De Gaulle -Tito-Mihailović

Dileme moderne ljevice

Pijana noć 1918.

Ozren Matijašević:"Kriminal u pretvorbi jednak je ratnom zločinu"

Žene i socijalizam u 21. stoljeću

REVOLUCIONARNI sindikalni pokret

za slobodu, mir i socijalnu pravdu • GODINA I • SRPANJ/JULI-KOLOVOZ/AUGUST-RUJAN/SEPTEMBAR 2007. BROJ 4-5

“Svijet ovaj, isti za sve, nije stvorio ni jedan bog i ni jedan čovjek, nego je on uvijek bio, jest i bit će PLAMEN vječno živ, koji se po određenim zako-nima pali i gasi” (Heraklit)

15 KN • 80 DIN • 2 KM • 4 EUR • 5 USD

Milan Fizi, Revolt, 1933., cb fotografija

Marija Jurić Zagorka

a-ža-ž32

ALTERNATIVNI ABECEDARIJAnger, Kenneth (1932.), američki fi lmski autor i pu-blicist. Klasik alternativnog fi lma, jedan od pokretača fi lmova undergrounda. Inzistira na provakativnoj te-matici, a najpoznatiji su mu fi lmovi Vatromet (19�7.), sadističko – homoseksualne problematike, i Uzdizanje (1963.), u kojem se bavi motociklističkom supkultu-rom. Napisao utjecajnu knjigu Hollywoodski Babilon (19�9.). Ostali važniji fi lmovi: Zazivanje mog brata demona (1969.), Uzdizanje Lucifera (1973., 1980.)Antagonizam klasa; u marksističkoj teoriji: nepomir-ljive suprotnosti između različitih društvenih klasa, u kapitalizmu – između proletera i kapitalista, čiji su interesi dijametralno suprostavljeni. Interes pro-letera je veći dohodak, a interes kapitaliste mak-simalizacija profi ta...Osnovni uzrok sukoba proi-zlazi iz društvenog karaktera rada s jedne strane i privatnog prisvajanja s druge strane. Za razliku od neantagonističkih suprotnosti, koji se ne zasnivaju na nepomirljivim klasnim interesima, antagonistički sukobi su „nepomirljivi“, i mogu se razriješti samo revolucionarnim putem. Na jednom mjestu u Bijedi fi lozofi je, Marx kaže: „Tek u takvom redu stvari u kome neće biti klasa ni klasne suprotnosti, prestat će društvene evolucije da postanu političke revolu-cije. A dotle će, uoči svakog općeg preinačavanja društva, posljednja riječ društvene nauke biti: ‘Bitka ili smrt; krvava borba ili uništenje’“. Antagonizam u socijalizmu je drugačije prirode, u socijalizmu se suprotnosti ne mire, već razriješavaju dogovorno i drugarski, između ravnopravnih subjekata u „aso-cijaciji slobodnih proizvođača“. Razne građanske teorije, poput funkcionalizma, smatraju da anta-gonizam pridonosi razvoju konkurencije, a smjer u menadžmentu – ljudski odnosi (human relations) polazi od nužnosti konfl ikta (antagonizma) kao ar-gumenta protiv vertikalne diferencijacije.Antifašizam; pokret usmjeren protiv fašizma (i nacizma), koji ima svoju podlogu u demokratskom i slobodarskom svjetonazoru. Javlja se u različitim oblicima u Italiji kao legalna borba 1920. protiv fašističkog terora, u Francuskoj kao zajedničko nastupanje socijalista i komunista u sprječavanju fašističkog udara 193�., u Španjolskoj kao oružana borba u građanskom ratu 1936. – 1939. republikanaca protiv frankista. Na inicijativu Kominterne u Evropi se tridesetih godina osnivaju „narodne fronte“. U Drugom svjetskom ratu stvara se velika Antišašistička koalicija, koju predvo-de kapitalistička Amerika i „komunistička“ Rusija. Iako se staljinizam u svojoj praksi uvelike približio fašizmu, ipak se ne može negirati činjenica, da su komunisti bili predvodnici antifašističke borbe (i da je SSSR podnio najveći teret te borbe). Kod nas su partizani, predvođeni Titom i KPJ, glavna snaga u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika (mada se danas u Srbiji i četnike želi proglasiti antifašisti-ma!). Ideje antifašizma ugrađene su u Povelju UN, a 9. svibanj kao Dan pobjede nad fašizmom, praznu-je se i kao Dan Evrope. Iako je fašizam kao pokret pobjeđen, suptilni neofašizam je prisutan i danas, a nastupa prikriveno u vidu suvremenog militarizma i imperijalizma. U Hrvatskoj ideje antifašizma njeguje i afi rmira SAB (sljedbenik nekadašnjeg SUBNORA).Antiteatar; smjer u suvremenoj drami koji, raz-bijanjem fabule i uvođenjem novih elemenata i apsurdnih situacija, krši konvencionalne oblike dramskog izraza, nastojeći izraziti nihilizam i „be-smisao“ modernog svijeta. Važniji predstavnici: S. Beckett i E. Ionesco. Antiteatar je, poput anti-drame, krajnost u avangradi kazališne umjetno-sti, i mada točno odražava otuđenost i izgubljenost suvremenog čovjeka, svojim pasivnim, neangaži-ranim stavom, djeluje dekadentno i defetistički. Antiteza; (grč. opreka), u Hegelovoj i Marxovoj fi -lozofi ji II stupanj u trijadi dijalektičkog razvitka: teza, antiteza, sinteza. Proklijalo zrno pšenice je antiteza posijanom zrnu pšenice (primjer iz Engel-sove Dijalektike prirode). A tako je i socijalizam antiteza kapitalizmu! U retorici i stilistici, antiteza je fi gura koja suprotstavlja i povezuje dva opreč-na izraza ili pojma u jednoj frazi ili rečenici, stihu, strofi ili pjesmi. Česta u starogrčkih fi lozofa i tragi-čara, u ranokršćanskoj srednjovjekovnoj, maniri-

stičkoj i baroknoj literaturi. U našoj narodnoj poe-ziji tzv. slavenska antiteza: „Dva su bora uporedo rasla, među njima tankovrha jela/ to ne bila dva bora zelena/ nit međ njima tankovrha jela/, već to bila dva brata rođena/, među njima sestrica Jelica“.Aprilske teze; uobičajeni naziv za teze O zadacima proleterijata u sadašnjoj revoluciji, s kojima je Vla-dimir Iljič Lenjin istupio �. aprila 1917. godine na sastanku Sveruskog savjetovanja partijskih radnika boljševičke partije (objavljene u „Pravdi“ br. 26 , 7. aprila 1917. godine). U Aprilskim tezama ističe se nužnost prelaska sa prve etape buržoaske revo-lucije na drugu etapu socijalističke revolucije „koja mora predati vlast u ruke proleterijata i siromašnih slojeva seljaštva“, a prihvaćene su i kao službena platforma na konferenciji RSDRP (b). Teze ističu sljedeće ciljeve: prelazak sa parlamentarne demokra-cije na republiku sovjeta; zamjenu vojske i policije sa općenarodnom obranom; istupanje Rusije iz imperi-jalističkog rata; nacionalizaciju industrije i banaka, uvođenje radničke kontrole u tvornice. Zahtjeva se i sazivanje partijskog kongresa na kojem bi se pro-mjenio program i naziv partije (iz socijaldemokrat-ske u komunističku), a ističe se i potreba za stva-ranje revolucionarne Komunističke internacionale. Apstraktna umjetnost; smjer u suvremenoj likovnoj umjetnosti s početka 20. stoljeća, a obuhvaća ona djela u kojima se likovni umjetnik izražava isklju-čivo pomoću elemenata čistog likovnog jezika: bo-jom, linijom, površinom i masom. Prvu apstraktnu sliku naslikao je Vasilij Kandinski 1910., a poslije Oktobarske revolucije, tzv. ruska avangarda, sa Ka-zimirom Maljevičem kao centralnom ličnošću, koja utemeljuje suprematizam (uporište vidljive stvarnosti traži u čistoj osjećajnosti), također polazi od načela apstraktne umjetnosti. Pored suprematizma, postoje još neki pravci u apstraktnoj umjetnosti: rajanizam (Larionov i Gončarov), muzikalizam (Kupke), orfi -zam (Delauneyja), sinkronizam (Russel i Macdonald Wright), apstraktni ekspresionizam (Pollock) i dr., ali sve njih objedinjuje radikalno odstupanje od fi gu-rativnog prikazivanja predmetnog svijeta. Apstrak-tna umjetnost je odraz stanja u građanskom društvu, gdje čovjekova individualnost i subjektivnost dolazi sve više do izražaja, ali i razvoja znanosti i tehnologi-je (korištenje novih materijala: pijesak, žica, gips...), ponajprije psihologije (njezini teoretičari tvrde da od-govara višem stupnju ljudske svijesti), pa apstraktni umjetnici nastoje „podsvijesno“ prikazati onakvim kakvo jest, bez realistične konkretizacije. Javlja se i kao otpor akademskim kanonima i fi listarskim ma-nirima, ali zbog svoje hermetičnosti uvelike ne izla-zi iz okvira buržoaskog elitizma. Kod nas se poslije II. svjetskog rata mnogi slikari okreću apstraktnom slikarstvu (Lubarda, Popović, Murtić, Luketić i dr.), a pedesetih godina javlja se grupa EXAT, koja afi r-mira principe geometrijske apstrakcije (Picelj, Srnec, Knifer – Dobrović). Nakon ustoličenja „socijalistič-kog realizma“, zemlje iza „željezne zavjese“ odbaci-le su apstraktnu umjetnost, ocjenivši je nazadnom i dekadentnom. Apstraktni rad; politekonomski po-jam Karla Marxa, kojeg nalazimo u Prilogu kritici političke ekonomije i u Kapitalu. Analizirajući rad koji proizvodi dobra, Marx je uočio razliku između konkretnog i apstraktnog rada. Naime, konkretni rad proizvodi određenu vrstu proizvoda: platno, odijelo, kuću itd., ali svaki takav rad ujedno je i trošenje mi-šića, živaca, mozga, jednom riječju, ljudskog orga-nizma, pa je taj rad općeljudski, odnosno apstrak-tni rad. Jedinica s kojom se mjeri apstraktan rad je vrijeme (duljina trajanja), a upravo radno vrijeme čini sadržinu vrijednosti. Postoje različiti konkretni radovi, za koje je potrebno različito radno vrijeme. Sat rada rudara ili kompjuterskog programera nisu jednake vrijednosti, i to ne samo po vrsti kao kon-kretni radovi, nego i kao utrošci radne snage. Iako nisu jednaki po utrošku radne snage, oni se ipak svi mogu svesti pod kategoriju jednostavnog ili prostog rada, u smislu da ga svi ljudi mogu obavljati bez na-ročitog učenja; ta kategorija prostog rada je apstrak-tni rad, čija je količina u stvari mjera veličine vrijed-nosti. Razlikovanje konkretnog od apstraktnog rada

je ključno za razumijevanje marksističkog pojma vrijednosti robe, tj. cijene, jer nam govori da jednako radno vrijeme različitih konkretnih radova daje vri-jednosti različite veličine, kao i to da s porastom pro-izvodnosti rada raste masa upotrebnih vrijednosti, dok istovremeno opada vrijednost jedinice proizvoda. Aristotel; (38�. – 322. p.n.e.), najveći antički fi lozof, polihistorik, utemeljitelj mnogih znanosti, učenik Platona i učitelj Aleksandra Velikog, kojeg Marx s pravom naziva „Aleksandar Veliki grčke fi lozofi je“. Rođen u Stagiri (otud nadimak „Stagiranin“), školu-je se u Platonovoj Akademiji, čije je član 20 godina, a zatim osniva svoju Peripatetičku školu...Autor je brojnih djela, od kojih su najznačajnija: Metafi zika, Nikomahova etika, Politika, Fizika, Poetika, Retori-ka, logički spisi Organon i dr. Imao je veliki utjecaj na evropsku, ali i na arapsku i židovsku fi lozofi ju i kulturu uopće, a u srednjovjekovnoj skolastičkoj fi -lozofi ji, aristotelizam je temelj tomizma kao službe-nog crkvenog nauka. Aristotel nas uči da je materija osnov svijeta, i kao takva vječna i neuništiva. Materija „ne propada u sebi, već ona nužno mora ne nestajati i ne postojati“ ali, materija je pasivna, tj. puka moguć-nost, koja tek s idealnom formom postaje stvarnost. Materijalna stvarnost je, dakle, određena idealnom formom. Sjedinjenje materije i forme vrši se pomo-ću šest raznih vrsta kretanja: postojanje, propada-nje, rastenje, smanjivanje, kvalitativno mijenjanje i promjena u prostoru. Dok materija bez forme postoji samo kao mogućnost, dotle forma bez materije, čista forma, „razum koji misli sam sebe“, postoji stvar-no; on je jedinstveni, vječiti „nepokretni pokretač“ (tj. bog). Poznata je Aristotelova konstatacija, da je „čovjek političko biće“ (zoon politikon), i da u sebi nosi instiktivnu težnju za „životom u zajednici“. Ono što čovjeka razlikuje od Boga i od zvijeri, to je logos (razum). Po njemu ni demokracija ni oligarhija nisu dobri oblici vladavine: demokracija, jer daje vlast razularenim masama, a oligarhija, jer vlast uzurpira pojedinac. Najbolji oblik vladavine je monarhija ili kraljevstvo, jer se temelji na umjerenosti. Aristotel opravdava robovlasništvo, a robovlasnički poredak smatra vječnim i nepromjenjivim. Zanimljivo je da on nužnost ropstva vidi u nesavršenosti oruđa za rad (pa su robovi stoga „oruđa koja govore“). Kod roba, smatra fi lozof, na prvom mjestu stoji tijelo, kod slobodnog čovjeka – duša. Iako je Aristotel primjetio sasvim ispravno da u osnovi društvenih potresa leži imovinska nejednakost (i zato on istupa protiv „hre-mastike“, tj. nemoralne upotrebe novca), ipak nje-gova „idealna država“, koja treba osigurati „dobar život“, počiva na privatnom vlasništvu i, u konačnici, na imovinskoj nejednakosti. Aristotel je prvi anali-zirao oblike vrijednosti, i on dolazi do zaključka da „bez jednakosti ne može biti razmjene, a jednakosti nema bez sumerljivosti“. Ali, Aristotel ne daje odgo-vor, na čemu počiva ta jednakost. „Genije Aristote-lov pokazuje svoj sjaj baš u tome što je otkrio odnos jednakosti u izrazu robnih vrijednosti. Jedino ga je istorijski okvir društva, u kojem je živio, spriječio da iznađe u čemu se taj odnos jednakosti ‘zbilja’ sastoji“, reći će Marx. Kao što znamo, taj se odnos jednakosti sastoji u ljudskom radu! (v. apstraktni rad). Aristotel razlikuje dijanoetičke vrline, koje nastaju obučava-njem, i etičke, koje nastaju po navici, a ključne su ove prve, jer se tu čovjek potvrđuje kao razumno biće. Blaženstvo je cilj moralnog života, a blaženstvo je sredina (neki to pojednostavljeno zovu „zlatna sre-dina“) između poroka kao krajnosti (npr. hrabrost je vrlina između ratobornosti i kukavičluka). Aristotel je i osnivač estetike. Poznato je njegovo zapažanje o tragediji, koja ima svoj etički učinak, a taj se učinak sastoji u katarzi (pročišćenju) gledaočeve duše po-sredstvom straha i saučešća. Taj je veliki fi lozof iznio svoje učenje i o prirodi, i o zoologiji, a njegov kategori-jalni sistem i danas je temeljno polazište svake logike.

pripremio F. E.

(nastavlja se)

IMPRESSUM

"Novi Plamen"list za politička, društvena i kulturna

pitanja

List izlazi jedanput mjesečno

Izdavač:"Demokratska misao" d.o.o.Pavla Hatza 1�, 10 000 Zagreb

tel:01/483-5340

fax:01/6679-518

Urednici:Filip Erceg

Mladen JakopovićGoran Marković

Redakcija:Filip Erceg, Mladen Jakopović,

Goran Marković, Andrija Jerkov,Tadej Kurepa, Bojan Mirosavljev,

Mikloš Olajoš-Nađ,Petar Pavlović, Jasna Tkalec,Vladimir Unkovski-Korica,

Nikola Vukobratović

Urednik sekcije stranih medija:Srećko Pulig

Urednik znanstvene sekcije:Neven Jakopović

Grafička obrada:D.T.

Tisak:"Reprint"

Maksimirska 128Zagreb

web:www.noviplamen.org

e-mail:redakcija@noviplamen.org

žiro račun:2484008-1103959884

(Reiffeisen banka)

Pretplate iz inozemstva mogu se vršiti na:

SWIFT RZBHH2xIBAN:HR25

24840082100111688

Uredništvo prima stranke svakim radnim danom od 10-1� sati.

Rukopisi se ne vraćaju.

UVODNIK

IZ SADRŽAJA IZDVAJAMO...

JURE KAŠTELAN

IMA LI ZEMLJE

Ima li zemlje ljepše od snagaravih dječaka?Ima li put preko svih voda,preko oblaka?

Ima li pjesme, ima li snašto se u ognjici ne rodi?Ima li zemlje, u kojoj čovjekne sanja o slobodi?

"Razlozi zbog kojih sam glasao protiv toga da se prihvati ponuda Chemoderma je nepovjerenje koje prema toj tvrtci ima sindikalna podružnica koja djeluje u KIM-u, a ja sam predstavnik sindikata u Upravnom odboru HFP i u ponudi je sramotno iskazano jamčenje sa dionicama koje su predmet kupnje."

...na OTV-u o budućnosti socijalizma

Glavi urednici „Novog Plamena“ Filip Erceg, Mladen Jakopović i Goran Marković gostovali su 22. kolovoza u OTV-ovoj emisiji Povećalo, koju uređuje i vodi Dorino Manzin, na tema „Budućnost socijalizma“, i tom su prilikom reklamirali i naš časopis. Što je pošlo po zlu i zašto socijalizam nije zaživio onako kako je zamišljen – bilo je jedno od prvih pitanja koje je voditelj postavio svojim gostima. U nepunih sat vremena koliko traje emisija, glavni urednici „Novog Plamena“ govorili su o razlici između socijalizma i komunizma, o Europskoj i Balkanskoj uniji, o NATO paktu, a nisu zaobišli ni Chaveza i Venezuelu, kao ni stanje ljevice u regiji...Zaključak emisije bio je da „demokratski socijalizam“, koji se bitno razlikuje od propalog „realsocijalizma“, svakako ima budućnost. Socijalizam ili barbarstvo, uzviknula je svojevremeno Rosa Luxemburg, a s time se slažu i glavni urednici našeg lista. Što to čini navlastitim „demokratski socijalizam“ ne može se reći u par rečenica, i zato je „Novi Plamen“ jedini časopis na ovim našim prostorima, koji otvara sobodnu raspravu na tu, kao i na druge „tabu“ teme... Zanimljivo je da su gledatelji vrlo pozitivno reagirali na ovu emisiju, a telefonske linije su, kako je primjetila jedna gledateljica, bile doslovno blokirane. Ne želimo ništa prejudicirati, ali nešto nas „kopka“: naime, iako je dogovoreno da zbog godišnjih odmora br. 3-� ostanu na tržištu do kraja mjeseca, list je već sutradan, odmah nakon emisije, povučen sa kioska!!

Razgovor sa Ozrenom Matijaševićem predsjednikom HUS-a:

str . 23

K(L)ASNA (S)VIJEST

�

K(L)ASNA (S)VIJEST

�

Isprika ili izvinjenje?

Isprika koju je građanima Hrvat-ske uputio srbijanski predsjednik Boris Tadić u HRT-ovoj emisiji

„Nedjeljom u 2“ u osudi je ujedini-la hrvatske i srpske radikale. Prvi su poručili da ionako ne vjeruju „ničem što dolazi iz Beograda“, dok je re-akcija u Beogradu najbolje čitljiva s naslovnice tamošnjeg tabloida Kurir na kojem jednostavno piše: Bruka!Pravi hrvatski domoljub odahnuo je kad su i u Srbiji napali Tadića zbog isprike: dakle, hrvatski i srpski rodo-ljubi posljednja su nam nada za nenor-malne odnose, komentira slučaj isprike Boris Dežulović u Globusu. Ovom isprikom stvoreni su uvjeti za norma-lizaciju hrvatsko-srpskih odnosa, piše Robert Bajruši u zagrebačkom NEWS-u. Hrvatska je sada dobila i moralnu satisfakciju. Isprika je došla od pred-sjednika Republike Srbije, a u politič-kom smislu to je najviši položaj s kojeg se može uputiti ovakva gesta. Upravo zato su apsurdne pojedine reakcije koje omalovažavaju Tadićev postupak. Radi se o onom dijelu hrvatske politike koji smisao vlastitog postojanja nalazi u su-kobima sa Srbima. Takvi stalno ističu kako u Beogradu moraju priznati da su krivi, a kada se to napokon dogodi, ni tada ne valja. Oni bi se trebali ispričati u stilu: „Oprostite, nije bilo slučajno“! - Moje izvinjenje svim pripadnicima hrvatskog naroda koje je netko učinio nesretnim u ime moga naroda ja upu-ćujem i preuzimam na sebe odgovor-nost – poručio je predsjednik Srbije Boris Tadić hrvatskoj javnosti, a ka-snije je objasnio da mu je to dužnost i da očekuje da i Srbi imaju sličan tre-tman od strane čelnih ljudi drugih dr-žava. Osim isprike, Tadić je rekao da se „Srbija nikad neće odreći Kosova“

te da „očekuje bolje odnose Hrvata i Srba u budućnosti“. Predsjednik Tadić treći je visokopozicionirani političar iz Srbije ili Crne Gore koji se ispričao (izvinio) za zločine tijekom rata. Prvi je to učinio premijer Crne Gore Milo Đukanović u lipnju 2000. godine na sastanku s predsjednikom Mesićem u Cavtatu, a nakon njega to je učinio pri-je nekoliko godina i bivši predsjednik Srbije i Crne Gore Svetozar Marović koji se ispričao „u ime prošlosti koju ne može zaboraviti ili ispraviti, za sva zla koja je bilo koji građanin Srbije i Crne Gore učinio bilo kome iz Hrvatske“.Tadićevu ispriku s odobravanjem su u Srbiji prihvatile brojne stranke, nevla-dine organizacije i pojedinci, dok su na-padi stigli uglavnom iz redova Srpske radikalne stranke i Socijalističke parti-je Srbije. Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić za ispriku je rekao „da je došla u pravo vrijeme“. Predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac kaže da to nije kolektivistička ispri-ka, već je ona upućena „ljudima koji su doživjeli stradanja, od strane ljudi koji su za njih odgovorni“, istaknuvši da bi to „izvinjenje moglo imati pozi-tivan politički odjek na međudržavnu suradnju između Hrvatske i Srbije“.

Nato-ove vojne baze

Točno je – NATO ne namjerava izgraditi vojne baze u Hrvat-skoj. To će učiniti Hrvatska!

Za potrebe tranzita, vježbi, okupljanja te u slučaju izvanrednih situacija, Hr-vatska će do 201�. godine osposobiti vojne baze za potrebe NATO snaga. Ri-ječ je o vojarnama u Gašincima, Ben-kovcu, Delnicama i Vinkovcima, ae-rodromima u Puli, Zagrebu i Zadru te pomorskoj luci Lori u Splitu. „To neće biti NATO-ove vojne baze“, tješe nas politička i vojna vrhuška, „nego će se ti objekti modernizirati i koristit će ih Hrvatska vojska“. Nije šija nego vrat. Do summita NATO saveza u Bukureštu (početkom naredne go-dine), na kojem bi Hrvatska trebala dobiti pozivnicu za članstvo, to vri-jeme civilne i vojne strukture trebaju iskoristiti kako bi Bruxelles uvjerili da je Hrvatska spremna ispuniti sve voj-ne obaveze koje je preuzela i donijeti

potrebne zakone. Obaveze se odnose na ljudstvo, tehniku, novac i objekte. U zajedničku blagajnu NATO save-za Hrvatska će uplaćivati oko tri mi-lijuna eura godišnje, a još dodatnih 10 milijuna eura godišnje bit će tro-šak hrvatskih časnika koji će raditi u strukturama NATO-a. Proračun za su-djelovanje u misijama UN-a i NATO-a podići će se sa 2� milijuna eura na oko 70 milijuna 2011. godine. Važno je da hoćemo u NATO, pa što košta – košta! Hrvatski građani izdvajat će svake godine sve više novca za obranu (iako se planira smanjenje broja vojni-ka), posebno od 2009. godine, kada bi Hrvatska trebala pristupiti NATO-u. Obaveze za savezništvo je strukturiranje i opremanje do �0 po-sto djelatnih kopnenih i dio ostalih

inžinjerijsku satniju za razminiranje, inžinjerijsku satniju za horizontalne konstrukcije, dva transportna helikop-tera i ABK (atomsko biološki kemij-ski) vod za dekontaminaciju. Dakako, osim novim oklopno-mehaniziranim borbenim vozilima, snage za među-narodne operacije opremit će se i no-vim osobnim naoružanjem i opremom.

Tko je branio Hrvatsku?

Nedavna, inače mirna saborska rasprava o lanjskom poslova-nju Fonda hrvatskih branitelja

zaoštrena je polemikom zastupnika, i to onih koji su sudjelovali u tzv. domo-vinskom ratu, o tome kada je rat počeo, tko je i kako u njemu sudjelovao i ka-kva mu prava u tom smislu pripadaju. Lavinu replika HDZ-ovih zastupnika izazvalo je izlaganje Željka Kurtova (HNS) o tome da su ratna djelovanja u Hrvatskoj počela u svibnju 1991. go-dine, te da stoga ne zna na koji su se braniteljski statusi dobivali za 1990. i početak 1991. godine. Još do sredine ožujka 1991. godine, hrvatski mladići upućivani su na služenje vojnog roka u JNA, te je do svibnja 1991. godine postojao samo rezervni sastav MUP-a koji je čuvao objekte. „Oni nisu ni-kakvi branitelji niti su se borili ni na jednom području, niti je tada bilo rata u Hrvatskoj“, poručio je Kurtov.Izborna je godina pa Vlada i dalje ne želi objaviti imena skoro pola milijuna branitelja. Koliko ima hrvatskih brani-telja ne zna i ZNA SE stranka. Drži li Vlada registar u bunkeru pred javnošću zato što mnoga imena u tom registru nemaju što tražiti, zato što su mnogi sami sebi narihtali visoki braniteljski status, što ima na kile lažnih potvrda i lažnih potpisa, što se u mnogim sluča-jevima neopravdano koriste beneficije, a o tajnicama i ljubavnicama, braći i rođacima da i ne govorimo – komen-tira Jutarnji list. U toj neobjašnjivoj i neobranjivoj konspiraciji, Vladu podu-piru i neke braniteljske udruge, točni-je rečeno, njihova vodstva. U svakom slučaju, s Vladom se, recimo, sto posto slaže Josip Đakić, ne samo predsjed-nik HVIDR-e, jedne od najutjecajnijih braniteljskih udruga, nego, dakako, i zastupnik HDZ-a u Saboru, koji u

HVIDR-i i u javnosti komesarski be-skompromisno zastupa politički kurs svoje stranke kao da svi ratni vojni in-validi imaju člansku iskaznicu HDZ-a.Branitelja ima �89.�07 i po broju su najjača populacija nakon radnika i umirovljenika u Hrvatskoj. Imaju „mi-lijun svojih udruga“, svaka poštena stranka ima odbor ili savjet za brani-telje. A, oni se ipak skrivaju. Ispada da ih je sram što su branili Hrvatsku. Ili ih je strah da se to ne dozna – pri-mjećuje Novi list. SDP pritišće da se imena iz registra objave. Ne treba biti naivan, ne rade oni to radi branitelja, jer da je tako, tko im je smetao da po-pis branitelja objave dok su ga imali u svojim rukama odnosno dok su bili na vlasti. HDZ se nešto nemušto brani tajnošću podataka i vjerojatno strahuje da ćemo, ako do objave dođe, u regi-stru za čiji su popis imena umnogome oni zaslužni, svi mi prepoznati one koji nisu branitelji. I tu stupa na snagu rat dignitetom, dostojanstvom, krimina-lizacijom, Vukovarom, Škabrnjom... Najbolje bi bilo da i taj rat završe sami branitelji i objave svoj registar. Oni se jedini ne trebaju sramiti i plašiti ono-ga što u njemu piše. I tako si konačno mogu početi vraćati dostojanstvo. To za njih ne mogu učiniti političari koji su im ga uzeli, prikupljajući koji glas više. I broj branitelja u invalidskoj mirovini u posljednje se tri i pol godine udvo-stručio i sa 19.991, koliko ih je bilo u prosincu 2003. godine, do danas je

narastao na čak 38.786! Invalidska mirovina prosječno iznosi �086 kuna, prosječan staž branitelja koji su umi-rovljeni zbog invalidnosti je 18 godina i deset mjeseci i najveći je broj onih koji imaju od �0 do �� godine. Umje-sto da rade, oni su danas umirovljenici, s gotovo trostruko većom mirovinom od prosječne. U Ministarstvu branitelja objašnjavaju kako je ovakva ekspan-zija umirovljenih invalida najvećim dijelom posljedica toga što u mirovi-nu odlaze pripadnici HV-a i MUP-a. Budući da su gotovo svi bili u tzv. do-movinskom ratu, većina ih je, tumače, ostvarila pravo na invalidsku mirovinu prema Zakonu o pravima branitelja jer je uzrok invalidnosti u potpunosti ili djelomice posljedica ozljede, ranjava-nja ili bolesti zadobivenih u obrani Hr-vatske. Sukladno broju umirovljenih branitelja invalida rasla su izdvajanja iz proračuna za njihove mirovine. U proračunu za ovu godinu osigurano je 3,6 milijardi kuna za braniteljske miro-vine, što je povećanje za 700 milijuna kuna u odnosu na 200�. godinu. Tije-kom 2006. godine je na temelju odluka Jadranke Kosor, ministrice obitelji, branitelja i međugeneracijske solidar-nosti – dakle, bez natječaja – podije-ljeno oko 600 tisuća kuna. Riječ je o osamdesetak udruga od kojih je najviše – �� tisuća kuna, dobila HVIDR-a gra-da Vukovara. Takvo dijeljenje novca od veljače više nije moguće jer se udruge iz državnog proračuna mogu financi-rati isključivo putem javnog natječaja.

snaga za njihovo upućivanje u opera-cije izvan Hrvatske. Riječ je o otprilike �100 djelatnih vojnih osoba koje će se opremati i uvježbavati za NATO, UN i EU misiju. Iz tog sastava će se rotirati vojnici u misijama. Od toga broja, do osam posto pripadnika kopnenih sna-ga odnosno 700 vojnika od 2011. go-dine sudjelovat će stalno u UN i NATO misijama u inozemstvu. Predviđeno je da do 1600 vojnika bude u sastavu snaga za brzi odgovor. Do 2012. go-dine trebala bi biti ustrojena i opre-mljena ojačana motorizirana pješačka bojna (postrojba 800 do 1000 vojnika sa 63 nova borbena vozila). Prema Dugoročnom planu razvoja Oruža-nih snaga, u sastavu Hrvatske vojske trebala bi biti 73 oklopna vozila. Bez tih vozila Hrvatska ne može sudjelo-vati u nekoj ozbiljnoj međunarodnoj operaciji, kao što je, primjerice, ona u Libanonu. Hrvatska je nadalje kao partnerski cilj navela vod vojne poli-cije, satniju za specijalna djelovanja,

K(L)ASNA (S)VIJEST

6

K(L)ASNA (S)VIJEST

7

Nebuloze protiv antifašizma

Da je antifašizam tekovina du-boko ukorijenjena u srž hrvat-skog društva i države, čulo se u

izjavama svih političara koji su na Dan antifašističke borbe u šumi Brezovica došli uveličati 66. obljetnicu osnutka Sisačkog partizanskog odreda – prve organizirane antifašističke jedinice u

Kao i ranijih godina, neka tobože protuteža Danu antifašističke borbe, bilo je okupljanje 22. lipnja oko Ja-zovke. Uglavnom se tamo iz godine u godinu sastaju mahom iste persone s istim galamdžijama kako bi neinven-tivno na isti način pokušali bar do-nekle „okaljati“ antifašističko slavlje. Okupljeni su poručili da 22. lipnja nije dan antifašističkog, nego četnič-ko-partizanskog ustanka te pozvali Sabor, Vladu i pravosuđe na ispra-vak Ustava i povijesnih nepravdi.Nisu oni tu radi utvrđivanja istine o Ja-zovki, nego samo larmaju i manipulira-ju vraćajući se izravno natrag u povijest u obranu davno poražene i izgubljene tzv. NDH. Do istine im nije kao ni do lanjskog snijega, prije svega zato što im ona ne ide u prilog, jer su teško zaglibi-li ratujući na strani Hitlera i Mussolini-ja protiv antifašističke Europe i svijeta, a time i protiv antifašista u Hrvatskoj.U hrvatskim medijima oko skupa u Srbu bilo je, kao i ranijih godina ko-mentara o „dvojnoj“ proslavi Dana ustanka u Hrvatskoj (onoj 22. lipnja i, evo ponovno 27. srpnja). Antifaši-stičkim borcima i antifašistima nije cilj da 27. srpnja, nekadašnji Dan ustanka, konfrontiraju s 22. lipnja – Danom antifašističke borbe naroda Hrvatske, već promocija antifašiz-ma uopće. Uz 22. lipnja treba dostoj-no obilježiti i 27. srpnja. Narod Like je to zaslužio. Za čitavo vrijeme rata Lika je bila jedna od najsnažnijih ža-rišta oslobodilačke borbe u Hrvatskoj u kojoj je narod masovno sudjelovao. Veliku tragediju narod Like doživio je i u razdoblju 1991. do 199�. godine.

Neću – ne ću!

Između �82 predložene nove hrvat-ske riječi na natječaju lista Jezik, najboljom je proglašena riječ – us-

pornik, umjesto uobičajenog termina – ležeći policajac. Drugoplasirana nova hrvatska riječ je smećnjak, koja bi tre-bala zamijeniti riječ kontejner, a treća riječ – raskružje, umjesto kružnog toka prometa. Među �7 novih riječi koje su ušle u uži izbor izdvojeno je njih de-setak: istinomjer za poligraf, nizanka-serija, tiskalo-printer, titralo-oscila-tor, odredišnica-adresa, brzogriz-fast food, ili svemrežje umjesto internet.U međuvremenu, nakon što je Primor-čevo Vijeće za normu hrvatskog jezika odlučilo da je jedino ispravno pisati „ne ću“, „grješka“ i „zadatci“, u pro-daji se pojavio Hrvatski pravopis Ma-tice hrvatske koji kao ispravno predla-že samo „neću“, „greška“ i „zadaci“.U javnosti je bilo puno prijepora oko zapravo nevažnog pitanja treba li pi-sati „ne ću“ ili „neću“ dok se nismo prisjetili da se za „ne ću“ zalagao Vuk Stefanović Karadžić – rekao je pred-sjednik Matice hrvatske Igor Zidić.E, Vuče, Vuče... Dr. Milorad Pupo-vac, lingvist, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i sa-borski zastupnik, kaže kako jezik de-vedesetih nije bio jezik, nego samo je-dan od načina da se pokaže tko je Hr-vat, Srbin ili Bošnjak. Jezik je pojeden od političke želje da se stvori država i nacija. Jezični standard novog vreme-na dolazio je u paketu s ratom i prema njemu se moralo sve mijenjati, samo da ne liči na stanje koje je asociralo

na zajedništvo i zajedničku državu. Profesorica Nives Opačić primjećuje da su mnoge promjene, mahom u lek-siku, nastupile nakon 1990.-ih godi-na ne zato da se na taj način hrvatski jezik „očisti“ od svih mogućih stranih natruha (pri čemu se mislilo zapravo samo na riječi primjerenije srpskom je-ziku), nego da ne bude kao što je bilo prije (1990. godine). Naravno da su takve promjene uvedene najčešće bez ikakva stručnog razloga, a ni upozna-vanje s meritumom stvari nije takvim jezičnim „reformatorima“ jača strana. Vrli „reformatori“ i čistači hrvatskog jezika svojim su „intervencijama“ naj-zaslužniji za kvarenje i osiromašenje hrvatskog jezika, jer su svojim nezna-njem poremetili (još donedavno sta-bilna) značenjska polja mnogih riječi.Pravilo hrvatskog jezika je da se NE uvijek piše odvojeno osim u slučaje-vima kada se nalazi u korijenu riječi. Dakle, piše se „ne ću“ i „ne mogu“, ali „nemam“. To bi trebao znati svatko tko je završio osnovnu školu, a da mu nije predavao idiot koji radi svoju grama-tiku. Da je to srbizam, to je sramota. Očito je da se više nema argumenata.

"Cecizam" i "thompsonizam"

Ljeto je za novine sezona „kiselih krastavaca“, pa ne čudi „ek-skluziva“ jednog zagrebačkog

tjednika koji piše kako Thompsona obožavaju Srbi iz Knina... Srbi preko Drine obožavaju svoju „thompsonicu“. Pet dana nakon koncerta u Budvi, le-gendarni britanski rokeri The Rolling Stones nastupili su na beogradskom Ušću pred više od �0 tisuća gledate-lja, ne brojeći one koji su se „švercali“ na lađama. Organizator je očekivao i dvostruko više posjetitelja. No, pu-bliku je djelomice uzeo Exit, gdje su pred 1� tisuća posjetitelja nastupili, među ostalima, Lauryn Hill i Snoop Dogg. Još više (sto tisuća Srba) de-monstriralo je snagu šovinizma u jed-noj „pevaljki s plastičnim sisama“. Riječ je o koncertu u Vrnjačkoj Banji.The New York Times i Herald Tribune kritiziraju Hrvatsku zbog Thompsona: „Ustaška ikonografija na Thompsono-vu koncertu u suprotnosti je sa slikom

koju hrvatska Vlada želi stvoriti o sebi u svijetu“. Novinar (glasilo HND) ko-mentira pismo koje je predsjedniku Mesiću poslao Efraim Zuroff, direk-tor Centra Simon Wiesenthal iz Jeru-zalema: „Samo kad bi netko s vašim ugledom i izraženom antifašističkom reputacijom poveo borbu protiv tog ružnog vala obnovljenog fašizma, vje-rujem kako bi se moglo spriječiti da taj izvanredno opasni novi trend zahvati cijelu Hrvatsku“. Zuroff je tako kva-lificirao ono što se događalo prilikom nastupa Marka Perkovića Thompsona na maksimirskom stadionu, a što hr-vatski državotvorni mediji uglavnom nisu htjeli primjetiti. U citiranom pi-smu Zuroff je posebno zabrinut zato što su ustaško nostalgičarskoj manife-staciji nazočili neki istaknuti državni dužnosnici i saborski zastupnici. Čak je i Nova TV dan kasnije emitirala zloslutne maksimirske prizore, ali ne i javna Hrvatska televizija, koja ih je svim silama minorizirala – najavljuju-ći tako moguće buduće kriterije novog glavnog ravnatelja. Što je učinio i Ju-tarnji list, koji se usudio ustvrditi da je u Maksimiru viđeno „manje od deset mladih ustaša“ iako već na kraju istog teksta opovrgava sam sebe: „Prije po-četka koncerta masa je zapjevala `Evo zore, evo dana`, pjesmu Juri France-tiću i Rafaelu Bobanu, a s njom se i razilazila“. Još nismo čuli da „masa“ može brojati „manje od deset“ ljudi.Da se takav Maksimir dogodio napri-mjer u Francuskoj ili u Italiji, već sutra-dan bi golema većina političkih strana-

ka zatražila da se zakonski onemogući ponavljanje skandala, dok bi stotine tisuća prosvjedovale po ulicama. U tim zemljama, neki tamošnji Maksimir ne bi se ni mogao dogoditi, jer ondje već postoje efikasne zakonske prepreke.I ma koliko novinari skloni „rokeru“ iz Čavoglava pokušali u zadnje vrijeme uvjeriti njemu nesklone, kako se pro-mjenio i da su zabrane koncerata u Ni-zozemskoj te susjednoj nam Bosni utje-cale na tu transformaciju – djela druga-čije govore, primjećuje Novi list. Istina, on se odriče političke agitacije i ekstre-mizma bilo kojeg tipa – poručuje kao pjevač, a ne političar – no svaku situa-ciju iskoristi da između redaka namet-ne svoj ekstreman politički stav. Tako je primjerice komentirajući lijepo nedjelj-no vrijeme što je i omogućilo koncert kazao: „Bog se smilovao i zaustavio ta-mne oblake s Istoka“, jer za njega očito s Istoka stiže samo loše, samo nevera. Pjesmu „Čavoglave“ još uvijek započi-nje inkriminiranim „Za dom spremni“, a onda post festum – nakon koncerta – zbori „kako prošlost valja ostaviti sa strane i okrenuti se budućnosti!“Hipokrit je kao i politika na vlasti! U njihovu transformaciju vjerovat ćemo tek kad ničim izazvani, bez patrona-ta Europe i Efraima Zuroffa osude svako „U“ u glavi i na glavi, tetovi-rano na trbuhu ili otisnuto na majici, kad prestanu koketirati s ustaštvom u predizborne svrhe. Dok god ih me-teorologija mora spašavati od kom-promitacije naš glas ne zaslužuju!

Hrvatskoj. U mnogim izvještajima s proslave u Brezovici (pod pokrovitelj-stvom Vlade RH), naše tiskovine (a i elektronski mediji) konstatiraju, među ostalim, kako je Sisački partizanski odred bio – prva organizirana antifa-šistička postrojba u okupiranoj Europi. To nije točno! Prve oružane partizan-ske jedinice u okupiranoj Europi poja-vile su se još 1939. godine u okupiranoj Poljskoj, onda u Norveškoj, Francu-skoj, u zemljama Beneluxa, u Grčkoj...Početni embrion antifašističke Hrvat-ske bio je u stvaranju NOV i PO Hr-vatske, a to je započelo osnivanjem Sisačkog partizanskog odreda 22. lipnja 19�1. godine. Prema tom do-gađaju, 22. lipnja proglašen je držav-nim blagdanom – Dan antifašističke borbe. Završni čin dogodio se počet-kom svibnja 19��. godine, kada je rasformiran posljednji NO partizanski odred Hrvatske, a to je Posavski NOP odred. Ukupno je GŠ Hrvatske for-mirao 2�1 partizanski odred. NOVJ je imala ��6 partizanskih odreda, što znači da je Hrvatska dala preko �� posto partizanskih odreda Jugoslavije.

9

K(L)ASNA (S)VIJEST

8

BOSANSKI LONAC

Predizborni rebalans proračuna

Hrvatski sabor početkom srp-nja je donio rebalans ovogo-dišnjeg državnog proračuna

kojim su proračunski prihodi pove-ćani za pet milijardi kuna te ukupno iznose 108,� milijardi kuna, a rashodi, s povećanjem od 3,9 milijardi, dosežu gotovo 112 milijardi kuna. Poveća-njem proračunskih prihoda 1,1 mili-jarde kuna usmjerena je u financira-

nje deficita koji bi se s planiranih 2,8 posto BDP-a smanjio na 2,6 posto (sa �,6 milijardi kuna na 3,� milijardi).Rebalansom proračuna najviše će, 1,7 milijardi kuna, biti usmjereno u zdravstvo. Povećat će se i naknade za nezaposlene, s 1000 na 1200 kuna, a osigurava se i dodatnih ��0 milijuna kuna za ovrhe po sudskim tužbama zbog nepoštivanja kolektivnih ugovora za vrijeme bivše vlade. Resor znanosti i obrazovanja dobit će dodatnih 291 mi-lijun kuna, 11� milijuna kuna predvi-đeno je za provedbu Zaštićenog ekološ-ko-ribolovnog područja, a 2� milijuna kuna u razvoj otoka. Za poljoprivredu je izdvojeno dodatnih 2�3,8 milijuna

kuna, dok je dodatnih 290 milijuna kuna predviđeno za prevođenje bra-niteljskih mirovina, a gotovo 108 mi-lijuna kuna za doplatak za djecu. Sa-borska većina prihvatila je amandman Vlade na rebalans, kojim se dodatnih 60 milijuna kuna izdvaja za isplatu mirovina do kraja godine, sukladno novom Vladinom modelu, za pove-ćanje mirovina novih umirovljenika.To je jedan predizborni rebalans pro-računa koji ne predviđa iznenađenja.

Priredio Bojan Mirosavljev

I ŠVEĐANI IMAJU SVOJ PLAMEN!Ne, „Novi Plamen“ nije svoj naziv posudio od švedskog Flammana (u prijevodu: Plamen), koji izdaje Lijeva partija Švedske, već prije od „Plamena“ iz 1919. godine, ali, nedavno smo saznali da i naši donatori imaju svoj Plamen. Naime, izlazak ovog broja omogućio je Internacionalni forum švedske Lijeve partije, a taj će nam forum financijski pomoći i u organizaciji konferencije o samoupravljanju i participativnoj demokraciji. Zanimljivo je da Lijeva partija vodi velikog računa o svojim „manjinama“, pa tako izdaje i novine na „srpsko-hrvatskom“ za naše zemljake. U ruke nam je dospio i jedan letak Lijeve partije štampan na našem jeziku, a u kojem je izložen sažetak njihove „integracijske politike“. Doseljenici su onaj dio radničke klase, kaže se na jednom mjestu, koji je u porastu, a „integracija mora početi onoga dana kad se dođe u Švedsku“. Cilj Lijeve partije je društvo u kojem klasa, spol i etničko porijeklo nemaju nikakvog značenja, a to je cilj i „Novog Plamena“.

Nova vlada i stara obećanja

Milorad Dodik i njegov Savez nezavisnih socijal-demokra-ta (SNSD) su na posljednjim

opštim izborima dobili skoro plebisci-tarnu podršku bosanskohercegovačkih Srba da ih povedu u promjene i bolji život. Doduše, glasači nisu sasvim ja-sno znali šta to Dodik predlaže, a ni on sam se nije previše trudio da obra-zloži osnove svog izbornog programa. Jedna stvar je, bar sa izbornih tribina, izgledala jasna – Dodik neće dozvoliti „mrskim političarima iz Federacije“ da „razvaljuju“ Republiku Srpsku. Po-bjedničkoj stranci je bilo bolje da ne za-lazi suviše u detalje svojih postizbornih tajni, jer bi se ispostavilo da zapravo i nema bilo kakav konzistentan program za rješavanje krize. Još jedna stvar je bila jasna – SNSD će izvršiti veliku ka-drovsku čistku. Pred stranačkim kan-celarijama su se zamalo stvarali redovi kandidata za članstvo u stranci. Svi su nešto očekivali – jedni funkcije, drugi neko, barem i najjadnije, radno mjesto.Nakon izbora, socijal-demokrati-ma je pripala skoro apsolutna većina mjesta u skupštini (�1 od 83). Da-kle, obezbijedili su, uz pomoć ma-lih i beznačajnih koalicionih partne-ra, komotnu parlamentarnu većinu. Ta većina je iznjedrila staru-novu vla-

du, na čelu sa liderom SNSD-a. Oče-kivanja znatnog dijela glasača su bila velika. Da su se dosad dobrim dijelom izjalovila, ne treba sumnjati. Jedino još nemamo pouzdanih podataka, jer ozbiljnih istraživanja nije bilo. Vlada je obećala sprovesti nekoliko osnov-nih promjena: očuvati ustavni položaj Republike Srpske, pokrenuti privredu, poboljšati životni standard i obraču-nati se sa kriminalom (prije svega pri-vrednim) i korupcijom.Nema sumnje da izvršenje tako krupnih zadataka zahtijeva dug vremenski period. Ne može se sumnjati ni u to da je jedan četvorogodišnji mandat nedovoljan da se riješe preveliki problemi. Ali, da se može dosta toga započeti, a ponešto čak i završiti, u to se ne može sum-njati. Među onima koji su se nadali ima i takvih koji ne žele priznati ni sebi da su prevareni. Jer, ako ih Do-dik iznevjeri, rezonuju oni, nije ostao niko drugi ko im može pomoći. „Do-dik“ je postala čarobna riječ, kao šta-pić kojim treba mahnuti i problem će biti riješen. Istina, taj isti Dodik je bio na čelu vlade od 1998. do 2000. go-dine, a skromni rezultati njegove prve vlade su, valjda namjerno, zaboravlje-ni ili zabašureni, u najboljem slučaju.

Halo, Mile!

Prvo što je taj pragmatični balkanski politički lider učinio jeste da je prodao Telekom Srpske. Ta odluka je ima-la određenu psihološko-propagandnu pozadinu. Telekomom je godinama upravljano na tako bahat i rasipnič-ki način da je mnogim građanima izgledalo kako je privatizacija jedino rješenje. Vlada je tu odluku pravdala i potrebom dovršenja procesa priva-tizacije. Zapravo, privatizacija nikad i nigdje nije značila stoprocentnu ra-sprodaju nacionalnog bogatstva. Čak

i kad su usvajani obimni programi privatizacije, oni nisu značili da će baš sve biti rasprodato. Država je u mno-gim zemljama znala izabrati barem nekoliko ključnih sektora nad kojima je željela očuvati kontrolu. Kod nas to nije slučaj. Telekom, ta „zlatna koka“ privrede Republike Srpske, je prodat „braći iz Srbije“ za okruglo 6�6 mili-ona eura. Ta prodaja je odmah rekla-mirana kao veliku uspjeh vlade, jer se prodajom po vrlo povoljnoj cijeni došlo do novca koji će biti korišten za sve i svašta. A za šta, na to je malo teže naći odgovor. Iz izjava članova vlade, koje su uslijedile odmah po potpisivanju kupoprodajnog ugovora, moglo se vi-djeti da vlada i nema jasnu predstavu o tome šta učiniti s tolikim novcem. Zato je dat diplomatski odgovor – čekaće se da razni subjekti konkurišu za po-jedine projekte, pa će se onda stvoriti jasna predodžba o tome šta s tolikim novcem. Na stranu to kakva je priva-tizacija kao proces i gdje nas ona vodi. Drugu stvar želimo naglasiti – nigdje na Zapadu nije bilo apsolutne priva-tizacije. Telekom je mogao poslovati i bolje i domaćinskije, da je to vlada htjela. I to ne samo ova vlada. Ali, na stranu šta su radile prethodne vlade. To nas u ovom trenutku ne zanima. Problem je u tome što se vlada odrekla jednog od rijetkih privrednih giganata (za naše uslove, naravno) koji posluje i može poslovati stabilno i pozitivno. Značajni profiti (opet, za naše prilike) će ići u džepove srbijanskog privatnog kapitala, umjesto da njima operiše Vlada Republike Srpske. I to u uslo-vima kad svi, i relevantni i nerelevan-tni, priznaju da imamo premalo kapi-tala. A profit od poslovanja Telekoma je potencijalno mogao poslužiti kao kapital, ako bi se dalje oplođavao, ili barem kao ekonomska vrijednost koja bi vršila socijalnu funkciju (pomoć si-romašnima). Sad od toga više neće biti ništa, pošto će on ići u Beograd. Mi-lorad Dodik mu je poželio sretan put,

Goran Marković

TKO VISOKO LETI...

10 11

BOSANSKI LONAC BOSANSKI LONAC

postigli bi se vidljivi rezultati. Ova-ko, može još ispasti da se novac neće utrošiti ili da će se trošiti sporo zato što niko nije projektovao ništa prihvatljivo.

Koliko prima starac Vujadin?

Penzionere nije baš obradovala ova vlada. To jest, obradovala je nešto malo njih kojima je penzija povećana, ali je zato silno rasrdila one kojima je uma-njila penzije. Socijal-demokrati nisu našli pametnije i socijalno pravednije rješenje (kao da je ovo i pametno i soci-

ne treba posebno ni spominjati. Na primjer, izmjenama Zakona o radu, predviđeno je zatvaranje firmi za koje se utvrdi da drže radnike „na crno“. Vlada se, međutim, dosad nije odlu-čila na obračun sa takvim firmama, pa nisu zabilježeni značajniji slučajevi primjene ove zakonske norme. Ona je, dakle, samo na papiru pun pogodak, mada je jasno da bi njena rigorozna primjena vodila punjenju fondova više nego bilo šta drugo. Vlada je primi-jenila prinudu prema penzionerima, oduzimajući od jednih i dajući drugi-ma, ali da primijeni prinudu i oduz-me, po slovu zakona, od privatnih poslodavaca i da penzionerima, to već neće ići. A i znali smo da neće, zar ne?

i raditi od milostinje rektora i ministar-stva. Da ćemo žaliti za sadašnjim obra-zovnim sistemom, u to ne treba sum-njati. Možda ćemo ga u nekom obliku i vratiti na mala vrata. Samo, biće kasno za generacije studenata, koji će sa fakulteta izaći kao polu-intelektual-ci, bez znanja o bilo čemu što prelazi okvire njihovog uskog kruga stručnog interesovanja. Iako je vlada povećala najnižu cijenu rada sa 82 na 9� KM, što je hvale vrijedan potez, ona to je učinila poslije mnogo natezanja sa sin-dikatom i nakon prijetnje generalnim štrajkom. Vlada ipak nije shvatila da je poboljšanje položaja prosvjetnih radni-ka potez koji se sam po sebi podrazu-mijeva i na koji ne smije biti prisilje-na. „Sređujući“ stanje na univerzitetu, vlada je odlučila i da izjednači visinu školarine na dva državna univerziteta (u Banja Luci i Istočnom Sarajevu). Dosad su školarine na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu bile više. Umjesto da izađe u susret studentima tako što bi te školarine snizila, vlada je povisila školarine na Univerzitetu u Banja Luci. Tržišni princip je ponovo prevladao, jer je ministar izjavio kako su realni

troškovi studiranja takvi da zahtijeva-ju povećanje cijene studiranja. Ostaje samo da se odgovori na pitanje otkad je to studiranje tržišna kategorija?

Pšenični neoliberalizamAli, nije takav slučaj samo sa studi-ranjem. Neoliberalizam se proširio i na na naša žitorodna polja, u pogone pekarske industrije i, na koncu, u naše male i velike pekare. Pšenični neolibe-ralizam nas je doveo do poskupljenja hljeba, uzrokovanog navodno objek-tivnim uzrocima klimatske i ekonom-ske prirode. Da li je vlada svjesna da ljudi jedva sastavljaju kraj s krajem i uz ove cijene hljeba? I zar ona nema barem moralnu (da ne kažem moral-no-političku) obavezu da drži nižu cijenu hljeba, makar i pod uslovom subvencioniranja njegove proizvodnje i nadoknađivanja eventualnih gubitaka proizvođačima, u slučaju dejstva nekih „objektivnih“ faktora koji vode nje-govom poskupljenju. Poslanici treba

jer važnije je da se bogati beogradska gospoda, nego da se bar malo zasiti bosanska sirotinja. Šta je još uradila ova vlada? Ona je prodala i Rafineriju u Bosanskom Brodu. Dakle, njoj je u krvi da rasprodaje. A šta će učiniti s novcem dobijenim od rasprodaje? To još ne znamo. Navodno će davati ovi-ma i onima, za ove i one „projekte“. Vlada je izradila Razvojni program i predvidjela da će sredstva biti davana opštinama, preduzećima i ustanova-ma za programe koje sami predstave, a koji budu ocijenjeni kao prihvatljivi. Da je vlada sama ulagala novac, sada kao kapital, u projekte za koje bi sama bila odgovorna, na teritoriji cijele Re-publike, a u skladu sa ekonomskim i socijalnim potrebama stanovništva,

Univerzitet na koljenima

Dodikov ministar prosvjete je, ipak, u neku ruku šampion vladinih reform-skih zahvata. Reforma koju je on zapo-čeo (a pravo pitanje je ko ju je osmislio i zašto) će definitivno pokopati državne univerzitete. Malo je poznato da mnogi univerzitetski radnici ne ostvaruju pra-vo na topli obrok, jer im ih vlada ne isplaćuje. Malo više, ali ipak nedovolj-no, je poznato kako bijedno žive ti isti radnici. Slabo ko zna i da je sindikat primorao Dodika na jednu bijednu po-višicu plate nakon prijetnje generalnim

jalno pravedno) problema niskih pen-zija osim da uzmu od jednih penzionera i daju njihovim sapatnicima. Da to nije nikakvo rješenje, najbolje mogu potvr-diti sami penzioneri. Uspješna vlada bi našla način kako da poveća ukupnu sumu novca koja se može isplatiti pen-zionerima u vidu penzija, a ne bi kupo-vala povjerenje jednog dijela njih tako što bi umanjivala penzije drugom di-jelu. U konkretnom slučaju, vlada Mi-lorada Dodika je samo izvršila preras-podjelu siromaštva i ništa više (Vlada je, doduše, izmirila prethodne obaveze prema penzionerima, u iznosu 67,8 mi-liona KM, čime je ubilježila jedan plus.) Da nije primorala privatne poslodavce da poštuju zakonske odredbe o upla-ti doprinosa za penzijsko osiguranje,

štrajkom. Ali, ono što skoro niko van univerzitetskih krugova ne zna je to da više ne postoji autonomija univerziteta, a o fakultetima da ne govorimo. Faku-leti više nemaju status pravnih lica, ni svoja samostalna finansijska sredstva. Sve se koncentriše u jednom centru, na univerzitetu, koji onda samovoljno odlučuje koliko će novca kome uruči-ti. Radnici na fakultetima više nemaju pravo izbora svojih dekana, nego samo mogu predložiti kandidate rektoru, koji ih onda imenuje. Čitav sistem je izgubio i posljednja obilježja demokra-tičnosti, naučno-nastavne autonomije i finansijske samostalnosti. Univerzi-tetski radnici će ubuduće biti obični najamnici države, a fakulteti će živjeti

da piju viski po tržišnoj cijeni. Narod ne smije jesti hljeb po tržišnoj cijeni. Ovo i mnogo toga još pokazuje da vlada nema jasnu stratešku orijenta-ciju. Ona radi ad hoc, „zbrda zdola“, a milijarde od prodaje Telekoma još čekaju na najbolje projekte. Vlada je odgovornost prebacila na druge. Umje-sto da ona stvori projekte, očekuje od drugih da to urade. Šta će nam onda vlada? Neka minimalna poboljšanja (veće plate, na primjer) su posljedi-ca trenutnog namicanja sredstava, a ne sistemskih rješenja i pogotovo ne ekonomskog zamaha. Uz takvu orijen-taciju, ne treba sumnjati da će novih poboljšanja biti samo sporadično, kad se namakne novac, s vremena na vrije-me. Mi, ipak, ne živimo s vremena na vrijeme. Nama treba stalno, iz časa u čas, i to samo ono što već i zarađujemo.

SAVJET NOVOG PLAMENAprvoklasni intelektualno-politički i kulturni laboratorij demokratske ljevice

INTERNACIONALNI

Noam Chomsky - prof. emeritus, lingvist i politički pisac, najistaknutiji živući javni intelektualac prema anketi britanskog časopisa Prospect, slobodarski socijalistKen Coates - vodeći svjetski stručnjak za samo-upravljanje, predsjednik Bertrand Russell Peace Foundation, 10 godina bio član Evropskog parla-menta, a � godina predsjednik Komisije za ljudska prava Evropskog parlamenta David Graeber - profesor na Yaleu, vodeći svjetski antropolog, slobodarski socijalist Rosie Kane - članica Škotskog parlamenta za Škotsku socijalističku partiju Chris Ford - britanski humanističko-socijalistički filozof i sindikalni aktivistMichael Albert - vodeći svjetski stručnjak za parti-cipativnu demokraciju, urednik ZNetaprof.dr.Bogdan Denitch - Prof.Emeritus sveučili-sta u New Yorku, predsjednik udruge Tranzicija u Demokraciju i su-predsjednik Demokratskih socija-lista Amerike John McDonnell MP - lijevo-laburistički član britanskog parlamenta, kandidat za predsjednika Laburističke partije nakon Blaira prof.dr. Dragan Plavsic - profesor prava u Oxfor-du prof. dr. Catherine Samary – vodeća članica Četvrte Internacionale, suradnica francuskog izda-nja Le Monde Diplomatique, pariška profesorica ekonomije i vodeća stručnjakinja za područje bivše Jugoslavije prof. dr. Jean Ziegler – professor na pariškoj Sorbonni, znameniti autor i specijalni UN-ov povje-

renik za pravo na hranu

SLOVENIJAdr. Sonja Lokar, predsjednica Gender Task Forcea Pakta za stabilnost, bivša članica predsjedništva SK Slovenije prof.dr. Rastko Močnik, istaknuti sociolog i profe-sor sociologije kulture, član Foruma za levico

BiHdoc. dr. Nerzuk Ćurak, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, novinardr. Salmedin Mesihović, viši asistent na Filozofskom fakultetu u SarajevuBratislav Napotnik, predsjednik sindikalne orga-nizacije ROS “Čajavec”, Banja Lukaprof.dr.fra Marko Oršolić, bivši BiH ministar za Multireligijska i multinacionalna pitanjaJosip Pejaković - glumac, predsjednik Alternativ-nog ministarskog vijeća prof.dr. Dragoljub Stojanov - profesor ekonomije, bivši BiH ministar za vanjsku trgovinuprof. dr. Miodrag Živanović - predsjednik Stal-nog međunarodnog komiteta za humanizam i poredak, predsjednik Evropskog pokreta BiH, savjetnik predsjednika vlade Republike Srpske za pitanja ljudskih prva i nacionalnih manjina, član ekspertne grupe za sjevernoatlantske integracije, član i bivši predsjednik Alternativnog ministarskog vijeća

HRVATSKAprof.dr.Inoslav Bešker - novinarprof. dr. Nadežda Čačinović - prof. filozofije fa-kulteta u Zagrebu

Kasum Cana - predsjednik Centra kulture Roma Hrvatske i član Internacionalnog Roma parlamenta u Bečuprof. dr. Maja Hribar – Ožegović - teatrologdr. Ivan Jakopović, politologmag. Hrvoje Jurić, asistent na Filozofskom fakul-tetu u Zagrebudr. Svetozar Livada, sociologDorino Manzin, predsjednik udruge Drugi korak Predrag Matvejević - pisac, profesor na rimskoj Sapienziprof.dr. Milorad Pupovac – lingvist, saborski zastupnikBožo Rudež - direktor izdavačke kuće PrometejSlobodan Šnajder, pisac i kazališni redatelj prof.dr. Slobodan Uzelac - pomoćnik ministra znanosti, obrazovanja i sporta - državni tajnik za visoko obrazovanje Velimir Visković, predsjednik Društva hrvatskih pisaca, leksikograf, urednik Književne republike i Sarajevskih bilježnica

SRBIJAVladimir Marković - politički pisac i docent na Fakultetu političkih nauka u BeogradToma Nikolić - radnički vođa, urednik lista “Oru-žari” iz KragujevcaMira Tokanović – aktivistkinjaRatibor Trivunac - aktivist i politički pisacStevan Mirković - umirovljeni general, politički pisacIbrahim Huduti Rustemović - ekonomist, pred-sjednik Muslimanskog kulturnog centra u SuboticiDušan Vukadinović - politički pisac

12 13

FILIPIKE FILIPIKE

Granice privatnog i mogućnosti društvenog

V L A S N I Š T V A (I. dio)

Kada se Hrvatska početkom de-vedesetih godina prošlog stolje-ća odlučila za privatno vlasniš-

tvo, mnogi su naši radnici, dojučerašnji samoupravljači, naivno povjerovali da će tranzicija od „lijepe naše“ stvoriti „raj na zemlji“, a dogodilo se upravo suprotno: od radnika – samoupravljača stvoreni su djelatnici, lumpenproleteri, a od „lijepe naše“ kolonija stranog ka-pitala. Tada se govorilo, kako država nije dobar poslodavac, i da je „komad-na ekonomija“ iza nas, i da spas treba tražiti u privatnom vlasništvu, a kada je započela privatizacija na hrvatski način, upravo se država pojavila kao veliki poslodavac. Naime, kod nas je privatizacija započela sa „pretvorbom“, odnosno podržavljenjem nekadašnjeg društvenog vlasništva, pa je Država kao srednjovjekovni Kralj, preko svog servisa, danas tako ozloglašenog Hr-vatskog fonda za privatizaciju, svojim „stališima“, stranački podobnim ljudi-ma, po rodovsko-plemenskom načelu, dijelila poduzeća kao svoje feude. Za-što je Hrvatska morala ići na to podr-žavljenje, kada je društveno vlasništvo u osnovi privatno, samo bez titulara? Odgovor je vrlo jednostavan: pa upra-vo zato što bez Države kao organa vladajuće klase, novopečena politička garnitura, nije mogla izvršiti pljačku! „Pretvorba“ je u našem slučaju bila prevara, a privatizacija „pljačka sto-ljeća“! No, ovdje valja reći da ni po-društvljenje pedesetih godina prošlog stoljeća u Jugoslaviji, nije moglo biti realizirano bez države. Uostalom, na-cionalizacija je i prethodila socijaliza-ciji, a valjda je i trebala prethoditi, jer Engels na jednom mjestu u Razvitku socijalizma od utopije do nauke, kaže: „Proleterijat zauzima državnu vlast i pretvara sredstva za proizvodnju naj-

prije u državno vlasništvo“. I ne samo da podruštvljenje nije moglo biti reali-zirano bez države (na taj način, da se država praktički „odrekla“ vlasništva u korist društva), nego društveno vla-sništvo nije moglo ni opstati svih tih godina bez države kao garanta njegove sigurnosti. Onog trenutka kada se po-čela raspadati Jugoslavija kao država, počelo se raspadati i društveno vlasniš-tvo. Sve ovo govori o tome, da na dr-žavu treba gledati dijalektički. Država ima dvojaki karakter: u jednom sluča-ju ona može biti organ vladajuće klase, a u drugom, država je servis društva.

