SVEUČILIŠTE U RIJECI

OSJETILNI I PERCEPTIVNI RAZVOJ PREDŠKOLSKOG

DJETETA

Seminarski rad iz kolegija Razvojna psihologija

RANI I PREDŠKOLSKI ODGOJ

I OBRAZOVANJE /1. SEMESTAR

doc. dr. sc. SANJA TATALOVIĆ VORKAPIĆ

Rijeka, studeni, 2012/2013

SADRŽAJ:

1. UVOD.........................................................................................2

2. TEORIJE O RAZVOJU OSJETILA I PERCEPCIJE..........3

2.1................................................................................................ TEORIJA O

UTJECAJU OKOLINE I UČENJA..................................3

2.2................................................................................................ ETOLOŠKA

TEORIJA.............................................................................3

2.3................................................................................................ KOGNIVIS

TIČKO – RAZVOJNE TEORIJE.....................................4

3. RAZVOJ OSJETILA I PERCEPCIJE...................................4

3.1................................................................................................ DODIR I

BOL.......................................................................................5

3.1.1. HAPTIČKA PERCEPCIJA...................................6

3.2................................................................................................ MIRIS I

OKUS....................................................................................7

3.3................................................................................................ VESTIBUL

ARNA OSJETLJIVOST.....................................................8

3.4................................................................................................ SLUH

...............................................................................................9

3.4.1. SLUŠA LI FETUS MAJKU...................................11

3.5................................................................................................ VID

...............................................................................................12

3.5.1. PERCEPCIJA LJUDSKOG LICA........................12

3.5.2. PERCEPTIVNE KONSTANTNOSTI...................13

3.5.3. PERCEPTIVNE INVARIJANTNOSTI................13

4. INTERMODALNA PERCEPCIJA.........................................14

4.1................................................................................................ ODNOSI

IZMEĐU DODIRA I VIDA................................................14

4.2................................................................................................ ODNOSI

IZMEĐU SLUHA I VIDA..................................................15

1

5. RAZVOJ PAŽNJE....................................................................16

6. PERCEPCIJA I DJELOVANJE.............................................16

7. ZAKLJUČAK............................................................................18

8. LITERATURA..........................................................................19

1. UVOD

Tema ovog seminarskog rada je razvoj osjetila i percepcije kod djeteta

predškolske dobi. Ova tema već kroz svoj naziv govori da će joj se pristupiti

teorijski radi što boljeg objašnjavanja raznih pojmova, reakcija i stanja kroz koja

djeca prolaze tijekom svog osjetilno perceptivnog razvoja. U sklopu tog razvoja

potrebno je definirati odnosno razlikovati tri značajna pojma:

osjet (doživljaj izazvan podraživanjem osjetnog organa), percepcija (tumačenje,

uočavanje i prepoznavanje osjeta) te pažnja (selektivnost percepcije). Također

iznijet će se teorije razvoja koje donekle imaju različito gledište o perceptivnom

razvoju, no koje ipak imaju i nekakav zajednički stav o tome što utječe na sami

razvoj. To su teorije o utjecaju okoline i učenja, etološka teorija i kognivističko -

razvojne teorije. Nakon toga imat ćemo priliku saznati što djeca u maloj dobi

znaju o svojoj okolini, kako uče i razvijaju sposobnosti te na koji način njihova

genetska oprema utječe na njihovo učenje. Kako bi dobili odgovore na to

potrebno je odvojeno razmotriti svako osjetno područje.

Na odabir ove teme između ostalog navelo me je zanimanje za načine na koje

dijete vidi, čuje, osjeća te percipira svoju okolinu tijekom različitih dobi svog

djetinjstva.

2

2. TEORIJE O RAVOJU OSJETILA I PERCEPCIJE

Kao što sam već spomenula u samom uvodu u ovaj rad, o djetetovom razvoju

osjetila i percepcije postoje tri teorije koje u nekim pogledima imaju različito

gledište o perceptivnom razvoju, no ipak sve one priznaju da iskustvo utječe na

perceptivni razvoj i da naš biološki ustroj ima važnu ulogu u određivanju načina

na koji doživljavamo stvari koje se događaju oko nas.

2.1. TEORIJA O UTJECAJU OKOLINE I UČENJA

Teoretičari učenja naglašavaju ulogu iskustva u perceptivnom razvoju.

