet-beg je razmišljao o ženi koja je

spomenuta. Stanovala je u kući s baščom, u kojoj su bila stablasmokava i šljiva. Ili je uvijek kuhala džem ili je nju mali Dževdetprilikom svakog ulaska u tu kuću vidio da kuha džem, ili je tu kućuispunjavala neka čudna para i miris slatka, jer je pri pomisli na tuženu Dževdet-begu uvijek naumpadala kriška kruha namazanadžemom.

Razmišljao je o štrudli s džemom, pecivu koje mu je jutros dalaZeliha-hanuma, o teglama džema, o tome šta Šukri-paša jede zadoručak ... Osjetio je zadovoljstvo što razmišlja o tome i što se riješio

straha od smrti i beznadežnosti, što nije morao gledati brata u lice jermu lampa smeta očima. Onda primijeti nekakvo kretanje. Brat seuspravio, noge su mu visile sa kreveta.

»Gdje su mi papuče?«»Kuda ćeš?«»U zahod ... Imam posla ... Obrijat ću se ... Zašto pitaš o svemu?

Sad ću se vratiti. Nema više potrebe da mi pomažeš. Ne želim ničijupomoć!«, pa otvori vrata. »Da bacim pogled na ljude i svijet! Ne, ne,ti sjedi, odmah se vraćam.«

Misleći da će brat u zahod, Dževdet-beg sjede. Hodao je po sobi.Pogleda na sat: približavalo se tri.

»Da napokon pošaljem kočijaša, neka ide, nek ne čeka!« Ali, bimu mrsko.

»Zašto ne idem kući? Neće se više ništa dogoditi«, promrmlja, ali,kao da nešto očekuje, opet sjede na stolicu i poče nervozno klatitinogom. Vrata se naglo otvoriše, Nusret uđe i poče vikati:

»Ah, brate moj, smrt je veoma ružna, smrt je veoma ružna! Nećuda umrem! Sjede dolje, blebeću, ispijaju čajeve i puše ... Neću daumrem!« Teturajući se, krenuo je prema bratu.

»Lezi na krevet. Ne stoj ... Ne viči toliko«, reče Dževdet-beg grlećibrata.

»Plačem«, zajeca Nusret.»Dođi, tako, stani, da te položim ...«Snažnim pokretom, koji je pokazivao da mu ne treba nikakva

pomoć, Nusret se baci na krevet.»Oni žive ... Oni će živjeti. I to kao budale ... Blebećući. Slušao

sam. Znaš li o čemu su pričali? Jedan je pričao gdje je jeo najboljumuhalebiju, drugi kaže kako su cijene znatno niže na Uskudaru ...Mislio sam još slušati, ali mi se zgadila njihova tupoglavost, jad ...Zijevaju, puše, isprazno brbljaju, žive. A ja, vidiš, plačem ... Ah, zarsam ovakav trebao biti?!«, pa, postiđen, povuče čaršaf do čela, aliga spusti. »Možda ću ozdraviti«, reče. »Otići ću u Pariz i nastavititamo gdje sam stao!«

Opet se zakašlja. Ovaj napad se Dževdet-begu učini težim i gorim.»Da, umire. Ovo je užasno«, pomisli i prvi put povjerova da jespoznao stanje svoga brata. Stavljajući se na njegovo mjesto, natrenpokuša na sve gledati kao i on i sve mu se učini odvratnim: njegovi

problemi, ono što je ujutro radio u dućanu, roba koju je uzimao iprodavao, pisma koja je pisao da bi uzimao i prodavao po dobrojcijeni, izgovorene riječi, male računice koje je vodio cijelog života,planovi, sve. »Živjet ću na Nišantašu sa Nigan«, pomisli kako bizaboravio. »U onoj svježoj, vjetrovitoj bašči, u sobama kamene kuće...«

»Zašto sam toliko pio? Sve je od pića! Ne bih ovdje ovakokrepavao da nisam bio toliko sklon piću,« povika Nusret.

»Da, bespotrebno si se opijao«, uzvrati Dževdet-beg, ali odmahshvati da svu svoju prošlost, koju je u jednom trenu doživio ružnom,opet, kao što je i dosad tako mislio, doživljava kao nešto što jeopravdano, ispunjenu onim što treba uraditi, i to ga smiri.

Toliko se bio uplašio dojma koji ga je natrenutak obuzeo, koji jesve prikazivao ružnim, da se rasrdi na brata koji mu je unio takavosjećaj.

»Znači, bespotrebno sam pio! Naravno, pio sam. Jedino me pićemoglo obuzdati. Moja glava bila je ispunjena mržnjom i bijesom, a nesitnim računima kao tvoja. To ti ne možeš shvatiti! Znaš li ti šta jebijes? Ja sam osjećao bijes! Meni je to bilo najdragocjenije. Mrziosam, zgražavao sam se, želio sam da se sve sruši! Važnije odsvega, želio sam da se ne ugasi ovaj moj gnjev.

Uspio sam u tome! A ti si osjećao oduševljenje i žudnju. I da bidospio do onoga prema čemu osjećaš oduševljenje, nastojao sirazumjeti. Ja ne želim razumjeti! Onaj koji razumije, taj ne osjećasrdžbu! Dok sam ja ...«, pa zašuti, a onda podiže glavu sa jastuka:»Dok sam ja glupan. Čak i u ovom stanju nalazim nešto čime ću seoholiti! Samoljubivi glupan! A kao glupan i umirem! Pametni pronađuneki put i žive ... A glupaci umiru ... Ne, živjet ću! Šta veliš, mogu liozdraviti?«

»Naravno da ćeš ozdraviti«, odgovori Dževdet-beg. »Ali, nezamaraj se više. Spavaj!«

»Da, da, ozdravit ću. Jednomjesečno pažljivo liječenje. Obilnahrana ... Od tebe ću opet tražiti novac. Ali, sve ću svoje dugovevratiti, budi siguran. Da ti kažem da sam na to veoma osjetljiv. Poslatću ti novac iz Pariza. Mislim da ću tamo naći dobar posao. Znaš lišta mi je jednom rekao poznati hirurg Blanchot? 'Vi imate i previšehladnokrvnosti potrebne hirurgu'. Sigurno će mi naći nekakav posao.

Potom ću se ponovo uključiti u Pokret. U ovih zadnjih šest mjesecishvatio sam svačije greške. Prvo ću Ahmeti Rizi kazati: 'Sabahudinje trojanski konj'. Znaš li ti priču o trojanskom konju? Ne znaš! Eto!Još ne zna ni šta je trojanski konj! Niko ništa ne zna! Menedoživljavaju kao čudaka, a ja njih učmalim. Ovdje nema nikog. Parizje, međutim, pun onih koji znaju priču o trojanskom konju. Ponekadne mogu objasniti kakvo je zadovoljstvo pričati sa Evropljaninom! Ali,naravno, ne mislim na ovdašnje pogane misionare i bankare. Mislimna istinske Evropljane: Voltaire, Rousseau, Danton ... Revolucija ...«,pa odjednom poče pjevati u taktu nekog marša.

»Brate, ne zamaraj se više«, kaza Dževdet-beg mrzovoljno. »Šuti islušaj«, uzvrati Nusret zadihano.

Sobu je ispunio marš koji je počinjao kao stijena koja se kotrlja, dabi se razvlačio, kidisao.

Dževdet-begu se prvo svidje melodija, zatim uznastojaodgonetnuti francuske riječi koje je njegov brat izgovarao krkljajući.

»Eto, to je Marsevez«, objasni Nusret. »Veliki marš Francuskerevolucije. Slavni Marsevez! Da vidim kad ćeš to ovdje čuti? Znaš li tišta znači republique? Naravno, ne znaš. Značenje toga ŠemseddinSami iz straha nije mogao upisati u svoj Kamusu Fransevi11.Republigue je oblik uprave koji treba nama. To postoji u Francuskoj.Eto, to su osnovali uz ovaj marš. Slušaj taj marš: Allons enfants de la...«

Odjednom se otvoriše vrata i uđe Mari.»Sta se događa ...? Molim te, Nusrete, šuti! Preklinjem te!«, reče.

»Ti se ne miješaj. Ionako ću umrijeti. Da umrem pjevajući ovo!«»Čuješ se čak dolje. Hoćeš li da nas izbace i iz pansiona?«, pa se

okrenu se Dževdet-begu: » Molim Vas, recite i Vi nešto!«»Ja kažem da ovako nešto ne smatram ispravnim«, uzvrati

Dževdet-beg. »Ovdje nema nikoga ko bi me razumio«, uzvratiNusret. Srdito je gledao Mari.

Mari ispriča da je Ziju smjestila u krevet, da se dijete sprva plašilo,ali da je zaspalo. Izgleda da joj je simpatičan, da joj se sviđa.

»Načinili su ga glupanom«, reče Nusret, pa porazmisli. »U suštini,i mati mu je takva. 'Žene u Evropi traže pravo glasa, tražeravnopravnost, šta veliš?', pitao sam. 'Vi znate, gospodine', govorila

bi, a ja je poslah njenima! Ne znam s kakvom bi se ženom čovjekovdje trebao oženiti.«

Pogleda Mari i osmjehnu se:»Treba se oženiti kršćankom ...«, pa se okrenu prema Dževdet-

begu: »Kažeš li da se može uzeti i muslimanka? Ali, pašina kćerkaje, mislim, pogrešan izbor, jer je potrebna revolucija koja će proliti krvsvih paša i njihovog potomstva. Hoće li biti? Dosta više!«

»Da, bilo bi dobro da ti konačno zaspiš«, reče Mari.»Ne želim spavati. Poslije mnogo dana prvi put se ne osjećam

iznemoglo. Sinoć si mislila da ću umrijeti, zar ne? To je veoma čestslučaj: bolesnik je prebrodio prvu krizu i kao da je malo došao sebi.Druga se završava u nekoliko dana. Potom ću ležati sasvimobamrlo, spavat ću, grčiti se u vatri ...«

Ponovno je počeo kašljati, ali nije trajalo duže.»Onda ću umrijeti. Sad želim pričati! Da, pričajmo, pričajmo! O

čemu ćemo pričati? Mari, reci mi šta misliš o meni? Potom oDževdetu ... Ne, ne ... E, zašto šutite? Hoću da pijem! Osjećam seveoma zdravim! Blebeću li možda još uvijek oni dolje? Da odemvidjeti. Ali, ako blebeću, i ja bih im morao naći neku temu ...Romantizam je, naprimjer, dobra tema. Ili, da je ranije sve bilojeftinije ... Stanite! Želim vam govoriti o revoluciji. To je ono što jeovdje potrebno! Krvava revolucija! Gdje će se postaviti giljotine? NaSultan-Ahmetovom trgu! Iz giljotina će danima pljuštati. Hučat će krvpadišaha, sultana, prinčeva, paša i svih potomaka paša i njihovihulizica! Potok krvi će se slivati u more preko Sirkedžija.«

»Dosta više, Nusrete!«, reče Dževdet-beg i ustade.»Zašto? Uvrijeđen si? Ti si trgovac. Tebe neće dirati. Ovamo će

doći svjetlost samo ako se dogodi nešto ovakvo. Drukčije se nemožemo osloboditi ovog mračnjaštva. Sjedi i slušaj! Šta sam rekao?Da, giljotine. Uopće nema sporazuma. Sve treba počupati iz samogakorijena i pobacati! Nema sporazuma!«

Njegovo naprijed povijeno tijelo pade unazad, glava udari u jastuk.»Ali, znam, ovo se nikad neće dogoditi. Kakva šteta! To ne moguuraditi! To ne mogu uraditi! Slušaj šta ću ti kazati. Prije tri mjeseca,dok još nisam bio pao u postelju, otišao sam Teufiku Fikretu u Ašijan.Bio je na nastavi u Robert-koledžu. Sačekao sam i on dođe. Rekaosam mu da sam oduševljen njegovom poezijom, da je novi Namik

Kemal. Pogledao me sumnjičavo. Izrekao sam još gomilu pohvalnihriječi, kojih se sad sramim. Objasnio sam mu situaciju u Evropi. Štatreba uraditi da bi se još više ojačala ovdašnja borba. Govorio samono što mislim. Upitao me zašto sam se vratio iz Evrope. Izgleda daje pomislio da sam policajac. Nisam obraćao pažnju. Sa ushićenjemsam mu recitirao njegovu poeziju. Recitirao sam i pjesme NamikaKemala. Malo sam i popio ... Umorio sam se penjući se uzbrdo,osjećao sam vrtoglavicu. Nakraju sam se uzbudio! Nije shvatio.Proveo me kroz svoju kuću. Nadmeno je rekao da je sam izradionjen plan. Pokazao mi je svoje slike. Da, jedan pjesnik revolucionarostavlja sve i bavi se slikarstvom. Slike: opalo lišće, prizor jeseni,voće u zdjeli; stavio je u zdjelu dvije jabuke i naranču, i nacrtao to.Radi li tako revolucionar? Je li posao pjesnika revolucionara da čitavdan gleda dvije jabuke i naranču koje je stavio u posudu i da slikaono što vidi?! Je li to ono što jedan revolucionar pokazuje drugom?!'Zašto to radiš?', pitao sam ga. 'Napiši još pjesama! Viči, protestiraj,neka te svi čuju! Viči: 'Hej, narode, ustani, probudi se, probudi se!Neka se ruši despotizam!'«

»Molim te, ušuti više!«, prekide ga Mari.»Ponizio me, a izgleda da je uočio i moju hirovitost ... Reče da ima

nastavu. Ali, opet je pokazao učtivost. Dao mi je malu knjigu poezije.Nije mi darovao svoju, već knjigu francuskog pjesnika. Shvativši danisam policajac, nakraju me htio obradovati. Pohvalio je korice knjigete rekao da ga taj pisac oduševljava. Kasnije sam istražio. Taj pisac,François Coppe, bio je šupljoglavi nitkov, neprijatelj revolucije koji je,u slučaju Dreyfus, zauzeo mjesto u istom redu sa svim protivnicimaprosvjećenosti ... Gdje je ta knjiga, Mari? Tu je, u ladici, donesi da jepoderem!«

Dževdet-beg ustade. Osjećao je da se u njemu budi snaga koju jeposlije podne osjetio na Nišantašu i nije znao odakle izvire.

»Dosta više!«, povika i, čudeći se što ne prestaje ta nimalo lažna,odlučna i surova srdžba, dodade: »Najzad, spavaj! Inače ću pozvatidoktora!«

»Pozovi onog doktora Talijana, da s njim porazgovaram. Svjetlorazuma je prvo zasjalo u Italiji. To je domovina prosvjećenosti.Dobro, dobro. Ja ću spavati. A ti, ako hoćeš, idi! Kad ćeš doći?«

»Doći ću sutra«, reče Dževdet-beg., pa pomisli: »A imam mnogoposla. Sto ne rekoh preksutra!?«

Uzruja se osjećajući ljutnju prema bratu, strahujući da će, zbognečega u ovoj odvratnoj atmosferi ili ko zna radi čega, naopakokrenuti svi njegovi poslovi i raspored. »Cijeli dan prođe uzaludno«,promrmlja i odbaci tu misao te prošeta po sobi.

»Zašto hodaš, o čemu razmišljaš?«, upita Nusret, pa poče neštoobjašnjavati.

Dževdet-beg ga nije slušao. Marije došla do vrata za njim.Dževdet-beg joj još jednom ponovi da će doći sutra.

»Da, dođite, molim Vas«, uzvrati Mari. »Ushićuje se kad Vas vidi,inteligencija mu zasija, bude mu dobro ...«, pa, skrenuvši pogled,dodade: »Možda Vas malo gnjavi, ali ... I dijete Vas želi vidjeti. Prijespavanja je pitao hoćemo li se voziti fijakerom.«

»Da, provozat ću ga«, reče Dževdet-beg s osmijehom.

12

NOĆ I ŽIVOT

Silazeći stepenicama, Dževdet-beg, dolje, uz svjetlost lampetronošca, vidje one što su čavrljali. Nije mogao razaznati pričaju li onajboljoj muhalebiji, o cijenama na Uskudaru ili o romantizmu, jer suušutjeli kad su ga ugledali. Oraspoloži se izlaskom u noć shvativšikoliko je toplo i zagušljivo u pansionu i bolesničkoj sobi. Puhao jeprohladan vjetar, kao i na Nišantašu. Nebo je bilo oblačno. Polahkokrenu prema fijakeru. Probudi kočijaša koji je spavao na mehkomsjedištu. Pripali cigaretu i pričeka da kočijaš dođe sebi. Kad je,uobičajeno se ljuljajući, fijaker krenuo, pootvarao je prozore. »Onumire, ja živim«, pomisli.

Umiri se shvativši da zbog te misli nije osjetio ni krivicu, nizadovoljstvo. Osmjehnu se prisjećajući se proteklog dana, potomzijevnu i protegnu se nastojeći duge ruke ispružiti kroz prozor. Kadsu mu se vilice do kraja otvorile, iskrao mu se spokojan, opuštenuzdah.

»Ooooh, vraćam se kući! Svojoj kući, svome čistom krevetu sačistim čaršafima!«

Glava mu polahko skliznu unazad, zatim još više nazad, očni kapcipadoše, ali se ne zatvoriše. Kroz prozore je, u maglovitim obrisimaizblijedjelih svjetala, koja su se tu i tamo probijala, promicao svijet,užurbani ljudi, ulični fenjeri oko kojih kruže insekti. Dugo je sjedionepomično, zavraćene glave, ne pridajući srcu ono što mu jeprolazilo kroz glavu, ne obraćajući pažnju na plašljivo, rastrojeno,podmuklo blebatanje uzrujane savjesti, koja nikad ne zašuti,osjećajući na tijelu povjetarac, koji je ulazio kroz jedan, a izlazio nadrugi prozor.

»Živim!«, promrmlja prisjećajući se te riječi koja mu je, s vremenana vrijeme, to popodne padala napamet.

Fijaker se spusti nizbrdo, prođe pokraj drugih fijakrera, konjskakopita udarala su po kaldrmi. Kad točkovi zaškripiše po daskama,shvati da su na mostu. Zavjesice na prozorima zalepršaše se navjetru koji je dolazio sa Mramornog mora. Dževdet-beg se prislonilijevo na prozor i udahnu vjetar. Osjeti miris mora i algi. Negdje,veoma daleko u mraku, pojavi se rumenilo. Javljao se lodos12.Polahko se podizala i spuštala lađa privezana za most; kad seokrenu prema vjetru, zasjaji se cigareta biletara koji je naplaćivaoprelazak.

»Eto, prođe dan«, pomisli Dževdet-beg.Svjetla nije bilo ni prema starom Istanbulu, a niti ka Peri, u čijem

pravcu se okrenu i pogleda.Kao da mu se pokvari raspoloženje kad se prisjeti dana koji je

počeo s maglom, a kasnije bio pržen užarenim suncem. Ukresašibicu, ali nije uspio pripaliti novu cigaretu. Pokuša još dva puta prijenego što je zatvorio prozor. Pripali u trećem pokušaju.

»Sanjao sam ružan san«, pomisli. »Bilo je očito da će dan lošekrenuti. Zatim, nisam uspio naći Eškenazija. Ono dijete je donijelopismo. Posumnjao sam da je to smišljeni trik za iznuđivanje novca.Ali, ne stidim se zbog toga!«

Odjednom zaključi da Šukri-paša uopće nije dosadan, da volidruženje, razgovor, da je dobrodušan i zabavan. Osmjehnu se napriče o bekrijanju koje je paša pričao dok su igrali tavle. Namjestožudnje i odvratnosti, koja se u njemu budila slušajući te priče, unjemu se probudila ljubav. Sjeti se doktora Talijana koji je halapljivogledao na svijet i pažljivo posmatrao okolinu dok su išli Bejogluom. Itaj čovjek probudi u njemu ljubav. U doktorovim pokretima, usaginjanju i ljubljenju Marine ruke, bilo je nečeg lijepog uprkos tomešto je to bilo kršćanski.

»Prijatan je bio i onaj debeli čovjek kojeg sam vidio u apoteci i kojije kupovao šampanjac i mineralnu vodu«, pomisli. »Trebalo bi, eto,raditi kao oni ... Treba biti veseo, treba se smijati, jesti, piti ...Ubuduće ću tako raditi. Ali, ne smije se zanemarivati trgovina, firma.Kako spojiti to dvoje? Želim imati dva života. Jedan bih provodio udućanu, a drugi kod kuće.«

Začu grmljavinu. Dopirala je izdaleka.»Riječi, riječi ...«, promrmlja.

Jednu prozorsku zavjesicu vjetar je uvukao u fijaker, a druguizbacio vani i mahao njome.

»Riječi lete, zavjese lete. Živim! Počinje lodos. Sutra će morenadoći, brodovi neće saobraćati ... Ah, Eškenazi neće stići sa ostrva.Eto, jedan trgovački problem kvari raspoloženje. Knjigovođa Sadikće reći: 'Danas trebate uzeti svoj dug, gospodine'. Jadni Sadik!Knjigovođa. Ja sam trgovac ... Fuad je pitao, a i Šukri-paša: 'Šta ježivot?' Fuadu sam rekao da je to besmisleno pitanje. Besmisleno,besmisleno ... Zašto bi se to pitalo? Pitaju oni koji čitaju knjige,kojima je pamet pomućena! Postavlja li teta Zejneb takvo pitanje?Živi! I ja živim ... Sad ću spavati, ustat ću ujutro, zabaviti seposlovima, oženit ću se; jest ću, pušiti, smijat ću se; to ću još dugočiniti. Zatim ću preći na drugu stranu. Okončao sam jedan od danaprije prelaska na drugu stranu. Sanjao sam! I jutros bio potišten,razmišljao o tome da sam sam pokraj svih tih kršćanskih i jevrejskihtrgovaca. Sad o tome ne želim razmišljati ... Šta sad želim? Spavati!Zeliha-hanuma je namjestila krevet. Ah, ta jadnica!« Lajali su psi.

»U djetinjstvu sam se bojao pasa. Kad smo bili djeca, izlazili smou bašču. Igrao sam se sa bratom na Hidrellezu ... Malo-malo, pa sesjetim Hidrelleza.« Sa prozora neke kuće širilo se slabašno svjetlojoš neugašene lampe. »Možda sam tu lampu ja prodao. Ima neko kosjedi pri svjetlosti lampe koju sam ja prodao. Šta li rade? O nečemrazgovaraju. Neko govori kako je javio lodos, drugi bi da skinesaksije sa prozorske okapnice da ne bi pale, potom ispijaju lipov čaj,sirupe, zijevaju.« I sam zijevnu i protegnu se. »Brat ovoomalovažava. Zašto? Zato što misli da ima velike ideje. Možda jeupravu; ideje su mu ispravne. Sebe smatra važnim, omalovažavaostale zato što smatra da je upravu, zato što razmišlja o onome očemu drugi ne razmišljaju, što drugi ne čuju. Ali, vrijedi li to? Oooh...« Još jednom zijevnu i protegnu se. Fijaker je ušao u mahalu.»Čovjek bi trebao imati dva života, dvije duše. Sa prvom trgovina, asa drugom radost. Trebalo bi živjeti ne miješajući ih! A obje bi setrebale međusobno potpomagati, ne bi smjele biti prepreka jednadrugoj. Da, tako će biti. I moj život će biti takav! Živjet ću!« Jošjednom zijevnu i protegnu se, pa iziđe iz fijakera s žustrinom koja gaiznenadi.

»Danas sam te veoma umorio«, kaza kočijašu.

Kočijaš se osmjehnu kao da je cijeli dan očekivao te riječi.»Ujutro dođi u isto vrijeme, amidža.«»Doći ću!«Fijaker krenu. Dževdet-beg je gledao za njim sve dok se treperave

lampe nisu izgubile iza ugla. Uđe u kuću. Na prvom spratu vidjeslabu svjetlost. »Nije zaspala«, pomisli. »Ko je to? Dževdete, sine,jesi li ti?«

»Ja sam, ja«, odgovori Dževdet-beg i krenu prema stepenicama.»Stani! Jesi li gladan? Jesi li jeo?«

»Nisam jeo«, odgovori Dževdet-beg i pokaja se što to reče. »Dođi,dođi. Napravila sam ti hunkarbegendi13«, povika Zeliha-hanuma.»Zadrijemala sam ovdje čekajući te!«

Iziđe iz kuhinje teturajući se sa lampom u ruci.»Što nisi legla?! Zašto si me čekala?«, upita Dževdet-beg.»Čekala sam ..., eto«, uzvrati žena i osmjehnu se. »Sofra je

spremna. Hajde, dođi!«Dževdet-beg pođe prema kuhinji razmišljajući o tome da će teško

odoljeti hunkarbegendiji, a, s druge strane, ovoj ženi.»Oni se međusobno miješaju«, promrmlja. »Kako bi dva života

trebalo međusobno razdvojiti?«»Sjedi, sjedi«, kaza žena s uživanjem što može poslužiti Dževdet-

bega. »Kako si? Umoran si! Ko zna šta si sve danas radio?! Aa, vidišta se danas dogodilo u mahali ... Mustafa-efendija se vraćao sapodne-namaza. Ma, onaj Mustafa-efendija koji stanuje tamo, kodčesme. Vraćao se iz džamije. Na uglu se sretne sa onim, kako sezove ...? Hoćeš li uzeti i dolmu? Jednu malu? Susretne Saliha.Ugleda u Salihovim rukama ... Kiša se sprema, jelde? Ugleda unjegovim rukama ogroman ključ ... Rekne Salih-efendija: 'Ovaj tvojključ ...'«

Drugi dio

1

MLADI OSVAJAČ U ISTANBULU

»Evropa će nam ubuduće biti samo nešto. Kažem, nešto ... Jedan ...cilj! Zapravo, uzor.«

Sait-beg se njihao zajedno sa vagon-restoranom i užurbanopričao: »Napokon moramo odložiti ponos. Uvijek kažem: Prošle sugodine otkako smo ugušili zveckanje svojih sablji, gruhanje pušaka itopova ... Država više nije stara država, a ni svijet nije stari svijet!Približavamo se polovini dvadesetog stoljeća ... Februar 1936. Šta jepreostalo do 1950.? Pijmo! Pijmo, odložimo ponos i pobijedimo usebi Evropu i Republiku ... Ali, Vi uopće ne pijete.«

Omer je pokušavao nešto reći. »Februar 1936.«, razmišljao je ...»Vraćam se u Istanbul ...«

»Ne, ne, ne trebate ništa reći, razumijem«, reče Sait-beg.»Vjerovatno ima neko ko Vas čeka. Odlutali ste. Razumijem,razumijem!«

Poprimivši blagonakloni izgled rođačke saosjećajnosti, i dalje sesmješkao.

»Ne, mene niko ne čeka«, nastavi Omer. »Nemam nikoga ko odmene nešto očekuje!«

Čašu vina približi flaši u Sait-begovim rukama: »Upravu ste, nepijem, ali sad ću piti!«

»Neka piju i žene!«, reče Sait-beg. »Još nismo stigli u Tursku ...«Bila je to šala na račun kulture, vremena, života koji se mijenjao,

na račun Turske, šala sa ovom našom voljenom, melanholičnomzemljom kojoj se približavaju ponoćnim vozom.

Već dugo to traje za sofrom, šali se i smije. Nakon što se, skupasa ostalima, nasmijao, Sait-beg je zadirkivao svoju suprugu:

»Atija-hanuma lagodno može piti samo u inozemstvu.«

Na to i Guler-hanuma, Sait-begova mlađa sestra, poče zadirkivatisvog brata:

»A Sait pri svakom odlasku u Francusku mijenja mišljenje o vinu irakiji.«

Sait-beg se napravi kao da ga je uvrijedila sestrina upadica: »Neraspravljam o rakiji«, reče. »Rakija je muško piće«, dodade gledajućiu Omera.

Tome se ne nasmijaše. Samo se Sait-beg zadovoljno osmjehnu,dijeleći to sa Omerom i naslađujući se muškim razmišljanjem.

Omer se sa njima upoznao sinoć u istom ovom vagon-restoranu.Izvinjavajući se, Sait-beg je rekao da bi sjeli jer nisu našli prazan sto.Poslije uobičajenih ljubaznih riječi, govorili su o tome zašto su išli uPariz. Sait-beg je imao naviku svake godine sa suprugom odlaziti uEvropu. Ove godine je poveo i sestru koja se razvela od muža ...Omer im je rekao da je u Pariz svratio na povratku iz Londona. Četirigodine je u Londonu; studirao je građevinu.

»Ali, kad su u pitanju prava žene, mi prednjačimo nad mnogimevropskim zemljama«, reče Atija-hanuma.

»Tačno, to je bitno«, uzvrati Sait-beg. »Eto, to je republika ...«Nabacivši pogled nestašnog djeteta, koji mu nije pristajao,

dodade:»Ali, na kraju krajeva, uloga žena ista je u svim krajevima svijeta.«Nastupi tišina. Atija-hanuma se pretvarala da se posramila sirove

upadice svoga muža:»Sait-beg tako misli.«Ali, takva srdžba nije bila Atija-hanumin stil. Oči joj zasijaše, iz

tašne izvadi nekoliko fotografija i uz osmijeh ih pruži Omeru.»Eto, pogledajte. I to je jedna od mojih slatkih dužnosti«, reče.Omer uze i pogleda. Na fotografiji je bilo dijete odjeveno u

mornarsko odijelo. Jednu ručicu je stavilo na ivicu stolice, a drugomje pozdravljalo.

»Koliko ima godina?«, upita da bi nešto rekao.»Za sedmicu će napuniti četiri godine«, odgovori Atija-hanuma.

»Rođen je u martu 1932.«»A ja sam četiri godine vani«, pomisli Omer. Slušao je buku voza i

prepuštao se truckanju. »Četiri godine nisam kročio u Tursku.Pobjegao sam u Evropu. Trebao sam doktorirati, ali sam se

zadovoljio diplomom inžinjera, skitao sam, lunjao, malo se brinuo osebi, trošio ono što je ostalo iza roditelja, uživao ... Sad se vraćam ...Sada, februara 1936., vraćam se i stupam u život onako kako toočekuje moja tetka.«

»Fotografija koju ste gledali načinjena je kad je dijete imalogodinu. Pozvali smo fotografa sa Tešvikije ...«

Na drugoj fotografiji, dijete je bilo u majčinom krilu. Sait-beg, koji jeruke držao na Atija-hanuminim ramenima, nagnuo se naprijed, ali jeviše sličio starijem bratu koji štiti sestru nego što je izgledao kaomuž.

Mora da je treća fotografija snimljena u studiju. Na licu supružnikavidio se bezizražajan osmijeh. Nije se razumjelo jesu li sretni ili sumislili da tako treba biti, a dijete u krilu izgledalo je kao da ćezaplakati.

»Dijete je simpatično«, reče Omer shvatajući da nešto treba reći.»Svi tako kažu«, uzvrati Atija-hanuma s oduševljenjem i

razdragano nastavi razgledati fotografije koje je uzimala od Omera.Približavajući glavu Atija-hanumi, i Sait-beg pogleda. Supružnici

su, izgleda, na fotografijama tražili ono što je Omera nagnalo dakaže simpatično.

»Zašto se vraćam u Istanbul?«, pomisli Omer. »Žena, dijete,sretna porodica, novac koji treba zarađivati ... Radi toga?!« Još nisuni ušli u Tursku, ali kao da je već osjećao miris melanholije i maleporodične sreće. Odjednom iskapi čašu.

»Ja ću još piti«, reče.»Pit ćete, pit ćete!«, reče Sait-beg smijući se. »Mladi ste. Ako

nećete sad, kad ćete piti?«Bio je muškarac koji se vraća sa godišnjeg putovanja po Evropi.

Ponosio se svojom mladom suprugom, s izrazom sreće razgledaofotografije svoga djeteta, bavio se izvozom, a žalostio sepovremenim prisjećanjem da je pašin sin.

»Ja ću raditi nešto drugo«, pomisli Omer. »Proći ću ispred svegaovoga. Prevazići ću sve ovo! Osvojit ću sve drmajući i uništavajući!«Ponovno je nastala tišina. »Govorio si o Evropi, brate«, reče Guler.

»Govorio sam, zar ne?«, uzvrati Sait-beg. »O Evropi i nama ...Pričao sam Vam o svom ocu, rahmetli paši, zar ne? Moja majka iotac, rahmetli paša, posredovali su i zaprosili Nigan-hanumu za

onog Dževdet-bega, sa čijim sinom ste prijatelj. A svadba je iobavljena u našem konaku. Zatim smo taj konak iz temelja renovirali,podesili ga prema vremenu.«

»Kakvi li ćemo biti poslije dvadeset-trideset godina?«, uzdahnuvši,reče Atija-hanuma; gledala je u Omera.

»Čekaju da ih zabavim, da im pričam nešto zanimljivo«, pomisliOmer, ali odluči prepustiti se truckanju vagona i piću. »Da zatražimojoš jednu flašu?«, upita.

»Naravno, zatražimo!«, uzvrati Sait-beg, s ljubavlju gledajući togmladića koji je tek stupao u život i bio potišten vjerovatno seprisjećajući sebe, prošlosti, godina koje su protekle.

Konobar je donio novu flašu.Omer se sjeti kako je nekad pio. Počeo je kad mu je umro otac, a

navikao se na to poslije majčine smrti. Veoma često se događalo daje, dok je u Istanbulu bio u inžinjerskoj školi, pio do zore, da se naBejogluu zavlačio po mjestima za provod i da se u školu vraćaosasvim pijan. I u Engleskoj je bilo dana kad se opijao. »Da malovidim kako je i vani«, zaključio je nakon što je u u Istanbulu završioinžinjersku školu. Podbadali su ga i njegovi prijatelji. »Imaš para,imaš vremena, a nemaš nikoga za kim ćeš se osvrtati! Hoćeš listalno čeprkati po ovom smetljištu?! Idi, vidi, hodaj, provodi se, anešto malo ćeš i naučiti«, govorili su. U Engleskoj se ponašao onakokako su mu govorili prijatelji. Potom se zaljubio, planirao se i oženititom djevojkom i nastaniti tamo. »Evo, i kod nas prave nešto dobro«,pomisli gledajući u flašu ... Natrenutak se počeo kajati što se vraća uTursku, što će biti primoran čeprkati po starom smetljištu, ali je sadbio radostan. Turska je bila njegovo smetljište i spram njegovihstrasti. Međutim, Evropa je već odavno bila zauzeta. »Možda je ovodjetinjasto razmišljanje, ali plašio sam se tamošnjeg života«, pomisliOmer gledajući etiketu na flaši. »Nebo mije tamo izgledalo kao da jeolovno ... U Turskoj je sve drukčije. Novo, spremno za mene ...«

»Ooo, mnogo pijete, gospodine. Boga mi, ne mogu Vas stići!«»Aa, da. Je li tako? Odjednom mi se svidjelo«, postiđeno reče

Omer.»Ali, dok pijete, gubi Vam se raspoloženje, šutite«, reče Atija-

hanuma. »Hajde, recite nam o čemu ste razmišljali ... Ali, odmah!«

Sait-beg pogleda svoju suprugu na način koji je govorio: »Ostavidijete na miru, draga!« Osmjehnu se Omeru. Nastojao je poprimitiizraz koji je govorio: »Recite ako hoćete, a ako nećete – ostavite zasebe to o čemu ste razmišljali«, ali izraz njegovog lica govorio jenešto drugo: »Zbilja, ko zna o čemu ti sad razmišljaš?!«

»Razmišljam o sebi«, uzvrati Omer.»Tako?!«, reče Atija-hanuma i ponosno zabaci glavu unazad. »Šta

mislite o sebi?«»Želim uraditi mnogo toga! Mislim da ću mnogo toga uraditi!«»Eee, naravno. Mladi ste Vi«, reče Sait-beg.»Ne, ne kažem to«, uzvrati Omer. »Želim reći nešto drugo. Mislim

uraditi mnogo toga, ali to ... To će biti nešto veoma novo ...«, osjetida mu lice gori. »Kao da razumijem ...«, reče Sait-beg. »Ne moguobjasniti!«

»Zato nam objasnite«, Atija-hanuma to opet kaza nestašno, kao imaločas kad je pitala o čemu razmišlja.

Sait-begova sestra Guler-hanuma, koja je, otkako su sjeli za sofru,sa takvom pažnjom kao da čita knjigu, čitala jelovnik koji je čitala itokom prethodnih objeda, podiže glavu i pogleda u Omera.

»Imate li ...? ima li uopće požude u Vama, Sait-beže?«, upitaOmer.

»Kako to mislite, gospodine?!«, uzvrati Sait-beg s osmijehom, panabra obrve.

»Ima li u Vama strasti, gospodine? Da, strasti!«Kao da se nečega nastojao prisjetiti, Sait-beg se okrenu supruzi:»Imam li ja ...?«»Ne, ne, Sait se ničeg ne laća! On je poput janjeta«, reče Atija-

hanuma. Nasmijala bi se, ali se uplaši izgleda Omerovog lica. Bila jekulturna, a čuvala se i grijeha.

»Hvala Bogu, nisam pohlepan«, kaza Sait-beg. »Dovoljan mijeovaj život sa malim zadovoljstvima i malim problemima.« Sada su senasmijali.

»Hvala Bogu, ja sam pohlepan«, reče Omer i primijeti da ga Guleropet gleda. »Ne zadovoljavam se malim zadovoljstvima i malimproblemima!« Htjede se izviniti, pojasniti samog sebe:

»Želim uraditi mnogo toga. Ne želim se zadovoljiti malim. Ne znamjesam li jasan? Moja pohlepa nije ona pohlepa koja se osjeća prema

nečemu konkretnom! Pohlepan sam prema svemu. Sve to, ovaj ...Želim ovladati životom, svime što se pojavi ispred mene!«

»Mladost, mladost ...«, promrmlja Atija-hanuma.»Šta je to čime želiš ovladati?«, upita Sait-beg.»Sve«, odgovori Omer.Uzeo je u ruke tanjir sa sirom, ali ne zato što je htio jesti već zato

što mu ga je pružio Sait-beg.»Vidite, ovaj sir Francuzi jedu prije voća. Smrdi, zar ne? Ali,

naviknete li se jednom na njegov miris ...«»Dragi Saite, Omer-beg je pričao ...«, prekide ga Atija-hanuma.»Da, da, pa, eto, njega slušamo!«»Izgleda da sam mnogo popio«, reče Omer uočavajući da ga sve

troje posmatraju.»Aaa, molim Vas! Kako lijepo pričate!«, kaza Atija-hanuma.»Moja hanuma uživa slušati nešto što je zabavno«, reče Sait-beg.Pa, kao da je povjerovao da strijela nije pronašla metu, užurbano

dodade:»Zainteresirana je za zabavne, lijepe priče, razmetanja! Molim

Vas, nastavite!«»I ja sam zainteresiran«, uzvrati Omer uzbuđeno. »Ja sam

zainteresiran za sve, želim sve. Maločas ste pitali. Želim postići sve!Lijepe žene, novac, slavu, ugled, položaj! Vidite, želim to do bola, i tobez ikakvog ustezanja!«

»Pazite, sos na mesu je veoma ljut«, u maniru zaštitnika, upozoriSait-beg okrećući se prema supruzi i sestri. »Ovaj začin mi je poznat...«

Omer je skroz pocrvenio. »Zainteresiranost za razmetanje,uzbuđenje, težnja za impresioniranjem žena ...«, mislio je. »Nikadneću moći sazriti, a već mi je dvadeset šest godina!«

Odjednom se ubaci Atija-hanuma:»Ah, izgleda da sam Vas razumjela!«, reče. »Vi ste savremeni

Rastignac. Znate li ko je to? Ma, onaj iz Balzacovog romana StaracGoriot ... Jedan takav. Osvajač14. Fatih ... Da, tako bi to trebalo bitina mrskom, zar ne?«

»Pocrvenili ste, gospodine«, reče Sait-beg. »Previše griju oviradijatori ... Da zatražimo još jednu flašu?«, kaza smješkajući seprijateljski i blagonaklono.

»Zatražimo!«»Da, da, osvajač, Rastignac«, promrmlja Atija-hanuma uzbuđena

svojim otkrićem.»Želim biti koristan na turskom«, reče Omer iznenada. »Odabrao

sam da sam osvajač!«»Veoma lijepo«, uzvrati Atija-hanuma. »Hajde da se slikamo.

Saite, hoće li uspjeti ovdje?«»Ali, iskreno rečeno, Vi baš i nemate držanje slično Turčinu«,

iznenada se Guler obrati Omeru.»Hajde, hajde, pustite sad to!«, kaza Sait-beg. »Slušajte šta ću

Vam ispričati ... Jednog dana u šumi se sretnu kornjača i lisica.Lisica ...«

Sait-beg je imao tanke i odnjegovane brkove. Dok je pričao, tatamna linija je, skupa sa gornjom usnom, poigravala gore-dolje.

»Sada se pripremamo za smijeh«, pomisli Omer.Svi su se smijali nakon što Sait-beg završi priču.»Hajde, ispričaj i ono o zbunjenom slugi koji je miješao čaše ...«,

reče Atija-hanuma.Nakon što se nasmijao prije priče, Sait-beg je započeo. I njegova

supruga se, poput njega, tresla dok je pričao. Vagon-restoran je biopun kao šibica. Za jednim stolom grohotom su se smijala četvericavremešnih ljudi i nazdravljali. Duga sijeda brada jednog od njihdoticala je sto dok bi se smijao, presijavao se lanac koji je visio nanjegovom prsluku. Za drugim stolom smijala se žena sa šeširom iljubila dijete koje joj je spavalo u krilu.

»Događalo se da se i ja mnogo smijem«, pomisli Omer. Dok je biou inžinjerskoj školi, po čitav dan je znao provoditi u zafrkavanju sanekim. Igrao je poker sa Muhidinom i Refikom, i sve su okretali našalu ... Osjeti dosadu prisjećajući se prošlosti. Uz to, i piće je činilosvoje, pa je gubio raspoloženje. Zato odluči slušati prepričavanjepriča.

Oko jedan poslije ponoći vagon-restoran se ispraznio. Ljuljajući se,priđe im konobar i obrati im se prijatnim glasom:

»Uskoro zatvaramo, gospodo. Približavamo se Edirnama. Radipasoške kontrole, pođite u svoje kupee.«

»Naravno, naravno. Odmah ćemo ustati«, reče Sait-beg.

Nastupi zatišje. Žene uzeše tašne. Sait-beg plati račun. Atija-hanuma pogledala je kroz prozor.

»Evo, to je melanholija«, pomisli Omer. »Nestaje veselograspoloženja zato što smo stigli u Tursku.« Osjeti se usamljenimnakon što se oni pridigoše. »Možda će me pozvati u svoj kupe«,pomisli. »Tamo ćemo nastaviti sa sijelom!«, a idući za njimapromrmlja: »Ma, nema veze. »Ja sam osvajač! Rastignac. Moždasam malo više popio, ali piće mi ...«

»Vidimo se nakraju, ujutro!«Rekla je to Atija-hanuma. Izgleda da je ona bila najpronicljivija.

Omer pomisli da je toliko pohlepan da neće obraćati pažnju na maluusamljenost i melanholiju.

Uspio ih je vidjeti sljedećeg jutra dok je voz ulazio u Sirkedži.Nagnuti kroz prozor, razgledali su lijevo-desno. Ušao je u njihovkupe i svima pojedinačno stisnuo ruke. Svi su rekli poneku prijatnuriječ.

Sait-beg dobrodušno reče:»Sinoć sam razmišljao o Vama. Upravu ste. Budite ambiciozni.

Toga baš i nema u našoj zemlji!«Omer odmahnu rukom kao da je rekao: »Ah, i tebe, čovječe! Jesu

li ove riječi dostojne moga blebetanja?« Toj gesti se nasmješiše ižene koje su krajem oka gledale one koji su na peronu dočekivaliputnike. Obje su imale upadljive šešire sa širokim porubom. Atija-hanuma za tren oka uslika Omera. On im objasni da je uzbuđen iiziđe iz kupea.

Nakon što je uzeo kofere, vidio ih je i idući prema carini. Šeširi naženskim glavama djelovali su poput grana s voćem. Atija-hanuma jemahnula rukom ovom simpatičnom mladiću koji joj je biointeresantan. Sait-beg je još jednom ponovio želju da se vide uIstanbulu. Kad se njegov glas rasplinuo u brujanju perona, Omerpomisli da je ganut. Idući prema carini, među onima koji dočekujuputnike, primijetio je i dijete koje je sinoć vidio na fotografiji umornarskom odijelu. Bilo je u naručju stare dadilje, koja je izgledalatako kao da se žali, i isprazno mahalo rukom prema vozu.

»Sve ću prevazići«, pomisli Omer.Ušavši u zgradu carine, prvi put osjeti da je u Turskoj. U njemu se

javi čudna ljubav, koju već odavno nije osjećao, tako da se teško

prisjetio i uspomene na nju. Neko vrijeme je tražio službenika kojembi mogao pokazati svoje kofere. Potom stade u red ispredvremešnog službenika. Dok je čekao, neki otmjeni gospodin udugom mantilu zakači ga ramenom i prođe ispred njega. Službenikim reče da tu uzaludno čekaju, jer kontrolu obavlja drugi kolega.Dođe do gurkanja dok su ulazili u drugi red. Iz neke sobe neko počevikati na sav glas. A i čovjek sa šeširom, koji je čekao u redu, kazada se nepotrebno izlažu mukama. Kad dođe red na Omera,carinskom službeniku se približi stariji službenik:

»Dušo moja, pusti neka momak prođe! Nema ništa!«»Uredu, dobro, dobro!«, uzvrati službenik prekoravajućim tonom i,

bez otvaranja, obilježi kofere.Utom nosač, koji odnekud dotrča, zgrabi kofere iz Omerovih ruku.

Nakon nekoliko sekundi bio je na Sirkedžiju.Na uglu se zaustavio tramvaj i izlazili putnici. Iza njega su čekala

zaprežna kola; kočijaš je palio cigaretu. Četverica nosača su našipkama nosili ogromno bure prema Babialiju. Smetljar je ćaskao saprosjakom koji je sjedio ukraj kaldrme. Otmjeni gospodin sakišobranom u ruci išao je prema Karakoju. Iz zaprežnih kolaistovarane su velike limenke i unošene u restoran. Vozač taksija je usvome automobilu čitao novine. Žena je držala dijete za ruku igledala u izlog prodavnice obuće. Iznad je bilo žuto, kao pero lahkonebo. Zrak je bio vlažan.

»Kuda?«, upita nosač Omera koji je rasijano motrio.»Na Karakoj.«Odluči most preći pješke. Krenuli su iza otmjenog gospodina sa

kišobranom u ruci. »Ja sam osvajač«, pomisli Omer. Osjećao selakšim; nakon mnogo godina, nebo ga prvi put nije pritiskalo.

2

BAJRAMSKI RUČAK

Nigan-hanuma je naslonila laktove na vezeni stolnjak i, podnimljena,gledajući u porcelanske tanjire ispred sebe, razmišljala:

»Dobro je što sam iznijela pozlaćeni komplet! Koliko godina stojineupotrebljavan u vitrini! I popodnevni čaj ćemo piti iz šoljica saplavim ružama, koje je nena po majci pridodala mom ruhu. Šteta,razbile su se dvije šoljice iz kompleta. Zašto ne izvadim i ne dam dase prebriše srebreni komplet? Ako ne u ovakvim prilikama, kad semože koristiti srebreni komplet? Sve treba uputrijebiti što brže!«

I vezeni stolnjak iznijela je proteklog Kurban-bajrama. Pošto je i ondio njenog ruha, znači da se pažljivo čuva trideset godina.

Nigan-hanuma zapazi da se u njoj pobudila čudna želja da potroši,da sve koristi, sve što je skriveno u sanducima, dolarima, vitrinama,kutijama.

»Kao da želim vidjeti kako se sve upotrebljava, cijepaju i flekajuprekrivači, razbijaju tanjiri i šoljice, gube noževi i viljuške«, pomisli.»Prošlo je trideset godina otkako sam se udala. Više od šezdesetbajrama provela sam sa Dževdet-begom. A ovo je Kurban-bajram1936. godine. Svi smo zajedno: moj muž, dva sina kao dva lava,kćerka, moje dvije slatke snahe i dvoje male unučadi.«

Sjedili su svi zajedno za stolom u kući na Nišantašu ispred prozorakoji gleda na stabla lipe i poznati kameni nišan na uglu i čekali dakuhar iznese ručak. Nigan-hanuma je osjećala da se iz lustera, kojije upaljen zato što je tamno i kišovito, širi toplota.

Uskoro će Nuri ući na prstima u trpezariju, na dva krajapridržavajući veliku servisnu zdjelu, kako je to činio prilikom svakogbajrama. Svi su to očekivali i kao da ih je sve zanimalo kako ćekuhar opet hodati na prstima.

»Jeste li vidjeli? Iz jedne životinje, iz njenog stomaka, izišao jeogroman komad kamena, ove veličine!?«

Refik, mlađi Nigan-hanumin sin, rukom je na stolnjaku nacrtaomali krug pokazajući palcem i vrhom kažiprsta. »Moga mlađeg sinauvijek je svašta zanimalo. Radoznalost je naslijedio od mene«,pomisli Nigan-hanuma. Potom pogleda starijeg sina Osmana, kojimu je odgovarao:

»Da, izišao je iz ovna, zar ne?«Pričalo se o životinjama koje su jutros zaklane u bašči iza kuće.

Nigan-hanuma ubrzano zatrepta očima smatrajući da joj klanje dvojejanjadi i jednog ovna prilikom svakog kurban-bajrama daje osjećajmoći.

»E, a šta je sa ovim ručkom?«Dževdet-beg je, kao i uvijek, bio nestrpljiv.»Opet će jesti salatu«, pomisli Nigan-hanuma i osjeti nelagodu

vidjevši da njen muž, koji je sjedio pokraj nje, umazanom rukom drživiljušku. Potom pogleda malog unuka Džemila, koji je pričao sasvojom starijom sestrom. Šestogodišnji Džemil je osmogodišnjojsestri Lali objašnjavao kako je ovan drhtao nakon klanja, a sestra mugovorila da je nju bilo strah gledati. Nigan-hanuma pomisli kako sujoj oboje unučadi ljupki i zdravi. Njena kćerka Ajša, kao i uvijek, bilaje šutljiva i zamišljena.

Nuri iziđe iz kuhinje sa velikom zdjelom u rukama. Shvativši da gaje prije ostalih vidjela, glasom sretne žene koja priča bajku, Nigan-hanuma reče da je sve uredu. Zatim, iako mu nije gledala u noge, popokretima njegovog tijela shvati da kuhar Nuri hoda na vrhovimaprstiju. Trepćući očima, posmatrala je spuštanje zdjele na sto.Nastupi kratkotrajna tišina, pa poče veselje. Svi su gledali u zdjelunasred sofre.

U zdjeli su, ukrašene graškom, bile male kule od riže i mesoisječeno na sitne komade. Meso nije bilo kurbansko. Sa donošenjemfriškog kurbanskog mesa na sofru prestalo se kad je, prije devet-deset godina, opet nakon jednog ovakvog bajramskog ručka, apomalo i pod uticajem likera, kojeg je tog jutra previše popio,Dževdet-beg povratio u ala turka zahodu na donjem spratu.Dževdet-beg je rekao da krivica nije do likera nego je to zato što jemeso friško. Dodao je i još nešto neprijatno, nakon čega je,

sljedećeg dana, Nigan-hanuma, u očevoj kući, u koju je sama otišla,plakala i grlila svoje sestre Turkan i Nigan. Friško meso, kako tokaže Dževdet-beg, ima odvratan miris i nije dobro za probavu.

Nigan-hanumi je bilo drago što su donijeli takvu odluku. Uzekašike i pogleda svoje snahe. Obje su sjedile naspram njejedna dodruge. Zadovoljno razmisli nekoliko sekundi, pa kašike pruži mlađojsnahi Perihan:

»Hajde, sad ti podijeli.«Bio je to izuzetan trenutak: zarumenjela, Perihan je gledala kašike

u rukama, Dževdet-beg je, kao što je i uobičavao, prvi gurao svojtanjir, svi su se smijali, sretni što će početi ručak. Nigan-hanuma seuznemiri. »Kako je lijepa«, pomisli gledajući mlađu snahu. »To što jekosu dotjerala u punđu potvrđuje da ima ukusa. Glas joj je sitan kaou miša. Ali, neka. Refik je zadovoljan životom. I ja sam saDževdetom bila takva kad sam tek došla u ovu kuću. Hvala Bogu, isad sam takva. Tih dana smo nabavljali stvari za kuću. Bilo je lijepoživjeti u novoj kući, među novim stvarima.«

»Zar nema tanjira za salatu?!«, progunđa Dževdet-beg.»Aaa, nisu stavili tanjir za salatu«, pomisli Nigan-hanuma. »I da to

ni ja nisam uočila!« Pozvala je slugu. Potom, krajem oka pogleda namužev tanjir i rasrdi se vidjevši da je napunjen do vrha. »Poslije ćega uhvatitit san, neugodno će se osjećati«, pomisli.

Gledala je Dževdet-begovu sijedu kosu, koja se, prilikom svakognovog zalogaja, približavala tanjim, u njegov tanki i dugi nos.Primjećujući da je ispunjena ljubavlju, vrati se svome jelu, a nakonšto uze nekoliko zalogaja zapazi da njen stariji sin Osman neštoobjašnjava:

»Za izbijanje rata u Evropi ...«Nigan-hanuma je izvjesno vrijeme posmatrala starijeg sina, pa

mlađeg, koji mu je odgovarao. Kao da je obuze neprijatan osjećajusamljenosti zato što se, kao i obično, pričalo o ratu. Svakih tri dopet godina neizostavno je izbijao neki rat i čvrstom nepremostivomlinijom odvajao muški svijet od njenog svijeta. Staviše, svi ratovi su,poput svih muških rasprava, u dlaku isti. »Ne raspravljajte više! Nemogu vas razumjeti! Kad biste bar pričali o nečem drugom«, pomisli.

Sinovi su raspravljali ne obraćajući baš pažnju na majčinu želju.Osman je nastupao na način koji pokazuje da je svjestan da ono o

čemu priča ne zanima nikoga, pa ni njega. Boja njegovog glasa bilaje poput njegovog pogleda. Kao da je govorio: »Eh, šta da se radi? Svremena na vrijeme je potrebno nešto takvo!« A Refik, koji je, kao injegov stariji brat, sa kravatom i u kaputu, pogledava desno-lijevo,odgovarajući mu u nekoliko riječi. Ponekad bi se našalio, kao da sesvima želio izviniti zbog ovakve rasprave. Ali, ipak, bila je to ozbiljnamuška rasprava.

Nigan-hanumi se nikako nisu sviđale takve rasprave. Pomisli da niona, a ni ostali ne mogu reći ono što žele dok se ovako raspravlja. Utakvim raspravama muškarci su još više muškarci, a žene bivaju kaovaze.

»Ali, ja vidim i razmišljam«, promrmlja Nigan-hanuma i primijeti dase i njen muž uključio u raspravu.

»Dobro, a šta ti, Nermin, kažeš o ovome?«Mora da se Dževdet-beg oteo prvom uzbuđenju zbog ručka. Voli

bockati svoje snahe, zadirkivati ih.Nermin, starija snaha, zbuni se i pocrvenje. Pogleda muža, potom

poče nešto govoriti. Ali, ne slušajući je, Dževdet-beg kaza:»Bravo, meso je dobro.«Nermin ušuti. Nastade tišina.»Da, dobro je«, nadoveza se i Nigan-hanuma.Opet nastupi tišina, dok se ne začu škripa escajga, smješkanje,

kratke rečenice, zveckanje, pa svako poče pričati o svemu isvačemu, kako to biva u ovako bitnim prilikama. Trepćući, Nigan-hanuma punim plućima udahnu bajramski zrak. Zatim pomisli: »Opetsam počela treptati.«

Do iznošenja drugog jela, mladoga graha u maslinovom ulju, jošse pričalo o ratu, o posljednjim zbivanjima u Njemačkoj, o Refikovomprijatelju Omeru, koji se upravo vratio iz Evrope, o novoj slastičarniciu kvartu Osman-beg, o tramvaju na relaciji Mačka – Tunel, o komese govorilo da će ga Općina pustiti u promet. Dok je Emina-hanumapostavljala na sto mladi grah u maslinovom ulju, Nigan-hanumapogleda na tanjir svoje kćerke Ajše i naljuti se; djevojka opet ništanije jela.

»Sve iz tog tanjira će biti pojedeno!«, izgovori brzo.»Ali, mama«, uzvrati Ajša. »Ovo ... Ovo ovdje je masno!«»Ne! Tom mesu ništa ne nedostaje! Kako svi jedu?«

Nigan-hanuma povuče pred sebe tanjir ispred kćerke, koja jesjedila pokraj nje, i poče rezati i odvajati masnoću sa komada mesate skupljati na jedno mjesto zrna riže raštrkana po tanjiru. »Uvijek jeto tako«, pomišljala je. »Ova cura mi redovno zagorča dan!« Dok jegurala tanjir pred kćerku, osjeti da joj je to dozlogrdilo. »Rodi je,šesnaest godina titraj nad njom, čini sve od sebe, potom da budenezdrava, tužna, namrštenog lica!« Progunđa:

»Misliš li da svako može dobiti ovakvo meso?«»Pusti, draga. Ne miješaj se. Nek radi kako hoće. Zar danas nije

Bajram?!«To je kazao Dževdet-beg, otac koji bi uvečer, nakon povratka sa

posla, poljubio svoju kćerku, koji je znao kako da ga kćerka zavoli,ali neodgovoran muškarac koji nije razmišljao o tome kakve će toposljedice imati! Nigan-hanuma se zadovolji time da namršti lice. »Jaodgajam, ti činiš razmaženom!« Svi su znali da taj mali pokret licaima to značenje. »Da nije bilo mene, ova cura čak ne bi naučilasvirati na klaviru«, pomisli Nigan-hanuma.

»Hajde, neka Perihan servira i grah!«Dok su jeli grah, pričali su o grahu, o snijegu koji je pao u neko

doba sinoć i koga se za dva dana nakupilo po ćoškovima bašče, otome da prošle godine u ovo doba, dakle prvog dana marta, vrijemeuopće nije bilo takvo, da je na sabah-namazu u džamiji TešvikijeDževdet-beg podobro ozebao.

»Opet nisam uspjela reći ono što sam namjeravala«, pomisliNigan-hanuma gledajući u pun tanjir ispred Ajše. »Dobro, a o čemusam htjela govoriti?«

Nije znala šta je to. Iznutra joj je dolazilo da kaže veselost. Ali, bilisu veseli. Bajram je i veselo raspoloženje dolazilo je samo od sebe.»Kao što je govorila moja rahmetli mati«, pomisli Nigan-hanuma.»Nigan, nešto mi se jede, kćeri, ali ne znam šta je to«, govorila binjena mati trepćući očima i sjedeći u fotelji u haremu konaka naTešvikiji.

Emina-hanuma je na sto stavljala ekmek-kadaif sa narančom,izum kuhara Nurija.

»Završava se i ovaj ručak«, mislila je Nigan-hanuma.Završavao se i taj ručak na koji se dugo čekalo. Završit će se i

današnji dan, proći će i Bajram, a potom će se iščekivati drugi dani.

S tugom će gledati kako se i oni završavaju. Bilo je vrijeme koje jeproricalo uz mala svjetlucanja, bio je život poput vode koja se nijesuprotstavljala. Slatko sa narančom bilo je veoma ukusno, kajmak jebio svjež, a i oni će, možda i najviše ovako, ostati i za večeru. Nigan-hanuma još jednom pomisli da izvadi komplete koje su skrivani uvitrinama i sanducima, ali se prepusti naslađivanju kadaifom sanarančom.

Kao i uvijek, iza sofre se prvi podigao Dževdet-beg. A kad se,odmah za njim, pridiže i Refik, Nigan-hanuma pogleda na preostalizalogaj kadaifa i kajmaka u njegovom tanjim i pomisli: »Dobro, eto.Ali, da bar nauče da iza sofre ustaju zajedno sa ostalima!« Znala jeda Dževdet-bega ničemu više ne može podučiti, ali bi Refik moždajoš mogao učiti; dvadeset šest mu je godina. »Zašto da ja ostajemposljednja?«, pomisli Nigan-hanuma kad vidje da je i Perihan ustala.I ona, polahko, nježnim pokretima, ustade i krenu prema Dževdet-begu. On je sjeo u fotelju ispred prozora, glavu naslonio unazad iprigušio oči.

»Hoće li spavati? Prejeo se, opteretio se i hoće spavati«, pomisliNigan-hanuma.

Gledajući Dževdet-begove oči kako se odupiru snu, njegovu sijedukosu, primijeti da osjeća ljubav prema njemu, ali se htjela naljutiti.»Zaspat će! A ne bi trebao spavati! Popodne će doći Fuad-beg injegovi ...«

Sofra i bajramski ručak bili su iza nje. Sluša zveckanje tanjira, ideprema Dževdet-begu i razmišlja: »Popodnevni čaj ćemo piti iz šoljicasa plavim ružama.«

3

POPODNE

Dževdet-beg je ugledao optuživačko lice Nigan-hanume koje mu sepribližavalo.

»Dušo, malo ću ovdje otkunjati«, pomisli kao da razgovara sanjom. »Ma, neću spavati ... Drijemat ću. Malo ću zatvoriti oči, sjeditinepomičan. A možda i malko utonuti u san ...«

Sjedio je u fotelji u kojoj je uvijek sjedio, uživao u najvećemzadovoljstvu poslije bajramskog ručka, ali je osjećao da munedostaje to što neće moći leći i prepustiti se potpunom, čvrstompopodnevnom snu. »Uskoro ću zapaliti cigaretu«, pomisli da bi seutješio. Razmišljao je o mirisu cigareta, koje je mogao pušiti tri putau toku dana, kresanju šibice kojom će pripaliti. Potom shvati da sumu se oči zatvorile, jer su postojali samo zvukovi, mirisi i toplota.Čuo je poznate zvukove koji su dopirali sa trpezarijskog stola, odvrata koja se otvaraju prema uskim i malim stepenicama što sespuštaju prema kuhinji i trpezarijskom stolu, iz unutrašnjih soba, sastepenica, iz bašče, sa stabala. Dolazili su i sa ulice i ispunjavalicijelu sobu, treskali su prozori, zveckao kristal. Čuo je kako Nerminpriča sa svojom djecom, kako Emina-hanuma vuče papuče poparketu, kako Nuri u kuhinji otvara i zatvara česmu, kako Ajša, kojavoli piti vodu poslije ručka, nalijeva vodu iz bokala, kako Refikprevrće stranice novina, kako se tramvaj polahko približava uglu.Sve poznate vibracije koje ulivaju povjerenje i mame čovjeka na san.»Ali, neću moći spavati«, mislio je Dževdet-beg. »Doći će Fuad!Sjest ću sa Fuadom, pričat ćemo i sjećati se prošlosti ... Prošlosti ...Ove kuće ... Historija čavrljanja ove kuće koju sam ispunio životom... Znam svu tu historiju. Kuću sam kupio 1905. Oženio sam se,bacili su bombu na Abdulhamida. Zatim, ustavnost je bila dobra.Kupio sam i bašču. Sve sam doveo u red novcem koji sam zaradio

trgujući šećerom u ratu. Firma se razvila. Kad je Osman odlučiooženiti se, izišli smo na gornji sprat; četiri godine nakonuspostavljanja Republike ... Potom su došla unučad. Peć u koju sesad loži ćumur uzeli smo prije šest godina. Znam historiju svega, jersam je ja kreirao. Kad je pušten u promet ovaj tramvaj što vozi zaMačku? Ovu kristalnu šećernicu otvorenog poklopca donijela jeNigan u svome ruhu! Šta pričaju?«

»Hajde, popnite se nasprat i ležite«, govorila je Nermin.»Htjeli smo bombona«, uzvrati jedno unuče.»Beg-efendijina kahva. A Vi, mladi gospodine?«Bila je to sluškinja Emina-hanuma.»Šššš! Ne galamite!«, šaputala je Nigan-hanuma.Neko je hodao na vrhovima prstiju.»Ideš li odmah u svoju sobu?«Bila je to Perihan.»Ne igrajte se gore!«, reče Osman. »Odmah na spavanje!«»Došli su čuvari, čekaju«, govorio je kuhar Nuri.»Sići ćeš kad dođe amidža Fuad. A sada, hajde, lijepo spavaj!«»Preksutra ćemo ići teti Mebruri. Sutra idemo tetki Šukran.«»To ... Eto, to«, pomisli Dževdet-beg. »Sve je zbog toga: ova

umirujuća toplina, peć koja grgolji, zvukovi koji miluju uši, kuća kojafunkcionira kao sat.« Bila je uvijek privlačna i široka kao san. »Sadsu me još više zapazili«, pomisli Dževdet-beg osluškujućikratkotrajnu tišinu. Shvati da, kad to hoće, ne mora ni zaspati.Pretjerao je s jelom, pušilo mu se, uskoro trebaju donijeti kahvu.Zatvorio je oči da bi ga mogli gledati i osjećati poštovanje. »Šetaju,zijevaju, pričaju, jedu bombone, pogledaju na mene koji sjedim ufotelji ... Potom će pozaspati, ići u bajramske obilaske ... Aaaa! Neželim sutra sa Nigan ići u stari pašin konak. Ne želim vidjeti ni pašinesinove ... Ali, sad ne želim o tome razmišljati. Želim osluškivati ovepokrete, zvukove, mirise ...«

»Kahva!«»Dževdet-beg, kahva!«Eto, to nije uspio zapaziti! Otvori oči. Svjetlost mu zasmeta, ali

brzo se priviknu. Pred njim je bila Emina-hanuma. Spuštala jefindžan na tronožac uz uzglavlje.

»Zapalit ću cigaretu«, pomisli Dževdet-beg, pa sa tronošca, gdje ihje jutros ostavio, uze kutiju Yake i šibicu; cigareta bila mu je najvećednevno zadovoljstvo.

Porodični doktor Izak zabranio mu je da puši više od tri cigaretednevno. Prije šest mjeseci imao je srčani napad. Doktor smatra da jebio veoma ozbiljan, ali on ne misli da treba pridavati posebnu pažnju.Cigarete su mu morale biti sasvim zabranjene, ali doktor nije mogaoizdržati Dževdet-begovo navaljivanje, pa mu je, nakraju, dozvolio tricigarete dnevno. Dževdet-beg puši po jednu poslije doručka, ručka ivečere. Nigan-hanuma mu prebrojava cigarete u kutiji. U početku jeDževdet-beg pokušao sa nekoliko trikova, ali je uhvaćen, a Nigan-hanuma je plakala i urlala. Sad je pušio drugu današnju cigaretu.»Smanjio sam pušenje, ali se ništa nije promijenilo«, mislio je. »Opetmi je loše poslije penjanja uz stepenice, opet ponekad gubim dah,opet živim u strahu.« Još jednom se oneraspoloži time što neće moćispavati.

Završavajući s cigaretom, ču da je veliki sat sa klatnom nasrednjem spratu označio dva sata. Nigan-hanuma reče da kasneFuad-beg i njegovi.

»Samo što nisu ... Samo što nisu ...«, uzvrati Dževdet-beg.Nastupi duže zatišje. Prođe tramvaj. Refik smota novine i sa

suprugom se pope na sprat. Emina-hanuma pokupi prazne findžane.Nigan-hanuma pogleda kroz prozor. Dževdet-beg osjeti kao da sumu se oči ponovo zatvorile. Potom na kapiji zazveča zvonce sastaklenim kuglicama.

»Došli su«, reče Nigan-hanuma i ustade.Misleći o svakom pokretu, Dževdet-beg siđe za suprugom u

hodnik sa ogledalima. Dok je Nigan-hanuma otvarala kućna vrata,Dževdet-beg se ogledao u velikom ogledalu sa širokim ramovima.Tijelo mu je bilo poput jadikovanja iz slatke stare pjesme: kravata seiskrivila, hlače visile, kosa razbarušena, a lice i kaput zgužvani.Krupne šake provuče kroz kosu, kao da je miluje. U šezdeset osmojje, ali su mu se oči još uvijek sjajile. »Malo mi je izrasla grba, kao dasam se smanjio uvisinu, ali to je sve«, pomisli. Na ulici bi ga sviposmatrali sa osmijehom i ljubavlju. Najhitnije je bilo to što nije bioružni i odvratni starac.

Osjećajući se oraspoloženim, krenu prema vratima. Uzbudi segledajući kako se Fuad-beg, njegova supruga i sin brzim koracimapribližavaju stepenicama.

»Svaka čast, gospodine, svaka čast!«, reče načinivši dva korakaprema njima.

Zagrli se sa Fuadom, stisnu ruku Lejla-hanumi, a Remziju, koji gapoljubi u ruku, pomilova po glavi. Osjeti tugu milujući mladića pogustoj kosi.

Ceremonija susreta ne potraja dugo. Nakon što su se zagrlile,žene su se poljubile povijajući gornje dijelove tijela. Dževdet-begpomisli kako nije navikao na tu sklonost ljubljenju. Izgleda da ni ženenisu navikle. Kao da su, gledajući se poslije ljubljenja, mislile:»Uradile smo ono što trebamo uraditi. Kako li izgledamo dok seljubimo?«

Veselje poče kad pređoše u prostoriju za dnevni boravak.Dževdet-beg s ljubavlju gleda Fuad-bega:

»Eto, Bajram ... Eto, još jedan bajram«, promrmlja.Nigan-hanuma i Lejla-hanuma pričale su o hladnoći. Dok je Lejla-

hanuma tumačila da su došli pješke od Šišlija, od kuće njenog oca, izdravim pokretom zabacila ramena unazad, Dževdet-begunaumpade da se nije mogao naspavati. Potom Nigan-hanuma kazada je ozebla jutros dok su klali kurbane. Dževdet-beg ispriča da jedžamija bila hladna; još uvijek je odlazio na bajram-namaz. Lejla-hanuma reče kako njen otac nije dobro sa zdravljem. Kad Dževdet-beg upita šta je Mustafa-begu, Fuad-beg kaza da mu punac imaproblema sa bubrezima. Nigan-hanuma reče da se i muž tetkeMebrure žali na bubrege i da je u Cirčiru. Dodade da je Remzija brzoporastao, da se odjednom razvio uvisinu. Lejla-hanuma potvrdi da senjen sin brzo razvio i da su mu se zubi pokvarili. Utom Nigan-hanuma zatraži da Emina-hanuma pozove njene sinove, snahe,kćerku i unučad.

»Svi su već pospali«, pomisli Dževdet-beg. »Niko i ne obraćapažnju na goste! Ostarjeli smo mi!«

Njegovi sinovi, snahe i unučad veselo su se spustili sa gornjegsprata. Poput leblebija, njihove glave promoliše se u sobu i izgrlišese sa gostima. Dževdet-beg još jednom tužno pomisli: »Spava mi se

... Svi su zdravi, živahni ...«, pa, zaključivši da mu kahva nije razbilasan, odluči slušati šta se priča.

Lejla-hanuma je govorila o svome sinu Remziji. Gledajući čas unjega, čas u domaćine, pričala je da je dijete u posljednje vrijemepostalo neposlušno. Svi su se smješkali i blagonaklono to prihvatalizato što se smješkala dok je pričala, a njen debeljuškasti sin, kao iostala djeca vična tome, klatio se na nozi. Nigan-hanuma je srazumijevanjem odgovarala Lejla-hanumi. Govorila je da se svakodijete u toj dobi pomalo osili i navodila primjere svojih sinova. Slušalisu je veselo i s pažnjom. Nigan-hanuma zatraži da sluškinja pozoveAjšu. Lejla reče da je dugo nije vidjela. Zato što je sad Nigan-hanuma bila na redu da jadikuje, Lejla-hanuma je strpljivo i, kao štosu svi očekivali, blagonaklono slušala kako se žali na svoju kćerku,te ona poče hvaliti Ajšu i reče da joj je veoma draga. Potom suizvjesno vrijeme pričali o jučerašnjoj tramvajskoj nesreći na uzbrdiciSišlija koja je odnijela četiri života i o čemu su opširno pisale svenovine. Nigan-hanuma upita je li se čaj napario. Svi zabezeknutopogledaše u sat. Počeše pričati da je vrijeme prošlo veoma brzo.Utom, pomislivši da je uhvatio novu priliku za osvježavanjezajedničkih uspomena sa Fuad-begom, Dževdet-beg pogleda svogastarog prijatelja, ali vidje da je on zauzet nečim drugim: Osman iFuad-beg razgovarah o nečem što je toliko ozbiljno da se tako nemože pričati prilikom bajramske posjete.

»Hoće da mene potisnu«, pomisli Dževdet-beg. Znao je da je onoo čemu su govorili bilo u vezi sa budućnošću uvozno-izvozne firmekoju je osnovao zajedno sa Fuad-begom. Firma, koja je osnovananakon ustavnosti,15 kad se Fuad-beg iz Soluna preselio u Istanbul,oslabila je poslije uspostavljanja Republike, a posljednjih godinaizgledala je kao da će ponovo stati na noge. Na njenom čelu bio jekicoš koji je u Evropi završio ekonomiju. Osman je zastupaomišljenje da ga treba smijeniti i firmu direktno spojiti sa svojom.

Što se tiče Dževdet-bega, on je smatrao da Osman nije upravu ida ta firma nije bitna. A Fuad-beg je, kao i uvijek, bio raspoložen zapromjene koje su u njegovu korist.

»Izostavljaju mene, ja sam ostario«, pomisli Dževdet-beg. »NiFuad nije mlađi. Ali, on se kasno oženio. Oženio se nakonustavnosti, a napravio je i dobar posao«, pa Dževdet-beg krajem oka

pogleda Lejla-hanumu. »Uza sve, nije se ni namučio kao ja ... Zdravje poput vola!«, te odluči pozabaviti se nečim drugim. Prisiljavao semisliti o nečem drugom da bi zaboravio okus gorkog lijeka u ustima.Potom podiže glavu. Uperi pogled ka gipsanom reljefu u uglutavanice koji mu je privukao pažnju kad je obilazio ovu kuću prijenego što je kupio. Debeljuškasti anđeli letjeli su među lovorovimgranama, manjim i većim ružama. »Rekoh, da zasnujem ala frangaporodicu, ali, nakraju, svi su postali ala turka«, pomisli i osmjehnu seprisjećajući se šale koju je svojevremeno izveo njegov rahmetli brat.»Nakraju, postadoše ala turka svi koji su željeli biti ala franga, a to je,opet, posebna vrsta ala turka!« Pogled sa anđela spusti na ljude. Idalje razgovaraju. Fuad-beg priča, Osman klima glavom. Gledajućiih oštro, želio im je pokazati da mu se ne sviđa takva bliskost. »Kadbi se naučili da odvoje porodicu od trgovine.« Opet podiže glavu.Kao da mu se smješkao jedan od anđela. Onda usmjeri pogled kastvarnom svijetu. »Još uvijek pričaju«, promrmlja. »Cijelo jutro su meljubili u ruku, ali niko ne obraća pažnju na mene.« Cu se sviranje izsobe u kojoj je bio klavir i sedefni komplet. Primijetio je da jemaločas Ajša otišla tamo. Muzika je bila piskava, neuravnotežena ihladna; ništa nije mogla prikriti. »Nekad je i Nigan svirala. Uzbudiosam se kad sam je čuo prvi put, s ponosom sam to pričao drugima,ali nikad se nisam mogao navići na tandrkanje tog klavira!«

Emina-hanuma je unijela čaj.Dok su ispijah čaj, Nigan-hanuma je pričala da su porculanske

šoljice sa plavim ružama hedija rahmetli njene nene po majci. To je,u kontekstu uspomena, pričala i proteklih bajrama i u drugimprilikama, ali njena priča je i dalje nailazila na razumijevanje; svi suje slušali sa pažnjom. Zatim Lejla-hanuma ispriča o svojoj uspomenina šećernicu koja joj je ostala od majke. Umiješa se i Perihan i kazada takvu srebrenu šećernicu ima i njena majka. Okrećući se premasvojoj kćerki, Nigan-hanuma joj reče da pojede još koji mali burek.Dok se pričalo o tome kako kuhar Nuri pravi te bureke, baš se onpojavi i, objasnivši da je poštaru dao bakšiš, Dževdet-begu pružidvije kuverte.

Dževdet-beg prepozna rukopis na prvoj kuverti. Sadik, računovođafirme, imao je naviku svakog bajrama poslati čestitku Turskogzrakoplovnog društva. Dževdet-beg otvori kuvertu i pogleda sliku

aviona koji se probija kroz oblake. »Uvijek isto«, uzdahnu, ali neosjeti tugu. »Ne žalim se«, promrmlja.

»Samo, već sam ostario!« Drugu kuvertu otvori polahko, bezzebnje. Uplaši se prisjećajući se potpisa koji je izražavao poštovanjenjemu i njegovoj porodici. »Ko li ono bi?«, prošapta. »Zija Električar.Naravno, Zija Električar!« I on je uzeo isto prezime kad je, prije dvijegodine, usvojen zakon o prezimenima. Primače pa odmače glavu,kao da ne vidi i nastoji razabrati slova. »Poslao sam ga i otišao je dabude vojnik! Da, vojnik!« Zija Električar bio je vojnik, ali nijepredstavljao lijepu uspomenu. Dževdet-beg vrati papir u kuvertu.»Zašto nas se odjednom sjetio poslije toliko godina?«, pomisli. Višenije pomjerao glavu naprijed-nazad, već lijevo-desno, kao kad višeputa uzastopno razmišlja o istome. Odluči misliti o nečem drugom,da ove gluposti smetne s očiju. »Od koga su čestitke?«, upita Fuad-beg.

»Od nekoliko odanih prijatelja«, odgovori Dževdet-beg i namrštise. »Ooo, od Vaših poznanika iz Vefe?«16

»Ne, ne! I ti znaš da više nemam nikakve veze sa Vefom«, uzvratiDževdet-beg i namršti se ljuteći se na tu glupu igru riječi, pa potražinešto ljepše za razgovor i izraz lica mu se smekša: »Privodi se krajuizgradnja naše kuće na Hejbeliadi«, reče.

To nije bila nova tema, ali je ipak bila tema.»Krajem mjeseca, ako Bog da, bit će postavljen krov ... Kažem, da

odemo tamo naproljeće. Naravno, doći ćete i vi! Uveli su novi brod.Od mosta se stiže za dva sata.«

»Veoma me raduje«, odgovori Fuad-beg.»Da, tako smo riješili i pitanje ljetnikovca«, nastavi Dževdet-beg i

baci pogled na Nigan-hanumu, stidljivo pogleda kroz prozor, nanišantaški trg.

Dok se spuštala noć, zvonce na avlijskoj kapiji javi se još jednom.Potom se, u hodniku sa ogledalima, sa stepeništa začu vika. Jednounuče grohotom se nasmija.

Ubrzo uđe zgodan mladić, krupan, širokih ramena.»Ja sam prvi ugledao i prepoznao Omer-bega«, reče kuhar koji je

gledao kroz odškrinuta vrata.»Omer. Kako ga nisam prepoznao?«, pomisli Dževdet-beg

gledajući živahnog mladića.

Pružajući mu ruku da je poljubi, začudi ga sjaj mladićevih očiju.Dao mu je malo vremena da se rukuje i bajramuje sa ostalima.Potom, želeći da mladić iz kojeg izbijaju mladost i zdravlje sjedne donjega, pokaza na stolicu pokraj sebe.

»Hodi, ovamo. Hajde, da mi pričaš! Šta si radio tamo? Šta ćeš sadraditi, kako je tamo? Hajde, pričaj!«

»Sada namjeravam raditi na relaciji Sivas – Erzurum«, odgovorimladić.

»Čak u Sivasu?«, upita Dževdet-beg. Mladić potvrdi glavom.»Bravo, bravo! Dobro, a šta si radio u Evropi? Kako je tamo?

Pričaj da čujemo.«Omer poče pričati o tome kako je studirao, u kom gradu je boravio,

o tamošnjem svakodnevnom životu, ali Dževdet-beg ubrzo shvati daga ne sluša, da mu pozornost ne skreće ono što on priča većenergija i mladost koje je širio prostorijom. Svi su slušali zdravog ipametnog mladića koji je došao iz Evrope, koji je pričao o Evropi –kao da su svi opčinjeni mladošću koja je ispunjavala sobu, a nenjegovim riječima. Kao da su, gledajući njega, na vidjelo htjeli izvućineku skrivenu vrijednost koju oni nisu imali, a koje je Omer imao uizobilju, ali za koju se, isto tako, nije znalo šta je to. Tu tajnovituvrijednost trebali su pronaći i njome se okoristiti.

»Mladost ... Mladi su drukčiji ...«, promrmlja Dževdet-beg poslijenekog vremena. »Poljubio me u ruku, ali me nije, kao ostali,pogledao kao staru sliku, kao stvar koja će se razbiti ukoliko joj se neiskaže poštovanje ... Gdje je to naučio? Tamo?«, uzdahnuo jeduboko.

Tamo je i sam jednom išao, zajedno sa Nigan-hanumom. Obišli suEvropu druge godine braka. Izvjesno vrijeme zadržali su se uBerlinu, ali poslije nisu išli. Uprkos tome što je cijeli njegov život biotrgovina sa inozemstvom, Dževdet-beg je odlazak tamo smatraosuvišnim troškom. Ukoliko treba trošiti novac, smatrao je da ga trebauložiti u firmu ili u nešto trajno, kao što je to kuća na Hejbeliadi.Pomisli kako mu je sad prvi put poljuljano to uvjerenje, ali se nijedugo zadržavao na toj misli, jer ostaci uspomena i nove ideje unjemu više nisu budili ništa izuzev ispraznog i nepotrebnog umora.»Želim odspavati«, prošapta, pa ipak odluči ponovo slušati Omera,ali on više nije pričao ništa zabavno: okrenuo se Nigan-hanumi,

pričao o svojoj tetki i tetku, da je u vozu vidio Sait-bega, a Nigan-hanuma je pričala da je njihova svadba bila tamo upriličena.

Kao da su žene shvatile da neće uspjeti pronaći skrivenuvrijednost koju su tražile, pa, da bi suzbile čaroliju, odlučiše Omerupostavljati obična pitanja ne bi li ga izjednačile sa sobom.

Dok su donosili novi čaj, Omer i Refik ustadoše govoreći da će sepopeti u radnu sobu. Dževdet-beg se naljuti na njih zato što su gaostavili samog, što su odnijeli onu zdravu energiju mladosti koja seširila prostorijom.

»Kako li me doživio?«, pomisli gledajući za Omerom, a kad je satna srednjem spratu otkucao šest, osjeti umor.

Jutros je ustao rano, po navici još iz Akhisara, na bajram-namaz jeotišao u džamiju Tešvikije, ozebao, pred podne pio liker, pretjerao saručkom, nije mogao odspavati, nije se pretjerano uključivao ubajramsko sijelo, slušao je sebe i druge. Sad je bilo ikindijsko vrijemena Bajram. Ništa nije nedostajalo, ali je imao osjećaj teškeneprijatnosti koja se za čovjek lijepi poput vlage. »Sada ne želimništa drugo osim sna«, pomisli Dževdet-beg, zijevnu, s uživanjemspuštajući vilicu, ali ne rastvarajući usne. Navriješe mu suze.

4

STARI PRIJATELJI

Popeli su se u radnu sobu. Omer pažljivo pogleda okolo, kao da je usobi bilo nešto što je zaboravio prije četiri godine. »Eee, kako si svezatekao?«, upita Refik.

»Kad sam došao u pisarnicu, nisam mogao poznati tvoga oca«,uzvrati Omer. »Veoma je ostario!«

»Da, veoma se promijenio posljednjih godina!«»Prije četiri godine bio je energičan, zdrav«, reče Omer. »Savio

se, izbacio grbu. Postao je ovakav. Zatim, veoma teško govori.«»Loše, loše!«»Da, žao mi je«, reče Omer. »Knjige, knjige ...«, promrmlja

približavajući se policama s klizećim staklima, pa sage glavu i počečitati sa hrbata. »Čitaš li sve ove knjige?«

»Kupujem, ali ih ne čitam!«, nasmija se Refik. »Planiram čitati, ali,eto, ne da mi se ... Hoćeš li cigaretu?«

»Zato što si se oženio?«»Ako hoćeš otvoriti, gurni sa druge strane«, uzvrati Refik, pa,

želeći promijeniti temu, priđe prijatelju i gurnu jedno od klizećihstakala. Omer uze knjigu sa jedne police. Pređe za sto. »Muhidinčita«, reče. »Šta je s njegovom poezijom?«

»Uskoro će doći. Ostat ćeš na večeri, zar ne?«»Ne! Idem na Ajaz-pašu. Obećao sam jednom rođaku. Možda ga

znaš ... Muhtar Lačin, narodni poslanik iz Manise ...«»Sta ti je on?«»Zamršeno, Boga mi. Ilije moja mati polusestra njegovoj rahmetli

ženi, ili postoji neka druga rodbinska veza između moje matere injegove žene, sad se ne mogu sjetiti.«

»Ti si sve zaboravio!«, uzvrati Refik ljutito kao da se uvrijedio.

»Ne, prijatelju! Samo se ne mogu sjetiti tog rodbinstva. Inače,ništa drugo nisam zaboravio.«

»Dobro, kako si sve zatekao?«»Ovo u ovoj sobi je isto«, odgovori Omer zagledajući po sobi.

»Ništa se posebno nije promijenilo. Sve je isto! I ova kuća jecvrkutava kao što je bila svakog bajrama«, pa dodade osmjehujućise: »Cvrkutavija je. Broj vam se povećao!«

Kao da se nečega sjetio, Refik-beg se osmjehnu. »Da, eto, ja samse oženio«, dodade zacrvenivši se. »Dobro si uradio.«

»Eto, ja sam se oženio. Supruga mi je, vidiš, lijepa. Veoma jevolim. Idem u kancelariju. Umjesto inžinjerstvom, bavim setrgovinom zajedno sa ocem, ne stignem čitati knjige koje kupujem.Oženio sam se, to je sve što sam učinio za četiri godine! Ali, nežalim se«, nastavi Refik ne obraćajući pažnju na njega.

»Zašto bi se žalio?«, uzvrati Omer i pogleda knjigu, pa ustade ivrati je na policu. »Ni ja za to ne mogu odvojiti vrijeme. Prije samuspijevao pomalo čitati. Ne razumijem kako to sad rade. U meniključa. Izdašno ću živjeti. Uradit ću mnogo toga.«

Hodao je po sobi.»Uradit ću mnogo toga!«»Jesi li odlučio? Ideš li na željeznicu?«»Da! Ali ... Dolje sam tako rekao, zar ne? Još nisam donio odluku.

Ali, nije toliko ni bitna odluka. Bitna je želja da uradim mnogo toga.To sve više narasta u meni ... Razumiješ li me? Želim uraditi mnogotoga. Sve potpuno poremetiti, ovladati svime ... Daj mi cigaretu ...Razumiješ li me?«

»Razumijem te vrlo dobro«, odgovori Refik priključujući seprijateljevom uzbuđenju.

Omer se zaustavi ispred prozora:»Pogledaj ovo dvorište. Ne mijenja se. Ova stabla kestena i lipe

bila su ista prije četiri godine. A ja hoću da se sve promijeni, u brzomklokotanju, da sve prašti, želim da se sve okreće! Ne, ni to nije onošto, zapravo, želim. Želim da to bude moje! Da na tome ostavim svojtrag, da sve ispreturam ...«, i nastavi hodati po sobi.

Refik ga je slušao s uzbuđenjem. Osjećao je da se u njemu budineka zapretena energija te je povremeno izgovarao: »Da, da!«

Odjednom se otvoriše vrata i uđe sluškinja sa poslužavnikom začaj.

»Momci, donijela sam vam čaj! Omer-beže, prepoznala sam Vasčim sam Vas ugledala. Nimalo se niste promijenili. Stavila sam ilimun u čaj. Ooo, kako se sjećam!«

»Sjajno, iskreno govoreći!«»Vidi, opet mi se smijete«, reče žena. »Nimalo se niste promijenili!

I mi smo takvi ...«Izlazila je iz sobe sa poslužavnikom. Pogleda Refika.»Jedino se mladi gospodin oženio ... Da vam donesem burečiće?«»Ne treba«, uzvrati Refik i stidljivo pogleda Omera. »Reći ću ti

slijedeće o ovom braku«, reče nakon što se vrata zatvoriše.»Perihan mi se veoma ..., veoma dopada. Htio sam i tebi reći da seoženiš. Odustao sam. Niti ti govorim da se ženiš, a niti da se neženiš!«

»Zašto to?«»Ne znam, ne znam«, prošapta Refik nabrzinu. »Rekao sam ti,

eto, ali ne znam«, reče strahujući da ne izgleda kao da se žali.»Kako bi trebalo biti? Da ... O tome možemo više pričati ... Ali, nedanas, zar ne? U ovoj vrevi se niočemu ne može razgovarati ...Takav je bajram! Pričali bismo večeras kad bi ostao na večeri. Znam,ne možeš ostati!«, pa nervozno zapucketa prstima.

»Razumijem te«, reče Omer smješkajući se. »Razumiješ li i timene?«

»Naravno, naravno ... Pričat ćemo o tome kasnije. Dolje ćemonastaviti čajnik, kao što smo to prije radili. Doći će i Muhidin.Razgovarat ćemo do zore!

»Zbilja, gdje se on zadrža?«Utom se otvoriše vrata. Uđe Osman smješkajući se. »Merhaba,

mladići, merhaba«, reče.Bio je nekoliko godina stariji od njih, ali je volio nastupati u

dobrodušnom stilu. »Opet ste pronašli jedan drugoga i povukli se izdruštva ... Pokera, ima li pokera?«

Vrtio je rukama kao da dijeli špil karata.»To je bilo prije četiri godine«, uzvrati Refik starijem bratu.Osman prasnu usmijeh, kao da su to bile posebno smiješne riječi.»Zašto da i sad ne bude ono čega je bilo prije četiri godine?«

»Naravno!«, odgovori Omer. »Možda ćemo opet igrati.«Potom, da bi podsjetio na staru šalu, reče:»Mi smo četiri godine ovdje igrali poker, a vaša majka je dolje

sjedila. Mi smo postali inžinjeri, a ona ništa!«Osman se gromoglasno nasmija. Bila je to stara šala koju je

Nigan-hanuma neprestano ponavljala, ali Osman se smijao kao da ječuje prvi put, pa potapša Omera po leđima. Iako je to biloneočekivano, bio je to odmjeren pokret.

»Da, četiri godine pokera ... Izbacili biste sedmice i igrali utroje! Jeli, a šta je sa trećim?«

»Muhidin je rekao da će doći«, reče Omer. »Samo sam ga jednomuspio vidjeti!«

»Ostaješ na večeri, naravno«, reče Osman. »Šta? Ali, može li totako? Dobro, dobro. Hajde, pričaj nam bar još malo. Šta si radio uLondonu? Daleko su ispred nas, zar ne?«

»Daleko ispred!«»Da, ali i kod nas se nešto radi. Kako ti se čini sve ovo što si

zatekao? Napredak, jesi li uočio napredak?«Otvoriše se vrata. Uobičajeno oštrim i nervoznim pokretima, uđe

Muhidin. Osmana odmjeri pogledom kao da ga nije prepoznao.»Ah, evo, dođe i treći«, kaza Osman. »Upravo smo pričali o tebi.«Izgleda da Muhidin nije mogao prihvatiti tu ustreptalost, jer sa

Osmanom nije bio pretjerano blizak.»Šta ste pričali?«, upita uz podrugljiv osmijeh.»Pričali smo o tebi«, odgovori Refik. »Pričali smo o tome kako

smo nekad igrali poker!«Muhidin se rukova sa Osmanom.»Kako ste?«, upita gledajući Refika i Omera.Sjede u fotelju u uglu, uze novine i poče ih prelistavati.»Da, da ja ostavim mladiće nasamo«, reče Osman ali se

neočekivano zaustavi baš kad je izlazio i okrenu se Muhidinu: »Štaje s tvojom knjigom poezije?«

»Dobro, dobro«, progunđa Muhidin.»Da, mlade treba ostaviti nasamo. Oni su postali inžinjeri, a moja

majka ništa«, pa se još jednom gromoglasno nasmija i pritvori vrataza sobom.

»Šta je to? Nešto si zlovoljan?«, upita Omer Muhidina.

»Znaš da ga ne volim«, odgovori Muhidin pokazujući glavomprema vratima. »Ili si možda zaboravio?«, pa se okrenu Refiku: »Neljutiš se na mene zato što ne volim tvog brata?«

»Ne, dušo draga!«»Eee, šta ste pričali o meni?«»Ništa, bolan! Opet stare šale«, odgovori Omer.Nastupi tišina. Nikome se nije pričalo. Čula se galama sa donjeg

sprata i otkucavanje sata ispred vrata.»I porodično veselje u ovoj kući ...«, reče Muhidin, pa ustade,

skide naočare i maramicom poče brisati stakla.»Ne voliš?«, upita Omer.»Iskreno, ne mogu se odlučiti. Treba li nešto takvo voljeti ili treba

mrziti?«Omer se osmjehnuto približi Muhidinu. »Shvatam te!«, reče i stavi

ruku na njegovo rame.Postoje bio znatno visočiji od Muhidina, to je podsjećalo je na

saosjećajnost živahnog starijeg brata.»Omer mi je malo pričao o sebi«, reče Refik. Sjedajući u fotelju,

Muhidin stavi naočare. »Šta si rekao?!«»Drugom prilikom ćemo o tome«, odgovori Omer.»Onda, dobro. Ni ja se, inače, neću dugo zadržati. Ići ću na

Bejoglu. Obećao sam, došao sam te vidjeti!«»Još uvijek Bejoglu, hah!«, reče Omer.Kao što su i očekivali, Muhidin se nije nasmijao. Nije zauzeo ni

stidljiv, a ni šarmerski stav. Nabrao je obrve i bacio oštar pogled.Vrata se opet otvoriše i ponovo uđe Emina-hanuma sa

poslužavnikom. Na poslužavniku su bile tri šoljice čaja.»Tebe sam vidjela, tebe!«, prijekorno se obrati Muhidinu. »Odmah

si ovamo pobjegao!«, pa, vidjevši da je namršten, ne kaza više ništa;pokupi prazne šoljice i iziđe.

»Popeo sam se ovamo ne zagledajući po donjem spratu«, rečeMuhidin kao da se izvinjava. »Vidim, imaju neki gosti ...«

»Svratit ćemo zajedno pri odlasku«, reče Omer.Opet nastupi tišina. Slušali su žamor sa donjeg sprata.»Dobro, o čemu ste maloprije pričali?«, upita Muhidin.»Dušo moja, ja sam malo pričao o svojim planovima i idejama. A

on je meni spomenuo svoju ženidbu. Ili ...«

»Da, da, o tome smo, eto, pričali«, uključi se Refik, a naspominjanje ženidbe osmjehnu se sasvim bezbrižno i spokojno.

»Brak je ovog načinio veoma poslušnim«, reče Muhidin pokazujućina Refika.

»On je uvijek bio poslušan«, uzvrati Omer i nasmija se. »Tako je,tako je. I to previše poslušan«, dodade Muhidin i prasnu u smijeh.

I Refik se nasmija, ali zapazi i neodređen osjećaj krivice. Potom jeMuhidin pričao o nekom školskom kolegi s kojim se sreo na ulici.Kao da je to bio jedan od onih ljudi koji žive da bi im se drugi uvijekpodsmijavali. Još više se razveseliše sjećajući se uspomena izinžinjerske škole.

Omer otvori novine koje je prelistavao Muhidin.»Pogledajte ovo!«, reče i pročita: »Fijaker advokata Dženaba

Sorara jučer se, na Taksim-mejdanu, sudario sa tramvajem. Štetanije velika. Nema ljudskih žrtava«, pa podiže pogled sa novina. »Eto,to je Turska«, reče. »Ovakva vijest u engleskim novinama ...«

»Jesi li to i ti postao jedan od onih koji Tursku doživljavaju kaoprovinciju?«, ubaci se Muhidin. »Ta vijest je objavljena zato što seposljednjih dana često događaju tramvajske nesreće!«

»On ne doživljava Tursku kao provinciju, nego kao čednu,neosvojenu zemlju«, uzvrati Refik.

»Ne, dušo moja! Šta i ti pričaš?«, promrmlja Omer. »Hajde daidemo. I ti izlaziš, zar ne?«

Spuštajući se niz stepenište, sretoše Perihan. Refik uoči da sePerihan zacrvenjela, a njegovi prijatelji kao da su se zastidjeli.

Fuad-beg i njegovi već su bili otišli, a Dževdet-beg je sjedio nasvojoj fotelji. Uzbudio se ugledavši mladiće. Oraspoloži se dok ga jeMuhidin ljubio u ruku. Sjedoše, jer je on navaljivao.

»Eee, kuda idete? Na zabavu?«, upita Dževdet-beg.»Oni idu, ja ostajem u kući«, uzvrati Refik.»Naravno da ti ostaješ. Ti si oženjen. Nego, kud vi idete? Izlazi li

iko od vas na Bejogluu?«»Ja ponekad iziđem«, odgovori Muhidin.»Aha! Ah, ti ... Ali, ne pretjeruj ... Ja to uopće nisam radio u

mladosti. Sad kažem: Kamo sreće da sam još malo živio, da sam sezabavljao! Ali, bitna je porodica, posao. Zar nije tako? Gdje ti radiš?«

»U građevinskoj firmi.«

»Lijepo, lijepo«, pa se okrenu prema Omeru: »A ti se ostavibesposličarenja i što prije se lati nekog posla. Vidi, ovo ne sličiEvropi. Ovdje je drukčije.«

»Znam, gospodine«, uzvrati Omer, ustade i nagnu se premaDževdet-begovoj ruci.

»Vidi ti njih«, komentirao je Dževdet-beg dok su ga ljubili u ruku.»Odmah bježe! Ima mnogo toga što biste naučili od mene, jošmnogo!«

»Veoma su lijepi«, reče Nigan-hanuma uzdahnuvši. »Veoma sumladi«, dodade nastojeći ispraviti svoje riječi koje nisu odgovaraleMuhidinu. »Očekujem vas jedan dan na ručku. Obećajte! Je lidogovoreno?«

Osman se smijao prisjećajući se one stare šale.»Tras ovdje, tras iza vrata! Šta je to?«, reče jedno unuče privijajući

se uz Omera dok su izlazili iz sobe.»Je li limun?«, odgovori Omer smješkajući se. »Ili je, možda, ono

bure turšije?«Dok su bili na pragu, Refik ugleda Perihan da silazi sa sprata.

Namjesti se tako da njegovi prijatelji ne budu primorani da se jošjednom s njom pozdrave.

»Zašto sam to uradio?«, pomisli i isprati ih do avlijske kapije.Dobio je obećanje da se jedne večeri ponovo ovdje sastanu.

Pratio ih je pogledom sve dok se nisu umiješali u bajramski vrevu natrgu Nišantaš.

»Sa njima sam proveo mladost, godine studija«, promrmlja, pa seokrenu i krenu prema kući.

Još uvijek se nije otopio snijeg koji je padao prije dva dana. Bilo gaje ponegdje u avliji i na granama stabala. Zapuha vjetar hladan kaonož. Sa grana se prosuše pahuljice. Refik trkom uđe u toplu kuću.Priđe peći, ogrija se i uključi se u razgovor.

5

JOŠ JEDNA KUĆA

Sluškinja koja je otvorila vrata sprata stambene zgrade na Ajazpašireče Omeru da ga očekuju na večeru. Uzela mu je kaput i uvela ga udobro osvijetljeni salon. Omer je izmijenjao bajramske čestitke sanarodnim poslanikom Muhtar-begom, kojeg je jednom vidio sanjegovom kćerkom Nazli, koje se sjeća iz djetinjstva, i sa Džemila-hanumom, mladom sestrom narodnog poslanika. Potom,pozdravljajući se sa drugim gostom, također poslanikom, kojeg mu jepredstavio Muhtar-beg, sjede za pripremljenu sofru. Odmah potomnamrštena sluškinja donese jelo, a među njima otpoče razgovor.

Omer je Džemila-hanumi došao da bi preuzeo novac nagomilanihkirija za kuću na Uskudaru koju su, zbog zamršenog miraskogproblema, zajednički posjedovali. S tom namjerom, jutros im jetelefonirao, a narodni poslanik, koji se javio na telefon, rekao mu jeda ga očekuju na večeri. Ali, iako ga je pozvao na večeru, poslanikse nije previše bavio njime. Sa svojim prijateljem razmatrao jenajnovije političke tračeve, a Omer je razgovarao sa Džemila-hanumom, koja je bila zadovoljna što joj je zapao razgovor smladićem.

Džemila-hanuma je bila vesela, imala je više od pedeset godina inikad se nije udala. Voljela je pričati o zajedničkim poznanicima i orodbini.

»Tetka Alebra se preselila na Camlidžu. Tetak Sabrija je otišao upenziju. Znaš li čime se bavi? Skupljanjem starog novca. Počeo je izzabave, a poslije se to uozbiljilo. Sad svaki dan silazi u Kapali-čaršiju. Pošto neprestano kupuje srebrenjake, prodao je svojuparcelu na Erenkoju. Tetka Alebra se žali, ali šta će? Sjećaš se tetkeAlebre, zar ne?«

Omer je slušao tetku Džemilu, ali je i naćulio uši da bio čuo očemu govore narodni poslanici. Ponekad bi, krajičkom oka, omjerioNazli.

»Sjećam se, naravno!«»Naravno da se sjećaš.«Džemila-hanuma se okrenu prema Nazli:»Ne sjećaš se, ali si i ti bila sa nama, jedne godine smo išli na

Ihlamur, na teferič, ono što sad zovu piknik ... Tetka Alebra je veomavoljela Omera ...

Voli ga i sada ... Ti njoj, naravno, ne odlaziš u posjete. Reci, zaštoje ne posjećuješ? Zapostavljate starije. Da znate kako se obradujukad vas vide ...«

»Nema se vremena, draga tetka!«»Nema se, kao, vremena ... Šta sam, ono, rekla?«Do iznošenja jela na maslinovom ulju Džemila-hanuma je

spominjala rodbinu, a narodni poslanici pričali su o politici. Kad supostavljena ova jela, Muhtar-beg se okrenu Omeru:

»Vi ste bili u Engleskoj, zar ne?«, reče, pa se okrenu i pogledasvog prijatelja narodnog poslanika; njegov pogled je govorio: »Hajdeda zajedno ispitamo ovog zanimljivog mladića!«

»Bili ste u Engleskoj. Kako je tamo?«»Dobro, gospodine!«»Veoma lijepo! Politička situacija, naime? Sta kažu za ovaj rat

između Italije i Abesinije?«»Gospodine, nisam se mogao pobliže baviti politikom.«»Ah, eto kakav je mladi naraštaj. I moja kćerka je takva.«»Ja, oče, pratim politiku onoliko koliko mogu«, odgovori Nazli.»Da, sviđaš mi se«, reče narodni poslanik i klimnu glavom kao da

želi zaboraviti svoje riječi, pa se okrenu Omeru:»Dobro, kako tamo gledaju na nas?«»Na koga?«»Aaa, Vi još niste prihvatili Tursku! Nas, Tursku, nas, kažem.«»Još uvijek nas vide kao zemlju fesova, harema i žarova ...«»Tako, dakle ... Šteta, šteta! Premda je toliko toga učinjeno ...«,

prošapta narodni poslanik; izgledao je kao da mu je načinjena nekanepravda. »Tome ne pridajemo važnost, ali to je veoma važno. Mismo se oporavili. Sad to cijelome svijetu moramo staviti do znanja!«

»Ali, i cijeli svijet je bolestan, dragi moj«, reče Muhtar-beg. »Hoćeli izbiti rat?«, pitao je gledajući Omera, ali od njega nije očekivaoodgovor ili je stavljao do znanja da tome neće pridavati važnost.

Dva narodna poslanika dala su se u priču o mogućnosti rata, ostanju u Španiji, o ratu u Abesiniji. Džemila-hanuma je izgledala takokao da kaže: »Ah, ova njihova nepresušna politika!«, a Omer i Nazlisu dva puta započinjali razgovor.

Omer je pitao Nazli šta je studirala, a kad je saznao da je toknjiževnost, podsjetio je na rođaka koji je studirao književnost. Ali,Nazli ga nije poznavala, jer je to bio Omerov rođak po ocu. Nakonkratkog razgovora, oboje su pocrvenjeli kao da su počinili neštosramno. Nazli pocrvenje još jednom zato što se Omer crvenio, ili seto Omeru samo tako učinilo.

Pretkraj ručka u sobu uđe pepeljasta mačka. Nazli je pozva, uze jeu krilo i pomilova. Tetka Džemila se naljuti, reče kako svoju bratičnu,koju oslovljava sa moja kćeri, nije ničemu naučila te da je mačijadlaka veoma opasna. Sa vidnim žalom ispričala je ono što jezadesilo nekog bogataša kojemu se život okrenuo naopačke zato štomu je mačija dlaka došla u pluća. Omer je u međuvremenu uspiopažljivo osmotriti Nazli. Lice joj nije lijepo, ali nije ni ružno. Ima širokočelo, krupne oči, nos kao u oca, mali, a usne su joj osmjehnute. Nalicu joj se očitavao izraz kao da se stalno nečega prisjeća. Na nju jeOmer obratio pažnju kad je, nakon što je ustala iza stola, sastavilaruke na prsima. Shvatio je da je uznemiren zbog te djevojke koja jesjedila u ćošku divana. Sjedeći sastavljenih ruku, Nazli je Omerapodjećala na učiteljicu iz osnovne škole kojom je bio zadivljen, a i najednu izuzetno lijepu Njemicu, koja je, kad je on bio dijete,posjećivala njegovu majku. I ta učiteljica, a i ugledna Njemica, čiji jemuž bio general, bile su veoma pametne i obje su, kao što to sadčini Nazli, sastavljale ruke na prsima.

Prije nego što je poslužena kahva, Džemila-hanuma je, mašućiugovorom i kuvertom, davala Omeru informacije o izdatoj kući ikiridžiji. Ne obraćajući pažnju na to sluša li je Omer i što se pretvarakao da je zauzet nečim drugim, predala mu je kuvertu i govorila svešto mu je trebala razjasniti. Omer je nastojao usmjeriti pažnju nanarodne poslanike kako ne bi gledao Nazli, koja je i dalje milovalasvoju mačku, te da ne bi izgledalo da pažljivo ne sluša Džemila-

hanumu. Kao da govori o nečem nebitnom, Muhtar-beg je prijateljuprepričavao neku svoju uspomenu na Ismet-pašu.

Muhtar-beg poče hvaliti Ismet-pašinu Vladu, koja je sad na vlasti.Dok je najžustrije izricao pohvale, okrenu se i pogleda Omera; kaoda mu je njegov pogled govorio: »Pričajte, molim Vas, svojimprijateljima u Engleskoj o ovoj vladi, neka znaju o kakvoj Vladi jeriječ!« Njegovo lice je opet izgledalo kao da je doživio nekunepravdu. Onda uzbuđeno upita: »Dobro, šta Vi mislite?«

»O čemu, gospodine?«»O reformama, o Turskoj, o nama ...?«»Da, i ja se slažem sa njima, gospodine«, odgovori Omer, pa,

smješkajući se, pogleda Nazli; smatrao je glupom tu gestu, a zapazikako Muhtar-beg gnjevnim pokretom isteže rukave na žaketu.

»Naime, s kime se slažete?«, upita Muhtar-beg, pa nabra usne:»Uostalom, nije važno! Šta ćete Vi sad raditi?«

»Zarađivat ću novac! Radit ću na relaciji Sivas – Erzurum.«»Znači, prvo ćete služiti reformama. Ta željeznička pruga veoma je

bitna. Istok vri. Ta pruga će ujediniti Tursku, a reforme će se prenijetii na istok. Vi, prvo, dakle, služite reformama. Tako recite ... Pare ćekasnije doći!«, pa završi gledajući u Nazli, pogledom tražeći njenupotvrdu da je upravu. »Zar nije tako?«

»Danas je tvoj dan, dragi moj Muhtare!«, reče drugi narodniposlanik.

»Ali, zar nisam upravu?«, uzvrati Muhtar-beg okrećući se njemu iponovo sjede na fotelju, iz koje je, uzbuđen, bio ustao.

Omer se malo zbuni. Pogleda u Nazli i mačku u njenom krilu.Razmišljao je o onome što je rekao i očekivao razumijevanje. Ubzose zastidi shvativši da krajnje bezizražajno gleda u djevojku. UtomDžemila-hanuma sve ublaži vraćajući se uspomenama: »Bilo je toone godine kad je u Evropi objavljen rat. Tvoja rahmetli mati, otac,tvoj rahmetli amidža Teufik, ja, svi skupa smo otišli na Bejoglu ... Ne,ne ... U novootvoreni restoran na Tunelu. Bilo je to prijatno mjesto.Inače, bilo je tada malo mjesta u koja su mogle zalaziti žene poputnas. Ti si malo bio nestašan, ugnjavio si rahmetli mater, pa, rekoh,da te ja malo uzmem u naručje. Uzela sam te u naručje i njihala, ana sebi sam imala svilenu haljinu. Ti, beštija, ne ukaki li mi, šta samono htjela reći, tu novu haljinu? S jedne strane, pritišćem te u

naručju, na onu fleku, da tvoja mati ne bi vidjela i da ne bi osjećalanelagodu, a sa druge strane ...«, pa se kikotom nasmija.

I Omer se nasmija. Krajem oka pogleda Nazli. Vidjevši kako senamrštila, kao da sluša ružnu priču, naljuti se na Džemila-hanumušto je prepričala tu uspomenu. Potom, kao da se nečega sjetio,namrgodi lice i ustade.

»Da ja najzad ustanem«, reče.Kao što je i očekivao, prvo su me se suprotstavljali, a zatim su

pošli za njim. Oglasio se narodni poslanik, koji se vratio sa vratasalona:

»Ne zaboravite reforme! Nikad ne zaboravite na reforme. Prvodržava, onda lični prohtjevi! Zar nije tako? Moje selame uručite svojojtetki i tetku!«

Džemila-hanuma je također poselamila tetku i tetka, koji sustanovali na Bakirkoju.

»Dođi opet. Vidi, naljutit ću se ako opet ne dođeš. Danas si ionakodošao radi ovoga!«, pokazivala je na kuverte u Omerovoj ruci, ali sepokaja: »Ne, ne, šalila sam se!«

Omer je nešto odgovorio, ali je pažnju usredsredio na Nazli. Onase meškoljila ispred vrata i milovala mačku u naručju. »Ja samtrebao biti osvajač«, promrmlja neočekivano, stisnu ruku i Nazli, temačku pomilova po čelu. »Da, ja ću biti osvajač«, promrmlja jošjednom dok se spuštao stepenicama.

Džemila-hanuma je dovikivala da obuče kaput kako ne binazebao. Vani je puhao hladan vjetar. Pred bolnicom Gumušsujuzaustavilo se vojno vozilo. Hramajući, uz stepenice se penjao vojnik,a ispod ramena su ga pridržavala dvojica vojnika. Omer sjede u taksii reče da ide u Bakirkoj.

Putem je razmišljao o ovom dugom danu. Jutros je sjedio satetkom i tetkom, posmatrao klanje kurbana, ručao je kod rođaka, apopodne vidio Refika. U Istanbulu, koji je bajramovao, postojalo jenešto u živahnim velikim porodicama, u toplim prostranim salonima,čega se treba kloniti, od čega se treba držati daleko. Prisjećajući sedana, u njemu se budila želja da nešto razbije, da ispretura sistemza koji nije mogao razabrati šta, zapravo, predstavlja.

»Neću se predati ovoj učmaloj, lagodnoj, lijenoj pomirljivosti, ovomporodičnom životu bez strasti. Sta ću raditi umjesto toga?« Zijevnuo

je protežući se.

6

ŠTA TREBA RADITI U ŽIVOTU?

Za večeru su jeli izmirske ćevapčiće, koje je trojici prijatelja pripremiokuhar Nuri, uključili su se u porodični razgovor i sve zabavljali. Zatimsu opet otišli u radnu sobu, ćaskali, ali nisu mogli pričati o onome očemu su, zapravo, htjeli pričati. Refik pomisli da će pravo sijelopočeti kad svi zaspe i kad oni siđu u ispražnjeni dnevni boravak. Iprije su tako radili. Nakon što svi legnu, poslije dugih sati pokera,silazili bi, postavili čajnik i pričali. Muhidin je to jednom usporedio saonime što je pročitao u nekoj knjizi o Puškinovom životu i ruskimintelektualcima devetnaestoga stoljeća.

Sat ispred vrata poče otkucavati. Protežući se i ispružajući glavunaprijed kako bi pogledao u sat na ruci podignutoj uvis, Omerzijevnu. Potom nastavi prelistavati knjigu. Na ivici fotelje Muhidin jeprstima svirao trampet, sa stepeništa je dopirao bat koraka. Ubrzo seništa nije čulo od ponovnih otkucaja sata.

»Hajde, siđimo«, reče Refik.Sišli su nastojeći ne praviti buku. Prolazeći kroz sporedna vrata,

Refik je uskim stepenicama sišao u kuhinju. Oraspoložio se vidjevšida je Nuri namjestio čajnik. Uzeo je klokotavu posudu zajedno savelikom tepsijom i izišao u dnevni boravak. Muhidin je sjeo u fotelju ukojoj sjedi Dževdet-beg.

Omer je šetao po sobama i razgledao stvari.»U ovoj kući se ništa ne mijenja«, reče dok je, sa cigaretom u ruci,

izlazio iz sobe u kojoj su sedefni namještaj i klavir, ali se uzbudiugledavši čajnik. »Pazi, ne misli da sam, kako se kaže, kudio tebe!«

Refik se osmjehnu shvativši da je, neočekivano i onako kako je toželio, čajnik zaklokotao njihov razgovor, koji nikako da se zagrije.

»Tako, dakle, misliš«, reče. »Šta ti misliš?«, upita potom da biuvukao i Muhidina.

»Znaš da ni ovom kućom nisam previše oduševljen«, odgovoriMuhidin. Refik konačno shvati da je sve počelo onako kako želi.

»Da, znam da ti se ova kuća ne sviđa«, kaza smješkajući se. »Štate, inače, oduševljava osim poezije?«, dodade tek da bi rekao neštodrugo. »Žene, zabava, pamet ...«, odgovori Muhidin. Omer sjedenaspram njega: »A i da pokazuješ pamet. Kad ti izlazi knjiga?«

»A ti stalno to pitaš! Uskoro ... Čekam!«»Dobro, čime se još baviš?«»Inžinjerstvom. Kancelarija mi uzima mnogo vremena! Kući se

vraćam umoran. Ponekad izlazim na Bejoglu. Imam poznanika i ukafanama u Bešiktašu! Kod kuće pišem poeziju. To je dovoljno!«

»Da vidim hoću li ja uspjeti naći nešto što će mi biti dovoljno«,neočekivano reče Omer.

»Eto, Muhidin, pjesnik i inžinjer«, reče Refik. »Sjećaš li se, ti si sejedno vrijeme poistovjećivao sa Dostojevskim? Zato što je i on bioinžinjer?«

»Ne, on se, izgleda, poistovjećivao sa njim zato što je i on biovragolan poput njega«, reče Omer.

Muhidin se nasmija. Volio je da se priča o njemu, da se raspravljao njegovim odlikama.

»Zatim, ti si, Muhidine, jedno vrijeme govorio i da ćeš oslijepiti«,reče Refik nastojeći da ga razveseliti. »Naravno, najvažnije je što sirekao da ćeš se ubiti ako u tridesetoj godini ne budeš dobarpjesnik!«

»Da, tada sam govorio sve što bi mi dolazilo na jezik, ali je tačnoto što sam rekao o pjesništvu i da ću se ubiti!«

»Breh, breh, breh!«, izreče Omer kroz smijeh.Muhidin mu uputi pogled koji je govorio: »Nisi dužan povjerovati!«,

a samouvjereno, kao da je uz svoju tvrdnju bio toliko vezan da nepomisle da se neće usuditi da je dokaže, reče: »Samo se ti smij!«

Refik je bio zadovoljan što sve ide kako treba. Ne želi da bilo štanedostaje: vadi čaše iz dolafa, stavlja šećernicu na poslužavnik,nadgleda isparavanje čaja.

»Piće! Donesi i piće!«, kaza Omer.»Pa, kod nas nema ništa! Imaju očevi likeri od jagoda. Popije malo

na bajram ...«

»Nije važno, nema veze!«, reče Omer pa se okrenu premaMuhidinu: »Piješ li ti?«

»S vremena na vrijeme.«»Došao mi je jednom ... U septembru, čini mi se, zar ne? Bio je

podobro pijan!«»Treba piti, dušo draga! Treba piti«, reče Omer. »Zašto?«»Treba piti, jer piće ...«, nastavi Omer okrećući se prema Refiku.

»Kako čaj lijepo miriše!«, kaza i ponovo se okrenu Muhidinu: »Jer jeto nešto dobro!«

»Zašto je to nešto dobro?«»Dobro, reći ću ti.«Izraz Omerovog lica govorio je: Grijeh je spao s mene!»Zato što piće čovjeka odnosi s onu stranu svakodnevnog života.

Pomaže u nadilaženju površnosti!«, pa se uzbuđeno pridiže.»Čovjek uspijeva shvatiti užase jednostavnog, prosječnog života!«

»Čega sve to, čovječe, ima u tebi?«, reče Muhidin. »Sjedi!«»Na Bajram sam ti rekao da je on takav«, reče Refik.»E, u meni ima mnogo štošta! Dosta sam naučio u Evropi. Ovdje

više ne mogu biti lijen čovjek. Ne mogu se zadovoljiti malim. UEvropi sam naučio ... Naučio sam da imam jedan život i da ću,potom, umrijeti!«

»Zar to nisi znao?«, osmjehnu se Muhidin.Omer je išao prema trpezarijskom stolu i odjednom zastade.»To sam naučio. Naučio sam šta znači to što ti ne znaš, a što

ismijavaš. U ovom životu treba nešto učiniti. Treba ga ispuniti. Trebapreći iza svega ... Mora se nešto uraditi. To što uradi, čovjek trebaobznaniti drugima ... Ja ne želim prosječan život!«

»Ali, maloprije si meni podvikivao sa breh, breh, breh!«»Tačno! Ali, nemoj me pogrešno shvatiti. Vrijedi li to za poeziju?

Tako sam mislio ...«»Ne vrijedi, znači, ha?«, uzvrati Muhidin.Omer odvrnu malu česmu na čajniku.»Ne vrijedi«, reče. »Ili, prema mome mišljenju ...«»Dobro, želim saznati šta ćeš ti raditi«, uzvrati Muhidin

nastavljajući rukama svirati trampet na ivici fotelje.»Otići ću u Sivas i zaraditi novac!«, gotovo se derao. »Zaradit ću

pare! S tim parama ću sve postići! Sve ...«, pa prestade, kao da ga

se uplašio: »Gledaš me sa podsmijehom. Doživljavaš me kao veomavatrenog, zar ne? Ili ... Da, da, veoma sam vatren.«

Spusti šoljicu čaja na tronožac. Načini nekoliko čudnih pokretarukama, kao da bez mlataranja rukama ne može istjerati ono što senalazi u njemu. Zapazivši to, osmjehnu se.

»Nervozan sam ovih dana«, reče. »Zato što se bojim da nepodlegnem ovoj učmahloj bešumnoj porodičnoj atmosferi koju samzatekao u Istanbulu!«

Okrenu se Refiku:»Ni slučajno mi nemoj zamjeriti! Ako podlegnem tome, onda ću,

ne uradivši ono što trebam uraditi, navući papuče i otpočetiprosječan život.«

Dok je to govorio, krajem oka je pogledao u Refikove noge. Kaoda se smirio kad je vidio da je obuo cipele.

»Međutim, ja mnogo toga želim postići! Želim živjeti bogato iispunjeno. Ko je to rekao? Živjeti bogato, potom biti doista bogat,postići sve!«, pa, kao da je s mukom ponavljao nešto što je naučenonapamet, promrmlja: »Želim osvojiti žene, novac, divljenje svih ...«

Sjeti se šoljice čaja i uze je. Sjede na mjesto na kome je prijesjedio Galib.

»Dobro, zašto omalovažavaš poeziju?«»Zato što je to nečujan posao. Pa, šta možeš razoriti, šta postići s

pjesmom? Čekat ćeš strpljivo ... Hah? Prije su tako govorili. Ustrpljenju je spas. Ja sam, eto, naučio da ne vjerujem u to! Ne vjerujonima koji te podučavaju da budeš strpljiv! Ja imam povjerenja samou sebe!«

»To nisu nove ideje ...«, uzvrati Muhidin.»Da, moguće je da si to pročitao u knjigama! Ja možda nisam

čitao koliko ti, ali znam to. Da sam to, kao i ti, pročitao u knjigama,rekao bih da su to ideje i prešao preko toga. Ali, to meni nije tako.Meni je to nešto što se živi! To je meni sve!«

»Da, mislim da te razumijem«, odjednom kaza Muhidin. »Ali, ja tone smatram ispravnim! Kud će te odvesti tolika pohlepa?«

»Nisam razmišljao. Ali, želim se usmjeriti na ono što rekoh«, pa seOmer usmjeri na Refika: »Ne razumijem zašto, umjesto pića, pijemoovaj čaj?«

»Da, nervozan si. Postao si nervozniji od mene«, reče Muhidin.»Ali, ova pohlepa će te nakraju razoriti, upropastiti!«

»Da ti donesem liker?«, upita Refik.»Ne, ne, nemoj ... Upropastit ću se! Tako misliš?«, Omer ustade i

sasvim smireno poče hodati po sobi.»Da«, odgovori Muhidin, ali, ugledavši Omera kako se šeta

između namještaja, dodade: »Ne znam ...«Omerovo tijelo kao da je govorilo: »Pogledajte koliko sam zgodan i

pametan! Zar se uopće može razoriti neko ovakav?«Nastupi tišina. Muhidin ustade i nali novi čaj. Omer upita Refika za

knjižare koje su otvorene posljednjih godina. Refik se dao naobjašnjavanje nečega. U riječ se umiješa i Muhidin. Pričao je onekom pjesniku, Džahitu Sitkiju. Poznavao ga je iz Galatasaraja ibešiktaških kafana. Imao je ružno lice i bio je stidljiv. Kaza da jezablistao pohvalama Pejami Safau. Reče i to da ne poznaje ostalemlade pjesnike, jer ne voli pretjerano kafane Bejoglua ... Počešepričati o Bejogluu, o tome kako se ova ulica izmijenila u posljednječetiri godine, ali iz njihovih riječi – koje ništa nisu mogle sakriti – ipokreta bivalo je jasno da su svi zaokupljeni onim o čemu sumaločas razgovarali, a ne ovim pitanjima. Razgovor o Bejogluu,dućanima i promijenjenom Istanbulu potraja dugo, ali nije ostavionikakav trag.

»Dakle, tako misliš, ha ...?«, kaza Muhidin kad je opet bila nastalatišina gledajući u dim cigarete koji je ispuhnuo.

»Da, to je ono što treba uraditi«, uzvrati Omer. »Uvijek bi setrebalo opirati prosječnim stvarima, prosječnom životu. Ali, to nijedovoljno. Treba izazvati tutnjavu, metež! Treba se domoći svega ...Govorim isto!«, pa načini gestu kao da se izvinjava što iznosi idejekoje se ne mogu opovrgnuti. »Čovjek bi trebao izbjegavati malazadovoljstva, privlačnosti svakodnevnog života!«

Ustao je i nalio čaj, kao da je samom pojavom, svojim tijelom,ponovo želio izazivati raspravu, dati potporu onome što govori. »Da,da, ovo su krupne riječi ...!«, reče Muhidin. Omer iz ruku spustišoljicu na tacnu.

»Hoćeš li da ti nešto kažem? Ali, nemoj se uplašiti. Ja ..., ja neželim biti šonjavi Turčin!«

»Daa ...?«, uzvrati Muhidin. Kao da je pištolj pukao.

Muhidin je gledao sad u Refika, sad u Omera. »Jesi li ti, čovječe,svjestan šta si rekao?«, upita.

Izgleda da se i sam Omer prepao svojih riječi. Igrao se česmomna čajniku i šoljicom čaja, koju nikako nije uspijevao napuniti. Okrenuse i pogleda Muhidina. Kao da su njihovi pogledi govorili: »Dušomoja, šalim se!« i ponovo se usredsredi na šoljicu.

»Nešto slično rekla mi je Atija-hanuma, supruga Sait Nedim-bega.Bili smo skupa u vozu na povratku u Tursku. Jesam li ti pričao otome?«, obrati se Refiku.

»De ti pojasni svoje riječi! Objasni šta si htio reći ...«, povikaMuhidin. »Muhidine, zar mi nismo prijatelji, dragi Muhidine?«, rečeOmer. »Ti si moj dugogodišnji prijatelj!«

»Da, ali od tebe nisam očekivao toliko!«Omer spusti šoljicu čaja na tronožac. Sjede pokraj Muhidina.

Poput saosjećajnog, tolerantnog starijeg brata, ruku prebaciMuhidinu preko ramena:

»Ja ne kažem ništa, Muhidine! Kako ovaj život mogu najboljeispuniti, to istražujem«, pa se, povlačeći ruku sa njegovog ramena,okrenu prema Reflku. »Ah, u Turskoj nema tolerancije. Tolerancija jeveoma bitna! Šta ti veliš?«

»Zašto da bude površno i prosto to što nazivaš svakodnevnimživotom?«, Refik odgovori osjećajući da treba nešto reći. »Zašto dačovjek izbjegava ta mala zadovoljstva koja omalovažavaš? Isvakodnevni život, po sebi, ima nečega neizvještačenog ..., imasvoju pjesmu«, ali se zastidio toga što je rekao.

»Ti misliš na Perihan, zar ne? Na Perihan«, reče uzbuđeno Omer.»Upravu si, Perihan je veoma ...«

Refik se zacrveni.»Ne, nisam mislio na nju.«»Shvatam te. Ne nalazi se lahko žena poput Perihan«, reče Omer

upavši mu u riječ.»Ne, ne govorim o njoj. Ja kažem da se može biti skroman!«

Muhidin prasnu u smijeh:»Skromnost? Dobro, a ovaj salon? Ili ovaj namještaj?«, rukom je

pokazivao po cijelom salonu, sobi za klavir, sedefnim kompletima,namještaju. »Kako čovjek može biti takav medu ovim stvarima?Kako među ovim stvarima i, nemoj se ljutiti, sa onom tvojom lijepom

ženom, kako čovjek može biti skroman? Kah, kah ... Ne ljutiš se, zarne? Ako je skromnost ono što ti želiš, onda to možeš postići u okoliniu kojoj ja živim. Ja to mogu uraditi.«

Ustao je kao da misli da je na njega došao red da demonstrira silu.»Ali, meni se ne dopada skomnost. Želim pokazati koliko sam

pametan i u tom kontekstu se slažem sa Omerom! Ali, u tomkontekstu!«

»Dobro, a zašto ti ne želiš biti Rastignac kao što ja to želim?«»Šta, šta, šta reče ...?! Rastignac! Haaa, Čitaš Balzaca?!

Podražavaš tog tipa?!«»Ne, to nije moje otkriće«, odgovori Omer; izgledao je kao da se

izvinjava. »To su, također, riječi Sait-begove supruge Atija-hanume...«

»Kakva porodica, bolan?!«, srdito će Muhidin. »Podučili su temnogo čemu!«

Omer uzbuđeno ustade.»Prijatelji, razumijete li me? Ja kažem da ovaj život treba ispuniti,

živjeti bogato, da treba sve postići! Shvatate li me? Ja sam vašdesetogodišnji prijatelj! Ne gledajte me tako. Znam, u ovome momstanju možda ima malo nastranosti. Da, ali znam šta želim! Imamojedan život. Promislimo kako da ga proživimo! O tome niko nerazmišlja!«, pa pogleda Muhidina: »Ti sve želiš kazati poezijom. Je lito dovoljno? Strpljenje i poezija ... Je li sve u tome? Pokazat ćešsvoju inteligenciju ... Čekat ćeš. Dobro, a zašto?«, pa se okrenuRefiku: »A ti si pred prepuštanjem ovom udobnom domu isvakodnevnom životu. Ne kažem ništa. Ne kažem ni da topromijeniš. Ali, razumijete li me? Ponekad me plaše vaši pogledi.«

»Ne boj se! Ne plaši se nas, dušo draga«, reče Muhidin.»Koliko godina smo mi prijatelji?«, nastavi Omer i krenu prema

Muhidinu, pa se zaustavi pred njim: »Dođi da te poljubim«, reče.»Kao da si pijan, čovječe!«, uzvrati Muhidin, ali ustade kao da je

ganut.Zagrliše se i poljubiše, uzajamno se smiješeći.I Refiku se učini da je ganut. Dođe mu da im se priključi, njihovoj

šali, ali se ne podiže sa mjesta. Razmišljao je o riječima koje jeizgovorio, o Perihan, o tome kako njegovi prijatelji doživljavajuPerihan. Postidi se.

»Kao što smo radili u godinama školovanja!«, povika Omer.I Refik je bio ustao:»Sjećate li se, jednom na nastavi otpora ...«, pa se okrenu

primjetivši da su njegovi prijatelji gledali prema vratima. »Aa, otac«,promrmlja.

Dževdet-beg se također iznenadi ugledavši ih. Na sebi je imaopidžamu sa plavim i bijelim prugama i dugi deblji džemper nakopčanje. Stajao je pred vratima. Prvo kao da se htio sakriti, zatim jeshvatio da mu to neće uspjeti. Bio je radostan što je u ovo doba noćinašao zabavu. Išao je teškim i napamet naučenim koracima premasvojoj fotelji.

»Dobra večer! Momci, nisam mogao zaspati. Dobra večer ...«»Ili mi previše pravimo buku, gospodine?«, upita Omer.»Ne, ne! Starost! A i stomak mi je nešto čudan. Izgleda da sam

previše jeo večeras«, ali se postidi i dodade: »Pidžama mi je lijepa,zar ne?«

»Jaa, vrlo lijepa«, uzvrati Muhidin; na licu mu se očitavalaposprdnost.

»O čemu ste razgovarali?«, upita Dževdet-beg dok je svoje tijelopažljivo smještao u omiljenu fotelju. »Hajde, recite o čemu stepričali!«

»O tome šta u životu treba raditi«, odgovori Omer.»Vidi ti ovo! I? Šta bi to, kao, trebalo raditi?«»Još nismo došli do potpunog zaključka«, uzvrati Omer.»Šta ima jednostavnije od toga? U životu treba raditi, voljeti, jesti,

piti, smijati se ...«»Ali, šta bi trebao biti cilj? Mi smo o tome raspravljali.« Dževdet-

beg prinese ruku uhu: »Rekoste li cilj?«»Šta je, dakle, istinski cilj, to kažu, oče?«, reče Refik.»Oni govore. Ali, ti? Ti se ne miješaj pretjerano u ove poslove. Ti si

se oženio. Tvoj stvarni cilj je već poznat. Dom i posao ... Dobro, štaste još govorili? Da čujem«, nastavi Dževdet-beg obješenjački.

Omer se odjednom prisjeti:»Ja sam još govorio o Sait Nedim-begu. Vi, kao, poznajete

njegovog oca, Nedim-pašu. Štaviše, Vaša svadba je, izgleda, bila uNedim-pašinom konaku ...«

»Da, da«, uzvrati Dževdet-beg. »Bila je u njegovom konaku.«Osjetio je potištenost.

»Refik, molim te, donesi mi voća. Oguli mi naranču i donesi.«»Vidio sam Sait Nedim-bega u vozu.«»Pusti ti njega. Reci ti meni jesi li sebi našao posao«, uzvrati

Dževdet-beg. »Što prije nađi neki posao. Još i djevojku. Lijep si,hvala Bogu, a i dobru si školu izučio. Da, dobar posao, dobrudjevojku! Eto mog odgovora na vaše pitanje. To je ono što je bitno uživotu.«

Refik ode u kuhinju.

7

PRED POLAZAK NA PUT

Omer se probudi iz popodnevnog sna i pogleda na sat. »Koliko samspavao? Kasnim Nazli«, pomisli. Siđe niz stepenice. Pogleda krozprozor na unutrašnju bašču konaka i ugleda proljetnu svjetlost kojauveseljava zelenilo. Izdaleka se vidjelo more. Ispred Bakirkoja jeprolazio tegljač. »Ići ću u Kemah!«

Odlučio je da raditi na željezničkoj pruzi Sivas – Erzurum.Dogovorio se sa firmom. Potpisao je ugovor da radi na izgradnjitunela između Kemaha i Erzuruma. I on, prema tom ugovoru, trebauložiti svoj kapital u taj posao. Zasad ima dovoljno novaca, ali se bojida bi kasnije mogao zapasti u krizu. Zeli prodati kuću, od koje kirijuprikuplja Džemila-hanuma, zatim parcelu na istom mjestu, dućan uKapali-čaršiji. Zato je trebao otići Džemila-hanumi.

Najednom kraju salona tetak je igrao darda sa komšijom. »Jesi lise probudio?«, upita vidjevši Omera, pa se okrenu prema komšiji:»Prihvatam Vaš ulog, gospodine!«

Tetka je plela, ponekad bi bacila pogled kroz prozor. »Jesi li se toprobudio?«, upita i ona. »Ja odoh, kasnim«, reče Omer.

»Ne treba se ulijeniti«, pomisli i zijevnu. »Ne smije se predavatiapatiji. O tome ozbiljno treba voditi računa!«

»Džemila-hanumi?«, upita tetka.»Da. Želim s njom razgovarati o toj kući i parcelama.«»I tetak ti je mogao obaviti te poslove«, reče tetka. »Nije važno,

poselami. Kako je Džemila-hanumina bratična? Kako se, ono, onazove?«

»Nazli! Hajde, tetka, kasnim. Vraćam se uvečer!«Radujući se što joj se pružila prilika, tetka ga poljubi u obraz, na

mjesto gdje ga je nekad ljubila i njegova rahmetli majka. Omerzaključi da vrijeme protiče. Preko avlije pređe ubrzanim korakom.

Pope se u autubus. Zatim, kod stanice, zaustavi taksi. Putem gaobuze tuga što napušta Istanbul, ali se oraspoloži ponavljajući samsebi svoje planove. »Ne treba biti kao što su oni«, promrmljarazmišljajući o tetku, koji, ne samo za vrijeme praznika nego svakidan igra darda sa komšijom, i o tetići, koja neprestano plete. »Netreba biti ni kao Refik. S obzirom na to da neću moći biti ni strpljivkao Muhidin ...« Pomisli na Nazli dok su prelazili preko mosta. Sjetise onoga šta su pričali kad je vidio prije mjesec. »Zašto se ponekadonako zacrveni?«, pomisli. »Kćerka narodnog poslanika. Šta narodniposlanik može osigurati čovjeku koji je na putu da postaneosvajač?« Pomisli na sebe kao Nazlinog muža i zeta tog narodnogposlanika. Zaima nove i nove tendere u Ankari, zarađuje mnogopara, dive se njemu i njegovoj supruzi, a iza leđa mu govore: »OvajOmer-beg ničim se ne zadovoljava!« Odjednom, stideći se svojihmisli, promrmlja: »Kakva sramota! Kakva glupost!«, i nasmija se.Potom poče planirati šta će reći Džemila-hanumi za dućane iparcele.

Džemila-hanuma otvori vrata. Opet vesela dočeka Omera.Ukorivši ga što nije došao prije, pitala ga je za tetku i tetka, je liozebao, iako je vrijeme bilo sunčano i vedro, kakvu će kahvu popiti... Pažljivo je odslušala Omerove odgovore, pa reče da je sluškinjana odmoru te se, prije nego što ode u kuhinju da skuha kahvu, malopotuži na sluškinju.

»Eee, zar nema Nazli?«, prošapta Omer gledajući za ženom.Dok su ispijali kahvu, pričali su o beznačajnim pojedinostima. Na

Džemila-hanumino pitanje, Omer ispriča o zdravstvenom stanjusvoje tetke i tetka, o njihovom svakodnevnom životu. Džemila-hanuma se požali na zdravlje. Pokazujući zadebljale ruke, ispričakako trpi od reume. Potom, kao što je to Omer očekivao, nastadetišina. Džemila-hanuma duboko uzdahnu.

Omer na brzinu ispriča. Ide u Kemah i da će mu za nepunu godinubiti potrebna pozamašna suma novca. Zamoli Džemila-hanumu damu pomogne u nalaženju kupca za dućan, njihovu ortačku kuću iparcele.

»Ne prodaješ zar sve tako?«, uzvrati žena.»Neću sad prodati, draga tetka. Kasnije će trebati prodati!«

»Prodaja nije nešto što je pohvalno. Tvoj rahmetli otac imao jeobičaj reći da nema kraja počneš li jednom prodavati imetak.«

»Ja to neću prodati da bih proćerdao«, uzvrati Omer. »Prodat ćuda bih stvorio kapital.«

»Nije dobro, nije dobro«, promrmlja žena, ali reče da će pomoćikoliko može.

»Zašto sam došao ovamo?«, pomisli Omer. »Ova žena mi nikadneće moći pomoći. Ja sam ovamo ... Neee, zašto da ne? Dobropoznaje Erenkoj ...«

»Gdje je Kemah, sinko?«»U Erzindžanu.«»Tamo bude hladno.«»Pred nama je ljeto!«»Opet, nemoj biti nehatan, pa da ne poneseš nešto toplo«, reče

Džemila-hanuma i nastavi govoriti o nekoj dalekoj rodbini izErzindžana.

Kazala je da tamo čaj piju ližući veliki komad šećera koji prenoseiz ruke u ruku. Potom ode pristaviti čaj.

Omer vidje sivu mačku koja je ušla u sobu i ustade. »Idem izIstanbula«, pomisli, ali se u njemu ne javi tuga koja se budila dok sevozio. Oslobodio se mučnine sna i pronašao svoju požudu.Definitivno je shvatio da mora postati osvajač. »U ovom životu semnogo može napraviti«, promrmlja. Promatrajući ga, mačka sepribliži, skoči u fotelju, pomirisa jastuk, smota se i leže. »Ali, i izIstanbula odlazim prije nego što sam se nauživao njegove slasti!«Hodao je po sobi. »Koje slasti?«, prošapta osjećajući želju da neštorazbije. »Dok sam bio u Londonu, uopće nisam lijepo mislio oIstanbulu!« Kroz prozor je gledao na Bosfor. »Da, nisam s ljubavljurazmišljao o Istanbulu, ali sad vidim da ovdje ima prijateljstva, nekihljudi, bližnjih, poznati miris, topli zrak koji mi obavija tijelo!« Bilo je totačno.

Idući od prozora prema suprotnom zidu, ugleda biblioteku inabacane knjige. »Ima ova djevojka, naprimjer! Šta li čita?«, pa vidjemačku. »Ali, mogu se i ulijeniti ukoliko ostanem ovdje. Meni trebajupare!« I to je bilo tačno. Okrenu se i krenu prema prozoru. »Bježim izIstanbula da bih zaradio pare, ali osvojit ću Istanbul!« NadUskudarom su se nadvile dvije skupine oblaka. »A možda i

pretjerujem s time što se naziva osvajanjem, stremim tome. Daslučajno ne bude glupost to što kažem da sam naučio u Evropi?!«Okrenuo se i pošao prema zidu. »Ali, ne! Ja imam svoje strasti! Nesličim drugima! Imam hrabrost! Gdje se zadržala ta žena?« Vrati sečuvši bat koraka. »Donosi čaj!« Okrenu se prema vratima i odsutnopogleda: »Aaa, ovo je Nazli!«

»Ne zamjeri. Nisam mogla izići, podučavam engleski jezik dijete izkomšiluka«, reče Nazli.

Omer se osmjehnu kad primijeti iznenađenje na njenom licu:»Naravno, naravno. Znači, podučavaš engleski ...«»Izgleda da si se ushodao po sobi«, reče Nazli.»Za tri dana se rastajem od Istanbula«, reče Omer zbunjen

dužinom djevojačkog vrata. » Da! Kuda ćeš?«»U Kemah!«Nazli je sjela u fotelju u kojoj je ležala mačka. Mačku je uzela u

naručje. »Ideš, dakle, na istok.«»Da ti, poput Montesquieua, pišem pisma sa Istoka«, reče. Oboje

su se doimali zbunjenim.»Ne, ne. To su bila pisma iz Irana, zar ne? Ne, nije ni to. Pisma

jednog Iranca ... Jesi li to čitala?«»Da, pročitala sam«, uzvrati Nazli.Sa njenog lica se ništa nije očitavalo.»Izgleda da mnogo čitaš«, reče Omer ustajući, pa, kao da se

nečega prisjetio, dodade: »Ja vjerujem u to da treba živjeti«, ali osjetida je to rekao veoma glupo.

»Da, ali ti si muškarac«, uzvrati Nazli.Utom ude tetka. Izgleda da je u razgovoru dvoje mladih odmah

našla nešto čemu će se diviti. Poput sjene, nastojeći da ne obznanisvoje postojanje, nečujno je sjela u ćošak, ali Omer je primijetio.Shvatio je da s pažnjom sluša njegove riječi.

»Tačno! Svjestan sam koliko je težak tvoj posao. Ženama je ovdjesvijet pravi pakao. Zatvaraju vas u kuće!«, rekao je to ne gledajući uDžemila-hanumu.

»Nije baš toliko. Zatim, čovjek može forsirati te granice«, rečeNazli.

»Bože, kako je pametna«, pomisli Omer. »Posjeduje karakter ... Teriječi: »Može forsirati granice ... »To je nešto što ne može svako reći.

Povrh svega, i simpatična je.«Osjećao se kao da je prostak.»Zatim, kod nas se poduzimaju reforme«, nastavi Nazli. »Veoma

smo napredni u nekim pogledima!«»Da«, odgovori Omer. »Ali ti, izgleda, omalovažavaš reforme.«»Ne, ne! Nemoj slučajno misliti. Ja svoje prohtjeve ...«»Aaa, kako to govoriš sa gostom?«, Džemila-hanuma prekori

Nazli. »Ja sebe doživljavam kao svojevrsnog osvajača«, reče Omeriznenada. Opet odgovori Džemila-hanuma:

»Ali, Fatih je bio mlađi kad je osvojio Istanbul. Kako je bio zgodan,zar ne? Zgodan si i ti, hvala Bogu!«, pa je rukom kucnula u drvo.

Omer se uplaši da će razgovor postati još banalniji. »Da, pametnai simpatična«, pomisli. Nije htio više govoriti; dođe mu da popije čaj ida pobjegne.

»Odrasli ste, pričate veoma ozbiljno, ali ja vas znam i kad ste biliovolicni«, reče Džemila-hanuma i nasmiješi se, pa ispriča uspomenuiz Nazlinog djetinjstva.

Nazli se naljuti kad je započela sa sjećanjem.»Draga tetka, Vi to pričate svakome.«»Pa, Omer nije svako ... Dobro, dobro, da ja vama donesem čaj.«»Izgleda da te drži pod velikim pritiskom«, reče Omer kad tetka

iziđe.»Da«, uzvrati Nazli. »To je baš previše!« i načini nervozan pokret

rukom, pa mačka, koja je drijemala u njenom naručju, podiže glavu.»Eto, vidiš, reforme nisu uspjele ući čak ni u kuću narodnog

poslanika«, reče Omer.»Ne! Moj otac živi u Ankari«, uzvrati Nazli. Nastade tišina.Uspirlitano vesela, Džemila-hanuma se ubrzo vrati sa čajnim

poslužavnikom. Reče da je pripremila štrudlu sa džemom,razdragano se prisjeti svoje mladosti, zatim prekori Nazli što nijeprobala štrudlu i okrenu se prema Omeru:

»Ova ništa ne jede. Ne znam šta će biti. Veoma je suhonjava, zarne?«

»Ne, dušo moja«, odgovori Omer. »Onakva je kakva treba biti!«Pomisli da je opet rekao nešto pogrešno.»Jedi i ti! Pripremila sam i za tebe«, reče Džemila-hanuma.

Tek toliko da bi nešto učinio, Omer uze krišku i zagrize. Ovdje seosjećao poput netaktičnog stranca, gotovo kao budala. »U ovoj kućiima nešto što me čini nesposobnim i nespretnim«, pomisli. »I ucijelom Istanbulu je takva atmosfera! I, zašto ja ovdje sjedim? Daustanem?« Ali, ne ustade. Sjedio je kao da želi ispoljiti još višenespretnosti. Kao da je nešto čekao, ali nije znao šta je to, pa jesjedio da bi saznao. »Preostala su mi tri dana u Istanbulu, a jošuvijek besposličarim u ovoj kući«, pomisli. »Mogao bih izići naBejoglu, zabavljati se, mogao bih se bar malo razveseliti.« Ali, sjedioje osjećajući da je pronašao nešto što ne bi mogao naći nazabavama Bejoglua. Slušao je Džemila-hanumu koja je pričalapreskačući sa teme na temu. »Ja sam trebao biti osvajač«,promrmlja odjednom i ustade.

»Da, ja napokon idem!«»Ideš? Ideš, ha?«, upita Džemila-hanuma. »Čak u Kemah. Kad se

vraćaš?«»Ko zna kad«, odgovori Omer te se zastidi shvatajući da očekuje

razumijevanje i da ga opet obuzima raspoloženje neoženjenogmuškarca koji je bez ikoga svoga. U ovoj kući se neprestano stidio.

»Poselamit ćeš tetku i tetka.«Već su bili stigli do vrata. Omer gleda Nazli, nastoji joj pročitati s

lica, ali ne nalazi ono što traži, ili misli da ne nalazi. U poslijednjemtrenutku se dosjeti šale:

»Da ti pišem iz Irana?«, upita.»Piši, piši«, uzvrati Nazli i kao da se natrenutak na njenom licu

pojavi ono što je tražio.»Ideš li to i u Iran?«, upita Džemila-hanuma.»Ne, šalim se«, uzvrati Omer. »Inače, knjiga se i ne zove tako.«Uspokoji se kao da je izišao na svjež zrak.»Kud čak ideš!?«, reče žena glasom kojim ga je htjela utješiti.

»Sretan ti put. Neka ti je Allah na pomoći!«»Pisat ću vam, izvještavat ću vas«, kaza Omer.Osjećao se zdravim i pametnim dok je silazio niza stepenice.

8

ŽENE NA BEJOGLUU

Nigan-hanuma se oznojila penjući se uz stepenice. »Kao da je ljeto,a ne oktobar«, prošapta osjećajući otkucaje srca i žiganje ispodnosa. Premda je prošao mjesec od kraja ljeta, kad su se iz novekuće na Hejbeliadi preselili na Nišantaš, i sada, početkom oktobra,nad Bejogluom je nebo bilo žarko.

»Ovo je, zar ne?«, upita Nigan-hanuma gledajući Perihan.Perihan klimnu glavom i dodirnu zvonce. To je bio stan Ajšinog

novog učitelja klavira. Cijelu zimu će, dva puta u sedmici, dolazitiovamo. Nigan-hanumi uopće nije bilo teško cijelu zimu iz Tuneladolaziti u ovaj han, četiri sprata se penjati uz stepenice, stajati natrijemu koji smrdi na buđ i prašinu i čekati da se otvore vrata, ali jehtjela i da njena kćerka zna cijeniti ono što joj majka za nju čini.

Vrata je otvorila spremačica koju su vidjele kad su bile prošli put.Ušle su i sjele u sobi po čijim zidovima su bile izvješane slikeugledne gospode s njegovanim bradama. Iznutra je dopirao zvukklavira. Nigan-hanuma pogleda na sat. Bilo je pet minuta do četiri.Perihan je sjela naspram nje i prelistavala neki časopis. Onda joj todosadi te ustade i zagleda se kroz prozor. Nigan-hanumu obuzeosjećaj kao da čeka u ljekarskoj ordinaciji. Melodija koja je iznutradopirala nikako nije nagovještavala da će se uskoro završiti. »Nakoliki trud pristajemo da bismo ovu djevojku naučili da svira klavir«,pomisli. Kroz glavu joj prođe da u današnje vrijeme niko, a pogotovomladi, ne zna ništa cijeniti.

Oktobra 1936. godine imala je četrdeset šest godina. Sjedila je naškripavoj stolici i mjerkala svoju snahu. »Ova žena je još dijete!«Perihan je naslonila čelo na džam i gledala napolje. »Ja sam unjenim godinama ...«, pomisli Nigan-hanuma i poče računati.»Perihan ima dvadeset dvije godine. Ja sam u njenim godinama,

dakle, 1910. po novom kalendaru, rodila drugo dijete!« Zatreptaočima osjetivši ponos. Ponekad se osjećala kao paćenica, aponekad i da je obespravljena. A sad se muči zbog trećeg djeteta,radi ove naprašite cure. Čekala je s nespokojstvom. »Ići ćemo uLebon kad uzmemo Ajšu«, pomisli tješeći samu sebe. Sa Lejla-hanumom se dogovorila da se tamo sastanu u četiri i petnaest.

Klavir umuknu. Izgledalo je kao da u jednom trenutku zaškripiviolina; nastupi kratko zatišje. Potom se ču bat koraka nastavnikaMađara i njegov nepravilni turski. Prvo iziđe lijep mladić blijedog licakoji je u rukama nosio violinsku kutiju. Dok je razmišljala o tome ko bito mogao biti, Nigan-hanuma ugleda Ajšu. A iza nje se, zamišljenogizgleda, smješkao gospodin Balatzs. I njegova brada bila jenjegovana, kao ove sa slika na zidovima. Živnu ugledavši Nigan-hanumu i Perihan. Promrmlja nešto dok se rukovao sa njima. Bio jepodebeo, niskog rasta. Nije podsjećao na nastavnika klavira, ali seznao prefinjeno izražavati. »Pristojan čovjek«, pomisli Nigan-hanumadok su izlazili iz sobe. »Ipak je on Evropljanin!« Silazila je nizstepenište, a kroz glavu joj prođoše čudne misli. »Ali, šteta!« Bio jeučitelj klavira.

Opet su izišle na Bejoglu. Više iznad njih nije bilo žarko nebo, većužurbani, nestrpljivi oblaci. Lica im je pržio vruć i beživotan vjetar,koji kao da je izlazio iz pećnice. »Dolazi oluja«, pomisli Nigan-hanuma. Kad se okrenula prema Taksimu, Ajša povika:

»Ne tamo. Uzet ćemo bombone!«»Zar ne idemo kući?«Nigan-hanuma kao da se naljuti. Bila je popustljiva prema

djetinjarijama, ali ne prema razmaženosti!»Prvo idemo u Lebon!«, reče oštrim glasom. »Obećale smo teti

Lejli. Zatim ćemo kući ...«Ajša se namršti. Perihan joj stade objašnjavati. Nigan-hanumu kao

da ponovo obuze isti osjećaj: djeca ne znaju ništa cijeniti. Staderazgledati izloge. U njima nije bilo ništa posebno. Nakon povratka saostrva, tražila je materijal za zavjese u spavaćoj sobi, ali nije uspjelapronaći ništa lijepo. I danas, nakon što je sa Perihan ušla i izišla iztolikih dućana, uspjela je naći samo to amerikan platno sa plavimcvjetovima. U dućanima nema ništa. Eto, naprimjer, ta radnjapoznatog Hristodiadisa. Šta u ovim izlozima ima što plijeni oči na prvi

pogled? Loše basme, tu i tamo istegnute kanafama, domaća robačija će boja brzo izblijediti, gotova odjeća navučena na lutkubezizražajnog lica. Nema ništa. Nigan-hanuma osjeti da serazbjesnila. Udalji se od izloga. Osvrnula se okolo. Nije vidjela Ajšu iPerihan. »Nestale su«, pomisli. Zaustavi se. Na trotoaru koji je vodioprema Tunelu nije uspjela naći to što traži. Fleke koje su dolazile iprolazile bili su drugi ljudi. Pogleda i na suprotni trotoar; i tamo jeisto. Potom na trotoaru na kom je stajala, čak tamo daleko, ugledaAjšinu spletenu kosu. Perihan se naslonila na nju; razgovarale suzaboravivši na Nigan-hanumu, koja osjeti kao da je prema njojpočinjena nepravda. Pomisli da se ne treba predavati takvomosjećanju, ali dok je išla gledajući u njih, u njoj se nije budio drugiosjećaj ... Kad su njih dvije zapazile da nje nema, stadoše, osvrnušese. Tražile su nekoliko sekundi, ugledale Nigan-hanumu i čekale.

»Da čujem o čemu ste pričale?«, upita Nigan-hanuma kad dođedo njih. Svom glasu pridodala je nešto optužujuće, oštro.

»Ništa«, odgovori Perihan.Nigan-hanuma pogleda sabranih obrva. Ajša je izgledala nervozno

i osjećala se okrivljenom. Nigan-hanuma je navaljivala. »Tako ste sezanijele! Šta ste pričale?«

»Zašto dolazite po mene? Mogu se ja i sama vratiti kući. Ionakoovamo dolazim sama iz škole«, reče Ajša odlučno.

To je, dakle! Nije joj, znači, drago što mati dolazi po nju! Nigan-hanuma osjeti srdžbu; primijeti da joj titraju krajevi usana. To je,dakle! Trotoarom je prolazio svijet. Došlo joj je da se prodere, daviče, da ovoj bezobzirnoj nepristojnoj djevojci uradi nešto što nećemoći zaboraviti. Iznad njih je bilo oblačno i žuto nebo. Razletjeli suse golubovi ispod prozora. Bile su ispred slastičarnice. Puhnu vjetar.Oštrim pokretima, Nigan-hanuma ude u slastičarnicu. Njena snaha ikćerka uđoše za njom.

Sjele su za mali sto. Lejla još nije stigla. Od konobarice zatražišekolače i čaj. Potom nastupi duga tišina. Nigan-hanuma shvati daneće moći uživati u slastičarnici. »Znači, ne voli što dolazimo ponju«, pomisli.

»Zašto ne želiš da dolazimo po tebe?«Ajše šuti i kao okrivljena gleda preda se. Svjesna je, dakle, svoje

krivice. »Zašto ne želiš? Zašto?«

Da bi ova djevojka mogla odgovoriti, pitanje joj se mora ponovitipet-šest puta; mora joj se dobro ukljucati u glavu.

»Zašto ne želiš, zašto, reci? Stidiš se ići ulicom sa majkom? Reci,zašto? »Ne stidim se«, promrmlja Ajša hirovitim glasom.

»Onda, zašto? Zašto da ne dolazim po tebe? Nedovoljno sam setrudila da pronađem tog učitelja klavira? Sve se čini za tebe! Hajde,reci zašto, zašto ne želiš? Reci, zašto?«

Ajša poče plakati.»Ah, još je samo to falilo«, pomisli Nigan-hanuma. »I to još pred

svima!« Osvrnu se oko sebe. Za jednim od stolova pokraj prozoraelegantno odjeveni gospodin čita novine. Za stolom lijevo dvije ženepiju čaj smijući se. Nigan-hanuma ih uznemireno osmotri; nisuprimijetili. »Jesam li je previše izgrdila?«, pomisli. Potom osjetimrzovolju. »Ovu bi djevojku trebalo udati«, prošapta. »Svakako jetreba udati, i to što prije. Ne uda li se, postat će nervozna ičangrizava cmizdra. Vidi ti ponašanja! Kao, šesnaest joj je godina ...Treba je udati!«

Ajšina glava se primakla grudima, uvukla se među ramena.»Hajde, obriši suze. Vidi, dolazi čaj!«S čajem su došli i kolači. Ali, neprijatnost se uvukla za njihov sto.

Nisu se mogle zabaviti gledajući lijepe šoljice. Šuteći, jele su kolače.»Počele smo jesti ne čekajući Lejlu«, pomisli, ali na to nije posebnoobraćala pažnju. Razmišljala je o Ajši. »Dobro, a za koga udati ovudjevojku?« Odluči o tome porazgovarati sa Džcvdet-begom. Potomodustade. Ova razmažena cura bila je jedina u Dževdet-bega. Čimse započne razgovor o udaji, sigurno će se namrštiti, snuždit će se ireći da još nije vrijeme za to. Ne vadeći maramicu, Ajša golimrukama protrlja oči. Perihan je izgledala tužna. »Za koga možemoudati ovu djevojku? Kome je možemo dati?« Napamet su joj padalaodrasla djeca prijatelja i poznanika, dobro obrazovani mladići ...»Kakav je Refikov prijatelj Omer? Ili Rezanin stariji sin?« Sitno jesjeckala čokoladni kolač ispred sebe, pijuckala čaj i, kao da pjevuši,mrmljala: »Za koga je možemo udati? Za koga? Za mlađeg Nusret-begovog? Šta u Parizu studira Sabihin sin?« Zaboravljala je, izgleda,na svoju srdžbu; uživala je i u kolaču, a i u onome što joj je prolazilokroz glavu. Gledajući pokunjenu Ajšu, pojedinačno je vagala svakogkandidata za zeta, igrala laganu, prijatnu igru.

Otvoriše se vrata slastičarnice. Lejla uđe brzim i žustrimpokretima. »Aa, za Lejlinog, naravno«, pomisli Nigan-hanuma.»Remziju ...« Pokušavala se prisjetiti djeteta koje je vidjela čak naBajram. Potom, smiješeći se, priđe Lejla. »Poljubit ćemo se«, pomisliNigan-hanuma. Isturi glavu naprijed. Lejlini obrazi bili su topli; blagose namirisala. Posmatrala ju je dok se ljubila sa Ajšom i Perihan.Remzija je najpodesniji ... Lejla se smjesti za sto. Bila je, kao i uvijek,vesela i poletna. Naruči kolač i čaj i poče pričati.

Lejla je imala mnogo toga ispričati. Tek su se preselili iz Suadije, izvikendice na Šišli. Mnogo toga se nakupilo, jer se nisu uspjeli nividjeti preko ljeta. Prvo je pričala o dvije svadbe koje su bile pred krajljeta. Nigan-hanuma zažali što nije mogla otići na te svadbe.Slušajući priče, obradova se shvativši da nije propustila baš neštoposebno. Potom joj naumpade engleski kralj, koji je došao početkomseptembra. Lejla reče da je kralj, koji je zajedno sa Gazijom17 naModi posmatrao takmičenje jedrenjaka, bio u svijetlom sportskomodijelu. Bila je i neka žena koju je kralj vodio sa sobom. Nije mu bilasupruga te su kolali tračevi koje je ona prepričala. Nigan-hanuma je,također, vidjela kralja te je i ona imala nešto dodati. Kad je prvi dansa Gazijom i Dolmabahče izlazio na Bejoglu, išli su preko Nišantaša iprošli ispred njihove kuće. Kralj je imao tamnosivo odijelo sa bijelimprugama, svijetlosivu košulju i crnu kravatu. Izišli u bašču i čekali, apljeskali kad su prolazili. Lejla-hanuma reče da je kralj ljepši nego nafotografijama koje je vidjela u novinama, ali da je Gazija ljepši i odnjega. Potom odlučiše popiti po još jedan čaj. Leja spomenukupovinu koju je obavila na Bejogluu; ni ona nije uspjela naći ništadobro. Nigan-hanuma uzdahnu uz pompezan pokret.

Razgovarale su o tome kako već podugo ništa nema u Turskoj.Zatim je Lejla-hanuma rekla da krajem zime namjeravaju ići uEvropu. Nigan-hanuma se oneraspoloži. Uprkos tome što godinamakupuje i prodaje robu iz Evrope, Dževdet-beg ne voli putovati. Osimonog putovanja u Berlin prije nekoliko godina, nigdje nisu bili.Konobarica donese nove čajeve. Nigan-hanuma krajem oka pogledaAjšu; nije pojela svoj kolač, šoljica ispred nje bila je puna. Nije semogla suzdržati: »Ohladit će ti se čaj«, reče. »Hajde, pij!«

»Upala sam Lejli u riječ«, pomisli potom, a Lejla se okrenu inasmiješi Ajši. »Ovu djevojku treba udati«, pomisli Nigan-hanuma.

Primijeti da je željela kazniti Ajšu. Poprimivši izgled nesretnice,očima pokaza na Ajšu:

»Znaš li šta mi maločas reče? Ne želi, kao, da dolazimo po njunakon časova klavira!«

»Ah, ma nije to rekla, nije rekla«, uzvrati Lejla kroz smijeh.Nigan-hanuma kao da osjeti da joj je dosadno. Niko nikoga ne

uzima zaozbiljno. Riječi nisu imale nikakvu važnost. Primijeti da želinešto učiniti.

»Rekla je, rekla«, reče. »I Perihan je svjedok.«Dok su joj riječi izlazile iz usta, osjeti se veoma prostodušnom.

»Čak ni vlastitu kćerku ne mogu izgrditi onako kako želim«, pomisli.Ali, isto tako, bila je svjesna da čini i nesmotrenost. »Treba Ajšu datiza Remziju.« Ne, ni to joj sad ne odgovara.

U slastičarnici je svjetlost bila prigušena. Neko vrijeme nastojalase zabaviti razmišljajući o tome. Potom odluči kupiti voćnešećerleme. Kojih šećerlema da uzme? Sa svojom rahmetli majkom ukonaku bi na Tešvikiji cijelu zimu jela šećerleme od krušaka. Godilojoj je prisjećanje na to, kao da je u tome nalazila utjehu ... Sijevnu,sve ispuni neka plava svjetlost. Kiša poče dobovati o staklaslastičarnice. »Vratit ćemo se taksijem«, pomisli Nigan-hanuma izapazi da trepće.

9

KRAJ JEDNOG DANA

»Da ne silazim sada! Na Nišantaš ću pješke sa Osman-bega«,pomisli Refik dok je tramvaj bio na Harbije. Kad je na Eminonu ušaou tramvaj, kiša je prokapavala. Poprilično je padala kad je bio naKarakoju, a na Sišhaneu je počeo pljusak koji još ne prestaje.Povremeno sijevne. Putnici su gledali kroz prozor očekujućigrmljavinu, a tramvaj klizi po tračnicama polahko se ljuljajući; kaoputovanje brodom po olujom vremenu. Približavajući se Osman-begu, Refik shvati da kiša neće prestati. »Hoću li potrčati?«, zapitase.

Izišao je iz tramvaja, požurio, a potom i potrčao. »Idem ukancelariju, da ne bude sramota. Dok se vraćam iz kancelarije, izkoje sam rano izišao, zadesio me pljusak i sad trčim«, pomisli.Uporedo je trčao i ljutio se. I to je bilo zato što se zadovoljavaosvakodnevnim životom. Nije želio da mu život pokvari neštoneobično, neka neočekivana neprijatnost; sklanjao se od kiše.Praćen pogledima ljudi sakupljenih ispod prozora i nastrešnica,trčkara tamo-ovamo po trotoaru izbjegavajući stati u lokvice i pazećina blato da ne bi zaprljao pantalone. Potom se zaustavi kao da seiznenada nečega sjetio. Krenu sporije. Kiša pojača. Prošapta: »Ali,ovo je glupost.« Odluči se skloniti pod nastrešnicu, ali u blizini nijebilo nikakve nastrešnice pod koju bi se moglo skloniti. Opružili su seniski avlijski zidovi. Slušajući šapat kiše, pogleda na sasvimopustjelu ulicu.

Trotoaru se primaknu taksi. »Da sam barem uspio naći kakavtaksi«, pomisli Refik. Potom, kao da ču neki poznat glas, okrenu se,pogleda i zbuni: Perihan se promolila iz taksija i viče. Potrča i uđe uautomobil.

»Kako si pokisao«, reče Perihan.

U razgovor se uplete i njegova majka, koja stade objašnjavati: išlesu na Bejoglu po Ajšu, sastale su se sa Lejlom u Lebonu, uzele sutaksi kad je kiša navalila, na Taksimu su ostavile Lejlu, a kad suugledale njega – veoma su se iznenadile ... Pričaju, šale se,povremeno govore kako je Refik mokar, smiju se. Bila je to sretnaporodica. Refik osjeća da ga, poput suhog i mehkog jorgana, srećaobavija po cijelom tijelu, i to ga raduje. I on se poče šaliti.