Država i republikaStoga bi i pojmovno trebalo odvojiti državu (jer taj pojam i dolazi u sla-venskim jezicima od korijena držati, u smilu držati nekoga u pokornosti!) od republike (lat. res public = javna, tj. društvena stvar ili interes). U ma-nufakturnoj fazi kapitalizma, dok su Marx i Engles pisali Komunistički ma-nifest, država je još uvijek imala mrko lice Hobbesovog Levijatana, ali poslije, dolaskom socijaldemokratskih partija na vlast u mnogim zemljama, država sve više postaje republika. Naravno, to ne znači da država u kapitalizmu, pa i pod vlašću socijaldemokratskih ili so-cijalističkih partija, gubi svoje izvorno klasno obilježje, ali ona u drugoj po-lovici dvadesetog stoljeća, kada se iz-građuje „država blagostanja“ (welfare state) nije više samo „noćobdijska“, već i socijalna država. Uostalom, da-nas je socijalna država jednako važna kao i „pravna država“ (Rechtstaat), iako se u posljednje vrijeme ova prva zapostavlja u odnosu na ovu drugu. Kada bi sudili po nazivu modernih dr-

žava, onda bi one sve trebale biti soci-jalne, ako ne i socijalističke, jer gotovo sve u nazivu imaju ono – republika: od Republike Hrvatske, preko Save-zne republike Njemačke, do Narodne republike Kine. Evo, kako na našem primjeru izgleda distinkcija između države i republike: autoritarna i zlo-činačka Pavelićeva tvorevina zvala se Nezavisna Država Hrvatska, a tu je marionetsku državu nakon 19��. go-dine zamijenila narodna Socijalistička republika Hrvatska. Na primjer, danas je vodeća zemlja neoliberalizma SAD (Sjedinjene Američke Države), a taj joj naziv i odgovara, jer SAD imaju najsla-bije razvijenu socijalnu državu. Kao što je poznato, „marksisti“ (ovaj je pojam vrlo dvojben, jer je sam Marx jedanput izjavio za sebe, da on nije marksist!) žele da država „odumre“ kao klasna država, u smislu, da „vladavinu nad ljudima“ zamijeni „upravljanje stva-rima“, a dogodilo se upravo suprotno, jer je s izuzetkom Jugoslavije, u stalji-nističkoj praksi etatizam porazio so-cijalizam, dok su anarhisti (Bakunjin, Proudhon, Kropotkin i dr.) smatrali da državu treba „ukinuti“, ali, kako nika-da u praksi država nije bila ukinuta, mi tako ni sa sigurnošću ne možemo znati, nego samo pretpostavljati, kako bi izgledalo to bezdržavno stanje. S vremenske distance, možemo reći da su „marksisti“ bili realniji od anarhista, iako su i jedni i drugi polazili od jed-ne naivne i pomalo utopijske hipoteze, da je čovjek u suštini dobar, i da mu Država nije potrebna. Međutim, čovjek sam po sebi nije ni dobar ni zao, pa ni država ne mora biti a priori ni dobra ni zla. I ono što je najvažnije, i zbog čega treba korigirati i klasični marksizam: država nije isključivo i samo organ vla-dajuće klase! Daleko od toga da bismo prihvatili Hobbesovu ili Rousseauvu teoriju „društvenog ugovora“, po kojoj članovi društva kao individue sklapaju ugovor u kojem se dobrovoljno (sic!) odriču svojih prava u korist države, ali da se građani i dobrovoljno, pa čak i fanatično, pokoravaju vlasti koju su izabrali, to ne treba posebno dokazi-vati, toga smo svjedoci svaki dan. Da nije tako, niti jedna okrutna diktatura ne bi mogla tako dugo opstati. Koliko je Nijemaca od 1933. pa do tamo neg-dje 19�3. godine ustalo protiv Hitlero-vog Trećeg Reicha? Manjina, neznatna manjina! Kada je Staljin umro, cijela je Rusija, i pored njegove bestijalnosti

koju su mnogi osjetili na svojoj koži, ronila suze. Podanici su kao mravi: možeš ih gaziti čizmama koliko god hoćeš, a oni se opet nekako iskobelje. Problem čovjeka je u tome što ima ve-liku toleranciju na eksploataciju, jer da nije tako, niti jedna diktatura ne bi bila dugog vijeka. A kada nadođe voda do grla, onda se narod od onih malih, si-ćušnih mravi pretvori u ljute ose, koje u roju napadaju, dok sasvim ne izgri-zu to mrko Levijatonovo lice, i onda se ta metamorfoza (hrvatski bi se reklo: pretvorba!) mravi u ose zove Revoluci-ja! No, pustimo sada diktature. Kako stvari stoje sa građanskim demokraci-jama? Građanski teoretičari kažu: tu je stvar jasna kao „american dream“: svi su građani jednaki pred zakonom

vednije, a republika nije moguća sve dok se ne promijene vlasnički odnosi, i dok se politika „odozgo“ ne spusti u sferu neposredne proizvodnje života.

Porijeklo privat-nog vlasništva

A propos „društvenog ugovora“, mi smo u SFRJ imali tzv. samoupravne sporazume, a pravnici znaju koja je razlika između ugovora i sporazuma! Naime, ugovor sklapaju stranke razli-čitih, ponekad i dijametralno suprot-nih interesa (npr. kupac i prodavač), a sporazum je dogovor između ravno-

Kada nadođe voda do grla, onda se narod od onih malih, sićušnih mravi pretvori u ljute ose, koje u roju napadaju, dok sasvim ne izgrizu to mrko Levijatanovo lice, i onda se ta metamorfoza (hrvatski bi se reklo: pretvorba!) mravi u ose zove Revolucija!

(kada kažemo svi, to znači, i bogati i siromašni!), a te zakone opet donose izabrani predstavnici naroda (dakle, ne može ih nametnuti neka viša kla-sa!), pa je stoga građanska država ui-stinu republika. Marksistički teoretiča-ri odgovaraju: ma vraga, građani jesu formalno jednaki pred zakonom (iako ni to nije bio slučaj oduvijek; sjetimo se imovinskog cenzusa, prava glasa za žene i dr.), ali oni koji su bogatiji, ti će uvijek biti i jednakiji, a posredna de-mokracija otuđuje izabrane predstav-nike naroda u političku elitu, koja je ionako pod utjecajem krupnog kapita-la. Građanski pisci smatraju: privatno vlasništvo je svetinja, i jedino privatno vlasništvo odgovara ljudskoj prirodi. Jednako tako, parlamentarna demo-kracija je jedino moguća, a komune i „asocijacije slobodnih proizvođača“ su priče za malu djecu. Marksisti uz-vraćaju: ne, čovjek je društveno biće, i jedino je društveno vlasništvo najpra-

pravnih stranaka, koje imaju slične ili identične ciljeve. Ugovor pretpostavlja slobodnu volju ugovornih strana, ali nismo baš sigurni, kakvu su slobodu izbora mogli imati pučani u ranom ro-bovlasništvu, kada nastaje prva držav-na organizacija? Dakle, nema nikakve sumnje da je država nastala kao rezul-tat klasne podijele društva, ali država je oduvijek bila u određenoj mjeri (i tu su i Hobbes i Rousseau u pravu) za-štitnik i općedruštvenih interesa, i to će država postajati sve više, posebno nakon buržoaske revolucije, kada dr-žavljani kao građani postaju jednaki pred zakonom. Ne treba zanemariti ni razlog zbog kojeg nastaje država (skla-panjem „društvenog ugovora“), jer taj je razlog za nas ključan! Naime, državi je, smatra Hobbes, prethodilo „prirod-no stanje“ u kojem nema razgraniče-nja između moga i tvoga, a kako su svi ljudi po prirodi jednaki (ovo je kriva pretpostavka od koje polaze i Hobbes

T. Hobbes i J. J. Rousseau, teoretičari “društvenog ugovora”

1� 1�

FILIPIKE FILIPIKE

i Rousseau!), tako svi imaju jednaka prava na sve, pa između ljudi dolazi do istrijebljenja („bellum omnem con-tra omnes“). Strah od smrti navodi um „na povoljne uslove za mir, na osnovu kojih ljudi mogu doći do ugovora“, čije je rezultat – država. Slično razmišlja i Rousseau: u „prirodnom stanju“ nema privatnog vlasništva! U prvobitnoj za-jednici nema i ne može biti privatnog vlasništva, jer su ljudi u prvobitnoj zajednici, smatra Rousseau, živjeli izo-lirano jedni od drugih (naravno, to je krajnje netočno, a te će robinzonade poslije ismijati i Marx!), pa kako nisu bili u doticaju, tako između njih nije ni moglo doći do sukoba oko prirodnih dobara. Ali, što onda uzrokuje pojavu privatnog vlasništva? Čovjekova spo-sobnost za usavršavanjem, odgovara Rousseau, po kojoj se on izdvaja od ostalih živih bića, postepeno će razo-riti savršeno prvobitno društvo. Oruđa za rad su početak progresa, ali ujed-no i društvene nejednakosti, pa time i regresa. Čovjek je iskovao oruđa za rad, ali ujedno i oružja za rat. Lemeš i sjekira, krčenje šuma i obrada zemlje, te prelazak na nastanjeni način života, početak su privatnog vlasništva. „Prvi koji je došao na misao da ogradi ko-mad zemljišta i da kaže: ’ovo je moje’, i koji je uz to našao ljude dovoljno prostudušne da bi mu povjerovali, bio je prvi osnivač građanskog društva“ – glasovita je rečenica iz Rousseauvog djela O porijeklu i uzrocima društvene nejednakosti: „Koliko bi zločina, rato-va i ubojstava, koliko nevolja i straho-ta uštedio ljudskom rodu onaj koji bi tada, iščupavši kolja i zatrpavši jarak, doviknuo svojim bližnjima: ’bolje ne slušajte tu varalicu, propali ste ako zaboravite da zemaljski plodovi pri-padaju svima, a zemlja nikome!“ Što to kaže Rousseau? Je li on to kaže da zemaljski plodovi pripadaju svima, a zemlja nikome? Da, on kaže upravo to, da zemaljski plodovi pripadaju svima, a zemlja nikome! O, koliko je ta misao aktualna upravo danas, kada je � do 12, sada, kada je Planeta Zemlja ugro-žena više nego ikada. Pa gdje treba tražiti argumente za društveno vlasniš-tvo? Te argumente treba tražiti upravo u toj činjenici, koja je za neke i te kako očita, a za mnoge još uvijek banalna, u činjenici da Planeta Zemlja pripada svima koji na njoj žive. Dakle svima, a to znači svim živim bićima, a ne samo ljudima. Dakle, i pticama i krokodilima

i divljim mačkama, a ne samo homo sapiensu. Dakle, čovjeku kao čovjeku, a ne nadčovjeku, višoj rasi ili višoj kla-si. Dakle, Planeta Zemlja zajedno sa svojim plodovima pripada čovjeku kao „društvenom biću“, a ne čovjeku kao privatnom pojedincu, koji dreči pored onog ograđenog komada zemlje: „ovo je moje!“ Evo, uzmimo dvije prirodne pojave, ili, bolje je reći, dva prirodna dobra: Sunce i vodu. Kao što znamo, bez Sunca, kao ni bez vode, nema ži-vota. Čuli smo za onu narodnu: „Jedno nas Sunce grije i jedna nas voda mije“, a to je Sunce počelo malo previše da grije, i ako se nešto ne promijeni u ljud-skoj svijesti, od „globalnih klimatskih promjena“ Svijet neće spasiti ni Bog ni Allah, a bogme ni Profit, kojem se mole

kisik? Zar kisik koji udišemo nije prva čovjekova fiziološka potreba? Čovjek jedva može izdržati 20 sekundi bez te prve nesvjesne fiziološke potrebe, a eto, i ta prva nesvjesna fiziološka potreba ima svoj nevidljivi društveni karakter. Svi dišemo, i svi moramo disati (kao što i svi moramo jesti, samo što su jed-ni žgoljavi, a drugi debeli), svi moramo udisati kisik, a izdisati ugljični dioksid (a taj nam kisik opet proizvode šume, koje tako nemilosrdno uništavamo!), i taj kisik ne može pripadati samo vlasnicima „sredstava za proizvod-nju“, već svima „prema potrebama“!

Argumenti za društveno vlasništvoNo, pored te „eko“ činjenice kao argu-

menta za društveno vlasništvo, koju su pomalo zapostavljali klasici marksizma (što je i razumljivo, jer u njihovo vrije-me ozonske rupe i ultraljubičaste zrake nisu bile tema dana!), postoji još jedan snažan argument za društveno vlasniš-tvo, koji se sastoji u činjenici da je čo-vjek „društveno biće“. To da je čovjek društveno biće (zoon politicon), to smo još naučili od Aristotela, pa ipak, zašto je to društveno biće proglasilo privat-no vlasništvo svetinjom? No, vratimo se mi još na trenutak našem Rousseau. Zanimljivo je da on u otuđenju čovjeka od prirode, a sve u želji da ovlada pri-rodom, vidi početak ljudske tragedije. (Za Marxa i Engelsa otuđenje ne po-činje sa otuđenjem od prirode, već sa otuđenjem rada, što je vrlo dvojbeno!). Stoga Rousseau i misli da progres i re-gres idu paralelno, dok Marx i Engels gledaju spiralno (što će reći, progresiv-no, iako ne i pravo – linijski) na razvoj historije. Treba reći da je Rousseau jedan od tvoraca i mita o tzv. dobrom divljaku, a kao i svaki mit, i taj je mit neosnovan. Ljudi su tobože bili dobri u „prirodnom stanju“, odnosno u „prvo-bitnoj zajednici“, a onda ih je pokvari-lo privatno vlasništvo. Stoga Rausseau, kao i svi romantičari (Montaigne, Vico, Goethe idr.), inzistira na povratku pri-rodi (tj. „Majci Prirodi“) kao izvornom i neokaljanom načinu života. „Primjer divljaka koji su gotovo svi ostali na tom stupnju razvoja dokazuje, čini mi se, da je ljudski rod stvoren kako bi

na njemu zauvijek i ostao, da to stanje predstavlja istinsku mladost svijeta i da je sav potonji napredak vodio, izva-na gledano, usavršavanju pojedinca, ali u stvari, stvaranju vrste“. Među-tim, taj je mit o tzv. dobrom divljaku postojao i prije Rousseauo, a nalazimo ga, na primjer, u Bibliji. Židovi su tako „izabrani narod“, a kako su izabrani od Jahve, onda su samim time i dobri. Stari Rimljani su ljude dijelili na bar-bare (koji su zli) i civilizirane (koji su dobri). Svi koji nisu bili muslimani, ti su za Osmanlije bili „raja“ (niže vrijed-ni, pokvareni, zli). „Izabrani narod“ naslijeđuje „viša rasa“ (arijevska), a i Nietzsche govori o moralno uzvišenom nadčovjeku (übermanschu). U jednom svom tekstu O najboljim ljudima čak si Dostojevski dozvoljava jednu ovakvu nebulozu: „Ideal ljudske ljepote je ru-ski narod“. No i Marx i Engels (iako

dobu“, i da vjeruju u povratak tog „zlatnog doba“ sa dobrim čovjekom u nekoj dalekoj i neodređenoj budućno-sti. Mengele je vršio genetska istraži-vanja na živim ljudima, ne bi li došao do genetskog koda idealnog arijevca, a što želi suvremena genetika, nego da genetskim inžinjeringom stvori be-sprijekornog čovjeka, zdravog i dugo-vječnog? No, mi još uvijek nismo odgo-vorili na pitanje: zašto na određenom stupnju razvoja nastaje privatno vla-sništvo? Polazeći od Morgana i njego-vih antropoloških istraživanja, u svom čuvenom djelu Porijeklo porodice, pri-vatnog vlasništva i države, Friedrich Engels konstatira, da je u prvobitnoj zajednici postojalo samo i isključivo društveno vlasništvo. Naime, kako su tada bile slabo razvijene proizvodne snage, tako su ljudi bili primorani na najužu suradnju, a iz kolektivnog rada

egalitarno. Čak i njemački marksist, poznati ekonomski historičar Heinrich Cunow, nastoji dokazati da u prvobitnoj zajednici nije bilo jednakosti, a jedan drugi nemarksistički ekonomist, autor poznate studije Arbeit und Rhythmus (Rad i ritam) Karl Biher, smatra da je u prvobitnoj zajednici štoviše postojalo individualno vlasništvo: „ Ako bismo iz života Bušmana i Veda eliminirali upotrebu vatre, luka i strijele, onda bi se sav njihov život sveo na individual-no traženje hrane. Svaki pojedini Buš-man mora da ishranjuje sebe potpuno samostalno. On luta sa svojim drugo-vima gol i bez oružja, slično zvijeri, u uskim granicama određene oblasti...Svatko, bilo muškarac bilo žena, po-jede prijesno ono što uspije da uhvati rukama ili da iskopa iz zemlje noktima – slabije životinje, korijenje, plodove. Oni se čas skupljaju u male grupe ili velike čopore, čas se ponovno rastu-raju, prema tome koliko je kraj bogat biljnom hranom ili divljači, ali takve grupe se ne pretvaraju u prava druš-tva. One ne olakšavaju život pojedinoj ličnosti.“ (podc. F.E.). Sa Biherom se ipak ne možemo složiti, jer on ustvari ne razlikuje individualno od privatnog (ali o tome ćemo malo kasnije!). Nema nikakve sumnje da je u prvobitnoj za-jednici postojalo kolektivno, društveno vlasništvo. To ne tvrdi samo Morgan ili Engels, to isto tvrdi, na primjer, i Ziber u svojoj knjizi Ogledi o primi-tivnoj ekonomskoj kulturi, jer: „prosta kooperacija rada u ribolovu, lovu, na-padu i odbrani, gajenje stoke, krčenje dijelova šuma za obrađivanje, navod-njavanje, obrađivanje zemlje, građenje kuća i većih oruđa, kao što su mreže, čamci i˝dr., prirodno uslovljava zajed-ničku potrošnju svega proizvedenog, a samim tim i zajedničko vlasništvo na nepokretnu, pa čak i pokretnu imovi-nu, ukoliko ona može biti sačuvana od napada susjednih grupa“. (podc. F.E.). Naravno, društveno vlasništvo je jedno, a jednakost drugo, jer, iako je po sve-mu sudeći postojala jednaka raspodjela unutar jednog roda, plemena ili horde, to ne znači da nije postojala nejedna-kost između raznih rodova, plemena ili hordi. Osim toga, ratovi su postojali i u prvobitnoj zajednici, zar ne? A zbog čega? Zbog plijena i zbog teritorija! A zašto se ratuje? Zbog moći i zbog do-minacije! To ne znači, da je postojala jedna organizirana klasa koja bi ek-sploatirala drugu klasu (robovlasnička

i pred kojim kleče kapitalisti na par-ketu Wall Streeta. Kažu da će se u 21. stoljeću voditi ratovi za pitku vodu! Kako je uopće moguće da velike mul-tinacionalne kompanije dobivaju kon-cesiju za eksploataciju pitke vode? Pa to je skandalozno! Uostalom, slično je i sa naftom, zbog koje se ratovalo u 20 stoljeću, i zbog koje se još uvijek ratuje, iako je i nafta - prirodno dobro. Koliko se samo pojedinaca ili obitelji enormno obogatilo samo zato što su izvori nafte pronađeni na njihovom posjedu? Sjeti-mo se samo Karingtonovih iz Dinasti-je! Hoće li već sutra postojati neki novi Karingtoni koji će trgovati sa pitkom vodom, dok će istovremeno u Africi ljudi umirati od žeđi? A zrak, odnosno

F. Engels, autor čuvene knjige Porijeklo porodice,privatnog vlasništva i države

više Engels, nego Marx) nisu imuni na mit o tzv. dobrom divljaku. Za njih je čovjek bio dobar u prvobitnoj zajedni-ci, jer je živio u besklasnom društvu. Međutim, kod Marxa i Englesa nema „izabranih naroda“ ili „više rase“ ili pak „nadčovjeka“, oni govore o do-broj klasi (proleterskoj), koja će nakon socijalističke revolucije ostvariti opće-ljudsku emancipaciju. U komunizmu čovjek će opet biti dobar! („Komunisti su ljudi od posebnog kova“, rekao bi Lenjin). Svima je njima zajedničko da ideal dobrog čovjeka pronalaze u nekoj dalekoj prošlosti, u nekom „zlatnom

je, ipso facto, proizlazilo i kolektivno vlasništvo. Valja reći da je prvobitna zajednica trajala oko 700.000 godi-na! To znači, da je čovječanstvo oko 700.000 godina živjelo u društvenom vlasništvu, iako neoliberali, eto, tvrde da je privatno vlasništvo oduvijek i za sva vremena. (Što znači � stoljeća ka-pitalizma u odnosu na 700 stoljeća pri-mitivnog kumunizma?). Engels smatra da je prvobitna zajednica egalitarno društvo, jer kolektivno vlasništvo pret-postavlja jednaku raspodjelu dobara. Međutim, ne slažu se svi autori oko toga da je besklasno društvo ujedno i

Samoupravno poduzeće u Jugoslaviji: radnici se izjašnjavaju na referendumu

16 17

FILIPIKE FILIPIKE

klasa se javlja na kraju barbarstva!), ali su postojala, primjera radi, plemena sa poglavicom kao neprikosnovenim autoritetom (iako je, doduše, individu-alno bilo subordinirano kolektivnom), koja su znala pokoriti pod svoju vlast druga plemena. No, ostavimo sada to pitanje po strani, jer nas sada više zanima, zbog čega je došlo do pojave privatnog vlasništva, a onda, jednako tako, je li moguće društveno vlasniš-tvo u kvalitativno drugačijem obliku, sutra u socijalizmu? Drugim riječima, je li uopće socijalizam izvijestan u 21. stoljeću? Kao što znamo, Marx i Engels su smatrali da je društveno vlasništvo itekako moguće, i da će socijalizam, a onda i komunizam ponovno uskrsnuti jednoga dana, o jednoga dana...kada proleteri izvrše općeljudsku emancipa-ciju. No, povijest je uvelike demantirala klasike marksizma: umjesto istinskog socijalizma, „avangarda radničke kla-se“ ostvarila je kruti etatizam. Dakle, pojavila se Država, na koju ćemo se još vratiti, ali ne i Republika, jer „re-alsocijalizam“ je nedvojbeno bio tota-litaran poredak. Nigdje drugdje, osim u Jugoslaviji, nije bilo institucionalizi-rano društveno vlasništvo, ali i Jugo-slavija je bila, ako već ne totalitarna, onda zasigurno Država sa deficitom demokracije, i kao što smo već rekli, bez tog „noćobdije“ ni u Jugoslaviji od društvenog vlasništva ne bi bilo ništa.

Višak vrijednosti – višak užitkaNo, vratimo se mi na genezu privat-

nog vlasništva! Taljenje željezne rude na višem stupnju barbarstva ima za posljedicu razvitak oruđa za rad, prije svega željeznog pluga, a takva će oruđa ubrzati razvoj zemljoradnje. Dolazi do podjele na vlasnike sredstava za proi-zvodnju (početak privatnog vlasništva je, dakle, vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju) i nevlasnike. Sada se može postaviti jedno trivijalno pitanje: pa zašto su u datom historijskom tre-nutku jedni postali vlasnici sredstava za proizvodnju, a drugi nisu? Odgovor je vrlo jednostavan, a na to ćemo se još vratiti poslije, kada budemo govorili o tome, zašto svi ne mogu biti privatnici. Naime, jedni su prirodno sposobniji, okretniji i poduzetniji, dok drugi nisu, ali, uz to, jedni se slučajno zatiču na prirodnom izvorištu, u ovom slučaju,

željezne rude, dok drugi ne, i to će en general dovesti do imovinske diferen-cijacije. Dakle, upravo prirodni razlo-zi dovode do društvene nejednakosti! Rad se sve više specijalizira, i dolazi do diobe rada. Veća produktivnost stvara „višak vrijednosti“, a vlasnici sredsta-va za proizvodnju prisvajaju taj „višak vrijednosti“. Na nižem stupnju barbar-stva čovjek će početi pripitomljavati, a onda i eksploatirati životinje, a na vi-šem stupnju barbarstva počinje obra-đivati zemlju, da bi na kraju, pojavom robovlasništva, završio na eksploataciji ljudi. Kao što smo rekli, plodovi zemlje pripadaju svima, a Zemlja rađa te plo-dove, koje sada za sebe sve više i više akumuliraju vlasnici sredstava za pro-izvodnju. U početku je čovjek koristio životinjski rad za proizvodnju života, pa i za stvaranje „viška vrijednosti“, no poslije će posebno formirana klasa, koja za sebe prisvaja „višak vrijedno-sti“ upregnuti i čovjeka kao konja u svrhu svog užitka. Upravo je velika zasluga Karla Marxa, kao donekle već i „radne teorije vrijednosti“ (David Ri-cardo), što je u ljudskom radu otkrio izvor vrijednosti. Ali, uvijek postoji onaj - ali! Marx smatra da je „višak vrijednosti“ uzrukovao pojavu privat-nog vlasništva, a time i klasnu dife-rencijaciju, s time, da on smatra, kako problem nije u „višku vrijednosti“ kao

takvom, nego u njegovoj raspodjeli, pa predlaže raspodjelu po načelu „svatko prema mogućnostima - svakom prema radu“. Društveno vlasništvo ne isklju-čuje „višak vrijednosti“, odnosno profit, ali zato isključuje prisvajanje tog viška od strane pojedinca ili klase. Drugim riječima rečeno: društveno vlasništvo omogućuje pravednu raspodjelu, od-nosno, raspodjelu između svih članova „udruženog rada“. Ipak, smatram da je Marx previdio jednu krupnu stvar! Naime, on polazi od druge čovjeko-ve prirode, od njegove društvenosti, a zapostavlja prvu čovjekovu prirodu, njegovu – individualnost, privatnost, pa stoga nije u stanju uviditi, da nije problem u „višku vrijednosti“, nego u „višku užitka“. Mi ovdje nemamo ni vremena ni prostora da ulazimo u elaboraciju ove teze, ali samo ukratko: čovjek svoj užitak (hedonizam), koji je bit ljudske egzistencije, može realizira-ti samo kao konkretan pojedinac (iako ne i izvan društva!), pa zbog svojeg pri-vatnog dobra često i prečesto zapostav-lja opće dobro. Zašto Francuska revo-lucija i liberalna teorija inzistiraju na prirodnim pravima čovjeka? Upitajmo se: zašto baš na prirodnim pravima? Pa upravo zato što se ta prirodna pra-va u konačnici svode na privatno vla-sništvo! Treba upamtiti, da je prirodno = privatno! (Zato Marx i inzistira na

čovjeku kao društvenom biću). Još je Aristotel primjetio u svojoj Politici, da je problem čovjeka u nezasitnoj gram-zivljivosti (čitaj: „višku užitka“), pa zaključuje da „početak reforme druš-tva nije toliko u izjednačavanju imo-vine koliko u odgajanju plemenitijih ljudi da ne žele više i u spriječavanju nižih da dobivaju više“. Dakle: „višak užitka“ stvara „višak vrijednosti“, pa uspostavljanje društvenog vlasništva može samo sistemski, više nego esha-tološki, riješiti problem nejednakosti. Nota bene, društveno vlasništvo upravo zbog tog „viška užitka“ (koji je uvijek privatan!) nije nikada do sada uspo-stavljeno kao dominantni ekonomski sistem. Svi su pokušaji uspostavljanja društvenog vlasništva, od Owenovog eksperimenta u New Lenarku, preko Pariške komune do „radničkog i druš-tvenog samoupravljanja“ u Jugoslaviji, na kraju propali. A propali su zato, što je pojedinačno nadvladalo opće! Kod nas su radnici izdali samoupravljanje, jer im nije bilo dovoljno, i jer su htjeli više („višak užitka“), a dobili su figu u džepu sa radnom knjižicom. Samo-upravljači su preko noći htjeli postati kapitalisti, a zaboravili su da samo rijetki mogu biti kapitalisti. O gramz-ljivosti određenih pojedinaca i slojeva kod nas mislim da je suvišno govoriti. Iako je samoupravljanje u Jugoslavije bilo dobro zamišljeno, ono ipak, i po-red svih statuta i sporazuma, nije mo-glo spriječiti gramzljivost pojedinaca,

posebno direktora, koji su smatrali da je društveno „svačije i ničije“. I još ne-što: Marx je smatrao da će proleteriti ukinuti sebe kao klasu i ujedno i klase uopće. Međutim, to je zabluda, koja proizlazi iz mita o tzv. dobrom divljaku (dobroj klasi!). Pokazalo se da prole-teri, nakon što osvoje vlast, od svoje proleterske Države stvaraju „novu kla-su“ (Đilas), koja se sastoji od partijske oligarhije, državne birokracije i vojne mašinerije. U određenoj fazi izgradnje „socijalizma“, Država je eksploatirala radnike jednako kao u ranoj fazi kapi-talizma, a neka su tvornice više sličile na radne logore, nego na „organizacije udruženog rada“. Klasici marksizma govore o „odumiranju države“ kao organa koji vlada nad ljudima, pa sli-jedom toga, dr. Dejan Jović zaključuje da se samoupravna Jugoslavija i mo-rala raspasti, jer je u stvari odumrla kao država (s čime se naravno ne mo-žemo složiti). „Prvi akt u kome država stvarno istupa kao predstavnik cijelog društva – uzimanje u posjed sredstava za proizvodnju u ime društva – ujedno je i njen posljednji samostalni akt kao države“, kaže Engels u Anti-Dührin-gu. To je lijepo rečeno, ali u praksi je taj prvi akt države bio ujedno i njezin posljednji akt! A zašto? Zato što je Partija, odnosno „nova klasa“, shvati-la da bez snažne Države (totalitarne) ne može održati na životu svoj kvazi socijalistički poredak. Društveno vla-sništvo pretpostavlja samoupravljanje,

a samoupravljanje pak radničku inici-jativu i različite oblike neposredne de-mokracije, dok „državni socijalizam“ (ovaj termin je contradicio in adjecto) strijepi od bilo koje demokracije, a ka-moli neposredne, jer demokracija kao takva dovodi u pitanje jednostranački sistem, a time, u ovom slučaju, i cijeli poredak. Birokrati su kao pravi cinici sa podsmijehom dočekali onu parolu od Rose Luxemburg: „Nema demokra-cije bez socijalizma, nema socijalizma bez demokracije!“ Ma kakva demo-kracija (to je jedna buržoaska podva-la), kakvi bakrači: nema socijalizma sa demokracijom! – odgovorili su Rosi Luxemburg. Povijest je, eto, kao prava učiteljica života, na površinu izbacila birokrate, a Rosu Luxemburg su spalili na lomači kao vješticu. Ako je vjerovati našim klasicima, onda bi Država tre-bala „odumrijeti“, dok bi ono Društvo iz prvobitne zajednice, koje je pokopa-lo Otuđenje u svim klasnim epohama, trebalo ponovno (samo kvalitativno drugačije) uskrsnuti u Socijalizmu. No, postavlja se pitanje: tko to u stva-ri „odumire“: država ili „društvo“? Ostaje nam, dakle, odgovoriti na pita-nje: tko to polako, ali sigurno, „odu-mire“ od vremena ranog divljaštva pa do ovih naših dana „kasnog kapitaliz-ma“, i kakve su, u svjetlu te činjeni-ce, mogućnosti društvenog vlasništva?

Piramide su gradili stari Egipćani, a grade ih i danas suvremeni moćnici

˝Posljednji ispračaj Vladimira Iljiča

(NASTAVAK U SLJEDEĆEM BROJU)

1918

ŽENE I SOCIJALIZAM U 20. stoljeću

(S)RODNA PITANJA

Od nastanka modernog radnič-kog pokreta i teorijskih pro-mišljanja u njemu u 19. veku,

pitanje o tome, kako se u ljevičarskim krugovima odnositi prema emancipa-ciji žena, ostaje i dalje veliko, praktički nerešeno pitanje.Za velike teoretiča-re poput Marx i Engelsa, ili Bebela, bilo je jasno, da je u kapitalizmu žena svih klasa pre svega privatna svojina, mašina za rađanje muških naslednika i spolna robinja muškaraca, koji se njo-me služe i nad njom dominiraju, i da se radnička klasa ne može osloboditi, ako se u tom procesu oslobađanja klase ne razore i privatna svojina nad sred-stvima za proizvodnju, i klasna država kapitala i građanski brak, kao jedini ozakonjeni model porodičnoga života.

Uzajamno oslobo-đenje oba spola

U tom procesu, očekivali su oni, oslo-bodit će se i muškarac i žena – eko-nomski, socijalno i seksualno i potpuno na novi način, na način istinske jed-nakosti, preuredit će se odnosi među polovima, među roditeljima i djecom. Umesto na računici, brak će se zasni-

vati na ljubavi i slobodi partnera, da ga sklope ili razvrgnu, pod uslovom, da se zajednički i dalje brinu za po-tomstvo. Radnička država, predvidja-li su oni, morat će preuzeti brigu za veliki deo takozvanih ženskih poslova – brigu za djecu dok su oba roditelja na poslu, za nemoćne članove porodi-ce, za većinu poslova u domaćinstvu,

a preostatak porodičnih obaveza, koje se ne mogu podruštviti, niti bilo tko to želi uraditi, ravnomerno će se podeli-ti između partnera. Staljin je skršio odlučne pokušaje ruske seksualne re-volucije, i srezao krila Aleksandre Kolontaj, koja je prva pokazala, šta jedna siromašna država može učiniti za oslobođenje žena. Umesto komplet-nog prevrata u odnosu među polovima, koje je ona imala u vidu, staljinizam jerevolucionarni zahtjev za jednakošću polova pred zakonom, u školovanju, na radu, u politici, u podeli brige za dom i djecu, korak po korak sveo na gru-bo izjednačavanje muškaraca i žena u najamnom radu, na prve pokušaje da država zaštiti majku radnicu i njenu djecu. Staljinizam je prećutno pristao na građanski patrijarhalni brak, na to, da se ne dira u tradicionalno patrijar-halnu podelu rada u porodici. Servisi su stvoreni, da bi se rasteretila majka i žena radnica,ali ništa nije učinjeno da i muškarac preuzme dio tereta, koji se ne može riješiti servisima. Osloba-đanje žena se svelo na njihovo ravno-pravno školovanje i brzo usisavanje u redove radničke klase, čiji je jef-tini rad postao jedan od zamašnjaka sovjetske prvobitne akumulaci-je državnoga kapitala. Kako je biro-kratski, etatistički socijalizam tretirao ženu, najbolje se vidi iz odnosa SSSR ili Rumunjske prema pitanju abortusa. Nakon drugog svetskog rata, u kome je SSSR strahovito iskrvario, do tada liberaliziran i besplatan abortus je

zabranjen, kako bi se podigla stopa rađanja. Jednako je postupio i Cau-sescu, kada je shvatio, da je rodnost u Rumunjskoj u sedamdesetim spala ispod stope obnove stanovništva. Eta-tistički socijalizam dakle ženu tretira kao objekt, o kome odlučuje jedno-partijska država, a ona ženu pre svega treba kao radnu snagu i majku nacije. Za razliku od buržoaske revolucije, koja je ženske zahtjeve za pravo na jednak građanski status sa muškarci-ma, koje su isticale malobrojne hrabre građanke za vreme velike francuske revolucije, kaznila smrću na giljotini, celokupan radnički pokret je od sa-mog početka u načelu podržao žensko pravo glasa i potpunu jednakost muš-karaca i žena pred zakonom.Većina žena, koje su se u 19. i početkom 20. veka pridružile levim radničkim sin-dikatima i partijama, to nisu uradile zato, da bi ponajprije pomogle svome polu, već svojim drugovima, radnici-ma, koji su se borili u žestokim kla-snim borbama za najosnovnija prava – za pravo slobodnog sindikalnog i političkog udruživanja i opće pravo glasa na izborima, za kraći radni dan, za bolju nadnicu, za sigurnije uslove rada, za socijalno osiguranje u vre-me nezaposlenosti, bolesti i starosti.

Skandinavska iskustva

Pragma većine socijaldemokratskih radničkih partija nije ni najmanje verno pratila razmišljanja najboljih umova radničkog pokreta. Do prvih pokušaja praktički drugačijeg odnosa prema ženama u socijaldemokratskim radničkim partijama i sindikatima

nije dolazilo ni spontano, ni lako. Muš-ki radnici nisu se baš veselili ženskoj konkurenciji za radna mjesta u tvorni-cama i rudnicima, a još manje su sma-trali da žene trebaju primati jednaku plaću za isti rad, jer su iz prakse zna-li, da im takav pristup može vrlo lako sniziti ionake bijedne nadnice. U svim skandinavskim državama, gde su rad-ničke partije bile jake i tesno povezane sa sindikatima, žene u tim partijama su se probijale sa svojim zahtjevima uglavnom tako, da su se udruživale s jakim ženskim pokretima u civilnome društvu i sa sindikalnim aktivisticama i tako svoje partije, u vremenu kada su te partije bile na vlasti, prisilile da uvode puno žensko pravo glasa na iz-borima, da se trude za jednake nadni-ce, uvode plaćano porodično odsustvo, otvaraju subvencionirane dječje vrtiće, izjednače prava supružnika, bračne i vanbračne djece, dekriminaliziraju i omoguće siguran i dostupan pobačaj, porezne obaveze i olakšice i socijal-na prava vežu na status i osobenost građanina, a ne na spol i njegovo ili njeno bračno stanje. Pravi pokret so-cijaldemokratskih žena za osvajanje polovine političke moći u njihovim partijama počeo je kasno, u Skandi-naviji i u Norveškoj. Prva norveška premijerka, Gro Harlem Brutland u sedamdesetim otvara vrata pokretu .Žene to mogu u svojoj partiji u osam-desetima. Švedska socijaldemokraci-ja osvaja visoke (�0%) kvote za par-tijske funkcije i mesta na partijskim izbornim listama i u vladi tek sredi-nom devedesetih godina 20. stoljeća. Prva predsjednica Socijaldemokratske partije Švedske tek je 2007. postala Mona Salin. U ovom trenutku samo su tri socijaldemokratske partije u Evropi koje imaju predsednicu: šved-ska, danska i makedonska. Nije ni-malo slučajno da su to partije koje su upravo izgubile na izborima i našle se u krizi vizije, programa i taktike...

Kobno zanemarivanje

Veliki deo procesa oslobađanja žena od diskriminacije, iskorištavanja i nasilja u 20. veku, vezan je na narodnooslobo-dilačke i antikolonijalne pokrete sveta.

Uspjeh i opstojnost tih pokreta u ve-likoj mjeri zavisila je od toga, koliko su znali njihovi pokretači privući, pri-dobiti i osoviti na vlastite noge žensko stanovništvo u svojim zemljama. To se pokazalo u Indiji, u Jugoslaviji, kasni-je u Južnoj Africi i u mnogim drugim zeljama. Socijalistička Jugoslavija je i u tome pogledu vrlo dobar primer: u oslobodilački rat povela ju je partija, koja je na svojoj državnoj konferenciji u Zagrebu 19�0. godine usvojila ne-verovatno precizno razrađen program oslobađanja žena. U vreme NOB-a taj je program KPJ uspješno preto-čila u masovan antifašistički pokret žena, koji je narastao i osamostalio se do mjere, da ga je u pedesetim go-dinama 20. stoljeća partija odlučila ukinuti, kako joj ne bi prerastao pre-ko glave. Mnoge dragocjene tradicije tog pokreta opstale su i živele dalje u samoupravnim formama radničkog i građanskog odlučivanja o javnim stva-rima zbog kojih su žene u razvijenijim dijelovima Jugoslavije ušle u tranzi-ciju sa socijalnom državom i ženskim pravima na razini tadašnje Švedske. Ali u samoj žiži političkog odlučiva-nja u SKJ žena je bilo tek za uzorak.Patroniziranje, objektiviziranje i margi-naliziranje žena u donošenju političkih odluka u svim vrstama radničkih par-tija, sindikata i oslobodilačkih pokreta, koje je bilo njihova glavna karakteristi-ka u 20. veku, pokazali su se kobnim. U kriznim momentima, kada je trebalo braniti najbolja dostignuća tih partija i pokreta, ženska akcija je izostala jer žene nisu imale nijedno formalno mje-sto političke moći, sa koga bi mogle partnerski utjecati na presudne politič-ke odluke. u metežu nastajanja politič-kog pluralizma u tranziciji, smetena, dezorijentirana i demoralizirana ljevi-ca nije se ni sjetila da žene postoje, a desnici žene kao subjekat nisu trebale ni u principu. Tako su se u prvom na-letu tranzicije ili u momentu ozbiljne krize oslobodilačkih pokreta, na pri-mer u Africi ili Južnoj Americi, žene svuda povukle u privatnost i kapitali-stička gramzivost u formi obnove par-tijarhalne, klerikalne, konzervativne i u pravilu agresivne politike, bez borbe im je otela veliki dio teško izvojeva-nih prostora istinske ravnopravnosti.Upravo ćemo ove godine u septembru proslaviti stotu godišnjicu osnivanja prve međunarodne ženske radnič-ke socijaldemokratske organizacije u

Stutgarttu, koju su socijaldemokratski organizirane žene Druge socijalističke internacionale osnovale zato da bi svo-je partije primorale, da se ozbiljno po-zabave takozvanim ženskim pitanjem. Nakon sto godina taj je ženski pokret - naravno ne bez saveznica u mnogim građanskim partijama demokratskih liberala, zelenih i orijentacije politič-kog centra, a naročito uz svesrdnu sa-radnju s feminističkim organizacijama u civilnome društvu i ženama, koje su aktivno sudjelovale u antifašističkim i antikolonijalnim pokretima posti-gao da je na razini država sveta isko-van politički konsensus u takozva-noj mainstream politici o tome kako treba rješiti preostalu diskriminaciju nad ženama. Taj konsensus u suštini prihvaća sva osnovna polazišta najbo-ljih teoretičara radničkog pokreta – uz jednu, ali ključnu iznimku – ne pret-postavlja se revolucionarno uništenje privatne svojine, kapitala i kapitali-stičke države, već se očekuje, da će se naći način u kome će se kapital i rad partnerski, usvajanjem zakona, plano-va akcija, pozitivnih mjera za ukida-nje nejednakosti i diskriminacije žena, potruditi, da izjednače položaj polova. Taj podvig ima danas oblik Pekinške deklaracije i Plana za akciju �. svetske konferencije UN o ženama (1996.). On još uvijek ima pre svega karakter nesigurne idejne i moralne pobjede. O tome kako objasniti da od 199�. pro-ces ne teče više samo u pravcu progre-sa, kako se on promijenio zbog novog vala globalizacije nakon pada Ber-linskoga zida, u sledećem nastavku.

Dublin, 19 august 2007.

Sonja Lokar je istaknuta sociologi-nja i feministica, predsjednica Gen-der Task Forcea Pakta za stabilnost, te članica Savjeta Novog Plamena.

(S)RODNA PITANJA

Sonja Lokar

PROMATRAČNICA

20

PROMATRAČNICA

21

Bojan Plajash

I PAD JE – LET!Nakon pada helikoptera u Vukovaru sve je manje „voj-nih tajni“ a sve više se objelodanjuju brojni „prazni hodo-vi“ u Ministarstvu obrane i Hrvatskoj vojsci. No, pomaka ima u procesu modernizacije i preustroja hrvatskih Oruža-nih snaga, zahvaljujući i kontinuiranim pritiscima NATO-a

Preustroj hrvatskih Oružanih snaga „zaživio“ je u stilu ka-plara koji regrute upozorava:

imam vam reći da od vas zahtijevam samo jedno – a to su dvije stvari: red, rad i disciplina! Nakon pada helikop-tera Mi-8 u Vukovaru, ministar obrane Berislav Rončević podnio je „prijavak“ hrvatskoj javnosti i obznanio „voj-nu tajnu“ – neće podnositi ostavku jer se ne smatra osobno odgovornim za pad helikoptera i da nesreća nije posljedica nemara. Odbio je speku-lacije pravaša (HSP) koji tvrde da je stanje vojnih zrakoplova na „najnižoj granici“, dodajući da VIP helikop-teri imaju prioritet pri održavanju. U kakvom su stanju ostale letjelice „nebeske konjice“, nije na nama da nagađamo. Nakon vukovarske trage-dije, svih 1� transportnih helikoptera u sastavu Oružanih snaga je prize-mljeno! Uništeni helikopter Mi-8 bio je jedan od dva vojna helikoptera ure-đena i za protokolarne svrhe, pa su se njime nekoliko puta vozili i premijer i predsjednik. Inače, ovaj je helikopter proizveden 1992. godine, rok trajanja mu je 7200 sati leta ili oko 2� godi-na starosti, a posljednji put je detaljno pregledan 28. svibnja nakon 300 sati leta. Od tada do kobnog pada imao je 16 sati leta. Tri osobe su poginule, a još ih je sedam teže i lakše ozlijeđeno. U helikopteru je bilo osam osoba. Po kojem „ključu“ su baš te osobe (izu-zimajući letačko osoblje) iz Zagreba „desantirane“ u Vukovar na sprovod jednom istaknutom veteranu tzv. do-movinskog rata? Koliko košta „ne-

beska vožnja“ i zašto u letjelici (bilo je još mjesta) nisu se našle i ine VIP persone? Ministar obrane u brojnim istupima u tiskovnim i elektronskim medijima, dakako, o uzrocima pada šturo je govorio kako se oni još istra-žuju, ali se pohvalio da za vrijeme nje-gova mandata vojni helikopteri i avioni mnogo više lete nego za koalicijske vlasti. Petnaestak dana nakon nesreće u Vukovaru, ministar obrane Berislav Rončević poručuje: „Kvar nije uzrok pada helikoptera“! Budući da se s Mi-8 obavljaju medi-cinski letovi i gase požari, dodao je da želi izbjeći stvaranje dojma u javnosti da su svi helikopteri neispravni te da je rizično u njima letjeti. Najbolje je op-tužiti pilota za pad helikoptera i tako pomesti sve pod tepih, komentar je jednog vojnika. „Lete, lete avioni“, ali po koju cijenu? I pad je – let, zar ne? Pitanje osiguranja djelatnih vojnih osoba potaknula je pogibija i ra-njavanje djelatnih vojnih osoba u padu helikoptera. U Hrvatskoj nijedan vojnik nije osiguran! Također ni djelatne voj-ne osobe nisu osigurane od posljedica nesretnog slučaja za vrijeme obavljanja službe, jer bi to dramatično opteretilo vojni proračun“ (Berislav Rončević). Za razliku od djelatnih vojnihosoba koje se nalaze u Hrvatskoj, voj-nici koji su u mirovnim misijama u inozemstvu su osigurani. Uobičajeno je da zemlje članice NATO-a osigurava-ju svoje pilote i letjelice. Činjenica da hrvatski piloti i letjelice nisu osigura-ni problem je i pri održavanju među-narodnih vojnih vježbi u Hrvatskoj. Naime, strani piloti odbijaju letjeti u hrvatskim letjelicama upravo zbog

toga što nisu osigurane. Piloti HRZ-a već su više puta nadležne upozorava-li na taj problem, ali kako tvrde, svi su se oglušili na njihove argumente.U Hrvatskoj više nema obave-znog služenja vojnog roka. Sa-bor je potrebne izmjene Zakona o obrani donio početkom srpnja,a odluka će na snagu stupiti 1. siječnja 2008. godine. Do-

duše, obavezno služenje vojnog roka u Hrvatskoj nije u potpunosti uki-nuto. Naime, formalna obaveza služe-nja u Hrvatskoj vojsci i dalje stoji, ali je zahvaljujući donesenim izmjenama provođenje te odluke zamrznuto. Iz-mjene predviđaju i mogućnost drago-voljnog služenja vojnog roka, što bi se omogućilo i ženama. Svećenici i drugi vjerski službenici oslobađaju se služe-nja vojnog roka, a u vojsku ubuduće neće morati ni policijski djelatnici koji su najmanje godinu dana proveli u policijskoj službi. Odredbe o nepozi-vanju novaka ne bi se primjenjivale u slučaju izravne ugroženosti ili ratnog stanja. To je ‘’veliki napredak ka pot-punoj profesionalizaciji Oružanih sna-ga’’, ističu zagovornici „zamrzavanja“ služenja vojnog roka u vruće ljetne dane, naglašavajući kako „stavljanje na led“ te obaveze neće oslabiti hrvat-ski obrambeni sustav. Zadnjih godina, ionako, više obveznika završavalo je u nekoj od javnih ustanova služeći vojni rok u civilu, nego u vojarnama. S dru-ge strane, ulazak Hrvatske u NATO sve je bliži... Međutim, medalja „ima i drugu stranu“. Čak �0 posto nova-ka na pregledima u prošle dvije go-dine privremeno ili trajno je ocijenje-no nesposobnima za vojnu obavezu.

Tako je u 2006. godini vojsku služilo manje od �0 posto novaka nego što je bilo predviđeno.Lani uku-pno je planirano upućivanje 16.000 novaka, a upućeno ih je 7.829. Temeljni razlog nepotpune realizacije plana je velik broj zahtjeva za civilno služenje vojnog roka koji se godišnje popne do brojke od gotovo 10 tisu-ća. Tako je Hrvatska, uz ostalo, uve-la dragovoljno služenje vojnog roka.E, sada bi cinici upitali: kako to Hrvat „ne ide rado u vojnike“? I to u svoju, Hrvatsku (pobjedničku) vojsku. A to-liko smo trubili za vrijeme „mrakobi-jesa“ i „jednoumlja“ za „hrvatskom puškom na hrvatskom ramenu“. U usporedbi s nekadašnjim generacijama „remaca“ koje su služile u „jugokomu-nističkoj soldateskoj“ i godinu dana „prašinirali“ od Tolmina do Kičeva, bez mogućnosti oblačenja „civilke“ i čestih odsustva, biti ročnik u Hrvatskoj vojsci djeluje kao velika pogodnost.

Kad „kaplari“ postanu generali

I nadalje raste zanimanje za civilnim služenjem vojske, što onemogućava normalno funkcioniranje sustava ročne vojske. Nedostaje ročnika, ali zato ima višak generala. Onomad je u TV emisiji „Latinica“ rečeno da je sve donedavno Hrvatska imala čak 9� umirovljenih časnika u činu generala i 30 aktivnih generala. Ukupno 12� generala Hrvat-ske vojske. U međuvremenu, devetori-ca admirala i generala su preminuli, pa je taj broj pao na 86 generala Hrvatske vojske u pričuvi. Za državu veličine Hrvatske i u usporedbi s brojem vojni-ka, toliki broj generala nadilazi okvire svih članica NATO-a. Hrvatska ima dvostruko više generala no što bi tre-bala imati. Tijekom devedesetih činovi su se dijelili izvan svih kriterija, pa je nastala šuplja zapovijedna struktura časnika koji nisu imali zapovijedati kome osim sebi samima. Put do čina generala je dug – to je kruna časničke karijere. Tako je u drugim vojskama, gdje je usvojeno načelo usuglašavanja formacijskih položaja i činova, pa je određeno koji čin odgovara određe-nim položajima, odnosno funkcijama u vojsci. I nigdje se činovi ne dodije-

ljuju – već se zavrijeđuju radom, usa-vršavanjem, znanjem i sposobnošću. Danas se do viših činova ne dolazi „na juriš“. Prema Pravilniku o standardi-ma profesionalnog razvoja djelatnih časnika, časnik ne može doći do čina, primjerice generala zbora, a da nema određeno vojno obrazovanje, odnosno bar završenu ratnu školu. Nadalje, u Zakonu o službi u Oružanim snaga-ma jasno su defi nirane odredbe koje mora zadovoljiti general pukovnik da bi bio promaknut u generala zbora. Tako se navodi da mora imati i odgo-varajuću vojnu školu. Načelnik Glav-nog stožera general Josip Lucić nema nikakvo formalno vojno obrazovanje!

na zagrebačkom Općinskom sudu vode sporove protiv Republike Hrvatske jer su im, suprotno odluci bivšeg pred-sjednika Franje Tuđmana, isplaćivane znatno manje plaće od onih koje je on propisao. Zadovoljštinu je dobilo oko 120 civilnih službenika Ministarstva obrane koji su nakratko prebačeni u djelatni vojni sastav kako bi ostvarili pravo na vojnu (višu) mirovinu. Pri-mjerice, nekadašnji glasnogovornik Ministarstva obrane morao bi raditi još punih 2� godina kako bi ostvario prava na mirovinu. No, budući da je on jedan od sretnika kojima je pošlo za rukom iz civilne službe u MORH-u prebaciti se na nekoliko dana u djelatni vojni su-stav – „zaradio“ je vojnu mirovinu sa samo �0 godina života! Koliki je broj onih koji su na takav način dobili voj-ne mirovine? U MORH-u negiraju da takva praksa postoji, ali se pozivaju na odredbe Zakona koji to omogućava.

Loša kadrovska selekcija

Posljednjih godina drastično je „sre-zan“ broj pripadnika Oružanih sna-ga. Danas mirnodopski sustav broji 32.886 pripadnika, od čega je 20.886 djelatnih vojnih osoba, �000 držav-nih službenika i namještenika te još 8000 ročnih vojnika. Prema planu Glavnog stožera i Ministarstva obrane, Hrvatska bi vojska nakon završetka vojnih reformi trebala imati 16.000 djelatnih vojnih osoba te još dvije tisu-će civilnih djelatnika, za koje bi država godišnje izdvajala dva posto BDP-a.Upitna ostaje kvaliteta onih koji su ostali. Naime, MORH i Oružane snage napustilo je podosta kvalitetnih i obra-zovanih ljudi koji su ispunjavali (po tada važećim zakonima) uvjete za mi-rovinu i otpremninu, a sustav nije ugra-dio mehanizme kojima bi ih se zadrža-lo. Time je napravljena loša kadrovska selekcija, što je, među ostalim, veliki prigovor NATO-a. Odgovorni ljudi u MORH-u nisu ništa učinili da ne dođe do izjednačavanja zaposlenih „preko veze“ i zaposlenih redovnim putem, pa se tako dogodilo da ljudi kojima je svojedobno poklonjen posao i stan, na poklon dobiju i veliku otpremninu.Uspješno zbrinjavanje prekobroj-

Ta činjenica potpuno ga diskvalifi cira iz borbe za novi mandat prvog čovjeka Oružanih snaga nakon što mu krajem godine istekne petogodišnji mandat i nije u skladu s NATO-ovim standar-dima koje žele usvojiti Oružane snage. Nedostatak formalne vojne naobraz-be nije bio zapreka da general Lucić pune četiri godine (od 1996. do 2000.) obnaša dužnost zapovjednika Hrvat-skog vojnog učilišta „Petar Zrinski“. U međuvremenu, dvadesetak hrvatskih generala i visokih vojnih dužnosnika

„Projektom ’Vojarna za 21. stoljeće’ sva-kom profesionalnom vojniku trebalo bi omogućiti da živi i radi u vojarni“

PROMATRAČNICA

22 23

KRUHA I SLOBODE

Razgovor sa Ozrenom Matijaševićem, predsjednikom HUS-a

Gospodine Matijašević, predlažem da započnemo razgovor na temu zbog koje ste ovih dana dosta pri-sutni u javnosti, na temu privati-zacije KIM-a. Da podsjetimo naše čitatelje, iako je nizozemski Dunu-ble Foods Group na natječaju dao najbolju ponudu, Hrvatski fond za privatizaciju, koji je pod izrav-nim utjecajem Vlade, i u kojem izgleda najveći utjecaj ima njezin potpredsjenik Damir Polančec, odlučio se za manje poznatu tvrt-ku izvan branše, za dugoresački Chemoderm, koji bi dokapitali-zaciju od 44 milijuna kuna jam-čio i sa dionicama KIM-a (sic!). Vi ste jedini, kao član HFP-a glasali protiv, izrazivši sumnju, da KIM-u

Kriminal u pretvorbi jednak je ratnom zločinu

Nedavno je izbio u prvi plan slučaj privatizacije KIM-a. Je li "kutleraj" iz devedesetih iza nas ili nam ponovno prijeti u narednim postupcima privatizacije?˝Kakav kapital je potreban Hrvatskoj i zašto se moraju privatizirati neka poduzeća, poput Adriachema ili Dalmacijavina? Na ta, kao i na neka druga pitanja, odgovor smo potražili kod našeg sugovornika, predsjednika HUS-a i člana upravnog odbora HFP-a Ozrena Matijaševića, kojeg mnogi radnici doživljavaju kao hrvatskog Leh Valensu

prijeti „kutleraj“ iz devedesetih...

-Razlozi zbog kojih sam glasao protiv toga da se prihvati ponuda Chemoder-ma je nepovjerenje koje prema toj tvrtci ima sindikalna podružnica koja djeluje u KIM-u, a ja sam predstavnik sindika-ta u Upravnom odboru HFP i u ponudi je sramotno iskazano jamčenje sa dio-nicama koje su predmet kupnje. Da je sramna odluka ostala na snazi to bi bio povratak pljački sredinom devedesetih u pretvorbi i privatizaciji, koju su šut-ke pratili svi ukljuujući i sindikate. Na ovom primjeru se pokazala sva isprav-nost zahtjeva sindikata da im predstav-nik bude ondje gdje se donose odluke, te moć koju posjeduje glas javnosti.

• Čini se da je HFP bio i ostao epicentar kriminala i korup-cije. Što mislite, hoće li akci-ja Maestro završiti jednako kao i revizija same privatizacije?

-Kad govorimo o HFP ne smijemo smetnut s uma činjenicu da većina za-poslenih u Fondu odgovorno i savjesno obavlja svoje zadaće. Kako ste rekli epicentar korupcije i kriminala, na ža-lost, nije samo u Fondu nego u većini institucija u državi te, iako bih volio da bude drugačije, mislim da će akcija Maestro imati ograničeni domet. Da bi se imalo šansi u obračunu sa sveprisut-nim kriminalom treba iskorijeniti na-karadno i izvitopereno poimanje vlasti kod većine političara koji sve što čine čine zbog svoje osobne koristi, a rezultat čega je svakog dana sve veći odmak od društva socijalne pravde i jednakosti.

• Dobro, kada već govorimo o pri-vatizaciji KIM-a, vratimo se malo u prošlost: smatrate li da je po-četkom devedesetih „pretvorba“ trebala prethoditi privatizaciji? Nije li podržavljenje nekadašnjeg društvenog vlasništva bio samo zaobilazni put vladajućoj garni-turi (novopečenoj klasi na čelu sa HDZ-om), da lakše izvrši razvla-šćenje, odnosno tajkunizaciju?

- Samo kretanje sa postupkom pre-tvorbe i privatizacije u nevrijeme, kada je većina Hrvatske bila okupirana i kada je većina naroda bila suočena sa borbom za preživljavanje, dokaz je ne-čistih namjera autora modela, što je, na žalost, vrijeme i pokazalo. Pljačka

nih u sustavu Oružanih snaga naj-više će ovisiti o financijskoj podlozi koju će MORH imati za provedbu svog programa. Sada se možda pokazuje točna tvrdnja jedne frakcije unutar MORH-a koja je svojedobno uvjeravala vojni vrh, da ne poklanja vojnu imovi-nu gradovima i općinama, koji prema njihovim tumačenjima ionako ne znaju što će s njome. Da se podijeljeni objekti nisu razdijelili, sada bi upravo njihovo iznajmljivanje i prodaja bila glavni izvor financijskog preustroja. Trenutačno je proglašeno neperspektivnim 88 voj-nih nekretnina, što nije konačan broj.

Povećan rizik od terorizma U izvještaju o spremnosti obrambenog sustava i ukupnom stanju u Oružanim snagama za 2006. godinu istaknuto je da, na temelju analize sigurnosnog okružja, Hrvatskoj prijeti poveći rizik od terorizma, širenje oružja za ma-sovno uništenje te slični oblici prijet-nji, dok je vjerojatnost od konvencio-nalnih ugroza mala. Napominje se da Oružane snage ne posjeduju strateške zalihe goriva, rok trajanja topničkog oružja je pri kraju, veći dio od 11 to-pova Bofors je neispravan, ratna mor-narica ne raspolaže protuzrakoplov-nim i proturaketnim oružjem kojim bi se mogla suprotstaviti ozbiljnijem napadu. U sektoru logistike niti jedna od �1 autocisterne nema AERD certifikat bez kojeg ne bi smjela voziti prometnicama. Oružane snage raspolažu sa 39.�00 tona zaliha raznovrsnog streljiva (previše) čija je ispravnost, sigurnost i pouzdanost na donjoj granici upo-trebljivosti, prije svega radi starosti od 20 do �0 pa i više godina. Koliko je stanje raznovrsnim streljivom za-brinjavajuće govori i podatak da od ukupne količine streljiva, samo 20 po-sto streljiva nije istekao rok trajanja.