Dijete stvara perceptivne dojmove putem stvaranja veza, a također, putem

iskustva uče povezivati ono što vide s onim što gledaju, itd. Primjerice, kako

bi shvatio odnose između vidnih i dodirnih osjeta čovjek koji je bio slijep

mora istovremeno vidjeti i dodirom osjetiti kuglu i kocku. Isto tako kroz

teoriju učenja pokušavamo razumjeti pojave kao što su teškoće koje imamo s

razlikovanjem lica ljudi koji pripadaju drugim rasama. Neka istraživanja

središnjeg živčanog sustava pokazuju nam da iskustvo utječe na

funkcioniranje pojedinačnih osjetnih stanica. Važno je za spomenuti da su te

stanice osjetljive na iskustvo u ranoj dobi te da velik broj živčanih stanica s

kojima se rađamo umire u najranijem razdoblju života. Ako se stanice ili

njihove veze ne upotrebljavaju one umiru ili se njihove sinapse otklanjaju.

Prema tome, za preživljavanje stanica i veza među njima važno je iskustvo.

3

2.2. ETOLOŠKA TEORIJA

Etološki usmjereni teoretičari naglašavaju važnost prirodne opreme koju su

životinje i ljudi razvili tijekom evolucije kako bi mogli prikupljati

informacije iz svijeta koji ih okružuje. Posebnu pažnju poklanjaju načinu na

koji su izgrađeni naši osjetni receptori koji nam omogućuju „hvatanje“

fizičke energije i izvještavaju nas o aspektima fizičkoga svijeta. James i

Eleonor Gibson razvili su etološku teoriju perceptivnog razvoja. Oni ne

vjeruju da percepcija uključuje sastavljanje komadića ulaznih podataka

putem iskustva. Međutim, smatraju da predmeti oko nas odašilju već

organiziranu fizičku energiju koja se može percipirati u svojoj cjelovitosti te

da se perceptivni razvoj sastoji od povećanja djetetove osjetljivosti za

organiziranje te teorije te za prepoznavanje onih svojstava predmeta i ljudi

koja ostaju stabilna.

2.3. KOGNITIVISTIČKO – RAZVOJNE TEORIJE

Kognitivističke teorije odnosno pristupi ističu utjecaj znanja na percepciju. J.

Bruner smatrao je da kognitivni procesi prethode percepciji. Naime, dao je

djeci iz srednjeg društvenog sloja i siromašnoj djeci da dobro pogledaju

jedan kovani novčić. Nakon toga djeca su trebala izabrati krug za koji su

smatrala da po svojoj veličini odgovara veličini novčića. Siromašnija djeca

izabrala su veće krugove nego djeca iz srednjeg sloja, što upućuje na to da se

njima isti novčić čini većim, vjerojatno zbog toga što on za njih ima veću

vrijednost (Bruner i Goodman, 1947.). Drugim riječima, prema Bruneru, ne

možemo percipirati neki predmet prije nego što ga kategoriziramo. Sličnog

mišljenja bio je i Piaget. On je vjerovao da stupanj djetetova kognitivnog

razvoja određuje način na koji dijete percipira svijet.

Model obrade informacija predstavlja još jedan kognitivistički pristup

percepciji. Istraživači koji polaze od toga modela smatraju da mozak, poput

kompjutora obrađuje informacije kroz niz koraka: perceptivni ulaz,

unutrašnje preinake, pamćenje i izlazni podaci. Ovdje je bitan način na koji

4

se ti procesi mijenjaju s uzrastom, kao i to kako su te promjene povezane s

količinom informacija koje dijete može obraditi.

3. RAZVOJ OSJETILA I PERCEPCIJE

Osjeti dodira i boli, mirisa i okusa te tjelesne ravnoteže i kretanja (vestibularna

osjetljivost) dobro su razvijeni već u trenutku rođenja te su od velike životne

važnosti za preživljavanje mladih organizama.

3.1. DODIR I BOL

Svatko koga zanima osjeća li novorođenče dodir i doživljava li bol trebao bi

promatrati djetetovu reakciju na ubod u petu radi uzimanja uzorka krvi ili

pak reakciju na obrezivanje (Reisman, 1987.). Novorođenče reagira na dodir,

osobito u području oko usta, na dlanovima i na tabanima. Prva osjetljivost na

vanjske podražaje ispitana je već na dvomjesečnom fetusu milovanjem ruba

usta. Ta reakcija ispitana je na fetusima koji su spontano pobačeni. Za

vrijeme prenatalnog razvoja prvi dijelovi tijela koji postaju osjetljivi na dodir

su područje oko usta, dlanovi i tabani te genitalni organi.

