nlp hooligans - mxv control everythinghooligans.life/wp-content/uploads/2016/04/v1-1.pdf · nlp...

Da vam je danaszadnji dan -

što biste radili?

control everything CORPUS HOOLIGANIUS

MMXV

Kad zamislite ono što ste uvijek željeli napraviti, a do sada niste zbog vremena, posla, stresa ili novaca, vi ostajete na mjestu?

Kada vidite one oglase za putovanja, saznate za nove restorane i klubove, čujete za koncerte i škole pjevanja, znate li što je baš ta stvar, taj stav i okolnosti koji se trebaju dogoditi da vas pokrenu?

Želite li to?

NLP? Aktivnosti?

NLP HOOLIGANS CLUB

NLP Hooligans klub je zajednica polaznika NLP-a, kojima je cilj ostvarivanje promjena u načinu življenja. Takvim prom-jenama koje poboljšavaju doživljaj života pristupamo racio-nalno, s dobro oblikovanim ishodima i svjesni što radimo i u što se upuštamo. Iza nas je povijest, ono što se dogodilo da budemo onakvi kakvi jesmo, no iz toga, puno bitnija je budućnost, koju oblikujemo sami.

Sreća i zadovoljstvo su individualni, subjektivni pojmovi i za svakog znače nešto drugo, specifično i intimno, no ono što nam je svima zajedničko je mogućnost usvajanja tehnika i metoda kako ih postići u svom životu.

Hooligans klub je način za istraživanje novih iskustava, sa stavom da svatko, baš svatko, bira svaki dan koliko će sud-jelovati u životu.

Hooliganštine su aktivnosti kojima je cilj širenje mape iskustava – doživljaji, prizori, melodije i osjećaji, koji su dostupni svima no koje se, zbog vlastitih uvjerenja, rijetko tko samostalno odluči isprobati.

Mnoge od njih osim ugodnih sjećanja u glavama onih koji su ih prošli ostavljaju i znanja i ideje za buduće mogućnosti! Ono što hooliganštine odvaja od uobiča-jenih aktivnosti je činjenica da vas drže u neizvjesnosti o tome kakva je aktivnost, sve do početka aktivnosti.

Kada jednom probamo nešto čega smo se plašili, osjećaj da to nije više problem je nenadmašan.

1. samo organizator zna o čemu se radi 2. svatko može organizirati hooliganštinu

Hooliganštine imaju samo 2 čvrsta pravila:

NLP HOOLIGANS CLUB

Room Escape"Room escape" ili "Escape from the room" su igre, nastale u Japanu prenošenjem logičkih igri iz virtualnog svijeta u stvarni pri čemu su zadržani bitni elementi pretrage, rješavan-ja logičkih problema ali čime je iskustvo postalo opipljivo i mjesto događanja je stvarno okruženje. Igra je napravljena za dva do pet igrača u trajanju od 60 minuta, a cilj je otkrivati i rješavati zagonetke u određenoj sobi. Sve je započelo spuštanjem niz stepen-ice u mali podrum. Sjeli smo na udobnu kutnu garnituru te nam je Goran, vlasnik Room Escape-a Zagreb koji smo posjetili, objasnio da postoje dvije tematske sobe. U našem slučaju radilo se o „bunkeru“. U Bunker verziji ove igre, skupina od četiri Hooligana dobila je priliku biti tajni agenti koji će deaktivirati pokrenutu sekvencu za aktiviranje nuklearne bombe i tako spasiti svijet. Grupi Hooligana koji su postali tajni agenti po ulasku u prostoriju, svakako je bilo zanimljivo i uređenje prostorije koje ih je doista smjestilo u tematski određenu cjelinu (vjerojatno i one koji su bili u mraku.

U početku nisu znali što da rade i od kuda da krenu, jer nećete naići na upute tipa „Zaviri u ormarić.“, „Pregledaj džepove uniformi.“ „Poveži brojeve sa kartom“ sl. Nakon prvih minuta, potrošenih na razgledavanje prostora, počeli su okretati predmete po sobi, zapisivati slučajno pronađene znakove uz konstantne povike:… „Eee, ja imam tu neki X=27 … Što si ti našao?... Čekaj tu je neki magnet!.. J….te čemu ovo služi!“. Nastavilo se sa zbrajanjem i oduzimanjem pronađenih brojeva, kombiniranjem karata, računan-jem šifri … i krenulo je. Otvorili su prvi lookoot!!! Pa drugiii! Našli šifru za velika vrata!! Ušli u prostoriju u kojoj je bomba! Kad tamo još tri zadatkaaaa! Neeee! Ostalo je još 10 minutaaaa! Riješili su prvi zadatak! I drugiii su riješili…samo ga je trebalo odraditi do kraja da bi stisnuli gumb i deaktivirati bombu! Aliii …na žalost…. pred sam kraj u naj napetijim trenucima isteklo je 60 minuta i BUUUUUMMMMMM!!! Šaaalim se. Ušao je Goran i rekao da im je vrijeme isteklo. Na kraju se ispostavilo da su Hooligani zadovoljni iskustvom te da je isto premašilo većinu očekivanja.

Ono što su Hooligani posebno istaknuli, te je prema mišljenju većine bilo presudno u rješavanju zadataka, je timski rad, različitost mapa i percepcije sudionika što je omo-gućilo nadopunjavanje i rješavanje najkompleksnijih izazova.

