DOKAZIVANJE

Dokazivanje predstavlja djelatnost uobličenu procesnim normama, u kojoj učestvuje sud, stranke i ostali učesnici u postupku, a koja obuhvata prikupljanje dokaza, izvođenje dokaza i ocjenu dokaza. Djelatnost dokazivanja obuhvata , te je usmjerena ka, utvrđivanju činjenica koje su predmet dokazivanja. U našem pravu je sud osnovni subjekt dokazivanja. Dužnost suda je da istinito i potpuno utvrdi sve sporne pravno relevantne činjenice. Zbog toga je ovlašten da izvodi i one dokaze koje stranke nisu predložile, ako smatra da su ti dokazi značajni za donošenje odluke. Kao procesna djelatnost, dokazivanje obuhvata slijedeće elemente: predmet dokazivanja, teret dokazivanja, dokazna sredstva, izvođenje dokaza, ocjenu dokaza.

Predmet dokazivanjaPredmet dokazivanja su pravno relevantne činjenice. To su činjenice za koje norme materijalnog prava vežu određene pravne posljedice. Prema tome od prirode pravnog odnosa iz kojeg je nastao spor zavisi koje će činjenice biti pravno relevantne. Obzirom da sud vrši pravnu kvalifikaciju spora, njegova primarna dužnost je da utvrđuje koje činjenice treba da budu predmet dokazivanja. Stavovi iskustvaStavovi iskustva su proizvod svakodnevnog čovjekovog iskustva o određenim činjenicama, ili su rezultat naučnog istraživanja odnosno obavljanja određene djelatnosti (trgovačke, zanatske itd).

Stavovi iskustvaTi stavovi imaju dvostruku funkciju:

1. Mogu biti sastavni dio pravne norme, kad su u funkciji izvođenja pravnog zaključka (supsumcije);

2. Mogu služiti za utvrđivanje činjenica, tj. za izvođenje činjeničnog zaključka o tačnosti spornih činjenica.

Najčešće se sadržaj iskustvenih pravila utvrđuje putem izvođenja dokaza vještačenjem. Sadržaj pravnih normi na osnovu kojih se presuđuje u sporu, nikad nije predmet dokazivanja. Dužnost suda je da poznaje pravne norme, iura novit curia, i da ih primjenjuje na utvrđene pravno relevantne činjenice. U načelu su samo činjenice predmet dokazivanja. Pravilo da pravne norme nisu predmet dokazivanja važi i kad je u pitanju primjena stranog prava. Sud je obavezan da strano pravo sazna po službenoj dužnosti. Potrebna dokazivanja

U parničnom postupku sud u osnov odluke određene činjenice uzima bez dokazivanja. To su:

priznate činjenice; općepoznate činjenice;

pretpostavljene činjenice; činjenice utvrđene krivičnom presudom.

Priznate činjenice

Priznanje činjenica postoji kad jedna stranka izjavljuje da su činjenične tvrdnje druge stranke tačne ili ih ne osporava, a te su tvrdnje nepovoljne za stranku koja ih priznaje. Forma priznanja nije propisana u ZPP. Izjavu o priznanju stranka može dati usmeno na ročištu ili pismeno izvan ročišta. Priznanje činjenica dato izvan parnice ne proizvodi nikakvo procesno dejstvo, odnosno nema procesne posljedice. Opozivanje priznanja je moguće, i to u cjelini ili djelimično. Sud će po vlastitom uvjerenju, a uzimajući u obzir sve okolnosti, ocijeniti da li će činjenicu koju je stranka prvo priznala pa opozvala priznanje, uzeti kao priznatu ili kao osporenu. Procesno-pravno dejstvo priznanja se sastoji u tome što se priznate činjenice ne dokazuju. Sa priznatim činjenicama izjednačavaju se i nesporne činjenice. Od ovog pravila postoje i određeni izuzeci: sud može narediti da se dokazuju i priznate činjenice, ako smatra da stranke njihovim priznanjem idu za tim da raspolažu zahtjevom kojim ne mogu raspolagati. Nadalje, u sporovima kojima je ograničeno načelo dispozitivnosti, kao što su bračni i paternitetski sporovi, sud nije vezan priznatim činjenicama. I takve činjenice se utvrđuju putem dokazivanja.

Općepoznate činjenice (notoria)Općepoznate činjenice (notoria) se po pravilu ne dokazuju. Notorne činjenice su činjenice koje su poznate širem krugu ljudi, pa time i sudu pred kojim takve činjenice mogu da se pojave kao pravno relevantne. Obilježje općepoznate činjenice ima svaka ona činjenica koja je poznata ljudima, u vrijeme i mjestu gdje se obavlja suđenje. Kad su u pitanju činjenice uže notornosti, sud je dužan da u odluci ukaže da su takve činjenice poznate na području suda pred kojim se obavlja suđenje. Razlog tome je što takve činjenice ne moraju biti poznate na području sudova viših instanci, u postupku preispitivanja donesene presude.

Privatno znanje sudije

Činjenice koje je sud saznao u vršenju svoje funkcije (npr. u nekom ranijem postupku) izjednačavaju se sa općepoznatim činjenicama i sud ih bez dokazivanja uzima u osnov presude. Saznanja do kojih sudija dolazi izvan vršenja sudske funkcije (tzv. privatno znanje sudije) ne oslobađa obaveze dokazivanja. Dakle, privatno znanje sudije je bez procesno-pravnog značaja. Ako sudija pojedinac, odnosno član sudskog vijeća, raspolaže znanjem o određenim pravno relevantnim činjenicama u konkretnom sporu, može biti pozvan da svjedoči, ali u takvom slučaju dolazi do izuzeća.

Pravne pretpostavke (praesumptio iuris)Pravne pretpostavke (praesumptio iuris) su činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja. Razlikuju se dvije vrste pravnih pretpostavki: oborive i neoborive. Neoborive pretpostavke (praesumptiones iuris et de iure) nisu pretpostavke u pravom smislu. To su ustvari pravila materijalnog prava, koja su uobličena u formi pravne pretpostavke. Pravne pretpostavke u pravom smislu su samo oborive pretpostavke (praesumptiones iuris tantum). U formi oborivih pretpostavki se izvode zaključci o postojanju tipičnih činjenica i stanja, čija se tačnost može pretpostavljati sa velikom sigurnošću, bez potrebe dokazivanja u svakom konkretnom slučaju. Rizik netačnosti u konkretnom slučaju otklanja se mogućnošću dokazivanja suprotnog.

Indicije

Indicije su posredno relevantne činjenice iz kojih se izvodi zaključak o tačnosti pravno relevantnih činjenica. Indicije se ne mogu smatrati pretpostavkama, već vrstom posrednih dokaza, jer sud koristi indicije u svrhu dokazivanja pravno relevantnih činjenica onda kad ne raspolaže neposrednim dokazima. Sud mora u potpunosti biti ubijeđen u istinitost činjenica koje su u funkciji indicije, jer iz njih izvodi zaključak o tačnosti pravno relevantne činjenice. Dokazivanje putem indicija se znatno više koristi na području krivičnog prava u odnosu na građansko pravo.

Teret dokazivanja (onus probandi)

Prezentiranje procesne građe - činjenica i dokaza - odvija se u okviru zahtjeva koje postavljaju raspravno i istražno načelo. Dakle, ako stranke ne ponude dovoljno dokaza za pravilno utvrđivanje činjenica, sud je dužan da označi i dopuni dokazna sredstva. Ako rezultati izvedenih dokaza ne daju osnova za izvođenje činjeničnog zaključka o tačnosti spornih činjenica, sud će primijeniti pravila o teretu dokazivanja - presudu će donijeti na štetu one stranke koja nije bila u stanju pružiti dokaze koji bi kod suda stvorili uvjerenje u istinitost njenih činjeničnih tvrdnji. Kao osnovna pravila po ovom pitanju ZPP navodi:

Svaka stranka dužna je dokazati činejnicae na kojima zasniva svoj zahtjev,

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

U krivičnom postupku se ovaj problem rješava u skladu sa principom prezumpcije nevinosti. U građanskom pravosuđu, najvažnija pravila o preraspodjeli tereta dokazivanja su obuhvaćena u tri maksime:

1. Teret dokaza leži na stranci koja nešto tvrdi, a ne na onoj koja poriče; 2. Ako tužilac ne dokaže tvrdnje na kojima zasniva svoj zahtjev, tuženi

se oslobađa;

3. Ulaganjem prigovora, tuženi postaje tužilac u pogledu dokazivanja tvrdnji iz tih prigovora.

Predmet dokazivanja (thema probandi)

Sve činjenice koje se javljaju kao predmet dokazivanja se u pravnoj teoriji dijele u 4 grupe:

1. činjenice kojima se pravo stvara - dokazuje stranka koja se na njih poziva, a to je najčešće tužilac;

2. činjenice kojima se pravo mijenja (modificira) - dokazuje tuženi (npr. da je produžen rok za ispunjenje ugovora);

3. činjenice kojima se pravo gasi - dokazuje tuženi (npr.da je protekao rok zastare, da je dug plaćen itd);

4. činjenice kojima se sprečava nastanak prava - dokazuje stranka koja se na njih poziva, a to je najčešće tuženi.

Dokaz (probatio)

Moramo razlikovati pojmove dokaznih činjenica i dokaznih sredstava. Dokazne činjenice (dokazni osnov) su sve one činjenice iz kojih sud crpi saznanje na osnovu kojeg izvodi zaključak o tačnosti pravno-relevantnih činjenica. Dokazna sredstva su određeni izvori iz kojih se crpi to saznanje. Npr. svjedok je dokazno sredstvo, a sadržaj njegovog svjedočenja je dokazna činjenica ili dokazni osnov. U teoriji se dokazi dijele na stroge ili dokaze u užem smislu i posvjedočenja, kao dokaze u širem smislu. Obzirom na vezu između dokaznih činjenica i predmeta dokazivanja, dokazi se dijele na nesporedne i posredne. Posredni dokazi ili indicije ne dopuštaju mogućnost izvođenja neposrednog zaključka o postojanju pravno relevantnih činjenica, već je potrebna dodatna misaona operacija koju sud izvodi po pravilima logike i općeg životnog iskustva. Zato dokazivanje putem indicija nije poželjno, jer je nepouzdano.

Dokaz (probatio)Obzirom na način njihovog pribavljanja, posredni i neposredni dokazi se dijele na izvorne i izvedene. Npr. sadržaj iskaza svjedoka koji pred sudom svjedoči o onome što mu je poznato iz vlastitog saznanja je izvoran dokaz, dok je sadržaj iskaza svjedoka o činjenicama koje je saznao na osnovu pričanja drugih izveden dokaz. Sadržaj oba iskaza spada u neposredne dokaze, jer se neposredno odnose na pravno relevantne činjenice.

Dokazna sredstva (media ili instrumentum probandi)Prema vrsti izvora dokazna sredstva (media, instrumentum probandi) dijele se na lična i stvarna. Lična sredstva su svjedoci, vještaci i saslušanje stranaka.Stvarna sredstva su isprave i predmeti uviđaja.

Svjedoci

Svjedok u postupku je svaka osoba koja pred sudom iskazuje svoje saznanja o određenim činjenicama. Obično su to događaji iz prošlosti o kojima se saznanje više ne može steći opažanjem. Bitno je naglasiti da svjedok sudu saopštava svoje saznanje, ali ne i mišljenje kao vrijednosni sud. Svjedok obično saopštava sudu svoje saznanje o činjenicama do kojih dolazi neposrednim čulnim opažanjem. Iskaz svjedoka je relevantan i onda kad sudu saopštava saznanje do kojeg nije došao neposredno, nego tek posredstvom drugih lica. Pravilo koje ne dozvoljava svjedočenje "po čuvenju" je napušteno u većini procesno-pravnih sistema, osim u angloameričkom. Jedno od najvažnijih pravila dokaznog postupka u angloameričkom pravu je institut "hearsay" (dokaz po čuvenju), koji se primjenjuje i u parničnom i u krivičnom postupku. Prema tom pravilu, svjedok može svjedočiti samo o činjenicama koje je neposredno saznao čulnim opažanjem. Nije mu dopušteno da ponavlja ono što mu je neko treći rekao o tim činjenicama, niti da podnese pismeni iskaz u kome to lice daje opis činjenica o kojima svjedok svjedoči. U oba slučaja to je hearsay (rekla-kazala) dokaz i kao takav je, uz određene izuzetke, nedopustiv u angloameričkom sudskom postupku.

svjedociU načelu je svaka fizička osoba sposobna da se pojavi u funkciji svjedoka. Uzrast, zdravstveno stanje, zainteresiranost i druge okolnosti same po sebi nemaju uticaja na sposobnost da se bude svjedok, ali imaju značaj kod ocjene dokazne snage svjedokovog iskaza. Mogućnost pojavljivanja u svojstvu svjedoka u konkretnoj parnici razlikuje se od opće sposobnosti da se bude svjedok. Naime, u svojstvu svjedoka u konkretnoj parnici ne može se pojaviti osoba koja je u istoj parnici sudija, stranka ili zakonski zastupnik stranke. Dužnost svjedočenja je opća, za sva lica pod jurisdikcijom domaćih sudova. U tu dužnost spada obaveza odazivanja na poziv suda, davanja iskaza pred sudom, te istinitog svjedočenja. Za lažno svjedočenje je propisana krivična odgovornost. ZPP nije predvidio mogućnost svjedočenja pod zakletvom. U uporednom pravu postoje dva sistema sudske zakletve: promisorni i asertoni.

