PITANJA I ODGOVORI IZ BANKARSTVA ZA 2. KOLIKVIJ

Husein Muratović

1. Zašto je Centralna banka stub monetarnog sistema svake zemlje?

Osnovni razlozi zašto je Centralna banka stub monetarnog sistema svake zemlje su:

o CB je ovlaštena od države da emituje novac (novčanice),

o CB je odgovorna za provođenje monetarne politike i za stabilnost domaće

valute,o CB predstavljaju „posljednje utočište“ poslovnim (komercijalnim) bankama

kod njihove izražene nelikvidnosti.

2. Instrumenti monetarne politike zemlje?

Instrumenti monetarne politike su sredstva i metode koje centralna banka primjenjuje da bi održala masu i strukturu novca i kredita na optimalnom nivou.

Instrumenti monetarne politike mogu biti: kvantitativni i kvalitativni.

Kvantitativnim instrumentima centralna banka djeluje globalno i linearno, a kvalitativnim selektivno.

U kvantitativne instrumente spadaju:

eskontna (diskontna) politika, politika otvorenog tržišta, politika zlata i deviza, politika obaveznih rezervi.

U kvalitativne instrumente spadaju:

o regulacija kredita CB poslovnim bankama,

o selektivna kreditna politika,

o kontrola potrošačkih kredita,

o savjeti i preporuke centralne banke.

Instrumenti monetarne regulacije koriste se za:

uticaj na raspoloživost kreditnog potencijala i likvidnosti banaka i za to se koriste (eskontna politika, politika otvorenog tržišta, kupoprodaja deviza od CB poslovnim bankama);

uticaj na tražnju bankarskih kredita (za to se koristi djelovanje kamatne stope); direktno ograničavanje bankarskih kredita i sredstava

1

3. Objasni suštinu eskontne politike?

Iz skripte: Eksnontna politika je instrument kojim centralna banka utiče na visinu kamatnih slopa po kreditima koje CB odobrava poslovnim bankama. Ova stopa zove se još i referentna ,budući da utiče na cijenu sredstava na finansijskim tržištima i na kamatu koju poslovne banke zaračunavaju na kredite date privredi i stanovništvu. Ova stopa uliče i na visinu troškova poslovanja privrede, a može uticati i na ukupna privredna kretanja, pogotovo u onim ekonomijama koje većim dijelom zavise od kredita centralne banke.

Eskontna politika provodi se putem varijacija visine (re) eskontne stope po kojoj CB (re) finansira kredite poslovnim bankama, koje su one odobrile privredi na osnovu mjenica s rokom dospijeća do 90 dana. Ovi krediti zovu se eskontni. Poslovnoj banci CB plasira iznos kredita koji je umanjen za kamatu i proviziju. Kredit dobiven na ovaj način u suštini je reeskontni kredit, jer je poslovna banka prethodno izvršila eskont mjenica preduzeća i te mjenice reeskontovala (preprodala) kod CB.

(Re)eskontnim kreditom utiče se na redukciju ili ekspanziju tražnje bankarskihh kredita, na ukupan obim kredita i na sistem društvene reprodukcije. U zavisnosti od stanja u kome se nalazi privreda i od ciljeva makroekonomske politike, provodiće se ekspanzivna, odnosno restriktivna monetarna politika. U depresivnim tendencijama CB snizuje eskontnu stopu da bi izazvala kreditnu ekspanziju, a ova podstakla investicionu i opštu potrošnju, koje bi trebale da dovedu do povećanja proizvodnje i zaposlenosti. Pri inflatornim tendencijama, centralna banka povisuje kamatnu stopu s ciljem da izazove kontrakciju (smanjenje) količine novca u opticaju i novčanog opticaja. Ovim bi se djelovalo na agregatnu tražnju, proizvodnju, zaposlenost i na ograničenje rasta cijena.

Pored kredita na osnovu eskonta mjenica, kreditiranje poslovnih banaka vrši se i na osnovu hartija od vrijednosti, prvenstveno državnih obveznica, o čemu će više biti govora kod politike otvorenog tržišta.

Centralna banka u politici kreditiranja poslovnih banaka koristi se i određivanjem maksimalnog iznosa kredita kojeg poslovne banice mogu da koriste po osnovu eskonta mjenica ili hartija od vrijednosti .

Eskontna politika je efikasniji instrument u onim ekonomijama gdje su poslovne banke više ovisne od kredita centralne banke, ali i tada politika otvorenog tržišta ima veću ulogu.

Eskontna politika pokazuje različitu efikasnost u zavisnosti od stanja u kojem se nalazi privreda date zemlje. Naime, manipulisanje eskontnom stopom ima daleko veći efekat u periodu inflacije nego u periodu deflacije i depresije. U tim okolnostima manipulisanje kamatnom stopom pokazuje se nedovoljno efikasnim sredstvom. Praksa je pokazala da u periodu duboke depresije i nezaposlenosti, kamatna stopa nije u stanju da utiče na povećanje privredne aktivnosti. Ekonomska kriza iz 2008./2009. godine pokazala je da ni minimalna eskontna stopa, ni minimalne stope najznačajnijih investicionih banaka nisu uticale na ozbiljnije oživljavanje privredne aktivnosti u najznačajnijim tržišnim ekonomijama, već su

2

vlade tih zemalja pribjegle direktnim ogromnim podsticajima i time praktično izvršile socijalizaciju finansijskog sektora.

Drugačiji odgovor: Eskontna politika centralne banke zove se još i diskontna jer centralna banka poslovnim bankama odobrava kratkoročne kredite uz nižu kamatnu stopu (diskontna stopa) s namjerom da podstakne privrednu aktivnost preko jeftinog novca. Pored što ima niže kamatne stope, diskontni krediti se lakše dobiju. Ova politika obično ima karakter ekspanzivne monetarne politike. Primjenjuje se pri stagnaciji, recesiji i sl. Cilj je da se jeftinijim novcem podstakne proizvodnja tj. da se podstakne privredna aktivnost jeftinijim novcem. Radi očuvanja stabilnosti cijena potrebno je primjena instrumenata kojima je moguće izazvati reverzibilna kretanja u financijama i realnoj sferi privrede.

Eskont mjenica zasniva se na robnim kretanjima. Npr. Firma X prodaje robu firmi Y, koja nema novac i kao instrument plaćanja koristi mjenicu čiji je rok dospijeća jednak roku ugovorenog plaćanja (npr. 70 dana). Dobavljač s tom mjenicom može vršiti plaćanja svom dobavljaču ili ju može eskontovati kod poslovne banke. Poslovna banka prima mjenicu, obračunava kamatu, zadržava iznos kamate a ostatak prebacuje na račun firme koja je eskontovala mjenicu. Poslovna banka vrši sabiranje više mjenica i eskontuje ih centralnoj banci, koja također obračunava svoju kamatu i razliku prebacuje na račun poslovne banke. Ovaj posao se zove reeskontni. Po roku dospijeća mjenice izdavalac mjenice je obavezan da plati mjenicu. Logika je u tome da je prvi izdavalac mjenice u posmatranom roku (70 dana) proizveo i prodao robu i došao do novca i u mogucnosti je da plati mjenični dug.

