Posljednja jugoslavenska tajna:

Zašto je Jovanka Broz osuđena na 33 godine samoće

Telegrami podrške, buketi cvijeća i šarene bombonjere sa kič-fotografijama, stižu svakodnevno u beogradsku bolnicu, gdje pod specijalnom stražom i nadzorom, najmisterioznija žena druge polovine 20. vijeka, bije možda svoju posljednju ofanzivu. Kao u finalu velike ljubavne, historijske i špijunske drame, Jovanka je stigla u bolnicu gotovo na samrti, u svojoj 88. godini, potpuno zapuštenog zdravlja. Toliko je bio star i njen muž, maršal Tito, kada je preminuo u Kliničkom centru u Ljubljani, 1980. godine. Ona je žena koja je više od tri decenije živjela kao kraljica, a potom, isto toliko, kao najtajanstvenija politička zatvorenica Evrope. Šta to svijet ne smije da zna, što zna Jovanka? Da li će njena konačna ispovijest pokazati zašto nam se čini da, kada se pogledamo u ogledalo, imamo utisak da su nam uši nešto veće. I da te uši liče na magareće. Da li tu genetsku promjenu, da smo od ljudi pretvoreni u magarce, ne smiju da saznaju Jugoslaveni? Da li je to posljednja Jovankina tajna koju će objaviti, ili će je odnijeti sa sobom, u grob, i podijeliti je sa čovjekom koga je iskreno voljela?

Nekada prelijepa mlada partizanka, Sofija Loren jugolovenske revolucije, koja je opčinila Josipa Broza Tita na prvi pogled, bila je jedina žena koju je svemoćni Veliki Manitu Druge Jugoslavije istinski volio. I, da se razumijemo, mnogo ljepotica je završilo u Titovom krilu, ali i sada, toliko decenija kasnije, ona je jedna jedina i istinska nasljednica Brozovog političkog testamenta, iako je samo nemoćna, bolešću razorena starica, koja i u svojim poznim godinama, ponovo okuplja na mobilizaciju sve narode i narodnosti – od Vardara, pa do Triglava.

1

Udovica Josipa Broza Tita je zato daleko više od udovice doživotnog crvenog suverena SFRJ. Ona je udovica jedne zemlje koja formalno više ne postoji, ali koja nam se sve više javlja u sjećanjima. Jer, da je drugačije, Jovankina drama u posljednjem činu njene nevjerovatne sudbine, bila bi tek kratka, neprimjetna vijest negdje na dnu strana beogradske štampe. Ali, koliko se god trudili da zaboravimo i Jugoslaviju, i Tita, i nesvrstane, i „fiću“, i samoupravljanje, i Jovankinu punđu, i sav taj čudni i tako daleki svijet koji sadašnje nesposobne političke elite pokušavaju da negiraju, ismiju i omalovaže, Jovankina velika bitka u Kliničkom centru Srbije, odjeknula je kao bomba u regionalnim i svjetskim medijima.

Kao da je vremeplov vraćen 33 godine unazad: konzilijum vrhunskih liječnika u Beogradu obavještava naciju o zdravstvenom stanju Jovanke Broz, a dopisnici iz regiona i cijelog svijeta, zakupljuju apartmane u beogradskim hotelima, odakle šalju prognoze o mogućem ishodu bolesti nekadašnje prve dame, kopaju po detaljima njenog nadrealnog života, koji, kako vrijeme teče, ponovo poprima obrise političke misterije najvišeg ranga.

Poslije tri decenije, koliko je provela u kućnom pritvoru, pod nadzorom najprije jugoslavenske, a potom srpske tajne službe, najmoćnija žena Jugoslavije, poslije smrti njenog supuga, pretvorila se u zatočenicu zapuštene vile na beogradskom Dedinju, gdje je pod naoružanom pratnjom misterioznih obavještajaca, tadašnji komunistički, vojni i obavještajni vrh, bez ikakvog suđenja i presude, sproveo i stavio pod ključ. Te noći, nekoliko mjeseci poslije Titove smrti, odveli su je u spavaćici. Tada je mislila da je sprovode na streljanje, dok je njenoj sestri zaprijećeno da će je ubiti, ako progovori išta o tome. Savremena Evropa ne poznaje takav slučaj kršenja ljuskih prava: oduzeta joj je sva imovina, oduzeta su joj sva lična dokumenta, oduzeti su su joj i svi prijatelji. Samo joj nisu

2

oduzete uspomene. Ona je posljednji arhivar i zadužbinar Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, zemlje koja je do kraja sedamdesetih godina ekonomski bila jednaka Italiji, a daleko bogatija, kako po bruto društvenom proizvodu, tako i po životnom standardu, od mnogih današnjih članica Evropske unije.