Autor: Kristina Bulešić

NLP Hooligans klub je zajednica polaznika NLP-a, kojima je cilj ostvarivanje promjena u načinu življenja. Takvim prom-jenama koje poboljšavaju doživljaj života pristupamo racio-nalno, s dobro oblikovanim ishodima i svjesni što radimo i u što se upuštamo. Iza nas je povijest, ono što se dogodilo da budemo onakvi kakvi jesmo, no iz toga, puno bitnija je budućnost, koju oblikujemo sami.

Sreća i zadovoljstvo su individualni, subjektivni pojmovi i za svakog znače nešto drugo, specifično i intimno, no ono što nam je svima zajedničko je mogućnost usvajanja tehnika i metoda kako ih postići u svom životu.

Hooligans klub je način za istraživanje novih iskustava, sa stavom da svatko, baš svatko, bira svaki dan koliko će sud-jelovati u životu.

Ultimate Frisbee

Prve asocijacije vjerojatno se kreću u smjeru Ultimate fighta, ali istina je drugačija jer u ovoj igri kontakt nije dopušten. Radi boljeg razumijevanja igra se često naziva Ultimate Frisbee. Sve je započelo ispred Zagrebačkog velesajma. Uputili smo se prema paviljonu 18, gdje se održavaju treninzi Flying disc kluba Zagreb. U početku nismo niti približno znali o čemu se radi. Ušli smo u paviljon u kojem se nalazi teren sa dva gola. Na prvi pogled je izgledalo kao teren za mini nogomet, ali opet nije baš jer u podlozi nije parket. Uz sve to, na tom terenu su se neki ljudi dodavali s frizbijem. Hmmm .. zašto se oni igraju s frizbijem? Možda, imaju pauzu između tekme/treninga pa se malo zezaju? Svašta je meni prolazilo kroz glavu, a i drugim Hooliganima. Treneri Saveza su nas okupili i rekli o čemu se radi. Ultimate frizbi? Štooo?

Nismo znali da to postoji. Naravno, svi mi smo u nekom trenutku našeg života bacali frizbi. Međutim, ovo nije bila situacija sa roštilja ili izleta, kada bezbrižno stojiš i čekaš da ti netko laaagaaano dobaci friiiizbiiii.. pa ti njemu vraaatiiiš… Ne, ne, ne.. ovo je nešto slično rukometu, samo sa frizbijem. Cilj igre je uhvatiti disk (promjera 27cm i težine 175 grama) u protivničkoj gol zoni. S diskom nije dozvoljeno trčati, te je potrebno proslijedi-ti disk suigraču unutar deset sekundi (nama su rekli osam sekundi). Dozvoljeno je kretanje diska u bilo kojem smjeru. U slučaju netočnog dodavanja (tj. kada disk padne na pod, izađe izvan granica terena ili ga presretne igrač suprotne momčadi), obrana preuzima disk i postaje napad. Igra se 7 protiv 7 na otvorenom travnatom terenu, ili 5 protiv 5 kada se igra na pijesku ili u dvorani. Nakon malo dužeg uvoda.. krenuli smo! U početku su dečki i cure, koji treniraju Ultimate, igrali s nama jer smo mi još uvijek hodali s upitnicima iznad glave. Usprkos svemu, „timski duh“, kao najjači duh zajednice, preuzeo je Hooligane i počelo je… Trčiii!, Bacaj frizbi! Dooodaaaj!! Frizbi je letio po svuda �,… a i mi skupa s njim. Trčali smo neprestano s jednog dijela igrališta na drugi.. Izmjene su bile brze i efikasne…Golovi su padali jedan za drugim. Prava Ultimate zabava!! Zakupili smo teren na sat i pol. Prema mišljenju nekih Hooligana vrijeme je bilo prekratko da se osjeti pravi „spirit of the game“. U svakom slučaju, ovo iskustvo je obogatilo mape Hooligana i pružilo im novo, energično i eksplozivno iskustvo. A kakvi će tek biti sljedeći izlet i roštilj?! ;)


BeatboxBEATBOX Autor: Ivan Voras

Beatbox hooliganštinaPo hladnom, snježnom vremenu uputili smo se u klub pored Save na nešto sasvim novo i drugačije, hooliganštinu za uši i glasnice. Nitko od oveće ekipe koja je došla nije pjevao, a kamoli – beatboxao! U prostoriji koja će ubrzo postati nabijena veseljem i adrenalinom dočekali su nas DJ Reno i MC Dino Tremens sa zadatkom da nas upoznaju sa svijetom i aktivnostima beat-boxing, rapa i hip-hopa. Za početak, Dino je održao fantastičnu demonstraciju beat-boxinga – to je ono kad čovjek bez instrumenata zvuči kao cijeli orkestar bubnjeva, elektroničkih instrumenata i mixeta – na što smo ostali iznenađeni i zadivljeni. Pa kako može? Onda je došao red na nas!

Majstor je majstor, no zapravo je bilo zahvalno lagano napraviti osnovne tonove i uz pomoć tako dobrog instruktora razumjeti kako se izvode naprednije stvari. Čuli smo tako o načinu disanja, da se može disati neovisno o zraku koji se nalazi u ustima i kako istovremenim korištenjem glasnica, grla, i mišića u obrazima se mogu stvarati različiti tonovi istovremeno. S puno smijeha i s aktivnim navijanjem iz publike, većina hooligana je sasvim dobro beat-boxala, s više ili manje ritma i daha.

