Prvi dio

Taj stari Mornar zaustaviOd trojice jednoga,„Što me držiš, duge ti bradeI oka blistavoga?

Ženik otvori dveri širom, Ja blizak rod; svud astalPostavljen, stigli gosti na slavlje,Vesela graja nasta“.

Suhom ga rukom zadrža. „bješeBrod jedan“, reče. „Pusti,Protuvo s bradom sijedom! Odbij“.On smjesta ruku spusti.

Blistavim okom zadrža ga,Svat ko oduzet staje,I ko trogodnje čedo sluša:To volja Mornara je.

Na jednom kamen Svat je sjeo:Sluša – druge mu nije;Govorio je tako mom starcuMornar kom oko sije.

„Napusti pristan lađa – tristaPoklika uši su čule; Ostavismo veselo crkvu,Hum, vrle svjetilje kule.

Izgrijalo je Sunce s lijeva, Iz mora ono granu!Jasno je sjalo, u more palo,Tamo, na desnu stranu.

Više i više svakog dana,U podne – nad katarkom“ –Svat lupao je u grudi svoje,Jer fagot ču se jarko.

U dvoranu mlada, rumena Ko ruža, zakorači.Klanjajući se pred njom, idu razdragani pjevači.

U grudi svoje svat bio je, Al sluša – druge nije;Tako zboraše tome starcuMornar kom oko sije.

„A tada dođe udar Bure,Okrutan, jak je bio:Naletio je brzim krilom,K jugu nas progonio.

Jarboli krivi, kljun roni, nalikNekom kog vika, tuča su gnali,Što sjen dušmana probija, ali S glavom naprijed svitom,Laša nam juri, uz jak rik burin,Na jug bježimo pri tom.

Magla stiže tad i snjegopad, Posta užasno hladno;Led nas, visine katarkine,Srete, zelen smaragdno.

Smetovi svi ti i snježne litiSlali su sjaj zlosretan;Čovječijeg ni zvjerskog nijeLika – svud led se sreta.

Led bješe ovdje, led bješe onde,Svud ga ima sva sila:To puca, riče, reži, urliče,Ko glasi iz bunila.

Najzad Albatros probi se krozMaglo; ko da je bioHrišćanska duša – u Božje imeSvak ga je pozdravio.

Letio ukrug, jeo što prije

Nikada nije jeo.Kroz led – navala što ga raskala –Krmar je nas proveo!

Jug puhnu namah, a za namaAlbatros: rad igara,Ili zbog hrane, sve te daneDođe na zov mornara.

Magla, oblaci – on na katarci,Konopu, večernjicaDevet otčuči, mjesečinomDok iskri izmaglica“.

„Nek Bog te čuva, star Mornaru!Dusi te zli opsjeli! – Što tako gleda?“ „AlbatrosaIz luka ustrijelih.

Drugi dio

Sunce se diže s desne strane, Iz mora ono granu, U magli skrito još, u moreNa lijevu siđe stranu.

Vjetri puhali s leđa nam, aliBez ptice: rad igaraI hrane, nije sve te daneDošla na zov mornara!

Bjeh počini stvar paklenu,I poče kukati svak;Jer svi rekli su: ubih pticuŠto vjetar donese lak,Hulji, rekli su, ubiti pticuŠto vjetar donese lak!

Ni rujno, ni tavno, Sunce slavno,Ko glava Boga, sinu:Tad svi rekli su da ubih pticuŠto nosi maglu i tminu.

Puhnu ćuh blag, čist pjene tragBijel nas prati; bjesmoPrvi što ikad k tom moru – slika Tišine – doprijesmo.

Vjetić ne puše, jedra klonuše, Jad kakkvog bilo nije;Svak od nas mora zboriti moraTišinu da razbije!

Krvavo je sunce u podneNa bakru neba žarkomOd mjeseca ne veće staloUpravo nad katarkom.

Bjesmo pribiti – ni pokreta,Ni daška – dan za danom:Dokoni kao brod naslikanNa moru naslikanom.

I voda, voda, na sve strane, Rasušene sve štice;I voda, voda, na sve strane,Za piće ni kapljice.