Pitao sam se zato, sjećajući se da sam se Titovoj smrti prilično radovao, jer smo gubili mnoge časove u osnovnoj školi – za razliku od starijih, koji su organizirano puštali suzu – odakle se crpi toliki medijski i politički značaj iz sudbine jedne zaboravljene starice, držane iza sedam brava i iza sedam beogradskih gora? Jovanka puni naslovne strane svjetskih medija, politički establišment Srbije razmatra načine kako da se ona konačno trajno zbrine i povrati status prve dame jedne nepostojeće zemlje, u bolnici su je posjetili svi vodeći političari Srbije, novinari se utrkuju kako bi pronašli najpikatnije detalje iz njenog životnog i političkog testamenta. Ali, ponavljam pitanje – zašto sa toliko emocija, posljednja bitka Jovanke Broz pogađa običan svijet u svim bivšim republikama i pokrajinama? I, dedukcijom, lako dolazim do rješenja: Podsjeća li vas, drage i dragi moji, vaša sudbina, na Jovankinu?

Hajde da vidimo, zašto sam u pravu.

Osjećate li da ste živjeli nekada kao kralj ili kraljica, poput nje, a potom ste sve izgubili i za jednu noć pretvoreni u roba, u nepostojećem sudskom procesu, zarobljeni od nevidljivih obavještajaca? Sjećate se, naravno, da ste „jatovim“ zlatnim „boinzima“ putovali na more kao običan radnik, ali najmanje na dve nedelje, ne osjećajući da će to naročito uzdrmati vaše financije? Sjećate li se kako ste zidali svoje male vikendice-dvorce, da imate gdje da lješkarite vikendom, posmatrajući kako vaša dječica trčkaraju vašim rančem, dok ste vi, sigurni u svijetlu budućnost, znali kako ćete

3

ih jednog dana zaposliti, kako će i oni nastaviti takav bezbrižan život, jer su vaspitavani da budu baš to – samo obični ljudi.

Potom su nas nove mesije ubjedile kako je to sve bila laž i sve nas redom, kao u Markesovom klasiku „Sto godina samoće“, prepustili razarajućem samouništenju. I, kao jugoslovensko pleme, bez mozga, porijekla i budućnosti, ma kako nam se prezime završavalo i ma kom se Bogu molili, mi nismo imali drugi izbor, nego da posmatramo kako se, što bi rekli beogradski mangupi, masovno „samoubijamo“.

Slično se dogodilo sa Jovankom. Početkom sedamesetih godina, kada se uveliko odvija zaplet razbijanja Jugoslavije, dijelovi rascjepkanog jugoslavenskog rukovodstva, ti mali, komunistički knezovi koji će se, nakon krvavog građanskog rata, proglasiti za šefove novonastalih država, pokreću mehanizam katastrofe. Jovanka je tada imala status nedodirljive, kapriciozne Titove supruge, žene koja od najvećih lidera 20. vijeka, lično nije upoznala samo Mao Cedunga. Tko danas još diše, a može da svijetu ispriča svoja sjećanja iz razgovora sa Čerčilom, Kenedijem, Hruščovim, Niksonom, Kraljicom Elizabetom, rimskim papama, Naserom, Sadatom, Jaserom Arafatom, Fidelom Kastrom, Indirom Gandi, Gadafijem…?

Tko danas može da svjedoči o druženjima sa Ričadrom Bartonom i Elizabet Tejlor, o ispijanju espresa na Brionima sa Sofijom Loren, o šetnjama po brionskoj plaži sa Orsonom Velsom?

Kao živa enciklopedija unutrašnje i vanjske politike Jugoslavije, u ušančenim republikama koje su se spremale za secesiju, ona je sredinom sedamdesetih godina, prepoznata kao jedan od najsnažnijih integrativnih faktora zemlje. Ona, violentna Srpkinja, ličanka, potpukovnica JNA, udata za maršala svjetskog ili belosvjetskog renomea, Hrvata, kojeg su već razdirali bolest i drug Alchajmer, što je već počeo da zalazi u njihove dvore.

4

O planskom razbijanju njihovog braka, svjedočio mi je lično fotograf svjetskog renomea Ivo Eterović, koji je krajem šezdesetih i sedamdesetih godina snimao fotografije Tita i Jovanke za svjetski eksluzivan foto-album o njihovom zajedničkom životu. Splićanin Eterović je nedavno preminuo u Beogradu, tu je i sahranjen, kao jedan od posljednjih primjeraka izumrle loze „Jugoslavenčina“, ali je do svoje smrti ostao vjeran Jovanki Broz. U nekoliko ispovijesti, posvjedočio mi je kako je ključni zadatak razbijača Jugoslavije bio taj, da se Jovanka Broz na sve moguće načine udalji od Tita. Ili Tito od Jovanke, svejedno. Eterovićevo svjedočenje ima veliki značaj, jer to je bio čovjek od nesumnjivog integriteta: kada je istekao njegov ugovor sa Titom, do svoje smrti, bio je lični fotograf – rimskog pape! Onako kako je svojim teleobjektivom nišanio u Tita i Jovanku, na isti način je locirao i svetog oca u ostavci, Benedikta Šesnaestog, ostavljajući savršene fotografije poglavara Vatikana u fasciklama beogradske nadbiskupije.

