poslovni informacioni sistemi

1. INFORMATIKA KAO NAUKA

1.1. NEKE DEFINICIJE NAUKE

Nauka je jedna od čovjekovih djelatnosti koju su u prošlosti, a i danas, razni autori nastojali definirati. Mišljenje je da prikladna definicija nauke mora biti dovoljno široka da obuhvati sve njene aspekte, a dovoljno kruta da isključi sve što je nena-učno u mišljenju, znanju, iskustvu i postupku. U svojoj knjizi "Metodologija zna-nstveno-istraživačkog rada", M. Žugaj citira navode P. Freedmana, pa kaže: ''Nau-ka je oblik ljudske aktivnosti pomoću koje čovječanstvo stječe sve veće i točnije znanje i razumijevanje prirode, njene prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, kao i sve veću sposobnost da se prilagodi svojoj okolini i da je mijenja, a isto tako da mije-nja svoje vlastite karakteristike'' (M. Žugaj, 1997, str. 8-12). U knjizi autor citira više naučnika navodeći još nekoliko definicija nauke. Evo nekih:

Nauka je sistematizirana i argumentirana suma znanja u određenom histori-jskom razdoblju o objektivnoj stvarnosti do koje se došlo svjesnom primjenom određenih metoda istraživanja.

Nauka je način spoznavanja. Nauka je organizirano znanje. Nauka je zajedničko, koherentno, organizirano i sistematizirano znanje lju-

dskog roda. Nauka je saznanje o činjenicama, pojavama, zakonima i njihovim vjerojatnim

uzrocima, a stečeno je i povjereno egzaktnim promatranjem, organiziranim eksperimentom i pravilnim razmišljanjem.

Izraz nauka označava djelatnost pri kojoj čovječanstvo, djelujući pojedinačno ili u malim ili u velikim skupinama, poduzima organizirani napor, kako bi objektivnim proučavanjem promatranih pojava, otkrilo i ovladalo uzročnopo-sljedičnim lancem; zadužuje u koordiniranu obliku podsisteme znanja siste-mskim promišljanjem i konceptualizacijom, što je često u velikoj mjeri izraže-no matematičkim simbolima; i stoga na svoju dobrobit sebi omogućava upotre-bu i razumijevanje procesa i pojava koje se zbivaju u prirodi i društvu.

Izraz nauka označava složen skup činjenica i hipoteza u kojima se teoretski element obično može dokazati, i u tom smislu uključuje nauke koje se bave društvenim činjenicama i pojavama.

“Nauka je cjelokupnost argumentiranih provjerenih znanja o objektivnoj stvarno-sti, njezinoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Nije to zbroj nekakvih vječitih i ne-prikosnovenih istina, već zbroj istraženih i sistematiziranih spoznaja koje odgo-varaju određenom stupnju društvenog razvitka i prethodno ostvarenim znanstvenim dostignućima. Stoga se znanost neprekidno mijenja i razvija te tako upošljava sve veći krug pripadnika društva i postaje vodećom snagom društvenog života i na-pretka” (A. Dragičević, 1991, str. 921).

9

1.2. ZNAČAJKE NAUKE

Značajke razvitka nauke su: jedinstvenost nauke; svjestan kolektivizam rada nau-čnika (grupni, timski rad); zakon ubrzanog razvitka nauke; sličnost u etapama ra-zvitka nauke, dinamički karakter nauke i diferencijaciju i integraciju nauke. Kao značajke nauke navodi:

Društveni karakter nauke. Ona služi interesima cijelog društva i napretka čo-vječanstva.

Jedinstvo naučne teorije i prakse. Svako znanje iz prakse raste i u praksi se provjerava. „Ništa nije tako praktično kao dobra teorija“ (I. Kant).

Kreativnost nauke (stvaralaštvo). Za kreativnost nauke potrebna je jedna kriti-čna veličina inteligencije. Ta veličina predočena je kvocijentom inteligencije QI=120-130. Povećanje inteligencije preko ove veličine ne garantira odgo-varajuće povećanje kreativnosti.

Naučno istraživanje i primjena naučne metode. Za naučno istraživanje je ka-rakteristično da ima naučnu svrhu, ciljeve i zadaće te da se koristi naučnom metodom. Nauka se od svih drugih oblika društvene svijesti najviše razlikuje upravo metodom.

Internacionalnost nauka. Ona je općeljudska i internacionalna po društvenoj ulozi, predmetu i metodama istraživanja, po unutarnjim zakonima razvitka i po svrsi, ciljevima i zadaćama. Duboka internacionalnost nauke ogleda se i u do-sljednoj borbi za plodotvornu međunarodnu suradnju. Nauka se ne može svesti u nacionalne okvire. Naučno djelo ne može biti vlasništvo jednog grada, regije ili jednog naroda. „Nauka nema domovine, ali je naučnik ima“.

Iz pojma nauke neminovno proističe i pojam znanja. Prema A. Dragičeviću, znanje je “… sveukupnost stečenih spoznaja o prirodi, društvu, povijesti i čovjeku. Stječe se odgojem i obrazovanjem, upoznavanjem i iskustvom, izmjenom misli i izuča-vanjem. Stalno se proširuje i mijenja usporedo s razvojem čovjeka i sredine kojoj pripada. Osobitu važnost ima u novije vijeme, te se sve više pojavljuje i ističe kao vodeći faktor proizvodnje - prvenstveno ukoliko proistječe iz aktualne naučno-tehničke revolucije i djeluje kao organizirano znanje”.

1.3. KLASIFIKACIJA NAUKE

M. Žugaj (1997) kaže da se nauke “… danas najčešće klasificiraju po predmetu koji proučavaju, ili po metodama kojim se služe, ili po svrsi ili po cilju prema kojem se usmjeravaju” (Žugaj, 1997, str. 16). Npr. Republika Hrvatska donijela Pravilnik o utvrđivanju naučnih područja (N. N., 29/1997), po kome su utvrđena naučna područja, naučna polja unutar naučnih područja, te naučne grane unutar naučnih polja, s pripadajućim klasifikacijskim oznakama. Prema tom Pravilniku utvrđena su ova naučna područja:

10

prirodne nauke biomedicina i zdravstvo biotehničke nauke društvene nauke humanističke nauke

1.4. DEFINICIJE INFORMATIKE

Informatika (lat. informare - dati obik, predočiti, obavijestiti), nauka o informaci-jama, njihovom oblikovanju, prenošenju, registriranju, obrađivanju i korištenju. Razvila se primjenom tehničkih sredstava za obradu podataka, a posebno kompju-tora. Prema tome, može se reći da je informatika naučna disciplina koja istražuje sistem, funkcije, oblikovanje i rad informacijskih sitema pomoću kompjutora. Izraz informatika uglavnom se koristi u Europi (npr franc. information i automatique). U SAD su u upotrebi izrazi Information Science, u smislu dokumentacijskih, biblio-tekarskih i drugih obrada i korištenja informacija, i Computer Science, u smislu primjene elektroničkih kompjutora za rješavanje numeričkih problema. N. Lipljin (1993) ističe ove definicije informatike:

“Informatika je nauka ili tehnologija koja se bavi informacijama u kompjuto-rskim sistemima; pojam se upotrebljava uglavnom u kontinentalnoj Europi“ (Dictionary of Computing, Data Communications, Hardware and Software Basics);

„Informatika je nauka prikupljanja, memoriranja, obrade i prikazivanja info-rmacija; to je translacija francuske riječi informatique, orjentirane na obradu podataka“ (MacMillan Dictionary of Information Technology);

„Informatika je nauka o informacijama, njihovom oblikovanju, prenošenju, re-gistriranju, obrađivanju i korištenju, koja se razvila s primjenom tehničkih sre-dstava za obradu podataka, a posebno kompjutera; pojam informatika nastao je spajanjem riječi informacija i automatika i uglavnom se više udomaćio u Euro-pi; u SAD se upotrebljava pojam Computer Science-u užem smislu primj-ene informacijske tehnologije za rješavanje numeričkih problema) i Information Science - u užem smislu obrade i korištenja informacija u sklopu biblioteka-rskih, dokumentacijskih i drugih informacijskih sistema“ (definicija grupe au-tora sa Sveučilišta u Zagrebu, 1989),

“Riječ “informatika” upotrebljava se više ili manje kao sinonim za pojam “informacijska tehnologija” (Webster's New World Dictionary of Computer Terms)".

“Pravodobno, sistemski i kontinuirano infromiranje pretpostavka je svakog uspje-šnog društvenog djelovanja i pogotovo modernog privređivanja. Ono postaje pose-bna djelatnost sve šireg kruga ljudi koji u toj oblasti obavljaju poslove organizatora, analitičara, programera, operatera itd, zajednički se nazivaju informatičari. Njihova organizirana djelatnost u radnim kolektivima i društvenim zajednicama, skupa s

11

materijalnim i drugim sredstvima koja su za to potrebna, predstavljaju određeni informacijski sistem” (A. Dragičević, 1991).

1.5. INFORMATIKA KAO PRIVREDNA GRANA

Infromatika kao privredna grana privlači pažnju od 1976. godine, kada je Marc Porat na to skrenuo pozornost u pionirskom radu The Information Economy (Informacijska ekonomija), suprotstavljajući ustaljenoj tročlanoj podjeli privrednih sektora (poljoprivreda, industrija, usluge) novu četveročlanu podjelu sektora: poljo-privreda, idustrija, usluge, informatika. U informatički privredni sektor ulaze siro-vine (data), op rema (kompjuter), osnovne kvalifikacije (korišćenje opreme) i kra-jnji proizvod (informacija). U širem smislu informatički sektor obuhvaća: obrazo-vanje, komunikacije, štampu, kinematografiju, radno mjesto, proizvodnju opreme i potrošnju materijala (hardver), industriju sirovina i komponenata za proizvodnju opreme i potrošnog materijala, izradu softvera. Informatika kao poseban sektor društvenog djelovanja, ima mnoge posebne osobine, po kojima se razlikuje od drugih sektora privrede. Najvažnije su:

sektor je proizvodnje s najvećom stopom rasta; raspodjelom prikupljanja informacija zaokupljen je najvažnijim oblikom dru-

štvene podjele rada; sektor je djelovanja s najvećim vanjskim učincima; troškovi proizvodnje informacija ne ovise od mjesta njihova korišćenja i najve-

ćim su dijelom to troškovi izazvani od strane primaoca; informacija kao resurs ne ulazi u tradicionalnu analizu proizvodne funkcije

zbog kompleksnosti informacijskih djelovanja; informatički sektor koristi najnapredniju (visoku) tehnologiju te prednjači u ra-

zvoju društvenih proizvodnih snaga; sektor raspolaže s najobrazovanijim i najkvalificiranijim društvenim kadrovi-

ma: zna-nstvenicima, istraživačima, informatičarima i drugim specijaliziranim stručnjacima;

bilježi najviši stupanj internacionalizacije privređivanja i drugog života te se utoliko brže razvija ukoliko je povezaniji s cjelinom svijeta;

1.6. OBILJEŽJA INFORMATIČKIH DOSTIGNUĆA

Pouzdano se može reći da suvremene informacijske tehnologije otvaraju neograni-čene mogućnosti, kako u sferi prikupljanja, memoriranja i obrade informacija, tako i u sferi distribucije informacija uz mogućnost njihova pretraživanja i ažuriranja od strane šireg kruga subjekata – korisnika. Dvije inovacije koje su obilježile modernu civilizaciju i prethodna dva milenijuma su atomska energija i kompjuteri. U upotre-bi se nalazi na hiljade najrazličitijih računara čija masovna primjena potvrđuje da je čovječanstvo zakoračilo u informatičku eru. Prema tome, kompjutorizirane i roboti-

12

zirane tvornice, računarski pohranjivanje i pretraživanje informacijskih BP uz mo-gućnost uporabe komunikacijskih satelita i ostalog, imaju nesagledivi utjecaj kako na pojedinca i poslovnu sferu, tako i na međusobno komuniciranje između pojedi-nih zemalja bez obzira na zemljopisnu udaljenost. Stoga se utjecaj najnovijih otkri-ća i unapređenja u domeni informacijskih tehnologija mogu sagledati i ocijeniti samo u svjetskim razmjerima. Uistinu, postignuća tih tehnologija prodiru gotovo u sve sfere ljudske djelatnosti, ali se za sada najviše osjećaju u područjima minijaturi-zacija, robotizacije, telematizacije i digitalizacije.

Minijaturizacija. Zahvaljujući virtuoznoj minijaturizaciji elektroničkih elemenata, mikroprocesori su našli svoje mjesto kako u proizvodima široke potrošnje (digitalni satovi, džepni kalkulatori, videorekorderi i dr.), tako i tamo gdje trebaju povećati produktivnost rada u proizvodnji. Mikroelektronička tehnologjia nalazi se gotovo u svim područjima ljudskog rada i poslovanja, a pojavljuje se kao produžetak njegova intelekta. No, kad god se govori o mikroelektroničkoj obradi informacja, odmah moramo imati na umu računar kao sredstvo za prikupljanje, obradu, memoriranje i distribuiranje informacija.

Robotizacija. Kao posljedica mikrokompjutorizacije pojavili su se novi strojevi - roboti a zatim i robotizacija koja upravo doživljava u svjetskim okvirima svoj izra-zito buran razvoj. Prema japanskom industrijskom standardu JISB 0134 iz 1979. godine, robot se definira "kao mehanički sistem koji može izvoditi fleksibilne fu-nkcije gibanja koje odgovaraju funkcijama gibanja živih organizama ili pak takve funkcije gibanja kombinirati s inteligentnim funkcijama, slijedeći ljudsku volju". Za sada su to još uvijek manipulatori "bez mozga" koji bez problema mogu smrviti čovjeka koji uđe u njihovo područje djelovanja i to naravno, bez predumišljaja. Kao takvi sigurno postižu bolje rezultate od čovjeka zaposlenog na takvom mjestu, kako po kvaliteti i ujednačenosti proizvoda tako i po izdržljivosti u radu i po tro-škovima proizvodnje. Već danas postoje roboti koji nisu stvoreni samo za jednu fazu rada, nego se mogu reprogramirati za razne poslove, što im pruža brojne mo-gućnosti primjene u gotovo svim sferama ljudske aktivnosti. Valja kazati da roboti-zacija nema alternative a prva praktična iskustva pokazuju da roboti ne ostavljaju radnike bez posla, nego im omogućuju da rade intelektualno značajnije poslove, a one zamorne i teške poslove prepuštaju upravo njima - izdašnim robotima. I na kraju ovoga dijela, valja kazati da će robotizacija pogoditi samo one koji se ne budu znali ili ne budu htjeli prilagoditi novim promjenama.

Telematika. Telematizacija kao spoj telekomunikacije i informatike, predstavlja novu naučnu disciplinu koja proučava hardversku u softversku organizaciju rada na temelju neposredne komunikacije. Telematika ustvari omogućuje završni proces prijenosa primanja informacija - podataka. No, već su sada u primjeni mreže za obradu podataka, informacijske baze i sistemi za njihovo potraživanje, teletekst si-stemi, e-pošta, interaktivne on line kompjutorske mreže.

13

Digitalizacija. Četvrto područje velikih promjena je digitalizacija uredskog poslo-vanja. Ogromni administrativni aparat što obično razumijeva ispunjavanje formu-lara i pretraživanje po arhivi, kao i razne druge jednostavne i zamorne poslove, pre-dstavljaju idealno područje za implementiranje suvremene informatičke tehnolo-gije. Stoga su računarska obrada informacija, tekstprocesori i nove tehnike memo-riranja, pretraživanja i prijenosa informacija kao i mikrografija, veliki izazov kako za administrativni aparat tako i za uredsko poslovanje kao cjelinu (V. Grbavac, 1996, str. 25-27).

1.7. RAZVOJ INFORMATIKE KAO NAUKE

Informatika spada u red najsloženijih i najmlađih nauka u današnje vrijeme. Ima svoju naučnu i praktičnu osobinu, pa vrlo često nije lahko odrediti gdje su granice izmedju naučnog i praktičnog. Informatika (možda) kao naučna disciplina postoji više decenija, ali se pod ovim imenom spominje nešto više od dvadeset godina. Ime joj je dao naučnik Filip Drejfis (Philippe Dreyfus) još 1962. godine, na taj način što je spojio prva dva sloga francuskih riječi: information (informasion) i zadnja dva riječi automatique (otomatik).

Svaka nauka ili znanost, racionalno je zasnovana kao cjelovito znanje o nekom pre-dmetu, koja se koristi ranije definiranim pojmovnim okvirima i razrađenim meto-dama istraživanja. Na osnovu ove formulacije možemo reći da je informatika nau-ka, jer se koristi navedenim pojmovima. Pored toga, informatika je razvila sebi svojstven skup istraživačkih metoda a ona je i interdisciplinarnog karaktera. Info-rmatika je višedisciplinarna nauka, a to znači da:

Disciplina predstavlja određen skup znanja, koji ima svoje osobenosti u oblasti njegovih mehanizama, metoda i materije koju obuhvata.

Multidisciplinarnost predstavlja sukobljavanje različitih disciplina među koji-ma nema uočljive veze. Npr. privredna matematika + sociologija + ekonomika preduzeća.

Pluridisciplinarnost je sukobljavanje raznih disciplina koje su slabije ili jače povezane. Npr. geometrija + matematika + statistika.

Interdisciplinarnost je interaktivno povezivanje više disciplina u jednu cjelinu, pri čemi se sinteza vrši na planu koncepta i metoda te na planu principa i aksioma. Npr. razvoj fizikalne hemije ili fiziologije rada.

Transdisciplinarnost ide u sintezi korak dalje od interdisciplinarnosti i stvara novu aksiomatiku, koja je veoma dobro oruđe za teoriju i praksu nastalih inte-rdisciplina.

Informatika je nastala postepenim spajanjem dostignuća većeg broja autonomnih i priznatih nauka: formalne logike, nekih dijelova matemtatike, teorija informacija i semiotika te elektronika i nekih drugih naučnih disciplina. Francuska akademija nauka je 1966. godine definirala informatiku:

14

“Nauka o racionalnoj obradi informacija, prije svega pomoću automatskih mašina, time da se informacija smatra nosiocem ljudskih znanja i komunikacija u oblasti tehnike, ekonomije i drugih društvenih nauka.”

Definiciju daje i Brusar (B.K. Brussaard): “Informatika je disciplina koja proučava sisteme informacija i preradu informa-cija, u vezi sa implementacijom u ljudskim poslovima i mašinama, a prije svega u elektronskim sistemima za organizovanje podataka.”

Postoji još niz definicija koje bi se mogle pojednostaviti u definiciju da je: Informatika je naučna disciplina koja izučava načine oblikovanja, prenošenja, registriranja, obrađivanja i korišćenja informacija.

Njen nastanak i razvoj vezani su uz razvoj i primjenu računara. Prema tome:Informatika je naučna disciplina koja istražuje strukturu, funkcioniranje, oblikova-nje i izgradnju informacijskih sistema uz primjenu računarske podrške.

1.7.1. RAZVOJ INFORMATIKE I RAČUNARA

''Na pitanje kada su se pojavili prvi računari i IS-i, greške mogu biti česte. Postoje dva pogleda kao odgovor na to pitanje. Po jednom, IS-i su se pojavili kada je čo-vjek sišao sa grane. Naime, zagovornici te teze tvrde da je čovjek morao imati IS da bi se odlučio da promijeni mjesto stalnog boravka. Upravo tu argumentaciju korsite zagovornici druge teorije koji smatraju da su se prvi IS-i pojavili kada je čovjek odlučio da siđe sa grane. Bez IS-a on ne bi gore i ostao. U svakom slučaju, radi se o konceptu starom koliko i ljudi; konceptu koji pored ljudi sadrži i procedure, podatke, informacije i znanje'' (Lagumdžija, Z., Informatika, str. 8, 1999).

Razvoj informatike vezuje se za usavršavanje mašina za računanje, jer su nepre-kidno mijenjale moć, dizajn i nazvane su računarima. Razvoj informatike seže dale-ko u prošlost. Le Graf vidi tri etape razvoja informatike i mašina za računanje:

■ predhistorija informatike koja datira do 1940. godine,■ etapa računara od 1940. do 1955. godine,■ etapa elektronskih sistema za organizovanje podataka, od 1955. godine pa nadalje.

Le Graf posmatra predhistorijat informatike kroz tri dijela koji odgovaraju trima izvorima i korijenima informatike. Ta tri izvora su:

■ logika i matematika,■ računske mašine, ■ automati.

15

Ponekad se Le Grafova teorija trojne prizme ne može primjenjivati, jer su se isti ljudi (npr. Lajbnic) bavili i matematičko-logičkim problemima i gradnjom raču-nskih mašina.

Oko 5000. godine prije naše ere, za brojanje koriste se prirodna pomagala, tj. ko-riste se prste, tako što se koriste obje ruke i broji do deset (po decimalnom sistemu). Za veće brojeve koristio je kamenje, perle ili drvene štapiće. Prvo računalo – ABAK ili ABAKUS 3000 godina prije Krista.

Slika 1. Abacus

Oko 1100.godine prije naše ere, razvijenje sisem za računanje pod imenom Suan-Panmetoda koja koristi perlice nataknute na žice. Rimljani su tu računaljku zvali abakus (abacus). Ove računaljke danas se nalaze čak i na dječijim kolicima.

A oko 500. godine prije naše ere, osnovu za računanje mašinama izmislili su Indijci svojim indo-arapskim sistemom brojeva. Ovaj sistem stigao je do nas preko Ara-bljana. On sadrži cifre: 0, 1, 2, ...,8, 9. Ovaj sistem je vrlo brzo uveden na Zapadu, a ima vrlo velike prednosti nad rimskim brojevima: uvođenje nule (0) i uvođenje de-kadnog sistema pisanja. Indo-arapski sistem pisanja brojeva dozvoljava određivanje vrijednosti broja na osnovu mjesta gdje se nalazi. Npr. broj 8 u broju 6804 znači osam stotina, a broj 0 znači da nema desetica.

U 1614. godini izračunavaju se vrijednosti logaritamskih tablica koje je sastavio lord Napier, a vremenski period od 30godina bio je potreban za izračunavanje, a računar to bi ura-

• dio za samo jedan minut. Škotski matematičar Johan• Napier (NEPER) [Nejpjer] – napravio logaritamske • tablice (1617).

Kopirao je svoje tablice na šipke od slonovače i mehaničkim pomicanjem šipki dobivao je željeni umnožak. Iz te je napra-ve kroz generacije proizašlo logaritamsko računalo:

► Napierov izum je utjecao na pojavu logaritamskog računala (Engleska 1632.)►Šiber je još bio u upotrebi 1960. – koga su koristili inženjeri u NASA i koji su ra- dili na Mercury, Gemini i Apollo programirma koji su poslali čovjeka u svemir.

16

Slika 1.1. Logaritamski računar

Godina 1623. poznata je po teologu i matematičaru Šikardu (Schickard) koji je i-zradio za svog prijatelja, matematičara i astronoma Keplera sat za računanje koji se bazira na točkićima za odbrojavanje. Za doprinos u stvaranju logike ima zasluge Stara Grčka a posebno Aristotel koji je formulirao tri osnovna principa: princip ide-ntiteta, princip neprotivrječnosti i princip isključenog trećega.

Oko 825. godine naše ere perzijski matemtičar Abu Abdel Muhamed Ibn Musa Ali Matrusi Al Hvarizmi napisao je Aritmetiku koja je u XII stoljeću prevedena na lati-nski jezik, a koja je Evropu upoznala sa indijskim sistemom numeracije.

Wilhelm Gottfried Leibniz (Lajbnic) od 1664.godine pa do kraja svoga žovota ra-dio na “univerzalnoj karakteristici” a koja se sastojala od jednog calculus ratiocina-tor, tj. univerzalnog jezika za formalizaciju i prave algebre rezonovanja, koja je, po Lajbnicu, trebala da rješava bilo koji problem. Ova mašina je radila četiri osnovne matematičke operacije (sabiranje, oduzimanje, množenje i dijeljenje). Proučavao je binarni brojni sistem koji je osnova današnjih računara. Sve te naprave su imale jedan veliki nedostatak: mogle su izvoditi samo operacije za koje su bile napra-vljene.

Čarls Bebidž (Charles Babbage), profesor matematike na univerzitetu u Kembri-džu, koji se bavio ekonomijom, koncipirao je mehaničku računsku mašinu (Analiti-cal Engine) sa programima na bušenim karticama, koja bi bila u stanju da izvodi najkomplikovanije izračunavanje. Međutim, ova mašina nikad nije bila konstru-irana.

17

Veoma važan doprinos historiji informatike dala je lejdi Lovles (Lovelace) – Augu-sta Ada Bajron, kćerka pjesnika Bajrona, koja je bila veoma vrstan matematičar i autor niz programa za Bebidžovu mašinu, koja nije proradila za njegova života. Smatra se prvim svjetskim računarskim programerom i u čiju je čast nazvan programski jezik Ada. Sa Charles Babage-om počinje historijski razvoj modernog računara. Napravioje računar koji je mogao samo sabirati i oduzimati na načelima sličnim sličnim Paskalovom računaru, a zatim model računara za izračunavanje ra-zlika – diferencijalni Računar koji je mogao rješavati kvadratne jednačine i za njegovu izradu dobio potporu vlade. Računar je bio mehanički i trebao ga pokretati parni stroj. On ga nije uspio završiti jer je računar i zbog najmanjih netačnosti u izradi dijelova bivao izbačen iz rada.

• Usprkos neuspjesima Babbage oko 1830. smišlja novi stroj koji je nazvao analitički stroj, a trebao je izvoditi operacije prema uputama koje su bile na bušenim karticama.

• Bušene kartice su se već skoro 100 godina upotrebljavale u tkalačkoj indu-striji, a upotrebljavale su se i za unos podataka u računalo sve do 80-ih godina 20. stoljeća.

Džordž Bul (Georges Boole), matematičar, stekao je slavu za svoj originalni ko-ncept suvremene logičke simbolike.

Posebno mjesto zauzima Džon fon Najman (John von Neumann), matematičar mađarskog porijekla, koji je živio u SAD i koji je 1946. godine objavio studiju o univerzalnom računaru sa unutrašnjim programima. Na taj način je postao jedan od važnijih izumitelja kompjutera i informatike uopšte.

Klod Šenon (Claude Shannon), kao student Masačuseskog instituta za tehnologiju, 1937. godine otkrio je izomorfiju Bulove algebre i električnih rasklopnih elemena-ta. Ima velike zasluge za razvoj savremene informatike.

Francuz Blez Paskal (Blaise Pascal) dao je ideju za konstrukciju mehaničke maši-ne za automatsko izvršavanje aritmetičkih operacija, kao i Nijemac Gotfrid fon

18

Lajbnic (Gottfried von Leibniz). Oni su u XVII vijeku razvili mašinu za sabiranje. Uređaji nisu bili mnogo pouzdani zbog same tehnologije koja je tada korišćena, pa su zbog toga zapisani kao koncepti. Pored navedenih pronalazaka, bio je još čitav niz sličnih pronalazaka za čije navođenje i opisivanje bi trebala sadržajna studija.

Međutim, ipak neki zaslužuju veliku pažnju i ne mogu biti ispušteni. Npr. stvaranje mašine za automatsku obradu podataka zapisanih na bušenim karticama od strane Francuza Žozefa Žakara (Joseph Jacquard) u XVII vijeku, koja je služila za kontroliranje stroja za pletenje. Ovakva mašina upotrijebljena je prvi put za obradu podataka od strane Hermana Holerita (Hollerith) u svrhu popisa stanovništva u SAD 1880. godine. Ovakve mašine za obradu podataka pretrpjele su vremenom ra-zne promjene s namjerom unapređenja. Najveće unapređenje ostvario je Džejms Pauers (James Powers) 1910. godine. Američka firma IBM (Internacional Business Machines) nastala je od firme koju je osnovao Holerit. Džejms Pauers je nastavio da razvija ove mašine tako da tridesetih godina uvodi elektronske releje i dr. Tako su ove mašine postale najrasprostranjenije pri automatskoj obradi podataka. Ovo je trajalo sve do pedesetih godina.

Joseph Marie Jacquard (1801) i tapiserija sa njegovim likom. Korištenjem 10000 bušenih kartica nastala je tapiserija s Jacquardovim likom izrađena od crnog i bije-log svilenog konca. Stroj sličan tkalačkom stroju koji je koristio bušene kartice, a raspored rupica na kartici određivao je uzorak.

Vanevar Buš (Vannevar Bush) sa Masačusetskog instituta za thenologiju, konstru-irao je 1925. godine elektromehanički analogni računar, dok je Nijemac Konrad Cuze (Konrad Zuse) 1941. godine konstruisao kompjuter Z3 koji je bio elektro-mehaničkog digitalnog karaktera. Ovaj računar koristio je, pri tome, releje za više računskih operacija. Konrad Zuse je 1942. godine konstruirao Z3, prvo relejno ra-čunalo s jednostavnim programiranim upravljanjem, temeljeno na binarnom bro-jevnom sistemu.

19

Veliki doprinos u razvoju računara za obradu podataka dao je Hauard Aiken (Ho-ward Aiken) koji je bio profesor na Harvardskom univerzitetu. On je uz pomoć IBM-a konstruirao prvi veliki elektromehanički digitalni računar. Elektronski digi-talni računar ENIAC (Electronic Numerical Integrator And Calculator – elektro-niski numerički integrator i kalkulator) razvili su Močli i Ekert (Mauchly and Eckert) 1946. godine (sl. 1.1.7). Ovaj računar razvijen je na Pensilvanijskom uni-verzitetu. Bio je velikih dimenzija, tako da je imao težinu oko 30 tona, a preko 18000 vakuumskih cijevi, korišćen isključivo za američku armiju pri proračunu balističkih tabela za artiljerijsko oružje. Prvi računar koji je memorirao program bio je EDSAC (Electronic Delayed Storage Automatic Computer – elektro-nski automatski računar sa memorijom sa zadrškom). Ovaj računar je razvio M.V. Vilks (Wilkes) sa Kembričkog univerziteta 1949. godine.

Godine 1952. konstruiran je računar EDVAC (Electronic Discrete Variable Auto-matic Computer - elektronski automatski računar sa diskretnim promjenjivim), a zasnovan je na zamislima matematičara Džona fon Nojmana. Za ovaj računar podaci su se unosili binarnim brojevima. Nakon ovoga dolazi do razvoja računara koji su se pojavljivali posljednjih tridesetak godina. Prvi takav računar bio je UNVAC (Universal Automatic Computer – univerzalni automatski računar). Bio je to prvi računar koji je izišao na tržište za općenamjensku upotrebu. Ovaj računar predstavlja početak prve generacije računara. Karakteristike ove generacije bile su slijedeće:

Prvi ovakav računar bio je postavljen u Birou SAD. Postavljanjem ovog ko-mpjutera u Dženeral elektrikovoj (General Electric) firmi, označilo je pojavu prvog računara koji je vršio poslovne obrade podataka. Kod ovog računara korišćena je magnetna traka za smještanje podataka.

Na tržištu pojavljuje se računar IBM 650, srednje veličine sa magnetnim bu-bnjem i bušenim karticama na koje su unošeni podaci u računar.

Slijedeća aktivnost u proizvodnji računara bila je proizvodnja 48 UNIVAC računara i oko 2000 IBM 650.

Računari prve generacije su bili velikih dimenzija sa velikim brojem vakuu-mskih cijevi koje su izlučivale veliku toplotu, pa su zahtijevali klimatizaciju kao i veliki prostor.

Osnovne karakteristike druge generacije računara koja datira od 1959. godine:

20

Imala je npr. u upotrebi oko 17000 računara IBM 1400. Tranzistori i ostale poluprovodničke komponente zamijenile su vakuumkse cijevi. Ova vrsta raču-nara sa tranzistorskom elektronikom bila je mnogo manjih dimenzija od pre-thodnih. Sami računari su proizvodili mnogo manju toplotu nego računari rani-je generacije a zahtijevali su mnogo manje energije. Posebna prednost računara ove generacije je i znatno niža cijena koštanja od računara ranije generacije, bili su mnogo brži i precizniji od računara prve generacije.

Poznata je i po upotrebi magnetnih jezgara koja su predstavljala primarnu unu-trašnju memoriju. Posjedovali su zamjenjive magnetne diskove koji su predsta-vljali značajna poboljšanja hardvera ove generacije računara, a magnetna traka je postala sredstvo koje se najviše koristilo kod ulaza i izlaza i sekundarne me-morije. U ovoj generaciji bušene kartice su imale veoma široku upotrebu.

Treća generacija računara nastala je pojavom jedne velike serije IBM System 360 u 1964. godini. Osnovne karakteristike računara treće generacije bile su:

Integrisana kola (integrated circuits) zamijenila su elektroniku sa tranzistori-ma. Svi elementi koji su činili elektronsko kolo bili su smješteni na malom ko-madu silicijuma, koji zovemo čip. Ovakvi elektronski sklopovi bili su znatno manji, a sa mnogo većom brzinom i manjim dimenzijama nego računari druge generacije. Naročita odlika ovih računara je u kapacitetu i vrstama memorije, kao i magnetni diskovi koji su imali veliku upotrebu, zatim su imali mnogo veću brzinu pri obradi podataka. Ovi kompjuteri poznati su bili i po svojoj kompatibilnosti među modelima iste serije, a korišteni su kako za poslovne tako i za naučne svrhe.

Omogućena je podjela procesorskog vremena (time sharing) pri obradi poda-taka, korištenjem terminalskih veza na način koji je omogućavao da se uz po-moć multiprogramiranja na računaru uključi više korisnika i da rade svi isto-vremeno.

Softvera je u intezivnom korišćenju računara. U ovoj generaciji su bili razvije-ni operativni sistemi kontrolnih programa koji su vršili kontrolu računarske obrade podataka. Pojavili su se viši programski jezici: FORTRAN, COBOL i dr. Ovo je programiranje svedeno na jednostavniju upotrebu kojom su programi pisani slično govornom jeziku, a naročito pogodni su bili za obradu programa matematičkog karaktera. Uz računare treće generacije dobijani su programski aplikacioni paketi koje su korisnici mogli odmah da koriste za svoje svrhe upotrebe. U ovoj generaciji računara pojavom softvera nastaje razdvajanje softvera i hardvera kao zasebne cjeline za budući razvoj računara. Zbog toga su se razvile posebne firme za razvoj softvera, koji se pojavljivao odvojeno od hardvera na tržištu.

Treća generacija je 1965. godine proizvela miniračunar, a proizvela ga je firma DEC (Digital Research Corporation). Imali su veću procesnu moć od računara druge generacije, a bili su veoma male konfiguracije, tako da su mogli stajati na radnom pisaćem stolu. U to vrijeme korišteno je približno preko 100000 velikih računara i isto toliko miniračunara. Neki računarski

21

sistemi, koji su se pojavili sedamdesetih godina, ukazivali su na neke nove promjene u odnosu na ranije generacije, tako da se oni mogu smatrati novom - četvrtom generacijom računara. Poslije ove generacije, peta generacija će podstaći ja-vljanje nove generacije koje se sada svake godine dograđuju ili iznova prave novi računari.

Osnovne karakteristike četvrte generacije:

Modeli serije IBM Syistem/370 u 1972. godini sastojali su se od potpunih po-poluprovodničkih komponenata LSI (large scale of integration - visoki stepen integracije), koje su činile glavnu memoriju računara. Napuštanjem magnetnih jezgara iz ranijih generacija računara, došlo se do računara velikih brzina. Po-red toga, kapacitet glavne memorije četvrte generacije nevjerovatno mnogo se povećao. Npr. razlika u računarima druge i četvrte generacije: računar IBM 1401 imao je izmedju 4K i 16K memorije ili od 4096 do 16384 mjesta za pa-mćenje jednog znaka. Isto tako, u drugom primjeru možemo vidjeti da je raču-nar IBM 4341 imao 4M do 16M memorije ili 4-16 miliona mjesta za pamće-nje jednog znaka. Sada pored standardnih računara i personalni mikroračunari imaju kapacitete memorije izmedju 8 i 16M. Važna prednost je i ta što je cijena memorije spuštena za 2 dolara po znaku, na promil centa po znaku.

Najbitniji tehnički napreci u četvrtoj generaciji su: LSI, VLSI (very large scale of integration - veoma visoki stepen integracije) i ULSI (ultra large scale of integration - ultra visoki stepen integracije) koji proizvode elektronska kola za logiku i za memoriju, predstavljaju najbitniji tehnički napredak u četvrtoj generaciji. U ovoj generaciji jedan kvadratni centimetar čipa sadrži od 100000 do nekoliko miliona tranzistora i drugih elektronskih komponenti.

Značajno smanjenje cijena, veličine i zahtjeva računara četvrte generacije za potrošnjom energije, učinila je minijaturizacija dimenzija elemenata i njihovih

22

međuveza. Ovi elementi dostižu veličinu svega jednog mikrona. Pored navede-nog, računari četvrte generacije mnogostruko su povećali brzinu obrade poda-taka u odnosu na prethodnu generaciju računara te se zbog toga brzina izvrše-nja instrukcija mjeri s nanosekundama, dok se brzine računara predstavljaju mipsima (Milion instructions per second). Računari koji su se mogli kupiti sedamdesetih godina koštali su oko 100000 dolara, sredinom osamdesetih go-dina cijena je bila oko 10000 dolara a danas računari koštaju 1000 dolara. U razvoju računara naročito se postiglo mnogo u razvoju ulazno/izlaznih uređa-ja, kao što su: svjetlosne olovke (light pens), osjetljivi ekrani na dodir (tou-chscreens), tableta za unos podataka (data tablets), optički skeneri (optical sca-nners), miš (mouse), a informacije na izlazu su dobijane u obliku video i audio signala.

U isto vrijeme radilo se na razvoju softvera i programskih jezika koji su odgo-varali hardverskom razvoju kompjutera. Tradicionalno programiranje sve više je gubilo smisao razvojem softvera. Tako su nastali sistemi upravljanja baza-ma podataka (DataBase Management Systems - DBMS) te jezici četvrte gene-racije (fourth generation languages - 4GL). Naknadno je ubrzan rad na razvoju programskih paketa za mikrokompjuterske korisnike, kao što su elektronske unakrsne tabele kao i programi za obradu teksta.

Tehnologija visokog stepena integracije (LSI) razvila je mikroprocesore, gdje je elektronika centralne procesne jedinice (central processing unit - CPU) bila smje-štena na jedan čip. Pronalazak mikroprocesora može se smatrati najveim prona-laskom ovog stoljeća. Komercijalnu prodaju prvog procesora izvršio je IBM, koji je izvršio i prodaju licenci za proizvodnju mikroprocesora. Zahvaljujući ovakvom potezu IBM-a, nastaje nova korporacija Intel, koja za nedugo vrijeme preuzima tržište. Prva masovna proizvodnja mikroprocesora je pod kodnim imenom 8088. Ovaj spomenuti procesor možemo smatrati početkom PC kompjuterske ere super brzih kompjutera. Velike promjenu u dizajnu, 32-bitna arhitektura, sposobnost mu-ltitaskinga i još neke napredne mogućnosti, dovele su Intel na vrh proizvođača procesora. Karakteristike ovog procesora su se iskazivale velikom brzinom obrade podataka u odnosu na ranije generacije računara i minijaturizacija samog računara kao elektroničkog sklopa. Glavna karakteristika procesora 8088 se sastojala u tome što je postizao frekfenciju od 5Mhz. Nakon ovog procesora Intel izbacuje na tržište novi procesor poznat pod kodnim imenom Intel 80286 ili “dvaosamšestica” kraće nazvana AT, koja je u sebi nosila jezgro 80286 koje je inicijalno radilo na 8 Mhz. Uskoro brzina ovog procesora je počela vrtoglavo rasti pa u kasnijim verzijama raste na 10, 12 pa i do 16 Mhz.

Značajan napredak u dizajnu i nekim rješenjima došao je 1985 godine, kada je Intel objavio postojanje svog novog moćnog 80386 procesora Njegove bitne prednosti nad ostalim procesorima su bile 32-bitna arhitektura koje se zadržala u najjačim procesorima današnjice, te mogućnost multitaskinga, tj. istovremenog obrađivanja više zadataka. Može se reći da ovi procesori predstavljaju osnovu današnjih proce-sora i da su već u svom jezgru sadržavali neke osnovne grafičke instrukcije, što je

23

bitno ubrzalo rad sa grafičkim aplikacijama. Ovih godina Intel dobija konkurenciju u onima koji su se dotada bavili isključivo izradom računarski komponenta, među njima su najpoznatiji Apple, AMD, Cyrix, ITD winchip, Motorola, koji nisu mogli da uzdrmaju proizvodnju Intela.

Intelovo tržište. Intel vođen težnjom za monopolističkom premoći na tržištu a i zbog povratka IBM, morao je reagirati i izbaciti na tržište novi procesor čiji je ra-zvoj bio munjevit. U to vrijeme jedini proizvođač koji je mogao konkurirati Intelo-vim procesorima je bio Motorolin procesor 6801. Karakteristike ovog proce-sora su jednim dijelom premašivale Intelove, ali zbog cijene koštanja Motorola je bilježila sve slabiju prodaju ovih procesora. Početkom 90-tih godina Intel objavljuje prona-lazak novog naćina proizvodnje procesora, i pronalazka novih instrukcija koji će ubrzati rad procesora.

Prvi procesor koji je u sebi nosio nove instrukcije imao je kodnu oznaku 80486 i pojavio se na tržište 1989. godine. Najveći iskorak ovg procesora u odnosu na ko-nkurenciju, sastojao se u tome da je ovaj procesor u sebi imao integriran matemati-čki koprocesor koji je bio ugrađen u sam procesor. Brzina obrade podataka bila je znatno veća u odnosu na ranije generacije procesora a brzinu obrade podataka drastično je povećao koprocesor koji je naročito ubrzao rad sa zarezima i time oslo-bodio centralni procesor mukotrpnog posla. Početna frekvencija ovog procesora kretala se oko 33 Mhz nakon čega je došlo do povećanja brzine procesora na 66 Mhz, 75 Mmhz, 100 Mhz, 133 Mhz. Postalo je uobičajeno da se brzina jezgra do-bije množenjem određenih faktora. Intel u to vrijeme nije bio jedini proizvođač mi-kroprocesora.

U to vrijeme AMD plasira na tržište procesor koji je po svojim karakteristikama bio slabiji od Intelovog procesora ali je imao daleko nižu cijenu od navedenog. AMD-eov procesor po svojim konstruktivnim riješenjima zaostajao je za Intelovim pro-cesorima ali je ipak ima neke instrukcije koje je Intel usvojio tek u današnjim procesorima. Intel se nije zaustavio na 486 procesor. Naprotiv, on na tržište izbacu-je novi procesor poznati kao Intel pentium. Ovaj procesor je bio specifičan po tome što je u sebi imao ugrađene MMX instrukcije koje ubrzavaju rad računara sa gra-fičkim aplikacijama MMX-Multimedia extension ili multimedijalno proširenje instrukcijskog seta pentium procesora sa 57 novih instrukcija koje omogućuju brže izvršavanje multimedijalnih rutina (audio, video, kodiranje).

Nove instrukcije zasnovane su na SIMD (single instruktion multiple data) modulu koji omogućava zahvaćanje nekoliko skupina podataka jednom instrukcijom. Ta-kav pristup je izuzetno koristan u obradi zvuka, jer može obrađivati nekoliko zvu-čnih kanala istovremeno ili pak pri obradi slike gdje se može istovremeno utjecati na sve tri osnovne boje. Iako se Intel trudio da već s programskog gledišta, ionako komplikovanu arhitekturu ne učini još komplikovanijom, uvođenje dodatnih 57 MMX instrukcija za sobom je povukla i 8, 64-bitnih registara. Nakon ovog, slijedi druga generacija Intelovih pentiumovih procesora poznatih kao Intel Pentium II

24

S

S

S

koji su ponuđeni tržištu 1997. godine. Frekvencija ovog procesora kretala se od po-četnih 233 Mhz pa preko 266, 300, 330, 350, 360, 400, 450 i katmai 500 Mhz. Dana-šnje uobičajene brzine mrecesora u PC računarima su od 2 GHz do 3 GHz.

Arhitektura ovog procesora nije se bitno razlikovala od svog prethodnika s tim da je došlo do poboljšanja MMX instrukcija. Unazad nekoliko godina dolazi do pojave i drugih proizvođača procesora a najpoznatiji su: AMD, Cyrix, IBM, WINCHIP, MO-TOROLA, APPLE i Intel. Intel je formirao porodicu svojih procesora u koju se ubra-jaju slijedeći: Celeron, Klamath, Deschutes, Katmai, Pentium III i Pentium IV.

1.8. CELERON

Ovaj procesor je nastao odvajanjem keša od Procesora. Otklanjanje keš memorija je znatnosmanjilo cjenu peocesora ali i operacije koje koriste ALU instrukcije drastično su se smanji-le. Jedna od prednosti ovog procesora nad ko-nkurencijom jeste, njegova izrada u 0,25 mikro-nskoj arhitekturi zbog čega je i odmah smanjeno zagrijavanje procesora. Pozitivna strana Celero-na je što ima identičnu FPU jedinicu sličnu Kla-mathu. Vrlo brzo je izbačen Celeron(A) s Me-ndochino jezgrom, odnosno nešto poboljšanim i prepravljeenim jezgrom u koje je, zahvaljujuči smanjenju maske, inkorporirano i 128 KB L2 keš memorije.

1.9. KLAMATH

Ovaj peocesor postao je Intelova masovna srednjaklasa. Posjedujuje jako dobre cjelobrojne perfoma-nse, koje su se odrazile na još bolja matematička svojstva i zbog izrade u mikro tehnologiji ne ne griju se pretjerano. Glavne kara-kteristike ovoga procesora je brzina sabirnice kojaradi na taktu 66 Mhz. Ovaj procesor za razliku od svog predhodnika Celerona po tome što ima ugra-đenu keš memoriju veličine 512 KB L2 koja se na-lazi na SEC pločici uz sam procesor i brzina te memorije iznosi CPUCLK/2. Cijela serija ovog procesora rađena je u 0,35 mikronskoj tehnologiji.Manaovog tipa procesora je skupa nadogradnja pa u početnoj fazi proizvodnje potražnja za ovim procesorima se svodila samo na visoko zahtjevne korisnike. Što reći još o ovoj grani procesora? Nisu najskuplji, nisu najbrži ali su u globalu može reći da su ovo dobri i brzi procesori koji nisu preporučivi za uredsku desktop konfiguraciju.

25

1.10. DESCHUTES

Intel je imenujući svoje procesore unio dosta pomutnje, jer su korisnici mislili da je brzina sabirnice glavna karakteristika po kojoj su sami procesori podjeljeni. No Intel je to zamislio drugačije i podjelio ih prema veličini maske u proizvodnom pro-cesoru. Tako se Deschutes proizvodi u 0,25 mikronskoj tehnologiji.

Kod ovog procesora Intel je po boljšao instrukcije koje su ubrzale brzinu procesora pomičnim zarezom. Trenutne brzine kojima radi ovaj procesor kreću se u rasponu od 333, 350, 400 i 450, a zadnje tri verzije rade sa FSB-om na 100 Mhz. Ovaj proce-sor je namijenjen za visoko zahtjevne radne stanice i servere.

1.11. KATMAI

Početne frekvencije ovog procesora kre- kre- ću se u rsponu od 450 do 500 Mhz, a uz

povećanje radnog takta došloje i do po- većanja kolekcije od 70potpuno novih instrukžcija koje bi trebale ubrzati obradu 3D informacija, audio, video, prepo- znavanj govora i ko zna šta još ovaj pro cesor nosi u sebi. Ovaj procesor opremljen novim instrukcijama KNI koje će donijeti ubrzanje obrade određenih aplikacija, ove ugrađene instrukcije veomaubrzavaju rad grafičkih aplikacija. Mada ova navedena ubrzanja ne mogu se dodje-liti samo novim instrukcijama, jer procesorska snaga se dobila ugrađivanjem doda-tnog L2 keša (512KB) koji sada radi na stvarnoj brzini procesora. Novi procesor bi,

26

osim 100 Mhz FSB sabirnice, trebao podržavati i 133 Mhz busa sa JX čiposetom. Namjenjen je serverima i radnim stanicma.

1.12. PENTIUM III

Pentium III procesori, o kojima se toliko pričaolo bili su samo marketinško ime procesora koji je već du već dugo u razvoju i zove se katmai. Intel kao savremeni vladar tržišta procesora morao je brzo reagirati kako ne bi bio u- grožen od konkurencije. Osim Katmai u treću generaciju Pentiumovih procesora uzima se i Celeron PPGA. Radni taktovi ovih novi procesora kreću se u rasponu od 400, 450 do 500 Mhz. Upo-redo sa razvojem mikroprocesora tekao je i razvoj mikroračunara ili “računara na čipu” ili PCa.

1.13. PENTIUM 4

Pentium IV procesor će ''dugo'' vladati na tržištu potiskujući ostale ''rođake'' niže klase od njega. Intelov PENTIUM III bio je njegova prethodnica sa 1 GHz do kraja prve polovine 2001. godine. Ovo utire put Intelovoj novoj mikroarhitekturi, kako oni vole reći NetBurst arhitekturi i prvom IA-32 procesoru, Pentium 4. Intel je uveo prva dva člana iz porodice PENTIUM 4, dijelove 1.4 GHz i 1.5 GHz. Oni ne samo da obilježavaju prve dvije x86 CPJ iz NetBurst arhitekture nego su u ovom trenutku dvije najbrže CPJ koje su nam dostupne. Pentium 4 interface s matičnom pločom koristi novu utičnicu nazvanu Socket-423. Tokom prve polovine 2001. Kompanija

27

Intel proizvela je procesor Pentium Extreme Edition 840, sa jezgrom koja radi na 3,8 GHz. To je model sa drugostepenim kešom kapaciteta 1 MB, a to je do sada naj-brži procesor ovog proizvođača. Ovaj proizvođač smatra da se ne isplati proizvo-dnja procesora sa brzinom 4 GHz, nego da treba poboljšavati po-većanjem keš memorije i razvojem procesora sa dva jezgra. Upotrebom nove 65 nanometarske tehnologije samanjiće se i potrošnja energije.

