perisa_povodom reakcija

H i s t o r i o g r a f i j a

218 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja

Poslije svake oštre ili negativne znanstvene recenzije neke knjige za očekivati je da će reagira-ti osobno pogođeni autor. Međutim, to nije slučaj s

mojom recenzijom prve knjige Historija bosanske duhov-nosti od Muhameda Filipovića. Umjesto njega, na moju je recenziju prvi reagirao stanoviti Senadin Lavić, i to dosta bijesno iz čega se dâ pretpostaviti kako je riječ o nekom Fi-lipovićevom pokloniku i ideološkom sljedbeniku, kao i to da ga je moja recenzija osobno jako pogodila.*

U svojem intelektualno tragikomičnom uvodu S. Lavić izme-đu ostalog piše sljedeće: “Spekulacije se pretvaraju u galak-sije ispunjene ‘našim zvijezdama’ od kojih se može konstru-irati poželjnu političku formu za dnevno-praktičku upotre-bu. Za to je potrebno samo malo imaginacije i već imamo svjetove interpretacije.”. Te tvrdnje, koje najbolje pristaju M. Filipoviću i njegovim manipulatorskim (ne)djelima, zapra-vo su upućene meni. To se vidi već iz sljedeće rečenice: “Je-dan projektiran i planski, donekle nemušt i nedorastao, di-jelom ograničen ‘nevidljivim’ presupozicijama i arheološ-kim ‘preciznostima’, pokušaj da se napravi kritički osvrt na djelo Muhameda Filipovića Historija bosanske duhovnosti, od strane anonimnog i meni sasvim nepoznatog g. D. Periše, nema cilj, prema mojoj procjeni, da razvije argumentiranu znanstvenu analizu (i recenziju), već da tiho provuče sadr-žaj nekoliko hipoteza kao da se radi o nesumnjivim istina-ma i da pritom neprimjerenim vokabularom devalvira au-tora.”. Uz tu rečenicu, on u pratećoj bilješci u podnožju ci-tira moju recenziju, ali tako da ispada da smo M. Filipović i ja zajedno napisali ili recenziju ili knjigu. Iz toga se jasno vidi kako je riječ o “znanstvenom kritičaru” koji je metodo-logiju i logiku znanstvenog rada naučio izravno od M. Fi-

lipovića, profesora tih predmeta na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Moja recenzija nije mogla biti projektirana ili planski osmišljena, jer to podrazumijeva poticaj i jako zaleđe po-litičkog vodstva nacije kojoj pripadam, što nemam i nikad nisam imao. Naprotiv, neposredno poslije završetka pisa-nja te recenzije i njezine predaje za tisak ostao sam, bez ikakvog obrazloženja, bez radnog mjesta u Odjelu za ar-heološku baštinu Uprave za zaštitu kulturne baštine Mi-nistarstva kulture Republike Hrvatske u Zagrebu, iz ra-zloga koji je u potpunosti poznat samo ministru Boži Biš-kupiću. Tamo sam bio zaposlen na određeno vrijeme, ali na sasvim novootvorenom radnom mjestu. Moja recenzi-ja sigurno nema nikakve veze sa spletkama bivšeg trgov-ca i megalomanskog kolekcionara umjetnina na visokom političkom položaju, ali moj gubitak radnog mjesta M. Fi-lipoviću i S. Laviću može biti zadovoljština u smislu neka-kve “Božje kazne”.

Moja recenzija također nije bila naručena od strane ured-ništva časopisa Bosna franciscana, već sam ju preko elek-tronske pošte ponudio i poslao za objavu, a da se tada ni-sam s bilo kim u uredništvu osobno poznavao. To najbolje svjedoči podatak da je uredništvo u popisu suradnika uz moje ime proizvoljno stavilo titulu magistra znanosti koju nemam.

Je li i koliko je neki, pa tako i moj tekst (ne)artikuliran, ili kako S. Lavić kaže (ne)mušt, najbolje mogu procijeni-ti književnici ili književni kritičari. Poznati i ugledni sara-jevski književnik i književni kritičar Željko Ivanković (s ko-jim se, uzgred budi rečeno, osobno ne poznajem) za moju je recenziju napisao da o kompetencijama i kvalifikacija-ma M. Filipovića treba “pročitati dug i detaljan, veoma in-struktivan i ubitačno analitičan tekst iz pera mladog arhe-

Povodom reakcija na moju recenziju prve knjige Historija bosanske duhovnosti Darko Periša

* S. LAVIĆ, Apriorne konstrukcije o izvornosti i heretičke dekonstrukcije, Godišnjak BZK Preporod, V, Sarajevo, 2005., 35-43.


Status, broj 12, zima 2007. | 219

ologa iz Zagreba, Darka Periše, koji je ujedno i najbolji por-tret Muhameda Filipovića ili nekoga tog i takvog profila, tj. znanstvenog entuzijasta, a koji sam ikad pročitao.”.1 Vjero-jatno su, prema Lavićevom kriteriju, za raspravu s M. Fili-povićem dorasle samo one osobe koje imaju više od 70 go-dina i “životno iskustvo”. Kao da živimo u društvu i razdo-blju bez pisma i s jakom usmenom tradicijom gdje bi M. Filipović trebao imati ulogu Homera ili Filipa Višnjića. Ta-kođer ne znam jesu li (ne)vidljive presupozicije i arheološ-ke preciznosti, kojima je moja recenzija “ograničena”, mož-da trebale biti zamijenjene neograničenim izmišljotinama i bolesno bujnom maštom kojima obiluju Filipovićevi pseu-doznanstveni i politikantski pamfleti?

Recenziju nisam potpisao inicijalima, već punim imenom i prezimenom pa nikako ne mogu biti bezimena (anoni-mna) osoba. To što sam S. Laviću sasvim nepoznat govo-ri samo to da on ne čita ili barem površno ne prati Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, najstariji znanstveni časo-pis u Bosni i Hercegovini, u kojem sam još prije posljed-njeg rata objavljivao radove iz arheologije. Među više od 400 autora koji su u tom, preko sto godina starom i u svije-tu vrlo uglednom časopisu objavili svoje radove, samo sam ja imao, nazovimo ju čast objaviti rad, a da tada nisam za-vršio ne fakultet već srednju školu. Kada sam napisao i pre-dao uredništvu svoj prvi rad bio sam još uvijek maloljetan. Pretpostavljam da S. Laviću to ništa ne znači.

Ako ja, prema Lavićevoj procjeni, nisam u svojoj opsežnoj recenziji uspio argumentirano znanstveno analizirati Fili-povićevu knjigu, zašto onda on to ne uradi i ne istakne ne-sumnjive istine u njoj, a koje ja navodno osporavam pro-vlačeći sadržaj nekoliko, za njega upitnih pretpostavki. Bilo bi dobro da ide od stranice do stranice, kao ja u spomenu-toj recenziji, ili od pasusa do pasusa i, ako treba, od rečeni-ce do rečenice kao u ovom osvrtu. Tako će najbolje razviti osjećaj za argumentiranu znanstvenu analizu.

S. Lavić odmah nalazi i paralele za mene i moju recenziju: “Takve hipoteze često voli da elaborira S. M. Džaja u svojim historiografskim istraživanjima, a odnedavno tu ‘vječnu odijeljenost’ vjera i naroda u BiH posebno elaborira naša Varešanka (sic! – op. D. P.) Mirjana Kasapović koja trenut-no djeluje u Zagrebu na Fakultetu političkih znanosti.”. S. Laviću mogu biti samo zahvalan što me kao “anonimnog” i “nepoznatog” autora afirmira uspoređujući me sa Srećkom Džajom i Mirjanom Kasapović, koji svima pa tako i meni mogu biti znanstveni uzori, za razliku od tog intelektual-nog siromaha za kojeg sam prvi put čuo kada je na interne-tu, obezvrijeđujući profesionalne arheologe, stao u obranu šarlatanskog raskopavanja brda Visočice iznad Visokog od strane jednog umišljenog nadriarheologa čiji je cilj otkri-će najveće i najstarije piramidalne građevine na svijetu (su-sjedna brda ispod kojih se također “kriju” piramide još če-

1) Ž. IVANKOVIĆ, Do konsocijacije preko demitologizacije, Status, 9, Mostar, 2006., 100.

kaju da dođu na red), a čemu se, zapravo, gotovo cijeli svi-jet ismijava i ruga.

S. Lavić mi poručuje sljedeće: “Naravno, cijenim i pozdrav-ljam kritički osvrt nepoznatog gospodina koji potvrđuje bo-sansku heteroglosu i dotiče njen prepoznatljiv duhovno-po-vijesni smisao. Taj tekst mi je bio povod da pokušam na neke stvari ukazati heretičkim glasom ili ih gledati here-tičkim okom (istaknuo S. Lavić). Ovo, naravno, ne podra-zumijeva religijsku heretiku.”. Zahvaljujem S. Laviću što on, valjda kao poznati gospodin i priznati znanstveni autori-tet, cijeni i pozdravlja moju recenziju, bez obzira što mi se ne čini iskren. Zato ću i ja, u znak zahvalnosti, njegovom – kako sam piše – heretičkom osvrtu posvetiti dosta pro-stora da me može barem ovim putem bolje upoznati. Sva-ka heretička pojava nužno zahtijeva inkviziciju (lat. inqui-sitio – traženje, istraga). Ni ja, naravno, ne mislim na reli-gijsku inkviziciju.

Neupućeni, ali oni “pravi” bosanski patrioti mogu već u sljedećoj Lavićevoj rečenici, bez ikakvih dokaza, odnosno samo na njegovu časnu heretičku riječ, saznati sljedeće: “A, ustvari, glavni ton Perišinog teksta je redukcionistički par excellence i ne razumije intencije jednog holističkog i dina-mičko-strukturalnog pogleda u ‘tijelo i duh’ Bosne.”. Mislim da se iz moje recenzije jasno moglo vidjeti da je razumije-vanje Filipovićeve “intencije jednog holističkog i dinamič-ko-strukturalnog pogleda u tijelo i duh Bosne” na razini razumijevanja intencije jednog političkog (ko)mesara da s ambicijom kirurga pogleda u unutrašnjost ljudskog tijela i tamo potraži njegov duh.

Tu je i primjedba na moje nerazumijevanje Filipovićevog teksta i stila: “Periša zamjera Filipoviću što ‘filozofskim sti-lom i nerazumljivim jezikom želi nešto objasniti čitatelji-ma’, a možda je problem kod onoga koji čita, ako nije pri-viknut da čita nešto što je napisano ‘filozofskim stilom’, od-nosno zato što nije dorastao razumijevanju takvog rukopisa (nečitko ili još nedešifrirano pismo? – op. D. P.) ili zato što ne želi razumjeti putanje istog.”. Time se podrazumijeva da je S. Lavić, za razliku od mene, priviknut na čitanje Filipo-vićevih tekstova i da je dorastao razumijevanju “rukopisa” takve vrste, pa bi bilo dobro da upravo on organizira javni tečaj za one koji takvo što ne umiju. Naravno, ako ima za-interesiranih ljudi, u što sumnjam.

Zatim slijedi zamjerka na nedostatak “bosanske dioptrije”: “Sam taj pokušaj, naime, da se misli Bosna kao cjelina i kulturno-povijesno biće, mnogima je danas trn u oku. Oni uopće ne žele ‘vidjeti’ Bosnu kao jedinstvenu cjelinu koja ima svoju povijesnu liniju, već iz religijskih razlika prave nacionalne mitove i ideologije.”. Današnji nacionalni mito-vi i ideologije u Bosni i Hercegovini proizašli iz religijskih razlika nisu nastali jučer nego u doba osmanske vladavine u što se može uvjeriti svatko tko usporedi stare pučke epo-ve katolika, muslimana i pravoslavaca u kojima je svaka od tih skupina na posve različite načine pripovijedala o svo-



jem društvenom položaju i obračunu svojih junaka s ne-prijateljima druge religije. “Žao” mi je što ne mogu vidjeti prošlost, sadašnjost i budućnost Bosne i Hercegovine ona-ko kako ih vide M. Filipović i S. Lavić, kao što ne mogu ra-zumjeti njih dvojicu i njima slične. Moja je struka ipak ar-heologija, a ne psihologija.

