Pojam obaveznog prava i obaveznog odnosaObavezno pravo je grana prava, kojase bavi obaveznim odnosima. Rimsko pravo je najvažnija pravna baština starog Rima i temeljje današnjih građanskih kodifikacija.

Obavezni odnos(obligatio) je pravni odnos međudvjema strankama na osnovu kojeg vjerovnik možezahtijevati ovlašteno od dužnika određenu činidbu,koju je dužnik obavezan izvršiti uz prijetnju sankcijom obaveznog prava.

Osnovni elementi obaveznog odnosa su:1.subjekti obaveznog odnosa(vjerovnik-creditor; dužnik-debitor)2.sadržaj obaveznog odnosa(prava vjerovnikai obaveze dužnika)3. Predmet obaveznog odnosa (obavezna činidba)4. Pravno relevantna činjenica koja je dovela dozasnivanja obaveznog odnosa.

Pravne činjeniceObaveznopravni odnosi nastaju, mijenjaju se i prestajukada se dogode određene činjenice. Činjenice za kojepravni poredak veže pravne učinke se nazivaju pravnim činjenicama.S obzirom na postanak dijele se na prirodne događajei ljudske radnje.

Prirodni događaji postaju pravnim činjenicama kada pravo za njihveže određene pravne učinke(rođenje, smrt, protek vremena)Ljudske radnje su očitovanje ljudske volje za koju su vezani pravni učinci. Nazivaju se i pravnim radnjama.Ljudske radnje mogu biti dopuštene(acta humana iuridica)i nedopuštene(delicti).

Pojam pravnog posla(negotium) je očitovanje privatne volje usmreno na postizanje dopuštenih pravnih učinaka. Pravni posao nastaje i stranačkim očitovanjem voljeda se kao stranka u pravnom poslu mogu pojaviti fizičke ili pravne osobe.

Negotia unilateralia i negotia bilateralia (jednostrani i dvostrani pravni poslovi). Jednostrani nastaju očitovanjem volje od strane samo jedne osobe(oporuka, okupacija,manumisija, derelikcija). Dvostrani nastaju očitovanjem volje dvije strankekoje su uvijek jedna nasuprot druge. Dvostrani pravni poslovise nazivaju ugovorima.

Ugovori su dvostrani pravni poslovi kod kojih se jedna stranaobavezuje drugoj na određenu činidbu(npr.zajam, kupoprodaja,posudba). Mogu biti:-jednostrano obavezujući(contactus unilaterales)-potpuno dvostrano obavezujući(contractus bilaterales aequales)-nepotpuno dvostrano obavezujući(contractus bilaterales inaequales)

Jednostrano obavezujući ugovori su dvostrani pravni poslovičijim zaključenjem nastaje jedno potraživanje i jedna obaveza, tj. samo jedna strana postaje vjerovnik, a druga strana samo dužnik.Potpuno dvostrano obavezujući su oni ugovori kod kojih odsamog zaključenja nužno nastaju uzajamna dugovanja i potraživanja. Idealan primjer ove vrste ugovora je kupoprodaja.

Nepotpuno dvostrano obavezujući su oni ugovori čijim zaključenjemnastaje samo jedno potraživanje i jedna obaveza, ali tokom trajanjaobaveznog odnosa može nastati obaveza i za drugu stranu(npr. Zaključenjem ugovora o ostavi uvijek nastaje depozitareva obavezada stvari čuva i da ih na deponentov zahtjev vrati, ali ako je u nekim slučajevima depozitar imao troškove za održavanjeili čuvanje ili je pretrpio štetu, onda će nastati deponentova obaveza za nadoknadu troškova i štete)

Negotia inter vivos(pravni poslovi među živima) su poslovičiji učinak nastupa za života stranke ili stranaka koje su ga poduzele.Negotia mortis causa(pravni poslovi ZA SLUČAJ SMRTI) su poslovi čijiučinak nastupa tek nakon smrti osobe koja ga je poduzela(testament).