Krajem 2005. godine Intel je počeo ugrađivati procesore klase Netburst sa dva je-zgra u stone računare, a početkom 2006. godine i sporiji procesor klase Pentium M. Iste godine pojavio se Yonah Pentium M sa dva jezgra brzine 2. GHz, koji troši 40 vati energije što je znatno manje u odnosu na 115 vati koliko troši Pentium 4. Intel je uvrstio novog člana Pentium M 710 sa jezgrom pod imenom Dothan, a radi na radnom taktu od 1,4 GHz i namijenjen je 400 megahercnim procesorskim sabirni-cama. Posjeduje 2 MB drugostepenog keša koji mu pruža bolje perfomanse od ranijeg Pentium M 705 CPU-a sa Banias jezgrom koji radi na višem taktu (1,5 GHz), ali posjeduje samo 1 MB L2 keša. Intel kompanija napravila je jeftini dvoje-zgreni procesor i pod imenom Pentium D 805 koji radi na 2,66 GHz i ima 2 MB L2 keša, po 1 MB na svakom jezgru.

Pravljenje čipa. Pentium 4 aging 0,18 mikroprocesor se završava velikom veliči-nom. CPU, sačinjen od 42 miliona tranzistora, je čak i viši od Athlon-a koji ima 37

28

Rashladni uređaj konstruiran 2007. godine je model Arctic Square podržava slijedeće procesore: Inel Core 2 Extreme,Pentium D Dual-Core i Pentium 4

LDA775, kao i AMD Socket AM2/940/989, Athlon TM 64FX, AtlonTM i SempronTM. Ovaj model razhla-đivanja procesora predstavlja najuniverzalnije rješe-nje na tržištu.

miliona tranzistora. Dok Athlon ima 120 mm 2 matricu, Pentium 4 obilježava 217 mm 2 matricu koja je više od dva puta veća od Athlon matrice. Nažalost ovo znači da bi dobiti Pentiuma 4 mogle biti niske, jer veća matrica manja je dobit. Pentium 4 je uspio sa 2 GHz u trećoj četvrtini 2002. godine da postane vodeći procesor.

Konstruisanje Mt. Everest: Rashlađivač Pentium 4. Intel je isprobao novi rashlađi-vač mehanizma memorisanja koji je pomogao izbjegavanju strašnog sindroma zdrobljene jezgre koji su neki Athlon/Duron korisnici (vlasnici) vidjeli u dogle-dnom vremenu. Heatsink Retention Mechanism je zašarafljen u matičnu ploču. Instalisanje obje baze memoriranja nije problem, što vidimo na slijedećim slikama. Rashlađivač ne izgleda u prodaji isto kao ovaj, ali je slične veličine. Slijedeći korak je montiranje rashladnika na platformu poslije primjenjivanja doličnog iznosa te-rmalnog sloja. Koristeći dva tipa memorisanja, rashlađivač vrši pritisak na bazu memorisanja koja je instalirana ranije. Završni korak je stavljanje ventilatora na cijelu stvar. Ovaj čipset također zahtjeva prisustvo rashlađivača. Procjenjivanje Pentiuma 4: Za Pentium 4 platforme procjene bi trebale biti kompi-lirane korištenjem Microsoft Visual Studio 6.0 i Intelovog C/C++ i Fortran 4.5 kompilerima kao i sa Compaq Visual Fortran 6.5. AMD i Intel imaju podnesene prikladne konfig fajlove koji bi trebali biti korišteni na SPEC na www.spec.org.

Poznati proizvođač memorije Corsair proiveo je novi sistem za hlađenje tečnošću pod imenom COOL. Sistem je maksimalno jednostavna za instalaciju na bilo koje mjesto za ventilator prečnika 80-120 mm. Corsair COOL proizvodi se u dvije verzi-je: CWC100-1000 namijenjen Pentium 4 procesorima za Socket 478 i Athlon 64 procesorima, a CWC100-1001 podržavaće Athlon XP čipove i Pentium 4 procesore za Socket T.

1.14. INFORMACIJA 1.14.1. INFORMACIJA - FENOMEN INFORMATIČKIH NAUKA

U informatičkoj nauci fundamentalni su pojmovi informacija kao fenomen i ko-munikacija kao proces. Informacija je postala ključni pojam za sve nauke što se bave bilo kojim aspektom simboličke komunikacije, od matematike do računarskih nauka, od logike do lingvistike, od elektronike do bibliotekarstva, od humanističkih nauka i umjetnosti do dokumentalistike, od društvenih nauka do medicine, itd. Otu-da je informacija interdisciplinarni fenomen, a svaka je nauka pokušala i još je uvi-jek pokušava protumačiti. Za komunikacijski proces Shannon - Weaver komuni-kacijski model postao je pretečom i paradigmom svih ostalih komunikacijskih mo-dela. Međutim, informacija, kao entitet što se razmjenjuje u komunikacijskom pro-cesu, nije do kraja pojašnjena. Zato je od samog početka ambicija informatičke na-uke bila da prikupi i sintetizira spoznaje i znanja drugih nauka i disciplina o info-rmacijama i da dođe do jedne općepriznate i valjane definicije obavijesti. Kao rezu-

29

ltat tih nastojanja, stvorene su nove definicije i nova tumačenja, ali se otkrilo da je informacijski fenomen još “kompleksniji” i da se ne može jednoznačno definirati. Zato je nakon 1970-tih godina počelo prevladavati mišljenje da je informacija bazi-čni fenomen, primitivni pojam koji se ne može definirati.

Upozorava se da jednako tako ne postoje ni adekvatne definicije ključnih pojmova u drugim naukama - npr. što je život u biologiji, zdravlje u medicini, energija u fizi-ci, materija u kemiji, elektricitet u elektrotehnici.

1.14.2. DEFINIRANJE INFORMACIJE

Značenje pojmova informacija i komunikacija se intuitivno razumijeva njihova izu-čavanja i interpretacije su, relativno, skorijeg datuma. Svojim temeljima teorije informacija Shannon i Weaver (The Mathematical Theory of Communication, 1949) na jednostavan i originalan način uvode obavijest kao fundamentalnu kate-goriju. Prema njihovoj formulaciji, na informaciju se gleda kao na razliku između dva stanja neizvjesnosti: neizvjesnost prije odašiljanja i bez poznavanja poruke i neizvjesnost nakon primitka, odnosno uz poznavanje te poruke. Nakon njih, za naučnike svih grana nauke informacija postaje ključni pojam. Informaciji se dodje-ljuje atribut interdisciplinarnog fenomena. Nema nauke koja nije pokušala, i dalje pokušava, protumačiti njen bar jedan aspekt. Naučnici ne poriču da je informacija i kompleksan fenomen s mnoštvom različitih (fizičkih, bioloških i društvenih) svo-jstava. Otuda i velik broj objašnjenja pojma informacije. Pozivajući se na tada suvremene leksikone Sinković i Matković (1970, str.1.) navode dvije definicije za informaciju. Prema prvoj, informaciju predstavljaju obavijesti, odnosno novosti ko-je nam pružaju novine, radio, televizija, zatim vijesti koje nam prenosi telegrafija i telefonija, tj. sva suvremena sredstva za njihovo širenje i prijenos. Druga definicija informaciju spominje u području kibernetike, gdje se kaže da je informacija "kval-itativni faktor koji određuje poziciju nekog sistema i utjecaj koji taj sistem ima na neki drugi sistem". Mnogi autori povezuju informaciju s vjerojatnošću, gdje je njeno značenje informacija o ishodu neke alternative s istom vjerojatnošću pojavlji-

30

vanja u statističkom smislu, što je područje statističke teorije informacija diskretnih i kontinuiranih slučajnih procesa gdje vladaju zakoni vjerojatnosti. Slično tome Kincaid (1983, str.75) informaciju definira kao razliku u količini materije energije koja utječe na nesigurnost u slučaju izbora između niza alternativa.

Po nekim autorima: "… možemo reći da je informacija ta koja mijenja ono što znamo, tj. ona

modificira naš interni model'' (M. E. Maron, 1965, slično i W. Kunz i H. Rittel, 1969).

'Komunikacijski akt sadrži: obavijest, onda i samo onda kada se u komu-nikaciji odstranjuje ili reducira neizvjesnost za primaoca' (H. Hormann, 1967).

'Informacije su dijelovi poruke koji za primaoca imaju vrijednost novosti, pomaže boljem izvršavanju njegovih zadaća' (M. P. Wahl, '69).

'Informacija je smanjenje neizvjesnosti na osnovi komunikacijskog proce-sa' (G. Wersing, 1971; G. Beling, G. Wersing, '73).

'Informacija je zajednički deskriptor za sve nefizičke aspekte i interakcije između ljudi, strojeva i univerzuma i kao zajednički deskriptor za znanje '(K. W. Otten, 1974.)."

Postoji i standardizirana definicija obavijesti (od strane ISO/TC-46) koja glasi: Info-rmacija je "značenje pripisano podacima pomoću poznatih konvencija". Traganje za jednoznačnim određenjem informacije nisu dovela do opće prihvaćene definicije obavijesti. Počele su se sistemski izlagati postojeće definicije informa-cije, predlo-žene su klasifikacije informacijskih koncepcija te preusmjeren teorijski interes s određivanja definicije na proučavanje pojma obavijesti (pojmom se nastoji razu-mjeti i interpretirati sam fenomen, dok se definicijom nastoji odrediti što informa-cijski fenomen jest).

Najvažnije su slijedeće osobitosti informacije:

nerazdvojna je od čovjeka, jer proizlazi iz njegovih nastojanja, ulaganja, opa-žanja, preuzimanja i djelovanja;

upotrebom se održavaju, šire, množe i postaju sve korisnije; radi lakšeg i uspješnije korištenja lako se svode na manju mjeru, neki obrazac,

formulu, jednadžbu, teorem, itd; na jednoj strano istiskuje radnu snagu s mnogih poslova, a na drugoj preostali

živi rad čini mnogo efikasnijim; lako je i veoma brzo prenosiva, što omogućava pravodobno i jednovremeno

korištenje na mnogim mjestima; ne podnosi monopol i teži da izbjegne i prevlada svaku ograničenost; zajedničko je dobro koje je svima dostupno i koje ustupanjem drugima ne

lišava davaoca njegova korištenja”.

31

Ključni pojmovi za obradu informacija koristeći računar kao sistem su: podatak, informacija, sistem i obrada.

Podaci se zapisuju tekstualno, numerički, u audio ili vizuelnom obliku. Navedeno za podatke može da se pripiše i informaciji. Međutim, uzmimo primjer biblioteke koja sadrži knjige koje sadrže podatke. Ako ljudi ne čitaju te knjige, onda su podaci u njima irelevantni za ljude. Uništenjem knjiga vrši se uništavanje i podataka u njima, pa informacije mogu biti bez efekta ili uopšte da ne postoje.

Informacija se dobiva od strane nekog subjekta preko nekog procesa i mora imati upotrebnu vrijednost za korisnika. Navedena definicija informacije omogućava da podatak koji je informacija za jednog korisnika ne mora biti za drugog istovrsnog korisnika, pod uslovom da se njihove aktivnosti razlikuju. Ako ste zatečeni u jednom mjestu i saznali da pada kiša na nekom drugom kraju svijeta, onda je to za vas podatak. Ali, ako kiša počne da pada u mjestu u kome se nalazite, onda je to za vas informacija, jer ćete se zaštiti kišobranom (ako ga imate) ili ćete se skloniti dok kiša ne prestane. Imajući u vidu navedeno za podatak i informaciju, moramo defi-nirati i pojam obrade podataka:

Upotrebljivost podatka za korisnika, znači primanje odgovarajuće forme prihva-tljive za njega. Često se u terminologijama raznih autora pojam obrade podataka zamjenjuje pojmom obrade informacija. Složenost suvremenih realnih sistema je u tome da obrada podataka čini u većini slučajeva obradu informacija koje su pone-kad već obrađene, ali sada u formu koja odgovara višem nivou upotrebe. Obrada podataka je uglavnom vezana za tekstualne i numeričke oblike podataka, a obrada informacija podrazumijeva raznovrsne forme ulaznih podataka i izlaznih informa-cija. Da bismo objasnili transformaciju podataka u informacije ili proces obrade informacija, objasnićemo pojam sistema:

Ovaj sistem se sastoji od slijedećih komponenti: ulaz (input), sačinjen od elementa koji se unose u sistem na obradu, proces ili obrada (process) gdje se vrši transformacija podataka ili informacija

u obliku izlaza i izlaz (output) kojeg čine elementi izlaza iz sistema dobivenih obradom ulaza.

32

Prema Lagumdžiji (1999, str. 251), organizacijama i njihovim menadžerima info-rmacije su neophodne zbog njihovog opstanka i napredovanja. Zbog toga organi-zacije posjeduju različite vrste informacionih sistema (IS), među njima i kompjute-rski bazirane informacione sisteme: KBIS – Computer-Based Information Systems. Na osnovu prethodnog može se reći da:

Prema istom autoru,

Svaki informacioni sistem (information system) (IS) transformiše podatke u info-rmacione proizvode. U sistemu obrade podataka veoma je važna povratna sprega (fee-dback), koja nam daje informacije proizvedene radom sistema. Kontrola (control) prati povratnu spregu i postavljenim kriterijumom upravlja radom sistema prema određenom cilju.

Opća teorija sistema (General Systems Theory), po kojoj se sistem proučava i shva-ća kroz sintezu s njegovom okolinom, je znanost koja se bavi proučavanjem siste-ma i zakonitosti koje u njima vladaju. Prema V. Srići (1990, str. 18, 19) deset ''za-povijedi'' opće teorije sistema su:

1. Elementi sistema su uzajamno povezani i ovisni.2. Elementi cjeline promatraju se u funkcioniranju cjeline, a ne posebno.3. Elementi sistema u uzajamnoj interakciji orijentirani su postizanju ciljeva shva- ćenih funkcionalno.4. Svaki je sistem u interakciji sa svojom okolinom iz koje crpi materiju, energiju i informacije, neophodne za opstanak i razvoj i razvoj, a u okolinu emitira rezultate svog djelovanja materijalne, energetske i informacijske prirode.5. Procesi i funkcije sistema izražavaju se kao transformacija ulaznih veličina u izlazne, odnosno I = f(U) ili I = TU.6. Svaki sistem u čije se održavanje i razvoj ne ulaže energija, dolazi u stanje rastu- će entropije.7. Putem povratne veze, odnosno usporedbe između stvarnih izlaznih i željenih ve- ličina, sistemi osiguravaju postizanje svojih ciljeva putem procesa regulacije.8. Svaki je sistem hijerarhijski strukturiran kao dio nekog većeg sistema, a sam se sastoji iz podsistema, odnosno dijelova.9. Elementi sistema kroz vrijeme se diferenciraju i specijaliziraju za svoje funkcije.10. Isto krajnje stanje postiže se na različite načine i raznim putevima.

Osnovni element informacionog sistema je memoriranje (storage), gdje se podaci i informacije memorišu na organizovan način zbog dalje obrade podataka ili nekog drugog korišćenja od strane korisnika. Navodeći prethodne elemente koncepta si-

33

stema za obradu informacija uveli smo pojam sistema za obradu informacija kao sistema funkcija ulaza, obrade, izlaza, memorisanja i kontrole, koji transformiše po-datke u informacione proizvode uz korištenje hardverskih, softverskih i korisničkih djelovanja.

34

2. HARDVER I SOFTVER

2.1. GENERACIJE RAČUNARA

Smatra se da je do 2000. godine bilo šest generacija računara. Po nekim autorima, generacije računara mogu se smjestiti u ova vremenska razdoblja: 1. Prva generacija: 1951-1958.2. Druga generacija: 1959-1963.3. Treća generacija: 1964-1970.4. Četvrta generacija: 1971-1987.5. Peta generacija: 1988 -1995.6. Šesta generacija: 1996 - ...... .

1) Odlike prve generacije računara su: upotreba elektronskih cijevi i kablovskih veza, goleme dimenzije računara, veliki potrošači energije, nepouzdani, brzo su se kvarili.

2) Drugu generaciju računara karakterizira: koriste se tranzistori i štampani krugovi s magnetskim jezgrama kao osno-

vni elementi za obradu podataka, smanjuje se fizički obujam računara, povećana brzina rada, povećana sigurnost u radu, usavršava se softver i napuštaju mašinski jezici i koriste simbolički pro-

gramski jezici.

3) Glavne performanse treće generacije računara su: koriste tehnologiju integriranih krugova, hardver je fizički manji, po snazi obrade računari su jači, memorije (unutarnja i eksterna) su većeg kapaciteta, obrade podataka su brže, na računare se može priključiti veći broj ulaznih i izlaznih jedinica, moguća daljinska obrada podataka, pojava viših programskih jezika i veća upotreba sistemskog softvera.

35

4) Četvrtu generaciju računara odlikuje: poluvodićki sklopovi i međusklopovi tehnologije LSI (Large Scale Integra-

tion) – integracija sklopova u velikoj mjeri i VLSI (Very Large Scale Inte-gration) – integracija sklopova u vrlo velikoj mjeri,

fizički obujam računara i dalje se smanjuje, troše manje energije, snažniji su, jer se kapacitet memorija sve više povećava, brzina obrade podataka mjeri se nanosekundama, operativni sistemi, programski jezici i aplikativni softver omogućuje auto-

matizaciju poslova u svim privrednim granama, visoka produktivnost, automatiziranje proizvodnje, automatiziranje uredskog poslovanja i dr.

5) Odlike pete generacije računara su: paralelna arhitektura – rad dvaju i više računara zajedno u rješavanju

istog zadatka, dalja tendencija povećanja integriranja elemenata, sve veće povećanje radne i vanjske memorije.

6) Šesta generacija neuroračunara, zasnivanih na neuronskoj mreži čine: simultana obrada velikog broja informacija, paralelna obrada na velikom broju procesora, procesori su u mreži i služe za memoriranje podataka i informacija.

2.2. VRSTE RAČUNARA

Prema tehnologiji izrade, računari se dijele na:1) mikroračunar2) miniračunari,3) veliki računari i4) superračunari.

(1) Mikroračunari (PC) uspon bilježe od 1975. godine. Njihove odlike su:- baziraju rad na mikroprocesorima,- veličina hardvera se smanjuje,- snaga i primjena se povećava,- cijena računara i ostale opreme opada,- koncipiran je prema krajnjem korisniku,- obavlja za preduzeće i pojedinca stručne zadatke i poslove,- od korisnika se traži malo poznavanje računarske tehnologije.

(2) Miniračunari su samostalne konfiguracije namijenjene za pojedinačne obrade podata-ka. Odlikuje ih:

36

- unutarnje programiranje,- velika primjena u obradi računovodstvenih informacija,- koriste se magnetske kartice,- koriste se i kao terminali većih računara,- u zadnje vrijeme našli su veću primjenu u obradi teksta,- obično se sastoje iz ovih jedinica: centralne jedinice, monitora, tastature i disk jedinica.

(3) Veliki računari koriste velika preduzeća. Locirani su u upravi, a čine ih:- više procesora (centralnih jedinica) s velikim kapacitetom radne i eksterne memorije,- velikog broja perifernih jedinica,- organiziraju se kao računarski centri,- koriste terminalski ili mrežni sistem rada,- realiziraju koncept distribuirane obrade podataka,- upravljanje je centralizirano na razini preduzeća i dr.

4) Superračunari su uređaji najvećih performansi i mogućnosti obrade podataka. Oba-vljaju brzo paralelnu obradu velikog broja podataka. Paralelna obrada se postiže arhitekturom većeg broja procesora, gdje svaki procesor obavlja jednu obradu nizom svojih instrukcija (blizu 100000 procesora u centralnoj jedinici). Primjena: istraživačke i naučne laboratorije, univerzitetski centri, meteorološke stanice, vojna industrija i dr. Brzina rada: preko milijarde aritmetičkih opera-cija s pokretnim zarezom u sekundi (GFLOPS).

2.3. VELIKI RAČUNARSKI SISTEMI

Veliki računarski sistemi najčešće se koriste u obradi velikih baza podataka (BP) i opsluživanja brojnih korisnika (terminala). Kako se koriste različite tehnologije, njihove i mogućnosti i odlike različite su od sistema do sistema. Takvi računarski sistemi obično zahtijevaju posebne uslove smještaja, određenu klimatizaciju, vlasti-ti agregat za električnu energiju i sl. Međutim, i ti sistemi su sve manje osjetljivi na mikrorežime rada, dimenzije im se smanjuju, pa zahtijevaju i manje prostore, po-dnose rad na uobičajenoj sobnoj temperaturi. Oni, obično, imaju vlastite operativne sisteme koji obiluju različitim mogućnostima i specifičnostima. Njihove performa-nse su:

- vektorska obrada, - multiprocesorska obrada, - asinhroni prijenos podataka, - sistamska zaštita podataka, - prijenos putem optičkog kabela, - centralna memorija ima sve veći kapacitet, - broj kanala za komunikaciju stalno se povećava.

37

Navedene performanse osiguravaju da se na takav sistem može priključiti različita oprema. Sistem ima mogućnost uključivanja novih kontrolnih jedinica, kanala i uređaja, a da se, pritom, ne zaustavlja u radu.

2.4. MIKRORAČUNARI

Personalni računari (PC)Mikrokoračunari se neprestano i sve više minijaturiziraju. Dimenzije se smanjuju iz godine u godinu, uvode se nove kategorije računara, tako da smo nakon laptop računara, dobivali redom manje jedinice kao što su to palmtop, subnotebook i note-book računari. Mikroko-računari danas imaju vrlo široku upotrebu. Od korišćenja u kući do primjene u poslovanju. Gotovo da nema životnog i radnog segmenta gdje se računari ne upotrebljavaju. Osnovni motiv za kupnju računara treba biti njegova namjena, tj. za koju se svrhu namjeravaju upotrebljavati. Pritom, svakako, treba voditi računa o mogućnosti proširenja i nadogradnje računara. Jedna od najvećih dilema u današnjoj računarskoj industriji, s gledišta kupaca, upravo je, koje perfo-rmanse kupiti, jer se svakodnevno pojavljuju nova hardverska i softverska rješenja. Problem je što noviteti prebrzo zastarijevaju. Kada se odluči za koje će se poslove koristiti računar može se razmišljati i o potrebnim konfiguracijama. Za kućnu i pro-fesionalnu upotrebu koja ne zahtijeva jake performanse računara, kao što je recimo pisanje, za što većina korisnika upotrebljava računar, prosječnom korisniku potre-bno je računar minimalne konfiguracije (koja se vremenom može nadograđi-vati za korištenje multimedije, spajanje na Internet i dr.). Ukoliko se računar želi koristiti za zahtjevnije aplikacije kao što je stolno izdavaštvo i grafika, CAD aplika-cije, programiranje ili dr., onda, svakako, treba razmišljati o nabavci računara “jače” ko-nfiguracije. Za poslovnu upotrebu obično se razmišlja o umrežavanju računara kao najefikasnijoj upotrebi računara. Firme u početku, obično, nabavljaju računare za knjigovodstvo i uredsko poslovanje, za što uglavnom ne trebaju vrhunske perfo-rmanse. Polazna tačka u planiranju informatizacije poduzeća je naravno upotreba računara, ali vrlo je bitno predvidjeti eventualne buduće potrebe firme tako da se za nekoliko mjeseci ne treba mijenjati cijela računarska infrastruktura, nego samo dijelovi i aplikacije. Za proizvodni proces i organizaciju poslovanja najuputnije je tražiti kompletna rješenja informatičkih firmi. Pri kupovini računara vrlo česta je dilema: kupiti računar s imenom ili takozvano "no name", dakle bez imena. “No name” računari često su složeni od sličnih dijelova kao i računari s imenom, ali njihovi proizvođači nisu izgradili ime na tržištu, pa je utoliko rizik kupca veći. Ono na što kupci prilikom kupovine računara moraju obratiti pozornost je garancija i osiguran servis, o čemu svi proizvođači računara s imenom vode računa.

Radne stanice. Radne stanice (work stations) kao koncept, javile su se početkom 80-ih godina. Nastale su iz potreba naučnika, inženjera i drugih, za simulaciju i vizualizaciju istraživanih procesa (rješenja), timskog rada i ispunjenja ergonomskih zahtjeva. Simulacija omogućava brže rješavanje problema, jer bez izrade prototipa

38

pomaže da se utvrdi ponašanje novog proizvoda, djelovanje pojave i sl., a vizua-lizacija je ta koja čini simulaciju vidljivom (3D animacije i sl.). Osim toga, ovakav rad zahtjeva saradnju više stručnjaka (timski rad), pa je bio logičan zahtjev za umrežavanjem računara (radnih stanica), kako bi članovi tima mogli međusobno razmjenjivati podatke i rezultate svoga rada. Budući da takvi stručnjaci provode gotovo cijelo radno vrijeme za računarom, vrlo važnim se postavilo i pitanje ispu-njenja ergonomskih zahtjeva. Standardi radnih stanica se svakim danom dopunja-vaju, jer su usvajani brži i efikasniji sistemi i rješenja. Radne stanice možemo dije-liti i prema namjeni, pa imamo npr. grafičke radne stanice, stanice za obradu glasa i fax poruka (voice/fax), multimedijske radne stanice i dr.

Poslužitelji (serveri). Stolni PC-i često se koriste kao poslužitelji (serveri). Mogu se koristiti u tu svrhu i jači sistemi, npr., tower sistemi i radne stanice. Međutim, korištenje namjenskih poslužitelja pruža i neke druge pogodnosti koje obični PC nemaju. Prema vrsti usluga koje pružaju, dijelimo ih na:

datotečne poslužitelje (file serveri), poslužitelje za pisače (printer serveri), poslužitelji za optičke biblioteke, fax poslužitelji (fax serveri), videotex poslužitelje (VTX serveri), poslužitelje za glas (voice serveri), kombinirane pslužitelje i dr.

Palmtop (ručni) računari. Palmtop računari su toliko mali da stanu na dlan (eng. palm). Različitih su jačina i koriste se za razne namjene: pohranjivanje stotinjak adresa i njihovo pretraživanje; prevođenje pojedinih riječi sa jednog jezika na dru-gi i sl. Palmtop računari namijenjeni su, u prvom redu, upravljanju vlastitim info-rmacijama, ali sve više i drugim namjenama (telekomunikacije i dr.) do džepnog e-

39

maila. Kategorija palmtop računara obuhvaća računare težine do 0,5 kg. Dimenzije su im, obično, oko 15cm x 10cm x 2,5cm.

Subnotebook računari. Subnotebook računari su težine od 0,90 kg do 1,80 kg i dimenzija, obično, 15cm x 25cm x 4cm. Ta skupina računara može izvoditi kompli-ciranije operacije, kompatibilni su osobnim računarima, te imaju sve veću primjenu u industriji. Podnose “grublje” uvjete rada: udare, stresove, vodu, tehnološke plino-ve, hemijske reagense. Ekran je primjerene veličine, rezolucije i osvjetljen je. Ta-statura je programabilna s većim brojem multifunkcijskih tipaka. Baterije omoguća-vaju nekoliko sati rada na računaru. Može se priključiti na osobni računar, a posje-duje i utor za fax/modem, mrežnu karticu ili nešto drugo. Može se koristiti za razne poslove i jako su korisni za rad na terenu, gdje treba zapisivati mnogo podataka. U skupinu subnotebook računari spadaju i osobni asistenti i penbook računari. Penbo-ok računar nastaje kad se računaru (notebook ili subnotebook) dodaje osjetljiv zaslon na svjetlosnu olovku ili olovku koja ostavlja zapis putem dodira zaslona.

Notebook računari. Notebook računari su u sklopljenom obliku, sličnom knjizi, ve-ličine A4 formata papira. Težina im obično iznosi između 1,80 do 3,5 kg. Takvi ra-čunari mogu se staviti u aktovku i vrlo lako se prenose. Njihova tastatura slična je standardnoj tastaturi, a i zaslon je standardne veličine. Napajanje je moguće većim baterijama, što omogućuje duži rad. Takvi računari obično imaju i disketnu jedi-nicu, što ih čini kompatibilnim s ostalim PC-ima. Uz jaču jedinicu tvrdog diska, ili 3,5” CD-ROM jedinicu, obično je ugrađen ili se lako može montirati miš ili njego-va trackball verzija. Veći notebook računar može imati ugrađen i jači procesor, koji uz brzinu i druge prednosti omogućava da se na takvom računaru koristi softver koji se inače koristi na stolnim računarima. Zaslon može biti i kolor, što takav raču-nar čini i efektnijim za multimedijske i prezentacijske svrhe. Sve se više pojavljuju ovakvi računari s ugrađenim pisačem, pa se takva konfiguracija obično naziva i pokretnim uredom. Prijenosni računari sve su boljih performansi i nižih cijena. Oni prate nevjerojatno brzi razvoj računarske industrije. Vrlo brzo pojavljuju se modeli boljih performansi, tako da su današnji standardi za prijenosne računare na vrlo visokoj razini.

Prijenosni računari služe i za industrijsku primjenu, korišćenje na terenu, tj. tamo gdje se traži mobilnost, robusnost sistema, ali i mogućnost proširenja i prilagodbe. Koriste ga muzičari koji često putuju po turnejama, koristi se za testiranje mreža, industrijskih postrojenja, na teško pristupačnim terenima može se koristiti kao ko-munikacijsko sredstvo i sl. Ovi računari omogućavaju gledanje ekrana iz svih kuto-va na + 40 i - 40 stepeni Celzija temperature, a unutrašnjost im je zaštićena na na-čin sličan motorističkoj kacigi. Kartice su specijalno zaštićene od ispadanja. Ra-čunar ima sve mogućnosti stolnog osobnog računara što se tiče softvera, proširi-vosti i nadogradivosti, ali i zaštitu koja ga čini sigurnim i u težim uslovima rada na terenu.

40

Laptop računari. Laptop računari su prijenosni računari u kategoriji nešto većoj od notebook računara. Dimenzije su obično: dužina 21 do 35 cm, širina 29 do 35 cm i debljine od 6,25 do 10 cm. Ranije su i neki notebook računari bili u toj kate-goriji. Laptop računari imaju najveći raspon u mogućnostima, i to od jednostavnih računara, do radnih stanica. Kao i kod stolnih računara i prijenosnim računarima svakim se danom poboljšavaju performanse. Opći je trend da su prijenosni računari tanji i lakši, ali uz vidna poboljšanja zaslona, te performansi kao što su procesori, čvrsti diskovi, memorija i sl.

2.5. KOMPONENTE PERSONALNIH RAČUNARA

Personalni računari (PC) su, u pravilu, stolni računari, s kućištem u kojem je ma-tična ploča s pripadajućim karticama za vezu s perifernim uređajima i jedinica za napajanje električnom energijom. Osim kućišta, PC obično sačinjavaju monitor ili zaslon (ekran) i tastatura, a mogu biti priključeni i ostali periferni (vanjski) uređaji. Veličina kućišta ovisi o tipu matične ploče, ali i o snazi procesora i potreba za hlađenjem. U ovoj skupini računara ima mnoštvo različitih PC-a, od onih za naj-jednostavniju kućnu upotrebu, multimedijskih PC-a, pa do visoko profesionalizi-ranih računara. Pišući o pojedinim komponentama PC-a, ovdje će biti riječi o mati-čnoj ploči, procesoru, koprocesoru, transputeru, memorijskim čipovima, dodatnim karticama i o mogućnostima koje te komponente pružaju PC.

41

S

Matična ploča. Matična ili osnovna ploča (eng. motherboard) sastoji se od: proce-sora, sabirnica, utičnica (portova) i drugih priključaka, temeljnih elemenata, odno-sno međusklopova koji povezuje sabirnice i utičnice s procesorom.

Na matičnoj ploči nalazi se i dio, tzv. ROM, u kome je postavljen osnovni dio ope-rativnog sistema, da PC može uopće raditi. Na matičnoj ploči je postavljena i RAM memorija, koja se može nadograđivati. Neke ploče imaju mogućnost uključivanja pojedinačnih memorijskih čipova, dok kod drugih su postolja predviđena za priključivanje pločica s memorijskim čipovima, tzv. SIMM-ovi. Na pojedinim ma-tičnim pločama organizacija je postavljena tako da se sistem dograđuje s tzv. Plo-čama kćerima (daughter board) kojima se umnožavaju svojstva (performanse si-stema).

U sabirnice (busove) umeću se odgovarajuće kartice. Većina PC-a ima videoka-rticu i tzv. kontrolnu karticu. Ako nema odgovarajuće utičnice (porta) za određeni periferni uređaj, ta se jedinica priključuje pomoću odgovarajuće kartice umetanjem u sabirnicu (slot).

Procesori. Razvoj procesora teži ka sve većoj minijaturizaciji. Brzina mikropro-cesora ovisi o povećanju radne frekvencije (takta), dizajniranju mikroarhitekture i povećanju gustoće tranzistora. Proces razvoja obično ide za time da se dizajnira-njem mikroarhitekture procesora stvori nova generacija čipova. Novije generacije procesora uvode paralelno procesiranje, što ubrzava njihov rad a i arhitektura se proširuje.

42

S

Procesori imaju nekoliko miliona tranzistora i izvode na desetine milijardi operacija u sekundi. Prepoznaju uzorak rukom pisanih znakova, otiske prstiju pa do ciljeva u vojnim aplikacijama. Čip se predviđa i za upotrebu u živčanim mrežama (Neural-Net). Evo nekih aplikacije u kojima se efikasno koriste:

financije (prepoznavanje sadržaja čekova i potpisa), kontrola letenja (prepoznavanje aviona), poslovanje (prognoziranje prodaje, predviđanje berznih kretanja), prepoznavanje znakova (fax, usmjeravanje obrazaca), sigurnost (prepoznavanje otisaka prstiju), zdravstvo (obrada slika i signala).

Koprocesori. Da bi ubrzali rad procesora, naročito matematičkih operacija, dodaju se centralnoj jedinici posebne izvršne jedinice – koprocesori. Oni se dodaju na matičnu ploču u posebno kućište. Neki noviji procesori nemaju svoje koprocesore, jer već imaju ugrađenu matematičku jedinicu FPU (Floating Point Unit - jedinica s pomičnim zarezom). Pojedini proizvođači ne predviđaju u kućištu mjesto za kuprocesore, jer smatraju da ako se želi pojačavati sistem treba uzeti novi (brži i ja-či). Postavljanje koproceseora u sistem ne znači da će izvođenje određenih aplika-cija biti brže. Koprocesor je obično poželjan kod aplikacija kao što su: CAD, po-slovni grafički programi, programi za obradu tablica, programi za obradu BP, sta-tistički matematičko-analitički programi i dr. Međutim, neki programi ne koriste prednosti koprocesora, pa se, npr., kod Windows programa, ugradnja koprocesora gotovo neće ni osjetiti. Za razliku od toga, neke aplikacije ne mogu se izvoditi bez koprocesora, odnosno na sporim sistemima.

Transputer. Transputer (transpjuter) ima zadaću da omogući međuprocese unutar čipa, kao i komunikaciju između procesora. Najbolje rezultate transputeri su poka-zali kod paralelne obrade, odnosno računara koji rješavaju vrlo složene numeričke probleme (matričnog računa i sl.).

43

Memorijski čipovi. RAM su memorijski čipovi s tzv. direktnim pristupom. To su memorije na koje se može upisivati i čitati. One služe za privremeno pohranjivanje i njihov sadržaj nestaje nakon prestanka napajanja energijom. RAM jedinice mogu biti klasificirane kao statične (SRAM) ili kao dinamične (DRAM). EDRAM (Enha-nced DRAM) je napredna memorijska tehnologija koja povezuje SRAM i DRAM te-hnologiju. Oni su svakim danom sve brži, takt ovog čipa je u rangu brzine nekoliko nanosekundi, proizvedi se u mikronskoj tehnologiji i sadrži više od 100 miliona tra-nzistora.

ROM (Read Only Memory – memorija koja se može samo čitati) označava vrstu memorije, odnosno memorijskog čipa koji sadržava trajnu informaciju. Postoje i memorije, odnosno čipovi koji se mogu programirati tako da sadrže određeni zapis (PROM – Programmable ROM). Postoji i podvrsta ovih čipova koji se mogu više-struko programirati tzv. izbrisivi PROM ili EPROM (Erasable PROM). Pristup poda-cima u ROM čipovima je direktan (random pristup).

Dodatne kartice. Gotovo neizostavne dodatne kartice svakog računara su grafičke i zvučne kartice. Služe za obradu grafike i zvuka. 3D grafički procesori sve su pri-sutniji. To više nije privilegija skupih grafičkih kartica i računara, već polako posta-je novi standard i smjernica razvoja PC industrije grafičkih ubrzivača.

Kao i grafičkih, tako i zvučnih kartica, postoji više vrsta. Zvučnici su malih dime-nzija i mogu se montirati na monitor, a prednost su i potenciometri na prednjoj strani, čime se olakšava podešavanje glasnoće zvuka.

2.6. ULAZNE JEDINICE

Ulazne jedinice omogućavaju unos podataka u računar. U tu skupinu spadaju: tipkovnice (tastature), miševi, čitači za crtični kod, skeneri i druge jedinice.

Tastatura. Tastatura ili tipkovnica, jedna je od najčešći ulaznih jedinica. Standa-rdni PC imaju tastaturu sa 101 tipkom. Notebook i palmtop računara imaju umanje-ne tastature, zbog svojih dimenzija, ali i sa svim funkcijama i istim rasporedom

44

tipaka kao kod standa-rdne tastature. Razvijaju se i tipovi tastatura za određene namjene, a i one koje ispunjavaju ergonomske zahtjeve. Raspored slova na tastaturi može se mijenjati hardverski i softverski. Najčešće se izrađuju standardne tastature, a raspored tipaka prema drugim zahtjevima (nacionalnim, jezičnim i dr.), obično se rješava softverski. U alfabetskom dijelu, po rasporedu tipaka, tastature obično o-dgovaraju izgledu pisaćih strojeva. Umetanje naših slova na tastaturu provodi se na račun drugih slova kojih nema u našem jeziku, uglastih i vitičastih zagrada i nekih drugih znakova. Originalna američka tipkovnica, koja se obično koristi kod raču-nara, je tzv. QWERTY tastatura, kod koje, za razliku od njemačke tastature, slova (tipke) Z i Y imaju zamijenjena mjesta.

Kompanija iz Hong Konga po imenu Hutcbison Harbaur Ring proizvela je virtua-lnu tastaturu koja može laserom iscrtati tastaturu na bilo kojoj ravnoj površini, a za-tim očitati pokrete prstiju po njoj. Ovakav uređaj nosi ime Virtual Laser Keyboard, a dimenzije su 65x33x24 mm. Pomoću kablova ili Bluetooth veze može se povezati na razne prenosive uređaje pod Pocket PC 2002 i 2003, Smartphone 2003, Palm OS 4 i 5 ili Windows 98/NT/2000/XP operativnim sistemima. Crveni laser u njemu je u stanju da iscrta tastaturu dimenzija 215x90 mm, dok infracrveni senzor prati pokre-te prstiju i donosi zaključak koji je taster pritisnut. Sistem služi i za prepoznavanje pritiska na taster. Tastatura je kompatibilna sa svim računarima (www.virtual-laser-keyboard.com/index.asp).

Miš i drugi uređaji za pokretanje pokazivača (kursora) po zaslonu, sve se više koriste. Prvi takvi sistemi imali su ovalni oblik i iz njih je virio tanki kabel, bili su slični mišu, pa su zbog toga i dobili to ime. Danas su miševi modificirani u razne oblike, pa postoje: “klasi-čni” miševi, miševi u obliku olovke (u grafičkim progra-mima), bežični i optički miševi, pomične kugle, trackball (notebook), osjetljive tipke na različit intenzitet dodira i dr. Većina tih uređaja zadovoljavaju visoke ergono-mske zahtjeve.

45

http://www.virtual-laser-keyboard.com/index.asp

http://www.virtual-laser-keyboard.com/index.asp

Mnogi će dizajneri, ilustratori i grafički profesionalci koji se u svom radu koriste računarima odahnuti, jer se i kod nas pojavila olovka s podloškom što će im umno-gome olakšati rad. Art Pad je dakle, obična olovka kojom se piše po podlošku, a to se automatski prenosi na monitor. Podložak se spaja na port. Uz olovku dolazi i softver s upravljačkim programima. Olovka bi trebala raditi s mišem, ali i ona sama može odlično poslužiti kao zamjena za miša.

Skeneri (Scanner) su uređaji koji se spajaju na računare kako bi se u računare pre-nijeli grafički materijali, dakle: slike, crteži i sl., ali i tekstovi. Po tehnologiji su sli-čni fotokopirnim aparatima. Mogu biti monohromatski ili kolor skeneri, zatim mo-gu prenositi slike različitih formata i sl. Postoje stolni, ručni, te skeneri za očitava-nje slajdova, polaroid fotografija itd. Profesionalne izvedbe skenera mogu se nala-ziti u sklopu drugih uređaja (za skaniranje filma, slika velikih formata i dr.).

46

Neki laserski štampači u sebi objedinjuju funkcije skenera, fax uređaja i fotoko-pirnog aparata. Skenerima se predviđa sjajnija budućnost kad se još više razvije softver za prepoznavanje znakova, odnosno rukopisa slika 2.8. a). Uređaj pod imenom ATIZ BookDrive slika 2.8. b) skener za automatsku digitalizaciju knjiga predstavlja jedini skener na svijetu koji ima mehanizam za okretanje stranice koji omogućava automatsku digitalizaciju čitave knjige. Cijena mu je (2006) 35.000 $.

Ostale ulazne jedinice. Osim tastature, miša i skenera ima niz drugih ulaznih jedi-nica. To su razni analogni uređaji, te digitalni za unos podataka, odnosno signala (kamere, mikrofoni i sl.).

Sistem direktnog ulaza glasa. Za unos glasa koriste se razne vrste mikrofona, koji se povezuju s karticom za obradu (unos) zvuka.

2.7. IZLAZNE JEDINICE

Izlazne jedinice služe da bi se pohranili podaci i informacije, odnosno prikazali rezultati njihove obrade. U te jedinice spadaju, u prvom redu: najrazličitiji zasloni (ekrani), odnosno monitori, elektronske ploče, pisači, ploteri i dr.

Zasloni (monitori). Za vizualni prikaz zapisa, odnosno rada računara koriste se zasloni (ekrani). Prikaz ovisi o vrsti standarda koji je upotrijebljen kod monitora, odnosno video kartice, ali i o drugim kvalitetama. Monitor i video kartica moraju biti usaglašeni. Današnje video kartice su sastavljene od grafičkog ubrzivača (akce-leratora) i RAM-a, tako da poput malog računara prikazuju sliku koja je učitana u RAM kartice. Veličinu monitora mjerimo dužinom zaslona (ekrana). Ako kažemo da monitor ima 14 inča, to znači da je ekran po dijagonali širok 14 inča (35,56 cm).

Razlikujemo tri ključna elementa koji određuju kvalitetu prikaza slike na ekranu: rezolucija, boja i brzina obnavljanja slike (brzina ponovnog crtanja slike). Rezolu-cija je broj tačkica koje će biti prikazane na ekranu, a dimenzija zaslona utvrđuje se kao dimenzija rešetke (npr. 640x480). Kad je riječ o boji, tada se govori o broju boja koje se koriste na ekranu, i to od jedne (monohromatski monitor) do 16,7 mili-juna za istinski prikaz boje (true colour). Standardi za monitore, odnosno za druge

47

tipove zaslona još su u razvoju, jer još nije ni konačno definiran standard za tele-vizijsku sliku visoke rezolucije.

Naime, sve se više gubi razlika između slike dobivene putem filma i one prikazane na zaslonu. Kod zaslona visoke razlučivosti to je postignuto. Povećanje veličine monitora zahtijeva i veću razlučivost. Pojedine kategorije softverskih paketa (CAD, softver za stolno izdavaštvo i dr.) zahtijevaju monitore više rezolucije, s većim brojem boja. Veličina monitora zahtijeva veću razlučivost. Da bi se postigla veća razlučivost, potrebno je u definiranju pojedinih tačkica na ekranu više memorije. Vrlo visoka različitost potrebna je na većim monitorima (17-inčnim i većim). To je zato što isti broj točkica na manjem monitoru može imati jasnu sliku, dok na većem monitoru, taj isti broj tačkica se razvlači u velike tačke, što čini sliku nejasnom. Zato se kvaliteta mjeri i širinom točaka koje se prikazuju na zaslonu. Na tržištu se nalaze monitori koji se mogu koristiti i kao TV-prijemnik. Takvi monitori su po-godni u raznim multimedijskim kombinacijama (stereoradio i TV prijemnik, automatska sekretarica i telefax uređaj). Na razvoj monitora utjecat će i razvoj tele-vizije visoke razlučivosti. Glavna karakteristika tih sistema u odnosu na postojeće sisteme je neznatno širi ekran, veći broj linija po vertikali, izmjenjivanje većeg bro-ja sličica u sekundi.

Kompanija Samsung Electronics proizvela je LCD monitor SynaMaster 711T (slika 2.10). Dijagonala monitora je 17 inča, a kontrast je 1000:1, što je u samom vrho kvaliteta 17-inčnih monitora. Maksimalna rezolucija prikaza je 1280x1024 piksela, a ugao posmatranja je 178 stepeni. Monitor se može postaviti i na zid. Podržava digitalne i analogne ulaze, a ugrađeni softver Pivot omogućava portretni i pejzažni prikaz.

Pisači (printeri) se usavršavaju uporedo s razvojem računara. Usavršavanjem sto-lnih računara, izrađeni su i stolni pisači. Danas ima nekoliko razvijenih tehnologija pisača: matrični, laserski, inkjet i dr. I danas su dosta rasprostranjeni matrični pisači. Njihova je mana što im, osim brzine, kvaliteta ispisa nije jednaka kvaliteti ispisa klasičnog štamparskog stroja. Taj nedostatak riješen je pojavom laserskih

48

pisača. Proizvodnja laserskih pisača u svijetu u stalnom je porastu. Zavisno od proizvođača, razlikuju se po rezoluciji, kapacitetu memorije i brzini ispisa. Proizvo-đači pisača ušli su u oštru konkurentsku utrku za osvajanje tržišta manjih, kvali-tetnih laserskih pisača niske cijene. Jedna od osnovnih funkcija mreže u našim pre-duzećima, podjela je resursa kao što su printeri. Budući da su takvi printeri optere-ćeniji, jer ih češće koristi više korisnika, moraju imati bolje performanse (brzina ispisa). Printer se može nadograditi dodatnom ladicom za papir, hard diskom za pohranjivanje i kasnije isprintavanje podataka. Neki printeri imaju mogućnost na-dogradnje mailboxova za više korisnika, što im omogućava privatnost u radu, jer svaki korisnik ima svoj sandučić s ključem u koji može printati dokumente. Uz pri-nter dolaze diskete s driverima i fontovima. Međutim, velik pomak u prodoru na tržište čine tzv. inkjet pisači (tehnologija štrcanja tinte na papir).

Osim pisača koji daju crno-bijelu sliku, sve su popularniji pisači u boji, od kojih se neki po cijeni ne razlikuju znatno od običnih crno-bijelih pisača.

49

Pisači se proizvode u raznim veličinama i raznim tehnologijama. Razvija se nekoli-ko tipova ugradivih pisača. Razvijeni su multifunkcionalni za kućnu upotrebu. Od skenera (b), štampača (c) i faksa i kopir aparata (d) dobili smo sve u jednom na slici 2.11. a). cijena mu je 9 eura (2006). Zahtjevniji poslovni korisnici će svoje potrebe za štampanjem, skeniranjem, telefoniranjem, faksiranjem i kopiranjem zadovoljiti model OfficeJet 4355 ili HP LaserJet 3030 (slika 2.11. Tu je i prvi uređaj na svije-tu Bluray medija je sposoban u određenom periodu kopirati oko 50 Bluray diskova. To su pisači različitih performansi za ugradnju u prenosive i ručne računare, bla-gajne, stolne kalkulatore, medicinske instrumente, mjerne i ispitne instrumente i sl. Oni su različitih dimenzija i kvaliteta ispisa. Neki modeli pisača mogu se napajati i istosmjernim naponom od 12 V, a rad je moguć u širokom temperaturnom rasponu od -10oC do +60oC. Ljubitelji laptop računara dobili su i pisač koji se može priklju-čiti na njihovo računar i mogu raditi da nisu uključeni u električnu mrežu. Za po-trebe ubrzanja rada pisača, razvija se čitav niz dodatnih uređaja, odnosno opreme. Obično se u pisač ugrađuje dodatna memorija (RAM čipovi), dodatna oprema za ubrzanje protoka papira kroz pisač (vodilice i dr.), uređaji za odvajanje papira, itd. Osim pisača koji obično ispisuju slike veličine A3 i A4 formata, razvijeni su i pisači za ispis slika većeg formata, kao što su karte, nacrti i sl.

Hewlett-Packard Company LaseJet 3030 (a) je jedinstven uređaj od (b), (c) i (d) dijelova, tako da priključkom sa telefonskim kablom fiksne linije imamo mogu-ćnost rada na Internetu, slati i primati faksove, fotokopirati i štampati tekstove sa kompjutera. Hewlett-Packard Company, vodeći svjetski proizvođač računarski i grafičkih rješenja i usluga, fokusiran je na približavanje tehnologije i njenih pre-dnosti pojedincima i firmama i to putem jednostavnih uređaja, korisnih e-usluga i stalno prisutne Internet infrastrukture. Kompanija Hewlett-Packard prvi put je na CeBit-u predstavila četiri nova modela štampača koji koriste snagu Interneta, kako bi unaprijedili brzinu, efikasnost i dostupnost informacija u poslovnom okruženju. HP-ovi najnoviji štampači osiguravaju korisnicima širok spektar rješenja u vezi sa Internetom i bežičnom komunikacijom, od tehnologije ugrađenog Web servera (EWS) i ugrađene virtualne mašine EVM, do skeniranja za Web funkcionalnosti i brže infracrvene veze za bežičnu štampu.

HP LaserJet 4100 je za radne grupe, opslužuju i do deset korisnika, nudeći im pou-zdanu, lako upotrebljivu i proširivu platformu. Opremljen je EWS i EVM tehnolo-

50

gijama koje osiguravaju integraciju sa Web-om. Ugrađeni Web server nudi cijelu paletu mogućnosti daljinskog upravljanja. Ovaj štampač ima kapacitet štampe 24 stranice u minuti, sa rezolucijom od 1200 dpi pri punoj brzini mašine, sa proce-sorom od 250 MHz koji omogućava brze rezultate.