Nisu izostale i optužbe za krivotvorenje i secesionizam: “Svaki partikularni pristup razumijevanju Bosne, među-tim, ima problema s falsificiranjem njenog sadržaja, bez obzira da li je on religijski, dogmatički, nacionalni, plemen-sko-regionalni ili provincijalni. Naravno, nemam namje-ru raspravljati sa spomenutim anonimnim piscem, niti izi-gravati advokata jednom akademiku kojem takvo što i ne treba.”. Naravno da S. Lavić nema namjeru raspravljati sa mnom, jer me je u startu, bez ikakve rasprave i dokaza, op-tužio za “falsificiranje sadržaja Bosne” samo zato što stvar gledam drukčije. On i ne može izigravati odvjetnika boš-njačkom Goebbelsu jednostavno zato što je čvrsto odlučio biti njegov medij.

Na moje komentare da je M. Filipović drugi dio svoje knji-ge, koji se odnosi na prethistorijsko doba, napisao pre-pisujući ili pogrješno prepričavajući jedno jedino i uz to zastarjelo djelo Alojza Benca, S. Lavić uzvraća sljedećim objašnjenjem: “Naravno da akademik Filipović nije arhe-olog niti sociolog religije, on to pak i ne želi biti; njemu ar-heološke i religijske studije služe za ‘filozofsku’ interpreta-ciju, za razvijanje mišljenja o fenomenu bosanske duhov-nosti. Stoga se, naprimjer, oslanja na A. Benca (ali i mnoge druge), slijedi njegov tekst, prepričava ga, stavlja ga u mi-šljenje, upotrebljava njegove stavove, interpretira ih, jer je to zahtjev same istraživačke metode koju slijedi i jer se bez toga ne može misliti.”. Dakle, ono što je za poštenog čovje-ka lopovluk, za S. Lavića je spretnost ili snalažljivost vri-jedna pohvale. To i ne bi bilo toliko grozno da M. Filipo-vić nije prešutio o kojem je arheologu i djelu riječ te da nije na kraju istaknuo svoju ulogu na tom znanstvenom polju: “Ovaj dio, dakle, nije rađen na temelju sopstvenih direktnih istraživanja, već na temelju istraživanja znan-stvenika kojima je priznat visok stupanj povjerenja i kom-petencije i čiji nalazi i sudovi daju maksimalnu garanciju za zaključivanja. (...) U tom pogledu želimo i čitaoca upo-zoriti na karakter izloženog materijala, bez obzira na sop-stveni doprinos koji je u cjelini i ovdje nesumnjiv.” (po-debljao D. P.).

S. Lavić ne može odoliti prizemnom omalovažavanju ne-kih mojih zapažanja čistih činjenica: “Niko danas ne može raditi u znanosti tako što će iz malog prsta izvući stavo-ve o predmetu istraživanja. Jedino mi je mizerija prebroja-vanje literature po nacionalnim glavama (u bibliografiji od ukupno 232 citirane knjige, Bošnjaci su autori 150 knjiga!? – kaže g. Periša) izazvalo nevjerovatno iznenađen(j)e, jer prvi put sam saznao da je važno (i da treba) da se broji au-tore po nacionalnom ključu.”. U pratećoj bilješci dodaje još i ovo: “Ako, prema takvom pristupu literaturi, neko koristi

literaturu na njemačkom jeziku ili na engleskom jeziku, od njemačkih ili anglosaksonskih autora, on je, dakle, njemač-ki nacionalista, odnosno engleski rasista, što je prava be-smislica.”. Da S. Lavić razumije što sam ja napisao (možda to uopće nije u stanju, pa mu i ne trebam zamjerati) i da je sve to provjerio u bibliografiji Filipovićeve knjige, upravo bi mu ona bila, kako je to napisao, mizerija ili prava besmi-slica, jer ne bih ja nikad brojao autore po nacionalnoj pri-padnosti, a da ih M. Filipović nije nanizao po tom, a ne te-matskom ili znanstvenom kriteriju. S. Lavić je toliko zasli-jepljen Filipovićevom inteligencijom i znanstvenom kvali-tetom da ne vidi da u njegovoj bibliografiji postoji jedva po neki naslov bošnjačkih autora o razdobljima prije osman-ske vladavine, a čak ni jedan o prethistorijskom dobu. Da su takve knjige postojale ili da su bile brojne M. Filipović bi ih sigurno naveo. To je nadomjestio tako što je pobrojao razne knjige bošnjačkih autora od kojih većina, sudeći po naslovima, nemaju nikakve veze s temom njegove knjige u najširem smislu, a mnoge od njih ni sa znanošću. Dakle, nigdje nema osnove po kojoj bi M. Filipović i bilo tko dru-gi, samo zbog jezika literature kojom se koristio, bio pro-glašen nacionalistom ili rasistom, o čemu S. Lavić bulazni u pratećoj bilješci.

Zato S. Lavić s lakoćom “otkriva” moje “zle” namjere: “Sto-ga je bar jasno da je ‘razočarani marksista i frustrirani boš-njački nacionalista’ (tako se karakterizira akademik Filipo-vić od strane g. Periše) nečija meta i da njegovo ‘nakazno djelo’ nekome smeta u komunikativnoj orbiti pa bi ga treba-lo pomesti s lica zemlje.”. Nema potrebe ni za kakvim me-tenjem ni M. Filipovića ni njegovih djela, barem ne s moje strane, jer on će kao svaki profesionalni ideolog, propagan-dist i manipulator prije ili kasnije biti prepoznat od veći-ne svojih sljedbenika iz naroda kojem pripada. Koliku će to štetu u konačnici nanijeti onima koji su se dali ili htje-li zavesti te Bosni i Hercegovini u cjelini, pokazat će skora budućnost. Već se sada može reći da je M. Filipović najve-ću štetu i sramotu nanio Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na kojem je umeđuvremenu postao čak profesor emeritus, i Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, čiji je redoviti član.

Izreka Cogito, ergo sum očito ne vrijedi za S. Lavića što se najbolje može vidjeti iz njegovog sljedećeg zaključka: “Ne vjerujem da je Bosna mjesto jedne istine ili jedne koncepci-je svijeta – njena je povijesna sadržina pluralistička (ista-knuo S. Lavić) i samo se kao takva može valjano razumije-vati. Ako neko izražava žal što bosanska povijest nije izgle-dala drugačije ili što je neprestano ‘ometana sa strane’, onda to ne mora značiti ništa loše, neznanstveno ili neistinito.”. S. Lavić može vjerovati ili nevjerovati u što god želi, ali u po-vijesti može postojati samo jedna istina (prošlost onakva kakva jest) i veliki broj tumačenja bliskih ili dalekih toj isti-ni. Međutim, ni u jednom tumačenju ne može i ne smije biti proturječnosti, a ako njih ima onda to tumačenje nije ispravno ili normalno. Naprimjer, ako se netko u definira-nju svojeg nacionalnog identiteta istovremeno poziva na



srednjovjekovnu Bosnu i osmanski Bosanski pašaluk ili se ponosi bosanskim kraljevima, a veliča ulogu osmanskog sultana Mehmeda el Fatiha zbog uvođenja islama u Bosnu na velika vrata (što se podudaralo s uništenjem Bosanskog Kraljevstva), onda samo može biti riječ o čovjeku ili ljudi-ma “pluralističkog” (u najblažem slučaju podvojenog) uma. Prema tome, Filipovićeve žalopojke što bosanska povijest nije izgledala drukčije i što je neprestano ometana sa strane (pod tim M. Filipović, naravno, ne podrazumijeva osman-sko osvajanje) ne mora značiti ništa loše, neznanstveno ili neistinito samo ljudima takvog uma.

Isto kao M. Filipović, i S. Lavić vjeruje da sve duhovne po-jave u Bosni mogu biti samo bosanske ili specifično bosan-ske: “Bosanski islam je bosanski, tj. on je specifičan usljed suodnošenja s bosanskim katoličanstvom i bosanskim pra-voslavljem. To isto važi za katoličku i pravoslavnu prisut-nost na tlu Bosne i Hercegovine. Radi se o povijesnoj ispre-pletenosti i prožimanju – to je, izgleda, glavna tačka koju bi mnogi ‘eksperti’ željeli isključiti iz diskursa o bosanskoj po-vijesnoj specifičnosti.”. S. Lavić očito ne razumije najelemen-tarnije nazive i pojmove iz povijesti kršćanstva koji su stvar opće kulture, a ne kršćanskog vjeronauka. Nazivi Katolič-ka crkva i katoličanstvo (preciznije katoličko kršćanstvo) izvedeni su iz starogrčke riječi kathóliku koja u prijevo-du znači općenito, to jest univerzalno. Dakle, nema bosan-skog katoličanstva, već ima katoličanstva u Bosni i Herce-govini, ali samo kao dijela veće cjeline. Isto je i s pravoslav-ljem kojim se označava pripadnost autokefalnim crkvama istočne kršćanske liturgije koje imaju apostolsko nasljeđe, ali su se odvojile od jedinstvene i univerzalne Crkve, od-nosno ne priznaju vrhovništvo rimskog patrijarha (pape). Takve su crkve u srednjovjekovnim istočnoeuropskim car-stvima i kraljevstvima bile “državne”, a poslije mongolskih i turskih osvajanja postale su narodne, odnosno nacional-ne. Dakle, ne može postojati bosansko pravoslavlje, ako su njegovi pripadnici u Bosni i Hercegovini gotovo isključi-vo Srbi. Ali može postojati i postoji Srpska pravoslavna cr-kva u Bosni i Hercegovini. Mogućnost da se osnuje neka-kva Bosanska pravoslavna crkva je nikakva, jer bi to znači-lo odvajanje od Srpske pravoslavne crkve koja bi to odvaja-nje još trebala i priznati. A upravo je iz tih razloga još uvi-jek nepriznata autokefalnost Crnogorskoj, odnosno Make-donskoj pravoslavnoj crkvi, iako postoje zasebni narodi – Crnogorci i Makedonci – koji imaju države danas neovisne o Srbiji. Time, naravno, nije isključena mogućnost prelaska Bošnjaka na pravoslavlje poput čuvenog filmskog redatelja Emira Kusturice, krsnim imenom Nemanje.

Poslije dužeg suzdržavanja napokon slijedi i Lavićev ne-urotični ispad protiv mene: “Veliki pokušaj da mali igrač šuta po recenzentskom ringu Krležu i slične pojave, (koje fantomske pojave? M. Filipovića? – op. D. P.) nije samo neukusan i nemoguć, nego je i smiješan. Kao usput čvoka tamo, paska ovamo i sve je palo s nogu.”. Prije svega, je li to možda onaj neprimjereni rječnik (vokabular) čiju mi upo-trebu S. Lavić zamjera na početku svojeg osvrta? Mirosla-