Član 138 ZPP-aNe može se saslušati kao svjedok osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja službene ili vojne tajne, dok je nadležan organ ne oslobodi te dužnosti.Izmjene u novom ZPP-u

Odredbe novog zakona sadrže izvjesne bitne izmjene u odnosu na prijašnje odredbe. Više se ne predviđa mogućnost suočenja svjedoka.Mogućnost svjedoka da uskrati odogovr na pojedina pitanja sužena je samo na opasnost od izlaganja krivičnoj odgovornosti sebe ili svojih srodnika.Novi zakon ne predviđa institut zaklinjanja svjedoka, što je i u praksi se pokazalo nepotrebnim i nekorisnim.Lažno svjedočenje je sankcionisano kao krivično djelo.Obaveza je svjedoka koji je pozvan da se odazove pozivu i da daje iskaz pred sudom a da pri tome govori istinu.Relevantne odredbe o ograničenju svjedočenjaČlan 139.(1) Svjedok može uskratiti svjedocenje:

1) o onome što mu je stranka kao svom punomoćniku povjerila;2) o onome o čemu se stranka ili druga osoba svjedoku kao vjerskom

ispovjedniku ispovjedala;3) o činjenicama koje je svjedok saznao kao advokat, ljekar ili u

obavljanju nekog drugog poziva ili neke druge djelatnosti, ako postoji obaveza da se kao tajna čuva ono što se saznalo u obavljanju tog poziva ili djelatnosti.

(2) Sud će upozoriti te osobe da u slučajevima navedenim u stavu 1. ovog člana mogu uskratiti davanje iskaza.Član 140.(1) Svjedok može uskratiti odgovor na pojedina pitanja ako bi svojim odgovorom na ta pitanja izložio opasnosti od krivičnog gonjenja sebe ili svoje srodnike po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, a u pobočnoj liniji do treceg stepena zaključno, svoga bračnog druga ili srodnike po tazbini do drugog stepena zaključno i onda kad je brak prestao, osobu s kojom živi u vanbračnoj zajednici ili njene srodnike do drugog stepena zakljucno, te svog staraoca ili staranika, usvojitelja ili usvojenika.(2) Sud će upozoriti svjedoka da može uskratiti davanje odgovora na postavljeno pitanje.Saslušanje svjedokaSaslušanje svjedoka je procesna radnja koja se izvodi u određenoj procesno-pravnoj formi. Ta forma određena je prvenstveno zahtjevima načela neposrednosti, usmenosti i javnosti. Prilikom ispitivanja svjedok ima pravo na upotrebu vlastitog jezika. Osim toga, ima pravo na naknadu troškova i naknadu za izmaklu zaradu. Izjavu svjedoka sud ocjenjuje po načelu slobodne ocjene dokaza.

Relevantne odredbe zpp-aČlan 143.(1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i bez prisustva svjedoka koji će se kasnije saslušavati. Svjedok je dužan odgovore davati usmeno.

(2) Svjedok će se najprije opomenuti da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti, a nakon toga će se upozorit i na posljedice davanja lažnog iskaza.(3) Zatim će se svjedok pitati za ime i prezime, ime jednog roditelja, boravište, mjesto i datum rođenja, godine života i njegov odnos sa strankama.Član 144.(1) Poslije općih pitanja, svjedoka ispituje stranka koja ga je predložila, a nakon toga suprotna stranka.(2) Sud uvijek može postavljati pitanja svjedoku.(3) Svjedok ce se uvijek pitati od kuda mu je poznato ono o čemu svjedoci.vještakVještak je stručno lice koje se javlja u funkciji dokaznog sredstva, u situacijama kad je za utvrđenje određenih činjenica potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Sadržaj vještačenja u svakom konkretnom slučaju utvrđuje sud, obzirom na prirodu i karakter činjenica koje su predmet dokazivanja. U tom smislu moguće je da:

1. Vještak samo utvrđuje određene činjenice - npr. kad ljekar utvrđuje tjelesne povrede oštećenog u sporu za naknadu štete;

2. Vještak upozna sud sa osnovnim pravilima jedne naučne oblasti ili struke, a koja su relevantna za pravilno saznanje određenih činjenica;

3. Vještak izvodi zaključke iz činjenica koje mu se prezentiraju - npr. vještak daje mišljenje da li isporučena roba odgovara ugovorenom kvalitetu;

4. Najčešće sadržaj vještačenja obuhvata i utvrđivanje određenih činjenica i istovremeno izvođenje zaključaka iz tih činjenica.

vještakVještak faktički obavlja ono što bi radio sud kad bi raspolagao stručnim znanjem. Međutim, sadržaj vještačenja ne zamjenjuje niti potiskuje aktivnost suda na području utvrđivanja činjenične osnove za donošenje odluke. Za razliku od vještaka, svjedok stručnjak je lice koje sudu saopštava svoje saznanja o činjenicama iz prošlosti, s tim što su takva saznanja zasnovana na posebnom stručnom znanju. U funkciji vještaka može se pojaviti svako lice koje raspolaže potrebnim stručnim znanjem, a vještačenje se može povjeriti i odgovarajućoj stručnoj ustanovi. Vještaci se prvenstveno određuju iz reda stalnih sudskih vještaka. Položaj vještaka u postupkuPoložaj vještaka u postupku određen je činjenicom da se vještak smatra dokaznim sredstvom i u tom smislu se ne razlikuje od bilo kojeg drugog dokaznog sredstva. Obzirom da sadržaj vještačenja po svom krajnjem dometu zadire u određene prerogative suda, on može biti izuzet iz istih razloga kao i sudija. Za razliku od svjedočenja, opća dužnost vještačenja ne postoji, jer je vještak zamjenjiv. Dužnost vještačenja obuhvata dužnost odazivanja na poziv suda i dužnost iznošenja nalaza i mišljenja. Zbog

neispunjenja ove dužnosti, vještaku se mogu izreći samo novčane sankcije, dok svjedok može biti prinudno doveden, pa i zatvoren do 30 dana.

Izmjene u novom ZPP-uDonošenjem novog zakona, odredbe o vještačenju su u velikoj mjeri izmjenjene u odnosu na stari ZPP.Vještačenje je ograničeno na samo jednog vještaka. S tim, više n epostoje propisi koji uređuju kako će sud postupiti ako se nalazi dva li više vještaka ne slažu međusobno.Vještak uvijek dostavlja svoj pismeni nalaz i mišljenje sudu prije rasprave.Određen je rok od najmanje osam dana prije održavanja ročišta za glavnu raspravu u kom roku sud dostavlja strankama taj nalaz i mišljenje. Vještak se uvijek poziva na glavnu raspravu.Stranke na ovaj način mogu da traže razjašnjenja u vezi nalaza i mišljenja.Stranke same predlažu identitet vještaka.

Relevantne odredbe Zpp-aČlan 147.Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.Član 148.(1) Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu naznačiti predmet i obim vještačenja, te predložiti osobu koja će obaviti vještačenje.(2) Protivna stranka ce se izjasniti o predloženom vještaku, kao i o predmetu i obimu vještačenja.(3) Ako stranke ne postignu sporazum o osobi koja treba biti odredena za vještaka i predmetu i obimu vještačenja, odluku o tome će donijeti sud.Relevantne odredbe ZPP-aČlan 149.(1) Vještačenje obavlja jedan vještak.(2) Sud može na prijedlog stranke odrediti više vještaka za različite vrste vještačenja.(3) Vještaci se određuju prvenstveno iz reda imenovanih sudskih vještaka za određenu vrstu vještačenja.(4) Složenija vještačenja povjerit će se prvenstveno stručnim ustanovama kao što su bolnice, hemijski laboratoriji, fakulteti i slično.(5) Ako postoje ustanove za određene vrste vještačenja, kao što su vještačenje lažnog novca, rukopisa, daktiloskopsko vještačenje i slično, takva vještačenja povjerit će se u prvom redu tim ustanovama.Član 150.Izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem koje sadrži:1) ime i prezime i zanimanje vještaka,2) predmet spora,3) obim i predmet vještačenja,4) rok za podnošenje pismenog nalaza i mišljenja.

Član 151.(1) Vještak se uvijek poziva na ročište za glavnu raspravu.(2) Prepis rješenja iz člana 150. ovog zakona dostavlja se vještaku zajedno sa pozivom naročište za glavnu raspravu.(3) U pozivu će sud upozoriti vještaka da svoje mišljenje mora iznijeti savjesno i u skladus pravilima nauke i vještine i obavijestiti ga o posljedicama nedostavljanja nalaza i mišljenja u ostavljenom roku, odnosno neopravdanog izostanka sa ročišta i pravu na nagradu i naknadu troškova.Relevantne odredbe Zpp-aČlan 152.(1) Vještaci su dužni odazvati se pozivu suda i iznijeti svoj nalaz i mišljenje.(2) Sud će vještaka na njegov zahtjev osloboditi dužnosti vještačenja iz razloga iz kojih svjedok može uskratiti svjedočenje ili odgovor na pojedino pitanje.(3) Sud može vještaka na njegov zahtjev osloboditi dužnosti vještačenja i iz drugih opravdanih razloga. Oslobođenje od dužnosti vještačenja može tražiti i ovlašteni zaposlenik organa ili pravne osobe u kojoj vještak radi.Član 153.(1) Vještak će biti izuzet iz istih razloga iz kojih može biti izuzet sudija, ali se izuzetno zavještaka može uzeti i osoba koja je ranije bila saslušana kao svjedok.(2) Stranka je dužna podnijeti zahtjev za izuzece vještaka čim sazna da postoji razlog za izuzeće, a najkasnije prije početka izvođenja dokaza vještačenjem.(3) U zahtjevu za izuzeće vještaka stranka je dužna navesti okolnosti na kojima temelji svoj zahtjev za izuzeće.(4) O zahtjevu za izuzeće odlučuje sud.(5) Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija zahtjev za izuzece nije dopuštena posebna žalba.(6) Ako je stranka saznala za razlog za izuzeće poslije obavljenog vještačenja i prigovara vještačenju iz tog razloga, sud ce postupiti kao da je zahtjev za izuzeće stavljen prije obavljenog vještačenja.Relevantne odredbe ZPP-aČlan 154.(1) Vještak svoj pismeni nalaz i mišljenje uvijek dostavlja sudu prije rasprave, ukoliko sud ne odredi drugačije.(2) Vještak mora uvijek obrazložiti svoje mišljenje.Član 155.(1) Ako vještak ne dostavi nalaz i mišljenje u ostavljenom roku, sud će, nakon proteka roka koji strankama ostavi da se o tome pismeno izjasne, odrediti drugog vještaka.(2) Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih

dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja.(3) Ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sudce, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka.Član 156.Sud dostavlja strankama pismeni nalaz i mišljenje vještaka najkasnije osam dana prije ročišta za glavnu raspravu.

Saslušanje stranaka kao dokazno sredstvo

Kao posljedica uvođenja slobodne ocjene dokaza, umjesto instituta stranačkih zakletvi, funkciju posebnog dokaznog sredstva dobilo je saslušanje stranaka. Saslušanje stranaka kao dokazno sredstvo neophodno je razlikovati od informativnog saslušanja stranaka. U funkciji informativnog saslušanja, stranke se pojavljuju kao subjekti parničnog postupka. Do saslušanja stranaka u funkciji dokaznog sredstva dolazi tek na kraju glavne rasprave. Izjave koje stranka daje u funkciji dokaznog sredstva nemaju karakter procesnih radnji. Kad je u pitanju pravno lice, saslušava se njegov zastupnik. Stranke su supsidijarno dokazno sredstvo, jer sud može izvesti dokaz saslušanjem stranaka samo ako nema drugih dokaza ili kada i pored izvedenih drugih dokaza nađe da je to potrebno za utvrđivanje važnih činjenica. Obzirom da su stranke zainteresirane za ishod odlučivanja, stranke se smatraju najnepouzdanijim izvorom saznanja.