HP LaserJet 2200 posjeduje Fast Infra Red (FIR) port za bežičnu štampu sa perso-nalnih digitalnih aparata (PDA), mobilnih telefona i personalnih računara, Web se-rver (EWS) ugrađen u interni Jetdirect print server (koji se isporučuje uz HP Laser-Jet 2200 dn i dtn modele) i omogućava korisniku da putem standardnih Web pretra-živača pristupi osnovnim podacima o stanju štampača te da vrši konfiguraciju mre-že. Najbolja rezolucija štampe od 1200 dpi, pri brzini od 18 stranica u minuti, sa procesorom na 133 MHz i 8 MB standardne memorije, omogućava konstantno vi-sok kvalitet štampe bez gubitaka na performansama. HP LaserJet 2200 isporučuje se sa ugrađenom jedinicom za automatsku dvostranu štampu a lako se može prila-goditi poslovnim potrebama i rasti sa njima i to opcijom dodatne ladice za papir, dodatnom radnom memorijom ili dodavanjem rješenja drugih proizvođača.

HP LaserJet 1200 i 1220 modeli nude profesionalnu štampu pojedinačnim poslo-vnim korisnicima. Samo jednim pritiskom na dugme, HP LaserJet 1220 omogućava da dokumenti u boji budu skenirani i poslati e-poštom ali konvertovani u digitalni oblik, kako bi se mogli dalje obrađivati ili arhivirati, a omogućuje i skeniranje slika u boji za Web. LaserJet 1220 nudi softver za cjelokupno upravljanje dokumentima koji korisnicima omogućuje da gledaju i obrađuju dokumente u različitim formati-ma, uključujući Microsoft Word, HTML, PDF, JPEG i BMP formate. HP LaserJet 1200 štampa u rezoluciji od 1200 dpi pri brzini 14 strana u minuti, sa 8 MB RAM memorije za štampu složenih dokumenata. HP LaserJet 1200 i 1220 modeli zamijenit će modele HP LaserJet 1100 i 1100A.

IBM Infoprint 4100 je najbrži laserski štampač koji štampa 330 stranica teksta u jednoj minuti. Štampa na rolnom papiru koji se kasnije siječe. Cijena mu je između pola miliona i milion dolara (2005. god).

Ploteri su građeni na tehnologiji crtanja pomoću specijalnih olovki, odnosno, po-moću posebnih

51

pisaljki za tuš i tintu (rapidografi). Razvijene su i druge tehnologije ispisa na većim formatima.

Zvučni izlaz. Kao zvučni izlaz, svaki personalni računar obično ima mali zvučnik. Za poboljša-nje kvalitete zvuka, potrebno je računar opremiti jačim zvučnicima, pojačalima i drugim uređaji-

ma za obradu zvuka. Tu su, u prvom redu, zvučne kartice (Sound Cards) koje se u-meću u slobodnu sabirnicu na kojoj se nalaze elementi koji podržavaju reprodu-kciju zvuka, ali i čitav niz funkcija, ovisno o vrsti kartice i namjeni. Kartice mogu podržati snimanje i reprodukciju zvuka, prijem signala radiostanica, povezuje so-ftver za obradu zvuka sa perifernim uređajima (zvučnici, mikrofon, synthesizere i dr.). Pojedini proizvođači prodaju komplete koji uz odgovarajuću zvučnu karticu uključuju u sebi: CD jedinice, stereo zvučnike, mikrofone, synthesizere, softvere za računare itd. Tu su i kompleti za multimediju, obradu zvuka i glasa, odnosno proi-zvode se kompletni multimedijski kompjutori koja imaju već ugrađene kartice za obradu zvuka, itd. Obrada zvuka služi i kao pomagalo za čitanje slijepim osobama.

Memorijske jedinice. Skupina memorijskih jedinica obuhvaća najrazličitije uređa-je za pohranjivanje rezultata obrade. Ovdje spadaju disketne jedinice, jedinice tvr-dih diskova, CD-ROM uređaji, jedinice koje koriste magnetno-optičku tehnologiju i dr. Danas se razvijaju disketne jedinice sa sve većim kapacitetima (kao standard 3,5” 2 HD - 2,88 MB), jer multimedijski pristup i suvremeni softverski paketi zahtije-vaju sve više i više prostora na ulazno-izlaznim jedinicama.

Tvrdi diskovi su uređaji koji se obično sastoje od više usporedno postavljenih ma-gnetnih ploča (diskova) koje se okreću velikom brzinom u vakuumskom prostoru. Iznad ploča lebde glave za magnetno čitanje i pisanje. Osnovne karakteristike tvr-dih diskova su kapacitet, prosječno vrijeme pristupa podacima i brzina prijenosa.

CD (Compact Disk – optički disk) je medij koji sve više osvaja svijet i to od muzi-ke, videa, do najrazličitijih namjena na računarima. Svaki multimedijski PC i goto-

52

vo svaka radna stanica isporučuje se s CD-ROM jedinicom. Mnoštvo drugih PC-a ima ugrađenu ili dodanu CD-ROM jedinicu. Vodeći časopisi izdaju se sa dvije ve-rzije softvera u prilogu: a) na 3,5” HD disketama i b) na 5,25” CD-ima. Za potre-be nauke i obrazovanja izdato je mnoštvo CD-ROM izdanja enciklopedija, priru-čnika, itd. Londonska nacionalna galerija, npr. objavila je slike i opis 2000 djela na jednom CD-u. Vodeći svjetski statistički godišnjaci imaju i CD izdanje, itd. Softver se može nalaziti i na CD-u.

Hitachi GST (Hitachi Global Storage Technologies) proizveo je 3,5-inčni hard disk koji umjesto 40 sati videa koje može pohraniti na standardni 80 GB hard disk, može pohraniti 200 sati, odnosno 500 GB (slika 2.13.).

Predstavnici kompanije Toshiba uradili su hard disk prečnika 0,85 inča (21,6 mm) čiji je kapacitet nu je 2 GB. Razvija se novi model ovog diska koji će imati dvije ploče sa kapacitetom 4 GB. Debljina jednog ovakvog diska je 3,3 mm, a debljina novog sa dvije ploče biće 5 mm i dimenzija 24x32 mm.

Multimedijska obrada praktično je nezamisliva bez CD-ROM jedinice. Razvijaju se uređaji dvojake namjene. Radi se o uređaju koji istovremeno služi kao CD-ROM disk jedinica za unos podataka i programa na PC računara, ili kao CD-Player jedinica za slušanje muzike. Za potrebe notebook računara proizvode se manje 3,5” i 2,5” CD-ROM jedinice.

2.8. HARDVER I SOFTVER RAČUNARA

Operativni sistem je program koji djeluje kao veza između korisnika računaru i ra-čunarskog hardvera. Njegova uloga je da obezbijedi uslove pod kojima korisnik može da izvršava programe na određenom računaru. Osnovni cilj operativnog siste-ma je da pojednostavi korištenje računara. Drugi važan cilj je da korišćenje bude efikasno. Računarski sistem se u osnovi može podijeliti na četiri cjeline (Sl. 2.14.):

hardver (CPU, memorija, ulazno-izlazne jedinice), operativni sistem, aplikativni programi (kompajleri, tekstprocesori, igre, poslovni programi), korisnici (ljudi, mašine, ili drugi računari)

53

2.8.1. HARDVER (HARDWARE)

Tipična shema standardnog računara izgleda kao na sl.2.15. Računar se sastoji iz slijedećih dijelova:

o ulazne/izlazne jedinice,o procesor (radna memorija, upravljačka jedinica,

aritmetičko-logička jedinica),o centralna ili dinamička memorija i o periferne memorije.

Ulazne jedinice su dio računara preko kojih korisnik komunicira s računarom. Kod današnjih računara ulazne jedinice su najčešće u obliku tastature. Na tastaturi su slijedeći znaci i simboli: slova, cifre dekadskog sistema i specijalni znaci kojih može biti različit broj na raznim tipovima računara. Ulazna jedinica ima zadatak da

54

željeni znak pretvori u signal razumljiv računaru u binarnim simbolima (0,1). Na ovaj način svaki znak se kodira. Danas ima nekoliko vrsta kodova, a ASCII najče-šći je u praksi. Cifra od osam simbola uzeta je zbog toga što je to minimum kojim se mogu predstaviti svi znaci (slova, brojevi i specijalni znaci) koji su na tastaturi terminala ili računara. Pored tastature, u novije vrijeme radi se na konstruisanju uređaja pomoću koga komande računara saopštavamo glasom ili crtežom pomoću posebne olovke i podloge.

Izlazne jedinice služe za komunikaciju računara sa korisnikom. Ovdje se vrši de-kodiranje i saopštavanje korisniku dobijenih rezultata do kojih je računar došao obradom podataka unesenih preko ulaznih jedinica. Najčešći oblici izlaznih jedini-ca su ekran i/ili štampač. Kod velikog broja izlaznih informacija koriste se brzi štampači-printeri. Brzi štampači mogu odštampati do 2000 redova sa po 132 znaka u jednoj minuti. Osim štampača imamo i drugih izlaznih jedinica. Takav je npr. ploter koji služi za grafičko predstavljanje izlaznih informacija u vidu dijagrama i crteža. Korišćenjem štampača ili plotera, tekst ili slika dobijaju se na papiru ili ekranu. Oba načina imaju svoje prednosti i mane. Predstavljanje izlaznih informa-cija na ekranu ima veoma veliku brzinu, ne troši papir, ali se izlazni rezultati ne mogu trajno sačuvati (osim ako nije stvorena posebna datoteka za čuvanje u spore-dnoj memoriji). Izlazne informacije preko štampača zahtijevaju mnogo veće vrije-me u odnosu na vrijeme koje je potrebno prezentaciji preko ekrana. Pored toga, troši se papir, a dobijene informacije čuvaju se na papiru. Ovakav vid izlaznih info-rmacija je nekada neophodan, jer često izlazne informacije dobijene preko plotera ili samog štampača ulažu se u određene projekte kao dijelovi tih projekata, pa je neophodno da budu na papiru.

Centralna memorija je osnovni dio svakog računara. Služi za privremeno memo-riranje podataka i programskih instrukcija u računaru. Memorisanje u centralnoj memoriji se obavlja isključivo u binarnoj formi pomoću 0 i 1. Kod savremenih računara centralnu memoriju čine elektronski sklopovi, koji zahvaljujući tehnici ultravisoke integracije (VLSI - tehnologija), na malom prostoru mogu spakovati i više stotina hiljada ovakvih elektronskih kola. Jedini nedostatak ovako konstruisane memorije je “gubljenje informacija” u slučaju kratkog nestanka električne energije koja napaja računar. Nove tehnologije razvoja računara zasnivaju se na povezivanju velikog broja elektronskih sklopova tipa flip-flop na samo jednoj poluprovodničkoj podlozi. To su kola visoke integracije - čipovi. Poluprovodničke memorije dijele se u dvije klase:

1. RAM memorije (Random Access Memory) su memorije s direktnim pri-stupom. Nad njima se vrše obje osnovne operacije: čitanje i pisanje. Ovim memorijama pohranjujemo podatke i podatke koji nisu stalni, a korisniku je omogućeno veoma jednostavno mijenjanje, dopunjavanje ili brisanje sadržaja memorije. Današnje RAM memorije su veličine od nekiliko dese-tina KB do nekoliko stotina MB.

55

2. ROM memorije (Read Only Memory) su “napunjene” podacima u toku izrade računara, pri čemu se ti podaci ne mogu brisati ili mijenjati, nego samo koristiti ili “čitati”.a) U PROM memorije korisnik može da upiše jedan određeni sadržaj uz

pomoć specijalne opreme, a pristup je omogućen samo za čitanje. Pre-tpostavlja se da se sadržaj ovih memorija vrlo rijetko mijenja.

b) EPROM memorije omogućavaju kako čitanje tako i upisivanje. Čitanje je omogućeno u toku rada računara, a upisivanje se vrši samo kada je ova memorija van pogona. Postoji posebna tehnolgija zasnovana na pomoći ultraljubičaste svjetlosti, koja omogućava brisanje starog sadr-žaja memorije i zapisivanje novog. Opravdanja za uvođenje ovih me-morija su: niža cijena, veća brzina, veća gustina smještaja elektronskih elemenata pa time i veći kapacitet i obezbjeđenje od neželjenih izmjena postojećeg sadržaja.

Periferne memorije (ili vanjske) služe za memoriranje podataka i instrukcija koje se trenutno ne obrađuju, a njihovo postojanje u centralnoj memoriji nije moguće, jer nema dovoljno mjesta. One služe i za čuvanje (arhiviranje) podataka ili pro-grama. Periferne memorije nisu direktno vezane s procesorom, nego preko centra-lne memorije. Zbog toga se zovu i sekundarne memorije. Ako želimo da izvršimo program koji je memorisan na perifernoj memoriji, prvo moramo prebaciti u centra-lnu memoriju, pa tek onda izvršavati. To isto se odnosi i na podatke. Postoje slije-deće vrste perifernih memorija:

magnetske trake ili jedinice magnetskih traka, magnetski disk (poseban oblik diska je disketa ili tzv. flopi-disk), magnetni doboš i CD ROM memorije (kompakt disk).

Magnetne trake su veoma spore, cijena im je relativno mala, kapacitet memorisa-nja podataka je vrlo velik, pa ipak, kao sekundarna memorija su nekada široko kori-šćen medij za smještaj podataka. Slično kao i audio i videokasete, izrađuju se kao plastične trake premazane oksidom željeza i uzdužno su podijeljene na kanale. Podesne su za čuvanje (arhiviranje) podataka. Kapacitet magnetne trake je obično 180 MB (megabajta). Magnetne trake mogu biti različitih dimenzija. Obično im je dužina 720 metara. Podaci se zapisuju po kanalima kojih ima 7 ili 9. Na 7-kanalnoj traci 6 kanala služi za upisivanje podataka, dok je sedmi kanal kontrolni i omogu-ćava da se ispita da li se podatak upisan na traku pravilno čita. Slično je i kod 9-kanalne trake. Podaci se na traku upisuju jedan iza drugog, zahvaljujući kretanju trake ispod glave za upisivanje, a slično se i čitaju. Da bismo pronašli podatak na sredini trake, moramo pročitati sve podatke na traci do traženog podatka. Magne-tne trake se kao vanjske sekundarne memorije pojavljuju kao kasete i kertridži. Kapaciteti kasete su od 500 KB do 20 MB, a kertridži mogu da memorišu preko 200 MB podataka, što zajedno predstavljaju memorijski medij visokog kapaciteta. Ove trake se koriste samo za sigurnosne kopije podataka i programa sa hard diska koje je neophodno čuvati u arhivi kao bekap (backup). Uređaji koji koriste magne-

56

tne trake za smještaj podataka, a koji su priključeni na računar električnim konta-ktima, nazivaju se drajvovima za magnetne trake (magnetic tape drives). Brzina tra-nsfera podataka između računara i drajva za magnetne trake, kreće se od nekoliko stotina hiljada bajta u sekundi do milion bajta u sekundi.

Magnetni diskovi. Svaki disk se sastoji iz dvije površine ili 8, 10, pa i više (u tom slučaju se radi o paketu diskova). Što je veći broj površina to je memorijski kapa-citet diska veći. Svaka od površina podijeljena je na staze, koje su koncentrični krugovi na koje se zapisuju podaci. Na jednoj površini može da bude 200-500 staza. Glave za čitanje i pisanje su pokretne, a ima ih koliko i površina na disku. Kreću se pravolinijski prema osi rotacije i od nje. Disk se kreće rotaciono, a glava za čitanje ili pisanje dolazi na stazu na koju se usmjeri.

Postoje tzv. kompakt diskovi (Compact Disk - CD) koji se vrlo brzo uključuju u upotrebu u mikrokoračunarskim i ostalim računarskim sistemima. Kapacitet im je veći od 100 MB, a vrlo često se koriste kao CD ROM-ovi (Compact Disk Read Only Memory), a u novije vrijeme imamo i posebne vrste CD-ova, koji se zasniva-ju na laserskim i magnetskim zapisima na površini diska.

Slika 2.16 Prikaz tvrdog diska

CD ROM ima veoma veliku primjenu kod savremenih PC računara 1992. godine prodato za 255 miliona dolara, a u 1994. godini bila je pet puta veća prodaja. Veli-ka je primjena ovih CD ROM na kome se može smjestiti preko tristo hiljada kuca-nih stranica teksta, što odgovara 470 disketa od 3,5 inča velike gustine, a može se porediti sa sto foto CD slika, što odgovara 72 sata video trake ili 190 sati tonske trake. Laserski ili optički diskovi (laser of optical disks) koriste se kao CD ROM i isporučuju se sa već ispisanim podacima. Prečnika su 12 inča, a imaju kapacitet od nekoliko gigabajta (gigabyte - jedinica 10243 bajta). Čitanje sa ovih diskova vrši se laserskim zrakom. Mana je što se podaci ne mogu naknadno upisivati niti sa njih brisati. Jedan laserski disk može da prihvati kompletan sadržaj cjelokupne Enciklo-

57

pedije Britanike (Encyclopeadiae Britanica) koja predstavlja najobimniju enciklo-pediju u svijetu.

DVD (digital videodisc), osim klasičnog jednoslojnog diska kapaciteta 4,7 GB, razvijena je tehnologija dvoslojnog diska pa se iznad prvog postavlja jedan polu-prozirni sloj, a između njih fotopolimer. Problem čitanja drugog sloja riješen je tako da se primjenjuje leća dualnog fokusa. Odnosno, prilikom čitanja donjeg sloja, leća je fokusirana na njega i lase-rska zraka prolazi kroz gornji polupropusni, sloj i fokusira se a njega. Nakon završetka čitanja gornjeg sloja, a zahvaljujući buferu, prijelaz s jednog sloja na drugi gotovo je neprimjetan. Zbog svoje strukture lase-rskiog sistema DVD ima mogućnosti čitanja i CD formata. Sa slijedeće slike može-mo vidjeti DVD uređaj koji se puno ne razlikuje od CD-ea. Iako je bilo manjih problema s kompatibilnošću, zbog toga što DVD koristi gušće zapise i laser manjih valnih dužina, problem se sastojao u tome da DVD nije mogao čitati CD-R i CD-RW medije. Međutim, dolazak DVD-a druge generacije, rješava se ovaj pro-blem s mogućnošću čitanja i starijih formata CD-DA, Photo CD, uključujući i video CD format. Jedini problem je izražen sa čitanjem CD-i (CD interactive, CD plus ili CD bridge) medijima. Zahvaljujući tehničkom napretku u kvaliteti optičkih medija za pohranu podataka i razvoju sve boljih algoritama za kompresiju digitalnog videa i samih podataka, došao je novi standard DVD (Digital Versatile Disc). Postizanjem sve veće brzine obrade podataka i usavršavanjem samog hardvera-softvera u info-rmatičkoj industriji, došlo je do naglog rasta zahtjeva za medijima kao nosiocima podataka. Ovi zahtjevi prije svega se odnose na sam kapacitet medi-ja i postizanje što veće sigurnosti podataka. Jedini mediji za pohranu podataka koji rješava ovaj problem je sigurno DVD (sl. 2.17.). Početkom 1995. godine svjetlo dana su ugle-dala dva formata digitalnog diska: Super Denisiti (SD) i Multi Media compact DISC (MMCD) nakon čega dolazi do spajanja u jedan standard, poznat kao DVD. Zbog svoje cijene koštanja u odnosu na kapacitet DVD, kao i njegov prethodnik, doživio je niz podjela u različite knjige koje zavise od same primjene DVD-a, pa tako npr., iz tabele možemo da zaključimo da pojava novog standarda usko se veže za one oblasti u kojima će se primjenjivati. U odnosu na raniji standard optičkih medija, DVD postiže superiorniji kapacitet, koji je ostvaren na dva načina: pove-ćanjem gustoće zapisa na disku (smanjivanjem razmaka između brazda na disku) i efikasnijom shemom za uklanjanje grešaka.

58

Sam kapacitet DVD-a se kreće od 4,7 pa 17 GB, s tim da se sama veličina medija kreće od 12 cm (veličina samog CD-a) do 8 cm (veličina za singldisc). U odnosu na svog prethodnika CD-a, gdje je bio omogućen samo jednostrani ispis s pojavom DVD standarda dolazi do rješavanja ovog problema s mogućnošću ispisa s obadvije strane (dvostrani ispis) i pojave tehnologije koja omogućava zapis podataka u više slojeva. No bez obzira na to, oni se proizvode na principu lijepljenja ploča DVD (lijeva slika) diska. Ovakav način izrade, prije svega, nužan je za postizanje što veće krutosti i smanjenja zagrijavanja. Naime, prilikom čitanja DVD-a dolazi do naglog zagrijavanja i neravnomjernog hlađenja, što uzrokuje deformacije udubina. Da bi se deformacije svele na najmanju moguću mjeru, koristi se tehnika ukrući-vanja DVD-a poznata kao lijepljenje rigidne strukture. Definitivno možemo da kažemo da je DVD ušao na vrata informatike i uveliko zamjenjuje CD, kojeg Pri-ncip lijepljenja rigidne strukture daleko nadmašuje u pogledu kapaciteta i sigurnosti podataka (regionalno kodiranje). DVD u filmskoj industriji predstavlja jedinu ko-ncepciju koja može da pošalje u zaborav VHS-kasetu i pojavu piratstva. Za sada, DVD medij najveću primjenu je našao baš u filmskoj industriji, kojoj ovaj medij nudi fantastične mogućnost. Iz slike 2.18. vide se prednosti DVD u odnosu na CD.

59

DVD u filmskoj industriji. Ovdje možemo da defintivno obradimo problematiku primjene DVD medija u filmskoj industriji, gdje DVD nezaustavljivo osvaja i defi-nitivno izbacuje VHSmedij za pohranu videozapisa. Za primjenu DVD-a u filmskoj industriji zaslužne su njegove perfomanse nad prednostima CD-om:

o videozapis visoke rezolucije,o visoki kvalitet zvuka-stereo sa šest ili više kanala,o višejezičnost (3-5 jezka),o do 30 subtitlova,o zaštita od presnimavanja,o zaštita sadržaja od gledanja (perental lock) io višestruki format video prikaza – 16:9 široki zaslon, 4:3 panscan i

letterbox.

U ranim fazama filmske industrije došlo je do razvijanja panscan koja reže višak slike, naime o takvom kvalitetu filma nepotrebno je bilo što reći. Slijedeći pristup je letterbox, u kojem se filmski prikaz smanjuje na veličinu koja odgovara televi-zijskom prikazu. Jedini kompromis za rješavanje ovog problema je usvajanje DVD standarda. Uz gotovo savršenu sliku, DVD specifikacija omogućava i beskompro-misan kvalitet zvuka.

Kopiranje. Osim regionalne zaštite, DVD-ovi su donijeli i dva nova načina zaštite od kopiranja, odnosno zaštite kopiranja na traku. O tome se brine tzv. Macrovision krug u svakom plajeru koji zbunjuje elektroniku koja određuje veličinu signala u

60

klasičnim videouređajima. Zbog toga je nemoguće snimiti na klasičnu video kasetu (vrpcu).

Drugi način zaštite je zaštita od digitalnog kopiranja. Ovo je kopiranje kontrolirano informacijama na svakom discu, koje specificiraju koliko puta je uopće moguće izvršiti kopiranje. Ovim načinom proizvođači su se osigurali od izrade kopija. Me-toda se sastoji od kodiranja sadržaja na discu, prilikom reprodukcije sadržaja DVD-a potrebno osigurati i neku vrstu dekodera u samom plajeru.

Zona, koja zona? Iako se na prvi pogled sve čini bajno, u stvarnosti nije tako. Ka-ko kinopremijere filmova nisu istovremeno u cijelom svijetu, može se dogoditi da se u Americi neki film pojavi prije na DVD-u nego što u Evropi bude kinopremi-jera, što će se odraziti na gledanost filma u Evropi. Budući da se filmskoj industriji nije sviđala kontrola nad puštanjem filma u raznim zemljama, zahtijevali su od DVD standarda uvođenje geografskih kodova. Ovi kodovi su poznati kao regiona-lni kodovi. Nakon loših vijesti o sigurnosti DVD-a došla je i jedna dobra. Budući da su svi ti kodovi u principu softverski, ove kodove je moguće zaobići.

Podjela svijeta po regionalnim zonama:

1 - Sjedinjene Američke Države I Kanada, 2 - Evropa, Japan I Južno afrička država, 3 - Daleki istok, 4 - Južna Amerika, Australija i Oceanija 5 - Afrika, Bliski istok i zemlje nastale raspadom SSSR-a, 6 - Kina.

Princip rada DVD uređaja. Osim klasičnog jednoslojnog diska kapaciteta 4,7 GB, razvijena je tehnologija dvoslojnog diska pa se iznad prvog postavlja jedan polu prozirni sloj, a između njih foto polimer. Problem čitanja drugog sloja riješen je

61

tako da se primjenjuje leća dualnog fokusa. Odnosno, prilikom čitanja donjeg sloja, leća je fokusirana na njega i laserska zraka prolazi kroz gornji polupropusni sloj, i fokusira se na njega. Nakon završetka čitanja gornjeg sloja, a zahvaljujući buferu prijelaz s jednog sloja na drugi gotovo je neprimjetan. Zbog svoje strukture lase-rskog sistema DVD ima mogućnosti čitanja i CD formata. Iako je bilo manjih problema s kompatibilnošću, zbog toga što DVD koristi gušće zapise i laser manjih valnih dužina, problem se sastojao u tome da DVD nije mogao čitati CD-R i CD-RW medije. Dolazak DVD-a druge generacije, rješava ovaj problem s mogu-ćno-šću čitanja i starijih formata CD-DA, Photo CD, uključujući i video CD format. Jedini problem je izražen sa čitanjem CD-i (CD interactive, CD plus ili CD bridge) medijima. Dolaskom DVD-a na tržište, došlo je do korijenite primjene u svim dije-lovima oblasti koje zahtijevaju prijenos podataka ili bilo koji slučaj manipulacije podataka. Ali ipak ne možemo reći da će DVD standard u potpunosti zavladati trži-štem nad medijima za prijenos podataka. CD standard ostaće još dugo u PC komponentama zbog svoje cijene i mogućnosti kojih će nekim korisnicima PC-a biti sasvim dovoljno.

Disketa ili tzv. flopidisc je veoma jeftina, moguće je veoma brzo izvršiti izmjenu ovih me-dija. Disketa je po obliku i načinu memoriranja slična maloj gramofonskoj ploči. Rad s disketom je dosta sporiji u odnosu na druge diskove.

Slika 2.20. Floppy 5,25 i 3,5 inča

Kapacitet im je od 360 KB do 1,44 MB (sl. 2.20.). Važna uloga Disc Operating Sy-stem (DOS) je rad sa diskom ili disketom. DOS posreduje između aplikacionog pro-grama i diska, organizirajući program ili podatke u memoriji računara u logičke cjeline datoteke (file). Zatim, vršimo snimanje ovih logčkih cjelina na disk ili di-sketu. Obavlja i obrnute radnje. Čita datoteke sa diska ili diskete i stavlja ih u me-moriju računara. Disk se prije rada mora pripremiti (formatirati). Formatiranjem se na magnetni materijal, na tačno određenim mjestima, upisuju oznake koje dijele disk ili disketu na sektore. Na disketi, ovih sektora ima najčešće 9 ili 15. Prvi sektor počinje od otvora koji se zove indeksni otvor. Na disketi staza ima 40 ili 80. kako svaka staza obuhvata po 9 sektora, postoji ukupno 9x40=360 elementarnih bloko-va. Kako sve ovo važi i za drugu stranu diskete, to postoji ukupno 720 blokova. U svaki blok moguće je upisati 512 bajtova, što čini ukupno 360 KB. To je kapacitet di-skete. Međutim, sada se najviše koriste diskete velike gustine, od 1,2 MB, ili

62

1,44 MB, sa promjerom od 3,5 inča. Klaster (cluster) čine dva bloka, a upisuju se u njega 1024 bajtova, a ima 360 klastera. Često se oni sastoje od više magnetnih ploča koje se nalaze na istoj osnovi. Obje površine svake ploče su iskorištene. Pri traženju datoteke na disku, DOS koristi posebnu tabelu (koja je snimljena na disku) i koja se zove direktorij.

Bluetooth adapter po imenu BT-DG04A posjeduje 128 MB fleš memorije, tako da se pored svoje osnovne namjene može koristiti i kao USB memorisjki disk. Može da uspostavi vezu na udaljenosti od 250 metara uz direktnu optičku vidljivost. Snabdi-jeva se strujom napona 5V sa USB porta, u radu trpi temperature od -20 do +75 ste-peni i vlažnosti vazduha do 90%, a dimenzije mu iznose 80x30x13 mm (slika 2.21).

Organizacija DOS-a sastoji se od četiri komponente:

startni zapis (boot record), ROM BIOS interfejs, DOS programski fajl i komandni procesor.

Startni zapis počinje na stazi 0, sektor 1, strana 0 svake diskete formirane od stra-ne DOS-a. Kod čvrstog diska startni zapis počinje od prvog sektora DOS oblasti. Startni zapis sadrži ime diska kao i tzv. BIOS parametar blok (BPB). BPB sadrži informacije o veličini direktorija, broja sektora po stazi, veličinu sektora, broj se-ktora po klasteru, broj sakrivenih sektora itd. Ovo se upisuje prilikom formatiranja. Pri svakom pristupanju disku, DOS koristi navedene podatke. Kada je u pitanju sistemski disk, startni zapis sadrži adresu pro-grama koji treba automatski učitati u memoriju i startovati.

ROM BIOS interfejs. Poslije uključenja ili resetovanja računara počinje da se izvr-šva program koji se nalazi u ROM računara. Ovaj program se zove BIOS (Basic Input Output System). On sadrži rutine za samotestiranje računara. BIOS rutine su veoma hardverski zavisne pa ih je za svaku hardversku izmjenu potrebno mijenjati.

63

BIOS oslobađa programera od direktnog programiranja hardvera, što mnogo štedi vrijeme, a obezbjeđuje i izvjesnu prenosivost programa. Operativni sistem isključi-vo koristi BIOS za sve ulaznoizlazne operacije i to preko programa koji se zove IBMBIO.COM a koji predstavlja vezu (interfejs) između DOS-a i ROM BIOS-a. Ovaj program inicijalizira i dijelove hardvera (npr. memoriju, komunikacione kanale, itd.), a sadrži i upravljačke programe (Device Drives) za tastaturu, ekran, štampač diskove i sistemski sat. Ima zadatak da učita u DOS programski fajl u memoriju i učitava komandni procesor i predaje mu kontrolu.

DOS programski fajl je operativni sistem u užem smislu riječi. Obezbjeđuje vezu sa aplikacionim programima na visokom, mašinski nezavisnom nivou.

Ova datoteka se zove IBMDOS.COM ili MSDOS.SYS i zajedno sa IBMBIO.COM ili BIOSYS nalazi se na sistemskom disku. IBMDOS.COM sadrži rutine za upravljanje fa-jlovima, dok uređajima upravlja pozivajući rutine iz IBMBIO.COM. Aplikacioni pro-gram, kada želi da izvrši ulaznoizlaznu operaciju, poziva rutinu DOS-a predajući mu odgovarajuće parametre .DOS aktivira .COM vraća aplikacionom programu (sl. 2.22).

Komandni procesor COMMAND.COM je izvršni kontrolni program koji predsta-vlja vezu između korisnika i sistema. Figurativno rečeno, to je dio ledenog brijega (operativnog sistema) koji korisnik vidi pri radu sa računarom COMMAND.COM inte-rpretira komande i omogućava izvršavanje programa. Sastoji se od tri dijela:

1. Rezidentni dio koji se nalazi u memoriji odmah iza IBMDOS.COM i njego-ve oblasti za podatke. Ovaj dio sadrži rutine za povratak iz aplikacio-nog, za obradu prekida u slučaju pritisnutih tastera CTRL-BREAK i za obradu kri-tičnih grešaka. Kod DOS-a 3.X sadrži rutinu za punjenje i izvršavanje ekste-rnih komandi, kao što su fajlovi tipa .COM ili .EXE. Obrađuje greške i ispi-suje poruke tipa Abort, Retry, Ignore.

2. Inicijalizacioni dio nalazi se iza rezidentnog dijela i kontrolira sistem za vrijeme startovanja. Ovaj dio izvršava AUTOEXEC.BAT datoteke, određuju-

64

ći segment te adrese od koje će programi iz datoteke biti napunjeni. Kada COMMAND.COM učita prvi program, uradi će preko inicijalizacionog dijela, jer ovaj u daljem radu nije potreban.

3. Tranzijentni dio je napunjen najvišim adresama raspoloživog RAM-a. To je komandni procesor u užem smislu, jer u sebi sadrži interpreter internih komandi i beč fajl procesor. Kod DOS-a 2.X sadrži i rutinu za punjenje i izvršavanje eksternih komandi, kao što su datoteke tipa .COM ili .EXE. On na ekranu ispisuje odzivni znak A>, učitava internu komandu sa tastature ili iz beč datoteke i izvršava je. U slučaju eksternih komandi, formira ko-mandnu liniju i poziva DOS-ovu rutinu EXEC koja predaje kontrolu zada-tom programu.

Magnetni doboš je periferna memorija na koju je nanesen tanki magnetni sloj. Pre-čnik doboša je od je 7 do 50 cm. Na vanjskim stranama doboša nalaze se staze na koje se upisuju podaci. Staze su kružnog oblika, a ima ih do 400 na jednom dobošu. Za svaku stazu postoji po jedna glava, a sve glave su nepokretne. Danas se veoma rijetko koriste.

Procesor je centralna jedinica (“mozak”) računara, vrši proces obrade podataka koji stoje na raspolaganju u dinamičkoj memoriji računara. Procesori se izvode u tehnici integrisanih kola. Danas je podjela procesora izvedena uglavnom na osnovu veli-čine koja se obrađuje u njemu i “širine” sabirnice za transfer podataka i njiho-vih adresa. Tako su prvi procesori bili 4-bitni, a zatim su došli 8-bitni, 16 i 32-bitni procesori koji mogu da procesiraju i najveće memorije od nekoliko desetina MB. U svom sastavu procesor ima: aritmetičko-logičku jedinicu i upravljačku jedinicu.

Aritmetičko-logička jedinica je dio procesora u kome se vrši obrada podataka. U računaru se vrše obrade samo nad jednim ili dva ulazna podatka. Sve složenije o-pcije nad više ulaznih podataka kombinuju se na osnovu niza ovih elementarnih operacija.

Upravljačka jedinica je dio računara koji kontroliše i usklađuje rad svih ostalih je-dinica. Upravljačka jedinica zajedno sa aritmetičko-logičkom jedinicom čini proce-sor računara. Instrukcije koje prihvata i analizira upravljačka jedinica i na osnovu toga šalje neke svoje upravljačke signale razlikuje se od računara do računara. Osnovni tipovi računarskih instrukcija su:

instrukcije prenosa podataka, aritmetičko-logičke instrukcije, upravljačke instrukcije i ulazno-izlazne instrukcije.

Svaka instrukcija izvršava se u dvije faze: faza pripreme i faza izvršenja. U fazi pripreme upravljačka jedinica dovodi instrukcije iz glavne memorije u jedan spe-cijalni registar, tzv. registar instrukcija. Ovaj registar je u sastavu upravljačke je-dinice. Slanje ovih signala i sama obrada obavljaju se u drugoj fazi instrukcije, u

65

tzv. fazi izvršenja. Može se zaključiti slijedeće: računarski hardver se sastoji od elemenata koji ga čine računarskim sistemom. Elementi su: ulazno/izlazni i memo-risjki mediji: magnetne trake i diskovi na koje se zapisuju podaci. Hardver se, ustvari, sastoji od tri glavna elementa:

- Procesor računara je primarna hardverska jedinica sistema, a često se zove mi-kroprocesorom kod mikroračunarskih sistema. Kod nekih računara postoje i doda-tni specijalizirani procesori (aritmetički i ulazno/izlazni procesori).

- Periferna oprema i mediji koji su, zapravo, nosioci podataka. Pod hardverom se podrazumijevaju svi elementi koji su izvan sistema ili su u sistemu (online). Peri-ferni uređaji podrazumijevaju veći broj takvih elemenata, kao što su ulazno/izlazni uređaji (videoterminali za prikazivanje i dr.). Pored njih imamo memorijske uređaje kao što su magnetni diskovi. Mediji perifernog karaktera su uglavnom magnetni diskovi, diskete, magnetne trake te neki papirni dokumenti. Pored navedenih posto-ji još i pomoćna oprema i mediji. To je oprema nezavisna i tipa off-line, te nije pod uticajem CPU. Ova oprema služi za funkciji ulaza, izlaza, i memorisanja računa-rskog sistema te uključuje pripremu ulaza (kao što su bušači traka ili disk mašine koje zapisuju podatke na magnetne ulazne medije da bi se kasnije koristilo za ulaz u računar). Oprema za ulaz i memorisanje, npr. uređaji za kopiranje i razvrstavanje i na kraju nosioci obrađenih podataka (papirni formulari pri radu računara).

2.8.2. SOFTVER (SOFTWARE)

Softver1 predstavlja nematerijalni dio sistem, a čine ga programi, metode i postupci za obradu podataka i informacija, te dokumentacija o svemu tome. Softver u užem smislu su programi koji se izvode na računaru, a u širem smislu u softver spada i literatura, upute i metode za korištenje hardvera i softvera. Dijelovi softvera mogu se nalaziti već učitani u čipovima (ROM) sistema, tako da se već kod pokretanja sistema mogu izvoditi dijelovi programa, ili cijeli programi. Obično se onaj dio softvera koji se nalazi učitan u ROM-u sistema, smatra hardverom, iako u biti predstavlja program za izvođenje, dakle, softver. Suvremene koncepcije i kretanja u razvoju softvera i hardvera idu za tim da se za pojedine potrebe izrađuje poseban hardver poseban softver, koji, pak, predstavljaju cjelinu. Suvremeni portabl raču-nari isporučuju se s već postavljenim i testiranim softverom, tako da korisnik ne treba razmišljati o softveru i svim problemima pri postavljanju tog softvera na si-stem. Postojanje odgovarajućih kartica s učitanim softverom, odnosno sa čipovima koji sadržavaju softver i jednostavnim priključivanjem tih kartica (pločica) u odgo-varajuću utičnicu (port), omogućavaju korisniku vrlo jednostavno korištenje raču-nala, odnosno obradu podataka. Kad govorimo o vrstama softvera, treba reći da ne-

1 Poglavlje SOFTVER i drugi dio poglavlja HARDVER većinom su obrađeni kako je to izneseno u Roller, D. (1996): Informatički priručnik za nastavu i praksu, Informator, Zagreb.

66

ma jasne granice između pojedinih vrsta softvera. Jednostavno rečeno, softver se dijeli na:

1. sistemski2. operativni3. aplikacijski

ali ni tu nema jasne granice. Klasifikacija softvera ovom prigodom prilagođena je kategorizaciji koju nalazimo u većini kataloga za prodaju softverskih paketa.

Sistemski softver čini upotrebu računara jednostavnijom i bržom. Osnovna svrha sistemskog softvera je upravljanje memorijom i centralnim procesorom, upravljanje i komunikaciju s perifernim uređajima, kao i pokretanje osnovnih funkcija sistema u svrhu izvođenja aplikativnog softvera. Ranije je sistemski softver obuhvaćao:

komunikacijski softver, programe prevoditelje, pomoćne (servisne) programe i programe za upravljanje bazama podataka.

Danas se taj dio softvera posebno nabavlja, odnosno naručuje. Mogu se nabaviti i različiti operativni sistemi. Pojedini veliki sistemi i danas uključuju spomenute vr-ste softvera, kao dio sistemskog softvera. Suvremeni operativni sistemi pored svo-jih osnovnih funkcija, sadržavaju i niz programskih alata, koji ih čine operativni-jima. Dodavanje novih programskih funkcija i mogućnosti, zapravo, znači dodava-nje novog softvera, odnosno priključivanje određenih dijelova softvera (modula), koji su do tada bili sastavnim dijelom nekih drugih programskih paketa. Mnogi sa-mostalni pomoćni programi postali su sastavni dio sistemskog softvera, čak dijelom operativnog sistema, kao jezgre sistemskog softvera.

Operativni sistemi su vrsta softvera koja ima zadaću omogućiti izvršavanje aplika-tivnih programa. Pored toga, operativni sistemi provode kontrolu i upravljaju ce-ntralnim procesorom, memorijom centralnog procesora, perifernim uređajima, pohranjivanju podataka i informacija, koordiniraju rad aplikacijskih programa i dr. U početnim stadijima razvoja računala nisu postojali operativni sistemi, već je taj posao obavljao operater na računaru. Razvojem softvera i hardvera pronađena su rješenja koja omogućuju izvođenje aplikativnih programa bez veće intervencije čovjeka. Taj dio posla obavljaju operativni sistemi. Operativni sistemi razlikuju se prema vrsti hardvera. Za pojedine vrste hardvera razvijeno je više različitih opera-tivnih sistema, sa ciljem stvaranja odgovarajuće programske okoline za izvođenje pojedinih vrsta softvera. Tako su za IBM PC i kompatibilni računari razvijeni razli-čiti operativni sistemi, koji se mogu izvoditi na istom stroju (DOS, Windows, UNIX, OS/2 i dr.). Uz to, postoje i programi za emulaciju (simulaciju, imitiranje) opera-tivnih sistema, odnosno različitih tipova hardvera. To znači da se programi nami-jenjeni jednom tipu stroja, mogu izvoditi na strojevima druge vrste. Npr. Pro-grami namijenjeni IBM PC kompatibilnim računarima, mogu se izvoditi u sistemu emula-cije na radnim stanicama temeljenim na RISC procesorima.

67

Najčešći naziv za operativni sistem je DOS (Disc Operating System - disk opera-tivni sistem). Taj naziv je povijesni, jer su se prvi značajniji operativni sistemi ra-zvili s razvojem tvrdih diskova (fiksnih i izmjenjivih) na valikim sistemima. Ka-snije, su se razvili i operativni sistemi za mikroračunare, te se to odnosilo i na rad s drugim U/I jedinicama, kao što su disketne jedinice, jedinice CD-a i dr. Funkcije operativnih sistema mogu se dijeliti prema vrstama i namjeni pojedinih operacijski sistema. Ako se o tome govori na općem nivou, tada se mogu navesti i opće fu-nkcije većine najkorištenijih operacijskih sistema:

upravljanje memorijom, upravljanje aritmetičko-logičkom jedinicom, upravljanje sistemom ulazno-izlaznih jedinica, upravljanje sabirničkim sistemom, tokom podataka, zaštita integriteta podataka tokom obrade, upravljanje višeprocesorskim radom, upravljanje korištenjem vremena izvođenja pojedinih procesa, optimiranje izvođenja procesa i sl.

Operacijske sisteme možemo dijeliti i po nekim drugim kriterijima. Ovisno o konfi-guraciji i zadacima pojedinih računarskih sistema, možemo operacijske sisteme dijeliti u tri osnovne skupine (slika 2.2.3).

Osnovni zadatak operativnih sistema je stvaranje uslova za izvođenje korisničke programske podrške, tj. odvijanje procesa kojim podacima simuliramo ponašanje realnog sistema i stvaramo uslove za njegovo praćenje i upravljanje s različitih rukovodnih nivoa. Moderni operativni sistemi razvijaju se u znaku tri nove tehno-logije:

1) mikrokernela, 2) objekata i višestruke osobenosti i 3) stvaranja objektno orijentiranih operativnih sistema.

68

(1) Mikrokernel je mala jezgra operativnog sistema, koja osigurava temelje za modularna, prenosiva proširenja. Imat će ga svaki operativni sistem budućno-sti. Mikrokernel je temelj za manje neophodne sistem usluge i aplikacije. Ulo-ga mikrokernela je da poput policajca saobraćajca, procjenjuje dobivene poru-ke, proslijeđuje ih između komponenata i dozvoljava pristup određenim dijelovima hardvera.

(2) Pojam “višestruka osobenost” javlja se iz potrebe da se na jednoj platformi izvodi softver različitih platformi, t.j. da se u okviru jednog operativnog siste-ma, mogu izvoditi operacije i aplikacije više operativnih sistema. Već danas neki operativni sistemi imaju tu mogućnost, a u budućnosti se očekuje da će ovu mogućnost imati svaki ozbiljniji operativni ssistem.

(3) Objektna tehnologija, odnosno objektno orjentirano računarstvo, našlo je svoje mjesto i u modernim operativnim sistemima. Prihvaćanjem i modificira-njem Microsoftovog OLE 2.0 Appleovog OpenDoc kao i Microsofto-vog COM-a (Component Object Model) i IBM-ovog SOM-a (System Object Model) te razvijanjem standarda za razmjenu objekata CORBA (Common Object Requ-est Brocker Architecture), razvijaju se temelji za distribuirano računarstvo u prenosivim objektima.

Operativni sistemi namijenjeni računarima i radnim stanicama:

IBM PC OS/2. IBM PC OS/2 je verzija operativnog ssistema, za koju se može računati da će u budućnosti biti više prihvaćena. Novosti u OS/2

su podrške Windows aplikacijama u standardnom i proširenom modu. Emulacija Windows-a pod OS/2 je jasna i čista kao i kod originalnih Microsoft Windowsa. Ostale pogodnosti koje nudi verzije OS/2 su: prezentacijski upravljač (Presentation Manager); fax aplikacija (apli-kacija upravlja slanjem faxa, prima i prikazuje nadolazeće faksove); zahtijeva manje memorije; podrška malim sistemima i perifernim jedi-nicama: CD-ROM, PCMCIA, penbased i drugim sistemima; podrška veći-ni multimedijskog softvera i hardvera, itd.

MS-DOS. Tvrtka Microsoft ubrzano stvara nove verzije operativnog sistema za IBM kompatibiln računari MS-DOS. Glavna karakteristika novih poboljšanja operativnog sistema je u sažimanju podataka i efi-kasnijem upravljanju memorijom. Nove verzije DOS-a uvode čitav niz novih programskih alata: nove Undelete i Beckup pogodnosti, Defra-gmenter za reorganizaciju datoteka na disku, novi Smartdrive disk cache, dizajniran za rad s Double-Space Workgroup Connection i Mail za pristup izvorima i primanje i slanje poruka kroz mrežu, Inte-rlink utility za slanje datoteka preko serijskih i paralelnih veza, POWER driver za reduciranje potrošnje energije kod portabl PC-a, Mi-crosoft Diagnostic utility i dr. Posebna novost jest niz antivirusnih alata. Nova mogućnost DOS-a je da se mogu jednom naredbom brisa-

69

ti cijeli direktoriji, a uključena je i naredba MOVE, kojom se mogu pomicati datoteke iz jednog direktorija u drugi. Izgrađeni su DOS ve-rzije koje podržavaju za pentium računare.

MS DOS i MS Windows. PC DOS i MS DOS su disk operativni sistemi (DOS); PC DOS je operativni sistem mikroračunara proizvod firme IBM, dok je MS DOS zaštićen softver i operativni sistem firme Microsoft, namijenjen ostalim prizvođačima PC-a. PC DOS je operativni sistem za IBM PC, PC AT i PS/2 personalne računare. Ove obje verzije operativnog sistema su funkcionalno identične. MS DOS se neprekidno dograđuje i stvaraju se nove verzije u kojima je do sada dobijen značajan broj no-vina od kojih ćemo navesti samo neke:

1. LOADHIGH.SYS - upravljački program za upravljanje memorijom sistema (zamjena za QEMM i 386-to the-Max);

2. EMM386.EXE - upravljački program za proširenu memoriju i podiza-nje svih TSR (Terminate and Stay Resident) rezidentnih programa i upravljačkih programa (device drivers) u području visoke memorije (640 KB - 1MB);

3. MIRROR - program koji obezjeđuje funkciju čuvanja informacija u obrisanim fajlovima; uz njegovu pomoć moguće je vraćanje obrisanih fajlova (preuzet iz PC Toolsa);

4. UNDELETE i UNFORMAT - programi za oporavak prethodno obrisa-nih i formatizovanih diskova (preuzet od Norton Utilities).

Značajno poboljšanje novog DOS-a u odnosu na DOS SHELL je u tome što pruža gra-fičku masku u okviru koje se mogu vršiti operacije sa fajlovima, poddirektorijima i diskovima, uz mogućnost korištenja više programskog rada sa većim brojem apli-kacija.

MS WINDOWS. Tvrtka Microsoft razvila je jedan od najpopularnijih operativnih sistema, Windows (prozori). Glavna prednost koju pruža Windows je GUI (Gra-phical User Interface – sučelje za grafičkog korisnika). Kod njega se kompleksne naredbe operativnom sistemu izvršavaju odgovarajućim grafičkim operacijama. Dovoljno je dva puta (brzo) pritisnuiti tipku miša, s pokazivačem na odgovarajućoj sličici (ikoni), pa da se aktivira željeni program. Grafičko sučelje i mogućnost otvaranja prozora s različitim aplikacijama, omogućuju vrlo efikasan rad. Kako se softver neprestano razvija, ubrzo nastaju nove verzije Windowsa. Osnovne odlike Windowsa su:

Program Manager zajedno je s File Managerom, dodata mogućnost korištenja dugih naziva za datoteke (više od 8

znakova), objedinjuju se programi Write i Notepad u WritePad itd., ne zahtijeva se kopija DOS-a, već je to samostalan operativni sistem, razvija se za rad na Intelovim platformama.

70

MS Windows je operativni sistem nove generacije tipa grafičkog Shella za PC DOS i MS DOS okruženje. Pod pojmom DOS Shell podrazumijevaju se programi koji upra-vljaju operativnim sistemom, izvršavaju DOS-ove funckije na fajlovima, direktoriju-mima i diskovima obezbjeđuju alternativnu mogućnost korisniku za rad direktno u DOS-u, kao i dodatne mogućnosti koje dosadašnje verzije nisu omogućavale. Grafi-čki korisnički interfejs obezbjeđuje rad u okruženju koje koristi grafiku, kao i moćno oruđe u komuniciranju sa korisnikom. Tako korisnik dobija vizuelni prikaz slika (prozora i ikona) na ekranu, što čini preglednim, razumljivim i lahko prihva-tljivim, ne samo uopštene DOS-ove komande, već i aplikacione programe. Win-dows omogućava razmjenu podataka između različitih programa, rad sa većim brojem programa istovremeno, unificiran korisnički interfejs itd. Mnogi problemi koje korisnik sreće u radu sa DOS-om (kao što su: nemogućnosti korištenja memo-rije iznad 640 KB, grafička kompatibilnost i višeprogramski rad) riješeni su kori-štenjem MS Windowsa. Drugim riječima, ovaj program je nametnuo nov standard. Do sada su se razvili MS Windows oblici: Windows 3.0, Windows 95, Windows 97, Windows NT, Windows 98, Windows 2000, Windows XP, Windows Milenium, Windows 2007 itd.

