nora henrik ibsen

Henrik Ibsen

Nora ili

Kua lutaka

prevela Branka Savi

2

Henrik Ibsen: Nora ili Kua lutaka

Sadraj

PRVI IN ________________ 4

DRUGI IN _____________ 25

TREI IN ______________ 41

3


Lica

HELMER, odvjetnik NORA, njegova ena GOSPOA LINDE DOKTOR RANK KROGSTAD TROJE MALE HELMEROVE DJECE ANA-MARIJA, dadilja SLUAVKA NOSA Dogaa se u Helmerovu stanu.

4


PRVI IN

Udobno i ukusno, ali ne i ekstravagantno namjetena soba. Vrata u dnu desno vode u predsob-lje; druga vrata u dnu lijevo u Helmerovu radnu sobu. Izmeu ovih vrata je klavir. U sredini zida lijevo vrata, a pokraj njih prozor. U blizini prozora okrugao stol s naslonjaima i malom sofom. U zidu sa strane desno, malo dalje, vrata; uz isti zid, vie naprijed, kaljeva pe, a pred njom nekoliko naslonjaa i jedna stolica za ljuljanje. Izmeu pei i vrata sa strane mali stol. Na zidovima bakro-rezi. Polica s porculanom i raznim umjetnikim ukrasima. Mali ormar za knjige s knjigama u ras-konom uvezu; sag preko cijele sobe. U pei vatra. Zimski je dan.

U predsoblju zvoni; malo zatim se uje kako se vrata otvaraju. NORA zadovoljna i pjevuei ulazi u sobu. Na sebi ima eir i zimski kaput, a nosi mnotvo paketa, koje ostavlja desno na stolu. Vrata od predsoblja ostavila je otvorena, pa se vidi NOSA koji nosi boino drvce i koaru; on to sve predaje SLUAVCI koja je otvorila vrata. NORA: Sakrijte dobro to drvce, Helena. Djeca ga nipoto ne smiju vidjeti do veeri, kad

bude okien! (Nosau, vadei novanik.) Koliko? NOSA: Pedeset ra. NORA: Evo vam jedna kruna. Zadrite ostatak. (NOSA zahvaljuje i odlazi. NORA zatvara

vrata. Ona se jo uvijek u tihom zadovoljstvu smijucka dok skida eir i kaput; zatim vadi iz depa vreicu sa slatkiima i nekoliko pojede, a onda oprezno poe do vratiju svoga mua i prislukuje.) Da, kod kue je. (Ona opet tiho zapjevucka, pa poe desno prema stolu.)

HELMER (iz svoje sobe): Je li to tamo moja ptiica cvrkue? NORA (otvara pakete): Pa da! HELMER: Je li to moja vjeverica tamo skakue? NORA: Da, da! HELMER: A kad se je vjeverica kui vratila? NORA: Ovog trenutka. (Strpa u dep vreicu sa slatkiima i obrie usta.) Doi, Torvalde, i

pogledaj to sam kupila. HELMER: Nemoj mi smetati! (Malo zatim otvara vrata i, drei pero u ruci, pogleda u sobu.)

Kupila, kae? Ovu gomilu stvari? Zar je mali lakoumni iak opet izletio i profukao sav moj novac?

NORA: Ali, Torvalde, ove godine si zaista moemo malo vie priutiti. Pa ovo je prvi Bo-i kad ne moramo tedjeti.

HELMER: To ne znai da imamo novaca za bacanje.

5


NORA: Pa ipak, Torvalde, ve sad si moemo priutiti i malo luksuza. Zar ne? Samo ma-lo, sasvim malko. Ti sad dobiva veliku plau i zaradit e mnogo, mnogo novaca.

HELMER: Da, od Nove godine. Ali trebaju proi cijela tri mjeseca do nove plae. NORA: Eh, dotle moemo i pozajmiti. HELMER: Nora! (Prilazi joj i u ali je potegne za uho.) Kako si ti nepromiljena! Pretpostavi-

mo da ja danas posudim tisuu kruna, ti ih potroi za vrijeme boinih blagdana, meni padne na Silvestrovo crijep na glavu, ja se sruim i...

NORA (zatvori mu usta): Ne govori takve stvari! HELMER: Da. Pomisli samo da se takvo to dogodi. to bi onda? NORA: Kad bi se takva grozota dogodila, bilo bi mi sasvim svejedno imam li dugova ili

nemam. HELMER: A moji vjerovnici? NORA: Oni? Koga briga za njih? Ja ih uope ne poznam. HELMER: Nora, Nora! Tipino enski! Ali, govorimo ozbiljno, Nora: ti zna to ja o tome

mislim. Ne praviti dugove! Ne posuivati! U kuanstvu koje se temelji na pozajmlji-vanju ima neega ropskog, pa i runog. Nas dvoje smo hrabro izdrali sve do dana dananjeg, pa emo isto tako jo i ovo kratko vrijeme... dok bude trebalo.

NORA (poe prema pei): Da, da. Kako ti eli, Torvalde. HELMER (idui za njom): Eh, pa ne treba zato da naa mala ptica pjevica odmah spusti kri-

la. to? Naa se vjeverica mrti? (Izvadi novanik.) Nora, ega bi tu moglo biti? NORA (brzo se okrene): Novaca! HELMER: Vidi! (Prui joj nekoliko novanica.) O, Boe, znam ja da je za Boi potrebna u

kui jo koja dobra svotica. NORA (broji): Deset... dvadeset... trideset... etrdeset. Hvala ti, Torvalde, lijepa hvala. S

ovim u ve izii. HELMER: Tako i treba! NORA: Naravno da treba. A sada doi da ti pokaem to sam sve kupila. Tako jeftino

kupila. Pogledaj: novo odijelo za Ivara, i sablja. To je konj i truba za Boba, a ovo lutka i kolijevka za Emmy. Sve je to istina vrlo jednostavno, ali ona ionako sve uniti. A ovo su rupii i sukno za sluavke. Stara Ana-Marija bi zapravo morala mnogo vie dobi-ti!

HELMER: A to je u ovom paketu? NORA (povie): Ne, Torvalde! To nee vidjeti prije veeri! HELMER: A tako! Ali reci mi sada, ti mala rasipnice, jesi li mislila i na sebe? NORA: Ah, pusti to! Ja doista ne znam nita to... HELMER: Reci mi ipak, ipak! Spomeni mi neto praktino to bi te osobito razveselilo. NORA: Zaista ne znam. Osim... Torvalde... HELMER: Dakle? NORA (igra se s njegovim gumbom, a da ga nije ni pogledala): Kad bi mi htio neto darovati,

mogao bi... mogao bi... HELMER: Brzo, da ujem!

6


NORA (brzo): Mogao bi mi dati novaca, Torvalde. Samo toliko koliko ti misli da moe. Ja u si onda kasnije ve neto kupiti.

HELMER: Ali, Nora... NORA: Da, daj mi, dragi Torvalde, lijepo te molim. Ja u uviti novac u lijepi zlatni papir i

objesiti ga na boino drvce. Zar to ne bi bilo divno? HELMER: Kako se zovu ptiice koje sav novac profukaju? NORA: Da, da, lakoumni ici znam ve. Ali ako mi tu ljubav uini, Torvalde, onda

u imati vremena da razmislim to mi je najpotrebnije. Zar to nije vrlo razborito, Tor-valde, zar ne?

HELMER (smijui se): Svakako kad bi ti novac, koji bi od mene dobila, uistinu sauvala, pa si neto kupila. Ali to e sve otii na kuanstvo i za razne nepotrebne stvari i onda u ti morati dati jo.

NORA: Ali, Torvalde... HELMER: Ne moe to poricati, draga moja mala Nora! (Zagrli je.) Moj lakoumni iak je

draestan, ali on treba strahovito puno novaca. Upravo je nevjerojatno koliko takva ptiica kota.

NORA: Ali nemoj! Kako samo moe rei neto takvo? Ja tedim gdje god mogu. HELMER (smije se): To je istina! Gdje god moe. Ali ti si apsolutno nesposobna tedjeti. NORA (pjevucka i zadovoljno se smijei): O, Torvalde! Ptiice... vjeverice ti zna kako mi

troimo i troimo... HELMER: Ti si udan mali stvor. Ba kao i tvoj otac. Uvijek eli novac u ruke, a kad ga

ima, odmah ti curi kroz prste. Nikad ne zna na to je otiao. Da, da, Nora. To je na-sljedno.

NORA: No, a ja bih voljela da sam naslijedila neke druge tatine vrline. HELMER: A ja te i ne bih htio drukiju nego to jesi: moja draga, mala, raspjevana ptiica.

ekaj, ekaj! Neto tu nije kako treba. Ti danas izgleda tako... tako... kako da ka-em?... tako sumnjivo.

NORA: Ja? HELMER: Da. Pogledaj mi pravo u oi! NORA (gleda ga): Evo! HELMER (prijeti prstom): Nije li ova slatka njukica danas bila zloesta u gradu? NORA: Kako to misli? HELMER: Nije li slatka njukica ipak bila u kojoj slastiarnici? NORA: Ne, Torvalde, vjeruj mi... HELMER: I nije se malo zasladila? NORA: Ne, zaista ne! HELMER: I nije kuala malo slatkia od badema? NORA: Ne, Torvalde, nije. HELMER: No, no pa to je sve samo ala. NORA (ide desno prema stolu): Rekao si mi da to ne inim. Ne misli valjda da bih ja...

7


HELMER: Ja tebi vjerujem... ti si meni dala svoju rije. (Prilazi joj.) Sauvaj samo za sebe, srce moje, svoja mala boina iznenaenja. Ionako e izii na vidjelo veeras kad za-palimo svjeice.

NORA: Nisi valjda zaboravio pozvati doktora Ranka? HELMER: Pa to nije ni potrebno. Samo se po sebi razumije da e on veerati s nama. Uos-

talom, rei u mu, ako naie danas prije podne. Naruio sam dobro vino. Nora, ti ni ne zna koliko se radujem dananjoj veeri.

NORA: I ja. A kako e tek djeca vriskati od radosti, Torvalde! HELMER: Ah, kako je divno kad se ima stalno i sigurno mjesto i lijep dohodak. Zar ne? Pa

ve takva pomisao je veliki uitak! NORA: O, to je sjajno! HELMER: A sjea li se prijanjih Boia? Ti si se svake veeri do kasno u no zakljuavala

tri duga tjedna da napravi cvijee i mnogo drugih ukrasa za boino drvce, pa nas iznenadi. Oh, to je bilo najdosadnije doba u mom ivotu.

NORA: Meni nije bilo dosadno. HELMER (smijeei se): Ali rezultat je, Nora, ipak bio dosta oskudan! NORA: Opet me zbog toga zadirkuje! to ja mogu to se maka uuljala i sve mi pokida-

la. HELMER: Ne, ne; tu si nisi mogla pomoi, sirota moja mala. Ti si imala najbolju namjeru

da nas razveseli, i to je glavno. Ali je ipak dobro da su teka vremena za nama. NORA: Da, to je divno! HELMER: Torvald ne mora sjediti tu sam i dosaivati se, a Nora ne mora naprezati svoje

drage oi i svoje njene, fine ruice. NORA (pljeui rukama): Ne, zar ne, Torvalde, to vie nije potrebno?! Oh, kako je to divno

uti. (Uzme ga ispod ruke.) A sada posluaj, Torvalde, kako sam zamislila to emo da-lje. im proe Boi... (U predsoblju zvoni.) Ah, zvoni! (Brzo malo pospremi po sobi.) Si-gurno netko dolazi. Kakva gnjavaa!

HELMER: Ne zaboravi da nisam kod kue! SLUAVKA (na vratima predsoblja): Milostiva gospoo, neka nepoznata gospoa... NORA: Neka izvoli. SLUAVKA (Helmeru): I gospodin doktor je ovdje. HELMER: U mojoj sobi? SLUAVKA: Da. (HELMER ode u svoju sobu. Sluavka uvede GOSPOU LINDE koja je u putnom odijelu, i zatvori

za njom vrata.) GOSPOA LINDE (bojaljivo i malo oklijevajui): Dobar dan, Nora. NORA (nesigurno): Dobar dan. GOSPOA LINDE: Ti me sigurno vie ne prepoznaje? NORA: Ne, ne znam... pa ipak... rekla bih... (Radosno) Pa da Kristina! Jesi li to ti?! GOSPOA LINDE: Da, ja sam. NORA: Kristina! A ja te nisam prepoznala! Pa kako bih i mogla?! (Tie.) O, kako si se

promijenila, Kristina!

8


GOSPOA LINDE: I jesam. U ovih devet-deset dugih godina... NORA: Zar se tako dugo nismo vidjele? Da, zaista! O, posljednjih osam godina bilo je sre-

tno doba! Vjeruj mi to. I sada si dola k nama u grad? Usred zime si tako daleko puto-vala? To je hrabrost!

GOSPOA LINDE: Dola sam jutros, parobrodom. NORA: Dakako, da se za vrijeme Boia razonodi. Vrlo lijepo! Mi emo se dobro proves-

ti. No, svuci se. Nije ti valjda hladno? (Pomae joj da se svue.) Tako, a sad sjednimo li-jepo pokraj pei. Ne, tu u naslonja! A ja u tu, da se ljuljam. (Uzme je za ruke.) Da, to je staro, poznato lice. I samo u prvom trenutku neto si ipak bljea, Kristina, i moda malo slabija.

GOSPOA LINDE: I mnogo, mnogo starija, Nora. NORA: No, da; moda i malo starija; ali malo, tako malo da nije vrijedno spomena. (Na-

jednom zastane; ozbiljno.) O, ja nita ne mislim! Sjedim tu i brbljam! Draga, jedina Kris-tina, moe li mi oprostiti?