va Krležu cijenim i poštivam kao velikog hrvatskog knji-ževnika (iako ne volim njegov spisateljski stil), organizato-ra i urednika mnogih enciklopedijskih izdanja i, povrh sve-ga, humanistu koji je svojim autoritetom spasio i zaposlio veliki broj hrvatskih intelektualaca koji su u komunističkoj Jugoslaviji iz političkih razloga bili progonjeni i zatvarani. To, ipak, ne znači da je M. Krleža bio mjerodavan, štoviše, upućen u povijest srednjeg vijeka, pogotovo bosansku (na što se i odnosio moj komentar u recenziji), a to se najbolje može vidjeti iz sljedećih rečenica jednog njegovog pamfle-ta: “Treća tabla (na škrinji sv. Šimuna u Zadru – op. D. P.) je trijumf Ludovika Anžuvinca, Jelisavinog (tj. Elizabetinog – op. D. P.) supruga, na ulazu u Zadar: ostvarenje životno-ga sna jedne lijepe naše djevojke iz Bobovca, koja se muko-trpno probila do napuljske, poljske, hrvatske i ugarske kru-ne. Da bi se taj ideal mogao realizovati, da bi jedan uzvi-šeni Anžuvinac mogao da uzme siromašnu bogumilsku dje-vojku, kćerku bosanskog jeretika i bandita Stipe Kotromani-ća iz Bobovca, o, zato je bilo potrebno neobično mnogo sno-bovske mašte i arivističkih sposobnosti, što je po svemu ova djevojka izvela posve sama, vođena živom fantazijom lije-pe Bosanke, koja je postigla jednu od najblistavijih karijera trecentističkih u Evropi. Zato je trebalo zaratiti se s pravo-slavnim šizmaticima, otkinuti se od patarenskog ambijen-ta, sprovesti očevo obraćenje od bogumilske zablude na la-tinski put jedino spasavajućeg rituala, a sve te isprepletene intrige u obliku mnogobrojnih faitaccompli-a ona je uspjela da izvede i da sve to ovjekovječi na šestoj tabli, koja prika-zuje katoličku lojalnu smrt njenog oca, bosanskog bana Sti-pe Kotromanića. Ona je dovela sv. Šimu, svoga patrona, in personam kao uglednog, nadzemaljskog svjedoka do samrt-ne postelje svoga gospodina oca, koji umire patetično ispred dekorativne zavjese u prvome planu uz sjaj voštanice i uz plač banskih nećaka, njenih cousina: Tvrtka, kasnijeg kra-lja hrvatskosrpskog, i Vuka, njegova nasljednika na prvom prijestolju južnoslavenskom (sve u duhu jugoslavensko-ko-munističke ideologije bratstva i jedinstva – op. D. P.). Ova noćna posjeta svečeva kod uzglavlja kraljičinog manihej-skog oca dokazuje nam da je upravo – lično on, sv. Šime, bio taj, koji je po njenom zavjetu igrao presudnu ulogu u ovom političkom i par ecxellence ženidbenom obraćenju, a onaj mali banski paž, koji je sav obuzet stravom smrti i vrhu-naravnom pojavom sveca u ovoj dvorani, to je njen cousin Tvrtko, koji joj je ukrao Zahumlje kao jedan dio njenog mi-raza i kome se ona kao srpskom i hrvatskom kralju osvećuje mnogo kasnije (sedamdesetih godina) s očitom aluzijom na Tvrtkovo vlastito oportunističko latinsko obraćenje. Scena treba da znači: evo čovjeka koji se u pravoslavnoj Mileševoj na grobu sv. Save okrunio za pravoslavnog srpskoga kralja, evo ga, kako kleči pred sv. Šimom, pošto se od bogumilskog jeretika obratio na katoličku vjeru!”.2 Možda je S. Laviću u tim Krležinim rečenicama sadržana sva mudrost o Bosni,

2) M. KRLEŽA, Zlato i srebro Zadra, Izdavački zavod Jugoslavenske aka-demije (znanosti i umjetnosti), Zagreb, bez navedene godine izdanja (riječ o 1951. kada je priređena istoimena izložba), 37-38.



od postanka svijeta do danas, ali za mene je riječ o običnim bedastoćama.

Zatim slijedi Lavićev “povijesni revizionizam” Filipoviće-vog stila: “Stara ‘istina’ (u osnovi neistina) da je Bosna odu-vijek bila ‘katolička zemlja’, pa čak i da je najveća istina na svijetu, danas ne znači ništa i ne obavezuje njene današnje građane (a ne stanovnike! – op. D. P.) ni na što, niti bi tre-balo da proizvodi neki osjećaj ‘izdaje’ prave (izvorne, au-tentične) vjere.”. Ako je u osnovi neistina da je još od kasnog antičkog doba područje današnje Bosne i Hercegovine bilo kršćansko i pripadalo jedinstvenoj univerzalnoj i apostol-skoj Crkvi na čijem je čelu stajao rimski patrijarh (papa), da su u srednjem vijeku bosanski vladari u crkvenim poslovi-ma priznavali vrhovništvo pape i da je u trenutku turskog osmanskog osvajanja stanovništvo srednjovjekovne Bosne bilo, zbog uspješne franjevačke misije, gotovo u potpuno-sti katoličko, neka S. Lavić onda objasni što je istina. Ako Bošnjacima prelazak njihovih dalekih predaka s kršćanstva (bez obzira o kojoj je crkvi riječ) na islam ne stvara osjećaj izdaje prethodne vjere (bilo bi suludo kada bi im stvarao) onda nema potrebe da se danas tako čvrsto drže mita o svojem tobožnjem bogumilskom – prema shvaćanju mno-gih to znači nekršćanskom – porijeklu. Nasuprot “neistini” da je Bosna do osmanskog osvajanja u osnovi bila katolička stoji “historijska činjenica da je Bosna nekad bila u ‘musli-manskim rukama’ ”, ali umjesto da i to danas ne znači ni-šta i ne obvezuje njezine današnje “građane” ni na što, stoji znatno blaža tvrdnja po kojoj “ne znači da svi na to (razdo-blje islamske dominacije – op. D. P.) moraju gledati na isti način i da se svi pritom osjećaju isto.”. Bespotrebno je uopće razmišljati o tome mogu li se ili ne mogu (a nikako mora-ju li se ili ne moraju) današnji katolici i pravoslavci u Bosni i Hercegovini, s obzirom na visoku cijenu opstanka njiho-vih predaka upravo zbog održavanja kršćanskog identite-ta u doba osmanske vladavine, osjećati isto kao muslimani. Tu, naravno, ne mislim na eventualne pojedince čiji prela-zak na islam, ako je iz iskrenih osobnih duhovnih uvjere-nja, treba poštivati.

Nije izostala i filozofska procjena etničke starosti: “Ne po-stoji ‘najstariji bosanski narod’ na tlu Bosne i Hercegovine.”. Takav isprazan zaključak onda isključuje postojanje i naj-mlađeg bosanskog naroda na tlu Bosne i Hercegovine (a to su nesporno Bošnjaci, što nije ništa loše, ali u Europi svaki narod voli biti stariji od svojih susjeda), odnosno podrazu-mijeva postojanje jedinstvenog bosanskog naroda koji je, valjda, nastao prije svih vjekova i opstao do danas, a njego-vi smo pripadnici svi mi, samo toga nismo svjesni, osim ne-kolicine “prosvijetljenih” kao što su M. Filipović i S. Lavić.

Vrlo brzo stiže podsjetnik i za čuvare i za izdajice Bosne i bosanstva: “U novokomponiranim konstrukcijama se zabo-ravlja da su današnji bosanski franjevci stoljećima bili ve-liki čuvari Bosne i bosanstva (a nastojanje da se sve to pre-tvori u religijsku ili nacionalnu naraciju nije potaknuto vo-ljom da se razumije makar i približno historijski smisao);

da su tek odnedavno bosanski Hrvati pristali na zov ho-mogenizacije, da su i oni izdali neku tradiciju, neko ime, neko znanje, neko pamćenje.”. Bosanski franjevci nisu samo bili već i danas jesu veliki zagovornici (a ne čuvari) cjelovi-te Bosne i Hercegovine, ali ne one u kojoj bi katoličanstvo iz bilo kojeg razloga bilo diskriminirano. Njihovu su ulogu očito zaboravili, ili ju nisu nikad ni znali, oni Bošnjaci koji su 1993. vršili odstrijel franjevaca u jednom od tri danas najstarija njihova samostana u Bosni – onom u Fojnici. S druge strane, nikakvo Lavićevo podsjećanje nije potrebno cjelokupnom katoličkom, ali ni muslimanskom stanovniš-tvu Visokog i okolice, gdje je na prijelazu iz 19. u 20. st. iz-građena ne samo katolička crkva s franjevačkim samosta-nom, već i velika franjevačka klasična gimnazija s konvik-tom. Iako Visoko i obližnje Mile (danas Arnautovići) imaju iznimno važnu ulogu u povijesti franjevačkog reda u Bosni tijekom srednjeg vijeka, pa čak i ranijeg osmanskog razdo-blja, činjenica je da je u trenutku kada su franjevci ponov-no došli u Visoko, ono već dva stoljeća bilo gotovo u pot-punosti muslimanska sredina. A upravo je u takvim okol-nostima u tom gradiću nastao i održao se rasadnik budu-ćih bosanskih franjevaca, koji s muslimanima (ili svojom odijeljenom braćom, što bi rekao sv. Franjo Asiški) sklad-no žive u miru.

S. Lavić kao pravi “dobri Bošnjanin” uočava još i sljedeće: “Ovdje su Osmanlije bili osvajači i za Bošnjake kao i za Srbe i za Hrvate. Treba još napomenuti da su Bošnjani stariji od osmanskih Turaka na ovome prostoru – dakle, turski osva-jači su ovdje zatekli Bošnjane (Bosance), tj. nisu ih napravi-li ili izmislili.”. Istina je da Turci Osmanlije nisu stvorili, već zatekli srednjovjekovne Bošnjane, ali istina je i to da su uni-štili njihov politički i etnički identitet kako bi njihovo mje-sto vremenom mogli zauzeti muslimanski Bošnjaci. Dakle, svako izjednačavanje kršćanskih Bošnjana, muslimanskih Bošnjaka i tobožnjih multireligijskih Bosanaca nastrano je i neuravnoteženo.

S. Lavić se poziva i na knjigu Islamizacija na tlu Bosne i Hercegovine od Nedima Filipovića koji je, za razliku od svo-jeg rođaka Muhameda Filipovića, u svojoj plodnoj znan-stvenoj karijeri pokazao vrhunsku inteligenciju, znanje, oz-biljnost i temeljitost. (Tko bi rekao da su obojica potomci istog čovjeka – Franje Filipovića, katoličkog svećenika i ka-nonika zagrebačkog Kaptola koji je, nakon što ga je osman-ska vojska u pohodu na Ivanić-Grad 1573. zarobila i neko vrijeme držala u tamnici, a Hrvati i Katolička crkva nisu na vrijeme ništa poduzeli za njegovo oslobađanje, iz inata pre-šao na islam i uzeo ime Mehmed te za zasluge u borbama protiv kršćana dobio begovsku titulu i posjed na Glamoč-kom polju?) S. Lavić, da bi se predstavio pravednikom koji, ako je to potrebno, ne štedi ni svoje sunarodnjake, piše da ta knjiga “ruši mitove, ne samo bošnjačke nego i sve druge koji pokušavaju ‘našminkati povijest’ prema svome trenut-nom cilju. Ona razbija naracije o povijesnim nužnostima, o islamizaciji, o čistim rasama, izdajama, etničkim konti-nuitetima, ekskluzivnostima, o pravima i odabranima na



prostoru BiH.”. Njegov je naglasak, ipak, na razbijanju mi-tova “onih drugih”, odnosno Hrvata i Srba, posebno njiho-vog mita (samo mit?) o pojavi nasilne islamizacije i izdaji kršćanstva iz redova njihovih sunarodnjaka u dalekoj proš-losti. S. Lavić također piše da su mnogi bošnjački musli-manski pisci problem islamizacije postavili u – i onda citi-ra riječi N. Filipovića – “idiličan okvir stabilnosti, blagosta-nja, humanosti i dugotrajnosti osmanskog uređenja kome se pripisuju crte plebejske demokratičnosti, koja je diktirana tzv. laičkom teokratijom, tj. sistemom odnosa zasnovanim na propisima islama. Prema tom mišljenju, islamizacija je značila veliki historijski progres, ona je vršena bez ikakvog pritiska, uz isticanje društvene i vjerske svijesti islamskih neofita, pa se islamizacija predstavlja ne samo kao vjer-ska i kulturna nagrada za konvertite nego i kao jedna vrsta sudbinskog blagoslova, milost sudbe koja nagrađuje one koji idu pravim putem.”. Međutim, S. Lavić se ne izjašnjava sla-že li se ili ne sa spomenutim mišljenjem bošnjačkih musli-manskih pisaca (među kojima je i Muhamed Filipović), od-nosno ne izjašnjava se je li i to jedan od bošnjačkih mitova koje ruši hvaljena knjiga Nedima Filipovića.