Kad su stigli kući i popeli se u svoje sobe, primijeti da želi pravitidjetinjarije. Dok mu je Perihan peškirom sušila kosu, pravio jezvukove na način razmaženog djeteta, malo se žalio, uzdisao je istenjao. Pravio je šale dok je mijenjao veš. Oduševio se kad je vidioda se Perihan razdragano smije. Povuče prekrivač sa kreveta,omota ga oko sebe i poče oponašali uspaničene rimske senatorekoje je pritisnuo Hanibal. Dok je to radio, pogleda Perihan. Sjedila jeispred komode. Opazi da se ona smije. »Pravim šale, smijemo se.Malo prije sam važno trčao na kiši«, pomisli. Bio je svjestan svogaraspoloženja. »Gotovo je«, promrmlja kad je Emina-hanuma unijelačaj,. »Sada će prestati ushićenje. Pit ću čaj. Nastupit će smirenaozbiljnost i nadmoć razuma!«

Sjedio je nasuprot Perihan u fotelji pokraj prozora. Perihan jenaslonila laktove na komodu i povremeno bacala pogled naogledalo. Refik se osjećao poput poslušne mačke. »Sjetio sam se dasam državljanin«, pomisli. »Građanin koji radi u firmi koju je osnovaonjegov otac, građanin koji baš ne voli sjediti u kancelariji, koji prijesvih ostalih izlazi odatle i bježi svojoj kući. Sad sa svojom suprugomsjedi u art nouveau spavaće sobe!« Gledao je veliki krevet, ormar sblagim krivuljama, koji ga je oblinom podsjećao na palubu, na otvoreza svjetlost na potpalublju. »Ja sam državljanin ..., neko imućan,zdrav. A neću ni jadikovati. Živjet ću krajnje ozbiljno!« Utom u blizinipuče grom. Zajedno pogledaše kroz prozor: visoka stabla kestenovau bašči podrhtavala su zajedno sa vjetrom.

»Šta si danas radio?«, upita Perihan.»Svake večeri to pita, kao da se ismijava«, pomisli Refik. Ali, znao

je da ne može olahko osjetiti gnjev prema Perihan. »Ništa! Kao iobično.«

Nastade tišina. »Kao i obično«, pomisli Refik. »Izišao sam jutroszajedno sa ocem i bratom. Čitao sam novine u kancelariji. Do podne

sam pregledao nekoliko papira. Sastavio sam narudžbenicu zaNjemačku. Zatim smo zajedno otišli u restoran na Sirkedži. Poslijeručka sam sa bratom malo pričao o poslu. Sa računovođomSadikom sam, uz kahvu, pogledao neke bilješke. Zatim sam izišao,pješke sam prešao most. Ušao sam u tramvaj. Zatekla me kiša.«

Gledao je Perihan, pokušavao nešto doznati. Kao da će sa licasvoje supruge pročitati ko je on! Dođe sebi nakon što Perihan, oštrimpokretom ruke, odgurnu natrag pramen kose koji joj je pao na čelo.

»Dobro, a šta si ti radila?«»Ja?«, upita Perihan.Izgledala je zbunjena. Refik to nije baš često pitao.»Hajde, pričaj mi.«»Jutros smo izišle u šetnju. Kako je jutros bilo lijepo vrijeme!

Udisale smo čist zrak. Šetale smo čak do kafane tamo naTopagadžu!«

Ušutila je pogledavši u lice svoga muža. Refik primijeti da Perihanželi pričati, a njemu bi se trebalo dopasti slušanje.

»Pričaj detaljno, nadugo i naširoko.«»Nakon što si ti izišao, sjedile smo u unutrašnjoj avliji », reče

Perihan. »Nastavila sam doručkovati sa mamom i Nermin. Pričalesmo o svemu i svačemu.«

»O čemu ste pričale?«»Aaa, o uobičajenim stvarima. Prvo smo pričale o bašči. Stabla

kestena su veoma porasla. Mama je pričala o tome kolika su bila kadsu tek došli ovamo. Prije trideset godina. Stvarno, koliko godina živistablo kestena? Eto, pričale smo o nečemu sličnom. O zapuštenostibašče i slično ... I onaj vrtlar Aziz nikako ne navraća. Mama jeogovarala Aziza. Rekla je da on bašču neće moći dovesti u red, dase, umjesto baščom, više bavi piljarnicom koju je otvorio, da trebamonaći nekog drugog, ali smo nakraju zaključile da je ipak on najbolji.Dok se ispijao čaj, mama je plela. Nermin je čitala novine. Ja sampomagala mami u pletenju; brojala sam čvorove, probala na sebi itako ... Odlučile smo da u jedanaest sati iziđemo u šetnju doTopagadža. Ušle smo u kuću. Ja sam izišla u sobu i pospremila.Namjestila sam krevete. Osjetila sam da mije dosadno. Gledala samkroz prozor, na avliju. Nermin je telefonirala nekoj svojoj prijateljici.

Mislila sam da i ja nekom telefoniram, ali me želja nije povuklanizakim. Da još pričam?«

»Pričaj, pričaj!«»Dok je Nermin razgovarala telefonom, sišla sam. Prešla sam u

sedefnu sobu i sjedila. Tandrkala sam malo po Ajšinom klaviru. Znašda se kajem što sam ostavila klavir. Nema veze, poslije sam se, eto,još malo zabavila. Izišla sam i šetala se prednjom avlijom. Ujedanaest smo se sastale pred vratima ... A izlazak tvoje mame izkuće posebna je ceremonija! Zaglavi se ispred velikog ogledala uhodniku. Nermin reče da se veoma toplo obukla. Mama nije obraćalapažnju. Inače se uvijek toplo odijeva. Krenule smo. Mama je opetpričala o starom Nišantašu. Ko je tu stanovao, ko je stari vlasnikbašče i nešto slično tome, ali zabavno. I Nermin je ponešto ispričala.Kao dijete se igrala u džamijskom haremu, dolje, u nekoj bašči.Spustile smo se preko puta policijske stanice. Išle smo pričajući etotako. U kafani smo sjele za mali sto, na naše uobičajeno mjesto.One su pile čaj, a ja sam tražila gazoz. Naručile smo leblebije. Ukafani nismo nešto posebno razgovarale. Više sa šutilo. Gledalesmo dolje, tamo pokraj potočića. U povratku je mama pričala o tomekako je poludio Ibrahim-paša. Prolazile smo ispred njegovog konaka.Nisam znala ..., dogodilo se, kao, nešto veoma komično, a jedan odpašinih unuka otišao je u Ameriku i postao kršćanin. Potom smosusrele starca koji je šetao sa svojim slugom. Bio je to Sejfi-paša.Mama ga je poljubila u ruku. Malo su porazgovarali. Počeli su sagradnjom nečega na Tešvikiju, ispod džamije. Mamu to zainteresira iotišle smo vidjeti. Za ručkom smo jele ćufte i paprikaš od patlidžana.I za večeru ima patlidžana. Nakon ručka je telefonirala Lejla. Pričalaje sa mamom ... Ali, ti ne slušaš ...«

»Ne! Slušam!«»Nije, inače, ni ostalo ništa za priču. Nakon ručka sam prilegla. U

tri sata izišle smo na Bejoglu. Sa mamom sam razgledala dućane.Ništa nismo uspjele naći. Potom smo uzele Ajšu. Sjele smo u Lebonsa Lejlom. U to je počela ova kiša ...«

Pognula je glavu naprijed i uperila oči u škrinju koju je otvorila dokje pričala. Refik se, isto tako, ustručavao gledati u nju. Izvalio se ufotelji i posmatrao drveće koje je podrhtavalo na kiši. Niočemu nije

razmišljao. Osjećao je laganu napetost, a i strahovao je razmišljati osebi.

Nastupila je tišina. Ponovo navali kiša, koja kao da je u jednomtrenutku bila prestala. Zajedno su gledali kroz prozor.

»Da večeras odemo u kino?«, upita Refik.Perihan poprimi stidljiv izgled.»Može!«, odgovori.Opet nastupi tišina.»Gdje ćemo?«, upita Refik.Perihan ne odgovori; samo slegnu ramenima.»Izgleda da joj se baš i ne ide«, pomisli Refik.»Jesu li novine dolje?«, upita potom. »Igra nešto u Ipeku ...«Perihan je klimala glavom.»Da bar vidimo u novinama«, reče Refik, ali se ne pomjeri s

mjesta.Osjećao se tromo, nije mu se dalo ni pomjeriti se. Bio je obuzet

bezvoljnošću koja mu je govorila: »Isto je išao u kino ili ne išao!« Nijepreviše djelovalo ni ono što je Perihan ispričala. Snebivao serazmišljanja o sebi, a ni to mu se nije činilo strašnim. U ovoj kući selahko pronalazilo nešto što bi čovjeka moglo osloboditi maleutučenosti. Ako mu dođe da bude toliko tužan da razmišlja o sebi, oPerihan, o svome braku, o životu – može se šaliti sa mamom, igratise sa bratićem. U najmanju ruku, može sići na donji sprat i priključitise torokanju.

Pričao je nešto Osmanu. Kad je počeo slušati ostale, shvati da ćese lišiti nemira.

10

PISMO SA ISTOKA

Kad je otvorila vrata i pred sobom ugledala Nazli koja se vraćala izškole, Džemila-hanuma je tako kliknula da je tu sreću nemogućeopisati. Sa takvim ushićenjem je svake večeri dočekivala svojubratičnu koja se vraćala sa fakulteta. Potom se prosuše i drugizvukovi i riječi koje bi tome već vična Nazli uspjevala razabrati.

»Jesi li došla? Jesi li došla, kćeri? Toliko sam se uplašila da nisinazebla ...«

»Nisam«, uzvrati Nazli.Skinula je kaput, izula cipele. Otvori dolaf da bi uzela papuče.»Jutros, rekoh, da iziđem na Taksim, da kupim glavicu kupusa;

mnogo sam ozebla. Uskoro će i snijeg.«»Ma, i nije toliko hladno, draga«, uzvrati Nazli, a pomisli: »Kao da

sam muško. Tješim je i umirujem.«»I jutros je malo nedostajalo da obučeš onaj svoj tanki kišni

mantil!«Nazli ne reče ništa. Mijenjala je odjeću, a u mislima se vraćala na

pola dana koji je provela na nastavi. Fakultet književnosti bio je naVeznedžileru, u Zejneb-hanuminom konaku. Dva časa su proteklaprazno. Najednom se vodio razgovor, a na drugom se prevodilo.Potom je izišla iz konaka i, skupa sa studentima koji vole nastupati umaniru starije braće, pješačila do bazena na Bajazitu, popela se utramvaj, a u tramvaju je, truckajući se, razmišljala.

Nakon što se oprala i presvukla, pređe u salon. Za njom dođe itetka Džemila. Dok su ispijale čaj, tetka joj je ukratko prepričaladnevne dogodovštine. Mačka je ušla u dolaf sa obućom, niko nije niprimijetio i tu je, jadnica, satima ostala zatvorena. U novinama kaoda spominju njenog oca. Od Omera je stiglo još jedno pismo.Izgovarajući to posljednje, Džemila-hanumin glas i lice živnuše.

Nazli otvori novine i pročita: »Kulturne aktivnosti u Manisi ...Okolina Narodnog doma Manise dostigla je stepen kulturnog rejona.Pokraj kino-dvorane, u kojoj su se prošle godine davale pozorišnepredstave, u proljeće priređivale večernje zabave i sastanci,otvorena je biblioteka. Biblioteku je otvorio Muhtar Lačin, poslanik izManise.«

»Jesi li pročitala?«, upita tetka.»Pročitala sam!«»Jaa! Vidiš li?«Džemila-hanuma je klimala glavom kao da se nečemu iščudava.

Izgleda da je htjela da se zapodjene mali razgovor o novinskojvijesti. A možda je mislila da će, kao što budu pričale o vijesti, moćipričati i o Omerovom pismu.

»Na kraju ćemo vidjeti i fotografije kad stigne Manisanska pošta«,reče Nazli.

»I onaj trg je vidno živnuo. Šteta, već godinama nikako neuspjevam otići!«

»Išli biste da ste htjeli, draga tetka«, reče Nazli, pa, pazeći na bojuglasa, upita: »Gdje je pismo?«

»Odnijela sam ga u tvoju sobu. Stani, ja ću ti donijeti ...«»Otići ću ja i pogledati«, uzvrati Nazli, ali ne ustade.Nije htjela da je tetka posmatra dok bude čitala pismo. Pila je čaj i

prelistavala novine.Tetka Džemila je pričala o mačkinim nestašlucima, ali to nije bilo

uzbudljivo. Veselo raspoloženje se izgubilo. Kao da se dogodilonešto neprijatno i čekaju nečije izvinjenje kako bi se povratili uveselje. Nazli prođe kroz misli da i tetka razmišlja o pismu.

Od početka aprila, sedam mjeseci, dakle, Omer je stalno pisaoNazli. Pred sami kraj ljeta pisao je da će najesen doći u Istanbul, alije u drugom pismu pisao da neće moći doći pošto uopće nemavremena, jer će cijelu zimu provesti na radu u tunelu. U prvim svojimpismima je, na podrugljiv način, više pisao o mjestu u kome je živio iradio, o ljudima, o onome šta je vidio. Sredinom ljeta je, u jednom odpisama koja je slao u Ankaru, objašnjavao svoje ideje o tome dapostane osvajač, što je i ranije spominjao. Ponekad joj je spominjaoda odlazi u goste, pisao joj o njemačkom inžinjeru koji radi naobližnjem gradilištu. Osim toga, Džemila-hanumi poslao je posebno

pismo da mu pomogne u prodaji dućana i parcela koje je spominjaoprilikom odlaska iz Istanbula. Sav imetak je rasprodan uz pomoćtetka iz Bakirkoja. Tetka Džemila nije mogla sakriti svoj strah ičuđenje – sve je pretvoreno u gotov novac.

Nakon što popi čaj, Nazli pređe u svoju sobu. Uze pismo sa stola.Sjede na ivicu kreveta. Pismo je bilo lakše od onih koje je primala uposljednje vrijeme. Mora da je unutra samo jedan mali papir. Naježise zabrinuta onime što joj je padalo napamet.

U posljednjim pismima Omer je više pisao o sebi, možda zato štoje u zimskim mjesecima radio samo u tunelima, što je u njegovojokolini nestalo gužve i što se nije susretao sa nečim novim, ali unačinu pisanja o sebi postojalo je nešto što je uznemiravalo Nazli.Pisao je da se osjeća usamljeno, da mu nije dovoljno prijateljstvo sanjemačkim inžinjerom. Kao da hoće da otvori srce, ali se pripremaozato što je znao da će, ukoliko to uradi, na vidjelo izići nešto veomaružno, ili čak užasno. Plašeći se ove pripreme, Nazli mu je opreznoodgovarala u svojim posljednjim pismima. Savjetovala mu je da sene počne opijati. Kasnije se, zbog toga što je to uspjela napisati, iponosila sa sobom, a i osjećala se posramljenom. Zato što je makarmalo bila upućena u književnost i život, mogla je pretpostaviti da ćeusamljeni inžinjer koji se vratio iz Evrope u provincijskim noćimautjehu tražiti u piću.

Vrhom olovke otvorila je kuvertu i pročitala:30. oktobar 1936.

Draga Nazli,

Ovo pišem odmah, prije nego što sam i dobio odgovor na mojeprošlo pismo. Vjerovat no ćeš se veoma začuditi onim što ćešpročitati. Dozlogrdilo mi je da pišem i derem papir. Ovo ćuposlati kako god ispalo. Raspoložen sam, a sad sam popio imalo vina. U sobi gori plinska lampa. Peć pucketa. U sporednojsobi neko hrče. Bilo kako bilo, napisat ču ti slijedeće. Dobro samrazmislio i odlučio da se oženim s tobom. Kako? Ja mislim da bito bilo dobro! Čini mi se da to nije u proturječnosti sa mojimvelikim planovima! Napiši mi svoj odgovor. Nemoj žuriti, alinemoj ni previše oklijevati. Više ti neću pisati dok ne dobijemtvoj odgovor, čekat ću. Možeš pomisliti da je to nešto dosadno i

loše! Ali, eto, opet nastojim izazvati tvoje sažaljenje prema meni.Ovo pismo ispade veoma loše i ružno. Ali, šta da radim, poslatću ga pošto sam se zakleo da ću ga poslati. Ko zna koliko samputa ponovio da je glupo pisati, pisati i bacati. Nije važno!Postupi onako kako želiš, ali, molim te, brzo piši. Molim te,nemoj, kao i obično, zaboraviti tetki izraziti moje poštovanje.

Omer

Još jednom je pročitala pismo pokušavajući zamisliti kako je Omerizgledao dok je pisao. »Šta ću sada?«, pomisli. Nije je obuzeo strah,kako je očekivala. Naslonila se na jastuk. »Vjerovatno ću se udati zanjega«, promrmlja. Zabrinu se kad ne osjeti strah ni od te pomisli.Poče istraživati zašto će se to dogoditi ubrzo.

»Odmah sam shvatila da se će se to dogoditi zato što mi se onsviđa«, pomisli. »Shvatila sam to još na Kurban-bajram, onog danakad je bio kod nas.« Ali, bile su to veoma prosječne, čestoupotrebljavane misli. Smatrala je to nedoličnim. Poče nabrajati:»Inteligentan, perspektivan, komunikativan, zgodan ...« Uzbudi serazmišljajući pojedinačno o tome. Osjeti ponos što se svidjelanekome sa takvim kvalitetima. »Šta će reći otac?«, pomisliodjednom. Njen otac nije progovorio nijednu riječ o Omeru. Samo jejednom jedno pismo, koje je Omer adresirao na Ankaru, ispod vratasa prvog sprata uznio gore, a na licu mu se očitavala sumnja dok jekćerki pružao kuvertu. A šta li bi rekla mama da je živa? Kroz mislijoj prođe da bi joj se mama nasmiješila, da bi joj savjetovala dadobro razmisli. Mama bi joj rekla i to da je sretna što nije bilaprimorana da se uda posredovanjem provodadžije. Njen otac,također, ne bi ispuštao priliku u ovakvim situacijama: hvalio bireformatore, a zatim bi prepričavao ono što je radio u vrijeme dok jebio valija u Manisi. »O čemu razmišljam?«, prošapta. Povlačeći nogeprema stomaku, šćućurila se na krevetu poput curice. »Ljubav«,promrmlja. Bila je to sramna riječ, koja se nije izgovarala u kruguporodice, a kad bi to neko i izgovorio, neki stranac, prelazilo bi sepreko toga. U porodici su se međusobno voljeli, ali su se sviustručavali ružnog prizvuka riječi ljubav. Taj prizvuk tajanstvenostiNazli je podsjećao na romane koji se čitaju u osami, na filmskescene ljubljenja, za koje je željela da se što brže završe, i na one

žene koje su svi omalovažavali. Odjednom, odbacujući te misli,ponovi onu riječ i iznenadi se. Pred očima joj oživje svadba. Pomislikako će Manisanska pošta ovoj za to odvojiti dosta prostora. »Kakoće spominjati Omera!«, prošapta. »Mladi inžinjer koji se školovao uEvropi ...« Zastidje se svojih razmišljanja. Pomisli šta će reći njenodruštvo sa fakulteta ... »Prijatan momak, zgodan inžinjer«, reći će.Još jednom zaključi da su svi oni praznoglavci. »Neću više ići ni nafakultet. Ne sviđaju mi se svi ti protraćeni sati, ona banalnaatmosfera. Dobro, a šta se meni sviđa?«, prošapta. »Da svi budusretni, da svi budu dobro, da se smiju i budu pametni. To je tako.Vjerujem da će mi on pružiti takav život. Da mu barem odmahnapišem kako se ne bi navikavao na piće!« Ustade iz kreveta. Dođejoj da otvori dolaf i pogleda se u ogledalu. Ne shvativši zašto to želi,otvori dolaf, osjeti se zdravom i veselom. »Kako je jednostavno«,pomisli.

11

PRAZNIK NA BEŠIKTAŠU

»Ah, i Omerova ženidba će biti zabavna«, reče Muhidin. Refikpogleda sasvim isprazno..

»Zašto?«, upita.»Tačno, ne mogu nm to objasniti«, pomisli Muhidin. »On se oženio

svjesno, drage volje. Kako to mogu objasniti sretnom mužu koji jesvakim danom sve mlohaviji?« Krajičkom oka baci pogled naPerihan koja je sjedila kraj njega.

»Stvarno, zašto će biti zabavna?«Pili su čaj u kafani na Bešiktašu, pokraj pristaništa. Bila je prva

nedjelja u 1937. godini. Vrijeme je bilo sunčano i kahvedžija je izniostolove. Odmah do njih, ćelavi čovjek je čitao novine. U kafani je bilojoš nekoliko porodica srednjeg staleža.

»Ma, ne znam«, odgovori Muhidin. »Tako mi pade napamet!«»Ne, ne! Ti hoćeš nešto kazati.«Razgovarali su i gledali u more. Bila je nedjelja, dan za

posmatranje mora i ćaskanje, gledanje prolaznika, za grickanjesjemenki. Iznad je bilo skroz blistavo nebo i sunce.

»Šta ja znam. Meni se čini apsurdnim to što se naziva brakom!«Refik namršti lice; kao da je strahovao da razgovor ne poprimi

neprijatan tok. Isto tako, uopće nije volio da se u prisustvu Perihangovori o nečemu takvom. Perihan je posmatrala čamce koje supristizali sa Uskudara i putnike koji su izlazili iz njih.

»Razumijem te, ali zar ti sve pomalo ne preuveličavaš?«, upitaRefik.

»Možda ... Ali, razmišljajući o godinama iz te inžinjerske škole ...«»Da?«»Tada mi se činilo kao da se nikad nećemo oženiti.«»Stvarno?«

»Ne, ne, ne mogu mu to ispričati«, pomisli Muhidin gledajućičamac koji je ispuštao putnike. Uz to, on je bio baš za ženidbu; nekoko će se izgubiti u porodici. Zašto mi to nikad nije padalo napamet?«Odjednom zaželi malo oneraspoložiti Refika. Osjeti da je to neštoružno i nepotrebno, ali se nije mogao kontrolirati.

»Inače, ti nisi bio kao Omer i ja. Tebe je više privlačila porodica,svakidašnji život. Sad mislim da je tvoje prijateljstvo sa nama samo...«, pa ušuti postidjevši se. »Pusti kraju, pusti kraju«, dodade.

»Oženi se i ti. Počni živjeti, prestani s tim«, uzvrati Refik.»Ja ovo neću jednostavno okončati!«»Dokle si stigao sa svojom knjigom poezije?«»Dobro je, napokon se štampa.«»Da te opet ne zavuče onaj tip?!«»Ne, ne!«Opet su ušutjeli. Okrenuše se i pogledaše u more. Nisu žurili

putnici koji su izlazili iz čamca. Šire noge na dvije strane i, pravećimale korake, osjećaju zemlju ispod tabana. Lagano ih prži blistavozimsko sunce. Nikom se ne žuri. Cijela priroda i ljudi žive naslađujućise, bez razuzdanosti, bez pretjeranog razmišljanja o vrijednostionoga što im je dato; čekaju smrt i polahko troše svoje vrijeme.»Omer je upravu: nešto treba raditi«, pomisli Muhidin. Ali, zaključi dau Omerovom pohlepnom držanju ima nečega ružnog. »Ne znam, neznam«, prošapta ponovo zapadajući u sumnju. »Ja samo želim bitidobar pjesnik. Moja mahana je što ljenčarim ovdje umjesto da sjedimkod kuće i radim.« Jutros je pisao pjesmu. Opet ga je iznerviralarazlika između riječi i gnjeva; pisao je i pisao, precrtavao. A kad je,nakraju, prestavši precrtavati, počeo derati papir, izišao je iz kućepraćen pogledima zabrinute majke. Telefonirao je Refiku. »A Perihani ja mislimo izići u šetnju«, rekao mu je Refik. Muhidin nije volio niove riječi koje mu smrde na porodicu i ustaljeni svakodnevni sistem,kao što je to izići u šetnju. Na Bešiktaš su došli pješke, a Muhidin ihje čekao na pristaništu. »Trebao sam biti strpljiviji, sjediti i pisatipoeziju«, pomisli ponovo se ljuteći na samog sebe.

Perihan zijevnu pokrivajući usta u posljednji tren. Refik se okrenuprema njoj i nasmija sa. Potom su se oboje okrenuli i gledali more.

»Eee, šta ste radili za Novu godinu?«, pitao je Muhidin, tek tolikoda nešto kaže.

»Bili smo kod kuće, zabavljali smo se porodično«, odgovori Refik.»Da čujem šta ste radili.«

»Jeli smo i igrali tombolu«, reče Refik i pogleda Perihan. »Perihanje dobila ogledalo!«, smijao se. »Mama je pokupovala darove zatombolu. Veoma voli novogodišnju zabavu. Otac je također praviošale. Je li ti tu ogledalo?«

»Bilo mi je u tašni!«, i Perihan razdragano otvori tašnu.»Šta li se nalazi u njenoj tašni?«, pomisli Muhidin. »Cešalj,

novčanik, možda ključevi, maramica ...?'Tnteresiralo ga je to, ali muje i dolazilo da se sprda sa nečim takvim.

»Nešto veoma simpatično, zar ne?«, Perihan je pružala ogledalo ismješkala se.

»Ja ne mogu biti prostodušan poput njih«, pomisli Muhidin. »Želimpotonuti u grijeh! Zašto sam došao ovamo?« Uzeo je ogledalo. Rammu je srebren, na sredini je slika gazele. Okrenu drugu stranu iugleda sebe. »Ružan sam«, pomisli. »Ali, dobro je što sam takav!Inače bih se veoma brzo zadovoljio onim što imam. Ne bih mogao nipostati pjesnik!«

»O čemu razmišljaš?«, upita Refik.»Hah!«»Odlutao si! O čemu razmišljaš?«»Razmišljam o sebi!«Refik klimnu glavom i osmjehnu se.»Ah, ti si pjesnik«, govorili su njegovi pogledi. »Ti razmišljaš o

zanimljivim stvarima, ne sličiš nama!«»Pogledajte šešir na onome čovjeku!«, uzviknu Perihan.Okrenuše se sve troje. Muhidin nije vidio ništa interesantno. Sa

strane pogleda u Perihan. »Lijepa žena«, pomisli. Vidio je njen malinos i nježni ten. Osam do deset sekundi, toliko je posmatrao. »Lijepažena«, pomisli ponovo i uplaši se. »Šta ja radim? Izgleda da maloskrećem! Ne bih se želio vidjeti dok je posmatram. Lijepa žena ubijačovjeka!« Pronašao je novu i zabavnu ideju. Maloprije se radovaozato što je ružan. »Ne bih mogao pisati poeziju da sam lijep ili daimam lijepu ženu. Nedjeljom bih, kao Refik, izlazio u šetnju, igraotombolu u salonima!« Pred očima mu oživi spokojna kuća porodiceIšikči, bučni i čavrljavi trpezarijski sto. »Ne sviđa mi se njihovablistava i vedra atmosfera, nezainteresirani, smireni, spokojni duhovi,

uravnoteženi ljudi«, pomisli. »I Refik je jedan od njih. Premda jeRefik ranije ...«

»Da uzmemo sjemenke?«Mahnuše i priđe im pogrbljen starac sa bisagama obješenim o

rame. Pruža im sjemenke, gleda mlade i veseli se.»Međutim, zar je Refik ranije bio takav ...? Bio je takav, naravno ...

Ili se možda promijenio? Mogu li se i ja promijeniti kao on?«Pokušavao se prisjetiti Refika kakav je bio prije pet-šest godina.»Uvijek se smijao po hodnicima inžinjerske škole, volio je svakojakešale. Do zore je s nama igrao poker, potom bi se malo posramio.Jednom je otišao u javnu kuću, a onda je preživljavao napadepokajanja. Inače, više sliči kršćaninu! Ali, isto tako, i dobrog je srca... Moj dugogodišnji prijatelj ...«

»Kako me to gledaš?!«»Kako te gledam?«»Ovako!«, Refik je oponašao Muhidina zaškiljivši očima i

ispružajući vrat naprijed.Perihan prvi put prasnu u smijeh. Muhidin se ne naljuti, razveseli

se. Saznavao je kako izgleda u očima drugih. »Poboljšavaju li ti seoči?«

»Ne!«Refik se okrenu Perihan.»Znaš li da je, dok smo bili u školi, Muhidin umislio da će nakon

pet-šest godina oslijepiti? To mu je osiguravalo neke privilegije. 'De tizavrši ovaj moj crtež, a da ja malo posmatram svijet', govorio bi.«

»Ali, moja kratkovidost je brzo napredovala ...«, reče Muhidin.»Tadašnje moje lakrdije sad se čine veselim«, pomisli Muhidin.

Naljuti se na sebe. »Ali, sad sam dobro«, reče primijetivši da Perihangleda u debela stakla njegovih naočara. Htjede pokazati kakve sumu oči i osvrnu se okolo.

Ćelavi čovjek još uvijek je čitao novine. Muhidin iz njih poče čitatinaslove: »Haraj se ne može prepustiti sirijskoj dominaciji ...Predsjednik Ataturk je sinoć u Perapalasu ... Madridskobombardiranje ... Pjesnik Nazim Hikmet i dvanaest njegovih prijatelja... U Artvinu snijeg metar i po ... Fenerbahče (B) 5 : Guneš (B) 2.«

»Bravo, čovječe! Ja ne mogu pročitati«, kaza Refik.

Ćelavi čovjek na kraju shvati da čitaju njegove novine, osmjehnuse pogledavši ih i ponovo se zadubi u čitanje.

»A šta li je sa utakmicom?«, upita Refik i zijevnu.»Fener pobjeđuje, Fener pobjeđuje«, reče ćelavi čovjek spuštajući

novine.Smijali su se umireni atmosferom prijateljstva, bliskosti i praznika.

Refik pruži sjemenke Muhidinu. Muhidin ostavi sjemenke na sto.»Oni su tako veseli, smireni i spokojni zato što ne znaju da ćeumrijeti«, pomisli. »Znaju, naravno, ali ne razmišljaju o tome. Niko nerazmišlja o smrti. Kad čovjek ne razmišlja o smrti, može biti opušten,ne strahuje, nije zabrinut, sve prihvata kao normalno, ne razmišlja otome da nešto treba uraditi!« Gledao je sjemenke koje su stajaleispred njega. »Sjemenke, na prvi pogled, izgledaju iste, ali kasniječovjek uočava male različitosti. Dobro, a kako sam ja postaoovakav?« Smrt i strah od smrti zauzimali su veliko mjesto u njegovojpoeziji. »Ja sam od Baudelairea saznao da ću umrijeti. Saznao sam iod drugih Francuza, a nakon što sam saznao – postao sam, eto,ovakav! Ali, bolje je da se dignem i idem kući umjesto da sezavaravam ispraznim razmišljanjima!«

»Šta ti piše Omer?«, upita Refik.»Ništa! Prorijedila su se i njegova pisma otkako je donio odluku o

ženidbi. Možda se ustručava mene. Ne, dragi, šalim se ... Ali,iskreno rečeno, i ne piše ništa značajno. Tek sam saznao da jepismom zaprosio djevojku! Ko je ta?«

»Rodica mu je. Neka daleka rodbina ... Znaš li da joj je otacnarodni poslanik iz Manise?«

»Ma, vidi!«, uzviknu Muhidin.« Naš Rastignac pogodio usredmete! Nisam to znao!«

»Ah, koji si ti! Ali, šta je narodni poslanik?!«»Pobjeda ili ništa!«»Ovih dana njegov tetak i tetka idu u Ankaru. Mladi su odlučili da

se uzmu. Ali, naravno, ima još i ona zvanična strana. Napravit ćedogovor o sklapanju braka ...«

»Dobro, a zar ti to ne izgleda komično?«»Zašto? I naši su išli prositi Perihan. Vidi kako je na kraju lijepo

ispalo.« Okrenu se prema Perihan i nasmiješi se. »Zašto bi nešto

takvo bilo komično? Majke i očevi se žele upoznati. Bit će imzabavno kad se vide ...«

»Ne, ne! Ne mogu mu više to objasniti«, pomisli Muhidin. »Šteta,ali ... Umire i prijateljstvo ...« Pomisli i na Omera. »Sviđao mi se onajnjegov podrugljivi nastup, ali, znam, i on će postati drukčiji. Čak seuživio u ulogu lijepog bogatog inžinjera. Ne volim omiljene,razmetljive ljude. Volim one što ostaju na marginama, one koje mrze.Naprimjer, ova naša dva vojnika!« Bila su to dva učenika vojneakademije koji su, prije povratka u školu na Jildizu, povremeno pili ubešiktaškoj čaršiji. Interesirali su se za književnost. Muhidin je mislioda je uticao na njih. »Zašto još uvijek sjedim ovdje? Da se podignemi odem ... Ako ništa, čavrljat ću sa onim vojnicima. Sa njima imamzajedničkih crta. Oštrit ćemo svoju mržnju ...«

Stigao je parobrod iz pravca Karakoja i pristajao je u luci. Svi sugledali na more i u parobrod koji se kretao naprijed-natrag. Muhidinmu je, na prvi pogled, dao ime i broj: Ha/as, 47!

»Kako ti je mati, čovječe, nikad ni da je spomeneš?!«, upita Refik.»Ma, dobro je. Sjedi u kući. Ide u goste, dočekuje goste, jede,

smije se, spava, diše. Uzgaja cvijeće u saksijama ...«»Je li dobrog zdravlja?«»Jest!«»Izgleda da se jedno vrijeme tužila na bubrege!«»Čega se ti sve nećeš sjećati!?«»A moj otac nije dobro«, reče Refik i ušuti, a lice mu poprimi

zamišljen i tužan izraz. »Šta mu je?«»Znaš da je imao srčani napad. Izgleda da mu ni pluća nisu dobra.

Veoma ružno kašlje. I sve slabije i slabije čuje. U kancelariji jepostao totalno beskoristan. Ovih dana mu je još gore. Nervira se, ljutise na srce, u to počinju pluća ... I s glavom mu je kao i s tijelom.Javljaju mu se praznine u pamćenju. Zaboravlja. Ljuti se štozaboravlja ... Nakraju, ne može ni poslovima upravljati. Osman je bioprimoran ograničiti mu pravo na donošenje odluka. Najgore je što jeOsman počeo nadgledati i njegove privatne troškove. Pričam ti to, jermi je veoma žao! A i ti, pazi na svoju majku!«

»Starost, eto«, reče Perihan.»Veoma loše, veoma loše«, prošapta Muhidin. »I ja ću, nakraju,

biti takav«, pomisli. »I sa mojim ocem je bilo isto, zatim: tup i ode!

Svi ćemo umrijeti. Ako ne uspijem biti dobar pjesnik, ubit ću se utridesetoj. To je dobra odluka. Namjesto da živim koprcajući se ustrahu od smrti, pateći se da mi iz usta ne ispadne zubna proteza, jaću stati naspram smrti. Padoh u zanos! Došlo je vrijeme za pjesmu,a još uvijek sjedim ovdje!«

»Aaa, pogledajte dijete!«, reče Perihan.Okrenuše se i pogledaše.

12

AMIDŽA I BRATIĆ VOJNIK

»Sinko, ja tebe uopće ne razumijem«, kaza Dževdet-beg. Zar sevojska napušta bez ikakvog razloga, i to baš kad si trebao dospjetina najsjajnija mjesta? Čime ćeš se baviti?«

»Trgovinom! Rekoh, trgovinom, dragi amidža«, odgovori Zija.Dva sata je ponavljao jedno te isto.»Ali, za trgovinu treba iskustvo. Zatim, znaš li da je tržište tek

prestalo stagnirati. Povrh svega, počinje i rat.«I Dževdet-beg je već dva sata govorio isto.Bratić Zija, koji je čestitkom za prošli Kurban-bajram podsjetio da

postoji, prije dva sata je bahnuo u kancelariju na Sirkcdžiju i kazaoda napušta vojsku, da će se otisnuti u trgovinu te zatražio novac odDževdet-bega. Dževdet-beg je nastojao shvatiti ovaj neočekivanipostupak svoga bratića, kojeg već godinama nije vidio.

»Ali, zašto? I to u ovim godinama ...«»Ja se, dragi amidža, još uvijek osjećam mlad!«Iako nije izgledao mlad, na njemu se vidjela djetinjasta bojažljivost

koja mu se, još prije trideset dvije godine, u danima očeve smrti,uočavala na licu. Na to su se nadovezali nepromišljenost iuobraženost, što Dževdet-beg nije mogao shvatiti.

»Ali, tržište stagnira. Možda će izbiti rat. Ti o tome bolje znaš, zarne? To je za vojnika pravo vrijeme da se pokaže. Ratne godine suvojničke godine!«

»A trgovačke ...?«»Tada nama ništa ne zapadne. Tada smo, zajedno sa ženama i

djecom, nemoćni, čekamo.«»Ali, u posljednjem ratu Vi niste čekali. Izgleda da ste dovezli

šećer.«

»Neuljudan si! Neću dozvoliti da se neuljudno ponašaš! Ko ti jeispričao te tračeve?«

»Nije trač ... To svi znaju!«»Otvoreno pričaj, molim te lijepo! Šta svi znaju? Zna li to svako da

sam se bavio trgovinom šećera i da se to potrefilo sa ratnimgodinama? Pa, ja to ni od koga i ne krijem!«

»Svi znaju da si prodavao šećer po veoma visokoj cijeni ...«, rečeZija i načini jedan pokret rukom. »Nije važno, to se mene ne tiče!«

»Ali, stani! Polahko«, uzvrati Dževdet-beg. »Zao mi je što si kaomoj bratić nasjeo na tračeve koje su o meni širili neprijatelji. Ti,naravno, ne znaš da su te tračeve lansirali oni koji se bave vagon-trgovinom. Ali, sačekaj, da saznaš istinu. Ja ništa nisam prodavao povisokoj cijeni, a neću ni prodavati! Ja sam svoju robu prodavao potržišnim cijenama. Šta drugo može uraditi trgovac? Ali, ti to nemožeš shvatiti. Ti samo znaš biti neuljudan!«

Zija ništa ne odgovori. Gledao je Galata-ćupriju, koja se vidjelapreko niskih krovova, i brod koji je pristajao uz most. Iako je popušiosvoju popodnevnu cigaretu, Dževdet-beg se još jednom maši kutije scigaretama.

Zija se odjednom okrenu.»Nemojte više pušiti, amidža. Osman mi je rekao, i Vi znate da

vam šteti.«Osjećajući se krivim, Dževdet-beg povuče ruku. »Ali, dobro,

kakvom trgovinom se želiš baviti?«»O tome još nisam razmišljao. Kad se imaju pare, onda se uvijek

može naći nešto čime će se trgovati.«»To je, dakle, tvoje mišljenje o trgovini?!«»Naravno ... Uvest ću željezo iz Njemačke. Ako ne, dopremit ću

odnekud šećer!«Smijao se. Bio je bezobrazan i antipatičan. Nije izgledao kao bratić

koji od amidže očekuje pomoć.»Ako ne mogne šećer, može štof, ako ni to, onda kola ... U Turskoj

ionako uvijek vlada kriza nečega. Ne brinite se Vi!«»Imam pravo da se brinem!«, odbrusi oštro Dževdet-beg.»Aaaa, stvarno! To sam zaboravio«, odgovori Zija kroz smijeh.»Kako možeš zaboraviti?! Tvoj otac te meni ostavio u amanet!«

Dževdet-beg shvati da je rekao nešto pogrešno, da se njegovbratić sprda sa njim. »Ja sam svoje završio«, pomisli. »On premameni čini najbanalnije drskosti, nabraja najbanalnije tračeve, a ja munastojim uzvratiti istom mjerom. Šta da radim, šta da radim?«,promrmlja osluškujući otkucaje svoga srca.

»Da, otac me ostavio Vama. Sjećam se onih strašnih dana, onogdana kad ste me fijakerom odvezli od Zejncb-hanume i odveli upansion. Inače, došao sam ovamo uzdajući se u očevu oporuku i uVašu dobronamjernost!«

»Jaa! Jesi li vidio? Jesi li, osim mene, imao neku podršku uživotu?«

Malo se naljutio, a malo je bio i ganut Dževdet-beg.»Nikoga nisam imao!«»Onda znaj cijeniti svog amidžu! Vidi u kakvom je stanju tvoj

amidža ...Pritisnuo je ruku na srce.»Da samo znaš kako ovdje boli! Ništa nećeš postići bezobraznim

ponašanjem prema svome amidži!«»Da, nisam razmišljao o tome! Nema veze, i ja mislim isto kao i Vi.

Znam da ste mi jedina podrška i, hrabreći se time, tražim od Vasnovac. Htio sam, naime, reći: pozajmicu. Pozajmicu koju ću vratitikad zaradim!«

Dževdet-beg se uzbudi novom idejom koja mu pade napamet.»Zašto ne čekaš penziju?«»Dozlogrdilo mi je nositi ovu uniformu!«»Aaaa, kakve su to riječi?! Povrh svega, ti još imaš i orden!

Godinama si se borio da bi bio dostojan te uniforme. Zatim, u ...,ovaj, gdje ono bi, u Sakariji si i ranjen! Ti si i heroj. Priliče li herojuriječi koje si izgovorio? Čekaj penziju!«

»Toliko ne mogu čekati«, uzvrati Zija beznadežano. »Meni trebanovac!«

»Kako ti to, sinko, lahko kažeš! Misliš li da se novac lahkozarađuje?« Zija se odjednom podiže.

»Ne znam ja kako se novac zarađuje! Kako bih znao? Nisammogao ništa drugo raditi mimo vojnikovanja«, povika. »Ali, želimsvoje pravo! A znam kako ću uzeti ono što je moje pravo!«

»Kakvo pravo? Čije to pravo?!«

»Ne znam ni čije jc pravo! Ne! Znam! Onoga što ste zaradili zbogsmrti moga rahmetli oca ...«

»Da tvoj rahmetli otac vidi ovu tvoju drskost, veoma bi seražalostio. Zar da ovakav bude njegov sin?! On je bio idealist! Nijerazmišljao o novcu. Šteta, šteta ...! Kosti ga bole!«

»I ja sam, eto, došao uzeti ovo njegovo pravo!«»Zašto? Zašto sve ovo? Zašto sada?«»Sada! Sada, zato što sam dobro razmislio. Četrdeset i dvije su mi

godine. U penziju ću za dvanaest godina. Zatim ću uzgajati cvijećena balkonu u stanu koji ću uzeti pod kiriju. Shvatio sam da želimživjeti. Odlučio sam se nastaniti u Istanbulu.«

»Ali, ti živiš, ovaj, u ženinom stanu u Ankari!«Dževdet-beg pomisli: »Zaboravljam imena, riječi.«»Rastavit ću se i od nje ...«, kaza Zija i ponovo sjede u fotelju.»Zašto? Zašto, sinko? Osim toga, ta žena je, izgleda, i bolesna.«»Bolesna!«»Ostavljaš svoju bolesnu ženu?«, upita Dževdet-beg.Pomisli da je opet rekao nešto pogrešno. Nije se više mogao

pouzdati u svoju pronicljivost.»Mislim da Vas uopće ne zanima moja porodica, moja žena«,

odgovori Zija. »Da Vas zanima, pomogli biste joj dok sam ja bio naratištu.«

»Zar nisam? Ima Boga, zar nisam?!«»Niste! Izuzev, naravno, nekoliko kuruša koje ste dali da biste

umirli savjest!«Dževdet-beg bi poravnao račune tih nekoliko kuruša, ali se

zastidje; nije bio kadar. »Šteta ... Šteta ...«, promrmlja. Onda počekašljati. Kašljao je i razmišljao: »Kakvo pravo? Otkud mu to ...?Izdržavao sam ga dok je bio dijete. Dao sam mu novac kad je bio uvojnoj školi. Na raspustu je povremeno dolazio i boravio kod nas ...Veoma ružno kašljem!« Nastojao je ugušiti kašalj; zastidje se mislećida bi bratić mogao zaključiti kako namjerno kašlje. Riješio se ovognapada kašlja nakon što se izvjesno vrijeme grčio, ali je shvatio damu je lice sasvim crveno. Osjećao se iscrpljenim, a i krivim. Nije bašbio u stanju razmišljati. Interesiralo ga je čemu ovo vodi.

Nastupi duga šutnja. Dževdet-beg se ustručavao započeti priču, amislio je da je i njegov bratić obuzet istim osjećanjem.

Nakon izvjesnog vremena Zija ustade. Ispruži glavu naprijed inasloni šake na ivicu velikog pisaćeg stola za kojim je sjedioDževdet-beg. Dževdet-beg se zabrinu.

»Sada mi recite, amidža, hoćete li mi dati novac ili ćete me vući zanos? Niste mi dovoljno pomagali dok sam bio dijete. Sad ste dužni!«

»Mislio sam da sam uvijek izvršavao svoje dužnosti prema tebi.Ne osjećam nikakav dug. Učinio sam i više nego što je trebalo«, rečeDževdet-beg polahko rastavljajući riječi na slogove.

»Uradili ste?! Tako, dakle! Baš me zanima, ako ćete pravo, kakobiste osnovali ovaj posao da nije bilo moga oca?«

»Kakvog je udjela mogao imati tvoj otac?«»Da nije bilo njega i njemu sličnih ne bi bilo ni ustavnosti, a ni

Republike!«»Šta to ti govoriš? Ko ti je napunio glavu tim glupostima?! Jesi li

zaboravio da je tvoj otac umro tri godine prije ustavnosti? Saberi se!Zatim, lijepo te molim, ne petljaj se u ono što se prije dogodilo. Tvomocu sam uvijek pomagao. Ne zaboravi ni to da je on i previše biosklon provodu. Piće je i bilo razlog njegove rane smrti. Onda, znaš liti šta sam ja radio dok iz dućana u kome sam trgovao drvetom nisamprešao ovamo? Šutiš, zar ne? A to je zato što si nešto utufio u glavui spreman si na sve da bi to postigao.«

Brzo govorenje bilo mu je zamorno. Odjednom Dževdet-beg upita:»Čemu sve to? Jesi li se zaljubio u drugu ženu?«»Da«, odgovori Zija zbunjeno.Zastidio se, izgleda. Bilo je to nešto neočekivano. Zija sjede i

ušuti.Zbuni se i Dževdet-beg. »Izgleda da ću na kraju reći da mu daju

pare koje traži«, pomisli. Gledao je mladog čovjeka koji se zasitiovojske, života kojim je živio i koji se usudio izmamljivati novac odsvoga amidže. Mislio je kako se više ne vodi računa o normamaponašanja i starim navikama. Ali je, isto tako, sasvim jasno osjećaoda razmišlja sa melanholijom i pakošću, što je svojstveno starimljudima.

»Hoćete li mi sad dati novac?«, upita Zija; nestade onog nastupakrivice.

Dževdet-beg se opet uznemiri.

»Ne znam koliko hoćeš. Zatim, ni ja više nisam ustanju neštodavati.«

»Ne zavitlavajte me opet! Ne mislite da ćete me se lahkoosloboditi!«, povika Zija ustajući.

»Ne deri se! Ne viči, lijepo te molim«, reče Dževdet-beg.»Uvijek ste tražili način da me se riješite! Zato ste me, uostalom, i

poslali u vojnu školu!«»Ali, ti si sam htio biti vojnik!«»A to Vam je, naravno, veoma odgovaralo. Htjeli ste me se

osloboditi. Bio sam neprikladan pokraj one pašine kćerke koju stenašli, zar ne? Mene ste otjerali u vojnu školu. Stanite! Stanite, da barjednom dovršim ono što hoću reći! Ako bi mi jednom u mjesecu palonapamet da iz Kuleli dođem na Nišantaš, namrštenog lica biste mitutnuli nekoliko kuruša u džep. Uvijek sam se osjećao kao da tanjimpostavljenom na kraju stola prilazim kao neki nadničar. Zatim sam sezakleo i nisam više zakoračio kod vas.«

»Nikad te nisam držao mimo svoje djece«, promrmlja Dževdet-begmlako.

»Laž! Zašto me, onda, niste poslali u Galatasaraj, kao što ste njihposlali? I ja sam itekako mogao ići u školu onih uglednih plemića!Mene ste otjerali u vojnu školu!«

»Nisam znao da tako misliš o vojsci«, odgovori Dževdet-beg.»Dobro, a kako da mislim? Dok su se meni nožni prsti mrzli u

Sarika-mišu, vi ste ovdje trgovali šećerom. Umalo nisam umro uSakariji. Vi ste razvijali firmu!«, kazivao je Zija i svoje lice primaknuoDževdet-begu. »Sada se preda mnom pojavila ta žena. To je mojazadnja sudbina, amidža. Razumijete li? Više mi se neće dogodititako nešto.«

Dževdet-beg primijeti da se uzrujao. Iz usta njegovog bratićazaudarao je alkohol. »Popio je da bi se ohrabrio«, pomisli. »Sve jeto, dakle, da bi pare potrošio na ženu! Mene je odabrao!« Pomisli daga treba žaliti, ali to nije mogao. Štaviše, osjećao je neodređenognušanje. Pred njim se nalazio neko ko je, bez ikakvog stida, govorioda će ostaviti svoju porodicu, svoje dijete. »Alija nisam u prilici ni damu bilo šta kažem!«

Zija se opet prodera:»Ako mi ne dadnete nešto, neću Vas ostavljati na miru!«

»Sjedi tu, dijete! Sjedi tu«, reče Dževdet-beg Zija se, sa svojimizobličenim licem, još uvijek klatio pred njim. »Dat ću ti što želiš. Alise i ti malo priberi. Zar tako, nakon toliko godina, misliš o svomamidži?«

Kao da je i Zija bio zbunjen.»Dozvoljavate li da pripalim jednu cigaretu?«, upita.Ne čekujući odgovor, uze sa stola kutiju s cigaretama. Ruke su mu

drhtale. Izgedao je rasijano.I Dževdet-beg se osjećao iscrpljeno. Posmatrajući bratića kako

puši, nije nalazio snage ni da razmišlja, a niti da šta kaže. Poželio jedug i dubok san. Ubrzo upita:

»Koliko želiš?«»Ne želim mnogo. Toliko da otvorim dućan na Karakoju i da

otpočnem sa poslom ... Ili toliko da kupim stan na Taksimu.«Nastojao je izgledati odlučno; nervoznim pokretima pušio je

cigaretu.»Ooo ..., kako ću naći toliko?«, reče Dževdet-beg. »Ja sam mislio

da ...«Zija je nešta bijesno govorio. Da bi pokazao da ne čuje, Dževdet-

beg prinese ruku uhu.»Neću Vas ostavljati na miru! U stopu ću vas pratiti, kao utvara!«Zija je opet ustao i Džcvdet-begu primaknuo svoje nimalo lijepo

lice i usta, iz kojih je zaudaralo na alkohol.Dževdet-bega je opet spopao napad kašlja. Nekoliko minuta je

snažno je kašljao, klateći se i savijajući naprijed. Potom se primirinekoliko sekundi. Poslije toga se ponovo žestoko zakašlja. Dok jekašljao, toliko se povijao naprijed da samo što bradom nije udario osto; krv je nadirala u lice, a u očima je osjećao toliku bol kao da ćeiskočiti iz svojih duplji. »Izgleda da umirem«, pomisli osluškujućisvoje srce. Potom shvati da mu ništa neće biti, ali toliko mu je, dokse grčio, teško pala pomisao na smrt da nije uspijevao vladati sobompred bratićem koji je od njega nastojao izmamiti novac. Pokazao jena vrata Ziji, koji je uplašeno gledao.

»Izlazi napolje! Izlazi napolje«, zastenjao je između dva zakašljajai pogledao ga: »Pričat ćemo drugi put!«

Njegov bratić je drhteći stajao pokraj stola. Kao da je neštopokušavao reći, ali Dževdet-beg nije bio u stanju ništa više pojmiti

osim pomjeranja njegovih usana. Zija pokuša sakriti cigaretu urukama; kao da je ukoravan zato što se odvažio pušiti predamidžom, a ne zbog drskosti koju je iskazao prema njemu.

Dževdet-beg jeknu, sad još oštrijim tonom:»Hajde! Izlazi napolje, rekoh, bezobrazniče!«Postade mu jasno da se uzaludno trudi obuzdati kašalj. Vidje da je

Zija izišao iz sobe. Poželje nešto reći, ali nije uspio skupiti snagu.Kao da mu u plućima i u dušniku gori vatra, koju je kašljem i jecajimatrebao izbljuvati. Kad je došao sebi, iz džepa izvadi maramicu iobrisa kapi znoja sa čela. U sobi je bio sam; osjećao se ostarjelim iiznemoglim. »Utvara«, promrmlja. »I sam dobro zna šta je ...Utvara!« Potom se pribra. »Bila je to utvara!« Mozak mu se dao naponovo uspostavljanje onoga što se u ovih pola sata srušilo iispreturalo naglavačke.

13

PROSIDBA

Ispunjen mirisom tetkove lule i tetkinog parfema, taksi je skrenuo ujednu od sporednih ulica Jenišehira, prošao između jednoobraznihkuća i zaustavio se pred jednom od njih, na koju je pokazao Omer.Ugledavši između drveća svjetlo u dnevnom boravku, Omer seuzbudi. I jučer je dolazio ovamo, vidio se sa Nazli. Danas će, kao štoje dogovoreno, biti obavljeno ono što se zove prošnja. Vrata seotvoriše odmah nakon kucanja.

»Ja sam Džunejt, moja supruga Madžide«, reče tetak čineći prvipotez, ali taj što otvori vrata nije bio Muhtar-beg, nego neki mršav ivisok čovjek.

»Ja sam Refet-beg, gospodine! Da, znaju da ćete doći. Gore su.Ja sam sišao zašto što se danas dogodila slučajnost ... Vi ste,izgleda, Omer-beg. Drago mi je, ja sam, može se reći, Nazlinamidža. Izvolite, izvolite ...«

Tetka nabra lice kao da misli: »Nepristojan i blebetalo!« Krenušeprema stepenicama. Na vrhu stepenica pojavi se Muhtar-beg. Spustise nekoliko basamaka niže. Potom se, kao da je pomislio da ćezapriječiti prolaz, vrati idući natrag. Okrenu se oko sebe. VidjevšiNazli, umiri se.

»Izvolite, izvolite, molim vas!«, povika.»Tetak, eto, to je Nazli«, reče Omer ... Ovo je moja tetka

Madžide.«»Sjećaš li me se?«, upita tetka. »Kao da se sjećam?«, uzvrati

Nazli.Rukovali su se i Muhtar-beg i tetak. I oni su bili zbunjeni. Kao da

niko nije uspijevao biti ono što jest.»Izvolite, gospodine, izvolite. Prvo Vi, molim vas ...«, reče Muhtar-

beg, zasipajući naređenjima sluškinju koja je prihvatala kapute.

I Nazli pruži ruke prema kaputu Madžida-hanume, ali se onaopirala. Ubjeđivale su se ispod čiviluka.

»Nismo zakasnili, zar ne?«, upita Madžida-hanuma dok su ulazili udnevni boravak.

»Ne! Niste, niste«, odgovori Muhtar-beg. »Vi zapadoste baš ućošak. Da pređete ovamo?«

»Ne, molim vas«, promrmlja tetka.Fotelja u kojoj je sjedila bila je u ćošku, ali to je bilo najbolje mjesto

odakle je izbliza mogla mjerkati Nazli. Nakon što to nasluti, Omer sazebnjom primijeti da je Muhtar-beg sjeo blizu njega. Nastade tišina.Potom Refet-beg dovrši svoju rečenicu, a djelovalo je kao da seizvinjava:

»Dogodila se slučajnost. Rekoh, u prolazu da svratim kod Muhtar-bega. Nisam znao da ćete doći.«

»Molim vas«, reče tetak. »Niste nas dugo čekali, zar ne?«»Ne, ne«, uzvrati Muhtar-beg. »To je rekla i gospoda. Štaviše,

rekao sam Nazli da ...«Primijetivši da se govori o njoj, tetka uspaničeno smaknu pogled

sa Nazli, koju je pažljivo mjerila.»Jaa ..., a mi se uspaničili misleći da smo zakasnili«, reče i nastavi

mjerkati Nazli.Nazli se zarumeni. Omer se ustručavao pogledati je. Kao da se

naljuti na tetku što više nego uočljivo zagleda Nazli. »Šta li sadmisli?«, prođe mu kroz glavu. Osjeti da ga zanima tetkin sud o snahi.

»Kakvu kahvu pijete?«, upita Muhtar-beg kad sluškinja uđe.Rekli su kakve će kahve, pa opet nastupi tišina.Sjedili su u sobi s niskim plafonom i malim ispupčenjem u zidu, što

je podsjećalo na zatvoreni balkon. Na suprotnom zidu, sa širokimramovima, obješena je panorama Venecije, slikana u ulju. Sa mjestana kome sjedi, Omer je, na zidu iza trpezarijskog stola, vidio ipozlaćenu levhu, a u uglu koji rastavlja dvije sobe bila je polica zakape sa sedefnim gravurama. Sve je bilo na svome mjestu, baš kaokad da se nešto očekuje. Čuje se odlučno i duboko kucanje zidnogsata. Tetka pažljivo mjerka Nazli. »Miran kao janje sjedim ovdje«,pomisli Omer, ali zapazi da neprikladno sjedi u fotelji.

»Kakva Vam se čini Ankara, gospodine?«, upita Muhtar-beg.

»Nismo baš uspjeli ni vidjeti Ankaru«, reče tetka smješkajući sekao da je to nešto zapanjujuće i veoma prijatno. »Došli smo jučerpred podne. Ali, stvarno je hladno.«

»Da, hladna je Ankara«, reče Muhtar-beg. »Naročito ovih dana ...Vjerujte, danas smo ozebli u Medžlisu!«

»Oprostite, gospodine, u čijem medžlisu?«, upita tetka, ali,shvatajući svoju grešku, odmah povika: »Aaaa, naravno, naravno!.«

»U Narodnom medžlisu, na Kamutaju, gospođo«, odgovoriMuhtar-beg.

Čuo je da je tetka popravila svoju grešku, ali je i opet rekao.Izgleda da se nije naročito iznenadio trenutnoj zaboravnosti dalekerodice. Tetka se zacrvenje.

»Znam, dragi, naravno da znam«, reče, pa, shvatajući da je sadpreuveličavala ono što se treba znati, još više pocrvenje i pokuša senasmijati.

Omer vidje da se smije i njegov budući punac. Tetka se, umirena,vidjevši da se i narodni poslanik smije, još više nasmija. Potom senasmija i tetak. Svi su se smijali. Sluškinja je donijela kahvu. Omerosjeti da se omekšala ona neodređena uzrujanost koja je ljude činiladrukčijim nego što jesu. Zajedno sa kahvom, narodni poslanikmusafire ponudi cigaretama, ali se nije okretao prema Omeru. Omerse obradova kad vidje da tetak nije odbio cigaretu. Strahovao je daće zapaliti svoju lulu i da će to prouzrokovati izvjesnu nelagodu.

Sve se opuštalo. Ono što se treba pričati, ubrzo će početi, alinedostajalo je još malo topline i bliskosti. Za to je bilo zgodnoprisjećanje daleke rodbine. Temu je pokrenula tetka. Podsjeti da suona i Nazlina majka djeca dvojice braće. Ali, da nisu bili sinovi istemajke ... Nije podsjećeno na dugogodišnju ljutnju zbog jednogdavnog miraza, a kašnjenje u prepoznavanju Muhtar-bega bilo jeupravo zbog toga ... Tetka odmjereno navede sve zajedničke rođakeo kojima se ovdje moglo govoriti. Omer pomisli kako je dalekarodbina bogatiji povod razgovora od bliske rodbine.

Ispijaju se kahve, prisjećaju se imena, bolesti, datuma rođenja ismrti, nesreća, sreće. »Jednog dana ću i ja postati kao ovi«,promrmlja Omer. »Jednog dana ću i ja, ispijajući kahvu, govoriti osvojoj rodbini. I to nakon svih požuda. Brak će me obuzdali. Ionako

sam se malo prizemljio na toj pruzi. I, ja sam, dakle, spreman zanešto takvo.«

Opet je analizirao samog sebe, ali nije uspijevao skupiti nekupretjeranu snagu da stupi u akciju. »Jednog dana, i to ne u nekojdalekoj budućnosti, i ja ću sa papučima na nogama i sa suprugom,koja u sobi plete ... Supruga?« Zbunjeno pogleda Nazli. Ovadjevojka koja se u ovoj sobi sjedeći naspram njega nastojala umiritipod pogledima budućeg muža, njegove tetke, koja se prisiljavala nabude smirena! Odjednom, koncentrirajući se, promrmlja: »Eee, štaje!? Moja supruga, eto.«

Tetak je pričao o svome životu, o svojoj trgovačkoj prošlosti.Potom, pomalo grubo i optužujuće, kaza kako se njegov trgovačkiživot suočio sa skučenošću, kako ništa nije slobodno kao nekad. Nato i Muhtar-beg osjeti potrebu da u kratkim crtama prepriča svojživot. Radio je kao obični službenik, kao kajmakam i kao valija.Osam godina je u politici. Prihvata kao normalno to što je trgovina,odnosno uvoz i izvoz, suočena sa izvjesnim problemima. Izgleda daće se, zbog razvoja države, zapadati u još veće muke. Ipak,sadašnja situacija je mnogo bolja u odnosu na period od prije šest-sedam godina. Narodni poslanik to reče tako šarmantno da mu jepočeo odobravati i pomalo usiljeni tetak. Tako se u sobi, koju jezagrijavala peć obložena keramičkim pločicama, još više povećavalaatmosfera radosti. I tetka je pričala sa Nazli. Pažljivo je promatrala,smješkala se, postavljala pitanja. Koju je srednju školu pohađala,koje strane jezike govori, kako je udesila tu lijepu haljinu? Ali, nakonnekog vremena, ispod svih pokreta i riječi, nastupi napeta šutnja, ukojoj su svi bili u iščekivanju. Čuju se samo otkucaji sata: Kao da susvi mislili: »Eto sad će početi ono o čemu se, zapravo, treba pričati.«Tetak je započeo sa pričom.

»Gospodine, vjerovatno znate razlog našeg dolaska ovamo«, rečetetak; nije se drsko držao, izgledao je umjereno. »Vaša kćerka i našOmer su se vidjeli i dogovorili.«

»Moj tetak će opet početi sa realnošću«, pomisli Omer. U ovakonapetim situacijama, gdje su pogodnije blage i odmjerene riječi,suprotno očekivanjima, tetak zauzme oštar stav i voli reći ono što sene treba kazati. Jednom je ovaj svoj stav Omeru objasnio realnošću i

time što ne voli dvoličnjaštvo, ali je Omer mislio da, prilikom svakognapada realnosti, njegov tetak sve više biva dvoličan.

»Razgovarali su, dogovorili se. Oboje su pametni. Ja mislim danije naše ni da pričamo. Izgleda da bi to i bilo ispravno. Mi ne bismotrebali upadati u riječ, zar nije tako? Pošto su oni pametni i ..., i dvadobro obrazovana čovjeka, na nama je samo da se složimo sanjihovim odlukama.«

Nakon što to izreče obazrivo, kao da diskutira sam sa sobom,izgleda zaključivši da nije pretjerao u svome realizmu dodade:

»Tako bi trebalo biti. Tako bi trebalo biti, zar ne?«»Kako? Naravno, naravno«, uzvrati Muhtar-beg.»Eto, zbog toga Vas pitam. Naš sestrić se želi oženiti Vašom

kćerkom. Slažete li se Vi?«Muhtar-beg se zbuni. Kao da je čuo nešto što uopće nije očekivao.

Meškoljio se u fotelji, uvijao se gledajući u Nazli, kao da očekujepomoć. Omer je također osjećao krivnju. Došlo mu je da se izvineovom čovjeku koji se uspaničeno uzvrtio zato što je prouzrokovaoovako neprijatne situacije.

»Ah, zar će se, nakon svoje majke, i ona odvojiti od mene?«,promrmlja Muhtar-beg.

Izgledao je tužno i usamljeno.»Ali, ima još vremena do braka«, reče tetak. »Onda, neka im je sa

srećom, gospodine, neka im je sa srećom!«, dodade u žurbi, kao daje pomislio da nije vrijeme da tješi Muhtar-bega već da iznosi ono štoje planirao.

Nastupi tišina. Tetka uzdahnu. Tetak reče i ono preostalo što jetrebalo reći:

»Naš Omer, znate, radi na pruzi. Odlučili su da se vjeridba obavi spočetka proljeća, prije nego što nastupi sezona gradnje. I Vi, kolikoznam, želite da se vjeridba obavi u Istanbulu.«

»Ne ja. Ne ja«, iscrpljeno promrmlja narodni poslanik. »Njenamajka rahmetli ... Nikako nije voljela Ankaru. Oporučila je ...«

»Kako god želite, gospodine!«, kaza tetak kao da trpi neku muku,pa ušuti nakon što izgovori nekoliko rečenica o detaljima i datumuvjeridbe.

Sobom se raširi posustalost. Svi su se povukli u vlastitarazmišljanja. »Misle o svojim životima, o svojim planovima«, pomisli

Omer. »Naslađuju se ovom rijetkom prilikom, koriste nas da birazmišljali o sebi!« Osjećao je da svi razmišljaju o nekoj uspomeni izsvog života ili da razmatraju neke male planove i da, dok to čine,pred očima imaju Nazli i njega. To mu se učinilo neizdržljivim. »Tolikosu se zaboravili da im čak napamet ne pada da razbiju ovu čudnutišinu«, pomisli u srdžbi.

»Veoma ste ganuti, gospodine. Gotovo da ću pomisliti da Vam ježao«, rekla je tetka znatiželjno gledajući narodnog poslanika, aizgledala je tako kao da je malo povrijeđena.

Kao da se Muhtar-begu se dopade ta pažnja.»Šta da kažem, šta da kažem?«, uspomaga se. »Očekivao sam,

ali opet mi to dođe čudnovatno. Šta da kažem? A možda nisamočekivao ovako«, pa pogleda Omera. »Momak mi se dopao. Ali,opet sam zbunjen.«

»U ovo vrijeme to biva ovako«, reče tetak kao da se ponosiosvojom obavještenošću. »I država se mijenja. Tako biva, eto. Samise viđaju, dogovaraju. Tako je bolje, zar ne?«

Muhtar-beg pogleda u Omera. »Dobro, eto, sad su mene počelipremjeravati«, pomisli Omer. U njega gleda i mršavi Refet-beg, kojise tu zadesio. »Šta li misle? Kakav im se činim?« Dođe mu daustane i iziđe iz sobe.

»Da, da, treba treba se prilagođavati vremenu«, promrmljaMuhtar-beg skidajući pogled sa Omera, pa se odjednom razveselikao da se nečeg sjetio: »Ja sam se sa mojom hanumom oženio uzpomoć provodadžije«, kaza i lice mu prekri sjeta: »Ali, mojazbunjenost nije zbog toga ... Ja sam, inače, uvijek bio pristalicaprogresa.«

Uzbuđeno se okrenu prema Refet-begu:»Zbog toga smo Refet-beg i ja u Medžlisu na sebe privukli mnogo

gromova. Mi smo u ovoj borbi!«, da bi, zaboravljajući na svoju tugu,počeo pričati o tome kako se, dok je bio valija u Manisi, borio sasoftama da primjene zakon o odijevanju.

Ovo Muhtar-begovo neočekivano vedro raspoloženje i potištenostzbunili su tetka i tetku. Izvjesno vrijeme slušali su veselo pričanjenarodnog poslanika. Više su obraćali pažnju na Muhtar-begoveriječi, manire i vesele gestikulacije nego na ono što je govorio.

»Misle, izgleda, da je lahkomislen«, pomisli Omer, ali se pometeprimjećujući da budućeg punca i sam tako doživljava. »Dobrodušančovjek«, promrmlja. Zatim pogleda Nazli. S pažnjom je slušala svogaoca. Otvoriše se i Refet-begova usta. »Ne bih trebao razmišljati osebi, bar malo bih trebao biti kao oni, i ja bih se trebao priključitiovom veselju«, pomisli Omer. Dođe mu da zaboravi na svoje strasti ida se umiješa u ovu atmosferu sreće koju zagrijava peć obloženakeramikom, da pogazi svoju svijest i ponos. Natrenutak ubijeđen daće to moći uraditi, spokojno prošara očima po sobi, ali, ugledavšisluškinju kako ga posmatra kroz odškrinuta vrata, prisjeti se da jekandidat za budućeg zeta. Zbunjeno je slušao Muhtar-bega koji jepričao o svome valiluku u Manisi. »To je neminovnost«, pomisli, alishvati da sebe više neće moći svestrano razmatrati.

»Jeste li ikako išli u Evropu?«, upita tetak prisno.»Ah, ne. Nije bilo prilike za to«, požali se Muhtar-beg. »Ali, treba

otići i vidjeti ... Volio bih da ode moja Nazli«, pa, vjerovatno strahujućida se njegove riječi ne protumače pogrešno, dade znak sluškinji,koja ude sa tacnom. »Trebali bismo preći za sto«, reče.

Polahko pređoše za sto ...

14

ŠETNJA NA ČISTOM ZRAKU

»Utvara!« Prošlo je mjesec dana od susreta sa Zijaom, ali Dževdet-beg je još uvijek razmišljao: »Utvara, kojoj usta zaudaraju na alkohol,koja nosi orden na prsima, koja od svoga amidže pokušava izmamitinovac!« Opet je bio pred vratima koja vode u avliju, u hodniku, predogledalima. Povremeno pogleda na veliko odgledalo, posmatrasebe. »Kad će opet doći?« Još jednom je došao sljedećeg dana,nakon što je amidžu ostavio u napadu kašlja. Dževdet-beg mu jerekao da nije u prilici da mu nešto da i pozvao Osmana. Osman jeZiji objasnio da firma nema novaca, da im, inače, treba novac zbogpreseljenja kancelarije iz Sirkedžija u Karakoj. Zija je to slušaonamrgođen, a prije nego što je otišao, pronašao je priliku i amidžiponovo prošaptao da ga neće ostavljati na miru.

»Ali, otkud mu pravo?« Dževdet-beg je u ogledalu posmatraoostarjelo tijelo i razmišljao: »Gdje nalazi tu hrabrost?«

»Dolazimo, dolazimo!«Nigan-hanuma je to povikala. Sa unucima su izlazili u šetnju, ali

ona je, kao i uvijek, kasnila. Začuše se glasovi unuka koji su silaziliniz stepenište.

Dževdet-beg se pogleda u ogledalu. Izgledao mu je da mu je grbajoš više izišla i da se još više smanjio. Stalno je to primjećivao ispredogledala. »Ne želim da me vide kao nesimpatičnog starca«, pomisli.Stavi šešir na glavu. Još jednom pogleda u ogledalo. Prošlo je tolikogodina kako se navikao na ovo ostarjelo lice sa šeširom, odavno jeveć zaboravio ono mlado lice sa fesom. Ali, i opet nije mogao da neosjeti utučenost.

Vani je još bilo snijega. Bio je kraj februara. Prošla su tri dana, alise još uvijek nije otopio snijeg koji je pao na Kurban-bajram.

Dževdet-beg se ushoda po stazi između avlijske kapije sazvoncetom i stepenica koje vode u kuću.

»Čovjek će nakon toliko godina uplašiti svog starog amidžu iusuditi se izmamljivati pare od njega! Kako tu hrabrost nalazi usebi?«, pomisli. »Recimo da ga je raspametila mlada žena u koju sezaljubio. Pomahnitao je toliko da bi sve uradio za nju. Dobro, a zaštoje odabrao ovaj put da bi došao do para? Šta je to što ga uvjeravada će od mene izmamiti pare?« Zaustavi se nasred dvorišta.Pokušavao je razmišljati, kao što je to često činio u posljednjevrijeme, prisiljavajući se da se prisjeti nekog zaboravljenog imena iliriječi. »Prisiljavam se, ali ne uspijevam ništa pronaći«, prošapta. »Ali,zašto je odabrao taj put ...? Aaa, evo ih!«

Nigan-hanuma je silazila u avliju. Na sebi je imala kaput bojekamilje dlake, a na glavi malu crnu kapu. Držala je unučad za ruke.Njihova majka ih već dva dana nije slala u školu, jer su se pojavilezarazne bolesti. Nakon što siđoše, Džemil, koji je ove godine krenuou osnovnu školu, istrgnu se iz nenine ruke i poče trčati avlijom.

»Stani, ne trči! Stani! Ne trči, rekoh! Past ćeš!«, povika Nigan-hanuma.

Glas svoje supruge Dževdet-beg doživi bezbojnim i mrtvim.Protrese zvonce obješeno na kapiji. Kanili su u šetnju prema Mački.

»Misli da ću osjećati dug prema njemu. Zašto vjeruje u to?Navodno sam ga se riješio! Navodno mu nisam dovoljno pomagao!«Nigan-hanuma mu se zavuče pod ruku. Dževdet-beg se prisjetibratove smrti, ženidbe i preseljenja u kuću na Nišantašu, malog Zijekoji je tih godina šetao po kući. »Tada je, eto, bio malo veći od oveunučadi. Ali, bio je nekako čudan. Kao da nije bio dijete. Kao da jeprerano sazrio. Gledao je podmuklo. Imao je takav pogled odozdo,kojim kao da čovjeka isljeđuje, podvrgava saslušanju. Uz to, lice muje ostalo djetinjasto dok tako gleda. Isto je gledao prije mjesec dana,kad je ušao u kancelariju i rekao da mu trebaju pare.« Išli su odtramvajske pruge prema policijskoj stanici. Dževdet-beg kao da serazbjesni: »Ne sviđa mi se!«

Bili su na uglu kraj policijske stanice. Neko iziđe iz dućana. Približiim se. Dževdet-beg ga nije prepoznao, ali čovjek je već ispružioruku, s poštovanjem izgovarajući njegovo ime. »Ko je ovo?«, zapitase Dževdet-beg dok ga je taj ljubio u ruku. Čovjek poseže i za Nigan-

hanuminom rukom. Bio je mlad. Imao je lijepo lice i kecelju na sebi.S ljubavlju je gledao u Dževdet-bega. Potom priđe unučadima. I njihpogleda blagonaklono. »Trebalo bi biti da je prilično dobar poznanik,ali ko je?«

Snebivajući se, Dževdet-beg to upita svoju suprugu nakon štoprođoše policijsku stanicu.

»Zar nisi mogao prepoznati? Pa, vrtlar Aziz«, reče Nigan-hanuma.»Nije u mogućnosti da održava bašču nakon što je otvoriopiljarnicu!«

»Aziz, dakle! Prije se bavio vrtlarstvom. Doveo je u red našubašču iza kuće!« Dževdet-beg mu je prije dvije godine pomogao daotvori piljarnicu. Prvi put ga je vidio kad je, sa njegovim ocem,obilazio kuću. Njegov otac je tada rekao da je bio bostandžija. On jegrickao sjemenke u dvorištu ... »Kako se nisam mogao sjetiti?«,pomisli. Sad ga je prvi put vidio pred dućanom.

Potom se prisjeti onog neprijatnog Nigan-hanuminog pitanja: »Zarga nisi mogao prepoznati?« Dževdet-beg pomisli: »Više ne moguprepoznavati druge.« Sve je miješao. Bila je to starost. Nakraju jedva puta sedmično odlazio u kancelariju. Ništa nije želio raditi. Čak ida je želio, niko mu nije ništa zapovjedao. Zatim mu drugo padenapamet: »Ali, nikome nisam uskraćivao svoju pomoć ...« Malo seuzbudi. Znali su ga svi na Nišantašu; svi osjećaju poštovanje kadvide Dževdet-bega, s ljubavlju ga pozdravljaju. Za svakoga je neštauradio. »Trideset dvije godine sam ovdje«, pomisli.

Približavali su se Tešvikiju. Naspram džamije Dževdet-beg ugledatek izgrađenu stambenu zgradu. Čije je ovo? Rekla mu je to Nigan-hanuma prilikom šetnje prije tri dana, ali se sad ne sjeća. Potom seprisjeti: nekog trgovca duhanom iz Izmira. Zna da je visok, ali nikakoda mu se sjeti imena. Do Tešvikija je neprestano tražio riječ sa vrhajezika. Potom je, s tugom, prestade tražiti. Pomisli kako je zrakhladan.

Trideset dvije godine je bio tu. Prije trideset dvije godine došao jeu konak na Tešvikije i prvi put vidio Nigan. Trideset dvije godinestanuje na Nišantašu, u kući preko puta. U tu veliku kuću je, saNigan-hanumom, ušao jednog ljetnog dana prije trideset dvijegodine. Uzeli su jednu sluškinju i jednog kuhara. Kasnije, kad mu jeotac umro, došlo je ono nečujno dijete blijedog lica koje gleda

odozdo. Živjelo je zajedno sa njima. Htjelo je biti vojnik. »Zija, kadveć hoćeš biti vojnik, a položio si i ispite, onda idi u Kuleli«, rekao muje Dževdet-beg. Osman se tek bio rodio. U kući je vladala sreća.Zijinii ugašeni i plašljivi pogledi, nečujno šetanje po kući, ne dirajućiništa, poput stranca; Dževdet-bega je to podsjećalo na neprijatnuprošlost, na protekle, davne i hladne godine. Nakon što je Zija otišaou vojnu školu, još više se produbila spokojnost u kući na Nišantašu;gotovo da je postala opipljiva. »Ne sviđa mi se on«, promrmlja opetDževdet-beg. Bio je u stanju priznati svoje grijehe. Duboko, dubokoje uzdisao, čistio svoja pluća.

Trebalo mu je da se povremeno zaustavlja i da što dublje udišezrak. Prilikom zadnjeg dolaska doktor Izak je bio prisiljen priznati dasumnja na njegova pluća. Dževdet-beg je imao potrebu za čistimzrakom. A to je, isto tako, bilo dobro opravdanje da ne ide ukancelariju. Osman i Refik su mu jedan dan nadugo i naširokoobjašnjavali da više nema potrebe da svaki dan dolazi u kancelariju,a Dževdet-begu je kroz glavu prošlo da je zdravsteni motivnajdostojanstveniji način za povlačenje. Sada, dok je duboko udisaozrak, bio je toliko miran da je bez ustručavanja razmišljao o svemutome.

Suprotnim trotoarom prolazio je krupan čovjek. Ugledavši njih,uspori korak i teatralnim pokretom sa glave skide šešir širokogoboda. Blagim naklonom ih pozdravi. Primajući pozdrav svojimšeširom, Dževdet-beg ga prepozna: bio je to advokat Dženab-beg.Pomislivši kako advokati nemaju radno vrijeme, pogleda na sat: biloje gotovo jedanaest. Pomisli kako je šetnja na Mački u ovo dobadana nelagodna muškarcu. Bilo je to vrijeme domaćica, penzionera ibesposlenih ljudi. Radio je i koješta drugo što rade besposleni:slušao radio, igrao se sa unučadima, sadio čudno bilje u avliji, panapamet učio njihova latinska imena i ponavljao ih za sofrom. Ali,isto tako, imao je i jedan bitan posao: pripremao je memoare. Jošnije napisao nijednu jedinu riječ, ali je počeo prikupljati građu.Odredio je ime knjige koju je namjeravao objaviti: Moj polustoljetnitrgovački život. U knjizi bi iznio sve što je radio od vremena bavljenjadrvenom gradom do danas, obogativši je fotografijama,dokumentima i člancima.

Naspram kasarne susretoše se sa dvjema ženama koje su šetalesa djecom u kolicima. Bile su dobro odjevene, mlade i zdrave.Smijale su se. Ugledavši njih, zaustaviše kolica. PozdravišeDževdet-bega, a potom sa Nigan-hanumom progovoriše nekolikoriječi. Jedna od njih se sagnu i poljubi oboje unučadi. Nigan-hanumase nadviri nad kolica i štipnu djecu.

Dok su išli ispod stabala, Nigan-hanuma poče objašnjavati ko sužene:

»Visoka i mršava je snaha Safet-begovih, a druga je njena sestra.Obje su se udale pretprošlog ljeta«, pa nastavi pričati da je onavisoka i mršava prije bila zaručena sa drugim.

»Utvara«, promrmlja odjednom Dževdet-beg. Bili su u onompustom dvorištu koje se već zove Tašlik18, među neupotrijebljenimkamenjem nedovršene džamije, čiji su temelji iskopani uAbdulazizovo vrijeme. Nigan-hanuma je još uvijek pričala o mladimženama; u daljini su se vidjeli Bosfor i ostrva. »Utvara! Neću ga semoći osloboditi! I on zna da ga se neću moći riješiti ako i dam, a iako ne dam ono što traži. Zbog toga i dolazi tražiti novac!« Puhao jehladan i suh vjetar. Dževdet-beg se nasloni na Nigan-hanumu. A onase, poput mačke, privi uz njega. Unuci su čačkali po gomili snijegakoja se još uvijek nije zablatila. Udubili su se u igru, zaboravili nanenu i djeda. »Završeno je sa mnom«, pomisli Dževdet-beg. Stisnuruku Nigan. Da bi zaboravio, pogleda u more. »Neću se moćiosloboditi«, pomisli odjednom. »Dućana drvima, Hasekija, kuće izVefaa, svog brata, utvare!« Gledao je djecu, ali nije vidio; slike su senadmetale u njegovom mozgu: umirao je njegov otac koji se baviodrvenom građom, gvožđarski dućan razvijao je Dževdet-beg, počeoje sa prodajom u Anadoliji, njegov brat se u krevetu borio sa životom,malog Ziju je ostavljao u amanet svome bratu, ženio se sa Nigan-hanumom, posjećivao je Ismail Hakki-pašu radi dopremanja šećera,želio je da u kući na Nišantašu uvijek vlada mir, da mu porodicabude kao porodica iz knjige koju je čitao dok je učio francuski.

»Ostavi to! Ostavi, isprljat ćeš se!«, povika Nigan-hanuma i Džemilispusti blatom umazanu granu.

»Hladno mi je. Da se vratimo«, prošapta Dževdet-beg svojojsupruzi.

Nigan-hanuma se privi uz muža.

U povratku su se slike opet preticale u njegovom mozgu. Dževdet-beg ih ne pokuša obuzdati. Povremeno je mislio na utvaru. Odluči daponovo predloži sinu da Ziji daju malo para, ali pomisli da se Osmanneće složiti. Poče trljati ruke da ne bi ozebao, ali ga to umori. Kad subili ispred stanice na Tešvikiju, odluči da se popnu prvi u tramvaj, aliodustade. Potom pomisli da će prileći poslije ručka.

Niko ništa nije govorio. Kao da su se unuci umorili; nisu seodmicali od djeda i nene. Dževdet-beg se nastojao razonoditi mislećina ručak. Dok su prolazili pokraj tešvikijske džamije, mrlja mu upademeđu nesigurne misli: »Hoću li ću još jednom moći klanjati bajram-namaz?« I ovoga Bajrama se kao prut tresao na hladnim džamijskimćilimima, ali osjećao je zadovoljstvo zato što je u spokojstvu trpio bolkoji je osjećao. Shvati da se mrlja širi prenoseći se i na druge misli:»Hoći li ću dočekati Refikovo dijete?« Prije dva mjeseca je rečeno daje Perihan trudna. »A preseljenje kancelarije na Karakoj?« Nijevrijedilo što se protivio preseljenju kancelarije, a i on je izgledao kaoda se s time pomirio. »Da bar brzo završim te svoje memoare«,pomisli kad su prolazili ispred policijske stanice. »A da u bašču izakuće zasadim bijeli sljez, bi li se primio? Bijeli sljez, bijeli sljez ...Kako ono? Lonicera caprifolium ... Ali, zar to nisu orlovi nokti?Althaea officinalis!«

Odjednom se začu krkljav i promukao glas:»Dževdet-beže!«Dževdet-beg se okrenu. »Vah, vah! U kakvo stanje je došao Sejfi-

paša«, pomisli. Bio je Abdulhamidov ambasador u Londonu. Bio jeprijatelj Niganinog oca Šukri-paše. Njegova zvijezda je trebala jošsijati, ali ga je ustavnost ostavila u sjeni.

»Kako ste, gospodine?«, upita Dževdet-beg.»Nigan, kćeri, kako si?«, upita Sejfi-paša umjesto odgovora.Nigan se odmaknu od muža, nage se i s poštovanjem poljubi pašu

u ruku.»Nema više ljudi kao što je tvoj otac!«, reče Sejfi-paša još

krkljavijim glasom. »Kakav je čovjek bio Šukri-paša! Nema višetakvih!«

Rekao je i još nešto. Iako se naslanjao na slugu, iako se teškodržao na nogama, iako mu je lice sličilo licu starog i odvratnog psa,pobuđivao je poštovanje.

Dževdet-beg nije mogao ne osjetiti oduševljenje. »Mora da jeprevalio devedesetu«, pomisli. »Ovi dugo žive, jer se nisu trošilitrgovačkim problemima. Ja ću otići prije njega. Ah, zašto ga je Niganpoljubila u ruku?«

»Što je čovjek bio tvoj otac«, kaza paša. »Nema više takvih ljudi!«,pa se okrenu prema Dževdet-begu. »Je li trgovina prepuštenagospodi sinovima?«, pa sam potvrđivao glavom. »Iz Tašlik-avlije, sašetnje na čistom zraku, hah? Ah.hah, hoh! ..., i krkljavi pašin smijehpreobrati se u krkljavo kašljanje.

»Da, gospodine«, promrmlja Dževdet-beg.Osjećao se povrijeđenim, ali se nije namjeravao usprotiviti.Sejfi-paša upita Nigan-hanumu za sestre. Raspita se i o ostaloj

rodbini, poznanicima, a one za koje se raspitivao doživljavao je kaoprave ljude. Potom mu postade dosadno. Slugu, koji ga je pridržavaoispod ruke, naruži što se ljulja. Shvatajući da je pravi trenutak,Nigan-hanuma se opet sage i poljubi pašu u ruku. Paša umiljatimglasom pokuša reći nešto unucima koji su se vrpoljili oko Dževdet-begovih skuta, ali ih promukla krkljavina iz njegovog grla još višezaplaši. Tada se i udalji, prekoravajući i gurkajući slugu.

»Kako je ostario!«, reče Nigan-hanuma i uzdahnu.»Star, ali zdrav!«, pomisli Dževdet-beg. Potom je podugo išao ne

govoreći ništa, niti se puštajući da ga supruga uzme ispod ruke.Potom se zaustavi na skretanju prema Nišantašu. »Ali, zašto gaNigan poljubi u ruku?«, pomisli. Razliježe se škripa sa tračnica itramvaj prođe pokraj njih. »Zašto poljubi?« Zasvira neki automobil iuplašeni unuci priviše se uz nenu i djeda. Sejfi-pašu su moždazaboravili, ali su još uvijek bili uplašeni. Tamo, s Niganinimljubljenjem pašine ruke, došlo je do čudne, uznemiravajućenapetosti. Kao da se nešto slomilo, kao da je počinjen zločin. Vjetarpodmuklo zapuha. Dževdet-beg se sve više srdio zbog onogljubljenja ruke, a ne vidi da njegova supruga haje za tim. Polahko suprešli na drugu stranu. Ukaza se i kuća.

U prednjoj avliji bila su stabla kestenova i lipa. Iako je bilo hladno,prozori na gornjem spratu bili su otvoreni. Na ogradi bočnog balkonavisila je bijela krpa; znak vodonoši da donese vodu. Iz dimnjakaizlazi tanki plavi dim i na vjetru se odmah raspršava. Njišu seogoljela stabla u avliji iza kuće. Podno zida išla je mačka. »Ogladnio

sam«, pomisli Dževdet-beg. »Sad ću ući u svoju kuću. Najest ću se.Zatim ću lijepo ispušiti jednu cigaretu, a potom – slatko i dugopopodnevno spavanje ...«

15

PJESNIK INŽINJER NA VJERIDBI

Vrata se odjednom otvoriše.»Hajde, sinčiću moj dragi, uzmi malo čistog zraka!«, reče Ferida-

hanuma. »I čaj je spreman? Da malo izideš iz ove sobe, da malosjedneš sa mnom! Ionako, jednom u sedmici imaš slobodan dan, zarda i njega provedeš u ovom dimu, sjedeći stalno među ovimknjigama? Kakvo ti je lice! Boga mi, vragolast si!«

»Mama, ja ću čaj uzeti kasnije«, odogovori Muhidin. »Uskoro ćuizići. Omer se vjeri.«

»Aaa, Omer se vjeri? Zašto ne kažeš? S kime?«»Sa jednom djevojkom«, reče Muhidin hladnim tonom, ali se

pokaja što je rekao čak i to. »Sad će pitati ko je mlada, čime se bavinjen otac. Htjet će saznati pojedinosti«, pomisli; namršti lice da bipokazao kako ne želi čuti pitanja.

»Čaj je spreman! To sam htjela reći«, reče njegova majka.»Ugnjavio sam je! Bio sam zadrt«, pomisli Muhidin. »Mogao sam

joj utoliti znatiželju. Ako ništa drugo, mogao sam joj dati nekolikopodataka koje će zadržati u mislima, koji će je zabaviti dan-dva.«Potom pomisli da se njegova mati nikad neće zadovoljiti time što bijoj rekao. Nakon što sazna koliko je Omer sretan, pričat će o drugimpoznanicima, sretnim ljudima koji su se vjerili i oženili. To bi činila dabi pokazala koliko joj je žao što joj je sin nesretan, da bi Muhidinupokazala šta treba uraditi da bi se riješio te nesreće. »Baška? Ništane radim! Opet se ismijavam«, pomisli Muhidin. Još uvijek je gledaou zatvorena vrata, sjedio sasvim prazan.

Približavalo se pet sati. Od sabaha sjedi za stolom u ovoj sobi naobroncima Bešiktaša. Nedjelju je odvajao za poeziju. Pisao jeponekad i u noćima tokom sedmice, ali, zbog umora, nije uspijevaonešta posebno sastaviti. Ni sad nije uspio. Satima je pisao i pisao

jedno te isto, pa precrtavao. Nedovršenoj staroj pjesmi nije mogaodati željenu formu. Ustao je iza stola i prišao prozoru. NadBešiktašom se nadvijalo novo, sasvim mlado proljeće. Ulicom koja jeizlazila na uzbrdicu Serendže-beg prolazila je porodica koja sevraćala sa nedjeljne šetnje. Predvečerje. Uskoro će se uzlepršatilastavice i uskomešati nebo. Na moru, koje je izdaleka izgledalonepomično i bez valova, plove dva mala tegljača. Neki mladić jecrtao krugove na dimnjaku. »Opet nisam mogao valjano raditi«,pomisli Muhidin. U ovakvim situacijama bi sišao na Bešiktaš i pio, alisad bi trebao poći na vjeridbu. U sebi je je osjećao hladni teretceremonije. »Tako prolazi još jedan dan. Odlučio sam izvršitisamoubistvo ako u tridesetoj ne budem dobar pjesnik!« Ova misaomu se sad činila kao mladalačka razuzdanost koju treba prihvatiti satolerancijom, kao šala načinjena u zanosu, ali opet nije mogao bezproračuna, koji je uvijek pravio: »Trideset godina ... Dakle, 1940. Sadje proljeće 1937. Imam još tri godine. Ona knjiga poezije, koja jošuvijek nije objavljena, nije ništa naročito. Za tri godine treba uraditimnogo.«

Preostale su još tri godine. Sedam godina nezasito je prožderao, ada im ni ukusa nije osjetio. Tada uopće nije pomišljao da će takobrzo dospjeti dovde. Bio je učenik u inžinjerskoj školi. O ovih sedamgodina koje polahko prođoše tada je mislio da se nikad nećeokončati, čak ni škola, koja se trebala završiti za dvije godine. Nakolege iz razreda, koji su igrali lopte u između časova, koji supomoću novčića igrali utakmice na stolovima za crtanje i koji su išlina Bejoglu u kino, gledao je superiorno i s krajnjim uživanjem zasebe govorio da je Dostojevski. Izgledalo je da s Refikom i Omeromdijeli iste principe; imali su podrugljivo držanje i stalno ga napajaliponižavanjem i prezirom. Vjerovali su u inteligenciju i toleranciju ili seto, pak, Muhidinu tako činilo. Jedne prilike su se ponapijali u krčmina Bejogluu, a Muhidin je obznanio odluku u vezi sa samoubistvom.Dočekana je upravo onako kako je to i očekivao. Stolom je zavladalonedefinirano poštovanje, ali se nikako nisu nazirali znakovizbunjenosti ili oduševljenja. Činilo im se jednostavnim brisanje iodbacivanje onoga što bi trebalo doći iza tridesete godine. Niko nijeni razmišljao da postoji život i iza tridesete.

»Trideset godina! Još tri godine«, pomisli Muhidin. Ulicom je išaostarac sa šeširom. Izgledao je da ima šezdesetak godina. Pod rukujeugurao novine. Mora da je išao u neku od čaršijskih kafana; pročitaoje svoje novine uz zveckanje tavle, potom ih zamijenio novinamakoje su donijeli drugi penzioneri i pažljivo prelistao. Isto to radio je iMuhidinov otac, vojnik, nakon što je otišao u penziju. Išao je,naravno, i u džamiju. Muhidin se upita ide li u džamiju i ovaj starackoji prolazi ulicom te se pokuša prisjetiti je li ga viđao u čaršiji. Potomse povuče s prozora i sjede za sto. Znao je da neće moći pisati, alije, opet, bolje i sjediti za stolom nego gledati kroz prozor.

Na stolu su stajali naškrabani papiri s nedovršenim pjesmama,novine, časopisi, cigarete, olovke. Iz prepune pepeljare dopirao jegrozan smrad pepela. »To je sve«, pomisli Muhidin. »Odvratni smradpepela. Ovi izgužvani listovi papira koji su se, od silnog prebiranja,pretvorili u tijesto, časopisi ... Zašto sam sebe varam?! A to je onošto mi je ostalo od svijeta koji potcjenjujem ... Tu je, naravno, iinžinjerstvo, kojim se bavim da bih zaradio novac ...« Otvori ipogleda novine koje su stajale na stolu. Mora da je ove novine, odpočetka do kraja, pročitao onaj starac koji se vraćao iz čaršije. »Našpremijer se u Parizu sastao sa visokim državnim zvaničnicima ...Postignuti povoljni rezulatati u problemu Hataj ... Blumova kabina uFrancuskoj dobila 380 glasova povjerenja ... U kinu Saraj dva turskafilma odjednom ... Porast cijena sapuna rezultat je nestašice maslina... Savjeti doktora Lokmana ... Jedna strana očajnog položajaGuernice, koju su bombardirali avioni Frankovih pristalica ... Oklopniaparat za hlađenje braće Burla: frižider ... Berza – sterling: 620,dolar: 123, zlato: 1.059 ... Nervin: za nervna oboljenja, razdražljivikašalj, iznemoglost i nesanicu ...« Muhidin pomisli: »I ja radim isto!Čitam, eto ...« Isto to radio je i njegov otac. I on je, kad je postaopenzioner, sve novine čitao od početka do kraja, jer je pronalaziomaterijal za razgovore koji su svakodnevici davali vedrinu. »Dobro, ašta se treba raditi? Kako se treba živjeti?«, promrmlja Muhidin sakrajnjom bezosjećajnošću. Ali, bile su to samo riječi. Nije osjećaobeznadežnost koju iziskuju takve riječi, a ni uzbuđenje za traganjem.Uz to, bio je pjesnik; znao je da, same po sebi, riječi imaju vrijednost,ali, isto tako, iza njih nije uspijevao pronaći ništa posebno.

Opet odluči ustati, ali odustade kad ugleda fotografiju na polici sknjigama. Fotografiju u srebrenom ramu tu je stavila majka prije pet-šest godina, a on je nije dirao. Na njoj se vidio poručnik Hajdar-beg,u uniformi i sa sabljom. To se njegov otac fotografirao na Bejogluuprije nego što je otišao u penziju; ubrzo je napustio vojsku i svimagovorio da se umorio i da se najzad povlači u mirovinu. Nije išao urat u Ankaru. Hajdar je u 7. armiji ratovao u Palestini. Tu se proslaviokao nišandžija, a kad je prije tri godine izišao zakon o prezimenima,Muhidin se sjetio ove umješnosti svoga oca te pomislio da ćeprezime Nišandži pristajati pjesniku. Zadubljenost u misli, poza kojuje nišandžija Hajdar-beg zauzeo pri fotografiranju, Muhidinu se činilakomičnom. Hajdar-beg je odavao dojam snažnog, samopouzdanogmuškarca koji se nedefinirano smije. Sve je izgledalo jadno: velikibrkovi zadignutih krajeva, sablja čiji je vrh – zato što je bio niskograsta – podobro zadigao, i krupna ruka s kratkim prstima, koja je,poput ukrasa, položena na tronožac. Kad god gleda ovu sliku,Muhidin pomisli šta treba raditi da ne bi bio kao otac; ponekad gaobuzme prestravljenost. To što je gledao u srebrenom okviru napolici među knjigama bio je jadan čovjek koji je živio sa zebnjom,uvijek u iščekivanju, koji nikad nije uspio prevazići površnost;prosječan vojnik, jedan promašen život. Povrh svega, da bi toshvatio i da bi se izbavio iz oduševljenja koje je osjećao, bilo jepotrebno da Muhidin navrši osamnaest godina, da prođu četirigodine od smrti njegovog oca. »Šta da se radi?«, ponovo se zapitaMuhidin, ali ne osjeti uzbuđenje, samo kao da ga obuze uobičajenanapetost. Sjedio je još neko vrijeme zabavljajući se i gledajući tufotografiju, osjećajući da polahko nadolazi zabrinutost za život ugodinama koje dolaze. Potom pogleda na sat te riješi da se spremiza svečanost vjeridbe, pa da se obrije u čaršiji na Bešiktašu.

Nakon što se uredio, uđe u kuhinju. Majka je, nageta na prozoru,pričala sa komšinicom koja se nedavno doselila.

»Cvijeće Vam se primilo, gospođo«, reče tek doseljena komšinica.»Primilo se, ali ovo nije procvjetalo«, odgovori Ferida-hanuma,

pokazujući na saksije u prozorskoj okapnici.Primijetila je da je Muhidin ušao u kuhinju te se povuče unutra.

Pažljivo osmotri Muhidina i poprimi izraz koji je pokazivao da joj se

sviđa sinova odjeća. »Ideš, znači. Barem se lijepo provedi«, rečeradosnim glasom.

Muhidin osjeti da se njegova majka raduje što joj sin ide nazabavu misleći kako će biti sretan, da osjeća zadovoljstvorazmišljajući o tome da će večeras, u nekom salonu, gdje će biti injen sin, neki ljudi biti sretni.

Osjećao se spokojno dok je išao čaršijom. Pozdravljao jepoznanike. »Hoće li tamo služiti alkohol?«, pitao se. »Kakvo li će bitiOmerovo lice dok se budu naticali prstenovi? Da obratim pažnju nato, da sjednem negdje odakle ću moći dobro osmotriti lice tog našegosvajača?« Ponovo pozdravlja, hoda, misli da je elegantan,naslućuje da ga ljudi cijene zato što je inžinjer, zato što je, eto, sadelegantan, zato što je mlad i pametan. Tu su i očevi poznanici, starcikoji su osjećali simpatije zato što im je bilo poznato njegovodjetinjstvo, tu su oni mladi vojnici koji su oduševljeni njegovominteligencijom, tu je onaj stari berberin kojeg poznaje već godinama.Zbog toga što je redovno saznavao sve što je u vezi sa njegovimživotom, berberin je besprijekorno znao životnu priču mladoginžinjera. Blagonaklono se osmjehnu kad ugleda Muhidina:

»Brijanje, zar ne?«, upita, a dok je iz ladice vadio čisti prekrivač,upita kako mu je majka.

Muhidin se prisjeti prvih godina kad je ovamo dolazio kao dijete.Da bi mu visinom dopirao do ogledala, berberin je između rukohvatana stolici stavljao dasku, a pod noge bi stavljao novine da ne zaprljamjesto za sjedenje. Kad je prvi put došao, Muhidin je plakao, aberberin ga tješio riječima: »Vojničko dijete ne plače! »Kasnije bi gamajka predavala berberinu, a potom bi, brzim pokretima sitnog tijelau širokim zaru, izišla u kupovinu u čaršiji. Prisjetio se da je jednomdošao sa ocem i da je berberin osjećao veliko poštovanje premanjemu. Berberin je cijenio poručnika Hajdar-bega. A sada, eto,osjeća poštovanje i prema Muhidin-begu. Dok mu je s poštovanjemsapunao lice, nastojao je doći do informacija o njegovom poslu;djelovao je kao da je zaboravio da je i ovaj inžinjer nekad bio dijete.

»Ovdje se osjećam poput djeteta«, pomisli Muhidin zavlačeći rukepod bijeli ogrtač. Berberin mušteriju na stolici ispred širokog prozora,koji je njegov izlog, okreće prema prolaznicima, izmjenjujući s njimevijesti i tračeve, onako kako to radi i sa ostalim, a prolaznici ih

gledaju. I Muhidin je pri svakom prolasku čaršijom bacao pogled naberberinov izlog: »Aaa, brije se pisar Husamedin-beg«, pomislio bi.»Aa, brije se inžinjer Muhidin«, vjerovatno sada, ovog nedjeljnogpopodneva, misle prolaznici čaršijom.

»Da, inžinjer, inžinjer Muhidin! Eto, to sam ja«, pomisli. Inžinjer, aline može se reći da je baš lijep i zgodan; nizak, sa naočarima, imanedruželjubivo lice, koje pobuđuje ili strah ili oduševljenje, ali neljubav. Gleda u ogledalo, mjerka svoje naočare, koje voli upoređivatisa dnom razbijene flaše; želi biti ličnost koja će biti svojstvena samosebi. S vremena na vrijeme odgovara i na berberinova zapitkivanja.»Eto, to sam ja. Inžinjer! Ja, ovdje, 1937. godine, u jednom gradu nasvijetu, u Istanbulu, na berberskoj stolici, nijem i smiren, poslušan inepomičan, poput svih ostalih mušterija, ispod bijelog ogrtača ... Jasam Muhidin, inžinjer ... Muhidin Nišandži koji nastoji postati pjesnik,ali koji muku muči sa nedostatkom volje i snagom; neoženjen iinteligentan, onaj što će jednog proljetnog dana ići na vjeridbu svogaprijatelja koji gubi strpljenje zbog neobjavljivanja knjige poezije, kojije zabrinut za budućnost ...« Odjednom smaknu pogled sa ogledala.»Ne, ne! Ne želim sad razmišljati! Želim posmatrati ceremonijuvjeridbe i zabavljati se«, prošapta. »Ne želim razmišljati šta sam, kosam, šta ću biti!« Najednom se tako trgnu da se umirila britva što jezujala ispod njegovog uha.

Upitnim pogledom razumijevanja, berberin pogleda u ogledalo. IMuhidin pogleda tamo, ali sebe nije želio vidjeti. On, također, nijegledao u ogledalo ni dok mu se sapuna lice. Meškoljio se u stolici inastojao niočemu ne razmišljati dok ne iziđe iz berbcrnice.Osluškivao je zujanje britve koja se šetala po njegovom licu.

Ušao je u taksi čim je izišao iz berbernice. Vozača je poznavao izbešiktaške čaršije. I vozaču je bilo poznato njegovo lice. Da ne birazmišljao, Muhidin je tokom vožnje ćaskao sa vozačem; pričali su oskupoći, nogometnim utakmicama, o drugim, nesmotrenimvozačima.

Zgradu na Ajazpaši opisao mu je Refik. »Zakasnio sam«, pomisliMuhidin penjući se uz stepenice. Imao je katastrofalan osjećaj kaoda je propustio sve što se trebalo vidjeti, što se trebalo doživjeti. Alise zbuni nakon što pozvoni na vrata. »Tu je gužva«, pomisli. Tasvjetina će ga gledati, analizirati, smijati se, a i on će isto to činiti

njima. Nepoznata žena uvede ga u salon. Prođe između prisutnih ipotraži mjesto gdje će sjesti. Na jednoj strani sjedile su žene idjevojke, a na drugoj mladići i stariji muškarci. Vjerovatno niko nijemislio da treba sjediti ovako odvojeno – većini je kroz glavu prošloda je ispravnije i savremenije sjediti zajedno, ali niko nije mogaoskupiti hrabrost da naruši pravilo. Svira gramofon, svi sesašaptavaju, nešto se očekuje. Muhidin ugleda Refika i Perihan snapetim stomakom. Potom se na jednim vratima pojavi Omer imahnu rukom, ali mu ne priđe. Natrenutak je uspio vidjeti i Nazli.Zaključi da je lijepa. »Da, zakasnio sam«, pomisli. Ubrzo potomušutka se gramofon; nastupi napetost koja je pokazivala da sepribližilo ono što se iščekuje. »S obzirom na to da će ući na ovavrata, moći ću lijepo vidjeti Omerovo lice«, pomisli Muhidin. Zaključida je sjeo na dobro mjesto. Upravo kako je i očekivao, kroz vratakoja vode u hodnik uđoše Omer i Nazli. Iza njih dođe narodniposlanik Muhtar-beg. Muhidin zaključi da Nazli nije lijepa koliko jebila kad je prvi put vidio; kao da na njenom licu primijeti i izvjesnuodbojnost. Potom narodni poslanik stade između njih i prihvati ih zaručne zglobove. Osvrnu se lijevo-desno, kao da nešto traži. Nabrzinu zavuče ruku u džep i izvadi prstenove povezane trakom.Uglancana pogledima prisutnih, dva blistava prstena nespretnimpokretima nataknu na prste. Muhidin nije znao da prstenovimeđusobno trebaju biti povezani trakom. Makazama, koje mu jeneko dodao, narodni poslanik presječe vrpcu. Potom se raznježi:

»Eto, vjerismo moju dragu kćerku i ovoga mladića, moje dijetekoje mnogo volim. Međusobna ljubav i poštovanje naše djece ...«

»Eto, lice mu je poprimilo glup izraz«, pomisli Muhidin. Pažljivo jeanalizirao Omerovo poblijedjelo lice. »Zar je tako trebalo izgledatilice osvajača? Kao janje! Vjerovatno se stidi, osjeća potištenost, alito je sam odabrao. Kakve li mu olakšice može osigurati narodniposlanik na tom njegovom osvajačkom putu?«

Začu se aplauz. »Kako se brzo završi«, pomisli Muhidin. Potom,skupa sa onima oko sebe, i on nekoliko puta udari dlanom o dlan,nasmiješi se. »Sada radim ovo, jer se tako treba ponašati«, pomisli,ali se sam sebi ne učini dvoličnim.

Narodni poslanik poljubi vjerenike, a oni poljubiše njega u ruku.Kad se poslanik povuče ustranu, vjerenici ostadoše na sredini.

Nastade zbunjenost; prekid. Nazli dugo, dugo, bojažljivo gledaOmera. Ovim nespretnim pogledom svima pokazuje da će svojeponašanje i odluke ubuduće prilagođavati prema tom muškarcupokraj sebe. Potom se, neočekivanim pokretom, sage do poda i unaručje uze sivu mačku, koja se vrzmala oko njenih nogu. Začu sezadovoljno smješkanje. Svi se pridigoše, požuriše čestitati i poljubitivjerene.

Muhidin se raznježi ljubeći Omera. Nije očekivao nešto takvo, bunise, ali kaza ono što je pripremio: »Hajde, Rastignac, dobro si počeo,nastavi tako!«

»Dobro sam počeo, hah?! Ah, dragi Muhidinc!«, povika Omer, kojimu je izgledao kao da je malo popio. »Ah, dragi Muhidine, ti si kao iuvijek, ali ja ...«

»Ne, ne! Ti si, isto tako, kao stijena«, uzvrati Muhidin.Kad vidje da ga ne sluša Omer, koji se grlio sa nekim drugim

rođakom, okrenu se Refiku: »A Perihan je u poodmakloj trudnoći«,reče. Pomisli da su glupe te riječi koje je izgovorio bez ikakvograzmišljanja.

»Idemo večeras kod nas. Može?«, reče Refik. »Kad se sviraziđu!« pokaza na prisutne.

Salonom je vladalo slatko i nježno talasasto komešanje. Ljudiustaju sa svojih mjesta, ljube se, smiju se, gledaju se, izgovarajuprijatne riječi. Bilo je to brujanje sreće. Spokojni su tako kao da se,više od vjeridbe, očekivalo ovo prisno komešanje i brujanje. Muhtar-beg u jednom uglu priča sa Omerovom tetkom i njenim mužem.Nazli i Omer se smiju zajedno sa mladim djevojkama koje stoje krajprozora. Među djevojkama je i stara mačka; mrzovoljna, prelazi iznaručja u naručje. Čuje se odmjereni smijeh. Nazlina tetka,domaćica, trčkara iz jednog u drugi ugao da bi uspostavila vezuizmeđu grupa u salonu, most raspoloženja. Smije se, a da bipobudila sreću, povremeno se i našali ili, nesvjesno, postanemelankolična.

»I ja bih trebao biti jedan od njih, i ja bih se trebao priključitiostalima«, pomisli Muhidin. Ali, nije uspio razaznati šta je to što prvotreba uraditi da bi bio kao oni, da bi se uspio uključiti u vrevu. Potomse okrenu Refiku, odlučivši se našaliti:

»Dobro pozorište, zar ne?«, reče i pokuša se nasmijati, ali nijeuspio.

»Da, dobro se zabavljamo«, uzvrati Refik.»Ali, pravo ćemo se zabaviti za ručkom«, reče Muhidin da bi nešto

rekao. »Ima li alkohola?«Utom se začu gromoglasan smijeh. Džemila-hanuma je nešto

pričala. »Ne, ja ne mogu biti poput njih«, pomisli Muhidin.

16

POHLEPAN I VJEREN

Onu priču o prljanju prsa koju je ispričala Omeru, Džemila-hanuma jepričala svojim rođacima koji su sjedili u uglu. Da bi objasnila kako jemalog Omera pritisnula u naručju da se ne bi vidjela mrlja, kad jedošla do kraja priče ponovo sastavi ruke na stomaku i poče sekikotati. Oni koji su je slušali pogledaše prema Omeru i, smiješećise, klimnuše glavama.

»Kako smo se tada radovali što se u Tundželiju otvorio restoran ponašem ukusu!«, reče Džemila-hanuma.

»Bio je još i onaj poznati klub, ali je bilo pitanje hrabrosti da ženauđe tamo«, dodade Madžida-hanuma.

»Ja sam jednom tu hrabrost našla u sebi«, reče Džemila-hanuma.»Ali, toliko sam se poslije zastidjela da sam plakala kod kuće.Muhtar me odveo!«

Muhtar-beg je zijevao. Nakon što se protegnu i zijevnu, okrenu seOmeru.

»Zašto, mladiću, ne sjednete?«, upita, pa se nečega prisjeti: »Je lijoš uvijek onako mislite o reformama?«

»Pustimo ga danas na miru, Muhtare«, reče Džemila-hanuma.»Nisam djetetu ništa uradio, draga!«

Smješkajući se kao da nastoji reći: »Mene danas niko ne možeuznemiriti«, Omer se ponovo vrati mladim djevojkama, Nazlinimprijateljicama.

U to neko na gramofon stavi neku njemačku ploču. Svi ušutješe natrenutak, pa opet poteče vedro raspoloženje. Jedna od mladihdjevojaka, Nazlina prijateljica iz djetinjstva, poče prepričavati nekuuspomenu. Pogledala bi svoje prijateljice na mjestima gdje se trebasmijati i podsticala ih da se sve zajedno smiju, a ponekad bipogledala i Omera. U Omera su gledale i ostale djevojke. »Znaš li ti

koliko dugo i koliko nam je dobra prijateljica ova djevojka koja ti sesvidjela, s kojom si se sad vjerio i s kojom si se odlučio oženiti?Koliko je ona sad privlačna i simpatična, i mi smo bile takve, takvećemo biti«, govorili su njihovi pogledi. Omer je milovao mačku koju jeuzeo u naručje, osjećao se poput nekog kralja. Kad je na gramofonponovo stavljena ista pjesma, smješkajući se, Omer dade mačkuNazli. Nije imao potrebe za prikrivanjem osjećaja dosade. Danas seosjeća toliko širokogrudo da neće obraćati pažnju na takve sitnice.Pogledom pročešlja salon koji je brujao. »Kome bih prišao?«,pomisli. Bio je svjestan da to misli na način razmaženog djeteta kojeje u dilemi koji kolač odabrati. »Da idem do naših? Šta li pričaju Refiki Muhidin? Muhidinova faca je grozna, kao i uvijek!«

»Mladiću, i ti si veoma zgodan ...«Omer nije poznavao ovog starca koji mora da je neki Nazlin rođak.

Nasmiješi mu se kao da je čuo nešto prijatno. Potom ode do Refika iMuhidina.

»Šta ti reče onaj čovjek?«, upita Muhidin. »Danas mu se, kao,činim veoma zgodnim.«

»Takav si, takav si«, kaza Refik smješkajući se. »Svi te mnogovole«, dodade Muhidin. »Tako?«

»A kako se ti osjećaš? Sjećaš li se da si ti Rastignac?«»Stvarno! To sam zaboravio«, uzvrati Omer i nasmija se.»Ne zaboravljaj ... Ti si nipodaštavao svakodnevni život!«»Muhidin je danas veoma prgav«, reče Refik. »Zašto si takav?

Opusti se malo, dragi moj. Pridruži se veselju. Sta se tako postiže?Da idemo večeras kod nas? Može?«

»Šta ćemo raditi?«»On hoće da postavi čajnik«, reče Muhidin smijući se. »Prebirat

ćemo stare bilježnice, tugovat ćemo, zabavljati se ...«»Eh, stvarno bi bilo dobro. Postavit ćemo čajnik, sjesti i pričati«,

reče Omer, pa se uzbudi, vidjevši Nazli. »Ja se vjerih«, pomisli izbunjeno pogleda vjerenički prsten, kao da je to nešto čega je teksad postao svjestan:

»Sada, zapravo, ulaziš u period života kad moraš voditi računa!«Rekao je to nedavno oženjeni Nazlin rođak. »Najhitniji period je

period između vjeridbe i braka.«

»Da, da ...«, uzvrati Omer i okrenu se Džemila-hanumi, koja jesvima govorila gdje će sjesti: »Za mene ste odvojili pročelje!«

»Danas su svi pogledi upereni u tebe, sinko«, uzvrati žena.Namrštena sluškinja ponovo uđe. Neko ispusti krik, ali to izazva

smješkanje jer se razaznalo da je to bio lažni krik. Dok su se punilitanjiri, domaćica, Nazlina tetka, poče nabrajati ono što je zapazilakao nedostatke u jelu. Svi joj se usprotiviše:

»Jelo je veoma lijepo, ova sofra je veoma lijepa, sve jebesprijekorno!«

Kad svi navališe na njeg, Omer bi primoran pričati im osvakodnevnom životu na pruzi, u Kemahu, u barakama na gradilištu.Bilo je onih što su bili iznenađeni kako je tamo mogao živjeti uhladnim zimskim noćima, a neki su rekli da mladića sad još viševole.

Jedan starac, pak, govoreći kako se ne treba toliko pretjerivati stime, poče pričati o Sarikamišu. Pio je i iznosio detalje koji nikoga nezanimaju. Nakon izvjesnog vremena izgubi sve slušaoce osimmladića koji je sjedio pokraj njega i kojeg je neprestano gledao ulice. Da bi ga zadirkivao, neki šaljivi mladić na gramofon staviIzmirski marš. Muhtar-beg poče pjevušiti pjesmu. Njemu se priključi ijoš nekolicina. Nazdravljali su čašama sa rakijom i smijali se.Opustiše se i mlade djevojke; počeše pričati sa mladićima. Nisu pilealkohol, ali se nisu crvenjele dok su pričale sa momcima. I one su,kao i svi ostali, gledale u pročelje sofre, u zaručnike. Vidjevši dapogledi šetaju po njima, Omer se ponovo osjeti kao kralj: stidljivo jeshvatao da je pomalo i to ono što je tražio. Istovremeno je znao da jeneumjesno to što osjeća. Zanima ga šta Muhidin misli, a sa svevećim rasplamsavanjem tih misli, pribjegava piću.

Kad se završi marš, okrenuše i drugu stranu ploče, a kad se završii ta strana, Nazli se pridiže i kaza da želi slušati nešto ugodno. Omerpođe za njom govoreći da joj želi pomoći. Gramofon je bio u uglusalona. Nazli je premetala po odjeljku u kome su bile ploče. »Ona jemoja vjerenica«, pomisli Omer. Iako je je znao da se ugao prostorijeu kome se nalazio gramofon nije vidio od sofre, on se osvrnu.Zaključujući da ne valja biti toliko obazriv, poljubi Nazli u obraz ipomisli: »Poljubio sam je.« Osjeti krivicu kao da ima neku prljavu,sramotnu bolest i da je tu bolest sad prenio na djevojku te se zbuni

misleći kako se danas, večeras, nikad neće moći osjećati poputkralja. Nazli stavi ploču. Poče neka škripa, a nakon toga isprekidanamelodija klavira. Ta melodija nije ništa mijenjala. Prisutni ništa nisuzapažali da se išta promijenilo: pokraj uobičajenog brujanjagramofona, čulo se još i zveckanje noževa i viljušaka.

Dok je išao prema stolu, Omer primijeti da Nazli ide za njim. Nekoiza stola zapljeska, pridruži se još nekolicina, pa svi zajednozapljeskaše. »To sam, eto, ja! Šta mogu? Tako se dogodi«, pomisliOmer.

Poslije ručka na gramofon staviše najnovije ploče koje je doniojedan od mladića. Mladi se razveseliše, viču, nekoliko ih zaplesa, svipogledaše u njih, u ćoškove se povukoše djevojke koje nisu pozvanena ples i mladići koji su bili stidljivi toliko da ne mogu plesati; pričalose priče, šalilo i smijalo. Što se tiče starijih, koji su mislili da mladetreba ostaviti same, oni su sjedili za sofrom i pili svoje kahve, stolerancijom prihvatali glasove koji su dopirali iz jednog kraja salona ipričali o svojim životima. Zajedno sa Nazli, Omer je šetao odtrpezarijskog stola do ugla gdje su bili mladi. Nastojeći da niočemune razmišlja, osim da je veseo i da se danas vjerio, smiješio sesvima.

Nastade mir kad stariji poustajaše iza sofre. Više nije sviralamuzika s gramofona, koja je, poput neke nove šale, veselodočekivana prilikom navijanja svake ploče. Potom jedan dio gostijunapusti veselje, još jednom čestitajući vjerenima. Polahko se i ostalipridigoše. Zijevajući, Muhtar-beg isprati goste do vrata. Džemila-hanuma se izvinjavala zbog mogućih propusta. Pred vratima su svipostajali ganutljivi; vjerenicima su upućivane prijatne riječi.

»Oh, Bogu hvala«, kaza Muhtar-beg kad što svi odoše i protegnuse.

»Bilo je dobro, zar ne, bilo je dobro«, reče Džemila-hanuma.»Bilo je dobro, tetka«, uzvrati Nazli, okrenu se prema Perihani i

nastaviše pričati.Zatim ustadoše i Refik i Perihan. Muhtar-beg kao da se zbuni

ugledavši nabrekli stomak kod Perihan, ali kao da se oneraspoložiugledavši Muhidina. Sa istim nespokojstvom pogledao je i Omera.

»Mi odosmo, gospodine«, reče Omer nastojeći mu se prikazatisimpatičnim. »Odoh kod prijatelja, malo ćemo se družiti.«

»Zašto? Možete sjediti i ovdje«, reče narodni poslanik, ali njegoveoči, sa kojih je tekao san, govorile su nešto drugo.

Najednom, smatrajući da tako treba učiniti, Omer poljubi rukunarodnom poslaniku, a potom i Džemila-hanumi. Vidno ganut,narodni poslanik zagrli Omera. Potom, očinskim spokojstvom,navinut na milovanje svoje kćerke, poljubi Nazli. Okrenu se Omeru:

»Doći ćeš sutra, zar ne? Ja se odmah vraćam u Ankaru. Htio bihte vidjeti prije nego što odeš na prugu.«

»Doći ću, naravno, gospodine«, reče Omer i pogleda Nazli.Omer poželje da među njima bude neki znak bliskosti i ljubavi tako

da se mogu pozdraviti a da to niko ne primijeti, ali takvo nešto nijepostojalo. Samo se pogledaše. Omer se uplaši da ne doživikomičnom dugu zelenu haljinu na Nazli. Potom se uplaši nečegadrugog: uplaši se gubljenja strasti, gubljenja u porodičnom životu,zadovoljenja svakodnevnim životom.

Pješačili su od Ajaz-paše do Taksima. Muhidin je išao naprijed ipažljivo osmatrao okolo. Refik i Perihan su išli podruku. Omer je biokorak iza njih; gledao je sad u par ispred sebe, sad u prostrano plavonebo. Nasred uzbrdice nebo bi iskomadano granama tek izlistalogdrveća. »Jesam li postao požudan? Jesam li izgubio nešto od starihstrasti?«, zapita se.

Upitao je to i Muhidina kad su se smjestili u praznom salonu kućena Nišantašu i nakon što je Perihan otišla na gornji sprat.

»Da, to sam danas i ja pomislio«, uzvrati Muhidin. »Ne činiš mi seambicioznim kakav si ranije bio. Bio si drugi čovjek prije godinudana, prije odlaska u Kemah!«

»Jaa!? Na osnovu čega si to zaključio?!«»Boga mi, ne znam kako čovjek razumije nešto takvo. Možda po

tome vjerenju, možda prema izgledu, ponašanju ...«»Ne, varaš se«, povika Omer. »Ambiciozniji sam više nego prije.

Toliko sam ambiciozan da se ne mogu hvaliti svojom ambicijom, kaošto sam to ranije činio ... To mi se čini nepotrebnim ... Zato tonastojim prikriti. Varaš se!

»Mislim da nisam u zabludi«, uzvrati Muhidin hladno inezainteresirano.

»U zabludi si, eto! Znaš li ti koliko sam para zaradio za ovugodinu?! Četrdeset hiljada! Da! Više od četrdeset hiljada. Slijedeće

godine ću zaraditi duplo više. Dogovorio sam se sa dvojicom mladićakoji su završili inžinjersku školu. Zatim, novi ...«

»O čemu vi to pričate?«, Refik je sa donjeg sprata uznio čajnik ipotpaljuje ga.

»Priča kako je veoma ambiciozan«, reče Muhidin.»Da, pričam o tome, a kasnije ću Muhidinu postaviti jedno pitanje.

Pitat ću ga hoće li izvršiti samoubistvo u tridesetoj ili neće ...«»Sačekajte još minutu, dok ja ne dođem«, reče Refik. »Da

donesem šoljice za čaj!«, bio je sretan što je sve bilo kako treba, štose zametnula diskusija onako kako je to želio.

»Vidjet ćeš, eto«, reče Muhidin. »Vidjet ćeš hoću li to učinitiukoliko ne uspijem biti dobar pjesnik!«

»Nećeš ti to uraditi«, reče Omer. »Znam te veoma dobro. Dat ćešsebi malo vremena. Naći ćeš izgovor. Reći ćeš, naprimjer, da se uTurskoj ne uočavaju prave vrijednosti. Ili ćeš reći da ne treba pravitigluposti radi godinu-dvije kašnjenja!«

»Stanite, stanite! Eto mene odmah, tad ćete nastaviti«, reče Refik itrkom, da ne propusti nijednu riječ, siđe u kuhinju. »Šta rekoste?«,upita nakon što se istom brzinom vratio sa šoljicama u rukama.

17

MOJ POLUSTOLJETNI TRGOVAČKI ŽIVOT

Dževdet-beg je sjedio u pletenoj fotelji u bašči iza kuće, ispod stablakestena i, sasvim nepomičan, posmatrao mrava koji mu je šetao okonogu. Ljeto još nije stiglo, ali je bilo veoma vruće. Bio je 19. maj, Danmladosti. Odlučno i smireno sunce strpljivo je zagrijavalo bašču.Maloprije se ručalo. Cijela porodica okupljala se oko Dževdet-bega ubašči. Kao i uvijek, prva je došla Nigan-hanuma. Gledala je isprednjegovih nogu da bi shvatila u šta to gleda njen muž, ali izgleda danije mogla vidjeti mrava, jer reče da sluškinja nije očistila prašinu sanjegovih cipela. Čuvši majčine riječi, Osman je, gledajući u cipele,naviknutim dostojanstvenim i zamišljenim pokretima hodao ispoddrveta. U ustima je držao jednu od cigareta koje je mogao pušitikoliko hoće i kad hoće. Govoreći nešto djeci, poslije Osmana dođeNermin i sjede. Jedući šljive, unučad su šetala po bašči. Krozkuhinjska vrata iziđoše Perihan i Refik. Njezin veliki stomak izazivaoje napetost kod posmatrača. Kad je ugleda, Dževdet-beg bi biopretjerano pedantan, kao da u ruci drži nešto što je veoma lomljivo;pazio bi i na boju glasa i na svoje pokrete. Umirivši se kad Perihansjede u pletenu fotelju, Nigan-hanuma se okrenu Dževdet-begu:

»Procvjetalo je jedno od onih Vaših čudnih cvijeća. Jeste Uvidjeli?«

Dževdet-beg klimnu. »Šta ono bi ocimum«, pomisli. Nije se mogaosjetiti. »Ocimum granimus«, popravi se. Bi mu lakše kad uvidje daniko nije shvatio da je on to namjestio. I jutros je bilo isto: Nigan-hanuma je pitala, a Dževdet-beg je latinske nazive biljaka izgovaraonapamet da bi pokazao da mu memorija nije oslabila. Svi su se ilidivili Dževdet-begu, ili se pretvarali da su oduševljeni. Ali, isto tako,više mu se nisu smijali kad se na trenutak ne bi uspio sjetiti imenasvoje supruge ili svojih sinova.

»Veoma sam umorna«, reče Nermin i uzdahnu gledajući uOsmana. »Cijelo jutro sam se bakćala sa sanducima!«

Prošlo je već dosta vremena otkako su navalile proljetne vrućine,ali je još uvijek zimska garderoba ostavljana u sanduke, a ljetnjavađena iz sanduka. Osim toga, počele su i pripreme za preseljenje uvikendicu na Hejbeliadu. Dževdet-beg je prvi put u životu iz kućepratio dolazak proljeća: iznesene su saksije s cvijećem koje nijeotporno na zimsku hladnoću, popravljene su pletene stolice,okrečene neke od soba na drugom spratu zato što su u kućuunošeni insekti, sasječen je dio bršljena koji je prekrivao kućuotpozadi, bašča je pretitrana od vrha do dna; kuća je već dužemirisala na naftalin, čudan miris, na koji se Dževdet-beg nije mogaonavići. Iz kuće se začu otužna melodija klavira.

»Pa zar se, dušo moja, svira odmah nakon ručka«, reče Nigan-hanuma. Nigan-hanuma je željela da i Ajša, kao i sve njene kolegice,sudjeluje na ceremoniji na Taksimu, ali u to nije uspjela ubijeditisvoju kćerku, pomalo i zato što je podržavao Dževdet-beg.

»Pusti, dušo moja, neka svira«, htjede reći Dževdet-beg, aliodustade. Potraži onog mrava, ali ga ne nađe. Spusti glavu nanaslonjač fotelje, oslušnu šta se priča, ali ništa nije uspjevaorazumjeti. Refik i Perihan su se sašaptavali, a Osman je neštomrmljao.

Zapali svoju cigaretu nakon što dođe kahva. Utom ga, soptuživačkim izrazom na licu, Nigan-hanuma oštro pogleda. Iz rukusu mu željeli uzeti i tu cigaretu koju je pušio tri puta u toku dana.»Zašto da uzmu?«, pomisli Dževdet-beg i nasmija se sam sebi.»Zbog mog zdravlja! Dobro, a čemu zdravlje? Za duži život ... Zaštoda i živim ako neću pušiti?«

»O čemu razmišljate?«Bila je to Nermin.»Vidite!«Dževdet-beg uznastoja nabaciti tugaljiv, dirljiv izraz, da naslute

kako nešta duboko razmišlja.»Ništa, ništa«, reče i odmahnu glavom. »Ne razmišljam ni o

čemu«, reče ljuteći se na ovu predstavu.Ubrzo se Nigan-hanuma javi unucima koji su šetali po bašči, a

njihova majka ih posla u kuću, na spavanje. Ljubeći svoju unučad,

Nigan-hanuma se oraspoloži. Unuci su, izgleda, htjeli prigrliti i djeda,ali se povukoše kad vidješe da je previše zamišljen.

»Ah, molim Vas, bar ne pušite dokraja!«, rekla je Nigan-hanuma ipokazivala na cigaretu u Dževdet-begovoj ruci, ali je, vidjevši ljutitolice svoga muža, nastojala iskazati prijaznost: »Leći ćete daodspavate, zar ne?«

»Ne, neću spavati, radit ću!«»Vi znate.«»Naravno da ja znam«, pomisli Dževdet-beg. Zapravo, želio je leći

i spavati, ali dođe mu da kaže nešto otresito zato što ga je naljutilo tosažaljenje njegove supruge. »Nema više ni spavanja«, pomisli.»Riječ je jednom izišla na usta! Prošetat ću se po bašči da bih razbiosan. Zatim ću se popeti gore i raditi.«

Dževdet-beg već dva mjeseca radi na memoarima. Napokon jeshvatio da je glupost ići u firmu. Odluke se donose mimo njega, ništaga ne pitaju, čak ni da bi mu zaštitili dostojanstvo, a uvijek su kaosvojevrsnu smetnju doživljavali ideje koje je on iznosio nepitan zamišljenje. Dževdet-beg je sve obradovao kad je, ubrzo nakon što su injegovi lični troškovi potpali pod Osmanovu kontrolu, kazao da ćeubuduće raditi kod kuće. Svi su govorili da će to biti dobro i zaDževdet-begovo zdravlje. Nigan-hanuma se radovala što se njenmuž neće mučiti trgovačkim problemima, što svaki dan neće izlazitina šesti sprat hana bez lifta i što će cijeli dan biti pokraj nje. »Ali,cijeli dan ne budem pokraj nje, radim«, mislio je Dževdet-beg.»Radim, pišem memoare, svoje trgovačko iskustvo prenosim na oneposlije mene!« Uzbuđen, ustade da bi prošetao. Krenuo je premaunutrašnjosti bašče da bi se riješio pogleda onih što sjede napletenim stolicama ispod drveta. Neka cvijeća, čije je sjeme naručiood cvjećara pokraj Misir-čaršije i, prebirući po rječnicima, napametnaučio njihova latinska imena, odmah su procvjetala. Zaustavi sepod stablom lipe na kome su urezani natpisi. Okrenu se i pogleda nastablo kestena ... Bašča je tu završavala prvih godina po kupovinikuće. Ovu bočnu bašču kupio je odmah nakon proglašenjaustavnosti. »Hej, kako dani prolaze! Kakav sam bio tada! I Nigan jebila mlada. Kuća nam je bila nova, nove su bile naše stvari, duše ...«Uznemiri se sjetivši se nečega nelagodnog. »U kući je bilo još i onodijete: Zija! Da, po ličnoj želji je otišao u vojsku!«

»Nije važno, ovih dana ga nema na trgu«, prošapta da bi seoraspoložio i odšeta do baščenskog zida. Tu je trava bila neuređena,u prikrajku gomile s komadima drveta, praznim saksijama,limenkama. »To dijete nije uspjelo urediti bašču«, pomisli ... Prvi putga je vidio kad je sa njegovim ocem obilazio kuću. Kasnije mu jepomogao da otvori piljarnicu, a on ga je neki dan poljubio u ruku, alibašču, eto, ne održava! »Ime mu je ... A, ime mu je, ovaj, dušomoja«, prošapta ... Išao je uzduž bočnog zida nastojeći razmišljati onečemu drugom, mrmljajući bezvezne latinske riječi, riječi koje suslične latinskim, a potom počinjući neku dječiju pjesmicu za koju nijerazumio kako je se sjetio. Odjednom osjeti miris orlovih noktiju.»Tetka Zejneb! Ko ono bi?! Bila je to neka žena! Džem od višanja ...Zeliha-hanuma ... Harnima, hanuma! Moj otac bi tako govorio,Nigan-hanumi!« Pogleda na sat: dva i petnaest. Da bi, po starojnavici, razumio vrijeme, nije na dva dodao šest; nije pomislio: osam ipetnaest! »Šteta, neću moći spavati«, pomisli. »Riječ je jednom izišlana usta. Veliki Dževdet-beg je još uvijek na nogama! Zar da ikakoporekne svoje riječi?! Ali, da sam prilegao, kako bih lijepe snovesanjao!« Izišao je ispod drveća. Išao je uza zid prema prednjoj baščida se ne bi ukazivao onima koji sjede ispod kestena. U bočni zidkuće udara sunce. Bilo je to najmirnije mjesto u bašči, sa najmanjevjetra. A u uglu prema kuhinji, na poklopcu kante za smeće, bila jemačka; pobježe ugledavši Dževdet-bega. »Nemoj bježati, maco.Neću ti naškoditi«, prošapta. »Ovo tijelo ne može trčati, ne usuđujese na pretjerane pokrete ...« Lažno se nakašlja da bi oslušnuo pluća.Oslušnu i kako radi srce. Baci pogled na nišantaški trg. »Navršavajuse trideset dvije godine«, pomisli. Po prozorima stambenih zgrada ina kućama izvješeni su bajraci. »Dan mladosti! A moje je šetnjastarosti!« Prođe uz suprotni zid, ispod radne sobe u koju će sepopeti. »Kontrola ja završena«, pomisli osjetivši lahak, svjež vjetarna leđima. »Kontrola je završena, glavni inspektor se vraća ucentralu. Hah, hali, hah!« Zbuni se osjetivši iznenadni bol uvrh ruke.Kao da opipava ručne mišiće, drugom šakom uhvati gornji dio ruke.»Da se, možda, nisam udario?«, pomisli. Potom se, gledajući unjezin smiješni potiljak, tromo uputi ka Nigan-hanumi, koja je gledalau drugi kraj bašče. Odjednom, poput kandže – prisjećajući se šale iz

prvih godina braka, a koja je veoma naljutila Nigan-hanumu – staviruku na rame svoje supruge.

»Aj! Nasmrt me preplašiste, Dževdet-beg!«, reče Nigan-hanuma.»Boga mi, još uvijek ste dijete!«

Dževdet-beg se ne razveseli. »Odoh ja gore«, reče.»A da idete malo prileći?«»Odoh raditi, rekoh!«»Šta tu ima toliko smiješno?«, upita Nigan-hanuma okrenuvši se

prema Osmanu, koji se još uvijek gromoglasno smijao, pa, neokrećući se, povika: »Zašto ne spavate, Dževdet-beg? Lijepo Vasmolim, poslušajte me i bar malo ...«

Dževdet-beg je već bio ušao na kuhinjska vrata. »Niko ne shvatašta radim sa ovim memoarima«, pomisli, poput junaka, gledajućikuhara nagetog nad zamazanom tendžerom. Izlazeći iz kuhinje,okrenu se Nuriju:

»Hoću čaj u tri sata. Pazi se ako pređeš preko tri sata!« Sumnjaoje da Nigan-hanuma bojkotira ovaj novi raspored donošenja čaja jerse boji da mu ne bi naškodilo živcima.

Tromo je išao uza stepenice. »Nije mi ništa, hvala Bogu«, pomislina prvom spratu. Iz salona se pentrao stepenicama koje vode nadrugi sprat. Zaustavi se ispred ogromnog sata, malo odahnu. »Kad lisam se to udario u ruku?«, prošapta ulazeći u radnu sobu. Sjede zasto. Pogleda fotografije, dokumente, papire, korice dosjea izmeđubilježnica. »Moj polustoljetni trgovački život.« To je bilo jedino što jeuspio napisati za dva mjeseca. Preostalo vrijeme proricalo je uprikupljanju materijala i deranju i bacanju onoga što napiše.

Odjednom se otvoriše vrata i uđe Refik: »Oče, Vi ste. Zar nistelegli?«

»Rekao sam da neću spavati ... Šta tražiš?«»Svoju kutiju cigareta ... Prije ručka su bile ...«»Ideš li to negdje? Cigarete su ti tamo, vidiš li?!«»Izlazim onako. Možda odem do kluba ...«»Kuda? Nije važno. Samo da ti ovo kažem. Ne sviđa mi se tvoje

ponašanje u posljednje vrijeme. Rasijan si. Ne zanimaš se ni zafirmu. Ne zaboravi da neće samo Osman upravljati firmom ukoliko semeni nešto dogodi ...«

»Bože sačuvaj!«

»Dobro, dobro! Znam da si nervozan što će ti se žena poroditi!Hajde, dobro, sa srećom, sa srećom! Nemoj mnogo pušiti! Polahkopritvori vrata!«

Nakon što se vrata zatvoriše, Dževdet-beg prelista teku za koju jesmatrao da mu je potrebna za prvi dio memoara. Zatim se zabaviisječcima iz starih novina. Posljednjih godina iz novina je isijecaoodgovarajuće tekstove koji bi mu se izrazito dopadali. Te tekstove ježelio koristiti i u svojim memoarima. Čitajući jedan od tih tekstova,odjednom podiže glavu ... »Gdje ode Refik? U šetnju, u klub. Tamoće pušiti!« Prisjeti se onoga što mu je palo napamet nakon ručka.»Zašto da živim dugo ako neću pušiti«, promrmlja. »Ako neću pušiti... Da sam sebi uzeo bar jednu cigaretu iz njegove kutije. Sad bihlijepo pušio.« Po navici, otvori kutiju u kojoj su stajale starefotografije. Poče ih vaditi jednu po jednu i sterati ispred sebe.Napisao bi uspomene koje se odnose na te slike, a potom bi, stidećise da neko čita to što je napisao, opet izderao. Nastojao je sabratimisli gledajući fotografiju s putovanja u Berlin. »Ovdje sam sasvojom suprugom. 'Putovanje u Berlin bilo je veoma poučno. UNjemačkoj sam obišao jednu od ogromnih Kruppovih fabrika.Obavezno se i kod nas moraju podizati fabrike. Da, eto, tako ... Očemu još razmišljam gledajući ovu fotografiju? Fotografija je neštolijepo, izvucite korist ... U jednom uglu napišite datum ...' Ah, zar samja ovakav trebao biti?! Zar da ja poslom smatram bakćanje ovakojadnim glupostima?!« Odjednom se toliko rastuži da ustade. »Sta biod mene, šta bi od mene?!«, prošapta. »Ne! Hoću u kancelariju! Ićiću u kancelariju, ja ću upravljati svim poslovima. Osman ništa nerazumije, budala! Refikova pamet je na drugom mjestu! Ko ćeupravljati firmom?!« Prišao je prozoru i gledao napolje, na Nišantaš.»Svi žive, žure, a ja ovdje! Da bar iziđem u šetnju.« Odjednom seuplaši prisjećanjem na svog brata. »On je izludio u samrtnoj postelji.Počeo je pjevati pjesme, marševe. Izgovarao je čudne riječi. Pjevaoje Marseyez. Eto, formirana je njegova république. Čuo sam iMarseyez, ali ne od revolucionara, kako je to on očekivao, a nikakoni od Udruženja za jedinstvo i napredak! Čuo sam to od okupatorskefrancuske vojske!« Prisjeti se Istanbula pod okupacijom. »Što su tobili dani! Uvezao sam šećer. Kad dođe glas da je brod prošaoČanakkale, počeše me salijetati. Ali, hvala Bogu, nisam se petljao u

trgovinu vagonima. Tu je Fuad zaradio. Okoristio se prijateljstvom saIsmailom Hakki-pašom i Udruženjem za jedinstvo i napredak.«Razveseli se prisjećajući se tih lijepih, dinamičnih dana punihtrgovačkih uspjeha. Ushoda se po sobi. »To je život! Uspjeti,napraviti dobar posao, zaraditi ... A sada? Bakćem se tim tupapirima! Pretvorio sam se u svog brata! Ne! Ne želim čutiMarseyez! Ja sam uvijek bio realist. Uspjeti, biti realan! Veoma jeteško biti uvijek realan, ali ja sam to uspio! Gdje li sam udariorukom? Ili je možda ovo?!« Najednom, obuzet strahom, sjede za sto.»Ovdje me boli ruka«, pomisli. »Kao da u ruci imam škorpiju;polahko mi se uvlači u srce ... Ne, ne! Nije mi ništa«, prošapta da sene bi nanervirao. Da bi se zabavio, poče razgledati fotografije. Vidjefotografiju snimljenu na Refikovoj svadbi. »Refik je htio nešto beztroška. Kako li će oni voditi firmu poslije mene? Fabrika je većpostala uvjet. Neka se, naprimjer, dogovore sa Siemensom da ovdjepodignu fabriku ... To se mora! Jer, ako to mi ne uradimo, uradit ćeneko drugi! Ali, ova bol je čudna. Kakva je ovo fotografija? Nermin,uslikana na donjem spratu, one godine kad se Osman oženio. Tažena mi baš nije draga. Uvijek nas je iskorištavala i čini mi se da nasne voli. Nas? Mene, Nigan, Osmana, Refika, Ajšu ... Unučad ...«Pažljivo pogleda fotografiju. »Kako su tada bile drukčije stvari nadonjem spratu«, pomisli. »Sedefna soba ... Sad Nigan hoćepromijeniti garnituru u spavaćoj sobi. Za trideset godina sam seteško navikao na taj krevet, a hoću li se sada, u ovim godinama,navikavati na novi?! Da pogledam drugu fotografiju!« Na tojfotografiji je gužva. Sjedeći na zemlji, čučeći, ispruženi, naslonjenijedni na druge, bili su radnici, nosači i tezgari. U pozadini su stajaliDževdet-beg, Osman, knjigovođa Sadik i neki od trgovaca, pa Anavi,sa svojom kćerkom. Dževdet-beg se uzbuđeno prisjeti: »Danotvaranja dućana i skladišta u ulici Vojvoda! Došao je i novi komšijaAnavi sa svojom kćerkom. Iznenadio sam se ugledavši njegovukćerku!« Htjede uzeti još jednu fotografiju, ali primijeti da mu se nepodiže ruka ispružena prema kutiji. »Zašto se ne diže?«, zapita se.Prisjeti se da ga je jedne noći boljela ruka zato što je pomagaonosačima u skladištu. »Srce«, pomisli i shvati da je pred još jednimsrčanim udarom te da mora uzeti lijek da bi to spriječio. »Da, ležat ćuu krevetu«, pomisli prisjećajući se prethodnog udara. »Spavat ću

popodne!« Potom shvati da mu nedostaje daha. Kao dijete su gazatvorili u sobu. Zaključali su vrata. »Jesu li bila vrata ili jorgan?«Izgleda da je jorgan bio na njemu, a na jorganu njegov stariji bratNusret: stiskao je jorgan da se Dževdet ne bi izvukao. Dževdet nijemogao disati. »Gubim dah«, pomisli. Odjednom se sjeti lijeka. Potomču noge koje su se penjale uz stepenice. »Stiže moj čaj ... Da samspavao ... Zraka ... Zrak? Ovo je udar ... Ljutit će se na mene kadovo prođe ... Ležat ću u krevetu. Spavat ću. Spavat ću ...«Razmišljao je o tome kako će, nakon prebrođenog srčanog udara,ležati u krevetu, da će se svi okupiti oko njega. Tad, odjednom, kaoda se stolica podiže sa poda i lice mu se približi stolu. Shvati da jeudario glavom u sto, da je to loše, da ne može disati, da se guši kaoda je pod jorganom. Shvatajući da se svom snagom zgrčio kakoponovo ne bi udario o sto i da više nema snage, pomisli: »Kao podjorganom. Žena gleda u mene, viče, čajna tacna ... Kao podjorganom: tišina i tama!«

18

DŽENAZA

»Najzad je uredu! Najzad, sve je spremno za dženazu«, rečeOsman, pa, popuštajući kravatu koja mu je stezala vrat, potraži gdjeće sjesti. »Da se odmorim bar nekoliko minuta!« Procijedi jošnekoliko riječi kojima se žalio na nešto nedefinirano i spusti se ufotelju. Nasloni se pogete glave, a potom nešto primijeti: »Aaa, gdjesjedoh«, reče. Pogleda Refika sa osjećajem krivice, što mu uopćenije bilo svojstveno. Nasmija se uz glup i zbunjen pogled. Izgleda daje odmah pomislio da se nasmijao ni dan nakon očeve smrti, da je tonešto nepristojno.

»Kako sam se umorio«, kaza sa prizvukom izvinjenja. »Sjedim uočevoj fotelji, a da nisam ni svjestan toga!«

»Da, vrlo si umoran«, reče Refik.On je sjedio naspram brata. Obojica su se maloprije odvojili od

Dževdet-bega. Morali su izvesti Nigan-hanumu, koja je proplakalacijelu noć, zato što je tijelo trebalo spremiti, okupati i položiti natabut.

Kad je, jučer predvečer, došao kući, Refik je shvatio da sedogodilo nešto neobično, potom se uspaničio. Ljut na sluškinju kojamu nije odgovarala iako je pitao nekoliko puta, ustrčao je uzstepenice, uplašio se ugledavši Ajšu, koja je, uplakana, gledala krozotvorena vrata biblioteke, osjećajući da se ocu nešto dogodilo. Ondauoči oca u stolici. Ugledavši očevo tijelo sklupčano i naslonjenounatrag, prvo se sažali na njega, a potom primijeti da je njegovotijelo malo, skupljeno i suhonjavo. Na trenutak pomisli da njegov otacnije bio takav, da ga je smrt smanjila i sasušila za nekoliko sati,potom poče razmišljati o onome što je trebalo uraditi.

Obavili su ono što je trebalo. Odlučili su, ne čekajući da prođepraznik, obaviti dženazu. Telefonirali su novinama i izdiktirali

posmrtni oglas. Sa Osmanom je obavijestio rodbinu. Nastojali suublažiti strah i paniku, koji su se, poput prestravljene mačke, kretalipo kući. Tješili su Nigan-hanumu i Ajšu, djecu poslali na spavanje.Zajedno sa snahama, dočekivali su posjetioce koji su, jedni izadrugih, navaljivali cijelu noć. Sa cigaretama u rukama, trčkarali sugore-dolje. U satima ove duge i napete noći i jutra, kad se povećaobroj posjetilaca koji su izražavali saučešće, Refik je prvi put ostaosam sa sobom; pušio je i nije razmišljao o ocu već o proteklom danu.I Osman je pušio. Sasvim se izvalio u fotelji.

»Nisi zaboravio telefonirati Sadi-begovima,zar ne? Neslihan-hanuma će se naljutiti«, reče ispravljajući pognutu glavu.

»Jesam, ali nema ih kod kuće«, odgovori Refik.»Da još jednom telefoniramo«, progunđa Osman i povuče jedan

dim iz cigarete, pa se, obarajući glavu, povrati u raniji položaj.Nastupi tišina. Samo se iz kuhinje čuo zveket tendžera koji je

pravio kuhar Nuri i tiktakanje sata sa srednjeg sprata. Nigan-hanumaviše nije plakala silno kao sinoć. Sa jutrošnjim posjetiocima započelaje kratkotrajne šutnje; kao da su duga othukivanja i titravi jecajinadomjestili plač.

Oglasi se zvonce privezano na avlijskoj kapiji. Osman podižeglavu i pogleda kroz zavjese od tila. Refik vidje da njegov brat gledanapolje čineći pokrete koji su bili svojstveni ocu, potom sjede ufotelju i pomisli da će svi koji hoće pogledati prema avlijskoj kapiji bitiprimorani praviti iste pokrete.

»Ide tetka Mebrura«, reče Osman. »Sa njom je i jedno od njenihunučadi!«

Muž tetke Mebrure umro je prije šest mjeseci, nakon dugotrajnihbolova u bubrezima. Refik pomisli kako će tetka Mebrura plakati sanjihovom majkom.

»Jesi li pročitao oglas u Son Posti?«, upita Osman. »Sve supogrešno napisali. Kad će se naučiti paziti? Zar nepažnja ibezobzirnost i na smrtovnici!?«

Ustade gaseći cigaretu nervoznim pokretima. Oni što su ušli nakapiju pozvoniše na kućnim vratima; kuhar Nuri je izišao iz kuhinje itrči prema stepenicama.

Osman nekoliko sekundi ostade nepomičan na nogama, napet,kao da se ne može odlučiti na nešto. Pomjeri se, pogleda za

kuharom koji je trčao prema stepeništu, potom se, izgleda, odlučio:»Uzeo sam ključeve očeve kase u banci. Sredit ćemo to tamo

sami među sobom, bez petljanja sa notarima i poreskimslužbenicima!«

Idući prema stepeništu, dodade:»Mislim da ti to trebam reći«, a onda se, ne uspjevši se kontrolirati,

okrenu i ponovo pogleda Refika sa izrazom krivice na licu.»Ti znaš«, reče Refik, pa pomisli: »Sjedim ovdje i pušim. Mislim da

bih trebao osjećati krivicu, ali ne osjećam ništa.«Na stepeništu je bila galama. Potom se začu plač, jecanje,

nerazumljive riječi. Izgleda da je tetka Mebrura ovamo došla daosvježi svoj bol; ne vidjevši ni umrloga, a ni Nigan-hanumu,zaplakala je čim je stupila na stepenice koje vode nasprat. Kad jeotišao tamo, Refik shvati da žena pokazuje na nešto što je stajalo najednom ormaru, ili unutra, da pokazuje svoje jecaje i da se napajasnagom iz toga što joj, vjerovatno, ima neku vrijednost ili uspomenu,ali nije uspio odgonetnuti šta je to. To nešto bi trebala biti jedna odvažni, ukrasnih tanjira ili čaša. Zajedno sa bratom, prihvati tetkuispod ruke i uzvedoše je uz stepenište. Kad Mebrura-hanuma uđe usobu u kojoj je nijemo jecala Nigan-hanuma, osvrnu se oko sebe kaoda nešto traži. Potom, pronašavši ono što je tražila, zadrhta i, uz krik,zagrli Nigan-hanumu.

Refik iziđe i zaustavi se na vratima sobe u kojoj je ležalo mrtvotijelo njegovog oca. Znao je da su unutra dvojica staraca koji suobavljali poslove koji se u ovakvim situacijama trebaju obavljati, akoje je Osman doveo jutros. Nimalo jasno nije razmišljao o tome štaoni rade; uopće nije očima doživljavao to što oni rade. Snebivajućise, o tome je prvi put razmišljao dok je stajao pred vratima: »Mogoca su raspremili, potom su ga okupali i motaju ga u ćefine!« Bojećise ponovo razmišljati o tome, otvori vrata. Ugleda dvojicu ljudi kojisu, nagnuti nad nečim dugim i bijelim, nešta žurno radili pokrajkreveta. Čuvši da su se vrata otvorila, jedan od njih se okrenu. Bio jeto starac s makazama u ruci. Nabrzinu reče:

»Dobro, dobro. Sad ćemo završiti!«Klimnuvši mu glavom, Refik pritvori vrata. Pomisli na Perihan.

Pope se na gornji sprat. Uđe u sobu. Perihan je ležala u krevetu naleđima, pokraj nje je Nermin prelistavala neke novine.

Ugledavši Refika, Nermin odloži novine. Pokaza na Perihan:»Izgleda da nije dobro!«»Nije mi ništa! Samo sam povratila«, reče Perihan.Njen nabrekli stomak izgledao je veći nego što je bio zato što je u

krevetu ležala sasvim opružena.Ugledavši tu ispupčenost, Refik osjeti zabrinutost. Potom primijeti

da su joj oči pocrvenjele.»Ti si plakala«, reče nervoznim tonom. »Molim te, nemoj ići na

dženazu«, dodade prije nego što je Perihan bilo šta rekla; pogledaNermin da bi dobio podršku.

»I ja sam joj to rekla, neka ne ide«, reče Nermin. »Bilo bi dobro dani Ajša ne ide. I njoj je vrlo loše ... Poslala sam djecu kod nje, alinikako da ušuti!«

»Ti ne ideš! Uredu?! Ti nećeš ići«, reče Refik oštrim tonom dok jeizlazio iz sobe.

Uđe u susjednu sobu. Tu je na krevetu ležala Ajša. Njena glava,zagnjurena u jastuk, bila je nepokretna. Izgleda da je od silnogplakanja i zaspala. Džemil i Lale su gledali kroz prozor. Prenuše seugledavši amidžu, ali sa lica im se čitalo da su se nečega uplašili, dasu i plakali. Džemilovo lice se poče mrštiti.

»Jao, zaplakat će«, pomisli Refik i pokuša im se nasmiješiti:»Hajde, izađite u bašću, igrajte se malo«, reče.

Džemil još više namršti lice. Potom načini dva brza koraka i bacise u krevet pokraj Ajše.

»Ne želim umrijeti! Ja neću umrijeti«, povika i poče plakati.U sobu uđe Emina-hanuma. Pomilova dijete po glavi:»Ne plači, mladi gospodine. Ti si dijete, još nećeš umrijeti«, reče i

obrati se Refiku. »Osman-beg vas zove dolje. Došli su gosti«, reče.»Ah, šta nas ovo zadesi ...«, zapomaga sluškinja dok je Refik izlazioiz sobe i poče plakati.

»To što nas zadesi ...«, promrmlja Refik silazeći niz stepenice iuđe u salon.

Naspram Osmana je bio neki čovjek. U ruci je držao kačket. Nijesasvim sjedio u fotelji; naslonio se i gledao u pod. Približavajući se,Refik shvati da je to jedan od radnika koji je radio u skladištu. Pokrajnjega je bio još jedan, a dvojica sa kačketima u rukama sjedili su na

stolicama u ćošku. Mora da su čuli na poslu, jer skladišta rade ipraznicima.

Ugledavši Refika, svi ustadoše. Istupi onaj koji je među njimaizgledao najstariji, zagrli Refika i reče nešto dirljivim i dubokimglasom, ali Refik ga je uspio razumjeti. »Ganut sam, ali suza neće izmog oka«, pomisli. Nije se mogao sjetiti lica drugog čovjeka. Pomislikako će zapaliti. Trećeg se odmah sjeti; povremeno bi trčkarao daobavi i kućne poslove. Zaudarao je na znoj i duhan. Stideći se što jeto zapazio, čvršće prigrli trećeg i nešto promrmlja. Potom se, kao ioni, nasloni nakraj stolice.

»Kolege koji rade u skladištima izabrali su predstavnike,izražavaju saučešće«, reče Osman. »Ostali će doći u džamiju.«

»Dževdet-beg je bio veliki čovjek«, reče najstariji među njima.»Starao se o nama. za dvadeset godina nisam doživio ništa ružnood njega, nisam čuo nijednu njegovu nepravednost.«

»I otac je sve vas veoma volio«, reče Osman.Nastupi dugi tajac, sve dok Osman ne upita jednog od nosača

jesu li zatvoreni sanduci koje treba prebaciti u Ankaru. Staracodgovori tihim glasom. Osman klimnu glavom kako bi pokazao da jezadovoljan odgovorom. Ponovo nastupi tajac.

Radnici odsjediše još kratko strahujući gledati u stvari koje su ihokruživale, da ne naprave nešto nepristojno. Ustručavajući se da nestanu na neko pogrešno mjesto, da nešto ne dodirnu, iziđoše nijemoi s poštovanjem. Refik pripali cigaretu. Osman pozva Emina-hanumui reče joj da pootvara prozore i prozrači sobu.

Pred podne rekoše da su došla kola. Bilo je onih koji su priskakaliupomoć dok je tabut unošen u kola u kojima će biti prevezen dotešvikijske džamije. Pomagali su komšije, vrtlari, mladići poznanici,prijatelji iz mahale.

Začu se nekoliko jecaja. Jedan-dva mladića priđoše i zagrlišeRefika. Potom je pozvan taksi zato što Nigan-hanuma neće moćipodnijeti da prevali petsto metara ... Iznad je bilo blistavo majskosunce. Bio je praznik. Na čelu tramvaja koji prođe bile su povješanibajračići, u zraku se osjećalo veselje. Nigan-hanuma se nasloni nazid sa bršljenom; išla je pod ruku sa starijim sinom. Na sebi je imalacrni kaput, na glavi crni šešir sa tilom. Jednoj svojoj rodici, koja jebila veoma sklona svađi i privržena tradiciji, Nigan-hanuma je

jednom rekla da nošenje tamne odjeće na dženazi nije kršćanskiobičaj, da je to samo znak poštovanja i ozbiljnosti, te nadmenozatreptala očima. Refik nije mogao vidjeti kakav izraz na licu sad imanjegova majka, jer ga je prekrivao til koji je visio na šeširu. Što setiče Osmanovog lica, na njemu se vidio mir. Glavu je malo zadigao,očni kapci su mu oboreni. Izgleda da je, gledajući u nebo,Nišantašlijama, koji su ga posmatrali sa otvorenih prozora, sasuprotnog trotoara, iz drugih uglova trga, želio pokazati da misli onečemu što je u vezi sa smrću, vječnošću i životom. Potom iz kućedoprije slabašni plač; svi su razumjeli, ali niko ništa nije mogaoučiniti; bila je to Ajša. Emina-hanuma je uzela ispod ruku i, zajednosa unučadima, izvodila u bašču. Pomjeriše se kad se trotoaru bučnopribliži taksi koji je kasnio.

Kad iziđe iz taksija, Refik ne uze majku pod ruku. Nigan-hanumaje skinula šešir, stavila mahramu, a pod rukom je vodio Osman.Polahko su išli prema džamiji. U džamijskom haremu bila je gužva.Drveće je prolistalo. Svijet se raširio po haremu, a na ulazu su biliradnici. Izgleda da osjećaju dosadu, jer nisu imali previše posla.Pušili su i posmatrali uokolo. Tu su i službenici iz kancelarije.Knjigovođa Sadik je, sa suprugom pod rukom, bio pod drvetom.Doveli su i svoju djecu. Dok je Sadik ljubio u ruku Nigan-hanumu,supruga je, pažljivo i s poštovanjem, pogledom odmjeravala suprugunjegovog šefa. Refik u masi ugleda Muhidina. Naslonio se nadžamijski zid i analizirao vijence. Iza njega su bili Dževdet-begovirođaci sa Hasekija. Nisu bili mnogobrojni; snebivljivo su gledali utešvikijsku džamiju, masu koja je okruživala džamiju i novestambene zgrade okolo. Na kućnim balkonima bile su prazničnezastave i radoznalci. Prozori su pootvarani radi proljetne vrućine ipraznika. Prugom je prolazio još jedan tramvaj. Kroz prozore suputnici posmatrali gužvu u haremu. Na ulazu u džamiju bila je Nigan-hanumina rodbina; ozbiljni, svi u tamnim odijelima, sa žaketom ikravatom. Približivši im se, Nigan-hanuma se umiri. Izmigolji ispodsinove ruke, zagrli Turkan-hanumu, jednu od svojih sestara. Međunjima nastupi tajac. Potom dođe i Sukran, preostala Šukri-pašinakćerka. Tri sestre se zagrliše. Osman priđe svojim tetkama. Zatimdođe Sejfi-paša. Koreći slugu pokraj sebe, priđe Nigan-hanumi, kojaga, izgleda, htjede poljubiti u ruku, ali shvati da danas ima pravo da

ne radi tako nešto. Ugledavši Refika, Sejfi-paša se, po navici,namršti, ali shvati da treba iskazati bliskost i nasmiješi se, ali njegovosmješkanje je bilo odmjereno, nije bilo neumjesno. Refik odlučiizmaći se iz ove gužve. Opazi Sait Nedim-bega. pokraj njega je bilaGuler, njegova mlađa sestra. Refika je zanimalo kakva je ona žena.Bilo je prilično toplo; sunce više nije bilo proljetno, već ljetno. Nalicima su se vidjele kapljice znoja. Na licima se vidjelo i strpljenje.Idući prema džamijskom zidu, Refik ugleda Fuad-bega. Pokraj njegaje bila njegova supruga Lejla; bili su veoma snuždeni. Refik htjedepokazati da je vidio koliko su tužni, da su ovim svojim izgledompotištenosti dokazali koliko vole Dževdet-bega, ali nije uspio to ipokazati. Samo im klimnu glavom, govoreći time: »Razumio sam davolite mog oca, nas, ali dosta više, ne budite tužni.« Potom uočinekoliko poslovnih prijatelja svoga oca. Pričali su sa uglednimstarcem koji je imao bradu, a izgleda da je ovaj starac bio paša ih jebio neki daljnji rođak; Refik se nije mogao sjetiti ko je on. Bilo je idrugih trgovaca i bankara koje je Refik poznavao iz Sirkedžija.Izgledali su pomalo zlovoljni, kao da su im lica govorila: »Sto nam jetrebalo da na prazničko jutro pročitamo taj novinski oglas?!« Sunceje sve više pržilo džamijski harem. Iza trgovaca su bili vijenci. Pomislikako je maloprije ovdje vidio Muhidina. Pročita natpise na vijencima:»Fuad Guvenč sa porodicom ... Udruženje električara ... Iš bankasi –filijala Sirkedži ... Anonimna kompanija Bazaar de Levant ... PorodicaAnavi.« Potom priđe Muhidin i zagrli Refika. Nije se moglo razaznatikoliko je bio ozbiljan, koliko je bio žalostan. Okrenuše se zajedno iponovo počeše gledati vijence. Djelovah su kao da postajuuznemireni jedan drugim. Izgleda da je Muhidin bezuspješnopokušavao nešto reći.. Nakraju reče da je već i kod nas postalanavika da se šalju vijenci. Reče to tek tako; nije bio ni oduševljen, aniti se žalio. Refik reče kako je, uporedo sa tom navikom, prije dvijegodine na Nišantašu otvorena cvjećarnica. Ušutješe osluškujućibrujanje mase iza sebe, brujanje mase koja je šapatom razgovarala,koja je bila nespokojna kao da je izbio rat ili neki skandal, koja je,potom, umjesto riječima, govorila više svojim pogledima, gestama iodjećom. Misleći da je umjesnije da tako uradi, Refik se odvoji odMuhidina i krenu prema ulazu u džamiju. Ponovo priđe nekimpašama i ambasadorima; bili su to majčini rođaci. Dok je bio mali,

Nigan-hanuma je svoga sina vodila u konake u kojima su stanovaliovi ljudi; oni su voljeli Refika, milovali ga i blagonaklono mu sesmješkali, ali nikad nisu dolazili u uzvratnu posjetu. I sad sesmješkaju Refiku ili ga blagonaklono gledaju. »Bio sam im veomasimpatičan dok sam bio dijete«, pomisli Refik. »Kako li me saddoživljavaju?« Izvjesno vrijeme ostade nepomičan posmatrajućisvoju majku; išla je podruku sa svojim sestarama. Nepomična su bilai stabla na ulazu u džamijski harem, a i radnici koji su bili tamo.Okrenu se i još malo se primaknu džamiji. Potom ugleda tugrupričvršćenu za mermerni ukras na stubovima. Bila je toAbdulmedžidova tugra. Poče neko komešanje. Osman se približisvome bratu i upita: »Dolaziš li na namaz?«

»Namaz«, pomisli Refik i klimnu glavom.Pomisli kako će skinuti cipele. Mislio je to uvijek i prije, prilikom

svakog dolaska u džamiju. Ovdje je nekad, sa slugama, a i sa ocem,dolazio na Bajram. Nabrzinu izu cipele ne razmišljajući niočemu.Unutra je bilo mračno i svježe; osjetio se miris buđi i čilima. »Moramuzeti abdest«, pomisli, ali izgleda da ni Osman nije uzeo. Potom semasa hitro okupi. Spajajući ruke na stomaku, svi su čekali. Refikvidje da je Osman pokraj njega. Na njegovom licu je ponovo bioizraz nadmenosti; glavu drži uspravno, gleda – ne u ljude, već ujednu tačku iznad njih, u mramorne reljefe mihraba. Ali, ovanadmenost djeluje čudno zato što mu se vide čarape, jer nije ucipelama. Refik se osvrnu i pogleda: noge vrtlara i vratara, koji sustajali u zadnjim safovima, ne izgledaju čudne u čarapama. »Onipristaju ovdje«, pomisli. Potom poče namaz. »Moj otac je umro«,pomisli Refik i, gledajući u potiljak čovjeku ispred sebe, počeponavljati ono što je on radio. Pomisli da, zato što nije vjernik, nijeuredu to što čini te pokrete, što se saginje i ustaje, potom odustadeod razmišljanja i promrmlja: »Moj otac je umro.« Nakon što je isto topromrmljao nekoliko puta, namaz se završi. Ponovo iziđe na sunce.Refik se priključi masi koja se u valovima primicala tabutu. Sunce jepržilo džamijski harem. Tamo je stajao tabut.