Windows NT sadržava mnoga poboljšanja, a to se posebno očituje u: smanjenju potrebnog memorijskog prostora, većoj pouzdanosti, dužem nazivu datoteka, ugra-đenoj podršci Oipen GL standarda za trodimenzionalnu grafiku, omogućava i povezivanje s Novell Net-Waree korisničkom kompatibilnošću, omogućava Intel emulaciju, što znači da podržava DOS i Windows programe pisane za računare te-meljene na Intel 80x86 i kompatibilnim procesorima i potpuno je korisnički prila-godljiv. Sistem je opremljen alatima, tako da se korisniku neće činiti da radi s aplikacijama, već s jednom jedinstvenom problemski orijentirasnom aplikacijom.

UNIX i njegove inačice. UNIX je jedan od najstarijih operativnih sistema. To je operativni sistem koji omogućuje grafiku, multitasking i kompatibilnost preko širo-kog kruga različitih platformi. Unix nazivaju djetetom hiljadu rodtelja, jer su ga mnogi dorađivali. Unix vremenom postaje temeljem kasnijih komercijalnih operati-vnih sistema. Svojstva sistema su da je proziran (transparentan) i neovisan o uređa-jima koji se koriste. To je višezadaćni (multitasking) grafički sistem koji koristi prozore. On omogućuje da se mnoštvo aplikcija prikaže u jednom zaslonu, a više prozora stoji na raspolaganju jednoj aplikaciji. Na tom sistemu moguće je držati aktivnim skrivene aplikacije. Jedan prozor prekriva drugi, što pomaže vizualizaciji obrade. Microsoft je razvio verziju Unixa za računare s Intelovim procesorom, pod nazivom Xenix. Pojavili su se i drugi proizvođači. Prema istraživanjima, 1989. god. već je bilo 25 verzija Unixa (UNIX inačice) od kojih je samo šest glavnih: AT/T System V verzija 4.0, HP UX, IBM-ov AIX, SCO V/386, SCO Xenix i SunOS. Doda-vanje novih funkcija i svojstava, imalo je za posljedicu da je Unix postao glomazan i spor. Uz to, uneseno je i mnogo grešaka i nekompatibilnosti, zbog čega su se pronalazila i druga rješenja. U okviru mreže Internet popularna je verzija LINUX, koja se može izvoditi na Intelovim i njima kompatibilnim procesorima. Nakon mnogo truda i napora, LINUX je u drugoj polovini 2006. godine

71

► Nakon višegodišnjeg ratovanja i šest mjeseci pregovora podrška za LINUX postaje dio Microsoftove ponude.

► Microsoft će prvo pokušati uvjeriti svoje korisnike da koriste isključivo Widows, prije nego im ponudi hibridni sistem koji koristi i Suse LINUX.

Jednokorisnički jednozadaćni operativni sistem. Nakon brzog razvoja informatike i informatičkih tehnologija (IT) korištenjem PC došlo, je do organizaci-

jskih promjena u načinima korištenja računara. Poslije upotrebe isključivo sentraliziranih sistema, primjena personalnih računara dovodi do decentralizacije raču-narskih resursa, programskih sadržaja i podataka. Kako su svi resursi računara, programa i podataka bili usmjereni jednom korisniku, takav je i jednokorisnički operativni sistem. On upravlja radom računara tako što bez ograničenja stavlja na raspolaganje sve resurse samo jednom korisniku. U početku je taj operativni sistem mogao nadzirati rad samo jedne korisničke aplikacije. Osim ograničenja operati-vnim sistemom, pokretanje više aplikacija je onemogućeno i računarskim kompo-nentama. Takav se sistem naziva i jednoprocesorskim i jednozadaćnim operativnim sistemom. Komercijalni naziv jednog vrlo poznatog i korišćenog sistema je MS DOS (Microsoft Disc Operating System). Korisnik je s operativnim sistemom ko-municirao ispisujući naredbu u programskoj liniji. Za njegovo korištenje trebalo je znati naredbe, sintaksu na-redbe te ograničenja i njene mogućnosti.

Višezadaćnim operativnim sistemom (SPMJ Single Processor Multiple JOB) moglo se pokrenuti više korisničkih aplikacija odjednom i za prelazak na rad iz jednu u drugu, nije trebalo zatvarati aplikaciju već se samo mijenjao ''prozor'' (tacks) s po-krenutim aplikacijama. Kako takav rad obavlja jedan procesor, bilo je potrebno izgraditi aplikacijski sistem koji će na neki način upravljati radom većeg broja procesa. U takvim je uslovima najvažnije riješiti korektno upravljanje i nadzor nad prekidima. Primjer je Windows 95 ili Windows 98. Osim višezadaćnosti, on uvodi i primijenjeni način komunikacija korisnika i računara. Više se ne komunicira pomo-ću programske linije i poznavanja instrukcije, već se koristi grafičko programsko rješenje (GUI – Graphics User Interface). Svaki dio računara, aplikaciju ili drugu korisničku datoteku, prezentira Iconom, a procese koje želimo izvesti, kretanjem miša ili izborom mogućnosti iz izbornika.

Višekorisnički višezadaćni operativni sistem. Tehnologija personalnih računara, osim prednosti, donijela je i teškoće decentralizacijom obrada. Usavršavanjem ra čunarske tehnologije, tj. povećanjem prije svega procesorske snage i memorijskih kapaciteta, počinju se izvoditi vrlo zahtjevne i složene aplikacije. Za razmjenu rezultata, obrada sve češće treba komunicirati s drugim računarima. Time se ostva-ruje modularni rad i razvoj aplikacija i BP. Normalan organizacijski slijed razvoja sisema obrade, bila je računarska mreža. Operativni sistem koji upravlja radom

72

računara koji svi rade pod jednim operativnim sistemom, a budući da pokreće veći broj računara koji mogu raditi na jednoj aplikaciji i na više različitih istodobno, višezadaćni je operativni sistem.

Da bi računar imao veće operativne potencijale, nerijetko se grade računari s većim brojem ugrađenih procesora. Ako uvedemo i taj uslov, tada treba raditi s višekori-sničkim, višezadaćnim i višeprocesorskim operativnim sistemom. Najkorišćeniji operativni sistem s tim obilježjima je UNIX i Win-dows NT i to u klasi personalnih računara.

Mrežni operativni sistemi. PC računari raznih konfiguracija služe korisnicima za razne namjene. Prema grupi korisnika, području upotrebe računara i raznih znanja, koriste se razni operativni sistemi za pokretanje korisničke programske potpore. Ako se želi ostvariti mrežna komunikacija među računarima s različitim operati-vnim sistemima, to se može činiti mrežnim operativnim sistemima koji mogu omo-gućiti takvu komunikaciju. Ekonomsko-tehnički razlozi za uvođenje mrežnih ko-munikacija nalaze se u:

1. raspodjeli resursa – dijeljenju programa, podataka i računarskih resursa između korisnika mreže,

2. povećanju pouzdanosti – osiguranju višezamjenskih komunkacijskih puto-va, procesorske snage i izvora podataka,

3. uštedama ostvarenim povezivanjem manjih i jeftinih računarskih sistema kod kojih je povoljniji odnos cijene i perfomansi nego kod velikih sistema (složenij procesi mogu se ostvariti mrežnim povezivanjem i raspodjelom funkcija unutar mreže),

4. mogućnosti jednostavnog dodavanja potrebnog broja računara ukoliko je tehnološki potrebno kako korisniku tako i poslužitelju,

5. sve većem komunikacijskom značenju IT zbog povezivanja udaljenih ele-menata poslovnog sistema u distribuiranoj organizaciji (Fitzgerald, De-nnis, 1996, str. 76).

73

Podatkovni arhivi obuhvataju samostalne i povezane baze podataka kojima upravlja sistem za upravljanje BP (DBMS). Na računarskom sistemu kojim upravlja odgova-rajući operativni sistem, izvodi se korisnički program kojim se transformiraju u-lazni sadržaji prema potrebnom algoritmu transformacije. Razmjena podataka omo-gućava se mrežnom komunikacijom zahvaljujući operativnom sistemu koji povezu-je čvorne računare, čiji je zadatak usmjeravanje protokola podataka unutar mreže.

2.8.3. PROGRAMSKI PREVODIOCI

Da bi se moglo služiti računarima za obrade koje su potrebne raznim grupama korisnika za opisivanje procesa u realnim poslovnim sistemima ili simulirajući pre-tpostavljene oblike ponašanja tih sistema, potrebno je izraditi korisničku (aplika-tivnu) programsku podršku. Aplikativna programska podrška je sistem mašinskih instrukcija koje su poredane takvim redom da osiguravju željeni oblik transfo-rmacije ulaznog u izlazni sadržaj. Željeni oblik transformacije ulaznog u izlazni sadržaj definiran je algoritmom. Algoritam je konačni niz koraka koji će u prihva-tljivom vremenu uvijek jednoznačno riješiti opisani problem. Korisnička progra-mska podrška izrađuje se u nekoliko koraka. Koraci izrade programske aplikacije su:

uočavanje problema u poslovnom sistemu, zaključivanje o mogućnosti rješavanja problema upotrebom IT, analiza poslovnog sistema – dekomponiranje sistema do elementarnih ve-

ličina,

74

projektiranje baze podataka za unos podataka – opis realnog sistema, utvrđivanje vrsta i karaktera veza među elementima (konstrukcija algori-

tma), izbor porgramskog jezika za pisanje programa, pisanje programa, prevođenje programskog koda u mašinski kod u kome računar radi, pokretanje korisničke aplikacije i prezentiranje rezultata obrade.

Za programe prevodioce možemo reći da su posrednici između problema iz poslo-vnog sistema opisanog u programskom jeziku i računara koji se služi binarnim kodovima. Programi prevodioci mogu raditi kao kompilatori ili kao interpreteri. Prevođenje kompiliranjem izvodi se tako da se program napisan u programskom jeziku prevodi u nekoliko etapa:

učitavanje programa ili modula programa, leksička (semantička) i sintaktička analiza izvornog programa i ispravlja-

nje grešaka, konstrukcija radnog programa – zamjena programske intrukcije jednom ili

cijelim setom mašinskih instrukcija ovisno o generaciji programskog jezi-ka,

optimiranje programa, izvještavanje o etapama prevođenja te izvještavanje o eventualno potre-

bnim promjenama i dobivanje izvršne datoteke izvedive na računarskom sistemu jednakog seta

mašinskih instrukcija.

Prevođenje interpretiranjem izvodi se unutar programske okoline u kojoj je opisan program u programskom jeziku. Nakon što je program napisan, pokreće se proces interpretiranja koji se sastoji iz slijedećih etapa:

učitavanje jedne linije programskog koda, izvođenje leksičke i sintaktičke analize koda, prevođenje programskog koda u mašinski kod u odnosu (1:1 ili 1:>), izvođenje mašinskog koda i čitanje nove linije programskog koda i tako do posljednje linije.

Rezultat interpretiranja je obrada podataka tj. izvedeni program. Svaki put kada želimo obraditi podatke, treba ponovo pokrenuti proces prevođenja, a to znači da se obrada izvodi samo u okviru programskog sistema u kojem je izvedeno pro-gramiranje.

Prevoditelji koji rade interpretiranjem: BASIC (Beginer's Allpurpose Symbolic Instruction Code – opći simbolički instrukcijski kod za početnike), dBASE, ACCESS.

75

Programa prevodioca koji rade kopiliranjem: COBOL (Common Business Orie-nted Language – opći jezik za poslovne aplikacije), ALGOL (Algoritmic Language - algoritamski jezik), FORTRAN (Formula Translator – prevodilac formula – jezik za matematičke opise), C++ nadgradnja jezika C, JAVA i sl.

Programske jezike danas dijelimo prema različitim kriterijima. Ne ulazeći u kome-rcijalne nazive pojedinih programskih jezika, po načinu primjene u odnosu na opis problema, dijelimo ih u četiri generacije:

Prva generacija bili su mašinski jezici što znači da se aplikacija pisala direktno u maši-nskom kodu kombinirajući logičke ''0'' i logičke ''1'' kao kodove naredba operacijskog koda. Jasno je da je takvo programiranje bilo mukotrpno i dugotrajno, jer je svaka instrukcija izvodila samo jednu operaciju. Greške su bile česte i teško uočljive, tim više što na generacijama računara koji koriste takav način progra-miranja nije bilo operacijskog sistema pa je trebalo voditi brigu i o zauzetosti poje-dinih memorijskih lokacija, registara i sl.

Druga generacija programskih jezika bili su asembleri. Kod ove generacije pro-gramskih jezika se željelo olakšati pisanje programa u programskom jeziku, pa su mašinske instrukcije operacijskog koda2 zamijene asocijativnim riječima, ili krati-cama iz engleskog jezika. Za izvođenje takvog programa bilo je potrebno prevo-đenje iz programskog u mašinski jezik. Prevođenje se izvodilo u omjeru 1:1, tj. jedna programska instrukcija zamijenjena je jednom mašinskom instrukcijom na računaru. Danas se asembler kao programski jezik koristi za pisanje nekih dijelova operacijskog sistema, a time se postiže direktno upravljanje nekim dijelovima raču-narske periferije. Programski jezik asembler ubrajamo u niže simboličke jezike.

Treća generacija programskih jezika usmjerena je na veće pojednostavljivanje procesa pisanja programskog koda. Sintaktička sturktura tih programskih jezika još je više prilagođena prirodnom jeziku i formi približenoj načinu čovjekova iskazi-vanja. Ova generacija jezika spada u kategoriju viših programskih jezika. Za njiho-vo izvođenje na računaru je potrebno prevođenje, koje se sada izvodi u pravilu 1:n, tj. jedan naprama više. To znači da su unaprijed napisane pojedine algoritmizirane procedure koje se u programskom jeziku samo pozivaju instrukcijom, a kod prevođenja se jedna programska linija zamjenjuje prije napisanom procedurom u mašinskom jeziku. Treća se generacija programskih jezika dijeli na:

jezike treće generacije prvog nivoa i jezike treće generacije drugog nivoa.

Uslov podjele na prvi idrugi nivo jezika treće generacije je nepostojanje ili posto-janje mogućnosti ostvarivanja strukturnog programiranja. Primjeri programskih jezika s nestrukturiranim programskim jezicima su BASIC opće je je orijentirani je-zik, a ne orijentiran k nekoj posebnoj grupi problema. FORTRAN je prilagođen

2 Instrukcija je sadržaj kojim se računaru naređuje šta i gdje treba uraditi sa sadržajem neke memorijske lokacije.

76

pisanju tehničkih, posebno matematičkih – programskih rješenja, mada su se neki njima služili i za pisanje poslovnih aplikacija. COBOL jezik je orijentiran prema pisanju poslovnih aplikacija. Prilagođen je upravljanju podacima koji su strogo definiranog i nepromjenjljivog formata s učestalom upotrebom ulaznih i izlaznih jedinica i s relativno jednostavnom algoritamskom logikom. PL/1 je programski jezik koji je razvijen na ideji da se spoje osobine FORTRAN-a i COBOL-a. Neki je-zici su danas doživjelo temeljnu transformaciju, pa nisu više u generacijskoj skupi-ni u kojoj su opisani.

Jezici četvrte generacije napravili su korak naprijed u približavanju načina i me-toda programiranja korisniku. Sve manje se od programera očekuje poznavanje arhitekture računara, metoda programiranja ili sintakse pojedinih programskih instrukcija. Naglasak stavljen na poznavanje realnog sistema, tj. na poznavanje procedura koje se odvijaju u sistemu. Razvijeni su i neproceduralni programski jezici da bi se ''programiranjem'' mogao baviti krajnji korisnik. Alati četvrte ge-neracije rade skrivanjem programskog koda i uvođenjem tzv. objekta i klase poda-taka (objektno orijentirano programiranje), te ih nazivamo generatorima aplikacija. Obilježja četvrte generacije programskih jezika:

strukturiranost rješenja je moguća, ali nije uslov, jednostavnost upotrebe instrukcija od korisnika za izrade manjih programa, velika sloboda postavljanja zadataka računaru, interaktivna komunikacija računara – alata i programera – problema i jednostavna sintaksa i brzo učenje.

Jezika četvrte generacije: C++, LSIP, PROLOG, a u skupini namjenskih jezika su SQL, QBE ili makro jezici ugrađeni u druge programe Word, Excel, Lotus i sl.

2.8.4. SISTEMI ZA UPRAVLJANJE BAZAMA PODATAKA

Sistemi za upravljanje BP (DBMS – Database Management System) su sistemi pro-grama kojima je zadaća da obavljaju sve operacije nad podacima u bazi, te nadgle-danju podataka i vode brigu o zaštiti u bazi. Treba razlikovati pojam BP i sistem za upravljanje BP. Postoji više definicija BP, a neki informatičari navode:

BP je skup međusobno ovisnih podataka, spremljenih bez redunda-ncije (zalihnosti) koji služe jednoj ili više aplikacija na optimalan na-čin. Podaci su neovisni o programima kojima se obrađuju i kojima postoji i kontrolirani pristup (Martin, 1986).

BP je skup operativnih i integriranih podataka obrađiovanih u jednoj organizaciji (Grupa autora, 1995).

BP je skup povezanih podataka nekog IS, odnosno podataka nekog područja primjene (Elmesri, Navathe, 1994).

77

Ono što je svima zajedničko, to je skup podataka smještenih u različitim datote-kama s maksimalnom redundancijom bez obzira na fizički smještaj na mediju. Za pojedine potrebe iz ukupne osnove podataka, potrebni podaci grupiraju se pomoću definiranih ključeva.

Funkcije sistema koji upravlja BP su:

Projektiranje BP tj. njenog datotečnog i podatkovnog sadržaja. Formira se rječnik podataka (Dana Dictionary), tj. BP o podacima koji ć se koristiti u bazi. Takvi rječnici podataka nazivaju se još i meta podacima, a sadrže opis podataka, način prikaza, međusobni odnos, pravila očuvanja integrite-ta, popis korisnika, procedure pohrane i sl.

Obavljanje raznih operacija s podacima u bazi: čitanje, unos, brisanje i promjena podataka u bazi, mogu se obavljati na osnovu funkcija napisanih u nekom od neproceduralnih jezika (SQL, QBE) ili dodatnim posebnim procedurama kod jezika treće generacije.

Zaštita podataka:

Zaštita integriteta podataka treba osigurati tačnost i ispravnost podataka od greške koja može nastati iz više razloga: radi netačnog unosa, greške u transferu podataka, greška opreme i sl.;

Zaštita korisnika od neovlaštenog korištenja ostvaruje se opisom mogućih korisni-ka pojedinih sadržaja podataka i to s privilegijama čitanja, čitanja idodavanja ili čitanja, dodavanja i pisanja;

Kontrola istovremenog pristupa podacima nužna je kod baze podataka ili kod svih višekorisničkih sistema u kojima se više korisnika može pojaviti u isto vrijeme sa zahtjevom promjene istog sadržaja podataka. To se sprečava zaključavanjem polja dok jedan korisnik ne završi transakciju podataka s bazom;

Obnavljanje BP obavlja se u slučaju njena oštećenja ili neproceduralnog prekida rada. Do oštećenja može doći iz više razloga. Nerijetko je to kvar računarskog sistema, greške na disku, greška u sistemskoj programskoj podršci. Baza može biti oštećena spletom slučajnih okolnosti ili kao posli-jedica zlonamjrene aktivnosti rukovaoca bazom ili podacima.

Nadgledanje i kontrola korištenja BP.

Sistemi za upravljanje radom BP su kompleksniji sistemi i sastoje se iz raznih kori-snika, nivoa jezika za rad s BP, nivoa sistema za upravljanje BP i nivoa mašinske podrške radu sistema. Slika 2.27. ilustrira rad cjelokupnog sistema na modelu rada CODASYL (Conference od Dana System Languages) sistema.

78

U uvjetima postojanja vrlo velikih organizacijskih sistema, koje prate veliki i slože-ni IS s distribuiranom i dinamičkom organizacijom, koriste se i distribuirane BP. Takva BP se služi umreženim računarskim resursima, gdje je na svakom računaru onaj dio BP s kojim se najviše radi. Taj dio baze mogu koristiti i svi ostali korisnici u skladu pojedinačno pridruženim ovlaštenjima korištenja pojedine grupe sadržaja.

2.8.5. APLIKACIJSKI SOFTVER

Namjena aplikacijskog softvera je da na korisnikovim podacima i informacijama izvodi one operacije koje korisnik želi i radi obrade zbog kojih je i nabavio ko-mpjuter. Aplikacijski softver korisnik može kupiti na tržištu kao gotov, ili koristiti adekvatan softver u javnom vlasništvu, a može i naručiti izradu softvera, ili ga izraditi u vlastitoj režiji. Za koji put nabavke softvera će se korisnik odlučiti, ovisi o mnogim faktorima. Količina gotovog softvera na tržištu raste geometrijskom pro-gresijom. Najviše softvera ima za IBM PC kompatibilne računare, a razvija se so-ftver i za druge tipove računara. Oznake, npr., DOS, Win (Windows) i OS/2 govore o tome kojem operativnom sistemu softver pripada. Pojedini programi mogu se izvoditi i s različitim operativnim sistemima i na različitim platformama. Njihova zajednička odlika je: da gotovo u cijelosti “pokrivaju” poslovne procese, operativne poslove čine učinkovitijim i tačnijim a menedžerske strukture ih koriste za svo-je potrebe; usklađene su s brojnim zahtjevima i normama proizašlih iz zakonskih i

79

drugih propisa te domaćih i svjetskih normi i standarda; otvorene su sa stajališta organizacijskih rješenja poslovnih sistema te programske i strojne opreme; temelje se na BP; mogu raditi samostalno ili kao podsistemi u lokalnim (LAN) i udaljenim računarskim mrežama (WAN) te uključiti se u globalne mreže (Internet); posjeduju potrebnu zaštitu podataka.

Softver za obradu teksta i provjeru pravopisa. Softver za obradu teksta spada u najčešće korišćenu skupinu softvera. Masovnost upotrebe računara, zahvaljuje i razvoju softvera za obradu teksta. Najpoznatiji softverski paketi iz ove skupine su WordPerfect, MS Word, Wordstar, AmiPro i dr. U početku su to bili jednostavniji programi, da bi danas po svom obuhvatu bili bliži integriranom softveru i softveru za stolno izdavaštvo, tako da razlike u mogućnostima softvera za obradu teksta i softvera za stolno izdavaštvo postaju sve manje. Mogućnost brzog ispravljanja po-grešaka u pisanju donijela je računarima nedostižnu prednost nad pisaćim strojevi-ma. Prava prednost računara je mogućnost da pri pisanju upozorava na pravopisne i gramatičke pogreške. Te mogućnosti nude programi za provjeru pravopisa, kod nas poznatiji pod imenom spelling checkeri.

Spelling checkeri već su odavno sastavni dio naprednijih programa za obradu te-ksta, ali za jezike poput engleskog, njemačkog, francuskog i dr. Nakon dugotrajnog rada pojavio se vrlo ozbiljan i profesionalan program za provjeru pravopisa u hrvatskom jeziku. Hrvatski kaoi bosanski jezik je vrlo kompliciran za obradu i izra-du upotrebljivog programa za provjeru pravopisa. Osim složenosti jezika, problem je bio tako veliki broj riječi spremiti i omogućiti brzo pretraživanje. Uz program dolazi i pomoćni program Gramatički tezaurus, te vrlo upotrebljivi morfološki rje-čnik. Velika vrijednost programa je njegova laka prilagodljivost drugim računa-rskim platformama.

Korisnici računara često se zapitaju mogu li novinske članke ili neke druge doku-mente, pa i rukopise spremiti u računar. Skeniranjem se svaki papiranti dokument može prenijeti u računar. No, problem je bio što se takvi dokumenti nisu mogli obrađivati. To je riješeno OCR softverom koji služi za optičko prepoznavanje zna-kova. Jedan od najpoznatijih takvih programa svakako je program Recognita. Startanjem Recognite program kreće s prepoznavanjem tekstova i nakon prepozna-vanja tekst se može mijenjati i obrađivati. Softver je preveden na naše jezike (bosa-nski, hrvatski i srpski), te da prepoznaje i znakove ovih jezika. Problem u obradi dokumenata u OCR-u predstavljaju formulari.

Softver za stolno izdavaštvo (Desk-Top Publishing – DTP) jedna je od najzani-mljivijih skupina softvera. U tu skupinu često svrstavaju i softver za obradu teksta, kao i grafički softver. Skupina obuhvaća softver, od vrlo jednostavnih programa, pa do vrlo složenih softverskih paketa. Za potrebe crnobijelog tiska i jednostavnijih grafičkih prikaza, možemo se koristiti jednostavnijim softverskim paketima. Posta-vljanje zahtjeva za kvalitetom, raznovrsnijim tipovima slova, većim grafičkim mo-gućnostima, uključujući slike i grafike u koloru, zahtijeva i složeniji softver. Pri-

80

mjena informatike na području izdavaštva izvela je pravu revoluciju. Pripremu izdanja svoje knjige može učiniti i sam autor na osobnom računarom. Laserski pi-sači npr. imaju ispis kvalitet olovne štampe, čak za određene namjene imaju i kvalitetniju štampu. Kolor pisači također su podržani u suvremenim softverskim paketima za stolno izdavaštvo. Sve to čini da se ti softverski paketi sve više koriste. Softverski paketi za stolno izdavaštvo, uz one za obradu teksta, spadaju u najčešće korištene softverske pakete. Kod nas su najpopularniji programski paketi Ventura Publisher (DOS), Corel Ventura (Win) i PageMaker (DOS/Mac). Posebnu skupinu čine softverski paketi koji služe za izradu raznih formulara.

Softver za obradu tablica i analizu podataka. Speadsheet (spridšit) programi za obradu tablica (tablični proračun) spadaju u često korišćene programe. To su programi koji pohranjuju podatke u retke i stupce (tablice) na zaslonu i omogućuje manipulaciju i preračunavanje upisanih podataka putem formula, odnosno odre-đenih unaprijed programiranih procedura. Koriste se dvodimenzionalne (2D) i trodimenzionalne (3D) tablice. Osim za izradu raznih statističkih prikaza i prora-čuna, taj se softver često koristi u knjigovodstvene svrhe, tako da ga često po toj osobini svrstavaju i u knjigovodstveni softver. Mnogi od paketa iz ove skupine opremljeni su mogućnošću grafičkog prikazivanja podataka iz tablica, pa se po toj osnovi često taj softver uvrštava i u grafički softver za poslovne svrhe. Svrstavanje podataka u tablicu, čini na neki način organiziranu BP. Pojedini programi imaju mogućnost obrade i jednostavnijih BP, s drugačije definiranim poljima nego što su to polja u tablici. Jedan od najpoznatijih ovih programa je Excel.

81

Softver za potrebe statistike. Za potrebe statističke obrade podataka, razvijaju se i posebni programski paketi namijenjeni samo obradi statistike i njenom grafičkom prikazivanju. Većina softvera za obradu tablica (spreadsheet) može rješavati odre-đene statističke obrade. Međutim, za potrebe rješavanja ostalih statističkih i mate-matičkih problema, razvija se već niz godina posebna vrsta softvera samo za potre-be statistike. U toj kategoriji poznati su: Statgraphics Plus (Win), Statistica (Win), Systat for Windows itd.Database softver koristi se za obradu BP. Softver obrađuje i jednostavne i složene (relacijske) BP pa i objektne BP. Najčešći database softver je onaj koji obrađuje jednostavne BP (flat file database) koje liče kartotekama ili posebnim listama. Ta-kvi programski paketi su jednostavni za korišćenje i ne zauzimaju puno prostora na sistemu. Softver za obradu relacijskih (relational) BP omogućuje da se međusobno poveže niz različitih datoteka. Temeljni odnos je određena međuzavisnost (relacija) među podacima te se stoga tako i zovu. Temelji relacijskih BP ostaju i dalje dvodimenzionalne tabele, bez obzira što se te tablice međusobno povezuju. Noviji softver kombinira objektno – orijentirane modele s višekorisničkom BP. U takvom slučaju riječ je o objektnim BP. Razvoj objektnih BP je u primjeni hardvera, tj. sve se više koriste radne stanice i poslužitelji datoteka (file serveri) u odnosu na velike i mini sisteme za koje su razvijene relacijske BP. U odnosu na relacijske BP, obje-ktne BP, zbog razlika u arhitekturi, imaju univerzalnija svojstva u odnosu na relaci-jske BP i vjernije odražavaju model podataka (strukturu). Posebnu skupinu ovog softvera čine softver za BP slobodnog oblika (freform database) i vizuelni database softver.

Multimedijski i prezentacijski softver. Skupina multimedijskog i prezentacijskog softvera je na neki način najšira, jer obuhvaća i mnoge druge vrste softvera, pose-bno one koji se služe grafičkim prikazivanjem rezultata obrade. Već je i koncept Windows okruženja namijenjen multimedijskom korištenju. Međutim, multimedi-jski i prezentacijski softver prvenstveno je namijenjen što kvalitetnijem prikazu materije, tako da je cilj odredio ovu skupinu. Mnogi grafički softverski paketi kori-ste se u prezentaciji, jer sadržavaju dijelove softvera za prezentaciju podataka i sli-ka na zaslonu pomoću pokretnih slika i izmjene tekstova. Pored toga, koriste se i softverski paketi za obradu zvuka i videoslika. Za potrebe obrade (uređivanja) sni-mljenih materijala na videouređajima razvijen je poseban profesionalni softver. U skupinu multimedijskog softvera spada i softver za obradu filma i slika u pokretu.

LAN i e-mail softver. Za potrebe rada računara u lokalnim mrežama (LAN) razra-đen je poseban softver koji to omogućava. Softver za e-poštu (E-mail) također predstavlja posebnu vrstu, iako se on ponekad svrstava u komunikacijski softver ili je sastavni dio tog so-ftvera. Za lokalne mreže koriste se i operativni sistemi koji preuzimaju veći dio LAN so-ftvera. Softver za e-poštu može biti sastavni dio i nekih drugih softverskih paketa.

82

Govorni softver i softver za prepoznavanje glasa i govora, razvijaju se različiti softverski paketi, odnosno tzv. govorni softver i softver za prepoznavanje glasa i govora. Postoje sistemi koji mogu informacije pohranjene u sistemu “čitati naglas” (govorni softver) osobama koje traže informaciju od tzv. govornih računara. Sistemi mogu prepoznavati ljudski glas i koristiti ga kao sredstvo identifikacije osobe koja izgovara lozinku i pružiti joj niz usluga, uključujući i saopćenje putem glasa. Ide-ntifikacija putem prepoznavanja glasa, odnosno govora, znatno pridonosi npr. sigurnosti sistema kao što je e-bankarstvo i sl. Nadalje, govorni softver može biti u kombinaciji kao sastavni dio sistema za prepoznavanje glasa i primanja naredbi pu-tem glasa. Takvi sistemi mogu, npr., omogućiti hendikepiranim osobama da koriste računar. Osim davanja govornih i telefaks informacija i primanja i pohranjivanja takvih poruka, govorna računara mogu se koristiti, npr. za aplikacije: informaci-jske usluge – Audiotex (interaktivno biranje informacija), prijem i obradu narudžbi, informacije o stanju zaliha, daljinski unos podataka, višejezične turističke informa-cije, davanje informacija o avionima na aerodromima, govorna pošta, govorna /fakspošta, govorne novine, govorni mali oglasnik, govorno telebankarstvo, dobiva-nje telefaks informacija na zahtjev (govorom), videorekorderi upravljani pomoću glasa, upravljanje u avionu, kontrola kamere u Space Shuttleu, dijalog pomoću glasa kod celularnih telefona, miš (voice mouse) koji se upravlja glasom za PC-e, automati za pića koji primaju naredbe glasom, pomagala za pomoć invalidima, si-stemi za sortiranje paketa, automatsko diktiranje izvještaja, itd. Softver za prepo-znavanje glasa obuhvaća jednostavne naredbe, ali bolje uključivanje dostignuća na tom području učinit će da se i taj dio softvera više razvije. Govorni softver i softver za prepoznavanje glasa i govora obično se nalazi uz odgovarajuće mikrofone i ka-rtice za obradu zvuka, odnosno uz govorne računare ili poslužitelje za glas (voice serveri).

Naučni i edukacijski softver za potrebe nauke i obrazovanja razvijaju se mnogo-brojni softverski paketi. U nauci se koriste većina softvera koje smo prethodno naveli, ali se razvija i poseban softver samo za potrebe nauke. Edukacijski softver razvija se i po dobnim skupinama. U prvom redu, tu je softver za obradu statisti-čkog materijala, matematičkih problema i dr. Za potrebe edukacije razvija se mnoštvo pomagala, od softvera na magnetnim medijima i CD-ima, štampanih mate-rijala, do snimljenih materijala na videokazetama. Dovoljno je reći da se čitave enciklopedije nalaze na CD-ima i sl. Mnogi od njih spadaju u tzv. Multimedijski i prezentacijski softver. Na tržištu mnogih zemalja nalazi se mnoštvo proizvoda iz ove skupine. U nas su razvijeni neki od tih paketa softvera, ali to ni izdaleka ne zadovoljava potrebe. Problem je i u tome, što dok se, npr., kod nekog softverskog paketa prevede, odnosno izradi edukacijski softver za pojedini softverski paket, već proizvođač originalnog softvera izbaci na tržište novu verziju softverskog paketa, tako da je edukacijski softverski paket za naše potrebe već zastario, a tek se pojavio na tržištu. Slična situacija je i s prevođenjem softverskih paketa na naš jezik. U nastavku ovog teksta navodimo samo neke softverske pakete ove skupine:

83

B.A.B.Y (Vodič o rođenju djeteta i njegovoj njezi na CD-ROM-u); Bodyworks (a-natomija čovjeka - CD-ROM), Chemisstry-works (periodični sistem i elementi CD-ROM), Cinemania (BP o filmu), ComputerWorks (Vodič kroz mikročipove i mega-bayte CD-ROM), Concize Oxford Ennglish Dictionary, Correct Quotes for Win (Baza podataka sa čuvenim citatima), Mind Maps Plus, Gauss (matematika), Glo-bal Explorer (DeLorme Mapping – atlas svijeta na CD-ROM-u), Math-CAD (Win – matematika), Mathematica (Win, Mac), Mathtype (Win – matematika), MS –Crea-tive Writer (Win) – softver za razvijanje kreativne sposobnosti djece, ORBIT (puto-vanje kroz solarni sistem – CD-ROM), PC Matlab for Win (matematika) itd.

Softver za igru, zabavu i kućnu upotrebu je najbrojnija, a upotreba je najmaso-vnija. Igre su posebno popularne čak i kod odraslih. Razvoj medija unosi promjene i na tom području (multimedijski pristup). U svijetu postoje časopisi namijenjeni kućnoj upotrebi i igrama, uz koje se prilažu i diskete sa softverom u javnom vla-sništvu, a najnoviji časopisi imaju i CD-diskove na kojima je snimljena podrška i sadržaji za multimedijsku upotrebu. To područje postaje sve zanimljivije, jer se računar sve više koriste kod kuće. Čitav niz hobija i kućnih aktivnosti pokriven je i odgovarajućim softverom. Razvijen je softver npr. za kulinarstvo, kućni budžet, vo-đenje poreznih evidencija, kontrolu kućanskih aparata (programirano uključivanje sigurnosnih sistema od provale i dr.), kućno bankarstvo, i dr. Kod kuće se koriste i mnogi softverski produkti koje smo već prethodno naveli. U ovoj skupini nalazi se i puno edukacijskog softvera, jer mnoge igre imaju edukacijski značaj, a za mnoge aktivnosti i korišćenje računara kod kuće, postoje mnogi korisni programi koji se mogu koristiti i u poslovne svrhe. Ova skupina softvera sadržava hiljade programa i programskih paketa. Takva skupina obrazovno-zabavnog softvera naziva se i edutainment softver. Pojavio se i pojam fritterware (eng. fritter away = rasipati), što u prijevodu znači: softvera za rasipanje vremena. Taj je pojam korišten i u izu-čavanju tzv. virtuelne zbilje (virtual reality).

CAD softver (Computer Aided Design - CAD) je softver za potrebe proizvodnje i konstrukcijskih radova. Taj softver omogućava izradu crteža i projekata za najra-zličitije potrebe, od dizajniranja ploča s elektonskim krugovima do projektiranja aviona ili zgrada. Ta vrsta softvera obično zahtijeva koprocesor, odnosno da se izvodi na jačim platformama, jer u protivnom, rad s tim programskim paketima je spor ili gotovo nemoguć.

GIS softver i softver za obradu mapa i karata je posebna vrsta softvera. Razra-đena je za potrebe snalaženja u prostoru, odnosno za obradu mapa i karata. Mape i karte pomažu pri vizualizaciji podataka, pa su se i s tog stajališta našle kao predmet softverske obrade. Softver za obradu mapa i karata potječe iz velikih sistema i tzv. geografskih IS (GIS). Taj se softver povezuje i s uređajima za orijentiranje i naviga-ciju pomoću satelita. Najčešće se koriste za određivanje optimalne rute na cestama i željeznicama, ali i kao profinjeni alati za obradu financijskih, demografskih, trži-šnih i drugih podataka.Softver za programiranje i razvoj softvera za potrebe progra-miranja u različitim programskim jezicima osim programa prevodioca (compiler).

84

Usavršen je i programski alat koji ubrzava programiranje. U ovu skupinu spadaju razne vrste gotovih subrutina, odnosno programskih rješenja za poje-dine namjene. Ti pripravci smješteni su u osebnim bibliotekama (Library). U tu skupinu spadaju i programi za lakše otkrivanje pogrešaka u programu (debagger) i dr. Softver za upravljanje projektima (Project Management) spadaju programski paketi koji rješavaju probleme, od jednostavnog rasporeda radnih zadataka, do slo--ženih relacijskih odnosa unutar projekata. Mnogi od njih sadrže programe za obra-du tehnika mrežnog planiranja po CPM, PERT, Precedence i drugim metoda-ma.

Računovodstveni i financijski softver spada u najbrojniju skupinu softverskih paketa, pogotovo ako joj dodamo skupinu softvera za obradu tablica, ali sa svojim mogućnostima jedna je od najčešće korišćenih skupina softvera. U skupini softvera za potrebe računovodstva i financija, ima programa, odnosno programskih paketa koji omogućavaju rješavanje jednostavnijih problema, pa sve do vrlo složenih pro-gramskih paketa koji omogućuju vođenje kompletnog računovodstvenog i financi-jskog poslovanja.

Posebna skupina financijskog softvera je ona za rješavanje poreznih problema. U toj kategoriji softvera ima onog koji služi za kućne potrebe svakog pojedinca – poreznog obveznika, pa do softverskih paketa koji rješavaju cjelokupnu poreznu problematiku preduzeća, pa čak i korporacije.

Softver za sažimanje (kompresiju) diska upisanog materijala na magnetne me-dije, omogućava da se proširi kapacitet eksternih memorija. Kompresija upisanog materijala zahtjeva nekoliko puta manje prostora. Korisnost ovog softvera sve više se ogleda pri slanju datoteka putem e-pošte.

Shareware i softver u javnom vlasništvu najčešće je dostupan u javnim mrežama BBS sistemima i dr. a može se plasirati i putem časopisa, na disketama ili CD-ROM-ovima, a postoje i drugi načini. Softver u javnom vlsništvu (Public domain) može biti potpuno besplatan. Svako ga može kopirati i koristiti. Ta kategorija so-ftvera nije zaštićena, pa se može takav softver uljučivati u vlastiti, te dalje prodavati kao takav. Riječ “shareware” nastala je kombinacijom pojma “share” (podijeliti) i nastavka “ware”, što je imaju i druge računarske kovanice (softver, orgware). U ka-tegoriji “shareware” softvera ima onog koji predstavljaju sasvim ozbiljnu ponudu, ali ima i zastarjelog i gotovo bezvrijednog i neupotrebljivog softvera. Veliki pro-blem je što takvog softvera ima sve više, pa postaje sve teže snalaziti se u tom

85

mnoštvu. “Shareware” softver, za razliku od softvera u javnom vlasništvu, nije besplatan. On se obično smije koristiti jedno određeno vrijeme besplatno (na probu ili kao demoverzija), a nakon toga, ako korisnik utvrdi da mu taj softver odgovara za rješavanje njegovih određenih problema, treba ga platiti.

Vlastiti (korisnički) softver mogu sebi priuštiti oni korisnici koji osiguraju za to odgovarajuće kadrove ili za realizaciju posla angažiraju softversku tvrtku, po načelu “ključ u ruke”. Stvaranje vlastitog softvera vlastitim snagama često i nije najracionalnije. Naime, korisnički softver predstavlja najbolje i najracionalnije rješenje najčešće pod uslovom da je analiza sistema i projektiranje sistema izvršeno na visokoj profesionalnoj razini. Problem je u tome što kod razvoja vlastitog so-ftvera treba predvidjeti i buduću nadogradnju sistema, odnosno moguće promjene u sistema. Svaka promjena u sistemu (koja nije predviđena) zahtijeva i promjene u softverskim programima. Razvijanje vlastitog softvera korisno je u onim progra-mskim jezicima koji najviše odgovaraju tipovima problema koji se rješavaju, ali i u popularnim programskim jezicima za koje je osposobljeno najviše ljudi. Odlaskom računarskog osoblja iz preduzeća, ili ustanove, ako je softver pisan u nekom od manje poznatih programskih jezika, može doći do velikih problema, jer se osoblje ne može osposobiti „od danas do sutra“.

Ostali poslovni softver predstavljaju posebnu skupinu, jer je glavni predmet obra-de neka druga poslovna aktivnost, a ne, prvenstveno, računovodstveno ili financi-jsko poslovanje. Međutim, često su kao nusprodukt korišćenja takvog softvera su obrade, odnosno dokumenti koji se inače obrađuju računovodstvenim, odnosno financijskim softverom. Programski paket je namijenjen npr. komercijali, odnosno za komercijalne poslove, ali u okviru programskog paketa obavlja se fakturiranje i sva ostala obrada bitna za daljnje računovodstveno i financijsko praćenje.

Danas se javljaju i programi kao pomoć menedžerima pri upravljanju firmama. U program se unose podaci o svim poslovnim aktivnostima tvrtke (zaposleni, roba, skladišta, porezi, financije i dr.), što olakšava rukovođenje. Mogu se naći i progra-mi za poduzetnike. Oni olakšavaju poslovanje poduzetnika, jer se u programu nala-ze sve informacije potrebne za praćenje stanja u preduzeću. Interesantni su i pro-grami za potrebe tvrtki koje se bave multilevel marketingom (npr. osiguravajuća društva ili terenska prodaja raznih roba – trgovački putnici). Takve tvrtke imaju pu-no akvizitera i neophodno je tačno, brzo i precizno voditi podatke, jer o tome ovisi poslovanje firme.

Antivirus softver i softver za zaštitu sistema je jedan od većih poslovnih rizika u firmama čiji rad je sve ovisniji o računarima. Zaraza koja može samo malo zasme-tati ili sasvim uništiti višednevni pa i višemjesečni rad, vreba iza svakog ugla. S disketa vaših poznanika, iz mreže s računara kolege, a u novije vrijeme i s Interne-ta. Antivirus softver namijenjen je zaštiti računara od virusa. Pojedini operativni sistemi već u skupini pomoćnih alata imaju i antivirus programe koji se pokreće uvijek kad se uključi računar. Za potrebe antivirus zaštite na tržištu postoji niz pro-

86

gramskih paketa koji to omogućuju. Postoje posebni softverski paketi za zaštitu sistema. Isto tako, postoje softverski paketi za siguran prijenos podataka. Veći broj softvera u toj skupini pripadaju komunikacijskom, LAN i E-mail softveru.

Pomoćni softverski alati (Utilities) obuhvaćaju niz pomoćnih programa kojima je svrha rješavanje sitnijih problema u obradi podataka i manipulaciji datotekama i programima na sistemu. Mnogi od tih programa sastavni su dio operativnog siste-ma, odnosno sistemskog softvera. Ovi alati služe za čuvanje zaslona, lakše manipu-liranje datotekama, brza kopiranja datoteka, upravljanje raspoloživom memorijom, zaštitu od neovlašćenog korištenja sistema, zaštitu od virusa, dopunu alata operati-vnom sistemu, itd. U ovu skupinu spadaju i softverski paketi za kreiranje sistema informacija o programu i radu programa (help sistem), kao i softver za stvaranje dodatnih izbornika (menija).

2.8.6. PROGRAMSKI JEZICI

Komunikacija čovjeka s računarom odvija se putem programskih jezika. U počeci-ma su ti programski jezici sličili jeziku stroja i po logici programiranja bili su bliski jeziku stroja (niži programski jezici). Kasnije su razvijani programski jezici koji su omogućavali čovjeku lakše programiranje. Naredbe u tom jeziku uzete su iz živog jezika (engleski). Tu skupi-nu nazivamo višim programskim jezicima.

OOP (Object Oriented Programming) jezici – su programski jezici kod kojih su instrukcije koje treba izvršiti povezane s podatkom, odnosno objektom. Ti jezici temeljeni su na konceptu da se slične i povezane komande svrstavaju u tzv. “klase” ili “objekte”. Veza između klasa i objekata je hijerarhijska. Klasa obično definira pohranjivanje podataka i operacije koje se moraju nad njima izvršiti. Objekt kao specifična instanca u klasi, sadrži nekoliko podataka s kazalom prema klasi. Što vrijedi za klasu, vrijedi i za sve njene objekte. Dodavanje novih objekata je jedno-stavno, a postiže se tako da se definira u objektu samo ono što je značajno (jedi-nstveno), dok se ostali kodovi mogu naslijediti od klase. Programerima je bliže utvrđivanje objekata nego kodiranje po linijama. OOP jezici su namijenjeni rješa-vanju problema u okviru ekspertnih sistema i umjetne inteligencije. U okviru stva-ranja OOP jezika, javlja se i potreba za stvaranjem tzv. rastezljivih softverskih si-stema (Extensible Softver Systems) koji omogućava u svakom trenutku uključiva-nje najrazličitijih modula, odnosno gotovih rješenja i funkcija, a ne mora se izlaziti iz programa za programiranje.

87

FORTRAN programski jezik za opću namjenu spada u red viših programskih jezika. Naziv potiče od riječi: FORmula TRANslation – sistem prevođenja formula. Na-mijenjen je za rješavanje matematičko-tehničkih problema. Prva verzija FORTRAN-a kao FORTRAN I nalazila se na računarima IBM 704 1956. godine. Da bi se FORTRAN mogao koristiti datotekama i BP urađen je FORTRAN 77, koji je pored osnovnog skupa naredbi posjedovao i naredbe od prethodnih verzija, mogućnosti strukturnog programiranja, operaciju i funkciju nad nizovima znakova, mogućnost rada s datotekama i sl. Godine 1991. uveden je novi standard FORTRAN 8X, koji je već postigao široku primjenu. Pored posljednje navedene verzije korporacije za izradu paketprograma rade na novim verzijama svih vrsta programskih paketa.

COBOL (Common Business Oriented Language) programski jezik razvijen je zbog sve većih potreba obrade masovnih podataka iz oblasti upravljanja, organiziranja, rukovođenja i rada poslovnih sistema. To je viši programski jezik, problemski ori-jentiran i nezavisan od konkretnog tipa računara. Razvoj COBOL-a može se pripi-sati zajedničkom naporu i ulaganju organa državne uprave, korisnika i proizvođača SOP-a, univerziteta i američkog ministarstva rata, jer je zaključeno da će biti više-struko korisno zajednički razvijati viši programski jezik koji će zadovoljiti potrebe obrade poslovnih problema. Staranje za dalji razvoj ovog jezika preuzeo je komitet CODASYL (Conference On Dana System Languages). Prva verzija COBOL-a poja-vila se 1959. godine. Primijećenim problemom zbog prelaska iz 1999. godine u 2000. godine otkriveni su neki veliki problemi oko standardizacije koja se bazira na prethodnih pedesetak godina. Tada je došlo do okupljanja dobrih programera COBOL-aša koji su COBOL ne samo prilagodili nego ga i unaprijedili, tako da je on sada ravnopravan svim modernim programima koji se koriste, pa i u BP.

PASCAL programski jezik podržava koncept strukturalnog programiranja. Poja-vio se u kasnim sedamdesetim godinama a projektovao ga je Nikolaus Wirth, pro-fesor na Eidgenossische Technische Hochschule u Zurichu. Ovaj jezik omogućava pisanje programa znatno efikasnije i bez onih problema koji su karakteristični za pisanje drugih programa monolitne strukture. Program je strukturiran od progra-mskih modula, koji sadrže posebne procedure u redoslijedu njihovog izvršavanja. Izvršenje programa je također efikasno. Učenje jezika je, međutim, dugotrajnije i teže nego nekih drugih jezika, recimo FORTRAN-a ili BASIC-a.

Crosstalk komunikacioni paket omogućava telefonsko priključenje na uslužni računarski sistem i ponaša se kao terminal tog sistema. Ovdje su omogućene ra-zmjene ili prenošenje datoteka raznih dužina i tipova. Crosstalk podržava većinu popularnih modema.

Lotus 1-2-3 integrirani paket stvara mogućnost za istovremeno upravljanje poda-cima, analizom elektronskih unakrsnih tabela i prefinjene grafike, sve u jednom programu. Sa 1-2-3 dobiva se fleksibilna unakrsna tabela promjenljivih dimenzija. Dobivaju se specijalizirani funkcijski taster, proširene matematičke funkcije, široke

88

mogućnosti prilagođavanja zahtjevima korisnika, «šta-ako» analizu, fleksibilne mo-gućnosti obrade teksta i trenutnu pomoć (help) u radu.

BPS – paket za poslovnu grafiku omogućava brzu i laku izradu višebojnih dijagra-ma i grafova koji ubrzavaju donošenje odluka. Pomoću jednostavnih komandi unose se podaci ili dobiva izlaz iz programa, izvještaja i dokumenata. Stvaraju se vlastiti grafički formati sa kolor monitorom i zatim smješta komande zbog automa-tskog ažuriranja ili generiranja grafičkih izvještaja.