Otprilike sa devet tjedana fetusu su prsti već dovoljno razvijeni da obuhvate

predmet, a sa 12 već može stisnuti prste u šaku. Možemo reći da se dijete u

prvoj godini života najviše razvija i svijet istražuje osjetima, tako što najprije

koristi usnice i jezik koji su vrlo osjetljivi te unosi predmete u usta, a nakon

toga ih ispituje s rukama. Kod starije dojenčadi dodirivanje dovodi do

pozitivnijih emocija i do vizualne pažnje tijekom interakcije između djece i

roditelja. Dakle, dodir je vrlo važan za stvaranje odnosa između djece i

odraslih osoba. Također, dodirivanje je važno i za razvoj mozga, kao i za

njihovo tjelesno, emocionalno i kognitivno zdravlje.

5

Slika 1.

http://www.naturala.hr/media/image/zamjena/zamjena%2011/vaznost%20dodira.jpg

1.1.1. HAPTIČKA PERCEPCIJA

Haptička percepcija je perceptivni doživljaj koji nastaje kao rezultat

aktivnog istraživanja predmeta dodirom (Vasta, Haith, Miller, 2005.).

Ona predstavlja aktivnu, istraživačku upotrebu dodira. Krajem prve

godine života djeca mogu prepoznati poznati predmet samo na temelju

istraživanja rukom. Poput djece koja su slijepa. Oni dodirom mogu

istražiti novi predmet u jednom položaju, a zatim ga prepoznati i kad je

okrenut drugačije. Djeca s vremenom postaju sve vještija u utvrđivanju

obrisa predmeta prstima, čime se njihova sposobnost prepoznavanja na

temelju dodira još više poboljšava (Pick i Pick, 1970.).

3.2. MIRIS I OKUS

Istraživanje o tome kako djeca mogu osjetiti mirise provedeno je postupkom

opažanja tako da se promatralo hoće li djeca praviti grimase ili pak neće

reagirati kada im se približi neki miris. Na miris banane, jagode i vanilije

djeca su reagirala pozitivnim izražajem lica, a na miris pokvarenih jaja i ribe,

negativnim ( Crook, 1987., Steiner, 1977.).

Već oko 11. tjedna fetus prvi put mokri te guta amnionsku tekućinu zbog

koje se zapravo osjet budućeg novorođenčeta razvija. Novorođenčad ima

6

istančan osjećaj za mirise koji se još više poboljšava tijekom prvih nekoliko

dana života. Već u prvih tjedan dana djeca upotrebljavaju sposobnost

razlikovanja mirisa kako bi razlikovala miris svoje majke. Navodim primjer

djeteta neposredno nakon rođenja koje se stavi između majčinih grudi kako

bi mirisom pronašlo put prema izvoru hrane. No međutim ako se jedna dojka

opere kako bi se uklonio njen prirodni miris, dijete će automatski uhvatit

drugu ne opranu (Porter i Winberg, 1999.). Također miris im pomaže da

razlikuju svoju majku od drugih ljudi.

.

Kao i na miris, djeca su odmah po rođenju osjetljiva i na okus. Njihovi izrazi

lica pomažu nam da otkrijemo da mogu razlikovati nekoliko temeljnih

okusa. Kod novorođenčadi okusni pupoljci raspoređeni su po čitavim ustima,

a ne samo na jeziku. Već u dobi od dva sata nakon rođenja oni razlikuju

okuse kiselog, gorkog, slanog i slatkog. No, tek u razdoblju od četiri mjeseca

počinju preferirati okus slanoga koji im je do tad bio neugodan. U prvoj

godini života osjet okusa ima značajnu ulogu u oblikovanju psihe jer

podrazumijeva izbor hrane koja djetetu stoji na raspolaganju te okusi kojima

je dijete izloženo u tom razdoblju imat će ključnu ulogu u razvoju

zdravstvenih životnih navika.

Slika 2.

7

http://www.allparenting.com/my-family/articles/968663/munchkin-stinky-face-contest-

winner

3.3. VESTIBULARNA OSJETLJIVOST

Vestibularna osjetljivost odnosi se na našu sposobnost zamjećivanja sile teže

i kretanja našeg tijela koja nam pomaže u održavanju tjelesnog položaja.

Jednostavnije rečeno to je perceptivni doživljaj koji proizlazi iz kretanja

tijela i djelovanja sile teže. Ovu osjetljivost jasno pokazuje ljuljanje i lagano

tresenje djece koja plaču, kod pokušaja smirenja. Njihova učinkovitost

također ovisi i o njihovoj količini i brzini. Na djetetovo reagiranje utječe i

položaj tijela tako da su djeca obično budnija u okomitom nego u

vodoravnom položaju. Dokazano je da se djeca više oslanjaju na vidne

znakove nego na vestibularne, ali starošću se to smanjuje.