19

VRUĆINA I BEBA

»Ko zna šta će Perihan pomisliti kad me u ovo doba ugleda predsobom«, razdragano je mislio Refik i na vrhovima prstiju penjao seuz stepenište. Zaokrenuo se na trijemu drugog sprata i nastavio natreći sprat ... Ništa se ne čuje, samo otkucaji sata. »Još uvijek meniko nije primijetio! Znači, kad bi lopov ušao u kuću ovako, naprstima, ne bi im čak ni duše osjetile!« Zastade primjetivši da seoznojio. Odškrinu vrata. Vidje da Perihan čita novine na stolici pokrajdječijeg kreveta. Gledala je kao da baš ne pridaje važnost onome štočita. Čita, a misli o nečem drugom. Refiku se učinila simpatičnom.Htjede se nasmijati, potom odluči:

»Booo!«, viknu ulazeći. »Jesam li te uplašio?«»Neee! Nisi«, reče Perihan. »Ali ćeš probuditi dijete!«, pa pogleda

u krevetić i vidje da se dijete nije probudilo. »Zar ti nisi otišao naposao?«

»Išao sam i vratio se!«»Da možda nisi bolestan?«»Kao drijen sam«, reče Refik i htjede pokazati svoje uzbuđenje:

»Došao sam, došao sam, došao sam! Jesam li te iznenadio?«Perihan ništa nije govorila, upitno je gledala.

»Izgleda da joj se uopće nije svidjelo što me vidjela«, pomisliRefik. »Malo se zbunila, brine se. Djeluje kao da je zatečena nadjelu. Boji se da ne probudim dijete!«

»Došao sam, eto, tako. Išao sam sa Osmanom u kancelariju.Vidim, veoma je vruće, odlučih se vratiti kući. Dobro sam uradio, zarne?«

»Dobro si uradio«, reče Perihan. »Veoma je vruće, zar ne?«»Jaa ... Sve gori. Narod nervozan. U povratku se u tramvaju

posvađaše kondukter i neka žena. Ako je u ovo vrijeme ovakva

napetost, poslije podne će ...«»Koliko je sati?«»Deset i dvadeset minuta.«»Kako si brzo otišao i vratio se!«»Brzo, zar ne? Ušao sam u svoju kancelariju. Odjednom mi dođe

u glavu – okrenuh se i uđoh u Osmanovu kancelariju. 'Ne osjećamse baš dobro, odoh kući', rekoh. Izgleda da se malo iznenadio.«Poče se smijati. »Da si mu vidjela lice! Nije čak upitao ni šta mi je.«

»Nije ti ništa, zar ne?«»Ne, rekoh ... Možda imam malo problema u glavi!«, nage se i

poljubi Perihan u obraz.»Vidiš, to bi možda moglo biti tačno«, reče Perihan. »Čudan si,

zapravo, ovih dana.«»Dobro, razumio sam. Nije joj se nimalo dopalo što me vidjela«,

pomisli Refik. »Htjela je sjediti sama. Vjerovatno je imala neke svojeplanove, poslove koje je trebala obaviti.«

»Imaš li ti kakvog posla?«»Neee! Kakvog posla bih mogla imati? I dijete je zaspalo!«Zajedno pogledaše bebu koja je spavala u krevetiću: četrdeset

dana joj je, ali već sad je velika. Refik se uplaši da mu kćerka nebude krupna. »Oboje smo visoki«, pomisli i kao da se zabrinu ...Kćerka im je rođena deset dana nakon Dževdet-begove smrti. Ovojkrupnoj curi još dadoše ime Melek. To je nešto o čemu je Refik iranije razmišljao. Uoči crvenilo na golim bebinim nogama.

»Zašto je nisi prekrila mrežom protiv komaraca?«»Mislila sam da malo uzme zraka.«Tišina. Refik sjede nakraj kreveta. »Kako je samo vruće«, reče tek

da nešto rekne. »Ovako je već čitavu sedmicu. Ako će cijeli juli proćiovako ...«

»Što nismo otišli na ostrvo?«, upita Perihan.»Kako smo mogli ići, draga? U tvom naručju je dijete ... Zatim,

otac je tek umro ...«Perihan slegnu ramenima:»Upravu si! Ionako sam to rekla ne razmišljajući.«»Da. Možda bi bilo dobro da ste vi sad na ostrvu, ali sad više ne

može«, reče Refik. »A nisu htjeli ni mati, a ni Osman.« Znam, znam!Ponovno nastupi tišina.

»Stvarno, zar nemaš nikakvog posla?«, upita Refik sa zebnjom.»Ma, ne, rekla sam«, odgovori Perihan. »Ako ćeš pravo, zanima mešta li smjeraš?!«

»Kako, šta smjeram?«»Ne, šta bih to mogla raditi? Šta misliš?«»Haa! Ništa, ništa«, uzvrati Refik i uze novine koje je Perihan

bacila na pod i poče ih prelistavati: »Ništa ne smjeram!«Nasumce poče čitati: »Zvanične mjere protiv pojave trbušnog

tifusa. Riješen rusko-japanski nesporazum. Francuski komesari ovihdana idu u Hataj i ...« Sjeti se da je to čitao i jutros. Pogleda Perihan.Sjedila je nepomično na stolici.

»Ako hoćeš, možemo ove nedjelje otići na ostrvo«, reče Refik.»Ne, dušo! Tri sata u odlasku, tri sata u povratku. Još i ona panika

i larma. Ko će paziti na dijete?«»Nermin će paziti, ima i Emina-hanuma. Zar da u ovoj kući muku

mučimo zbog manjka ljudi?«»Ne, ne! Rekoh to tek tako! Zapravo, nemam volje ni za čim! Na

ovoj vrućini zamorna je čak i priča!«»Tako je! Da ti donesem nešto odozdo, iz frižidera? Da kažem

neka Nuri napravi limunadu?«»Pa, nema Nurija. Otišao je nekud, u kupovinu, u kafanu. A ništa

mi se i ne traži.«»Znaš li da niko nije vidio da sam došao?«, reče veselo Refik.

»Preskočio sam preko zida da se ne bi čulo zvono. Otpozadi su bilaotvorena kuhinjska vrata. Da ude lopov, nikome ni duša ne bi čula!«

Perihan ništa ne reče. Ustade i sjede na mali tabure pokrajkomode. Pritom je morala načiniti nekoliko pažljivih koraka. Kad je usobu unijet nedavno kupljeni dječiji krevetić, načinjen je noviraspored. Nevelika, soba je postala pretrpana ... Refik gledaPerihan, očekuje da nešto kaže, primjećuje da joj se pokvariloraspoloženje. »Zapravo, ovo moje neukusno stanje je veomakomično«, pomisli.

»Maločas si nešto rekla. Ovih dana sam nešto čudan?«»Ne znam. Nije ništa bitno. Pade mi napamet i rekoh!«»Ne ustručavaj se, draga, reci.«»Šta znam, čudan si, eto!«, mrmljajući samoj sebi, Perihan je

tražila odgovarajuću riječ. »Tvoja uravnoteženost«, reče. »Više nisi

uravnotežen kao ranije. Možda se varam. Pade mi napamet, irekoh!«

»Znači, postao sam neuravnotežen«, pomisli Refik. Promisli oprethodnim danima. »Šta sam uradio? Možda sam malo više pio.Mrštio se! Pričao sam gluposti, ali zar je to toliko bitno? Šta sam jošradio?« Razmišljao je, ali mu ništa drugo nije padalo napamet.

»Otac mi je umro«, reče pomalo stidljivo.»U pravu si«, promrmlja Perihan.»Potom, dobio sam kćerku«, reče Refik uzbuđeno. »Zbunjen sam,

vjerovatno.«»Zašto te buni to što si dobio kćerku?«, upita Perihan i zadiže

glavu. Refik se nađe zatečen.»Zbunilo me, eto! Nikad nisam razmišljao da ću imati svoje dijete.

Dijete od krvi i mesa! Čudno nešto ...«, pa, vodeći računa da negleda dijete koje je ležalo u krevetiću, dodade: »Nešto neočekivano,draga, shvati«, i uplaši se boje svoga glasa, ali nastavi: »Gomilaobaveza!«

Perihan nije progovarala. Nije se moglo naslutiti ni šta misli.»Ubuduće više neću ići na posao«, misleći da mu je učinjena

nepravda, reče iznenada Refik i zastade: »Nije mi baš toliko bilonapameti«, pomisli, ali je osjećao da ima pravo reći nešto takvo, i nesamo reći nego to i učiniti. Nije znao odakle mu to pravo, ali bio jesiguran u ispravnost ovog osjećaja.

»Želim da u mom životu napokon postoji još nešto!«, povika, auplaši se reći nešto više.

»Ne viči, molim te, probudit ćeš dijete! Teško je ponovo uspavati!«,reče Perihan gledajući dijete u krevetu te se okrenu i upita: »Šta je tonešto drugo?«

»Ne znam«, odgovori Refik. »Nakon očeve smrti sam mnogorazmišljao o tome šta bih. Ne pada mi mnogo toga napamet ...Ovako više ne može. Moram nešto uraditi!«

»Baš više nećeš ići na posao?«, upita Perihan. »Hoćeš li cijeli dansjediti kod kuće?«

Ustade i približi se djetetu. Beba se meškoljila, Perihan jojzabrinuto primaknu glavu. Refik je vidio sa strane oprezno idjetinjasto lice svoje supruge.

»Naravno da ću, na kraju krajeva, ponovo ići na posao«, rečeizabravši trenutak kad se neće oči u oči gledati sa Perihan: »U tukancelariju moram ići sve dok živim u ovoj kući. Ali, hoću i da neštoradim. Razumiješ li? Možeš mi pomoći!«, pa se rasrdi vidjevši daPerihan još uvijek gleda dijete. »Ali, kako mi ti možeš pomoći?! Ti sijoš dijete!«

Perihan se okrenu.»Rekla sam ti da si izgubio ravnotežu«, reče.»Izgubio sam ravnotežu, izgubio sam ravnotežu«, mislio je Refik.

»Upravu je! I ja sam upravu! Perihan je inteligentna, ali dijete!Izgubio sam ravnotežu ... Šta da radim? Ova kuća, kancelarija u kojiidem, da ne bude sramota ... Šta da radim?«

»Želim malo čitati, sasvim ozbiljno čitati i razmišljati«, reče.»Ti znaš«, promrmlja Perihan.Ponovno nastade tajac.»Uh, što je vruće, što je vruće«, reče Refik.»Da«, tiho uzvrati Perihan.Ponovno ušutiše.Refik se dade na razmišljanje: »Pobjegao sam iz kancelarije.

Veoma je vruće. Shvatam da nešto moram uraditi, ali ne uspijevamotkriti šta je to. Može se uraditi slijedeće: prvo, duži perioddisciplinirano i programski čitati; drugo, odvažiti se na pisanjenečega; treće, svoj dio u firmi prodati Osmanu, izići iz kuće, baviti seinžinjerstvom; četvrto, zajedno sa Perihan krenuti na putovanje poEvropi. Ali, ovo posljednje ne mogu zato što imamo dijete.

Onda je peto ovo: pojaviti se sam u novinama. Ali, za to jepotrebno naći neki izgovor. Veoma je vruće!«, pa naglo zijevnu iprotegnu se cijelim tijelom.

»Ohoo!«, reče Perihan. »Tebi se, izgleda, već sad spava.« Smijalase.

Refik se obradova uočivši izraz ljubavi na licu svoje supruge, ali jeveć bio izgubio raspoloženje.

»Osmislit ću svoj život«, reče.»Bilo bi dobro«, uzvrati Perihan ponovo se smiješeći; a nju je bio

red za dobro raspoloženje.»Ovako se više ne može živjeti. Razumiješ me, zar ne? Daješ mi

zapravo, zar ne? Ovako se ne može živjeti!«

»Dajem, naravno da dajem!«»Dobro, a šta da radim? Šta veliš?«»Ne znam«, odgovori Perihan beznadežno, ali veselo. A njene

riječi prazno odjeknuše u sobi.»Kao, ne zna«, pomisli Refik. »Sta da radim? Da bar odem do

bibilioteke umjesto što sjedim ovako besposlen ...«Dijete zaplaka.»Hah, probudi se, eto«, reče Perihan. »To se i moglo očekivati!«Dijete se probudilo, ali Perihan se nije ljutila. Razveseli se kao da

bilo nešto što je očekivala i što želi; pretraživala je dijete.»Znala sam. Ova se opet ukakila«, reče podižući glavu, i, zagrlivši

ga, podiže dijete. Kad se poigrala kao da ga baca i hvata, dijetekiselog lica se poče smijati:

»Vidi, vidi! Ugleda mene i nasmija se«, reče Refik. »Prepoznalaoca.«

»To si izmislio! Još ne prepoznaje nikoga osim svoje mame!«, iPerihan položi dijete na mali sto pokraj kreveta i poče ga raspremati.

»Ne! Prepoznala me! Bit će veoma inteligentna. Kao i njen otac«,reče Refik.

»Oooo, bravo! Baš smo napunili pelene«, reče Perihan.Raspremila je dijete i sićušnom tijelu opet primaknula glavu.Refik priđe da vidi šta je toliko razveseljavalo Perihan. Ali, kad

ugleda kako se Perihan smije, zajedno sa bebom, ponovo ga obuzeosjećaj da mu je načinjena nepravda. Bojeći se tog osjećaja,nabrzinu izusti:

»Ja odoh dolje. Radit ću u biblioteci!«Perihan pokupi prljave pelene. Potom uze dječiju ručicu i mahnu:

»Hajde, pozdravi oca! Mahni ocu, da vidimo!«»Sići ću u biblioteku i raditi!«»Ali, sad je mama u biblioteci.«Refik se sjeti: nakon očeve smrti, većinu vremena mati provodi u

biblioteci. Po cijeli dan tu sjedi, prelistava stare fotografije, plače, aponekad, kad joj padne napamet, i klanja. Nigan-hanuma jenapravila i novi raspored u biblioteci: poskidala je slike sa zidova i tumalu sobu, u kojoj je Refik sa svojim društvom nekad igrao poker,pretvorila u sobu za klanjanje.

»Da, zaista sam zaboravio«, uzvrati Refik. Osjećao je dosadu.»Ali, u posljednje vrijeme je počela izlaziti iz kuće, zar ne?«, dodade.

»Možda će danas izići sa Ajšom.«Refik se vrati i opet sjede na ivicu kreveta. »Znam ja svoju majku,

neće to tako potrajati. Vratit će se ona uobičajenom životu. Nadalje,veoma je čudno i to što klanja. Moja mati ne vjeruje ni u šta. Sprdase sa Nurijem zato što posti!«

»Tako je«, reče Perihan i nasmija se štipkajući golo dijete unaručju. »Hajde, kćeri, da se mi pupamo!«

Perihan iziđe sa djetetom. »Šta ja to radim?«, zapita se Refik.Osjećao se usamljenim i bezvoljnim. »Moja žena, moja kćerka!« Istoto promrmlja još nekoliko puta. »Sići ću u biblioteku, uzeti knjigu-dvije, potom ću dolje čitati. Ali, u ovolikoj kućurini nema ni sobe gdjebi se moglo sjediti. Mi smo se, u trospratnoj kući, ugurali u jednusobu kao u ćumez ... Zapravo, pogrešno je da u ovo vrijeme cijelaporodica stanuje u jednoj kući. Svi se prate; ako bi se usudio neštonapraviti, odmah iziđe na vidjelo! I ja na ovoj vrućini ulazim u ovusobu i sjedim!« Izvjesno vrijeme se suzdrža od razmišljanja. Pogledakroz prozor. Potom se pusti mislima: »Trgovac, sin iz trgovačkeporodice ... Bezbrižan, spokojan, šupljoglav tip ... Oženio sam se ...Dobio dijete. A sad želim osmisliti svoj život ... Malo borbe, ideja inekoliko malih oluja umirit će ovo nespokojstvo i ustajalost ...Trgovački sin hoće dati smjernice svome životu. Ovdje, u ovoj artnouveau spavaćoj sobi, sjedi učmao i mlohav i zijeva izluđenvrućinom. Ali, zakasnio sam; sad ima i to dijete ... Ja nemamambicija—Nema strasti!.. Bezbrižan sam! Želim malo uzbuđenja zatošto me sreća opterećuje. Eh, pa zar nisam pašin unuk ...? Koliko godmi u venama struji više trgovačke krvi, razumijem i potrebu traganjaza uzvišenijim ciljevima ... Sta treba pronaći? Da se malo obrazujemili da krenem na neko putovanje?! Počeo sam previše piti nakonočeve smrti. Smanjiti alkohol? Potom, sačiniti program! Malo sesrediti, pomučiti se.« Primjećujući svoju zajedljivost, sa strahomustade. Nekad je, gledajući Muhidina, mislio da je zajedljivost znaknesreće i uništenja. Još uvijek gleda kroz prozor. Na mjestu gdje sezavršavala bašča u pozadini kuće počinjala je široka parcela.Dječurlija su se se tamo, na suncu, igrala preskakanja jednih preko

drugih. »Ne tako davno, prije dvanaest godina, i ja sam bio kao ioni«, pomisli sa strahom Refik.

»Eto, mi se okupasmo!«, Perihan je ušla u sobu. »Naša kćerkaMelek-hanumica veoma voli vodu. Što se više kupa, sve je veselija.«

Refik se okrenu i vidje da se Perihan smije. »Dobro, šta samuradio za nju?«, zapita se.

»Aaa, izgledaš nekako čudno! Zašto tako gledaš?«, reče Perihando je peškirom sušila dijete.

»Veoma je vruće, veoma je vruće«, progunđa Refik. »Je li se ikaddogodilo da te ostavim samu?«, upita iznenada.

Perihan zastade natrenutak.»Mene?«, upita. »Ne«, reče pomalo zbunjeno, a pomalo i gordo,

shvatajući iz Refikovog izraza lica da je ona u pitanju; malo razmisli inastavi: »Ja nemam nikakvih pritužbi. Jesi li ti dobro ...? Ti budidobro!«

Refik se nastojao osmjehnuti.»Dobro sam! Dobro sam, draga«, reče. »Malo sam neraspoložen

... Hoću da razmislim. Razumiješ, zar ne? Sta da radim, rekoh? Neznam. Rasijan sam. Grozno je vruće!«

Ušutje.»Ti budi dobro. To je veoma važno«, uzvrati Perihan oprezno.»Voli me!«, pomisli Refik. Dođe mu da zagrli Perihan, ali se

suzdrža. Obuze ga osjećaj da će to imati značenje izvinjenja. »Volime, sjedimo u sobi. Sad još imamo i kćerku. Povrh svega, kada maloosjetim dosadu, prebacujem joj njenu djetinjastost ... Dosta više! Netreba razmišljati!«

»Sići ću u biblioteku. Možda je mama izišla.«»A ja ću nju uspavati«, uzvrati Perihan.Dok im je Refik prilazio, vrata se otvoriše. Bila je Nermin. Nije se

iznenadila ugledavši Refika.»Hah, ovdje si, zar ne?«, reče. »Osman je telefonirao. Valjda nisi

dobro. Brine se! Kako si?«»Dobro sam, dobro sam. Silazim«, odgovori Refik zbunjeno.

20

ZAŠTO SMO OVAKVI?

»Vaš otac«, reče Sait Nedim-beg. »Vaš otac ...! Vaš otac ... Ako nesmatrate drskošću ovo što ću reći ...«

»Molim Vas!«»Da, ako ne smatrate drskošću ovo što ću reći i ako imate u vidu i

uticaj alkohola koji sam popio, dozvolite, molim vas, izuzetno cijenimvašeg oca. To sam htio reći. Želim da malo pričamo o tvome rahmetliocu, da se prisjetimo prošlosti, da razmislimo o sebi. Uradimo to!«

Ne samo da su to radili, nego su i, u konaku na Nišantašu, koji jeSait Nedim-begu ostao od njegovog oca, paše, za sofrom jeli voćenakon teške večere. Bio je to konak u kome je priređena svadbaDževdet-bega i Nigan-hanume.

»To sam želio reći«, reče Sait-beg posljednjim naporom. »Našadržava ima potrebu za ljudima kao što je tvoj otac.«

»Dakle, kakvim ljudima?«, upita Refik.Nastupi tajac. Osman sa čuđenjem pogleda Refika, kao da je

govorio: »Zar se to uopće pita? Zna se kakav je bio naš otac! Povrhtoga, Sait-beg to već satima priča!«

Prije nego što dade odgovor, Sait-beg ubaci u usta nekolikobobica grožđa. Čekajući odgovor svoga brata, Guler nabra obrve,poče pažljivo rezati breskvu koju je jela viljuškom.

Sait Nedim-beg se osmjehnu.«Za ljudima poput vašeg oca, koji znaju šta znači porodica i novac

...«Oduševljen svojim riječima, prvo pogleda suprugu, potom sestru i

preostale dvije žene koje su sjedile za sofrom, te Perihan i Nermin.Ne vidjevši na njihovim licima ono što je želio vidjeti, osjeti potrebuda još malo objasni:

»Nisam uspio objasniti, nisam uspio objasniti«, reče. »Pokušat ćuto objasniti. Ali dok budemo pili kahvu i pušili, pošto je, izgleda, mojeblebetanje umorilo gospođe.«

Kao što se moglo i očekivati, gospode se usprotiviše. Sait-beg jepričao o nečemu što je veoma zanimljivo, a i činio je to prijatno.Nermin, osim toga, reče i da se svih njih direktno tiče ono o čemu sepriča. Čak i ako nije skrivao svoju izvještačenost, Sait-beg biprimoran pribjeći svojevrsnoj skromnosti. Njegove riječi su moždaskretale pozornost, ali, isto tako, ni sam nije uspijevao kontroliratisvoju vilicu. Maloprije je vidio kako je jedna od gospoda sasvimopravdano zijevnula. Opet mu se počeše opirati. Ali, sad nastademala napetost. Refik primijeti da se Perihan zacrvenila; Perihan jebila gospođa koja je prije nekoliko minuta zijevnula. Ali, nije to učinilazato što je nezainteresirana, nego tek tako; ona je s vremena navrijeme gledala i psa koji je ležao pokraj stola.

Ustali su iza stola i prešli u široku sobu na sredini koje je stajalamangala sa mesinganim gravurama. Ta soba, sa visokim prozorima iširokim zatvorenim balkonom, protezala se prema bašči; svjetlostlustera koji visi sa plafona rasprostire se i na lipu. Kao i u većinibašči na Nišantašu, i u bašči uz ovaj konak bila su se stabla lipe ikestena. Prije večere, koju je Sait-beg upriličio radi razgovora uspomen na Dževdet-bega i na prijatno putovanje u prošlost, dok sesmrkavalo i dok su se skupljali dosadni kišni oblaci, domaćin izrečenekoliko riječi o povijesti drveća, a sad je govorio o povijesti konaka.Pričao je o tome kako je modernizirao ovo zdanje koje je naslijediood oca. Skupo je koštalo dok su široko predsoblje selamlukapreuredili u salon, obnovili su sav namještaj, bili primorani srušitineke zidove, ali su i starinu sačuvali. Starina, kako to mnogi misle,nije nešto što se ne može modernizirati: ako je čovjek smirene naravii umješan toliko da neće potpasti pod uticaj prolaznih oduševljenja,malim doradama staro može preobratiti u novo. Ono na šta sevećina odlučuje napraviti iznova, moguće je, uz mala, ali pametnadopunjavanja, izvući iz starog, koje je podešeno vremenu. Nakon štoto reče, Sait-beg se opet potuži na svoju brbljivost te, govoreći da ćese na ovu temu možda ponovo vratiti ako se uspije usuditi pričati orahmetli Dževdet-begu, koji se oženio u ovom konaku, objavi danajzad prepušta riječ svojim gostima.

Nastupi tajac. Pas uđe unutra. Svi su se međusobno zgledali: »Očemu li da pričamo?« Prije večere je kiša prorominjala, pričalo se ovrućini na kraju augusta; govorilo se o tome koliko je Nigan-hanumatužna; pričalo se i o posljednjoj reorganizaciji u firmi poslije Dževdet-begove smrti; spomenuta je, naravno, i Refikova i Perihaninadvomjesečna kćerka, razmotreni su i svjetski i državni haberi sanovinskih stranica; pa o čemu da se još priča s obzirom da se nikonije tužio na svoje zdravlje? Ne raspoznavajući tajac koji je vladao usobi, pas se osvrnu oko sebe. Potom se ispruži pokraj mangale.

»Zašto smo došli ovamo?«, zapita se Refik. Nadao se da ćeuspjeti zaboraviti na svoju utučenost, koja se povećala u posljednjevrijeme, i mučne riječi o smislu života, koje je uzajamno ponavljao saPerihan, i da će se predati lijepoj večeri i prijatnom sagovornikutrgovačke brbljivosti, ali sad ponovo razmišlja o sebi, o životu, oPerihan, uz to i o toj udovici Guler. A, razmišljajući o tome kakva jeGuler, javljala se i zabrinutost. Bila je to podmukla i hladnazabrinutost. Nosila je slutnju nečega što je potrebno da se ne približizdravoj i uravnoteženoj svijesti, da se ne poima kao strah; uvlačilase opreznim i pedantnim koracima. »Čitavo ljeto nisam ništa uradio«,pomisli Refik odjednom. »Nisam mogao načiniti nijedan novipoduhvat. Opet sam išao u kancelariju. Opet sam se Perihan tužiona vrućinu i sjedio ne mogavši donijeti odluku. Možda sam maločitao, ali čemu to? A sad sam okupiran mislima o toj udovici!«

»Vidite«, reče Sait-beg kad stiže kahva. »Vidite na kakvarazmišljanja navodi ovaj pas! Niko ništa ne reče. Onda je opet red daja pričam, zato to rekoh!«

»Molim vas«, reče Osman kao da se ponosio svojom pristojnošćui promišljenošću.

»Vidite, ovaj pas je miran u ovoj kući; živi, šeta se, češe se ... Uvrijeme moga oca, moga rahmetli oca, ovaj pas bi teško ušao uavliju. Zar pas u muslimanskoj kući?!«, pa se obrati psu: »Dođiovamo, Kont!«

Pas s poštovanjem ustade, protegnu se i, mašući repom, priđesvome vlasniku.

»Ti si nešto što ne pristaje muslimanskoj kući«, reče Sait-beg,veseo što svoje ideje može izložiti u šali. Potom se okrenu gostimakoji su pili kahvu i nasmija se: »Ali, eto, vidite može. Mi smo se

navikli na njega, a on na nas. Prilagodili smo se vremenu. Kad bi tovidjela moja mati, naložila bi da se, u skladu sa vjerskim propisima,najmanje tri puta opere cijela kuća.« Okrenu se psu: »Hajde, dobro,dobro. Sjedi na svoje mjesto!«

Životinja, koja nije razumjela zastoje pozvana, ostade neodlučna.Potom prošvrlja okolo, onjuši goste, svoju vlažnu njušku priljubi uzRefikovu ruku te se, zaključivši da je sve uredu, spokojno ispruži.

»Eto, to sam htio reći«, kaza Sait-beg. »Sve štimamo premavremenu, a da toga nismo ni svjesni. Kao što rekoh, zašto staro neprilagoditi modernom? Pogledajte ovu sobu. Zar ovo nije salon?Jučer je ovo bilo predsoblje selamluka. Pogledajte mene. Zar nisamprost i brbljiv trgovac? Ne, ne, dozvolite da vam objasnim. Jučer sambio pašin sin ... Razumijete li? Moj otac bi rekao: 'Kod nas velikepromjene ne zasljepljuju mnogo pošto su uvijek rezultat malih inepresušnih kompromisa'. Šta kažete na ovu ideju? Da, kompromisi... Mali i pametni kompromisi, a to je ono što osigurava nečujni tokcijele historije! Eto, tako bi govorio moj otac. Kao da je znao da ćubiti trgovac, da ću rasprodati zemlju i placeve i da ću sve uložiti utrgovinu, da će se Guler udati za malog i prostog vojnika,republikanca ... Evropa, ah, Evropa! Stalno o tome razmišljam.Razmišljam o tome prilikom svakog odlaska tamo. Zašto su oni takvi,a mi ovakvi? Da, pitam. Zašto su oni takvi, a mi ovakvi? Stanite!Jeste li za liker? Dobro ide uz kahvu«, pa, ne očekujući odgovor,skoči, ode do bifea i uze nekoliko flaša. »Donesi i one albume«, rečesvojoj supruzi. »Evropski album!«

Kao da se malo stidio, ali ne htjede obuzdati svoje uzbuđenje. Želijoš više pričati, isprazniti se. Gleda Refika i Osmana, tražiohrabrenje.

Nastupi nervozni tajac. Nermin i Guler odlučiše piti kahvu salikerom.

»Upravu ste! Sasvim ste upravu«, reče Osman poprimivšizamišljen izgled; kao da je dostojanstvom i tolerantnošću želioublažiti neprijatnost.

Atija-hanuma se vrati sa albumom.»Donijela sam i dječije slike«, reče, a evropski album dade Refiku.»Ja volim putovanje u Evropu koliko i putovanje u prošlost«, reče

Sait-beg Refiku, koji je pregledao album. »Mi se veoma često

fotografiramo, pa lijepimo te slike. Šta sad gledate?«Ustade i priđe Refiku. Želio je sa mladim gostom podijeliti užitak

posmatranja Evrope, pa makar to bilo i sa fotografija i razglednica.Gledao je album preko Refikovog ramena.

»Ah, vidite, to je Pariz. Kakav je Pariz bio 1933., prije četirigodine? Bio sam tada mlad, zar ne? I to je iste godine ... To sufotografije načinjene u Berlinu. Pariz i Berlin! Koji čovjek koji vidiEvropu, koji Turčin bar malo svjestan svijeta može odoljeti svemuovome ...? Možda ima još i Beč, ali ja se ne razumijem u muziku ...Ah, vidite, to je prošlogodišnje putovanje. Pariz! Veoma brzoprelistavate. Stanite. Prepoznali ste, zar ne?«

Refik je prepoznao: bila je to Omerova fotografija. Sa koferom uruci, mrštio je lice u voznom kupeu.

»Naravno, to je naš Rastignac«, povika Sait-beg. »Vidjeli smo gau vozu, u povratku. Sta sad radi?«, pa, ne očekujući Refikovodgovor, nastavi: »Vidite, to je snimljeno iste godine ... Jednafrancuska porodica sa kojom smo se upoznali u Berlinu ... Da, da.Prava francuska porodica: kulturna, šaljiva francuska porodica ...Vino, sir, Eifelov toranj ... Zatim, muškarci koji se razumiju u žene!Brbljam li previše? Ali, eto, pogledajte jednu porodicu! Pogledajteovu sliku. U Berlinu smo odsjeli u istom hotelu. Sobe su nam bilejedna do druge. Zajedno smo doručkovali. Šaljivi ljudi ... Okrenite list... Vidite, jedna potpuna porodica ... Eto zbog toga spominjemDževdet-bega. Zbog toga. Da, Dževdet-beg je osnovaobesprijekornu porodicu. Možda će vam se činiti komičnim, alioduševljen sam vašom porodicom, porodicom Išikči: uspješan otac,vrijedna djeca, lijepe i dobre majke, zdrava unučad ... Onako kakotreba biti. Kao sat, ali vesela, živa, baš kao oni!«

Odjednom prasnu u smijeh. Ali, to nije sličilo iskrenom smijehu.Izgleda da se nasmijao više da bi ublažio ono što je rekao, da biostavio dojam da je svjestan ako je rekao nešto nepristojno. Potomse odvoji od Refika. Malu čašu likera podiže uvis.

»I mi smo, eto, počeli nešto praviti«, reče. »Proizvodimo liker.Industrija likera! Fabrika likera na Medžidijekoju ... Velikaorganizacija! Hah! Da se barem nasmijem ... Recite sada, recitezašto smo mi ovakvi, a oni onakvi? Zašto? Ko zna ovu tajnu? Recite!Zašto smo mi ovakvi? Zašto smo mi mi i ovakvi? Recite!«

»Veoma si se uzbudio, brate«, reče Guler. »Sjedi!«Sait-beg je, pokazujući je svima, mahao čašom likera, stajao je

kao da nije čuo šta mu je sestra rekla. Oko njega se formiralo neštopoput stida ili panike. Niko nije uspijevao procijeniti koliko je ozbiljan,koliko je iskren. Kao da su se svi prepustili uzbuđenju. Odjednom jeneočekivana napetost prekrila lica koja su se bila opustila nakonteške večere. Svi su izgledali tužni, kao da traže i ne uspijevajupronaći odgovor na pitanje koje je neprestano ponavljao Sait-beg.Izgledali su kao da se možda i pomalo smiju Sait-begovompodrugivanju, kao da se čude zašto smo mi doista takvi.

»Zašto smo mi ovakvi ...? Ovakvi smo, ovakvi smo! Molim vas, neometajte me večeras! Popio sam i zanio se! Eh, čovjek bi ponekadtrebao raditi takvo što. Trebao bi se predati istinskom zanosu srca.Dodijalo mi je, kunem vam se, dodijalo mi je, dodijalo mi je držatikontrolu, držati se u grču«, pa pokaza na evropski album uRefikovim rukama. »Dodijalo mi je da se razmećem i ne radim onošto bih želio da bih bio kao oni. Večeras se opuštam. Ne popuštam ivičem!«

Iskapi čašu likera i opet prasnu u smijeh. Ovaj put je smijeh biohisteričan.

Refik je prvi vidio da se Guler zabrinula. Mora da je ovaj krupni inervozni glas nešto neuobičajeno u konaku. I pas je podigao glavutamo gdje leži i sumnjičavo gleda svoga gospodara koji se ponašaočudno.

»Aaa, pretjerao sam, izgleda«, reče Sait-beg vidjevši da je paspodigao glavu. »Pogledajte, i pas se uznemirio.«

Gledajući psa, jedno vrijeme bio je nepomičan.»Kont«, obrati se psu. »Kont, sjedi, sjedi, ne zovem tebe!«, pa se

okrenu se i pogleda one što su ga posmatrali. »U Parizu sam vidiojednu pristojnu ženu«, reče. »Vukla je psa koji je mokrio podnoelektričnog stuba: 'Hajde, paša, hajde, paša, dođi!', govorila je. Akoćete pravo, nije da se, kao pašin sin, nisam uvrijedio. Onda sam jaovome dao ime Kont. Bilo kako bilo! Dozlogrdilo vam je trgovačkoblebetanje, zar ne? Nakraju, svi smo mi trgovci. Šećer, željezo, kola,duhan ili smokve. Šutim, napokon. Šutim, šutim. Dajte mi taj album,pa da se ovo pitanje zatvori. Gledate li još uvijek u to? Taj našRastignac, ha? Nešto kao osvajač. Kako je? Čime se sad bavi?

Vjerujte, on nije kao vi i ja. Ali, nakraju će biti nesretan, jer se trebapomiriti ... Moj otac je bio upravu: treba se pomiriti. Naš osvajačdjeluje oholo. Ali, zatvorimo ovu temu. Dobro, čime se sad baviOmer-beg? Sigurno je nesretan. Ah, treba se pomiriti, treba sepomiriti, ušutkati srce, treba biti trgovac, treba biti smiren i obazriv,uravnotežen i lukav. Ne ljutite se, zar ne? Svi smo mi trgovci. Je li tobitno? Kupujemo i prodajemo, kupujemo i prodajemo ... Ali, opet,eto, živimo u svojim konacima. To je bitno. Pa, vidjeli ste! Sjeo samna svoje mjesto. Pas je namjestio svoju glavu. Sad šutim. Šutim.Šutim čekajući sramotu, sramotu koja će trajati stoljećima!«

Poput bolesnika, nasloni glavu na fotelju i ušutje.Nastupi tišina. Refik je od samog početka mislio da će se, nakon

ovog zanosa, domaćin postidjeti. Zavlada stid i zbunjenost – kao daje maločas neko umro ili kao da je priznato neko ubistvo koje jeizvršeno prije mnogo godina. »Da bar neko nešta rekne », pomisli.Pogleda Guler. »O čemu ona razmišlja? Mali vojnik, republikanac ...Spominje li i ona tako tog vojnika od kojeg se razvela? Pa, da nekonešto kaže ...«

»Ah, Dževdet-beg, dokle ste nas doveli, dokle!?«Opet je to bio Sait-beg. Podigao je glavu, poprimio izraz

komandanta koji se bori sa životom i popustljivo se smješkao.Ova domaćinova popustljivost ublažila je napetost. Refik pomisli

hoće li spomenuti Omera ili ne. Potom pogleda Perihan. Izgledala jetako kao da predstava nije pretjerano uticala na nju. Vidjevši njenmir, Refiku bi lakše.

»Ah, što si lijepo pričao, dragi Saite!«, odjednom se javi Atija-hanuma. »Kako si lijepo i uzbudljivo pričao! Ispričaj i ono, kako, kakose kaže ...? I to uvijek pričaš s uzbuđenjem. To je, također, pričao itvoj otac. Ma, ono kad je Abdulhamid ružio Kamil-pašu, pa unutraušao crni evnuh, pa ... Molim te ispričaj i to!«

»Rekao sam da ću šutjeti«, reče Sait-beg. »Od sad ću šutjeti«, tezijevnu i zadubi se u svoju valovitu svijest.

21

KAFANA NA BEŠIKTAŠU

»Je li kao pjesnik Jahja Kemal superiorniji nad Tevfikom Fikretom?«»Obojica su podjednako loši«, reče Muhidin. »Nijedan nisu bitni ...

Na ljevici su svi nula u usporedbi sa Baudelaireom!«Muhidin nije pridavao posebnu pažnju nastaloj tišini. Već se

navikao na ove male šutnje. Ali, kad se šutnja odulji.bi opet primoransam sebi priznati da ga to veseli. Pomisli: »Sada analiziraju mojurečenicu. Dva studenta vojne akademije, dva zaljubljenika u poeziju,analiziraju moju rečenicu, tuguju što ne mogu ismijati tako blistaverečenice, bivaju još više oduševljeni sa mnom!« Sjedili su u kafani učaršiji na Bešiktašu. Kafana je preko puta berberina, punaslužbenika, dućandžija, ribara i šofera. Muhidin se, jednom-dvaputsedmično, sastajao s njima i starao se o ovim mladim vojnicima kojibježe iz vojne akademije sa Jildiza.

»Ah, kakva šteta«, reče jedan od mladića. »Šteta, brate, štonikako da naučimo taj francuski! Čak ni Baudelairea ne možemočitati!«

»Morate naučiti«, reče Muhidin prekoravajućim tonom. »Ljenčarite!Mladi pjesnik u Turskoj bi neizostavno morao znati jedan stranijezik.«

Opet nastupi tišina. Muhidin je ponovo primijetio da analizirajunjegovu rečenicu.

»Ja uspijevam naći malo vremena uvečer, prije povlačenja naspavanje. Ali, to nije dovoljno!«

To se javio Turgaj; predusretljivi je i ljepši od njegovog prijateljaBarbarosa, ali gluplji. Na sebi je imao tanku košulju. Nedjeljompopodne, prije povratka u školu, skidali bi ovu prazničnu odjeću ioblačili vojnu uniformu.

Muhidin ništa ne reče. Njihovu lijenost i neodlučnost kad su upitanju strani jezici kažnjavao je ne govoreći ništa.

»Osim toga, nemamo koga ni pitati ... Ako nešto upitamo, odmahnas otresu!«

Muhidin opet ništa ne odgovori. »Svi su odgovorni za sebe. Neizvinjavam se«, govorio je pogledom.

»Brate, jeste li čitali pjesmu Džahita Sitkija u Varliku?«, upitaBarbaros. »Ne!«

»Htio sam Vas pitati za mišljenje«, pa vojni pitomac ostade maloneodlučan. »Još ništa nije izišlo ni o Vašoj knjizi«, dodade.

Muhidin osjeti utučenost. Navršavao se mjesec otkako mu jeobjavljena knjiga poezije, ali se u štampi nije pojavila nikakva kritika.»Neka nešta kažu, pa šta god bilo«, pomisli.

»Neće još ništa pisati«, reče. »Teško je svariti moju knjigu!«Izgovorio je rečenicu koju treba negdje pribilježiti i poprimio izraz

oholosti na licu, ali se odjednom razbjesni na sebe. »Kočoperim seovdje ovoj dječici!«, pomisli. Htjede se još više razbjesniti na sebe,ali mu iznenada nešto drugo pade napamet:

»Uskoro će nam, momci, doći jedan gost!«Trebao je doći Refik. Telefonirajući u građevinsku kancelariju u

kojoj je radio, tražio je Muhidina i rekao da želi pričati sa njime. Glasna telefonu je bio treperav, neodlučan i sumoran. Bilo je to nešto štoMuhidin nije bio vičan čuti od Refika.

»Brate je li taj vaš prijatelj književnik?«»Haa, ne! Inžinjer! Književnici baš ne navraćaju u kafane na

Bešiktašu. Ako ih želite vidjeti, iziđite na Bejoglu! Ovaj prijatelj jeinžinjer! Kolega iz razreda u inžinjerskoj školi. Zapravo, on baš nenavraća na Bešiktaš; sa Nišantaša je!«

Poče se smijati. Potom osjeti napetost vidjevši da se smiju ipotomci vojne škole. Hem se smiju ne shvatajući, hem su se takopodsmjehivali Refiku. Bilo ko da bio, ne bi se smio tako jednostavnosmijati Muhidinovom prijatelju. Ako bi se trebalo podsmijavati Refiku,onda bi to trebalo pripasti Muhidinu, a ne njima.

»Eee, zašto se smijete, da čujem?«, upita namrštivši lice, alipomisli da je malo sramno postupio. »Da, ne navraća na Bešiktaš«,reče. »On je sa Nišantaša. Dolazi odozgo, shvatit ćete. Ionako je

ovaj Bešiktaš uvijek dolje. Prije su naši gospodari bili u dvorcu naJildizu, a sad su na Nišantašu ...!«, pa prasnu u smijeh.

»Čovječe, ovo što rekoh je aforizam!«, pomisli, a potom istražikako bi to mogao ljepše reći: »Ovako, naprimjer: Kad su segospodari sa Jildiza preselili na Nišantaš, nastala je Republika! Ne,to nije toliko lijepo. Kako se to još može reći?«, pa sumnjičavozastade.

»Smijete se. Ali, jeste li me razumjeli?»Prije je bio sultan, a sad su tu trgovci. Ali, u ovom Bešiktašu se

ništa ne mijenja!«Bio je to Barbaros.»Eh, sad si sve upropastio!«, kaza Muhidin. »Kao iz

srednjoškolskih udžbenika.«Uoči da Barabaros tužno obori pogled, ali nije obraćao pažnju. Pio

je vino i razmišljao o svom aforizmu: »Dvoranin sa Jildiza naNišantaš ... Heh, dođe, eto!«

Refik je ušao u kafanu i tražio Muhidina. Ne javljajući se, Muhidinga je izjesno vrijeme osmatrao. Na Refikovom licu vidjeli su senedefinirano gađenje, neodlučnost i melanholija. Izgleda da se ljutiona samog sebe što je morao doći u ovu ofucanu kafanu.

»Dobro je što sam mu rekao da se ovdje sastanemo«, pomisliMuhidin. »Neka malo zapjeva i na mome bunjištu! Meni su dojadilinjegovi saloni«, pa mahnu svom prijatelju.

Iznenadi se kad izbliza pogleda njegovo lice. »Nešto se događa sanjim«, promrmlja postajući osjećajan. »Kamo sreće da smo sesastali na nekom drugom mjestu. Šta li mu se dogodilo?«

Pokaza Refiku mjesto, upozna ga sa mladim vojnicima i upita gašta će piti. Pri tome je pažljivo posmatrao njegovo lice. »Nešto sedogodilo s njim. Nespokojan je!«

Pričali su o svemu i svačemu.»E, a šta je s onim da ćeš mi donijeti svoju knjigu?«, upita Refik

kad dođe vino; o tome su jučer razgovarali telefonom.Muhidin iz džepa izvadi knjigu: Neblagovremena kiša. Otvori prvu

stranicu. »Sada ću je potpisati«, pomisli. »Interesira ih šta ćunapisati. Koja ceremonija, čovječe!« Zatim mu na pamet pade drugaceremonija potpisivanja te to ispriča:

»U izdavačku kuću koja je objavila moju knjigu dođe vremešnislužbenik koji je platio da mu izdaju knjigu. Okrenu se meni: 'Čimese, sine, Vi bavite?', upita. Kad je saznao da sam pjesnik, kočopernonapisa slijedeće: 'Kolegi pjesniku Muhidinu, čije pjesme čitam sazadovoljstvom'.«

Muhidin prasnu u smijeh, ali se uozbilji kad vidje da je Refikneraspoložen. »Danas je potišten, na meni je da ga razveselim«,pomisli i potpisa se na svoju knjigu poezije: »Mom prijatelju Refiku,mladom trgovcu čiji život s uživanjem pratim ...« Čim to napisa,shvati da mu je šala otrcana, ali bezizlazno Refiku pruži knjigu.

Refik je malo osmotrio knjigu, pogledao korice, rekao nekolikoriječi o dizajnu naslovne stranice, a potom se, pročitavši rečenicu naprvoj stranici, namrštio.

»Ah, burazeru, moj život!«, reče. »Moj život je iskočio iz tračnica!«»Šta govoriš?«, zavapi Muhidin.Iznenadio se i izgubio ... Nije bio pripremljen na ovako nešto.

Osluškivao je buku kafane i nije se usuđivao gledati Refika u lice.»Burazeru, život mi je iskočio iz tračnica. Burazeru ... Burazeru ...«Refik je to jučer rekao i na telefon: »Burazeru ...« Koliko dugo niječuo takve riječi. »Postajem veoma ganut«, pomisli. »Dobro, brate,šta ti se dogodilo? Ti si bio sretan! Nisi bio kao ja. Šta se dogodilo,brate? Hajde da pričamo. Pričajmo. Ali, to ne može i pred djecom ...«

»Stvarno, kako je tvoja kćerkica?«, upitao je to tek da nešto kaže.»Dobro, dobro je ... Veoma brzo raste!«»Vidiš, to me raduje. Ja sam donio odluku: neću se ženiti, čekat ću

nju.«»Ne ženi se«, uzvrati Refik. »Ne ženi se, bolje ti je.« Brzo je

ispijao svoje vino.»Ne, njome ću se oženiti. Tvoja kćerka će sigurno biti lijepa. U to

ne sumnjam.«Htjede još nešto reći, ali ušuti. »Umalo ne rekoh da mi se Perihan

čini veoma lijepom«, pomisli.»Ne«, reče Refik. »Moja kćerka nije za tebe. Ona će biti velika,

krupna i debela. Već sad je ovolika.«Muhidin se iznenadi. »Da ga nije stid, rekao bi mi da sam kepec«,

pomisli.

»Zar sam ja toliko niskog rasta, burazeru«, reče i odmah sepokaja, izvjegavajući pogledati u lice pitomcima.

»Ne, čovječe!«, reče Refik. »Ko ti kaže da si niskog rasta?«Muhidin se naljuti što se priča još više produžila. Pogleda na sat.

Okrenu se prema vojnicima:»Momci, zar vi ne kasnite?«»Imamo još vremena, stići ćemo«, odgovori Turgaj. »Ah, bilo bi

bolje da ustanemo«, progunđa Barbaros. »Nije prijatno ustrčati uzbrdo.«

Muhidin ništa ne reče. Vojnici ustadoše. Vojne uniforme će obući ufotografovoj kući, gdje su ih ostavili. Muhidin im kaza nekoliko riječikojima će pridobiti njihovu naklonost. Dodade da će se u srijeduponovo ovdje sastati. Dok su izlazili, povika za njima:

»Ne kasnite, inače će vam starješina izvući uši. Dobro učite, pišiteroditeljima. Budite dobri vojnici, sinovi i dobri građani domovine!«

Bile su to riječi koje im je uvijek govorio. Momci su opet osjetilipotištenost, nasmiješili se i pokunjeno izišli.

»Kako ti se čine?«, upita Muhidin Refika.»Izgleda da su namjeravali još sjediti!«»Nisu mogli više sjediti«, uzvrati Muhidin. »Kasne«, pa načini

pokret rukom: »Daaaj, pusti, čovječe! Pričaj ti o sebi. Da naručimojoš malo vina?« Refik potvrdi. Naručili su vino i šutili. Nastupila jedugotrajna tišina. »S tobom se nešto događa«, reče Muhidin nakonšto dođe vino. »Da. Sa mnom se nešto događa!«

»Je li te nešto pogodilo?«»Pa, rekao sam ti: Život mije iskočio iz tračnica.«»Te riječi ne govore baš nešto ...«»Upravu si ... To stalno govorim sam sebi ... Već sam se navikao.

Kako drukčije reći?«»Razmisli malo ... Šta je bilo?«»Ne mogu biti kao što sam prije bio. Ne mogu živjeti kao što sam

ranije živio. Nije baš tako«, pa je neko vrijeme tražio odgovarajućeriječi. »Želim da se dogodi još nešto. Eto, ne uspijevam biti kakavsam bio!«

»Hmmm«, izusti Muhidin; želio je pokazati da razmišlja, ali daništa ne razumije.

»Perihan kaže da sam izgubio staru ravnotežu ...«

»Smatraš li da je tako?«»Pomalo ... Ako je ravnoteža prepustiti se toku života ... Ako je

ravnoteža biti jednostavno sretan, izgleda da sam se malouneravnotežio ...«

»Veoma loše«, reče Muhidin i zamisli se. »Ranije si se hvaliouravnoteženošću«, dodade. »To te činilo zdravim, sretnim i, ako ćešpravo, pomalo i malodušnim. Ne, tvoja neuravnoteženost ne bitrebala biti nešto toliko loše ...«

»Kako da se pokrenem, kako? Šta da radim?«»Ovaj izgleda veoma loše«, pomisli Muhidin. »Ali, ne razumijem

njegov problem«, a u ustima mu se nakupljao nedefinirani gnjev.»Ne razumijem tvoj problem. Objasni još malo!«

»Sta se još ima kazati ...?« Refik se malo zamisli, pa nastavisnebivljivo:

»Ne ide mi se ni na posao. Razmišljam da ne idem u kancelariju...«

»Šta ćeš, onda, raditi?«»Ne znam ... Mislio sam s tobom o tome porazgovarati ...«»Vidi«, reče iznenada Muhidin. »Oženjen si. Imaš dijete. Inžinjer

si. Nemaš neki težak posao koji bi te uvalio u nevolje. Živiš usretnom domu. Imaš sve: simpatičnu ženu, nekoliko prijatelja,okruženje, miran svakodnevni život ... Zar sam te ja trebao na topodsjetiti? Vjerovatno si svjestan svega toga.«

»I previše sam svjestan«, odgovori Refik. »Svjestan sam«, a nalicu mu je titrao čudan, tugaljiv osmijeh. »Izgleda da sve proističeupravo iz toga«, dodade.

Muhidin osjeti da mu je narastao gnjev u ustima.»Baš ... Jesi li siguran da nema ništa drugo ...? Iz toga proističu

tvoji problemi? Da, slučajno, nešto od toga nije narušeno, da ti senije dogodilo nešto neugodno?!«

»Ne. Rekao bih ti da jest!«»Hmmm ... Dobro, a možda te malo zbunila očeva smrt, rođenje

djeteta?«»Možda.«»Dobro, ako ništa ne uspijeva biti kao nekad, kako, onda, biva?

Šta je to što si nekad radio, a sad ne možeš?«

»Ranije sam imao ravnotežu. Izgleda da je Perihan upravu. I ti si,manje-više, rekao isto. S gubitkom ravnoteže, ne nalazim više ninekadašnju harmoniju. Mogu raditi isto ono što sam nekad radio, alinema sklada između mene i svijeta. Nastavit ću još neko vrijeme, anakraju neću moći voditi ni taj svakodnevni život, a niti ću moći raditiono što sam nekad radio.«

»Ah, ah, ah!«, povika Muhidin i uplaši se da ne izgleda podrugljivo.»Čuj, ne želiš ići ni u kancelariju?!«

» Eto, vidiš, zar ne?«»Dakle, jesi li nesretan?«»Nesretan sam, brate, izgleda da sam nesretan. Uza sve ostalo,

to je nešto čudno!«»Brate«, govorio je, ali to sad nije nešto posebno djelovalo na

Muhidina. Gnjev, koji je pokušao progutati, opet se nakupio u ustima.»Možda bi ti dobro bilo da kreneš na neko putovanje. Imaš i para i

vremena ...!«»Ne, ne! Nije da o tome nisam razmišljao, ali ne«, pa dodade:

»Razmišljam da odem kod Omera, na prugu.«»Možda vam je ona kuća postala tijesna«, Muhidin skupi osmijeh

na krajičku usana. »Ima i dijete. Preseli se sa Perihan u drugukuću.«

»Šta će se tada promijeniti ...? Da naručimo vino?«»Naručimo ... Rekao bih da je tvoja muka od vrućine, ali već će

oktobar ...«»Sprdaš se?«, upita Refik. »Ja ti govorim da sam nesretan.

Izgubio sam ravnotežu ...«»Slušaj«, reče Muhidin i shvati da gnjev, koji se, poput krvi, poput

otrova, nakupio u ustima, sad neće moći progutati. »Ti uopće nemašpravo biti nesretan. Razumiješ li, nemaš pravo na to. Vidi šta mipada napamet. Prije dvije godine, opet jednog ovakvog,septembarskog dana, došao sam kod tebe. Bio sam pijan. Dao si misavjet. Porušen mi je ponos. Stani, sad slušaj! Sad je došao red namene da ti kažem da nemaš pravo biti nesretan. Nesreća je stvarovih ribara, šofera, stvar one djece koja se zabavljaju poezijom, stvarpoezije. Mi se naslađujemo svojom nesrećom. Zašto me takogledaš, pričam li gluposti? Dobro, dobro. Glupiram se, ali glupiraš sei ti, jer ništa ne razumijem.«

»Ne razumijem ni ja«, uzvrati Refik kao da se uplašio Muhidinovesrdžbe. »Zapravo, zbunjen sam time što si rekao!«

»Zbunjen sam i ja tobom«, uzvrati Muhidin, a gnjev je jošplamsavo gorio u njegovim ustima. »Iznenadio sam se jučer kadsam čuo tvoj glas preko telefona. Iznenadio sam se i kad sam ti vidiolice nakon što si ušao ovdje.

Mislio sam da ti se dogodilo nešto neprijatno, nešto loše, da tezadesila neka katastrofa, a ništa se nije dogodilo!«

»Dobro, šta si očekivao?«, promrmlja Refik.»Ništa ti nije. Mislio sam da te zaista zadesilo nešto što

unesrećuje čovjeka. Šta ja znam. Da ti je dijete bolesno, da si sezaljubio u drugu ženu, da vam firma propada, da te žena prevarila ...;tako nešto. Ali, ti nemaš istinsko opravdanje za to što si nesretan ...Jučerašnji glas na telefonu i izraz lica koji sam danas vidiopodsjećaju na nesretnog čovjeka. U to nema sumnje. Ali, tvoj ježivot, jednostavno, sretan život. Imaš spokojan, sasvim ravan,bezbrižan život ... U tom slučaju ...«, Muhidin odluči ne reći ono štomu je navrh jezika; ušuti neko vrijeme naprežući se, pa kaza: »Šta utom slučaju mogu reći? Mora da ti udobnost žulja stražnjicu!«

Refikovo lice se izobliči.»To si imao reći!«, prošapta.»Rekao sam, šta mogu! Ali, tako će ti reći, jer se nikome ne

dopada tvoje stanje. Svi žele da ljudi budu sretni kao što si ti. Nikoneće shvatiti tvoju situaciju ... Ima sve, a jadikuje; to je nešto što nikoneće moći razumjeti, priča koja nikoga ne zanima ...«

»Želiš li reći da ni tebe ne zanima?«»Kako to možeš reći!?«, povika Muhidin, ali se uplaši da neće

izgledati iskren. »Koliko godina smo mi prijatelji!?«»Ali, nisi ni rekao nešto konkretno. 'Muhidin je pjesnik, reći će

nešto', mislio sam prije nego što sam došao.«»Uradi nešto novo«, prošapta Muhidin bezizlazno.»Radim«, uzvrati Refik. »Čitam knjige. Ovih dana čitam

Rousseaua. Ispovijesti su ostavile snažan dojam na mene ...«, maloušutje, pa stidljivo reče: »Pišem dnevnik!«

Muhidin se nastojao suzdržati od smijeha. »Dnevnik«, pomisli.»Potom nesretne riječi, život koji je iskočio sa tračnica,uravnoteženost ... Šta priča? Shvatio sam njegov problem. Oženio

se, dobio dijete, otac mu je umro. Vjerovatno misli da je ostario. Mislida mu život uzaludno prolazi ...«

»Možda misliš da si ostario?«»Možda ... Volio bih biti pjesnik kao ti.«»E, pa niko ti ne zabranjuje!«»Upravu si!«Muhidin primijeti da se ponovo raznježio. S ljubavlju pogleda

Refika, ali shvati da to ubuduće neće moći činiti tako jednostavno.Zatamnila se Refikova slika koju je nosio u svijesti. »Traži dubinu usvome životu, a prethodno nije platio cijenu toga. Dođe mu da gakazni.

»Vidi, dragi Refik! Ti si sasvim nespokojan. Osim knjiga, možešnaći i nešto za zanimanje. Skupljaj markice, zabavi se šahom,pronađi novo društvo za poker, idi na utakmicu, bavi se fotografijom.Šta ja znam; bavi se kolekcionarstvom, radi nešto, eto!«

»To je, dakle, ono što si mi imao reći, ha?!«, reče Refik ljutito.»Trebao bih, kao, skupljati markice. Nemaš mi ništa drugo reći?«

»Ne! Da popijemo po još jedno vino ... Hej, burazeru, ovdje jošdva ...«

22

DNEVNIK I.

13. septembar 1937, ponedjeljakJučer sam išao na Bešiktaš. Vidio sam se sa Muhidinom. Sjedili smou kafani i razgovarali. Nije mi rekao ništa posebno, a, osim toga, bioje u svom podrugljivom maniru. Nakon susreta sa njim, svakidašnjiživot mi je počeo izgledati kao nešto što mi je zabranjeno, kao grijehkoji se čini svake sekunde.

Danas sam išao u kancelariju. Tamo sam presjedio cijeli dan.Navečer sam kod kuće slušao radio. Čitao sam RousseauoveIspovijesti, ali mi se nisu svidjele onoliko koliko sam očekivao. Sta daradim? Ponekad pomislim: Kamo sreće da mogu vjerovati u Boga.Još jednom sam pročitao Muhidinove pjesme. Istini za volju, nisamnašao nešto posebno.

23. septembarIšao sam u kancelariju. Došao sam kući utučen. Čitao sam maloIspovijesti, od sredine. Malo mi je lakše, ali mislim da je i to neštočudno. Prije nego što se popnem u sobu za spavanje, prelistao samnovine i pišem ovo.

Ismet-paša se povukao zbog bolesti. Premijer je Dželal Bajar.

29. septembar, četvrtakBajram! Poslije podne sam sa Perihan prošetao do Taksima. Upovratku smo se počeli svađati. Reče da sam uvijek namršten, da sežalim, ali da, isto tako, otvoreno ne govorim na šta se žalim. Plakalaje nasred ulice. Nastojao sam joj objasniti da ne krivim nju, ah nisamuspio u tome. Svjestan sam da sam, sa ovim prepirkama i svojimneobičnim ponašanjem, muž koji ne sliči drugim muževima.

7. novembar

Sa Osmanom sam u kancelariji razgovarao o trenutnom stanju ufirmi. Rekao je da će ovogodišnja zarada biti znatno veća u odnosuna proteklu godinu, da u najskorije vrijeme treba biti završena novazgrada skladišta, da je nakon očeve smrti knjigovođa Sadik uknjigama napravio neke male, ali promišljene greške u svoju korist, ana štetu firme. Osman reče da se trebamo osloniti i na izvoz. Ja samse, također, izjasnio o značaju toga što se poslovi odvijaju preciznopoput sata. Nagovijestio sam da možda više neću dolaziti ukancelariju, ali on ništa nije razumio. Na ulazu u prostorije i u svojojsobi Osman je objesio očevu sliku.

23. novembar, utorakOsjećam se kao riba na kopnu. Prisiljavajući sam sebe i misleći datako trebam raditi, idem u kancelariju. I dušom i tijelom predajem seposlu, zaboravljam na sebe, nastojim zaboraviti šta sam, šta trebamuraditi. Ali, nadvladava savjest, ili moj nemir ... Po kući se vučem kaopijan. Pokušavam čitati knjige, ali ne uspijevam se skoncentrirati.

23. novembarSa ovom savješću, osjećajem odgovornosti i krivice, vjerovatno višesličim kršćaninu. Ponekad mislim kako sve trebam zaboraviti da bihpronašao staru harmoniju. Išao sam u kancelariju, vratio sam seumoran. Svaku večer kad se vraćam kući mislim da je ovo kraj i dasutra neću ići, a ujutro mislim kako ću malo posjediti i da ću sepotom vratiti, ali kod kuće nema ništa što bih mogao raditi, što bi mevezalo i o čemu bih razmišljao. I tako se prepuštam trgovini.

4. decembarPredvečer smo Perihan i ja na uglu kraj policijske stanice vidjeli SaitNedim-bega. Izveo je psa u šetnju. Izgledalo je da se, kad ugledaonas, malo uznemirio. Pročavrljali smo s nogu. Sjetio sam se večerekoju je ljetos upriličio, njegovog pijenja likera. Zašto smo mi ovakvi...? Zašto su oni takvi, a mi ovakvi? Zašto mi se sviđa čitatiRousseaua ili Voltairea, a ne uživam u Tevfiku Fikretu ili NamikuKemalu? Zašto sam i ja ovakav?

13. decembar, ponedjeljakIšao sam u kancelariju. Dobio sam pismo od Omera. Piše da ćezimu provesti u Kemahu ... Ženidba je ostala za slijedeću jesen ...

Radi u nekom tunelu, mnogo se umara, navodno je zaboravio nasvijet. Odlučio sam da sjednem i napišem Omeru odgovor, ali ništanisam mogao napisati. Došlo mi je da napišem nešto loše,pesimistično. Odložio sam pismo. Odlučio sam ovdje to napisati. Sadpišem u radnoj sobi. A radnu sobu sam doveo u prethodno stanje. Ujednom periodu nakon očeve smrti mama je ovu prostoriju bilapreokrenula u mesdžid. Sad je opet sve na svome mjestu. Uvečer sezatvaram ovdje i besposličarim. Piskaram nešto po papirima, pravimplanove, povremeno iz biblioteke izvadim neku knjigu i čitam. Pitamse zašto prosvijetljeni duh, sa kojim se srećem kod Voltairea ili dokčitam Crveno i crno ili Ispovijesti, koje sam danas opet čitao, neuspijevam naći kod sebe ili nekoga koga poznajem, kod nekogturskog pisca. Osjećam se beznadežno, ružno i mlitavo. Ali, zašto jeu Turskoj sve tako? Kao da sve i svako spava ... Počinje kiša.

17. decembar, petakU potrazi sam za starom ravnotežom. Muhidin je rekao da me stararavnoteža čini sretnim, ali malodušnim. Mnogo radim u kancelariji.

19. decembar, nedjeljaTri sata poslije ponoći. Perihan i ja smo se probudili nakon što jedijete zaplakalo. Perihan je nastoji uspavati. Ja sam sišao ovdje.Razbudio sam se. Smrzavajući se u pidžami, tumarao sam po kući.Poslije sam se obukao. Sišao sam i ubacio ugalj u peć. I ovdje sampotpalio malu peć. Dok sam to radio, nastojao sam razmišljati. Ali, tose ne može nazvati razmišljanjem. U svijesti, umjesto misli,oživljavaju slike. Kiša pada. Neprestano pada već dva dana. Kadželim zapisati svoja razmišljanja, napamet mi pada nešto poput toga.Sad sjedim ovdje i mrznem se. Sutra ću ići u kancelariju. Pročitaosam ono što sam bilježio u ovu teku. Malo je nedostajalo da seMuhidin nasmije kad sam mu rekao da pišem dnevnik. Rekao sammu i da mi je život iskočio iz tračnica. Šta radim od početka ljeta?Idem u kancelariju, povremeno sa Perihan idem u kino, čitamnovine. Dok čitam novine, mislim sljedeće: hoće li na moj životuopće uticati ovo što sad čitam? Svako jutro prelistam novine u nadida ću naići na nešto što će mi promijeniti ili izvršiti utjecaj na mojživot. Mislim da će možda izbiti svjetski rat ili nešto drugo. Ne želimda izbije rat. Ono što čekam jest neki slučaj koji će promijeniti moj

život, koji ne uspijevam promijeniti. Kod sebe ne nalazim snagukojom bih mogao promijeniti svoj život. Ionako ne znam ni kakva bita promjena trebala biti. Ono što znam jest da je život u ovoj kući i ukancelariji učmao, loš, prljav i bijedan, ispunjen ograničenostimaduha koji ne dolikuje dostojanstvenom čovjeku. Muhidin mi je rekaoda imam sve i da bih trebao biti sretan. Upravu je! Lice mi pocrvenikad razmišljam o tome, ali zatim mislim da postoji nešto štonedostaje. To sam nazivao ravnoteža, sklad i slično, ali ne uspijevamreći šta je to, a nerviram se kad se sjetim Muhidinove izjave da mijespokojstvo udarilo u glavu i da mi smeta ... Ovdje to pišem,smrzavam se i razmišljam koju bih knjigu čitao do jutra. Možda daOmeru napišem pismo.

22. decembar 1937., srijedaDva dana ležim u kući. Veoma sam bolestan. Imam temperaturu.Najvjerovatnije da sam se u ponedjeljak prehladio. Predvečer samse vratio s posla i legao. Imao sam temperaturu 39,5 stepeni. Tako jebilo i sinoć, a večeras je bila 39. Oči mi suze, boli me glava, kašljem iobamro sam. Da se ne bi zarazilo, Perihan je dijete prenijela u Ajšinusobu. Ovdje, u spavaćoj sobi art nouveau boravim sam. Ništa nisamustanju čitati. Pokušavam zaboraviti na sebe i čitati Ispovijesti, aliova knjiga ne navodi ni na kakva razmišljanja osim da razmišljam osebi ... Prelistavam novine. U zemlji je oštra zima. Proglašeni sukandidati za nove narodne poslanike. Dva broda su izgubljena uburi. Sve ove vijesti pročitao sam najmanje po deset puta.

24. decembar, petakBolest još nije prošla. Uvijek ista temperatura. Leđa me bole odležanja. Cijeli dan samo čitam novine i ležim sasvim nemoćno, kaoOblomov. Čitam uvijek isto: Voltairea, Rousseaua, novine. Krozodškrinut prozor lijeno gledam u nebo i drveće koje se vidi sa mjestana kome ležim. To je ono što radim po cijeli dan ... Stidim se svogabolesnog i nemoćnog tijela, obamrlog, neodlučnog i truhlog duha ...

27. decembar, ponedjeljakUstao sam jutros. Izmjerio temperaturu: 38. Stalno sam govorio daću u ponedjeljak ujutro napokon ići na posao. Pomislio sam da višene mogu ležati i ustao, odjenuo se toplo i izišao u šetnju. Išao sam

do Tašlika. Puhao je i hladan vjetar. Posmatrao sam Nišantašponedjeljkom ujutru: bakalini, piljari, hanume koje su izišle ukupovinu, sluge, djeca, drveće, automobili koji tu i tamo prođu ...Pješačio sam čak do tramvajske stanice na Mački. U povratku samsjeo u tramvaj. Na našem uglu sam vidio Guler, mlađu sestru SaitNedim-bega. Izvela je psa u šetnju. Kad sam je ugledao, lice mi jepostalo malo čudno; znam. Obuzeo me osjećaj poput zebnje,nespokojstva, napetosti. Ne valja što tako nešto uzimam u obzir, alise osjećam nelagodno i zato imam bradu od sedam dana. »Puštateli to bradu?«, upita me. Bože moj, koje gluposti! Zašto me pogađatako nešto? Šta ja radim? Kakav imam karakter? Gdje je moja stararavnoteža?

29., srijedaU ponedjeljak navečer porasla mi je temperatura, pela se dočetrdeset. Ponovo sam legao u krevet. Došao je doktor Izak.Navodno, imam tešku gripu. Užasno je ležati nemoćan!

31., petakTemperatura nije opala. Novogodišnja noć. Dolje se igra tombola.Niti spavam, a niti mogu šta raditi. Osjećam se prazno, potpunoprazno, kao neko ko nema ni prošlosti ni budućnosti, kao bezličnipredmet, saksija ili, šta ja znam, kao zvekir na kapiji. Da, ja samkapijski zvekir.

2. januar 1938., nedjeljaTemperatura nije opala. Ležim, ni o čemu ne želim razmišljati.

17. januarTri dana sam na nogama, ali ne idem u firmu. Vidio sam se sadoktorom Izakom. Rekao je da bi bilo dobro da se sedmicu, desetdana odmaram kod kuće ... Pušim. Cijeli dan provodim u radnoj sobičitajući knjigu. Imam pedalj brade.

21. januarVeoma mnogo čitam. Pročitao sam neke ekonomske i filozofskeknjige. Opet se stalno vraćam i čitam Voltairea i Rousseaua, ali nesa starim oduševljenjem. Jutros sam Omeru napisao još jednopismo. »Dođi na proljeće ovamo sa Perihan, a ako ne može ona,

dođi ti«, pisao mi je u odgovoru na moje pismo. Jedno vrijeme samveoma ozbiljno razmišljao o tome. Razmišljam još uvijek. Znam da bimi veoma prijala takva promjena atmosfere. Osman je rekao neštoslično, ali želi da se prije vratim u kancelariju. Ova bolest koju samprebolovao, koju bolujem, možda je nešto mimo gripe. Pluća su mijoš uvijek puna ... Nje nimalo zdravo krkljanje koje se čuje kadkašljem. Perihan mršti lice kad čuje. Htio sam napisati još i ovo. Ovihdana sam nekoliko puta sebe zatekao da mislim na Guler. To meiznenađuje. Zanima me šta radi, njen svakodnevni, a i cijeli život mezanima. Nije to interesiranje koje je iznad toga kakav je neko, kakorazmišlja. Uprkos tome što to sigurno znam, iz nekog razloga samosjetio potrebu da to ovdje napišem. Snijeg je usuo ...

27. januarDošao je kraj mjeseca, još uvijek nisam išao u firmu. Pluća su midobro, zdravlje i raspoloženje su kako treba, cijeli dan čitam zastolom u radnoj sobi. Povremeno sa Perihan izlazim u šetnju i u kino.Nastavljam sa starim načinom života, ali sa velikom razlikom: neodlazim na posao. Osman i mama su nekoliko puta pitali zašto neidem. Promrmljao sam nešto u vezi sa zdravljem i umorom. Odlučiosam da od prve sedmice februara počnem ići u kancelariju. Osmanje u antikvarnici pronašao i kupio knjige za koje sam ga zamolio. Sadih sa uzbuđenjem čitam. Ekonomski etatizam, Reforme iorganizacija, Država i individua, Poreskapolitika. Naručio sam i uzelisu mi kolekciju časopisa Organizacija. Dobro sam raspoložen.Gotovo da mogu reći da mi se vratila stara ravnoteža i zdravlje. Višemi se baš i ne piše ovaj dnevnik ...

5. februar 1938Pročitao sam ovo što sam napisao. To ne oslikava moj svakidašnjiživot. Većina mog svakidašnjeg života protiče u sitnim, jednostavnimstvarima, u čavrljanju sa Perihan, sa bratovom djecom, Ajšom imamom. To se ovdje uopće nije preslikalo. Tako je i sa mojimrazmišljanjima, nevoljama i problemima ... Razmišljam o milionimastvari koje su znatno zamršenije, možda sitne, ali onespokojavajuće.Još uvijek nisam išao u firmu. To ostavljam poslije praznika, nakonKurban-bajrama. Tada ću obrijati i svoju ogromnu bradu ... Napokonodustajem i od pisanja, jer dnevnik ne oslikava realnost. Inače, dok

pišem uvijek me obuzima osjećaj da se dvolično ponašam. Ovcekoje su kupljene za kurban privezane su u bašči iza kuće, ponekadčujem kako bleje. Osman i Nermin su se danas posvađali. U kući jeneprijatna atmosfera. Više ne bih trebalo pisati, pošto nema ništanovo ...

23

JOŠ JEDAN BAJRAM

Kuhar Nuri oprezno je nosio tanjir. Nigan-hanuma nije pogledala, alikao da je vidjela: Nuri je opet išao na prstima. Za sofrom je vladalauskomešanost, nestrpljenje i pomjeranje. Nagnuvši se, Nuri je staviotanjir na sto. Tanjir je bio iz pozlaćenog servisa; Nigan-hanuma seprije dvije godine sjetila da ga iznese. Opet su bile kule od riže, a nijenedostajao ni grašak u riži. Niko i ništa nije nedostajalo, osimDževdet-bega, čija je slika obješena na zidu trpezarije. Bila jeobješena i u dnevnom boravku, sedefnoj i radnoj sobi. Osman jerekao da ih je objesio i u upravi firme. Nigan-hanuma primaknu licestolu; bila je to toplina tanjira stavljenog na sto, toplina Bajrama,uskomešanosti, zdravlja, toplina porodične uređenosti i sreće kojutreba pažljivo čuvati. Nigan-hanuma je željela da to, osim nje, osjetei ostali, željela je povjerovati da je sve uredu, tražila je onobesprijekorno vrijeme kad bi treptala očima; postajala je svjesna dato čini, a naspram nje je bila ružna Refikova brada.

»Ko će dijeliti hranu?«, upita Osman, pa, sam dajući odgovor nasvoje pitanje, ispruži kašike svojoj supruzi: »Hajde, uradi to ti!«

Nermin je dijelila hranu. Vani je bilo hladno, ali suho i sunčano.Bila je prva sedmica februara. Nigan-hanuma je posmatrala Nermin.Na licu starije snahe bio je izraz dostojanstva i odlučnosti. Izgledalaje i kao da joj je dosadno i da se malo jada. Nermin i Osman su seposvađali prethodnog dana. Pokraj Nermin bila je Lala; deset godinajoj je. Pokraj nje je bio Džemil, a on ima osam godina. Pokraj njega,u uglu, nije bilo nikoga. Tamo je nekad sjedio Dževdet-beg, a sadtamo nije bilo ni stolice. Uz široku prazninu koju je popunjavaoDževdet-beg bila je Ajša. Krajičkom oka Nigan-hanuma pogleda rižukoju je Ajša uzela u svoj tanjir, učini joj se malo, ali ništa ne reče. Sadruge Nigan-hanumine strane bila je Perihan, naspram Perihan

sjedio je Osman, a između njih Refik. Njegova brada je Nigan-hanumi izgledala veoma ružno.

»Ne! Ne može mi se čovjek, a pogotovo moj sin, činiti ružnimsamo zato što ima bradu«, govorila je samoj sebi Nigan-hanuma. »Ukući mog oca, paše, svi muškarci su imali brade. U očevoj kući su svipuštali bradu poslije četrdesete godine, ali to je bilo drugo vrijeme, tiljudi su bili drukčiji ljudi; sad su druga vremena!« U posljednjevrijeme stalno o tome razmišlja; bijesno je mrmljala da joj – dok sešeta po kući, dok pije popodnevni čaj, dok izlazi na Bejoglu, dok idenekome u goste – ružna brada padne napamet. Sad je opet bila prednapadom srdžbe, ali, imajući u vidu da je bajramski ručak mjestotople i slatke sreće, a ne hladnog bijesa, primijeti tišinu za sofrom:niko ništa nije pričao. Svi su se zabavili jelom i zadubili u vlastitisvijet. Nekad je, svojim lukavim i pakosnim šalama, Dževdet-begrazbijao ovakvu tišinu. Ta dužnost sad je pripadala Osmanu. Ali,umjesto ovakve odgovornosti, on je razmišljao o nečemu sasvimdrugom. »Zanima me o čemu on razmišlja«, promrmlja Nigan-hanuma. »Nije brbljiv kao njegov otac, dobrodušan nije nikako, aneće moći ni biti. Zanima me o čemu razmišlja, i bojim se!« To jezato što Osman nije išao ni na bajram-namaz. Nigan-hanuma nijebila pobožna, ali bilo je dobro da neko iz porodice ode na bajram-namaz. Zašto sad ne ide na namaz na koji je išao prošlogramazanskog bajrama? Uz to, i prekjučer se posvađao sa svojomsuprugom ... Nakon što se zabavila zabrinjavajućim razmišljanjima osvome starijem sinu, pomislivši da je mlađi sin izvor većezabrinutosti, Nigan-hanumu kao da obuze beznadežnost. Ne, bradanije mogla biti ono što je činilo bijesnom, iza brade je postojalo neštodrugo, ali nije bilo vrijeme da to sad istražuje. Željela je narušititišinu. Nakon što proguta zalogaj, upita:

»Kako vam se čini meso?«Opet se osjeti tišina. Potom jedan glas, kao šapat: »Veoma je

masno.«Bila je to Ajša. Opet je, kao i obično, pronašla nešto čime će

oneraspoložiti majku. Nigan-hanumi dođe da je prekori, ali sama jepostavila pitanje. A i ovoj djevojci, kojoj nakon se očeve smrti niključem nije moglo otvoriti usta, trebalo je pružiti priliku da može

pričati. Nigan-hanuma ne reče ništa svojoj kćerki, a i niko drugi ništanije govorio. Opet se čulo samo zveckanje escajga, tanjira i jela.

»Zašto postadosmo ovakvi?«, pomisli Nigan-hanuma. »Dževdet-beg ode i mi postadosmo ovakvi.« Ovaj odgovor joj se ne učinizadovoljavajućim. »Zašto smo postali ovako nijemi? Zašto se svakoovako povlači u svoj svijet?« Razmišljala je ne gledajući u Refikovolice, ali je, uprkos tome, sa nervozom osjećala postojanje crne mrljekoja se, zajedno sa kretnjama vilice, mrdala gore-dolje. »Zašto ovodijete toliko dugo ne ide na posao, mršti se, ne živi? Narušeno mu jebilo zdravlje, ali ozdravio je ... Je li sad dobro? A šta ako se ni nakonBajrama ne obrije i ne počne ići na posao?«

»Refik, jesi li dobro?«, upita prisiljavajući samu sebe; potompomisli da to ne bi trebalo pitati za bajramskim ručkom.

»Dobro sam, dušo, dobro sam«, odgovori grubo Refik; brada muzaigra.

»Ići će na posao«, pomisli Nigan-hanuma. Vidje kako se spinaćpripremljen na maslinovom ulju polahko približava sofri i kako jestavljen na mjesto pozlaćenog tanjira. Promijenili su tanjire. Čuo setramvaj koji je polahko zaokretao na trgu. »Eto, stalno šutimo«,ponovo promrmlja Nigan-hanuma. Potom pomisli da možda tišinipridaje više važnosti nego što je potrebno te se povuče u svojarazmišljanja. Kroz glavu joj prođe da će popodne ići na Dževdet-begov mezar i da će sutra vidjeti svoje sestre. Tri sestre su sesvakog bajrama sastajale u očevom konaku. Na ove obilaske Šukrani Turkan su dolazile sa svojim porodicama, ali Nigan-hanuma nijemogla voditi Dževdet-bega. Gunđajući, Dževdet-beg je nekoliko putarekao da mu se ne sviđa pašin konak, a da se, isto tako, ni on nesviđa konaku. Jednoga bajrama, prije povraćanja poslije likera kojegje previše popio, rekao je: »Ja sam obični trgovac, ne idem tamo«, iNigan-hanuma je, zgražajući se svog pijanog muža trgovca, koji jepovratio nakon ručka, a krivicu svalio na svježe meso koje je jeo,otrčala očevoj kući, svojoj porodici, i plakala. Kad je postala svjesnada razmišlja o tome, osjeti nelagodu i poželje da joj se opet dogodinešto uzbudljivo i zabavno. Neka ne bude nešto takvo, neka samobude očekivanje nečega, zabave, uzbuđenja i sreće – zadovoljna je itime. Možda je, zbog toga što je, poput sata, vrijeme nepovratnoproticalo, ovo iščekivanje bilo ljepše i od onoga što se očekivalo, ali

se, isto tako, čovjek nije mogao pretvarati da čeka kad nema ničegna šta bi se čekalo. Sad je čekala. Šutila je i očekivala da nekoprogovori, da kaže nešto lijepo i prijatno, i ekmek-kadaif sanarančom, koji će donijeti kuhar Nuri. Malo razmišljajući tako ismatrajući da je dobro uradila što je obukla haljinu koja je danas nanjoj, da se i ove godine razbila šoljica iz čajnog kompleta sa plavimružama, čekala je, a onda ču bat koraka kuhara Nurija. Okrenu se davidi slatko, ali Nuri je donio dvije kuverte i pružao ih.

Na brzinu otvori jednu: bila je to čestitka Turske zrakoplovneorganizacije, koja je došla od knjigovođe Sadika. Bez čitanja je pružiOsmanu. Pomislivši da je stigla od onog rođaka vojnika, drugukuvertu otvori i pročita: »Draga strina, još uvijek mi niste poslalinovac za koji sam saznao da mi ga je ostavio rahmedi amidža. Nitiste me izvijestili o parama, a niti o imovini. Ja na to uvijek imampravo. Bajram mubarek olsun! Vama i svima ostalima izražavamsvoje duboko poštovanje.« Odjednom se razbijesni. »Ovo dijete jeludo«, pomisli. I prošlog, ramazanskog bajrama poslao je ovakvučestitku; tada su se iznenadili. Dževdet-begova zaostavština bila jejasna: bratiću nema ništa. U suštini, nije ni moglo biti. I opet jeOsman Ziji napisao pristojno pismo, pitao ga za uporište tog prava, aon, naravno, nije mogao ništa pokazati. »Ovo dijete je ludo!«Pročitala je još jednom. U prošlom pismo je spominjao samo novac.Sad je izmislio još i imovinu. Bilo je očito da lupeta, ali gdje pronalazihrabrost za tu drskost? Nigan-hanuma kuvertu ispruži Osmanu.Potom osmotri njegovo lice sina dok čita. »Izgubih apetit«, pomislikad ugleda da se i Osman razbjesnio, premda je kadaif sa narančombio serviran i stajao na sofri.

Osman je pročitao pisma, ali ih, suprotno očekivanju, nije pružioRefiku. Iznenada i hitro podera kuverte koje je stezao rukama.»Poludio je«, kaza dodajući smeće aščiji Nuriju.

»Ko?«, upita Refik. »Zija?«»Kad bismo bili ljudi koji svakom vojniku koji želi popraviti svoj

položaj daju nešto, teško bismo osnovali ovu firmu, ovu porodicu iovaj sistem«, reče Osman.

Nigan-hanumi se dopadoše te riječi i bijes njenog sina. Iznenadadođoše željene lijepe riječi i priželjkivana sreća, i to na neočekivannačin. »Kakva god da mu je narav, stariji sin je privržen ovoj porodici

i životu koliko i njegov otac«, pomisli. Potom se prisjeti Zije i prvihdana kad je došao u ovu kuću. Bila je treća godina njihovog braka isvrgnut je Abdulhamid. Ispostavilo se da je Dževdet-beg bio udobrim odnosima sa onima što su bili protiv Abdulhamida. Jednogdana im dođe u kuću neki čovjek koji je bio i vojnik i političar. Dok subili za ručkom, Zija se prilijepio u ćošku i stalno ga gledao, a poslijeje odlučio i sam postati vojnik. Tada se Nigan-hanuma radovala štoće iz kuće ići to čudno, sramežljivo dijete, koje je na nju uvijekgledalo sa strahom, koje nije uspjelo naučiti biti gospodar u kući,nego uvijek poslužitelj koji je, kao sluga ili najamni radnik, ostajaoizvan gospodarovog domašaja, ali dijete koje ih je i uvijek okruživaloi bez dostojanstva gledalo odozdo prema gore. Izgleda da seDževdet-beg radovao. Ali, sad Nigan-hanuma ne želi razmišljati otome, jer joj se ne sviđa da razmišlja o tome, a ni i to dijete, to dijetekoje je sad odrastao vojnik ... Na stolu je, još uvijek nedirnut, biokadaif sa narančom.

»Da smo svakom vojniku koji želi popraviti svoj položaj davalinešto«, ponovi Osman, ali je stišao glas, kao da u blizini ima neko kone bi trebao čuti njegove riječi. Potom ušuti. Kao da je shvatio da gasvi pažljivo slušaju, da s poštovanjem prihvataju njegov bijes iodlučnost, pa dodade: »Misle da se novac lahko zarađuje ... Neznaju šta se radi da bi se zaradilo, da bi se sjelo za ovu sofru i da bise ova kuća održala na nogama ...«

»Odlučniji je i od svoga oca«, pomisli Nigan-hanuma. »Toliko jeodlučan da se uzbuđuje kao da je sve on postigao ... Ali, neka seokonča sa ovom neprijatnom temom.«

»Niko ne zna kako se novac zarađuje«, reče ponovo Osman.»Poslije Bajrama ćeš dolaziti u firmu, zar ne?«, upita okrećući seiznenada prema Refiku.

Refik se iznenadi.»Da, dolaziti, dolaziti«, progunđa.Nigan-hanuma se obradova što se i ovo pitanje razriješilo.

Postojalo je još nešto i bilo je pravo vrijeme da to kaže. Razmisli i, negubeći vrijeme, reče: »Još kad bi, prije nego što popodne odemo naočev mezar, obrijao tu bradu!« Izgovorila je najslađim i najlukavijimtonom. »Da na brzinu obriješ tu bradu. Može li, dragi Refik ...?«

»Obrijat ću«, odgovori Refik hladno kao led.

»Dobro«, pomisli Nigan-hanuma. »Napokon je sve uredu, a islatko nas čeka!«

»Zašto ne počinjemo sa poslasticom?«Počeli su jesti, ali Nigan-hanuma pomisli da opet nešto nedostaje.

Nije to Dževdet-beg, to je znala, ali nije znala šta je to što fali. Kaošto je njena rahmetli majka imala običaj reći: »Nigan, kćeri, nešto mise jede, ali ne znam šta!« Nigan-hanuma ne zna šta nedostaje, želiuživati u slatku, ali su joj opet na pamet padale nekeonespokojavajuće misli. Potom pomisli kako uvijek razmišlja oistome. Pojedinačno pogleda sve za sofrom; ovako ili onako,bajramski ručak. Došli su do kraja. Popodne će ići u na Dževdet-begov mezar, a uskoro će piti kahvu. »Ali, ova tišina«, pomisli.»Svako je sa samim sobom ... Ovo je loša tišina!«

Najednom se začu nemoćan krik. Utrča Emina-hanuma i reče dagore dijete plače i da ga nikako nije mogla ušutkati. Izvinjavajući se,Perihan ustade iza stola. Ali se namršti. Vjerovatno je mislila da seima pravo namrštiti zato što ima dijete, što je pokvarila zadovoljstvokoje je imala na ovom bajramskom ručku.

»Ja imam troje djece, ali nikad nisam insistirala na ovakvimpravima«, promrmlja Nigan-hanuma.

Utom završiše sa poslasticom. Svi pojedinačno, nepovezano inezainteresirani jedni za druge, ustadoše iza stola. Niko nije obraćaopažnju na tišinu.

Okrećući se Ajši koja je ustajala iza stola, Nigan-hanuma reče:»Hajde nam sad nešto odsviraj. Sve je nijemo ...« Uoči da se Ajšanamrštila. »Hajde, sviraj nam nešto ... Je li to nemam pravo ni totražiti? Ako ništa, sviraj nam ono nešto kao ala turka, što je volio tvojrahmetli otac. Hajde!«

24

OLUJA

»Htio sam nešto ostaviti Sait-begu«, reče Refik slugi koji mu otvorivrata.

»Sait-begovi nisu kod kuće«, uzvrati sluga. »Izišao je sa Atija-hanumom. Kod kuće je gospođica.«

»Ionako sam htio ostaviti kuvertu«, pa Refik izvadi kuvertu koju muje dao Osman.

»Sačekajte da pozovem gospođicu«, reče sluga. Htjede prihvatitiRefikov kaput.

Refik ne skide kaput, nešto promrmlja, ali ne ostavi kuvertu i neode. Sluga je ionako već izišao. »Zašto nisam ostavio kuvertu iotišao?«, pomisli. Stajao je pred vratima. Pogleda na sat: bilo jenekoliko minuta iza šest. Izišao je rano iz kancelarije, ali se zadržaona Bejogluu.

Sluga ponovo dođe. »Guler-hanuma odmah dolazi. Vi izvoliteunutra«, reče.

»Ne, ne, neka se ne uznemirava! Nisam došao da bih sjedio ...Kamo sreće da je niste zvali«, reče, skide kaput i uđe. Bila je to sobau kojoj je krajem ljeta, sa čašom likera u ruci, Sait Nedim-beg pao uzanos. Refik osmotri namještaj. Vidje ogledalo sa pozlaćenim ramomi nevoljno se ogleda u njemu. Lice mu se učini bijelim i nezdravim, alimu se svidješe brkovi. Prije tri dana, nakon bajramskog ručka, prijeodlaska na mezarluke, obrijao je bradu, ali je ostavio brkove.Njegovom licu, koje je uvijek djelovalo bezizražajno i rastrojeno,brkovi su dali svojevrstni izraz urednosti. Bile su to Perihanine riječi.Ogledajući se, Refik je mislio na Perihan. Potom se zabrinuto prisjetiGuler. Ču bat koraka na stepenicama. »Zbunjen sam«, promrmlja.

Guler uđe u sobu, a Refik opet promrmlja: »Zbunjen sam.«Pozdravili su se i izmijenili nekoliko rečenica. Refik iz džepa izvati

kuvertu i stade objašnjavati. Tu je bio primjer poslovnog pisma kojeje Sait-beg tražio od Osmana, jutros nisu mogli poslati pošto jošuvijek nije bilo spremno. Pismo je napisano Siemensu u Njemačkoj,ali se isto to može napisati i nekoj drugoj firmi. Pažljivo je iznosiopodatke i mislio kako će uskoro izići iz kuće.

Guler poče nešto pričati o svome bratu. Refik nije slušao šta ježena pričala: napameti mu je bilo da preda kuvertu koju je držao uruci, da odmah iziđe i ode. Kad Guler ušuti, on pruži kuvertu i ponovirečeno o kopiji poslovnog pisma.

»Zašto? Zar odmah idete?«, upita Guler, pa otrča i kaza sluškinjida donese čaj. Zamoli Refika da ostane još malo, a čekujućiodgovor, sama sjede i upita Refika za zdravlje njegove kćerkice.

Mrmljajući, Refik je, poput ovce, krenuo za Guler. Sjede u foteljunaspram divana na koji je ona sjela. Zbog toga što nije imao štadrugo reći, sa izvještačenim uzbuđenjem poče pričati o svojoj kćerki.Pronicljivost njihove male kćerke bila je izvor Refikovog iPerihaninog ponosa. Njena inteligencija je imala gomilu naznaka.Refik ispriča o nekim od tih naznaka, a potom ga obuze nejasniosjećaj krivice. Osjeti nelagodu što ovoj ženi priča o Perihan i svojojkćerki. Zapita se zašto se tako osjeća. »Zato što je ova ženaudovica«, pomisli i, strahujući od daljnjih misli, ponovi detalje u vezisa pismom. Sluškinja donese čaj. Nastupi kratkotrajna tišina. Uđepas; vidjevši Refika, sumnjičavo zastade, a zatim se oprezno približi,onjuši ga, i ispruži se ispred mangale.

»Prepoznao Vas je«, reče Guler.»Da, prepoznao me », uzvrati Refik.Brzo je ispijao čaj. »Nema više ništa o čemu bi se moglo pričati«,

pomisli. Strahovao je i da ga ne obuzme osjećaj krivice; nije gledaoGuler u lice, a uopće mu se nije dopadalo ni to njegovo držanje.Nasred sobe stajala je neobična mangala, koja je u njemu budilaosjećaj poraza i utučenosti, čemu uopće nije bio vičan.

»Pustili ste brkove«, reče Guler. »Obrijali ste bradu.«Refik pokuša nešto reći, ali nije uspio ništa osim što je zaklimao

glavom. Pribojavao se da žena ne iznese neki sud o njegovomizgledu sa brkovima ili s bradom. Prihvati se čaja i pomisli da bi, uskladu sa pristojnim ponašanjem, trebao nešto reći prije nego štoustane:

»Dobro ... Dobro, šta Vi još radite?«»Ništa«, odgovori Guler i malo se zamisli, kao da nije shvatila

pitanje. »Sjedim u kući. Danas sam promijenila raspored stvari usvojoj sobi ... Da ... Još? Razmišljamo da priredimo zabavu.«

»Stvarno? Zanimljivo«, uzvrati Refik.»Šta Vi radite?«, upita Guler. »Niste mi izgledali naročito dobro

onoga dana na uglu Nišantaša!«»Da, bio sam bolestan«, odgovori Refik. »Ležao sam u kući.

Poslije dugo vremena, danas prvi put idem na posao.«Odjednom mu dođe da kaže: »Nisam dobro. Ne osjećam se

dobro, život mi je iskočio iz tračnica, ne znam šta bih«, ali, čim topomisli, uplaši se i ustade. Zbuni se primjećujući da je ustao. Još nijepopio čaj, bez razloga je skočio na noge. I pas ga je iznenađenogledao. Tek toliko da bi nešto rekao, još jednom je ponovio detalje uvezi sa kuvertom koju je donio i krenu prema vratima. Dok je išao,shvati da više neće uspjeti tako jednostavno pronaći uravnoteženostkojom se godinama ponosio i kojom se potajno hvalisao. »Nesmijem sad uraditi nešto pogrešno«, pomisli. »Izići odavde i riješiti sete udovice!«

Bili su pred vratima.»Allahimanet«, reče. »Pozdravite Sait-bega i Atija-hanumu.«Kao da na ženinom licu Refik uoči nešto podrugljivo. Pomisli:

»Udovica malog republikanskog vojnika, a ja sam muž majke mojemale kćerke!«

»Ako Vas pozovemo na zabavu, biste li došli Vi i Perihan?«, upitaGuler dok je izlazio.

»Došli bismo. Zašto da ne?«, uzvrati Refik; nije gledao Guler većpsa koji je išao prema vratima.

»Zabavili bismo se i pričali«, reče Guler.»Pričali bismo«, pomisli Refik. »Pričali bismo, pričali! Imam

potrebu za razgovorom sa udovicom; život mi je iskočio iz tračnica.«Potom reče, gledajući opet psa:

»Bilo bi dobro. Ionako želim razgovarati sa ženom poput vas!«Još uvijek je gledao psa. »Šta to rekoh?«, pomisli. Ne gledajući u

Guler, siđe niz stepenice: »Život mi je iskočio iz tračnica! Šta rekohmaloprije!?«

Napolju je puhao prohladan vjetrić. Puhao je sa Mramornog mora.Refiku je vrlo dobro bila poznata ovakva zimska studen pred južnivjetar. Nišantašom se rasprostirao miris algi i mora. Miris se uvukaou sve; u stabla lipe, u dućane, u prljave i nove apartmane, u starekuće, u muškarce sa kravatama, u sve. Ispred policijske stanice jeizišao na glavnu ulicu. Ljudi su se vraćali svojim kućama. Kućama suse vraćali uvoznici, izvoznici, Abdulhamidove paše koji čekaju smrt,bakalski čiraci, vrtlari, spremačice, bankari, službenici, putnici iztramvaja. Kao da niko ne može razmišljati o smradu algi, kao da susvi živjeli, ne mirišući ništa u tom običnom svakodnevnom životu.Refik se zaustavi na uglu Nišantaša. »Idem kući, večerat ću«,pomisli. »Potom ću čitati knjige. Zašto da mi život iskoči iztračnica?!« Kućna svjetla bila su preko puta. U zraku se osjećao onajmiris. U kući – miris kuhinje, miris porodice, miris Perihaninog tena,miris bebe i znoj kćerkice, miris jela. U mislima mu je bila onaudovica. Plašio se samog sebe. »Osjećam se kao neko ko nema niprošlosti ni budućnosti, kao bezlični predmet, kao saksija ili kaozvekir na kapiji!« Obrijao je bradu zato što bradu ne puštajumuškarci poput njega. Ali, uvijek postoji neko rješenje, neki malikompromis; nije obrijao brkove. Pređe na suprotnu stranu, prodrmazvonce koje je bilo privezano za avlijsku kapiju. Uđe u kuću; unutraje bilo toplo i bio je život. Pope se nasprat. Perihan je bila pokrajdjeteta, na sebi je imala tamnoplavu haljinu; i našminkala se.

»Našminkala sam se i obukla ovu haljinu u čast tvoga odlaska naposao«, reče.

»Dobro si učinila«, odgovori Refik; potom se osjeti zdravim.Sišli su na zajedničku večeru. Osman se razbrbljao. Bilo mu je

drago što je brat došao na posao nakom toliko mjeseci. Vesela jebila i Nigan-hanuma. Pričala je i Nermin; izgleda da je okončanatajna ljutnja između nje i njenog muža. Ne govore mnogome izmeđusebe kad se posvađaju, ali pred drugima i pred porodicom govoreono što je nužno. Nigan-hanuma ispriča uspomenu u vezi saDževdet-begom. Unučad su bila malo nestašna, ali im je totolerirano.

Nakon večere Refik je malom Džemilu pomogao oko zadaće izaritmetike. Potom je izišao u radnu sobu. Htjede pisati dnevnik, alinije imao inspiraciju. Sjeo je i neko vrijeme čitao knjigu, ali se nije

uspijevao skoncentrirati na ono što čita. Pušeći cigaretu, šetao segore-dolje po sobi. Potom je ponovo sišao u dnevni boravak, otvorioje novine i počeo čitati. Povremeno bi slušao glas koji je dopirao saradija, gledao novine, osluškivao Nigan-hanumu i Perihan koje sućaskale. Iz njihovih riječi i zvukova, koji su dopirala s vana, shvati dase podigao lodos. Potom, novine, koje je držao u rukama, htjedečitati pažljivije. »Perihan gleda mene«, pomisli odjednom, neodvajajući pogled od novina. Nije mu bilo jasno kako je to razumio,ali je znao da, dok priča sa Nigan-hanumom, dok priča sa drugima,krajičkom oka Perihan povremeno pogleda njega, da pogledommjerka sjenku svoga muža, koji sjedi u fotelji, kao da provjerava da lije tu, ili nije. Ali, sad je, isto tako, znao da njen pogled, kojeg osjećada se šeta po njemu, nosi zabrinutost, više nego radost. Odjednomsklopi novine i, kako je to prethodno predosjećao, ulovi Perihan kakoga gleda. Perihan se htjede osmjehnuti. Refik ponovo otvori novine,ali se sad nikako nije mogao koncentrirati. Njegova majka i Nerminsu razgovarale.

»Vjetar se pojačava«, govorila je Nigan-hanuma.»Ja, ja. Podiže se lodos«, odgovarala je Nermin.Slušao ih je čitajući nekoliko puta novinski tekst o Njemačkoj i

Austriji. »Hoće li se Njemačka povinovati Austriji«, pitao se pisacteksta, a vani se vjetar pojačavao. »Izgleda da ću poludjeti », pomisliRefik. S novinama iziđe iz prostorije. »Neće, ne može biti kao nekad.Šta da radim? Ništa ne uspijevam uraditi. Ovo je grozno«, pomislipenjući se uz basamake. Uđe u spavaću sobu. Gorilo je malo svjetlona komodi. Kćerkica je spavala u krevetu. Zajedno sa krevetom, izAjšine sobe prenijeli su je ovamo prije deset dana, kad su svipovjerovali da je Refik ozdravio. Refik je stao pokraj kreveta držećinovine i posmatrao svoju kćerkicu. Djevojčica se promeškolji u snu,kao da nešto promrmlja, namršti lice, potom se umiri i ponovo vratimirnom snu. Refik sjede uz uzglavlje krevetića i nastavi čitati novine.Ubrzo zatim začu korake uz stepenice. Prepozna lahki i odlučni zvukpapuča; dolazila je Perihan. Refik je želio da se okonča ovaj dan, ukome je, nakon niza mjeseci, otišao u kancelariju, u kome su mumisli uznemiravajuće okupirane raspuštenicom; da iza njega ostanecijeli ovaj dan u kome je u tančine razmišljao o svome životu, ali izPerihaninih koraka shvati da neće biti tako; pred njim je bilo još

vremena. Perihan ude. On uznastoja nastaviti s čitanjem, ali mu jepažnja bila usredotočena na Perihan, koja je šetala po sobi,povlačila zavjese, otvarala ladice, preturala ormare, koja sezabavljala sa kutijom sa šivaćeg pribora. Nakraju, Perihan sjede nastolicu i poče prišivati otpalo dugme na košulji, koju je držala urukama. Refik se sjeti da se jutros posvađao sa Perihan zbog togotpalog dugmeta. Pomisli o tome da Perihan još uvijek nije prisila todugme koje je prouzrokovalo prepirku, da je košulju opet uzela uruke. Potom zaključujući da neće moći čitati, baci novine i počegledati Perihan.

Perihan osjeti da je muž gleda. Podiže oči sa košulje:»Hoćeš li leći?«, upita.»Sada?«, uzvrati Refik pitanjem i pogleda na sat; uskoro će pola

deset. »Ne, neću leći. Izići ću malo u šetnju. Ne osjećam se dobro.«O tome nije ranije mislio, rekao je zato što mu je došlo navrh

jezika, ali se ne pomjeri s mjesta. Posmatrao je tanke Perihanineprste koji su držali iglu, bijelu šaku koja se dizala i spuštala. Bio jesvjestan da se dan nije završio, naslućivao je da se nešto trebadogoditi da bi se okončao; to je čekao. Zaustavi se očekujući tonešto nedefinirano. Nastupi dugi tajac, pa Refik progovori:

»Danas sam išao onoj Guler-hanumi. Priređuju neku zabavu,pozivaju i nas.«

Perihan zubima presječe konac i podiže glavu:»Dobro, eto, ići ćemo!«»Ići ćemo? Šta ćemo raditi tamo?«»Zašto? Ići ćemo da se zabavimo!«»Ne, ne! Šta mi tamo imamo tražiti?«»Zašto? Ništa ne radimo! Ako ništa, barem ćemo vidjeti malo

ljudskih lica!«»Ne, draga! A pogotovo ne lica tih ljudi! Ne dopadaju mi se ti ljudi.

Onaj Sait Nedim-beg! Šta predstavlja ono njegovo lakrdijašenje onenoći ... Pašin sin koji pati, maškara koja govori da mu trgovinapredstavlja opterećenje savjesti. Ako mu je otac paša, djed njegovogoca je čobanin! Potom, ona njegova sestra sveznalica ... Ima nečegružnog u njima! Nećemo ići!«

»Ali, ja želim ići ...«, reče Perihan; izgledala je odlučno. »Zabavniljudi ... Dozlogrdilo mi je stalno sjediti u kući!«

»Zabavni, ha?«, povika Refik i poče imitirati Sait Nedim-bega.»Evropa, ah, Evropa ...! Molim vas lijepo! Molim vas! Ah,zahvaljujemo se! Ah, Pariz! Vah, moj otac je bio paša! Of, jadan ja!«,kreveljio se uz feminizirane pokrete, kakve nije vidio kod Sait-bega,prosipao poljupce kao da žene ljubi u ruke.

Perihan prasnu u nervozan smijeh.»Ovo je sličnije tebi nego Sait-begu«, pa ona poče sa imitiranjem:

»Off, bolestan sam! Ah, dosadno mi je! Vah, neću ići u kancelariju!«,pa prestade imitirati: »Želim otići tamo zabaviti se«, dodade samaloprijašnjom odlučnošću, pa se okrenu djetetu u krevetiću: »Eto, inju smo probudili!«

»Znači, tako misliš o meni«, povika Refik.Nije mogao razmišljati niočemu; osim Perihaninog imitiranja, ništa

drugo mu nije naum padalo.« Znači, tako misliš o meni!«»Ja želim ići na tu zabavu«, reče Perihan.Refik shvati da je to Perihan izgovorila iz inata, da bi zaštitila svoje

dostojanstvo, ali povika:»To je sve ono što si do sad tražila – zabava ... Ne zašivaš čak ni

dugme košulje, stalno misliš na zabavu!«Vidjevši da je Perihan zauzeta djetetom, nastojeći izgledati kao da

nije pod utiskom, još više se prodera:»Ti si glupa, površna, jadno stvorenje!«, a kad vidje da se Perihan

okrenula i kako ga gleda, opet povika: »Ti si jedno, plitko, glupo ibeskorisno stvorenje, razumiješ li?! Nikad me nisi shvatala, niti sipokušavala shvatiti!«

Perihan zabrinuto pogleda Refika, kao da gleda bolesnika.Refik iziđe i zalupi vratima. Malo zastade pred vratima očekujući

glas iz sobe, ali ništa ne ču. Spusti se u radnu sobu. Tu ponovopokuša čitati knjigu koju je čitao. Prisiljavajući se, držeći podkontrolom svaki svoj pokret, svaku svoju gestikulaciju, želio jegledati, čitati i razumjeti Rousseauove Ispovijesti, ali, mimoponavljanja istih rečenica, ništa nije uspijevao. Ustade i pripalicigaretu. Primijeti da mu ruka drhti. Pušeći, ushoda se po sobi.Razmišljao je o onome što je izgovorio, o Perihaninom imitiranju. Damu je neko ranije rekao da će se njegova supruga ovako sprdati snjim i da će on izgovoriti toliko životinjske i grube riječi, ne bi mupovjerovao; rekao bi da se tako nešto događa u brakovima slabih i

nemoralnih ljudi. To je bilo ono što da je najviše iznenađivalo: Kakoje u njegov život ušlo nešto što je moguće u životima slabih ljudi?»Kako se to dogodilo? Šta rekoh onoj raspuštenici, šta rekohPerihani«, promrmlja, ali nije bio listanju o tome detaljno razmišljati ishvatiti. U grlu mu je zastao gnjev poput pesnice. Gnjev je bioprepreka da bi o bilo čemu razmišljao, u njemu je narastao osjećajkatastrofe, želio je nešto učiniti. Hodajući po sobi, udari o sto,prevrnu pepeljaru na ivici stola, nastoja uspostaviti kontrolu nadživcima, zaustaviti drhtanje ruke. Iziđe iz sobe. Ne želeći razmišljati,uspentra se uza stepenice. Uđe u sobu kao pijan. Perihan je sjedilana ivici kreveta i plakala. Plakalo je i dijete.

»Nikad me nisi shvatala! Nikad se nisi interesirala za mene!«Grubim pokretom otvori ormar i poče bacati na krevet svoje

žakete, džempere, čarape. Htio je da Perihan vidi ono što radi, aliona je rukama pokrila lice i plakala.

»Nikad me nisi shvatala!«, povika još jednom, ali glas mu je bioutišan kao da se guši. »Ne mogu više ostati u ovoj kući, odlazim!«,dodade nabrzinu.

»Moj Bože, moj Bože, ta šta sam ja uradila?«, reče Perihan.U kofer, koji je izvadio iz ormara, naguravao je gaće, čarape ...

»Nikad me nisi shvatala!«, ponavljao je povremeno, pa zastade.»Eee, kud ću ići«, pomisli i dođe mu da zagrli Perihan, ali se uplaši.»Ja više ne mogu ostati u ovoj kući«, reče opet.

Ponovi to nekoliko puta, kao da je sam sebe želio uvjeriti u to,zatvori kofer, iz ladice pokupi sav svoj novac i iziđe iz sobe bojeći sepogledati Perihani u lice. Spusti se niz stepenište, uđe u radnu sobu iugura u kofer bilježnice i knjige koje su bile na stolu. To mu se učininedovoljnim, pa pogleda na police s knjigama. Uze još nekolikoknjiga. Htjede uzeti još, ali ih nije uspio utrpati u kofer, rasrdi se nasamog sebe, zgrabi kofer i iziđe. Brzo se spusti niz stepenice.

U dnevnom boravku je svirao radio. Nermin je ćaskala sa majkom,Osman je pušio. Odlučnim i brzim koracima Refik ode do sredinesobe i spusti kofer.

Nastade tajac. Osman se podiže.»Šta se dogodilo?«, upita. »Šta se događa?«»Odlazim«, reče Refik.

Situacija je bila veoma mučna. Nije znao kako će se izvući izsvega toga; stajao je tako. Srdio se na njih zato što odmah nisuuspjeli shvatiti, zato što su htjeli biti ubijeđeni da bi shvatili.

»Šta se događa?«, upita Nigan-hanuma.»Posvađao sam se sa Perihan«, reče Refik gledajući Osmana.»Eee, zar se zato pakuje kofer i ide iz kuće?!«, prekori ga Osman.

»Večeras spavaj dolje. Ti pređi u moju sobu, a neka Nermin iziđegore.«

»Ne, ne«, reče Refik. »Ionako se ne osjećam dobro!«»Kud ćeš ići, kud?!«, povika Nigan-hanuma kao da će zaplakati;

bio je to glas naviknut na nevolju, koji se pripremio na to.Refik je bio zbunjen, nije mogao ništa reći. Iz sedefne sobe iziđoše

Ajša i unučad. Sa zanimanjem su gledali ono što se događalo.Osman se okrenu prema Nermin.»Hajde, ti spremi djecu u krevet«, reče.Gledajući Ajšu, podsjeti je da treba ići nasprat. Nermin i djeca

iziđoše.Nigan-hanuma poče plakati. »Znala sam, znala sam«, reče.»Mama, stanite, da vidimo šta se događa«, reče Osman. »Šta se

sad ima oplakivati, pa se okrenu Refiku: »Zašto si se posvađao saPerihan? Vidi, greška je možda tvoja. Malo si čudan ovih dana.«

Refik ne odgovori. Okrenu se majci.»Mama draga, ne plačite«, reče.Osman shvati da je rekao nešto što nije trebao reći.»Dođi ovamo i sjedi, za ime Boga!«, reče.»Ne, odoh!«, odgovori Refik.»Ništa ne razumijem! Ništa ne razumijem«, reče Osman.Refik je još uvijek stajao pokraj kofera, koji je spustio na pod. Nije

mogao uzeti kofer u ruke i izići, a niti sjesti pokraj majke. Svana jedopirao šum stabala koja su škripala pod sve jačim lodosom.Povremeno su se nadimala stakla prozora koji gleda na dvorište;iskrivljavala se i kvarila slika sobe koja je udarala u tamna stakla.

»Nigdje ne možeš ići. Kud ćeš po ovoj oluji?«, reče iznenadaNigan-hanuma, ali je beznadežno govorila ono što ničemu nijekoristilo, osim što je povećalo tragičnu atmosferu.

»Ići ću, ići ću!«, uzvrati Refik, a pomisli: »Perihan će se, ako Bogda, dosjetiti da siđe.«

Osman zakorači dva puta i priđe Refiku. Nastojeći načinitiblagonaklonu gestu, stavi ruku bratu na rame, ali je to bila veomaneprikladna gesta. »Zaista, kud ćeš?«

Refik je na ramenu osjećao ruku svoga brata: »Idem Omeru!«»Omeru? Je li Omer došao u Istanbul?«»Ne, nije!«Osman povuče ruku:»Kažeš li to da ćeš ići u ..., onaj? Gdje je ono gradilište željeznice

...? Kažeš da ćeš tamo ići?«»Da, tamo idem«, uzvrati Refik, a ni on nije htio izgovoriti riječ

Kemah. »Eto, dogodilo se«, pomisli. Uze kofer sa poda:»Mama, ja odlazim!«, i pocrvenje nastojeći izgledati sretan i

smiren. »Odlazim, vratit ću se za mjesec«, reče. »Za ime Boga, štase sad ima oplakivati? Doći ću, rekoh, za mjesec. Stanite da vaspoljubim ...«

Spusti kofer, zagrli majku i poljubi je u obraze. Potom na trenutakbi neodlučan te je poljubi u ruku; i odmah se pokaja. Ljubljenje rukebilo je nešto što je priličilo velikim, pompeznim, patetičnimceremonijama. Sad je i sam dokazao da se tamo dogodilo neštoozbiljno.

»Kud ćeš?«, upita Nigan-hanuma.»Otići ću u neki hotel«, odgovori Refik. »Vi ne ustajte, molim vas,

nemojte ustajati.«»Ideš u hotel?«, upita Nigan-hanuma, ali Refik je zgrabio kofer i

izišao. Čuo je kako njegova majka još jednom pita Osmana: »Ide uhotel?« Osman je došao do vrata.

»Ne postupaš ispravno, ne postupaš ispravno«, reče. »Telefonirajmi sutra u kancelariju. Pa, nećeš valjda odmah krenuti na put ...?Malo razmisli ...«, potom mu nabreknu damar starijeg brata te oštrododade: »Opameti se!«

»Telefonirat ću ti sutra«, reče Refik i iziđe.Zazveča zvono na kapiji. Bila je oluja, ali Nišantaš je bio miran.

Stabla su brujala. Nije bilo onoga mirisa algi i mora. Nije bilo nigužve i užurbanosti s početka večeri. Oluja je titrala mirna svjetlaNišantaša, u zraku su se rasipali i nestajali spokojstvo i poredak kojisu se širili kroz prozore.

25

RASTIGNACOVA SOBA

»Da si još malo zakasnio, zatekla bi te noć«, reče Omer. »Da«,uzvrati Refik.

Na njemu se još osjećalo uzbuđenje putovanja. »Uopće nisampretpostavljao da će toliko trajati četrdeset kilometara.« Potom počeprepričavati svoje trodnevno putovanje. Iz Ankare je u Sivas došaovozom. U Sivasu je ušao u erzindžanski autobus; nakon ovogavanturističkog putovanja, koji je trajao čitav dan, sinoć je prenoćio uErzindžanu, a jutros je krenuo na ovo četrdesetkilometarskoputovanje od Erzindžana do Alpa, koje je trajalo pola dana. Prošlo jepola sata otkako je stigao, skinuo je sniježni kaput, sjeo pokraj velikepeći u baraci, ali je Omer osjećao da iz njegovog mršavog tijela jošuvijek izbija studen. Mora da se istočna studen prilično dobro uvuklau ovo krhko nišantaško tijelo.

»Izgleda da ti je hladno«, reče Omer.»Hladno mi je, ali nije previše.«»Uskoro ćemo jesti. Pojest ćeš čorbu i to će te zgrijati. Ali, da ti

prvo pokažem ovo ovdje.«Ustadoše zajedno. Omer otvori prva vrata,.»Ovdje je zahod«, reče mijenjajući glas i govoreći poput

stanodavca koji svoju kuću kiridžiji želi prikazati lijepom. »Ala turkaje, ali već ćeš se snaći; ala turka zahod ima i na donjem spratu vašekuće na Nišantašu ... za sluge i kućne pomoćnice.«

»Ali, i moj otac je koristio taj zahod«, reče Refik kao da seizvinjavao. »Osim toga, kad su uzeli kuću, tamo je bio ala frangazahod. Otac ga je kasnije preuredio.«

»Bila mi je to neumjesna šala », pomisli Omer, pa se prisjeti:»Veoma mi je žao zbog tvog oca«, reče.

Nastade tišina. Kao da se tamo ima nešto vidjeti, i dalje su gledaliu hladno zahodsko kamenje.

»Bašun sagolsun«, reče Omer i zagrli Refika. »Drago mi je što sidošao. Obradovao sam se kad sam dobio tvoj telegraf, nisam mogaopovjerovati. Veoma sam se obradovao«, ali se sam sebi učinipretjerano ganutim, pa okrenu lice od Refikovog pogleda: »Stani dati pokažem sobu!«

Otvori vrata pokraj zahoda; bila je to velika i potpuno prazna soba.Kroz mali prozor se vidio snijeg koji je napolju prolijetao.

»Prevelika je, čovječe«, reče Refik. »Još je i veoma hladna!«»Da, zagrijavanje je problem. Mislio sam da bi želio veliku sobu.

Pošto se jedino u tunelima može raditi, barake zimi budu prazne ...Pogledaj, ako hoćeš, i moju sobu. Ali ne znam možeš li tamo naćikutak za čitanje«, pa otvori vrata svoje sobe smiješeći se.

Refik bojažljivo zakorači. Omer je iza njega posmatrao svoju sobu.Razmišljajući o tome šta Refik vidi u sobi, pažljivo pogleda na stvari,na čije je postojanje, naviknut, zaboravio: krevet, nekoliko praznihmadraca sa oprugama, sto na kome su bili papiri nacrta i računa,kabasti ormar, velika peć čiji se sulinar mota po cijeloj sobi, cigaretekoje se suše na malom stolu, novine zagurane po ivicama prozora;stara i prljava soba s drvenim podom.

»Ovdje je bolje«, reče Refik. »Toplije je!«»Smjesti se ovdje, ako hoćeš.«»Da ti neću smetati.«»Šta kažeš ...?! Bit će bolje, a možemo i razgovarati do

besvijesti!«»Pa, razgovarat ćemo«, uzvrati Refik. »Ima mnogo toga za

razgovor!«Omer potvrdi. »Ima li mnogo toga«, pomisli. »Već sam postao

obespokojen. Zašto je došao ...? Ali, obradovao sam se što jedošao. Pričat ćemo ... Tačno, pričat ćemo, pričat ćemo!« Okrenu seprema Refiku, koji je još uvijek osmatrao sobu:

»Eee, pa kako si, opet da čujem«, reče, ali se pomete primjećujućida je to izgovorio veoma čudnim tonom. »Dobro sam, eto«, uzvratiRefik.

I on je izgledao zbunjeno. Lice mu je bilo bijelo, mršavo i izgubilozaobljenost. Ni u njegovim pogledima se nisu nazirali mir i sigurnost

sreće, kao što je to bilo nekad. Na njemu je ponajviše bilosumnjičavosti čovjeka koji se hrvao sa nespokojstvima i zebnjama,ali u njegovim pogledima Omer je vidio svojevrsnu dobronamjernost,koja je sve omekšavala i opuštala. Bila je to uobičajena Refikovadobronamjernost. Povrh toga, sad je, poslije duge razdvojenosti, bilajoš jača; rastjerujući sve što se bilo nataložilo, blistavo je svijetlilaprijateljstvu.

»Dobro je što si došao, dobro je što si došao«, reče Omer.Sad je Refik bio osjećao dosadu od pretjerane ganutosti.»Da donesem kofer i da se smjestim«, reče izlazeći iz sobe.Omer pažljivo pogleda po svojoj sobi. »Dvije godine sam ovdje«,

pomisli.Refik unese u sobu kofer. Omer se nastojao osmjehnuti. Potom

povuče, pomirisa i osjeti da je prljavo jedno od šilteta koja su,presavijena ijedna na drugom, bila na madracu sa oprugama.Pogleda drugo, opet osjeti isti smrad, izvuče treće i upita Refika gdjeće spavati. Refik je bio neodlučan. Poput tek vjenčanih, kojinamještaju kuću, ponašali su se kao da temeljito planiraju uređenjesobe u baraci. Potom su prostrli šilte. I čaršaf. Jedan jorgan bio je iviška. I to su prostrli. »Koliko godina smo mi prijatelji«, pomisli Omer.Čulo se pucketanje peći. »Deset godina. Ionako sam sad zaboravio,zaboravljam i ono nešto ružno što nazivam pohlepom ...« Udahnumiris Istanbula koji iziđe iz kofera koji Refik otvori. Osmotri knjige istvari iz kofera. Sjede na ivicu kreveta i, pripaljajući cigaretu, počeposmatrati Refika, koji je praznio kofer i stvari stavljao na malisanduk. Iznenađen, Omer odjednom shvati da Refika doživljava kaostranca. Kako god čovjek zbunjeno gleda u noge kad na ulici ugledakako hoda kasapin kojeg je navikao godinama viđati ga iza pulta,Omer je isto tako gledao u Refika, kojeg nije viđao na drugimmjestima mimo Nišantaša, inžinjerske škole, Istanbula. »Šta da sambio?«, zapita se uznemireno kao da pred njim nije Refik, a kao da je isam u neko drugom okruženju, neki drugi čovjek. »Šta sam mogaoraditi nakon povratka iz Engleske?« Ono što je neprestano nabrajaodvije godine, poče ponovo brojati savijajući prste jedan po jedan:»Univerzitet, inžinjerska firma, malo građevinarstvo, život u Istanbulu...« Razbijesni na samog sebe: »Nijedno«, promrmlja. »Onda samupravu!«

Refik se okrenu i upita:»Stvarno, a kako je Nazli?«»Dobro. Proljetos i ljetos sam nekoliko puta išao u Ankaru da je

vidim. Sad se dopisujemo«, pa, želeći se povjeriti, dodade:»Dopisujemo se, ali sve više ponestaje onoga što bi se pisalo. Onameni piše o svom svakidašnjem životu, a ja njoj pišem o svojojsvakodnevici ... A koji je smisao toga?«

Refik se osmjehnu. Kao da je njegov pogled govorio: »Koji jesmisao toga? Smisao toga je da je dopisivanje vjerenika nešto lijepo!Zašto to pitati?«

»Kako je Perihan?«»Dobro.«»Stvarno, nisi mi nikako spominjao kćerku. Zove se Melek, zar

ne?«»Da.«»Kako izgleda?«»Kao melek, ali će možda biti malo pokrupna«, reče Refik. »Ko se

sjetio tog imena?«»Ja«, odgovori Refik. »Ako ćeš pravo, uvijek sam želio imati

kćerku poput meleka!«, pa odloži ispražnjeni kofer i ispruži se nakrevet.

I Omer je ležao. Pušio je, gledao u tavan i nastojao se naslađivatitrenutkom tog prvog susreta čije je posljednje fragmentepreživljavao. Uskoro će se okončati i posljednji treptaji bratstva iprijateljstva koje se rasplamsalo poslije dugo vremena. Ovdje ćenestati osjećaja ortakluka, koji su dijelili razgovorom iz kreveta ukrevet, kao dvojica vojnika u dvospratnom krevetu, dvojica učenika uspavaonici. Namjesto toga će se ukorijeniti rezerviranost dvojiceodraslih ljudi čiji su se životi sudarili, koji sude jedan drugome ...

»Želio sam imati kćerku kao melek«, reče Refik ponovno i prasnuu bolesno nervozan smijeh.

Omer se zbuni. Bilo je to nešto sasvim neočekivano, što nije bionavikao od Refika. »Zaboga, izgledaš veoma nervozan«, reče.

»Umoran sam! Toliko dana sam na putu ...«»Odspavaj malo ako hoćeš. Jest ćemo za jedan sat. Bilo bi dobro

da odspavaš.«

»Ne, ne ... Ionako ću ovdje isuviše spavati čitav mjesec ... Da sadpričamo.

»Namjeravaš ostati mjesec?«»Mjesec, da ... Otišao sam od kuće na jedan mjesec!«»Otišao je od kuće na jedan mjesec«, pomisli Omer. »Izišao je na

mjesec i došao ovamo. Tu će ležati, čitati knjige koje je donio, širit ćesvoj uobičajeni sretni i uravnoteženi duh, a ja ću opet početi mislitida sam pohlepni, strastveni, onespokojeni i zli tip ... Lahko jeizgledati čestit ne miješajući se ni u šta, izgledati sretan i moralan!Ali, sad i on izgleda nervozno ... Opet sam počeo razmišljati! Da barpročitam te novine što je donio ... Dok se ovdje bavim osvajanjem,dok nastojim zaraditi novac, da vidim šta se to događa u svijetu ...«Ne može se reći da je baš bio neobaviješten o zbivanjima u svijetu.Nijemac inžinjer je imao jak radio, koji je hvatao cijelu Evropu. Omerbi povremeno išao kod njega i slušao, ali sasvim su drugo friškedomaće novine iz Ankare. «Saopćenje premijera Dželala Bajara:Vlada krči put novim zakonima ... U Haraju francuska i sirijska ...Kralj Faruk u posjeti Turskoj ... Kritični dani u Evropi ... Na Hitlerovultimatum Austrija ... Staljin kaže da kreće u protunapad ...» Htjedejoš čitati, ali odloži novine. »Šta Refik radi?«, pomisli. Ponovo shvatida se Refikovo prisustvo sasvim uvuklo u njegovu svijest. Polahkopodižući glavu sa jastuka, vidje mrlju na krevetu na drugoj stranisobe. »Dobro«, pomisli. »Mjesec dana ću biti uznemiren ... Mjesecdana će po meni šetati ispitivački pogledi tog sretnog, ali suptilnog ismotrenog čovjeka! Da barem budem ja taj koji će početi!«

Podižući glavu koja je ponovo pala na jastuk, upita: »Dobro,dobro, još? Šta si još uradio otkako te nisam vidio?«

»Ma, pusti sada!«, odgovori Refik. »Ti meni ispričaj svoj ovdašnjiživot ...

»Ovdašnji život?«»Kako živiš, o tunelu, šta radiš u vremenu izvan posla, o ljudima.

Svoj život, eto!«»Smračilo se ... Kad se smrači, ovdje jedemo, palimo petrolejke.

Pisao sam ti. Sa mnom rade dvojica inžinjera koji su četiri razredamlađi od nas ... Oni malo igraju karata ... Pišpila ili remija. Ima onajHadžija, kojeg sam spominjao ... Pravi jelo, sređuje i čisti baraku,pere veš, trčkara za sitnim poslovima ... Ove zime su nas četverica u

ovoj ogromnoj baraci. Zapravo, veliko gradilište je na putu zaKemah, dva kilometra prema zapadu ...Tamo su veliki stanovi,Nijemac inžinjer i agregat. Ja povremeno idem kod njega naćaskanje ... Onda ionako dođe vrijeme za spavanje ... Večeri takoproriču. Vrijeme prolazi veoma sporo i veoma naporno ... Padasnijeg ... Ujutro pogledaš kroz prozor i ne ustaje ti se ... Pušim ...Povremeno se napijemo ... Tako ... To je ovdašnji život. Uskoro ćemoustati i pojesti čorbu ... A ovo je Rastignacova, osvajačeva soba ...Hajde, diži se, idemo na čorbu! Poslije ćeš mirno zaspati!«

26

JUTRO PRVOG DANA

Refik je čuo korake po drvenom podu. Neko otvori vratica peći i počeubacivati drva, ali zvuk otvorenih vratica i drvenog poda nisu mu bilipoznati. Otvori oči i shvati: bio je ovdje, bio je u baraci gradilištaizmeđu Kemaha i Erzindžana. Vani ugleda sniježne vrhove.

»Hah, jesi li se probudio?«, upita Omer. »Jesam li te to japrobudio?«

»Ne, ionako sam bio budan«, uzvrati Refik i, protežući selagodnošću spokojnog čovjeka koji je zadovoljan životom i svojimstanjem, zijevnu.

»Već sam pronašao svoju ravnotežu«, pomisli i sjeti se da jesanjao. U snu su Nigan-hanuma i Dževdet-beg ružili Perihan: »Ti sipustila da dijete pobjegne!«, govorili su, a Perihan se biciklom vozilatrgom na Nišantašu i neprestano se smijala. »Niko se ne smije ljutitina Refika. Volimo ga svi mi«, govorila je. On ih je, iza avlijskog zida,tajno posmatrao i radovao se.

»Jesi li dobro spavao?«»Da. Dobro sam spavao. Kao bomba sam.«Refik se protegnu i naglo ustade iz kreveta. Pomisli da soba nije

hladna kako je očekivao. Pogleda na sat: pola osam. »Spavao samdvanaest sati!« Baš kad htjede Omeru reći da je spavao dubokimsnom, sjeti se da se jednom probudio i čuo zavijanje vukova.

Rekao je to Omeru dok se odijevao, a Omer mu reče da u okoliniima mnogo vukova, da je po noći opasno izlaziti bez oružja, i iziđe.Refik uze pribor za brijanje. U jednom uglu sobe bilo je ogledalo.Stade ispred ogledala sa tasom vode koju je donio iz hladnogzahoda. Lice mu se učini blijedim i nezdravim, ali nije bilo neveselo isumorno. Dok se brijao novim priborom za brijanje koji je, nakon štoje napustio kuću, prekjučer kupio na Bejogluu, pomisli da se osjeća

uravnoteženo, sretno i opušteno. »Jučer sam bio malo nervozan,sad sam dobro«, pomisli gledajući svoje okruglo, bijelo lice i modriceispod očiju. S uživanjem završi brijanje, nestrpljiv da se što prije bacivani, pod blistavo i plavo nebo, nestrpljiv da se osjeti slobodnim,širokim, da živi i obavi ono što treba obaviti. Potom uđe u širokusrednju sobu, koja ima ulogu sofe, gdje se jučer susreo sa Omerom.Na velikom stolu nasred sobe postavljena je sofra za doručak. Omerje sjedio najednom kraju i jeo kruh. Ugledavši Refika, pokaza namladiće koji su sjedili sa dviju strana stola.

»Hah, dođe, eto«, reče, a usta su mu bila puna. »I on je saodsjeka građevine. I on će, kao što sam ja, biti vaš stariji brat!«

Nastade smješkanje. Refik se upozna sa mladićima sa kojima se,zbog toga što je rano legao, sinoć nije upoznao. Visoki i tamnoputizvao se Salih. Drugi, debeli, bio je Enver. Na stolu su bili sir, džem ikajmak. U čajniku na peći pario se čaj. Refik uze čaj i sjede za sto.Jedan od mladića, Salih, reče kako se sjeća Refikovog lica. Refikkao da osjeti ponos i, shvatajući da treba nešto reći, upita Salihajesu li se upisali u školu one godine kad je Munib-beg otišao upenziju. Potom se sjeti i drugih profesora. Isti profesor im je držaonastavu o željeznici. Omer reče Refiku da će obnoviti svoje znanje,ali Refik mu naglasi da ne ostaje dugo i da se toliko udaljio od ovogposla da se ničega neće moći sjetiti ako ostane i duže.

»Ja sam mislio da ste vi došli raditi«, reče debeli inžinjer Enver, aRefik je ponovo uzimao čaj.

»Aaa, ne, ne!«, uzvrati Refik. »Ja se ne bavim inžinjerstvom negotrgovinom. Ovamo sam došao na jednomjesečni odmor!«, pa zašutinekoliko sekundi i dodade: »Pobjegao sam od Istanbula, od grada,odmarat ću se!«

»Radi toga svi idu u Evropu!«, reče oštro Enver, pa se zastidi iustade iza stola, a za njim i Salih.

»Mislili su da ćeš i ti raditi«, smiješeći se reče Omer nakon štomladići iziđoše. »Sa njima sam napravio dobar sporazum. Ne radeza platu nego za udio. Mislili su da ćeš i ti biti ortak i uplašili su se«,pa prasnu u smijeh, ali nije djelovao naročito simpatično. »Dobro,kako ti se čine?«

Refik se sjeti Muhidina.

»Dobri momci«, reče Omer ne čekajući Refikov odgovor. »Obojicasu kao otrov! Navodno su bili najbolji učenici u razredu, a novac imtreba!«

Omer se smješkao poput sposobnog gazde, što Refik ranije nijevidio kod njega.

»Izgledaju kao dobri momci«, reče Refik i ustade da bi uzeo jošjedan čaj. »Hoćeš li i ti?«, upita Omera.

»Još jedan čaj, ha?«, reče Omer i protegnu se. »Eh, hoću, popitću«, dodade zijevajući; zijevnu još jednom.

Refik napuni šoljice i sjede za sto.»Kako je vani lijepo sunce!«, reče.»Jaa! Ovakvog sunca u februaru nema čak ni u Istanbulu!«

Zajedno su gledali kroz prozor. Zrake su padale nakraj stola. Refikuze još malo kajmaka.

»Lijep kajmak, zar ne?«, upita Omer, pa iznenađeno progunđa:»Aa, ti si se obrijao!? Herr Rudolph će se veoma iznenaditi i naljutiti.Nisam ti spominjao herr Rudolpha, zar ne? Ići ćemo večeras.Obradovat će se kad te vidi ... Nijemac koji dobro govori turski.Šesnaest godina je u Turskoj. Radio je i na trasi Samsun – Sivas ...Ljuti se na one koji se nepotrebno briju. Protivi se disciplini.«

Otvoriše se vrata iza Refikovih leđa i uđe Hadžija. Refik se jučerupoznao sa njim; smiren i jednostavan čovjek. Ne rekavši ništa,iziđe. Kad kroz prozor vidje starca kako polahko ide po snijegu, iRefik htjede izići. Baš kad je ustajao, Omer kaza:

»Sjedi i ispuši tu prvu jutarnju cigaretu. Poslije ćemo zajedno otićido tunela. Ja imam posla. Ti se sam vrati. Prošetat ćeš se irazgledati okolinu!«

Zajedno su ispušili cigarete. Nisu ništa pričali. Refik pogledanapolje, u nebo i planine koje su mamile.

Kad iziđe, zaslijepi ga sunce koje se presijavalo na snijegu. Bila jeto oštra, ali mirna svjetlost kakvu dosad nije vidio. Glavu nije mogaopreviše zadizati, nastojao se naviknuti na svjetlost, na čudan sjaj kojimu je ispunjavao oči i svijest. Zrak je bio hladan, ali nije to bilanemilosrdna studen koja se uvlačila u kosti. Bilo je to nešto štočovjeka čini krepkim, što ga opominje da treba biti energičan iodlučan. Zajedno su krenuli prema tunelu. Refik nije čuo ništa drugoosim škripe snijega pod nogama. Penjali su se blagom uzbrdicom.

Polahko navikavajući oči na svjetlost, Refik podiže glavu. Gore jebilo kristalno čisto, široko, blistavo nebo, koje je sve okruživalo;plavo, nepomično i duboko nebo. »Možda sam došao radi ovoga?«,pomisli. »Kao da ova svjetlost, ovo nebo spaja nešto što u momrazumu stoji nesređeno, nepovezano, u komadićima. Smirujem se iosjećam spokojstvo. Spokojstvo!« Gledao je brdašce koje seuzdizalo isred njega, barake koje su ostale dolje lijevo i rijeku udaljini te slušao Omera; govorio mu je o onome što vidi. Smješkajućise povremeno, Omer je davao napomene, a para koja mu je izlazilana usta dugo se, bez gubljenja, zadržavala ispred nosa. Velike iširoke barake koje su se vidjele bile su radničke barake. Omer jegovorio da oni rade u dvije smjene po dvanaest sati dnevno, da subarake i kreveti uvijek puni. Osjećajući da se u njemu ponovo budiželja da nešto uradi, Refik je posmatrao vijuganje rijeke u daljini,litice koje prema tunelu postaju sve strmije, ravnice prekrivenesnijegom i prikliještene medu liticama.

U tunel su ušli kroz otvor od rijeke. Vladala je povećana buka ljudii mašina. Unutrašnjost tunela bila je vlažna. Osjećao se miris budi ivlažne zemlje. Od ulaza prema unutra počelo se sa zidanjem.Radnike koji su ga pratili, Omer je gledao krajem oka; jednogmajstora, klesara ili stolara kalufara, pozdravio je krajem usne iblagim pokretom glave, a potom je s ushićenjem objašnjavao Refiku:'Ovi majstori zidari su sa Crnog mora, a ovi radnici koji rade naposlovima iskopavanja su iz Ispira'. Izlazio je uskotračni vagonnatovaren zemljom i kamenjem. Tunel je dug šesto metara. Sa objestrane je iskopano po dvjesta metara. Na drugoj strani su naišli nastijenu; iskrsnuo je problem. Po zidovima su gorjele karabitne lampe.Omer je naručio agregat, ali još nije stigao. Do početka septembramoraju završiti sve zidove, pripremiti sve za polaganje tračnica ipredati tunel. Iznutra je dopirala buka dubinskog bušenja kamena. Upodnevnoj pauzi bit će postavljen. Buše se ležišta za dinamit, akamenje, koje se dinamit rasparčao jučer, tovari se u vagone, klesariklešu kamenje, stolari prave kalufe, tunel bruji ... Omer je išaopozdravljajući se, povremeno se zaustavljajući i razmjenjujući ponekoliko riječi sa majstorima, a Refik je slušao što on priča. Kad sudošli do mjesta gdje se pravi ležište gdje će u podne biti postavljendinamit, Omer nešto popriča sa jednim majstorom. Potom se vrati.

Iziđoše iz tunela u kome je brujalo kao u krateru i dođoše pod mirnonebo. Sunce je i dalje svjetlucalo na snijegu.

»Ja ću ići i na drugi ulaz«, reče Omer. »Dođi i ti, vidjet ćeš i drugagradilišta, velike tunele i mostove.«

Priđe im sredovječan čovjek sa kačketom u ruci.»Ne može, ne može! Ostavi gospodina na miru!«, reče jedan iza

njega kad se pripremao nešto reći.Čovjek sa kačketom se zbuni, potom skupi hrabrost i poče nešto

govoriti.»Šta ja da radim, idi popričaj sa kalfom?!«, kaza Omer nabrzinu,

pa se okrenu Refiku nakon što načini nekoliko koraka. »Ima ih pet-šest. Dolaze sa sela i traže posao. Još izaberu poslovođu poputovoga, zatim obilaze gradilište po gradilište ... Vidi, vidi! Velikogradilište je, zapravo, tamo! U tom Kerim Nadži-begovom tunelu radihiljadu i dvjesta radnika.«

Išli su oko stjenovitog brda kroz koji je bušen tunel prateći luk kojije ocrtavala vijugava rijeka. Na obali rijeke bile su barake, veće odonih koje su maločas vidjeli. Malo dalje, vidjele su se bakalnica,kafana, male barake u kojima su radili državni nadzornici i nastambestranih inžinjera. Sve to, sa svim svojim jasnim i čitkim linijama,svjetlucalo je čistim površinama ispod prostranog i dubokog neba iizmeđu velikih planina. Sve je, u besprimijesnoj svjetlosti, koja seširila na sve strane, izgledalo mirno i skromno. I ljudi su bili skromni;drukčiji i nisu mogli biti u ovoj svjetlosti. Refik ih je vidio odozgo;vrzmali su se oko baraka, išli u bakalnicu, sjedili, pušili, prenosilinešto, penjali se uz brdo, jednolično se kretali u snijegu poputmrava.

»Ti ih, zapravo, trebaš vidjeti u vrijeme popodnevne pauze«, rečeOmer. »Nastane gurkanje ispred bakalnice. Vrata na kafani nikakose ne zatvara« Ova svjetlost, ova aktivnost«, promrmlja Refik.»Dobro, a šta ja radim?« Svijest mu je bila poput čelika, predmeti ipokreti su zauzeli svoja mjesta, stajali su mirno, ali duboko, jošdublje, Refik je to znao, postojalo je talasanje; bilo je potrebno neštodrugo, nešto što možda nikad neće moći naći da bi ga se oslobodio.»Neću razmišljati«, prošapta i primijeti da su došli do drugog ulaza utunel. Ovuda mu se nije ulazilo unutra. Rastao se od Omera i krenuoprema baraci.

Jedno vrijeme je išao putem kojim je prošao sa Omerom, opetposmatrajući rijeku, barake i ljude koji su se vrtili. Potom, izdalekaugledavši baraku, odustade od slijeđenja tragova i poče se spuštatinizbrdo. Načini nekoliko koraka. Kad se zatrpa u snijeg, shvati da jecijela kosina, sve do ravnice u kojoj su bile barake, prekrivenamehkim snijegom, da ovaj put od tristotinjak metara mora prećimučeći se, ali se ne htjede vratiti i ići po otvrdlom snijegu. Sunce jedopiralo sa suprotne strane, nije bilo vertikalno, ali je zasljepljivalo.Refik je išao brojeći korake, osjećajući pokrete tijela u svakomkoraku.

Kad je izišao na ravnicu, na snijeg sa tvrdim ledenim pokrovom,zapazi da je umoran. Bio se zadihao. Okrenu se i pogleda trag koji jeostavio za sobom. Potom krenu prema baraci. Obradova se što muse tijelo malo umorilo, što mu se znojava košulja prilijepila za tijelo.Pomisli na buku radnika koji su radili u tunelu, alata koji su koristili,na planinu koja je probijana. »I ja želim umoriti svoje tijelo«,promrmlja. Išao je prema baraci, osjećao je stid, pravio planove:svako jutro će raditi gimnastiku; ma bio i mali, istopit će taj stomak,koji čovjeka ponižava, otklonit će mlitavost iz svoga tijela, pročitat ćesve knjige koje je ponio, nešto će pisati, razmišljat će, kući naNišantašu će se vratiti zdrav, uravnotežen i sretan kao što je nekadbio.

Pred barakom ugleda Hadžiju. Iznio je stolicu na sunce, sjedi i gulikrompir. Pokraj njega je bio veoma čupav, mlad i razigran čobanskipas. Hadžija je izgleda pričao sa psom, ali zašuti kad ugleda Refika.Približavajući se baraci, Refik pogleda hadžiji u oči, osmjehnu se.Hadžija je vidio Refikov pogled, ali izraz lica mu se nije mijenjao.Samo jednom klimnu glavom, kao da je mislio: »Vidio sam kako sime prijateljski pogledao!« Kad im se Refik približio, i pas, koji seigrao i skakutao, valjao na snijegu, poprimi ozbiljan izgled;odgovornim i ozbiljnim pogledima osmotri stranca koji je prolaziopokraj njih. Refik uđe u baraku, pogleda kroz prozor. Ugleda psakako opet razdragano trčkara. Hadžija mu je opet nešta pričao.Postojala je neka bliskost koju su formirali između sebe; govorili suda njima pripada ovo nebo i svjetlost, taj komadić dunjaluka koji stojinepomično.

»Šta li Hadžija misli o meni?«, zapita se Refik. »Šta ću sadraditi?«, prošapta. Čajnik je još stojao na peći. Skinuo je kaput i naliošoljicu čaja. Sjeo je za sto i počeo piti: »Šta ću sad raditi? Nadisaosam se čistog zraka, prošetao sam, razgledao okolinu, dobro sam.Da odmah počnem čitati knjige.« Popio je još jedan čaj i prešao usvoju sobu.

Knjige je sinoć, pred spavanje, poredao po sanduku. Uzeo jeReforme i organizaciju sa sanduka i, ozbiljan, sjeo za Omerov radnisto. Čitao je neko vrijeme. Potom shvati da se nije skoncentrirao naknjigu, da razmišlja o drugim stvarima. Podiže glavu sa knjige.»Kako je bilo lijepo vani! Kako je tunel brujao ...«, mislio je. »Nemože, naravno, svaki dan biti ovakvo sunce ... Šta li sad Perihanradi? Koliko je sati? Tek je jedanaest, ali sam ogladnio. Kakoizdaleka lijepo izgledaju one barake i rijeka! Zijevam, spava mi se!Ali, ko zna kako je u barakama? Velika je nezaposlenost. Ovo nećumoći čitati; da uzmem nešto drugo!« Sa stola uze RousseauoveIspovijesti i opet sjede za sto. Nastojao se usredotočiti na knjigu ičitati. Otvori dijelove koji su u vezi sa prirodom i životom u polju, kojeje najviše volio dok je bio u Istanbulu, ali u njemu se ništa ne pobudi.Razmišljao je o onome što je upravo vidio i poželje opet izići. Jošjednom zijevnu i shvati da mu se spava. Ponovo pogleda na sat.Odluči spavati poslije ručka, ali nije bio siguran običava li se ovdjeručak. Postade mu jasno da su dani u Istanbulu sistematičnopodijeljeni objedima te da se dan odvija u skladu sa tim dijelovima.Zaviri i u ostale Rousseauove knjige. Zapali cigaretu. Poče šetati posobi. »Radit ću poslije ručka, mnogo ću raditi«, pomisli i obradova semisleći da je doista odlučan.

27

PJESNIK NA BEJOGLUU

Muhidin iziđe iz tramvaja. Prolazio je ispred javnih zahoda i trebaoskrenuti prema trgu. Razmišljao je o tome kako će, gledajući uprolaznike, polahko i veselo skrenuti prema trgu i pušiti, kako će uustima osjetiti bol cigarete, što, uporedo sa otrovom, pruža užitak,kako će iz kancelarije, u kojoj se po čitav dan bavi građevinskiminžinjerstvom, ići na Bejoglu, kako će šetati Bejogluom, s nogu popitipiće, kako će ići u javnu kuću, a potom i u kino. Skrećući prema trgu,bio je raspoložen jer se sve to približavalo. Osjećao je prostodušno,čvrsto, postidno i djetinje uzbuđenje. »Kao da sa ocem idem u kino«,pomisli. Poručnik Hajdar-beg je bio ekstremni musliman, ali sedogađalo da, na svoj način, bude popustljiv. Više godina je, otkako jeotišao u penziju pa do smrti, sina izvodio na Bejoglu i vodio u kino.»Možda me nije vodio da bi popuštao, već što je to, jednostavno,volio«, pomisli Muhidin, ali se ne razveseli. »Poručnik Hajdar-beg jeneprijatna tema inžinjeru Muhidinu«, promrmlja. Umiri se poslijenekoliko minuta: »To je, eto, voljeni Bejoglu! Ljudska lica u prolazu ...Cijeli dan sam to čekao. Voljeni, prljavi, krvavi, izdajnički Bejoglu!Pjesnik sam ja! Pješačim i gledam u lica pocrvenjela od studeni!«Bila je dosljedna martovska studen. Ulicom se povremeno otrgnevjetar i zadiže krajeve kaputa. Ali, više nije bilo žena na trgu. A onekoje su i prolazile držale su muškarce ispod ruke. Muhidina je mrziločak da ih i pogleda: lijepa žena uz muškarca nanosila mu je bol. Ali,dok je bio pokraj Aga-džamije, opet je pogledao u jednu. Učinilo muse da je lijepa; držala je muškarca ispod ruke i išla poslušno ioprezno. Prisjeti se Refika i Perihan. Dođe mu da se nasmije.Osmanov glas je bio čemeran i zbunjen. Od Muhidina je htio izvućiinformacije o ovoj ludoriji svoga brata, ali Muhidinu se nije dalo dabilo što kaže. Je li mu trebao reći: »Vaš brat želi osmisliti svoj život?«

Ili: »Vaš brat se kaje što nije postao pjesnik kao ja, što život nijeusmjerio ka nekom cilju, pa to traži!« Mogao je to reći da binapakostio tom promišljenom trgovcu, mogao je, štaviše, ići i dalje imalo ga posavjetovati, ali nije mu se dalo. Uz to, da mu je rekao:»Kaje se što nije pjesnik«, ne bi mogao vidjeti ni zabezeknutoOsmanovo lice i njegov stid što se u porodici pojavio neko ko takorazmišlja.

Bilo mu je drago prisjećati se Refikove izjave: »Volio bih bitipjesnik kao ti!« Da je to rekao neko drugi, naprimjer neko ko je naistoj ravni držao poeziju sa rubaijama koje je njegov djed pisao uslobodnom vremenu, Muhidin ne bi obraćao pažnju. U Refikovojizjavi bilo je očiglednog jadikovanja, a pri svakom prisjećanjuMuhidin je shvatao da njegov život izaziva Refikovu ljubomoru i utome je nalazio utjehu. Morao se tješiti pošto je mislio da je opetostao izvan života, da je njegovo opet rezultiralo neuspjehom.Proteklo je šest mjeseci, ali njegova knjiga poezije nija naišlaninakakva reagiranja, osim što je u novinama objavljen naizgleddobronamjeran, ali u biti neprijateljski i podmuklo napisan kratkitekst. Kad se sjeti svoje knjige poezije, koje je do sad prodano svega250 primjeraka, prisjeti se tog dvoličnog i ponižavajućeg teksta izapita se je li uradio nešto što bi razbijesnilo vremešnog autorateksta, kojeg je jednom vidio u kafani i zaključuje da su njegovopjesništvo i život doživjeli neuspjeh, a kad naraste ta misao, kojumjesecima nosi u sebi, onda, kao što je to danas, planira izići naBejoglu ... Mart je 1938. godine, ima dvadeset osam godina.Napokon je trebao početi razmišljati o tome hoće li ostati dosljedansvojoj staroj odluci u vezi sa pjesništvom i samoubistvom.

»Za dvije godine imat ću trideset«, pomisli Muhidin i po navici uđeu kafanu u kojoj je stalno pio; na lice nabaci hladan izraz da se ne bipozdravljao sa onima koje poznaje i prepustio se prostačkimritualima kafane. Konobar pred njega stavi rakiju i leblebije, koje muje redovno donosio. Ne dižući glavu ispred sebe, poče piti nabrzinu.

Imao je dvadeset osam godina. U poeziji nije postigao ono što jeočekivao, ali, opet, mimo Bejoglua nije nalazio drugo utočište. Ali,eto, i Bejogluu se u njemu već sad počeo buditi gađenje. Slušao jeono o čemu je razgovarano iza njega i za okolnim stolovima. Jedannovinar, kojeg je poznavao po glasu, pričao je kako je nekoj ženi, za

koju se iz njegovog pričanja razumije da je bila neko prema kome sene treba gajiti poštovanje, rekao grubu riječ. »Kako je on nezasit tip,kako je on samo nezasit tip«, govorio je neko što je sjedio za istimstolom pričajući o nekom drugom čovjeku. Neko je za stolom izanjega objašnjavao koliko je neki političar, kojeg blisko poznaje, udjetinjstvu bio nešto jadno. Na Bejogluu je, trebao je otići u kakvuskromnu kafanu na Bašiktašu, ali žene nisu bile blizu Bešiktaša.Osim toga, ionako je tamo odlazio da bi se sastao sa pitomcima.

Muhidin je završio sa pićem, platio račun. »Ubit ću se u tridesetojgodini«, pomisli ustajući iza stola. Baš kad je izlazio, srete se savremešnim građevinarom koji je često navraćao u inžinjersku firmu ukojoj je on radio. Starcu, koji ga je gledao toplim izrazom prijateljstvai nije progovarao ništa, srdačno se osmjehnu samo zato što takotreba postupati prema ovakvim starcima. Potom shvati da se, zbogtog navodno probuđenog osjećaja sažaljenja, želi kazniti i prisjeti sekako mu je Omer govorio: »Ti se ne možeš ubiti!«

Opet je bio na ulici. Nabrzinu ispijena rakija miješala se sakrvotokom. Prolaze ljudi, a na licima su im se oslikavala raznobojnamrtva svjetla koja su kuljala iz izloga prodavnica, sa osvijetljenihkino-plakata, restoranskih sijalica. »Hoću li se ubiti u tridesetojgodini?« Uđe u sporednu ulicu. Primjećujući da se u njemu budigađenje i strah, koji mu, prilikom svakog ulaska u ovu ulicu, paleunutricu, išao je misleći o tome da su prljave lokve vode na kaldrmina kojima su se oslikavala crvena svjetla, da je Bejoglu ružan, da jesam bijedan, jadan, plašljiv i pred propašću. Ugleda trospratnu starukuću. Na svoj uobičajeno ravnodušan i bezbrižan način, uđe uzgradu kao da ulazi na vrata svoje kuće. Bezizražajno pogleda ženukoja mu otvori vrata, pope se uz stepenice, ugleda žene koje susjedile u foteljama na osvijetljenoj maloj sofi; vidje da su ga ženevidjele i da se jedna od njih obradovala, da mu je uputila nepristojanzavodnički znak, a da su se druge nasmijale. Nije želio razmišljati.Ne želeći razmišljati i želeći da se rakija brže umiješa u krv, dadejednome novac i pope se uz stepenice. Uđe u prljavu, zagušljivusobu bez prozora, osvijetljenu crvenom sijalicom. Opet uzravnodušni i bezbrižni pogled, jednome drugome, koji mu reče damalo treba sačekati, dade bakšiš i sjede u fotelju pokraj kreveta.»Uskoro će doći«, pomisli.

Osluškujući sebe, glavu je zabacio unazad, ruke opružio prekonaslonjača, poput starca koji je doživio srčani udar, sjedio u fotelji igledao u crvenu sijalicu koja je visila sa visokog stropa smrdljive ivruće sobe. Sijalica je bila nešto prljavo i crveno. Iako je bilaupaljena, budila je osjećaj hladnoće. Muhidin je bio započeo pjesmuCrvena sijalica, ali, shvativši da ono što je planirao zahtijevaotvorenost srca i iskrenost koja će ići dokraja, ostavio je nedovršenu.Odlučio je ostaviti nedovršenu ne zato što je bio dvoličan, što se voliskrivati, već zato što je mislio da živi u takvoj okolini u kojoj će setakva iskrenost shvatiti kao nastranost, što se u ovakvom okruženjuta pjesma neće protumačiti drukčije nego kao izazivanje skandala itežnja za privlačenjem pažnje. Ali, sada, dok ovdje sjedi sam, osjećada prema sebi opet treba biti bespoštedan. Nevoljno je mislio dapjesmu nije mogao završiti zbog dvoličnosti i straha. Prema sebi jesad bio nemilosrdan: mislio je da će se ubiti u tridesetoj godini, da jedvoličan, loš pjesnik i dobar prevarant i da je pomalo strahuje da ćese zaraziti od žene koja će doći. Međutim, pronicljivošću je uspijevaoublažiti svoja razmišljanja o bolesti. Kadgod bi ga obuzimao takavstrah, odmah se bi sjećao Baudelairea. Postojale su dvije stvari kojesu Baudelaireom činile tog prosječnog, jadnog Francuza koji je ostaoizvan društva: samoća i sifilis! »Ja sam, poput Baudelairea,usamljeni, pesimistični, pronicljivi pjesnik, žedan ljubavi«, pomisli.»Kao Baudelaireov, i moj jedini prijatelj su kurve, sifilis je jedini mojnedostatak u poređenju sa njim. Kad bih i to dobio, bilo bi dobro! Bilobi uredu!« Gledajući crvenu sijalicu, pomisli to nabrzinu kako bi seizvukao iz zebnje pred onim što se približava. Potom ču da se,mrmljajući neku pjesmu, uz stepenice pope neka žena. Oslušnu batkoraka, ali, ne zaustavljajući se, pjesma prođe ispred njegovih vrata.Zatim se, škripeći, otvoriše vrata susjedne sobe. Tamo bi trebao bitineko poput njega. »One su jedini moj prijatelj«, pomisli Muhidin.Pokuša se prisjetiti lica žene koja će doći, ali se ničega naročitoganije mogao sjetiti. Naupadala su su mu lica drugih žena. Danas je,vraćajući se iz kupovine, u ured došla supruga njegovog ortaka. Bilaje to prosječna crnka tridesetih godina. Odjednom se u njemuprobudilo nipodaštavanje. »Razmišljam o supruzi svoga ortaka poštoona ne sliči princezi iz mojih snova«, pomisli i nasmija se.Omalovažavao je sve žene koje nisu sličile princezi iz njegovih

snova. A njegov ortak, koji je ulagao uznemiravajuće napore da bioženio Muhidina, jednom se, u šali, odvažio reći da je on neprijateljžena. Sjećajući se koliko poštovanja gaji prema princezi svojihsnova, Muhidin se svom snagom usprotivio ortaku, oštro muodgovorio, a potom se naljutio na samog sebe. »Jedini moj prijateljsu one!« Mislio je da ponekad prema njima gaji veće poštovanjenego prema svim drugim ženama. U trenucima zapadanja u ovakvarazmišljanja, vjerovao je da u stanje u kome se nalaze ove žene nisudošle zbog siromaštva ili bezizlaznosti, već je to ishod njihovogsvjesnog izbora zato što nisu željele raditi ono što drugi rade; jer nisupridavale značaj pravilima zajednice. Zapazivši da se neko popeo uzstepenice, osjeti uzbuđenje. Uporedo sa uzbuđenjem, obuze ga izebnja. Potom, nabrzinu, pomisli na ono što je uvijek mislio: »Višeneću dolaziti ovamo ...! Radit ću više! Ovamo više ne treba dolaziti!«

Koraci se zaustaviše malo dalje od vrata. Promukli, sipljivi ženskiglas koji je Muhidinu bio dobro poznat, uopće se ne nastojećiprikrititi, upitao je nekoga:

»Je li ovdje moj sitnooki?«Odgovorio je neki muškarac. Muhidin se već navikao, nije obraćao

pažnju. Čuo je to i ranije; prije šest mjeseci, pri prvom dolaskuovamo ... Ne samo da nije obraćao pažnju, izgleda da mu sedopadalo; u ženinom glasu pronalazio je neodređenu saosjećajnost,neku zrelu bliskost. »Moj sitnooki!«

Otvoriše se vrata. Crveno svjetlo obasja ženino lice. »Ah,zavodnice, zavodnice!«, reče Muhidinu poprimivši uobičajeniizvještačen izraz, a Muhidin poprimi stidljiv izgled. Žena će uskoronastaviti, ispitat će se za zdravlje, a potom će, skidajući odjeću,pitati: »Jesi li dugo čekao?« Muhidin odjednom skoči i uhvati je zaramena: »Mogu li ja ubiti samog sebe?«, upita.

»Hoćeš li mene ubiti?«, upita zbunjeno, otrgnu se sa strahom ioslobodi Muhidinovih ruku. »Kakve su to riječi?«

Gledala je Muhidina kao da gleda luđaka, ali se nije ni pretjeranouplašila. Mora da je vična ovakvim scenama.

»Ne, nije tebe; sebe«, ali ne reče; pokunji se.

28

ZA PROVOĐENJE VREMENA

Bijesnila je sniježna vijavica. Vjetar je tresao prozore, dimnjak jefijukao, zvuk oluje je nadjačavao radio. Kako se zavijanje pojačavalo,herr Rudolph, ili herr von Rudolph, nabirajući obrve, uši je primicaovatrenom, Hitlerovom glasu sa radija. Kad bi Hitlerove riječi postaletoliko teške da ih je nemoguće prenositi drugima, njemački inžinjer bipoprimio stidljiv izraz i gledao u ruke koje su mu stajale na koljenima,a Refik bi razumio da iz radija izbijaju riječi zbog kojih se trebazabrinuti. Hitler je bio u Beču. Herr Rudolph je svojim gostimaprevodio ono što je čuo sa radija. Omer je gledao kako sniježnavijavica udara u prozorore; povremeno bi zijevao. Refik je pažljivoanalizirao herr Rudolphovo lice. Herr Rudolph stidljivo pogleda uruke i prekide se Hitlerov glas. Začu se učtivi glas spikera, potom suse s radija, čiji je prijemnik njemački inžinjer ojačao specijalnimuređajima, čuše smetnje, dok ne poče valcer Na lijepom plavomDunavu.

»Dobro«, reče herr Rudolph. »Njemačka je progutala Austriju.Hitler je sa uzbuđenjem dočekan u Beču ...« Na besprijekornomturskom, kojim govori deset godina, Nijemac je prevodio i vijesti:»Frankove pristalice u Spaniji približile se pobjedi, U Francuskojzapočela kriza Vlade, Povećana napetost u Cehoslovačkoj ...«

»Šta će sad biti?«, upita Refik.»Neće biti ništa«, odgovori Omer ustajući. »Mi ćemo igrati šah. Zar

ne, herr?«, pa sa ormara uze šahovsku garnituru i stavi je na sto.»Vidite da je vaš prijatelj veoma praktičan čovjek«, reče njemački

inžinjer. »Njega se ne tiče strah koji se nadvio nad Evropom. Njegazanima jedino šah ...«, pa dodade uz stidljivo smješkanje: »Ali, istiniza volju, ne može se reći da sam i ja sad nezainteresiran za to.«

»Igrajte Vi ako hoćete«, reče Refik. »Igrajte, molim Vas.«

»Jednu partijicu«, reče njemački inžinjer i odmah pocrvenje i,uzbuđen, ustade i sjede za šah.

Kad su, prije sat, ušli, Refik je u šali rekao da želi razgovor, a nešah.

»Savladanom pehlivanu nikad dosta hrvanja«, reče Omer;prisjećao se posljednje igre prije dva dana.

Jednom u dva-tri dana Omer i Refik su posjećivali njemačkoginžinjera, a on bi se radovao kad ih ugleda. Bio je usamljen. IzNjemačke je došao prije deset godina da bi radio na trasi Sivas –Samsun, potom je počeo raditi na trasi Sivas – Erzurum, a kad jevidio da je Hitler preuzeo Njemačku, odlučio je da se ne vrati.Izgleda da je postojalo još nešto; jednom je rekao da ne voli svogaoca koji je bio ugledni general, da mrzi njemačku ograničenost duha.Svoje nevraćanje u Njemačku objašnjavao je još i obiljem novca kojije zarađivao u Turskoj.

»Šta velite?«, ponovo upita Refik dok je privlačio stolicu zašahovski sto i sjedao.

»Više se ne vraćam u svoju zemlju«, reče Nijemac. »Hitler nećekrenuti u rat ako mu Evropa dadne da uzme ono što što želi, ali nećeotići ni sa čela Njemačke.«

»Dobro je«, reče Omer. »Ostat ćete ovdje. Ne znam kako biste iotišli nakon deset godina! Vi se računate kao poluturčin.«

»Hah, ne nasmijavajte me!«, uzvrati njemački inžinjer.»Nasmijavate me, zatim gubim.«

Nastupi dugi tajac. Čuli su se samo Na lijepom plavom Dunavu ioluja. Refik je gledao u šahovsku tablu.

Načinili su deset-dvanaest poteza kad Omer, odmah nakon jednogherr Rudolphovog poteza, bez ikakvog razmišljanja pomjeri figuru iispostavi se da je predvidio potez i da je o tom potezu prethodnoveoma dobro razmislio. Njemački inžinjer nešto progunđa, pola naturskom, pola na njemačkom, zastenja i othuknu, protrlja lulu, koju jeuvijek držao u ruci, a kad sluga donese čaj, shvati da je izgubio te,poražen, utučen i mrzovoljan, pogleda šahovsku tablu.

»Počastite nas konjakom, herr«, reče Omer ustajući, pa, neočekujući domaćinov odgovor, uze flašu. »Recite još i ovo: ZaštoVam je toliko komično da se smatrate poluturčinom?«

»Zato što su Turci posebni, a ja sam drukčiji!«, odgovori njemačkiinžinjer; njegovo lice je nosilo trag poraza.

»Gdje ćete ići iz Turske?«, upita Refik.»U Ameriku!»Dobro, a zašto ne ostanete ovdje?«, upita veselo Omer. »Zato

što ova zemlja nije za mene!«»Zašto? Deset godina ste ovdje. Već ste se navikli ...«»Možda se moje tijelo naviklo«, reče Herr Rudolph. »Ali, nije moja

duša«, pa patetično prinese ruku na srce.»Zašto da se ne navikne?«, upita Omer. »U Istanbulu ima mnogo

ljudi koji su, poput Vas, pobjegli iz Njemačke. Zašto ne budete kaooni?«

»Ja pričam o svojoj duši.«»Duša ...! Ne sviđaju vam se ovdašnji životni uvjeti. Konačno želite

spokojstvo. Došli ste još jednom u Tursku, u koju ste u djetinjstvudošli sa ocem, malo ste ostali, zaradili novac, sad pribjegavateudobnosti!«

»Ne, ne!«, uzvrati Nijemac, a lice mu još više pocrveni. »To maloje deset godina. Naljutili ste me; reći ću. Ne dopada mi se Istok. Nedopada mi se ova atmosfera ovdje, ova ćud, koja se nimalo ne slažesa mojom prirodom! Koliko puta sam Vam ovo pročitao, preveo,napisao, a Vi ste pročitali ...?«

Opet je uzbuđeno citirao Holderlina, a prošli put je to dao Refikuda pročita: »Istok, poput veličanstvenog despota, svojom moći izasljepljujućom svjetlošću obara ljude; oni su tamo primorani kleknutiprije nego što se nauče hodati, moliti se prije nego što naučegovoriti!«

»Koliko puta sam Vam to pročitao? Dali ste mi za pravo. Sta sesad događa?«

»Razgovaramo, herr! Pričamo da prikratimo vrijeme. Nemarazloga za nerviranje, pričamo. Ali, i Vi nas omalovažavate ... Zarnije istina? Neprestano ponavljate riječi tog ludog pjesnika iponižavate nas. To je tako ...«

»Nikoga ne omalovažavam ... Kažem da se nisam mogao uskladitisa duhom Istoka. To stalno govorim ...«

»Dobro, ali stalno ste govorili da se dobro slažete sa mnom?«

»Naravno, jer ni Vi niste od njih! Zar me niste pitali jeste li sličniRestignacu? Ni Vi se ne saživljavate sa prirodom ove okoline ...«, paherr Rudolph uzrujano pokaza na Refika: »Ni Vi se, naravno, nesaživljavate, ni Vi! Nijedan nismo u skladu sa ovom zemljom na kojojživimo. Đavo je jednom ušao u vas, na vašu dušu pao je tračakrazuma, nakraju ste stranci. Sto god uradili, vi ste stranci. Postojinesklad između vaše prirode i svijeta u kome živite; to znam, sasvimjasno vidim. Ili ćete promijeniti svijet, ili ćete ostati vani!«, pa seokrenu Refiku i upita: »Ha, u kakvom je stanju Vaš posao? Jeste liga odlučili okončati i vratiti se u Istanbul?«

»Ništa nisam mogao odlučiti«, uzvrati Refik.»Eto, eto vidite!«, zapomaga Nijemac. »Svjetlo razuma nije u

skladu sa duhom Istoka ... Ne uspijevate biti kao oni iz vaše okoline.Govorite mi o Rousseauu ... Ali, svijet u kome živite sasvim je dukčiji...«

»Dobro, šta ćemo?«»Stani malo!«, reče Omer. »Ne govori u moje ime ... Ja vrlo dobro

znam šta ću ... Čovjek odabere cilj, načini strategiju i idesamouvjereno. Eto, toliko ... Neka svako govori u svoje ime!«

»Dobro, dobro«, uzvrati Refik. »Nikakvu odluku nisam uspiodonijeti«, opet promrmlja.