VisiCalc paket za elektronske tabelarne proračune, kojim se rješavaju numerički problemi. Paket kombinira jednostavnost i priručnost džepnog digitrona sa velikim memorijskim i ekranskim kapacitetima personalnog računara. Specijalno je dizajni-ran da korisnika obučava u toku samog korišćenja. Visi-Calc će ubrzo omogućiti korisniku da pravi svoje numeričke unakrsne tabele. Promjenom podataka eleme-nata, moguće je izračunati niz «šta-ako» situacija i organizirati rezultate za brza i jednostavna poređenja.

2.9. NAČIN RADA RAČUNARA

Da bi korisnik koristio računar, on ne mora znati programirati razne instrukcije ne-go mu je potrebno da zna koristiti moderne programske jezike. Trebao bi imati osnovno znanje o korišćenju raznih programskih paketa koji se nalaze na računaru. Jedna vrsta korištenja računara je i prenos teksta (bez obzira na obim) na daljine, tako da se jedan tekst knjige putem telekomunikacija može da prenese iz memorije jednog računara u memoriju račuanra štamparije koja će štampati knjigu, a ta šta-mparija se nalazi u sasvim nekom drugom gradu. Na ovaj način vrši se štampanje novina, jer dopisnici iz raznih mjesta putem terminala spojenih sa glavnim raču-narom u štampariji, šalju svoje tekstove koji će biti uvršteni u novinski tiraž. Glavni urednik u štampariji, gdje se nalazi računarski centar, može u svakom trenutku da pregleda tekst na svom videoterminalu i brzim printerima štampati. Instrukcije za štampanje teksta se odrede i datoteka se šalje na štampanje na računarski kontro-lisane štamparske mašine.

CPU ili mikroprocesor sadrži različite tipove elektronskih kola za razne namjene, kao registri, brojači, sabirači, dekoderi i dr. To su za računar, uglavnom, privre-mene radne oblasti, analiziraju funkcije ili vrše aritmetičko-logičke operacije koje su im zadane. Arhitektura svakog kompjutera ima svoj broj funkcija i kapaciteta

89

elektronskih kola CPU, tako da se po tome razlikuju računar od računara. Nave-šćemo samo neke od spomenutih CPU komponenti:

registri su male oblasti memorijske mreže, rade velikom brzinom, koriste se za privremeno memorisanje vlastite instrukcije ili nekog podatka za vrijeme operacije kontrolne i ALU jedinice,

brojači, čiji se sadržaji mogu automatski povećavati ili smanjivati do odre-đene vrijednosti, pri čemu broje računarske operacije,

sabirači su kola koja vrše aritmetičke operacije ALU, dekoderi, analiziraju kod instrukcije računarskog programa i izvršavaju

instrukciju interni sat, kojeg predstavljaju kola koja emituju pravilne impulse na fre-

kvenciji od nekoliko miliona do biliona impulsa po sekundi, bafer je brza privremena oblast memorije koja memoriše dijelove progra-

ma ili podatke za vrijeme obrade, često se zove skrivenom ili tajnom memorijom,

U/I, interfejs (međusklop) ili ulaz predstavlja elektronski priključak potre-ban za pristup U/I uređajima,

Put prenosa je skup upravljačkih puteva za kretanje podataka i instrukcija koji međusobno vežu različite komponente CPU ili mikroprocesora,

Kanali su procesori specijalne namjene koji kontrolišu kretanje podataka između CPU i U/I uređaja.

Od programskog jezika ovise računarske instrukcije, kao i od vrste namjene kori-štenja računara. Svaka interna računarska instrukcija sastoji se od:

operacijskog kola koje daje vrstu posla, operandi koji određuju adrese u primarnoj memoriji podataka ili instru-

kcije koje određuju šta će se u kompjuteru koristiti.

Mašinski ciklus je vremenski period za mjerenje vremena na internon satu CPU za određivanje svake CPU operacije. Za privremeno memoriranje instrukcija ili podataka za vrijeme operacije kontrolne i ALU jedinice služe registri, koji su ustva-ri, mala i brza kola memorijske oblasti. Instrukcija u toku izvršenja može biti po-dijeljena u dva dijela: ciklus instrukcije i ciklus izvršenja. Proces u kome se instru-kcija pribavlja iz primarne memorije i interpretira u kontrolnoj jedinici naziva se ciklus instrukcije. Izvršenje operacija određenih instrukcijom, a utvrđuje se za vrijeme ciklusa instrukcije, naziva se ciklus izvršenja.

Brzina rada računara ranije se mjerila milisekundama, dok se sada mjeri nanose-kundama (bilioniti dio sekunde), a ponekad i pikosekundama (trilionski dijelovi sekunde). računar sa takvim brzinama izvršava nekoliko miliona instrukcija u sekundi. Npr. IBM 3083 izvršava instrukcije za 4 MIPS-a (Million Instructions Per Second). IBM PC 386 izvršava za oko 20 MIPS-a, dok stari superračunar Ctay 1 ima brzinu do 80 MIPS-a (2005).

90

Vrijeme mašinskog ciklusa je vrijeme potrebno za kompletiranje jedne osnovne operacije CPU-a. Vrijeme memorijskog ciklusa je vrijeme potrebno za ponovno po-zivanje podataka iz jedne pozicije primarne memorije. Vrijeme mašinskog ciklusa se mjeri nanosekundama za velike računare. Procesor 80586 ima brzinu od preko 100 MHz, a što se tiče brzine, prednost sada imaju firme Intel i Motorola. Navešće-mo još neke karakteristike, trenutno najraširenijeg računara, a to je Procesor 80486 koji je obezbijedio i matematički koprocesor integrisan u mikroprocesorskom kolu. Za ostale verzije je dostupan matematički koprocesor 80387, kojim ubrzavamo matematičke proračune u raznim domenima, nauke, tehnike, knjigovodstva, dizajna itd. S razvojem procesora u isto vrijeme razvijao se i softver za odgovarajuće raču-nare, tako da je PC DOS operativni sistem IBM PC računara, od verzije 1.0 došao do današnje 6.0. Prvi PC računari nisu imali tvrde diskove, dok današnji su napravili čak i operativne sisteme na IBM PC, kao što su: UNIX, NOVELL, OS/2 i Windows.

2.10. NAČIN PRIKAZIVANJA PODATAKA

U odjeljku Matematičke osnove računara dosta je rečeno o načinu predstavljanja raznih simbola preko binarnog sistema. Ovdje ćemo još dodati da binarni brojni sistem sa svoja dva simbola 0 i 1 ima bazu 2, kako smo to objasnili pri objašnjenju dualnog logaritma. Binarni simboli 0 i 1 se nazivaju bitovima (binarni broj). U ovom brojnom sistemu brojevi su predstavljeni kao grupe binarnih brojeva (bitova), odnosno grupe nula i jedinica. Vrijednosti binarnih brojeva su bazirane od desne ka lijevoj poziciji cifara u binarnom broju korišćenjem stepena broja 2 (20, 21, 22, 23 itd) kao pozicione vrijednosti.

Oktalni (baza 8) i heksadecimalni (baza 16) se koriste za skraćeno predstavljanje binarnih podataka. Predstavićemo neke brojeve u binarnom sistemu uz pomoć deci-malnih brojeva. Većina današnjih modernih računara, pored mogućnosti korištenja binarnog koda za vrijeme operacija, ipak koriste specijalne kodove bazirane na bi-narnom, oktalnom i heksadecimalnom brojnom sistemu. računarski kod koji se najčešće upotrebljava je BCD kod (Bina-ry Coded Decimal - binarno kodiranje decimalnih brojeva). Cifre se ovdje predstavljaju u binarnom obliku, gdje se koriste samo prve četiri binarne pozicije. Npr. broj 456 u BCD kodu imao bi oblik:

91

EBCDIC (Extended BCD Interchange Code - prošireni kod BCD za razmjenu info-rmacija). Ovaj kod može da omogući 256 ili 28 različitih kodnih zapisa, tj. onoliko koliko može stati u 8 bitova memroije. Na slici 2.15. vidi se da se 8 bitni kod sastoji od 4 numerička bita (desno) i 4 zonska bita (lijevo), dok su alfabetska slova i specijalni znakovi predstavljeni uz pomoć kombinacije zonskih i numeričkih bitova.

Najrašireniji kod danas je ASCII kod (American Standard Code for Information Intrchange - američki standardni kod za razmjenu informacija). Ovaj kod može biti, 7 bitni i 8 bitni kod. Ako se radi o 7 bitnom kodu, onda se može predstaviti ra-zličitih znakova 128 ili 27. ASCII kod je prihvaćen kao standardni kod nacionalnih i međunarodnih organizacija za standarde. Veliki broj računara ima i kontrolni bit koji je, ustvari, dodatni paritetni bit ili bit parnosti. On se koristi za ispitivanje ta-čnosti i ispravnosti podataka koji se prenose komunikacionim linijama od računara do korisnika. Lokacija memorije u računaru sa EBCDIC kodom sastoji se od eleme-nata elektronskog kola ili pozicije magnetskog medija koji se mogu predstaviti sa 8 bitnim ciframa. Grupa od 8 binarnih cifara u EBCDIC kodu naziva se bajt (byte). Najmanji element podatka je bit (bit - komadić), ili jedna binarna cifra koja može imati binarnu vrijednost 0 ili 1. Za kodiranje jednog znaka potreban je jedan bajt koji je osnovna jedinica podataka kod većine modernih računarskih sistema.

Kapacitet raznih memorija kod računarskih sistema mjeri se bajtovima, kilobajti-ma (KB) ili megabajtima (MB), a sada mjeri se i sa gigabajtima (GB). Kilobajt u ovakvim upotre-bama ima vrijednost 1024 bajta. Jedan megabajt iznosi 1024 KB memorije, gigabajt 1024 MB, a tetrabajt oko trilion bajta memorije. Za mikrora-čunare sa 8 bitnim mikroprocesorima kapacitet primarne memorije iznosi 64 KB ili 216 = 65536 KB.

92

Važna komponenta elementa podataka je riječ (word), koja ne zavisi samo od ka-paciteta registra u CPU ili mikroprocesora. To zavisi od kapaciteta staze podataka ili data bus - magistrale podataka kroz mrežu CPU ili mikroprocesora. Veliki raču-nari koji imaju 32 bitne registre mogu prenositi podatke u pola riječi od 16 bitova ili duple riječi od 64 bita.

Važna komponenta elementa podataka je i stranica (page). Stranica je element kompjuterskih podataka koji se pravi za virtualnu memoriju, gdje se sekundarna memorija tretira kao proširenje primarne memorije računara. Ove stranice se pre-nose između primarne i sekundarne memorije u virtualnu memoriju. Prenos je po-znat kao “paging” - straničenje. Kod mnogih računara stranica se sastoji od 2k-4k.

Podatke korisnici mogu da organizuju u slijedećim oblicima: baza podataka koja je računarski organizovan sistem podataka, npr. poda-

ci financijskim poslovanjima itd., datoteke su skup informacija o određenom problemu, npr. stanje skladišta,

podaci o platama itd., slog je element datoteke koji sadrži podatke o jednom entitetu, npr. jedan

radnik iz datoteke zaposlenih, polje je dio sloga, unutar datoteke, koji sadrži specifičnu informaciju, npr.

šifra proizvoda ili ime čovjeka, karakter je slovo ili neki drugi simbol. Polje sadrži jedan ili više kara-

ktera.

Ovdje možemo objasniti još i beč (batch) procesiranje, gdje se sve transakcije iz je-dnog vremenskog perioda grupišu zajedno i procesiraju kao jedna cjelina.

Interaktivno procesiranje je pristup do datoteke ili BP, a diktiran putem terminala, pri čemu se svaka transakcija izvršava nakon unosa u računar.

2.11. METODOLOŠKI KORACI I PROCES PROGRAMIRANJA

Program je set instrukcija koje je korisnik dao računarskom sistemu. Proces se odvija u koracima preciziranja, od apstraktno zamišljenog programskog rješenja pa do nivoa na kojem je algoritam izražen konkretnim programskim jezikom. Postu-pnost u razvijanju programskih rješenja razlikuje kroz više međusobno povezanih i uslovljenih tehnoloških faza, koje zovemo programiranje. Tehnologija procesa programiranja može se posmatrati kao cjelina sastavljena od više podfaza i to:

analiza problema, izrada algoritma, kodiranje, kompajliranje programa, testiranje programa, i

93

dokumentovanje programa.

Analiza problema je početak rješavanja problema uz pomoć računarskog sistema. Zadatak programera je da prije početka pisanja programa shvati problem, analizira cilj organizovanja podataka, uslove pod kojim će se rješavati zadatak, način na koji je zadatak opisan, tj. matematički modeliran.

Izrada algoritma je najvažnija i najsloženija faza. Izradom algoritma se pronalazi način za postupno rješavanje zadatka. Algoritam se razvija u koracima konkretno-sti, koji počinje izradom prvog, grubog algoritma, na osnovu saznanja stečenih analizom problema, a završavaju koherentnom strukturom, koja će biti podloga za računarski sistem prihvatljiv za rješavanje problema.

Kodiranje je programiranje u užem smislu riječi. Nastavlja se nakon izrade algori-tma u nekoj od postojećih tehnika, tj. radi se o zapisivanju algoritma gramatikom jednog od programskih jezika. Kodiranje se vrlo često obavlja na posebnom obra-scu kako bi se program lakše unio u računarski sistem.

Kompajliranje je prevođenje izvornog programa na mašinski jezik koji je jedino prihvatljiv računarskom sistemu. Za vrijeme kompajliranja otkrivaju se i uklanjaju sintaktičke greške u programu, ako postoje, a koje su napravljene u toku kodiranja. Kompajliranje se završava kada programer uvidi i otkloni sve greške koje su na-stale u izvornom programu.

Testiranje programa je pronalaženje i korekcija logičkih grešaka, nastalih za vri-jeme programiranja, kako bi program bio u potpunosti bez ijedne greške. Greške su najčešće posljedica nepreciznosti u radu i formulaciji problema, netačnosti matema-tičkog modela, netačnost ili nepreciznost načina rješavanja problema, neodgova-rajuće konstrukcije algoritma, nepažnje u kodiranju i sl. Test podaci moraju imati određene osobine, tj. moraju biti jednostavni, ne mnogobrojni ali reprezentativni. Ovakvi podaci mogu obaviti ispravnost svih dijelova programa, naročito cikličkih petlji, promjene redoslijeda izvršenja programa, kontrolu sadržaja memorije i sl. U toku testiranja greške se otklanjaju.

Dokumentovanje programa je posljednja faza programiranja. Za stvaranje aplika-cije obavezno je dostavljati dokumentaciju za svaki valjano urađen program koji je prošao prethodne faze provjere. Programska dokumentacija obuhvata objašnjenja medjusobne povezanosti funkcija programa, ulaznih datoteka podataka, rezultata obrade, metoda i postupaka rješenja problema, algoritma procesa obrade, kao i uputstva operateru za rukovanje programom. Sva objašnjenja se argumentuju odgo-varajućim prilozima: opisom datoteka, oblikom izlaznog formata, listingom progra-ma, objašnjenjima specifičnih napomena u programu, dijagramom algoritma, test rezultatima, upravljačkim parametrima za izvođenje programa i dr.

94

2.12. METODI I TEHNIKE IZRADE PROGRAMA

Dijagramom toka se grafički predstavlja program lakšeg prevođenja u pisani dio programa po instrukcijama. Pomoću dijagrama pokazujemo algoritme na različitim nivoima složenosti. Makrodijagrami toka su globalni dijagrami koji koncizno prikazuju glavne dijelove programa i vezu među njima, kao i osnovnu logiku rješa-vanja problema. Dijelovi programa se postepeno konkretizuju sve do nivoa bliskom jeziku, gdje će algoritam na kraju biti potpuno jasan i iskazan. Ovaj nivo toka programa izražava logiku programa, a poznat je kao mikronivo toka programa. U svakom se algoritamskom koraku pojavljuju kao inputni podaci, koji se obrađuju u tom koraku, a izlazi su rezultati učinjenog algoritamskog koraka.

Dijagram toka prikazuje logiku programa, kao npr.:

dijagram omogućuje programeru kontrolu logike i valjanost rješenja, dijagram toka je programeru podloga i uputa za izvršenje faze kodiranja,

ali i uočava je li izabrao najbolje rješenje za pojedine sekvence programa, upotreba dijagrama toka omogućava programeru eksperimentalan način

rada, razvijanje više varijanti rješenja, komparativnu analizu varijanti i izbor najbolje među njima,

programi vrlo često, zbog raznih razloga, trpe izmjene i prilagođavaju se novim zahtjevima, a promjene se najlakše uočavaju na dijagramu toka,

dijagram toka poboljšava timski rad na rješavanju složenih problema, te iznala-ženju najboljih rješenja,

dijagram toka se obavezno uključuje u sastav programske dokumentacije.

95

2.13. METODE PROGRAMIRANJA

U posljednje vrijeme tendencije su da korisnici obavezni da znaju programirati, jer postoje gotovi softveri za sve vrste, kako računara, tako i aplikacija za koje su potrebni razni programi. Većina korisnika koji koriste računare ne razvijaju svoje vlastite programe. Zato oni koriste programske pakete koji su razvijeni izvan firme u kojoj je korisnik zaposlen, ili koriste programe koje su napravili programeri profesionalci. Napominjemo da je programiranje neophodno zbog slijedećeg:

svi korisnici i poslovni ljudi koji koriste računare moraju razumjeti progra-miranje, ako žele da komuniciraju sa programerima, u cilju nalaženja ko-mpjuterizovanih rješenja poslovnih problema,

nagli razvoj mikroračunara, terminala u sistemima koji dijele procesorsko vrijeme među korisnicima, omogućava mnogim korisnicima računara da prave vlastite programe prema svojim potrebama,

mnogi programeri još uvijek se ne odriču vlastitog programiranja, samo ovo programiranje ne uključuje kodiranje detaljnih instrukcija za obradu podataka u tradicionalnom programskom jeziku. Ovdje se izbjegava ovaj posao i razvijaju se aplikativni programi pomoću konverzacionih neproce-duralnih jezika, a u toku intera-ktivnog dijaloga sa računarom.

Najsavremenije metode programiranja su: strukturno programiranje računarski potpomognuto programiranje korisničko programiranje

Strukturirano programiranje predstavlja programersku metodologiju koja obna-vlja naglasak na softverski inženjering, a ovaj podrazumijeva sistematičan dizajn, kao i razvoj softvera i upravljanje procesorom razvoja softvera. Strukturirano programiranje koristi metode kao što su dizajniranje programa odozgo nadolje (top-down design), a koristi ograničen broj kontrolnih struktura u programu da bi se razvili visoko strukturirani moduli progra-mskog koda. Uvođenjem strukturiranog progra-miranja u praksu:

povećana je produktivnost programiranja, a to znači da programeri pišu mnogo više programskih instrukcija, a koje sadrže manje grešaka,

povećana je ekonomičnost programiranja i smanjena je cijena i vrijeme razvoja programa,

povećana je jednostavnost programiranja, jer je programe jednostavnije pisati i održavati.

U praksi programera je računarski potpomognuto programiranje ili CAP (Compu-ter Aided Programming), koristeći specijalizovane programske pakete koji se zovu sistemi za razvoj aplikacija (Application Development System-ADS) ili generatori-

97

IZLAZNIPODACI

USL

OVPOSTUPAK I

STOP

ma aplikacija (Application Generators). Uloga ADS paketa u programiranju liči ulozi sistema za upravljanje BP (Data Base Management System - DBMS), u kreira-nju, modifikaciji, sortiranju i ostalim operacijama nad BP. ADS paketi nude mnoge programske alatke (programming tools) koji automatizuju pojedine faze progra-mskog procesa: logičkog dizajna, pisanja i modifikacije, kodiranja i testiranja, te otklanjanja grešaka i održavanja.

Radi ilustracije pokazaćemo dva ADS. Važan momenat u daljem programiranju je pojava programskih jezika četvrte generacije (fourth generation language - 4GL). Ovi programski jezici se zovu još i neproceduralni jezici, ovdje se ne izlaže niz instrukcija koje obrađuju podatke, već računar dobiva od korisnika šta treba oba-viti. Pokušalo se sa korisničkim programiranjem na odgovaranje problema koji su nametnuti na tradicionalni način pravljenjem programa. Ovdje su korisnici sami mogli da se uključe u programerski proces, nudeći određene hardverske, softverske i organizacione resurse, kao što su:

hardverska podrška, gdje se korisnici obezbjeđuju inteligentnim radnim stanicama, a najčešće mikrokompjutorima povezanim u mrežu, gdje je omogućen pristup bazama podataka,

softverska podrška proizilazi iz programskih alata korisnicima. Ovdje su uključeni: ADS paketi, 4GL jezik, DBMS paketi kao i sistem za produkciju izvještaja,

organizaciona podrška - informacioni centar, tj. centralizirani skup uslu-ga korisnike, gdje razvijaju aplikativne programe za lične programske po-trebe.

98

2.14. MATEMATIČKE OSNOVE RAČUNARA

Brojni sistemi čine skup pravila formuliranih za kvantitativna izražavanja. Pozici-oni brojni sistemi sa osnovom N pišu se u obliku niza cifara. Brojna vrijednost X dobija se kao zbir brojnih vrijednosti pojedinih cifara u zapisanom nizu cifara:

gdje je N broj različitih cifara brojnog sistema i zove se osnova brojnog sistema. Ukupan broj cifara je (n+m+1), a (m) je broj cifara iza decimalnog zareza (deci-malne tačke). U razvijenom obliku:

Primjer 2.1. Ako je N=10, a sa Xi označimo skup cifara brojnog sistema: Xi = 0,1,2,3,4,5,6,7,8,9 dobija se dekadni brojni sistem.

Npr.: (1845.34)10 = 1·103+8·102+4·101+5·100+3·10-1+4·10-2

Primjer 2.2. Ako je N=2, Xi=0,1 dobija se binarni brojni sistem, a on ima veliku primjenu u računarima, s obzirom na osobinu da ima samo dvije cifre 0 i 1. Npr.: (101100,11)2=1·25+0·24+1·22+0·21+0·20+1·2-1+1·2-=(44,75)10

Primjer 2.3. Ako je N=8, Xi=o,1,2,3,4,5,6,7 dobija se oktalni brojni sistem. Prema navedenim pravilima, broj 544,2 ima oblik: (544,2)8 = 5·82+4·81+4·80+4·8-1 = (356,25)10

Primjer 2.4.Ako je N=16, Xi=0,1,2,3,4,5,6,7,8,9,A,B,C,D,E,F dobija se broj heksadecimalnog sistema, gdje je:

(A)16 = (10)10 (D) = (13)10

(B)16 = (11)10 (E) = (14)10

(C)16 = (12)10 (F) = (15)10

Tako se broj 10CF u heksadecimalnom brojnom sistemu raščlanjuje u oblik: (10CF)16 = 1·163+0·162+C·161+F·160 = (4303)10.Prevođenjem brojeva iz pozicionog sistema sa osnovom N1 u sistem sa osnovom u N2 imamo slijedeće. Neka je zadat broj X, u sistemu sa osnovm N1, tako da je:

(2.1.)gdje su Xi cifre brojnog sistema sa osnovom N1, treba odrediti brojnu vrijednost X, u siste-mu sa osnovomj N2, tako da je:

99

(2.2.)gdje su yi cifre brojnog sistema sa oznakom N2.

Mogući su slučajevi: a) N1 = N2 i N1>1 b) N1 < N2 i N1>1 c) N1 > N2 i N2>1

Slučaj kada je N1 = N2.. U ovom slučaju nema prevođenja, samo vrši dodjeljivanje različitih simbola za cifre u novom brojnom sistemu. Npr. ako je N1=N2=10, skup simbola sistema N1 neka je Xi =0,1,2,3,4,5,6,7,8,9, a simboli N2 neka su: Xi = A,B,C,D,E,F,G,H,I,J tada je (384,12)N1 > (DIE,BC)N2

Slučaj kada je N1 < N2. Neka je broj X zapisan u obliku: (X)N! = XnXn-1...X1Xo,X-

1X-2...X-m

u ovom slučaju izračunavaju se vrijednosti izraza:

(2.3.)

Primjer 2.5. (11011,11)2=1·24+1·23+0·22+1·21+1·20+1·2-1+1·2-2= 16+8+2+1+0,5+0,25=(27,75)10

Primjer 2.6. (421,5)8=4·82+2·81+1·80+5·8- 1=256+16+1+0,625=(273,625)10

Slučaj kada je N1 > N2.Cijeli brojevi:Neka je broj X zapisan u brojnom sistemu sa osnovom N1 u obliku:

(2.4.)

gdje XiS1, i=0,1,...n, a S1 je skup cifara brojnog sistema sa osnovom N1. Isti broj X zapisan u brojnom sistemu sa osnovom N2 imaće oblik:

(2.5.)gdje su yiS2, i=0,1,...,p, a S2 je skup cifara brojnog sistema sa osnovom N2. Matemati-čkim operacijama relacije (2.4) i (2.5) prevode se u

(2.6.)

koji je cifra brojnog sistema sa osnovom N2. Za prevođenje cijelog broja X iz brojnog sistema sa oznakom N1 u brojni sistem sa oznakom N2, pri čemu je N1 > N2, može se koristiti slijedeća rekurentna formula

100

(2.7.)

gdje je Xi+1 cijeli dio količnika Xi/N2, X0=X, a aritmetičke operacije treba izvršavati u brojnom sistemu sa osnovom N1. Npr. neka broj (44)10 iz dekadnog brojnog sistema treba prevesti u binarni sistem ovdje je: X = Xo =44, N1 = 10, N2 = 2. Postu-pak prevođenja dat je u slijedećoj tabeli u kojoj se vidi da je: (44) 10 = (101100)2.

Tabela 2.1.

Razlomljeni brojevi. Pod razlomljenim brojem, u sistemu sa osnovom N1, podra-zumijeva se broj X oblika:

(2.8.)gdje X-iS1, i=1,2,...,m, a S1 je skup cifara brojnog sistema sa osnovom N1, pri čemu je 0 simbol za najmanju cifru brojnog sistema. Za prevođenje broja X iz sistema sa osnovom broja N1 u sistem sa osnovom N2 u obliku:

(2.9.)gdje y-1S2, i=1,2,3,... a S2 je skup cifara brojnog sistema sa osnovom N2. Za ovakvo provođenje brojeva služi nam rekurentna formula: X-iN2=y-(i+1)+X-(i+1), i=o, 1, 2, ... (2.10.)gdje je y-(i+1) cjelobrojni dio, a X-(i+1) razlomljeni dio proizvoda X-1N2. Za i=0 treba uzeti da je X-o=X. Dekadni razlomljeni broj 0,4 treba prevesti u binarni brojni sistem. Slijedeća tabela nam objašnjava taj postupak:

Tabela 2.2.

Dekadni razlomljeni broj 0,4 u binarnom brojnom sistemu je periodičan razlomljen broj, pa ne može biti tačno zapisan na konačnom broju razlomljenih mjesta. Tako je

rezultat prevođenja: (0,4)10 = (0,0110011...)2.

101

Mješoviti broj:Prevodimo broj (44,4)10 u binarni brojni sistem. Iz tabele 2.1. i tabele 2.2. proizilazi da je broj (44,4)10 = (101100,0110011...)2

Binarna aritmetika

Sabiranje binarnih brojeva izvodi se na slijedeći način:

Ova pravila ćemo primijeniti na slijedećim primjerima:

Oduzimanje binarnih brojeva izvodi se po pravilima:

Ova pravila oduzimanja pokazaćemo na slijedećim primjerima:

Množenje binarnih brojeva vršimo na slijedeći način:

Dijeljenje binarnih brojeva svodi se na oduzimanje djelitelja od dijeljenika:

Konverzija brojevaKonverzija cijeli decimalnih brojeva u brojeve binarnog, oktalnog i heksadecima-lnog sistema obavlja se uzastopnim dijeljenjem s osnovom tih sistema (2, 8 i 16)

102

upisujući sa strane ostatke tog dijeljenja. Ostaci dijeljenja su znamenke tih sistema. Konvertirani broj čini niz dobivenih ostataka napisan od zadnjeg prema prvom ostatku.

Konverzija decimalnih razlomaka u razlomke drugih sistema obavlja se uzastopnim množenjem razlomaka s bazom sistema u koji se konverzija obavlja. Konvertirani broj čini niz znamenaka koje nakon tog množenja pređu decimalnu tačku, a ispisan je od prvog prema zadnjem.

Mrežni operativni sistemi. PC računari raznih konfiguracija služe korisnicima za razne namjene. Prema grupi korisnika, području upotrebe računara i raznih znanja, koriste se razni operativni sistemi za pokretanje korisničke programske potpore. Ako se želi ostvariti mrežna komunikacija među računarima s različitim operati-vnim sistemima, to se može činiti mrežnim operativnim sistemima koji mogu omo-gućiti takvu komunikaciju. Ekonomsko-tehnički razlozi za uvođenje mrežnih ko-munikacija nalaze se u:

6. raspodjeli resursa – dijeljenju programa, podataka i računarskih resursa između korisnika mreže,

7. povećanju pouzdanosti – osiguranju višezamjenskih komunkacijskih puto-va, procesorske snage i izvora podataka,

8. uštedama ostvarenim povezivanjem manjih i jeftinih računarskih sistema kod kojih je povoljniji odnos cijene i perfomansi nego kod velikih sistema (složenij procesi mogu se ostvariti mrežnim povezivanjem i raspodjelom funkcija unutar mreže),

103

9. mogućnosti jednostavnog dodavanja potrebnog broja računara ukoliko je tehnološki potrebno kako korisniku tako i poslužitelju,

10. sve većem komunikacijskom značenju IT zbog povezivanja udaljenih elemenata poslovnog sistema u distribuiranoj organizaciji (Fitzgerald, Dennis, 1996, str. 76).

Binarni broj se veoma lako konvertuje u oktalni na taj način što se razdijeli u grupe po tri bita, koje se zatim prevode u oktalne znamenke.

Primjer:11101112 = ?8

1110111 = 167, odnosno 11101112 = 1678

2.14.1. ELEMENTI MATEMATIČKE LOGIKE

Boolova algebra je matematičko sredstvo koje je izuzetno pogodno za opisivanje događaja u kojima strukturni elementi mogu poprimiti dvije vrijednosti: 0 i 1. Boolova algebra je definirana skupom elemenata, skupom operacija nad elementi-ma i skupom postulata i zakona koji definiraju osobine operacija i elemenata. Osnovne operacije koje vrijede u Boolovoj algebri su negacija, konjunkcija i disjunkcija (Šehanović, 2002., str. 120). Ovdje ćemo još nešto reći i o dvjema ope-racijama: implikaciji i ekvivalenciji.

SUD je deklarativna suvisla izreka (lat. declaratio = izjava).

104

Pretpostavljamo da svaki sud uvijek mora poprimiti jednu i samo jednu od dvije moguće vrijednosti istinitosti: ili je istinit ili je neistinit (lažan). Sudove ćemo ozna-čavati malim slovima abecede. Ako je x sud istinit, simbolički pišemo: τ x = T (odnosno 1) (čitamo: vrijednost istinitosti suda x je te, T je početno slovo engleske riječi true = istinit).Ako je y neistinit sud, simbolički pišemo: τ y = (odnosno 0) (čitamo: vrijednost istinitosti suda y je nete)

Primjeri:Izreka 5*4 = 20 je istinit sud.Izreka 5>11 je neistinit (lažan) sud.Izreka 5-7 nije sud jer se ovom izrekom ništa ne tvrdi.

U matematici su sudovi: razne definicije, aksiomi, teoreme i relacije.

Neke operacije sa sudovimaNegacija nekog suda x je takav sud ┐x (čitamo: ''non x'' ili 'ne x''), koji je lažan kad je x istinit sud, a istinit, kad je x lažan sud.

Primjeri:(1) Negiranjem istinitog suda: ''duž x je dio prave'', dobivamo lažan sud

┐x: ''duž x nije dio prave''.(2) Negacijom lažnog suda x: ''broj 2n-1 je paran za svaki prirodan broj n''

dobivamo istinit sud ┐x: '' broj 2n-1 nije paran (kažemo: neparan je) za svaki prirodan broj n''.

Konjunkcija dva suda x i y je takav složeni sud (čitamo: e et y; lat. et = i), koji je istinit onda i samo onda ako su istinita oba suda x i y. Konjunkcija dvaju sudova piše se vrlo često i x&y. Logičkoj vezi konjunkcije odgovara u našem jeziku riječ ''i'' ili ''a''.

Primjeri:(1) Sud: ''broj 15 je djeljiv s 3'' je istinit sud (x). Sud: ''broj 15 je djeljiv s 5'' je

istinit sud (y). Konjunkcija ovih dvaju istinitih sudova je istinit sud , a riječima glasi: ''broj 15 djeljiv je i s 3 i s 5''.

(2) Sud: ''broj 6 djeljiv s 3 je istinit sud (x)''. Sud ''broj 6 je djeljiv (bez ostatka) s 4'' je neistinit sud (y). Konjunkcija ovih dvaju sudova je lažan sud , jer je lažan sud y, a riječima glasi: ''broj 6 je djeljiv s 3 i s 4''.

(3) Sud: '' 5*3=8 je neistinit sud (x)''. Sud: ''5*3*=14 je neistinit sud (y)''. Konjunkcija ovih dvaju lažnih sudova je lažan sud , a riječima glasi: ''umnožak brojeva 5 i 3 iznosi 8 i umnožak brojeva 5 i 3 iznosi 14''.

105

Disjunkcija dvaju sudova x i y je takav složeni sud . Čitamo: ''x vel (lat. ''ili'') y'' koji je istinit onda i samo onda ako je istinit barem jedan od sudova x ili y. Prema ovoj definiciji disjunkcija je istinit sud i onda ako su oba suda istinita, a neistinita ako su oba suda lažna.

Primjeri:(1) Disjunkcija (5*3=8)V(42=16) je istinita, jer je sud (5*3=8) neistinit, ali je

drugi sud (42=16).(2) Disjunkcija (5 je cio broj)V(5 je prirodan broj) je istinita. Oba suda su

istinita.

Implikacija dvaju sudova x i y je takav složeni sud (čitamo: ''x implicira y'' ili ''x povlači y ili ''iz x slijedi y'') koji je neistinit onda i samo onda, ako je sud x istinit, a y neistinit.

Sud x se zove antecedenta, pretpostavka, premisa ili hipoteza, a sud y se zove konsekventa, posljedica, tvrdnja ili teza. Implikacija se javlja u onim sudovima u kojima se logička veza može izraziti riječima: 'Ako je …, onda je …''.

Implikacija ima ovaj smisao: ''ako je x, onda je i y'', ili ''iz x proizlazi y'', ili ''x je dovoljan uvjet za y'', ili ''y je nužan uvjet (potreban uvjet) za x''.

Primjeri:(1) Ako je prirodan broj n djeljiv s 2 i s 3, onda je on djeljiv i sa 6.(2) Ako je poligon četverougao, onda je suma njegovih uglova 3600.

Ekvivalencija dvaju sudova x i y je takav složen sud (čitamo: ''x ekviva-lentno y''), koji je istinit onda i samo onda, ako su oba suda x i y istinita ili oba neistinita. Drugim riječima, ekvivalencija je istinit sud onda i samo onda ako su istinite implikacije . Logička veza koja odgovara ekvivalenciji

može se izraziti na ove načine:(1) x je onda i samo onda kada je y, odnosno, y je onda i samo onda, kada

je x;(2) x je nužan (potreba) i dovoljan uvjet da vrijedi y.

Primjeri:(1) ''Broj je djeljiv sa 14'' (sud x) onda i samo onda, ako je istovremeno

''djeljiv s 2 i sa 7'' (sud y);(2) ''Broj je djeljiv s 0'' ako je ''suma njegovih znamenki djeljiva s 9''.

Izrazi (formule) algebre sudova

106

Algebra sudova ima za cilj konstrukciju određene matematičke teorije kao izvje-snog dijela logike. Da bismo omogućili izgradnju algebre sudova, uvodimo neke definicije: Konstante algebre sudova su 1 (istina) i 0 (laž). Varijable algebre sudova su sudovi, a označavamo ih s x, y, z, … Izrazi (formule) algebre sudova su konačni izrazi izgrađeni od konstanata i

varijabli koje su povezane operacijama ┐, , uz uobičajenu upo-trebu zagrada.

Broj zagrada u nekoj formi možemo smanjiti ako prihvatimo konvenciju (dogovor) o jačini spajanja (povezivanja) operacija algebre sudova tako da jačina spajanja čini opadajući niz u poretku: ┐, najjače povezuje operacija ┐, zatim itd. obrnuto, najjače razdvaja operacija , zatim itd. Formule algebre sudova označavamo velikim slovi-ma abecede.

Primjeri:(1) Formula sadrži dvije varijable (x i y) i jednu konstantu (0)

povezane operacijama

(2) Formula ┐ ima tri varijable (x, y i z) povezane operaci jama ┐,

i Zamijenimo li u nekom izrazu (formuli) algebre sudova svaku od varijabla (x, y, z,…) konstantom (1, 0), tada formula poprima određenu vrijednost istinitosti 1 ili 0. Tablicom toka vrijednosti neke formule zovemo tablicu koja sadrži sve moguće zamjene varijabla x, y, z, … te formule konstantama 1 i 0 kao i odgovarajuće vrijednosti istinitosti zadane formule.

Primjer:Načinimo i razmotrimo tablicu toka vrijednosti istinitosti formule ┐x ┐y.

Broj stupaca tablice toka vrijednosti formule jednak je sumi broja varijabli te formule i broja operacija koje se javljaju u dotičnoj formuli.

Tautologija – Za formulu A algebre sudova kažemo da je identički istinita ili tautologija. Ako je za svaku moguću zamjenu varijabla sudova konstantama 1 i 0 odgovarajuća vrijednost istinitosti formule jednaka 1.

Primjeri:1) Ispitajmo je li tautologija formula ┐x?

107

Formula je pozanta pod imenom tertium non datur = treće ne postoji. Tablica toka vrijednosti istinitosti formule je:

Na osnovi analize toka vrijednosti istinitosti, vidimo da je formula x v┐x tautologi-ja jer su pripadne vrijednosti istinitosti jednake 1.

2) Ispitajmo je li tautologija formula x v┐x. Pripadna tablica toka vrijednosti istinitosti je:

Iz analize toka vrijednosti istinitosti formule x v┐y vidimo da ova formula nije tautologija (Mintaković, Ćurić, 1973., str. 9-26).

Računarska logika

U računarima su bitovi predstavljeni električnim impulsima. Ti impulsi se kroz računare vode preko prekidača ili logičkih sklopova. Logički sklop može biti ''otvoren'', pa propušta impuls, ili ''zatvoren'' kad ga zaustavlja. Električni impulsi se mogu i kombinirati po određenim logičkim pravilima. To je drugi zadatak logičkih sklopova. U logički sklop ulazi određena kombinacija impulsa, a izlazi druga određena kombinacija. Ovo kombiniranje ulaza, da bi se dobio određeni izlaz, zove se računarska logika. A. Čižman (1999., str. 26-29) ju naziva i preklopna algebra, kao poseban primjer Booleove algebre.

2.14.2. TRI OSNOVNA LOGIČKA SKUPA

Tri osnovna logička skupa (funkcije, operacije) su negacija (NOT), konjunkcija (AND) i disjunkcija (OR).

108

Sklop NU (NOT - negacija). Sklop NE je veoma jednostavan sklop. Ako na ulazu primi impuls (1), na izlazu ne-ma impulsa (0), i obrnuto, ako na ulazu nema impulsa (0), na izlazu će se javiti impuls (1).

Slika 2.31. NE sklop

Signal s ulaza se na izlazu uvijek invertira. To se može prikazati tablicom istinitosti ili tablicom operacija.

Sklop I (AND - konjunkcija). I sklop ima dva ulaza i jedan izlaz. Kad su oba ulaza 1 i izlaz je 1. ako je bilo koji od ulaza 0, izlaz je također 0.

Slika 2.32. I sklop

U tablici istinitosti mogu se prikazati sve kombinacije nula i jedinica. Nazovimo ulaze A i B, a izlaz C.

I – sklop može imati više od dva ulaza. Ako ima tri ulaza, važi isto pravilo – izlaz je 1 ako i samo ako su svi ulazi jednaki.

Sklop ILI (OR – disjunkcija). Kao I-sklop, i ILI-sklop može imati dva ili više ulaza i jedan izlaz. Ovaj sklop daje izlazni 1 ako je bilo koji od ulaza 1 ili su oba jednaka 1.

109

Slika 2.33. ILI sklop

Izraz je 0 samo ako su oba ulaza 0. različite kombinacije za ILI-sklop mogu se pri-kazati u tablici istinitosti.

Formiranje složenih logičkih sklopova. Svi računarski logički sklopovi mogu se formirati od tri osnovna logička sklopa i činiti složene logičke sklopove.

Primjer:

Slika 2.34. Složeni logički sklop

Tablica istinitosti gornjeg logičkog sklopa je:

Sabiranje pomoću logičkih sklopova

Sabiranje dviju binarnih znamenki. Za sabiranje dviju binarnih znamenki potreban je logički sklop. On ima tablicu istinitosti koja tačno odgovara pravilima sabiranja, odnosno ima dva izlaza: zbir i prijenos. Ovaj sklop se zove polusabirač (slika 2.35.)

110

Slika 2.35. Sabiranje dvije binarne znamenke

Za sabiranje triju binarnih znamenki potreban je kompliciraniji logički sklop. To je puni sabirač. Za tri znamenke ima osam pravila. Tablica istinitosti izgleda:

Slika 2.36. Logički sklop punog sabirača

111

Logički sklop za zbrajanje triju znamenki, odnosno puni sabirač, dobiva se povezi-vanjem dviju polusabirača (slika 2.36.) Povezivanjem sklopova za sabiranje mogu se sabirati binarni brojevi proizvoljne dužine. Trobitni binarni brojevi se, npr., mo-gu sabirati pomoću tri puna sabirača, a osmobitni pomoću osam punih sabirača.

Kompletan sklop zove se paralelni sabirač. U središnjem procesoru postoji speci-jalni registar koji signalizira je li došlo do prekoračenja u posljednjem punom sabi-raču, odnosno je li posljednji prijenos jednak 1. Taj registar zove se registar indika-tora.

Slika 2.37. Sabiranje dvaju četvorobitnih brojeva paralelnim sabiračem

Ostali logički sklopovi: Sklopovi I, ILI i NE nisu jedini osnovni logički sklopovi. Razmotrićemo još tri: NI, NILI i EKSKLUZIVNO ILI.

Sklop NI. NI-sklop se dobiva povezivanjem NE-sklopa iza I-sklopa. NI je skraće-nica od ne-I. Tablica istinitosti je upravo obrnuta od tablice I-sklopa.

Slika 2.38. NI sklop

112

Sklop NILI. Ovaj sklop se dobiva tako da se iza ILI sklopa priključi NE-sklop. NILI je skraćenica od ne-ILI. Tablica istinitosti ovog sklopa upravo je obrnuta od tablice ILI-sklopa.

Slika 2.39. Sklop NILI

Svaki računarski logički sklop može se formirati isključivo NI-sklopovima ili isključivo NILI-sklopovima. U stvari, sva ostala logička kola mogu se dobiti pra-vom kombinacijom NI-sklopova.

Sklop EKSKLUZIVNO ILI. Ovaj sklop na izlazu daje nulu ako su oba ulaza jedna-ka, tj. kada su oba ulaza ekvivalentna. Ponekad se ovaj sklop zove i NEEKVI-VALENTNI (EKSLI) sklop.

Ovaj sklop znači: ''A ili B, ali ne oba''. Iz tablice istinitosti može se vidjeti da ovaj sklop daje zbir dviju binarnih znamenki, pa služi kao dio logičkog sklopa polusa-birača (slika 2.40.).

Slika 2.40. Polusabirač napravljan od I-sklopa i EKSLI-sklopa

113

Logički sklopovi služe za: upoređivanje binarnih riječi, prijenos podatka i upravljanje tokom podataka, dekodiranje instrukcija, izračunavanja, memoriranje podataka i dr.

Greške u računarskoj aritmetici. Računari rijetko griješe, ali ponekad mogu dati

neočekivane rezultate. Greška je razlika između prave vrijednosti i vrijednosti me-morirane u računaru. Razlikujemo slijedeće tipove grešaka: prekoračenje, odsijeca-nje, zaokruživanje i negativno prekoračenje (tablica 2.3.)

Meka logika

Prva publikacija o mekoj (fuzzy) logici obavljena je 1965. u SAD-u (L. Zadeh). Od tada, historija fuzzy logike slijedi logiku mnogih ključnih tehnologija: urađenih u SAD-u, tehnički usavršenih u Evropi, a masovno plasiranih na tržište u Japanu. Fuzzy logika je prvi put u Evropi industrijski primijenjena nakon 1970. godine (Ebrahim Mamdami) na Queen Mary Colleg-u u Londonu. Upotrijebljena je u ko-ntroli parnog generatora za koja konvencionalna tehnologija nije dala poželjne rezultate. Od tada je više stotina uspješnih fuzzy proizvoda stavljeno na tržište. Oko 1980. godine fuzzy logika dobila je veću primjenu u obradi podataka, donošenju odluka i procesima procjenjivanja. Hans Zimmermann s RWTH Univerziteta u Aachenu u Njemačkoj upotrijebio je fuzzy logiku za sisteme potpore u donošenju odluka. Japanska preduzeća su se počela služiti fuzzy logikom u inženjerskoj ko-ntroli nakon 1980. (hidrocentrala Fuji electric 1983, podzemna željeznica Hitachi 1987). Danas se fuzzy logika koristi u gotovo svim granama inteligentne kontrole obrade podataka. Foto i videokamere koriste fuzzy logiku za bolje korišćenje isku-stva i vještine fotografa, Mitsubishi je proizveo prvi auto na svijetu sa fuzzy logi-kom (u nekim komponentama). Osnovna ideja fuzzy logike proizlazi iz spoznaje da je u stvarnosti nemoguće defi-nirati pravilo zaključivanja za svaki zaseban slučaj. Tačna pravila (ili zakoni) koja savršeno odgovaraju konkretnom slučaju, mogu se

114

naći samo u malom broju. Stoga, za datu situaciju, ljudi kombiniraju pravila koja opisuju slične situacije. Ove aproksimacije su moguće zahvaljujući fleksibilnosti definiranja pojmova koji se nalaze u pravilima. Na isti način, apstrakcija i analogno razmišljanje je moguće kao posljedica fleksibilnosti ''ljudske logike''. Za njenu pro-vedbu potrebni su modeli u kojima je fuzzy logika razvijana kao matematički model. Ona nam dozvoljava da predstavimo ljudske odluke i procese procjenjivanja u algoritmičkoj formi služeći se teorijom fuzzy skupova. Teorija fuzzy skupova je poopćenje klasične matematičke teorije skupova, u smislu da skup istinitosnih vrijednosti nije {0,1}, već segment [0,1] realnih brojeva. Na ovaj način realizira se osnovna ideja fuzzy skupova, koja se sastoji u tome da se egzaktnim matematičkim jezikom opišu neodređene, nejasne i nedovoljno precizne situacije i okolnosti. Ra-zvijena su pravila fuzzy aritmetike za sabiranje, oduzimanje, množenje i dijeljenje fuzzy brojeva, fuzzy matematičkog programiranja, a postoji i fuzzy regresivna analiza, fuzzy diferencijalne jednačine i integrali, kao i fuzzy pretraživanje baze podataka. (Šehanović, Žugaj, Ilak-Per-Šurić, 2000.).

115

3. ORGANIZACIJA I OBRADA PODATAKA

3.1. OSNOVNI POJMOVI

Organizacija podataka (engl. data organization) predstavlja fizički i prostorni ra-spored podataka u memorije računara. Ona je i postupak kojim se podaci i informa-cije IS dovode u određeni red da bi se kvalitetnije mogli obraditit (procesuirati), memorirati, ažurirati, diseminirati odgovarajućim korisnicima. IS se temelje na da-totekama, bazama podataka i bazama znanja.

Podatak (engl. data) je bilo kakva forma u kojoj je fizički zabilježen bilo kakav događaj, zapažanje ili činjenica. Npr. konkretizacija obilježja “pol” može da ima samo dvije vrijednosti: muški ili ženski, konkretizacija obilježja podatka “zanima-nje” jeste ova vrijednost i još mnoštvo vrijednosti. Prema tome, konkretizaciju obi-lježja ili vrijednost obilježja nazivamo podatkom.

Element podatka (Data item), što se često u klasičnoj obradi podataka zove polje, je osnovna i najmanja jedinica podatka, a od nje se prave sve druge strukture poda-taka. Entitet “stanovnik” može imati više obilježja: ime, pol, uzrast i dr., a njih pri-kazujemo odgovarajućim sadržajem polja, odnosno stavki podataka. Numeričke stavke imaju numerički sadržaj, jer se koriste za numeričke operacije. Alfabetske stavke podataka ili polja sadržavaju kontinuirani niz simbola nekog konačnog alfanumeričkog alfabeta. Stavke podataka imaju i svoja relevantna svojstva: ime, sadržaj, sliku i dužinu. Grupa stavki podataka sastoji se iz više stavki podataka i/ili drugih grupa. Ako je grupa formirana od više stavki podataka, naziva se prosta grupa, a grupa formirana od stavki podataka i preostalih grupa zove se složenom grupom. Grupi se obično dodjeljuje ime ili neki drugi identifikator a koje mu služi za neposredno obraćanje grupi kao cjelini. Ime nekih stavki podataka omogućava o-braćanje svakoj stavki podataka ili prostoj grupi unutar složene grupe. Sva ova navedena imena daje programer ili korisnik podataka. Grupe podataka se ponekad zovu i segmentima podataka.

116

Entitet je definisan kao objekt posmatranja o kojem prikupljamo, sređujemo, po-hranjujemo i obrađujemo ili jednom riječju organizujemo podatke, da bismo iz njih izvlačili informacije. Entiteti imaju razne osobine koje su od našega interesa po-smatranja i upotrebe. Npr. zaposlen radnik može da ima slijedeće osobine: prezime i ime, datum rođenja, pol, školska sprema, zanimanje, učinak, kvalitet rada i sl. Entitete moramo ponekad vrlo pažljivo birati zbog njihove svrsishodnosti, a biramo ih na osnovu prethodno utvrđenih kritrija.