4. Objasni suštinu politike obaveznih rezervi?

Iz skripte: Obavezne rezerve likvidnosti banaka su sredstva određene visine, odnosno procenta koje poslovne banke moraju držati na računu centralne banke u odnosu na visinu depozita. Njome se određuje koji % na depozitna i štedna sredstva moraju držati poslovne banke.

Visina stope obaveznih rezervi zavisi od stanja u kome se nalazi privreda zemlje, prilika na tržištu novca, stanja likvidnosti i ciljeva monetarne politike. Upotreba ovoga instrumenta zasniva se na variranju gotovog novca kojega poslovne banke moraju držati (na posebnom računu kod centralne banke) u odnosu na obim i vrstu depozita. U zavisnosti od ciljeva ekonomske, odnosno monetarne politike, u igri mogu biti različite stope obaveznih rezervi na različite vrste depozita. Krajnji rezultat politike obaveznih rezervi ima na povećanje, odnosno smanjenje kreditnog potencijala, kojim se utiče na veći ili manji iznos novca i kredita u ekonomskom sistemu.

U inflatornim tendencijama centralna banka podiže stopu obavezne rezerve i time utiče na smanjenje kreditnog potencijala, odnosno na smanjenje kredita - novca u opticaju. S namjerom da se utiče na smanjenje inflacije izazvane tražnjom. Pri deflatornim tendencijama centralna banka smanjuje stopu obavezne rezerve likvidnosti poslovnih banaka i time utiče na povećanje njihovog kreditnog potencijala, na povećanje tražnje, odnosno na povećanje investicione i opšte potražnje.

3

Politiku obavezne rezerve likvidnosti centralna banka koristi kada želi brzo uticati na monetarnu restrikciju, brzu stabilizaciju kamatnih stopa ili u slučaju da neutrališe veći, neočekivani priliv depozita iz inostranstva. Obavezna rezerva je direktni instrument monetarne regulacije, primjena joj je moguća u kratkom roku, administrativnog je karaktera i neuporedivo je manje suptilna od politike otvorenog tržišta. Neki od autora ovu politiku nazivaju dopunskim instrumentom.

Drugi odgovor: Politika obaveznih rezervi je direktan, grub, linearan, globalan i nimalo iznijansiran instrument centralne banke. Obavezna rezerva se obračunava na depozite koje komercijalne banke drže na svom računu i koje su najznačajniji izvor njihovog potencijala (oko 75%). Obavezna rezerva se obračunava na štedne, oročene i transakcione depozite, bilo da se primjenjuje jedinstvena stopa (npr. 14% kao što je kod nas) ili diferencirana stopa, s tim da je tada obično najveća stopa na transakcione depozite. Veću stopu obaveznih rezervi centralna banka će primjenjivati kada želi da smanji količinu novca u opticaju, odnosno pri vođenju restriktivne monetarne politike; a kada želi da poveća količinu novca u opticaju ona će da smanjuje stopu obaveznih rezervi.

5. Objasni suštinu politike otvorenog tržišta?

Iz skripte: Suština ovoga monetarnog instrumenta je u kupoprodaji vrijednosnih papira od centralne banke. Ovdje se prvenstveno radi o kupoprodaji državnih obveznica. Ovom kupoprodajom značajno se utiče na smanjenje, odnosno povećanje količine novca u opticaju. Uslov za efikasnu primjenu ovoga instrumenta je postojanje relativno razvijenog tržišta hartija od vrijednosti.

Politika otvorenog tržišta, kao instrument monetarne regulacije, koristi se i u zavisnosti od stanja u kome se nalazi privreda date zemlje. Pri inflatornim tendencijama centralna banka vrši prodaju hartija od vrijednosti i time vrši smanjenje količine novca u opticaju. Monetarna politika ovdje je orijentisana na restrikciju novca i kredita s ciljem da se suzbiju investicije i da se utiče na stabilizovanje cijena. Pri depresivnim tendencijama centralna banka kupuje vrijednosne papire na tržištu novca, povećava količinu novca u opticaju, orijentisana je na ekspanziju novca i kredita s ciljem podsticanja povećanja investicione aktivnosti i zaposlenosti. Dakle, varijacije novca, izazvane politikom otvorenog tržišta, odražavaju se na ukupnu količinu novca u sistemu društvene reprodukcije. Upotrebom ovoga instrumenta centralna banka ima aktivniju ulogu nego kod eskontne politike, pogotovo kod zemalja tržišne ekonomije. Centralna banka politikom otvorenog tržišta diskretno i neprekidno može da utiče na količinu novca u opticaju, odnosno na obim kredita i na likvidnost banaka. Stoga je ovoj instrumenat suptilniji, efikasniji, najznačajniji i najviše korišten u monetarnoj regulaciji.

Drugi odgovor: Politika otvorenog tržišta je suptilan i nenaredbodavan instrument koji centralna banka primjenjuje na način da vrši kupoprodaju javnih vrijednosnih papira u ime i na račun države. Kada CB želi da poveća količinu novca u opticaju, ona kupuje vrijednosne papire i za za protuvrijednost vrijednosnih papira daje novac na financijsko tržište, dolazi do rezultata da je na tržištu manje vrijednosnih papira a više novca. U obrnutom slučaju, kada CB želi da smanji količinu novca u opticaju, ona prodaje vrijednosne papire i dolazi do

4

smanjenja količine novca a povećanja vrijednosnih papira na tržištu. Kupci vrijednosnih papira su poslovne banke, investicioni fondovi, penzioni fondovi... , a razlog kupovanja je zarada koju nose nose vrijednosni papiri u vidu fiksne kamate.

6. Objasni suštinu politike zlata i deviza?

Iz skripte: Politika zlata i deviza koristi se kao instrument monetarne regulacije. Kupoprodajom zlata i deviza centralna banka nastoji da osigura optimalnu količinu novca u makrosistemu. Pri tome centralna banka mora voditi računa da ima potrebne rezerve zlata i deviza, kao nužnog uslova za nesmetano učešće zemlje u međunarodnoj razmjeni.

Kupovinom zlata i deviza (kao i vrijednosnih papira), centralna banka povećava količinu novca u opticaju u domaćoj valuti. Ovom kupovinom centralna banka povećava kreditni potencijal banaka, odnosno novčana sredstva privrede i građana, s ciljem da se poveća tražnja, a sljedstveno tome i proizvodnja i zaposlenost. Kupovina zlata i deviza vezana je uz depresivno stanje privrede.

Prodaju zlata i deviza centralna banka vrši onda kada želi smanjiti količinu novca u opticaju. Ova politika korespondira sa inflatornim tendencijama, jer se prodajom zlata i deviza za domaću valutu smanjuje kreditni potencijal poslovnih banaka, a sljedstveno tome i sredstva kod privrede i građana, što u krajnjoj instanci treba da rezultira smanjenjem tražnje i cijena, izazvanih rastom tražnje.