Četiri sedmice čita ekonomske knjige koje je donio sa sobom,razmišlja o turskoj ekonomiji, etatizmu, reformama, nešto piše, saherr Rudolphom raspravlja o svojim razmišljanjima i bilješkama. Usvemu tome želio je doći do rezultata, ali još uvijek nije uspio sabratimisli, a bilo mu je i jasno da to neće moći tako lahko.

»Ne odustajte od racionalizma«, reče herr Rudolph. »Izgubit ćetese ako odustanete od racionalizma!«

I on je, kao i Omer, brzo ispijao čaj sa konjakom.Refik je razmišljao: »Šta je to što naziva racionalizmom? Biti zdrav

i uravnotežen, razdvojiti razmišljanja od emocija i ushićenja. Trebabiti takav ... Zašto to govori? Hoće li mi to što se zove racionalizampomoći u pronalaženju starog mira u kući na Nišantašu? Mogu li seosloboditi težine savjesti, nespokojstava; mogu li raniji svakodnevniživot nastaviti sa sadašnjom sviješću? Ne!«

Odjednom se prisjeti porodičnog života iz Nišantaša. Pomisli naPerihan i dijete. Kao da osjeti kucanje sata na stepenicama, taj

specifični miris spokojstva.»Ali, Vi ste davali za pravo Holderlinu!«Herr Rudolph je još uvijek bio na istom mjestu. Uvrijedio se što se

Omer sad prvi put usprotivio Holdcrlinovim riječima.»Zabio si mi nož u leda!«, kaza izlazeći iz sobe da bi donio čaj.

»Povrh toga, rekoste da želim lagodan život. Sta mi ovdjenedostaje? Imam agregat, imam slugu, koji me još uvijek čeka ukuhinji ... Lagodan život, ha ...? I Vi ste neki Rastignac!?«, dodadekad se vrati sa poslužavnikom.

Vani se začu zavijanje vukova.»Pa, večeras ćete ovdje spavati«, reče herr Rudolph i pode prema

prozoru; priljubi lice uza staklo, nasloni šake uz oči i pogleda u tamu.»Mi ne ostajemo u kući s onima koji ponižavaju nas Turke«, povika

Omer.Refik nije uspio shvatiti koliko je Omer ozbiljan, a koliko se šali, ali

shvati da se herr Rudolph veoma uvrijedio. Nijemac se odvojio odprozora i bijesno, lica crvenog kao rak, gledao Omera.

»A Vama se sviđa reći da ste Rastignac ... Ne! Vi ne možete biti nitakvi!«, pa bijesno sjede u fotelju, pročačka lulu, zapali te, gledajući usvoje ruke, zašuti, ali nastavi: »Govorim, eto, ne možete biti takvi.Moja zemlja i moj duh su na kraju puta, a Vaš je na početku ... Vašduh je mlad zato što je tek pala svjetlost koju sam maločasspomenuo ... Ali, isto tako, neće pronaći priliku da sazri ... Jer, neznam kako će se na ovoj zemlji, na ovoj bespoštednoj, tvrdoj zemljiIstoka zazeleniti sjeme koje vas čini Rastignacom ... Ne, to je neštošto se ne može upoređivati sa Rastignacom ... Ako ništa, kad bisteposjedovali bar malo moralne zabrinutosti kao Refik-beg ... Eee,zašto tako gledate?«

»Još uvijek nas omalovažavate!«, uzvrati Omer grubo. »Neslušam Vas ... Zbog toga što mi je promaklo da kažem ste von,govorite sve što Vam padne napamet ...«

»Nije to sve što mi pada napamet«, uzvrati Nijemac. »Brinem se oVama ... Ja sam prevalio četrdesetu, a ne znam ni šta ću ubudućeraditi. Neki grad u Americi, malo inžinjerstva, knjige i muzika ... Ali Vi... Ova zemlja nije podesna za tu vašu požudu ... Mislim da bi se ovazemlja morala očistiti od starog, neplodonosnog bilja, korova i trnja.Iza Balzacovog Rastignaca stoji krvava Francuska revolucija. Ovdje?

Ovdje je još uvijek najveći gospodin Kerim Nadži-beg ... Ovdje jenajveći gazda čitave izgradnje željeznice jedan aga, zemljoposjednik... Hem aga zemljoposjednik, hem željeznički poduzetnik, hem inarodni poslanik ... Vama, prijatelju, ništa nije ostalo ... Hah, ha ...Kad su već sve okupirali, šta ćete Vi osvajati, herr Osvajač; starikorov i trnje?!«

»Ja znam šta ću uraditi«, odgovori Omer. »Ja znam, Vi se nemiješajte, ušutite!«

Herr Rudolph ušuti, ali na licu mu ostade uzrujanost i plahovitost.Ne dodajući čaj, šoljicu napuni konjakom i poče brzo ispijati. Nastadezatišje.

»Oluja se još uvijek nije smirila«, reče Omer, lagodno zijevnu i,kao da se ništa nije dogodilo, ustade. »Da bar malo slušamomuziku«, reče i okrenu se Nijemcu: »Je li kasno? Da ustanemo, akohoćeš.«

»Sjedite, molim vas«, reče Herr Rudolph; na licu mu je još uvijekbila neobuzdana uzrujanost. »Ako tražite nešto dobro, možete naćiBerlin ... Ovih dana će puštati valcer.«

Omer poče prebirati po radiju. Ubrzo nađe ono što je tražio. Sobuispuni sladunjavi i sanjivi valcer.

»Uopće ne mislite da sam Vas nipodaštavao, zar ne?«, upita herrRudolph.

»Ne mislim, ali i Vi ste mene ranili«, odgovori Omer, malo zašuti,pa dodade: »Ali, priznajte, ovdje postoji nešto što nipodaštavate.«

»Da, postoji«, reče njemački inžinjer. »Postoji Kerim Nadži-beg.Mrzim ga. Radnici, majstori, poizvođači, svi su zapanjeni njime ... Svipričaju priče o njemu ... Kao moj otac general ... Svi su zaljubljeni unjega. Veličaju njegovo jahanje na konju, bogatstvo, hod, privlačnost... Hem robuju, hem i vole ... Šta on radi? Ništa! U Eskišehiru imatoliko zemlje da je nemoguće obići! Navodno je dobar čovjek,narodni poslanik, dobar je nišandžija ... Dobar nišandžija, dobargospodar koji po glavi miluje svoga roba! Izmišljaju legende o njemu.Neka prestanu legende! Nakraju, živimo u vremenu razuma. Zaštosu ljudi još uvijek zadivljeni mračnim silama?«

»Ja nisam zadivljen«, uzvrati Omer. »I ja mrzim onogsamoljubivog tipa dobrodušnog izgleda!«

»Eto, to je ono što je strano mome duhu«, reče njemački inžinjer.»Moj razum se nikako ne uspijeva naviknuti ... Dvanaest sati rade zanjega, zatim mu se dive ... Prepričavaju kako jaše na konju, njegovuskromnost ... Vjeruju mu ... Gotovo da s ljubavlju i vjerom rade zanjega ... To ne razumijem ... Toga, eto, nema u Americi! I tamo ljudirade, ali ne s vjerom i zapanjenošću! Tamo ljudi rade vjerujući daneće moći drukčije živjeti ... Možda su ovdje ljudi sretniji zato štovjeruju, ali moj razum se ne može naviknuti na njihove legende i laži... Razumijete li? Ja želim da razum dominira nad svime. Usuprotnom, ja Vas ne ponižavam! Kako da Vas nipodaštavam? Janipodaštavam onoga Kerima Nadži-bega ...«

»Dobro činite«, reče Omer.»Smijte se, hajde, smijte se! Vi toliko vjerujete u sebe, međutim

...«»Znam, znam, maločas Vam se potkralo, zavidite mi što imam

mlad duh ... Zato što nosim osvajačku požudu, ili što to s uvjerenjemuspijevam reći ... Jer, Vi ne možete više biti ovakvi ... Ali, duša Vasboli!«

»Ne, čovječe, dosta više!«, reče Refik da bi umirio uzavreloprepucavanje.

»Ne sekirajte se, ne ljutim se«, reče Nijemac. »Neću se naljutitičak ni kad biste mi ponovo rekli da sam von. To je zato što gapoznajem ...«

»Reći ću, naravno, i da ste von«, uzvrati Omer, ali nije djelovaoprgavo; odjednom se okrenu: »Šta sad velite na jednu partiju šaha,to mi recite?«, a vidjevši da Nijemac gleda Refika, dodade: »Nećeon, čovječe, ništa reći. On je zauzet svojim mislima, pije ... Mi ćemoigrati. On će piti, zaroniti u duboko razmišljanje, kolebati se izmeđuomiljene kuće i omiljene domovine, a mi ćemo u međuvremenugledati svoja posla!«, pa se okrenu Refiku: »Pa, nisi se uvrijedio?«

»Nisam! Igrajte vi!«»Igrat ćemo, poslije ćemo ovdje spavati, zar ne?«»Da, uredu«, povika Herr Rudolph.Potom, zabrinuvši se odjednom kao da je uradio nešto nepristojno,

zastade:»Svijet vri, a mi igramo šah«, reče. »Da! Eh, šta se može?!

Dogodilo se Austriji ... Ali, šta smo mi tu mogli?«

29

DNEVNIK II.

14. mart 1938, ponedjeljakSinoć smo opet išli kod herr Rudolpha. Sjedili smo i pili do kasno unoć. Bila je i oluja; tamo smo proveli noć. Omer i Rudolph su igrališah i, kao i uvijek, podbadali jedan drugoga ... Poslije su pričali,pričali smo. Rudolph je opet napamet citirao Holderlina. Iznio jesvoje mišljenje o duhu Istoka i onome što Omer radi. Iznio je imišljenje o meni. Meni je savjetovao da se ne odvajam odracionalizma! Sta je to što on naziva racionalizmom? Je li to darazdvojim svoja razmišljanja od emocija i ushićenja? Izgleda da, istotako, pomalo podbada i moje oduševljenje koje gajim premaRousseauu ... Ali, veoma dobro razumije ono što on nazivaprosvijetljenost. Smatram ispravnim njegovo obrazloženje mojenepomirljivosti sa podnebljem u kome živim. Uživanje je pričati saovim Nijemcem! Oluja traje od jučer ... Razmišljam o istom: kad ćuse i kako vratiti kući?

19. martOluja se jučer smirila. Čitam. Prošlo je mnogo više od mjesec otkakosam se rastao od kuće, ali se još uvijek nisam vratio. Trebamnapisati pismo ili donijeti odluku i vratiti se. Razmišljam o tome zaštosam ovdje. Mislio sam da će mi dobro doći jednomjesečna promjenamjesta i udaljavanje od kuće. U Istanbulu nisam mogao voditi svojprijašnji život.To je tako, znam, ali šta sam očekivao? Ne znam. Sadrazumijem. Kad sam krenuo naput mislio sam da će se za mjesecsve riješiti i da će mi se vratiti staro spokojstvo. Sad razumijem da setakvo nešto neće lahko dogoditi. Opet ću biti nespokojan, uznemireni utučen. Tada postoje dvije koristi mog dolaska ovamo: 1.Udaljavanje od kuće i pomalo gledanje na sve sa udaljenosti; vidjeti

da postoji i drugi svijet; 2. Pronalaženje mira i energije kojima ću sepredati knjigama koje čitam.

22. mart, utorakNapisao sam pismo u kome javljam da ću se nakon mjesec danavratiti kući. Objasnio sam kako ovdje radim na nekim projektima, dacijeli dan provodim u čitanju i razmišljanju, te da se bojim da, ako seodmah vratim kući, neću moći završiti ono što sam započeo. Pismoću napisati i Perihan. Glupo je što joj čitav mjesec nikako nisampisao. Ja sam kriv za našu svađu. Zapravo, svađa je bila svojevrsniizgovor. Jučer sam sa Omcrom pričao o tome; rekao mi je da sumoja razmišljanja ispravna i da odmah moram pisati Perihan. SaOmerom sam pričao i o drugim stvarima. Pitao me o mojimnamjerama. Objasnio sam da ću raditi sve dok se ne pojavi neštokorisno iz toga što sam pročitao. Šta treba uraditi za razvoj sela?

26. martNapisao sam pismo i Perihan, laknulo mi je. Napisao sam joj da samja kriv za sve naše svađe, da sam posljednju godinu bio prgav,svadljiv i nervozan, te da sam shvatio da više mislim na sebe negona nju. Zamolio sam je i da me shvati i da mi da malo vremena damogu ovdje raditi. Sad ovo pišem sa unutarnjim mirom kakavodavno nisam osjećao. Našao sam duševni mir. Razmišljanja su mijasna, ili tako mislim. Mogu utvrditi svoju budućnost. Zapravo,shvatam da je budućnost u mojim rukama, hoće li će me zadesitinešto dobro ili loše, hoću li biti sretan ili nesretan, spokojan ili unevolji; vidim da je sve to u vezi sa mnom, u vezi sa mojim djelima.Mimo mene nema druge sile koja će kreirati moj život. Napokonznam i to da nisam pretjerano inteligentan.

2. april, subotaSunčano kao prvog dana kad sam došao. Omer nema mnogoobaveza koje mora obaviti. Hadžija nas je malo provodao. Išli smočetiri-pet kilometara u pravcu Erzindžana, do stanice Alp. Malo izastanice je imanje na kome je hadžija nekad radio kao ćehaja. Ovdjestanuju Hadžijina supruga, njegova lijepa kćerka i stariji sin. Imanjeje pripadalo nekome koga je Abdulhamid protjerao u Kemah i daomu položaj kajmakama. Nasljednici su se podijelili nakon njegove

smrti. Jedan dio je prodat, a na jednom dijelu hadžija je bio ćehaja,ali je to napustio. Truhne stara vila s prefinjcnim i veoma ukusnimdrvenim rezbarijama. Na najdonjem spratu stanuje Hadžija saporodicom. U povratku smo naišli na neku životinju. Imala je debeo idugačak rep. Navodno, lisica. Pobjegla je dok je hadžija nanišaniopuškom. Ovaj hadžija je čudan, još ga ne razumijem. Izgleda da ćese uskoro početi raditi na otvorenom, na zraku, na mostovima. Prvepripreme su počele. Sa Omerom sam maločas razgovarao. Reče dase boji da zauzeti posao neće uspjeti završiti na vrijeme, ali ima jošdosta vremena. Osjećam slatki umor, stalno zijevam, odoh naspavanje ...

8. april, petakBili smo kod Rudolpha. Ćaskali smo. I ja sam igrao šah. Poražensam, Rudolphu je bilo veoma drago. Poslije se opet pričalo o istom.Rudolph kaže da ga interesira moja i Omerova budućnost. Jesam lija glup?

12. aprilKao da nešto izvlačim iz onoga što sam pročitao, iz svojih pribilješki.Sta bi se u Turskoj trebalo uraditi za rješenje pitanja sela? Mislim datreba učiniti nešto posebno mimo onoga što je do sad urađeno da bise selo izvuklo iz srednjovjekovnog mračnjaštva, da bi se uvuklo uvezu sa gradovima i reformama ... Postoje stvari koje treba razmotritiu okvirima etatizma! Ali, reforma i organizacija nisu dovoljne zarješenje svega, a ni Država i individualni liberalizam ... Razmišljam onečemu specifičnom, dukčijem, složenijem, bilježim to, potom torazrađujem. Veoma se radujem kad mislim da sam nešto našao, sauzbuđenjem ustajem iza stola i počinjem hodati po sobi, potom mi naum pada drugo, postajem još zbunjeniji. Utom mi pred očimaoživljavaju slike. Naprimjer, kao maločas, moja ženidba sa Perihan,ili neki neobičan čovjek kojeg sam negdje nekad vidio. Želim usvojim idejama u vezi sa pitanjem sela ići dokraja, da to jednomstavim na papir i da nekome pokažem ... Zašto ne Ismet-paši? Moguga vidjeti na Hejbeliadi. Ili nekome drugom ... Sulejmanu Ajčeliku?Iako ovako razmišljam, ne doživljavam sebe kao zanesenjaka.Možda budem malo neraspoložen kad se ujutro probudim, ali to jesve.

16. aprilDošlo je pismo od Perihan. Nešto veoma kratko, dvije stranice. Kozna koliko sam puta pročitao u toku dana. »Možeš se vratiti kadhoćeš, to ti znaš, ali ja želim da se vratiš što prije i da me neostavljaš ovdje samu sa djetetom«, kaže. Navodno, uopće nijerazmišljala o tome da bi napustila kuću, da ode svojoj majci, zna daje u svađi bila upravu. Dobro je, kao, to što sam shvatio da sampogriješio ... U svome kratkom pismu spomenula je i dijete. Nikoganije optuživala. Koristila se veoma odmjerenim rečenicama da binam obome sačuvala dostojanstvo; poželjeh se odmah vratiti uIstanbul, ali bi to značilo da bih sve ostavio nezavršeno. Dobro, kadću se vratiti? Dva mjeseca je otkako sam došao, ali nešto posebnonisam napredovao ... Ustajem u sedam ujutro. Doručkujem do osam,izlazim u kratku šetnju bez obzira kakvo je vrijeme. Radim do jedan.Potom ručak i kratkotrajno popodnevno spavanje. Poslije podneradim do šest ili malo poslije zalaska sunca. Potom večera. Iliposjeta Rudolphu, ili čitam knjige, kao što sam danas uradio ...Voltaire, Rousseau ... Perihan piše da će uzeti i poslati knjige kojesam tražio. Zapravo, stid me, veoma me je stid, ali šta mogu?!

26. aprilProljeće! Otpočeli su radovi na otvorenom, na mostovima. Ostalesobe u baraci napunjene su novopridošlim inžinjerima. Sobu više nemogu koristiti sa starim komforom. Došla su trojica, upoznali smo se.Ovi ljudi se čude kad saznaju da nemam veze sa poslovima. Železnati čim se bavim ... Mučno je objašnjavati ... Postajem nemiran.Izgleda da Enver i Salih prave posprdne komentare.

27. aprilUpoznao sam se i sa tim čuvenim Kerimom Nadži-begom. Šetao jesa konjem. Baš kako se i pričalo. Gotovo kao Napoleon na konju. Svistoje i gledaju ga otvorenih usta i oduševljeni. A on klima glavompoput zapovjednika koji nadgleda vojsku. Zape za Omerovosamostalno zapovijedanje i inicijativu, ali to uradi u maniru paše kojidaje komplimente svome oficiru. Nije shvatio ko sam ja. Iza njega sujahali državni nadzornici ... Jahao sam na konju. Mislio sam da ćupasti, ali nisam. Konj ide, sve sam radi, ti sjediš na njemu i putuješ.

Moji planovi brzo napreduju. Raduje me to.

30

DVOJE ZALJUBLJENIKA U MUZIKU

»Šta ćete raditi za vrijeme ljetnog ferija?«, upita Džezmi gledajućidrvo nasred ulice kao da tamo ima nešta na šta treba obratiti pažnju.Išli su od Taksima prema Harbiju. Prolistalo je drveće uz ulicu. Bio jepočetak maja. Nakon što su izišli sa sata muzike kod gospodinaBalatzsa, zajedno su išli od Tunela prema Harbijeu. Džezmi je htio ićido Nišantaša, ali Ajša nije dozvoljavala, i kao da je zbog toga međunjima dolazilo do rasprava o civiliziranosti, odnosima žena –muškarac. Ove godine Nigan-hanuma nije dolazila na Bejoglu poAjšu nakon sata muzike. Dok se Ajša izborila da bude tako, u kući jevladao dugotrajni tihi rat, nakraju je, nabranih usana i sa izrazomdosade, koji je pokazivao da joj je dozlogrdio ovaj tegobni život i danjena kćerka nikad neće biti onakva kakvu bi ona željela, Nigan-hanuma zaključila raspravu.

»Šta ćete raditi za vrijeme ljetnog ferija?«, upitao je ponovoDžezmi, sad mašući kutijom od violine koju je on nosio.

Ljetnji raspust bi trebali provesti na Hejbeliadi, gdje, zbog Dževdet-begove smrti, prošle godine nisu mogli ići, ali njena majka i brat suhtjeli da Ajša, koja ove godine završava srednju školu, ide tetki uŠvicarsku kako bi utvrdila svoj francuski. Ako ode u Švicarsku, ondaneće biti sati muzike, šetnje od Tunela do Harbijea, ovog momka ublizini. »Ne želim ići u Švicarsku«, pomisli Ajša. »Ne znam. Šta timisliš raditi?«, upita primjećujući da momak opet nervozno maševiolinskom kutijom i zastidje se, jer je, da bi naglasio duboke razlikemeđu njima, Džezmi jednom prilikom rekao da on i oni iz njegoveokoline ovakva pitanja postavljaju na jednostavan način: »Šta ćešraditi?«, a Ajša i oni iz njene okoline, koji imaju mnogo toga naraspolaganju i vremena da to i urade, uvijek koriste taj oblik: »Šta timisliš raditi?«

»Najvjerovatnije ću ići roditeljima u Trabzon«, odgovori Džezmi;zimi je studirao pravo u Istanbulu.

»Lijepo«, reče Ajša nastojeći izgledati uzbuđeno. »Tamo ćeš čitatiomiljene romane, kupat ćeš se u moru.«

»Hah! Tamo se niko ne kupa u moru. U moru se kupa samo ovdje,na ostrvima i na Suadijeu. I, naravno, u evropskom dijelu.«

U trenucima kad je nervozan, Džezmi zaboravlja da treba biticiviliziran: postajao bi svjestan da je dijete iz siromašne porodice.Njegov otac je bio nastavnik muzike u Trabzonu.

Ajša se opet zastidje: »Dva puta u jednoj minuti«, pomisli. Potompokaza radost sjetivši se nečeg. »Pa, dobro je«, reče. »A ti ih podučitim principima civiliziranosti. Podučit ćeš ih da nije sramota ulaziti umore!«

»Podučit ću ih!«, uzvrati Džezmi veoma oštro.Ušutiše. Sasvim polahko su išli prema Harbijeu. Majsko sunce,

koje je padalo ukoso, udaralo je samo u vrhove stabala po srediniputa, još je obasjavalo i šljemena nekih stambenih zgrada. Put,drveće i zidovi bili su u sjeni. Povremeno bi proljetni povjetarac, kojibi zapuhao iz smjera Sišlija, u sjenu donio miris orlovih noktiju i lipe.

»Nisi se naljutila na mene?«, upita Džezmi iznenada i zabrinuto.»Da, on se ne može rasrditi«, pomisli Ajša. Krajičkom oka pogleda

fino, mršavo i lijepo tijelo pokraj sebe i uzbudi se. Ulica je mirisala nalipu. Shvati da je obuzima ljubav, ali se suzdrža.

»Današnji sat je bio prijatan, zar ne?«, izusti brzo. »A gospodinBalatzs je lijepo svirao!«

Kao i obično, i na ovom satu učitelj se prvo pozabavio svakimučenikom posebno, potom su neko vrijeme slušali muziku s ploče, anakon toga je, na insistiranje učenika, na svojoj violini odsvirao neštokratko.

»Bio je sat kao i svi drugi«, reče Džezmi potiskujući naočare kojesu skliznule navrh nosa.

»Zar ti se ne sviđa Balatzsova violina?«»Ne nešto posebno!«»Meni se veoma sviđa ... A naročito sam oduševljena kad violinom

prati klavir! Mogao je biti veliki muzičar!«»Toliko Vas i ja mogu pratiti«, dodade Džezmi.

Kad je u razgovoru sa Ajšom bio veoma nervozan i uzbuđen, sa /zje prelazio na Vi. »Kreutzerovu sonatu bismo mogli zajedno svirati.Jeste li čitali istoimenu priču?«

»Nisam čitala«, uzvrati Ajša shvativši da je obuzima nedefiniranistrah i bijes.

U ovakvim situacijama Džezmi bi podsjetio Ajšu da nikako ne čitaromane, ali ništa ne reče. Izvjesno vrijeme su išli bez riječi.

»Dobro, a šta mislite o našem problemu sa Hatajem?«, upitaDžezmi. »Ništa!«

»Ali, trebala bi imati neko mišljenje!«Ajša ništa ne reče. pokraj njih prođe autobus čiji se dim pomiješa

sa prašinom. Ajša uoči ženu sa mahramom koja ih je pažljivo gledalasa prozora autobusa. Zainteresira je šta je žena vidjela, o čemurazmišlja. »Ružna mlada djevojka sa zgodnim momkom koji u rucinosi neku kutiju«, pomisli. Neprijatna misao je onespokoji.

»Još uvijek nisi rekla šta ćeš raditi tokom ljeta?«»Brat i mama hoće da idem u Švicarsku«, odgovori Ajša.»Šta ti hoćeš?«»Ne znam!«Po ustaljenoj navici, Džezmi započe sa pitanjima: šta misli njen

brat, šta mati namjerava, zašto je žele poslati, šta se u kući govori otome, šta se još priča u kući, ima li vijesti od brata Refika ...? Ajša jebezvoljno i kratko odgovarala. Jedina loša crta ovog momka, na kojunije mogla blagonaklono gledati, bila je znatiželja koju je ispoljavaoda bi saznao šta se događa u porodici Išikči. Slušao sa znatiželjnimizrazom na licu, koje je malo zasjenjivala pretjerana znatiželja, amalo mržnja. Nekoliko puta je uzdahnuo kao da mašta o dženetu kojije priželjkivao, potom je otpočeo nizati svoja razmišljanja i kritike.Činio je to sa dva aspekta: ili je, od onoga što se događalo uporodici, na vidjelo iznosio one strane koje ne pristoje ponašanjuciviliziranih porodica i ljudi u civiliziranim zemljama ili je pričao otome kako porodični život i bogatstvo nemaju nikakve veze saživotom većine u Turskoj. Potom je, po običaju, Ajša opet počelapričati o tome kako su njen otac, njena braća, čak i mama u biti dobriljudi.

Približavali su se kasarni Harbije. »Ja ne kažem da su oni lošiljudi«, reče Džezmi, po navici se suprotstavljajući Ajšinim riječima.

»Mene samo interesira zašto su oni takvi. Ja ne razumijem zašto onine mogu prihvatiti principe civiliziranosti, život koji je racionalniji ilogičniji. U Trabzonu živi hadži Iljas-efendija. Bavi se trgovinom,bogat je, privržen vjeri i zelenaš! Ha, da, posuđuje, dakle, novac savisokom kamatom ... Mogu i razumjeti to što je takav čovjek protivreformi ... Ali, vaša porodica? Naravno, ja ne kažem da su oni protivreformi, znam da s radošću prihvataju ono što se radi, znam kakorazmišljaju. Ali, vidim da sve to prihvataju pomalo sumnjičavo ... Ilinisu dovoljno ushićeni. Iako mislim da bi reforme trebali prihvatitibogataši koji žive u gradu, odnosno bogataši koji poznaju Evropu,odnosno dobri bogataši. Razumiješ li me? Ali, oni ne djelujuoduševljeno. Neuki narod ionako ništa ne zna. Dobro, Ajša, ko će,onda, ko će pokazati da su reforme napredne? Uvijek mi službenici,uvijek moj jadni otac, sa kojim u Trabzonu svi zbijaju šale? Ja, sakojim u studentskom domu svi zbijaju šale zato što volim muziku, štohodam sa ovom komičnom kutijom u ruci? Osim toga, nakraju se islužbenici ugledaju u ove sirove, neotesane bogataše i žele biti kaooni. Dobro, šta ti misliš?«, pa okrenu Ajši od uzbuđenja oznojenolice. »I ti sa mnom zbijaš šale govoreći mi da Trabzonlije nagovaramda se kupaju u moru. Misliš da ne volim bogataše kad kažem da setamo ne kupa u moru. Nije da ja ne volim bogataše. Ja sam protivneotesanih, nekulturnih bogataša, protiv njihove neukosti, njihovognerazmišljanja o državi, reformama i takvim stvarima!«

»Ti, dakle, misliš da je moja porodica neotesana, nekulturna ineuka?«, reče Ajša, ali nije povjerovala u ono što reče.

»Ne, nemoj me pograšno shvatati ... Ne govorim o tvojoj porodici... Ja ... Ja se pitam zašto se vaši tako ponašaju. Hem tebe želeposlati u Evropu, hem i, naprimjer, Vi ..., ti, da, ne želiš da idemoskupa do Nišantaša ...«, odjednom podiže glavu i osvrnu seočekujući nešto.

Došli su ispred kasarne Harbije. Put se granao na dva. Ajša jošjednom zabrinuto pogleda momka. Na njegovom licu uoči uzrujanosti melanholiju, shvati da se neće moći oduprijeti njegovom dolasku naNišantaš. Krenuše zajedno kao da tu nije bilo mjesto na kome su seuobičajeno rastajali. Smrad mokraće i đubreta širio se iz štale ilimenih zahoda u kasarni i miješao se sa mirisom lipe.

»Mnogo ti hvala«, kaza Džezmi neočekivano, pa kao da shvati dasu to bile iznenadne riječi. »Pa, nisi se naljutila na mene«,promrmlja, ali na licu mu se čitao trag pobjede.

Ajša ponovo osjeti da njome prostruja ljubav, ali sad dade oprezanodgovor:

»Zbog čega očekuješ da se naljutim na tebe?«»Zbog svih ovih mojih glupih riječi. Zbog onoga što rekoh o tvojoj

porodici. Želim reći da prema tvojoj porodici osjećam poštovanje,bez obzira na to kako se ona ponašala. Možda te bockam zato štosu veoma bogati, zato što si i ti njihova, ali ne misli da ...«, govorio jeDžezmi. »Jer, postoji nešto u što ja vjerujem ... Postoji nešto čemupridajem važnost ... Ali, ti mene ne slušaš?«

»Slušam«, uzvrati Ajša i pogledima poče češljati ulicu; na uglu jebio trgovac duhanom koji je prodavao novine, a ispred njega jestajao automobil.

»Tokom ljeta neću ići u Trabzon«, promuca Džezmi. »Muka mi jemeđu onim netrpeljivim, neukim ljudima. Našao sam posao u jednomhotelu. Ja ću tokom ljeta, slušaš li, Ajša? Gnjavim li te? Ja ću ovogljeta tvoj ...«

»Ono je moj brat«, pomisli Ajša. »Naš automobil! Novi automobilboje truhle višnje ... Kako nisam primijetila maloprije?«

Poput onih koji su bili svjedoci neke tragedije, pa uzbuđeno i sastrahom gledaju skamenjeni i nepomični, gledala je sad u kola, sad učovjeka, svoga brata, koji je izlazio iz kola.

»Tamo je moj brat«, promrmlja.»Koji? Onaj sa novinama u rukama?«Između njih je bilo dvadeset koraka. Ajša nije mislila da će se

toliko prepasti, izbezumiti. Kad su skrenuli na ovu stranu, nastojala jepovjerovati da je Džezmi upravu, da je glupost to čega se boji.

»Onaj sa novinama u rukama?«, ponovo upita Džezmi.Po izrazu njenog lica shvati da jest. Dao se na znatiželjno

analiziranje tog čovjeka, o kojem je slušao tolike priče, o čijem ježivotu znao do tančina.

»Hajde, idi ti, idi ti, idi, idi!«, reče Ajša, bijesna na tu znatiželju.»Zašto? Ja se nikoga ne plašim. Ne idem! Čovjek poput njega bi

odnose između momka i djevojke napokon trebao ...«

I Osman je njih uočio. Baš kad je ulazio u kola, podigao je glavu,nehajno se osvrnuo oko sebe i vidio ih. Zastao je kao da se ne možeodlučiti hoće li ući u kola. Onda pređe na drugu stranu puta i krenuprema njima. Ajša je sa strahom, a možda i više sa radoznalošću,čekala naspram valijine rezidencije i gledala u brata.

Osman se približi. Kad je bio nekoliko koraka do Ajše, pogleda uDžezmija.

»Ideš li kući?«, upita Ajšu. »Hajde, uđi u automobil da tepovezem!«, progunđa ne očekujući sestrin odgovor.

Pretvarao se da ne vidi njeno zbunjeno lice. Potom ponižavajućimpogledom odmjeri Džezmija.

»Je li i ovaj mladić zajedno s tobom?«»Da, gospodine!«, odgovori Džezmi, upola sa srdžbom, upola s

poštovanjem, ali čvrsto i odlučno, pa s velikim samopouzdanjemnačini korak naprijed, ali Osman nije pružio ruku.

»Mladiću, ovo što radite ...«, reče Osman, a pogled mu oko zapeza violinsku kutiju u Džezmijevim rukama; načini kiseo izraz lica, kaoda je vidio nešto uznemiravajuće.

»Nije važno ... I vi ste sa muzike?«»Zovem se Džezmi, gospodine ... Na pravu ...«»Dopratili ste moju sestru dovde. Ali, nemojte se truditi da to

uradite još jednom!«, reče Osman i ponovo kiselo pogleda violinskukutiju; kao da je bila kriva za cijelu situaciju, sve ove odvratne riječi.

»Ja ću je povesti!«Kao da im je htio omogućiti da se pozdrave, Osman se osvrtao se

oko sebe. Izgleda da je i istraživao je li ih ko vidio.Ajša pažljivo pogleda momku u lice. »Eto, vidiš, tvoja je krivica!

Sta sam ja mogla uraditi ...?«, nastojala mu je reći svojim pogledima.Džezmi se trudio izgledati dostojanstveno i nadmeno, ali se

zbunio. I njegovi pogledi su govorili Ajši: »Ja se nikoga ne bojim. Toje, dakle, tvoj brat. Kako sam se ponio prema njemu?«

Osman uhvati Ajšu ispod ruke.»Hajde, idemo!«, reče.Potom, manirom koji je podsjećao na blagonakloni odnos rahmetli

Dževdet-bega, ali na mnogo hladniji, izvještačen način, pomilovaAjša po glavi i poče joj postavljati pitanja o školi i nastavi. Išli su

prema automobilu ispod stabala kestena, leđima okrenutim premamomku.

31

PREPOROD?

Opet je sjedio na Bejogluu, u onoj bijednoj kafani, među ljudima i ugalami, sa čašom rakije i malom bijelom zdjelicom leblebija ispredsebe; mislio je kako će ubrzo ići u javnu kuću, zatim u kino, a nakondvije godine u smrt, jer je prošla duga zima, došao je maj, alinjegova knjiga, za koju je vezao cijeli svoj život, ode u zaborav, nepobudivši ozbiljnije reagiranje. »Poput kamena bačenog u okean«,pomisli Muhidin, te se razbijesni nalazeći u toj misli tragove poezije.Kroz glavu mu prođe da će i njegov život, poput kamena bačenog uokean, bez ikakvog odjeka, ne promijenivši ništa, biti zaboravljennakon dvije godine. Baš kad, dok je još sasvim mlad, sebi htjedepriskrbiti herojsko odupiranje pomisli na zaborav i nestanak,zaključujući da to svojstvo ne posjeduju drugi, ugleda da ga, pažljivoi prijateljski iza jednog od suprotnih stolova, uporno posmatra starčić,neki čovjek koji bi mogao imati četrdeset pet-pedeset godina.

U prvom trenutku, Muhidinu je izgledao kao starac, jer je na licuimao onaj iskusan, tolerantan osmijeh svojstven starcima. Ali, kao dasad gleda drukčije, kao da govori: »Ja tebe znam. Ja te vrlo dobroznam, dopadaš mi se i žalim za tobom.« Tako odlučan, čvrst pogled,koji je prodirao u dubinu, bilo je nešto uznemiravajuće, sa čime seMuhidin rijetko susretao. Uz to, pogled se i po treći put sasvim mirnošeta po njemu; dugo, kao da provjerava je li i dalje tu. Muhidin gapogleda oštrim, neprijateljskim pogledom, kojim gleda u ovoj kafani.Ali, kad kod njega ponovo naiđe na blagi i popustljivi osmijeh, pa se isam se osmjehnu. Nato se čovjek pridiže te, kao da je htio pokazatikoliko je mlad i pokretljiv, u nekoliko poput pera neprimijetnih korakapriđe i sjede naspram njega. Potom tolerantni osmijeh ustupi mjestodostojanstvu.

»Vi ste Muhidin Nišandži, zar ne?«, reče čovjek. »Ja vas znam ...«

Muhidin nabrzinu i uspaničeno, kao da rovi po džepovima, pretražipo sjećanjima, ali se lice naspram njega, ne načinivši nikakvugestikulaciju, izgubilo među slikama koje je izmaglila rakija.

»Naravno, niste me uspjeli prepoznati«, reče čovjek. »Vi mene nepoznajete, ali ja Vas znam, jer znam Vašeg oca. A i Vas sam jednomvidio u izdavačkoj kući Halita Jašara. Vi ste izlazili. Izdavač HalitJašar mi je poslije pričao o Vama. Dao mi je jednu Vašu knjigu. Da,pročitao sam Vašu knjigu. Ali, nisam se predstavio: Mahir Asaf. IliMahir Altajli ...«, pa je skromno pružio ruku.

»Veoma mi je drago«, reče Muhidin i stisnu njegovu veliku i čvrsturuku.

»Rekao sam da sam poznavao Vašeg rahmetli oca«, reče čovjek.»Poznajem ga iz Sedme armije. Bili smo zajedno u Palestini. Imatepravo što ste uzeli prezime Nišandži!«

»A možda je trebalo biti Nišandžioglu19«, reče Muhidin; rekao je totek da bi nešto rekao i prisjetio se jedne male, stare i glupe nevolje.

»Kakve to veze ima? Bitno je to da ste Vi, takav, sin turskogvojnika, i da ste svjesni toga ... Da, razumijem šta mislite!« i,namrštivši lice, rukom pokaza na kafanu. »Muhidin-beže, na ovakvomjesto prvi put dolazim nakon dugo godina, prvi put nakon tolikogodina! Veoma me rastužilo ovo što vidim, ovi ljudi. Ispričat ću Vam... A ne gnjavim li vas?«

»Molim vas«, uzvrati Muhidin.Muhidinu je već počinjalo biti dosadno. Planuo je kao da će se

susresti sa učiteljem, sa nekim strogim moralistom. Ali, opet, uriječima ovog čovjeka bilo je nešto što intrigira, nešto što privlači.Također, bio je to jedan između 250 onih koji su čitali njegovu knjigupoezije.

»Dopustite mi, onda, da ostavim poruku jednom svom prijatelju«,reče Mahir Altajli i ode do stola za kojim je sjedio, pa nekome neštoreče i vrati se. »Gotovo da su me nasilu doveli ovamo«, reče. »Izišaosam iz škole i krenuo kući. Moje zdravlje nije pogodno za vojsku.Napustio sam vojsku. Nastavnik sam književnosti u gimnaziji Kasim-paša. Vi ste inžinjer, zar ne?«

Opet se smješkao pogledom koji je sve znao, koji je čitao ono očemu je čovjek razmišljao.

»Da, inžinjer sam«, uzvrati Muhidin i pomisli: »Šta li još zna omeni«, te se prisjeti da na poleđini knjige piše da je inžinjer.

»Da, rastužio sam se vidjevši ove ljude ovdje. Nemojte slučajnopomisliti da sam fanatik; u mladosti sam i pio ... Ali me, kao Turčina,rastužilo što to što vidjeh ovu beživotnu, bezvjernu atmosferu.«

»Kao Turčina ...«, pomisli Muhidin. Kao da predosjeti nešto, dođemu da ustane i ode u sobu sa crvenom sijalicom, da ostane sam sasobom.

»Zatim sam ugledao, prepoznao Vas. Evo, rekoh sam sebi, evojednog momka kao čelik, ali je nesretan. Smijte se, dušo moja,nasmijte se ako želite, ne ustežite se. Ali, nesretni ste, zar ne?«

Htjede reći da nije, jer ga je ljutio njegov samouvjereni nastup, aline reče; prešuti.

»Da, nesretni ste, znam«, reče Mahir Altajli smješkajući se, ali kaoda shvati da je neumjesno smješkati uz takve riječi, lice mu poprimiozbiljan i zabrinut izraz. »Dobro, zašto jedan tako mlad čovjek, zaštoda bude takav?«, zapomaga plačljivim glasom, ali nije izgledao nikomično.

Muhidin se odjednom uznemiri. Pomisli da će izgubitisamouvjerenost ukoliko dopusti da mu ovdje ovaj čovjek priča tonomučitelja moraliste. Htjede reći da se treba sa nekim sastati ili izmislitineku drugu laž i izići iz ove kafane, ali ga spriječi neka obamrlost iradoznalost, a razloge nije jasno shvatao.

»Pročitao sam Vaše pjesme. Čitajući ih i prisjećajući se Vašeg lica,koje sam vidio u knjižari, shvatio sam da ste nesretni. Darovit inesretan pjesnik ... Na prvi pogled, kao da posjedujete sve da bistepisali dobru poeziju, ali nešto nedostaje. To je ideal! U vašem životune postoji ideal.«

»Ideal?«, pomisli Muhidin. Premetnu u mislima na što ga podsjećata riječ: »Zija Gokalp ... Pojedine stare pjesme turskih nacionalista ...Čitanka tetkinog sina koji ide u osnovnu školu ... Tekstovi pojedinihnovinara koji su toliko glupi da ne mogu prikriti svoju dvoličnost ...Smiješne stvari ...«

»Jeste li Vi ikada razmišljali o tome da ste Turčin?«, upita MahirAltajli.

Muhidin se osmjehnu, potom pomisli da je neuljudan. Tražio je, aline nade odgovor koji bi osvojio njegovo srce. Malo razmisli, pa reče:

»Ja ću popiti još jednu čašu.«Oglasi se konobaru. Konobar, koji je navikao da on pri svakom

dolasku, pije po jednu čašu rakije uz zdjelu leblebija, drugu čašudočeka zbunjen.

»Jeste li ikada razmišljali o tome da ste Turčin?«, ponovo upitačovjek, sad poprimivši ozbiljan i pažljiv izgled, kao da misli: »Sud kojiću donijeti o tebi u vezi je sa onim što ćeš sad reći. U odnosu na tošto ćeš reći, mogu te hvaliti, kao što sam to već učinio, a mogu te iponiziti!«

Muhidinu je došlo da odgovori tako što će poniziti i onespokojitinastavnika, ali da ga ne naljuti i ne dadne mu povod da ode.Međutim, iz usta ništa nije izlazilo.

»Mislio sam, ali šta to vrijedi?«, prošapta.»Znao sam da ćete tako razmišljati«, reče tužno, ali pomirljivo

Mahir Altajli, opet poprimivši izgled iskusnog, tolerantnog starca.»Ali, to i jest razlog Vaše nesreće: nikako ne razmišljate zadržavajućise na činjenici da ste Turčin. Vi ste Turčin, znam Vam oca. To jenešto veoma značajno. Tu je, eto, ideal koji trebate prigrliti!«, pakažiprstom pritisnu jednu tačku na stolu.

Muhidin pogleda tačku koju je dodirivao mesnati kažiprst. Potompodiže glavu, osmotri popustljivo, blagonaklono i nasmijano licenaspram sebe i shvati da se ne može moći naljutiti na čovjeka koji ćega, u najmanju ruku, poniziti. Ali, i ovo poniženje se učini nevažnimnaspram bliskosti koju je osjećao prema ovom jadniku koji je, iz čistamira, ustao iza svoga stola i prišao mu, koji je pročitao njegovepjesme i koji je, po cijenu da ispadne i komičan, nastojao nešto reći.»Razumio sam, ovo je panturanist«, pomisli. Njegovi sudovi opanturanizmu i nacionalizmu tumarali su između podrugljivosti ibliskosti, koju kao da sad osjeća prema ovom čovjeku.

»Eto, sjedite ovdje, vodite nesretan život, trujete se alkoholom«,govorio je Mahir Altajli. »To je zato što nemate idelala u svom životu?Čemu ste privrženi? Vjeri? Ne! Svojoj porodici? Ne! Inžinjerstvu?Ne!«, svaki put bi pitao savijajući jedan prst, svaki put bi sam davaoodgovor primjećujući Muhidinove isprazne poglede: »Nekoj djevojci?Ne! Užitku, zabavi? Ne! Reformama, kao neki Vaši vršnjaci? Nitome! Dobro, a poeziji? Da, tome ne možemo reći ne, ali kojuvrijednost imaju Vaše pjesme bez ostaloga? Možda ste upravu što

potcjenjujete ostalo ... Ali, postoji nešto. Jedno. Vi ste Turčin!«, iprstom ponovo pritisnu istu tačku na stolu.

Muhidin opet pogleda njegov debeli prst. »Šta želi od mene?«,zapita se. „Vjerovatno želi da krenem pravim putem, da prihvatimnjegova uvjerenja ... Vidio me u ovoj kafani, malo se sažalio, prišaomi. Izgledam, dakle, kao neko koga će drugi sažalijevati!«

»Biti Turčin! Razmišljajte o tome. Saživjeti se sa zajednicom borećise za zajednički ideal svih Turaka. Uključiti se u zajednicu, među sveostale naše sunarodnike, zaboraviti na sebe radi zajedničke sreće ...Vi jedino vjerujete u poeziju i u samog sebe. Ono što Vam se dopadakao poezija, razumio sam iz Vaše knjige, to je ono ružno što sunapisali Evropljani ... Baudelaire, zar ne? Narkoman, trulili Francuz!Međutim, Vi ste Turčin. Znate li šta Francuzi rade našimsunarodnicima u Hataju?«, pa se odjednom uzbudi. »Francuzi uHataju uništavaju naše sunarodnike. Vi uzalud trošite svoj talentugledajući se na francuske pjesnike. Ah, turski narode! Ah, mojnarode, kad ćeš se osvijestiti?!«, izusti gotovo vičući.

Muhidin se zabrinu. Bio se spremio da ovom čovjeku kaže da sene slaže sa njegovim idejama, ali sad to, jednostavno, nije mogaoreći. Misleći da će se to svidjeti ovom čovjeku, poprimi takav izgledkao da je postiđen ili prijestupnik. Iznutra mu je dolazilo da kaženešto što će umiriti čovjeka, ali je osjećao bojazan od podsmijavanja,ili da ne ostavi takav dojam.

»Da, izgleda da ste upravu. Moje stanje nije prijatno. Ali, štamogu, ne umijem biti drukčiji?!«, promrmlja ispijajući drugu čašurakije.

Mahir Altajli ništa ne odgovori. Kao da je nastojao primiritiuzbuđenje zbog ovih riječi. Nastupi tišina.

»On ima uvjerenja. Ja sam osuđen izgledati ružno čovjeku kojiposjeduje ovakva uvjerenja, koliko god su ona glupa i pogrešna«,pomisli Muhidin. Potom su mu se, međutim, ta uvjerenja i čovjekovbijes učiniše toliko glupim i ispraznim da se razbjesnio: »Zašto setoliko uzbuđuje?«, zapita se. »Šta ga tako uzbuđuje?« Porazmisli oonome što se događa u Hataju. Jednom je u novinama pročitao daće se održati neki izbori, na popisu pred izbore dolazi do incidenata i,ako je tačno ono što piše, vrši se teror nad Turcima koji tamo žive.»Dobro, a što se to mene tiče?«, promrmlja, ali ta misao mu se, kao i

on sam, učiniše otrcanim. Pomisli na javnu kuću, crvenu sijalicu iženu. Potom mu se sve to – značaj koji je nekad pridavao tome,veličanje svoje usamljenosti i života, da njegovu nesreću čini sklopvelike igre – učini površnim i ružnim. Prisjeti se onoga što je pročitaou novinama.

»U pojedinim mjestima se, navodno, događaju užasavajuće, jezivestvari«, promrmlja.

»Da. Francuzi su pucali u tursku kafanu. Poslije su ubili turskogdžandara. Kamionima dovoze Ermene iz Bejruta ...«, Mahir Altajli seveoma uzbudio: »Treba nešto učiniti!«, progunđa. »U Istanbulu semože uraditi nešto slično onome kao ono prije dvije godine ...«

Muhidin se prisjeti: prije dvije godine je, opet u vezi sa timHatajem, organiziran veliki masovni protestni prolazak. Studenti inarod išli su od Bejazita do Taksima, a na nekim mjestima sukobilisu se sa policijom.

»Hoće li Vlada dozvoliti nešto takvo?«, upita i od konobara zatražijoš jednu čašu rakije.

»Hah, kad bismo bili prepušteni Vladi!«, nakrivi usta učiteljnacionalist. »Oni ovo pitanje žele riješiti sporazumno sa Francuzima... Sa našim neprijateljima će sjesti za sto ... Miroljubivo rješenje ...Vjerovati u to je ili budalaština ili izdaja!«, rekao je pompezno, aonda šapatom nastavi: »I on je išao u Mersin. Ali, nema ništa što bimogli uraditi. Ovo Vama slobodno mogu reći, ali drugima ne mogulahko!«

Ukazano povjerenje Muhidinu se učini komičnim. Pomislio je:»Zašto bi se sve ovo trebalo mene ticati? Zašto bi me, naprimjer,trebalo uzbuđivati okupljanje svih Turaka pod jednim bajrakom?«Dođe mu da bude pošten i otvoren, da čovjeku, prema čijoj prisnostije osjetio malo bliskosti, iznese sva svoja razmišljanja.

»Ali, ja ne vjerujem u takve stvari«, reče. »Koji je značaj u tomešto bi svi Turci bili zajedno? Ja ne smatram ispravnim panturanizam,rasizam i nacionalizam.«

»Ko ste Vi da tako govorite?!«, iznenada povika čovjek. »Ko ste Vida nipodaštavate turski nacionalizam?«

Muhidin se iznenadi. Osvrnu uokolo, ali niko nije bio u toku;polahko se gasila uobičajeno uspavana i prljava atmosfera kafane.

»Ko ste Vi da se usuđujete reći da ne smatrate ispravnim turskinacionalizam?! Gdje nalazite tu hrabrost?! Iz te rakije, iz svognatruhlog duha, iz tog svog nesretnog života koji tumara i prolazi nepuštajući korijenje ni u šta i nigdje?! Molim Vas, saberite se! Mislitena sebe! Razmislite o tome ko ste, šta ste i šta radite. Vi mrzite isebe i sve ostalo! Stranac ste u ovom društvu. Kad biste bili samostranac ... Vi ste neprijatelj ovog društva. Sramite se samoljubivostisvojih pjesama, tog izgleda, svojih riječi! Šta ste uradili da bisteosjećali toliku samoljubivost? Ništa! Doduše, talentirani ste,pronicljivi, to znam, jer nisam uzaludno došao i sjeo za ovaj sto.Šteta je za Vas, sine, šteta! Zar nije šteta za Vas i za naš narod?Poznavao sam Vašeg oca. Zar nije šteta? Razumijete li me ...?«

Muhidin je gledao u tog čovjeka osjećajući se krivcem – kao da jerazbio vazu, kao da je načinio neku nespretnost. »Upravu je, upravuje; ne mislim ni na šta drugo osim na sebe!«, mrmljao je, ali je biosvjestan da mu se po glavi više vrzmala ta mala pohvala o njegovojnadarenosti i pronicljivosti. Kad je učitelj nacionalist završio i kad jesvoje lice opet ozario zbunjujućim, popustljivim i blagonaklonimosmijehom, Muhidin shvati da mu navire želja da izgleda nevino,bezgriješno i čisto:

»Govorite to meni. Nemojte misliti da sam ja zadovoljan svojimstanjem. Meni se uopće ne sviđa ovo moje stanje. Međutim, neuspijevam pronaći ništa što bih mogao prigrliti, povjerovati u to dabih se oslobodio ovog svog ružnog i, kao što rekoste, sramnogstanja.«

»Evo, turski nacionalizam! Eto, okrenite se svome narodu! Eto,misija turskog nacionalizma!«, progunđa čovjek; prst je pritiskao naistu tačku, zbunjeno je klimao glavom kao da misli kako to da ovajmladić sa grane ne trga voćku spasa koja mu se pruža.

»Pa, ja nisam loš čovjek«, mislio je Muhidin. »Da sam loš čovjek,ne bih donio odluku o samoubistvu. Pridajem značaj samo svojojpronicljivosti i možda zato izgledam loš. Ovakav sam zato štorazmišljam o svemu ... A zbog toga što razmišljam, možda nećumoći povjerovati u taj turski nacionalizam, premda bih volio da sadmogu učiniti nešto takvo. Hoću li ovom čovjeku reći da sam odlučioizvršiti samoubistvo ako do tridesete godine ne postanem dobarpjesnik?«

»Razumijem Vas«, reče Mahir Altajli.»Ja čitam Vašu dušu i razumijem«, govorili su njegovi pogledi.»Razumijem Vas. Prije nego što povjerujete, želite razmisliti i

shvatiti. A zbog toga što tako radite, ne uspijevate vjerovati. Ali, nemožete se tako riješiti svog nemira i nesreće ... Prvo se prepustitesvojim emocijama! Prvo povjerujte, uzbudite se! Poslije ćete koristitisvoj razum ... Ovako neprestano duboko razmišljati ...To, eto,čovjeka čini nesretnim. Razmišljati tako ovdje, u Turskoj, to tjeračovjeka izvan zajednice. To vam je poznato koliko i meni. Ostajeusamljen onaj koji razmišlja ovdje ... Ovdje je nastranost razmišljanjebez emocija ... Hem, kako ćemo sve poimati razumom? Rođenjemnam nije dan samo razum. Posjedujemo i emocije! Uzbuđujete li sekad vidite tursku zastavu, kad saznate šta se događa u Hataju?Dovoljno je i bar malo uzbuđenja! Uzbudite se, vjerujte, uključite se udruštvo, izbrišite svoj razum. Eto, tada ćete biti sretni ...«

»Znam«, reče Muhidin u maniru bezizlaznosti; taj čovjek koji mu jepokazivao put spasa želio je u njemu pobuditi i potrebno uzbuđenje.

»Šta čekate ako znate?«, uzvrati Mahir Altajli. »Isto tako, akoshvatate da se ne treba sve razumom poimati, znači da nema ništašta Vas sputava. Oslušnite malo glas svog srca. Šta Vam srce kaže?Uopće ne sumnjam: 'Krivac si za svoj dosadašnji život', to kaže.'Nesretan si zato što me nisi slušao. Ja se želim boriti za ostaleTurke', to govori. Slušajte taj glas. Srce Vam govori i ko su vašineprijatelji. Vaši neprijatelji su svi ostali narodi, Zidovi, sad Francuzi,Arapi, sutra drugi, masoni, komunisti, svi strani elementi koji su seuvukli u državu, svi stranci protiv koji je ratovao vaš otac«, učiteljnacionalist se popustljivo smješkao kao da nabraja imena prijatelja,a ne neprijatelja.

»Dobro, mogu li to ja uraditi? Mogu li biti nacionalist?«, mislio jeMuhidin, a kroz glavu su mu prolazile riječi Mahira Altajlija. Ne, nisubile riječi ono što je uticalo na njeg: uhvaćen je više manirima togčovjeka, povjerenjem koje je imao u samog sebe, licem, koje jenekad postajalo strogo, srdito, a ponekad se razmekšavalo ismješkalo. U svemu tome pronalazio je, na prvi pogledneprepoznatljivo, ustrojstvo, koje sam nije posjedovao i koje baš nijenalazio ni kod drugih i čudio se tome. Sasvim očito, opruga cijelogtog ustrojstva bila je vjera u turski nacionalizam. Mahir Altajli je,

poput preciznog sata, pokazivao bijes tamo gdje treba biti bijesan, atolerantnost tamo gdje treba biti tolerantan, ali uprkos tome, istotako, nije izgledao mehanički i bezdušno kao sat; on je, za razliku odsvih ostalih u kafani, mnogo više sličio čovjeku. »I ja ću biti kao on«,iznenada pomisli Muhidin, ali nije uspio razabrati šta u tom kontekstutreba uraditi. Dok je razmišljao o tome da bi mogao zatražiti da mu toobjasni, vidje da Mahir Altajli ustade.

»Odlazite li to?«»Odlazim. Prekomjerno zadržavanje na jednom ovakvom mjestu

prlja čovjeka«, reče učitelj nacionalist.»Stanite. Možda ću i ja izići. Ima li nešto što mi trebate reći«,

promrmlja Muhidin.»Ja sam Vam rekao ono što sam trebao reći, izvršio sam svoju

dužnost, sine«, uzvrati, nasmiješi se i poprimi dobrodušan izrazizgovarajući zadnju riječ. »Sada je na Vama red. Ako me želitevidjeti, dođite u srednju školu. Ili utorkom i srijedom dođite uredakciju časopis Otuken.«

Iz novačnika je izvadio vizit-kartu i dao je Muhidinu.»Sada je na Vama red«, reče, čvrsto stišćući Muhidinu ruku, pa,

lalahko klimajući glavom, kao da misli: »Ubuduće Vas mogu i hvaliti ikuditi«, pažljivo pogleda Muhidina i požuri svoje mršavo tijelo, kao daga više ne želi mrljati nečistoćom.

Muhidin pogleda vizit-kartu: Mahir Altajli, nastavnik književnostisrednje škole Kasim-paša, Kemeralti sokak br. 14, Veznedžiler.Muhidinu se vizit-karta ne učini komičnom.

32

MUKE JEDNOG TRGOVCA

Kad se oglasi zvonce pričvršćeno za avlijsku kapiju, Osman, ponavici, pogleda na sat; bilo je tek šest i petnaest minuta. Obradovase shvativši da se vratio kući prije nego stoje mislio. Kao što je toradio onda kad malim upadom želi uloviti ukućane, vrata je otvorioključem, krajičkom oka pogedao u ogledalo, popeo se uza stepenicei zapazio tišinu koja je vladala kućom: čulo se otkucavanje sata.Nikoga nije bilo u dnevnom boravku; mora da piju čaj u bašči izakuće. Ugleda Emina-hanumu, koja je, preko praga, dolazila iz bašče.

»Ah, jeste li došli, gospodine«, reče sluškinja ugledavši Osmana inamršti lice. »U bašči su. Došli su gosti«, pa pokaza poslužavnik;kao da je htjela reći da njoj gosti znače samo više šoljica, tanjira isluženja. »Došle su Lejla-hanuma i Dildade-hanuma!«

Klimajući glavom da bi pokazao da je čuo i razumio ono što jerečeno, Osman se pope uz stepenice. Dok je na sto ispodkloparavog zidnog sata na srednjem spratu ostavljao novine koje jeuzeo u dućanu duhana, ugleda dva pisma. Prvo je poznao porukopisu; bilo je od Refika. Osjeti mučninu ugledavši ime u ugludrugog; bilo je od amidžića Zije. Odlučivši da, zajedno sa novinama,pisma pročita kasnije, pope se uz stepenice. Uđe u svoju sobu iskide žaket. Baci uzgredan pogled kroz prozor na bašču, na ženekoje su sjedile pod drvetom. Uđe u kupatilo da opere ruke i da seumije.

Pranje ruku bilo je prvo što je radio po povratku kući sa posla.Nakon što bi, dugotrajnim sapunanjem, oprao ruke, velikomkoličinom vode bi prao i lice. Poslije toga bi u sebi pronalaziodovoljno snage i duševnog zdravlja da preostali dio dana provedeveselo. Onda kad, radeći u firmi, osjeti utučenost, kad shvati da sesa ljudima mora hvatati za vratove, kad se zaprlja prljavštinom života

i zarađivanja novca, pomisli da će se predvečer vratiti kući, da će samnogo vode, dugo, uživajući i sapunajući, prati ruke. Za vrijemeovog čišćenja, koje, jedne od drugih, razdvaja sate rada i sateodmora provođene u krugu porodice, u mislima bi se vraćao naposlove koje je obavio u toku dana. Otvorio je česmu i voda poteče.Danas se u kancelariji bavio dvjema stvarima. Prva nije bila takovažna: napisao je pismo njemačkoj fabrici boja o mogućem sniženjucijena, koje su navedene u katalogu, u svoju korist, te im daopodatke u vezi sa veličinom turskog tržišta. Drugi posao bio jeveoma važan: susreo se sa predstavnikom firme građevinskogmaterijala koji je stigao iz Njemačke. Predstavnik njemačke firme,koja je Turskoj prodavala slavine, cijevi i materijal za kupatilo, rekaoje da su spremni prodavati robu po nižim cijenama od engleske firmekoja je u istom sektoru na turskom tržištu jača od njih, te da ćeosigurati različite olakšice pri plaćanju. Ukoliko se sa ovom firmomuspije dogovoriti o predstavništvu za Tursku, mislio je da će firmu,koja je posljednjih godina, osobito posljednjih godina Dževdet-begovoga života, usporila svoj razvoj, velikim profitom moći proširiti ida će uspjeti formirati jaku firmu iz svojih snova. Pjenušajući ga,okretao je sapun u šaci. »Ali, možda se neću moći sporazumjeti sanjima zato što ne znam njemački, zato što moj francuski nijedobar?«, pomisli i oneraspoloži se. Podiže glavu i pogleda uogledalo. Zateče se starim, oronulim, beživotnim. Imao je tridesetdvije godine, ali je propao kao neki sitni službenik koji se približiopedesetim: oči su mu izgubile sjaj, kosa mu je počela sijediti,neznatno se pogrbio. Imao je vršnjaka koji su još uvijek bili u dobuzvanom mladost. »Zato što ja mnogo radim«, pomisli stavljajućiponovo ruke pod slavinu. »Zato što sam mnogo radio dok je otac bioživ. Kad je on umro, počeo sam još više raditi. Na mojim ramenimaje sav teret porodice!« Nakon Refikovog odlasku poslovi su se jošviše namnožili, problemi su se još više povećali. Želio je nadoknaditivrijeme koje je firma izgubila posljednjih Dževdet-begovih godina,osjećao je da mu je jedini životni cilj proširiti, razviti ovo trgovačkopreduzeće koje je osnovao njegov otac. Odluči po drugi putnasapunati ruke i poturi ih pod vodu. Prisjećajući se druge stvari kojuje danas uradio, ručka koji je obavio sa trgovcem iz Kajserija, koji ufirmi kupuje robu, razveseli se. Trgovac mu je ispričao da je Istanbul,

u koji dođe jednom-dvaput u toku godine, centar zabave, dodajućitome i avanture koje je imao sa ženama. Nakon što opra ruke,pozamašno se pljusnu po licu. »Šta li je Refik napisao?«, pomisli ipokvari raspoloženje. »Izvukao sa i otišao u najvećem jeku posla«,promrmlja bijesno. Potom se zabrinuto dade na razmišljanje o tomekad će se brat vratiti. »Da Nijemca pozovem na ručak?«, promrmlja.Sapunao je lice. Pomisli na to kako će Nijemac i ukućani dočekatiovaj poziv. Osim bliskih prijatelja, Dževdet-beg nijednog poslovnogpartnera nije dovodio kući. Osjeti nelagodu zbog toga. Zamišljajućikako će Nijemac doći kući, kako će se dobro osjećati, osjetiti bliskostprema njemu.

I kako će postići sporazum, obradova se. Bio je siguran da će sena tom prijemu posebno proslaviti njegova supruga, da će Nijemacbiti oduševljen njome. S ponosom se prisjeti kako se Nerminslobodno ponaša u salonima, u masi, kako, za razliku od drugihžena, uspijeva veoma lahko razgovarati sa svakim, posebno samuškarcima. Potom se prisjeti grešaka u francuskom koje je načiniopričajući sa Nijemcom i pocrvenje. Završio je srednju školuGalatasaraj, ali je njegov francuski bio loš. »Zato što zbog trgovinenisam imao vremena za učenje«, pomisli pljuskajući se vodom policu. Počeo je raditi sa ocem čim je završio srednju školu. »Ja samkao trgovac odgajan od malih nogu!« Na izraz odgajan od malihnogu podsjetio ga je trgovac iz Kajserija. Trgovac je rekao da jezavodnik odgajan od malih nogu i predložio mu da diskretno zajednoidu juriti žene, a Osman ga je, naravno, hladno odbio. »Juriti žene!«,promrmlja brišući lice peškirom. Osmjehnu se kao da je to neštosmiješno. Otvori vrata i iziđe. »Keriman«, promrmlja. Upravo kad jepočeo razmišljati o svojoj ljubavnici, koju je viđao jednom sedmično,suzdrža se. Oprao se i očistio; na rukama i na licu osjeti slatkusvježinu. Ode u svoju sobu i krenu prema balkonu; kroz otvorenprozor ulazio je prijatan miris lipe. Osjećajući se jakim i zdravim,veselo iziđe na balkon i nasloni se na ogradu.

Odozdo, iz bašče, dopirao je glas žena koje su sjedile ispoddrveća. U visini, iznad drveća i krovova, letjele su lastavice. Na jednovisoko drvo spustila se crna lunja. Bio je kraj maja. Osman jeosjećao da će se naslađivati u najljepšim trenucima dana. Na nebu,daleko, bila su dva oblaka; sunce, koje je cijeli dan pržilo bašču,

dovodilo ih je do crvenila. Sunce će se uskoro izgubiti iza apartmanana strani Harbijea, ali gosti se još uvijek nisu podigli. Osman je čuonjihov razgovor.

»Kod mene se cijelu ovu zimu ložilo u sve četiri peći«, govorio jeprijatan, piskav glas. »Kako stari, čovjeku postaje sve hladnije ...«,bila je to Dildade-hanuma.

Mladi i veseli glas govorio je o lagodnosti centralnog grijanja, a toje bila Lejla-hanuma, Fuad-begova supruga.

»Ja se vjerovatno nikad ne bih navikla na to što se zoveapartman«, reče Nigan-hanuma i uzdahnu; rekla je to sumornim ižalopojnim tonom, kao da postoji neko koje prisiljava da živi uapartmanu.

U razgovor se umiješa Nermin. Spominjala je pripreme za ljeto,kuću na Hejbeliadi, na kojoj krov prokišnjava. Osman promijenimjesto kako bi je vidio između drveća. Ugleda Perihan, koja je, kao iuvijek, u njemu ostavljala dojam malog djeteta. Nije sudjelovala urazgovoru; zabavljala se poput djeteta gledajući u šoljicu koju jedržala ... Osman odluči popiti čaj u radnoj sobi, dok bude čitao pismai novine, a ne u bašči sa ženama, ali se ne pomjeri s mjesta. Slušaoje bašču i žene, osjećao se zdravim.

Dolje je bilo pet žena. Pomislivši na njih, Osmanu pade napametnešto što je poput duševnog zdravlja, odmora, veselog raspoloženja.Pojedinačno pomisli na te žene dolje: na svoju majku, suprugu,Perihan i dvije gošće. Zlovoljno se prisjeti Ajše, a radosno svojemale kćerke. Onda opet promrmlja: »Keriman«, ali ovaj put je nijeuspio udaljiti iz misli. Uoči Kurban-bajrama, prije Refikovog odlaska,Nermin je to osjetila, među njima je došlo do svađe, potom je,zaklinjući se, Osman rekao da se više neće viđati sa njom i suprugaje povjerovala. »Kako je tako jednostavno povjerovala u zakletvu«,mislio je gledajući u Nermin, koja je nešto objašnjavala Dildade-hanumi. »Jer sam joj prvi put slagao«, pomisli, kao što je to radioprilikom svakog sjećanja na taj slučaj, pa, u ritmu bubnja, počelupkati po ogradi. »Dobro, a šta bi se dogodilo da nije povjerovala? Iliako ponovo shvati da se sastajem sa njom? Ne može shvatiti, poštoje, uprkos svojoj lagodnosti, ona ipak nemoćna žena!« Potom se,pomalo nelagodno i ponosito, prisjeti: »Ali, otac bi shvatio. Ionako

se, za njegova zdravlja, ne bih smio odvažiti na takvo nešto ... Mojotac je mnogo ...« Odjednom primijeti da mu se javljaju iz bašče.

»Zašto ne siđeš, hajde dođi«, govorila je Nigan-hanuma.Veselo, ali umorno i zamišljeno, Osman pozdravi žene, koje su, da

bi ga odozdo, između listova i grana, mogle vidjeti, poput goluba,pomicale glavama gore-dolje. »Upravo sam stigao«, reče.»Dobrodošli!«, oglasi se u pravcu glasa Lejla-hanume koji je neštogovorio. »Imam malo posla, kasnije ću sići.«

Misleći da će gošće, koje su ga vidjele, uskoro otići, ode sbalkona. Spusti se na srednji sprat. Uze novine i pisma. Oglasi damu iznesu čaj i sjede za sto u radnoj sobi. Otvaračem za pisma saugrađenom medžidijom20 otvori kuverte i pročita. Refik, kao i obično,piše da će opet zakasniti nekoliko mjeseci, da se tamo bavi nečimčudnim i nejasnim, što naziva projektima, selami ih sve i nevoljnopita Osmana za stanje u firmi. Osman srdito odbaci pismo. Zatim,uprkos tome što je znao šta će zateći, interesirajući se je li svojimželjama i drskostima pridodao nešto novo, pročita Zijino pismo, alinije uspio naići na nešto novo. Jednom u tri-četiri mjeseca vojnik izAnkare je pisao ovakvo pismo i naglašavao da će uzeti novac na kojiima pravo, ali, isto tako, ne poduzima ništa da bi realizirao tu svojusmiješnu nakanu. Upravo kad htjede poderati to pismo, odluči da gapokaže majci. Zatim, da bi smirio bijes, otvori novine. Bila je samojedna vijest koja je zauzimala mjesto u naslovima svih novina: slučajHataj. Osman nije pratio šta se posljednjih godina događalo ukontekstu ovoga slučaja, nije imao ni svoje mišljenje o tome šta sedogađa. Premda je i sam mogao pričati o komisijama koje su, tu itamo, svi spominjali, o posmatračima i delegacijama; i sam je, istotako, mogao imati svoje mišljenje o tome, a što bi bi drugi s pažnjomslušali. »To je sve zbog prekomjernog rada. Nemam vremena kakotreba čak ni pratiti zbivanja u svijetu«, pomisli i poče pažljivo čitatinovine. »Izlaganje našeg ministra vanjskih poslova: Jučer je uKamutaju doktor Aras prokomentirao pitanje Hataja. Bespogovornapotvrda nasilja u Haraju ...« Čitajući, odjednom shvati da poslijesvake vijesti razmišlja na slijedeći način: »Koja korist mojoj trgovinimože biti od toga što će Hataj biti naš? Šta možemo prodati Haraju?Nakraju, i to je tržište i veoma je dobro da pripadne nama.« Postidise ovakvog razmišljanja, pa, trudeći se da ne razmišlja ni o čemu,

pažljivo pročita novine: »Vapaj jednog Turčina iz Hataja ... Svojepravo ćemo sigurno uzeti ...«

Upravo u tom trenutku se otvoriše vrata i, izvinjavajući zbogzakašnjenja, uđe Emina-hanuma sa čajem. Iza nje uđe Lala. Osmanpodiže glavu, pogleda svoju desetogodišnju kćerku i nasmiješi joj ses ljubavlju oca koji se vratio sa posla i koji voli svoju kćerku.

»Ee, da čujem: Šta si danas radila?«, upita i pogled vrati nanovine.

»Ništa«, odgovori Lala.Osman se sjeti da nije pomazio kćerku. Dođe mu da je primakne

sebi i poljubi.»Hanumica je dobila peticu iz zadaće«, reče Emina-hanuma.Emina-hanuma nije izišla sa poslužavnikom. S radošću je bila

svjedok sreće; stajala je na pragu da bi posmatrala dirljivu scenuizmeđu oca i kćerke.

»Zašto ne govoriš? Da čujem iz koje zadaće si dobila peticu?«,upita Osman, pa namršti obrve saznavši da je to likovno: »Likovno jebitno, ali matematika je bitnija«, uzvrati. »Matematika je glava svega.Koliko si dobila iz matematike?«

Potom, dok je gledao u novine, saznade da kćerka danas nijeimala matematiku. Upita je gdje je Džemil i dobi odgovor da je usvojoj sobi. Zatim upita jesu li gosti otišli, ali je znao odgovor, jer suispod prozora dopirale riječi pozdravljanja na rastanku. Gledajući unovine, upitao je još ponešto i dobijao kratke odgovore. »Obaveznobih ovog Nijemca trebao pozvati na ručak«, pomisli, pa kćerku, kojaje izlazila iz sobe, upita za njenu tetku. Dok je gledao novine, ču daLala kaže:

»Gore je, plače u svojoj sobi«, i osjeti nelagodu.Gledao je u novine, osluškivao kako gosti, koji nikako da iziđu,

zveckaju zvoncetom i razmišljao zašto sestra plače. Kasnije jevidjela i Nermin sa tim momkom koji je nosio futrolu violine, a Osmanje obazirvo upozorio. Znao je da će se veoma rasrditi ukoliko se toopet dogodi. Pribojavajući se nerviranja i ljutnje, podiže pogled sanovina. Pogleda očevu sliku na zidu. Dževdet-beg, koji je umro tačnoprije godinu, sa slike snimljene u starosti gledao ga je zamišljeno iveselo, kao da je govorio: »Eto, takva je porodica. Misliš li da jelahko zasnovati porodicu i održavati je?« Odjednom, prisjećajući se

da ima ljubavnicu, sakri pogled od očevih očiju. Ali, pomislivši kolikoje radio posljednjih godina, koliko se trudio da razvije firmu i osnujefabriku iz svojih snova, oprosti sam sebi. Kad, po glasovima, zaključida su gosti najzad otišli, uze novine i siđe. Emina-hanumi reče daželi taze čaj i kroz kuhinjska vrata iziđe u bašču. Žene, koje suispratile svoje gošće, ponovo su sjele u pletene stolice. Približavajućiim se, Osman poprimi izgled umornog muškarca koji želi ljubav,prijateljstvo i saosjećanje, kako je to činio svake večeri, i oraspoložise. Pogledavši i pozdravljajući svaku posebno, krenu prema pletenojstolici. Izbliza pogleda majku i shvati da Nijemca, predstavnika firmegrađevinskog materijala, nikako neće moći pozvati na ručak.Njegova majka je sjedila na stolici u svome uobičajenom potištenomstanju, kao da se žali. Dok je sjedao pokraj nje, Osman u prvi mahnije uspio otkriti kako je shvatio da Nijemca neće moći pozvati naručak. Ali, kad pažljivo pogleda Nigan-hanumu, koja je treptalaočima, koja nije mogla ne pokazati barem male znakove sreće što jojje došao sin i sjeo pokraj nje, kao da otkri da u pokretima njegovemajke – i u njenoj vedrini i u njenoj nesreći – postoji nešto takvo dane može ni zamisliti da ona za istim stolom sjedi naspram Nijemca.To još više zbuni Osmana, koji se ponosio time što je njegova majkapašina kćerka, odgojena u kulturnoj i bogatoj sredini. Kad, umjestosretnog lica, Nigan-hanumin izraz poprimi izgled osobe kojoj jedojadio život i, po njenom vrpoljenju u stolici, načinu držanja šoljice –što osmotri sa do tada neviđenom pažnjom – shvati da će, sve štonjemu znači dobar odgoj, kulturu, bogatstvo, Nijemcu biti nešto što jezabavno, harem, Istok, osmanlijska žena, te se rasrdi pomišljajući daće propustiti vođenje predstavništva firme građevinskog materijalazato što tog čovjeka neće moći pozvati na ručak u kuću. Dok je piočaj slušao je dnevne vijesti od majke i Nermin. Bile su to, kao iobično, male i nevažne stvari: Nigan-hanuma je naružila vrtlara,Fuad-begovi su njega i Nermin pozvali na ručak, na Hejbeliadu jeposlan majstor da prepokrije kuću, prestao je proliv maloj Melek,koja je spavala gore, u svojoj sobi ... Dok se pričalo o ovomeposljednjem, nastupi kratkotrajni tajac i Osman shvati da su svipomislili na Refika.

Nigan-hanuma, kao da je mislila da ovaj tajac nosi isto značenjesvima, upita šta piše i krajem oka pogleda Perihan.

»Opet piše isto«, reče Osman. »Kaže da će zakasniti još nekolikomjeseci, da radi na nekim tekstovima!«

O svom bratu htjede izreći nekoliko ponižavajućih, optužujućihriječi, ali ušuti zbog Perihaninog prisustva. Zadovolji se samomrmljanjem: »U ovo vrijeme kad su pritisli poslovi!«

Nastupi kratkotrajna šutnja.»Dobro, a drugi?«, odjednom upita Nigan-hanuma srdito. »Šta

piše drugi?«Osman prvo ne shvati. Potom se iznenadi što majka na isti tas

stavlja Refika i Ziju, ali malo se i obradova. »Piše isto«, reče stidećise te radosti.

»Da bar kažemo poštaru da nam ne uručuje pisma te budale, tedrske vojničke bagre!«, reče Nigan-hanuma. »Neka ih vraća!«, pa,zanimajući se je li im se svidjela njena zamisao, jednom pogledaOsmana, jednom Nermin, pa kaza kao da je više izražavalapokajanje i zbunjenost nego znatiželju: »Zašto on ne dolazi? Ah,dragi Refik, šta smo ti skrivili?!«, pa, uzdišući, nabra čelo.

»Zaplakat će«, pomisli Osman. Navršavala se godina od Dževdet-begove smrti, već su se svi navikli da plače zbog svega i svačega,ali je to, opet, bilo rastužujuće.

Osman je htio čitati novine, udisati miris lipe, mirno pijuckati čaj.Sa zabrinutošću je gledao majci u lice.

Nigan-hanuma polahko zarida, a Osman bespomoćno pogleda uNermin. Pogledom joj je želio pokazati kako kod kuće ne uspijevapronaći željeni mir. Ali, poput osobe koja nešto zna, Nermin zabaciglavu natrag.

»Dolazeći ovamo, Lejla i Dildade-hanuma su srele Ajšu«, rečeNermin.

Oborila je rame kao da u ruci nosi težak kofer.»Opet sa onim momkom, violinistom ...«Potom, kao da želi reći: »Mama, zapravo, zbog toga plače«,

popustljivo pogleda Nigan-hanumu:»Lejla reče da je Ajša porasla i da se proljepšala, a zatim, kao da

joj se otelo iz usta, da je vidjela sa nekim violinistom!«»To je, dakle, to je, ha!«, pomisli Osman ustajući. Razbjesni se

zato što se ne slušaju njegovo riječi, ne samo zbog Ajšinogbudalesanja, nego i zato što željeni mir ne nalazi u porodici.

»Gdje je ona? Zovnite je. Zovite je«, progunđa.»Ah, Dževdet-beže, niko nas ne uvažava nakon što Vi odoste«,

mrmljala je Nigan-hanuma.Gledajući majku, Osman još jednom, kategorično, shvati da

Nijemca neće moći pozvati u kuću.Perihan ustade.»Ja sam ionako htjela izviriti na bebu«, reče. »Izlazim gore, reći ću

Ajši.« I Perihan je izgledala uplakano. Kao da nije htjela biti tu utrenucima nadolazeće oluje.

Osman je znao da će izbiti oluja. Naložio je Nermin da još jednomponovi šta je Lejla rekla. Nermin reče da je Nigan-hanuma, koja sejednom penjala gore, galamila na Ajšu. »Znači, zato plače«, pomisliOsman i poče srdito hodati po bašči. »Povrh toga, izgleda da jemama želi dati za onog Lejlinog debelog sina«, pomisli čuvši damajka još jednom ponovi iste riječi. »Sa nekim violinistom ... Nestideći se nikoga ... Osim toga, kad sam ih vidio prvi put, došli su svedo valijine rezidencije!«

Narušavajući pravilo da prvu cigaretu zapali poslije večere, zapalitirjaki da bi se pribrao. Potom, da bi sav svoj bijes usredotočio najednu tačku i da bi nadolazeću oluju usmjerio ka plodonosnom cilju,shvati da odmah, sad treba donijeti neku odluku: »Ovog ljeta jeobavezno treba poslati u Evropu!«, pomisli odjednom. »Ovog ljeta jeneizostavno treba poslati u Švicarsku, Tadžiser-hanumi.« Sjeti se daće tamo biti i onaj Lejlin debeli sin. »A šta ako ne pristane?«Pomisao na to ga još više razbijesni. Hodao je po bašči malim iubrzanim koracima. »Želim mir u toj kući, ali ga zbog toga ...« Sjetise Refika i još više se razbijesni. Pade mu napamet Zijino pismo.»Znam ja šta ću ako ne pristane! Kakva je ovo kuća? Vidi, ovocvijeće se sasušilo!« Tamo gdje je bilo zelenilo, koje je, udišući mirisproljeća, nedavno vidio, ugleda žuto, mrtvo i divlje bilje. »Ne moguizići nakraj sa jednim vrtlarom ...« Pogleda u ono čudno cvijećečudnih imena koje je Dževdet-beg počeo uzgajati neposredno predsvoju smrt. Nigan-hanuma ga je sama zalijevala. Potom se osjeti kaoda mu je načinjena nepravda: njegov otac je, ako ništa, u kućinalazio željeni komfor i poredak. Pomisli na ljubavnicu i uravnotežiosjećaj nepravde. »Šta će čovjek raditi ako neće tražiti spokojstvo nadrugom mjestu?«, prošapta. Pade mu napamet Kerimanina brada,

male i ljupke usne, koje nimalo nisu slične ovim velikim i prkosnimNermininim usnama, i kao da se razveseli. Potom ugleda Ajšu. Išlaje namrštena, ali izgleda da nije plakala. »Ah, glupača! Glupača jeodmah nasjela«, pomisli da mu je sestra ružna i krenu prema njoj.Kad je bilo nekoliko koraka do pletenih stolica, pažljivo pogleda usestrino lice i, kao što je pretpostavio, ugleda nedefiniranoizazivanje, a ne suze ili strah.

»Gdje si bila?«, reče i iznenadi se što su mu prve riječi bile hladnei beznačajne.

»Bila sam u svojoj sobi«, reče Ajša, a izazivanje na njenom licupostade kategorično. »Čitala sam knjigu!«

»Školsku knjigu? Ne, naravno, zar ne? Čitaj, ali nije umješnostsamo čitati!«, srdio se slušajući svoj glas.

Samouvjereno, kao da zna gdje će odvesti sve ove riječi, Ajša jegledala u brata i nijemo čekala.Takvo pouzdanje i prkos nisu bilisvojstveni njoj.

»Neću duljiti«, reče Osman i načini kiseo izraz na licu. »Opet su tevidjeli sa onim violinistom!«, pogleda Nermin i Nigan-hanumu idodade: »Vidjele su te Dildade-hanuma i Lejla!«, pa, sjedajući upletenu fotelju, upita: »Imaš li nešto reći?«

Ajša odmahnu glavom. Potom se nervozno promeškolji, kao da jejedino došla da bi načinila taj pokret i da treba ići.

»Kuda? Sjedi tu, sjedi i slušaj me! Dva puta sam te upozorio oovome. Prvi put ljubazno, misleći da je to bila slučajnost, drugi putsam te ozbiljno upozorio ... Ali, vidim da su moje riječi ušle na jedno,a izišle na drugo uho.«

Vrhovima prstiju se uhvatio za usnu resicu. Primjećujući to, samsebi se učini smiješnim. U njemu se rasplamsa osjećaj nepravde, tebijesno reče: »Da ne duljim sa pričom. Prvo, ovog ljeta ćeš ići uŠvicarsku, Tadžiser-hanumi. Sad ću im, odmah, napisati pismo. Ljetoćeš tamo provesti ... Drugo, kod onog čovjeka više nećeš uzimatičasove klavira!«, pa, prateći na Ajšinom licu uticaj svojih riječi,dodade: »Ubuduće će neko po tebe dolaziti i u školu ... Dolazit ćeNuri ... Zatim, dolazit će onaj vrtlar koji ničemu ne koristi, neko ćedolaziti, eto! Imaš li šta reći?«

»Ubuduće ne želim uzimati časove klavira«, promrmlja Ajša, a jošjednom bijesnu prkos na njenom licu, da bi taj bljesak nadomjestili

poraz i beznadežnost.»Ne, rekao sam, ubuduće časove klavira nećeš uzimati kod onog

čovjeka!«, ponovi Osman. »Ove godine ionako ih više nećeš uzimati.Ali ćeš sljedeće godine uzimati. Sljedeće godine ... Slušaš li ti mene?Molim te da me gledaš u oči dok me slušaš. Da, tako ...! Još temolim da ne klatiš nogama; ide mi na živce. Ovo ne zaboravi: našotac je umro, ja sam ti sad više otac nego stariji brat ...«, pa, sneodređenim osjećajem pobjede, prvo pogleda Nigan-hanumu,potom Nermin.

Razmišlja staje to posljednje što bi trebao reći prije nego što popiječaj i pročita novine:

»Ne znam ima li potrebe reći da ne želim da još jednom budešviđena u društvu momka sa violinskom kutijom u ruci?«, reče ... »Neznam ima li?«, ponovi uz pogled koji je očekivao odgovor, pa upita:»Cime se bavi njegov otac?«

»Učitelj«, promrmlja Ajša.»Učitelj?! Dijete nekog učitelja ...«, srdito se pridiže. »Prevario te,

eto! Jasno je kao dan! Shvatio je da si djevojka iz dobre familije.Prevarit će te, leći će na miraz koji ti je ostao iza oca, veselit će secijelog života ... Tebi će, naravno, guditi na violini da bi ti se odužio...«, iskrivljujući vrat i povijajući se naprijed, rukama oponaša sviranjena violini, ali vidjevši da ta gesta nije smiješna već nipodaštavajuća,kako je to i želio, obradova se.

»Dobar je momak«, reče Ajša i poče plakati.»Navodno je dobar momak. Momak za kojeg kažeš da je dobar je

lukava lisica. Prevario te ... Zar ne razumiješ koje su mu namjere?Zar ni toliko pameti nemaš? Dobar momak! Dobar momak će žalećina sve tvoje! Potom će ti guditi na violini ... Znaš U ti kako se novaczarađuje? Poslat ćemo te u Švicarsku. Znaš li ti da je to trošak?«,odjednom se u njemu probudi gađenje, poželje dugo sapunati ruke iprati ih sa dosta vode. »Ne plači, ne plači! Plačem ništa nećešpostići«, reče, srdeći se još više. »Opameti se umjesto što plačeš!Vidi čega je sve to koštalo, kako se podiže porodica, firma ... Nezaboravi da je tvoj otac počeo prodajom drveta za loženje! Dobro,dobro, plači ako želiš, ali ne ovdje! Idi gore i plači u svojoj sobi ...«

Pogleda za sestrom koja je išla prema kuhinji. »Sve ove poslove,ovu porodicu, firmu, sve i svašta«, promrmlja. Potom primijeti da se

ohladio čaj koji je stajao na pletenom stolu. Nastojeći se smiriti,sjede na stolicu. Okrenu se prema majci, pa prema supruzi. Potom,da bi potisnuo osjećaj nepravde i nespokojstva, poče, pridajući punupažnju, čitati ono što je u novinama pisalo o slučaju Hataj, ali se nijemogao skoncentrirati. Spusti novine u krilo, polahko nasloni glavu nanaslonjač i bezizražajno pogleda visoka stabla kestena i lipe u bašči.

33

GLAS SRCA

Bila je subota, četvrti juni. Legao je poslije ručka, glavu zaronio ujastuk, ali nije spavao. Namjeravao je zaspati i odmoriti se od jutrakoje je proveo u inžinjerskoj kancelariji, potom čitati Povijest TurakaRizaa Nurija, ali san mu nije dolazio na oči, preznojavao se, a naglavi, iza uha, osluškivao je otkucaje srca. Srce mu je jednoličnokucalo. »Osluškujte malo glas svoga srca«, rekao mu je Mahir Altajliprije deset dana. Muhidin je slušao glas svoga srca, želio je čitatiknjige, časopise, želio je ushićenje; želio se ushititi i ushićenjem srcaugasiti plamen razuma. Odlučio je biti nacionalist. Odlučio je bitinacionalist isto kao što mladić odluči postati doktor, kao što dijeteodluči biti vatrogasac, ali shvatio je da se malo razlikuje od njih,pošto je mislio da mu jc odluka čudna. »Šta radim? Je li ispravno tošto radim?«, pomisli dok je ponovo smještao glavu na jastuk, koji se,od vrućine i znoja koji mu je kapao sa čela, pretvorio u tijesto te gaobuze strah. Potom osjeti stid zbog svoje bojažljivosti. Zaključi damu je ova misao, koja je svojstvena nemoćnim i slabim ljudima,naumpala zato što je bio pospan. Shvati da neće moći zaspati.Ustade iz kreveta, umi se, stavi naočare i sjede za sto. Istražirazloge zašto nije mogao zaspati.

Uplašio se svojih razmišljanja; nije mogao zaspati jer se u njemujavila oluja i nametala mu pitanje kom uopće nije bio vičan: »Je liispravno to što radiš?«, govorila je. Veoma rijetko je sebi postavljaoovo pitanje, jer nije osluškivao glas svoga srca. Uvijek je djelovaovođen razumom, uvijek je odlučivao suprotstavljajući se svojojokolini. »Sada se prepuštam ushićenju srca, čujem ono što nikadnisam čuo, ali naviknut ću se«, promrmlja dok je gledao novine,časopise i knjige, koji su bili na stolu. Potom shvati da se neće moćismiritii ni za stolom. Poče hodati po sobi.

Bio je nespokojan kao da ga je zadesilo nešto od onoga što sedrugima događa, kao da je obolio od raka ili kao da je ubio nekoga imora se naviknuti. Ustanovio je razlog nespokojstva; znao je da setako osjeća zato što nije bio vičan osluškivanju srca, ali nije znaokako će se riješiti ovog unutarnjeg nemira. »Moram se, dakle,promijeniti iz temelja«, pomisli. Pred očima mu oživje njegovo ranijestanje. Sjedio bi u ovoj sobi, za ovim stolom, pokušavao pisatipoeziju, razmišljao bi, potom se, zlovoljan, bacao na ulicu, tražiozabavu. Odjednom, kao da osjeti čežnju za tim starim nesretnimstanjem kad je mrzio sve i svakoga. »Tada je ispred moga razumasve stajalo sasvim jasno, meni je preostajalo jedino da razmišljam«,prošapta. »Ali, mimo razmišljanja, ništa drugo nisam ni radio«,dodade. »Dobro, a šta sad radim? Sad postajem drugi čovjek!«Sumnjičavo se zaustavi nasred sobe. »Postajem li doista drugičovjek ili se bacam u avanturu?«

»Avantura!« Bila je to zabavna riječ. Glačao je svoj, u mladimgodinama ubudali život, koji je prolazio između kancelarije, kafane isna. Tri dana nakon što je u kafani naišao na Mahira Altajlija, otišaoje u redakciju časopisa Otuken; vidio ga je. Mahir Altajli ga jedočekao S ljubavlju, upoznao ga sa nekoliko osoba, koje su gaposmatrale s ljubavlju i oduševljenjem, potom se pričalo o slučajuHataj. Muhidin u redakciju časopisa nije otišao sa idejom da budenacionalist, već iz čiste radoznalosti i da se kutariše onoga što mu setih dana vrzmalo po glavi. Odmah nakon što se susreo sa timljudima, shvatio je i da se mora čuvati, da treba biti odmjeren i pazitina svoje riječi. Predosjećao je da je ovdje da bi igrao igru kojoj je biovičan, kao što je to analiziranje ljudi, da ih studira i da njihove dušeuzme u šake, ili da je bilo dobrovoljaca koji bi bili predmet te igre.Pričalo se o slučaju Hataj, ali Muhidin je mislio da svi izlažu svojuinteligenciju, nadarenost i lukavstvo i da se svestrano pripremaju zadrugu kavgu. Osmjehnu se kad mu »kavga« prođe kroz misli. »Opetsam, eto, onaj svakidašnji Muhidin«, pomisli. »Našao sam oblast ukojoj ću pokazati svoje vještine!« Potom ugleda časopise na stolu ipostidi se tih razmišljanja. »O čemu vi ovdje razmišljate dok u Hatajuubijaju naše sunarodnike?«, govorio mu je glas Mahira Altajlija. »Jasam bio zao čovjek. Moram se osloboditi ovog ružnog stanja isamoljublja; trebam ushititi srce«, pomisli i sjede za sto.

Trebao je ushititi svoje srce. Srce će mu se ushititi, ugasit će onajmali, podmukli i odvratni plamen razuma, a Muhidin će se stopiti sazajednicom i nestati, očistit će se od grijeha. Ponekad misli dagodinama pliva u grijesima, ljutio se na sebe, ali to je bivalo veomarijetko. Kad bi razmišljao o prošlosti, mržnja bi se još višerasplamsavala u njemu. Sad je, pak, mržnju nastojao usmjeriti kaciljevima. Na Francuze, koji su u Hataju ubijali naše sunarodnike,potom na Arape, koji su nam zabili nož u leđa ... Ali, ne, ne; više seljutio na Jevreje i masone. U inžinjerskoj školi bio je jedan momak,Jevrej. Na prvi pogled bi se pomislilo da je dobar čovjek: na ispitimaje drugima davao da prepisuju, pomagao je, urađene zadatke bezoklijevanja je davao ljenčugama da ih prepišu! Ali, Muhidin sadshvata da su svi ti njegovi postupci izraz dvoličnosti. Potom pomislina masone. Sva masonska udruženja su pozatvarana, njihovaimovina je darovana narodnim domovima, ali to ne znači da su se svimasoni povukli iz organizacije ... Kad se spomenu masoni, napametbi mu uvijek padao Refikov brat Osman. Mislio je da je on mason!Imao je potpuno masonsko držanje: samoljubljiv, dobar trgovac,posjeduje profinjenost koja je blizu snobizmu, ruke su mu čiste iodnjegovane, govorom podsjeća na miris sapuna. Zatim, imajuAlbanci i Čerkezi, a oni su, kako kaže Mahir Altajli, opasni jer su seuvukli u državne aparate. Imaju još i Kurdi. Potom, bili su, naravno, ikomunisti.

Odjednom zijevnu otvarajući vilicu svom snagom. Potom pomisli:»Ludim, izgleda«, zijevnuvši još jednom i protežući se. »Šta sedogađa sa mnom? Kakav to postajem? Postajem nacionalist! Jošnisam u potpunosti, ali ću postati. Kako to da postanem takav?«Odmah mu pade napamet ona večer kad je sreo Mahira Altajlija. Tevečeri, nakon što je nastavnik nacionalist izišao iz kafane, Muhidin jepopio još jednu čašu, potom je, ne svraćajući u javnu kuću, otišaokući. »Eto, sve je zbog toga«, pomisli. »Da sam otišao u javnu kuću,riječi tog čovjeka bi izgubile mističnost, izgledale bi mi bezvrijedne.Tako ne bih išao ni u onu redakciju, bio bih onakav kakav sam i bio.Dobro, zašto nisam išao u javnu kuću? Zato što sam, da, mnogosam popio.« Iznenadi se ishodu koji proističe iz ovakvog razmišljanjai zaključi da je to nelogično. »Tačno je jedino ovo: više ne mogu bitikao što sam nekad bio«, pomisli i prisjeti se da je prošle jeseni iste

riječi čuo i od Refika. »Šta li on sad radi? Javio se pismom, spominjerazvoj sela! Baš me briga! Bolje mu je da se bavi turkizmom, umjestošto se bakće razvojem sela! Neće se on baviti time, jer on ionako nesliči na Turčina. I on je snob! A brat mu je pravi mason!« Odjednomse uplaši svoje srdžbe i podiže glavu. Ispred sebe, u jednom odjeljkubiblioteke, ugleda očevu sliku i shvati da se promijenilo i mišljenjekoje je imao o ocu. Primijeti da svoga oca više ne gleda kao jadnogčovjeka, koji ništa nije razumio i koji je uzaludno potrošio život, većkao junaka i pobožnog ratnika. Također, primijeti da ga je osuđivaošto je sudjelovao u Oslobodilačkom ratu. Je li doista tako mislio ili ježelio tako misliti, to u potpunosti nije mogao shvatiti. »Oboje izlazi naista vrata! Nakraju krajeva, naviknut ću se na to«, prošapta i uzbudise. Naviknut će se, eto. Navinut će se da sluša glas srca, da seizgubi u zajednici, da izbriše ubuđalu svijest i da na njeno mjestousadi ushićenje. Uzbuđeno ustade sa stolice. Ponovo poče šetati posobi.

Hodao je po sobi i pokušavao razabrati šta će ga zadesiti kadpostane dobar nacionalist. »Riješit ću se ove nesreće. Neće meobuzimati glupe fiks-ideje, kao ona da ću se ubiti u tridesetoj godini.Imat ću uredan i pobožan život! Osjećat će poštovanje prema meni!«Odjednom povika: »Osjećat će poštovanje!« Pred očima mu oživjeredakcija časopisa Otuken. Tamo je bilo nekoliko mladića, soduševljenjem su gledali Mahira Altajlija. Bio je i jedan njegovihgodina. Muhidina je mjerkao sumnjičavim, da, pomalo iomalovažavajućim pogledima. Iz tih njegovih pogleda razumijevalose da misli: »Zašto si toliko zakasnio da postaneš nacionalist? Gdjesi bio?« Pomisli na mlade vojnike sa kojima se sastajao u kafani naBešiktašu. Još uvijek im ništa nije rekao o pitanju njihovogvjerovanja. »Da se prvo dobro pripremim, pa onda«, pomisli. Odlučiose dobro pripremiti, da bude oprezan. Sjeti se rasprave o slučajuHataj. Mahir Altajli i jedan mladić protivili su se miroljubivom rješenju,druga dvojica su govorila da bi moglo biti pogrešno suprotstavljati semiroljubivom rješenju ako bi ono rezultiralo priključenjem Hataj aTurskoj. »Dobro, a kakav je moj stav o ovom pitanju?«, promrmljaMuhidin. Tamo, u redakciji, ništa nije rekao. Kad je, jednom-dvaput,njemu zapala riječ, svoj red je pregrmio uopćenim riječima. »Mojesadašnje mišljenje je da je Mahir Altajli upravu, ili da će njegovo

mišljenje privući više oduševljenja i da će uzbuditi mladiće, jer to štoje jedno mišljenje uzbuđujuće, možda je to bitnije od njegoveispravnosti.« Dok se šetao, krajičkom okaje pogledao novine nastolu. U novinama je bio naslov na osam stubaca: Proglašenovanredno stanje u Hataju! Jučer je u Medžlisu i premijer izdaosaopćenje o ovom pitanju. Pokušao je detaljno razmišljati o onomešto se događa, ali ništa nije uspio uraditi, osim što se prisjetio da jeHataj neovisna država, da su tamo održani izbori, da je došlo dosukoba između različitih zajednica kad su se sačinjavale izborneliste. Zastidjc se svoje neobaviještenosti o ovom pitanju, o turskomnacionalizmu, te ponovo sjede za sto.

Na stolu je bila Povijest Turaka Rizaa Nurija, knjige Zije Gokalpa,neki tekstovi, časopisi i novine iz posljednjeg mjeseca. Studioznočita stare časopise, pažljivo; želi dobro savladati rasprave koje sunacionalisti vodili sa neprijateljima i između sebe, još je istraživao irazličite povijesti Turaka. Dok je prelistavao povijest Rizaa Nurija,pomisli na autora. Učini mu se jednostavnim, primitivnim i površnim.Potom pomisli da bi možda nekad i sam mogao napisati povijest,koja bi bila mnogo uvaženija od ovih. Zaključi da je pametniji od svihljudi koje je sreo u redakciji časopisa. Ali je, isto tako, zaključio i dase kutariše samoljublja; shvati da se treba sramiti onoga što mupada napamet. Potom se, sa stidom, prisjeti da je Mahiru Altajliju ukafani rekao: »Ja nacionalizam ne smatram ispravnim!« Naljuti se nasvoje prijašnje stanje i shvati da je ponovo ustao, a da toga nije nisvjestan. »Ali, rekao sam mu da nisam zadovoljan ni onim svojimstarim stanjem!«, reče uzbuđeno. U njemu su ponovo oživljavaleuspomene na nesretne dane, koje je nastojao zaboraviti: dan kad seOmer vjerio, trenutke kad je mnogo pio, na kafane sa Bejoglua, namržnju koju je gajio prema kući Refikovih i usamljenosti ... »Ali, togase moram osloboditi!«, reče sjedajući za sto. »Moram se riješiti toga,izbjeći brbljanje; moram se predati glasu srca i njegovimushićenjima!« Otvori Povijest Turaka i poče pažljivo čitati.

34

SVEČANA VEČERA

»Ooo, dobro došli, herr«, reče Kerim-beg i nakratko ušuti, kao da muje mrsko izgovoriti ime koje mu je navrh jezika: »Herr Rudolph ...Dobro došli. Ne tamo, sjedite ovdje, molim vas ...«

Sjedali su za sofru. Kerim-beg ugleda i Omera. »A, ovdje je,naravno, i naš mladi poduzetnik ... Dobro došli ...«, pa dohvatiOmerovu ruku i povuče ga prema niskom čovjeku bademastihbrkova pokraj sebe. »Mladić se vjerio sa kćerkom našeg prijateljaMuhtar-bega, narodnog poslanika iz Manise ...«

»Aa, sa Nazli-hanumomr«, upita čovjek bademastih brkova.»Djevojka je veoma mila, veoma je gospodstvena. Čestitam!«

Omer se osmjehnu. Osmjehnu se i čovjek bademastih brkova, kaoda je mislio: »Ah, vidi ti njega! Zna šta radi.« Bio je narodni poslanikiz Amasije i partijski inspektor jednog od istočnih srezova. Dok jeKerim-beg na ovu večeru, koju upriliči svake godine, pozivao svojeprijatelje poduzetnike i inžinjere, proširio se haber da će međugostima biti i partijski inspektor Ihsan-beg, koji se vraća sa puta poIstoku.

»Ovo je drugi mladi inžinjer«, reče Kerim-beg.Partijskom inspektoru predstavi i Refika. Potom završi rečenicu

koju je započeo gledajući Omera i Refika, smješkajući se drugominžinjeru, te Ihsan-bega, kojeg je držao za ruku, povuče na drugi krajstola, do drugih sa kojima će ga upoznati.

Gosti, koji su se, poput gladnih mačaka, pola sata vrzmali okostola, polahko posjedaše na stolice. Čekali su da se rasparča janje,koje je skinuto sa žara. Kuhar u bijeloj odjeći i sluga su se, malopodalje, pod jednim stablom, nadvili nad ispečenim janjetom i sjeklimeso. Ušutili su se gosti koji su se do maločas sašaptavali pogrupicama oko Kerim-begove barake i širokom salonu, osvijetljenom

agregatom, slušali su Kerim-bega, koji je sjedio za sofrom. Kerim-beg im je evocirao svoju uspomenu sa izgradnje pruge Sivas-Samsun. Dok je pričao, svi su šutili. Samo su se čuli Ihsan-begovglas, koji bi povremeno odobravao, i glas danskog inžinjera, koji jeono što se priča prevodio svojoj supruzi. Kad je iskomadano mesodonijeto na sofru, sva pažnja se usredsredi na to. Kuhar sa bijelomkeceljom dade se na dijelenje, a Ihsan-beg poče pričati o putovanjupo Istoku.

Poslije prošlogodišnje akcije Dersim, na Istoku je uspostavljen mir.Više nikog ne trese strah od razbojnika. Niko se ne brine šta će bitisutra. Nije samo vojna sila uspostavila red i mir; osim toga, bila je to irepublička mobilizacija na razvoj i obrazovanje.

Dok je pričao, Ihsan-beg se veoma često okretao i gledao uKerim-bega, ali svi su znali da se, zapravo, partijski inspektorobraćao svima za sofrom, a osobito poduzetnicima, koji zbogprošlogodišnje akcije nisu na vrijeme mogli dobiti novac. Nakon štoje to ispričao, inspektor se sjeti komičnog slučaja u Elazigu, nasvečanom otvaranju mosta. Valijin govor pod užarenim suncemdobro se oduljilo. Utom je magarac počeo njakati, a neko povikao izdaleka: »Ušutkajte tog magarca!« Neki od službenika se nasmijao,potom je tog sitnog službenika i vlasnika magarca valija uvečerpozvao u policijsku stanicu i naredio da ih istuku. Nakon što toispriča, partijski inspektor se osmjehnu u popustljivom maniru. Kaoda je tim osmijehom prisutnima govorio: »Uporedo sa dobrim, uživotu se, nažalost, susrećemo i sa lošim, žalosnim, pa čak ikomičnim slučajevima. Ne ustručavam se to ni ispričati!«

Poslije Ihsan-bega, ponesen popustljivom atmosferom, nekivremešni državni inspektor također se dade na pričanje događajakoji je doživio na liniji Filjos. I on je, pričajući, povremeno gledao uKerim-bega, a gosti su slušali i ispijali prokrijumčarenu rakiju saledom, koja ja pred njih stavljena u testijama. Bila je mirna junskanoć, bez vjetra. U daljini se vidjelo svjetlo koje se iz radničkih barakarasipalo u tamnu noć.

Zajedno sa mesom, na sofru je, u velikoj tepsiji, donesena i riža.Nikako se nije moglo otpočeti sa jelom jer je dugo trajalo serviranjeove riže te je većina gostiju prvu čašu rakije popila na gladanstomak. Omer je vidio da je rano popijena prva čaša neke opustila i

da se za sofrom polahko narušavaju red i atmosfera poštovanja. Isam se želio uključiti u ovaj ambijent, želio je pričati, reći nešto. Je lihtio govoriti da bi da bi podsjetio na svoje postojanje i pokazao da sene ustručava pred moćnim Kerim-begovim karakterom, koji je tlačioljude, koji je gospodario svime, ili je to želio samo zato što se želiozabaviti, nije jasno znao, ali znao je da se ta želja povećava što jeviše sjedio za sofrom. Izvjesno vrijeme je nešto pričao sa Refikom iRudolphom, ali je bilo ograničeno ono što bi sa njima mogao pričatiza ovim stolom, jer nisu mogli govoriti šapatom. Uz to, nisu ni imališta reći jedan drugome jer su mjesecima neprestano razgovarali.

Nakon što je stari državni inspektor završio svoju priču odoživljajima sa trase Filjos i nakon smijeha, Ihsan-beg poče govoriti.Rezimirao je poruke koje se mogu izvući iz ove priče. Nato, da binekome nešto rekao i po svaku cijenu čuo vlastiti glas, okrećući semirnom, sredovječnom inžinjeru, koji je sjedio naspram njega, Omerpoče pričati događaj iz prošle godine koji uopće nije bio zanimljiv.Upirući svoje oči u njegove, kako bi mu onemogućio da gleda Kerim-bega ili drugdje, dugo je inžinjera držao u zarobljeništvu. Kad jenajzad završio i došao do mjesta gdje se treba nasmijati, vidio dainžinjer gleda u centar sofre, kao da se izvinjava. Shvati da nijenaišao željeno razumijevanje. Htjede ustati iza sofre, ali ne učini tokad vidje da se Refik lijepo zalaže hranom.

Refik ništa nije pričao, slušao je ono što se pričalo za sofrom,posmatrao prisutne i veoma mnogo jeo. Kao da je za ovu sofrudošao da nahrani tijelo koje dugo nije mogao nahraniti, a oči licimarazličitih ljudi. Kao i svi ostali, osjećao je površno oduševljenje premaonome što se pričalo, povremeno bi se osmjehnuo, ponovo na tanjirstavljao rižu i sjedio mirno i bezbrižno. Poput nekoga ko je suspjehom završio naporan posao i koji je dojurio za sofru, djelovao jespokojno i zadovoljno. Ali, Omer je znao da on noćima ne spavaspokojno, da je obuzet strahom i zabrinutošću za život, svojubudućnost, za planove u vezi sa tim razvojem sela, na kome jemjesecima radio.

Kerim-beg i Ihsan-beg su slušali nekog starca. Taj starac, kojeg je,s posla, i Omer poznavao, prošle godine je, iako nije bio inžinjer,primljen u državni kadar zvaničnih inspektora. Postavljanje na takvudužnost čovjeka koji se nije razumio u knjige i račune, svi su

objašnjavali njegovim iskustvom, a još više njegovim poštenjem ipreciznošću, koja je gotovo dostizala stepen bolesti. Vremešniinspektor prošle godine nije bio pozvan na na ovu svečanu večeruzato što nije bio na toj dužnosti. Sad je, izgleda, bio veoma uzbuđenšto je na ovakvoj večeri, na koju je prvi put u životu bio pozvan, sreoi partijskog inspektora. Veoma vatreno je nešto pričao, iznosio je onošto se treba uraditi da bi se ispravile nepravičnosti, ljutio se na sebešto je, zbog uzbuđenja, brkao rečenice koje je prethodno smislio, štonije dobro iskoristio priliku ko ja se čovjeku pruži jednom u životu.

»I vi ste inžinjer, zar ne?«, upita Ihsan-beg mladića koji je sjediopokraj starca, nakon što je stari inspektor završio svoje. »Šta se uovom slučaju može uraditi?«

»U tom slučaju se prije na mjesec dana počne sa pripremamaizvoda i spiskova i sve ove pritužbe odmah se izglade«, uzvrati mladiinžinjer.

»Jeste li vidjeli?«, upita nabrzinu partijski inspektor starca te, nečekajući na odgovor uzrujanog inspektora, reče aščiji koji je trčkaraooko sofre: »Daj mi još malo riže«, pa mala usta, skrivena ispodbrkova, nasloni na čašu rakije, otpi gutljaj i krajičkom oka pogledastarog inspektora. »Vjerujte u reformu i državu. Dakako, nije svebesprijekorno ... Ali, preuveličavanje sitnih nedostataka odvest ćevas među neprijatelje reformi. Ali, svi koji se plaše načiniti nekugrešku trebali bi biti zajedno sa državom. Uz to, sad je slučaj Hatajbitniji od svega ...«

Raslo je raspoloženje i buka. Sijelo se više nije odvijalokomešanjem u centru sofre, već naporima malih grupa koje su gostioformili među sobom. Povremeno bi se čuo Kerim-begov glas, koji jenadjačavao sve ostale, ali gosti su nastavljali sa razgovorima.Najednom kraju stola bile su dvije žene. To su supruge danskihinžinjera. Sjedile su jedna do druge, pričale na svome jeziku, pažljivoispijale rakiju i smijale se. Muškarci sa drugog kraja stola supovremeno gledali žene, pušili i pili rakiju, slušali razgovor, potom,na trenutak, kad ni s kime ne bi bili oči u oči, ponovo pogledali žene izamišljeno pušili. Iz njihovih lica Omer je shvatao da nešto misle oovim stranim ženama, o svojim životima i željama, a kad je vidio dajedan od njih posmatra žene sa ružnim izrazom na licu, pomisli naNazli, zbuni se što mu je Nazli pala napamet, naljuti se na nešto.

Potom je i on, poput onih muškaraca, ispijajući još više rakije ipripaljujući novu cigaretu, osluškivao jednu od manjih grupa zasofrom.

Za sofrom su bile dvije grupe. Prvu grupu sačinjavali su stariji,ozbiljniji, pažljiviji muškarci. Bili su to poduzetnici koji su se obogatiliu vrijeme izgradnje ove pruge. Ovi novopečeni bogataši, koji su, uvrijeme izlaska zakona o prezimenima, uzeli prezimena kao što suDemirag, Jolačan, Demirbeg, Kajadelen21, prije šest-sedam godinabili su ili sitni podizvođači, inžinjeri s tek stečenom diplomom ilidržavni službenici. Obogatili su se izgradnjom pruge koristeći svojuinteligenciju i poduzetnost. A zbog toga što su bili zbunjenineočekivanim bogatstvom koje su stekli za nekoliko godina, bili suveoma oprezni, štedljivi i sitničavi. Željeli su da im niko ništa neprigovora, da ne dozive neku nepravičnost, da niko ne budenezadovoljan poretkom na ovoj pruzi. Ponekad bi se, kad bi se nekožalio i uspomagao, uspaničili kao da će izgubiti bogatstvo koje sustekli te su zbog toga razgovori o uspjehu Republike, o slučaju Hataj,o ugušenim kurdskim pobunama, o bratstvu i jedinstvu ... U drugojgrupi bili su državni inspektori, službenici, inžinjeri koji su radili zaplaću. Zbog toga što su veoma dobro znali kako su se obogatili,omalovažavali su one iz prve grupe, ali i zato što je većina njihželjela postati kao oni. Njihovo omalovažavanje miješalo se sazavišću, oduševljenjem, gnjevom i gađenjem. Neki od njih su, ovisnoo situaciji, bili pretjerano pošteni, neki kao da su mrzili sve i svakoga,neki su bili nestrpljivi i učtivi kako bi ušli u prvu grupu, a poneki su bilisamo lijeni posmatrači zato što više ništa ne mogu uraditi. Ali, i onisu, poput ostalih koji su se obogatili od pruge, osjećali da su njihovobiće i budućnost vezani za narodne poslanike kakav je Ihsan-beg ilione poput Kerim-bega, za državu. Zbog toga su istinsko veseloraspoloženje i zanos, iskrene riječi za sofrom dolazile jedino odstranih inžinjera, koji se nisu kontrolirali, koji nisu bili za Kerim-bega iIhsan-bega vezani poštovanjem i strahom, te od pijanog mladoginžinjera, koji je ionako bio izvan mreže svih ovih veza. Herr Rudolphnije mnogo pričao, a Refik je izgledao zauzet jedino nasladama očijui tijela.

Omer je, kao i Refik, mnogo pio. Želio je da ga ne ugnjetava tajpoznati narodni poslanik, aga, zemljoposjednik i poduzetnik Kerim

Nadži-beg. Da bi se tome oteo, morao je, prisiljavajući se i vičući,razgovarati, kao što je to maločas činio, ili je trebao uraditi neštoekstremno, uznemiravati svoje tijelo, neprestano se nečim baviti,trebao bi jesti, piti. Mislio je o tome dok je po drugi put stavljao dolmuna tanjir, dok je dozivao aščiju da ponovo napuni testiju rakije iodjednom mu opet dođe da ustane i napusti sofru. Upravo kad je tonamjeravao, pomisli da je pijan. Potom se sjeti utjehe, koja mu je napamet padala uvijek zajedno sa tom mišlju: »Piće mi samo štetistomaku!« Pridiže se. Dok je ustajao, našao se oči u oči sa herrRudolphom i, ne razmišljajući, promrmljao:

»Ja odoh u zahod!«Herr Rudolph se popustljivo nasmiješi. Osmjehnuo se i inžinjer koji

je sjedio pokraj njega. Omer krenu prema zahodu. Znao je, zato štoje i prošle godine bio na ručku kod Kerim Nadži-bega, otvorio jevrata i zatvorio. »Izgleda da ću povratiti«, pomisli dok je ulazio uzahod. Potom se nage nad otvor i povrati. Polahko se umio načesmi. Pogledao se u ogledalu. Lice mu nije bilo bijelo, bilo jerumeno i zdravo. Izišao je iz zahoda i čuo graju iza sofre, ali mu setamo nije išlo. Kroz sporedna vrata je izišao u muklu noć, u mirnutamu. Uvlačeći miris zemlje i trave, duboko je uzdahnuo. Uživao je utome što se izvukao iz gužve, u tome što je osjećao sebe i noć. »Jasam drukčiji. Ja nisam kao oni. Ja neću biti kao oni«, mrmljao je iuplašio se samog sebe. Pušeći, počeo je šetati oko zgrade.Najednom uglu ugleda svjetla iz kuhinje.

Primakao se kuhinjskom prozoru i bacio pogled unutra. Po tepsijibaklave kuhar je nešto posipao. Potom je, poput kakvog slikara,načinio korak natrag i pogledao svoje djelo. Uzeo je nož, ponovo seprimaknuo tepsiji i počeo nešto popravljati.

»Da, neću biti kao oni«, pomisli Omer. »Ne mogu, naravno, bitikao ovaj, a ni kao oni u tim barakama!« Krenuo je prema stolovima.»Gospodari i roblje ... Kerim Nadži-beg! Zašto ga mrzim?« Odgovoriprisjećajući se herr Rudolphovih riječi: »Zato što je on zauzeo svamjesta, sve uglove ... Je li to tačno? Ako je to tako, ja onda nemamšta raditi za njega, za državu i ove odvratne državne robove! Ali,želim nešto uraditi, želim sve razoriti! Želim biti gospodin! Osim toga,mnogo više od onog Kerim-bega ... Pametniji i gospodin.« Opetpogleda prema radničkim barakama. »Čak mi se ne mogu ni

oduševljavati ... Ali, dolaze i traže posao ... Šta da radim? Dazaradim što više novaca. Da napustim ova isprazna razmišljanja ...Razmišljanja, moral! Čemu koriste ...? Da, idem sjesti, da nerazmišljam ni o čemu osim o svome poslu! Dobro, šta ću ja raditi doksvi za sofrom gledaju u njega? Neću razmišljati o tome!« Sjeo je zasofru. Kuhar je donio tepsiju sa baklavom. Svi su pogledali u tepsiju.

35

UVIJEK ISTE DOSADNE RASPRAVE

Nakon što su pojedeni baklava i voće, govoreći da je zrak postaosvježiji, Kerim-beg je goste pozvao u kuću. Kahva je tu popijena.Kerim-beg je gostima pričao o rodbinskim fotografijama na zidu,puški i pojasu koji je Ahmet Muhtar-paša darovao njegovom djedu.Potom je, zaboravljajući na sve, nekoliko puta zijevnuo i gosti sushvatili da je došlo vrijeme za razlaz.

Kerim-beg se pred vratima pojedinačno opraštao sa svojimgostima. Pokraj njega je bio partijski inspektor Ihsan-beg. UgledavšiOmera, klimnu glavom sa istim pogledom, kao da je mislio: »Hah,tvoj posao je posao«, ili se to Omeru opet tako učinilo. Kerim-beg seOmeru nasmiješio kao što je to, po navici, uvijek činio kad bi ugledaobilo koje lice. Ugledavši herr Rudolpha, razveseli se kao da je predkušanje neke neobične poslastice. Nakon što je i njima rekao riječikoje je svima uputio, odjednom se okrenuo prema Omeru:

»Kad će biti svadba, da čujem?«»Poslije septembra«, odgovori Omer.Izbliza je vidio Kerim-begovo lice. Imao je usko čelo, debele obrve

i velike, međusobno približene oči.»Hoće li do septembra biti završeni most i tunel?«Kao da se pomjeriše očni kapci koji su napola prekrivali njegove

krupne oči. »Isto je ako kažeš da ćeš završiti i ako kažeš da nećeš«,kao da je to Omeru govorilo tromo pomjeranje njegovih očnihkapaka. »Koju vrijednost u mome svijetu mogu imati tvoje riječi!?«

»Završit ću, ako Bog da«, uzvrati Omer.»Ako Bog da!«, ponovi Kerim-beg, pa nabrzinu stisnu i Refikovu

ruku i okrenu se vremešnom poduzetniku, koji je dolazio iza njih.Nakon što su izišli iz kuće, Omer, Refik i herr Rudolph su dugo išli

ne govoreći. Potom Refik zijevnu protežući se:

»Ohh, kakva noć, čovječe!«, a kad od svojih prijatelja ne dobiodgovor, sa sumnjom dodade: »Dobro smo se zabavili, zar ne?«

»Jesmo li se zabavili, herr Rudolph?«, upita Omer.»Ja se nisam zabavio, ali sam se najeo«, uzvrati njemački inžinjer

i prasnu u čudan, nervozan smijeh.»Bog prokleo sve njih!«, povika Omer i ponovo uzviknu isto, kao

da je htio da se čuje do Kerim-begove nastambe, koja je ostaladaleko iza njih. »Ja sam pijan, čovječe!«, reče potom.

Pomisli ima li u njegovim riječima ili nema napregnutosti,naginjanja ka primitivizmu.

»Čim vidim ove tipove, dođe mi da budem neotesan i grub«, reče.»Aaa, ja sam mislio da se vi kako-tako zabavljate«, reče Refik.»Šta je, čovječe, bilo za zabavu? Šta je bilo?«, povika Omer i opet

se zapita je li obuzet primitivizmom ili nije.»Jelo je bilo dobro. Zatim, vidio sam razne ljude«, dodade Refik,

pa prostodušno zastade i zamisli se, kao da traži šta je bit zabave.»Bila je, eto, promjena«, dodade.

»Čuj, bila je, kao, promjena!«, povika Omer. »Promjena su našživot, posao, naša duša i krv! Šta ti, herr Rudolph, kažeš na ovupromjenu?«

Nijemac načini pokret rukom kao da je želio pokazati da ne želiopet započinjati sa raspravom o mržnji.

»Promjena, dakle, hah!«, povika opet Omer. »Izgleda sa si ovamoi došao radi toga: kao da dolaziš u zoološki vrt da vidiš neštodrukčije, nas ...«, ali ušuti i pogleda Refikovo lice. »Ja sam životinja,dragi Refik!«, reče hvatajući pod ruku svoga druga.

Jedno vrijeme su išli ne progovarajući. Omer stisnu Refikovu ruku ipoče razmišljati je li i on pijan ili nije. Odvoji se od Refikove rukezaključujući da inje pijan, da je samo u zanosu, da se voli ponašatikao da je pijan. Preskoči preko ispupčenja koje se teško vidjelo upomrčini. Poče sa manijom: »Ja sam jedan zeleni fenjer/ Hem gorim,hem se gasim/ Ja nisam zaručen/ Okrećem se ko god da je.« Kakomu to pade na pamet? Sjeti se: pjevala bi njegova nana; i sam jezlovoljno slušao kad je imao sedam-osam godina. »Nešto lijepo, aliglupo«, pomisli. Prisjeti se svoje nane, oca, tetke i još koječega.

»Ponašam se kao da imam pravo razmišljati i izgovarati sve ovegluposti«, reče i zašuti.

Opet su išli ne govoreći. Povremeno bi se čuo lavež pasa, glascvrčaka i šum rijeke Karasu.

»Za mene sad postoji jedino Amerika«, vidjevši svoju nastambu,reče herr Rudolph, a kao da je govorio sam sebi. »Postoji jedinoAmerika!«

Potom se okrenu Refiku.»Dobro, a šta ćete Vi raditi? Kako ćete se Vi izvući iz teške

situacije?«, pa je rukom je pokazao na nebo i zemlju. »Iz ovetmine?«

»Svaka noć ima svoje jutro, prijatelju moj!«, reče Omerpodrugljivim tonom. »Ne sekirajte se Vi za nas« i poče se smijati.

»Ja nisam toliko nesretan«, reče Refik.»Uđite, onda, da vam napravim kahvu i da popričamo«, uzvrati

Herr Rudolph.Omer nije htio ući, jer su o tim pitanjima mnogo pričali, raspravljali

do zore bez ikakvih rezultata. Ali, zato što se sažalio na Nijemca kojije želio razgovor, odlučivši da ne sudjeluje u raspravi, reče da bimogao malo sjesti. Ušli su. Govoreći kako do zore neće moćizaspati, herr Rudolph uključi agregat i napravi kahvu. Dok je sjedaou fotelju, u kojoj je uvijek sjedio, pogleda Omera kao da je želioshvatiti hoće li će prekinuti raspravu svojim ismijavanjima ipodbadanjima. Potom se okrenu prema Refiku:

»Neću Vam moći reći ništa novo«, reče kao da se izvinjava.»Ponovit ću ono što sam ranije rekao, možda ćete i vi dati isteodgovore, a ja ću i opet reći. Ali ću malo ugnjaviti herr osvajača ...Da, po meni je ovo, odnosno Istok, zemlja tame i robovanja. Većranije sam objasnio šta time želim reći. Ako time metafizičkimjezikom kažemo da ovdje ljudi nisu slobodni, onda želim reći da suovdje njihove duše zarobljene. Jednom sam Vam to rekao, i neštoviše što biste protiv toga rekli ...«

»Da, nema, ali ono što sam ja Vama želio objasniti, rekao sam nadrugi način. Ne obraćajući pažnju na duše ... Zatim, da, ako ništa, uTurskoj bar malo postoje ustavni temelji slobode i ...«

Shvatajući da ih neće moći slušati, Omer se pridiže. Poče šetati posobi. »Ovo su djeca«, pomisli. »Zabavljaju se uvijek istim komičnim,dosadnim raspravama iz knjiga. Da bar kažu nešto novo ...« Zijevnu.Sa police uze jedan od herr Rudolphovih šahovskih časopisa i otvori

ga. »Postoji, navodno, mat bijelih figura u dva poteza. Uz to, konj seneće pomjerati ... Kako?« Čuo je da Refik i dalje objašnjava, a HerrRudolph odgovara kako bi se rasprava oduljila. »Čovjek bi trebaoimati neki cilj, trebao bi živjeti. Moj cilj je da postanem osvajač!«Shvativši da šahovski problem neće moći riješiti gledajući u časopis,izvadi šahovsku ploču i figure, poreda ih i poče razmišljati. Nakonizvjesnog vremena shvati da je Refiku i Nijemcu laknulo vidjevši dase on zanima šahom. Riješio je još jedan problem time što ih je htioostaviti na miru. Nakon toga je, za dvadeset minuta, riješio problemza čije je rješavanje dato petnaest minuta. Drugi je, pak, riješio zadeset minuta, a u časopisu je pročitao da su oni koji u tom rokuriješe problem na nivou učenika u šahu. Riješio je još jedan problemzato što je htio povjerovati da je majstor, a ne učenik, ali se naljutioubijeđen ne da je majstor već da časopis ima glupe pristupe. Ondaustade primjećujući da herr Rudolph ponovo citira Holderlina:

»Amin ...! Ali, već je došlo vrijeme za spavanje.«»Ah, ah! Shvatit ćete jednog dana«, reče, kao i uvijek, herr

Rudolph, koji se nije pretjerano ljutio na Omera zato što svojimismijavanjima i podbadanjima do sad nije prekidao raspravu.

»Šta ima toliko za priču sa onim čovjekom? Uz to, uvijek pričatejedno te isto!«, Omer u povratku upita Refika.

»Razgovaramo o istim stvarima, uredu, tako je«, uzvrati Refik.»Ali, ovo o čemu smo razgovarali vrijedno je razgovora«, objasnismirenim, tihim tonom, poput učitelja.

Naopako mlatarajući rukom, Omer kao da dva puta ošamari zrak.»Prazna priča ... Prazna priča ...«

»Zar smo nas trojica nekad malo raspravljali? Ti, ja i Muhidin, zarmalo ...?«

»Upravu si«, uzvrati Omer. »Nekad smo raspravljali, ali terasprave su bile krajnje zabavne ... Dobro, nemoj se mrštiti.Raspravljajmo ako želiš ... Ali, o čemu ćemo raspravljati ...? Štaćemo riješiti raspravom? Jedino ova večera može biti vrijednarasprave. Zašto je ova gozba bila takva? Zašto sve biva takojednostavno ...? Ali, ti ovu večeru smatraš zabavnom! Ne možeš rećizašto je večeras bilo tako ...«

»Eto, mi to isto tako govorimo. Zašto je večeras bilo tako?«

Zastali su pod drvetom u tami koje se teško raspoznavalo i gledalijedan u drugog.

»Zašto je bilo tako?«, upita Omer ponovno. »Bilo je veomaodvratno, veoma prosto!«

Dok je to izgovarao, sjeti se Kerim-bega, koji ga je pitao kad će seoženiti, hoće U na vrijeme završiti ugovoreni posao, njegovih velikih,neuobičajeno primaknutih očiju otromboljenih kapaka, i povika:

»Eto, ako će se razgovarati, onda to treba biti o nečemu takvome.Zašto su ti ljudi toliko prosti, robovskog duha, zašto su svi takvi? Zarih ti ne doživljavaš kao takve?«

»Koga?«»Sve njih ...«»Ne! Vidi, tamo je bio i partijski inspektor, a i novopečeni bogati

poduzetnici. To treba razdvojiti jedno od drugoga ... Na kraju krajeva,partijski inspektor je odan reformama!«

»I, naravno, ove reforme će Turskoj donijeti svjetlo, zar ne?«, rečeOmer podrugljivo. »Vjeruješ li u to? Šutiš. Vjeruješ, vjeruješ. Zatimim u Ankaru pišeš pismo, dat ćeš im svoje projekte o razvoju sela ...Hah, ha ...! Jesi li sad shvatio svoju situaciju?«

»Prvo, ja se ne dopisujem sa onima što oni kažu, već samo saSulejmanom Ajčelikom. Zatim, prvi put saznajem da su tvoji stavovio reformama toliko omalovažavajući!«

»Hajde, hajde«, uzvrati Omer. »Nemoj skretati sa teme. Znam dasi i ti postao svjestan da se sa njima neće ništa postići. Sa njima seništa ne posti »Eto, tu se razilazimo«, uzvrati Refik, uzbuđen kao dasu se do sad u svemu slagali i kao da se sad pojavila neka tačkaneslaganja. »Ja vjerujem da će se nešto postići, a ti ne vjeruješniušta.«

»Ja vjerujem u ono što ću sam uraditi«, reče Omer, pa nastupiduga šutnja.

»Ne, eto, to ne mogu shvatiti«, kaza Refik poslije. »Ti ne vidiš onošta je učinjeno. Sad su svi slobodniji nego ranije. Ova tama je manjemračna nego što je bila prije. Utufi to sebi u glavu. Nešto je urađeno,radi se i uradit će se!«

Nervozno se meškoljio, kao da postoji još mnogo toga što trebareći, ali mu, kao, nikako da padne napamet.

»Slobodniji, ha?«, uzvrati Omer, a želio je pokazati da jepodrugljiv, ali je iz njegovog grla dopirao prigušen, treptav glas.»Slobodniji, ha ...? A ovi su najslobodniji!« i rukom pokaza u pravcutame.

S obzirom na to da su išli pola sata, morali bi biti kod radničkihbaraka.

»Najslobodniji ... Dolaze nam i preklinju da se zaposle. Prije dvijegodine nisu mogli dati šest lira za put, odvođeni su na prinudni rad.Možda je to što nazivaš slobodom ono što si vidio za zabavnim,neobičnim gozbenim stolom? Ha, šta kažeš? Za stolom su svi gledaliu Kerim-bega. Možda su oni ...

Odjednom ušuti. Izdaleka se čuo lavež pasa, šum rijeke. U blizinibi trebalo biti neko stablo ili cvijeće čudnog mirisa. Do nosa jedopirao sladunjav miris. Ni Refik nije ništa progovarao.

»Ovdje su svi robovi. Ovdje su svi dvolični, površni, lažovi, loši.Loši, loši, nema ničega dobrog. Ono za šta bi se moglo reći da jedobro, ono jadno dostojno sažaljenja, oni za stolom ... Svi su bezindividualnosti, imitatori, jadnici ... Znaš, isto tako, šta se prošlegodine dogodilo li akciji Dersim ... A čuo si i onog partijskoginspektora. Ali, šta se to mene tiče? Ne želim pričati o tome.Tispominješ nekog Rousseaua. Kakve on veze ima sa ovim ovdje ...?Daje Rousseau živio u Turskoj, protjerali bi ga kroz falaku i napraviličovjeka od njega.«

Refik ponovo krenu.»Nije sve toliko loše«, kaza i uzdahnu. »Možda ima istine u tome

što kažeš. Ali, kakva korist od toga da se na svijet gleda tako loše?U tom slučaju, čovjek razumom niušta ne može vjerovati!«

»Eto, to je tačno. Ovdje, u Turskoj čovjek ne može niušta vjerovatisvojim razumom«, pa Omer ponovo pokaza radničke barake. »Ilićeš, poput njih, vjerovati u Boga, ili u ništa, zato što je ovdje sveizvještačeno. Sve je imitacija! Sve je puno laži, dvoličnjaštva,obmane. Kažeš, Rousseau. Ko je naš Rousseau? Je li NamikKemal? Možeš li čitati to što piše? Budi li se u tebi nešto kad čitaš tošto piše? Možda se u nekome nekad nešto probudilo. Eh, ako ništadrugo, on je najbolji među njima. Zatim? Ovaj Nijemac je upravu:ona era koja je u Francuskoj trajala najmanje pedeset godina, kodnas nije trajala ni pet mjeseci. Sve je opet pokopano u stare

banalnosti, licemjerja. Eto, to je Turska ... Ah, Turska! Kadrazmišljam o tome, dođe mi da zaplačem. Ali, eto ...! Ne trebarazmišljati!«

»Vrlo je loše ukoliko vjeruješ u sve to što si rekao«, reče Refik.»Šta je to loše? Reći da si vidio istinu? Gore je živjeti u iluzijama.

Ali, nemoj više ga pričamo o ovome. Koliko je sati? Uskoro će seokolina zasvijetliti ...«

»Pričajmo, pričajmo«, uzvrati Refik. »Želim ti reći sve što mi padnenapamet. Ova tvoja razmišljanja ne smatram ispravnim. Nerazumijem kako možeš živjeti sa takvim razmišljanjem, ne vjerujućiniušta?«

»Šta ima u tome? Svi tako žive. Jesam li ja jedini koji živi nevjerujući niušta? Dobro, a u šta si ti vjerovao prije godinu dana?«

»Ja ...?«, Refik se osmjehnu dobronamjerno i krajnje bezazleno.»Ja tada nisam razmišljao o tome treba li u nešto vjerovati ili netreba«, pa uzbuđeno dodade: »Ali, ti ..., ti znaš. Ne može više nakonšto jednom spoznaš ...«

36

ODLAZAK NA OTOK

Dok se polahko penjala uza stepenice koje vode u luksuzni dioparobroda, Nigan-hanuma se čvrsto pridržavala za ogradu: još sekao mala veoma plašila uskih i visokih brodskih stepenica. Zapravo,plašila se svega brodskog. Od djetinjstva se veoma plašila broda, alije, isto tako, željela imati kuću na ostrvu.

Stepenice su vodile u široki salon. Nigan-hanuma pogleda poprostranom salonu, na presvlake na namještaju i tavanu, i kao da semalo obradova; bio je to uredan, prostran i nov parobrod. Zapamtilamu je ime: Kalender. Kad se susretne sa ovakvim, makar i malimugodnim promjenama, uspijevala bi se otrgnuti od pesimističkih mislio Turskoj. Eto, još se, povrh svega, i na vrijeme isplovljuje izpristaništa. Cisti su i podovi; nije prinuđena gaziti po opušcimacigareta i komadićima karata, ili po hrpama papira i smeća koje nosiko zna kakvu nečistoću. Ali, bila je gužva. Namrštena, Nigan-hanuma pogleda ljude koji su se nagurali u sjedišta. Potom uočiEmina-hanumu, koja je dugo sjedište zauzela šeširima, tašnama ikutijama, koje je poredala po njemu. Nju su ranije poslali na brodkako bi im zauzela mjesto.

»Ah, gospođo, mislila sam da nećete stići«, reče sluškinja, ustadei ustupi mjesto. »Bilo je onih koji su htjeli sjesti na Vaše mjesto, ali imnisam dozvolila«, dodade.

Nigan-hanuma je sjela. Pokraj nje je sjela Perihan. Između njih jesmjestila svoju jednogodišnju bebu. Nermin je sjela naspram Nigan-hanume. Osman prođe pokraj nje i zapali cigaretu. Mala unučad sepriljubiše uz Perihan. Emina-hanuma se povuče u ugao. Refika nijebilo. Nije bilo ni Ajše, koju su poslali u Švicarsku. Kuhar Nuri je nadonjem spratu čekao na frižider, koji je stavljen pokraj debelihkonopaca. Ni ove godine nije uzet poseban frižider za Hejbeliadu. To

je izazvalo dugotrajne rasprave i neprijatnosti, ali Nigan-hanuma jesad željela razmišljati o nečemu lijepom, željela se naslađivatiputovanjem.

Išli su na Hejbeliadu, u ljetnjikovac koji su napravili godinu danaprije smrti rahmetli Dževdet-bega. Zbog Dževdet-begove smrti,prošle godine nisu mogli ići; pripreme su ostale napola. Ove godineje Nigan-hanuma odlučila da se kasnije počne sa pripremama zatošto joj je prošlo kroz glavu da možda rana priprema donosi nesreću.Bio je to jedan od razloga tolikog zakašnjenja, to što su ostali do oveprve sedmice jula. Potom, bili su i završni ispiti u Ajšinoj školi.Zabavilo se oko njenog odlaska u Švicarsku. Pojavili su seOsmanovi poslovi. Svi su se bahato odnosili. Zakasnili su, eto. »Damožda nisu šta zaboravili«, promrmlja neočekivano Nigan-hanuma.Potom, prisjećajući se da želi razmišljati o lijepome, pogleda krozprozor. Parobrod je polahko prolazio pokraj Sarajburna. Gore, nabrdu, vidio se Topkapi saraj, a dolje, statua Ataturka, koja je, sarukom na pojasu, bila okrenuta prema moru.

Pričalo se da je Ataturk bolestan. »Cijenim ono što radi«, pomisliNigan-hanuma lagodnošću osobe koja ima naviku ukoravanja ihvaljenja drugih te shvati da su joj oči počele treptati.

Ovo je bio najslađi trenutak ne samo cijelog putovanja, već moždai cijeloga ljeta. Sve je bilo kako treba, a i ona je bila zadovoljnasobom. Zaboravljajući na sve i svakoga, počela je razmišljati o sebi.Kroz glavu joj prođe da ima pedeset godina. Potom se zadubi usjećanje.

Raspoloženje joj se pokvari kad, poslije povika putujućegprodavača, dođe sebi. A razmišljala je o prijatnim stvarima: sjetila seprvih godina na Nišantašu sa Dževdet-begom. Rekla mu je da želiimati kuću na ostrvu. A Dževdet-beg joj je odgovorio kako će setrenutno morati zadovoljiti iznajmljenim mjestima. Tada su odlazili naBujukadu. Potom je, jednoga dana, Dževdet-beg saopćio da je kupioplac na Hejbeliadi, a pošto je znao da je Nigan-hanumina pamet naBujukadi, počeo je sa naglabanjem: s obzirom da su Ermeni naKinaliadi, Grci na Burgazadi, a Zidovi na Bujukadi, turskim trgovcimapreostaje jedino Hejbeliada. Potom je Dževdet-beg započeo sajednom od svojih šala: I Ismet-paša je, zbog toga što je, inače,prijatelj turskih trgovaca i vojske, kupio kuću na Hejbeliadi, na kojoj

su turski trgovci i gdje se nalazi vojna škola. Na ove riječi, Nigan-hanuma više nije pronalazila snage za mrštenje, osmjehnula se.Mislila je kako je od onih ljudi koji se, kad to treba, znaju zadovoljitisitnim stvarima. Naslađujući se sad tim mišljenjem, treptala je očima.Ali, ovo uživanje nije potrajalo; putujući prodavač još uvijek se deraonasav glas.

Bio je to čovjek šezdesetih godina, prljave odjeće i sijede kose. Ujednoj ruci mu je bila stara tašna. Drugom rukom je mahaotermometrom, koji je izvadio iz tašne, i pričao čudnovatosti o tomešta prodaje. Nigan-hanuma je naučila: termometar evropskeproizvodnje, ugrađen u laklranu daščicu, pluta kao brod, može sekoristiti i za mjerenje temperature morske vode. Osim toga, može sekoristiti i prilikom kupanja male djece i staraca. Kad se, šetajućiizmeđu sjedišta, prodavač približio, Nigan-hanuma ga pogledaizbliza. Oporeni su mu šavovi na starom kaputu, a na pantalonamaje imao masne fleke. »Kad će ovaj narod naučiti da se čisto odijeva,da priča kako treba, da se svako jutro kupaju i briju?«, pomisli.Ponovo se sjeti Ataturka i rastuži se zbog njegove bolesti. Da mu nebi pružila priliku da joj se približi, sklonila je pogled od prodavača. Ali,prođe joj kroz glavu da je termometar praktičan. Eto, Turska je bilatakva: u dućanima nema ništa. Olni koji nešto traže, praktičnomoraju to što žele ili naručiti iz Evrope ili kupiti od putujućihprodavača na brodu. Sad je, kako to radi i onaj gospodin sapanama-šeširom, primorana na kupovinu. Nigan-hanuma seoslobodila osjećaja koji ju je obuzeo kad je ušla u ovaj novi, čisti iuredno održavan salon i vratila se beznadežnom i pesimističkommišljenju o Turskoj. A zbog toga što je našao kupca, prodavač jepočeo još više vikati i svoju robu gurati u oči svakom putnikupojedinačno.

Među putnicima, koji su u većini bili Grci, Ermeni i Zidovi, počekomešanje: pribiližavali su se Kinaliadi. Salon, koji je, inače, bučan,postao je nepodnošljiv zbog galame onih koji će izići na Kinaliadi,majki koje upozoravaju da se nešto ne zaboravi, djece trgovaca kojaviču da se ne bi izgubili, očeva koji gunđaju. U ovakvim situacijamaNigan-hanuma je mislila da mrzi trgovačke porodice i nacionalnemanjine i zaključivala da, uprkos tome što je njen muž bio trgovackoji je mnogo radio sa manjinama, pripada drugom soju ljudi.

Dževdet-beg je bio drugog soja: poticao je iz muslimanske porodiceu čijoj su bašči cvjetali orlovi nokti, a oženio se pašinom kćerkom.Nigan-hanuma je maknula pogled sa putnika, pogledala po sinu isnahi, koji su sjedili naspram nje; i, oni su joj se svidjeli. Sjedili sujedno pokraj drugoga, razgovarali tiho, poput poslušne djece, apovremeno bi bacali pogled kroz prozor. Nigan-hanuma zadovoljnoprimijeti da se oni razlikuju od ovih bučnih ljudi i, zadovoljna svojomporodicom, još jednom se s poštovanjem sjeti Dževdet-bega. Ali,potom se sjeti žestoke rasprave između Osmana i Nermin prije dvadana. Takvo nešto drugi ne bi nazivali raspravom, koristili bi oštriju,težu riječ, kakvu Nigan-hanuma nije mogla upotrijebiti za njih. Prije tridana su, za sofrom, za vrijeme večere, raspravljali pred svima.Predmet rasprave bio je frižider, pokraj koga sada, dolje, čeka Nuri.Ali, nešto sasvim drugo, izgleda da se u predmet razgovora uvrstilojoš i nešto sasvim drugo što je uzrujavao Nigan-hanumu.Razumljivom srdžbom žene koja cijeli dan vrši pripreme za put,prazni i puni sanduke, u stare novine umotava tanjire, čaše ifindžane, Nermin je Osmanu rekla da treba kupiti novi frižider, da jeviše neprilično frižider sa Nišantaša svake godine prenositi tamo-ovamo. A, podsjećajući je da se na ostrvu ostaje svega tri mjeseca ida se poslije osam sati struja isključuje, Osman joj je rekao da jeneprilično to što njegova supruga može misliti na takve nepotrebneizdatke u vrijeme dok su se poslovi toliko smanjili i dok firma imaveliku potrebu za novcem ... Osman je smatrao da je pravi razlogNerminine ustrajnosti na tome njeno neznanje kako se novaczarađuje. Upravo je na to Nermin izgovorila one riječi koje suuznemirile Nigan-hanumu, a Osmana dovele do crvenila: Kad odvajanovac za firmu, njen muž bi trebao vršiti odbitke od nekih ličnih inimalo prijatnih troškova, a ne od porodičnih. Nakon što je to rekla,starija snaha je srdito pogledala svog muža, a potom i Nigan-hanumu, načinila pozu kao da će reći koji su to privatni troškovi.Onda je zavladao tajac. Nigan-hanumu možda ne bi obuzela panika,ali je vidjela kako kasno u noć gori svjetlo u njihovoj sobi, a, osimtoga, čula je i kako se Nermin, koja se uopće nije snebivala tonasvoga glasa, nekoliko puta gnjevno proderala. Dok sad gleda svogasina i snahu kako spokojno sjede naspram nje, Nigan-hanumazaključuje da je Osman imao vezu sa drugom ženom, ali da se

rastao od nje, te razmišljanje o ovom zamornom pitanju odgodi zaneko drugo vrijeme. Ustručavala se da svoga sina uporedi sarahmetli Dževdet-begom. A Osman je, kao da se plaši oveuporedbe, poput čaršafa raširio novine u rukama i sakrio se iza njih.

Parobrod je pristajao uz Burgazadu. Ustao je gospodin sapanama-šeširom. Među ostrvima nema neke posebne razlike koja biopravdala Dževdet-begovu dosjetku, ali ovaj čovjek bi trebao bitiGrk. Nigan-hanuma se sjeti svoje krojačke, Grkinje sa Bejoglua. Bilaje prijatna, nasmijana i brbljiva. Jednom joj se iz usta potkralo daljeta provode na Burgazadi samo kako bi svojoj ružnoj kćerki našladobrog muža. Odjednom se Nigan-hanuma sjeti Ajše. Kroz glavu jojprođoše muke koje su trpili da bi je poslali u Švicarsku tenepromišljenosti njene kćerke. »Sa momkom koji svira violinu«,promrmlja sa strahom. Potom se prisjeti poznate poslovice, koja jeidentična ovoj situaciji: »Ona je, inače, cura takve pameti da bašmože poći za bubnjara ili za zurladžiju!« Ali, nije željela razmišljati oneprijatnostima. Ionako su djevojku poslali u Švicarsku. Tamo bitrebao biti i Lejlin sin. Taj Remzi je lijepo odgojen, profinjen igospodstven momak. Možda je malo podebeo, glava mu, poput rukui šaka, sporo radi, ali je bolji od nekog učiteljevog sina koji sviraviolinu.

Kad su bili naspram Kašikade, brod se iznenada poče njihati.Nigan-hanuma, zbrda-zdola, promrmlja jednu od dova koje je naučilaod svoje rahmetli matere te pomisli da se svakim danom polahkoveže za vjeru. To, naravno, nije bilo neočekivano, čudno vezivanje,kako je to bilo nakon smrti Dževdet-bega. I ona je, poput svih njenihvršnjakinja, koji su dio svojih sijela posvećivali priči o svomenarušenom zdravlju, na kraju šutnjom prelazila preko ovog pitanja,koje je nekad podvrgavala sprdnji; nije tjerala šegu sa sluškinjom iaščijom koji su postili uz ramazan. Ali, bila je dobrog zdravlja. Nijeimala nikakvih bolesti koje bi trebalo ozbiljno shvatiti. Vjerovala je daće dugo živjeti, čak i onda kad je, u trenucima dok je bijesna, glasomkoji bi svi mogli čuti, govorila: »Čekajte me, Dževdet-beg, dolazimkod Vas! Želim odmah doći!« Znala je da njeno vezivanje za vjerunikad neće biti fanatično. A sad je, eto, s tolerancijom gledala u školuza svećenike, među borovima, na vrhu Hejbeliade. Dotjeranisvećenik sa Hejbeliade, crne brade i s velikom kapom, koji bi kod

unučadi pobuđivao strah, a mržnju u njihovom aščiji i sluškinji, uNigan-hanumi bi budio veselo raspoloženje, kao da sluša nekusmiješnu priču, a pomalo i čežnju za Evropom.

Parobrod je polahko kružio oko Hejbeliade. Između borovihstabala, uskoro se treba ukazati krov kuće. Unučad su se prislonilauz prozor i gledaju. Perihan je uzela svoje dijete u naručje i ustala.Kao i uvijek, Nigan-hanuma pomisli da je i ona dijete. Potom se sjetiRefika; i on je bio dijete, ali njegovi nestašluci više se nisu moglitolerirati. Nekidan je došlo njegovo pismo, opet je saopćio da ćezakasniti. Ovo pitanje predstavljalo je ranu na Nigan-hanuminomsrcu. To je veoma često ponavljala samoj sebi, a primjećivala je daza tu ranu ponekad optužuje Perihan; njena mlađa snaha nijeuspjela svoga muža zadržati u kući.

Stajali su dok je parobrod uplovljavao u pristanište. Nigan-hanumaopet pomisli da nisu nešto zaboravili. Dok je silazila niz stepenice,čvrsto se pridržavala za ogradu, gunđala na unučad jer nisu bilipažljivi, nadzirala aščiju Nurija, koji je čekao pokraj frižidera te,malim i pedantnim koracima, sa strahom krenula preko pristanišnedaske, ispružene s broda. Čim je stupila na kopno, udahnula je miriskonja i konjskog izmeta i, prisjećajući se prvog dolaska na ostrvo saDževdet-begom, obuze je melanholija.

Kalabaluk, koji iziđe iz parobroda, nagrnu na mjesto gdje se čekafajton. Gunđajući, Osman nađe jedan fajton. Dugo potraja njihovosmještanje. Stariji unuk, Džemil, bi prekoren zato što je želio sjesti uzkočijaša. Potom je, natovaren teškim teretom, fajton polahko krenuo.Ubrzao je njišući se čas na jednu, čas na drugu stranu. Umorni iujednačeni zvuk konjskih potkovica podsjeti Nigan-hanumu nadjetinjstvo i rijetke, s nestrpljenjem očekivane izlete. Dok su prolazilikroz čaršiju, Osman je, prinoseći ruku šeširu, ali nijednom ga neskinuvši, dijelio pozdrave poznatim licima, esnaflijama, koji su ih,uprkos tome što su na ostrvu bili samo dvije godine, dobropoznavali, te putnicima u drugim fajtonima, koji su prolazili pokrajnjihovog. A nakon svakog pozdravljanja, svojoj majci je govoriokome je uputio selam. Iako joj vid nije bio toliko loš da bi iziskivaoova pojašnjenja, Nigan-hanuma je pažljivo slušala: kasap Foti jepromijenio mjesto svoga dućana; Mihrimah-hanumini se tekuseljavaju; Zekerija-beg, koji se bacio i na trgovinu duhanom, sa

svojom kćerkom silazi u čaršiju; preko puta crkve gradila se novakuća; porodica Sadžid-bega, trgovca željezom, još nije doselila;advokat Dženab Sorar-beg bio je zauzet prekopavanjem male baščeuza svoju kućicu; otvoreni su bili kapci na prozorima Ismet-pašinekuće; u kuću trgovca Leona, koji je, kad su se razotkrile njegovepronevjere, pobjegao u Evropu, nastanili su se drugi.

»Kako vrijeme brzo prolazi«, iznenada promrmlja Nigan-hanuma.Da bi shvatila jesu li se čule njene riječi, pogledala je u sina, pa u

snahe. Nisu je čuli. Svi su se povukli u svoja razmišljanja. Osman jepričao, one su slušale. »Kako vrijeme brzo prolazi!« Nigan-hanumapomisli na ostale trgovačke porodice koje idu na ostrva. U jednomtrenutku kao da osjeti zajedničku vezu između nje i njih. Ugledala jevodonošu koji je na magarcima prenosio vodu. Potom je tražila novedokaze da je njena porodica neuporediva: Perihan je bila veomalijepa, unučad zdrava, a sin vrijedan. Ali je, isto tako, sve to bilodaleko od uvjerljivosti. Osjeti dosadu. Kola su se približavala kući.Nigan-hanumu obuze osjećaj kakav je nikad nije obuzimao; osjećajda je, među svim ostalim porodicama turskih trgovaca, njenaporodica sasvim prosječna. Onda se dosjeti utjehe prisjećanjem nasvoju prošlost.

Prošlost. Prošlost joj je ulijevala ponos i ljubav za životom.Budućnost je bila nešto strašno i neodređeno: kako čovjek može bitisiguran da se sve neće pokvariti, da se, zbog nekog neshvatljivog,strašnog vala, jednog dana porodica i firma neće okrenuti naopako?Razmišljala je kako vrijeme brzo prolazi. Poželjela je da teče sporije.Poželjela je da se sve polahko mijenja, da novo s tolerancijomdočeka staro, da svi budu zadovoljni postojanjem i tim vremenomkoje sve okružuje, da niko ni na koga pretjerano ne obraća pažnju.Potom pažljivo siđe iz fajtona. Klimajući glavom, jedan od umornihkonja srdito zahrza. Počelo je ljeto.

37

TRAČNICE SE POSTAVLJAJU

Refik se probudi uz neku larmu. Vani, tačno pod prozorom, lajao jepas. Poznao ga je; bio je to Hadžijin pastirski pas duge dlake. Čuo jeHadžijin glas:

»Ššššt! Šuti, Toroman!«, vikao je.Refik pogleda na sat: bilo je nešto iza dvanaest. »Danas će se

završiti«, pomisli. »Danas je 8. septembar 1938.« Danas bi uOmerov tunel trebao doći voz za postavljanje tračnica zvanipoziciona kompozicija. Omer će ili na vrijeme završiti posao iomogućiti da voz prođe ili će, plaćanjem hiljadu lira za pola dana,nastojati nadoknaditi zakašnjenje, ali je, prije nego što je zaspao,Refik shvatio da će Omer stići na vrijeme.

Popeo se gore, do tunela, prije četiri sata, vidio je užurbanost.Shvatio je. Omer, koji je rekao da će možda doći do poludnevnogzakašnjenja, objasnio je da će se, izgleda, i to nadoknaditi. Omerdva dana nije spavao, a većina radnika radi duplu smjenu.

Refik se pridiže iz kreveta. Protežući se, prošeta po sobi. Sinoćnije mogao spavati. Nije mogao spavati pomalo zbog onog strašnograda tamo, u tunelu, a pomalo i zbog svoje budućnosti, zbog toga štodoista ne zna šta će sa projektima razvoja sela, a preostalo mu jesamo da se prepišu na čist papir. Cijelu noć je presjedio za stolom,pročitao ono što je mjesecima pisao, tu i tamo precrtavao iispravljao, legao i pokušao zaspati, nije uspio, potom je, ujutro,otišao u tunel, probudio se s lavežom, a pas nije prestajao kako seon vratio iz obilaska.

Ustao je iz kreveta i ušao u zahod. Gledajući u zahodsko kamenje,pri svakom ulasku u zahod sjećao se prvog dana kad je došaoovamo, onoga što je pričao sa Omerom. Pogledao je u ogledalo.Lice mu je izgledalo zdravo. »Došla ti je boja u lice«, rekla bi Perihan

da ga vidi. Prvog dana po dolasku ovamo obrijao je i brkove.Navršavalo se sedam mjeseci. Pljusnuo se hladnom vodom po licu,izišao i vratio se u sobu. »Sedam mjeseci«, pomisli. Sjede nakrajkreveta. Na stolu je bilo nešto što je nazivao moji projekti. Bila je tohrpa papira koja se ne može lahko obuhvatiti jednom rukom. Stajalesu i knjige kojima se stalno vraćao na ponovna iščitavanja. Pokrajnjih je stavio Goetheovu uramljenu sliku. Tu sliku mu je prije mjesecadana, pred polazak za Ameriku, dao herr Rudolph. Dar je stidljivopredao Refiku dok su na kamion utovarane knjige i njegove stvari,koje je utrpao u dva kofera ijedan sanduk; jedno vrijeme je neštozamuckivao, pocrvenio, potom je, u maniru koji je podsjećao da jevon i da mu je otac general, zadižući lagano glavu, rekao da gaveoma interesiraju Refikova i Omerova budućnost, ovih mladih ljudi imlade države, budućnost Turske. Refik se pridiže sa ivice kreveta.»Sta će biti kasnije?«, promrmlja. »Dobro, a šta sad da radim?«Završio je sa pisanjem projekata. Deset dana ništa nije radio osimšto ih je ponovo iščitavao. Trebao je, zajedno sa Omerom, ići uAnkaru; vidjeti se sa autorom knjige Reforme i sistem, SulejmanomAjčelikom, jednim od lidera pokreta Organizacija, te, uz pomoćOmerovog punca, pokušati uspostaviti vezu sa narodnimposlanicima i ministrima. »Sta sad da radim?«, pomisli. »Da Perihannapišem pismo? Sto god sad da bude, bit će u Ankari!« Sjeo je zasto da napiše pismo Perihan, ali nije mogao započeti sa pisanjem. Upismima Perihan nije ništa pisao osim da će još malo zakasniti, da jeveoma poželio nju i dijete. Ponekad se događalo da spomeneovdašnji život i ljude, ali je uvijek mislio da će to naljutiti Perihan.Opet, prisiljavajući se, pokušavao je nešto napisati, ali nije uspio.Potom mu za oko zape roman na stolu: nekoliko puta pročitao jeroman Ankara Jakupa Kadrija i sa oduševljenjem prihvatio piščevueuforiju reformi i nove Turske. Prilikom svakog čitanja romana, padalisu mu napamet ljudi u Ankari koji, poput njega, žele nešto uraditi, toga je smirivalo i kao da se pomalo oslobađao zebnje. Počeo je čitati.»Šta li se sad događa u tunelu, hoće li stići?«, pomisli nakon što jepročitao pola stranice i ustade. Ushoda se po sobi. Potom, odlučivšida ode do tunela, iziđe.

Pred vratima je ugledao Hadžiju. Opet je, u svom uobičajenomsmirenom držanju, gulio krompir. Bio je spokojan kao da će do kraja

života ovdje guliti krompir, kao da ovamo danas uopće nećenavraćati voz za postavljanje tračnica, kao da se u toku sedmiceneće rasformirati cijelo gradilište i kao da se barake neće isprazniti.Njegov pas je sjedio pokraj njega i spavao na suncu. Ne želeći ihuznemiriti, Refik se prošulja pokraj njih i poče se penjati uz brdo. Nijeišao malim i uskim puteljcima, koje su drugi utabali, već je išaonasumce, između stijenja i bodljika i posmatrao okolinu. Zemlju, kojaje prije sedam mjeseci bila prekrivena snijegom, sad je prekrilo trnje idivlje bilje. Barake su bile dolje, među ljudima koji su se unaokolokretali, ali svojim žuto ofarbanim daskama, šarolikim i improviziranimkrovovima i malim prozorima, ni barake ni lica tih ljudi Refiku višenisu bili strani. Ista je bilo i s rijekom u daljini; Refik se navikao nanjen žubor. Da bi bio svjestan toga, morao je, razmišljajući, slušati iposmatrati rijeku. Opet, kao što je to redovno činio, dugotrajnimnavikavanjem očiju, podiže glavu prema nebu. Bilo je to ono istonebo koje ga je uzbudilo prvog dana kad je došao; blistavo,prostrano, mirno, duboko ... Ali, sada, dok posmatra nebo, nijeobuzet istim osjećanjem: »Šta će biti sa projektima za razvoj sela?Šta radi Perihan? S kime li će me upoznati taj narodni poslanik?Zadihao sam se, a odlučio sam se svaki dan baviti gimnastikom.«

Opet je, prilikom ulaska u tunel, bio zahvaćen osjećajem krivnje ipokajanja koji ga obuzme pri svakom dolasku ovamo, ali se odmahusredsredio na događanja unutra. U tunelu je sve završeno, osim štoje ostalo da se trasa dovede u stanje postavljanja tračnica i da se nanekoliko mjesta podignu zidovi. U tunelu se radilo na samo dvamjesta. Na sredini je podizan zid. U blizini ulaza posipan je kamenna trasu. Zato što je uskotračna pruga bila natkrivena, kamen sedonosio na veoma primitivan način – prenošen je na magarcima, ato je naročito nerviralo inžinjere. Uprkos tome što više nisu imali štaraditi, Omerovi ortaci, dva mlada inžinjera, bili su tu zajedno saOmerom. Trčakarali su s mjesta na mjesto da bi radnike upozorili naozbiljnost zadnjeg dana, vrijednost vremena koje bi se izgubilo, vikalilijevo-desno, pomagali prilikom rastovaranja magaraca, prenosilikamenje. I Omer je radio kako bi podsticao radnike. Stideći se, kaoda su sami krivi što se gospoda miješa u fizičke poslove, radnici seprihvataju čega se oni dohvate, ne žele prepustiti posao njima, ajedan dio njih, zbog umora, ne uspijeva ništa raditi; kad bi se i

dohvatili nečega, samo bi pravili gužvu i otežavali posao. Kad je utom metežu Omer ugledao Refika, osmjehnuo mu se krajnjepodrugljivo, klimajući glavom. Refik mu se približio da bi pomogaorastovariti magarca, ali čim je dotakao naprtnjaču na leđima životinje,shvati koliko je to glupo, naporno i neprikladno i udalji se. Sve dok,kroz drugi izlaz, nije izišao iz tunela, čuo je dovikivanja i zvukispražnjenih naprtnjača. Vidio je i majstore zidare, koji su tiho radilisvoj posao, ali se nije okrenuo i pogledao, jer ga je ponovo obuzeoonaj osjećaj stida i kajanja.

Nakon što je izišao iz tunela, zaputi se prema zapadu, idući prekokamenja pripremljenog za postavljanje tračnica. Želio je, posljednjiput, odozgo vidjeti okolinu, ostala gradilišta; da vidi voz zapostavljanje tračnica, da shvati koliko se kompozicija približila tunelu.Kroz glavu su mu ponovo prolazili projekti, Perihan, kuća, Omerovposao, vlastita budućnost, ali prije nego što je, zadržavajući sepodugo pojedinačno na svakom od toga, došao do nekog zaključka,išao je zabavljajući se, preskačući sa teme na temu, sa jedne nadrugu misao, povremeno gledajući u nešto zanimljivo što mu zapneza oko, u rijeku, neku čudnu biljku, barake, u oblak koji je podsjećaona ljudsko lice. Nakon što je prešao nekih šesto metara, na mostukoji je izgradio Kerim-beg, ugleda voz za postavljanje tračnica. Nepribližavajući se pretjerano lokomotivi i radnicima, nastojao je izdaleka prepoznati taj proces, nazvan feršijat tračnica, čemu sedetaljno podučava na predmetu željeznice. Potom među radnicimaugleda poznatog Pozdžu Bekira, jedinog polagača tračnica uTurskoj, koga je, opet na nastavi predmeta željeznice, spominjaoprofesor. Ovog čovjeka, kojeg mrze svi željeznički građevinskipoduzetnici, poznavao je sa Nišantaša. Novcem koji zaradi napolaganju tračnica, kupuje placeve na Nišantašu, pa, sa svojomsručnom i umješnom ekipom, opet polaže tračnice na drugoj pruzi iopet kupuje placeve. »Šta ja ovdje radim?«, promrmlja kad se, ujednom trenutku, nađe oči u oči sa čovjekom koji je, sa cigaretom uruci, šetao među radnicima. Potom se, gledajući u polagače tračnica,odjednom sjeti da je nekad govorio kako mu je život skliznuo satračnica; tjerajući šegu sa samim sobom, nasmija se i vrati natrag.

Potom se vratio u baraku. Kad pred vratima ne zateče Hadžiju injegovog psa, kao da ga obuze osjećaj da mu nešta nedostaje.

Sjede za svoj sto. Prelista roman Ankara. I, kad shvati da ga nećemoći čitati, prisiljavajući se, poče pisati pismo, ali nikako nijeuspijevao započeti. Nakon što je, po navici, nabrzinu napisao onošto je uvijek pisao, pitanja o zdravlju djeteta, o tome šta radi Perihani ukućani, opet je, kao i uvijek, dodao da će zakasniti. Pišući to,postidje se, osjeti znoj na leđima i poče pisati o razlozima kašnjenja.Razmišljajući o razlozima, pred očima mu oživi projekt razvoja sela.Obradova se maštajući kako će njegova misao Mi sličimo sebi, kojapredstavlja srž projekta, i poglavlja u kojima se, pozivajući se na tumisao, iznose načini jeftinog dovođenja svih mogućnosti izmodernog grada u ujedinjene seoske jedinice, imati uticaj na dobreljude koji vjeruju u reforme, a koji su opisani u romanu Ankara.Potom: »Ovi projekti će sigurno biti prihvaćeni. To će se dogoditi,znam«, prošapta uzbuđeno i ustade. Pogledao je Goetheovu sliku i,pušeći cigaretu, šetao po sobi. Zatim je ponovo sjeo za sto, nabrzinu završio pismo, a, nakon što se nekoliko puta protegao,shvatio je da ga je obuzeo san i legao.

Kad se probudio, već se bilo smračilo. Pogledao je na sat: deset.»Spavao sam sedam sati«, pomisli. Ustade. Pri svjetlu svijećepročitao je pismo koje je bilo na stolu. Svidjelo mu se. Iz srednjesobe dopirali su galama i grohotan smijeh. Ušao je tamo i odmah sesuočio sa jakim mirisom rakije.

»Oooo, došao je naš!«, reče jedan glas. »Gdje si bio, čovječe?«»Zaspao sam«, odgovori Refik i zaključi da je Salih bio onaj što je

maločas pričao, a drugi je bio Enver.»Ti još spavaj. Mi smo posao završili. Gotovo je, gotovo je!«,

povika Enver. »Sad polažu tračnice. Došla je lokomotiva. Pustila jesirenu, a mi smo joj mahnuli zelenom zastavicom. Evo, ovako samomahnuli zastavicom! Dođi, frajeru, dođi, Pozdže Bekire, i položi svojetračnice!, povikasmo«, pa prasnu u smijeh.