3.4. SLUH

Sluh je jedno od naših najvažnijih osjetila, jer velik dio podataka o svijetu u

kojem živimo dobijemo samo na temelju zvuka. Novorođenčad ima

prirodne reakcije na zvukove, kao što je Morov refleks (dijete će u

trenutku zvuka koji ga je prestrašio pružiti ručice i nožice sa ispruženim

prstima te će stisnuti šake ili u nekim slučajevima i zaplakati), zatim

zatvaranje očnih kapaka, okretanje glave prema izvoru zvuka ili dječja

tendencija da se na zvuk umire. Kao reakcija na zvukove također se javljaju

i promjene u djetetovu pulsu i disanju. Zanimljivo je to da i fetus može čuti,

pa čak u dobi od 25 tjedana. To je dokazano električnim snimanjima

reakcija mozga, tim istraživanjima dokazano je da fetus prima zvukove no

ne i kako na njih reagira. Dvojica istraživača upotrijebila su ultrazvučnu

tehniku kako bi dobili odgovor na koji način fetus reagira na zvuk. Rezultati

su pokazali da fetusi nakon 28 tjedna na zvuk reagiraju stiskanjem očnih

kapaka. Svi oni koji ni tada nisu reagirali na zvukove rodili su se sa

oštećenjem sluha ili teškim poremećajima. Također zna se da su

novorođena djeca manje osjetljiva na zvuk nego odrasle osobe. Tek rođena

djeca bolje čuju tonove niskih nego visokih frekvencija, do uzrasta od šest

8

mjeseci kada se zvučna osjetljivost u većoj mjeri poboljša za visoke nego za

niske tonove i postane jednako dobra kao i kod odraslih. Osjetljivost na

zvukove povećava se samo do uzrasta od približno nekih deset godina. A

otprilike oko četiri i pol godine osjetljivost na visoke tonove dostiže vrhunac

i više se ne povećava.

Isto tako djeca su vrlo rano sposobna zamjećivati razlike u intenzitetu ili

jačini zvuka. Primjerice, ako se šestomjesečno dijete se naviknulo na

zvukove koji su glasni, mali porast u intenzitetu zvuka dovest će do osjetne

promjene u brzini rada srca. S pet mjeseci već počinju, kao i odrasli,

razlikovati mala variranja među tonovima visokih frekvencija, a već s devet

mogu raspoznati melodiju čak i onda kada se promjeni tonalitet izvođenja.

Nedavno su istraživači otkrili kako dijete u dobi između četiri i sedam

mjeseci može razlikovati uspavanku od neke uobičajene, normalne pjesme.

Stoga je tu važno za napomenuti da su djeca posebno osjetljiva na one

značajke zvuka koje su važne za percepciju govora. Kao što se može

primijetiti u dojenačkoj dobi kada dojenče najradije sluša one zvukove koji

spadaju u raspon frekvencija ljudskog glasa.

Smjer iz kojeg zvuk dolazi je jednako tako važno svojstvo. Novorođenčad

približno razabire mjesto s kojeg zvuk dolazi, naime ako zvuk traje neko

duže vrijeme oni okreću glavu prema izvoru zvuka. Takve reakcije kod njih

obično izazivaju ljudski glasovi i blagi zvukovi (npr. zvuk zvečke). Tijekom

prve godine života djeca su sposobna sve preciznije razlikovati zvučni

prostor. Naime, dolazi do procesa odnosno problema s kojim se suočavaju

svi organizmi u razvoju – problem ispravnog ponovnog baždarenja ili

ponovnog prilagođavanja. Budući da dijete raste, povećava se i njegova

glava pa udaljenost između dva uha postaje veća. Stoga dijete neprekidno

mora prilagođavati odnos između zvučnih znakova i onoga što ti znakovi

govore o mjestu na kojem se nalazi predmet koji je izvor zvuka. Kao što

zvukovi do nas dopiru iz ne samo različitih smjerova već i sa različitih

9

udaljenosti, djeca već u dobi od šest mjeseci pokazuju osjetljivost na

udaljenost izvora zvuka.