Slog (engl. record) podataka je zapis o nekom entitetu, koji sadržajem pojedinih stavki, odnosno grupa stavki podataka, utvrđuje obilježja i sadrži vrijednost obilje-žja nekog entiteta. i slog, uglavnom, dobiva neki naziv. Imamo dvije vrste slogova: logički i fizički slog. Logički slog je struktura uređenog niza obilježja nekog entiteta kako je zamisli aplikacioni programer ili korisnik. Fizički slog, ili fizička struktura, određena je načinom kojim su podaci smješteni u memoriju na nosiocu podataka.

Datoteka (engl. file) se sastoji od većeg broja slogova iste vrste. Skup slogova sa istim osobinama nekog skupa entiteta, zovemo datoteka. Pojam “stanovnici” može da predstavlja datoteku slogova koji opisuju osobine entiteta stanovnika nekog gra-da ili drugog područja. Dimenzije datoteke određuju broj slogova u datoteci. Svaka datoteka ima svoj simbolički naziv.

Ključ (engl. record key) se uvodi zbog česte identifikacije slogova u memoriji, pa se zbog toga mora omogućiti da se može veoma brzo da identifikuje i pronađe u memoriji ma koji slog. Postoje dvije vrste ključeva: primarni i sekundarni. Pri-marni ključ se koristi za identifikaciju sloga podataka datog identiteta. Npr. za slog “radnik” primarni ključ je vrijednost atributa “lični broj radnika”. Sekundarni ključ identifikuje sve one slogove koji posjeduju istu konkretizaciju obilježja koje ima funkcija sekundarnog ključa.

Traženje i pretraživanje podatka (engl. data research) je traženje konkretnog slo-ga podataka, a obavlja se posredstvom identifikacije sloga, tj. vrijednosti prima-rnog ključa. Pretraživanje je složenije od traženja, a vrši se datim logičkim iska-zom. Pravi se lista traženih osobina, kriterija, po kojima se vrši pretraživanje dato-teke, te se izdvajaju oni slogovi ili podaci sadržani u slogu koji zadovoljavaju traže-ne zahtjeve.

Formiranje datoteka omogućuje dodjeljivanje pojedinih organizacionih jedinica podataka, tj. slogova, određenom memorijskom području. U ovim operacijama se definiše adresa sloga, omogućuje pristup odgovarajućem području u memoriji i vrši zapisivanje logičkog sloga. Utvrđivanje adrese za upis sloga je važan korak opera-cije za kreiranje datoteke. Vrijeme pristupa određenom području u memoriji zavisi od vrste memorije (memorija sa direktnim ili indirektnim pristupom), od načina strukturiranja podataka i udaljenosti na kojoj se traženi podatak nalazi. Vrijeme zapisivanje sloga zavisi od fizičkog strukturiranja podataka, dužine sloga, odnosno bloka i osobine eksterne memorije.

117

Ažuriranje datoteke (engl. file updating) odnosi se na modifikaciju podataka u ne-kom slogu, upisivanje novih ili brisanje postojećih slogova u datotekama podataka. Sve navedene stavke moraju se izvoditi u okviru sloga. To se radi na taj način da se pomoću adrese ili ključa pronalazi u memoriji, slog se iz eksterne memorije prenosi u operativnu memoriju, vrši se izmjena sadržaja datih polja sloga i slog se ponovo zapisuje u pomoćne memorije sa kojih je bio pročitan. Nekada se slogovi unose u datoteku zbog samog njihovog unosa i brisanja starih slogova. Postupak brisanja je jednostavan posao, dok dodavanje novih slogova predstavlja problem, jer zahtijeva obezbjeđivanje potrebnog memorijskog prostora. Kada su datoteke sa direktnim pristupom, onda se to radi drugačije. Isto tako, kada se radi sa indekssekvencija-lnim datotekama radi se na drugi način, kao i prilikom rada sa sekvencijalnim dato-tekama.

Reorganizacija datoteke se vrši zbog toga što se upisom i brisanjem nekih slogova u datoteci vrši narušavanje i javljaju se nepravilnosti u fizičkoj strukturi podataka. Ovo ima utjecaja na osobine datoteke i performanse obrade pa se ponekada ponovo uređuju i upisuju na eksterne memorije.

3.2. STRUKTURA I VRSTE DATOTEKA

3.2.1. STRUKTURA DATOTEKA

Strukturom podataka je skup podataka i skup relacija između njih. Postoje: linea-rne strukture, hijerarhijske strukture i mrežne strukture.

Linearna struktura je najjednostavnija među njima, ponekad se zove i linearna lista. Svaki element skupa može imati samo jedan element koji mu prethodi i samo jedan koji iza njega slijedi. Lista ima granične elemente, tj. početni i krajnji element liste. Linearne liste možemo dijeliti i prema: načinu dodavanja, odnosno izbaciva-nja liste i s obzirom na vrstu veza između elemenata u listi. Linearne liste možemo još dijelimo i na red (queue) hrpu (stack) i dek (deque), kao i na niz i lanac. Kada se dodavanje listi može vršiti na jednom, a izbacivanje na drugom kraju liste, tada imamo listu koja se zove red.

Hijerarhija strukture ili struktura stabla ima oblik linearnog grafa. Elementi ove strukture su hijerarhijski raspoređeni po različitim nivoima. Elementi su povezani samo jednim elementom višeg nivoa, a sa proizvoljnim brojem elemenata nižeg hijerarhijskog nivoa. Elemente koji nisu povezani ni sa jednim elementom na nižem hijerarhijskom nivou, zovemo listovima strukture. Očigledno je da se u datim redovima može pojaviti proizvoljan broj znakova 1, ali u svakoj koloni samo jedan. Mora postojati bar jedan red i jedna kolona sastavljena od nula. Ta kolona nazvana je korijenom, a red listovima strukture.

118

Mrežna struktura je slična hijerarhijskoj. Pored hijerarhijske strukture, elementi mogu da budu povezani kako sa elementima višeg tako i sa elementima nižeg ili istog nivoa.

3.2.2. VRSTE DATOTEKA

Imamo više vrsta datoteka: glavne datoteke, najznačajnije vrste datoteka, a sadrže osnovne podatke o

klasama i entitetima u IS-u. Procesi kao što su: formiranje, ažuriranje, traženje i obrada podataka, obavljaju se sa glavnim datotekama. One mogu biti statičke i dinamičke. Statičke datoteke sadrže slogove koji se rijetko mijenjaju, npr. datoteka osnovnih podataka o kupcima. Dinamičke sadrže slogove čiji se podaci često mijenjaju, kao posljedica poslovnih događaja i transakcija. Datoteka prodatih količina, nabavki materijala i sl.,

ulazna datoteka sadrži slogove ulaznih podataka u sistem. Podaci se provjere programom a onda se smještaju u glavne datoteke podataka,

transfer datoteka sadrži slogove podataka koji se čuvaju od jednog do drugog pro-cesa obrade,

radna datoteka selektiraju podatke iz jedne ili više datoteka i formira se nov slog, odnosno datoteka, koja će biti obrađivana, a završetkom obrade potreba za njihovim postojanjem prestaje,

izlazne datoteke su formirane od izlaznih podataka, odnosno slogovi iz računara koji se dobivaju na izlaznim medijima računara,

bibliotečke datoteke su datoteke aplikativnih programa, modula, uslužnih programa, programskih paketa i drugog neophodnog softvera.

3.3. ORGANIZACIJA DATOTEKA

Sekvencijalne datoteke

Sekvencijalna organizacija podataka je najjednostavnija. Jedinice podataka (slo-govi) zapisuju se redoslijedno na sekvencijalnim nosiocima podataka kao što su agnetne trake. Ovako zapisane jedinice imaju karakteristiku niza, pa se rukovanje podacima u sekvencijalnim datotekama svodi na rukovanje elementima niza. Slo-govi su u memoriji fizički poredani jedan za drugim. Redoslijed je određen vrije-dnošću nekog obilježja logičkog sloga. U tu svrhu se koristi identifikator sloga, tj. ključ: k(S i ). Redoslijed može biti po rastućoj ili opadajućoj vrijednosti ključeva. Sekvencijalno organizovane datoteke imaju dobrih i loših osobina. Dobre se oso-bine vide u jednostavnosti rukovanja podacima. U redoslijednoj obradi pristup po-dacima je brz, a magnetne trake koje se koriste kao memorijski medijum su jeftine i pouzdane. Iskorišćenje memorije je veoma dobra, jer se, osim za smještaj samih podataka, ne traži dodatni memorijski prostor. Loše strane sekvencijalne organi-zacije podataka vide se u nemogućnosti prekoredne, direktne obrade podataka; prije

119

kreiranja datoteke se podaci uvijek moraju na neki način sortirati, a ažuriranje dato-teka zahtijeva njeno cjelokupno preispitivanje.

Formiranje sekvencijalnih datoteka vrši se upisivanjem slogova, jednog za drugim, na rezervisani memorijski prostor. Podaci se zapisuju onim redoslijedom kojim su nastali (vremenski redoslijed), ili kojim su zapisani u procesu zahvatanja podataka sa osnovnih dokumenata. Rezultat takvog upisivanja podataka je serijska datoteka, pa redoslijed zapisi-vanja ne odgovara onom koji u konačnoj redakciji datoteke želimo da dobijemo (prema rastućoj ili opadajućoj vrijednosti ključa). Podaci se posebnim programom učitavaju, testiraju i zapisuju u memorijski prostor nove datoteke. Poslije ovoga dolazi sređivanje datote-ka po onim kriterijima po kojim želimo da datoteka bude strukturirana.

Ažuriranje datoteka u sekvencijalnim zapisima je dodavanje novih slogova ili bri-sanje nekih koji se već nalaze u datoteci, odnosno izmjena podataka unutar sloga. Ažuriranje se izvodi periodično. Promjene se pažljivo prate, registriraju i sabiru u toku određenog peri-oda, a zatim se krajem tog perioda, prije obrade vrši ažuriranje slogova osnovne datoteke.

Traženje podataka vrši se na bazi zadatog kriterija za traženje, tj. ključa rekorda, da se logički slog u datoteci pronađe. Traženje se završava kada se utvrdi jednakost ključa sloga u memoriji i ključa datog kao kriterij traženja ili kada se utvrdi da se traženi slog ne nalazi u memoriji. Traženje se vrši različitim metodama, a najčešće se koriste metode:

metoda sukcesivnog ili linearnog traženja i metoda binarnog traženja.

Sekvencijalna organizacija podataka predstavlja linearnu listu čije se rečenice (čvo-rovi) nalaze jedna za drugom na pojedinim “mjestima” memorije. Ove su rečenice veoma često sortirane prema nekom pojmu za sortiranje (prema ključu) i to po ra-stućem ili opadajućem redoslijedu. U slučaju sistemprogramiranja na nivou bitova, znakova ili polja, nužnost sortiranja može otpasti.

Da bismo objasnili pojam sortirane obrade u vezi sa sekvencijalnom organizacijom podataka, daćemo primjer iz skladišne službe. Neka rečenice sa dijelovima koje nose brojeve 1213,1218,1271, i 1288, budu rečenice koje se odnose na uskladištene

120

dijelove, čiji se podaci nalaze u datoteci stanja, odnosno u datoteci fiksnih poda-taka. Podaci o promjenama, koji sadrže podatke o ulascima i izlascima pojedinih sastavnih dijelova, nalaze se u datoteci promjena. Ovi se podaci odnose na odre-đene vremenske periode. Na osnovu broja adresa u memoriji može se zaključiti da u slučaju datoteke fiksnih podataka treba rečenice memorisati na mediju za memo-risanje koji određuje adresibilnost, tj. na memorijama sa direktnim ili poludirektnim pristupom. Ako bi se podaci nalazili na magnetskoj traci, adrese nepotrebne i treba ih brisati. Za datoteku promjena predviđa se memorisanje magnatskim trakama.

Indeksno-sekvencijalna datoteka

Predstavlja kompromis između sekvencijalne i rasute organizacije podataka. Voma često se korisiti. Relacija kojom se definiše odnos između ključa i fizičke adrese sloga u memoriji, ima formu skupa uređenih parova. Ovaj skup uređenih parova zovemo indeksima. Datoteke obrađujemo redoslijedno, na isti način kao i sekve-ncijalne datoteke ili direktno. U ovom se slučaju koristi pomoćna datoteka indeksa, jer bi se to moglo negativno odraziti na brzinu i ekonomičnost obrade. Prema tome, indeksi se koriste za direktnu obradu podataka. Indekssekvencijalne datoteke se sa-stoje od tri dijela: glavne zone podataka (primarnog područja), zone prekora-čenja i zone indeksa.

U glavnu zonu podataka se smještaju logički slogovi, kada se datoteka prvi puta kreira ili prilikom dodavanja novih slogova. Slogovi su u glavnoj zoni podataka uređeni i upisani po redoslijedu veličine svojih ključeva. Dva sloga ne mogu imati isti ključ. Ispred svakog sloga podataka je posebno upisan ključ koji služi za ide-ntifikaciju sloga. Glavna zona podataka zauzima određeno memorijsko područje koje ima fiktivnu hijerarhisku podjelu na tri nivoa. Prvi nivo obuhvata određeni broj grupa sa istim brojem lokacija u koje se smejštaju slogovi podataka. Grupa odgovara memorijskom području jedne staze, a više grupa zauzima memoriju je-dnog memorijskog cilindra.

121

Zona prekoračenja je zasebno memorijsko područje u kome se nalaze slogovi koji nisu mogli biti smješteni u glavnoj zoni podataka. Indeksi čine treću oblast ove organizacije podataka. To je zaseban, fizički odvojen skup uređenih parova koje koristimo za direktnu, prekorednu obradu logičkih slogova.

Formiranje datoteke indekssekvencijalne organizacije počinje određivanjem stru-kture glavne zone podataka, a prema tome i strukture zone indeksa. Treba odrediti od koliko se slogova formira jedna grupa (koliko je slogova u jednoj stazi), jedno područje i koliko područja ulazi u sastav jednog glavnog područja. Svaki zapis u indeksu staza sadrži dva polja. Prvo polje se nalazi u drugoj koloni i identifikator je grupe, dok je drugo polje adresa staze i nalazi se u trećoj koloni tabele. Kao identi-fikator grupe mora se koristi jedan od ključeva sloga koji je član uređene grupe. Najveći ključ sloga koji je na grupi - stazi, odabere se kao identifikator grupe.

Ažuriranje indekssekvencijalnih datoteka vrši se dodavanjem i umetanjem novih slogova, zahtijevajući očuvanje uređenosti datoteke prema ključu. U tom slučaju treba oslobađati mjesta kojima logički slogovi semantički pripadaju, u gusto zau-zetoj glavnoj zoni. To zahtijeva premještanje svih slogova sa mjesta na koje treba nove slogove umetati, sve do kraja datoteke. Premještanje počinje od kraja datoteke i ide do mjesta umetanja, tako da se svaki slog pomjera po jedno mjesti unazad.

Traženje nekog elementa, odnosno sloga osnovnog skupa počinje pretraživanjem tabele indeksa najvišeg nivoa (glavni indeks). Proces pretraživanja se okončava pronalaženjem ključa koji je jednak ili veći od zadatog ključa. Drugi član uređenog para govori o adresi elementa na slijedećem nivou strukture koju treba pretražiti. Postupak se ponavlja sve dok ne dođemo do adrese grupe, tj. područja na najnižem nivou strukture iz koje se uzima traženi slog. Obrada se vrši bilo sekvencijalno ili direktnim pristupom. Algoritam obrade za sekvencijalni pristup kod indeks-sekve-ncijalnih datoteka je sličan sekvencijalnoj obradi podataka.

Datoteke s direktnim pristupom

Datoteke s direktnim pristupom su datoteke kod kojih je utvrđen algoritam, odno-sno procedura kojom se svaki slog upisuje na odgovarajuće mjesto i direktno mu se pristupa. Ovakva organizacija najčešće se koristi kod tvrdih diskova, mada je moguća i kod ostalih memorija (disketa, CD jedinica, magnetooptičkih diskova, RAM, SRAM i DRAM memorija i dr.). Međutim, danas korisnik često ne zna kako su mu organizirane datoteke, jer ga savremeni operativni sistemi oslobađaju većine posla oko organizacije datoteka. Organizacija datoteka je najčešće podvrgnuta potrebama ustrojstva baze podataka. Tako možemo imati hijerarhijsku organizaciju datoteka, mrežnu organizaciju dato-teka, relacijski organizirane datoteke, sistem videodatoteka, sistem datoteka s BP slobodnog oblika (neformatirana baza) i dr.

122

Kriterij se može odnositi bilo na sistem datoteka unutar baze podataka, bilo na organizaciju unutar jedne datoteke.

Hijerarhijska organizacija je hijerarhijski odnos među slogovima, a može biti u-građen i hijerarhijski pristup podacima, ovisno o ovlastima korisnika.

Mrežna organizacija datoteka postoji kod sistema koji imaju mrežnu strukturu i unutar mreže datoteke se formiraju prema potrebama i mogućnostima komunici-ranja. Najbolje rješenje je kad je moguće imati sve datoteke u centralnom sistemu (host). Međutim, priroda posla i skupoća komuniciranja na daljinu, traže da se datoteke drugačije organiziraju, da bi se mogle organizirati hijerarhijski, distribui-rano po čvorovima ili lokalnim mrežama (LAN) i dr.

Relacijska organizacija datoteka podrazumijeva određeni odnos između odgovara-jućih skupova u datotekama. Npr. datoteku adresnih podataka (prijave i odjave pre-bivališta) vežemo slogovima u datoteci osobnih iskaznica. Kod takvog tipa dato-teka, omogućeno je rješavanje problema redundancije, jer adresne podatke vidimo samo na jednom mjestu.

Videodatoteke i datoteke koje sadržavaju BP slobodnog oblika, organizirane su na sebisvojstven način, uz poštivanje standarda koji vrijede za datoteke (Šehanović, Hutinski, Žugaj, 2002., str. 145-146).

3.4. BAZA PODATAKA

Baza podataka (engl. dana base, DB) je skup ustrojenih, logički povezanih zapisa ili datoteka. Zapisi s podacima su u međusobnoj vezi. To je onaj organizirani skup podataka pohranjenih u računaru koji se može automatski pretraživati (sl. 3.4)

123

1114

0

11

1

3.4.1. KONCEPCIJA BAZE PODATAKA

Baza podataka (BP) je jedan od elemenata u strukturi IS. Kako je postojanje BP od posebne važnosti za funkcioniranje tog sistema, neophodno je obrazložiti što se razumijeva pod BP i kako njezino (ne)postojanje utiče na IS. Sve poslovne aktivno-sti zahtijevaju određene podatke, bilo da se radi o prodaji, nabavi, proizvodnji, obračunu ili o planiranju poslovanja. Jedan od zadataka IS je prikupljanje tih poda-taka, nakon čega slijedi njihova obrada i prezentacija informacija odgovarajućim organim, službama ili pojedincima u organizaciji ili izvan nje. Kao što je poznato, podaci se sastoje od simbola koji predstavljaju, opisuju ili snimaju stvarnost, ali ti simboli nisu i sama stvarnost. Npr. ime poistovjećuje s osobom, ali ime nije ta oso-ba. Kako podatak može samo nesavršeno prezetirati stvarnost, odluka o tome koji aspekti prikazivanja stvarnosti moraju biti obuhvaćeni podacima, ovosit će o kra-jnjem korisniku informacija.

U IS novoprimljeni podaci će najprije biti kategorizirani, a zatim i svrstani uz neke srodne, već ranije prikupljene podatke. Ova struktura podataka, kao i njihov uticaj na organizaciju, nazivaju se model podataka. Model podataka je apstraktna preze-ntacija podataka iz koje se vidi kako su podaci sređeni i kakvi su njihovi međusobni odnosi. Modeli se javljaju u obliku grafičkog prikaza, matematičke formule ili tablice. Svrha modela podataka je prikazati njihova svojstva, bez suvišnih detalja. U oblikovanju modela presudne kriterije za odvajanje bitnog od nebitnog daje krajnji korisnik (Šehanović, 2002, str.147).

Model podataka se javlja u dva oblika – kao fizički i kao logički model. U IS-u podaci su odloženi na nekom fizičkom nosiocu, a za pretraživanje će služiti neka

124

fizička sredstva. Korisnici ne moraju dolaziti u doticaj s fizičkim oblicima priku-pljanja, obrade ili čuvanja, odnosno memoriranja podataka. Oni izvode operacije na logičkom modelu i mogu na tom modelu izvršiti određene izmjene. U toku obrade podataka, mogu se izvršiti neke izmjene u fizičkim komponentama, a da logički model ostane netaknut. Čuvanje podataka, njihovo pretraživanje i obrada predsta-vljaju bit IS. U tradicionalnom pristupu ovim procesima dominirale su različite vr-ste memorija i kojima su bili odloženi podaci. Za svaku obradu postojala je posebna aplikacija koja je imala ''vlastitu'' memoriju, a memorije različitih aplikacija bile su razdvojene u logičkom smislu, jer u toku neke obrade nije bio moguć pristup u ''tu-đu'' memoriju. Prevladavanje ovih nedostataka dovelo je do razvoja DB koncepci-je. DB je skup zajedničkih, međusobno povezanih podataka, namijenjenih zadovo-ljavanju potreba različitih tipova krajnjih korisnika. Podaci su odloženi tako da su nezavisni od programa koji ih upotrebljavaju i obrađuju. Dodavanjem novih i ažuri-ranje postojećih, starih podataka, obavlja se jedinstvenom metodologijom. Cilj uvo-đenja DB je ubrzanje računarskih aplikacija, smanjenje troškova njihova odraža-vanja i opskrbljivanje krajnjih korisnika podacima potrebnim da bi svoj posao obavili efikasno (Šehanović, 2002, str. 147-148).

Za korištenje DB neophodno je postojanje tri nivoa korisnika, a na svakom od njih razvijeni su odgovarajući jezici i upute za obradu (sl. 3.5):

Krajnji korisnik je analitičar koji je osposobljen za služenje jezicima za pretraživanje DB.

Korisnik koji programira obično se zove kreator BP, a fizički je oblikuje na taj način što izrađuje aplikacije za njezino korištenje.

Administrator BP (ADB) usko sarađuje s krajnjim korisnikom i koristi po-sebne instrukcije i jezike za pretraživanje i rukovanje BP. On sudjeluje u kreiranju BP, osposobljavanju njezine strukture i u svim promjenama koje se s tim u vezi ja-vljaju.

Sistem upravljanja podacima, predstavljen na slici 3.5. zapravo je shematski prikaz upravljačkog sistema baza podataka (Database Management System, DBMS). Taj softverski sistem omogućava da DB funckionira u operativnom smislu, da se mijenja, usavršava i kontrolira. Danas na tržištu postoje brojna softverska rješenja za takve upravljačke sisteme.

125

Uz pojam BP vezan je pojam banka podataka (engl. data bank). Banka podataka sadržava više BP. BP obično obuhvata jednu ili više datoteka u kojoj su podaci me-đusobno povezani. Banka podataka obično sadrži sve BP-a u jednom IS.

Ovisno o vrsti podataka, njihovom međuzavisnošću određena je i vrsta BP. Tako u klasi-čnom smislu razlikujemo hijerarhijski, mrežni i relacijski pristup gradnji BP. Zadnji pristup sve više istiskuje prva dva, pa će ovom prigodom, biti dat kraći po-jmovni osvrt na relacijske baze podataka.

3.4.2. RELACIJSKE BAZE PODATAKA

Načelo relacijske BP je da korisnik ''vidi'' bazu kao skup tablica podataka, a rezultat svake operacije nad sadržajem baze je tablica podataka. Postoji niz jezika za rad s BP (SQL – Structured Query Language, WUEL – Query Language, QBE – Query By Example, i dr.) Vrlo raširen jezik je SQL. Odje ćemo na jednom primjeru ilustrirati opsežniji upit radi poimanja tipične strukture naredba jezika SQL (Šehanović, 2002, str. 149).

126

Neka se BPsastoji od tri tablice: PROIZVODI, NARUDŽBE i STAVKE (slika 3.6).

Pretpostavimo da želimo saznati slijedeće:- šifru, - naziv, - zalihu, - ukupnu naručenu količinu, - omjer ukupne naručene količine i - zalihe za svaki proizvod kod kojeg naručena količina prelazi 60% zalihe.

Pritom želimo da rezultat bude uređen padajuće, po visini relativne naručenosti zalihe. Odgovor na pitanje dobićemo koristeći SQL upit (ili naredbe) BP, odnosno DBMS (slika 3.7):

127

3.4.3. BAZE ZNANJA

Baza znanja (engl. knowledge base) predstavlja ukupnost znanja ugrađenog u stru-čni sistem, odnosno skup podataka i informacija koji predočuju znanje o nekoj temi ili području ljudske djelatnosti. Sastoji se od znanja stručnjaka, tj. popisanih činje-nica, zakonitosti, načina rješavanja problema (zaključaka). Na bazama znanja teme-lje se ekspertni sistemi (eng. Expert System, ES). Ideja ES sastoji se u integriranju znanja određenog broja eksperata za pojedine oblasti. Ovo znanje obično je siste-matizirano u obliku pravila i izraženo u nekom jeziku koji je razumljiv stroju s obzirom na raspoloživi softver. Broj pravila koja su sadržana u bazi znanja može biti vrlo različit pa ekspertne sisteme možemo prema tom kriteriju svrstati u tri skupine: (1) zečevi, (2) bizoni i (3) slonovi:

Zečevi sadrže do 200 pravila, a to su mali sistemi samo za demonstraciju, Bizoni sadržeizmeđu 200 i 3000 pravila, to su tipični poslovni sistemi, Slonovi sadrže od 3000 i više pravila, a služe za potrebe istraživanja i ra-

zvoja (Berrett i Berrel, 1988, str. 80).

Akumulacija znanja i sve veća iskustva inženjera znanja dovode do ubrzanog raz-voja ES sa sve većim i većim brojem pravila, tako da će budući sistemi s nekoliko pravila biti u standardnoj upotrebi. ''Mozak''ekspertnog sistema je mehanizam za zaključivanje koji ima zadatak primijeniti znanje grupirano u pravilo i smješteno u bazi znanja. Baza znanja podržana je veoma dobrim BP. Navodimo samo neke od primjera ES: Auditor – poslovanje, Cadeuses i Mycin – medicina, Crib – računa-rska dijagnostika, Sacon – inženjerstvo i dr. (Grabovac, 1995, str. 510).

3.4.4. OBRADA PODATAKA

128

Obrada podataka (engl. data processing) predstavlja skup logičkih i aritmetičkih operacija koje računar obavlja nad podacima i informacijama radi dobijanja novih podataka i informacija. U obradu podatka spadaju:

- prikupljanje, - selekcija, - obrada podataka u užem smislu, - strukturiranje, - memoriranje, - pretraživanje, - prenošenje, - diseminacija, - interpretacija, - korištenje i zaštita podataka i informacija.

Pri obradi podataka i informacija razlikujemo: (1) linijsku obradu (engl. on-line processing), (2) obrada u realnom vremenu (engl. real-time), (3) skupnu obradu (engl. batch processing), (4) daljinsku obradu podataka (engl. teleprocessing), (5) multiprogramsku obradu, (6) distribuiranu obradu, (7) paralelnu obradu, (8) multimedijalnu obradu, (9) obradu podataka '' ured bez papira'' i dr.

(1) Linijska (kontinuirana) obrada podataka vrši unos podataka i informacija u si-stem u trenutnom njihovom nastanku. Unos podataka i informacija nakon njihovog nastanka, omogućava obradu u tzv. realnom vremenu (real time). Unos velike količine podataka zahtijeva veliku organizaciju unosa, provjere i obrade, pa se tada koristi skupna obrada podataka. Podaci za operativno djelovanje unose se odmah u sistem, a sve druge (dopunske i sl.) unosimo putem dnevnih ili višekratnih batch obrada.

(2) Obrada u realnom vremenu omogućava računarskim sistemima u rea-lnom vremenu prihvatanje i obradu ulaznih podataka, te kao takve ih vrlo brzo dostavlja izlaznim jedinicama.

(3) Skupna obrada (serijska, periodična, obrada u nizu) vrši obradu podataka i informacija prikupljenih u nekom razdoblju (dan, sedmica, mjesec). Taj način obrade odgovara, npr., potrebama statistike, dok sa aspekta operati-vnih potreba, takve obrade ne zadovoljavaju. Za operativne potrebe je nužno potpuno unošenje podataka i informacija u sistem, da bi se potpuno dobila adekvatna informacija na osnovu koje se može odmah operativno djelovati.

129

(4) Povezivanje sistema za obradu podataka pomoću telefonskih i posebnih linija s udaljenim punktovima i opremom u njima, dobivamo tzv. daljinske obrade podataka (engls. teleprocessing). Mjesto izvora podataka i mjesto upotrebe podataka obično su udaljeni od mjesta obrade podataka (centra-lnog sisteam). Daljinska obrada podatka u početku je predviđala korištenje centralnog sistema i većeg broja terminala (dana PC-a). Podaci se u ce-ntralni sistem na obradu unose ili direktno putem terminala odnosno PC-a (engl. on-line veza) ili naknadno s nekog magnetnog medija (engl. off-line). Off-line način ažuriranja se koristi kod veće količine podatka. Taj način ima i veću sigurnost, s obzirom na to da je prije slanja podataka u centralni sistem moguće podatke kontrolirati, odnostno verificirati.

(5) Multiprogramska obrada (engl. multiprogramming processing) kao po-jam, nastao je razvojem računarskih sistema, odnosno višeprogramskog rada. Ovdje se istovremeno izvode dva ili više programa na jednom raču-naru. U početku se radilo tako što se računaru vršila automatska dodjela vremena (engl. time sharing). Sistem u time sharingu radi tako da u djelićima sekunde raspoređuje rad pojedinih uređaja i dijelova sistema na više programa. Korisniku u sistemu se čini, zbog velike brzine obrade, da sistem neradi istovremeno više programa. Kasnije su sistemi osposobljeni da svakom programu dodjeljuju posebno mjesto u memoriji i posebne vanjske uređaje, ali svi dijele istu centralnu jedinicu za obradu podataka. Kod multiprogramskog rada se obično utvrde prioriteti obrade (prioritetni programi).

(6) Distribuirana obrada podataka (engl. distributed processing) nastala je iz potrebe da se, osim u centralnom sistemu, i u lokalnim punktovima obra-đuju podaci. Koncept distribuirane obrade podataka najčešće je postavljen tako da se sintetički podaci vode u centralnomn, a detaljni podaci na loka-lnim sistemima. Takvi slučajevi nam govore o distribuiranom sistemu sa zvjezdastom strukturom. Distribuirana obrada podataka može biti posta-vljena i bez centralnog sistema. Tada se u svakom punktu obrađuju podaci koji nastaju na njegovom području, a putem mreže oni se razmjenjuju s podacima i informacijama ostalih lokalnih sistema. U ovom slučaju radi se o distribuiranom sistemu s punom mrežnom strukturom. Sistem može biti postavljen i pomoću tzv. mrežnih čvorova i integratora, tako da je više mreža povezano u cjelinu s centralnim sistemom, odnosno više čvorova može biti povezano u punu mrežnu strukturu.

(7) Paralelna obrada (engl. parallel processing) znači da u procesu obrade rade istodobno dva, četiri, šesnaest, pa, teorijski i više od milion indivi-dulnih računara na rješavanju jednog problema. Ovakve obrade donose višestruke koristi. Za njih nije potrebno nabavljati velike računarske sisteme, već je dovoljno mrežno povezati niz osobnih računara. Paralelna

130

obrada se zasniva na koncepciji arihitekture računara upravljanih tikom podataka. Takvi su superračunari, namijenjeni za vrlo složeno numeričko računanje. Oni postižu visoku perfomansu primjenom paralelnih struktura i iskorištavanjem paralelizma u problemu (Ribarić, 1990, str. 161-162).

(8) Multimedijalna obrada (engl. multimedija processing), obuhvata video, grafiku, tekst, animaciju i zvuk. U slučaju kada se tom mediju može pri-stupiti na zahtjev i po želji, to se zove hipermedija.

(9) Ideja o ''uredu bez papira'' (engl. paperless office) imala je za cilj da se uvođenjem računrske obrade smanji utrošak papira. Međutim, praksa je pokazala obrnuti učinak u odnosu na ručnu, takva obrada podataka mno-gostruko je povećala potrošnju papira. Prema nekim procjenama, količina papira kojom se manipulira u uredima podvostručuje se svake četiri godi-ne. Danas su razvijene mnoge tehnoligije i tehnike za smanjenje manipula-cija putem papira. Ranije su to bili mikrofilmska tehnika i magnetni mediji (za pretraživanje baze podataka), dok se danas sve više koriste CD-ROM uređaji za pohranjivanje, te e-pošta, faks uređaji ugrađeni u PC-e s pohra-njivanjem poruka na tvrdom disku, telesastanci, slanje datoteka na daljinu, izdanja na magnetnim medijima (diskete) i CD-ROM izdanj, veliki sistemi su pohranjivanje na tvrdom disku (RAID i slične tehnologije) i dr. Povezi-vanje u računarske mreže znatno doprinosi smanjenju količina papira u poslovanju. Postoje i posebni softverski paketi i sistemi za pohranjivanje i obradu dokumenata (engl. document imaging systems) koji vode brigu da se produkcija papira u uredu i manipulacija papirima svede na najmanju mjeru. Danas postoje svi preduvjeti za ispunjenje vizije ''ureda bez papira''. Grafička korisničkapomagala i bolja analitička pruđa (zamjena papira ole-ktronskim obrascima, e-pošta i dr.) mnogo olakšavaju integraciju podataka različitih vrsta. Umreženi računari velike snage neizbježan su dio uredske radne okoline a Internet povezuje računare širom svijeta (Šehanović, 2002, str. 153-154).

131

4. RAČUNARSKE MREŽE

4.1. VRSTE RAČUNARSKIH MREŽA

Razvoj komunikacija među računarima omogućio je distribuiranu obradu podataka. Na taj način se došlo do nekih koncepta i tehničkih aspekta za računarske komu-nikacije što je dovelo do stvaranja računarskih mreža. U tehničkom pogledu, raču-narska mreža je skup uređaja sa pripadnim sistemskim softverom koji omogućava razmjenu podataka između dva ili više računara (Lagumdžija, 1999, str. 178).

Povećanjem moći računara i njihovom sve važnijom ulogom u korišćenju, vrlo rano se javila potreba približavanja njegovih resursa korisniku. Logičan put bio je uda-ljavanje ulazno/izlaznih jedinica od računara. Najjednostavnija računarska mreža sastoji se od računara, nekoliko ulazno/izlaznih jedinica i kablova koji ih spajaju. U početku kablovi su bili relativno kratki, a kasnije su produženi i ulazno/izlazne jedinice su smještene kod korisnika te su tako mreži dodati udaljeni terminali. Prve obrade podataka bile su grupne, gdje su podaci ulazili u računar putem bušenih pa-pirnih traka i kartica, a rezultati obrade štampali se na pisačima. Korisnik je poda-tke učitavao putem terminala i slao komunikacijskim vodovima računara na obra-du. Rezultati obrade na isti način su se vraćali korisniku i lokalno štampali. Razvoj sistema omogućio je kasnije konverzacijski način rada sa računarom i on-line obrade u stvarnom (realnom) vremenu (rezervacije sjedišta u avionima, ažuriranje raznih baza podataka i dr.). Poseban oblik on-line rada u stvarnom vremenu je transakcijska obrada (bankarstvo, trgovina). Broj terminala naglo je rastao a razvi-jali su se različiti tipovi za daljinsku obradu, podešeni da zadovolje različite zahtjeve i potrebe korisnika. Računarske mreže sastojale su se od dva podsistema:

podsistem računara i terminala gdje računari mogu biti centralni računari velikog kapaciteta ili PC računari, a terminali jednostavni “inteligentni” pa sve do složenih “inteligentnih” terminalskih podsistema,

prenosnog sistema čiji je osnovni zadatak osiguranje ispravnog prenosa podataka između elemenata (računara i terminala) podsistema računara i terminala.

Karakteristike prvog podsistema opisuje arhitektura mreža računara i terminala ko-jim je određen način međusobnog povezivanja elemenata, način upravljanja čitavim podsistemom ili njegovim dijelovima, način razmjene podataka i slično. Karakte-ristike prenosnog podsistema određene su njegovim tipom (mreža zakupljenih ili privatnih vodova, javna telefonska mreža, mreža s komutacijom paketa, mreža s komutacijom poruka, “lokalne mreže”). Složene mreže se sastoje od dvije kompo-nente: prenosnih vodova i komutacijskih (preklopnih) elemenata.

132

Računarski elementi smješteni su u čvorovima mreže i to su najčešće računari spe-cijalne namjene. Prema mogućnosti povezivanja u odnosu na geografsku udalje-nost, mreže (podsistem prenosa) se dijele na: mreže s ograničenim dometom i mre-že s velikim dometom. Prema ovoj klasifikaciji navedene mreže osim “loka-lnih” i eventualno mreže privatnih vodova, jesu velikog dometa, a “lokalne mreže” su ograničenog dometa i često se protežu unutar neke zgrade.

Upravljanje mrežama može biti: - centralizovano, - distribuirano i - kombinacija centraliziranog i distribuiranog.

U centralizovanoj (hijerarhijskoj) mreži sve komunikacijske funkcije nadgledaju se ili upravljaju s jednog mjesta.

Pri distribuiranom upravljanju funkcije upravljanja podijeljene su između eleme-nata mreže. Ovakav način upravljanja može imati značajne prednosti nad centrali-zovanom zbog veće pouzdanosti i fleksibilnosti.

U slučaju kombinovanog upravljanja pojedinim funkcijama, postupcima i/ili resu-rsima se upravlja centralizovano, a drugim distribuirano. Arhitektura mreža velikih računara razvijena je da bi efikasno podržala rad velikog broja terminala u vezi s računarom (on-line). Ove mreže predstavljaju zatvorena rješenja zajedničkog rada terminala i centralnih računara. Proizvođači manjih računara u svojim mrežama stavili su veći naglasak zajedničkom korištenju periferne opreme pojedinih glavnih računara u mreži. Poseban doprinos razvoju arhitektura mreža računara dala je Međunarodna organizacija za standardizaciju (Open System Interconection - ISO) modelom sistema otvorenog za povezivanje koji funkcije kompjutera i terminala, i mreže dijeli u sedam slojeva. Slojevi su nezavisni i međusobno komuniciraju. Pro-mjene u jednom sloju ne utiču na ostale slojeve. Sastavne dijelove mreža čine:

Radne stanice (klijenti) Centralni računari (serveri) Mrežni medij (kablovi ili bežična konekcija) Mrežni uređaji za povezivanje

Kako se razvijala tehnologija izrade računara, to su se razvijale i arhitekture ade-kvatnih računarskih mreža. Kako će ovdje biti riječi o trenutno aktuelnim vrstama mreža, lokalnim mrežama i svjetskom mrežom - INTERNET, to ćemo odmah preći na objašnjenje navedenih mreža.

4.2. LOKALNE MREŽE

U posljednjih nekoliko godina mikroračunar zasnovan na operativnom sistemu DOS postao je standardnim u poslovnom svijetu a veoma dinamično je mijenjao

133

svaku granu industrije u kojoj je primijenjen. Ranije je nedostajala tehnologija koja bi povezivala mikroračunare i raznim kompanijama omogućavala bolju raspodjelu skupih mrežnih objekata i osigurala im integritet podataka. Pojavom operativnog sistema MS-DOS-a koji je imao neka mrežna obilježja, te razvoj bržih mikropro-cesora kao što su Intel 80386, 80486 i Prntium, i nešto kasnije operativnog sistema Windows i Windows NT, koji su trebali služiti kao pokretačka snaga mrežnim korisnicima, omogućila su današnji softver i hardver za primjenu korisnih, i po cijeni prihvatljivih mreža lokalnog područja (LAN-ovi - Local Area Networks).

Iako su mnoge firme došle do mogućnosti instaliranja LAN-ova nakon pojave mi-kroračunara, ipak koncepcija lokalnih mreža sama po sebi nije tada bila nova, jer je predstavljala logičan razvoj i evoluciju računarske tehnologije. Prvi računari pede-setih godina nisu bili dizajnirani za naredbene linije (on-line) nego su korišteni za pozadinsku obradu (batch). Kako su računari u to vrijeme bili rijetkost (zbog veli-kih cijena), jedno od rješenja prevazilaženja velikih troškova bila je mogućnost rada u vremenskoj podjeli (time-sharing). Glavni problem time-sharinga bila je sporost slanja informacija telefonskim linijama. Pojavom (u osamdesetim godina-ma) snažnih mikroračunara postala je snažnija i jeftinija upotreba ovih računara. Podjela obrade podataka pomogla je međusobno povezivanje mikroračunara kako bi ona mogla dijeliti informacije i vanjske uređaje. Ovo je predstavljalo osnovnu ideju za pojavu lokalnih mreža.

Definicija LAN-a glasi: komunikacijska mreža koju koristi jedna organizacija na ograniče-nom području što joj omogućava dijeljenje informacija i izvora.

Prvi LAN-ovi bili su relativno primitivni. Imali su pomanjkanje softvera napisanog za više od jednog korisnika, koristili su zaključavanje datoteka (filelocking), a to je omogućavalo samo jednom korisniku da u datom vremenskom trenutku koristi program. Proizvodnjom kvalitetnijeg softvera, sadašnji LAN-ovi omogućavaju mo-ćne programe za složene poslove te proizvodno orijentisane programe koje može istovremeno koristiti više korisnika (zaključavanje slogova – recordlocking).

4.3. OSNOVE LOKALNIH MREŽA

Lokalna mreža je sistem koji mikroračunarima omogućava dijeljenje informacija i izvora unutar ograničenog (lokalnog) područja, gdje je udaljenost između poslužite-lja datoteka i radne stanice manja od jedne milje. Kod primjene LAN-a neophodno je da pojedinačne radne stanice (mikroračunari) budu fizički povezani koaksijalnim kablovima ili parica twisted pair ili bežičnom vezom, a dio mrežnog softvera po-stoji na čvrstom disku mikroračunara. Ove navedene osobine omoguća-vaju dijelje-nje periferija, podataka i programskih aplikacija.

Mrežna radna stanica može raditi samostalno kao PC računar ili dijeliti informa-cije i izvore u mreži putem LAN-a. Obično je povezana s mrežnim poslužiteljem

134

diskova pomoću mrežne kartice i kabla. Svaki mikroračunar uključen u mrežu za-država osobine rada kao samostalni PC računar koji posjeduje i izvodi svoj vlastiti softver neovisno o mreži. Radne stanice na sl. 4.1. su usklađene i sa IBM-ovim ra-čunarima koji imaju mrežne kartice. Mrežni program koristeći ove radne stanice u svom radu oslanja se na operativni sistem MS-DOS. Ovdje korisnik može da bira da li će koristiti radnu stanicu kao samostalni mikroračunar neovisno o mreži ili se želi uključiti radnom stanicom u mrežu.

4.1. Mrežne radne stanice povezane u LAN sa poslužiteljem diskova

Mrežni poslužitelj diskova (disk server) dijeli svoje diskpogone u odvojene disk-pakete tako da svaki korisnik ima vlastiti paket. Javni paketdisk je dostupan zbog mogućnosti raznih radnih stanica da međusobno dijele informacije. Radnu stanicu “doživljava” poslužitelj diskova kao još jedan diskpogon (disk drive). Ako je npr., označen kao pogon E, Frank Jones će svoju datoteku s poslovnim troškovima, koju je kreirao tabličnim kalkulatorom, smjestiti kao E: busexp. Oznaka E govori Jone-sovom softveru da prilikom smještanja pošalje podatke na mrežni čvrsti disk. Ova procedura ista je kao što PC pristupa vlastitim disk i disketnim pogonima u slučaju smještanja datoteka.

Ako radna stanica želi pristup datoteci koja se nalazi na poslužitelju diskova, onda je procedura složenija. Današnje radne stanice koriste tabelu za pristup datotekama (file allocation table FAT ili NTFS NT File System, sistem datoteka za Windows NT, 2000, 2003 i XP operativne sisteme) da bi održavala zapis o tačnoj poziciji na kojoj je smještena pojedina datoteka. Ako radna stanica nema uvida u kopiju ove važne tabele, onda ona ne zna gdje je njena datoteka smještena. Zato mrežni poslužitelj diskova održava vlastitu alokaciju datoteka i šalje kopiju svakoj radnoj stanici na mreži. Radna stanica smješta tu kopiju u vlastitu radnu memoriju računara (RAM) koju koristi kao radni prostor pri izvođenju programa. Po potrebi, operativni sistem radne stanice koristi mrežnu alokaciju datoteka kako bi pristupio datotekama koje

135

se nalaze na poslužitelju diskova. Kada pojedini paketi diska mogu biti definirani kao javni paketi diska, onda se označavaju kao „samo za čitanje” (readonly) da bi se zaštitio njihov integritet. Radne stanice mogu pregledati informaciju koja se nalazi na javnom paketdisku, ali ne mogu je mijenjati. Za ovo imamo primjer veli-ku BP koja se može samo čitati, a nikako slučajno ili namjerno promijeniti ili uni-štiti podatke.

Poslužitelj datoteka (file server) koristi softver pomoću koga na računaru pravi ljusku oko DOS-a. Za radnu stanicu poslužitelj datoteka predstavlja veliki disk pogon. Radne stanice ne trebaju voditi računa o tome gdje se nalaze pojedine dato-teke na poslužitelju. Ljuska oko DOS-a filtrira naredbe koje su upućene poslužitelju datoteka prije nego ih DOS primi. Poslužitelj datoteka održava vlastiti FAT. Ako radna stanica traži neku datoteku, poslužitelj datoteka, koristeći FAT, odmah zna gdje se datoteka nalazi te poslužitelj datoteka šalje datoteku kao odgovor direktno radnoj stanici. Poslužitelj datoteka je mnogo korisniji od poslužitelja diskova, jer nema slanja kopija FAT-a svakoj radnoj stanici koja zatraži datoteku. Isto tako, ne postoji potreba za dijeljenjem mrežnog diskpogona u paketdiska, jer neke radne sta-nice ne trebaju brinuti o tome gdje se tačno nalaze datoteke na poslužitelju (sl. 4.2).

4.2. Mrežni poslužitelj diskova

Za većinu uredskih mreža jedan poslužitelj datoteka je zadovoljavajući i zove se centralizovani poslužitelj (centralized server), a radi slično kao i mikroračunar. Ka-da je LEN namijenjen za više odjela, onda je bolje rješenje dodavanje novih poslu-žitelja datoteka u mrežu. Ovi dodatni poslužitelji nazivaju se raspodijeljeni posluži-telji datoteka (distributed file server). Tako mreža može imati jedan centralizovani poslužitelj datoteka ili nekoliko raspodijeljenih poslužitelja datoteka. Npr. sve ra-dne stanice obračunskog odjela koriste isti program za knjigovodstvo i pristupaju

136

istim podacima, pa je slanje podataka na nekoliko stotina metara slabe koristi. Ra-spodijeljeni poslužitelj datoteka koji se nalazi u obračunskom odjelu skraćuje vrije-me pristupa podacima i smanjuje opterećenje na ostatku mreže, te na taj način se održava optimalna brzina rada i za ostale korisnike na mreži. Druga prednost raspo-dijeljenih poslužitelja datoteka je u nezatvaranju LAN-a (shut down) kada jedan od poslužitelja datoteka postane neaktivan, jer preostali raspodijeljeni poslužitelji datoteka mogu privremeno posluživati cijeli LAN.

Posvećeni poslužitelj datoteka (dedicated file server) je mikroračunar s diskpo-gonom koji je isključivo poslužitelj datoteka, jer posvećuje svu svoju memoriju posluživnju datoteka. Ova posvećenost može ponekad biti veoma skupa.

Neposvećenih (nondedicated) poslužitelj datoteka, pored posluživanja datoteka, koristi se i kao radna stanica. Tako je radna memorija računara podijeljena tako da jedan dio bude raspoloživ za izvođenje korisničkih programa. U tom slučaju mre-žna radna stanica moraće čekati da joj datoteka bude poslana s poslužitelja, dok korisnik koji radi na poslužitelju datoteka, kao na radnoj stanici pokreće program koristeći mikroprocesor poslužitelja.

4.3. Radne stanice povezane sa poslužiteljem datoteka

U mreži isti-s-istim (peer-to-peer network) sami korisnici određuju koje izvore svog računara žele dijeliti s ostalim korisnicima mreža. Mreža isti-s-istim može se sastojati od nekoliko radnih stanica koje rade u svojstvu neposvećenih poslužitelja

137

datoteka i čije su izvore njihovi vlasnici namijenili dijeljenju s ostalim korisnicima mreže.

Mrežni poslužitelji ispisa (print server) omogućavaju radnim stanicama dijeljenje nekoliko različitih pisača. Neki mrežni pisači velike brzine rada imaju vlastitu mre-žnu karticu. Korišćenje pojedinih pisača može biti dozvoljeno samo određenim korisnicima mreža. Ti lokalni pisači obično izvode vrlo specifične poslove ispisa. Softver određen dijeljenju pisa-ča mora sadržavati kalemilo ispisa (print spooler), softver koji kreira međupospremnik (buffer) u koji se smještaju poslovi ispisa dok čekaju svoj red za ispis. Softver kalemila ispisa omogućava korisnicima mreže smještanje datoteka u međuspremnik kako bi se kasnije ispisale. Pojedini softver pisača koristi određeni tip pisača, iako korisnik ponekad treba drugi tip pisača, npr. pisač visoke kvalitete umjesto matričnog pisača.

Vodič za postavljanje kabla u LAN-ovima omogućava povezivanje radne stanice s poslužiteljem datoteka i periferijama. Postavljanje kabla radne stanice fizički se po-vezuju u mrežu lokalnog područja.

Tehnologija i način povezivanja računara u mreže mogu biti:● Kablovska veza, u kojoj postoji fizička komponenta (vrsta kabla) koji povezuje pojedinačne računarske sisteme u mreži.● Radio i satelitska veza, u kojoj pojedinačni računarski sistemi u mreži koriste antenske i emisione uređaje kojima primaju i šalju podatke u vidu elektromagnetnih talasa.● Modemska veza, u kojoj dva računara ostvaruju razmjenu podataka posredstvom posebnih uređaja (modema) i uobičajenih javnih ili iznajmljenih telefonskih linija (Lagumdžija, 1999, str.178).