Negotia onerosa(naplatni) su oni poslovi kod kojih se za činidbu traži ekvivalentna protučinidba (kupoprodaja, najam, zamjena)Negotia lucrativa(besplatni) su oni poslovi kod kojih se za činidbu ne traži i ne daje protučinidba(npr. Darovanje)

Kauzalni pravni poslovi su oni poslovi kod kojih je causa neposredno vidljiva iz samog posla( kupoprodaja, najam, zajam, posudba)Apstraktni pravni poslovi su oni poslovi kod kojih causa nije vidljiva iz samog posla(npr. Kod stipulacije dužnik se obavezuje izgovaranjem svečanih riječi , ali iz same forme nije vidljivo u koju svrhu)

Formalni pravni poslovi su poslovi koji moraju biti zaključeni u tačno određenoj formiNeformalni pravni poslovi su poslovi koji moraju biti sklopljeni u bilo kojoj formi , koju stranke izaberu.

Uvjet (condicio) je buduća i objektivno nepredvidiva okolnost o kojoj , po volji stranaka ovisi učinak pravnog posla. To je usputna odredba pravnog posla za čije nastupanje ili nenastupanje stranke vezuju početak ili prestanak učinka pravnog posla.

Pravni uvjeti su uvjeti kod kojih početak ili prestanak pravnog poslaovisi o nastupanju ili nenastupanju buduće i objektivno neizvjesne okolnosti. Bitne pretpostavke pravnog uvjeta su : budućnost i objektivna neizvjesnost.

Rok (dies) je budući izvjesni događaj o čijem nastupanju po volji stranaka ovisi početak ili prestanak učinka pravnog posla. Stranke mogu učinak pravnog posla ograničiti vremenom tako da učinak pravnog posla nastaje od određenog vremena ili traje do određenog vremena.

Namet (modus) je uzgredna odredba dodana besplatnim pravnim poslovima inter vivos i mortis causa kojom se onome koji stiče određenu stvar nameće određena dužnost. U klasičnom pravu namet je imao samo moralnu vrijednost, dok se u Justinijanovom pravu uveo kroz prisilna sredstva za izvršenje nameta.

Zastupanje u pravnim poslovima je sklapanje pravnog posla za drugoga. Zastupnik je osoba koja vlastitim očitovanjem volje sklapa pravni posao za drugog. Zastupanje može biti neposredno i posredno.

Neposredni zastupnik sklapa pravni posao vlastitimočitovanjem volje u ime i za račun zastupanog.Učinci pravnog posla sklopljeni preko zastupnika nastajuneposredno za zastupanog. To znači da neposredna osoba stiče prava i preuzima obaveze kao da je ona sama sklopila taj posao.

Posredni zastupnik sklapa pravni pozao u svoje ime, ali i za račun drugoga. Učinci nastupaju za zastupnika jer on stiče prava i preuzima obaveze o trećoj osobi , koja ne mora ni znati da je pravni posao sklopljen za račun zastupanog.

Naknada štete (reparatio damni; interesse)Ako dužnik svojom krivicom ne izvrši obećanu činidbu, obavezan je vjerovniku nadoknaditi štetu. Osobe koje su se nalazile u ugovornomodnosu i šteta koju vjerovnik pretrpi zbog neispunjenja obavezasu u u ugovornoj odgovornosti.

Šteta(damnum) je umanjenje nečije imovine i sprečavanjenjenog povećanja. Može biti materijalna i obična.

ProtupravnostDa bi došlo do obaveznog odnosa odgovornosti za štetu ,radnja kojom je šteta nanesena mora biti u suprotnosti sa pravnimpropisima. U nekim se slučajevima ne može postaviti odštetni zahtjev jer su nastupile činjenice koje su se isključile protupravnosti štetne radnje. Te su činjenice u rimskom pravu krajnja nužda i nužna odbrana.