Smijao se i mahao rukom kao da pokazuje kako se vihorilazastavica. Potom se uozbilji, kao da se nečega sjetio.

»Hoćeš li i ti popiti?«, upita, podiže flašu rakije i ispruži je.»Gotovo je, završili su na vrijeme«, pomisli Refik. nastojeći privići

oči na petrolejke koje su gorjele na stolu i u uglu.»Hoćeš U i ti popiti?«, krajnje oštrim glasom ponovo upita Enver.»Gdje je Omer?«, upita Refik.

»Gazda je, izgleda, vani«, uzvrati Enver podrugljivim tonom.»Razgovara sa jednim od službenika koje je ugušio u mitu ...«

Refik iziđe. Dok je zatvarao vrata, čuo je grohotan smijeh iza sebe.Na stolu iznesenom pred baraku vidje petrolejku. Na dvije stranestola sjedili su i razgovarali Omer i inspektor kojeg je Refik upoznaona večeri koju je prije tri mjeseca upriličio Kerim-beg. Iz daljine, tamood radničkih baraka, dopirao je zvuk tarabuka22.

»Hah, jesi li se probudio?«, upita Omer.Upravo kad je Refik htio čestitati Omeru, inspektor se pridiže.

Promrmlja nešto nabrzinu i stisnu ruku Omeru. Potom prihvati iRefikovu ruku; čestita i njemu.

»Čestitam!«, reče Refik stidljivo nakon što je inspektor otišao.»Iako uopće nije trebalo, bio sam primoran i njemu nešto dati«,

reče Omer pokazujući rukom prema inspektoru koji se izgubio utami. Duboko dišući, uzdahnu nekoliko puta: »Bog ih sve prokleo!«

»Da, veoma je ružno to što je uzeo mito kad nema nikakvihzasluga«, reče Refik.

»Ne, dragi moj, ne govorim o tome«, uzvrati Omer. »Bog prokleosve ove poslove, sve ove veze, službenike koji dolaze iz Ankare, sveKerim-begovo ...«

»Nema veze, pa gotovo je«, reče Refik zabrinuto.»Da, gotovo je«, uzvrati Omer. »Zaradio sam mnogo para. Gotovo

je.«Obojica ušutiše. Zvuku tarabuka, koji je dopirao iz radničke

barake, pridruži se i violina. Prijatna, vesela i živahna muzika razli seu mirnu noć. A iz barake je povremeno dopirao i smijeh pijanaca.

»I ja ću piti«, reče Omer. »Vidi, svi se zabavljaju. Došli su Cigani.Ispred kafane je dernek«, kaza upirući glavom u pravcu odakle jedopirala muzika. »Svi se zabavljaju psujući ovu prugu. Ja ću piti.«

»Da idemo vidjeti?«, upita Refik.»Dobro, hajde da vidimo«, uzvrati Omer.Ustali su i krenuli prema radničkoj baraci. Muzika je bivala veselija

kako su prilazili. Bila je u ovoj mirnoj noći nešto strano, daleko, neštona šta se Refik nije mogao navići. Omer je znao ovu cigansku grupu,jer ih je i ranije viđao. Ispričao je da obilaze sva gradilišta od Sivasado Erzuruma, da idu od jednog do drugog gradilišta i sviraju, pjevaju,igraju, da potom prespavaju kod žena, podizvođača ili kod majstora,

da godinama, od proljeća do jeseni, tumaraju tako konačeći. Potomda su se, prilikom njihovog prošlogodišnjeg dolaska, na Kerim-begovom gradilištu zbog neke djevojke posvađala dvojica vremešnihpodizvođača te gunđajući dodade da je ta djevojka nešto veomalijepo. Dok su se približavali kafani, odjednom se okrenu Refiku:

»Šta misliš o meni?«, upita, ali kao da se odmah pokaja zbogpitanja i, pokazujući na jednu od djevojaka usred mase, reče: »Eto,to je djevojka koju sam spomenuo. Kakva je? Je li lijepa?«

Ispred kafane je bilo pedeset-šezdeset radnika. Violinist itarabugdžija23 povukli su se ustranu i svirali, a na sredini su igraledvije djevojke. Nijedna nije bila lijepa. Izgledale su umorne, gledalesu okolo smiješeći se s mukom. Ni radnici oko njih nisu izgledalipretjerano veseli. Desetak ih je pljeskalo, s vremena na vrijeme bi seneko proderao, a većina je zijevala kao da svojim umornim,pospanim očima govore: »Da i ovo prođe, pa da idemo spavati.«Jednako su stajali očekujući nešto, poput iscrpljenih vojnika koji,nakon dugotajne borbe i krvave pobjede, koja je skupo koštala,čekaju povratak kući, ali koji nikako ne uspijevaju povjerovati da jerat okončan. U kafani je bilo nekoliko onih koji su, nalakćeni nastolove, drijemali. Naslonjen na vrata kafane, jedan pijanac je,ljuljajući se, pljeskao rukama i povremeno vikao. U jednom trenutkuutihnu tarabuk i nastupi tišina. Jedna od djevojaka gurnu nekog ko jeuznemiravao dok je skupljala novac. Nekoliko njih se nasmija. Masase uskomeša. Vrata kafane se otvoriše i zatvorišc. Nekolicinapolahko krenu prema baraci, na spavanje. Potom tarabuk i violinanastaviše.

Čuje se tarabuk, masa posmatra očekujući nešto, Refik pomisli datreba nešto učiniti te shvati da je ulovljen osjećanjem stida ipokajanja, kakav ga je obuzimao prilikom svakog ulaska u tunel.Razmišljao je: »Nikad nisam pomislio da bih se mogao umiješati uovu masu, ali je, isto tako, ružno biti toliko izvan ... Zašto ihposmatram? Oni su završili svoje poslove, umorni su, malo sezabavljaju pred spavanje. Ja? Oni tamo, ja od svega ovoga ...«

»E, o čemu tako razmišljaš?«, upita Omer.»Ništa.«»Ja mislim«, uzvrati Omer. »Vraćam se da pijem.«»Dobro, doći ću i ja«, reče Refik. »Možda ću malo prošetati.«

38

POSLJEDNJA VEČER

Slušajući muziku koja mu je dopirala iza leđa, Omer je krenuo premabaraci. »Oh, kako ću se lijepo napiti ... Završeno je, hvala Bogu«,pomisli. »Sada sam bogat ... Kad budu pričali o meni, ubuduće ćeme spominjati kao bogatog frajera ... Ali, sad nije vrijeme darazmišljam o tome. Ugledao je svjetlost petrolejke, koja je gorjela ubaraci.«

Dok je otvarao vrata na baraci, čulo se piskavo stenjanje. Kad jeušao, glas je utihnuo. Izgleda da je Salih pjevao, ali je ušutiougledavši Omera. Salih i Enver su sjedili na jednom kraju stola,pokraj sebe su držali veliku flašu rakije i pili. Na drugom kraju, koji jebio u mraku, Omer uoči još dvije prazne flaše.

»Zdravo, momci!«Enver se čak nije ni okrenuo da pogleda Omera. Gurnuo je Saliha

u rame: »Zašto šutiš, stari, pjevaj?!«, reče.Salih je nastojao nešto mrmljati. Pogledao je Omera, pa se

zamislio. »Ne pjeva se, stari, dok se gleda gazdi u oči!«, uzvratipotom i nasmija se.

»Šta tu ima? Ja pjevam«, reče Enver izazivački.Prisiljavajući se, otpoče sa pjesmom nasav glas. Kratko je pjevao.»Uostalom, on i nije naš gazda«, reče. »On je ortak. Naš ortak.

Zar nije tako?! Nazdravlje, ortak!«»Uredu, tako je, ali je kao gazda«, uzvrati Salih prostodušno.

»Sliči, eto, gazdi!«, pa pogleda Omera: »Ne ljutiš se?«, upita.»Prijatno, momci, neka vam je nazdravlje!«, reče Omer; nastojao

je izgledati dobrodušno.»Nazdravlje, ortak, nazdravlje!«, odgovori Enver. »Popij i ti,

ortak!«, i zagleda se u Omera, kao da je razmišljao: »Kako bih gazadirkivao?«, pa reče:

»Kako si ti samo pametan, ortak«, ali se okrenu Salihu i nastavi:»Nije nas, kao ostale, zapošljavao na dnevnicu. Dao nam je udio,načinio nas ortacima. Da, uortačio nas. A mi velimo: Naš je posao,zapeli smo kao magarci. Nas dvojica uradili smo posla za desetinžinjera!«

Uzbuđeno je govorio kao da Omer nije tu i kao da priča nešto štoSalih ne zna.

Omer uđe u kuhinju. Potraži flašu rakije, koju je ranije zaturio uneki kutak, ali je ne nađe. »Jesu li uzeli moju i popili?«, pomisli.Potom se sjeti gdje je stavio čašu. Upravo kad je izlazio, sjeti se danije uzeo čašu. Tumarao je po kuhinji mrmljajući: »Čaša ... čaša ...«Kasnije shvati da mu je pamet zauzeta nečim drugim: »O čemu li onitamo pričaju?«, pomisli. Čuo je njihove glasove. Enver je neštoobjašnjavao. Potom se obojica počeše gromoglasno smijati.

Sa flašom i čašom u ruci, Omer uđe unutra. Mislio je izići na drugavrata, piti sam za stolom na čistom zraku.

»Zašto je izabrao nas za ortake?«, Enver je i dalje pričao: »Zašto?Dok smo se mi radovali da je postalo jasno da smo dobri inžinjeri, onnas je čerupao kao guske. Zapošljavao nas je kao magarce!«

»E, pa niste onda trebali ni raditi«, uzvrati Omer, ali odmah shvatida je ružno to što reče i da je time veoma obradovao Envera.

Enver je objašnjavao Salihu kao da nije čuo Omera:»Da, lukav frajer. Osim toga, pokušao se prema nama odnositi kao

prijatelj, stariji brat, a ne kao gazda. Pričamo sa njim, ali i plaćamoračun toga. Namagarčio nas je, namagarčio! Zatim očerupao kaoguske!«

»Hoćete još više«, reče Omer, ali shvati da je ponovo načiniogrešku.

»Hah, ha!«, povika Enver. »Misli da prosimo. Tako? Ništa, čovječe,ne želimo od tebe! Hem nas čerupa kao guske, hem misli da smoprosjaci. Čuješ li to ti, Salihe?«

»Ja nikad nisam prosio«, uzvrati Salih. »Moja jadna mati mi jerekla da ...«

Omer pojuri napolje.»Stani, kud ćeš?«, povika Enver. »Sjedi sa nama. Sjedi da

pričamo ...«»Vi ste veoma pijani«, odgovori Omer.

»Eee, šta ako smo pijani? Zar i ti nećeš piti? Hajde, sjedi i pij sanama. Hajde, hajde, sjedi i pij! Vidi, eto, to želiš. Zar nije tako, nekasjede i pije sa nama. Zar ne, Salih? Reci!«

»Neka pije«, odgovori Salih. »Sjedite, brate, i pijte sa nama!«»Hej, zašto se ulizuješ! Ako neće, ne mora«, povika Enver.»Neću sjesti, momci, neću sjesti«, uzvrati Omer nastojeći izgledati

dobrodušno; povuče stolicu i sjede na drugi kraj stola.»Vidi, ulizivao si se, a on ode i sjede čak tamo«, reče Enver. »Nije

sjeo pokraj nas. Pomislio je kako ćemo ga uznemiravati i zadirkivati ida je to nedolično. Dobro, opet se udostojio, zar ne?«

»Tamo nije bilo mjesta«, reče Omer, stidljivo napuni čašu i iskapirakiju.

»Zašto ne dođe i sjede pokraj nas, nego nas posmatra od tamo, izdaleka? Zašto? Zato što cilja visoko. On bi htio piti sa Kerim-begom,sa onim evropskim inžinjerima. Šta ćemo mu mi, bijednici?«, pa seprodera: »Ali, mi nismo bijednici ...!«

»Još ću piti«, mislio je Omer.»Zatim, on se voli družiti sa onim Nijemcem što sliči ženi. Drukčije

su, čovječe, i kartaške igre koje on igra. Ne igra on prišpil kao mi. Onigra bridž. Zatim, šah, sport razmišljanja! Ha, ha, ha ...«, pa,utanjujući glas, poče imitirati: »Monšer, koliko ste karata Vi trebali?«

»Ali, monšer govore Francuzi«, pažljivo promrmlja Salih.»Zar, nakraju, svi oni nisu nevjernici? Zar se, isto tako, ovaj frajer

ne voli družiti sa nevjernicima? Evropljane smatra boljim od nas.Gadi mi se, čovječe, gadi mi se! U školi su govorili da su oni bolji,kod kuće su govorili da su oni bolji; viđali smo ih u kinima, učasopisima, a sad se i ovdje više voli družiti sa tim kicošima«, povikaEnver.

Omer je pažljivo slušao.»I oči su mu uperene gore«, Enver je pričao kao da trača nekoga

ko se ne nalazi u sobi. »Zaveo je kćerku narodnog poslanika zatošto su mu oči uperene gore. Upecao je kćerku narodnog poslanika.«Enver se zadržavao na svakoj riječi, pričao sa uživanjem: »Kakva lije cura ta poslanikova kćerka? Naš je, hvala Bogu, zgodan.

Nema se šta reći na zgodnost našeg. Ali, kakva li je cura? Šta akoje naopaka ta što pakuje pisma u one ružičaste kuverte?«

Odjednom ušuti. Nastupi tajac. Onda, s lažnim bijesom, povika:»Kakav si ti čovjek, frajeru!? Nećeš ništa reći ni kad bi ti u licepljunuli!« I Omer je nastojao izgledati bijesan:

»Pijan si. Ne mogu te ozbiljno shvatiti!«, ali su to bile banalne,obične riječi; obične, obazrive riječi običnog, uobraženog, urednog ipametnog novopečenog bogataša.

»Ne možeš uzeti za ozbiljno, ha?!«, povika Enver. »Ne možeš,dakle, uzeti za ozbiljno. Dobro, da ja kažem, a ti, ako hoćeš, uzmi zaozbiljno, ako nećeš, ne moraš. Da ja kažem ...«, pa se malo zamisli:»Taj Kerim-beg, ah, taj Kerim-beg«, reče. »Ti ne možeš biti ni kolikonjegov nokat! Razumiješ li, ni koliko nokat ...«

»Gdje to nađe«, pomisli Omer. »Našao je metu. Ali, kako jenađe?«

»Onaj Kerim-beg ne sliči tebi. Ti si urlao, zapošljavao si nas kaomagarce da na vrijeme završiš sa poslom. Završio si! Mnogo sizaradio! Ali, pogledaj Kerim-bega ... Kerim-bega! On je bogat sasvime svojim. Dušom, novčanikom, porijeklom, rođacima, srcem ...Njegov posjed se ne obilazi za mjesec dana. On nije kao ti. On se nedere da bi zaradio novac. On kaže: Da malo zaradim novaca,umjesto da budem besposlen. Njegov otac je aga. Njegova zemljase konjem ne može obići za dan. Možeš li biti njegov nokat? Je li tvojotac bio advokat ili sitni trgovac?«

»Sa lica mi je pročitao«, pomisli Omer. »Sa lica mi je pročitao da jepronašao metu, a sad uživa!«

»Je li bio advokat?«, upita ponovo Enver s gađenjem. »Moj je, eto,bio vojnik. Bio je takav vojnik da je, iz oduševljenja prema pašama,moje ime ...«

»Moj je bio konobar, moj je bio konobar«, reče Salih. »Sad mati odmene očekuje novac!«

»Dobro, eto«, reče Enver. »Zaradili smo pare. Ortak nam je, da ježiv i zdrav, dao da zaradimo dobre pare!«, ustade od stola i počešetati po sobi. »Jesi li znao da je njegov otac konobar?«, upitaodjednom, približivši se Omeru.

»Sad sam saznao«, odgovori Omer i sa stidom shvati da u svomglasu ima nešto tužno.

»Haaa, znaj, eto!«, reče Enver krajnje oštro. »Njegov otac jekonobar. I to u hotelu Tokatlijan. Znaš li ti to? Služi u restoranu u

kome bezbrižni snobovi, poput tebe, žderu lomeći pola kruha, apolovinu ostavljajući na stolu, gdje rospije koketiraju ... Razumiješli?«, pa, štiteći Saliha kao da mu je stariji brat, dodade: »Zbog tihmondenskih žena ovaj momak ne može ući u restoran. Jesi li i toznao?«

Omer ne htjede ništa reći. Nabrzinu je ispijao svoju rakiju i mislioda će, ne stigavši izići, odmah ovdje povratiti ukoliko bude nastaviopiti tom brzinom.

»Zbog tih mondenskih žena«, ponavljao je Enver još uvijek, panatrenutak ušuti, sjede na svoju stolicu i povika: »I ja ću upecatijednu mondensku ženu, čovječe! Zavest ću curu iz visokog društva... Skontat ću jednu tako lijepu ženu ... Upecat ću, Salihe, djevojkupoput žena tih danskih inžinjera. Kakva je to žena bila, zar ne?!Ortak, ti znaš, reci nam kako se love te mondenske cure? Šta, dakle,treba raditi? Reci, šta vole? Svaki dan ću je voditi u kino; hoću Bogami!«, pa najednom položi ruku na Salihovo rame: »Vidi, Salihe,imamo para. Kad odemo u Istanbul, upecat ćemo po jednu curu izvisokog društva. Imamo para. Imamo diplomu, inžinjeri smo. Ti sizgodan. Kakav sam ja? Ja sam inteligentan!«

»Nemoj se, brate, ljutiti, ali ti si kao čep«, uzvrati Salih.»Nije bitno«, reče Enver uvjerljivim i odlučnim tonom. »Bitna je

duševna ljepota«, pa prasnu u smijeh. »Duševna ljepota!«, povika iopet se gromoglasno nasmija, a onda se uozbilji: »Ako ćeš pravo, japristajem i na te ciganke«, reče. »Ali, i na cure iz visokog društva...«, pa se obrati Omeru: »Ali ti nećeš da kažeš. Ha, Salih, znaš likoga bi, zapravo, trebali pitati? Tog njegovog prijatelja ... Refika. Onse razumije u ove poslove!«

»Refik«, pomisli Omer. Sjeti se njega. Maločas su bili tamo, kodonih radnika. »Prijatelj, on je moj najbliskiji prijatelj«, pomisli. »Onzna ko sam ja i šta sam.«

»On se razumije u ove poslove, jer sam ga jednom, prošle zime,vidio na Nišantašu. S njim je bilo nešto veoma lijepo!«

»Podsmijavao sam se Refikovim idejama«, pomisli Omer.»Omalovažavao sam te ideje. Međutim, vidim da je on uvijek biopametniji, pošteniji, bolji od mene.

»Nešto tako mlado i lijepo«, objašnjavao je Enver. »Vidio sam ihna Nišantašu, u onom kvartu visokog društva, kako se drže ruku pod

ruku. I ja ću, kad odem u Istanbul, upecati jednu curu iz visokogdruštva. Da to pitamo tog Refika. On je sa Nišantaša, on dobropoznaje ove puteve ...«

»Ee, već postaje previše«, reče Omer.»Šta to? Jesi li se to naljutio? Vidi ti njega, Salihe! Ne da na svoga

jarana! Hej, čovječe, mi znamo ko si i ti, a i taj tvoj jaran ... Sjećaš seovih iz škole, zar ne? Bio je ovaj, taj Refik, i sa njima još jedan kaopatuljak. Na sve su gledali s omalovažavanjem. Ovaj je bio kicoš.Svaki dan je dolazio u najotmjenijem kaputu i kravati; pušio je lulu.Onaj patuljak bio je nekako bolešljiv. Imao pogled iza naočara, ništadrukčiji od vražijeg ... Mi smo bili na prvoj godini. Sjećam se tog timapametnjakovića ... Sve su omalovažavali ... Najbolji je, opet, bio tajRefik. Izgledao je nekako dobronamjerno, ali mi je sad jasno: bilo jeto od tupavosti i prostakluka!«

»Dosta više, dosta!«, povika Omer, ali pomisli: »Uskoro će doćiRefik. Da ne čuje ovakve grozote, tako nešto nije za njega!«

»Vidi, vidi, ne dozvoljava da se bilo što kaže o njegovom prijatelju!Ne dozvoljava da se nešto kaže o tom tupavom, prostom Nišantašliji.Frajer je ostavio onu ljepoticu i došao ovamo. Zašto je došao? Daplače ... Da vidi Kurde, gladne, bijedu svoje domovine ... Pišetekstove o razvoju sela i plače. Ide onom Nijemcu koji je nalik naženu i plače. Sine, ako si već trgovac, sjedi smirom u Istanbulu, vodisvoje poslove, ne ostavljaj prazan krevet one svoje ljepotice! Ne, nemože! Doći će ovamo da plače!«

»Šuti, frajeru, šuti!«, prodera se Omer.Enver krajem oka pogleda Omera i nabrzinu dodade: »Tupoglav

frajer, burazeru! Još i nešto zapisuje u bilježnicu, znaš. Piše dnevnik... Drži ga na stolu. Nekidan sam otvorio i pogledao. Da umreš odsmijeha! Gdje god da se pogleda, frajer plače ... Ah, bijeda, ah ovazemlja, piše ... Ponegdje je napisao i: Draga ženo'. Umalo se nisamupisao od smijeha! A žena mu se zove Perihan. Jedna ljepotica kaoperi24! A ni krevet joj nije prazan, burazeru! Znaš, ovo visoko društvo.Pozvao je jednog i rekao: Ja odoh, a ti moju Peri ...«

Omer skoči sa stolice. Pojuri prema Enveru. Dok je jurio, predočima mu oživješe neke scene svađa. Prije kavge, kavgadžije segledaju u oči i polahko prilaze jedan drugom. I Enver je ustao.»Možda ga mogu oboriti zato što je pijan«, pomisli Omer. Potom

promrmlja: »Salih će nas rastaviti.« Pade mu napamet da se nikadnije tukao, te shvati da ni Enver ne želi kavgu. »Tuča bi bila neštoveoma glupo«, pomisli. »Udarat ćemo se nogama ... Obojica ćemoudarati jedan drugoga ... Ne može se znati ko će pobijediti ... Lomitće se flaše i čaše ... A kad i Refik sazna da sam zbog njegazametnuo kavgu ...«

»Sa tobom se ja čak neću ni tući«, reče Enver i sjede na svojemjesto.

Omer uze svoju flašu i iziđe na čist zrak. »Piće mi samo stvarategobu u stomaku«, promrmlja. Sjede za sto napolju. Isprazni iposljednje kapi koje su ostale na dnu flaše. Pažljivo je osluškivaonoć Tarabuka se čula umorno, violina je cijukala. »Gotovo je«,pomisli. »Šta sad da radim?« Pomisli na brak sa Nazli. »Kćerkanarodnog poslanika! Eh, i mi ćemo imati svoju kuhinju!« Oslušnuprema baraci. Iz nje više nisu dopirali glasovi. »Da sačekam Refika«,pomisli. »Neka dođe. Malo ćemo popričati. Kasnije ćemo ići uAnkaru. Zatim ću se ja oženiti kćerkom narodnog poslanika. Dobro,a šta se još može raditi? Kako se može živjeti? Iznosio sam nekeopaske o tome da se treba suprotstaviti običnom životu! Mogao bih,naprimjer, ovdje kupiti imanje. Imanje koje je Hadžija pokazao. Poštoli je? Koliko sam zaradio od svih ovih poslova? Stani da vidim: pokoliko se kuruša25, prve godine, računao kubik zemlje?« Iznenadi se,shvativši da je zaboravio tu cifru, koju je stotinama puta koristio uračunima koje nikad neće moći zaboraviti. Iz tog zaborava izvedezaključak kako parama ne pridaje važnost i, upravo kad mu jenadolazio osjećaj ponosa, sjeti se cifre. Pomisli na Nazli. Mislio je nasvoj povratak iz Engleske. Potom ugleda Refika, polahko seprimicao, ali u njemu ne oživi ona ljubav, koja je, dok se u baracipričalo o njemu, maločas oživjela. Zijevnu protežući se i prisjećajućise da je veoma pospan i da danima nije mogao spavati kako treba.

39

JESEN

»Ubili su i cvijeće koje je Dževdet-beg posadio svojim ručicama«,reče Nigan-hanuma ne pomjerajući se s mjesta na kome sjedi.Glavom je upirala na ugao gdje se nekada nalazilo cvijeće čija jelatinska imena napramet naučio njen rahmetli muž.

Nigan-hanuma, Perihan i Nermin sjedile su na pletenim stolicamapod drvetom u bašči iza kuće. Uprkos tome što je protekao satotkako je Osman izišao iz kuće, jutarnja rosa se još uvijek nijepodigla sa listova i trave; slabo jesenje sunce nije uspijevalo izvućijutarnju svježinu iz bašče. Bio je zadnji dan septembra. Navršavalasu se dvije sedmice od njihovog povratka sa ostrva. Kućom naNišantašu već dvije sedmice vlada povećano neraspoloženje ijesenja atmosfera – kuhar Nuri umro je prije dvije sedmice, tačnoujutro na dan njihovog povratka.

»Cvijeće koje je svojim ručicama sadio ...«, reče Nigan-hanumaponovno. Ušuti, ne dovrši rečenicu, a na licu joj se javi poznatinesretni i potišteni izraz. Pogledom koji je okrivljavao sve, svakoga,cijeli svijet, osim Dževdet-bega, odmjeri svoje snahe.

»Nuri se povuče i ode baš onda kad nam je bio potreban«, reče.»Ako ništa, osjećao je poštovanje prema Dževdet-begu, zalijevao jecvijeće.«

»Izgleda da je njihova imena Dževdet-beg napisao na jednompapiru«, reče Nermin. »Da odem danas na Eminonu i da ih kupim!«,pa se okrenu i hladni i oštri pogled usmjeri na Perihan. »Jesi lishvatila gdje ću ići danas ponodne?«, govorio je njen pogled.

Perihan sa strahom maknu pogled sa Nermininog lica. Nejasan jojje bio izazivački stav koji je Nermin zauzimala nakon slučajnogsusreta prije mjesec. Tada je vidjela Nermin na željezničkoj stanicina Sirkedžiju kako ide pod ruku sa zgodnim i visokim čovjekom.

Slušala je Nigan-hanumu jer nije htjela razmišljati o ovome. Nigan-hanuma je pričala da nikad neće moći naći isto sjeme, da će ih,ukoliko ih i pronađe, ubiti onaj vrtlar, koji ničemu ne vrijedi. Vrhovimaprstiju je zatezala uglove šala na ramenima. Potom joj pogledzastade na sluškinji, koja je, sa tacnom, izlazila na kuhinjska vrata,malo sačekala da joj se približi i upitala:

»Je li se ona probudila?«, pitala je za Ajšu, koja se prije četiri danavratila iz Evrope.

Emina-hanuma glavom načini znak da nije. Prije nego što jespustila tacnu na sto, okrenu se Perihan: »Mlada gospodo,djevojčica plače.«

Petnaestomjesečnu Melek više ne spominju kao bebu ili dijete,već kao djevojčicu. Perihan ustade. Uze napunjenu šoljicu čaja inovine sa tacne, pa krenu u kuću. Ušla je kroz kuhinjska vrata i izišlagore. Penjući se uza stepenice, iz kćerkinog plača, glasa koji seprekidao i jačao, shvati da je napunila pelene. Čim je ušla u sobu,prišla je krevetiću. Osmjehnu se ugledavši kćerkicu. I Melek jepogledala u nju i, zaboravljajući na svoj problem, ušutila. Zatimnastavi plakati. Perihan je čaj i novine spustila na sto i kćerkicupodigla kao paketić. »Ah, ti mala vragolanko«, prošapta osjećajućitoplinu medu dječijim nogama i to nešto malo u svojim rukama spustina sto prekriven debelom prekrivačem.

Poče, kao stoje to uobičavala, pričajući sa njom skidati odjeću itanke pamučne pelene. »Uh, izgleda da smo se oznojili«, rečeskidajući gornju košuljicu i pomisli da je pretoplila. »Ali, zar bi bilobolje da se razboliš?«, reče pomislivši da je zahladnilo. A kad Meleknešto promrmlja, obradova se kao da joj kćerka da je za pravo.Potom joj Refik pade napamet. Prema onome što je pisao uposljednjem pismu, u toku ove sedmice trebao bi biti u Istanbulu.Perihan se bojala da ne primi novo pismo u kome će Refik saopćitida će zakasniti još mjesec. »Navršava se sedam mjeseci otkako jebabo otišao«, reče naprežući se s bašlijom, koju nikako nijeuspijevala otkopčati, i uplaši se svoga glasa, jer je čula korake kojisu se penjali uz stepenice. Bašlija se otkopča. »Možda će napokondoći«, pomisli. Namršti lice ugledavši da se kaka razmazala popeleni. Zaprljane pelene ostavi u jednom uglu, uze kćerkicu unaručje, uđe u kupatilo i opra je. Dok je prala, razmišljala je o svojoj i

Refikovoj situaciji. Kad dijete kihnu, shvati da kćerkici ne prija hladnavoda i uspaniči se. Pade joj napamet otac ljekar. »Bi li bilo bolje daiziđem odavde i da se vratim kući«, pomisli kad kćerkica započeplakati. Mnogo je razmišljala o tome, prije tri mjeseca je donijela iodluku, ali je majka omela. Sjeti se riječi kojima je majkaobjašnjavala da je Refik ostavio Istanbul, a ne nju. »To je glupost«,pomisli. Potom odustade. »Nije glupost«, promrmlja. Sjeti seRefikovih pisama u kojima se izvinjavao i priznavao da je sva krivicanjegova. Pomisli na odgovore koje mu je napisala. Ponosila sepismom u kome je pisala da uopće ne razmišlja napustiti kuću,predosjećala da Refik isto osjeća. Strahujući da se dijete ne prehladi,nabrzinu se vratila u sobu. Izvadila je košuljicu i čistu pelenu. »Kakobi u mojoj situaciji postupila neka druga žena?«, zapita se. Nato, kaoi uvijek, ne dade odgovor; svoje stanje smatrala je jedinstvenim.Razlog njene jedinstvene situacije je u Refikovoj jedinstvenosti:nijedna žena koju poznaje nema muža kao što je Refik. Ali kada,nakon što joj je obukla odjeću, dijete još jednom kihnu, htjede sekazniti: »Još uvijek stanujem u ovoj kući, jer sam bez dostojanstva«,pomisli. Lahnu joj kad dijete položi u krevetić. Odlučujući da sekutariše misli koje joj sedam mjeseci, svaki dan, mute razum, sastola uze šoljicu čaja i otvori novine.

Čaj se ohladio. »Izbjegnut svjetski rat. U Munchenu postignutpotpuni sporazum«, pisale su novine, »Daladije, Hitler, Chemberlein iMusolini.« Perihan, kao što je to uvijek radila, poče požudno čitatinovine, kao da želi ući u svijet izvan sebe. Niko u kući nije brižljivijepratio zbivanja u državi i inozemstvu kao što je to ona činila. Upravokad je završavala sa čitanjem vijesti o Minhenskoj konferenciji,otvoriše se vrata bez kucanja i uđe Nermin.

»Imaš li zeleni konac?«, upita Nermin. »Ove boje!«, pokazivala jedugme svijetlozelene boje koje je držala u ruci.

Ponovno obuzeta neodređenim strahom, Perihan ustade. Kao daje krivica biti sama sa njom u sobi i kao da se što prije trebaosloboditi toga, nabrzinu otvori staru tašnu iz osnovne škole, koju jekoristila kao kutiju za šivaći pribor, uspaničeno je prerovi, nađetraženo i pruži.

»Hvala ti«, reče Nermin i osmjehnu se kao što je to činila kad bividjela tu staru tašnu, pa, zamišljenog lica, koje je otkrivalo da se

vratila razmišljanju o svom dugmetu i haljini na koju će prišiti dugme,iziđe iz sobe.

Nerminino osmjehivanje na njenu tašnu iz osnovne škole ovaj putPerihani nije izgledalo simpatično; doživjela ga je kao nešto hladno,ponižavajuće, čak kao nešto čime opet izaziva. Gledajući izazatvorenih vrata, preispita se vara li se ili ne. Potom se sjeti danakad je Nermin vidjela sa zgodnim muškarcem. Taj susret joj sesvakim danom na različite načine oživljava u svijesti. Čovjek za kogaje mislila da je zgodan imao je duge zulufe, lice potamnjelo nasuncu, njegovane brkove i ruke. Kod Perihan je pobuđivao strah igađenje. Bila je došla na stanicu da, na lokalni voz za predgrađe,isprati majku, sa kojom se sastala na Karakoju. Iz jednog staničnogrestorana izišla je Nermin sa nekim čovjekom. Ugledale su seistovremeno, Perihan nije uspjela maknuti pogled. Nermin se prvouspaničila, a potom osmjehnula sa zbunjujućim izazivanjem, koje jeuplašilo Perihan. Kad su bile na desetak koraka jedna od druge,odjednom su obje okrenule glave u drugom pravcu. Perihaninamajka, koja je pričala o obavljenoj kupovini, nije vidjela Nermin. Kadsu se sa Osmanom uvečer vraćale na ostrvo, hladnokrvno držanjeNermin toliko je iznenadilo Perihan da joj je došlo da povjeruje da jena stanici vidjela njenu dvojnicu. Ali, kad se sjeti da joj je, nekolikosedmica poslije ovog susreta, Nermin u bijesu rekla da Osman nijeništa drugo nego mašina koja upravlja tom mašinom novca zvanomfirma, da je, također, jedno vrijeme imao i ljubavnicu, nije mogla nepomisliti da njeno ponašanje ima odgovarajući razumni osnov.Kasnije, kad se svakim danom susretala sa izazivačkim riječima iponašanjem Nermin, taj susret je počeo drukčije oživljavati u njenojsvijesti. Svakim danom je sve više vjerovala da je ono osmjehivanjeNermin na stanici na Sirkedžiju hrabrije i užasnije; mislila je kako se,mijenjajući dimenziju, njeno osmjehivanje ruga. »Vidi, ja se neustručavam ovo činiti!«, govorilo je osmjehivanje. »Ja sam tolikoslobodna žena da ti to apsolutno ne možeš shvatiti. A ti se samotoga plašiš i poslušno iščekuješ svog muža ...« Sa strahom ponovopomisli na isto te, shvativši da misli na to da će popodne Nerminobući zelenu hajinu i ići nekud, odluči se zabaviti nečim drugim, paotvori novine. Pročitala je rečenicu-dvije, kad neko pokuca na vrata.Uđe Ajša smiješeći se.

Otvarajući vrata, Ajša zijevnu, poljubi Perihan u obraze i opet seosmjehnu. Približi se Melekinom krevetiću: »Vragolanko, kako sesamo dereš!«

»Aaa, je li te probudila?«, upita Perihan.»Ne, dušo, ionako sam htjela ustati rano«, odgovori Ajša i

primaknu se prozoru i protegnu. »Ooooh, kako lijep dan!«, pa seokrenu i primaknu obrazu male djevojčice i uze zveku koja je stajalapokraj krevetića, primaknu Melekinom licu i poče mahati; na sebi jeimala plavu svilenu spavaćicu.

Perihan je vidjela njen bijeli vrat i gornji dio grudi. Pomisli kako seiz Švicarske vratila kao sasvima druga osoba.

»Hah, ha! Vidi ovo, vidi! Jesi li prepoznala tetku, mala Melek?«,upita Ajša, spusti zveku pokraj kreveta i protegnu se zijevajući tepoče prebirati po kosi i češati se.

»Nisi se, izgleda, naspavala«, reče Perihan.»Kasno sam legla. U dva ... Ali, tako smo se zabavili ...«Perihan je znala da je bila sa sinom Fuad-bega i Lejla-hanume

Remzijem i njegovim društvom.»Kud ste išli?«»Na Bejoglu. Na Tunelu je otvoren jedan novi restoran«, odgovori

Ajša. »Veoma lijepo mjesto. Napokon se i kod nas otvaraju lijepamjesta. Veoma sam se obradovala kad sam to vidjela. Poslije smosvi skupa otišli na sijelo kod teta-Lejlinih. U povratku smo se svatilina Emigran, na čaj. Zna li možda mama kad sam došla?«

»Maločas je pitala jesi li se probudila«, odgovori Perihan svojomdobro poznatom intimnošću.

»Šta ako sam ostala dokasno ...? Zar i sama nije prije četirimjeseca tražila da ovako izlazim?«

Prišla je prozoru, a potom se iznenada okrenula:»Tako je dobar momak!«»Ko?«, upita Perihan i osmjehnu se s razumijevanjem.»Remzi je tako dobar momak«, uzvrati Ajša. »Uvijek se zalaže da

mi bude dobro. Stalno misli na mene. Pravi džentlmen. Pristojan.Široke ruke. Pošten ... Ah, vidi ti moje mame. Namrštila lice, čekamene!«

Otvori prozor i povika:»Hej, heej! Ja sam ustala! Dobro, dobro, dolazim!«

Okrenu se prema Perihan, zamisli se kao da istražuje šta je ono očemu je maločas pričala i sjeti se.

»Aa, da! Tako je dobar momak. Iskazao mi je bliskost u Švicarskoj.Ljutila sam se na sebe što ovdje nisam shvatila da je takav. Zapravo,posebno je pitanje to što sam ranije bila takva ... A možda sepromijenio i moj pogled na svijet! Smiješ se? Ne, ne. Kad ode tamo,čovjek promijeni stav o svemu!«, i oči joj zasjaše. »Tamo je svedrukčije, toliko posebno, i ljepše nego ovdje ... Kad ćemo biti takvi,pitam se. Hoćemo li moći biti takvi? I mi ćemo, ako Bog da, biti kaooni, zar ne? I ti bi, Perihan, neizostavno trebala otići tamo. Otiđi samojim bratom«, pa naglo zašuti, kao da je uradila nešto pogrešno.

»Ne znam«, uzvrati Perihan zamišljeno.»Hoćeš li, dušo, stalno sjediti ovdje, u ovoj sobi ...?«, upita Ajša.

»Ja ću nagovoriti brata. Možda da odemo skupa! Ali, tamo čovjekmijenja pogled na sve. Tamo sam shvatila da je moj život – život. Koode tamo, obavezno postane neko drugi. Ili sa njima ... Nema veze... Ja se ionako više nemam namjeru toliko zatvarati u ovoj kući ...Upisat ću se na fakultet, ali i ne razmišljam previše o tome. A moždajednom, nakon godinu dana,vidiš ja ...«, pa pocrveni smiješeći se.

Odjednom se otvoriše vrata. Bio je to Jilmaz, sin kuhara Nurija. Uruci je imao kuvertu. Čim ugleda kuvertu, Perihan shvati da je odRefika i da piše da će zakasniti još mjesec.

»Gospođa Vas očekuje dolje«, reče Jilmaz, pružajući kuvertu Ajši;trudio se da ne gleda u Ajšin goli vrat.

»Dobro, dobro, dolazim«, uzvrati Ajša.»Da Vam doručak donesem u bašču?«, upita Jilmaz stidljivo i

ponovo se trudeći da gleda mimo njenog vrata.»Već je kasno«, odgovori Ajša, rukom prekri vrat i popravi

spavaćicu. »Nema veze, donesi, eto, nešto! A mami reci da silazim!«Nakon što se zatvoriše vrata, okrenu se prema Perihan pokazujući

iza sebe: »Trebao je, dušo, prethodno pokucati na vrata«, reče.»Zar nije pokucao?«, upita Perihan iznenađeno.»Ma, nije ... Ali ima veoma smiješan nos, zar ne? Odmah

pocrveni! Koliko je sličan svom ocu! Ah,veoma me pogodila Nurijevasmrt. Žao mi je što nisam bila na njegovoj dženazi. Mene je, znaš,zvao Sjemenka. Vjerovatno zbog toga što sam bila mala, utučena isuha kao sjemenka. Kako bih voljela još jednom vidjeti Nurija! Mene

je veoma volio. Na mjestu je umro, od srca, ha? Šta je, tu je; dobroje što je brat primio njegovog sina na posao. Dobro se sjetio ... A bilobi neprilično da sina čiji nam je otac tolike godine kuhaozapošljavamo kao nosača u skladištima zato što nije školovan. I ovoće već polahko naučiti.«

Perihan je slušala krajnje odsutno. Oči su joj bile na kuverti uAjšinim rukama. »Opet isto! Opet piše da će zakasniti«, mislila je.Ajša primijeti gdje je Perihan uperila pogled.

»Haaa, imaš pismo, zar ne?«, upita i pogleda kuvertu. »Od mogbrata! Ah, Bože, a ja brbljam li, brbljam!«, pa pruži pismo Perihan.»A i mama me čeka!«

Ajša krenu prema vratima. Upravo kad je bila na izlazu, pogledaMelek u krevetiću. Mahnu malim zvrčkom i vesela iziđe.

Perihan prazno pogleda zatvorena vrata i kuvertu u rukama. Izladice na komodi izvadi turpiju za nokte. Zavuče je u kuvertu, ali jeodmah ne podera. Svako Refikovo pismo otvarala je pomaloodugovlačeći. Pri tom bi razmišljala šta bi željela da je napisano unjemu. »Sta želim?«, pomislila je opet. »Da piše kako će odmahdoći. Šta će biti ako se odmah vrati? Sa bratom će ići u kancelariju.«Pomislila je na Osmana, Nerminin osmijeh koja je za njega rekla daje mašina koja upravlja mašinom za brojanje novca, na Ajšu. Potomse uplaši onoga što joj pade napamet. »Šta bih voljela da Refikbude?«, pomisli. Uplaši se kad joj njena razmišljanja i željenatrenutak postadoše glupe i nerealne. Želeći da ne razmišljaniočemu, otvori kuvertu i pročita pismo. Opet isto: pisao je da ćezakasniti, ali je više pisao o nečemu što naziva razvoj sela.Razmišljajući o tome šta bi to moglo biti, o tome kakvu bi vezu Refikmogao uspostaviti između projekta razvoja sela i života svojesupruge, poče ponovo čitati pismo.

40

ANKARA

Muhtar-beg srdito poskoči i ushoda se hodnikom Ministarstva koji jeimao visok plafon. »Obećao je, ali pola sata čekamo ovdje!«,prošapta. »Smračilo se. O čemu još uvijek pričaju unutra?« Upitao jegledajući Refika kao da on može dati odgovor. Stideći se, maknuo jepogled sa Refikovih očiju: »Došli bismo u neko drugo vrijeme!«Odjednom se okrenu: »Sinko, ja sam Muhtar, narodni poslanik izManise. Da ne bude kakva zabuna«, procijedi, odlučnim pokretomotvarajući vrata ministrovog sekretara. Slušajući sekretarov odgovor,namršti se. Kaza: »Ako je taj iz njemačke trgovačke delegacije, jasam iz turske narodne delegacije!«, reče pomalo usiljenim gnjevom.Načini pokret kao da će zalupiti vratima, ali odusta i pristojnopotegnu za šteku. Nastavi hodati hodnikom. Potom priđe Refiku isjede pokraj njega: »Vidite, eto. To je Ankara!«, reče.

Čekali su pred vratima ministra poljoprivrede. Narodni poslanik,koji je saznao za namjere i Refikove projekte, koji je sa Omeromdošao u Ankaru, odlučio je pomoći bliskom prijatelju budućeg zeta.Nakon što je saslušao Refikove projekte, narodni poslanik je rekaoda će ga spojiti sa ministrom, pa čak i sa Ismet-pašom, ali očekivanaprilika nikako da se ukaže. Bili su veoma zauzeti ministri sa kojima jenarodni poslanik bio blizak, većina ih nije bila u Ankari. Sve jepomutila teška Ataturkova bolest, svi su počeli nešto iščekivati. Refikjoš uvijek nije mogao vidjeti ni Sulejmana Ajčelika, pisca u časopisuOrganizacije, sa kojim se dopisivao dok je boravio u Kemahu. Prvihdana po dolasku u Ankaru nastojao je doći do nekog definitivnogrezultata u vezi sa projektima, a potom je, zapanjen, saznao da jepisac otputovao na godišnji odmor. Već dvadeset dana bio je uAnkari, ali se još uvijek nije vidio ni sa jednim nadležnim.

»Ankara je ovo! Ali, ti se uopće nemoj onespokojavati«, rečenarodni poslanik. »Ako ne možemo pomoći ni nekome poput tebe...« Ušuti sa zamišljenim izgledom. »Ako ne možemo koristitinekome kakav si ti ...«, ispravi se. Prije sat, telefonirajući u hotel ukome je odsjeo, kazao je Refiku da se u Parlamentu susreo saministrom poljoprivrede, da mu je zakazao sastanak u pet, te da brzodođe u Kizilaj. Sastali su se u Kizilaju, požurili u Ministarstvo, ali imprije pola sata sekretar reče da je ministar zauzet. Narodni poslanikiz Manise opet gnjevno diže svoje krupno i staro tijelo, koje uopćenije sličilo sićušnom tijelu njegove kćerke Nazli, i nastavi šetatihodnikom Ministarstva.

Potom se otvoriše vrata. Čula se galama i ljudi počeše izlaziti. Poboji njihovog tena, dostojanstvenom i uspravnom hodu, Refik shvatida su neki od onih što izlaze bili Nijemci. Za njima iziđe neko zakoga je mislio da je ministar, a za njim i prevodilac. Zajedno su išli dokraja hodnika, a u međuvremeno je krajem oka ministar pozdravioMuhtar-bega. Ubrzo se žurno vrati i uđe u kancelariju. Sekretar iziđei pozva Muhtar-bega, ali on je već uzeo Refika pod ruku i ljutito gavukao prema ministrovoj kancelariji. »Dobro, šta ću reći ministru?Kako mu sve mogu rezimirati?«, promrmlja Refik. »Reći ću mu tuideju koja predstavlja srž i jezgro mojih projekata ...«

Ušli su u veliku, prostranu, ali stvarima prenatrpanu sobu. Ministarnije bio za stolom, već pokraj prozora; gledao je vani i pripaljivaocigaretu. Ministra, kojeg je manje-više poznavao iz novina, Refik nijedoživljavao kao nekoga koga se treba plašiti i osjećati pretjeranopoštovanje. Inače, nije bio u uskom krugu onih koji zauzimajuznačajno mjesto u Partiji i koji iz jedne prelaze u drugu ministarskufotelju. Mora da je dobio ministarstvo zbog bliskosti sa DželalomBajarom.

Kada primijeti da su ušli, ministar se okrenu. Izvini se Muhtar-beguzbog čekanja, potom, upirući kroz prozor rukom prema dolje, kaza:

»Ovi Nijemci ... Cijela Ankara sad trči za ovim Nijemcima.«»Premijer je zamolio da, zbog tehničkih detalja, i ja obavim jedan

razgovor sa nekima iz delegacije. Ostavio sam vas da čekate.Možda se može potpisati neki trgovinski sporazum. Od nas jezatraženo da, za svaki slučaj, poradimo na detaljima ... Ooo, da, je lito mladić o kome ste pričali?«

Rukovao se sa Refikom.»Muhtar-beg je pričao o Vama. Vi ste inžinjer?«»Da«, prošapta Refik. »Ono što predstavlja bit mojih projekata ...«,

pomisli.»Znate li Vi koliko domovina ima potrebu za svojom djecom koja,

poput vas, žele nešto uraditi i koja se trude?«, upita ministar.Okrećući se Muhtar-begu, napravi izraz lica koji je kazivao pod

kako teškim uvjetima obavlja svoju dužnost:»Ovaj momak maločas, taj pola sata razmišlja da bi preveo jednu

rečenicu sa njemačkog ... Bilo me stid!«, pa se opet okrenu Refiku:»Zemlja ima potrebu za upućenim i obrazovanim ljudima«, reče.

»Momak je inžinjer građevinarstva«, reče ponosno Muhtar-beg.»Aa, građevinski inžinjer, dakle«, reče ministar, koji je, u

međuvremenu, prešao za sto i prelistavao neki dosje i, sasvim očito,razmišljao o nečemu drugom ... »Veoma interesantno. Mašinskiinžinjer, a obraća se ministarstvu poljoprivrede, pošto ..., pošto ... za..., ovaj ...«, pa zbunjeno podiže glavu. »Za šta ono bi?«, prošapta.

Onda, ne slušajući Refikov odgovor, klimnu glavom s izrazomtolerantnosti:

»Aa, naravno, naravno!«»Imam odgovarajuće projekte, gospodine«, reče Refik. »Iznosim

postulate razvoja sela ...«»Naravno, naravno«, govorio je ministar. »Želite li to objaviti?«»Želim da se to pročita, raspravlja o tome i da se sa drugim

stavovima o tom pitanju ...«»Naše ministarstvo ima dotacije za odgovarajuće publikacije«,

reče ministar. »Je li vaša knjiga obimna? Mogu lije pogledati, ako jetu?«

»Nisam je još prekucao«, reče Refik i preznoji se od stida.»Da, ako je debela, možete nam dati i njen rezime«, reče ministar,

koji je na Refikovom licu vidio izraz zbunjenosti.»Ako se ne varam, momak želi da se o tome raspravlja«, reče

Muhtar-beg.»Da se pročita i raspravlja«, umiješa se Refik.»Naravno, ja ću prvi pročitati tu knjigu«, reče ministar. »Pridajemo

značaj svim novim idejama o poljoprivredi i razvoju sela«, pa se vrati

dosjeu ispred sebe, pogleda na sat, poče prevrtati po ladicama. »Ali,zašto Vi ne sjednete?«, a sam se pridiže na noge; Pozva sekretara.

»Šta mu još mogu reći?«, pomisli Refik. »Da mu kažem da mi jebitna rasprava i da se ujedinjenim seoskim jedinicama dopremi svamoderna gradska ...? Da mu bar kažem da meni nije bitno da seobjavi ono što sam napisao ...? Priča sa sekretarom? Ah, nisampametan!«

»Vi ćete, dakle, našem ministarstvu ostaviti kratki rezime svojeknjige. Ja ću popričati sa članovima Komisije za publikacije«, rečeministar nakon što je sa sekretarom izmijenio nekoliko rečenica.»Ima još jedan način«, reče kad vidje Refikovo lice. »Vi objavite bezskraćivanja, a mi ćemo, kao Ministarstvo, otkupiti određeni broj ...«

Predlaganje ovog načina rješenja smatrao je činom velikodušnosti,pa polahko podiže glavu i osmjehnu se Muhtar-begu. Potom u velikutašnu, koju je izvadio iz ormara, na brzinu potrpa dosjee sa stola ipapire koje je izvadio iz ladica.

»Ne, nije to ono što ja želim«, pomisli Refik. »A ovaj čovjek mimože pomoći!«

Nakon što je u tašnu smjestio i dosje koji mu je donio sekretar,kaza: »Izvinjavam se. Ostavio sam vas da čekate, a sad moramhitno izići«, reče. »U njemačkoj ambasadi priređuju večeru u čast dr.Funka.«

Zatvorio je tašnu, u pepeljari prignječio cigaretu, načinio nekolikokoraka i prišao Refiku. Potom se, držeći Refika za gornji dio ruke,okrenuo Muhtar-begu.

»Veoma mi je drago što si mi doveo ovog mladića«, reče.»Obavezno ću mu pomoći!«

»Zahvaljujem se, ali ja bih, više nego tako nešto, želio da sepokrenu rasprave«, reče Refik shvatajući da je napokon došaotrenutak kad treba nešto reći.

Kao da će po snazi njegovih mišića shvatiti šta mu pada napamet,kakav je čovjek, ministar je stiskao Refikovu ruku: »Kakvarasprava?«

»Kao, naprimjer, u časopisu Organizacija«, odgovori Refik iprimijeti da se ministrovo raspoloženje pokvari; pogleda Muhtar-bega, i on se iznenadio.

Ministar pusti Refikovu ruku:

»Ah, časopis Organizacija. Pokret Organizacija. Ali, njihova modaje prošla«, pa se okrenu prema Muhtar-begu: »Prošla, zar ne?«, pa,poprimivši izgled kao da se nečega sjetio, reče: »Kako je Ismct-paša?«

»Ja znam isto koliko i Vi«, odgovori Muhtar-beg, a lice mu sezacrvenilo.

Refik se prisjeti da je Nazli pričala da je njen otac nekada bioblizak sa Ismet-pašom, da nose prezime koje im je dao Ismct-paša.Shvati da je rekao nešto pogrešno, ali nije uspijevao razaznati šta.

»Svi smo mi privrženi Ismet-paši, ali sad je Dželal-beg premijer«,reče ministar. »Zašto baš on? U ovim danima, kad je Ataturk teškobolestan, on nijednom da ode do Istanbula!«

Ministar je koračao prema vratima, ali se iznenada okrenu Muhtar-begu, pokazujući na tašnu u svojim rukama:

»Posla nam je preko glave, gospodine«, reče, ali ne izgovori to usrdžbi, već s osmijehom. »Danas njemački ministar ekonomije Funk,a sutra ugledate engleskog ministra ekonomije; sir, ne znam ko. Neobraćajte pažnju na Minhensku konferenciju; svijet ide u rat. Svi nasžele na svojoj strani. Zar nije tako?«, kazao je kao da je želio dapotvrde njegove riječi.

Izišli su iz sobe i sva trojica zajedno išli hodnikom.»Šta velite o jučerašnjoj nesreći?«Jučer su se prevrnula kola koja su po imanju vozila suprugu dr.

Funka, njemačkog ministra ekonomije. Žena je povrijedila ruku.»Ili ono što je prekjučer rekao za svečanim ručkom?«, kaza

ministar silazeći niz stepenice. »Njihova trgovina sa nama nijeprepreka našoj trgovini sa ostalim zemljama. Dakle, kaže da jeprepreka ... A, nažalost, Ataturk je bolestan. Čekamo ... Šta će seizleći iz svega ovoga? Zar nije tako?«

Ministar se zaustavi na pragu izlaznih vrata. Tražeći nešto, osvrnuse oko sebe.

»Daj mi to, sinko!«, reče i obuče je kaput koji mu je pružioposlužitelj, pa, pridržavajući Refika za ruku, okrenu se Muhtar-begu:»Hvala Vam što ste mi doveli ovog mladića«, reče. »Pomoći ću mu.«

Sumnjičavo odmjeri Refika.»Učinit ću sve što je u mojoj moći«, pa pogleda Muhtar-bega:

»Zelje narodnih poslanika su naredbe nama ... U kom pravcu ćete

vi?«, upitao je to pokazujući rukom na službeno vozilo.»Prošetat ćemo«, uzvrati Muhtar-beg oštrim tonom.»U tom slučaju, ja ću porazgovarati sa članovima Komisije za

publikacije«, reče ministar i pristojno, ali, u isto vrijeme, i sosmijehom koji je omalovažavao pristojnost, ude u auto; kola bučnokrenuše.

Muhtar-beg je gledao kako se kola pomiješaše sa tamom.»Sojtarija, šarlatan, pokvarenjak!«, povika.Krenuše zajedno prema Kizilaju. Zrak je bio hladan, suh i

beživotan. U Jenišehiru, na glavnoj ulici, bila je masa službenika kojisu izišli iz svojih ureda, zatim oni koji su obavljali večernju kupovinute oni što, prije povratka kući, s nogu nešto popiju. »Čekam vasopet«, rekao je ministar. Svi su čekali pred izlozima, u malimkafanama, pred cvjećarnicama, na autobuskim stanicama. »I ja, eto,čekam«, pomisli Refik.

»Čovjek, koji bi trebao biti ministar ide čak tamo za sitnimnjemačkim službenikom«, govorio je Muhtar-beg. »Gdje jepoštovanje države? Zatim, ima hrabrosti da nešto priča o Ismet-paši.«

»A Perihan me čeka u svojoj sobi«, pomisli Refik. »Brat ukancelariji, majka u dnevnom boravku!« Primijeti da osjeća stid, dane želi razmišljati.

»Vidiš, misli da od njega tražimo novac, da želimo prodati knjigu.To je zato što kod ovakvih nema ni trunke onoga što se zoveidealizam. Ali, još uvijek je isti kadar na dužnosti. Uskoro će se svepromijeniti«, nabrajao je Muhtar-beg i uzdahnuo. »Uskoro će se sve,ako Bog da, promijeniti!«

»Dobro, a šta će biti sa mnom?«, pomisli Refik. Ljude na ulici jedoživljavao je nezanimljivim, zamornim. Osmjchnu se prisjetivši seromana Ankara, koji je stajao na uzglavlju u hotelskoj sobi. Htjedetjerati šegu sa sobom, ali uplaši se i promrmlja: »Niočemu ne želimrazmišljati!«

»Aaa, hajde, nemoj mrštiti lice!«, reče Muhtar-beg. »Sve će sedovesti u red. Utanačit ću ti susret sa ministrom finansija, ministrompravde. Ono što si napisao ima i te dimenzije, zar ne? Ne mršti se!Treba znati čekati. Treba biti i oprezan. Zašto si spomenuo onajčasopis? Šta je, tu je. Šta je, tu je. Samo, došao si ovamo u veoma

nezgodne dane. Sve se mijenja i mijenjat će se. U ovakvimvremenima pobjeđuju oni koji znaju čekati. Ali, ovaj čovjek je velikiprostak. Ne Ministarstvo, Ismet-paša ovom čovjeku ne bi dao čak nida mu tašnu nosi!«

Stigli su do ugla Kizilmejdana.»Sutra Vas, sa Omer-begom, očekujem na večeri«, reče narodni

poslanik stavljajući ruku na Refikovo rame.Refik se vratio u Ulus, u hotel. Popeo se u sobu. Pogleda

Goetheovu sliku, koju je stavio na mali sto. »Šta sam ja?«, prošapta.Ispruži se na krevetu. Razmišljao je o razgovoru sa ministrom, osvome dvadesetodnevnom čekanju, o sedam mjeseci na željezničkojpruzi, o Istanbulu, o Perihan. Jednom, prije godinu, na Bešiktašu jepitao Muhidina je li isti kao što je bio. »Kakav sam sada?«,promrmlja, ali kroz glavu mu nisu prolazile misli već ministrove riječi ineke uspomene: Perihan, kuća na Nišantašu, nekadašnji život ...Dugo je ležao ne razmišljajući niočemu, gledajući prljavu sijalicu uhotelskoj sobi. Potom otvori roman Ankara Jakupa Kadrija. Opet je,kao i uvijek, smiješnim i jadnim doživio ono što je pročitao, a potom,prisiljavajući se, povjerovao u piščevo uzbuđenje.

41

DJEVOJKA REPUBLIKANKA

Horoz zapjeva. Horoz zapjeva još jednom. Nazli se probudi: »DanRepublike«, pomisli. Pogleda na sat; sedam. Ustala je iz kreveta dokje horoz još jednom pjevao. Soba joj se učini hladnom. Pogleda krozprozor. U bašči susjedne kuće bile su kokoši. »Dan Republike«,pomisli opet. Uzbudi se. Prva dnevna svjetlost udarala je ukokošinjac. U bašči u kojoj je pjevao horoz, u papučama je šetao ipušio neki čovjek, koji je preko pidžame prigrnuo kaput. Bio je topukovnik Muzafer-beg, koji radi u Ministarstvu odbrane. Ranije, prijedeset godina, prvih godina kad je njen otac izabran za narodnogposlanika i kad su doselili u Ankaru, na Dan Republike bi, sasuprugom, dolazio u praznične posjete. Međutim, posljednjih godinaviše ne dolaze. A sad izgleda kao da ne obraća pažnju na praznik.Sa zaraslom bradom i u izblijedjeloj pidžami, više sliči oboljelom odtuberkuloze koji šeta po bolničkom dvorištu, a ne na nekog oficirakoji dočekuje petnaestu godišnjicu Republike. Nazli se ne htjedezanimati ovim žalosnim prizorom. Bilo je rano, mora da se još nikonije probudio. Odluči prošetati do Kizilaja i natrag.

Nabrzinu se umi i obuče. Nije razmišljala šta bi obukla, jer je otome, spontano, sinoć, pred spavanje, razmišljala po navici uočipraznika. Na ogledalu na natkasni posmatrala je crvenu haljinu nabijele prugice, i dopala se samoj sebi. Potom upali peći. Ubrzo će seotac probuditi, kuću će zateći prijatnom i toplom i pomislit će kako seNazli probudila prije ostalih. U to vrijeme ona bi trebala biti u šetnjipo Kizilaju. Svidje joj se razmišljanje o svemu tome. Osjećala sezdravom, inteligentnom i simpatičnom. Pomilova mačku. Trebala jojje dati nešto da pojede, ali željela je odmah izići. Sišla je nizstepenice i polahko zatvorila vrata, da niko ne čuje. Tmurno i suhonebo visilo je nad Ankarom; mirisalo je na praznik. Krenu.

Šetnja u prazničko jutro bila je stara porodična tradicija na koju sepočelo zaboravljati. U vrijeme kad je majka bila zdrava, ne samo naDan Republike, već i za vrijeme svih ostalih nacionalnih praznika, svibi, malo poslije svanuća, zajedno šetali do Jenišehira i vraćali se.Otac bi izgovarao poučne riječi oduševljenja, rahmetli majka bi seviše šalila. Nazli bi mislila da se otac i majka vole i da je lijepo štotako zajedno šetaju. Osuđujući sa zabrinutošću, otac bi pokazivaona kuće bez zastava, a Nazli bi žalila što su ljudi tako loši. A sada,dok ide između jednoobraznih kuća sa dvorištem, gleda u zastave i,po staroj navici, raduje se što ne vidi kuću bez zastave.

Išla je hitro, kao da se negdje žuri, kao da negdje treba stići, alibilo je još mnogo do buđenja ostalih; očekivao ju je dugi i netaknutdan. Ujutro bi trebali doći Omcr i njegov prijatelj Refik. Sigurno će,potom, doći čika Refet. Jest će, potom će otac otići u Parlament, naceremoniju čestitanja, pa će svi skupa ići na stadion, zatim će,predvečer, skupa možda ići u Jenišehir, izići na Ulus i gledativatromet. Nastojala je razmišljati o tome, ljutiti se na vlasnike kućabez zastava i sjećati se proteklih slatkih praznika, ali na pameti jeimala nešto drugo; znala je da se toga neće moći jednostavno riješiti:»Šta će biti sa mnom i Omerom?«, mislila je i, strahujući od onogašto joj pada napamet, posmatrala prozore škole pokraj koje jeprolazila. Po prozorima su povješani krep-papiri, Ataturkove slike,zastavice sa Ataturkovim likom i fenjeri. Pomisli na praznike koje je udjetinjstvu provela u Manisi. Njen otac je tada bio u centru svega.Dok je valija Muhtar-beg držao govor u povodu Dana Republike,ostali gradski čelnici bi čestitali jedni drugima, potom bi pomilovalibijele masnice u ispletenoj kosi valijine kćerke u crvenoj haljini. Anjena majka bi se smješkala kao da joj se sve činilo pomalokomično, a pomalo tužno, pažljivo preuveličavala bolest u plućima,potom bi, blagim riječima, svoju kćerku podsjetila na oštru linijuizmeđu onoga što se treba i što se ne smije raditi. Ataturk, koji setada očekivao da posjeti vilajet, sad je bolestan. Majka je umrla.Nazli je bila u Istanbulu na školovanju, vratila se. Pričalo se da je iAtaturk kao majka, da neće ozdraviti. Sinoć je otac rekao da su nastadionu uzalud vršene pripreme za njega, istakao da će, više ododuševljenja, praznik proteći u strahu i iščekivanju.

Šetala je zanosna, rapoložena i zabrinuta, izišla je na glavnu ulicu,dvadeset minuta je poslije sedam sati, šetala je. Na glavnoj ulicizapočeo je život. Smetljar je na bulevaru meo lišće koje je opalo samalog drveća. Kao da se stidi plave haljine koju je obukla, učenicaTurkkuše priljubila se uz vrata nove zgrade; nešto je čekala. Nekodijete sa zastavicom u ruci držalo je svoga oca za ruku. Otac jesagnuo glavu i gledao u novine prostrte po zemlji. »Petnaestagodina«, pisale su novine. »Dvadeset i dvije su mi godine«, pomisliNazli. »Udat ću se. Kada?« Napamet joj pade da se Omer čestomršti. Omer bi dolazio kući, sjeo na fotelju naspram panorameVenecije, zatim bi gledao Nazli, ali njegov pogled bi prodirao izadržavao se na nekoj tački iza nje. Trebao je kazati nešto što će jezabaviti, ali mu, u većini slučajeva, ništa ne bi padalo napamet.Uopće nije mislila da je glup ili netaktičan. Vjerovala je da susavremena sva pisma koja je pisala Omeru i da posjeduje sve odlikemlade djevojke. Bila je kćerka avangardiste koji se borio za reforme ipreustrojstvo. Nije bila stidljiva i smatrala je da ima mišljenje osvemu. Možda nije bila pretjerano lijepa, a nije bila ni ružna.

Da bi se riješila onespokojavajućih razmišljanja, iznenada je prešlana drugi trotoar. Posteri su polijepljeni po drvenoj ogradi zgrade uizgradnji. To je za nekoliko dana postavljeno širom grada. Krajičkomoka pogleda: Sa narodom za narod. Preko toga je bila neka tetka umahrami i u naručju držala dijete. Novi odgoj u republičkoj revoluciji,a preko slike s masom seljaka u kačketima, brojkama je prikazanporast pismenih po godinama. Sjeti se Refika. Bilo joj je žao zbognjega. Mjesecima se trudio, načinio je projekte da bi napravio korakdalje od onoga što je dosad načinjeno, a naišao na zidnerazumijevanja. Muhtar-beg ga je odvodio do ministara, nekenarodne poslanike pozivao je na večere, samo da bi se upoznali snjim, ali uvijek se postizao isti rezultat. A možda su svi osim njegaznali da ishod neće biti uspješan. Nazli se najviše čudila Refikovomneuočavanju toga. Kako se može dogoditi da se pametan i kulturaninžinjer poput njega može toliko udaljiti od realnosti? »Šta jerealnost?«, upita samu sebe. Njen otac je rekao da je Refet-begrealist. Amidža Refet napustio je politiku i bavi se trgovinom. UKečiorenu je imao vinogradarski podrum. Dok se Muhtar-beg šetaopo hodnicima Parlamenta, on je, pokraj kamina, igrao tavlu, ispijao

vino, a svoje stare prijatelje pozivao da spoznaju realnost. Njen otacnije bio realist. Taj Refik, koji nije vidio ono što su prethodno svividjeli, uopće nije bio realist. Pomisli na Omera. Na željezničkoj pruzizaradio je veliki novac. Zapita seje li on realist, ali odustade shvativšida je obuzima strah. Loše misli nisu je ostavljale na miru. Osim toga,umorila se. Opet pređe na suprotni trotoar i odluči vratiti se kući.Potom se zapita: »A jesam li ja realist?« Načini nekoliko koraka.»Omer je pametan, zgodan, a sad i prilično bogat«, pomisli i sasvimpocrveni. Poželje biti prostodušna i bezgriješna, poput one malevalijine kćerke u crvenoj haljinici. Odjednom zaključi da je iRepublika, kao i ona sama, prilično utonula u grijeh. Nijerazumijevala kako je došla do tog zaključka, ali je shvatila da sukomični posteri po zidovima, a da je u pravu komšija pukovnik koji napraznično jutro puši u pidžami. »Ja sam djevojka republikanka«,pomisli. To bi joj, poslije druge čaše rakije, i otac ponekad govorio.»Djevojka republikanka šeta na petnaestu godišnjicu!« Nije htjelarazmišljati.

Na uglu ulice koja je izlazila na bulevar, cvjećar je postavio tezgu.Cijela prednja strana zgrade Crvenog polumjeseca preko putaprekrivena je velikom zastavom. Neko dijete, koje je rano započelosa danom i zabavom, vozilo se na biciklu. Dva čuvara išla su jedućiđevreke. Sa suprotne strane išla je mlada djevojka odjevena uizviđačku uniformu. »I ona je djevojka republikanka«, pomisli Nazli.Sažali se na nju. Sjeti se melanholičnog osmijeha svoje majke.»Kakva bi trebala biti djevojka republikanka?« Pomisli na sliku mladei moderne djevojke u glavi muškaraca. Novine su o tome provodileankete. »Kakva bi, po vašem mišljenju, trebala biti mlada savremenadjevojka?« Odgovor: »Trebala bi da se ne usteže od veze izmeđumladića i djevojke u koju vjeruje Ataturk ...« Osjeti dosadu. Primijetida ide sve brže. Kao da su joj koraci pokušavali stići misli. Mladadjevojka u izviđačkoj uniformi gordo prođe pokraj nje. »I ona će seudati, imati djecu«, pomisli. Prisjeti se da je to jednom rekao Omerda bi ponizio nekog drugog. Potom je rekao da omalovažava i miriskuhinje. Poistovjećivao se sa Rastignacom, junakom iz romana, ali jeto bilo djetinjasto. Nazli se prilično nelagodno osjećala dok nijeshvatila da ovo oponašanje treba prihvatiti s tolerantnošću irazumijevanjem. Uočavanje slabosti kod muškaraca slabi osjećaj

povjerenja prema svijetu. Izgleda da se zbog toga ljutila na togReflka. »Želja da se postane neki Restignac, neki osvajač«,prošapta ponovo. »Zašto čovjek razmišlja o tako nečemu?« Pomislida je tu želju Omer oformio u Evropi. »Nakraju ćemo se, eto, uzeti«,promrmlja srdito. »Ako mrzi miris kuhinje, onda ni suprugu nećegurati tamo; držat će sluškinju ... Šta mladi muškarac želi«, zapitase. Nije mogla naći lahak i kratak odgovor. »Šta ja želim? Ne želimbiti kao moja majka, ali, isto tako, vidim da ću postati takva.« Potomusporedi Omera sa svojim ocem. Omer je u Evropi naučio da životima vrijednost. I Republika je mnogo toga naučila od Evrope. I šešir,koji neprikladno stoji na glavi tog čovjeka, i o mladoj djevojki o kojojse piše u novinama ... Poslije su sve podučili tome. »Ja neću podlećioponašanjima kao Omer«, pomisli. Kao da je sve to Omer jednomprilikom izokola objasnio, potom mu je opet pogled zapeo za onudaleku tačku. Omer je, isto tako, imao ponašanje kome je veomačesto pribjegavao u poslijednje vrijeme, a koje je izluđivalo Nazli:počeo se smješkati popustljivošću nekoga što je, poput kineskogmudraca ili nekog antičkog filozofa koji je spoznao istinu, vidio iiskusio sve. Potom bi taj osmijeh prestajao biti osmijeh mudraca,postajao nešto podrugljivo, omalovažavajuće i trajalo bi dok se Nazline bi počela osjećati kao neko čije se budalaštine i primitivizamkonstantno opraštaju. Odjednom se rasrdi što je u praznično jutroprimorana razmišljati o tako nečemu. »Sve ću ga pitati«, pomisli.»Ako se želi oženiti sa mnom, neka kaže. I to ću ga pitati!« Nakonšto je skrenula u sporedne ulice i načinila nekoliko koraka, shvati dato neće moći pitati jer će Omerov odgovor izazvati crvenilo nanjenom licu.

Opet je išla iza jednoobraznih kuća, između kuća Jenišehira kojesu izgrađene u kooperativi. Oblik kuća, mali dimnjaci, uski balkoni,zastave koje se visile na balkonima – sve je bilo isto, ali različita subila njihova dvorišta, drveće i cvijeće. Razlika je postojala i međuslužbenicima. Neki se zanimaju za drveće, neki uzgajaju neobičnocvijeće, neki dvorišta ograđuju zidovima, a neki, poput komšijepukovnika, drže kokoši. Jednom je, zbunjeno, o tome pričala saOmerom. Pomisli na život u kućama: »Sada se bude, uskoro ćedoručkovati, prelistavati novine, potom će uključiti radio, priprematise za odlazak na proslavu.« O stvarima sličnim ovim razmišljala bi i

kad noću hoda ulicama. Kroz prozore se u noć širila blijeda svjetlostsvakodnevnih života koji su uvijek sličili jedan drugom, koji su uvijekponavljali jedno te isto. »Mi ćemo živjeti u Istanbulu«, pomisli, alipotom shvati da je varala samu sebe. Njena majka se također tješilamisleći na Istanbul. Zbunjeno primijeti da joj spokojstvo uliva kućabez zastave. »U šta ja vjerujem? Šta je to što je meni vrijedno uživotu?«, prošapta. »Pitat ću ga: Želiš li se oženiti sa mnom ili neželiš? Neka to otvoreno kaže.« Pomisli da će Omer reći nešto drugo.Ali, ovaj put ne pomisli kako će se zacrveniti u licu. »I ja ću biti kaosvi ostali!« Nabrzinu dodade: »Možda ću biti malo bolja!«

Ušla je u svoju ulicu. Više nije zanosno gledala oko sebe, većzamišljeno preda se. Nije se veselila ni šetnji, ni razmišljanju, a nipredstojećem danu. Komšija pukovnik je, u istoj sumornoj odjeći,izišao u prednje dvorište. Prvi put ga je nakon toliko godina doživjelabliskim. Potom je otključala vrata i ušla u kuću. Dok se penjala uzstepenice, pomisli da ponovo želi veselo raspoloženje. Iz glasova,shvati da se otac probudio i sišao dolje. Uđe u dnevni boravak.

Bila je postavljena sofra za doručak za dvije osobe. Čaj je napareni stavljen na peć. Peć je, pucketajući, gorjela. Iznutra je dopirao zvuknoža, koji je strugao zagorjele dijelove preprženog kruha. Odjednompomisli kako joj to, samo tako male stvari, pruža zadovoljstvo, da jeova topla soba i sofra za dvije osobe ono čemu pridaje značaj uživotu, te se uplaši pomislivši da se Omer time neće zadovoljiti. »Štaje to što ga truje?«, promrmlja i veselo pogleda u sofru. Okrenu seosjećajući da otac sjedi u fotelji.

Muhtar-beg je popustio novine, gledao je čas u sofru, a čas usvoju kćerku te nastojao razaznati šta je to što uznemirava Nazli.Potom se osmjehnu vidjevši da se njegova kćerka smiješi: »Kaonarodni poslanik, saopćavam da sam počeo primati čestitke«, reče.

Nazli se primaknu i poljubi oca u obraze.»Setala si?«, upita narodni poslanik nakon što je uzvratio na

poljupce. »Zašto mi nisi javila? Pošao bih i ja.«»Setala sam. Bilo je veoma lijepo«, reče Nazli.»Jaa, jaa«, uzdahnu narodni poslanik. »Hajde da doručkujemo, pa

da mi ispričaš šta si vidjela, o čemu si razmišljala.«

42

U KUĆU NARODNOG POSLANIKA

Omer je išao između jednoobraznih kuća. Jednom prilikom je Nazlipočeo pričati o ovom kvartu u kome sve kuće i životi nalikuju jednidrugima, ali je ušutio vidjevši da je to čini nervoznom. Sad nije htiorazmišljati o naselju i svome životu. Prošlo je dvadeset minutaotkako je izišao iz hotela. Refik se od njega odvojio govoreći da želišetati ulicama. Omer se uplašio da izusti kako mu je smiješan njegovzanos te mu rekao da ne zakasni na ručak. Svi zajedno bi trebaliručati kod Nazlinih, a potom ići na stadion, na ceremoniju. Narodniposlanik Muhtar-beg svima je posebno pričao o ceremoniji koja ćese održati na stadionu, a u svakoj prilici ponavljao je da će svizajedno ići. Omer se ljutio što se, zbog toga što je zaručen, morapovinjavati ovakvim naprezanjima i dužnostima, ali taj gnjev jeispoljavao jedino podrugljivim smješkanjem.

Skrećući u ulicu u kojoj živi Nazli, ponovo se podrugljivo nasmijaosam sebi. Prilikom svakog skretanja u ovu ulicu prisjećao se kad je,sa tetkom i tetkom, došao ovamo na dogovor o vjeridbi. Izračunao je:bilo je to prije dvadeset mjeseci. Uporedio je svoje uzbuđeno istrastveno stanje prije dva-dest mjeseci i sadašnje podrugljivo ignjevno stanje. »Upoznao sam život«, pomisli, ali to su bile riječiglupaka koji su doživjeli poraz: »Jesam li ambiciozan i uzbudljiv kaonekad?« Prije, prilikom svakog skretanja u ovu ulicu, u njemu sebudilo uzbuđenje. Sad se budi srdžba. »Sada sam bogat«, prošapta.Iznenadi se vidjevši nekog čovjeka koji, u pidžami i kaputu, sjedi nabalkonu kuće koja je pokraj Nazline kuće. Pozvoni. »Dobro, a kadćemo se mi uzeti?«, pomisli čekajući. Pitao je to iskreno, kao da nijesam bio taj koji je malim izgovorima neprestano odgađao danvjenčanja, koji je mrštio lice kad bi se otvorilo to pitanje. »A moždase ja nikad neću ni ženiti!« Iznenadi se pomislivši o tome. »Dobro,

kakva korist od toga?« Čuo je bat sluškinjinih koraka niz stepenice.Prisjeti se ceremonije zaručivanja, te dugotrajne noći. »Hoću li kodsebe uspjeti naći snagu da podnesem tako nešto? Ili, hoću li, poslijetoga, kod sebe moći naći snagu da podnesem porodičnu atmosferus papučama i kuhinjom? Ee, ženo, nikako da siđeš niz te tristepenice!« Odjednom se uplaši shvativši da mu je došlo da rukomzalupa na vrata i zavuče ruke u džepove.

Kada otvori vrata, sluškinja se osmjehnu Omcru. Bio mu je dobropoznat osmijeh. »Zašto se smije? Smije se zato što sam joj se učiniosimpatičnim i zgodnim, zato što sam ja budući zet«, pomisli penjućise uz basamke, uprkos tome što je od djetinjstva vidio da mu sestarije žene veselo smiješe zato što vide zgodnog, prijatnog,simpatičnog mladića. Potom, oštrim i naglim pokretima, neočekivanobrzo uđe u dnevni boravak, nađe se oči u oči sa Muhtar-begom ishvati da ga svi nisu doživjeli kao simpatičnog. Dok se rukovao sabudućim puncem, primijeti da se nazor smješkao. Nabrzinu pređepogledom preko onih što su se nalazili u sobi; vidje da je Nazliobukla neku crvenu haljinu, da je Refet-beg, koji je tu često dolazio uposjetu, klimao glavom u uobičajenom maniru čovjeka zadovoljnogsobom, da je sjedio na jastuku i mjerkao ga, te da je i sofrapostavljena. »Obukla se u crveno na praznik, kao djevojčica oddvanaest godina«, pomisli pogledavši još jednom u Nazli te ode isjede u fotelju u kojoj je uvijek sjedio, u ugao koji je gledao uuramljenu panoramu Venecije.

»Gdje je naš mladi reformator?«, upita Muhtar-beg; Refika je takospominjao.

Omer reče da šeta i da će uskoro doći. Muhtar-beg klimnu glavom.Refet-beg je, isto tako, još uvijek klimao glavom. Zajedno su slušaliradio. Novi Radio-Ankara, koji je danas pokrenut, emitirat ćeprogram tokom cijelog dana. Jutarnji program načinjen je od nizakonferencija. I Omer je pažljivo slušao; spiker je govorio o svjetskimuspjesima, o turskoj vanjskoj politici. Dugo vremena je, ne govorećiništa, slušao radio. Potom se uključio drugi govornik i saopćio da jeemitirano predavanje na temu Snaga Turske je potrebna za opći rat,koje je priredilo Ministarstvo vanjskih poslova. Nato se, brzinomneočekivanom za krupno tijelo, Muhtar-beg pridigao.

»Uredu, lijepe, dobre riječi, ali šta će ubuduće biti?«, upita. »Kozna šta će biti poslije ovoga?«

»Poslije ovoga ima predavanje na temu Bankasi, uzvrati Refet-begpodižući glavu sa novina i izgubi se u zadovoljstvu poput onih kojimaje jedini životni cilj šala i smještanje kamena u rupu: »Znači da inaredni program pripada Dželal-begu?«, pa prasnu u smijeh.

»Da Bog sačuva!«, uzvrati gnjevno Muhtar-beg.Ushoda se po sobi. Sage se, uze konac koji se zalijepio na

skutima Nazline haljine. Pogleda na sat.»Pa, dobro, gdje je ovaj reformator?«, upita i zamišljeno se okrenu

Refet-begu. »Sve će, znači, biti kao ranije, ha?«, reče. »Tako, dakle,misliš!«

»Pogrešno si shvatio, dragi moj Muhtare. Vidi, dragi Muhtare, kakoće se sve promijeniti«, uzvrati Refet-beg, ovaj put s nevoljomvađenja kamena iz rupe, kakvu veoma često muče ljudi kojima jejedini životni cilj stavljanje kamena u rupu. »Zašto se toliko sikiraš?«,dodade uočivši beznađe na licu svog prijatelja. »Danas je praznik!Razveseli se malo. Čemu ta potištenost, ta zabrinutost, toiščekivanje?«

»Sjedite, oče«, reče Nazli i baci oštar pogled na Refet-bega.Iz oštrog Nazlinog pogleda, Refet-beg je izgleda shvatio veličinu

onoga što je slomio. »Hajde, uzmimo vina«, reče i, ne očekujućiodgovor ni od koga, kao da je u svojoj kući, ode i donese flašu vina.Napuni i pruži jednu čašu Muhtar-begu, koji je hodao po sobi. Potomje čaše dao i vjerenicima. Pričao je neku priču ... U dućan mu jenekidan došao hadži Resul, koji je bio i hodža, a i narodni poslanik.Reče da želi kupiti frižider, ali da ga prvo želi vidjeti. Refet-beg mu jeotvorio frižider u kome je držao flaše vina. Hadžija se iznenadio,potom ... Nakon ove priče Refet-beg je ispričao drugu, sličnu.Ponovio je i uspomene iz Parlamenta koje su bile zajedničke iMuhtar-begu. Ismijavao je fanatike i neprijatelje reformi. Muhtar-begje pričao o mjerama koje je poduzeo u Manisi kad je donesen zakono kapama i kako ih je provodio. Oraspoložio se, a u međuvremenu jepopio i nekoliko čaša vina; i vjerenici su pili vino. Dok je,oraspoložen, prepričavao svoje uspomene, Muhtar-beg sebe prekidei povika:

»Aaa, još uvijek sjedi na balkonu u onoj ružnoj odjeći, čovječe!«

»Ko?«, upita Refet-beg.»Naš komšija pukovnik! Zar nimalo nema stida? Brada od pedlja!

Na petnaestu godišnjicu Republike!«»Šta nas se on tiče?«, reče Refet-beg. »Ovo je praznik. Svako se

zabavlja i odmara onako kako želi!«»Ne, ne!«, povika Muhtar-beg. »Odoh mu pozvoniti na vrata. A

znam i šta ću mu reći ... Zašto se smiješ, Refete, šta je smiješno?Nakraju si i ti postao kao oni. Smiješ se sa čašom u rukama. Zarsmo mi umrli? Zar je izumrla generacija reformatora?«

»Pusti, dušo moja, neka čovjek provodi jutarnje uživanje«, rečeRefet-beg.

»A da Vi više ne pijete, oče?«, reče Nazli.»Kakvo jutarnje uživanje, čovječe!«, reče Muhtar-beg. »Koliko je

sati? Pola dvanaest. Dobro, gdje je naš mladić?«»Pa, rekli smo, oče, da ćemo jesti u dvanaest«, uzvrati Nazli.»Uskoro će doći, gospodine«, reče Omer zabrinuto.»Smiri se malo », govorio je Refet-beg. »Teško podnosiš piće?«»Hajde, hajde, ne započinji s pićem«, uzvrati Muhtar-beg. »I on,

eto, u Istanbulu umire od pića!«Lice mu postade sasvim crveno.»Odoh pokucati na vrata tog komšije. Od ranog jutra ... Eee, gdje

je naš momak?!«Nazli je ustala. »Sjedite, oče«, reče.»Zar je danas dan za sjedenje?«, uzvrati Muhtar-beg. Zakasnit ću

u Parlament. Poslije će svi reći da Muhtar nije došao na čestitanjepredsjedniku Parlamenta! Zakasnit ću! Da bar promijenim ovuodjeću, da budem spreman!«

»Bože, oče, pokapat ćete odijelo masnoćom za ručkom«, rečeNazli. »Pustite, frak ćete obući kasnije.«

»Šta vam je danas?«, uzvrati Muhtar-beg. »Ne radi ovo, ne radiono! Idem, Boga mi, pokucati komšiji na vrata«, pa se poče smijati.

»Muhtare, pusti kraju! Jesmo li u Abdulhamidovom vremenu,jesmo li u vremenu sultana? Pusti neka čovjek odijeva šta želi, nekasjedi kako hoće. Konačno, postoji sloboda!«

I Nazli se počela smijati. Smijali su se svi zajedno. Mačka sepridigla na noge.

»Da sad odjenem frak i stavim šešir, pa da me onda vidite«, rečeMuhtar-beg. »Neka dođe taj mladi reformist, pa neka me vidi. Jasam još uvijek pun snage, zar nije tako? Pun snage!«, pa senasmija.

Sluškinja požuri zbog galame, uđe. Ne shvatajući ništa, gledale jeu one što se smiju, ali, vjerujući kako će uskoro shvatiti, i ona sesmijala. Potom, ugledavši na stolu prazne flaše vina, kao da namrštilice, ali se opet nasmija.

Refet-beg uze pod ruku Muhtar-bega.»Hajde, idemo da me naučiš kako se odijeva frak«, reče; bit će da

se ni njemu samom nije svidjela šala, pa se nije nasmijao.Izlazeći iz sobe, Muhtar-beg prasnu u smijeh. Prisjećajući se

nečeg, okrenu se. Mršteći lice kao da gleda u neku fleku na odijelu,natrcnutak pogleda Omera, potom iziđe.

Sluškinja, koja je gledala iza gospode, okrenu se prema Omeru iNazli:

»Dobro je, gospodin je danas raspoložen«, reče.»Da«, odgovori Nazli.»Bože, neka on samo bude dobro ...«, reče idući prema kuhinji.

Nastupi tišina.Omer uoči da Nazli pogledima šeta po njemu. Ustade i pripali

cigaretu, ugasi radio, ponovo sjede u istu fotelju. Dolazilo mu je daiziđe iz ove kuće, iz porodične i republičke atmosfere, ali nije znaošta mu je činiti. »Ja sam bogat, sjedim sa svojom vjerenicom«,promrmlja sam sebi. »Živim. Vidjet ću još mnogo toga, živjet ću!«

»Kako ti se čini moj otac?«, upita Nazli.»Dobro. Pa, dobro je, eto«, odgovori Omer, pa, misleći da treba

reći nešto, dodade: »Nervozan i nestrpljiv«, ali shvati da te riječiuopće nisu drukčije.

»Da ...«, reče Nazli.Dugo su šutjeli. Omer je opet mislio na isto, zatim zaključi da su

mu razmišljanja veoma besmislena.»A gdje se Refik zadrža?«, upita Nazli. »Doći će, eto, dušo«,

progunda Omer.»Danas ni ti ništa ne pričaš«, reče Nazli zatežući haljinu

nervoznim pokretom ruke.

»Šta ti je?«, upita Omer gledajući onu nervoznu ruku koja je jošuvijek, zatezala crvenu haljinu. »Šta hoćeš?«

»Nije mi ništa, a i neću ništa«, uzvrati Nazli i, sa čudnim izrazomna licu, pogleda Omera.

Omeru se taj pogled prvo učini čudnim, ali se sjeti starih i prijatnihstvari. Dođe mu da joj iskaže bliskost. Skrenu pogled sa nje. Povučedim iz cigarete, okrenu se shvatajući da Nazli još uvijek gleda onimčudnim pogledom. Nabrzinu, kao da se želi nečega osloboditi,progovori:

»Znaš da te volim?«, reče i odjednom zakova pogled u jednutačku, kao da se tamo nalazi nešto veoma bitno. Primijeti da jepanorama Venecije, koja je uokvirena debelim ramom, bilo ono u štogleda, ali nije mogao gledati na drugo mjesto, jer je tu već pažljivouperio svoj pogled. Detaljno pretraži sliku, kao da je gleda prvi put.Potom pogleda u vrh cigarete. Pomisli da mu je ovaj put pogled tuzapeo, kad zapazi da mu je Nazli nešto rekla.

»Želim pričati sa tobom«, govorila je Nazli.»Uredu, pričajmo, eto.«»Htjela bih te pitati!«»Pitaj, dušo!«, uzvrati Omer; pogled, koji je površno odmjerio

Nazli, ponovo se zadrža na vrhu cigarete među usnama.»U posljednje vrijeme si veoma nespokojan«, reče Nazli. »Ali, to

nije pitanje!«»Dobro, zašto si takav?«»Nisam nespokojan«, uzvrati Omer i pomisli da je napet. »Dobro,

šta ti je? Kako si, reci šta se događa?«»Ništa, ništa, ništa«, povika Omer ustajući. »A otkud te riječi?«, pa

se uplaši svog neočekivanog pokreta; htjede sjesti, ah nije mogao.»Ne znam«, prošapta Nazli. »Želim te otvoreno pitati.«Omer brzo ode na drugi kraj sobe, zabrinut da će ga, plačući, pitati

ono što želi pitati. Izbliza pogleda policu za kape iznad bifea. Ugasicigaretu.

»Želim te pitati ovo. Razmišljala sam o tome ...«, Nazli je ustala ipribližavala se. »Želim te otvoreno pitati. Mislim da ću tvoj odgovormoći primiti a da ne pocrvenim u licu.«

Omer je gledao sedefni reljef police, mislio da mu treba zaigratiobraz, a usta poprimiti ružan izgled.

»Neću pocrveniti. Pitam. Želiš li me uzeti?«, bila je odmah izaOmera. »Reci ako ne želiš!«

»Glupost!«, povika Omer i okrenu se neodgovarajućim i napetimpokretom. Izbliza ugleda Nazli lice. Rukama joj obuhvati glavu,privuče sebi, potom se proteže i svom snagom je poljubi u usta.Učinio je to bez ikakvog razmišljanja, u čudnom zanosu.

»Reci ako me ne želiš uzeti«, reče Nazli.Isto lice Omer opet poljubi svom snagom, želeći joj malo nanijeti

bol. »Ja sam osvajač. Ja sam muškarac, nisam običan čovjek«,reče. »Zašto stalno odgađaš vjenčanje?«, promrmlja Nazli; drhtalaje. »Znaš da su se uvijek pojavljivali neki poslovi«, odgovori Omer nepogledavši je u lice. »Nije tačno!«

»Eto, lice ti se crveni ...«, povika Omer.»Ne viči, molim te, ne viči, čut će«, uzvrati Nazli, a suze joj

potekoše iz očiju.Omer je pusti. Povuče se korak unatrag i odmjeri njenu crvenu

haljinu. Brišući suze, Nazli podiže glavu.»Eto, opet oni podrugljivi i ponižavajući pogledi. Sta sam ti učinila?

Ponižavaš me, reci ako ne želiš!«»Ja želim, ali ti ne želiš«, reče Omer i nasmija se.Nazli ponovo poče plakati. Namjeravajući je utješiti i smiriti, Omer

se približi, uhvati je za ramena, ali, čuvši glasove, bojažljivo sepovuče.

»Hajde da sjedemo tu«, reče Omer i uplaši se boje svoga glasa.»Nisi trebala piti to piće. Sve je zbog njega. Znaš da ti ne prija.«

Nabrzinu odoše i sjedoše na mjesta gdje su maločas sjedili. Izhodnika su dopirali veseli glasovi.

Malo poslije, u sobu uđe Refet-beg.»Zabavan čovjek taj tvoj otac«, reče, pa pogleda Omera i izgleda

shvati da se među njima dogodilo nešto neukusno, ali je uspiozadržati veseli izraz na licu, tamo gdje je i bio.

Utom dođe Muhtar-beg. Na sebi je imao čist i blistav frak.»Kakav sam, ha, kakav sam?«, upita smješkajući se Nazli.Nazli ustade. Načini nekoliko brzih koraka.»Veoma si lijep, oče«, reče i zagrli oca.Muhtar-beg, ganut, zagrli kćerku. Nekoliko puta je potapša po

leđima. Zatim, izgleda, shvati da Nazli drhti. Držeći je za ramena,

pogleda kćerki u lice.»Aaa, ti plačeš!«, reče. »Šta se sad ima oplakivati?«»Šta ja znam, plačem, eto«, odgovori Nazli i zaplaka da je svi

čuju.Nastade pometnja. Muhtar-beg čvršće prigrli kćerku. Pomilova je

po kosi, a potom se nasmija prisjećajući se nečega.»Ah, uredu, to je od vina. Takva je bila i njena majka. Naravno ...

Ja sam joj uvijek govorio: Jedna čaša vina, jedna kašika suza ...«, ipoče se smijati. »Majčina kći. I ona je, rahmetli, trebala biti ovdje.Trebala je vidjeti petnaestu godišnjicu«, pa u obraz poljubi Nazli, alise očima srete sa Omerovim i kao da mu se pokvari raspoloženje.

Omer se nastoja osloboditi ovog optužujućeg pogleda, ali nijeuspio. Osjećao se krivcem, ološem, ništarijom, nastojao je razmišljatio nečem drugom da se ne bi zgražao na samog sebe. Trudio se daovo što se događa prihvati normalnim, da bude veseo.

Muhtar-beg još jednom u obraz poljubi svoju kćerku i osmjehnuse.

»Danas je praznik, treba biti veseo«, reče. »Zbilja, kako ti se činimoja odjeća?«, upita vidjevši da se i Nazli smješka. »Eto, dođe i našprijatelj, mladi reformist«, reče čuvši zvonce na vratima. »Da vidimošta će reći kad me ugleda. Reći će da je reformistička generacijauspravna, na nogama! Da, to će reci!

43

DRŽAVA

Po navici, Refik upita sluškinju za zdravlje. Kao što je to uvijek radiokad je vidi, sjeti se kuće na Nišantašu, Emina-hanume, majke,Perihan i još koječega. »Sad ću im pokvariti raspoloženje«, pomislidok se penjao uz stepenice i slušao gromoglasni smijeh koji jedopirao odozgo. Prilikom svakog dolaska u ovu kuću, osjećao se kaoneko ko kvari raspoloženje, ko kod ljudi budi melanholiju. Prisjeti seručka koji je Muhtar-beg upriličio da bi ga upoznao sa drugimnarodnim poslanicima. Njima je Refik govorio o svojim projektima, aoni su rekli da su im se projekti veoma svidjeli, ali su se zadubili upolitičke tračeve, u nešto što je, u suštini, bitno njima. »Da, ja sam zanjih neko koga treba sažalijevati zato što pomoć nije bila uspješna, ai neko ko naspram njih treba malo osjećati krivnju ... Eto, zbog togaim se kvari raspoloženje kad me ugledaju!« O tome je i ranijerazmišljao, napravio je projekte kako im se raspoloženje ne bipokvarilo, ali tada je vidio da im je pokvario raspoloženje. Prešao je iposljednji basamak i ugledao Muhtar-bega u elegantnom fraku kakoga blagonaklono gleda.

»Eto, na kraju je došao«, reče Muhtar-beg. »Mladi reformist jemeđu nama.«

Čvrsto stisnu ruku koju mu je Refik ispružio.»Gdje se zadrža? Šetao si i razgledao, zar ne? Kako ti sve

izgleda? Je li dobro? Dobro, a da čujem kakvim ti se ja činim?«»I Vi ste dobro, gospodine«, uzvrati Refik i osvrnu se uokolo

osjećajući neobičnu atmosferu u sobi.Refet-beg i Nazli su se smješkali. Na Nazlinom licu ima nešto

neobično. Smijao se i Omer, ali kao da je bio na nekom drugommjestu, a ne u sobi.

»Jeste li vidjeli, mladiću se činim dobar kao dobro vino?«, rečeMuhtar-beg. »Hajde sjedimo za sofru, pa da mi ispričate šta stevidjeli. Ma, što sam ja cijeli dan presjedio u kući? Ti prođi ovamo, a titako ... Šta je s jelom? Hatidža-hanuma, jelo!«

Sluškinja reče da je izvadila meso iz pećnice, ali da se još nijeohladilo, pa nije spremno za sofru. Na to Muhtar-beg zatraži dadonese još jednu flašu vina. Nazli i Refet-beg mu se usprotiviše, aon Refiku reče da je maločas popio dvije čaše. Potom, nabirućiobrve, upita je li vidio čovjeka na balkonu. Kad Refik nije uspioshvatiti, poče objašnjavati: Da bi izrazio neuljudnost, komšijapukovnik se, sa bradom od pedlja i u prostačkoj odjeći, stalno šetapo dvorištu. Muhtar-beg je htio ići da ga naruži, ali su ga omelikćerka i Refet-beg. Opet je zatražio da Refik ispriča šta je vidio.

Refik je, kao, tumarao ulicama ne osjećajući željeni zanos. Kad seodvajao od Omera, očekivao je da će se u njemu javiti polet, nadaose da će vidjeti vojnike, pripreme za ceremoniju, žive trgove, poletneljude, ali nije bilo tako. Šetao se ulicama razmišljajući o kući, oPerihan, o projektima, o tome šta još može uraditi u Ankari. Umjestozanosa, čije je buđenje očekivao, počeo se osjećati poniženim ibudalom. Zbog toga se upustio da priča nešto što će obradovatiMuhtar-bega, ali nije bio uspješan. Potom, padajući u sumnju i uMuhtar-begov zanos, zaključi da su, umjesto elana, kod njegaprisutniji nestrpljenje i uzrujanost. Zbunjeno pogleda u raspoloženognarodnog poslanika, punog zanosa, koji je ponovo u njemu planuonakon što sluškinja stavi meso na sofru te opet pomisli da je on tajkoji kvari raspoloženje. »Kada mene ugledaju, postajumelanholični«, promrmlja. »Iako sam odlučio ovamo donijetivedrinu!« Narodnom poslaniku ponovo je pričao o nečemu što jevidio. Baš kad je pričao o tome kako je vidio seljačku porodicu sakačketom i zastavicama u rukama, Muhtar-beg zagunđa.

»Dobro, dobro, veoma lijepo, ali šta će biti poslije? Hoće li nadužnost stupiti novi kadar?«

Refik se zbuni.»Novi kadar?«, upita.Pomisli na časopise Reforme i Organizacija. Tražeći nešto

zajedničko između svojih razmišljanja i Muhtar-begovih želja, reče

da misli kako će se novi kadar pojaviti sa novim idejama i novimplanovima.

»Čak ako i dođe novi kadar, mi ćemo nastaviti žaliti za starim!«,dodade Refet-beg i nasmija se.

»Dobro, je li kemalizam idejni ili kadrovski pokret?«, upita Muhtar-beg.

Refik reče da je nešto između oboga, ali da to nije važno nego daje bitna tačka na drugom mjestu, u novom pristupu selu. Muhtar-begupita koji je to novi pristup, ali nije slušao ono što je Refik pričao;žalio se na tvrdoću mesa, a potom reče i da je vrelo. Izgledalo je dase želi rasrditi, ali kao da nije uspijevao pronaći razlog. Refikodustade da kaže kako novi pristup selu proističe iz tendencija kojesu svoje tumačenje pronašle u principu narodnjaštva Narodnepartije.

»Reforme su bile djelo jednog kadra, a on je bio kadar jedneosobe«, reče Refet-beg.

»A on je sad u Istanbulu, na samrti«, reče Muhtar-beg uzbuđeno,ali kao da se prepade svoje prostodušnosti. »Šta će biti poslije?«,upita.

»Znate li Vi koliko kod nas treba čekati da bi se u državnimupravama pojavio novi kadar?«, upita Refet-beg i nasmija seposmatrajući efekt koji je njegova šala izazvala na licima .svakog odnjih.

»Kažeš, dakle, da je gotovo i sa reformama«, reče Muhtar-beg;izgovorio je to podignutih obrva, kao da prijeti sagovorniku; soptužujućim i oštrim izrazom na licu, gledao je u Refet-bega.

»Stavite te komade u ovaj tanjir da ih damo mački«, reče Nazli,vjerovatno da bi promijenila temu. »Hoćeš li pojesti ovo?«,pokazujući na mastan komad mesa koji je stajao u kraju tanjira, upitaOmera, koji nijednom nije otvorio usta otkako je sjeo za sto,.

»Opet si me pogrešno shvatio, dragi Muhtare«, reče Refet-beg.»Zašto si takav danas? Ooo, špinat sa maslinovim uljem, ha?«

»Ne, ne! Dobro sam shvatio!«, uzvrati narodni poslanik. »Ako jeon jedini kadar i ako umire, znači da umiru i reforme. Međutim,uopće nije tako. Šta mislite o Ismet-paši?«

»Jeste li čuli šta je Sukru Kaja rekao o Ismet-paši?«, upita Refet-beg i poče pričati da Ismet-paša ima zapaljenje žučne kese.

Doktori su rekli da je jahanje na konju izazvalo zapaljenje kamenau žučnoj kesi. Paši su zabranili da jedno vrijeme jaše na konju. ASukru Kaja, koji je to čuo, počeo je bockati pašino pridržavanjezabrane. Refet-beg se zaustavi i osmjehnu govoreći kako je svepomiješao. Svi su, međutim, iz njegovog osmijeha shvatili da on nepridaje značaj priči i da je, zapravo, njegova želja bila da promijenetemu.

»Vjeruješ li ti da će se sve riješiti zabranama i silom?«, upitaMuhtar-beg Refika.

»Svi znaju da je sila ili surovost koju je država primjenjivala davalapovoda našem razvoju kroz historiju«, odgovori Refik.

»Ti si, dakle, na strani razvoja upotrebom državne sile?«, upita.»Zar to nije ono što se inače primjenjuje?«, upita Refet-beg.»Stani, stani! Neka mladić odgovori«, reče Muhtar-beg. »Neka

napokon kaže da je na strani upotrebe sile!«Refik ne reče da je na strani upotrebe sile, ali shvati da ne može

reći ni da je sasvim protiv toga. Nato, osjećajući da je primoranponavljati ono što su radili svi koji u ovakvim situacijama nisu moglidonijeti odluku i, razmišljajući kako je zapao u takvu situaciju, počepričati ono što je znao o ulozi koju je u našoj historiji igrala upotrebasile. Na jednoj strani, pričao je o reformama Mahmuta Drugog, a nadrugoj je istraživao zašto se osjećao tako prikliještenim.

»Jesi li vidio? Ne možeš se usprotiviti upotrebi sile, okorištavanju održavnu moć! Ali si, isto tako, loše pričao o novcu za put i akcijiDersim«, reče neočekivano Muhtar-beg, pa veselo dodade: »A kakoćeš se usprotiviti ...? Ako nema sile, ko će realizirati tvoje projekte?Hoće li seljaci čitati tvoje projekte ...? Hah, hah ... Ništa se nećedogoditi ako nema sile! Nama treba neko s motkom u ruci! Nazli,kćerko, dodaj mi jogurt!«

»Ali, to nije uredu«, pomisli Refik. »Kako sa motkom i bičem možedoći do prosvijetljenosti? To je pogrešno! Ali, zar je pogrešno ono štosu rekli za realizaciju mojih projekata? Da mu odgovorim!«

»Da, ali u ovom pitanju treba biti odmjeren«, reče Refik.»I jogurt je veoma lijep«, reče Muhtar-beg nastojeći se zabaviti

nečim drugim da bi prikrio svoje veselo raspoloženje. »Eto, vidiš. Tisi rekao da je pogrešno ono što je urađeno u Dersimu. Ali, da se nanjih nije krenulo batinama, reforme bi došle u opasnost. Ili ćeš biti sa

nama, sa državom i reformama, uzet ćeš motku u ruke i provestiželjene reforme i razvoj, ili ćeš ostati sam i možda nevin okončati uzatvoru! Naprimjer, zatvaranje tekija ... Ljudi se trebaju riješiti ovihbesmislenih vjerovanja. Ali, oni nemaju namjeru odustati! Šta trebaraditi?«

»Ne može se opravdati ništa što se radi bičevanjem ljudi«, pomisliRefik, ali je opet mislio kako se ne može suprotstavljati sili, koja, uprincipu, otvara put razvoju.

»Ali, oni nemaju namjeru odustati«, reče opet Muhtar-beg.»Refete, de ti ispričaj ono, kako se zove ... Ono što je urađeno uAdani za smještanje nomadskih plemena po kućama ... Čak kolikogodina, već sto godina, žele smjestiti nomadske Tukrmene. Oni,međutim, žele ostati nomadi! Nakraju, silom, batinom su nastanjeninegdje. Sta se dogodilo? Povećala se produktivnost! Poljoprivredauznapredovala! Zemlja se razvila! Tamo se sad sije pamuk koji želicijeli svijet! Što se njih tiče, oni bi se odlučili za ono staro, zaostalo ibijedno stanje ... Eto, to je značaj sile!«

»Ali, tlačenjem ljudi ne može se dovesti prosvijetljenost inapredak«, reče Refik.

»Ah, sine, ne mogu shvatiti ove tvoje riječi«, reče Muhtar-beg sazadovoljstvom osvete za sve ono što se nakupilo u toku svihdosadašnjih rasprava sa Refikom; nasmija se. »Šta je to što nazivašprosvijetljenošću? Prosperitet sam shvatio. Prosperitet je bitan. Nekadržava napreduje, samo da se okolina ne petlja u to što nazivašprosvijetljenošću. Neka ostane tama. Neka ostane tama, ali nekadržava napreduje, neka poljoprivreda napreduje, neka industrijanapreduje. Inače se nikako neće napredovati. Zar nije tako? Sve štoje urađeno, urađeno je sa batinom!«, pa, vidjevši beznadežnost naRefikovom licu, dodade: »Možda sam te pogrešno shvatio. Moždase varam. Ali, ovdje ne može postojati ništa što sve puštaslobodnim!« Potom se zadovoljno okrenu Refet-begu:

»Eto, zbog toga se ljutim na komšiju pukovnika. Bitno jenapredovanje zemlje ... Zbog čega sve ovo govorim? Zato što vidimkao da niko ne pridaje značaj idejama Muhtar-amidže ... A uopćenije tako. Jednočlani kadar reformi možda umire u Istanbulu, alipostoje drugi koji će nositi zastavu!«

»Zastavu ili motku zastave, dragi Muhtaru?«, upita zadovoljnoRefet-beg i prasnu u smijeh, kao da želi pokazati da su dosjetke onošto je njemu najhitnije te, ponavljajući isto, još jednom prasnu usmijeh.

»Ti se smiji, ti se još smij, ali ne zaboravi da je reformatorskageneracija sasvim uspravna, na nogama«, reče Muhtar-beg. »Da,sasvim uspravno stojimo na nogama«, ponovi, gledajući u sluškinju,koja je ušla sa tanjirom voća te pogleda na sat: »Aaa, ja još uvijeksjedim ovdje«, povika. »Kasnim u Parlament. Šta će reći kasnije?«,pa uzbuđeno skoči, udari u sto i prevrnu bokal.

»Eto, oče, napravili ste fleku«, reče Nazli.Muhtar-beg u trku navuče kaput. Iako uopće nije trebalo, poljubi

kćerku u obraz. Uperi oštar pogled prema Refiku i Omeru, kao damisli: »Ja sam, eto, takav, jesi li vidio?« Istrča iz kuće zbunjeno seosvrćući i govoreći da se vraća za sat i da budu spremni za odlazakna stadion.

Osjećajući potrebu da se nastavi maloprijašnji razgovor kako bi seriješio ove zbunjenosti i uredio misli, Refik upita:

»Dobro, a kako bi trebalo biti? Kako se narod batinjanjem možedovesti do prosvijetljenosti? Ako želimo da u ovoj zemlji zasja svjetlorazuma i promjena, zar to ne želimo narodu?«

Niko mu ne odgovori te, sad gledajući u oči Refet-bega, upita:»Zar ne mislite da je pogrešno da se narodu silom nametnu

promjene i napredno društvo? Možda naša povijest bilježi promjenekoje su donesene primjenom sile protiv naroda, ali to ne iziskuje dami budemo na strani upotrebe sile u ovoj državi ...«

Hvatajući priliku da načini jednu od svojih uobičajenih šala, Refet-beg je slušao Refika, nakraju se našali i nasmija, ali se povuče usvoja razmišljanja jer mu se niko drugi nije nasmijao, a i zato što gaje Refik mrsko pogledao.

Okrećući se i prema Omeru, Refik je ponovio isto. Ali, nanjegovom licu nije uspio vidjeti ništa osim podrugljivog osmijeha, kojije nabacivao prilikom rasprava sa herr Rudolphom. Nato se u njemuprobudi potištenost, koja se do sad nije budila nakon rasprava tepoče razmišljati o odgovoru koji treba dati Muhtar-begu. »Reći ću muda nikada neću podržati neku ideju koja je protiv naroda«, pomisli.»A on će meni reći da to nije protiv naroda, već za narod, ali silom.

Ja ću mu, onda, reći da tako nešto ne može biti. A on će mi, sauživanjem, prvo navesti primjere iz historije, a potom upitati kako ćuprovesti svoje projekte o razvoju sela. Ja ću mu reći: SnagomParlamenta. A on će, smiješeći se, reći da narod nije izabraoParlament! I, ja ću se zbuniti! Dobro, ko je u zabludi? Niko! On misamo želi dokazati da upotreba sile protiv naroda nije ništa loše. A jamu se protivim! Rezultat? Svi iznose svoje mišljenje, on izgleda kaoda je malo više upravu. Razlog za to su ovi moji projekti. Međutim, jasam ove projekte načinio da dođe prosvijetljenost. šta će se dogoditiposlije? Uskoro će doći Muhtar-beg. Ići ćemo na stadion. Potom ćumožda vidjeti Sulejmana Ajčelika. Zatim ću se vratiti kući u Istanbul.Omer i Nazli se danima dure jedno na drugo ... Sta ja radim?«Odjednom se, da bi nešto učinio, protegnu zijevajući, pogleda krozprozor, htjede sa nekim nešto popričati, ali osjeti da to neće moći, dasu se svi povukli u svoja razmišljanja i da ne želi narušavati tišinu.Ponovo se vrati svojim razmišljanjima: »A ja ću mu, onda, reći danarod treba birati Parlament. On će mi, pak, odgovoriti da narodneće izabrati onoga ko mu koristi, već onoga ko mu baca prašinu uoči, a to je tačno. Kad bi se sad održali slobodni izbori, kad bi sedozvolilo drugim, trećim partijama, sve hodže, hadžije i spekulantiušli bi u Parlament. Onda bi trebalo donijeti zakone kojionemogućavaju da oni uđu u Parlament. Da se, naprimjer, vjera nemože načiniti oruđem politike, da poslanici ne mogu biti oni koji nisuzavršili fakultet, zatim da trgovci i age ne mogu u Parlament. Zatim bise narod trebao obrazovati tako da izabere dobre ljude! Dalje?«Nasmija se sam sebi. »šta bi onda trebalo raditi?«, prošapta.»Muhtar-beg nije upravu. Ne može se reći ni da sam ja upravu. Alijasam dobronamjeran. Ja želim nešto uraditi! šta želim uraditi?« Sjetise rasprave sa herr Rudolphom: »Želim dovesti prosperitet«,promrmlja. Primijeti da ponovo ulazi u krug istih razmišljanja ineodređenih riječi. Utom je, nakon što je prošlo dosta vremena, ispiosvoju kahvu. Opet zađe u krug istih riječi. Potom se prisjeti starogživota, Perihan i onoga čega se uvijek sjećao. »Tada sam imaoravnotežu. Poslije sam mislio da sam to izgubio. Išao sam kući od teGuler i vraćao se svojoj kući. Išao sam Nišantašom i razmišljao kakosam izgubio ravnotežu. Prije koliko mjeseci? Navršava se osammjeseci! Sta sad radim? Sjedim ovdje i gledam. Vidim da Nazli ima

crvenu haljinu i razmišljam o tome. Dobro je što je nju obukla. Tahaljina boje zastave je jedino što je veselo u ovoj sobi, u kojoj su svinamršteni!« Gledajući u haljinu, pomisli: »Ali, Muhtar-beg je bioveseo. Toliko je bio veseo da se čak nije ustručavao ni da me gnjavi.Šta on misli? On želi da Ismet-paša dođe na čelo i da mu povjerineku dužnost. Možda očekuje ministarstvo? Zašto da ne? Dobar je iprijatan čovjek. Kakav li ću ja biti u njegovim godinama?« Iznanadazijevnu i pomisli da je jeo teško jelo. Sjeti se svog oca. Jedno vrijemeje razmišljao o njemu, potom primijeti da je zazvonilo na vratima, akroz glavu mu prođe kako je vrijeme brzo proteklo.

»Hajde, hajde, brzo, kasnimo«, povika Muhtar-beg čim uđe.»Kakva je to tromost kod svih? Kola čekaju dolje!«

Trkom su ušli u kola. Muhtar-beg je ljutito ispričao trač koji je čuo uParlamentu. Opet je onaj Šukru Kaja pitao nekog novinara: »Štamisle intelektualci? Mene vide kao najpodesnijeg za odgovornost,zar ne?« Da bi utješio svog prijatelja, Refet-beg je opet načinio šalu... Dok je bio na Malti, Šukru Kaja se zakleo da će se osvetiti Vladiza prognanstvo, potom se sjetio zakletve kad je sam došao na vlast... Iz nekog razloga, tome su se svi nasmijali. Razveseli se i Muhtar-beg te se poče rugati ceremoniji u Parlamentu.

»Šta, čovječe, znači sve to?! Čestitam, čestitam, gospodine, kakoste gospodine, zahvaljujem, gospodine ...« Povijao se i uspravljaokao da se stvarno rukuje s nekim, a prilikom svakog naklona lice mupostaje sve crvenije. Zatim podiže glavu: »Ah, eto, put je začepljen!Samo je još to falilo. Kasnimo.« Kola su išla sve mic po mic, aprilikom svakog zaustavanja, Muhtar-beg je gunđao. Kad se ukazastadion, dade vozaču novac: »Uredu, mi ovdje izlazimo i idemopješke«, reče i iziđe iz kola. Krenu dugim koracima govoreći onimaiza sebe da požure. Kad su se približavali počasnoj loži, ugledajednog poslanika sa porodicom. Utom pozdravi nekog oficira savisokim činom. Potom mu bi lakše shvativši da će, kao i uvijek,ceremonija kasno početi. Pažljivo se odmjeri, kao da prvi putprimjećuje odjeću na sebi; načini nekoliko pokreta kao da se dovodiured. Dok je zatezao jedan kraj kaputa, upita Nazli vidi li mu se flekana pantalonama, potom se okrenu Refiku i nasmiješi se. »Ja, ja,takav sam ja! A sve tako doživljavaš, zar ne?«, govorio je opetnjegov osmijeh.

»U povratku sa ceremonije, reći ću mu ...«, mislio je Refik, pažljivose osvrtao okolo, ali osjećaj koji je želio da se probudi u njemu, opetse, kao i za vrijeme jutrošnje šetnje, nije budio. Naprotiv, opet je, kaoi za vrijeme jutrošnje šetnje, ponižavao sam sebe i doživljavao sekao budalu. Uz to, sa istim osjećanjem gledao je na stvari i ljude okosebe; plašio se tog osjećanja. Išao je iza Omera i Nazli nastojeći neomalovažavati ono što vidi, da misli kako su ljudi cijenjeni i pametnite povremeno mrmljajući sam sebi odgovore koje je dao Muhtar-begu. Svi zajedno su se popeli uza stepenice i ušli u salon s drugestrane tribine odvojene za narodne poslanike, ministre, diplomate,visoke činovnike i oficire visokih činova.

U uglu širokog salona, koji Muhtar-beg naziva bifeom, postavljenjepult za čaj. Desno i lijevo su mali stolovi, a za stolovima su ljudi piličaj i kahvu, ali prava gužva bila je među onima koji su stajali. Većinamuškaraca koji su se u grupama pomicali malim koracima, poputMuhtar-bega, imali su frakove i male osmijehe. Svi su razgovarali,klimali glavama, pozdravljali jedni druge, upoznavali porodice ilizastajkivali da se ispitaju i pozdrave sa već poznatim, potom su se –pažljivo mjerkajući druge i njihove porodice, očekujući nešto te držećiosmijehe koji nikako nisu silazili sa njihovih lica spremne za drugepozdrave – uključivali u buku salona. Saznavši da ima dosta dopočetka ceremonije, Muhtar-beg reče da bi bilo dobro da popiju pojedan čaj te, smješkajući se nekolicini i sa posebnim naklonom iskidanjem šešira prema jednom od njih, ode do pulta sa čajem.Uzimajući šoljice iza pulta, okrenu se Nazli pokazujući joj na oca ikćerku u uglu kojima je sve bilo strano.

»Vidi, tamo je i francuski ambasador sa kćerkom. Nema nikogapokraj njih. Hajde, idemo, ti pričaj!«

»Pobogu, oče! Sta ću pričati?«, uzvrati Nazli.»Ali, prije si se radovala razgovoru sa strancima«, reče Muhtar-

beg i nasmija se šapućući nešto na uho čovjeku svojih godina koji jeprolazio pokraj njega. Potom pocrveni kao da je smijeh neštoneprilično.

»Aa, Piraje, kako si?«, upita Nazli, zagrli i poljubi djevojku, koja je,poput nje, ispustila mali krik.

Nešto je pričala sa njom, pokazala prsten na ruci i, smješkajući se,pogledala Omera. Da bi pokazao kako je razumio da je on taj o

kome se priča, Omer je klimnuo glavom, gledajući Nazli podrugljivimi omalovažavajućim izrazom na licu, koji je poprimio odjutros, ali kaoda se nevoljno smješkao njenoj prijateljici. Na kraju se odluči i načinidva koraka. Predstavi se Piraji nadmenim pogledom zeta koji zna daje dopadljiv, zaljulja se desno-lijevo i namršti lice.

U međuvremenu, priljubljujući se uz Refika, Muhtar-beg upita:»Vidi, vidi, ministar pravde. Da te upoznam ...? Zaboga, od

njegove nadmenosti ne može mu se ni prići«, dodade gledajućiministra koji je, ne obraćajući pažnju ni na koga, hitro išao.

Refik je razgledao po masi nadajući se da će vidjeti neko poznatolice. Naročito mu je pomisao da bi mogao susresti SulejmanaAjčelika od jutros nagrizala pamet, jer je bio krajnje siguran da sepisac vratio sa odmora i da će biti na proslavi petnaeste godišnjice.U jednom trenutku mu se jedno lice iz mase učini nalik na piščevo,ali zaključi da to ne može biti pisac, kojeg je poznavao jedino saslika. Dok je razmišljao ko je, lice mu se osmjehnu. Nije sezadovoljilo samo osmijehom, odvoji se od grupe i krenu premaRefiku. Bio je to neko sa vojnom uniformom na sebi. Refik prepozna:amidžin sin Zija. Slao im je čestitke na Bajram. Dok je otac bio živ,tražio je novac, a nakon smrti tražio je udio u mirazu. Pozdravi gaoneraspoloženo. Potom, kao da se zastidje ugledavši orden nanjegovim prsima.

»Kako si? Šta ti radiš ovdje?«, upita Zija.»Sa prijateljem sam. Vraćam se sa puta po istoku«, promuca

Refik.»Sa puta po istoku. Sa puta po istoku, ha?«, uzvrati Zija; imao je

odlučno držanje koje Refik nikada ranije nije vidio. »Ee, da čujemkako ti se čini domovina?«, pitao je to mjerkajući Muhtar-bega.

Refik je Muhtar-begu i Refet-begu predstavio Ziju.»Ee, kako ti se čini istok?«, upita Zija ponovo. »Jesi li išao u i

Dersim? Kako je tamo? Sasvim mirno, zar ne? Naša vojska je sveugušila.«

»Nisam išao u Dersim«, odgovori Refik.»Nisam ni ja«, uzvrati Zija. »Ali, sad je tamo sasvim mirno. Uništili

smo ih. Reforme idu i tamo. Više ne mogu lahko doći sebi, jer jetamo čelična pesnica reformi«, pa, gledajući Muhtar-bega, upita:»Zar nije tako, gospodine?«

»Da, da!«, uzvrati Muhtar-beg.»Naša vojska, snaga reformi i države riješili su, eto, i to!«, nastavi

Zija i kao da mu pade sjena na lice. »Da nije vojske, ne bi bilo nireformi. A vojska uvijek uzme ono što joj pripada ... Nakraju, uzmesvoje pravo! Ali, i druge grupe dužne su misliti na reforme. Trgovci,također ...«

Sjena koja mu je prekrila lice postajala je tamnija ispod očiju i nakrajevima usana.

»Ako oni ne misle, vojska zna svoje pravo. Nasilu uzeti i od njih.Nikome nema privilegija. Ni trgovcima. Kako je Nigan-hanuma?«

Oslanjajući se na saznanja koja je dobio pismima, Refik kaza dasu svi dobro.

»Zao mi je zbog tvog oca«, reče Zija. »Ali, ne treba zaboravljati nito da u životu postoje i stvari koje su vrednije od trgovine. Vidi, to si iti shvatio; obilaziš zemlju. Ili je to možda bilo trgovačko putovanje?«,pa pozdravi vojnika koji je prolazio pokraj njih.

»Ne, samo da vidim«, odgovori Refik i toliko se zastidi da se,umjesto na Ziju, naljutio na samog sebe.

»Jesi li vidio? Išao si da vidiš kako su reforme ušle u ovo tlo, ha?A sad ćeš gledati armiju. Ova armija je velika sila! Da nije ove sile,da nije ove čelične pesnice, ne bi bilo ni reformi, a niti napretka, zarne?«, ruka koja je maločas uputila pozdrav, sad se pretvorila upesnicu.

»Koja slučajnost, i mi smo jutros pričali isto to«, reče Muhtar-beg.»Naravno, naravno«, veselo povika Zija. »Vojska je sve. Vojska

nadgleda reforme. Čuvar i štit od nepravde i nereda. A, isto tako, znauzeti ono što joj pripada. Zar nije tako? A, nakraju, jednog danauzme svoje pravo.«

Posljednje riječi izgovorio je s preneraženim i bijesnim izrazom nalicu.

»Aa, uredu je, dođe, eto«, reče, nabrzinu se rukova sa Refikom i utrenu se izgubi u masi.

»Ko je to? Šta ti je on?«, upita Muhtar-beg. »Podsjeća na vojnikakoji je uvjereni reformist. Eee, ratovao u narodnoj borbi, dobio orden.Pa, neće biti kao naš mlohavi komšija ... Kad bi samo znao kolikome razveseljava kad vidim ovakve. Više se ne brinem za budućnost

države. Ha! Maločas su rekli ... Pogoršava se stanje istanbulskogbolesnika ... Stvarno, izgleda da je, eto, došao ...«

Kao da je u sredinu pala vatrena kugla, razgrnu se gužva usalonu, raširi, a potom se okupi razvlačeći se prema stepenicamakoje vode prema počasnoj loži. Nastade gurkanje. Jedna čajnašoljica pade na pod i razbi se. Refiku se učini da je u gužvi uspiovidjeti potiljak i obraz premijera Dželala Bajara. Bio je u centrusvega. Vidio mu je i okvir naočara, ali mu tada neko stade na nogu.

»Ah, zar vam nisam rekao da ranije zauzmemo mjesta«, rečestariji narodni poslanik. Sagnuvši se, pozdravi Muhtar-bega, potomopet nastavi grditi suprugu i kćerku.

U tom trenutku se začu:»Gospodo, molim vas, na druga vrata, ovdje je puno! Rekao sam,

molim vas na druga vrata, burazeru, molim vas«, povika činovnik navratima počasne lože.

Zajedno sa masom, pojurili su prema drugim vratima. Tiskajući se,popeli su se uz stepenice. Narodni poslanik je kćerku držao za ruku,a Nazli Omera. Refik ugleda teren stadiona. Cijela počasna tribinavrtjela se u moru frakova, cilindar-šešira, ordena i uniformi; polahkosu se talasale višebojne haljine na ženama, male kape, na svestrane izvješane zastave; sve je treperilo u brujanju, zanosu iiščekivanju.

Gledajući lijevo-desno, tražeći mjesto da bi sjeo, Muhtar-beg sepozdravio sa nekoliko osoba. Nekoliko puta je skinuo svoj šešir ivratio ga. Potom, odlučujući se za jedan ugao, krenu probijajući seizmeđu onih koji sjede. Povremeno bi se okrenuo da vidi idu li kćerkai gosti, zatim opet pozdravlja poznanike te nešto priča sa Refet-begom.

Upravo u tom trenutku nastade komešanje na tribinama, glave seokrenuše prema istoj tački. Potom se začu aplauz. Svi ustadošenastojeći da vide preko ostalih. Aplauz se pojača. Refik se okrenu ipogleda. Među glavama je opet ugledao potiljak i obraz koji jemaločas vidio. Na potiljku je bila ruka sa šeširom koji je držala;polahko je mahala, kao da pojedinačno miluje sve prisutne. U kompravcu se usmjere šešir i ruka, iz tog pravca počinje dopirati snažanaplauz.

Uskoro su posjedali sa ostalima, ali su ponovo ustali zbog himne.Dok je svirana himna, Refik opet pomisli kako se nije uspio uključiti uzanos. Potom se prisjeti da, dok je bio srednjoškolac, isto tako, nijemogao pjevati himnu sa ostalima. Razmišljajući kako se nije uspiouključiti u masu, sjeti se herr Rudolpha. »U mene je palo svjetlorazuma, zato sam stranac«, pomisli, ali to nije bio razlog što nijemogao pjevati himnu. »Zašto ne mogu pjevati«, pomisli. »Zato štočujem svoj glas i to mi je veoma čudno.« Opet pomisli na herrRudolpha. Opet je sjeti njega i riječi koje je Holderlin rekao o istoku.Mislima mu prođe rasprava koju je vodio sa Muhtar-begom. »Reći ćumu da ...«, pomisli. Kroz glavu mu prođe kako himna, koja se pjeva ujedan glas, odjekuje na suprotnim tribinama, kako, sa razmakom oddvije sekunde, glasovi slijede jedan drugi i kako zbog toga nastajeova zbrka slična kanonu, o kome je učio na nastavi muzike. Potom jerazmišljao i o još nečemu, što je doživljavao kao glupost, a pookončanju himne sjeo je sa ostalima i slušao izlaganje o Ataturku,koje je čitao Dželal Bajar. Nakon govora, opet nastade komešanje.

»On, onaj koji je pobijedio cijeli svijet, pobijedit će i smrt!«, povikaneko iz stražnjih redova.

Svi se okrenuše i pogledaše.»Kako ste, Muhtar-beg«, povika neko.Muhtar-beg načini pompezan pozdrav.Taj što se obratio bio je Kerim Nadži-beg. Pokraj njega je bio

partijski inspektor Ihsan-beg, kojeg je Refik vidio na gradilištu.Zajedno su išli prema počasnim ložama. Pozravili su i Omera iRefika.

»I mladi inžinjeri su sa Vama«, reče Kerim-beg.»Da, da«, progunda Muhtar-beg, a potom reče: »Kako? Nisam

razumio, gospodine«, pošto su iznad stadiona, uz strašnu buku,nadlijetali avioni.

»Rekoh, sa Vama su i mladi inžinjeri«, reče Kerim-beg te, na načinkoji je pokazivao da uopće nema namjeru još jednom ponavljatisvoje riječi, odmahnu glavom. »Jeste li se uzeli?«, upita prelazećinapola zatvorenim očima po Omeru i po Nazli.

Ne očekujući njihov odgovor, klimnu blagonaklono glavom. Opet jeizgledao kao da misli ono što je obično mislio: »Kakvu vrijednostmožete vi i vaše riječi imati pokraj mene, u mom svijetu ...?«

»Čovjek kao država. I aga, i građevinski poduzetnik, i narodniposlanik!«, reče Refet-beg nakon što se Kerim-beg udaljio, sazadovoljstvom što je ugrabio priliku za dosjetku.

Ali, Muhtar-beg ga nije razumio jer je, uz strašnu buku, opet niskonadletjela druga grupa aviona; tribine su aplaudirale avionima, a nekisu i vikali prema nebu.

44

NADE NARODNOG POSLANIKA

Muhtar-beg nabrzinu ustrča uz stepenice. U nadi da će vidjetikćerku, zaviri u dnevni boravak i spavaću sobu, ali ne nade nikog.Ude u njenu sobu, zatvori vrata. Baci se u krevet poput malogdjeteta koje se sprema na plač. »Eto, sve je gotovo! Sad svepočinje«, prošapta. »Da vidimo šta će se dogoditi?« Gledajući u bijelisobni tavan, kaza: »Smrt je vrlo loša! Ja sam ništa. Veliko sam ništau poređenju sa njim«, promrmlja. Kao da će zaplakati, namršti lice izastidi se. »Kako je loše. Sve je besmisleno. Šta će biti sad?«,promrmlja.

Dogodilo se ono što su svi očekivali i na šta su se pripremali: prijedeset dana u Istanbulu je umro Ataturk. Kovčeg je danas položen uprivremenu grobnicu u Etnografskom muzeju i priređena ceremonijakojoj je prisustvovala cijela Ankara. Muhtar-beg, koji je sudjelovao naceremoniji u Parlamentu i koji je, zajedno sa ostalima, plakao, zbogtoga što se plašio da će ponovo plakati, mislio je da ne sudjeluje naceremoniji u gradu, ali je odustao od te misli zaključivši da će bitidobro da se tamo nađe. Ceremonija je, opet kao i ostale ceremonijeu Istanbulu i Parlamentu, protekla u poplavi suza. Muhtar-beg, kojine može podnijeti ovako ganutljive scene, opet je pred svima plakao.»Zašto sam plakao?«, pomisli. Okrenuo se u mehkom krevetu zadvije osobe i još jednom se zapitao: »Plakao sam zato što je to bilonešto strašno. Da, bilo je to nešto veoma strašno!« Uporedo sa timriječima, u mislima mu oživi i osjećaj koji se u njemu probudio u tokuceremonije. Opet je počeo misliti kako je sve isprazno, beznačajno ibezvrijedno. Potom istraži zašto razmišlja o tome. »Zato štonaspram smrti čovjeka, iza koga svi toliko plaču, moj život gubisvaku vrijednost ... Ja sam mrav pokraj tog brda!« Najednom unjemu zasja podmukli plamen: »Alija živim, vidim šta se u svijetu

događa, doživjet ću još mnogo toga! Da, da vidimo šta će se dogoditiposlije?« Zastidi se svojih razmišljanja te, da bi se kaznio, primora sena ponovo razmišljanje o Ataturkovoj smrti. Ali, naljuti se primjećujućida je, kao što je to činio kad razmišlja o tome, opet mislio o svojojsmrti i životu.

Još jednom se, stenjući, prevrnu u krevetu da bi se riješio mučnineovog razmišljanja i topline jastuka, koji se ugrijao ispod uha i obraza.»Šta će biti poslije?«, pomisli. »Poslije ovoga će se konačno povućiDželal Bajar! Povući će se Dželal Bajar, a na položaj će doći oni štovjeruju Ismet-paši. A kad li će to biti?« Muhtar-beg je mislio da će seto dogoditi odmah nakon Ataturkove smrti, ali se malo prevario. Nikonije smogao hrabrosti dočarati sliku da će se u državi dogoditikrupne promjene. Tako je staroj vladi Dželal-bega prije pet danaizglasano povjerenje. To je pokazivalo da će stara vlada ostati nadužnosti još najmanje mjesec-dva. »Dva uzaludno protraćenamjeseca radi nestvaranja panike u državi!«, pomisli Muhtar-beg.»Međutim, hitna je potreba za promjenama i novim kadrom, koji jenestrpljiv da preuzme dužnosti.« S nadom i uzbuđenjem, pomisli: »Ija sam nestrpljiv!« Htjede se nasmijati sam sebi, ali odustade. »Štaje tu smiješno? Stpljivo sam čekao i radio. Imam toliko znanja,iskustva i hrabrosti da mogu preuzeti dužnost. Zatim, znao sam iodlučno slijediti put. Šta mi fali da bi mi se ova želja učinilasmiješnom?« Uzbuđeno je pridigao glavu sa jastuka. »Zaboga, odkoga nisam bolji? Od Tevfika? Od Faika?« Prebirući u mislima svestare ministre i one koji bi mogli biti ministri, nakon svakog imenaradosno je dočekivao svoju nadmoćnost te, savijajući prste ruke,brojao: »Od Muhlisa? Od doktora Hulusija? Od Sadžida, koji površnozna francuski? Ništa mi, hvala Bogu, ne fali u poređenju sa bilo kimod njih! Osim toga, hrabriji sam i odlučniji od njih i, da, uspio sam idosljedno slijediti jedan put!« Još se više uzbudi kad pomisli koliko jedosljedno slijedio taj put i koliko je privržen Ismet-paši. »Kad će seprekinuti Dželal-begova dužnost?«, prošapta vjerujući da će ga sesjetiti i da će sigurno biti pozvan na dužnost u novoj vladi. »A ovavlada nema drugog posla osim da zavlači državu. Zlata vrijedni daniprolaze jedan za drugim. Šteta, šteta!« Uvjeravajući se još jednomkako će ga se sjetiti, nasloni glavu na jastuk.

Ismet-paša će ga se sigurno sjetiti kad se bude formirala novavlada, novom premijeru će preporučiti Muhtara Lačina, koji mu jeprivržen tokom cijelog političkog života. Muhtar-beg pred očima, sasvim detaljima, oživje scenu koja će se odigrati u Čankaji. »Na kogamislite?«, upitat će Ismet-paša novog premijera koji se prednjegovim očima ukaza kao Refik Sajdam, Šukru Saračoglu, potomće, ne očekujući odgovor, odmah sam reći: »Jeste li mislili naMuhtara Lačina?« Gledajući uzbuđeno u tavan, Muhtar-begpromrmlja: »Da, da, Lačin!« A naravno da bi se Ismet-paša trebaosjetiti prezimena koje je sam dao! Bilo je to prije četiri godine. Svi suod nekog bliskog uglednika tražili da im izabere neko prezime.Muhtar-beg je bio pozvan u Ružičastu palaču na šah. Nakonokončanja igre, rekao je da prezime želi uzeti od premijera. »Lačin«,rekao je Ismet-paša nakon kratkotrajnog razmišljanja. Muhtar-beg jezamolio da mu na papiru napiše tu riječ, koju baš nije uspio shvatiti.Poslije je, iz treperavog rukopisa sa papira, koji je nosio pašin potpisi koji je godinama čuvao, shvatio šta znači njegovo prezime.Zaključio je da ova riječ, koja nema neko naročito značenje, imamiran prizvuk – podsjeća na njegov karakter. Imao je miran karakter.Znao je čekati, strpljivo posmatrati šta se događa; strpljivo, ali ne saobamrlošću i mlohavom neodlučnošću! Strpljivo se vezao za Ismet-pašu. Prisjeti se kako je počelo to vezivanje. Bili su prvi mjeseci podolasku u Parlament. Paša, koji se upoznavao sa novimposlanicima, zapodjenuo je razgovor o dnevnim navikama, upitao jeko ima običaj malo odspavati poslije ručka, na šta je, uzbuđeno i spoštovanjem, Muhtar-beg rekao da ima takvu naviku te uspio privućipažnju na sebe. Ali, pravu pažnju paša je pokazao kad je saznao dazna igrati šah. Uspio je, nakon kratkog vremena od šest mjeseci podolasku u Parlament, uspostaviti teško dostižnu bliskost kao što jepoziv na šah u Ružičastu palaču. Prisjećajući se tih godina, Muhtar-beg osjeti ganutost. Supruga mu je još bila živa. U Parlamentu seborio protiv neprijatelja reformi, raskrinkao je lažne reformiste,mnogo je volio Ankaru i vjerovao da ima svijetlu budućnost. »Eto, tabudućnost, plod moga strpljenja i uzbuđenja, sad je korak ispredmene«, promrmlja s nadom. »Preostao je korak do cilja kome sampodredio cijeli život!«

Opet se uzbuđeno okrenu u krevetu sa sjajnim mesinganimdrškama u uglovima. »Koračić«, promrmlja. Načinit će se taj korak,potom će cijeli život, ne samo budućnost, već i prošlost, dobiti novudimenziju. Visokim položajem u zrelosti okrunit će se mladalačkientuzijazam promjena i napretka i odlučnost srednjih godina. Cime,mimo ovakvog položaja, čovjek svome životu može dati dubinu?»Još ako je taj čovjek neko poput mene ...«, promrmlja nespokojnoMuhtar-beg. Nikada se nije doživljavao veselim i svestranim. Ovakvikakav je on nisu uživali u životu kao većina. Osim žene s kojom je,poslije suprugine smrti, upoznao u Istanbulu na noćnoj zabavi, druguženu nije poznavao, prohtjeve svoga starog tijela ugušio je pomalozbog neodlučnosti, a pomalo i zbog učmalosti. Opet, nije, poputsličnih, uspio postati ni salonski čovjek. Mislio je kako je na takvimmjestima ostajao postrani, da čak nije mogao ispuniti ni fotelju ukojoj je sjedio, a ne salon u koji bi ušao. Uz to, nije volio ni ispraznanaklapanja. Zapravo, veoma često se zaticao u ispraznimnaglabanjima, posebno često se događalo da se upusti u sjaj krugapažnje i oduševljenja dok je bio valija, ali je dolaskom u Ankarushvatio da naglabanje nije linija koja dominira njegovim karakterom.Nije uživao ni u piću. Nabrajajući svoje odlike, uzbudi se: »Ne moguse zanimati ni jednom knjigom izuzev knjiga uspomena«, pomisli. »Utom slučaju, ne mogu pronaći ništa drugo osim ovog očekivanogpoložaja koji će mome životu dati dubinu! Služenje mi je smisaoživota; napredovati služeći državi! A za ovu dužnost preostao jejedan korak. Samo jedan mali korak!« Ali, zato što taj korak nepripada njemu već Ismet-paši, izgubi mir i bi primoran još jednom seprevrnuti u krevetu. Prevrtao se u krevetu. »Jedan mali koračić«,mrmljao je. Ali, šta je sve doživio da bi načinio taj koračić. Dok jeobavljao dužnost valije, primao je pisma puna prijetnji smrću, psovki ikleveta. Pod izgovorom provedbe Zakona o šeširu i odjeći, mučenjuje podvrgao vjerske službenike i vlasnike svih malih dućana u gradu.Te godine, na Dan Republike, ne obraćajući pažnju na gromove kojeje privukao na sebe, na sav glas je izjavio da će nazadnjake kazniti.Eto, to je bila mladost. Dok je bio u upravnoj školi, iskoristio je onošto je naučio od Namika Kcmala i od Fikreta. Potom slijedi njegovaborba u Parlamentu zasnovana na racionalizmu i odlučnosti.Naravno da u toku ove borbe nije zauzimao mjesto u prvim

redovima, ali se ne može reći ni da je bio na samom začelju, jer je,prije svega, bio najredovniji reformistički poslanik. Dolazio je nasvako zasjedanje Parlamenta, pažljivo slušao, šetao hodnicima, kadbi negdje čuo neku raspravu, odmah bi se umiješao, rekao svojemišljenje, ali nikada nije skretao pažnju, nikada nije izazivao larmu;svojim uobičajenim smirenim držanjem tumarao je poput sjene.Razlog njegovog ovolikog pojavljivanja naokolo bilo je, nesumnjivo,to što, osim poslaničke dužnosti, nije imao drugog posla, koliko iprivrženost dužnosti. Izuzev ministara ili onih koji su imali zaduženjau Partiji, većina narodnih poslanika imali su i neki drugi posao. Nekisu bili novinari, neki advokati, a neki age zemljoposjednici. Inače, zanarodne poslanike su i imenovani zbog uspjeha koji su pokazali utim poslovima. A, što se tiče Muhtar-bega, koji je, zbog uspješnoobavljane dužnosti valije i reformatorstva, imenovan za poslanika, onnije mogao imati dodatni posao jer je neko mogao biti i poslanik, a inovinar, ali pravila nisu dozvoljavala da se bude i valija i poslanik.»Ali, pravila dozvoljavaju da se bude i poslanik, a i reformist, a jasam takav«, pomisli Muhtar-beg i uzbuđeno ustade iz kreveta i počešetati po sobi.

Dok je šetao, opet je mrmljao isto: »Jedan koračić, da Ismet-pašanačini koračić!« Po glavi poče prebirati šta je sve uradio za Ismet-pašu, koji bi mu, jednim koračićem, okrunio život ... Svim svojimbićem ga je podržavao dok je presjedao Vladom. Kad je otišao sa tedužnosti, bio je njegov glas i uho u Parlamentu. Iza kulisa je uvijekspominjao Ismet-pašu, u svim prilikama ga hvalio, a prilikom posjeteRužičastoj palači rezimirao bi mu tračeve sa hodnika. Paša, koji je,nakon pada popularnosti i povlačenja sa funkcije premijera, usavršioengleski sa jednim profesorom, od početka do kraja prešao cijeluenglesku povijest, koji je zatim uzimao časove violine i čitaošahovske časopise, pretvarao se kao da zapanjeno prihvata njegovouzbuđenje te, povremeno, sa nekoliko riječi pohvale osvajao njegovosrce. »Vaša odbrana je dobra, ali napad čeka da dođe vrijeme,propuštate prilike«, rekao mu je jednom prilikom paša poslije partiješaha, koju je, kao i uvijek, opet okončao pobjedom. »Propuštampriliku, ha«, promrmlja Muhtar-beg. »Ne, ne, ovaj put će me se sjetitiIsmet-paša. Naložit će da mi daju položaj! Sjetit će se koliko sam muprivržen!« Najednom pomisli: »Je li moja umješnost privrženost?«,

promrmlja stideći se. Ali, dodade sebi zato što se uplašio stida: »Pa,to nije ništa loše«, reče tješeći se. »Priznajem da nisam naročitopametan. Nisam najpametniji čovjek na svijetu. Ljudi poput mene nenapreduju pameću, već privrženošću i vjerom ... Osim toga, u našojzemlji i nije dobro biti tvrdoglav i samostalno donositi odluke! Čovjekbi se uvijek trebao predavati u amanet nekome ko zna bolje, ko boljerazmišlja, trebao bi se vezati za nekoga, usvojiti neku vjeru. Da,privrženost i vjera! Vezao sam se za Ismet-pašu, vjerujem ureforme.« čineći se sam sebi smiješnim, zastade nasred sobe.Okrenu se i sa strahom pogleda u ogledalo na ormaru. »Bože, jesamli ja smiješan čovjek?«, promrmlja. »Nisam, nisam ... Isti sam kao isvi drugi. Vidi ovo moje lice i razmišljanje ... Ah, sve je tako!« Sjeti sedženaze. »Sve je tako apsurdno, komično i beznačajno. Sve jeprazno i beznačajno u poređenju sa njim. Kako svi plaču! A ja ovdjepravim ružne račune. Šta bi rekli drugi da saznaju za moja gnusnarazmišljanja ...? Glupost! Sta treba raditi u životu? Pogledaj toogledalo! Tijelo mije ogromno, ali mi je nos sasvim mali! Ko je rekao?Kemal-paša? Prvi kvalitet veličanstvenog državnika jest veličanstvennos! Međutim, ja imam samo ove komične uši kao jedra ...« Odlučiizići iz sobe, proćaskati s nekim kako bi se oslobodio samoće kojaga vuče u tegobna razmišljanja.

Brzim i nervoznim koracima, uđe u kuhinju. Sluškinja je neštokuhala na šporetu. Zamaglila su se stakla na prozorima.

»Gdje je naša cura, Hatidža-hanuma?«, upita Muhtar-beg.»Izišla je sa Omer-begom, ići će na dženazu.«»Zar se još nije vratila?«, upita Muhtar-beg i iziđe iz kuhinje ljuteći

se na glupost pitanja čiji je odgovor poznat. »Ee, gdje se ovizadržaše?«, pomisli. Rasrdi se na kćerku, koja se u ovakvom danuodlučila na skitnju: »Voli, odgajaj, uvažavaj, a nek ona poslijeodabere onog kicoša, samoljupca, pohlepnog frajera!« Gledao jepanoramu Venecije na zidu. Ovu sliku je sam kupio, njegovojrahmetli supruzi se nije naročito svidjela, ali su je ipak objesili na zid.Sjetivši se supruge, obuze ga melanholija. »Jedino sam nju volio.Ona mi se cijelog života toplo smješkala, potom me napusti i ode.Sad će me ostaviti i Nazli. I to sa onim antipatičnim samoljubivimtipom ... Da je bar našla nekog drugog ...« Sjeti se Refika. »Da, on,naprimjer. Uprkos svoj naivnosti, dobronamjeran je i prostodušan ...«

Osmjehnu se prisjećajući se rasprava koje je vodio sa Refikom: »Ali,previše je naivan ... Čovjek može biti idealist, takav čak i treba biti,ali toliko je previše!« Obradova se sjetivši se da je Ministarstvo zapoljoprivredu odlučilo štampati Refikovu knjigu. Ministar je izišao ususret momku kojeg je doveo Muhtar-beg zato što, izgleda, želiživjeti u slozi sa Ismet-pašinim pristalicama. Refik bi se ovih danatrebao susresti sa reformističkim piscem Sulejmanom Ajčelikom, aposlije će se, izgleda, vratiti u Istanbul. Prisjetivši se SulejmanaAjčelika i časopisa Organizacija, Muhtar-beg osjeti nelagodu: »Nevolim zanesenjake«, promrmlja. »Možda i ja sanjarim izgarajućistrasno u nadi za tim položajem ... Ja sam jadni sanjar koji gajiprazne nade! Uz to, ja sam ništa u poređenju sa tom dženazom.Smrt je strašna ...! Živiš, bakćeš se, radiš nešto, postaješ jedan odnajvećih ljudi povijesti i svoje države. Zatim se odjednom svezavršava!« Raširi ruke ustranu. »Smrt je nešto veoma loše. A ja samjedan mali mrav. Naročito poslije njegove smrti ... Ah, a nemamnikoga sa kim bih mogao popričati, kome bih se mogao izjadati!«Iznenada mu pade napamet da bi Hatidža-hanumi mogao iznijetisvoje jade. Ispunjen nadom, pojuri u kuhinju.

Sluškinja se i dalje bakćala sa istom tendžerom; sa kašikom u rucije kontrolirala gustoću onoga što se kuha.

»Ee, da čujem šta to kuhate, Hatidža-hanuma!«, reče Muhtar-beg.»Jučer ste tražili sutliju!«, odgovori sluškinja oštrim glasom.»Aa, stvarno? Sutilja? Uredu, dobro je skuhaj, da dno ne zagori!«»Ali, kad sam Vam, gospodine, dala zagorjelu sutliju?«, upita

sluškinja opet istim, oštrim tonom.»Ma, šalio sam se samo«, reče Muhtar-beg.Tek toliko da bi nešto uradio, otvori frižider i poče preturati po

njemu. Osjeti sjetu ugledavši tanjir u frižideru. Komplet ovih tanjira,koji je njegova žena odlučila kupiti tri mjeseca pred smrt, izazvao jeraspravu u kući. Muhtar-beg je rekao da bi bilo bolje trošiti na neštodrugo, na komplet za sjedenje, na namještaj za salon, na odjeću.Sad se ispostavlja da su sve te rasprave besmislene i glupe. »Ah,ah! Život, smrt; sve je besmisleno i glupo!«, promrmlja. Prerovio jefrižider, ali ne uze ništa osim jedne masline. A nakon što pojedemaslinu, osjeti žeđ. Dok je pio vodu, razmišljao je o tome kako bimogao započeti razgovor sa sluškinjom. »Znači, stalno treba tako

miješati?«, reče gledajući ženu koja je kašikom brzo miješala potendžeri.

»Da, treba miješati«, odgovori namrštena sluškinja.»Zar neće izgubiti ukus ako se mnogo miješa? Na kraju će ispasti,

onaj ... Neće imati potrebnu gustinu!«Sluškinja snažno o ivicu tendžere udari kašikom, koju je izvadila iz

ključale suflije. Istim nervoznim i grubim pokretima zatvori poklopacna tendžeri.

Muhtar-beg ode do prozora. »Eee, šta veliš, Hatidža-hanuma,umrije i ogromni Ataturk?«, reče crtajući vrhovima prsta šare pozamagljenom staklu.

»On je bio veliki čovjek. Umrije! Svi ćemo mi umrijeti!«, odgovorisluškinja.

»Ali, šta će sad biti? Da vidimo šta će uraditi Ismet-paša. Koga ćedovesti na čelo, ha, šta veliš?«, reče Muhtar-beg.

»Pobogu, gospodine, ja se uopće ne razumijem u te poslove dabih mogla nešto reći!«, odgovori sluškinja, a na trenutak joj u očimazasja iskra, lice dobi boju: »Niti se razumijem u političke stvari, a nitise miješam u politiku! Kako god se Vi ne razumijete u kuhinjske,tako se ja ne razumijem u te poslove ...«

»Da, da«, reče Muhtar-beg.Sluškinjina ljutnja učini mu se simpatičnom. Iziđe iz kuhinje.

Ulazeći u salon, zaboravio je na sve nevolje. Nevažnim mu se učini ito što je život bezvrijedan. »Bitno je da živim«, promrmlja. »Živim,smijem se, pričam! Sa zadovoljstvom očekujem položaj koji će mi bitipovjeren! U kuhinji se kuha sutlija ... Eto, to!«

45

SA REFORMISTIČKIM PISCEM

Ne pritišćući na zvonce, Refik je stajao ispred kuće i razmišljao:»Reći ću mu da ... Prvo ću mu reći za princip Mi smo slični sebi, kojipredstavlja srž mojih projekata. Potom, pozivajući se na taj princip, oujedinjenju sela, putevima i centralnim selima ...« Pritisnu zvonce.»Reći ću mu. Zatim ću mu reći najvažnije što želim od njega:Sulejman Ajčelik, želim da mi Vi, u okviru ovih tačaka oko kojih smopostigli sporazum, pomognete u formiranju pokreta koji će djelovatina reforme i mladu državu. To želim od Vas ..., reći ću.«

Vrata na stanu se otvoriše. Puno, zdravo i okruglo lice osmjehnuse Refiku: »Vi ste, dakle! Dobro došli. Jeste li mogli lahko pronaćiadresu?«

»Da, da. Lahko sam pronašao, gospodine«, promrmlja Refik ipomisli kako će ubuduće biti primoran reformističkog piscaoslovljavati sa gospodine.

»Dajte mi Vaš kaput«, reče Sulejman Ajčelik. »Oo, smrzli ste se.Imam čaj, tek sam ga napravio. Prođite u sobu nakraj hodnika, doćiću i ja. Uopće nisam mislio da imate takvo lice. Ah, Bože, ovdje nisuostavili nijednu vješalicu!«

Ušli su zajedno u knjigama napunjenu prostranu sobu s niskimtavanom. Refik osjeti uzbuđenje. Pažljivo osmotri knjige na stolu, pasjede na pokazano mjesto, u fotelju pokraj pisaćeg stola.

»Sjeo sam za sto, nećete zamjeriti,zar ne?«, upita SulejmanAjčelik. »Nije zbog zvaničnosti, nego bolje razmišljam kad sjedim zaradnim stolom. U tim foteljama se čovjek opušta ...«

»Naravno, naravno, samo izvolite«, mrmljao je i uzbuđeno gledaoknjige, slike na zidovima, papire, olovke, pribor čovjeka koji razmišljai iznosi svoje mišljenje, te se od uzbuđenja plašio da piscu ne izneseono što je odlučio. Kad Sulejman-beg iziđe da donese čaj, odluči da

se pribere. Još jednom razmisli o onome što je namislio. Potomosjeti ganutost uočivši na jednoj od slika na zidu zajedno Ataturka iIsmet-pašu.

»Kako je smrt ružna, zar ne?«, upita Sulejman-beg, koji je umeđuvremenu ušao u sobu i primijetio u šta Refik gleda, pa, negledajući u Refika, dodade: »Ali, ovdje ima i nešto što je dobro.Republika je dostojanstveno podnijela veliki gubitak. Nisu nasobuzeli panika i strah ... To je veliki uspjeh ... Koliko šećera želite?«

Neko vrijeme su pričali o životu, smrti, mladosti i starosti. Dvarazborita muškarca,jedan sredovječan, drugi na kraju mladosti,počeli su razgovor koji su vodili da bi se bolje upoznali. SulejmanAjčelik govorio je o sinu koji u Istanbulu pohađa zadnju godinugimnazije.

»Želi biti inžinjer. Sadašnja mladost preferira inžinjerstvo i tehničkefakultete ... U naše vrijeme svi su željeli biti vojnici ...«

»Ali, Vi vjerovatno niste željeli biti vojnik«, reče Refik. »Ako se nevaram, Vi ste fakultet u Moskvi ...«

»Da, ali sad nisam govorio o tome ...«, ubaci se Sulejman Ajčelik.»Moj sin želi biti inžinjer! Neka bude, nemam ništa protiv! A naročitoposlije pisama koja sam primao od Vas, shvatio sam koliko inžinjermože imati talenta za detaljno razmišljanje. Ali, moj sin, zapravo,nema entuzijazma. To me malo žalosti. Kažem, nisu li moždareforme dale potrebno uzbuđenje mladima?«

»Da, entuzijazam je nešto važno, zar ne?«, reče Refik.»Jest, ali u mladosti ...«»Vi ste u mladosti bili puni elana, zar ne?«, upita Refik.»Da, da, u mladosti«, uzvrati Sulejman-beg i načini nervozan

pokret; mijenjajući položaj nogu, nastavi: »Ali, sadašnja omladinaveoma je bezvoljna, bez entuzijazma! Zbog bezvoljnosti, udaljavajuse od zajednice. Mog sina uopće ne zanima šta se događa uzajednici u kojoj živi. Zanimaju ga električni aparati, mašine. Kakoradio funkcionira, o tome on razmišlja ... Uredu! Ja zastupam ibranim mišljenje da su tehnologija i industrija ono što nam, zapravo,treba, ali opet me onespokojava to što je moj sin takav.«

»Da, potrebna je i industrija da bismo se izbavili iz srednjegvijeka«, reče Refik, a kroz glavu mu prođe da govori koješta.

»Jeste li se ikako bavili pedagogijom?«, upita Sulejman-beg.

»Još se nisam uspio naročito baviti«, odgovori Refik i te riječi muse učiniše banalnim.

»Državi kao što je naša pedagogija je neizostavno potrebna«,dodade Sulejman-beg. »Kako ćete obrazovati one seljake? Ne samoza Vaše projekte! Ovi seljaci ne znaju šta i ko im želi dobro.«

»Ja sam za to da se prvo poduzmu odgovarajuće ekonomskemjere«, reče Refikshvatajući da je, sasvim neočekivano, tema došlana njegove projekte.

»Dobro, ali ako se seljaci usprotive ovim mjerama?«»Ne mislim da će se seljaci usprotiviti ovim mjerama koje sam

napisao«, nastavi Refik uzbuđeno. »Ja sam u svojim projektima ...«»Da, da, pročitao sam Vaše projekte, gospodine«, uzvrati

Sulejman-beg, otvori ladicu na stola, uze dosje koji mu je Refikposlao prije deset dana i odloži ga ustranu. »Ali, kako će se toprovesti?«

»Eto, o tome želim razgovarati sa Vama, gospodine«, odgovoriRefik. »Rekao sam gospodine«, pomisli potom crveneći se. »Ja ovone smatram ispravnim ...«

»Kako?«»Ja ovo ne smatram ispravnim. Vi želite Tursku načiniti seljačkim

džennetom!«Shvatajući iz boje piščevog glasa da riječi seljački džennet

predstavljaju omalovažavanje, Refik uzvrati:»Ja želim da Turska svima bude džennet.«»Da, iz Vaših pisama sam razumio da imate takvu želju. To svi

žele, govore. Vi to nazivate prosvjetiteljstvom. Ali, za čiju korist ćedoći to prosvjetiteljstvo? U korist seljaka, naroda, jadnika, siromaha?Lijepo! Ali na kom maslu ćete peći nešto ovako lijepo? Na našemmaslu ...? I to je lijepo. Mi nemamo industriju. Znači da će se ovomaslo uzeti od poljoprivrede i da će se vratiti poljoprivredi! Je litako?«

»U jednom pogledu. Ali, dužnost reformi je da načine ovuorganizaciju. Ujediniti seljake u svjetlu novih principa ...«

»Znači, maslo ćemo vratiti poljoprivredi ...?«, presiječe Sulejman-beg Refikove riječi. »Ovo se nimalo ne razlikuje od onoga što seranije radilo ... Međutim, naš cilj bi trebao biti da se sa ovim maslompodigne industrija. Niste imali uvidu moje mišljenje o neproturječnom

narodu moderne tehnologije, iako u svojim pismima kažete da ste toimali u vidu.«

»Imao sam u vidu«, reče uzbuđeno Refik.»Ako ste imali u vidu, onda ste morali vidjeti da je tamošnji cilj da

država pronađe kapital koji nisu uspjeli naći naši kapitalisti i dapodigne industriju. Ili Vi, možda, na drugi način razumijete principetatizma?!«

»I ja tako razumijem«, uzvrati Refik i pomisli da nije bitno to kakonešto shvata, da je bitno to kako će se provesti ovi projekti koji ćedržavi donijeti prosvijetljenost. »Ja bih mu trebao objasniti da se ovimoji projekti trebaju realizirati.«

»Ako Vi princip etatizma shvaćate kao i ja, kako je moguće daovako razmišljate?«, upita Sulejman-beg i rukom pokaza na dosjekoji je bio na stolu. »Kako se moglo dogoditi da dođete na topoimanje seljačkog dženneta, koji je sasvim oprečan sa ovimpoimanjem?«

Iz piščevih riječi Refik zaključi da su neki detalji iz njegovihprojekata u proturječnosti sa nekim piščevim idejama. Taproturječnost, koju pisac smatra važnom, Refiku nije moglo biti neštobitno pošto su, na kraju krajeva, obojica vjerovali u iste reforme iobojica su, isto tako, bili dobronamjerni. Zbor toga što sudobronamjernost i ljubav prema reformama bile oslonac nad ovimmalim detaljima, Refik je, bez protivljenja, slušao Sulejmana Ajčelika,obraćao je pažnju na njegovo uzbuđenje, a ne na detalje.

Da bi navidjelo iznio nesporazume između njih dvojice, SulejmanAjčelik je iznosio svoje stavove koje je branio u svojoj knjizi i učasopisu Organizacija. Dok je iznosio te stavove, gledao je, nabranihobrva, oštro u Refika. Povremeno bi čekao šuteći, kao da je mislio:»Hajde, pokaži tačku u kojoj se nismo mogli sporazumjeti!« Nakonsto je nadugo i naširoko iznio svoje stavove, otišao je u kuhinju dadonese čaj.

Refik čak nije ni pomislio na njegove stavove, pošto je to bilonešto što je nekoliko puta čuo, nešto što smatra ispravnim. Dok jeSulejman Ajčelik pričao, Refik je samo pazio na njegove pokrete iuzbuđenje. »Da, doći će prosvijetljenost«, promrmljao je izainteresira ga zašto Sulejman Ajčelik povremeno plane.

Kada se sa šoljicama čaja vrati u sobu, pisac opet poprimi isteplahovite manire:

»Govorite da smatrate ispravnim sve ovo što sam iznio. Ali, praviteprojekte koji su u proturječnosti sa ovim.«

»Ali, ja još uvijek nisam vidio gdje je tu proturječnost«, reče Refik inasmiješi se, nastojeći biti pristojan koliko je to bilo u njegovoj moći ipoče nabrajati svoje i piščeve zajedničke stavove, prisjećajući se ipisama koja su pisali jedan drugome.

Sulejman Ajčelik upade Refiku u riječ:»Ono što nazivate zajedničkim stavom samo je zajedničko

uzbuđenje. Da Vam, gospodine, kažem gdje se nalazi proturječnostizmeđu nas dvojice. Vi niste shvatili da su država i kadar jedinasnaga reformi. Vi samo planirate osigurati odgovarajuće privilegijeseljacima, učiniti da žive pod boljim uvjetima, dostaviti im tehničkemogućnosti modernog svijeta. Nakraju, svi mi to želimo. Ali, Vi toželite prije i jedino to. Ne razumijete slijedeće: ovo ne može odmah,na prvom koraku, ne može samo od sebe. Prvo je potrebno dadržava ojača, da sačuva staru moć i da sa tom snagom sruši barijerekoje se nalaze ispred napretka. Prvo država! Niste shvatili da kodnas država ima svoje veoma svojstveno mjesto.«

»Ja sam uvijek mislio da smo mi sebi svojstveni«, reče Refik iuplaši se pomislivši da mu je glas beznadežan. »Zbunjujem se, eto«,promrmlja.

»Mi nalikujemo na sebe«, reče pisac.»Da, ja, također, branim isto to«, uzvrati uzbuđeno Refik.»Tako kažete, ali ništa ne uspijevate predložiti osim promjene

seljačkog načina života!«»Seljački život je veoma težak«, reče Refik. »Na pruzi sam sve

vidio!« Sulejman-beg poskoči, ali, nastojeći biti hladnokrvan,osmjehnu se: »Išli ste tamo i sažalilo Vam se na njih. I meni ih ježao. Ja sam nekada nastojao biti marksist, ali sam poslije naučio dane padam pod emocijama.

Naučite i Vi. Tada će imati vrijednost ono što napišete!«Nakon što je to izgovorio s grubošću koju više nije nastojao prikriti,

sjede na svoje mjesto.»Država i reforme će jačati oslanjajući se na te seljake. Kako

ćemo podići industriju ako padnemo pred emocijama i vratimo im

sve ono što imamo u rukama? Ako ne podignemo industriju,imperijalizam će nas progutati!«

»Da, bit će veoma loše ako ne bude industrije«, reče Refik i osjetise kao prilično velika budala.

»Govorite i ovako i onako. Oboje zajedno ne može! Ono što prvotreba uraditi jest podizanje državne industrije. Ovaj pokret je započeti zaustavljen. Ne znam šta će sad uraditi Ismet-paša, ali uvjet jedržavna industrija. A to ćemo osigurati od poljoprivrede, odnosno odseljaka koje Vi žalite!«

»Kada bi se barem sa seljaka digla presija zemljoposjednika ...«,prošapta Refik i opet se osjeti kao budala.

Sulejman Ajčelik se osmjehnu.»Znate da to reforme ne mogu uraditi. To bi boljševici htjeli uraditi.

Ali, njihova riječ nikako ne prolazi u Turskoj. Nemaju nikoga izasebe. U tom slučaju, oni daju najdublje kritike«, pa se osmjehnu kaoda žali svoje stare istomišljenike. »Idelalizam je dobar. Ali, ako menepitate, bolje je napraviti nešto konkretno u životu«, reče iznenada,ponovo se ljuteći. »Odakle dođosmo na ovo?«, upita ljutitog izgleda.»Da, reforme ne mogu dirati u age!«

»Reforme to ne mogu uraditi, ha ...«, promrmlja Refik.»Ali, reforme su opet nešto uradile«, uzvrati Sulejman-beg.

»Odustalo se od oporezivanja poljoprivrede. Uspostavljena jejednakost u vojsci. Postojao je novac za put; prije dvije godine smo ito ukinuli ...«

»Taj novac za puteve bio je strašan kuluk. Ovo vjerovatno znate:Ne mogu dati novac za put, potom ...«

»Znam, gospodine, sve znam. Ako hoćete, ispričajte i Dersim. I toznam«, srdito se umiješa pisac. »Znam sve grijehe, sve grijeheprihvatam, pošto vjerujem da nije bilo drugog puta! Ako i Vi želitenešto uraditi, ako želite koristiti državi, morate biti hrabri toliko daprihvatite grijehe ... Ako ćete pravo, to ne mogu ni nazvati grijehom.Ne može biti grijeh ništa što se radi za državu. Ali, Vi, sa tim čudnim,neobičnim pogledima mislite da je grijeh nešto od ovog urađenog.Poslije, eto, pravite te pogrešne projekte! Razmislite šta su reforme.Reforme su posao dovođenja narodu onih što su za korist naroda,uprkos narodu, ali za narod ...«

»Da, ja sam jedna budala!«, pomisli Refik odjednom i uplaši se.»Sve ove projekte napravio sam da bih svome životu dao nekousmjerenje. Sažalio sam se na seljake da bih životu dao smjer ismisao. Potom se ispostavilo da je sve to glupost i apsurd.« Sjedioje osjećajući se kao zločinac, neko asocijalno stvorenje, nekiizopačenik. Polahko je kimao glavom i povio je preda se, gledao uvrhove nogu. »Ispostavilo se da sam mislio na pogrešne stvari, dasam zanesenjak. Pročitao sam Rousseaua ... Pobjegao sam izIstanbula. Vidio sam bijedu seljaka ... Ali, prevario sam se ...« Prviput mu se nije činilo strašnim to što se osjeća kao neko izvanzajednice. »Želio sam nešto napraviti«, pomisli. »Želim još uvijek.«

»Ee, dobro a šta, naime, mogu učiniti?«, reče pogledavši uSulejman-bega i kao da se zastidje svog neslužbenog stila.