U izvještaju se navode i pozitivni po-maci u procesu modernizacije, između ostalog i da se postrojbe u Afganista-nu opremljene novim naoružanjem, da je završena prva faza moderniza-cije tenka M-8� i modernizacija heli-koptera Mi-8, te nabavljena elektro-nička oprema za obavještajni sustav.

"U Hrvatskoj više nema obaveznog služenja vojnog roka. Sabor je po-trebne izmjene Za-kona o obrani donio početkom srpnja, a odluka će na snagu stupiti 1. siječnja 2008. godine. For-malna obaveza slu-ženja u Hrvatskoj vojsci i dalje stoji, ali je zahvaljujući donesenim izmje-nama provođenje te odluke zamrznuto"

Projekt „Vojarna za 21. stoljeće“ Za potrebe glavnih projekata opre-

manja i modernizacije Oružanih sna-ga planirano je gotovo 9 milijardi kuna, točnije 9.879 milijardi, dok je za organizacijsku strukturu te ra-cionalno upravljanje resursima mo-dernizacijom objekata i infrastruk-ture planirano 1,92 milijarde kuna.

Već više od godinu dana u MORH-u se govori o projektu „Vojarna za 21. stoljeće“. Tim projektom sva-kom profesionalnom vojniku trebalo bi omogućiti da živi i radi u vojarni. Najskuplji projekti, kao što su nabava borbenih zrakoplova te brodova za po-trebe Ratne mornarice realizirat će se od 2009. do 201�. godine. Projekti i zadaće razrađeni su u dvije etape i to u petogodišnjim razdobljima od 2006. do 2010. i 2011. do 201�. godine. Najveća bi ulaganja trebalo svakako započeti nakon 2010. godine, kada bi se dostiglo 2 posto izdvajanja iz BDP-a. U međuvremenu, bura se podigla zbog prvog međunarodnog natječaja u povijesti MORH-a vrijednog oko 200 milijuna eura (u utrci su finska Patria i austrijska tvrtka Steyr). Odluka (ni)je donesena. Finska tvrtka Patria i njeno vozilo AMV bit će dobavljač 126 oklo-pnih vozila – 8� na osam kotača i �2 na šest kotača. Prva vozila u Hrvatsku bi trebala stići za nešto manje od godi-nu dana nakon potpisivanja ugovora. Ključni problemi Hrvatske vojske pro-izlaze iz velike mirnodopske brojnosti i nedovoljne tehničke opremljenosti.Ti se problemi rješavaju, i nadalje se moraju razriješiti na najvišoj državnoj razini (Sabor, Vlada, predsjednik Repu-blike) i realizacijom usvojene doktrine i strategije obrane. Od NATO-a je Hr-vatska dobila „bonus“ da sredi i popra-vi te reorganizira Oružane snage. Preu-stroj oružanih snaga i transformacija iz jedne goleme i statične vojske u suvre-mene i brzo pokretljive vojne snage nije jednostavna zadaća. U strahu za svoje pozicije, „dragovoljno po naređenju“, vojni vrh odlučio je mijenjati stvari. Pomaka ima. No, poučeni dosadašnjim iskustvom, možemo postaviti pitanje imaju li za to mogućnosti i znanja.

KRUHA I SLOBODE

2� 2�

KRUHA I SLOBODE

- Dakako da sam zaintersiran za ubr-zanu privatizaciju Adriachema, Dal-macijavina te mnogih drugih podu-zeća. Ta poduzeća su nekvalitetnim odnosom vlasnika spram svoje imovine dovedena pred otvarenje stečajnog po-stupka, a znajući kako se u Hrvatskoj vode stečajni postupci, u pravilu, u nji-ma samo dobro prolaze suci, odvjetnici i stečajni upravitelji. Radnici se tjeraju na ulicu, a vrijedna imovina se raspro-daje. Smiješni su mi i suludi stavovi premijerskog kandidata SDP-a Lju-be Jurčića da treba zaustaviti postu-pak privatizacije do završetka izbora. Ukoliko bi se to napravilo onda bi i u Adriachemu, Dalmacijavinu i mnoštvu drugih poduzeća bio otvoren stečjni postupak i brojčano bi se povečala voj-ska siromašnih, a po nekim procjena-ma preko 20% građana preživljava sa 20,00 kuna dnevno. Umjesto toga tre-ba u poštenom i transparentnom po-stupku privatizacije naći vlasnika koji će uložiti svoja sredstva i to je najbolji garant da će se sačuvati radna mjesta

• Kako gledati na mogućnost da Korejci preuzmu naša brodogra-dilišta? Uopće, kako gledate na sveopću rasprodaju domaćeg vla-sništva strancima? Jeste li više pristalice one (neki će reći nacio-nalističke parole!) „svoji na svo-me“, ili vam je važnije kakvo je vlasništvo, a ne tko je vlasnik?

-Mogućnost da Koreanci preuzmu naša brodogradilišta, po sadašnjoj situaciji, ni izbliza nije tako realna. Naime, de-legacija iz Koreje bila je u brzinskom, rekao bih, neozbiljnom snimanju sita-cije u brodogradilištima. Kada je riječ o brodogradilištima većina ih, na ža-lost, duži niz godina radi s gubicima, a glavni uzrok je nebriga i neorganizi-

iskazivali su neizmjernu količinu ba-hatosti pa je i sam državni poglavar tvrdio, kao dio gospodarske strategije stvaranje 200 bogatih obitelji. Rezul-tati tog i takvog načina vladanja su opće poznati. Štete zbrajamo i zbrajat ćemo godinama, a sankcije organiza-torima, bojim se, nećemo dočekati.

• Nedavno je poskupio bijeli i crni kruh, a porasla je i cijena mesa. (Iako je ministar Čobanković u Ma-gazinu HTV-a mahao nekakavim statističkim podacima, po kojima je tobože cijena mesa niža nego ikada prije!). Je li država trebala interveni-rati (kao u slučaju uvođenjem izvo-znih carina na kukuruz) ili je dr-žavni intervencionizam iza nas?

- Po svjetskim kriterijima, kada ku-ćanstva troše 1/3 prihoda na svoju prehranu, rijeć je o siromašnim ku-ćanstvima. Prije poskupljenja, koja su naša realnost, prosjećna kućanstva

troše �0% svojih prihoda na prehranu. Da nije gore opisanog poimanja vlada-nja zadaća izvršne vlasti bi bila stvo-riti okvire i donositi regulatorne mjere u cilju što kvalitetnijeg života građa-na. No, zabrinjavajuća rezigniranost i šutljivost naroda direktno potpomaže da trgovci bezobzirno, i za suvremen svijet nezabilježenim bezobrazno viso-kim maržama, ostvaruju ekstra profit. Građanstvo se treba organizirati kroz udruge potrošača i bojkotima takovih trgovaca, uvjeren sam, cijene bi pre-hrambenih proizvoda držali donekle pod kontrolom. Onda bi i političari bili prisiljeni krojiti pravičnije i moralnije zakone te žešće i promptnije reakcije.

• Još uvijek čak 14, 465 (85,5%) zaposlenih radi na određeno vri-jeme, a rad „na crno“ je masovna pojava, i to najviše među popula-cijom, koja se na Zavodu za zapo-šljavanje vodi kao nezaposleni. Iako je zabilježen pad nezaposle-nosti u odnosu na 2006. godinu za cca 8,3 %, čini se da je danas veći problem nesigurnost radnog mje-sta i uvjeti rada (neplaćeni preko-vremeni sati, mobbing i sl.), nego sama nezaposlenost kao takva?

-Rad na određeno vrijeme je samo je-dan u nizu poteza kojim sve bešćutni-ji poslodavci nastoje uspostaviti vlast nad radništvom želeći u potpunosti po-stati gospodarem naših života. Ukoliko se ovakav trend nastavi za par godina ćemo imati u strukturi zaposlenih više od polovice onih koji će to biti na odre-đeno vrijeme. Put u neoliberalni kapi-talizam, najgoreg tipa, trasiran je kroz učestale izmjene zakona o radu, uvijek

i na štetu radnika, gdje se u Saboru, bez obzira na političku boju dresova, u pravilu, saborski zastupnici slažu.

• Jeste li odslužili onih pet mje-seci zatvora zbog prijetnji Petru Čovi, direktoru Adrichema? Vi ste tada presudu Županijskog suda u Splitu nazvali tragedijom hrvat-skog pravosuđa, jer da se osuđuje one koji štite prava radnika, a ne one koji radnike pljačkaju...Sma-trate li doista, kao što ste tada i izjavili, da je hrvatsko pravosuđe najslabiji stup hrvatskog društva?

- Nisam odslužio pet mjeseci zatvora zbog prijetnji Petru Čovi, bivšem direk-toru Adriachema, jer je kazna uvjetna, a rok kušnje je dvije godine. Splitsko pravosuđe je izvadilo slučaj iz ladice onog trena kada sam postao predsjed-nik Hrvatske udruge sindikata, ubrzalo je postupak i prije nastupanja apsolut-ne zastare donijelo pravomoćnu presu-du. Kad usporedim takvo postupanje pravosuđa, gdje nisu uzeli u obzir da izrečena prijetnja nije realno ostvariva, gdje je gore navedeni direktor u iskazu lagao, što je dokazano u postupku, i da je taj direktor sa svojim načinom rada doveo tvornicu pred provaliju, te da su protiv njega podnesene kaznene prija-ve koje i dan danas čuče u ladicama tog istog pravosuđa, daje mi za pravo da utvrdim kako je presuda za cilj ima-la da me se ušutka. No, i dan danas bih ponovio isto jer sam sa javno izre-čenom prijetnjom postigao cilj što mi je i jedino bilo na umu. Radnicima direk-tor nije uručio otkaze. A da su ih tada dobili, poznavajući stanje u pravosuđu, i danas bi vjerojatno još uvijek sudski pokušavali osporiti otkaze. Da, slažem se s Vama, i danas, zbog niza razloga tvrdim da je pravosuđe najslabiji stup našeg društva. Štiteći sebe sve javno izrečene kritike proglašavaju pritiskom na pravosuđe i svi oni koji opravdano kritiziraju njihov rad riskiraju kaznene progone. Štiteći svoj povlašteni, a ničim zasluženi položaj, propuštanjem činj-nja te donošenjem apsurdnih i štetnih odluka direktno potpomažu kriminal.

• No, još uvijek ste izuzetno za-interesirani za privatizaciju Adriachema, zar ne? Ali, tra-žite i da se što prije riješi slu-čaj Dalmacijavino, odnosno, da se isplati dug kooperantima...

u pretvorbi i privatizaciji je nanijela veće štete nego što su štete od direk-tnih ratnih razaranja. Stoga inzistiram i inzistirat ćemo da zločini u pretvorbi i privatizaciji imaju status ratnih zloči-na te da da za ta nedjela nema zastare. U ovom traumatičnom iskustvu našeg naroda mnogo toga je zamišljeno na-opako pa tako i pretvorba koja je za cilj imala, što se na žalost i ostvarilo, da se olakša i ubrza put novopečenim tajkunima da namaknu goleme vri-jednosti, a na uštrb osiromašenog na-roda. Svjesni da je javnost šutljiva, da nema uspostavljenih mehanizama, kao u normalnom demokratskom svijetu gdje mediji igraju nemjerljivu ulogu, otvaranju novih radnih mjesta. Kod

kapitala je važno, i tu trebaju svoju veliku ulogu odigrati kontrolni meha-nizmi, utvrđivanje da se ne radi o kapi-talu kriminalnog miljea. Uostalom, bez obzira s koje strane svijeta dolazi ka-pital novostvorene vrijednosti koje on u Hrvatskoj ostvari ostaju u Hrvatskoj.

• Sami ćete reći za sebe da ste to-talno apolitični! No, nije li i bor-ba za radnička prava prije svega politička borba (iako, dakako, političko nije isto što i stranač-ko!)? Uostalom, nisu li naši sin-dikati, ovakvi kakvi jesu, razjedi-njeni i posvađani, sa liderima koji se bore za fotelje, više nalik na političke stranke? Jesu li prava radnika univerzalna, bez obzira na lijevo ili desno, ili bi sindikati trebali zauzeti određenu političku, da ne kažem – ideološku poziciju?

-Slažem se s Vama da je borba za radnička prava prije svega politička borba, ali ja sam apolitičan u smislu opredjeljenja za političke stranke. Pra-va radnika su univerzalna bez obzira na lijevo ili desno i stoga dok radim ovaj posao, a želim ga raditi dok se god osijećam radno sposoban, neću se politički opredjeljivati. Ideološku poziciju sam odavno zauzeo, jer da to nije tako onda ne bih radio ovaj posao. Vaša konstatacija da su sindikati razje-dinjeni, posvađani i sa liderima koji se bore za fotelje, stoji. Ti i takvi sindi-kati, te mnoštvo političkih stranaka su odabir hrvatskih građana koji su pod-legli strategiji kaste s početka 90.-ih i njihovog principa„zavadi pa vladaj“.

Razgovor vodio Kazimir Sigismund

• U nedavnom intervjuu internet portalu H-alter, šef SDP-a Zoran Milanović, na pitanje o ostvarenju prava koja se tiču radničke participacije u upravljanju kroz radnička vijeća, rekao je da je posao sindikata da se za to izbore. Hoće li HUS započeti kampanju (a možda se i udružiti s drugim središnjicama) za uvođenje snažne radničke participacije u odlučivanju?

- Izjava šefa SDP-a Zorana Milano-vića da je posao sindikata da se iz-bori za veću radničku participaciju je apsolutno pogrešna i još jedan je u nizu dokaza zbog čega su godinama radnici slabija strana u vječitim tr-venjima u odnosu radnici-poslodav-ci. Naime, primarna zadaća politike i političara je da služe biračima i u tom smislu, a baš u ovom slučaju zadaća je odgovornih političara da stvore pretpostavke putem zakona, praćenja njihovog provođenja da se omogući kvalitetna participacija u suodlučivanju. Kada bi to bilo tako onda bi i bez obzira što su hrvat-ski sindikati razjedinjeni oni mogli kvalitetnije obnašati svoje izvorne uloge „odvjetnika svojih članova“.

ranost vlasnika (čitaj države). I u ta-kvim okolnostima kvaliteta rada nije upitna jer su u desetini slučajeva Hr-vatska brodogradilišta dobila nagrade za najbolje brodove u svijetu.Kada je bila riječ o slučaju KIM-a javno sam izrekao stav da se nacionalni intere-si najbolje brane, umjesto rasprava o tome odakle dolazi kapital, stvara-njem pretpostavki da taj kapital bude upotrijebljen u očuvanju postojećih te

Tko je popio mlijeko, a tko će pokupiti vrhnje u privatizaciji KIM-a?

kulturni procvatu tiskari Chilest

KRUHA I SLOBODE

26 27

KRUHA I SLOBODE

Mladen Jakopović

ARGENTINA: tvornice radnicima!Umjesto da su pasivni objekti i žrtve kapitala, radnici su sada neovisni gospodari i organizatori proizvodnje, ponosni na svoju kooperativnu ulogu u stvaranju novoga ljudskog društva., Anton Pannekoek, Rad-nički savjeti, 1948.

zahtjeva. Tada su nastupile i znamenite okupacije tvornica od samih radnika, kojima je bilo dosta eksploatacije i še-fova, te su se odlučili na direktnu akci-ju u obrani svojih prava. Hotel Bauen, u kojem sam odsjeo, 2001. je zatvoren, a od 2003. to je samoupravni radnički kooperativ (kojeg vlada, naravno, opet želi privatizirati). Takvi samoupravni kooperativi bitan su financijski oslonac lijevim pokretima i organizacijama, pa

Dobre ideje teško zastarjevaju, a ideja istinske demokracije po-sjeduje vrijednost, i ne može je

se trajno ugušiti. Nehijerarhijski, direk-tno-demokratski odnosi vječan su ide-al osvještenih ljudi. U srpnju sam tako prisustvovao konferenciji o ekonomskoj demokraciji u organizaciji Sveučilišta

nost), te razvija bogatu kulturnu pro-dukciju (prisustvovao sam npr. jednoj drami koju su radnici sami osmislili i izveli). Kroz tu kulturnu produkciju, među ostalim, na mikro-razini stvara se nova radnička subjektivnost i nova radnička kultura. Samoupravljanje jača ljudski ponos, samoupouzdanje i osjećaj kontrole nad vlastitim životom, jača slobodu i ljudsko dostojanstvo.

Bez šefova

Sada već legendarni FaSinPat (Fábrica Sin Patrones – Tvornica bez šefova), poznatiji po starom nazi-

vu Zanon, samoupravno je poduzeće na jugu Argentine, te najveća latinoame-rička tvornica keramike koja mjesečno proizvodi oko 200.000 kvadratnih me-tara keramike. Prije nego što su tvornicu preuzeli radnici, zbog manjka sigurno-snih standarda i ritma rada u prosjeku je bilo oko 2�-30 nesreća mjesečno i jedan smrtni slučaj na godinu. Ukupno je u tvornici poginulo 1� radnika. Od kada je postala samoupravna, u tvor-nici se nije dogodila niti jedna nesreća.Značajan aspekt FaSinPatovih na-pora bio je jačanje veza s lokalnom zajednicom. Tvornica je donirala ke-ramičke pločice socijalnim centrima i bolnicama, te organizirala kulturne priredbe za zajednicu. 200�. radnici FaSinPata su izglasali da će sagradi-ti ambulantu u siromašnom naselju Nueva España, koje je to od lokalnih vlasti zahtijevalo već dva desetljeća. FaSinPat ju je izgradio u tri mjeseca.Kapitalistička ekonomija još uvijek

funkcionira po duboko autoritarnim načelima, ali ne bez ikakve pobune. Radnički i lokalni komunalni savje-ti, ograničeni eksperimenti s partici-pativnim budžetom, nehijerarhijski socijalni pokreti itd. izraz su potrage za novim društvom slobode. Rad-

Buenos Aires, Međunarodnog instituta za samoupravljanje (http://www.iism.net) koji je baziran u Frankfurtu, te drugih. Iako nas je nekoliko iz inozem-stva sudjelovalo na panelu o interna-cionalnim iskustvima, fokus je bio na južnoameričkim iskustvima i sadaš-njem političkom trenutku toga buntov-nog kontinenta. Vrlo je osvježavajuće iz perspektive bivše Jugoslavije, gdje ‘’in-telektualaci’’ uglavnom brane postojeći sistem, bilo vidjeti Dr. Héctora Hugo Trinchera, dekana fakulteta, kako otvara konferenciju i poziva Akademi-ju da se angažira u službi potlačenih. Argentina je došla na naslovne stranice svjetskih medija kada je 2003. izbila masovna pobuna stanovništva nakon što je zemlja bankrotirala uslijed priti-saka međunarodnog tržišta i MMF-ovih

je tako hotel ustupio i prostor radikal-noj knjižari. Jedno od bitnih pitanja koje bismo, međutim, mogli okarakte-rizirati kao nedovoljno razjašnjeno, tiče se odnosa između pobunjenih radnika i lijevo-socijalističkih partija koje se bore za samoupravljanje, bez namjere da monopoliziraju pokret. Čini se da anti-partijski stereotipi, koji dogmatski po-bijaju mogućnost postojanja ne-mani-pulativnih lijevo-socijalističkih partija, još uvijek otežavaju potrebnu sinergiju progresivnih socio-ekonomskih snaga. U Argentini postoji oko 180 firmi koje su preuzeli sami radnici. Imao sam prilike posjetiti i veliku tiskaru Chila-vert, koja funkcionira na samouprav-nim osnovama, podupire projekte u zajednici (što jača uzajamnu solidar-

Da samoupravljanju!

ni pokret milijuna ljudi širom svijeta. Kao što je to lijepo i točno izlo-žio veliki teoretičar samouprav-nih radničkih savjeta i poznati astronom Anton Pannekoek:

nici su preuzeli tvornice ne samo u Argentini, već se taj fenomen širi i u Venezueli, Brazilu i Urugvaju... De-mokratizacija društva i ekonomije prerasta iz obične čežnje u artikulira-

JAVNI POZIV za sudjelovanje na konferenciji o participativnoj demokraciji i samo-upravljanju, Zagreb, 24-25. studenog 2007. godine

U Zagrebu će 24. i 25. novem-bra/studenog 2007. godine, u organizaciji izdavačke kuće “Demokratska misao”, časo-pisa “Novi Plamen” i Lijevog internacionalnog foruma iz Stokholma biti održana regi-onalna konferencija pod rad-nim nazivom “Participacija, samoupravljanje, demokra-cija”. Pozivamo Vas da pri-sustvujete ovoj konferenciji. Praksa participativne de-mokracije je uvijek bila ko-rak ispred teorije. Ona nije počivala na nekim unapri-jed stvorenim demokratskim modelima. Zbog toga je tako zanimljivo analizirati po-kušaje ozbiljenja partici-pativne demokracije u ra-zličitim dijelovima svijeta i u različitim periodima. Cilj konferencije je da pomo-gne razmjeni iskustava i sa-znanja o teoriji i praksi ra-zličitih formi participativne demokracije i alternativnih oblika narodne vlasti koji su se tokom vremena javljali u različitim dijelovima svijeta. Konferencija treba okupiti po-litičke aktiviste i aktiviste ra-zličitih društvenih organiza-cija i društvenih pokreta, kao i intelektualce iz različitih zemalja, s ciljem razgovora i razmjene iskustava i ideja. U vrijeme kad neoliberalna globalizacija dominira svi-jetom, a sistem nije u sta-nju osigurati osnovne pret-postavke za dostojanstven život, otpor zasnovan na sudjelovanju naroda u od-lučivanju s ciljem stvaranja humanijeg svijeta je neopho-dan. Na lokalnom i nacional-

nom nivou niču mnogobrojni pokreti, s osnovnim zadat-kom zaštite interesa većine, ali i promjene institucija koje održavaju društvene i, na-ročito, ekonomske nepravde. Posebna pažnja će biti po-svećena mogućnostima par-ticipativne demokracije u društvima u tranziciji, ko-jima pripadaju društva u našoj regiji, s obzirom na činjenicu da pravni poreci priznaju razne oblike par-ticipacije, ali se oni u prak-si uopće ne mogu ostvariti. S obzirom da je Jugoslavi-ja kao zemlja i kao društvo bila poznata po svom po-kušaju ostvarenja samou-pravljanja, Konferencija će posvetiti posebnu pažnju analizi tog pokušaja, ocjeni njegovih dometa i razlozi-ma neuspjeha i promašaja koji su se u praksi pojavili.Ova konferencija je nastavak međunarodnih konferencija o participativnoj demokra-ciji održanih u Stockholmu, Švedska, 2004. godine, La-tinoameričke konferencije o participativnoj demokraciji, održane u Caracasu, Vene-zuela, 2005. godine i Azijske konferencije o participativ-noj demokratiji, održane u Manili, Filipini, 2007. godi-ne. Dokumenti ovih konfe-rencija su dostupni na web siteu www.participamos.org.Ovim putem Vas pozivamo da, kao predstavnik orga-nizacije kojoj pripadate, ili kao individua, sudjelujete u radu konferencije.Točna za-grebačka lokacija održava-nja biti će objavljena kasnije.

‘’...ukidanje kapitalizma (...) ne može postići jedna radnička klasa koja nezna-lački i s puno povjerenja slijedi jednu partiju koja se prikazuje kao dalekovidno vodstvo. Ona to može po-stići ako ona sama, cijela klasa, svaki pojedinac, zna iz vlastitog uvida što treba da radi i tako ima pregled nad uvjetima borbe, od-nosima i sredstvima. Ona mora, svaki pojedinac, sama da djeluje, sama da odlučuje; za to mora ona sama misliti, sama zna-ti. Samo tako može ona izgraditi jednu stvarnu organizaciju klase, u for-mi organizacije savjeta.’’

SVIJET U 21.STOLJEĆU

28

SVIJET U 21.STOLJEĆU

29

Petar Pavlović

Kako izgleda borba protiv terorizma u praksi?

PRIMJER UZBEKISTANA

Vjerojatno smo svi mi čuli kako ide priča. Čovječanstvu prije-ti sukob civilizacija, a glavni

krivac su islamska društva, kojima je svojstveno ludilo i fanatizam. Bez ika-kvog posebnog razloga čudaci, koji iz njih dolaze, izvode terorističke napade, vrše krvoprolića, najodvratnije zloči-ne, izazivaju nered, skrivaju oružje za masovno uništenje i planiraju uništiti svijet. Države u kojima se nalaze, te koje ih skrivaju, trajna su prepreka us-postavi mira, stabilnosti, demokracije i raja na Zemlji. No, zato su tu čuvari pravde, borci za slobodu i mir, nosite-lji blagostanja, reda i slobodnog tržišta - SAD, Velika Britanija i njihovi save-znici. Ovi uvjereni pacifisti i dobrotvori ipak moraju u određenoj minimalnoj mjeri rabiti nasilje, kako bi spriječili nove zločine. Tu su zato mladići ured-nih frizura, preplanulih tijela i nabre-klih mišića, koji žvaču žvakaće, nose Ray-Ban naočale, pucaju iz mitraljeza, te upravljaju avionima i tenkovima. Rat koji vode je borba protiv terorizma.Jedna od zemalja saveznica u ovoj bor-bi je Uzbekistan, ne previše spominjana država u središnjoj Aziji. Ova zemlja je od velikog strateškog značaja za Pen-tagon kao regionalni saveznik, te se u njoj, primjerice, nalaze američke vojne baze koje sudjeluju u lovu na Osamu

Kako je došlo do ovoga obrata u raz-mišljanu Craiga Murray? Pa, čovjek se kao ambasador imao priliku uvjeriti kako u osnovna obilježja tamošnjeg političkog sistema, tako i u tamoš-nje metode ispitivanja osumnjičenika

Blairu i Bushu. Poljedica njegovog an-gažmana bila je strašna - nakon šest sati od razgovora sa Craigom Jamail je pronašao mrtvo tijelo svojeg sina, starog 18 godina, na stepenicama. Ti-jelo je bilo isprebijano, a jedna ruka je izgledala kao da je bila uronjena u ki-puću tekućinu sve dok koža nije počela otpadati. Službeni rezultat istrage je bio da je mladić umro od predoziranja dro-gom! (The Guardian, Thursday, July 1�, 200�). Ovo nikako nije bio izoliran slučaj. U intervjuu za The Guardian, Craig je kasnije ustvrdio: ”Ljudi koji su prošli torturu često dolaze do mene. Uobičajena tortura uključuje: homo-seksualno i heteroseksualno silovanje bliskih rođaka pred očima žrtve, silova-nje sa predmetima kao što su slomljene flaše, gušenje, čupanje nokata, lomlje-nje udova sa tupim predmetima, te ko-rištenje kipućih tekućina, uključujući i uranjanje cijelog tijela u njih. Na tisuće ljudi je izloženo svake godine ovakvoj torturi od strane vlasti” (The Guar-dian, The envoy who said too much, Thursday, July 1�, 200�). Ovdje se dakle tortura (kakve se ne bi postidjeli ni srednjovjekovni egzekutori) koristi kao uobičajan postupak pri ispitivanju osumnjičenika. Informacijama koje su dobivene na ovaj način kasnije raspo-lažu CIA I M16! Craig Murray navodi da se osumnjičenici iz zemalja Europe CIA-inim tajnim letovima (protiv ko-jih je već protestirala ljevica u Europ-

vao u istinitost svih ovih gluposti koje su napisane ranije. No kasnije će reći: “Vidio sam što je rat protiv terorizma iznutra i smatram da on u potpuno-sti pervertira Britaniju. Otkrio sam da se ova zemlja ne zalaže za stvari za koje sam naivno vjerovao da se zala-že” (Socialist Worker, April 9, 200�).

Craig Murray

inflacije vlada je prestala tiskati novac i zabranila upotrebu dolara, zatvaraju se nezavisna poduzeća, a bogatstvo je koncentrirano u rukama predsjednika i njegove elite, koja ima kontrolu nad cjelokupnom ekonomijom Uzbekista-na. ”Uzbekistan je jedna od najrepre-sivnijih diktatura na Zemlji. Ne postoji pravo na prosvjed, na demonstracije, a ne postoji ni sloboda medija. Sve je u vlasništvu ili države ili Karimovljeve kćeri. To je pokvarena diktatura, koja međutim ima snažnu potporu SAD-a. Karimovljev režim je nacionalistički, iako 6�% populacije ne čine Uzbeki-stanci. Prilično je nemoguće dobiti po-sao ako ne govoriš uzbečki”, kaže Cra-ig Murray (Socialist Worker, April 9, 200�). Kada je opsežno obavijestio bri-tansko ministarstvo vanjskih poslova o represivnoj prirodi uzbečkog režima, odgovor Ministarstva je doslovno gla-sio: “Previše brinete o ljudskim pravima na štetu britanskih vanjskih interesa.”Craig, naravno, više nije ambasador u Uzbekistanu. To je mjesto morao na-pustiti u 200�. nakon cijelog niza izra-zito snažnih pritisaka na njega i njegov život od strane britanskog ministarstva vanjskih poslova. Kao posljedica bor-be za istinu njegovo fizičko i psihičko zdravlje je trajno narušeno, a nekoliko puta je bio i na rubu smrti. O svojim iskustvima u Uzbekistanu je napisao knjigu Murder in Samarkand - A British Ambassador’s Controversial Defiance

čelu Islam Karimov, dobiva pozna-mašnu novčanu pomoć, koja iznosi preko 200 milijuna dolara godišnje.Kada je �3-godišnji, obrazovani

pripadnik građanske klase - Cra-ig Murray - 2002. stigao u Taškent, glavni grad Uzbekistana, te postao bri-tanski ambasador, vjerojatno je vjero-

i zatvorenika, pri čemu je ovo dru-go imalo presudan utjecaj na Craiga. Uzbekistanski profesor Jamail Mir-saidov je obavjestio Craiga o mjera-ma torture koje se poduzimaju protiv otpadnika od uzbekistanskog režima i osumnjičenika za povezanost sa te-rorizmom. O tome je i napisao pismo

tolerira carstvo slobode - SAD - u svo-joj famoznoj borbi protiv terorizma.Craig se imao prilike uvjeriti i u eko-nomsko - političku situaciju u Uzbe-kistanu, zemlji saveznici Britanije i SAD-a u borbi protiv terorizma. Gra-nice su zatvorene, u cilju smanjenja

"Previše brinete o ljudskim pravima na štetu britanskih vanjskih interesa."

skom parlamentu) prevoze na muče-nje (radi ispitiva-nja) u Uzbekistan. Vrlo je zanimljivo kakve sve metode

Bin Ladena u susjednom Af-ganistanu. Za svoju suradnju Uzbek i s tan , na čijem je

of Tyranny in the War on Terror. Prema knjizi će Michael Winterbottom sni-miti film, po scenariju Davida Harea. Na kraju nam ostaje retoričko pita-nje: Kakva je, u svjetlu svega rečenog, razlika između zemalja boraca pro-tiv terorizma i njihovih neprijatelja?

KUBA Diktator na samrti?Kubanski diktator Fidel Kastro ne-

davno je, još uvijek vrlo lošeg zdrav-lja, doživio 81. rođendan. I dalje je

neizvjesno koliko će još nastaviti živjeti. Bilo bi žalosno podleći kapitalističkoj propaganda koja chiaroscuro tehnikom karikaturalno prikazuje današnju Kubu, na kojoj je ipak postignut velik napredak od pada omražene diktature Fulgencia Batiste 19�9., kada je Kuba bila još de facto samo kolonija SAD-a. Besplatna zdravstvena skrb, besplatno obrazovanje (ali pod potpunom kontrolom države), veoma uspješno opismenjivanje stanov-ništva, izuzetno visok stupanj ekološke zaštite, zanimljivi (iako vrlo, vrlo ogra-ničeni, vrlo bojažljivi) eksperimenti s elementima participacije stanovništva u odlučivanju na lokalnoj razini (u širem autoritarnom kontekstu, naravno) – sve to vrijedi zapaziti. Osim toga, solidar-nost je prirodna reakcija ljudi koji znaju ponešto o desetljećima nebrojenih oblika sabotaže i terorizma, sveobuhvatne blo-kade/embarga od strane SAD-a, stotina-ma pokušaja atentata na Kastra itd. itd… Solidarnost prema kubanskom narodu je sasvim ispravna, ali ne i prema kuban-skom režimu. Kuba je zarobljena u siste-mu jednopartijske diktature, političkog i ekonomskog monopola malene manjine - državno-partijskog aparata. Kastro je svoju vlast uvelike konsolidirao pomoću smaknuća tisuća političkih protivnika, prijekih sudova, te brutalnih tamnica (u koje su mnogi zatvarani i bez suđe-nja), kao i gušenja slobodnih sindikata (što je uključivalo i ubijanje nezavisnih ljevičarskih sindikalnih organizatora) i gušenja bilo kakve radničke demokraci-je. Na radnicima je - još uvijek - da šute ako se ne slažu, da plješću i rade... Čak i socijalisti koji se ne slažu s režimom imaju daleko manje slobode nego što bi to imali u jednoj klerikalnoj Poljskoj npr. Manje je poznato da su na Kubi krajem 60-ih godina prošlog stoljeća postojali čak i radni logori za “socijalne devijan-te” (pravi orwellovski termin) – što je npr. uključivalo homoseksualce i Jehovine svje-doke! Kao i ostale nedržavne organizaci-je, udruge za prava homoseksualaca još uvijek nemaju pravo javnog okupljanja.Ne treba zaboraviti ni to da je kubanska birokracija do samoga kraja grlila skute nakaznoga Sovjetskog Saveza. Takav re-

žim, naravno, nikada nije mogla i ne može previše zanimati ideja demokratskog so-cijalizma i društvenog samoupravljanja.Još i dan-danas, kao što navodi Human Rights Watch, režim osigurava poslušnost stanovništva kroz “kriminalne procese, dugotrajne i kratkotrajne zatvorske ka-zne, maltretiranja rulje, policijska upo-zorenja, prisluškivanje i praćenje, kućne pritvore, restrikcije slobode putovanja i politički motivirane otkaze s posla. Krajnji rezultat je da su Kubancima sistematski uskraćivana osnovna prava poput prava na slobodno izražavanje, na udruživanje i okupljanje, na privatnost, na kretanje, te na pravedne zakonske procese.” Kuban-ski režim kriminalizirao je “neprijateljsku propagandu” (To bi se sigurno upotri-jebilo i protiv Novog Plamena!), širenje “neautoriziranih vijesti” i “vrijeđanje pa-triotskih simbola”… I danas u svojim za-tvorima-mučilištima (Kuba je inače jedna od rijetkih zemalja koje ne dopuštaju In-ternacionalnom komitetu Crvenog Križa da posjeti njihove zatvore) drži disidente bez optužbe, samo zato jer su proglašeni opasnima po državnu sigurnost (“estado perigloso”) - što, naravno, rade i licemjer-ni američki i britanski “demokrati” npr. Smrtna kazna još uvijek nije ukinuta. Lju-dima nije dopušteno da izlaze i ulaze u ze-mlju bez službenog državnog dopuštenja, a često roditeljima nije dopušteno da sa sobom na putovima u inozemstvo povedu i svoju djecu, kako ne bi trajno emigrirali. Ako je Kastro pretežno i bio be-nevolentan diktator, povijest mu ne bi smjela previše blago suditi. Pobjeda birokracije, partitokracije i drža-ve znači smrt za novo društvo slobode i jednakosti. Autentični slobodarski soci-jalizam mora biti baziran na poštovanju najširih ljudskih prava i demokratskih sloboda, na direktnoj ekonomskoj, poli-tičkoj i socijalnoj demokraciji (stvarnom samoupravljanju), što podrazumijeva i pluralizam perspektiva budućnosti (nasu-prot državno-partijskom paternalizmu). Dok Kuba to ne ostvari, ostat će – na-žalost – samo još jedan neuspjeli po-kušaj prevladavanja kapital-odno-sa, pokušaj koji se ugušio u močvari nasilnog, autoritarnog birokratizma.

M.J.

SVIJET U 21.STOLJEĆU

30

SVIJET U 21.STOLJEĆU

31

Mladen Jakopović

Djeca kao kolateralne žrtve RATA U IRAKU

Veliko je licemjerje kapitalističke “civilizacije”. S jedne se strane kapitalisti i njihovi mediji bu-

saju u prsa sa svojom “demokracijom” i “slobodom”, a istovremeno u današ-njem svijetu čine najveća zlodjela. S jedne strane šire retoriku o ljudskim pravima, a na tisuću načina guše ljud-

sko dostojanstvo. Iako bi nekoliko de-setaka milijardi dolara bilo dovoljno za eliminaciju ekstremne gladi u svijetu, SAD za svoj vojni budžet godišnje troši 600-tinjak milijardi dolara - u situaciji u kojoj 15-ak milijuna djece još uvijek svake godine umire od izgladnjivanja. Sistemu naizgled još nije u interesu eliminacija siromaš-tva. Rat je profitabilan, a profiti proi-zišli iz rata u Iraku očito su vrijedniji od ljudskih života. Naravno, svi smo “krvavi ispod kože”, i patnja muška-raca i žena nije po sebi manje strašna od dječje patnje. Ipak, ima nešto po-sebno nakaradno u bezdušnom načinu na koji se svjetske sile odnose prema najranjivijoj i najmanje odgovornoj ge-neraciji. Možda se baš u licemjernom odnosu prema njima najbolje ogleda savjest današnjeg svjetskog društva.Početkom zadnjeg desetljeća prošlog

stoljeća započeo je prvi Zaljevski rat, podjednako besmislen kao i ostali rato-vi dotad i otad. Oko 90.000 tona bombi bačeno je na Irak i Kuvajt. Ipak, Sad-dam nije svrgnut. Kao što ističe Sami Ramadani, irački disident i profesor na London Metropolitan University, SAD je čak pomogao Saddamu da uguši vojničku pobunu protiv njegove vlasti.

Kriminalne sankcijeSankcije koje su uslijedile protiv pobi-jeđenoga Iraka nisu poljuljale moć au-tokrata, nego uzdrmale živote običnih ljudi. Sankcije su bile sveobuhvatne, možda i najoštrije i najsveobuhvatnije u povijesti – i na hranu, i na lijekove, i na druge humanitarne potrepštine. Čak je i klor, potreban za dezinficiranje vode, zabranjen zbog navodne “dualne funkcije” u potencijalnoj proizvodnji oružja. UNICEF (http://www.unicef.org/newsline/99pr29.htm) je pro-cijenio broj djece ispod 5 godina koja su umrla od posljedica sank-cija na 500.000 (pet stotina tisuća). Velika liberalka Madelaine Albraight (državna tajnica Billa Clintona kojeg je glupava, lažno-moralistička američ-ka javnost pribila na stup srama zbog oralnog seksa s Monicom Levinsky, umjesto zbog agresije nad brojnim ze-mljama), ta je ukusno odjevena, “ulju-đena dama” 1996. u emisiji 60 Minu-tes, na pitanje je li cijena od �00.000 umrle djece opravdana, odgovorila: ‘’Mislim da je to vrlo težak izbor, ali ci-jena - mislimo da je cijena opravdana’’. Denis Halliday, UN-ov humanitarni koordinator za Irak (od 1997. na razi-

Zapadni novinar: Što mislite o zapadnoj civilizaciji?Mahatma Gandhi: Da, to bi bila dobra ideja.

ni pomoćnika generalnog tajnika UN-a), tada je procijenio ukupni broj smrti uslijed sankcija na 1 milijun (sasvim nepojmljiv broj upropaštenih ljudskih života). U listopadu 1998., nakon 3� godine karijere u UN-u, dao je otkaz kako bi mogao slobodno kritizirati te ljudožderske sankcije, te je rekao "ne želim administrirati program koji zadovoljava definiciju geno-cida”. Hallidayev nasljednik Hans von Sponeck također je nakon dvije godine dao otkaz iz protesta (odno-sno gađenja), kao i Jutta Burghar-dt, voditeljica World Food Programa za Irak. Korporativni masovni mediji i ove su događaje ignorirali koliko su mogli. Korumpirani “Oil for Food” program samo je donekle ublažio stradanja stanovništva. Pored sank-cija, taj je eksploatatorski program još jedna sramota sadašnjega UN-a.

jeli pa vladaj”, SAD aktivno promovira te podjele u iračkom društvu. Okupa-cijska vojska je podijelila reprezenta-tivna tijela, političke partije i gradove po tim linijama. Također, Amnesty In-ternational izrazio je zabrinutost zbog mutne preprodaje oružja iz Bosne za Irak, i čini se da je SAD uvezao velike pošiljke oružja za naoružavanje sunit-skih militanata. Okupacijske trupe su implicirane u slučajevima teroristič-kih bombardiranja civilnih područja, a neki su pripadnici vojnih snaga čak bili uhapšeni noseći improvizirane eksplozivne naprave koje se koriste u terorističke svrhe. Svakome tko ima-

lo poznaje povijest američkih tajnih službi npr., ovo nije veliko iznanađe-nje. U svakom slučaju, nastavak strane okupacije dovodi do daljnje eskalacije sukoba, fundamentalizma i građan-skog rata koji bjesni već petu godinu. Očaj i želja za osvetom guraju mnoge mlade ljude u fundamentalizam, koji bi im u normalnijim okolnostima bio stran. Golemo nasilje i strah, izolacija, blokade na cesti, manjak struje, i uopće borba za puko preživljavanje, uništili su komunikacijske veze, te uvelike one-

gore nego što su bila prije godinu dana, i svakako su u goroj situa-ciji nego što su bila prije tri go-dine.” Dodao je da Iračani više nemaju siguran pristup osnovnoj prehrambenoj košarici uspostav-ljenoj još za Saddamove vladavine radi preživljavanja međunarodnih sankcija. U UNICEF-u su zabrinu-ti zbog moguće epidemije kolere, jer dvije trećine Iračana nema pristup či-stoj vodi. Čuveni sociolog i profesor na Sorbonni Jean Ziegler, specijalni UN-ov povjerenik za pravo na hranu (i član Savjeta Novog Plamena), ustvr-dio je da se 200�. stopa neuhranjeno-sti među iračkom djecom dvostruko povećala od početka rata 2003. Nu-tricionalni i zdravstveni indikatori značajno su se pogoršali od početka okupacije. Prema jednom istraživanju koje su naručili BBC, ABC News, nje-mački ARD i USA Today, 6�% ispita-nih Iračana opisalo je svoju obiteljsku situaciju kao donekle ili vrlo lošu, što predstavlja porast u usporedbi s 30% u 200�. Pristup električnoj struji 88% opisuje kao donekle ili vrlo loš, dok ih je to 200�. mislilo 6�%. Dok je �8% u 200�. pristup čistoj vodi opisivalo kao loš ili vrlo loš, sada to misli 69%.

Prema UNICEF-u, polovica od � mi-ljuna Iračana koji su pobjegli od svojih kuća nakon početka rata su djeca. Dese-ci tisuća djece izgubili su jednog ili oba roditelja. Natprosječno ugroženih pra-va, često izložena psihičkom, fizičkom i seksualnom nasilju, te potencijalno štetnim oblicima rada, toj djeci buduć-nost ne izgleda previše obećavajuća.

Strategija napetostiGledano politički, američka okupaci-ja Iraka proizvela je dosad uglavnom nepostojeća neprijateljstva i sukobe na sektaškoj osnovi između Sunita, Šiita i Kurda. Po provjerenom modelu “podi-

mogućili iole ozbiljne i realne rasprave Iračana o zajedničkoj budućnosti. Ma-rionetska iračka vlada pod kontrolom SAD-a zabranila je štrajkove, ponovno uvela smrtnu kaznu, te utamničila de-setke tisuća ljudi mnoge i bez suđenja. U takvim restriktivnim uvjetima borba za demokratizaciju zemlje iznimno je teška. Istovremeno, subjekt te nužne demokratizacije – irački narod - po-djarmljen je i politički, ekonomski,

Ožiljci pod površinomProfesor Kholoud Nasser Muhssin s bagdadskog sveučilišta ističe da oko 60-70 % iračke djece pati od psihološ-kih problema. Mnoga od njih preživje-la su traumatična iskustva. Psihološki ožiljci teško iscjeljuju, i post-traumat-ski stresni poremećaji veoma su česti. “Nove generacije, pogotovo ova, bit će agresivne”, ističe bagdadski psihijatar . Mnoga djeca koju Hamid pokušava liječiti prisustvovala su ubojstvima i smrti. Iako se roditelji često previše boje odvoditi djecu u ambulante na zdrav-stvene preglede, a kamoli u školu, čak i djeca koja idu u školu imaju velike

probleme s učenjem. Tjeskoba i depre-sija, agresivnost, noćne more, mokre-nje u krevetu…Rat je uvijek podjed-nako katastrofalan za ljudsku psihu. Kako bi nove generacije mogle steći spoznaju o neprocjenjivoj vrijednosti svakog čovjeka, kada je ljudski život tako jeftin, dostojanstvo svih ljudi toli-ko zanemarivano, a ljudski potencijali toliko potisnuti? Kako demokratizirati zemlju u kojoj su najosnovnija prava poput prava na štrajk zabranjena, a zov osvete i glas očaja potiskuju ra-cionalnije alternative imperijalizmu? Kako popularizirati filozofiju nenasilja?

Trenutni bestijalni rat Iako se povremeno ograničeno bombar-diranje iračkih ciljeva nastavilo kroz čitave 90-e (bez nekog većeg interesa kapitalističkih masovnih medija), SAD i njeni saveznici objavili su 2003. novi rat Iraku. Vodeći britanski medicinski časopis Lancet procijenio je znanstve-nim metodama da je u ratu do srpnja 2006. poginulo 655.000 (šest stotina pedeset i pet tisuća) ljudi, što je ustvr-dila i elitna američka John Hopkins Bloomberg School of Public Health.Dan Toole, direktor za hitne progra-me UN-ovog Dječjeg Fonda, nedavno je izjavio: "Djeca su danas mnogo

SVIJET U 21.STOLJEĆU

32

SVIJET U 21.STOLJEĆU

33

Petar Pavlović

NATO pakt i suvremeni kapitalizam

Sigurno smo svi vrlo dobro upoznati sa cijelim nizom protivljenja, kritika i argu-

menata protiv NATO pakta, kao i protiv pristupanja Hrvatske u NATO, koje polaze od pragmatič-kih i humanističkih argumenata. Smatram da je uglavnom sve što se na taj način moglo reći uglavnom rečeno, te da slijedeći taj pristup nećemo doći do nikakvih novih i zanimljivih spoznaja.To ne znači da gornji pristup treba odbaciti, naprotiv on je od velikog značaja u mobilizira-nju stanovništva protiv NATO-a, ali to je i uglavnom sva njegova vrijednost. Osim toga, takvo apstraktno i „metafi-zičko“ napadanje NATO-a, koje polazi od isplativosti i neisplativost pristupa-nja u njega, njegove brutalnosti i nede-mokratičnosti itd., nikako ne može biti dovoljno za potpunu analizu te pojave, a također nikako ne može predstav-ljati potpuni stav organizacije kojoj je u cilju socijalistička preobrazba druš-tva. Stoga se takvim pristupom pita-nju neću baviti, kao niti opisivanjem poznate povijesti pakta, nekih obilježja njegove politike, ili načinom na koji je organiziran. Umjesto toga, pokušat ću u jednom dosta kratkom i brzopletom tekstu dati skicu socijalističke ana-lize ovoga problema, te na taj način donekle pokušati popuniti prazninu koju osjećam kada se obično govori o njemu. Iako je ovakav pristup više te-oretski orijentiran od uobičajnog, sma-tram da omogućava uvid u neke stva-ri koje inače nisu pretjerano jasne, te daje ključ za razjašnjavanje određenih problema i nejasnoća.Prešutno će se u cijelom tekstu pojavljivati određene teze koje se neće dublje analizirati, već

će se pretpostavljati da su manje-više izvjesne i prihvatljive, osobito neko-me socijalističkog svjetonazora. Ra-zlog ovakvog aksiomatskog pristupa je prije svega u nedostatku prostora i vremena. Radi lakšeg praćenja i veće preglednosti istaknimo ih na početku:1. Polazeći od uvjetovanosti društvenih pojava ekonomskim, osnovni korak u analizi svakoga društvenoga i politič-kog fenomena, pa tako i NATO pakta, je staviti ga u određeni ekonomski kon-tekst. Konkretno, to znači da je za shva-ćanje prirode i suštine NATO-a nužno uočiti da njegova osnovna obilježja proizlaze iz dinamike razvoja kapita-lizma. Stoga je nužno to dvoje staviti

humanističke“ prirode, premda se ta-kvi argumenti mogu i trebaju koristiti. Osnovni razlog je težnja za destabili-zacijom kapitalizma putem destabili-zacije pakta koji je njegov pas čuvar.�. Iako je za nas širenje anti-NATO propagande u ovo vrijeme pred poten-cijalno pristupanje osnovni imperativ i glavni zadatak, treba shvatiti da NATO nastavlja postojati kao realna činjenica čak i u slučaju hrvatskog nepristupa-nja. Dakle, i u slučaju ove male pobjede, borba protiv NATO-a biti će vrlo dale-ko od svog kraja. Naš cilj je, svakako, brisanje ove organizacije sa lica zemlje.

Uloga rata usuvremenom kapitalizmu

Da bi bilo koji ekonomsko-politički sustav mogao postojati „sile“ koje nje-govu ekonomsku bazu drže na okupu moraju biti jače od onih koje teže nje-zinoj destrukciji. Konkretno, u kapita-lizmu to znači da se proces reproduk-cije kapitala mora odvijati nesmetano (eventualni prekidi moraju biti kratko-trajni). Proces stalnog pretvaranja pro-izvedenog viška vrijednosti u dodatnu radnu snagu i sredstva za proizvodnju, odnosno proces reprodukcije kapitala uslijed konkurencije i težnje za stvara-njem što većeg viška vrijednosti, dovodi do ubrzanog razvoja proizvodnih sna-ga, znanosti i tehnologije. To je osnovni uzrok razvoja kapitalizma, ali ujedno i uzrok njegovih najvećih problema. S jedne strane on stvara tendenciju kon-centriranja bogatstva u malom broju

ruku, te siromašenje sve širih slojeva stanovništva (to je parafraza onoga što Marx naziva opći zakon kapitalističke akumulacije), propadanje niza kapita-lista uslijed borbe na tržištu, stvaranje monopola i propadanje sitnih poduze-ća. S druge strane, sve manji broj rad-nika u odnosi na količinu strojeva sma-njuje količinu viška vrijednosti (budući da višak vrijednosti stvara živi rad) u odnosu na količinu predujmljenog ka-pitala, što znači smanjenje profitne sto-pe (ovo Marx naziva zakonom tenden-cijskog pada profitne stope).Posljedice ovih tendencija najočitije dolaze do izražaja u ekonomskim krizama - one

�. Niska cijena radne snage u nerazvi-jenim područjima omogućava stvaranje mnogostruko većeg viška vrijednosti (pod istim uvjetima) nego na zapadu, što igra značajnu ulogu u neutralizira-nju tendencijskog pada profitne stope. Prebacivanje proizvodnje u nerazvije-na područja.Zajednička kombinaci-ja ovih procesa konstruira suvremeni kapitalizam kao sustav koji se teme-lji na prikazanom odnosu razvijenih i nerazvijenih područja.To je široko poznato kao postojanje i međuodnos kapitalizma centra i kapitalizma peri-ferije, te ima dalekosežne i kompleksne posljedice kako na razvoj centra, tako

skih struktura, otvaranje mogućnosti za nova ulaganja,odnosno plasiranja viškova vrijednosti.

NATO kao posljedica

Vidjeli smo koja je osnovna suština voj-nih akcija imperijalističkih sila. Ciljevi koji se pojavljuju kao posljedica prika-zanih težnji u različitim okolnostima ostvaruju se na različite načine. Prema tome, različiti oblici vojnog organizira-nja i povezivanja samo su forma, od-nosno pojavni oblici u koje se zaogrče uvijek isti cilj - vojnim djelovanjem omogućiti poboljšano odvijanje proce-sa reprodukcije kapitala, putem meha-nizama o kojima smo govorili u proš-lom odjeljku. Za shvaćanje osnovne suštine sasvim je svejedno da li se radi o Antanti i Centralnim silama ili NATO paktu, različiti historijski i politički kontekst određuje najsvrsishodniju formu koju vojno organiziranje popri-ma kako bi ostvarilo osnovne funkcije rata u kapitalizmu.Upravo na taj način treba sagledati i shvatiti NATO pakt. On je oblik vojnog povezivanja zemalja zapadnoeuropskog kapitalizma nastao u uvjetima Hladnoga rata i prijetnje po normalan razvoj procesa reprodukcije od strane Istočnog bloka, a njegovi su osnovni ciljevi djelovanje sa svrhom po-stizanja efekata o kojima smo govorili na kraju prošlog odjeljka. Budući da on još uvijek postoji sa nesmanjenim zna-čajem, jasno je da ovakva forma vojnog organiziranja odgovara interesima im-perijalističkih sila, te da NATO pakt još uvijek ima svoju svrhu.Odvojimo malo vremena da bismo se osvrnuli na vul-garan i dosta raširen pristup povezan s ovom problematikom. Dosta se često NATO pakt, kao i politika najmoćnije zemlje SAD-a, promatra apstrahirano od ekonomskog konteksta, te na način koji pretpostavlja apsolutnu slobodu subjektivnih snaga. Tako se govori o „pokvarenosti“, „neljudskosti“ NATO pakta i SAD-a, a koji nastaju zbog američke vlade i europskih političara i njihove težnje za moći. Ono što se za-boravlja je da vanjska politika impe-rijalističkih zemalja nije u konačnici proizvod nečije volje ili svijesti, nego se pojavljuje kao nužnost uslijed zakona

dakle imaju razarajući učinak po kapi-talističku ekonomiju, te je od osnovne važnosti za opstanak kapitalizma da se ublaže ili neutraliziraju. Činjenica da kapitalizam još uvijek postoji svjedoči da je u tome (bar privremeno) uspio, ustvari dobar dio povijesti 20 st. je i nastao kao posljedica njegovih napora u tome smjeru. U tome je od ključnog značaja bilo postojanje razlika u ra-zvijenosti pojedinih područja, koje je omogućilo opstanak kapitalizma, koji je prešao u imperijalističku i monopoli-stičku fazu. Osnovni procesi koji su ne-utralizirali djelovanje općeg zakona ka-pitalističke akumulacije i tendencijskog pada profitne stope, te omogućili rast i razvoj zapadnog kapitalizma, bili su:1. Neslućeni razvoj znanosti i tehno-logije, koji je, izuzetno povećavši pro-duktivnost, omogućio znatno podizanje radničkih najamnina, te opće poboljša-nje položaja radničke klase na zapadu.2. Eksploatacija nerazvijenih područja, na taj način stvaranje dodatnog profi-ta - imperijalizam u najčišćem obliku.3. Nerazvijena područja su pruži-la otvorene mogućnosti za plasira-nje viška vrijednosti, koji se ina-če ne bi mogao realizirati na tr-žištima razvijenog kapitalizma.

i periferije.Ništa od ovoga se ne zbiva jednostavno, prvenstveno zato jer se svi procesi zbivaju i u određenom poli-tičkom okruženju, te zbog njega naila-ze i na znatne zapreke. No, budući da ekonomska baza predstavlja osnovnu razinu društvene stvarnosti, sva po-litička sredstva koja razvijene države posjeduju moraju se staviti u službu ostvarivanja ciljeva koji služe normal-nom nastavku procesa reprodukcije kapitala. I ne samo politička sredstva, nego i ona vojna. I tu stupa na snagu rat kao jedno od sredstava stabiliziranja i razvoja kapitalizma. Dakle rat postaje legitimno ekonomsko sredstvo (koje je doduše potrebno ideološki opravdati).Osnovne funkcije rata u razvi-jenom kapitalizmu su sljedeće:1. Očuvanje onog dijela političkih odnosa koji idu u prilog imperija-listima. Zadržavanje kontrole nad resursima i proizvodnjom nerazvi-jenih područja. Sukob sa snagama i pokretima koji bi svojim djelova-njem mogli svjesno, ili nesvjesno, ugroziti interese zapadnog kapitala.2. Stavljanje pod nadzor po-dručja koja još nisu pod kontro-lom. Osvajanje novih resursa.3. Uništavanje autonomnih ekonom-

u određeni uzročno-posljedični odnos.2. Za nas socijaliste problem NATO pakta je bitan, prije svega, zbog ulo-ge koju ima u stabiliziranju kapita-lizma, te zapreke koju predstavlja za uspostavu socijalističkog društva.3. Osnovni razlog socijalističkog pro-tivljenja ulasku Hrvatske u NATO nije ni pragmatičke ni „apstraktno

SVIJET U 21.STOLJEĆU

3�

SVIJET U 21.STOLJEĆU

3�

razvoja kapitalizma. Nije sadašnja po-litika SAD-a jednostavno plod nečijeg odabira, nego je manje-više nužnost u ovoj fazi razvoja kapitalizma, te od neprocjenjive važnosti za njegov op-stanak. Svaka kapitalistička zemlja u istim okolnostima, te istim položajem, ponašala bi se na manje-više isti način. To nema previše veze sa subjektivnim faktorima. U potpunosti je isto s NATO paktom - njegovo postojanje, akcije u kojima sudjeluje itd. jedan su od nužnih načina na koji se omogućava normalno funkcioniranje kapitalističkog sistema u sadašnjoj fazi. Naravno,sasvim je moguće da će se zbog dinamike razvo-ja kapitalizma u budućnosti odbaciti NATO pakt, stvoriti neki novi oblik imperijalističkog vojnog udruživanja, ili će politički odnosi biti obilježeni vojnim sukobima između imperija-lističkih sila, kao što je to bio slučaj u prošlosti. Ta činjenica ukazuje na površnost i ograničenost onih pokreta koji se koncentriraju samo na borbu protiv NATO-a, njegovih vojnih opera-cija, te zahtjevanje njegovog ukidanja. Problem se ne može riješiti u okviru postojećeg sistema, on može samo pro-mijeniti formu u kojoj se pojavljuje, a sadržaj ostaje isti. Iz ranijeg izlaganja je sasvim jasno da su rat i imperijali-zam nezamjenjivi alat koji omogućava preživljavanje kapitalizma, dakle u kapitalizmu će uvijek i nakon NATO-a biti NATO. Rješenje je, naravno, ra-dikalno-ukidanje postojećeg sistema, te izgradnja internacionalnog socija-lizma, jer jedino se na taj način, uki-dajući logiku kapitalističke reproduk-cije, ukidaju i sami uzroci problema.

