G o j k o P o l o v i n a

SJEĆANJA NA POČETNI PERIOD

NARODNOG USTANKA U LICI GODINE 1941g k

Nepomirljive suprotnosti početkom pete decenije našeg vijeka pri-morale su i »klajnpurgere« ličke varošice Gračaca da se opredijele »za«ili »protiv« fašizma, iako im je jedino odgovaralo načelo »kako vjetarpuše«. Ovog puta su »puhala« dva suprotna, pa je u njihovom sudaruoluja bila neizbježna. I ko je želio da preživi vihor, morao se opredijelitiza jačeg.

l Vezanje Jugoslavije za Trojni pakt našim »klajnpurgerima« izgledalojje kao vrhunac političke mudrosti. A kad su saznali za demonstracije ijobaranje vlade Cvetković-Maček, očajnički su uzdisali: »Ludost . . .| državno i nacionalno samoubojstvo . . .« — »Dobro je ovo« — dobacivali

su lokalni ustaški prvaci — jer će sada sile osovine shvatiti da se sa Srbimane može . . .« — »Neutralnosti nema . . . Svak se mora opredijeliti . . .« —govorili smo mi komunisti znajući političke stavove svakog sugrađanina.

Svima je bilo jasno da je početak rata tu, za koji dan. Mislilo sesamo kakav će mu biti kraj. Slučajno sam sreo nekadašnje lokalne vode

J?ivšjejOjjune, kao da ih je sudbina fatalno vezala: »Amerika i Engleskas nama, a na kraju biće i Rusi . . . Pobijedićemo . . .« — govorio jesu

Mile Stojsavljević Crni, više s izrazom želje nego vjere da će tako biti.»Nećemo izdržati . . . Jugoslaviju će slomiti . . .« — očajno je uzdahnuopop Miloš Mandić, uviđajući slom sopstvenih snova i nada. Te večeriodržali smo sastanak Sreskog komiteta KPH za Gračac i dogovorili seda, radi potpunijih i neposrednijih informacija, odem u Beograd. Vratiosam se s potvrdom općeg mišljenja da je rat neizbježan i da ostaje nasnazi stav KPJ da treba braniti zemlju od fašizma svim sredstvima.

Bombardovanje Beograda više je demoralisalo mještane nego što jeiznenadilo. Toga dana našli smo se u stanu Nikole Krajnovića radi dogo-vora. Zaključili smo da odmah odem u (jospić po proglase CK KPH ida se u OK KPH za Liku dogovorim o održavanju veza u toku rata.

771

50

.Oi

Umnožene proglase dao mi je Mile Počuča. Pošto nismo pretpostavljalibrzu kapitulaciju Jugoslavije, dogovorili smo se da veze održavamo kaoi do sada. Kako željeznički saobraćaj nije bio siguran, iskoristio samseljačka kola za prijevoz do Lovinca. Na putu za Lovinac iznad nasje više puta nisko kružio neprijateljski avion, izviđač. Kočijaš, inače Hrvatiz Lovinca, objasnio mi je mirnim i sigurnim tonom: »Ništa ne brinite...neće on pucati, jer zna čija je ovo cesta...« Sutradan, 8. aprila, voziome je iz Lovinca do Gračaca drugi seljak. I ovaj me je uvjeravao, kadje avion kružio iznad sela, da neće pucati ni bacati bombe. Kad sam gaupitao tko ga je o tome obavijestio — ustaše ili HSS — odgovorio mi je:»Poznam ja Vas ... Vi ste onaj kod advokata Paška ... komunista ...,pa ću Vam reći: i jedni i drugi..., ali ja vjerujem samo našima, Seljač-koj i Mačeku ... onima ništa ne virujem ...«

Osmog aprila uveče održali smo sastanak Sreskog ^omiteta, opetu stanu Nikole Krainovića. Bili su prisutni^Krajnović,_Ly>ovac_i_ja, apozvali smo i poručnika jbfakulića i Stevu_j.,oncara7clana KP. Iz iznijetih0^3^6^11)21 zaključili smodlfje stav dijela rukovodstva HSS premaodbrani od fašizma u stvari identičan sa stavom ustaša i može se svestina ovo: 1) Hrvati koji nisu mobilisani da se ne odazivaju na vojne pozive,a oni koji su već mobilisani da sabotiraju ili, ako mogu, da dezertiraju;2) okupatorska vojska neće napadati hrvatska sela i neće zarobljavatiHrvate: tko dokaže da je Hrvat, biće pušten kući; 3) dok rat traje,Hrvatska će ostati neutralna. U diskusiji je potvrđena vijest da su Hitleri Musolini na zahtjev Mačeka »zaearantovali« Hrvatima »neutralnost«: j . —y I. ™-—-* ~~*~-1 -~~*f~-~*f-^-*-~.^„~-:.-^.. -•. ~.^- *~|v .,- ~-~—~-™-°—-j •i da njegove pristalice to posebno ističu kao »mudru politiku«, jer bezobzira na to ko će na kraju pobijediti, »neutralni Hrvati biće s njim uprijateljstvu«. Slično njima i..^L.SQZj^t^_^rbi.,pnsii^^.r^iaa^jaa£o^čito neki_jrgovci_i„ Jvercerij jjriželjkivali,, su talijanske fašiste, jer su seodranije s njima povezali u Zadru. Prema tome, zaključili smo, za učešćeu obrani od fašizma među Hrvatima može se računati samo na komunistei svjesniji dio HSS, dok će dio rukovodećih ljudi iz HSS biti aktivanna strani napadača zajedno s ustašama. Pošto seljaci Srbi čine većinu sta-novništva, postoje povoljni uslovi za sprovođenje direktiva KP o odbranizemlje od fašističkih napadača. Zaključili smo da djelujemo u tom pravcu,koristeći se položajem Dušana Drakulića kao žandarmerijskog oficira.

Međutim, znaci rasula pojačano su se javljali od prvog dana faši-stičkog napada. Broj vojnika, rezervista »lutalica«, koji su »izgubili« ilinisu mogli »naći« svoju jedinicu, sve više se povećavao. 10. aprila Sreskonačelstvo i žandarmerijska stanica dobili su obavještenje od svojih pret-postavljenih da je proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Čim smosaznali za tu vijest, sastali smo se i kao Sreski komitet zaključili da orga-nizujemo otpor, uvjereni da Jugoslavenska vlada i vojska neće kapituli-rati, bar ne tako brzo. Sreskom načelniku Kovačiću saopćili smo da semora ponašati kao jugoslavenski službenik bez obzira na to što je većpreko telefona položio zakletvu na vjernost Paveliću._On_ie bjo^Hrvat,ali je jugoslavenski orijentisan ispreman da u tom~~šlucaju sarađuje

"s"nam£ : —.

772

I pored proglašenja NDH, još uvijek je postojala spremnost za borbu,pod uslovom da Jugoslavenska vlada i Jugoslavenska vojska ne kapituli-raju. 11. aprila u Gračacu protekao je u neizvjesnosti^ 12. aprila ujutrosakupio se na placu veći broj seljaka, pretežno Srba iz okolnih sela, adijelom i rezervista koji su slučajno naišli iz jedinica Jugoslavenske vojskeu rasulu. Sakupljenom narodu obratio se kraćim govorom Mile Stojsavlje-

-vi£CrnL član Izvršnog odbora SDS. Ne znajući pravo stanje, on je moraoda savjetuje samo hladnokrvnost i da apelira na slogu Srba i Hrvata.Nešto kasnije seljaci su zahtijevali da čuju i predstavnike KP, jer se

<,doznalo da smo mi naredili sreskom načelniku da mora ostati u službijKraljevine Jugoslavije. Kao sekretar Komiteta mogao sam da ponovimlisto što je rekao i predstavnik SDS, s tim što sam, pored apela za bratstvo

)*i jedinstvo Hrvata i Srba, pozvao narod da ni u kom slučaju, ma šta sedesilo, ne pušta oružje iz ruku.

Članovi Sreskog komiteta bili su stalno na okupu. Zaključili smo daje najvažnije uspostaviti i održavati vezu s 56. pješadijskim pukom uKninu, čiji je komandant pukovnik Nedeljković Brko^pokazivao odluč-nost i spremnost za borbu? Međutim, s"vi pokušaji da uspostavimo vezus njegovim štabom, ostali su bez uspjeha. Kuriri su se vraćali iz Kninas vijestima o općem rasulu. 12. aprila prije podne jedna grupa ustaša i»zaštitara«, seljaka izJLovmca_i okolnih sela, došla je naoružana u Gračacda uspostavi vlast NDH. Mi smo se nalazili u žandarmerijskoj stanici.Poručnik Drakulić je naredio da se na njih otvori vatra. Ustaše su pobjeglebez borbe, a mi smo uz pomoć seljaka iz okolnih sela, koji su nam sepridružili, uspostavili vlast u Gračacu uključujući i željezničku stanicu. Zakomandanta smo odredili Drakulića, naglasivši da time samo obnavljamojugoslavensku vlast i priključujemo se Jugoslavenskoj vojsci i vladi kojise još bore protiv agresora. Pošto su ustaše već držale vlast u Gospićui Zagrebu, zaključili smo da se povežemo i oslonimo na dio Jugoslavenskevojske za koji smo vjerovali da se još drži na području B. Grahova iDrvara. Nikoli Krajnoviću i Dušanu Drakuliću dali smo zadatak dadrže Gračac dok je moguće, a ja sam preko Bruvna i Mazina pošao zaL3£S.c_i_Srb_ da usput obavijestim članove KP i simpatizere da organi-zuju dobrovoljačke odrede za borbu protiv agresora i da uhvatim vezus Jugoslavenskom vojskom u Bosni.

U Bruvnu se našla veća grupa boraca spremnih za borbu, ali kakosu izgubili povjerenje u jugoslavensku vojnu komandu, izričito su zahtije-vali da komandant mora biti komunista, čovjek koji će uživati povje-renje Sovjetske Rusije. Iz Bruvna sam poslao patrolu s Đuranom Dauto-vićem na čelu da najprečim putem ide prema Grahovu i uspostavi vezusa 56. pješadijskim pukom, a ja sam nastavio put preko Mazina u Lapac.Stigavši na područje Donjeg Lapca, stigle su i vijesti o bjekstvu kraljai vlade i o kapitulaciji Jugoslavenske vojske. Sada mi je jedino ostalo dasavjetujem seljacima da skrivaju oružje i municiju. Pošto sam obaviorazgovore s članovima KP i simpatizerima na području Donjeg Lapca iSrba, vratio sam se u Gračac. Tamo je već bila talijanska vojska i, pod

773

njihovom zaštitom, ustaše. Drakulić i Krajnović su me upoznali o razvojudogađaja poslije mog odlaska. Analizirajući situaciju zaključili smo (sasvimnaivno i krajnje pogrešno) da Drakulić prihvati ponudu pretpostavljenogstarješine majora Sajdla iz Gospića da ostane i dalje na dužnosti, jersmo vjerovali da će nam tako moći više koristiti. Također smo zaključilida ja prijeđeni u ilegalnost, jer su me ustaše već tražile, a da_R,e.zjka Kraj^nnvić što prije otputuje u Zagreb i pokuša obnoviti veze s Markom Oreško-vićem Krntijom, odnosno s CK KPH. Prolazeći za Dobroselo gdje samse smjestio u šumi više sela, ostvario sam vezu preko partijske organizacijeu Bruvnu. Radi veće sigurnosti označio sam i rodbinske veze — porodicuMane Japundžića u Bruvnu i mojih roditelja u Dobroselu.

Ustaše su Drakulića brzo uhapsile, ali su ga na intervenciju nekihčlanova HSS i žena pohapšene grupe oficira, inače Hrvatica, Talijanipreuzeli i kao »zarobljene oficire« prebacili u Italiju. Rezika Krajnovićje svoj zadatak uspješno izvršila. Sastavši se u Zagrebu s Krntijom,izvijestila ga je o našim akcijama, pri čemu je on primijetio da je umjestopreuzimanja vlasti u Gračacu trebalo da posvetimo pažnju prikupljanjui skrivanju oružja. Primjedba je bila namjestu samo djelimično, jer smomi dio tog posla istovremeno svršili.

Inače Marko nam je stavio u zadatak da pod svaku cijenu usposta-vimo vezu s QK KPH ^a Liku^odjtiosno s Jakovom Blaževićem, sekre-tarom, da prikupljamo oružje i municiju, povezujemo simpatizere i sveone koji su protiv okupatora i domaćih izdajnika, s orijentacijom naskoru neposrednu oružanu borbu.

U pogledu uspostavljanja veze s OK KPH za Liku, odnosno sJakovom Blaževićem, nama je praktično bilo teže nego uspostavljanjeveze s CK KPH u Zagrebu, odnosno s Markom Krntijom. U gradiću kaošto je Gospić ustaše su lako kontrolirale svako lice koje dolazi sa strane.Zato smo zaključili da pokušamo uspostaviti JS£Zjij)rek£_Udbine.^ Poštonisam uspio da preko članova KP u Klapavicama uspostavim vezu sčlanovima KP na području Udbine, odlučio sam da to pokušam prekošvercera. Obratio sam se daljem rođaku svoje žene Mili Dautoviću, čijisu sinovi bili simpatizeri KP. Jedva sam uspio da ga nagovorim. A kadje pristao, završio je posao za dva dana. Poveo me je na livadu poredšume iznad sela Mutilića kod Udbine, pokazao mi mjesto gdje će doćičetiri čovjeka i udaljio se. Ubrzo, na moje iznenađenje, stigli su NedeljkpŽakula, advokat iz Gospića, član OK KPH za Liku, Dane Korać f StevanCveticanin-Čekljun, članovi Sreskog komiteta KPH za Udbinu, i__nn_

_ a - . ,Sastanak je protekao u drugarskom raspoloženju, punom optimizma,

koji je posebno unio Nedeljko Žakula izlaganjem stavova OK KPH zaLiku i CK KPH. Pritom se posebno zadržao na prikazu stanja na pod-ručju općine Korenica, koje je ocijenio kao izuzetno loše zbog slabostikoje su postojale, po njegovoj ocjeni, u organizacijama KP. Korać :Čekljun su govorili o stanju na području Udbine. I njihov je izvještajbio pun optimizma. Slično sam ih i ja obavijestio o stanju na područja

774

Donjeg Lapca i Gračaca. Konstatovali smo da ustaški teror postaje svakimdanom sve krvaviji, pa će i uslovi našeg rada biti teži. Složili smo se daje uspostavljanje veze s Jakovom preko Gospića praktično nemogućezbog ustaškog terora, ali da se to može učiniti preko sela u okolini Gospića.Taj zadatak je preuzeo 2akula, a i to da održava vezu s CK KPH uZagrebu i da, zajedno s Koraćem i Čekljunom, povezuje organizacije KPna području Udbine, Korenice i Donjeg Lapca. Pored sreza Gračac jasam dobio zadatak da djelujem u općini Srb i selima Dobroselo i Doljaneiz Donjolapačke općine.

2akula nas je obavijestio da je on od CK KPH dobio poseban.zadatak i ovlaštenje da kupuje oružje i municiju kojim bi raspolagao CKii da će za tu svrhu biti obezbijeđeno do 100.000 dinara. Oružje se u tosvrijeme stvarno moglo nabaviti na području sjeverne Dalmacije, a cijenajjedne puške sa 20—50 metaka kretala se od 1000 do 5000 dinara. Nabavke^su bile najlakše preko gračačkog sreza, pa je zaključeno da organizacijukupovine preuzmem ja, a Zakula da mi obezbijedi novac.

Složili smo se da veze organizujemo preko dviju linija: preko članovaKP i preko rodbine. Za vezu ukazao sam im na Milu Krtinića i DanuObradovića u Klapavicama, članove KP, a od rodbine Milu Dautovićau Klapavicama i porodicu svojih roditelja u Dobroselu. Za održavanjeveze s članovima KP u Klapavicama i s mojom rodbinom zadužili smoDanu Koraca.

Ocjenjujući izuzetno težak i nepovoljan položaj za rad OK KPHza Liku na području Gospića, ja sam predložio da na sektoru planinskihsela Brezovac—Zaklopac—Dabašnica pbezbijedim uslove za rad tehnikeOK, a ponudio sam da prijeđe OK KPH za Liku dok se na sektoru Gospićane poboljšaju uslovi. Zaključili smo da ja u tom smislu vršim pripreme,a Zakula da prijedlog iznese pred OK.

Od svih sastanaka u toku priprema za oružanu borbu ovaj sa Žaku-lom, Koraćem i Čekljunom bio je prožet s najviše optimizma, a ton jeprije svega davao Nedeljko Zakula. To je bio sastanak s konkretnimplanom u orijentaciji na formiranje vojnih i političkih organizacija poselima radi neposrednih priprema za početak oružane borbe. Istina, napočetak se može čekati čak i godinu dana, pa i više, ali pripreme trebavršiti kao da će borba početi sutra ...

Polazeći od shvatanja da je kao prvi tehnički uslov za početakoružane borbe nužno imati minimum oružja, najprije sam htio da riješimpitanje organizacije kupovine. Taj posao na području Gračaca povjeriosam Mili Dautoviću iz Klapavica, a za glavnog saradnika preporučiosam mu Milu Kesića iz Graba. Na području Lapca kupovinu je trebaloda organizuju braća Buzdum iz Gornje Suvaje. Namjerno sam izabraojvercerejer se kupovina mogla obaviti na području sjeverne DalmačTjeT"gdje su oni imali dobre veze. Smještaj tehnike, a eventualno i nekihčlanova OK KPH za Liku, namjeravao sam da povjerim Perici Piplicina Brezovcu, braći Bjeljugić-Rađenović pod Čemernicom i Milkanu Pet-roviću u Dabašnici. Kad sam o tom postigao prethodne dogovore, vratio

sam se prema Bruvnu i Klapavicama da se sastanem s Koraćem na Udbini,a preko njega sa Žakulom i da se dogovorimo o daljnjem radu premaodlukama OK KPH za Liku i CK KPH, za koje sam vjerovao da ihNedeljko Žakula već ima. Na tom putu, u šumi između Mazina i Bre-zovca, sreo me jedan seljak, koji me prepoznao, iako ja njega nisampoznavao, i saopćio mi da su komunisti sa Udbine Korać i Čekljun ionaj advokat što je bio s njima pobjegli na rad u Njemačku, a ustašekolju sve od reda. Da ustaše kolju sve od reda, to sam znao, ali nisamvjerovao da su Žakula, Korać i Čekljun pobjegli, naročito ne na rad uNjemačku. ^kt£&; ^W, 7 }

U Bruvnu sam slučajno nasao\Krajnovića. On mi je odmah saopćioda je čuo nešto o navodnom bjekstvu drugova sa Udbine. Reče mi da supobjegli, navodno, u Beograd ili u Njemačku, ali da on u to ne vjeruje!Nikola me je dalje obavijestio da je teror ustaša tako ozbiljan da se nion ni porodica neće moći održati u Gračacu. Također me izvijestio da jeRezika još jednom išla u Zagreb i sastala se s Markom Krntijom, kojije ponovio ranije poruke: priprema za neposrednu oružanu borbu, pri-kupljanje i skrivanje oružja i municije, organizacija boraca po selima izaseocima; da je posebno ljut na mene što sam učinio dva ozbiljna pro-pusta: prvo, što nisam uspostavio vezu s majorom Rašetom i još jednim^majorom koji se najaze negdje oko Lapca, a što mi je u prvoj poručTHaou zadatak i, drugog što nisam "uspostavio vezu s Jakovom. Uz te porukeMarko mi je kupio u Zagrebu i poslao po Reziki »gojzerice« da »ne ideslabih pluća još i bos po kršu ...«

Uzgred rečeno, na prvu Markovu poruku, još dok ustaška vlast uDonjem Lapcu nije praktično postojala, poslao sam svoga brata Nikolu,inače člana KP, da uspostavi vezu s majorom Boškom Rašetom i ugovorimi sastanak s njim. Međutim, Nikola nije uspio da vidi Rašetu, nego jepreko Peje Žunića i Rašetine majke saznao da je on iscrpljen i da će sejaviti čim se oporavi. Kasnije, negdje u drugoj polovici maja, poslao samMomčila Polovinu, člana KP iz Dobrosela, po istom zadatku. Taj rastommali i fizički slab ali hrabar i odvažan seljak bio je uporan, uspio jepreko rodbinskih veza da se sastane i razgovara s Boškom Rašetom. Vri-jedno je da po sjećanju citiram njegov izvještaj: » ... Bio sam s Boškom,ali to nije major nego 'strina'... E, sad mi je jasno zašto nam državapropade... Majorske i generalske epolete nisu nosili ljudi, nego krkeljavebabe kao što je Boško... Molim te, nemoj me više slati k njemu.. .Udaviću ga, ako ga još jednom onakvog vidim ...« Kad sam pokušao daga smirim, Momčilo mi je dodao: »Kad počnemo borbu, dovešću ti Boška,obuću mu suknju i opasati kecelju moje žene, pa ću njega postaviti da tibude kuvarica u štabu, a svoju ću ženu poslati mjesto njega na front dase bori...« U tu ocjenu nisam sasvim vjerovao, ali je to bio razlog daMarka nisam izvještavao o Rašeti niti sam nešto ozbiljnije preduzimao dauspostavim vezu s njim.