A onda je došao red i na rappanje i hip-hopiranje! Naučili smo koncept "battlea", stilizirane borbe i natjecanja između timova koji, bilo pojedinačno, bilo svi zajedno, pokazuju najbolje što znaju i odgovaraju na ono što radi suprotni tim. Ovo je također komunikacija – najčešće neverbalna nego komunikacija pokretom i vizualnim dojmom kojeg ostavljamo drugoj strani. Ponovno s odličnom demonstracijom i savjetima, po grupama (koje su ne sasvim slučajno ispale "muški" vs "ženski") nam je zadatak bio sastaviti svoju rap pjesmu i prezentirati je drugoj strani! Naravno da smo iskoristili priliku da maksimalno koristimo metafore i dvosmislice, kad je već takva prilika da kažemo što mislimo o "onim tamo drugima." Završna svečanost je bila čak i hip-hop battle! Hooligani su naučili i izveli plesne korake koji su bili u rasponu od "drmanja u ritmu" do osnova brake-dancinga i vrćenja na glavi, što je za neke bilo prvi put od škole ili faksa. Na kraju smo imali prilike scrachati virtualne ploče na mix pultu i slikati se u DJ pozama: sa slušalicama na glavi, jednom rukom na pultu a drugom u zraku, a ritmom u glavi.

PAIN(T) BALLSve je započelo na glavnom ulazu (južni ulaz) Zagrebačkog velesajma u 18:30 sati. Večer je bila hladna, kišovita i nimalo ugodna za šetnju. S obzirom na vremenske uvjete i nemogućnost igranja na otvorenom, Saša nas je „prošetao“ do paviljona broj 2 gdje se nalazi teren za indoor paintball, paintball kluba FLEKA. Podijelili smo se u 4 grupe po 5 igrača. Koja su pravila igre? Paintball se igra tako da se momčadi podijele u dva tima s jednakim brojem igrača. Cilj igre je markerom (laički rečeno, ''puškom'' koja izbacuje kuglice punjene bojom ili silikonske kuglice) pogoditi (označiti) protivničkog igrača. Tomislav voditelju kluba FLEKA nam je objasnio pravila, navukli smo na sebe maske, uzeli markere, stavili obilježja (da se ekipe razlikuju) i krenuli smo.

Većina nas nikada nije igrala paintball, niti pucala iz puške pa smo u početku bili maloooo „sramežljivi“, što znači da smo se skrivali iza zaklona, provirivali kriomice, a rijetki su mijenjali pozicije. No, nakon druge igre proradila je „hooliganština“. Ekipa se „saživila“ sa markerima, uz komentare;„eeej.. super je pucati po nekome!!“

Dogovorene su taktike s obje strane. Igrači moje ekipe „zeleni“ i igrači druge ekipe “šareni“ raspršili su se po terenu… Krenulo je prikradanje, pucanje, pokrivanje suigrača.. Nakon taktiziranja po terenu, Maja Gašpić (iz ekipe „šareni“) se uspjela „provući“ uz ogradu pobiti sve „zelene“ koji su se našli na putu i meni prići iza leđa te raspaliti po „strateškom mjestu“ mojoj stražnjici …Naravnoooo igra je prekinuta! „Šareni“ su pobijedili. U tom trenutku rezultat je bio 2:1 za „zelene“. Mislili smo da se „šarenima“ sreća osmjehnula samo na trenutak i da neće nadigrati ekipu „zelenih“. Međutim, prevarili smo se. Rezultat je na kraju bio 2:3 za „šarene“. Mora im se priznati igrali su timski, razradili su taktiku, usudili su se riskirati i pobijedili su. Bili su bolji od nas…u tom trenutku. ;). Naravno, nakon borbe na „terenu“ red je da se ode na pivu i srede dojmovi! Ono što se Hooliganima posebno svidjelo i ono što su u par navrata istaknuli kao važno je timski rad (što je ovdje bilo u prvom planu) kroz koji se međusobno bolje upoznaju, produbljuju prijateljstva i naravno adrenalinsko iskustvo što je samo po sebi bit „hooliganstva“. I na kraju, nakon Painball-a svatko do nas ima neku priču s „terena“, koju ćemo vam rado ispričati, a koju i sami možete iskusiti, kada odlučite sudjelovati s nama na „hooliganskim“ iskustvima koja predstoje.


Nas 15 popelo se na 9. kat Fakulteta elektrotehnike i računarstva i „zaposjelo“ učioni-cu. Naš dr. sc. hooligan Ivan odlučio je zainteresirati nas jednom električnom i programerskom hooliganštinom. Programiranje je pisanje uputa računalu što i kako učiniti, a izvodi se u nekom od programskih jezika. Svatko od nas je dobio elektroničku pločicu koja izgleda kao matična ploča računala, relej, žice i pločicu sa sonarom, a naš zadatak je bio ispro-gramirati žmiganje sijalice koja se upravlja sonarom. U našem slučaju, programirali smo mikrokontroler Arduino, u jeziku koji je sličan C-u (i Javi). Prvo smo spojili USB kabl u Arduino, zatim USB kabl u laptop i pokrenuli aplikaciju za programiranje. U nju smo ukucali programski kod, kojeg je Ivan objašnjavao, pri čemu je bitno paziti na velika i mala slova kao i razmake. Uslijedilo je spajanje releja na Arduino. Relej je vrsta prekidača čije je stanje (uključeno ili isključeno) upravljano posredstvom elektromag-neta. Nakon što smo spojili Arduino i relej, spojili smo USB kabl na računalo. Nakon spajanja na računalo relej se počeo „glasati“, donosno lupkati u zadanim razmacima i na taj način funkcionira žmigavac na autu. Eto, izprogramirali smo žmigavac!!! Nakon toga smo odspojili USB od računala, ostavili žice na releju, a odspojili ih od Arduina. Uslijedilo je spajanje sonara. Sonar je elektroakustični uređaj za traženje i određivanje daljine, dubine, smjera, a ako je na moru i za identifikaciju podvodnih pokretnih i nepokretnih objekata (drugih podmornica, mina, potopljenih brodova, podvodnih hridi, jata riba). Spojili smo sve te komponente prema uputama, i pokrenuli smo gotovi program „Sonar“ i Arduino je počeo žmigati kako smo okretali sonar.