GOSPOA LINDE: to, Nora? NORA (tiho): Jadna Kristina, pa ti si izgubila mua. GOSPOA LINDE: Da, prije tri godine. NORA: Oh, znam. itala sam u novinama. Ah, Kristina, vjeruj mi, esto sam ti onda htjela

pisati, ali svaki put sam opet odgodila. Uvijek me neto omelo. GOSPOA LINDE: Draga Nora, znam ja kako je to. NORA: Ne, Kristina, to je bilo runo od mene! Sirotice, to si sve pretrpjela! A on ti nije

ostavio nita od ega bi mogla ivjeti? GOSPOA LINDE: Nita! NORA: Ni djece? GOSPOA LINDE: Ne! NORA: Dakle ba nita? GOSPOA LINDE: Ni jedne jedine brige pa ni boli, da me ona hrani. NORA (gleda je nepovjerljivo): Ali, Kristina, kako je to mogue? GOSPOA LINDE (sjetno se smijei gladei je po kosi): O, dogaa se to katkad, Nora. NORA: Tako znai, sasvim sama! Mora da ti je strahovito teko! Ja imam troje draesne

djeice. Ovaj as ti ih ne mogu predstaviti otila su s djevojkom u etnju. Ali sad mi mora sve ispripovijedati!

GOSPOA LINDE: Ne, prvo ti! NORA: Ne, ti mora poeti. Danas neu da budem sebina. Danas u misliti samo o tebi.

Ali n e t o ti ipak moram rei. Jesi li ve ula kakva nas je velika srea ovih dana zadesila?

GOSPOA LINDE: Ne, a to to? NORA: Zamisli, moj mu je postao direktor banke. GOSPOA LINDE: Tvoj mu? O, to je srea! NORA: Pa da, vrlo velika srea. Kad je netko odvjetnik, ima vrlo nesiguran kruh, a osobi-

to kad se bavi samo ispravnim i potenim poslovima. A tako je Torvald uvijek i radio i ja se u tom pogledu potpuno s njim slaem. Vjeruj mi da se radujemo! On e ve od

9


Nove godine biti u banci, a onda e primati veliku plau i velike tantijeme. Od sada emo moi sasvim drukije ivjeti, nego dosad onako kako mi elimo. Ah, Kristina, osjeam se tako laganom i sretnom! Ipak je prekrasno imati puno, puno novaca i ni-kakvih briga. Zar ne?

GOSPOA LINDE: Da. Svakako mora biti lijepo kad ovjek ima ono to mu je potrebno. NORA: Ne, ne samo ono to mu je potrebno, ve mnogo, strano mnogo novaca. GOSPOA LINDE (smijei se): Nora, Nora! Zar se ti jo nisi opametila? U koli si bila velika

rasipnica. NORA (tiho se smijei): Da, Torvald to jo i danas govori. (Grozi se prstom.) Ali Nora, No-

ra nije tako glupa kao to vi mislite. A zaista nam nije ni ilo tako da bih mogla rasi-pati. Mi smo oboje morali raditi.

GOSPOA LINDE: I ti? NORA: Da, malenkosti runi rad. Plela sam, vezla i tome slino. (Tiho, polako.) A i dru-

ge stvari. Zna da je Torvald ostavio dravnu slubu kad smo se vjenali? U svom po-slu nije imao nikakva izgleda za promaknue, a morao je zaraditi vie novaca nego prije. Prve se godine strahovito premorio. On je, to je razumljivo, morao traiti sva-kojake nuzzarade, i radio je od jutra do kasno u no. To on nije izdrao i tako je na-smrt obolio. Lijenici su rekli da je potrebno da otputuje na jug.

GOSPOA LINDE: Ah da, pa vi ste bili cijelu godinu u Italiji. NORA: Jesmo. Vjeruj mi, nije bilo lako otputovati. Ivar se ba onda rodio. A morali smo

svakako otii. O, to je bilo prekrasno putovanje; i to je spasilo Torvaldu ivot. No sta-jalo je, Kristina, grozno puno novaca.

GOSPOA LINDE: Mogu zamisliti. NORA: Tisuu i dvije stotine talira je to stajalo. etiri tisue i osam stotina kruna. uj, to

je mnogo novaca! GOSPOA LINDE: Ali u takvom je sluaju ipak velika srea kad ih ovjek ima. NORA: Da, dobili smo ga od tate. GOSPOA LINDE: Ah, tako. Tvoj otac je ba u to vrijeme umro. NORA: Da, Kristina, ba onda. I pomisli, ja nisam mogla k njemu ni otputovati niti ga

njegovati. ekala sam svaki dan na porod svoga malog Ivara, a morala sam i njegova-ti svoga sirotog i nasmrt bolesnog Torvalda. Dragi, dobri tata! Nisam ga, Kristina, ni-kada vie vidjela. Ah! To je najtee to sam doivjela od svoga vjenanja.

GOSPOA LINDE: Znam da si ga jako voljela. I onda ste otputovali u Italiju? NORA: Da. Novac smo imali, a i lijenici su nas pourivali. Mjesec dana iza toga smo ot-

putovali. GOSPOA LINDE: I tvoj je mu sad potpuno izlijeen? NORA: Zdrav kao riba. GOSPOA LINDE: Ali... ovaj doktor? NORA: Koji doktor? GOSPOA LINDE: ini mi se da je djevojka rekla da je gospodin koji je zajedno sa mnom

uao, doktor. NORA: To je bio doktor Rank. Ali on ne dolazi k nama kao lijenik. To je na najbolji pri-

jatelj i navrati svaki dan barem jedanput. Ne, Torvald od onda nije bolovao ni sata.

10


Djeca su vesela i zdrava, a i ja. (Ona poskoi i zapljee rukama.) Boe, Kristina, divno je ivjeti i biti sretan! No to je ipak runo od mene; ja neprestano govorim samo o sebi. (Sjedne posve uz nju na klupicu i poloi ruke na njena koljena.) O, nemoj se na mene ljutiti! Reci mi, je li istina da ti nisi voljela svoga mua? Zato si se onda za njega udala?

GOSPOA LINDE: Moja je majka jo bila iva, bolesna i bez sredstava. Morala sam se bri-nuti i za svoja dva mlaa brata. Smatrala sam svojom dunou da ga ne odbijem.

NORA: Da, da. Imala si pravo. On je, dakle, onda bio bogat? GOSPOA LINDE: Mislim i vrlo bogat. Ali ti poslovi su bili nesigurni, Nora. Kad je umro,

doao je slom i nita nije ostalo. NORA: A onda? GOSPOA LINDE: Onda sam morala progurati s malom sitniarijom, pa s malom kolom i

svim moguim. Posljednje tri godine bile su za mene samo jedan dugi radni dan bez ikakva odmora. Sada je tome kraj, Nora. Moja me sirota majka vie ne treba umrla je. A ni braa zaposleni su i mogu se brinuti sami za sebe.

NORA: Sad se sigurno osjea lake! GOSPOA LINDE: Ne, prazno. Nemam vie nikoga za koga bih mogla ivjeti. (Ustaje, ne-

mirno.) Zbog toga nisam vie ni mogla izdrati u onom zabaenom gnijezdu. Ovdje se ipak lake moe nai neto to e ovjeka obuzeti i ispuniti mu misli. Ako mi samo uspije pronai neko stalno mjesto, neki posao u uredu...

NORA: Ali, Kristina, to je jako naporno. Ti i bez toga ve izgleda dosta slabo. Za tebe bi bilo mnogo bolje kad bi otila u neke kupke!

GOSPOA LINDE (poe prema prozoru): Ja, Nora, nemam oca koji bi mi za to dao novaca. NORA (ustane): O, nemoj se ljutiti na mene! GOSPOA LINDE (poe prema njoj): Draga moja Nora, nemoj se ti ljutiti na mene. U prili-

kama kao to su moje najgore je to da one ovjeka toliko ogore. Nema za bilo koga raditi, a ipak si neprestano u poslu. Mora se ipak ivjeti, i tako postaje ovjek sebian. Kad si mi ti priala o sretnom obratu u vaim prilikama vjeruj mi, ja se nisam toliko radovala zbog tebe, koliko zbog sebe.

NORA: Kako to? Ah da, sada razumijem. Misli da bi Torvald mogao za tebe neto uini-ti.

GOSPOA LINDE: Da, na to sam pomislila. NORA: I uinit e, Kristina. Prepusti ti to samo meni. Ja u to ve tako fino urediti, tako

fino. Smislit u najprije neto da ga oraspoloim. Ah, ja bih ti tako rado pomogla! GOSPOA LINDE: Kako je to lijepo od tebe, Nora, da se za mene brine dvostruko lije-

po od t e b e , koja gotovo ni ne pozna teinu i nevolje ivota. NORA: Ja? Ja da ne poznam? GOSPOA LINDE (smijeei se): Boe dragi, ono malo runog rada i tome slino. Ti si jo

takvo dijete, Nora. NORA (zabaci glavu i hoda po sobi): Ne bi to smjela rei s takve visine. GOSPOA LINDE: Tako? NORA: Ti si kao i drugi. Svi vi mislite da ja nisam sposobna za neto ozbiljno... GOSPOA LINDE: No, no. NORA: ... da ja pojma nemam kako je ivot teak.

11


GOSPOA LINDE: Draga Nora, pa ti si mi upravo govorila o svima tvojim loim iskustvi-ma.

NORA: Ah, o tim sitnicama! (Tiho.) O velikim stvarima ti nisam priala. GOSPOA LINDE: O velikima? to time misli? NORA: Ti me potpuno omalovaava, Kristina. Nemoj to raditi. Ti se ponosi to si toliko

dugo i tako teko radila za svoju majku. GOSPOA LINDE: Ja sigurno nikoga ne omalovaavam. No naravno da sam ponosna i

sretna pri pomisli da sam svojoj majci bar donekle olakala posljednje dane. NORA: A ponosna si i na to to si uinila za svoju brau. GOSPOA LINDE: Mislim da na to imam pravo. NORA: Sigurno. A sad e, Kristina, neto saznati. I ja imam razloga da budem ponosna i

sretna. GOSPOA LINDE: U to ne sumnjam. Ali, na to misli? NORA: Tie! Pomisli da to Torvald uje! Ni po koju cijenu ne smije on... nitko to ne smije

saznati, nitko osim tebe, Kristina. GOSPOA LINDE: Ali to to? NORA: Doi ovamo. (Privlai je k sebi na sofu.) Da, i ja imam neto to me ini ponosnom i

sretnom: ja sam Torvaldu spasila ivot. GOSPOA LINDE: Ti? Kako to, spasila? NORA: Pa priala sam ti o putu u Italiju. Da Torvald tamo nije otiao, bio bi izgubljen. GOSPOA LINDE: No, da, ali tvoj otac vam je dao potrebna sredstva... NORA (smijei se): Da. U to vjeruje Torvald i drugi u to vjeruju, ali... GOSPOA LINDE: Ali? NORA: Tata nam nije dao nita. Ja sam pribavila novac. GOSPOA LINDE: Ti? Cijelu tu veliku svotu? NORA: Tisuu i dvije stotine talira. etiri tisue i osam stotina kruna. No, to sad kae? GOSPOA LINDE: Da, ali kako je to, Nora, uope bilo mogue? Dobila si na lutriji? NORA: Na lutriji? (Prezirno.) I to bi mi bila neka umjetnost! GOSPOA LINDE: Pa gdje si je onda dobila? NORA (pjevui i tajanstveno se smijei): Hm, tralalala! GOSPOA LINDE: Posuditi ipak nisi mogla! NORA: Je li? A zato ne? GOSPOA LINDE: Ne, jer ena ne moe podii zajam bez privole svoga mua. NORA (zabaci glavu): Tako? A ako je to ena koja ima stanoviti smisao za poslove, ena

koja se zna mudro vladati onda... GOSPOA LINDE: Ali, Nora, ja te nita ne razumijem. NORA: Nije ni potrebno. Nije ni bilo reeno da sam novac p o z a j m i l a . Mogu si ga i

na druge naine pribaviti. (Baci se na sofu.) Na primjer, od kakvog svog oboavatelja. Kad netko malo zgodnije izgleda, kao ja...

GOSPOA LINDE: Ti si luda! NORA: Sad si sigurno neizmjerno znatieljna.

12


GOSPOA LINDE: uj me, draga Nora: da ti nisi poinila neto nepromiljeno? NORA (opet se uspravi): Zar je nepromiljenost spasiti ivot svome muu? GOSPOA LINDE: ini mi se nepromiljenim da si ti bez njegova znanja... NORA: Ta on i nije smio nita znati! Zaboga, zar to ne moe shvatiti? On ak ni to nije

smio znati kako mu je loe zdravlje. M e n i su doli lijenici i rekli da mu je ivot u pogibelji i da ga moe spasiti samo boravak na jugu. Zar misli da se nisam pokuala na drugi nain izvui iz neprilike? Govorila sam s njim o tome kako bi krasno bilo kad bih jedanput, kao tolike mlade ene, otputovala u inozemstvo. Plakala sam, molila; rekla mu da pomisli i na to u kakvom sam stanju; da bude dobar i uini mi po volji, pa sam mu predloila da uzme zajam. Ali tada je on, Kristina, gotovo pobjesnio. Re-kao je da sam lakoumna i da je njegova dunost kao supruga da ne popusti mislim da je tako nekako rekao mojim muicama i hirovima. Pa neka, mislila sam, ti mora biti spaen. I onda sam pronala izlaz.

GOSPOA LINDE: Zar tvoj mu nije od tvoga oca saznao da vam on nije dao taj novac? NORA: Ne, nikada. Tata je umro ba onih dana. Namjeravala sam mu sve rei i zamoliti

ga da to ne oda. No on je onda leao tako teko bolestan i... naalost... nije vie bilo potrebno.

GOSPOA LINDE: A poslije se nisi nikada povjerila svome muu? NORA: Ne, zaboga, to ti pada na pamet? Njemu, koji je u tim stvarima toliko strog! A

osim toga Torvald sa svojim mukim ponosom kako bi njemu bilo neugodno i poniavajue kad bi znao da mi na neemu treba zahvaliti. To bi potpuno poremetilo na odnos. Na lijepi, sretni dom ne bi vie bio to to je sada.