Izvođenje dokaza saslušanjem stranakaIzvođenje dokaza saslušanjem stranaka je procesno uobličeno kao i saslušanje svjedoka. Sud dokaz izvodi saslušanjem obiju stranaka. On može saslušati samo jednu stranku: - ako se druga stranka ne odazove pozivu ili uskrati davanje iskaza; - ako saslušanje druge stranke nije moguće. Prema stranci koja se nije odazvala pozivu se ne mogu primjenjivati nikakve prinudne mjere, niti se stranka može prinuditi na davanje iskaza jer iskaz dat pod takvim okolnostima ne bi mogao imati nikakvu dokaznu vrijednost. Za davanje lažnog iskaza stranka u funkciji dokaznog sredstva odgovara kao i svjedok.

IspraveIsprave spadaju u stvarna dokazna sredstva. Pod ispravama se podrazumijeva svaki fizički predmet na kome je određenim znacima zapisana ili iskazana neka misao. Dokazni osnov kod isprava je uvijek njihov sadržaj, za razliku od predmeta uviđaja, gdje predmet sam po sebi predstavlja dokazni osnov.

Razlikuje se više vrsta isprava, u zavisnosti od kriterija koji se uzima u razmatranje. Među najvažnijim kriterijima su sadržaj isprave, forma isprave i izdavalac isprave.

IspraveObzirom na sadržaj, isprave se dijele na dispozitivne ili konstitutivne i dokazne ili dokumentarne. Prve su usmjerene na zasnivanje, promjenu ili prestanak nekog pravnog odnosa, a druge na dokazivanje određenih činjenica. Obzirom na formu, isprave mogu biti konstitutivne i deklarativne. Konstitutivni karakter imaju one isprave čije je postojanje uslov punovažnosti izjave volje koja je u ispravi opredmećena (npr. formalni ugovori). S druge strane, deklarativna izjava nije sama po sebi uslov punovažnosti izjave volje koja je u njoj sadržana. Obzirom na izdavaoca, isprave se dijele na javne i nejavne (privatne). Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni organ u granicama svoje nadležnosti i koja je u propisanoj formi. U privatne isprave spadaju one isprave koje ne zadovoljavaju navedene kriterije. Sadržaj javne isprave smatra se istinitim dok se ne dokaže suprotno. Inostrane javne isprave imaju istu dokaznu snagu kao i domaće, pod uslovom da su propisno ovjerene i pod uslovom reciprociteta.

UviđajUviđaj je procesno-pravna forma koja omogućava da sud neposrednim opažanjem dođe do pravno relevantnih činjenica. Dokazno sredstvo kod uviđaja je predmet uviđaja. Uviđaj se obično vrši uz učešće vještaka.

Obezbjeđenje dokaza

Obezbjeđenje dokaza je procesnopravna ustanova koja omogućava izvođenje određenih dokaza u slučajevima kad bi izvođenje tih dokaza kasnije postalo otežano ili čak i onemogućeno.

Pretpostavke obezbjeđenja dokazaPretpostavke obezbjeđenja dokaza su:

- da postoji opasnost da se dokaz neće moći izvesti ili da će njegovo izvođenje kasnije biti otežano;

- da postoji prijedlog za obezbjeđenje dokaza. Predlagač je u prijedlogu dužan da navedene činjenice koje se trebaju dokazati, dokaze koje treba izvesti i naročito razloge zbog kojih smatra da se kasnije dokaz neće moći izvesti ili će njegovo izvođenje biti otežano.

Pretpostavke obezbjeđenja dokazaObezbjeđenje dokaza se može tražiti prije parnice, u toku parnice, pa i nakon pravosnažnosti presude ako je obezbjeđenje dokaza potrebno povodom postupka o vanrednom pravnom lijeku. Ako se obezbjeđenje dokaza traži prije pokretanja postupka, nadležan je prvostepeni sud na čijem području se

nalazi stvar koju treba razgledati, odnosno boravište lica koje treba saslušati. Ako je prijedlog stavljen u toku parničnog postupka, nadležan je sud pred kojim se vodi postupak. Prijedlog se dostavlja na izjašnjenje suprotnoj strani, ako je ona poznata. Ako postoji opasnost od odlaganja, sud može donijeti rješenje o obezbjeđenju dokaza i prije izjašnjenja suprotne strane. Protiv rješenja kojim se prihvata prijedlog za obezbjeđenje dokaza nije dozvoljena žalba. Isto važi i za rješenje kojim se odlučuje da izvođenje dokaza započne prije nego što se rješenje dostavi protivniku.

Izvođenje dokazaIzvođenje dokaza u širem smislu obuhvata: predlaganje dokaznih sredstava, odlučivanje o izvođenju dokaza i sam čin izvođenja dokaza. Predlaganje dokaza je dužnost koju dijele i stranke i sud. Dužnost prezentiranja dokaza je primarno na strankama, ali sud nije vezan za dokaze koje mu stranke nude. Odlučivanje o izvođenju predloženih dokaza je u isključivoj nadležnosti suda. Sud treba da utvrdi: da li je činjenica čije se dokazivanje predlaže pravno relevantna, da li zahtijeva dokazivanje, te da li je ponuđeno dokazno sredstvo podobno za tu svrhu.

Izvođenje dokazaO tome koji će se dokazi izvesti odlučuje sudija na glavnoj raspravi u formi rješenja. Protiv rješenja kojim se izvođenje dokaza određuje ili odbija nije dopuštena posebna žalba. Sud nije vezan za svoje rješenje o izvođenju dokaza - on može odustati od upotrebe određenog dokaza ako rezultati dokazivanja ukazuju da je njegovo izvođenje nepotrebno ili nezakonito. Dokazi se po pravilu izvode na glavnoj raspravi. Samo izuzetno, kad za to postoje važni razlozi sudija može odlučiti da se dokazi izvedu pred sudijom zamoljenog suda. U toku pripremanja glavne rasprave sudija može da izvede dokaz uviđajem izvan suda, ako se s tim saglase obje stranke.

Izmjene u novom ZPP-uPredlaganje novih dokaza u kasnijoj fazi postupka nakon pripremnog ročišta predpostavlja određene sulove što takođe upućuje na značaj spoznaje stranaka i suda da se već u tužbi a najkasnije na pripremnom ročištu predlože svi dokazi. Ocjena dokazaOcjena dokaza vrši se isključivo od strane suda, po načelu slobodne ocjene dokaza i to tako što sud cijeni svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Prema novom ZPP-u stranke su dužne da dokažu činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev. Ovim se postebno daje značaj raspravnom načelu koje ima sasvim drugačiji značaj u odnosu na stare odredbe.

Osiguranje dokaza

Izmjene u novom ZPP-uOdredbama novog ZPP-a kojima se regulišu rasprava, dokazivanje i sudske odluke u velikoj mjeri su pomijenjene odredbe koje su regulisale ovu materiju uprijašnjem zakonu.Odredbama novih zakona kojima se reguliše glavna rasprava je ukinuta mogućnost iznošenja novih činjenica i dokaza tokom cijele glavne rasprave, već se isti mogu predlagati samo na pripremnom ročištu.

Relevantne odredbe ZPP-aČlan 169.(1) Ako postoji opravdana bojazan da se dokaz neće moći izvesti ili da će njegovo kasnije izvođenje biti otežano, može se tokom, a i prije pokretanja parnice predložiti da se taj dokaz izvede.(2) Osiguranje dokaza može se tražiti i tokom postupka po prijedlogu za ponavljanje postupka.Član 170.(1) Ako je prijedlog za osiguranje dokaza stavljen tokom parničnog postupka, za postupanje je nadležan sud pred kojim je postupak u toku.(2) Kad se traži osiguranje dokaza prije pokretanja postupka, te u izuzetnim slučajevima, ako je postupak već u toku, nadležan je niži sud prvog stepena na čijem se području nalaze stvari koje treba razgledati odnosno sud na čijem području boravi osoba koju treba saslušati.Član 171.U podnesku kojim se traži osiguranje dokaza predlagac je dužan navesti činjenice koje se imaju dokazati, dokaze koje treba izvesti i razloge iz kojih smatra da se kasnije dokaz neće moći izvesti ili da će njegovo izvodenje biti otežano. U podnesku treba navesti ime i prezime protivnika, osim ako iz okolnosti proistjeće da on nije poznat.Relevantne odredbe ZPP-aČlan 172.(1) Podnesak u kojem je stavljen prijedlog za osiguranje dokaza sud će dostaviti protivniku, ako je poznat, ostavljajući mu odgovarajući rok za odgovor.(2) Izuzetno, ako postoji opasnost za osiguranje dokaza, sud će o prijedlogu odlučiti i bezprethodnog izjašnjenja protivnika.(3) U rješenju kojim se usvaja prijedlog sud ce odrediti rocište za izvođenje dokaza, navesti će činjenice o kojima će se izvoditi dokazi, te dokaze koji će se izvesti.(4) Ako protivniku nije prije bio dostavljen podnesak u kojem je stavljen prijedlog za osiguranje dokaza, on ce mu se dostaviti zajedno s rješenjem suda kojim se usvaja prijedlog za osiguranje dokaza.

(5) Protivniku koji je nepoznat ili je nepoznato njegovo boravište sud može radi sudjelovanja na rocištu za izvodenje dokaza, postaviti privremenog zastupnika (član 296.). O tom postavljanju nije potrebno izdati oglas.(6) Sud može u izuzetnim slučajevima odrediti da izvođenje dokaza započne i prije negošto se rješenje kojim se usvaja prijedlog za osiguranje dokaza dostavi protivniku.(7) Protiv rješenja suda kojim se usvaja prijedlog za osiguranje dokaza, te protiv rješenja kojim se odlučuje da izvodenje dokaza započne prije nego što se rješenje dostavi protivniku, nije dopuštena žalba.Član 173.(1) Ako su dokazi izvedeni prije nego što je postupak pokrenut, zapisnik o izvođenju dokaza čuvat će se kod suda pred kojim su dokazi izvedeni.(2) Ako je postupak u toku, a osiguranje dokaza nije izveo sud koji vodi postupak, zapisnik će se dostaviti tome sudu.

UČEŠĆE TREĆIH LICA U PARNICI

Učešće trećeg lica u parnici naziva se i procesna intervencija. Novina ZPP-a jeste dozvoljavanje samo umješaču da učestvuje u parnici i to u toku cijelog postupka sve od pravomoćnosti, s tim što prima parnicu u onom stanju u kakvom se nalazi u trenutku kada se umješa u parnicu.Prethodne odredbe su dozvoljavale širem krugu učešće u parnici. Sporedno miješanje u parnicu (interventio accessoria)

Procesna intervencija je ustanova koja svakom licu omogućava da učestvuje u tuđoj parnici i u skladu s vlastitim interesom pomaže stranci na čijoj strani se miješa. Takvo treće lice dobija položaj umješača. Postoje dvije osnovne pretpostavke za mogućnost učešća umješača: postojanje parnice i postojanje pravnog interesa za miješanje u parnicu.

Postojanje parnice je logična pretpostavka da bi moglo doći do miješanja. Umješač može u parnicu stupiti u bilo kojem njenom stadiju, pa čak i nakon podnošenja vanrednog pravnog lijeka.Postojanje pravnog interesa utvrđuje se na osnovu postojanja određenog pravnog odnosa između stranke i umješača. Postojanje nekog drugog ekonomskog, emotivnog ili nekog daljnjeg interesa nije razlog za miješanje.

Postojanje pravnog interesaPravni interes postoji uvijek kad odluka u konkretnoj parnici ima uticaj na pravni položaj umješača prema stranci, a posebno u slijedećim situacijama:

a) Kad odluka ima dejstvo pravosnažnosti i na umješača (npr. kad tužilac tokom trajanja parnice prenese svoje pravo na umješača);

b) U svim situacijama kad se za stranku ako izgubi parnicu stvara regresni zahtjev prema umješaču (npr. u parnicu između kupca i lica koje tvrdi da je vlasnik stvari može se umiješati prodavac, jer ako kupac ne uspije u parnici imaće regresni zahtjev prema prodavcu usljed odgovornosti prodavca za evikciju);

c) Ako je intervenijent tzv.hirograferni povjerilac parnične stranke na čijoj strani se miješa u spor. Hirografeni povjerilac je onaj koji nema poseban zalog i snosi rizik fluktuacije imovine njegovog dužnika.

Na postojanje pravnog interesa sud pazi po službenoj dužnosti.