ELEKTRONIKA

Nakon što smo spojili Arduino i sonar na sve smo spojili relej na isti način kao i ranije, ali ovaj put smo spoji napajanje preko breadboard-a, pločice koja povezuje veći broj komponenti. Imali smo program "Sonar relej" koji, kad sonar čuje nešto na ualjenosti između 10 i 30 cm, uključi relej. Inače senzori za parkiranje i vrata koja se sama otvaraju funkcioniraju na taj ili sličan način. I eto, u par „koraka“ uz Ivanovu pomoć, uspjeli smo izprogramirati rad žmigavaca, senzora za parkiranje, pomičnih vrata, i tko zna još čega sve. Primjene su razne. Hvala Ivanu što nam je „približio“ informatički svijet omogućio da na trenutak budemo programeri.


PENTRANJEStrah od visine…Svi smo se penjali nebrojeno puta u životu, počevši od najranije dobi, i prije nego smo prohodali. Vertikalno kretanje - penjanje - nazivamo različitim imenima ovisno o terenu po kojem se penjemo i načinu penjanja - pješačenje, planinarenje, alpinizam, sportsko penjanje... Sportske dvorane i umjetne stijene su savršena mjesta za početak penjačke karijere te obično imaju opremu za iznajmljivanje i obučeno osoblje. Mi smo u dvorani za sportsko penjanje FOTHIA Zapad koja je dio kompleksa trgovačkog centra Solidum na Jankomiru, iskušali penjanje po umjetnim stijenama. Hmmm… meni je bio prvi put (mislim na penjanje po stijeni ). Smjer nije bio zadan, odnosno mogla sam koristit sve izbočine na stijeni. Uputa instruktorice je bila jednostavna i glasila je: Popni se do vrha i onda sjedni (osloni se) na penjački pojas ispruži noge da ne udaraš u stijenu te se polako spusti. Zvuči jednostavno. Pomislila sam; Ha, dobro, idem probati. Ispružila sam ruku, uhvatila se za izbočinu koju sam rukom mogla doseći stavila nogu na izbočinu da se poduprem iii… HOP!. Ok, sada dalje.. Malo si morate prokalkulirati, odnosno pogledati kako su postavljene izbočine na stijeni kako bi si mogli odrediti smjer kretanja. Uglavnom…išlo je to meni brzo. Aha.. tu jednu ruku … pa onda druga noga ovdje.. odrazi se…uhvati se za gornju izbočinu… iii… evo me na vrhu. Osmijeh od uha do uha. Paaa… uopće nije teško.

Naravno smjer nije bio zadan i mogla sam koristit sve izbočine. Da, tako nije teško. Kasnije sam se popela po „zelenom“ i „plavom“ smjeru. Smjerovi su označeni bojama, odnosno izbočine na stijeni su određene boje i ako se penješ zadanim smjerom npr. „zelenim“ onda smiješ, prilikom penjanja, koristiti samo izbočine zelene boje, a svaka boja označava određenu težinu smjera. No, to nije bilo sve. Instruktori su nas iznenadili sa skokom sa „platforme“. Sigurno se pitate kakve „platforme“. Paaa… nije baš platforma ali kada se popnete na plohu iznad dijela umjetne stijene čini vam se kao da ste na, ha, barem prvom katu zgrade koja ima visoko prizemlje. Prešli smo zaštitnu ogradu i u „tarzan“ stilu bacali smo se sa „prvog kata“.

Juuuhuuuu….aaaaaaa…supeeeer!!! Naravno, nastalo je opće oduševljenje. Mislim da je skok bila točka na „i“ ili ti, šlag na tortu. Nitko od Hooligana nije odustao, a bilo ih je koji se boje visine. Uz podršku ostalih uspjeli su nadvladati strah, a neki nakon ovog iskustva razmišljaju ponovno se okušati u penjanju.



ZMIJENakon ulaska u zgradu spuštali smo se uskim stepenicama u podrum, pritom osvjetl-javajući put mobitelima. Kada smo sišli u podrum spustio se i Neven Vrbanić te upalio svijetlo. Pored vrata je stajao natpis „čudesan svijet zmija“ Oooo…zmije!. Nekim Hooliganima se promijenio izraz na licu. Ali šta sad? Tu smo..u podrumu..i vrata nas dijele od zmija. Ha gle, ušli smo! Neven Vrbanić je vlasnik ne zna se točno kolikog broja zmija, koje drži u dvije prostorije odvojene vratima. Sve zmije su iz uzgoja te su naviknute na ljude. Neven je „napokon“ izvadio zmiju iz terarija. Uf… Tko će prvi dotaknuti zmiju? Malo smo pogledavali jedni u druge ali nakon par sekundi je krenu-lo.. Naš novi prijatelj s kojim nas je Neven upoznao bio je piton dugačak cca 150 cm. Neven nam je pitona naizmjenično položio oko vrata. Kada je došao red na mene uhvatila sam ga sa obje ruke i promatrala njegovo ponašanje. Piton se lagano uvijao, gledao okolo…a onda se okrenuo. Okrenuo je glavu prema meni i zastao. Ooo…Gleda me! Zastao je! Zašto je stao?! Zašto me gleda!? Šta to znači?!