Drugi odgovor: Politika zlata i deviza koju provodi centralna banka je u suštini sljedeće: kada centralna banka želi da poveća količinu novca u opticaju onda će od privrede i stanovništva preko poslovnih banaka kupovati zlato i devize; i kada centralna banka želi da smanji količinu novca u opticaju ona prodaje zlato i devize.

7. Objasni suštinu politike selekcije kredita?

Iz skripte: Ova politika jedan je od najznučajnljih instrumenata. Pogodna je za upotrebu u stabilizacione svrhe, a dijelom i u kontrolne mehanizme. Suština ove politike je u tome da centralna banka vrši selekciju (odabir) kreditnih zahtjeva banaka tražilaca i favorizuje kredite već pomenutih prioritetnih namjena, vrši kontrolu upotrebe kredita i kontrolu likvidnosti poslovnih banaka.

Selekcija kredita CB može se vršiti na različite načine:

- krediti iz primarne emisije daju se za tačno utvrđene namjene,- krediti se daju po nižim kamatnim stopama (upotreba eskontne politike u selektivne svrhe).- korištenje politike obaveznih rezervi u selektivne svrhe (tako da se poslovne banke oslobode obavezne rezerve ili da se ona obračuna po nižim stopama ako svoje depozite plasira u tačno određene, prioritetne namjene).

5

Drugi odgovor: Centralna banka u vođenju monetarne politike primjenjuje selektivnu kreditnu plitiku. Suština selektivne kreditne politike je u tome da se u prioritet stavlja određena grana ili određene grane jedne zemlje. To praktički znači da centralna banka odobrava kredite poslovnim bankama pod povoljnijim uslovima za tu granu ili te grane (npr. za agrar). Povoljniji uslovi se ogledaju u sljedećem: niža kamatna stopa, duži rok povrata, duži grejs period ili period mirovanja.

8. Objasni suštinu politike potrošačkih kredita?

Iz skripte: Ovaj instrument ima u cilj da se preko kontrole potrošačkih kredita ograniči lična potrošnja stanovništva kada u privredi postoje inflatorne tendencije. Glavna sredstva kontrole su: % kupovne cijene robe koji se odmah mora platiti u gotovu, maksimalan rok trajanja potrošačkih kredita, kreditna sposobnost tražioca.

U inflatornim tendencijama povećava se iznos cijene koji se plaća u gotovini, skraćuje se rok trajanja potrošačkih kredita, a kreditna sposobnost tražioca rigoroznije se utvrđuje i kontroliše.

U slučaju kada se želi ekspanzija potrošačkih kredita, onda se smanjuje % uplate cjenovnog iznosa u gotovini, rokovi otplate se povećavaju, a kreditna sposobnost tražioca i kontrola su blaže.

Drugi odgovor: Suština politike potrošačkih kredita je da se kreditima vrši uticaj na veću ili manju kupovinu skupljih i trajnih potrošnih dobara. Kada centralna banka želi da smanji tražnju i kupovinu ovih dobara ona poslovnoj banci propisuje više kamatne stope, kraće rokove otplate i veća gotovinska učešća. U obrnutom slučaju kada se nastoji povećati tražnja i prodaja proizvoda određene grane tada su niže kamatne stope, duži period otplate i manje gotovinsko učešće.

9. Kada su preporuke i savjeti Centralne banke vjerodostojni?

Centralna banka kao vrhovna monetarna vlast i kao institucija od autoriteta, daje preporuke poslovnim bankama i ostalim kreditnim institucijama. Značaj preporuka i savjeta različit je u pojedinim zemljama, a zavisi od uloge i autoriteta koji centralna banka ima u ukupnom bankarskom sistemu.

Centralna banka može davati relevantne preporuke i savjeti s obzirom da raspolaže brojnim podacima banaka i privrede, jer joj se periodično (i obavezno) dostavljaju različiti podaci o iznosima kredita, kreditiranim preduzećima i sl. Ovi savjeti i preporuke mogu pozitivno uticati na opštu finansijsku disciplinu i na opšti razvoj nacionalne ekonomije.

Budući da savjeti i preporuke koje daje centralna banka nisu obavezujućeg karaktera, monetarni teoretičari ne slažu se o njihovom znočnju i smatraju da ih ne treba precjenjivati. Stoga se, pored monetarne regulacije, primjenjuje i nadzorno-kontrolna, odnosno supervizorska funkcija CB.

6

10. Šta spada u sigurnosne (supervizorske) mjere Centralne banke?

U sigurnosne (supervizorske) mjere Centralne banke spada:

1. obavezno osiguranje depozita do određenog iznosa,2. utvrđivanje minimnlnih stopa kapitala banaka,3. određivanje gornje granice kamatnih stopa,4. limitiranje cijena bankarskih usluga,5. ograničavanje određenih aktivnosti banaka,6. ulazne restrikcije pri formiranju banaka,7. ograničavanje organizacionog širenja banaka i sl.

11. Zašto se vrši obavezno osiguranje depozita stanovništva?

Obavezno osiguranje depozita banaka ima cilj da se zaštite bankarski deponenti i da se spriječi negativan uticaj kojeg problemi jedne banke mogu da prouzrokuju drugim bankama. Neophodnost obeštećenja bankarskih komitenata je razumljiva, budući da oni ne raspolažu kvalitetnim informacijama o performansama date banke. Bankarski komitenti nisu u mogućnosti da savladaju informacione i transakcione troškove da bi došli do valjanih informacija, potrebnih za ocjenu kvaliteta banke. Budući da bi likvidacija jedne (veće) banke dovela do gubitka depozitnih sredstava bankarskih klijenata i do negativne reakcije deponenata drugih banaka, razumljivo je zbog čega se osiguravaju depoziti. Naime, cio bankarski sistem bio bi doveden u krizu. Ovaj mehanizam zaštite sprečava da nelikvidnost i nesolventnost jedne banke dovede do problema i nesolventnosti dugih banaka. Obaveznim osiguranjem depozita, bankarskim deponentima daje se signal da u slučaju likvidacije jedne ili nekolicine poslovnih banaka, neće doći do propasti njihovih depozita.

Banke ne osiguravaju sve vrste depozita i ukupne iznose depozita, jer bi to povisilo cijenu njenih izvora, smanjilo profitabilnost i negativno uticalo na njihov kreditni rejting. Stoga je u zemljama tržišne ekonomije određeno do koga iznosa se osiguravaju depoziti. Tako su u SAD osigurani kod nadležne institucije depoziti do 100 hiljada dolara, u Engleskoj do 75 hiljada funti, a u BiH do 30 hiljada KM.