Iako nepotvrđena, vijest o nestanku Žakule i članova Komiteta saUdbine bila je za nas težak udarac. Zato sam odmah pošao u Klapavice.

776

I tamo sam čuo iste vijesti, ali još nisam vjerovao, već sam uputio naUdbinu članove KP Danu Obradovića i Milu Krtinića da to provjerepreko porodica Čekljuna i Koraca. Njih dvojica nisu uspjela da pronađuporodice, ali su preko svojih poznanika sigurno utvrdila da su Korać,Čekljun i Žakula nestali. Pošto smo se mi dogovorili da svaki prekidveza treba uporno provjeravati, ponovno sam se obratio Mili Dautovićui zamolio ga da mi preko »svojih ljudi« uspostavi vezu. »Pa, ti si lud« —odgovorio mi je Mile. »Ne znam onog advokata, ali Koraca i Čekljunaznam. Nema tu šta da se provjerava...« Jedva sam ga prekinuo u bujiciprosipanja vrlo loših riječi o obadvojici. Ipak je pristao da ode sa mnomna isto mjesto kod Mutilića. Tamo sam ga čekao nekoliko sati. Kada sevratio s dva meni nepoznata seljaka, objasnili su mi da su Korać, Žakulai Čekljun nestali, ali nisu htjeli ni da čuju da me dovedu u vezu s njihovimporodicama. Zapitao sam ih da li bi htjeli da mi pomognu da uspostavimvezu s Jakovom Blaževićem. Na to mi je Mile Dautović rekao: »Jakovadobro ne poznajemo. Ali znamo njegovog oca. Ljudeskara je to..., pošte-njačina i riječ mu je čvršća od čelika... Ako Jakov ima išta u sebi odsvog oca, on vrijedi... Samo, mi se bojimo da se Jakov, kao i ti, okružioovakvim kao što su Čekljun i Dane. Ne, ne možemo ... dosta smo se ovdjeopekli...« Jedan od one dvojice na to dodade: »Da ga pošaljemo k Sta-niši na Ljubovo?« Dautović je energično i to odbio.

Uvjeren da su ti ljudi postali nepovjerljivi, vratio sam se s Milom uKlapavice. Tu sam pokušao da ga nagovorim da preko njegovog zetaĐoke Orlovića uspostavim vezu u Srednjoj Gori s Radom Grkovićem.Ali, on je o Radi Grkoviću imao još lošije mišljenje nego o Čekljunu, pami je odbio pomoć. Pitao sam ga ko im je taj Staniša na Ljubovu i za-molio da me dovede u vezu s njim. I to je odbio, jer »ne želi izložitiopasnosti zeta i kćer«. (Kasnije mi je rekao da je to Staniša Opsenica).Umjesto toga ponudio mi je da ide sa mnom u Dalmaciju, gdje će mipreko svojih poznanika u Vodicama i Zatonu uspostaviti vezu s kim godželim, uključujući komuniste. Odbio sam ga jer u to nisam imao povjerenja.On mi je izjavio da će to učiniti kad god zaželim, ali poslije slučajana Udbini da ne želi da mi pomaže uspostavljati veze u Lici. Poslije tri--četiri dana ipak je pristao da mi objasni kako mogu preko Srednje Goredoći do sela oko Gospića, ali je kategorički odbio da mi da za vodičanekog od sinova. Pokušao sam sam i nakon dva dana uzaludnog lutanjavratfo sam se u Klapavice.

Nikad nisam uspio saznati stvarni razlog nestanka Žakule, Koracai Čekljuna. Nisam ubijeđen u to da je strah od ustaškog terora bio jediniili čak osnovni razlog. Ostala mi je u sjećanju jedna nejasnoća. Na rečenomsastanku, kad smo se već o svemu dogovorili, Žakula je, kao svoje ličnorazmišljanje, iznio ovo: Kapitulacijom i bjekstvom vlade i kralja »Ver-sajska Jugoslavija« je konačno likvidirana kao država. Sada jedino moguda se formiraju samostalne države Hrvatska, Srbija, Makedonija, Slovenija,a možda i Bosna i Crna Gora... Samim tim nema više osnova da postoji

777

KP J, pa će ona biti rasformirana, a partije tih država postaće samo-stalne i ravnopravne članice Kominterne ...

Iako je to iznosio kao svoja lična razmišljanja, stekao sam utisak daŽakula iznosi nečije mišljenje, koje možda on lično ne usvaja i želi davidi kako ću ja na to reagirati. Štaviše, učinilo mi se da su Žakula, Koraći Čekljun o tome prethodno i detaljnije razgovarali, da su o svemu znaliviše nego ja, jer su me nekako gledali ispitivački i pitali šta o tome mislim.Odgovorio sam da ću prihvatiti sve što riješi CK KP J, Kominterna i Sta-ljin, a unaprijed ne mogu ništa reći. Razgovor o toj temi nekako je pre-ćutno prekinut. U ono vrijeme mi se činilo, a i danas mi se čini, da jenestanak Žakule, Koraca i Čekljuna imao nekakve veze s tom idejom olikvidaciji versajske Jugoslavije i o rasformiranju KPJ. Od učesnikasastanka kod Mutilića ostao sam sam i izvršio svoje zadatke. Korać iČekljun vratili su se iz Njemačke na kraju 1941. godine i uključili se uNOP. Nedeljko Žakula po dolasku u Beograd odmah se uključio u NOP i,koliko mi je poznato, poginuo 1942. godine vršeći dužnost politkomesaraI šumadijskog odreda. Sin Dane Koraca, koji je tih dana pobjegao u Beo-grad, također se vratio početkom 1942. i kasnije junački poginuo nadužnosti politkomesara bataljona.

Prema izjavi ličnih prijatelja Nedeljka Žakule, Micana Drakulića iBogdana Markovića Nedeljko im je rekao da je otišao iz Like jer nijemogao uspostaviti vezu s Jakovom Blaževićem u Lici ni s Vladom Baka-rićem u Zagrebu. Međutim, iako je bio s njima blizak prijatelj, on imopće nije spomenuo sastanak kod Mutilića ni moju ponudu da članovimaOK obezbijedim boravak na sektoru srezova Gračac i Donji Lapac.Ništa im nije rekao o rasformiranju KPJ. Po tvrđenju Drakulića i Mar-kovića Žakula je stigao u Beograd krajem juna 1941. godine, krajnje ra-zočaran i demoralisan.

Iz tih događaja zaključio sam da izvjesno vrijeme moramo raditi bezveze s OK KPH za Liku, pa i bez veze s CK KPH, jer sam obaviješten daće Krajnović s porodicom pobjeći iz Gračaca u Žegar. Konsultovao sampojedinačno članove KP i neke simpatizere u Klapavicama, Bruvnu i Ma-zinu. Svuda sam nailazio na povećanje straha pred ustaškim terorom, aline i na demoralizaciju. U selima je bilo oružja, a vjerovalo se da ga imaviše nego što je stvarno bilo. Znalo se da mi u ime KPJ pripremamoustanak, a narod je bezuslpvno vjerovao da iza'onoS'^sio'pnprema. KPJstoji Sovjetski Savez i KomiMernarKeštanaK ŽakuIeT KbfaćaT'CeKljunavise je negativno utjecalo na članove KP nego na ostale seljake, koji su toocijenili kao individualni postupak pojedinaca.

S obzirom na konkretne uslove na sektoru južne Like osnovni obliknaše aktivnosti bio je povezivanje seljačkih masa koje su se samoinicijativnogrupirale po selima i zaseocima fltvarale s^p^ve'n^^b^lEe'sai^oHBrane^1

okviru sela ili po~žEjegovima. Međutim, ukoTflčo je ustaškTteroF Bio većii suroviji, utoliko su se seljačke mase samoinicijativno sve više zatvaraleu manje, odvojene grupe sklanjajući se u zabačene zaseoke ili u šumu. Tajproces samoinicijativnog grupisanja u srpskim selima počeo je kapitulacijom

778

Jugoslavije i dolaskom ustaške vlasti. U toku aprila i maja još su kodznatne većine seljaka postojale iluzije o postojanju neke državne zako-nitosti, pa su vjerovali da ih ustaše neće dirati ako nemaju nekog povodaili zakonskog osnova. Dolazak komuniste, naročito ako je to kakav po-znatiji funkcioner, bio je dovoljan osnov i povod da ustaše ubiju do-maćina s cijelom porodicom i da unište cjelokupnu imovinu. Kad jeustaški teror krajem maja i početkom juna uzimao šire razmjere, kad supočeli pokrštavati i preseljavati čitave porodice i sela, odvoditi ljudemasovno »na rad u Njemačku«, u stvari ubijati i bacati u jame, narodje sve više shvatao da je stavljen van zakona, i mi smo komunisti posta-jali postepeno rado primani gosti, najprije tajno, a od sredine juna ijavno po zbjegovima, pa i po selima.

Od početka, a naročito od sredine juna 1941. godine mi smo nasektoru Gračaca i Donjeg Lapca radili mnogo slobodnije nego u aprilui maju. Obilazili smo sela i zaseoke, a naročito zbjegove u šumama, gdje suse krili najprije ljudi sposobni za borbu, zatim pojedine porodice, pa nakraju, tj. od Hitlerovog napada na SSSR, i čitava sela. Po prirodnoj idruštyenohisto_rijskoj zakonitosti jamoodbrane_i samoodržanja seljaci su

i to vojnet v - r T * ™ - V T " 1 —*—&"* '.— i-» *. -i civilne, jer su i jedne i drude služile bđbVani života. Samo ovakve samo-

inicijativne organizacije imale su izrazitu tendenciju zatvaranja u okvirumanjih grupa vezanih rodbinskim vezama ili životom zaseoka, a nikadnisu prelazile okvire jednog sela. Organizatorska uloga komunista i ostalihaktivista sastojala se baš u tome što su oni te samoinicijativne oblike po-vezivali međusobno u veće organizacione cjeline, što su im davali izrazitijeoblike borbenih, vojničkih organizacija, čime su podizali duh i moral kodnarodnih masa. Historijski su pogrešna tvrđenja nekih učesnika da supojedinci, makar to bili i komunisti, svuda amorfnoj seljačkoj masi na-metali organizacione oblike, imenovali vodnike, komandire, pa i koman-dante, da su komandovali narodnim masama po svojim koncepcijamai po svojoj inicijativi. Na sektoru južne Like, koliko je meni poznato,takvo nametanje organizacije, komandovanje bilo je nemoguće. Ali, s dru-ge strane, isto toliko je pogrešno i historijski netačno da je narodni usta-nak, bar kod nas u južnom dijelu Like, počeo isključivo kao stihijski,neorganizirani pokret masa, kao stihijska pobuna protiv ustaškihzločina.

Osnovu naših borbenih ustaničkih snaga i naše organizacije činila jenarodna samoinicijativa u borbi za samoodbranu i samoodržanje, ali tamogdje je toj samoinicijativi samoorganizacije i samoodbrane nedostajalasvjesna djelatnost organiziranih članova Kompanije i njenih simpatizera,historijski su neosporne činjenice da su narodne mase, zbijene i zatvoreneu svoja sela, zaseoke, pa i zbjegove, postajale plijen ustaških zvjerskihpokolja i paljenja. Stihija je,svuda prosto gurala mase pod nož koljačima,što potvrđuje masovan dola'zak seljaka na ustaški saziv u Srbu ili u Lič-kom Petrovom Selu, masovni odlazak mladića iz Mazina »na regrutaciju«u Gračac i slično. U stvari to je bilo stihijsko padanje u ruke ubica ko-

779

Ijača. Nasuprot tome, gdje je i ukoliko je rastao utjecaj organizacija Kom-panije, narodna samoinicijativa dobivala je organizovan oblik oružanenarodne samoodbrane sposobne da se pretvori, da preraste u narodniustanak. Suština naše uloge bila je u tome što smo samoniklu narodnu ini-cijativu svjesno pretvarali u povezanu, planski zamišljenu organizacijuna širem području svojeg djelovanja i što smo svojom pripadnošću kaočlanovi i simpatizeri KPJ taj samoinicijativni narodni pokret uključivaliu općejugoslavenski pokret svih naroda Jugoslavije protiv okupatora i do-maćih izdajnika. Već krajem juna 1941. godine mi smo u svakom selujužne Like imali formirane vojne jedinice politički orijentisane na pripre-mu za neposrednu oružanu borbu. U te naše formacije u početku su ulazilinajsvjesniji seljaci, a u toku jula prihvatio ih je narod kao svoju, narodnuvojsku. Možemo sigurno reći da početkom jula 1941. godine u južnomdijelu Like nije bilo nikoga ko nije znao da Kompanija priprema neposred-nu oružanu borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika. Samo, apsurdnobi bilo kad bi neko zamišljao da je ta naša organizacija bila ili mogla bitineka čvrsta vojna organizacija koja djeluje po svim pravilima vojne stra-tegije i taktike, opremljena odgovarajućim naoružanjem. Ne, to je bio po-seban oblik narodne vojne organizacije naoružane narodnim oružjem,tj. onim što je ko imao ...

Pošto smo se krajem juna uvjerili da trenutno neko vrijeme ne mo-žemo uspostaviti vezu s OK KP za Liku, dogovorili smo se da centar aktiv-nosti i veza za područje Gračaca privremeno bude partijska organizacija uBruvnu*. a za područje Donjeg Lapca partijska organizacija u Dobroselu.Kurirske veze između te dvije organizacije održavali su član TCP DavidGuteša iz Bruvna i Vojin Polovina iz Dobrosela. Za održavanje veza skomunistima vanpartijcima na području, Srba^ prije svega Vojom i Du-šanom Mileusnićem, odredili smo člana KP Nikolu Polovinu, koji jekoristeći se rodbinskim vezama i ličnim poznanstvima već od dana kapi-tulacije bio zadužen da održava veze s aktivistima na području općineSrb. Naše veze s organizacijama KP na području Donjeg Lapca bile supraktično sasvim prekinute, pa smo za njihovo uspostavljanje odrediličlana KP Momčila Polovinu, koji je imao bliske rodbinske veze u Gor-njem i Donjem Lapcu. Preko svojih rođaka braće Karan u GornjemLapcu Momčilo je uspio da uspostavi veze sa seljacima u Oraovcu i prekonjih je dostavio poruku Peji Žuniću, sekretaru Sreskog komiteta KP zaLapac, ali od Komiteta nismo dobili odgovor.

Na području bivše općine Srb nismo imali organizaciju KP, ali smoimali vrlo aktivnih komunista i simpatizera, koji su odmah poslije kapi-

tulacije Jugoslavije prihvatili naše partijske poruke da se sačuva što višeoružja kod naroda i da se odmah počne s pripremama, s orijentacijom zaneposrednu oružanu borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika. Međutim aktivistima bili su najaktivniji i imali najviše utjecaja među seljacimaVojislav Mileusnić i Milan Tankosić. S grupom omladinaca, koji su tamodošli iz Zednika kod Subotice, Vojislav je i pored nedovoljno redovnihveza s nama razvijao samoinicijativnu aktivnost. Oni su uspjeli da uspo-

780

stave za ondašnje uslove solidne organizacije u svim selima i zaseocimaopćine Srb izuzev sela Brotinja i Zaklopac, a dijelom i sela Donja Suvaja,gdje je naš utjecaj bio slabiji. Grupa aktivista u Srbu, u kojoj su se poredbraće Mileusnić isticali omladinci Đoko Jovanić, Danić Damjanović, MilanSijan, Desnica, Žeželj i drugi, razvila je osobito živu i uspješnu aktivnostkrajem juna i u toku jula.

Poslije Hetlerovog napada na SSSR ustaše su pojačale svoj teror izvjerskim pokoljemsrpskog naroda u Suvaji,jOsredcima i Bubnju l, 2. i 3^^l^sf^^i^^"s^^fMSiyy!Si«^L^e pnpremTza oružanu Borbu.' Od togavranena cjelđEupno stanovništvo sreza Donji Lapac, uključujući i Hr-vate iz Boričevca, razumije se — izdvojeno od nas, počelo je da živi pozbjegovima u šumi. U selu Osredci Vojislav i Dušan Mileusnić naišli su naustašku zasjedu i obojica zarobljena. Dušan je uspio odmah da pobjegne,dok je Vojslav uspio da pobjegne sa strijeljanja. On je bio živi svjedokubijanja ljudi za koje su ustaše tvrdile da ih odvode u Njemačku na rad.

Pošto smo uspostavili veze među najvećim dijelom stanovništva napodručju kotara Donji Lapac sredinom jula, ponovo sam otišao u Kla-pavice radi pokušaja uspostavljanja veza s organizacijama KP na pod-ručju Udbine. I pošto nije bilo uspjeha, odmah sam se vratio u Bruvno.Poručili smo Krajnoviću da se iz Zegara odmah vrati u Bruvno, dogo-vorili se o ubrzanju priprema za početak oružane borbe i održavanjuveze između Bruvna i Dobrosela, pa sam se bez zadržavanja vratio uDobroselo, gdje sam očekivao dolazak Dušana Mileusnića radi dogovora

lo određivanju početka oružane borbe i uspostavljanja veza s aktivistimana području Drvara. 24. jula iz Srba s Nikolom Polovinom su stigli uDobroselo Dušan Mileusnić i Đoko Jovanić. Tako smo se nakon neuspjelihuzajamnih pokušaja najzad sastali ipak na vrijeme.

Pošto smo se uzajamno upoznali o dosadašnjem radu, Mileusnić,Jovanić i ja zaključili smo da odmah krenemo preko Srba u Drvar nasastanak s odgovornim drugovima radi utvrđivanja dana početka oružaneborbe. Prema našoj tadašnjoj ocjeni za nas nije bilo dileme da li ustanaktreba odmah početi, da li smo ovlašteni za to ili treba da čekamo odlukeviših foruma. Smatrali smo da su se ispunili uslovi pod kojim smo imaliovlašćenje, koje nam je prenio Marko Krntija, da možemo početi oružanuborbu da bismo zaštitili narod od pokolja i uništenja. Akciju moramopovezati neposredno s akcijom drugova iz B. Grahova i Drvara, čijusmo snagu čak i precjenjivali. Inače, koliko se sada mogu sjetiti, svojimodlukama i stavovima nismo, bar što se mene tiče, pridavali nikakavposeban historijski značaj. Jednostavno smo bili uvjereni da savjesnoobavljamo dužnosti članova KP, koje su u to vrijeme na isti ili sličannačin obavljali svi ostali članovi KP prema konkretnim uslovima u kojimasu djelovali.