Moram priznati da sam u tom trenutku osjetila „lagani napad“ panike. Iako sam ostala mirna i bez riječi, gornjim dijelom tijela sam se počela laganoooo, odmicati od zmije. Naravno, naš novi prijatelj nije niti „trepnuo“. Okrenuo je glavu na drugu stranu i nikome ništa. Kasnije si razmišljam; U biti, nije mi ništa napravio. Bio je zapravo vrlo drag. Zašto bi se ja njega bojala?!“ Strah je bio bez razložan, iniciran naučenim obrascima koji se nemogu potkrijepiti iskustvom jer naime nikada nisam držala zmiju u rukama niti me ikada zmija pokušala napasti. Dakle, totalno besmisleno! Nakon što sam primila zmiju u ruke i ništa strašno se nije dogodilo, osvijestila sam da je zmija životnija kao i svaka druga. Naime, sva živa bića imaju „specifičnosti“ koje su nam više ili manje prihvatljive s obzirom na inpute koje smo primali iz naše okoline. Inputi iz okoline nam u nekim slučajevima pomažu, a u nekima, kao što je ovaj, stvaraju predrasude i nerealne strahove koji nas sprječavaju da doživimo nova iskustva i recimo držimo zmiju u rukama.

Na kraju balade, drago mi je da sam imala priliku osvijestiti svoje „strahove“, uvidjeti da nemaju osnovu i da su proizašli iz „nametnutih“ uvjerenja te promijeniti svoj pogled na zmije. Na kraju smo svi izašli sa osmijehom na licu bogatiji za još jednog „prijatelja“.


ZIPLINEŠto mislite o osobi koja bi inače rekla za sebe da se možda boji visina i blago se trese kad gleda ravno ispred sebe 700 metara provalije, 150 metara iznad kamenjara koji čini obalu rijeke Cetine? Mislite da je Hooligan. Zipline Croatia se događa nadomak Omiša, vizualno vrlo atraktivnog Dalmatinskog grada na 20 kilometara od Splita.

Na putovanje smo krenuli u sneno nedjeljno jutro, kako smo znali i umjeli, u nekoliko automobila i kombiju, iz različitih smjerova, nas 18 Hooligana je došlo na točku randevua u Split odakle smo krenuli prema pravom odredištu za koje smo tek tada saznali. Taj prvi doživljaj krajolika u koji smo došli, na mostu preko Cetine gdje je s lijeve strane klisura s obje kamene obale i pogledom na daljnje maglovite planine koje tek obasjava Sunce, a s desne strane plavo more, plavo nebo i otoci u daljini, je jedan od onih stvari za koje vrijedi živjeti. Kad smo došli blizu vrha, na sebe smo obukli jedinu opremu koja će nas držati na žici: penjački pojas koji ide oko kukova i oko svake noge. Uz pojas smo dobili i upadljive žute kacige koje fotografijama daju ozbiljan dojam, a ispostavilo se i da su zapravo korisne kada je glava tek par centime-tara ispod brze vruće sajle.

Prva žica je najdulja, od vrha do vrha 700 metara preko samog klanca, i na njoj je moguće postići do 65 kilometara na sat. To je najbrže prijeđenih 700 metara samos-talno, bez motornog pogona, koje je itko od nas prešao u životu. To je najbliže osjeća-ju slobodnog pada bez korištenja padobrana. To je prekrasan osjećaj slobode letenja kroz zrak i shvaćanja da je ono što su nam vodiči rekli posve istinito: da se nakon prvih 50 metara više nitko ne boji jer jednostavno ima toliko toga drugog za doživjeti. Taj prvi put je, naravno, nazaboravan. Žice su provedene kroz različite vrste lokacija na obronku klanca. Prva i predzadnja su jedine koje su napravljene tako da se doslovno leti s jedne gole strane na drugu s čistim pogledom na klanac i Cetinu, dok su druge organizirane tako da pružaju zanimljive varijacije na iskustvo.

Prije zadnje, osme žice se okupljamo još jednom svi skupa na jednoj strani, da uživa-mo u onom što smo postigli, da pogledamo oko sebe i da se spremimo na zadnji korak, preko klanca, Cetine i sada već nekoliko metara iznad ceste koja prolazi suprot-nom obalom, iznad automobila kojima prolaze turisti.Na drugoj strani, još uzbuđeni, skidamo zaštitnu opremu.