Čak i dnio truli: O Hriste! I toZar biva! Da, mnogogaLjigavog stvora nožice gmižuDilj mora ljigavoga.

U gužvi, vrtnji, tma vatri smrti,Okolo, kroz noć pleše.Voda ko ulje vještičje gori:Plam zelen, plav, bijel bješe.

A nekome na san duh dođeŠto tako nas opsjeda;Devet nas hvati duboko pratiIz zemlje magle i leda

Jezici svi su u korijenuSveli, u strašnoj suši;Zboriti nismo mogli više,

Kao da čad nas guši.

Ah, jadan ja! Kako me mrko Gledao i star i mlad.Obješen, umjesto krsta, bješeAlbatros o vrat mi tad.

Treći dio

Mučno vrijeme gre. Suho svakoGrlo, oči staklene.Mučno vrijeme! Umorne očiKako su staklene.Tad na zapadu, na nebesimaSpaziše nešto zjene.

Isprva bješe maloj pjegi,A potom magli nalik;Ide i ide, i najzad kao Oblik se znan ustali.

Mrlja, magleni oblik, znan meni!Sve bliže, sve bliže će; Ko da ga goni vodenjak, roni,Vrda i zaokreće.

Sa suhim grlom, s crnim usnama, Ni smijeha, ni vaja;Zbog strašne suše, svi u muku!To nije još umrlo.

Sam, sam, sam-samcat, a okoloŠirne pučine vali.Nikakav mi se svetac na dušu U ropcu ne sažali.

Mnoštvo ljudi, tako lijepih! Svi leže mrtvi. Ima Tisuć tisuća ljigavih bićaŽivih još; i ja s njima.

Pogledah more ustajalo,Oko s njega odbludi

I po palubi truloj gledaGdje leže mrtvi ljudi.

Pomoliti se Nebu kušah;Al kad molitva line, Šapt grešan dođe, i srce miSuvlje je od prašine

Zaklopih kapke, a ko biloJabučice mi biju;More i nebo, nebo i moreLegli ko teret na vid i smore,Mrtvi kraj nogu spiju.

Znoj udovi im hladan liju,Ne trunu, nema smrada:Njin pogled što me motri nećeZgasnuti baš nikada.

Kletva sirote u ad bi svuklaI duha nebeskoga;Ali je kletva mrtvog okaGroznija, oh, od toga!Sedam dana gledah tu kletvu,Al mrijeti ne mogah.

Penjao se Mjesec uz neboI nigdje stao nije:Dizao se sporo, kraj njegaZvijezda ili dvije –

Zrake su mu – rug sparnom moru, Ko April – mrazu; sjena, Golema, brodska gdje sjela, Začarana je voda gorjela,Tiha, strašno crvena.

Iza sjenke broda, vodeneZmije bijelog sjanjaTrag ostaviše, a vilinjaSvjetlost se rasu, poput inja, Kod njina izranjanja.

U sjenci broda gledah njinoGizdavo ruho: plave,Velurno crno, zeleno sjanje;Njine putanje ko bljeskanjeZlatne vatre se jave

O srećna živa bića! NemaJezika da kras kaže vam:Ljubac iz srca grunu, ja imNesvjesno blagoslov dam:Smili mi se svetac, i ja imNesvjesno blagoslov dam.

Isti čas mogo da se molim; I lako, s vrata ovog,Albatros spade, i potonuU more, ko olovo.

Peti dio

Oh San! Ta blaga stvar, voljenaOd pola sve do pola!Nek je Kraljici Meri hvala!S Neba je blagi san poslala Da dušu liši bola.

I usnih: vjedra, što na palubiDugo su prazna bila, Pune se rosom; a kada sePrenu, kiša je lila.

Do podne mirno jedrili smo, Premda bez daška vjetra:Lako i glatko brod išao,Ozdo naprijed kretan.

Iz zemlje magle i snijega, Ispod kilja, dubokoDevet hvati, du je klizioI brod kretao. OkoPodne napjev jedara stadeI brod takođe. Oko

Sunčevo, tačno nad jarbolomBrod pribi k moru glatkom:Tren potom, opet pomače seKretnjom mučnom i kratkom – Nazad, naprijed, s pol dužine,Kretnjom mučnom i kratkom.