Na tom sastanku u Dobroselu učestvovali su: Dušan Mileusnić, ĐokoJovanić, Nikola Polovina i ja. Članovima KP u Dobroselu stavili smou dužnost da naše stavove i zaključke prenesu po zbjegovima na područjuopćina Donji Lapac, Mazin i Bruvno, a Dušan, Đoko i ja krenuli smo

781

za Srb. UJ^adjurljaj smo stigli 25. jula. Tu smo Milana Sijana upoznalisa svojim dogovorom i zaključcima i uključili ga u dalje razgovore iodlučivanje. Upoznavši drugove s ovlašćenjem koje mi je u ime OK KPHza Liku dao Nedeljko Žakula, dogovorili smo se da odmah formiramoćeliju KPJ. To je istovremeno i prva ćelija na području općine Srb. Unju su ušli Milan Sijan, nepovezani kandidat KP, Đoko Jovanić, nepove-zani član KP, i Dušan Mileusnić. Nas četvorica smo još jednom razmotrilai dopunila svoje ocjene i zaključke sa sastanka u Dobroselu, pa smo zaklju-čili: da Dušan i ja odemo prema Drvaru radi utvrđivanja dana početkaoružane borbe; Đoko da se vrati u Suvaju i Neteku radi dovršenja pri-prema za početak borbe, a Milan Sijan da u neposrednoj blizini svogasela likvidira neke sumnjive ljude.

25. jula poslije podne ili 26. ujutro u Nadurljaj je stigao Bićo Kesićiz Gračaca. Poznavao sam njegovog oca Milu, ali njega nisam. On jerekao da traži mene. I da bismo utvrdili njegov identitet, Milan Sijan jepozvao Vuju Surlu, seljaka iz Glogova, koji se tu nalazio kod nekih svojihrođaka. Vuju sam dobro poznavao kao poštena čovjeka i simpatizeraKP. Pošto je rekao da poznaje Biću i garantuje da je pošten čovjek, komese mogu povjeriti ozbiljni zadaci, mi smo odmah Biću upoznali sa svojimzaključcima i odlukama. Kao sekretar Sreskog komiteta KP za Gračacdao sam mu pismenu poruku za članove KP da hitno izvrše mobilizacijusvih snaga i da se pripreme za neposredan početak oružane borbe. Bićoje s tim uputstvima odmah krenuo prema Gračacu. Mislim da je u istomsmjeru i s istim porukama odmah krenuo i Vujo Surla.

Na putu prema Drvaru Dušan i ja, ne znajući dobro put, dosta smolutali u šumi između Kunovca i Zavlake i tek predvečer smo stigli uZavlaku. Tu smo našli Voju Mileusnića, koji nas je obavijestio da je uDrvaru donijeta odluka da ustanak počne sutra —_ 27. jula. To nisam"odmah vjerovao jer nikog nisam poznavao" odlianovT KP š područja

„ -, Drvara i B. Grahova. U zoru 27. jula Dušana i mene probudili su nekiJJ .Ori seljaci koji su se između sebe objašnjavali: jedni su tvrdili da je ustanak

već počeo u Drvaru, a drugi da to nije sigurno. Ubrzo je stigao i VojaMileusnić, koji je, čini mi se, cijele te noći bio budan. Saopćio nam je dase iz pravca Drvara čuju detonacije bomba, pa čak paljba iz pušaka imitraljeza i da on smatra da su vijesti koje je dobio o početku oružaneborbe tačne. Otišao je ponovo u izviđanje, a ubrzo poslije toga već smoi mi u Zavlači čuli detonacije iz pravca Drvara. Dušan i Đoko, premaorijentaciji koju su imali od svog prvog sastanka s drugovima iz Drvara,obavijestili su nas da bi dan ustanka trebalo da bude 2. augusta, što seimalo naknadno utvrditi, pa smo Dušan i ja sada raspravljali o tome štada radimo: da li da idemo provjeriti ili da i mi otpočnemo borbu. Poštosu se ^detonacije iz pravca Drvara sve više pojačavale, zaključili smo:moguće je da su neki događaji prisilili drugove da početak pomjere;ili je neprijatelj^ otkrio pripreme, pa je početak nametnuo svojim napadom.U svakom slučaju zaključili smo da su detonacije po jačini i trajanju

782

siguran znak da se vode ozbiljne borbe i da za nas u tome momentu nemadrugog izlaza nego odmah i bezuslovno otpočeti oružanu borbu.

Kada smo,,poslije raspravljanja, izašli pred kuću, već se bila skupilaoveća grupa: desetak boraca pod oružjem i nešto više žena, djece i sta-raca. Borci su ćutali u iščekivanju odluke, a žene i starci su se još prepirali:treba li rušiti prugu, a to znači oružani ustanak, ili ne... Dušan je nekimborcima, pošto ih je lično poznavao, objasnio da se borba mora odmahotpočeti. I oni su otišli prema pruzi u pravcu Knina. Toga momenta prišaomi je pod »punom ratnom spremom« i u žandarmerijskoj uniformi TovoBursać, pozdravio vojnički i rekao: »Druže komandante, odlazim naizvršenje ratnog zadatka.« Otišao je žurno prema pruzi, dovikujući: »Koće sa mnom, on nek' ide za mnom...« I dok su borci gotovo trčećimkorakom odlazili, žene, babe, starci i djeca su zamuknuli, prateći ihzačuđenim pogledom. Jedna baba, sjedeći na travi, uzela je dva kamenai počela da udara jedan o drugi kunući Jovu Bursaća: »O Jovice, naopakoti bilo.. . Zbog tebe će naše kuće pogorjeti i narod izginutiiii...« Na toje jedan starac, muž joj ili rođak, lakše udari nogom u slabine i reče:»Ćuti, bog te ubio... Tu je komandant...« Baba baci kamen i uplašenome pogleda. Praveći se da ništa nisam primijetio, naredio sam da se odmahraziđu svojim kućama i pripreme hranu za borce, a u slučaju opasnostida se sa stokom i djecom povuku što dublje u šumu... Uto je naišao iVoja Mileusnić grdeći nas šta toliko oklijevamo...

Eto, tako je počelo. Za nas, bar kako sam ja vidio u tom momentu,nije bilo ničeg naročitog, ničeg dramatičnog, a najmanje romantičnog.Sve je to bilo samo ono što smo smatrali da u tom momentu jedinomožemo i moramo činiti, a posebnu hrabrost nam je ulijevala činjenicašto smo u svakom selu i zaseoku imali priličan broj naoružanih boraca.Iako je tačno da »u rukama Mandušića Vuka svaka puška biće ubojita«,bez jednog minimuma oružja ipak se ne ide u borbu, a mi smo taj mini-mum imali.. .

Pošto smo priznali opravdanost Vojine kritike zbog oklijevanja injega upozorili da se toliko ne nervira, sva trojica smo se složila da Vojaostane na tom sektoru, da što prije uspostavi vezu i dobije potpunijeinformacije o događajima u Drvaru i okolini i da rukovodi akcijama napruzi prema Kninu, a Dušan i ja da odmah krenemo prema Srbu, kamoje energični Voja već poslao potrebna obavještenja. Također smo se dogo-vorili da umnožimo proglas narodu o nužnosti ustanka, koji je Vojaranije pripremio, a ja da izdam naredbu štaba o početku i pravcimanaših akcija. Ako se dobro sjećam, proglas narodu što ga je napisaoVojo sadržavao je prije svega poziv na borbu protiv podlog i podmuklogokupatora i njegovih krvavih slugu ustaša, zagovarajući slogu i bratstvoSrba i Hrvata. U naredbi koju sam napisao i potpisao punim imenom,koliko se sjećam, bilo je ovo:

1) Jedinice (mislim da smo ih nazvali odredi) Qsredci? Srb i Netekamoraju odmah uspostaviti vezu i sarađivati s odredima susjednih bosan-skih sela: B. Osredci, Cvjetnić i BeglucL da oslobode Srb, a potom da

783

nastupaju prema D. Lapcu i pored Une prema Marin Brodu i KulenVakufu. Također da odmah uspostave vezu s~o3reHima sela Suvaja,Brotinja, Zaklopac, Dobroselo i Doljani, koji treba da djeluju prema D.Lapcu i K. Vakufu.

2) Odredi Kunovca, Kupirova i Dabašnice da zaposjednu Srbskiklanac i hitno uspostave vezu s odredima Velike Popine, Otrića i~člrugihsela u srezu Gračac.

3) Odredi Zavlake, Kaldrme, Dugopolja i Tiškovca da u saradnjis odredima iz susjednih bosanskih sela, za koje smo prema ranijim dogo-vorima drugova na tom sektoru pretpostavljali da su već u pokretu, darazaraju uskotračnu prugu i da vrše napade prema Kninu. ;

Pored određivanja pravaca napada i djelovanja u naredbu smo unijeli {i ove odredbe: |

a) Oružanim odredima narodne vojske .dužni su pomagati svi stanov-nici područja na kome se vojska nalazi'T svaka jedinica ima pravo idužnost da protiv svakog ko se suprotstavi ili odbije da izvrši naređenje,upotrijebi sila.

b) Za izdajnike, špijune i druge petokolonaše odmah formirati prijekivojni ratni sud koji ima pravo da izriče i odmah izvršava sve vrste kazni,uključujući i smrtnu.

Da ne bi bilo zabune u pogledu naredaba koje izdaje Štab gerilskih_odreda, stavili smo napomenu da će do daljnjeg svaka naredba Itabanositi štambilj Osnovne škole Osredci, pošto momentalno drugog nemamo.

Koliko se sjećam, naredba je napisana pisaćom mašinom u 6 primje-raka, od kojih je jedan upućen Peji Žuniću, drugi Dušanu Munidžabiza partijske organizacije na području Gračaca, a ostali jedinicama napodručju Srba. Pošto smo seljacima u Zavlači dali uputstva šta da radeu pozadini, prije svega u obezbjeđenju ishrane boraca i prihvatanju ranje-nika, Dušan i ja krenuli smo prema Srbu, naglasivši da nam se obavje-štenja šalju u Kunovac.

U Kunovcu smo umnožili u nekoliko primjeraka proglas narodu ipo posebnim kuririma poslali Peji Žuniću za D. Lapac i Dušanu Muni-džabi za Gračac. Zatim smo pošli na^ Srbski Klanac, gdje su borci većzauzeli položaj očekujući nailazak neprijatelja. Tamo su mi priveli kaozarobljenika lugara Polnara (ili Poldnara), Hrvata iz okoline Perušića,koga su ustaše silom natjerale da kao lugar vrši izviđanja na sektoruSrba. Iz njegove izjave zaključio sam da nije bio ustaša. Rekao mi je daima 7 ili 9 djece, ne sjećam se tačno, i da je zbog njih morao izvršavatinaređenje. U tom momentu naišao je kamion s oružnicima. Bez iskustvau postavljanju zasjeda i napadu na neprijatelja otvorili smo vatru dostanespretno. Vozač kamiona je odmah poginuo, a oružnici su se razbježalipo šumi. Ubrzo su svi pohvatani i s njihovim vođom, jugoslavenskimžandarmerijskim poručnikom, a sada oružničkim natporučniiQm~MlčolomBačićem, dovedeni u Srb, gdje sam ih saslušao

784

Poručnik Bačić je izjavio da su poslani da utvrde ko je srušio mostovena cesti Srb—D. Lapac na Uni u Suvaji i na potoku Joševici, pohapsekrivce i sprovedu u Gospić. Dalje je izjavio da ga je kod Gračaca sreoTučo Rukavina i naredio mu da odmah čim prođe Veliku Popinu, počneubijati sve na sto naiđe, bez obzira na pol i godine starosti. Bačić mi jedao približno tačne podatke o jačini ustaških, domobranskih i talijanskihsnaga na sektoru Gračac—Gospić. Znao je i za pokolj naroda u Suvaji,Osredcima i Bubnju koji su izvršile ustaše. Po njegovoj izjavi neko jetada otvorio vatru iz pušaka na ustaše, koji su poslije paljenja i ubijanjau Suvaji pošli za ostatkom naroda koji je bježao prema šumi i raniodvojicu ustaša, od kojih je jedan navodno kasnije umro.

Pri saslušanju malo sam se iznenadio kad se ispostavilo da se poručnikBačić i Pajica Omčikus dobro poznaju, prema njihovim izjavama, jošod prije rata. Posumnjao sam tada da možda ne postoje neke veze izmeđunjih dvojice, ali sam ipak odredio Pajicu Omčikusa da organizuje njihovosprovođenje do Štaba u Drvaru (već smo imali izvještaj da je Drvaroslobođen).

28. jula prije podne na Srbski Klanac stigli su Bićo Kesić i DušanMumdTaba, krojački radnik, član KP iz Potkokirne kod Gračaca. Pošto sunas izvijestili o stanju kod Gračaca, upoznali smo ih sa svojim odlukamai uspjesima u Srbu, pa smo im dali usmeno i pismeno potrebna ovlašćenjai uputstva da mogu u ime našeg štaba, koji smo nazvali, Štab gerilskihodreda za Srb, i okolicu, izdavati naredbe za neposrednu oružanu borbu.

Pošto smo uspjeli da ustanak proširimo na područja općina D. Lapac,Zrmanja, Gračac, Bruvno i Mazin, 30. ili 31. jula riješili smo da sjedišteŠtaba premjestimo u Brezovac i već tada mu izmijenili naziv u Štabgerilskih odreda za D. Lapac i okolicu.

Još 27. jula poslije podne izdali smo posebno naređenje i apelovalina narod.iborcedase poštede nekoliko hrvat-skih po7o3ica~Ivezic. koje su, s uFupno 30 članova", Tivjele u selu Bro-tinja, općina Srb. Na žalost, već odmah po dolasku Štaba u Brezovacdobili smo izvještaj da je grupa naših boraca, čija imena nikad nisam uspiosaznati, i pored naše naredbe izvršila napad na Iveziće. Odmah samnaredio istragu i dobio sam izvještaj da su neki članovi porodica Ivezićpokušali da daju otpor kad su na njih naišli nepoznati naši borci i da jetom prilikom poginulo 5 ili 6 odraslih, dok su ostali jednim dijelom zatra-žili da idu u K. Vakuf, a drugi da se privremeno sklone kod svojihpoznanika Srba, što im je, navodno, bilo dozvoljeno. Da bi njihov izvje-štaj bio ubjedljiviji, neki borci iz Suvaje, čijih se imena ne sjećam, tomprilikom doveli su jednu ženu iz porodice Ivezića, koja je potvrdilatačnost njihovih izvještaja. Za one uslove taj izvještaj mi je izgledaovjerojatan, a mislim da je jednim dijelom bio i tačan, bar za onih prvih5 do 6 dana. Međutim, i ovakva verzija o tragediji porodica Ivezić zanas je bilo ozbiljno upozorenje na opasnost od krvave osvete naših boracanad nedužnim dijelom hrvatskog naroda u Boričevcu. To utoliko višeukoliko su od porodica Ivezić svega dva člana prisustvovala ubijanju

50 ZBORNIK 3 785

naroda i paljenju kuća u Suvaji 1. jula, a za jednog se od njih tvrdilo daje učestvovao u ubijanju članova jedne srpske porodice u zaseoku Joševicikod Suvaje. Opasnost od osvete u Boričevcu bila je to veća što se znalo'da je jedna grupa seljaka ustaša iz Boričevca pod rukovodstvom GrčePavičića i njegove žene Marice učestvovala u zvjerskom ubijanju srpskihporodica u susjednom srpskom selu Bubanj i da je izvjestan znatniji brojHrvata iz Boričevca učestvovao u pljačkanju imovine u okolnim srpskimselima, dok je narod bio izbjegao u šumu ispred ustaša.

Tek padom K. Vakufa 6. septembra saznao sam da nitko od članovaporodica Ivezić nije uspio da pobjegne u K. Vakuf, ali nikad nisam uspioutvrditi kako su i od koga stradali. Po svemu sudeći bili su tragičnažrtva osvete preživjelih članova i rodbine srpskih porodica koje su ustašepobili 1. jula u susjednom selu Suvaji i 2. jula na Osredcima. Koliko mije poznato, tragediju su preživjele svega dvije djevojke, koje su spasilinjihovi vjerenici — Srbi, dok su ostali, oko 28 članova porodica Ivezić,izginuli...

Neosporno je tačno da su za borbu sposobni članovi porodica Ivezićimali oružje koje su dobili od ustaša. Međutim, bez obzira na to kolikosu bile tačne tvrdnje boraca, koje sam u povodu tragedije porodica Ivezićsaslušavao, da su Ivezići davali otpor našim borcima, kad su naišli unjihov zaselak, za nas je ta tragedija bila opomena i upozoreniejria opasnostod divlje osvete u „kojoj su zrtYe~~neduzni Jljutlj^ žene l ojeca, pa smo

^>dmah poH cijenu najveon~tesk~oca pređuzimali mjere da se taj slučajne ponovi. I on se nigdje na području Hrvatske nije više ponovio u tokuNOB.

Poslije prvih uspješnih borbi protiv ustaša u Srbskom Klancu, Dobro-selu i Doljanima i poslije tragičnog udesa hrvatskih porodica Ivezić uBrotinji pred nas se postavio vrlo težak vojno-politički problem: kakolikvidirati ustaško uporište u selu Boričevac? jedino selo naseljeno isklju-čivo Hrvatima na području sreza D. Lapac. U selu su držali vlast ustaškizločinci Grco Pavičić, trgovac, i njegova žena Marica, kći Pajcova Zdu-nića, također ustaše iz Lovinca. Marica i Grco pridobili su nekolikoseljaka iz Boričevca, koji su s ustašama iz drugih krajeva Like i iz KulenVakufa učestvovali u ubijanju naroda i paljenju kuća u Suvaji, Osredcimai Bubnju. Izvjestan broj seljaka, žena i muškaraca iz Boričevca učestvo-vao je u pljački napuštene imovine odbjeglih Srba u susjednim selima.Sve je to bilo dovoljno da stvori nepomirljive odnose Srba iz okolnihsela prema hrvatskom stanovništvu u Boričevcu. Na osnovi tih činjenicazaključili smo: ako stanovništvo ne pobjegne prije nego mi uđemo uBoričevac, i pored svih mjera koje ćemo preduzeti neće biti moguće sprije-čiti osvetu nad nedužnim seljacima, ženama i djecom. Stoga smo namjerno,iako svjesni da je oklijevanje smrt ustanka, odgodili napad na Boričevacsa 30. ili 31. jula na 2. augusta, uvjereni da ćemo do tog vremena uspjetinagovoriti narod da bježi prema Bihaću.

Naš štab je već 30. jula poslao Katu Dukić, Hrvaticu udatu zaSrbina u Doljanima, da obavijesti narod da bježi prije našeg napada.

786

Uspjevši uspostaviti vezu s porodicama Markovinović iz Boričevca, Kataim je prenijela poruku Štaba s mojim potpisom i moju usmenu poruku,jer su me i lično poznavali. Kata se vratila s porukom da se niko ne smijeusuditi da pokaže pismo našeg štaba ni moje poruke, jer bi toga Grco iMarica odmah ubili i uništili mu porodicu. I pored takvog straha vijest0 dolasku Kate Dukić probila se među stanovništvo Boričevca, koje jepraktično živjelo u zbjegovima iznad sela u šumi Lisac, dok su se nanjegovoj drugoj strani također nalazili zbjegovi dijela srpskog stanovni-štva iz Dobrosela.

Ponovo smo 31. jula poslali poruku stanovništvu u Boričevcu poNikoli Polovini iz Dobrosela, jer je on bio neposredni susjed porodicamaMarkovinović. On nas je po povratku obavijestio da od 1. augusta uvečeu Boričevcu neće biti neboračkog stanovništva; ostaće samo domobrani1 ustaše. Tek kad smo primili to obavještenje, izdali smo naredbu za napadna Boričevac za 2. augusta ujutro. Međutim, ustaše su pobjegle zajednos narodom, dok su se manje domobranske snage pred našim napadompovukle gotovo bez otpora.

Ulaskom u Boričevac pred nama se pojavio novi problem. Ustašesu, izgleda, tek u posljednjem momentu dozvolile narodu da napustiBoričevac, pa je u kućama ostao gotovo sav namještaj i drugi predmeti.Štaviše, ostale su znatne količine pokućstva, odijela i poljoprivrednogalata, koje su ustaše opljačkale iz susjednih srpskih sela. Trgovačke radnjebile su također pune razne robe, najvećim dijelom opljačkane iz radnjapobijenih trgovaca Srba iz Lapca i okoline. Stoga je razumljivo da jemasa žena i neboračkog stanovništva okolnih srpskih sela s razlogompošla za nama u Boričevac da potraže nešto od svoje imovine. Mnogisu zaista ponešto i našli. Uzimajući svoje, mnogi su uzimali i tuđe. Nastaloje opće razvlačenje. Mnogi čije su porodice i rodbina pobijeni došli suu kuće onih koje su vidjeli da su ubijali i palili u Suvaji, Osredcima iBubnju, pa je želja za osvetom postala neobuzdana, nesavladiva. Počeloje paljenje, aU ne samo ustaških kuća nego i ostalih. Za nepun sat Boričevacje bio u plamenu ...