Autor: Ivan Voras

Autor: Kristina BulešićODBOJKASigurno ste znatiželjni i pitate se što su Hooligani radili na pijesku i gdje su bili tog utorka na + 37 °C . Odakle započeti? Hm?…Sjetite se onog, ….ma onog,…onog naaajjjboljeg ljetovanja. Onog kojeg ćete pamtiti cijeli život. Duboko udahnite. Neka vas prožme osjećaj…mmm….moreee, pijesak, plaža, lagani povjetarac koji osjećaš na koži …opustite se.... Iako je hrvatska obala jedna od najljepših na svijetu, sa mnoštvom otoka, otočića, prekrasnih plaža, skrivenih uvala i Zagreb ima svoju inačicu. Ona se nalazi u sklopu Sportsko rekreacijskog centra Siget. Dakle, + 37 °C, pijesak, povjeta-rac…mmmm. Željni druženja i uživanja 11 Hooligana se okupilo oko Šulca, jednog od Hooligana, pored pješčanog terena za odbojku. Daaa.. odbojka na pijesku!! A što drugo možeš raditi na + 37 °C! Odbojka na pijesku igra se na dva dobivena seta, odnosno moguće je odigrati maksi-malno tri seta u utakmici. Prva dva seta se odigravaju do 21 poena na principu kao i u dvoranskoj odbojci, odnosno tako da svaka akcija završava poenom. Momčad može dodirnuti loptu najviše tri puta prije nego je prebaci preko mreže. U slobodnoj varijan-ti sve što treba je odgovarajući ravni prostor na pješčanoj plaži ili terenu, odbojkaška lopta i mreža. Šulc nam je organizirao hooligansko iskustvo koje uključuje pijesak, povjetarac, razbibrigu i druženje… Hvala ti Šulc! Nakon što smo se podijelili u 4 tima po tri igrača (Šulc je kao profesionalni odbojkaš bio izvan konkurencije. Zapravo se s njim nismo htjeli igrati. ;)) stupili smo bosim nogama na pješčanu podlogu. Malo smo „prilagodili“ pravila i u slobodnoj varijanti igrali smo po jedan set do 25 poena, na način da je bilo dozvoljeno postići poen koristeći bilo koji dio tijela. Hmmm….

Također, moram napomenuti da kupaći kostimi nisu bili dio „naše igre“. Igrali smo se u kratkim hlačicama i majicama kratkih rukava te nakon igre prali noge u kontejneru, odnosno ispred njega. Daaaa…sve u sportskom duhu slobodne varijante odbojke na pijesku. ;) Naime, sve je bilo vrlo ležerno, do zadnjeg obračuna ekipe 3 i ekipe 2 kada su tenzije malo porasle. Ali to nije sve… Nakon igranja na pijesku, Šulc nas je odveo na okrepu u Burger King ispred Zagrebačkog Velesajma. Njam, njam.. Mogli smo naručiti piće i mali burger, sve u cijeni hooligiranja. Nakon uživanja na pijesku i druženja uz hladnu pivu, Hooligani su otplovili svojim kućama.

MA DAJ?! Iluzija ili čarolija? Pitanje je sada. Što vas privlači više? Mene svakako ČAROLIJA jer upravo ona nam ostavlja mjesta za snove, maštanja i vjeru da postoji nešto puno veće od nas samih. Ovo nezaboravno iskustvo jedna naša hooliganka dovela nam je čak iz Splita. Iluzion-ist, Guy Pardillos, Francuz s adresom u Solinu, poznat pod umjetničkim imenom Ma Daj, bio je jedan od onih koji su nas potpuno izbacili iz okvira i pokazali nam sve čari NLP ja „na terenu.“

Iluzionisti su pravi majstori NLP-ja. Kalibracija i opažanja su im na vrlo visokom nivou, a uz to moraju biti i vrhunski performeri kako bi pažnju gledatelja uvijek usmjerili točno tamo gdje oni žele, jer ako samo jedan u publici vidi ono što je skrive riskiraju propast cijeloga trika. Za sve nas bio je užitak gledati Guya jer znamo da uvijek trebamo „učiti“ od onih koji su u nekom segmentu bolji od nas.

Nasuprot magiji za koju navodi da je mistična vještina kojom se pomoć manipulacije sviješću i autosugestijom nastoji postići određene rezultate i steći natprirodne moći i sposobnosti, služeći se za tu svrhu uspostavljenim ritualima. Vrlo slično, zar ne?Taj osjećaj imala sam i ja već na samom početku, kada sam zajedno s Marinom sudjelovala u prvom triku. Nevjerojatna mi je bila činjenica da sam bila svjesna načina na koji manipulira sa mnom ali se nisam mogla (ili možda željela) tome oduprijeti. Guyev opus trikova bio je jako velik, od trikova s kartama, knjigama, pogađanjem riječi u rečenici u knjizi od dvijestotine strana, pogađanja misli, brojeva iz telefonskog imenika preko letećih papirnatih ruža do svijenjem žlica samo pokretom prsta. Nara-vno, svi mi smo se trudili otkriti kako ih on izvodi ali Guy je to vješto skrivao. Neke smo uspjeli odgonetnuti, a neki su još uvijek velika tajna čak i nama. Ali smo se pri tom dobro zabavili, nasmijali i upregnuli svoje moždane vijuge, shvaćajući koje blago čuči u svakom od nas.

I na kraju smo shvatili ono o čemu nam Saša Tenodi često govori „Zbunjenost je potpuno podcijenjena“ ili nije? I zapamtite da se najveći broj alata kojima iluzionisti-ma uspjeva od običnog trika napraviti čaroliju nalazi se u njima samima i mi ih ne možemo vidjeti. Samo ih možemo osjetiti. A podsjetite se da ih i vi imate u sebi, samo trebate naći način kako da ih probudite. Mislim da odgovor već znate...

Autor: Danijela Medaković

VIRTUALNASTVARNOST

U jedan petak navečer, prema nedavno-poslanoj pozivnici, okupili smo se ispred pivnice Zlatni Medo u Savskoj, i to u tri "smjene." Ispostavilo se da je napomena da obučemo kupaće kostime bila vješta zezancija organizatora, te ipak nismo niti sinkronizirano plivali u pivu, nego smo se uputili malo dalje do prvog (i vjerojatno još uvijek jedinog) salona za virtualnu stvarnost u Zagrebu.