Nužna odbrana(inculpata tutela) je radnja koju neko poduzima da bi od sebe ili od drugog odbio istodobni protupravni i neskrivljeni napad koji potiče od druge osobe. Štetna radnja je izvršena u granicama nužne odbrane i nema obilježja protupravnosti , jer je protupravno napadnuta osoba imala pravo odbiti napad silom, ako nije bila u mogućnosti obratiti se državnim organima za zaštitu.

Krajnja nuždaje situacija u kojoj učinitelj vrši štetnu radnju da bi od sebe ili od drugog otklonio istodobno neiskrivljenu opasnost, koja se na drugi način nije mogla ukloniti. Pri tome je bitno da je vrijednost spašenog dobra nerazmjerno veća od vrijednosti štete. Napad ne smije dolaziti od čovjeka, nego od okolnosti datih prirodom(životinje, elementarne sile)

Uzročna vezapostoji kada je dužnikovo djelovanje uzrok nastale štete. Uzročnost je veza između štetne radnje kao uzroka i štete kao posljedice. Uzročna veza može biti izravna i neizravna.

Krivnja je subjektivni (psihički) odnos počitinitelja prema štetnom uspjehu. Krivnja je jedan od najvažnijih instituta u pravu. Procjenjuje se prema određenim kriterijima, odnosno standardima ponašanja na tržištu.

Ugovorna kazna je ugovorom unaprijed određeni iznos novca ili druga imovinska korist koju se dužnik obavezuje predati vjerovniku, ako ne ispuni svoju obavezu ili zakasni s njenim ispunjenjem.

Jamstvoje ugovor kojim se treća osoba – jamac obavezuje prema vjerovniku da će ispuniti dužnikovu obavezu , ako ovaj to ne učini. Osnovne dijelovi jamstva su akcesornost , supsidijarnost i pravo na regres.

Prestanak obaveza(ipso iure) dijeli se na učinak obaveze koja je dovodila do prestanka obaveze po civilnom pravu(ipso iure) i na onu koja je imala osnovu u pretorskom pravu i koja je davala dužniku uložiti prigovor protiv vjerovnikovog zahtjeva kojim je isticao postojanje određenih činjenica koje mu daju pravo da ne izvrši činidbu iz postojeće obaveze.

Svečani način prestanka obaveza starog pravaRimski pravnici su isticali da ništa nije prirodnije nego ugasiti obavezu na način na koji je i nastala. Tako su obaveze koje su nastajale u formi per aes et libram, gašene uz iste formalnosti putem solutio per aes et libram, itd.

Solutio(ispunjenje)je redoviti način prestanka obaveze ipso iure. To je prestanak obaveznopravnog odnosa pravilnim i urednim ispunjenjem dužne činidbe.

Dokaz ispunjenjaDužnik je putem svjedoka ili upisom u knjige mogao dokazati da je ispunio obavezu, a od klasičnog se razdoblja uobičavalo da vjerovnik izda dužniku priznanicu o vraćenom dugu.

Novatio(obnova obaveze)je ugovor između vjerovnika i dužnika kojim se postojeća obaveza gasi i zamjenjuje novom, koja sadrži neki novi element(aliquid novi). Sklapanjem novacijskog ugovora stara se obaveza gasi zajedno sa akcesornim pravima(realnim i personalnim sredstvima osiguranja, kamatama).

Confusio(sjedinjenje) obaveza se gasi sjedinjenjem (confusio) , ako se potraživanje i dug steknu prema istoj osobi od iste osobe. Do sjedinjenja dolazi univerzalnom sukcesiojom(nasljedstvo, adrogacija, sklapanje manus braka)

Naknadna nemogućnost ispunjenjaobaveze koje glase na individualno određene stvari se gase ako dužna stvar propadne usljed slučaja. Ako je species( određena stvar) propala dužnikovom krivicom, ili je dužnik u zakašnjenju primarna dužnikova obaeza se zamjenjuje obavezom za nadoknadu štete.