Užasan je doživljaj biti komandant onima koji pale, razvlače, tražesvoje i pljačkaju tuđe, komandant pobujenih, ustaničkih srpskih masa,koje u opustjelom hrvatskom selu traže i nalaze svoju košulju, pokrivač,sjekiru, cipele, lonac. Eto, sada kad smo počeli oružanu borbu za oslobo-đenje od okupatora, a za bratstvo i jedinstvo Srba i Hrvata, te srpskemase, kojima smo mi komunisti u ime Partije stali na čelo kao njihovineosporni komandanti, komandiri, vodnici, pod našom komandom paleto opustjelo hrvatsko selo, koje je stanovništvo napustilo na naš izričitzahtjev ... Za mene lično užas je bio to veći što sam rođen i odrastao tuu Dobroselu, a u Boričevcu poznavao svaku kuću, svakog čovjeka...Bio sam dobar poznanik i s krvoločnim ubicama Grčom i Maricom Pavi-čić. Oni su prije rata bili obični, mali seoski trgovci, zelenaši kao i drugi,a sad su već bili krvožedne zvjerke, koje su se naglo bogatile na pljačkizlatnih zuba iz usta zaklanih žrtava ...

787

Ma koliko da je bilo potrebno humanog osjećanja i razmišljanja,komunista, odgovorni komandant, morao je da humanističke meditacije

, n.sUYJ.,M.,., Kasnija. b.ftija„.yr^enjk^£o_j^^komanduie, naređuje upravo onima koji ga, eto, ne slušaju. Našao samse nasred sela pred mlinom s pilanom i dućanom ustaških krvoloka Grčei Marice Pavičić. Dva naoružana borca, od kojih je jedan moj daljnjirođak, idu prema meni s upaljenim šindrama koje su otkinuli sa suvogseljačkog krova. Na pitanje kamo idu sasvim ravnodušno odgovaraju:»Da zapalimo mlin i dućan... da iz pasjeg mlina niko više ne jedepalentu ...« »Zabranjujem paljenje ... Ubiću Vas. . .« — viknuo samprijeteći im i pištoljem. Na to oni mirno skinuše puške, staviše ih predmene, i moj rođak mi reče: »Druže komandante, ubij nas iz našihpušaka... Ako ne ubiješ, mi mlin i dućan zapalismo...« Stavio sampištolj u džep. Oni se povratiše, uzeše svoje puške i odoše da zapalemlin i dućan ...

Pošao sam da pokušam zabraniti paljenje i razbijanje katoličke crkve.Iznenadio sam se kad sam vidio «da crkvu niko ne dira. Malo podaljeod crkve, na utrini hrpa od raznih tkanina, gotovog odijela, obuće, še-ćera, brašna, raznih alatka i druge robe iznesene iz napuštenih ustaškihdućana trgovaca Pavičića i Brkića. Izbezumljena masa žena, djece, sta-raca i odraslih ljudi, među kojima je i nekoliko oružanih boraca, svađase oko te robe, razvlači, otima. Pokušao sam da ih rastjeram: naređivaosam, psovao, prijetio, pucao iz pištolja, molio, prijetio; sve je bilo uzalud.Najednom primijetim u blizini nekoliko kanta s benzinom. Zgrabio samjednu, polio onu hrpu i — zapalio. Neko je iza mojih leđa viknuo: »Ustašenapadaju iz Kulen Vakufa ... Juriš na krvnike ... Živio Staljin ...« Idok je ogroman plamen brzo gutao benzinom polivenu robu, nekolikoboraca žurnim korakom odmicalo je prema Kulen Vakufu, a masaostalih, koji su svega nekoliko sekunda prije toga bezumno galamili i sva-đali se, polako se, mirno i ćutke udaljavala od hrpe koja je gorjela. Slom-ljen tim prizorom i onim što sam sam morao da učinim, stajao sam bes-pomoćno valjda jedan minut kao da sam odavao poštu tom čudnomužasu. Brzo sam se trgnuo. Shvatio sam da sam komunista, odgovornikomandant, da odmah moram u oslobođeni ili možda spaljeni, opustjeliLapac, gdje me čeka, gotovo sigurno sličan prizor pljačke, razvlačenjaonog što je ostalo iza ustaša i domobrana ...

U D. Lapcu prizor je bio nešto drugačiji, ali na žalost ipak mnogosličan. Oko stotinu ljudi, samo bez žena i djece, galamilo je i svađalo seoko ono malo odijela, obuće i tekstila što se našlo u napuštenim radnjamapobijenih ili protjeranih trgovaca i zanatlija. Srba. Kad sam se približio,neko se iz one gužve izderao: »Mirno! Stigao je komandant!« Dva borca,koji su išli sa mnom, prosto su mahinalno, ne znam zbog čega, uzelapuške na gotovs i s prstom na obaraču išla ćutke pored mene. Većinaili gotovo svi oni koje smo tu našli bili su bez oružja, jer su drugi soružjem otišli da progone neprijatelja prema Kulen Vakufu, Bihaću iUdbini. Napravili su mi prolaz. Ljut i gotovo očajan, popeo sam se na

788

neka stara, napuštena rabadžijska kola i prosto sam izgrdio prisutne kakosam samo u onom raspoloženju mogao i umio. Saslušali su me mirno, a kadsam im naredio da se odmah raziđu i idu na front tamo gdje je jedinicanjihovog sela, svi su, iako s malo gunđanja, izvršili moje naređenje.

Ipak, bitno je da se najveći dio boraca nije zadržavao ni u Boričevcuni u Lapcu, nego su produžili da progone neprijatelja prema Kulen Vakufu.

, To je bio onaj najborbeniji i najsvjesniji dio naših ustaničkih snaga.Ne sjećam se kako sam te događaje prikazao u svojim izvještajima

OK KPH za Liku i CK KPH, ali sam ovih dana, gotovo 30 godina nakontoga, pročitao u nekim objavljenim i neobjavljenim dokumentima da su»četnički elementi« izazvali pljačku i paljenje u Boričevcu. Ponegdje seotvoreno ili prikriveno prigovara da nismo bili sposobni ili čak da nismohtjeli energično zavesti red i disciplinu. Ostavljani po strani naše subjek-tivne greške i slabosti, neka ih drugi ocijene, ali prosto je izmišljenatvrdnja da su »četnički elementi« tobože izazivali negativne pojave:pljačku, paljenje i slično, bar što se tiče Boričevca. Četnici to nisumogli učiniti iz prostog razloga što ih nije bilo. Pored naroda koji je podkomandom nas komunista stupio u ustanak, u to vrijeme postojali su jošsamo plaćeni talijanski agenti, npr. Stevo Rađenović, Pajica Omčikusi Torbica iz Srba, Đuro Vugonja iz Gračaca, Savica Guteša iz Bruvnai slični, koji su tek kasnije po nalogu svojih poslodavaca stvorili .-organi-zacije j proglasili ih četnicima7~k~ao sto je svojevremeno i Pavelić svojesarađnike proglasio ustašama.

Ono što je u pal^nju Boričevca bilo opasno, a i u kasnijim, jošstrasnijim događajima u Kulen Vakufu, bila je upravo činjenica da touništavanje, pljačka i paljenje nije činio niko svjesno, zlonamjerno. Bilaje to u stvari logična posljedica i izraz stihije mržnje prema zločincima,primitivni izraz želje za osvetom, za pravednom kaznom, koje su izraža-vali stanovnici okolnih srpskih sela. Najbolji i najsvjesniji, a znam da inajveći dio naših boraca nije učestvovao u tom paljenju i pljačkanju, jerto u onom momentu nije htio, pa ni mogao, iz,prostog razloga što jeneprijatelja trebalo satjerati u Kulen Vakuf i onemogućiti mu da otudaizvede protunapad. Ali ostaje činjenica da je u masi neboraca toga momentau pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su nekiposlije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego i politički i vojnirukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pome-nuti njihova imena, ali, čini mi se, ko ne shvaća suštinu takve pojavei uzroka koji do nje dovode, taj ne shvaća dovoljno u čemu je suštinapolitike bratstva i jedinstva Srba, Hrvata, Muslimana i ostalih narodaJugoslavije; taj ne shvaća iz čega proizlazi opasnost da postanemo žrtvestranih sila koje se služe klasičnim načelom: »Zavadi, pa vladaj!« Pozna-vao sam Grču i Maricu Pavičić i velik broj ostalih ustaških zločinacakoji su klali ljude, žene, djecu, i znam sigurno i tvrdim da oni nikadne bi vršili onakva masovna zvjerstva da nisu znali, da nisu bili sigurnida to vrše po želji i zahtjevu okupatora, da to nikad ne bi učinili kad

789

bi iza njih stajao samo Ante Pavelić i ustaše bez okupatora, ne bi učiniliiz prostog razloga jer ne bi imali zvjerske smjelosti ni snage ...

Talijanski agenti, kasnije po njihovom nalogu četnici, Pajica Omči-kus, Stevo Radenović i slični, nisu palili ni pljačkali u Boričevcu, niti sudruge huškali da to čine iz prostog razloga što u tom momentu nisuimali ni lične hrabrosti da dođu u Boričevac, jer smo tu očekivali tadakrvavu bitku s ustašama i domobranima, pa su se ti službenici talijanskekvesture u Zadru sakrili u mišje rupe najmanje 20 km daleko od Boričevcai čekali da čuju vijesti šta smo mi učinili, kako smo prošli. Jedini idejno-

t -politički formirani i ubijeđeni monarhista major Boško Rašeta nije mogaoučestvovati u paljenu Boričevca, jer kao »krkeljava baba« bio je skrivennegdje u mišjoj rupi, a kao visokoobrazovan vojni stručnjak i ubijeđenipristalica zapadnoevropske Jjuržoazijske: dgrnokratije nije imao razlogada druge"podstiče na paljenje u tom slučaju. Sve te činjenice treba imatiu vidu da bi se shvatilo do kakvog užasa može dovesti politika kvarenjaodnosa između Srba, Hrvata, Muslimana i ostalih naroda u Jugoslaviji...Paljenje i pljačka u Boričevcu bili su posljedica ranije nagomilanog nepo-vjerenja, niske političke svijesti i primitivizma, iz kojih je stihijski probiladivlja želja i nagon za osvetom ...

Kad smo uspjeli da u Lapcu zavedemo kakav-takav red i počnemorad kao ustanički Štab gerilskih odreda za Lapac i okolinu, javio mi sei major Boško Rašeta. Blijed, iscrpljen, kao da je godinama živio u samici,čestitao mi je na uspjehu kao komandantu i obećao svoju bezuslovnusaradnju čim se »oporavi od bolesti« ... Iz kratkog razgovora s njimzaključio sam da je Momčilo Polovina savršeno tačno ocijenio Rašetu injegovu vrijednost, ali ja sam se morao držati Markove poruke.

Pošto smo protjerali neprijateljske snage iz Boričevca, imali smodosta prostranu, slobodnu teritoriju za čije je obezbjeđenje trebalo odmahorganizaciono učvrstiti vojnooperativne jedinice i organizovati vlast upozadini. U pripremnom periodu naša snaga je bila u samoinicijativi isposobnosti svakog sela, zbjega i zaseoka da provede samoorganizacijuradi samoodbrane, ali kad je trebalo da se organizuje samoodbrana širegpodručja, javio se problem praktičnog prijelaza od nižih organizacionihoblika vojnih i civilnih organa sela, zaseoka i zbjegova na njihovo obje-dinjavanje u jedinstvenu organizaciju višeg tipa i za šire područje. Našagreška je bila u tome što smo taj zadatak shvatili prvenstveno kao potrebuodvajanja boraca od njihove porodice i sela, umjesto da smo shvatilikao potrebu ubjeđivanja boraca i traženja takve organizacije i metodarada kroz koje će oni shvatiti da je prihvatanje novih organizacionih oblikai novog odnosa borca prema njegovoj porodici i selu jedini put ka spa-šavanju upravo te njegove porodice, imovine, njegovog sela. Mi smo se

l u tome sporo snalazili, i otuda se već od prvih dana dolazilo do nespora-l žurna s našim sopstvenim borcima i čitavim jedinicama. Mi smo pokušavali'da izvršimo zadatke naredbom i onda kad je bilo potrebno prethodnoubijediti, postaviti odnose tako da borci na sopstvenom primjeru videda je taj naš prijedlog, naša naredba suštinski najbolji put za odbranu

790

njegove porodice, njegove imovine i njegovog sela. Zato nam se već prvihdana dešavalo da su mnogi od onih koji su se u periodu priprema prihva-tili da budu komandiri, vodnici, desetari odbijali sada te funkcije, uzimaliulogu običnog borca; odbijali čak i komandnu funkciju desetara. I obrnuto,bio je slučajeva da su borci tražili da se smijene, ili su sami smjenjivalidesetare, vodnike, pa i komandire koji su se pokazali nedovoljno sposobniili nisu pokazali dovoljno hrabnosti u borbi.

Dok smo uspjeli da bar nekako sredimo stanje na području oslobo-đenog sreza D. Lapac i organizujemo front prema Bihaću i Kulen Vakufu,prema Gračacu i Gospiću, gdje su bile jače ustaške i domobranske snage,a posebno prema Kninu, gdje se osjećala vrlo živa, više politička negovojnička aktivnost talijanskih okupatora, pojavile su se izvjesne našeteškoće i svestrana aktivnost neprijatelja. Za komandanta sektora Gračacimenovali smo Nikolu Krajnovića, člana Sreskog komiteta KPH za Gra-čac, a za politkomesara Nikolu Miljuša, učitelja, rođenog u Omsici ičlana Sreskog komiteta za D. Lapac, gdje je prije rata radio kao učitelj.

?. ili 6. augusta pošao sam prema Gračacu i našao na MazinskojPreviji, između Bruvna i Mazina, naše jedinice iz Mazina, jer su bileobaviještene da je neprijatelj ponovo zauzeo ranije oslobođeno Bruvno.Tu su me istovremeno obavijestili da se u zbjegovima iznad Visuća kodUdbine nalazi neki Hrvat. Kaže da je komunista, a nije Jakov Blažević ...Kaže da je radnik, a priča da je bio u Španiji... Kod Udbine je većnekoliko dana. Odmah sam zaključio da bi to mogao biti Marko, ali mije bilo sumnjivo da bi Marko mogao biti »nekoliko dana« u blizini a dane dođe do mene, to prije što smo već imali veze s borcima na područjuUdbine. Poslao sam oružanu patrolu da mi ga dovedu. Međutim sam imstrogo zaprijetio da ga ne smiju tući, ali ni dozvoliti da im pobjegne.Rekao sam da mu kažu da ga vode k meni. Zadržao sam se tu na Pre-viji nekoliko časova čekajući izvještaj izvidnice koju smo poslali u Bruvnoi raspravljajući neka sporna pitanja komandnih funkcija kod boraca izMazina, kad se iz šume od Kremena pojavila patrola. Prije nego što samga mogao sigurno prepoznati, Marko, svezanih ruku, dovikivao mi je:»Eej, tako mi ti počinješ revoluciju. Bogami, s ovim tvojim momcimanema šale... Ko im se malo ne pokori, odmah biju, svezu i vode svomkomandantu... Prava vlast revolucije... E, tako, brate, to mi sesviđa...« Đak sam pritrčao k njemu i zagrlio ga onako svezanog, pratiocisu presjekli uže na njegovim rukama, koje su me snažno zagrlile...

Marko je donio proglas CK KPJ, koji je pročitao borcima. Poslijekraćeg govora i na njegov način bliskog razgovora s borcima upravonam je stigao izvještaj da je u Bruvnu sve u redu i slobodno. Dali smoneka naređenja i uputstva borcima da krenu prema Gračacu i jedan manjidio prema Udbini, a Marko i ja krenuli smo za D. Lapac. Čim smo ostalisami, zapitao sam: »Da nismo prerano počeli?« — »Ne, druže, ni ranoni kasno, nego u pravi momenat« — orgovorio je Marko. Pošto sam gaobavijestio o početku i razvoju ustanka za ovo nekoliko dana, prešli smona razgovor o stanju i radu partijskih organizacija i članova. Obavijestio

791

sam ga o odlasku Žakule, Cvjeticanina i Koraca i zapitao da li su moždaotišli po odluci Partije na kakav poseban zadatak. Odgovorio je: »Kakavzadatak?! Čisti kukavičluk!« Obavijestio sam ga o Žakulinom izlaganjukako misli da je »Versajska Jugoslavija likvidirana«, a da će i KPJ bitirasformiran. Marko me pažljivo slušao i na kraju ogorčeno primijetio:»I tako oni. . . Likvidiraju Jugoslaviju i rasformiraju njenu Komuni-stičku partiju zajedno s Hitlerom i njegovim slugom Pavelićem... Pakad i na tom poslu postane vruće, onda kidaj! Mili moji — kuda k o j i . . .Samo, o ovom rasformiranju i likvidaciji ne gOvori nikom... O tomkasnije...« Vidio sam da Marko ne želi dalji razgovor o tome i da mineće reći na koga misli da žele rasformirati KPJ.