Za povezivanje računara u računarske mreže koristimo različite vrste kablova, kao što su:Parični kabal (twisted-pair cable) je jeftin i jednostavan za instaliranje. On pre-dstavlja idealan odabir u slučaju kad interferencija iz okoline nije dominantan pro-blem u mreži. Parični kabal sastoji se od dvije ili više parica, a broj parica u kablu može biti između 2000 i 3000. Mnogi LAN-ovi koriste kabal sa 25 parica. Jedna od opcija u realizaciji mreže Token Ring, firma IBM koristi neoklopljenu telefonsku paricu tipa 3, ali insistira na tipu vodiča 22 AWG ili 24 AWG s najmanje dva upre-danja na svakih 30 cm dužine parice (što je više upredanja to je manja interferencija iz okoline). IBM preporučuje četiri parice prilikom instalacije novog kabla. Mreža STAR-LAN firme AT&T zahtijeva veći kvalitet prenosa podataka. Ova se mreža fizički ostvaruje pomoću 24-gauge oklopljenog paričnog kabla (shielded twiste-dpair cabl) koji ima dvije parice, gdje je jedna parica namijenjena slanju podataka, a druga za primanje podataka.

Koaksijalni kabal (coxial cable) koristi se u mrežama s prenosom u osnovnom po-jasu (baseband networks) i širokopojasnim mrežama (broadband networks). Ovaj

138

kabal se sastoji od bakrenog vodiča okruženog izolacijom. Vanjski omotač od ba-kra ili aluminija djeluje kao vodič i kao električna zaštita. Koaksijalni kabal za pre-nos u osnovnom pojasu ima jedan kanal kojim se u jednom trenutku prenosi samo jedna informacija, i to vrlo velikom brzinom. Srednji vodič je oklopljen ba-krenim omotačem i promjera je cijelog kabla približno 0,95 cm (3/8 inča). Informacija u digitalnom obliku šalje se kablom na serijski način, uzastopno bit po bit. Brzine prenosa se vrše u razmaku od 10 do 80 MB/s.

Širokopojasni (broadband) koaksijalni kablovi imaju kapacitet koji im omogu-ćava prenošenje nekoliko različitih signala koji se istovremeno šalju na različitim frekvencijama. Svi širokopojasni sistemi mogu koristiti jedan kabal s dvosmjernim pojačalima, ili mogu koristiti dva odvojena kabla. U oba slučaja, signali nosioci (carrier) šalju se u srednju tačku, poznatu kao glavni čvor (beadend), koja ih pono-vo šalje svim tačkama u mreži. Pristup s jednim kablom (singl-cable) koristi frekve-ncijsku podjelu kako bi se postigao prenos podataka u oba smjera. Firme koje proi-zvode kablove koriste kanale širine 6MHz za svaki od smjerova orenosa. Moguće je predvidjeti pojas širine 364MHz za slanje podataka (6MHz/kanalu 56 kanala) i 25MHz za povratne kanale (6MHz/kanalu 4 kanala) čiji se signali prenose u smjeru suprotnom od onog u kojem se šalju podaci. Frekvencijski pojas širine 25MHz, koji je posvećen povratnim kanalima, može se koristiti za prenos signala pomoću neko-liko uskopojasnih kanala. Dvostruki širokopojasni (dualbroadband) kabal koristi jedan kabal za prenos podataka u smjeru prema glavnom čvoru i drugi za prenos podataka u suprotnom smjeru. U ovom slučaju cijeli spektar frekvencija je na ra-spolaganju svakom od smjerova prenosa.U firmi koja ima više odjela, svaki odjel ima svoj glavni kabal (drop line) iz koga se granaju dijelovi (tap line) ka radnim stanicama. Ovi dijelovi koriste otpornike da bi radne stanice primale signale jedna-ke snage.

Optički kabal (fiber-optic-cabling) obezbjeđuje imunost na elektromagnetsku interfere-nciju, kao i prenos s izuzetno malim brojem grešaka na udaljenost od nekoliko kilometara, uz visok stepen sigurnosti u mreži. Ovaj kabal je trenutno najskuplji medij za realizaciju LAN-a. Sastoji se od čistog stakla, razvučenog u vrlo tanko vlakno koje čini jezgru optičkog kabla. Vlakno je omotano košuljicom (cladding), slojem stakla s nižim indeksom loma nego što je indeks loma jezgre. Optička mreža koristi laserski izvor ili LED diodu (lightemiting diode) za slanje signala kroz jezgru optičkog kabla. Optički obnavljači (optical repeaters) koriste se duž prenosnog puta za pojačavanje signala koji treba da dođe na odredište u punoj jačini. Na prijemu prihvaćena informacija se pretvara u digitalni ili analogni signal pomoću fotodiode. Koriste se kao jednomodna vlakna (mnomode fiber) ili višemodna vlakna (multimode fiber).

Bežične (wireless) mreže su najpopularnije. Svaki mikroračunar u mreži opremljen je malom pločicom za odašiljanje signala u mikrovalnom području. Ova pločica šalje signale prema ostalim mrežnim radnim stanicama koje također imaju mikro-valnu opremu.

139

4.4. MREŽNA ARHITEKTURA

Mrežna arhitektura (network arhitecture) ili topologija (topolgy) odnosi se na di-zajn ili oblik mreže. U svakoj od topologija mogu se koristiti podjednako parični, koaksijalni i optički kablovi.

Zvijezda (star) je jedan od najstarijih oblika mrežne topologije koja koristi jednak pristup slanju i primanju poruka kao i telefonski sistem. Slično radu telefonske ce-ntrale koja određuje telefonske pozive upućene od jednog korisnika prema drugom, tako i u LAN-u sa zvijezdastom topologijom sve poruke što ih jedna radna stanica šalje drugoj, moraju proći kroz centralni računar koji nadzire tok podataka. Takav način pristupa korištenju podataka koristi mreža STARLAN firme AT&T Zvjezdasta topologija omogućava jednostavno dodavanje novih radnih stanica u mrežu te pru-ža mogućnost detaljne analize mreže. Posebna prednost zvjezdaste topologije (sl. 4.3) je u tome što rukovodilac mreže može nekim čvorovima dodijeliti viši status nego ostalim. U ovom slučaju centralni računar prvo ispituje da li postoje signali koji dolaze od ranijih mjesta višeg prioriteta a onda provjerava signale ostalih ra-dnih stanica. Ova osobina naročito je korisna u mrežama gdje nekiliko ključnih korisnika zahtijeva trenutni odgovor na upite s naredbama linije. Zvjezdasta arhite-ktura olakšava centralizovanu dijagnostiku svih funkcija mreže.

Slika 4.4. Zvjezdasta topologija

Analiza se vrši na centralnom raču naru pa se za svaki čvor može napraviti izvještaj o korišćenju datoteka a koji je veoma koristan element sigurnosti rada u mreži. Slabost zvjezdaste arhitekture je u tome da cijeli LAN prestaje s radom ako se bilo što nepredviđeno dogodi centralnom računaru. Topologija višestruke zvijezde (clu-stered star) sastoji se od nekoliko računara jedne zvijezde, gdje prestanak jedne stance ne znači prestanak rada cijele mreže nego radne stanice koje su u zvijezdi u kvaru, neće raditi u mrežnom režimu.

140

Slika 4.5. Proširena zvjezdasta topologija

Proširena zvjezdasta topologija je prirodno proširanje proste mrežne topologije, slika 4.5. Većina računarskih mreža u stvarnom svijetu ima ovakvu topologiju. Po-vezivanjem nekoliko prostih zvjezda dobija se proširena mrežna topologija.

Sabirnica (bus) podsjeća na put kojim se kreću podaci. Kod ove topologije se je-dnostavno dodaju nove radne stanice, ali je teško održavati sigurnost rada u mreži. Od svih topologija sabirnica zahtijeva najmanju količinu kablova (sl 4.6)

Slika 4.6. Sabirnička (bus) topologija

Prstenasta (ring) topologija (sl. 4.7) kombinuje prednosti zvjezdaste i sabirničke topologije. Radna stanica preuzima ulogu nadziranja svih mrežnih funkcija. Ispada-nje iz pogona jedne od radnih stanica ne znači ujedno i ispadanje cijele mreže. Sa-stoji se od nekoliko čvorova međusobno povezanih u obliku kruga. Poruke se kreću od čvora do čvora u jednom smjeru. Jedna od najvažnijih stvari vezanih u prste-nastoj topologiji je obaveznost jednakog pristupa mreži za radne stanice. Na LAN-u s topologijom prstenaste mreže s tokenom (token ring network) radna stanica koja šalje podatke, šalje skup podataka poznat kao token koji se prostire kroz mrežu. To-ken sadrži adresu pošiljaoca i adresu čvora kojem je poruka namijenjena. Prima-njem podataka radna stanica napravi kopiju poruke u radnoj memoriji, vraća token

141

radnoj stanici koja ga je poslala a ova šalje token slijedećoj stanici u prstenu. Ako ta radna stanica nema podataka za slanje, prosljeđuje token slijedećoj stanici i tako redom. Za potrebe administracije sistema jednoj radnoj stanici dodijeljena je fu-nkcija nadzornog čvora mreže koji brine o svim dijagnostičkim funkcijama. Prste-nasta topologija posjeduje mnoge prednosti. Ako nadzorni čvor ispadne iz pogona, mreža ostaje aktivna jer je moguće drugoj radnoj stanici dodijeliti funkciju nadzora. Uz poseban softver mreža može podnijeti ispadanje iz pogona nekoliko radnih stanica i to tako da ih samo zaobiđe u radu. Ove mreže se mogu povezivati i pomo-ću mostova koji preusmjeravaju podatke s jednog prstena na drugi. U već postojeći prsten veoma je teško dodati novu radnu stanicu.

Slika 4.7. Prstenasta (ring) topologija mreže

4.4.1. MREŽNI STANDARDI I PROTOKOLI

Mrežni standardi i protokoli razvijeni su u posljednjih nekoliko godina u velikom broju. Pravila po kojima se uspostavlja i osigurava protok podataka zovu se proto-koli. Protokol je nadzor nad prijenosnom vezom (engl. data link control), iz čega proizilaze dvije njegove osnovne zadaće: osigurati prijenos podataka onda i samo onda kada je prijenosni kanal slobodan i prijemnik spreman za prijem te spriječiti iskrivljivanje ili gubitak podataka u toku prijenosa.

Primjer jednostavnog protokola je serijski spoj računara i pisača. Najjednostavniji oblik takvog spoja ostvaruje se jednim parom vodiča. Protokol propisuje izbore električnih napona, vremensko trajanje naponskih impulsa i ritam njihove izmjene, način prikazivanja podataka pomoću slijeda naponskih impulsa itd. Razlikujemo nedeterminističke i determinističke protokole.

Nedeterministički (stohastički) protokol propisuje razmjenu podataka više kori-snika istim prijenosnim kanalom, pri čemu taj kanal u jednom trenutku prenosi sa-mo jednu poruku. To je tipičan slučaj prijenosa podataka kod mreža. Postupak pro-pisan ovom vrstom protokola može se pojednostavljeno opisati na slijedeći način:

142

Predajnik, prije slanja poruke, ispituje je li prijenosni kanal slobodan. Ako je kanal slobodan, predajnik šalje poruku.

Ako je kanal zauzet, onda slanje poruke za neko vrijeme, pokušavajući po-novno pristupiti prijenosnom kanalu.

Ako predajnici prijenosnim kanalom istodobno šalju poruke, ustanovljuju miješanje poruka i konstatiraju da slanje poruke nije uspjelo.

Kod nedeterminstičkog protokola ne postoji sigurnost da će poruka stići na odredi-šte u jednom vremenu. Može se načelno dogoditi (vrlo rijetko) da pri vrlo velikom opterećenju mreže poruka nikada ne bude odaslana. Zato je nedeterministički pro-tokol pogodan za mreže s manjimi opterećenjem. Tipični predstavnik ove vrste pto-rokola je tzv. CSMA/CD protokol (engl. carrier sense multiple access with cillision), što se može prevesti kao pro-tokol višestrukog pristupa s osluškivanjem nositelja i otkrivanjem sudara.

Deterministički protokol dodjeljuje svakom predajniku određeno vrijeme za pri-stup prijenosnom kanalu, pa je tako postignuta sigurnost da će svaki predajnik koji ima spremnu poruku, bez obzira na opterećenosti mreže, doći u pogodnost da šalje tu poruku. Predajnici determinističkih mreža ne mogu započeti slanje podataka u bilo kom trenutku, već samo ako prime obavijest da im je dopušten pristup. Tu im obavijest u obliku posebnog znaka (engl. token: značka) šalje nadzorni čvor, koji se ujedno brine o tome da svi predajnici dođu u red. Ta vrsta protolola naziva se pro-tokol polazne poruke ili protokol s prenošenjem značke. Nedostatak determini-stičkog protokola je gubitak vremena kod malog opterećenja mreže na dodjeljivanje vremena neaktivnim predajnicima. Tipični predstavnici determini-stičkog protokola su npr. IEEE 802.4 (ili token bus) i IEEE 802.5 (ili token ring).

Nagli razvoj sistema za prijenos podataka, njihova složenost i različiti zahtjevi s obzirom na primjenu, doveli su do razvoja mnogo vrsta protokola. Veliki proizvo-đači računara razvili su svoje protokole, proizvođači komunikacijske opreme svoje pa čak i pojedine industrijske grane koriste svoje posebne protkole. U nivoje vrije-me pokušava se normirati način prijenosa podataka, čime bi se pojednostavilo i po-jeftinilo spajanje uređaja različitih proizvođača.

Ovdje ćemo ukazati kako funkcionišu LAN-ovi i njihove različite hardverske i so-ftverske komponente. Vodeće organizacije su razvile protokole ili pravila, namije-njene usklađenosti mrežnog hardvera i softvera različitih proizvođača.

Međunarodna organizacija za standardizaciju (International Standards Organization - ISO) razvila je standarde za međusobnu povezanost otvorenih sistema (Open Sy-stem Interconnection - OSI). OSI odgovara raznim računarima povezanim u mrežu u kojem će obliku primati podatke (sl.4.8).

143

Standardi međusobne povezanosti otvorenih sistema (OSI) čine model od sedam slojeva, koji omogućavaju korisnu komunikaciju unutar LAN-a te između različitih mreža.

Slika 4.8. OSI model

Aplikacijski sloj upravlja porukama, udaljenim prijavama korisnika za rad na računaru te se brine o statistici upravljanja mrežom. Mrežni programi koji su dio aplikacijskog sloja, obuhvataju softver za elektronsku poštu, softver za upravljanje bazama podataka, softver poslužitelja datoteka i softver poslužitelja ispisa.

Prezentacijski sloj obezbjeđuje sigurnost rada mreže, prenos datoteka i funkcije formatiranja podataka. Zadatak ovog sloja je korišćenje terminala s međusobno neusklađenim kodovima. Terminalski protokol razrješava te razlike time što termi-nalima za unos podataka omogućava mapiranje u prividni terminal. Ova procedura se zasniva na skupu translacijskih tabela koje postoje između lokalnog i udaljenog terminala. Lokalni terminal šalje posebne podatke koji definišu koliko se znakova po liniji ekrana trenutno na njemu prikazuje. Podaci o terminalu prenose se do odgovarajućeg kontrolnog objekta udaljenog terminala, koji pretvara te podatke u kod kojega koristi udaljeni terminal.

Sloj sesije provodi upravljanje mrežom. Brine se o prepoznavanju lozinki korisni-ka, o procedurama prijave korisnika za rad na računaru (logon) i odjave korisnika s računara (logoff) i o nadzoru mreže i kreiranju izvještaja o radu mreže.

Mrežni sloj je zadužen za komutiranje skupa podataka. On uspostavlja prividne krugove za prenos podataka između računara i terminala. Prenosni sloj je prve-nstveno namijenjen prepoznavanju grešaka i ponovnoj uspostavi rada nakon ispa-danja sistema.

144

U sloju povezivanja podataka snabdjevenim bitovima od fizičkog sloja vrši se određivanje značenja bitovima. Na ovom sloju razmatramo okvirne podatke (data frames). To su skupovi podataka koji sadrže podatke, kao i upravljačku informa-ciju. Ovaj sloj dodaje “zastavicu” za određivanje početka i kraja okvira. Standardi sloja osiguravaju da podaci ne budu krivo protumačeni kao zastavica i obavljaju provjeru s obzirom na moguće greške.

Fizički sloj predstavlja skup pravila koja se odnose na korišćenje hardvera u pre-nosu podataka. Fizički sloj određuje da li se bitovi šalju dvosmjernim prenosom (balfaduplex), koji je sličan načinu na koji se podaci šalju CB-radiom ili istovreme-nim dvosmjernim prenosom (fullduplex) koji zahtijeva istovremeno slanje i prijem podataka.

Standard CCITT X.25 određuje pravila prema kojima se skupovi podataka šalju u javnu mrežu za prenos podataka. Tri sloja određena standardom X.25 odgovaraju prvim trima slojevima OSI modela. Kao što je prikazano na slici 4.7, prva tri sloja standarda X.25 (fizički sloj, sloj okvira i sloj skupova podataka) odgovaraju prvim trima slojevima OSI modela (fizički sloj, sloj povezivanja podataka i mrežni sloj):

fizički sloj (Phisical Layer) standarda X.25 odgovara fizičkom sloju OSI modela;

sloj okvira (Frame Layer) standarda X.25 odgovara sloju povezivanja po-dataka OSI modela. Na ovom sloju formiraju se okviri u kojima se prenosi informacija. Na ovom sloju možemo govoriti o podacima, jer na fizičkom sloju ima smisla govoriti samo o signalima;

u sloju skupova podataka (packet layer) podaci poprimaju oblik skupa podataka. Ovaj se sloj brine o tome da podaci koje šalje uređaj DTE (Data Terminal Equipment) budu prepoznatljivi na nivou javne mreže za prenos podataka (Public Data Network - PDN).

Slika 4.9. Standard x.25 i OSI model

Protokol visokog nivoa upravljanja BP (Highlevel DATA Link Control - HDLC) definira standarde za povezivanje DTE i DCE (Data Circuitterminating Equipment -

145

krajnji mrežni uređaj). Standard X.25 određuje standarde DTE uređaja, kao što su npr. računari i DCE uređaja, kao što su npr. modemi. Prema protokolu HDLC, sva se informacija šalje u okvirima. Okvir (frame) sastoji se od šest polja, od kojih se dva polja zovu zastavice (flags) i označavaju početak i kraj okvira (sl. 4.10). Zastavice su jednakog sadržaja, a svaka zastavica je sastavljena od niza od osam bita 01111110.

Slika 4.10. Format HDLC okvira

Adresno (ADDRESS) polje sadrži adresu odredišta informacije i ako okvir prenosi naredbu, odnosno adresu izvora informacije ako okvir prenosi odgovor.

Upravljačko (CONTROL) polje sadrži informaciju koja pokazuje da li okvir prenosi naredbu ili odgovor.

Informacijsko (INFORMATION) polje sadrži određeni broj bitova koji je obično cjelobrojni sadržalac broja osam (zbog znakova koji grade informacije), što nije uvijek pravilo.

Protokol sinhronog upravljanja podatkovnom vezom (SDLC - Synchronous Data Link Control) je skup podataka koji sadrži neke upravljačke kodove karakteri-stične za firmu IBM. U informacionom polju SDLC okvira, broj bitova smije biti isključivo cjelobrojni sadržalac broja osam. SDLC koristi i nekoliko naredbi koje nisu obuhvaćene protokolom HDLC.

4.4.2. MREŽNI HARDVER

Internet je globalna računarska mreža. Infrastrukturana kojoj funkcionira Internet omogućava globalno rasprostiranje korporativnih računarskuh mreža, kao što je prikazano na slici 4.11.

Dakle, moguće je koristeći telekomunikacijske veze instalirati dijelove računarske mreže u svim odjeljenjima neke korporacije bilo gdje u svijetu. Prenos podataka se može odvijati između bilo kojih dijeova mreže, a upravljanje mrežom se može oba-vljati sa bilo kojeg mjesta u mreži.

Kako bi se što bolje razumjelo kako funkcioniraju računarske mreže i kako se po-daci prenose kroz njih potrebno je poznavati osnovne mrežne uređaje i mogućnosti koje oni pružaju u mrežama.

146

Slika 4.11. Globalna korporativna mreža

Mrežne kartice (Network Interface Card - NIC) postale su potrošna roba zbog niske cijene i velike raspoloživosti na tržištu. Većina korisnika daje prednost upo-trebi mrežnih kartica koje je moguće konfigurisati pomoću posebnog softvera (na-bavlja se zajedno sa karticom), umjesto da se konfigurišu sklopkama koje se moraju ručno postavljati na kartici.

Slika 4.12. Mrežna kartica

Mnogi su upravitelji mreže otkrili da se slabe performanse poslužitelja datoteka mogu značajno poboljšati ako se šesnaestobitne mrežne kartice, instalirane u po-služitelju, zamijene tridesetdvobitnom karticom. Neki su proizvođači pokušali vla-stite mrežne kartice učiniti različitima od kartica drugih proizvođača, dodajući im softver koji omogućava veću zaštićenost poruka na mreži Ove kartice ponekad sa-drže informaciju koja se koristi kao dio cjelokupnog upravljanja mrežom. Upravite-

147

lji mreža čiji se LAN-ovi sastoje od različitih medija, kao što su 10BaseT (origina-lni skup mrežnih standarda IEEE 802.3) i tanki koaksijalni kabal, često pronalaze prednosti u korišćenju kombo (combo) kartica, koje sadrže višestruke suprotnosti za različite medije. Prednost je kombokartica u tome što ih je moguće koristiti na različitim dijelovima LAN-a, bez obzira na različite tipove medija na tim dijelo-vima. Pošto koriste različite algoritme, nemaju sve šesnaestobitne ili sve tridese-tdvobitne kartice jednake performanse. Časopisi kao što su PC Week ili Info World, često donose članke koji sadrže ocjene kvaliteta, zasnovane na testovima prove-denim u laboratorijama izdavača časopisa. Ta informacija je korisna pri razlikova-nju NIC proizvoda, koji mogu izgledati jednako i biti približno iste cijene.

Slika 4.13. PCMCI kartica

Sklop za mrežno ožičenje ili koncentrator ožičenja, pojednostavljuje centralizira-no upravljanje kablovima u mreži. Jedan od trendova je prihvatanje sklopova za ožičenje (wiring hubs) kao osnovne metode postavljanja kablova u mrežama lokalnog područja. Vrlo popularna inačica mreže Ethernet, poznata kao 10BaseT, koristi se za povezivanje PC-a u LAN koji se proteže na nekoliko katova jedne firme i to pomoću sklopova za ožičenja. Sklop za ožičenje pruža jednostavnu mogućnost izmjena u mreži u situacijama kada korisnici mijenjaju lokaciju unutar firme. Npr., kada se jedan korisnik premjesti iz knjigovodstvenog odjela u upravljački odjel, LAN ne treba podvrgnuti ponovnom ožičenju.

Mrežni sistemi za izradu sigurnosnih kopija datoteka sa magnetnim trakama i sa uloškom jedne četvrtine inča (quarterinch cartridge QIC), vrlo je popularan zbog veoma niske cijene. Firme sa većim mrežama veoma često koriste pogone uložaka za četiri milimetarske i osam milimetarske digitalne audiomagnetske trake (digital audio tape - DAT). Ovi pogoni mogu podržati do 5G prostora za spremanje poda-taka.

Matrica jeftinih diskova (redundant arrays of inexpensive disks - RAID). Sistem RAID se sastoji od višestrukih diskpogona koji se koriste paralelno. Takvo uređenje stvara višak uslijed razmještanja paritetnih bitova preko cijelog obima diskova a to

148

omogućava obnavljanje podataka pronađenih na određenom disku u kvaru. RAID tehnologije pružaju poboljšanje I/O performanse na vrlo velikom čvrstom disku.

Neprekidni izvor napajanja električnom energijom (uninterruptible power su-pply - UPS) je uređaj opremljen skupom baterija. U slučaju prekida napajanja, mre-žnom poslužitelju datoteka, može osigurati rad do početka napajanja električnom energijom.

Slika 4.14. Povezivanje PC-a u LAN mrežu

Mrežni pisači QMS 1725 i HP IIIsi ponekad nude radni ciklus (duty cycle) od naj-manje 50000 ispisanih stranica mjesečno, dok pisač QMS PS 3200, projektovan za veće mreže, ima radni ciklus od 200000 ispisanih stranica mjesečno. Mrežni pisači nude i opciju primanja faksporuka a ispisuje ih onim redom kojim ih i prima.

4.4.3. UREĐAJI ZA POVEZIVANJE

Repeater

Jedan od osnovnih problema u mreži je međusobna udaljenos između računara ili dijelova mreže.

Slika4.15. Računarska mreža sa repeaterom

149

Što je ta udaljenost veća to je slabiji signal koji do računara dolazi, a to dalje imaza posljedicu ili netačno interpretiranje polsnih podataka ili potpuni prekid komunika-cije. Naime u mrfežama gdje su računari previše udaljeni jedan od drugogo potre-bno je upotrebljavati repeatere (pojačivače) signala.

Slika 4.16. Računarska mreža sa repeaterom

U zavisnosti od medija koji se koristi za komunikaciju repeateri se postavljaju na zazličitim udaljenostima. repeater u mreži prima signal pojačava ga, a zatim dalje prosljeđuje u mrežu tako da dovoljno jak signal stigne do odredišnog računara. Udaljenost na kojoj se moraju postavljati repeateri varira i iznosi od 100 metara za bakarnim medij (UTP – Unshielded Twisted Pair) do 550 metara i 7-8 kilometara za pojedine fiberoptičke medije. Detalje udaljenosti na kojima se repeateri postavljaju za različite medije su date na slikama 4.17. i 4.18.

Slika 4.17. Udaljenost na kojoj se postavlja repeater

Slika 4.18. Udaljenost na kojoj se postavlja repeater

150

Hub

Slika 4.19. Hub sa 8 portova (ulaza za konekciju)

Hubovi (koncentratori) su mrežni uređaji koji omogućavaju povezivanje više računara u mrežu. Pošto imaju i ulogu pojačavanja signala u mreži, nazivaju se još i multiportni repe-ateri. Na slici 4.19. je prikazan Hub sa 8 portova (8 računara može bitipovezano) i jedan port za povezivanje sa ostatkom mreže. Hubov omogućavaju povezivanje računara u mrežu zvjezdaste topologije. Podatak koji je poslan sa je-dnog računara Hub prosljeđuje svim računarima u mreži ali takav podatak prihvata samo onaj računar na koga je podatak adresiran. Dakle, Hubovi ne reduciraju sao-braćaj u mreži, nego ga multipliciraju, što je njihova loša osobina. Na slici 4.10. je prikazana računarska mreža povezana Hubom.

Slika 4.20. Računarska mreža povezana Hubom

Bridge

Kao što je već navedeno, upotreba Hubova u velikim mrežama sa velikim brojem računara može izazvati zagušenje mreže. Hubovi primljeni podatak šalju svim računarima u mreži, tako da kada više računara istovremeno šalje podatke tada svi ostali računari primaju sve podatke što dovodi do sudara podataka na mrei i njiho-

151

vog gubitka. Ovakav problem koji imaju velike mreže može biti riješen dijeljenjem mreže u segmente. Uređaj koji omogućava dijeljenje mreže na segmente naziva se Bridge (most). Bridge posjeduje u sebi tabele u koje upisuje sve MAC adrese (adre-se mrežnih kartica). Kada podatak dođe u bridge tada on pročita MAC adresu raču-nara kome se podatak šalje. Ako se taj računar nalazi u istom segment tada bridge prosljeđuje podatak tom računaru. Ako se računar ne nalazi u tom segment tada bri-dge šalje podatak do sljedećeg bridgea koji čita MAC adresu i na isti način prona-lazi računar ili prosljeđuje podatak dalje. Uočljivo je da je upotrebom bridgeova znatno smanjen obim saobraćaja na mreži. Gubljenje podataka je izbjegnuto i mre-že funkcioniraju znatno brže. Na slici 4.21. je prikazana mreža koja se sastoji iz četiri segmenta koji su podijeljeni sa tri Bridgea.

Slika 4.21. Segmentirana mreža uz pomoć Bridgea

Switch

Slika 4.22. Mreža povezana Switchom

152

Switchovi se često opisuju kao višeulazni (multiportni) bridgeovi. Dok bridgeovi tipično imaju samo dva porta za povezivanje dva segmenta mreže, dotle switchovi imaju nekoliko portova u zavisnosti koliko segmanata mreže treba biti povezano. Identično kao i bridgeovi, switchovi uče određene informacije o podacima koji se šalju kroz mrežu i koje primaju od pojedinih dijelova merže. Switchovi koriste ove informacije da formiraju forwarding tabelu u svrhu određivanja odredišne adrese na koju se šalju podaci sa jednog računara na drugi.

Iako postoje određene sličnosti između navedenih uređaja, switchovi su znatno na-predniji uređaji od bridgeova. Breidge određuje da li će neki podataka biti proslije-đen na drugi segment mreže u zavisnosti od odrediđne MAC adrese. Switch ima više portova na koje je konektirano više segmenata mreže. Switch bira port na ko-jeg je konektiran uređaj ili radna stanica sa odredišnom adresom. Ethernet switch-ovi ulaze u veoma intenzivnu upotrebu jer, kao i bridgeovi, oni unapređuju perfo-rmanse računarskih mreža kao što su brzina i bandwidth (propusna moć mreže).

Router

Slika 4.24. Primjer mreže sa routerom

Routeri upravljaju saobraćajem na mreži. Svaki računar na mreži ima svoju IP adresu koja može biti statička (stalna) ili dinamička (privremena). Slično kao što bridgeovi imaju tabelu sa upisanim MAC adresama mrežnih kartica, tako i routeri sadržavaju routing tabelu u koju upisuju IP adrese susjednih rutera i računara na mreži. na slici 14. je primjer mreže sa routerom. Kada računar šalje podatak nekom drugom korisniku mreže tada se sa podacima šalje i IP adresa računara koji treba

153

primiti taj podatak. Na osnovu IP adrese routeri pronalaze računar primalac koji može biti samostalan ili konektiran u neku manju računarsku mrežu. Poruke koje se šalju kroz mrežu ne putuju od jednog računara do drugog kompaktno u jednom komadu nego se cijepaju na pakete. Svakom paketu se dodjeljuje IP adresa računa-ra primaoca i paketi putuju samostalno do odredišta. U odredišnom računaru se paketi ponovo spajaju u jednu poruku.

Slika 4.25. računarska mreža na globalnom nivou

Dakle, routeri omogućavaju implementiranje računarskih mreža na globalnom ni-vou. Jedna korporacija može imati svoje ogranke u cijelom svijeti i može svoje lokalne mreže povezati routerima. Praktično ovakva mreža može raditi izolirano od ostatka Interneta, ali u svakom trenutku može koristiti sve Internet servise i resurse.

4.4.4. MREŽNI SOFTVER

MS DOS i (u novije vrijeme) Windows osigurali su jednostavnost u mrežnom so-ftveru. Kako se mrežni softver i hardver, koje nude firme IBM, Artisoft i Microsoft podvrgavaju standardima operativnog sistema Windows, izdavači softvera pronašli su jednostavan način pisanja općenitih izdavanja vlastitih proizvoda koji će raditi na mreži zasnovanoj na korišćenju navedenog operativnog sistema.

Mrežni operativni sistem (NOS – Networking Operating System) je operativni si-stem koji se instalira na centralne računare u mreži, odnosno servere. NOS omogu-ćava distribuciju procesa, datoteka, mrežnih komponenti, mrežnih protokola i osta-lih pridruženih komponenti kako bi se obezbjedio pouzdan i siguran rad na mreži. NOS omogućava višestruki istovremeni pristup sreverskim računarima i dijeljenje resursa. Prilikon pristupa serverima korisnici moraju biti identificirani i mora biti izvršena njihova autentifikacija na mreži, kao određena prava korisnika mreže. Za svakog pojedinog korisnika mreže moguće je odrediti specifična prava korištenja

154

mrežnih resursa za tog korisnika. Nakon dobijene dozvole od strane servera kori-snici mu mogu pristupati.

Jedna od osnovnih uloga NOS-a jeste dijeljenje datoteka. Korisnici mogu imati pu-na prava otvaranja i mijenjanja sadržaja datoteka ili ograničeni pristup samo za či-tanje i pregledanje datoteka. Korištenje mrežnih korisničkih programa je karakteri-stična i intenzivno korištena uloga NOS-a. Naime instaliranje mrežne verzije nekog korisničkog programa na server (npr. MS Word) omogućeno je za više klijenata u mreži korištenje jedne kopije softvera umjesto više korisničkih kopija, što značajno smanjuje cijenu korištenja računarske mreže u nekom preduzeću.

Dijeljenje hardverskih resursa je također intenzivno korištena uloga NOS-a. Naime, hardverske komponente, centralne ili periferne, servera su dostupne svakom kori-sniku mreže. Npr. printanje na jednom mrežnom printeru, korištenje skupih plotera i sl. umjesto više korisnički jedinca navedenog hardvera smanjuje cijenu računarske mreže i pojednostavljuje korištenje hardverskih resursa.

4.5. MREŽNO UPRAVLJANJE I KONTROLA

Imamo pet funkcionalnih područja mrežnog upravljanja: upravljanje konfiguraci-jom (configuration management), upravljanje greškama (fault management), upra-vljanje sigurnošću (security management) i upravljanje obračunom troškova (acco-unting management).

Upravljanje konfiguracijom je održavanje zapisa o uređajima priključenim u mrežu kao i u održavanju te informacije u BP kako bi bila raspoloživa za brzu upo-trebu. BP može da sadrži korisnu informaciju o uređaju cjelokupnog priključnog hardvera i instaliranog softvera. Informacija o svakoj radnoj stanici koju takav program može da zahtijeva i sprema, sadrži slijedeće podatke:

količinu radne memorije ugrađene u radnu stanicu, tip instaliranog mikroprocesora (Intel 386, Intel 486, Pentium itd.) je li procesor instaliran i koji je tip, tip instalirane mrežne kartice, tip instalirane videokartice (EGA, VGA, itd.), korišteni mrežni operativni sistem i njegova verzija.

155

Slijedeće slike prikazuju uzorke dokumentacije koju kreia rukovodilac mreže.

Upravljanje greškama je funkcija mrežnog upravljanja namijenjena kreiranju do-kumenata i izvještaja o greškama nastalim u mreži. U softverski paket Frye Utilites for Network uključen je i Neteare Early Waring System, tipičan program koji ruko-vodiocu mreže omogućava upravljanje greškama. Mogu se postaviti pragovi reago-vanja (threshold) prema kojima progam generiše uzbune (alert) pod slijedećim u-slovima:

poslužitelj datoteka ne reaguje, nivo korištenja poslužitelja datoteka dostigao je određeni postotak

kapaciteta poslužitelja, skupovi podataka nisu prihvaćeni, jer su prošli kroz 16 mostova, pisač nije uključen.

Rukovodilac mreže odabira način obaviještavanja o bitnim događajima u mreži.

Upravljanje performansama, jedna je od najvećih odgovornosti rukovodioca mreže. To je vođenje računa o učinku rada mreže i kvalitetu usluga koje ona pruža. Kako povremeni i novi korisnici mogu imati poteškoća s uobičajenim mrežnim fu-nkcijama, (npr. prijava korisnika na računar), rukovodilac mreže može im pomoći davanjem uputa za rad. Kod mrežnog softvera firme IBM, ove upute sastoje se od batch datoteka prilagođenih korisniku a koje se pišu samo jednom. Mrežni opera-tivni sistem Netware firme Novell sadrži skriptdatoteku za prijavu korisnika na ra-čunar. Skriptdatoteku rukovodilac pravi za samo nekoliko minuta, a neiskusni kori-snik može da provede nekoliko sati obavljajući taj posao.

156

Upravljanje sigurnošću jedna je od glavnih funkcija mrežnog upravljanja sigu-rnošću. Upravljanje sigurnošću uključuje zaštitu mreže od neovlaštenih pristupa ko-risnika mreže i ostalih korisnika. Pristup korisnika mreže može biti ograničen kori-šćenjem lozinki, vremenskim ograničenjima i ograničavanjem prijave korisnika na mrežu s isključivo određenih radnih stanica. Unapređivanje zaštite pomoću lozinke prilikom prijave korisnika na mrežu:

Spriječiti korisnika da upisuje lozinku u batch datoteke zbog automatske prijave na računar.

Zahtijevati lozinku s određenmi broemj znakova. Zahtijevati da korisnik mijenja lozinku u vremenskim razmacima. Spriječiti korisnika da istu lozinku dva puta koristi. Ponuditi korisnicima lozinke koje sadrže slučajne kombinacije slova. Spriječiti korisnike u istovremenoj prijavi na mrežu s nekoliko različitih

radnih stanica. Ograničiti prijavu korisnika na mrežu u određene sate, pa čak i u pojedine

dane u sedmici. Koristiti mrežne operativne sisteme (NetWare 3.x) koji šifriraju (encrypt)

lozinku tako da iskusni korisnici ne mogu pregledavanjem datoteke lozinki otkriti lozinke drugih korisnika.

Zabraniti korisnicima pisanje lozinki na komadiće papira i njihovo lijeplje-nje na računare zbog straha da će zaboraviti lozinku.

Spriječiti korisnike da nakon prijavljivanja na mrežu radnu stanicu duže vrijeme ostave bez nadzora.

157

Brisati mrežne račune (network account) onih koji su napustili firmu. Povremenim korisnicima dodijeliti mrežni račun s datumom isteka i ogra-

ničiti im pristup osjetljivim mrežnim datotekama.

Mreža mora biti zaštićena od računarskih virusa koji se samostalno dodaju drugim programima i na taj način šire prema ostalim programima te kasnije prekidaju nji-hovo izvođenje.

Upravljanje obračunom troškova za korištenje mreže sastoji se u sposobnosti obračunavanja troškova za korištenje pojedinim korisnicima i njihovim odjelima. Mrežni operativni sistem, kao što je npr. NetWare, ima ugrađenu sposobnost oba-vljanja pomenute funkcije i može održavati tačan zapis o vremenu kad pojedini korisnici koriste određene poslužitelje datoteka. To omogućava da korisniku može biti zaračunato korištenje poslužitelja ispisa, poslužitelja datoteka, pa čak i pristu-pnika.

4.6. MOOREOV ZAKON MINIJATURIZACIJE

Mooreov zakon formuliše jednu od najsnažnijih ekonomskoh snaga razvoja mode-rnog društva, a to je padanje cijena digitalne tehnologije. Digitalizacija savremenog društva je rezultirala pojavom velikog dijapazona novih proizvoda i rapidnog pove-ćenja protoka informacija između različitih subjekata koji učestvuju u prcesu ko-munikakcije. Digitalizacija je opisana kao jedan od najznačajnijih faktora koji su uticali i još utiču na razvoj ekonomije uz istovremeno očuvanje niske stope inflacije [Greenspan A.].

Iako je polučio izvrsne rezultate u predviđanju razvoja digitalne tehnologije, u svojoj osnovi Mooreov zakon je jednostavna opservacija inžinjerske prakse. Moore je uočio stalan napredak u smanjivanju računarskih procesora i povećanju njihove brzine. Taj uočeni koeficijent minijaturizacije je iznosio 30% svakih 18 mjeseci. Na slici 4.28. je prikazan progres minijaturizacije i razvoja računarskih procesora u toku vremena. Umjesto uvođenja u proizvodnju novih računarskih procesora, proi-zvodnja se bazirala na za 30% povećanom broju jediničnih komponenti u proceso-rima, svakih 18 mjeseci. Na ovaj način je omogućen veoma bz naprdak u poveća-nju brzine procesora po znatno nižoj cijeni neog što je razvoj novih. Ovkav trend razvoja omogućio je znatno smanjivanje cijene računara što je imalo za poslijedicu široku primjenu novih tehnologija u svim sverama društva. Naravno, i privreda, a posebno mala i srednja preduzeća, su prihvatala trendove primjene novih tehnolo-gija u svom poslovanju.

158

Slika 4.28. Mooreov zakon minijaturizacije računarskih procesora

Usvajanjem koncepta minijaturizacije, razvoj i ostalih računaskih komponenti je doživio veoma rapidan rast. Prije svega memorijski mediji su pratili isti trend ra-zvoja kao i procesori. Povećanje kapaciteta memorijskih jedinica, uz istovremeno smanjenje cijene tih komponenti, dovelo je do veoma raširene upotrebe i pohra-njvanja digitalnih informacija na digitalne medije enormnih kapaciteta.

Uz masovno digitaliziranje informacija, Intrnet kao komunikacijski kanal je omo-gućio jeftinu i brzu razmjenu informacija. Naime minijaturizacija i povećanje brzi-ne rada mrežnih komponenti i snižavanje njihove cijene dovelo je do povećanje efikasnosti poslovanja, što bio neminovan ishod ovakvog razvoja novih tehnolo-gija. Porast korištenja računaskih mreža je bio enorman. Porast broja Intrnet kori-snika se kretao od njegove prve operacionalizacije 1969. godine kada je bilo zabi-lježeno 3 korisnika i to američki univerziteti UCLA, Stanford Research Institute i University of Utah, pa sve do 2005. godine kada je bilo registrirano korisnika preko 1.018.057.000.

U razvoju Interneta u prvih 25 godina, od 1969. do 1994., zabilježen je porast broja korisnika na 14 miliona. U sljedećih 11 godina, od 1995. do 2006. zabilježen je po-rast od preko milijardu korisnika. Praktično je nemjerljiv uticaj koji je ovakva eksplozija Interneta imala na globalni pivredni razvoj.

Današnja prosječna veličina stalnih memorijskih medija (hard diskova) na korisni-čkim računarima je 40 GB, dok je na serverskim računarima znatno veća. Ukoliko se uzme veli-čina od 40 GB kao minimalna prosječna veličina memoriskih medija, tada je minimalna potencijalna memorijska snaga Interneta, koji ima preko 353

159

miliona računara, jednaka umnošku 40 GB × 353.000.000 i iznosi 14.120.000.000 GB, ili 14,12 EB (Exabajta). Sve riječi ikada izgovorene u istoriji ljudskog roda zauzi-maju prostor od 5 EB. Uočljivo je da je Internet u 35 godina svoga postojanja dosti-gao minimalni memorijski potencijal koji je 2,8 puta veći od fonda ikada izgovore-nih riječi u istoriji Svijeta.

Tehnologija je jedan od najznačajnijih pokretača ekonomskog rasta i promjena u društvu, i njena uloga se neprestano povećava. Kroz istoriju, najveći značaj i uticaj na civilizaciju su imali momenti poput onih kao kada je čovek uspio da ovlada va-trom, izmislio plug u srednjem vijeku ili kada je izmišljena parna mašina koja je dovela do industrijske revolucije i promjenila način na koji se dobra proizvode, distribuiraju i troše.3 U modernom svijetu jednu od bitnih pokretačkih snaga ekono-mskog razvoja predstavlja enormna količina digitalnih informacija produciranih i pohranjenih u elektronskom obliku, od koji se dio nalazi dostupan na Intrnetu.

Nove tehnologije i komunikacije su postale dio svakodnevnice i snažno utiču na ra-zvoj modernog društva. Intrnet kao globalna računarska mreža i komunikacijski medij postaje sve prisutniji u svim slojevima savremenog društva, prije svega, kroz intenzivno snižavanje cijene informacijsko-komunikacjske tehnologije u poslije-dnjih dvije decenije. Poslijedica ovoga trenda je preko milijardu individualnih i ko-rporativnih korisnika Interneta. Dolazi se do fundamentalne postavke: Internet nije samo tehnologija. On je način komunikacije za 16% stanovnika Zemlje. Ovakav razvoj ima za posljedicu da je Internet, kao globalna računarska mreža, postao veoma snažan socijalni fenomen.

4.7. METCALFEOV ZAKON VRIJEDNOSTI RAČUNARSKIH MREŽA

Dvije bitne karakteristike mreža su rasprostranjenost mreže i broj korisnika. Nave-dene karakteristike direktno određuju veličinu mreže. Rasprostranjenost je prosto-rna ili geografska karakteristika koja daje potencijalnu vrijednost mreži. Naime, što je veća rasprostranjenost veća je mogućnost fizičkog korištenja mreže, kao i broj konverzacija (dvosmjernih komunikacija) koje je moguće ostvariti na mreži. Broj korisnika je, zapravo, karakteristika koja daje stvarnu vrijednost mreži. Korisnici uspostavljaju međusobnu komunikaciju ili vrše pretraživanje mreže u cilju prona-laženja neke infomacije. Veza između veličine mreže i njene vrijednosti se naziva Metcalfeov zakon, koji kaže da se vrijednos mreže povećava kvadratno u odnosu na broj korisnika mreže (n2), gdje je n broj korisnika. Kako korisnici ne mogu

3 „Mada se obično misli da u „eri znanja” najdublje promjene nastaju u fazi proizvodnje (nove proizvodne te-hnologije, nove metode upravljanja, novi načini organizovanja itd.), ništa manje nisu zahvaćene i ostale faze ekonomske reprodukcije, a posebno faza razmjene (elektronsko trgovanje, virtuelne trgovine, virtualna distri-bucija i sl.) i prije svega faza potrošnje. Dovoljno je samo podsjetiti da se npr. u fazi potrošnje dešavaju i takve promjene koje utiču na ukupne obrasce ponašanja velikih društvenih grupa (omladine, penzionera, profesija, rekreativaca itd.), jer one postaju pažljivo odabrane ciljne grupe i „meta” medijski agresivnih promocija”.

160

komunicirati sami sa sobom, stvarna komunikacijska vrijednost mreže je broj dija-gonala do ostalih uglova poligona sa n stranica, a iznosi:

V = n*(n-1)/2.

Naravno, ovdje je data teorijska vrijednost mreže, koja pretpostavlja da će svi kori-snici međusobno komunicirati i da je upotrebna vrijednost razmjenjenih ili traženih podataka su svim slučejevima barem približno jednaka. Na slici 4.29. je dat grafički prikaz komunikacijske vrijednosti mreža.

Slika 4.29. Porast broja mogućih konverzacija kod rasta mreže

U stvarnom svjetu korisnici računarske mreže ne komuniciraju sa svim ostali mko-risnicima, a i vrijednost svih ostvarenih konverzacija nije jednaka niti po količini razmjenjenih podataka niti po njihovoj upotrebnoj vrijednosti. Stvarna vrijednost mreže se može izračunati po sljedećoj formuli:

V = n*(1+log10n)

Navedena formula se odnosi na komunikacijsku vrijednost mreže, odnosno broj realno ostvarivih konverzacija. Kada je u pitanju vrijednost pohranjenih podataka na Internetu i njihova dostupnost, vrijednost se u ovom slučaju u potpunosti može iskazati Metcalfeovim zakonom. Obzirom na globalnu rasprostranjenost Intrneta koji ima preko jednu milijardu korisnika, nemoguće je očekivati da svi komunici-raju sa svima, ili da korisnici znaju gdje je koji podatak pohranjen. Međutim, vrije-dnost Interneta, u smislu dostupnosti pohranjenih podataka, se ostvaruje upotrebom pretraživačkih alata kojima je u praksi dostupan svaki računar konektovan na Inte-rnet. Uočljivo je da je Metcalfeov zakon potpuno primjenjiv za određivanje info-rmacione vrijednosti Intrneta, odnosno vrijednosti pohranjenih podataka na njemu. Ako se na primjer uzme mreža od 100 konektovanih računara. Po Metcalfeovom zakonu, komunikacijska vrijednost mreže od 100 računara jeste 100×99/2 što iznosi

161

4.950 konverzacija. Ako na primjer 100 malih i srednjih preduzeća ima pristup Inte-rnetu. Ako uz to svih 100 SMEs posjeduju web sajtove sa informacijama o njima, kao što su lokacija, proizvodni program, tržišni udjel, korisničkie usluge i sl., tada pored komunikacijske vrijednosti mreže ovih 100 SMEs, koja izsnosi 4.950 konve-rzacija, se dolazi do velike količine informacija o njima koje su dostupne svima ostalima. Stvarna vrijdnost dostupnih informacija nadilazi apsolutni zbir od 100 je-diničnih vreijednosti navedenih sajtova. Moguće je, na osnovu dostupnih info-rmacija, da svako SME pravi različite statistike u cilju vlastitog pozicioniranja u odnosu na ostala preduzeća. Uočljivo je da IT, ili konkretnije Intrnet, kroz ekono-mski sistem, pruža veliki potencijal za korištenje ili uključivanje novih faktora u mnoge proizvodne ili poslovne procese općenito, bilo direktno ili kroz set pove-zanih informacija, što redukuje troškove i mijenja kvalitet kapitalne opreme, radnog i drugih inputa prisutnih u sistemu. IT dovodi do određenih promena i u načinu funkcionisanja privrede. Privredne grane sa visokom tehnologijom sve više uspeva-ju da promene uslove konkurencije u svoju korist, što sve vodi ka potpunoj novoj međuzavisnosti preduzeća, tržišta i proizvoda. Direktna komunikacijska i informa-cijska dostupnost segmenata poslovnog okruženja putem Intrneta, a prije svega dostupnost relevantnih poslovnih informacija, ima direktan uticaj na ekonomski rast, a u ovom kontekstu posebnu korist imaju mala i srdnja preduzeća. Intrnet je sa svojim nabrojanim implikacijama znatno uticao na promjene ekonomske, socijalne, kulturne, političke i drugih sfera života u savremenom svijetu.

4.8. BUDUĆNOST RADA U MREŽI

Promjenljiva priroda aplikacija korišćenih na LAN-ovima i sve veći broj korisnika LAN-ova dovešće do povećanja potrebne širine pojasa prenosa u mrežama. Mreža Fast Ethernet nudi mogućnost prenosa podataka brzinom od 100 MB/s, uz korišćenje formata okvira mreže Ethernet. Korisnici će morati nabaviti nove mreže kartica i sklopova za ožičenje, ali će u mreži Fast Ethernet moći i dalje koristiti postojeće kablove i softver. Asinhroni način prenosa (ATM), tehnologija je koja se zasniva na prenosu podataka pomoću ćelija a kojim je moguće postići brzine prenosa i do 1,2GB/s. ATM koristi ćelije veličine 53 bajta. Zbog nepromjenljive veličine ćelija, moguće je proračunati kašnjenje signala u mreži i prenositi video-signale. Korišćenje multimedija u mrežnom okruženju zahtijevaće upotrebu moćnih mikroprocesora, CD-ROM-ova i optičkih diskova. Softver za mrežno upravljanje još uvijek je u povoju. Budućnost će donijeti mnogo obimnije softverske pakete.