12. Ko i zbog čega vrši utvrđivanje minimalnih stopa bankarskog kapitala?

Utvrđivanje minimalne stope kapitala slijedeća je propisana, sigurnosna norma, čiji je cilj apsorbovanje sistemskog rizika koji proizilazi iz bankarskog poslovanja. I u ovom slučaju dioničari (akcionari) i deponenti banke ne mogu savladati informacione i transakcione troškove ocjene kvaliteta banke i njenog poslovanja, što kao rezultat toga može biti da banka formira nisku stopu kapitala koja nije dovoljna da amortizuje i apsorbuje rizike poslovanja. Zbog toga su regulatorne institucije propisale stope kapitala kojeg banke moraju imati. Budući da rizici plasmana mogu biti različiti (veći ili manji), što je zorno pokazala recesija 2008./2009. godine, stope kapitala određuju se prema korigovanoj aktivi. Korekcija se vrši za faktore kreditnog i kamatnog rizika, u čemu posebno mjesto dobija odnos kapitalnih rezervi i kredita, čija naplata kasni preko tri mjeseca. Ovdje se radi o tzv. klasifikacijama aktiva po rokovima docnje, odnosno po grupama nenaplaćenih plasmana. Dakle, krajnji cilj utvrđivanja

7

minimalne stope kapitala i rezervi je zaštita dioničara (akcionara) i deponenata u slučaju nepredviđenih (nepovoljnih) okolnosti.

13. Zašto se vrši limitiranje kamatnih stopa?

Limitiranje depozitnih kamatnih stopa je sigurnosna mjera kojom se zabranjuje isplata kamata na transakcione depozite i ograničavanje kamata na štedne i oročene depozite. Cilj ovih mjera je da se spriječi liberalizacija (rast) kamatnih stopa na depozite, jer bi to rezultiralo višom cijenom bankarskih izvora i sljedstveno tome, generisalo bi povećanje rizičnih plasmana s namjerom da se osigura predviđena kamatna margina. S obzirom da se ovdje radi o mjeri koja utiče na konkurentnost banaka, pitanje je koliko ona u stvarnosti može rezultirati očekivanim efektima.

14. Zašto se ograničavaju bankarske transakcije sa vrijednosnim papirima?

Ova mjera odnosi se na ograničavanje bankarskih transakcija s hartijama od vrijednosti. Naime, ova mjera proizišla je iz stava da se ovim banka udaljava od depozitno-kreditne funkcije i usmjerava u špekulativne aktivnosti i stoga ju treba u tome ograničiti. Ovu mjeru poduzimaju neke od zemalja tržišne ekonomije (npr. SAD), dok neke druge zemlje (npr. Njemačka) imaju koncept univerzalnog bankarstva, odnosno spojenog komercijalnog i investicionog bankarstva.

Ograničavanje iznosa kredita jednom komitentu, jedna je od sigurnosnih mjera koje primjenjuje regulatorni organ. Iznos plasmana jednom komitentu limitiran je na 25% od iznosa kapitala banke. Cilj ove mjere je disperzija rizika.

15. Šta je sanacioni kredit Centralne banke i kome ga ona odobrava?

U slučaju da se ocijeni da bi poslovna banka mogla bez oštrijih mjera da se stabilizuje, centralna banka odobrava joj sanacioni kredit. Uslovi sanacionog kredita obično su povoljniji od onih na finansijskim tržištima, ali su i strožiji uslovi dobivanja i kontrola upotrebe tih kredita.

16. Šta je „posljednje utočište“?

S obzirom da navedene mjere redukcije rizika, koji proizlazi iz bankarskog poslovanja, ne rezultira uvijek pozitivnim ishodom, banka može doći u nelikvidnosnu poziciju i ostvariti gubitak u poslovanju. Tada se poslovna banka obično obraća centralnoj banci za pomoć. Ova aktivira mehanizam poznat pod nazivom „zadnje utočište banaka“. Svrha mehanizma zadnjeg utočišta je da pomogne poslovnoj banci da izađe iz problema i za to joj odobrava kredit za likvidnost. Ovaj mehanizam aktivira pri značajnoj promjeni monetarne politike, odnosno pri prelasku na restriktivnu monetarnu politiku, kada se obim gotovine kod poslovnih banaka inače smanjuje, pa u nelikvidnosnu zonu mogu doći i one banke koje su do tada uspijevale da održe svoju likvidnost na zadovoljavajućem nivou. Kako su krediti za likvidnost (sa karakterom „zadnjeg utočišta banaka“) najmanje atraktivni, odnosno prihvatljivi, poslovna banka prije toga treba da se usmjeri na druge izvore likvidnih sredstava: gotovinske rezerve

8

kod centralne banke, na portfelj kratkoročnih hartija od vrijednosti i na kredite na finansijskom tržištu.

17. Ko, kada i kako vrši zaštitu međunarodne pozicije zemlje?

Zaštita međunarodne pozicije zemlje izuzetno je važna funkcija centralne banke. Istina, ova funkcija ne odnosi se samo na banke, već i na druge subjekte i na kretanje određenih makroekonomskih veličina i parametara koji ih uslovljavaju. Unapređenje finansijskih performansi date zemlje povezano je s kretanjem kursa domaće valute, karakterom, strukturom i veličinom salda platnog bilansa zemlje.

Svaka zemlja nastoji da preko centralne banke stabilizuje kurs nacionalne valute ili bar da spriječi njegovu nestabilnost i oscilacije u kratkim rokovima. Stabilizovanje kursa domaće valute primarno je uslovljeno pozitivnim kretanjima u realnom sektoru domaće ekonomije, kojoj, s druge strane, stabilan kurs omogućuje da svoje tekuće poslovanje i razvoj zasniva na realnim osnovama.

Stabilizovanje kursa domaće valute često je povezano s korištenjem deviznih rezervi i zaduženja u inostranstvu. Devizne rezerve samo su jedan od faktora koji utiče na stabilnost kursa domaće valute. Njihov domet ograničen je visinom i karakterom bilansa spoljnotrgovinske razmjene zemlje. Naime, veliki iznos deviznih rezervi značajan je stabilizujući faktor kursa, ali on je limitiran iznosom i kvalitetom salda platnog bilansa. Jer ako je ovaj saldo nepovoljan i ako ima tendencija da se pogoršava, onda se značaj rezervi relativizuje. Stoga centralna banka nastoji da monetarnu politiku optimizuje koordinirajući je sa fiskalnom politikom, deviznom politikom i politikom spoljnotrgovinske razmjene. Dakle, međunarodne pozicije zemlje može se ostvariti pravovremenom koordinacijom monetarne politike i drugih segmenata makroekonomske politike.

18. Objasni funkciju servisiranja države?

Servisiranje države funkcija je centralne banke i poslovnih banaka. Nezavisno da li se finansiranje države vrši preko centralne banke ili preko poslovnih banaka, krediti dati državi treba da su limitirani ( ili isključeni) kao sredstvo kojim se finansiraju budžetski deficiti, pogotovo oni kojima se finansira neproduklivna javna potrošnja. Cilj ove mjere je da se spriječi povećanje količine novca u opticaju, koje bi moglo rezultirati generisanjem domaće inflacije.