S. Lavić također upozorava čitatelje da: “U većini ‘vjerskih’ interpretacija nedostaju balkanski Vlasi, koji su s nadira-njem Turaka pomjerani po Balkanu – oni su već bili u Po-drinju i Hercegovini u procesu slavizacije, gubeći nomad-ski duh i približavajući se polunomadskom stanju, a onda fazi sedentarnosti (sedanterizacije) kada će doći do prera-stanja katunske organizacije u plemena.”. Kada već toliko zna o srednjovjekovnim Vlasima, ne znam je li mu pozna-to da se upravo za njihove migracije po zapadnom Balkanu (koje su se odvijale puno prije pojave Turaka Osmanlija na jugoistoku Balkanu) i njihovo naglo bogaćenje kao stočara, najamnih ratnika i karavanskih prijevoznika vezuje pojava i širenje monumentalnih kamenih nadgrobnih spomenika ili tzv. stećaka,3 a koji prema bošnjačkoj intelektualnoj eliti (uz rijetke pojedinačne iznimke) predstavljaju “autohtone nadgrobne spomenike bosanskog bogumilskog naroda”.4

Zatim slijedi duži Lavićev podsjetnik iz povijesti srednjeg vijeka, a zapravo zbrkani tekst u kojem je svašta nadroblje-no. Kao što bajke za malu djecu počinju izričajem “bili jed-nom taj i(li) ta”, tako gotovo svaka Lavićeva rečenica poči-nje izričajem “zaboravilo se to i to”. Kao da su precizni po-datci o tim davnim događajima prenošeni usmenom pre-dajom, ali smo ih mi danas zbog kolektivnog gubitka pam-ćenja zaboravili. I S. Lavić za njih zna tako što je o njima ponešto pročitao. Uz to on očito ima velikih i teških pro-blema s logikom dok je u stanju vidjeti sljedeće podudar-nosti: “Bosanskog kralja Stiepana Tomaševića je papska liga nagovorila da prestane davati danak Turcima i pre-kine vazalske odnose, obećavši mu pomoć i zaštitu, koja je,

3) A. MILOŠEVIĆ, Stećci i Vlasi. Stećci i vlaške migracije 14. i 15. stoljeća u Dalmaciji i jugozapadnoj Bosni, Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Splitu, Posebna izdanja, 2, Split, 1991.4) R. DODIG, Vulgarizacija stećaka, Status, 10, Mostar, 2006., 244-249.

naravno, izostala kada su Turci osvajali Bosnu. Zanimlji-va je analogija u najnovijoj historiji – evropsko i međuna-rodno priznanje Bosne i Hercegovine i ostavljanje iste na milost i nemilost agresoru 1992. godine.”. Bilo bi zanimljivo saznati kako se srednjovjekovna Bosna (u najširem smislu) 1463. mogla uz vanjsku pomoć obraniti od Turaka Osman-lija, a da u nju istovremeno mirnim putem dođe i ukorije-ni se islam koji će preko četiri stoljeća imati glavnu riječ? Ili, kako je Republika Bosna i Hercegovina poslije raspada komunističke Jugoslavije mogla biti međunarodno prizna-ta (izgleda da je samo S. Laviću jasno i opravdano izdvaja-nje europskog iz okvira međunarodnog priznanja), a da se bosanskohercegovački Srbi, a vrlo brzo i Hrvati ne nađu ugroženi političkim odvajanjem od Srbije, odnosno Hrvat-ske? Jesu li u oba slučaja drugi narodi i države trebali snosi-ti odgovornost i posljedice za nezrele ili nespremne poteze srednjovjekovnog bosanskog, odnosno suvremenog boš-njačkog političkog vodstva, bez obzira o kojem je od ta dva događaja riječ?

A sada malo i neizbježne romantičarske povijesti iz Laviće-vog pera: “Bošnjaci, nažalost, Bosnu često gledaju samo od 1463. godine!? Ali, nikakav historijski revizionizam ne može izokrenuti činjenice da, naprimjer, Stiepan Vukčić Kosača, koji je uzeo titulu hercega (vojvode), jeste bosanskoherce-govački velikaš; kraljica Katarina, kćerka hercega Stiepa-na i supruga bosanskog kralja Stiepana Tomaševića, majka Ahmed-paše Hercegovića, ostaje bosanska kraljica; (po-debljao S. Lavić) Bobovac, Kraljeva Sutjeska, Jajce, Blagaj itd., ostaju krucijalna mjesta bosanske povijesti (naravno i evropske povijesti), a ne nečije odvojene, ekskluzivno unifici-rane.”. A, od koje bi to godine, odnosno prijelomnog doga-đaja, prema mudrom Lavićevom mišljenju, Bošnjaci musli-mani trebali promatrati početak svoje komponente u povi-jesti Bosne, ako ne od 1463. kada je muslimansko Osman-sko Carstvo osvojilo i uništilo kršćansko Bosansko Kraljev-stvo? Možda od 476. kada je propalo Zapadno Rimsko Car-stvo? Upravo 1463. kraljica Katarina, koja bi prema S. Lavi-ću trebala ostati u svijesti Bošnjaka muslimana kao bosan-ska kraljica, nije mogla zbog osmanskog osvajanja ostati u Bosni, a zauvijek je ostala u narodnoj usmenoj tradiciji is-ključivo bosanskih katolika. I ne samo to, kraljica Katarina kao ustrajna europska kršćanka nije mogla roditi nikakvog Ahmeda, već je bila ucviljena majka zarobljenog i nasilno islamiziranog dječaka Sigismunda kojem su Turci Osman-lije dali ime Isak-beg Kraljević, a kojeg ona nije više nikad vidjela. Ista je tragedija tada zadesila i njezinu kćerkicu koja je dotad nosila majčino ime. Njezin je brat Stjepan kao tur-ski talac “svojevoljno” prešao na islam i upravo je to budući Ahmed-paša Hercegović. Najgore je, naravno, prošao nje-zin posinak, bosanski kralj Stjepan Tomašević. Njega Turci nisu obrezali, već su mu odrubili glavu.

Iako S. Lavić najčešće koristi naziv Bosna i pridjev bosanski (-a, -o), ipak tu i tamo kao jednakovrijedne koristi naziv Bosna i Hercegovina i pridjev bosanskohercegovački(-a, -o). To vjerojatno upućuje na njegovo hercegovačko pori-



jeklo ili pripadnost, odnosno govori o njegovom podsvje-snom otporu prema današnjoj težnji bošnjačke intelektual-ne i političke elite da se iz državnog imena izbriše spomen Hercegovine, odnosno da se Hercegovina ubuduće gleda samo kao pokrajina unutar jedinstvene Bosne. Stvar je sa-svim jasna: u državi čiju budućnost ta elita vidi samo na dva načina – ili s jedinstvenom bosanskom nacijom razli-čitih vjera ili s Bošnjacima muslimanima kao temeljnim na-rodom – ne može biti mjesta njezinom dvojnom imenu! Bošnjački ideolozi i političari nisu svjesni ili ne žele razmi-šljati o tome da će, ako im se ostvari ta želja, takva Bosna biti u znatno užim granicama nego danas. Posebno je pita-nje hoće li u takvoj situaciji oni i dalje ustrajavati na stvara-nju bosanske nacije različitih vjera ili prve suvremene i su-verene islamske države u Europi. Ako se ostvari ono drugo, katoličko stanovništvo u središnjoj Bosni (izravni potom-ci srednjovjekovnih Bošnjana), na čelu sa svojim franjev-cima (najvećim zagovornicima cjelovite Bosne i Hercego-vine), moglo bi doživjeti egzodus ili diskriminaciju kakvu nije doživjelo ni u doba osmanske vladavine.

S. Lavić se ponaša kao nekakav paranoični bošnjački cen-zor i prepoznaje u raznim knjigama neprijateljske spise protiv Bošnjaka i islama, bez obzira je li riječ o disertaci-ji Ive Andrića ili neuglednim hrvatskim enciklopedijama koje su se na kioscima jeftino prodavale kao prilozi hrvat-skim novinskim listovima. Da se nije “junački” obračunao s knjigom Problemi etnogeneze Hrvata od Stjepana Buća, inače objavljenoj od strane hrvatske političke emigracije davne 1970., ne bih znao da ta knjiga postoji. Upravo bi S. Lavić trebao biti sumnjiv svojim sunarodnjacima jer čita teško dostupnu hrvatsku emigrantsku (“ustašku”) litera-turu, a uz to imena bosanskih kraljeva i velikodostojnika uporno piše krutom varijantom korijenskog pravopisa (Sti-epan umjesto Stjepan) koji je zakonski bio na snazi u faši-stičkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. A možda i ne bi tre-bao biti sumnjiv, ako se ima u vidu činjenica da su se njego-vi sunarodnjaci tada masovno izjašnjavali Hrvatima islam-ske vjere, a i danas to rade, posebno oni u Pounju, kada tre-ba dobiti hrvatsku putovnicu (pasoš) s kojom se može bez potrebnih viza putovati po Europi. Toliko o Lavićevom za-pažanju kako je u očima današnjih Hrvata “nestalo čak i cvijeća” (Cvijećem hrvatskog naroda je u 19. st. Ante Star-čević iz najboljih namjera, ali sasvim naivno nazivao i tre-tirao bosanskohercegovačke muslimane, a tijekom Drugog svjetskog rata su ustaše na čelu s Antom Pavelićem u ime te ideje štitile muslimane od četnika, počinivši pri tome ra-zne zločine na Srbima, posebno u istočnoj Bosni gdje Hr-vata gotovo nije ni bilo).

Prema procjeni bošnjačkog cenzora čak i znanstvene ra-sprave i napredak u proučavanju srednjovjekovne Bosne mogu biti usmjereni protiv Bošnjaka, posebno ako je riječ o drukčijem tumačenju karaktera bosanske vjerske hereze: “U interpretaciji bosanskog srednjovjekovlja, danas se laga-no nameće stav da gotovo i nije bilo bosanske hereze. Nema nikakve hereze, jer je ‘narod bio neobrazovan i veoma malo

upućen u kršćansku vjeru’. Bili su malo ‘zapušteni’, pa ih je trebalo vratiti na pravi put (???). Kao da ljudi samo čekaju da ih neko povede u ‘nesumnjivu istinu’ ili na puteve vječ-nosti?”. Iz toga se može zaključiti da su Bošnjani strpljivo čekali da ih Turci Osmanlije “oslobode” okova i tereta kr-šćanstva i na obostrano zadovoljstvo i radost islamiziraju. S. Lavić je dužan svojim neupućenim i naivnim čitateljima otkriti tko to zastupa da u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo heretičkog kršćanskog nauka? Ako misli na mene, ja takvo što ne zastupam i nisam nigdje napisao. Iako znanost nije do kraja osvijetlila po kojim je sve teološkim dogmama Cr-kva bosanska bila heretička iz perspektive Katoličke crkve, sasvim je sigurno da njezini pripadnici nisu bili bogumuli (Bogu mili, a većini Bošnjaka najmiliji), pogotovo ne neka-kvi antikršćani, a to znanstvenim hereticima bošnjačke pri-padnosti najviše smeta. Na moje spominjanje povijesne či-njenice da su se bosanski vladari izjašnjavali katolicima, o čemu će više biti riječi u drugom dijelu ovog osvrta, S. La-vić se gotovo začuđeno pita: “Šta uopće znači tvrdnja da je u Bosni ‘od Kulina bana do Stiepana Tomaševića vlast bila katolička’?”. To znači da on moju rečenicu nije dobro pro-čitao i prenio, pa ne može ni razumjeti što sam napisao. Zato je i mogao dati ironično objašnjenje u obliku trapa-vo sročenih rečenica s gramatičkim anomalijama: “Pa vje-rovatno da se zna da su katolici pravi nasljednici BiH, a ne došljaci islamisti i ortodoksi. Nema heretičke grupacije, da-kle, sve je bio katolik, mada malo lijen, zapušten i neprofi-liran, te su dominikanci pa franjevci dobili zadatak da ga pripreme i educiraju u vjeri (prema Lavićevoj gramatici ka-tolik je zbirna imenica! – op. D. P.). Malo milom, malo si-lom i tako ukrug.”. I tako ukrug, sve dok im Turci Osmanli-je nisu, malo milom i neusporedivo više silom, nametnuli nova pravila ponašanja.