3.4.1 SLUŠA LI FETUS MAJKU?

Majčin glas je posebno snažan jer dopire iz samog tijela majke, te do

djeteta dolazi u snažnijem obliku od ostalih zvukova. 1980. godine

DeCasper i Fifer izvijestili su o nalazu

prema kojem djeca stara manje od četiri

dana mogu razlikovati majčin glas od

glasova nepoznatih osoba. Objašnjenje

toga je da se još djeca u utrobi upoznaju

sa glasom svoje majke. Otkriće se

temeljilo na korištenju prirodnog ritma

sisanja dude kod dojenčadi, koji se

sastoji od „rafala“ sisanja koji su odvojeni kratkim pauzama. Na tim

pauzama, u različitom vremenskom periodu djeci su puštane snimke

majčinog glasa te snimke glasova potpuno nepoznatih osoba. Time se

došlo do zaključka da su djeca kojoj su puštene snimke majčinog glasa

uzimale dužu pauzu između sisanja kako bi povećali svoju izloženost

majčinu glasu. Nedugo nakon toga provedeno je još jedno istraživanje,

ali sa trudnicama koje su istraživači zamolili da za vrijeme posljednjih

šest mjeseci trudnoće naglas čitaju jednu ili dvije priče. Nakon što su

rodile, djeci tijekom sisanja su puštene te iste odnosno već poznate priče

te se ustvrdilo da su dojenčad svoje sisanje prilagodila slušanju glasa koji

je čitao poznatu priču. Ovim istraživanjima pokazalo se da se fetus može

upoznati osim sa glasom svoje majke i sa ostalim specifičnim

sklopovima zvuka koje majka proizvodi te sa svojim materinskim

jezikom.

Slika 3.

http://eighteenweeksofpregnant.blogspot.com/search/label/Fetal%20development

10

Slika 4. Reakcija fetusa na glazbu

http://www.ehd.org/resources_bpd_illustrated.php?page=3&language=20

3.5. VID

U trenutku rođenja vid je najslabije razvijeno osjetilo. Buduće novorođenče

otvara oči mnogo prije rođenja, ali se organi vida sporije razvijaju. U utrobi

ne vlada potpuni mrak, ali fetus ima vrlo malo prilike za bilo koji oblik

intenzivne stimulacije, što pojašnjava djelomično kašnjenje u razvoju vida.

Novorođenčad ne može svoje oči fokusirati jednako dobro kao što to mogu

odrasli, zbog toga što je njegova oštrina vida i sama preciznost razlikovanja

predmeta ograničena. Iako dijete u prvim danima ne vidi oblike odnosno

predmete najjasnije, ono svojim vidom aktivno istražuje i pretražuje svoju

okolinu te traži zanimljive prizore i kretanja. Također duže promatraju

obojene podražaje sa nekom jarkom bojom, nego sive i crne. Primjerice, ako

bi djetetu dali dva crteža, jedan sive boje, a drugi žarke boje sa prugastim

elementima, dijete će duže promatrati ovaj drugi crtež. Međutim, ako bi mu

crteže pokazivali duže vrijeme po više puta, djetetu će se pruge pri svakom

pokazivanju činiti sve tanjima i gušćima. Na posljetku će doći do toga da

dijete više uopće ne primjećuje razliku između crteža. Što nas dovodi do

ispitivanja oštrine vida. Istraživači su raznim pristupima došli do zaključka

11

da ono što novorođenče vidi s udaljenosti od šest metara, odrasla osoba

normalnog vida zapravo vidi s udaljenosti do 240 metara. No već u dobi od

12 mjeseci djetetova oštrina vida je približno jednaka oštrini vida odrasle

osobe. Djetetove očne leće se mijenjanju na drugačiji način nego odraslima

s udaljenošću predmeta. Moždani krugovi koji su odgovorni za akomodaciju

očnih leća nisu još dovoljno razvijeni. Sa šest mjeseci akomodacija leća

gotovo je jednako dobra kao u odraslih osoba. Periferni vid jednomjesečnog

djeteta je znatno slabiji nego u odrasle osobe, ali do uzrasta od 3 mjeseca

dolazi do znatnog poboljšanja (Braddick I Atkinson, 1988.). Usklađenost

slika koje dobivaju oči naziva se binokularni vid. Djeca već u dobi od tri

i pol mjeseca imaju dobro razvijen binokularni vid. U trenutku rođenja

stereoskopski vid još ne postoji već se pojavljuje s dobi oko 3-5

mjeseci. Novorođenčad duže promatra crtež koji ima neki uzorak nego crtež

bez uzorka. Prvenstveno promatra rubove jakih kontrasta i pomiče oči preko

kontrastnih rubova. Kako djeca postaju starija, počinju preferirati uzorke

koji su gušći. Djecu najviše privlače oni crteži koji im nude velik broj

kontrastnih rubova koje u određenoj dobi mogu vidjeti. Najveća aktivnost

mozga djeteta je kad dijete gleda ravno u rubove. Osim toga, što više detalja

dijete može vidjeti to je aktivacija mozga jača. Novorođenčad je osjetljiva

samo na jako jednostavne odnose među podražajima, a u dobi od 1-3

mjeseca djeca zaista počinju povezivati stvari

3.5.1.