GOSPOA LINDE: Zar mu to nikada nee rei? NORA (zamiljeno, napola se smijeei): Da, moda jedanput, poslije; poslije mnogo godina,

kad ne budem vie tako lijepa kao sada. Nemoj mi se na ovo smijati. Ja mislim samo to: kad me Torvald ne bude vie tako jako volio kao sada; kad ne bude vie uivao u tome da mu pleem, da se preoblaim i recitiram. Onda e moda biti dobro imati togod u rezervi. (Prekidajui.) Ah, glupost! Glupost! To vrijeme nikada nee doi! No, a to misli, Kristina, o mojoj velikoj tajni? Ne vrijedim li i ja neto? Vjeruj mi, uosta-lom, da mi je sve to zadalo mnogo briga. Zbilja mi nije bilo lako da uvijek pravovre-meno udovoljim svojim obvezama. Ti, naime, treba znati da u poslovnom ivotu po-stoji neto to se zove etvrtgodinje kamate i neto to se zove otplata; a novac je uvi-jek tako strano teko pribaviti. A onda sam, vidi, gdje god sam mogla, morala ted-jeti. Od novca za kuanstvo nisam mogla skoro nita odvojiti, jer je Torvald morao dobro ivjeti. Ni djecu nisam mogla pustiti da idu naokolo loe obuena; mislila sam da ono to za njih dobijem moram na njih i potroiti. Slatki, dragi moji maliani!

GOSPOA LINDE: Onda si, jadna Nora, sigurno morala smanjiti svoje vlastite potrebe? NORA: Pa da! Ja sam prije sviju zato tu. Svaki put kad bi mi Torvald dao novac za nove

haljine ili to slino nikad nisam na to potroila vie od polovice. Kupovala sam samo ono to je najjeftinije i najjednostavnije. Prava je srea to mi sve tako dobro stoji, pa tako Torvald nije nita primijetio. Ali katkad mi je, Kristina, bilo jako teko, jer to je ipak boanski divno biti elegantno odjeven. Zar ne?

GOSPOA LINDE: Dakako! NORA: No, a osim toga sam imala i drugih vrela prihoda. Prole sam zime imala sree da

dobijem mnogo posla; prepisivala sam. Zatvorila bih se u sobu svake veeri, pa pisala

13


duboko u no. Ah, mnogo puta sam bila tako umorna. A ipak je bilo vrlo zabavno ra-diti i zaraivati novac. inilo mi se upravo kao da sam mukarac.

GOSPOA LINDE: A koliko si na taj nain ve otplatila? NORA: Pa, to ti ba ne mogu tako tono rei. Zna li da je vrlo teko snalaziti se u takvim

poslovima? Znam samo to da sam dala sve to sam mogla skupiti. Mnogo puta nisam ni znala kako u. (Smijei se.) Onda bih tu sjela i zamiljala da je u mene zaljubljen neki stari, bogati gospodin...

GOSPOA LINDE: Kako? Koji gospodin? NORA: Ah, glupost!... i da je on umro, a kad su otvorili njegovu oporuku, u njoj je veli-

kim slovima pisalo: Sav moj imutak neka odmah bude isplaen u gotovu lijepoj i dragoj gospoi Nori Helmer.

GOSPOA LINDE: Ali, draga Nora, tko je taj gospodin? NORA: Gospode Boe, zar ti to ne moe shvatiti? Taj stari gospodin nije uope ni posto-

jao. To sam si ja samo uobrazila. Uvijek i opet uvijek kad nisam nikako znala kako da doem do novaca. Ali to nije vano. Neka stari, dosadni ovjek samo ostane gdje je. Marim ja za njega i za njegovu oporuku! Sad vie nemam briga. (Ustajui naglo.) Boe, o Boe, Kristina, pa to je ipak fantastina pomisao! Biti bez briga! Biti bez briga, sa-svim bez briga. Igrati se i skakati s djecom; imati u kui sve divno i udobno, upravo tako kao to to eli Torvald! I, pomisli, upravo dolazi proljee sa svojim dubokim, plavim nebom! Moda emo poi na kakav mali put. Moda u opet vidjeti more! Ah, ah! Kako je to divno: ivjeti i biti sretan! (U predsoblju se uje zvono.)

GOSPOA LINDE (ustaje): Netko zvoni. Moda e biti najbolje da odem. NORA: Ne, ostani samo. Nije to posjet meni; to sigurno netko ide Torvaldu. SLUAVKA (iz predsoblja): Oprostite, milostiva gospoo, tu je neki gospodin koji s gospo-

dinom odvjetnikom... NORA: Hoe rei s gospodinom d i r e k t o r o m b a n k e . SLUAVKA: Da, eli govoriti s gospodinom direktorom banke. No ne znam zapravo...

kod njega je ve gospodin doktor... NORA: Tko je taj gospodin? KROGSTAD (na vratima predsoblja): Ja sam, gospoo Helmer.

(Gospoa Linde se lecne, malo povue i okrene prema prozoru.) NORA (poe mu korak ususret; napeto, u pola glasa): Vi? to to znai? O emu vi elite raz-

govarati s mojim muem? KROGSTAD: O bankovnim poslovima. Tako neto. Ja imam u Dionikoj banci neko malo

namjetenje i, kako ujem, va e nam mu sada biti ef... NORA: To su dakle... KROGSTAD: ... samo dosadni poslovi, gospoo Helmer. Apsolutno nita drugo. NORA: Onda budite dobri, pa se potrudite u radnu sobu.

(Ona ravnoduno odzdravi i zatvori vrata od predsoblja, a zatim prie k pei i pogleda vatru.) GOSPOA LINDE: Nora, tko je taj ovjek? NORA: Neki Krogstad. GOSPOA LINDE: Dakle, ipak on!

14


NORA: Ti ga poznaje? GOSPOA LINDE: Odavno. On je bio u naem kraju due vrijeme odvjetniki koncipijent. NORA: Da, tono. GOSPOA LINDE: Kako se promijenio! NORA: Nesretan brak. GOSPOA LINDE: Zar njegova ena nije umrla? Nije li sad udovac? NORA: S punom kuom djece. Ta-ko!... sada gori. (Ona zatvori vrataca od pei i malo odma-

kne stolac za ljuljanje.) GOSPOA LINDE: Kau da se on bavi svakojakim poslovima. NORA: Je li? Mogue. Ja zbilja ne znam. Ali ne mislimo na poslove. To je tako dosadno.

(Iz Helmerove sobe izlazi DOKTOR RANK.) RANK (jo na vratima): Ne, ne, dragi prijatelju, ne elim smetati. Idem popriati s Norom.

(Zatvori vrata i opazi gospou Linde.) Ah, oprostite! Ja i ovdje smetam? NORA: Ne, nipoto. (Predstavlja ih.) Doktor Rank gospoa Linde. RANK: O! Ime koje se u ovoj kui esto spominje. ini mi se da sam maloprije na stubitu

proao pokraj vas. GOSPOA LINDE: Da, ila sam uza stube vrlo polako. Teko mi je. RANK: Ah tako! Bolest? GOSPOA LINDE: Premorenost. RANK: Nita drugo? Onda ste sigurno doli u grad da se malo odmorite za vrijeme blag-

dana? GOSPOA LINDE: Dola sam da naem posao. RANK: Zar je to lijek protiv premorenosti? GOSPOA LINDE: ivjeti se mora, gospodine doktore. RANK: Da, to je vrlo raireno miljenje da se mora. NORA: No, no, doktore. Pa i vi volite ivjeti. RANK: Najvjerojatnije. Koliko god se jadno osjeao, ipak bih htio produiti te muke. Moji

pacijenti ele to isto. A ni s moralno oboljelima nije drukije. Ovoga je trenutka unu-tra, kod Helmera, upravo jedan takav moralni Lazar.

GOSPOA LINDE ( prigueno): Ah! NORA: Na koga to mislite? RANK: Ah, to je neki nadripisar, a zove se Krogstad. Vi ne poznate toga ovjeka. Pokva-

ren do sri. A ak je i o n poeo brbljati o tome kako m o r a ivjeti. NORA: Tako? A o emu on to eli govoriti s Torvaldom? RANK: Zaista ne znam. uo sam samo da se tie banke. NORA: Nisam znala da taj Krog da gospodin Krogstad ima nekog posla s bankom. RANK: O, dakako! On tamo ima nekakvo namjetenje. (Gospoi Linde.) Ne znam ima li i u

vaem kraju takvih ljudi koji jurcaju okolo kao bez daha ne bi li nanjuili kakve po-kvarenjake, pa da ih onda stjeraju u oak... i to vrlo unosan. Ako ste moralno jaki, os-tavljaju vas na miru.

GOSPOA LINDE: Zdravima ne treba lijeka.

15


RANK (slijeui ramenima): ... i zato je itavo drutvo jedna velika bolnica. NORA (koja je uronila u svoje vlastite misli, najednom se poluglasno nasmije i zapljee). RANK: Zato se vi tome smijete? Kako biste drukije opisali drutvo? NORA: to se mene tie to glupo drutvo?! Smijem se neemu posve drugom... neemu

strahovito smijenom. Recite, doktore, hoe li sada svi koji su zaposleni u banci biti ovisni o Torvaldu?

RANK: I to je vama tako strano smijeno? NORA (smijei se i pjevucka): Pustite me samo, samo me pustite! (ee po sobi gore-dolje.)

Ah, pomisao da mi da Torvald ima tako veliki utjecaj na mnotvo ljudi zaista je nadasve zabavna. (Vadi iz torbe vreicu s bombonima.) Doktore, bomboni?

RANK: Gle, gle, bomboni. ini mi se da je to ovdje zabranjena roba. NORA: Pa da. No ove mi je Kristina poklonila. GOSPOA LINDE: Molim? NORA: No, no, no; nemoj se uplaiti. Ti nisi mogla znati da je to Torvald zabranio. Boji se

da u upropastiti zube. Ah to! Jedanput je doputeno! Zar ne, doktore? Ovamo, mo-lim! (Stavlja mu bombon u usta.) A i ti, Kristina! I ja, takoer; jedan mali ili najvie dva. (Opet hoda okolo.) Sada sam zaista presretna. I sada postoji jo samo neto na svi-jetu to bih silno eljela.

RANK: A to je? NORA: Ja bih tako rado neto rekla, ali da i Torvald uje. RANK: Pa zato to ne reknete? NORA: Ne, ne smijem, to je tako runo. GOSPOA LINDE: Runo? RANK: Onda vam to ne bih savjetovao. Ali nama ipak moete. No, to bi vi to tako rado

rekli da i Torvald uje? NORA: Tako bih silno eljela rei: Grom i pakao! RANK: No, no! GOSPOA LINDE: Ali, Nora! RANK: Evo i njega! Recite! NORA (sakriva vreicu s bombonima): Pst! Pst! Pst!

(Dolazi HELMER iz svoje sobe; na ruci mu je zimski kaput, a u ruci eir.) NORA (poe mu ususret): No, dragi Torvalde, jesi li ga se rijeio? HELMER: Da, otiao je. NORA: Smijem li te predstaviti: ovo je Kristina. Danas je doputovala. HELMER: Kristina? Oprostite, ali ja ne znam... NORA: Gospoa Linde, dragi Torvalde. Gospoa Kristina Linde. HELMER: Ah, tako. Po svoj prilici prijateljica moje supruge iz kolskih dana. GOSPOA LINDE: Da, mi se poznajemo otprije. NORA: Zamisli: ona je doputovala izdaleka samo da s tobom govori. HELMER: Kako? GOSPOA LINDE: Nije ba tako...

16


NORA: Kristina je, naime, izvanredno spretna u uredskim poslovima. I sada bi ona neiz-mjerno rado dola pod vodstvo nekog sposobnog ovjeka, pa da naui jo vie no to zna.

HELMER: Vrlo pametno, gospoo Linde. NORA: I kad je ula da si postao bankovni direktor javljeno je brzojavom doputova-

la je ovamo to je bre mogla i zar ne, Torvalde, meni za ljubav e za Kristinu ve neto uiniti? Zar ne?

HELMER: No, pa to ne bi bilo nemogue. Vi ste udovica? GOSPOA LINDE: Da. HELMER: I vjeti ste uredskom poslu? GOSPOA LINDE: Da, prilino. HELMER: Onda je vrlo vjerojatno da u za vas pronai neko mjesto. NORA (pljeui ): Vidi, vidi? HELMER: Vi ste doli ba u pravi as, gospoo Linde. GOSPOA LINDE: Kako da vam zahvalim? HELMER: To nipoto nije potrebno. (Oblai kaput.) Ali, za danas me morate ispriati... RANK: Priekaj, idem i ja. (Donese iz predsoblja svoj krzneni kaput i grije ga na pei.) NORA: Nemoj ostati predugo, dragi Torvalde. HELMER: Samo jedan sat, ne due. NORA: Kristina, ide i ti? GOSPOA LINDE (oblai svoj zimski kaput): Da. Moram potraiti kakvu sobu. HELMER: Onda moemo zajedno. NORA (pomaui joj): Kako je nezgodno to nam je stan tako malen. Jednostavno te ne

moemo... GOSPOA LINDE: to ti pada na pamet! Zbogom, draga Nora. I, hvala ti na svemu. NORA: Do vienja! Svakako doi veeras. I vi, doktore. to? Ako vam zdravlje dopusti?

Razumije se da e vam biti dobro. Samo se dobro zamotajte. (U razgovoru ulaze u predsoblje. Sa stubita se uju djeji glasovi.)

NORA: Evo ih, evo ih! (Ona otri i otvara vrata.) (Ana-Marija ulazi s djecom.)

NORA: Unutra, samo unutra! (Sagne se i ljubi djecu.) Vi slatki, jedini! Pogledaj ih, Kristina! Zar nisu prekrasni?