U završnom pasusu S. Lavić zaključuje: “Iza moga teksta javno i otvoreno stoji ova teza: Bosna je bosanska, odnosno Bosna i Hercegovina je bosanskohercegovačka.”. Tu postav-ku, koja je inače na razini djece predškolskog uzrasta, on preporučuje da ju “treba ponavljati kao mantru da bi smo se spasili” koječega. Jer njegova je poruka sljedeća: “Ovim se očitovanjem o pitanju Bosne i Hercegovine pokazuje otvo-renost, te jasno prezentira misao iza koje ne postoji nikakav ‘rezervni plan’ ili ‘skrivena namjera’ spram nekoga ko dru-gačije misli, vjeruje i osjeća.”. Tu poruku treba, zapravo, ra-zumjeti na sljedeći način: takvim se očitovanjem o pitanju Bosne i Hercegovine pokazuje otvorenost za izravan su-kob svim raspoloživim sredstvima iza kojeg ne postoji ni-kakav rezervni plan ili skrivena dobra namjera prema oni-ma koji misle, vjeruju i osjećaju drukčije nego M. Filipović i dio njegovih sunarodnjaka koji ga slijede! Zato S. Lavić i daje “dobronamjerni” savjet: “Naša budućnost je plurali-stička građanska Bosna i Hercegovina (podebljao S. La-vić) koja će biti oslobođena od noćnih mora i trauma ‘malih naroda’ koji su živjeli tuđu povijest.”. Znači, svi koji ne pri-hvaćaju takvo uređenje Bosne i Hercegovine su malograđa-ni, seljaci, izdajice, separatisti i agresori. U teškoj situaciji kada je općenito upitan opstanak države Bosne i Hercego-



vine u današnjim granicama i s punim imenom, razmišlja-ti o takvom uređenju čista je utopija, jer ono nije u skladu s voljom većine njezinih stanovnika. To ne znači da se svi koji se protive takvom uređenju ujedno protive cjelovi-tosti i samostalnosti Bosne i Hercegovine. Svoj osvrt S. Lavić završava sljedećim crnim biserom književnosti: “I na kraju, poenta je u ovome: što je veća negacija Bosne i Her-cegovine naši ljudski izazovi su još veći i smisleniji.”. Da mi je znati koliko li su tek onda veliki i smisleni ljudski izazovi pred nečijom negacijom da je Zemlja okrugla?

***

U okviru svoje nedavno objavljene opsežne i znanstveno jako argumentirane studije u kojoj je pokopao M. Filipovi-ća kao znanstvenika i intelektualca, Dubravko Lovrenović se, na moje veliko iznenađenje, dosta pozitivno osvrće i na moju recenziju aktualne Filipovićeve knjige, te staje u moju obranu pred Lavićevim napadom i to na način koji svako-me može samo imponirati.5 Vjerojatno bih njegovu neo-čekivanu obranu doživio kao najveće priznanje da on jed-nog trenutka, u svojem dijeljenju pravde i lekcija iz povije-sti, nije neke moje rečenice prokomentirao na način iz ko-jeg proizlazi da nisam upućen u ono o čemu pišem ili da sam opterećen svojom nacionalnom, vjerskom i državnom pripadnošću. Odmah moram reći da bi me bilo sram kada bi se pokazalo da je to istina. Ipak, prije nego se posramim treba vidjeti imam li uopće razloga za takvu emociju.

D. Lovrenović mi zamjera na sljedeći način: “Doduše i Pe-riša odstupa od znanstvenih postulata kada govori o ‘Ugar-sko-hrvatskom Kraljevstvu i bosanskim vladarima koji su bili u vazalnom odnosu prema ugarsko-hrvatskim kralje-vima’.”. Odmah poučava i mene i čitatelje svojim komen-tarom: “U povijesnim izvorima ne postoji državni subjekt imenovan Ugarsko-hrvatskim Kraljevstvom što znači da se radi o neologizmu jer se državni subjektivitet temeljio na svetoj kruni ugarskoj, dok je vazalstvo predstavljalo isuviše fluidnu kategoriju da bi se njome vjerodostojno mogao opi-sati kompleksan odnos između dvaju neovisnih političkih subjekata, u ovom slučaju Ugarske i Bosne.”. U pratećoj se bilješci poziva na svoju nedavno objavljenu knjigu koju bi bilo poželjno i zahvalno znanstveno kritički prikazati.6

Moram priznati da sam pogriješio, ali ne u onome što mi zamjera D. Lovrenović. Prva moja pogrješka je pisanje ma-lim slovom druge članice u imenu te personalne kraljevske unije, iako hrvatski pravopis to tolerira. Ipak, ako se ime svake zasebne zemlje ili države piše velikim početnim slo-vom onda bi tako trebalo ostati i u dvočlanom imenu unije bez obzira koje mjesto zauzimala, a posebno što se između

5) D. LOVRENOVIĆ, O historiografiji iz Prokrustove postelje (Kako se i zašto kali(o) bogumilski mit), Status, 10, Mostar, 2006., 256-286, posebno 264-265 (Ponovno objavljeno pod istim naslovima u: Bosna franciscana, 25, Sarajevo, 2006., 193-258, posebno 209-212).6) D. LOVRENOVIĆ, Na klizištu povijesti. Sveta kruna ugarska i Sveta kruna bosanska 1387-1463, Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2006.

dviju članica stavlja crtica. Dakle, puno je ispravnije pisati Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo. Druga moja pogrješka je što nisam spomenuo da su prije ulaska Hrvatskog Kraljevstva u personalnu uniju s Ugarskim Kraljevstvom, bosanski ba-novi bili u podređenom odnosu prema hrvatskim kraljevi-ma. Nema sumnje da je Bosna u srednjem vijeku bila etnič-ki i politički zasebna zemlja u odnosu na Hrvatsku, ali je či-njenica da je kralj po hijerarhiji viši od bana i da je Bosna u drugoj polovici 10. i tijekom 11. st. povremeno priznavala vrhovnu vlast hrvatskih kraljeva. Čak i poslije 1102., kada je Hrvatska ušla u personalnu kraljevsku uniju s Ugarskom, početkom 14. st. hrvatski banovi iz dinastije Šubića bili su izravni gospodari Bosne.

Iz Lovrenovićevog se poučka može zaključiti da je Hrvat-sko Kraljevstvo izgubilo ne samo samostalnost već i poli-tičku individualnost tako što je ušlo u sastav Ugarskog Kra-ljevstva, odnosno da Hrvatska više nije postojala u politič-kom smislu, već samo kao zemlja u okviru Ugarskog Kra-ljevstva. Postavke koje zastupa D. Lovrenović datiraju još od 19. st. kada su stvarane moderne europske nacije, a nji-hovo stvaranje bilo popraćeno pisanjem ideoloških i na-cionalno-romantičarskih historiografskih djela. Stvaranje moderne hrvatske nacije bilo je praćeno stalnim sukobima s mađarskim hegemonizmom unutar Austro-Ugarske Mo-narhije, pa su Hrvati u takvoj situaciji vjerovali da je upra-vo 1102. ona katastrofalna godina u kojoj su izgubili svoju samostalnost i državnost u korist Ugarske, iako je hrvatska intelektualna elita (prvenstveno vodeći povjesničari) isti-cala da je do toga došlo pisanim ugovorom između hrvat-skog plemstva i ugarskog kralja te da su Ugarska i Hrvatska od te godine imale samo zajedničkog vladara.

Mađarska intelektualna i politička elita tvrdila je kako je Hrvatsko Kraljevstvo osvojeno uspjesima ugarske vojske i kako je Hrvatska otad samo jedna od zemalja pod tzv. Sve-tom krunom ugarskom ili krunom sv. Stjepana Arpadovca. Sve rasprave između hrvatske i mađarske intelektualne eli-te po tom pitanju prestale su završetkom Prvog svjetskog rata i raspadom Austro-Ugarske Monarhije, kada Ugarska (Mađarska) nije izgubila samo svoje “pravo” na Hrvatsku, već veliki dio svojeg stvarnog povijesnog i etničkog prosto-ra u korist novonastalih ili već postojećih država.

Postavka o propasti Hrvatskog Kraljevstva 1102. (ali i ona o pisanom ugovoru između hrvatskog plemstva i ugarskog kralja) odbačena je u hrvatskoj medijevalistici kao neosno-vana, iako je i danas prisutna kod ne malog broja neupu-ćenih ili neukih Hrvata, koji njome opravdavaju nastanak kratkotrajne fašističke Nezavisne Države Hrvatske (isti-canje neovisnosti u imenu te države najbolje govori s čim je ona u stvarnosti najviše imala problema) ili objašnjava-ju gotovo mesijansku ulogu Franje Tuđmana u obnavlja-nju ili čak stvaranju hrvatske državnosti, navodno prvi put poslije devet stoljeća. Međutim, srednjobosanski se Hrvati (uključujući i one u porječju Vrbasa) nisu mnogo ili nika-ko opterećivali tobožnjom propašću Hrvatskog Kraljevstva



1102., jer su svoj politički identitet prvenstveno ili isključi-vo vezivali za Bosansko Kraljevstvo koje je stvarno unište-no osmanskim osvajanjem 1463.

U mađarskoj se medijevalistici do danas zadržao stav da je Hrvatska bila samo jedna od zemalja unutar Ugarskog Kra-ljevstva, odnosno pod tzv. Svetom krunom ugarskom. Me-đutim, teoriju o propasti Hrvatskog Kraljevstva 1102. srp-ska je medijevalistika zastupala i danas zastupa iz dva sa-svim druga razloga: prvo, Hrvatska je osvojena isto kao Sr-bija i Bosna (koja prema srpskoj medijevalistici nije ništa drugo nego srpska zemlja, odnosno država koja se razvija-la izvan Srpskog Carstva dinastije Nemanjića i Pravoslavne autokefalne crkve u Srbiji), samo što se to dogodilo (“koje li sramote”) stoljećima prije osmanskih osvajanja, i drugo, Hrvatska zbog tobožnjeg ugarskog osvajanja i gubitka dr-žavnosti nije više mogla biti vanjski politički činitelj (“agre-sor”) u “srpskoj” Bosni od 12. do 15. st.

Jugoslavenski komunistički režim širio je, posebno kroz obrazovanje, ideologiju o porobljavanju svih jugoslaven-skih naroda i uništavanju njihovih malih država od stra-ne moćnih osvajača tijekom povijesti, kao što je širio strah stalne opasnosti od ponovnog osvajanja, a kao rješenje je nametao jedinstvenu i vojno snažnu državu Jugoslaviju. Ja-sno je da režim s takvom ideologijom nije mogao prizna-ti da jedino Hrvatska ima neprekinuti kontinuitet političke individualnosti ili državnosti od ranog srednjeg vijeka do suvremenog doba.

U najnovije doba teoriju o propasti Hrvatske 1102. podr-žava ili odobrava još i bošnjačka nacionalistička i romanti-čarska historiografija, jer se na taj način isključuje moguć-nost da je Hrvatska imala ikakav utjecaj na srednjovjekov-nu Bosnu. Preneseno na današnje vrijeme i obratno, što i jest jedan od osnovnih zadataka i glavnih ciljeva te histo-riografije, to bi značilo da Hrvati nemaju ni u prošlosti ni u sadašnjosti ništa s Bosnom (ali ni s Hercegovinom, koja prema njihovom shvaćanju nije ništa drugo nego pokraji-na u Bosni).