Specifičnosti socijalističkog stava prema NATO –u

Prilično je jasno u kojem će se smjeru kretati socijalističke aktivnosti u vrije-me kada se Hrvatska nalazi na pragu pristupanja u NATO, u kojega nas gura politička oligarhija na čelu sa HDZ-om. Anti-NATO aktivnosti moraju ne-upitno u ovom periodu predstavljati jedan od osnovnih oblika djelovanja organiziranih socijalističkih snaga. Ta-

kođer je prilično izvjesno da se u tome treba što jače povezivati i što uže sura-đivati sa svim progresivnim, pacifistič-kim i slobodoumnim organizacijama. Budući da su ove stvari jasne, i to goto-vo same po sebi, te da oko toga nema sporova, a niti prevelike filozofije, a da se, između ostaloga, o tome govorilo i govorit će se mnogo puta, ja se na tome neću dalje zadržavati. Umjesto toga pokušat ću ukratko skicirati neke osnovne principe onoga što smatram socijalističkim pristupom problemu, naglašavajući njegove specifičnosti u odnosu na ostale pristupe. Drugim rije-čima, pokušat ću skicirati u čemu se to

na primjer i Vladimir Bebić u jednoj emisiji, u raspravi sa Šiblom iz Jedino Hrvatska, iznosi stav kako postoje stvari oko kojih bi mogli surađivati, misleći pritom valjda i na protivljenje NATO paktu. Naravno,ako su stavovi isti, nužna je posljedica i međusobna suradnja, u tome nema ničega spornog. Možda stavovi Ljevice Hrvatske i Jedi-no Hrvatske po tom pitanju i jesu isti, no to nas trenutno uopće ne zanima. No zanima nas jesu li stavovi reakcio-narnih snaga - desnice i socijalističkog pokreta isti. Po čemu bi trebali biti isti? Valjda po tome što obadvoje kazu-ju «Ne NATO-u». No, to je upravo pro-blem o kojemu smo gore govorili - jed-nostavno ostajući na razini negacije i izbjegavajući ozbiljnu analizu ustvari ne govorimo ništa. A već iz onoga što je dosada rečeno u ovom tekstu, sasvim jasno slijedi-socijalistički stavovi ne samo da nisu isti stavovima desnice, nego su u odnosu na njih dijametralno suprotni! Desnici je priča o NATO-u gotova sa neulaskom Hrvatske u NATO. Ovaj politički korak joj je nu-žan u provođenju njezinog političkog cilja - stvaranja autarkične i izolirane Hrvatske, u kojoj je nacionalno cen-tralna kategorija, koja bi po obilježji-ma gospodarstva trebala značiti povra-tak u 19 stoljeće - i to, prije svega, po ulozi nacionalne ekonomije, neovisno-sti o stranom kapitalu itd, koja se za-sniva istovremeno na vlasti krupnog hrvatskog kapitala, ali također i s mno-go sentimenata posmatra hrvatsku sit-nu buržoaziju, te kao duhovnu hranu (bolje reći napoj) servira šovinizam i nacionalne mitove. Također, u vojnim pitanjima, koja su nužno povezana s odnosom prema NATO-u, realiziranje ideja desnice znači stvaranje snažne hrvatske vojske, te «hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu». (Sada svakako nije vrijeme da se ulazi u ocjene ova-kvih težnji, ali čovjek se teško može oduprijeti iskušenju - ovdje se svakako radi o reakcionarnoj utopiji koja se može završiti na jedino dva načina - u postepenom odustajanju od ovakvih tvrdnji nakon preuzimanja vlasti, ili u fašizmu.) Sasvim je jasno da ovdje ne može biti nikakve suradnje između de-snice i socijalista, jer naravno, između ostaloga, različiti ciljevi određuju i ra-zličita sredstva, no vratit ćemo se na to nešto kasnije.Onaj dio anti-NATO sce-ne koji bi pak mogli opisati uvjetno kao „pacifistički“, „civilni“ itd. nema dijametralno suprotne stavove u odno-

su na socijalističke, te je stoga određe-na razina suradnje nužna i potrebna, osobito u ovom periodu. No, daleko od toga da bi njihovi stavovi bili sukladni ili pretjerano slični socijalističkima! Za ovaj dio anti-NATO scene priča se ma-nje više, također, zaustavlja nakon Hr-vatskog neulaska, uz eventualno za-htjevanje ukidanja ovoga pakta. Ovaj odnos nastaje prije svega zbog težnje za izgradnjom tolerantnog, miroljubi-vog, nenasilnog, te civilnog društva (što su uglavnom apstraktne fraze).U vojnim pitanjima zalaže se uglavnom za smanjenje ulaganja u vojsku, ali se ostaje pri konceptu profesionalne voj-ske, uz dosta zamagljivanja.Osnovna mana ovoga pristupa, kao i pristupa desnice, je što se ne poduzimaju nika-kve analize i objašnjenja fenomena NATO-a, te što se problem jalovo po-kušava riješiti u okviru postojećeg si-stema, u kojemu je on nerješiv. Nemo-guće je riješiti problem bez ukidanja uzroka koji ga proizvodi, kao što je ne-moguće riješiti se korova njegovim skraćivanjem - treba ga iščupati iz ze-mlje. Srž problema je, naravno, kapi-talistička ekonomija.Socijalistički pri-stup se oštro razlikuje od svih drugih pristupa ovome problemu.Ne samo da se borba ne zaustavlja nakon eventual-nog neulaska, nego bi mogli reći da ona tada ustvari tek započinje. Iz soci-jalističke perspektive, borba protiv NATO-a samo je jedan od frontova borbe protiv imperijalizma, koja je opet integralni dio borbe za rušenje ka-pitalizma i uspostave internacionalnog socijalizma, te je od nje neodvojiva. U trenucima kada ne samo socijalizam, nego i borba za uspostavu socijalizma moraju biti internacionalni, što uža su-radnja i povezivanje na internacional-nom nivou sa svim snagama i pokreti-ma koje se zalažu za demokratski soci-jalizam na samoupravnim temeljima je osnovni imperativ. Također, od ključ-nog je značaja povezati se i kritički po-dupirati razvoj revolucije u Venezueli i Južnoj Americi, te u slučaju agresije imperijalističkih sila pružiti svu mogu-ću pomoć i potporu u svim oblicima. Treba biti svjestan da će ova borba biti duga i permanentna, da će njezin ko-načni kraj uslijediti tek nakon uspo-stavljanja svjetskog socijalizma. Na-ravno, sa svime navedenim povezan je i pristup vojnim pitanjima, koji se, kao što semo već naveli, nalazi u nužnom međuodnosu sa pitanjem odnosa pre-ma NATO-u. Da socijalistički cilj nije

vojno udruživanje u paktove pod kon-trolom imperijalističkih sila, sasvim je smiješno i spominjati, ali također soci-jalistički cilj ne može biti ostajanje u ovakvom sistemu vojne organizacije, a niti stvaranje onoga što se naziva pro-fesionalna vojska. Vojska, kao posebna grupacija unutar društva, koja je u po-stojećem sistemu prije svega jedna od snaga koja ga održava, te djeluje pr-venstveno u interesu političke i pri-vredne elite, mora u socijalizmu poste-peno biti ukinuta. Na njezino mjesto postupno treba stupiti „naoružani na-rod“, naravno u vidu naoružanih for-macija koje su pod kontrolom demo-kratski izabranih organa. Na taj način, postupnim ukidanjem vojske, ove for-macije gube svoju klasnu, ali i osvajač-ku ulogu. Jer takva organizacija je od-govarajuća prvenstveno za obranu i to osobito onu vođenu gerilskim i parti-zanskim metodama. Nasuprot «profe-

sionalizaciji», koja ustvari znači dodat-no zatvaranje vojske u samu sebe, otu-đivanje od naroda, te njezino pretvara-nje u istreniranog psa čuvara kapitaliz-ma, socijalistički pristup vojnom pita-nju znači postepeno ukidanje vojske integracijom vojske i naroda, te preuzi-manje obrambenih funkcija od strane naroda. Taj dugotrajni i kompleksni proces se, između ostaloga, provodi uvođenjem tečajeva društvene zaštite u škole, fakultete i radna mjesta.Ova de-militarizacija, koja je ustvari (kao što je rečeno) preuzimanje obrambenih funkcija od strane „naoružanog naro-da“, svugdje mora biti praćena šire-njem ideja nenasilja, internacionaliz-ma, protivljenja svakome nacionalizmu i šovinizmu, ugrađivanjem osjećaja o životu kao centralnoj kategoriji, te o dopustivosti upotrebe oružja jedino u nužnoj samoobrani.

socijalistički stav o NATO-u razlikuje od svih ostalih-desničarskih, pacifistič-kih, stavova civilnih udruga itd.Reći da smo protiv NATO-a i završiti priču na tome znači reći gotovo ništa. Također,zadržavanje na apstraktnoj kritici NATO-a, na kritici njegove au-toritarnosti, brutalnosti, na iznošenje činjenica o neisplativosti ulaska u nje-ga, opet ne znači previše što se tiče oz-biljne analize problema. NATO i odnos prema njemu je potrebno staviti u određeni kontekst njegovog razvoja, sadašnjih okolnosti, perspektiva za bu-dućnost, te dovesti u odnos a našim ci-ljem socijalističke transformacije druš-tva. Ovaj tekst je ustvari i pokušaj jed-ne dosta brzoplete skice toga postupka. Ako se on izostavi i zanemari, upada se u razne vrste političkih pogrešaka i nesporazuma, koje mogu u konačnici rezultirati i katastrofalno.Tako je, na primjer, dosta rašireno i popularno mi-šljenje kako u pitanju NATO-a (a po-nekad i Europske unije, ali to je druga tema, u koju sada nećemo ulaziti) „de-sni“ i “lijevi“ imaju iste stavove. Tako

Film "Prvi u ratu, prvi u miru", koji je otkupljen od strane Ministarstva obrazovanja, je

uz sve objektivne kritike sramotno i nemoralno prikazivati djeci. Navodi poput «djeci će se svidjeti ratni film» ili «djeca moraju naučiti cjeniti Do-movinski rat» su nemoralni. Djecu treba učiti izgradnji mira i solidarno-sti. Trebali smo iz bivšeg sistema na-učiti lekciju da niti jedan rat ne treba veličati jer svaki rat je sramota za ci-vilizaciju. Veličajući �� godina NOB nastala je odbojnost i netolerancija koja je povela u novi rat, nove žrtve i nove patnje. Zašto da ponovimo istu grešku zbog koje bi mogli ispaštati budući naraštaji? Djecu treba učiti o pogubnosti rata, a ne o njihovim neznatnim dostignućima. Ratom se ne dolazi do mira već se stvara-ju temelji za nove sukobe, naročito ako ga tretiramo kao uspjeh, umjesto da se posramimo pred mladima što ga nismo bili sposobni izbjeći. Zbog toga što niste sposobni sukobiti se sa svojom prošlošću, ne morate djecu

PONOSIMO SE MIROM, A NE RATOM!priopćenje SRP-a za javnost

opterećivati njome. Savjetujemo da se u obrazovanje ugradi dokument "Platforma za izgradnju mira" umje-sto ovog šovinističkog filma. Rat je završen, a sačuvati mir mogu samo generacije neopterećene prošlošću.

PONOSIMO SE MIROM, A NE RATOM!

Dajmo mladima da žive!

Zoran Knežević, potpredsjednik SRP-a RijekaSRP je jedina hrvatska politička stranka koja je podržala Platformu za izgradnju mira, čiji su osnivači Centar za Mirovne studije (http://www.cms.hr), Centar za mir, ne-nasilje i ljudska prava u Osijeku (http: / /www.centar-za-mir.hr) i dr.

36

U ŠIROKOM SVIJETU U ŠIROKOM SVIJETU

37

Jedinstvo čini slabimKomentar glasnogovornika sindikata Hansa Jürgena Arlta

U Berlinu, kao i drugdje u ovoj republici, nitko ne može urediti svoju svakodnevicu bez osla-

njanja na druge. Od zalogaja u usti-ma do asfalta pod nogama, od struje iz utičnice do autobusa koji opet kasni – sve počiva na radu drugih ljudi. Lije-

pe izreke o tome kako se svatko mora pouzdati u vlastite snage, kako mora biti sam svoj gazda, zamračuju mnogo stvarnosti, ne bi li izgledale uvjerlji-vima. Samo zato što kupuje što hoće, neće još dugo netko biti samostojan i neovisan. Taj je samo konzument rada drugih ljudi. A pošto je podjela rada, zahvaljujući novim tehnologijama, or-ganizirana širom svijeta, postaje ova međuovisnost tendencijski globalnom.Kao što artistica na trapezu izvodi svo-je skokove, tako i naš savezni građanin u svojoj svakodnevici gimnasticira na mreži rada. U torbi mu je kreditna kar-tica, a u glavi njegovi prohtjevi. Jao, on slijedi crtu, pa ipak niti karta niti sitniš neće druge privesti radu. Ako postoji radnička klasa i ako ima bar iskricu sa-mosvijesti o kojoj sanjaju tradicionalni ljevičari, jedan dan bi dostajao. Za što?Iza uzrujanosti javnosti zbog nekoli-ko strojovođa, koji žele prekinuti rad na nekoliko dana, ne stoji samo strah i jeza koju širi jeftina štampa. Vlada-juće mnijenje i nirnberško sudište boje se oponašatelja. Njihovi blago histe-rični napadi hrane se osjećajem ugro-ženosti da bi i na drugim čvorištima mreže rada zaposleni mogli doći do iste ideje štrajka – s uvijek istim ra-zlozima. Sindikat strojovođa (Die Ge-werkschaft Deutsche Lokomotivführer, GDL) želi prije svega više novaca, a zatim to je i organizaciono-politič-ki mjesto praska, njihovo prepozna-

vanje kao stranke tarifnog ugovora.Ne samo upravitelji nesmetanog “dalje tako!“, već i prosvjećene glave imaju problem s povodom GDL-ovih zahtje-va. Ovo pitanje ima dvostruki karak-ter, reakcionaran i solidaran. Zahtjeve možemo dovesti u pitanje ne bi li za-poslene držali u pokornosti i tišini, da bi menagement i dioničari mogli neo-metano upravljati svojim luksuznim kočijama, jedrenjacima i privatnim avionima. U tome slučaju propitivanje je reakcionarno. Ali ono mora biti po-stavljeno i s obzirom na enormne soci-jalne raspone unutar radne zajednice.

Samo ako se pravimo gluplji no što to političko razumijevanje dozvoljava, te ako se odreknemo globalnog razmi-šljanja, nećemo vidjeti kako su među radnom snagom u Njemačkoj socijal-ne, financijske i kulturne razlike već drastične, pristupi ponudi informacija-ma, obrazovanju i zdravlju sasvim ra-zličiti, a loši izgledi i dobre prilike sa-svim neravnopravno raspoređeni. Puki status poslodavca (više) ne priskrbljuje automatski tvrdnju o zakidanju i želju za izrabljivanjem. Zato se i sindikalni zahtjevi ne mogu objašnjavati samo s obzirom na besramno bogatstvo, nego i s osvrtanjem na siromaštvo i isključe-nost. U slučaju GDL-a može se značaj-nije povećanje nadnica povezati samo s reakcionarnom varijantom zapitano-sti. Tamo gdje unutar radne zajednice zakazuje solidarnost i počinje organi-zaciono slijepilo, uvijek će iznova do-laziti do sukoba. Naravno, one sa zai-sta debelim torbama treba isključiti iz kruga solidarnosti, sve dok nepravdu reklamiraju kao privredni pokretač.Organizaciono slijepilo je zgodna po-štapalica, pošto sindikate ne slabe samo ljute vanjske sile. Znanje kao faktor proizvodnje stvarno povećava moć po-nude (kvalificiranih) radnih snaga. No, staromodno shvaćanje organizacije, centralizam, jedinstvo, poštivanje jed-ne jedine istine, blokiraju takve izglede.Trebamo razviti shvaćanje organizacije

i solidarnosti koje će naučiti ophoditi se sa različitostima. Slabe uprave žive od apeliranja na jedinstvo, jake orga-nizacije od otvorenosti i raznolikosti. “Diversity Management“ nije samo po-duzetnički, već je i sindikalni izazov. Odgovor na pitanje budućnosti sindi-kalne organizacije ne glasi “jedinstvo je snaga“, već “jačajmo raznolikost“ – jer je prepoznavanje raznolikosti najbolji put postizanja djelatnih je-dinstava. U stabilnim društvenim mi-ljeima bili su jedinstvo i centralizam smislen i moćan koncept. I kako poka-zuje povijest sindikalnog pokreta, bio

je to samo pod tim povijesnim okolno-stima jedan koncept širokih dosega. U današnjem nano-preciznošću izdife-renciranom društvu, zatvorenost pro-izvodi samo razgraničenje. Centralno upravljanje i ustrajavanje na jedinom ispravnom riješenju zloupotrebljeni su kao fetiš. Zaklinjati se u jedinstvo, otežati si alternativne puteve, blokira mogućnosti, propušta prilike. I ne imaj drugih organizacija osim mene – ovaj zahtjev ponovo više ne spada u vjeru.Die Tageszeitung, 13. august 2007.

Životni krug socijalizmaIz eseja Régisa Debraya

Mnogo toga je napisano o pro-pasti političke partije, pa onda i socijalističkog projekta. Pa

ipak, faktor koji je naširoko ignoriran jest prijelaz sa pisanog (fleksibilnog, decentraliziranog, raspoloživog) na audio-vizualno (industrijsko, skupo); opadajuća moć štampe i pretvaranje štamparskih tehnika u robu. Fotograf-ska kompozicija uništila je posljednju kulturnu osnovu radničkog pokreta; tako je oboje, moć grafičkih radnika i njihova tradicionalna kasta učenih ljudi i komentatora, postalo tehnološ-

Srećko Pulig

Nevidljiva linija demokracijeIz razgovora Noama Chomskog s Daniel Mermet

DM: Započnimo s pitanjem medi-ja. Na referendumu u vezi evrop-skog ustava, u maju 2005., većina novina u Francuskoj podržavala je opredjeljenje za DA, pa ipak je 55% elektorata glasalo NE. To su-gerira kako postoji granica do koje mediji mogu manipulira-ti javnim mnijenjem. Mislite li da su glasači rekli NE i medijima?

NC: To je složeno pitanje, no ozbiljnija istraživanja provedena na tu temu su-geriraju da mediji u stvari više utječu na najobrazovaniji sloj, dok je javno mnije-nje mase izgleda pod manjim utjecajem

protne prevladavajućoj normi, brzo će netko drugi umjesto njih pisati uvodni-ke. To očito nije apsolutno pravilo: čak i moj rad američka štampa ponekad objavljuje, SAD ipak nisu totalitarna zemlja. No, svatko tko propušta ispu-niti izvjesni minimum zahtjeva koji se pred njega postavljaju, nema šan-se postati etabliranim komentatorom.To je uostalom jedna od velikih ra-zlika između propagandnog sistema totalitarne države i načina na koji de-mokratske zemlje uređuju stvari. Ne-znatno pretjerujući možemo reći da u totalitarnim zemljama država odlučuje službenu liniju i onda se oko nje svi moraju složiti. Takozvana demokrat-ska društva postupaju drugačije. Li-nija kao takva nikada nije proglašena, ona se više podrazumijeva. To uključu-je pranje mozga onim ljudima kojima je još uvijek do slobode. Čak i strasne debate u glavnim medijima smještaju se u općeprihvaćena, implicitna pravi-la, koja ostavljaju po strani veliki broj suprotnih pogleda. Sistem kontrole u takozvanim demokratskim društvi-ma vrlo je djelotvoran. Linija je ne-primjetna, poput zraka koji udišemo. Ponekad čak umišljamo da vidimo ži-vahnu diskusiju. Sistem kontrole moć-niji je nego li u totalitarnim sistemima.Na području propagande (iako se tu ništa bitno nije promijenilo još od aten-skih vremena) ipak postoje neka mala poboljšanja. Raspoloživi su rafiniraniji instrumenti, posebno – što može izgle-dati iznenađujuće – u zemljama sa naj-većim građanskim slobodama, u Brita-niji i SAD. Suvremena industrija PR-a rođena je u 20-im godinama baš tamo, aktivnost koju možemo nazvati i for-miranjem mišljenja ili propagandom. Obje su zemje učinile takav napredak u demokratskim pravima (pravo glasa za žene, sloboda govora) da državno nasilje više nije bilo dovoljno da zadr-ži žudnju za slobodom. Zato su se oni na vlasti okrenuli drugim načinima fabriciranja suglasja. Industrija PR-a, u pravom značenju pojma, proizvodi suglasje, prihvaćanje i podčinjavanje. Ona kontrolira umove ljudi i njihove ideje. To je veliki napredak spram tota-litarne vladavine, jer puno je prihvatlji-vije podnositi reklame nego li torturu.

Le monde diplomatique, august 2007.

smjera koji prihvaćaju mediji. Uzmimo za primjer mogućnost izbijanja rata protiv Irana. Tri četvrtine Amerikana-ca smatra da bi SAD trebale prestati sa vojnim prijetnjama, te se usjmeriti na postizanje diplomatskog dogovora. Istraživanja koja su proveli zapadni istraživači javnog mnijenja sugeriraju da se ona u Iranu i SAD približavaju u nekim aspektima riješenja nuklearnog problema. Golema većina stanovništva obiju zemalja misli da se područje od Izraela do Irana mora potpuno očisti-ti od nuklearnog oružja, uključujući i oružje koje posjeduju američke trupe koje djeluju u toj regiji. Morali biste dugo i naporno istraživati da biste ta-kvu informaciju pronašli u medijima.Niti glavne političke stranke u obje zemlje ne zastupaju to gledište. Da su Iran i SAD prave demokracije, u ko-jima većina stvarno odlučuje o jav-nim poslovima, one bi nesumnjivo već riješile sadašnji nuklearni spor. Ima i drugih sličnih slučajeva. Pogle-dajte federalni proračun SAD. Većina Amerikanaca želi smanjenje troškova za naoružanje i povećanje socijalnih davanja, uplate UN-u, međunarod-nu ekonomsku i humanitarnu pomoć, žele ukinuti odluku predsjednika Ge-orga Busha o smanjenju poreza u korist najvećih poreznih obveznika.Politika Bijele kuće protiv je zahtijeva javnog mnijenja po svim tim pitanjima. Ali mediji rijetko objavljuju istraživanja koja ističu to stalno protivljenje javno-sti. Dakle, građani nisu samo isključeni iz središta političke moći, njih se uz to drži u neznanju o pravom stanju javnog mnijenja. Postoji rastuća međunarod-na zabrinutost zbog ogromnog američ-kog ‘dvostrukog deficita’, trgovinskog i proračunskog. No, oba su čvrsto po-vezana sa trećim, demokratskim de-ficitom, koji je u stalnom porastu, ne samo SAD, već širom zapadnog svijeta. DM: Kad god pitaju nekog od vo-dećih novinara ili urednika tele-vizijskog informativnog programa jesu li žrtve pritiska ili cenzure, oni kažu da su potpuno slobodni u iznošenju vlastitih stavova. Kako se provodi kontrola mišljenja u de-mokratskim društvima, ako zna-mo kako to ide u diktaturama?

NC: Kao što ste rekli, novinari odmah uzvraćaju: “Nitko nije vršio nikakav pritisak na mene, pišem ono što hoću.“ I to je istina. No, ako brane pozicije su-

38

U ŠIROKOM SVIJETU

39

SOCIJALNO KRŠĆANSTVO

politici bilo je u vezi spram značenja sredstava za disidentsku proizvodnju: snažna mreža novina, časopisa, istra-živačkih instituta, književnih klubova, konferencija i društava. Nema klasne borbe bez društvenih klasa; no, stvarne borbe nema niti bez borbe mišljenja, nema politike bez polemike; a idejne borbe nema kada je novac postao je-dina snaga u ratu radio-televizijskih valova. Na njeno mjesto dolazi takmi-čenje slika i osobnosti, bitke senzacije i zvučnog citata izvađenog iz kontek-sta. Tu nema potrebe za partijama.Zapisnici sa kongresa socijalista nekoć su u cjelosti objavljivani, šest mjeseci kasnije – oni sa kongresa u Marseilleu 1879., na kojemu se radnički pokret Francuske ujedinio, zapremali su 800 stranica – a izdanje bi postalo Biblijom do slijedećeg zasjedanja. Svijet politike još nije vidio toliko foruma, konferen-cija, konvencija koliko ih danas ima, no uzalud ćete u knjižarama tražiti njihov uvezani zapisnik. Sudionici ‘razmjenju-

ki redundantnima. Štampa je izgubila svoju vodeću ulogu, kritički intelektu-alac svoj milieu, socijalistička politi-ka svoje značenje; svo troje bačeno je u krizu. Ako je ‘prva sloboda štampe to da ona nije industrija’, treba dodati kako je ona, od 1881. do 1970. bila i industrija. A sada je prije svega i samo još industrija. Danas je teško pojmiti da su još 190�. Herr, Blum i Lévy Bruhl – knjižničar, advokat i jedan akademik – mogli pokrenuti dnevne novine kao što je L’Humanité, sa prvom tiražom od 138.000 primjeraka, samo pomoću pojedinačne pretplate od 8�0.000 fra-naka. Medijske kompanije promjenile su prirodu novina, zajedno sa forma-tom. Koncentracija naslova, odlučuju-ća težina proračuna za reklame i ve-ličina potrebne investicije, pomakli su cijenu upravljanja novinama daleko iznad mogućnosti lisnice i tehničkih kapaciteta šačice švorc intelektualaca. Odvajanje grafičkog radnika od svojih sredstava za proizvodnju u žurnali-stičkoj sferi, podudara se sa odvaja-njem teorije od prakse u sferi politike. Iako postoje izborne mašine – koje još uvijek po inerciji zovemo ‘partijama’ – one zahtjevaju još samo interne bilte-ne za svoje ravnodušne predstavnike, a veza, koja je nekada povezivala akciju sa budućnošću, partije sa intelektual-cima, ta veza je prekinuta. Partije su postale izdavači alternativnih ideja, koje pisci i mislioci inače uglavnom moraju odbaciti nastupajući u mre-žama za emitiranje koje su dosegle samostalan industrijski i komercijalni život, podjednako stran intelektual-noj kreaciji kao i utopijskoj ideologiji. Pomak od grafosfere prema videosferi razorio je vezu između tehničke baze partije i njene doktrinarne logike. Ra-zlikovanje između ljevice i desnice u

ju’ ideje, kao što netko mijenja košulje. (Štampani) prijedlozi puka su podloga za taktičke saveze između televizičnih prvaka. U mediološkim terminima bilo bi samo neznatno pretjerivanje reći da zato što diskusije nisu objavljene, u nji-ma nema pozivanja na ideje; televizi-ja – novi test izvedbe – nema potrebe za njima. Odatle nova ‘anti-ideološka’ ideologija, te zamjena partijskih pro-grama osobnim porukama, zamjena teorijskih pozicija onim osobnima.Količinski, naravno, knjigama, škola-ma i novinama ide bolje no ikad. Ni-kada nije bilo više izdanja, studenata, autora i izdavača. No, medijske sfere nisu stvar statistike. Prije će biti da po-stoji inverzan odnos između prevlasti privida forme i stvarne rasprostranje-nosti sadržaja; između svega onoga što se izbaci i njegovog značaja. Najprije je izblijedilo masovno obrazovanje, a zatim je izbrisana simbolika univerzi-teta ili škole. Sada je obrazovanje javni servis, poput podzemne željeznice ili elektre, koji se bavi prije mušterija-ma, nego li učenicima. Više je javnih knjižnica u dobu videosfere nego li u vrijeme grafosfere, no ono što je nekoć bilo ‘radionicom ljudskog duha’ (Abbé Grégoire) postalo je mjestom prolaza, pristupa informacijama. Nikada nije izlazilo toliko knjiga – 3�.000 novih naslova godišnje u Francuskoj – u toli-ko mnogo primjeraka. No, čitateljstvo se smanjuje, a aura knjige, ili onoga što je od nje ostalo, premjestila se na lice autora, od kada se ono pojavlju-je na televiziji. Svijet štampe još uvi-jek, iznimno, može nekoga ubiti. No, može li išta roditi? A ako da, što?

New Left Review, juli-august 2007.

TEOLOGIJA oslobođenja

Kršćanstvo nije samo utočište desnice

Leonardo Boff, napisao je 60-tih godina knjigu ‘’Crkva, karizma i moć’’. Sveti Oficij ju je oka-rakterizirao kao „štetnu za zdravi nauk vjere“ zbog toga što razvija ideje radikalne ekleziologije

"Novi Plamen" objavljuje razgovor koji je sa urednikom BAZO-VOXA (riječ je o jednom vjeroučitelju koji se iz poznatih razloga skriva iza pseudonima) vodio Dorino Manzin,naš član Savjeta. Ovaj smo razgovor preuzeli sa www.zamirzine.net gdje je i prvi put objavljen.

• Što je teologija oslobođenja?

-O teologiji oslobođenja (TO) prvi je počeo govoriti Gustavo Gutiérres, pe-ruanski dijecezanski svećenik koji je krajem 60-ih godina u Brazilu istra-živao autonomne pokrete kršćanskih temeljnih zajednica odozdo, među širokim stanovništvom. Kao plod tih istraživanja koja uključuju realnost Latinske Amerike pojavilo se djelo Teologija oslobođenja koje je postalo klasik. Objavljeno je 1970. i posvećeno jednom brazilskom svećeniku koji je radio s mladima, a ubijen je od strane vojske. Zvao se Antonio Pereira Neto, Niki. No, Gutiérresova knjiga bila je zapravo “vrh izranjajuće sante, a TO se ubrzano zacrtala kao nova granica teologije i kao crkveni pokret” – ističe Rosino Gibellini u svojem tomu Teolo-gija dvadesetog stoljeća, KS, 1999. gdje se mogu pronaći detaljne informacije. Među važnim imenima ističe se također teolog Leonardo Boff. Ne treba zabora-viti ni brojna druga važna svjedočan-stva, osobito žena, koje su polazeći od takvog razumijevanja religije, postale doktori teologije. TO je rođena iz do-ticaja kršćanske vjere sa siromaštvom. Tema siromaštva veoma je prisutna u svijetu Biblije, što ukazuje na činjenicu da je ideja dosta stara. Evanđelja na poseban način dotiču tu tematiku jer govore o slučajevima slabih i nezašti-ćenih, bolesnih, javnih grješnika, pro-letarijata onog vremena, žena i djece.

• Odakle ona potječe?

-“Prema povijesnoj rekonstrukciji En-riquea Dussela, latinskoamerička te-ologija oslobođenja ukorijenjena je u proročku teologiju Crkve u Latinskoj Americi. Ta se teologija izrazila u ne-akademskoj teologiji vrijednih misio-nara od vremena Conquiste – počevši od 1�11.” – čitamo u već spomenutom tomu R. Gibellinija. Znači, upućen je krik u Latinskoj Americi u korist in-diosa protiv kolonijalnih izrabljivača.

Od tada do danas taj se krik ponav-lja na različite načine i u različitim povijesnim etapama. Nema sumnje, TO je nastala u Latinskoj Americi, a pišu je teolozi zauzeti u borbi za oslo-bođenje svojeg kontinenta. Od 197�. (prva konferencija u Detroitu, SAD) latinskoamerička TO povezala se s cr-načkom i s feminističkom teologijom.Ipak, potrebno je naglasiti kako se TO ne predstavlja kao “latinskoamerička”

�0

SOCIJALNO KRŠĆANSTVO

�1

SOCIJALNO KRŠĆANSTVO

Bartolomeo de Las Casas, španjol-ski svećenik koji se među prvima po-bunio protiv nehumanih postupaka konkvistadora prema Indijancima, te uka-zivao na potrebu univerzalne čovječnosti

Današnji je papa Ratzinger bio za-dužen za gušenje teologije oslobo-đenja, iako je nedavno i sam de-magoški osudio ‘’zali kapitalizma’’.

teologija. Ona je, u pravom smislu rije-či, izazov savjesti svih kršćana te pro-ročko svjedočanstvo sveopćoj Crkvi.

Izazov savjesti kršćana

• Koje su njene osnovne ide-je i razlike u odnosu na služ-bene dogme Katoličke crkve?

-TO se dotiče svih tema koje se u te-ologiji redovito pojavljuju: Bog, Krist, duhovnost itd. No ipak je vidljivo kako je socijalni nauk Crkve jedan od glavnih izvora ove teologije. TO uvi-jek polazi od realne situacije kršćana koji se bore za život, za zemlju, za ljudska prava. Za sve crkve koje iskreno vode bitku protiv siro-maštva, teologija oslobođenja je postala polazna točka. Na nju će se također pozivati sve grupe pokreta bezemljaša Movimento Sem Terra (12 milijuna u Brazilu), brojne temeljne zajednice (100.000), biblijske temeljne grupe (2 milijuna), te brojne osobe koje na razne načine rade u Cr-kvi. Riječ je uistinu o jednoj životnoj, prirodnoj, svakidašnjoj teologiji koja se temelji na artikuliranju radnog programa koji duboko promišlja

teme siromaštva, pravde i vjere.Što se pak tiče službenih dogmi važ-no je primijetiti, s teologom Francom Barberom, sljedeće: “Kršćanski identi-tet ne može se mjeriti po stupnju pri-hvaćanja dogmatskih formulacija na način Niceje i Kalcedona. On živi od nasljedovanja Isusa hraneći se Bož-jom Riječi koja također ’prosuđuje’ i relativizira dogmatske formulacije.” (Il dono dello smarrimento, str. �8)

• Po čemu je značajan II. vatikan-ski koncil?

-Dopusti mi da se na ovom mjestu poslužim mislima profesora Hansa Künga: “Drugi vatikanski koncil, sa svojim konstitucijama i dekretima, sa svojim odlukama i svojim impulsi-ma, ostavio nam je dragocjenu bašti-nu, ali u isto vrijeme i problematičnu. Nasljeđe je to koje se može prihvatiti i njegovati do procvata, ali se također može odbiti i ostaviti izvan upotre-be. Koliko bi siromašni bili Katolič-ka crkva i kršćanstvo sa čitavim svo-jim kompleksom bez toga koncila!”Da se taj koncil nije zbio – ističe Küng – Katolička crkva bi se i dalje nasta-vila opirati ekumenskom pokretu i nastavila bi voditi hladni rat protiv ostalih konfesija. Katolička bi liturgi-ja i dalje ostala liturgija klera slavlje-na na nerazumljivom i stranom jeziku (latinski), u kojoj bi narod sudjelovao pasivno, a “privatne mise” šaptale bi se okrenute prema zidu. Crkva bi se i dalje shvaćala kao nadnaravni “rim-ski imperij” s papom, kao apsolutnim vladarom na vrhu, te “aristokracijom” biskupa i svećenika ostavljajući dojam klerikalne pravne i trijumfalističke cr-kve. Doista, da se taj koncil nije zbio, sekularni svijet bi se i dalje nasta-vio smatrati uglavnom negativistički.Taj je koncil bio vođen idejom koja je sa-žeta u riječi “aggiornamento”, što znači “posadašnjenje”, “posuvremenjenje”. Küng je oštro okarakterizirao pontifi-kat Ivana Pavla II. istaknuvši kako je taj papa dobrim dijelom stopirao ideje spomenutog koncila. S obzirom na to da je uistinu bila riječ o jednom konzer-vativnom i autoritativnom pontifikatu, za vrijeme kojega su brojne osobe, a naročito žene, istupile iz Katoličke cr-kve; Küngova kritika nije pretjerana. S obzirom na današnju situ-aciju, mnoge osobe unutar i izvan crkve – tvrdi Küng – žele:- novi “aggiornamento” u duhu Evan-

đelja umjesto tradicionalne integrali-stičke “katoličke doktrine” moralnih enciklika i tradicionalnih katekizama;- novu “kolegijalnost” pape i biskupa umjesto rigidnog rimskog centraliz-ma u pogledu imenovanja biskupa;- novu “otvorenost” modernom svijetu umjesto optužbi i osuda;- novi “dijalog” umjesto služ-benog monologa, inkvizici-je i odbijanja slobode savjesti;- novi “ekumenizam” umjesto stav-ljanja naglaska na rimokatoličko.Ovo su tek sažete misli poznatog teologa objavljene u Međunarodnom teološkom časopisu Concilium pod naslovom Vati-cano II: un futuro dimenticato?, �/200�.

Papinska represi-ja protiv napretka

• Kako se prema teologiji oslobođenja odnosio bivši, a kako sadašnji papa?.-Međunarodna teološka komisija (MTK) objavila je u listopadu 1976. opširna izvješća u kojima se TO is-pitivala pod metodološkim, herme-neutskim, biblijskim, ekleziološkim i sustavnim vidom. Tom je prilikom sastavljen Dossier MTK-a koji ovu te-ologiju priznaje proroštvom latinskoa-meričke Crkve (Usp. R. Gibellini; Te-ologija dvadesetog stoljeća, str. 376).Službena crkva uopće neće uva-žiti mišljenja Dossiera MTK-a niti se na njega pozivati.Naputak o nekim vidovima “teologije oslobođenja” (Libertatis nuntius), koji je Kongregacija za nauk vjere službe-no objavila 3. rujna 198�., uputit će brojne prigovore. Naglašava opasnost u mogućnosti nastanka narodne crkve (Iglesia popolar). Kritizirat će nadalje teologe oslobođenja zbog nekritičke upotrebe marksističke terminologije. Na čelu Kongregacije bio je kardinal Ratzinger. On je vodio proces protiv knjige Crkva, karizma i moć (1981.) teologa Leonarda Boffa. Vatikanski dokument o navedenoj knjizi objavljen 11. ožujka 198�. naziva militantnom ekleziologijom L. Boffa, te ističe da “op-cije L. Boffa ovdje analizirane stavljaju u opasnost zdravi nauk vjere”. Ovaj teolog je od tada marginaliziran te je, prije nekoliko godina, pred novinari-

ma talijanske televizije Arcoiris, nakon što je upitan, odbio komentirati pon-tifikat Ivana Pavla II. dodavši kako je on “jedna od žrtava toga pontifikata”.Dakle, kako kardinal Ratzinger, tako i papa Ivan Pavao II, već od samog početka, marginali-zirali su teologe oslobođenja. Kasnije će se skoro svaki vatikanski dokument, koji je TO spominjao izrav-no ili tek usput, koristiti prilikom za ponavljanje već izrečene osude. Tali-janska agencija ADISTA, prije više od godinu dana, objavila je dug popis činjenica, tekstova i članaka o represivnim mje-rama bivšega pape i kardinala Ratzingera. Riječ je o periodu dugom 25 godina a dossier nosi naslov Il giubileo dei repressi. Taj dokument prikazuje Woj-tylin pontifikat u drukčijem svjetlu. Tko god ima neku ide-ju o demokraciji, teško da može ostati ravnodušan čitajući to, koji puta zastrašujuće, štivo.

Balkanski kampanilizam

• Ima li u Hrvatskoj razvoja Teolo-gije oslobođenja?

-Koliko mi je poznato, nema. O crnač-koj teologiji, feminističkoj teologiji i te-ologiji oslobođenja ima malo literature na hrvatskom jeziku. Nisam čuo da se netko od naših teologa ili pastoralaca

bavi ovim vidom teologije a još manje da ga razvija. Ako to slučajno netko i čini, riječ je onda o vrlo osamljenim i nedovoljno poznatim slučajevima. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, barem iz razgovora sa studentima, o navedenim teologijama govori se po-vršno i usputno. Nije mi poznato da postoji neka knjiga izvorno pisana na hrvatskom jeziku koja se bavi TO-om. Zbog toga možemo raspravljati o veli-kom hendikepu naše teologije. Mislim da, zapravo, u Hrvatskoj vlada jedna čudna indiferentnost prema vjerskim sadržajima. Njezini su korijeni vrlo kompleksni. Ne možemo ih objasni-ti činjenicom kako smo tek nedavno počeli s demokratskim procesima, niti krivnju prebacivati na prošlost socija-lizma koji je favorizirao ateističke svje-tonazore. Činjenice govore da se izme-đu ateista i teologa vodio dijalog čak i u tom vremenu, koje su neki okarak-terizirali kao totalitarističko. Nadalje, primjer susjedne Mađarske priča nam sasvim drugu priču. Tamo se već 198�. godine spominje kršćanska zajednica baze čiji je animator bio otac György Bulany. Na mađarskom jeziku trenut-no se može čitati daleko više literature iz tog područja, a pojavila su se u pri-jevodu i neka progresistička djela koja u Hrvatskoj nećemo tako skoro čitati.Činjenica da u Hrvatskoj ne djeluje, još uvijek, niti jedna zajednica baze govori kako smo u tom smislu u velikom za-ostatku za zemljama zapadne Europe. Mislim da velik dio laika ne živi vjeru odraslog čovjeka. Bojim se da to, između ostalog, pokazuje koliko je religioznost većine infantil-na. Osjeća se nedostatak laičke kritike, dok katolička hijerar-hija uživa povlaštene pozicije u našem društvu. Dominira uglav-nom jedan oblik ekleziologije koji u centar zajednice stavlja zaređenog službenika. Takav mentalitet blo-kira svaku laičku kreativnost te od laika čini poslušno “sta-do”. Situacija je uistinu alarmantna.Međutim, Hrvatska ima potencijal koji bi mogao razvijati TO. Najveći je nedo-statak taj što ga nismo u stanju aktu-alizirati. U zadnje vrijeme zaokupljen sam mišljenjem kako bi bilo dobro organizirati na državnoj razini teološ-ki tjedan pod nazivom “Kršćanstvo i homoseksualnost”. Vjerujem da bi se ovakav projekt uspješno izveo u su-radnji s ostalim kršćanskim crkvama u

našoj zemlji. Bila bi to velika prekret-nica, ne samo za našu teologiju nego i za naše društvo. Naš portal Bazavox tek je mali korak koji želi predstaviti drugu stranu religiozne stvarnosti ka-toličkog svijeta te razvijati ideje TO-a.

Suvremeni problemi

• Kakav je stav teologije oslobođe-nja prema ekumenskom dijalogu?

-TO ima, rekao bih, prepoznatljivu ekumensku paradigmu. Ona polazi, prije svega, od situacije u kojoj se nalaze zemlje Trećega Svijeta, od “krika siro-mašnih koji je postao također krik naše planete Zemlje” (L. Boff), do činjenice da je moguće učiniti svijet boljim. “Vri-jeme je da se prestanemo zabrinjavati zbog siromaštva, te da se počnemo bri-nuti zbog bogatstva i zla koje ono unosi u naš svijet” (K. Barth). S obzirom na ekumenizam, može se govoriti o “kon-tekstualnim teologijama” koje nastoje nanovo kontekstualizirati kršćansku poruku u konceptualne i lingvističke okvire koji su vlastiti različitim konti-nentima i kulturama. Ove su se teolo-gije razvile zadnjih desetljeća te postale teološka realnost. Put je počeo od TO-a, a nastavio se prema pluralizmu kon-tekstualnih teologija čiji su izraz cr-načka teologija i feminističke teologije.

Prof. VIKTOR NOVAK, povjesničar rođen u Donjoj Stubici 1889, umro u Beogradu 1977. Nakon što je objavio 1948. godine u Zagrebu knjigu ‘’Magnum crimen – Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj’’ bio je ekskomuniciran.

�2

SOCIJALNO KRŠĆANSTVO

�3

SOCIJALNO KRŠĆANSTVO

OSCAR ROMERO, progresivno ori-jentirani nadbiskup El Salvadora, ubijen 1980. nakon što je odslu-žio misu na kojoj je pozvao na kraj zločina protiv ljevičarskih snaga. Kasnije je proglašen blaženikom.

Godine 1976. rađa se Ecumenical Association of Third World Theologi-ans EATWOT, koji održava svoj prvi kongres u Dar-es-Salaam (Tanzanija) na temu “The Emergent Gospel”, koji se zaključio Dar-es-Salaamamskim proglasom, a koji se smatra službe-nim aktom rođenja “teologije Trećeg Svijeta”. Godine 2000. publiciran je i Rječnik teologije Trećeg Svijeta koji su pripremile Virginia Fabella i Rasi-ah Sugirtharajah. Ekumenski dijalog, smatram, s TO-om dobiva novo zna-čenje jer se pridaje pozornost novim religioznim iskustvima i njihovim izra-zima koji nisu zarobljeni unutar tradi-cionalne dogmatike. Nakon što oslobo-dimo Boga od rimokatoličke doktrine koja ne dopušta nove izričaje, otvoren je put prema novom ekumenizmu. “Katolička hijerarhija još uvijek zami-šlja ekumenizam među kršćanima kao povratak Rimu ili, za vjernike ostalih religija, kao ’obraćenje’ na kršćan-stvo” – tvrdi svećenik Franco Barbero.

• Je li Katolička crkva dovoljno so-cijalno osviještena?

-Odgovor na ovo pitanje neće biti la-gan. “Kršćanska se vjera ne može shvatiti u punini bez socijalne kom-ponente… Socijalna dimenzija crkve ima teoriju i praksu kao lice i naličje. I jedno i drugo postoji od početka kr-šćanstva…” (M. Valković; Uvod u So-cijalni dokumenti crkve str. V.) Upra-vo bi kršćanstvo trebalo biti socijalno osviješteno, upravo u kršćanstvu poči-nje ideja demokracije, pa čak i više od toga. Socijalni nauk Crkve zaokružio je nedavno svoju 100. godišnjicu od kako je Lav XIII. izdao prvu socijal-nu encikliku “Rerum novarum” 1891. godine. Od tada se pojavljuju i druge socijalne enciklike. Ovo govori kako je Katolička crkva, što se teorije tiče, socijalno vrlo osviještena. Međutim, što se tiče prakse, moglo bi se diskutirati. Socijalna dimenzija bila je pri-sutna u Crkvi još od primitivnih kršćanskih zajednica isto kao i ideja demokracije. Danas nam je jasno kako u Katoličkoj crkvi ne samo da nema demokracije nego se dovodi u pitanje i njezi-no socijalno djelovanje. Crkva, koja svojim enciklikama, kate-kizmima i kanonskim pravom marginalizira žene, rastavljene osobe koji su sklopili novi brak, teologe i teologinje disiden-

te, Crkva koja uvijek zauzima tutorski stav prema laicima, Crkva koja stigmatizira homo-seksualce i lezbijke, ne samo da ne posjeduje duh moderne demokracije, nego je ona kršite-ljica temeljnih ljudskih prava.Za svaku crkvu koja se nije praktički opredijelila za opci-ju siromašnih, ne može se reći da je socijalno osviještena. Od-govor uistinu nije jednostavan, jer dok mislim na hijerarhijsku crkvu, ne spominjem tolike izu-zete laike koji, unutar nebroje-nih temeljnih zajednica diljem Europe i Amerike, zdušno djelu-ju zauzimajući se za siromahe.Ja, u tom smislu, u Hrvatskoj vidim dvostruki problem. Službena Crkva se nije opredijelila za socijalnu opciju, a premalo je i laika koji kvalitetno rade na tom području. Katolička je hijerar-hija u Hrvatskoj zadnjih petnaest go-dina opijena sama sobom. Ona nastoji zauzeti povlašteni položaj u društvu. Dosada je postigla velike rezultate u tom smjeru (plaće iz državnog prora-čuna, povrat imovine), pretvorivši naše političare u “ministrante”. Crkva je uistinu moćna, a toj poziciji moći suprotstavljeni su upravo siromašni, obespravljeni, poni-ženi i marginalizirani. Oni su žrtve ovoga društva koje svo-je uspjehe gradi na dominaciji i sili. Crkva svojim povlašte-nim položajem podupire upra-vo takvo društvo. Povijest nas uči da je upravo Crkva proživjela vjeko-ve prostitucije s režimima sile i moći. Put prema moći zapravo je put udaljavanja i napuštanja ideje koju je imao Prorok iz Naza-reta. Katolička hijerarhija, ne samo u Hrvatskoj nego i u svije-tu, izgubila je zbog toga auten-tičnost naviještanja evanđelja. No presudnu bi ulogu, u ovom scena-riju mogli odigrati upravo laici. Ali za to se traže određene osobine, kao npr. odrasla vjera i spremnost na djelova-nje ne čekajući odobrenje. Modele bi-smo mogli potražiti u brojnim temelj-nim zajednicama diljem svijeta, kao i u onim biskupijama gdje je socijalna dimenzija u praksi uistinu prisutna.

• Razlikuje li se odnos Crkvenih vođa i pastve u različitim dijelo-vima svijeta (npr. razlika u Latin-skoj Americi i zapadnoj Europi)?

-Mislim da trenutno dominira oblik ekleziologije gdje je papa vrhovni i apsolutni autoritet. Feudalna i pira-midalna koncepcija dobrim dijelom još uvijek nije prevladana. Biskupi su u sjeni, kolegijalnost je formalna tako da se može govoriti o istinskoj pomrčini episkopata. Najočitiji izraz svega na-vedenog jest imenovanje biskupa. Rim primjerice ne dopušta slobodu vjernicima neke biskupije da sami izaberu svojega biskupa, koji bi mogao biti, po njihovoj želji, muškarac ili žena. Ne po-štuje se princip supsidijarnosti. Loše posljedice toga ignoriranja pozna-te su i našoj Zagrebačkoj nadbiskupiji.Prije desetak godina u Austriji se ro-dio pokret We Are Church koji se brzo proširio po zapadnoj Europi i danas je prisutan u oko dvadesetak zemalja. Ovaj se pokret zalaže, između ostalog, za prevladavanje podijeljeno-sti između “klerika” i “laika” glede suodgovornosti u Crkvi. Do sada se mogu primijetiti neki sitni pomaci, sudeći barem po tonu trećeg pisma koje su pripadnici ovog pokre-ta nedavno uputili papi Benediktu XVI. Ideje tog pokreta sadržane su u Apelu naroda Božjega koji se može pročitati na stranicama Bazavoxa. U Hrvatskoj taj pokret ne postoji, ali su

njegovi simpatizeri u uskoj povezano-sti s Bazavoxom pokrenuli blog strani-cu: http://mismocrkva.blogspot.com . Predstavnici pokreta We are Church zadnjih godinu dana obavili su razgo-vore s biskupima onih crkava gdje je pokret prisutan. Rezultat ovih razgo-vora bio je gotovo uvijek isti: biskupi su tom prilikom izjavljivali da je riječ o problemima koji se tiču Rima i Uni-verzalne crkve. U zapadnoj Europi na-pravljen je, rekao bih, značajan korak prema demokratizaciji unutar Crkve. No blizina Vatikana ugrožava svaki pomak naprijed. Ipak, po tom pitanju, najgore je stanje u Hrvatskoj. Ima-mo konzervativni episkopat, slijepo odan diktatu Vatikana koji priječi skoro svaku laičku inicijativu, a pogotovo progres i reformu u koncilskom duhu.Latinskoamerički episkopat je bliži realnosti naroda. Neki su se pojedinci posebno istaknuli u borbi za ljudska prava. Monsignor Romero svojim primjerom to svjedoči. Stao je na stra-nu siromaha u San Salvadoru zbog čega je to platio životom. Nikada se nije izjasnio da podržava TO, bio je bi-skup konzervativnog odgoja, pa ipak u jednom trenutku shvaća da ga Vatikan ne želi podržati. Wojtyla je inzistirao da Romero, kao nadbiskup San Salvadora, dadne sve od sebe kako bi ostvario naj-bolje odnose s vladom svoje zemlje. Au-dijencija kod pape u svibnju 1979. bila je vrlo hladna i puna nerazumijevanja. “Ne pretjerujte, gospodine nadbisku-pe! “ – rekao je papa gledajući ga u oči.Tri dana nakon njegovog ubojstva, u ve-ljači 1980., don Franco Barbero napisao je pjesmu koja pogađa u srž problema:

Romero,brate naš:najprijesu te ostavili samogtvoji kolege biskupi...,samog kako samese ostavlja siromahe.Sadakad svijetliš od mučeništva,tvojom krvljužele uresitisvoje purpure imperijalne.I opet se takouzdiže moći hrani se,pohlepno,krvlju siromašnih...

Naslov citirane pjesme glasi: Romero, proglasit će te svetim. Rim će to učini-ti onoga trenutka kada politička situ-acija u Salvadoru bude povoljna. Zar je potrebno, nakon svega, što dodati?

• Kako komentiraš nedavnu izja-vu pape Benedikta XVI. po koji-ma se “misterij zla, moć tmina” u naše doba očituje u podlim i opa-snim oblicima “od ateizma koji se povodi za znanošću do pred-stavljanja tkz. moderniziranoga ili postmoderniziranog Isusa”?

-Izjava koju si naveo izrečena je na ge-neralnoj audijenciji u srijedu 3. siječnja 2007. Što se tiče papine zabrinutosti glede “misterija zla”, mislim da je pro-blem u tome što papa vidi zlo ponajviše u svemu što se protivi vatikanskim dik-tatima. S obzirom na izraz “moć tmina” papa, iako to izravno ne kaže, ima na pameti knjigu koja se u nekoliko mjese-ci prodala u Italiji u pola milijuna pri-mjeraka. Naslov knjige je “Inchiesta su Gesu’. Chi era l’uomo che ha cambiato il mondo. “ Autori su agnostik Corrado Augias, novinar poznatog liberalnog tjednika La Repubblica i katolik Ma-uro Pesce, profesor crkvene povijesti na Bolonjskom sveučilištu, stručnjak

gov stav prema navedenoj knjizi: opet je riječ o napadu na kršćansku vjeru.

Kršćanski pluralizam

Kako su zadnjih desetljeća studiji o po-vijesnoj osobi Isusa naprosto eksplodi-rali promijenivši stare poglede manu-alističke kateheze i dogmatike koja se pretvorila u ustajalu baru, pojavljuje se mišljenje da kristologija mora biti otvo-rena prema pluralizmu. Danas može-mo govoriti samo o kristologijama, što mislim da je pozitivno. Izabrati samo jednu kristologiju kao model značilo bi zarobiti Isusov lik unutar sterilne do-gme, unutar jedne doktrine. Tijekom povijesti Crkve, dogodile su se mnoge podjele i razdori glede kristologije. Za-što bi se to moralo ponavljati i danas?Uostalom, kada se govori o Isusu, pro-blem se pojavljuje već u samom startu. “Govor o Isusu može krenuti s dvije točke gledišta: od počasnih naslova, odozgor (’sin Davidov’, ’mesija’, ’gos-podin’, ’sin Božji’) i od onih općih, odozdol (’sin Marijin’, ’sin Josipov’, ’drvodjelja’, ’drvodjeljin sin’, ’čovjek’, ’taj čovjek’, ’sin čovječji’). Sve su te sli-ke prisutne u evanđeoskim izvorima, dakle legitimne i u jednom određenom smislu istinite, samo što su neke bile i još uvijek jesu, omiljenije, razglaše-nije, dok su druge prešućene, ako ne upravo zaboravljene.” – naglašava bi-bličar Ortensio da Spinetoli u nedav-no objavljenoj knjizi Gesú di Nazaret.Kršćanska je kateheza nastojala prida-ti važnost superiornosti zbog čega će se udaljiti od Isusovih smrtnih osobina te ostaviti prostora divljenju, pobožnosti, štovanju i kultu. Spinetolijeva knjiga desakralizira vjeru i istodobno otva-ra nove spoznaje o Isusu iz Nazareta.

za literaturu primitivnog kršćanstva.Isusovački časopis La Civiltà Cattolica u svojoj recenziji istaknuo je kao glavnu tezu knjige to da je “krivo sve ono što kršćanska vjera ispovijeda u odnosu na Isusa”. Druga recenzija, isto tako oštra, pojavila se u časopisu Avvenire. Iz tih dvaju za Vatikan mjerodavnih recen-zija nije teško zaključiti kakav je nje-

��

BRATSTVO - JEDINSTVO I SUŽIVOT

��

BRATSTVO - JEDINSTVO I SUŽIVOT

Krćanske zasade suživota

Ivan Grubišić

U organizaciji Znanstvenog vijeća Saveza društava „Josip Broz Tito“ i Savjeta antifašista RH, održan je 8. lipnja 2007. godine znanstveni skup, na temu „Bratstvo – jedinstvo i suživot“. Na skupu su govorili: prof. dr. Veselin Golubović („Bratstvo i jedinstvo i suživot kao temeljne odrednice univerzalnog humanizma“), prof. dr. Vjeran Katunarić („Pretpostavke i mogućnosti suvremene ljudske zajednice“), prof . dr. Drago Roksandić („Povijesno iskustvo bratstva i jedinstva i suživota u nas“), dr. Tomislav Badovinac („Temeljne odrednice bratstva i jedinstva u Titovo doba“), doc. dr. don Ivan Grubišić („Kršćanske zasade suživota“), prof. dr. Branko Dubravica („Bratstvo i jedinstvo i suživot u Kraljevici Jugoslaviji i Narodnooslobodilačkoj borbi“), i publicist Davor Gjenero („Mogućnosti i perspektive suživota danas i ovdje“). „Novi Plamen“ objavljuje u cijelosti izlaganja dr. Tomislava Badovinca i doc. dr. don Ivana Grubišića, koji iz različite perspektive, jedan iz titoističko-socijalističke, a drugi iz kršćansko-teološke, gledaju na fenomen bratstva-jedinstva i suživota. Inače, Društvo „Josip Broz Tito“ priprema za objavljivanje i jednu brošuru, u kojoj će se naći na jednom mjestu izlaganja svih sudionika ovog znanstvenog skupa.

Tomislav Badovinacrazinama ljudskog zajedništva.Nova paradigma, po mom mišljenju, mora uvažavati četiri stožerne vrednote da bi suživot mogao postojati i da bude humaniji i pravedniji. To je nova pa-radigma. Prvo, poštivati dostojanstvo i temeljna ljudska prava svakog i pojedi-nog građanina, čovjeka. Drugo, razvi-jati kulturu slobodnog i ravnopravnog razgovora kao nove kulture življenja. Također na svim razinama. Treće, uvažavati legalne i legitimne različi-tosti među ljudima kao prednost, a ne nedostatak. Mi nemamo danas drugog društva koje ne bi bilo pluralno. Četvr-to, iz prihvaćanja ovih načela možemo govoriti, i ova će nas načela dovesti do potrebnog suživota u različitostima.Ovu novu paradigmu treba prihva-titi na osobnoj, bračnoj, obitelj-skoj, građanskoj i crkvenoj razi-ni zajedništva. Drugog puta nema!

Docent dr.sc. don Ivan Grubišić je istaknuti hrvatski kršćanski humanist

"Došao sam da raspršenu Božju djecu okupim u Jedno“

Nitko ne može za sebe svojatati čistu i potpunu istinu, kad bi takve i bilo. Svi problemi na-

staju kad se dio želi poistovjeti s cje-linom, kad se jedan aspekt proglasi jedinim. Istina je u cjelini, govorio je Hegel. Cjelina istine o stvarnosti nije nam dostupna. Lako je teorijski, kroz određene sintagme, odrediti program - nacrtati ga, ali život je bez „diktatu-re“ teško unaprijed odrediti određenim sintagmama. Život nas neprestano iza-ziva i traži korekcije. Napetost odno-sa pojedinac - zajednica je imanentno prisutna u ljudskom životu. Jer, čovjek je biće mnogostrukih odnosa, i nikada ne bi smio biti lišem svoje posebnosti. Pozivom na bratstvo i jedinstvo bez odgovorne slobode pojedina-ca, stvarali smo pakao na zemlji. Kad računamo sa slobodom uvijek smo na nemirnom moru svakidašnjice.Kršćanstvo je počelo sa zapovijedi lju-bavi: “Novu vam zapovijed dajem da ljubite jedan drugoga kao što sam ja vas ljubio“. I: “Po tom će svijet znati da ste moji“. Za prve kršćane je to bila zapo-vijed koju su prihvatili i pogani su govo-

rili: “Gledaj kako se međusobno ljube“. Temeljne kršćanske vrednote su bile univerzalizam ljubavi prema sva-kom čovjeku, solidarnost i bratstvo. Na tim vrednotama, kao novoj para-digmi u to vrijeme, kršćanstvo je bilo odgovor za ljude svoga vremena za bo-lji i pravedniji svijet. Sve što su ima-li bilo im je zajedničko. Na tom putu izdržalo je tri puna stoljeća, a onda se „slizalo“ s vlašću i polako, ali sigurno, gubilo svoj početni identitet. Ta uni-verzalnost se očitovala u ontološkom jedinstvu i početku svega u Alfi, i on-tičkom završetku svega Omegi, a to je Bog. Bog koji govori po neprestanom djelu stvaranja, govori po znakovima. Na poseban način Isus govori o svim ljudima kao braći jednog te istog Oca.

Kultura dijaloga

Prigodom 200-obljetnice Francu-ske revolucije 1989. Ivan Pavao II. je rekao da su poruke te revolucije, zaboraveljne poruke Evanđelja. Ta-kođer je naglašavao da je čovjek put

Crkve i da nova evangelizaci-ja mora biti dijaloška ili je neće biti. Danas govorimo više o toleranciji i suži-votu, zaboravljajući da se suživot može jedino dogoditi ako prihvatimo legal-ne i legitimne razlike među ljudima. Drugog društva danas, osim pluralnog po različitim opredjeljenjima i uvje-renjima, naprosto nemamo. Ne smi-jemo se vratiti na logiku plemena!Francuska revolucija 1789. godine bila je prekretnica u rušenju jedne paradi-gme �M (monizam, monolog, monopol, monolit) feudalne i monarhijske, te eklezijalne i patrijarhalne paradigme. Ideja nositeljice revolucije: bratstvo, jednakost i sloboda uvodile su Europu u novo razdoblje njene povijesti. Smatra-lo se to boljim razdobljem, humanijim društvom s jednakim pravima za sve. Smatralo se da će samo diktatura proleterijata donijet zamišljeni „raj na zemlji“, a bili smo svjedoci, u ime dobrih ideja po sebi, povijest učini-ti krvavijom nego što je do tada bila. Kršćanske zasade suživota, o kojima govorimo, bojim se da su još jedna parolaška sintagma, za neke ideološ-ke promocije, a ne polazišta za sa-svim konkretni suživot na različitim

Osnovni smisao bratstva i je-dinstva je ljudski odnos - čo-vječnost, bez obzira na naciju,

vjeru, boju kože, političku i ideološku opredjeljenost. Zato je Titova naji-skrenija i najdublja ljudska poruka, u svakoj prigodi, bila: “Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga”. U ratovima i genocidnim situacijima traže se najpogodniji načini kako iz-graditi međusobno povjerenje ljudi i ostvariti jedinstvo u akciji protiv zlo-činaca čovječanstva i protiv zločina čovječnosti. Tako se, nakon genocida ustaša nad Srbima u Slavoniji, diljem Korduna, Banije, Like, Bosne i Herce-govine 19�1. godine i četnika nad mu-slimana u Foči 19�2. godine i drugdje, te nad Židovima, Romima i Hrvatima antifašistima, počela intezivnije provo-diti ljudska poruka bratstva i jedinstva. Bratstvo i jedinstvo osuđuje zločin i ističe ravnopravnost i jednakost među ljudima i narodima te na taj način bitno utječe na međusobno bratsko ponaša-nje i potrebno jedinstvo u ostvarivanju zajedničkih potreba, interesa i ciljeva. Rezultat toga bilo je ubrzano sazri-

Temeljne odrednice bratstva i jedinstva u Titovo doba

jevanje svijesti u narodu da je potpuno rješenje nacionalnog pitanja, na prin-cipu pune ravnopravnosti, zajednički i životni interes. Kao izraz ostvarenog bratstva i jedinstva bila je Odluka II zasjedanja AVNOJ-a o federativnom uređenju zemlje, 29. studenog 19�3. godine, a na III. zasjedanju, ZAVNOH-a, 9. svibnja 19��. godine, ustanovlje-na je Federalna država Hrvatska. U Ti-tovo doba bila je neprekidno prisutna najiskrenija i najdublja ljudska poruka Bratstvo i jedinstvo, posebno, u omla-dinskim radnim akcijama, obrazovnom sustavu, samoupravnoj socijalističkoj izgradnji, međunacionalnim odnosima i vanjskoj politici, koegzistenciji među državama i narodima, borbi za mir i u Pokretu nesvrstanosti.Radne akcije omladine su nastale kao neodvojivi dio Narodnooslobodilačke borbe (NOB) i na različite načine pomagale narodu i borcima, i pripremale se u njima za učešće u borbenim jedinicama. Odmah nakom oslobođenja omladina je dobro-voljno, prva, svojim radom započela obnovu. U čemu je značaj Omladinske radne akcije (ORA) i što one razvijaju. Odgovor su dali brigadiri, na postav-ljena pitanja sociologa - istraživača, u

nastavak na str. 48

�6

(P)OGLEDI

Predrag Matvejević

(P)OGLEDI

DE GAULLE - TITO - MIHAILOVIĆ povijest i mit

kao oblik antifašizma, usprkos činjenici da ga je upravo fašizam godinama naoružavao. Javno mnijenje je u takvim prilikama izloženo obmanama, a ponekad ih samo proizvodi ili podržava.Duh kojem se priviđalo mitsko “događanje naroda”, posijao je, već prije nego što je izišao iz boce, mnoštvo neistina. Među njima je i odnos generala de Gaullea spram Draže Mihailovića. Na početku devedesetih godina pri-kupio sam i objavio dio podataka u vezi s tim. U međuvremenu – u prvim godinama emigracije u Parizu - uspio sam ih dopuniti. U Institutu Charles de Gaulle u Parizu, pružila mi se prilika da ih provjerim. Uoči raspada Jugoslavije, ambasador Ivo Vejvoda izvukao je iz Arhiva Centralnog komiteta Saveza komunista dokumente koji su mi omogućili da ih proširim. Nekoliko pokušaja da ovaj ogled štampam u Beogradu propalo je - najprije u NIN-u, zatim u još nekim glasilima, časopisima, zbornicima. U NIN-u s polovice devedesetih ne samo da su odbili moj tekst, nego su objavili u tri opširna nastavka napad na mene moga nekadašnjeg druga s Korčulanske škole - filozofa Ljube Tadića koji je već bio okrenuo kabanicu i zaigrao na nacionalističku kartu. Moj odgovor na njegove vulgarne napade redakcija nije htjela objaviti, pa je, skraćen i izobličen, izišao negdje drugdje. Za-prepastio sam se kasnije čitajući tekstove Svete Stojanovića, nekoć također lijevoga filozofa bliskoga «Praxisu» (doduše, zločesti mladići s Korčulanske škole zvali smo ga već tad «ćaršijskim filozofom»). U ratnim godinama nisam htio objavljivati ovaj tekst u Hrvatskoj ne želeći da on postane dijelom antisrpske propagande. Izišao je u mojoj knjizi “Svijet ex” u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj. Dijelovi su izišli i u Beogradu i u Zagrebu. Ovdje je napokon cijelina

Nacionalna svijest teško izlazi na kraj s mitovima koje joj suprotstavlja ili nameće nacionalizam. Kritička povijest, osobito u malih naroda, često je osuđena na poraz ili na izgnanstvo. Srpska historiografija pokušavala je odavno već prikazati četništvo kao nacionalni i oslobodilački pokret - unatoč tolikim zlodjelima koje je četništvo počinilo. Nedavno je ono priznato čak

�7

NASTAVAK NA str. �0

�6

�8

BRATSTVO - JEDINSTVO I SUŽIVOT

�9

BRATSTVO - JEDINSTVO I SUŽIVOT

periodu od 19�8. i zaključno s 1961. godinom. Njihovi odgovori su, da vide korist u tome što ORA-e razvijaju: 1. bratstvo prema našim narodima; 2. ljubav prema domovini; 3. drugarstvo i smisao za kolektivni život (podra-zumjeva se - s omladinom iz raznih krajeva); �. poznavanje novih kraje-va; �. takmičenje među omladinom; 6. čast i ponos za dobro izvršen rad itd.Očito je da je bratstvo na prvom mjestu, te da prva tri odgovora, u stvari, defini-raju ono što obično razumjevamo pod bratstvom i jedinstvom - patriotizam, bratstvo među narodima i jedinstvo na bazi drugarstva. Osim toga, mladi čovjek usvaja onaj internacionalizam koji doista znači ravnopravnost malih i velikih naroda, poštovanja univer-zalnog i individualnog u čovječanstvu. Međunarodna suradnja, nakon drugog svjetskog rata, bila je između zemalja narodne demokracije na čelu sa SSSR-om. Te zemlje su nazvane “bratskom za-jednicom” u namjeri SSSR-a kako bi se tim imenom prikrila težnja za unisonim ponašanjem, odnosno za monolitnošću. Na taj način promovirano “bratstvo” je nametnuto, kao što je i jedinstvo imalo za cilj poštivanje monoliderstva “velikog brata”, tj. SSSR-a. Takvu “bratsku za-jednicu” i takvo “jedinstvo” Jugoslavija nije mogla prihvatiti. Temeljem takvog principijelnog stava Jugoslavije došlo je do prekida odnosa, poznatog po imenu Inforbiro, 19�8. godine. To nas je do-velo u političku i ekonomsku izolaciju. I u toj situaciji naše poimanje bratstva i jedinstva omogućilo nam je da se vla-stitim snagama, borbom za samoodr-žanje i pripremom za slučaj agresije na Jugoslaviju, održimo i iznađemo izlaz

iz izolacije. Potrebno je istaći da su se pojavile i pozitivne posljedice. U Jugo-slaviji je uvedeno samoupravljanje, kao samostalni put u socijalizam, a stvara-nje Pokreta nesvrstanosti bio je naj-bolji put i način izlaženja iz izolacije, te aktivnog angažiranja u borbi za mir i ravnopravnost naroda. Istovremeno, u SSSR-u, dugoročno gledano, dolazi do obračuna sa staljinizmom, pojavom Hruščova, te dalji oblici traženja ade-kvatnih rješenja sve do Gorbačova.