PERCEPCIJA LJUDSKOG LICA

Ljudsko lice sadrži sklop vidnih elemenata za koji djeca pokazuju

najveće zanimanje. Organizaciju dijelova ljudskog lica prepoznaju već u

dobi od dva mjeseca. S uzrastom se mijenja i važnost pojedinih dijelova

lica u tim crtežima: u početku same oči, pa nos i oči, zatim oči, nos i usta

koji najviše privlače djetetovu pažnju. Naime, kod takvih istraživanja je

došlo do problema jer su u ispitivanjima korištene slike ljudskih lica ili

dvodimenzionalni crteži, te je vrlo lako moguće da djeca mnogo ranije

percipiraju stvarna lica na cjelovit način.

12

3.5.2.

PERCEPTIVNE KONSTANTNOSTI

Šo se neki predmet više udaljava od nas, njegova slika u oku se

smanjuje, no ipak nam on bar djelomice i dalje izgleda jednako veliko.

Takav doživljaj da fizička veličina predmeta ostaje ista, mada se u

našem oku veličina njegove slike mijenja zovre se konstantnost veličine.

Ova konstantnost ne postoji prije navršenog trećeg mjeseca života.

Postoji određena konstantnost u dobi od 5-7 mjeseci, ali

sposobnost procjenjivanja veličine predmeta s promjenom njihove

udaljenosti od nas poboljšava se najmanje do uzrasta od 10 ili 11

godina. Nakon konstantnosti veličine postoji I konstantnost oblika. Ona

se odnosi na doživljaj da fizički oblik predmeta ostaje isti, iako se oblik

njegove slike u oku mijenja. Određena konstantnost oblika postoji već

kod djece stare 3 mjeseca. Međutim konstantnost oblika u ranoj dobi

ne vrijedi za predmete nepravilnog oblika. Postoje još dvije perceptivne

konstantnosti, to su: konstantnost svjetline te konstantnost boje.

Konstantnost svjetline je doživljaj da svjetlina predmeta ostaje

nepromijenjena, unatoč tome što se količina svjetlosti koja se od njega

odbija u oko mijenja (zbog sjena ili razlike u osvjetljenju). Za predmete

koji nisu isuviše mali ova konstantnost može postojati već udobi od

sedam tjedana. Konstantnost boje se odnosi na doživljaj da se boja

predmeta ne mijenja, unatoč tome što se duljina elektromagnetskih

valova koji se od njega odbijaju u oko, mijenja. Moguća je već u dobi

od četiri tjedna.

3.5.3.

PERCEPTIVNE INVARIJANTNOSTI

Invarijantnost se odnosi na postojanost odnosa među nekim značajkama

predmeta, dok se druge značajke ne mijenjaju. Primjerice, postojani

odnosi među dijelovima predmeta daju onome koji gleda dovoljno

znakova na temelju kojih može razviti pojam objekta, bez obzira na

13

položaj predmeta. Djeca sa 7 mjeseci prepoznaju da se radi o istom licu

kada se rotira. U dobi od 10 mjeseci djeca prepoznaju radosne izraze lica.

Djeca su sposobna stvarati psihološke i perceptivne kategorije kojima

organiziraju svoj svijet.

4. INTERMODALNA PERCEPCIJA

Većinu predmeta, ljudi I događaja iz našeg svijeta percipiramo putem više od

jednog perceptivnog modaliteta. Duže vremena filozofe I psihologe mučilo je

pitanje kako dijete uviđa da znakovi iz različitih osjetila idu zajedno. Piaget je

smatrao da su osjetni modaliteti u trenutku rođenja odvojeni te da ih dijete

povezuje putem iskustva. Primjerice, dijete može povezati vid I dodir tek kad

nauči promatrati predmete koje drži u ruci. Za razliku od toga, drugi su autori

tvrdili da dijete nije svjesno toga koji se osjetni modalitet podražuje.

Prema tome shvaćanju, u trenutku rođenja osjeti su u potpunosti pomiješani, a

dijete putem iskustva uči kako ih međusobno razlikovati.