Potom poskoči naglo, ko konjŠto tle kopitom bije:Od tog mi jurnu krv u glavuI padoh u nesvijest-

Koliko tako ležah, ne znamReči; al prije časaKada vratih se u život, čuhIli razabra pak moj duh, Dva, u vazduhu glasa.

„To je taj?“, reče jedan. „Taj čovjek,Hrista mi, zacijelo,Ubi nedužnog AlbatrosaOkrutnom strijelom-

Duh što čami u magli, snijegu,Voljaše pticu što je Voljela tog koji je ubiIz samostrela svojeg“.

Drugi glas blaži, kao mednaRosa blag, reče: „TajČovjek je počeo da ispašta, Al patnji nije kraj“.

Šesti dio

Prvi glas

„Al reci, reci! Zbori opet,Blag opet odgovor daj – Što okean radi, šta takvom Brzinom tjera brod taj?“

Drugi glas

„Tih kao rob pred gospodarem,Okean bez vjetra je;K Mjesecu diže, u silnu muku, Golemo oko što sjaje –

Da sazna kud da krene; jer, blag Ili strog, on ga vodi.Gle, brate! Kako milostivoGleda k njegovoj vodi“.

Prvi glas

„Ali što tako brz je taj brod,Bez vjetra i talasa?“

Drugi glas

„Razdvaja se ispred, a izaSklapa se zračna masa.

Leti, brate, leti! Još više,I još! Brzo će tmine:Ići će sporo brod kad skoro Mornarev zanos mine“.

Probudi se: jedrimo ko kadVrijeme povoljno je:Noč bje, noć tiha, visok mjesec;A mrtvi skupa stoje,

Svi, na palubi, spremni za toŠto raka tamnička je:Skamenjene motre me očiŠto pod Mjesecom sjaje.

Jak bol, kletva s kojom su mrli,Ne gasnu: ni skinutiSvoje oči s njinih, niti ihK molitvi okrenuti.

Tad čini nesta: okean zelenPogleda oko moje

Dalje, al malo vidjeh od tog Što drugdje vidljivo je –

Ko pustim putem kad ko ide, Uz strah il grožnju pravu, I osvrne se, pa gre dalje,Al ne okreće glavu;Jer zna za njime da se vuče Zloduh što zrači stravu.

Ali brzo pirnu vjetar u me,Pokret ni šum ne pravi:Put mu nije vodio morem,U sjeni, il mreškavim.

Diže mi kosu, hladi obraz, Ko poljski ćuh sproljeća – Smiješan s mojim strahom, ipakNa doček prisan sjeća.

Hitar je lijet broda, hitar,Al plov mu blag je bio:Svjež je, svjež je pirio lahor – Na me je tek pirio.

Oh, sna radosna! To vrh svjetiljeKule hoće li biti?To li je bijeg? To li crkva?Zavičaj moj vlastiti?

Kraj lučkoga smo prošli gata,Molim se uz jecaj – O daj da budem budan, Bože!Il da prespavam daj.

Lučki zaliv jasan ko stakloMekano razliveno!Na vodi leži mjesečinaSa mjesečevom sjenom.

Sjala je hrid, ne manje crkvaŠto na hridi je bila:Mirni vjetrokaz mjesečina

Tišinom natopila-

Zaliv je bijel u svjetlu tihom,Iz kojeg ustalo jeMnogo obličja, te su sjenkeBile grimizne boje.

Na razmaku malom od pramcaBjehu te grimiz-sjene:A na palubi – oh, Isuse! –Šta mi vidješe zjene!

Svaki leš pružen, mlitav i pružen, Ali, krsta mi svetog!Čovjek je, sav sjaj, seraf-čovjek,Na svaki leš slijeto.

Jato serafa: svak rukom znakDaje – prizor iz raja!Na kopnu stali ko signali;Svaki od divna sjaja;

Jato serafa, svak rukom znakDaje, ni glas ne pušta – Ni glas, al u srce tišinaRoni ko glazba sušta-

I čuh brzi pljuskaj vesala,I klik Krmarev; samaOkrenu mi se glava, vidjeh – Pojavljuje se čamac.

