Hanoch McCarty

Osmijeh

Mnogi su čuli za Malog Princa, Divnu knjigu Antoinea de Saint-

Exuperyja. Ta osebujna i fantastična knjiga može se čitati i kao priča za

djecu i kao bajka za odrasle koja potiče na razmišljanje. Mnogo manje

ljudi zna za Saint-Exuperyjeve druge tekstove, romane i kratke priče.

Saint-Exupery bio je vojni pilot. Borio se protiv nacista, a poginuo je

na zadatku. Prije Drugog svjetskog rata borio se u Španjolskom

građanskom ratu protiv fašista. Napisao je očaravajuću priču o tom

iskustvu, koju je nazvao Osmijeh. Tu bih vam priču sada htio ispričati.

Ispričao je kako su ga neprijatelji zarobili i bacili u tamnicu. Iz

omalovažavajućeg i grubog ponašanja svojih tamničara zaključio je da će

ga sljedećeg dana sigurno smaknuti. Odavde ću priču pričati svojim

riječima po sjećanju.

„Bio sam siguran da će me ubiti. Postao sam jako nervozan i

uznemiren. Posegnuo sam u džepove da vidim je li koja cigareta izmakla

pretraživanju. Pronašao sam jednu i, budući da su mi se ruke tresle, jedva

sam je prinio usnama. No, nisam imao šibice – njih su uzeli.

Gledao sam kroz rešetke u tamničara. Izbjegavao je moj pogled.

Uostalom, tko bi gledao u najobičniju stvar, u truplo.

Pozvao sam ga: - Imate li vatre, por favour?

Pogledao je u mene, slegnuo ramenima i prišao kako bi mi zapalio

cigaretu.

Kad se približio i zapalio šibicu, pogled mu se slučajno susreo s

mojim. U tom sam se času nasmiješio. Ne znam zašto sam to učinio.

Možda zbog nervoze, možda zato što je teško ne nasmiješiti se kad vam

se netko tako jako približi. U svakom slučaju, nasmiješio sam se. U tom

trenutku kao da je frcnula neka iskra i premostila jaz između naših duša.

Znam da to i nije želio, no moj je osmijeh prošao kroz rešetke i izazvao

osmijeh i na njegovim usnama. Zapalio mi je cigaretu, ali ostao je blizu,

gledajući me ravno u oči i ne prestajući se smiješiti.

Ja sam mu se i dalje osmjehivao, sada ga vidjevši i kao osobu, a ne

samo kao tamničara. A čini mi se da je i on o meni počeo drugačije

misliti.

- Imate li djece? – upitao je.

- Da, tu. Evo, evo – izvadio sam lisnicu i nervozno iščeprkao slike

moje obitelji. I on je izvadio slike svojih ninos i počeo pričati o

tome kakve ima planove za njih. Na oči su mi navrle suze. Rekao

sam kako se bojim da više nikada neću vidjeti obitelj i da nikada

neću imati priliku vidjeti kako mi djeca odrastaju. I njegove su se

oči ispunile suzama.

Iznenada i bez riječi, otključao je ćeliju i tiho me izveo van. Iz

zatvora, pa tiho i sporednim putovima iz grada. Ondje, na izlazu iz grada,

oslobodio me. I bez ijedne riječi vratio se u grad.

Moj život spasio je osmijeh.“

Da, osmijeh – nenamještena, neplanirana, prirodna veza između

ljudi. Služim se ovom pričom u svojem poslu jer želim potaknuti ljude da

promisle o tome kako ispod svih omotača koje stvaramo kako bismo

zaštitili sebe, svoje dostojanstvo, svoje titule, diplome, svoj status i

potrebu da nas drugi vide u određenom svjetlu – da ispod svega toga

ostaje autentično, suštinsko ja. Ne bojim se to nazvati dušom. Doista

vjerujem da mi, ako taj dio vas i taj dio mene mogu prepoznati jedno

drugo, nećemo biti neprijatelji. Nećemo osjećati mržnju ili zavist ili strah.

Tužno zaključujem da nas svi oni drugi slojevi koje tako pomno gradimo

kroz naše živote udaljuju i izoliraju od stvaranja veze s drugima. Saint-

Exuperyjeva priča govori o čarobnom trenutku kad dvije duše prepoznaju

jedna drugu.