4.1. ODNOSI IZMEĐU DODIRA I VIDA

Djetetovo upotrebljavanje veza između podataka koje dobiva dodirom I

vidom pruža nam najraniji dokaz da podraživanje u različitim osjetnim

područjima može aktivirati istu misaonu predodžbu. Jednim istraživanjem

ispitano je mogul i djeca otkriti razlike između onoga što osjećaju dodirom I

onoga što vide. Kod djeteta je stvoren dojam da dohvaća predmet koji je

vidip u ogledalu, dok je u stvarnosti dohvaćalo predmet koji je bio skriven

iza ogledala. U pokušajima gdje dijete nije varano, ono je vidjelo onaj

predmet koji je i dodirivalo. Mlađa djeca nisu pokazala različit izraz lica ni u

pokušajima varanja ni u realnim situacijam, dok su starija, u dobi od devet

do jedanaest mjeseci bila iznenađena pokušajima varanja, što znači da su

primjetila nesklad između dodira i vida.

4.2. ODNOSI IZMEĐU SLUHA I VIDA

14

Djeca prirodno gledaju one događaje koji odgovaraju zvukovima koje

čuju. U dobi od 4mjeseca djeca pokazuju da imaju neki pojam o tome kakav

će zvuk proizvesti neki predmet, ali sve do 9 mjeseci nema jasnih dokaza

koji bi pokazivali da razumiju kako predmeti koji im se približavaju stvaraju

sve glasniji zvuk. Dijete dojenačke dobi uparuje glas majke i njen lik, s 4

mjeseca dijete raspoznaje muški i ženski glas i uparuje s muškom ili

ženskom osobom, između drugog i četvrtog mjeseca osjetljiva su na

neusklađenost između pokreta usana i zvukova koje čuju, a reagiraju i na

neusklađenost raspoloženja u izraza lica i glasu.Različite intermodalne

sposobnosti se javljaju u različito doba ,a profinjeniji oblici intermodalne

percepcije pojavljuju se korak po korak, kako dijete sazrijeva.

5. RAZVOJ PAŽNJE

Novorođenčad obraća pažnju na lagane zvukove i vidne podražaje umjerenog

intenziteta. Orijentacijski refleks je prirodna reakcija na nove podražaje koja

pospješuje obradu podražaja, obuhvaća namještanje očiju i ušiju tako da se

omogući najpovoljnije primanje podražaja, inhibiciju dotadašnje aktivnosti i

brojne fiziološke promjene. Ako su podražaji preintenzivni javlja se obrambeni

refleks koji predstavlja prirodnu reakciju na nove podražaje i koja štiti

organizam od daljnjeg podraživanja, a može obuhvaćati okretanje osjetnih

receptora od izvora podraživanja i brojne fiziološke promjene. Ova dva refleksa

predstavljaju najranije oblike djetetove pozitivne i negativne pažnje. Selektivna

pažnja predstavlja usredotočenost na neki podražaj ili događaj, pri čemu se drugi

podražaj ili događaj zanemaruju. I novorođenčad imaju sposobnost za

jednostavne oblike selektivne pažnje. Jerome Kagan je dao najpotpuniji skup

ideja o tome što upravlja djetetovom pažnjom: od rođenja pa do 3.mjeseca djeca

obraćaju pažnju na podražajne sklopove koji sadrže obrise i pokret, od 3.mjeseca

starosti pa do 12 mjeseci starosti, pažnju im privlače stvari koje im se čine da su

15

u neskladu s onime što znaju, nakon 12 mjeseci pažnja im je usmjerena

nadogađaje koji ih potiču na stvaranje hipoteza o tome što se događa.

Falvell je utvrdio četiri važna aspekta pažnje koja se mijenjaju s dobi:

Poboljšava se kontrola pažnje tako da se povećava trajanje pažnje, a

smanjuje lakoća s kojom se mijenja. Npr. djeci igračke u određenom

trenutku mogu odvući pažnju od gledanja televizije, no ubrzo može

postati jako teško odvojiti ih od televizora (Anderson i sur., 1986.).

Prilagodljivost pažnje zahtjevima zadatka također se mijenja. Starijoj

djeci se može reći da svoju pažnju usmjere na određeni zadatak, no

mlađoj baš i ne. Oni se više usredotočuju na znatno više nevažnih

aspekata (Hagen i Hale, 1973.).

Planiranost mijenjanja pažnje. Pri procjeni dviju složenih slika te

usporedbi njihove sličnosti, strategija mlađe djece je ne planirana

odnosno oni prije iznošenja odgovora ne ispituju sve pojedinosti na

slikama, dok starija djeca uspoređuju svaku pojedinost i na jednoj in a

drugoj slici (Vurpillot, 1968.).

Djeca postaju sve uspješnija u prilagođavanju svojih strategija pažnje

podacima koje dobivaju iz zadatka. Pri mijenjanju težine nekog teksta,

uvježbani čitači mijenjaju brzinu čitanja, dok mlađi zadržavaju istu

brzinu čitanja neovisno o težini teksta (Day, 1975.).