Virtualna stvarnost, ili virtual reality je korištenje tehnologije koja projicira sliku i zvuk na takav način da osoba ima dojam da se nalazi negdje drugdje, obično putem posebnih naočala ili kaciga koje imaju zaslone sa slikom vrlo blizu očiju korisnika. Isprobali smo dvije izvedbe virtualne stvarnosti: jedna je bila Oculus Rift, veliki sustav s posebnim naočalima i zasebnim računalom, a drugi je bio Samsung Gear VR, u kojima se u posebno napravljene naočale stavi mobitel čiju sliku se gleda "iznutra" iz naočala. U oba slučaja senzori prate smjer u kojem je glava okrenuta, a mi smo sjedili na stolici da ne bi izgubili ravnotežu. Čini mi se da je kvaliteta doživljaja u oba slučaja bila vrlo bliska.

Zanimljivo je bilo gledati koliko su se različiti hooligani uživjeli u različita iskustva, dok su sjedili na stolicama s ogromnim naočalima i / ili slušalicama na glavi. Nekima je slika izgledala loše, nekima je bilo čak i malo mučno s umjetnom slikom. S druge strane, neki su se bez problema asocirali u virtualni svijet, te su u horror filmu kroz ukletu ludnicu i na vlakiću smrti davali reakcije kao da se stvarno plaše. Najviše su mi se svidjeli filmovi i statične slike stvarnih mjesta, mini-dokumentarci i slike snimljeni na visokim planinama, pustinjama Afrike ili gejzirima Islanda. Takvi virtualni doživljaji su mi izgledali najrealnije, najpribližnije kako bi u stvari bilo da sam zaista tamo. Jedna važna primjena i mogućnost virtualne stvarnosti koju smo tek malo isprobali su igre i interaktivni programi – dok smo aktivni u virtualnom svijetu a ne samo pasivni gledaoci, puno je lakše uživjeti se i smetnuti s uma nesavršenosti tehnologije kroz koju takav doživljaj primamo.

Autor: Ivan Voras

Autor: Ivan Voras

SKITNICA

Jer jaaa saaam skiiitniiicaaaa…ne drži me mjeestooo.. jer jaaa saaam skiiitniiicaaaa…b-ježi miii se čestoooo.. Čekaj, čekaj, ne, ne, ne, NE ta skitnica o kojoj pjeva Jasna Zlokić već skitnica iz ranih godina 20 stoljeća. Sigurno se pitate o čemu se radi. Naime, sve se odvilo u subotu, 7.10.2015 oko 18 h, kada se 24 Hooligana uputilo prema kinu Europa. Tamo nas je dočekao orkestar Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem maestra Krešimira Batinića. Smjestili smo se i počelo je. Na platnu se ukazala Skitni-ca…. Bez riječi, samo zvuk Zagrebačke filharmonije. Sigurno prepoznajete skitnicu ... da, da Charlie Chaplin!

Njegov glavni lik bio je "Skitnica", lutalica otmjenog držanja i džentlmenskog ponašan-ja. Te subotnje večeri Hooligani su svim svojim čulima pratili projekciju filma Mališan koja govori o Skitnici (Chaplin) koji pronalazi napuštenu bebu u uličici i počne se brinuti za nju (Mališana). Charlie Chaplin i mnogi drugi glumci nijemog filma bili su prisiljeni sve svoje doživljaje stanja izražavati govorom tijela – oni su pioniri vještine neverbalnog komuniciranja. Verbalno izrečeni dijalozi imaju gotovo neograničen raspon tipova informacija koje mogu pružiti gledatelju, nijemi dijalozi u pravilu, ne pružaju faktografske informacije, iako je i to moguće (npr. klimanje ili odmahivanje glavom). Nijemi dijalozi, najčešće, služe za izražavanje verbalno neizrecivog ili barem teško izrecivog, dakle za izražavanje neke emocije (ljubavi, mržnje ..) ili nekog drugog tipa odnosa između likova koji iz nekog razloga to, ne mogu ili ne žele verbalizirati (izražavanje sumnje pogledom).

Specifičnost nijemih dijaloga je i njihova velika ovisnost o kontekstu u kojem se odvijaju. Gledajući nijemi film i prateći stanja likova koji se isključivo izražavaju pomoću kretnji, svatko od nas stvara svoj doživljaj priče u odnosu na individualno tumačenje reakcija likova (neverbalni dijalog) koje proizlazi iz naših mapa. Gledajući Mališana bez popratnog verbalnog izričaja stvarala sam svoju priču o Skitnici i dječaku. Tek sam čitajući malobrojne titlove uz film shvatila da moje tumačenje radnje nije u potpunosti isto onom što je Charlie htio prezentirati. Zapravo, cijela „čarolija“ upravo leži u tome što i mi kao skitnice lutamo pokušavajući „shvatiti“ što je u pojedinim filmskim scenama Charlie točno htio reći.


U nedjeljno jutro našli smo se na rubu Novog Zagreba, znajući samo da trebamo ponijeti trenirke. Iako su neki od nas imali sasvim svoju slučajnu hooliganštinu na putu, na kraju smo se ipak sakupili u dovoljno velikom broju i krenuli prema svlačioni-cama. Gdje idemo? Što ćemo raditi? Teren je izgledao sportski – možda nogomet? Osmjehe na lica je izvukla pojava velikih prozirnih gumenih lopti, kad smo shvatili da smo došli na – bubble football!