RANK: Dajte da se maknemo s propuha! HELMER: Doite, gospoo Linde. Ovdje vie nije izdrivo za onoga tko nije majka! (Rank, Helmer i gospoa Linde silaze niza stube, a dadilja odlazi s djecom u sobu. Za njima odlazi

i Nora, kad zatvori vrata od predsoblja.) NORA: Kako izgledate svjee i veselo. Pa ti vai rumeni obraii, kao jabuke i ruice.

(Djeca su za vrijeme toga zbivanja neprestano s njom u razgovoru.) Jeste li se dobro zabav-ljali? To je divno. Ah, ti si vozio Emmy i Boba na saonicama? Pomisli samo! Da, ti si pravi deko, Ivare. Dajte mi je malo, Ana-Marija. Moju slatku malu lutkicu! (Uzme od dadilje najmanje dijete, pa s njim plee.) Samo mir! Da, Bob, plesat u i s tobom. to? Vi ste se grudali? O, da sam bila tamo! Pusti samo, Ana-Marija, ja u je sama svui. Pusti,

17


ja to tako rado inim. Poi dotle u djeju sobu. Ti izgleda tako promrzlo. Na pei ima kave.

(Dadilja odlazi u sobu nadesno. Nora skida djeci kaputie i eire, pa ih baca naokolo, dok djeca neprestano priaju.)

NORA: Ali da?! Veliki pas je za vama trao? Naravno da vas nije ugrizao. Ne, tako male i dobre lutkice ne grizu psi. Ne zaviruj u pakete, Ivare! to je to? ekaj i saznat e! Iz-nenaenje! Ah ne, ne; tu unutra je neto runo. Da se igramo? ega da se igramo? Skrivaa? Da. Igrajmo se skrivaa. Neka se prvo sakrije Bob. to? Najprije mama? Do-bro, onda prvo ja. Probajte me nai! (Ona i djeca igraju se u ciki i smijehu po sobi i u susjednoj prostoriji nadesno. Najzad se Nora sakrije ispod stola. Djeca dojure unutra, trae je, no ne mogu je nai. Onda zauju njezin pri-gueni smijeh, polete prema stolu, podignu stolnjak i ugledaju je. Burno klicanje. Ona ispue ispod stola tako kao da ih hoe zaplaiti. Ponovno radosno pocikivanje. Na ulaznim vratima meutim netko pokuca; nitko to nije primijetio. Zatim se vrata napola otvore i sada se vidi KROGSTADA.)

(On jo malo eka. Igra traje i dalje.) KROGSTAD: Oprostite, gospoo Helmer... NORA ( s priguenim krikom padne na koljena): Ah! to elite? KROGSTAD: Oprostite. Stubina su vrata bila odkrinuta. Sigurno ih je netko zaboravio

zatvoriti. NORA (ustaje): Moj mu nije kod kue, gospodine Krogstad. KROGSTAD: Znam. NORA: Da? Pa to ete onda ovdje? KROGSTAD: Da progovorim s vama nekoliko rijei. NORA: Sa mnom? (Djeci, tiho.) Idite Ana-Mariji. to? Ne, strani gospodin nee mami ni-

ta. Kad on ode, mi emo se opet igrati. (Ona povede djecu nalijevo u sobu i zatvori vrata.) NORA (nemirno, napeto): Sa mnom elite govoriti? KROGSTAD: Da. NORA: Danas? Pa danas jo nije prvi. KROGSTAD: Ne, danas je Badnjak. Samo o vama ovisi kakav e vam biti Boi! NORA: to vi hoete? Ja danas apsolutno ne mogu. KROGSTAD: O tome zasad neemo govoriti. Radi se o drugoj stvari. Imate malo vremena? NORA: O da, svakako. Vremena imam, iako... KROGSTAD: Dobro. Sjedio sam u restauraciji Olsen i vidio vaega mua kako prelazi uli-

cu... NORA: Da? KROGSTAD: ... s nekom damom. NORA: I to s tim? KROGSTAD: Oprostite to pitam, no je li ta dama izvjesna gospoa Linde? NORA: Da. KROGSTAD: Dugo je ovdje? NORA: Od jutros.

18


KROGSTAD: Ona je vjerojatno vaa prijateljica? NORA: Da, no ja ne razumijem... KROGSTAD: I ja sam je nekad poznavao. NORA: To znam. KROGSTAD: Tako? Vi ste, dakle, upueni u tu stvar? To sam i mislio. Smijem li vas, dakle,

kratko i jasno zapitati hoe li gospoa Linde dobiti namjetenje u banci? NORA: Gospodine Krogstad, kako me se to usuujete pitati? Vi, koji ste potinjeni mome

muu? Ali, kad ve pitate, onda znajte: da, gospoa Linde e dobiti namjetenje. Ja sam se sama, gospodine Krogstad, za nju zauzela. Zadovoljni?

KROGSTAD: Dakle sam pogodio. NORA (ide gore-dolje po sobi): Boe moj, pa smije se imati barem malo utjecaja! Ako sam i

ena, ipak time jo ni izdaleka nije reeno da... Kad se ovjek nalazi u potinjenom po-loaju, gospodine Krogstad, trebao bi se dobro uvati da ne uvrijedi onoga tko... hm...

KROGSTAD: ... ima utjecaja? NORA: Upravo tako. KROGSTAD (promijenjenim glasom): Gospoo Helmer, biste li bili dobri upotrijebiti va ut-

jecaj u moju korist? NORA: Kako? to time mislite? KROGSTAD: Hoete li biti tako dobri i pobrinuti se da ja zadrim svoj podreeni poloaj u

banci? NORA: to to znai? Tko vam ga kani oduzeti? KROGSTAD: Ah, ne morate se preda mnom praviti kao da nita ne znate. Meni je potpuno

jasno da vaoj prijateljici ne moe biti ugodno da se sa mnom sretne, a sad znam i ko-mu mogu zahvaliti ako me otpuste.

NORA: Ali ja vas uvjeravam... KROGSTAD: Da, da, da. Kratko i jasno: jo ima vremena i ja vam savjetujem da upotrijebi-

te svoj utjecaj i sprijeite to. NORA: Gospodine Krogstad, ja nikakva utjecaja nemam. KROGSTAD: Nemate? Meni se ini da sam maloprije, iz vaih vlastitih usta, uo... NORA: Ne smijete to tako shvatiti. Ja? Kako samo moete i pomisliti da ja mogu utjecati

na svoga mua?! KROGSTAD: O, poznam ja vaeg supruga jo iz studentskih dana. Ne mislim da je gospo-

din bankovni direktor postojaniji od drugih ljudi. NORA: Ako budete s omalovaavanjem govorili o mome suprugu, pokazat u vam vrata. KROGSTAD: O, vrlo hrabro! NORA: Ja vas se vie ne bojim. im proe Nova godina, rijeit u se i cijele te brige. KROGSTAD (opet se svlada): Shvatite jednu stvar, gospoo Helmer: u sluaju potrebe borit

u se za svoje malo mjesto na ivot i smrt. NORA: To se i vidi. KROGSTAD: Nije to samo zbog plae! Do nje mi je jo najmanje stalo. Radi se o neemu

drugom. No, da moram to rei! Vidite... vama je sigurno poznato, kao i cijelom svi-jetu, da sam ja prije vie godina poinio jednu nepromiljenost.

19


NORA: ini mi se da sam o tome neto ula. KROGSTAD: Stvar nije dola pred sud, ali od onoga asa bila su mi odjednom zatvorena

sva vrata. I onda sam se bacio na poslove koji su vam poznati. Neto sam ipak morao zapoeti, a mogu rei i to da nisam bio od onih najgorih. Ali sad moram cijelu tu stvar urediti. Moji sinovi rastu; zbog njih moram nastojati da opet postignem onoliko gra-anskog ugleda, koliko je mogue. Mjesto u banci bilo bi takorei prva stepenica. I sad me va suprug hoe opet gurnuti nogom sa stepenice u blato.

NORA: Za ime Boje, gospodine Krogstad, nije u mojoj moi da vam pomognem. KROGSTAD: Zato to neete; ali ima naina da vas na to prisilim. NORA: Vi valjda neete mome muu rei da vam dugujem novaca? KROGSTAD: Hm... a ako mu kaem? NORA: Kako moete?! (Priguujui suze.) Ovu tajnu, koja je moja radost i moj ponos... da

je on sazna na tako ruan i neukusan nain? Da je od v a s dozna? Vi biste me izloi-li najstranijim neprijatnostima.

KROGSTAD: Samo neprijatnostima? NORA (estoko): No, uradite to! Vidjet ete kamo e vas to dovesti. Onda e tek moj mu

vidjeti koliko ste vi zao ovjek; onda tek neete zadrati svoje mjesto! KROGSTAD: Pitam vas, bojite li se vi samo domaih neprijatnosti? NORA: Ako moj mu to sazna, on e sigurno odmah isplatiti ostatak. I onda emo vas se

zauvijek otarasiti! KROGSTAD (prilazei korak blie): ujte me, gospoo Helmer: vi ili imate slabo pamenje ili

se apsolutno nita ne razumijete u poslove. Moram vam tu stvar malo objasniti. NORA: Kako? KROGSTAD: Kad je va suprug bio bolestan, vi ste doli k meni da posudite tisuu i dvije

stotine talira. NORA: Nisam znala ni za koga drugog. KROGSTAD: Obeao sam da u vam taj novac pribaviti... NORA: Pa i pribavili ste mi. KROGSTAD: ... obeao sam da u vam tu svotu pribaviti pod odreenim uvjetima. Koliko

znam, bili ste toliko zaokupljeni boleu svoga mua i toliko zauzeti time da dobijete novac za put da niste obratili panju na uvjete. Bit e zbog toga zgodno da vas na njih podsjetim. No, dakle, ja sam obeao da u vam novac nabaviti, uz ugovor koji sam ja sastavio.

NORA: I koji sam ja potpisala. KROGSTAD: Dobro, ali ja sam dolje dodao nekoliko redaka po kojima za dug jami va

otac. Ove je retke va otac trebao potpisati. NORA: Trebao? On ih je potpisao. KROGSTAD: Ja sam datum ostavio in blanco. To znai: va je otac trebao sm naznaiti

datum potpisivanja. Sjeate li se, gospoo Helmer? NORA: ini mi se. KROGSTAD: Dao sam vam onda ugovor da ga potom poaljete svome ocu. Nije li bilo

tako?

20


NORA: Da. KROGSTAD: Bit e da ste to uinili odmah, jer ste mi ga vratili za manje od tjedan dana, s

potpisom vaeg oca. Nato sam vam isplatio novac. NORA: Pa da. A zar vam nisam tono otplaivala? KROGSTAD: Tako, prilino. Ali da se vratimo na ono o emu smo govorili bilo je to

onda za vas, gospoo Helmer, veoma teko doba. NORA: Da, bilo je. KROGSTAD: Va je otac, koliko znam, leao teko bolestan. NORA: Bio je na samrti. KROGSTAD: I malo zatim je umro. NORA: Da. KROGSTAD: Recite mi, gospoo Helmer, znate li moda dan smrti vaeg oca? Mislim, da-

tum? NORA: Tata je umro 29. rujna. KROGSTAD: Posve tono. Provjerio sam. Ali ba zbog toga nikako ne mogu shvatiti (On

izvadi pismo.) jednu udnu okolnost. NORA: Kakvu udnu okolnost? KROGSTAD: udnu okolnost, milostiva gospoo, da je va otac ovaj ugovor potpisao tri

dana nakon svoje smrti. NORA: Kako? Ja ne razumijem. KROGSTAD: Va je otac umro 29. rujna. No, pogledajte ovamo ovdje je va otac datirao

potpis 2. listopada. Zar to nije udno, gospoo Helmer? NORA (uti). KROGSTAD: Moete li mi to objasniti? NORA (jo uvijek uti). KROGSTAD: Pada u oi i to da rijei 2. listopada i godina nisu pisane rukopisom vaeg

oca, ve nekim drugim. Mislim da znam i ijim. No, to bi se jo i moglo razjasniti: va je otac moda zaboravio datirati svoj potpis, pa je onda netko drugi nasumce prido-dao datum prije nego se doznalo za smrt. U tome nema nikakva zla. Najvaniji je pot-pis, a taj je ipak pravi, gospoo Helmer? Va je otac ovdje vlastoruno potpisao svoje ime, zar ne?

NORA (iza kratke stanke zabaci glavu unatrag i pogleda ga prkosno): Ne, nije. Ja sam tatu pot-pisala.

KROGSTAD: Oho, gospoo Helmer! A znate li vi da je to vrlo opasno priznanje? NORA: A zato? Vi ete svoj novac uskoro dobiti. KROGSTAD: Dopustite mi jedno pitanje. Zato niste svome ocu poslali ugovor? NORA: Nisam mogla. Tata je bio tako bolestan. Da sam ga molila za potpis, morala bih i

rei za to taj novac trebam. A zar se jednom tako tekom bolesniku moglo rei da je i ivot moga supruga u opasnosti? Ja nisam mogla.

KROGSTAD: Onda bi za vas bilo bolje da niste putovali u inozemstvo. NORA: I to je bilo nemogue. Taj put je trebao spasiti ivot moga supruga i ja od toga pu-

ta nisam mogla odustati.

21


KROGSTAD: A nije vas glava boljela to ste mene prevarili? NORA: Na to se uope nisam mogla obazirati. Vi me se apsolutno nita niste ticali. Nisam

vas mogla podnijeti, jer ste bili bez srca i pravili mi toliko potekoa, iako ste znali ka-ko je opasno bilo stanje moga mua.

KROGSTAD: Gospoo Helmer, vi oito nemate jasnu predodbu o svojoj krivici. Ali vam mogu rei: ono to sam ja nekad poinio i to je pokopalo cijeli moj graanski ugled, nije bilo ni vee ni gore.

NORA: Vi? Vi me elite uvjeriti da ste uinili hrabro i plemenito djelo da spasite ivot svoje ene?