Znanstveno gledajući nema nikakve osnove za teoriju o propasti Hrvatskog Kraljevstva 1102., jer sve se dogodilo sasvim drukčije: Poslije smrti hrvatskog kralja Dmitra Zvo-nimira 1089. i kratkotrajne vladavine Stjepana II. prekinu-ta je trostoljetna vladavina hrvatske dinastije Trpimirovi-ća. Obiteljska veza kralja Zvonimira s ugarskom dinastijom Arpadovaca (Zvonimirova supruga Jelena Lijepa bila je se-stra ugarskog kralja Ladislava) bila je, u skladu sa zakoni-ma srednjeg vijeka, uporište političkoj težnji Arpadovaca prema Hrvatskom Kraljevstvu i hrvatskom krunom. Pro-past kraljevske vlasti i unutrašnje podjele i sukobi izme-đu hrvatskog plemstva oslabili su Hrvatsku i ona se nije mogla snažno oduprijeti Arpadovcima. U takvoj je situaciji ugarski kralj Ladislav 1091. na poziv jedne hrvatske stran-ke prešao rijeku Dravu i bez otpora zauzeo Slavoniju do rijeke Save. Iste su se godine od Hrvatske odvojili dalma-

tinski gradovi. Ladislav je umro 1095., a naslijedio ga je si-novac Koloman. Zatim je 1097. odred hrvatske vojske na čelu s novim hrvatskim kraljem Petrom Svačićem (postav-ljenog ne zna se po kojem pravu; možda je bio samo uzur-pator hrvatskog prijestolja), u planinama koje su se zvale Gvozd (Velika i Mala Kapela), napao odred ugarske vojske koji je išao prema Jadranskom moru, preciznije u Biograd, u susret Kolomanovoj zaručnici, normanskoj princezi Bu-zili, kojoj su trebali biti pratnja kroz Hrvatsku. U toj je bit-ci poražen odred hrvatske vojske i poginuo Petar Svačić, što je sigurno još više politički oslabilo Hrvatsku, ali ona ni tada nije bila vojno osvojena. Cijeli prostor Hrvatske izme-đu Velike i Male Kapele s jedne i Jadranskog mora s dru-ge strane bio je izvan vlasti ugarskog kralja. Daljnje oruža-ne sukobe između Hrvata i Ugara prekinula je 1099. velika pobjeda Kumana i ruskih kneževa nad ugarskom vojskom pod Kolomanovim zapovijedništvom kod Przemysla u Ga-liciji. Vojno oslabljeni Koloman nije se više mogao nadati da će s lakoćom osvojiti Hrvatsku pogotovo jer su se Hr-vati spremali za rat. Zato je s predstavnicima dvanaest hr-vatskih plemena dogovorio krunidbu hrvatskom krunom uz uvjet da će poštivati zatečenu situaciju (pisani ugovor te vrste ipak treba isključiti). Hrvatsko plemstvo je idalje za-držalo svoje posjede, uživalo je porezne slobode kakve nisu bile poznate u Ugarskoj i nije trebalo ići u napadačke rato-ve, nego samo u obrambene i to do rijeke Drave o svojem trošku, a dalje o kraljevom. Svečana krunidba hrvatskodal-matinskom krunom obavljena je u Biogradu na moru čime je Koloman u svojoj osobi objedinio Ugarsko i Hrvatsko Kraljevstvo. Vijest o Kolomanovoj krunidbi u Biogradu za-bilježena je u ispravi upisanoj u kartular samostana sv. Ma-rije u Zadru, a u kojoj je Kolomanova titulatura navedena na sljedeći način: Ego Collomanus, dei gratia, rex Hunga-rie, Chroatie atque Dalmatie. I ne samo to, Koloman je vratio Slavoniju u sastav Hrvatskog Kraljevstva i 1105. pro-širio vlast i na odmetnute dalmatinske gradove te ih čvr-sto vezao za Hrvatsku. Svečani i pobjedonosni Kolomanov ulazak u Zadar 1105. posvjedočen je njegovim natpisom na zvoniku sv. Marije koji je on o svojem trošku izgradio, a u kojem je titulatura navedena na sljedeći način: Unga-riae Dalmatiae Chroatiae ... rex Collomanus. (Isticanje Dalmacije ispred Hrvatske nije ništa neobično, jer je riječ o spomeniku u Zadru, a dalmatinski gradovi su i tada teži-li političkoj autonomiji prema Hrvatskoj. Najvažnije je da nije postojalo zasebno Kraljevstvo Dalmacija i nekakva za-sebna dalmatinska kraljevska kruna!) Dakle, prostorna, et-nička, društvena i politička individualnost Hrvatskog Kra-ljevstva očuvala se tijekom cijele vladavine Arpadovaca do početka 14. st. O svemu su tome iscrpno pisali, bez ikakvih nejasnoća, Nada Klaić, Tomislav Raukar, Ivo Goldstein i Neven Budak, odnosno oni hrvatski povjesničari medije-valisti na čiju kvalitetu upravo D. Lovrenović već u nared-nom pasusu svojeg rada upozorava S. Lavića i čitatelje.7

7) N. KLAIĆ, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Biblioteka Posebna iz-danja, Globus, Zagreb, 1990., 146-159; N. BUDAK, Prva stoljeća Hrvat-ske, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994., 111-127; I. GOLDSTE-



Svetom krunom ugarskom, na kojoj se prema Lovrenovi-ćevom shvaćanju temeljio “državni subjektivitet” i u sred-njovjekovnoj Hrvatskoj, naziva se raskošna zlatna kruna s emajliranim slikama (poznata i po nakošenom križu na vrhu) koja je prema predanju Arpadovaca bila istovjetna s onom krunom kojom je papa Silvestar II. okrunio 1001. pr-vog ugarskog kralja Stjepana I., proglašenog 1083. svetcem. Odavno se zna da je kruna sastavljena iz dva glavna dijela – donjeg ili grčkog i gornjeg ili latinskog – koji nisu bili izra-đeni u istom razdoblju i na istom području. Najnovija vr-hunska znanstvena analiza pokazala je da su pločice sa sli-kama apostola na gornjem dijelu krune izvorno pripadale nekom sakralnom predmetu, odnosno relikviji (korici knji-ge ili malom prijenosnom oltaru ili nekakvom relikvijaru) kojeg je kralj Stjepan I. dobio na dar od pape ili opata bene-diktinskog samostana Monte Kasina. Pločice od kojih je sa-stavljen donji dio, a posebno one sa slikama povijesnih oso-ba (prvenstveno bizantskog cara Mihaela VII. i ugarskog kralja Geze I.) govori da je izvorno riječ o bizantskoj kru-ni namijenjenoj Sinodeni, suprugi Geze I. (1074. – 1077.), koja je bila nećakinja bizantskog cara Nikefora III. Istaknu-tost i veće dimenzije pločice sa slikom cara Mihaela, govo-ri da za ugarsku kraljicu nije napravljena nova ili posebna kruna, već da je riječ o nešto ranije korištenoj i nadopunje-noj kruni iz carske riznice. Danas postojeća kruna svojim je oblikom istovjetna bizantskim ženskim vladarskim kruna-ma 12. st., a dao ju je sastaviti kralj Bela III. (1173. – 1196.) za svoju suprugu Agnezu-Anu, koja je bila sestra od su-pruge velikog bizantskog cara Emanuela Komnena (kojem je Bela bio štićenik i trebao biti prijestolonasljednik). Prili-kom sastavljanja krune za gornji je dio svjesno izabrana re-likvija, vjerojatno iz bazilike u Stolnom Biogradu (Székes-fehérvaru), koja je prema tadašnjem predanju bila, isto kao žezlo i krunidbeni ogrtač, u posjedu prvog ugarskog kralja Svetog Stjepana Arpadovca. Ta je relikvija posvetila samu krunu i pridonijela da se ona naziva i tretira svetom i veže za prvog ugarskog kralja.8 Dakle, u doba ulaska Hrvatske u personalnu uniju s Ugarskom, tzv. Sveta kruna ugarska nije postojala u svojem današnjem obliku, a i taj se naziv prvi put spominje tek 1256. Naravno, to ne znači da cijelo vrije-me nije postojala ugarska kraljevska kruna na kojoj se za-snivala vlast Arpadovaca nad Ugarskom. Za razliku od tzv. Svete krune ugarske, samo je D. Lovrenoviću poznato i ja-sno zašto je bosanska kruna imala atribut svetosti. Dobro je poznato da prvi bosanski kralj Tvrtko I. nije krunu dobio od pape, niti je proglašen svetcem, a i nije imao zašto.

A sada nešto i o hrvatskoj kraljevskoj kruni. O kruni prvih hrvatskih kraljeva ne zna se ništa. Tek se za Držislava zna da je dobio od Bizantskog Carstva znakove kraljevske vla-sti zbog čega je i prozvan Stjepan (ovjenčani), a za njegove

IN, Hrvatski rani srednji vijek, Novi liber i Zavod za hrvatsku povijest Fi-lozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1995., 430-454; T. RA-UKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, Školska knjiga i Zavod za hrvatsku po-vijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1997., 57-65, 74-76.8) E. TÓTH, Über die ungarische Heilige Krone, Folia archaeologica, XLIX-L (2001-2002), Budapest, 2002., 315-348.

je vladavine Dalmacija bila sjedinjena s Hrvatskom. Kralj Zvonimir je, nakon što je 1075. okrunjen krunom koju mu je poslao papa Grgur VII., darovao tom papi krune svojih prethodnika. Nova Zvonimirova kruna je ona hrvatskodal-matinska kruna kojom će se okruniti Koloman, odnosno njegovi nasljednici. Koloman je, zbog težnje njegovog bra-ta Almoša da mu otme vlast u Hrvatskoj (budući da je još Ladislav postavio Almoša za hrvatskog kralja, ali bez kru-nidbe), odmah poslije krunidbe hrvatskom krunom prenio svoja prava na svojeg sina Stjepana II., odnosno okrunio ga hrvatskom krunom. O tome svjedoče slavospjevi (lau-de) Zadrana iz oko 1105. u kojima između ostalog stoji: Co-lomanno Ungarie, Dalmatie et Croatie almifico regi vita et victoria, Stephano clarissimo regi nostro vita et victoria. Nakon Kolomanove smrti krunidba hrvatskom krunom nije se, jedno vrijeme, zbog nesređenih odnosa u dinasti-ji Arpadovaca, mogla obavljati, tako da je ponovno obnov-ljena tek za Bele III. On je, kao prije njega Koloman, za svo-jeg života okrunio svojeg sina Emerika hrvatskom krunom o čemu svjedoče dva dokumenta izdana u Zadru 1194. u kojima je zapisano sljedeće: regnante domino nostro Bela inuictissimo Hungarie, Dalmacie, Rameque rege, et Henri-co filio eius bis coronato Dalmatiam et Croaciam felici-ter gubernante odnosno regnante domino nostro Bela sere-nissimo rege Hungarie, Dalmatie, Chroatie atque Rame, et Almerico filius eius super Dalmatiam et Chroatiam. Zatim je Emerik 1204. u Stolnom Biogradu okrunio svojeg sina Ladislava, koji je bio malo dijete (koje će ubrzo umrije-ti), ali krunidbu nije obavio tadašnji ostrogonski, već split-ski nadbiskup Bernard, što jasno govori da je bila riječ o hr-vatskoj kruni.9 Emerikov brat Andrija II. okrunjen je 1205. zasebnim ceremonijama za ugarskog i hrvatskog kralja što je posvjedočeno uobičajenom formulom Arpadovaca u iz-davanju privilegija primorskim gradovima: Cum autem ad vos coronandus aut vobiscum regni negotia tractaturus aduenero (“Kada pak k vama dođem na krunidbu ili da s vama raspravljam o poslovima kraljevstva”), a koja je po-sljednji put navedena 1207. u privilegijama kralja Andrije za gradove Split i Omiš. Tek se Andrijin sin Bela IV. okru-nio u Stolnom Biogradu 1235. jednom istom ceremonijom za ugarskog i hrvatskog kralja i od tog je vremena napu-štena zasebna krunidba za hrvatskog kralja. Glavni je ra-zlog vjerojatno bio ustaljeni nasljedni red po primogenituri u dinastiji Arpadovaca. Iz svega izloženog nije besmisleno postaviti pitanje je li krunidba tada prvi put obavljena tzv. Svetom krunom ugarskom, koja je po izvornoj namjeni bila kraljičina, odnosno je li tada ta kruna zamijenila i u svojoj naravi objedinila ugarsku i hrvatsku krunu.

9) Glavna znanstvena djela o krunidbi Arpadovaca hrvatskom krunom, zasnovana na mnogim prvorazrednim srednjovjekovnim pisanim izvori-ma, još su uvijek: V. KLAIĆ, O krunisanju ugarskih Arpadovića za kralje-ve Dalmacije i Hrvatske, Vjesnik hrvatskoga arheološkoga društva, VIII, Zagreb, 1905., 107-117; F. ŠIŠIĆ, Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpa-dovića (1102-1301). Prvi dio (1102-1205). Od Kolomana do Ladislava III, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1944.



Objedinjavanje dva kraljevstva pod jednom krunom (bez obzira kakva ona bila) za Bele IV. ne znači da je Hrvatska zbog toga prestala biti ravnopravna članica personalne kra-ljevske unije i da nije bila politički činitelj. To najbolje svje-doči činjenica da su, poslije nestanka dinastije Arpadovaca upravo istaknuti pripadnici hrvatske dinastije Šubića Bri-birskih, ban Pavao i njegov brat Juraj, doveli 1301. na ugar-sko-hrvatsko prijestolje Karla Roberta iz napuljskog ogran-ka izvorno francuske dinastije Anžuvinaca. Dakle, teritori-jalno-politički subjektivitet Hrvatske se poslije 1102. teme-ljio i gradio prije svega na banskoj vlasti i hrvatskom sabo-ru koji inače ima kontinuitet od 9. st. do danas (s vrlo krat-kim nasilnim prekidom od strane kralja Aleksandra Kara-đorđevića), što bi D. Lovrenović trebao znati ne kao Hrvat već povjesničar.