Položaj običnog umješača

Ovlaštenja umješača su dosta ograničena, obzirom da on nema položaj stranke, već samo pomaže stranci na čijoj strani se miješa. On ne može preduzimati dispozitivne radnje, niti može biti saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja. Njegova ovlaštenja su u funkciji razloga za intervenciju, koji mogu biti dvojaki: da pomaže i da kontroliše stranku na čijoj strani se miješa. Intervencijsko dejstvo presudeU novoj parnici koju radi ostvarivanja regresnog zahtjeva pokreće stranka protiv svog intervenijenta iz prethodne parnice, presuda iz prethodne parnice ima tzv. intervencijsko dejstvo prema umješaču. Ono se sastoji u tome što umješač ne može u drugoj parnici osporavati pravilnost donesene presude ni u jednom elementu. U tom smislu je intervencijsko dejstvo šire i strožije od pravosnažnosti. Dejstvo pravosnažnosti obuhvata samo dispozitiv kojim se odlučuje o tužbenom zahtjevu, a intervencijsko dejstvo se proteže i na obrazloženje presude, jer ne dopušta preispitivanje ni činjeničnog ni pravnog osnova donesene presude.

Umješač sa položajem jedinstvenog suparničaraUmješač će imati ovaj položaj u predmetima u kojima sudska odluka prema njemu proizvodi dejstvo pravosnažnosti. Takav je npr. položaj stečajnog

vjerovnika u parnici u kojoj se raspravlja o postojanju potraživanja koje je osporeno u stečajnom postupku.Obavještenje o parnici (litis denuntiatio)To je parnična radnja kojom tužilac ili tuženi podneskom preko suda obavještavaju treće lice da je parnica pokrenuta i u kakvom stanju se nalazi. Ovim obavještenjem se trećem licu omogućava da stupi u parnicu u svojstvu intervenijenta ili da preuzme položaj stranke koja ga obavještava. Ono proizvodi procesno-pravno i materijalno-pravno dejstvo.Najvažnija procesno-pravna posljedica je u intervencijskom dejstvu, koje nastupa bez obzira na to da li je obaviješteno treće lice stupilo u parnicu ili ne. U materijalno-pravnom pogledu, obavještenje za posljedicu ima prekid roka zastarjelosti.Imenovanje prethodnika (nominatio auctoris, laudatio nominis)

To je jedan od oblika obavještavanja trećeg o parnici. Pravo da imenuje prethodnika u parnici i da ga pozove da stupi u parnicu umjesto njega pripada samo tuženom, u situacijama kad tuženi kao imalac stvari ili korisnik nekog prava, tvrdi da stvar drži ili pravo vrši u ime trećeg lica (npr. zakupoprimac, poslugoprimac, prevoznik, špediter). Ako je tuženi imenovao prethodnika, a ovaj se ne odazove pozivu, ne može se osloboditi svoje procesne uloge tuženog, ali će presuda imati intervencijsko dejstvo prema imenovanom prethodniku. Ako prethodnik stupi u parnicu, dolazi do procesno-pravne sukcesije. Pritom pristanak tužioca nije potreban, osim u slučajevima kad tužilac ima neke zahtjeve prema tuženom koji su za njega lično vezani (npr. zahtjev za naknadu štete koju je prouzrokovao na stvari).

STRANKE U PARNICI

Stranke kao procesni subjekti

Parnica kao konkretan procesnopravni odnos može se zasnovati samo između stranaka, odnosno subjekata koji postoje u trenutku pokretanja postupka. Obje stranke u parnici moraju biti tačno određene.

Pojam strankeProcesnopravna teorija razlikuje pojam stranke u materijalno-pravnom i u procesno-pravnom smislu. U materijalno-pravnom smislu, stranka je subjekat materijalno-pravnog odnosa povodom kojeg je došlo do parnice. U procesno-pravnom smislu, stranka je osoba koja u parnici zauzima položaj tužioca ili tuženog. Dakle, za konkretno sticanje svojstva stranke u parnici irelevantno je da li su tužilac i tuženi istovremeno i subjekti materijalno-pravnog odnosa povodom kojeg je došlo do parnice.

Stranačka sposobnostStranačka sposobnost daje odgovor na pitanje ko može biti stranka u parnici kao procesno-pravnom odnosu uopće. Ona se izvodi iz pravne sposobnosti. Svako ko ima pravnu sposobnost istovremeno ima i stranačku sposobnost. Međutim, stranačka sposobnost je nešto šira od pravne sposobnosti, obzirom da je mogu imati i društvene tvorevine koje nemaju svojstvo pravnog lica. Takve tvorevine mogu steći stranačku sposobnost na osnovu zakona ili sudske odluke. Npr. Porodični zakon u sporovima za poništaj braka priznaje stranačku sposobnost javnom tužiocu i organu starateljstva, koji ne posjeduju pravnu sposobnost. Stranačka sposobnost društvenih tvorevina koje nemaju pravni subjektivitetStranačku sposobnost određenom obliku udruživanja koji nema pravni subjektivitet može priznati i sud, ali samo u konkretnom slučaju za određenu parnicu, i to ako ti oblici ispunjavaju dva uslova:

1. da udovoljavaju bitnim uslovima za sticanje pravne sposobnosti; 2. da raspolažu sredstvima na kojima se može sprovesti izvršenje.

Stranačka sposobnost kao procesna pretpostavkaStranačka sposobnost ima značaj procesne pretpostavke, o čijem postojanju sud vodi računa po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka. Ako utvrdi da jedna od stranaka nema stranačku sposobnost, sud će prvo pozvati tužitelja da otkloni nedostatke tako što će izvršiti odgovarajuće prepravke u tužbi. Ako se nedostaci ne otklone, sud će tužbu odbaciti kao nedopuštenu i poništiti sve preduzete procesno-pravne radnje. Ako sud donese presudu u parnici u kojoj nedostatak stranačke sposobnosti nije ni primijećen, takva presuda se iz razloga apsolutne ništavosti može pobijati svim redovnim i vanrednim pravnim lijekovima.

Parnična sposobnostParnična sposobnost je sposobnost preduzimati radnje u parnici i tim radnjama proizvoditi procesnopravne posljedice. Ona odgovara poslovnoj sposobnosti građanskog prava, pa se naziva i procesna poslovna sposobnost.

Parnična sposobnost fizičkih licaFizička lica stiču parničnu (kao i poslovnu) sposobnost sa punoljetstvom – navršenih 18 godina života. Ograničenja poslovne sposobnosti u istim granicama ograničavaju i parničnu sposobnost. Parnična sposobnost državljanina FBiH procjenjuje se po zakonu FBiH, odnosno kantona koji je mjerodavan za utvrđivanje njegove poslovne sposobnosti. Međutim, državljanin FBiH koji nije parnično sposoban po zakonu “svog” kantona, a parnično je sposoban po zakonu kantona pred čijim se sudom provodi postupak, može sam poduzimati radnje u postupku.

Parnična sposobnost pravnih licaPravna lica su poslovno, odnosno parnično sposobna preko svojih organa. Isto važi i za one društvene tvorevine koje nemaju svojstvo pravnog lica, ali im se u postupku priznaje svojstvo stranke.

Parnična sposobnost kao procesna pretpostavkaParnična sposobnost ima značaj procesne pretpostavke, o kojoj sud ex officio vodi računa tokom cijelog postupka. Nedostaci na strani parnične sposobnosti spadaju u otklonjive nedostatke, pa će tek ako ti nedostaci ne budu otklonjeni sud tužbu odbaciti kao nedopuštenu.

Convalidatio est potestasNedostatak parnične sposobnosti otklanja se stupanjem u parnicu zakonskog zastupnika stranke. Punovažnost radnji koje su do tog trenutka preduzete od strane parnično nesposobne stranke zavisi od toga da li će zakonski zastupnik te radnje prihvatiti ili ne. Posljedica nedostatka parnične sposobnosti jedne od stranaka je apsolutna ništavost donesene presude. Presuda se može pobijati svim redovnim i vanrednim pravnim lijekovima, a zathjev za ponavljanje postupka se može uložiti i nakon isteka objektivnog roka od 5 godina.

Postulaciona sposobnostTo je sposobnost parnično sposobne stranke da u parnici sama, bez posredovanja punomoćnika, preduzima radnje u parnici i tim radnjama proizvodi procesno-pravne posljedice. U našem pravu je svako parnično sposobno lice istovremeno i postulaciono sposobno.

legitimacija

Stvarna legitimacija (legitimatio ad causam)

Stvarna legitimacija je kategorija materijalnog prava. Tužilac je aktivno legitimisan ako je on ovlaštenik iz materijalno-pravnog odnosa povodom kojeg je došlo do parnice. Tuženi je pasivno legitimisan ako je on obveznik istog tog materijalno-pravnog odnosa.

Stvarna legitimacija kao procesna pretpostavkaStvarna legitimacija nije procesna pretpostavka, pa prema tome od nje ne zavisi pokretanje parnice, raspravljanje niti odlučivanje samo po sebi. Prigovor stvarne legitimacije, koji redovno ističe tuženi, ima karakter materijalno-pravnog prigovora koji za cilj ima da se tužbeni zahtjev presudom odbije kao neosnovan (a ne da se rješenjem odbaci kao nedopušten).

Procesna legitimacija (legitimatio ad processum) je ovlaštenje za vođenje konkretnog spora. Ona prvenstveno pripada licima koja imaju stvarnu legitimaciju, ali postoji veliki broj slučajeva u kojima je pravo na vođenje spora zakonom preneseno na treća lica. Takva lica, mada nisu stvarno legitimisana, ustaju tužbom i u svoje ime ostvaruju pravnu zaštitu. Npr. javni tužilac, organ starateljstva i sva pravno zainteresirana treća lica ovlašteni su da ustaju tužbom za poništenje braka.

Procesna legitimacija kao procesna pretpostavkaProcesna legitimacija ima karakter procesne pretpostavke. O njoj sud vodi računa po službenoj dužnosti, a posljedica nedostatka procesne legitimacije je odbacivanje tužbe kao nedopuštene.Promjena subjekata u parnici (procesno-pravna sukcesija)

To je ustanova koja omogućava promjenu ličnosti parničnih stranaka, pri čemu identitet parnice ostaje isti. Do sukcesije može doći na strani tužioca ili tuženog, a osnov za sukcesiju može biti zakon ili volja stranaka. Zakonska sukcesija nastaje ako u toku parnice dođe do smrti, odnosno prestanka postojanja stranke. Nasljednici, odnosno sukcesori po zakonu stupaju u sva prenosiva prava umrlog, tako da će zauzeti položaj umrlog u parnici.Voljna sukcesiija može nastati usljed materijalne singularne sukcesije, ali i neovisno od nje i to u tri slučaja: (1) preinačenje tužbe u subjektivnom smislu; (2) imenovanje prethodnika u parnici; (3) stupanje umješača u procesno-pravni položaj stranke kojoj se pridružio.

Uticaj singularne materijalno-pravne sukcesije na parnicu

Ako u toku parnice neka od stranaka otuđi stvar ili pravo povodom kojeg je parnica pokrenuta, to neće spriječiti da se parnica nastavi i okonča među onim strankama među kojima je i započela. Naime, tužilac otuđenjem spornog prava gubi stvarnu legitimaciju, ali i dalje zadržava pravo na vođenje spora kao procesno-pravno ovlaštenje. Sukcesor (kao materijalno-pravni ovlaštenik) ima stvarnu legitimaciju, ali ne može pokrenuti novu parnicu niti stupiti na mjesto tužioca u postojećoj parnici bez pristanka obje stranke. Tek sa pristankom obje stranke, sukcesor stupa u parnicu umjesto svog prethodnika i tek onda dolazi do procesno-pravne sukcesije.

Zastupanje u parnici

Pojam zastupnikaZastupnik u parnici je svako lice koje u ime stranke koju zastupa, preduzima radnje u parnici, i to sa pravnim posljedicama za stranku. Obzirom na osnov zastupanja razlikuju se:

Zakonski, Ugovorni, i Zastupnik pravnih lica.

Zakonski zastupnikUstanova zakonskog zastupnika i zastupanja primarno je regulisana normama materijalnog prava i to normama porodičnog i obligacionog prava. Zakonski zastupnik zastupa poslovno nesposobna lica (maloljetnici i lica kojima je oduzeta poslovna sposobnost). To su najčešće roditelji i staratelji.

Položaj i ovlaštenja zakonskog zastupnikaZakonski zastupnik je ovlašten da u ime zastupanog parnično nesposobnog lica preduzima sve parnične radnje koje spadaju u redovno zastupanje. Međutim, pojedine parnične radnje prelaze okvire redovnog upravljanja pravima i interesima zastupanog, te bi za njih zakonski zastupnik morao imati posebno odobrenje. To su dispozitivne radnje, kao što su povlačenje tužbe, priznanje ili odricanje od tužbenog zahtjeva, sklapanje sudskog poravnanja i sl.Zakonsko zastupanje kao procesna pretpostavkaSud po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka vodi računa o ispravnosti zakonskog zastupanja. Nedostaci u zakonskom zastupanju imaju karakter procesne povrede koja je razlog apsolutne ništavosti donesene presude. Zbog nedostataka koji se tiču pravilnosti zakonskog zastupanja mogu se ulagati i svi vanredni pravni lijekovi, a ponavljanje postupka se može tražiti i po isteku objektivnog roka od 5 godina.