Radne akcije i socijalistička izgradnjaNeupitna je činjenica da svi ljudi nisu nikad bili u jednakom, ravnopravnom i još najmanje u bratskom poštivanju. Ugnjetavač i ugnjeteni stajali su jed-nan prema drugom u stalnoj suprot-nosti, vodili neprekidnu, bilo skrivenu bilo otvorenu borbu. Karl Marx i Fri-drich Engels napisali su: “Na mjesto starog buržoaskog društva s njegovim klasama i klasnim suprotnostima stu-pa udruživanje, u kome je slobodni razvitak svakog pojedinca uvjet slo-bodnog razvitka za sve”. Na tom vrelu ideje društvenog razvoja utemeljene su i osnove samoupravljanja. Samouprav-ljanje podrazumjeva nov cjelovit druš-tveni odnos, u kojem udruženi proizvo-đači postupno, ali istodobno, ovlada-vaju političkom i ekonomskom vlašću, gospodare cjelokupnom društvenom reprodukcijom, odnosno ostvaruju po-litičku, ekonomsku i kulturnu domi-

naciju u društvu. Za takvu društvenu ulogu neophodno je osigurati međusob-no povjerenje, uzajamno razumijevanje i odgovorno djelovanje, te neophodno potrebno ostvarivanje jedinstva kako bi se postizali određeni interesi i ciljevi. ˝Prava i dužnosti svih društvenih subje-kata podstiče društvenu angažiranost i jača svijest o odgovornosti svakog pre-ma svima i svih prema svakome. Sve značajnije mjesto dobijaju bratska so-lidarnost i uzajamnost. U samouprav-ljanju može se govoriti o dijalektičkom jedinstvu sistema odgovornosti. Ali ono nije zauvjek dato. Ono se gradi u uvjetima društvene svojine, u okviru samoupravne demokracije. Osnovni motivi čovjeka u stvaranju jedinstva su njegovi osobni moralni, politički i ekonomski interesi. Bratstvo i jedinstvo je mobilizacijska internacionalistička vrednota koja je utemeljena na princi-pima koji su formulirani u preambuli Povelje Ujedinjenih naroda (UN) i tako postala sastavni dio savremenih civili-zacijskih vrijednosti. Politika Pokreta nesvrstanosti koncipirana je na pro-gramskom usmjerenju UN i oživotvo-renju Povelje UN, na osnovnim postu-latima bratstva i jedinstva, kao zaloga humanizma i afirmacije čovječnosti. U Beogradskoj deklaraciji formulirani su principi i ciljevi Pokreta nesvrstanos-ti. Naglašene su trajne težnje i vizije, kao i riješenost da politika i pokret nesvstanosti budu nezavisan, van-blokovski faktor svjetskih zbivanja.Politika nesvrstavanja je izrasla, ne samo u procesu raspadanja kolonija-lizma i borbe naroda za nezavisnost, nacionalnu emancipaciju i miroljubi-vu koegzistenciju, već i u borbi pro-

tiv politike sile. Njen cilj je ukidanje takvog sistema međunarodnih odnosa, koji je zasnovan na sili i nasilju. A takav je sistem izgrađivan vjekovima i počeo se lomiti tek od nedavno. Zato je i borba za mijenjanje tog sistema duga i teška. Ona će biti neophodna, dok god stari odnosi ne budu zamije-njeni novom, demokratskom praksom, u kojoj će se sve potrebe svih naroda moći izraziti neposredno, a njihovi legitimni interesi uživati ravnopra-van tretman. Danas, nakon raspada Varšavskog pakta čovječanstvo je uto-nulo u mirnoću tranzicije, smatrajući da više nema suprostavljenih silni-ca. No, ta mirnoća nije i mir, jer nisu razriješeni ljudski problemi čovjeka, njegova ravnopravnost sa svim drugim ljudima, a posebno uvjeti života i rada. Sučelili su se najbogatiji s financijskim kapitalom i visoko razvijenom tehno-logijom ekonomskog iskorištavanja i siromaštvo sa svojim bijednim životom i neimaštinom. Nažalost, i jedni i drugi koriste se raznim oblicima terorizma. Isto tako, fanatizam prožima jedne i druge i izražava se putem osvete, iako su uzroci posve različiti. Nažalost neiz-mjerno snažan nacionalizam-šovinizam suprostavio se bratsvu i jedinstvu, koji je doveo do ratnih sukobu. Oni koji su bili suprostavljeni po nacionalnoj pri-padnosti, opterećeni nacionalističkim idejama optuživali su drugu ili druge nacije da su krivi za njihove nedaće i tako rasplamsavali mržnju prema

drugima samo zato što nisu pripad-nici njihove nacije, odnosno vjere.Bratstvo i jedinstvo ne ignorira već stimulira nacionalnu pripadnost, ali se suprostavlja svakom nacionali-stičkom šovinizmu, koji je zatrovan netrpeljivošću, odnosno mržnjom.

Suživot je nužnost

U današnjim okolnostima, na našem podneblju, poslije nedavnih među-sobnih ratnih sukoba raznih nacija, koji su poticani nacionalističkim po-rivima i koji su doveli do nečovječno-sti - genocidnim požudama, bratstvo i jedinstvo nerijetko se želi zamijeniti suživotom sa susjedima. Najviši do-met suživota je pasivna tolerancija čovjeka prema čovjeku. Dozvolite mi da rezimiran ovo izlaganje s nekoliko najznačajnijih obilježja bratstva, je-dinstva i suživota, po mom mišljenju. Bratstvo i jedinstvo je osnova zajed-ničkog življenja raznih nacija, vjera, raznih nivoa obrazovanja i kulturološ-kih razlika, ne samo u istoj geopolič-koj zajednici, a suživot je tolerantnost prema susjedima, koji ih okružuju. Dakle, bratstvo i jedinstvo je među-ljudski odnos i civilizacijska potreba, a suživot je nužnost datih okolnosti.U tome je razlika između bratstva i je-dinstva i suživota, premda su im iste po-

lazne postavke i osnove. Danas se brat-stvo i jedinstvo potcjenjuje pa i ismija-va, kažu da je to komunistička parola proizašla iz političkih i ideoloških za-bluda, iako ono nema ideološku potku, već ljudsku i civilizacijsku vrednotu. Suživot ne treba podcjenjivati premda on ne može zamijeniti suštinu brat-stva i jedinstva, jer polazi od činjeni-ce da su susjedi prinuđeni na suživot, a ne ljudski odnos među ljudima, što je izvorno polazište i bitan sadržaj bratstva i jedinstva. Jedinstvo ljudi je neophodnost za uspješno ostvarenje zajedničkog interesa i postizanje cilja. Jedinstvo je ljudska potreba koja se svjesno stiče iz saznanja zajedničkog interesa međusobno zavisnih ljudi. Je-dinstvo je permanentna ljudska potre-ba za uspješnije ostvarivanje ljudskih težnji za razliku od konsensusa kojim se djelomično supstituira jedinstvo i to samo za ostvarenje određenog cilja, uglavnom općeg, a ne i međusobnog i zajedničkog interesa. Zaključit ću s uvjerenjem: Nije malo čestitih, um-nih i ozbiljnih ljudi koji i danas ističu humane vrijednosti bratstva i jedin-stva među ljudima i narodima. A mi smo uvjereni da će takvih ljudi biti sve više i ubuduće. Jer svi smo jedan rod, ljudski rod čovječnog čovjeka.

Tito kao "kolovođa" u kolu bratstva i jedinstva

(P)OGLEDI

�0

(P)OGLEDI

�1

...DE GAULLE - TITO - MIHAILOVIĆ povijest i mit

NASTAVAK SA str. �7

Često se tvrdilo da su Draža Mi-hailović i Charles de Gaulle bili u istoj klasi (“promociji”)

francuske vojne akademije u Saint-Cyru. Ta je priča kolala u foajeima Ministarstva vanjskih poslova na Quai d’Orsayu, po ambasadama u Pari-zu i Beogradu, vukla se u novinama i razgovorima. Izgledala je vjerojatna. Malo je kome padalo na um da je po-kuša provjeriti. Nitko to nije ni tražio.Istina je, međutim, drukčija. Draža Mihailović i Charles de Gaulle nisu bili zajedno u vojnoj akademiji. Nisu se osobno poznavali. Nikad se nisu ni susreli. Pogledao sam popise pitoma-ca Saint-Cyra – Mihailovićeva ime-na nema na njima, ni prije ni poslije de Gaulleove klase. Arhivi bilježe da je major Mihailović bio 1930. godine na šestomjesečnom artiljerijskom te-čaju u Francuskoj – a u de Gaulleo-vu dosjeu stoji da je u to doba bio na Bliskom istoku, u Libanonu i Siriji.Nakon Apela upućenog iz Londona francuskoj naciji 18. juna 19�0. go-dine, Slobodna Francuska (La France libre), kojoj je stao na čelo dotad malo poznati general de Gaulle, bila je nalik vladi u izbjeglištvu. Jugoslavenska vla-da koja je izbjegla u Englesku 19�1. godine zajedno s kraljem Petrom II. Karađorđevićem, imala je sličan po-ložaj. U njoj će postati središnjom fi-gurom Slobodan Jovanović, intelek-tualac široke kulture i vrstan esejist, poznavalac francuske civilizacije i je-zika. Nedostatak političkog iskustva uspijevao je nadomjestiti erudicijom. Premda je bio član jugoslavenske vla-de, jugoslavenstvo mu nije bilo slabost - član «Srpskoga kluba» pokušavao ga je nadomjestiti liberalnim srpstvom i u tome donekle uspijevao. Susretao se s izbjeglim Francuzima i pridobivao njihove simpatije. Njegovi su sudovi, izrečeni na otmjen način, prihvaćani u krugovima s kojima je bio u dotica-

ju. London je u tom času prijestolnica Evrope koja se bori protiv nacizma.Gotovo sve informacije koje su dolazile od Jugoslavenske vlade primane su u krugu Slobodne Francuske s povjere-njem koje je pothranjivao, uz ostalo, zajednički položaj. To je jedan od ra-zloga što su francuski predstavnici, na-pose sam general de Gaulle, prihvaćali – bez rezerve kakvu će pokazati Englezi – sve što se ticalo pukovnika Draže Mi-hailovića, unaprijeđena u čin generala te imenovana ministrom Jugoslaven-

Pritiješnjeni okolnostima u kojima su djelovali na početku rata, Tito i nje-gov štab nisu mogli učiniti ništa da se takve ocjene opovrgnu. Englezi su po-kušavali, u pregovorima sa sovjetskim ambasadorom Majskim u Londonu i Višinskim u Kujbiševu, privoljeti Ruse da utječu na rukovodstvo par-tizanskog pokreta kako bi prihvatilo Dražu Mihailovića kao zajedničkoga vojnog komandanta otpora u Jugosla-viji. Anthony Eden i Winston Chur-chill službeno su priznali partizanski pokret tek u drugoj polovici 19�3. godine, na temelju izvještaja oficira britanske vojne misije (u kojoj je bio i Churchillov sin Randolph). Britanski je premijer okrenuo leđa Mihailoviću i ponizio ga, prisilivši jugoslavensku vladu u izbjeglištvu da ga opozove. En-gleska obavještajna služba (u kojoj se našao i poneki komunist) bila je dobro informirana i djelotvorna: svjedoci su vidjeli četničke vojvode zajedno ofici-rima Mussolinijeve vojske, ponegdje i Wehrmachta. Potvrdili su da četnici, s oružjem koje su dobili od okupatora, su-djeluju u ofenzivama protiv partizana.

“Heroj“ - zločinac

U veljači 19�3, general de Gaulle je, usprkos svemu, odlikovao Dražu Mi-hailovića ordenom «Francuskih slo-bodnih snaga» (FFL). Istaknuo je primjer “legendarnog heroja, simbola najčišćeg rodoljublja i najvećih jugo-slavenskih vojnih vrlina, generala koji se uz podršku rodoljuba ne prestaje boriti na zaposjednutom nacionalnom teritoriju, gdje stalno ometa (harcèle) okupatorsku vojsku pripremajući ko-načni napad koji će voditi oslobođenju domovine i cijeloga svijeta, zajedno s onima koji nisu nikad prihvatili potči-

njavanje jedne velike zemlje brutalnom osvajaču”. To obrazloženje odlikovanja (“citation”, prema francuskoj termi-nologiji) dugujem radovima profesora Stevana K. Pavlovića sa Sveučilišta na Southamptonu. Suradnici Insti-tuta Charles de Gaulle u Parizu nisu uspjeli naći tu «citaciju» među aktima Slobodne Francuske koji su službeno potvrđeni poslije rata. Po tome bi se moglo zaključiti da je završila među odlukama koje komisije za odlikovanja nisu prihvatile. (Tu pretpostavku izno-sim s rezervom.) Maurice Couve de Murville, ministar vanjskih poslova u de Gaulleovoj vladi, kojeg sam zamolio da potvrdi je li tekst napisao sam gene-ral (što se, sudeći po stilu, čini vjero-jatnim), izjavio je diplomatski da je to “vjerojatno ali ne i očito”. Slično sam mišljenje čuo i od Bernarda Tricota, dugogodišnjega suradnika generala de Gaullea i jednoga od voditelja spo-menutoga Instituta. U svojim Ratnim memoarima sam je de Gaulle zapisao: “Dodijelio sam Mihailoviću ratni križ u veljači 19��. godine” (sic! posrijedi je greška koju bi valjalo ispraviti: bilo je to godinu dana ranije); “dao sam javno saopćenje u vezi s tim kako bih ga (Mi-hailovića) ohrabrio u trenutku kad mu je tlo izmicalo pod nogama” (tom II, str. 203). Staljin je, navodno, zamjerio de Gaulleu što je odlikovao Mihailovića, premda je, sudeći po najnovijim poda-cima, sve do Teheranske konferencije i sam održavao stanovite veze s njego-vim štabom, posredstvom Dragiše Va-sića, pisca i Krležina prijatelja iz mla-dosti, kojega su ustaše ustrijelili pred kraj rata na putu prema Bleiburgu.Prema Đilasovu svjedočenju u knjizi Revolutionary War, Tito se nakon su-koba između četnika i partizana nasto-jao sporazumjeti s Mihailovićem kako bi se ublažio ili zaustavio nacionalni i vjerski rat, vodeći računa o želji Mo-skve da se ne kompliciraju njezini od-nosi sa zapadnim saveznicima: “Tito je nudio Draži komandu nad udruže-nim snagama za Srbiju i, možda, za Bosnu, ali ne vjerujem da se to od-nosilo na celu Jugoslaviju, budući da su četnici bili izrazito nacionalistički pokret” (odlomak iz navedene Đilaso-ve knjige, navodim prema “Borbi” od 12.VII 1990.). Sovjetska vojna misija doći će u partizanski vojni štab godinu dana poslije engleske. Titu je to zapra-vo odgovaralo - bio je samostalniji.Nakon neuspješnog pokušaja da se obra-čuna s partizanima te osobito represa-

lija koje su izvršile nacističke trupe nad civilnim stanovništvom u Srbiji 19�1. godine, Mihailović se odlučio na spora-zum s okupatorom o uzajamnom nena-padanju. Nastojao je dobiti na vreme-nu i sačuvati snage. Takav bi se čin, na početku, mogao shvatiti kao neka vrsta taktike - i partizani će doći u iskušenje da sklope sličan dogovor u trenutku krajnje iscrpljenosti 19�3. godine. To se moglo pravdati i tragičnim stanjem u zemlji, golemoj njemačkoj premo-ći kao i željom da se olakša položaj srpskoga naroda, izloženoga najvećim stradanjima. Četnički pokret, među-tim, nije samo prekinuo svaku surad-nju s partizanima: započeo je napade na njih, potpomognut oružjem i opskr-bom koje su mu stavili na raspolaga-nje najprije Talijani, a zatim, napose u četvrtoj i petoj ofenzivi, i Nijemci. Atentizam se tako pretvorio u kolabo-raciju. Komunisti, protivnici poretka koji je vladao u predratnoj jugoslaven-skoj kraljevini, bili su za Mihailovića i vladu u Londonu veći neprijatelji nego

istočnoj Bosni, uz «krvavu Drinu», pa-ljenje hrvatskih sela po Lici i Dalmaci-ji, represalije u zauzetim područjima).

Kraj historijske povezanosti?

Isključujući nacionalističke izmišljo-tine o zajedničkom školovanju i pri-jateljstvu iz mladosti, valja potražiti stvarne razloge de Gaulleove naklono-sti Mihailoviću, čije će posljedice biti prisutne u potonjem razdoblju. Charles de Gaulle je na početku svoje karijere, u «velikom ratu» (tako Francuzi zovu Prvi svjetski rat), stekao predodžbu o srpskom vojniku kao hrabrom i vjer-nom savezniku Francuske, spremnom na sva odricanja i žrtve. Tu su naklo-nost dijelili mnogi francuski rodoljubi prije i poslije Drugoga svjetskog rata. Ona će se kasnije mijenjati da bi, u posljednjem balkanskom ratu, potam-njela. Mitterrand je sačuvao svoju simpatiju prema Srbiji ne odričući se nje čak i kad su mu pruženi dokazi o zločinima u Vukovaru, bombardiranju Dubrovnika, nemilosrdnoj opsadi Sa-rajeva. Nakon masakra u Srebrenici i, osobito, poniženja kojem su Mladić i Karadžić javno izložili francuske za-robljenike pokraj Pala, to više nije bilo moguće. Predsjednik Jacques Chirac, golist u svojoj mladosti, i socijalistički premijer Lionel Jospin osudit će srp-sku politiku, ne obazirući se više na nekadašnje veze i tradicije. Francuska glasila, napose Le Monde koji u stano-vitoj mjeri izražava stavove javnosti, pooštrila su do krajnjih razmjera svoj odnos prema Srbiji. I srpska su glasila gledala na francuskog ministra Kou-chnera, postavljenoga od Ujedinjenih nacija za upravitelja na Kosovu, kao na turskog pašu. Na procesu u Haagu, Milošević je pokušao ublažiti svje-dočenje generala Morillona u vezi sa Srebrenicom, podsjećajući ga na ne-kadašnje prijateljstvo dvaju naroda - francuski general hladno je odgovorio da mu nije nepoznat kalemegdanski zapis «Volimo Francusku…», ali da ne kani mijenjati optužbu. De Gaulle-ov primjer je gotovo zaboravljen. U međuvremenu se i sam golizam pro-mijenio. Je li išta ostalo od tradicio-nalnog prijateljstva, osim uspomene?

strani okupatori. Time je narušena jedna od osnovnih normi savezništva u Drugom svjetskom ratu, koju je Chur-chill proklamirao neposredno nakon napada Njemačke na Sovjetski Savez i koju su prihvatile sve savezničke sile, među njima i Slobodna Francuska. (I sam de Gaulle je za rata posjetio Mo-skvu.) Četničke su jedinice provodile u dijelovima Jugoslavije akcije «od-mazde nad civilnim stanovništvom, manjih razmjera od onih ustaških ali također krvave (pokolj muslimana u

Tito i Koča Popović

ske vlade u inozemstvu i komandan-tom vojnih snaga u okupiranoj zemlji.Sukob između partizanskog i četničkog pokreta 19�1. godine nije imao nika-kva odjeka u Zapadnoj Evropi, zaoku-pljenoj vlastitim teškoćama. Vijesti iz balkanskih gudura teško su se probija-le do evropskih palača. U samoj Fran-cuskoj, pregaženoj i poniženoj u tzv. «čudnom ratu» (drôle de guerre), čak su i komunisti, sve do kraja 19�2, ve-ličali primjer “smionoga srpskog gene-rala Mihailovića”. Tradicionalne sim-patije prema Srbiji krijepile su taj stav.

(P)OGLEDI

�2

(P)OGLEDI

�3

vjerojatnije nije ni želio. To je razdoblje obilježeno de Gaulleovim naporima da saveznici, uoči iskrcavanja u Norman-diji, daju Francuskoj mjesto koje je smatrao da joj priliči. Pretpostavke o otvaranju fronte na Balkanu (koje je general ranije uzimao u obzir pomi-šljajući vjerojatno i na Mihailovićevo angažiranje u borbenim operacijama) postale su u međuvremenu bespred-metne. Francuska vojna misija, koju je Draža Mihailović želio imati uza se kao što je imao britansku, nije uspje-la ni krenuti prema četničkom štabu: ”Oficiri koje sam mu (Mihailoviću) na-stojao poslati najprije iz Tunisa, zatim i Italije, nikad nisu uspjeli stići do nje-ga. Što se pak tiče Tita, od njega nam nije došao ni u jednom času ni najma-nji mig” (Ratni memoari, tom II, str. 203). Veze između Slobodne Francu-ske i jugoslavenskih partizana nije bilo lako uspostaviti ako se čak i željelo. Nema pismenih potvrda o tome da je možda engleska misija u Titovom šta-bu, uviđajući goleme tehničke teškoće spuštanja padobranom oficira za vezu na nesigurne prostore, odlučila da ne proslijedi takav prijedlog predstavni-cima Slobodne Francuske. Je li prijed-loga uopće bilo, nakon de Gaulleova odlikovanja Draži Mihailoviću, u uvje-tima gerilskoga ratovanja u kojima se mislilo na preče stvari? U izvještajima članova britanske misije nisam uspio naći nikakav zapis u vezi s tim. Sir Fi-tzroy Maclean ničeg se sličnog ne sjeća.

Francuska i Druga Jugoslavija U međuvremenu, završen je Drugi svjetski rat i nastupilo poraće ispunje-no neizvjesnostima i teškoćama. Prema zapisima koji su dodani trećem tomu Ratnih memoara (Le Salut), general de Gaulle je, prilikom susreta s talijanskim premijerom Giuseppeom Saragatom (19��), dao na znanja svome sugovor-niku da u talijansko-jugoslavenskom sporu oko granica u Istri može raču-nati na podršku Francuske: “Italija doista mora biti zabrinuta pritiskom koji vrše Slaveni na Jadranu; ona može u tom pogledu naići na razumijevanje (trouver audience) u Francuskoj» (str. ���). Jugoslaveni su u to vrijeme bili vrlo osjetljivi na to pitanje, i rukovod-stvo i narod, napose Hrvati i Slovenci.

U prvim poratnim godinama, i de Ga-ulle i Tito imali su mnogo prečih pro-blema nego da se bave jedan drugim. De Gaulle je već na početku 19�6. go-dine najavio svoje povlačenje, suočen s povratkom “isključivog režima par-tija” (un régime exsclusif des partis). Tito je zasnovao jednopartijski režim po sovjetskom uzoru. Kad je 10. juna 19�6. godine Draža Mihailović osu-đen na smrt, general de Gaulle nije više bio na vlasti. Pop Momčilo Đu-jić, četnički nadvojvoda, tvrdi da je u to doba bio u prepisci s de Gaulleom te spominje generalovu intervenciju prilikom Mihailovićeva procesa (u in-tervjuu danom tjedniku NIN, 13. VII 1990.). Nisam našao nikakvu potvrdu za to na francuskoj strani, ni u Insti-tutu Charles de Gaulle ni u dostupnim arhivima Quai d’Orsaya. De Gaulle je imao svoj stil u ponašanju i držao do njega: kad su pjesnici Eluard i Ara-gon, obojica komunisti, tražili od njega da pomiluje pisca Roberta Brasilla-cha, koji je na smrt osuđen zbog in-telektualne kolaboracije, odbio je nji-hovu molbu. Teško je zamisliti da bi sam molio komuniste u drugoj zemlji. U ljeto 19��. godine nova jugoslaven-ska vlada šalje u Pariz za ambasado-ra Marka Ristića, jednog od pred-vodnika nadrealizma u međuratnoj književnosti, koji je krajem tridesetih godina oštro napadnut u sukobu na jugoslavenskoj ljevici kao “trockist” i “buržuj” (apostrofiran je čak i u jed-nom od Titovih članaka u «Proleteru» - potpisanom inicijalom «T»). Takav je izbor, u vrijeme kad staljinizam za-hvaća Istočnu Evropu, mogao izgledati izazovnim. Posrijedi je jedan od onih poteza kojima je Tito umio iznenadi-ti. Vjerojatno nije slučajno ni to što je

i ovaj put, s obzirom na tradicionalne francusko-srpske veze, za ambasadora izabran potomak ugledne srbijanske obitelji, diplomatske i državničke: Ri-stićev djed Jovan bio je, ako se ne va-ram, prvi poslanik Srbije u Istanbulu. Doduše, sam Marko Ristić nije bio vo-ljen u beogradskoj čaršiji zbog svoje ne-pomirljivosti prema četništvu i kolabo-raciji. U svijetu je, međutim, ostavljao dojam čovjeka kulture i gospodstveno-sti, rijetke u tome vremenu: “Učinio nam se odmah izvanrednim (exquis). Čudesno upućenim u našu književnost, kadrim da svojom dijalektikom, a po-nekad i nestašlukom, predoči mučne problema koje je postavljala tadašnja jugoslavenska politika”- tako svjedo-či Jacques Dumaine u svojoj kroni-ci događaja u Ministarstvu vanjskih poslova naslovljenoj: Quai d’Orsay, 1945-1951, str.�67 (izd. Julliard).Posljedice rata nisu uklonjene za diplo-matskim stolom. Odnosi de Gaulle-Tito nisu se promijenili. Jugoslavenski su komunisti rado isticali da naša Narod-no-oslobodilačka borba nema premca u Drugom svjetskom ratu. Njihovo je držanje u susretima s drugim sličnim pokretima bilo gordo, ponekad i aro-gantno. Godine 19�7. održan je u Polj-skoj, u banjskom gradiću Szklarska Poremba, tajni sastanak tek osnovanog «Informativnog biroa» (Kominforma). Staljin je povjerio Ždanovu da orga-nizira skup koji će osuditi francuske i talijanske komuniste, njihove greške u poslijeratnima parlamentarnim na-godbama. Jugoslavenskoj partiji, koju predstavljaju na tom sastanku Milo-van Đilas i Edvard Kardelj, povjere-na je uloga primjerena njezinu udjelu u borbi protiv fašizma i pravovjernosti koju je u tom času iskazivala. Kardelju je pripalo da se obračuna s Talijanima

Potkraj Drugoga svjetskog rata, pro-srpski stav Francuske teško se mirio sa svjedočenjima koja su dolazila s Balka-na i optuživala Dražu Mihailovića za izdaju. Najuža okolina predsjednika de Gaullea zanemarivala je osude koje su cjelokupni četnički pokret proglašavale fašističkim i zločinačkim, a da pritom nisu uvažavali i činjenicu da su pojedi-ni njegovi pripadnici potražili u tome pokretu izlaz iz pogibeljne situacije. (Slične su osude, uostalom, pogađale i dio Hrvata mobiliziranih u domobran-skoj vojsci, kojima je ustaštvo bilo stra-no, kao i Slovenaca u “Beloj gardi”.) Mihailovićev položaj u okupiranoj zemlji, onakav kakav je bio predočen 19�1. i 19�2. godine, pružao je pokre-taču Slobodne Francuske primjer posve različit od Pétainovog: de Gaulleu je takav primjer bio potreban. Stav pre-ma Mihailoviću zauzeo je na početku rata, kad još nije bilo riječi o «četničkoj izdaji». Po svom običaju i karakteru, nije bio sklon odstupati od svojih sta-vova (upamćene su Churchillove cinič-ne opaske o generalovom svojeglavosti: «spoj Jeanne d’Arc i Napoleona»). Tito i njegovi drugovi to neće lako oprostiti de Gaulleu. De Gaulle neće prihvatiti razloge komunističkog procesa koji je osudio na smrt srpskoga oficira sklono-ga nacionalizmu - ni sam nije bio posve lišen ideje o veličini nacije. Ta drama ima svoj zaplet i rasplet, u kojima je pojedine scene režirala sama povijest.

De Gaulle i NOBOdnosi između Charlesa de Gaullea i Josipa Broza Tita utjecali su na odnose između Francuske i Jugoslavije. Obo-jica su vodili vanjsku politiku zemalja kojima su bili na čelu, posvećujući joj ponekad više brige nego unutarnjoj. Moguće je i u tome, unatoč razlikama, uočiti stanovite analogije: de Gaulleovi napori da saveznici priznaju Slobodnu Francusku za vrijeme rata - i Titovo nastojanje da partizanski pokret ste-kne međunarodno priznanje; de Gau-lleovo opredjeljenje za dekolonizaciju

u poratnom razdoblju - i Titovo pove-zivanje s nesvrstanim zemljama «tre-ćega svijeta»; de Gaulleovo izdvajanje Francuske iz Atlantskoga pakta - i Titov prekid sa Sovjetskim Savezom. I jedan i drugi suočili su se s okupaci-jom vlastite zemlje, organizirali otpor, predvodili snage koje su se odupira-le osvajaču, tražili podršku u svijetu.Posrijedi su također bitne razlike među njima, povezane s uvjetima u kojima su se formirali i djelovali: De Gaulleo-vi konzervativni uzori, katolički odgoj, morasovski nacionalizam na početku karijere; Titovo seljačko porijeklo, rad-nička i sindikalistička iskustva iz mla-dosti, opredjeljenje za boljševizam koji je, u vrijeme njegove afirmacije, već bio staljiniziran. Prvi je vojnik po pro-fesiji, drugi profesionalni revolucionar. Uvjeti u kojima su djelovali bili su istodobni različiti i slični: službena jugoslavenska vlada bila je u izbjegliš-tvu – dok je francuska vlada ostala u okupiranoj zemlji, u Vichy-u; prva nije prihvaćala Tita, druga nije prizna-vala de Gaullea; general je okupljao snage otpora u Engleskoj i kolonija-ma koje su bile odsječene od francu-ske metropole – budući je maršal di-gao ustanak na prostoru Jugoslavije koji je bio podijeljen i zaposjednut; de Gaulle je nailazio na prepreke u francuskom pokretu Otpora (sukob s generalom Giraudom, nesporazumi s komunistima) – Tito se sukobio s čet-ničkim pokretom Draže Mihailovića. Pokreti kojima su bili na čelu u mnogo čemu su se razlikovali. Evropa pozna-je, s jedne strane, pasivni i intelektual-ni otpor, s druge onaj aktivni i oružani. U Francuskoj se, sve do 19�3. godine, pretežno očitovao prvi; na prostorima Jugoslavije od samoga početka pred-njačio je drugi. Razlike u stavovima dvojice državnika proizlazile su i iz same prirode otpora koji su poveli i predvodili. Represalije nad civilnom stanovništvu u jednoj i drugoj zemlji ne mogu se usporediti – nacisti su drukčije gledali na romanske i na slavenske na-rode. Odnosi između De Gaullea i Tita poslije Drugoga svjetskog rata obilježe-ni su iskustvima iz ratnoga razdoblja.U proljeće 19�� godine, Titov izaslanik Vladimir Velebit zaustavio se, na putu za London, u Alžiru gdje se nalazila sa-veznička komanda za Sredozemlje. Tu se sastao sa sudionicima francuskog Otpora, bliskima generalu de Gaulleu. Opisao je to u svojoj knjizi “Sećanja” (str. 199-201, izd. Zagreb 1983.) i u

pismu kojim je odgovorio na pitanja koja sam mu postavio (navodim odlo-mak iz toga pisma, datiranog 30.VII. 1988.): “Za vreme mog boravka u Alžiru posetio me Couve de Murville. Želio se informirati o situaciji u Jugo-slaviji. Potražio me i gospodin d’Astier de la Vigerie, koji me pozvao u svoju kuću gde je bilo okupljeno 6-7 lica, od kojih su neki bili članovi Francuskog Komiteta Nacionalnog Oslobođenja (Comité français de libération natio-nale) ili bliski njemu. Oni su me skoro celu noć zadržali u razgovoru. Interesi-rali su se prvenstveno za našu politiku, vojnu organizaciju i borbena iskustva. Mislim da je tada de Gaulle bio u Alži-ru, ali me nije htio primiti. Tada niko nije pokrenuo pitanje slanja francuske vojne misije u Jugoslaviju. Da su to pitanje postavili, ja bih takav predlog prihvatio makar i bez ovlaštenja pret-postavljenih. Nama je tada bilo stalo da što veći broj predstavnika Zapada (bez obzira da li su to bile priznate vla-de ili jedan nepriznati komitet) dođu u Jugoslaviju i da se na licu mesta uvere koje se snage tamo bore sa trupama osovine i kvislinzima. Kad sam 1. maja 19��. došao u London, nastojao sam da stupim u kontakt i sa predstavni-cima savezničkih zemalja. Primili su me Eisenhower, Beneš i neki drugi, a od Francuza general Kőnig. Na nje-gov zahtjev održao sam jednoj grupi francuskih oficira predavanje o vojnoj situaciji u Jugoslaviji. Ni u Londonu me de Gaulle nije htio primiti. Niko mi nije predložio slanje vojne misije u Jugoslaviju. To pitanje je, po mom se-ćanju, pokrenuto tek u jesen 19��. kad je naša vojna misija djelovala u Fran-cuskoj.” (Opaska: autor pisma služi se naizmjence ekavštinom i ijekavštinom; pisac ovoga ogleda nije ništa mijenjao u njegovu tekstu.) Valja usput primije-titi da je Tito izabrao za svoga izasla-nika potomka ugledne srpske obitelji iz Zagreba: je li možda imao već tad na umu da će takav izbor odgovara-ti saveznicima, napose Francuzima?General de Gaulle je u aprilu 19��. bio u sjevernoj Africi. Iz Alžira je otputo-vao za London 3. juna 19��, na Chur-chillov poziv, nakon što je Francuski Komitet Nacionalnog Oslobođenja na-pokon pretvoren u Privremenu Vladu Francuske Republike (Gouvernement provisoire de la République française). Velebit je napustio englesku prijestol-nicu već 2�. maja, tako da ga general nije mogao primiti sve da je htio. Naj- Tito i Velebit

(P)OGLEDI

��

(P)OGLEDI

��

jeljena odlikovanja, upriličen program u Velikoj Operi. Francusko-engleska pustolovina u Suezu potkraj 19�6., koja je kompromitirala ugled socijali-stičke vlade, označila je kraj te epizode.De Gaulleov povratak na političku sce-nu 19�8. godine dočekan je u Jugosla-viji sa stanovitim simpatijama, koje su se izražavale na razne načine osobito u srpskim krugovima, više u privatnoj nego u službenoj sferi. Prilikom posjeta Jugoslaviji 1960. godine, Sartre se po-vjerio kulturnom savjetniku francuske ambasade u Beogradu, Robertu Bréc-honu (od njega sam dobio taj podatak sa suglasnošću da ga objavim) da je iznenađen što u Srbiji susreće “toliko golista”- U Zagrebu sam iste godine čuo sličnu izjavu autora “Putova slo-bode”. Na službenim razinama stvari su, međutim, išle drugim smjerom.

Pojava Pokreta nesvrstanih

Odnosi Jugoslavije sa zemljama Ma-greba pedesetih su godina bili uzro-kom spora između vlada u Beogradu i Parizu. Za vrijeme alžirskog rata, francuska strana je prosvjedovala više puta, osobito nakon što je uhićen brod koji je pod jugoslavenskom za-stavom prevozio u jednu od afričkih luka oružje namijenjeno ustanicima.U jesen 1961. godine održan je u Be-ogradu prvi sastanak “neangažiranih zemalja”, prozvanih kasnije “nesvr-stanima”. Među uzvanicima našla se i delegacija GPRA (Privremene vla-de Republike Alžira). Pozdravljena je dugotrajnim pljeskom. Francuskog ambasadora Vincenta Broustrata, oboljelog od opake bolesti, zamijenio je

tom prilikom otpravnik poslova Cla-ude Arnauld. On mi je ispričao kako je napustio skup i o tome obavijestio svoju vladu. Quai d’Orsay je zatražio da se Jugoslavenska ambasada u Pari-zu svede na otpravništvo poslova. Am-basador Darko Černej zamoljen je da napusti Pariz u januaru 1962. godine. Na peronu Gare de Lyon ispratio ga je činovnik ministarstva najniži po rangu (o tome svjedoči Gabriel Beis, posljed-nji potpredsjednik Asocijacije Fran-ce-Yougoslavie). To se dogodilo uoči prekida rata u Alžiru, jedva tri mjese-ca prije nego što su «Evianski spora-zumi» potvrdili osamostaljenje bivše francuske kolonije, podržano na refe-rendumu 8. aprila 1962. godine gole-mom većinom birača. Odluka Fran-cuske vlade o prekidu diplomatskih odnosa s Jugoslavijom nije dočekana sa simpatijom u javnosti. Le Monde je negodovao “zbog mjere koja je podu-zeta spram jugoslavenske ambasade, mjere čiji je glavni učinak u tome da se poremete francusko-jugoslavenske veze i Francuska liši iskrenog prija-telja” (11-12, II 1962.). Uspomene na saveznicu Srbiju bili su još žive.Prema stanovitim indicijama Tito je želio da Francuska zauzme jednu od vodećih uloga u pokretu nesvrstanih, pošto je de Gaulle postigao odgovaraju-ći stupanj samostalnosti u Atlantskom paktu i riješio pitanje bivših kolonija. Robert Schuman, ugledna politička ličnost i jedan od utemeljitelja Evrop-ske zajednice, posjećuje uskoro jugo-slavenskoga predsjednika u svojstvu državnog ministra Francuske Republi-ke. Na Brionima susreće i predsjednicu indijske vlade Indiru Gandhi, koja je također željela (od njega crpem taj po-datak) da se, učlanjenjem Francuske republike, “proširi pokret nesvrsta-nih”. Po Titovu nalogu Koča Popović je posjetio 196�. ili 1966. godine ge-

nerala de Gaullea kao ministar vanj-skih poslova. (Tko zna je li Broz i opet računao na to - kao i prije s Ristićem ili Velebitom - da pošalje francuskom predsjedniku diplomata srpskoga pori-jekla?) Pokušaj je, na žalost, propao. De Gaulle je «bio tvrd». Koča nije želio mnogo govoriti o tome prilikom na-ših susreta u Dubrovniku: označio je taj susret na svoj lakonski način, na izvrsnom francuskom, kao “un échec réciproque” (uzajamni neuspjeh).Jugoslaviju je posjetio 1966. godine de Gaulleov ministar vanjskih poslova Maurice Couve de Murville. (Stjecaj okolnosti htio je da sam mu bio pre-vodiocem u Zagrebu prilikom susreta s predstavnicima vlade, ali ne i u službe-nim razgovorima «na vrhu», s Titom.) Dojmovi Couvea de Murvillea bili su “vrlo povoljni”. Na početku devede-setih godina susreo sam ga ponovo u njegovu pariškom stanu, već ostarjela i umorna. Na moje pitanje o njegovim dojmovima prilikom susreta s Titom, ustao je i donio mi svoju knjigu Une politique étrangère – 1958 – 1969 uputivši me na slijedeći navod: ”Niz mojih posjeta na Istoku okončan je u rujnu 1966. u Jugoslaviji. U sredini koja se isključila iz moskovske klijen-tele i koja, ne bez razloga, ističe svoju nezavisnost prakticirajući socijalizam na vlastiti način, francuska je politika bila vrlo dobro shvaćena i primljena (...) Maršal Tito, koji me je primio u Zagrebu, izgledao je uvjeren da su naši pogledi u mnogim stvarima bliski. O međunarodnoj je situaciji prosuđivao s vedrinom koju mu je pružala potpuna i neosporavana vlast (autorité), koju je godinama uspio zadržati u zemlji obilježenoj istodobno teretom prošlosti i razlikama. Možda je sebi preuveliča-vao ulogu Beograda kao predvodnika neangažiranih zemalja. Francuska je tu prihvaćena kao prijatelj i u svakom slučaju u njezinu je interesu da posve-ti više pažnje Jugoslaviji.” (str. 218)

Novi impulsi Može se zaključiti da je, u međuvre-menu, i sam general de Gaulle razmi-šljao o iskustvima Jugoslavije, premda o tome nije javno govorio. U zabilješ-kama iz svakodnevnih susreta s njim Jean d’Escrienne navodi njegovu osudu Komunističke partije Francu-ske “koja je ostala feudalno potčinje-na (inféodé) stranoj sili, čiji jaram nije

(na sastanku su bili prisutni poznati talijanski rukovodioci Luigi Longo i Eugenio Reale), a Đilasu s Francu-zima (njihovu su delegaciju predvodi-li Jacques Duclos i Etienne Fajon). Tom je prigodom Milovan Đilas, tada još u vrhu jugoslavenske partijske hije-rarhije, izgovorio optužbe koje su vje-rojatno, prije ili poslije, došle do ušiju generala de Gaullea i koje će utjecati na njegov stav prema Titu u toku pe-desetih i šezdesetih godina: “Ovde se radi o partijskim rukovodstvima onih zemalja čije su reakcionarne vladajuće klike već bacile svoje narode pod noge američkih imperijalista”- govori Đilas. “Ja pri tom mislim na Komunističku partiju Francuske i Komunističku par-tiju Italije. U vreme rata Komunistič-ka partija Francuske pravila je razne blokove i to ne na bazi oružane borbe protiv okupatora i višista, nego na bazi neke neodređene nacionalne solidarno-sti, na bazi ‘političkog’ otpora Nijem-cima, na bazi podizanja ustanka ‘kad za to sazru uslovi’... Tako je došlo do toga da je, na primer, Bidault isturen na položaj Predsednika komiteta otpo-ra, da je veličan francuski Draža Mi-hailović - general de Gaulle itd... Drug Thorez je u julu mjesecu ove godine, kritizirajući de Gaullea, ipak otvoreno podvukao njegove zasluge iz rata. Za-što? De Gaulle nema nikakvih zaslu-ga za oslobodilačku borbu francuskog naroda. On je počeo političku karijeru kao Churchillov agent (sic!); u ratu je stvarao s agentima Intelligence servicea grupe koje su ometale aktivnost grupa FTPF. Kakva je razlika između nje-ga, Draže Mihailovića i Andersa? Ni-kakva. Ako se francuski drugovi nisu snašli ranije, zašto oni sada ne kažu narodu istinu o de Gaulleovoj ulozi u ratu, zašto prave od njega nacionalnog

heroja”. Dokument u kojem se nalazi ovaj navod ležao je u zapećku Arhi-va CKJ i, koliko mi je poznato, nikad nije objavljen u bivšoj Jugoslaviji. Uoči novoga rata na Balkanu, nedugo prije svoje smrti, izvukao ga je iz zaborava i predao mi ga pokojni Ivo Vejvoda, bivši ambasador Jugoslavije u Parizu.

Prekid sa Staljinom i rani poslijeratni odnosi Godinu dana kasnije Kominform (In-formbiro) napast će KPJ i Tita, žešće i otvorenije nego na prethodnom sa-stanku talijansku i francusku partiju. Položaj Jugoslavije u svijetu naglo će se promijeniti nakon raskida sa So-vjetskim Savezom. Odlučnost s kojom su se Tito i njegovi suradnici oduprli Staljinu dočekana je u Francuskoj s izrazima simpatije, napose među su-dionicima Pokreta otpora raznih opre-djeljenja, pa i samih golista. U svojoj podršci «titoizmu», dio inteligencije iskazivao je odbojnost prema staljiniz-mu. Borac u internacionalnim briga-dama u Španjolskoj, sudionik pokreta Otpora, historičar umjetnosti i pisac Jean Cassou posjetio je među prvima Jugoslaviju i izjavio u Sarajevu: “Tito predstavlja trenutak savjesti čovječan-stva”. Njegov je glas odjeknuo u Pari-zu. Jugoslavensku ambasadu u francu-skoj prijestolnici prestaju posjećivati prosovjetski pjesnici Aragon i Eluard, također sudionici Otpora. Publicisti komunističkih glasila L’Humanité i Les lettres Françaises osuđuju titoističku “izdaju”. Podršku Jugoslaviji izražava-ju, međutim, mnoge značajne ličnosti kulturnog i političkog života, kao što su René Cassin, Louis Martin-Cha-uffier, André Chamson, Vercors, Pierre Emmanuel, Claude Aveline, Claude Bourdet, Léo Hamon, Agnès Imbert, Emmanuel Mounier, Jean-Marie Domenach, pa čak i Sartre koji se povremeno približavao Sovjetima i udaljavao od njih. Francuski publicist Louis Dalmas objavljuje 19�0. go-dine knjigu Jugoslavenski komunizam nakon raskida s Moskvom (izd. Terre des Hommes), s predgovorom Jean-

Paula Sartrea (Faux savants ou faux lièvres?). “Titoizam ima za nas osobitu važnost – piše autor predgovora – zato što vodi prema subjektivitetu; taj se su-bjektivitet ne očituje kao formalni ide-al, njega proizvodi efikasna i konkretna stvarnost, koja polazi od objektivizma slijedeći samo kretanje povijesti” (str. XII). Louis Dalmas bilježi u spomenu-toj knjizi razgovor koji je vodio s Ti-tom 19�9. godine, u kojem Josip Broz zamjera francuskim komunistima, uz ostalo, i to što se nisu “borili tako da se mogu postaviti prema de Gaulleu onako kao što smo to mi učinili prema Draži Mihailoviću” (str. 62). Ta se izja-va, sigurno, nije svidjela de Gaulleu.Pojavilo se mnogo tekstova, osobito na nekomunističkoj ljevici, ispunjenih simpatijama prema Jugoslaviji i njezi-nu opredjeljenju. Jean Cassou u svojim memoarima tvrdi da je René Cassin, kao predsjednik Asocijacije France-Yugoslavie, “nastojao zainteresirati ge-nerala de Gaullea za Jugoslaviju (“Une vie pour la liberté”, str. 263, navedeno prema prijevodu koji je izišao u Beo-gradu 1983). Nije uspio u tome. Sam je Cassou kasnije postao predsjedni-kom Asocijacije France-Yugoslavie radeći neumorno na stvaranju boljih i širih kulturnih i političkih veza iz-među dviju zemalja. De Gaulle je to vjerojatno znao i nije se na to osvrtao.U odnosima između Francuske i Jugo-slavije koji su se odvijali pedesetih go-dina prošloga stoljeća odnos de Gaulle - Tito nije više bio osobito važan. Uspo-stavljene su veze između stranke fran-cuskih socijalista (SFIO) i KPJ, koja je promijenila ime u Savez komunista Jugoslavije. One su pripremale određe-ne akcije unatoč bojazni jugoslavenske strane da će time na sebe navući nove optužbe ortodoksnih komunista na Istoku i na Zapadu. U svome izvještaju o boravku u Jugoslaviji 19�2. godine, socijalistički prvak Guy Mollet naglaša-va da je jugoslavensko iskustvo “u oči-ma jednog socijaliste dostojno interesa i simpatije”, ispunjeno voljom da se “li-kvidiraju ostatci staljinizma, očuvaju revolucionarne tekovine i osigura na-predak” (navedeno prema daktilograf-skom izvještaju, pronađenom u arhivu francuske Socijalističke partije). Tito je u svibnju 19�6. godine stigao u službe-ni posjet u Pariz. Primio ga je, vrlo sve-čano, predsjednik republike René Coty i predsjednik vlade Guy Mollet, potpi-sani su ugovori o suradnji, organizirani susreti s prijateljima Jugoslavije, podi-Marko Ristić

Prof.dr. Predrag Matvejević je ista-knuti pisac, te član Savjeta Novog Plamena.

(P)OGLEDI

�6

(P)OGLEDI

�7

nim besjedama i poklicima, puškara-njem, četničkim uniformama, kokar-dama, redenicima, ocilima, barjacima s mrtvačkom lubanjom, pretpostav-ljao sam da nitko u to neće povjero-vati. «To su izmislile ustaše», reći će.Uspio sam u međuvremenu doći do izvornoga teksta. General je sam, pre-ma važnosti koju je pridavao pojedi-nom istupu, odlučivao o tome što će se objaviti a što ne. U ovom slučaju odredio je da cijeli govor iziđe, u knjizi koja je pripremljena za njegova života: “Koje su zemlje naše Evrope bile bliže jedna drugoj u dvije velike drame što su, u toku stoljeća, obilježile sudbinu svijeta? Za vrijeme Prvoga svjetskog rata Francuska i Srbija, za Drugoga Francuska i Jugoslavija, zajedno su se borile i zajedno pobijedile. Premda su se nalazile u različitim uvjetima, na raznim osnovama ideologije ili ge-ografije, usprkos tome što je svaka od njih uvažavala obaveze koje nameće susjedstvo i prijateljstvo, one su, i jed-na i druga, htjele i znale sačuvati neza-visnost. Gospodarice vlastite sudbine, one su i danas jednako uvjerene da, umjesto sistema blokova, hegemonija, hladnoga rata i željeznih zavjesa, iza kojih se rađaju potresi dostojni žaljenja kao što je onaj koji je upravo pretrpjela Čehoslovačka, valja uspostaviti praksu popuštanja (détente), usklađivanja i suradnje među svim nacijama našega kontinenta... Neću propustiti, gospodi-ne Predsjedniče, da zatražim od vas da prenesete gospodinu maršalu Brozu Titu, predsjedniku Federativne Socija-lističke Jugoslavije, pozdrav moga vrlo uzvišenog i srdačnog poštovanja. Ono je upućeno borcu koji je usprkos najte-žoj opasnosti, iznio pobjedu u velikom sporu svoje domovine. Upućena je dr-žavniku čiji lucidni pogledi i energična aktivnost u vanjskim poslovima odgo-varaju, upravo u ovom času, onom što vlada Francuske smatra pravednim i nužnim”. Govor je integralno objavljen u zborniku Discours et Messages, sve-zak V, str 369-370, izdanje Plon 1970. - iste je godine general de Gaulle umro.Iznenađuje, možda više od svega osta-log, isticanje Titove «pobjede u velikom sporu svoje domovine» (la grande qu-erelle de sa patrie). Generalu nije bilo nepoznato tko je bio u tome sporu i s kim. Kao povijesna ličnost, poveo se za slijedom same povijesti i uskladio s njom svoj stav, drukčiji od onoga iz doba rata.De Gaulle je inače rijetko mijenjao stavove.

znala, ili nije htjela zbaciti sa sebe kao što je to učinio Tito u Jugoslaviji” (Le Général m’a dit – 1966-1970, str. 211).Drama se približava raspletu prola-zeći kroz nekoliko vedrijih epizoda. Godine 1968. u Beogradu i Ljubljani objavljeni su cjeloviti (tj. necenzurira-ni) prijevodi Ratnih memoara generala de Gaullea (izd. ”Prosveta” i “Državna založba Slovenije”). Izišli su prvi put na Istoku Evrope, u tri toma obilježena bojama francuske zastave. Izdavačke kuće u Jugoslaviji morale su obično, u takvim slučajevima, tražiti suglasnost političkog rukovodstva. Predgovor za “Prosvetino” izdanje napisao je biv-ši jugoslavenski ambasador u Parizu Mita Miljković, dosta šturo, ali s po-zitivnim zaključcima: “I pored toga što u toku rata nije bilo direktnih kontakta između de Gaullea i narodnooslobodi-lačkog pokreta i naših rukovodila-ca, naši čitaoci svakako neće moći da pređu preko nekih uzgrednih mesta u Ratnim memoarima i da ne zamere de Gaulleu zbog njegove krive predstave o partizanskom ratu u Jugoslaviji (‘kon-kurencija’ između Tita i Draže Miha-ilovića), zbog de Gaulleovog gledanja na ulogu emigrantske vlade, Draže Mihailovića i Petra Karađorđevića, na karakter vlasti u oslobođenoj Jugosla-viji, karakter njezinih veza s velikim silama, na prilaz tršćanskom pitanju, i dr. (...) Ono što je neprihvatljivo u Ratnim memoarima ne osporava nji-hovu veliku vrednost u upoznavanju i dopunjavanju istine o drugom svet-skom ratu (...) De Gaulle nastupa kao stvaralac istorije, a ne kao istoričar” (str.28-29). U novinama je objavljeno nekoliko recenzija, koje nisu hvalile samo autorov stil. Vladimir Dedijer, u to vrijeme već praktički rehabilitiran (nakon podrške koju je pružio Đilasu 19��.) i, vjerojatno, zaokupljen radom na svojim Prilozima za biografiju Josi-pa Broza Tita, dao je na neki način ton

prijemu de Gaulleova djela u dnevni-ku “Politika” (3.XI.1968): Jugoslave-ni su dobili “potpun tekst originala”, koji “nisu isekli cenzori” kao u drugim zemljama, unatoč generalovim “zablu-dama“ u vezi s jugoslavenskim unutar-njim stvarima. De Gaulle je, ističe Dedi-jer, “veliki majstor francuskog jezika”, uz Churchilla “najbolji memorijalista Drugog svjetskog rata” te, k tome, «vi-zionar ... koji je branio Francusku..., tražio da ona bude subjekt, a ne objekt”. Druga se epizoda odvija u Parizu, iste godine, neposredno nakon što su vojske “pet zemalja” okupirale Prag. Pretpostavljajući da bi Brežnjev i nje-govi generali mogli, nakon zauzimanja Čehoslovačke, poslati tenkove i na ju-goslavenski teritorij, Tito je odabrao jednog jedinog državnika - Charlesa de Gaullea - i odlučio da mu pošalje osob-nu poruku, kao šefu zemlje s kojom su narodi Jugoslavije bili saveznici u dva svjetska rata. Ambasador u Francuskoj Ivo Vejvoda, jedan od najdinamičnijih jugoslavenskih diplomata, otputovao je u Pariz, usred žarkoga ljeta 1968., po nalogu šefa države. Pokojni je Vej-voda detaljno opisao (na moju zamol-bu) tu svoju misiju: “Pošto sam dobro poznavao šefa kabineta Charlesa de Gaullea, smatrao sam da ću biti od-mah primljen, jer sam naglašavao da imam ličnu poruku maršala Tita za ge-nerala. Međutim, odgovora nije bilo ni za jedan, ni za dva, ni za tri dana. To je nečuven postupak u diplomatskim odnosima. Bezobzirno sam telefonirao svaki dan ističući da imam ličnu poru-ku šefa države za šefa države, kako bih pospješio utvrđivanje datuma audijen-cije. De Gaulle je svojim postupkom jasno davao do znanja kakav je njegov odnos prema Titu, vrijeđajući ga i pot-cjenjujući ...Konačno, nakon otprilike desetak dana, dobio sam poziv da do-đem u Elizejsku palaču, u 1�, sati». «Vrijeme je bilo ljetno, toplo, pos-pano. U kabinet me je uveo oficir. De Gaulle je sjedio za svojim radnim stolom u relativno maloj prostori-ji, u prigušenoj atmosferi. Znao sam da je tog dana imao oproštajni ručak za ambasadora Velike Britanije, da će to biti handicap za moj razgovor... Kad sam počeo govoriti vidio sam da se generalu drijema. Razmišljao sam kako da spasim situaciju. Prvo sam po-čeo glasnije govoriti da ga prisilim da me sluša. Međutim, ni to nije mnogo pomoglo. Kad sam mu na kraju rekao da mu maršal Tito poručuje da ćemo

se braniti ukoliko dođe do napada na Jugoslaviju i da u tom slučaju očekuje razumijevanje od de Gaullea, trgnuo se i vrlo energično upitao: ‘Što ste re-kli?’ Ponovio sam još glasnije poruku: da ćemo se braniti ako dođe do na-pada. De Gaulle se potpuno promije-nio. U njemu se probudio vojnik koji shvata dramatičnost situacije. Počeo je energično lupati šakom po stolu, goto-vo vičući: ‘To je fantastično, pa to je senzacionalno! Jedini čovjek u Evro-pi koji bi to uradio. Trebalo je da to urade i Česi!’ De Gaulle, već potpuno prisutan, nije nalazio dovoljno riječi hvale i divljenja za takav Titov stav...”Ali drama se time ne završava.Nakon uspješne misije ambasadora Ive Vejvode u Parizu, predviđena je međudržavna francusko-jugoslaven-ska razmjena na najvišim razinama. U Jugoslaviji se pripremao najprije doček Andréa Malrauxa, koji je već pedesetih bio skinut s indeksa nega-tivnih “buržoaskih pisaca” i prevo-đen. Francusku je 16. siječnja 1969. službeno posjetio tadašnji predsjednik jugoslavenske vlade Mika Špiljak. U govoru koji je tom prigodom održao u Elizejskoj palači, general de Gaulle je, neočekivano, izrazio svoje divlje-nje prema Titu, njegovoj borbi i po-litici. Kad su mi u Institutu Charles de Gaulle prvi put prepričali tu scenu, pomislio sam da je posrijedi neobave-zna i konvencionalna zdravica, riječi koji se lako izgovore među četiri zida i brzo zaborave. Znao sam da će bra-nitelji četništva, oni koji su stvorili mit o odnosu de Gaulle-Draža Mihailović, posve obezvrijediti taj istup i njegov smisao. Pogotovo kasnije, u doba rata devedesetih godina, kad su mi prijate-lji iz Beograda pokazali filmske zapise o skupovima na Ravnoj Gori, praćene razularenim terevenkama, bjesomuč-

EpilogŽelio sam zaključiti ovaj ogled gene-ralovom rječitom izjavom. Povijest je, međutim, odredila tok drame koja je mogla imati i drukčiji završetak. Na referendumu o reformama u Francu-skoj, više od polovice glasača odbaci-lo je de Gaulleov prijedlog. Predsjed-nik se povukao sa svoga položaja 28. aprila 1969. godine. Karizme ne pro-laze u demokracijama jednako kao u demokraturama. Tito će ponovo posjetiti Pariz kao šef države tek na-kon de Gaulleove smrti. Ne znamo je li tom prilikom razmišljao o primjeru pokojnoga generala: o tome kako je uputno povući se s vlasti na vrijeme, ne držati je u rukama do posljednje-ga časa, ostaviti je u pravim rukama.Nije suvišno napomenuti na kraju da «Rječnik djela de Gaullea s komen-tarom” (Dictionnaire commenté de l’oeuvre du général de Gaulle” izd. Rion 197�), koji su s odanošću i struč-nošću priredili suradnici Instituta koji nosi njegovo ime, potvrđuje da je Draža Mihailović ”prihvatio pomoć Talijana” te da je “poslije rata suđen zbog izda-je” (str.��7). Sama «izdaja» se pritom ne dovodi u pitanje i ne komentira.Draža Mihailović nije bio nacist ili fašist, sljedbenik Hitlerove ili Musso-linijeve ideologije. Bio je nacionalist i monarhist. Mržnja prema komunisti-ma navela ga je da se udruži s okupa-torom, protiv kojeg se pokušao boriti na početku rata. Bliži je Pétainu nego de Gaulleu. Po svom konzervativnom svjetonazoru i radikalnom antikomu-nizmu mogao bi se usporediti s Fran-com. Frankizam je blizak južnoslaven-skim nacionalistima. I Franjo Tuđman pozivat će se na caudillov primjer.Mihailovića se, unatoč svemu, ne može staviti u posve isti red sa zločincima kakav je Pavelić. Prvi je ostao s odre-dima vlastite vojske nakon poraza, s namjerom da se nastavi boriti za svoj narod. Drugi je ostavio i vojsku i narod te pobjegao s kamionima zlata otetoga Židovima poubijanima u Jasenovcu. Neka nacionalisti razmisle o tome ka-kva bi bila povijesna slika Nikole Šu-bića Zrinskoga da je, recimo, napustio Siget i njegove branitelje pod turskom opsadom spašavajući vlastitu glavu...Na razini evropske povijesti i savezniš-tva u drugom svjetskom ratu, Draža Mihailović je apsolutno inferioran Jo-sipu Brozu, unatoč svemu onom čime

ga velikosrpska ideologija nastoji re-habilitirati. Mihailovića nisu opsjeda-le njemačke elitne jedinice na Ravnoj Gori ili u selu Ba, kao Tita u kanjo-nu Sutjeske ili pećini kraj Drvara. Za prvoga su uglavnom znali gdje je, za drugim su neprestano tragali. Draža je okupljao samo dio Srba i prosrpskih Crnogoraca. U Titovoj vojsci bili su borci svih nacionalnosti. Ni u jednom pokretu Otpora u Evropi nije ih bilo toliko niti su prošli kroz takve okršaje. Josip Broz i Charles de Gaulle ocjenjiva-ni su na različite načine za života, prvi u zemlji gdje se sve moglo reći i podvrći kritici, drugi u višenacionalnoj zajed-nici skromnih demokratskih tradicija. Jedan je više kritiziran, drugi više slav-ljen u povijesti svojih zemalja. Uspored-be na takvim osnovama nisu uvijek po-uzdane, premda ponekad iznenađuju. Fatalne 1968. godine de Gaulle se nije mogao pojaviti pred studentima koji su zauzeli Sorbonu: njihova je pobuna jedan od razloga njegova pada. Tito se obratio preko televizije omladini koju je u starom zdanju Beogradskog uni-verziteta opkolila milicija: razišli su se plešući kolo i pjevajući “Druže Tito”…

***

Državničke i političke geste kojima se Tito odlikovao nisu bile, u posljednjem razdoblju njegove vladavine, dovoljne i djelotvorne. Karizma koju je stekao u ratu i u teškim godinama poraća, u sukobu s fašizmom i staljiniziranim boljševizmom, stvarala je dojam da je nezamjenjiv. Njegova je prisutnost ulijevala nadu da se u zemlji koju je predvodio neće u budućnosti, još jed-nom, ponoviti prošlost. Teško je reći koliko je on sam zaslužan ili kriv što je toliko ostao na vlasti a koliko oni koji su ga podržavali i nagovarali da ne ode. Tome je možda pridonijela naša slabost više nego njegova moć. «I poslije Tita Tito» nije bila samo utješ-na parola nego i izraz nesreće: nesre-će naroda koji je dugo trpio i još trpi.