19. Koje su četiri vrste najznačajnijih bankarskih poslova?

Pri grupisanju i klasifikaciji bankarskih poslova najčešće se kombiniraju kriterij bilansnog obilježja i kriterij ročnosti, pa postoji grupisanje ovih poslova na:

1. kratkoročni i dugoročni pasivni poslovi,2. kratkoročni i dugoročni aktivni bankarski poslovi,3. kratkoročni i dugoročni neutralni poslovi,4. kratkoročni i dugoročni kontrolno-upravni poslovi.

9

20. Kako je izvršena podjela bankarskih poslova po bilansnom kriteriju?

Podjela poslova po bilansnom kriteriju zasnovana je na odrazu pojedinih bankarskih poslova u bilansnim knjigovodstvenim pozicijama.

S obzirom da se banka u određenim poslovima pojavljuje kao kreditor (povjerilac), u drugima kao dužnik, a u trećim kao posrednik, bankarski poslovi po ovom kriteriju dijele se na:

a) aktivne poslove (kada je banka kreditor),b) pasivne (kada je banka dužnik),c) neutralne (kada je banka posrednik).

21. Kako je izvršena podjela bankarskih poslova po funkcionalnom principu?

Po funkcionalnom principu bankarski poslovi dijele se na:

a) poslove mobilizacije novčanih sredstava,b) poslove alokacije novčanih sredstava,c) pravne, planske i administrativne poslove

22. Kako je izvršena podjela bankarskih poslova po ročnosti?

Po kriteriju ročnosti, bankarski poslovi dijele se na:

a) kratkoročne,b) srednjoročnec) dugoročne.

23. Koji su kratkoročni pasivni bankarski poslovi?

Pasivni kratkoročni poslovi banke su različiti i u njih spadaju:

1. krediti drugih banaka i finansijskih organizacija,2. kratkoročni depozitni poslovi (depoziti po viđenju),3. kreiranje depozitnog novca (emisija novca),4. emitovanje kratkoročnih vrijednosnih papira,5. uzimanje dugoročnih kredita u zemlji i inostranstvu

24. Koji su posrednički (ili neutralni ili komisioni) bankarski poslovi?

Posrednički ili neutralni ili komisioni poslovi su najstariji bankarski poslovi.

Obuhvataju vrlo širok spektar poslova sa aspekta rokova, vrste i vlasništva.

Sa stanovišta rokova posrednički poslovi mogu biti kratkoročni i dugoročni.

10

U kratkoročne posredničke (ili neutralne ili komisione) bankarske poslove spadaju:

1. posredovanje u platnom prometu,2. čuvanje dragocjenosti,3. čuvanje nenovčanih depozita, odnosno mjenica, obveznica i dr.,4. kupoprodaja vrijednosnih papira, deviza, valuta,5. obavljanje poslova naplate potraživanja (poslovi faktoringa),6. otvaranje akreditiva i izdavanje kreditnih pisama, itd.

U dugoročne posredničke (ili neutralne ili komisione) bankarske poslove spadaju:

1. obavljanje poslova po javnim zajmovima (emisija, registar, naplata),2. emisija plasmana i efekata (hartija od vrijednosti),3. upravljanje imovinom komitenata i dr.

25. Koji su vlastiti dugoročni bankarski poslovi?

Vlastiti dugoročni poslovi banke su oni poslovi u kojima banka ulaže svoj kapital, koji je u sklopu drugih banaka i preduzeća. Ovi poslovi obično se ostvaruju putem držanja dionica (akcija) u svom portfoliju (portfelju) i učešćem kreditima (preko tekućeg računa) u zajedničkim trgovačkim poslovima. U vlastite kratkoročne poslove spadaju:

1. arbitraža, konverzija, swap (swop) i svič poslovi,2. berzanske špekulacije banaka (kupoprodaja raznih vrijednosnih papira),3. trgovanje i učešće u poslovima (ortakluk), tj. ulaganje vlastitog kapitala u

unosne poslove u cilju sticanja profita

26. Po kojim osnovama banka ostvaruje prihode?

Banka ostvaruje prihode po osnovu:

1. komercijalnih kredita privredi i stanovništvu,2. hipotekarnih kredita,3. međubankarskih kredita,4. po osnovu različitih pozajmica,5. po osnovu državnih obveznica,6. po osnovu ostalih obveznica,7. po osnovu drugih finansijskih instrumenata

Pored toga banka ostvaruje prihod po osnovu:8. platnog prometa,9. datih garancija,10. udjela u drugim bankama,11. brokerskih poslova

Krediti ne idu u prihod banke već oni samo služe kao osnova za obračun kamata koje idu u prihod.

11

27. Koji su rashodi u poslovanju banke?

Banka ostvaruje rashode po osnovu:

1. depozita,2. depozitnih certifikata,3. REPO kredita,4. po osnovu emitovanih obveznica,5. po osnovu međubankarskih kredita,6. po osnovu fondovskih sredstava,7. po osnovu garancija koje je dobila od drugih,8. po osnovu osiguranja depozita,9. po osnovu materijalnih troškova poslovanja,10. po osnovu plata i doprinosa zaposlenih,11. po osnovu bonusa koje daje menadžmentu,12. po osnovu naknada različitim agencijama,13. naknade udruženjima,14. ostale obaveze.

28. U kojim zemljama su zastupljeni kontrolno-upravni poslovi u bankama?

Kontrolno- upravni poslovi zastupljeni su u bankama zemalja planskog socijalizma i obično se odnose na poslove državnog blagajnika, kontrolu budžeta i drugih poslova za koje ih zaduži nadležni administrativni organ.

29. Zašto je važna podjela poslova banke po ročnosti?

Podjela po ročnosti važna je za vođenje poslovne politike banke, a posebno politike njene likvidnosti i to zbog toga jer je banka obavezna da instancijalno po odredbi korisnika izvršava njegove naloge. Neblagovremeno izvršavanje ovih naloga komitenata imalo bi negativne posljedice po rejting banke, a bila bi prouzrokovana i neusklađenost priliva i odliva novca.

30. Osnovne karakteristike kratkoročnih kredita?

Kratkoročni krediti su oni do godine dana koji se odobravaju privredi i stanovništvu. Kakav će biti odnos između kratkoročnih i dugoročnih kredita, bilo privrede bilo stanovništva, zavisi od strukture, iznosa i rokova izvora bankarskih sredstava. Stoga su po pravilu, stanovišta rokova usklađeni izvori i plasmani banke.

Svaki od kredita mora imati: namjenu, iznos, kamatnu stopu, kolateral, način otplate, rokove otplate i kreditne klauzule.

Vrste kratkoročnih kredita su: eskontni krediti, overdraft krediti, krediti po osnovu kreditnih računa, kreditne linije, revolving kreditne linije, revolving krediti, faktoring krediti, superkratkoročni krediti, mostni krediti, lombardni krediti, rambusni krediti, krediti po tekućem računu, i krediti po osnovu akcepata, avala i garancija banke.