Diligentia processum

Ako zakonski zastupnik ne pokazuje potrebnu pažnju u vršenju zastupanja, sud će o tome obavijestiti organ starateljstva koji može u konkretnoj parnici zastupanom postaviti posebnog staraoca. Međutim, ako zakonski zastupnik zbog svoje nestručnosti nije u mogućnosti uspješno obavljati svoje zadatke, sud će mu pružiti potrebnu pomoć u smislu poučavanja neuke stranke, a može mu savjetovati i da uzme punomoćnika.

Curator ad litem – privremeni parnični zastupnik

U konkretnoj parnici sud može tuženom postaviti privremenog parničnog zastupnika i to ako bi postupak oko postavljanja redovnog zakonskog zastupnika trajao dugo, i ako bi zbog toga mogle nastati štetne posljedice za jednu ili obje stranke. Zakon konkretizira nekoliko situacija u kojima će sud postaviti privremenog zastupnika tuženom:

1. ako tuženi nije parnično sposoban, a nema zakonskog zastupnika; 2. ako su interesi tuženog i njegovog zakonskog zastupnika u

suprotnosti; 3. ako obje stranke imaju istog zakonskog zastupnika; 4. ako je boravište tuženog nepoznato, a nema punomoćnika; 5. ako se tuženi ili njegov zakonski zastupnik koji nemaju punomoćnika

u FBiH nalaze u inostranstvu, a dostavljanje se nije moglo obaviti.

punomoćstvo

PunomoćnikPunomoćnik je zastupnik koji u parnici zastupa parnično sposobnu stranku. Parnične radnje punomoćnika proizvode posljedice neposredno za zastupanu stranku. Punomoćnik može biti svako poslovno sposobno lice, osim lica koja se bave nadripisarstvom. U ulozi punomoćnika se najčešće javlja advokat, ali to nije privilegija po pravu, nego po stručnosti.

Član 301 zpp-a(1) Punomoćnik može biti advokat, advokatsko društvo ili uposlenik službe za besplatnu pravnu pomoć, kao i, za pravne osobe uposlenik te pravne osobe, a za fizičke osobe bračni odnosno vanbračni drug stranke ili srodnik stranke po krvi ili po tazbini.(2) Ako sud utvrdi da punomoćnik koji je advokat ne obavlja svoju dužnost u skladu sa Zakonom o advokaturi, sud će o tome izvijestiti nadležnu advokatsku komoru, i, ako je to moguće, stranku koju advokat zastupa.

Izmjene u novom zpp-uNovina je ograničenje mogućnosti da druga fizička lica imaju status punomoćnika, tako da sada samo:

Bračni drug,Vanbračni drug,Srodnici po krvi Srodnici po tazbini,

mogu imati status punomoćnika stranke.Pactum de quota litis

Punomoćstvo se može obavljati sa ili bez naknade. Advokatu se naknada plaća po tarifi. U nekim pravnim sistemima moguće je ugovoriti naknadu koja će biti srazmjerna punomoćnikovom uspjehu u parnici (pactum de quota litis).

Procesna punomoć (mandatum ad processum)

Punomoć je ovlaštenje na vršenje zastupanja.Parnična punomoć ima karakter procesne pretpostavke, kao uslova za dopuštenost preduzetih radnji od strane punomoćnika. Punomoć treba razlikovati od osnovnog pravnog odnosa iz kojeg se izvodi. Osnovni odnos je ugovorni, a punomoć uvijek predstavlja jednostranu izjavu volje. Ona je u svojoj egzistenciji neovisna u odnosu na pravni posao.

Mandatum ad litem (parnična punomoć)

Punomoć mora biti izdata u pismenoj formi ili na zapisnik kod suda. Ona može biti parnična punomoć i punomoć za obavljanje određenih radnji u parnici. Parnična punomoć u užem smislu je punomoć u kojoj se punomoćnik ovlašćuje na vođenje parnice, bez bližeg određivanja ovlaštenja.

Ovlasti punomoćnikaAko je punomoćnik advokat, on na osnovu parnične punomoći može preduzimati sve radnje u parnici. Advokatu je posebna punomoć potrebna samo za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka, ako je od pravosnažnosti odluke prošlo više od 6 mjeseci.Ako je punomoćnik lice koje nije advokat, on na osnovu parnične punomoći može preduzimati sve radnje osim dispozitivnih (povlačenje tužbe, odricanje od tužbenog zahtjeva, sudsko poravnanje, odricanje i odustanak od pravnog lijeka, podnošenje vanrednih pravnih lijekova). Za dispozitivne radnje takav punomoćnik mora imati posebno ovlaštenje.

Izmjene u novom zpp-u

ZPP izričito zabranjuje advokatu da ovlasti drugog advokata na njegovu zamjenu u preduzimanju radnji zastupanja na glavnoj raspravi, bez izričitog ovlaštenja stranke.

Učešće stranke koja ima punomoćnika

Stranka može u parnici i sama, pored punomoćnika, preduzimati parnične radnje, bilo samoinicijativno ili na poziv suda. Ako se radnje stranke razlikuju od radnji njenog punomoćnika, relevantne su radnje stranke. Stranka može izmijeniti ili opozvati radnje svog punomoćnika sve do trenutka kad su te radnje proizvele određene procesno-pravne posljedice (dakle isto kao i vlastite radnje). Ako je punomoćnik priznao neke činjenice, a stranka to priznanje kasnije izmijeni ili opozove, sud će po slobodnoj ocjeni cijeniti da li će takve činjenice smatrati priznatim ili osporenim.Velika izmjena u novom zpp-uČlan 300, st. 2 ZPP-a:(2) Stranka koju zastupa punomoćnik može uvijek doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika, ali suprotnu stranu, svjedoke i vještake može ispitivati samo preko punomoćnika, ako je on prisutan na glavnoj raspravi.Punomoć kao procesna pretpostavka

Sud po službenoj dužnosti vodi računa da li lica koja se pojavljuju u ulozi punomoćnika mogu biti punomoćnici, te da li se kreću u okviru ovlaštenja iz punomoći. Punomoćnik je dužan da punomoć podnese u pismenom obliku prilikom preduzimanja prve radnje u parnici. Iz razloga ekonomičnosti, sud može odrediti i da punomoćnik u naknadno određenom roku podnese punomoć, ali ako to propusti učiniti u ostavljenom roku, sud će nastaviti postupak ne uzimajući u obzir radnje koje je preduzelo lice bez punomoći.

RatificatioRatificatio (odobrenje) je parnični institut kojm stranka može naknadno otkloniti nedostatak urednog zastupanja. Ono može biti parcijalno, za pojedine procesne radnje. Ako sud donese odluku na osnovu radnji lica koje nije imalo ovlaštenje za zastupanje, takav nedostatak u odluci ima karakter apsolutno bitne povrede postupka.

Prestanak punomoćiPrestanak punomoći nastupa okončanjem parnice ili okončanjem određene faze postupka, ako je punomoć data samo za tu fazu.

Prije toga, punomoć može prestati opozivom ili otkazom. Stranka može svakodobno otkazati punomoć. Ako punomoćnik otkaže punomoć, dužan je još mjesec dana obavljati radnje ako je potrebno da od davaoca punomoći otkloni neku štetu koja bi mogla nastati.

Zastupnik pravnog lica

Pravna lica ispoljavaju i vrše parničnu sposobnost preko svojih organa. Prilikom registrovanja pravnog lica u odgovarajući registar se obavezno navodi ime i prezime osobe ovlaštene za zastupanje pravnog lica (posebno u zemlji i u inostranstvu). Zastupnik po pravilu može u ime pravnog lica preduzimati sve radnje u parnici. Zastupnik može u konkretnom slučaju prenijeti svoja ovlaštenja na drugo lice i to lice se u parnici javlja kao punomoćnik.

TUŽBE

definicija tužbeTužba je procesnopravna forma kojom se u parničnom postupku ostvaruje ustavom zagarantirano pravo na pravnu zaštitu.

Podiže je subjekt povrijeđenog ili ugroženog prava i tada se pretvara u stranku - subjekt procesnog prava. Kao procesna radnja usmjerena je ka sudu, a posredstvom suda i prema drugoj stranci - tuženom, kome se dostavlja primjerak tužbe. Dostavljanje tužbe sudu za posljedicu ima pokretanje parnice. Član 53 ZPP-a(1) Parnični postupak se pokreće tužbom.(2) Tužba mora sadržavati:

1) osnovu za nadležnost suda,2) odreden zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja

(tužbeni zahtjev),3) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev,4) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice,5) naznaku vrijednosti spora,6) pravni osnov tužbenog zahtjeva i7) druge podatke koje u skladu s odredbama člana 334. ovog zakona

mora imati svaki podnesak.(3) Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva.(4) Sud će postupiti po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva.Obavezni elementi tužbeObavezni elementi tužbe su:

osnov za nadležnostodređenje suda kojem se tužilac obraća za pravnu zaštitu; određenje obje stranke (tužioca i tuženog);predmet spora; osnov tužbe; dokazi; tužbeni zahtjev

Ovi elementi mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu grupu spadaju podaci koje obavezno sadrži i svaki drugi podnesak: oznaka suda, stranaka i predmeta spora.Osnov za nadležnostOvaj element tužbe je novina u Zakonu o parničnom postupku, i odnosi se na određivanje samo mjesne nadležnosti, budući da na stvarnu nadležnost sud pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka. Ranijim odredbama Zakona o parničnom postupku ovaj element je mogao ali nije morao da se navede u tužbi.Predmet sporaPredmet spora označava se prema njegovoj pravnoj prirodi. Uz oznaku predmeta navodi se i njegova novčana vrijednost. Ako je tužbeni zahtjev usmjeren na novčano potraživanje, za određivanje vrijednosti je mjerodavna visina glavnog tužbenog zahtjeva. Ako tužbeni zahtjev nije usmjeren na novčanopotraživanje, tužilac je dužan da naznači vrijednost predmeta spora.

U drugu grupu spadaju elementi koji su karakteristični za tužbu kao posebnu procesnu ustanovu. To su: tužbeni osnov, dokazi i tužbeni zahtjev.

Osnov tužbe

Razlikuju se činjenični i pravni osnov tužbe. Činjenični je obligatoran, a pravni fakultativan. Činjenični osnov obrazuju pravno relevantne činjenice iz kojih tužilac kao pravnu posljedicu izvodi tužbeni zahtjev. Karakter pravno relevantnih činjenica imaju samo one činjenice za koje pravne norme vežu određene pravne posljedice. Činjenični osnov mora u tužbi biti prezentiran u obimu koji omogućava dopuštenost raspravljanja o tužbenom zahtjevu, a ne i u obimu koji omogućava odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ovo iz razloga što sud svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva donosi na osnovu činjenica utvrđenih na glavnoj raspravi, a ne na osnovu činjenica iznesenih u tužbi.Tužbeni zahtjev (petitum) - predmet spora

Tužbeni zahtjev je predmet spora. U tužbenom zahtjevu tužilac postavlja određenu pravnu tvrdnju i istovremeno od suda traži da izrekne određenu pravnu posljedicu u formi odluke. Može se definisati kao procesno-pravni zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja, koji je zasnovan na tužiočevoj tvrdnji da mu pripada ovlaštenje da traži ostvarenje određenih pravnih posljedica iz određenih činjenica. Procesno-pravne forme tužbenog zahtjevaTužbeni zahtjev se može postaviti u tri procesno-pravne forme: kondemnatornoj, deklaratornoj i konstitutivnoj. Shodno tim formama, tužilac može od suda zahtijevati donošenje odluke kojom se nalaže izvršenje određene radnje, utvrđenje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa, te promjenu ili prestanak određenog pravnog odnosa. Po načelu dispozitivnosti, sud ne ide ni mimo ni preko tužbenog zahtjeva. Zbog toga su stranke dužne da odrede sadržaj i obim pravne zaštite. To čine u formi tužbenog zahtjeva. On se u tužbi formuliše u obliku prijedloga sudu kakvu presudu da donese. Samo tužbeni zahtjev je predmet odlučivanja, pa time i predmet parnice kao procesno-pravnog odnosa.Funkcija i značaj tužbenog zahtjeva

Tužbeni zahtjev je prvenstveno u funkciji određivanja identiteta tužbe. Zbog toga do preinačenja tužbe dolazi samo ako se promijeni tužbeni zahtjev. Identičnost tužbenih zahtjeva u dvije parnice rađa prigovor litispendencije. Osim toga, određenost visine (iznosa) tužbenog zahtjeva mjerodavna je za određivanje vrijednosti predmeta spora, odlučivanje o troškovima postupka itd.