DILEME MODERNE LJEVICE ideje i realizacije

(P)OGLEDI

�8

(P)OGLEDI

�9

Goran Marković

Za ljevicu se često kaže da ima plemenite ideje, koje je teško, ako ne i nemoguće, ostvari-

ti. Pravda, bratstvo, jednakost, više slobode i puna demokratija, su ideali kojima teži ljevica, moderna ne više od tradicionalne. Ostavimo na trenutak po strani nezgodnu činjenicu da se ovim idealima daju vrlo različita značenja. Nije nam cilj da na ovom mjestu ulazi-mo u analizu ideoloških sukobljavanja na ljevici, koja od nje čine jednu vrlo heterogenu skupinu, toliko podijelje-nu da se postavlja opravdano pitanje: vrijedi li uopšte govoriti o ljevici kao jedinstvenom, mada unutar sebe vrlo podijeljenom, pojmu. Jednako važno pitanje je da li moderna ljevica izna-lazi odgovarajuće metode borbe, da li njena strateška opredjeljenja doprinose ostvarenju ili kompromitovanju njenih ideja. Jer, čak i kad su ideje najpleme-nitije i najprijemčivije, one ne mogu naći put do života ukoliko se ne pri-mjenjuje odgovarajuća strategija.Ov-dje nije riječ samo o političkoj, nego o društvenoj strategiji. I tu je prva stvar koju treba raščistiti. Moderna ljevica se čvrsto ukorijenila u blatu parlamen-tarnog tavorenja. Ona daje apsolutni primat parlamentarnoj i izbornoj bor-bi (što nisu iste stvari, jer je druga šira od prve), što je njena fatalna greška. Doduše, nije to greška samo moderne ljevice. I tradicionalna je napravila istu grešku, mada to ne može poslužiti kao neka utjeha. Ako se greške i ponavlja-ju, za to postoje neki objektivni razlozi. Nije baš da je ljevica nesposobna uočiti greške i ispraviti ih. Uostalom, znatan dio ljevice uopšte ne smatra greškom primat parlamentarne taktike. Za nju je to dio tzv. real-politike, izraz objek-tivnih društvenih uslova borbe. Ali, do-dajmo, nije samo to u pitanju. Kako je još Mihels uočio prije nekih sto godina, radničkim pokretom je ovladala oligar-hija. Radničke organizacije, a one čine

Samoaktivnost masa nasuprot elitizmuNije ni to malo, pogotovo danas, kada

je neoliberalizam u zenitu snage. Pi-tanje je samo da li takva orijentacija može dati ikakve opipljive rezultate, i to ne samo dugoročno, već i kratko-ročno. Jer, u posljednjih par decenija sindikati, a s njima i lijeve partije (par-don, partije lijevog centra) nisu posti-gle ništa opipljivo. One su više služile za pacifikaciju radničke klase, nego kao centri otpora. Drugim riječima, poptuno su se prilagodile sistemu. Ta-kva orijentacija ljevice ima više uzroka. Prvi je njena reformistička orijentacija.

Drugim riječima, velika većina ljevice je postala prokapitalistička. Ona ne dovodi u pitanje postojeći model poli-tičke demokratije, koji počiva na borbi partijskih elita za kontrolu parlamenta i vršenje izvršne vlasti. S druge strane, ona ne postavlja pitanje ekonomske de-mokratije, koja ne samo da trenutno ne postoji, nego je nespojiva sa sistemom svojinskog monopola, koji u ovom tre-nutku jeste privatno-svojinski, zasno-van na kapital odnosu, ali drugačije ne bi bilo ni da je u pitanju državno-svojinski monopol. Dakle, ljevica je prihvatila kao legitimnu podjelu druš-tva po klasnom osnovu. S jedne strane dominacija političke elite, s druge stra-ne dominacija ekonomski dominantne klase. Za masu nema mjesta u aktiviz-mu takvog sistema. Budite reformist i moraćete biti elitist. Eto očigledne zakonitosti života modernog društva.Drugi razlog treba tražiti u prirodi

organizacija na ljevici. Prilagođava-jući se sistemu i tražeći kompromise s njim, ljevica je, još i prije nego je prestala biti antisistemska, postala birokratska. Ona se unutar sebe pre-tvorila u organizacije koje počivaju na gvozdenom zakonu oligarhije. Ali, to nije proisteklo iz prirode ideologije ili političkih programa koji su izvorno ljevičarski, već iz onih ideologija i pro-grama koje je ljevica stvorila u svom prilagođavanju postojećem društvu. Uslov postojanja (i pobjede) ljevice je samoaktivnost velike mase stanovniš-tva. Ne mora to biti apsolutna brojča-na većina, ali mora biti velika masa.Naravno, nemoguće je unaprijed reći koliko brojna mora biti ta masa. Je-dino što možemo tvrditi sa sigurnošću je to da ideje ljevice, shvaćene kao su-protnost idejama postojećeg društva (pa i kao suprotnost idejama postoje-će ljevice), zahtijevaju svoje ozbiljenje kroz demokratske organizacije, takve koje ne samo zahtijevaju uspostavu integralne demokratije u društvu (koja mora biti ne samo politička nego i eko-nomska, ako ne želi da uvene na hartiji na kojoj su ispisani važeći zakoni), već i

same počivaju na demokratskim odno-sima. Samoaktivnost mase je direktna i sušta suprotnost birokratske prak-se partijske elite. Ona ne trpi podjelu na vođstvo i članstvo, na elitu i masu, na dominirajuću i potčinjenu klasu. Treći razlog treba tražiti u navikama i karakteru potencijalnih ili stvarnih lje-vičara. Oni su rasli i žive u stabilnom kapitalizmu. Potrošački mentalitet i trka za karijerom su uticali i na njih. Radikalna promjena društvenih odno-sa nije na vidiku. Sistem je stabilan i obnavlja se bez većih teškoća. Ljevi-čari nemaju razloga da teže radikalnoj promjeni društvenih odnosa, tim prije što to može ugroziti i njihovu egzisten-cijalnu poziciju. Stabilnost društva podrazumijeva i stabilnost njegovih političkih institucija, ne ulazeći u ana-lizu njihovih povremenih kriza i sma-njene legitimnosti. Ako su legitimne političke institucije, a one to u osnovi jesu, legitimni su i glavni subjekti koji igraju političku igru u njihovim okvi-rima – političke elite. Ta legitimnost obuhvata elite koje zastupaju različite ideologije. Znači, ljevičari smatraju le-gitimnim i svoje elite i prepuštaju im dominantne pozicije u političkim pro-cesima. Ljevičari su konformisti zato što sistem nije u krizi. Zato što su oni konformisti, ljevičarskim elitama pri-pada dominantan, reklo bi se eksplo-atatorski, položaj unutar lijevog poli-tičkog i, šire, društvenog pokreta. Ako, na primjer, neka ljevičarska stranka učestvuje u vladi koja šalje svoje trupe u Irak ili Avganistan, to nije zato što članovi te stranke nisu uspjeli da spri-ječe svoje vođe da podržavaju takvu vladu, već zato što većina tih ljeviča-ra nikad ništa nije ni pokušala u tom smislu. Lijeve partije, kao i druge lje-vičarske organizacije, počivaju na masi pasivnih članova, uskom jezgru ruko-vodećih ljudi i tankom sloju aktivista. Formalno, u procesima odlučivanja u tim organizacijama učestvuju svi, ali rukovodstvo u većini slučajeva može računati na svoju dominaciju zato što masa pasivnog članstva glasa, iz čisto oportunističkih razloga, kako hoće vođstvo i kako od njih očekuje javno mnijenje, koje formira neko van tih or-ganizacija. Tanak sloj aktivista, opet, je podijeljen i daleko je od ideološkog ili praktično-političkog jedinstva, pa ne može djelotvorno uticati na vođstvo.Šta je zaključak? Od trenutne ljevi-ce ne treba očekivati mnogo. Ona je kao i društvo u kome egzistira. Ona

se prilagođava njemu, umjesto da ga reformiše ili mijenja. Kako uslovi za društveni, pa i politički, angažman širih slojeva nisu povoljni, oni prepu-štaju učešće u društvenim borbama svojim vođama. Neka vođe prego-varaju, neka vođe stvaraju strategi-je, neka vođe kontrolišu izvršavanje.

Pokreti u bazi

Da bi ljevica mogla ostvariti bar neki od svojih ciljeva, mora stvoriti pokrete u bazi. I to ne jedan, nego mnogo njih. Ti pokreti treba da budu demokratski strukturirani i inspirisani idejom sa-moaktivnosti. Neka su i malobrojni, ali neka svojim postojanjem i djelovanjem negiraju hijerarhiju i autokratiju. Neka počivaju na demokratskim principima svog življenja i djelovanja. Ne mora-ju čak biti ni opštedruštveni. Neka se bave samo pojedinim sektorima druš-tvenog života, a na nivou društva, re-klo bi se globalno, neka stvore neku vrstu demokratske federacije socijal-nih pokreta. Političke partije ljevice bi nužno bile dio te federacije, ali ne bi mogle računati na vodeću ulogu, osim ako se za nju izbore i dokle budu u stanju da je održe. Moć argumen-ta treba da zamijeni argument moći. Da bi takvi lijevi socijalni pokreti uop-šte mogli nastati, a zatim da ne bi dege-nerisali u autoritarne organizacije, mo-raju počivati na samoaktivnosti svojih članova. Član, zapravo, treba da se uz-digne do svijesti aktiviste. Nema onih koji naređuju i onih koji izvršavaju. Svi istovremeno (ili naizmjenično) od-

lučuju i izvršavaju. Nema elite i mase. Samo takvi pokreti mogu biti zaista alternativni, jer udaraju na samu bit današnjeg društva – autoritarne odno-se od vrha do dna. Razumljivo, oni ne mogu biti naročito brojni, a ni uticajni, jer djeluju u društvu koje im je potpu-no neprijateljsko. Ali, zaista autentična ljevica, koja želi biti djelotvorna, ba-rem kratkoročno treba da se odrekne glamuroznih mobilizacija građanstva i spektakularnih uspjeha. Bolje manje, a bolje. Bolje sitniji, a trajniji rezultati, nego prolazni, makar i krupni uspjesi lijevih organizacija čije vođe periodič-no izdaju vlastite ideje za komad moći.Pošto u modernom društvu već postoje masovne, mada u smislu sposobnosti ostvarenja ideja degenerisane, ljevičar-ske organizacije, alternativna samoor-ganizovana ljevica prema njima nužno mora zauzeti kritički, premda ne uvi-jek negatorski stav. Socijal-demokrati-ja je, doduše, već izgubljena za ljevicu i s njom se nema smisla miješati, osim ukoliko se radi o sindikatima koji slo-ve kao socijal-demokratski, jer su to još uvijek masovne radničke organi-zacije. Komunističke i druge radikalne organizacije, ukoliko su masovne, a na iznenađenje nekih, takvih ima ne baš tako malo, mogu poslužiti kao poprište borbe za ostvarenje lijevih ideja, čak i ukoliko su birokratizovane, jer su i dalje magnet za nosioce raznih alter-nativnih lijevih ideja. Ljevica je daleko od nekakvog konačnog poraza ili izu-miranja. Ona treba da se promijeni, i to ne samo ideološki, već možda i više organizaciono, kadrovski i strateški. Ona mora raditi ne samo drugačije već i suprotno. Jedino tako može uspjeti.

tu ljevicu, su duboko birokratizovane i, što je još gore, uklopljene u sistem. Velika većina njih ne želi mijenjati si-stem, nego upravljati njime. Socijal-demokrati su najbolji primjer (mada se oni sve manje definišu kao ljevica, a sve više kao lijevi centar). Sa sindikati-ma nije ništa bolje. U nemogućnosti da promjene sistem, oni su se odrekli alter-nativnog programa i pristali na reforme unutar sistema i uz pristanak sistema.

(P)OGLEDI

60

(P)OGLEDI

61

Todor Kuljić

SKANDALIZOVATI n e j e d n a k o s t i

Sociolozi pokušavaju da nove društvene nejednakosti svladaju novim kategorijama: elita, gu-

bitnici, dobitnici tranzicije i sl. Koliko god bili prodorni, pomenuti pojmovi ne problematizuju, već normalizuju tranziciju. Epohalni restaurativni udar od socijalizma ka kapitalizmu je 1990-ih heterogene grupe redukcionistički homogenizovao kockarskom retorikom u gubitnike i dobitnike unutar procesa tranzicije o čijoj normalnosti skoro da se niko i ne pita. Svaki zaokret prate kohorte teoretičara kadrih za naročito rafinirano nametanje nove «epohalne» tranzicijske svesti. Da nova sociološ-ka terminologija verno ne prati novi politički vrednosni sistem ovaj prilog bio bi suvišan. Međutim, nova slika društvene strukture stvara se uopšta-vanjima, sažimanjima i polarizacijama po medijskim obrascima probojnosti naslova. Još više od rečenog, uvek kada se o govori o gubitnicima reč je o sa-morazumljivoj perspektivi dobitnika. Agencija za privatizaciju je krunska ustanova spasenja. Katkad sažaljiva slika gubitnika služi dobitnicima samo da moralistički ojačaju vlastiti mono-pol. Skoro da je umesto antagonistič-kog distanciranja od gubitnika došlo do melanholičnog solidarisanja sa njima.

Mit o kraju istorije Važan uzrok tome je što se u misli o društvu širi relativistička misao pos-tmoderne da je napredak zabluda, da je kapitalizam kraj istorije i bezalter-nativan. Na delu je «radosna relativ-nost stvari» koju pravda antitotalitar-na slika prošlosti. Malo se ko usuđuje da otvoreno kaže da je vladajuća hege-mona neoliberalna ideologija banalna. Zapravo, njena osnovna dogma je ba-

nalna, a to je teza o bezalternativnosti postojećeg. Kapitalizam tobože nema alternative, a prošlost socijalizma je-ste totalitarna. Tome nasuprot, treba nedvosmisleno reći da socijalistička prošlost jeste znatno složenija, nije samo mračna. Dovoljno je podsetiti na to da je socijalizam u 20. veku osigu-rao period dugog mira (kao uslova svih uslova). Jugoslovenski jednopartijski socijalizam bio je režim autoritarne modernizacije, a ne tabula rasa ili goli totalitarizam. Ovu okolnost treba istaći zato što savremena levica nema šansi ukoliko ne poljulja aktuelnu dogmu o socijalizmu kao mračnoj prošlosti.Treba podvući još jednu protivrečnost savremenog kapitalizma, onu između verbalne jednakosti i realne nejedna-kosti. Na jednoj strani je inflacija za-laganja za dijalog, pluralističku jedna-kost i legalizam, a na drugoj je realna i opora nejednakost kapitalizma. Mediji su prepuni «demokratskih» debata, a naličje je ogromna nezaposlenost. Hegemona retorika tobožnje plura-lističke jednakosti zamagljava real-nu društvenoekonomsku nejednakost normalizovanog kapitalizma. Nema kritične mase levičarskih intelektua-laca koji bi analitički, a ne politički, pokazali da kod nas nisu samo pukli novi vidici, nego se digla i nova magla.

Razbiti je znači da umesto normali-zacije nejednakosti ove treba skan-dalizovati. Kako? Treba najpre de-konstruisati emfatičnu i romantičnu viziju tranzicije i tranzicijski funda-mentalizam kao jedinu osnovu veli-kih očekivanja od EU. Važna osnova tranzicijske tople osećajne zajednice nadanja je satanizacija socijalizma kao mračne prošlosti. Nove socijalne nade su uprte u legaliste, tranziciju i EU. Tako kapital lakše postaje “human”.

Nezaposlenost kao akt nasilja Nemački sociolog Oskar Negt tvrdi da nedostaje rad na zaoštravanju. Ne radikalizati niti dramatizovati situaci-je, nego stvarnost treba tako analizirati da društvene protivrečnosti postanu skandalozne. Upravo je to smisao Ne-gtovog zalaganja za preko potrebni rad na zaoštravanju, čime bi se spre-čilo otupljivanje protivrečnosti kapi-talizma. Prosto rečeno, treba prozreti cinizam vladajućih koji nažalost ima racionalni sadržaj: bolje biti eksploati-san, nego nikada eksploatisan. Lako je uočiti potencijalni strah od nezaposle-nosti koji postoji kod zaposlenih, kao i kod miliona nezaposlenih. To je egzi-

stencijalni strah da se bude izgnan iz društva gubljenjem radnog mesta. To povećava spremnost za prilagođava-njem i za tim da se bude eksploatisan. Ni preduzetnici, a ni njihova država ne uklanjaju ovaj strah, već manipulišu njim. Levica treba da ovaj strah raz-bije izoštravanjem društvenih proti-vrečnosti. Najpre poći od nezaposlenih. Ako se složimo da je uposleni rad bi-tan segment samopoimanja čoveka, onda treba bez okolišenja reći da je nezaposlenost akt nasilja i napad na integritet čoveka. Danas čovek ne može osigurati radno mesto za čitav život, pa mu je radna biografija po-cepana. O društvenoj strukturi treba danas razmišljati u svetlu novih poce-panih radnih biografija nezaposlenih i privremeno zaposlenih. Francuski sociolog Alain Turaine je skoro uočio da je na delu tendencija raslojavanja društva na tri dela: prva trećina je sta-bilna i privilegovana sa garantovanim radnim mestima i kreće se na relativno visokom životnom nivou. Život druge trećina radno sposobnog stanovništa, koja je u porastu, sve je nestabilniji. Sve više je privremenih ugovora koji se ne produžavaju i radnih odnosa koji ne omogućavaju preživljavanje. Po-jačana socijaldarvinistička borba za preživljavanje postaje osnova opasnih ekstremizama. Poslednju trećinu čini sve brojnija armija “trajno suvišnih”. Legalistička antitotalitarna ideologija vešto pravda novi društvenoekonomski socijaldarvinizma. Nacionalizovanjem sukoba ona još više sprečava skanda-lizovanje obnovljenog kapitalizma.

Balkanski salonski levičariTako postaje jasnije zašto u novim balkanskim državama danas nema autentične levice. Da ne bi bilo nes-porazuma treba odmah dodati da le-vicu mogu činiti samo one struje koja drže da kapitalizam nije bezalternati-van. Mnogi misle da su levičari, iako nisu. Bilo bi pogrešno misliti da je na delu uobičajena iskrivljena samosvest intelektualaca kao posledica lutanja u mutnom vremenu tranzicije u kom se teško snaći. Prosto rečeno nije na delu nedužni gubitak kompasa, već više smišljena mimikrija. Samo je na prvi pogled protivrečno to što danas biti levičar jeste salonska stvar, dok u

gornjem smislu pojma levice kod nas skoro i da nema. Radi se o tome što biti levičar jeste već dugo sinonim kritič-kog intelektualca, pa će i otuda malo ko za sebe danas reći da je desničar. Osim toga, deklarativnim levičarskim identitetom mnogi intelektualci nasto-je da nakon konverzije homogenizuju pocepanu autobiografiju. Koliko god zvučalo paradoksalno, mnogi intelek-tualci tvrde da su levičari, makar što odmah potom brane privatizaciju. Tre-ba biti slep pa ne videti da je reč o pra-znom verbalizmu kod koga se pojam levice smišljeno relativizuje da bi se za-maglio autobiografski diskontinuitet. Nije teško uočiti da je normalizacija nacionalizma svuda na Balkanu «po-jela levicu», a tome su doprineli glo-balizacija i hronična nepostojanost inteligencije na ovim prostorima. Osim rečenog, treba imati na umu da soci-jalistički režimi nisu stvorili dovoljno snažnu organsku inteligenciju, izraslu i neodvojivu od radničke klase. To je jedan od razloga što je bivša režimska komunistička inteligencija na prvoj okuci konvertirala. Levica se mora razdvojiti od nacionalizma. Za one koji su lojalni poreklu, demokratija jeste debata uglavnom oko procedure, naci-onalni interes je neprikosnoven, a ka-pitalizam uglavnom bezalternativan. Za levicu, pak, društvenoekonomska jednakost jeste preduslov međunaci-onalne jednakosti, a ne obrnuto. Zato je prioritet levice skandalizacija pro-tivrečnosti kapitalizma, a ne isticanje žrtve vlastite nacije. Šovinizam i im-perijalizam velikih nikako ne može biti pokriće za pravdanje nacionaliz-ma kod levice malih naroda. Danas je normalizacija nacionalnog hegemona retorika u sprečavanju internacionalne prosvetiteljske normalnosti. Čak i kada

je pozivanje na nacionalni interes ope-rativno i politički korisno, u strateš-kom smislu to ne može biti cilj levice.

Prema demokratskom socijalizmuNeće se preterati ako se kaže da današ-nja levica visi u vazduhu, jer su iščezle vrednosti demokratskog socijalizma, društvene pravde i solidarnosti. Negt kaže da je demokratski socijalizam re-formski proces u demokratiji, otvoren, ali ne besciljan. Smera alternativnoj celini i traži privrednu demokratiju. Društvena pravda, solidarnost i de-mokratski socijalizam nisu muzejske ideje. Štaviše, vrlo su aktuelne. U glo-balizaciji su po prvi put društvo i de-latni pojedinac postali u celini privesci kapitala i tržišta. Zaposlenima treba dosta empatije da shvate da je neza-poslenost akt nasilja, udar na telesni i duhovni integritet, porobljavanje spo-sobnosti i znanja koje je mukotrpno sticano u porodici i školi i da ona iza-ziva teške poremećaje ličnosti. Rečju, kapital uzima dostojanstvo pojedin-cu. A dostojanstvo nema cenu (Kant).Treba reafirmisati solidarnost i ide-ju demokratskog socijalizma. Za to je levici potreban rad na zaoštravanju društveno ekonomskih protivrečno-sti, umesto njihovog otupljivanja pre-ko apsolutizacije nacionalnog intere-sa ili maglovite legalističke retorike.

prof.dr. Todor Kuljić je profesor na Filozof-skom fakultetu u Beogradu

Oskar Negt

F. Fukujama, autor knjige "Kraj istorije"

(P)OGLEDI

62

(P)OGLEDI

63

REVOLUCIONARNI SINDIKALNI POKRET: jučer, danas, sutra

Mladen Jakopović

Postoji konsenzus među demo-kratskim socijalistima danas da borba za duboke društvene

promjene mora nekako odražavati vr-stu društva koju želimo izgraditi, ali to ostaje neodvojivo od pitanjā vla-sti, političke snage i učinkovitosti, jer problem stvaranja elemenata budućeg društva u okviru postojećeg nadilazi „čisto“ etičku sferu te uključuje šira pitanja ideološko/kulturne, političke i društveno-ekonomske hegemonije. Revolucionarno sindikalistički odgo-vor na problem izgradnje integralnog odraza budućnosti predstavlja spe-cifičnu i važnu povijesnu (i suvreme-nu) sintezu. Revolucionarni sindikalni

pokret, u ideološki širem i moderni-jem smislu, moglo bi se definirati kao pokret i strategiju vrlo sličnu tradici-onalnom revolucionarnom sindikaliz-mu na etičkoj i organizacijskoj „mi-kro-razini,“ bez slijeđenja relativno krute „velike naracije“ koju su tradi-cionalni sindikalisti pokušali pružiti.Pokušat ću identificirati ne samo glav-ne crte sindikalističkoga razvitka, već također neke slabe karike strate-gije sindikalizma, koje manifestiraju njegovu nesposobnost da stvori do-voljno dijalektičko strateško rješenje za zagonetku društvenih promjena.

PočeciIako su rani pokušaji sindikalnog uje-dinjavanja učinjeni već u predčartistič-kom razdoblju (dobro poznat primjer je The Grand National Consolidated Trades Union iz 183�.), bilo je potrebno još nekoliko desetljeća izdaje od strane strukovnih sindikata i sindikalnih bi-rokrata da bi ojačale ideje o ‘’gran-skim’’ sindikatima i revolucionarnom sindikalizmu.1 Uskom partikularizmu tadašnjih sindikata ’’granski’’ su sindi-kalisti suprotstavili ideju organiziranja

svih radnika iste privredne grane u isti sindikat, neovisno o struci ili zanima-nju, i organiziranja među privrednim granama - na takav bi se način gra-dilo kolektivnu snagu i radničku moć putem jedinstva i solidarnosti onkraj granica nametnutih kapitalističkim društvom. Slobodna udruženja proi-zvođača bila su krajnji cilj ove vizije.Ideja o sustavu radničkih savjeta, ili komora rada (Bourses du Travail), koji su trebali biti zaštita radnicima u postojećem sustavu i jezgre budućega društva, bila je već prisutna u izvje-snim sekcijama Prve internacionale (osobito među španjolskim i belgijskim delegatima, švicarskoj Jura federaciji i mnogim francuskim sekcijama),2 ali je njezina praktička provedba unutar Internacionale naglo okončana kad su se dvije suparničke skupine, personifi-cirane Marxom i Bakunjinom, raz-dvojile na Haškoj konferenciji 1872., a daljnje je neuspjehe pretrpjela pora-zom Pariškom komune i početkom ši-renja reakcije po cijeloj južnoj Europi.Revolucionarni sindikalizam, koji je najprije procvao u Francuskoj kra-jem devetnaestoga stoljeća, razvio se kao praktički odgovor na eksploata-ciju radnikā, birokratski i strukovni sindikalizam, ali podjednako toli-ko i – osobito u svojim eksplicitnijim anarho-socijalističkim oblicima – kao odgovor na parlamentarnu strategiju Druge internacionale, kada se poče-lo brzo razvijati shvaćanje da stvar-na snaga radnika u konačnici počiva u njihovom karakteru proizvođača.Francuska Confédération Générale du Travail (Opća konfederacija rada, CGT, osnovana 189�.) postala je je-dan od glavnih inicijatora sindikali-stičkoga pokreta. Njome su zavladali sindikalisti i to je bio pretežno rezultat strpljivog anarhističkog i sindikali-stičkog rada na radikaliziranju domi-

nantnoga sindikalnog pokreta iznutra.Za razliku od pretežno negativnoga programa mnogih anti-kapitalista toga vremena, revolucionarni su sindikalisti propagirali (pomalo idealistički, moglo bi se reći van konteksta stvarne dina-mike razvitka klasne svijesti i klasne moći) „konstruktivnu“ slobodarsko so-cijalističku aktivnost temeljenu na ide-jama samoorganizacije i uzajamne po-moći, te na borbi odozdo i reorganizi-ranju društveno-ekonomskog života na osnovi radničkoga samoupravljanja.3

Opće karakteristikeSlobodarski revolucionarni sindikalisti su općenito nepovjerljivi prema vođama i načelu hijerarhije. Njihova gledišta o ovom pitanju obično odgovaraju „želje-znom zakonu oligarhije“ koji se odnosi na opasnost birokratizacije svojstvenu hijerarhijskim organizacijama, kako je tu opasnost identificirao njemački so-ciolog Robert Michels u svojoj anar-hosindikalističkoj fazi. Revolucionarni sindikalisti stoga naglašavaju važnost okupljanja u lokalnim ograncima i na radnim mjestima s izravnim izborom sindikalnih dužnosnika kao odgovor-nih i opozivih delegata u izravnom kon-taktu sa svojim kolegama radnicima. U krajnjoj liniji, samostalno mišljenje i inicijativa običnih članova smatraju se osnovnim preduvjetom oslobođenja, jer je „emancipacija radničke klase za-datak same radničke klase“ (Marx).U vezi s osjećanjem odvratnosti pre-ma birokraciji i menedžerskom pri-stupu je i odbacivanje centralizira-nog „državnog socijalizma“ kao cilja.’’Kao alternativu politici država i stranaka revolucionarni sindikali-zam postulira ekonomsku reorgani-

zaciju proizvodnje, umjesto vladavine čovjeka nad čovjekom jednostavno upravljanje stvarima. (…) Revolucio-narni sindikalizam smatra da zajedno s nestajanjem vlasničke kaste mora doći do nestajanja centralne vladaju-će kaste; i da nikakav oblik etatizma, ma kako kamufliran, ne može nikada biti instrument ljudskog oslobođenja, već će, naprotiv, uvijek biti tvorac novih monopola i novih privilegija.’’�

Revolucionarni sindikalni pokret se, prema tome, razlikuje od većine drugih pristupa po svom jasnom prihvaćanju samoupravljanja i čvrstoj opredijelje-nosti za socijalizam odozdo. Njego-ve su ideje o izravnoj vlasti radničke klase prethodile i ličile ranim ruskim sovjetima i tvorničkim vijećima kao obliku antikapitalističke dvojne vlasti. Osim toga, postoji nepovjerenje prema parlamentarnoj politici,� koje se često proširuje na sumnju u stranačku poli-tiku i osvajanje državne vlasti uopće, osobito među anarhosindikalistima. Međutim, bilo je također i još uvijek ima revolucionarnih sindikalista koji – podržavajući kao cilj socijalizam odozdo i pravu sudioničku/partici-pativnu demokraciju – priznaju ipak izvjesnu ulogu za socijalističke revo-lucionarne partije. Časopis Antonija Gramscija L’Ordine Nuovo bio je ka-talizator i sjajno utjelovljenje žestoko demokratskoga vijećničkog duha tali-janskog pokreta zaposjedanja tvornica 1919-1920. („biennio rosso“).6 Mar-ksistički sindikalizam Jamesa Conno-llyja još je jedan istaknuti primjer takvoga pristupa koji, na strateški i dijalektički način, oprezno pokušava (prvenstveno putem revolucionarne stranke) koristiti politički sustav, izbore i konkretne, postojeće društvene struk-ture i pokrete, ali unatoč tome cijeni i podržava središnju ulogu radničkog

samoupravljanja u stvaranju istinski demokratskog socijalističkog društva.7

Daljnje obilježje većine sindikalistič-kih organizacija je federalizam. IWW1 je značajna iznimka s ponešto centra-lističkijom organizacijom, prvenstve-no zbog golemoga teritorija kojeg je morao (i još uvijek mora) pokrivati, a istodobno se temelji na demokrat-skim načelima (relativne) lokalne autonomije, opozivih delegata s ogra-ničenim mandatima, referenduma članstva itd., načelima koja su prvi put prakticirana u velikim razmjeri-ma prilikom Pariške komune 1871. Osim toga, revolucionarni su sindika-listi ujedinjeni u želji za istinski bor-benim sindikatima, bilo putem tran-sformiranja postojećih sindikata, po-kretanja novih alternativnih sindikata, ili kombinacije stvaranja autonomnih struktura i rada u postojećim masov-nim organizacijama, ali naglašavajući posvuda vrijednost stvaralačke bor-benosti i primarnost izravne akcije.8 Zajednička im je postavka - osobito sindikalistima u uskom smislu - da radnička klasa mora dati prednost industrijskom, ekonomskom frontu.9

Proizlazi iz toga da je sindikalizam mo-guće uglavnom definirati kao „radničko tvrdolinijaštvo“ koje vrlo često (prem-da ne uvijek i automatski) degenerira iz beskompromisne privrženosti egalita-rizmu u vulgarni anti-intelektualizam i odbacivanje organskih intelektualaca kao mogućih saveznika u borbi, što je jedan od važnih razloga da sindikali-zam nema veći, dugotrajniji kontra-he-gemonistički ideološki utjecaj (to je do-nekle ublaženo tipično živahnom i kre-ativnom radničkom kulturom otpora).Konačno, važno je spomenuti sindi-kalistički „mit“ o revolucionarnom općem štrajku – ponekad ga se propa-gira kao izoliran, završni čin (osobito od strane ranih francuskih i američkih

(P)OGLEDI

6�

(P)OGLEDI

6�

revolucionarnih sindikalista) i kao mo-guć nenasilan/neoružani put u socija-lizam. Međutim, općenito je smatran prototipskim „ustaničkim općim štraj-kom“, i takav on ostaje podjednako u sindikalističkim10 i u popularnijim su-vremenim marksističkim pristupima.11

Najveći trenutak sindikalizma– CNT i španjolska revolucijaPovijesni španjolski CNT (Confedera-tion National del Trabajo, Nacional-na konfederacija rada) valja smatrati najsjajnijim djetetom sindikalizma, a bio mu je i među „rasipnijima“. Razvitak španjolskoga slobodarskog radničkog pokreta, osobito od 1910. kada je osnovan CNT, i u ranim stadiji-ma same revolucije, jedna je od najpo-ticajnijih priča o demokratskom osna-živanju u 20-om stoljeću. Mnoge tisuće slobodarskih revolucionara, radnika i seljaka, žrtvovale su svoje živote za svi-jet temeljen na istinskoj jednakosti, do-nošenju odluka od strane običnih ljudi i slobodi od tlačenja u mnogostrukosti njegovih oblika. U jednom se kratkom

Španjolski CNT je u svibnju 1936. imao više od ��0.000 članova.13 Bio je nao-ko najjača revolucionarna organizacija na početku građanskoga rata, glavni organizator antifašističkog otpora, ini-cijator eksproprijacija, agrarnih kolek-tivizacija i tvorničkih vijeća.1� Iako ne bi trebalo podcijeniti vanjske faktore (u prvom redu građanski rat i puku su-periornu snagu reakcije, koju je podu-pirala Mussolinijeva i Hitlerova vojna moć), poraz revolucionarnih snaga je dijelom bio i posljedica njihovih pogre-šaka i slabosti. CNT je pogotovo morao žrtvovati svoj program radi održavanja saveza s vladom Narodnoga fronta, a neki su njegovi vodeći članovi (koji su također bili militanti izričito anarhistič-kog FAI) čak postali ministri u vladi. ’’Radikalna zemljišna reforma u Re-publici, prihvaćena i proklamirana od strane vlade, bila bi omogućila repu-blikancima da se obraćaju seljacima vojnicima fašističke vojske iznad glava njihovih oficira. Da je madridska vlada proglasila oslobođenje španjolskih ko-lonija, na primjer Maroka, mogli su se bili obratiti maurskim vojnicima Fran-cove vojske da ustanu protiv generala ili dezertiraju u korist Republike. Nisu učinili ništa od toga. Njihova samona-metnuta „buržoaska“ ograničenja is-ključivala su sve stvari takve vrste. Iznad svega, u republikanskim su područjima bili protiv socijalističke revolucije.’’1� Jedna manjinska struja unutar CNT-a (i samostalni marksistički POUM, koji je surađivao sa CNT-om) zagovarali su politički prevrat, ali bi to vodilo lomlje-nju antifašističkog jedinstva i otvore-noj konfrontaciji na barem tri fronta: protiv fašista, republikanske i autori-tarne lijeve vlade kao i samih kapitali-sta. CNT se pokazao nepripremljen (ili nesklon) stvoriti i provesti samostalan program za radničku vlast; bio je ne-spreman povesti bitku za dominaciju protiv drugih struja koje su se borile za kontrolu pod krinkom narodnoga fron-ta, i bio je prisiljen na politiku posluš-nosti i kompromisa, te ga je konačno gurnula na stranu staljinistička, „li-jevo-buržoaska“ i fašistička reakcija.

Glavne kritikeJedno od najvećih sporenja po pitanju sindikalizma odnosilo se na njegovu tendenciju da formira alternativne sindikate odlučne da konkuriraju do-minantnim sindikatima, strukovnim i reformističkim, i da organiziraju ne-

organizirane radnike za koje postojeći sindikati obično nisu bili zainteresi-rani. Potrebno je uzeti u obzir važno, premda ne uvijek potpuno izraženo, razlikovanje (kojega, na primjer, na-glašava Hal Draper) između, s jedne strane, dvojnih/alternativnih sindi-kata koji su proizašli iz stvarnih bor-bi i stvarnog masovnog radničkog pokreta (poput američkog CIO) i, s

partije) iznio, pod utjecajem francu-skih sindikalista, sjajnu, snažnu kriti-ku dvojnoga sindikalizma, te bi svim pristašama toga pristupa bilo kori-sno da razmotre tu njegovu kritiku.18 Međutim, treba vidjeti i nijansiranije stajalište Maxa Eastmana i Karla Ra-deka o IWW-u u Max Eastman, Foster, The Liberator, 1921., kao i veću „tole-ranciju“ Hala Drapera prema IWW-u u svjetlu činjenice da je on probijao novi teren organiziranjem neorganiziranih itd. (Hal Draper, Marxism and the Tra-de Unions, 1970.), da i ne spominjemo nespremnost Jamesa P. Cannona da izravno ukrsti mačeve sa svojom proš-lošću (James P. Cannon, The I.W.W., Fourth International, ljeto 19��.). Uostalom, „svrdlanje iznutra“ sadrži ta-kođer velike opasnosti po revolucionarni pokret, i do sada uglavnom nije uspjelo dati očekivane rezultate (ili možda biti na visini svoga pravog potencijala).19 Druge su važne optužbe bile one o eko-nomizmu i antipolitičnosti. Često se tvr-dilo da je sindikalističko zanemarivanje političke sfere opstruiralo stvaranje de-mokratskih revolucionarnih stranaka, što je na kraju ostavljalo avangardistič-ke opcije kao jedini ozbiljni stranačko-politički odgovor socijaldemokratskoj izdaji. Ove su optužbe bile manje pro-blem marksističkim revolucionarnim sindikalistima kao što su bili Connolly, Debs ili De Leon, koji su imali svoje socijalističke stranke, pa su stoga mo-gli također lako mobilizirati oko pita-nja koja nisu bila striktno ekonomska.Ipak, postojale su i postoje očite, zna-čajne antinacionalističke, antirasistič-ke i antiseksističke implikacije sindi-kalističkih bitaka, pa makar nedostaje njihova eksplikacija. Na primjer, IWW je bio daleko otvoreniji nego većina ostalih radnicama i ženama radnikā. „IWW je optuživan da stavlja žene naprijed. Istina je da ih IWW ne drži

straga, pa one idu naprijed.20 Bio je također među prvima u pokušaju raz-bijanja rasnih granica unutar američke radničke klase i prvi koji je uključio „sve rase“ (Vitezovi rada su isključi-vali Kineze). „Tijekom svoga aktivnog života, od 190�. do oko 192�., IWW je izdao oko milijun članskih iskaznica, od čega oko 100.000 crncima.21 Osim toga, sindikalistička je angažiranost bila važna i u generalnim štrajkovi-ma za opće pravo glasa, a bili su jako angažirani i u borbama za slobodu govora, protiv rata, protiv vojne obve-ze, u borbama lokalnih zajednica itd.Iako su sindikalisti bili često optuži-vani za vulgarni ekonomizam (na pri-mjer od Lenjina i Gramscija), drugi su zapravo napadali njihove tendencije prema univerzalističkom „revoluci-onarnom romantizmu“ umjesto jed-nostavnog koncentriranja na svakod-nevna životna pitanja. Znatan je broj radikala iz IWW i CNT (na primjer) čak pokušavao promicati kontrakul-turne ideje poput slobodne ljubavi. Velika, zapravo središnja, kritika, kao što je ranije navedeno u vezi CNT, je da su sindikalisti – osobito anarhosin-dikalisti – u cjelini propustili učinko-

vito odgovoriti na pitanje državne vla-sti i stvoriti ofenzivan program prema državi, program preuzimanja vlasti.Ovo izbjegavanje problema moći po-goršalo se od vremena praktičkih sin-dikalističkih radničkih udruženja, a sadašnji položaj ideja koje polaze od radništva posebno je nepovoljan na anarhističkoj ljevici. Središnji položaj radničkog pokreta na ljevici, i osobito u anarho-socijalističkoj politici, ozbiljno je doveden u pitanje, a radnički pokret kao cjelina na mnoge načine zaostaje za „novim socijalnim pokretima“. Slo-bodarski revolucionarni sindikalni po-kret je uglavnom izgubio svoju prirod-nu ideološku osnovicu, barem zasada.

PadUspon i pad sindikalizma, kao ma-sovnog pokreta koji je dominirao re-volucionarnim lijevim krajolikom na početku dvadesetoga stoljeća,22 neki su uspoređivali sa zvijezdom repaticom, a drugi s očito neuspjelim konceptom.Početak je, kao i u slučaju nekih dru-gih revolucionarnih pokreta, mno-go obećavao. Između 1902. i 1908. francuski je CGT doživio brz rast sa 100.000 na �00.000 članova – „od ukupno sindikaliziranoga stanovništva koje je brojalo 900.000 radnika. Nje-gova borba za radni dan od osam sati, […] za slobodan dan svakoga tjedna, za povećanja nadnica i poboljšanja radnih uvjeta – borba koja je često bila okrunjena uspjehom – učinila ga je predstavnikom najljepših aspiraci-ja radničkoga pokreta za emancipa-cijom“.23 Isti je taj CGT kasnije pao pod reformističke, vladine i ekstremno nacionalističke utjecaje. Danas je naj-veća i jedna od najposlušnijih sindi-kalnih konfederacija u Francuskoj. Iako su neki tvrdili da je „zlatno doba

vremenu taj novi svijet činio vrlo blizu. ’’Velika je zasluga slobodarskog so-cijalizma u Španjolskoj, koja sada dolazi do izražaja u CNT i FAI, da je već od dana Prve internacionale školovao radnike u duhu koji cijeni slobodu iznad svega i smatra inte-lektualnu samostalnost svojih pri-staša osnovicom svoga postojanja.’’12

druge strane, ideološkoga dvojnog sindikalizma: „umjetnih“ pokušaja „izmišljanja“ masovnih alternativnih organizacija „iz čistoga mira“, i to če-sto s radikalnom frazeologijom koja je većini radnika tuđa i zastrašuju-ća, pa je stoga smetnja organiziranju.Nadovezujući se na Lenjina iz „Dječje bolesti ’ljevičarstva’ u komunizmu“16, Trocki se jako usprotivio strategijama dvojnoga sindikalizma i naglasio apso-lutnu nužnost rada unutar postojećih masovnih sindikata nasuprot tenden-ciji formiranja ideološki čistih sindika-ta i okretanja leđa onim radnicima koji su vezani za birokratske sindikate.17

Neka su sindikalistička radnička udru-ženja izrasla iz postojećeg radničkog pokreta putem „svrdlanja iznutra“ u masovnim sindikatima (npr. francuski CGT, djelomično CNT i rani američki IWW). Australski IWW se uglavnom držao programa „svrdlanja iznutra“ sa znatnim uspjehom i vrlo jakim po-ložajem u početnom australskom rad-ničkom pokretu. Temeljio se na shva-ćanju o „svjesnoj manjini“ i dvojnom članstvu u dominantnim radničkim sindikatima kao i u IWW-u, koji je tvorio borbeni duh tih organizacija. U SAD-u je William Z. Foster (ka-snije jedan od vođa Komunističke Elizabeth Gurley Flynn

Connolly Debs De Leon

(P)OGLEDI

66

(P)OGLEDI

67

sindikalizma“ ograničeno na razdoblje prije Prvoga svjetskog rata, zapravo je to još uvijek pretežno bila forma-tivna faza, a početak 1920-ih godina označava zenit sindikalizma (barem u smislu članstva), makar je doba pro-cvata španjolskog CNT došlo kasnije.Međutim, ruska je revolucija značila „početak kraja“ za sindikalizam. Sve više ga se smatralo „starim šeširom“, bez onakvih „uspjeha“ na kakve su bolj-ševici mogli ukazivati i koji je nesposo-ban shvatiti novu političku arenu što se otvarala. Anti-sindikalistička politika Treće internacionale i uspon komuni-stičkih partija također nisu pomagali. Staljinovo „Treće razdoblje“ (s uspo-stavljanjem „crvenih sindikata“) do-datno je erodiralo položaj sindikalista. U Berlinu je 1922. osnovano Među-narodno radničko udruženje (IWA2) kao sindikalistička protuteža Drugoj i Trećoj internacionali. Konferenciji su prisustvovali, među ostalima, Re-gionalna organizacija argentinskih radnika (FORA) koja je izgleda pred-stavljala oko 200.000 članova, orga-nizacija Industrijski radnici svijeta iz Čilea koja je predstavljala oko 20.000 članova, Slobodni radnički savez Nje-mačke (FAU) s oko 120.000 članova, Talijanski sindikalistički savez (USI) s oko �00.000 članova, Generalna konfederacija radnika Portugala s oko 1�0.000 članova, Središnja organi-zacija švedskih radnika (SAC) s oko 32.000 članova, Nacionalni radnički sekretarijat Nizozemske kao predstav-nik oko 22.000 radnika, Komitet za obranu revolucionarnog sindikalizma Francuske [koji se odvojio od CGT] kao predstavnik oko 100.000 radni-ka i Federation du battiment iz Pariza koja je predstavljala oko 32.000 člano-va. „Španjolski CNT nije mogao posla-ti delegate zbog žestoke klasne borbe koja se vodila u njihovoj zemlji pod diktaturom Prima de Rivere. Međutim, oni su se pridružili iduće godine.’’2�

Drugo, daljnji važan faktor kojega treba uzeti u obzir u vezi s padom popularno-sti sindikalizma bila je krajnja represija koja je često osujećivala organizacijske napore i uništavala već ostvarene do-bitke. Radnici i sindikalni organizatori (često jedne te iste osobe u slučaju sin-dikalizma) bili su podvrgavani meto-dama poput, među ostalim, huškanja na crvene, masovnih deportacija, du-gog utamničenja ili samozvanog dije-ljenja „pravde“ od strane mase npr.2�

’’Argentinska FORA bila je, usred unu-

tarnje prepirke 1931., zabranjena od strane vojske, i nije nikada obnovila svoju važnost unutar sindikalnoga po-kreta. Čileanski je IWW razbila Iba-nezova diktatura. Njemački su pokret likvidirali nacisti, a španjolski je CNT uništila 1938-39. lijevo-desna kombi-nacija staljinista i falangista (…) Sala-zar je uništio portugalski pokret. Bra-zilski su sindikalisti osjetili bič Varga-sovog režima (…) Castrov je režim do-krajčio kubanske sindikaliste, što nije uspjelo ni Machadovom ni Batistinom režimu (…) Komunističke, fašističke i vojne diktature slomile su pokret u Ar-gentini, Brazilu, Rusiji, Njemačkoj, Ita-liji, Bugarskoj, Španjolskoj i Portugalu. Državna je represija također odigrala

ni zemalja beskrajno superiorni kad se radi o organizacijskoj veličini – sve to doprinijelo je slabljenju sindikalizma. Konačno, centralizacija politič-ke i ekonomske moći bila je pre-vladavajuća tendencija dvadese-toga stoljeća. Sindikalističke su ideje išle protivno toku povijesti.

Danas i sutraGeoffrey Ostergaard, proučavatelj rad-ničke kontrole, ustvrdio je 19��. da se ’’sindikalizam iz razdoblja 1900-1920. ukazuje sada kao veliki herojski pokret proletarijata, posljednji očaj-nički pokušaj da se, prije nego što je društvo upalo u menedžerski ponor, ostvari emancipacija proletarijata nje-govim vlastitim naporima, da se iz-gradi distinktna proleterska kultura očišćena od svih tragova buržoaske ideologije i da se razvije osobitu pro-letersku metodu društvene akcije.’’27

Ponovno oživljavanje tradicionalnoga sindikalizma i zasebnih „slobodnih sindikata“ zaista ne izgleda vjerojat-nim, barem ne u razvijenim zemljama. Sindikalistička radnička udruženja čine se još uvijek posve ostvarljiva u zemljama Trećega svijeta gdje je ni-ska razina sindikalne organiziranosti a postoji hipereksploatacija, niža ra-zina političkoga predstavništva i veća razina izravnog klasnog konflikta, što sve zajedno nudi prilike za borbene, klasne sindikate. Poznatiji su pri-mjeri energični meksički FAT (Frente Auténtico del Trabajo, s oko �0.000 članova i aktivnim odnosom s američ-kim klasnim sindikatom UE - United Electrical, Radio and Machine Workers of America) i veliko indonežansko pro-tosindikalističko radničko udruženje FSPNI (s navodno blizu milijun čla-nova). Osobito je upadljiva borbenost južnokorejskog radničkog pokreta.Značajne su akcije također ostvarili neki manje ideološki, „reformistički“ klasni sindikati (dio je njih okupljen u FESAL – Europskoj federaciji alter-nativnoga sindikalizma). Takvi su sin-dikati SUD u Francuskoj koji su pod utjecajem demokratskoga socijalizma i ideja o odborima baze; švedski sin-dikalistički SAC (oko 10.000 člano-va) koji kontrolira dio brodogradilištā i poštansku službu; španjolski CGT (gdje se tvrdnje o broju članova kreću od 60.000 do 100.000).28 Osobito je zanimljiv talijanski pokret sindikata

baze - COBAS-i („Comitati di base“, odbori baze), sindikati proizašli iz radikalizacije 1960-ih godina (koja je dosegnula svoj politički vrhunac u „vrućoj jeseni“ 1969., premda se broj talijanskih tvorničkih vijeća stalno povećavao od 1969. do 1973.); takvi sindikati imaju nekoliko stotina tisuća članova, pretežno u školstvu, ali isto tako, na primjer, među metalskim rad-nicima.29 Moglo bi se tvrditi da njihova prisutnost pridonosi specifičnoj borbe-nosti talijanskoga radničkog pokreta. Neke bi nesektaške revolucionarne sindikalne organizacije mogle pružiti jednu od osnovica za vrlo progresivan rad u masovnim organizacijama, kad bi se same više preobražavale u bor-bene mreže običnoga članstva koje bi aktivnije intervenirale u konzervativ-nim masovnim organizacijama. Kad ultraljevičari izjavljuju da se sindikate „sada može smatrati posebnom poli-cijskom snagom raspoređenom protiv radnika,“30 to je prepoznavanje, ali i preuveličavanje, strukturalnih tenden-cija koje su sigurno prisutne, pa čak i dominantne u ovom stadiju sindikaliz-ma u „razvijenom“ svijetu. Međutim, sindikati nisu statične tvorevine – oni su i sami prostori u kojima dolazi do stalne klasne borbe za vlast između sindikalne birokracije i radnikā. Tu se borbu ne smije zanemarivati, ali je po-trebno aktivno odupiranje porobljava-nju od strane sindikalne mašinerije.31 Socijalisti bi trebali raditi sa sindi-kalnim dužnosnicima, ali i protiv njih kada je to potrebno; trebali bi pridono-siti gradnji jakih i izravno demokrat-skih zasebnih organizacija u proizvod-

nim pogonima; kombinirati borbe, poticati solidarnost među takvim za-sebnim organizacijama; i ukazivati na političku vezu između borbe za nepo-sredne ciljeve i gradnje boljega svijeta. Sam je sindikalizam ideologija koja će postojati i dalje, premda neke od njego-vih ranijih strategija nisu izdržale pro-bu vremena, osobito one koje fetišizira-ju organizacijsku čistoću nauštrb anga-žiranja sa radnim masama u ne posve "čistim" organizacijama i pokretima. Nužna je načelna i hrabra opozicija bi-rokratskom gušenju radničkih organi-zacija. Međutim, ona treba izbjegavati dobronamjerne ali ultralijeve fantazije koje mogu u krajnjem samo osujeći-vati nastojanja slobodarskih revoluci-onara. Jedini način da ideje radničke moći i solidarnosti budu relevantne za sadašnjost i budućnost je angažiranje s prosječnim (i ispodprosječnim) rad-nicima i organska veza sa stvarnim, postojećim radničkim pokretom kroz uključenost u masovne narodne bor-be i organizacije, s jasnom strategi-jom usredotočenom na jačanje polo-žaja i samoorganiziranosti radništva.

Preveo prof.dr. Luka Marković

Ovaj je članak prethodno objavljen u vodećem američkom marksističkom časopisu New Politics.

ulogu u slabljenju čileanskog i ame-ričkog IWW-a i meksičkog CGT-a.’’ 26 Kooptiranje se pokazalo plodnije u drugim slučajevima, poput onoga polj-ske Solidarnosti (njezin puni naziv, koji odražava njezin početni polu-sindika-listički duh, još uvijek je „Nezavisni samoupravni sindikat „Solidarnost“).Osim toga, daljnji faktori poput pro-mjene ekonomskih struktura s novim nesindikaliziranim privrednim grana-ma u kojima je teško organizirati i koje su neprobojne političkim sindikatima; načela poljoprivrednoga kolektivizma – prihvatljiva u Španjolskoj ili Ukrajini, ali ne u područjima gdje je individualno vlasništvo tradicionalno; borbeni anti-klerikalizam koji je zapravo pridonio razdvajanju radničke klase po religij-skoj liniji, umjesto da istinski pomogne ukidanju njezinih negativnih efekata; kooptiranje i konkurencija od strane konzervativnih, mainstream i poslovnih sindikata3, koji su sada u golemoj veći-

skom” sindikatu radnici su se mogli pripremati da izravno preuzmu društvo. Radni ljudi koji su shvaćali svoju moć imali su sposobnost djelovati u skladu sa svojim temeljnim pravom da ekspropri-raju i dijele s drugim radnicima širom svijeta sve što su kolektivno proizveli.“ (Paul Buhle, The Le-gacy of the IWW, Monthly Review, lipanj, 2005.) 4. Načela, ciljevi i propi-si Međunarodnog udruženja radnika. 5. „Uspon IWW u Sjedinjenim Državama bio je dijelom odgovor na iste opće tendencije koje su pokrenule rast revolucionarnoga sindikalizma u zapadnoj Europi: oportunizam, reformizam i parlamentarni kretenizam.“ (Lenjinov predgovor pamfletu Voinova (Lunačarskog) o stavu partije prema sindikatima, 1907, u International Com-munist Current, What is Revolutionary Syndica-lism.)6. Vidjeti Gwyn A. Williams, Proletarian Order: Antonio Gramsci, Factory Councils and the Origins of Italian Communism, 1911-1921, London: Pluto Press, 1975. 7. „Budimo načisto s funkcijom industrijskog/granskog sindikaliz-ma. Funkcija mu je da gradi radničku republi-ku unutar ljuske političke države kako bi, kad industrijska republika bude potpuno organi-zirana, mogao slomiti ljusku političke države i stupiti u njezinu shemu svijeta. Međutim, u pro-cesu građenja, tijekom razdoblja dozrijevanja, mehanizam političke države se može koristiti da pomogne pri formiranju embrija radničke republike.“ (James Connolly, Industrial Unio-nism and Trade Unionism, u Selected Writings, London: Pluto Press, 1997., str. 161.) 8. “IWW je nazivan crvenim, ali ga nitko nikada nije nazvao žutim (plašljivim, izdajničkim nap. prev.)” (Bill Haywood, “What Everyone Should Know Abo-ut The IWW”). Dugoročni je cilj, umjesto puke pasivnosti, razviti klasnu svijest i solidarnost.9. Na ponešto simplicistički način, Connolly piše: „Osjećam da ne možemo prejako inzistirati na ovoj točki. Politička se podjela rađa iz indu-strijske podjele; političko se štrajkolomstvo rađa iz industrijskog strukovnog štrajkolomstva; poli-tička slabost potpuno drži korak s industrijskom slabošću. Radi se o aksiomu, što ga nameću sva vjekovna iskustva, da će oni koji vladaju indu-strijski vladati i politički, te da će stoga oni koji su podijeljeni industrijski ostati nemoćni politič-ki. (…) Oni koji djeluju u prilog industrijskoga/granskog sindikalizma istinski surađuju ka tom cilju čak i kad nimalo ne mare za političke aktiv-nosti.“ (James Connolly, Socialism Made Easy u Selected Political Writings, op. cit., str. 268-271.) 10. Iain McKay, “1905: Origins of the Social Ge-neral Strike,” Anarcho-Syndicalist Review, broj 42/44, zima, 2006., str. 9-12. 11. Cedric Du-rand, For a New Strategic Model, International Socialist Tendency Discussion Bulletin, broj. 7, 2006., str. 10. 12. Rudolf Rocker, op. cit., str. 65. 13. Jose Peirats, The CNT in the Spanish Re-volution, Hastings: The Meltzer Press, 2001., str. 97. Vidjeti oba sveska glasovite antologije o CNT-u ovog istaknutog povjesničara CNT-a. Po drugim je autorima CNT tijekom vrhun-ca revolucije imao milijun članova (na primjer Murray Bookchin, To Remember Spain, San Francisco: AK Press, 1994.), čak i dva miliju-na (Gambone, Syndicalism In Myth and Re-ality, Montreal: Red Lion Press, 1995., str. 5). 14. Poznati talijanski antifašist Carlo Rosselli, profesor ekonomije, rekao je: „U tri je mjeseca Katalonija bila u stanju uspostaviti novi društve-ni poredak na ruševinama staroga sustava. Za to su uglavnom zaslužni anarhisti, koji su pokazali vrlo upečatljiv osjećaj mjere, realističko razumi-jevanje i organizacijsku sposobnost … Sve su se revolucionarne snage Katalonije ujedinile u pro-

Bilješke1.Izraze “industrijski/granski unionizam” i „sin-dikalizam“ ili „revolucionarni sindikalizam“ obično se koristi kao uzajamno zamjenjive, pri čemu je riječ „sindikalizam“ u osnovi englesko prevođenje francuskog izraza „revolucionarni sindikalizam“ („syndicalisme revolutionaire“). Iako je povijesno čest bio put dvojnoga sindi-kalizma (uspostavljanja alternativnih sindikata koji su više ili manje eksplicitno revolucionarni ili na direktno-demokratskim pozicijama), bilo bi pogrešno ograničiti definiciju revolucionarnoga sindikalizma jedino na strategije dvojnoga sindi-kalizma, jer su mnogi sindikalisti odlučili raditi i unutar postojećih sindikalnih struktura. Ovdje se prilično zamućuje razlika „sindikalizma u stro-gom smislu riječi“ i demokratskog marksizma, ali nam nije ni namjera uvijek jasno razgraničiti to dvoje, jer bi takvo razgraničavanje većinom pred-stavljalo proizvoljnu i dogmatsku apstrakciju.2. „Radnici u zemljama romanskog jezičnog područja, u kojima je Internacionala naiš-la na glavnu podršku, razvili su svoj pokret na osnovi organizacija za ekonomsku bor-bu i socijalističke propagande“ (Rudolph Rocker, Anarcho-Syndicalism: Theory and Practice [autor predgovora je Noam Chom-sky], Oakland, CA: AK Press, 2004., str. 47). 3. „U woblijevskoj su viziji sami ’’industrijski/granski’’ sindikati trebali biti građevni blokovi za buduće zadružno društvo. Pridružujući se “gran-

Federico Garcia Lorca

(P)OGLEDI

68 69

PROKULTURAgramu sindikalističko-socijalističkoga karakte-ra: podruštvljenje krupne industrije; priznavanje sitnoga posjednika; radnička kontrola … Anar-hosindikalizam, do sada toliko preziran, poka-zao se velikom konstruktivnom silom … Nisam anarhist, ali smatram da mi je dužnost izraziti ovdje moje mišljenje o anarhistima Katalonije, koji su bili prečesto predstavljani svijetu kao de-struktivan, ako ne i kriminalni element.“ Fenner Brockway, tajnik engleske Samostalne radničke stranke, također podržava anarhosindikaliste: „Neki Britanci i Amerikanci još uvijek smatraju anarhiste Španjolske nemogućim, nedisciplini-ranim ljudima koji se ne mogu kontrolirati. Ovo je polarno daleko od istine. Anarhisti Španjol-ske, putem CNT-a, obavljaju jedan od najvećih konstruktivnih poslova što ga je ikada obavila radnička klasa.“ (Rudolf Rocker, op. cit., str. 66-67.) 15. Sean Matgamna, “Revolution and Betrayal,” Workers’ Liberty 3/6. 16. V.I. Lenjin, “‘Left Wing’ Communism - An Infantile Disorder, London: Bookmarks, 1993., str. 60-61. 17. Leon Trocki, Trade Unions in the Epoch of Imperialist Decay, London: Pathfinder, 1990. 18. William Z. Foster, Bankruptcy of the American Labor Move-ment, Trade Union Educational League, 1922.). 19. ’’Tijekom više od stoljeća razni su ljeviča-ri – ortodoksni marksisti, trockisti, nezavisni socijalisti, komunisti – svi pokušavali refor-mirati AFL i njegovoga sljednika, AFL-CIO. Svoju su strategiju zvali „svrdlanjem iznutra.“ Radilo se o nastojanju da transformiraju tu or-ganizaciju iznutra uz prihvaćanje njezine vlasti, poštovanje njezinih pravila, postupanje po njezi-nim protokolima i upijanje njezinih normi i kul-ture. Ne iznenađuje što im se događa kao agentu FBI-a u filmu Donnie Brasco, koji se infiltrira u

bianism and the Managerial Revolution u The Tradition of Workers’ Control, London: Freedom Press, 1997., str. 104. 28. La CGT se consoli-da como tercera fuerza syndical, Royo y Negro, rujan 2004., u Gambone, op. cit., str. 15. 29. Vidjeti Donato Romito, Anarchist Communists and the Italian ’Base Union’ Movement, Nort-heastern Anarchist, listopad 2003., kao i na web stranici Cobasa “Cobas presentazione versione in inglese.” 30. Towards the Rebirth of the Wor-king Class Trade Union, Il Partito Comunista, br. 205, 1992. 31. Adam Lincoln je predložio model koji se razlikuje kako od tradicionalnoga pristupa „dvojnog sindikalizma“ tako i od pri-stupa „svrdlanja iznutra“ (koji su u prošlosti uvelike prakticirali slobodarski elementi u po-kretima britanskih sindikalnih povjerenika, a potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih godina ra-dikalizirani radnici u južnoj Europi itd.). Adam Lincoln, The IWW and Trade Unions, Bread and Roses, sv. 2, broj 9, listopad 2006., str. 10-11.

1 Industrijski radnici svijeta (Indu-strial Workers of the World – IWW), revolucionarni međunarodni sindikat utemeljen 190�. u Chicagu. Nap. prev.