Poslije detaljnog upoznavanja s našim radom Marko je najprijeprimijetio da smo se svi, a posebno ja kao komandant, suviše gubili nasporednim sitnicama. Obavijestio me da je poduzeo mjere da uspostaviveze s OK za Liku: »Ali« — dodao je srdito — »ovog momenta hitnijeje da stupimo u vezu s drugovima u Drvaru, koji prave revoluciju^, negoda gubimo vrijeme tražeći veze s onima koji čekaju revoluciju ili da tra-gamo za onima koji su od nje pobjegli...« Odmah mi je izložio svojukoncepciju: »Ustanak u Lici i Bosanskoj krajini čini jedinstvenu cjelinui takav se mora prihvatiti. U Bosni treba osloboditi B. Petrovac i. KulenVakuf, a kod nas u Lici Udbinu, zatim Korenicu, pa onda zajednički naBihać, koji će biti najtvrđi orah. Talijanski okupator će braniti pruguSplit—Gospić—Zagreb kao uslov svoga opstanka na Balkanu i zato jevaša neoprostiva greška, tvoja i drugova iz Drvara, što niste maksimalnouništili prugu, naročito što niste do temelja razorili željeznički vijaduktkod Bendera.«

Posebno me interesovalo što će mi Marko reći za Boričevac. Doksam mu o tome pričao detalje, slušao me pažljivo i, kad bih zastao pri-mjetio bi: »Samo nastavi!« Kad sam završio tužnu priču o događajimau Suvaji, Osredcima, Bubnju i Boričevcu, Marko je kratko primijetio:»Sve su to dokazi zločinačke politike bivših vlada i režima, ali jednimdijelom i naš neuspjeh... Nismo uspjeli, bez obzira na to što je bilomnogo i objektivnih razloga, da narod pripremimo za takav slučaj dase braća između sebe ne kolju.. . Da nisi odložio napad na Boričevac,možda bi istovremeno pao u naše ruke i Kulen Vakuf . . . Petrovac, aonda naš juriš na Bihać i Udbinu ... Ali, ipak, to je samo pretpostavka ...A sad, što mu je, tu mu j e . . . Dobro je to da narod u Boričevcu nijestradao... Ipak, bolje je kad je manje nevinih žrtava, jer su one uvijekteške...«

Na kraju, kad sam mislio da sam završio svoje izlaganje, Markoprimijeti: »Nisi li šta izostavio?« Odgovorih mu da nisam. A šta je sKasetom i onim drugim majorom u Lapcu... Nešto mi tu oklijevaš, atrebalo je o tom među prvim stvarima...« Obavijestio sam Marka osvemu što sam znao o Rašeti. Rekao sam da je Rašeta možda dobar vojnistručnjak za nastavu u vojnoj akademiji, da je idejno jugoslavenski ori-jentisan, pristalica kralja i Vlade u Kairu, lično plašljiv kao srna. Oduše-

792

vljeno je pozdravio naše prve uspjehe, ali da ne smatra da smo stvoriliosnovu za daljnju borbu, nego sredstvo da prisilimo okupatora i Pavelića

,na »kompromis i poštovanje osnovnih prava na život srpskog naroda«.(Rekao sam da Rašetu ne smatram izdajnikom, slugom, činovnikom tali-I janskog okupatora kao Stevu Rađenovića, Pajicu Omčikusa i njihoveIsaradnike, da je lično pošten, ali da mi njegov kukavičluk ide na nerve.•»Uostalom, najbolje da te upoznam, pa ti razgovaraj s njim. Sve što sevas dvojica dogovorite, prihvatiću, ali ne zaboravi da je Boško kukavica.«

Dok sam izlivao svoj bijes na Rašetine slabosti, Marko me mirnoslušao i na kraju otprilike rekao: »Ti si ljut što Rašetino visoko vojnostručno znanje nisi mogao odmah iskoristiti. Ali nijesi, druže, shvatioda će takvo znanje nama već za koji mjesec biti dragocjeno. Kukavica,plašiv kao srna? Valjda je tačno, kad kažeš, ali nama će biti njegovostručno znanje, a ne njegova lična hrabrost. Kažeš da vrijedi samo ko-manda: 'Za mnom drugovi!', i više je morate upotrebljavati nego: 'Napri-jed, drugovi!'. To je tačno, ali kad to treba, zato smo tu mi, komunisti.Ali, znaš li ti šta u ratu znači utvrđivati pravac, tačke i objekte napada?Ne znaš, brate, znam da ne znaš, a tu nam Rašetino znanje može i vje-rujem da hoće pomoći. Samo ako ga budemo znali iskoristiti.. Na kraju,ne treba odbaciti ni njegov majorski čin, jer ne zaboravi da ima ne samoSrba nego i nemalo Hrvata koje ćemo lakše pridobiti ako znaju da snama komunistima u štabu ima i jugoslavenskih oficira... Tvrdiš da suRađenović i Omčikus obični, plaćeni agenti talijanske kvesture u Zadru ...Možda i jesu, ali nemaš dokaza. Za Rešetu vjeruješ da se neće lično prodati•okupatoru, a to je mnogo.«

Usput, od Mazina do Lapca, obavijestio sam Marka o čudnoj porucikoju mi je preko Nikole Krajnovića poslao, navodno, jedan odgovornidrug, funkcioner KP u Dalmaciji. Pred sam povratak u Bruvno Kraj-nović se u Žegaru sastao s nekim »odgovornim drugom« čije ime izkonspirativnih razloga nije saznao. Taj »odgovorni drug« poslao mi jeporuku da sam učinio ozbiljnu grešku što sam zloupotrijebio svoj položajsekretara Sreskog komiteta KP i u ime Partije stavio se na čelo ustankaSrba, koji su se »pobunili protiv ustaša«, i tako sam Kompartiju »uvukaou šovinistički obračun između četnika i ustaša«. Istina, pobuna Srbaprotiv ustaških zločina je pravedna, ali to mi nije dalo pravo, po ocjenii poruci ovog »odgovornog druga«, koju mi je Krajnović prenio, da uime KP preuzimam komandu u »tom šovinističkom obračunu izmeđuustaša i četnika«. — »Šta si ti na to odgovorio?« — zapitao me Marko.»Pošto safn imao ovlašćenje i uputstvo, koje si mi ti poslao preko Rezike,opsovao sam tome 'odgovornom drugu' onako srpski 'sve po spisku'...I samo mi je žao što nisam imao vremena, a ni njegovu tačnu adresu damu ovu psovku i pismeno saopštim...« »Dobro si uradio, a ostalo jemoja briga...« — nasmijao se Marko. Nikad nisam saznao, a nisam seni interesovao ko je bio taj »odgovorni drug«.

Sigurno je, čini mi se, da ni jedan partizanski komandant nije imaotako malo vojno-ratnog teorijskog i praktičnog znanja kao ja. Kadrovski

793

rok sam služio po kazni u 57. pješadijskom puku u Ribnici na Dolenjskom.Komandant puka, neki Mirko Paja, vršeći savjesno svoju dužnost, tolikome »izolovao od ostalih vojnika« da mi je ne samo onemogućio da idemna vježbe nego mi je čak oduzeo vojnički nož. Pušku za vrijeme služenjakadra nikad nisam imao u ruci, a 27. jula sam morao biti komandant.Zato sam odmah po dolasku s Markom u D. Lapac zatražio da se odredineko drugi za komandanta, a ja da zadržim funkciju politkomesara, jersam do Markova dolaska praktično bio jedno i drugo. Marko mi je rekaoda imenujem Rašetu za vojno-stručnog savjetnika Štaba, a da pitanjeorganizacije Štaba odložimo dok se on ne savjetuje s drugovima iz OKKPH za Liku i s drugovima u Drvaru. Prije toga sam ga upoznao sRašetom, s kojim je on duže razgovarao. Priznao mi je da je moja ocjenaumnogome tačna, ali mi je naglasio da treba da se koristim njegovimznanjem. A kad sam primijetio da je to nemoguće, Marko je odgovorio:»Zar ne vidiš da smatraš da ne valja ono što ti ne znaš?« Sad vidim da

je Marko imao pravo, u načelu svakako, a djelimično i u slučaju Rašete.Na Markov izričit zahtjev potpisao sam naredbu kojom sam ime-

novao Boška Rašetu za vojno-stručnog savjetnika Štabu. Od toga ne samoda nije bilo koristi nego i čiste štete, jer je Rašeta ponekad znao zloupo-trijebiti svoj položaj u Štabu.

Sektor Velika Popina—Zrmanja već tada smo tretirali kao posebandio sreza Gračac, i za komandanta sektora naš Štab je imenovao jjoruč-nikf.. Jugoslavenske vojske Milana *ukića. Na području sreza Udbinaposlije "tragične smrti Miče Radakovića imali smo teškoća, jer je čestodolazilo do neslaganja između komandira jedinica pojedinih sela, sve dokna prijedlog Okružnog komiteta (čini mi se, lično Jakova Blaževića) nismoimenovali za komandanta sektora Mićuna Šakića. Za komandanta jedinicakoje su opsjedale Kulen Vakuf, u sporazumu sa Štabom u Drvaru, ime-

J-ovali ^smo Maćuku Filipovića iz Cvjetnica, a za politkomesara Doku„pvamca. Na sektoru Bihaća i na sektoru Kulen Vakufa vođene su nepre-

^kidne borbe, pa smo za komandanta toga sektora imenovali StojanaMatica, poručnika Jugoslavenske vojske. Na taj način odmah po Marko-vom dolasku u D. Lapac i uz njegovu saglasnost naš štab je podijeliooslobođeno područje na operativne sektore i svuda imenovao koman-dante sektora. Koliko se sjećam, na području Gospića nismo imenovaliposebnog komandanta sektora, jer smo praktično imali neposrednu vezus jedinicama sela Mogorića, Barlete, Raduč, Ploče, Kik i još nekih, doksu ostala sela ispod Velebita bila gotovo sasvim odvojena. Razvoj ustankana području sreza Korenice tekao je nešto sporije, tako da u toku augustana tom sektoru nije bilo jedinstvene komande, dok, čini mi se, na pri-jedlog koji je u naš štab donio Branko Ognjenović, nismo imenovali zakomandanta Bogoljuba Rapajića.

Takva organizaciona struktura operativnih vojnih formacija po sek-torima bila je Markova ideja kao privremeni oblik. Nije mi poznatokoliko se Marko prethodno savjetovao s OK KPH za Liku, ali ja samu tom pogledu praktično izvršavao njegova naređenja. Izdavao sam

, nT<

794

naredbe u ime Štaba prema njegovom zahtjevu ili prijedlogu. Međutim,treba naglasiti da u tome nikad nisam imao teškoća, jer ako sam, bilo oizboru kadra, bilo o formiranju neke jedinice ili sektora, imao drukčijemišljenje, Marko je prihvatao diskusiju i usvajao suprotno mišljenjenaročito ako sam na nečem uporno insistirao.

Redovne kurirske veze sa Štabom u Drvaru održavali smo već odprvog dana oružane borbe; a kad je Marko Orešković stigao na oslobo-đeno područje, on je uspostavio i neposredni kontakt. Koliko se sjećam,još u toku augusta je dogovoreno da se formira zajednički ŠtabJbriga.de_gexUsJkih_joJreda_zaJ^ u čiji je sastav ulazio "Bata-Ijon gerilskih odreda za Liku. Namoj~pr!jedlog i zahtjev Marko se saglasioda za komandanta Bataljona gerilskih odreda za Liku imenujemo StojanaMatica.

Talijanski okupatori su iskoristili našu grešku što prvih dana ustankanismo sasvim uništili vijadukt Bender i ozbiljnije oštetili željezničkuprugu, pa su vještom vojnom i političkom intervencijom uspjeli relativnobrzo da osiguraju željezničku prugu Knin—Gospić i da smire ustanaku sjevernoj Dalmaciji — tačnije, u Kninskoj krajini. Pored grešaka islabosti našeg štaba u Srbu, odnosno u D. Lapcu i Štaba u Drvaru, tombrzom uspjehu talijanskih okupatora doprinijela je i nesnalažljivost odgo-vornog rukovodstva KPH za Dalmaciju, u kom se diskutovalo o ustanku

•: V ;•-; .V, J y •" 3 ——rtt-"-v~—-KJ ,«.—»--—««_____.»_.,»__kao »šovinističkom obračunu između srpskih četnika i _hrvatskih jtstasa«ili se raspravljalo o torneTreba H~iz~gH3ova~i~ire3nje Dalmacije~uputMborce u neposrednu akciju i pomoć Kninskoj krajini, Lici i Bosanskojkrajini, ili treba početi akcije u srednjoj Dalmaciji. Ni danas mi nije bližepoznato kako su radili drugovi u gradovima i selima srednje Dalmacije,gdje su u ono vrijeme organizacije KP bile jedne od najbrojnijih i najjačihu Jugoslaviji, ali je sigurno da za brzo gašenje ustanka u Kninskoj krajinii.uspjeh.talijanskih okupatora i njihovih agenata, koji su se odmah pro-glasili za »srpske četnike«, snosimozajeajtnckuoa.govornost i naš štab uSrbu, odnosno Lapcu (možda i najveći dio), i Štab u Drvaru, ali i odgo-vorni rukovodioci KP za područje Dalmacije, naročito srednje, Osnovnaslabost i uzrok našeg neuspjeha bio je u činjenici da u samom Kninu

\ i na sektoru Kninske krajine u tom momentu nije postojao ni najneophod-Iniji minimum organizacija KP. To ukoliko više što smo na područjuDalmacije inače imali dva bitna, odlučujuća uslova: znatnu količinuoružja i municije i velik broj članova KP u dalmatinskim gradovima. Biobi naš ogroman politički uspjeh da su se Hrvati, komunisti iz Dalmacije,od prvih dana oružane borbe našli s nama zajedno u borbi protiv ustašau odbrani života srpskog naroda. To bi bio najsnažniji naš argumenatza mobilizaciju i srpskog i hrvatskog naroda protiv okupatora.

Preko svoga uporišta u Zadru talijanski okupatori su izvanrednodobro poznavali prilike i ljude u sjevernom dijelu Dalmacije i u južnomdijelu Like, gdje su u trgovcima i švercerima imali svoju sopstvenu poli-tičku organizaciju i obavještajnu mrežu. Na toj osnovi su izgrađivali iizvodili svoje vješte političke i vojne manevre i stvorili relativno povoljne

795

uslove da svoje agente proglase za »srpske četnike«, pa da pridobijunaklonost i onih koji nisu bili njihovi plaćenici, kao što su bili, čini mise, Niko Novaković Longo, major Boško Rašeta i slični. Kad sam usvoje vrijeme o tom izvještavao Marka Krntiju, on mi je rekao: »Eto,okupator umije da iskoristi Niku Novakovića, a ti ne umiješ da iskoristišBoška Rašetu, koji je pošteniji od Novakovića ...«

Iako su formalno bili »saveznička vojska i vlast«, talijanski okupatorisu postupali s ustašama i domobranima, pa i s »vladom« NDH kao s»urođeničkim» predstavnicima u svojoj koloniji. Oni su s pobunjenimSrbima pokušavali da vode pregovore kao što je bUo_najOtriću_već_ 11.augusta.

Marko nije bio kod nas u Štabu, i ja sam bez njegovog znanja, i bezznanja. OKKPH za Liku dozvolio Bošku Rajse^ na njegov zahtjev, daode na sastanak na Otriću uz obećanje da neće ništa potpisati i da nećeprisustvovati u ime našeg štaba nego lično u svoje ime. S njima samposlao Doku Jovjmića sa zadatkom da bude naš posmatrač. Tamo senašao i bez mog^znaSja uzeo učešće u razgovorima i jnajor Oklobdžija.Uzgred rečeno, u to vrijeme imao sam neki izvještaj sa potpišom~5taba uDrvaru da su slični razgovori vođeni između njih i talijanskih okupatoranegdje kod Knina (čini mi se u Plavnu). Na tom sastanku došlo je dopotpisivanja famoznog »Otrićkog sporazuma«, koji je potpisao i ĐokoJovanić. Omladinac i bez dovoljno iskustva u političkoj borbi Đokou ono vrijeme uopšte nije shvatio svu ozbiljnost posljedica koje bi mogaoimati njegov potpis na takvom dokumentu. On je svoj potpis dao, jer jepod onim okolnostima bio uvjeren da je to sasvim beznačajno, što jestvarno tako i bilo, jer taj »sporazum« nikad niko nije primjenjivao.Štaviše, ni sami talijanski okupatori ni srpski izdajnici nisu pokušavalida taj »sporazum« tretiraju kao neki ozbiljan dokumenat i da se stvarnonjime koriste.

Došavši poslije toga u Štab, Marko Krntija je bio van sebe od bijesa.Sasuo je na mene bujicu kritike, psovki i osuda. Saopćio mi je, kao odlukuCK KPH, da Doku Jovanovića kao člana KP moram staviti pod vojno--partijski sud i kazniti smrtnom kaznom zbog izdaje. Očekivao sam burukritike, ali zahtjev za osudu na smrt nisam. Najprije sam pokušao daobjasnim Marku posljedice kod naroda takve osude, i to baš kad je upitanju Đoko, koji je kao omladinac i član KP već za nekoliko danauspio da postane narodni junak. Zato sam rekao Marku, na veliko njegovozaprepaštenje, da odluka CK KPH o suđenju i strijeljanju Đoke Jovanićaneću i ne mogu izvršiti. CK može pozvati Doku gdje hoće van oslobo-đenog područja. Đoko je disciplinovan član KP i on će na poziv doći.Tamo mu se može suditi i kazna izvršiti. Ali ja ću i to smatrati ozbiljnomgreškom, javno ću se ograditi i povući s položaja u Štabu, jer ipak i jasnosim velik dio odgovornosti za Đokin postupak. A sam »Otrićki spo-razum« i Đokin potpis na njemu smatram beznačajnim događajem, obič-nim taktičko-političkim manevrom, kom se onaj dio seljaka i boraca

796

koji znaju za nj smije i uopće ne gleda na nj kao nešto ozbiljno. A da jenešto ozbiljno, to bi potpisao komandant i politkomesar.

Tko je poznavao Marka Krntiju, može zamisliti kako je izgledaoMarko, komunista, disciplinovan i beskrajno odan član KP i još članCK KP J, kada je čuo da mu politkomesar prvog ustaničkog štaba ovakojasno, otvoreno i odlučno saopćava da odbija izvršenje odluke CK! Togapolitkomesara on je beskompromisno kritikovao, ali, čini mi se, ipakcijenio... Kad sam završio izlaganje svoga stava, obojica smo zaćutalagledajući čas jedan drugog, čas oborena pogleda u patos. Ne znam kolikoje trajalo to ćutanje. Marko ga je prvi prekinuo, znajući da nemam na-mjeru da odstupim od svog stava i zapitao: »Pa, dobro, 'ajde, reci mikako to da objasnim, što da kažem našoj majci Partiji, njenom CK-u?«Rekao je to iznenađujuće mirnim, drugarskim tonom, pa sam odgovorio:»Jednostavno, druže Marko... Onako kako si ti naučio da obavještavašPartiju i njen CK — reci cijelu istinu...!« »Znaš sam da te ovaj put bra-niti ne mogu... Ali pokušaću — da objasnim tvoj postupak.«

Nikad nisam saznao da li je to bila odluka CK KPH ili samoMarkovo mišljenje. Nisam saznao šta je i kako je u partijskim forumimao tom diskutovano i odlučeno: o tom slučaju nikad više s Markom nisamrazgovarao niti mi je on spominjao »Otrićki sporazum«. Poslije tognašeg razgovora dugo je nešto pisao do kasno u noć i poslije kratkogodmora u ranu zoru pošao prema Kamenskom. Rekao mi je da će pokušatida se nađe lično s Brkom (Radom Končarom).

l Dok smo mi gubili prilično vremena u diskusijama o pripremamai za napad na Udbinu i o štetnosti »Otrićkog sporazuma«, Pavelić i njegovi! »doglavnici« su, izgleda, shvatili svu ozbiljnost ustanka u Lici, tomesrcu Hrvatske, bez koga nema ni hrvatskog mora ni hrvatske Dalmacije,pa su riješili da ga što prije uguše, pripremivši ofanzivu s velikim sna-

I gama na oslobođeno područje. Vojnički cilj ofanzive bio je: zauzeti D.Lapac i spasiti opkoljeni garnizon ustaša i domobrana u K. Vakufu. Napadje počeo iz Gračaca i Lovinca, čini mi se. 17. augusta, i već 19. augustaneprijatelj je bio prodro do samog našeg položaja kod Kulen Vakufa.Došao je iza leđa naših glavnih snaga. Ali, tu je pretrpio neočekivanokatastrofalan poraz. I, prva, relativno samostalna, Pavelićeva ofanziva je

l slomljena.Karakteristično je da je ta Pavelićeva ofanziva već u praksi pokazala

prvi ubjedljivi znak uspjeha talijanskog okupatora da, pored poslušnihustaša, u svoju službu aktivira i svoje agente među Srbima. Naime, 19.augusta bio sam obaviješten da se na Brezovcu, dakle, za bočni napad naneprijatelja na vrlo pogodnom mjestu nalazi oko 100 dobro naoružanihboraca s područja Srba i Velike Popine, ali uglavnom starijih ljudi, »treće-pozivaca«. Zato sam riješio da pod svaku cijenu stignem do njih i daizvršimo bočni napad na neprijatelja. Međutim, toj jedinici formiranoj>ad hoc« za komandira se uspio nametnuti Miloš Torbica, općinski biljež-nik iz Srba, koji se početkom oružane borbe vratio iz Kistanja, gdje je biopobjegao ispred ustaškog pokolja. Kad sam naredio da odmah pođemo u

797

napad na neprijatelja, Torbica je uspio da nagovori većinu boraca da se»napad odloži do sutra u zoru«. Čak i poslije, kad smo dobili izvještaj0 porazu domobrana kod Kulen Vakufa, Torbica je odbio da odmah iz-vršimo bočni napad na neprijatelja, koji je već bio razbijen i povlačio se;ubijedio je borce da treba »čekati zoru i dotući neprijatelja«. Kako samkasnije saznao, on se lično vratio u Srb s jednim dijelom tih boraca i uopćenije učestvovao u borbama na sektoru Kulen Vakuf—Gračac koje smo tadavodili.