Forma tužbe

Tužba se podnosi u pismenom obliku, u vidu podneska, a može se podnijeti i usmeno na zapisnik kod suda.

Problem utuživostiProblem utuživosti javlja se kod postupanja suda u slučaju naturalnih obligacija. Po jednom shvatanju, pitanje utuživosti je procesna pretpostavka, pa će sud donijeti rješenje kojim odbacuje tužbu kao nedopuštenu. Po drugom shvatanju, utuživost je pitanje samog subjektivnog prava, pa ako ona nedostaje u konkretnom slučaju, sud će donijeti presudu kojom tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. Ovaj drugi stav se smatra ispravnijim. Postavlja se pitanje da li se nosilac subjektivnog prava može odreći sudske zaštite, tj. utuživosti uz zadržavanje samog prava? Smatra se da se lica ne mogu unaprijed odreći prava na pravnu zaštitu (pactum de non petendo) kao javnopravnog ovlaštenja, ali mogu oprostiti dug ili odgoditi nastupanje njegove dospjelosti.

Vrste tužbi

Prema sadržaju pravne zaštite koja se tužbom traži, razlikuju se tri vrste tužbi: osuđujuće ili kondemnatorne, utvrđujuće ili deklaratorne i preobražajne ili konstitutivne. Obzirom na pravno dejstvo na subjektivna prava koja se štite, tužbe se dijele na stvarne i lične. Stvarnim tužbama se štite apsolutna subjektivna prava koja djeluju erga omnes, a ličnim tužbama se štite relativna subjektivna prava sa dejstvom inter partes. Poseban, arhaičan vid deklaratorne tužbe koju je poznavao i Građanski parbeni postupak za BiH iz 1883. je tzv. izazivačka (provokativna) tužba.Kondemnatorne tužbe (dosuđujuće)

Tužbeni zahtjev kod ovih tužbi uvijek je upravljen na neku radnju, trpljenje ili propuštanje. Tužilac ovom tužbom traži da sud osudi tuženog npr. da plati određenu svotu novca, da preda određenu stvar, da se suzdržava od vršenja neke radnje i sl. Presudom koju sud donosi na osnovu kondemnatorne tužbe se utvrđuje pravo tužioca prema tuženom i istovremeno naređuje tuženom da ispuni obavezu na koju je upravljen tužbeni zahtjev. Ako tuženi ne ispuni dobrovoljno obavezu iz odluke, tužilac ima mogućnost da u izvršnom postupku ostvari prinudno izvršenje.Pravni interes za kondemnatornu tužbu proizilazi iz sadržaja pravne zaštite koja se traži, te njegovo postojanje nije potrebno posebno dokazivati. Tužilac svoj zahtjev uvijek zasniva na tvrdnji da je tuženi povrijedio neko njegovo pravo i otuda proizilazi njegov pravni interes da traži zaštitu u cilju otklanjanja povrede.

Preuranjena kondemnatorna tužbaPoseban problem predstavljaju kondemnatorne tužbe u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na činidbu koja još nije dospjela. Ako tužilac tvrdi da je potraživanje dospjelo, a u toku postupka se utvrdi da nije, sud će odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ako je tužilac naveo da će dospjelost nastupiti u određenom vremenskom periodu u budućnosti, tužba se odbacuje kao nedopuštena, zbog nepostojanja pravnog interesa. Kondemnatorna tužba samo izuzetno može biti dopuštena u slučaju nedospjelih potraživanja, kao što je npr. kod zakonskog izdržavanja.

Deklaratorne utvrđujuće tužbeDeklaratorne tužbe (utvrđujuće) su tužbe u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa. Obzirom na ovaj kriterij (postojanje ili nepostojanje) tužba može biti tužba pozitivnog ili negativnog utvrđenja. Tužbom se može tražiti utvrđenje konkretnog pravnog odnosa u cjelini ili pojedinih posljedica koji iz njega proizilaze, ali se ne može tražiti utvrđenje određenog elementa u datom pravnom odnosu. Tako npr. ne bi bila dopuštena tužba za utvrđenje da je rok za izvršenje ugovora istekao (ako je rok bitan element ugovora), nego samo pravna posljedica isteka roka, a to je utvrđenje prestanka ugovora. Pravno relevantne činjenice same po sebi ne mogu biti predmet tužbe, kao ni apstraktna pravna pitanja. Npr. predmet tužbe za utvrđenje ne može biti postojanje ili nepostojanje pravne sposobnosti. Od pravila da činjenice ne mogu biti predmet utvrđivanja postoji jedan izuzetak: utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave (querela di falso), što je u praksi vrlo rijedak slučaj. U principu, predmet utvrđenja mogu biti samo postojeći pravni odnosi, a obično je to pravni odnos između tužioca i tuženog. Moguće je i da tužilac zahtijeva utvrđenje pravnog odnosa između tuženog i trećeg lica, ako za to postoji pravni interes. Pravni interes kod tužbe za utvrđivanje je procesna pretpostavka na koju sud pazi po službenoj dužnosti.

Deklaratorne – utvrđujuće tužbeTužilac je dužan da u tužbi iznese okolnosti iz kojih se vidi postojanje pravnog interesa, osim u onim predmetima gdje zakon izričito predviđa tužbu za utvrđenje. Povreda pravila o pravnom interesu ne predstavlja zakonski razlog ni za apsolutnu ni za relativnu ništavost, pa se smatra da se zbog povrede pravila o pravnom interesu ne mogu uspješno ulagati pravni lijekovi. Sadržaj deklaratorne zaštite nema osnova u ovlaštenju koji subjektima pripadaju po normama materijalnog prava. Tužba za utvrđenje je čisto procesno-pravni oblik ostvarenja pravne zaštite. Cilj deklaratorne zaštite je prevencija. Pravni interes za podizanje ove tužbe postoji u situacijama kad se u jednom pravnom odnosu, prije dospjelosti činidbe, pojave okolnosti koje unose neizvjesnost i nesigurnost u pogledu prirode i sadržaja tog pravnog odnosa. Neizvjesnost i nesigurnost su obično posljedica držanja tuženog koji svojim

radnjama ili izjavama izaziva spor o postojanju ili nepostojanju pravnog odnosa. Odnos deklaratorne i kondemnatorne tužbe

Ako je određeni spor prerastao u povredu, pravni interes za utvrđenje prerašće u pravni interes za dosuđenje, koji se ostvaruje kondemnatornom tužbom i čini deklaratornu tužbu suvišnom. Deklaratornom tužbom tužilac ostvaruje pravozaštitni cilj koji prevazilazi okvire konkretne parnice. Prejudicijelni ili incidentni zahtjev za utvrđenje je procesni oblik tužbe za utvrđenje koju tužilac podiže u toku parnice pokrenute kondemnatornom tužbom. Sud o spornom prethodnom pitanju mora odlučivati da bi mogao presuditi o tužbenom zahtjevu kao glavnom pitanju. Ako ima mogućnost da iz istog odnosa u nekoj drugoj parnici ostvari još neko pravo, tužilac će imati pravni interes da isticanjem prejudicijelnog zahtjeva traži da se o prethodnom pitanju odluči kao o glavnom pitanju. Na taj način bi izbjegao mogućnost da mu tuženi u nekoj drugoj parnici ospori postojanje takvog pravnog odnosa. Tužilac može istaći incidentni zahtjev samo ako je sud pred kojim teče parnica nadležan i za odlučivanje o zahtjevu koji se postavlja tim incidentnim zahtjevom. Incidentni zahtjev je nov tužbeni zahtjev uz postojeći, ali njegovo isticanje nema za posljedicu preinačenje tužbe.

Konstitutivne tužbeKonstitutivne (preobražajne) tužbe su tužbe u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na ostvarenje određene pravne promjene. Ovom tužbom tužilac traži od suda da donese presudu kojom se stvara nova pravna situacija, preinakom ili ukidanjem postojećeg pravnog odnosa. Konstitutivna tužba se podiže u onim slučajevima u kojima se pravo na pravnu promjenu može ostvariti samo na osnovu sudske presude. Karakter konstitutivne tužbe npr. imaju tužba za razvod ili za poništenje braka, za osporavanje bračnog očinstva i sl. Ove tužbe upravljene su na prestanak postojećeg pravnog odnosa. Na području imovinskih odnosa, tužbeni zahtjev konstitutivne tužbe najčešće se upravljen na izmjenu postojećeg pravnog odnosa.Dejstva podnošenja tužbe sudu

Dijele se na procesno-pravna i materijalno-pravna dejstva. Procesno-pravna dejstva su:

ocjenjivanje nadležnosti se u pravilu vrši prema činjenicama koje su postojale u trenutku podnošenja tužbe. Nadležni sud zadržava nadležnost, bez obzira na eventualne promjene okolnosti u toku postupka, a zbog kojih bi bio nadležan drugi redovni sud. Na taj način dolazi do ustaljenja nadležnosti (perpetuatio fori);

ako se tužba preinačuje zbog okolnosti koje su nastupile nakon podnošenja tužbe, tuženi se ne može protiviti takvom preinačenju.

Materijalno-pravna dejstva ponošenja tužbe sudu

Materijalno-pravne posljedice podnošenja tužbe određene su normama materijalnog prava. Među najvažnijima su:

prekida se zastara. Međutim, ako tužilac povuče tužbu, odnosno ako je sud odbaci kao nedopuštenu, smatra se da do prekida nije ni došlo;

dužnik pada u zakašnjenje; pravo izbora se iscrpljuje podnošenjem tužbe, ako to pravo kod

alternativnih obligacija pripada tužiocu; ako tužilac u bračnom sporu umre nakon podizanja tužbe, nasljednici

imaju pravo nastaviti postupak.

Litispendencija (Lis pedeus)

Parnica kao procesno-pravni odnos nastaje dostavljanjem tužbe tuženom. Od tog trenutka parnica postoji (litispendencija=postojanje parnice). Litispendencija prestaje okončanjem parnice. Prekid i mirovanje postupka nemaju uticaja na litispendenciju. Za litispendenciju se vezuje niz dejstava.

Član 60 ZPP-a(1) Parnica pocinje teći dostavom tužbe tuženom.(2) U pogledu zahtjeva koji je stranka postavila tokom postupka, parnica počinje teći odtrenutka kad je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka.(3) Dok parnica teće, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica medu istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti.(4) Ako medu istim strankama već teće druga parnica o istom zahtjevu pred sudom u Bosni i Hercegovini, stranke su o tome dužne obavijestiti sud.(5) Sud će tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti teće li već druga parnica o istom zahtjevu medu istim strankama pred sudom u Bosni i Hercegovini.Dejstva litispendencijeProcesnopravna dejstva litispendencije su: - zabrana pokretanja nove parnice u pogledu istog zahtjeva o kome već postoji parnica;- ako neka od stranaka otuđi stvar ili pravo u pogledu kojeg traje parnica, to ne sprečava dovršavanje parnice među istim strankama među kojima je i započeta;- za preinačenje treba pristanak tuženog; - protivtužba i tužba glavnog intervenijenta moguća je tek sa nastankom parnice; - umješač kao treće lice se može pridružiti jednoj od stranaka. Materijalno-pravna dejstva litispendencije određena su normama materijalnog prava. Npr. tuženi koji je savjesni držalac od trenutka kad mu je tužba dostavljena odgovarat će kao nesavjesni držalac.

Zabrana dvostruke litispendencijeZabrana dvostruke litispendencije je najvažnije dejstvo litispendencije. Povodom istog predmeta se između istih stranaka ne može istovremeno voditi više od jedne parnice. Sud će drugu tužbu odbaciti kao nedopuštenu, ako utvrdi da parnica u istoj stvari već teče. Sud to najčešće sazna iz prigovora tuženog. Da bi se utvrdilo postojanje dvostruke litispendencije bitan je identitet stranaka i identitet predmeta spora. Kad je u pitanju identitet stranaka, stranke u obje parnice moraju biti iste, ali ne moraju imati iste uloge.Litispendencija i predmet sporaPredmet spora mora biti isti u obje parnice. On je isti ako je isti tužbeni zahtjev. Dva tužbena zahtjeva su identična ako se njima ostvaruje isti pravozaštitni cilj, te ako pravosnažnost odluke iz prve parnice svoje dejstvo proteže i na predmet odlučivanja u drugoj parnici. Nije u suprotnosti sa zabranom dvostruke litispendencije da se između istih lica zasnuje litispendencija tužbom za dosuđenje, dok još teče parnica povodom tužbe za utvrđenje, jer je tužbeni zahtjev u ove dvije parnice različit - usmjeren je na ostvarenje različitih pravozaštitnih ciljeva.