Čak i znatno kasnije, tijekom dinastijskih zapleta među An-žuvincima i sukoba oko kraljevskog prijestolja nad Ugar-skom i Hrvatskom, Ladislav Napuljski je, podržan od hr-vatskog i jednog dijela ugarskog plemstva, okrunjen u Za-dru 1403. za kralja. Budući da je tada tzv. Sveta kruna ugar-ska bila u rukama Sigismunda Luksemburškog, a Ladislav nije nikakvu krunu donio sa sobom iz Napulja jer je sam čin naglo obavljen, kruna kojom je okrunjen mogla je biti samo ona stara hrvatska. Iako se Ladislav nije mogao poli-tički održati i stupiti na prijestolje, upravo mu je ta krunid-ba dala ovlasti da legalno proda Veneciji Zadar, Novigrad, Vranu i otok Pag kao i sva svoja prava na primorske gra-dove i otoke, a to će Venecija vrlo brzo iskoristiti. Kako su Ladislav i Venecija to mogli i smjeli izvesti ako se “državni subjektivitet” u Hrvatskoj, prema Lovrenovićevom shvaća-nju, temeljio samo na tzv. Svetoj kruni ugarskoj? Isto tako, kako je sabor hrvatskog plemstva održan u Cetinu 1527. mogao, u nedostatku Lovrenovićevog “državnog subjek-tiviteta”, donijeti odluku o raskidanju političkih odnosa i istupanju Hrvatske (znatno sužene i jako iscrpljene zbog višedesetljetnih ratova s Turcima Osmanlijama) iz perso-nalne unije s Ugarskom te priključenju Hrvatske Austrij-skom Carstvu i Habsburgovcima?

Prema tome, ako slijedimo logiku da je Hrvatska izgubila političku individualnost samo zbog nestanka hrvatske di-nastije Trpimirovića i dolaska na hrvatsko prijestolje ugar-ske dinastije Arpadovaca, onda ju je i Ugarska izgubila ne-stankom Arpadovaca, odnosno dolaskom francuske di-nastije Anžuvinaca na njihovo prijestolje. Isto tako, ako su Ugri vojno osvojili Hrvatsku, onda su Turci Osmanli-je, kada su u 16. st. osvojili Budim i pregazili Ugarsku, isto-vremeno od nje oslobodili ostatak Hrvatske – ostatak koji sami nisu nikad uspjeli osvojiti. Dakle, slijediti takvu logi-ku, u znanosti je sasvim neuravnoteženo ili neozbiljno.

Ni neusporedivo veći prostor srednjovjekovne Ugarske u odnosu na srednjovjekovnu Hrvatsku nije argument da po-tonja nije bila ravnopravna članica u personalnoj kraljev-skoj uniji. Mnogi dijelovi Ugarske su zbog prirodnih obi-lježja (nepregledne, često nezdrave panonske ravnice, mo-

čvare u Baranji i Bačkoj i čak pješčane pustinje u Banatu) bili slabo ili nikako naseljeni. Gustoća naseljenosti i eko-nomski potencijali takvog prostora do 12. st. uopće se nisu mogli uspoređivati s primorskim i kontinentalnim dijelo-vima Hrvatske. Dovoljno je samo imati u vidu primorske gradove (to nisu samo dalmatinski gradovi pod hrvatskom vlašću, nego i izvorno hrvatski gradovi kao Senj, Nin, Bio-grad, Šibenik, Omiš i Makarska) s vrlo razvijenim pomor-stvom (što podrazumijeva ribolov i trgovinu) i solanama te porječje Sane s najvećim ležištima željezne rude u Europi. Što bi S. Lavić rekao: “Tiho provlačenje nekoliko hipoteza kao da se radi o nesumnjivim istinama. Pa zar ljudi u por-ječju Sane nisu oduvijek pripadnici naše bosanske duhov-nosti, pa time i naše Bosne?” Jesu, kao što su to i ljudi u pri-morskim krajevima njegove Bosne.

Samo D. Lovrenović zna iz kojih se točno razloga čvrsto drži “znanstvenih postulata” od kojih ja odstupam. Mogu-će je da je kod njega došlo do sjedinjavanja svih nabrojanih gledišta na gubitnički položaj Hrvatske poslije 1102., što bi bilo u skladu s njegovom biografijom: riječ je o bosanskom Hrvatu (koji srednjovjekovnu Bosnu promatra odvojeno od srednjovjekovne Hrvatske10), obrazovanom kod srpskih medijevalista u Sarajevu i Beogradu,11 a koji je rano postao sveučilišni nastavnik u komunističkom režimu, te bio na dužim studijskim boravcima u Budimpešti, a danas svoju znanstvenu i političku karijeru gradi u većinski bošnjač-kom Sarajevu (gdje je, između ostalog, bio i zamjenik fede-ralnog ministra obrazovanja, znanosti, kulture i sporta12).

10) To se najbolje vidi u sljedećim rečenicama njegovog aktualnog rada: “Knjiga Nade Klaić Srednjovjekovna Bosna (a ne Povijest Bosne) pak, uza sve svoje dobre strane, kontroverzna je studija koju jedino diletanti roman-tične (i)li nacionalističke inspiracije mogu uzimati kao vrhunsko mjerilo historiografskih ostvarenja. Nada Klaić cijeli je svoj respektabilni znan-stveni opus izgradila baveći se hrvatskim srednjovjekovljem i zato su joj se prilikom ovog izleta u bosansko srednjovjekovlje potkrale neuo-bičajene greške.” Samo znanstveni autist ne može vidjeti ili priznati više-struku teritorijalnu, političku i crkvenu povezanost i prožimanje između Hrvatske i Bosne tijekom srednjeg vijeka od kojih je dovoljno spomenuti da su hrvatski banovi iz dinastije Šubića jedno vrijeme bili gospodari Bo-sne, da su središnji dijelovi Hrvatske bili pod jurisdikcijom bosanskih vla-dara i organizirani kao teritorijalno-političke cjeline Donji krajevi i Za-padne strane, da su Hrvatinići istovremeno bili i hrvatski i bosanski ve-likaši, da je sjedište bosanskog biskupa premješteno u Đakovo, da je bo-sanska franjevačka vikarija obuhvaćala i neke dijelove Hrvatske koji su bili kratko ili čak nisu bili nikad pod jurisdikcijom bosanskih vladara. Ni Lo-vrenovićevo opravdanje N. Klaić njezinom bolešću i skorom smrću nije prihvatljivo, jer su mnogobrojni primjeri vrhunskih znanstvenih djela čiji su autori bili dosta stariji i tjelesno bolesniji od nje.11) Možda je najekstremniji primjer u negiranju političke individualno-sti Hrvatske u razvijenom i kasnom srednjem vijeku Jovanka Kalić, inače bivša mentorica Lovrenovićevog magistarskog rada svojedobno obranje-nog na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Ona je u svojoj knjizi Beograd u srednjem veku isključivo govorila o Ugarskom Kraljevstvu, jer bilo kojem nacionalistički opterećenom srpskom povjesničaru zaista je teško prizna-ti da je, u okviru Ugarskog Kraljevstva kakvim ga oni zamišljaju, današ-nji glavni srpski grad od Turaka Osmanlija branila katolička vojna posada dobrim dijelom sastavljena od Hrvata, dok su Srbi sudjelovali na turskoj strani. Najveći problem nacionalistički opterećenih srpskih povjesničara jest taj što srednjovjekovnu Hrvatsku podsvjesno promatraju kao preteču, po Srbe zaista zle, fašističke Nezavisne Države Hrvatske.12) Kao zamjenik federalnog ministra, taj je znanstveni moralist odobrio promjenu teksta na glavnom panou na stalnoj izložbi Bosna i Hercegovi-na u srednjem vijeku u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, odnosno odobrio



Vrijeme je da nešto kažem i o neologizmima čiju mi upo-trebu D. Lovrenović zamjera. Naziv Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo zaista ne postoji u srednjovjekovnim pisanim izvorima, već označava personalnu kraljevsku uniju Ugar-ske i Hrvatske (s Dalmacijom) koja je, kako smo vidjeli, ite-kako postojala. U hrvatskoj je medijevalistici iz čisto prak-tičnih razloga uvriježeno pisati, naprimjer, ugarsko-hrvat-ski kralj Koloman (ili neki drugi) umjesto Koloman, kralj Ugarske i kralj Hrvatske s Dalmacijom kako je glasila nje-gova puna titulatura. Dakle, nije naglasak toliko na nazivu, koliko na karakteru i sadržaju tog dvojnog kraljevstva.

Ako je D. Lovrenović toliko protiv upotrebe neologizama za povijest srednjeg vijeka, zašto onda upotrebljava naziv država (ili državni subjekt), jer tek je taj sasvim nepoznat u srednjovjekovnim pisanim izvorima. Uostalom, i sam na-ziv srednji vijek pojavljuje se tek u renesansno doba, da-kle u osvit novog vijeka. Ipak za razliku od konvencional-nog naziva srednji vijek, naziv država je čak u medijevali-stici dosta neprikladan za one teritorijalno-političke orga-nizacije u srednjovjekovnoj Europi koje su obilježavali kr-šćanstvo, feudalizam i dinastijska vjenčanja. Drugim riječi-ma, naziv država u kršćanskom srednjovjekovnom kontek-stu treba shvaćati i upotrebljavati sasvim uvjetno, odnosno čisto semantički. Pojam država i u antičko i u novije doba podrazumijeva, prije svega, jaku centralizaciju vlasti i čvr-ste ili jasne granice neke teritorijalno-političke organizaci-je u određenom razdoblju. A to je u srednjem vijeku ima-lo samo Bizantsko Carstvo, ali ono je nastalo transformira-njem kasnoantičkog Istočnog Rimskog Carstva. Franačko ili Sveto Rimsko Carstvo karolinške dinastije, u okviru ko-jeg se i razvio europski feudalizam, sastojalo se iz tri kra-ljevstva, a svako kraljevstvo iz velikog broja grofovija. Na istočnom rubu Franačkog Carstva nalazilo se nekoliko sla-venskih kneževstva koja su imala svoje vladare, ali su pri-znavala vrhovnu franačku vlast. Jedno od tih kneževstva bila je i Hrvatska unutar koje se nalazila Banska Hrvatska. U tako složenoj situaciji teško je reći tko je i što je tu drža-va u današnjem smislu: carstvo, kraljevstvo, grofovija, kne-ževstvo ili banovina? Zbog toga je srednjovjekovne teritori-jalno-političke organizacije najbolje i najispravnije nazivati njihovim stvarnim (statusnim) imenima i izbjegavati naziv država (i državni subjekt).

novi tekst iz “znanstvene kuhinje” Envera Imamovića u kojem se može pročitati da su slavenske seobe zaobišle područje današnje Bosne i Her-cegovine, da je širenje jurisdikcije bosanskih vladara na Hum, Usoru, Do-nje krajeve, Zapadne strane i druga područja zapravo bilo ujedinjavanje bosanskih zemalja te druge halucinacije, inače opširno iznesene u neko-liko njegovih znanstveno kompromitirajućih knjiga. D. Lovrenović će oš-tro i žestoko reagirati na Imamovićeve neuravnotežene bajke o srednjo-vjekovnoj Bosni, ali mnogo godina poslije njihovog prvog pojavljivanja u javnosti, kada su one već dosta dugo bile raširene i prihvaćene od Bošnja-ka kao istinite. Preciznije, reagirao je tek onda kada je doktorirao i učvr-stio svoj položaj na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na kojem je oko 20 godina bio asistent na Odsjeku za historiju. Tu je njegov kolega E. Imamo-vić, kao jedan od glavnih bošnjačkih ideologa u ratnom i poslijeratnom razdoblju, bio najmoćnija osoba, što znači da je od D. Lovrenovića ovisilo hoće li zbog svojeg nestabilnog statusa biti u njegovoj (ne)milosti. Naža-lost, spomenuti tekst i danas stoji na svojem mjestu u Zemaljskom muze-ja kao nedvojbena povijesna istina.