KROGSTAD: Zakoni ne pitaju za razloge. NORA: Onda su to vrlo loi zakoni. KROGSTAD: Loi ili ne, ako ja taj komad papira predam sudu, po tim ete zakonima biti

osueni. NORA: Ne vjerujem u to, ni sada ni bilo kada! Zar da kerka nema prava potedjeti svog

starog, nasmrt bolesnog oca straha i alosti? Zar ni ena nema prava da spasi ivot svoga mua!? Ja ne poznam zakone tako dobro, ali sam uvjerena da negdje u njima mora biti napisano da je tako neto doputeno. Zar vi to ne znate? Vi, koji ste odvjet-nik? Vi mora da ste slab pravnik, gospodine Krogstad.

KROGSTAD: Moda, ali se u poslove u takve poslove kao to je ovaj na razumijem vrlo dobro. U redu, inite to vas je volja. No, samo jo ovo: ako me i po drugi put izope, vi ete mi praviti drutvo. (On pozdravi i ode kroz predsoblje.)

NORA (nekoliko trenutaka zamiljeno, a onda zabaci glavu): Ah, to! On me eli zaplaiti. Ta-ko glupa ipak nisam. (Pone sreivati djeje kaputie, a onda zastane.) Ali?... Ne, ne; to je nemogue! Pa ja sam to uinila iz ljubavi.

DJECA (na vratima lijevo): Mama, strani je gospodin iziao iz kue. NORA: Da, da, znam. No nemojte nikom priati o stranom gospodinu. ujete li? Ni tati. DJECA: Neemo, mama. Hoe li se sada opet s nama igrati? NORA: Ne, ne. Sada ne. DJECA: Ali, mamice, pa ti si nam obeala! NORA: Jesam, ali sada ne mogu! Idite, ja imam jako puno posla. Idite! Idite, moja draga i

slatka djeco. (Ona ih s puno ljubavi gurka u susjednu sobu, zatvara za njima vrata, sjedne na sofu; zatim uzima vezivo, malo veze pa opet zastane.) Ne! (Baca vezivo, ustaje, poe do vrata od predsoblja i povikne.) Helena! Donesite drvce! (Poe lijevo prema stolu, otvori ladicu pa se opet zamisli.) Ne, to je sasvim nemogue!

SLUAVKA (s boinim drvcem): Gdje da ga postavim, milostiva gospoo? NORA: Onamo, na sredinu sobe. SLUAVKA: Trebate li jo neto? NORA: Ne, hvala. Imam sve to mi treba. (Djevojka je postavila drvce i opet izala. Nora ga

poinje kititi.) Ovdje svjeice, a ondje cvijee. Oduran ovjek! Glupost! Glupost! Glu-post! Sve je u redu. Boino drvce mora biti lijepo. Sve u uiniti, Torvalde, da te raz-veselim. Pjevat u, plesati...

HELMER (dolazi izvana i nosi pod pazuhom spise). NORA: Ah! Ve si doao?

22


HELMER: Da. Je li netko bio? NORA: Ovdje? Ne. HELMER: udno. Vidio sam Krogstada kako izlazi iz kue. NORA: Tako? Ah da, Krogstad. Bio je asak ovdje. HELMER: Nora, ja vidim na tebi: on je bio ovdje i molio te da za njega rekne koju dobru

rije. NORA: Da. HELMER: I da to uini kao iz vlastite pobude; i da mi zataji da je on ovdje bio. Zar te

nije i to zamolio? NORA: Da, Torvalde. Ali... HELMER: Nora, Nora, i u to si se upustila? Ti se s takvim ovjekom razgovara i daje mu

obeanja? A meni, povrh svega, govori neistinu! NORA: Neistinu? HELMER: Zar nisi rekla da ovdje nitko nije bio? (Prijeti se prstom.) To ne smije moja ptica

pjevica nikada vie uiniti. Ptica pjevica mora cvrkutati istoga kljuna bez pogre-nih tonova! (Grli je.) Zar ne da tako treba? Da? Znao sam to dobro. (Puta je.) I ni rijei vie o tome. (Sjeda uz pe.) Ah, kako je ovdje toplo i ugodno. (Prelistava po spisima.)

NORA (kitei drvce, nakon kratke stanke): Torvalde! HELMER: Molim? NORA: Strano se radujem prekosutranjem kostimiranom plesu kod Stenborgovih. HELMER: A ja sam opet strano znatieljan ime e me iznenaditi. NORA: Ah, ba sam guska! HELMER: Molim? NORA: Ne mogu se sjetiti to da obuem. Sve su mi ideje tako glupe. HELMER: Zar je Norica konano na to dola? NORA (iza njegove stolice, s rukama na naslonu): Ima li jako mnogo posla, Torvalde? HELMER: Hm? NORA: Kakvi su to spisi? HELMER: Iz banke. NORA: Ve? HELMER: Dobio sam punomo od ravnateljstva koje je odstupilo da mogu odrediti nune

promjene u personalu i u planu poslovanja. Za to u iskoristiti boine blagdane. Ho-u da do Nove godine sve bude u redu.

NORA: Zbog toga je dakle dolazio taj jadni Krogstad. HELMER: Hm. NORA (jo uvijek naslonjena na naslon stolca polagano mu gladi kosu na zatiljku): Da nema

toliko mnogo posla, Torvalde, zamolila bih te za jednu j a k o veliku ljubaznost. HELMER: Kakvu ljubaznost? NORA: Nitko nema tako dobar ukus kao ti. Na kostimiranom plesu rado bih lijepo izgle-

dala. Torvalde, zar mi ne bi mogao pomoi i savjetovati to da budem i kakav da mi bude kostim?

23


HELMER: Aha, mala je prkosnica u potrazi za anelom spasiteljem? NORA: Da, Torvalde. to bih ja bez tvoje pomoi? HELMER: No, dobro. Mislit u o tome. Neto emo ve pronai. NORA: Ah, to je lijepo od tebe! (Ide opet k boinom drvcu.) Kako je krasno ovo crveno cvi-

jee! No, reci, je li taj Krogstad zbilja skrivio neto strano? HELMER: Krivotvorio je potpise. Ima li ti pojma to to znai? NORA: A da on to nije uinio moda u nevolji? HELMER: Da, ili, kao mnogi drugi, iz lakoumnosti. Nisam ja tako bezduan da bih neko-

ga bezuvjetno osudio zbog jedne jedine greke. NORA: Ne bi. Zar ne, Torvalde? HELMER: ovjek se moe popraviti, ako svoju krivicu otvoreno prizna i prihvati svoju

kaznu. NORA: Kaznu? HELMER: Krogstad nije nikada poao tim putem. Izvlaio se spletkama i lukavtinama. I

upravo t o ja ne mogu oprostiti. NORA: Zar ti misli da...? HELMER: Pa pomisli samo kako takav ovjek koji je svjestan svoje krivice mora stalno la-

gati, biti podmukao, pretvarati se; kako on mora nositi masku pred svojim najbliima, pa i pred svojom vlastitom enom i pred svojom roenom djecom. Pred d j e c o m , Nora, to je ono najstranije.

NORA: Zato? HELMER: Zato jer takav zadah lai unosi u cijelu obitelj otrov zaraze i bolesti. Svaki djeji

udah u takvoj kui prepun je klica zla. NORA (blie, iza njega): I ti si u to uvjeren? HELMER: Kao odvjetnik, draga moja, viao sam to esto. Gotovo svi ljudi koji su ve u

mladosti propali imali su laljive majke. NORA: Zato upravo majke? HELMER: To najee dolazi od majke. Premda, i oevi mogu biti jednako loi. To zna

svaki pravnik. Taj je Krogstad godinama trovao svoju vlastitu djecu laju i pretvara-njem; z b o g t o g a ga i smatram moralnom propalicom. (Prui joj ruke.) I zbog to-ga mi mora moja draesna, mala Nora obeati da se nee za njega zauzimati. Daj mi ruku! Hm? to je? Daj mi ruku! Tako. Uvjeravam te da bi mi bilo nemogue s njim ra-diti. U blizini takvih ljudi upravo mi je fiziki zlo.

NORA (izvue svoju ruku iz njegove i ode na drugu stranu drvca): Kako je ovdje vrue! A ja imam jo toliko posla.

HELMER (ustane i sloi svoje spise): Moram na svaki nain jo prije veere bar neto od toga zavriti. I na tvoj kostim moram misliti. Moda u ipak imati togod to bi se moglo u zlatnom papiru objesiti na to drvce. (Poloi ruku na njenu glavu.) Draga moja, moja ma-la ptiice! (On ode u svoju sobu i zatvori vrata.)

NORA (tiho, nakon kratke stanke): Ah to! To n i j e tako! To nije mogue! To mora da je nemogue!

ANA-MARIJA (na lijevim vratima): Maliani jako lijepo mole da smiju doi k mami. NORA: Ne, ne, ne! Ne k meni! Ostani ti kod njih!

24


ANA-MARIJA: Kako gospoa eli.(Zatvori vrata.) NORA (blijeda od uasa): Ja da u pokvariti vlastitu djecu? Otrovati na dom? (Mala stanka,

onda ponosno digne glavu.) To nije istina! To nije i nikada nee biti istina!

ZASTOR

25


DRUGI IN

Ista soba. U uglu je uz klavir boino drvce bez ukrasa i s napola dogorjelim svjeicama; na sofi je Norin eir i zimski kaput.

NORA, sama u sobi, nemirno eta gore-dolje; najzad zastaje kod sofe i uzima svoj zimski kaput. NORA (odloi kaput): Netko dolazi! (Poe k vratima, prislukuje.) Ne, nije nitko. Pa naravno

danas, na prvi dan Boia, nee nitko ni doi a ni sutra. Ali mogue... (Otvara vrata i pogleda van.) Ne, nema pisama. Sandui je prazan. Potpuno je prazan. (Hoda po sobi.) Ah, besmislica! On to nije mislio ozbiljno! Neto takvo se ipak ne moe dogoditi. To je nemogue. Pa ja imam troje male djece.

(Iz sobe lijevo dolazi DADILJA s velikom kartonskom kutijom.) DADILJA: Konano sam pronala kutiju s kostimom za bal... NORA: Hvala. Metni je na stol. DADILJA (ostavlja kutiju): ... ali je u prilinom neredu. NORA: Ah, kad bih ga mogla rastrgati u sto tisua komada! DADILJA: Ali ne! Moe se to opet vrlo lijepo popraviti. Samo malko strpljenja! NORA: Da, pitat u gospou Linde da mi pomogne. DADILJA: Opet odlazite? Po ovako runom vremenu? Gospoo Nora, vi ete se prehladi-

ti... razboljeti. NORA: To jo ne bi bilo najgore. to rade djeca? DADILJA: Siroti, igraju se sa svojim boinim darovima. Ali... NORA: Pitaju li jo za mene? DADILJA: Pa oni su tako navikli da uvijek budu uz svoju mamu. NORA: Draga Ana-Marija, ubudue neu vie moi biti toliko uz njih. DADILJA: Mala se djeca na sve priviknu. NORA: Misli? Misli li da bi oni zaboravili na svoju mamu kad bih ja odavde posve oti-

la? DADILJA: Boe sauvaj posve otili! NORA: Reci mi, Ana-Marija ja sam tako esto o tome razmiljala kako si imala srca

da svoje dijete prepusti stranim ljudima? DADILJA: Morala sam kad sam postala dadilja male Nore! NORA: A jesi li ti to h t j e l a ?

26


DADILJA: Kako ne bih, kad sam dobila tako dobro mjesto. Sirota djevojka koju zadesi ta-kva nesrea mora se tome jo veseliti. Onaj gad se za mene nije nita brinuo.

NORA: Ali tvoja te je kerka sigurno zaboravila? DADILJA: O, ne, nije. Pisala mi je kad je bila na krizmi; pa i onda kad se udala. NORA (zagrli je): Dobra stara moja Ana-Marija! Ti si mi bila tako dobra majka kad sam

bila mala! DADILJA: Uboga mala Nora nije ni imala druge majke osim mene. NORA: A kad moji maliani ne bi imali vie nikoga drugog... O, dobro znam da bi ti i

njih... Glupost, glupost, glupost! (Otvara kutiju.) Poi k njima. Ja sada moram... Vidjet e kako u sutra biti lijepa.

DADILJA: Sigurna sam da na balu nijedna nee biti tako lijepa kao gospoa Nora. (Odlazi nalijevo.)

NORA (poinje vaditi stvari iz kutije, pa opet sve baci natrag): O, kad bih samo mogla izai! Samo da nitko ne doe. Samo da se za to vrijeme u kui nita ne dogodi. Ah, glupost! Pa tko bi i doao?! Ne treba na to ni misliti. Da oetkam muf. Lijepe rukavice. Lijepe rukavice. Samo polako! Misli na neto drugo! Jedan dva tri etiri pet est (Krikne) Dolazi! (Hoe poi prema vratima, ali neodluna zastane.)

(GOSPOA LINDE dolazi iz predsoblja, gdje je ostavila eir i zimski kaput.) NORA: Ah, ti si, Kristina? Nema nikoga drugog vani? Kako je dobro to si dola. GOSPOA LINDE: ula sam da si bila kod mene i da si me traila. NORA: Da, bila sam... u prolazu. Mora mi neto pomoi. Sjednimo na sofu. uj me, da-

kle! Sutra je gore kod konzula Stenborga kostimirani ples pa Torvald eli da se poja-vim kao napuljska ribarska djevojka i pleem tarantelu koju sam nauila na Capriju.

GOSPOA LINDE: Gle, pa ti e prirediti cijelu predstavu. NORA: Da. Torvald inzistira. Pogledaj, tu je kostim. Torvald ga je za mene dao napraviti

u Italiji, ali sad je sav tako potrgan da ni sama ne znam... GOSPOA LINDE: To emo mi opet urediti. Samo je rub na nekoliko mjesta popustio. Ima

li iglu i konca? Tako, to je sve to trebamo. NORA: Ba lijepo od tebe. GOSPOA LINDE (ije): Dakle, sutra e biti kostimirana? Zna to, Nora? Doi u sutra

naas ovamo da te vidim u punom sjaju. Ali, ja sam potpuno zaboravila da ti zahva-lim za sinonje Badnje vee.