2 Kratica po engleskom nazivu International Workers’ Association. Nap. prev.

3 Business unions - sindikati orijen-tirani na suradnju sa šefovima. (Nap. prev.)

BORBA ZA NAŠA PRAVAPoniženja kroz koja prolazi radnik

ili radnica najbolje razumeju oni koji rade. Demokratija, na kojoj

je naše društvo navodno zasnovano, prestaje da važi onog trenutka kada do-đeš na posao. Mi smatramo da je jedino pravično ono društvo u kome će radni-ci i radnice donositi sve ključne odluke koje se tiču proizvodnje i proizvoda.U međuvremenu, dok se ne izborimo

za takvo društvo, treba da se borimo za svoja prava. Najpoznatiji oblik di-rektne akcije je štrajk, ali oni koji rade kod privatnika i/ili u uslužnom sektoru veoma teško mogu da organizuju štrajk, budući da lako mogu biti otpušteni, a neko drugi zaposlen umesto njih. Uspo-ravanjem radnog procesa i smanjenjem proizvodnje može se umanjiti gazdin profit, a u isto vreme dobiti plata – pri-tom gazda ne može da te otpusti i do-vede nekog na tvoje mesto. Direktnom akcijom (kolektivno!) postižemo svoje ciljeve. Direktnu akciju možemo spro-voditi bez pomoći vladinih službenika, sindikalnih birokrata i preskupih advo-kata. Direktnu akciju treba primenji-vati na radnom mestu, a ne van njega. Gotovo sve velike pobede koje su radni-

ci i radnice ostvarili u istoriji postignute su direktnom akcijom, bile su nezakoni-te i pod udarom policije. Primera radi, osmočasovno radno vreme, sloboda or-ganizovanja u sindikate i pravo na štrajk su uvelike izvojevani direktnom akcijom.Evo, dakle, nekoliko primera direktne akcije:

NePredVIdlJIVI štrAJkOVI: Nepredvidljivost je od-lično oružje, u jednom gradu u Americi nastavnici su štrajkovali na ovaj način 1991, nisu došli na posao u ponedeljak i utorak, došli su u sredu, nisu došli u cetvrtak, pa su opet došli u petak i ponedeljak. Ne samo da nisu mogli da odpuste nastavnike i zaposle štrajk-bre-here, nego su šefovi morali da budu svaki dan na poslu, što im nije bio običaj. Ova taktika je bila toliko uspešna da je ova vrsta štrajka sada zakonom zabranjena u američkoj državi Pensilvanija, u kojoj se ovaj grad i nalazi.

štrAJk bOlOVANJem: Štrajk bolo-vanjem nije pravi štrajk, ideja je da se blokira rad tako što većina radnika i rad-nica, ili još bolje – svi - istog dana pozo-

mafiju, te zatim počne prostačiti i tući ženu; što su duže unutra to više liče svojim protivnicima, umjesto da bude obrnuto. Zovem to sindromom zamke za žohare. Ljevičari ulaze unutra ali ne izlaze.“ (Robert Fitch u intervjuu što ga je dao Michaelu D. Yatesu, a objavljen je u What’s the Matter with US Organized Labor, Monthly Review Zine.) 20. Elizabeth Gurley Flynn, The IWW Call to Women u Rosalyn Fraad Baxandall, Words on Fire: The Life and Writing of Elizabeth Gurley Flynn, New Brunswick i London: Rutgers University Press, 1987., str. 108. 21. Patrick Renshaw, The Wobblies: Story of the IWW and Syndicalism in the United States, Chicago: Ivan R. Dee, 1999., str. 140. 22. „U godinama 1905-1914 marksistička je ljevica u većini zemalja bila na rubu revolucionarnoga pokreta. Većinu se marksista poistovjećivalo s de facto nerevolu-cionarnom socijaldemokracijom, dok je glavnina revolucionarne ljevice bila anarhosindikalistič-ka, ili barem mnogo bliža idejama i raspolože-nju anarhosindikalizma nego onima klasičnoga marksizma.“ (Eric Hobsbawm, Bolshevism and the Anarchists, Revolutionaries, New York: Pant-heon, 1973., str. 61.) 23. Alexandre Skirda, Fa-cing the Enemy: A History of Anarchist Organi-zation from Proudhon to May 1968, Edinburgh: AK Press, 2002, str. 96. 24. 1922-Today: The International Workers Association. Spomenute brojke o članstvu, koje sam upravo naveo, treba naravno uzeti s oprezom.25. Vidjeti na primjer Bill Haywood, With Drops of Blood the History of the IWW has been Written, i Howard Zinn, “The Socialist Challenge,” A People’s History of the United States. 26. L. Gambone, Syndicalism In Myth and Reality, Montreal: Red Lion Press, 1995., str. 4-8. 27. Geoffrey Ostergaard, Fa-

vu i kažu da su bolesni. Za razliku od zvaničnog štrajka, ovaj metod može se koristiti na pojedinim odeljenjima većeg radnog mesta, i to bez sindikata. Ovo je omiljen metod direktne akcije koji kori-ste zaposleni u javnim poslovima. U jed-noj umobolnici, samim pomenom štrajka bolovanjem radnički zahtevi su ispunje-ni. U jednoj velikoj samousluzi radnik je pomenuo šefu, dok su pričali o članu sindikata otpuštenom nedavno, da vlada gripa i da ne bi bilo čudno da se neki dan na poslu niko ne pojavi. Ubrzo je nekoli-ko ljudi javilo da je bolesno, šef je shva-tio poruku i vratio sindikalca na posao.

SOlIdArNOSt: Najvažnija stvar je or-ganizovanost. Ako jedan radnik ili rad-nicaprotestuje, šefovi će ga/je smrviti, ali ako svi ustanemo zajedno, usklađeno, šefovi cenas shvatiti ozbiljno. Oni mogu da otpu-ste pojednica, ali ne mogu da otpuste celuradničku klasu. Oni nas trebaju jer žive od našeg rada, ali oni nama nisu po-trebni! Uspeh svih taktika koje su opi-sane (i koje će biti opisane) zavisi od solidarnosti i koordinacije velikog broja radnika i radnica. Pojedinačne sabota-že zadovoljavaju samo ličnu potrebu za osvetom, ali ništa neće ulepšati dan više od mase besnih radnika i radnica koje se za svoja prava bore direktnom akcijom.

Jasna Tkalec

Ubili su ga u ljetnje svitanje, ne zna se da li 18. ili 19. augusta 1936. U zoru toga dana odveli

su ga u lancima u blizini Granda u nje-govoj “Andaluziji plača” u udolini kraj Izvora Suza. Užas je te zore carevao u dolini Viznar, toliko sličnoj arapskim krajolicima, među narančama i ma-slinama. Nekoliko dana ranije falan-gisti su uhapsili i ubili socijalističkog gradonačelnika Granade. Kad se čulo za hapšenje Lorce, koji je upravo do-živio svjetsku slavu s dramom Yermai i tek bio završio svoj poslednji kazališni

grozan bješe – tako danas još pričaju starci – da su im se nakostriješile kose i da se rastalila živa u ogledalima.”Priča se da ga je falangistička mi-licija ponižavala, da mu se rugala i obasipala ga uvredama prije no što ga je ustijelila s još dvojicom drugova.”Maricon!””Peško!” bila je posled-nja uvreda, koju su mu doviknuli. “Majko, kad umrem – neka to znaju gospoda.Pošalji azurne telegrame, koji neka polete sa juga prema sjeveru.”Nisu poslali telegrame. Za smrt pje-snika doznalo se tek kasnije s mnogim potresnim vijestima o napadu naci-onalista, falangista i fašista na repu-blikansku Španiju. Tada je već ležao

Nitko ga nije toliko oplakivao kao Ne-ruda, a u Španiji je bjesnio građanski rat i bilo je mnogo toga da se opla-kuje, ne samo Garcia Lorca, pjesnik Andaluzije, Cigana i torera, nego i pjesnik neumrlog duha, pobune pro-tiv fašizma i ratom rastrzane zemlje.

Vjernost antifašizmu

“Nisam ništa učinio” kazao je Garcia Lorca svojim krvnicima. A ipak učinio je nešto. Bio je antifašist i republika-nac. Potpisao je Manifest anitifaši-sta, služio republikansku Španiju kao kulturni i ranije teatarski radnik, a kad su se nacionalisti pobunili, otvo-reno je stao na stranu ljevice. Kazao je: „Ja sam integralni Španac i bilo bi mi nemoguće živjeti bilo gdje van granica Španije, ali mrzim one Špance s povezom preko očiju, koji misle da se žr-tvuju za Domovinu, a ne vide ništa. Brat sam svima ljudima i odvratan mi je čovjek koji se žrtvuje za apstraktnu naciona-lističku ideju zbog same činje-nice što ljubi svoju domovinu s povojem na očima. Dobar Kinez bliži mi je od rđava Španjolca. Iako sam do srži sin Španije, prije svega ostajem sin svijeta i brat svih ljudi.“ Bilo je to dovolj-no da ga ubiju tog ljeta 1936., vezanih ruku, metkom u leđa, uzvikujući naj-težu pogrdu za frankiste: „Maricon!“Rođen 1898. u Fuente Vaqueros u An-daluziji kao sin veleposjednika i siro-mašne, ali veoma obrazovane učitelji-ce, Federico Garcia Lorca stiže u Ma-drid 1919. godine u čuvenu Residencia de Estudiantes u kojoj će se sresti sa svojim životnim suputnicima i drugo-vima Bunuelom i kasnije Salvadorom

Andaluški pas

komad, Krvavu svadbu, zauzeli su se i ustali na noge mnogi. Lorcin brat u prvom redu, ali i kompozitor Manu-el de Falla, pored cijelog naprednog svijeta izvan granica Španije. Baš zato je stvar urađena brzo, bez i primisli o bilo kakvom sudu, u potaji i grubo. Tako su odlučili falangistički guverner Andaluzije Guzman i general Quepe de Llano. Streljati. Nisam učinio ništa – govorio je pjesnik suznih očiju. Hici su odjeknuli kao stihovi: “Njegov krik

PROGLAS ANARHO SINDIKALISTIČKE INICIJATIVE (ASI) “Umrem liOstavite balkon otvoren Dijete naranče jede(Vidim sa svog balkona) Kosac žito kosi(Čujem sa svog balkona) Umrem li,Ostavite balkon otvoren!

u zajedničkom grobu, s mnogim po-bijenim antifašistima. Do 197�., to jest do Francove smrti, u toj zemlji ime pjesnika nije se smjelo spominjati. A Lorca je pisao: “Dođe smrt smrtno ozbiljna i upita: kada da dođem?” A došla je odmah u njegovoj trideset i osmoj godini, kad je već bio slavan ne samo u Španiji nego i u svijetu, kad je njegovo djelo bilo u punom jeku i, kako je napisao Neruda, kad bi, da je ostao živ, poklonio španskom idiomu najra-skošniji pjesnički opus ikada napisan.

70

PROKULTURA

71

PROKULTURAvadora Ana Maria, koju će Lorca za-voliti i obožavati, ali samo kao anđela. Napisat će joj i mnogo stihova u kojima će je nazivati svojim arhanđelom Ga-brijelom. Prava strast je za drugog. Iako je za Anu Mariju Lorca napisao:”To je najljepša djevojka koju sam ikada u ži-votu vidio”, ljubav će se razviti prema bratu, a ne sestri. Posvetit će mu odu, na koju će Dali biti ponosan cijelog života….”O Salvadore Dali maslina-sta glasa!…Ne hvalim tvoj mladalački nesvršeni potez kista, već opijevam čvr-sti pravac tvojih strijela. Pjevam tvoj krasan napor obasjan svjetlom rod-ne Katalonije i tvoju ljubav, ukoliko je nju moguće objasniti. Moj pjev tiče se tvog srca astronomskog i nježnog.”Da li je Dali bio u stanju da odgovori na tu, takvu i toliku, ljubav? S Lor-com dijeli istu nelagodu, koju izaziva žensko tijelo, isti osjećaj tjeskobe, pri-jetnje i straha od fizičke bliskosti sa ženom. Heteroseksualni odnos Lorca će nazvati “džunglom krvi”. Bunuel je o Daliju napisao:”On praktički nije imao seksualnog života. Imao je veli-ku imaginaciju sa blagim sadističkim sklonostima. Potpuno aseksualan, u mladosti se rugao momcima, koji su voljeli žene i tražili njihovu ljubav”.Sam je sebe zvao “velikim masturbatorom”i tvrdio je da osje-ća gnušanje prema ženskim spolnim organima, koje je crtao sa gađenjem. Teoretizirao je svoju seksualnu autosu-ficijenciju, objašnjavajući kako u nje-mu postoje i muški i ženski elementi, pa mu prema tome nitko nije potreban.Kakva je bila njegova veza s Lorcom? Zacijelo velika ljubav, velika bliskost, veliko prijateljstvo. Iako su fizički uspjeli svega jednom voditi ljubav, bar tako je kasnije tvrdio Dali, i to uz prisustvo jedne djevojke, Margari-te Manso. Ipak, ostalo je niz pjesama, niz pisama, ne Lorcinih, koja su sva uništena, već Dalijevih. Zajednička za-ljubljenost u San Sebastijana, u njegov martirij i u njegovu smrt. O njemu je Dali napisao poseban esej. Činilo se da ništa ne može razdvojiti ovo dvo-je umjetnika, koji se nadopunjavaju, zamjenjuju, nadahnjuju, obožavaju jedan drugoga. Katkad Lorca slika, a Dali piše pjesme. Bila je to velika in-spiracija i velika ljubav, erotska, heroj-ska i tragična, kazat će kasnije Bunuel. Ali od početka bilo ih je tro-je. I Bunuel odvodi Dalia u Pariz.Dali jednoga dana naprosto odlazi bez riječi objašnjenja. On ostavljaju-

ći Lorcu samog u Španiji, sa svojom španskom slavom, španskim suncem i španskim stihovima, koji će dva na-drealista smatrati isuviše patetičnim ili će bar tako misliti Lorca. Odlaze u Pariz koji je prijestolnica svih umjet-ničkih avangardi, napuštaju Španiju, jer im je postala dosadna i pretije-sna. Odlaze da steknu svjetsku slavu.Lorca pada u tešku depresiju, ali gotovo istovremeno uspjeva otići u Sjedinjene Američke Države sa državnom stipen-dijom. Tu drži predavanja, čita pjesme, piše veoma mnogo i vidi još više. Ne

njih dvojica pišu scenario za film An-daluski pas. To je djelo nastalo ukršta-njem dva rasplamsana košmara, dvije bujne halucinacije. Tko god bude sma-trao ovaj film “lijepim i poetičnim”, teoretizirali su autori, jeste imbecil.Ispostavilo se da je imbecila bilo mnogo. Na premijeri su u sali bili Picasso i Max Ernst, Cocteau, Breton, Magritte, Eluard, Ara-gon i Man Ray. Svi su oduševljeni. U filmu osim scena koje su izaziva-le jezu nije bilo ni Andaluzije ni psa. Ipak, onaj tko misli da su dvojica nadre-alista, koji naglašavaju, da u scenama ne treba tražiti bilo kakvi smisao, ipak ciljala na njega, jeste Lorca. Uvjeren je, da je baš on Andaluški pas, kojem su se narugala dvojica prijatelja. Rana je duboka, ali tu je taj put u SAD i zatim nezaboravni boravak na Kubi, gdje će se utješiti. Vrijeme provedeno na Kubi, čiji jezik razumije, gdje njegova poezija opija, dok se on sam opija kubanskom muzikom, jedno je od rijetko sretnih razdoblja u pjesnikovom životu. Tri mjeseca velike, gotovo apsolutne sreće. Osjeća boje Kube, njene unutrašnje vi-bracije, njene muzičke i plesne ritmove, njenu privlačnost i senzualnost. I baš tu će napisati dramu Publika, najizravnije i najpotresnije dotad napisano prizna-nje homoseksualnosti. To je suvremena drama o Romeu i Juliji, koji nisu mla-dić i djevojka, već oboje muškog spola: oni zahtijevaju da žive otvoreno svoju strast, bez maske i bez osjećaja krivnje.Poslije Kube Lorca se vraća u Španiju i nastavlja živjeti, pisati i voljeti dru-ge, kipara Emilia Aladrena, za ko-jeg tvrde da mu nije uzvratio ljubav, i zatim Rafaela Rodrigeza Rapuna, mladića koji studira za inžinjera, ali voli književnost i neizmjerno voli Lor-cu. I Lorca ga voli, a možda voli i još neke druge, ali nikad i nikog tako ni tako potpuno ni tako intenzivno kao u mladosti onog s kojim je pomije-šao i podijelio inspiracije i talente, ukuse i simpatije: Salvadora Dalija.

Avido Dolari

A Dali u Parizu postaje plijenom ru-ske muze nadrealista Gale, žene Paula Eluarda. Ali Gala je žena s glavom na ramenima, ona je u tim suludim umjet-nicima ili umjetnicima koji izigravaju da su suludi otkrila kako mogu postati

samo Harlem nego i stropoštavanje burze kobne 1929. godine, te početak velike krize. Vidi basnoslovna bogat-stva i neizmjernu bijedu. Vidi strašnu nepravdu ovoga svijeta i jednom zauvi-jek odlučuje, da stane uz one, koji ne-maju ništa. A istovremeno oslobađa se i nekih unutrašnjih brklji, prihvaća sebe takvim kakav jeste. Piše: ”Želim svoju slobodu. Svoju ljudsku ljubav u najta-mnijem kutu onoga vjetra, kojeg nitko neće. Ljudsku ljubav želim…Želim pla-kati, jer mi se plače, kao što plaču dje-ca u zadnjoj klupi, jer nisam ni muš-karac, ni pjesnik , ni lišće, već zapešće, što osjeća stvari s naopake strane.”Dali boravi kod Bunuela, koji mrzi homoseksualce i koji je iznenada po-stao ljubomoran na tu ljubav i to pri-jateljstvo Lorce i Dalija, iz kojeg je on iznenada ostao isključen. U pet dana

Dalijem. Studira filozofiju i zatim pra-vo. Divno pjeva i svira, čak i slika, ali najljepše od svega čita stihove. Isprva tuđe, a zatim svoje. Ganutljivo lijepe.Stihove o Andaluziji i njenim pejzaži-ma, njenim Ciganima i njenim pjesma-ma, njenim ljudima i njenim naranča-ma, njenim putevima, koji svi vode ne u Cordobu ili u Granadu, već u smrt. Kažu da je rijetko tko živio sa tako jakim predosjećanjem vlastite smrti kao Garcia Lorca. O njoj je često pi-sao, mislio, govorio. Ipak, kad je došlo do izbijanja Građanskog rata i kad su mnogi osjetili da mu je život ugrožen, i pozvali ga da emigrira u Meksiko ili u Kolumbiju - odbio je. Kazao je: Moje mjesto je u Španiji, među mojim narodom. Među onima, koji nemaju ništa i sad se spre-maju da im oduzmu i to ništa…Za vrijeme boravka u Residencia de Estudiantes ističe se svojim neobičnim stvaralačkim žarom, snagom i živošću, šta ga čini centrom pažnje ma gdje se nalazio, a osim toga je i neobično li-jep: duge crne kose i tamnih očiju. Pametan i talentiran, izvrstan kozer i zabavljač, Lorca osvaja srca drugova i djevojaka. Ipak u Garcijinom pogledu ima neka skrivena dubina, neka nepoj-mljiva tuga: usred najbučnije zabave ili najzanimljivijeg razgovora, kao da mu najednom oblak pređe preko lica, kao da postane iznenadno odsutan ili sjetan. Govorio je da je u tim časovima

"Najveća sramota"On - tako lijep, tako muška izgleda, tako Španac - nije osjećao ono što je bio najveći ponos Španaca u životu i u pjesmi i plesu: privlačnost prema ženskom tijelu. To ga je ispunjavalo neizrecivom patnjom, iako mu nisu bili uskraćeni ljubavni osjećaji. Zar nisu njegovi stihovi: “Ah, koliko me truda košta ljubiti te koliko te ljubim!” Kome su bili namijenjeni ti stihovi? Vjerojatno Salvadoru Daliju, koji će imati s njim dvosmislenu vezu, iako se baš ne bi mogla smatrati u potpuno-sti homoseksualnom. Ipak, Dali će biti najveći prijatelj, najveća ljubav i naj-veći izdajnik Federica Garcie Lorce…A priče je počela ranih dvadesetih u Madridu, kad se u istoj Residenciji upoznaje sa pomalo grubim Aragon-cem, Bunuelom, a zatim se tu po-javljuje i jedan nešto mlađi talenat. Neopisovo ekscentričan, ali i plašljiv, sumanutog ponašanja i odjeće, ali i velikog slikarskog dara Katalonac Salvador Dali ulazi kao treći u dotada ogromno prijateljstvo Lorce i Bunuela.U to je vrijeme Lorca imao dvade-set i četiri godine, Bunuel dvadeset i dvije, a Dali osamnaest. Njihovi se životi vezuju u klupko iz koga će se roditi ogromna prijateljstva, ogromna djela, ali i ogromna izdajstva. Lorca je najstariji i na neki način vođa tog nerazdvojnog trojsta. Osvaja gitarom, pjesmom, glumi skečeve, imitira, ima smisla za scenu, za pantomimu i za teatar. Čini se da je mnogostruki tale-nat i da može da izabere koju mu dra-go vrst umjetnosti. Bunuel će kasnije kazati: “Najveće remek djelo bio je on sam.” A zatim nastavlja: ”Mada se či-nilo da je bilo malo zajedničkog izme-đu tog rafiniranog Andaluzijca i gru-

bog Aragonca, bili smo nerazdvojni.”Uveče bi Lorca čitao stihove. “Čitao ih je divno. U kontaktu s njim pola-ko sam se preobražavao, vidio sam kako predamnom otvara jedan sa-svim novi svijet, a on je ta vrata otš-krinjavao za mene malo po malo.” Bio je to svijet umjetnosti, svijet lje-pote. I Bunuel nastavlja: ”Šta god da je čitao, ljepota je izvirala sa njego-vih usana. Gorio je poput plamena.”Lorci i Bunuelu pridružuje se Dali. Za-jedno slušaju džez, odlaze u kino. Omi-ljeni su im filmovi Bustera Keatona. Zajedno izmišljaju kategoriju gnjilih: a gnjili su svi starom odani, starinski i staromodni, prevaziđeni, anahroni, gluhi i slijepi za inovacije, konvencio-nalni, dosadni i ograničeni. Praktički to je ostatak svijeta, osim njih trojice. I u Madridu u Residencia de Estudiantes u to se vrijeme događaju značajne sva-ri. Mnogo je toga novog na svijetu što mladići moraju da čuju, vide, osjete, nauče. Drže im predavanja ljudi kao Albert Einstein, Paul Valery, Marie Curie i Paul Claudel, Le Corbusier i Bergson. Nije zanemarena ni mu-zika. Za njih sviraju Andre Segovia, Maurice Ravel i Igor Stravinsky.Tako je eto Residencia postala jedno od najtraženijih sastajališta u Madridu. U njemu žive tri buduće veličine, čija će djela obilježiti stoljeće na pozornici i na papiru, na platnu i na filmskom platnu. No ubrzo se nešto događa između Gar-

osjetio vlastitu smrt ili možda ono što ga je još više od nje strašilo ili muči-lo, to što je drugačiji, različit od dru-gih, što je bio ono što je u katoličkoj Španiji predstavljalo najveću sramotu.

Luis Bunuel

Salvador Dalicie Lorce i Dalia, i to baš nedjelju uoči Uskrsa 192�., kad ih je Dali pozvao na praznike u svoje rodno mesto Cadaqu-es, u Kataloniji. Lorca je već napisao dramu Mariana Pineda, koju Dalijev otac, ugledan notar u mjestu, čita i hvali kao veliko remek djelo. Ali u kući Dalijevih postoji još jedno živo remek-djelo: sedamnaestogodišnja sestra Sal-

San Sebastian

72

PROKULTURA

73

PROKULTURA

rudnik zlata, naročito ako ih se proda bogatim Amerikancima. Gala napušta pjesnika Eluarda i postaje Dalijeva ži-votna suputnica. Dalijeva sestra Ana Maria napisat će: tog je dana moj brat za mene umro. A Andre Breton je njego-vo ime Salvador Dali pretvorio u ana-gram: Avido Dolari - Željan Dolara…Od tada je blaga kiša dolara nepresta-no pljuštala, sam se sebi izrugivao Dali.I dok Lorca bere trijumfe sa svojom dramom Yerma u Južnoj Americi, Dali postaje simbol nadrealizma, skanda-lozan veliki histrion, autor satova koji trunu i koji se cijede. Smatra i govori za sebe, da je veći slikar od Leonarda i od Beata Angelica. Sjećanje postoji kao i satovi što gnjile i cure, a tako se i zove ta slika: Ostajanje pamćenja. Ne-što je od sjećanja ostalo, kad su se Lor-ca i Dali sreli sedam godina poslije Dalievog bijega u Pariz i svega neko-liko mjeseci prije Lorcine smrti. Lor-ca je oprezan prema bivšem prijatelju, hvali ga, divi se Gali. Ali Dali nije više isti. Njihove se misli i njihovi ukusi više ne poklapaju. Iako su sami sebe nazivali Kastorom i Pluksom, njihove zvijezde trepere sada na dva različita neba. Jeste, jer i nebesa su različita za one čiji se životi sad duboko razlikuju.Iako s bolom u srcu Lorca i dalje radi, piše pjesme, među njima i Sonete op-skurne ljubavi, koji će ugledati svijetlo dana tek 198�, gotovo pedeset godina nakon što su bili napisani i devet go-dina nakon Frankove smrti, toliko je tematika homoseksualne ljubavi bila u Španiji opscena. Vicente Aleixan-dre, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, nazvat će te stihove “ču-desnim stihovima strasti, entuzijazma, sreće, patnje, čistim i gorućim spome-nikom ljubavi, čija je materija srce i duša pjesnika, koji u transu juri ka

vlastitoj smrti.” A smrt je bila brza i svugdje prisutna u falangističkoj Špa-niji. Poklič falangista bio je :”Viva la muerte! Živjela smrt!” Lorca je na nju bio osuđen zato što je 1933 potpisao Manifest antifašista u marksističkoj reviji Octubre, zato što je osudio Mu-ssolinijevu invaziju Etiopije, zato što je radio u pučkom teatru Barraca, ka-zalištu koje je među narod krenulo s madridskog Sveučilišta, zato što je stao uz intelektualce, koji su bili za Narodni Front, zato što je, kad je izbila pobu-na, napisao da se “..u Granadi usko-mešala najgora španska buržoazija…”Zato su ga odveli zavezanih ruku u tu andalusku zoru i ispalili mu metak u leđa i bacili ga u neznanu jamu uz grubu i prostačku uvredu:”Maricon!”U svim svojim pjesmama, u svim svojim mislima uvijek je mislio na nju – na smrt. Na smrt koja ga je čekala kao onog ko-

Lorca u roditeljskom domu, kod Granade, 1935.

njanika iz pjesme na zidinama Cordobe (“Cordoba daleka i sama – Nikada neću stići u Cordobu – Smrt me čeka na njenim zidinama”), a dočekala ga je na polju ispred Granade. Mučka smrt zadana vezanom čovjeku met-kom u leđa. Andaluški pas bio je mr-tav. Lorcu su falangisti ustrijelili kao psa. U nekoj dolini punoj naranača i maslina valjalo se njegovo mrtvo ti-jelo osuđeno na gnjiljenje u zemlji u kojoj su falangisti ubili Umjetnost. Šutnja i mrak o tom događaju u Špa-niji će trajati kroz četiri slijedeće de-cenije, sve do smrti diktatora. Evropa je ostala zgrožena. Neruda je kazao: ”Lorca je bio sama suština stvaralaš-tva. Pisao je za desetoricu…” Pjesnik je ležao mrtav, ustrijeljen kao pas, u zabačenoj jami, dok su djeca Anda-luzije gutala gorčinu i suze, a Španiju nadkrilila katastrofa historije. Arhan-đeo Gabrijel, Lorcina muza, anđeo historije, predskazivao je ne sreću, već skorašnju neizrecivu patnju cijeloj Evropi. Španija je bila tek predigra.Neprežaljeni prijatelj Dali, kojeg su

se nadrealisti odrekli i izbacili ga iz vlastitih redova, jer je obasipao hva-lama Hitlera, kazao je :”Kad sam čuo za njegovu smrt viknuo sam : Ole! Tako uskliknu Španci toreado-ru, koji je upravo napravio vješt po-kret pred raskrvavljenom životinjom!”Ima izdaja za koje nema riječi. Lju-di su nažalost i to – izdajnici. Ole!

Svijet je sapet pred glađu koja uništa-va narode. Dok postoji gospodarska poremećenost, svijet ne može misli-ti. To sam vidio. Dva čovjeka hodaju obalom rijeke. Jedan je bogat, drugi je siromašan. Jednome je trbuh pun, drugi prlja zrak svojim zijevanjem. I bogataš kaže: »Oh, kakav divan ča-mac na vodi! Gledajte, gledajte ljiljan što cvate na obali!« A siromah moli: »Gladan sam, ne vidim ništa. Gladan sam, strašno gladan«. Naravno. Onog

Maja Hribar Ožegović

„Novi Plamen“ je u prošlom broju objavio prvi dio eseja o našoj poznatoj književnici Mariji Jurić - Zagorki, pod nazivom „Bila sam uvijek s vama“, a iz pera prof. dr. Maje Hribar-Ožegović, koja surađuje i na snimanju dokumentarnog filma o našoj prvoj novinarki (redateljica Biljana Čabrić). U ovom broju objavljujemo nasta-vak, u kojem možete, između ostalog, saznati ponešto i o njezinom gotovo nepoznatom SF romanu „Crveni ocean“...

MARIJA JURIĆ ZAGORKA:

U godini 190�. Zagorka je na-pisala i pučku dramu u pet čina „Evica Gubčeva“ – do-

sad neobjavljenu. Dobro čuvan izvor-ni rukopis pisan na pak-papiru crnom tintom čuva se u HAZU (189. str.). S obje strane ispisani listovi „od ruba do ruba“ rukom su spojeni već istrošenom špagom. Naročito su vidljive cenzoro-ve (naknadne) intervencije – plavom, zidarskom, drvenom olovkom podvu-čene riječi: bunt, revolucija, seljački vođe, velikaški vođe, seljaci i seljačko plemstvo, tamnica, te njihove lokacije, poput Podsused, Medvedgrad, Stu-bica, špilja u šumi i crkveni zvonik.Nedovoljno je poznato da je Zagorka „Evicu Gubčevu“ napisala u staroj zgradi policije u Petrinjskoj ulici (on-dašnjem getu) – „U buturnici“ (soba/samica br. 37). Iza vrata na kojima je bila priljepljena cedulja na kojoj piše:„Ne smiješ imati burmitice, ne smi-ješ žvakati čik. Moraš se poko-riti svakoj zapovijedi stražara!“Ondje je za pet tjedana pisala svaki tjedan po jedan čin. „Stipe Radić šalje moj rukopis iz zatvora u kazalište. Cen-zor ga zabrani, a naši suborci pošalju dramu u Dalmaciju (koja je onda bila pod vladom Austrije)“. Tako je necun-zurir necenzurirano djelo praizvedeno u Splitskom kazališnom društvu na Sv. Dujma, 7. svibnja 190�. uz svestrano zalaganje Pompeja Tiardovića (bra-ta Ive Tijardovića). Predstavi je bila nazočna Marija Jurić Zagorka, koja je sva razigrana od oduševljenja zašla među glumce na pozornici i, uhvativši oružje u ruku, održala plameni govor usred prizora između Matije Gupca i silnika Tahija. „Kad sam završila pri-zor, oko mene pljesak odobravanja... Nisu se rugali! Istinski su suosjećali“. (Zagorka u „Hrvatici, Zagreb, 19�0.)„Obzor“ je iz pera Rikarda Katalini-

ća-Jeretova donio o tome članak u ko-jem veli (...) Ona je raspalila srca naše mladeži, koja žalibože jedina iskreno hrvatski ćuti, koja se je sakupila oko „Evice Gupčeve“ i klicala zajedno s njom u lice tiranima: mučite nas, ubij-te nas, ali nas ipak nećete uništiti! Ali što su mislili drugi – zreli patriotardi, odličnici, umnici, politička viša bića, oni, kojima je majka domovina bila samo pitanje interesa, a ne pitanje žr-tava. Ali mi ćemo mimoići ove ljude...“

Podrška od Radića i Supila

U Splitu je Zagorka primila zahvalu svih članova ansambla, njih trideseto-ro, popraćenu stihovima R. Katalinić-Jeretova:

Iz Zagreba gradaSplitu donje žaraSa Gubčevom EvomJurićeva Mara.

Gubčeva je EvaPramaljetna ševa Što naviješta našem roduSvjetlo i slobodu

U Zagrebu je primila diplomu Na-prednjačke čitaonice na dan uspješne premijere 18. ožujka 190�. godine „na pozornici“, „Za patriotsko djelovanje“. Čestitaju mi, zapisuje tom prilikom Zagorka: Stjepan i Ante Radić, Su-pilo zvani „Oberban“, S. S. Kranjče-vić, Viktor Car-Emin, Hranilović, Smičiklas, dr. Bojničić, Milan Be-gović, Trumbić, Bulat, dr. Potoč-njak, a iz Đakova od Strossmayera primam radosnu čestitku što se je is-punilo njegovo proročanstvo. Naime, veliki je mecena i poticatelj kulture

u nas, a Zagorkin promotor, biskup Strossmayer ne samo o svom trošku tiskao njena dva socromana („Roblje“ i „Vlatko Šaretić“), preporučio je u „Obzorovu“ redakciju, nego je i zatra-žio da za vođe borbe protiv tiranije i mračnjaštva odabere upravo žene. „Pa to je i prirodno. Zar bi Matija Gubec bio u stanju podići onako grandiozno organiziranu revoluciju, da je nisu po-dupirale svom dušom žene iz sela“, po-tom je Strossmayer dignuo čašu – mi-slim da smijem kazati o čemu je tada govorio čitav grad, - i izrekao mi vrlo srdačnu zdravicu. („Kako je bilo“, ib.)Istu je primjedbu Zagorka prihvatila kao svjetonazornu konstrukciju u ovoj, i drugim „historijskim dramama“ o ženi, pored romana i publicistike. Trajno zabljesnuta onim što žene čine u isti mah istim intenzitetom ono što govore, Zagorka je dramaturški vješto i neočekivano „Učinkovita“ pokazala to na sceni. Pokazavši to, uz nemalu pronicljivost, već od naslova „Evica Gubčeva“ (što znači da je ona glavna junakinja djela, a djelo po dramskoj vrsnoći „revolterska tragedija“); dalj-nja analiza vodi do nalaza da su, njoj najmiliji, junaci u ovoj masovki osva-jači života: seljaci i koljenovići, a u njihovoj matici tercet Evica Gupčeva –Gubec-Tahi. No jedino Evica među njima ima energije da uzme život u svoje ruke. Iz toga proizlaze i moral-ne radnje i zapletaji u drami. Dalji ra-zvitak toga lika nalazimo u Zagorkinu historijskom romanu „Mala revoluci-onarka“ (Zagreb, Mladost, 1988.), a i tad je proširena verzija vesele igre u dva čina „U lovu“ iz godine 1903. go-dine (Valja reći da je obje uloge igrala Nina Vavra, poznata glumica, prevo-diteljica i onodobna feministkinja). - Ne štedeći ni sebe ni druge, Zagorka je na isti način montirala i svoje memo-are „Što je moja krivnja“, odgovarajući – Bila sam uvijek s vama - pa sljedeće odlomke imamo čitati kao ulomke iz

„Što je moja krivnja?“

dana kad nestane gladi, na svijetu će buknuti duhovna eksplozija kakvu čovječanstvo nikad nije vidjelo. Lju-di nikad neće moći zamisliti radost koja će sinuti na dan Velike Revoluci-je. Govorim kao čisti socijalist, zar ne?(Lorca, 1936.)

Na ovom svijetu ja ću uvijek pripadati partiji onih koji ne posjeduju ništa, pa im se čak ni u tom »ništa« ne dozvolja-va da budu spokojni. Mi — a mislim na ljude intelektualce koji su odgojeni u ambijentu srednjih klasa, koje bismo mogli nazvati imućnima — pozvani smo na žrtvu. Prihvatimo je. Na svijetu već se ne bore ljudske nego zemaljske snage. Recimo da meni postave na vagu rezultate te borbe: ovdje, tvoju bol i tvo-ju žrtvu, a ondje pravdu za sve ljude, s tjeskobom prelaska u budućnost koju predosjećamo, ali nam nije poznata, ja bih svom snagom postavio šaku na ovu posljednju pliticu vage. (Lorca, 1934.)

7�

PROKULTURA

7�

PROKULTURAnigdje nitko ništa ne zna. Svi smatraju to zabunom imena. Navodno je neku osudu, da izvjesno vrijeme ne mogu nastupati, donio odbor književnika, ali se odmah utvrdilo, što oni možda nisu znali, i tako sam brisana iz organizaci-je, u kojoj nisam nikada bila upisana. Obratim se na najmjerodavnijeg fak-tora za mene na „Novinarsko društvo Hrvatske“, pa mi javljaju, da nitko nema ništa protiv mene i mojemu radu ne stoji ništa na putu. Baš u to doba zadesila me je nesreća (prijelom noge), pa nisam mogla godinu dana iz kuće. Nakon ozdravljenja već se je ulični od-bor fuzionirao s drugim i reorganizirao. Ponudila sam se za prosvjetni rad, ali je to otklonjeno, jer da sam prestara i nesposobna. Ponudim se u čitalač-ku grupu, da im poslužim čitanjem. Nisam dobila odgovor. Međutim sam čitavo to vrijeme pisala i to romane: „Ljudožderi“ (fašisti, koji poput lju-doždera tamane ljude), „Za slobodu i jedinstvo“ (roman iz doba okupatora i narodnooslobodilačke borbe). Zatim sam napisala jednočinke: „Berba po-gača“, „Ja sam tvoj bog“, „Gospodin se okliznuo“, „Žuri mi se“, „Kurs ma-đarskih kulaka“, „Podmukli neprija-telj“, „Veliki dobrotvor“, „Bez međa“, „Novi partizan“, „Slijedimo TITA – pa tko nam što može“. Neke su od ovih jednočinka štampane a neke izvođene po diletantima prosvjetnog aktiva, ali samo pod raznim tuđim imenima. Nit-ko nije htio da primi nešto pod – mojim imenom... Prije nekoliko mjeseci piše mi neki „Kaptolac“ i veli: „Četrdeset godina ste lajali protiv crkve i njenih službenika, a sada su vas pokopali oni, za koje ste pisali... To je kazna božja“. Sve što je književničko nabrusilo je na mene bodeže, svakoga dana novi na-padaj, svake subote radio-zabrane, pa opet dozvola, svaki mjesec po dva, tri puta nove bombe. (U popularnoj humorističnoj emisiji Radio-Zagreba „Vedra večer“, što su je vodili legen-darni Ljubiša Pavić i Stevo Vuja-tović, kolporter izvikuje „Grička vje-štica, Grička vještica“, „Novi svezak Gričke vještice!“ op. MHO) I nastavlja:Zašto je netko moje knjige izbacio iz svih knjižnica, pa i onu knjigu koja nosi naslov „August Cesarec pred su-dom sile“, a druge knjige nema koja bi donijela njegovu divnu obranu kada je stajao pred sudom, jer sam ja bila je-dini reporter i kad je cenzor zaplijenio njegovu obranu u novinama, štampa-la sam ju sa jednim drugom slagarom

ilegalno i uložila u kasnija vremena u knjižnicu, da se taj divni govor sačuva historiji. Ali, moje ime je nekomu bilo teško zazorno, da je čak žrtvovao i ovu brošuru. Možda ipak imam pravo na poštovanje za moje poštovanje u novi-narsko-političkom radu, koji poznaju i mnogi današnji rukovodioci. Možda su moji novinarski romani ponjemče-nim čitateljima barem toliko koristili da su čitali knjigu hrvatskim jezikom pisanu, a našli su tamo među roman-tikom prosutih socijalističkih misli i osjećaja autora. Ako najpriprostiji vojnik izbije neprijatelju iz ruke oruž-je, podmetnuto našoj domovini, ofi ciri će ga pohvaliti. Možda sam i ja svojim priprostim štivom izbila iz ruke mno-gom hrvatskom čitatelju oid neprija-telja podmetnutu tuđinštinu – a zar da me radi toga netko prezire? Moje priprosto štivo ipak je nosilo zastavu širokih masa, onih masa, koje nose ideale i koji se za njih dadu strijeljati. - Ako je ta ruka prosta, neumjetnička, koja tu zastavu nosi – zar bi me te širo-ke mase obasipale tolikim simpatijama? Tko me tuži, tko mi sudi, zbog čega? I zašto postupa prema meni kao nekome tko nije častan? I ratnim se zločincima reklo, zašto ih se tuži, tko ih tuži, dapa-če, dopustilo im se i obranu, pa je nemo-guće zamisliti, da mene ne bi saslušali. I zato sam, evo, napisala svoj čita-vi javni rad i ono loše i dobro, da se može prosuditi: Jesam li zaslužila naj-težu kaznu pod suncem: bojkot i nerad.Godine 1918. štampala sam u ro-manu „Crveni ocean“, da će „na-rodi biti sretni u crvenom ocea-nu jednakosti“, a zašto bi netko baš mene u njemu morao potopiti? (Glava XXV)Zagorka u � rečenice pojašnjava o svojem praktično nepoznatom SF romanu „Crveni ocean“ sljedeće- Tada dolazi vijest o revoluciji iz Ru-sije. Upoznala sam Marxa po dru Milanu Heimerlu još god. 1903. Od g. 1896. pa sve do sada bila mi je na svakom koraku rada i borbe zaprije-kom to, što sam žena, a Marx donosi ravnopravnost, briše diskriminaciju ženskog spola, dakle je prirodno, da je iz najprostijih mojih interesa ova revo-lucija ne mene proizvela duboki utisak, dapače sudbonosni, više nisu bili na životu moji prijatelji, pa sam tu svoju nadu u novu demokraciju povjerila no-vom romanu, kojeg sam pisala za sebe i dala mu naslov „Crveni ocean“ (isprva izgleda radnja romana, sasvim krimi-

nalna, time sam mislila zavarati „sveto trojstvo“ svojih cenzora: šefa redakcije, direktora tiskare i državnog cenzora. Kasnije prelazi radnja u fantastični ratni krug, gdje Jugoslaveni čuvaju u špilji čovjeka, koji nosi ideju, koja će spasiti čovječanstvo. Na koncu vidi je-dan od njih u snu cijeli svijet kao crveni ocean, po kojemu plove jednako krasne kuće, a u njima žive ljudi u potpunoj jednakosti: „svi rade i jednako uživa-ju sve, što stvara ljudski um i ruka, svi su sretni u crvenom oceanu jednako-sti)“. Najmanje očekivano ime koje se u pozadini ovog romana znanstvene fantastike pojavljuje je Karl Marx, i to u „svijetu“ egalitarno oslobođenu svih društvenih represija. Tamo, u svijet u kome je „najveća moguća sreća za što je moguće više ljudi“ (porijeklo je ove slavne formule rano 18. stoljeće, stolje-će prosvjetiteljstva, štono ga je Zagorka pomno istraživala radi procesa o vješti-cama) ona će prva uvesti i ustrajno pro-težirati ujednačavanje životnih šansi (jednakih) za „sve ljude“ (ženu ionako drže inferiornim bićem), videći u tome i samoostvarivanje svog djela i djelova-nja. Od državnih sistema je očekivala da te šanse provedu ne samo formalno nego pravedno i pravično. To će, zauz-vrat, olakšati smislene komunikacije između pripadnika društva kao i indi-vidualni razvoj (pojedinca). Dosljedno tome, Zagorka je majstorski opisivala njihove egzistencijalne potrebe kao što su hrana, odjeća i zaklon, kulturne po-trebe (obrazovanje – čitanje osobito, raznolike umjetnosti, društvene igre i zabavu), potrebu znanosti – od higi-jene do povijesti i etno-discipline, po-litičke potrebe poput slobode govora, samopoštovanja savjesti i okupljanja, a nadasve je markirala svijet djece – kao svijet mladih građana svijeta. U tom i takovu kontekstu sličnih, odnosno us-poredivih fenomena u svijetu i u nas u Zagorkino doba, ona je za života bila i ostala oduševljena pristalica ideje oslo-bođenja: vizionarka oslobođenja, kako djece i omladine – njih je nazvala „ado-lescentski narod“, tako i žena i muš-karaca, a nije izostavila ni stare ljude“ – koje se u njeno doba predstavljalo kao isušene „coprnice“ i „coprnjake“. Marksizmu je nisu učili, ona je mar-ksizam živjela.

(Nastavlja se)

njena opusa, života i rada. Riječ je o razdoblju zadnjih petnaestak godina (19�1.-19�7.), razdoblju u kome se po-vijesna pozornica dva puta promijenila. Zagorka je pod zabranom pisanja i objavljivanja. Piše memoarske bilješ-ke, pisma i uplatnice svojim pretplat-nicima (u Ameriku npr.). Oduzimaju joj na stotine bankovnih uplatnica („bankovna proza“) čija sredstva pre-usmjeruju u riznicu, i opet je straše „preko telefona“, ispituju isljednici njenu „borbu protiv nijemštine“ s po-četka stoljeća u prisutnosti Gestapoa, lukavstvom tiskaju stara djela bez njena znanja i potpisa – bez honora-ra, zabranjuju „bizarnu reviju“ i stare predstave, plijene pokućstvo, rukopise starih naslova („Khuenova dječica“, „Vlada i opozicija“, „Uzimam vam rieč“, „Udri-udri!“, „Domaća obstruk-cija“, „Njezino izborno pravo“, „San gospodina cenzora“, „Mi kožari“, „Carinik na granici“, „Ženski bolše-vik“ i dr.) i ne primaju u partizane.Međutim, sve ono što je izazvalo i na-dalje njezine napadače povećalo je broj demokratskog gledateljstva i čitatelj-stva. Njima se Zagorka i obratila ri-ječima „Bila sam uvijek s vama“, tik no što je posljednji zastor pao, a ener-giju što ju je u svemu tome očitovala „u ženi (čovjeku) cijenila je visoko“. „Zagorčice, Vi ste muž na mjestu!“, pohvalio ju je Supilo nakon istupa u koloni prosvjeda, koje je predvodila još od protumađaronskog bezakonja na željeznici „Egy Percz“ („Jedan ča-sak“, uzvik konduktera na željeznič-koj stanici u Hrvatskoj, 1896.) do „Abzug Khuen! – Abzug Heder-vary!“ („Dolje Hedervary!, 1903. g.), „Dolje hitlerizam i fašizam! (19�0-19��.) i , „Dolje Staljin!“ (19�8.). - Piše tako Zagorka u svojoj sobi sa štednjakom na Dolcu br. 8 bra-neći sebe i gledajući iznad horizon-ta što će se desiti. Godina je 19�0.(Glava XXVII)Kad je došao okupator Nijemac s Pa-velićevcima i klerikalcima, prirodno je svaki od njih sa mnom imao obračun. Već drugi dan zaplijenili su moj list „Hrvatica“, a s njime i pretplatu mo-jim pretplatnicima od 180.000 Din, nekoliko hiljada primjeraka mojih, iz „Hrvatice“ preštampanih knjiga, for-malno su bacili u kotao tvornice pa-pira. Zatim su mi zaplijenili moje po-kućstvo. Pozvana sam od šefa njihove štampe, a on mi jednostavno nabraja: „Ne možete izdavati nikakav, pa ni do-

maćinski list, jer ste odavno žigosani naš neprijatelj. Novac vaših pretplat-nica bit će položen u upravu „Ženskog lista“, koji je u rukama naše pouzda-nice, vaše romane smo uništili, jer ste pisali protiv crkve, njezinih službenika, protiv monarhije, protiv svih principa našeg pokreta. Vaša „Grička vještica“ i „Kći Lotrščaka“ moraju biti kažnjene, jer su drski napadaj na sve naše ideale. Premda ste od vajkada naš zakleti ne-prijatelj, s obzirom na vašu starost ne ćemo vas zatvarati, ali vam je svaki rad zabranjen, doživotno. (...) Dan kasnije saznala sam, da su mi zaplijenili u ti-skari i moju tekuću plaću. Podigla sam tužbu sudu (odvjetnik dr. Iljadica), ali oni uopće ne reagiraju i raspravu od-gađaju. Tzv. „Riznica“ prijeti mi draž-bom... kućegazda sudbenom deložaci-jom... (God. 1942. dražba je pokućstva otklonjena time što je jedan ilegalac u vrhovnom sudu po svome pouzdaniku poslao taj spis meni, da ga zajedno s donosiocem spalim. Napokon dadem izjavu u „Novoj Hrvatskoj“, povlačim sa kazališta sve drame, zabranju-jem Radiu, da bilo što mojega izvodi.Odviše je bilo to za moje snage. Na ulici sam. Neman krova ni kruha. Pomnožim dvije hiljade oproštajnih pisama na moje pretplatnice, opi-šem kako su me okrivili i natjerali u smrt. Pokušam samoubojstvo snažnim sredstvom. Na moju žalost prerano su me otkrili. Nakon 5 tjedana sana-torija oporavljam se (ali bolujem dvi-je godine od posljedica moga čina). (Glava XXVIII) Čitavo to vrijeme mislila sam o tome kako bi prešla k borcima. K njima me je vukla borbena tradicija, ideja, prošlost i stvarnost. Prvakinja zagrebačke drame Vlasta Dryak /uda-ta Kankelj, Zagreb, 1911./ ponudila mi je da pređem na oslobođeni teri-torij, uz pomoć inženjera Kankelja 5. veljače 1943. Na moju nevolju, teška bolest bacila me je u postelju i to se moralo odgoditi na nekoliko mjeseci. Ali je tada Vlasta Dryak uhićena. Tada sam našla vezu putem kurira slagara da odnese moju poruku. Kurir mi je ja-vio da su se dva književnika kod štam-parije nasmijala i kazali su: „Što joj pada na um! Ne trebamo mi ovdje Za-gorku s njezinim „šund romanima“ ...Udarili su me batinom Nijemca Kra-usa iz g. 1898., samo su precrtali ri-ječi „za kravarice“. Duboko pogođena ovim odgovorom pitala sam se: „Pa zar svako mora biti ofi cir ili general, tko ide u borbu? Uzimaju nosača,

kulija, pometača ceste, pa ja nisam bila drugo nego nosač, kuli, pometač, služnik tuđih džepova, dakle ima više razloga, da budem baš ja istinski po-magač u borbi iz vlastitih, socijalnih i duhovnih interesa. Najvjerniji borci mogu biti oni, koji su na svojim leđima kruto osjetili crnu nejednakost ljud-skih prava na život. Ja sam to osjetila od mnogih drugih dvostruko teže radi toga što su me iskorištavali radi moje neravnopravnosti kao žene. Onda sam se sjetila, da je možda moja poruka došla u krive ruke, ali nisam više imala odvažnosti, da ponovno šaljem poruke.(Glava XXIX)

Poslijeratni angažmanNakon oslobođenja priključujem se radu u uličnom odboru. Delegati I. Rajonske, poslani na naše ulične sa-stanke, svaki puta su me javno poziva-li, da sudjelujem u diskusijama i često javno izricali zadovoljstvo s mojim go-vorima i stanovištem. U I. Rajonu bi-rana sam u centralni prosvjetni odbor i jednoglasno izabrana predsjednicom uličnog AFŽ-a. Odmah zatim predlo-žila sam po delegatima rajona odo-bren radni program uličnog AFŽ-a, što je u prisutnosti tajnice centralnog rajonskog odbora, drugarice Jelene prihvaćeno. Održala sam više sasta-naka, predavanja, spremala s druga-ricama društvene i prosvjetne priredbe. God. 1946. trebala sam održati pre-davanje u prosvjetnom društvu „Za-greb“. Nešto prije nego sam stigla na predavanje javi mi predsjednik, da mi je telefonom zabranjen nastup. Tko je to zabranio, to predsjednik nije htio da kaže, jer mi je određena šutnja. „U našoj zemlji se ne sudi nikome tajno“ – velim ja. To je zabuna ili nečija zlona-mjernost, a dokaz tome jest, što od god. 1945. stalno nastupam s predavanjima i delegat rajona dr. Rajačić više puta je javno izrekao pohvalu, da je moje predavanje prikazalo mladoj genera-ciji što je sve kadra počiniti reakcija. Predsjednik mi veli, da je na telefonu kazano da sam odavna suđena da ne smijem nastupati. Onda bi zaista bilo čudno kako sam mogla skoro dvije go-dine nastupati i doživljavati čak toliko priznanja. Stoga sam odmah počela obilaziti sve naše vlasti, da pitam tko me tuži, zašto i gdje su me to sudili? Ali

7776

PROKULTURA PROGLAS

Boris Jakopović

Norveški pejsaži zvuka

U okolnostima globalističkih kre-tanja svijeta, jugoslavenski pro-stori se nalaze pod utjecajem

našeg-jugoslavenskog globalizma i glo-balizma Evropskog ujedinjenja. Svijesni činjenice zajedničkog porijekla, zajed-ničke vjekovne povijesti, kulturne, jezič-ke, prostorno-gospodarske, geo-političke sličnosti, povezanosti i međuovisnosti, određen broj ljudi svih naroda AVNOJ-evskih federalnih jedinica, i pored nemi-lih nazadnjačkih i nesretnih nesporazu-ma i događaja, nije se mogao, niti želi, odreći svoga jugoslavenskog identiteta te demokratskim pravom na različitost, u sadašnjim složenim uvjetima pokre-će Udruženje «NAŠA JUGOSLAVIJA» čiji će osnovni pravac i smjer rada sa-činjavati sljedeći globalni i dugoročni:

P r o g r a m

Cilj Udruženja je prevladavanje svih uzroka međunacionalnih mržnji i nesno-šljivosti, uspostavljanje novog povjerenja među svim narodima nekad zajedničke države, istraživanje istine o svim uzro-cima tragičnih događaja koji su razorili nekadašnje skladne odnose zajednice koja je u cjelokupnoj svojoj historiji svih nje-nih naroda i narodnosti ostvarila svoje najveće domete, najveći stupanj sveuku-pnog razvoja, a kao utemeljitelj i pred-vodnik politike međunarodnog mira politikom NESTVRSTANOSTI postigla svoj najviši stupanj međunarodnog uva-žavanja i priznanja. Raznovrsnost za-crtanog djelovanja može se u najkraćem grupirati u sljedeća područja djelovanja:-Ustavno pravna i pravosudna: s ciljem zaštite ljudskih prava u najširem smislu ri-ječi, a posebno priznanja naroda-Jugosla-vena, kao jednakopravnog naroda sa svim drugim narodima, koji su nepobitna drža-votvorna činjenica, utemeljena i posvjedo-čena na svim odrednicama pojma nacije, što će se znanstveno dokazivati i dokazati.-ekonomsko-gospodarsko područje rada s ciljem razvoja na osnovama uspo-rednih prednosti svakog njenog područja, usmjerenjem na proizvodnju zdrave hrane, spriječavanjem korištenja nezdravih genet-ski modificiranih organizama, prijelaz na obnovljive izvore energije, primjenu svih mjera zaštite životne okoline koji će po-voljno djelovati i na međuljudske odnose.-političko područje djelovanja: zala-

ganjem za ravnopravnost i raznovrsnost svih oblika života-društveno-politič-kog, proizvodnog, vjerskog, ideološ-kog, radnog, vlasničkog, poduzetničkog udruživanja, bez prava ograničavanja bilo čijih prava i sloboda po bilo ko-jem osnovu, osim zahtjevu pravičnosti.-socijalno djelovanje: u smislu izlaska iz stanja općeg siromaštva 80% građana svih novih država, ukidanjem onih ograniče-nja koja su uzrokom bilo kojeg vida osiro-mašenja, posebno djece, starijih i bolesnih grupa stanovništva, ostvarenja prava rada i zaštićenih radnih uvjeta i odnosa bez ob-zira na spol i bilo koje druge razlike, uz pravičnu naknadu rada, ukidanjem gra-nica među državama, ostvarenje carinske i monetarne unije svih jugoslavenskih dr-žava temeljem Ustava SFRJ iz 197�., bez čega nema prijema u Evropsku Uniju kao krajnji razvojni cilj svih evropskih drža-va.Udruženje će se zalagati za otklanjanje onih negativnih društvenih pojava koji su nas srozali na samo dno međunarodne lje-stvice moralno-etičkih vrijednosti, kao što su: mito i korupcija, sve vrsta političkog, društvenog i gospodarskog kriminala. -kulturno-obrazovno područje djelova-nja: usmjerenjem ka doživotnom obrazo-vanju, težnjom ka društvu znanja, pobolj-šanju uvjeta školovanja svim slojevima građana besplatnim školovanjem od vrti-ća do najviših stupnjeva, osiguranje svima besplatne socijalne, zdravstvene i miro-vinske zaštite. Poseban vid djelovanja je popravak i obnova cjelokupne zajedničke spomeničke i kulturne baštine, posebno NOB-a koja je besprimjerno razrušena u namjeri zatiranja najvećih zajedničkih tekovina, lažiranjem povijesnih činjenica, širenjem laži i obmana u svrhu sebičnih nacional-šovinističkih ciljeva i interesa, razjedinjavanjem naših naroda koji su uzrokom gubitka slobode i nezavisnosti svih država nekadašnje Zajednice, te pada u ponor siromaštva i dužničko-vjerovnič-kog ropstva svjetskom kapitalu. Udruženje «Naša Jugoslavija» je uvjereno u isprav-nost tako postavljenih ciljeva svjesno svih teškoća na tome putu. Svojim antifašistič-kim usmjerenjem na zasadama tekovina koje je ostavio Josip Broz Tito, najveći ujedinitelj svih naših naroda, udruženje u njemu ima trajno nadahnuće i obavezu istrajavanja na tome putu i ka tom cilju.

karizmatičnog Olea Bulla, “Paganini-ja sa Sjevera”. Tu je sreo krutost svo-jih učitelja, Reineckea (kompozicija) i Plaidya (klavir), iako je imao sreću da je studirao i kod Ignaza Moscheleza, Mendelssohnovog prijatelja i klavir-skog virtuoza. Grieg je smatrao da je iz konzervatorija “otišao podjednako glup kakav je i došao”, iako to nije bilo mišljenje njegovih glazbenih učitelja i kolega. Još za studija upoznao se s mu-zikom Roberta Schumanna, koji je na njega ostavio snažan, upečatljiv, ako ne i pomalo zastrašujuć dojam. Norveško umjetničko i intelektualno žarište tada je, ironično, bio Kopenhagen, gdje se ubrzo nakon završetka studija uključio u kulturni život. Tu je upoznao sestrič-nu Ninu Hagerup, s kojom se 186�. i zaručio, te joj kao zaručnički dar na-pisao jednu od svojih najljepših lirskih pjesama “Ljubim te” na stihove Hansa Christiana Andersena. Grieg se u tom periodu u Kopenhagenu veoma sprija-teljio i s Rikardom Nordraakom, koji je bio na čelu težnji za školom norveške nacionalne glazbe, u periodu koji je prethodio političkoj emancipaciji Nor-veške. Poneseni oduševljenjem za sve norveško, on i Nordraak su glazbom željeli izraziti norveški duh. Nakon Nordraakove rane smrti, dvije godine

kasnije, Grieg još strastvenije želi na-staviti tim putem. Tada se vraća u Nor-vešku i nastanjuje u Christianiji, današ-njem Oslu. Tu ga isprva nisu odušev-ljeno primili, a kako nije uspio dobiti upražnjeno mjesto glazbenog direktora u kazalištu, sam je 1866. priredio prvi koncert s isključivo norveškim progra-mom, čime je zaradio status zvijezde u suvremenoj norveškoj glazbi. Tada je dobio i mjesto dirigenta gradskog orkestarskog društva Harmoniske Sel-skab. U siječnju 1867. godine osnovao je Norvešku glazbenu akademiju. Iste godine se vjenčava s Ninom Hagerup, a te sretne dane obilježava i tada nasta-li simbol norveške romantike, Koncert za glasovir u a-molu. Tada je došao do vrlo važnog otkrića koje će utjecati na smjer njegove daljnje karijere. Upo-znao se s knjigom “Starije i novije nor-veške melodije”, zbirkom pjesama koje je prikupio orguljar Ludwig Lindeman. Tu su bile sakupljene melodije narod-nih svirača i pjevača iz najudaljenijih dijelova Norveške.1870. godine uspio se naći s Lizstom u Rimu, koji je već i ranije hvalio njegova djela, a njegovo je divljenje donijelo Griegu veliki uspjeh u domovini.Godine 187�. dobiva pak Ibsenovo pismo s narudžbom koja po-tiče nastanak njegovog najslavnijeg djela – Peer Gynt, kao scenska glazba za istoimenu izvanrednu dramu. Grieg je djelo izuzetno cijenio s književnog stajališta, ali mu se ono činilo “nevje-rojatno nemuzikalnim”. No djelo od 22 stavka ipak je završio do rujna 187�. godine. Ono je doživjelo uspjeh, iako Ibsen nije bio pretjerano zadovoljan njime, a mnogi kritičari danas smatra-ju da je glazba potpuno promašila duh Ibsenova djela. Od ljeta 1877. Griego-vi borave u pokrajini Hardanger gdje osim komornih djela nastaje i predivna kantata Osamljeni, temeljena na staroj norveškoj baladi. Osamdesete godine obilježene su mnogobrojnim turnejama, od kojih se u pauzama odmarao u miru seoca Lofthus, da bi zatim preselio u

EDWARD GRIEG 18�3.-1907.