Eterević mi je govorio kako je u Ljubljani, brojeći svoje posljednje časove, Tito buncajući izgovarao Jovankino ime, iako su nekoliko godina živjeli razdvojeni. I ona danas tako spominje Tita, da bi se u jeftinim ljubavnim romanima, njihova romansa mogla nazvati – ljubavlju za sva vremena. Nekoliko nedelja prije nego što je smještena u bolnicu, Jovanka je u velikoj ispovijesti beogradskim medijima, opisala kako je Tito, pošto mu je uperen pištolj u čelo, odvojen od nje, tri godine prije njegove smrti.

- Tito je bio primoran da se razdvoji od mene. I on je dobro znao kakvim je zlikovcima okružen i da je to jedini način da mi spasi život, jer oni su bili spremni za sve – ispričala je Jovanka nevjerovatne detalje iz posljednjih godina Titove apsolutističke vladavine.

5

Dijeleći postelju sa Titom, ona je dijelila i najsuptilnije državne tajne. U spavaćoj sobi, ona je shvaćala da se priprema raspad zemlje i znala je tko su glavni inženjeri radova na demontaži „balkanske zlatne zemlje“, koja je predstavljala posljednji bedem za narastajuće nacionalizme. Prema njenoj ispovijesti, ključni ljudi su bili svemoćni šef UDBE, jugoslavenske tajne službe, slovenski komunistički funkcioner Stane Dolanc i načelnik generalštaba JNA, general Nikola Ljubičić, ključni srpski kadar u najvišim svodovima jugoslavenske moći. Dva najjača čovjeka poslije Tita, koji su upravljali mehanizmima tajne i javne sile SFRJ, smatrali su da je najveći unutrašnji neprijatelj zemlje, zapravo – Titova supruga! O tome svjedoči 50 sjednica Predsjedništva SFRJ, Predsjedništva CK SKJ i sjednica famoznog Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, na kojima je isključivo razmatran „slučaj drugarice Jovanke“. Kasnije je jedna njena rođaka na Buvljoj pijaci u Beogradu, pronašla te stenografske bilješke, koje su se pokazale vjerodstojnim!

Za Staneta Dolanca, Jovanka i danas tvrdi da je njemački špijun i da je, u mladim godnama, bio član ozloglašenog Hitlerjugenda. Ljubičić je bio klasični karijerista, ali je cijela dvorska ekipa komunističkih lordova, shvaćala da će, poslije njegove smrti, kao moguća nasljednica, figurirati čelična lejdi iz maršalovog bračnog kreveta. Jer, ako je tolike decenije Jovanka umjela da drži pored sebe na uzici nestašnog Tita, koji je prije nje jurcao za mladim partizankama više nego Vermaht i domaći izdajnici zajedno, dvorjani su lako došli do zaključka da bi prva dama mogla u eventualnoj političkoj kombinatorici naslijedtiti Tita. Naročito zbog njenih ličnih poznanstava sa liderima širom svijeta.

Zato joj smještaju igre: proglašavaju je, najprije, srpskom nacionalistkinjom, koja je, navodno, sa srpskim generalima (čuj, srpskim, pored Ljubičića, živog i zdravog), spremala vojni puč i

6

preuzimanje kontrole srpskih kadrova u Jugoslaviji. Potom je puštena priča da je ona zapravo sovjetska špijunka, ubačena u Titov krevet kako bi odatle šaptala nježne priče Moskvi.

Da, to bi sve zaista možda i bilo moguće, da se igrač poput Tita, vezivao na leđa. Ali, svi historijski fakti, sada potvrđuju da je on bezgranično volio i da je Jovanka Broz zapravo bila žena koja je naslućivala i protivila se raspadu Jugoslavije. I, da u tome nije uspjela. Zato je jedne kišne noći, u spavaćici prebačena u staru, trošnu vilu na Dedinju bez grijanja, pa se zagrijavala tako što je sipala vrelu vodu u plastične boce od kisele vode, i potom ih redala u krevet, kako je ujutru ne bi pronašli zaleđenu. Zato su joj oduzeli sva lična dokumenta, kako ne bi napustila zemlju. Ona je, ne zaboravimo to, prvoborac i nosilac Partizanske spomenice, potpukovnik u penziji, ali joj je zabranjeno da prima i tu penziju. Ona nije naslijedila čak ni Titovu penziju, kao zakonita supruga šefa države.

Ona je žena koja je više od tri decenije živjela kao kraljica, a potom, isto toliko, kao najtajanstvenija politička zatvorenica Evrope. To bi Jovankinu dramu čnilo antičkom, da nije srpska.

Šta to svijet ne smije da zna, što zna Jovanka? Da li će njena konačna ispovijest pokazati zašto nam se čini da, kada se pogledamo u ogledalo, imamo utisak da su nam uši nešto veće. I da te uši liče na magareće. Da li tu genetsku promjenu, da smo od ljudi pretvoreni u magarce, ne smiju da saznaju Jugoslaveni? Da li je to posljednja Jovankina tajna koju će objaviti, ili će je odnijeti sa sobom, u grob, i podijeliti je sa čovjekom koga je iskreno voljela?

Aleksandar Apostolovski

03.09.2013

7