NORA (ustane i ee gore-dolje po sobi): Ah, sino mi nekako nije ovdje bilo tako ugodno kao inae. Trebala si prije doi u grad, Kristina! Torvald uistinu zna napraviti dom prijatnim i udobnim.

GOSPOA LINDE: A i ti, mislim, nita manje. Nisi ti uzalud ki svoga oca. Ali, reci mi, je li gospodin dr. Rank uvijek tako sumoran kao juer?

NORA: Ne, juer je bio osobito neraspoloen. Ali, on boluje od vrlo teke bolesti. Jadnik, sui mu se kraljenica. Njegov je otac bio vrlo odvratan ovjek, veliki enskar i tako dalje... Zbog toga ti me razumije njegov sin boluje jo od djetinjstva.

GOSPOA LINDE (spusti u krilo kostim koji ije): Ali draga, dobra Nora, otkud ti to sve zna?

27


NORA (eui): O, kad ima troje djece posjeuju te katkad ene koje su napola lijenici, pa ti priaju i ovo i ono.

GOSPOA LINDE (ije dalje; kratka stanka): Dolazi li dr. Rank svakoga dana k vama u kuu? NORA: Svakoga dana. On je najbolji Torvaldov prijatelj iz djetinjstva; pa i moj dobar pri-

jatelj. Doktor takorei pripada naoj obitelji. GOSPOA LINDE: Ali, reci mi neto: je li taj ovjek posve iskren? Mislim, on voli ljudima

laskati? NORA: Naprotiv. Kako si dola na tu misao? GOSPOA LINDE: Kad si mi ga juer predstavila, rekao je da je vie puta uo ovdje u kui

moje ime. Kasnije sam primijetila da tvoj suprug ni pojma nema tko sam ja. Kako je, dakle, mogao dr. Rank...?

NORA: Da, ima pravo, Kristina. Torvald me tako neopisivo voli da me, kako on to kae, eli imati samo za sebe. Prvo je vrijeme bio upravo ljubomoran kad bih samo spome-nula koga od svojih milih. Onda sam s tim, naravno, prestala. Ali s doktorom esto o tome govorim, jer on, vidi, to vrlo rado slua.

GOSPOA LINDE: uj me, Nora, ti si u mnogim stvarima jo dijete. Starija sam koju godi-nu od tebe, pa imam neto vie iskustva. Neto u ti rei: nastoj prekinuti tu stvar s doktorom Rankom.

NORA: Prekinuti koju stvar? GOSPOA LINDE: Sve to. Juer si mi tu brbljala o nekom bogatom oboavatelju koji bi ti

trebao pribaviti novaca... NORA: Da, o nekom tko uope ne postoji naalost. I onda? GOSPOA LINDE: Je li doktor Rank bogat? NORA: O, da. GOSPOA LINDE: I nema nikoga za koga bi se morao brinuti? NORA: Nikoga. I to s tim? GOSPOA LINDE: I on svakodnevno dolazi k vama u kuu? NORA: Pa rekla sam ti. GOSPOA LINDE: A kako najbolji prijatelj moe biti tako nametljiv? NORA: Ja te zaista ne razumijem. GOSPOA LINDE: Nora, ne pretvaraj se. Misli da nisam pogodila od koga si dobila onih

tisuu i dvije stotine talira? NORA: Jesi li ti pri sebi? Kako moe takvo to misliti? To je prijatelj nae kue koji nas

svakodnevno posjeuje. Kako bih mogla? GOSPOA LINDE: Dakle, zaista nije on? NORA: Nije, to ti mogu zajamiti. Nije mi ni jedan asak dola takva pomisao. Onda on

jo nije ni imao novaca za posuivanje; tek ih je kasnije naslijedio. GOSPOA LINDE: No, pa to je onda, mislim, bila srea za tebe, draga moja Nora. NORA: Ne, da doktora zamolim zaista mi to ne bi nikad u ivotu palo na pamet. Ja

sam uostalom vrsto uvjerena, da sam ga molila... GOSPOA LINDE: ... to ti, naravno, nee uiniti. NORA: Dakako da neu. Ali da sam...

28


GOSPOA LINDE: Iza lea svoga mua? NORA: Ja se moram izvui iz one druge stvari, a ona se takoer dogodila iza njegovih

lea. Ja se m o r a m iz toga izvui. GOSPOA LINDE: Da, da. To sam ve juer rekla, ali... NORA (ee gore-dolje): Mukarac moe takvu stvar mnogo bolje urediti nego ena. GOSPOA LINDE: Vlastiti mu, da. NORA: Glupost! (Zastane.) Kad se itav dug otplati, dobije li se onda ugovor natrag? GOSPOA LINDE: Razumije se. NORA: A smije li ga se u sto tisua komadia razderati i zapaliti? Taj ogavni, prljavi pa-

pir! GOSPOA LINDE (vrsto je pogleda, ostavi ivanje i polako ustane): Nora, ti mi neto taji. NORA: Zar se to na meni vidi? GOSPOA LINDE: Od juer ujutro tebi se neto dogodilo. Nora, to je to? NORA (prilazei joj): Kristina! (Oslukuje.) Tiho! Torvald se vraa kui. Doi! Idi za to vri-

jeme malo k djeci. Torvald ne podnosi ivanje. Neka ti Ana-Marija pomogne. GOSPOA LINDE (skuplja poneto od stvari): Dobro, ali ja neu otii odavde dok otvoreno

ne porazgovaramo. (Ona odlazi nalijevo; u istom trenutku dolazi iz predsoblja HELMER.) NORA (ide mu ususret): Ah, kako sam te iekivala, Torvalde. HELMER: Je li to bila velja? NORA: Ne, bila je Kristina. Pomae mi urediti moj kostim. Vidjet e kako u biti lijepa. HELMER: Zar ne da mi je prijedlog bio odlian? NORA: Sjajan! No i od mene je lijepo to sam te posluala! HELMER (utine je za bradu): Lijepo, to si posluala svoga mua? No, no, ti mala ludice!

Ve vidim da nisi tako mislila. Ali, neu ti smetati. Ti e po svoj prilici morati probati. NORA: Ti sigurno ima posla? HELMER: Da. (Pokazuje joj sveanj spisa.) Pogledaj malo, bio sam u banci... (Hoe da poe u

svoju sobu.) NORA: Torvalde! HELMER (stane): No? NORA: Kad bi te tvoja vjeverica jako njeno za neto zamolila...? HELMER: No? NORA: Bi li ti to onda uinio? HELMER: Najprije moram znati o emu se radi. NORA: Ako bude dobar i pristane, vjeverica e skakutati i praviti svakakve vragolije. HELMER: Samo naprijed! NORA: Ptiica e pjevati i cvrkutati po svima sobama. HELMER: Moja to ptiica i inae ini. NORA: Plesat u kao vile na mjeseini i to pred tobom, Torvalde. HELMER: Nora, ne radi se valjda opet o onome to si mi ve jutros natuknula? NORA (hitrije): Da, Torvalde, tako te lijepo molim!

29


HELMER: I ti ima hrabrosti da mi to opet spominje? NORA: Da, da! Ti mi to m o r a uiniti. Ti m o r a ostaviti Krogstadu njegovo mje-

sto u banci. HELMER: Draga moja Nora, njegovo sam mjesto odredio za gospou Linde. NORA: To je vrlo lijepo od tebe, ali moe umjesto Krogstada otpustiti kojega drugog i-

novnika. HELMER: Neuvene li tvrdoglavosti! Zato to si mu ti nepromiljeno obeala da e se za

njega zauzeti, neka sad ja...! NORA: Ne zbog toga, Torvalde. Zbog tebe samog. Taj ovjek pie po najprljavijim novi-

nama; sam si mi to rekao. On ti moe neizrecivo mnogo nakoditi. Ja ga se strano bo-jim.

HELMER: Aha, razumijem, plae te stare uspomene. NORA: Na to misli? HELMER: Na tvoga oca, naravno. NORA: Da, da. Kakve li su samo lai i klevete oni zlobnici pisali o tati po novinama. Uv-

jerena sam da bi on bio maknut sa svoga poloaja da te Vlada nije poslala da istrai stvar i da ti nisi prema njemu bio toliko blagonaklon i uviavan.

HELMER: Draga moja Nora, izmeu tvoga oca i mene postoji bitna razlika. Tvoj otac, kao inovnik, nije bio bez mane. Ali ja jesam, i nadam se takvim i ostati tako dugo, dok budem u svojoj slubi.

NORA: O, nikad se ne zna to sve mogu zli ljudi. Sad bismo mogli tako udobno, tako mirno i tako sretno ivjeti u naem mirnom i bezbrinom domu ti i ja i djeca, Tor-valde! Zato te i molim...

HELMER: Upravo ga zbog tvojeg zauzimanja ne mogu zadrati. U banci se ve zna da Krogstada mislim otpustiti. Ako se sada dozna da je novi direktor, po nagovoru svoje ene, popustio...

NORA: No, to onda? HELMER: Pa naravno, samo da mala tvrdoglavica provede svoju volju! Postao bih smije-

an pred cijelim personalom ljudi bi doli na pomisao da na mene moe utjecati ba svatko. Vjeruj da bih uskoro osjetio posljedice! Osim toga, ima jo jedna okolnost koja Krogstada potpuno onemoguuje u banci, i to tako dugo dok sam ja direktor.

NORA: A ta bi bila? HELMER: Preko njegovih moralnih pogreaka jo bih u nevolji i preao... NORA: Zar ne da bi mogao, Torvalde? HELMER: ... a, kao to ujem, sasvim je dobar u poslu. Ali on je moj znanac iz mladosti.

To je jedno od onih prenagljenih poznanstava koja nas poslije u ivotu tako esto sme-taju. Mogu ti priznati: mi govorimo jedan drugom ti. I taj netaktini ovjek to ne taji u nazonosti drugih. Naprotiv, on misli da mu to daje pravo da sa mnom govori ne-kim familijarnim tonom; da svakog trenutka izbaci svoj adut, svoje: t i , t i Helmer. Vjeruj mi da mi je to veoma neugodno. To bi moju poziciju u banci uinilo nepodno-ljivom.

NORA: Torvalde, ti to ne misli ozbiljno. HELMER: Je li? A zato ne?

30


NORA: Jer su to samo sitniavi obziri. HELMER: to kae? Sitniavi obziri? Ti me smatra sitniavim? NORA: Naprotiv, dragi Torvalde. I upravo zato... HELMER: Svejedno, ti si nazvala moje razloge sitniavim; onda sam i ja sitniav. Sitniav!

No, onda emo to dokrajiti odmah. (Ode do vrata predsoblja i zove.) Helena! NORA: to to radi? HELMER (trai meu papirima): Ono to moram! (Ulazi sluavka.) Tako. Uzmite ovo pismo i

poite s njim odmah dolje. Predajte ga sluniku. Ali brzo! Adresa je napisana. Tu ima-te novac.

SLUAVKA: Molim. (Ode s pismom. Helmer sakupi svoje spise.) HELMER: Tako, mala moja tvrda glavo! NORA (bez daha): Torvalde, kakvo je to bilo pismo? HELMER: Krogstadov otkaz. NORA: Vrati ga, Torvalde! Jo ima vremena. Ah, Torvalde, vrati ga! Uini to meni za lju-

bav; sebi za ljubav, djeci za ljubav! uj me, Torvalde, uini to! Ti ne zna to svima nama moe donijeti taj otkaz.

HELMER: Prekasno je. NORA: Da, prekasno je. HELMER: Draga Nora, ja ti opratam tvoj strah, iako je on za mene uvredljiv. Da, to je uv-

reda! Ili moda nije uvreda kad ti misli da se j a moram bojati osvete nekog propa-log nadripisara? No ja ti ipak opratam, jer si mi tako dala toliko lijep dokaz svoje ve-like ljubavi. (Zagrli je.) Tako mora biti, moja ljubljena Nora. Neka se dogodi to mu drago. Vjeruj mi, ako do toga doe, imam ja i hrabrosti i snage. Ja sam mukarac i sam u sve podnijeti.

NORA (ukoena od straha): to time misli? HELMER: Sve, kaem ti. NORA (sabrano): To ne smije nikako i nikada. HELMER: Dobro Nora, onda emo podijeliti kao mu i ena. Tako kako i treba. (Miluje

je.) Jesi li sada zadovoljna? Tako tako tako; i ne ove uplaene oi kao u golubice. Sve je to samo puko uobraenje. A sada treba jo jednom zaplesati tarantelu i vjeba-ti tamburin. Poi u u stranju sobu i zatvoriti srednja vrata, pa neu nita uti; moe galamiti koliko eli. (Okrene se na vratima.) A kada doe Rank, reci mu gdje sam. (On joj kimne glavom, nosei spise odlazi u svoju sobu i zatvori vrata.)

NORA (zbunjena od straha, stoji kao ukopana i ape): On bi to mogao uiniti! On e to uini-ti. On e to uiniti, cijelom svijetu usprkos. Ne, to ne! Nikada, nikada ne! Spas! Izlaz! (U predsoblju zvoni.) Doktor! Sve, ali to ne! Sve drugo prije, pa neka bude to bude! (Ona prijee rukom preko lica, nastoji da se svlada i otvori vrata od predsoblja. Vani stoji DOKTOR RANK i vjea svoj krzneni kaput o vjealicu. Za vrijeme daljnjeg zbivanja poinje se mraiti.)

NORA: Dobar dan, doktore. Prepoznala sam vas po zvonjenju. Ali nemojte jo ii k Tor-valdu. ini mi se da ima posla.

RANK: A Vi?

31


NORA (dok on ulazi u sobu ona za njim zatvori vrata): O, vi vrlo dobro znate da za vas uvijek imam asak vremena.