Smrt(prestanak obaveze)ugovnorne obaveze se , u pravilu, ne gase smrću nego prelaze na nasljednike. Ugovorne obaveze su imovinske naravi zbog čega se i ne gase smrću. Smrću se gase samo ugovorne obaveze intuitu personae, tj. One obaveze koje su zaključene zbog individualnih osobina suugovaratelja.

Captitis deminutio(prestanak obaveze) svaka promjena ili gubitak statusa je povlačila odgovarajuću promjenu ili gubitak pravne i poslovne sposobnosti. Po rimskom shvatanju , ugovorne obaveze su vezane za pravnu sposobnost , a deliktni dugovi za fizičku osobu. Zbog toga su se ugovorne obaveze gasile zajedno sa gašenjem pravne sposobnosti , a deliktne obaveze je počinitelj nosio sve dok je živ , bez obzira na eventualne promjene statusa.

Compensatio(prijeboj)je način prestanka obaveze međusobnim obračunavanjem potraživanja koja postoje između dvije osobe. Prijeboj može biti potpun ako potraživanje i protupotraživanje glase na iste svote ili djelimično kada se manji dug ugasi i za toliko umanji veći dug, tako da se strani s većim potraživanjem plaća samo razlika.Potraživanja su morala biti uzajamna , dospjela , istorodna i likvidna. Kompenzacija je mogla biti ugašena između stanaka koje su uzajamno vjerovnik i dužnik.

Kontrakt(contractus) je obavezni ugovor iz kojeg po civilnom pravu nastaje obaveza. Termin „contractus“ , rimski su pravnici ograničili na područje obaveznog prava označavajući njime obavezni ugovor zaštićen po civilnom pravu. Ugovori koji se nisu odnosili na civilno pravo označavani su terminima „pactum“; „pactio“. Kontrakt je postojao samo ako je suglasnost volja izražena u određenoj formi i ako je postojala unaprijed predviđena tužba za zaštitu ugovornog odnosa.

Verbalni kontraktisu nastajali izgovaranjem propisanih svečanih riječi. Najvažniji verbalni kontrakt bio je stipulacija (stipulatio) koja je imala široku primjenu tokom čitave rimske pravne historije.

Nexum je kontrakt o zajmu zaključivan u formi per aes et libram uz izgovaranje svečanih riječi. Ukoliko ne bi vratio dug, dužnik je bio izložen mjerama, tzv. Osobne svrhe , što znači da ga je vjerovnik mogao prodati u ropstvo , ostaviti u svojoj kući da radom isplati dug ili usmrtiti. Zbog ovako teških posljedica nexum je zabranjen zakonom iz 326.g.p.n.e.. Time je ukinuto dugovinsko ropstvo i vjerovnici upućeni samo na dužnikovu imovinu.

Stipulatiostipulacija je jednostrano obavezujući formalistički apstraktni kontrakt stricti iuris koji je zaključivan svečanim pitanjem budućeg vjerovnika i neposrednim sukladnim odgovorom budućeg dužnika. Prvobitni oblik stipulacije zvao se sponsio i stranke su ga morale upotrijebiti. Vremenom su oblici stipulacije i njene formalnosti ublaženi , pa je od verbalnog postala literarni kontrakt, a zbog zloupotrebe vjernovnika Justinijanovo pravo je propisalo da vjerovnik uvijek mora dokazati postojanje pravne osnove ako je želio dobiti ono što je dužnik obećao. Tako je stipulacija od apstraktnog postala kauzalan pravni posao.

Literarni kontrakti(expensilatio , nomen transcriptium) je nastajao jednostranim upisom potraživanja u vjerovnikove poslovne knjige. Pisani dokumenti su formalni zahtjevi za nastanak ovog kontrakta, iako Rimsko pravo nije bilo sklono pisanoj formi ugovaranja , jer se radije koristilo stipulacijom. Poznavalo je samo jedan literarni kontrakt – expensilatio, a i on je već u razdoblju klasičnog prava nestao iz upotrebe. Kasnije, u razdoblju Justinijanovog prava su u Rimsko pravo prodrli chirogrpha i syngraphae , literarni kontrakti , koji su u grčkom pravu imali široku primjenu.