12

31. Iz koja 3 ugla se posmatraju kratkoročni krediti?

Kratkoročni, kao i dugoročni, krediti mogu se posmatrati iz tri ugla:

1. banke (kreditora),2. korisnika kredita,3. makroekonomskog sistema

32. Navesti ključne vrste kratkoročnih kredita?

Ključne vrste kratkoročnih kredita su:

1. eskontni krediti,2. overdraft krediti,3. krediti po osnovu kreditnih računa,4. kreditne linije,5. revolving kreditne linije,6. revolving krediti,7. faktoring krediti,8. superkratkoročni krediti,9. mostni krediti10. lombardni krediti11. rambusni krediti12. krediti po tekućem računu13. krediti po osnovu akcepata, avala i garancija banke

33. Eskontni krediti CB?

Eskontni krediti su krediti koje poslovna banka odobrava privredi i stanovništvu po osnovu mjenice s rokom dospijeća do 90 dana. Ovakav kredit zove se eskontni. Poslovnoj banci CB emituje iznos kredita umanjen za iznos kamate i proviziju. Kredit dobiven na ovaj način je reeskontni, jer je poslovna banka prethodno izvrsila eskont mjenice preduzeća i te mjenice reeskontovala (preprodala) kod CB. U zavisnosti od visine eskontne stope provodit ce se ekspanzivna (kada je rast novčane mase manji od realnog BDP-a) ili restriktivna (kada je rast novčane mase veći od realnog BDP-a) monetarna politika. Ekspanzivna monetarna politika se primjenjuje pri depresivnim tendencijama, a restriktivna pri inflatornim tendencijama.

34. Overdraft krediti?

Overdraft krediti su kratkoročni oblik finansiranja. Dominantno se koristi u Engleskoj. U suštini oni predstavljaju mogućnost preduzeća komitenta da prekorači, odnosno koristi veći iznos sredstava nego ona koja on ima na svom računu. Dva najbitnija elementa kod ovog kredita su obim (iznos) kredita i kamatna stopa. Za manje iznose kredita aranžman između banke i preduzeća dogovara se usmeno, a za veće iznose utvrđivanje uslova se vrši na osnovu ugovora. Overdraft krediti su pogodan način za korisnika (firmu) i to s toga što ovi krediti imaju fleksibilne rokove dospijeća odnosno oni se mogu koristiti čak i u srednjoročne

13

namjene, jer ako preduzeće ispunjava ugovorom predviđene kriterije, ono može neprestano da koristi ovaj kreditni aranžman. I obzirom da se krediti odobravaju bonitetnim firmama i da su troškovi ugovaranja i naplate minimalni, kamatna stopa je povoljna. Oni služe preduzeću da uskladi svoje prilive i odlive, a preduzeće kamatu plaća samo na neto iznos kredita. Pogodnosti za banku su: vezuje bonitetne korisnike, manje su operativni troškovi, kredit se odobrava poznatim korisnicima, kredit traje sve dok se korisnici „ne pokvare“, kamatni rizik banka minimizira ugovaranjem promjenjive kamatne stope, kreditni rizik banka minimizira dobrom ocjenom kreditne sposobnosti. Jedini negativan moment za banku jeste da može doći pod udarom njena likvidnost, s obzirom da banka ne zna kada će korisnik i koliki iznos sredstava povući.

35. Metod kreditnih računa? (-)

metod kreditnih računa primjenjuje se u Americi i kontinentalnom dijelu Europe. Njime se financiraju korisnici slabijeg boniteta, jer bolji koriste kreditne linije i revolving kredite. Ovaj oblik kratkoročnih kredita je kraći od overdrafta i regulisan ugovorom. Ovdje banka vrši detaljno utvrđivanje kreditne sposobnosti korisnika i on (korisnik) može sredstva povlačiti samo u skladu sa ugovorom, ali ne i automatizmom (po potrebi), jer su korisnici slabijeg boniteta. Ovdje banka često troši i tzv. kompenzatorni depozit. Navedene osobine metoda kerditnih računa impliciraju da su oni nepovoljniji oblik financiranja od overdrafta.

36. Kreditne linije?

Kreditne linije odobravaju se velikim kompanijama s rokom do jedne, odnosno s mogućnošću korištenja do 2 godine. Ugovorom između banke i korisnika utvrđuje se iznos, povlačenje (koje može biti sukcesivno ili odjednom) i drugi uslovi. Suština ovog oblika kreditiranja jeste da korisnik kreditne linije vrši povlačenje sredstava u onom roku i u onom iznosu koji njemu najviše odgovara. Po pravilu, on ova sredstva povlači onda kada ima negativne finansijske prilive. Kamatna stopa po ovom osnovu je viša. Likvidnosni udar po ovom osnovu dolazi do izražaja s toga jer korisnik kreditne linije može povući značajan iznos sredstava i time ugroziti likvidnost banke.

37. Revolving kreditne linije?

Revolving kreditne linije su slične kreditnim linijama. I kod njih se utvrđuje iznos, cijena i automatizam u povlačenju. Odobravaju se s rokom 2-3 godine, s mogućnošću obnavljanja. Ovdje revolving u suštini predstavlja mogućnost obnavljanja do tada korištenog kredita. Njime se finansiraju strukturne promjene u preduzeću i trajna obrtna stopa. Kod ovih aranžmana kamatna stopa je promjenjiva i unaprijed se zna šta će služiti kao kriteriji za njeno reusklađivanje (ponovo usklađivanje).

38. Revolving krediti?

Revolving krediti zovu se tako jer se mogu obnoviti. Odobravaju se na period od 6 mjeseci sa mogućnosti prolongiranja do roka srednjoročnih kredita, odnosno 2-3 godine. Sredstva korisnik povlači jednokratno ili višestruko, što se reguliše ugovorom. Svako novo

14

revolviranje, odnosno zanovljenje rokova, služi kao osnova za reusklađivanje (ponovo usklađivanje) visine kamatne stope. Pri reusklađivanju kamatne stope kao kriterij obično služi prosječna kamatna stopa na financijskom tržištu. Kada se revolving krediti koriste i vraćaju u roku od 6 mjeseci, tada se oni obično vraćaju jednokratno. Međutim, kada se revolviraju na rok od 2 do 3 godine, onda se njihova otplata vrši anuitetski. Kod anuitetske otplate u igri su anuitet, otplata i kamata. Anuitet se izračunava na način da se sabere otplata i kamata. otplata se izračunava na način da se odobreni iznos kredita podijeli brojem otplatnih perioda. Kamata se uvijek računa na ostatak duga. U anuitetskoj otplati kredita obično je iznos otplate nepromjenjiv, a smanjuje se iznos kamate i to stoga jer se isti procent kamate primjenjuje na manji iznos glavnice. Kod ovih kredita kamatna stopa utvrđuje se principom LIBOR-a, kada su u igri krediti većih iznosa, a kod kredita manjih iznosa i kraćih rokova primjenjuje se tzv. primarna kamatna stopa. LIBOR je pisanje kamatne stope na kratkoročne kredite na londonskom finansijskom tržištu, koji određuje 17 najvećih banaka. Visina ukupne kamatne stope koju će preduzeće platiti zavisi od kreditnog rejtinga preduzeća, stanja na finansijskom tržištu i mogućnosti banke da pokrije rizike koji proizilaze iz ovog aranžmana. Budući da se radi o kreditima koji mogu prolongirati od 6 do 36 mjeseci, banka vrši temeljnu analizu korisnika ovog kredita, a često puta od njega traži da se polaže određeni kolateral.