RANK: Hvala. Koristit u se time tako dugo dokle god mogu. NORA: to mislite time rei? Tako dugo dok moete? RANK: No da. Zar vas to plai? NORA: Nekako mi je udno zazvualo. Kao da oekujete da se neto dogodi. RANK: Dogodit e se ono na to sam ve odavno pripravan. No ipak nisam vjerovao da

e to doi tako brzo. NORA (uhvati ga za ruku): to je to tako neminovno? Doktore, morate mi to rei. RANK (sjedne uz pe): Sa mnom je gotovo. Tome nema pomoi. NORA (odahne s olakanjem): Vi govorite o s e b i ? RANK: O kome bih drugom? Zato da se zavaravam? Ja sam najbjedniji od svih mojih

pacijenata, gospoo Helmer. Posljednjih dana poduzeo sam generalni pregled svoga unutarnjeg stanja. Bankrot! Jo mjesec dana i trunut u na groblju.

NORA: Ne budite grozni! RANK: Ta pripovijest i jest grozna. Ali najgore je to to e prije toga biti tako mnogo dru-

gih runih stvari. Moram obaviti jo samo jedan jedini pregled. Onda u znati kad po-inje kraj. Htio bih vam neto rei. Helmer, zbog svoje fine prirode, osjea izrazitu od-vratnost prema svemu to je runo. Ne elim da mi dolazi u bolnicu...

NORA: Ali doktore... RANK: Neu. Zatvorit u pred njim svoja vrata. im budem potpuno siguran da je dolo

najgore, poslat u vam svoju posjetnicu oznaenu crnim kriem. Tako ete znati da je raspadanje poelo.

NORA: Ne, danas ste uistinu neukusni. A ja bih vas tako rado vidjela dobre volje! RANK: Sa smru za petama? Morati ispatati tue grijehe! Gdje je tu pravda? A ipak,

ovako ili onako iznad svake obitelji visi neka takva neumoljiva odmazda. NORA (zatiskuje ui rukama): La, la, la! Veselja, veselja malo! RANK: Ma alim se! Cijela ta pria zapravo i jest za smijanje. Moja jadna, nevina kralje-

nica okajava vesele porunike dane moga oca. NORA (za stolom lijevo): Kau da je bio lakom na paroge i patetu od guje jetre. Zar ne? RANK: Da, i na jelen-gljive. NORA: I na jelen-gljive. I, ako se ne varam, na ostrige. RANK: I na ostrige, razumije se, i na ostrige. NORA: I onda na porto i ampanjac. alosno je to sve te fine stvari toliko kode kostima. RANK: Osobito kad kode takvim nesretnim kostima koje nisu od svega toga ba nita

imale. NORA: To je najalosnije. RANK (vrsto je pogledavi): Hm... NORA (nakon krae utnje): Zato ste se nasmijeili? RANK: V i ste se smijali. NORA: Ne, doktore, v i ste se nasmijeili.

32


RANK (ustane): Vi ste mnogo vea vragolanka nego to sam mislio. NORA: Danas sam tako raspoloena za vragolije. RANK: I meni se ini. NORA (poloi ruke na njegova ramena): Dragi, dragi doktore, molim vas nemojte umrijeti!

Zbog Torvalda, zbog mene nemojte umrijeti! RANK: O, t u ete alost lako preboljeti. Daleko od oiju, daleko od srca! NORA (gleda ga u strahu): Mislite? RANK: Sklapaju se nove veze, i onda... NORA: Tko e sklapati nove veze? RANK: Vi... Torvald... im mene nestane. ini mi se da ste ve na najboljem putu. to je

sino radila ovdje ona gospoa Linde? NORA: Aha! Pa niste valjda ljubomorni na sirotu Kristinu? RANK: Pa i jesam. Ona e u kui biti moja nasljednica. Kad ja umrem, upravo e me

ona.... NORA: Pst! Ne govorite tako glasno. Ona je unutra. RANK: I danas opet? No, eto vidite! NORA: Samo da popravi moj kostim. Boe, kako ste vi neukusni. (Sjeda na sofu.) Budite

dobri, doktore, i sutra ete vidjeti kako lijepo pleem. I onda si morate zamisliti da ja to inim samo za vas. Da, naravno, i za Torvalda to se razumije. (Uzima razne stvari iz kutije.) Doktore, doite, sjednite. Neto u vam pokazati.

RANK (sjedne): to? NORA: Pogledajte malo ovamo. RANK: Svilene arape. NORA: U boji koe. Zar nisu prekrasne? Sada je ovdje tako tamno. Ali sutra! Ne, ne, ne;

vi smijete vidjeti samo stopalo. No, to se mene tie, moete vidjeti i malko vie. RANK: Hm... NORA: Zato gledate tako kritiki? Mislite li moda da mi nee pristajati? RANK: Nemam dostatan uvid. NORA (gleda ga asak): Fuj, sramite se! (Lagano ga arapama udari po uhu.) Tako, evo vam za

to! (Ponovno ih spremi.) RANK: Kakve u jo draesti vidjeti? NORA: Nita vi vie neete vidjeti, jer ste nepristojni. (Ona tiho pjevucka i prevre po stvari-

ma.) RANK (nakon kratke stanke): Kad ovdje tako s vama intimno sjedim, ne mogu pojmiti

ne; ne mogu shvatiti to bi od mene bilo da nisam nikad prestupio va prag. NORA (smijei se): Vi ste ovdje sasvim kao kod svoje kue. RANK (tie, gledajui preda se): I sve u to sad morati ostaviti... NORA: Kojeta! Vi ostajete tu! RANK (kao prije): ... i neu iza sebe moi ostaviti ni bilo kakav bijedni znak zahvalnosti.

Samo prazno mjesto koje moe popuniti bilo tko. NORA: A kad bih vas ja sad zamolila za... Ali, ne...

33


RANK: Za to? NORA: Za jedan veliki dokaz vaeg prijateljstva. RANK: Recite, recite! NORA: Ja mislim na jednu jako veliku uslugu. RANK: Bit u oduevljen! NORA: Ali, vi jo ni ne znate o emu se radi. RANK: Pa recite mi ve jednom. NORA: Ne mogu, doktore. Toga je ipak malo previe: savjet... i pomo... i usluga. RANK: to vie, to bolje. Ja ne mogu znati to mislite. Recite! Zar ja ne uivam vae povje-

renje? NORA: Vie nego bilo tko drugi. Vi ste moj najvjerniji i najbolji prijatelj, to ja dobro znam.

Zato u vam i rei. Dakle ujte: vi mi morate pomoi da neto sprijeim. Vi znate kako jako, kako neopisivo me Torvald voli. On ne bi ni asak oklijevao da za mene d svoj ivot.

RANK (nagne se k njoj): Nora, zar mislite da je on jedini koji... NORA (lagano se trgne): Koji...? RANK: ... koji bi rado dao za vas svoj ivot. NORA (alosno): Ah, to! RANK: Zakleo sam se da vi to morate saznati prije nego zauvijek odem. Bolje prilike neu

vie imati. Da, Nora, sada znate. A sada znate i to da se na mene moete osloniti bolje nego na ikoga drugog.

NORA (ustane; mirno i jednostavno): Pustite me da proem. RANK (naini joj mjesta, ali ostane sjediti): Nora... NORA (na vratima predsoblja): Helena, donesi svjetiljku. (Ode do pei.) Ah, dragi doktore, to

je bilo od vas uistinu neumjesno. RANK (ustane): to sam vas isto tako odano volio kao i... drugi? To da je neumjesno? NORA: Ne, ali to ste mi to rekli. Nije bilo uope potrebno. RANK: to to znai? Zar ste vi znali? (Sluavka donosi svjetiljku, postavlja je na stol i opet od-

lazi.) Nora gospoo Helmer pitam vas jeste li vi to znali? NORA: Ah, to ja znam jesam li znala ili ne? Kako moete biti tako nespretni, doktore! A

prije je bilo sve tako lijepo! RANK: No, sad ste bar saznali da sam vam odan duom i tijelom. A sada govorite. NORA (gledajui ga): Zar sada? RANK: Molim vas. O emu se radi? NORA: Sada vam vie ne mogu rei. RANK: Ipak, ipak! Nemojte me kanjavati! Zahtijevajte od mene bilo to to je u ljudskoj

moi! NORA: Sada vie ne mogu od vas traiti nita. Uostalom, ja ni ne trebam nikakve pomoi.

Vidjet ete da je to sve uobraenje. Posve sigurno. Naravno! (Sjedne u stolicu za ljulja-nje, pogleda ga i nasmije se.) Vi ste uistinu vrlo ljubazan gospodin, dragi moj doktore! Stidite li se sada, na svjetlu?

34


RANK: Ne, zapravo ne! Ali, treba li moda da odem? Zauvijek? NORA: Ne, to ne smijete! Razumije se da ete dolaziti k nama kao i prije. Pa vi znate da

Torvald ne moe bez vas. RANK: A vi? NORA: O, ja vas uvijek rado viam. RANK: To me je upravo i zavelo na krivi trag. Vi ste za mene zagonetka. esto mi je iz-

gledalo da ste vi sa mnom isto tako rado kao i s Helmerom. NORA: Vidite: ima ljudi koje volimo i ljudi s kojima se rado druimo. RANK: Da. NORA: Kad sam jo bila kod kue, voljela sam tatu iznad svega, ali me je jako radovalo

kad sam se mogla prokrasti dolje do sluinadi. Tamo me nisu korili, a priale su se uvijek tako zabavne stvari.

RANK: Aha. Ja sam dakle n j i h zamijenio! NORA (skoi i poe prema njemu): Dragi, dobri doktore, nisam tako mislila. Samo to su

Torvald... i tata... Kako ne shvaate? (Iz predsoblja ue sluavka.) SLUAVKA: Milostiva gospoo! (ape neto i preda joj posjetnicu.) NORA (pogleda posjetnicu): Ah! (Stavi je u dep.) RANK: Neto neugodno? NORA: Ne, ne, nipoto. Samo... moj novi kostim. RANK: Kako? Pa on je tu. NORA: Ah da! Taj! Ali naruila sam jo jedan. Torvald o tome ne smije nita znati. RANK: Aha, to je dakle ta velika tajna! NORA: Da. Idite sad k njemu, on je u stranjoj sobi. Zadrite ga dok... RANK: Budite bez brige, nee mi pobjei. (Odlazi u Helmerovu sobu.) NORA (sluavci): I on stoji u kuhinji i eka? SLUAVKA: Da. Uao je na stranji ulaz. NORA: Jesi li mu rekla da nema nikoga kod kue? SLUAVKA: Da, ali to nije koristilo. NORA: Nee da ode? SLUAVKA: Ne prije nego to govori s milostivom gospoom. NORA: Pusti ga onda ovamo, ali tiho. Helena, nemoj to nikome rei. To je iznenaenje za

moga mua. SLUAVKA: Da, da, razumijem.(Ode.) NORA: Dolazi ono najgore. Dolazi usprkos svemu. Ne, ne, ne, to se ne moe dogoditi! To

se ne smije dogoditi! (Ona ode do Helmerovih vrata i povue zasun. Sluavka otvori vrata od predsoblja, pusti unutra KROGSTADA i opet zatvori za njim vrata. On je u putnom krznenom kaputu, krznenim izmama i ubari.)

NORA (poe mu ususret): Govorite tiho. Moj mu je kod kue. KROGSTAD: Meni ne smeta. NORA: to elite od mene? KROGSTAD: Jedno objanjenje.

35


NORA: Dakle brzo. to je? KROGSTAD: Vama je sigurno poznato da sam dobio otkaz. NORA: Nisam to mogla sprijeiti, gospodine Krogstad. Borila sam se za vas do krajnjih

granica, ali uzalud. KROGSTAD: Zar vas va suprug tako malo voli? On zna to vam ja sve mogu uiniti, a

ipak se usuuje... NORA: Kako moete i pomisliti da on bilo to o tome zna! KROGSTAD: Naravno, to sam i mislio. Ne izgleda vjerojatnim da bi moj dragi Torvald

Helmer bio toliko muki hrabar... NORA: Gospodine Krogstad, ja zahtijevam od vas da potujete moga mua. KROGSTAD: Razumije se! Sa svim dunim potovanjem. Ali poto vi tu stvar, milostiva

gospoo, tako bojaljivo prikrivate mogu pretpostaviti da ste danas neto bolje nego juer upueni u to to ste zapravo uinili.

NORA: Bolje nego to bi me vi ikad mogli pouiti! KROGSTAD: Svakako, jedan tako lo pravnik kao ja... NORA: to, dakle, elite? KROGSTAD: Samo pogledati kako ste, gospoo Helmer. Mislio sam cijeloga dana na vas. I

takav lihvar, takav nadripisar, takav no, ukratko, takav ovjek kao ja takoer ima ono to nazivaju srcem.

NORA: Onda to i dokaite. Pomislite na moju malu djecu. KROGSTAD: Onoliko koliko ste vi i va mu mislili na moju? Uostalom, to je sada posve

svejedno! Ne trebate tu stvar uzimati k srcu htio sam rei samo to. Ja zasad neu iznositi tu stvar u javnost.

NORA: Ne? Znala sam! KROGSTAD: Sve se to moe najljepe urediti, ne mora ni doi u javnost. Moe ostati izme-

u nas troje. NORA: Moj mu ne smije nikada nita o tome saznati. KROGSTAD: A kako ete to sprijeiti? Moete li moda platiti ostatak? NORA: Ne, ne odmah. KROGSTAD: Ili imate koji nain da pribavite novac sljedeih dana? NORA: Ne, nijedan kojim bih se htjela posluiti. KROGSTAD: Ne bi vam nita pomoglo. Koliko god mi platili, ipak vam ne bih vratio za-

dunicu. NORA: Objasnite mi to s njom namjeravate. KROGSTAD: Samo u je zadrati da je imam u rukama. Nitko od stranih nee o tome

nita saznati. Ako se dakle spremate na bilo kakvu oajniku odluku... NORA: Da, spremam se. KROGSTAD: ... ako namjeravate napustiti svoju kuu, djecu... NORA: Da, namjeravam. KROGSTAD: ... ili ako namjeravate neto jo gore... NORA: Odakle vi znate...?