Expensilatio (nomen transscriptium)je kontrakt koji je nastajao upisom potraživanja u vjerovnikove poslovne knjig. Kontrakt je nastajao tek onda kada bi vjerovnik u svoju blagajničku knjigu upisao ime dužnika i iznos duga. Bez ovog' upisa kontrakt nije mogao nastati bez obzira što bi se stranke prethodno sporazumjele o svim elementima ugovora. Pisana forma je imala konstitutivno značenje.

Chirographa i syngraphae su literarni kontrakti kojima su se služili peregrini u istočnim provincijama Carstva. Chirographum je literarni kontrakt koji je nastajao sastavljanjem i potpisivanjem zadužnice od strane dužnika. Zadužnicu nije morao napisati dužnik, ali je morao potpisati i predati vjerovnikuSyngraphae je literarni kontrakt koji je nastajao tako što su zadužnicu sastavljali javni pisari ili bankari u prisustvu svjedoka , koji su također morali potpisati dokument.

Realni kontraktise zaključuju neformalnom predajom stvari (re contrahitur obligatio) u imovinu dužnika. Justinijanovo pravo poznaje četiri realna kontrakta kod kojih je obaveza nastajala neformalnom predajom stvari. To su : Zajam(mutuum); posudba(commodatum); ostava(depositum) i ručni zalog(pignus). Ovi kontrakti su priznati u klasičnom i postklasičnom pravu.

Fiducia je formalistički ugovor starog prava kojim se sticatelj(fiducijar) obavezivao prenositelju (finucijantu) da će mu vratiti stvar u vlasništvo po ispunjenju dogovorene svrhe. Fiducia se sklapala u staro vrijeme uvijek kada je neko htio dati stvar na posudbu, čuvanje ili zalog vjerovniku. Sve do pred kraj republike sticatelj se morao oslanjati na prenositeljevo poštenje i savjesnost, da će mu vratiti stvari. Fiducia je nepotpuno dvostrano obavezujući kontrakt.

Zajam(mutuum) je realni jednostrano obavezujući kontrakt stricti iuris koji je zaključivan tako što je jedna

stranka predavala u vlasništvo drugoj stranci određenu besplatnu sumu novca ili određenu količinu zamjenjivih stvari, čime je nastajala obaveza za onog koji uzima tu stvar da u određenom vremenskom roku jednaku količinu stvari iste vrste i kvalitete vrati. U najstarijoj formi zajam je zaključivan u formi nexuma.

Zaključenje mutuumaje nastajalo prostom predajom (traditio) stvari. Nisu bile potrebne nikakve posebne formalnosti jer se radilo o prijenosu vlasništva zamjenjivih stvari koje spadaju u res nec mancipi. Mogle su ga zaključiti sve osobe koje su imale poslovnu sposobnost. Bio je pristupačan i peregrinima.

Predmet mutuumasu bile zamjenjive stvari. Zajmoprimac nad pozajmljenim stvarima stiče prravo vlasništva.

Mutuum-općenito je realni kontrakt što znači da je obaveza iz zajma nastajala tek predajom zamjenjivih stvari u vlasništvo dužniku.Mutuum je strogi ugovor(negotium stricti iuris) što se tumači činjenicom da je stupio na mjesto starog formalističkog nexuma.Mutuum je jednostrano obavezujući kontrakt, čijim zaključenjem uvijek nastaje jedna obaveza – za dužnika.Mutuum je u pravilu besplatan ugovor što se objašnjava njegovim porijeklom iz prijateljske usluge.

Kamate (usurae) su naknada za korištenje tuđih zamjenjivih stvari, najčešće novca. Kamatna obaveza može nastati ugovorom ili neposredno na temelju zakona. Kamate su mogle biti po stricti iuris , gdje je ugovor morao biti zaključen u obliku stipulacije, a kamate su se štitile posebnom tužbom i u po negotia bonae fidei , gdje su se kamate mogle ugovoriti dodatnim paktom(pactum adiectum de usuris). Visina kamatne stope je bila propisivana Zakonikom XII ploča do Justinijana. Od razdoblja klasičnog prava zabranjeno je naplaćivanje kamata na dospjele i još neplaćene kamate.

Zaštita mutuuma Mutuum je dobio pravnu zaštitu koja se temeljila na ideji pravno neosnovanog obogaćenja. Budući da mutuum u početku nije bio smatran pravnim poslom pošlo se od toga da se u dužnikovoj imovini nalazi novac ili druge zamjenjive stvari bez pravne osnove. Zato su za zaštitu mutuuma iskorištene tužbe iz pravno neosnovanog obogaćenja.

Posudba(commodatum) je realni nepotpuno obavezujući kontrakt bonae fidei koji se zaključuje tako što jedna stranka predaje drugoj stranci nepotrošnu stvar na besplatnu upotrebu, čime nastaje posudnikova obaveza da vrati istu stvar nakon određenog vremena ili dogovorene upotrebe. Osnovni cilj posudbe je omogućiti posudnikovu besplatnu upotrebu stvari.

Zaštita posudbeKomodant(posuditelj) je imao na raspolaganju actio commodati directa , kojom je mogao zahtijevati vraćanje stvari sa svim priraštajima i plodovima kao i naknadu štete do koje je došlo uslijed propasti ili pogoršanja stvari. Komodatar(posudovnik) je mogao podići actio commodati contraria i ovom tužbom ostvariti svoja eventualna potraživanja prema komodantu.

Ostava(depositum) je realni nepotpuno dvostrano obavezujući kontrakt kojim jedna stranka(deponent) predaje pokretnu stvar drugoj stranci depozitaru, na besplatno čuvanje, čime nastaje depozitareva obaveza da čuva stvar i po isteku roka ili na dopnentov zahtjev vrati.

Depositum miserabile ili necessariumje ostava koja se zaključuje u posebno teškim okolnostima(ratne prilike; politički progoni, elementarne nepogode) To je ostava u nuždi, bez mogućnosti izbora povjerljive osobe. Ako bi depozitar odbio vratiti povjerene stvari bio bi osuđen na dvostruki iznos.

Depositum irregulare(neredoviti depozit)postoji kada su predmet ugovora o ostavi novac ili druge zamjenjive stvari (npr. Novac bankaru, žito vlasniku skladišta itd.) U ovom slulačaju je depozitar postajao vlasnik povjerenih stvari i smio ih je potrošiti. Morao je vratiti istu sumu novca , donosno jednaku količinu istovrsnih stvari. Odnos je sličan zajmu, samo što se depositum sklapa u deponentovom interesu.

Depositum in sequesterem(sequestratio) ili sudski depozit je ostava kod koje se stvar , oko koje se vodi vlasnički spor povjerava trećoj osobi(sekvestaru) do okončanja parnice. Sekvestar je obavezan predati stvar pobjedniku u sporu , na što ga se može prinuditi pomoću actio depositi sequestaria. Predmet ugovora su mogle biti i pokretne i nepokretne stvari.

Ugovor o zalogu je realni nepotpuno dvostrano obavezujući kontrakt bonae fidei koji nastaje tako što založni dužnik predaje u posjed založnom vjerovniku pokretnu ili nepokretnu stvar radi osiguranja isplate duga , a zalogoprimac se obavezuje vratiti istu stvar kada mu dug bude namiren.U stvarnopravnom pogledu založni vjerovnik stiče stvarno pravo nazvano ručnim zalogom(pignus)

Pignus mogu biti i pokretne i nepokretne stvari tj. Svaka stvar koja se može vratiti in specie. Utemeljen je na pravilu dobre vjere(bona fides). Zaključenjem ugovora uvijek nastaje obaveza zalogoprimca vratiti založenu stvar, kada mu dug bude namiren, a eventualno može nastati i zalagateljeva obaveza na nadoknadu štete i izdataka koje je pretrpio zalogoprimac.