39. Faktoring krediti? (-)

Faktoring poslovi su takvi aranžmani između banke i korisnika koji prevazilaze depozitno-kreditne odnose. naime, banka u cilju povećanja prihoda za korisnike može vršiti računovodstvene poslove, poslove naplate potraživanja, poslove kreditne analize i slične poslove. Ove poslove rade velike banke koje imaju materijalne i kadrovske resurse.

40. Superkratkoročni krediti? (-)

Superkratkoročni krediti su oni krediti koji se odobravaju na jedan dan. Služe isključivo za zatvaranje kratkoročnog likvidnosnog nedostatka sredstava. Budući da su kratkog roka oni nose nižu kamatnu stopu od one na tržištu. Odobravaju ih odnosno koriste komercijalne banke među sobom, pod sredstvom tržišta novca

41. Mostni krediti? (-)

Mostne kredite banke odobravaju firmama čije vrijednosne papire prodaju i to za iznos neprodatih vrijednosnih papira. Prethodno mu je banka doznačila iznos vrijednosti prodate emisije, odnosno vrijednosnih papira, pri čemu mu je zaračunala i naplatila proviziju, a za iznos odobrenog kredita ugovorom odredila kamatnu stopu.

42. Lombardni krediti?

Lombardni krediti nose naziv po italijanskoj pokrajini Lombardija, gdje su se ovi krediti prvo počeli odobravati. Oni su odobravani na bazi pokretnih stvari, odnosno robe, zlata i vrijednosnih papira. Vrijednost im je po pravilu trebala biti veća za oko 30% od datog kredita. U slučaju da korisnik nije vraćao kredit u dogovorenim rokovima, banka kao kreditor vršila je

15

prinudnu naplatu na način da je aukcijom kao oblikom javne prodaje vršila naplatu datog kredita.

43. Rambusni krediti? (--)

Rambusni kredit je specifična vrsta kredita u vanjskotrgovinskom poslovanju. Tu su u igri 3 banke i dokumenti koji prate robu.

44. Krediti po tekućem računu? (-)

Krediti po tekućem računu su krediti koji se odobravaju firmama koje imaju transakcijski račun kod banke. U suštini radi se od odobravanju banke preduzeću da može ići u minusno stanje po svom računu. Ovo predstavlja oblik kratkoročnog kreditiranja.

45. Krediti po osnovu akcepata, avala i garancija? (-)

Krediti po osnovu akcepata, avala i garancija su praktično iznuđena vrsta kredita.

46. Osnovne karakteristike dugoročnih kredita?

Dugoročni krediti privredi i stanovništvu odobravaju se na osnovu štednih i oročenih depozita, fondovskih izvora i eventualno na bazi dugoročnih nedepozitnih izvora.

Dugoročni krediti značajnije su se pojavili 1960-ih godina, ito stoga jer vlastiti izvori preduzeća nisu bili dovoljni da se financiraju razvojni projekti. Drugi razlog bio je nepovoljnost pribavljanja dugoročnih sredstava na financijskim tržištima putem emitovanja vrijednosnih papira.

Ove kredite, budući da su skuplji koristila su manja preduzeća i manje bonitetna preduzeća. Istina, i ovaj oblik financiranja u fazi uspona privredne aktivnosti koriste i velika preduzeća ito stoga jer je tada ponuda ovih kredita veća u oni su uz nižu kamatnu stopu.

47. Iz koja 3 ugla se posmatraju dugoročni krediti?

Dugoročni, kao i kratkoročni, krediti mogu se posmatrati iz tri ugla:

1. banke (kreditora),2. korisnika kredita,3. makroekonomskog sistema

Sa stanovišta banke ovi krediti joj služe da dugoročno optimizira svoje prihode uz prihvatljiv stepen rizika.

Iz ugla korisnika kredita ovi krediti mu služe da finansira svoje razvojne projekte, odnosno da optimizira odnose između svojih dugoročnih prihoda i rashoda.

Iz ugla makrosistema ovi krediti služe za razvoj društva u cjelini i za zapošljavanje.

16

48. Šta banka ocjenjuje pri ocjeni validnosti zahtjeva za dugoročni kredit?

Pri ocjeni validnosti zahtjeva za dugoročni kredit, kreditor ocjenjuje:

1. kvalitet menadžmenta,2. financijske izvještaje,3. revizijske nalaze,4. savremenost tehničke opreme...

Nakon što to sagleda kreditor donosi odluku o odobravanju ili ne odobravanju traženog kredita.

49. Šta je važno kao predmet ugovora kod dugoročnih kredita?

Kod dugoročnih kredita kao predmet ugovora važni su:

1. rok otplate,2. kamatna stopa,3. kamatni i kreditni rizik,4. kolateral,5. način otplate.

50. Objasniti rok otplate kredita?

Rok otplate kod dugoročnih kredita je obično između 3 i 7 godina.

Međutim, ovaj rok može biti i fleksibilan, odnosno usklađen sa vijekom trajanja sadržaja koji se finansira kreditnim sredstvima. Pri tome rok povrata kredita mora biti u roku životnog vijeka sadržaja koji su financirani kreditom.

51. Objasniti kamatnu stopu?

Kamatne stope kod dugoročnih kredita su dominantno promjenjive.

Ova stopa sastoji se od 2 dijela: LIBOR-a koji je promjenjiv i kamatne margine (marže) koja je fiksna.

r = LIBOR + kamatna marža

52. Objasniti kamatni i kreditni rizik?

Kamatni rizik u dugoročnom kreditu banka minimizira fluktuirajućom kamatnom stopom, gdje je kamatna marža fiksna a LIBOR promjenjiv i gdje banka negativna odstupanja, tj. više kamatne stope prevaljuje na korisnika.

Kreditni rizik banka minimizira kolateralom koji može biti u vidu fiksne aktive, garancije druge banke ili kompenzatorni depozit.

17

53. Objasniti kolateral?

Kreditni rizik banka minimizira kolateralom koji može biti u vidu fiksne aktive, garancije druge banke ili kompenzatorni depozit. Fiksna aktiva u obliku zgrada, zemljišta ili opreme u sudu se evidentira da je pod hipotekom od banke kreditora i korisnik njome može da raspolaže ali je ne može prodati.

54. Objasniti način otplate?

Dugoročni krediti otplaćuju se anuitetskim putem. Anuitet se sastoji od otplate i kamate.