Izmjene u novom zpp-uNovina je u novom ZPP-u da se na litispendenciju pazi kada su u pitanju postupci i odluke sudova na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine.U starom ZPP-u je bilo određeno da se na litispendenciju pazi samo po pitanju postupaka i odluka sudova na teritoriji entiteta. Litispendencija pred stranim sudom

Ako dođe do podnošenja tužbe našem sudu u predmetu povodom kojeg teče parnica pred inostranim sudom, naš sud će na zahtjev stranke prekinuti postupak ako su ispunjena 2 uslova: (1) ako u konkretnom slučaju nije predviđena isključiva jurisdikcija suda u FBiH i (2) ako postoji faktička uzajamnost.

Izmjene u novom zpp-uRanijim zakonom je bilo predviđeno da se rješenje o odbacivanju tužbe zbog litispendencije, res iudicata, zaključenog poravnanja ili odricanja od tužbenog zahtjeva, te ne postojanje pravnog interesa za tužbu na utvrđenje, mogu donijeti tek na pripremnom ročištu. Novina je da Zakon daje tu mogućnost i ranije u fazi ispitivanja tužbe.Cummulatio actionum (objektivna kumulacija)Kumulacija postoji ako se u jednoj tužbi istakne više tužbenih zahtjeva. Time se ne dovodi u pitanje njihova procesno-pravna samostalnost, jer se povodom svakog zahtjeva zasniva samostalan procesno-pravni odnos, s tim što se svi zahtjevi ostvaruju u istom postupku.

Uslovi za dopuštenost objektivne kumulacije

Norme procesnog prava dozvoljavaju spajanje više tužbenih zahtjeva u istoj tužbi protiv istog tuženog u dva slučaja:

1. Ako su svi zahtjevi povezani istim činjeničnim i pravnim osnovom; 2. Ako nisu povezani istim činjeničnim i pravnim osnovom, ali je sud

stvarno nadležan za svaki od tih tužbenih zahtjeva i ako se ti zahtjevi raspravljaju u istom postupku.

Povezanost činjeničnim i pravnim osnovom značajna je i za određivanje vrijednosti predmeta spora. Ako ta povezanost postoji, vrijednost predmeta spora utvrđuje se zbrajanjem pojedinih tužbenih zahtjeva i obrnuto. Vrste objektivne kumulacije

Tužbeni zahtjevi u jednoj tužbi mogu biti spojeni kumulativno, eventualno, alternativno, te u vidu fakultas alternative. Kumulativno i eventualno spajanje imaju karakter objektivne kumulacije u pravom smislu riječi, dok su preostala dva samo prividni oblici objektivne kumulacije.Kumulativno spajanjeKumulativno spajanje je najčešće. Tužilac ga koristi kad prema tuženom ističe više tužbenih zahtjeva i traži da sud odluči o svim istaknutim zahtjevima. Kod eventualnog spajanja tužilac traži odluku o samo jednom tužbenom zahtjevu i to tako što traži da sud prihvati naredni zahtjev ako utvrdi neosnovanost prethodno istaknutog. Ovo spajanje moguće je samo u sporovima u kojima tužilac zasniva osnovni i eventualni zahtjev na istom ili bitno istovrsnom činjeničnom stanju, s tim što se ovi zahtjevi međusobno isključuju. Tužilac ovu ustanovu koristi kad nije siguran u ostvarenje osnovnog zahtjeva, ili kad ostvarenjem pomoćnog može postići isti pravozaštitni cilj kao i ostvarenjem osnovnog zahtjeva. Litispendencija nastupa istovremeno povodom oba zahtjeva, ali do odlučivanja o pomoćnom zahtjevu dolazi samo u slučaju odbijanja osnovnog.

Alternativno spajanjeAlternativno spajanje dopušteno je samo u sporovima koji nastaju povodom alternativnih obligacija. Tužilac u tužbenom zahtjevu ističe više pravnih posljedica i traži da sud tuženog obaveže na svaku od njih, s tim što se ispunjenjem jedne, udovoljava tužbenom zahtjevu u cjelini.

Procesna facultas alternativa

Tužilac koji traži da mu se dosudi određena stvar, može u toku postupka izjaviti da je voljan da umjesto stvari primi određeni novčani iznos. Takva izjava nema karakter tužbenog zahtjeva, već materijalno-pravne izjave volje. Ako usvoji tužbeni zahtjev, sud će u presudi izreći da se tuženi može osloboditi davanja stvari ako plati određeni novčani iznos. Međutim, tuženi se može prinuditi samo na ispunjenje činidbe na koju je upravljen tužbeni zahtjev. Dakle, plaćanje novčanog iznosa nije obaveza, već pravo tuženog - facultas alternativa. Zato je facultas alternativa prividni oblik kumulacije.

Bitno je napomenuti da sud ne utvrđuje da li facultas alternativa odgovara protivvrijednosti osnovne činidbe.

Preinačenje tužbe (modificatio, mutatio)

Pojam mutabiliteta tužbe Pod preinačenjem tužbe u kvalitativnom smislu podrazumijeva se promjena elemenata putem kojih se određuje identitet tužbe. Preinačenje može biti objektivno i subjektivno, u zavisnosti od toga da li se promjene tiču predmeta spora ili tuženog kao stranke.

Član 56 Zpp-a(1) Preinaka tužbe jeste promjena istovjetnosti zahtjeva, povečanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.(2) Tužba nije preinacena ako je tužilac promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.Član 57 Zpp-a(1) Tužilac može preinaćiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.(2) Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dopustiti preinaku tužbe samo ako ocijeni da preinaka nije usmjerena na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristaje na preinaku.(3) Smatrat će se da postoji pristanak tuženog na preinaku tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci.(4) Sud će, u slučaju iz stava 2. ovog člana, dopustiti preinaku tužbe i kad se tuženi protivi preinaći, ako su ispunjeni svi slijedeći uvjeti:1) tužilac bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinaćiti ranije;2) tuženi je u mogučnosti da raspravlja po preinaćenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave.(5) Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba.Objektivna modifikacija

Prema odredbama našeg procesnog prava, preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva. Npr. tužilac ustaje tužbom u kojoj zahtjev upravlja na ispunjenje kupoprodajnog ugovora, tako što traži isporuku ugovorene količine robe. U toku parnice tužbeni zahtjev preinačuje tako što zahtijeva naknadu štete zbog neispunjenja ugovora. Dopuna i ispravljanje činjeničnih navoda u osnovu tužbe nikad ne izaziva promjene identiteta tužbe, ukoliko istovremeno ne izaziva i promjenu tužbenog zahtjeva.

Kvantitativna i kumulativna modifikacija

U našem pravu posljedice preinačenja tužbe imaju i povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva (kvantitativna modifikacija) i isticanje novog, uz postojeći tužbeni zahtjev (kumulativna modifikacija). Ova dva oblika preinačenja ne dovode do promjene identiteta tužbe.

Subjektivna modifikacija (permutatio personalis)

Tužilac može preinačiti tužbu i tako što će umjesto prvobitno tuženog tužiti neko drugo lice. Do ovakvog preinačenja dolazi u situacijama kad se pokaže da je tužilac pogriješio u pasivnoj legitimaciji tuženog. Uslov za subjektivnu modifikaciju je pristanak prvotuženog (od trenutka njegovog upuštanja u raspravu o meritumu spora), ali i pristanak novotuženog.

Izmjene u novom Zpp-uU ovom dijelu postoji razlika između objektivnog i subjektivnog preinačenja jer se za pristanak tuženog kod objektivnog preinačenja predpostavlja ako se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a kod subjektivnog preinačenja pristanak prvobitnog tuženog ako se upustio u raspravljanje se traži i predstavlja uslov subjektivnog preinačenja. Novina i razlika od objektivnog preinačenja je u tome da nakon pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano, nije moguće ni pod kakvim uslovima subjektivno preinačiti tužbu.Dopuštenost preinačenja tužbe

Uslovi za dopuštenost su dvojako određeni: pristankom tuženog ili dopuštenjem preinačenja od strane suda. Nakon što je tužba dostavljena tuženom, za njeno preinačenje koje se tiče predmeta spora (objektivna modifikacija) potreban je i pristanak tuženog. Razlog za to je što se preinačenjem tužbe ne smije pogoršati procesno-pravni položaj tuženog. Tuženi se sa preinačenjem može saglasiti izričito ili prećutno - upuštanjem u raspravu o preinačenoj tužbi.

Izmjene u novom zpp-uProtiv rješenja kojim se usvaja ili odbija preinaka tužbe nije dozvoljena posebna žalba.Stari ZPP je dopušao žalbu i na ovakva rješenja.Pooštern je kriterij ograničenjem do pripremnog ročišta, što predstavlja novinu u ZPP-u.Ovom odredbom je potvrđeno načelo dispozitivnosti, jer je na tuženom da isti odredi da li će pristati na preinačenje ili ne nakon pripremnog ročišta, osim u zakonom predivđenim slučajevima.

Izmjene u novom zpp-uNovina je u novom ZPP-u da, osim pristanka druge strane, potrebno je da i sud ocjeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka.

Ova novina je uvedena iz razloga da se spriječi sporazum stranaka kojim bi se odgađalo ročište, odnosno odugovlačio postupak i zloupotrebljavao pravni sistem.

PRAVNI LIJEKOVI

Sistem pravnih lijekova Pravni lijekovi se dijele na redovne i vanredne. Redovni se ulažu protiv nepravosnažnih presuda i njihovim ulaganjem se odlaže nastupanje pravosnažnosti. Redovni pravni lijek je žalba. Vanredni pravni lijekovi se ulažu protiv pravosnažnih presuda. To su: revizija i prijedlog za ponavljanje postupka.

Redovni pravni lijekovi

Osnovna obilježja redovnih pravnih lijekova su: suspenzivnost – pravni lijek odlaže nastup pravosnažnosti odluke protiv

koje se ulaže; devolutivnost – ovo dejstvo sastoji se u zasnivanju nadležnosti višeg

suda u odnosu na onaj koji je donio pobijanu presudu; prekluzivnost – ako se žalba ne uloži u predviđenom roku, nastupa

prekluzija, usljed koje se uložena žalba odbacuje kao nedopuštena.

Žalba Žalba protiv presude (appellatio) može se uložiti protiv svake prvostepene presude. Njena funkcija je u interesu stranaka o čijim pravima se odlučuje presudom, ali i u interesu pravosuđa uopće. Preispitivanjem prvostepene presude omogućava se otklanjanje svih nedostataka koji su mogli uticati na pravilnost presude. Stranke se u konkretnoj parnici mogu odreći žalbe do isteka roka za njeno podnošenje. Već uložena žalba se do donošenja odluke višeg suda može opozvati. Izjave o odricanju i opozivanju su neopozive. Žalba se podnosi u pismenoj formi.

Izmjene u novom ZPP-uPo novom Zakonu o parničnom postupku, novi rok za žalbu iznosi 30 dana.

Jedino je u postupcima u mjeničnim i čekovnim sporovima rok drugačije određen.U mjeničnim i čekovnim sporovima taj rok je 15 dana.

Način računanja roka u novom ZPP-uPo novom ZPP-u rok od 30 dana za žalbu se računa, ako se stranka obavijesti o datumu donošenja presude od dana donošenja presude, a ako se stranki presuda dostavlja po pravilima o dostavljanju ZPP-a, odna se rok za žalbu računa od dana prijema presude.

Obavezni elementi žalbeŽalba mora sadržavati:

Označenje presude protiv koje se izjavljuje žalba;Izjavu da se presuda pobija u cjelini ili u određenom dijelu;Razlog žalbe; Potpis podnositelja žalbe.

Ako ovi obavezni elementi nedostaju, sud će podnosioca pozvati da u određenom roku ispravi i dopuni žalbu, a ako on to ne učini, odbaciće žalbu rješenjem. Pretpostavke za izjavljivanje žalbe su njena dopuštenost, blagovremenost i formalna urednost. Dopuštenost žalbeŽalba se može izjaviti:

1. Kad je dopuštena protiv određene odluke; 2. Kad je poštovan redoslijed u pogledu izjavljivanja pravnih lijekova; 3. Kad je žalilac legitimisan na pobijanje, kad ima pravni interes za

izjavljivanje žalbe, te kad nije zadovoljan sadržajem odluke koju pobija;

4. Kad je žalba izjavljena blagovremeno, ima određeni sadržaj i propisanu formu;

5. Ako stranka nije disponirala pravom na žalbu.

Razlozi za žalbuRazloge za žalbu zakon klasificira u tri vrste:

bitne povrede parničnog postupka (error in procedendo); pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje; nepravilna primjena materijalnog prava (error in iudicando).