»Možete uraditi kao ja«, odgovori Sulejman Ajčelik.Refik se zamisli. »Šta on radi? Direktor je Ankarske privrede.

Državni službenik ... Ako ja postanem službenik ove države, ondaprihvatam sve što je urađeno. Ako se usprotivim tome, onda nemogu ništa uraditi ...«

»Možemo Vam naći dobar posao«, reče Sulejman-beg.»Ministarstvo poljoprivrede će, navodno, štampati ovu Vašu knjigu.Mislim da je to pogrešno, ali nije bitno! Nakraju, riječ je o usluzi, topotvrđuje Vašu dobronamjernost. Možete naći mjesto u Naučno-industrijskoj komisiji Ministarstva privrede ... Možda ću i ja prećitamo, pošto je, znate, prvi cilj jaka državna industrija ...«

»Ah, ja niti mogu biti u državi, niti joj se mogu suprotstaviti!«,uzdahnu Refik.

»Eto, to je tačno«, uzvrati pisac; kao da se i on prvi put rastuži.»Ali, morate odabrati. Ili sa nama ili protiv nas ... Znate one koji suprotiv nas«, pa jednim pokretom ruke pokaza lijevu stranu prsa. »Najednoj strani su komunisti. Oni nemaju nikakvog uticaja, a neki su,nažalost, u zatvoru«, pa istom rukom pokaza desnu stranu grudi. »Sdruge strane su pristalice slobode, ekipa Iš Banke, lažni liberali ...Pročitali ste knjigu Država i individua Agaoglua Ahmcta, zar ne ... Ali,niti su oni, a niti su oni drugi bili ti koji su onemogućili naš pokretOrganizacija. Nas su spriječili reakcionari i neprijatelji reformi.Rastjerah su nas za jednu noć. Znate li kako je pisac Vašegomiljenog romana Ankara poslan u Tiranu? Sad ću, možda zajedno

sa Ismet-pašom, nastaviti tamo gdje smo stali. Možete nam sepridružiti ...«

Refik se zbuni. Organizacioni pisac je to rekao kao da kaže:Možete sjesti na ovu stolicu. »Mogu li im se pridružiti?«, pomisli.»Nakon svog ovog uzbuđenja, bit ću državni službenik.« Strašnommu se učini čak i sama pomisao na to.

»Ne, to ne mogu uraditi«, reče, ali pomisli da su mu riječi ispale izusta; nastade tišina.

»Žao mi je«, promrmlja Sulejman Ajčelik i ušuti neko vrijeme.»Međutim, Vi posjedujete entuzijazam koji nismo uspjeli pronaći kodmladih! Dobro, šta namjeravate raditi?«

»Idem u Istanbul!«»Aa, da, Vi ste dugo na toj pruzi, zar ne?«»Idem u Istanbul«, pomisli Refik. »Jesam li tako mehkog srca? Biti

na strani države, ha? Nisam mehkog srca. Ne mogu se pridružiti zlu!Jesam li, dakle, bolji čovjek od ovog Sulejman-bega? Nisam. Uz to,malo sam i budala ... Ja se želim vratiti kući. Šta ću raditi tamo?Hoće li sve biti kao ranije? Tada ću se usprotiviti državi ... Šta će bitiako se odvažim na to?«

»Pisat ćete mi opet iz Istanbula?«, reče Sulejman Ajčelik. »Moždase jednog dana usaglasimo!«

»Ja želim dobrobit zemlje, a ne države«, reče Refik.»Znam, znam! Ali Vi ne znate da je to neodvojivo jedno od

drugoga, da, osim toga, država dolazi naprijed!«»Znam, možda je to tačno, ali ja se ne mogu ponašati u skladu s

time!«Nastupi prekid. Potom se,lagodnošću ljudi koji se sasvim dobro

razumiju, nasmiješiše jedan drugome. Zajedno sa smješkanjem, sveje izišlo na vidjelo, svi nesporazumi su postali jasni.

Sulejman-beg ustade sa stolice i poče šetati po sobi. Poprimivšistidljiv izraz, koji Refik uopće nije očekivao od njega, nasmija sepoput djeteta i kaza:

»Mladiću, veoma ste mi se svidjeli. Vaša pisma su me radovala inavodila na razmišljanje ... Pročitavši projekte koje ste mi poslali,ljutio sam se na Vas ... Ali, eto, sad kažem: Veoma ste mi sesvidjeli!«, pa nekoliko puta udari Refika po ramenu. »Uopće nisampomišljao da biste mogli imati ovakvo lice ... Sad mi je jasno. Ovako

okruglo, prostodušno i smireno ...«, ali zbog stida nije uspio dovršitiono što je namjeravao reći. »Hajde, pričajte mi šta ste vidjeli napruzi«, reče gledajući na drugo mjesto. »Izvinjavam se ako sam biogrub prema Vama ... Da, da. Da donesem čaj, zar ne?«, pa brzimkoracima iziđe iz sobe.

»Moje lice je okruglo i smireno?«, pomisli Refik. Osjećao se kaobudala. »Jedna dobronamjerna budala! Zašto je obraćao pažnju namoje lice? Mora da je zato što se na licu očitava moje slaboumlje!«Pokuša se ogledati u klizećem staklu biblioteke. Ustade. Kao daraspozna lice: »Smireno i okruglo lice!« Pomisli na Perihan. Sjeti sestarog života. »Ovo smireno i okruglo lice posađivao sam za ručak uvrijeme Kurban-bajrama, prinuđivao na osmijehe igrajući tombolu zaNovu godinu.« Sjeti se posljednjeg dana u Istanbulu, koji je napustioprije devet mjeseci. Šetao je po Bejogluu, mislio da mu se gadisvakodnevni život, sam sebi je sličio na kršćanina, zaključio da ječudno stvorenje koje nikoga ne zanima. »Zašto se sve todogodilo?«, promrmlja. »Kako se dogodilo? Šta sam ja? Zašto samskrenuo s puta? Ja sam dobar čovjek«, mislio je. »Tako medoživljavaju ... Dobar, prostodušan, pošten ... Kad čovjek nemadrugih odlika, tako ga tretiraju: dobar čovjek.« Iz kuhinje je dopiralozveckanje šoljica. »Ovaj čovjek će, naprimjer, drugima o meni: RefikIšikči? A da, dobar čovjek! Dobronamjeran ... A dotični će pomisliti:Znači, malo lud! Sulejman Ajčelik će reći: Ovaj mladić se plaši raditizajedno sa državom ... Potom će, podižući obrve, klimati glavama:Bože, kakvih sve ljudi ima pod ovim nebom?

Sjeti se razgovora koji je prohujao kao oluja. U početku nije ništarazumio, smješkao se kao budala. Međutim, mogao je ranije shvatiti.»Shvatio sam, zapravo«, pomisli. »Kad sam vidio tog Ziju, kad samvidio ministra poljoprivrede, ne, ne ...! Shvatio sam kad sam vidioKerim-bega!« Sjeti se herr Rudolpha. »Đavo je jednom ušao umene! Ja sam stranac u ovoj zemlji!« Ali, sad se naslađivao ovomizvandruštvenom delikventnom sviješću, polahko, poput dimacigarete, uvlačeći u sebe, šetao je po damarima. »Ništa, dakle, nijevezano za moju dobronamjernost, htijenje i izbor. Osuđen sam daostanem vani, jer je u moju dušu jednom pala iskra razuma iprosvijetljenosti! Sve je okruženo tom državom, reformama i nečimšto nazivaju republikom. Nema puta za mene!« Sjeti se Holderlinovih

riječi. »Ee, dobro, a kako će doći prosvijećenost?«, promrmljaodjednom. Rasrdi se prisjećajući se Muhtar-begovog raspoloženjakoji je s uživanjem pričao o državnoj sili. »Kako će doćiprosvjetiteljstvo? Ja sam povjerovao u to. Prosvijetljenost ili tama?Ako je tama, znači da sam ja uvijek osuđenik. Ako je tama, znači dase povinujem i odričem slobode. Ali, zašto, za koga, koja sloboda?Ako se obrati pažnja na ono što kaže Muhtar-beg, unaprijedit će nasodustajanje od slobode i prosvijetljenosti ... Tako? Ko želi slobodu?Država ne želi! Trgovci se ne zanimaju pretjerano za to. Agezemljoposjednici to mrze! Seljaci nisu čuli. Ko ima još? Radnici ...?Još i ja! Hah, hah ... Slobodu želim ja!« Šetao je po sobi i razgledaoslike državnih velikana na zidovima. Kao da su zbunjeni ti strogi, ahsaosjećajni ljudi sa slika. »Ko si ti, mladiću?«, govorili su mu. »Mićemo sve urediti. Uradit ćemo što je dobro, šta god da je. Šta god daje pogodno za tebe, mi ćemo uraditi! Ovakvo nešto ne pripadasmrtniku poput tebe! Tama, prosvijetljenost, sloboda, odakle toizvlačiš? Sjeti se da si rob i povinuj se!« Smješkao se zamišljeno.Ima zadovoljstva i u povijanju vrata. Čovjek se povinuje, krivicu svalina povijest i bića oko sebe, i živi ... A ako ponekad osjetinespokojstvo, to dostojanstveno iskaže: »Znam sve grijehe,prihvatam ih sve ...!« Veselo dodade: »Znam da sam rob!« Ali,ponovo se srdito prisjeti Holderlina. »Ne, pogrešno!«, prošapta iprimijeti da je opet, uobičajenom navikom, stvorio misaoni obruč.Sjede jer se više nije želio okretati u ovom obruču i sobi. Baci pogledna piščev sto. Smiješnim mu se učiniše sve one olovke, papiri,cigarete i pepeljare, dosjei i knjige koje su, prilikom prvog ulaska usobu, u njemu pobudile uzbuđenje. Bio mu je smiješan i dosjenjegovih projekata. Potom se prisjeti da će to biti objavljeno inajednom, zaboravljajući na sva maloprijašnja razmišljanja,promrmlja: »Možda će se pojaviti neko će to prihvatiti kad se objavi!«Osjeti da je i sam spreman krivicu svaliti na povijest i bića oko sebe.

46

MEĐU TURSKIM NACIONALISTIMA

»On nije normalan, nije normalan! Kad bi se njega pitalo, trebalo bipojedinačno izmjeriti lobanje šezdeset miliona ljudi da bi se shvatiloko je Turčin!«, reče Mahir Altajli.

»Pedeset devet miliona i dvjesto pedeset hiljada«, pomisliMuhidin. Napamet mu padoše cifre iz Detaljne karte turkstva. Potomse naljuti na sebe što se opet bakće malim i glupim naklapanjima.

»Posenilio je i skrenuo! Šta mi sve reče! Možda, navodno, MustafaKemal jest plavokos, plavih očiju, ali je, navodno, imao i dobrulubenicu. Ali, Ismetova lubenica – a tu lubenicu koristi umjestolobanje – Ismetova lubenica je katastrofa.Tako, time se zanima ...!«

Muhidin se iznenadi misleći kako na takvo šta ranije uopće nijeobraćao pažnju.

»Možda je, navodno, Ismetova lobanja ranije bila dobra, ali kao daje pesnicom udubljena sa strane. Odvažio se da mi to detaljnoobjašnjava. Slušao sam ga pomalo u skladu sa poštovanjem kojegajim prema njegovim godinama i iskustvu, ali sam mu se kasnijesuprotstavio. Iznio sam mu svoje mišljenje da se rasizam inacionalizam ne mogu zasnivati na rasizmu koji vrednuje ljude poobliku glave. Spomenuo sam mu pojam Rassen Psychologie,objasnio mu da to prihvatamo, da smo, kao protuznačenje tome,uzeli rasnu psihologiju. Nije me čak ni slušao ... Mene i one kojirazmišljaju kao ja optužio je za neiskustvo i nedozrelost.«

»Je li nas otvoreno optužio?«, upita Serhat Guloglu.»Rekao je da mu se časopis ne sviđa ... Rekao je da smo turski

soj zamutili pogrešnim idejama. A ja sam mu rekao da, u tomslučaju, više ne možemo biti skupa.«

»Da, od sad biti zajedno znači praviti ustupke«, ubaci se Serhat,ali se niko pretjerano ne uzbudi.

»Kada sam ja rekao da više nećemo biti skupa, onim svojimomalovažavajućim izgledom, koji poprime iskusni, samoljubivi starci,koji su mnogo toga preturili preko glave, reče da nikada nismo ni biliskupa. Zapravo, uvijek ćemo gajiti poštovanje prema njihovomiskustvu, doprinosima, koje su dali pitanju turskog nacionalizma. Toprihvatamo! Nikada nismo osporili ono što su uradili, ali, da, ovo jebezobrazluk! Otuken je sad jedini časopis koji u svijetu predstavljapokret turskog nacionalizma. Šta želi reći time kad kaže da nikadanismo bili skupa?«

»Da nikada nisi bio sa pokretom turskog nacionalizma?«,mrmljajući upita jedan od mladića.

Mahir Altajli opet pogleda kao da gleda u neki predmet. Polahkoklimnu glavom, kao da priča sam sa sobom. Potom, proročanskimglasom, saopći:

»Naši putevi su od sad razdvojeni. Mi nismo zajedno sa njim ionima koji su sa njim, putevi su se razdvojili. Ali, to ne znači da jenacionalistički pokret podijeljen. Baš naprotiv, nacionalistički pokretje opet ispravno gledište i nastavit će kao cjelina. Jedino su iznacionalističkog pokreta izdvojeni ekstremni elementi koji pokretvode u pogrešnom smjeru ...«

Nastupi tišina. Svi su šutili, kao da uživaju u ovom historijskomtrenutku. Sjedili su u kući Mahira Altajlija, u Veznedžileru. Tu su sesvake nedjelje ujutro sastajali izdavači časopisa Otuken, četverica-peterica njih koji su radili u časopisu, i pričali o časopisu,nacionalističkom pokretu i o onome šta treba uraditi. Maločas sezavršio ručak, supruga Mahira Altajlija podigla je sofru, donijela jekahve djevojka koja je privukla Muhidinovu pažnju, ali se nijeustajalo iza stola. Od samog početka ručka, Mahir Altajli pričao je osusretu sa profesorom, nacionalistom koji se, nakon Ataturkovesmrti, vratio u Tursku. Svi su izgledali veseli i odlučni, ali, zbog togašto susret nije dao željeni rezultat, prisutni su bili i izvjesna sumnja izabrinutost. Strahovali su da profesor, koji je, u nacionalističkim irasističkim krugovima, uživao poštovanje i imao uticaj, ne pokrenenovi časopis.

»Šta misli o slučaju Hataj}«, upitao je Serhat.»Da, iako mislim da je ovo pitanje već završeno, upitao sam za

njegovo mišljenje«, uzvrati Mahir Altajli. »Ima pogrešno mišljenje. I

on je na strani pacifizma, miroljubivosti koja će rezultiratiprisajedinjenjem ... Možda je upravu, ali pogrešno ... Ne možeshvatiti da su nam Hataj dali Francuzi da se približimo Nijemcima ...Da smo u Hataju pribjegli sili, ušli bi u sukob protiv Francuza iEngleza, automatski bi danas zauzeli mjesto pokraj Nijemaca. Hatajje bio dobra prilika, ostao je naš, ali smo ispustili štošta drugo ... Tosam mu objasnio, ali nije razumio, ili se pravio da ne razumije. Uz to,kao da prekrivenim riječima napada Nijemce. Turski nacionalizam,navodno, mnogo trpi od nacionalsocijalizma poistovjećujući se sanjim, nazivaju nas fašistima. Zbog toga bismo, kao, trebali bitioprezniji sa Nijemcima i slično ... Sa mnom je pričao kao da priča sanaivnim studentom ... Ne znam vjeruje li u to. Ali, želio sam muskrenuti pažnju na jednu njegovu proturječnost. Na jednoj strani,rasizam koji cijeni ljude prema obliku lobanje; s druge strane,umjerena politika koja pazi na Nijemce. Kako je to moguće?, rekoh.Zbuni se, naljuti se, poče pričati o svom iskustvu, godinama, mojojmladosti, novim knjigama koje je pročitao, o Blumchenu i Gobineau.Još uvijek Gobineau!«

»Da, da, trebamo nešto uraditi protiv njega«, reče Serhat; bio jenajvatreniji među onima koji sarađuju u časopisu.

»Ne znam vrijedi li to uraditi«, uzvrati Mahir Altajli tako kao da jedjelovao skromno.

»Da, ne vrijedi«, ubaci se Serhat. »Stari profesor. Samo ima ime:Gijasettin Kagan! Znači, gaji kokoši u dvorištu kuće na Uskudaru.«

»Eto, možda smo se mogli okoristiti tim imenom«, promrmlja MahirAltajli. »Ne vlasnikom imena, nego koristeći samo ime. Ne bi, eto ...Ali, ja nisam izgubio nadu. Trebat ćemo slijediti opreznu politikuprotiv njega.«

»Opreznu politiku?«, promrmlja jedan od mladića.Ne obraćajući pažnju na ove znakove oduševljenja, Mahir Altajli

ispi svoju kahvu. »Da sad pogledamo dosjee«, reče.Trebali su pregledati tekstove i pjesme koje će biti objavljeni u

januarskom broju.Mahir Altajli se pridizao iz stolice, ali je jedan od omladinaca

reagirao brže od njega, uzeo je dva dosjea koji su stajali na ormarusa knjigama u uglu sobe. Okrećući se mladiću, Muhidin reče da senjegov dosje, koji je jutros pokazao, nalazi pokraj radija, ali mladić se

napravi kao da ga ne čuje, ili zbog toga što nije bio spreman čuti,dođe i sjede ne uzevši Muhidinov dosje.

Muhidin ljutito ustade. Mahir Altajli poče pričati kao da je nebitnonjegovo odsustvovanje za stolom. »Oni su njegovi muridi«, pomisliMuhidin. Uze dosje pun pjesama koji je stajao pokraj radija.Muhidinu je pripadao posao odabira pjesama koje će biti objavljeneu časopisu. Dok je išao prema stolu, vidio je kako Mahir Altajli priča ikako ga mladići pažljivo slušaju. »Možda su zaboravili na mene ...Zadivljeni su njime ... Za njega su u stanju sve učiniti ... Šta ja radimmeđu njima ...? Ne, neću opet započinjati. Ja vjerujem i ushićensam!« Sjede za sto.

Ne pričaju o dosjeima, o tekstovima koji će se objaviti. Opet sugovorili o Gijasettin Kaganu. Muhidin uopće nije sumnjao da postojiodređena doza uzrujanost o ovom pitanju. »Kako nam on moženaškoditi?«, pomisli. »Ako je dobio koncesiju, pokrenut će časopis, ami ćemo, ko zna, biti zbrisani!« Više od nekog osjećaja katastrofe,ova misao o brisanju u njemu probudi zanos zabave i svetkovine.»Časopis se neće moći prodavati, a cijenjeni nacionalistiekskomunicirat će Mahira Altajlija!« Razveseljavao se razmišljajući otome. Odjednom se uplaši. »Ne, ne, moram se uključiti«, prošapta.»Trebao bih se uključiti! Šta je sad moja dužnost?« Otvori poklopacdosjea ispod ruke, ali ga zatvori misleći da bi bilo dobro da slušaMahira Altajlija, koji je još uvijek pričao o profesoru.

»Zašto se ustežemo pred njim?«, reče Serhat. »Jasno je da se tajstarčić povukao u svoj ćošak na Uskudaru i da se bavi kokošima iknjigama. Ako ga ne uznemiravamo ...«

»Mi se trebamo okoristiti njime«, reče Mahir Altajli ustajući. »Bilo bidobro da se napiše neka pohvalu o njemu! Privući ćemo pažnjunjegovih simpatizera. Imat će povjerenje u časopis oni koji su podnjegovim uticajem. Alija ne mogu napisati takav tekst ... Neko bitrebao napisati tekst u kome ga se hvali, ali koji ukazuje na to da jeostario i da je završeno s njegovim. Naš odnos prema njemu, odpoštovanja koje se osjeća prema dženazi ...«

Siguran da su sve oči uprte u njega, govorio je kao da šuti.Muhidin ne htjede gledati u njega. Otvori dosje ispred sebe. Čitao

je sve pjesme koje su pristizale u časopis i zgražao se. U svima isteriječi herojstva, muškosti, hrabrosti, ista želja za ratovanjem, ista

imena uzeta iz epskih poema. Jedna desetina riječi iz pjesamaidentične su jedne drugima. Da bi uzbudio mlade, stimulirao ih ivezao za časopis, Mahir Altajli želio je da se objavljuje što višepjesama. Muhidin je odabrao poneke. U dosje je stavio i pjesmujednog od vojnika sa kojima se sastajao u kafani na Bešiktašu ... Zatri mjeseca ih je pridobio za nacionaliste. »Oni su, isto tako, mojimuridi«, pomisli. Htjede pročitati jednu od tih pjesama kako ne biobraćao pažnju na glas Mahira Altajlija. Na vrhu dosjea ugleda svojupjesmu ... Odjednom, obuzet znatiželjom, koja ga je stalnoobuzimala i koja mu je bila prepreka da se preda nacionalizmu, počerazmišljati: »Kako postaju takvi? Kako pišu te pjesme? Šta se nalaziu njima? Šta osjećaju?« Potom primijeti da mu se obraća MahirAltajli.

»Možda ti, Muhidine, možeš napisati takav tekst.«»Alija ga ne poznajem dobro ...«»Bolje je da takav piše pohvale. Zar ništa nisi pročitao od

majstorovih djela?«»Pročitao sam Uvod u povijest Turaka i Turkistanski folklor ...«,

uzvrati Muhidin.»Toliko je dovoljno ... Majstor, inače, voli da se predstavlja. On je u

svojim knjigama iznio svoju životnu priču ... Okoristi se time. Akohoćeš, pitaj mene!Neka bude nešto na dvije stranice ...«

Muhidin potraži riječi kojima bi razjasnio da to ne želi uraditi, ahodjednom kaza:

»Dvije stranice ću brzo napisati«, reče osjećajući kako ga svigledaju i misle o njemu i prisjećajući se da je jedno vrijeme pisaopjesme o samoći i smrti.

»Ali, oprezno piši«, reče Mahir Altajli pretjerano pedantno, kao dapostoji nešto stoje izbjeglo njegovoj kontroli.

»Pisat ću oprezno«, progunđa Muhidin, ali se naljuti osjećajući danjegove riječi njima znače povijanje vrata više nego gnjev. »I ja sammurid ... Misli da i mene drži u šaci. Povremeno me podsjeća da samnekad pisao pjesme pod uticajem Baudelairea. Ne, ovo su ružnemisli. Ja radim ono što se treba uraditi. Ovdje nastojimo oživjetijedan pokret ...« Prisiljavajući se, pažljivo promisli: »Nacionalističkipokret je četiri godine bio u snu ... Sa časopisom Otuken, počeo je

oživljavati i oporavljati se ... Gijasettin Kagan pojavio se kaoopasnost ... Za nedijeljenje ...«

»Da, odmjerena pohvala ... Tome će se Majstor najviše iznenaditi.Hah, ha! Neće shvatiti! Ionako je bolestan ... Navodno, boluje gripu... A na početku ćemo staviti želju za brzo ozdravljenje ... Umirem, lito ja?, pomislit će. Da, da pogledamo dosjee ...«

Mahir Altajli sjede za sto, protegnu se do dosjea koji je stajaoispred Muhidina.

»Prevario me«, pomisli Muhidin ugledavši debeli prst koji je držaodosje. Potom se trgnu: »Niko me ne može prevariti!« Prisjeti se danakad je u kafani vidio Mahira Altajlija; tada je sličio dobrodušnomstarčiću ... A sad vragu!« Sjeti se majke, školskih kolega. »Nikadaneću prihvatiti ulogu žrtve koja će biti skrenuta s puta. Uvijek ću jabiti taj koji zavodi s puta ... Ja sam đavo! A poezija mojih žrtava je udosjeu ispod moje ruke ... Ali, dosje je tamo ...«

Mahir Altajli otvori dosje s pjesmama, ugleda najgornju pjesmu.Muhidin ga pažljivo pogleda u lice. Ali, naspram njega je ipak bioučitelj. Lice ga nije izdavalo, gledao je ostale pjesme. Muhidin jeobilježio one koje se mogu objaviti. Mahir Altajli je gledao na poezijukao što je gledao onog dana kad ga je Muhidin vidio u kafani, kao damisli: »Ja čitam ono o čemu ti razmišljaš!« Odjednom upita:

»Otkud ovaj potpis Barbaros?«»To je jedan vojnik«, odgovori Muhidin. »Sve više mu jača

nacionalni osjećaj! Rekao sam mu da ne piše prezime!«»Oo, poznaješ ga, dakle?«, uzvrati Mahir Altajli. »Vojnik

nacionalist ... Prati U naš časopis? Volio bih se upoznati sa njim!«»Još je veoma mlad«, reče Muhidin nabrzinu, kao da ne želi da

mu se nešto istrgne iz ruku.»Svi smo mi mladi«, osmjehnu se Mahir Altajli, ali shvati da sa

Muhidinovog lica neće odmah moći pročitati ono što želi. »Mi se nežurimo, prijatelju ... Nacionalistički pokret je uspio godinama ostatistrpljiv naspram svih presija i lukavih zavjera. Zna čekati ... Ovajpotpis znam. I ovaj ...«

Na brzinu baci pogled na ostale pjesme. Potom, dok je zatvaraodosje, još jednom pogleda Muhidinovu pjesmu koju je odložioustranu: »Da vidimo šta si ti napisao, Baudalaire ...«

Serhat se nasmija. Nasmija se i jedan od mladića, ali ostali suimali poštovanje prema Muhi dinu. Nastupi nervozna tišina. Izgledada su postali uznemireni što Muhidin ne sudjeluje u veselomraspoloženju.

»Da, dosta je više šale!«, reče Mahir Altajli. »Popili smo i kahvu.Sad časopis ...«

Otvoriše se vrata i uđe kćerka Mahira Altajlija. Dok je kćerkaskupljala findžane, njen otac je šutio. Niko nije gledao djevojku, ali suvjerovatno svi razmišljali o njoj. Nije bila lijepa. Osjećajući da se unjemu rasplamsava želja za izazivanjem, Muhidin se odjednomokrenu i, ne skrivajući ništa, pogleda djevojku, sasvim jasnostavljajući do znanja da gleda. Toliko je pažljivo uperio pogled u njuda je djevojka osjetila nelagodu. Potom osjeti gordost što je uspioizazivati. »Šta li sad misle o meni?«, zapita se. »Odvratan sam im!Smatraju me previše kulturnim. Ili pretjerano bezobraznim ... Za njihse to svodi na jedno ... Oni? Ko su oni ...? Ne, i ja sam jedan od njih... Ne smijem se prepuštati sumnji, odvratnoj sumnji i naglabanjimarazuma! Neću se pustiti, vjerovat ću ... Vjetovat ću, Bože moj,vjerovat ću, ušutkat ću sitna blebetanja mozga! O čemu oni pričaju?Danas je ramazan! Šta radi Rerik ...? Mahir Altajli objašnjavao jeRassen Psychologie, koju je već toliko puta objašnjavao. Kaže dafiziološke odlike nisu dovoljne za utvrđivanje rase, da se u obzirmoraju uzeti i povijesne odlike. A oni slušaju. Nema potrebe daslušam to, jer sam razumio ovo pitanje. Da razmišljam ... Danas jeramazan, Refik ... Ne, slušat ću ... Dobro, a kako ja pišem tepjesme? Tu poeziju ...? Ne! Ispravno je to što radim ... Barbarosovapjesma bit će objavljena u januarskom broju ... Ne, slušat ću ipriključiti im se. Sta kaže? Ako su, naprimjer, Spanci pretjeranoosjetljivi, sladostrasni i aristokratske prirode, to je zbog njihove rasnepsihologije ... A kod nas Turaka? To možemo objasnitineustrašivošću, hrabrošću i ratobornošću ... Stranci to objašnjavajugostoljubivošću, ražnjićima i ... Dosta!«

47

NESPOKOJSTVO

Omer je ležao na krevetu u hotelskoj sobi na Ulusu, gdje je uvijekodsjedao. Gledao je u tavan i nikako nije mogao odlučiti kuda će.Bila je subota, nešto iza tri sata. Mogao je ići u berbernicu, pošto sejoš uvijek nije obrijao. Pošto mu je bilo dosadno, zato što sesnebivao da ostane sam i pošto je tražio pametnog prijatelja sa kojimbi popričao, mogao je ići kod Samima, kolege iz inžinjerske škole.Ali, zbog toga što mu se nijedno nije učinilo privlačnim, razmišljao jeo drugim alternativama: »Mogu ići u klub. Ili u kino ... Kako bi bilo daidem kod Nazli?« Ustade iz kreveta i pogleda kroz prozor. Padao jesnijeg. »Šta da radim, šta da radim?«, promrmlja sjedajući na stolicu.Otvori novine i nasumice poče čitati: »Izbori u zemlji vatreno senastavljaju! U našem gradu je premijer prijateljske Bugarske KoseIvanov.« Odloži novine. Mrmljajući opet: »Šta da radim, šta daradim?«, poče šetati po sobi. Potom, odlučivši sići u hotelski salonna donjem spratu, iziđe iz sobe.

Šest mjeseci je stanovao u ovom hotelu u Ankari. Većina gostijuhotela na Ulusu bili su narodni poslanici i poslovni ljudi koji navrate uAnkaru. Hotel je bio miran zato što je, zbog izbora koji će se održatikrajem marta, Parlament krajem januara pušten na odmor. Dok jesilazio, nije susreo nikoga na stepenicama ni u hodnicima, izuzevsluge, koji je drijemao na stolici. Pomisli: »A da ovdje malopopijem?« te, pošto je izbjegavao piće, uđe u salon.

Šest mjeseci je dane u Ankari provodio razmišljajući kako da ubijevrijeme i svaki dan, ili kako je to radio u posljednje vrijeme, jednom udva dana viđajući se sa Nazli. Na kraju je odlučeno o datumuvjenčanja: ostavljen je za kraj aprila. Niti mu se do kraja aprila išlo uIstanbul, a niti se želio baviti pripremama za vjenčanje. Zbog toga sejučer posvađao sa Nazli, ali Omer sad nije želio razmišljati o tome;

tražio je nešto čime bi se zabavio. Shvati da se ni ovdje neće moćizabaviti. U salonu, koji je obično bio pun narodnih poslanika iposlovnih ljudi, nije bilo nikoga osim starca koji je u uglu čitao novineijedne porodice koja je sa koferima nešto čekala. Zato što jeizbjegavao početi sa pićem odmah poslije podne. Pope se u sobu iponovo razmotri kud bi mogao otići.

Nije želio ići berberinu, jer sumorno i sjetno mjesto kakvo što jebrijačnica čovjek može podnijeti jedino ako će nakon izlaska odatleići na neku zabavu. Nije želio ići ni u klub građevinskih inžinjera. Ni uovom klubu, kao ni u sličnim u Istanbulu, nema ništa drugo izuzevšala, neprestanih partija karata i dima cigareta onih koji se okupljajuoko istih tračeva o poslu, podmićivanju, o pijančenju. Mnogo puta sedogodilo da Omer ode tamo, razveseli se i satima igra bridž, ali jeznao da traženu prijateljsku bliskost sad tamo neće moći naći. Ukinima nije moglo biti ništa novo, jer je ove sedmice išao dva puta saNazli. Iako je to znao, Omer je opet otvorio novine, još jednompogledao šta igra u kinima i nije uspio ništa naći. Pomisli kako suotrcani filmovi koje je gledao sa Nazli. Potom mu za oko zapezabavni kutak u novinama. Čudeći se gluposti vica koji je trebao bitismiješan, drugi pročita smiješeći se i prevrnu stranicu. Ponovopročita oglas za tender koji je jutros čitao. Održat će se licitacija zaizgradnju mostova na zapadnom dijelu obale Crnog mora, navedenoje mjesto gdje se mogu dobiti uvjeti licitacije. Zbog toga što je već biotoliko bogat da može ući u tako velike poslove, Omer je u klubu čuoneke tračeve o tome. »Vrijedi li?«, promrmlja dok je čitao gdje će segraditi mostovi. »Zar ići čak tamo da bi se još zaredilo?« Uposljednjih šest mjeseci samo uz pomoć tetka zaradio je devethiljada lira kupujući i prodajući nekoliko placeva. »Vrijedi li?« Prevrnulist. »Ali, ja sam trebao biti osvajač i zaraditi mnogo novca«, pomislidok je gledao reklamu neke kreme. Nasmija se sam sebi i protegnu.»Brijačnica je sumorna, u klub ne želim, ni u kino, Nazli ne dolazi uobzir! Idem, dakle, Samimu«, promrmlja i veselo se pridiže. Stavikravatu, toplo se odjenu, siđe, predade ključ i iziđe.

Na Ulusu je padao snijeg, pahuljice su se topile čim se spuste natlo. Nije bilo gužve. Omer sjede u taksi i vozaču reče da idu uSihhije. Niočemu nije razmišljao tokom vožnje. Zabavljao se onimšto je vidio. »Neću misliti na Nazli i jučerašnju neprijatnost«,

prošapta. Izlazeći iz taksija zaključi da je još rano i krenu premaKizilaju. Razmišljao je o Samimu, njegovoj supruzi, sa kojom senedavno oženio, pažnji koju su mu ukazivali. »Da, ta kuća je jedinomjesto gdje sad mogu ići«, promrmlja.

Sa Samimom se susreo prije dva mjeseca u klubu građevinskihinžinjera. Bili su u istom razredu u inžinjerskoj školi. Tada međunjima nije bilo ovakve bliskosti, ali nisu bili ni stranci jedan drugome.Kad ga je upitao zašto u školi nije uspostavio prijateljstvo sa njim,Samim je, spominjući Refika i Muhidina, rekao: »Ja sam se plašiovas«, a Omer se nasmijao. »Da, dobar momak«, pomisli sjećajući setoga. »I on i njegova supruga osjećaju bliskost prema meni. Kako toda se u školi nisam uspio dobro upoznati sa Samimom? Navodno,plašio se nas. Upravu je, mi nismo bili baš simpatični i prijatni. Kakvismo sad? Kakav sam ja sad?« Bulevar nije miran kao Ulus, bila jegužva. Svijet nije obraćao pažnju na snijeg i hladnoću subotnjegpopodneva; ulazili su i izlazili iz dućana, brzo proricali trotoarima.Omer je pažljivo gledao lica u prolazu. »Svi su nestrpljivi predpovratak svojim kućama. Svi žele upotpuniti ono što im u kućinedostaje! Kako mene doživljavaju? Zgodan. Ima elegantan kaput.Mlad. Da, mora da me tako doživljavaju«, promrmlja. »I oni me takodoživljavaju«, pomisli prisjećajući se Samima i njegove supruge.»Mlad, zgodan, elegantan kaput ... Znaju i još mnogo više: bogat ...,zaručen sa kćerkom narodnog poslanika ... Ah, ja se nedoličnoodnosim prema Samimu.« Podiže glavu prema nebu, kao da se želiprisjetiti da sve nije ružno kako je to pomislio. Pahuljice, koje su seizmeđu novih stambenih zgrada spuštale na bulevar nisu gapodsjećale ni na šta osim na onespokojavajuću pjesmu: »Snijeg kaoptica koja odsutnom čini svoju drugu ...« Pomisli na Nazli i jučerašnjuneprijatnost, promrmlja: »Samimova supruga pripremila je neki topličaj!« Ali, ne nađe utjehu. »Obuzet sam prljavom i banalnompotištenošću. Nikako da se oslobodim! Zašto? Zato što sam se jučerposvađao sa Nazli. Zato što se ja sveg ovog vjenčanja, sveg ovog ...Ne ... Sad ću tamo popiti čaj. Razgovarat ćemo.« Osjeti dosadurazmišljajući o čemu bi se moglo pričati sa Samimom. »Ja ihoduševljavam. Zato što sam bogat, pametan, dobro obrazovan, zatošto sam zaručen sa kćerkom narodnog poslanika. Šta da radim? Dase vratim?« Već je sa glavne skrenuo u sporedne ulice. Pomisli da

će, ako se vrati, piti u hotelu i iznenadi se kad mu se ta ideja ne učinistrašnom koliko je očekivao. »Zašto mi se Samim ne sviđa? Zato štomi gledaju u usta kad pričam. Moje i najobičnije, najgluplje riječislušaju pažljivo kao da su nešto veliko. Iskazuju mi bliskost kao nikodrugi. Bliskost one vrste koju majka iskazuje sinu koji je paša!«Namršti lice i, upravo kad se vraćao, prisjeti se prostodušnog iiskrenog Samimovog osmijeha. »Ali, pa on nije loš čovjek! Nije loš,ali kao svi drugi! Nema dvoličnjaštva u tome što me voli. Voli mezbog tih mojih osobina, ali toga nije svjestan!« Jednom se Samimovasupruga pokušala ponašati kao da je ravnopravna sa Nazli, koju nijesmatrala ravnopravnom, ali sa kojom je željela biti ravnopravna, i toje izgledalo veoma čudno. Svi su se iznenadili, a ništa se nijegovorilo. »Prema Nazli i meni ophode se pretjerano dobro, jer želebiti kao mi, ući u krug u kome živimo ili za koji misle da u njemuživimo. Možda to ne misle otvoreno, ali čim nas vide, tako seponašaju. Ne, neću sad tamo!« Zaustavi se nasred ulice. Zgrada ukojoj stanuje njegov prijatelj bila je na pedesetak koraka isprednjega. »O kakvim ružnim stvarima razmišljam.« Otvori se prozor nazgradi pokraj njega, neka žena promoli glavu i reče djetetu koje jeizlazilo iz zgrade da u prodavnici uzme sirće. »Kako ružnorazmišljam ... Oni su dobri ljudi, a ja sam loš. Zašto? Zato što samjednom odlučio postati osvajač.« Nakon što načini nekoliko koraka,vrati se. »Ionako tamo ne bih mogao pronaći mir nakon što samrazmišljao o tako ružnim stvarima«, prošapta i bi mu lakše.

Kada je ponovo izišao na bulevar, snijeg je prestao. Kao u trenu,trotoari se napuniše. Kao da su na svim vratima dućana i kuća bililjudi koji su to čekali. »Šta da radim, šta da radim?«, promrmljaOmer. »Da odem kod Nazli i da još jednom o svemuporazgovaramo? Ali, može doći i do još gorih neprijatnosti. Ne želim!Šta da radim? Kuda ću?« Ali, znao je kuda će. Otići će u hotel i piti usalonu. Zato što je to znao, noge su ga, same od sebe, odvele dotaksi stanice. Vozaču je kazao da ide na Ulus. Dok je pripaljivaocigaretu, savjest mu posljednji put reče da neće biti dobro da pije, alije Omer ušutka misleći kako mu ne preostaje ništa drugo.

Nakon što ude u hotel, u salon koji pojedini nazivaju Lobi, gdje je uposljednje vrijeme često pio, i nakon što sjede u fotelju u koju jeuvijek sjedao, pomisli: »Eto, izišao sam, prošetao, vidio, nisam

našao nešto što će me zabaviti.« Želio je ugušiti ono stoje ušutkao.Čudio se sam sebi. »Savjest mi je čista«, reče želeći se smiriti.Porodica sa koferom izišla je iz salona, ali je starac još uvijek čitaoiste novine. U fotelju pokraj velike saksije u ćošku sjeo je nekistranac. Konobar, koji je vidio da se Omer smjestio na mjesto gdjepije i gdje uvijek sjeda, pogledom koji je pokazivao da zna šta će piti,ali da je, zbog pridržavanja pravila, primoran izvršiti glupu proceduru,priđe i upita šta želi. Omer reče da će piti konjak. »Počinjem, eto«,pomisli. Znao je da će mu piće uznemiriti ružne misli zato stojedanas potišteniji nego obično i stoje sklon vidjeti najružnije,najvulgarnije lice svega.

»Dobro je što nisam otišao Samimu«, pomisli oraspoloživši se kadpred njega dođe čaša koju je volio i veoma dobro poznavao njenoblik s širokim postoljem, boju koju poprimi kad se u nju nalijekonjak, i otpi prvi gutljaj. »Da sam otišao kod Samima, tamo bih seispraznim naglabanjima pokušao zaboraviti, nakraju ne bih uradioništa drugo osim varanja samog sebe. Sada, međutim, želimrazmišljati i shvatiti sve!« Otpi još jedan gutljaj. »Da. Da vidim zaštosam se posvađao sa Nazli«, promrmlja. »Zašto smo se Nazli i japosvađali? S obzirom na to da je ova svađa u vezi sa prethodnimsvađama, ovako treba postaviti pitanje: Zašto se mi stalnosvađamo?« Shvati da se plaši toga o čemu razmišlja i zaključujućida nije dovoljno popio da bi o tome razmišljao, isprazni čašu ujednom gutljaju. »Šta Nazli očekuje od mene? Da budem dobar muž,uspješan poduzetnik, da je volim, pazim, da imamo kuću ... Je li tosve?« Klimnu glavom. »Čovjek nikada ne može sve nabrojati, ali, dabi bilo lakše, kažem da je to sve. A staja očekujem od nje?« Zagledase u čašu. Pozva konobara i zatraži još jednu čašu. »Šta ja želim odnje?« Shvati da nikada neće moći dati kategoričan odgovor. »Šta bihod nje očekivao neko u mojoj situaciji, neko poput mene?«,promrmlja. »Ništa! Ništa! Ja želim samo nju!« Zadrža se na riječimaosjećajući kako se piće pomiješalo sa krvlju. »Želim nju!« Odjednomnapravi šalu kako bi spriječio da prekipi bijes koji je plamtio u njemu:»Ja želim nju, a ona želi uzeti stvari za našu kuću!« Postadoše jasnejučerašnja svađa i prethodne rasprave. Dok Nazli govori da sepozabave pripremama za brak, da trebaju ići u Istanbul radikupovine stvari i zakupljivanja kuće, Omer je govorio da u Ankari ima

još neobavljenih poslova, premda su oboje znali da on tu nemanikakvih poslova. »Ali, moram ići u Kemah kako bih se riješio vozilakoja su tamo ostala«, promrmlja. Međutim, shvatio je da ovomišljenje ništa nije pridonijelo raspravi. »Ne želim ići u Istanbul! Neželim ići u Istanbul, jer ...«, prošapta i ustade. »Jer ja ...« Uze praznučašu u ruke i krenu prema vratima. Ugledavši konobara, dade mučašu i zatraži da mu donese novu. Dok se vraćao na mjesto, pogledmu se susrete sa strancem koji je sjedio pokraj saksije. Taj sesmješkao ili se Omeru tako učinilo. I on se njemu osmjehnu. »Englez... Engleska ...«, promrmlja. »A da sam ostao u Engleskoj? IlijeNijemac? Herr Rudolph! Šta li Refik radi? Sam u Istanbulu, kaoosvajač ...« Sjedajući ponovo u fotelju, pomisli: »Trebam biti smiren.Ovako se ne može razmišljati.« Neprijateljski pogleda čašu koju jedonio konobar. »Prepirem se sa Nazli, jer ona zna šta želi, a ja neznam! Šta ja želim? Jasno je šta želim! Ja to uvijek govorim. Želimbiti osvajač. A šta to, zapravo, znači? Šta to, dakle, znači drugima ilišta treba značiti? Jednostavno, ne želim biti kao ostali, ne želim sezadovoljiti malim. Ne želim biti prosječni otac porodice, čovjek koji ćese zadovoljiti novim namještajem, novom kućom, djecom iporodicom. Šta želim umjesto toga? Ja ... Ja ... Stalno govorim ja, ja.Svjestan sam da je to ružno. Ja ...« Odjednom se uplašeno zaustavi.

»Ja znam šta ne želim biti, ali ne znam šta želim biti!«, pomisli.»Mlad sam. Ali, počeo sam razmišljati! Neću da mislim. Razmišljanjenije za mene! Zašto počeh sa tim pićem?« Osjećajući odvratnostprema piću i svim ovim razmišljanjima, ustade. »Šta da radim,čovječe, šta da radim?!«, promrmlja. »Pijan sam, eto. Da idem kodNazli? Da ne razmišljam o tako ružnim stvarima? Da razgovaram snjom? Da se oženim njome? Neka me razumije ...«

Iziđe iz hotela. Obradova se što će ići Nazli, što će, bilo šta dabude, pričati sa njom, ali se uplaši pomislivši da će tamo susrestiMuhtar-bega, da ga on neće dočekati s ljubavlju, kao Nazli ... Odlučitelefonirati da bi saznao je li Muhtar-beg u kući.

48

NARODNI POSLANIK NESRETAN

Muhtar-beg još jednom pogleda na sat. Uskoro će šest i trideset.»Pravo vrijeme«, pomisli. Trebao bih ići u hotel Ankara Palas radisoarea i večere u čast bugarskog premijera Kose Ivanova. Posljednjiput pogleda u ogledalo: »Spreman sam u pravo vrijeme! Ali, zašto sumene pozvali tamo? Za utjehu!« Da se ne bi rasrdio, nabrzinu iziđeiz sobe i oglasi se tražeći po sobama nešto za smirenje živaca.

»Nazli, kćeri, gdje si? Odoh ja!«»Ovdje sam. Pričam na telefon!«Nazli iziđe iz male sobe u kojoj je bio telefon i Muhtar-begov radni

sto. »Odoh ja ... Ko?«»Omer! Kravata Vam nije u skladu, oče ...«»Omer? Šta hoće?«»Dolazi narednog sata.«»E, pa zar nije trebao doći sutra?«»Eto, sad je telefonirao. Reče da želi doći«, Nazli poprimi stidljiv

izgled krivca.»Neka dođe, neka dođe«, progunđa Muhtar-beg. »Ako ćeš pravo,

ne znam šta se događa, ne znam«, reče misleći kako ima pravopokazati da mu se ne sviđa to što se događa.

»Ne znam! I ja se plašim.«»Bojiš se, ha? Ne boj se! Dok je mene, niko te ne može unesrećiti,

razumiješ li?«, ali pomisli da se Nazli neće svidjeti da se još priča otoj temi. »Znači, ne sviđa ti se moja kravata? Ne pristaje mi? Ako nepristaje, neka ne pristaje, zar ću zbog njih staviti bolju? E, hajde, Bogte sačuvao!«

»Sretno, oče!«Muhtar-beg pođe prema vratima. Potom se okrenu i ganutljivo

zagrli kćerku koja išla iza njega. »Brinem se za tebe ...«

Uze kaput sa vješalice. Zabrinu se još više vidjevši da Nazli neodgovara. Dok je proturao ruku kroz jedan rukav kaputa, kaza: »Uh,da vidimo šta će biti.« Zbog toga što je to rekao kao da se sekira zanešto što je samo u vezi sa njim, provlačeći drugu ruku, reče:»Utanačeno je vrijeme svadbe, ali ja postajem sumnjičav. Valjda mine zamjeriš.«

Oči je usmjerio u dugmad koju je zakopčavao da ne bi gledao ulice svoje kćerke.

»Ne, ne zamjerim.«Muhtar-beg osjeti da je pravi trenutak da nahrani znatiželju koju u

sebi nosi čitav dan:»Šta se događa, janje moje? Staje bilo jučer? I ti mi djeluješ

veoma čudno.«»Jučer smo se posvađali«, odgovori Nazli gledajući u dugme koje

nikako da se zakopča. »Jaa! Zašto?«»Molim Vas, ne pitajte više ...«»Dobro, neću. Ali, meni se ne sviđa to što se događa. Ne pitam ni

za tu svađu. Ali, zar uvijek ne biva tako? Hoćeš li da popričam sanjim? Dobro, dobro, nemoj se mrštiti ... Ne zaboravi da je otac uvijekpokraj tebe!« Znam!

Muhtar-beg otvori vrata da bi od kćerke sakrio ganuto lice. Htjedenešto reći, ali, plašeći se da mu glas ne zadrhti, ništa ne reče. »Štavoli na tom mangupu?«, promrmlja silazeći niz stepenice. Kad iziđena čist zrak, duboko uzdahnu. Na glavu stavi šešir koji je držao uruci. »Ja sam nesretan čovjek!« Krenu.

Ništa se, od onoga što je Muhtar-beg očekivao, nije dogodilonakon Ataturkove smrti; niti je Ismet-paša načinio taj korak i daopoložaj Muhtar-begu, a niti je stari kadar povučen sa dužnosti. Zatoje Muhar-beg sebe vidio kao čovjeka neostvarenih snova i planova.Zato što se nije uspio domoći položaja koji bi njegovom životu daodubinu i značaj, više od mjeseca ljuti se i mrzi sve oko sebe. »Nasve te prostakluke dođoše još i kćerkini problemi«, pomisli idućipolahko prema glavnoj ulici. Malo se pogrbi. Povuče glavu međuramena, kao da se želi zaštititi od nevaljalština. »Da, sve je banalno,ružno, dvolično i nisko«, promrmlja. »Sad još i taj mangup. I to baš uovim danima kad duši trebaju ravnoteža i zdravlje.« Približio seglavnoj ulici, ali još uvijek nije sreo nijedan automobil. Nakon stoje

išao još malo, nađe taksi i vozaču reče da ide na Ulus. »Pa, što sume zvali tamo?«, pomisli i opet dade isti odgovor: »Za utjehu ...«Potvrđivao je glavom. »Ah, ne mogu me više lahko utješiti ... Nikome ne može utješiti ... Mene jedino moja kćerka može utješiti«,promrmlja i poče razmišljati o problemima koje ima Nazli. »Sva njenasudbina je loša zato stoje zavoljela samoljubivog mangupa koji se nemože voljeti«, prošapta. To je bilo najodlučnije mišljenje koje muuvijek pada napamet. »Samoljubivi mangup«, šaptao je. Potom sezastidje jer shvati da upoređuje Omera i svoju mladost i pomisli:»Učinit ću sve da moja kćerka bude sretna. Spreman sam zakavžiti stim mangupom da moja kćerka ne bi bila nesretna.« Automobil sepolahko penjao uzbrdo. Pridiže glavu koju je držao zabačenuunatrag. »Šta oni sad rade u kući? A Hatidža-hanuma ima slobodandan!« Pogleda na sat. Još jednom se postidi shvativši da Omer jošnije stigao kući, ali ... »Sta sad rade?«, promrmlja. »Oni tamo ...Mojoj kćerki treba pomoć, a ja na tom glupom sastanku, na koji sume pozvali da me utješe ...« Podrugljivo i omalovažavajuće,prošapta: »Kose Ivanov, bugarski premijer Kose Ivanov, ha.«

Isto to promrmljao je i nakon što je izišao iz taksija. Osvrnu se okosebe dajući licu podrugljiv izraz. U okolini nije bilo nikoga izuzev slugii činovnika. Zbog toga što uopće nije sumnjao da je došao u pravovrijeme, samouvjerenim pokretima idući preko stepenica i prolazećikroz hodnike kroz koje je i ranije nekoliko puta prošao, uđe u bučnisalon. Natrenutak zastade u uglu, kao da se želi skloniti od buke iblistavog svjetla koje mu je zaslijepilo oči. Potom, smješkajući se,priđe dvojici narodnih poslanika koji su ćaskali stojeći. Obradova seosjećajući da mu se podrugljivi osmijeh udomaćio na licu.

»Mogu li se, gospodo, uključiti u vaš razgovor?«»O, Muhtar-beg! Izvolite, molim Vas!«Dva narodna poslanika razgovarali su o Balkanskoj antanti. Nakon

što im se pridružio Muhtar-beg, tema se prebacila na novine, ondana vijest koju je jedan od narodnih poslanika pročitao u novinama.Prema toj vijesti, prijesno meso je, u poređenju sa pečenim, korisnijeza ljudsko zdravlje. Sa istim podrugljivim osmijehom na licu, Muhtar-beg je slušao dvojicu narodnih poslanika, povremeno bi krajičkomoka posmatrao salon i pazio da se pretjerano ne osvrće. Iako semalo osvrtao, za nekoliko minuta je vidio ko se gdje nalazi i ko je s

kim u društvu. Vidjevši da nema mnogo zvanica, da svaka od ovihoko osamdeset osoba ima neki položaj, još jednom povjerava da jeovamo pozvan radi utjehe. Kad se otegnu ćaskanje o prijesnom ipečenom mesu, ugleda suprugu Kose Ivanova i pastorku bugarskogpremijera, ili drugu ženu, za koju je u šah rečeno da je neštoposebno, te ćelavu glavu premijera Refika Sajdama, koji je sjediozajedno sa njima. »Zaboga, u čemu je Refik Sajdam nadmoćniji odmene?«, pomisli i shvati da mu se sa lica izgubio podrugljivi osmijeh.»Refik Sajdam postao je premijer, a ja ništa! Refik Sajdam! Završioje vojnu medicinu. U ratu je bio desna ruka načelnika vojnogzdravstva Sulejmana Numan-paše. Imao je još sreću da se zajednosa Ataturkom vozi na brodu za Bandirmu! Nema više nikakvihkvaliteta. Nema nikakvih drugih kvaliteta osim stoje Ismet-pašin rob... Kad se povukao sa položaja premijera, on se, isto tako, povukaoiz ministarstva. Eto, sad je on premijer ... A ja sam ništa! Ah, zaštodođoh? Da se vratim kući! Šta radi Nazli?«

»Ooo, Muhtar-beg, kako ste?«Muhtar-beg podiže glavu i pogleda – ministar unutarnjih poslova

Faik Oztrak. »Zašto mi se tako smije?«, pomisli. »Hvala Bogu, Faik-beg«, reče. »Dao sam veoma glup odgovor«, pomisli. Zatim gaministar uze ispod ruke i to ga iznenadi.

Ministar se, uz osmijeh, izvini drugoj dvojici narodnih poslanika štoim odvodi Muhtar-bega. Krenuše prema mirnijem mjestu. »Šta ti je,prijatelju? Imaš li problem?«

»Ne«, odgovori Muhtar-beg iznenađen što ministar koristi ovajneslužbeni jezik, koji podsjeća na njihovo prijateljstvo iz godinapohađanja upravne škole i iz Ministarstva unutarnjih poslova.

»Ali, lice ti je namršteno! Svugdje te spominju?«»Mene? Ko je šta rekao?«»Niko ništa nije rekao, dušo. Samo je paša upitao: Je li to Muhtar-

beg ljut na nas?«»Ima li nešto što bi iziskivalo moju ljutnju?« Muhtar-begu se svidje

odgovor te osjeti nadmenost. »Ne znam. To ti bolje znaš«, uzvratiministar i osmjehnu se nekoj debeloj ženi.

»Šta bih trebao bolje znati?«Ministar popusti Muhtar-begovu ruku:

»Veoma lijepo! Drago mi je. Mislili su da si nešto ljut. Želimo da seniko ninakoga ne ljuti. Veoma lijepo!«

»Da, veoma dobro mi je poznata ova pašina politika popravljanjaslomljenih srca.«

Muhtar-beg je to rekao nastojeći izgledati podrugljivo, ali, isto tako,nije uspio poprimiti željeni izgled.

Ministar unutarnjih poslova prasnu usmijeh.»Popravljanje slomljenih srca, ha?«, pa opet prasnu usmijeh, kao

da je prvi put čuo te riječi, koje ovih dana svi koriste, a onda seosvrnu da bi vidio je li shvaćen kao čovjek koji, u datoj prilici, bivaveseo.

»Veoma si veseo«, ljutito reče Muhtar-beg.Ministar kao da se uplaši mržnje na licu starog kolege.»A ti si, kao i uvijek, oštar! Nasmiješi se malo!«, ali se prisjeti se

da te riječi ne odgovaraju stvarnosti. »Ušao si na listu. Bit ćešizabran. Opet ćeš raditi sa nama. Vjerovatno ne misliš da smo tezaboravili«, reče prekoravajućim tonom.

»Molim lijepo«, promrmlja Muhtar-beg, a te riječi mu se učinišeglupe.

Tada se začu gromoglasan smijeh. Obojica se okrenuše ipogledaše. Ministar unutarnjih poslova nije propuštao ovu priliku,udalji se od Muhtar-bega uspaničeno i uzrujano, kao da u tom uglu,u kome je prasnuo smijeh, nađe nekoga koga je dugo tražio i nije gauspio pronaći.

»Ismet-paša je, dakle, pitao za mene«, pomisli Muhtar-beggledajući ga u leđa. »A ovaj me ispipava. Njegovo prvo sjedanje uministarsku fotelju. Možda opipava svoju sposobnost da zna zašto bipaša pitao za mene.« Okrenu se i pogleda Refika Sajdama, koji jesjedio sa Kose Ivanovim. »Smije se«, pomisli. »Paša je ovomerekao: Recite Muhtar-begu da smo ponovo njega izabrali, neka sene mršti. Ovaj je došao i rekao. Nisam sumnjao da ću biti izabran.Ali, zašto su to rekli? Zato što želi da se svako pomiri sa svakim.Žele da idem i da se ljubim sa Dželalilcrom. Ko je dojavio da samnepromišljeno pričao po hodnicima Parlamenta? Hulusi, Sermet iEkrem bili su svjedoci mog napada bijesa prije deset dana. Sermetneće reći. Ekrem ...« Naježi se od svojih razmišljanja. »Mrzim ih sve,gade mi se svi!«, promrmlja. Bio je sam u gužvi ukraju salona.

»Gadite mi se svi! Znam kakva ste roba svi vi! Svi ste robovi! I jasam takav, ali sam se sad probudio. Dužan sam zahvalnost Ismet-paši zato što mi je pomogao da se probudim.« I dalje je stajao samna istom mjestu, niko mu nije prilazio. »Znam ko ste i šta ste svi vi!«Sa gađenjem promrmlja: »Popravka slomljenih srca! Sad se sa njimamiri Ismet-paša, koji u vrijeme Ataturkove bolesti nije mogao ići uIstanbul, jer se bojao da ga ne ubije Redžep Zuhtu.« Prisjeti setrača: Redžep Zuhdu je rekao Ataturku da je ubio Ismet-pašu iposljednjih mjeseci je Ataturk bio ubijeđen da je Ismet umro i bilo muje žao; zato je i ostavio oporukom novac za školovanje njegovedjece. Sjećajući se ovog trača, oraspoloži se. Još više se razveselikad ugleda Burhanettina Okaja, narodnog poslanika iz Maraša.»Ovaj je u prošlom sazivu postavljen za narodnog poslanika nakonsmrti drugog. Izišao je za govornicu da položi zakletvu. Zahvaljujemse što ste me izabrali, rekao je. Nismo te mi izabrali, izabrao tenarod, rekosmo. A on povika: Zahvaljujem vam se što ste naložili dame izaberu! 0, da vas sve Bog ...!« Oči su same od sebe otišle ipronašle Refika Sajdama. Opet se smijao. »Smije se, smije ...«,pomisli Muhtar-beg. »Smije se, a sve je jadno, bijedno, ružno,prosto. Šta je smiješno? Misli na zemlju umjesto što se smiješ! Sveje loše! Zemlja je bijedna, opustjela, a ti se još uvijek smiješ! Stanjezemlje ...« Naumpade mu mladić, Refik, prijatelj njegovog budućegzeta. »Šta on radi? Izišla mu je knjiga. Ni onog ministra zapoljoprivredu nisu uzeli u Vladu ... Načinjeno je, naravno, i nekolikoizmjena. Ah, je li to dovoljno? Ah, je li dovoljno? Zar se sa tolikomože zadovoljiti? Složili su se, stvar su riješili mirnim putem. Nadužnost nisu postavili nove kadrove. Bože, samo nek se nikoninakoga ne ljuti; samo nek sve ide kako je prije išlo; nek se niko nenađe uvrijeđen! Ali, ja sam uvrijeđen! Ja, Muhtar Lačin, koji sastidom nosim ovo komično prezime, koji sam završio upravnu školu,bivši valija Manise, mrzim sve vas! Ja sam nesretan! Ja imam samokćerku. Mrzim sve vas, ovaj vaš bijedni svijet, sve ...«

»Muhtar-beže, jeste li Vi to na dijeti?«»Molim?«»Uopće se ne zanimate za bife! Hajde da napunimo svoje tanjire!«U partijskog inspektora bademastih brkova Ihsan-bega, Muhtar-

beg je gledao kao da ga ne poznaje:

»Da napunimo svoje tanjire? Alija nisam gladan!«»Dođite, dođite, ogladnit ćete kad vidite. Neće ništa ostati ... Šta Vi

mislite o ovim Bugarima?«»Ja ne mislim ...«, odgovori Muhtar-beg i, stideći se što o ovom

pitanju ranije nije razmišljao i što se uopće nije pripremio, zajedno sainspektorom krenu prema bifeu.

»Njihova nesvrstanost nije politika, već nužnost. Zamislite, njihovkralj je za Engleze, Vlada za Nijemce, kraljica za Italiju, a bugarskinarod je prijatelj Rusima. Volite li piletinu? Zatim, gaje pretenzijeprema Dobrici i Makedoniji ...«

»Mene to ne zanima«, pomisli Muhtar-beg, ali kao da pozavidjeIhsan-begu na znanju, ali pomisli: »I on je jedan od njih«, promrmlja.»Zašto mi to govori? Oo, Šukru Saradžoglu me pozdravlja ...«Ministra inozemnih poslova Muhtar-beg pozdravi uz naklon. »Kakavje bio moj pozdrav? Da, odmjeren ... Ne, previše sam se pogeo. Ali,šta ja radim ovdje? Ovdje se ne razlikujem od sojtarije! Ova jela ...Zemlja gladna, ovi ovdje žderu. Te grozne, debele žene, golih ruku ...Kako samo halapljivo jedu ... Žene, kćerke robova ... Ne, mojakćerka neće biti takva! Vraćam se kući. Šta li Nazli radi? Ni sluškinjanije kod kuće! Koliko je sati? Šta ovaj priča?«

»Ako mi pozivom u domovinu Turaka iz Dobrice ...«Naklonom i, zbog nekog razloga obuzet neodređenim strahom,

Muhtar-beg pozdravi nekog drugog. »Ja sam ništa u poređenju sanjima«, pomisli. Kao da se pomjeriše kapci koji su napola prekrivalioči čovjeka kojeg je pozdravio. Bio je to Kerim Nadži-beg.

»Jeste li udali kćerku, Muhtar-beže?«»Vjerila se ...«»To znam.«»Ako znate, zašto pitate?«, uzvrati Muhtar-beg, ali se zbuni. »Aa,

šta ja rekoh? Šta rekoh«, promrmlja. »Šta sam rekao Kerim-begu?Šta ja rekoh!«

»Vi ste izgleda malo neraspoloženi«, reče Kerim-beg.Muhtar-beg htjede nešto reći, u jednom trenutku pomisli da je i

rekao, ali primijeti da su mu se samo usne pomjerale.»Muhtar-beže, da? Izgleda da ste malo neraspoloženi ...«, reče

Ihsan-beg.Želio je umiriti Kerim-begov bijes.

Muhtar-beg bezizražajno pogleda tanjir u svojoj ruci. »Pileći batak.To sam trebao jesti.« Dođe mu da baci tanjir, ali ništa ne učini, osimšto ga pristojno spusti u ćošak. »Uprkos svim ovim gnusnostima,ovdje sam htio jesti piletinu. Ja sam jadan čovjek. Pileći batak ...«Išao je odvajajući se od stola. Išao je polahko, teturajući između ljudikoji su stajali, smijali se, klimali glavama da ne bi pričali punimustima, koji su ga poznavali, koji su se smješkali da bi pokazali da seznaju i da osjećaju bliskost. »Htio sam jesti pileći batak. Ko sam ja?Bijednik! Grubo sam odgovorio Kerim-begu. Sad me ismijavaju.Jadni Muhtar-begje izgleda malo skrenuo ... Ni kćerka nikako da seuda ... Kćerka! Sta rade kod kuće? Odoh ja kući. Zašto ostavihkćerku samu u kući sa onim grubijanom? Izgubio sam moral. Kakonisam vodio računa o tome? Da, ja sam neraspoložen. Kerim-beg jeupravu. Sta mu rekoh? Refik Sajdam se smije! Vidio sam unovinama. I Ismet se smijao. Čemu se smijete? Staje smiješno?Ekrem je rekao! Odoh kući. Nisam se utješio! Niko me ne možeutješiti. Imam jedino kćerku! Ah, živote! I ja sam trebao uraditi kaoRefet ... Treba uraditi kao Refet, gurnuti ustranu cijelo ovodvoličnjaštvo. Treba zarađivati novac i uživati. Tada bih u Kečiorenuimao vinarnicu. Sagradio bih kamin u kući, pušio, slušao pucketanjedrva koja gore ...«

49

PORODICA, MORAL I SLIČNO

Omer je sjedio naspram panorame Venecije, osluškivao cvrčanjeroštilja u kuhinji, zvuk escajga, kojim je Nazli zveckala. »Ako seuzmemo, predvečer ću se vratiti kući i, slušajući ovo zveckanje,čekati večeru!« Prošlo je pola sata otkako je stigao. Prvo je, negovoreći ništa, sjedio sa Nazli, potom su odlučili pričati o jučerašnjojneprijatnosti i pomirili se, a poslije je Nazli otišla u kuhinju spremitivečeru. Iako su se pomirili, Omer je znao da, poput njega, i Nazlirazmišlja o svađi i prethodnim prepirkama i naslućivao da je otišla ukuhinju jer joj je dosadilo sjediti naspram njega ne pričajući ništa.

Nazli dođe iz kuhinje sa tacnom i tanjirima. Postavila je sofru.Omer opet pogleda u panoramu Venecije. »Zašto sam došaoovamo?«, pomisli kad Nazli iziđe. »Zato što više ne trpim nisamoću!« Pogleda na Nazli, koja je ponovo ušla u sobu i koja jenešto stavljala na sofru. »Vjeren sam sa njom, ali se čak i zaljubljenje moramo crveniti.« Prisjeti se poljupca pomirenja. »Pijansam«, promrmlja, ali nije mogao ne pomisliti i na nešto još. »Djelujekao da je zaboravila da sam ja muškarac, da čovjek ima i seksualnihhtijenja. Mora da i mene i sebe vidi kao meleke. A kad ne vidi tako,sjeti se da trebamo imati kuću i namještaj!« Zgražavajući se nasamog sebe i svoje misli, ustade i poče šetati po sobi. Shvati danjegovi nervozni, sitni i ubrzani koraci nerviraju Nazli, koja ponovoode u kuhinju. Uskoro prestade cvrčanje roštilja i ona, sa tanjiromćufteta u ruci, sjede za sofru.

»Znaš li da sam popodne pio?«, upita Omer sjedajući.»Znam, shvatila sam po mirisu iz usta.«»Išao sam kod Samimovih. Zapravo, nisam išao. Vratio sam se sa

pola puta.«»Kako ti se čine ćufteta? Uzmi još.«

»Uzimam. Zar nećeš pitati zašto sam se vratio sa pola puta?«»Zašto si se vratio?«, upita Nazli neveselo.»Zato što sam zaključio da kod Samimovih ima nešto ružno.

Grozna je ta njihova porodična atmosfera, njihovo upoznavanje sadobrim ljudima, ulazak u dobar krug, način njihove sreće i želje ...«

Omer na trenutak pogleda Nazli, koja je gledala u tanjir, pa, nemogavši ostati miran, kaza: »Želim još piti«, i ustade. »Imaš liočevog vina? Neće se odmah vratiti, zar ne?«

»U kuhinji, na kredencu! Neće se vratiti ...«Omer otrča, donese vino i otvori.»Hoću i ja da pijem«, reče Nazli.»Ali, tebi ne prija, znaš! Plačeš!«»Ne, hoću sad ...«, uzvrati Nazli i nervoznim pokretom uze flašu.

»Znači, misliš da su Samimovi banalni. Ali, govoriš da je on dobarmomak ... Šta želiš reći sa tom porodičnom atmosferom?«

»Sa tim riječima«, reče Omer na brzinu ispijajući vino. »Sa timriječima porodične atmosfere ...? Aa, kako ti piješ! Stani, stani! Zarse tako pije?«

»Ti reci šta želiš reći tim riječima ...«Omer htjede progutati riječ koja mu je došla navrh jezika, ali, ne

uspjevši se kontrolirati, kaza: »Eto, sa tim riječima porodičneatmosfere želim objasniti nešto drugo, kao što su riječi kako ti se činićufte«, reče i htjede otvoriti drugu temu: »Šta si danas radila ukući?«

»Ništa! Napravila sam ručak, jer Hatidže-hanuma ima slobodandan ... Napravila sam ta ćufteta koja ismijavaš!«

Omer ništa ne reče. Nastupi šutnja. Nazli popi još jednu čašu vina,ali joj Omer ne reče da ne pije.

Osjećajući krivnju, nakon izvjesnog vremena Omer upita:»O čemu razmišljaš?«, i pokaja se zbog toga.»Mislim uvijek isto!«»Šta?«»Ništa!«»Molim Te, reci o čemu razmišljaš«, reče Omer nervozno, kao da

želi otkinuti konac koji se istanjio, ali koji nikako da otpadne sam odsebe. »Isto. Mi ... Šta će biti sa nama?«

»Neće biti ništa! Uzet ćemo se, eto!«, a podrugljivim tonomdodade: »Dvadeset šestog aprila ...«

»Ja tebe ne razumijem«, uzvrati Nazli. »Šta ti želiš? Ako me nevoliš, ako me ne smatraš pogodnom za sebe, zašto se poigravaš samnom? Znam da me omalovažavaš, više to čak ne nastojiš niprekriti kao što si prije činio. Nipodaštavaš moju želju za uređenjemkuće, želju za stanovanjem u njoj, za oblačenjem lijepe odjeće, željuda živim okružena ljudima koji su nam slični! Ne, ne samo to,nipodaštavaš sve moje! Gledaš me podrugljivo. Eto, i sad takogledaš. Ali, zašto? To ne mogu shvatiti. Razmišljam da je krivica umeni. Mislim da sam rekla nešto pogrešno, da sam luda, da nisaminteligentna kao ti, da sam površna zato što ne mogu omalovažavationo što ti omalovažavaš. Dobro, ako sam takva, zašto se viđaš samnom? Gajiš neprijateljstvo prema meni, ponižavaš me, aii se viđašsa mnom? Nisi to dužan ... Ja sam samo tvoja vjerenica!«

»Hoćeš li da poništimo vjeridbu?«, upita Omer.Rekao je to pomalo zato da nešto kaže, a pomalo i da optuži

Nazli. Riječi su mu trčale kroz glavu. Želio je početi sapodrugljivošću, ali ni to nije uspio uraditi.

»Ne želim, ne želim«, povika Nazli. »Ja te ...«, promrmlja. Pognulaje glavu, onda ju je odjednom podigla, oholo i pomalo prisiljavajućisamu sebe:

»Veoma volim pisma koja si mi pisao sa pruge. U tim pismima sise rugao svemu. Voljela sam ih čitati, jer sam mislila da se slažem stobom. Ali, sad se vidim kao jednu od osoba s kojima se stalnoismijavaš.«

»U tim pismima sam ti pisao i da želim postati osvajač«, kazaOmer nastojeći djelovati kategorično i uvjerljivo, kao da mu jenačinjena nepravda, pa koristi pravo negodovanja, ali učini se glupsam sebi.

»Ta riječ! Bože, koliko je djetinjasta, koliko je naivna! Ja to nerazumijem. Kad vidim koliko si vezan za tu riječ, sa kolikomozbiljnošću to izgovaraš, iznenađujem se i krivim sebe zbog toga štote ne razumijem, ali šta da radim, ne razumijem te.«

»Da, to je tačno! Ti me ne razumiješ«, reče Omer vjerujući da jeovaj put doista doživio nepravdu.

»Kako si samo samoljubiv!«, povika Nazli. »Mora da postoji neštošto ti znaš, a ja ne znam ... Staje to? Zbog toga ...«

»To je ono što nazivam pohlepom«, reče Omer, pa povika: »Janisam vičan ovim čudnim raspravama! Ni ja ne mogu shvatiti da sepriča o nečem takvom. Ne želim biti zreo čovjek koji će razgovarati osvemu ... Ja ne želim biti ja. Hem živjeti, hem moći ismijavati, hembiti najpametniji i najjači i sve ...«, pa zašuti, a onda prošapta: »Da, iline, ja sam grub ... Ja ne sličim na Turčina! Na mogu biti nijem. Jauvijek mislim na sebe. Sve i svakoga vidim kao oruđe. Ja samčudan. Znam to ... Ja sam pohlepan, plašljiv, sad sam pijan, znamEvropu ...«, ustade na noge. »Večera ... Jesam li parazit? Ali, napruzi sam radio više od svih. Grozno je to ... Oženit ću se ... Želim ...Bojim se«, promrmlja.

Zainteresira ga kako ga Nazli doživljava. Dođe mu da je zagrli, ali,zbog toga stoje znao da će razmišljati o tome dok to bude radio,nasmija se shvativši da mu se spava i vidjevši da ga Nazli gleda sastrahom.

»Zašto sam toliko popio?«, reče.»Ti nisi dobro. Idi u hotel i lezi«, reče Nazli.»Kada bi samo znala koliko želim ostati ovdje s tobom.«»Ne stoj tako na nogama. Dođi, sjedi«, reče Nazli.»Ko sam ja? Kakvog me ti vidiš? Kako izgledam drugima?«»Naučio si tamo, u Evropi, da misliš na sebe. To si mi ti rekao.«»Da, da, tačno. A to je ono što me čini grubim«, povika Omer.

»Razum! Ne! Ili ja! Znam da sam ja-ja. To ovdje niko ne zna. Jedinoja znam. Jedino ja u potpunosti znam da sam ja – ja i zbog toga, kaosada, postajem ovako čudan i pretvaram se u životinju. Da, ja samživotinja! Pa, na što drugo sličim nego na životinju, neprestano sevrteći sa svojim idejama među ovim živahnim i uravnoteženimljudima? Uz to, ja sam još i gazda ... Grozni, lukavi, dvolični gazda.Šta je, po tebi, bitno?«

»Dosta više, molim te, dosta, ne mogu više izdržati!«, povika Nazlii, upravo kad je rukama prekrivala lice, podiže glavu, »Dolazi otac«,kaza.

Omer nije ništa čuo.»Dolazi?«»Da, dolazi, dolazi! Znam bat njegovih koraka ...«

»Eh, uredu, ja ionako idem«, reče Omer. »Ćufteta su veomaukusna. Mnogo ti hvala ... Šta ćemo ubuduće? Pa, što ja više radimda bih više zaradio? Zato što ih mrzim. Da dođem sutra?«

»Ti znaš!«Čulo se kako Muhtar-beg zatvora ulazna vrata i penje se uza

stepenice.»Dolazi! Znam da me tvoj otac mrzi. Mene svi mrze, upravu su ...

Zato što sam ja i gazda, a i ...«Otvoriše se vrata. Muhtar-beg se nakašlja. Potom je, izgleda,

skidao kaput.»Jeste li to Vi, oče?«, oglasi se Nazli. »Ja sam, ja«, uzvrati

Muhtar-beg. »Šta je bilo?«Kao odgovor, prvo se začu šum Muhtar-begovih papuča, a nakon

nekoliko sekundi se i sam pojavi.Omer je još uvijek stajao. Kad je ugledao bijes na Muhtar-

begovom licu, koje je gledalo u flašu na stolu, reče:»Večerali smo«, i malo se zbuni. »Dobro došli!«»Pili ste, ha«, reče Muhtar-beg.»Sa kuhinjskog kredenca uzeli smo jednu Vašu flašu«, odgovori

Nazli i, ne znajući zašto, i ona ustade.»Kuhinjski kredenac, moja flaša«, promrmlja Muhtar-beg i zabrinu

se vidjevši da njegova kćerka ide prema njemu.»Šta Vam se dogodilo, oče?«, upita Nazli.»Nisam dobro. Navodno, nisam dobro«, promrmlja Muhtar-beg.

»Kuhinjski kredenac ... Vino, ha ...«, prošapta i odjednom povika:»Mladiću, mladiću, zabranjujem Vam da ovako, u ovo vrijeme,sjedite u kući mlade neudate djevojke i da pijete!«

»Kako?«»Zabranjujem, razumijete li?«»Oče, šta se događa?«»Ja ionako idem, gospodine«, reče Omer.»Ne, ne idi! Želim razgovarati sa tobom!«, Muhtar-beg uhvati ruke

svoje kćerke koje su ga grlile. »Šta je to s tobom? Pila si! A sadplačeš? Molim te, sad idi i lezi!«

»Molim te, oče«, reče Nazli i, ne skrivajući ništa, poče plakati.»Ovo je veoma ružno! Ovo je veoma ružno! Sad idi i lezi. Muhtar-

beg još uvijek nije pao. Zna šta je moral. Nisam zabludio, Bogu

hvala. Idi lezi ili ću, kao otac, biti primoran da te prvi put povrijedim...«

Plačući, Nazli iziđe iz sobe.»Da idem i ja, ako želite«, reče Omer, ali, nakon što pogleda

Muhtar-begovo lice, sjede.»Ne, sjedi, sjedi«, uzvrati Muhtar-beg. »Ne ljutim se na tebe. Sad

se ne mogu ljutiti na tebe. Sjedi malo. Imam ti reći nekoliko riječi.Poslije ćeš ići. Da ti odmah kažem ovo: Ako, prije udaje, moja kćerkapije u kući sama sa muškarcem, u ponoć, dobro, u devet i ako to nedolikuje uobičajenim pravilima, za to sam prvi krivac ja. Da, kriv samzato što sam zapostavio svoju kćerku ili što, zbog vlastitih problema,nisam uspio vidjeti ono što mi se pod nosom događa. Da, zbog togase ne mogu ljutiti na tebe. Ali, i tebe vidim kao krivca. Znam, Vi ste,njen, ti si njen vjerenik, uskoro ćete se uzeti, ali opet ne smatramispravnim ove postupke, okrivljavam i tebe«, pa pokaza na vrata.»Naravno, i ona je kriva, ali ona je ipak djevojka!«

Omer se nimalo nije stidio, nije osjećao krivnju. Slušajući Muhtar-bega, obuzimao ga je osjećaj koji ga je, u ovakvim situacijama,obuzimao od djetinjstva, osjećaj da je uvijek upravu i nadmoćniji.Kad je htio nešto reći, poprimi izgled kao da nešto oprašta Muhtar-begu zato što je izbjegavao neprijatnosti.

»Upravu ste«, reče.»Da, upravu sam ...«, uzvrati Muhtar-beg. »Upravu sam. To i ti

vidiš, ali šta se sve dogodilo dok i sam nisam uspio vidjeti?«, ali muOmerovo davanje za pravo razgali lice. »Upravu sam ... To si mirekao, sine. Drago mi je pošto sam veoma potišten! Reći ću ti jošštošta, ali da prvo malo pričam o sebi. Večeras sam bio u AnkaraPalasu. Pozvali su me radi Kose Ivanova. Znaš, zar ne? Eto, usredte zabave, večere ili sastanka, ili štagod da je, iziđem ne obraćajućipažnju ni na koga i dođem ovamo. Izišao sam odatle pošto mi se svečinilo ružnim. Sve mi je izgledalo jadno, nisko, ružno. Shvatio samda postajem nemoralan čovjek.«

Opet kao da nešto oprašta, Omer reče:»Molim Vas ...«Ali, kao da ga Muhtar-beg nije čuo.»Shvatio sam da postajem nemoralan čovjek«, prošapta još

jednom. »Cijeli moj život učinio mi se ispraznim, ružnim,

beznačajnim. Bio sam pred ubjeđenjem da mi je život ispunjenbanalnostima i dvoličnjaštvom. Godinama sam se borio za svojeideale. Dok sam bio u upravnoj školi, dok sam bio kajmakam, valija,uvijek sam imao neki ideal. Hrabro sam radio ono za što sam mislioda je ispravno. Nisam ukaljao svoj ugled, štitio sam svojedostojanstvo ili vjerujem da sam tako radio. Ali, sad ... Sad seosjećam prevarenim, ostavljenim na cjedilu; da osjećam se kao nekinapušteni budalasti muž. Nesretan sam čovjek! Shvataš li to?«

Ne rekavši ništa, Omer klimnu glavom.Na Muhtar-begovom licu se odjednom pojavi kajanje. Kao da se

srdio, govorio je u sebi: »Zašto ovo rekoh? Nije uopće trebalo da togovorim ovom grubijanu!« Prekoravajućim tonom i sve više sesrdeći, kao da priča o Omeru, a ne o sebi, nastavi:

»Shvatio sam da se iz nemoralnosti mogu izvući jedino svojomvoljom i korištenjem razuma. O tome sam razmišljao u povratku i,mada je kasno, došao sam do sljedećeg zaključka: Sređujući svojmoral, i ne samo to, nego i cijeli život, ponašanje, neću vjerovatiniušta osim u svoju savjest. Kad sam izgubio kontrolu nadsituacijom? Ne znam! Gdje je linija između moralnosti inemoralnosti? Ne znam! Ono što znam jest da sam sebe našao uružnom stanju i da sam to uočio svojom savješću. Staje moral? Nemogu se oslanjati ninašta!«

Ovo je izgovorio s narastajućim bijesom i pojačavajućim tonom.Potom, kao da se odjednom smiri.

»Neću paziti na okolinu, pazit ću na sebe. Čekao sam napredak,nije se dogodio. Pronašao sam sebe i razum. Još sam shvatio da jemoje jedino bogatstvo moja kćerka. Ne razumiješ, možda se i smiješu sebi. Ali, sad ti iznosim svoju odluku, koju smatram ispravnom ipotrebnom. Sine, do svadbe više nemoj posjećivati našu kuću,nemoj viđati moju kćerku. Vidio si koliko si trebao vidjeti. Preostao jemjesec i oženit ćeš se. Ubuduće, ne viđaj, nećeš viđati ...«, ali seuzbudio. »Nećeš vidjeti. Ovo je moja odluka. Da bih to ispunio, svemjere ...«

»I ja tako mislim, gospodine«, reče Omer i ustade.»Dobro, veoma lijepo. I ti si, dakle, mislio isto?«, reče Muhtar-beg,

također ustajući i nervozno se poigravajući sa dugmadima nakaputu. »Ako ti je to bila odluka, zašto si čekao dosad?«

»To sam sad odlučio, gospodine«, uzvrati Omer samoljubivo igotovo se ponoseći svojim riječima.

»Mladiću, ovo vjerovatno znaš, ali uopće mi se ne sviđaš!«, rečeMuhtar-beg.

»Da, znam.«Nastupi zatišje. Pogledaše jedan drugoga.»Ne zamjeri mi«, reče Muhtar-beg. »Loše sam postupio prema

tebi, ali to je ono što sam osjećao«, ruka mu ode na dugme. »Kajemse i zbog onoga što sam ti rekao maločas. Zašto sam se povjerio?Ništa nisi razumio!«

»Ja sam pijan«, reče Omer.Muhtar-beg ušuti, pa plačnim glasom, promrmlja: »Pio si dokasno

sa mojom kćerkom. Rasplakao si je. Koliko si je samo putarasplakao?«

»Da, da. To sam uradio«, reče Omer. »Znam da nisam zet sakojim se može posebno ponositi«, pa pode prema vratima. »Bog Vassačuvao, gospodine!«

»Hajde, sve najbolje!«Odjednom se otvoriše vrata na hodniku i ukaza se Nazli: »Šta je

bilo, šta se događa?!«, povika. »Ništa nije bilo«, uzvrati Muhtar-beg.»Odlazi, eto!«

»Odlučio sam da te ne vidim do svadbe«, reče Omer. Rekao je tokao da okrivljuje jedino sebe, ali takav osjećaj nije imao u sebi.

Gledajući u svoju kćerku, Muhtar-beg reče:»Tu odluku smo donijeli zajedno«, pa se okrenu prema Omeru.

»Zar nije tako, mladiću?«»Da, naravno, naravno«, odgovori Omer. »Zašto?! Stani! Ne

može!«, Nazli ispusti krik.Omer se na vrhovima prstiju spusti niz stepenice, kao da se plaši

da nešto ne slomi, i iziđe u noć.

50

OPET U ISTANBULU

Da ne bi zapao u gužvu, Refik je minutu-dvije prije kraja utakmiceustao s mjesta. Išao je pokraj dugog zida stare topovske kasarnekoja se koristila kao stadion i, dok je izlazio iz prolaza koji je izdvorišta vodio prema trgu Taksim, ču kako mu sc neko obraća: »Hej,Refik! Refik!«

Okrenu se, pogleda i osmjehnu se. Bio je to Nurettin, kolega izrazreda iz inžinjerske škole. I on se smješkao Refiku. Poljubili su se.»Bruka, zar ne?«, reče Nurettin. »Prava borba slijepih!«

»Toliko je bilo moguće u blatu«, reče Refik.»Boga mi, ovo je već izgubilo svoj smisao!«, reče Nurettin. »Od

međusobnog udaranja, ne stignu šutnuti loptu. Ja više nećudolaziti«, pa se nasmija sam sebi. »Ja tako kažem, ali doći ću.Sljedeće sedmice ima opet Fenerova utakmica. Ali, ti se nigdje nepojavljuješ ...« Da ...

»Stvarno, naravno, naravno«, uzvrati Nurettin. »Vidio samMuhidina, rekao mi je da si otišao u Erzindžan. Kad si se vratio?«

»Već odavno. Došao sam u novembru. Navršava se četiri mjeseca...«

»Eee, šta si radio tamo? Jesi li bio na željeznici?«»Bio sam na željeznici! Vidio sam zemlju!«»Stvarno, veoma lijepo«, reče Nurettin, uzdišući. »Kada bih i ja

mogao uloviti neku priliku. Ta željeznica bila je dobra prilika. Svi suišli, vidjeli, zaradili. Ja sam se ovdje uhvatio ujedno kolo, nikako dase kutarišem.«

Povećavao se broj onih koji su izlazili na vrata. Jedan se sudari saRefikom. Iz dvorišta kasarne začu se larma.

»Završeno je izgleda«, reče Nurettin i uhvati Refika za ruku.»Rekoh, da prije odlaska kući ...«, stisnu šaku i, kao cuclu, primaknu

palac ustima i povuče. »Dođi!«»Ja idem u teniski klub!«Pesnicom kojom je imitirao flašu, Nurettin je, snagom koja je

podsjećala na godine kad je u školskom timu igrao nogomet, udarioRefika po ramenu: »Ideš u klub onih kicoša, ha?«

Rekao je to šaljivo, jer je znao da se Refik neće uvrijediti.Refik stidljivo ukiseli lice, kao da kaže: »Šta da radim, burazeru!«»Ne ideš, dakle. Ali, razveselili bismo se i ugrijali kad popijemo«,

reče Nurettin. »Dobro, dobro ...«, kaza ugledavši isti izraz naRefikovom licu. »Hajde, idi tim snobovima ... Haa, stvarno, kako jeOmer?«

»Ženi se, vjerovatno ...«»Stvarno? Reci, ostao sam jedino ja ...«, ali se nekolicina iz gužve

umiješaše među njih. »Hajde, sve najbolje. Sljedeće sedmice igrajuFener i Guneš. Ja sam na strani od groblja, iza gola!«

Refik se osmjehnu. Okrenu se nakon što vidje da se Nurettinumiješao u gužvu. Malo je pješački uz tramvajsku prugu, na šalteruuzeo kartu i ušao u Taksim bašču. Zato što je bila nedjelja popodne,bašča nije bila uobičajeno tiha i mirna, ali je, kao i uvijek, smrdilakanalizacija. Izdaleka se čula buka mase koja se razilazila. »Bila jeloša utakmica«, pomisli Refik. »Nakraju, lopta je jednom ušla u gol.Ja sam gledao. Nadisao se čistog zraka, što sam želio, i nazebao.«Kad ugleda drvenu zgradu, koja se koristi kao kazino i teniski klub,pomisli: »Da, malo sam se nadisao svježeg zraka. Sad ćemo se, sviskupa, vratiti kući. Sjedit ćemo u toplom«, promrmlja. Ubrzo nakonručka došao je ovamo zajedno sa Osmanom, Nermin i Perihan. Onisu ostali u klubu, a Refik je otišao na utakmicu. Sad je trebaonavratiti u ovaj klub, u koji je nekad veoma često dolazio, jer suodlučili da se zajedno vrate. Sjećajući se Nurettinovih riječi o klubu,uđe unutra, nabrzinu se pope uz stepenice i kao da osjetimelanholiju kad ugleda neobnovljenu slomljenu šteku na vratima,nepromjenjivi osmijeh jednog od konobara, statut kluba koji jegodinama stajao na istom mjestu – pod slomljenim staklom istograma, ali ga ne obuze ovaj osjećaj. Prolazeći bez ikakvogzadržavanja ispred otvorenih vrata prostorija u kojima se puši i igrajukarte, na očekivanom mjestu ugleda Nermin i Osmana. Nakon što sepozdravi sa prisutnim u prostoriji, sjede pokraj Perihan, koja je pila

čaj. Od umornog konobara nijemo zatraži čaj i, radujući se što nijeprekinuo razgovor, oslušnu ono što se priča.

Naspram Osmana sjedio je Mukremin-beg, predsjednik kluba. Bioje profesor medicine. Za predsjednika kluba izabran zbog bliskihveza sa Vladom i visokim društvom, a manje zbog tenisa. Njegovozanimanje za sport nije prelazilo više od tekstova o zdravljusportista, koji bi se povremeno pojavljivali u novinama. Onima koji suga slušali ispijajući čaj i druga pića, predsjednik kluba iznosio jeopasnosti sa kojima se klub susreće. Govorio je da novi valijanamjerava srušiti zgradu kluba, a da će njima dati mah plac prekoputa, u groblju Surp Agop. A izgleda da je sumnjao da će i to dati.Osim toga, predsjednik kluba je aludirao na to da je valija, koji jeizjavio da je klub centar igara i kocke, a manje centar sporta,uvrijedio i sve članove.

Pojedini su mu se usprotivili, govoreći da treba biti umjeren, apojedini su, pak, govorili da treba napisati pismo premijeru te da setreba braniti turski tenis. Kao da se u jednom trenutku raspravazaoštri, ali se potom neko našali i dođe do smijeha. A kad jedna odgospođa reče da će teren bivšeg groblja biti nepodesan za tenis,atmosfera se opusti i nastade tišina. U međuvremenu, Refik ču damu se obraća Hamdi, trgovac gvožđem, Osmanov školski kolega izrazreda, iz Galatasaraja, koji je sjedio u uglu i koji ga je povremenoposmatrao.

»Refik, čovječe, šta si ti uradio? Išao si čak u Kemah?«»Da«, odgovori Refik primjećujući da su se te njegove riječi

potrefile u vrijeme tišine i da su ih svi čuli. »Eee, šta si radio tamo?«»Ništa!«»Napisao si i knjigu ...? Objavilo je, navodno, ministarstvo.«Misleći da svi prisutni slušaju ono što se priča, Refik htjede

nastupiti spokojno i bezbrižno, ali primijeti da djeluje u manirumlađeg brata koji je poprimio pred Osmanom.

»Da! Objavljena je.«»Ti si, dakle, postao pisac«, reče Hamdi zadržavajući se na riječi

pisac. »Pišeš ...« Osvrnu se desno-lijevo zato što je mislio da jenašao temu zanimljivu za razgovor. »Šta pišeš? Naravno oproblemima zemlje, zar ne?«

Da još jednom ne bi čuo riječ pisac, a pomalo i da nešto kaže,Refik odgovori:

»O problemima našeg sela ...«»Problemi našeg sela ...«, ponovi Hamdi i osvrnu se još jednom,

kao da je pozivao da se svi bave Refikom. »Molio bih te, možeš li imeni dati primjerak svoje knjige?«, upita. »Sa potpisom, naravno.Pošto i ja ...«

»Zna li neko rezultat utakmice?«, upita glava koja proviri krozvrata prostorije.

»Fener je pobijedio sa jedan nula«, reče Refik ne propuštajućipriliku. »Tako? Koje dao gol?«

»Jašar!«»Ooo, Vasife, otkud ti? Ne viđaš se. Zašto jučer nisi navratio?«,

reče Hamdi ustajući.Rasprava o budućnosti kluba ponovo započe tamo gdje je stala,

ali ovaj put u vidu umjerenog i zabavnog razgovora, u koji su se sašalama svi uključili. Gospođa koja je rekla da se na starom grobljuneće moći igrati tenis, smirena je riječima da su na uglu tog placaruševine stare crkve, a ne grobovi. U međuvremenu je bilo onih kojisu ulazili i izlazili iz ove velike prostorije, u koju prvo navrate sviposjetioci. Jedan krupni, koji je došao iz jedne od ostalih prostorija,zatraži od supruge dozvolu da odigra još jednu seansicu.

Kad mu, na ljutit način, supruga pokaza na sat, Osman ustade. Toje bio znak za Nermin, Refika i Perihan. Nakon što su sačekaliOsmana, koji je izmijenio nekoliko riječi sa predsjednikom kluba,izišli su i niz stepenice se spustili u bašču. Vani je opet bilo jednakohladno i oblačno. Perihan uze Refika pod ruku.

Dok su išli prema kolima, koja su stajala pokraj grobljanskog zida,Osman priđe Refiku.

»Mukremin-beg reče da ti već mjesecima ne plaćaš članarinu.Zatražio je od mene, ali ja nisam htio platiti za tebe.«

»Da.«»Klub je, znaš i sam, u teškoj situaciji. Bilo bi dobro da daš.«»Da.«»Kamo sreće da sam ja dao umjesto tebe?«»Ne znam.«

»Šta znači ne znam?«, Osman zastade pred vratima automobila,ali ne pronađe ključeve koje je uvijek odmah vadio iz džepa; ljutitogledajući Refika, prošapta: »Eee, gdje su ti ključevi?«

Uvijek se hvalio da su mu, poput svakodnevnog života, i džepoviuredni, da se sjeća gdje šta stavi i da ništa ne gubi.

»Gdje su?«Gledajući Refika, prebirao je po džepovima. »Šta si ti, Refik? Šta

misliš da si? Gdje si? Kad ćeš doći sebi? Kad ćeš biti kao svi mi?Vidi, zbog tebe ni ključeve ne mogu naći ...«, govorili su njegovipogledi. Napokon i nađe ključeve.

Rcfik skrenu pogled sa Osmanovog lica. Pogleda u nebo, ponovopoprimajući izgled već vičnog nespretnog, naivnog i nerazboritogmlađeg brata. Velika grupa oblaka približavala se maloj grupi.»Članarina ...«, promrmlja. »Da, treba donijeti neku odluku ... Kao daovi oblaci čekaju druge ... Članarina ... Ja ću umrijeti. Svi ćemoumrijeti. Traže da platim članarinu ...? Upravu su ... Ali, o tome mogukasnije razmišljati. Neka, eto, Osman uradi šta hoće ... Oblaci sepribližavaju jedni drugima. Zašto se nerviram zbog takvih sitnica?Danas sam išao na nogometnu utakmicu. Fener: 1, Vefa: 0. Sad sevraćamo kući. Osman se ljuti na mene zato što nisam postao ono štoželi ... Upravu je ... Ali, svi ćemo umrijeti!«

S ljutitim izrazom na licu, koji pokazuje da se neće lahkooraspoložiti, Osman otvori vrata. Ne čekajući da ostali sjedu, upalimotor. Ne obrati pažnju na šale koje je Nermin pričala da bi gaumirila. Ne čekajući previše da se zagriju, vozio je kola boje truhlevišnje kaldrmisanim putem prema Nišantašu.

Ništa se nije čulo osim buke motora. Refik se sasvim priljubio uzprozor pozadi; naslonio je glavu na staklo i sjedio. Gledao je slikekoje su promicale kroz prozor: stanice, drveće, zidove,nepromijenjena zdanja pokraj tramvajske pruge, kojom je ugodinama pohađanja inžinjerske škole prolazio svaki dan. »Išao samna utakmicu. Sad se vraćamo kući. Nedjeljno popodne. Devetnaestimart 1939. Sutra ću, kao i uvijek, ići u kancelariju. Djeca koja sevješaju iza tramvaja ... Mama kod kuće boluje gripu ... Hladnovrijeme ... Kod kuće ću popiti čaj, malo ću sjesti dolje, poslije ću izićigore. Pričat ćemo ... Sa Perihan ...? Šta ...? Zašto sad ne pričamo...? Osman ima ljubavnicu, Ncrmin ne zna ... Zna li? Nermin ima

vezu sa nekim čovjekom ... To nisam rekao Osmanu ...! Svi ćemoumrijeti ... Šta onaj čovjek tamo čeka ...? Groblja, nadgrobnispomenici, kršćani ... Herr Rudolph ... Šta da mu pišem? Holderlin.Koliko je sati? Pola šest. Mama se zabrinula. Šta Melek radi? Sve ćese urediti ... Cijeli moj život će doći ured. Otkrit ću šta treba uraditi ...Članarina? Pronaći ću to kako se treba živjeti ... Kasnije, ali kasnije... Da, taj veliki projekt, cijeli moj život će se uskladiti nakon štozavršim taj veliki program koji će mi urediti život. Sta sad radim?Čekam, gledam kroz prozor. Uopće ne pričam u kolima. Ali, ja iPerihan razgovaramo u našoj sobi. Prošlo je mjesec dana otkakosam došao iz Ankare ... Perihan se ne ljuti na mene ... Knjige ...Živim ...«

51

PUTOVANJE

Odmah nakon što se probudio, Omer ustade iz kreveta, krenu brzimkoracima po hotelskoj sobi. Osjećao se vitalnim i veselim kao da se– iaako je zaspao sa kravatom i u kaputu – tek odjenuo, a lice umiohladnom vodom. Pogleda na sat: pola šest. »Nedjeljno popodne ...Eh, zašto da ne odem danas?«, pomisli. »Ali, možda jetelefonirala!"Telefon u njegovoj sobi nije zvonio, ali je opet sišaodolje i pitao mladića je li imao telefonski poziv. Saznavši da ga nikonije zvao, ponovo se pope u sobu i, osjećajući da ga je pokrenulaista snaga, nabrzinu zatvori kofer. Siđe, momku reče da će naizvjesno vrijeme otići do Kemaha te da želi platiti račun. Iz pozadinese pojavi stariji hotelski rukovodilac i, govoreći da njegovu sobu želedržati praznom, upita Omera kuda ide i kad će se vratiti. Omer muodgovori da će, dok se sezona primiče, prodati neka vozila i mašinekoje su ostale na gradilištu na kom je radio te da će ubrzo vratiti.Plati račun, uđe u taksi i spusti se na stanicu. Jutros je pitao i saznaoda voz kreće u sedam. Nakon što je uzeo kartu, sjeo je u restorannove stanične zgrade. Od konobara zatraži teleće bonflle.

I za ručak je jeo bonfile. Sad je opet tražio isto, jer je mislio da sute bonfile blagodat koja upotpunjuje ovo lijepo jutro. Nakon što jeizišao iz Muhtar-begove kuće, vratio se u hotel, odlučio ostavitialkohol, legao i zaspao. Kad se probudio iz čvrstog sna, osjećajućise, kao što se probudio prije sat, opet vitalnim, obukao se, staviokravatu i, odlučivši da tako treba postupiti, da bi se, u sličnimsituacijama, svi izvinili, uputio se prema Muhtar-begovoj kući.Vrijeme je jutros bilo tako lijepo da je odmah nakon izlaska odlučioda do Jenišehira ode pješke, a ne taksijem. Bilo je čisto nebo, suncenije prekrivao nijedan oblak. Zbog toga što.je i sinoć padao, snijeg senagomilao po granama, na zidovima, krovovima. Zato što je bila

nedjelja ujutro, ulice su bile puste. Omer je, razveseljavajući se,počeo razmišljati kako će se izviniti Muhtar-begu, a što je višerazmišljao, počeo je vjerovati da je prirodno to što je uradio, dapostupak ili prijestup nije ono zbog čega se treba izviniti, da je tocjelokupno njegovo ponašanje i da je zbog toga glupost izvinjavatise. A povjerovavši u to, predade se osjećanju koje ga je obuzelo dokje jučer pričao sa Muhtar-begom, osjećanju da je uvijek u svemuupravu. Opet, bio je to osjećaj isti onome koji ga je obuzimao udjetinjstvu i ranoj mladosti: bio je upravu zato što je pametan,zgodan, inteligentan i zato što su ga svi bezuvjetno voljeli. Uz to, dokse probijao između vozila i praznih parcela prekrivenih snijegom, nijesmatrao da je upravu samo zato što je inteligentan, zgodan i bogat,već da je upravu zato što na sniježnim planinama sunce sija zbognjega i zato što je dan toliko vedar kako bi on mogao izići u ovuprijatnu šetnju. Nakon što prođe Kizilaj i skrenu u sporedne ulice,obuze ga strah da bi – dok se u kući bude izvinjavao ili dok mu, kakoje očekivao, narodni poslanik bude opraštao i dijelio savjete – mogaopomutiti zadovoljstvo kojim se naslađivao iz kaputa i kravate, iz ovogblistavog i odlučnog neba, sunca, iz šetnje na hladnoći i toga što seosjeća zdravim te se, pokraj parcele na kojoj su se djeca grudala,okrenu i krenu natrag, odlučivši da iz hotela telefonira Nazli. Potomje, naslađujući se istim pojedinostima, odšetao do Ulusa i,zaključujući da bi Nazli trebala biti ta koja će telefonirati, a ne on, uđeu hotelski restoran. Tamo je, jedući ovlaš krvavi biftek, koji je mnogoljepši od ovoga koji je sad stavljen pred njega, pomislio kako je pravovrijeme da otputuje u Kemah.

Osjećajući se ponovo vitalnim i zdravim, Omer je pojeo biftek,izišao iz restorana, razmislio hoće li telefonirati Nazli, ali odustadepomislivši da bi se mogao javiti Muhtar-beg. Kod prodavca novina je,da bi čitao u vozu, uzeo sve dnevne novine i jednu porodičnu reviju.Nakon što je voz krenuo, ne smatrajući to uopće glupim, spokojno ječitao u praznom kupcu. Potom, osjećajući da se opet približio dubokii spokojni san, ispruži noge, povi glavu i opusti se.

Kada se probudio, sunce je bilo izišlo i obasjavalo ga pokrajprozora. Omer se protegnu i zijevnu, osmjehnu se starcu koji je, dokje spavao, ušao u kupe, zatim pogleda kroz prozor. Vidjevši darijeka, koja se proteže paralelno sa prugom, teče u smjeru

suprotnom vozu, povjerova da to nije Catlisu, već u Karasu i da je doKemaha ostalo još veoma malo. Nakon što su ušli i izišli iz dugogtunela i nakon što je vidio visoke stjenovite ponore, oslobađajući seuticaja sna, promrmlja: »Jučer sam bio u Ankari, danas ovdje.« Dokmu je, prilikom svakog putovanja, pred očima promicala zemlja,obuzet osjećanjem da se život treba sadržajno živjeti, da je on neštodugo, složeno i bogato, opet se osjeti vitalnim. Zatim se okrenu iosmjehnu starcu, koji je bio nestrpljiv da nekako opočne razgovor.

»Hvala Bogu, cijelu noć si spavao!«, reče starac, za kojeg poodjeći vidi da je službenik.

Omer pogleda na sat: »Spavao sam gotovo jedanaest sati!«»Cijelu noć«, kaza starac klimajući glavom kao da želi reći da ne

vjeruje mašinama. »Ja nisam mogao spavati. Ja sam cijelu noćovako sjedio, posmatrao tebe i razmišljao«, kaza i poče pričati zaštoje išao u Ankaru – da radi u katastarskoj upravi, da će pruga, u čijimdobrotama sad uživaju, donijeti nevolja isto koliko i dobrote, da je uvrijeme boravka u Ankari, zbog svojih bolova, bio kod ljekara, ali daon ništa nije učinio osim što mu je propisao lijekove. Kad je saznaoda je Omer radio na pruzi, pohvali njegovu mladost i, pokazujućiburmu na njegovom prstu, kaza da je i sam jednom bio zaručen.

Kada starac pokaza burmu na njegovom prstu, Omer se sjetiNazli, ali se nikako ne osjeti uznemirenim, »Jučer sam bio tamo,danas sam ovdje«, pomisli i, namjestivši popustljivi osmijeh, da mladimozak ne bi pribjegao ružnim mislima, obrati pažnju na starca koji jeneprestano pričao. Zbog toga što se ovog jutra nije želio ničemuusprotiviti, s odobravanjem je slušao mišljenja i starčeve pritužbe,koji nikako ne sliče stavovima kakve treba imati službenik u vezi saprugom, vremenom i razvojem zemlje. Na kraju se sasvim mirno,poput bezbrižnih ljudi, polahko stenjući, nekoliko puta protegnu. Vozje često ulazio u duge tunele, prelazio preko mostova sad na ovu,sad na onu stranu rijeke. Prilikom svakog ulaska u tunel, starac biušutio, a ono o čemu je govorio nastavio bi tamo gdje je stao nakonizlaska iz tunela. »Da, eto priroda ... Sniježni vrhovi, stijene ... Dobroje što dođoh ... Dobro je što tamo ima nešto da se proda«, mrmljaobi Omer onda kad nije osjećao zainteresiranost za starca.

Kada se voz zaustavi na stanici Kemah, okružiše ga djeca iznatiželjni. Omer pogleda duge kuće bijelih pročelja koje su se

naslanjale na brda. »Kako je mrtvo«, pomisli. Neko dijete se prodera,zasvira pištaljka, potom se, zajedno sa kretanjem voza, staracponovo dade na objašnjavanje. Dvadeset minuta nakon stoje vozkrenuo, Omer uze svoj kofer, oprosti se sa starcem i sačeka predvratima vagona. »Jučer sam bio u Ankari, danas ovdje«, pomisli dokse truckao na harmonici koja je spajala dva vagona. »Bio sam uAnkari, u Istanbulu, bio sam u Engleskoj, živim, vidim ...«, promrmljaljuteći se na voz koji nikako da stane. Postade nestrpljiv: »Da?Osvajač! Istanbul ...! Eto, eto! Staje!«

Zato što, osim njega, nije bilo nikoga ko bi ušao ili izišao iz voza,kad stupi na tlo, obuze ga osjećaj da se voz zaustavio radi njega.Kad voz zamaknu iza okuke, idući prema staničnoj zgradi, shvati dau ovoj snijegom prekrivenoj ravnici, prikliještenoj među planinama,više nema ništa osim tišine. Nikoga nije bilo u prostoriji u kojoj radestanični službenici. Prazna je bila i čekaonica. Izišao je iz zgrade i,dok se šetao okolo, ugleda kokoš. Ugleda ih još, i kokošinjac, vešpovješan između drveća i pletenu korpu punu veša. Zastade i soduševljenjem pogleda ono što je vidio. Zbog toga što međuplaninama prekrivenim snijegom nije bilo nikakvog vjetrića,raznobojni veš je stajao nepomično. »Kako je lijepo, kako jestvarno!«, pomisli Omer. »Kako je lijepo; živim i vidim!« Upravo seokretao kad je, na zadnja vrata, koja su vodila prema nastambiželjezničkih službenika, iziđe neka žena. Uočivši Omera, zbuni se iruka joj sama od sebe ode na mahramu, ali mahramc joj nije bilo naglavi. »Da, ovo je stvarnije od svega«, pomisli Omer i nasmija se.Kao da neko za njega ureduje okolinu da bi uživao onako kako nikonije mogao uživati; kao da čini ono što je potrebno da mu ne budedosadno, da ne izgubi spokojstvo, a Omeru je preostajalo jedino daživi uživajući u onome što mu se nudi.

Kada se ponovo okrenu prema pruzi, u daljini ugleda dispečerakoji se vraćao od skretnica. Predstavi se službeniku i reče da suovdje, u barakama, njegove mašine i vozila. Upita za Hadžiju, koji jebio čuvar skladišta i za kojeg se nadao da mu za večeras možepronaći gdje će konačiti.

»On navrati ovamo«, odgovori dispečer, smješkajući se pri pomislina Hadžiju. »Ali, ako hoćeš, mogu mu poručiti po sinu! Hajde, sjedimalo!«

Omer sjede. Po zidu sobe bile su povješane slike Ataturka i Ismet-paše.

Službenik ode nekud, vrati se:»Poslao sam dijete«, reče.Omer, koji je lagodno zijevao, klimnu glavom.»Hoćeš da igramo tavle dok se dijete ne vrati? Ubili bi dosadu ...«»Naravno ... Zašto da ne?«Službenik izvadi tavlu. Zasjeli su igrati.

52

JOŠ UVIJEK U POTRAZI

Refik je sjedio za stolom u radnoj sobi.Vrata se otvoriše. Proviri Osmanova radoznala glava:»Hah! Zar si tu?«, a unutra uđe i njegovo tijelo. »Nakraju si došao i

opet tu sjeo!«Refik se osmjehnu bratu.»Da nakraju ovoga opet ne ispadne onako? Nemoj opet navaljivati

da ideš nekud.«»Odjednom počnem navaljivati!«»Ali, ovaj put niko ti neće pokazati razumijevanje«, reče Osman,

zbunjen što je i Refik pristao na šalu. »Čak ti ni tvoja žena nećetolerirati ...«

»Tako?«»Da vidim šta čitaš?«, pa priđe kao otac koji kontrolira učenje

svoga sina i pogleda u knjigu koja je stajala na stoliu. »Hölderlin ...Hyperion. Koje to?«

»Nijemac. Pjesnik ...«»Koji? Šta kaže?«»Zamršen ... Ako ćeš pravo, ni ja nisam dobro shvatio. O Grcima,

njihovoj civilizaciji i zatim ...«»Da, da«, reče Osman i iznenada zijevnu i protegnu se. »Htio sam

te pitati šta ćeš raditi ovog vikenda?»Danas sam kod kuće ... I sutra sam, najvjerovatnije ...«»Ja ću za sat ići u klub ... A Nermin će, navodno, ići kod neke

prijateljice ...«»Još uvijek mu nisam spominjao Nermin«, pomisli Refik. »Zar je

moje da mu to kažem ...?«»A ti i Perihan ćete paziti na majku!«»Hoćemo!«

»Deset dana boluje gripu i još nije ozdravila. Brinem se. Daslučajno nije ona gripa ... Kako zovu onu gripu? Španska? Azijska?Šta god da je!«

»Nije ...«»Nije, zar ne?«, reče Osman i zijevnu još jednom. »Htio sam ti ovo

reći ...«, ali se zagleda u papire i knjige na stolu, kao da želipripremiti ono što želi reći. »Hoću li platiti klupsku članarinu za tebe?

»Stvarno, uopće nisam razmišljao o tome! Nisam imao vremenada razmišljam o tome«, uzvrati Refik uzbuđeno.

Ne shvatajući ništa, Osman pogleda u lice svoga brata. Poprimivšiizgled kao da se brine za njegovo psihičko zdravlje, reče:

»Pazi na sebe. Ja ću malo sjediti dolje, a poslije ću u klub«, paizađe iz sobe veoma zabrinut.

Refik se dade na crtanje slika i skica po kraju papira. Dok je,nakon izvjesnog vremena, sastavljao krajeve trougla i četverouglakoji su prolazili jedan kroz drugi, prošapta: »Šta radim? Gubimvrijeme ... A moram čitati Holderlina.« Neko vrijeme je čitao knjigu,koja u njemu nije budila nikakva osjećanja ni uzbuđenje. Potompromrmlja: »Zašto je moram čitati ...? Zato što sam je stavio na listuknjiga koje treba pročitati prije pravljenja programa. Zatim, to jepotrebno i za odgovor koji ću pisati herr Rudolphu.« Nastavio ječitati, sad iz dosade. Knjiga je govorila o starim Grcima, Atinjanima,ljepote zlatnog doba u kom su živjeli objašnjavane su spominjanjemgrčkog ustanka, za koji je Refik mislio da je bio protiv Turaka. Iako seprisiljavao i na francuskom našao dijelove koje je herr Rudolphcitirao napamet, Refik nije nalazio željenu zainteresiranost za knjigu.Kad se spomenu Grci, napamet su mu padali oni ljudi iz filmova ipovijesnih knjiga; bradati i širokog čela, zamotani u čaršafe, za kojese misli da razmišljaju o nečemu veoma dubokom. Čitao je još nekovrijeme. Potom, primjećujući da je pročitao samo četiri stranice,promrmlja: »Sta je bilo na ovim stranicama? Moj duh je pod uticajemDiotime, odnosno postiže duhovnu ravnotežu Hyperiona i on,Bellarmin ... Kao da je neko došao? Ne, nije, to je zvonce, to je bilotramvajsko zvono ... Da i atinska umjetnost, filozofija, spominjućiformu države govori da to nije korijen, već plod ... To je i namapotrebno ... Kod nas je država drukčija ... Da ... Zašto kod nas nemafilozofije? I to je potrebno! A ovdje se govori i o razumu. U Atini je

postojao razum i sve se na njemu zasnivalo ... U Turskoj toga nema... Tamo se sve na tome zasnivalo. Uz to, razum bi se trebao ujedinitisa ljepotama duha i srca ... Lijepa rečenica ... Gdje, ono, bi?Pronađe to što je tražio i, sa strane, obilježi olovkom. Zagrize drškuolovke, potom, osjećajući okus drveta u ustima, pomisli: »Koliko samizgrizao ovu olovku ... Koliko je sati? Šta će, ono, Perihan raditidanas?« Ustade i iziđe iz sobe.

Nabrzinu se pope uz stepenice i uđe u svoju sobu. Perihan je bilapokraj ogledala. Dijete je puzalo po podu i znatiželjno gledalo uspiralne noge kreveta art nouveau.

»Ne mogu se skoncentrirati na ono što čitam«, kaza Refikskrivajući pogled od Perihaninih očiju, koje je ulovio u ogledalu.

»Možeš, možeš«, uzvrati Perihan. »Potišten sam zbog nečega ...«I Refik se ushoda po sobi. Zaustavi se pred prozorom.»Vrijeme je hladno«, reče. »Utučen sam zbog nečega ... Zanima

me ... Osman je maločas nešto rekao ...«, pa se okrenu jer mu ništanije odgovarala. »Slušaš li me?«

Perihan je nanosila ruž na usne. Odmičući ruž, reče:»Da«, i ponovo napući usne i nastavi ih mazati.»Osman reče da ... Ako se još jednom ovako udaljim od kuće, ako

se, dakle, udaljim kao prošle godine, ovaj put mi to niko nećetolerirati. Čak mi to ni ti nećeš tolerirati! Šta veliš?«

»Jesi li to opet odlučio ići?«, upita Perihan smijući se.»Znaš, naravno, da sam to pitao samo iz znatiželje.«»Da ... Mnogo te volim ... Veoma mi je drago što sam te čekala i

što sam sad s tobom. Čekat ću opet ...«»Ne idem nikud«, reče Refik uzbuđeno. »I ja tebe mnogo volim.«Primaknu se Perihan i zagrli je, ali, zato što se vidio u ogledalu

dok je to radio, postidi se i odmače se do prozora.»Zašto nanosiš ruž?«»Otac hoće da me jednom vidi sa ružem.«»Haa, stvarno, ti ideš svojima! Zaboravio sam ... Šta da radimo

sutra?«, upita Refik, pa misleći da se Perihan još uvijek šminka, jernije davala odgovor, opet upita: »Sta da radimo sutra, šta da radimopreksutra, šta da radimo i onaj tamo dan, šta da radimo dokrajaživota, šta da radimo?«

»Pa, ti ideš na posao ...«, uzvrati Perihan.

»Idem, ali opet ostaje vremena za razmišljanje. Znači da sepravim poslom ne zove odlaženje u kancelariju.«

»Osman kaže da mnogo radiš u kancelariji ... A i odlučio si nerazmišljati o takvim stvarima. Gdje je ono da ćeš se zabaviti poslom?Rekao si da ćeš, umjesto ovih čudnih razmišljanja, raditi ukancelariji, čitati u kući, praviti program, živjeti ...«

»Da, pa živim, eto.«»Ne šalim se«, uzvrati Perihan i, da bi pokazala da je ozbiljna,

okrenu se i pogleda u pravog Refika, a ne u njegovu sliku uogledalu. »Rekao si da ćeš o svemu, u svjetlu tih iskustava izKemaha i Ankare, ponovo razmisliti, da ćeš razmišljati o životu obojenas, da ćeš razmišljati o svemu što treba raditi u ispravnom ipoštenom životu, kako da se živi, od najvećeg cilja do detaljasvakodnevnog života, da ćeš početi sa nekim programom, da ćeš touraditi bez zapadanja u glupe nevolje, lijenosti i krize!«

Slušajući Perihan, Refik je prvo osjetio ponos što se njegovasupruga, od riječi do riječi, sjeća onoga što je rekao. Potom seoduševi s Perihan, zastidje se sebe i oznoji se.

»Šta veliš o tome da iziđemo iz ove kuće i da živimo negdje nadrugom mjestu?«, upita da bi pokazao da je u tim pitanjima dospiodo ideje, makar i male.

»Ne znam koliko su ozbiljne tvoje riječi«, reče Perihan i ustade,uze svoju tašnu sa kreveta i u nju stavi ogledalo sa izvezenomgazelom na poleđini, maramicu i češalj, što je izvadila iz ladice.

»Da , ovo je ozbiljno pitanje. Treba razmisliti, ali bi i ti trebala neštoreći«, reče Refik sa blagom ljutnjom.

»Ja želim biti s tobom«, uzvrati Perihan. »Ova gužva u kući miješase među nas. Uz to, nakon što sam Nermin vidjela sa drugim i nakonšto sam od tebe saznala za ono što i Osman radi, život u ovoj kućime prisiljava na dvoličnost. Više pred njima ne mogu biti ono štojesam.«

Govorila je tražeći po ladicama i na komodi nešto što će staviti utašnu.

»Razumiješ li me? Možda čovjek nije dužan sve kazati, ali jenepravedno da mi znamo nešto stoje bitnije njima i da im to nekažemo. Ako ne kažemo, u tom slučaju ... Aaa, izvadi to iz usta.Izvadi, izvadi!«, Perihan dohvati dijete koje je puzalo po podu, otvori

mu usta i iz njih izvadi dugme. »To sam tražila. Umalo ga proguta.Bože!«, pa sjede na tabure. »Bože! Bože ...! Dugme koje je tražilamoja mama!«

Dijete u prvom trenutku nije moglo shvatiti šta se dogodilo izaplaka. Refik ga uze u naručje i zanjiha. Dijete ušuti. Govoreći dakasni, Perihan uze dijete od Refika, posadi ga na krevet i nabrzinumu navuče kaput koji je izvadila iz ormara.

»Upravu si ... I ja tako osjećam ... Hoću li reći Osmanu?«, upitaRefik.

»Da kažemo? Ako ti kažeš, onda i ja moram reći Nermin ...«Perihan uze dijete u naručje i otvori vrata, a Refik se dosjeti:»Možda oboje znaju«, reče i nasmija se.Zastidi se ugledavši Perihanine drhtave usne; osjeti da je prost.

Htjede nešto reći Perihan, ali nije našao šta bi. Zajedno siđoše. Uhodniku sa ogledalom Refik je htio reći nešto što mu pade napamet,ali tamo ugleda Jilmaza i smetnu to.

Perihan otvori vrata.»Jesi li se naljutila na mene?«, upita Refik.»Ne, ne ... Zašto bih se naljutila?«, kaza Perihan, ali lice joj je bilo

plačno.»Šta se događa, o čemu razmišljaš? Molim te, reci ... Voliš li me?«»Volim te mnogo.«Refik poljubi Perihan ne osvrćući se. Poljubi i dijete. »Sa čim

idete? Da dijete ne nazebe?«»Neće nazepsti! Neka uzme malo zraka. Cijeli dan provodi u sobi!

Put je kratak, pješke ću.«Deset dana dijete nisu izvodili iz sobe da se ne bi zarazilo gripom

od Nigan-hanume. »Da, ne ide to da svi budemo u jednoj kući«,pomisli Refik i obuze ga osjećaj krivnje. Htjede nešto reći. Držeći zaruku Perihan koja je zakoračila prema bašči, zagrli dijete. Potom, negledajući Perihan, uperi pogled u živahne dječije oči i promrmlja:

»Sve ovo, sva ova moja neotesanost koja te uznemirava, mojaneodlučnost, cijelo ovo moje ružno i hrđavo stanje samo je zbognečega: želim da ... Želim da nas ova curica, naša kćerka ubudućnosti, ako, naravno, bude pametna, svjesna onoga što sedogađa oko nje, da, ako bude obrazovana i inteligentna, ne okrivljujenas ... Da ne optužuje nas gledajući na moj život, na ono što sam

uradio, na ono što smo mi uradili ... Da nas ne doživi kao hrđaveljude ...«

Okrećući se djetetu, Perihan vidje da ju je Refik napokon uspiopogledati.

»Naravno da će naša kćerka biti obrazovana, kulturna iinteligentna kad bude Melek-hanuma«, reče i, smješkajući se, poljubidijete. »Ne mora biti hanuma«, promrmlja Refik.

»Aaa, zašto to?«, upita Perihan i načini izraz kao da se ljuti ukćerkino ime, zatim se nasmija ... »Ne znam za kulturu i inteligenciju,ali će, hvala Bogu, naša kćerka biti krupna«, pa se brzo okrenu, siđeniz stepenice i krenu prema kapiji.

Refik je gledao za njima sve dok ih nije izgubio iz vida. Ušao jekuću. Penjući se u radnu sobu, zastade na pragu stepenica i,vidjevši kroz odškrinuta vrata da Osman i majka sjede jednonaspram drugog, uđe u salon.

Osman je nešto pričao majci, koja je bila pod temperaturom.Nigan-hanuma nije htjela izgledati kao da je to naročito zanima,gledala je kroz prozor. Obradova se ugledavši Refika.

»Je li Perihan otišla?«»Da, otišla je!«»Šteta! Ne poselamih njene roditelje. Zašto se nije uvratila

ovamo?«, pa se okrenu Osmanu: »Kud Nermin ode?«»Nekoj prijateljici!«»Kojoj?«»Ne znam, majko, Boga mi. Hoćete li Vi, molim Vas, odgovoriti na

ono što sam pitao?«Nigan-hanuma načini kiseo izraz, kao da je govorila: »Više nemam

šta reći!« Okrenu se Refiku: »Sjedi!«»Govorio sam o poslu u vezi s tom stambenom zgradom«, reče

Osman očekujući Refikovo razumijevanje. »Znaš da premjeravajuparcelu pokraj ...?

Jilmaz je pitao, a i ja sam se raspitivao, podižu zgradu ...Tadžettin-begovi, također, prave preko puta. Da i mi, ako ne ove,onda slijedeće godine ...«

»Ni slijedeće, a ni bilo koje godine ...«, uzvrati Nigan-hanuma,»Vaš otac je oporučio da se ova kuća neće rušiti ...«

»Ali, to je glupost«, reče Osman. »Osim toga, otac nam nikadanije rekao da ima takvu želju ...«

»Pa, kažem, rekao je meni ...«, reče Nigan-hanuma. »Koliko putatrebam ponoviti njegovo i svoje mišljenje ... Zajedno će se stanovatiu jednoj kući, živjet će se zajedno, svi će se međusobno paziti ...Moja porodica je živjela u velikim kućama ... Ne u kutijamanaslaganim jedna na drugu. Svi se moraju međusobno paziti, svi semoraju međusobno voljeti, ničiji život se ne smije skrivati od drugih ...To je ispravno! Ako se jednom, ne dao Bog, odvojimo jedni oddrugih, onda ću tražiti da se pazimo, a ne da se selimo u posebnekutije. To je ispravno!«

Osman pokaza na Jilmaza, koji je, u međuvremenu, sa kantom imasama u rukama, došao i prebirao po peći.

»Ali, ova kuća se ne zagrijava ... Eto, zbog toga imate gripu.«»Ja sam se prehladila zato što nisam pazila na sebe«, uzvrati

Nigan-hanuma. »Izričito te molim, sine, ne otvaraj više ovu temu ...«Nastade tišina. Svi počeše pažljivo gledati u mladića koji je pred

njima prebirao po peći, jer nisu mogli naći ništa što bi rekli jednidrugima, ah i zato što su im nervi bili toliko napregnuti da bi neštopoželjeli uraditi. Toliko su pažljivo gledali da je, osjetivši težinunjihovih pogleda, Jilmaz izgubio kontrolu nad pokretima, koji su sličilipokretima njegovog oca, i počeo se pometati.

»Kako je sličan svom ocu ...«, pomisli Refik gledajući Jilmaza dokje, pokretima koji podsjećaju na aščiju Nurija, prebirao po peći.»Otac mu je umro, i on će umrijeti ... Šta mislimo o njegovom ocu?Ništa! Koja korist da nešto i mislimo? Svi ćemo umrijeti. Umrijet ću,također, i ja i ono što misle o meni ...«, pa se okrenu čuvši da jeOsman nešto rekao.

»Koliko, pitam ... Jesi li donio odluku?«»Kakvu odluku?«»Rekoh ti, članarina ...«, odgovori Osman ustajući i pogleda u

majku, pa u Refika: »Hajde, hajde, odoh ja u klub, inače će mi živci...«

»Šta se danas događa s tobom, janje moje?«, upita Nigan-hanuma.

Oholo, pokazujući da ima pravo na ljutnju i da nikome neodgovara, Osman iziđe iz sobe. Za njim ustade i Refik.

»Dobro, a ko će se danas brinuti o meni?«, upita Nigan-hanuma.»Ah, Dževdet-beg, Vi odoste, sve ...«

»Da, svi ćemo umrijeti«, pomisli Refik penjući se uz stepenice.»Svi ćemo umrijeti, ali ja sad ne bih trebao razmišljati o takvimstvarima. Ja sad trebam čitati knjige koje sam odlučio pročitati,razmišljati o nužnim stvarima i trebam načiniti program koji samobećao sebi i Perihani ... Potom, moj život, koji je dosad protekao ulijenosti i neodlučnosti, bit će uredan život. Moja kćerka me nećeoptuživati ... Neću se stiditi svoga života kad se sjetim bijede onihseljaka i radnika koje sam vidio u Kemahu. Ovaj programirani životoslobodit će me srama. Uopće ne sumnjam da postoji takavsvakodnevni život. Da, ne sumnjam da postoji život. Pronaći ću gačitajući. Tamo gdje sam stao, nastavljam sa čitanjem jedne od knjigakoje trebam pročitati da bih dospio do toga.« Sjede za sto i počegledati u knjigu koja je bila otvorena. »Iz onoga što sam dosadpročitao može se izvesti slijedeći zaključak: Antička Grčka jenajsretnija era i treba je oživjeti. Razlozi za to su slijedeći, odnosno,kako pisac smatra ... A ja? Meni je to nešto dobro i bilo bi dobro kadbismo i mi imali. Neće biti pogrešno ako kažem da trpimo nedostataktih dobrota ... To je slijedeće: Razum, ravnoteža, harmonija, da i jošnešto ... Pisat ću to herr Rudolphu. Poslat ću mu i jedan primjeraksvoje knjige ... Šta li će reći? Hoće li reći da mu izgledam kaozanesenjak? Da, treba nam prosvijetljenost ... Isto tako, možemoreći da je stara Grčka bila era prosvijetljenosti. A da bi se tonapravilo u Turskoj, potrebne su mjere u vezi sa kulturom, a neekonomijom, kao što sam ranije mislio ... To je bitnije od onoga štosam predložio u toj knjizi. To treba pronaći, ali to nije ono što sadtražim. Program! Treba čitati!« Poče čitati. Nakon izvjesnog vremenase skoncentrirao na knjigu. Primijeti da je pročitao šest strana iobradova se. Potom se opet dao na čitanje, ali se nije mogaopotpuno predati, jer je mislio o maloprijašnjem uspjehu. Svarazmišljanja, koja su čekala u zasjedi, pređoše u napad. »Citat ću,čitat ću i šta će biti? Kako mogu izići iz ove kuće? Šta bi rekaoSulejman Ajčelik da me vidi ovakvog? Kakav li je taj Mustafa, mužPerihanine prijateljice? Umjesto da radite sa državom, Vi se bakćetetim bezvrijednim stvarima zato što ste mehkog srca, rekao biSulejman Ajčelik. Zvonce! Ovaj put neko ...« Sačeka presavijajući

kraj papira. »Kada bi došao neko, pa da se lijepo ispričamo ... Ko?Ali, ne postoji neko takav ...« Ponovo odluči čitati, ali iznenadaposkoči. »Šta da radim? Šta da radim?« Šetao je po sobi. Potom seokrenu zapazivši da se vrata otvoriše.

»Muhidin!«, povika i raširi ruke, potom šakama brzo udari ponogama, potrča i zagrli prijatelja. »Pobogu, dobro je što si došao,dobro je ...«

»Ali, neću dugo sjediti ...«, uzvrati Muhidin. »Ne više od desetminuta ...«

»Ee, kako si? Kako si?«»Dobro sam, eto. Bio sam u prolazu, pa, rekoh, da navratim!«Muhidin sjede u fotelju pokraj prozora, osvrnu se oko sebe

uobičajenim pažljivim pogledom, koji sve temeljito istražuje:»Ooo, iskreno rečeno, očeva slika baš pristaje ovdje«, reče. »Da

vidimo kad će tvoja djeca objesiti tvoju?«»Ne znam hoće li objesiti moju ...«»Ne sekiraj se, objesit će i tvoju«, uzvrati Muhidin. »I ti si se

odavno umiješao u ovu porodičnu atmosferu!«Prisjećajući se starih rasprava, Refik se osmjehnu. Htio bi opet

tako raspravljati sa Muhidinom, ali je osjećao da se to neće dogoditi.Nakon povratka iz Ankare vidio ga je tri puta. Prilikom prvog susretameđu njima je došlo do dubokog razilaženja u mišljenju, a u tokupreostala dva susreta nisu progovarali. Nastojeći zaboraviti ovarazilaženja, Refik reče:

»Da čujem kako si, šta radiš«, ali, zbog toga što je to upitaorazmišljajući o onome što kaže, a ne tek da se nešto upita, odmahpomisli sa čime je i sa kim Muhidin i zabrinu se.

»Zašto ne možeš sjediti? Kud ćeš?«»Na Bešiktaš, u onu kafanu ... Trebam se vidjeti sa svojim

vojnicima ...«»Šta rade ta djeca?«»Dobro su. Šta, zapravo, ti radiš? Nekidan sam vidio Nurettina.

Sreo se s tobom na utakmici. Reče da si veoma rasijan ... Našeg,izgleda, opet zahvatila kriza. Pa, rekoh, da ga bar malo posjetim!«

»Generalno mi nije ništa«, reče Refik ganut njegovom pažnjom.»A ima li šta privatno?«, upita Muhidin podrugljivo, ustade i

pogleda knjigu na stolu: »Čitaš Holderlina? Ja sam se, kao pjesnik,

jedno vrijeme zanimao za njega, ali mi se nije svidio ... Njihov duh,duh cijele Evrope veoma je daleko od nas, burazeru. Osim toga, onje oduševljen Grčkom ... Oni su daleko od nas, sa njima ništa nemožeš uraditi. Osim toga, ovi ti pomute pamet ...«

»Ali, mnogo toga trebamo naučiti od njih«, reče Refik uzbuđeno.»Staje to što, kao, trebamo naučiti?«

Osjećajući da, iako u potpunosti nije vjerovao u to, predMuhidinovim prgavim pogledima treba braniti ono što je pročitao,Refik odgovori:

»Trebamo, eto, naučiti to što nazivaju renesansom i staromGrčkom. Renesansnu kulturu ... Svjetlost razuma ... Imamo potrebuza svjetlošću razuma koja će kod nas pobijediti despotizam ibarbarstvo ...«, dodade nabrzinu strahujući pogledati Muhidina i dase ne postidi svojih riječi.

»Oh, oh, oh«, uzvrati Muhidin. »Ti si se, čovječe, sasvimevropeizirao! Za nas koristiš i tu riječ barbari, ha ...?«

»Ne, nije to ono što imam napameti ... Ali, šta mogu? I ja samnjemu želio to reći, kad sam vidio da me gleda tim napadačkimpogledom ...«, pomisli Refik.

»Dobro, smatraš li i mene barbarom? I ja sam Turčin, nacionalist!Kažem ti da sam nacionalist, šta veliš?«

»Ne znam. Ne mogu ništa reći ... Ja tragam ...«»Ti se evropeiziraš! Inače, onaj koji kod nas traga, taj se

evropeizira. Osjeti ono za čime ćeš tragati«, reče Muhidin. »Znaš, javiše nisam stari Muhidin, pričali smo ... Ali, bilo bi dobro da se i timalo promijeniš, pošto si, manje-više, još uvijek na istom mjestu gdjesi bio prije pet godina; parazitiraš sa istom prostodušnošću. Pusti sešupljih rasprava!«, pa pokaza na knjige na stolu i policama. »Jošuvijek čitaš da bi našao šta u životu treba raditi, zar ne?«

»Da, to radim ...«»Evropeiziraš se i osjećaš se veoma sretnim, ha?«, pa, gledajući u

namršteno Refikovo lice, ustade. »Volio bih još posjediti, maltretiratite još malo, ali nemam vremena. Šta mogu, drugom prilikom ...«, ali,dok je izlazio, dodade: »Znaš kakvo je stanje u svijetu. Tvojebakćanje takvim stvarima u ovom svijetu ... Recimo, jesi li uopćerazmišljao o tome kakve bi posljedice imalo to da svima širiš svojaopažanja ili ncopažanja?«

»Ja to ne širim!«»Ali ti je prešlo u naviku da pišeš knjigu ... Nema veze, bilo kako

bilo, za tu knjigu se ne može reći da je pretjerano opasna ...«Saznavši da je Muhidin pročitao knjigu, Refik se uzbudi, htjede ga

upitati za mišljenje, ali sustegnu vidjevši Muhidinovo usplahireno lice.»Da, ti, dakle, uvijek tako, svako jutro u kancelariji trčiš za

trgovinom«, reče Muhidin i, kao da donosi posljednju odluku,pogleda oko sebe. »Baviš se trgovinom, čitaš, eto. Svoju zamućenupamet još više guraš u tamu, potom živiš, eto, ovdje, u ovoj kući. Iovaj sat godinama kuca istim nervoznim tonom ... Kako ti je suprugai dijete?«

»Dobro su«, reče Refik spuštajući se niz stepenice za Muhidinom.Muhidin potvrdi glavom kao da misli: »A kako bi drukčije i mogli

biti?« Onda iziđe opraštajući se sa zabrinutim i odsutnim izgledom;takvog ga Refik nikada nije vidio.

Zato stoje pomislio da, dok se udaljava, Muhidin ne misli na njega,Refik nije dugo gledao za njim. A zbog toga što je plašio da ćeobratiti pažnju na otkucaje sata, nije se odmah popeo gore. Sjedio jemalo dolje, sa majkom. Govoreći da se nakraju uozbiljila vezaizmeđu Ajše i Remzije, Nigan-hanuma upita Refika za mišljenje.Refik joj reče da mlade treba ostaviti namiru. Potom su pričali oovome i onome. Shvativši da neće obraćati pažnju na otkucaje sata,Refik se pope uza stepenice da bi čitao.

53

SA MLADIĆIMA

Muhidin naprijed, dva pitomca nazad, ne ukazujući se Ferida-hanumi, ušli su u sobu otpozadi kuće na Serendžebegu. Čim uđošeu Muhidinovu sobu, pitomci se iznenadiše. Muhidin je pretpostavljaoda oni već dugo razmišljaju o ovoj sobi, da ih zanima šta je u njoj ikako je namještena. Sjede na stolicu iza stola, ruka mu, sama odsebe, poseže za cigaretama, ali ne uze. Naljuti se na mladiće, kojisu, ukipljeni na nogama, pažljivo razgledali oko sebe. »Razotkrivanjemi se nikako ne sviđa«, pomisli. »Ali, šta da radim kad je sastajanjeu kafani već postalo neprimjereno ... Još uvijek razgledaju ... Saznatće šta sam pročitao ... Htio bih saznati šta misle o meni, alirazotkrivanje mi nikako ne prija!«

»Šta gledate tako, sjedite!?«»Ha? Da«, promrmlja Barbaros.»Hajde, ti prođi ovamo, Tugaj! Eee, da čujem šta ste radili ove

sedmice?«Nastupi tišina. Izgleda da su obojica očekivali da drugi nešto kaže.

»Ništa«, promrmlja Barbaros.»Dakle, cijelu sedmicu nište ništa uradili, ha? Dobro, pa zašto

živite?«Barbaros poprimi izgled prestupnika, ali se ne postidi. Napokon je

znao da je to način na koji Muhidin pokazuje svoju ljubav premanjima. Odjednom, sjetivši se nečega, odvoji oči od knjiga:

»Tugaj nije odgovorio na pozdrav jednog potporučnika Albanca!«»Stvarno?«, upita Muhidin uzbuđeno.Tugaj skromno potvrdi događaj.»Kako se to dogodilo? Pričajte!«, reče Muhidin. »Bravo!«»Ja nisam vidio«, reče Barbaros. »Sam mije rekao. Frajer ga

pozdravio, ah ovaj, eto, nije primio. Ispričaj ti, čovječe!«

»Nisam, eto, prihvatio njegov pozdrav«, uzvrati Tugaj; zračio jenaivnošću zgodnog blesana, ali Muhidin ga je poznavao; više munije izgledao glup.

»Pa, kako nisi? Koje taj?«»Albanac! Inače ga niko ne voli! Zbog njega su jednog izbacili iz

trećeg razreda. Vidio sam ga na stepenicama, eto. Ali, nastepenicama na kapiji. Pozdravio je, nisam odgovorio!«

»Opiši taj pozdrav malo detaljnije ...«»Da, nisam ni ja baš najbolje shvatio«, reče Barbaros.»Da ne pričam ako ne vjerujete. Pozdravio je. Pokraj njega sam,

jednostavno, prošao kao pokraj zida ... Ništa, pak, nije mogaouraditi. Ali, faca mu se pokvarila.«

»Zar nije pokušao isposlovati kaznu?«, upita Muhidin. »Nije ...«»Dobro, kako se to izvodi? Koji je postupak tog pozdravljanja? Ko

prvi pozdravlja? Kad sam ja služio vojsku, dogodilo se nešto ovakvoi jednog su pretukli ... Zar to nije opasno?«

»Ja ne obraćam pažnju na to«, uzvrati Tugaj. »Inače, vojska mi seuopće ne sviđa. Napustio bih je kad bih našao neki način ... Jesmo limi zatočenici, čovječe?«

»Ne dolazi uobzir, dušo, ne dolazi u obzir«, prošapta Muhidinzabrinuto. »Trebaš ostati tamo! Takvih problema ima u svakomposlu!«

»Ne, ne sekirajte se, brate, neće se ništa dogoditi!«, rečeBarbaros. »Malo je nervozan ovih dana ... Inače ...«

»Napustit ću vojsku ... Povući ću se u samoću i pisati poeziju«,reče Tugaj; u to i nije baš bio ubijeđen, ali mu se sviđalo da takokaže.

»Ako se, u suštini, pogleda, nisi baš dobro postupio, Tugaj«, rečeMuhidin. »Mogao ti je natovariti probleme ...«

»I ja to kažem«, reče Barbaros.»Je li, dakle, pogrešno to što sam uradio? Ne govorite tako, brate.

On je Albanac! Ovo je naša domovina! Zbog njega se turska djecaizbacuju iz turske vojske, a Vi kažete da nisam upravu!«

»Ali, ovakvo ponašanje nas neće dovesti do cilja«, reče Muhidinosjećajući se ne kao stariji brat već kao učitelj. »Da bismo postiglicilj, djelovat ćemo kako nam nalaže razum, a ne emocije i srdžba!«

»A gdje je ono da su emocije važne? Pa, zar nije trebalo osjetiti, ane razumjeti?«, upita Tugaj.

»Emocije su potrebne za vjerovanje«, uzvrati Muhidin. »Da bipostigao cilj, koristit ćeš razum. Na svakom koraku je potrebnapamet. Vidi, na naslovnu stranu časopisa stavili smo tu kartu,zabranjeno je izdavanje ... Koliko god to tumačili kao brutalnuzavjeru usmjerenu protiv našeg lista, doživljavamo to, također, i kaosvoju grešku ... Posljedica te greške jeste da je nacionalističkompokretu onemogućeno izdavanje bilo kakvog glasila.«

Opet nastupi tišina. Mladići su se uozbiljili zato što je razgovordošao na časopis Otuken, čije je izdavanje zabranio vilajet. Barbarosje gledao pogledom koji je govorio: »Ne zamjerite Tugaju, brate!«, aTugaj je izgledao tako kao da se zastidio svojih lahkomislenih djela.»Uredu, postali su poslušni, kao i uvijek«, pomisli Muhidinnaslađujući se učtivom tišinom. »Kao da su, vidjevši moju sobu iknjige, shvatili da sam i ja obični smrtnik i počeli se neuljudnoponašati.« Podsjetio se rečenice koju će izreći malo kasnije, ali jenije mogao izgovoriti. Malo se oraspoloži pomislivši na ono što mu,prilikom susreta sa ovim momcima, svaki put padne napamet.»Uzimam u šake Vojnu akademiju! Sa ovim sjemenom koje samposijao, jednog dana će cijelu vojsku ...« Odjednom se naljuti. »Štaako ovaj šupljoglavac doista napusti vojsku ...? Njegova hrabrost nijedovoljna da bi napustio školu. Ali, šta ako ga izbace zbog ovih sitnihkabadahiluka? Svi su nacionalisti, ali niko ne posjeduje vojnika«,pomisli. Kad je mislio da još jednom posavjetuje Tugaj a, izgovoridrugu rečenicu, koju je namjeravao reći, predosjećajući da je,zapravo, to ono što će biti djelotvorno:

»Ja uzimam koncesiju za novi časopis!«»Ooo, stvarno?«, upita Barbaros.»Naravno! Niste valjda pomislili da će pokret stati?«»Nismo to nikad ni pomislili«, uzvrati Tugaj kao da se želio iskupiti.

»Ali, Vaše uzimanje koncesije ...«Odjednom se otvoriše vrata i Ferida-hanuma uđe. Nije se

iznenadila ugledavši mladiće.»Dobro došli, djeco«, reče smješkajući se.»Bolje Vas našli, tetka«, uzvrati Tugaj i ustade. »Nismo Vas

maločas uznemiravali?«, pa, sagnuvši se iskrenim pokretom, poljubi

ženu u ruku.Isto to uradi i Barbaros. Muhidin ugleda kako zasja lice njegove

majke, sažali se na nju, a postupke vojnika doživi kao nepotrebne. Uposljednje vrijeme ruku njegove majke najvjerovatnije niko nije takopoljubio.

»Kakvu kahvu želite?«, upita Ferida-hanuma; djelovala je kao dane zna gdje će staviti maločas poljubljcnu ruku.

»Srednje slatku«, reče Muhidin. »Zar ne, momci? Da!«, okrenu semajci: »Ja ću doći da uzmem ...«

»Donijet ću ja«, reče Ferida-hanuma, ali se predomisli vidjevšiMuhidinovo lice; pritvori vrata.

»Brate, Vaša majka je draga tetka sasvim nurli lica«, reče Tugaj. Muhidin namršti lice.

»Pričao sam o časopisu«, progunđa. »Sutra navečer idem naVcznedžiler, Mahiru Altajliju ... Meni su ponudili da uzmem koncesijuza novi časopis. Vjeruju mi, ali ja ne mogu vjerovati njima ... I zbogtoga za sad odgađam tu Vašu želju za upoznavanjem!«

»Zašto ne možete vjerovati?«, upita Barbaros.»Zato što je u Otukenu bilo samo ono što želi Mahir Altajli. Znate

da nisam mogao objaviti čak i neke vaše pjesme koju su mi seveoma svidjele. Njegove ideje ne smatram ispravnim!«

Manirom koji je pokazivao da nema namjeru raspravljati, niti neštoobjašnjavati, dodade:

»Sada se neću upuštati u detalje, ali ...«Protegnu do cigareta i pomisli: »Podsjeća me da sam jedno

vrijeme čitao Baudelairea ... Nameće mi osjećanje da sam kulturan,da sam se zatrovao zapadnjačkom kulturom ... Govori da neću moćibiti skroman, jer je đavo kulture ušao u mene ... S obzirom na to daje on šef, na meni je da budem skroman ... A ja ću, onda, raditi neštošto nije uvjetovano skromnošću! U novom časopisu ću ja biti glavni!«Onda se zabrinu. »Ne! Idem barem uzeti kahvu, da mati ne donosi!«

Iziđe iz sobe. Pomisli da su, čim je zatvorio vrata, momci navalilina knjige. »Gledat će šta sam ja ... Knjige, knjige ... Jesam li jazatrovan? Ne, samo sam pretjerano inteligentan i sumnjičav!« Uđe ukuhinju.

Majka je napravila kahvu i nalila je u findžane.»A, jesi li došao«, reče. »Kako su fina djeca ... Cime se bave?«

Nije se mogao odlučiti da joj kaže da su vojni pitomci. Malo zbognavike, a malo i zbog toga što Muhidin događanjima želi dati mističnikarakter, mladići su još uvijek uniforme ostavljali kod fotografa naBešiktašu.

»Zar ništa nećeš reći? Sve skrivaš!«Ne dajući odgovor, Muhidin uze tacnu i iziđe iz kuhinje. Pade mu

napamet da bahne u sobu i da ih zatekne kako gledaju knjige.Ionako je išao sasvim polahko, da se kahva ne bi prolila. Dok se tihopribližavao vratima, ču glasove koji su dopirali iznutra, zastade iznatiželjno ih poče slušati:

»Vidi, vidi, ima i Apollinairea!«»Aa, vidi ovo ...! A mi nikako da naučimo taj francuski ...«»Tevfik Fikret!«»Da vidim!«»Aa, ispodvlačio je! Vidi, i on podvlači kao i mi ...«»Staje podvukao? Pročitaj! Stara povijest«»Neminovno je jedan pobjednik, deset poraženih / Gazilac je u

pravu, pregaženi bespravan..«»Staje još podvukao? Prevrni, prevrni ...«»Najjasnija mudrost: nedostižni biva ugnjeten ... Ima i na ovoj

stranici: Junaštvo ... njegova suština je krv ... I Fikret je bio pacifist,miroljubiv, čovječe?«

»Naravno! Ali, zašto je potctao ovo?«»Radi kritike!«»Ne deri se, čut će! Kakvo kritiziranje? Hajde, čovječe, zar je on

bio takav prije šest mjeseci?«»Kakav je bio? Vidi, Dostojevski. Francuski ...«»Pssst!«»Zašto si rekao da nisam prihvatio pozdrav onog Albanca?

Naljutio se.«»Ako se budeš tako derao, opet će se ljutiti!«»Eee, dosta više, čovječe ...! Svi se ljute na nas ... Eto,

Baudelaire! Ja želim pisati nešto ovako, a ne poeziju o junaštvu ipitanjima!«

»Šuti, glupane!«Smatrajući da je vrijeme da ude i ne obraćajući pažnju na

prolijevanje kahve, Muhidin je žurno ušao u sobu.

»O čemu razgovarate? Da čujem!«, krajnje oštro pogleda Tugaja,koji je, crven u licu i sa nekom knjigom u rukama, stajao ispredstalaže na kojoj su stajale Baudelaireove knjige. »Šta gledaš?Baudelaire? On ti se sviđa?«

Tugaj pocrveni. Načini pokret kao da želi sakriti knjigu koju drži urukama.

»Vi ste, brate, uticali da ga zavolimo«, reče i knjigu vrati na policu,kao da je nešto otrovno.

»Ako sam uradio tako nešto, pogriješio sam«, uzvrati Muhidin.»Ali, koliko ti možeš voljeti Baudelairea sa tim svojim francuskim?«,ponovo zapali cigaretu, koja je, ugašena, stajala u pepeljari. »Hajde,uzmite svoje kahve i pijte ... A zahvaljujte se Bogu što se nistepretjerano zatrovali knjigama ... Da sam još malo zakasnio i nisamuzeo stvar u svoje ruke, bilo bi kasno, izgubili biste se ... Razumijeteli šta to znači? Postali biste izgubljeni, evropeizirani i jadni vojničići ...Ne biste mogli biti čak ni pravi vojnici ... Ja znam šta znači bitizatrovan i izgubljen čitanjem«, pa, da ne bi dao povoda pogrešnomrazumijevanju, dodade: »Znam iz Refikovog slučaja ... Sa njim ste seupoznali prošle jeseni, zar ne ...? Išao je u Kemah, vratio se, čitaoknjige, nešto pisao, skicirao. Vidio sam ga prošle sedmice. Opet muje pomućena pamet, lebdi u zraku; isti besprincipijelni, bezvoljni i, štoje najhitnije, besciljni turski intelektualac ... Ili evropski intelektualackoji živi u Turskoj ... Razumijete li?«

Još jednom oštro pogleda Tugaja. Vidjevši da se zacrvenio, malose primiri, ali opet navali:

»Od mene ništa ne skrivajte! Ionako znam šta mislite! Đavokulture uvijek će nastojati ući u vas, navoditi vas na loš put ... Stavitesvoju pamet u službu svojih ushićenja, emocija i vjere, a ne đavolukulture ... A to stalno govorim ...«

»Upravu ste, brate«, reče Barbaros; gledao je u sliku NišandžiHejdar-bega, koja je stajala na polici sa knjigama.

»To je moj otac«, reče Muhidin. »Trebate biti kao on ... Bio je pravivojnik. Ratovao je, živio i umro! Ali, zapravo, nije ni imao neki cilj.Nije sudjelovao u Oslobodilačkom ratu. Vi imate i cilj, ali nematevremena za gubljenje! Trenutna situacija je ovakva: Vrijeme doizlaska novog časopisa treba dobro iskoristiti, treba raditi. Ako unovom časopisu Mahir Altajli i dalje bude nastojao provoditi isti, oštar

stav, tražit ću nova rješenja ... Jedno od tih rješenja je GijasettinKagan, doista cijenjen čovjek, o kome sam napisao pohvalan tekst ...Tako ćemo odmah završiti i sa Mahirom Altajlijem ... Zatim,prestanite sa neotesanostima kao što je neodgovaranje na pozdrav... Ako uzmem koncesiju, časopis će biti naš, a to vam ...«

»Izvinite, brate, kako će se časopis zvati?«»Altinišik.26 Ali, zar je forma bitna?«»Ne, pitao sam tek toliko da imam predstavu«, odgovori Tugaj.

54

VRIJEME I ISTINSKI ČOVJEK

Po staroj navici, odmah nakon što se probudi, Omer pogleda naručni zglob, ali više nije nosio sat. Zato što je soba starog konakabila hladna, i spavao je u džemperu. »Koliko je sati?«, promrmlja.Prevrnu se u krevetu i opet promrmlja: »U kom sam dobu? Udvadesetom stoljeću i na ivici srednjeg vijeka ... U starom konaku, ublizini Erzindžana.« Okrenu glavu i pogleda gore. Na krajevimatavana bile su ručne rezbarije u drvetu, koje su crvi izbušili kaorešeto. Sav jedan zid, od kraja do početka, bio je ormar. Isterezbarije, isprepletene sa ajetima vav barki, vidjele su se i nakapcima ormara. »A možda nije ajet; jednostavno, Namik Kemal«,pomisli gledajući u arapske harfove, koje nije mogao pročitati jer suprotruhli i išarani crvotočinom. Opet ga zainteresira kakav je bio tajčovjek što mu je Abdulhamid dao položaj kajmakama i protjerao ga uKemah. »Dok je bio u progonstvu, uzeo je zemlju, sagradio ovajdvorac, a poslije je ili pomilovan ili se, nakon proglašenja republike,vratio. Kad ću se ja vratiti?« Od dvadeset šestog aprila, koji jeutanačen kao datum svadbe, prošle su dvije sedmice, a odnapuštanja Ankare sedam, ali je još uvijek bio ovdje. Stanovao je ujednoj od soba trošnog konaka na imanju na kome je nekad Hadžijaradio kao ćehaja27. Kad je došao na stanicu, Hadžija ga je doveoovamo, na drugi sprat konaka, govoreći da neće moći naći drugomjesto gdje bi prespavao.

»Da, ja sam još uvijek ovdje ... Ali, napokon idem«, pomisliprevrnuvši se još jednom u krevetu. »Istanbul mi se pričinjava predočima. Ići ću. Kada? U najskorije vrijeme! Koliko li je sad sati uIstanbulu?« Da bi shvatio koja su doba, pogleda na sjenu koja je,između prozora, padala na pod. Vani je trebalo biti blistavo sunčano.»Proljeće«, promrmlja, ali se nije dizao iz kreveta. »Da još malo

odspavam prije nego što počnem sa poslovima«, pomisli. »Trebamspavati, inače se neću moći kako treba prihvatiti posla!« Prepusti semirnom snu.

Pomisli da je čuo automobilsku svirenu, ali bilo je to mukanjekrave.

»Koliko li sam spavao«, zapita se. »Deset minuta ili sat?«»Zar je uopće bitno«, reče sam sebi. »Spavao sam. Prijalo mi je.

Sakupio sam potrebnu snagu da bih se latio posla.« Zijevnu. »Da,poslovi ... Koji poslovi? Upalit će se agregat ... Treba uzeti mazut zaagregat ... Zatim ću pisati odgovore na nagomilana pisma. Odnosno,ono što sam planirao pisati ... Treba ići i u Erzindžan ...« Krava jošjednom muknu. Potom zagunđa neka stara žena. Omer shvati da jeto Hadžijina žena, da njen glas dopire kroz otvorena vrata na štali,koja je sastavljena sa zidom konaka, i da se ljuti na kravu koja sepomjerala dok je muzla. »Veoma lijepo! Muze mlijeko«, pomisli.Jednom se, radi zabave i promjene, usudio da to i sam oproba.Usprotivili su mu se Hadžija i njegova žena, ali kad je ustrajao,odmakli su se ustranu i, zabrinuti kako će to obavljati gospodin,pažljivo gledali. Ali, kad su nakon izvjesnog vremena opazili da seOmer na nešto naljutio, pomogli su mu; jedno je držalo kravu, adrugo kofu, koja nikako nije stajala ispod vimena. »Oni me vole,osjećaju poštovanje prema meni«, pomisli prisjećajući se togneuspjelog pokušaja, ali ne povjerova u to. Spavao je tu, a, zato štoga je dobro plaćao, Hadžija mu je svakodnevno donosio tri obroka.Osjećajući se nelagodno od te pomisli, prošapta: »Ah, ako ništadrugo, ne pokazuje da to radi zbog novca. Ja razmišljanjem dolazimdo toga. Nije uzaludno to što sam, nakon toliko toga, sedmicamaostao tu, u prirodi ... Živim i vidim!« Uzbuđeno promrmlja: »Živim ividim«, ustade iz toplog kreveta i, bosih nogu, krenu do prozora.Nastojeći ne praviti buku, otvori rezu na prozoru i duboko udahnu.

Sunce je odavno izišlo, uskoro bi trebalo zaći za drveće. »Kako jesve lijepo, sve stvarno«, promrmlja Omer. »Ovdje se ništa ne možesakriti! Ovdje je sve onako kako treba biti!« U njemu se probudi željada nešto uradi, da, kao što je nekada govorio sam sebi, neštorazbije. »Čovjek bi se svako jutro trebao ovdje buditi, na ovom

prozoru bi trebao udisati čisti zrak, potom ići u gradove ... Dapostane osvajač ...« Vjerujući da će sad naći snagu sa kojom će semoći boriti sa svojim onespokojavajućim mislima, prošapta:»Gradovi, gradovi ... Zašto ja nisam tamo, nego sam ovdje?«Osjećajući opet da ima pravo na sve, pomisli: »Zato što mi se ovdjesviđa ... Da, ovdje mi se sviđa! Ići ću, naravno, i tamo. Istanbul mi sepričinjava pred očima ... Ali, to jutro ... To jutro me zove da se latimposla. Nema mnogo toga što treba uraditi, ali ću opet danas prionutina to. Prvo agregat.« Obradova se pomislivši na plan u vezi saagregatom. Zato što je šest mjeseci stajao u depou, agregat trebaočistiti i podmazati, pronaći kvar, potom ga upaliti i napajati strujomdonji sprat i cijeli konak. Nakon što je malo razmislio o tome, prisjetise da to nije njegova, već Hadžijina ideja. Hadžija je imao još jednuideju; govorio je Omeru da kupi ovaj konak. Ako kupi, moći će sijati ižeti plodnu zemlju koja se proteže od pruge sve do obale rijeke.Hadžija je rekao da se zemlja ne sije jer su se posvađali nasljednicibivšeg vlasnika, da je jedne godine sam nastojao zasijati, ali da jeneko dojavio nasljednicama. Omer je mislio da će Hadžiju neko opetprijaviti nasljednicima zato što ga je ovdje tajno smjestio i što će natome zaraditi, ali tome nije pridavao pažnju, jer je svaki dan planiraoda se ubrzo vrati u Istanbul. »Ići ću tamo u najskorije vrijeme!«Uzbudi se razmišljajući o tome. »Rekao sam im i da namjeravamkupiti jedno imanje ... Ali, ko su oni?« Jedno vrijeme se zamisli.Potom, iznenadivši se, shvati da mu, kad kaže oni, napamet prvopadne Refik, zatim Nazli, Muhtar-beg te još i Kerim-beg. Primjećujućida mu je hladno, poče se oblačiti.

»Zašto se sjetih Kerim-bega?«, pomisli dok je skidao džemper.»On mi se ne sviđa! Kao da on pravi sve ono što ne volim u ovojTurskoj. Gadi mi se i on i oni njegovi oholi pogledi ...« Skidedžemper. Poče otkopčavati dugmad na pidžami. »Šta da im kažem?Pitat će me šta sam radio tamo ... Pitat će me tetka. Srećom da samim napisao pismo ... Ponovit ću im ono što sam napisao u pismu:Dugo je potrajala prodaja nekih mašina koje su tamo ostale ... To ćunapisati i Nazli ... Šta ona misli? Odgovor još nije stigao ... Ali, šta ćureći ako ovo kupim? Zato što uvijek vjeruju u mene i zato što medoživljavaju kao inteligentnog i promišljenog, mislit će da znam štaradim. Znam li?« Osjeti se vitalnijim zato stoje obukao čistu košulju

koju je oprala Hadžijina žena. »Naravno da znam«, reče. »Reći ćuda sam spoznao vrijednost ovog neiskvarenog svijeta ovdje ... Toneće shvatiti. Uz to, u to ne vjerujem ni ja ... Zašto sam onda ovdje?Zato što se bojim klonulosti svoje pohlepe!« Zastade. »Je li to tačno?Ne, nije, jer imam toliko jaku pohlepu koja ne može tako lahkoklonuti ... Dobro, zašto?« Sjeo je na ivicu kreveta i skinuo donji diopidžame. Noge su mu zeble, pa nabrzinu navuče pantalone i, kaoprilikom svakog navlačenja pantalona, obuzet ubuđenjem trčanja,skakanja i života, pomisli: »Zato što mi se tamošnji obični prosječniživot ne čini primamljivim ... Ovdje, u prirodi, sve je čisto i stvarno ...Ovdje nema krivotvorina; eto, zbog toga ...« Uzbuđen, požuri, premačizmama, koje je, da ne bi udisao, pred spavanje ostavio na drugomkraju sobe, i poče ih nazuvati. »Ovdje se osjećam kaosrednjovjekovni vitez, timarski spahija, vlasnik velikog imanja, kaostvarni čovjek. Kako su samo lijepe te čizme ... Više ih niko ne nosi«Nazuo je čizme, koje je kupio u Erzindžanu. Nogavice pantalonastrpao je u čizme i ustao.

»Eto, eto«, promrmlja. »To! To je istinski čovjek. Ošao je udarajućičizmama o drveni pod. »Čut će dolje i pripremit će mi doručak! Da!«Zaustavi se nasred sobe. »Možda sam malo zalutao, ali ovo jetačno: Ja sam stvoren da zapovijedam! To sam uvijek osjećao usebi.« Odjednom se sjeti Muhidina. »Šta li radi? Ah, jadni patuljak!Sve vrijeme našeg prijateljstva takmičio se sa mnom u inteligenciji.Osim toga, nije ni inteligentniji od mene! A nije sve u inteligenciji!Postoji volja; još bitnije, postoji sreća ... Ja sam sretan, zgodan,bogat ...« Odjednom pomisli: »Ludim, izgleda ...«, i zastadenavlačeći džemper. »Šta ja radim, šta želim postati?« I u djetinjstvuje ponekad, prilikom odijevanja ili svlačenja, kao što to sad čini,pomišljao da uvuče glavu u džemper: »Šta sam uradio? Došao samovamo! Išao sam tamo-ovamo da prodam mašine. Natovario sammašine na kamion ... Odvezao sam ih na put za Erzurum. Kupac senije pojavio. Vratio sam se, zabavio sam se. Tako je prošao i datumpredviđen za svadbu ... Šta sam trebao raditi?« Naumpade muceremonija vjeridbe. Pred očima oživi uzbuđenje: kako su ga svigledali sa oduševljenjem i ljubavlju. »Pa, da sad uradim isto to? Išlismo u prošnju. Pričali smo. Banalnosti ... Nije to za mene! Ja trebamživjeti puni život!« Prisjeti se da je jednom rekao Refiku i Muhidinu:

Prijatelji, ja kažem da treba živjeti ispunjenim životom. »Kako je toružno, kako je to ružno! Želim zaboraviti sve to«, prošapta. »Želimzaboraviti svoje lakrdije, svoja dvoličnjaštva iz gradova i želim bitiono što sam ja!« Obukao je džemper, htjede i kaput, ali odustade;bio je vedar dan i osjećao se vitalnim. »Moj duh može nahranitijedino ovakav zanos, taj sunčani dan, uzbuđenje, euforija obavljanjanečega stvarnog.« Pa zastade. »Ali, želim ići u Istanbul; ići ću! Statamo rade, šta rade oni poznati, dodijali i dosadni poznati životi?Kako je Istanbul? I to me zanima ...« Izišao je iz sobe: »Otići ću uIstanbul, vidjeti, donijeti odluku i doći«, pomisli. Otvori vrata i,osluškujući bat čizama, poče silaziti niz stepenice. »Ali, izgleda dasam donio odluku. Jesam li donio? Osvajač! Hah! Sta ćete Viosvojiti, her osvajač ...? Ja silazim niz stepenice i ne želimrazmišljati, herr von Rudolph! Sad ću doručkovati i živjeti ...«

Siđe. Nikakoga nije bilo. Iziđe napolje. Sunce mu zaslijepi oči.Ugleda dlakavog Hadžjinog psa. Zatim vidje Hadžiju, koji mu počespominjati agregate i doračak.

55

SUNETLUK

»Reci sada, sine, staje u ovoj čaši?«, reče mađioničar. »Voda,gospodine«, reče njegov sin. Doista mu je bio sin.

»Gdje smo mi natočili ovu vodu? U Crnom moru, Kaspijskom moruili u Indijskom okeanu, ili tu, iz ovog bunara?«

»Tamo, iz onog bunara, toče koči jaši«, reče Osman.Nisu se mogli nasmijati mađioničarevim nerazumljivim šalama, ali,

zato što su bili spremni na smijeh, počeli su se smijati svi koji susjedili na balkonu. Nikako nisu uspijevali izići nakraj sa kočijašimakoji su se navadili na bunar uz kuću, dovodili konje do ivice bašče inapajali ih. Zbog toga što se otvorila ova dosadna tema, Nigan-hanuma se, kao po navici, namršti, ali se potom priključi veselju.Danas je trebala biti vesela, pošto je njen unuk, Džemil, jutrososunećen.

»Nasuli smo tu, iz ovog bunara«, odgovori dijete.Mađioničar se nervirao zato što se ne smiju njegovim, već drugim

šalama, koje je shvatao, a nije mogao kontrolirati, štapom pucnuo jedva puta sina po leđima:

»Što se smiješ!? Ne smiji se, slušaj«, reče.Shvatio je da su se djeca na balkonu i osunećeno dijete, koje je

ležalo u krevetu, nasmijali udarcima štapa. Još ga jednom pucnu poleđima.

»Treba nam jedan pomoćnik«, reče. »Ko nam želi pomoći?«,upitao je Džemila.

Džemil pogleda po gostima i bliskim rođacima koji su sjedili nastolicama i šezlonzima na širokoj izbočini, koja je, umjesto balkona,više podsjećala na terasu.