Težak put„prs£aSta3Ja,JJJ£odngg^ ustanka u organizovan narodnooslo-bodilački rat na tom sektoru, ispunjen nacionalno-političkTm suprotnostima.nasTij5femm"iz prošlosti ilustruju i ovi događaji. Domobranska ofanzivazatekla je 19. augusta u D. Lapcu Jakova Blaževića, tada sekretara OK zaLiku, zajedno s Radom Žigićem i, čini mi se, Milom Počučom. U Dno-polju, pored D. Lapca, susreo ih je Brato Šašić, vodnik ili desetar u tomselu, seljak-sezonski radnik, koji je kao obalski radnik radio u Beogradu1 koga sam dobro poznavao kao simpatizera KP. On je uhapsio Jakova,Radu i Milu i maltretirao ih, iako je znao tko su. U onim uslovima, naprimjer, da su slučajno naišli domobrani ili ustaše, nije isključeno da bi ihBrato Šašić predao vezane domobranima ili ih sam pobio. Znam sigurnoda Brato Šašić nikad prije, ni tada, ni kasnije, nije bio četnik, pa ipak jeuhapsio Jakova, kako mi je kasnije priznao, »zato što je Hrvat«, a RaduŽigica, iako je Srbin, što je bio s njim, a nikad nije došao medu borce,na front, »gdje barut smrdi«.

Na drugoj strani istog dana bilo je suprotnih, isto tako zanimljivihpojava. Na primjer, Ilija Majstorović, seljak-sezonski radnik iz Bubnja,kome su ustaše prije ustanka ubile dvoje djece, ženu i majku, našao je ušumi između K. Vakufa i Boričevca ranjenog domobrana, sam ga izveoi predao kao zarobljenika, iako ga je mogao ubiti iz osvete a da to nikone vidi. Kasnije, 7. septembra, isti taj Majstorović u mom prisustvu ušaoje u kuću koja je bila u plamenu i iznio napušteno dijete od nekolikomjeseci iz stana nekog Muslimana, njegovog poznanika.

.Razbijanje domobranske ofanzive 17..do 20. augusta bio je naš prviveći vojnički uspjeh poslije početka ustanka, ali je pokazao i niz našihorganizacionih, vojnih i političkih slabosti. Odmah smo smijenili koman-danta i politkomesara sektora Gračac Nikolu Krajnovića i Nikolu Miljuša,a privremeno imenovali za komandanta Dušana Mileusnića i politkome-sara, čini mi se, Milana Sijana. Marko je bio više oduševljen postupkomnaših boraca prema domobranima Hrvatima, Zagorcima, nego zaplije-njenim oružjem i vojnom pobjedom. Jer, zaista, postupak naših boracaSrba prema_,z^aj;objjenim__dpjnobrjmnia bio je za ono vrijeme značajanpolitički uspjeh, iako je bilo i grubih ispada pojedinaca. Poslije te pobjedeMarko nam je postavio zadatak: Likvidirati ustaško-domobranski garni-zon u Kulen Vakufu i ubrzati pripreme za napad na talijansko-ustaškigarnizon na Udbini s uporednim napadom na talijansko obezbjeđenje prugeKnin—Gračac, o čemu je Marko vodio razgovore s drugovima u Drvaru.

798

Nikad nisam uspio da saznam koliko je Marko s ovom svojom koncep-f čijom upoznao OK za Liku i dokle je stigao u dogovorima sa Štabom u

Drvaru, ali je naša inače vrlo uspješna i plodna saradnja sa Štabom Bri-gade u Drvaru imala jedan neprijatan događaj vezan upravo za pitanje

i zajedničkog organizovanja borbe protiv talijanskih okupatora. Jednog dana1 obaviješten sam telefonom iz Srba da je iz Štaba Brigade u Drvaru stiglajedna vojna patrola koja ima naređenje Štaba da odmah uhapsi MilanaTankosića i da ga vezanog sprovede u Drvar. Zabranio sam to hapšenjei naredio patroli da se odmah vrati u Štab Brigade, jer ću ih u protivnomrazoružati i uhapsiti, a od Štaba Brigade zatražio sam hitno objašnjenjetog slučaja. Odgovor nisam dobio, ali je Tankosić sam otišao u Drvar i, namoje iznenađenje, vratio se otuda s pismenom naredbom Štaba Brigadeda mu se povjeravaju posebni zadaci organizovanja i vršenja napada natalijanske jedinice koje čuvaju željezničku prugu i rušenje pruge Knin——Gračac. To je za mene bilo neshvatljivo, pa sam zabranio Tankosićuda na sektoru Gračaca, za koji je odgovoran naš štab, izvodi bilo kakveakcije. To utoliko prije što nije bilo u skladu s našim planovima u to vri-jeme. Tankosić je od mene tražio da mu za tu zabranu izdam pismenonaređenje, i to sam naređenje napisao i potpisao u ime Štaba kao polit-komesar. O tom sam odmah izvijestio pismeno OK KPH za Liku, MarkaKrntiju, i poslao izvještaj za Brku, a od_JLjube__^abića, komandanta uDrvaru, lično sam tražio objašnjenje. Babić m i j e odgovorio da se "faHTo»slučajnom nesporazumu«, koji će mi detaljnije objasniti usmeno, dok miniko drugi nije na to pitanje odgovorio niti sam kasnije tražio objašnjenje.Međutim, poslije rata, 1946. godine, u Kontrolnoj komisiji CKKPJ poka-zali su mi izvještaj iz CKKPH o mojoj »krivici iz 1941. godine«, u komje bio naveden citat iz naredbe Milanu Tankosiću kao dokaz da sam za-branjivao napad na talijanske okupatore, ali bez navoda o kakvom senaređenju radi. Nikad nisam ni tražio ni saznao pojedinosti ni suštinu tog,

t da ga nazovem, »slučaja Tankosić«.Dok je Marko Krntija preko našeg štaba u stvari rukovodio oruža-

nom borbom na području Like, Okružni komitet KPH za Liku na čelusa sekretarom Jakovom Blaževićem intenzivno je radio na učvršćivanju

i i proširenju postojećih i formiranju novih organizacija KP u Lici. Oku-' patori su to znali preko svoje službe, pa su sasvim opravdano Jakovaoznačavali kao »neprijatelja broj l u Lici«, kako su govorili njihoviagenti među Srbima. Iskusni političari, okupatori su znali da političkojsnazi komunista, koja je naglo rasla, moraju suprotstaviti ne samo svoju

, vojničku silu nego i svoje političke organizacije, na prvom mjestu među; Srbima. Otuda su širene usmeno, pa i pismeno, vijesti, tobože ilegalno,i »skrivene od okupatora i od komunista«, da je u sjevernoj Dalmaciji kod; Knina organizovan »puk srpskih četnika« od 2.000 dobro opremljenihi boraca, koji će pod komandom Nike Novakovića Longa doći u Liku,' uništiti ustaškodomobranski garnizon u K. Vakufu, »rasformirati« komu-

nistički Štab u Lapcu i uspostaviti »srpsku vlast«. Major Rašeta je, osu-đivao tu propagandu jer da on sigurno zna da Niko Novaković ni bilo

799

koji drugi Srbin u Dalmaciji nema snaga koje bi mogao dovesti da nampomognu osloboditi K. Vakuf, a da te neistine, bez znanja Nike Nova-kovića, protura Stevo Rađenović preko Pajice Omčikusa »iz nekih ličnihrazloga«. U povodu tih vijesti, a na prijedlog i zahtjev Vaše Sijana,člana KP iz Pribudića, pisao sam 3 ili 4 puta pismo Niki Novakoviću, ukom sam ga pozivao na saradnju i oštro kritikovao, prebacujući mu sa-radnju s okupatorom. Kasnije me Vaso Sijan uvjeravao da je Niko No-vaković odgovarao na moja pisma, ali da su njegovi protivnici uspijevalisvaki put da ih unište. Činjenica je da ih nisam dobio, ali sam vjerovaoda je Novaković bio u ono vrijeme monarhista, koji bi se mogao pridobitina saradnju s KP protiv onih koji su bili organizovani okupatorski agenti.

Poslije zajedničke vojno-političke .konferencije održane u DrvaruJ^S^augusta 1941) Marko se saglasio s prijedlogom da osnovni zadatak našegštaba za Liku bude uništenje ustaškodomobranskog garnizona u K. Vakufu.Zato smo zaključili da najprije likvidiramo otpor seljaka Muslimana uselima Ćukovi i Orašac, koji nisu bili ustaše, ali su branili svoja sela vrlohrabro i uporno, pa i K. Vakuf. Matić je lično neposredno rukovodiouništenjem ta dva uporišta, i, na žalost, naše jedinice su bile prisiljene dauništavaju kuću po kuću, jer pored svih naših ponuda i uvjeravanja daćemo ih primiti kao drugove, da znamo da među njima nije bilo ustaša,Muslimani tih dvaju sela nisu pristali na saradnju, jer »Ćukove i Orašacnikad niko nije silom osvojio«. Kad smo ih vatrom i mecima, na žalost,morali ubjeđivati i ubijediti da njihov otpor možemo i moramo slomiti,daljnji otpor garnizona u K. Vakufu praktično je bio uzaludan. Uspostavilismo veze preko seljaka Muslimana u selu Demirovo Brdo pored K. Va-kufa i poslali pismeni ultimatum za predaju. Garantovali smo svim domo-branima i cjelokupnom stanovništvu da može birati: ili da ostanu s namaili da idu prema Bihaću i da ponesu sobom sve što žele, osim oružja imunicije, ali smo tražili da nam predaju ustaške zločince. Ultimatum smou ime Štaba potpisali Stoian Matić_kao Jkomandant i ja_ kap politkpmesar.Usto Stojan Matić je napisao pismoTtolnluidlintu garnizona Veberu, kogaje lično poznavao kao oficira Jugoslavenske vojske. Objasnio mu je ne-mogućnost daljnjeg otpora garnizona, a ujedno mu je ukazao na užasneposljedice za narod, pa i za domobrane, ako pokušaju da silom probijuobruč, jer u tom slučaju mi nećemo praktično biti u stanju da spriječimoizliv osvetničke želje kod srpskog naroda, kojima su ustaše poubijali po-rodicu i rodbinu i spalili imovinu još prije početka ustanka.

Na taj tekst ultimatuma dobili smo poruku da bi oni uslove pri-hvatili ako bismo mi dali spisak ustaša koje smatramo zločincima, jer po-stoji strah da ćemo i nevine ljude proglasiti ustaškim krvnicima. Tražilisu da to bude stroga tajna. Stojan mi je podnio spisak od oko dvadesetakzločinaca ustaša čije smo izručenje tražili, jer mi bez toga ne bismo mogligarantovati život ostalima. Taj smo spisak potpisali i poslali istom vezompreko Demirovog Brda. Umjesto odgovora garnizon je sutradan 6. septem-bra pokušao da probije obruč i s cjelokupnim stanovništvom pošao prekoĆovke u pravcu Vrtoče—Bihać. Na tom pravcu naše snage su imale oko

800

250 pušaka, 20 puškomitraljeza i 4 teška »švarc-loze« mitraljeza. Počeo jejedan od najtragičnijih obračuna u toku rata, jer su ustaše i domobraniotvorili vatru da bi razbili naše zasjede, a bili su okruženi ženama, djecomi starcima, koje su sobom vodili iz K. Vakufa. Pokušali su nasilno da seprobiju, iako su se nalazili bez zaklona i zaštite, izloženi neposredno ci-jevima naše zasjede. U stvari, ustašama i štabu garnizona žene i djeca suposlužili kao zaklon pomoću koga će stvoriti haos da bi se oni izvukli izobruča. Za taj zločinački postupak Veber je od ustaša unaprijeđen u činbojnika (majora), ali je nešto kasnije na istom mjestu zasluženo kažnjenod ustanika.

Dok smo mi bili zauzeti završnim akcijama likvidacije ustaško-domo-branskog garnizona u K. Vakufu, oživjela je akcija talijanskih agenatapod imenom četnika, s kojima je sve otvorenije počeo da sarađuje i majorRašeta. 6. septembra ujutro podnio mi je pismenu molbu da odobrim pro-slavu rođendana kralja Petra, a usmeno mi saopćio da ako ne pdobrimfroslavu, da će on morati podnijeti ostavku na položaj vojnog savjetnika

taba, jer ne bi mogao biti savjetnik Štaba koji je za saradnju sa svimsnagama koje hoće da se aktivno bore, ako taj Štab ne dozvoli proslavukralja kome je on položio zakletvu i koji je zvanično u ratnom stanjuprema okupatoru. U Štabu sam bio sam, prema Rašeti sam morao da seodnosim ne samo kao prema članu Štaba nego i kao prema visokom voj-nom stručnjaku, koga moram pripremati i ubjeđivati da se prihvati polo-žaja komandanta višeg štaba, čije smo formiranje pripremali. Zato samzaključio da proslavu kraljevog rođendana moram odobriti. Vjerovatnou namjeri da izvrši na mene pritisak Rašeta me je »u strogom povjerenju«obavijestio da grupa »nezadovoljenika iz Srba« priprema napad na Štab.Uvjeravao me da se »oružani nezadovoljnici« već nalaze skriveni u D.Lapcu. Pošto su se o tom pronijele vijesti i po selima, očigledno ih ješirio Omčikus, grupa omladine iz Dobrosela i Doljana došla je toga danada zaštiti Štab. Iako nije bilo jasnih dokaza za ove pripreme, za svakueventualnost naredio sam jednoj četi od oko 60 boraca iz Mazina podkomandom Gene Kovačevića da se prebaci za pojačanje napada na K.Vakuf, s tim da 6. septembra bude obavezno prije podne u D. Lapcu.

Upravo je bila završena proslava koju je organizovao Rašeta, kadsam primio izvještaj od komandanta Stojana Matica da je neprijatelj na-pustio K. Vakuf i da se borbe vode na sektoru između K. Vakufa i Vrtoča.Vijest je izazvala veliko veselje kod naroda i boraca. Tražili su da imobjasnim posljednje događaje. U kratkom govoru izložio sam im kolikosam znao o događajima u svijetu i u zemlji, a posebno sam se zadržao naprilikama na našoj slobodnoj teritoriji. Pošto sam pomenuo glasove o»smjenjivanju Štaba«, govorio sam o općenarodnom karakteru naše borbe.Naglasio sam da se ne radi o borbi komunista za vlast, nego o zajedničkojborbi protiv okupatora i domaćih izdajnika, gdje ravnopravno učestvujuljudi različitih političkih ubjeđenja i nacionalne pripadnosti, a kao dokaznaveo sam upravo održanu proslavu kraljevog rođendana, gdje je svako,

51 ZBORNIK 3 801

/ ko je želio mogao slobodno da viče »živio kralj Petar« (kasnije su to nekil članovi KP prikazivali da sam na zboru uzvikivao parole »živio kralj\ Petar«).

Pošto smo predviđali kao neizbježan tragični epilog pokušaja domo-bransko-ustaškog garnizona iz K. Vakufa da se probije iz našeg obruča,odmah sam krenuo u K. Vakuf, prethodno naredivši četi iz Mazina da sevrati na položaj prema Gračacu. U K. Vakufu, koji je bio sasvim na-pušten, bilo je relativno mirno, jer se glavna borba vodila desetak kilo-

1 metara od mjesta. S grupom boraca koja je došla sa mnom pokušao samda organizujem red i čuvanje imovine. Međutim, toga momenta samdobio izvještaj da su ustaše iz Bihaća izvršile prodor u pravcu Nebljusai u selu, čini mi se, Melikovac zaklali oko 30 žena, djece i staraca. Nisamznao ni snage ni namjere neprijatelja, pa sam odmah svim borcima kojisu bili u K. Vakufu naredio da najprečim putem idu prema Nebljusima,a ja sam pošao u Štab da organizujem odbranu od napada iz Bihaća. Naorganizovanju, učvršćenju i provjeravanju sigurnosti naše odbrane premaBihaću proveo sam cijelu noć.

Sutradan, 7. septembra, stigao sam u K. Vakuf. Tu malu bosanskukasabu, gdje su kuće najvećim dijelom izgrađene od drveta, našao samu plamenu. Na sve strane s vremena na vrijeme odjekivala je paljba izpušaka, kratki rafali puškomitraljeza i poneka detonacija bomba. Odcijelog garnizona koji se povukao iz K. Vakufa jedan dio se odvojio, pre-težno domobrani i ustaše koji su napustili porodice, uspjevši da se probijeprema Bihaću. Ostali, vezani porodicama i opterećeni živežnim namirni-cama i kućnim potrepštinama, razbježali su se i lutali po šumi i kame-njarima oko Kulen Vakufa; davali su očajnički otpor tražeći put da po-bjegnu. Nesreća je bila u tome što su se sada naše jedinice izmiješale snarodom iz pozadine. A to su bile porodice i rodbina upravo onog dijelasrpskog naroda koji su ustaše pobile u K. Vakufu i okolnim selima. Utom kaosu činili smo ono što je jedino bilo moguće. Kasaba je brzodogorijevala, nestajala u plamenu, a nama je ostalo da iskupljamo pre-živjelu sirotinju, nesrećne žene, djecu i starce i da ih preko D. Lapcaprebacimo za Bihać. Tragediju kod K. Vakufa ustaše su još više pojačalesvojim ispadom iz Bihaća kada su poklale oko 30 srpskih žena i djece.Vijest o pokolju prenijela se nevjerovatnom brzinom na sve strane i izaz-vala još veće ogorčenje kod našeg naroda, pa i kod boraca...

Likvidacija ustaško-domobranskog garnizona u K. Vakufu bio jeznačajan uspjeh ustanika na tom sektoru. Pred nas se, sam po sebi, na-metao zadatak napada na Bihać, razumije se, uz saradnju krajiških snaga,koje bi nosile glavni teret. Sektor K. Vakuf—Vrtoče—Bihać bio je podkomandom Štaba Bataljona gerilskih odreda za Liku, gdje su naše jedinicenajvećim dijelom i vodile borbe. Zbog toga smo imali dužnost ne samovođenje vojnooperativnih akcija nego i organizaciju pozadine. Pošto sekomandant Stojan Matić najviše nalazio upravo na tom sektoru, gdje suneprekidno vođene borbe s ustašama i domobranima, on je praktično ne-posredno rukovodio i organizacijom pozadine u tom dijelu Krajine. Na-

802

ročitih teškoća nismo imali jer smo nailazili na politički otpor samo po-nekog žandara ili podoficira, kojeg su naše jedinice ponekad čak i surovolomile. Bilo je u tom pogledu i žalba, naročito poslije istrage protiv nekihžandara koji su izdajnički naveli jednu našu jedinicu na domobranskuzasjedu. Inače, seljaci u tim selima nisu imali oružja i dovoljno je bilo dajedna naša patrola uđe u selo i uspostavi vlast.

Ubrzo poslije pada K. Vakufa u prvoj polovini septembra održanje u D. Lapcu sastanak OK KPH za^Liku. Sastanku je prisustvovao dele-gat CK KP J Vlado Popović. Diskusija I zaključci tog sastanka ostali suza mene »tajna«, koju kao član KP nikad nisam mogao saznati. Jedinosam pozvan na sastanak za dva »saopćenja«. Prvo, saslušao sam lekcijuu kojoj mi je Rade Žigić održao prodiku o mojim »greškama«: partijskim,vojnim i političkim. Sigurno je da sam onda imao masu grešaka svihvrsta, ali ono što mi je Žigić govorio, po mom uvjerenju onda i danas,nije imalo nikakve veze ni s mojim greškama ni s mojim radom. Drugosaopćenje bila je odluka OK kojom mi se naređuje da formiram posebnuvojnu jedinicu od najsavjesnijeg dijela boraca koja će uvijek i u svakodoba biti spremna da izvrši zadatak koji joj Partija odredi. Odmah sam

rstavio pitanje komandanta toga odreda. Vlado Popović me upitao imamprijedlog. Odgovorio sam: »Koga OK predloži, ja ću ga imenovati i

odred mu formirati.« Na to je, čini mi se, opet Vlado Popović primijetio:»Ti odgovaraš pa ti i biraj!« — »U tom slučaju imenovaću Doku Jova-nića!« Svi članovi OK pogledali su me iznenađeno. Potpisnika famoznog»Otrićkog sporazuma« hoću da imenujem za komandanta udarne vojnesnage Partije! Žigić je počeo da sipa na mene kritiku, koju je, koliko sesjećam, prekinuo Vlado Popović riječima: »Ti odgovaraš pred Partijom.Izaberi i imenuj koga smatraš da će najbolje izvršiti zadatak.« Otišao samu Štab i odmah napisao naredbu o formiranju odreda, imenujući mu zakomandanta Doku Jovanića. U stvari, takav odred smo već imali i Đokoje već bio njegov komandant, sada smo ga samo reorganizovali.