Po pravilu se sve presude mogu pobijati iz svih razloga. Izuzeci su presuda na osnovu priznanja, presuda na osnovu odricanja i presuda na osnovu propuštanja koje se ne mogu pobijati iz svih ovih razloga. Član 207 ZPP-a(1) U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.

(2) Pozivajući se na nove činjenice, žalitelj je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice utvrdile, a predlažuci nove dokaze, dužan je navesti činjenice koje tim dokazima treba utvrditi.(3) Prigovor zastare i prigovor radi prebijanja koji nisu izneseni pred prvostepenim sudom ne mogu se iznositi u žalbi.(4) Ako su zbog iznošenja novih činjenica i predlaganja novih dokaza uzrokovani troškovi u postupku u povodu žalbe, te ce troškove neovisno o ishodu spora podmirivati ona stranka koja je iznijela nove činjenice, odnosno predložila nove dokaze.Razlozi zbog kojih se presuda može pobijati

Član 208.(1) Presuda se može pobijati:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka;2) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjenićnog stanja;3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

(2) Presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja mogu se pobijati zbog povrede odredaba parničnog postupka ili zbog toga što je izjava o priznanju, odnosno o odricanju data u zabludi ili pod uticajem prisile ili prevare.Razlozi zbog kojih se presuda može pobijatiČlan 209.Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.Član 210.(1) Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenicno stanje postoji kad je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno kad je nije utvrdio.(2) Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to upućuju nove činjenice ili novi dokazi.Član 211.Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

Promjene u novom ZPP-uNovim ZPP-om drugostepenom i revizijskom sudu je značajno sužena mogućnost preispitivanja prvostepene presude po službenoj dužnosti jer je ta mogućnost svedena samo na primjenu materijalnog prava i povrede postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Postupak pred drugostepenim sudom

U našem pravu, drugostepeni sud u principu ima kontrolnu funkciju, tj. preispitivanje pravilnosti i zakonitosti pobijane presude.

To preispitivanje vrši se ne samo u okviru procesne građe na osnovu koje je donesena pobijana presuda, već i na osnovu nove procesne građe, koju stranke iznose u žalbenom postupku. Ako se pobijana presuda preispituje na osnovu iste procesne građe koja je razmatrana pred prvostepenim sudom, drugostepeni sud ima puna jurisdikciona ovlaštenja, tj. može neposredno presuditi u predmetu spora. U suprotnom, tj. ako se u žalbenom postupku pojavi nova procesna građa, drugostepeni sud ima samo kasatorna ovlaštenja, tj. da ukine prvostepenu presudu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.  

Izmjene u novom ZPP-uOdredbama novog ZPP-a propisano je da drugostepeni sud, odnosno drugostepeno vijeće, u većem obimu nego je to bio slučaj do sada, je ovlašten ispraviti nedostatke prvostepene presude povodom koje ej uložena žalba.Na ovaj način se smanjuje broj predmeta koji se upućuju na ponovni postupakPodnošenje žalbe

Žalba se uvijek podnosi putem prvostepenog suda. Zbog devolutivnog dejstva žalbe, ovlaštenja prvostepenog suda se iscrpljuju u odlučivanju o njenoj dopuštenosti. Sudija ispituje da li su ispunjene procesne pretpostavke za ulaganje žalbe. Ako nisu, žalbu odbacuje kao nedopuštenu. U suprotnom, spis se dostavlja na odlučivanje drugostepenom sudu, a jedan primjerak žalbe dostavlja se protivnoj stranci u svrhu zadovoljavanja načela kontradiktornosti. Drugostepeni sud će prvenstveno odlučivati o dopuštenosti pravnog lijeka, ako je to prvostepeni sud propustio učiniti. O žalbi drugostepeni sud po pravilu odlučuje u zatvorenoj sjednici vijeća kojeg čine tri sudije.

Održavanje rasprave pred drugostepenim sudomČlan 217.(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjenicnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.(3) Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeca, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.(4) Drugostepeni sud ce donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Granice ispitivanja prvostepene presude

Član 221.Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.Izmjene u novom ZPP-uNovinom se smatra mogućnost da drugostepeni sud, odnosno drugostepeno vijeće, povodom novih činjenica i novih dokaza otvori raspravu kao i mogućnost da zbog provrede postupka učinjene pred prvostepenim sudom, istu otkloni na raspravi pred drugostepenim sudom, odnosno drugostepenim vijećem, pod posebnim uslovima propisanim Zakonima.Izmjene u novom ZPP-uZahvaljujući činjenici da se novo parnično procesno zaknodavstvo zasniva na rasspravnom načelu, to su imijenjene odredbe o granicama ispitivanja prvostepene presude u odnosu na ranija rješenja, tako da drugostepeni sud, odnosno drugostepeno vijeće po služebnoj dužnosti pazi samo na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se tiču stranačke sposobnosti i zastupanja.Izmjene u novom ZPP-uStvaranjem mogućnosti da se presuda prvostepenog suda, pod uslovima propisanim Zakonom, može preinačiti i kada je u pitanju povreda postupka, takođe je u velikom smanjen broj donošenja ukidnih rješenja drugostepenih sudova, odnosno drugostepenih vijeća i vaćanja predmeta na ponovni postupak.Djelokrug drugostepenog sudaČlan 224.Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave:

1) odbaciti žalbu kao neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu;2) odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu;3) ukinuti prvostepenu presudu i uputiti predmet prvostepenom sudu

na ponovno suđenje;4) ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu, ili5) preinačiti prvostepenu presudu.

Relevantne odredbe ZPP-aČlan 225.Neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu odbacit će drugostepeni sud rješenjem, ako to nije učinio prvostepeni sud.Član 226.Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.Relevantne odredbe ZPP-aČlan 227.

(1) Drugostepeni sud ce u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:

1) ako je protivno odredbama ovog zakona sud donio presudu na osnovu priznanja ili presudu na osnovu odricanja;

2) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, a to je postupanje bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude;

3) ako je sud donio presudu bez glavne rasprave;4) ako je presudu donio sudija koji se po zakonu mora izuzeti.

(2) Ako drugostepeni sud utvrdi da je u postupku pred prvostepenim sudom odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti ili o zahtjevu o kome već teče parnica ili o kojem je već prije pravomočno presuđeno ili koga se tužilac odrekao ili o kojem je već zaključena sudska nagodba, ukinut će prvostepenu presudu i odbaciti tužbu.(3) Ako drugostepeni sud utvrdi da je u prvostepenom postupku kao tužilac ili tuženi sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku ili ako stranku u postupku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebna ovlaštenja za vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku, ako vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno, s obzirom na prirodu povrede ukinut će prvostepenu presudu i vratiti predmet nadležnom prvostepenom sudu ili će ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu.(4) Kad drugostepeni sud ukine presudu prvostepenog suda i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, može narediti da se nova glavna rasprava održi pred drugim sudijom.(5) U obrazloženju rješenja kojim se prvostepena presuda ukida treba navesti koje su odredbe parničnog postupka povrijeđene i u čemu se povrede sastoje.

Odbacivanje žalbeOdbacivanje žalbe uslijediće kad je žalba nedopuštena, tj. kad je nepotpuna, neblagovremena ili nedopuštena u užem smislu. Žalba je nepotpuna kad ne sadrži bitne elemente. Biće odbačena ako je podnosilac ne uredi u naknadnom roku koji mu sud za to odredi. Neblagovremena je žalba koja je podnesena nakon isteka ostavljenog roka. U nedopuštene žalbe u užem smislu spadaju žalbe koje je uložilo lice koje nije ovlašteno za ulaganje žalbe, kao i žalba koja se ulaže bez postojanja pravnog interesa. Na ulaganje žalbe ovlaštene su stranke i njihovi zastupnici, te učesnici u ulozi trećeg lica.

Odbijanje žalbe

Ako drugostepeni sud utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, kao ni razlozi na koje sam pazi po službenoj dužnosti, žalbu će odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu.

Ukidanje prvostepene presude, vraćanje predmeta prvostepenom sudu i odlučivanje

Ako preispitivanje pobijane presude pokaže da je žalba osnovana, drugostepeni sud će presudu ukinuti i vratiti prvostepenom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje, ako se radi o nedostacima koje žalbeni sud ne želi otklanjati ili ih ne može sam otklanjati. To su slijedeći slučajevi:

1. Kad utvrdi povredu normi procesnog prava – apsolutno bitnu ili relativno bitnu koja je mogla uticati na pravilno donošenje odluke – a povreda nema karakter apsolutne smetnje koja ne dozvoljava odlučivanje o predmetu spora. Drugostepeni sud dužan je da u rješenju kojim ukida prvostepenu presudu navede u čemu se sastoje učinjene povrede.

2. Kad nađe da je nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje na kome je presuda zasnovana. Ako je radi otklanjanja ovog nedostatka potrebno prikupiti novu procesnu građu, drugostepeni sud uvijek vraća predmet prvostepenom sudu, koji je činjenična instanca u raspravljanju i odlučivanju. Drugostepeni sud je dužan da u svom rješenju navede u čemu se sastoje nedostaci i zašto su nove činjenice i dokazi značajni za pravilno donošenje odluke. Nepravilno utvrđeno činjenično stanje najčešće je posljedica povrede normi procesnog prava, a nepotpuno utvrđeno činjenično stanje najčešće je posljedica povrede materijalnog prava.

Žalba protiv rješenja

Pitanje dopuštenosti žalbe protiv rješenja zavisi od sadržaja rješenja i njegovog uticaja na razvoj postupka. Samostalna žalba po pravilu je dopuštena protiv onih prvostepenih rješenja koja sprečavaju nastavak postupka, odnosno sprečavaju okončanje postupka donošenjem meritorne odluke. Npr. samostalna žalba dopuštena je protiv rješenja kojim se odbacuje žalba kao nedopuštena usljed nepostojanja neke od procesnih pretpostavki. Nesamostalna žalba protiv rješenja ulaže se protiv onih rješenja prvostepenog suda koja se tiču upravljanja postupkom, ali se njima ne dovodi u pitanje dalje odvijanje i okončanje postupka. Takva rješenja mogu se pobijati samo žalbom koja se ulaže protiv presude.

Žalba je potpuno isključena protiv određenih rješenja. To su uglavnom rješenja kojima se odlučuje o raznim procesnim pitanjima, a kojima se ne utiče značajnije na tok postupka i položaj stranaka u ostvarivanju pravne zaštite (npr. rješenje kojim sud zakazuje ročište, rješenja predsjednika vijeća koja se tiču pripremanja glavne rasprave, upravljanja postupkom itd.).

Vanredni pravni lijekovi

To su sredstva koja se ulažu protiv pravosnažnih sudskih odluka. Po našem Zakonu vanredni pravni lijekovi su: revizija i ponavljanje postupka.

Izmjene u novom ZPP-uNovi Zakon o parničnom postupku napušta zahtjev za zaštitu zakonitosti smatrajući ga suvišnim u ambijentu nove zakonodavne koncepcije.Eliminisanje tog pravnog lijeka u skladu je sa izraženim promjenama psoebno sa raspravnim načelom i načelom dispozicij estranaka i činjenice da nema potrebe i opravdanog razloga da se u odnosu stranaka u stepenu razvoja demokratskih proces mješa država putem javnog tužioca.Revizijaje devolutivan, prekluzivan i nesuspenzivan pravni lijek. Pravila parnične procedure osiugravaju strankama pravo da svojim dispozicijama provociraju suđenje o zakonitosti sporne odluke pred najvišim sudom koristeći se revizijom kao vanrednim pravnim lijekom protiv odluka u kojima je psotupak pravomoćno završen u drugom stepenu.Relevantne odredbe o revizijiČlan 237.(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostave prepisa presude.(2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka.(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.Član 238.O reviziji odlučuje Vrhovni sud Federacije.Relevantne odredbe o revizijiČlan 239.Podnesena revizija ne zadržava izvršenje pravomoćne presude protiv koje je izjavljena.Član 240.(1) Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena u

postupku pred drugostepenim sudom.

(2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ponavljanje postupkaČlan 255.Postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može se na prijedlog stranke ponoviti:

1) ako je pri donošenju odluke sudjelovao sudija koji je po zakonu morao biti izuzet;

2) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem nije bila data mogućnost da raspravlja pred sudom;

3) ako je u postupku kao tužilac ili tuženi sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku, ili ako stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba, ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebna ovlaštenja za vođenje parnice, ili za pojedine radnje u postupku, ako vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno;

4) ako se odluka suda zasniva na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka ili na ispravi koja je krivotvorena ili u kojoj je ovjeren neistinit sadržaj;

5) ako je do odluke suda došlo zbog krivičnog djela sudije, zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke, protivne stranke ili koje treće osobe;

6) ako stranka sazna za nove činjenice ili nade ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku.