VANJSKA POLITIKA: Pojam i razgraničenja

 Pokušaji određenja međunarodnih odnosa/međunarodne politike označeni su različitim teorijskim i metodičkim postavkama, školama i pravcima. Kao što je i uobičajeno za nedovoljno utemeljena područja ljudskoga znanja, nema univerzalno prihvaćenih određenja. Takvo stanje umnožava različitost određenja pojma vanjska politika i srodnih pojmova.

U teorijskoj šumi škola, pravaca i shvaćanja postoje i pokušaji konstruiranja i određivanja temeljnog pojma koji se odnosi na političko djelovanje države izvan njezinih granica, pa je po tomu vanjska politika "nastavak politike jedne države preko njezinih (nacionalnih) granica". Moguće drugo određenje glasi: "Vanjska politika je organizirana djelatnost organa države koji djeluju kao akteri vanjskopolitičkog odlučivanja i izvršitelji određenih odluka."

Problemi s definicijom vanjske politike

• Teškoće u definiranju samog pojma i uspostavi cjelovite teorije vanjske politike. Ona se, kako tvrdi Joseph Frankel, vjerojatno i ne može definirati i to “nikomu i nikad i neće poći za rukom”. Pa, ipak, i Frankel je ustvrdio da se VP sastoji od odluka i akcija koje u stanovitoj mjeri zadiru u odnose jedne zemlje s drugim zemljama;

• “Istraživačke i obavještajne organizacije, kako one inozemne, tako i domaće, pokušavaju vanjskoj politici pridati svojstva racionalnosti i dosljednosti, koje ona uopće nema. Doslovno nisam bio u stanju uvjeriti Francuze da ne postoji nešto takvo kao američka vanjska politika i da se serijom poteza koji su dali određeni rezultat možda nije planiralo postizanje upravo takvog rezultata.”

(Henry Kissinger, 1974.)

Radna definicija vanjske politike

Prof. Vukadinović pledira da istraživanje ili ozbiljan razgovor o VP ponudi barem radnu definiciju VP kao osnove razumijevanja daljnjeg izlaganja. Po njemu, dakle, VP je “organizirana aktivnost države kojom ona nastoji maksimalizirati svoje vrijednosti i interese u odnosu spram drugih država i ostalih subjekata koji djeluju u vanjskom okruženju”;

Niti ova definicija VP nije, pak, obuhvatila sve moguće aspekte VP, priznaje njen autor, primjerice karakteristtike VP kao plana, programa akcije ili određene percepcije aktera…

Središnji problemi istraživanja

Vanjska politika je vezana za MO, ona je njihov sastavni dio, ali i specifikum za sebe, pa treba imati izdvojeno mjesto prilikom proučavanja cjeline MO.

Jednako tako bi se moglo kazati i za izdvojenost iz cjeline MO i VP i segmenta zvanog teorija i praksa diplomacije;

1

Uži, tzv. nacionalni pristup vanjskoj politici kao disciplini podrazumijeva “opis određene djelatnosti države na vanjskopolitičkom planu”.

U širem smislu istraživanje VP se dijeli na:

a) proučavanje VP kao povijesti, i

b) proučavanje suvremene VP kako bi se ustanovile stanovite pravilnosti u njenom funkcioniranju …

Tipovi, modeli vanjske politike

Prvi tip je vanjska politika interesnoga maksimiranja , tj. ostvarenja nacionalnih interesa posredstvom moći, ponekad i na štetu drugih država. Ovaj model vanjske politike blizak je nekim realističkim shvaćanjima toga pojma.

Drugi tip vanjske politike je optimiranje nacionalnih interesa utemeljeno na "interesnom izjednačavanju i kompromisu". Ovaj tip mogao bi se izraziti jezikom teorije igara s tzv. nultim zbirom iliti rezultatom.

Pristupi teoriji vanjske politike

Mnoštvo pristupa teoriji vanjske politike (VP), najmanje četiri:

1) Sljedbenici tzv. konceptualnog modela tvrde da različite teorije imaju mogućnost objašnjavanja neke pojave i da one mogu biti prihvatljive u konstrukciji koja je izvedena iz istih podataka;

2) Drugi pristup teoriji VP utemeljen je na težnji da se prevlada relativizam u istraživanja i da se formuliraju opća, određena pravila;

3) Srednji put između ova dva pristupa podrazumijeva manju vjeru u mogućnost stvaranja opće teorije VP, pa zagovara stvaranje određene “taksonomije” i okvira određenih istraživanja;

4) Četvrti pristup vjeruje u mogućnost stvaranja teorije VP, a ipak se u osnovi koristi deskripcijom i eksplikacijom određene VP i razlikuje ideološko i analitičko shvatanje VP . I dok ideološki pristup polazi od sustava vrijednosti, pa razlikuje totaltarnu, liberalnu, agresivnu i miroljubivu VP, analitički pristup uzima različite determinante (povijesne, kulturološke, ekonomske, političke) kako bi stvorio koherentnu sliku VP jedne zemlje…

Determinante vanjske politike

Ne samo (neo)marksisitički pristup VP polazi od uvjerenja da postoji striktna povezanost i međuzavisnost unutrašnje i vanjske politike bilo koje države. I drugi pristupi, manje deterministički, ne niječu da svako unutarnje pitanje ima i vanjskopolitičku dimenziju, a svako važnije vanjsko pitanje može imati reprekusije i na unutarnjem planu;

2

Prema prof. Vukadinoviću, VP definira odnos države prema drugim državama, osobito susjednim, zatim stvara koncepciju širih međudržavnih odnosa i, na kraju, određuje pozicije države prema najvažnijim problemima u MO…

Izvanjski faktori i utjecaji

Izvanjski faktori i utjecaji na politiku jedne države:

- zastrašivanje ili suzbijanje

- suradnja ili promjena suradnje

- integracija ili dezintegracija.

Vanjski faktori koji djeluju unutar određene države:

-aktivnost različitih ekonomskih grupa

- nezadovoljne i otuđene društvene grupe

- organizirane mreže npr. obaviještajnog karaktera

Unutarnji faktori i utjecaji na VP

Pet Rosenauovih (James Rosenau) faktora ili varijabli unutrašnjeg utjecaja na vanjsku politiku:

- individualni faktori (kvalitet, talent i iskustvo onih koji odlučuju i sprovode VP);

- faktor uloge (primjerice pozicija šefa države);

- državni faktori (strukture koje ograničavaju ili proširuju dijapazon vanjskopolitičkog djelovanja);

- društvene promjene ( vrijednosti i stupanj jedinsta i razvoja jednog društva);

- sistemske varijable, koje zahvaćaju sva vanjska zbivanja koja utječu na odluke koje donose kreatori VP (geografske realnosti, stabilnost vlade, ideološki izazovi ) …

Tko je subjekt vanjske politike?

Subjekt vanjske politike je suverena država odnosno njezina vlada. U tom smislu vanjska politika je djelovanje vlade u međunarodnom okruženju, ili služimo li se komunikološkim nazivljem, vladino komuniciranje s međunarodnom okolinom, tj. drugim političkim sustavima. Zatim se vanjska politika može razumijeti kao "poduzimanje mjera jedne vlade nasuprot drugoj koja u svojoj ukupnosti konstruira uzorak odnosa".

Uzorak odnosa je obilan i moglo bi se reći raznolik. U uzorak ulaze međunarodni gospodarski, vojni, znanstveni, kulturni, i svakako najvažniji, odnosi koji pokrivaju i štite interese vlastita vanjskog i unutarnjeg suvereniteta. Međutim, taj uzorak može se proširiti i na

3

navladine udruge, moderno rečeno jezikom svjetskoga društva NGO, i prekodržavne sudionike, političke pokrete, prekonacionalne koncerne i kompanije itd.

Tko su sudionici vanjske politike?

Sudionici vanjske politike su svi oni koji sudjeluju u vanjsko -političkom odlučivanju i provođenju odluka. Ti sudionici su:

a) šef države, bez kojega se ne donose važne vanjskopolitičke odluke;

b) ministar vanjskih poslova, prva osoba na čelu vladina ministarstva vanjskih poslova koji sudjeluju u odlučivanju i ostvarenju odluka, ciljeva i strategijskih vanjskopolitičkih interesa;

c) parlament - zakonodavno tijelo koje potvrđuje strateške vanjskopolitičke odluke i preko svojega vanjskopolitičkog odbora komunicira u međunarodnoj zajednici;

d) diplomatička služba - komunicira s diplomacijama drugih zemalja i diplomatima akreditiranim u zemlji.

Sudionici vanjske politike ili procesa provođenja odluka u zavisnosti su od međunarodne politike i političkih procesa zavise od konstelacije odnosa i moraju se ponašati kao "umjetnici mogućega”

Akteri vanjske politike

Pod akterima VP se misli na privatna i javna lica, pojedinačne ili kolektivne osobe koje sudjeluju u procesu donošenja vanjsko-političkih odluka i u njihovoj realizaciji;

Broj subjekata koji stvarno odlučuje o VP je u svakom društvu relativno mali. Osnovni mehanizam odlučivanja je u svakom društvu skoro identičan: šef države je u pravilu najviši akter i autoritet u oblasti VP, a tu su i vlada (“kabinet”), dakle izvršna vlast, u kojoj je ministarstvo vanjskih poslova (MVP) najvažniji ali nije jedini izvršni organ koji se povremeno dotiče vanjskopolitičkih pitanja, tu su i ministarstvo financija, ministarstvo obrane i dr.

Uz izvšnu vlast VP se bave i zakonodavni organi (parlament i parlamentarni odbori i dr.)

MIP i Ministarstvo vanjskih poslova

Vanjsko-diplomatsku mrežu jedne suverene zemlje čine njeni unutarnji državni organi i organi nadležni za VP, u prvom redu ministarstvo vanjskih poslova i diplomatsko-konzularna predstavništva u svijetu;

MIP mora voditi ostrogo računa o odnosu utvrđene unutrašnje politike i politike na međunarodnom planu;

MIP učestvuje u kreiranju VP svoje zemlje i odgovaran je za njeno sprovođenje;

MIP ili “državni tajnik” je u pravilu politička figura, koji na raspolaganju ima stručni, profesionalni aparat i ogroman broj specijalista;

4

Ministarstvo vanjskih poslova ili nadleštvo za vanjsku politiku obavlja sve kontakte s diplomatsko-konzularnim misijama u svijetu, a svakodnevno kontaktira i sa stranim misijama akreditiranim u vlastitoj zemlji…

Diplomatska služba, dkp mreža i diplomatska misija

Diplomatska služba omogućava, dakle, redovito održavanje kontakata između subjekta MO – država i međunarodnih organizacija, i recimo regionalne organizacije kakva je EU;

Diplomatsko-konzularnu mrežu jedne zemlje čine u užem značenju samo dkp-a u inozemstvu, a u širem sve institucije koje se bave vanjskom politikom …

Diplomatska misija je službeno predstavništvo države šiljateljice u državi primateljici, odnosno pri međunarodnoj organizaciji/konferenciji.

Diplomatska misija može biti stalna ili privremena, kao i "ad hoc“, samo za jedan specifičan posao ili jednu zadaću.

Šef diplomatske misije

Na čelu svake diplomatske misije koja djeluje u inozemstvu je njen šef - ponajčešće ambasador, to jest veleposlanik (poklisar).

Njegovi su zadaci predstavljanje svoje države u zemlji prijema, kao i u diplomatskom koru, pregovaranje, te informiranje ustavnih organa u zemlji nadležnih za VP i to putem nadleštva za vanjsku politiku.

Šef misije je vrhunski menadžer u sprovođenju VP, a tek indirektno je njen sutvorac i kreator…

SHEMA procesa donošenja vanjskopolitičkih odluka

Svakoj donijetoj odluci i preduzetoj akciji, a oboje su sama suština VP, prethode različite faze:

◦ prikupljanje i vrednovanje informacija,

◦ specifikacija problema,

◦ postavljanje alternativnog rješenja,

◦ izbor pravca akcije,

◦ koordinacija različitih instanci odlučivanja u oblasti VP,

◦ realizacija izabrane alternative…

◦ Teorije vanjskopolitičkog odlučivanja

Proces donošenja vanjskopolitičkih odluka mnogi autori smatraju najvažnijim sadržajem VP. Stoga i ne čudi mnoštvo teorija o tomu, među kojima i:

5

◦ Teorija elita i grupa za pritisak

a) politička elita

b) elita tzv. grupnih interesa

- Teorija birokratskog procesa vanjske politike…

Tzv. nacionalni interes vanjske politike

U svom međunarodnom djelovanju jedna se država u pravilu rukovodi potrebom odgovaranja na zbivanja u svojem najbiližem i uopće u međunarodnom okruženju;

Država se pri tomu rukovodi i tzv. ambicijom ostvarenja nacionalnog interesa. Pod tim se misle i namjere i težnje koje određena zemlja nastoji realizirati putem djelovanja svojih vanjskopolitičkih aktera.

VP jedne zemlje je sastavljena od čitave skale interesa koji se nastoje realizirati u MO. Od načelnih i općih, vitalnih i primarnih, najznačajnijih kakvi su pitanja mira i sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti i nezavisnosti do konkretnih sekundarnih inetersa , primjerice ekonomskih, koji se mogu rješiti političkim sredstvima, u prvom redu pregovorima…

Hijerarhija ili piramida ciljeva

Hijerarhija iliti piramida ciljeva u oblasti VP: i dok primarne ciljeve javno mišljenje u pravilu bezpogovorno podržava, o skupini sekundarnih interesa vode se oprečne i široke diskusije …

Ciljevi VP bi se mogli podijeliti u tri velike skupine:

a) bitni ciljevi (oni za koje se spremno podnijeti najveće žrtve – obrana državnog teritorija ili ustavnog poretka, i tsl.);

b) ciljevi srednjeg ranga (država može povezati određene javne i privatne interese , ili, pak, postaviti određene ciljeve radi povišenje sopstvenog ugleda, sukobiti se s drugim državama, sve do teritorijalne ekspanzije…);

c) univerzalni dugoročni ciljevi (to su trajni i globalni ciljevi koje jedna država postavlja prema svim ostalim državama).

Ciljevi vanjske politike

Pri odlučivanju sudionici vanjske politike uvijek moraju imati neke ciljeve. Ciljevi su zamišljene slike neke budućnosti, projekcije i anticipacije vanjskopolitičkih interesa. Svaka racionalno strukturirana i na strategiji utemeljena vanjska politika ima nekakvu skalu ciljeva:

Bitni ciljevi su oni koji se odnose na političku egzistenciju svake države. To su unutrašnja ivanjska sigurnost i zaštita nacionalnog interesa;

Uz sigurnost teritorija u literaturi se među primarne ciljeve ubraja blagostanje, čija je zavisna vrijednost sigurnost kao uvjet mira i stabilnosti;

6

Zatim se govori o ciljevima srednjeg ranga, u slučaju postavljanja nekih zahtjeva od drugih država, dok se pod univerzalnim ciljevima podrazumijevaju oni koji u ostvarenju nisu strogo vezani uz neko zamišljeno vrijeme;

Modeli suradnje

U postavljanju ostvarenja ciljeva, a ciljevi su u politici interesi, može se govoriti o:

modelima suradnje, kada obje strane metodom sudjelovanja i dijaloga nastoje artikulirati neke interese;

modelima konflikta, kada jedna od strana sudionica vanjskopolitičkoga procesa pritiscima i silom uzrokuje konflikt i pri tomu drugu stranu tjera na konfliktno političko djelovanje;

modelima natjecanja, kada se obje strane po pravilima međunarodne politike natječu u realiziranju svojih interesa.

U oblikovanju i ostvarivanju vanjskopolitičkih ciljeva postoje ili utječu različiti, prije svega objektivni čimbenici, npr. nacionalna uloga države, javno mišljenje, vrednote, tradicije,

prošlost, povijest odnosa među različitim narodima i tsl.

Sredstva vanjskopolitičkog djelovanja

U ostvarivanju vanjskopolitičkih ciljeva jedne zemlje primjenjuju se različite vanjskopolitičke tehnike i instrumenti , što se sve zajedno naziva vanjskopolitičkim sredstvima.

Ona se, pak, dijele u četiri velike skupine:

◦ Politička sredstva;

◦ Ekonomska sredstva;

◦ Propagandna sredstva;

◦ Vojna sredstva.

Politička sredstva - Diplomacija

Po Vukadinoviću, diplomacija je tehnika državnog djelovanja usmjerena prema međusobnom komuniciranju vlada. Diplomacijom pojedina država drugim državama prenosi svoje ciljeve, koji se tijekom diplomatske akcije mogu redefinirati i dopuniti, zatim različite poruke, prijetnje ili ponude, kao i pozive za zajedničko djelovanje;

Diplomacija može biti izrazito sredstvo pritiska, sredstvo prilagođavanja drugih subjekata MO svojim ciljevima, kao i put uspostavljanja mostova sporazumijevanja i sredstvo postizanja međunarodnih sporazuma…

Ekonomska sredstva

7

Za razliku od političkih sredstava (diplomacije), kojim neposredno komuniciraju akteri i kreatori VP, upućujući određene poruke, ekonomska sredstva su usmjerena prema najširim slojevima stanovništva i njihovu će primjenu osjetiti svi, a ne samo kreatori VP;

Putom ekonomskih sredstva – nagrađivanjem - nastoji se utjecati na ponašanje kreatora VP (inozemna pomoć – pokloni, zajmovi, krediti za kupovinu određenih roba, pomoć u razvoju, korištenje trgovonskih sporazuma, et cetera), de facto utjecati na jednu državu;

Putem prisilnih ekonomskih sredstava – kažnjavanjem - nastoji se, pak, postići promjena VP određene zemlje (bojkot, embargo, prekid ekonomskih odnosa…)

Propagandna sredstva

Propaganda se može definirati kao svjesno djelovanje određenih grupa koje teže mijenjanju ponašanja i kontroliranju stavova drugih grupa pomoću komunikacijskih sredstava;

Propagandno djelovanje prema unutra i prema inozemstvu (prijateljskim i drugim zemljama);

Propagandna djelatnost kao stalan instrument državne politike…

Vojna sredstva

Rat je – po Clausewitzu – produženje politike uz uporabu drugih sredstva;

Različite faze uporabe sile u MO:

◦ diplomatsko miješanje u unutrašnje stvari jedne zemlje,

◦ provođenje niza operacija nelegalnog karaktera,

◦ gomilanje vojne sile u blizini granica određene zemlje (vježbe, manevri…),

◦ poticanje subverzije iznutra,

◦ vojna intervencija …

Vanjska politika Bosne i Hercegovine

Docent dr. Mile Lasić

• Ustav Bosne i Hercegovine

• Ustav Bosne i Hercegovine je ustvari samo jedan od ukupno 11 aneksa, i to Aneks 4 Daytonskog mirovnog sporazuma, preciznije rečeno Općeg okvirnog sporazuma za mir u B osni i Hercegovini, potpisanog u Parizu 14. prosinca 1995. godine.

• Ustavom BiH se naglašava da Bosna i Hercegovina nastavlja pravni kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine.

8

• Ustavom BiH je definirana podjela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, kao i političke strukture Bosne i Hercegovine.

• Ovaj ustav je zamijenio dotadašnji ustav Republike Bosne i Hercegovine, u kojem nisu definirane političke strukture, ali je i poništio dotadašnji ilegalni ustav Republike Srpske koji je priznavao nezavisnost Republike Srpske.

• Ustav se od svog donošenja do danas pokazao nefunkcionalnim, prije svega zbog svoje skupe administracije, ali i zbog podijeljenosti prema entitetskom i etničkom principu koji često onemogućava funkcionalnost institucija Bosne i Hercegovine.

• Jedan od uvjeta pristupanja Bosne i Hercegovine Europskoj Uniji je reforma Ustava do 2010., kojom bi se omogućio jeftiniji i funkcionalniji rad institucija.

• Predsjedništvo Bosne i Hercegovine

• Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sastoji se od tri člana, iz svakog konstituivnog naroda po jedan, koji se izmjenjuju na mjestu predsjedatelja Predsjedništva svakih 8 mjeseci po principu rotiranja , što je suglasno Izbornom zakonu Bosne i Hercegovine.

• Njih izravno bira narod u svakom od entiteta: Federacija bira predstavnika Bošnjaka i predstavnika Hrvata, a Republika Srpska bira predstavnika Srba. Članovi Predsjedništva biraju se neposredno u svakom entitetu, u skladu s izbornim zakonom koji donosi Parlamentarna skupština. Član predsjedništva s najviše glasova obično postaje prvi predsjedatelj. Mandat jednog saziva Predsjedništva BiH traje četiri godine.

• Predsjedništvo je ovlašteno za vođenje vanjske politike, imenovanje veleposlanika i drugih međunarodnih predstavnika, predstavljanje Bosne i Hercegovine u međunarodnim organizacijama i institucijama, vođenje pregovora za zaključenje međunarodnih ugovora i njihovu ratifikaciju, itd.

• Smjernice Predsjedništva BiH od 26. 03. 2003.

• Smjernice Predsjedništva BiH, od 26. ožujka 2003., pod imenom “Opći pravci i prioriteti za provođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine” smatraju se ključnim dokumentom, platformom BiH u odnosima sa svijetom.

• Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je ovim dokumentom definiralo, dakle, načela, pravce i prioritete vanjske politike Bosne i Hercegovine za srednjoročnu i dugoročnu periodu.

• I - Načela vanjske politike BiH, utvrđena u smjernicama Predsjedništva BiH

• U skladu sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine nadležno je za vođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine.

• Promocija, odbrana interesa i nastupanje u ime Bosne i Hercegovine u međunarodnim odnosima zasnivaju se na odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, zakonima, odlukama i stavovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Parlamenta Bosne i Hercegovine, Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine.

9

• Bosna i Hercegovina, suverena i međunarodno priznata država, sarađivaće u međunarodnim, odnosno bilateralnim, regionalnim i globalnim okvirima, a uređivat će ugovorene i odnose druge prirode sa svim državama i međunarodnim organizacijama na načelima koja su sadržana u Povelji UN-a, Završnom aktu iz Helsinkija i ostalim dokumentima Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi, te općeprihvaćenim principima međunarodnog prava.

• Vanjska politika Bosne i Hercegovine prema međunarodnim partnerima zasniva se na otvorenosti i ravnopravnosti, uzajamnom poštivanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta, principu miroljubive saradnje, uz uvažavanje obostranih interesa. U isto vrijeme, tokom obavljanja vanjskopolitičkih aktivnosti, Bosna i Hercegovina će djelovati u skladu sa obavezama koje proističu iz zaključenih i prihvaćenih sporazuma i drugih međunarodnih instrumenata te članstva u međunarodnim organizacijama i asocijacijama.

• Bosna i Hercegovina naglašava svoju opredijeljenost za prevazilaženje međudržavnih nesuglasica mirnim putem, uz poštovanje načela koja su sastavni dio međunarodnog prava. Uz to, Bosna i Hercegovina se zalaže za konstruktivan dijalog pri traženju rješenja za sva otvorena pitanja.

• Bosna i Hercegovina je opredijeljena za nastavljanje borbe protiv terorizma i organiziranog kriminala, u skladu sa rezolucijama Ujedinjenih naroda, u okviru Komiteta za borbu protiv terorizma Vijeća sigurnosti UN-a, i uz jačanje globalne saradnje na ovom polju.

• Bosna i Hercegovina, jedna od pet ravnopravnih država nasljednica, aktivno će učestvovati u sukcesiji bivše SFRJ i poštovati prava i obaveze koje proističu iz tog statusa.

• II - Prioriteti vanjske politike BIHbilateralne prirode

• Očuvanje i zaštita nezavisnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine u međunarodno priznatim granicama;

• Potpuna i dosljedna implementacija Općeg mirovnog sporazuma (OMS);

• Pristupanje Bosne i Hercegovine evroatlantskim integracionim procesima;

• Učešće Bosne i Hercegovine u multilateralnim aktivnostima, posebno u sklopu sistema Ujedinjenih naroda (UN), Vijeća Evrope, Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE), Organizacije islamske konferencije (OIC), i dr.;

• Promocija Bosne i Hercegovine kao partnera u međunarodnim ekonomskim odnosima i aktivnosti koje će omogućiti prijem Bosne i Hercegovine u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) i druge međunarodne organizacije i asocijacije.

• III - Osnovni pravci i aktivnosti vanjske politike BiHa) bilateralne prirode

• Unapređenje saradnje sa susjednim državama – Republikom Hrvatskom (RH) i Srbijom i Crnom Gorom, na osnovama zajedničkog interesa i načelima ravnopravnosti, uzajamnog

10

uvažavanja i poštivanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta, trajni je prioritet vanjske politike Bosne i Hercegovine;

• Bosna i Hercegovina će razvijati bilateralne odnose, posebno sa državama članicama Upravnog odbora Vijeća za provođenje mirovnog sporazuma, Sjedinjenim Američkim Državama, Ruskom Federacijom, Velikom Britanijom, Francuskom, Kinom i ostalim članicama Vijeća sigurnosti UN, državama članicama Evropske unije, državama u Regionu, državama članicama Organizacije islamske konferencije i ostalim državama koje doprinose obnavljanju i razvijanju Bosne i Hercegovine.

• U skladu sa interesima i realnim mogućnostima, Bosna i Hercegovina će se zauzeti za uspostavljanje diplomatskih odnosa sa državama sa kojima to nije postignuto, a unapređivaće bilateralne aktivnosti prema državama u regionima, gdje to dosad nije ostvareno;

• Neophodno je dalje unapređivanje reguliranja bilateralnih odnosa međudržavnim sporazumima od obostranog interesa, naročito u oblasti privrede i inozemnih ulaganja;

• Jedan od bitnih zadataka diplomacije Bosne i Hercegovine je promoviranje interesa i razvojnih mogućnosti bh. privrede na osnovama utvrđene strategije razvoja zemlje;

• Bosna i Hercegovina će na bilateralnom planu razvijati saradnju u oblasti nauke i tehnologije, kulture, obrazovanja i sporta, kao važnim pretpostavkama za uključivanje Bosne i Hercegovine u savremene svjetske tokove.

• b) multilateralne prirode

Položaj Bosne i Hercegovine u geostrateškom smislu uslovljava i prioritete njenog vanjskopolitičkog nastupanja, posebno multilateralne prirode. Strateški prioritet Bosne i Hercegovine je pojačani i sistemski iskorak u smjeru evropskih i transatlantskih integracija, s ciljem poboljšanja i institucionaliziranja međusobne saradnje. Dalje približavanje i institucionalizacija odnosa sa Evropskom unijom u skladu sa Procesom za stabilizaciju i pridruživanje od bitnog su značaja za Bosnu i Hercegovinu. Postizanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju EU, a potom i njegova potpuna primjena, treba da značajno doprinesu uključivanju BiH u evropske integracione tokove. Aktivnostima BiH u sistemu Ujedinjenih nacija i njenim specijaliziranim agencijama podsticaće se programi UN namijenjeni Bosni i Hercegovini.n Neophodno je intenzivirati aktivnosti za prijem Bosne i Hercegovine u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), što će otvoriti vrata za uključivanje u globalne trgovinske tokove. Sa Organizacijom za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE) i ubuduće će se aktivno raditi u ostvarivanju njenih osnovnih programskih načela. Posebno će biti naglašena neophodnost realizacije obaveza iz Sporazuma o regionalnoj saradnji (čl. II i V Aneksa 1-B Okvirnog mirovnog sporazuma – OMS) te kontinuirano aktivno učešće predstavnika Bosne i Hercegovine u pregovorima o regionalnom kontroliranju naoružanja (čl. V Aneksa 1-B OMS). Aktivnosti u odnosu na evroatlantske sigurnosne strukture, s krajnjim ciljem institucionaliziranja odnosa sa Sjevernoatlantskim vojnim savezom – NATO-om, biće prvenstveno usmjerene ka uključivanju Bosne i Hercegovine u program Partnerstvo za mir;

11

S ciljem daljeg razvijanja dobrih odnosa, postizanja trajne stabilnosti, sigurnosti i ekonomskog prosperiteta, posebna će pažnja biti usmjerena na aktivnosti u okviru regionalne i subregionalne saradnje. Imajući u vidu vitalne interese Bosne i Hercegovine, prvenstveno će se insistirati na konkretizaciji saradnje unutar Centralno-evropske inicijative (CEI), Procesa saradnje u Jugoistočnoj Evropi (SEECP) – posebno tokom perioda (2003/2004.g.) kada BiH predsjedava u okviru inicijative i organizacije Pakta za stabilnost u Jugoistočnoj Evropi, Inicijative za saradnju država Jugoistočne Evrope (SECI), Jadransko-jonskoj inicijativi, Dunavskom procesu saradnje (DCP), te drugim regionalnim i subregionalnim grupacijama;. Biće nastavljena saradnja sa državama članicama Organizacije islamske konferencije (OIC), posebno u okviru unapređenja privrednih odnosa. Biće nastavljena saradnja sa Pokretom nesvrstanih država, sa težnjom da Bosna i Hercegovina dobije status posmatrača. U skladu sa interesima i potrebama Bosne i Hercegovine sarađivaće se sa Organizacijom američkih država (OAS), Organizacijom afričkog jedinstva (OAU), Asocijacijom država Latinske Amerike (ALADI), Asocijacijom država Jugoistočne Azije (ASEAN) i drugima. Na osnovu ispoljenih interesa, Bosna i Hercegovina će učestvovati u realiziranju postojećih i postizanju novih međudržavnih sporazuma, s namjerom stvaranja povoljnije atmosfere za privrednu saradnju. Bit će osigurano i učešće u radu multinacionalnih foruma koji se bave ekonomskim razvojem i poboljšanjem privredne razmjene sa inozemstvom. Zaštita interesa državljana Bosne i Hercegovine u inozemstvu Poseban cilj vanjskopolitičkih aktivnosti Bosne i Hercegovine, prvensteveno bilateralnih, bit će zaštita interesa i pomoć bosanskohercegovačkim građanima koji borave u inozemstvu u ostvarivanja njihovih prava, te pomoć privrednim subjektima koji posluju na tržištima drugih država. S tim ciljem će se i ubuduće inicirati postizanje bilateralnih sporazuma u oblasti konzularne, radno-pravne i imovinske zaštite građana Bosne i Hercegovine u inozemstvu. Također će se učestvovati u pripremanju i prihvatanju konvencija i ostalih međunarodnih dokumenata; Pokrenuće se sve potrebne aktivnosti za liberalizaciju viznog režima za građane Bosne i Hercegovine.Kriza identiteta zemlje i njene vanjske politike Želio sam da već na naslovnici simbolično prikažem da je vanjska politika Bosne i Hercegovine u ozbiljnoj krizi identiteta, da se njome bavimo samo u šire zadanom kontekstu, da je smještamo u fusnotu kao usputnu djelatnost. Mislim da je dinamičnija vanjska politika BiH vođena u tri i pol ratne godine negoli kroz deset narednih. Tada je imala neku doktrinu i strategiju, radi pažnje svijeta koji je pred našim problemom uglavnom zatvarao oči. Nakon 1995. godine počinje gašenje: uslijed dogmatičnoga daytonskog realizma, kako mi se činilo prikladnim nazvati to stanje, ostala je bez forme i suštine, i više se odrađuje na dnevnoj osnovi nego što se ozbiljno priprema i vodi. Bilo bi pretjerano reći da naša vanjska politika danas ne postoji, ali ona strateški ne funkcionira prema zahtjevima novog vremena. Daytonski sporazum nametnuo nam je okvir iz kojeg je zasad nemoguće iskoračiti, pa se sve odvija po inerciji, bez prostora za političku hrabrost, te inventivnost. Sve se svelo na to da BiH navodno ima budućnost, zna se kako je njezina strategija članstvo u Evropskoj Uniji, bez suvišnog propitivanja. Bilježi se spor, ali svakodnevan napredak, zemlja je bremenita problemima, no koji nisu nerješivi, itd. ... Ali, BiH nema jasnu viziju …

Amer Kapetanović, autor knjige “Vanjska politika BiH između izazova i slabosti”, u intervju Feral Tribuneu, 11. kolovoza 2005.

12

• Shema donošenja odlukai glavni akteri vanjske politike

Prof. dr. Radovan Vukadinović

Docent dr. Mile Lasić

• Tzv. nacionalni interes vanjske politike

• U svom međunarodnom djelovanju jedna se država u pravilu rukovodi potrebom odgovaranja na zbivanja u svojem najbiližem i uopće u međunarodnom okruženju;

• Država se pri tomu rukovodi i tzv. ambicijom ostvarenja nacionalnog interesa. Pod tim se misle i namjere i težnje koje određena zemlja nastoji realizirati putem djelovanja svojih vanjskopolitičkih aktera.

• VP jedne zemlje je sastavljena od čitave skale interesa koji se nastoje realizirati u MO. Od načelnih i općih, vitalnih i primarnih, najznačajnijih kakvi su pitanja mira i sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti i nezavisnosti do konkretnih sekundarnih inetersa , primjerice ekonomskih, koji se mogu rješiti političkim sredstvima, u prvom redu pregovorima…

• Hijerarhija ili piramida ciljeva u oblasti vanjske politike

• Interesi u oblasti VP jedne zemlje mogu biti primarni i sekundarni;

• I dok primarne ciljeve javno mišljenje u pravilu bezpogovorno podržava, o skupini sekundarnih interesa vode se oprečne i široke diskusije;

• Ciljevi VP bi se mogli podijeliti u tri velike skupine:

a) bitni ciljevi (oni za koje se spremno podnijeti najveće žrtve – obrana državnog teritorija ili ustavnog poretka, i tsl.);

b) ciljevi srednjeg ranga (država može povezati određene javne i privatne interese , ili, pak, postaviti određene ciljeve radi povišenje sopstvenog ugleda, sukobiti se s drugim državama, sve do teritorijalne ekspanzije…);

c) univerzalni dugoročni ciljevi (to su trajni i globalni ciljevi koje jedna država postavlja prema svim ostalim državama).

• Sredstva vanjskopolitičkog djelovanja

• U ostvarivanju vanjskopolitičkih ciljeva jedne zemlje primjenjuju se različite vanjskopolitičke tehnike i instrumenti , što se sve zajedno naziva vanjskopolitičkim sredstvima.

• Ona se, pak, dijele u četiri velike skupine:

– Politička sredstva;

– Ekonomska sredstva;

13

– Propagandna sredstva;

– Vojna sredstva.

• Politička sredstva: diplomacija

• Prema prof. Vukadinoviću, diplomacija je tehnika državnog djelovanja usmjerena prema međusobnom komuniciranju vlada. Diplomacijom pojedina država drugim državama prenosi svoje ciljeve, koji se tijekom diplomatske akcije mogu redefinirati i dopuniti, zatim različite poruke, prijetnje ili ponude, kao i pozive za zajedničko djelovanje;

• Diplomacija može biti izrazito sredstvo pritiska, sredstvo prilagođavanja drugih subjekata MO svojim ciljevima, kao i put uspostavljanja mostova sporazumijevanja i sredstvo postizanja međunarodnih sporazuma…

• Ekonomska ili gospodarska sredstva

• Za razliku od političkih sredstava (diplomacije), kojim neposredno komuniciraju akteri i kreatori VP, upućujući određene poruke, ekonomska sredstva su usmjerena prema najširim slojevima stanovništva i njihovu će primjenu osjetiti svi, a ne samo kreatori VP;

• Putom ekonomskih sredstva – nagrađivanjem - nastoji se utjecati na ponašanje kreatora VP (inozemna pomoć – pokloni, zajmovi, krediti za kupovinu određenih roba, pomoć u razvoju, korištenje trgovonskih sporazuma, et cetera), de facto utjecati na jednu državu;

• Putem prisilnih ekonomskih sredstava – kažnjavanjem - nastoji se, pak, postići promjena VP određene zemlje ( bojkot, embargo, prekid ekonomskih odnosa…)

• Propagandna ili promidžbena sredstva

• Propaganda se može definirati kao svjesno djelovanje određenih grupa koje teže mijenjanju ponašanja i kontroliranju stavova drugih grupa pomoću komunikacijskih sredstava;

• Propagandno djelovanje prema unutra i prema inozemstvu (prijateljskim i drugim zemljama);

• Propagandna djelatnost kao stalan instrument državne politike…

• Vojna sredstva

• Rat je – po Clausewitzu – produženje politike uz uporabu drugih sredstva;

• Različite faze uporabe sile u MO:

– diplomatsko miješanje u unutrašnje stvari jedne zemlje,

– provođenje niza operacija nelegalnog karaktera,

– gomilanje vojne sile u blizini granica određene zemlje (vježbe, manevri…),

– poticanje subverzije iznutra,

– vojna intervencija …

14

• Teorije vanjskopolitičkog odlučivanja

• Proces donošenja vanjskopolitičkih odluka mnogi autori smatraju najvažnijim sadržajem VP. Stoga i ne čudi mnoštvo teorija o tomu, među kojima i:

– Teorija elita i grupa za pritisak

a) politička elita

b) elita tzv. grupnih interesa

- Teorija birokratskog procesa vanjske politike…

• SHEMA procesa donošenja vanjskopolitičkih odluka

• Svakoj donijetoj odluci i preduzetoj akciji, a oboje su sama suština VP, prethode različite faze:

• prikupljanje i vrednovanje informacija,

• specifikacija problema,

• postavljanje alternativnog rješenja,

• izbor pravca akcije,

• koordinacija različitih instanci odlučivanja u oblasti VP,

• realizacija izabrane alternative…

• Glavni akteri vanjske politike

• Pod akterima VP se misli na privatna i javna lica, pojedinačne ili kolektivne osobe koje sudjeluju u procesu donošenja vanjsko-političkih odluka i u njihovoj realizaciji;

• Broj subjekata koji stvarno odlučuje o VP je u svakom društvu, ipak, relativno mali. Osnovni mehanizam odlučivanja je u svakom društvu skoro identičan: šef države je u pravilu najviši akter i autoritet u oblasti VP, a tu su i vlada (“kabinet”), dakle izvršna vlast, u kojoj je ministarstvo vanjskih poslova (MIP) najvažniji ali nije jedini izvršni organ koji se brem povremeno dotiče vanjskopolitičkih pitanja, tu su i ministarstvo financija, ministarstvo obrane i dr.

• Uz izvšnu vlast VP se bave i zakonodavni organi (parlament i parlamentarni odbori i dr.)

• Povijesni razvoj institucije MVP-a

• Sve do 17. stoljeća odgovornost za diplomaciju bila je u rukama tzv. državnih tajnika. Tek 1626. godine, u Francuskoj u vrijeme Luja XIII, kardinal Richelieu osniva “ministarstvo vanjskih poslova”. Tek stoljeće kasnije postat će MVP – kao organiziraba služba – pravilo i u drugim velikim državama (Velika Britanija ga osniva 1782., a SAD 1789. godine);

15

• Glavni razlog osnivanja za stvaranje MVP-a , piše Geoff R. Beridge u njegovom važnom djelu “Diplomacija” , Politička misao, Zagreb, 2007. - bilo je, naravno, jačanje, informiranje, odašiljanje, financiranje i održavanje sigurnih i redovitih komunikacija s diplomatskim predstavnicima države u inozemstvu;

• Osim sa svojim diplomatama u inozemstvu svako MVP održava redovite odnose i s akreditiranim diplomatama u svojoj zemlji…

• MIP i Ministarstvo vanjskih poslova

• Vanjsko-diplomatsku mrežu jedne suverene zemlje čine njeni unutarnji državni organi i organi nadležni za VP, u prvom redu ministarstvo vanjskih poslova i diplomatsko-konzularna predstavništva u svijetu;

• MIP mora voditi ostrogo računa o odnosu utvrđene unutrašnje politike i politike na međunarodnom planu;

• MIP učestvuje u kreiranju VP svoje zemlje i odgovaran je za njeno sprovođenje;

• MIP ili “državni tajnik” je u pravilu politička figura, koji na raspolaganju ima stručni, profesionalni aparat i ogroman broj specijalista;

• Ministarstvo vanjskih poslova ili nadleštvo za vanjsku politiku obavlja sve kontakte s diplomatsko-konzularnim misijama u svijetu, a svakodnevno kontaktira i sa stranim misijama akreditiranim u vlastitoj zemlji…

• Diplomatska služba, dkp mreža i diplomatska misija

• Diplomatska služba omogućava, dakle, redovito održavanje kontakata između subjekta MO – država i međunarodnih organizacija, i recimo regionalne organizacije kakva je EU;

• Diplomatsko-konzularnu mrežu jedne zemlje čine u užem značenju samo dkp-a u inozemstvu, a u širem sve institucije koje se bave vanjskom politikom …

• Diplomatska misija je službeno predstavništvo države šiljateljice u državi primateljici, odnosno pri međunarodnoj organizaciji/konferenciji.

• Diplomatska misija može biti stalna ili privremena, kao i "ad hoc“, samo za jedan specifičan posao ili jednu zadaću.

• Šef diplomatske misije

• Na čelu svake diplomatske misije koja djeluje u inozemstvu je njen šef - ponajčešće ambasador, to jest veleposlanik (poklisar).

• Njegovi su zadaci predstavljanje svoje države u zemlji prijema, kao i u diplomatskom koru, pregovaranje, te informiranje ustavnih organa u zemlji nadležnih za VP i to putem nadleštva za vanjsku politiku.

• Šef misije je, dake, vrhunski menadžer u provođenju VP, a tek indirektno je njen sutvorac i kreator…

16