Po ocjeni OK, kako mi je saopćio Rade Žigić na sastanku, moji»teški grijesi« svodili su se na »oportunizam prema okupatoru i četnicima«i na »demagogiju prema narodnim masama«. Nemam namjeru da se »is-povijedam«, da izlažem javno svoje »smrtne grijehe« ni da se »posipampepelom«. Ali o tim mojim »prokletim grijesima« već je za ovih gotovo30 godina otkako sam ih »počinio« toliko rečeno i napisano javno itajno, u objavljenim i neobjavljenim dokumentima, da bi bio red da i samnešto o tom, bar djelimično kažem.

Prva moja partijska greška bila je što sam svjesno ili nesvjesno u svomradu i stavovima zaobilazio OKKPH za Liku i taj svoj postupak opor-tunistički opravdavao sam sebi izgovorom da sam o svemu redovnoobavještavao Marka Oreškovića, člana CK, i to smatrao dovoljnim. Markoje bio neosporno sjajan komunista, radnik, internacionalac, koji je radiou Zagrebu, Beogradu, Madridu, Barceloni i svuda bio odličan komunistai rukovodilac. Međutim, OK KPH za Liku na čelu s Jakovom Blaževićemudario je temelje, izgradio organizacije KP na području cijele Like, preko

803

njih povezao revolucionarne snage masa u jedinstvenu cjelinu i tako su oveorganizacije bile osnovna udarna snaga svake napredne akcije, pa i NOB-e.Partijske organizacije i partijske kadrove u Lici najbolje su poznavali čla-novi OK. Oni su najbolje mogli da vide i ocijene u svakom momentu štase s tim snagama može učiniti, najbolje su poznavali opće uslove u Lici,pa su mogli da najbolje odrede ili bar daju mišljenje šta treba preduzimati.Uviđao sam tendenciju kod Marka Krntije da ponekad zaobiđe, pa ipotcijeni ulogu OK KPH za Liku, da potcijeni ili nepravilno shvati i oci-jeni rad i ulogu Jakova i članova OK, a ja sam svojim stavom objektivnopodržao Marka u toj njegovoj sklonosti. Istina, Marko je naređivao, aja sam izvršavao. Ali moj utjecaj na Marka, ipak, čini mi se u onimuslovima nije bio sasvim bez značaja.

Drugo, uviđao sam izvjesnu netrpeljivost Marka prema Jakovu iumjesto da se toj pojavi na određen način suprotstavim, a u onim uslovimamogao sam, išao sam linijom manjeg otpora, linijom »nemiješanja«, iz'prostog razloga, otvoreno priznajem, što sam svoje propuste i slabostiuvijek lakše mogao opravdati pred Markom nego pred Jakovom; što mije lakše bilo ubijediti Marka da prihvati moje mišljenje nego Jakova ičlanove OKKPH za Liku. Na primjer, bilo mi je jasno da Marko neupoznaje dovoljno OK, ni Jakova, o svojim planovima pripremanja napadana garnizon Talijana i ustaša na Udbini, ali o tome nisam obavještavaoJakova, iako sam mogao i trebao. Razlog je bio prost: u Markovoj kon-cepciji, koju sam apsolutno podržavao, za napad na Udbinu pomoć Štabaiz Drvara bila je bitan faktor, a ja sam bio ubijeđen da bi Jakov tajfaktor prosto brisao ili približio nuli... Ili: Marka sam na vrijeme oba-vijestio o pripremama Krajišnika za napad na Bihać krajem septembrai našem učešću u tome, a Jakova i OK sam obavijestio tek u poslednjemmomentu, jer sam pretpostavljao da bi Jakov i tu »nešto komplikovao«,tj. tražio da se provjeri koliko je to realno. Trebalo je da mi Štab izDrvara stavi na raspolaganje samog Slavka Rodica lično umjesto obećanogbataljona dobro naoružanih boraca i da doživim »napad na Bihać« po re-ceptu Danka Mitrova, pa da shvatim da Jakov nije »komplikator i kunk-tator«, kako smo ga, da sad otvorno priznam, Marko i ja često u među-sobnim razgovorima nazivali...

Eto, spomenuo sam samo te dvije »moje partijske greške« koje bi miOK u septembru 1941. godine, da ih je znao, upisao u velike vrline, a jasam onda malo, a danas mnogo uviđam da su mi to bile greške. Da ostavimostale svoje mnogobrojne partijske i političke i vojne grehove neka ihdrugi ocjenjuju, a da se još osvrnem na događaje ...

U drugoj polovici septembra (21. IX) održali smo vojno-političkukonferenciju na Kamenskom. Objektivno rečeno, vjerujem~3aje~Eo~bi5~f5-žultat i pregled (loš pregled, loše dat) velikih, sjajnih uspjeha narodaLike i njegovih organizacija. Na prvom mjestu rezultat sjajnih uspjehaorganizacija KP na čelu s Okružnim komitetom i, posebno, rezultat us-pjeha sjajnog revolucionara Marka Oreškovića Krntije, koji je nesebičnosvuda stizao i svima uspijevao da pomogne, da podstakne, ohrabri u naj-

804

težim momentima. Istina, još uvijek smo imali iluzije da ćemo od BoškaRašete stvoriti partizanskog komandanta za Liku i Kordun (ideja Markova,

\ koju sam potpuno podržavao, iako sam Boška nazivao »strinom« i »krke-\ ljavom babom«). Zatim neki od učesnika konferencije kasnije su postalij četnici. Ali, te i druge slabosti ne umanjuju bitno njen historijski značaj.

Negdje krajem septembra obavijestio mejjtojan Matić da su odgo-vorni drugovi i? Šrahg B. krajine izvršili pripreme i odredili dan napadana Bihać i pozvao me da dođem u Nebljuse, gdje je stigao »odgovornidrug« iz Štaba B. krajine. Stojan mi je predstavio »druga Danka Mitrova,.člana Štaba B. krajine, španskog borca«. Zbog napada Talijana u pravcuDrvara i Bos. Grahova znao sam da Štab Brigade iz Drvara ne možeodvojiti ni jednog borca za napad na Bihać, a prema obavještenjima kojasam imao, na sektoru Krajine: Sanski Most—Bosanska Krupa—Bihać nisupostojale u to vrijeme nikakove ozbiljne snage kojima bi se mogao izvršitibilo kakav ozbiljniji napad na Bihać. Zbog toga mi se cijela zamisao tog»napada na Bihać« učinila sumnjiva. Moje sumnje povećao je susret s Dan-kom Mitrovim i njegovo držanje. Sa Stojanom i sa mnom razgovarao je sneke velike visine. Saopćio nam je da će krajiške snage tako silovito na-pasti Bihać da je naše učešće samo simbolično i veliko je pitanje da lićemo uspjeti da učestvujemo u borbi, jer će Bihać pod udarom krajiškihsnaga tako brzo pasti. Za sve vrijeme držao je cigaretu nekako čudno za-lijepljenu na donjoj usni i tako »preko cigarete« razgovarao s nama.Takvo držanje učinilo mi se ne neozbiljno, nego sasvim sumnjivo. Stoga

Ikad smo ostali sami Danko, Stojan i ja, oštro sam prekinuo Dankovoizlaganje, rekao mu da sumnjam u njega da je špijun i zatražio da bez-uslovno kaže ko je, ko ga je i zašto poslao? Stojan je ipak uspio da mesmiri i uvjeri da je Danko član Štaba Bosanske krajine, a i sam Dankoje shvatio posljedicu svoga ponašanja, mahinalno je bacio cigaretu s donjeusne i promijenio svoje držanje. Pokušao je da nas mirnim ozbiljnimtonom uvjeri u snage koje je Štab B. krajine prebacio i koncentrisao zanapad na Bihać.

Na izričit Stojanov zahtjev prihvatio sam Dankova izlaganja kaotačna, čak sam i povjerovao ne Danku, nego Stojanu da se ipak radi oozbiljnoj akciji. Sutradan u zoru krenuli smo u napad. Stojan, Danko,Đoko Jovanić i ja išli smo zajedno. Dankove »jedinice« s Ripačkog Klancatrebalo je u određeno vrijeme da daju znak za početak napada, ali znakanije bilo. Uzalud smo čekali nekoliko sati, jer se negdje poslije osam satipokazala sva neozbiljnost tog »pothvata«. S Ripačkog Klanca čula seodjednom snažna mitraljeska i puščana vatra, i ubrzo poslije toga počelasu da gore srpska sela na pravcu Ripački Klanac—Vrtoče. Opet sam po-mislio da je Mitrov špijun poslat da nas prevari i htio sam da ga ubijem.Stojan je i dalje bio uporan, uvjerio me da ipak sve treba ispitati i naredioMitrovu da sa svojim pratiocem odmah ide prema području na kom sugorjela sela i da nas hitno izvijesti o tom šta se desilo. Zbunjen i depri-miran teškim posljedicama svoga očigledno dobronamjernog, bar danas tovjerujem, ali krajnje nepromišljenog i neozbiljnog poduhvata Danko Mitrov

SOS

je otišao i nikad mi se više nije javio. U to vrijeme bio sam pogrešnoobaviješten da je komandant B. krajine Mladen Stojanović i da se nalaziu Japri Budimlića, pa sam mu odmah napisao oštro pismo i tražio objaš-njenje o postupku Danka Mitrova. O napadu na Bihać više nije bilo nigovora. Doka Jovanić je već prije odlaska Mitrova bio otišao u izviđanja,pa smo Stojan i ja zaključili da odmah treba poduzeti hitne mjere, jer smo

( ocijenili da je napad preko Ripačkog Klanca zaobilazni put napada premaD. Lapcu i sinhronizovan s talijanskim napadom na Drvar i B. Grahovo.Riješili smo da Stojan i Đoko poduzmu hitno pregrupisavanje naših snaga,koje smo bili koncentrisali na Drenovači za »napad na Bihać«, a ja da sevratim u D. Lapac da hitno obavijestim Marka Krntiju i OKKPH zaLiku i ujedno da poduzmem mjere za mobilizaciju svih raspoloživih snagaprotiv neprijateljske ofanzive iz Bihaća, koja je samo dio okupatorskeofanzive na Drvar i Grahovo.

Iznenađen i iznerviran postupkom Danka Mitrova u svim izvješta-jima zahtijevao sam istragu u povodu tog događaja, pa sam u tom smisluposlao i pismo Štabu u Drvar, odnosno Ljubi Babicu. Od svih zahtjevajedino sam dobio odgovor od Marka Krntije. On mi je javljao da je DankoMitrov zaista španski borac, izuzetno hrabar i dobar komunista, ali dani on (Marko) ništa ne zna o tome »napadu na Bihać« i da je vjerovatnoDanko sam »na svoju ruku« bio nešto »zamislio«. Obećao mi je da će cioslučaj ispitati i da će me usmeno obavijestiti kada se sastanemo.

Za sada mogu reći da je taj »napad na Bihać« bila nesumnjivo do-bronamjerna ali do neozbiljnosti naivna zamisao narodnog heroja DankaMitrova. Tako prouzrokovan neuspjeh imao je ozbiljne posljedice za raz-voj ustanka na pomenutom sektoru. O tome se sačuvao jedan dokumenatna koji ću se osvrnuti drugom prilikom.

Prema zaključku vojno-političke konferencije na Kamenskom našštab u Lapcu imao je da obavlja funkcije štaba za Liku sve dok novištab, koji je tada izabran, ne bude formiran i osposobljen da preuzme ruko-vođenje borbom, odnosno vojnim operacijama. Rašeta je usmeno, a zatimi pismeno odbio da se primi dužnosti komandanta, pa je već i formalnocijela koncepcija štaba morala da se mijenja.

Obrazlažući mi usmeno odbijanje dužnosti, Rašeta mi je pokazaopismo Save Guteše Rapina iz Cerovca kod Bruvna. Sava mu je javljaoda ga je njegov lični prijatelj Iso Žigić obavijestio da je_Jakoy_T>1--—:-*•"*• &<* Jv "J*-&"T "«-"» f,**,~.~—, —- —„— .-j , __smijenjen s položaja sekretara OK KPH za Liku i mjesto njega postavljennjegov, Isin sin, Rade Žigić. Tako sam zaista prvi put čuo za ovu »tajnu«

" - - - — « M •/ < . V I - 1 . ' • - -J .

negov, sn sn, .odluku o smjenjivanju Jakova Blaževića, koju su čak i kasnije od menesvi »čuvali« kao »veliku partijsku tajnu«. Sava Rapin je obavještavaoRašetu da je Iso Žigić njegov »stari prijatelj«, a da je Rade »pravi sinsvoga oca«, hrabar i odvažan, ali i spreman da ubije i rođenog oca Isu,ako mu to bude potrebno i korisno. U tom pismu je dalje stajalo da ćeRade, prema ocjeni njegovog oca Ise, morati likvidirati Gojka Polovinu»ako mu se ovaj ne ukloni s puta«. A pošto je Rašeta dalji rođak Gojkov,

Jf

806

a Stojan Matić lični prijatelj, to obojica, i Rašeta i Matić, mogu očekivatida će »zajedno s Gojkom biti likvidirani, ako se na vrijeme pametnijene snađu«.

To je pismo Rašeta pokazao Stojanu Maticu i meni početkom oktobra.Pismo je bilo napisano dosta lijepim rukopisom, i odmah sam primijetioda ga nije pisao Sava Rapin, nego možda Savica Guteša, trgovac ili IljegaGuteša, član SKOJ-a. U svakom slučaju pokušao sam da uvjerim Rašetu daje to neka smišljena provokacija, u šta sam toga momenta čak i vjerovao.Stojan se potpuno složio sa mnom da je to provokacija, iako je bio neras-položen prema Žigicu. Rašeta je, po njegovom običaju, kukavički plakaoi preklinjao nas da to obavještenje shvatimo kao istinito i ozbiljno.

Drugi dan poslije tog razgovora došao je k meni Mile Dautović iizvijestio me da se sastao sa »svojim starim prijateljem« Isom Žigićem, kojida ga je upoznao s onim što je pisano Rašeti. Razlika u prepričavanjunavedenog pisma bila je u tome što je Iso poslao poruku da se »složim sRadom«, »da se pomirimo« (što je za mene bilo iznenađenje, jer samvjerovao da sam u dobrim odnosima s Radom), a to da neće biti teško jerda je na mojoj strani Marko Orešković, koji je »glavni komunista za Liku«.Na kraju me Mile obavijestio da je navodno Rade Žigić već dobio izZagreba onaj novac koji je meni bio obećan u maju za kupovinu oružjai da će sada Iso Žigić, Staniša Opsenica, Mile Dautović i Mile Kesić timnovcem kupovati ovce u Lici i prodavati u Dalmaciji preko svojih vezai za naše jedinice nabavljati oružje, municiju, duvan, so i slično. Posao jepočeo, i Iso već kupuje ovce, u što je i on, Mile, uložio već dio svog novca.Samo, sada je »najvažnije« da se ja »sporazumim s Radom« . . . Poslaosam do đavola Milu Dautovića i njegove planove, ali sam sada posumnjaoda ipak nešto mora biti . . . Najzad mi je Dautović napomenuo da suSavetina i Savica Guteša odbili da sarađuju s njima u trgovini, jer »imaju,izgleda, neke dogovore s Talijanima«.

Neprijatelj je u postepenom prodiranju prema Lapcu ponovo ušao uKulen Vakuf. Talijani su ušli u Drvar, Grahovo i Srb i tako zaposjeli»svoju okupacionu zonu«. Dobio sam vijest da komandant Štaba Brigade

_Ljubo Babić dolazi u Martin Brod i želi da se sa mnom sastane. Razgovoruu Martin Brodu pored Ljube Babica bio je prisutan Košta (mislim da je bioKošta Nad) i još jedan čijeg se imena ne sjećam. Upravo tada je, poslijeuspješnih akcija na sektoru K. Vakuf — Vrtoče, stigao u Martin Brod ĐokoJovanić sa svojim odredom i, čini mi se, pošao sa mnom na taj sastanak.

Poslije kratkih obavještenja o situaciji, koja nam je inače bila poznatai vrlo nepovoljna za nas, Ljuba je rekao da nam vise frontalna borba neodgovara i da^sada prelazimo riatipici^koji se ubacuju iza leđa neprijate!ju7™vrse lzlien^3ne~ua'are" i diverzije, aizbjegavaju frontalnu borbu. Predložio mi je da i mi u Lici formiramotakve jedinice i pređemo na takav oblik akcije. Nisam ulazio u opću ocjenudaljnjeg razvoja, ali se nisam složio s ocjenom trenutne situacije nasektoru Lapac — K. Vakuf — Bihać. Izložio sam svoju ocjenu i stav: premaobavještenjima koje imam poslije neuspjeha domobranske ofanzive 17. do

. ...

'

807

20. augusta okupatori, prije svega talijanski, stali su na stanovište da jePavelićeva NDH nesposobna da održi red na svom području. Zbog togavrše i formalnu okupaciju NDH, proširujući »svoju okupacionu zonu«. Sdruge strane da bi »dokazao« sposobnost svoje NDH, Pavelić se odlučioi obavezao »svojim saveznicima« da će sopstvenim snagama, samostalno,ugušiti ustanak u Lici, što praktično znači da će uništiti ustanike i »Ko-munistički Štab« u D. Lapcu. U tu svrhu, prema svojim obavještenjimau Bihaću, sjedištu »župe Psat i Krbava«, formiran je posebno_vojno-poli-tički štab u koji su ušli članovi Pavelićeve »vlade« Žanić, Šimić i Du-mandžić. Zadatak im je da zauzmu D. Lapac, unište naše snage i dokažusposobnost vlade NDH da održi red u svojoj »državi«. Zbog neuspjehadomobranske ofanzive sada ustaše postaju udarna snaga NDH. Takvo jemišljenje već prošireno u našim selima i među borcima, a podržavaju gai talijanski agenti među srpskim stanovništvom i pronose vijesti da sute Pavelićeve snage toliko jake da je svaki naš otpor uzaludan, pa jejedini »spas za srpski narod« da se »stavi pod zaštitu Talijana«.

U takvim uslovima ko slomi snagu te ustaške ofanzive, taj će zadatitežak, možda smrtni udarac Pavelićevoj NDH i, što je još važnije, taj ćekonačno pridobiti simpatije Srba na tom sektoru. Zbog toga sam, prizna-jem, potpuno na svoju ruku i odgovornost, bez savjetovanja s Markomi s OK, a vjerujem da će se i oni složiti, odlučio da_^jyjmjna£ama kojejoš budu htjele da slušaju moje naređenjeu ovoj situacijiprihvatim borbu

,.Jm , -i IT T-I-TT i.liiliill , - l i - i-ir r1---- T •' . - i -|JiT--irn--rjif-t1-|TT—T l |jr l ilfll'IVT—°"--—;" -J.-.-.--— _„ -y*_ -„„—.-j | -»-p- m fc™ -a*

s ustaškim snagama, borbu na život i-jmrt,jjDo_rrontalno. Ljuba Babic jebio i protiv moje ocjeneTpronv~o3Iuke, insistirajućTna svojoj ocjeni i svo-jim zaključcima. Ali sam i ja ostao uporno pri svome stavu. Košta, pratećimirno svaku riječ našeg razgovora, na kraju je rekao Ljubi da treba dame pusti da pokušam ostvariti svoju zamisao. Poslije toga Ljuba Babićmi je dao za partijsku vezu u bosanskom dijelu Martin Broda Jovu Re-Ijića, i mi smo se razišli složni samo u tome da svaki radi prema svomshvatanju. To je bilo ozbiljno razmimoilaženje o jednom bitnom pitanju unašoj inače vrlo uspješnoj saradnji.