»Amidža Sait-beg!«»Ne može«, uzvrati mađioničar.

»Amidža Fuad ... Dobro, amidža Refik ...«»Ne može, ne može ... Koliko imaš amidža, sinko? Ali, ne može.

Izaberi nekog između svojih prijatelja, nekog od djece.«Džemil pokaza na jednog od prijatelja sa ostrva. Mađioničar uhvati

posuđeno dijete za ruku i povuče prema sebi. Nastupi tišina. Izgledada se nikome nije dopao ovaj mađioničar; nije sličio na mađioničare,za smijeh i nasmijavanje nije tražio ono što oni traže. Refiku dođe dauspostavi most razumijevanja između gostiju i mađioničara, kojeg jesažalijevao, ali nije uspio pronaći šta bi trebalo uraditi.

Mađioničar otpi gutljaj vode iz čaše. Jedan gutljaj dade i svomesinu, koji je bio u dobi puberteta. Potom, približavajući čašu ustimadjeteta u čistoj odjeći, u kratkim pantalonama sa tregerima, kojeg jedoveo do sebe, reče:

»Sad će i naš mali gospodin popiti i voda će mu poteći izstomaka«, a crvenom krpom brisao je znoj sa čela i vrata.

»Neće piti iz te prljave čaše«, povika djetetova majka, koja jesjedila postran i.

»Naravno, ni slučajno«, reče Nermin i obrati se Emina-hanumi,koja je, smijući se, posmatrala šta se događa. »Donesi brzo čistučašu.«

Dijete, na čija usta je naslonjena čaša, zbuni se i prepade. Čvrstoje stisnulo usne i gledalo u majku, da ne bi učinio nešto pogrešno.

»Ne treba čaša ... Uredu, uredu, popio je, eto«, ljuti to povikamađioničar i crijevo, koje je uzeo od svog sina, prisloni uz djetetovstomak. »Eto, teče iz stomaka«, reče.

Voda je iz crijeva tekla na balkon. Shvativši da ni ovo neće prijatnodočekati, mađioničar zatvori otvor na crijevu. Još jednom pucnuštapom sina po leđima i učini kao da je iza njega ispustio svoju kapu.Sage se i poče tražiti kapu po podu. Nije je mogao naći, jer je sinstao na nju, a djeca su se smijala.

»A, ovo je sasvim ala turka, dušo«, reče Nermin.»Zapravo, bilo bi lijepo da imamo dobro odigran karađoz28«, reče

Sait Nedim-beg. »Ah, ni meni se pretjerano ne sviđaju sunetske iramazanske zabave! Jednom sam gledao Našita. Nisam shvatiočemu se smiju. Ali, moj otac je to volio.«

Atija-hanuma je pronašla ugao iz kog će moći gledati nasmijanudjecu, mađoničara i Džemila u krevetu, i fotografirala. Nermin se

okrenu Osmanu: »Gdje pronađe ovog čovjeka?«»Šta mu fali, dušo?«, uzvrati Osman. »Pozvali su ga iTurgut-

begovi. Djeca se, eto, smiju!«Refik htjede nešto reći, ali mu opet ništa ne pade na pamet. Samo:

»Simpatičan čovjek«, ah, stideći se, odluči pročitati knjige okarađozu i ortaojunu29. Potom, pomislivši da se ljudsko umijećezasniva na vizuelnim igrama a ne na riječima, napamet mu pade dabi, ako je pravi mađioničar, trebao biti iluzionist. Ali, osim jedne igresa kutijom, koju niko nije progutao, i ove glupe igre sa vodom, čovjeknije ništa ni uradio.

»Ovi, izgleda, rade u ortakluku sa sunetčijama ...«, reče Fuad-beg.»Jadan čovječuljak«, reče Guler-hanuma.Refik pogleda Guler-hanumu. Potom, sjetivši se da je Perihan u

sobi sa djetetom, i on uđe unutra. Kad su maločas, sa kapama,mađioničar i njegov sin izišli na balkon, mala Melek se prepala ipočela plakati. Svi su se smijali tome, ali Refik je sad žaliomeđioničara. Perihan i Melek je našao u srednjoj sobi pokrajprozora, a ne u stražnjoj. Perihan je djetetu davala čaj.

»Ajša i Ramiz odvest će Melek do mora.«»Možda oni žele sami šetati«, uzvrati Refik.»Ne! Sami su se ponudili ... Šta ti je? Je li ti opet dosadno? Jesmo

li pogriješili što smo došli?«Zato što je Refik trebao pisati ono što je potrebno za sasvim

ispravan život u okviru rada na programu, koji nikako da završi, i kaoprvi rezultat života u kući, odlučili su da ovog ljeta na idu naHejbeliadu. Obradovali su se kad im je, početkom juna, kad su sviotišli, pripala cijela kuća, a planirali su da se najesen i sasvim isele iznje. Ali, kad je, krajem jula, pritisla vrućina i kad su vidjeli čudnocrvenilo po nogama i rukama svoje male kćerke, došli su na ostrvo usedmici u kojoj će Džemil biti osunećen.

»Jook! Zašto bismo pogriješili? Dobro smo uradili! Malo smo seopustili«, reče Refik.

»Ali, ti se sutra vraćaš ...«»Znaš da se vraćam da bih vidio Omera i Muhidina, a ne zbog

dosade. Vraćam se u ponedjeljak navečer, zajedno sa Osmanom.»Šta priča Omer?«

»Pa, rekao sam ti ... Sasvim kratko smo pričali telefonom. Reče dase prije četiri dana vratio iz Kemaha ... Želi se vidjeti sa mnom. Jasam, onda, nazvao Muhidina. Izračunao sam, nas trojica nismo sesastali od Omerove vjeridbe; već dvije i po godine.«

»Je li Omer napustio onu djevojku?«»Ne znam. Trebali su se najzad uzeti ovog proljeća. Ali, s obzirom

na to da se opet ništa nije dogodilo i da je, isto tako, on mjesecimaostao u Kemahu, ne radeći ništa ...«

»Da pođem i ja sutra s tobom?«, upita Perihan.»Šta ćeš raditi tamo? Mi ćemo se sastati u kući i pričati među

sobom ...«»A ja bih te sa djetetom čekala gore«, uzvrati Perihan, pa,

pogledavši Refikovo lice, brzo dodade: »Dobro, dobro, ne idem.Rekla sam to tek tako ... Ali, ne sviđa mi se da mislim na tebe doksjediš sa njima i pričaš, dok ozbiljno raspravljaš. Ono njihovoponašanje neoženjenih muškaraca, koji piju, koji sve omalovažavaju...«

»Prije svega, znaš da Muhidin više ne pije. Potom, ne mislim daMuhidin sve omalovažava. Makar bilo i glupo, ima jednu vjeru. Omer,isto tako ...«, objašnjavao je Refik. »Nemoj, Perihan, molim te, nemojtako razmišljati. To su moji najbolji prijatelji«, reče i trgnu se, pa sjedepokraj supruge.

»Opet će ubaciti sumnje u tebe ...«, reče Perihan. »Hajde, nekažem ništa da se sa njima susretneš odvojeno. Ali, kad su oniskupa, ti ...«

»Molim te, završimo razgovor o tome«, reče Refik i, pokazujući navrata, ustade.

Uđe Ajša, a za njom Remzi. Ajša uze dijete u naručje. »Pokazatćemo ti more«, reče.

Perihan se smješkala. Remzi, koji je bio krupan i debeo, pokrajdjeteta je izgledao još nezgrapniji. »I ovi će se uzeti i osnovatiporodicu«, pomisli Refik pogledavši ih. Siđe sporednim stepenicama.Ugleda mađioničara i njegovog sina u prostoriji u kojoj je bila pumpaza vodu i gdje se prao veš. Skupljali su svoje stvari. Pomislivši da ihtreba oraspoložiti, Refik uđe u prostoriju.

»Majstore, bilo je veoma lijepo. Čestitam!«»Hvala!«

»Kako idu poslovi, majstore?«, upita Refik, ovaj put misleći da, uskladu sa programom na kome radi, treba naučiti nešto novo iuspostaviti bliskost sa narodom.

»Sada ima posla, sezona sunećenja, ali poslije prestaje«, rečemajstor. »Posla bude još u vrijeme ramazana.«

»Naravno, u ramazanu, u ramazanu«, ponovi Refik kao da je toznao, osjećajući kao da sasvim razumije majstorove probleme iliželeći da tako osjeća. »A šta radite u preostalom vremenu?«

»Ja sam, zapravo, jorgandžija, gospodine. A dijete se zimi vraćalona selo. Ne želi, ismijavaju ga, navodno. Nisam ga podučio ni dapravi jorgane. Govorili su mi da je veoma nadaren, da ga dam uškolu da postane glumac. Odveo sam ga, ali su odbili jer nemadiplome. Šta sad da radim sa njim? Dolazi zima. Da ga pošaljem uselo? Ni ja nemam ništa ... Ima i astmu. Ne može ni u selo, nazemljoradnju!«

Refik pomisli da odmah treba pronaći rješenje.»Momku bi trebalo pronaći neki posao, zar ne?«»Da ima posla ... Gdje? Vi ste bogati, imate mogućnosti«, pa se

okrenu djetetu: »Hajde, uzmi tašnu!«Refik natrenutak pomisli da momku nađe posao u depou, ali se

sjeti Osmana. »Boga mi, majstore ...«, promrmlja.»Da, da. Idemo kod Turgut-begovih, gospodine«, reče mađioničar.»Ako biste htjeli razgovarati o poslu«, reče Refik, ali se postidi

shvativši da mu se, uporedo sa idejama o zapošljavanju u firmi, igovor promijenio. »Da se ja raspitam«, reče.

Išao je do bašče za mađioničarem i njegovim sinom. »Naravno,nemoguće je spasiti sve njih pojedinačno«, pomisli, ali se ne utješi.Pope se uz vanjske stepenice i krenu duž ograde obrasle košćelom.»Dobro, a šta radim da ih spasim sve zajedno?« Pomisli na knjigukoju je objavilo Ministarstvo poljoprivrede. Knjiga nije imala nikakvogodjeka, osim jednog teksta pod naslovom Utopija i naša realnost,koji je, na podrugljiv način, napisao neki profesor i koji je višeodražavao njegovo enciklopedijsko znanje. »U suštini, pogrešne suideje koje sam tamo naveo ...«, prošapta. »Ono što nam je u bitipotrebno jesu mjere u vezi sa kulturom. Istražujem šta je to. Što jejoš hitnije, nastojim pronaći način života koji će nas uputiti tome.« Ali,opet se nije utješio. »Kako ću se sutra lijepo ispričati sa Omerom i

Muhidinom«, pomisli da bi se pokušao smiriti. Osjećao je da sa njimaneće moći pričati kako bi to želio, pomalo zato što se ustručavao dane ispadne komičan, a pomalo i zato što je znao da su njihove mislifokusirane na neke druge tačke. Ali, opet se oraspoloži razmišljajućio tome. Sjede na praznu stolicu na balkonu pokraj Osmana, koji jesjedio između Nermin i Sait Nedim-bega.

»Mađioničar je otišao. Sin mu je talentiran, ali ne može naćiposao. Razmišljam o tome možemo li mu možda mi naći nekomjesto!«

»Je li to od tebe tražio posao?«, upita Osman. »Platio sam mu.Hoće, dakle, posao ... Ali, ti, isto tako, znaš da kod nas nema poslaosim za nosače i administrativce!«

»Traži posao?«, upita Sait Nedim-beg. »Za sina ne znam, ali otacbaš i ne sliči na dobrog mađioničara. Međutim, ima karakterističnolice. Moj otac je imao kočijaša, isti on. Mi smo ga oslovljavali saBajram-baba ... Bio je dobrodušan, na poseban način je sjedio ufijakeru ...«

Osman se okrenu Refiku:»Nisi mu ništa obećao, zar ne?«, upita zabrinuto.»Ovo sliči na, onaj ...«, reče Fuad-beg protežući se. »U vrijeme

kojeg sultana ...? Ma, znate, nakon ceremonije sunećenja, upita: Štaželite od mene?, a oni odgovoriše: Janičarstvo. Janičarstvo se kvari!Hah, hah, ha!«

U tom u krevetu zagunđa Džemil i ispusti zvukove jadanja.Sjedajući na uzglavlje kreveta prekriveno darovima, njegova majka,koja je pričala sa Lejla-hanumom, nešto upita. Pogleda ih Osman,koji je pričao sa Fuad-begom, i obrati im se ne ustajući sa mjesta:

»Boli li?«Nastupi tišina. Refika zainteresira o čemu razmišlja Lejla i ostale

djevojke koje su sjedile u ćošku. »U suštini, ovo što se zovesunećenje je veoma glup, divlji i primitivni ritual«, pomisli ustajući.

»Stani, kud ćeš opet? Sjedi malo, ionako te ne uspijevamovidjeti«, reče Nigan-hanuma.

»Da, ovo je primitivan, divlji i ružan ritual, koji je baš za nas«,promrmlja Refik i uđe. »Sijeku komad kožice za koji su odlučili da jenepotreban ... Zašto je to potrebno?« Prisjeti se mišljenja koja jetome čuo i pročitao u vezi sa zdravljem i higijenom. »Dobro, hajde,

recimo, da je to potrebno ... Ali, čemu ova ceremonija? Svima torazglašavamo, svi znaju da se to dogodilo i donose darove ... Idijete, koje se stidi tog događaja, raduje se zbog prispjelih darova.«Prisjeti se svog sunećenja. Kad je vidio da taj događaj, zbog koga sestidio i koji je htio sakriti od svih, drugi dočekuju s radošću iveseljem, da ga, kao da je napravio neko čudo, obasipaju ljubavlju idarovima, i on je zaboravio na stid te, vjerujući u riječi pojedinih,zaključio da se zbog toga treba ponositi i oholiti. »Zapravo, od togvremena je bilo jasno da sam bez karaktera«, pomisli dok je išaoprema svojoj sobi. »Isto to, prikrivenim riječima, sad govori i Perihan.Kad sam pokraj njih, pokraj njih dvojice, ja ... Vjerovatno potpadampod njihov uticaj ...« Po sobama je tražio Perihan i nije je uspio naći.Baci se na krevet. »Zašto sam, zapravo, došao ovamo? Kamo srećeda smo ostali kod kuće. Djetetu smo dar mogli dati i kasnije.«Pomisli da je, kao ostali, i sam kupio dar, te da je postupio isto kaooni ružni i ograničeni ljudi koji su ga hvalili na njegovom sunetluku.»Dobro, a šta sam trebao uraditi? Da nisam uzeo dar, ljutili bi se namene i mislili da ne volim dijete. Što je najgore, i Džemil bi takomislio. Ako ništa, barem sam mu uzeo knjigu. Uz to, Rousseau kažeda je Robinson najbolja knjiga koja se može darovati djetetu. Ali,naravno, pomislivši da je knjiga nešto jeftino i da se, kako bih mupokazao koliko ga volim, trebam izložiti većem trošku, kupio sam mui sat.« Pred očima mu oživi zbunjenost i radost djeteta, koje je naruku stavilo sve satove koje su mu jutros darovali i drugi. Lala, kojojse nije mogla prirediti ovakva ceremonija, ostala je zapostavljena;rekli su joj da čestita bratu. »Grozno, sve je grozno! Trebalo bizabraniti ritual sunećenja«, pomisli. »Koja vlada to može uraditi?Potrebna je reformistička vlada, ali gotovo je i sa reformama. Šta semože uraditi? Veze sa njima bi trebalo svesti na minimum ... Trebalobi, kao što smo Perihan i ja odlučili, napustiti kuću na Nišantašu ...Trebalo bi im naložiti da pročitaju Daniela Defoa, cijelogRousseaua.« Džemilu je uzeo Robinsona na francuskom. Obuze gamalodušnost misleći da će djetetu biti mrsko čitati na francuskom.Knjiga je imala skraćen i loš prijevod pod naslovom 28 godina napustom ostrvu, ali mu se nije svidio. »Dobro, a kako će narod čitatiRobinsona«, pomisli i, uzbudivši se nečim što mu pade napamet,

ustade iz kreveta i poče tražiti Perihan. Ugleda je na donjem spratu,pokraj frižidera.

»Šta je bilo?«, upita ga Perihan pogledom; pila je vodu.»Dođi, dođi, imam ti nešto reći!«, i uhvati za ruku Perihan. »Da

malo prošetamo?«Perihan očima pokaza gore, na balkon.»Dobro, dođi, onda, da ovdje pričamo«, reče Refik.Osmjehnu se Jilmazu, koji ih je znatiželjno posmatrao. Pazeći da

se ne okliznu na opalim suhim borovim iglicama, prošetao je malo saPerihan baščom koja se penjala prema brdu.

»Hajde reci, ako ćeš reći!«, kaza Perihan. »Izgledamo komično!«»Jesi li ljuta na mene? Molim te, nemoj se ljutiti i voli me«, izusti

Refik nabrzinu. »Najesen neću ići ni u kancelariju ...«»Šta ćeš raditi?«»Osnovat ću izdavačku kuću za izdavanje knjiga poput Robinsona

Crusoa, koje svi trebaju čitati. Zatim, razmišljao sam o slijedećem:sunećenje treba zabraniti. Ne, to nije bitno. Treba osnovatiizdavačku kuću, osnovat ću je.«

»Jesi li dobro razmislio o tome? Je li to ono što treba uraditi?Možeš li time zaraditi onoliko novca koliko nam treba?«

»Novac i porodica ostaju u drugom planu u odnosu na ovajposao«, odgovori Refik gledajući u košnicu, jer nije htio gledatiPerihan u lice; u blizini se čuo raspjevani cvrčak.

»Ne želim plakati ... Ako stanemo ovdje, zaplakat ću ... Hajde daidemo tamo«, reče Perihan.

»Šta ima tamo? Prostačka i banalna zabava. Ceremonijasunećenja. Zar ne možeš zamisliti koliko je to nešto ogavno i ružno?Osim toga, to jadno dijete odijevaju ne skrivajući ništa preddjevojčicama, na glavu mu stavljaju smiješnu kapu ... Skupljaju seoko njega, i ona brutalna blebetanja ... Ili njihova ismijavanjamađioničara ... Stani, past ćeš ... Hajdemo u našu sobu. Onajmađoničar zaslužuje hiljadu puta veće poštovanje od njih ... Onažena zvana Guler. Smatraš da ću ići i sjesti pokraj nje?«

»Ništa ne smatram i ne mislim ...«»Dobro, ako hoćeš da i ja tako uradim. Ali, šta misliš koliko to

može tako potrajati? Nisi se valjda naljutila na mene?« Perihan seokrenu i nasmija: »Nisam se naljutila.«

»I ja sam se iznenadio spominjući tu Guler«, reče Refik veselo.»Ne misliš, ako Bog da, da će početi ista rasprava ... Ha, da, ništane misliš ... I Omera je nervirala ta žena ... Okreni lice, smiješ li se?«

Bi mu lakše da vidje da Perihan nije namrštena.»Znaš li šta je Omer, ili možda Muhidin, rekao za tu ženu i tu

porodicu?«»Ideš sutra, zar ne?«»Da. Kud idemo sad?«Išao je iza Perihan, koja je išla prema balkonu.»Dobro, dobro, sjedimo sa njima. Bilo bi sramota da ne sjednemo.

Da. Ali, da ponovim i to da sam ozbiljan u onome što rekoh ...«Dok su ulazili na balkon, rasrdi se ugledavši advokata Dženab-

bega, koji je Nigan-hanumu ljubio u ruku.»Eto još jednog klovna«, reče.»Ako ništa, dušo, to je bezopasan i miran čovjek«, reče Perihan

smijući se.

56

SASLUŠANJE

»Nišantaš«, promrmlja Omer i iziđe iz taksija. »A ovo je i samkamen30 nišana ... Nikada se nisam zapitao šta piše na njemu ...«Pogleda u Refikovu kuću i pređe na suprotnu stranu. »Zatvoreniprozori, zavjese, prozorski kapci! Zar nema Refika? Ne, u kući je ...Koji je ovo osjećaj koji se budi kad ugledam ovu kuću? Šta mislim?Sad mislim kako sam sa jedne prešao na drugu stranu. Mislim kakoje lijepo nedjeljno jutro. Koliko je sati? Jedanaest i pet minuta ...«Išao je duž zida i zastao pred avlijskom kapijom. »Sada će se čutizvonce, skočit će prijateljstvom i razgovorom zaneseni Refik, čije jeuho ovdje ...« Otvori vrata, zvonce zazvoni, ali se Refik ne pojavi. »Očemu razmišljam?«, promrmlja Omer. »Postavljat će mi pitanja. Staću mu reći? Melanholično ću mu reći da onaj posao sa Nazli,burazeru, nije uspio. Iznenadit će se i zapitkivati.« Dok se penjao uzdva basamaka ispred kućnih vrata, pomisli da ovamo nikada nijedolazio u ovo vrijeme, po ovom svjetlu. »Uvijek sam dolazio poslijepodne, noću, poker i ...« Otvoriše se vrata.

»Ee, kako si, kako si«, reče Refik i zagrli Omera.»Dobro sam! Zar nema nikoga?«»Ne! Javio sam Muhidinu, ali još nije stigao!«Dok je ulazio, Omer se ogleda na velikom ogledalu sa debelim

ramom. Pri svakom ulasku u ovu kuću imao je osjećaj da je zgodnijinego što zaista jest, ali mu se sad ne učini tako. »Možda zato štonema nikoga u kući, što nema nikoga koga bih oduševio ...«, pomisli.

»Dođi ... Haa, ogledaš li se?«»Gledam kako izgleda vlasnik imanja, aga zemljoposjednik ...«»Hah, ha! Je li se to sad poistovjećuješ sa agom? A, to je

posljednje, ha? A šta bi sa osvajanjem?«

»Ne poistovjećujem se. Već sam postao aga zemljoposjednik ...Prije tri dana okupio sam sve nasljednike imanja, otišli smo kodnotara i gotovo.

»Stvarno?!«, povika Refik. »Čestitam! Što si se tu ukočio, hajdemounutra! Ali, ti ne možeš biti aga zemljoposjednik ... Koliko god je uvezi sa svojinom, to je pojam koji je u vezi sa kulturom ... Da ... Jamislim da je kulturološko određenje bitnije od svega drugog. To su,naravno, moja najnovija razmišljanja, čut ćeš, ako ih nećeš doživjetismiješnim i nepotrebnim ...«

»Ne, brate, zašto ...«, reče Omer ulazeći za Refikom u dnevniboravak.

Iznenadi se vidjevši da su sve fotelje prekrivene bijelimprekrivačima, a tepisi podignuti sa poda.

»Zar ti i Perihan ne provodite ljeto ovdje?«»Provodimo ... Ha, da, mama je pomislila da će stvari opet

uprašiti. Sjedi ... Napravio sam čaj ...«»Zar nema pića?«»U ove sate? Piješ li ti tamo? Hajde, pričaj šta si radio tamo

mjesecima?»Ništa! Pričat ću ti ... Ooo, objesili ste očevu sliku ...«»Naravno, ti od tada nisi dolazio, zar ne? Očeve slike su

povješane na sve strane ... Ima ih i u ostalim sobama. Je li mračno?Da otvorim kapke?«

»Ne, ne, bolje je ovako ... U čovjeku budi osjećaj kraja dana ...Rahatnije ćemo pričati ...«

»Pričat ćemo«, ponovi Rcfik s neskrivenim uzbuđenjem i iziđe počaj.

Omer ustade i poče šetati po sobi. »Da, pričat ćemo«, pomisli.»Saznat će šta sam radio, saznat će moje ideje i usporedit će ih sasvojim. Obradovat će se ako nađe nešto interesantno ... Kao i uvijek... A ja, kao što to uvijek činim, poprimim izgled kao da nipodaštavamtakve stvari ... Da smo barem popili!« Pa, ugledavši Refika satacnom i čajnikom u rukama, upita:

»Ima li se šta pojesti?«Refik, svojom uobičajenom dobronamjernošću, ponovo siđe. »Kao

da nešto pokušavam odložiti«, pomisli. »Tako sam radio i kad smobili srednjoškolci ... Nisam volio da mi postavljaju pitanja ... Ne, nije

to dobro!« Zastade nasred sobe. »Kada bih mogao ušutkati ovoneprestano blebetanje razuma«, pomisli. »Šta sam ja sad? Oh, oh,postao sam ovakav, a još nisam ni popio!« Sjede u fotelju u kojoj jenekada sjedio Dževdet-beg i poče nervozno čekati.

Refik donese biskvite. Primijetio je, izgleda, da Omer jede biskvitetek toliko da nešto radi.

»Muhidin će najvjerovatnije uskoro doći«, reče. »Šta on radi?«»Znaš da izdaje neki časopis. Uzeo je i koncesiju ...«»Znam, znam. Bezvezni panturksistički časopis ... Uzeo sam

zadnji broj. Ogavno nešto«, reče Omer. »De ti reci šta još radi?«»Ne znam ništa više«, odgovori Refik i poprimi izgled kao da je

dužan zabaviti Omera. »Ako hoćeš da pričam o sebi ... Idem ukancelariju. Radim na programu koji će stvarno biti koristan ...Odnosi sa Perihan su dobri ... Jesi li se iznenadio što ti to rekoh? Toje zato što mislim da ponekad mogu biti i loši. Znaš, ja nisam čovjekkoji bi mogao sam živjeti ... Dijete raste. Dijete možda daje radost, alije teško. Bilo bi loše kad bih imao još jedno dijete. Čitam knjige.Zatim, šta još radim?«

»Dišeš, jedeš, vjerovatno ...«, uzvrati Omer. »Jesam li ti pisao, uAnkari sam vidio Samima. Čak sam sa Nazli jednom bio kod njeg, aizišli smo i na večeru. Oženio se.« Jaa.

»Ima, eto, kuću, u kući namještaj. Namjeravaju uzeti kvalitetnenove stvari, žele se upoznati sa novim kvalitetnim ljudima.«

Osmijehom koji je govorio: Ja, nažalost, nikako ne uspijevampronaći takve »sale i lijepe riječi, Refik je gledao Omera, potapaobiskvit u čaj i omekšavao ga.

»I on, eto, živi, diše. Ha, nešto je rekao u vezi s nama ... O namatrojici ... On se plašio nas ... Je li to zvonce?«

»Muhidin je ... Plašio se, dakle, ha? Šta to znači?«, reče Refikprotežući se prema prozoru. »Muhidin. Muhidin je«, kaza i iziđe da biotvorio vrata.

Omer ustade, ode do prozora i kroz otvore kapaka pogledaMuhidina. Odjednom, kao da se u njemu probudi ljubav, ali seonespokoji ugledavši srditi Muhidinov pogled kojim temeljitopretražuje oko sebe. »Da, opet ćemo sukobiti svoje živote, vidjetćemo ko bolje funkcionira«, pomisli. »Svako od nas će reći da jeupravu. Kamo sreće da sam Refiku ispričao za Nazli prije nego što

Muhidin dođe. Bar da pijemo! To će, naravno, sa čuđenjem dočekatiu ovom toplom ljetnom danu. Zašto žive?« Ču Muhidinov glas iustade. Kad shvati da je njegov glas u njemu nešto probudio, pomislida je uzaludno došao u Istanbul.

»Eto, kao što sam očekivao ... Hmmm ... Kako si?«, promrmljaMuhidin primičući se Omeru. »Hajde da se rukujemo«, reče i ispružiruku; prihvati Omerovu ruku i pusti. »Šta misliš? Kako ti izgledam?«

»Izgledaš zdrav.«»Tako?«, Muhidin je razgledao po stvarima, pa se okrenu prema

Refiku: »Zašto su stvari zamotane u ćefine?«Sala mu se izgleda nije svidjela, namršti se i sjede.»Hoćeš h čaj?«, upita Refik.»Hoću ... Uvijek iste stvari ...«»Zasljepljuje li te dnevno svjetlo?«, upita Omer.»Ne. Nema štete od svjetlosti! Hajde, pričaj malo, da čujem ...«»Šta da pričam? Živim, eto«, uzvrati Omer, pa, zato što se uplaši

da izgleda nespokojno, dodade: »Živim mirno u lijepom konaku uAlpu ...«

»Dobro, a planovi, snovi, požude, želje ...?«, upita Muhidin.Omer pogleda Muhidina kao da gleda nekoga ko priča stranim

jezikom koji ne razumije. Potom se okrenu Refiku i nasmiješi se.Umiri se vjerujući da, kako to želi, njegov osmijeh sliči osmijehunekoga ko kaže: »Ovaj najvjerovatnije priča nešto prijatno, ali ja gane razumijem.«

»A planovi, požude ...?«, ponovi Muhidin. »Šta je s time?«»Stoji«, odgovori Omer i shvati da više neće moći prikriti

uznemirenost. »Stoji, stoji, eto ... Da, i ja nešto radim ... Doveo sam,naprimjer, svjetlo u ono zabačeno selo ... Odnosno, u onaj konak ...«

»Zaista?«, upade Refik. »Doveo si, dakle, svjetlo tamo.«Vjerujući da će ga ova naivnost učiniti još smješnijim u

Muhidinovim očima, reče:»Ali, ne filozofsku svjetlost, već svjetlost sijalice.« Kao da se

zastidje svoje uzbuđenosti, Refik reče:»Upotpunjuju se međusobno. Ali, ja mislim da je bitnije ono

filozofsko ...«»Zar nema pića, čovječe? Pića!«

»Izgleda da sam došao na pogrešno mjesto«, reče Muhidin.»Obojica se, čovječe, prilično neukusno ponašate!«

»Da idem kupiti piće?«, upita Refik. »Sta će biti s čajem?«»Uzmi, šta čekaš!«, uzvrati Omer, pa kad uoči da Refik gleda

Muhidina, reče: »On vjerovatno ne pije. Hoćeš li ti piti? Nećeš, zarne? Ti si se zatvorio u manastir Kizil Elma31 na planini Altaj ... Ali,popovi piju, znaš!«

»Uopće mi se ne sviđa tvoja šala!«, uzvrati Muhidin; nastojao jeizgledati hladnokrvno i odlučno.

»Svidjela ti se, ne svidjela«, uzvrati Omer i okrenu se Refiku: »Štaćeš uzeti? Uzmi rakiju. Neka bude domaća, tako bi kolega htio ...Uzmi kumiš32.«

Zadnja šala se ni njemu nije svidjela, ali, pošto ga je htio naljutiti,okrenu se i sa smiješkom pogleda Muhidina.

»Ti, nedvojbeno, mnogo voliš samog sebe«, reče Muhidin.»Ne, ja nikoga ne volim«, odgovori Omer. »Ja sam kao ti«, pa

pokaza na Refika. »On vjerovatno voli nekoga!.. Pa, ionako je to zanjeg ... Živi, dakle ...«

Refik je izgledao radosno što je našao razgovor koji je priželjkivao.Želio je nešto odgovoriti Omeru, ali ništa nije uspio pronaći.

»Da uzmem i meze, zar ne?«, upita. »Čaj je tamo, Muhidine, uzmiako želiš ...«

»Uzmi i meze«, odgovori Omer. »Da nije tebe, mi se ne bismomogli sastati!«

»Naše prijateljstvo je posebno, prijatelju«, dodade Refik izlazeći.»Vidi, da ti još jednom kažem da mi se nisu svidjele ove tvoje šale

», reče Muhidin s hladnim izgledom. »Molim te, nemoj me prisiljavatina kajanje što sam došao ovamo. Važi? Inače, nisam mislio doći.Predomislio sam se u posljednjem trenutku!«

»Jaa, nisi, dakle, mislio doći«, uzvrati Omer. »Šta si mislio raditi,da čujem? Uzeo sam jedan broj tvog časopisa i pročitao.«

»Ne započinji tu temu, čovječe«, reče Muhidin i poče hodati posobi. »Ne bih došao, naravno, da Refik nije pozvao ...«

»Ni sa Refikom se ne viđaš često ... Zašto se ne viđate?«»Vjerovatno nemamo o čemu razgovarati. Zatim, nemam

vremena. A i Refik je postao čudan ...«»Kako?«

»Ne znam, Boga mi, ali na onu njegovu dobronamjernost, kojadostiže nivo gluposti, dodaj i napade na način Sta se treba uraditi uživotu? i shvatit ćeš šta ti hoću reći ... Prije je bio više kao jedan odnas, ali sad sliči strancu ... Rekao sam mu da se evropeizira ...«, pase okrenu. »U tom smislu sliči tebi!«

»Uopće se nisi promijenio, dragi Muhidine«, reče Omer mirno.»Eto, jedno od tvojih površnih opažanja ... Ja sam se veoma

promijenio! Ja sam čovjek misije!«»Tako misliš?«, uzvrati Omer krajnje nervozno. »Ti si uvijek volio

izgovarati krupne riječi! Stvarno, vjeruješ li u ono što vjeruješ?«»Pusti se tih sitnih profinjenosti«, uzvrati Muhidin. »Zar je bitno to

vjerujem lija ili ne vjerujem? Radim nešto na tom putu. Ta misija imakoristi od mene ... Zar je bitno radim li to iskreno ili neiskreno? Neštoradi i koristi nečemu ...«

»Možemo li to shvatiti kao svojevrsno priznanje?«, upita Omer.»Rekao sam ti da se okaniš tih prefinjenosti! Tebi još uvijek nema

ništa bitnije od tvoje inteligencije, zar ne?«Zavukao je ruke u džepove i gledao u namještaj, a ne u Omera.Omer shvati da se zbunio. »Ne volim ništa stoje slično meni«,

pomisli. »Staja radim ovdje? Tamo sam imao miran, bogat,uravnotežen život! Ne! Ili ne znam ... Gdje bih trebao živjeti?«

Muhidin se šetao ne vadeći ruke iz džepova. Uđe u drugu sobu ioglasi se iz nje:

»Šta misliš o ovoj kući? Koliko godina smo ulazili i izlazili iz nje, alije nijednom nismo zatekli ovako praznu kao sad ...«

Omer je također razgledao po stvarima. Odjednom iz druge sobezaču zvuk klavira. Muhidin je nasumce pritiskao tipke. Nakon što jeneko vrijeme tandarao po klaviru, bučno je zatvorio poklopac.

»Kakav je odnos između tebe i one djevojke?«»Više nikakav«, odgovori Omer.»Je li ona svirala na klaviru? Nije, dakle ... Ja sam uvijek mislio da

ćeš se ti oženiti nekom koja svira na klaviru ... Refikova sestra je,zapravo, bila za tebe!«, nasmija se. »Bilo bi im veoma drago, ha ...Ljubio bi Dževdet-begovu ruku, a danas bi s poštovanjem gledaonjegove slike. Veliki čovjek, osnivač naše kuće, neuporedivi čovjekDževdet-beg, naša porodica osjeća zahvalnost prema tebi!«, pa uđeu sobu.

»Dobro se zabavljaš sam sa sobom ...«Nastupi tišina. Omer pripali cigaretu.Muhidin se opet šetao po sobi.»Gdje se ovaj zadrža?«, upita.»Danas je nedjelja. Nije uspio naći otvoren dućan«, reče Omer i

pomisli da govori kako bi izgledalo da govori i da je smiren.»Ooo, Nišantaš se razvio otkako si ti otišao«, reče Muhidin.Ču se zvonce. Uskoro Refik otvori vrata. U rukama je imao pakete,

izgledao je uzbuđen.»Eee, o čemu pričate, o čemu ste pričali?«»Ništa«, odgovori Muhidin.»Odmah dolazim, odmah«, reče Refik i otrča u kuhinju. Dok je

silazio, ispričao je staje uzeo, a šta nije uspio naći. Vrati sa tanjirima iescajgom.

»Da ne sjedamo za sto, da jedemo na tom tronošcu?«, predloži.»Nemoj slučajno da se tronožac ufleka«, reče Muhidin. »Ne, neće seuflekati«, odgovori Refik.

Pogleda Muhidina i shvati da ga ismijava, ali se ne naljuti.Vjerovatno se radovao što su toliko bliski da mogu ismijavati jedandrugog. Otrča i donese flašu rakije i čaše.

»Vidi, Muhidine, šta ti je donio«, reče Omer.»Ja neću piti ... Ionako popodne idem na jedno mjesto«, uzvrati

Muhidin.»Nemoj, čovječe, kako bismo lijepo sjedili i razgovarali«, reče

Refik.»Sto god da bismo pričali, možemo ispričati za dva sata!«»Da, počnimo, onda, gospodo«, reče Omer, otvori flašu rakije,

brzo natoči u čašu i ustade. »Neočekivano dođe veliki dansaslušanja. Oni meleki koji su na našim ramenima pisali ono štoradimo ... Jesu li to meleki? Nema veze ... Sad će se sve ispostavitistaje ko uradio u životu, ko je u životu upravu«, pa, ne dodajućivodu, iskapi čašu.

»Zašto postupam ovako? Nema potrebe za tim«, pomisli.»Stani, čovječe, izgorjet ćeš!«, povika Refik.Muhidin nije progovarao, pažljivo je posmatrao šta se događa. Kao

da se htio izvući odavde.

»Da, počeli smo«, reče Omer. »Ko smo mi? Mi ... Haa, da! Vidiosam Samima u Ankari. Reče mi da se plašio nas. Slušaš li,Muhidine? Skroman, ponizan momak. U inžinjerskoj školi se plašionas ... Što li?«

»Vjerovatno se ustručavao pred tvojom odjećom«, reče Muhidin.»Ti si uvijek dotjeran dolazio u školu ... S lulom i svojom snobovskomodjećom, nisi mogao ništa prirodnije učiniti nego da kod togsiromašnog momka pobudiš osjećaj potištenosti!«

»Prestani s tim! On se nije plašio mene, već nas. A vjerovatnonajviše tebe. Pročitao sam tvoj časopis, preznojavao sam se kao dame spopala temperatura. Potom sam, naravno, prasnuo u smijeh.Eto, plašio se toga nečeg kod tebe. Ne, plašio se tog nečega kodnas ... Dobro! Ne mršti lice! Odlažem ovu temu!«

»Bilo bi dobro«, reče Muhidin.»Ne, ne odlažem!«, povika Omer. »Reći ću sve što mi padne

napamet ... Zanima vas šta sam ja uradio, zar ne? Doći ću i do tebe,ali prvo ću svoju bilježnicu ... Zanima vas šta sam ja uradio ... Ja ...«

»Ne pridaji sebi toliku važnost, čovječe«, reče Muhidin; izgledao jeraspoložen.

»Ja sam postao aga. Refik ovu riječ smatra nepodesnom. Eto,postao sam nešto poput toga ... Otišli smo kod notara i gotovo ...Rastao sam se i od vjerenice.«

»Jesi li se od vjerenice rastao pomoću notara?«, upita Muhidin.»Shvati, čovječe«, reče Refik, »pred notarom je uzeo imanje ...«,

pa se okrenu Omeru: »Zar se taj posao ne može obaviti ukatastarskoj upravi?«

»Ti si sad popio, a ti još nisi, ali obojica ste već pijani!«, rečeMuhidin.

»Ti pij čaj. Tebi je alkohol zabranjen!«, uzvrati Omer. »Rekao samda sam se rastao od vjerenice ... Kako se to dogodilo? Sta se dogodikad se do datuma svadbe mladoženja skriva, ako se ne pojavljuje?Napisu pismo ... Da, Muhtar-beg je napisao pismo mom tetku. Da gavidiš, Muhidine, oduševio bi se. Naravno, možda bi ga sad prihvatios ozbiljnošću. Nema veze. Srećom, nisu se bavili niskostima kao štoje vraćanje vjereničkog prstena. Eto, ispričao sam.«

»Dobro. Sta tamo radiš? Ispričaj i to«, reče Muhidin.

»Poslije ćeš i ti ispričati, ha ... Tamo ustajem ujutro, pronalazimsebi neki posao. Popravka agregata, kamiona, podmazivanje pumpeza vodu, ili neki sličan sličan posao ... Nisam se upuštao u neštodrugo, jer sam do sad bio gost. Sad je red na zemlju. Potom,povremeno, radi kupovine sitnica, odlazim u Kemah, a radi druženjau Erzindžan. Jaa, tamo imam svoje prijatelje: valiju, doktora ...Igramo poker, ćaskamo, pijemo. Toliko, eto ... Je li dobro? Sad tipričaj, da čujemo. Ili ti pričaj, Refik.«

»Ja sam ti maločas ispričao, ali da ponovim zbog Muhidina«, rečeRefik.

Ono stoje ispričao Omeru, ispričao je i Muhidinu. Potom,odjednom se okrećući prema Omeru, upita: »Sta Muhtar-beg kažeza mene?«

»Nikada nisam mogao zamisliti da ćeš ti, čovječe, biti zabrinutzbog takvih stvari«, reče Muhidin.

»Ništa nije rekao. Svidio si mu se, vjerovatno. Ali, mene uopće nijevolio, to znam!«

»Je li se nešto dogodilo među vama?«, upita Refik.»Red je bio na Muhidina«, reče Omer ljuteći se na nešto. »Muhtar-

beg me nije volio, znam. Kad mene vidi, shvati besmisao života!«»Opet se smatraš važnim«, reče Muhidin, pa, kao da se usteže,

dodade: »Ne ljuti se, dušo ... Naravno da ne znamo šta se dogodilo...«, i poče jesti salamu iz tanjira.

»Ee, hajde ti pričaj«, reče Omer ... »Zar ti nećeš pričati? Štapričaš, šta piješ? Da bar nisi ni došao ...«

»Dobro, popit ću i ja«, reče Muhidin i odjednom ustade.»Hah, tako! Živio, čovječe!«, povika Omer. »To je prijateljstvo!

Prijateljstvo se, eto, u takvim ...«

57

MEDUZE

» ...Vremenima poznaje!«»Zašto rekoh da ću piti?«, pomisli Muhidin; zabranio je sebi

alkohol, ali sad ne može misliti da će biti neke štete; bojao se da ćedoživjeti besmislenom svoju vjeru, koja to zabranjuje.

»Hajde, hajde, već si odlučio ... Uzmi tu čašu ...«Muhidin uze čašu koju mu je Omer pružio.»Ali, nemoj misliti da pijem zato što si me ti prevario«, reče.»Znam, ti se ne daš prevariti, ti se daš nagovoriti. Ti si đavo!

Znamo to ... Ali, ne znamo ovo: Koji te đavo napravipanturanistom?«, Omer iskapi čašu prasnuvši u smijeh.

»Zatrovan si ti. Ti si kulturom zatrovana jedna ..., jedna ..., jedna..., meduza, razumiješ li?!«, povika Muhidin.

»Zašto meduza?«, upita Omer. »Spopalo te pjesničkonadahnuće?«

»Aaa, ni ja nikako ne volim meduze«, reče Refik.Muhidin se nasmija.»Staja znam. Došlo mi, eto, navrh jezika«, reče.»Živio!«, povika Omer ustajući. »Vidi šta ću ti sad uraditi ... Poljubit

ću te ... S obzirom na to da još nisam pijan, niko neće moći reći dasam bio pijan i poljubio te«, pa se odlučno približi se Muhidinu ipoljubi ga u obraze.

»Uredu, sad više nema zahlađenja, zar ne?«, upita Refik.Muhidin se osjećao prikliješten u stupici, ali nije previše obraćao

pažnju. »Neka mi nešto malo drukčije pređe preko glave«, pomisliumirujući se. Otpi gutljaj iz čaše u koju je Omer natočio. Potom jošjedan i pomisli: »Nakon što se popije, isto je i gutljaj i bure!«, paisprazni cijelu čašu.

»Eto, sada, zapravo, počinjemo!«, reče Omer veselo. »Pij i ti,Refik ... Ali, ti ionako nemaš potrebe piti ...«

»Da, on je, inače, uvijek dobar ... Ih sve uspijeva vidjeti onakokako jest ...«, reče Muhidin. »Sretan je, hoću reći ...«

»Prijatelji, nemojte misliti da sam veoma sretan ...«, uzvrati Refik.»Onda, pričaj o svojim problemima, da čujemo!«, reče Omer.»Ispričao sam, pričam ... Ja sam nespokojan u ovoj kući ... Zatim,

nisam zadovoljan ni poslom ... Jedan novi život ...«»Tragaš i ne uspijevaš pronaći«, ubaci se Muhidin ljuteći se. »Ne

vjerujem u to, Refik, ne vjerujem!«, reče. »To što se nazivatraganjem ne daje nikakav rezultat, osim što nastavljaš sa svojimprijašnjim životom ... U međuvremenu, to što si rekao, da, riječtraganje, to sam ja koristio ... Nema veze, ti radiš to da bi umiriosavjest. Kakvih problema imaš da bi tragao?«

»Sve mi se čini banalnim. Ne mogu raditi ono što sam ranijeradio.«

»Koliko puta si mi to rekao, čovječe!?«»Da, tako«, reče Refik i pokunji se kao prijestupnik.»Ne ide, prijatelji, ne možemo otpočeti«, reče Omer. »Ponavljamo

iste stvari. Meni je dosadno!«»Vi ste bez vjere«, reče Muhidin. »To je ono što vas čini ružnim.«»Mi ti, dakle, izgledamo ružni?«, uzvrati Refik.»Teoretski, tako je«, odgovori Muhidin. »Staviše, polahko vas, kao

prijatelj, počinjem tako doživljavati.«»Ionako se može reći da je naše prijateljstvo završeno«, reče

Omer.»To govoriš iz svoje oholosti«, uzvrati Muhidin. »Uznemirio si se

zato što nisi ti taj koji je to prvi rekao ...«»Ne ... Dobro, recimo da je tako ... Ali, najvažnije je, zapravo, tvoje

bježanje od nas! Zašto bježiš? Kažeš da si, čak dok si i ovamo išao,htio ići negdje drugdje, da nemaš vremena. Zar je vrijeme tolikobitno? Uopće ne mislim da je tako. Bojiš se da te ne podvrgnemoismijavanju. Koliko god su grozne tvoje panturanističke pjesme, istotoliko su i smiješne, burazeru moj!«

»Nisam trebao dolaziti ovamo!«, povika Muhidin.»Smiješne, dragi Muhidine, šta mogu, smiješne«, reče Omer.Muhidin ispi još jednu čašu.

»Šta ti kažeš, Refik? Čitaš li ti njegov časopis?«»Čitam.«Muhidin se odjednom prodera:»Ti si jedan od onih koji, zbog straha da ne ispadnu smiješni, ništa

ne uspijevaju uraditi. Nasmrt se bojiš uraditi nešto da to ne bi ispalosmiješno, banalno i površno. Zato ništa ne možeš uraditi. Želiš da otebi niko ništa ne misli. Bojiš se biti banalan, ali nemaš straha dabudeš ružan. Zašto? Jesi li uopće o tome razmišljao?«

»Stvarno, nisam nikada razmišljao«, odgovori Omer uz podrugljiviosmijeh.

Ali, Muhidin je shvatio da ga je ranio. Osjećajući da je upravu,upita: »Zašto se toliko bojiš da ne ispadneš smiješan, a ne bojiš sebiti ružan i nepravedan? Da, možda je, kao što sam to i ja nekadagovorio, tebi najbitnije biti pronicljiv ... Ali, zašto bi te napraviloglupim to što bi nešto uradio? Zašto bi vjerovanje u nešto, šta godbilo, načinilo čovjeka glupim?«

»Ja vjerujem u sebe«, uzvrati Omer; nastojao je izgledati veselo.»Vjerovao si ... Trebao si biti osvajač, zaraditi mnogo novca, htio si

osvojiti Istanbul, Tursku ... Odlažem ustranu nakaradnost tog poriva.To nisi ni uradio ... Nisi se oženio zato da drugi ne bi ismijavali tvojbrak. Ništa ne radiš. To je zato što uvijek težiš pronicljivost gurati uprvi plan. Misliš da ćeš, ako nešta uradiš, izgubiti pravo nakritiziranje, ne, ne, samo ismijavanje. Ne ženiš se, jer onda nećešimati pravo brakove drugih doživljavati prostim, ružnim, prosječnim ipovršnim. Pobjegao si i iz Istanbula. Sklonio se tamo. Zašto dolazišovamo? Zato da vidiš šta je ko uradio. Oraspoložit ćeš se vidjevšikoliko su svi prosti. Ti sam govoriš da si ovamo došao iz znatiželje,zar ne? Ne dolaziš ovamo zbog znatiželje, nego, eto, zbog ovoga,dolaziš zbog nesviđanja. Mogu zamisliti tvoje uzbuđenje kad si uzeou ruke moj časopis: Ko zna kakvih smiješnih stvari ima? Molio si sesam sebi da ih, ako Bog da, ima ...«

»Jesam li ja toliko prost, Muhidin-beže?«, upita Omer.»Možda si složen, ali meni je ta situacija toliko prosta«, odgovori

Muhidin.»Dobro, reci, da čujem!«, reče Omer. »Može li se i živjeti i

ismijavati? Može li čovjek biti i sretan, a i da iznosi kako je sve ružno,onako kao u stvarnosti?«, pa sam odgovori: »Ne može to.«

»Može«, reče Muhidin. »Može, može. Ako vjeruješ, može!«»Ali, ionako je smiješno ono u šta ti vjeruješ! Osim toga, sumnjam

i da vjeruješ!«»Onespokojen si, bojiš se, zar ne, mog vezivanja za nešto?«»Ne! Samo kažem da mi se čini smiješnim. A, zapravo, zato što te

poznajem, zanima me kako se ponašaš među ljudima ...«»Među kojim ljudima?«, upita Refik, koji je polahko pio.»Među turskim nacionalistima, prijatelju, među panturanistima!«»Nemoj ih više spominjati tim ružnim, podrugljivim jezikom,

uredu?!«, reče Muhidin.»Niko mi ne može oduzeti pravo da o svemu govorim kako hoću«,

odgovori Omer.»Veoma ružno, veoma prosto ... Vrlo, vrlo si zaluđen samim

sobom«, reče Muhidin. »Kao, tvoje je pravo da pričaš o svemu! Daismijavaš! Na šta se oslanjaš dok to radiš? Šta je tebi ispravno? Štasi ti? Ništa! Ali, ja sam te vidio i na vjeridbi. Svima si se smješkao.Svi su te voljeli. Tada je u tvom držanju i u tvojim pogledima bilonešto jadno, nešto što je govorilo: Ne ismijavaj me, Muhidine! Voliobih doći tamo, u Kemah, u Alpe, gdje god da je, da te vidim usvakodnevnom životu.«

»Momci, molim vas, prestanite!«, reče Refik. »Plašite me. Najboljeje da ja ispričam neki vic da se oraspoložite. Koji da ispričam?«, paje razmislio, ali nije uspio naći ono što je tražio. »Ja sam se,zapravo, plašio da ćete se vas dvojica udružiti i da ćete mezadirkivati ... Prije je bilo tako, ili se meni tako činilo. Ali, vi stezaboravili da ste dugogodišnji prijatelji ...«

»Brate, sve ima svoju granicu«, reče Muhidin.»Vidi, vidi, nastoji omekšati atmosferu«, reče Omer. »Da omekšam

atmosferu, da ne kažem ono šta mislim o njemu, ako i kažem, dakažem malo mekšim riječima. To hoće. Zato je maločas i izbacio onusrceparajuću tiradu. 0, inžinjeri, budite blagonakloni prema meni,postao sam vjernik, kaže. Alija moram ismijavati, dati pravo svomrazumu, postoje za mene, da, kao što rekoh, dragi Muhidine, razumdolazi iznad svega ... Živio razum!«, pa se okrenu prema Refiku:»Eee, ima li ikakvih vijesti od herr Rudolpha?«

»Ima, dopisujemo se ...«»Ko je to?«, upita Muhidin.

» Nijemac. Ali, nije od vaših! Poštovan čovjek!«Refik poprimi povrijeđen izgled.»Nisam uspio shvatiti ismijavaš li ili si ozbiljan«, reče.»Eee, šta ja znam, čovječe!«, povika Omer. »Prema čemu

ismijavanje, prema čemu ozbiljnost? Ne znam. Haaa, rekoh razum,zar ne? Vidi, taj čovjek ...«, pa se okrenu Refiku. »Šta pišete jedandrugome? Iste stvari, isti razgovori?«, i rukom načini pokretomalovažavanja: »Prosvijetljenost, tmina, duše, ideje, ropstvo ...Drugo? Još uvijek je to?«

»Da, to«, odgovori Refik.»Kakve su to prosvijetljenosti tame?«, upita Muhidin.»Ciste, bezazlene i, kao duša, lahke riječi, dragi Muhidine, koje

neće moći spoznati ljudi što su, poput tebe i mene, zaglibili u blatosvojih požuda i strasti«, reče Omer. »Zato što je Turska, ili Istok,zemlja budala i gadosti ...«

»Nije tako, uopće nije tako«, umiješa se Refik.»Ee, e, pričaj, pričaj!«, reče Muhidin i, uzbuđen, ustade.»Razumio sam«, nepromišljeno će Muhidin i oštro pogleda Refika,

ali kad uoči da se kao malo zastidio, shvati da je pogriješio. »Nisammislio da će tvoja naivnost dospjeti do odvratnosti«, reče.»Spominjao si mi naše barbarstvo, svjetlost razuma, ali, ako ćešpravo, toliko nisam očekivao ... Dopisuje se sa kršćaninom i ..., pa,vidjevši da se Refik snebiva, dodade: »Ionako si mi uvijek sličiokršćanima! Rekao sam: Ti si se evropeizirao!«

»Šta se događa, čovječe?«, upita Omer. »Ozbiljno to govoriš?«»Izgleda da sam pretjerao«, pomisli Muhidin i iznenadi se što mu

Refik ništa nije odgovorio. »Mora da je on doista sretan«, pomisli.»Nije svadljiv i agresivan. Sad vjerovatno razmišlja o tome kakorazmišlja ispravno, žali što mi nije odgovorio. Uskoro će žaliti i zbogmene.« Okrenuo im je leđa i hodao po sobi. Najednom se okrenu:

»Nisi se valjda naljutio, Refik«, reče. »Šalio sam se«, ali se pokajašto to reče.

»Znam, Muhidine, ti si dobar čovjek«, uzvrati Refik.»Hoćeš, dakle, reći da moje ideje brane loši ljudi?«, upita Muhidin;

prvi put se istinski zainteresirao šta se događa u Refikovoj glavi izbunjeno se prisjeti da ga je jednom zatekao da čita Holderlina.»Čitaš li još uvijek Holderlina?«

»Je li i tebi pričao o njemu?«, upita Omer. »Eto, onaj Nijemac ga ječitao.

»Nije pričao, vidio sam. Naučio si, dakle, od Nijemca. Šta si jošnaučio od njega?«

»Nešto poput onoga što si ti naučio od Baudelairea ...«, odgovoriRefik.

»Jesi li dobio odgovor?«, reče Omer i prasnu u smijeh. »Eto, to sezove stavljanje kamena u njegovu rupu!«

»Ne, nije, nije to to!«, reče Refik. »Oni ne sliče jedan drugome.Holderlin malo traga za nečim zdravim. Ili on ...«

»Zdravo? Vidiš, to je nova riječ«, reče Omer.»Ja se više ne bavim time. Ali, ako mene pitate, nema razlike

među njima. Obojica su isti«, reče Muhidin.»Da, ne znam ni ja ...«, reče Refik. »Ne znam. Ništa ne znamo.

Moramo još mnogo čitati. Svi trebaju čitati. Da, da barem ohrabrenalkoholom kažem: Mislim osnovati izdavačku kuću. Želim objavitidobre knjige, koje na najbolji način svakome pružaju mogućnostčitanja Rousseaua, Defoa; svakome dobre i jeftine knjige«, pastidljivo pogleda u svoje prijatelje. »Šta kažete?«

»Bankrotirat ćeš«, reče Omer protežući se.»Novac nije bitan«, uzvrati Refik. »A zašto bih bankrotirao? Kad

će narod čitati nešto dobro?«, i pogleda u Muhidina. »Smatrate li dasam previše sanjar?«

»Renesansna kultura ... Grčki klasici«, promrmlja Muhidin, apotom se, ne shvatajući da ga je obuzeo alkohol, naljuti sam nasebe.

»Da, oni«, reče Refik uzbuđeno, ali, vidjevši svadljivo Muhidinovolice, okrenu se Omeru: »Da, upravu sam; to je ono što nam treba.Jučer sam bio na Hejbeliadi. Moj bratić je osunećen. To je groznaceremonija! Veoma ružna. Djevojke i žene okupljaju se okoosunećenog, zatim dolazi onaj mađioničar i oni ...«

»Šta priča ovaj?«, pomisli Muhidin. »Ja sam se već napio. Idemsjesti. Koliko sam čaša popio? Nisam obraćao pažnju. Da bar neštoprezalogajim.«

Metnu na tanjir malo salame i prženog patlidžana. Teturajući se,sjede na praznu fotelju pokraj Omera.

»Ee, pa vi ne slušate!«, reče Refik.

»Da, niko nikog ne sluša«, reče Omer. »Napili smo se kao luđaci.Ne, nije zbog toga. Vjerovatno više nismo interesantni jedni drugima.Svako misli na sebe. Svako je zauzet svojim životom. Život! Šta smomi uradili? Ništa!«, ponovo napuni čašu.

Omer se Muhidinu učini odvratnim.»Ti pričaš o sebi, ne o nama, o meni«, reče.»Dobro, dobro«, uzvrati Omer. »Stani, stani ... A gdje je ono da

ćeš se ubiti ako ne postaneš dobar pjesnik?!«»Pa, kažem ... Ja sam se promijenio od glave do pete«, reče

Muhidin. »Napustio sam i tu vrstu poezije, tu vrstu pesimizma. Inače,ono što sad pišem čak se ne može ni nazvati pravom poezijom ...«

»Da, pjesme ...«, promrmlja Omer.»Pjesništvo sam ostavio malima«, reče Muhidin. »Poeziju sam

ostavio malim ljudima, prostim dušama!«»Jesi li vidio, jesi li vidio ...? Ne možeš se ubiti! Zar nisam rekao?

Rekao sam ti da ćeš naći neki izgovor ...«»Pa, ne znam zašto još uvijek pričam sa nekim ko ne želi biti jadni

Turčin«, uzvrati Muhidin.»Ne boj se, dragi moj, brzo ćeš zaboraviti današnji dan«, reče

Omer.»Osvajač, ha ...? Vidi ti osvajača!«, promrmlja Muhidin. »Mislio

sam da nijedan osvajač ne može biti toliko bijedan, bezvjeran, jadani savladan. To bi, vjerovatno, trebao biti savremeni osvajač ...Savremeni osvajač! Jadni osvajač je savremen, ali zemlja u kojoj živinije savremena ... Kako se kaže, Refik, ti znaš bolje? Treba reći dazemlja u kojoj živi nije prosvijetljena, zar ne? Eh, šta će onda osvajačraditi? Neće biti osvajač; srdi se! On u sebi odgaja svoje strasti ipožude ... Udubi se u sebe i pogleda: Jao, kako sam ja uzvišen! Alisvijet je nepodnošljiv! Misli šta će raditi ako neće ismijavati! Zar ne,osvajač?

»Dobro, a ti? Donio si odluku da se umiješaš u masu! Ili zato što sibio sasvim loš pjesnik ... Nastojiš zaboraviti svoj razum, ali on dolaziza tobom zato što si se, kao što meni reče, i ti zatrovao kulturom, i ti,i ti ... Nikako da zaboraviš svoj razum ... Nisam siguran ni da vjeruješu turski nacionalizam ... To bi i ti trebao znati, ali tješiš se da,navodno, nešta radiš ... Mi, nas dvojica, ne možemo vjerovati ni ušta. To znam. Za Refika ne znam.«

»Ma, hajde molim te, Rastignac! Ja sam Turčin«, reče Muhidin.»Jasno mi je da sam pogriješio što sam došao ovamo. Ovaj vašprljavi, bijedni život je daleko od mene ... Ja, sa svojim požrtvovanim,idealističkim prijateljima koji su povezani istinskim bratskimosjećajima ...«

»Aa, viđaš li još uvijek one vojnike?«, upita Refik. »To su dobrimomci!«

»Vojnici?«, upita Omer. »Pravi vojnik, vojnici ...«, prošapta. »Uzeosi ih pod svoje tutorstvo?«

»Zašto dođoh ovamo, moj Bože, zašto dođoh ovamo?«, promrmljaMuhidin. »Ovdje je ružno ... Ovaj bijedni mangup ... Zašto dođoh,zašto toliko popih? Zašto sam sad ovakav? Zašto sam ovakav ...?«

»Uzeo si da im soliš pamet«, šaptao je Omer. »Vojnike, znači ...Hajde, pročitaj nam jednu svoju pjesmu. Pročitaj nam jednu tipa KizilElma33, Bozkurt34 ... Hah, hah ... Mora da piše i da se prije svih samsmije ... Zato što je i on meduza ...«

Omer je naslonio glavu na naslonjač fotelje i pričao gledajući utavan.

»Meduza, meduza ... Aaa, melcki lete po tavanu, čovječe!«»Prvi put vidiš?«, upita Refik smješkajući se.»Gdje je zahod?«, upita Muhidin.»Kako si brzo zaboravio? Gore«, odgovori Refik.»Ala turka zahod je dolje!«, povika Omer.»Da se malo pljusnem vodom po licu«, pomisli Muhidin izlazeći iz

salona. Pođe uza stepenice. Umiri se kad mu njihovi glasovipostadoše daleki. »Da, Muhidine, bila je greška to što si došaoovamo, ali ti si čovjek koji to može ispraviti«, promrmlja da bi sesmirio. »Kasnije ću napraviti kahvu ... Prošetat ću. Koliko je sati ...?Dva ... Baš najtopliji dio dana ... Otići su kući i prileći ...« Nasrednjem spratu ču otkucaje sata. »Ko je ovo navio? Refik ... IH utoku sedmice dođe Osman i navije ga. Žele da ne prestaje kucati!«Prođe pažljivo pokraj sata sa velikim klatnom, kao da je izbjegavaoda ga dodirne. »Zašto se plašim tog sata? Mogu ga i razbiti«, pomislidok je otvarao vrata na zahodu. »Školske godine su najboljegodine«, promrmlja dok se umivao i prao ruke, prisjećajući se prvihgodina prijateljstva sa njima. Izlazeći, opet ču sat i naljuti se. »Razbitću sat! Tome će se veoma iznenaditi. Jadni Osman, neće moći ništa

navijati, ništa više neće moći sastaviti«, pomisli. Na tronošcu pokrajsata bila je pepeljara. Uze je i podiže ruku da bije bacio na sat, udari,ali se ništa ne dogodi, jer se u posljednjem trenutku suzdržao iusporio ruku. »Nije se razbio«, pomisli. »Nisam razbio.« Ostavipepeljaru. Bez razmišljanja uđe u biblioteku. »Godinama smo ovdjeigrali poker«, pomisli. »U kakvom smo sad stanju ... Ne, ne, ja ...Otići ću kod Gijasettina Kagana i reći ću da su ostali, Mahir Altajli,izdali ... Da radim sa vama ... Časopis vaš ...« Odjednom ugledaDževdet-begovu sliku. »Dževdet-beg ... Dževdet-begov život«,promrmlja. »Stvari, stvari, jedna porodica, gužva, veselje, sreća!«Dževdet-beg je gledao u Muhidina govoreći: Ha, ni slučajno! Budioprezan! Iziđe iz sobe. Upravo kad je htio sići, obuze ga znatiželja.»Sta ima u drugim sobama«, promrmlja. Otvori prva vrata predsobom. To bi trebala biti Osmanova i Nerminina soba ... Zato što subili zatvoreni kapci, unutra je, kao i u drugim sobama, bilo mračno.»Veliki krevet ... Trgovac i njegova supruga ... Miris sapuna i parfema... Kadife, fotelje ... Ovdje žive ...« Došlo mu je da sve porazbija.Želio se i smijati, ali nije bio ustanju. Podigao je prekrivač sa kreveta,ispod jastuka je izvukao Osmanovu pidžamu, razmotao je, pogledao... Bila je plava sa bijelim prugama, ali se po kragni vidjelo da je toipak pidžama bogataša ... »Neću više oblačiti pidžamu«, pomisli.Nastojao je zamisliti Osmana dok u pidžami razmišlja o trgovini ilidok, glasom koji miriše na sapun priča sa Nermin. Potom sve ostavina svoje mjesto i uđe u sobu na drugoj strani. »Dževdet-begovasoba, njegov krevet«, reče, razgledajući. Na zidu je opet bioDževdet-beg, opet je, izgleda, gledao govoreći: Zaboga, pazi!Muhidin pogleda na krevet misleći kako je tu godinama ležaoDževdet-beg. »Dževdet-beg, Dževdet-beg«, promrmlja. Kao da začuneko bajramsko veselje. Kao da su se vrata otvarala, zatvarala,dolazi masa gostiju, druga masa izlazi, pričaju, smiju se,prepričavaju dosjetke, žive, a Muhidinu je preostalo da izdalekasluša glasove. »Pijan sam«, pomisli. U uglu, koji je bio u priličnojtami, ugleda ormar; potrča i otvori ga. Na jednoj strani bile supovješane Nigan-hanumine haljine. One ga nisu zanimale. Počeotvarati ladice na drugoj strani. Peškiri, stolnjaci, svileni štofovi,nekoliko porcelanskih findžana ... Odjednom osjeti vrtoglavicu. »Tokoriste ... Koristeći to, žive vjerujući životu!« Strahujući da se ne svali

na pod, pomisli da se baci na krevet. »Da barem ovdje maloprilegnem. Ustat ću ako neko dođe. Otići ću kod Gijasettina Kagana,reći ću da su ostali ostavili nacionalizam. Šta će mi reći? Čitam Vašetekstove ... Krevet je mehak ... Čujem sat! Mahir i Hajdar! Čujem likorake? Sad ionako ustajem. Da ustanem da ne bi pomislih da sampijan ... Da ustanem i da Refiku kažem da sam dobro ... Došao je!Malo sam, eto, prilegao. Takav je čovjek, kad, naravno, malo popije!Nekoliko godina ...«

»Hah, tu si? Šta radiš, čovječe? Legao!« Bio je to Omer. »Je li tiloše? Da povratiš?«

»Nije mi ništa«, odgovori Muhidin ustajući. »Aa, otvorio si ormare.Pregledao si, zar ne?«

»Da pogledam, rekoh. Da vidim šta imaju. Kakve su stvari«,odgovori Muhidin nastojeći se smješkati.

»Veoma si nesretan, zar ne? Stvari! Nešto Nigan-hanumino?«»Zatvori, zatvori! Ide, izgleda, Refik«, reče Muhidin.»Ne znaš šta ćeš uraditi sa ovom kulturom, zar ne?«, upita Omer

gledajući ladice, stvari, izuzetno čistu sobu.»Dževdet-beg je opet dobar«, zapomaga Muhidin. »Druga,

Osmanova soba je još gora.«»Niti možeš biti sa ovom kulturom i stvarima, a niti bez njih ...

Ljutiš li se na ovu kulturu ili na sebe? Srdiš li se na ove stvari ili nasvoju neodlučnost?«, upita Omer popustljivo klimajući glavom.

»Kamo sreće da možemo biti kao Refik!«, uzvrati Muhidin.»Ručkovi, izmjenjivanje osmijeha, zabave ...«, reče Omer

zatvarajući ladice. »A ti ovo ...«»Brzo zatvaraj ... Da, šta ima? Zar nisi shvatio da sam se šalio?«,

reče Muhidin. »Povjerovao si, dakle, mojoj šali?« Dok je Omerzatvarao ormar, ude Refik.

»Šta se dogodilo, momci?«, upita. »Uh, kako je ovdje zagušljivo!«»Tražio sam peškir«, reče Muhidin.»Zabrinuli smo se za tebe. Dobro si, zar ne? Mi smo krivi. Zar piti

na ovoj vrućini? Ovu sobu treba prozračiti! Poslije ću napravitikahvu«

Refik raširi zavjese, otvori prozor i kapke. Sobom se raširiše čistzrak i blistava svjetlost.

»Oh, kako je lijepo vani!«, reče Refik. »Kako je lijepa ova bašča!Puše! Da kahvu popijemo u bašči. Osvježilo je pod drvetom. Čujete licvrčke?«

»Sa vama dvojicom više se ne mogu viđati«, reče Muhidin.

58

NEDJELJA

»Pobogu, dragi Osmane, polahko vozi!«, reče Nigan-hanuma.»Kako ću voziti, mamice? Ne prelazim pedeset«, uzvrati Osman.»Ne mene, ne mene, gledaj kud voziš!«, reče Nigan-hanuma.»Gledam kud vozim, ali me vi ...«, prošapta Osman i poprimi

izgled kao da zbog srdžbe nije uspio dovršiti rečenicu, ali nije bio ljut.»Keriman! Poslije podne ću se vidjeti sa Keriman«, pomisli i smiri

se. Nedjeljom popodne su se sastajali u stanu koji joj je Osmanzakupio.

»Aa, pustite se više te igre. Razgledajte okolo«, reče Nigan-hanuma.

Kao što su to radili prilikom svake vožnje autom, Džemil i Lal su seopet igrali žmire. Osman nije znao pravila igre, ali je znao da djecazatvaraju oči i da ne gledaju kroz prozor.

»Hajde, djeco, ostavite igru, vidite, prolazi parobrod!«, rečeNermin. »Ljutite svoju nenu. Ovaj izlet je radi vas, a vi zatvarate oči!«

»Vidjeli smo sve to idući tamo«, odgovori Džemil.Nigan-hanuma prasnu u smijeh. Nasmija se i Nermin. Vraćali su

se iz uobičajene vožnje nedjeljom ujutru. Bio je početak septembra,ali je bilo toplo. Ove godine su se ranije vratili sa ostrva. Kad izbi rat,Nigan-hanuma reče da se stalno sekira i da želi biti kod kuće. Mrštilase na one koji su govorili da nećemo ući u rat, da će, ako i uđemo,biti sigurnije da ostanemo na ostrvu, a govorila je i da želi obavitipripreme za Ajšinu vjeridbu. Do vjeridbe je bilo najmanje još trimjeseca, a rat je bio veoma daleko. Ali, zato što je namršteno Nigan-hanumino lice bilo važnije od svega, preseljeno je na Nišantaš. »Eto,još jedna nova godina«, pomisli Osman. »Opet ćemo nedjeljomujutro autom ići na Bosfor, opet ćemo uzeti ribu, opet firma ...«

Pomislivši da će rat otežati trgovinu sa Njemačkom, obuze ga panikakoja ga je posljednjih dana često obuzimala.

»Da se od vrućine riba ne usmrdi?«, reče Nigan-hanuma.»Bila je veoma svježa«, reče Nermin.»Opet ti, Ajša, kćeri, uzmi ovaj paket u krilo«, reče Nigan-hanuma.

»Dat ćemo da se to ispeče na roštilju, zar ne? Da bar Refikovi nezakasne na ručak.«

»Neće, neće«, kaza Osman.Nastupi tišina. Refik je prije tri dana za ručkom saopćio da žele

stanovati u drugoj kući. Nigan-hanuma se prvo rasrdila, potomplakala, te je, zato što od sina nije uspjela dobiti zadovoljavajućiodgovor, kao i sve druge neprijatnosti, i to povezala sa Dževdet-begovom odsutnošću. Ali, tražila je, izgleda, i druge razloge.

»Zašto se oni odvajaju od nas? Reci, Osmane, zašto.«»Molim Vas, mamice, ne pričajmo sad o tome!«, odgovori Osman.

»Sam je, eto, rekao ... Soba im je, navodno, tijesna ... Dijete raste!«»Pa, dajmo djetetu sobu koju želi«, uzvrati Nigan-hanuma i okrenu

se prema Ajši: »Ti reci ... Šta Perihan kaže? Ti si bila dobra sa njom... Nešto ti je rekla ...«

»Kaže da je soba mala ... Ništa drugo nije rekla!«»Zašto, zašto?«, prošapta Nigan-hanuma. »I ti ćeš se udati i

otići!«»Tada ćemo, eto, kao i svi, sagraditi apartman«, ne uspjevši se

suzdržati, reče Osman.»Sagradit ćete svoj apartman kad mene pošaljete pokraj Dževdet-

bega«, uzvrati Nigan-hanuma i htjede zaplakati. »Ah, Dževdet-beg,Vi ...«, poče.

»Keriman«, pomisli Osman opet. »Poslije ručka ... Šta da radimako neću ići njoj? Keriman ... Ešarpa!« Ljubavnici je uzeo ešarpu.Razmišljao je kako će joj to uručiti ... Pred očima mu oživješe prvidani braka sa Nermin. »Ostario sam«, promrmlja. Krajičkom okapogleda Nermin, koja je sjedila pokraj njega. I ona se povukla usvoje misli. »Više nije niko ni sa kim, ali to nije moja krivica«, pomisli.»Ko je kriv? Eto, tako se dogodilo! Ali, firma je uredu.« Prodaja seudvostručila odmah nakon izbijanja rata. »Dobro je i to što se Ajšaudaje za Remzija«, pomisli. »Tako se više ne bojim da će se firmaraspasti. Naprotiv, još više jačamo.« Poče se zabavljati ranijim

maštanjima koja su mu, zajedno sa jačanjem firme, padala napamet.»Zašto da se i kod nas ne osnuje fabrika sijalica? Ili za električneinstalacije ... Ionako je otac oporučio ... Sa Siemensom ...«

»I ovo su pretvorili u mjesto požara«, reče Nigan-hanuma.Prolazili su kroz Bešiktaš. Osman je u novinama pročitao da će –

da bi Barbarosino turbe bilo na vidnom mjestu – groblje bitiizmješteno, da će biti porušene stare kuće i da će napraviti park.

»Ovdje je stanovao jedan Refikov prijatelj. Gdje je on, nikako sene pojavljuje?«, upita Nigan-hanuma.

»Muhidin?«»Baš je, nekako, bio naopak. Je li se na njih ugledao moj Refik?«»Mama, ne počinjite opet, molim Vas!«»Dobro, a o čemu ćemo razgovarati ...? Više se ništa ne priča.«»Pa, izići ćemo sutra na Bejoglu«, reče Nermin.Nigan-hanuma se poče smijati. Pridruži joj se i Ajša. Osman se,

isto tako, razveseli i još jednom upita kako će pripremiti ribu. PotomAjša poče pričati o ribi koju je jela u kući Fuad-begovih. Kad su išliMačkom, Nigan-hanuma se prisjeti Kutsija-hanume, koja je umrlaovog ljeta, i rastuži se, ali pred tešvikijskom džamijom pomisli nadjetinjstvo i mladost i veselo poče pričati o svojoj majci. Reče da će utoku sedmice ići u posjetu sestrama, a Osmana naruži što nikako neposjećuje tetke. Kad ugleda Azizov dućan, pomisli da im bašča višeneće biti uređena, a kad, izdaleka, ugleda kuću i građevinu koja jezapočeta pokraj kuće, reče da ionako više neće izlaziti u bašču. Ali,kad što iziđe iz auta, krenu u šetnju po bašči da bi vidjela šta sedogađa na susjednoj parceli.

Kada se pogleda u ogledalu u hodniku, Osman prvo pomisli naKeriman, a potom da je ostario. Odlučujući da će manje pušiti i da jeto novina u sistematičnom svakodnevnom životu, ustrča uzastepenice, na zadnjim stepenicima pomisli da uopće nije ostario, uđeu sobu i pogleda je li ešarpa tamo gdje ju je sakrio. Bila je. Iziđeraspoložen iz sobe, a kad vidje da se Nermin penje uz stepenice,uđe u kupatilo, s užitkom opra ruke i, prisjećajući se da je odlučioiskoristiti međuvrijeme, siđe, uze novine i poče čitati. Novine su, odpočetka do kraja, bile pune vijesti o ratu: »Francuzi napreduju naliniji Sigfrid ... Protunapad Nijemaca ...« Prisjećajući se nekih filmovai godina iz vojske, pred očima je nastojao dočarati situaciju u kojoj su

ljudi koji ratuju i podijeliti njihove emocije, ali vijesti u njemu nisupobudile ništa osim osjećaja katastrofe i želje za skrivanjem. Osjećajkatastrofe nametnuo mu je razmišljanje o tome da je Istanbulbombardiran, da su izgorjela skladišta u Karakoju i Sirkedžiju, da suuništene sve bilansne bilježnice, vrjednosni papiri, svi kupci i zalihe,a sam je želio spavati dok se sve ne završi i da ne izlazi s mjesta nakome se skriva. Odjednom primijeti da je drugi put zijevnuo i pomislida mu je prijala kratkotrajna šetnja Bebekom. Kad osjeti vitalnost,ponovo pomisli na Keriman, šta će sa njom raditi ovog popodneva, inešto još uzbudljivije, te, osjećajući da žeh kretnju, skoči na noge i,poput nestrpljivog djeteta, siđe niz stepenice koje vode u kuhinju. Ukuhinji su kuhar Jilmaz i Emina-hanuma čistili ribe.

»Kad ćemo jesti?«, upita Osman i pomisli kako da će, kao i uvijek,oboje vrijeme mjeriti riječima, a ne minutama, pa veselo promrmlja,kao da pjeva pjesmu: »Vrijeme je novac.«

»Jesu li stigli Refik-beg i njegovi?«, upita Emina-hanuma.»Zar nisu stigli? U jedan su trebali biti ovdje. Stavite vi ribu odmah

na vatru«, reče Osman i kroz prozor vidje majku da šeta po avliji.Nigan-hanuma je polahko šetala baščom. Zajedno sa njom,

unučad su povremeno zastajkivala i gledala u susjednu parcelu.Nigan-hanumini pogledi bili su neprijateljski, a djeca su gledalanastojeći shvatiti.

Osman iziđe iz kuhinje. »Jedan, dva, tri, četiri, pet i šest«, brojeći i,kako je to u djetinjstvu radio, preskačući posljednju stepenicu,nabrzinu ustrča uz stepenice i ude u salon. »Ja sam bio dijete ...Ovdje sam se rodio«, promrmlja. »Prije trideset i tri godine!« Pomislida je trideset i tri godine uzlazio uz ove stepenice, da se, izuzevnekoliko kratkotrajnih poslovnih putovanja i služenja vojske, nikakonije odvajao od kuće. Kad u uglu ugleda Nermin i Ajšu, opet obuzetnavikom hvatanja ljudi na djelu, povika:

»Šta pričate? Šta ima? Recite da čujem, recite!«, ali se sjeti zbogčega je veseo, pa sjede i sakri lice iza novina.

»Razgovarale smo o Ajšinoj vjeridbi«, odgovori Nermin.»Pričale smo šta da obučem«, dodade Ajša.Skidajući novine sa lica, Osman se nasmija. Obradova se kad

shvati da mu je osmijeh onakav kakav želi, da dolazi u značenju: »Sjedne strane, slušam vas, s druge čitam novine, a sa jedne strane,

eto, živim.« Ali, ugledavši očevu sliku na zidu, raspoloženje mu sezasjeni. »Imam ljubavnicu, to je veoma ružno«, pomisli. »Ali, štamogu? Kako bih živio da nije nje? Ne znam šta bih očekivao odživota.« Gledao je magazinsku stranu u novinama: «JohnnyWeissmüller se rastaje od supruge!» Sam nikad nije razmišljao onečemu takvom. »Kao domaćica, kao majka moje djece, Nermin jeneuporediva«, promrmlja. Ah, zato što mu je došlo da se naljuti nanju, dodade: »Nerazumna je ...« Razgovor u sobi je još uvijek trajao.Prevrnu stranicu u novinama. »Dobro, kakvi su bili moji roditelji?Cijelog života otac nije poznavao nijednu ženu osim moje mame! Da,pošto je mama bila razumna. Sad je nervozna, ali prije je bilarazumna.« Zato što ovo objašnjenje nije doživio kao dovoljno, rečesam sebi: »Oni su ljudi starog kova.« Nije mu se dalo razmišljatistaje time htio reći. »Ee, šta je sa tim jelom?«, progunđa, bacinovine, ustade te, da bi ublažio nemir, promrmlja: »Ima i Selahattin,ima i Demirdži Mustafa, štaviše i Fuad-beg je nekada imaoljubavnicu! Osim toga, Mustafina supruga je znala za njegovu i,navodno, nije puštala glas!«

»O čemu razmišljaš?«, upita ga Nermin.»Šta je sa Refikom i njegovim?«»Sad će«, odgovori Ajša.»To nije uredu«, reče Osman, pa, osjećajući potrebu da obrazloži

šta to nije uredu, dodade: »Nije uredu što toliko misle samo nasebe.«

Ne odgovarajući mu, Nermin i Ajša su razgovarale. Osman seushoda između sedefne sobe i stepenica koje vode u kuhinju.

»Kako si nervozan! Sjedi«, reče Nermin. »Šta ćeš raditipopodne?«

»Ići ću u klub«, odgovori Osman, sjede i ponovo otvori novine,poče čitati, ah sad se ljutio na sebe zato što uzaludno mora ići uklub.

»Neću dugo sjediti«, pomisli. »Ući ću i odmah izići! Pokazat ću sesvima! Ručak je, evo, gotov.«

Nigan-hanuma se polahko približavala. »Ee, gdje je Refik?«, upita.»Nisu došli«, odgovori Osman.

»Servirana je riba. Hoćemo li to početi još i odvojeno jesti? Samoje to nedostajalo!«

»Sad će doći. Sad će doći!«, reče Osman ustajući.»Ko im je rekao da postave ribu?«, upita Nigan-hanuma.,Ja sam rekao. Sad će stići, rekoh.«»Ali, zar je to uredu?«, uzvrati Nigan-hanuma. »Da bar za sofrom

budemo skupa ... Ako i to narušite ...«»Draga mama, doći će, rekoh, doći će, sad će doći«, bio je uporan

Osman.Naljuti se kad shvati da mu je ruka posegnula za cigaretom. »Šta

čovjek da radi ako ne puši, ako se ne zanima za drugu ženu?«,pomisli. Malo mu bi lakše zato stoje mislio da mu je načinjenanepravda.

»Vidjela sam susjednu parcelu. Došlo mi je da zaplačem«, rečeNigan-hanuma.

Osman klimnu glavom. Ponovo sjede.»Upropastiše Nišantaš!«, pa, poslije kratkotrajne tišine, Nigan-

hanuma reče: »Kako je vruće.«»Da, vruće je«, uzvrati Nermin. »Gdje su djeca?«»Zar nisu bili s Vama u bašči?«»Bili su u bašči, ali ...«»Evo, dolaze ...«»Dolazi i jelo!«, Osman se gotovo proderao. »Gladan sam kao

vuk«, reče misleći da su ga veoma čudno pogledali. »Oh, oh! I mirišekao misk! A gdje je lovorov list?«

Vidjevši da se Emina-hanuma nasmiješila, veselo sjede za sofru,ali primijeti da se majka nije podigla s mjesta.

Zato što Nigan-hanuma nije sjela za sofru, nisu ustajale ni Ajša iNermin. Osman im se obrati. Reče da će Refikovi ubrzo doći. Saliose, ali Nigan-hanuma je uspjela sjesti za sofru tek nakon dugotrajnogpridobijanja Nermininim laskanjem, a ovu nevaljalost objašnjavala jenedostatkom Dževdet-bega. U to se ču zvonce.

»Došli su, eto«, reče Osman.»Došli su, ali mi smo već sjeli«, reče Nigan-hanuma. Uđoše Refik i

Perihan. Još uvijek su nešto razgovarali. Ugledavši prisutne zasofrom, Perihan se osmjehnu.

»Niste nas čekali? Dobro ste uradili«, reče Refik.»Nismo dobro uradili, uopće nismo dobro uradili«, promrmlja

Nigan-hanuma.

»Gledali smo kuću«, reče Refik.»Da biste pobjegli od nas, zar ne?«, uzvrati Nigan-hanuma.»Iznenađuješ me. Kako možete misliti nešto takvo?«, odgovori

Refik milujući majčinu ruku, koja je bila položena na stolu, pa iziđošeda bi se oprali i promijenili odjeću.

»Kako ova djeca postadoše ovakva?«, upita Nigan-hanuma.»Dobro smo, majko, svi smo dobro, hvala Bogu! Sve je dobro,

zdravi smo, firma je, također, dobro, zašto jadikujete?«, uzvartiOsman i naljuti se na sebe primjetivšiu da nervozno poigravanogama.

Potom, tek toliko da nešto kaže, poče opisivati smiješan događaj upetak u kancelariji, ali se sjeti da je to već ispričao te reče da je ribalijepo pripremljena.

»Kad počinje ramazan?«, upita Nigan-hanuma. »Petnaestogoktobra«, odgovori Osman.

»Petnaesti oktobar ... Još mjesec dana, petnaesti novembar«,reče Nigan-hanuma i okrenu se Ajši. »Hoćeš li se ti vjeriti izmeđudva bajrama?«, pa, prisjetivši se nečeg, reče: »Kad bi bilo naranči,pa da Jilmaz napravi kadaif sa narančom ... Može li se to napravitisa mandarinom? Ee, gdje se zadržaste, gdje? Riba je ohladila«,gledala je Perihan i Refika koji su ulazili.

»Plakala je«, reče Perihan u rukama držeći dijete. »Hajde sjedi«,reče djetetu i krupno tijelo smjesti na visoku stolicu u uglu, a onasjede pokraj nje.

»Našli smo veoma lijep stan na Džihangiru«, reče Refik. »Odlučilismo da ga zakupimo početkom oktobra.«

»To je skorojevićki kvart«, reče Nigan-hanuma.»Ima pogled na more, mama«, uzvrati Refik. »Osim toga, ima

centralno grijanje, vidi se more, nov, blistavo čist sprat zgrade.Prostran je i ima velike prozore. Dobro je osvijetljen suncem. Zidovisu bijeli-bjelcati ...«

»Moja riba je gotova. Sta ima slatko?«, upade Osman.»Eto, i to je dijete ... Boga mi, i to je dijete«, reče Nigan-hanuma i

poče se smijati.»Da, da, veoma sam gladan«, reče Osman priključujući se

veselom raspoloženju.

»Eto, lijepo živimo«, pomisli. »Volim ove nedjelje ... Koliko je sati?Jedan i dvadeset ... Ah, sad još moram ići u klub da se pojavim!«

»Dolazit ćete nam često, zar ne?«, upita Nigan-hanuma. »Ja želimviđati malu Melek. Došla je da me utješi sedmicu poslije Dževdet-begove smrti.«

59

KRAH?

Naravno da je veoma interesantno to što ste inžinjer«, rečeGijasettin Kagan.

»Zašto, gospodine?«»Inžinjer koji se zanima nacijom, koji, prije svega drugoga, misli na

svoju naciju«, ponovi stari profesor; izgleda da je mislio na sebe.»Želite li reći da se inžinjeri ne bave pitanjima koja nisu

kategorična?«, upita Muhidin.»Da, kategoričnost, kategoričnost«, promrmlja Gijasettin Kagan,

ali se zastidje: »Izgleda da u mojoj teoriji rase pronalaze fiksnu idejukategoričnosti i nauke?«

»Ko?«»Pa, oni, eto ... Vaši bivši prijatelji ... Mahir Altajli i njegova okolina.

Oni što, naglabanjem Rassen Psychologie, razvodnjavajunacionalizam.«

»A, da«, kaza Muhidin kimajući glavom.Muhidin podiže obrve kao da je iznenađujuće to stoje tek saznao.

Malo prije je stigao kuću Gijasettina Kagana na Uskudaru. Ponovioje ono što mu je prethodno indirektno rekao telefonom: Napokon jeshvatio da više neće moći biti zajedno sa Mahirom Altajlijem iokolinom, izdavanje časopisa Altinišik, čiju je koncesiju posjedovao,htio bi nastaviti uz pomoć iskusnog profesora ...

»Veoma brzo ste zaboravili stare prijatelje«, reče Gijasettin-beg.»Ne, gospodine, nisam ih zaboravio«, uzvrati Muhidin, ustade i

krenu prema prozoru sobe ispunjene knjigama.»Ni oni Vas neće lahko zaboraviti ... Pretpostavljate, naravno, da

će osjećati veliki bijes prema Vama«, djelovao je kao da nešto zna.»Ne obraćam pažnju na to«, reče Muhidin.

Kroz prozor je gledao u bašču. U daljini se, između listova voćaka,vidio kokošinjac.

»Veoma ste uzbuđeni! Hah, Rassen Psychologie! Ima li nekomeđu njima ko to zna pravilno izgovoriti?«

»Mahir zna njemački«, odgovori Muhidin.»Njemački ... Sve uzima od Nijemaca. Zbog toga nas nazivaju

fašistima. Mi nismo fašisti, mi smo turski nacionalisti!«, pa, vičući,nastavi: »Rekao sam mu to, nije razumio. Mislio je da glumim.Smatrao je da skrivam svoje pravo mišljenje. Koja razlika može bitiizmeđu istinskog mišljenja, izrečenog i primijenjenog mišljenja?Stvarnost je ono što radim. Slušate li me?

Muhidin se odmaknu od prozora.»Slušam.«»Slušajte, koja je razlika između toga? Kažem, mi nismo fašisti

pošto smo Turci. Ljuti se na mene što nisam dovoljno jasan. Ali, nijeto razlog ljutnje! Prati moje riječi, razumijete li? Ne razumijete.«

»Sta ovaj misli da je?«, pomisli Muhidin srdeći se.»Ali, Mahir je pametan. Da, pronicljiv je. Cijenim pronicljive i

umješne ljude, makar mi oni bili i neprijatelji. Ali, ne može se reći daje pravi neprijatelj. Idite i recite mu to!«

»Mislim da ga više neću vidjeti«, odgovori Muhidin.»Vidjet ćete, vidjet ćete. Ljuti se pomire! Koliko nas je svih

zajedno. Ove ljutnje su prolazne.«»Mislim da nisu prolazne! Da sam tako mislio, ne bih došao

Vama!«Gijasettin Kagan zatrepta starim, malim očima. Gotovo da je

izgledao simpatično. Brzo ustade, kao dijete, a ne kao starac.»Da, da«, promrmlja hodajući polahko i lice mu poprimi izgled kao

da kaže: »Činim kao da vjerujem u ono što si rekao.«»Da Vam još jednom kažem da nemam namjeru uspostavljati

kontakt sa njima«, reče Muhidin.»Dobro, dobro«, uzvrati Gijasettin-beg smješkajući se. »Nećete se

više vidjeti sa njima! Povjerovao sam«, pa zastde nasred sobe. »Zarse nećeš vidjeti«, promrmlja. »Neće vidjeti Mahira!«, pa malo stade,potom upita: »Dobro, šta pričaju o meni?«

Muhidin shvati šta zanima starog nacionalistu, ali upita:»Ko šta priča?«

Obradovao se što se suočio sa ovakvim pitanjem; pažljivo jegledao u lice Gijasettina Kagana.

»Oni, oni. Eto, Mahir i njegova okolina!«»Ne govore nešto lijepo, gospodine!«»Recite, eto, šta kažu, recite!«Muhidin poprimi izgled kao da ne želi reći nešto nepristojno. »I

ovog sam preuveličao u svojim očima«, pomisli. »Hajde, sine, recitešta kažu o meni!«

»Govore da ste rasist koji cijeni ljude po obliku glave!«»Hah! To znam. Ja to i ne skrivam! Dalje?«»Vaše mišljenje smatraju neispravnim ...«»Dalje, dalje! To ne želim! Šta kažu o mom karakteru, o mom

karakteru?«»Gospodine, s obzirom na to da ćemo zajedno raditi u časopisu,

ovakve stvari, ovi tračevi više ne bi trebali imati nikakav značaj.Prekinuli smo vezu s njima!«

Gijasettin Kagan ga pogleda oštrim pogledom, koji je govorio: »Ah,lukavko!« Klimnu glavom i okrenu leđa Muhidinu. Sa stola uzecigaretu i pripali.

»Mladići ... Osjećaju li mladići poštovanje prema meni?«,prošapta.

»Govore da gajite kokoši u bašči, gospodine«, reče Muhidin.Pomuti se lice Gijasettina Kagana. Obrazi se, kao da ih neka

nevidljiva ruka vuče, zategnuše prema čelu, a vilica se opusti.»Da, znam, opet se topim od zadovoljstva, ali ovaj put je ispalo

loše«, pomisli Muhidin. »Zašto sam to morao reći. Sam sebi kopammezar!«

»Šta, dakle, kažu? Kokoši? Ostario sam! Nemam elana! Tako?«Izgledao je kao da je ljut na Muhidina, a ne na one koji tračaju.»Nemojte Vi, gospodine, gledati na njih«, reče Muhidin, a pomisli

da je brzo svario riječi.»Ko to govori? Mahir? Pa, ja sam ga odgojio!«»Sve nas ste Vi odgojili, gospodine«, reče Muhidin sjedajući na

mjesto na kom je maločas sjedio, ali osjeti nespokojstvo zato štostarac nije sjeo. »To sam naglasio i u tekstu koji sam napisao oVama!«

»Recite, ako uzmemo historiju kao osnovu za turski nacionalizam,koja je, onda, razlika između toga i nacionalizma Narodne partije inarodnih domova?«

»I ja tako mislim.«»Osim toga, počeo je rat. Ako će ovaj rat proizvesti novi svijet,

onda i mi trebamo reći nešto novo. Kakva korist od ponavljanjanacionalizma narodnih domova? Objasnite im to!«

»Ja njih, gospodine ...«»Doista! Rekli ste«, reče Gijasettin-beg i sjede za sto.Na licu mu je bio osmijeh koji Muhidin nije uspio shvatiti. Pogleda

na papire i knjige na stolu, a potom i na sat.»Da. Tako, dakle, rezimirate razlog svoje posjete«, promrmlja.

»Kako rezimiraste?«Iznenađen ovom neočekivanom zvaničnošću, kao da pažljivom

doktoru ponavlja svoje probleme, Muhidin reče: »Sa ManiromAltajlijem i njegovim društvom više ne želim raditi u časopisuAltinišik. Časopis ćemo zajedno osnovati na ...«

»Koliko, ono, Vi imate godina?«»Dvadeset devet.«»Kako ste mladi! Inžinjer ste, zar ne? Šta još radite?«»Još? Bavim se časopisom, gospodine!«»Čime ste se ranije bavili?«»Inžinjerstvom ...«, odgovori Muhidin, a upita se šta li smjera

njegov domaćin.»Ne! Još ... Znam da ste pisali poeziju!«»Da, imam jednu lošu knjigu poezije«, reče Muhidin te pomisli

kako gubi kontrolu nad situacijom i da uopće nije uspio naslutiti štastarom nacionalisti pada napamet.

»Zašto lošu?«»Zato što nisam imao vjere, gospodine.«»Vjere, ha«, promrmlja Gijasettin Kagan. »Jednu vjeru u svim

vjerovanjima?»Ne! Ispravan stav«, reče Muhidin, a upita se je li sagovornik

pronicljiviji od njega.»Umro Freud«, reče Gijasettin-beg pokazujući novine koje su

stajale pred njim. »Šta mislite?«»Kako?«

»Jeste li uopće čitali? Kako Vam se on čini?«Muhidin nije uspio donijeti odluku između biti pronicljiv i biti s

vjerom. »Pročitao sam.«Gijasettin-beg poprimi zamišljen izgled i osmjehnu se: »Sa njim

sam se slučajno upoznao u Beču. Da bi bio blizu seminaruorijentalistike, u Bergasse 9 zakupio sam sobu. Znao sam da sedolje nalazi neki institut, ali nisam znao koji. Jedne večeri mi vlasnicakuće reče da me profesor želi vidjeti. To je bio Freud. Reče mi da seu institutu nalaze osjetljivi instrumenti te da, ako je moguće, po kućihodam u papučama. Ja sam bio pročitao jednu njegovu knjigu i nijemi se svidjela. Rekao sam mu da za nas Turke ne vrijedi njegovatvrdnja da djevojčica od šest-sedam godina strastveno gleda svogaoca, da muško dijete strastveno gleda na svoju majku. Nasmijao mise.«

Odjednom, kao da je Muhidina želio uhvatiti na djelu, starinacionalist upita:

»Šta vi mislite o njegovoj filozofiji?«»U izvjesnim pogledima mi se čini ispravnom ...«, odgovori

Muhidin. »Eto, eto«, reče Gijasetttin Kagan. »Smatram da Vi nemožete biti nacionalist! To sam, zapravo, znao!«, kaza i ustade.

»Ne razumijem?«»Vi ne vjerujete u turski nacionalizam!«»Šta pričate?!«, zastenja Muhidin, također listajući.»Mislim da niušta nećete vjerovati. Veoma ste samoljubivi i drski.

Nastojite dokazati svoju pronicljivost.«Stari nacionalist načini nekoliko koraka prema Muhidinu, potom

ušuti. Onda, polahko i poput mašine sistematično, dodade:»Samo ste trebali shvatiti da je to neučtivost prema čovjeku kao

što sam ja. Ali, zanijeli ste se, gotovo je. U ovakav pokret se ne bitrebao upuštati neko ko je sklon svojoj ličnosti i dostojanstvu ...«, pase namršti. »Mahir je tamo povrijedio tvoj ponos i došao si meni. Zarnije tako? Sutra ćeš ići nekom drugom. Hajde, hajde, idi odavde ...Znam ja i Mahira. S njim se i viđam ... Kako gledaš njegovukćerku?«, pa krenu prema vratima.

Načinivši korak prema vratima, Muhidin kaza:»Ne mogu reći da je ispao nesporazum.«

»Još uvijek je zauzet sobom«, reče Gijasettin-beg i uhvati za stekuna vratima. »Smatra da je, kao, u određenim pogledima Freudupravu! Jesi li namjeravao pokazati koliko si tolerantan? Ti ne možešbiti dijete naroda koji živi sa sabljom u rukama!«, pa kao da munatrenutak lice zasja. »Izvukao sam sve iz tebe. Ja sve znam.Kokoši, dakle, ha? Zašto si to rekao? Samoljubiv si, ali sam te uzeou šaku!«, otvori vrata. »Blento!«

»Dobro, dobro«, promrmlja Muhidin prelazeći preko praga.»Kako ti se otac zove?«»Šta će s mojim ocem? Moj otac je vojnik«, pomisli Muhidin idući

prema vanjskim vratima.»Kako se zove? Hajdar! Alevit35«, Gijasettin Kagan je išao korak

iza Muhidina. »Mahir to zna, rekao mi je. Tvog oca poznaje iz vojske.Ne može se, kaže, reći da je bio naročito častan čovjek ... Iznenadiosi se, zar ne? Mahir mi je ispričao i kako te pridobio. Pao si u zanoskad ti je rekao da ti je otac veliki čovjek. Jaa! Zelen si ti!«

»Ide za mnom, posmatra mi potiljak i govori«, pomisli Muhidin.Otvoriše se jedna vrata i iziđe mladić sa čajnom tacnom u rukama.»Neće čaj! Gost odlazi«, reče domaćin.Muhidin se odjednom okrenu:»Pogriješili ste, griješite«, promrmlja. »Moj otac je bio uzoran

čovjek!« Stari nacionalist otvori vrata.»Možda sam pogriješio kad je u pitanju tvoj otac, ali nisam kad si ti

u pitanju «, reče pristojno. »Znam takve kao što si ti. Uradit će sve zasvoju pronicljivost i ponos!«

»Kako Vi mnogo znate!«, uzvrati Muhidin nastojeći poprimitipodrugljiv izgled.

»Znam, dakako! U najmanju ruku, znam da se ne radi sa takvimkao što si ti!«, kaza i zavuče ruke u džepove.

»Dobro, dobro, dosta!«, reče Muhidin i okrenu leda.Prešao je bašču u tri-četiri koraka. »Gleda za mnom«, pomisli.

»Da se okrenem i pogledam? Zašto!?« Nije se okrenuo. Iziđe naulicu i krenu.

Smrkavalo se. Bila je gužva na kaldrmisanim ulicama Uskudara.Nebo je bilo čisto i vedro. Muhidin ugleda nekoliko galebova. »Šta sedogodi?«, pomisli. »Maločas sam bio u džennetu, a sad sam udžehennemu! Tako sam izbačen iz dženneta! Papiri su mi, navodno,

nepotpuni! Smiješno!« Dođe mu da se nasmije: »Iz općine trebamizvaditi potvrdu da nisam pronicljiv!« Spuštajući se, galeb mu sepribliži, pusti krik i odletje. »Kiša će«, promrmlja Muhidin. »Kiša ...Svijet ... Da, izbačen sam iz dženneta ... Zašto?« Predosjećao je dase neće moći oraspoložiti, ali se prisiljavao. »Ah, što se matori rasrdi!Kako je smiješan! Zašto? Sta se dogodilo?« Išao je premapristaništu. »Šta se dogodilo, šta se dogodilo, šta sc dogodilo?«,prošapta. »Rasrdio se! Zašto? Naljutila ga je priča o kokošima!Uzmeniren je što mladići ne osjećaju poštovanje prema njemu. Je liga to naljutilo? Ne! Ljuti se na onu pohvalu koju sam napisao prijenekoliko mjeseci. A možda je i shvatio da smo ga ismijavali. Zaštonije spomenuo taj tekst?« Odjednom zastade. »Sve zna!«,promrmlja. »Mahir mu je ispričao sve o meni! Iako je u zavadi sanjime!« Obuze ga strah: »Da, možda, ona kavga nije bila lažna?!«,promrmlja. »Ali, sve one Mahirove riječi ne mogu biti namještene!Ako je tako, zašto smo ga hvalili? Ne hvalili, hvalio! Primorali su mena hvalu! Iskoristili su me kao piuna!« Zbuni se. »Šta se događa?Zašto?« Odjednom promrmlja: »Sve je zbog tog Freuda! Da, zbogFreuda! Ali, ni ja nisam uspio otrpiti! Ne, sve je igra! Šta se događa?Viđaju se. Dobro, a ja sam između!« Odjednom osjeti beznadežnost.»Pojeli su mene između sebe!«, pomisli. »A možda me Mahiriskušavao? Nisam prošao iskušenje, pao sam, ah!« Ne želeći višerazmišljati, uze kartu na biletarnici, ali ga razmišljanja nisu prestajalaprogoniti. »Matori me otvoreno istjerao – doveo me pred vrata! Aupravu je što se razljutio, jer sam bio drzak prema njemu, ismijavaosam ga. Uzgaja kokoši! Ali, lice mu se izobličilo. Eto, sad sam vani.Zašto? Zbog svoje drskosti, zbog toga što sam pretjerano sklonsvojoj pronicljivosti!« Sjeti se onog dana koji je, ljetos, proveo uRefikovoj kući i njihove rasprave. »Ništa nisam uradio od onoga štosam rekao Omeru. Istjerao me. Reći će i Mahiru! Šta sada, Božemoj?«, promrmlja i nervozno ustade. »Život? Šta ubuduće moguraditi? Sve će ispričati svima. Kako sam, navodno, gledao Mahirovukćerku!« Uradio je to da pokaže da nije uznemiren u kući MahiraAltajlija. »Moj otac je, navodno, alevit. Laž! Svi Hajdari ... A ja sammu rekao da je on uzoran čovjek! Prije sam se zaklinjao da neću bitikao on! Sta se dogodilo s tobom, Muhidine?« Zapali cigaretu. Priđemu neki mladić i njegovom cigaretom pripali svoju. »Koliko ovaj ima

godina? Osamnaest! Ugleda se! I ja sam volio svoju cigaretupripaljivati tuđim cigaretama. Sad sam star, već sam ostario.Dvadeset devet! Pitao me je koliko imam godina. Sve zna. Još četirimjeseca do tridesete.« Parobrod je pristao i putnici su izlazili.»Uredu, ubit ću se!«, pomisli odjednom i kao da se umiri. »Ionakosam se uzdao u to. Pa, i nema ništa poslije smrti!« Otvoriše se vrata.Polahko krenu prema brodu. Svjež vjetar mu zamrsi kosu. Na broduje bilo toplo. »Ali, imam još toga uraditi«, promrmlja sjedajući. »Štamogu raditi? Kako se izvući iz ove situacije? U narednom brojuAltinišika, ovakav tekst: Tajne intrige Mahira Altajlija i GijasettinaKagana. Veoma nisko! Dobro, a ovako: Ruku pod ruku oni koji turskinacionalizam žele pomutiti rasizmom po obliku glave sa onima kojiga žele pomutiti historiografijom. A šta ću kasnije sa tolikimneprijateljima?« Pogleda kroz prozor. »Još jednom treba razmisliti:Odnos između Mahira i Gijasettina nije bio dobar, ali su se opetviđali. Mahir je pridavao značaj historiji, a kritizirao je rasizam premaobliku glave. Zašto? Da kod njega ne bude u pitanju neko gruzijstvo,čerkestvo i slično? Ali, on je bio onaj koji je opanjkao Hajdara?Zastoje rekao da ja uzmem koncesiju? Sta se može raditi? Pisat ćupoeziju kao nekad. Pravu poeziju. Mrzit će me!« Ustade i iziđe načist zrak. Odluči popiti čaj. Utješi se dok je čekao da plati. Polahkopopi čaj. U daljini se ukaza pristanište na Bešiktašu. »Da se bacimizmeđu broda i pristaništa?«, pomisli. Od djetinjstva se plašio da nepadne između pristaništa i broda koji pristaje. »Novine bi pisale.Kritičari bi pokazali interes za moju knjigu! Ionako pišu da su mojepjesme obavijene atmosferom smrti. Tako bi održao i obećanje! Da,to je najbolje!« Uzbudi se. »Ostala je jedna minuta«, pomisli. Osvrnuse okolo. Neki visoki i mršavi čovjek je pušio. »Uredu! Nikada višeneću zaboraviti lice tog tipa! Ali, kamo sreće da sam napisao pismo.Dugo, stravično samoubilačko pismo! Kao da sam negdje pročitaonešto takvo«, pomisli. »Kome bih ga trebao napisati? Refiku? Ne,ne! Šta se može uraditi? Pronicljivost!« Ponovo pomisli kako će seizvući iz ove situacije. »Sve je zbog toga što sam pretjeranopronicljiv. Nije moja krivica! Nema potrebe ni za pismom. Pjesnik kojije održao svoju riječ!« Parobrod je pristajao. »Skočit ću, prestat ćeovo blebetanje! Deset, devet! Na dva ću skočiti!« Pobrka brojeve.

Debeli konopac bi bačen na kopno. »Sada, sada! Tabanima odgurnubrod ... »Hoooop, zaboga!« Stupi nogama na kopno i prepade se ...

»Pobogu, sinko, past ćeš! Čemu tolika žurba?«Vremešnom službeniku Muhidin uputi oštar pogled.»Ne može prije nego što se napiše pismo«, pomisli.

60

DNEVNIK III.

26. septembar 1939, utorakZašto sam u ovom metežu odlučio pisati dnevnik? Izgleda da meodjednom obuzeo osjećaj da vrijeme prolazi veoma brzo i da je tozbog toga. Kupio sam knjige, papir, dosjee i ugledao dnevnik. Začetiri dana selimo se na Džihangir. Sad sam u biblioteci, radnoj sobiili u onoj sobi u kojoj smo igrali poker, i slušam galamu po kući. Baciosam oko na stranice ovog dnevnika. Zadnji put sam pisao prijegodinu i po. Spominjao sam Kemah, herr Rudolpha, svoj projekt. Tegluposti su, uz pomoć Ministarstva poljoprivrede, postale knjiga,koju, s pravom, niko nije pročitao. Sad mi, u jednom trenutku, dođeda odjednom sve pišem, ali treba biti sistematičan. Pisat ću kasnije,zovu me dolje, na večeru.

Nakon sat i po. Pola deset. Večerali smo: ćufte i grah. Inače,prilikom svakog početka sa ovim dnevnikom bivam ovako zanesenpisanjem, poslije prekinem. Još, šta bih još trebao pisati? U ormarusam našao očevu bilježnicu. Stavio je naslov Moj polustoljetnitrgovački život. Potom neki mali tekstovi i švrljanja.

Svi ćemo umrijeti ...Pročitao sam ono što napisah. Velika je razlika između onoga o

čemu razmišljam i riječi.

27. septembar, srijedaStavljam knjige u sanduke. Pri tome ih prelistavam i gubim mnogovremena. Maločas sam prelistao Jadnog Nedždetal Kakojednostavna knjiga! Sjećam se da sam ovu knjigu sa uzbuđenjempročitao jedne noći kad sam imao šesnaest godina, da me se veomadojmila, ali da sam se sljedećeg dana, kad sam sa drugovima igraonogomet, zastidio svog uzbuđenja! A ima i knjiga čiji sam sadržajzaboravio. Za oko mi zape jedna Husejin Rahmi. Uopće mi se nisu

sviđale mahalske žene, tačnije gadile su mi se. Ali, šta je saomiljenim Rousseauom! Opet sam pogledao Ispovijesti, ali to nijeknjiga koja se prelistava s nogu. Sanduke ... Došla je Perihan i otišlaje. Pita hoćemo li uzeti ormar koji stoji pred vratima naše sobe,pokraj stepenica. Iznenadio sam se. Većina stvari prije nije bilaničija, bile su kućne. Koristio ih je neko ili svi. Sad se stvari dijele nanaše i njihove. Onaj ormar, naprimjer. Nije kupljen kad smo se miuzeli, ali ga godinama mi koristimo. Nemamo ni komplet za ručak.Moja mama bjesni kad čuje da se stvari ovako dijele, mršti lice kaoda joj se gadimo. Optužuje nas, ali nas, zapravo, ne razumije. Jasam upravu. U bilježnicu bih nadugo i naširoko trebao zapisati zaštosmo napustili kuću.

30. septembarPreselili smo se. Tri sata je poslije ponoći. Perihan je otišla u sobu ilegla. I ja sam veoma umoran. Pišem ovo i pijem zato što se bojimda neću moći spavati. Cijeli dan smo prenosili stvari ... Navikavamse na stan.

1. oktobar, nedjeljaSmještao sam stvari kad je došao kuhar Jilmaz. Donio je dva pismakoja je poslao Osman. Jedno je bilo od Muhidina, a drugo od Omera.Odmah sam otvorio ono što je došlo od Omera. Muhidinovo pismodošlo je prije dva dana, ali je ostalo zaboravljeno. Jutros je Muhidindolazio kući na Nišantašu i pitao za mene. Kad je saznao da samodselio, zatražio je natrag pismo koje je napisao. Osman sevjerovatno iznenadio (ne piše da se iznenadio), ali mu nije daopismo. Rekao je da je to, nakon što se pošalje i dođe, moje pismo!Muhidin je kazao da će porazgovarati sa mnom i zatražio adresu.Osman mu nije dao ni adresu. Koliko god je to uradio zato što je htioizgledati kao da me štiti od loših prijatelja, uradio je to i zato što nevoli Muhidina. Kad je Muhidin otišao, poslao je pismo po Jilmazu.Nadugo je objašnjavao zašto Muhidinu nije htio dati moju adresu.Detaljno je opisao Muhidinove neuljudnosti koje je činio premanašem ocu, zatim bezobrazluke i prgavosti koje je ispoljavao premanjemu u kući ...

Nakon što sam pročitao Osmanovo pismo, odmah sam pročitao iMuhidinovo pismo. Bilo je grozno. Zato što je predvečer Muhidin

došao i uzeo ovo pismo (za adresu je saznao od Jilmaza, kojeg jesreo na ulici), nastojim ga rezimirati onime što mi je napameti. Pisaoje ovako:

»Refik, odlučio sam izvršiti samoubistvo. Rekoh, da to nekomsaopćim i sjetih se tebe. Ne ubijam se zato što u tridesetoj godininisam postao dobar pjesnik (pa još nije ni stupio u tridesetu). Ubijamse zato što nisam sretan i što neću biti sretan. A nikada i neću moćibiti sretan. Ja sam previše pronicljiv da bih bio mogao biti sretan.«Toliko. Možda je bilo malo duže, nakraju je još spominjao i našeprijateljstvo, a meni je poželio dobar život. S obzirom na to daMuhidin nije umro, pomislio sam da je to šala. Kad je, poslije, baciopismo, zaključio sam da se pokajao. Muhidin je rekao da je šala.Došao je kući (to jest, Muhidin) i rekao mi da na Nišantašu ima jednopismo koje je meni napisao. Kad je saznao da je pismo kod mene ida sam ga pročitao, upitao me kakvom mi se čini njegova šala inasmijao se. Pitao me šta se događa sa Osmanom, koji mi je odmahposlao pismo i koji mu nije dao adresu. Kad sam mu rekao da me ješala iznenadila i da se brinem da nešto takvo ozbiljno ne uradi,rekao je da sam veoma naivan. Sve to pričali smo na vratima, snogu. Nije želio ući. Ali, znatiželjno je virkao. Uobičajeni Muhidin,eto. Toliko je bio uporan da je bila šala, da ću i ja povjerovati da jebilo tako, ali bio je ozbiljan. Muhidin je došao do takve odluke, poslijese pokajao. Ali, zašto da napiše pismo?

Odmah sam ispričao Perihan, slušala je. Reče da joj je žaoMuhidina.

Muhidin reče da me više neće vidjeti. To je, navodno, sigurno.Rekao mi je to i ljetos, onaj dan kad smo pili. Nastojao sam pričati sanjim, reći mu da više ne zbija takve šale, ali nije slušao. Nervozno jepogledao prema unutrašnjosti stana. Upravo kad je krenuo i paliosvjetlo na stepeništu, rekoh: »Oženi se, Muhidine.« Prasnuo je usmijeh i otišao.

Pročitao sam ono što sam napisao. Opet ne odražava ono što sedogađa.

3. oktobar, utorakDošao sam iz kancelarije. Ujutro idem pješke. U povratku, ili taksijemili, kao što sam to sad učinio, tramvajem do Taksima, pa pješačim.Šest je sati. Malo sam razgovarao sa Perihan. Rekla mi je šta je

danas radila. Jutros je dijete izvela u park, a popodne je bila u stanu.Sutra ide kod Sema. Nakon što smo pričali, ja sam prešao u ovusobu, uzeo sam šoljicu čaja. Šta ću raditi poslije? Projekti?Program?

5. oktobar, četvrtakDošao sam iz kancelarije. A gdje je ono da najesen neću ići ukancelariju? Izišao sam iz kuće. Namjeravam napustiti kancelarijukad stvarno isplaniram izdavačku djelatnost. Sad ću sa Perihan ići ukino, a dijete ćemo uspavati i ostaviti u praznom stanu. Želim pisatisistematičnije i pravilnije.

15. oktobar, nedjeljaProšlo je dvadeset dana otkako smo se preselili u Džihangir, jošuvijek namještamo stan. Perihan je uzela platno za prekrivač zakrevet, pokazuje ga. Izbila je kavga. Perihan je pokazivala platno, aja gledam u knjigu koju čitam. Zapravo, podižem glavu sa knjige, alijedno oko mi je na knjizi (Schopenhauerovi aforizmi). Perihan pita zamoje mišljenje, a ja izustim: »Dobro, dobro.« Reče da se uopće nezanimam za kuću i za nju, da odmah ulazim u ovu sobu, ja samrekao da neću cijeli život provesti gledajući platna za prekrivanjekreveta i zavjese. Vikali smo jedno na drugo. Ona je poslije plakala.Suze, pomirenje, ljubljenje! Uzeo sam čaj i došao ovamo. Sad se,pokraj Schopenhauera, osjećam jadniji i bespomoćniji.

20. oktobar, petakNapokon ću okončati taj program na kome sam radio cijelo proljeće iljeto ili, čineći se kao da radim, čitao knjige ... Turskoj je, doista,potreban novi kulturni pokret ... Znam da će ovo moje mišljenje, kao iostale moje projekte, svi doživjeti kao utopiju. Ali, mašta o razvojusela bila je daleko od realnosti zato što se nije mogla ostvariti.Međutim, ovo ću realizirati ja sam, svojim novcem i radom.Neprestano ispisujem naslove knjiga koje trebam pročitati, nekeprecrtavam i dodajem nove.

27. oktobar, petakDobio sam pismo od Sulejmana Ajčelika. Pita gdje sam i štarazmišljam. U načinu pisanja pisma, kao i u njegovom držanju, ima

nešto podrugljivo; ide na živce to što me smatra naivnim. Odlučiosam da ne pišem odgovor.

28. oktobar, subotaPismo od Omera. Piše o svakodnevnom životu. Piše da će zimuprovesti tamo, poziva i nas ... To mi je nevoljno rekao i kad smo seljetos vidjeli. Sad još jednom, piše o tome. Zašto da ne?

Nastavljam nakon sat ... Rekao sam to i Perihan. »Naravno,idemo«, reče. Iznenadio sam se. »Uredu, onda idemo«, rekoh.Idemo! »Napravit ćemo i pauzu u namještanju kuće«, reče Perihan.Bio sam veoma uzbuđen. Znam, ponekad bivam veoma djetinjast.Sad svi zajedno idemo na Nišantaš, mami na ručak. Bilo kako bilo,neću se moći riješiti ove budalaštine.

Večer ... Sad smo se vratili sa ručka. Perihan i ja neprestanorazgovaramo o ovom putovanju. Ići ćemo. Za ručkom sam to rekao ionima na Nišantašu. Kad su saznali da i Perihan ide sa mnom, nisurekli ništa posebno. Ionako ćemo ići na sedmicu. Mama pita štoćemo tamo po ovoj zimi. Kamo sreće da smo joj malo slagali. Ali,Melek ćemo ostaviti kod njih.

29. oktobar, nedjeljaIšao sam kupiti karte. Već sigurno idemo. Perihan iz ormara izvlačitoplu odjeću. Sutra popodne dijete ćemo odvesti na Nišantaš. Poslaosam pismo Omeru. Napisao sam mu da Perihan i ja sutra krećemona put i da se ne iznenadi kad nas vidi.

30. oktobar, ponedjeljakU vozu smo ... Ovo pišem truckajući se u kupeu. Sam sebi samnapravio sto od malog kofera. Oh! Dva dana smo u vozu! Odlučiosam čitati i zapisivati. I Perihan čita neku knjigu. Čita George Sanda,ali joj se, izgleda, ne sviđa, jer veoma često zijeva, zatvara knjigu iodsutno gleda kroz prozor. Povremeno je gledam krajem oka. Ukupeu je veoma toplo, a prozori su kao led. Spokojan sam, pušim.»Nemoj pušiti prije spavanja, da prozračim«, reče Perihan. Sta samhtio pisati?

Sad mi pade napamet: nismo, ni ja Osmanu, a ni Perihan Nerminimogli reći nešto u vezi sa njihovim odnosima sa drugima. Život na

Nišantašu sve više postaje ružan. Dobro je što smo se nastanili naDžihangir ...

Zašto idemo Omeru? Možda radi promjene. Da Perihan vidiTursku. A možda i zato da vidi zemlju i da mi da za pravo za mojenapade, koje nije mogla shvatiti. Ovu riječ napadi za mene je koristioMuhidin. Šta li radi Muhidin? Uopće nije zvao nakon onog čudnogpisma. Ja sam ga zvao dva puta ili ga nema u kancelariji, ili je rekaoda kažu da ga nema.

Prolazimo kroz Izmit ... Dobro je što sam se dosjetio da ovubilježnicu ponesem sa sobom ... Po prozorima na stanici izvješenesu zastave ... Prošli praznik bio sam u Ankari.

31. oktobar, utorakPodne. U Ankari čekamo da voz krene. Prolaznici zagledaju šta topišem. Perihan pije čaj. Rekao sam joj da je u čaj stavila mnogošećera, da još nije odrasla, šalimo se ... »Šta to pišeš s vremena navrijeme?«, upita. Zatražio sam još jedan čaj. Oh, dobro je što živim!

Krenuli smo iz Ankare. Sad je 12 sati i 30 minuta. Uzeo samnovine. Vijesti o ratu.

Večer. Mrtav sam umoran.

1. novembar, srijedaJutro. Maločas sam od službenika saznao da smo prošli Sivas.Perihan je završila sa Georgeom Sandom. Ja čitam Anatole France.Divrik. Izišao sam iz voza. Čula se pištaljka, odmah sam ušao.Uzbuđujem se kad vidim ove planine. Pričam sa Perihan. Opet pita:»Sta pišeš.« Jedanaest je sati ... Prolazimo kroz tunele ... Dvanaest... približavamo se ... Zaustavismo se u Kemahu. Vidi se tvrđava nabrdu. U daljini, nešto kao kupola. Do Alpa imamo najviše još polasata. Izišao sam i vratio se. U hodniku sam pročitao uvijek istoobavještenje: Ne pljujte u vagonima\ Voz krenu. Spremamo se ...Veseli smo.

Večer. Šta sad da pišem? Vidio sam Omera ... »Kamo sreće danismo došli?«, mislimo Perihan i ja. Odakle bi trebalo početiobjašnjavati? Agregat ne radi. Nalazimo se u hladnoj sobi u kojojgori petrolejka, smrzavamo se.

U Alpu smo izišli iz voza, petnaest minuta smo pješačili pomalosniježnim i blatnjavim putom. Zapravo, ranije sam bio u tom konaku.

Prvo smo ugledali Hadžiju; iznenadio se. Pozvao je Omera i uveonas unutra ... U prostranoj širokoj sobi, u kojoj gori velika peć, Omerje rješavao neki šahovski problem. Izgubio se kad nas je ugledao.Nije primio naše pismo. Pričali smo o svemu i svačemu ... Sjedilismo ... Ispričao sam mu o Muhidinovom pismu. Ispričao sam mu štaradim u Istanbulu, da smo se preselili, sve. On je rekao da ništa neradi, da povremeno ide u Erzindžan, da igra poker. Sam sa sobom,navodno, igra šah, sa staničnim službenicima igra tavlu ... Završenapriča. Naredio je da nam se pripremi soba. Smjestili smo stvari i sišlidolje. Ee, šta ćemo raditi? Nastupi tajac, zahlađenje ... Počeli smopričati o školskim godinama, uspomenama. Omer se neprestanookreće i priča Perihan. Bili smo kao stari školski drugovi koji su se,poslije mnogo godina, slučajno sreli i primorani su zajedno provestinekoliko sati. Pričali smo o tome šta radi ovaj, šta radi onaj. Hadžijadonese jelo, jedosmo. A prije pola sata smo izišli ovdje ... »Da, zaštodođosmo ovamo?«

2. novembarVozom smo otišli do Kemaha, prohodali smo. Svi gledaju u nas, uPerihan. Priključiše nam se neka djeca. Iziđosmo na tvrđavu. Vratasu bila zatvorena. Jedno dijete pokaza na otvor među kamenjem, alivratismo se, pošto se Perihan nije mogla tuda provući ... Vraćamo sena stanicu niza stepenice i ulicama. Svi su stajali ispred kuća idućana i posmatrali nas. A Perihan govori: »Hajdemo tamo, hajdemoovamo. Šta ima ovdje?« Na stanici smo četiri sata čekali voz. »Neodvajajte se, svakog trenutka može doći, nećete stići«, govorio jeslužbenik. Jutros je bilo lijepo vrijeme, opet se pokvarilo. U staničnojzgradi smo sjedili zamišljeni. Vraćamo se preksutra. Uzeli smo karte.Ovo pišem sada, uvečer, pri svjetlosti petrolejke. »Hajdemo sutra uErzindžan, da te upoznam sa svojim novim prijateljima«, reče Omer.»Ne, nema veze«, rekoh. A šta bismo radili tamo? Ali, sad se brinemšta ćemo sutra raditi ovdje. Možda popričam sa Omerom. Šta ćeraditi ovdje, koje su mu namjere i štošta drugo ... Život?

4. novembar: poslije podneU vozu smo. Perihan je prije sat spopao plač. »Zašto plačeš?«,pitam. Ne odgovara, ali znam, jer se i meni plače. Zagrlio sam je i

utješio ... Izišao sam iz kupea. U vagon-restoranu sam našao prazansto ...

Jučer smo cijeli dan presjedili u Omerovom konaku ... Omer je htiopopričati sa mnom, to osjećam, ali se snebivao pred Perihan. Satimasmo igrali šah ... »Šta ćeš raditi, kad dolaziš u Istanbul?«, pitao sams vremena na vrijeme; izbjegavao je odgovor. Reče da je zasadzadovoljan životom ovdje. Pričao je šale, pretvarali smo se da sesmijemo. Opet nam je Hadžija donio jelo. Poslije podne, isto ...Jednom odnekle izvadi piće. Konjak! Pijemo i igramo šah. Vani jepropadavao snijeg. Cijelo popodne smo igrali šah. Predvečer, opetjelo. Opet šah. Perihan je otišla gore. Omer je malo više popio.»Želim igrati, ali da ne gledam u tablu«, reče. Jednom je to i ranijeprobao. Okrenu leđa tabli. Odigrali smo nekoliko partija. Jednu je ipobijedio. On je neprestano pio. I ja sam pio, napio sam se.Otvoreno sam ga pitao šta tu radi. Tjerao je šegu sa mnom. Međunama je prošao samo ovaj: »Znaš li šta radi Nazli i Muhtar-beg?«,upita. »Ne znam.«

»Sjećaš li se kako sam izgledao na svečanosti vjeridbe?«»Da.«»Ali, zaboravi, zaboravi. Ja sam zaboravio prošnju te djevojke,

svečanost vjeridbe; zaboravio sam čak i prugu ... Nemoj me višepodsjećati na školske godine ...« Potom se nasmijao. A jutros, doksmo čekali voz, možda zbog nedostatka priče, sam je podsjetio naškolske godine. Poslije smo još jednom igrali šah ... ImaneOOOOOOOOOki Amerikanac koji okrenutih leda, bez gledanja,uporedo igra sa šest protivnika, a poslije su ga smjestili u bolnicu ...»Koje zadovoljstvo ... Mora da je najveće životno zadovoljstvo tamisaona napetost« (ili nešto slično tome), reče. Potom smo završilisa šahom. Izišao sam gore i legao ... Ujutro je Omer sa nama došaona stanicu. Voz je kasnio ... Nismo nalazili ništa za razgovor. Opetsam mu pričao o Muhidinu, o Džihangiru. Klimnuo je glavom ... Rečeda će sigurno doći u Istanbul i da će mi pisati ... Voz je stigao, ušlismo i smjestili se ... Prošlo je nekoliko sati poslije toga i, eto, Perihanpoče plakati.

Zašto plače? Plače li još uvijek? Da je idem utješiti? Gledam krozprozor ... Planine, ravnice, stijene, drveće. Šta ima u tome, šta? štabi trebalo raditi u životu?

6. novembar, ponedjeljakU stanu smo. Išli smo na Nišantaš i uzeli dijete. Jeli smo, posjedili sasvima, ispričali se i vratili.

7. novembar, utorakŠta sam danas radio? Kancelarija. Perihan je išla kod svojeprijateljice Seme. Njen muž je zanimljiv. Završio je ekonomiju uFrancuskoj. Dao mi je na čitanje Marxove knjige. Zanima me.

14. novembar 1939, utorakRamazanski bajram. Ručak na Nišantašu. Popodne smo u stanu.Malo sam odspavao. Kod Marxa nisam našao ono što sam tražio.Ne zanima me.

27. novembar, ponedjeljakStan, kancelarija, dijete, Perihan, Nišantaš, nekoliko knjiga, projekti,projekti, kancelarija, kancelarija.

28. novembar, utorakA šta je sa programom za dobar i ispravan život? Ili realizacijom togprograma? Ali, s izdavaštvom ću sigurno krenuti.

1. decembar, petakDošlo je pismo iz Amerike od herr Rudolpha ... Spominje rat ... Opetje pisao o svjetlosti, tami i sličnom ... Znam da je sve budalaština, aliopet živim.

2. decembar, subotaPerihan reče da je trudna. Nisam mogao povjerovati. A toliko smopazili. Šta će se sad dogoditi u mom životu? Jesam li ostario?

10. decembar, nedjeljaPišem herr Rudolphu. Sad sam ostavio pismo. Idem na Nišantaš, naAjšinu vjeridbu. Perihan se prehladila, veoma je bolesna i ne možepoći ... Moj život će sigurno imati cilj i živjet ću časno. Ono što samnapisao herr Rudolphu svodi se na istu dilemu: Tama, svjetlost?Uprkos svemu, sretan sam; zahvalan sam prirodi što živim!

Deset minuta poslije, ne. Sve je glupost. Ma, nikome neću pisatipismo. Htio bih šutiti do beskonačnosti, ali ne mogu, znam. Zato štosam blesav.

61

LARMA

Ajša otvori vrata, uđe u kuhinju i pomisli: »Opet, kao i uvijek, dragesluge vidim u poslu i smješkam im se.«

»Ajša-hanuma, danas Vi ne ulazite u kuhinju«, reče Emina-hanuma.

»Zašto? Možda Vam mogu šta pomoći. Da ti ogulim malo naranči?Za kadaif«

»Danas, danas se pogotovo ne miješajte. Ah, da se ja vjerim! ...Haljina bi se zaprljala ... Kako ti samo lijepo pristaje«, a okrenuvši seprema aščiji Jilmazu, Emina-hanuma reče: »Vidi, vidi je.«

Kao da se plaši da mu oko ne zapne na nekom mjestu, Jilmaznatrenutak pogleda Ajšu i obori pogled preda se.

Ajši dođe da mu kaže:»Gledaj, gledaj, danas možeš gledati!«, ali se samo osmjehnu.

»Vole me, svi me vole«, pomisli. »Rade u našoj kuhinji. Pripremajulijepa jela gostima. Naša kuhinja je topla ... Kroz prozor se vidibašča, naša bašča ... Ostavljam ih ovdje i odlazim!« Pope se uzstepenice i uđe u salon. »Kakva gužva, kakvo veselje, koji žagor,kako je lijepo, koje raspoloženje!«, promrmlja. »Kuda ću? Mogusvugdje ići, mogu sa svakim progovoriti po nekoliko riječi, inogu seodmah nasmijati ... Tamo se, eto, fotografira. Da i ja pokraj Atija-hanume ...

»Sačekajte, sačekajte, ide i ona«, oglasi se Guler-hanuma i krajsebe napravi mjesto Ajši.

»Fotografiranje. Na kauču će nas biti tri: Lejla-hanuma, Guler-hanuma i ja«, pomisli Ajša idući prema njima. »Iza nas, brat Osman,Fuad-beg i Sait-amidža. To ću godinama kasnije gledati.

Sijevnu blic. »Da se, ovaj, još jednom ...«, reče Atija-hanuma.»Prođite i Vi, Remzi-beg.«

»Da, da, on je pravi gospodin«, pomisli Ajša.Nakon što su se još jednom fotografirali, Ajša ustade. Ispred

sedefne sobe pričali su Fuad-beg i njegov bliski prijatelj Semih-beg.Pogledom im Ajša reče: »Ako mi želite nešto reći, zadirkivati, ako seželite šaliti, uradite to, eto«, i prođe. Oni su se samo osmjehnuli nanačin koji je pokazivao da su je vidjeli, da su se, vidjevši nju,obradovali. »Osmjehnuli su mi se«, pomisli Ajša. »Fuad-beg, mojbudući svekar, i Semih-beg, trgovac sapunima.«

»Jesi li se navikla na prsten?«Bila je to tetka Sukran. Sjedila je na stolici pokraj klavira. »Navikla

sam se, draga tetka!«»Duša moja! Kako je slatka, zar ne?«, tetka Sukran se osmjehnu

okrećući se Semih-begovoj supruzi.»A oni se, dakle, poznaju«, pomisli Ajša. »Svi se poznaju. Svi se

smiju. Svi su zajedno. I ja ću biti kao oni, uživat ću!«»Sviraš li još uvijek na klaviru?«»Kada poželim!«»Nemoj slučajno prestati kad se udaš! Voli li Remzi klavir?«Umjesto odgovora, Ajša se osmjehnu, priđe klaviru, otvori

poklopac, prošeta prste iznad tipki, ali ne zasvira. »Dragi moj klavir«,pomisli. »U omiljenoj sedef noj sobi.« Ustade i dalje se smješkajući irazgleda po stvarima. »Sedefni kompleti ... Fotelje ... Pozlata naprekrivačima me, dok sam bila mala, bockala po nogama i nisammogla sjedati. I opet su mi drage te fotelje.« Primjećujući da su ženezapodjenule razgovor, iziđe iz sobe. »Omiljena velika, velika soba ...Naš luster ... Gledam visoku tavanicu ... Oni anđeli, koji su me plašilikad sam bila dijete ... Očeva omiljena fotelja ... Kauči presvučenikadifom ... Karike lampe sa stalkom ... Omiljeni mamin porculan ustaklenom dijelu bifea ... Koji je komplet danas izvadila? Onaj saplavim ružama? Ali, dio njeg se porazbijao.« Smješkajući se Atija-hanumi, potom i advokatu Dženab-begu, krenula je prema bifeu dabi zadovoljila znatiželju. »Crveni, naravno!« Potom ode do majke,koja je sjedila u svojoj fotelji.

»Eee, kako si, kćeri, jesi li zadovoljna?«, upita Nigan-hanuma.»Da!«»Svi smo zadovoljni«, reče Osman; sjedio je u Dževdet-begovoj

fotelji i pušio.

»Šteta, nema Perihan«, reče Nigan-hanuma.»Mama, veoma je bolesna, znate?«, uzvrati Refik. »Popodne je

imala temperaturu trideset osam«, pa se okrenu Ajši. »Ne znam imali potrebe da kažem koliko je željela doći?«

»Naravno, naravno ... Osim toga, ona je sada ...«, reče Ajša iosmjehnu se. »Imat će bebu«, pomisli. Ajša i ustade. »I ja ću imatidijete. Kuda to idem? Idem do vjerenika! I ja ću imati dijete, sedefnikomplet, namještaj ...«

Remzi je pričao sa svojim prijateljem. Zato što je njegov prijateljbio visok, s tankim dugim vratom, Remzi je, kako je to uvijek činiokad priča sa njim, podigao glavu, a prijatelj se pogrbio. »Da, malo jedebeo, ali kao i ostali«, pomisli Ajša i priđe Remziju. Remzi je pričaoo pločama i gramofonu, koji je nedavno kupio. Već su, pričajući onečemu, spominjali i cijenu, a ne samo odlike pri upotrebi. Remzi je,sa Fuad-begom, počeo odlaziti u kancelariju, a njegov prijatelj je biona advokatskom stažiranju. I on će se, izgleda, uskoro vjeriti.»Potom ćemo se posjećivati, ručavati, smijati se«, pomisli Ajša iudalji se od njih. »Razgovaraju ...« Začu glomoglasan smijeh. »Kudsam sad krenula? Ah, knjigovođa Sadik-beg! Zastoje on tolikopostrani?« Pogleda ih pokazujući im da ih voli te, sa istimosmijehom, priđe djetetu koje prvi put vidi. Približi se djetetu i sagese. Pri tom ču neko od djece i podiže glavu.

»Ah, je li Vaše, Kadrija-hanuma?«»Jaa. Narastao, zar ne?«»Ali mu je, izgleda, dosadno«, reče Ajša.»Nije, dušo. Uplašio se buke. Vidi, nešto ću ti reći. Svakim danom

sve više sličiš svojoj majci.«»Zaista?«»Da! Ja sam mislila da ćeš biti na oca, ali ... Trepćeš očima. Koliko

ti je sada?«»Devetnaest«, reče Ajša i, smješkajući se, nestrpljivo odjuri, kao

da mora prispjeti na neko drugo mjesto.Osjeti da Kadrija-hanuma gleda za njom. »Kadrija-hanuma«,

pomisli. Bila je supruga poznatog ženskog doktora Agan-bega.Poznavala je i Agan-begove sinove. »I mi ćemo biti kao oni«, pomislioživljavajući pred očima tu porodicu. »Osim toga, mi ćemo imatisnage uraditi još mnogo!« Osman je rekao da će ovaj brak biti sreća

i za njihovu firmu. »Naša kuća!«, pomisli. Pred očima joj oživi nekistan u stambenoj zgradi. Stan joj se pojavljivao pred očima: drage,različite sobe, jedna do druge, sobe ispunjene srećom. Potom priđeSait Nedim-begu i Nermin, koji su razgovarah u ćošku. Tu je bila iAtija-hanuma. Sait-beg je pričao o svom psu. Ušutiše kad ugledašeAjšu, ali kasnije, kad Atija-hanuma pohvali Ajšinu haljinu, ponovopočeše pričati o psu. »Hoću li i ja uzeti psa u svoju kuću?«, zapitase, ali to samoj sebi nije mogla odobriti. Pomisli da ni Remzi niječovjek koji voli pse i životinju koja će drsko šetati po stanu. »Kakavje on čovjek?«, promrmlja i bez razmišljanja dade odgovor: »Dobar,darežljiv, srdačan, džentlmen ...« Bilo je još riječi, ali joj nisu dolazilena jezik. Odvoji se i odatle, jer je Sait-beg počeo govoriti o ratu.

Upravo kad se zapita kuda sad, ugleda brata Refika i ražalosti se.»Zašto je on postao takav?«, promrmlja. »Zastoje moj brat postaotako tih, zamišljen, melanholičan?« Krenu prema Refiku: »Kako jeprije bio veseo!«, pomisli. »Ja sam bila zlovoljna, namrštena, a on jebio veseo. Zadirkivao me, vukao me za pletenice, podsmijavao mi sene vrijeđajući!« Prođe pred Refika i sjede.

»Kako je Perihan?«»Ima temperaturu! Iscrpljena. Gripa ...«, odgovori Refik. »Da si bar

dijete doveo«, reče Nigan-hanuma. »Mislili smo da bi se prehladila!«»Ništa ne bi bilo«, odgovori Nigan-hanuma.Nigan-hanuma je gledala sliku na zidu. Izvjesno vrijeme je klimala

glavom, pa se okrenula.»Sjedite tu, Sait-beže«, reče. »Vi ste dobro poznavali Dževdet-

bega. Mi smo se u Vašem konaku, u konaku Nedim-paše ...«»Najbolje ga poznaje Fuad-beg. Neka on govori«, reče Sait-beg,

ustade i krenu prema Fuad-begu, koji je pričao sa Semih-begom.Nešto mu reče i Fuad-beg se osmjehnu, polahko dođe do njih isjede.

Nigan-hanuma zamoli Fuad-bega da joj priča o rahmetliji. Bilo jeneko brujanje, koje je neprestano i nepresušno oživljavalo, blistalo,talasalo kućom, sobama. Fuad-beg reče da se sa Dževdet-begomupoznao kad je, radi otvaranja dućana, prvi put iz Soluna došao uIstanbul te se, gunđajući svojim hrapavim glasom, pokušao sjetitikoje je to godine bilo.

Ajša nečujno ustade. Krenu prema Remziju, koji je još uvijekpričao sa svojim prijateljem i reče:

»Hajde, recite o čemu pričate!«Nasmješiše joj se. Pogrbljeni mladić nešto reče. Ajša se nasmija.

Krenu prema bifeu. »Porculan«, pomisli. »Moje tetke, stari konak.Danas sam se vjerila. Sad koračam po našem velikom salonu.Devetnaest mi je godina. Čujem glasove, veselje, ljude. Čujem ovoumilno i talasasto brujanje. Kuda idem? U kuhinju«, pomisli. »Tamosu sluge ... Ali, kako je ovdje tiho!«

»Vidi, opet si došla«, reče Emina-hanuma.»Rekoh, da bacim pogled i vidim šta radite.«»Sad smo slatko stavili da se peče », reče Jilmaz.»Aaa, progovorio je«, pomisli Ajša. Sjeti se aščije Nurija. Sjeti se

svog oca. Sjeti se Džezmija. Tek toliko da se nešto uradi, otvorifrižider i napi se vode. Dok je pila vodu, čitala je novine koje su bilena frižideru. Ostavi čašu pokraj ćupa. Iziđe iz kuhinje, ali ne krenu uzstepenice, već prema uskom i mračnom hodniku. Mirisi, koji suizlazili iz prostorije za pranje veša, sobe posluge i ala turka zahoda,skupljali su se u hodniku kako bi je podsjetili na djetinjstvo.»Košpica«, promrmlja udišući miris. »Roda, roda, rodica ...Putovanja, obilaženje Evrope, zabave ...« Krenu premastepenicama. Pela se uz njih. »Kuće, stvari, sobe, djeca, godine,fotografije, tepisi, zavjese i brujanje. Kako je divno! Opet kao što sami ostavila. Koji žagor, koja zbrka, koje veselje! Život! Kuda ću?«

62

SVE JE DOBRO

Fuad-beg je ispričao o godini kad se upoznao sa Dževdetom iprešao na ostale godine. Pričao je o republici, svom poslovnomživotu, koji je oživio nakon proglašenja republike, koliko je rahmetliDževdet-beg radio ovih godina. Ove priče koje je od Fuad-begaslušao i dok je otac bio u životu, Refik je opet slušao pažljivo, apovremeno bi iz toga izvodio i zaključke. Znao je da je, poput ljudikoji osjećaju krivicu, u posljednje vrijeme svoj život upoređivao saživotima drugih, da je, radi pronalaženja gdje je griješio ili da ne bičinio nove greške, iz drugih života izvlačio zaključke potrebne kaoprimjer i da je to, u većini slučajeva, činio nesvjesno. Kad Fuad-begreče da je Dževdet-beg jedan od nekoliko ljudi koji su nakonproglašenja republike uspjeli uspostaviti dobre odnose saUdruženjem za jedinstvo i napredak, a da nisu masoni, prvo pomislida je njegov otac bio znatno odlučniji od njega i da je bio čovjek kojije znao šta radi, potom se, shvativši da opet prikuplja primjere izživota, naljuti na sebe i, misleći na Perihan, htjede se vratiti kući. Ali,pošto je Fuad-beg shvatio da ga Refik sluša više nego Nigan-hanuma i zbog toga što ga je gledao u lice dok priča, nije se uspio nipomjeriti.

Fuad-bega prekinu Atija-hanuma, koja se umiješala radifotografiranja. Svi su se okupili oko Nigan-hanume. Nakon stoje blicnekoliko puta zablještao, Refik iziđe iz salona, pope se uz stepenicei nabrzinu uđe u biblioteku. Dok je izlazio iz kuće, u njemu seprobudio osjećaj kao da se ovdje nalazi neka knjiga koju jezaboravio odnijeti u Džihangir i kao da će u toj knjizi naći podatkekoji objašnjavaju ono za čime traga. Ali, čim uđe u biblioteku, unjemu se, umjesto tog osjećaja, probudi osjećaj kajanja i krivnje.»Još uvijek nisam došao do odluke«, pomisli. Shvati da na praznim

rafama biblioteke neće naći ono što traži. U jednom odjeljku, gdje sunekada stajale knjige, bile su igle i vuneno pletivo. Na stolu je bilaDžemilova knjiga aritmetike i čitanka turskog jezika. Na druge rafestavljene su, jedna do druge, četiri tegle džema. »Sramota je zbogPerihan«, pomisli Refik, iako mu je rekla da se ne vraća rano i da sezabavlja. »Da se vratim kući. Da ne trošim vrijeme.« Strahujući oddugotrajnog prisjećanja na godine kad je u ovoj sobi radio, čitao, saprijateljima igrao poker, iziđe iz sobe, ču otkucaje sata i siđe nizstepenice. »Ajši neće biti žao, ako Bog da«, promrmlja ulazeći usalon. Dok je tražio Ajšu, pozdravi se sa nekim nepoznatim, potomugleda Guler-hanumu i rasrdi se. »Sramota je zbog Perihan«,promrmlja opet i dođe mu da se na nešto naljuti. Pogleda još jednomkrajem oka i ugleda: Guler ga je ponovo popustljivo gledala. »Idemkući. Gdje je ta Ajša?«, pomisli kad uoči da se Sait Nedim-begodvaja od svoje sestre i ide prema njemu. Iz njegovog držanjarazumio je da će ga nešto pitati i sačeka.

»Osman reče da ste išli kod našeg Rastignaca«, reče Sait-beguzimajući Refika pod ruku.

»Kod koga«, upita zbunjeni Refik.»Rastignaca. Omer-bega.To ime mu je dala Atije. Sreli smo se u

vozu.«»Da, naravno, naravno«, odgovori Refik. »Pričao mije.«»Eee, čime se sad bavi?«Refik nije mogao odlučiti šta bi rekao. Odgovori: »Poljoprivredom.«»Poljoprivredom? Doista? Simpatično!«, uzvrati Sait-beg;

naslađujući se tom riječju, ponovi je nekoliko puta. »Dobro, a zašto?Zar nema drugog posla?«, upita smješkajući se i sam dade odgovor:»Ovaj svijet mu je postao tijesan, zar ne?«, pa mu se dopadoše teriječi, prasnu usmijeh i nabra obrve. »Šteta, šteta! Bio je posebnovatren mladić. Govorio je da je pohlepan, a tako je i bilo.«

Sait-beg ugleda svoju suprugu i javi joj se:»Arija, da čuješ o kome pričamo! O tvome Rastignacu!«»Stvarno, šta radi on?«, upita Atija-hanuma. »Kod nas imaju

njegove fotografije. Voljeli bismo ga vidjeti!«, pa, milujući po kosidijete koje je prolazilo pokraj nje, upita:

»Šta ima, dušo?«Namrštenog lica, slušala je dijete.

»Ah, dobro, dobro«, reče i, poprimivši stidljiv izgled, krenu premaNermin, nešta joj šapnu na uho, a uporedo je, mašući kažiprstom,prekoravala dijete.

»Vidite li, niko se ne zanima za savremene rastignace?«, reče SaitNedim-beg i prasnu usmijeh. »Osvajač ... Mladi ... Život!..«,promrmlja, pa, neočekivanim pokretom, stavi ruku na Refikovo rame.»Ali, ni Vi mi ne izgledate dobro. Lice Vam je namršteno, ne pričate,ne smijete se ... Izgledate kao da stalno razmišljate ... O čemurazmišljate?«

»Ne znam! Jesam li takav?«, upita Refik.»Izišli ste iz ove kuće?«, kaza Sait-beg smješkajući se.»Mislili smo da je dobro zbog djeteta«, uzvrati Refik.»Zbog djeteta?«, ponovi Sait-beg, ali napameti mu je bilo nešta

drugo; osmjehnu se ženi koja prođe pokraj njega; kao da htjedenačiniti pokret prema njoj, pa odustade i povuče ruku sa Refikovogramena. »Razveselite se, Refik-beže, razveselite se!«, reče kao daje nastojao podsjetiti ga na nešta. »Razveselite se, živnite, uđite uživot. Živite! Kao što je moj otac rekao: Sporazumite se sa okolinom,pomirite se! Inače, bit ćete veoma nesretni! Kad ostarite, vidjet ćeteda je bila uzaludna ova nedruželjubivost. Je li uredu to što sad radinaš Rastignac?«

»Ne, nije onako kako mislite. Osim toga, Omer u Istanbulu ...«,promrmlja Refik.

Ali, Sait-beg je govorio kao da to nije čuo:»Živite, živite! Umiješajte se u ovaj veliki tok! Pa, šta smo mi ...?

Nismo čak ni jedna kap u poređenju sa tom ogromnom poviješću, satom rijekom koja proriče ... Pustite se ...«

»Ali, to nisu nove ideje«, reče Refik, jer se ustručavao da i iz Sait-begovih riječi izvuče životnu pouku.

»Da, govorio je to i moj otac«, reče Sait-beg. »Naravno, nisu nove!Ne znam jesam li Vam isticao naš konak kao primjer. Naš stari konakje renoviran ...«

»Da, pričali ste«, reče Iju rito Refik.»Pričao sam ... A Vaš otac je najbolji primjer za to! Šta bi, u tom

slučaju, trebalo raditi? Nema nikakve koristi od te plahovitosti.Plahovitost ne daje nikakav plod. Ovom čovjeku ...«

Refik pomisli da Sait-begu kaže da ima namjeru prevesti i objavitiRousseaua i Defoa, ali odustade. Pokraj majke ugleda Ajšu.

»O čemu pričaš, Sait?«, bila je to Guler. »Ulovio Vas je. Priča liponovo očevu priču?«

»Da, da«, progunđa Refik i nasmija se, jer je želio učiniti nešta,neki pokret. »Aa, tamo su«, promrmlja i pokaza na Nigan-hanumu,pa krenu prema ćošku u kom su one sjedile.

»Sjedi! Gdje si bio?«, obrati mu se Nigan-hanuma, ali shvati da jeto rekla po navici kao da jadikuje i nasmija se.

»Naravno, naravno«, uzvrati Ajša.»Čekam vas čim ozdravi«, reče Nigan-hanuma. »Odmah mi

dovedi i moju malu Melek!«, pa se okrenue prema Lejli, koja jesjedila pokraj nje, i poče joj pričati o svojoj najmanjoj unuci.

Ajša isprati Refika do vrata. Refik je poljubi, osjeti ganutost, iziđe.Uvuče tišinu u sebe. Oglasi se zvonce. Iznad Nišantaša bilo jezagasitoplavo nebo bez oblaka. Vjetar mu podiže krajeve kaputa.»Kao ljetno nebo bez zvijezda«, pomisli Refik. Na drvenom zastorugradilišta bile su polijepljene plakate. Na jednom zidu bila je tabela:»Put za sklonište.« Pogleda na sat: uskoro će sedam. »Perihan ćese iznenaditi kad me ugleda. Kako li joj je?« Na uglu Nišantaša nijebilo gužve. Tu i tamo, ljudi u kaputima hitro su prolazili. Refik krenuprema stanici. Na donjem spratu nove zgrade proradio je dućan shladnom zakuskom. Mada je bila nedjelja navečer, nije bio zatvoren.»Da uzmem nešto Perihan?«, pomisli. »Ali, hoće li ona sad jesti? Dauzmem djetetu.« Prođe pokraj dućana. »Dijete ... Dolazi i drugodijete«, pomish. »Šta ću ja? Ali, neizostavno ću uraditi ono štonamjeravam ... Rousseau. Još to htjedoh ispričati Sait-begu ...Odvratni gad ... Guler!« Čekao je na stanici, ali osjeti nervozu, jerniko drugi nije čekao. »Samo da se udaljim od ovog prljavog kvarta«,pomisli. »Djetinjstvo i mladost sam proveo ovdje. Ali, opet, volimnjegovo drveće, vjetar.« Nađe prazan taksi. »Sta ću raditi kodkuće?«, pomisli. »Napravit ću čorbu Perihan. Dat ću nešto i djetetu.Poslije ću sjesti za svoj sto ... Sjesti, ali šta raditi? Da, šta li bi trebaloraditi?« Počeo se ljutiti na sebe. »Nemam nijedne ideje. Sta bi biloda imam deset posto čiste Schopenhauerove pameti? Uz to, i imam.Kulturni pokret ... Prijevodi ... Volim život! O čemu li razmišlja ovajvozač? Trebao bih uraditi nešta da se trag, makar bio i mali, vidi i u

životu ovog jadnika ... Da, priznajem, projekt razvoja sela bio jeutopistički. Marx. Ni kod njega nisam mogao pronaći ono što tražim.On mi se ne sviđa zato što su mu ideje čiste. Ali, šta bi trebalouraditi, šta ja da radim? Nisam uspio pronaći odgovor. Čitajući, misliosam da, ionako, uvijek njega optužujem, da ga trebam osjetitikrivcem ... Da, trebam se riješiti svog imanja, kancelarije. Trebamosnovati izdavačku kuću ... Treba načiniti najbolje prijevode. Oveknjige bi svi trebali čitati ... Šta li Omer radi? Muhtar-beg?« Zijevnu.»A kako je tamo bilo bučno ... Kako sam godinama živio u kući, u tojgunguli? Možda je Omer upravu ... Najbolja je priroda, tišina ...Otvoren, čist zrak ... Potrebno mi je tako nešto ... Sta treba uraditi zaudisanje čistog zraka? Nedjeljom treba ići na utakmicu ... Ali, tomeće se Perihan ...« Vozač je pitao u koji dio Džihangira idu. Refik muje objasnio put. Potom je, kao i prilikom svakog približavanja kući,razmišljao o tome šta je radio i šta će raditi. »Jutros sam malo čitao.Potom je završeno i s tom vjeridbom ... I Ajša će se udati ... Djeca ...Moje drugo dijete ... Volio bih da bude muško ... Neka ne bude kaoja, neka bude kao svi ... Još ćemo mu dati i ime kao svi: Ahmet!Kakav li će biti?« Približavao se kući. » Vjeridba je gotova ... Aa,nisam čestitao tom Remziju, ili sam se zaboravio oprostiti izlazeći izkuće ... Nema veze!« Platio je i izišao. Osluškivao je srce penjući seuz stepenice zgrade bez lifta: »Ostario sam«, pomisli. Dok jeprolazio ispred vrata stanova, kao i obično, zanimali su ga životi unjima, ali opet nije uspio pronaći nikakav nagovještaj, jer se u većinistanova govorilo grčki.

Otključa vrata i, čim uđe, obrati mu se Perihan: »Jesi li stigao?«»Jesam, jesam. Kako si?«»Dobro sam«, odgovori Perihan; glas joj je bio dobar. Skidajući

kaput, Refik osjeti nestrpljenje i, ne izuvajući cipele, ode do Perihan:»Jesi li stvarno dobro?«, pa sjede pri dnu kreveta.»Ni meni nije jasno. Izgleda da mi je opala temperatura!«Refik je poljubi.»Gdje je toplomjer? Pogledaj još jednom«, reče, pronađe

toplomjer i dade joj.Perihan stavi toplomjer ispod pazuha. »Kako je prošla vjeridba?«»Kako je? Ma, dobro!«, promrmlja Refik. »Dobro je što smo se

preselili ovamo. Sta dijete radi?«

»Maločas se sama igrala! Ko je bio?«»Bili su svi! Bila je i tvoja Guler-hanuma!«»Zašto je moja?«, upita Perihan.»Ako bude muško, neka se zove Ahmet«, kaza Refik polahko

pritiskajući po sredini jorgana. »Znaš li o čemu sam razmišljao ...?«»Prvo mi opiši vjeridbu. Staje Ajša obukla?«»Haljinu«, odgovori Refik bojeći se zasjenjivanja njenog veselog

raspoloženja, pa nastavi smješkajući: »Bila je zelena, čini mi se ...«»Aa, ušao si u blatnjavim cipelama«, reče Perihan. »Hajde, idi i

obuj papuče!«Refik iziđe iz sobe. »Papuče, papuče«, promrmlja. Kao da se

prisjeti jedne Omerove izreke, ali se ne zadrža na tome. »Ranijenisam navlačio papuče, jer smo stanovali na Nišantašu. U toj kućinije bilo potrebno nazuvati papuče«, prošapta i navuče svojepapuče. Potom uđe u radnu sobu. Dnevnik je bio otvoren na stolu.Pročita staje napisao, zastidi se, pročita pismo koje je napisao herrRudolphu, opet osjeti nelagodu. »Da se odmah latim posla? Dapočnem sa prijevodima?«, pomisli. Odloži pismo, zatvori dnevnik isjede za sto.

»Temperatura mi je dobra, veoma dobra«, oglasi se Perihan. »Sveje uredu, normalno, dobro ...«, smijala se, izgleda, samoj sebi.

Treći dio

POGOVOR

1

POČETAK DANA

Čim se probudi, Ahmet pogleda na sat: pola jedan. »Legao samjutros u pet. To je sedam i po sati«, pomisli. »To je i previše sna!«Hitro ustade, skide pidžamu i protegnu se. »Opet sam zaboraviozatvoriti vrata«, pomisli navlačeći odjeću. Soba se osjećala nalaneno ulje i petrolej. Negdje je pročitao da laneno ulje prouzrokujerak. Otkako mu je, prije pet godina, otac umro od raka, i sam jepočeo paziti na to. »Da negdje zapišem da ne zaboravljam zatvarativrata kaci liježem?«, pomisli. Potom mu se učini da je previšeoprezan. »Ne sviđaju mi se oprezni ljudi, ali kad se pojavilaepidemija kolere, potrčao sam u bolnicu prije ostalih«, promrmlja.»Ali, želio bih dugo živjeti. Željene slike mogu naslikati tek poslijepedesete. Goya je živio osamdeset i dvije godine. Picasso još uvijekslika. A Russell je tek ove godine umro. Shaw je, izgleda, takođersavjetovao dug život.« U glavi je imao još mnogo toga šta je čuo,pročitao i mislio o koristima dugog života i koliko umjetnik trebaživjeti, ali nije ponavljao. Iziđe iz sobe. Zastade idući prema zahodu,približi se slici naslonjenoj na zid velike sobe. Prethodnog dana je natome radio, danas je, isto tako, želio raditi. Prstom dodirnu platno.Kad se uvjeri da se boja osušila onako kako je želio, veselo uđe uzahod.

U zahodu se, prvo, kao što je to radio svako jutro, naljuti na samogsebe zato što je ušao bos, a potom poče razmatrati svoj dnevni plan.Zato što subotom niko nije htio uzimati časove francuskog i slikanja,većina vremana bilo je njegovo. Predvečer će možda doći Ilknur.»Kako li je nena?« Zdravlje njegove nane bilo je loše, doktori su čakspominjali i smrt. Cijeli dan leži u krevetu, čudno mrmlja, a pokraj nječeka i bolničarka. »Stvarno, trebao sam uraditi djedovu sliku«,pomisli. Kao i svako jutro, brijao se zato što nije htio sličiti bradatim,

odrpanim i umjetnicima bohemima. »Sliči li mi lice na Goyino? »,promrmlja. »Žudnju za Goyom počeo sam osjećati odnedavno!« Kaoda se ljuti na sebe, opra lice, iziđe iz kupatila i uze novine, koje suubačene ispod vrata. Pokraj novina ugleda i jednu kuvertu; bila je topozivnica za izložbu. Otvori je i pogleda. »Gendžaj odštampaopozivnice za izložbu!

Iako je o tome pričao sa mnom i toliko puta ponovio, opet šalje.Koji tip!« Još jednom pogleda pozivnicu. Sličila je pozivnicama zasvadbu. Baš kad je htio reći: Mali buržujski mangup, odustade;pomisli da osjeća ljubav prema Gendžaju te, uze novine i sjede ućošak.

Novine uopće nisu bile prijatne: »Dženaza je ispraćena uz velikuceremoniju. Pet hiljada mladića zaklelo se na neovisnost ... 12.decembar 1970.« Bila je i slika žene u zaru koja je zagrlila tabut iplakala. »Majka Husejina Aslantaša.« Pogleda ispod slike:»Nesretna majka bacila se na sinov tabut i gušila se u jecajima.«Strese se: »Čak i najozbiljnije pojedinosti saopćavaju tim jezikomdomaćih filmova ...« Nešto drugo mu zape za oko: »Batur uputionotu Sunaju!« Uzrujano pročita: »Komandant zrakoplovnih snagageneral armije Muhsin Batur, 24. novembra 1970. godine, bio je uposjeti predsjedniku države i, naglašavajući uznemirenost koja je urazličitim strukturama Oružanih snaga došla na zapažen nivo ...«Odvoji se od novina. »Zija-beg je upravu«, pomisli. Jučer je amidžićnjegovog oca, pukovnik u penziji Zija dolazio u posjetu Nigan-hanumi. Kad je ugledao Ahmeta, popeo se gore i pričao o tome kakoće vojska, nakraju, nešto uraditi. U svom uobičajenom misterioznommaniru čovjeka koji mnogo zna, ali koji je primoran to sakriti, rekao jeda će se danas-sutra nešta dogoditi. Potom su mu se iz usta iskrale,ili se pravio kao da su se iskrale, riječi poput gardijskog puka i vojneakademije. Na licu je imao izraz koji je govorio: »Jaa, vojska ćeizvršiti dužnost i uzeti svoje pravo!« Ahmet pročita i preostali diovijesti: »Jednu kopiju pisma Batur je uručio i Tagmaču. Međutim,načelnik Generalštaba Tagmač ... Saznaje se da je u nastavkususreta Tagmač prihvatio Baturove stavove.«

»Dobro, uzeo ga je Batur pod svoje! Načinit će prevrat ... Zar jemoguće nešto takvo«, promrmlja prisjećajući se onoga što jepročitao o tome. Potom se iznenadi: »A šta ako bude?« Uzbuđen,

ustade. Poče šetati po sobi. Zatim opet sjede i, zadržavajući sepojedinačno na svakoj riječi, ponovo pažljivo pročita vijest. Bila jenapisana veoma oprezno. »Ko li je ovu vijest doturio štampi? Štaznači uznemirenost koja je došla na zapažen nivo? Zašto postajuuznemireni? Ko im je narušio mir? Brinu se, naravno, za domovinu.Naši unutarnji, socijalni problemi!« Još jednom pročita vijest: »Sunajje ove sedmice izvijestio Demirela o pismu.« Ustade. »Šta li je onuradio?« Iziđe na terasu; želio je nešta učiniti i zato što mu je naraslouzbuđenje. Otišao je skroz do ograde, naslonio se i posmatraoNišantaš.

Subota, nekoliko minuta do jedan, trg Nišantaša bio je živ.Saobraćaj zakrčen. Policajac je mlatarao rukama nasred bulevara ipuhao u pištaljku. Trola trolejbusa otrgnula se od žice i nagela seprema asfaltu. Na otvorena vrata izlazi vozač, a dvije srednjoškolkeu uniformama gledaju u njega. Na suprotnom trotoaru, Cigani sakorpama prodavali su nanizano cvijeće. Čuvar na stanici dolmuša36

obraćao se nekome piskavim glasom. Sva trojica čistača cipela našlisu mušterije. I previše, izgleda; jedan mušterija je čekao. Otmjenažena vraćala se iz subotnje kupovine. Mlada djevojka u mini-suknjirazgledala je izlog butika. Protuzakoniti pekar, koji je prodavao kruhbjelji od onoga koji je za Nišantašlije odredila Općina u statutu,prebacio je prekrivač preko korpe i gledao u trolu trolejbusa. Pokrajnjega je bio prodavač lota. Ipsred njih je prolazila žena sa psom. Dvaosnovca se se gurkala ispred Iš banke. Vratar Išikči apartmana ušaoje u prodavnicu preko puta. Saobraćaj se otvori, prodavaču lota nadrugom uglu priđe žena sa mahramom. U pržionicu kahve uđegospodin u kaputu od kadife. »Vojni udar«, pomisli Ahmet. »Ono štoće sve ovo u korijenu ispreturati. Udar koji će jednim udarcem sverazbarušiti, cijeli Nišantaš i svu buržoaziju!« Protežući se, zijevnu.»Ništa neće biti«, pomisli. »Izgleda da će ovaj metež trajati jošgodinama.« Ali, opet promrmlja: »A ako bude?«, i nasmija se. »Akodođe do vojnog udara, niko neće smjeti izići na ulicu!« Pomisli naZija-bega. »Obojica mrzimo Nišantaš«, promrmlja. Podiže glavu ipogleda gore. Bilo je blijedo, neodređeno nebo, koje se nije mogloodlučiti nizašta. Ogoljele grane lipe, nad kojom je nena titrala, kao dasu se protegle do neba, ali iza krošnji su bili još viši apartmani.

Ahmet okrenu leđa Nišantašu i pogleda prozore potkrovlja. »Šta samja?«, zapita se.

Četiri godine je živio ovdje, u stanbašči na krovu apartmana naNišantašu. Prije četiri godine vratio se iz Pariza, u koji je otišao radiučenja slikanja, a nakon dugotrajnih preračunavanja saopćeno mu jeda je Melek i Ahmetu od oca ostalo samo u vrijednosti ovestanbašče na krovu, čak i manje od toga, a zato što sestri nije bilopotrebno, nastanio se u ovom dvosobnom stanu. Zbog toga što nijeplaćao kiriju, što se nije odnosilo na troškove zagrijavanjaapartmana, i što se hranio dolje, kod nene, nije imao potrebe zavelikim parama. Povremeno bi prodao neku sliku, a, osim toga, trimaosobama, koje je našao preko oglasa koji je objavio u novinama,davao je časove francuskog, a jednom djetetu i časove crtanja. »Stasam ja?«, promrmlja još jednom, ali ga ne obuze potištenost. »Znamšta radim. Nudim svoj život da bih otkinuo plod sa stablaumjetnosti.« Izgleda da je negdje pročitao nešto takvo, ali se nenaljuti na sebe. Odluči sići na donji sprat da bi vidio nenu i jeo. Uzeključeve i iziđe.

Nigan-hanuminu bolest obrazlažu kao generalnu starost. Izgledada ima arteriosklerozu ili nešto slično tome. Silazeći niza stepenice,Ahmet primijeti da se nije dovoljno zanimao za to. Samo, bilo jenešto što je neizostavno znao: zbog nekog nedostatka u arteriji, doNigan-hanuminog mozga nije dopiralo dovoljno krvi. Zato je njegovanena često miješala vrijeme, mjesto i lica, što je ponekad stvaralotugu, a ponekad i veselje. Zato što su u bolesti stare nane nalazilinešto zabavno, djeci Nigan-hanuminih unučadi, koja su stanovala nadonjim spratovima, posljednih sedmica je bilo zabranjeno izlazitigore. Zabrinut za nenino zdravlje, Ahmet svojim ključevima otvorivrata i uđe.