A = O + K

Kamate po dugoročnim kreditima terete troškove poslovanja a otplata se plaća iz ostvarene neto dobiti.

Anuiteti mogu biti mjesečni, tromjesečni, polugodišnji ili godišnji. Za privredu u igri su obično tromjesečni i polugodišnji anuiteti.

Grejs period (period mirovanja) je periood u kome se ne plaćaju obaveze po kreditu i on obično korespondira sa rokom izgradnje, odnosno otplata počinje onda kada se projekt završi i kada stvara prihod.

Interkalarna kamata obračunava se na iznos odobrenog kredita ito od trenutka odobrenja do trenutka povlačenja odobrenih sredstava.

55. Osnovne karakteristike komercijalnih kredita?

U zavisnosti od načina organiziranja bankarstva bit će i organizacija banaka kao komercijalnih ili kao investicionih. U Europi dominira tip univerzalnog bankarstva (zajedno komercijalna i investiciona banka) a u SAD-u i Japanu heterogenog bankarstva gdje su posebno organizovane komercijalna a posebno investiciona banka.

Komercijalni krediti vraćaju se anuitetskim putem. Anuitet se sastoji od otplate i kamate. Anuiteti mogu biti mjesečni, tromjesečni, polugodišnji ili godišnji. Za privredu u igri su obično tromjesečni i polugodišnji anuiteti.

Komercijalni krediti su više rizični od investicionih (razlog za ovo je to što su komercijalni krediti dati jednom korisniku i rizik je vezan za njega, dok su investicioni krediti u vrijednosnim papirima koji se mogu prodati na financijskom tržištu).

Komercijalni kreditni plasmani banci donose više prihoda od investicionih.

Više rizični su plasmani u kemercijalne kredite u odnosu na investicione,

Manje likvidni su plasmani u komercijalne kredite u odnosu na ivesticione,

18

56. Osnovne karakteristike investicionih kredita?

Investiciono bankarstvo je ono bankarstvo koje se bavi kupoprodajom dugoročnih vrijednosnih papira. Ove banke svoj potencijal ne formiraju iz depozitnih izvora već dominantno iz dugoročnih vrijednosnih papira. Ove banke dominantno rade na strani izvora sa institucionalnim investitorima odnosno vrijednosnim papirima institucionalnih fondova, penzionih fondova i osiguravajućih društava. Na strani plasmana ove banke prodaju vrijednosne papire kupcima koji mogu biti poslovne banke, preduzeća, institucionalni investitori.

Investicione banke pomažu kompanijama pri prodaji njihovih vrijednosnih papira ili na način da su u ulozi posrednika u prodaji (brokera) ili da ugovaraju plasman ili prodaju tih vrijednosnih papira po principu otkupa iznosa neprodatih vrijednosnih papira.

Najvažnija podjela investicionih plasmana je: javni (državni) i privatni.

57. Koja je razlika između komercijalnih i investicionih kredita?

Razlika između komercijalnih i investicionih kredita je u sljedećem:

1. komercijalni su više rizični (razlog za ovo je to što su komercijalni krediti dati jednom korisniku i rizik je vezan za njega, dok su investicioni krediti u vrijednosnim papirima koji se mogu prodati na financijskom tržištu),

2. komercijalni kreditni plasmani banci donose više prihoda,3. više rizični su plasmani u kemercijalne kredite,4. manje likvidni su plasmani u komercijalne kredite,5. investicioni plasmani su dužeg roka dospjeća,6. komercijalni krediti vraćaju se anuitetski a investicioni odjednom,7. investicioni krediti više su likvidni od komercijalnih kredita.

58. Podjela investicionih plasmana?

Iako u svijetu postoji tendencija smanjenja plasmana u vrijednosne papire, oni u SAD-u iznose oko 25%.

Najvažnija podjela investicionih plasmana je: javni (državni) i privatni.

Javni (državni) se dijele na: blagajnički zapisi, blagajničke note, blagajničke obveznice.

Privatni investicioni plasmani su: komercijalni zapisi, obveznice, dionice.

19

59. Blagajnički zapisi?

Blagajnički zapisi su vrjednosni papiri koje izdaje država obično putem CB, kratkog su roka (od mjesec do 12 mjeseci), nerizični su, prodaju se aukcijski, nose prosječnu kamatu a nominalnu vrijednost im može biti različita (u SAD-u je od 10.000 dolara pa na više); instrument su monetarne regulacije kao i eskontna politika CB.

60. Blagajničke note?

Blagajničke note su vrijednosni papiri koje izdaje državna blagajna s rokom dospijeća od 1 do 10 godina, nominalne vrijednosti su u SAD-u od 1000 dolara pa na više po 1 noti; instrument su tržišta kapitala; kamata po njima plaća se polugodišnje.

61. Blagajničke obveznice?

Blagajničke obveznice su vrijednosni papiri dospijeća preko 5 godina, instrumen su doguročnog financiranja države, donose fiksnu kamatu, vrijednost im je 100.000 dolara u SAD-u, kamatna stopa im je prosječna stopa koja vrijedi za dugoročne vrijednosne papire, prodaju se aukcijskim putem, nemaju ni likvidnosni ni kreditni rizik jer ih izdaje država.

62. Komercijalni zapisi?

Komercijalni zapisi su kratkoročni vrijednosni papiri privatnog izdanja, roka dospijeća do godinu dana, kamatna stopa ovih vrijednosnih papira zavisi od kreditnog rejtinga njihovog izdavaoca. To praktično znači da preduzeća većeg rejtinga imaju šanse da pribave nedostajuća sredstva po nižim kamatnim stopama zato jer su sigurnija od onih manje bonitetnih koja moraju dati veću kamatnu stopu da bi prodala ove papire. U SAD-u ovi papiri denominirani su od 25.000 do 100.000 dolara. Denominacija predstavlja da je na vrijednosni papir naznačen iznos u određenoj valuti.

63. Obveznice preduzeća?

Obveznice su dužnički vrijednosni papiri roka dospijeća iznad godinu dana, kupuju ih banke i finansijske ustanove, promet im se vrši na sekundarnom tržištu, denominirani su od 1000 do 100.000 dolara i njima se pribavljaju dugoročna sredstva za investicije odnosno razvoj. Kupci su im banke, penzioni fondovi i stanovništvo preko banaka s ciljem da na njima zarade. Obično nose prosječnu, određenu ili fiksnu kamatnu stopu.

64. Dionice?

Dionice su vlasnički vrijednosni papiri bez određenog roka dospijeća sa nepoznatim prinosom, čija dividenda kao prihod na dionica zavisi od uspješnosti poslovanja dioničko društva. Dionice smiju izdavati isključivo dionička društva. Dionička društva prikupljaju temeljni kapital izdavanjem dionica. Dionice, kao vrijednosni papir, mogu biti predmet kupoprodaje na tržištu kapitala odnosno na berzi. Prodajna cijena dionice oblikuje se putem tržišnog mehanizma ponude i potražnje.

20