36


KROGSTAD: ... okanite se takvih misli. NORA: Odakle vi znate da se ja bavim takvim mislima? KROGSTAD: Ljudi gotovo uvijek tako misle u poetku. I ja sam tako mislio. Ali, Boe moj,

ja nisam imao hrabrosti. NORA (tiho): Ni ja. KROGSTAD (s olakanjem): Zar ne? Ni vi nemate hrabrosti ni vi! NORA: Ne. KROGSTAD: Pa to bi i bila velika glupost. Samo neka u kui proe prva oluja!... Ovdje u

torbi imam pismo za vaeg mua... NORA: ... u kojem ste mu sve rekli. KROGSTAD: S toliko obzira, koliko je samo mogue. NORA (brzo): To pismo ne smije doi u njegove ruke! Poderite ga! Pokuat u pribaviti

novac. KROGSTAD: Oprostite, gospoo Helmer, ali ja mislim da sam vam ve rekao... NORA: Ah, ja ne mislim na novac koji vam dugujem. Recite mi koju svotu vi zahtijevate

od mog mua? Nabavit u je. KROGSTAD: Ja od vaeg mua ne traim novac. NORA: to onda traite? KROGSTAD: To morate uti. Hou da opet budem potovan graanin, milostiva gospoo.

I u tome mi mora pomoi va mu. Ve godinu i pol dana nisam uinio nita nepote-na. Za svo to vrijeme borio sam se s vrlo tekim okolnostima; bio sam zadovoljan to sam se opet malo-pomalo pridizao. Sad su me izbacili i ja se ne zadovoljavam da me se opet primi, iz milosti. Ja elim napredovati, kaem vam. Hou opet u banku, hou neko vie mjesto. To e mi mjesto dati va suprug.

NORA: To on nee uiniti nikada. KROGSTAD: Hoe. Poznam ja njega. Nee se usuditi ni pisnuti. I kad budem unutra, zaje-

dno s njim, onda ete vidjeti! Nee proi ni godina dana, a ja u biti direktorova de-sna ruka. Ne Torvald Helmer, Nils Krogstad e upravljati bankom.

NORA: To neete nikad doivjeti! KROGSTAD: Namjeravate li moda...? NORA: Sad imam hrabrosti za to. KROGSTAD: O, vi me ne plaite. Tako fina, razmaena dama kao vi... NORA: Vidjet ete, vidjet ete! KROGSTAD: Pod led moda? U hladnu i kao smola crnu vodu? Da vas u proljee izbaci na

obalu runu, unakaenu, bez kose... NORA: Neete me zaplaiti! KROGSTAD: Ni vi mene. Takvo to se ne ini, gospoo Helmer. I osim toga, kakve bi to

imalo svrhe? Ja ga unato tome imam u depu. NORA: ak i onda... kada mene vie ne bude? KROGSTAD: Zaboravljate da poslije vae smrti o meni ovisi i va dobar glas. NORA (stoji bez rijei i gleda ga).

37


KROGSTAD: Tako, sad znate na emu ste. Ne inite nikakvih gluposti. Oekujem od Hel-mera odgovor na svoje pismo. I ne zaboravite da me je va mu sm natjerao na takav put. To mu nikada neu oprostiti. Zbogom, gospoo! (Ode kroz predsoblje.)

NORA (uri se do vrata od predsoblja, malo ih otvori, slua): Odlazi. Nije ostavio pismo. Ah, ne, ne. To bi i bilo nemogue. (Otvara vrata sve vie) to je sad? Zastaje. Ne silazi niza stube. Predomislio se! (Pismo pada u potanski sandui; zatim se zauju Krogstadovi kora-ci, koji nestaju niza stube. Nora tri kroz sobu s priguenim krikom sve do malog stola uz sofu; kratka stanka.) U potanskom sanduiu! (ulja se plaljivo do vrata od predsoblja.) Pismo je unutra! Torvalde, Torvalde, sada smo potpuno izgubljeni!

GOSPOA LINDE (dolazi s kostimom iz sobe lijevo): Ta-ako! Nema se vie to mijenjati. Hoe li probati?

NORA (promuklo i tiho): Kristina, doi ovamo. GOSPOA LINDE (baci haljinu na sofu): to ti je? Izgleda prestraeno. NORA: Doi ovamo. Vidi li ono pismo? Tamo! Pogledaj kroz staklo na sanduiu. GOSPOA LINDE: Da, vidim ga. NORA: Pismo je od Krogstada. GOSPOA LINDE: Nora! Krogstad ti je posudio novac! NORA: Da, i sada e Torvald sve saznati. GOSPOA LINDE: Vjeruj mi Nora, to je za vas oboje najbolje. NORA: Ti jo ne zna sve. Ja sam krivotvorila potpis. GOSPOA LINDE: Pravedni Boe! NORA: Jedno ti elim rei, Kristina: ti me mora zastupati. GOSPOA LINDE: Kako to misli? to mogu ja... NORA: Ako poludim... GOSPOA LINDE: Nora! NORA: Ili ako se sa mnom to drugo dogodi... ako ne budem ovdje kad... GOSPOA LINDE: Nora, Nora, ti ne zna to govori! NORA: Kad bi netko onda htio na sebe sve uzeti... svu krivicu... Razumije? GOSPOA LINDE: Da, da. Ali kako samo moe misliti...? NORA: Onda me ti, Kristina, mora zastupati. Ja znam to govorim; ja sam pri punoj svi-

jesti, i ja ti kaem: nitko drugi nije za to znao; sve sam to ja sma uinila. Ne zaboravi to.

GOSPOA LINDE: Sigurno neu. Ali ja sve to ne razumijem. NORA: Pa kako bi i mogla to razumjeti! Sada e se tek dogoditi udo! GOSPOA LINDE: udo? NORA: Da, udo. Ali to se ne smije dogoditi, Kristina, ni za to na svijetu! GOSPOA LINDE: Idem odmah do Krogstada. Govorit u s njim. NORA: Ne idi! On e te jo uvrijediti! GOSPOA LINDE: Bilo je neko vrijeme, kad bi on meni za ljubav sve rado uinio, pa ma

to to bilo. NORA: On?

38


GOSPOA LINDE: Gdje stanuje? NORA: Ah, to ja znam... (Posegne u torbu.) Tu je njegova posjetnica. Ali pismo, pismo! HELMER (u svojoj sobi, lupa u vrata): Nora! NORA (zavikne prestraeno): to je? to eli od mene? HELMER: No, no. Ne boj se. Ne moemo ui. Metnula si zasun na vrata. Proba? NORA: Da, da, probam. Bit u vrlo lijepa, Torvalde. GOSPOA LINDE (koja je proitala posjetnicu): Stanuje odmah tu za uglom. NORA: Da, ali to ipak nita ne koristi! Mi smo potpuno izgubljeni. Pismo je u potanskom

sanduiu. GOSPOA LINDE: A tvoj mu ima klju? NORA: Jedini! GOSPOA LINDE: Krogstad mora svoje pismo neproitano zatraiti natrag. On mora pro-

nai bilo kakav razlog. NORA: Ali Torvald obiava upravo u ovo doba... GOSPOA LINDE: Zadri ga. Budi za to vrijeme kod njega. Ja sam zaas natrag. (Odlazi

brzo kroz predsoblje.) NORA (poe do Helmerovih vrata, pa ih otvori): Torvalde! HELMER (u stranjoj sobi): No, smijem li konano opet u svoju vlastitu sobu? Doi, Rank.

Sad emo na koncu konca ipak vidjeti... (Na vratima.) Ali to je to? NORA: to, dragi Torvalde? HELMER: Rank mi je najavio jednu velianstvenu maskeradu. RANK (na vratima): Ja sam tako razumio, ali sam se moda i prevario. NORA: Tek sutra ete se moi diviti mojoj ljepoti. HELMER: Ali, draga Nora, kako ti loe izgleda! Da nisi previe vjebala? NORA: Ne, ja uope jo nisam vjebala. HELMER: Ali to je ipak potrebno. NORA: Bez sumnje, Torvalde. Ali nita ne mogu bez tvoje pomoi ja sam upravo sve

zaboravila. HELMER: O, to emo mi opet brzo nauiti! NORA: Da, Torvalde, mora mi pomoi. Obeaj! Ah, tako se bojim. U onom velikom dru-

tvu... Veeras mora biti samo moj. Nemoj nita raditi ali ba nita. Ni jednoga po-teza perom! Molim te, Torvalde!

HELMER: To ti obeavam. Veeras sam samo tvoj ti mali, bespomoni stvore! Ali da! Ipak u prije... (On poe prema vratima od predsoblja.)

NORA: Kamo e? HELMER: Samo da vidim je li dolo kakvo pismo. NORA: Ne, nemoj, Torvalde! HELMER: Zato ne? NORA: Torvalde, molim te. Nema nita. HELMER: Pa pusti me barem pogledati. (Hoe izai.) NORA (za klavirom, udari prve taktove tarantele).

39


HELMER (zastane na vratima): Aha! NORA: Ako elim sutra plesati, moram prije toga s tobom vjebati. HELMER (prilazei joj): Zar se zaista toliko plai? NORA: Da, strano se plaim. Hajdemo odmah vjebati. Ima jo vremena do veere. Sjed-

ni za klavir i sviraj, dragi Torvalde, ispravljaj me. Dirigiraj mi onako kako ti to ve zna.

HELMER: Dobro, vrlo rado kad ti to eli. (Sjedne za klavir.) NORA (uzima iz kutije tamburin, a zatim dugi, areni al kojim se brzo ogrne; iza toga skoi jed-

nim skokom naprijed i zavikne): Sviraj mi! Sad u zaplesati! (Helmer svira, a Nora plee. Rank stoji uz klavir iza Helmera i sve to promatra.)

HELMER (svira): Polake, polake! NORA: Ne mogu drukije! HELMER: Ne tako divlje, Nora! NORA: To tako ide! HELMER (prestane svirati): Ne, to tako ne ide! NORA (smije se i mae tamburinom): Zar ti nisam rekla? RANK: Daj da ja sviram. HELMER (ustaje): Dobro. Onda u je ja lake moi ispravljati. RANK (sjedne za klavir i svira. Nora plee sa sve veim uzbuenjem. Helmer stoji kraj pei i za

vrijeme plesa neprestano pravi primjedbe da bi je popravio. Izgleda kao da ona to ne uje; njena se kosa rasplie i pada na ramena; ona za to ne mari, nego nastavlja plesati. Ulazi GOSPOA LINDE.)

GOSPOA LINDE (stane na vratima kao ukopana): Ah! NORA (pleui): Tu je veselo, Kristina. HELMER: Ali draga, Nora, pa ti plee kao da ti se radi o ivotu i smrti. NORA: Tako je! HELMER: Prestani, Rank! Pa to je prava ludost. Prestani, kaem ti! (Rank prestane svirati i

Nora najednom stane. Helmer joj prie.) To ne bih nikada ni pomislio. Pa ti si na sve za-boravila, to god sam ti rekao.

NORA (odbaci tamburin): No, vidi! HELMER: Tu jo zaista treba uiti. NORA: No sada vidi koliko je to potrebno. Ti mora sa mnom vjebati do posljednjeg

trenutka. Obeava li mi to, Torvalde? HELMER: Budi bez brige. NORA: Ti ne smije ni danas ni sutra ni na to drugo misliti osim na mene; ne smije ot-

voriti ni jedno pismo, ak ni potanski sandui... HELMER: Aha, ti se jo uvijek boji onoga ovjeka... NORA: O da, i to! HELMER: Nora, na tebi vidim da je njegovo pismo ve stiglo. NORA: Ja ne znam. Moda. Ali ti takvo to ne smije sada itati. Dok sve ne proe, meu

nama se ne smije dogoditi nita runo.

40


RANK (tiho Helmeru): Nemoj joj protusloviti. HELMER (zagrli je): No neka bude djetetu po volji. Ali sutra uvee, kad zavri s plesom... NORA: Onda ini to hoe. SLUAVKA (na desnim vratima): Milostiva gospoo, stol je postavljen. NORA: Donesi ampanjca, Helena. SLUAVKA: Molim, milostiva gospoo. (Odlazi.) HELMER: Gle, gle! Veliko slavlje! NORA: Gozba sa ampanjcem, sve do jutra. (Vikne kroz vrata.) A i slatkia od badema, He-

lena, puno! Kad ve jednom, onda estito. HELMER (uzme je za ruke): Tako, tako, tako. Samo ne ta plaljiva, divlja uzbuenost. Budi

opet moja draga, mala ptica pjevica kao i uvijek! NORA: I bit u. Ali sada idi. I vi, doktore. Kristina, ti mi mora opet urediti kosu. RANK (dok odlazi s Helmerom): Tu neto ima. Neto se dogaa. HELMER: Niti govora, dragi prijatelju. To je samo djetinjast strah o kojem sam ti priao.

(Obojica odlaze nadesno.) NORA: No? GOSPOA LINDE: Otputovao je! NORA: Vidjela sam ve po tebi. GOSPOA LINDE: Vraa se sutra uvee. Ostavila sam mu pisamce. NORA: To nisi trebala. Ne treba nita spreavati. Dogodit e se udo, i... mi slavimo. GOSPOA LINDE: Kakvo udo? NORA: Ah, ti to ne moe razumjeti. Poi k njima; evo odmah i mene. (Gospoa Linde od-

lazi u blagovaonicu. Nora zastane trenutak kao da se pribire, a zatim pogleda na svoj sat.) Pet sati. Sedam sati do ponoi. Onda jo dvadeset i etiri sata do druge ponoi. Onda e tarantela biti odigrana. Dvadesetetiri i sedam? Jo trideset i jedan sat ivota.

nora henrik ibsen

Documents