Nije jasno kada je točno srednjovjekovna zemlja Bosna, prema Lovrenovićevoj procjeni, postala državom, a poseb-no neovisnom? Ako je ona bila država još u razdoblju kada su njom upravljali banovi (do 1377. kada je Tvrtko I. okru-njen za kralja), onda bih ga podsjetio da su i Hrvatskom, čiji on “državni subjektivitet” za razdoblje poslije 1102. os-porava, također upravljali banovi i to do 20. st.! Ako je Bo-sansko Kraljevstvo bilo “neovisni politički subjekt” i ako je vazalnost “isuviše fluidna kategorija”, zašto je kralj Tvrtko I. okrunjen krunom u koju su ukomponirani stilizirani ljilja-ni, koje je stavio i u svoj grb, a koji su inače bili simbol di-nastije Anžuvinaca čiji su pripadnici tijekom 14. st. vlada-li Ugarsko-Hrvatskim Kraljevstvom?13 Ako isključimo čin vazalnosti, ostaje nam samo zaključiti da je Tvrtko tako po-stupio kao obožavatelj lijepog cvijeća. Tko zna, možda je bio i prvi bosanski botaničar. Nije jasno i koji bi prostor, prema D. Lovrenoviću, obuhvaćala srednjovjekovna bo-sanska “država”, odnosno dokle su sezale njezine vanjske granice? Kako su se one uopće mogle odrediti kada su sve teritorijalno-političke organizacije (Hum, Usora, Soli, Do-nji krajevi, Zapadne strane itd.) koje su došle pod jurisdik-ciju bosanskih vladara zadržale svoj identitet, a područna im vlastela čas priznavala, a čas otkazivala vjernost? Kako su se te granice mogle povući preko posjeda Miltena Drži-vojevića koji je istovremeno priznavao vlast i bosanskog i srpskog vladara? Ili, ako je Hrvoje Vukčić Hrvatinić jednog trenutka iz osobnih interesa proširio svoju vlast do rijeke Save na sjeveru i Jadranskog mora na jugu, a priznavao je višu vlast bosanskih kraljeva, smijemo li na osnovi toga za-ključiti da je srednjovjekovna bosanska “država” svoje gra-nice proširila do mora i bila pomorska sila? Smijemo mi što god želimo. Mašti i neznanju nigdje kraja. Papir sve podno-si, a šume postupno nestaju.

Sljedeća Lovrenovićeva zamjerka meni glasi: “U red slič-nih pogrešaka ide i tvrdnja da bosanski ‘vladari od bana Kulina do kralja Stjepana Tomaševića nikada nisu bili pri-

13) Uoči krvavog etničkog i prikrivenog vjerskog rata u Bosni i Hercego-vini (kojem je 1991. na razne načine prethodila izravna umiješanost te re-publike u rat u Hrvatskoj, ali i uništavanje hrvatskog mjesta Ravno na jugu Hercegovine) neformalna komisija na čelu s Enverom Imamovićem treba-la je, na poticaj bošnjačkomuslimanske Stranke demokratske akcije, osmi-sliti novi grb i zastavu Republike Bosne i Hercegovine koja se tada još uvi-jek nalazila u Jugoslaviji. Ta je komisija kao rješenje predložila kraljevski grb Tvrtka I. sa stiliziranim ljiljanima, jer prema Imamovićevom mišlje-nju “ljiljanov cvijet predstavlja osnovno obilježje srednjovjekovne bosan-ske države i može se smatrati autohtonim bosanskim simbolom”. Taj grb nije nikad bio prihvaćen od Hrvata i Srba u Republici Bosni i Hercegovi-ni već zahvaćenoj krvavim ratom, ali su ga Bošnjaci s oduševljenjem pri-hvatili i stilizirane ljiljane stavljali kao oznake ne samo na vojne uniforme već masovno na muslimanske nadgrobne spomenike skupa s polumjese-com i zvijezdom ili čak umjesto njih!!! Naravno, E. Imamović nije svojim sunarodnjacima želio ili znao objasniti da su pojedine srednjovjekovne europske vladarske dinastije (a među njima i Anžuvinci) na svoje kraljev-ske krune, kao alternativu uzdignutim križevima stavljale svoje, u osnovi križolike vegetabilne (cvjetne ili listne) simbole, pa tako i stilizirane ljilja-ne. To ne znači da Bošnjaci ne trebaju nositi i stavljati stilizirane ljiljane kao svoja obilježja ako zaista vole tu vrstu cvijeća, ali bi ipak prije nego se nastave pozivati na srednjovjekovnu baštinu trebali znati što su ti simboli tada značili. Meni je osobno simpatično i dojmljivo stavljanje oznaka stili-ziranih ljiljana na muslimanske nadgrobne spomenike, a još više izrada tih spomenika u obliku stiliziranog ljiljana. Njihova silueta nije upitna.



padnici Crkve bosanske već su jasno isticali svoju pripad-nost Katoličkoj crkvi’.”. Jer znanstveni postulati, od kojih ja, eto, odstupam, govore sljedeće: “Bosanski su vladari već od bana Ninoslava, zatim mnogo naglašenije od Stjepana II. Kotromanića, bili izloženi konfesionalnim dilemama, što znači da su ‘pehlivanili’ između Katoličke crkve i Crkve bo-sanske (između dvaju kršćanskih konfesija) sa svim poslje-dicama političke i sociopsihološke naravi koje su proizlazi-le iz takvoga nezahvalnoga položaja. Drugim riječima: bo-sanski su Kotromanići bili izloženi drami dvostrukog kon-fesionalnog identiteta i to mnogo prije od drugih europskih vladara koji su se našli u procijepu između katoličanstva i protestantizma.”. Da je sve to o čemu piše D. Lovrenović “živa istina” čitatelji mogu provjeriti opet u jednom njego-vom nedavno objavljenom radu citiranom u njegovoj pra-tećoj bilješci, a čiji sadržaj znanost još uvijek nije ni valori-zirala, a kamo li prihvatila.14 Ispada da Lovrenovićeva djela imaju dogmatski karakter, pa nema potrebe za citiranjem djela drugih, inače mnogobrojnih znanstvenika, koji o te-mama, čije mi razumijevanje on osporava, misle drukči-je od njega.

Ne isključujem mogućnost da su neki bosanski vladari (a možda i njih većina) simpatizirali Crkvu bosansku i nje-zin sporni kršćanski nauk ili imali vjerskih dvojbi, ali u pre-sudnim trenutcima oni su jasno isticali svoju pripadnost

14) D. LOVRENOVIĆ, Krist i donator: Kotromanići između vjere rimske i vjere bosanske – I. (Konfesionalne posljedice jednog lokalnog crkvenog raskola), u: Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, Zbornik radova, Institut za istoriju u Sarajevu – Hrvatski institut za povijest u Za-grebu, Sarajevo – Zagreb, 2005., 193-237.

Katoličkoj crkvi i odanost njezinom poglavaru (rimskom papi), a upravo sam o tome govorio. To nedvojbeno svjedo-če dobro poznate činjenice: pristanak bana Kulina na do-lazak papinske inkvizicije u Bosnu, poziv franjevcima od strane bana Stjepana II. Kotromanića na dolazak u Bosnu i podržavanje njihovog misionarskog rada (s konačnim ci-ljem pokatoličavanja ne samo pripadnika Crkve bosanske već i stočarskih Vlaha koji su se u valovima masovno do-seljavali na zapadni Balkan), vjenčanja bosanskih vladara u katoličkim crkvama (dakle, po katoličkoj liturgiji), pokopa-vanje bosanskih vladara u katoličkoj crkvi sv. Nikole u Mi-lima kod Visokog i kapeli sv. Grgura na Bobovcu (i crkva i kapela su uz franjevačke samostane), privrženost Tvrt-ka I. bosanskom biskupu u Đakovu, slanje kraljevske kru-ne Stjepanu Tomaševiću od Svete stolice u Rimu i drugo. Da bi smo prihvatili tvrdnje o ozbiljnom konfesionalnom osciliranju bosanskih vladara morali bi smo imati na ras-polaganju nešto više od Lovrenovićevih pretpostavki i do-mišljanja. Preciznije, morali bi smo pouzdano znati da su bosanski vladari poticali ili financirali izgradnju sakralnih ili stambenih građevina Crkvi bosanskoj istovremeno kada i Katoličkoj crkvi. Poznato je više donacija bosanskih vla-dara za izgradnju najznačajnijih katoličkih crkava i samo-stana u Bosni: bana Kulina za biskupsku crkvu u Bisku-pićima kod Visokog, bana Matije Ninoslava za katedra-lu sv. Petra u Vrhbosni ili Vrhbosanju (današnjem Sara-jevu), bana Stjepana II. Kotromanića za crkvu sv. Nikole i prvi franjevački samostan u Milima (današnjim Arnau-tovićima) kod Visokog, bana Tvrtka I. za crkvu sv. Grgu-ra u Trstivnici i kralja Tomaša za crkvu sv. Tome u Vran-duku. Nasuprot tome nije poznata ni jedna takva donacija



Crkvi bosanskoj. Ako je objašnjenje u tome da pripadni-ci Crkve bosanske nisu uopće koristili crkvene građevine, to bi bio jedinstven slučaj da se jedna kršćanska zajedni-ca na nekom području institucionalizirala i čak bila podr-žana od vladajućeg društvenog sloja, a da nije imala nika-kvu potrebu za svojim sakralnim građevinama. Nije val-jda da su se pripadnici Crkve bosanske sastajali isključivo po podrumima ili ispod krošnji drveća? Zar u sastavu nji-hovih pouzdano posvjedočenih samostana (patarenskih hiža) nisu postojale prostorije u kojima se barem svećen-stvo i redovništvo okupljalo na molitvu i vršilo kakve-ta-kve obrede? Ako je objašnjenje u tome da pripadnici Cr-kve bosanske nisu smjeli graditi istaknute sakralne građe-vine, jer su se skrivali pred katoličkom inkvizicijom, onda nisu ni mogli biti ništa drugo nego obična kršćanska sek-ta, a to znači bez ozbiljnijeg utjecaja na bosanske vladare koji su dopustili djelovanje katoličkoj inkviziciji s domini-kancima na čelu i kasnije podržavali misionarski rad fra-njevaca. Povrh svega, da se bilo koji od bosanskih vladara iz dinastije Kotromanića nije javno izjašnjavao katolikom ili priznavao vrhovništvo pape u crkvenim pitanjima, od-nosno da je imao bilo kakav ozbiljan otklon od Katolič-ke crkve, jednostavno bi bio izopćen iz nje. Onda ne bi više morao “pehlivaniti” već bi se sasvim mogao posvetiti “svojoj” Crkvi bosanskoj. Međutim, u takvoj bi mu situa-ciji podređeni velikodostojnici koji su ustrajavali na kato-ličanstvu sigurno otkazali lojalnost, a pravi križarski po-hod na njega i Bosnu bio bi neizbježan. (Dovoljno je ima-ti na umu kako je neslavno prošao bosanski ban Matija Ninoslav iako su pohodi protiv njega samo pravdani kao križarski.) Dakle, usporedba Crkve bosanske s protestan-

tizmom sasvim je promašena, jer poznato je da su upravo plemstvo i neki vladari u pojedinim dijelovima Europe bili ti koji su iz svojih interesa podržali nastanak i jačanje pro-testantskih crkava što je dovelo do krvavih vjerskih ratova.

Iz svega izloženog može se jasno vidjeti da je D. Lovreno-vić želio i pokušao drugome dati lekcije koje sam nije (do-bro) naučio. Ponekad se isplati uložiti veći napor i uze-ti nešto više prostora, kao u ovom slučaju, da bi se obja-snile neke osnovne stvari, jer one očito nisu svima pozna-te ili jasne.

Darko Periša (1970.), arheolog bez stalnog rad-nog mjesta u nekoj instituciji. Živio je na neko-liko mjesta, ali se nije vezao ni za jedno od njih. Trenutno živi u Zagrebu, a radi tako što godi-nama izvodi zaštitna arheološka iskopavanja uglavnom na trasi autoceste kroz Dalmaciju.

perisa_povodom reakcija

Documents