Kad sam se s tog sastanka vratio u D. Lapac, dočekalo me je novo,neprijatno iznenađenje. Rašeta je otišao prema Udbini izjavivši da će»moliti Talijane da zaštite srpski narod Lapca i okoline od ustaša«, aStojan Matić mi je ćuteći pružio svoju pismenu ostavku na položaj ko-mandanta i pismo koje mu je lično uputio Rade Žigić. Poznavali smoRadin rukopis i Stojan i ja i nije bilo sumnje da je Radino pismo. RadeŽigić je u pismu optuživao Stojana i mene da smo saradnici okupatora,izdajnici, gori od Rašete jer on »bar otvoreno kaže da nije za borbu protivokupatora«, a nas dvojica da smo direktni izdajnici, sluge okupatora, iapeluje na Stojana da bar on kao profesionalni vojnik izvrši svoju na-cionalnu dužnost i »odmah napadne talijanske okupatore«. Pismo nijepisano u ime OK, nego Rade tobože u svoje lično ime, ali Stojan ga jeprimio kao stav OK KPH za Liku, čiji je Rade sekretar, dakle kao stavKP. Rekao je da je to pismo sramna uvreda od jednog štrebera koji odpočetka borbu posmatra kao i Pajica Omčikus »iz mišje rupe«, gore od

808

Rašete, jer on, Rašeta, bar priznaje da je kukavica. Zahtjev da ovog mo-menta, u ovoj situaciji, kad nam jedan dio boraca poslije sloma Drvarai pred ustaškom hordom u K. Vakufu otkazuje čak i borbu protiv ustaša,,odmah »napadnemo talijanske okupatore — običan je idiotizam ...«

Pokušao sam da ubijedim Stojana da povuče ostavku bar dok nezavršimo neposrednu akciju protiv ustaša, ali je on bio uporan. Zahtijevaoje da njegovu ostavku u originalu i prijepis Radinog pisma odmah pošaljemMarku Oreškoviću, a da će on od sada izvršavati moja naređenja samokao običan borac. Na kraju iskoristio sam to njegovo obećanje da će iz-vršavati sva moja naređenja i rekao mu: »Naređujem ti da vršiš dužnostkomandanta sve dok bude trajala borba s ovom formacijom ustaša kojase nalazi u K. Vakufu, a odmah ću napisati pismo Marku i poslati mutvoju ostavku i prijepis Radinog pisma.« Izjavio je da pristaje, ali da onodredi kurira koji će odnijeti pismo, što smo i učinili.

Posljednjih dana septembra, prije nego su ustaše ponovno zauzele K..Vakuf, stigao je u naš štab u D. Lapac Slavko Rodić, koga nam je, odsve ranije obećane pomoći za akcije kod Udbine l Bihaća, stavio na ras-polaganje Štab Brigade iz Drvara. To je bilo sve od obećanog »bataljona«dobro naoružanih boraca, ali sam se toj pomoći ipak jako obradovao.Nama je trebalo da imamo jednog Bosanca koji, razumije se, ne bi bioDanko Mitrov. Trebalo je da to bude Srbin, komunista, kome bismo-mogli povjeriti organizaciju i akcije na sektoru K. Vakuf—Vrtoče—Bihać.Slavko je u svakom pogledu odgovarao upravo toj dužnosti. Mlad i lijep,uvijek dotjeran kao da ide na svadbu, energičan, ali i odmjeren. O njemusam nešto i ranije bio obaviješten, jer je pripadao omladinskoj grupi usrednjotehničkoj školi u Beogradu. Stojan se odmah složio, i mi smo SlavkaRodica imenovali komandantom sektora K. Vakuf—Vrtoče—Bihać, i todijela sektora na desnoj obali Une. Detaljno smo ga upoznali s našim ra-dom i vojno-političkim prilikama, a Stojan mu je dao podrobna uputstvao položajima i o seljacima na koje se može osloniti, pa je čak otišao«s njim da ga upozna i dovede u vezu s njima. Slavko je svoj zadatakizvanredno dobro izvršio.

Prema ocjeni Stojana Matica i Đoke Jovanića bilo je izgleda da raz-bijemo ustašku ofanzivu, ali su smatrali da za tu akciju moramo angažovatisve raspoložive snage koje imamo na slobodnom području Like i kojebi se mogle odvojiti s ostalih sektora, gdje su, i pored talijanskog zaposje-danja njihove okupacione zone, naše jedinice u stvari pod oružjem čuvalesvoja sela, naročito ona kod kojih je bila povećana opasnost od ustaških

j pokolja. Zbog toga sam uputio naredbu Štaba svim našim jedinicama naoslobođenom području Like da izdvoje snage koje najviše mogu i da ihupute na sektor D. Lapac—Kulen Vakuf. Pored naredbe poslali smo i po-seban proglas, apel borcima i narodu u kome smo pozivali na borbu zaslom ustaške ofanzive na Lapac. Još ni danas ne bih se usudio da kažemkoji su sve razlozi bili, ali odziv je van sela općine D. Lapac, koja su bilavan »nove« okupacione zone, koju su zaposjeli talijanski okupatori, biomasovan samo s područja općine Srb, dakle sreza D. Lapac, dok je s osta-

809

lih dijelova oslobođenog područja Like bio spor, slab, a u nekim slučaje-vima niko se nije odazvao. Bilo je čak i članova KP, čija imena ne želimpominjati, kojima sam i lično uputio pismo i naredbu, a niti su došli niti

[odgovorili. Poslali smo naredbu i apel za pomoć i borcima sjeverne Dal-\macije — Kninske krajine i posebno pismo Niki Novakoviću Longu s po-zivom da pošalje pomoć. Tada mi je došao neki nepoznat čovjek, navodno»u ime Nike Novakovića«, prenio mi »bratske srpske pozdrave i željuda uspijemo«, ali navodno »zbog nebratskog držanja nekih uticajnih Srba«oni nam ništa ne mogu pomoći. Najzad, uputili smo u posljednjem mo-mentu pozive i borcima bosanskih sela Cvjetnić i Begluci, koji su prije togabili angažovani na sektoru Drvara, i oni su se odazvali do posljednjeg,iako su stigli dosta kasno, ali ipak na vrijeme... Znam sigurno da i danasima živih drugova, onda članova KP, koji su lično primili moja pisma,naredbu i apele, pa neka oni sada objasne zašto se nisu odazvali. Poondašnjoj informaciji i mojoj ocjeni na području Korenice bilo je takološe stanje da sam i poziv poslao u posljednjem momentu. Na moje izne-nađenje oni su se u posljednjem momentu odazvali preko mog očekivanja.

Brojno nadmoćne i neuporedivo bolje naoružane ustaše su uspjeleda probiju naš front i uđu u Boričevac, odakle su iz topova tukli D. Lapac,tada već napušten, jer su naše jedinice bile na položajima izvan mjesta.Nismo uopće imali namjeru da samo mjesto branimo. Naprotiv, Stojan iDoko su smatrali da je bolje pustiti ih u D. Lapac — tačnije, satjerati ihu D. Lapac i tu ih uništavati. Brbljivi Boško Rašeta ovdje nam je, očiglednoiz krajnjeg straha, panike, izgleda učinio veliku uslugu. Netko ga je, oči-gledno da bi se s njim našalio, obavijestio da sam ja poginuo, da je ĐokoJovanić teško ranjen, a za Stojana se ne zna. On je s Livada iznad Visuća,gdje su bile već neke talijanske jedinice »na granici treće okupacione zone«,napisa'o očajnički apel talijanskoj komandi na Udbini u kom ih je izvijestioda je naš otpor konačno slomljen, da su ustaše već u Lapcu i preklinjaokomandu da okupiraju Lapac i zaštite srpski narod od ustaškog pokolja.Izgleda da su i ustaše iz Boričevca poslale sličan izvještaj, jer su se tali-janske jedinice, na naše veliko iznenađenje, hitno povukle s položaja premaDonjem Lapcu, Doljanima i Dobroselu i otišle prema Gračacu i Lovincu.Vijest o tom povlačenju talijanskih jedinica prenijela se munjevitom brzi-nom, a ustaške jedinice te noći su uz muziku, pjesmu i igranku već slavilekonačnu pobjedu i spremale se valjda da sutradan svečano uđu u D. Lapac.

Stojan, Đoko i ja, čini mi se da su bili i Dušan Mileusnić i MilanSijan, sastali smo se uveče na Prisjeci između Dobrosela i Boričevca. Poštosmo utvrdili jačinu i raspored naših snaga kojima raspolažemo, ocijenilijačinu i položaj ustaša u Boričevcu i K. Vakufu, utvrdili smo plan napadai odmah krenuli svaki na svoj zadatak, s tim da u ranu zoru izvršimonapad na ustaše u Boričevcu, a zatim nastavimo s konačnim obračunom.Bili smo sigurni da su borci s kojima smo se spremali za taj napadspremni da se bore na život i smrt, jer su svi znali da pred sobom imajuustaške zločince, koji će, ako pobijede, ubijati i uništavati sve na štonaiđu. Jutarnja magla je donekle omela izvršenje zadatka, ali umjestoveselog ulaska u D. Lapac ustaše su bile prisiljene da se očajnički brane

810

i silom probijaju prema D. Lapcu, gdje ih je čekala smrt. Iznenadnimodlaskom Talijana sa svih položaja prema teritoriji općine D. Lapac prilaznašim položajima bio je slobodan iz svih pravaca pokrenuo je borce sapodručja srezova Gračaca, Udbine i Korenice koji su nam pristizali u po-moć. U tom krvavom obračunu gvi^smo unaprijed znali da nema i nemože biti zarobljenika ni na. jednoT strani. Svako je bio spreman prije da

i uEije~šeEie~ne^o da dozvoli da bude zarobljen.Kad smo udarnu glavninu ustaša satjerali u samo mjesto Donji Lapac

i opkolili sa svih strana, mogli smo, vodeći s njima borbu na život i smrt,posmatrati čudan prizor. Preko livada i njiva kretale su se na stotine žena,djece i starijih ljudi iz okolnih srpskih sela i iz sela Bosanske krajine,odakle je velik broj srpskog stanovništva pred ustašama bio pobjegao uLiku, stalno se krećući između okolne šume i naših borbenih položaja. Na-rod nam je donio hranu, vodu, posmatrali su neposredno našu borbu i, začudo, nitko se nije obazirao na opasnost od puščanih i mitraljeskih metakai od topovskih i minobacačkih granata kojima su opkoljene ustaše obasi-pale okolinu Lapca braneći svoje glave i pokušavajući da probiju naš obruč.Došli su da nam pomognu, pa ako budu morali, da s nama i izginu, jerniko nije mislio da poslije pobjede ustaša ima izgleda da ostane živ. Takoje na svakog našeg borca pod oružjem oko Lapca bilo preko 10, pa moždai 20 neboraca, onih koji su došli da pomognu, iako nisu znali kako, ili dazajedno s nama izginu. To kretanje naroda ustaše su sigurno posmatraleiz opkoljenog Lapca. To je sigurno našu pobjedu pretvorilo doslovno unarodnu pobjedu i u vojnom, ratnom smislu. Ustaše su morale cijeniti dasu snage koje ih opkoljavaju bar deset puta jače nego što su stvarno bile.

j Pošto su jednu noć proveli u opkoljenom D. Lapcu, ustaše su slije-dećeg dana u samu zoru, suprotno našem očekivanju, uspjele da probiju

5 naš obruč i da krenu prema Bihaću, otkuda su i pošle, ali sada u suprot-jnom pravcu. I tako se ta druga Pavelićeva ofanziva na oslobođeni D.l Lapac završila novim njegovim porazom. Meni se tada učinilo da je to i'posljednja ofanziva koju će Pavelić i NDH pokušati, bar po formi, dasamostalno organizuje. Cijela teritorija takozvane NDH time je postalanekako i formalno »okupaciona zona« talijanskih i njemačkih okupatora.

Već tada sam smatrao da smo dobili bitku ne samo protiv ustašanego i protiv talijanskih okupatora. Još prije pobjede u D. Lapcu smatraosam i tvrdio da će onaj ko zaštiti srpski narod tih sela, a time i cijeleLike i tog dijela Krajine, od ustaša, dobiti takav utjecaj na nj koji niko

j neće moći izmijeniti u toku cijelog rata. Ako mi, a ne talijanski okupator,pružimo srpskom stanovništvu tog dijela Like i B. krajine zaštitu odustaškog pokolja, prijelaz na borbu protiv talijanskog okupatora biće stvarsamo pregrupisavanja naših snaga, političke pripreme i vojne, oružanetaktike. Jer, politički je u osnovi narod pridobijen, njemu je postalo jasnoda ustaše kolju i mogu klati samo zato što ih okupator na to podstiče i štoim okupator pruža zaštitu dok izvršavaju njegov zadatak — zvjerski po-kolj naroda. Slučajna, po mom mišljenju, taktička greška talijanskih oku-patora, kojoj je možda doprinio i strah Boška Rašete, da su hitno povuklisvoje jedinice s položaja prema području općine D. Lapac čim su primili

811

vijest da je naš otpor slomljen i pobjeda ustaša osigurana, snažnije jedjelovala na svijest srpskog stanovništva i razotkrivala mu prave na-mjere talijanskih okupatora nego sve naše konferencije koje smo održaliprije i poslije bitke na kojima smo objašnjavali pravu ulogu i namjereokupatora. Nikakve molbe i preklinjanja Boška Rašete i drugih »spasilacasrpskog naroda« nisu mogle nagovoriti niti su bilo čije suze mogle »ganuti«okupatorsku komandu da stvarno zaštiti srpsko stanovništvo pred ustaškimzločincima, iz prostog razloga što su ustaški zločinci to izvršavali po na-logu i pod zaštitom okupatora.

Po logici svoje vojne i političke strategije i taktike okupator je moraooko područja općine D. Lapac postaviti neposredno obruč svojih vojnihjedinica da bi osigurao pobjedu ustaša i, po mom mišljenju, samo slučaj-nom greškom, što je slučajno nasjeo pogrešnom obavještenju od svojihagenata među srpskim stanovništvom i od ustaša, okupator je greškompovukao svoje jedinice prije nego što je bitka za D. Lapac bila završena.Okupator je vjerovao da su komunisti i njihov štab u Lapcu zaista uniš-teni i povukao se da njegovi sopstveni vojnici ne bi bili svjedoci zvjerstavakoje bi ustaše izvršile nad pobijeđenim srpskim stanovništvom. Po istojlogici svoje okupatorske uloge okupatori su morali, čim su saznali zakatastrofalan poraz ustaške ofanzive na D. Lapac, da »spašavaju« NDHi ustaše i da od sada praktično cijelu »Nezavisnu Državu Hrvatsku« tre-tiraju i formalno kao svoju sopstvenu »okupacionu zonu«. Oni su moraliući u D. Lapac, gdje su njihove sluge — ustaše bile poražene.

U toj bici za D. Lapac okupator ili njegovi agenti među Srbima nasvoju ruku učinili su još jednu grešku. Kad smo ustaše satjerali i opkoliliu D. Lapcu, konstatovali smo da među nama nema ni jednog od oko 60dobro naoružanih boraca pod komandom komandira Nikole Drče^ ohu-ćara s Brotinje. Još kad smo pravili raspored napada svojih snaga na ustaše,koje su se nalazile u Boričevcu, mi smo toj grupi boraca pod komandomNikole Drče svjesno povjerili relativno najmanje važan zadatak i prak-tično najlakši: da iz pravca Bubnja izvrše napad i neprijatelju presijekuodstupnicu prema K. Vakufu, odnosno da onemoguće da neprijatelj dobijepomoć iz Kulen Vakufa. Međutim, talijanski agent Prča, u sporazumusa Pajicom Omčikusom, preko noći je napustio svoj položaj i povukaose u Brotinju. Ali, mi smo ipak imali sreću: sjajni borci i drugovi izbosanskih sela Begluci i Cvjetnić stigli su na vrijeme i po sopstvenoj inici-jativi izvršili zadatak koji je trebalo da izvrši Drča sa svojom jedinicom.Ta izdaja Nikole Drče je bila najteži udarac okupatorskim slugama izredova srpskog stanovništva pomenutog kraja, jer je narod na djelu,u kritičnom momentu vidio njihovu izdaju ...

Kad je bitka bila završena, drugi ili treći dan, doživjeli smo jednomalo ali prijatno iznenađenje. Iz sjeverne Dalmacije stigla je prva grupaboraca, Srba, istina svega jedna desetina, koji su došli da nam pomognuu borbi protiv ustaških zločinaca. Njih je predvodio simpatizer KP ŠpiroBjedov iz Mokrog Polja. I njima i nama bilo je žao što su stigli kasno.Njihov put i doživljaji od Mokrog Polja do Boričevca, gdje su se stavilina raspolaganje našem štabu, bili su najbolja slika zbivanja u onom vre-

&\2

menu. Od samog polaska morali su se sakrivati od talijanskih, ustaškihi domobranskih straža, ali još više su im teškoća zadavali talijanski agentimedu Srbima. Svuda su ih sretali, ubjeđivali ih da je Štab u Lapcu većuništen, da su komandant i politkomesar ubijeni, da je svaki otpor ugušeni da nema nikakvog smisla ni svrhe da idu prema Lapcu. Oni su bili upornii odlučili se da stignu do D. Lapca da bar vide zgarišta kuća i grobovepoginulih boraca, da čuju gdje su i kako izginuli članovi ustaničkog Štaba.Tek su na području Velike Popine čuli da se borbe kod D. Lapca vode,ali da ustaše napreduju. A kad su došli na teritoriju općine Srb, saznalisu za našu pobjedu u D. Lapcu, da su članovi Štaba svi živi i da o slomuustanka nema ni govora. Naprotiv, svuda su naišli na oduševljenje i sprem-nost za daljnju borbu protiv pravog neprijatelja — stranog okupatora,pošto su domaći izdajnici ustaše potučeni. U ime naroda, boraca i našegštaba zahvalili smo toj prvoj grupi boraca iz Dalmacije, koji su uprkos svimteškoćama, zabranama i nagovaranjima po svojoj sopstvenoj inicijativi došlis oružjem da se bore za slobodu. Bez obzira na to koliko smo bili u pravu,ali mi smo tim našim drugovima iz Dalmacije objasnili da smatramo da jebitka s ustašama i NDH završena, da je sada okupator jedini neprijatelj,a ustaše samo njegovi sporedni pomagači. Zbog toga smo im predložilida se odmah vrate u Dalmaciju, da vrše pripreme za borbu protiv oku-patora. Posebno smo ih upoznali s ponašanjem talijanskih okupatora utoku posljednjih dana, jer je bilo od presudnog značaja za srpsko stanov-ništvo u Lici, a posebno u sjevernoj Dalmaciji, da shvati pravu ulogutalijanskih okupatora, a posebno da shvati da su zločini ustaša bili samoizvršenje naredbe i zahtjeva okupatora i da ustaše bez neposredne njihovezaštite ne bi imale ni snage ni smjelosti da izvrše zločine.

Oduševljenje s kojim su narod i borci dočekali iako zakašnjelu po-moć drugova grupe Srba iz Dalmacije, najbolje pokazuje kakav bi ogro-man politički uspjeh KPH bio da su Hrvati, komunisti s područja Šibenikai Splita, stigli početkom oktobra 1941. godine da sa srpskim borcima togkraja brane živote srpskog naroda Like i B. krajine od ustaških zločinaca.To je utoliko veći propust kad se zna da su bataljoni boraca Hrvata širomDalmacije s oružjem u ruci od prvog dana našeg ustanka bili spremnida nam dođu u pomoć.

Poslije te mnogo više političke nego vojne pobjede ne samo nadustašama nego, po ondašnjoj i današnjoj mojoj ocjeni, i nad okupatorom,a posebno nad okupatorovim agentima među srpskim stanovništvom togkraja, pred nama je bio problem pregrupisanja ustaničkih snaga, reorga-nizacija vojnih jedinica i pozadinske vlasti, ozbiljan i složen politički radda bi se iskoristili postignuti uspjesi za prijelaz na direktnu borbu protivglavnog neprijatelja — stranog zavojevača ...

Na kraju, po sebi se razumije da su ovo samo moja sjećanja, subjek-tivna viđenja i ocjene događaja. Ona mogu biti jednostrana, pa i pogrešna,i samim tim mogu poslužiti samo kao građa za historiju i ništa više. Osimtoga, neka mjesta su nejasna i nepotpuna, ali to ću, nadam se, objasnitii dopuniti drugom prilikom.

813