Čim uđe, ču otkucaje velikog sata sa klatnom nakraju hodnika. Dabi kuharu Jilmazu rekao da je stigao i da želi nešto jesti, odmah jeušao u kuhinju, ali kuhinja je bila prazna. Dok je išao prema vratimakoja iz kuhinje vode u salon, zastade čuvši gromoglasni smijeh kojije dopirao iznutra. Kad ču i smijeh kahara Jilmaza, progleda krozodškrinuta vrata i gotovo da se uplaši: na kosi njegove nene bilo jenešto čudno. Kad pažljivije pogleda, shvati da je to jedno odpokrivala ručne izrade koja stoje na tronošcima za cigarete.

»Nigan-hanuma, kad biste samo znali kako Vam dobro stoji!«,povika bolničarka i zasmija se. »Izgledate, Boga mi, kao mlada!«

»Ah, nemojte, molim Vas! Šteta, šteta«, promrmlja Emina-hanuma.

»Nigan-hanuma, Nigan-hanuma, šta mislite o meni?«, upita kuharJilmaz. »Moj otac vam je trideset godina kuhao. I ja kuham tridesetgodina, jeste li zadovoljni sa mnom?«

Nigan-hanuma kao da nije tamo, kao da priča sa nekim veomadalekim, nepoznatim osobama:

»Da, zadovoljna sam s tobom«, reče.»Dosta više, nemojte. Vidite li, jeste li vidjeli?«, reče Emina-

hanuma. »Hoćete li zapaliti?«, upita bolničarka.Kad Nigan-hanuma kimnu glavom, zapali cigaretu i dade joj.Nigan-hanuma je pokušavala uvući dim, ali cigareta se ugasi.

Nekoliko puta puhnu i, jadikujući, reče nešto. Kuhar Jilmaz prasnuusmijeh. Bolničarka ponovo pripali i pruži. Gunđajući, Emina-hanumaustade i lati se da sa glave bolesne žene skine pokrivalo i uzme jojcigaretu, ali Nigan-hanuma nije željela dati cigaretu.

Ahmet svom snagom povuče druga vrata na kuhinji, bučno sezakašlja, dade im vremena da se priberu i uđe. Osjećao je bijes, amislio je da ga ne treba osjećati.

»Dobro joj je za nerve«, reče bolničarka pokazujući na cigaretu.»Zar joj ne bi naškodilo?«, upita Ahmet. »Kako je moja nena?«

»Bolje nego jučer«, reče bolničarka.»Ahmct-beg, da Vam nešto pripremim?«, upita Jilmaz, pa se,

vidjevši da Nigan-hanuma još uvijek drobi cigaretu, nasmija. »Ah,kako je loše, kako je loše, šteta, šteta«, reče. »Ahmet-beg, sad sesmijem, ali ne obraćajte pažnju na to. Znamo li šta radimo od tuge?Kad biste znali kako se osjećam! Šta da Vam pripremim? Daskuham jaja? Ima suho ćufte ...«

»Da, napravi jaja. Stavi jogurt na tacnu. Šta ima, donesi, eto!«,reče i sjede naspram nene.

»Hvala Bogu, danas je bolje«, reče Emina-hanuma; prekrivačručne izrade pažljivo je namještala na tronožac.

»Dobro jutro, nenice«, reče Ahmet.»Jesi li to ti? Gdje si bio?«, promrmlja Nigan-hanuma.

»Bio sam gore, sišao sam«, odgovori Ahmet, izgovarajući slog poslog, kao da priča sa maloumnim djetetom.

»Gdje ti je otac?«, upita Nigan-hanuma.»Pa, mog oca više nema ...«Nastupi tišina. Nigan-hanuma se zadubi u misli. Kroz svoje

naočare debelih stakala, sumnjičavo je gledala Ahmeta. Vjeruje danešto skriva od nje te, izgleda, istražuje šta bi to moglo biti. »Hajde,pozovi i oca, neka dođe«, reče.

»Pa, otac mu je umro«, reče bolničarka grubo i oduže joj cigaretu.»Da, umro je«, reče Nigan-hanuma. »Šta da radim, je li moja

krivica? Nije se trebao oženiti onom ženom!«Shvativši da mozak njegove nene danas dobro funkcionira, Ahmet

se obradova:»Kako se danas osjećate?«»U ušima mi stalno odzvanjaju pjesme«, reče Nigan-hanuma, a

zaista joj je predstavljalo problem i to što joj se u dubini ušijuneprestano ponavljaju neke pjesme koje je pjevala u djetinjstvu imladosti.

»Jesu li iste pjesme?«»Iste pjesme!«Otpjevajte jednu, da čujemo!«, reče bolničarka, kad uoči da je

Ahmet oštro pogleda, ustade i ode u kuhinju. »Ko je to?«, upitaNigan-hanuma pokazujući na bolničarku. »Nigan-hanuma.Doktorica«, odgovori Emina-hanuma, protegnu se, uze Nigan-hanuminu ruku, koja je zatezala jedan kraj deke, i položi je nastranu;pomodrila ruka, izbušena zabadanjem i vađenjem igala seruma,poče se pomjerati.

»Još uvijek ne jede? Kad ćete prestati sa serumima?«, upita mirnoAhmet znajući da ga nena neće moći čuti.

Kuhar Jilmaz donese Ahmetu jelo. Spusti tacnu na tronožac. »Davam donesem i kompot? Hoćete li?«, upita.

»Ne, ne«, odgovori Ahmet; na tacni su bili jogurt, jaje i suho ćufte.»O čemu pričate?«, upita Nigan-hanuma.»Ja jedem«, odgovori Ahmet.»Gdje si bio?«»Bio sam gore, nenice. Pa, ja gore slikam!« Nigan-hanuma kao da

se odjednom uzbudi: »Ah, ta tvoja nadarenost! Ta tvoja nadarenost!

To je od Boga ... Znaj to cijeniti«, reče.»Znam ... Slikam«, uzvrati Ahmet oraspoloženo.» Slikaš li stalno?«, upita Nigan-hanuma sumnjičavo.»Da.«»Novac? Zar se ti nećeš ženiti? Hoćeš li stalno sjediti u kući?«»Povremeno izlazim na ulicu«, odgovori Ahmet smješkajući se.»I ja kažem, da odem do banke, da pogledam u svoju kasu.«Ahmet klimnu glavom. Bolničarka se vratila, a Jilmaz je naslonio

ruku na bife i gleda Nigan-hanumu. Izgleda da su svi čekalipriželjkujući zabavu, da se dogodi nešta lijepo ili loše, o čemu će sekasnije pričati. Jilmaz bi povremeno upitao Ahmcta kako su pečenaćufteta, ili želi li kompot. Kad se otvoriše vanjska vrata i začušekoraci, okupljeni oko Nigan-hanume raziđoše se. Po batu korakaAhmet shvati da dolaze Nermin i Osman.

2

APARTMAN NA NIŠANTAŠU

»Kako ste, mamice«, povika Osman čim uđe; i on je, kao i majka,slabo čuo.

»Gdje si bio?«, upita Nigan-hanuma.»Bio sam u fabrici«, odgovori Osman, ali shvati da majka ne čuje:

»Bio sam u fabrici, rekoh. Danas sam sa Džemilom išao u fabriku.«Lice Nigan-hanume se namršti. Potom zabrinuto pogleda Nermin,

koja joj je prilazila.»Ja sam, ja sam!«, reče Nermin. »Niste me prepoznali?«»Ko je ovo?«, upita Nigan-hanuma okrećući se Ahmetu.»Strina Nermin, neno, strina Nermin«, uzvrati Ahmet.»Opet me nije prepoznala«, reče Nermin.Posljednjih jedanaest sedmica pogoršanja bolesti, Nigan-hanuma

je prestala prepoznavati neke osobe. Izgleda da to što ni nju nijeprepoznavala u Nermin budilo osjećaj nepravde.

»Perihan?«, promrmlja sumnjičavo Nigan-hanuma.»Pa, Perihan se udala za drugoga. Ja sam vaša snaha. Zar me ne

poznajete?«, povika Nermin. »Boga mi, namjerno to radi!«, dodade,srdito se okrećući Osmanu.

»Zašto bi to, dušo, namjerno radila?«, uzvrati Osman. »Ne možete prepoznati. Bolest, šta ćemo?«

Gunđajući, Nermin sjede ukraj. Ahmet se uplašio da amidža istrina ponovo ne zapodjenu kavgu. Osman pripali cigaretu. Nerminmu reče da ne puši. Osman nešta progunđa. Nastupi tišina.

»Šta ste radili u fabrici?«, iznenada upita Nigan-hanuma.»Šta se radi u fabrici? Nadgledali smo, eto«, povika nervozno

Osman. »Gledali smo idu li dobro poslovi. Nema ništa, nema ništa,sve je uredu. Rade. Lijepo rade.«

»Šta rade?«

»Proizvode sijalice, draga mama. Sijalice!«»Ah, zar smo mi trebali postati ovakvi?«, promrmlja Nigan-

hanuma.Na pameti joj je, izgleda, opet bio štrajk, do kog je u fabrici došlo

prije dvije godine. Nakon tog štrajka, Nigan-hanuma se fabrikesjećala s osjećajem katastrofe. Vjeruje da je to u vezi sa lošimrazvojem događaja, o čemu je pisalo u novinama, te, ne samo sapolitičkim, već zajedno sa svim lošim vijestima koje čuje, pomišljalaje da poslovi ne idu dobro.

»Nema ništa, ne sekirajte se«, reče Osman.Nigan-hanuma opet promrmlja:»Zašto da se ne sekiram? Na šta smo spali. Zar da mi budemo

takvi? Zar se takvo nešto trebalo dogoditi nečemu stoje osnovaoDževdet-beg? Je li on tako htio? Niko nikoga ne poznaje. Znaš listaje Zija jučer rekao?«

»Šta je rekao Zija?«, upita Osman.»Besramnik, bezobraznik, drznik!«, promrmlja Nigan-hanuma.

»Ako još jednom dođe, ne puštajte ga unutra!«, reče Osmanokrećući se Emina-hanumi. »Pošaljite ga nama. Da čujemo šta to onhoće!«

»Pričao je sa Ahmet-begom«, reče sluškinja. »Stvarno, o čemu stepričali?«, upita Osman.

Primjećujući da se Osman zabrinuo, Ahmet odgovori sazadovoljstvom:

»Ništa naročito«, a pomisli bi li mu rekao da će nastupiti puč, lijeviudar, da se Nišantaš ruši; i on poželje da dođe do prevrata.

»Šta ti je rekao, o čemu ti je opet pričao? Koje je laži iznosio?Sedamdeset i pet mu je godina, ali se još uvijek nije zasitio laži iprijetnji. Šta priča?«

Ahmet se nije uspio suzdržati:»Kaže da će vojska napraviti nešto nalik na 27. maj.«»Kako on zna? I šta se to nas tiče?«»Prevrat će, navodno, biti protiv montažera«, reče Ahmet sa još

većim zadovoljstvom. »Tako kaže! Lijevi puč, protiv Demirela i protivmontažera!«

Osmanovo lice se uzburka. Ahmetu je došlo da se smije.

Koliko prema Demirelu, u javnosti su, isto tako, vladale oštrereakcije i protiv montažera. To je bilo pitanje koje je veoma rasrdiloOsmana. Govori da se u njegovoj fabrici ne montiraju, već da seproizvode sijalice i to je brojčano dokazivao.

»E, da si ti barem rekao da se fabrika ne bavi montažom«, rečeOsman zabrinuto, ali se zastidi svoje zabrinutosti.

»Ne priča se, čovječe, o fabrici sijalica«, uzvrati Ahmet. »A ja i neznam posljednje brojke. Do kojeg procenta se došlo?«, dodade uzsmijeh.

»Osamdeset četiri posto«, odgovori Osman.»Eh, osamdeset četiri posto se već ne može nazvati montažom«,

reče Ahmet.Osman se naljuti: »Šta je još rekao? Još?«»Pričao je o mome ocu, o djedu.«»Pa, on ne poznaje Refika?«»Pričao je, zapravo, o svome ocu ... A ja sam ga pitao. Izgleda da

je bio veoma interesantan čovjek ... Bavio se, navodno, politikom ...«»Boga mi, otac je govorio da je on bio pijanica.« Ahmet srdito

izgovori: »Izgleda da je bio revolucionar.«»Da, otac je, također, pričao i o zanesenjaštvu amidže Nusreta«,

reče Osman smijući se.»Dogodilo se nešto veoma interesantno«, promrmlja Ahmet i

pokaja se stoje otišao toliko daleko.»Šta je bilo, šta je on opet učinio?«, upita Osman, a kad uočio da

se Ahmet oraspoložio, srdito ustade.»I ti si od njih! Opet, kakav si ti čovjek?!«, govorili su njegovi

pogledi. Izgleda da se nečega sjetio ugledavši kuhara koji je ispredAhmeta uzimao praznu tacnu, neodređeno se osmjehnu i reče: »Avečeras, dragi Ahmete, dođi nama na večeru. Nek večeras jede kodnas, zar ne?«

»Naravno, naravno«, uzvrati Nermin. »A večeras smo imnogobrojni. Svi su kod nas.«

Osman poče hodati po sobi.»Kaže, dakle, da smo mi montažeri«, reče. »A ti mu nisi

odgovorio.«»Molim te, nemoj se više nervirati«, reče Nermin.

»Šezdeset četiri su mi godine«, reče Osman u srdžbi. »Do danasnisam naučio da se ne nerviram kad je u pitanju posao. Neću to ninaučiti!«

»Kud on ide?«, upita Nigan-hanuma.»Ne idem nikuda. Za ime Boga, mama, ovdje sam, eto!«Nermin se odjednom pridiže. S lukavim, gotovo odvratnim

pogledom, svoje lice primaknu Nigan-hanumi i brzo je upita: »Kosam ja, jeste li me prepoznali? Hajde recite, da čujem, ko sam ja?«

»Ti si Perihan, rano si se udala«, reče Nigan-hanuma.Osman prasnu usmijeh, Nermin zbunjeno sjede na svoje mjesto.

Kuhar Jilmaz upita ko želi kahvu. Nermin srdito reče da će sići ustan.

»Odoh da nešto pogledam u očevoj sobi«, reče Ahmetpribližavajući se Osmanu. »Jučer sam vidio stare knjige.«

»Knjige?«, promrmlja Osman. »Nisi mu, dakle, mogao odgovoriti,ha!? Ako dođe, pošaljite ga dolje. Nemoj zaboraviti da se mora proćistadij montaže da bi se podigla domaća industrija!«

»Boga mi, dragi amidža, ako Vas zanima moje mišljenje, reći ćuVam da sam ja protiv ovih pučista«, reče Ahmet i krenu.

»To je tačno, ali mu to nisam trebao reći«, pomisli. »Zaboga!Dozlogrdio mi je i taj moralizam!« Išao jc osluškujući otkucavanjesata u hodniku. Od razvoda od majke do svoje smrti, njegov otac jedeset godina živio u toj sobi. Prije sedmicu, uporedo sa pogoršanjemNigan-hanumine bolesti, u apartmanu se, iz nekog razloga, probudilointeresiranje za starim stvarima, a Ahmet je počeo prebirati poočevim ormarima i knjigama. To je i ranije preturio preko ruku, uzeostaje htio, ali opet je ponešto pronalazio. Prije sedam dana našao jeneku bilježnicu. Razumio je da je to dnevnik koji je otac vodio, azbog toga što nije mogao čitati staro pismo, dao ga je Ilknuri, koja jeradila doktorat na povijesti umjetnosti i koja je govorila da čita staropismo. Ahmet je htio saznati i šta piše u dnevniku i koliko djevojkabarata tim starim pismom. Dok se približavao vratima, pomisli da bibolničarka trebala biti unutra. Žena se tu odmarala kad bi Nigan-hanuma spavala i kad ne bi trebala biti pokraj nje. Ahmet pokuca navrata i uđe. Žena je sjedila na ivici kreveta i pušila.

»Nemojte zamjeriti«, reče Ahmet. »Smetam. Htio sam pogledatineke knjige«, osmjehnu se i pomisli: »O, kako sam pristojan, ha!«

»Molim Vas lijepo. Ovo je Vaša kuća«, odgovori bolničarka.Ahmet krenu prema policama s knjigama. Poče zagledati hrbate

knjiga. Postade nemiran zato što mu knjige nisu pobudile pažnju, ali izato što je žena pušila i gledala ga. Samouvjereno, kao da zna da setu nalazi ono što traži, otvori donji dio ormara. Preturi tamo gdje jeprošle sedmice našao dnevnik, ah ništa ne nađe.

»Zar se maločas niste naljutili na mene?«, upita bolničarka.»Zašto?«»Ne mislite da sam neuljudno postupila prema Vašoj neni, zar

ne?«»Otkud Vam to?«, upita Ahmet sagnuvši se.»Šalili smo se«, uzvrati bolničarka. »Ova privatna njega je teška.

Čovjeku dozlogrdi, dosadi. Oprostite, Vaša nena to ne čini, aličistimo tuđi izmet.«

»Da, naravno, ružno«, promrmlja Ahmet. »Šalili smo se. Čovjekuse i nervi kvare.« Ahmet brzo traži, ali, isto tako, ništa ne nalazi.

»Ja uvijek radim sa dobrim porodicama kao stoje Vaša. Znate liGulmenove? Poslije podne sam sa ženom izlazila u šetnjeBosforom.«

Ahmet nađe bilježnicu i uzbuđeno je otvori. Na prvim stranicamabilo je nešta ispisano, ali opet starim pismom. Zatvori ormar i podižese.

»Čovjek osjeti dosadu«, reče bolničarka. »Ako ima neki dobarroman, dajte mi da pročitam. Slatko bih čitala i zaboravila na sve.Jesu li ovo bile knjige Vašeg oca? Je li on bio profesor?«

»Boga mi, ne znam«, promrmlja Ahmet i iziđe iz sobe.Krenu prema salonu. Prolazeći između naguranih, nagomilanih

stvari, priđe Dževdet-begovoj slici obješenoj na zidu. Razmišljao jeda načini sliku Dževdet-bega, ali kad se približi fotografiji, zaključi dabi to bila veoma sirova skica i odluči to odgoditi. Opet je izvjesnovrijeme izbliza posmatrao Dževdet-bega i pomisli da neće moći takolahko osvojiti njegov unutarnji svijet.

»Šta radiš tamo?«, upita Nermin.»Zar ne vidiš, gleda fotografiju«, odgovori Osman. »Stvarno,

napravi sliku mog oca!«Ahmet se, smješkajući, okrenu prema njima. Baci pogled na nenu.

Nermin ponovi da ga večeras očekuju na večeri. Nabrzinu pogleda

slike koje je radio posljednjih dana. Svako jutro, nakon što seprobudi i pola sata nakon što nešto pojede, pažljivo se vraćao naono šta je uradio posljednjih dana. Vjerovao je da su sudovi kojedonese prilikom ovakvog osvrta zdraviji i realniji od sudova kojedonese u neko drugo vrijeme. Još jednom nabrzinu pogleda slikenanizane duž zida. »Da, ovdje je očito imitiranje ... Nepotrebnepojedinosti. Ovo je dobro. Ne znam zašto sam ovo uradio; gubljenjevremena. A ovi što jedu pokazuju koji je put kojim trebam ići. Ovusam, sasvim očito, napravio da bih bio dopadljiv. Ovu sam, pak,naslikao sa težnjom da postanem domaći slikar i da se nadvijem nadprobleme zemlje, ali sviđa mi se. Ove starce bih trebao ponovouraditi. Da ukonim tamo onu mačku i stavim saksiju. Svoje malezabave ne bi trebalo miješati sa slikom. A ovdje je jasan Goyin uticaj.Volim ove što sjede! Volim i ovu seriju Nogometne utakmice.«Osvrnuo se ponovo na slike, ali ovaj put donoseći sud o svomslikarstvu, a ne pojedinačno o slikama. Potom uze veliko platno, čijuje vlažnost odmjerio nakon što se probudio i poče raditi. Pogleda nasat: dva. Obradova se što, da bi počeo raditi, nije morao gledati uGoyine reprodukcije.

3

STARIJA SESTRA

Kada zazvoni na vratima, Ahmet pogleda na sat: nekoliko minuta dopola četiri. »Ilknur«, pomisli. Ali, dok je stigao do vrata, shvati da nijeona, pošto je, kao da se šali, kao da pjeva pjesmu, zvonce jošnekoliko puta zazvonilo. Kad otvori vrata, iz polutame, poput lopte,iskoči krupno tijelo. Potom mu mirisni i mehki ženski ten dodirnuobraz. »Sestra«, pomisli Ahmet te ispruži i drugi obraz.

»Šta ima«, reče Melek. »Kako si? Ne izgledaš veselo!«Poput vjetra uđe u sobu, načini krug i već je sve bila pažljivo

pregledala.»Ne, dušo, dobro sam ...«»Tako? A što ti je lijepa ta košulja na tebi! Gdje sije kupio?«»Stara košulja koju stalno nosim ...«»Kako ti se čine ove čizme?«»Nove?«»Da! Donio mi tvoj zet ...«»Je li to on bio vani?«»Kako si zaboravan, dragi Ahmete«, reče Melek, a leđima

okrenuta Ahmetu, razgledala je slike. »Pa, htio ti je donijeti boje, ali tine htjede ...«

»Stvarno, kako brzo ode i vrati se«, uzvrati Ahmet. »Ti još ovdjedrijemaj ... Aaa, kako je ovo lijepo!«

Ahmet znatiželjno pogleda. Bila je to slika kojoj uopće nijepridavao značaj i koju je mislio ostrugati i naslikati drugu. »Šta joj sesvidjelo na tome?«, pomisli, ali se nije zadržavao na tome, jer je biovičan takvom razmišljanju.

»Kako si pronašao lijepe boje! Pravi malo i one čudne slike ...Kako se kaže na turskom? Bezoblične; nije kao slika, a ...«

»Apstraktne«, uzvrati Ahmet.

»Hah, apstraktne! Nemoj zamjeriti, ja nove riječi ne uspijevamnaučiti. Stjuardesa, gostoljubiva nebeska cura«, zakikota se.»Apstraktnost! Stvarno, radi malo i apstraktne! Tvoj zet kaže da uEvropi sad svi rade apstraktne ... Šta još radiš? Je li to i sad radiš?«

»Da.«Po navici da bez ikakvog ustručavanja dodiruje stvari, Melek

podiže sliku sa stola, približi je licu, potom, kao što je to običavala,pomirisa, odvaga rukom, kao da želi izmjeriti težinu, okrenu jedesno-lijevo i prema svjetlu.

Ahmet ponekad misli da instiktivno, više od svih drugih, njegovasestra shvata da je slika predmet. Gledao je u tijelo svoje sestre,koje je, može se reći, zastrašujuće krupno.

»Da«, reče Melek. »Ja ovo nisam upotpunosti razumjela. Nijeapstraktna, ali je opet ne razumijem. Šta, dakle, želiš reći ovime?«

»Još nije završena.«»Ne znam kakva će biti kad je završiš ... Božeeee!, uskliknu

Melek, smijući se poput razmaženog djeteta koje sa pametnim ocemrješava zagonetke i uzbuđeno pokaza na drugu sliku: »Dobro, ova jezavršena. Kaži mi šta njome želiš reći. Otmjen čovjek sa kravatomsjedi sa ženom sa naočarima ... Šta to znači? Šta želiš reći?«

»Kažem ono što slika kaže!«»Uvijek tako bježiš«, reče Melek, pa se, kao da misli da se malo

primirila i kao da je pred donošenjem prve presude, opet znatiželjnoosvrnu oko sebe i nabra obrve. »Nena je, izgleda, loše ...«, reče. Da.

»Brinem se, zapravo ...«»Za šta?«»Staja znam. Žao mi je. Jučer sam je, Boga mi, cijelu noć ...«, pa

se, sjedajući na tabure, sumnjičavo trgnu.»Sjedi, sjedi. To je suho, nećeš se uflekati«, reče Ahmet. »Uplaših

se. A ovdje je veoma neuredno.«»Vidi, to me vrijeđa«, uzvrati Ahmet. »Ja ovo čistim svaki drugi

dan!«»Tako? Ko ti usisava pod? Emina-hanuma?«»Fatma dolazi jednom u petnaest dana«, reče Ahmet potišteno.»Ko je to? Ona kod Džcmilovih? Znaš, naša je pobjegla. Nije mi

jasno zašto. Prije tri dana ...«, pa ušuti, nelagodno pogleda uAhmeta i uzdahnu: »Veoma mi je žao nene.«

»Da!«»Gnjavim li te? Da barem ispušim jednu cigaretu i da idem! Da ne

pripaljujem ako će ti smetati. Tvom zetu te uvijek navodim kaoprimjer. Kažem, momak je prije četiri godine rekao: Neću pušiti! imomentalno prestao«, pa ukresa šibicu. »A znaš li šta on kaže? Onje umjetnik, kaže. Međutim, umjetnici mnogo troše alkohol i duhan,zar ne? Stvarno, hajde i ti pusti bradu!«

»Izgorjet će ti ruka«, reče Ahmet.»Pardon! Pričam li previše?«Melek pripali cigaretu. Ahmet sjede na stolicu.»Da, žao mi je nene!«»Jesi li je vidjela?«»Naravno ...Tamo sam ostavila kaput i pakete ...«»Jeste li pričale?«»Pa, uvijek priča sa mnom. Pričale smo. Odmah me je

prepoznala, obradovala se. Potom me upita koliko imam godina. Kadjoj rekoh trideset tri, kaže opet: Eto, Dževdet-beg ode, nakon sedamdana dođe ti da me utješiš. Tvoje mjesto je posebno, reče. Upitala jeza zeta. Ja joj ispričah. Pamet joj je namjestu, razborita je.«

»Ne, čovječe. Kad sam je ja vidio ...«»I bolničarka se iznenadila. Ee, obraduje se kad mene vidi.

Bolničarka je zatražila da odem, da se previše ne umori ... Žao mije!«

»Da ...«Ušutješe. »Uskoro će joj biti dosadno i otići će«, pomisli Ahmet, ali

Melek nije tako lahko postajalo dosadno. Opet ustade i počerazgledati slike, a Ahmet je gledao krupno tijelo svoje sestre, velikabedra i duge noge. Prilikom svakog gledanja ovog krupnog tijelaotpozadi, mislio je kakav je to čovjek njegov zet, zanimalo ga je očemu razgovaraju za vrijeme večere. Njegov zet je bio poznatiadvokat.

Smješkajući se, Melek se okrenu:»Šta još radiš? S kime se viđaš? Kud ideš?«»Ima nešto napameti«, pomisli Ahmet.»Ha! Vidio te zet na uglu policijske stanice sa onom djevojkom!«»Tako?«

»Veoma mu se svidjela. Prošli ste pokraj njega. Nabrzinu vas jeosmotrio, ali pažljivo. Hajde, reci mi koje ta djevojka. Pobogu,Ahmete, zar ja s tobom ništa ne mogu razgovarati? Sasvim je, kaže,očito da je cura na svom mjestu. Stvarno, ko je ona?«, upita. »Oženise ti, oženi se!«

»Otkud sad to?«Melek sjede.»Tvoj zet kaže da ćeš mnogo toga uraditi ako se oženiš. Očito je

da je djevojka na mjestu, dovela bi mu život ured, kaže.«»Dobro, dobro«, progunđa Ahmet.»Vidi, znaš da te zet veoma voli! U mladosti sam, kaže, i ja bio kao

on, ništa mi se nije sviđalo, ali sam se opametio kad sam tebeupoznao.«

»Ja imam trideset godina«, reče Ahmet.»Eto, dobro, eto«, ubaci se Melek. »I tvoj zet je imao dvadeset i

osam godina kad smo se upoznali. I ja sam, kaže, bio poput njega,ali to nije bila prepreka da postanem uspješan advokat. Ko je,stvarno, ta djevojka?«

»Prekini više tu glupu temu«, reče Ahmet.»Dobro! Šta ću pričati s tobom? Ionako ja odoh!«Pomislivši da se sestra uvrijedila, reče: »Sjedi, sjedi još!«, potom

dodade, opet obuzet strahom od gubljenja vremena: »Još nisiispušila cigaretu?«

»Želiš da idem kad ispušim, zar ne? Nemoj se ljutiti, ali za taj tvojstrah od gubljenja vremena ne može se reći da je nešto naročitopametno. Odmaraj se malo, šetaj, putuj ... Treba se malo odmarati.Tvoj zet zna vrijednost odmora. Ja, kaže, ne mogu mnogo raditi utoku dvanaest mjeseci koliko mogu u toku jedanaest. Razumiješ li?Kad bi samo znao kako se ljudi odmaraju, zabavljaju! Aaa, vidi,nekidan smo u jednom restoranu bili zajedno sa tvojim školskimkolegom iz Galatasaraja. Tundžcr ...«

»Šta radi taj tikvan?«»Zašto? Dobar je momak. Advokat. Ima slatku ženu. Tvoj zet kaže

da ima svijetlu budućnost!«»Šta se to mene tiče!?«»Pričamo, eto, dušo,« Melek kao da se rastuži. »Šta se dogodilo s

tobom, dragi Ahmete? Veoma si nervozan. Čini mi se da nisi sasvim

dobro. Odmori se malo. Dođi jedan dan kod nas na ručak. Zet bi teveoma volio vidjeti. Ili da odemo u neki restoran? Naravno, ako nasne smatraš kompradorima ...!«

»Ja ne uspijevam razmišljati tako modernim riječima«, uzvratiAhmet.

»Bravo, bravo, bravo«, reče Melek milozvučnim i pomalopodrugljivim tonom i nasmija se. »Kako imam pametnog brata, hvalaBogu! Moji komplimenti! Pametniji od svih!«

Ahmet se uvrijedi. »Da hoće otići, pa da napokon počnem raditi«,pomisli.

»Dobro, onda. Obećaj da ćemo jedan dan ići u restoran. Gdje bihtio da idemo?«

»Kod Abdullahd«, odgovori Ahmet.Prije dvije godine su ga sestra i zet izveli u taj restoran. Tamo je,

na dva stola do njih, vidio Dželala Bajara. Od gledanja u njega nijestigao jesti. »Voliš Abdullaha, ha?«, upita Melek.

»Biva zabavno ako na dva stola od tebe, klepećući svojimprotezama, ždere bivši predsjednik države«, reče Ahmet. »Kako jesamo klepetao! Sa onim žderanjem čovjek živi ne sto, već dvjestagodina!«

Melek se osmjehnu, a potom opet poprimi tužni izraz.»Kako si nedruželjubiv! Zašto si postao takav? Jesi li ranije bio

takav? Kako si u djetinjstvu bio veseo, kako si bio simpatičan! Svi sute veoma voljeli. Kako smo se lijepo zabavljali!«

»Viđaš li se sa mamom?«, upita Ahmet.»Išla sam prije tri dana, popodne ... Ne želim ići navečer i vidjeti

onog čovjeka!«»Zašto? I on je advokat«, reče Ahmet smijući se. »A izgleda i da je

veoma poznat. Advokat Dženab Sorar! Kad to izgovorim, u meni se,ne znam zbog čega, budi osjećaj kao da čitam novine, tačnije kao daprelistavam građansko pravo.«

»Rekla sam, zar ne? Čačka nos. Šta misliš, zašto je mamaostavila oca i udala se za tog tipa?«

»Mama je upravu, mama je upravu ...«, reče Ahmet.»Da, ti si u tome bio nastrani Perihan, a ja na Refikovoj strani«,

reče Melek; ponekad oca i majku spominje po imenima i kao da utome nalazi neko čudno zadovoljstvo.

»Šta radi mama, šta priča?«»Ima reumu. Zali se na reumu.«»Kako joj prolaze dani?«»Kako prolaze, je li?«, reče Melek, razmisli i nasmija se. »Ima

nekoliko prijateljica, idu u kino. Kako dan prolazi?«, pa neočekivanozijevnu. »Ispušila sam i cigaretu. Hajde, ja konačno ustajem«, reče iustade. »Na večeri imam goste. Ako se, ne dao Bog, nenino stanjepogorša, nazovite me ...«, i krenu prema vratima.

Ahmetu nešto pade napamet:»Sjećaš li se ti amidže Zije?«, upita. »Babinog amidžića, Zije?«»Čini mi se da sam ga jednom vidjela.«»Jučer je dolazio, pričali smo.«»Kako se popeo uz stepenice?«, upita Melek.»Ne, dušo, zdrav je kao drijen«, uzvrati Ahmet, pa joj je htio

ispričati, ali kao da se plašio da ne ispadne zloban. »Ispričao jeveoma zanimljive stvari. Izgleda da je njegov otac Nusret, to jestočev amidža, bio revolucionar.«

»Zar je tada postojalo nešto takvo?«»Ne, ne, neće uspjeti razumjeti«, pomisli Ahmet. »Neće razumjeti.

Ispričat ću Ilknur.«»Aaa, ti ovo ofarbao!«, reče Melek. »Dobro si se sjetio, lijepo je!«»Tavan je prokišnjavao«, uzvrati Ahmet.»Tavan prokišnjava, ha! Baš kao što to biva u umjetničkom

ateljeu!«, Melek se nasmija nastojeći izgledati simpatično, prihvatisteku, pa, da bi donijela svoju presudu, nabrzinu prošeta očima postanu i okrenu se Ahmetu: »Slušaj, pazi na sebe! Može li?«, reče iosjeti se patetičnom. »Malo se odmori, iziđi, hodaj, onda ćeš biti jošproduktivniji ... Tvoj zet kaže, jedanaest mjeseci ...«

Ahmet se nije uspio suzdržati:»Vojska će napraviti prevrat«, reče. »Lijevi prevrat!«»Napravit će prevrat?«»Rekao mi Zija-beg«, Ahmet je pažljivo gledao Melek u lice.»Kada?«»Uskoro!«»Tada se neće smjeti izlaziti na ulicu, zar ne?«, upita Melek. »Nek

prave kad god hoće, samo nek to ne bude večeras. Sutra poslijepodne sa tvojim zetom idem u kino. Uzela sam kartu!«, nasmija se

blago gledajući u ozbiljno Ahmetovo lice. »Nek ide onaj Demirel, zarne?« , reče i malo se zamisli. »Veoma je debeo!«, pa se opetnasmija; sad zamišljeno i s upitnim pogledom. »Sve je postaloveoma loše«, reče. »Katastrofalno je i stanje u zemlji! Nekidan, idućimami, dobacivali su mi nasred Nišantaša! Prevršilo je mjeru! NasredNišantaša!«

»Šta su rekli?«, upita Ahmet.Melek otvori vrata:»Milo moje, drago moje, tako to. Ali, i ne oblačim prečesto mini

suknju ... Tvoj zet reče da pazim.«»Haa, reci zetu da će se napraviti lijevi prevrat«, reče Ahmet s

uživanjem. »Da vidimo šta će reći?«Zainteresira ga kakvo će biti lice njegovog zeta kad to čuje. Sa

uživanjem, pokuša oživjeti njegovo lice pred očima. »Reci da je vijestiz povjerljivog izvora!«

»Zet će se veoma obradovati što misliš na nas«, reče Melek,poljubi Ahmeta u obraze i nestade je.

»Zet je advokat! Sitna buržoazija! Prevrat ne može biti protivnjega«, promrmlja Ahmet postidjevši se svoga bijesa. I opet seuzbudi, ali ne zbog mišljenja iz knjiga, već što mu se zetovo licečinilo stvarnijim. Potom, ljuteći se na uzbuđenje, promrmlja: »Nemaveze.« Iziđe na terasu i pogleda na Nišantaš. Na trgu je vladala istagužva, ista uskomešanost prikliještena između apartmana. Dvagoluba su ga sumnjičavo posmatrala sa drugog kraja terase. »Kolikoje sati? Kad dolazi Ilknur?«, promrmlja. »Četiri. Vrijeme prolazi!«Utrča unutra. Soba je još uvijek bila ispunjena parfemom njegovesestre. Poče raditi.

4

DRUG

Zvonce jednom zazvoni. Ahmet pogleda na sat. »Šest. Ilknur! Već ješest!«, promrmlja trčeći. »Gdje si, bubice, gdje si?«, gunđajući otvorivrata i zanijemi. Pred njim je bio Hasan.

»Ko je, čovječe, ta bubica?«, upita Hasan, zagrli Ahmeta i poljubiga u obraze.

»U prolazu sam, pa, rekoh, da navratim«, Hasan zastade. »Imamjoš nešto napameti«, reče smješkajući se.

»Čestit momak«, pomisli Ahmet. »Ipak je to revolucionar.«»Sjedi, sjedi!«»Ti nekog očekuješ, da ne sjedam ako imaš posla?«»Ne, ne, sjedi«, odgovori Ahmet. »Da malo popričamo. Nema te

na trgu!«»Upravo sam isto to htio reći!«»Jesi li za čaj?«»Hajde, napravi«, uzvrati Hasan, pa snažno udari Ahmeta po

leđima. »Jesi li dobro, bitango?«Ahmet se zatetura, ali to nastoja sakriti. Dok je pripaljivao mali

plinski rešo, osjeti da su mu leda utrnula.»Još uvijek slikanje? Stalno slikanje«, oglasi se Hasan.»Jaa!«»Ah, ah, ah! Napravi brzo čaj!Ahmet je potpalio rešo, nastavio vodu i vratio se. Hasan je sjeo na

tabure nasred sobe, ispružio noge, puši i razgleda slike. OdjednomAhmetu dođe misao da mu nanese bol.

»Sinko, primaknuo si se tridesetim, ali još uvijek, poputosamnaestogodišnjeg revolucionara, nosiš bluze, postole i uvijašbrkove. Dolikuje li to nekome ko je završio Galatasaraj?«

»Ja sam galatasarajlija, ali sam narodno dijete«, uzvrati Hasan.»Poput tebe ...«, pa nakratko u šuti. »Prilikom svakog dolaska u ovajNišantaš, u meni se budi mržnja«, reče. »Kad vidim ove dućane,butike, žene, u meni se oštri mržnja prema buržoaziji!«

»Eh, onda dođi češće, bit će korisno«, uzvrati Ahmet.»Ja nemam potrebe za time. Ti vjerovatno imaš, ali ti si postao

bezosjećajan!Uzajamno su se smijali. »Dobro je. Onakvi smo kakvi smo i bili«,

pomisli Ahmet. »Ne doživljava me dovoljno energičnim, ali mc i opetvoli. I ranije smo bili takvi ... Ranije!« Kao da ga obuze melanholija.Hasana je poznavao iz Galatasaraja, ali njihovo prijateljstvo jeuznapredovalo kasnije, nakon što se Ahmet vratio iz Francuske ...Hasan je tri godine mlađi od Ahmeta ... Baš kad je Ahmet počeorazmišljati o tome kakve su to bile godine, naljuti se na sebe.Pogleda Hasana namjeravaći se zasititi. »Ne vara me bluza, nipostole, i on je ostario«, pomisli.

»Eee, šta ti sad radiš?«, upita Ahmet.»Sjedim kod kuće sa starim. Prije šest mjeseci mi je, to znaš,

umrla majka.«»Znam. Baviš li se prevođenjem?«»Da, snalazimo se.«»Završavaš li školu?«»Ne svraćam! Ne znam hoće li se završiti, ih neće!«»Zar te ne izbacuju?«»Ja imam neograničeno pravo. Ha, naravno. Ti, zato što si završio

fakultet u Parizu, ne znaš ovdašnje običaje!«Ahmet se napravi kao da se uvrijedio, ali nije. Kad bi se i uvrijedio,

uvrijedio bi sc što je studirao slikarstvo, ali ne zato što je slikarstvostudirao u Parizu. Privuče stolicu, sjede naspram Hasana i zagledamu se u lice. Hasan osjeti da ga gleda, ali oči nije skidao sa slika.Sasvim ozbiljno, kao da nešto čita, pažljivo je gledao u slike. Potomse okrenu i nasmiješi Ahmetu.

»Kako ti se čini?«, upita Ahmet.»Ja se ne razumijem u slike«, odgovori Hasan.»Veoma si oprezan.«»Ne mogu biti oprezan koliko ti, neovisni socijalisto«, reče Hasan

ustajući. »Jesi li još uvijek neovisni socijalist?«

Hasan je bio član Radničke partije. Ponosio se svojim članstvom uRadničkoj partiji i time što mu je otac nastavnik.

»Sad ima gomila socijalista koji nisu članovi Radničke partije«,reče Ahmet. »Uz to, svu galamu i gungulu podižu upravo oni.«

»Galamu i gungulu, ali ne ono što treba«, uzvrati Hasan i pažljivododade: »Da ti kažem još i ovo. Ne gledaj na me kao na potpunogpartijskog aktivistu. Ima gomila drugova koji, poput mene, traže putizmeđu partijskog stava i MDD-a. Sa ovim drugovima ...«

»Ali, uvijek si po svome, imao si neki stav«, reče Ahmet. »Kada siprikliješten, počinješ braniti sebe, a ne partijski stav.«

»Istruhnuo si, čovječe, od tolikog sjedenja u kući!«»Misliš da ćeš izborima donijeti socijalizam u Tursku?«, reče

Ahmet. »A na izborima smo vidjeli šta ste!«»Zar mi, čovječe, već nismo pričali o tome?«, reče Hasan.

»Dovoljno je jednom ...«»Tjeraš šegu sa mnom kao neovisnim socijalistom. Pusti da se

malo naslađujem neovisnošću ...«»Ti se, burazeru, time naslađuješ otkako si rođen«, reče Hasan.

»Još uvijek nalaziš nasladu. Da bi našao slast tog posla, povremenotreba nešto i uraditi, zar ne?«, rekao je to prijateljski, a ne da bibranio Ahmeta.

Ahmet bi ganut, ali kaza:»Eee, šta ako ništa ne radim? Niko mi se, eto, ne sviđa. Zar to nije

dovoljno? Ne sviđa mi se!«»Ako ti se ne sviđa, izreci kritiku, pa da raspravljamo!«»I to je tačno«, pomisli Ahmet. Potraži odgovor; kroz glavu mu

prođoše čudne stvari, potom odjednom progunđa: »Ja, eto, pravimslike«, i rukom pokaza na slike, pa se okrivljeno nasmija i istrča danapari čaj.

»Mora da bezizlazno izgledam, ali Hasan je dobar momak«,pomisli. »Ne misli o meni ništa loše!«

Hasan sjedi i ponovo razgleda slike.»Ee, šta veliš?«»U kom kontekstu?«»Pa, za slike! Gledaš, gledaš, a ništa ne kažeš.«»Vjerovatno nešta praviš, znaš šta radiš, ali ja ne razumijem«,

uzvrati Hasan.

Ahmet se rasrdi, ali se smekša. »Hasan je dobar momak«,pomisli. »Da je Metin ili Sadžid, odmah bi pronašli preplašenost,nepovjerenje prema masama ili predaju.«

»Opet, ti reci. Šta ti pada napamet?«»Šta ja znam. Znaš šta radiš«, odgovori Hasan. »Ne razumijem ja

ove suptilnosti«, ali, kad pogleda Ahmetovo lice, osjeti da trebanešto reći: »Ne razumijem radiš li ti ovo ozbiljno ili se ismijavaš saovim«, reče.

Ahmet se uzbudi:»Ozbiljno to kažeš?«Hasan kao da se iznenadi:»Kako to misliš, ozbiljno?«»Znači, nije jasno je li ozbiljno ili ismijavanje«, odgovori Ahmet, a

onda se gotovo prodera od uzbuđenja: »Živio, čovječe! Znaš li da suisto to rekli i Goyi? Interesiralo ih da znaju ismijava li on aristokratijuili je oduševljen njima!

»Ti vjerovatno nisi oduševljen ovim ljudima«, Hasan je rukompokazivao na slike.

»Nisam, naravno«, uzvrati Ahmet. »Ali, opet ih, isto tako,pokušavam shvatiti. Ili poimati njih u vezi sa Turskom ...«

»Veoma si se uzbudio«, reče Hasan.Ahmet se uvrijedi, ali otrča i donese Goyine reprodukcije.

Prelistavajući stranice debele knjige, poče pokazivati Hasanu.»Ovo, pogledaj ovo«, govorio bi povremeno. »Tek sam odskora

počeo shvatati Goyu ...«»Sad imitiraš ovo?«, upita Hasan i dodade: »Ono što radiš uopće

ne sliči ovome. Aaa, stani, zar ovo nije Gola Maya? Uredu, to znam.Igrao je i jedan takav film. Jesi li gledao? Tjera li slikar šegu sa ovomgolom?«

Ahmet je stajao pokraj Hasana i nabrzinu prelistavao knjigu koju jedržao u naručju. Nakraju, nađe ono što je tražio, Strijeljani: »Dobro,šta kažeš na ovo?«

»Aaaa, vidi ... Veoma lijepo ... Poznata mi je, inače, ova slika.«»Jaa«, uzvrati Ahmet. »Jesi li vidio?«, a potom se trže.Više nije mogao razdvojiti ponosi li se s Goyom ili sa sobom. Kad

se malo smiri, pomisli:« Zašto mu to pokazujem? Da me shvati ...

Mora li razumjeti Goyu da bi razumio mene?« Naljuti se i pomisli daHasanu kaže nešto ružno.

»Hajde, zatvori to«, reče. »Ti ne razumiješ, ne voliš!«»Da, zapravo su lijepe stvari«, reče Hasan i, bez razmišljanja,

dodade: »U posljednje vrijeme sam zapostavio umjetnost ...«Znao je napamet izgovarati takve, često upotrebljavane rečenice

... Ahmet se udaljio, ali je on, još uvijek, listao knjigu. »Vidi, vidi! I onje, kao ti, nacrtao mačku! Dijete, ptica, mačke ...« Poprimio je djetinjiizraz. »Da, i ovo je smiješno. Kraljevi, pristojne žene ... Hah, ha!Sviđa mi se Goya. Svaka čast tipu!« Zatvori knjigu, ustade, protegnuse i polahko se osmjehnu. »Živio! Bio si razlog da provedemnekoliko prijatnih minuta«, govorio je njegov osmijeh.

»Da donesem čaj?«, kaza Ahmet.Pažljivo je gledao u Hasanovo lice, a kroz glavu su mu prolazile

pomućene misli o revoluciji, umjetnosti, revolucionarima.Hasan opet pogleda Ahmetove slike. Potom mu se, prelazeći iz

sna u javu, veselo lice zgrči:»Vidi, i ti si naslikao mačke ... Naslikao si ove ljude, buržuje ili, eto,

šta god da su. Sad osjećam nešto dok ih gledam!« Kao da sezastidi. »Zaista nešto osjećam, ali ... Ali, brate, sa ovim se, to i tiznaš, ne pravi revolucija.« Postade bojažljiv, kao da je sam krivac zato.

»To je tako ...«, promrmlja Ahmet. »Ali, ni to, ove slike, ne značeništa!«

»Da, naravno da ne znače«, reče Hasan mirno i zijevnu. »Kakosam nasjeo na tu njegovu priču?«, pomisli Ahmet. »Povrh svega,diskutabilno je i da ovo neće imati uticaja na revoluciju«, povikanervozno.

Zijevnuvši još jednom, Hasan reče:»Da, ali nemoj da sad raspravljamo o tome«, i pripali cigaretu.

»Nekidan pričam sa drugovima i sjetih se tebe ...«»Sačekaj da donesem čaj«, reče Ahmet i ode.»Sad će kazati zašto je došao«, pomisli. Nalio je čaj i vratio se u

sobu.Hasan je hodao po sobi.»Da, sjetih se tebe ...«»Zašto? Koliko ćeš šećera?«

»Uzet ću sam ... Izdajemo časopis ...«»Ooo«, povika Ahmet i, iako je sasvim sigurno znao da to nije

tako, upita: »Je li časopis za umjetnost?«»Ne, politički časopis«, uzvrati Hasan ozbiljno.»Rekli biste, umjetnički i politički magazin. Pa, sad to već tako

rade.«»Slušaj me, moj Ahmete, ozbiljan sam. Maločas sam govorio,

začepio si mi usta. Znaš, ima izuzetno mnogo drugova koji šetajuizmeđu Radničke partije i MDD-a ili koji prihvataju ispravne stvariobiju strana. Ako hoćeš, možeš ih, naslađujući se neovisnošću,ismijavati i nazivati ih neodlučnima, ali nisu. Uprkos tome što samčlan Radničke partije, i ja sam jedan od njih. Kao što rekoh, nitivjeruju u parlamentarizam Radničke partije, a niti u galamu i gunguluovih drugih. Da bi se doveli ured, u situaciji smo da obje stranepodvrgnemo oštrim kritikama, a da iznesemo i svoje stavove.Zatražiti od tebe slijedeće: Hoćeš li nam pomoći u umjetničkimposlovima kao što su korice časopisa, prijelom stranica i rijetkidezeni? Stani, slušaj me sekundu! Drugo, možeš li nam materijalnopomoći; jednostavno, možeš li nam novčano pomoći?«

»Naravno, mogu naravno«, reče Ahmet bez ikakvog razmišljanja.»Stani, čovječe, razmisli malo. Odmah donosiš odluku.«»Želiš li ti moju pomoć ili ne želiš?«, uzvrati Ahmet.»Da ne želim, ne bih došao ovamo«, odgovori Hasan, pa se

ispravi: »Da ne želim, ne bih otvarao ovu temu. Ali, želim darazmisliš i doneseš zdravu odluku!«

»Dobro, eto, razmislio sam i čak svestrano razmotrio. Samo da tiovo kažem: Ja nemam mnogo novaca ... Štaviše, nemam ganikako«, i sa zadovoljstvom dodade: »Otac je spiskao sve što jeimao i što nije imao. Ja sam ti švorc!« Uzbudi se sa još većimzadovoljstvom. »Može se reći da je pola ovog sprata moje, ali ako nedođe do legalizacije, ode i ovaj bespravno podignuti sprat. Gdje jesprat tvog oca? U Jalovi. Ima bar malo neke zemlje, zar ne?«Gledao je Hasana u lice i smijao se. Potom reče: »Uradit ću sve štoje u mojoj moći. Dajem časove ...«

»Ma, nije bitan novac«, reče Hasan kao da ga želi tješiti. »Tiodmah donosiš odluku. Ja želim reći: Jesmo li mi ideološki na istojliniji?«

»Zašto pretjeruješ sa razilaženjima medu nama?«»Ne pretjerujem. Ja želim da to bude zdrava saradnja.

Neprincipijelni i nekritički savez osuđen je na raspad!«»Ti si kao knjiga, čovječe!«Hasan se naljuti i ustade. Krenu prema prozoru. Okrećući leđa

Ahmetu, pogleda napolje. Vjerovatno ništa nije, jer se već odavnosmračilo, a i zato što se unutrašnjost oslikavala u staklu, ali jegledao.

»Jesi li se naljutio?«, upita Ahmet. »Nemoj zamjeriti, danas samloše volje.«

Hasan se okrenu:»Pa, sa tobom, burazeru, ni dvije rečenice se ne mogu progovoriti!

Odmah počinju podbadanja, šale, podrugivanja, napadi.«»Nemoj zamjeriti«, reče Ahmet i pomisli: »Dogodit će se prevrat,

sve će se pokvariti ... Ako će se dogoditi, neka se dogodi tajprevrat!«

»Razumijem ja i tebe«, reče Hasan. »Ti si ovdje bijesan, nervozan...«, ali ušuti.

Čulo se zvonce na vratima.»Jao, Ilknur«, pomisli Ahmet, a nikako nije htio da je Hasan vidi,

pa je, namještajući tijelo tačno na sredinu praga, otvorio vrata.»Opet sam došla«, reče melodičan glas; bila je to njegova sestra.»Došla je tetka Ajša. Bila je i Mina. Dolje sam se zadubila u priču«,

reče Melek. »Idem kući, imam goste. Htjela sam ti nešto reći«, a potome što je Ahmet, držeći vrata, stajao nasred praga, naslućivala jeneko unutra. »Htjela sam ti nešto reći«, promrmlja ponovo i, vještimpokretom, svoje krupno tijelo uvuče unutra. Načini dva koraka iiznenadi se ugledavši Hasana.

»Mislila je da je unutra Ilknur«, pomisli Ahmet.»Aa, merhaba, Hasan-beže«, reče Melek. »Umalo da Vas ne

prepoznam!«Škripeći krupnim postolama, Hasan ustade: »Merhaba!«Rukovaše se. Ahmetu je situacija izgledala veoma komična. Oboje

su bili napeti, ali su opet znatiželjno mjerkali jedno drugo. »Da vidimoko će biti izdržljiviji«, pomisli Ahmet i uoči da je Hasan smetnuopogled. Dok se sekirao za Hasana i za sebe, sestra se okrenuprema vratima.

»Htjela sam te pitati kad ćemo na večeru«, reče Melek.Ahmet se obradova što je to sestra pitala tihim glasom, ali on

zavika: »Ići ćemo u restoran! Odgovara li ti u srijedu navečer? Ja ćudoći do vas.«

»Može«, reče Melek iznenađujući se njegovim visokim tonom, pase, kao da se prepala, izgubi i ne poljubivši Ahmeta.

Zatvarajući vrata, Ahmet se okrenu Hasanu. »Tvoja sestra, zarne?«, upita Hasan.

»Da, Hasan-beže«, odgovori Ahmet imitirajući: »Umalo da je neprepoznate, izgleda?«

»Promijenila se, čovječe! Postala je, onaj ...«»Reci, reci!«, uzvrati Ahmet i vidje da se Hasan uozbiljio. »Ali, ne

možeš to reći. Ti si galatasarajlija i kod tebe je jaka kategorija starijesestre.«

I Hasan se nasmija. »Pusti više tu priču o galatasarajliji«, kaza iustade. »Da i ja napokon krenem. Makar i površno, dogovorili smose, zar ne? Ionako smo na početku puta. Ali, ako dođe do okupljanjaoko ovog časopisa, a doći će, u Turskoj će se mnogo togapromijeniti.«

Ahmet potvrdi glavom, »Prevrat, dogodit će se prevrat!«, pomisli.»Hajde da napokon kažem.«

»Razumiješ to, vjerovatno, pošto postoji velika masa koja kritiziraobje grupe i koja traži neki novi pokret. Zatim, trebala bi postojatiispravna linija. Dobar časopis bi sve okupio. Kao stoje i Lenjinobjasnio u Šta treba raditi ...«

Ahmetu je došlo da kaže »Šta treba raditi, šta treba raditi?«, ali sesuzdrža da nc bi iznervirao Hasana.

»Samo, naravno, još uvijek smo na početku puta. Kad bismosamo započeli sa ovim poslom, doveli bismo ga dokraja. A, kao štostoji u Šta treba raditi ..., ishod toga je osnivanje stranke ... Ali, jošsmo na nivou priprema ... Da te, rekoh, izvijestim još na početku, ane kad se sve završi.«

»Ko ima od mojih poznanika, čovječe?«, upita Ahmet.»Šta te zanima?«, upita Hasan ozbiljno i povjerljivo, pa. dodade:

»Nemoj zamjeriti! Burazeru, i ja sam, nakraju krajeva, na rubuzbivanja, nisam baš unutra!«

Ahmet se uvrijedi, ali je nastojao to prikriti.

»Ima li Metin? Nema veze, nije što me zanima, pade mi napamet.Nekidan je napisao neki tekst. Pod uticajem Lenjinovih prijevoda,stalno piše ovi gospođini ... ovi gospođini. Ako ga vidiš, reci mu da biispravno bilo gospoda?

»Ako ga vidim ...«, odgovori Hasan i, gledajući negdje, dodade:»Ne znam ima li potrebe da kažem da o ovome što smo pričali negovoriš nikome?«

Ahmet se rasrdi, dođe mu da kaže nešto loše, ali, obuzetosjećajem krivnje, kaza:

»Ionako se ne viđam ni s kim!« Hasan je išao prema vratima:»I to je, zapravo, veoma loše. Iziđi malo. Slušaj. Ako bude nešto

od tog posla u vezi s časopisom, ući ćeš među ljude, već seprivikavaj. Šta Nazim kaže?«

Ahmet ne odgovori odmah. Samo je srdito gledao, jer mu napametnije padala neka loša riječ.

»Nazim kaže: Ono što tražiš nije u tvojoj sobi, vanije?«»Ovo nije soba, već atelje!«, uzvrati Ahmet, ali mu se to nije činilo

dovoljnim; nervozno zavuče ruke u džepove. »Nastupa, navodno,prevrat«, reče. »Vijest sam dobio iz veoma povjerljivog izvora.«

»Od koga, iz MIT-a37? «, upita Hasan i osmjehnu se. »Šalim se!Od koga?«

Ahmet htjede reći: »Od očevog amidžića«, ali to je smatraosmiješnim, pa reče:

»Od daljnjeg rođaka. Pukovnik u penziji. Čudak«, a potom, neznajući zašto, osjeti ganutost. »Reci i momcima!«

»Mi ćemo ionako pokrenuti sedmicu protiv fašizma«, uzvratiHasan i nasmija se. »Ali, nije lijevi prevrat, zar ne?«

»Jaa ... Kao što je Torrez napravio u Boliviji! Jesi li danas čitaonovine?«

Hasan potvrdi. Gledali su se i smješkali jedan drugom. I Hasan jezavukao ruke u džepove. Osjećajući pretjeranu ljubav prema njemu,Ahmet se ražalosti.

»Diži se, idemo u kino«, reče Hasan.»Ma, pusti! Nemam vremena«, odgovori Ahmet; Ilknur mu pade

napamet i pomisli gdje se zadržala.»Ah, koja si ti kućna mačka!«, reče Hasan. »Nešto ću ti reći:

Ponosiš se što se nisi oženio, što nemaš sistematičan život i posao,

ali to nema nikakve veze sa interesima proleterijata!«»Znam«, uzvrati Ahmet ali se ispravi: »Nema li, stvarno? A slike?«»Ne razumijem se u slike!«»Dobro.«Hasan otvori vrata, izlazio je:»Da pobjegnem prije nego što se zaprljam ovom prljavštinom

Nišantaša«, reče.»Šta veliš za prevrat?«, upita Ahmet i promrmlja tako da bude

uvjerljiv: »Neće ništa biti, zar ne? Ovo je Turska. Ako nešto urade,sedmicu će prijetiti, poslije će se ublažiti i sve će biti po starome. Zarnije tako?«

»Pa, ne znam ...«, odgovori Hasan, a i on je, izgleda, postao ganut... »Hajde, vidimo se!«, zagrli i poljubi Ahmeta u obraze.

»Dođi i kad ništa ne želiš!«»Ja sam taj posao tražio i zbog tebe«, uzvrati Hasan i izleda da se

opet raznježi te, zato stoje to smatrao neumjesnim, ovaj put lakšeudari Ahmeta po leđima i siđe niz stepenice.

5

TELEFON

Ahmet prošeta po sobi. Pogleda slike. »Ovim se, navodno, ne možeizvršiti revolucija«, promrmlja. Razbijesni se na Hasana. »Kako munisam odgovorio!? Ovim!« Gledao je slike. Na njima su stari trgovci,domaćice, pristojne djevojke, mladići, gospodari, sluge, stoje uvijekmeđu istim stvarima i u istoj trošnoj i prigušenoj svjetlosti, u uvehlimbaščama, na stepenicama, u salonima; razgovaraju, kao da neštočekaju, ali i kao da žele obaviti svoje poslove prije nego što dođeono što treba doći, stoje neodlučni, poluuspaničeni, poluučmali, apomalo i nestrpljivi, ponavljajući uvijek isto. »Nijedna ničemu nevrijedi«, pomisli Ahmet. »Zašto toliko radim ako ono što napravim niHasanu ništa ne govori?« Za utjehu, pogleda seriju Nogometnautakmica. Naslikao je one koji čekaju u redu da odu na utakmicu,ulične prodavače ćevapčića, vatrene navijače, one koji viču,nogometaše bezizražajnih lica. Odjednom, obuzet beznadežnošću,pomisli: »Ni to nema nikakvog značaja. Šta je, dakle, sad ovo?Čemu ovo koristi? Za koga ovo radim? Sve je loše! Sve je sirovo,površno, izvještačeno, neiskreno, otrcano! Bajato ponavljanje onogašto su, poslije Goye i Bonnarda, toliko puta radili svi impresionisti!«Uplaši se i, kao što je to uvijek činio u ovakvim trenucimabeznadežnosti, pokuša da se prisjeti suda koji je donio prije nego štoje počeo raditi. »Da, tada mi se dopadalo! Nisam loše govorio osvima njima zajedno, vidio sam njihove nedostatke i uspjehe«,pomisli. »Sad bih, također, trebao pokušati da ih gledam na istinačin!« U nadi da će opet uspjeti dati iskren sud koji je dao okopodne, još jednom pogleda slike. Međutim, sve su mu se učinilebanalnim. Dade pravo Hasanovoj nezainteresiranosti. Uplaši sekajanja što je ovim slikama dao svoje vrijeme i svoj život. Veomarijetko je zapadao u ovakvo kajanje, ali je i opet kolebljvo odlučio

misliti na nešto drugo te promrmlja: »Gdje se Ilknur zadrža?«Pogleda na sat. Prošlo je sedam. »Neće doći«, pomisli. »Zašto nećedoći? A danas je želim vidjeti!« Srdito odluči da siđe i da jojtelefonira.

Vrata je opet otvorio svojim ključevima i pređe u salon, pokrajNigan-hanume bili su bolničarka i Osman. Osman je čitao novine, abolničarka je veselim tonom nešto pričala Nigan-hanumi ipovremeno bi ruku bolesnice, koja je potezala deku, uzimala odatle istavljala ustranu.

»I novine pišu«, reče Osman kad je vidio Ahmeta.»Molim?«»Vojska, kažem. Zija je, dakle, tu pročitao!«»Ali, Zija je to jučer rekao«, uzvrati Ahmet idući ka telefonu.»Ništa, bolan, neće biti«, progunda Osman vrteći se u fotelji.»Šta se događa?«, upita bolničarka. »Je li to vojska dolazi na

čelo?«Ahmet sjede pokraj telefona. Uznemiri se pomislivši da će Osman

i bolničarka slušati razgovor. Bezizražajno pogleda u telefon.Onespokojavali su ga njeni ukućani. Jednom je išao u tu kuću, vidioje da im se uopće nije dopao, a Ilknuri je telefonirao rijetko, kolikogod je to bilo u njegovoj moći. Ako bi htio telefonirati, onda bi toprethodno rekao Ilknur, tako je osiguravao da se u to vrijeme onajavi. Dok je bezizražajno gledao u telefon, otvoriše se vrata i nekouđe. Ahmet prepozna bat koraka koji su od drugih vrata ulazili usalon; bila je Nermin. »Sad više pogotovo ne mogu telefonirati«,pomisli. Nermin je bila veoma znatiželjna za detalje Ahrnetovogsvakodnevnog života. »Šta da radim? Popet ću se gore i raditi«,promrmlja. »Nema potrebe za glupi bijes i zapadanje u krizunerazumijevanja, Nemam ni pravo na to!« Potom ču glas strineNermin.

»Na večeri nismo kod nas. Silazimo dolje, kod Džemilovih!«»Je li tako?«, upita Osman.»Rekoh, da pozovem i Ahmeta. Poslije se momak ljuti, ne dolazi i

ostane gladan. Vidjela sam, nema ga gore.«Mora da je Osman rukom dao znak, pa Nermin povika:»A, je li ovdje?«, pa se okrenu i nasmiješi Ahmetu, koji je sjedio u

ćošku.

Ahmet pokuša izgledati nezainteresirano, ali, osjećajući da bi bilogore da se napravi kao da nije čuo, reče:

»Ja mogu i ovdje jesti. Jilmaz će mi nešto pripremiti!«»Jilmaz ima slobodnu noć, a i žele te vidjeti.«»Mogu lija, ako hoćeš, ispeći dvoje jaja«, reče Emina-hanuma.Ahmet s ljubavlju pogleda sluškinju.»Ja ću, onda, ovdje jesti!«»Molim te. Svi će biti dolje«, reče Nermin uvredljivo. »I Mina je

rekla da dođeš. Navodno, ni njima ne navraćaš! Šta se, dušo draga,događa s tobom?«

»Dobro, dobro«, reče Ahmet. »U koliko?«»Dođi za pola sata«, odgovori Nermin i pogleda u telefon: »Jesi li

to htio telefonirati?«»Odustao sam«, reče Ahmet i ustade, ali, misleći da bi Nermin

mogla otići, odluči sačekati i zijevnu.Prolazeći ispred Osmana, Nermin krenu vani. Osman joj se obrati:»Možda bi te sad mama prepoznala. Hajde, upitaj je!«, i prasnu

usmijeh.»Imaš toliko godina, ali si još uvijek dijete«, odgovori Nermin i

iziđe.Ahmet sjede pokraj telefona i nabrzinu poče okretati. »Ee, šta ću

joj reći?«, pomisli. Primijeti da mu je srce počelo ubrzano kucati.Na telefon se javi neka žena. Trebalo bi da je mama.»Molim Vas, želio bih razgovarati sa Ilknur«, reče Ahmet i naljuti

se na svoju pristojnost; krajem oka pogleda Osmana – čitao jenovine.

»Ko ste Vi?«»Ja sam njen prijatelj.«Nastupi kratkotrajna tišina. Žena htjede nešto reći, ali odustade.

»Sačekajte minutu«, reče.Prislanjajući slušalicu sasvim na uho, Ahmet je čekao. Pažljivo

oslušnu glasove koji su dopirali iz kuće. Ču veseli, gromoglasnismijeh, viku i ala turka muziku. »Ee, bravo, Nimet-hanuma!«, povikaneko. Ahmet ugleda Dževdet-begovu fotografiju na zidu. Kao da seDževdet-beg smješkao, ali izgledao je i kao da daje savjet. Kao da jegovorio: »Da, treba biti ovako oprezan, pedantan i odlučan!« Neko

se opet gromoglasno nasmija. Potom se čuo bat koraka koji sepribližavaju. Ahmet primijeti kako mu srce još brže zakuca.

»Halo?«»Ja sam! Zašto nisi došla?«»Ha! Jesi li ti? Nisam mogla doći ... Nemoj zamjeriti, imamo goste

...«»Rekla si da ćeš doći!«»Ne, rekla sam da bih mogla doći.«»Pa, šta se tebe tiču ti gosti?«»Ima i jedna prijateljica koju nisam vidjela od djetinjstva!«»Koje to? Dobro, zar te danas neću moći vidjeti?«»Možda navečer uspijem izići!«»Već je večer«, reče Ahmet podrugljivim tonom i dodade: »Kad da

dođem po tebe?«»Koliko je sati? Pola osam! Dobro, dođi dolje u devet!«»U osam?«»U devet«, reče Ilknur. »Šta je s tobom danas?«»Ništa! Loše sam volje. Šta ti radiš?«»Pa, imamo goste! U devet, uredu? Ili, stani! Nemoj ti dolaziti, doći

ću ja!«»Zar u to vrijeme«, reče Ahmet. »Osim toga, čak otamo.« Ilknur je

stanovala na Tcšvikiju, na udaljenosti od deset minuta. Ahmet jetražio drugi izgovor i sjeti se nečega komičnog: »Zar u to doba?Dogodit će se vojni udar!«

Potom, prisiljavajući sam sebe, prasnu usmijeh. Pogleda Osmana– čitao je novine.

»Dogodit će se udar? Ne, dušo!«»Sala! Pričat ćemo, pričat ćemo! Doći ću u devet!«Ahmet se raznježi. Dođe mu i da nešto kaže, ali, pogledavši još

jednom Osnama koji je čitao novine, ne reče. U posljednjem trenutkumu nešto pade napamet:

»Haa! Uzmi i bilježnicu sa sobom!«»Koju bilježnicu?«»Zar nisi pročitala? Onaj stari rukopis moga oca ...«»Pročitala sam, pročitala sam!«, uzvrati Ilknur veselim glasom.

»Veoma zabavno ... Tvoj otac je bio veoma zanimljiva osoba!«»Dobro, eto. Ponesi i bilježnicu.«

»Veoma zabavno«, ponovi Ilknur. »Ti se, inače, tamo dobrozabavljaš ...!«

»Dobro, dobro!«Ahmet spusti slušalicu. Udarajući nervozno prstima po stolu, prvo

pogleda Dževdet-begovu fotografiju, potom Osmana. »Da, trebalo biuraditi Dževdet-begovu sliku«, pomisli. »Kako bi se mogla uraditi?Zajedno sa robom u skladištu, sa radnicima, sa kućnim stvarima iporodicom ...« Smješkajući se ustade. »Da, stvari«, pomisli. Osvrnuse na stvari u sobi. Sve je bilo natrpano stvarima. Nigan-hanuma jejoš uvijek ponekad pričala kako je, one godine kad je na mjestu starekuće napravljen apartman, sve stvari iz kuće prenijela na svoj sprat.Po zidovima su bili izvješane police za pokrivala za kape, tespihi,sitni ukrasi i Dževdet-begove fotografije. Između sedefnog kompleta,stolica, pozlaćenih fotelja, tronožaca i stolova, preostajalo je malomjesta za hodanje. Nekorišteni klavir služio je kao sto na koji sustavljene drangulije i druge stvari. Na njemu su bili Nigan-hanuminidragocjeni porculani, kineske vaze, šoljice za čaj i tanjiri. Zbog togašto Nigan-hanuma nikome nije dozvoljavala da to dira, da se ne birazbilo, i zbog toga što ni sama mjesecima nije bila u stanju milovatiih i skidati prašinu, sve je bilo prekriveno prašinom debelom polaprsta. »Koliko li to novaca vrijedi?«, pomisli Ahmet. »Kada bih zdipionekoliko komada, Hasan bi šest mjeseci mogao izdavati časopis!«Sjeti se svežnja zveckavih ključeva, koje je od djetinjstva viđao unaninim rukama. Približi se bifeu. »Ključevi«, promrmlja. Pomisli daje na udaljenosti kad prvi put može dosegnuti porculan u staklenimdijelovima bifea. Međutim, svežanj ključeva nije vidio, a niti je čuonjihov zveket posljednjih sedmica. Potom pomisli: »Primijetit će, akrivicu prebaciti na sluškinju ili na nekog drugog«, pomisli i odustade.

»Šta radi on tamo, pokraj bifea?«, upita Nigan-hanuma.Ahmet se okrenu:»Ništa, nanice«, gledam«, reče.»Mora da izgledam kao krivac«, pomisli. Pogleda u Osmana.

»Tvoj otac, tvoj otac je bio veliki čovjek«, reče Nigan-hanuma.»Ko?«, upita sumnjičavo Ahmet.

»Tvoj otac«, odgovori Nigan-hanuma. »Tvoj otac, Dževdet-beg.Sve je on osnovao!«, treptala je očima.

Osman se osmjehivao. Bolničarka poče objašnjavati da Ahmet nijesin već unuk. Nigan-hanuma nešto promrmlja.

Odlučivši još jednom pogledati u ormar i knjige koje jutros nijeuspio dobro vidjeti, Ahmet krenu prema hodniku. Ude u sobu pokrajkucavog sata. Pomislivši da je u toj sobi njegov otac živio desetgodina i da je tu umro, poče prelistavati knjige. Međutim, opet ništanije našao. Uze očevu knjigu koju je izdalo Ministarstvo poljoprivredei knjigu poezije Muhidina Nišandžije i iziđe iz sobe. Zbog toga što ihnije želio nositi sa sobom kad siđe na večeru, knjige je iznio u atelje.

6

VEČERA

U petnaest do osam Ahmet siđe niz troje stepenice. Pozvoni naDžemilova vrata. Djevojka sluškinja, koja je otvorila vrata kuhinje,nije otrčala i, kao što je to činila ostalima, otvorila glavna vrata.Smiješeći se, kao da vidi nešto zabavno i veselo, uvede ga nakuhinjska vrata. Da bi malo osjetio kuhinjski miris, osmotrioužurbanost, saznao šta je za večeru, a pomalo i da bi se pripremioza gužvu unutra, Ahmet u kuhinji popi čašu vode. Dok je zatvaraofrižider, koji je podsjećao na reklame iz novina, pomisli: »Da, ja samslikar. Uvijek ću se baviti slikanjem«, i uđe u salon.

Čim je ušao, priđe tetki Ajši. Ugledavši ga, tetka zabaci glavunatrag, kao da se nabrzinu sjeti nečega što je zaboravila: »Hah«,reče. »Htjela sam ti doći gore! Udaje se kćerka jednog našegprijatelja. Da joj, rekosmo, kao dar odnesemo tvoju sliku.«

»Kako da ne, draga tetka. Dođite da Vam poklonim jednu«, uzvratiAhmet.

»Ne, za pare«, reče tetka Ajša. »Onda nećemo uzeti«, dodade iobrati se svome mužu, koji je pio neko piće: »Remzi, hoće dapokloni!«

U jednom uglu pila su trojica muškarca: Remzi, domaćin Džemil iLalin muž Nedždet. Ugledavši Ahmeta, javiše mu se. Ahmet impriđe. U sobi se osjećao težak dim. Na tronožac su stale čaše pića,zdjelice kikirikija i lješnika. Sva trojica zamišljeno pogledaše uAhmeta. Nedždet Ahmetu pokaza mjesto pokraj sebe.

»Hoćeš li neko piće?«, upita Džemil. »Viski, džin-tonik?«»Zahvaljujem se, ne bih ništa », odgovori Ahmet.»Dobro, vino, rakiju«, dodade Džemil pogledom koji je govorio da

prije jela treba nešto uzeti. »Sok od naranče? Dobro, sok odnaranče!«, viknu,. »Kako si, da čujem, amidžiću, nikako ne

navraćaš?«, reče okrećući se Ahmetu; veoma često je podsjećao namotiv njihove bliskosti.

Ahmet promrmlja, potom se okrenu i poče ga slušati. Nedždet jepričao o svom stcreokompletu koji je kupio, objašnjavao gdje je usalonu smjestio zvučnike, pitao Remzija jesu li ta mjestaodgovarajuća, Remzi se, međutim, nikako nije uspijevao sjetitirasporeda namještaja. Odlučujući da ih u toku sedmice Remziposjeti, preinuli su razgovor o tome. Potom je Nedždet Džemilupostavio pitanje o osiguranju. Remzi je nešto rekao o tome. Džemilkaza da svi koji prodaju benzin miješaju vodu sa benzinom.Nedždeta zainteresira je li Džemil zadovoljan svojim novimtranzistorskim radijem. Remzi reče da je, kad je nekidan išao uAnkaru, u hotelu gledao televiziju i da misli da naši neće moći stupitiu taj posao. U međuvremenu je Ahmet popio sok od naranče, kojimu je donijela Lala. Saznao je da je Lalin i Nedždetov sin Tamer tekdošao iz vojske i da nije mogao posjetiti bolesnu nenu jer je otišaodruštvu koje dugo nije vidio. Upitao je šta radi Tamerova sestraFusun. Sjeti se da u Francuskoj studira filologiju. Nastupi tišina, aNedždet se okrenu Ahmetu i upita:

»Ee, kako si? Da čujem. Pričaj malo. Slikaš li?«, a njegov pogledje govorio: »Ti si umjetnik, ko zna šta sve zabavno i zanimljivodoživljavaš, kako raznovrsne okuse probavaš! Počasti i nas, da ih imi osjetimo.«

»Da, slikam«, odgovori Ahmet, pa, misleći da treba nešto reći štoće ih zabaviti, kaza: »Radim nešto u vezi s nogometnimutakmicama«, reče.

»Veoma interesantno«, reče Nedždet. »Te teme se niko nijedosjetio. Ideš li na utakmice da bi prikupio materijal?«

Ahmet mu reče nešto o slikama, ali shvati da, htio ne htio, nijezanimljiv zato što se, makar i površno, poveo razgovor o problemimaslikanja.

Nedždet ga je sad gledao pogledom koji je govorio: »Da, i onočime se ti baviš ima, nažalost, svojih problema.« Potom, odjednomruke, upita:

»Koliko otprilike sad košta jedna nova slika ove veličine?«, avidjevši da ga Ahmet gleda neodlučno, ponovi: »Kažem, otprilike ...«

»Tri-četiri hiljade lira«, odgovori Ahmet.

»Ooo, pričate o umjetnosti«, reče Mina sjedajući. »Večera ćeuskoro.« Misleći da opet treba nešto reći da bi ih zabavio, Ahmetzapoče razgovor o cijeni slika. Prvo su im se cijene učinile visokim, apotom su, uzimajući u obzir da, u toku godine, umjetnik proda sveganekoliko slika i da se kod nas ne pridaje potrebni, značaj umjetnosti,rekli da se može reći da su cijene niske. Ahmet je, isto tako, ispričaopriče za koje je mislio da će biti zabavne. Prvo je ispričao kako jejedan francuski slikar, kojeg prije deset godina niko nije zapažao,postao milioner. Potom ispriča o avanturama poznatog falsifikatom,koji je sad u zatvoru u Njemačkoj. Kad Remzi upita kako je čovjekfalsificirao potpise, Ahmet mu reče da je to najjednostavnija stranaovog posla. Naglasi da su poteškoće u tome kako pronalaći stareslike na platnu i okvire te i sušenje boja te pomisli: »Kamo sreće dasam. jeo jaja, koja mi je Emina-hanuma htjela pripremiti.« Dok jeDžemil pričao da je gledao film koji je govorio o jednom takvomfalsifikatom, ude Osmari, svi ustadoše i pređoše za sofru. Ahmetpogleda na sat: bilo je osam i deset.

»Gledaš na sat! Već ti je postalo dosadno«, reče Mina. »Joook«,uzvrati Ahmet. »Zašto nikako ne navraćaš?«

Ahmet joj je ponekada navraćao na ćaskanje, ali sad ne nalazivremena. Nasmiješi se i sjede između Osmana i Džemila. Donosilisu jelo na sofru. Ahmet je vidio kad je ulazio u kuhinju, ali još jednompažljivo pogleda: bonfile i prženi krompirići. »Dobro je što nisam jeojaja. Moram paziti na ishranu«, pomisli potiskujući oneposkojavajućarazmišljanja. Ispruži tanjir.

»Ee, šta kažeš, šta će biti?«, upita Džemil.Poprimi melanholičan izraz kad osjeti potrebu da priča o državnim

problemima, a prisjećao bi ih se kad ugleda Ahmeta.»Šta će biti«, reče Ahmet, ali potom dodade: »Nešto će se izgleda

dogoditi!«»Kako?«»Govori da će biti vojni udar«, reče Osman.Rekao je to sinu na pedagoški način, a kao da mu je pogled

govorio: »Ti ne razmišljaš niočem osim o fabrici i svojoj kući.«»Nešto je bilo u novinama«, reče Džemil.»Zija je rekao, Zija«, dodade Osman. »Došao je sinoć i rekao da

će vojska sve uzeti!«

»Aa, ja ga godinama nisarn vidio«, reče Džemil.»Ahmet i ja smo pričali, mislimo da sc ništa neće dogoditi! Zar nije

tako, Ahmete?«»Jesmo li tako rekli?«, promrmlja Ahmet; brzo je sjekao bonfile.»Volio bih vidjeti tog Ziju«, reče Džemil i okrenu se Nedždetu:

»Amidžić mog oca, pukovnik u penziji, ali je izgleda veomainteresantan.«

»Mislio sam da će doći i čekao sam ga, ali ne dođe«, reče Osman.»Neće doći. Opet će se iznenada pojaviti nakon mjeseci i godina.Naravno, ako bude dugo živio«, ali se zastidje: »Doći će on, doćiće«, prošapta. »Opet će doći. Kao onaj ... Kao utvara ... Utvara!«

»Utvara, ha?«, ponovi Džemil.»Nekidan smo išli kod Tarika. Njegova supruga navalila da

prizivamo duhove«, reče Nedždet i nasmija je. »Ja ne vjerujem, nevjeruje ni Lala, ah su bili uporni i sjednemo za sto. Prepao sam se,bolan! Njegova supruga je sasvim ubijeđena u to. Sva se predalatome ... Znate, žao mi je Tarika. Kuća je puna časopisa Duh imaterija.«

»Njegova supruga je neko vrijeme bila u depresiji, zar ne?«, rečeMina. »Mogu li uzeti malo salate?«

»Da, da, malo je udarena u glavu ...«, reče Džemil i nasmija se.»Izgleda da Tarik ima nešto sa nekom drugom ženom«, reče Lala.»Nema ogovaranja pred djecom«, reče Mina i osmjehnu se zaovi.»Šta dijete zaboga?«, reče Džemil. »Jesu li djeca kad traže

auto?« Svi se okrenuše i pogledaše u Džcvdeta i Kaju.»Ee, Dževdete, završavaš srednju školu; gdje ćeš dalje?«, upita

Remzi.»Poslat ću ga vani«, odgovori Džemil. »Pa, ovdje se ne uči!«Da bi shvatio je li njegova odluka potvrđena, okrenu se i krajem

oka pogleda Osmana, pa dodade: »Tako želi i njegov djed.«»Da, katastrofalno je stanje na univerzitetu«, reče Remzi. »Hvala

Bogu, naši su završili!«»Samo na univerzitetu?«, upita Nedždet. »Sve je katastrofalno.

Prije svega, riba smrdi od glave. Sta da radi rep?!« Dođe dosmjehuljenja, ali nastupi tišina. »Ti, Nedždete, nemoj više piti«, rečeLala.

»Ne, čovječe, upravu je«, reče Džemil. »Čovjek miješa vodu sbenzinom. Rekao sam, zar ne? Zašto čovjek ne bi miješao ako ganiko ne kontrolira, ako ga niko ne kažnjava? Vidi da drugi miješaju ipita se jesam li to ja jedini glupan, onda i on ... Vidi, sad, šta sam jamislio o spirali sijalice u našoj fabrici ...«

Postajući uznemiren, Osman reče:»I ti mnogo piješ.«Sa izrazom bijesa, Džemil pogleda oca. Zato što je sjedio između

njih dvojice, Ahmct pomisli da treba nešto reći da bi omekšaoatmosferu; ništa mu ne pade napamet. Ali, izgleda da većina nije bilau toku neprijatnosti koje su se događale na ovom kraju stola.

»Prekjučer sam išla kod piljara Aziza«, reče Lala. »Djed mu jesvojevremeno mnogo pomogao. Izrazio je svoje poštovanje i premamom ocu i majci, potom mi dao najgore voće!«

»Eto, vidite«, reče Nedždet. »Zašto to čovjek tako radi?«»Iz navike«, reče Remzi pružajući svoj tanjir.»Ti si ionako dosta jeo«, reče Ajša.»Nije zbog navike, već zbog pokvarenog sistema«, reče Mina i

pogleda Ahmeta.»Aaa, da, pokvaren sistem«, reče Džemil. »Pokvareni sistem

kompradora. Treba stupiti u akciju! Hah, hah, ha ...«, pa i onpogledao Ahmeta. »Dobro, spada li taj piljar među kompradore?«

»Ne! U to spadaju uvoznici i izvoznici!«, reče Ahmet uvrijeđeno i,da bi ga uznemirio, dodade: »Montažeri, također!«

»Vidi, vidi, sad!«, reče Osman, ali izgleda da nije bio uznemiren.»Da, svi se žale na pokvareni pokrajak, ali niko ništa ne radi«,

reče Nedždet i, gledajući u Ahmeta, dodade: »Postoji jedinoomladina ...«

»Aa, znate li zadnju šalu predsjednika države?«, upita Džemil ipoče pričati neku šalu.

»To znamo«, odgovori Nedždct i ispriča drugu šalu. Svi su sesmijali. Na sofru je došlo drugo jelo; spanać sa maslinovim uljem.

»Kako je lijepo! Zašto se češće ne sastajemo, ovako, svizajedno?«, kaza Mina i, prisjećajući se zašto su se svi ovdje okupili,osjeti nelagodu. »Kako li je mama?«, upita Ajša.

»Otići ćemo do nje poslije večere«, odgovori Remzi umirujućimtonom. »Otiđimo svi zajedno poslije večere«, reče Lala. »Dolazi li i

doktor večeras?«, upita Džemil.»Da, otiđimo svi poslije večere«, reče Mina i, snebivajući se,

dodade: »Stvarno, zašto se ne okupljamo svi skupa?«»Kada je Bajram?«, upita Lale.»Pa, Bajram je bio prije dvije sedmice«, reče Nedždet.»Kažem, da ne čekamo bajrame, možemo se sastajati i izvan

toga«, kaza Mina i okrenu se Ahmetu: »Pozvat ćemo i tvoju sestru.«»Mi smo vani za Novu godinu«, reče Nedždet.»Zaista?«, upita Mina, uzdahnu, pogleda Džemila.»Sa Melek se nikako ne viđamo«, reče Lala. »Ni sa Ferruhovim. A

šta bi s onim da će nas pozvati u Džennethisar!?«»Ee, pa nismo mi njih pozvali na ostrvo.«»Kako se zagrijavate tamo?«, upita Džemil. »Kod Ferruhovih ...«»Potpaljuje kamin. Ima i rešo na plin. Okolina je mirna. Meni

veoma prija«, pa se okrenu se supruzi. »Zar nije tako? Pravo mjestoda se pobjegne preko vikenda! U fabrici ću napraviti i električnugrijalicu.«

»Kako je Ferruhova supruga?«, upita Mina. »Na njenim grudima...«

»Da, mali tumor. Srećom, na vrijeme su otkrili. Pametna žena,jednom godišnje, navodno, radi check-up!«

»Pa, potrebno je tako raditi«, reče Mina i okrenu se svome mužu:»Ni ti nimalo ne paziš na sebe.«

»Ali, kako od tolikih poslova? Da je sve sređeno, da je sve uredu,kad bi sve besprijekorno funkcioniralo kao u Evropi, tada bi čovjekmogao usvojiti odgovarajuće navike, da posjeti doktora u određenomperiodu. Ali, zar je ovdje tako?«

»Ovdje je sve loše, burazeru. Upravu si! Odakle početi?«, kazaNedždet.

Ahmet je jeo spanać. Polahko se podiže. Primaknu se Mini iprošapta: »Ja moram ići. Obećao sam nekome ...«

»Zar ideš? Eto, opet ti je dosadno. Ideš?«, reče Mine. »Desert je,isto tako ...«

»Kao desert, naredila sam da naprave ekmek-kadaif sa narančom,a ti to voliš«, reče Mina. »Ako ništa drugo, bar probaj prije nego štokreneš«, pa se okrenu i pozva sluškinju.

Izvinjavajući se još jednom, Ahmet ude u kuhinju. Odreza velikikomad ekmek-kadaifa i ugura u usta. Iziđe kroz kuhinjska vrata. Dokje, nartpanih usta, strčavao niza stepenice, prisjeti se godina kad jeišao u osnovnu školu. Iziđe na ulicu.

Subota navečer, oko devet sati. Nišantaški trg je bio veoma živ.Većina dućana su zatvoreni. Još uvijek je bilo onih koji su ulazili iizlazili iz slastičarnica, dućana sa hladnim predjelom, cvjećarnica.Prodavač pržene kahve otvorio je vrata na dućanu i pržio leblebije.Ulični prodavač lota još uvijek je bio na istom uglu. Saobraćaj jeotvoren, ali su se vozila sporo kretala. Prodavač novina smjestio seispred banke. Berberin je sa vrata po trotoaru prosipao prljavu vodu.Na autobuskoj stanici je bila gužva. Ispred škole su se parkiralavozila. Na uglu policijske stanice došlo je do začepljenja saobraćaja.Policajac koji je čekao ponoć, palio je i gasio svjetla na džipu. Nakonšto je malo odmakao i udahnuo svjež zrak, Ahmet se osjetiočišćenim od prljavštine. »Zašto silazim kod njih?«, pomisli. »Da bihvidio život«, promrmlja. »Da bih vidio ljude, svakodnevni život, da bihživio!« Potom se ispravi: »Ali, to nije život. Ne mogu se uključitimeđu njih, a ponekad osjećam da mi je dosadno zato što to neuspijevam u tome. Mora da izgledam samoljubivo. Ljubomoran samna njih zato što se ne uspijevam uključiti u to veselje.« Prolazio jeispred džamije. »Ne, čovječe, nije baš tako«, prošapta. »Pozvali me,insistirali na tome, otišao sam. A bonfile su bile dobre!« Skrenu lijevona uglu Tešvikije. »Ilknur«, promrmlja. Umiri se zato što će o svemumoći razgovarati sa njom. U dvije minute do devet poče čekati malopodalje od apartmana.

7

ZAJEDNO

Ubrzo se upali sijalica iza ulaznih vrata na apartmanu i pojavi seIlknur. Ahmet pređe na drugu stranu. »Merhaba! Jesi li dugočekao?«

»Ne, sad sam stigao«, odgovori Ahmet i htjede se našaliti. »A ti neizlaziš bez svojih bisaga! I ti bisage, kao bluzu ...«

»Zar nisi rekao da donesem bilježnicu?«, upita Ilknur oštro. Ahmetse zbuni.

»Stvarno, izvinjavam se!«, promrmlja.Krenuše. »Ljuta je«, pomisli Ahmet. Ništa nisu pričali. »A gdje je

ono da ću sve ispričati?« Osjeti da je zapao u beznadežnost: »Menine gine ništa drugo osim rada i slikanja«, pomisli. »Mali sastanci ićaskanje nisu čak ni utjeha. Varam se čekajući to da bih pronašaosnagu za rad!« Odjednom razmisli i uplaši se: »Ionako svaki putželim da ode i da počnem raditi ... Ne, ne«, promrmlja zabrinuto.»Koliko ja nju poželim!« Krajičkom oka pogleda Ilknur. »Nije lijepa,ali simpatična je«, pomisli. »Da nije nje, više ne bih ni mogao živjeti!Ee, dobro, a zašto još uvijek šuti?« Prolazili su ispred džamije.Ahmet razmisli šta bi joj rekao, ali mu se pokvarilo raspoloženje.Vidjeli su mačku, pogledah je dok su prolazili pokraj nje, ali ni riječnisu progovarali.

»Sporječkala sam se sa ukućanima«, reče iznenada Ilknur dok subili ispred policijske stanice i poprimi takav izgled kao da timeobrazlaže svoju šutnju.

Policajac je još uvijek palio i gasio svjetlo na džipu. »Zato, dakle«,pomisli Ahmet. »Šta se dogodilo?«, upita smireno. »Pitali su me kudidem u ovo doba i ja sam im rekla da idem tebi. Iste stvari!«

»Da, uopće im se ne sviđam, zar ne?«»Znaš«, odgovori Ilknur.

»Šta mogu? I nisam dopadljiv«, uzvrati Ahmet nastojeći seosmjehnuti.

Opet su šutili, ali se Ahmet već umirio; nije bio napet. »Uskoro ćese sve stišati i oboje ćemo se otvoriti«, pomisli. Sami od sebe,zaustaviše se ispred knjižare pokraj škole i počeše razgledati izlog.Izloženi su bili banalni policijski romani, jeftini ljubavni romani,kalendari, novogodišnji darovi, luksuzne knjige. Medu skupimknjigama, Ahmet je prije dva dana vidio knjigu o Modigliani, ušao jeda je pogleda, a ne da uzme, ali prodavač nije htio otvoriti paket sknjigom koju je zamotao u celofan i uvezao trakom kako bi kupcepodsjetio da je za poklon. »Ako ćeš uzeti, otvorit ću je«, rekao je.gledajući knjigu koja je stajala u izlogu, Ahmet pomisli da bi to trebaoispričati Ilknur, ali odustade. Upravo kad su se odvajali od knjižare,Ilknur poče pričati priču koja je u vezi sa Saatli Maarif Takvimom38 ...Mama bi pročitala jelo dana, a, ako mu se ne svidi, otac bi otkinuojoš jedan list, pa ako mu se opet ne svidi, otkinuo bi još jedan. Takoje kalendar, koji je uziman svake godine, završavao prije krajafebruara, ali, zbog toga što je čuvala listove, mama se koristilaprijedlozima za jelo dana. Doživjevši priču zabavnom, Ahmet senasmija, potom pomisli da osjeća ljubav prema Ilknurinim roditeljimai kao da osjeti tugu što oni njega ne vole. Kad su stigli na ugaoNišantaša, on je ispričao svoju priču. Zato što je dobro ispričao tupriču, što je vodio računa o naglašavanjima, sitnim detaljima i bojiglasa, uspio je nasmijati Ilknur i razveseli se. »Da, sve je uredu«,pomisli. Kad su skrenuli na uglu, ugleda apartman i svjetla načetvrtom spratu.

»Danas su svi kod Džemilovih pošto se nanino zdravlje opetpogoršalo. Još joj je gore.«

Ne progovarajući, polahko su uzašli uza stepenice. Lift je već dvijesedmice bio u kvaru. Kad su prolazili ispred četvrtog sprata, čuli subuku. Sprat na kome je ležala Nigah-hanuma bio je tih. Kad je biopred svojim vratima, Ahmet je blago naružio Ilknur, koja je bilazadihana, zato što mnogo puši. Otvorio je vrata i upalio svjetlo.

Ilknur ude unutra:»Oooh«, reče. »Kako je lijepo! Poželjela sam ovaj miris.«»Miris, ili mene?«, upita Ahmet.

Namjeravao je pristaviti vodu za čaj. Dok je potpaljivao rešo,pomisli da Ilknur razgleda slike i osjeti nestrpljenje. Stavio je vodu narešo, nabrzinu ga potpalio i vratio se.

»Ee, da čujem. Kako ti se čini?«»Ovo si, izgleda, zadnje uradio. Dobro je! Ali, pokvario si starog

trgovca!«»Pokvario sam? Gdje?«, upita Ahmet uzbuđeno.»Pogledaj ovo. Detalji na odjeći, kvadrati, nabori na maramici.

Zašto se zadržavaš na tim glupim pojedinostima?«Ahmet kao da se uvrijedi. Želio je povjerovati da je Ilknur najbolji

kritičar.»Počinješ nešto. Dobra ti je ideja ili ono što namjeravaš uraditi. To,

isto tako, postavljaš na odgovarajuće mjesto. Ali, potom, ne znamzašto, počinješ se igrati sa detaljima. Nabori maramice ... Poputmladog slikara koji je tek naučio naslikati sjene, nastojiš pokazivatimajstorstvo. Uzmi, naprimjer, te fleke, benove na starčevoj ruci.Možda je to ranije bilo nejasno, nismo mislili na njih, međutim, šta jaznam, u meni se budi osjećaj kao da tamo ima ben. Ali, sad mi toguraš u oči, želiš pokazati da si mislio na to. Zašto?«

»Možda iz nepovjerenja u sebe«, reče Ahmet snebivljivo.»A možda i zbog nepovjerenja u posmatrača. Ili iz straha od

nerazumijevanja. Jesam li pretjerani pametnjaković?«»Danas je dolazio Hasan«, uzvrati Ahmet. »Reče da mu moje

slike ništa ne govore.«»Ti si se uvrijedio, naravno ...«»Malo. Ali, reče i nešto u smislu da se ne razumije jesam li

ozbiljan ili se ismijavam!«»Oduševio si se, naravno, tom njegovom izjavom. Osjetio si se

kao Goya! Mislim da je i to pogrešna opsesija.«»Da, pametnjaković si«, reče Ahmet smješkajući se.Nasmija se i Ilknur. Izvadi cigaretu iz torbe koja je bila slična

bisagama. Da bi mogla vidjeti i slike i Ahmeta, sjede na stolicu nakoju je uvijek sjedala i pripali cigaretu. Poslije nekog vremena,osvrnu se, kao da se želi pripremiti na zabavu. Potom kaza:

»Da! Da čujem šta si radio otkako se nismo vidjeli? To je pet dana,zar ne? Šta Hasan radi?«

»Znaš li ti Hasana?«

»I njega, dušo, kao i sve ostale, znam zato što si mi ti pričao onjemu.«

»Da, onda, počnem od početka«, reče Ahmet. »U ponedjeljakpopodne bio sam s tobom. Navečer sam radio. U utorak popodneišao sam na dva časa francuskog. Nema ništa vrijedno priče i što bise moglo ismijavati. U srijedu sam imao čas slikanja sa onimgenijalnim djetetom. Dok sam djetetu davao čas, došla je njegovamajka i nekoliko gostiju. Hoće, navodno, da nas gledaju. Genijalnodijete, koje je bilo izloženo mojim instrukcijama i njihovim pogledima,obojilo je listove na drvetu. Boja mu uopće nije prelazila ivice.«

»Ja sam u školi uvijek prelazila«, reče Ilknur smijući se. »Kad sambila imala, imala sam još i bojanku; i tu sam prelazila.«

»Ja sam uvijek govorio da ti nemaš discipline«, reče Ahmet, sjedei nastavi: »Ne upadaj mi u riječ. Nastavljamo sa vijestima ... Učetvrtak sam išao onoj kršćanki na čas konverzacije francuskog.Počastila me je šećerlamama od kestena; jeo sam. Poslije samotišao na večeru kao Ozera. On i njegova supruga pozvali su me nevečeru. Dok je njegova supruga pripremala večeru, servirala iuklanjala, Ozer i ja smo raspravljali o umjetnosti. Ali, prvo se Ozer –znaš da se bavi grafikom u reklamnoj firmi – žalio na svoj posao irekao da mi zavidi. Nakon tog kratkog uvoda, optužio me je kaozakasnjelog imitatora klasične umjetnosti. Potom mi je pokazaosvoje baklave. Zar ti nisi vidjela Ozerove slike? Kod njega je vidljivuticaj kubizma: svi oblici se svode na paralelograme i kvadrate.Vjerovatno u djetinjstvu nije mogao jesti baklave do mile volje. Znaš,on je dijete iz siromašne porodice. Ponekad se pitam zašto pravibaklave, a ne radi slike seljaka ...«

»Pa, i ti si jedno vrijeme radio slike seljaka.«»Nastavljamo sa vijestima«, reče Ahmet. »Da ti ispričam stvarnu

raspravu koju sam vodio sa Ozerom? Dobro ... Kratim. Iste večeri,kao i sve druge, radio sam do pet sati. Jučer popodne opet sam išaona čas. Predvečer, rekoh da posjetim nenu, čija se bolest pogoršala.Sretnem očevog amidžića Ziju, pukovnik u penziji, koji se primakaoosamdesetoj ... Veoma zanimljiva osoba. A otac mu je, izgleda, biorevolucionar ...«

»To jest, buržujski revolucionar«, reče Ilknur.

»Čestitam! Veoma ti je jaka strana upućenost u povijest imarksizam«, uzvrati Ahmet. »Sala, dušo«, dodade kako ne birazbjesnio Ilknur. »Slušaj, sad je na redu glavna vijest. Pa, rekaosam ti i preko telefona, Zija-beg reče da će vojska načiniti državniprevrat!«

»To, dušo, svi govore«, reče Ilknur.»Ali, on je to rekao prije nego što je vijest procurila u štampu.«»Zaboga, Ahmeeeetc!«, reče Ilknur. »Ovo je Turska! Svaka dva

mjeseca pojavi se takvo naglabanje.«»Ti, dakle, govoriš da nije vrijedno zadržavati se na tome«, reče

Ahmet, a u njemu se probudi osjećaj kao da je nepravično postupilaprema njemu.

Prisjećajući se Zijinih riječi i ponašanja, uzbuđeno ustade:»Gardijski puk nam je u šaci!, reče mi i ovako otvori šaku, kao da

u šaci ima cijelu Tursku ... Zašto bi to uzaludno govorio? Zašto?«,zabrinuto se zamisli i prisjeti se Osmanove napetosti i naninogbijesa. »Ne razumijem, ne razumijem«, reče. »Ionako me interesirašta se dogodilo u našoj familiji. Pročitala si bilježnicu, zar ne?Namjeravam napraviti sliku svoga djeda.«

»Vidi, ionako si zainteresiran za srušene i istruhle starine. Nemojse još interesirati i za svoju porodicu«, reče Ilknur.

»Upravu si. I Hasan je to izgleda htio reći. Ali, ja vrijeme i život ...«»Šta još priča Hasan?«»Još?«, Ahmet natrenutak poostade neodlučan, pa, ljuteći se na

neodlučnost, dodade: »Pokrenut će časopis, traži da impomognem.«

»Kakav časopis?«»Nemoj nikome pričati. Može?«, reče Ahmet stidljivo. »Dobro! Koji

časopis?«»Vjerovatno neki koji će okupiti mlade koji traže put između MDD-

a i Radničke partije, ali su još na samom početku. Ne znam hoće linešto biti od toga«, pa mu napamet opet pade prevrat, ali dodade:»Rekao sam mu da ću učiniti sve što je u mojoj moći. Sad me raduješto će u toj čorbi biti i moje soli.«

»Je li stvarno čorba?«»Ne, nije pogodno za tvoju igru riječima.«»Još?«, upita Ilknur pripaljujući novu cigaretu.

»Još sam se vidio i sa sestrom. Došla je ovamo. Kao i uvijek. Opetje zapala u krizu: Tvoj zet kaže ... Ali, opet, volim svoju sestru ...«

»Ti se ionako uvijek složiš govoreći opet volim«, reče Ilknur.»Govoriš li to iskreno?«, upita Ahmet. »Dobro, šala.«

»Ha, zet nas je vidio na Nišantašu! To mi se nikako ne sviđa.Pažljivo te odmjerio.«

Izgleda da se i Ilknur uznemiri, ali upita: »Šta ti se ne sviđa?«»Staja znam. Kao da se sve zaprljalo. Nas dvoje je odmah

nastojao shvatiti svojim kategorijama i poimanjem. Razumiješ, zarne?«

»Pomalo«, uzvrati Ilknur.»Shvati to, dušo«, reče Ahmet nervozno i nevoljno promrmlja:

»Interesiranja tipa kao što je moj zet: nivo seksulane bliskosti, brak,ekonomska situacija, porodica ...«, stidio se svojih riječi. »Jezivo ječak i pojaviti se pred nekim ko tako gleda.«

»E, da onda nikako i ne izlazimo na ulicu«, reče Ilknur.»Da, ne treba izlaziti«, reče Ahmet iz inata. »Ionako ne znam

zašto i izlazim. Hasan je, isto tako, naveo Nazimov citat: Ono štotražiš nije u tvojoj sobi, vani je.«

»Bravo, Plasane«, reče Ilknur. »Sviđa mi se.«»Daj zapravo Nazimu, a ne Hasanu! Ee, dobro.. A šta si ti radila?«»Ništa. Išla na fakultet i vraćala se.«»Šta je bilo na fakultetu?«»Šta će biti? Ćaskanje, aktivnosti iza kulisa, tračevi na katedri.«»Hoće li te primiti za asistenta?«»Kadar, znaš.«»Još uvijek iste stvari«, reče Ahmet. »Suprotstavi im se, bona!«»Suprotstavit ću se! Rekla sam im da idem u Austriju radi

doktorata!«»Šta?!«»Pa možda ću ići u Austriju. Predala sam zahtjev. Primili su me.«»Ideš li, dakle?«, upita Ahmet uspaničeno i uplaši se boje svoga

glasa.»Od ovih neće ništa biti«, reče Ilknur. »Možda i da odem.«»Sigurno će se pojaviti potreba za novim kadrom«, promrmlja

Ahmet, pa, nastojeći sakriti lice, opet promrmlja: »Čaj«, i ode do

rešoa, uze posudu za parenje čaja, ali nije mogao naći kutiju sačajem.

»I ona odlazi«, pomisli. »I ona odlazi, šta ću ja?« Naljuti se nasebe. »Radit ću, još više ću crtati. Potom, radit ću i sa Hasanom.Ionako nije uredu zatvoriti se ovdje, prikliještiti se pod izgovorom daslikam.« Odjednom kao da se ugleda kako radi sa Hasanom idrugovima, uzbudi se. »Mnogo toga može se uraditi, mnogo toga«,promrmlja. Ali, dok je, nakon što je napario čaj, ulazio u sobu, opetugleda Ilknur i osjeti napetost.

»Dobro, a šta će biti sa doktoratom koji si ovdje započela?«»Ha, to! Pa ionako ti se nije sviđao!«Tema Ilknurinog doktorata bila je Briga za kompaktnost u

osmanskoj arhitekturi.Ahmet se sjeti da je jednom zadirkivao Ilknur da ne postoji takva

briga, a nema ni zabrinutosti. »Šalio sam se«, promrmlja. »Ukontekstu te brige ...«

»Znam! Ionako nije sasvim sigurno ni hoću li ići.«»Ali, isto tako, sigurnost je da se traži sigurnost posla«, reče

Ahmet.Ilknur ga pogleda pogledom koji govori: »Molim te nemoj se sad

zadržavati na tome.«»Šta si još radila?«, upita Ahmet.»Ništa. Toliko.«»Dobro, a kako to da ja, koji sam ovdje zatvoren, uvijek imam

mnogo više za pričanje? Reci, da čujem«, uzvrati Ahmet i ponosnododade: »Zato što moje zatvaranje ovdje u vama, u tebi stvarailuziju. Ja živim bogato i duboko. Čovjek dnevno može uspostavitivezu, sukobiti se sa stotinu ljudi, ali ne može nadići površnost. Ja sespuštam u dubinu«, uzbudi se. »Da, ja se za cijelu zajednicuspuštam u dubinu. Šta prirodnije može biti od mog ispunjenog ibogatog života?«

Pogleda Ilknur i osmjehnu se, ali pomisli: »Postao sam grozan,zanio sam se.«

»Ta krilatica bogato živjeti, ili nešto slično, ima i u bilježnici tvogaoca«, reče Ilknur.

»Da vidimo šta su radili? Jesi li mogla počitati? Ja sam našao jošjednu bilježnicu«, reče Ahmet i krenu prema mjestu gdje je ostavio

bilježnicu.»Da, vijesti su gotove«, reče. »Sada slušamo komentar dana«, pa

uzbuđeno pruži Ilknur bilježnicu, ali povika sjećajući se stare šale:»Šta bi u životu trebalo raditi, Katja Mihajlovna?! U čemu je smisaoživota?«

»Sveti Stjepan Stjepanović«, reče Ilknur smijući se. »Opet stepogriješili. Više niko ne pita šta da se radi u životu. Vi ste zakasnili.Više ljudi ne pitaju za smisao života već za spas domovine!«

Bila je to šala koju su povremeno ponavljali jedno drugome.Jednom je Ahmet rekao da se cijela ruska književnost vrti oko ovejednostavne šale.

»Kada bi barem bio čajnik ili neka peć na koju bi se moglo leći«,reče Ilknur.

»Dušo, ovo je Turska«, reče Ahmet sa zadovoljstvom. »Suočenismo sa lošom imitacijom, a ne sa samom realnošću.«

»To je tebi tako«, reče Ilknur.»Dobro, dobro. Hajde da pogledamo te bilježnice. Da vidimo šta

su radili.«

8

STARE BILJEŽNICE

»Vidi, danas sam našao još i ovu bilježnicu«, reče Ahmet. »Pročitajda znamo staje unutra.«

Ilknur uze i otvori, ne nade ništa, okrenu natrag, opet ne nade.»Izgleda da na početku ima nekoliko stranica«, reče Ahmet.»Tako je uradio i tvoj otac«, reče Ilknur. »Pismo ide zdesna

nalijevo, ali bilježnica ide ala franga, s lijeva na desno!«»Molim te lijepo, mentalitet je ala franga«, reče Ahmet smijući se.»Ali, stvarno je tako ...«, uzvrati Ilknur. »Ja sam mislila da smo mi

više ala franga. Tvoj otac je mnogo dalje od ovog naroda nego štosmo mi.«

»Doživljavati prošlost kao jednu cjelinu, zabluda jc stara koliko iprošlost«, reče Ahmet. »Tako razmišljaju oni koji prošlost smatrajurajem!« Snebivljivo dodade: »Ja sam učio marksizam!«

»Znaš li da ga je učio i tvoj otac?«»Stvarno? E, u njegovoj biblioteci nema nijedne knjige o tome.«»Piše da je uzimao od nekog svog prijatelja!«»Zašto nije kupovao kad je išao u Evropu? Dok je bio u

Francuskoj ...?«»Ali, je li on kasnije išao u Francusku?«, upita Ilknur uzbuđeno.

»Kad je, navodno, išao?«»Nije navodno išao, već je išao, pošto sam ja bio svjedok

njegovog odlaska«, a pokazujući na bilježnice, Ahmet reče: »Da, i jasam, eto, junak tih bajki koje si pročitala. Još uvijek nisi zavirila u onubilježnicu.«

Ilknur okrenu nekoliko stranica i, ugledavši nešto, nasmija se: Mojpolustoljetni trgovački život.«

»Čitaj dalje! To je, eto, mog djeda!«

»Nema ništa posebno! Ista rečenica je napisana deset puta. Inečitko je! rukopis tvog oca bliži je štampanim slovima. Pisano jerukom. Veoma je teško čitati arapsko pismo.«

»Jasno. Ti ćeš vani doktorirati.«»Eee, ne otvaraj to pitanje«, reče Ilknur; gledajući bilježnicu,

polahko je pročitala: »Ovdje sam zajedno sa Nigan ... Berlin ... Biloje poučno ... Fotografije su nešto lijepo ... Ovdje nema ništa. Akoćemo gledati, da onda gledamo onu drugu ... Zašto je tvoj otac išaou Francusku?«

»Ne znam. Vjerovatno mu duhnulo uglavu i otišao. Šta još ima,pričaj!«

»Pisao je o svojim razmišljanjima i problemima. Tvoj otac je biopomalo budala, a pomalo i zabavan čovjek.«

»Ma, pusti, bona, kritiku, pričaj! Čitaj!«Ilknur poče čitati:13. septembar 193 7. Jučer sam išao na Bešiktaš. Vidio sam se sa

Muhidinom. Sjedili smo u kafani i razgovarali. Nije mi rekao ništaposebno, a, osim toga, bio je u onom svom podrugljivomraspoloženju. Nakon susreta sa njim, svakidašnji život počeo mi jeizgledati kao nešto što mi je zabranjeno, kao grijeh koji se čini svakesekunde. Novi red:

Danas sam išao u kancelariju i tamo presjedio cijeli dan. Ilknur sezakikota.

»Šta ima toliko smiješno u tome?!«, upita Ahmet nervozno. »Svikoji imaju vremena i kojima je dosadno pišu ovakve gluposti.«

»Ozbiljno to kažeš?«, upita Ilknur.Kao da se razočarala. Ali, da bi ugodila Ahmetu, nastavi čitati:

»Zašto su oni takvi, a mi ovakvi? Zašto mi se sviđa čitati Rousseauaili Voltairea, a ne uživam u Tevfiku Fikretu ili Namiku Kemalu?«Podiže glavu: »Šta kažeš?«

»Je li sve tako?«, upita Ahmet.»Da, poput toga. Ima, naravno, i radnje.«»Šta se događa? Piše li da je išao u prodavnicu i da je obavio

kupovinu?«»Zašto si mi dao bilježnicu ako si toliko nezainteresiran?«, upita

Ilknur. »Sta ja znam ... Mislio sam da će se pojaviti neštozanimljivo.« Ilknur nastavi:.

»Svako jutro prelistavam novine u nadi da ću naići na nešto što ćeme promijeniti, izvršiti uticaj na moj život.« Prevrnu list.

»Čitam veoma mnogo. Pročitao sam neke ekonomske i filozofskeknjige.« Prevrnu još jedan list.

»Pročitao sam ovo što napisah. To ne oslikava moj svakidašnjiživot. Većina mog svakidašnjeg života protiče u sitnim, jednostavnimstvarima, u ćeretanju sa Perihan, bratovom djecom, Ajšom imamom.«

»Vidi, to je tačno«, reče Ahmet. »To je, eto, prosječan život, kaosvačiji. To je čovjek koji se nije uspio izdići iznad površnosti.«

»Da. Izgleda da si upravu«, reče Ilknur. »Dobro, a zašto ti se sviđadok čitam?«

»Tuđi dnevnici su uvijek privlačni!«»Da! Dok ovo čitam, i ja razmišljam o tome sviđa li mi se.

Međutim, kod tvog oca ima i zanimljive prostodušnosti pomiješanesa glupošću ... Pričao si mi. Tražit ću, naravno, da još pričaš. Ali, date pitam ovo: Gdje to ima da se ovakvim stvarima bavi bogatitrgovac, koji, sa suprugom i dvoje djece, vodi prilično lagodanživot?«

»Događa se to u Turskoj«, uzvrati Ahmet. »I to veoma često.«»Ko? Navedi primjer ... Nemoj mi spominjati penzionere koji pišu

sjećanja i zanesenjake umjetnošću. Slušaj, gubi sve dok je trgovac... Čak i suprugu!«

»Mama je upravu«, uzvrati Ahmet.»Zar ćemo, dušo, o tome raspravljati?«, upita Ilknur mehkim

glasom. »Vidi, da još malo pročitam i dat ćeš mi za pravo!«»Čitaj, ako toliko želiš.«»14. mart 1938., ponedjeljak. Sinoć smo opet išli kod Herr

Rudolpha.«»Ko je taj čovjek?«»Neki Nijemac«, odgovori Ilknur. »Kod tvog oca bi trebala biti

njegova pisma. Možda ćeš ih naći među tim starinama. Pogledaj.Dopisivao se, zatim, i sa Sulejmanom Ajčelikom.«

»Šta se dogodilo? Jesi li to sad ti zainteresirana za čačkanje postarinama i buđavim stvarima?«

Ilknur klimnu glavom na način koji je govorio: »Pa, zabavljamo se,dušo«, nasmija se i nastavi čitati:

»Rudolph je opet napamet citirao Holderlina. Iznio je svojemišljenje o duhu Istoka i onome što Omer radi. Iznio je i mišljenje omeni. Meni je, pod navodnicima, savjetovao da se ne odvajam odracionalizma!«

Ilknur podiže glavu:»Dobro, šta veliš na ovo?«»Ništa! Pričaj događaje. Ili ono što misliš da su događaji.«»Sve, cijeli svoj život vezao sam za te tekstove, što sam ih ovdje

napisao, za te planove i projekte u vezi sa razvojem sela i Turske!«»To je, izgleda, pisao u Kemahu.«»Da! Jesi li znao?«»Mama mi je pričala. Ti projekti su i objavljeni, knjiga je, eto,

tamo!«Ilknur ustade i uze knjigu sa stola. Otvori je, prelista, a iz nje

ispade isječak iz novina. Naglas pročita: »Utopija i naša realnost.Neko je napisao kritiku o knjizi tvoga oca.«

»Da. Čak i naslov govori koliko je čovjek bio upravu. Našarealnost! Gdje je naša realnost? Moj otac joj se nije čak ni približio.«

»Tačno. Ja ne kažem da je tvoj otac pronašao realnost. Međutim,realnost je on sam. Razumiješ li me? Realnost što se bavioutopijama!«

»Da, da! Razumijem što želiš reći«, reče Ahmet. »Ali, to meni neizgleda naročito bitno. To je, kao što kažeš, zbog toga što je bio alafranga!«

»Tako?«»Dobro, a šta? Šta pronalaziš u svom tom pisanju?«»Ne znam. Možda i ne nalazim nešto posebno. Zanima me i to je

sve.«Kao da se Ilknur opet ponada. Nastavi čitati:»26. septembar 1939, utorak. Zašto sam u ovom metežu odlučio

pisati dnevnik? Izgleda da me odjednom obuzeo osjećaj da vrijemeprolazi veoma brzo i da je to zbog toga!«

Ni njoj se ne svidje to što je pročitala. Ušuti neko vrijeme. Zatim,kikoćući se, pročita:

»Pola deset. Jeli smo ćufte igrah.«Ahmet se nervozno pridiže sa mjesta na kome je sjedio: »Zašto to

čitaš? Šta je komično u tome? Jadnik! To je ozbiljno još i zapisao!

Štaviše, nije se postidio, nije mu bilo dovoljno, pa je to i sačuvao.Ćufte, grah ... A možda te podsjeća na one priče što su sad u modi.Dajmo to Hasanu. Neka sa tim izdaje još i umjetnički časopis ... Jesili ti čitala Izgorjeli konaci? Ćufte, grah ... Šta ima u tome? Pusti više.Ne čitaj, strašno me nervira.«

»Dobro, a šta si ti očekivao?«»Znaš da namjeravam napraviti djedovu sliku. Mislio sam da ću,

ako mi pročitaš to šta piše u tim bilježnicama, uspjeti malo ući uatmosferu slike. Prevario sam se. Ako se budem bavio time, načinitću pogrešku, na koju si maločas skrenula pažnju. Priča o sjencimaramice ... Da, upravu si; volim pokazivati da vodim računa odetaljima. Isto tako, volim pokazivati i svoju umješnost! To su lošetendencije. A to što čitaš hrani takve tendencije. Ako ću raditidjedovu sliku, ne bih trebao polaziti od ovoga, već maštanjem iujdurisanjem .... Slika će tada biti realnija. Jer, ovi glupi detaljizavaravaju. Gdje je cjelina? Moram načiniti cjelinu. Razumiješ li me?Zato osjećam utučenost. Mislio sam da ću uz te bilježnice uhvatitiživot, konkretan život. Međutim, opet, po ko zna koji put,beznadežno, sa žaljenjem i s tugom vidim da je moje osvajanježivota i poimanje konkretnog života na nekom drugom putu.Umjetnost bi se trebala baviti maštanjem, radom, radom, radom.«

»Je li to govoriš da si, uprkos tome što ne izlaziš iz sobe, opetspoznao najdublju istinu?«

»Da. Ako ništa više, zar nisam upravu što to tako smatram?«»Je li, dakle, apsolutno sve, cijeli ovaj tok, zamršeni život, povijest,

cijeli vanjski svijet, sve radi tvojih slika?«»Meni je to tako. Kad ne bih mogao vjerovati u to, ne bih mogao ni

slikati!«»To je veoma individualistička teorija kojom sebe smještaš u

centar svega«, kaza Ilknur sa pomalo stidljivim, ali odlučnim izrazomlica. »Iznenađena sam, zapravo. Ti nisi govorio tako nešto!«

»Znam! Znam i da je to ružno«, uzvrati Ahmet. »Ali, molim telijepo, molim te, večeras nemoj o meni suditi prema onome što sipročitala u knjigama. Procijeni me prema onome kako osjećaš. Sapravom ćeš reći da to ide zajedno. Ali, večeras nastoj povućigranicu. I ja znam ono šta piše u knjigama, pročitao sam. Smatramto i ispravnim. Isto tako znam i da je pogrešno to što rekoh.«

»Dobro, dobro«, reče Ilknur.Zabrinuto je gledala u Ahmeta. Potom poprimi djetinjast izraz:»Da ovo sad ne čitam? Dobro! Šta da radimo? Da ti ispričam

događaje? Da, prema onome što se razumije iz bilježnice, dok su sviživjeli u kući koja je bila na mjestu ovog apartmana, tvoj otac jeodjednom prestao živjeti kao svi ostali. Odlazi u Keman. To i ti znaš.Tamo je bio neki njegov prijatelj Omer. Ko je taj Omer?«

»Ah, kako si znatiželjna«, reče Ahmet. »Omer ili amidža Omer,kako sam ga u djetinjstvu zvao, to je neko zgodan i krupan. Izgledada je išao u isti razred sa mojim ocem. Krupan. Trebao bi biti još živ.Posjećivao nas je u našoj kući na Džihangiru. Prilikom svakogdolaska, sve krupniji i deblji. Čini mi se da ima neko zemljište uKemahu ... Još? Na licu, na čelu ima dva ožiljka nalik na rez noža.Bojao sam ga se kao dijete. To je od zemljotresa u Erzindžanu.«

»Dobro, je li bio oženjen? Čime se bavio?«»Oženjen, oženjen! I njegova supruga je dolazila kod nas. Znam

da mu je supruga bila veoma glupa. Bili su, čini mi se, bogati. Tohkoje i ona bila glupa, pošto je mama spominjala i biserne ogrlice, kojeje žena nosila, ili prstenje.«

»A tvoja mama je također bila sitna buržujka!«»Doktorova kćerka. Ee, hoćeš li ti mene slušati?«»Ne razumijem«, reče Ilknur zamišljeno. »Šta želiš razumjeti?«»Šta su uradili? Možda njen život. Zašto je tako? Onaj Omer je

otišao u Kemah, zatvorio se u čudni konak ne viđajući nikoga, samsa sobom je igrao šah. Zašto?«

»Utučenost! Utučenost«, reče Ahmet. »Vjerovatno je želio imati imalo individualnosti. Nisam ga volio. Šalio se sa mnom, ali očito jeda su njegove šale bile da bi me zabavio, a ne zato što me volio, i dabi bockao moje roditelje. Moja sestra ga bolje zna.«

»Dobro, ispričaj mi o tom Muhidinu«, reče Ilknur zijevajući.»Zar mu ne znaš prezime?«»Ne!«»Nišandži. Pa, on je onaj Muhidin Nišandži, narodni poslanik

Partije pravde.«»Aaaa!«, povika Ilknur.»Jaaa! Vidiš, tu ima i njegova knjiga poezije.«

Smijali su se uzajamno. Ahmet dade Ilknur njegovu knjigu poezije.Ilknur je malo prelista, otvori prvu stranicu i pročita:

»Mom prijatelju Refiku, mladom trgovcu čiji život s uživanjempratim ...«

»Zaboga, zatvori to«, reče Ahmet. »Zašto se bavimo takvimstvarima? Hajde što sam se ja bavio, a zašto ti?«

»Dobro, kako su se rastali tvoji roditelji?«»Otac se jednom opet napio. Ja sam bio u internatu u

Galatasaraju. Opet je održao jednu od svojih uobičajenih besjeda.Rekao je da je zločin ne raditi ništa dok je devedeset posto zemljegladno, jadno i bijedno ...«

»On se napio, počeo sa pričom ... To je, naravno, komentar tvojemame.«

»Bilo kako bilo, započinje svoju besjedu, ili nešto drugo priča,priča i, nakraju, kaže da je napokon došlo vrijeme da se nešto uradi.To jest, povikao je: Akcija! Akcija.«

»Tačno!«»A mama kaže ovo: Jedino što sam mogla uraditi bilo je da

spakujem kofere! I, spakuje kofere.«»Veoma dramatično!«»Ali, to svako ne može uraditi. A moja majka se godinama ponosi

svojim postupkom!«»Kakvo jc tada bilo materijalno stanje tvog oca?«»Ravno nuli! Prodao svoju udio u firmi, osnovao izdavačku kuću,

pojela mu je novac. Još je otišao i u Pariz.«»Šta je radio u Parizu? Kad je otišao?«»Ne znam. Možda je tragao za smislom života. Izgleda da je

otišao 1951. godine.«»Ne! Koliko god je tragao za smislom života, tvoj otac je tragao i

za spasom svoje domovine. Ko bi ostavio posao i objavljivao knjigekoje uopće neće prodati ...«

»Da. Robinson koji je spas domovine tražio u svojoj sobi ... Ili unekoj hotelskoj sobi u Parizu. Haa, još nešto što će te zainteresirati.Vidio je Sartrea u jednoj kafani u Parizu.«

»Stvarno?«, upita Ilknur uzbuđeno. »Šta je radio Sartre?«»Sjedio! I to na jednoj stolici, kao i svi ostali ... Osim toga, iz jedne

šoljice je, kao i svi drugi, pio čaj! Stani, izgleda da je bila kahva!«

»Šta je uradio tvoj otac?«»Ništa! Gledao. Vjerovatno je mislio: U ovom trenutku gledam u

Sartrea ... Sto te, bona, to zanima?«»Pričamo, eto, dušo«, odgovori Ilknur stidljivo.»Dobro, da ti, onda, ispričam: Koji je smisao života, gospodine

Sartre? upitao je otac Sartrea. Kako li se domovina spašava?«»Nije tako rekao! Kako da u Tursku dođe prosvijetljenost?, upitao

je.«»Gospodin Sartre je vjerovatno ovako odgovorio: Gospodine, da

sam na Vašem mjestu, kao intelektualac iz neraz,vijene zemlje, ja nebih ovdje pio kahvu sa mlijekom, bio bih učitelj u svojoj zemlji. Potomje Sartre ispijao svoju kahvu sa mlijekom.«

»Sto je smiješno! Da se bar nasmijem«, reče Ilknur, pa, da bipokazala da se naljutila i da ne obraća pažnju na njegove šale, počegledati bilježnicu kojuje držala u rukama.

»Šta znači ta riječ prosvijetljenost?«, upita Ahmet napeto.»Zaboga, čovječe!«, uzvrati Ilknur kao da je nezainteresirana.

»Znaš kad, ono, kažu svijetao dan i slično. I tvoj otac se zavezao zatu riječ. Prosvijetljenost, tama, svjetlost ... Da, zbog svojeneupućenosti, sve nastoji time obuhvatiti ...«

»Shvatio sam«, reče Ahmet. »I, ti mi sad daješ za pravo, zar ne?«,pa zijevnu i nasmija se. »Ee, o čemu smo pričali?«, aspoloži se.»Recite, dušo, Katja Mihajlovna, o čemu smo pričali?«

»O tami, svjetlosti, životu, oslobađanju domovine, drugim životima,smislu života«, promrmlja Ilknur.

»Ali, zatvorimo, napokon, druge živote i stare bilježnice. ŽelimVam malo pričati o umjetnosti!«

»Dobro, pričajte o umjetnosti, Stjepane Stjepanoviču«, reče Ilknursmiješeći se. »Ali, prvo donesite čaj!«

»Doista, čaj smo zaboravili, zar ne?«, dodade Ahmet.

9

ŽIVOT-UMJETNOST

Ahmet nali čaj u čiste šoljice, a šoljice na malu tacnu. Uđe u sobu.»Aaa, sad će jedanaest sati«, reče Ilknur. »Ja uskoro idem!«

»Kuda? Pa, ništa nismo ni pričali!«»Nismo pričali«, uzvrati Ilknur; izgledala je zamišljeno. »Tek si

stigla. Trebao sam ti pričati ...«»Šta?«»Sve«, promrmlja Ahmet. »Rekao si, umjetnost.«»Da! Ponekad se bojim nevjerovanja u umjetnost.« Ahmet pažljivo

pogleda Ilknur da bi razumio njenu reakciju. »Šta ako ne budemmogao vjerovati u umjetnost?« Ilknur je izgledala opušteno ispokojno. Kao da je mislila: »Uskoro ću ispiti čaj, prošetat ćudesetak minuta, obući spavaćicu i spavati.«

»Ako, rekoh, ne budem mogao vjerovati u umjetnost«, ponoviAhmet.

»Da, slušam te!«»Slušaš, ali kao da slušaš bajku«»Zapalimo, onda, cigaretu«, reče Ilknur. »Bajka se ne sluša dok se

puši cigareta, zar ne?«»Bit će užasno ako ne mognem vjerovati u umjetnost«, reče

Ahmet.»Da, to bi umjetniku trebalo biti nešto veoma loše.«»Ne razumiješ. Šta znači loše!? To bi bila katastrofa! A sad se

toga bojim. Bojim se pošto je, izgleda, Hasan upravu kad kaže da sesa tim, sa ovim slikama, ne pravi revolucija.«

Ahmet zašuti čekajući Ilknurin odgovor. Potom nervozno ustade.»Hajde reci, šta misliš? Hasan je upravu, zar ne? Reci mi da on

nije u pravu!

»Reći ću ti, ako želiš«, reče Ilknur. »Hasan nije upravu!« Ahmetpoče šetati po sobi. Potom stade i pogleda svoje slike: »Koji je sadsmisao ovoga?«, prošapta.

»Dobro, šta bi sa tvojim teorijama umjetnosti?«, upita Ilknur.»Ja sam mislio da su one teorije i tvoje isto koliko i moje.

Doktoriraš na povijesti umjetnosti!«»Povijest umjetnosti, ali u arhitekturi. Arhitektonska zdanja nemaju

problema u pronalaženju svoje nužnosti. Osobito osmanlijskazdanja. Nijedan arhitekt vjerovatno neće pasti u sumnju nužnosti ovedžamije. Ako slučajno i padne, bit će to sumnja u njenu formu. Ali, tonije tvoj problem. Ti ne možeš povjerovati da su tvoje slike nužne!«

»Da«, reče Ahmet beznadežno. »Šta da radim?«»Jaaa! A gdje je ono da je stara zabluda da je starina jedna

cjelina?«, reče Ilknur. »Može li se, kao, ismijavati sa brigom okompaktnosti u Osmanlijskoj arhitekturi?!«

»Hoćeš li se svetiti ili biti prijatelj?«, upita Ahmet.»Reći ću svoje mišljenje.«»Hajde, reci!«»Kad osjetiš ovakvo nespokojstvo, tada ili ne razmišljaj o toj temi

ili razmišljaj i idi dokraja!«»Šta će biti ako idem dokraja?«»Ostavit ćeš slikanje. Ili nećeš slikati ovakve slike. A možda ćeš se

dati na slikanje seljaka, kao što si to jednom pokušao.«»Bolje da se bavim politikom nego time. Efikasnije je.«»Ne! Mislim da ova dilema nije dobro postavljena. Problem je u

mogućnosti bivanja realnim«, Ilknur se nasmija. »Ali, shvatio si zaštosi nespokojan. Rastrojen si zato što si odlučio pomoći Hasanu, ili štosi odlučio raditi za taj časopis.«

»Kako možeš reći tako nešto«, kaza Ahmet plašeći se njenih misli.»Slušaj, zašto si odlučio raditi za časopis? Njihovi stavovi su ti

bliski, došao Hasan, zatražio, tvoja muškost nije dozvolila da gaodbiješ i slično. Ja mislim da to nije bitno. Ti se nelagodno osjećašzato što si pokazao da si dao zapravo onima koji uzvikuju Akcija,akcija!« Odlučio si se na akciju, ili šta god da je, da uradiš nešto čijase korist i nužnost može lakše shvatiti i objasniti. Zašto osjećašpotrebu za nečim takvim?«, i Ilknur rukom pokaza na slike. »Zato što

ovo ne može obaviti taj zadatak. Tebi se tako čini pošto ove slike nemogu biti sve. Zar nije tako?«

»Recimo da je tako«, odgovori Ahmet.»Recimo? Tako?«»Tako, dobro, tako je, pa šta?«, reče Ahmet ljuteći se. »Zašto se

ljutiš? Eto, zato si nespokojan. Nespokojan si zato što tvoje slikenisu sve, zato što tvoje slike nisu cjeline. A odlukom da radiš uHasanovom časopisu shvatio si da si to prihvatio nesvjesno!«

»Dobro, šta da radim?«»Sjeti se svoje teorije«, reče Ilknur, ispi čaj i šoljicu pažljivo spusti

na tacnu.»Teorije. Moje teorije? Nisam je ja našao. Ja sam nastojao

povjerovati u nju. Umjetnost je vrsta saznanja. Ee, pa šta ako jetako? I ove slike daju neko saznanje. Alije li potrebno to saznanje?Naravno, odlažem ustranu i to doseže li to saznanje do onoga ko gatreba saznati. Da bi čovjek napravio ove slike, treba, kao što sam ja,biti malo čudan. Svi oni koji uzvikuju Akcija, koji me bockaju, svi suupravu. Gdje je viđeno da se pametan čovjek bavio umjetnošću?Nipodaštavaju umjetnost. I, upravu su. Ali, mi se upuštamo u takvupropagandu protiv onih koji nipodaštavaju da govore: Zaboga,nemojmo sekirati te čangrizavce! Odmah nas utješe jednom odvelikih riječi: Naravno, prijatelju, ne može se osporiti moć umjetnosti!Mi smo zapostavili umjetnost! I Hasan mi je to rekao ... Molim te,popij još jedan čaj.«

»Popit ću ako ga odmah doneseš i ako bude rjeđi«, reče Ilknur.Ahmet otrča u kuhinju. »Da, ona ide«, pomisli. »A nisam joj,

vjerovatno, posebno ni bitan. Iznosim joj svoje najdublje probleme, aona misli na kuću i spavanje. Ionako ide u Austriju. A ja sam zajednosa Hasanom. Ući ću u neki posao. Da kažem Ozeru ... Da me u onureklamnu firmu ... Odmah će me primiti ... Zaposlit ću se negdje iuključiti u revolucionarni pokret.«

»Šta pričaš sam sa sobom?«Ahmet se zbuni ugledavši Ilknur pokraj peći. Nije joj čuo korake.

»Ja? Šta ja da radim?«, promrmlja i, osjetivši se slobodnim, zagrliIlknur; poljubi je nespretnim i drhtavim pokretom i okrenu se premapeći. Nastupi tišina. Ahmet uze tacnu i uđe u sobu. »Šta misliš otome što rekoh?«, upita. »Šta da kažem? Ne opterećuj se previše.«

»Daješ mi, dakle, za pravo. Tačno je to što sam rekao, zar ne? Saovim slikama ništa se ne može napraviti«, pokaza na novine. »Oveslike nemaju nikakvog značaja, naročito dok se ljudi ubijaju ...Glupost je baviti se time. Šta glupost?! Drskost i samoljublje!«

»U tom slučaju, takvo je i generalno bavljenje umjetnošću,historijom umjetnosti, ne, bavljenje naukom je takvo. Štaviše, glupostje baviti se svime što direktno nije politika.«

»Glupost je«, povika Ahmet. »Je li glupost? Šta misliš?«»Da bi to trebalo biti pogrešno.«»Da, i ja to, dakako, shvatam razumom. Ali, moje emocije mi

govore da nije baš ispravno praviti slike starog trgovca dok ubijajuHusejina Aslantaša. Razumiješ li me? Šta da radim?«, pa se opetuznemiri, kao stoje to bilo kad postavio ovo pitanje: »Goya ... Goyaprotiv smrti, nisam ravnodušan, eto ... Misli na Strijeljane?

»Da. Ali, ne može se reći da si i ti ravnodušan.«»Šta da radim ...? Šta da radim?«, promrmlja Ahmet. »Dok su

Maratovi vojnici strijeljali ljude, sta lije, saznavši za to, mislio Goya?«»Mislim da je to prolazna sumnja«, promrmlja Ilknur. »Umjetnost u

Turskoj nije nikad zapala u sumnju nužnosti kao što si ti sad zapao.«»To je bilo ranije«, uzvrati Ahmet. »Ranije, odnosno dok se

umjetnost proizvodila u narodu. Ili dok se, sama od sebe, proizvodina dvorcu ili na nekom drugom mjestu. Sad? Jesmo li sad takvi? Janisam iz naroda, nema nikoga ko takvo nešto očekuje od mene, a isad se, napokon, sasvim otvoreno objašnjava ono što se prije deset-dvadeset godina prekriveno objašnjavalo umjetnošću.«

»Vjerovatno znaš, ove tvoje riječi su kontradiktorne sa teorijom otome da je umjetnost vrsta saznanja. Ono što se otvorenoobjašnjava jest jedna vrsta saznanja, a drugo ono što se objašnjavaumjetnošću.«

»Da, da, sve znam. Znam to. Ali, vidiš da postajem nespokojan.Reci mi da, vjerujući kao nekad, mogu raditi.«

»Pričaš kao da ubuduće nećeš moći raditi«, reče Ilknur.»Možda će ovaj nemir brzo proći. Radit ću, naravno, ako i ne

prođe. Ali, staje sa sumnjom? Ja želim da umjetnost bude sve!«»Eh, šta da radimo, ne može. Ali, situacija nije tako loša kako to ti

misliš ...«, Ilknur se opet nasmija. »Dobro, a šta se sa mnomdogađa, dušo? Pala sam u zanos, govorim sve što mi padne

napamet«, protegnu sc. »Spava mi se. Zar nema neka poslovicakoja bi odgovarala situaciji? Ima, naravno. Ti ćeš reći: Čija je? Arslonga, vite breve. Dobro sam je zapamtila, zar ne? Ooohh!«, zijevnu.»Ići kući i spavati. Uh, sad i oni kod kuće ...«

»Umjetnost je duga, život kratak«, promrmlja Ahmet uzbudljivo.»To je Hipokratova izreka, Goethe je neprestano ponavlja.«

»Bilo bi dobro da ovih dana i ti ponavljaš«, reče Ilknur.»Koliko god ponavljao, znam da me opet neće umiriti », reče

Ahmet. »Dobro je da si došao, Hasane, jer slikati u Turskoj je neštopoput odabira šutnje u zemlji u kojoj čovjek treba pričati nasav glas.«

»Zaboga!«, uzviknu Ilknur. »A maločas si govorio da sve, savvanjski svijet postoji radi tvojih slika!«

»Tako sam rekao, zar ne?«, upita Ahmet zbunjeno i dođe mu dase nasmije. »Nemoj mi više zamjeriti. Ja sam umjetnik. Znaš da seono što umjetnici jednom kažu ne slaže sa onim šta kažu drugi put.«

»Uredu. Ionako sam razumjela. Shvatila sam da ćeš odbiti našalu!«

»Dobro, a šta da radim?«, upita Ahmet nastojeći da ne izgleda daje ljut.

»Nemoj toliko misliti na sebe«, reče Ilknur. »Nemoj se ljutiti, ali činimi se da je loše toliko misliti na sebe. Zašto razmišljaš o tome?«

»Da, ja sam odvratni individualist«, reče Ahmet.»I to ćeš, izgleda, otvorenim isticanjem ili gušenjem u šali,

nastojati omekšati. Ali, malo se pripazi da ne budeš odvratniindividualist. Nemoj, kad malo osjetiš nespokojstvo, odmah mijenjationo u šta vjeruješ.«

»Drugo?«»Drugo? Nemoj me ni gledati tako ružno.«» Ideš li zaista u Austriju?«»Sad idem kući«, odgovori Ilknur i pogleda na sat. »Kasnim. Uh!

Sad i u kući ...«, pa ustade. »Sjedi još malo!«»Hajde, odoh!«»Zapali još jednu cigaretu, razdrijemat ćeš se«, reče Ahmet, ali,

vidjevši da je Ilknur krenula prema vratima, uze ključeve i pokušasmisliti neku zabavnu priču, koja bi još malo zadržala Ilknur; ništa mune pade napamet.

Otvarajući vrata, tek toliko da se nešto kaže, progunđa:

»Dobro, koji je smisao života?«»Spas domovine! Dobro je što te Hasan potražio.«»Je li to sve? Zbog toga živimo?»Da«, uzvrati Ilknur. »Osim toga, ja sam mislila da ti ozbiljno

iznosiš tu šalu Smisao života, spas domovine.«»I ti kažeš da je šala«, uzvrati Ahmet, a, ugledavši njeno

namršteno lice, začuđeno dodade: »Naravno da sam ozbiljan. Znašme, dušo. Ali, čudno mi izgleda to šta se sve vezuje za spasdomovine.«

»Sve je vezano za to«, reče Ilknur, a njen pogled je govorio:»Otvori više ta vrata!«

Ahmet otvori vrata.»U tom slučaju, mi nemamo nikakvog značaja. Mi smo ... Mi smo

samo oruđe. Nama ništa ne preostaje.«»Ne sekiraj se; tebi je ostalo mnogo toga«, reče Ilknur. »To znaš ...

To je čak i previše za tebe. Ova tvoja razmišljanja, vođenje računa osebi, poimanje, zadovoljstvo da budeš rastrojen! Zar to nije mnogo?«

»Da, mnogo«, reče Ahmet klimajući glavom.Silazili su niz stepenice. Nigan-hanumin sprat je bio tih. Kad su

prolazili pokraj Osmanovih vrata, Ahmetu se učini kao da čuNerminin optuživački glas. Kod Džemila je još uvijek trajalo veselje.Jeste li vidjeli, tek je stigla ..., govorio je nepoznati glas. Na drugimspratovima, isto tako, bilo je tiho. Kod vratara je ugašeno svjetlo.Ahmet zapazi da hoda na prstima. Dok je otvarao vanjska vrata,Ilknur se okrenu:

»Zar ti neće biti hladno u tom džemperu?«Ahmet načini pokret kao da kaže: »Nema veze!«, ali reče da mu

nije hladno, poprimajući izgled grubog, jakog muškarca koji ničemune pridaje važnost.

Iziđoše napolje i krenuše. Opustio je trg Nišantaša. Ponekadprojuri neko auto, na raskrsnici četiri puta niko nikoga nije čekao. Potrotoarima se razlila sapunica vode kojom su oprani dućani. Velikorastinje, izraslo pokraj kamenih ploča trotoara i podno drveća iplastični panoi oslikavali su svjetlost neonskih sijalica. Niko nije išaoulicom. Čovjek sa vrećom na leđima prebirao je po kantama zasmeće nanizanim po trotoaru. Čovjek bosih nogu kitio je jelku uizlogu dućana s odjećom. Policijski džip se išunjao ispred policijske

stanice. Dok su prolazili pokraj džamije, sreli su dotjeranoggospodina sa kišobranom. Ahmet krajičkom oka pogleda Ilknur nauglu Tešvikije. »O čemu razmišlja?«, promrmlja. »Uskoro će spavati,ali će se, zbog mene, prvo prepirati sa ukućanima.« Ne htjederazmišljati o tome. Zijevnu. Kao što je to činio u djetinjstvu, čitao jeimena apartmana koji su se nastavljali jedan za drugim. Odsutno ječitao i drugo štošta: nazive restorana, oglase sunetlija polijepljene postubovima, slova na prozoru berbernice, tabelu cvjećara, ukrašenereklame nacrtane na prozoru tržnice prehranom, telefonske brojevena izlogu dućana za nekretnine.

Kada su stigli do vrata, Ilknur se okrenu:»Da, vidimo se poslije.«Prerovi svoju torbu nalik na bisage i izvadi ključeve. »Kad

poslije?«, promrmlja Ahmet. Ne znam.»U srijedu popodne?«»Zar ti srijedom popodne ne daješ časove genijalnom djetetu?«»Ne dajem ove sedmice«, uzvrati Ahmet. »Genijalno dijete ima

ispit iz matematike.« Nasmješiše se.»Dobro, onda. U srijedu u četiri, u pet ću svratiti kod genijanog

slikara!«»Čekam«, promrmlja Ahmet nastojeći da izgleda veselo. Ilknur je

otvorila vrata.»Šta se mrštiš?«, upita i Nasmija se. »Još uvijek misliš na isto?

Ponašaj se pravedno. Vidi, oboje ćemo još dugo živjeti. Ko zna štaće nas zadesiti!«

»Ideš li u Austriju?« lNe znam.Ahmet pokuša načiniti jedan pokret, ali nije uspio. Zavuče ruke u

džepove. Iz usta mu iziđe čudan, prigušen glas:»Da se uzmemo?«, potom pomisli da mu se lice iskrivilo.»Večeras si čudan«, reče Ilknur, ali i ona nije uspijevala biti kao što

je uvijek bila. »Vidi, sad idi kući, ne razmišljaj previše, radi ...«, ušlaje u zgradu. »Poželjet ću te do srijede!«

»Ugodno spavanje«, reče Ahmet krajnje smireno i iznenadi sesvom spokojstvu.

Ilknur zatvori vrata. Mahnu rukom, upali svjetlo na stubištu inestade iz vida.

10

POHVALA TOKU VREMENA

»Šta, zaboga, rekoh?«, pomisli Ahmet. Išao je prema džamiji.»Brak«, promrmlja kako bi povećao svoj stid, a potom i kaznio samsebe, ali nije se postidio onoliko koliko je očekivao. »Pobogu, šta akosam se malo glupirao? Ilknur će shvatiti!« Načinio je nekoliko koraka.»Hoće li shvatiti?« Razmišljao je o onome šta joj je večeras pričao.»Život! Šta da radim? Umjetnost? Da, danas sam pretjeranouzbuđen«, prošapta. »Šta misli o onome što sam joj pričao?« Načinijoš nekoliko koraka. »Razumije me. Opravdava ono što joj pričam.Nije to samo moj problem.« Pokraj njega prođoše bučna sportskakola. »Ne, dušo moja! Uopće ne misli tako. Rekla je šta misli.Doživljava me kao pretjeranog individualistu.« Prolazio je ispreddžamije. »I upravu je. Ja previše razmišljam o svojim problemima.Moji problemi!« Namjeravajući tjerati šegu sa samim sobom, nasmijase. »Moje slike su nejasne. Niko ne misli na revoluciju gledajući ih.Dosadno mi je. Još?« Ali, mislio je o tome kako mu ne uspijeva nipoprimiti podrugljiv izgled, a niti da svojim problemima da potrebanznačaj. »Eto, idem neodlučan između dva puta teturajući čas najednu, čas na drugu stranu. Na jednoj strani je život, na drugoj straniumjetnost! Ne! Na jednoj strani je revolucija, na drugoj?« Ovaklasifikacija nije mu se svidjela. Malo je razmislio i zaključio da mu sene sviđaju zato što će mu nanijeti bol. »Dobro, a koje je mojemišljenje?«, prošapta. »Do kog mišljenja dolazim o sebi?« Prolazioje pokraj policijske stanice. »Pitanje gušim u blebetanju zato što sebojim dolaska do lošeg mišljenja. Toliko sam ga ugušio da više nemogu doći do mišljenja!« A nakon što je načinio nekoliko koraka,zaključi da je i to blebetanje. »Drugi znaju šta sam ja«, promrmlja.Pomisli na Hasana. »Dobar momak! Da, malo djetinjast. Kakoodmah vjeruje tom časopisu? Ali, možda i bude nešto!« Nastojao je

povjerovati da će ojačati pokret oko časopisa, da će se raširiti inarasti sve do nove partije. Uzbudi se; kao da je i sebe vidio negdjeu tom pokretu. »Vojni udar, dolazi vojni udar«, promrmlja. »Doći ćedo vojnog udara i sve će se promijeniti!« Pogleda mokri trotoar.Ulični pas ga nespokojno odmjeri pogledom. »Ništa se nećedogoditi. Šta Hasan misli o meni?« Sjeti se da mu je Hasan jednomrekao: »Ti nisi prostak«, i da ga je doživio djetinjastim. Nasmija seprisjećajući se njegove parke, postola i rukovanja sa njegovomstarijom sestrom. Još uvijek je bio u izlogu čovjek koji je ukrašavaojelku. »Dolazi Nova godina! Ovamo će doći i Djed Mraz koji prodajelutriju ...« Jednom je vidio kako veliki, odrasli ljudi kupuju lutrije odDjeda Mraza, sa kojim su se sprdala školska djeca. »Nova godina!Prolazi još jedna godina ... A ja još uvijek razmišljam u stilu otrcanihnovinskih naslova ... Godina 1970. Slike u novinama ... Odlazi jedandjed sijede brade, s radošću se dočekuje snažno dijete, koje dolazisa pojasom na kome je ispisano: 1971. Karikatura iz novinskognedjeljnog dodatka. Samo da dolazeća ne bude gora od odlazeće ...Mali buržuj strahuje od budućnosti! Neka vrijeme teče! Godina1970.! Juni, 16.-17. Još uvijek je bio u izlogu! Devalvacija! Mojeslike! I jedan vojni udar. Sedamdeset minus četrdeset jednako je –trideset mi je godina. Još uvijek sam u centru svega, a nisam uspiopostati držalo nekoj sjekiri!« Prisjeti se starog pukovnika koji mu jesavjetovao dok je bio u vojsci. Pitao ga je za posao, a kad je saznaočime se bavi, savjetovao mu je da se oženi, da nekoj sjekiri budesjekirište, da pusti korijene u zemlju ... »Oni vojnici sad ... Moj zet ...«Zaustavi se na uglu Nišantaša. Zaputio se prema prodavaču novinapreko puta, a ne kući. Zajedno sa sutrašnjim novinama, na stolu i pozemlji poredana su, jedna do drugih, seksualna izdanja, kauboj zadjecu, kino i porodični časopisi u boji za odrasle. Oborivši glavu,Ahmet pročitao naslove na jednim novinama: »Komandanti su i jučerzasijedali ... U noti se predviđa formiranje kemalističkog osnivačkogmedžlisa ...«

»Tamam, eto«, pomisli Ahmet. »Podnijeli ostavke iz Partije pravde.Predloženo usvajanje izmjena za most na Bosforu ... Doktori donijeliodluku za štrajk ...« Htjede uzeti novine, ali odustade. Krenu premakući. »Dobro, eto. Nadrljali smo! Udar! Torrez! Kakav li će ovo bitiudar? Da bar bude brzo, da vidimo šta je bez pretjerane znatiželje.

Brzo, brzo, neka bude što će biti, nek se završi! Da se kutarišemoovog iščekivanja!« Nasmija se, zijevnu, izvadi ključeve i otvori vrata.Promrmlja kritike spontanosti, hunte. Sa Džemilovog sprata jošuvijek je dopirala galama. Kod Osmanovih, tišina. Kod nane je jošuvijek gorjelo svetio. Izgleda da je bolničarka nekoga dozivala. Dokje otvarao svoja vrata, promrmlja: »Radit ću.« Uđe i udahnu miris;dopadoše mu se slike i on sam. Dolazilo mu je da godinama radi,bez prestanka. Uzbudivši se, pogleda sliku na kojoj je radiopopodne. Htjede negdje načiniti potez četkicom, ali poče čekati daga ne bi obuzelo prvo uzbuđenje. Odnese šoljice od čaja i pepeljaru,koju je Ilknur napunila. Upravo kad je sklanjao očeve knjige ibilježnice, odluči da snese dolje kako to više ne bi viđao i razmišljaoo tome. Dok je silazio niz stepenište pomisli da u bilježnicama nijeuspio pronaći ono što je očekivao.

Vrata je otvorio ključem i ušao je u salon misleći da se, prije negošto uđe, pojavi pred bolničarkom i nenom. Osjeti da se tamo događanešto čudno. Emina-hanuma sjela je u fotelju i prestravljeno gledalaNigan-hanumu.

Čuvši bat Ahmetovih koraka, bolničarka se okrenu. »Veoma loše«,prošapta. »Nikako da joj napipam puls!« Preznojila se.

»Je li joj oslabio puls?«, upita Ahmet.Bolničarku obuze panika, dohvati Nigan-hanuminu ruku. Prstima

pritisnu puls. Ahmet pažljivo pogleda bolničarki u lice. Ništa nijeuspio pročitati. Pogleda nenu. Izgledala je kao da spava. Ponovopogleda bolničarku. Prošlo je vremena, ali na njenom licu ništa senije mijenjalo. »Već je trebala napipati«, pomisli Ahmet. Bolničarkauhvati za drugo mjesto na zglobu, potom nabrzinu prihvati i za ostaletačke.

»Je li puls mnogo oslabio?«, upita Ahmet.Gledajući u Nigan-hanumino lice, bolničarka uhvati i za drugu

ruku.»Ne znam, baca li?«, upita.»Kako?«Bolničarka ne dade odgovor. Držeći puls, svoje lice je približila

Nigan-hanuminom licu.»Doktor! Da telefoniram doktoru«, povika Ahmet. »Doktor neće

uspjeti stići«, uzvrati bolničarka.

Grubim pokretom se navali na Nigan-hanumu. Poče joj masiratiprsa. Jedno vrijeme je svom snagom trljala njena prsa. Potom se, nanačin koji je pokazivao da više ne vjeruje u ono što radi, okrenu ipogleda Ahmeta. Izgleda da je htjela nešto reći, ali odustade iuspaničeno uhvati za jedan od zglobova, potraži puls i zbog toga štoje ovaj put, izgleda, bila sigurna da ga neće napipati, zglob je dugo,dugo držala u svojoj ruci. Uzdahnu. Pažljivo pogleda Nigan-hanumine zjenice. Okrenu se Ahmetu i uputi mu pogled koji jegovorio: »A šta ja mogu?« Ponovo uzdahnu. »Ne baca ... Ne baca«,prošapta. Potom zglob, koji joj je stajao u ruci, spusti pažljivoustranu, kao da na sto spušta pokvaren sat. Pomodrjela i izbodenaod seruma, ruka se uopće ne pomjeri.

»Umrla je«, pomisli Ahmet i htjede nešta reći da bi utješiobolničarku.

Bolničarka ustade i obrisa znoj.»Emina-hanuma, javi dolje!«, reče.»Šta ću reći?«, upita uspaničeno Emina-hanuma.»Reci da je umrla.«»Aaah, gospođo!«, zaječa Emina-hanuma i iziđe probijajući se sa

uobičajenom opreznošću između namještaja.Bolničarka pogleda Ahmeta. Zabrinut da će nešto reći o njegovom

poslu, Ahmet se okrenu prema neni. Želeći misliti samo na svojunenu, punom koncentracijom pogleda Nigan-hanumino lice. Uspio sesjetiti da je kao dijete sa ocem došao ovamo iz Džihangira, da jenena svakome pokazivala blato na njegovim nogama koje su virileispod kratkih pantalona, sjeti se zvuka njenih papuča, zveketasvežnja njenih ključeva, njenog nepotpunog raspoloženja za vrijemeBajrama i pokazivanja na Dževdet-begovu sliku, koju je uvijekgledao sa strahom. I još je gledao, ali se zastidje zato što je počeorazmišljati o svome ocu, svome djetinjstvu, smrti, o vlastitom životu.Potom, pomislivši da je ono u šta gleda mrtvo tijelo, okrenu leda nenii krenu prema prozoru. Prislonivši čelo uz staklo, kao što je to radiokad je bio dijete, poče gledati na trg Nišantaša.

Ubrzo dođoše Osman i Nermin. Osman nabrzinu primaknu stolicui sjede pokraj majke. Nermin nešta prošapta. Nakon izvjesnogvremena, Osman upita bolničarku zašto mu se nije ranije javilo.Bolničarka mu reče da se sve dogodilo veoma brzo, da, uprkos tome

što se nikako nije odvajala od haste, nije mogla primijetiti da je pulsoslabio. Potom dodade da je uradila sve što je bilo u njenoj moći, dani masaža nije koristila. Rukom je pokazala u Ahmeta.

»I opet ste mi mogli javiti«, progunđa Osman. »Gdje je Jilmaz?«»Pa, večeras je slobodan«, odgovori Nermin.Uđe Ajša, primaknu se majci, osvrnu se okolo i poče plakati.Ahmet se odjednom sjeti zašto je sišao. Uze knjige i bilježnice koje

je popustio ostavio i krenu prema hodniku. Uđe u očevu sobu izatvori vrata. Osjećajući neodređenu krivnju, ostavi knjige i bilježnicena njihova mjesta. Potom, zato što nije uspijevao odlučiti šta trebaučinitii, sjede na stolicu i poče razgledati po knjigama. U knjige jegledao kao da gleda kroz prozor.

Vrata se otvoriše. Bolničarka se zbuni ugledavši ga.»Zar ste vi ovdje?«, upita.»Da, izlazim«, uzvrati Ahmet, ustade i krenu prema vratima.»A da se ja večeras vratim svojoj kući?«, upita bolničarka.»Da.«»Može li me neko odvesti do Lalelija?«, dodade bolničarka pazeći

na boju glasa.»Odvest će Vas Džemil-beg«, odgovori Ahmet.»Da mu kažem?«»Ako vam nije teško.«Ahmet iziđe iz sobe. Kad je načinio nekoliko koraka, obuze ga

osjećaj da nešto nedostaje i primijeti: sat sa klatnom nije kucao.Okrenu se i pogleda sat: pokazivao je nešto iza devet. »Nekavrijeme teče«, promrmlja, pomisli da navije sat, ali mu bi mrsko. Dokje išao prema salonu, odluči da ode gore i da radi.

U salonu je bila gužva. Popeli su se svi sa Džemilovog sprata.Sobu je preplavio gusti dim cigareta. Svi su se sašaptavali. Ahmet seiznenadi ugledavši da Mina plače. Remzi je nastojao utješiti Ajšu.Lala je pažljivo gledala u svoju nenu. Nedždet je nešto govorioDžemilu. Ugledavši Ahmeta, ustade, priđe mu i udari ga dvaput poleđima. Potom se okrenu prema svojoj ženi da bi saznao je li je onavidjela to što je uradio, a kad je shvatio da je vidjela, poče klimatiglavom. Kao da je govorio: »Ja sam znao da će se tako dogoditi!«

»Bolničarka hoće da ide«, reče Ahmet primaknuvši se Džemilu,koji je razgovarao sa svojim ocem.

»Neka malo sačeka«, odgovori Džemil i okrenu se premaOsmanu: »Da, babo?«

»Ovaj put ćeš ti na sebe preuzeti cijeli posao«, reče Osman. Da.»Neka sve bude kako je najbolje. Neka bude onako kako dolikuje

našoj porodici. Zaboga, pazi!«»Djeca su uzela kola! Ne znam ko će odvesti tu ženu«, reče

Džemil okrenuvši se prema Ahmetu. »Neka čeka!« potom se okrenuprema ocu.

»Pazi i na oglase«, prošapta Osman. »Prošli put, u oglasima omom ocu, pogrešno su napisali sva imena.«

»Naravno, naravno«, reče Džemil; okrenuo je glavu ustranu dadim od cigarete ne bi puhao prema ocu.

Pomislivši da je neprimjereno da iziđe, Ahmet odluči ostati. Upravokad je namjeravao sjesti, Ajša ga zamoli da joj donese čašu vode.Otišao je u kuhinju, promrmljao nešto da bi utješio Emina-hanumu,napunio čašu vodom i odnio je Ajši. Potom, zato što je htio gledatinegdje drugdje, a ne u Nigan-hanumu, poče razgledati stvari,Dževdet-begove slike, porculanske šoljice, bife. Ugledavšiskupocjeni porculan u staklenom dijelu bifea, sjeti se Hasana ičasopisa. Odluči da se popeti u atelje i raditi, podiže se sa mjesta nakome je sjedio.

Nečujno se uspeo uza stepenice. Ušavši u svoju sobu, shvati daneće moći odmah raditi i iziđe na balkon. Naslonjen na ogradu, počegledati Nišantaš.

Trg je bio pust. Pas je išao sredinom ulice. Automobil se primakaoprodavaču novina i čekao otvorenih vrata. Na jednom mjestu premakraju ulice treptalo je reklamno svjetlo. Bučno prođe taksi. Njegovasirena sa muzikom odzvoni na prozorima zgrada. Potom sezatvoriše vrata automobila ispred prodavača novina i automobilkrenu. Nastupi tišina. Čak iz potkrovlja, Ahmet je čuo škripusvijetleće reklame na uglu. Kad neočeklvano izbi neka larma, nagnuse i pogleda: poklopac kante za smeće se kotrljao niz kaldrmu. Izkante iskočiše mačke i sakriše se. Odmah potom, kad oslušnuše daje, kao i obično, sve uredu, počeše se ponovo uvlačiti u kantu. Kaoda se oraspoloži, Ahmet podiže glavu: nebo nije izgledalo neštoposebno. Uđe u sobu da bi radio.

1974.-1978.

[1] Stara naprava za batinanje učenika po tabanima[2] Ala turka sat: Računanje vremena koje je usklađeno prema

Suncu. Kad je zalazak Sunca, tada su 24 sata. Takvo računanje je uTurskoj bilo u opticaju do 26.12.1925. godine (op. prev.)

[3] Svečanost praćenja sultana petkom u džamiju[4] Srednja škola u Osmanskom carstvu[5] Tur. Hidrellez - maj, praznik dolaska ljeta[6] Pripadnik turske političke organizacije kojoj je bio cilj pretvoriti

Tursku u ustavnu državu po zapadnoevropskom uzoru[7] Selamluk – muško odjeljenje u muslimanskim kućama, (op.

prev.)[8] Vlada Osmanskog carstva[9] Vrsta pudinga koji se pravi od bijelog pilećeg mesa kuhanog u

mlijeku i pirinčanog brašna[10] Ziya', ar. svjetlost[11] Veliki rječnik francuskog[12] Južni vjetar[13] Specijalitet sa Osmanlijskog dvora koji se pravi od pirea i na

žaru proprženog, patlidžana, koji se prelije sosom paradajza i sitnoisječenim mesom

[14] Ar. fatih[15] Misli se na period ustavnosti Osmanlijskog carstva, (op. prev.)[16] Vefalidost, blizak prijatelj, ali, u isto vrijeme, može značiti i

prijatelj iz Vefe. Vefa je istanbulski kvart u kome je nekada živioDževdet-beg (op. prev.)

[17] Gazi – Ovdje se misli na Mustafa Kemala Ataturka. (0p. prev.)[18] Tašlik – popločano dvorište[19] Nišandžioglu – doslovan prijevod: nišandžijin sin. (Op.prev.)[20] Medžidije – srebrni novčić od 20 kuruša (po sultanu

Abdulmedžidu) (op.prev.)[21] Demirag = željezna mreža; Jolačan = onaj koji prosijeca put;

Demirbag = željezni snop; Kajadelen = probijač stijene[22] Orijentalni ručni bubanj[23] Svirač na tarbuci, orijentalnom ručnom bubnju[24] Vila[25] stoti dio turske lire

[26] Altinišik - zlatna svjetlost[27] Ekonom konaka[28] Komično pozorište sjenki[29] Igra u prostoru, narodno pozorište u Turskoj[30] Odnosi se na kamen (taš), po kome je Nišantaš i dobio ime

(op. prev.)[31] Kizil Elma (crvena jabuka) – ideal panturkizma o stvaranju

velike imperije od svih turskih naroda. (Op. prev.)[32] Kumiš – piće od prokuhanog kobiljeg mlijeka (Op. prev.)[33] Kizil Elma (crvena jabuka) - ideja panturkizma o stvaranju

velike imperije od svih turskih naroda (op. prev.)[34] Bozkurt (sivi vuk) - simbol turskih nacionalista (op. prev.)[35] Alevit - pristalica alevizma, ekstremne šiijske sekte (op. prev.)[36] Dolmuš – vrsta taksija (op. prev.)[37] MIT-skraćenica od Milli Istihbarat Teškilati (Nacionalna

obavještajna služba), op. prev.[38] Saatli Maarif Takvim – kalendar na kome je za svaki dan

odvojen po jedan list na čijoj poleđini se navode praktični savjeti,citati, poučne priče, recepti i si.

Table of ContentsDževdet-Beg i njegovi sinoviUkratkoPrvi dio

1 JUTRO2 MUSLIMAN I TRGOVAC3 MLADOTURČIN4 APOTEKA5 STARA MAHALA6 RUČAK7 U PAŠINOM KONAKU8 O VREMENU, PORODICI, ŽIVOTU9 KAMENA KUĆA NA NIŠANTAŠU10 BOLESNIKOVA ŽELJA11 PAMETNI I GLUPACI12 NOĆ I ŽIVOT

Drugi dio1 MLADI OSVAJAČ U ISTANBULU2 BAJRAMSKI RUČAK3 POPODNE4 STARI PRIJATELJI5 JOŠ JEDNA KUĆA6 ŠTA TREBA RADITI U ŽIVOTU?7 PRED POLAZAK NA PUT8 ŽENE NA BEJOGLUU9 KRAJ JEDNOG DANA10 PISMO SA ISTOKA11 PRAZNIK NA BEŠIKTAŠU12 AMIDŽA I BRATIĆ VOJNIK13 PROSIDBA14 ŠETNJA NA ČISTOM ZRAKU15 PJESNIK INŽINJER NA VJERIDBI16 POHLEPAN I VJEREN17 MOJ POLUSTOLJETNI TRGOVAČKI ŽIVOT

18 DŽENAZA19 VRUĆINA I BEBA20 ZAŠTO SMO OVAKVI?21 KAFANA NA BEŠIKTAŠU22 DNEVNIK I.23 JOŠ JEDAN BAJRAM24 OLUJA25 RASTIGNACOVA SOBA26 JUTRO PRVOG DANA27 PJESNIK NA BEJOGLUU28 ZA PROVOĐENJE VREMENA29 DNEVNIK II.30 DVOJE ZALJUBLJENIKA U MUZIKU31 PREPOROD?32 MUKE JEDNOG TRGOVCA33 GLAS SRCA34 SVEČANA VEČERA35 UVIJEK ISTE DOSADNE RASPRAVE36 ODLAZAK NA OTOK37 TRAČNICE SE POSTAVLJAJU38 POSLJEDNJA VEČER39 JESEN40 ANKARA41 DJEVOJKA REPUBLIKANKA42 U KUĆU NARODNOG POSLANIKA43 DRŽAVA44 NADE NARODNOG POSLANIKA45 SA REFORMISTIČKIM PISCEM46 MEĐU TURSKIM NACIONALISTIMA47 NESPOKOJSTVO48 NARODNI POSLANIK NESRETAN49 PORODICA, MORAL I SLIČNO50 OPET U ISTANBULU51 PUTOVANJE52 JOŠ UVIJEK U POTRAZI53 SA MLADIĆIMA54 VRIJEME I ISTINSKI ČOVJEK

55 SUNETLUK56 SASLUŠANJE57 MEDUZE58 NEDJELJA59 KRAH?60 DNEVNIK III.61 LARMA62 SVE JE DOBRO

Treći dio1 POČETAK DANA2 APARTMAN NA NIŠANTAŠU3 STARIJA SESTRA4 DRUG5 TELEFON6 VEČERA7 ZAJEDNO8 STARE BILJEŽNICE9 ŽIVOT-UMJETNOST10 POHVALA TOKU VREMENA***