U svjetlu nedavnog obilježava-nja 2�0. obljetnice Mozartovog rođenja 2006., koje je osim

izvedbe više-manje svih njegovih djela iznjedrilo i neka sjajna nova diskograf-ska izdanja (DVD zbirka svih njego-vih opera izvedenih tijekom te godine na festivalu Salzburger Festspiele), a što je u Austriji i mnogim drugim krajevima svijeta preraslo i u šira do-gađanja, nevezana samo za muzičke krugove, te već opsežne pripreme za obilježavanje 200. obljetnice Haydno-ve smrti 2009., lako je zaboraviti još jednog velikana, za kojeg stoljeće od njegove smrti obilježavamo ove, 2007. godine - Edvarda Griega. Vrijedi se prisjetiti života koji je polučio ta-kvu bajkovitu muzičku imaginaciju. Taj norveški kompozitor rođen je u lipnju 18�3. godine u Bergenu, gradu u kojem je i umro u rujnu 1907. Za najomiljenijeg skladatelja u norveškoj povijesti bio je Bergen, razvijen trgo-vački grad, njegov mentalni dom. Sam je izjavio tijekom proslave svoga 60-og rođendana: “Nadahnuće sam crpio iz Bergena i njegove okolice. Sve me je nadahnjivalo; prirodne ljepote, život tamošnjih ljudi, njihova postignuća i svakovrsne djelatnosti.(...)Uzbuđuje me miris njemačke obale...” Kad mu je bilo šest godina majka, i sama na-darena glazbenica i pjesnikinja, počela ga je podučavati glasoviru i on je brzo napredovao. Njezin ukus djelomično je prešao i na sina, svirale su se skladbe Mozarta, Beethovena, Webera i Cho-pina. No, njega je ubrzo privuklo i eksperimentiranje zvukovima, koje sa žarom opisuje u kasnijem eseju “Moji prvi uspjesi”. Kod Griega se brzo ra-zvio otpor prema institucijama, te je u petnaestoj godini uspio umaći škol-skim obavezama koje su ga sputava-le – učinio je to upisom na Leipziški konzervatorij 18�8., na preporuku

svoju rezidenciju Troldhaugen u Berge-nu, gdje će proživjeti svojih posljednjih dvadeset godina. Grieg je sam opisao svoje utjecaje: “Stilom i arhitektonikom svojih radova uvijek sam pripadao nje-mačkoj romantici Schumannove škole, ali sam u isto vrijeme crpio iz golemog blaga narodnih pjesama svoje zemlje i pokušavao stvoriti nacionalnu umjet-nost iz ovih još neistraženih manifesta-cija norveške narodne duše.” Stvarao je pod dojmom norveškog folklora, vođen svojom lirskom, romantičnom naravi. Njegovo područje nije bilo ono simfo-nije, opere ili oratorija, već prvenstve-no obilježeno skromnim granicama klavirske minijature. U svojim brojnim klavirskim kompozicijama Grieg je dao svoje najbolje - tu se u potpunosti ogleda sav Grieg; čija su obilježja origi-nalnost melodičke invencije, stapanje s norveškim muzičkim folklorom, mno-gostruka raznolikost ritma, istančani smisao za često neobične, rafinirane harmonije u kojima ponekad smjelost disonance i začuđuje, jednostavnost forme u kojoj najčešće nema proved-be, već se uglavnom radi o priprostom, ali uravnoteženom nizanju kontrastnih odlomaka, redovito na osnovi trodijel-nosti. Sva ta obilježja vidljiva su kako i u cjelokupnoj njegovoj klavirskoj mu-zici, tako i u opsežnom ciklusu Lyri-ske Stykker (10 knjiga), koji je nastao postepeno kroz 3� godina umjetniko-va rada. Obilježja tih minijatura su i nedostatak virtuoziteta, dekorativno-sti, zbog čega se i ni ne susreću često na rasporedima solističkih koncerata.Glavni korpus njegovog produktivnog rada svojom briljantnom muzičkom ekspresivnošću ostaje, međutim, trajna kulturna baština čovječanstva. Veli-ka je šteta što u ova konzumeristička vremena mnogi to još ne znaju cijeniti.

Boris Jakopović je mladi hrvatski kompozitor.

Povodom 100 godina od smrti velikog skladatelja

Klavir Edvarda Griega u njegovoj sobi u hotelu Ullensvang u Norveškoj

nasa.jugoslavija@tiscali.de

PROKULTURA TEATAR

78

PROKULTURA

79

PIJANA NOĆ 1918.

Filip Erceg

jedan remarke za budućeg redatelja

nekle i zapostavljeno, a za nas je od iznimne važnosti. Dakle, ako dozvolite, ja bih se zadržao na analizi Pijane noći 1918., ispisujući pri tome svojevrsni remarke za nekog budućeg režisera, koji se odluči uhvatiti u koštac s ovim djelom. No, da odmah na početku ra-zjasnimo jednu stvar: puni naziv ovog djela je Pijana novembarska noć 1918. godine, pa ne znamo zašto je redate-ljica (Lenka Udovički) imala potrebu da iz naziva likvidira ovaj novembar! Valjda zato što je novembar jedan srp-sko-engleski ili englesko-srpski pojam, a kako bi prijevod na hrvatski zvučao poprilično nespretno (Pijana stude-načka noć 1918., kao da se reklamira voda „Studena“, a kako se, pobogu, može napiti od mineralne vode!?), tako se išlo na jedno kompromisno rješenje, koje se u našem političkom žargonu zove „nepostojano a“. Krleža je ovu svoju autobiografsku esej-novelu prvi put objavio u Republici 19�2. godine, a drugi put, te iste godine, u posebnom otisku, pod naslovom Pijana noć četr-naestog novembra 1918. godine, s tim

nji Darka Rundeka, ali kako znamo da je Fric vrlo konfliktna osoba, ubrzo je odlučio da se već prvih dana „obra-čuna s njima“, no ipak je na kraju sve sretno završilo, jer se društvo dobro opilo te „pijane noći“ 2007. godine, i potom rastalo u miru božjem. Sve u svemu, svaka čast Teatru Ulysses i nje-govom intedantu Radi Šerbedžiji, jer je doista bilo korisno, da se nakon Sha-kespearea i Euripida, na Brione vrati i Krleža, koji za ovim klasicima ništa ne zaostaje. Neću se posebno zadrža-vati na Baladama Petrice Kerempuha, jer to je dobro poznato Krležino djelo, koje smo svi morali čitati u obveznoj lektiri (iako smo ga zaobilazili u širo-kom krugu zbog neprevedive srednjo-vjekovne kajkavštine!), kao ni na režiji predstave Moj obračun s njima, iako je to već njegovo manje poznato djelo; ja bi se ovdje zadržao na ovoj trećoj pred-stavi, ali ne toliko na samoj predstavi (jer svaka predstava ima svojih dobrih i loših strana), koliko na samom izvor-nom djelu, koje je uvelike nepoznato (barem širem krugu čitatelja), pa do-

Krleža se ponovno vratio na Bri-one, na one iste Brione, gdje je nekoć, u pratnji svoje Bele, i u

društvu svojih kućnih prijatelja, Tita i Jovanke, lizao sladoled od vanilije u hladu palminih grana. Ovaj put se vratio sa svoja tri djela: Balade Petrice Kerempuha, Moj obračun s njima i Pi-jana noć 1918., a dočekao ga je naš ve-liki glumac Rade Šerbedžija, kojem je svojevremeno poklonio svoj legen-darni slamnati šešir. Ne, ovaj put nije došao da tu ljetuje, ovaj je put došao da nas sjetuje, kako je to bilo tih „dav-nih dana“. Povratak Krleže najavljen je pompozno, upravo „krležijanski“, sa jumbo-plakatima, na kojima se, dodu-še, od Krleže vidio samo njegov šešir (ali ne onaj, kojeg je poklonio Radi!). Krležu je dočekao znanstveni skup pri-premljen u njegovu čast, pod nazivom „Krleža danas“, a kada je završio taj skup, onda ga je zabavljao njegov Pe-trica Kerempuh sa tamburom, a u prat-

da je već 1918. godine komentirao taj događaj u članku Crno-žuti skandal, objavljenom u socijaldemokratskoj Slobodi. U knjizi Moj obračun s njima iz 1932., Krleža je Pijanoj noći iz 1918. posvetio svega dvadesetak redaka, dok će u svojim dnevničkim zapisima Dav-ni dani iz 19�6. godine, objaviti Pijanu novembarsku noć 1918. u cijelosti. No, treba reći da je Pijana novembarska noć 1918. napisana ustvari tek 19�2., dakle, autor je piše retrospektivno, što je razumljivo, jer se u novim okolno-

nije ni zamišljeno kao drama, ali dra-matski naboj je u toj esej-noveli pri-sutan od prve do posljednje stranice. Krleža je inače dramaturg par exellen-ce, i on ne može bez dramaturgije ni u svojim esejima. Zanimljivo je da dra-matskih elemenata ima ponekad više u njegovim ne-dramskim djelima, nego u nekim dramama, posebno onim prvim, avangardnim, koje su kritičari svoje-vremeno ocijenili neizvedivim. Stoga nije neobično da su dramaturzi ove Pi-jane noći 1918., otac i kćerka, Tena i Ivo Štivičić, upravo u tom djelu pre-poznali jedan izvanredan dramaturški potencijal. Uzgred rečeno, Ivo Štivičić se i prije bavio Krležom: upravo je ovih dana HTV reprizirao njegovu seriju „Putovanje u Vučjak“, snimanu po predlošku Krležine drame Vučjak! Ali, samo po predlošku, jer Štivičić je svo-je „Putovanje u Vučjak“ razvukao kao žvakaću gumu, povezujući sudbinu Krležinog novinara Krešimira Horvata (kojeg, by the way, interpretira upravo Rade Šerbedžija!) sa stvarnim novina-rom i publicistom Josipom Horvatom (s kojim je čak Krleža bio u sukobu!), što govori samo o tome, da je kompozi-cija umjetničkog djela izuzetno važna, i da razbijanje kompozicije može od opere napraviti soap-operu. I u ovoj je Pijanoj noći 1918. bilo dosta Štivičiće-vog teksta, ali i Krležinih citata, kao i materijala iz tadašnjih novina, što ipak sve skupa nije loše ukomponirano.No, o čemu se uopće radi u toj Pijanoj novembarskoj noći 1918.? Najkraće rečeno, radi se o sukobu osamljenog Pojedinca sa opijenim Kolektivom, a radnja se događa 1918. godine, točnije u noći sa 13. na 1�. novembra, netom nakon oslobođenja, u prostorijama za-grebačkog „Kola“. Naime, „Demokrat-sko udruženje jugoslavenskih žena“

organiziralo je u Zagrebu „čajanku“ u počast srpskih oficira, na kojoj se te noći našao „sasvim slučajno“ (jer ulaz je bio otvoren za sve građane) i mladi hrvatski književnik Miroslav Krleža. (U predstavi ga glumi izvrsni Sreten Mokrović). Dakle, ako bismo trebali u najkraćim crtama odgovoriti na pi-tanje, o čemu se radi u ovoj autobio-grafskoj noveli, odgovor bi glasio: radi se o sukobu jednog bivšeg austrougar-skog kadeta, dezertera sa sadašnjim oficirom jugoslavenske vojske, kon-vertitom, radi se o pobjedi Zanosa nad Razumom, jer svi su te noći opijeni od slave, i jer svi tog 13. na 1�. novembra slave Ujedinjenje, koje će sutra, nakon otriježnjenja, za mnoge biti Razoča-renje. Jedan je hrvatski političar upo-zorio Hrvate: „Ne srljajte kao guske u maglu“, a onda je i sam postao kon-vertit, da bi na kraju stradao u aten-tatu. Samo što je završio Prvi svjetski rat, a već se u zraku osjeća vonj krvi, i ova je pijana noć samo uvertira u kr-vavi obračun između „jugoslavenskih naroda“, koji će se dogoditi u Drugom svjetskom ratu. Zato ova „Pijana noć“ u svojoj postavi mora izgledati više kao karneval (a la Kraljevo!), jer neće pro-ći dugo, a „past će sve maske, međ’ če-tiri crno lakirane daske“. Sve te oficir-ske uniforme sa pozlatama i lentama, sve te Zofke, Zlate i Olge u narodnim nošnjama, sav taj folklor, sve je to je-dan maskenbal, i jedan „bal vampira“, i zato sve to mora izgledati pomalo ne-stvarno. Kako bi pojačali karnevalski dojam, potrebno je da ljudi, a poseb-no žene, imaju naprahana clownovska lica. Ako pažljivije čitamo kako Krleža na početku opisuje tu pijanu noć, s ko-liko pikanterija (a detaljizira, ponekad i previše, kao što inače detaljizira u svojim opisnim ekskurzijama) s koli-

stima aktualizira glavni lik iz 1918. godine. O kojem se liku radi, vidjet ćemo malo kasnije! Dakle, Krleža piše ovaj svoj autobiografski zapis 19�2. godine, negdje u hladnom podrumu, praktički u ilegali, pod prigušenim svjetlom petrolejske lampe, skrivaju-ći se od ustaških vlasti. On piše ovaj rad, kako sam veli: „Za endehazijskih crnih, kao mastilo mračnih, i kao po-plava krvave smole tmastih bdjenja, kada su u onoj prašumi pameti i mo-rala na sve strane rasle ogromne crne Lijane Smrti i probijale se kroz stano-ve, i kroz stropove, i kroz tavane, i kroz parkete kao fantastični boa constricto-ri, koji dave ljude i stežu čitave grado-ve, i kada je taj pakao izgledao tako da je Dante spram njega tiha lirika...“.

Pojedinac vs. kolektivMeđutim, Krleža je deset godina po-slije, 19�2. napisao i Epilog za Pijanu novembarsku noć 1918. , i stoga bi, po mišljenju moje malenkosti, ovu pred-stavu trebalo prikazati u dva čina. No, da napomenem, kako Pijana novem-barska noć 1918. nije dramsko djelo, a

Sreten Mokrović na generalnoj probi

Ivo Štivičić

PROKULTURA TEATAR

80

PROKULTURA

81

ko ekspresivnosti, pa i malicioznosti, vidjet ćemo da on ustvari tu „čajan-ku“ želi prikazati kao karneval. No, kako bi to sve skupa trebalo izgledati?

Prvi činDvorana „Sokola“ kao kazalište, sa ložama, odnosno galerijom, tako da publika doista bude brechtovski in-timno interpolirana u predstavu. Na sredini pozornice je veliki stol, prekri-ven bijelim stoljnjakom, prepun jela i pića, a za tim stolom sjede oficiri (npr. potpukovnik Simović, kojeg je glumio Branislav Lečić i pukovnik Vesović – Nebojša Glogovac) sa svojim gos-pođama. Na čelu stola je povjerenik

„živijo šjor Mate!“ (Mate Drinković)...Na stolu ruže u srebrnim kondirima, a do ruža praseća glava sa jabukom u ustima. Šiler, graševina, burgundac, pelinkovac, konjak, pucaju čepovi od šampanjca, kucaju se čaše, zdravice, gužva, a kroz tu se gužvu probija i je-dan mladi bradati čovjek sa šeširom na glavi. Nakon poduže galame i skandi-ranja, riječ uzima dr. Mate Drinković, iz kojeg progovara rakija. Povjerenik Narodnog vijeća diže čašu za pobjed-ničku srpsku vojsku, za naše oslobo-ditelje, za Kralja i otadžbinu, a potom se obraća Njemu, svojem „suradniku i prijatelju“ kao rodoljubu, koji je za svoj narod spreman položiti glavu. A tko je taj rodoljub? Mladi se književnik nekako probio kroz tu masu i popeo na galeriju, a ja bih ovdje dodao ovaj pri-zor: na scenu izlazi von Boroevich sa svojom metresom, i staje ispod galerije, a Krleža mu govori (dok su drugi za-bavljeni jelom i pićem, i uopće se ne osvrću na njega!) da je taj rodoljub bio njegov čičizbeo (kavalir udate žene), i da ih je on promatrao u Lovranu (gdje se von Boroevich sunčao na plaži), da je taj rodoljub kao pravi svodnik imao zadatak da spoji njega sa tom metre-som, koja je tobože neka bečka grofi-ca („O čemu vi to govorite? Tko ste vi uopće? Šlus!“), i da je on imao srediti sve potrebne sitnice: sladoled, kavu, konjak, viski, šampanjac, prezervati-ve...Masa je i dalje nezainteresirana za ovu upadici, a onda se On podiže od stola i prilazi servilno toj metresi od von Boroevicha, i pali joj cigaretu (ona puši iz cigaretšpica). Potom je i sebi zapalio cigaretu, a preko puta Krleže, s dru-ge strane galerije, pala su iz lože kao s vješala, dva zarobljena srpska vojni-ka (s konopom oko vrata). On prilazi tim obješenim vojnicima, i s cigaretom u ustima zauzima pobjedničku pozu pred fotoobjektivom. Dok ga fotograf slika, Krleža objašnjava von Boroevi-chu tko je taj rodoljub, da je taj rodo-ljub jedan najobičniji sadist, da je On kao časnik austrougarske vojske 191�. harao Srbijom, i da se On, upravo On, koji sada 1918. iskazuje svoju lojalnost dinastiji Karađorđevića, te 191�. godi-ne, fotografirao na Terazijama s cigare-tom u ustima ispred obješenih srpskih vojnika. Svi se vraćaju na svoja mjesta, a Krleža uzvikuje: „Dolje Kvaternik!“ Tek sada nastaje komešanje). Dakle, taj rodoljub, to je nitko drugi, nego Slavko Kvaternik! „Sjećam se da u tom trenutku nisam mrzio Kvaternika,

jer je klao, strijeljao i ubijao pune četiri godine, nego jer večeras kolje, vješa i ubija!“ – reći će Krleža u Pijanoj noći. Da, to je Kvaternik, a upravo je Kva-ternik taj paradigmatski lik Krležinih ratnih novela (Hrvatski bog Mars), onaj koji je u stanju zbog svoje vojnič-ke karijere žrtvovati na stotine mladih ljudi (poput studenta Vidovića). Kva-ternik je beskičmenjaković, koji svoja politička uvjerenja presvlači kao vojne uniforme, oportunist, čiju političku metamorfozu možemo pratiti od ober-stleuntnanta austrougarske vojske, preko oficira Kraljevine Jugoslavije, do visokog časnika NDH. Naime, kao što znamo, upravo će taj Slavko Kvaternik, preko radio stanice, 10. travnja 19�1. proglasiti Nezavisnu Državu Hrvatsku.

vićev ađutant, jer je crno-žuta kreatu-ra, i jer predstavlja sve ono protiv čega se naš narod bunio i danas se još buni! Valja podsjetiti na nešto o čemu ovdje Krleža ne govori, a mislim da bi to bilo korisno interpolirati u ovu predstavu, kako bi se time zatvorio ovaj kvater-nikovski krug. Naime, žena Slavka Kvaternika bila je Židovka, i kako nije mogla psihički podnijeti da njezin sin, zloglasni Eugen Dido Kvaternik, ina-če šef UNS-a (i Tuđman je imao svoj UNS!), proganja njezine sunarodnjake Židove, izvršila je samoubojstvo. Na-ravno, Kvaternici nisu htjeli priznati u javnosti da im je žena i majka izvršila samoubojstvu, pa su za njezinu smrt optužili srpske oficire (četnike). Na-stavljajući svoju besjedu, Krleža je u jednom trenutku spomenuo i Lenjina! – ...Odnesite te vaše torte i te vaše ko-basice onim gladnim srbijanskim voj-nicima koji zebu vani u vagonima na kolodvoru, jer nas je pobjedonosna Ru-ska revolucija naučila, da nije Narodno vijeće, nego Vijeće vojnika i radnika onaj faktor, onaj politički faktor, da Lenjin... Kada je izgovorio Lenjinovo ime, tek je tada nastala prava gungula. Lenjin je odjeknuo dvoranom kao onaj otvoreni čep na šampanjcu, i to je bila kap koja je prelila čašu. -„Ua, ua, ua! Dolje, dolje džukelo, svinjo, marš na-polje, bacite ga dolje....Živio Drinko...Živio vojvoda Putnik, živio vojvoda Mišić, živjela Srbija, živjelo ujedinjenje, živio princ regent Aleksandar“. Krleža je odmah nakon toga izbačen na ulicu, a kako se sam izrazio, bio je „počašćen sa nekoliko jačih udaraca bakandžama u mekanijem dijelu svoje ovozemaljske supstancije (koji se u boljim proza-ma nikada ne imenuje svojim pravim imenom)“, ostavši na cesti, u magli, „izviždan i zgužvan kao krijesnica pod svinjskim papkom“. Ja bih, dakle, prvi čin priveo kraju sa nečim čega nema kod Krleže, a logički se nadovezuje kao scena iz budućnosti: U trenutku na-silnog skidanja Krleže sa galerije, na scenu se baca, kao sa balkona, žena Slavka Kvaternika. Ljudi su indifiren-tni na to samoubojstvo, a mlađi vojnik kao kelner donosi Kvaterniku na plad-nju glavu! Ali, to nije svinjska glava...Ne, to nije svinjska glava! Prizor mora sablazniti, jer je to glava Augusta Ce-sarca, Krležinog druga, koji je stradao od ustaša (neki smatraju da je osobno Dido Kvaternik sudjelovao u likvidaci-ji!). Na scenu je istrčao Dido Kvaternik u ustaškoj uniformi, sav uznemiren, i

kroz psihopatski plač govori ocu, da je majka izvršila samoubojstvo, da zar on ne vidi, da mu mrtva žena leži pod no-gama, da kako može da pije i da jede, a da je majka mrtva...Otac mu uzvraća potpuno mirno i staloženo (kao što je cijelo vrijeme bio miran i staložen, dok je Krleža govorio o njemu!), da maj-ka nije izvršila samoubojstvo, i da ne bunca, već da se smiri, da su nju ubili srpski oficiri, špijuni, i da će Srbi pla-titi za to ubojstvo...A onda se pomalo drsko i s visoka obratio onom kelneru, koji još uvijek na dlanu drži pladanj: - A što si ti to meni donio, drago di-jete? Cesarca? Zar onog Cesarca koji je mog pretka, slavnog Eugena Kva-ternika, htio prikazati kao nekakvog robespjerovca? Hmm, a što je sa onim srpskim zetom, čuješ li ti mene, a što je sa Krležom? Meni treba Krležina gla-va, kuš, i ne vraćaj se bez Krležine gla-ve!! Ako treba, prevrnite cijeli Zagreb, ali, ne dolazite mi pred oči bez te pre-potentne glavurdače... Platit će meni taj magarac prije ili kasnije!! Prvi čin mora završiti kako i Krleža predviđa, sa ilirskim Kolom. To se Kolo, sa zu-batim zloduhom kao kolovođom, treba sve više širiti (od Solunskog procesa i Londonskog ugovora, preko mitrovač-kog i lepoglavskog zatvora, do Rima i Jasenovca), a na scenu iz mraka treba-ju izlaziti polugoli, mršavi, izgladnjeli logoraši (iz Jasenovca?), i na kraju, to se ilirsko, pijano, balkansko Kolo treba omotati oko publike kao pakleni obruč. Kolo, kolo, naokolo, okićeno, zapapre-no, začinjeno, vilovito, plahovito...Gaj-de, berde, Cigani...Sve to odlazi nekud iza kulisa. Tišina. Zavjese.

Drugi činRadnja drugog čina odvija se u istraž-nom zatvoru u Novoj Vesi, nekoliko dana poslije onog skandala u „Kolu“. Mračni, policijski ured, sa lampom na kancelarijskom stolu. Na zidu vise tri slike: kralja Petra, princa regenta Aleksandra i vojvode Radomira Putni-ka. Oficir je uveo Krležu u kancelariju, i rekao mu da pričeka malo, a onda je došao jedan pukovnik (koji će 1920. predsjedavati procesu Diamantstein-Metzger) s ovratnikom od baršuna, „boje Parma – ljubičica“. Pukovnik i Krleža gledaju se preko nišana kao dva dijametralno suprotna Svjetonazora. Krleža je pozvan na informativni raz-govor, a pukovnika zanima, što se to dogodilo u „Kolu“? Međutim, Krleža

Narodnog vijeća za Vojne poslove, gos-podin dr. Mate Drinković (Damir Ša-ban), a odmah tik do njega sjedi On, povjerenik Narodnog vijeća za Vojne poslove zum k. und k. Generalstab zu-gesteilter Oberstleuntnant der k. und k. Pjesma. Muzika. Glasovi!!! (Ovdje je glazba od izuzetne važnosti, a nisam siguran, koliko je Nigle Osborne imao sluha za jednu takvu atmosferu?). Sce-nom prolaze barjaktari sa našim tro-bojkama kao na kakvoj svadbi, a jedan je kaluđer pronio veliku ikonu Svetog Lazara...(“Care Lazo, da se kucnemo, što ćutiš, Srbine tužni“). Zbor izvodi pjesmu „Slovenac, Srb i Hrvat“, a na drugoj strani dalmatinski đaci pjevaju „Srbijanci i Bosanci“. Ljudi se guraju, pozdravljaju, rukuju, oficiri damama ljube ruke, a sa galerije kliču: „Živijo Ante!“ (Pavelić, predsjednik NV SHS), „Živijo Milan!“ (Milan Pribičević),

Sada nam je jasno, zbog čega se Krle-ža odlučio da tu svoju autobiografsku seansu zabilježiti baš 19�2. godine! - Kvaternik je zet Josipa Franka! Dolje frankovci! – odlučno će Krleža. - Po-zivam tu kukavicu, koja zlonamjerno, provokatorski zanovijeta, da se javi tko je, jer hoću da ovdje bude red! – javio se dr. Mate Drinković.Jedan je povikao bas-baritonom, da Krleža, majku mu, dobro govori, a šjor Mate se tek tada razljutio, izderavši se, da će on objesiti svakoga tko ne po-štuje red i disciplinu, pa i tog anarhi-stu koji viče sa galerije!-Vješalima mi prijetite, zar ne? – upao mu je Krleža u riječ. – Objesit ćemo mi prije vas! Rekao sam dolje Kvaternik zato, jer je taj vaš Kvaternik bio šef generalštaba beogradskog Guvernmana 1916. i jer su svi oni mrtvaci sa terazijskih vješala Kvaternikovi mrtvaci, jer je bio Boroje-

nije pozvan na taj informativni razgo-vor samo zbog Kvaternika, nego zbog Wildera. Krležu je prijavio Wilder, glavni urednik „Riječi Srba, Hrvata i Slovenaca“ i povjerenik Narodnog vijeća za željeznice, jer je on, Krleža, otkazao tom Wilderu svoju suradnju. -U redu! Ali vi ste gospodinu Wilde-ru taj svoj istup motivisali politički.- Politički? Motivirao sam politički, točno.-Znači, vi ne odobravate politiku na-rodnog jedinstva i ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu državu?-Moje subjektivno uvjerenje jeste, od moga najranijeg djetinjstva, da su Srbi i Hrvati jedan narod, ali moje subjek-tivno uvjerenje je isto tako i to da je nacionalni stepen svijesti kod Srba i Hrvata, kako danas stvari stoje, tako izdiferenciran te bi svako političko nasilje moglo da ima nedoglednih po-sljedica...Između Krleže i pukovnika vodi se kratki razgovor o frakcijama unutar Socijaldemokratske stranke i o Koraću i njegovoj frakciji, kojoj se priklonio Krleža.Wilder je u stvari pri-javio Krležu (kao pravi konfident), jer je Krleža u jednom razgovoru s njime rekao, da je po njegovom subjektiv-nom mišljenju jedino boljševizam konstruktivna koncepcija, a da je sve drugo spremanje novog kaosa i novog rata. -U redu. A što vi mislite o bolj-ševizmu? – upitao je pukovnik s ovrat-nikom boje Parma- ljubičica Krležu. Nakon što mu je Krleža odgovorio otpi-like u stilu, da se i balkanski narodi mo-raju oprijedjelite prema Ruskoj revolu-ciji, koja će se odražavati dominantno u političkom životu svijeta i Evrope, pu-kovnik ga upita, s pogledom ispod oka: -Lepo, a znate li vi šta je pomračina?-Ne razumijem kakva pomrači-na i što hoćete time da kažete?-Hteo sam da kažem da ima takvih pomračina koje jedu ljude. Kaže se: pojela ga pomračina! Eto takve po-mračine! Pa, doviđenja, možete ići!Na odlasku iz kancelarije, Krleža se okre-će prema publici i izgovara glasno svoju zadnju rečenicu iz Epiloga: -Od „bratskog zagrljaja“ Kvaternikovog i Vesovićevog građanskoj Jugoslaviji su popucale kosti. Jedina snaga koja je mogla da Jugoslaviju uskrsi iz ovog bratskog zagrljaja jeste socijalizam.

Zavjesa

82 83

KNJIŠKI MOLJAC

Nikola Vukobratović

KNJIŠKI MOLJAC

U potrazi za identitetom: Balkan kao samoodređenje

Tekst Marije Todorove Imaginarni Balkan ima za cilj otkriti balkanizam u zapadnom

znanstvenom i političkom diskurzu. Riječ je o posebnom načinu govora Zapada o Balkanu koji, kaže autorica, “zaslužuje čitavu posebnu disciplinu”. Unatoč proklamiranoj kompleksnosti problema balkanizma, cijeli projekt nije razumljiv ni odvojiv od Saidova orijentalizma. Štoviše, može se shvati-ti kao njegov nastavak. Međutim, iako možemo balkanizam Todorove tuma-čiti kao pokušaj da se, poput Saida, vlastito egzotično porijeklo (iz zapadne perspektive) pretvori u prednost unutar američke akademske zajednice i neka-kvu dodatnu stručnost kada se govori o popularnoj post-kolonijalnoj teoriji, sigurno je da projekt Todorove nije tek produžetak Saidovih zaključaka na ge-ografski drugo područje. Todorova ni-pošto ne bježi od usporedbe sa Saidom: Balkan jest (kao i Orijent) zapadno Drugo koje ga konstruira, ali, čini se, ne baš sasvim. On je neka vrsta unu-trašnjeg Drugog na koje zapad proji-cira vlastite negativnosti. Todorova ide i dalje tvrdeći kako je Balkan postao savršeni gromobran zapadnjačkih fru-stracija nakon svijesti o orijentalizmu, jer ga je oslobodio optužbi za rasizam i islamofobiju. Općenito govoreći, mjesto balkanizma unutar post-ko-lonijalizma je neobično jer “Balkan” nije bio dio engleskog Imperija i nema kao cjelina viđenje svoga posebnog identiteta, historije, kulture, itd… na način na koji to možda ima (Bliski) Istok posredstvom islama (umma).

Postoji još jedna razlika iz-među Saidovog i koncepta Todorove koji ona sama ne spominje: dok Said istražuje (ili bar pokušava istraživati) imanentni razvoj diskurza orijentaliz-ma, dakle ne želi uspoređivati reprezen-taciju sa nekakvom pretpostavljenom

referentnom stvarnošću, Todorova se ne ustručava balkanizmu suprotstaviti realia time karikirajući više nego para-frazirajući Derridinu često zloupotre-bljavanu rečenicu: Il n’y a pas de hors-text. To proizlazi iz njenog zaključka da Balkan (za razliku od Orijenta) nesumnjivo postoji, što međutim nije uspjela dokazati. Otkrivanje balka-nizma je vrlo osoban projekt autorice. To se naznačuje već u posveti i odonda prijeti da će poljuljati cijeli projekt. Na više mjesta se otkriva možda i ključna motivacija za ovaj poduhvat: želja da se obrani Balkan od povezivanja s tada aktualnim krvoprolićem u Jugoslaviji, tj. da se ono prestane objašnjavati balkanstvom “naroda” koji u njemu sudjeluju. Ako se vratimo na Derridu, mora nam biti jasno da pokušaj oslo-bođenja Balkana od krivog korištenja njegovog imena pretpostavlja posto-janje onog pravog. Da nastavimo du-hovitu intertekstualnu igru Todorove: ako bauk Balkana kruži Evropom, je li uvelike došlo vrijeme da Balkanci pred cijelim svijetom otvoreno izlo-že svoja shvaćanja…, tj. suprotstavlja li Todorova bauku Balkana Manifest balkanstva. U tom slučaju zanimlji-vo je kako to ona čini kao Balkanka,

kao da pretpostavlja da, za razliku od zapadnjaka koji stvaraju predstave o Balkanu, ona Balkan može intuitivno spoznati zbog samog svoga porijekla. Da bismo razriješili to pitanje, kao i ostala naznačena, krenimo redom. Imaginarni Balkan podijeljen je u ne-koliko poglavlja zbunjujućih naslova koji okvirno kronološki prate zapad-ne izvore o Balkanu. Kada se bavi imenom Balkana, Todorova dokazuje kako je taj geografski pojam dobio odmah i svoje drugo značenje. Čini se kako je “to drugo” (kulturno i politič-ko) značenje od početka dominiralo nad geografskim. Geografsko posto-janje Balkanskog poluotoka, prema nekima, može se osporiti, jer je uda-ljenost između Odese i Kalinjingrada manja od udaljenosti između Odese i Trsta. Ti isti, stoga, inzistiraju da se termin Balkan jednostavno prestane upotrebljavati. Naivnost takvih shva-ćanja Todorova najbolje razotkriva dokazujući kako u složenici geopo-litika onaj geo služi da bi maskirao prevagu politike. Balkan se, dakle, ne može osporiti geografskom metodo-logijom, jer nije ni nastao za potrebe geografije. Todorova se, međutim, ne ustručava dati svoju definiciju toga

IMAGINARNI BALKAN MARIJE TODOROVEKNJIŠKI MOLJAC

tko su Balkanci, lakonski određujući tko je tješnje vezan za Habsburgovce, a bez čijeg se sudjelovanja Balkan ne može razumjeti.Interesantno, to odre-đivanje je odradila prije propitivanja stava “balkanskih naroda” o vlastitom balkanstvu, čime se bavi u sugestivno strukturiranom poglavlju o samoo-dređenju. U tom poglavlju, Todorova šeće po Balkanu propitujući “kako pripadnici obrazovanih elita balkan-skih nacija” misle o sebi. Sugestivnost strukture poglavlja očituje se u tome što se kod svih tih naroda pronalaze oni koji odbijaju naziv balkanski za svoj narod smatrajući da ga taj naziv svrstava među zaostale, divlje ili ne-historijske narode. Jedini narod koji, prema Todorovoj, nema rezervi prema tom terminu, tj. ne sumnja u vlastito balkanstvo su (njeni) Bugari. Time Todorova kao da legitimira svoju pozi-ciju autohtonog predstavljača Balkana, pošto je pripadnica najbalkanskijeg naroda. Međutim, ta bugarska po-zicija odabranog među balkanskim narodima se može osporiti, a njihovo pretpostavljeno prihvaćanje balkan-stva objasniti time što planina Balkan i jest u Bugarskoj i više od toga, ona u nacionalnoj mitologiju očito ima važ-nu funkciju usporedivu sa Velebitom, Lovćenom ili Triglavom. U daljnjoj

analizi otkrivaju se stereotipi i pristupi Balkanu koji se uglavnom sjajno do-vode u vezu s ekonomsko-političkom situacijom i to predstavlja najbolji dio izlaganja. Stereotipi su uglavnom oni o primitivnim društvima gdje su lijepe žene i krajolici, ali nema ništa značajno osim onog što je sama priroda stvorila. Pristupi se protežu od onih genocidnih do romantičarskih (kojima je Balkan primitivna Arkadija) i imperijal-hu-manističkih koji se zalažu za interven-ciju iz humanosti, da bi se Balkance oslobodilo njihove primitivnosti. Može se, ipak, prigovoriti kako Todorova zna jedan tekst proglasiti za mišljenje cije-log naroda ili epohe (pri čemu odbija da postoji zajednički zapadnjački stav, ali ne i da postoji zajednički stav jed-ne od zapadnih nacija). Osim toga, na više mjesta spominje novine ili druge tekstove koji “kreiraju” mišljenje time odustajući od ispravnog pristupa prema kojem se stavovi o Balkanu mijenjaju s obzirom na političko-ekonomku situa-ciju na njemu i izvan njega (iako toč-no primjećuje kako ne moraju nužno slijediti službenu vanjsku politiku bilo koje sile) i osamostaljuje i nadređuje kulturnu produkciju (pa čak i novine) društveno-ekonomskim kretanjima.Zapad kao problem vidi ono što je dru-gačije od njega samoga. Jedan od tih problema je i etnička izmiješanost koja otežava ili onemogućava stvaranje na-cionalnih država. Todorova genijalno primjećuje kako ona nije problem sam po sebi, nego je problem samo u kon-tekstu nacionalne države. Što se tiče nacionalnih pitanja, može joj se prigo-voriti kako (barem na razini omaški) pristaje na model prema kojem je to što su balkanski narodi stenjali pod tur-skim jarmom barem dio razloga zašto zaostaju za Zapadom, iako ga naizgled kritizira.Imaginarni Balkan Marije Todorove očito je emancipacijski pro-jekt koji, da bi ga oslobodio, prvo tre-ba definirati Balkan. Jasno je da će ta-kva definicija nužno biti konstrukcija, a ne spoznaja biti Balkana. Možda i ne bismo trebali zamjerati Todorovoj

– ona zamišlja Balkan (Imagining the Balkans). Konstitutivni elementi njene konstrukcije su bizantsko i osmansko naslijeđe koje je stvorilo “kulturni re-gion” sa ljudima “endemski nepovjer-ljivima prema državi” odakle vjerojat-no dolazi “urođena anarhistička crta” Todorove.Čini se kako Todorova ipak nije dokazala kako je Balkan neutralni pojam kojeg treba osloboditi negativ-nih konotacija, nego upravo suprotno, kako je to opresivan i generalizirajući termin nastao početkom 20. stoljeća kao jedan od zapadnih Istoka, podči-njenih ili bar inferiornih područja, na-roda ili političkih tvorevina. Naravno, to ne znači da Balkan nema nikakav emancipacijski potencijal i da ne može, na sličan način kao što su, ranije opre-sivni i uvredljivi pojmovi négritude i queer, postali borbene parole. No, ne-gativne konotacije Balkana neće nesta-ti ako se požalimo kolegama kako ne-svjesno vrijeđaju naš komadić zemlje. One opstaju dok opstaje onaj sistem koji je ograničio načine razvoja i koji Balkan čini (prije svega ekonomski) in-feriornim i zavisnim. Dakle, kao eman-cipacijski projekt, Imaginarni Balkan je istodobno nedovoljno ambiciozan i naivan, što ne umanjuje njegovu vri-jednost koju ima kao imagološki po-pis i historija viđenja jednog područja.

8�

KNJIŠKI MOLJACGREEN FAUST ILI SVJETLOST ZNANJA

8�

Nedavno je javnosti predstavljena nova knjiga prof.dr. Svetozara

Livada: Etničko čišćenje – ozakonjeni zločin stoljeća, u izdanju „Euroknjige“ iz Zagreba (495 stranica)! Promocije su održane u Zagrebu, Karlovcu, ali i Beogradu i drugim gradovima bivše Jugoslavije, a na promociji u zagrebačkom Novinarskom domu, o knjizi su govorili filozof, prof.dr Milan Kangrga, dr. Vesna Čulinović-Konstatinović, potpredsjednica SABH-a RH, i urednik biblioteke „Svjedoci vremena“ Nikola Lunić. Autor knjige je filozof i povjesničar po obrazovanju, a sociolog po praksi, koji je godinama obilazio napuštene i devastirane krajeve Hrvatske, nastojeći, kao svjedok (ne)vremena, ali i jedan od naših najboljih poznavatelja ruralne sociologije, s puno požrtvovnosti, ali i profesionalnosti, empirijski zabilježiti jedan od najokrutnijih zločina u 20. stoljeću. Livada je objavio više stotina stručnih i znanstvenih radova iz područja ruralne sociologije, a valja reći, i da je od 1963. do 1972. bio član savjetodavne ad hoc grupe za ruralnu sociologiju pri FAO organizaciji. Ova je knjiga, na neki način, nastavak njegove knjige iz 1997. – Etničko čišćenje – zločin stoljeća (SKD „Prosvjeta“). Livada je intelektualac u pravom smislu te riječi, i veliki humanist, koji često zna reći: „ta jedan smo rod“! Sa promocije njegove knjige, održane u Novinarskom domu, 30. 11. 2006., objavljujemo veći dio izlaganja, dr. Vesne Čulinović – Konstatinović:

zločin stoljećaOva knjiga nije privi apel autora za prestankom kriminalnih radnji, bez obzira tko ih počinio. Iako ih upravo baš za to što se sadržajno apeli ponavljaju, autor iskazuje da se ne može miriti s činjenicom, da rat ne prestaje s ratom. On se ne zadovoljava šutnjom i patnjom, on želi da ova iznesena istina potakne na razmišljanje o tome; odakle ljudima tolika potreba za mržnjom?...

Potresno svjedočanstvoNeki na žalost ne shvaćaju, da je autohtono srpsko stanovništvo postalo žrtva velikosrpske politike izvan naše zemlje, i da je tim žrtvama Hrvatska, kao i Hrvatima, njihova jedina domovina. Radi toga se izbjegli Srbi vraćaju u svoja velikim dijelom razorena sela i u svoje sada porušene domove. Malo je reći da strašan dojam ostavljaju, na primjer, podaci iz općine Slunj, da od 17 sela u 1� nema ni crkve, ni struje ni vode, trgovine nema ni jedne, a prometnih veza nema 13 sela. Moramo se zapitati kakav je život tih ljudi, kad od 96 domaćinstava njih �9 nema peći, 6� nema posuđa, a čak 88 nema kreveta...Izbjeglica je, a time i povratnik, kaže Livada „nova socijalne kategorija naših prostora“. To je nevina žrtva ratnog bezumlja – „ o s i r o m a š e n i , o b e s k u ć e n i , obezdržavljeni, obespravljeni čovjek...do gubitka identiteta i samopoštovanja“. Postao je kod nas „corpus separatum ljudskog roda“. Nekoliko godina iza rata u tim prostorima ni ptica nije zapjevala, a vozeći se kroz pustoš kroz koju je prošla „Oluja“ i ratne operacije prije toga, mogli smo biti svjedoci spaljenih razvalina, a na još sasvim nesrušenim kućama nalazili smo, na primjer, napise: „Ne diraj!

Hrvatska kuća!“...O stradanjima treba progovoriti, poručuje autor ove knjige. „Volja da sa jednakom dubinom boli oplakujemo svaku hrvatsku žrtvu koja pod istim okolnostima žrtvom postade“, stoga se takav zločin mora osuditi „unutar srpskog korpusa“. Za spriječavanje, kako kaže – etnobanditizma, on se zalaže za međuetničku suradnju, kojom se jedino može spriječiti daljnji progon ljudi i otimačina tuđih dobara. On inzistira na procesuiranju konkretnih zločinaca i njihovih zločina, ma s koje oni strane bili....Ako institucije jedne države kao što je naša, ne poštuju zakone i ne priznaju, da je jedan narod koji je domicilan u toj državi stavljen u položaj životarenja pa i nestajanja, ako se i druge skupine državljana kao antifašistički borci Drugog svjetskog rata tretiraju minornije nego iste kategorije boraca i invalida Domovinskog rata – onda se to stanje ne može sakriti pred svijetom kome težimo. Pitanje je jedino; kako dugo može opstati takva situacija, a da se ne dogode posljedice – opasne po opstanak manjinskog naroda, opasne po opstanak same države u evropskoj zajednici?

Etničko čišćenje – ozakonjeni ALTERNATIVNI IZVORIe n e r g i j eNeven Jakopović

Opasnosti globalnog zatopljenja postale su, očitije nego što smo se nadali. Od brojnih požara,

neuobičajenih vrućina i drugih pojava, promjena klime i na globalnom nivou izgleda u punom zamahu. Konačno, kao odgovor na takvo stanje stanovni-ci zemalja najvećih potrošača energije, SAD-a i Kine počinju, iako još poma-lo neodlučno, skromno i škrto, raz-mišljati o širenju upotrebe ne-fosilnih goriva. Tako Kinezi namjeravaju velik dio energije potrebne za Olimpijadu u Beijingu slijedeće godine proizvesti iz sunca i vjetra - korištenjem solarnih kolektora i vjetrenjača. Vjetrenjače, iako na prvi pogled daju mnogo čiste energije, nipošto nisu bez mana - od golemog utroška betona do devalvi-ranja zemljišta njihovom izgradnjom, od smanjivanja područja biljnog po-krova do estetskih. Također, njihova je iskoristivost prilično upitna. Iako, primjerice, Danska 20% svojih potre-ba za energijom dobiva iz upotrebe snage vjetra, taj je vid dobivanja ‘čiste’ energije još prilično rijedak. No, nade ima - jer najnovije ankete sa sveuči-lišta MIT pokazuju da u SAD-u zna-čajno raste popularnost alternativnih izvora energije - kao i planova da se vjetrenjače grade na oceanima, gdje je vjetar znatno regularniji, ne uništa-va se vegetacija i ekološki djeluje kao vrlo dobra ideja. Današnja tehnologija dopušta doduše izgradnju samo u plit-kim dijelovima - 20-30m dubine; uz eksperimentalne turbine na obalama Škotske do maksimalno �0m dubine. Osim tih alternativnih izvora, jedan stari takmac također sve značajnije počinje rušiti popularnost već gotovo demoniziranih fosilnih goriva. U za-dnjim anketama jako je porasla spre-mnost američke javnosti za masov-nijom upotrebom nuklearne energije. U nuklearnim reaktorima kontrolira-

nom fisijom (raspadom) jezgri teških, radioaktivnih elemenata lančanom reakcijom na manje jezgre dobiva se velika količina topline, kojom se voda pretvara u paru i pušta u turbine, či-jim se okretanjem dobiva električna energija. Kako to inače biva, i ovdje ima snažnih argumenata i za i protiv, i dok jedni neprestance govore o nu-klearnom otpadu i blokiraju vlakove koji ga prevoze, druga strana zadiv-ljena je količinama energije koje nam

snažne radioaktivnosti, no 1 kubni me-tar urana teži oko 18.� tona! Problem je velika štetnost takvog otpada, koji svoju veliku otrovnost zadržava i tisu-ćama godina. Osim toga količina otpa-da iz svih nuklearnih reaktora nije ni-malo malena - Ministarstvo energetike SAD-a govori o 108 mjesta za odlaga-nje otpada, veličina do nekoliko tisuća hektara, sa ‘tisućama tona iskorištenog nuklearnog goriva’ koja namjeravaju pročistiti ili zatvoriti do 202�. godine. Međutim, pronađen je priličan broj mogućih korisnih upotreba nuklearnog otpada slabije radioaktivnosti - neki od njih i u medicinske svrhe. Prisutna je i opasnost nuklearne proliferacije u svrhu terorizma - 200�. godine u Ru-siji je uhvaćeno nekoliko radnika jedne nuklearke koji su pokušali prodati �.� kilograma obogaćenog urana. A osim sveg toga, život nuklearnog reaktora također nije naročito dug, a izgrad-nja je vrlo skupa, kontrola nuklearki opravdava pred stanovništvom praksu centralizacije i državne tajnovitosti, te je njihovo zatvaranje složeno. Kao što je za očekivati kada jedna odluka može donijeti ili odnijeti milijarde dolara, informacijama se masovno manipulira (npr. samo 3 kubna metra otpada.... ili �0 tona nuklearnog otpada). Također je značajno istaknuti da velik broj is-pitanika ankete podržava alternativne izvore energije, dok ne saznaju da bi oni više koštali nego što koštaju sadašnji...uran i plutonij, radioaktivni kemijski

elementi koji se upotrebljavaju u ve-ćini današnjih reaktora mogu donijeti.Treba imati na umu da niti izvori nu-klearne energije nisu vječni, štoviše oni su u prirodi prilično rijetki i mnogima je iznenađenje saznati da se, uz današ-nji nivo potrošnje energije, prema ne-kim procjenama, na nuklearnu ener-giju iz urana iskopanog iz rudnika na našem planetu, može računati tek još kojih 70 godina. Također je zanimljivo znati da tokom jedne godine rada nu-klearka srednje veličine proizvede tek oko 3 kubna metra nuklearnog otpada

Ugrožena zvijerJedna od najugroženijih životinjskih vrsta i najveća "čista" vrsta mačaka (ne računajući na ligera, potomka-hibrida lava i tigrice), sibirska tigrica (Panthera tigris altaica), ovih dana dobila je dvoje novih pridošlica. U zoološkom vrtu u Galatiju, gradu u istočnoj Rumunjskoj, 6-godišnji par donio je na svijet Lenutu i Co-stela, dvoje zdravih tigrića. Rađanje

SATIRA

87

BEZ PARDONA

Spomenut ću svece zemaljske i čulneDa im kresnem ove epigrame hulne.Od zubatih riječi da se barem snebeVelečasne duše koje glume sebe.

NJEMU

Njemu što govoreći o BoguPoriče Sunce i ZemljuRevoluciji podmeće noguI kadi duše koje drijemlju

Njemu žig moga epigramaŠamar javnog ruglaDa izgori od sramaI da ga zaboravi Kugla

PROPOVJEDNIK

Obukao je crnu mantiju,Osvojio Rim i Bizantiju,Al neće u me njegove dogmePa makar silni smrvio Bog me.

VEĆ DVA MILENIJA

Već dva milenija isto radi:Pognute glave škropi i kadi.

Meni je kadio kao dječakuU ime Krista, sve same trice.Tog sam vampira sreo u mraku:Maska mu bješe – sveto lice.

SVETI KIČ

Riječ je njegova sveti kič – S oltara laže bez srama.Isplest ću za nj od stihova bičDa ga istjeram iz hrama.

SVI PUTOVI

Epigrami putuju po svijetuTražeć pravu i dostojnu metu:Svi putovi vode ih u RimGdje stoluje kardinalski tim.

SVETA STOLICA

Sve može biti sveto,Čak i stolica na kojoj netko sjedi.O ljudska Ahilova peto,Sav duh se u tebi sledi.

„

Novi Plamen“ objavljuje prvi dio „heretičkih“ epigrama iz dosad neobjavljenog rukopisa Ivana Pavkovića, pod nazivom „Lucifer“.

Ivan Pavković

epigramiADRESA

LUCIFERšto ih ’’grabilicama’’ hvataju za jednu nogu. Ovo uzrokuje unutarnje krvare-nje i, u trećini slučajeva, pomiče kost u abdomen. U kamionima na putu za klanje, ptice su stiješnjene u plastične ladice, gdje dolazi do dodatnih smrti i ozljeda jer vratovi ponekad bivaju slomljeni prilikom zatvaranja tijesnih ladica. Na kraju putovanja, pilići su stavljeni pod lance i njihove glave se uranjaju u vodu kroz koju protječe električna struja. Ovo navodno one-svijesti većinu žrtvi, nakon čega im se režu grkljani. Slično tome, ptice koje se uzgajaju kao nesilice jaja drže se u kavezima koji udomljuju oko 30.000 ptica, gdje ih pumpaju antibioticima i hranom koja može sadržavati prerađe-no perje, ostatke drugih pilića i kokoši itd. Radi prevencije pomahnitalih pti-ca, stiješnjenih na sićušni prostor, da se kljucaju i međusobno ozlijeđuju, farmeri im vrućim rezačima režu klju-nove. Joseph Mauldin, znanstvenik za perad sa sveučilišta u Georgiji, ističe: ’’Ima mnogo slučajeva spaljenih nosni-ca i ozbiljnih mutilacija zbog neisprav-nih procedura, koje nesumnjivo do-vode do akutne i kronične boli...’’(...)Pristup koji se traži od strane indu-strije peradi dobro je sumirao časo-pis Farmer and Stockbreeder 1982.:’Moderna nesilica je, uostalom, samo vrlo efi kasna mašina za konverti-ranje, promjenu sirovog materijala

Rezanje kljunića pilićima da se ne bi međusobno kljucali

Više od 700 milijuna pilića tre-nutno se uzgaja i ubija u Velikoj Britaniji svake godine. Uobiča-

jena tvornica pilića sastoji se od četiri reda kaveza, a pod svakog od kaveza sadrži oko 30-�0.000 ptica. Radi efi -kasnost, današnji pilići «dizajnirani» su da rastu dvostruko brže nego prije 30 godina. Njihove noge i srca, među-tim, ne mogu pratiti taj rast. Rezultat je da ptice brzo prerastu snagu svoga kostura tako da noge doslovno pucaju ispod prevelike težine, te su neizbjež-no česti unakazujući bolovi zglobova i drugi skeletalni problemi. Istraživanja objavljena 1992. u Veterinary Record ukazuju na to da 90% pilića ima uoč-ljive abnormalnosti prilikom hoda, u oko 26% slučajeva vjerojatno je da ptice pate od kroničnih bolova. Srce i pluća pilića za klanje također su pod stresom zbog brzog rasta: Agriculture and Food Research Council procje-njuje da oko sedam milijuna pilića ugiba zbog tog razloga svake godine. Oko dva i pol milijuna pilića ugine prilikom ’’žetve’’ za klanje; polovica ugiba od zatajenja srca i trećina zbog tjelesnih povreda: mnogim pticama bedrena kost dislocira se zbog toga

– hrane – u konačan proizvod – jaje. ’’Muški pilići u smeću, ostavlje-ni da umru. Obično se bacaju u plastične vreće da se zagu-še, ili ih se žive spaljuje. Na svaku kokoš nesilicu otprilike je jedan ubijeni muški pilić.

Iz knjige Davida Edwardsa, The Com-passionate Revolution, Green Books, 1998. (Preveo Božo Matković iz udruge Prijatelji životinja -www.prijatelji-zivotinja.hr)

86

PRAVA ŽIVOTINJA

tigrića u zatočeništvu i nije naročito rijetko, kao što je recimo slučaj sa pandama, no sibirski tigar kritično je ugrožena vrsta od samo �00-ti-njak primjeraka u divljini i oko 1000 po zoološkim vrtovima, iako ima i pesimističnijih procjena od 2�0 je-dinki u ZOO, i oko 200 u divljini. Iako je nekada bio raširen u Rusiji, Mongoliji, Kini i obje Koreje, lov na tigrove bio je dozvoljen do zabrane 19�7.godine, kada je još preostalo tek �0-tak jedinki i danas 80% si-birski tigrova u divljini živi u ruskoj regiji Primorski Krai. Osim krivolova u svrhu korištenja u tradicionalnoj medicini, koji se striktnim kontrola-ma smanjio, problemi sa staništem i lov na tigrov plijen (uglavnom srne i divlje svinje) i dalje je veliki problem, budući da je tigrovima potreban ve-lik teren (oko 1000 km kvadratnih) kako bi pronašli dovoljne količine hrane - minimalno 9 kg mesa dnev-no, iako znaju u obroku pojesti i do �0 kg mesa! Osim toga, preživljava-nje tigrova usko je povezano s bo-gatstvom korejskog bora. Češeri tog drveta omogućuje tigrovom plijenu da preživi vrlo hladne zime, a ma-sovno se sječe zbog visoke kvalitete - uglavnom za proizvodnju olovaka. Dodatna pojava smanjenja količina plijena i povećane ljudske aktivnosti dovela je do povećanja napada tigro-va na ljude radi prehrane. Stručnjaci smatraju da vrsta još nije u opasnosti zbog nedovoljne genetske raznoliko-sti, međutim, tigrovi odgojeni u za-točeništvu vrlo vjerojatno ne mogu preživjeti u divljini, jer se lovu uče u ranoj mladosti. Sibirski tigar najčešće živi oko 1� godina u divljini, iako je u kontroliranim, zaštićenim rezervati-ma bilo i staraca do 2� godina staro-sti. Neobično je da mu je životni vijek u ZOO kraći, obično 10-12 godina.

Veličina neke zemlje i njena razina moralne razvijenosti mogu se ocijeniti prema načinu na koji se odnosi prema životinjama. Mahatma Gandhi

MRCVARENJE PILIĆA

SATIRA

88

SATIRA

89

Mira Marković: „Slobodan spada u lepe ljude. Najlepše!“

U izdanju beogradskog magazina Status, nedavno se pojavio prvi dio „Antologije srpske gluposti“, svojevrsnog leksikona „srpske mudrosti“, pod nazivom: „Nije srpski lupati“. Glavni i odgovorni urednici Statusa, Zoran Pavić i Nenad Zorić, potaknuti pionirskim poduhvatom splitskog Ferala, koji je prije nekoliko godina sakupio hrvatske verbalne gluposti (Greatest shits) u svojevrsnu antologiju suvremene hrvatske gluposti, odlučili su jednako tako sakupiti u jednu antologiju i srpske gluposti, kojih je, hvala bogu, u proteklih 17 godina bilo na pretek. „Kad sam vidio to što je napravio Feral, shvatio sam da i mi u Srbiji imamo toliko izrečenih gluposti i da je naprosto potrebno sve to

sakupiti i objaviti“, kaže Slaviša Lekić, jedan od autora. Prvi tom „Antologija srpske gluposti“ izdan je ovih dana, a drugi izlazi najesen. Autori su više od četiri godine radili na prikupljanju materijala, a u uvodu piše: „Antologija je štivo za čitanje, ali teško za razumijevanje, a svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima u ovom slučaju je – doživljena“. Između hrvatske i srpske gluposti gotovo i da nema razlike, jer Glupost je, kao što bi to rekao naš Krleža, „planetarna pojava“! Kao što se i moglo očekivati, jedni sada negiraju svoje izjave, a drugi ih se stide, a i jedni i drugi bi najradije da su njihove izjave zaboravljene i gurnute pod tepih. Neke su izjave prije naivne i nespretne, a druge više tendenciozne i opasne. Da je tanka linija između gluposti i zla, to nedvojbeno pokazuje i ova antologija, a na čitateljima je da se od srca nasmiju.

Antologija srpske gluposti

Zoran Baki Anđelković, visoki funkcioner Socijalističke partije Srbije

• Ove nedelje sam od ćerke uzeo da čitam Platona, što potvrđuje da nemam poseban žanr koji volim, već čitam sve što je aktualno.• Mi dok smo bili na vlasti, nismo imali problem sa kvorumom. Ja sedam dana pre zaseda nja pozovem Šešelja, odvedem ga na šampitu i lepo se dogovorimo za što će oni da glasaju.• Broj Srba koji su pobijeni na Kosovu ostat će nepoznat sve dok se svi oni ne vrate svojim kućama.

Slobodan Milošević, bivši predsjednik Srbije i SRJ

• To da živimo teško, građanima ne treba da kaže CNN i Deutsche Welle. To vam kažem ja, Vaš pred- sednik.• A ako treba da se bijemo, bogami ćemo da se bijemo. A nadam se da neće biti toliko ludi da se sa nama tuku. Jer ako ne umemo da radimo i privređujemo, bar ćemo znati dobro da se bijemo.• Mala i ranjena Srbija obnavlja se brzinom projektila koji su je razorili.• Meni je univerzitet jednako važan kao bilo koja zemljoradnička zadruga.• Tamo gdje ja odlučujem, rata neće biti.• Nikakav zemunski klan nije postojao dok sam ja bio predsednik.• Mir je neizbežan! (U pismu Aliji Izetbegoviću, kolovoz 199�.)

Mirjana Marković, supruga Slobodana Miloševića i bivša predsjednica JUL-a

• Kad sam videla ko sve boluje od gripe, odlučila sam da je nikad nemam.• Jugoslavenski narodi su planirano, gotovo naučno, posvađani i uvedeni u rat.• Haški tužioci su ružni zato što su nehuma ni i zli. S druge strane, Slobodan Milošević spada u lepe ljude. Najlepše!

Vojislav Šešelj, predsjednik Srpske radikalne stranke

• Mi nismo imali nameru ni da putujemo u te zemlje sve dok su tamo na vlasti govnarske vlade.• Ja vam garantujem, sa divizijom od 10 hiljada četnika, dopro bih za �8 sati do Zagreba. Razume se, zabranio bih četnicima da ulaze u Zagreb, jer bih se bojao da se ne izgube. Ipak je to veći grad.

1

2

3

4

„Moja pesma Sitnije, cile, sitnije je Gorski venac za Severininu Štiklu“, Lepa Brena, folk ikona bivše Jugoslavije

„Nije problem nabaviti nuklear-no oružje na trži-štu, čak i kada ga ne bismo imali“, Radovan Karadžić, predsjednik RS

„ Moje je tvr-do uverenje: bolje sporije ali brže“. „Srbi se neće smiriti dok se ne prostru s obe strane Drine“, Voji-slav Koštunica, predsjednik DSS-a

„Ne smeta mi priča da sam srpska gej ikona, jer sam jedini pisac koji je uspeo da pomiri srpske četnike i srpske pedere“, Isidora Bjelica, književnica

„Još samo pederi nisu protiv Srba“, Jovan Rašković, predsjednik SDS-a

„Ako bude trebalo napravit ćemo još lepši i stariji Du-brovnik“, Božidar Vučurić, pjesnik i ratni zapovjednik

„Kokain je kao pasulj. Može da bude kreativan i grozan. Netko od tog samo prdi, a neko napiše najlepšu pesmu“, Goran Bregović, kompozitor„Pročitala sam sve

što je vredelo od knjiga, a prevede-no je na naš jezik. Ako je sve tako kako one pišu, ja jedva čekam da umrem“, Vesna Zmijanac, folk pjevačica

„Nisam otišao na pecanje u Ameriku, jer se jedan član Al Kaide zove slič-no kao i ja“, Šaban Šaulić, folk pjevač

„Obožavam žene i uži-vam u seksu isključivo u njihovom prisustvu“, Nedeljko Bajić Baja, folk pjevač

„Obećao sam Miloševiću da neće ići u Haag. Ali, obeća-nje se odnosilo na tu noć“, Čedomir Jovanović, lider LDP-a

90

Frida ili o boliARTPORTAL

Davno je rečeno, da zdrav čovjek ima sto želja, a bolestan samo jednu – da ozdravi! Bol

može biti fi zička i duševna, i teško je reći, koju je bol od ove dvije teže podnijeti. Svaka je bol teška na svoj način, a gotovo je pravilo da jedna bol uvjetuje drugu. Uostalom, zar još stari Grci nisu rekli: „u zdravom tijelu - zdrav duh“. Što povezuje poznatu meksičku slikaricu Fridu Kahlo i našu najprevođeniju književnicu Slavenku Drakulić, čiji je roman Frida ili o boli već duže vremena na vrhu top liste najčitanije beletristike? Upravo to - bol i bolest! Kao što znamo, Slavenka Drakulić je teški bubrežni bolesnik, i već godinama ide na dijalizu, a Frida Kahlo je od svoje petnaeste godine, kad je stradala u prometnoj nesreći, pa do smrti imala čak 32 operacije, uglavnom na kralježnici. Međutim, Frida nije prolazila samo kroz agoniju fi zičke boli, već i kroz ljubavnu agoniju. Ljubavi nam treba i dok se rađamo i dok umiremo, i dok ležimo u krevetu, prikovani teškom bolešću. Ljubavi nam treba kao „ozeblom sunce“ da nas ugrije, ili kao bolesnom „melem na ranu“ da nas izliječi, a te ljubavi, koja je smisao života, Frida nije imala dok joj je bilo najteže. Naime, ona se 1929. udala za poznatog meksičkog slikara Diega Riveru, ali on ju je stalno varao sa drugim ženama, i 1939. godine dolazi do rastave...Poslije će se oni ponovno zbližiti, a u međuvremenu je Frida u ljubavnoj avanturi sa poznatim revolucionarom Lavom Trockim (koji je, kao što znamo, iz Sovjetskog Saveza emigrirao u Meksiko, gdje je i ubijen!). Pogledajmo ovaj Autoportret s ošišanom kosom! Ta je slika nastala kao odgovor na jednu od brojnih Riverinih nevjera. Frida sjedi na sredini praznog prostora (praznina u duši), u fokusu, odjevena u muško odijelo i ošišana kao muškarac (protest protiv muške nevjere) a uvojci kose oko nje vijugaju kao zmije (simbolika je očita: zmija je

Adama i Evu navela na grijeh). Tekst u gornjem dijelu slike ismijava stihove popularne pjesme koja govori da ljubav ovisi o lijepoj kosi ljubavnika. Roman Slavenke Drakulić nije toliko biografi ja Fride Kahlo, koliko intimni opis same boli. Kažu da za muškarca nisu suze, pa su valjda zato uglavnom muškarci pjesnici? Ljudi svoju bol od najranijih dana izražavaju suzama, kroz plač, a kako svoju bol izražava umjetnik? Svaki je jezik bogat, ali jezik kao takav teško može artikulirati bol, a po čemu je slikarstvo u svojoj ekspresivnosti (iako je Frida nadrealist) superiornije od verbalne komunikacije, odgovor možete pronaći u romanu Slavenke Drakulić...

F. E.

KRIŽALJKA

Čitajte na internetu!

H-ALTERwww.h-alter.org