Krmar i sin mu čuh da brzo Stižu: nebeski Bože!Niko od mrtvih pomutitiVeselje to ne može

Spazih i trećeg – glas mu začuh:Dobri Isposnik to je!Glasno, u šumi sačinjene,Pobožne himne poje. On duši daće oprost i spraćeKrv Albatrosa mojeg

Sedmi dio

Dobri isposnik živi u šumiToj što slazi u more.Kako zvonko glas mili diže!Mornar, iz daljine zemlje što stiže,Drag mu, za ragovore.

Zorom, u podne, uveče kleči – Mek jastuk mu, u stvari,Mahovina je što posve krijeHrastov truli panj stari.

Brz čun se bliži: čuh kako zboreGle, to je čudno, vala!Gdje su brojna i krasna svetlaŠto su nam znak davala?

„Čudno, Isposnik reče – nisu Htjeli otpozdraviti, Daske su krive, jedra svela,Istanjene im niti!Ne vidjeh ništa slično, akoTo nisu, može biti,

Mrki skeleti lišća uz moj Potok šumom što grede,Kad pod snijegom bršljan stoji, A ćuk viče na vuka koji Vučici mlade jede“.

„Bože! To ima đavolji izgled – (Krmanoš odgovori)Bojim se!“ – „Veslaj dalje, veslaj!“Isposnik vedro zbori.

Brodu se bliži čun, al ništaNe rekoh, niti makoh;Do pod brod dođe čun, i smjestaTutnjanje ču se jako.

Nastavi pod vodom da tutnjiJače, strašnije: ovo

Dograbi brod, i razbi zaliv;Tone brod ko olovo.

Zgromljeno jakim strašnim zvukomŠto more i svod bije, Ko prije tjedan utopljeno Tijelo moje plije;Al brzo, u čunu Krmarevu, Nađoh se, ko da snijem.

Vrtlogom, gdje je brod nestao, Ukrug se vrti čamac;Svje bješe tiho, samo tutanjO taj se brijeg slama.

Makoh usnama, Krmar kriknuI obeznanjen pade;Sveti Isposnik diže očiI moliti se stade.

Dograbih vesla, sin Krmarev,Što šenu umom, glasno I dugo se smijao, očiZvjerale su mu strašno.„Ha, ha, ha! Đavo zna veslatiTo vidim sasvim jasno“.

I sada, u svom zavičajuNa čvrsto tle sam stao!Jedva je nogu taj Isposnik, Napustiv čun, držao.

„Oprost, daj oprost, svet čovječe!“Njemu se vjeđe mršte:„Reci brzo, nalažem, ko si – Od kakve ljudske vrste?“

Tijelo mi se zgrči smjesta, U ropcu jadnu: njimeNatjeran sam da počnem priču;A potom popusti me.

Otad me, u čas nepredvidljiv,

Taj ropac opet mori:I sablasnu sve dok ne kažemPriču, srce mi gori.

Ko noć, iz zemlje u zemlju gremČudna je moć mog zbora;U tren kad spazim lik njegov, znamKome da slučaj svoj ispričam:Ko me slušati mora.

Kakva vreva prodire iz tihVrata! Tu svati stoje:Al u vrtnom venjaku mlada S djeverušama pojeI čuj večernje malo zvono, Zov na molitve moje!

O svate! Ova duša samaNa morskoj bje pučini;Tako sama da s njom ne bješeBog, tako mi se čini.

Draže od slavlja svadbenoga,Mnogo draže je momeSrcu u crkvu odlazitiU društvu pobožnome! –

U crkvu skupa ići da skupa Molimo, dok Ocu svomeVelikome svak se klanja: potomci, Preci, drugovi vjerni i momciI razdragane mome!

Zbogom, zbogom! Al ovo velimTebi svate, da moliDobro se onaj zbiljski pticu,Čovjeka, zvjerku voli.

Taj ko najviše voli sve stvari: Velike, male – moliNajbolje; jer Bog što voli sve nasSve satvori i voli.

Mornar sjajnog oka i s bradomSijedom od starosti,Otide; a od ženikovihVrata se Svat oprosti.

Ko da zapanjen ode, ko da Izgubi razum, uz to:I sjetniji je mudrijiSutra ujutro usto.