Na terenu otprilike kao za mali nogomet, hooligani su obukli lopte na sebe i krenuli igrati igru koja je bila vrlo pokretna, okretna, poskakujuća i odskakujuća. Riješeni brige za sudaranje, ovo je bila savršena prilika za zatrčati se u nekoga u punom trku, ili za padanje i rolanje po podu! Same lopte su načinjene od tvrde gume i izgledaju kao krafne s rupom u sredini. Imaju dva sloja, između kojih je zrak pod pritiskom, što čini gumu napetom poput balona. U rupu u sredini stane hooligan srednjih dimenzija, koji se uvuče ili uhvati za tregere koji ga drže spojenog s loptom. Teško je reći kome je bilo zabavnije – većim hooliganima koji su se stisnuli uz gumu i koji su se mogli bacati i zajurivati a da ne ispadnu, ili manjim koji su se morali držati za tregere, no zato su imali više slobode kretanja i skakanja unutar velikog balona. Naravno, ovako nešto je i odlična prilika za fotografiranje, što su neki hooligani iskoristili za slikanje u različitim pozama i stadijima letenja kroz zrak, odbijanja od poda i od drugih lopti.

Iako možda 15 minuta po utakmici zvuči prekratko, ispalo je da nikako nije – trčanje po terenu, skakanje, guranje, rolanje s loptama, a i veća temperatura u samoj lopti – činili su da su na kraju utakmice hooligani baš trebali odmor, prije nego što su bili spremni za sljedeću. Postojali su bodovi, ekipe koje su bile slučajno raspoređene su dobijale i gubile utakmice, no zapravo na kraju se nitko nije sjećao samih bodova nego smijeha, skakanja, i padanja u lopti.

Sveukupno, ovo je bilo sat i nešto odlične zabave i isprobavanja što bi bilo kad bi odskakivali baš od svega!

Autor: Kristina Bulešić BUBBLE

Hooliganshtina koja počinje znakom „Zabranjen prolaz“, garantira dobar provod i aktiviranje svih osjetila, zar ne? Mini ekipa iz Splita se hrabro uputila na još jedan put u nepoznato i još hrabrije i nabijeno adrenalinom se prihvatila izazova istog trenutka kada je shvatila što je na repertoaru. Prolaskom kroz velika, željezna vrata s jasno istaknutim i upozoravajućim znakom „Zabranjen prolaz“ , samoprozvana ekipa Tinovih Anđela, uhvatila se u koštac prvo s teoretskim predavanjem...

Ok, ok, priznajemo, prvo smo se fotografirali i pozirali i smijali i zezali i glumili kauboje, revolveraše, vojnike i kojekakve još važne uloge. A onda nas je iz djetinjstva trgnuo i pred sebe postrojio, nazovimo ga, gospodin Mate. Čovik ipo za vidit, a bome i za podijeliti znanje. Konkretan, stručan, precizan i hooliganskim mapama interesantan vodič. U svijet pištolja, pucanja i sigurnosnih mjera uvodio je ekipu k'o od šale. Saznali smo ponešto o karakteristikama i izboru pištolja, o pravilnom stavu pri pucanju, sigurnosnim uvjetima za koje se trebamo pobrinuti i poštovati ih. Nakon kratke obuke, slijedila je demonstracija, a onda je došao red da se jedan po jedan iskažemo, primjenjujući svo znanje koje smo prethodno upili i to u kombinaciji s uzbuđenjem i željom za pravilnim izvođenjem vježbe.

Gospodin Mate je bio uvijek tu poput šapata iz sjene, nesebično nam prostirući konkretne upute u cilju što uspješnijeg svladavanja izazova. I točno kako smo i očekivali, rasturili smo! Kao nagradu za učinjeno i poticaj za ubuduće, naš gospodin Mate nam je prezentirao pravi, pravcati revolver i svima ga stavio na raspolaganje za osjetiti i doživjeti to snažno, a malo, čudo. Rekoh vam da smo bili pravi vojnici i revolveraši!

U STRELJANI Autor: Ivana Bodlović

Uz hrpu smijeha, zahvala, pitanja i zezancija, gospodin Mate je na trenutak pobjegao od titule dočasnika hrvatske vojske i postao naš privatni fotograf te se pobrinuo da Tinovi Anđeli sa sobom, osim čahura za uspomenu, ponesu i fotografije kojima će „vaditi mast“ svima onima koji su rekli doći, a nisu i onima koji jednostavno nisu ni došli!

Do iduće mega hooliganshtine, ova mini ekipa vam šalje adrenalinske pozdrave iz Splita!

Autor: Ivana Bodlović

More, sunce, plaža i – wakeboarding! Planine, svjež zrak, snijeg i – skijanje! Kampovi su najviše od svega kombinacija produljene hooliganštine i druženja u trajanju od nekoliko dana, s vrhunskom atmosferom i prilikom za nove doživljaje i iskustva izvan mape. Redovito nam govore da smo najveselija i najzabavnija ekipa u okolici, a smijeh, pjesma, žustri razgovori i okidanje zabavnih sidara takav tempo omogućuju!

NLP KAMPOVI

"Stop trying to control everything and just let go!

LET GO!"

"Stop trying to control everything and just let go!

LET GO!"

nlp hooligans - mxv control everythinghooligans.life/wp-content/uploads/2016/04/v1-1.pdf · nlp...

Documents