Može se zaključiti da starija djeca imaju bolju selektivnu pažnju. Također s dobi

dolazi do promjene vezane za upravljanje pažnjom, kojom najprije upravljaju

vanjski podražaji, a tijekom vremena je vidljiva sve veća samokontrola.

6. PERCEPCIJA I DJELOVANJE

16

“Percipiramo da bismo djelovali i djelujemo da bismo percipirali” (Pick, 1992.).

Percepcija se događa na razini djelovanja, a djelovanje preinačuje percepciju u

neprekidan doživljaj koji nema nikakvih spojeva. Percepcija i djelovanje

međusobno su isprepleteni veću dojenačkoj dobi. Čak je i za novorođenče

percepcija pod utjecajem djelovanja.Kod njih refleksi utječu na njihovu vidnu

percepciju. Njegove reakcije su odgovor na podražaje, ali one ujedno utječu na

to kako će i koje podražaje novorođenče nakon toga percipirati. Kako rastu,

njihovi se postupci isprepliću s percepcijom u sve širim razmjerima. Učinkovito

zahvaćanje predmeta započinje u dobi od 5 mjeseci. Sustavi djelovanja

nastavljaju se razvijati tijekom čitavog djetinjstva. Kognitivne strategije imaju

sve veću ulogu u njihovu razvoju. Jedno od ključnih obilježja razvoja je djetetova

sposobnost razvijanja i primjenjivanja strategija za postizanje cilja. Mlađa djeca

nemaju gotovo nikakve planove za postizanje cilja, za razliku od starije djece

koja su djelotvornija te imaju veći stupanj kontrole nad vlastitim postupcima.. Taj

prijelaz obično dolazi oko samog razdoblja prije školovanja i za vrijeme prvih

godina, gdje dolazi do povećanja pažljivosti u strukturiranju informacija

i prilagodljivost u istraživanju. Vještina djelovanja su ponašanja koja

zahtijevaju tjelesnu usklađenost, kao što su dohvaćanje, hodanje, hvatanje, tj.

uključuju složeno međusobno ispreplitanje percepcije i različitih dijelova

motoričkog sustava. Ona je još složenija zbog stalnog mijenjanja odnosa dužina

i proporcija udova uslijed rasta. Što se tiče koordinacije pokreta, tek djeca stara 9

godina djelotvorno koriste povratne informacije o položaju nekog predmeta,

sedmogodišnjaci precjenjuju važnost povratnih informacija, a petogodišnjaci

podcjenjuju. S dobi dolazi do povećanja prilagodljivosti u upotrebljavanju

različiti vještina, kao i do povećanog korištenja različitih strategija.

17

7. ZAKLJUČAK

Obrađivanjem i iščitavanjem sve ove literature te pregledavanjem raznih internetskih

stranica posvećenih upravo razvoju djece saznala sam zapravo jako važne i

zanimljive stvari o kojima prije uopće nisam ni razmišljala.

Znamo da dijete dolazi na svijet sa već urođenim osjetilima odnosno sposobnostima

koje s vremenom sve više razvija i poboljšava iskustvom i učenjem. O tome nam

govore tri teorije koje sam već spomenula na samom početku ovog seminara. Ne

slažem se u potpunosti ni sa jednom od ovih teorija razvoja, ali može se reći da sam

privrženija 1.teoriji jer po nekom svom pogledu smatram da su ipak iskustvo i učenje

zaslužni za potpun razvoj osobe. Naime, mi putem iskustva učimo povezivati ono što

vidimo, sa onim što osjećamo, čujemo, dodirujemo, …

18

8. LITERATURA

Berk E. Laura, (2008.), Psihologija cjeloživotnog razvoja, Naklada Slap, Jastrebarsko

Starc, B., Cudina-Obradovic, M., Pleša, A., Profaca, B. i Letica, M. (2004). Osobine i psihološki uvjeti razvoja djeteta predškolske dobi. Zagreb: Golden market.

Vasta, Haith, Miller, (2005.), Dječja psihologija, Naklada Slap, Jastrebarsko

Pretraživanje informacija na internetu: 03., 04.11.2013.

http://www.ehd.org/resources_bpd_illustrated.php?page=3&language=20

http://www.slideshare.net/Obiteljskicentar/senzorni-razvoj-djeteta

http://www.klokanica.hr/trudnoca/beba-u-trbuhu/glazbeni-ukus-formira-se-prije-rodenja-46

19

http://eighteenweeksofpregnant.blogspot.com/search/label/Fetal%20development

http://www.allparenting.com/my-family/articles/968663/munchkin-stinky-face-

contest-winner

20