162

Slika 4.30. Arhitektura mreže Windows NT, 2000, 2003

163

5. INTERNET

5.1. RAZVOJ INTERNETA

Internet je svjetska mreža rečunara koja omogućava razmijenu i korištenje informa-cija. To je, u stvari mreža koju čine milioni računara raspoređenih u cijelom svijetu, i ta mreža se svakodnevno razvija i širi. Bez obzira gdje se korisnik Interneta nalazi, moguće je pristupiti računarima spojenim na Internet koji se nalaze bilo gdje u svijetu. Npr. sa korisničkog PC-a u Bosni i Hercegovini, moguće je pristupiti po-dacima pohranjenim na nekom serveru u Kanadi. Spajanjem Internet korisnik postaje dio globalne mreže od preko 350 miliona računara, i može koristiti servise koje mu nudi Internet. Može se slobodno reći da je Internet najveća kolekcija lju-dskog znanja. Glavni servisi koje Internet nudi su:

1. elektronska pošta2. World Wide Web (WWW)3. diskusijske grupe4. prijenos datoteka (FTP)5. komuniciranje uživo (chat)

Internet se još naziva mreža nad mrežama. Ovaj naziv dolazi zbog toga što je Inte-rnet najveća mreža od svih mreža, milioni računara spojenih telefonskim linijama, optičkim kablovima i satelitskim vezama. Srce Interneta predstavljaju veliki moćni računari (serveri), tzv. superračunari – koji se nalaze raspoređeni po cijelom svijetu i spojeni su vezama velikog prenosnog kapaciteta.

Da bi se mogle koristiti usluge Interneta korisnik mora imati svoga “pružatelja – isporučioca – Internet usluga” (Internet Service Provider – ISP). Postoje dvije vrste pružatelja usluga. Prva vrsta pružatelja usluga nudi pristup Internetu. Druga vrsta pružatelja usluga su tzv. on-line servisi, poput America Online, MSN, ili Compu-Servelektronske a. On-line servisi pružaju korisnicima pristup svojim vla-stitim mrežama, kao i pristup Internetu i e-pošti. Pružatelji Internet usluga nude prolaz prema Internetu, odnosno korištenje e-pošte, diskusijskih grupa, World Wide Web, itd. Danas, on-line servisi nude potpuno isti nivo pristupa Internetu kao i klasični pružatelji Internet usluga.

Za kućne korisnike najčešći pristup Internetu ostvaruje se uz upotrebu modema, standa-rdnog telefonskog priključka i korisničkog računarskog programa za pristup Internetu. Podaci putuju od računara korisnika preko modema kroz telefonsku lini-ju. Modem je uređaj koji pretvara digitalni signal u analogni zvučni signal koji se koristi u uobičajenom telefonskom saobraćaju. Riječ modem je od sastavljanih riječi MOdulator – DEModulator. Modulacija je pretvaranje digitalnih (binarnih) podataka u analogne, a demodulacija je obrnut proces, tj. pretvaranje analognih

165

podataka u digitalne. Pristup Internetu je moguć i upotrebom ostalih vidova komu-nikacije, a to su: ISDN (Integrated Services Digital Network), DSL (Digital -Subscriber Line), iznajmljena korisnička linija, bežični pristup i sl.

Internet kao računarska mreža i komunikacijski medij je u savremenom svijetu pri-sutan već oko 40-tak godina, i prošao je kroz različite faze veoma intenzivnog ra-zvoja. Iako je u svom ranom dobu komercijalnog razvoja, sredinom 90-tih godina prošloga vijeka, Internetu nedostajalo mnogo tehnoloških karakteristika koje se danas smatraju osnovnima, već tada je Internet imao veliku snagu fascinacije svojih korisnika. Već tada se mogao naslutiti veoma rapidan rast usluga koje će se moći nuditi u novokreiranom mrežnom okruženju. Kreirani su bili Internet pretraživači Yahoo! i WebCrawler koji su u svojoj početnoj fazi razvoja prepoznali veliki poslovni potencijal koji je nudio Intrnet. Rast komercijalnog Intrneta se odvija po virtualnom modelu međusobnog pozitivnog uticaja njgovih osnovnih elemenata, kao što je prikazano na slici 5.1.

Slika 5.1. Virtualni model međusobnog uticaja elemenata Interneta

Svaki elemenat modela «hrani» sljedeći elemenat tako da se ostvaruje rapidan ra-zvoj i rast sistema. Individue i preduzeća direktno participiraju u razvoju, čak i ako nemaju nikakav sistemski plan prisustva i razvoja Intrnet baziranih usluga. Težnja da se ne propusti «sljedeća velika stvar» uzrokuje da se individue i preduzeća pri-družuju sistemu. Značajan aspekt Intrnet virtualnog modela jeste fascinacija ko-risnika. Pružaoci servisa samoga Interneta, kao i pružaoci drugih usluga koji koriste Intrnet kao komunikacijski medij, uviđajući ovakvu razvojnu mogućnost, rapidno kreiraju nove ili poboljšavaju karakteristike postojećih usluga. Usvajanje nove te-hnologije u svakodnevnom životu tipično zavisi od broja potencijalnih korisnika nekog tehnološkog rješenja i od vremena poterbnog da bi se ti potencijalni korisnici pretvorili u kupce te tehnologije. Ovi faktori direkno utiču i na brzinu razvoja Inte-rnet virtualnog modela.

166

5.2. EKSPANZIJA INTERNETA

Virtualni model je doveo do rapidnog rasta u pogledu broja prisupa korisnika, inte-nziteta upotrebe i veličine sadržaja Interneta. Bilo da se radi o parametrima kao što su veličina mreže, broj korisnika na mreži ili intenzitetu aktivnosti u mreži, u za-dnjih deset godina je viđen enorman porast svih parametara Intrneta. Slika 5.2. prikazuje eksponencijalni rast broja računara (hostova) konektovanih na Internet. U 1994. godini je bilo 2,2 miliona, u 1999. je bilo 43 miliona, dok je 2005. godine bilo preko 353 miliona računara konekto-vanih na Internet. Stopa porasta u zadnjih 5 godina je bila 821,5 %.

Broj korisnika Intrneta je rapidno rastao. Tako je u 1999. godini bilo registrirano oko 160 miliona korisnika, taj broj je porastao na 1.018.057.389 korisnika na kraju 2005. godine. Stopa porasta Intrnet korisnika u tom periodu je bila 636,2 %. Na slici 5.3. je dat pregled upotrebe Interneta u Svijetu po regijama.

Uočljivo je da je najveći broj korisnika u Aziji, Evropi i Sjevernoj Americi u odno-su na ukupan broj stanovnika u tim regijama u najpovoljnijem položaju je Sjeverna Amerika sa preko 68% penetracije Interneta.

Uporedo sa rapidnim prihvatanjem Intrneta, korisnici su veoma brzo postali zavisni od njega, kada je u pitanju pronalaženje i upoteba informacija. Kao što je već nave-

167

deno, preko 68% populacije u SAD-u ima pristup Internetu, od kojih preko dvije trećine smatra internet apsolutno potrebnim komunikacijskim i informacijskim ala-tom. Stopa porasta upotrebe je također eksponencijalnog karaktera. U Evropi oko 36% populacije ima pristup Intrnetu, s tim da je razlika u broju korisnika u državama EU i ostatka Evrope veoma velika. Na slici 5.4. prikazana je uporebe Intrneta po regijama u Evropi. U EU je penetracija Interneta dostigla nivo od oko 50 %, dok je u ostatku Evrope taj procenat skoro 3 puta manji.

Za države regiona Jugoistčne evrope, Zapadnog Balkana, upotrebu Intrerneta je da-ta na slici 5.5.

168

Uočljivo je da je upotreba Interneta u državama Zapadnog Balkana daleko ispod prosjeka razvijenih regija u Svijetu, kao što su Sjeverna Amerika, Evropska Unija, Pacifički dio Azije i Australija. Posebno mali procenat upotrebe Interneta je u Srbiji i Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, koja je u najnepovoljnijem položaju sa ukupno 5,1% penetracije Interneta.

Preduzeća su veoma brzo uvidjela koriti upotrebe Intrneta, kako velika, tako i mala i srednja preduzeća. Već u 2002. godini je 80% preduzeća u EU15 imalo pristup Intrnetu, a taj broj je dalje porastao u 2003. godini na 87%, kao što je prikazano na slici 5.6.

Konačno, posljednji elemenat virtualnog modela jeste sadržaj Intrneta. Kao što je prikazano na slici 5.7, u 2003. godini je ukupna količina svih podataka na Intrnetu iznosila 532.897 TB (Terabajt; 1 TB=1,000,000,000,000 bytes ili 1012 bajta). Ukoliko se uzme u obzir rosječna godišnja stopa porasta broja računara i stopa porasta broja korisnika Interneta od ukupno 130%, može se procijeniti da je krajem 2005. godine količina podataka dostigla iznos od oko 1.385.532 TB, što predstavlja veličinu od oko 700.000 ukupne Akademske istraživačke biblioteke u SAD.

169

Iako je Intenent najnoviji medij za protok informacija, on je i najbrže rastući medij u cjelokupnoj istoriji komunikacija, i postaje najznačajniji informacioni resurs da-našnjice. Na slici 5.8. je dat pregled veličine pojedinih nosilaca informacija na Inte-rnetu. Uočljivo je da je ukupna veličina weba u 2002. godini bila 92.017 TB, ili 17,27% svih informacija na Internetu, dok je na elektronsku poštu otpadalo 440.606 TB 82,68% svih informacija. Procjenjuje se da je sadašnja količina web informacija dostigla nivo od oko 350.000 do 400.000 TB.

Cijelokupni sadržaj weba je pohranjen u obliku web stranica na računarima širom Svijeta. U 1998. godini web je brojao oko 300 miliona pojedinčnih web stranica. Stopa porasta broja web stranica na Intrnetu, kao i svih drugih parametara Interneta, bila veoma visoka.

Danas, veliki broj istraživača uspijeva značajan dio svojih istraživačkih potreba za-dovoljiti koristeći World Wide Web, odnosno koristeći veoma moćne pretaživačke alate kao što su Google i Yahoo!. Npr. u avgustu 2005, pretraživač Google je imao indeksiranih 8,2 milijarde web stranica i 2,1 milijadri imidža. Iako ovo izgleda veo-ma impresivno to je samo vrh ledenog brijega. Ispod se nalazi duboki web koji sadrži 500 puta više informacija nego što tradicionalne pretraživačke mašine imaju indeksirano. Ova masivna količina informacija je pohranjena u bazama podataka iz kojih se generiraju web stranice kao odgovod na postavljene upite. Iako ove dina-mičke stranice imaju svoje jedinstvene URL adrese sa koji se ponovo mogu doseći, one nisu postojane i nisu pohranjene kao statičke stranice, niti postoje linkovi do njih.

170

5.3. HRONOLOŠKI PREGLED RAZVOJA INTERNETA

1957. SSSR lansira Sputnik, prvi vještački satelit. Kao odgovor USA formiraju Advanced Research Projects Agency (ARPA) u okviru Ministarstva odbrane kako bi obezbjedile vodeću ulogu na polju nauke.

1962. Objavljena prva teorijska naučna dostignuća o komunikacijskoj mreži koja upotrebljava revolucionarnu novu računarsku tehnologiju. Ovo je otvorilo diskusiju o “Interumrežavanju” računara u istraživačkim centrima i koledžima.

1969. ARPANET je uspostavljen u Ministarstvu odbrane sa ciljem istraživanja umre-žavanja računara. Kasnije iste godine je uspostavljena prva eksperimentalna mrežna veza između UCLA, Stanford Research Institute i Univerziteta Utah.

1971. 23 računara konektirana su na Internet i mogli su međusobno razmjenjivati informacije.

1972. Kreiran je prvi e-mail program za slanje poruka putem mreže. E-mail je bio prvi zva-nični Internet servis.

1973. Ostvarena prva interkontinentalna konekcija između ARPANET, Engleske i Norveške.

1979. Kreirane korisničke grupe između Duke i North Carolina univerziteta.

1982. ARPANET je odobrio kreiranje protokola zvanog Transmission Control Proto-col and Internet Protocol (TCP/IP). Ovo je dovelo do prve definicije Interneta kao konektiranog seta mreža koji koristi protokola za komunikaciju.

1983. Desktop računari su postali veoma široko dostupni po dosta prihvatljivim ci-jenama.

1984. Broj računara na ARPANET-u je dostigao 1.000.

1986. Nacionalna naučna fondacija je kreirala dio ARPANETA koji je bio dostupan nevladinim organizacijama (NSFNet).

1987. Broj računara na ARPANET-u je dostigao 10.000.

1988. Prve škole su konektirane na ARPANET.

1989. Broj računara na ARPANET-u je dostigao 100.000. i prvi e-mail komercijalni servis počeo sa radom (CompuServe).

171

1990. ARPANET prestaje sa radom, a računarska mreža koju je kreirao se zvanično počinje nazivati Internet.

1992. World Wide Web servis Interneta kreiran u Švicarskoj. Broj računara na ARPANET-u je dostigao 1.000.000. Ostvaren prvi multicast prenos video signala.

1993. Stephen King je prvi autor koji je ovjavio članak na Internetu. Poslovna zajednica počinje iskazivati interesovanje za Internet.

1994. Senat i Bijela Kuća uspostavile on-line konekciju. Prva prodavnica cvijeća počinje dobijati narudžbe on-line. Broj računara konektiranih na Internet je dostgao broj od 2.864.000. Ukupan broj Internet korisnika je 14 miliona.

1996. U USA usvoje nakon Communications Decency Act koji je zabranjivao distri-buciju nepristojnog materijala.

1997. Vrhovni sud USA proglasio Communications Decency Act neustavnim i uki-nuo primjenu.

1998. Compaq, Intel i Microsoft razvijaju tehnologiju koja omogućava brzinu pre-nosa od 1,5 miliona bita u sekundi.

2001. Broj računara konektiranih na Internet je dostgao broj od 93.047.785.

2005. Broj računara konektiranih na Internet je dostgao broj od 353.284.187.

5.4. HARDVER ZA INTERNET

U hardver potreban za pokretanje Windows operativnog spadaju procesor (sa mati-čnom pločom), tvrdi disk, memorija (RAM), grafički adapter, monitor, miš, tastatura i disketni pogon. Minimalni hardverski zahtjevi za korištenje Interneta na operati-vnom sistemu Windows XP su sljedeći:

Pentium 233-megahertz (MHz) procesor ili brži (300 MHz je preporučena brzina)

Najmanje 64 megabyte (MB) RAM-a (128 MB je preporučeno) Najmanje 1.5 gigabytes (GB) slobosnog prostora na hard disku CD-ROM ili DVD-ROM drive Tastatura i Microsoft miš ili kompatibilne komponente drugih proizvođača Video adapter i monitor sa Super VGA (800 x 600) ili višom rezolucijom Zvučna kartica Mikrofon i slušalice (zvučnici)

172

Radna memorija računara ili RAM danas je dosta jeftin element računara, a jedino cijena memorije zadnjih godina nije padala. Minimum memorije RAM bio bi 128 MB, a preporučena bi bila memorija od 512 MB, ili minimalno 1 GB za operativni sistem Windows Vista (koji izlazi sredinom 2007. godine).

Grafički adapter sa 64 MB videomemorije i ubrzivačkim čipom sasvim je dovo-ljan za veliku većinu Windows zadataka. Više videomemorije (256 MB) nije potre-bno ako se uz Internet neće koristiti grafičke animacijske aplikacije.

CD-ROM i DVD-ROM jedinice, za sada, nemaju nikakve veze sa Internetom, ali jedinicu 52×(CD-ROM) ili 8×(DVD-ROM) jedinicu isplati se nabaviti, jer omogućava obavljanje više vrsta raznih poslova na Windowsima. Zvučne kartice imaju nešto više veze sa Internetom, jer postoje određeni zvučni sadržaji i muzičke arhive koje su vrlo zahtjevne u pogledu prenosa mrežom.

Hardver koji nije neophodan za korištenje Windowsa, a neophodan je za Internet, jeste modem ili mrežni adapter (mrežna kartica). Osnovna karakteristika modema je brzina prenosa podataka. Minimalna potrebna brzina je 56,6 kbps. Danas su već dostupne i mnogo veće brzine po dosta povoljnim finansijskim uslovima, a to su brzine od: 128 kbps, 512 kbps i 1 Mbps. Modemi, po mjestu ugradnje, mogu biti unutrašnji ili vanjski. Unutrašnji (interni) modemi su standardne kartice za ugra-dnju u unutrašnjost računara. Prednosti nad vanjskim (eksternim) modemima su nešto niža cijena, ušteda jednog utičnog mjesta za napajanje strujom (interni mo-dem se napaja preko računara).

5.5. TCP/IP – STUB NA KOJEM STOJI INTERNET

TCP/IP (Transfer Control Protocol/Internet Protocol) je protokol na kome je za-snovana komunikacija i razmjena podataka ba Internetu. IP adrese su numeričke adrese računara na Internetu (način kojim se računari na Internetu jednoznačno ide-ntificiraju - slično telefonskim brojevima). IP adresa sastoji se od četiri 8-bitna bro-ja (ukupno 32 bita) ili broja između 0 i 255, odvojena tačkom, npr. IP adresa: 161.53.3.19 (jedan od računara na SRCE-u Zagreb). Pored ovih postoje adrese 127.0.0.1, tzv loopback, adresa samog računara na kome se nalazimo, bez obzira na stvarnu adresu tog računara. Postoje statičke i dinamičke IP adrese. Statičke se je-dnom dodjeljuju i ne mijenjaju se često a one su adrese svih hostova, stalnih raču-nara na Internetu. Spajanje računara na Internet preko lokalnih mreža, može se koristiti statička IP adresa koja se ne mijenja po završetka rada na računaru.

Slika 5.9. Klase IP adresa

173

Dinamičke IP adrese koriste se povremeno preko SLIP modemskih ulaza. Nakon prekida veze (rada na računaru), IP adresa se može dodijeliti slijedećem spojenom korisniku. Postoje još i “A”, “B” i “C” klase mrežnih adresa. Kada neki dio mreže (podmreže) ima “A” klasu, onda to znači da mu je od nadležnog mrežnog auto-ri-teta određen za korišćenje samo prvi broj, npr. 105 (mreže “A” klase imaju početne brojeve od 1 do 126). Ostala tri mjesta (105.x.x.x) nadležni u ovom segmentu mreže (podmreže) mogu se dodijeliti bilo kome i imaju na raspolaganju sve mrežne adrese od 105.0.0.0 do 105.255.255.255 za podjelu korisnicima ili podmrežama, a taj broj je preko 16 miliona adresa. Kod “B” klase se podrazumijeva mnogo manje adresa (oko 65 hiljada), jer slobodnim ostavlja samo zadnja dva mjesta (134.125.x.x). “C” klasa mrežnih adresa podrazumijeva samo zadnji dio adrese (193.198.26.x).

Imena Internet hostova povezana su s brojčanim adresama. Imena su neraskidivo vezana s pripadnim IP adresama, npr. oliver.efzg.hr i 161.53.52.3, na Internetu ozna-čava jedan računar. Imena nisu obaveza nego su izmišljena zbog lakšeg pamćenja da im je korisnički računar npr. na mag.bug.hr, nego na računaru 193.198.26.3. Imena su vezana za oznaku hosta, a najvidljivija su ona vezana za državu, sadržana u zadnja dva slova imena. SAD ima najviše hostova i vrlo često se ne stavljaju dva predviđena slova (US).

Oznake nekih zemalja na Internetu su:

174

Pored zadnjeg para slova i predzadnji skup od dvatri slova nosi određenu informa-ciju o vlasništvu nad hostom: edu označava akademske korisnike, mil vojne, com komercijalne (preduzeća), org razne organizacije i ustanove, net mrežne organiza-cije, gov vladine organizacije i dr.

Portovi su softverski ulazi koje određene Internet usluge i protokole koriste za pristup Internet hostovima. Tako se WWW zahtjevi opslužuju na portu 80, telnet na portu 23, FTP na portu 21, NNTP na portu 119 itd.

Winsock (Windows Sockets) je softverski standard za priključivanje Windows ra-čunara na TCP/IP mreže, tj. na Internet. Načini spajanja ili pristupi na Internet su trojaki:- Prvi način je lokalna mreža koja je uključena na Internet (direktan pristup). Ne može se iz sredine u kojoj se živi uključiti u Internet, ako se računar ne uključi preko lokalne mreže koja je već priključena na Internet. O detaljima priključiva- nja sam korisnik ne mora voditi računa, jer to čine mrežni administratori.

- Drugi način priključivanja je SLIP ili PPP veza koja se ostvaruje preko običnih telefonskih linija korišćenjem modema. SLIP (Serial Line Internet Protocol – Internet protokol za serijkse linije), što predstavlja serijsku vezu između dva računara.

- PPP (Point-to-Point Protocol) u praksi ima skoro istu namjenu kao i SLIP. Ako postoje razlike one su:

PPP je zvanični Internet protokol, SLIP nema naziv de facto standard. SLIP je u praksi mnogo više u upotrebi. PPP ima ugrađenu podršku za sažimanje podataka pri prenosu; u SLIP je

to naknadno dodato sa CSLIP (Compressed SLIP). Microsoft želi intenzivnije podržavati PPP od SLIP-a svojim proizvodima,

što se u Windows 95 primjećuje podrška PPP, a podrška SLIP- se nakna-dno instalira.

SLIP je malo brži od PPP, a uzrok je višak podataka koje, zbog ugrađenog sistema za otkrivanje grešaka u prenosu, PPP mora prenositi.

5.6. WORLD WIDE WEB (WWW)

Ovaj servis Interneta je kreiran 1992. godine na međunarodnom institutu CERN u Švicarskoj i bio je jednaod velikih prekretnica u razvoju Interneta. U Američkom nacionalnom centru za superračunarske aplikacije (NCSA - National Centre for Su-percomputing Applications) započeo je razvoj alata za pravo iskorištavanje mogu-ćnosti WWW-a. Mosaic – programski alat, paralelno se razvijao za tri platforme:

175

Unix (X-Windows, grafičku nadogradnju Unix-a), Macintosh i Windows.

Objavom NCSA Mosaica 1993. godine na Internetu korisnici računara prosto nava-lili na Internet i WWW, čemu je mnogo doprinijela i pojava Winsock standarda za Windowse.

WWW omogućava prenos slika, teksta, animacija, zvukova, praktično bilo čega što računari mogu koristiti preko mreže. WWW dokumenti su pretežno tekstualni doku-menti pisani HTML-om (zato i imaju nastavke html ili htm). Danas je sve više i drugih tipova datoteka na Internetu koje imaju različite nastavke (ekstenzije). HTML – Hyper Text Markup Language je ustvari računarski jezik koji ima svoja specifična pravila kao i drugi jezici pisani za računare. Ovaj jezik je vrlo jednosta-van, a sastoji se od oznaka (“togova”) kojim se određuje izgled nekog odlomka te-ksta, pozivanje slike (vanjskog dokumenta), postavljanje te slike u odnosu na stra-nicu i tekst koji je okružuje itd.

Pošto su HTML dokumenti obilni tekstualni dokumenti, oni ne mogu direktno sa-državati slike, animacije niti ostale pomenute WWW sadržaje. Sadrže samo tekst, način formiranja toga teksta, te informacije o lokacijama i načinu prezentacije va-njskih slikovnih i drugih multimedijalnih sadržaja. WWW-om se upravlja (navigate) pomoću hiperteksta koji je prilagođen ljudskom načinu razmišljanja, a to uspjeh WWW čini još razumljivijim.

HTTP (Hyper Text Transfer Protocol) je Internet protokol koji vrši prenos WWW dokumenata. Zbog svoje pouzdanosti HTTP su mnogi bivši FTP arhivi počeli upo-trebljavati umjesto FTP protokola. Pored svih prednosti WWW ima jednu izuzetnu osobinu - interakciju, jer je u HTML jeziku moguće izrađivati WWW dokumente (obrasce-forms) koji svojim izgledom podsjećaju na Windows okvire za dijalog. S nekoliko klikova mišem i eventualnim pisanjem poruke u predviđenom prostoru stupa se u kontakt s vlasnicima WWW stranica, administratorom servera ili s onim ko se nalazi s druge strane obrasca. Veoma je mnogo programa za kretanje po We-bu, tj. za pretraživanje Weba. Najpopularniji i najviše upotrebljavani programi su Microsoft Internet Explorer, Mozzilla Firefox, Opera i Netscape Navigator. Upo-treba ovih programa je veoma jednostavna, što je u velikoj mjeri posljedica veoma lakog korištenja Weba. Svaka Web lokacija (Web site) ima svoju vlastitu i jedi-nstvenu adresu, koja se naziva URL, tj. Uniform Resource Locator kojoj je pridru-žena IP aresa tog računara na Internetu. Primjer Web adrese je:

http://www.compaq.com/index.html

http:// Adresa Web lokacije počinje uvijek sa http://. Ovo je skraćenica od Hyper-Text Transfer Protocol.

176

www Usvojen je standard: Web adrese počinju sa www, što je skraćenica od World Wide Web.

Compaq Ovo je ime Web domaćina ili domene. Na računarima ove organizacije se nalazi Web lokacija sa gore navedenom adresom.

Com Ovo označava da je Compaq komercijalna organizacija. Inače, ovaj nastavak označava vrstu organizacije. Postoje i druge oznake domena kao što su: org, gov, mil, edu, i sl., a koje označavaju tipove određenih organizacija koje imaju svoje web adrese.

index.html Dio adrese koji slijedi iza kose crte označava put na poslužitelja. Ovdje se radi o imenima pojedinih Web stranica ili grupa Web stranica na računaru organizacije na čijoj se lokaciji nalazimo. Nastavak html nam govori da se radi o html datoteci.

5.7. PRETRAŽIVANJE IZVORA INFORMACIJA NA INTERNETU

Internet je jedan ogroman resurs informacija. Internet je potpuno otvorena raču-narska mreža i medij, i jedna od karakteristika rada na mreži jeste da je na Internetu veoma lako nešto objaviti i to može učiniti svako ko želi. Internet je globalna multi-medijalna kolekcija sekundarnih informacija različitih po sadržaju i tipu. Ne postoji niti jedna vlast ili autoritet koji će upravljati kvalitetom resursa na Internetu, niti postoji registraciona strategija ili uniformisan centralizirani način da se pronađu određene sekundarne informacije, pa tako niti poslovne informacije. Sa milionima neklasifikovanih izvora informacija na raspolaganju, od velikog je značaja pažljivo planiranje provođenja istraživanja, shvatanje prirode alata za pretraživanje koji se koristi, kao i analitički osvrt na kvalitet informacija do kojih se dolazi. U odnosu na podjelu izvora istraživanja, kao što je već navedeno, Internet je izvor sekundarnih eksternih informacija koje se mogu, kao i ostali izvori, podijeliti na sljedeći način:

klasični nekomercijalni izvori, komercijalni izvori i baze podataka

Pored evidentnih komunikacijskih aspekata, Internet je postao nazaobilazan izvor sekundarnih poslovnih informacija koje menadžeri intenzivno upotrebljavaju u savremenom poslovanju. Zbog svoje globalne rasprostranjenosti i niske cijene kori-štenja, Internet ispunjava osnovne uslove kada je u pitanju prednost korištenja se-kundarnih informacija, a to su dostupnost informacija i uštede u vremenu i troško-vima istraživanja. Navedeni aspekti Interneta predstavljaju posebnu pogodnost za mala i srednja preduzeća, koja imaju skromne resurse u pogledu kapaciteta potre-

177

bnih za provođenje konvencionalnog istraživanja pojedinih segmenata savremenog poslovanja.

Upotreba poslovnih informacija pohranjenih na Internetu, kao izvora sekundarnih informacija, ima svoje prednosti i nedostatke. Kao što je već navedeno, osnovna prednost jeste dostupnost informacija. Prema Metcalfeovom modelu razvoja i vrije-dnosti mreža, svi računari konektovani na Internet predstavljaju potencijalni izvor poslovnih informacija. Internet omogućava veoma jeftinu i brzu komunikaciju i prenos informacija bilo gdje u svijetu. Uštede u vremenu pribavljanja informacija su velike. Naime, Internet koristi telekomunikacijsku infrastrukturu za pristup i međusobno povezivanje računara. Tamo gdje je ona dostupna moguće je imati pri-stup valikom obimu poslovnih informacija na Internetu. Nedostatci vezani za po-slovne informacije na Internetu se ogledaju u aktuelnosti (zastarjelosti) informacija, pouzdanosti, objektivnosti, obuhvatu i sl.

Uz navedene nedostatke sekundarnih izvora informacija, Internet zbog svoje veli-čine i informacionog obima ima dodatne nedostatke sa kojima se istraživači susre-ću. Naime, prilikom pretraživanja Interneta istraživanči veoma često doživljavaju iskustvo informacione dezorijentiranosti, koja, u stvari, predstavlja osjećaj frustri-ranosti izazvan nekim od slijedećih faktora: zatrpanost velikom količinom info-rmacija, nemogućnost razumjevanja ili evaluacije pronađenih informacija, nesi-gurnost da li se određena informacija upošte može pronaći na Internetu i nemo-gućnost tehničkog downloada informacija iako je poznata njihova lokacija. Drugim riječima, moderno društvo je dostiglo nivo razvoja na kome je sposobnost generi-ranja i distribuiranja informacija daleko nadmašila kapacitete potrebne za prona-lazak, upravljanje i razumijevanje kreiranih informacija. Ovakvo stanje dovodi istraživače u poziciju pretrpanosti informacijama i nemogućnosti njihovog pravi-lnog smislenog interpretiranja. Navedeni nedostaci i poteškoće nedvosmisleno uka-zuju na potrebu sistemskog pristupa u pretraživanju informacionih izvora na Inte-rnetu, kao i pravilnog evaluiranja pronađenih informacija. Naravno, prilikom pre-traživanja poslovnih infomracija na Internetu, navedeni nedostaci moraju biti osnov kod definisanja kriterija za provjeru ukupne valjanosti pronađenih informacija.

5.7.1. VRSTE INFORMACIJSKIH IZVORA DOSTUPNIH NA INTERNETU

Postoje različiti informacioni izvori na Internetu. To su web stranice, meta izvori i FTP arhive. Web stranice mogu biti statičke i dinamičke. Sadržaj statičkih web stra-nica se ne mijenja automastki nego isključivo intervencijom čovjeka, koji može biti u ulozi operatera ili adminstratora. Ove stranice pripadaju površinskom webu. Sadržaj dinamičkih web stranica se formira u trenutku zahtjeva za njenim downlo-adom. Naime dinamičke web stranice se formiraju iz baza podataka na koje su na-soljenje, a njihov sadržaje se određuje prema zehtjevu koji je korisnik uputio putem određenog pretraživačkog alata. Dinamičke web stranice pripadaju dubokom webu. Meta informacije su informacije o informacijama. Zbog velikog obima informacija

178

na Internetu, veoma često se informacije o izvorima pohranjuju u sublimi-ranom obliku u takozvane meta informacije. FTP4 arhive su vaoma bitan i obiman Internet informacioni izvor. Na FTP sajtovima su pohranjene datoteke kojima je omogućen direkran pristup sa udaljenih lokacija, kao i prenos tih datoteka na računar korisni-ka. Bez obzira na vrstu kojoj pripadaju, Internet informacioni izvori mogu sadrža-vati opšte i poslovne informacije. Poslovne infromacije se odnose na tržište, konku-renciju, kupce, poslovno okruženje i sl. One se mogu svrstati u neke od sljedećih kategorija: godišnji ili periodični finansijski izvještaji, publikacije o proizvodnom programu ili uslugama, zakoni koji reguliraju određene oblasti poslovanja, službene statističke informacije, publikacije privrednih komora i stručnih udruženja, podaci naučnoistraživačkih organizacija i instituta, specijalizovane baze podataka, priru-čnici, adresari, stručna literatura i časopisi, informacije koje posjeduju javne institu-cije i sl.

Navedeni informacioni izvori na Internetu se mogu pretraživati različitim alatima. Najznačajniji pretraživački alati su: direktoriji i predmetni katalozi, pretraživačke mašine, metapretraživački alati i FTP alati. Zbog ukupnog obima informacija, kao i zbog velikog broja različitih informacionih izvora, istraživanju poslovnih izvora informacija na Internetu treba pristupiti na organizovan i sistematičan način. Prateći definisane korake u sistematičnom provođenju istraživanja korisnik može doći do tačnih, pouzdanih i aktuelnih informacija objavljenih na Internetu. Sistematičnost i organiziranost u istraživanju je potrebna, jer se glavna karakteristika World Wide Web servisa sastoji u tome da je veoma lagan za upotrebu, ali isto tako i sadži info-rmacije koje treba uzimati sa određenom dozom rezerve, jer svaki izvor je potrebno dodatno provjeriti zbog otvorenosti Interneta kao madija i mogućnosti da svako objavi informaciju kakvu god želi, bila ona tačana ili netačana. Širom weba kori-snik se može kretati sa lokacije na lokaciju klikanjem na dijelove istaknutog teksta, tzv. hypertext-a. Grafički web pretraživači dozvoljavaju pregledavanje grafike, vi-deo sekvenci i audio zapisa. Web servis je gotovo postao sinonim za Internet. Prve mašine za pretragu su bile prilično jednostavne i proste, uglavnom nudeći sasvim osnovnu WAIS5 pretragu. Moć i broj mašina za pretraživanje i predmetnih vodiča je neizmjerno rastao. Razlika između predmetnih vodiča i mašina za pretraživanje utemeljenih na ključnoj riječi se smanjivao, budući da je većina predmetnih vodiča imala sposobnost pretrage i po ključnoj riječi, dok su i mnoge mašine za pretragu dobile funkcionalnost predmetnog označavanja (indeksiranje) da bi olakšale pretra-gu većih BP. FTP pretraživački alati kao osnov za pretraživanje koriste ime datote-ke, dok meta alati koriste indeksirana objašnjenja (meta informacije) o sadržaju web sajtova na koje se odnose.

4 FTP je skraćenica of File Transfer Protocol (protokol za prenos datoteka), koji se koristi za download i upload datoteka iz i prema arhivama dostupnim na Internetu. Na hostovima su smještene arhive datoteka nazvane FTP arhive.5 WAIS je skraćenica od Wide Area Information Server. To je program za pronalaženje dokumenata na Internetu. WAIS je prilično primitivan program u pogledu pretraživačkih mogućnosti.

179

Niti jedan alat za pretraživanje ne može ni približo da obuhvati sve informacije ko-je se nalaze u sajtovima koji su konektovani na World Wide Web i to je jedan od bitnih razloga zašto je poželjno pažljivo odrediti koja je informacija neophodna prije nego što se otpočne pretraga i upotrijebi više od jednog alata za pretraživanje.

Postoji veoma mnogo alata za pretraživanje koji istraživačima stoje na raspola-ganju, ali koji alat će se koristiti zavisi od toga šta je potrebno pronaći, koliko je vremena na rasplaganju, koliko se poznaje predmet pretrage, kao i ostali kriteriji koji utiču na pretragu. Za traženje opštih informacija na Internetu, može se upotri-jebiti Google pretraživač, jedna od najpopularnijih i najmoćnijih mašina za pretra-živanje na web-u koja nije suviše grafički uobličena i dotjerana. Kada se u web pretragu žele uključiti publikacije iz komercijalnih poslovnih izvora, kao što su ma-gazini, žurnali i marketinški izvještaji, na raspolaganju je Northern Light pretraži-vač. Ovaj pretraživač nudi uobičajene pretraživačke mape koje automatski organi-ziraju rezultate pretrage po predmetnim kategorijama. Preciznost pretrage je razlog zbog čega je AltaVista jedna od najviše korištenih mašina za pretraživanje, budući da njena napredna pretraga koristi Bulove operatore pretrage. Ako se žele brzo pretražiti opšti podaci o nekoj poslovnoj informaciji, onda se mogu upotrebiti Me-tacrawler ili DogPile pretraživačke mašine. Jedan od najviše korištenih predmetnih vodiča za nekomercijalne predmete (subjekte) jeste tzv. Librarians Index to the Internet, iako se veoma efikasno može koristiti Yahoo pretraživač kada se traga za edukacijskim ustanovama, poslovnom informacijama, resursima Interneta i drža-vnim/regionalnim informacijama, zbog Yahoo-ve velike kolekcije subjekata.

Clearinghouse for Subject-Oriented Internet Resource Guides je veoma koristan pretraživač kada je potreban dobar vodič za specifične izvore na Internetu ili odre-đene predmete koji su napisani od strane vodećih stručnjaka iz domena tog predme-ta. Gary Price-ov Direct Search je izvanredan predmetni vodič za pronalaženje onih web baza podataka koje ne obuhvata većina ostalih mašina za pretraživanje, a koji su podstavka dubokog web-a, odnosano kada je potrebno vršiti pretraživanje info-rmacija koje nisu dostupne većini drugih pretraživača.

5.7.2. FORMULISANJE NAČINA PROVOĐENJA ISTRAŽIVANJA

Kod provođenja istraživanja, najprije je porebno znati da su sve informacije, bilo poslovne ili neke druge, koje se nalaze na Internetu, pohranjene u elektronskoj formi. Klasični izvori poslovnih informacija na Internetu predstavljaju izvore koji su na raspolaganju korisnicima u nekom od različitih dostupnih formata. Ove izvore programi za pretraživanje na Internetu mogu čitati i interpretirati. To mogu biti nestruktuirane informacije, u vidu web stranica, dokumenata, publikacija, grafi-ke, audio zapisa, video i animacijskih sekvenci, i dr. Dakle, zastupljene su sve mu-ltimedijalne komponente. Komercijalne poslovne informacije na Internetu su po svom karakteru identične klasičnim informacijama, samo što korištenje takvih info-rmacija veoma često mora biti plaćeno od strane korisnika, na jedan od dostupnih

180

načina plaćanja na Internetu. BP na Internetu su struktuirani podaci koji su dostupni na Internetu i to je njihova osnovna karakteristika, s tim što korištenje poslovnih BP može biti besplatno ili se mora plaćati upotreba.

Prilikom provođenja istraživanja izvora informacija na Internetu potrebno je voditi računa o više aspekata istraživanja kao što su: definisanje ciljeva istraživanja, odre-đivanje vrste informacije koja su predmet istraživanja, formulisanje načina provo-đenja istraživanja, koji mehanizmi pretraživanja će biti upotrijebljeni, da li će pre-traga biti provedena po ključnoj riječi ili po subjektu, zatim izabor najpogodnijeg pretraživača za postavljena pitanja i dr.

Prilikom formulisanja načina provođenja istraživanja poslovnih informacija na Internetu, potreno je, prvenstveno, identifikovati ključne riječi, fraze i kategorije subjekata (predmeta) koji će biti upotrijebljeni u pretrazi, zatim odretiti mehanizam pretraživanja, kao i odrediti koju vrstu pretraživanja izvesti, odnosno da li upotrije-biti subjektno pretraživanje ili pretraživanje po ključnoj riječi.

Neophodno je shvatiti da postoji mnogo načina da se opiše tema, identifikuju sino-nimi, karakteristični termini (izrazi), alternativno sricanje izraza i sl. Internet je globalno rasprostranjen, i veoma mnogo jezika je prisutno na Internetu. Postoje veoma široke kategorije poslovnih izvora, imena kompanija, proizvoda ili osoba koje mogu biti povezane sa temom pretrage. Ako se ne uspije dobiti dovoljno upo-trebljiva poslovna informacija u prvom pokušaju pronalaska, potrebno je ponovo provesti pretragu. Ako se kao rezultat pretraživanja dobije samo par dokumenata ili web stranica, tada je potrebno preispitati ključne riječi i pojmove koji su bili upotrijebljeni, promijeniti ih po potrebi i ponoviti pretraživanje.

Pravilno definisanje ciljeva istraživanja je veoma bitno za uspješno provođenje istraživcanja. Prije svega je potrebno analizirati postavljeni projekat istraživanja informacionih izvora i pronalaženja informacija. Potrebno je raščlaniti predmet istraživanja na više dijelova. Utvrditi zašto je potrebna određena poslovna informa-cija i šta se planira uraditi sa njom. Ovo će u potrebnoj mjeri učiniti pretragu jasnijom i lakšom za izvršavanje.

Određivanje vrste poslovnih informacija koje je potrebno pronaći, je od ključne pomoći prilikom određivanja izvora i alata koji će najbolje odgovarati postavljanim potrebama. Ako se žele pronaći samo opšte informacije na određenu temu, to se može tražiti u enciklopediji, udžbeniku, članku u popularnom magazinu, ili publi-kaciji. Ako je potrebno temeljito proučavanje određenog poslovnog problema, tada se informacije moraju tražiti u finansijskim ili nekim drugim marketinškim izvje-štajima, publikacijama trgovinskih asocijacija, i drugim različitim profesionalnim dokumentima. Ako je potrebna samo adresa i kontakt informacija od neke kompa-nije, tada provjera web sajta te kompanije ili servisa imenika kompanije bi mogla dati dovoljno dobar rezultat. Ako je potreban cjelokupni profil određene kompanije potrebno je na webu, provjeriti članke u magazinima, industrijske izvještaje, godi-

181

šnje marketinške izvještaje i diskusije interesnih grupa koje pominju navedenu ko-mpaniju.

Bitno je odrediti u kojoj formi je potrebna određena poslovna informacija. Da li je potre-bna tabelarni ili tekstualni format? Da li je potreban izvor cijelog teksta koji je na mreži (online) ili nešto što se van mreže može naći na papiru (offline)? Ako je potrebna određena statistika marketing miksa u tabelarnom obliku, onda upotreba mašina za pretragu na način da pretražuju Excel datoteke bi mogla biti dovoljno dobra opcija. Ako je potrebna bibliografija knjiga ili članaka marketinških magazi-na, onda odlazak na online katalog neke biblioteke bi bio pogodan način pornalaska potrebnih informacija. Ako je potreban stručni komentar o određenom poslovnom problemu, tada bi interesne grupe ili akademski web sajtovi mogli biti mjesta na koje bi se mogla usmjerili pretraga. Pregledi proizvoda se mogu pronaći na web sajtovima industrijskih publikacija ili u diskusionim grupama koje su vezane za oblast proizvoda.

Nadalje, veoma je važno definisati da li je potrebna određena aktuelna poslovna informacija ili se traži istorijska informacija, da li se traži informacija sa određenog tipa Internet sajta, komercijalna, vladina, edukaciona, vojna, infrastrukturna ili ne-profitna organizacija, ili se želi ograničiti pretraga za poslovnim informacijama na pretraživanje određene države i domene koja pripada toj državi. Svi navedeni aspe-kti moraju biti razmotreni prije nego što se počne sa istraživanjem poslovnih izvora i eventualnim pronalaskom potrebnih informacija.

5.7.3. BOOLEOVI OPERATORI PRETRAŽIVANJA

Pretraživački alati koriste veliki broj različitih operatora kod pretraživanja ili ogra-ničavanja traženih informacija. Uobičajeni set operatora za pretraživanje koji se koriste u programskim i komercijalnim poslovnim BP se nazivaju Bulova logika (Boolean Logic). Bulova logika koristi tri primarna operatora za pretragu: AND, OR i NOT (I, ILI, i NE).

Korištenje AND sužava pretragu. Npr. pretraga sa korištenjem termina elektronski I (AND) marketing će dati povratnu informaciju u vidu web stranica i dokumenata koji sadrže obje riječi.

Korištenje operatora OR proširuje rezultate pretrage. Npr, pretraga sa korištenjem termina elektronski ILI (OR) marketing će dati povratnu informaciju u vidu web stranica i dokumenata koji sadrže bilo koju ili obje riječi. Potrebno je da samo je-dna riječ bude prisutna da bi se pronašla web stranica ili dokument.

NOT (NE) operator će odbaciti bilo koji dokument koji sadrži navedeni termin. NOT operator isključuje termine. Npr, ako se traga za stranicama koje sadrže riječ m-

182

arketing ali NE (NOT) elektronski, tada će se dobiti povratna informacija u vidu web stranica i dokumenata koji sadrže samo riječ marketing.

Ostali Boolean (Bullovi) operatori povećavaju preciznost pretrage tako što dopu-štaju neku vrstu približnog pretraživanja. Termini obuhvaćaju ADJ za riječi koje su (adjacent) približne jedna drugoj; NEAR (blizu, pokraj) ili N# (gdje je # broj riječi unutar kojeg bi se trebali pronaći ključni izrazi) obično hvata riječi koje su blizu jedna drugoj po bilo kojem redosljedu; WITH (sa) ili W# se obično koristi za riječi unutar iste rečenice; i SAME (isti) obično označava riječi unutar istog pasusa teksta.

Postoje pretraživači koji pretragu vrše po relevantnosti poslovnih informacija. Veliki broj alata za pretraživanje ne podržava isključivo Bulovu logiku. Umjesto toga, oni funkcionišu upotrebljavajući neki oblik svrstavanja po relevantnosti (ra-ngiranje po važnosti) kojeg je učinio popularnim prvi rasprostranjeni alat za pretra-gu na Internetu, tzv. Wide Area Information Server (WAIS). Pretraživanje po va-žnosti rangira svaki dokument po broju od 1 do 1000, zasnovano na tome koliko dobro on odgovara pitanju korisnika: koliko riječi sadrži, njihova važnost u doku-mentu, itd. Obično dokumenti koji sadrže najveću frekvenciju većine riječi su najviši po rangu, te nije potrebno da sve riječi pretrage budu u dokumentu da bi ga se dobilo u rezultatima pretrage. Rangiranje po važnosti automatski pretpostavlja da postoji OR operator između riječi u terminu pretrage. Postoje različiti tipovi ove vrste alata za pretragu. Naki veoma visoko naglašavaju prvu riječ u nizu pretrage; drugi dozvoljavaju da se specificira da neke riječi moraju (ili ne moraju) biti prisu-tne u pretrazi, da budu razmotrene sa drugim riječima dodajući pitanju formu Bulo-vog ograničavanja. Većina pretraživanja koja se temelje na važnosti sada dozvo-ljavaju najmanje tri forme izraza pri pretrazi:

ALL, što odgovara Bulovom operatoru AND;ANY, što odgovara Bulovom operatoru OR; iPHRASE, koji pretražuje termine pretrage koji su približni jedan drugome.

Najmoćniji alati za pretragu podržavaju skraćenja riječi koja dozvoljavaju da se specificira osnova riječi, kao što je mark, što može zamjenjivati izraze marketinški, marketing, marketingom, marketar itd. Ostali operatori skraćenja uključuju znako-ve !, ?, $ ili %, - koji simbol se koristi zavisi od alata za pretraživanje. Neki alati za pretraživanje automatski zadrže riječi, drugi pak, dopuštaju unutrašnje zamjenske znakove (tzv. džoker znakovi) tako da se može zahtijevati mar* da bi se dobilo ma-rketing ili martell ili Martin. Neki pretraživači dozvoljavaju da se specificira vađe-nje najnovijih predmeta, ili po ekstenziji (nastavku) naziva domene (com, gov, edu, mil, org), ili po dijelu riječi, koristeći dvokarakterne šifre zemalja kao što je ca za Kanadu, de za Njemačku, i tw za Taiwan, itd.

5.7.4. UPOTREBA ALATA ZA PRETRAŽIVANJE

183

Izraz alati za pretraživanje se generalno upotrebljava da opiše i crawler-bazirane alate za pretraživanje i pretraživačke alate kojma upravlja čovjek. Ove dvije vrste pretraživačkih alata funkcioniraju na potpuno različite načine. Crawler-bazirani pretraživački alati, kao što je Google, kreiraju indeksirane listinge automatski. Crawler programi se kreću po webu i pronlaze i «hvataju» sve što se kreće po webu, i pronađeni sadržaj indeksiraju u pretraživačkoj mašini za koju hvataju sadržaj na webu. Ako je neka web stranica promjenjena i ako crawler-bazirani pre-traživač pronađe promjene, one mogu uticati na redosljed pojavljivanja te stranice u rezultatima pretraživanja, slika 5.10. Naslov stranice, sadržaj, header, footer i ostali elementi stranice utiču na redosljed pojavljivanja stranica u rezultatima pre-traživanja.

Crawler-bazirani pretraživački alati imaju tri bitna elementa i to su: crawler-pro-gram (tzv. pauk), indeks sadržaja i pretraživački softver. Pauk posjećuje web stra-nice, čita ih, a zatim slijedi linkove do ostalih stranica unutar sajta. Program redo-vno periodično posjećuje sajt. Sve što pauk pronađe šalje se u drugi dio pretraži-vačkog alata, tj. šalje se u indeks saržaja. Indeks sadržaja je u stvari jedna ogromna knjiga koja sadrži sve što pauk pronađe. Ako je neka web stranica promjenjena, onda se vrši ažuriranje indeksa kopijom takve stranice, kada je pauk sljedeći puta pronađe. Treći dio pretraživačkog alata je pretraživački softver. To je program koji prolazi kroz milione web stranica zabilježenih u indexu u potrazi za stranicama koje odgovaraju postavljenom pretraživačkom upitu. Nakon toga program sortira i rangira pronađene web stranice na način, za koji svojim mehanizmom, ustanovi kao najrelevantniji.

184

Pretraživački alati kojma upravlja čovjek (manuelni alati), kao što je Open Dire-ctory, formiraju listing rezultata pretraživanja potpuno u zavisnosti od operatera koji upravljaju takvim alatima. Da bi neki web sajt bio izlistan na manuelnim alati-ma, kratak opis sajta mora biti proslijeđen na pretraživač od strane web dizajnera ili editori pretraživačkog alata to čine za sajtove koje oni pronađu. U prosecu pretra-živanja alat traži pretraživačke pojmove samo u opisima sajtova koji su poslijeđeni u sam alat. Promjena sadržaja stranice nema nikakovog uticaja na redosljed poja-vljivanja te stranice u rezultatima pretraživanja.

Hibridni ili kombinovani pretraživački alati su bili u upotrebi u ranom periodu ra-zvoja Interneta. Ovi alati kombinuju karakteristike crawler-baziranih i manuelnih alata. Uobičajeno hibridne mašine prilikom izlistavanja rezultata pretraživanja pre-feriraju jedan način izlistavanja u odnosu na drugi. Način preferiranja zavisi od unaprijed ugrađenih karakteristka pretraživačkog alata, a ne od karaktera i obima pronađenih rezultata pretraživanja.

5.7.5. RANGIRANJE PRONAĐENIH WEB STRANICA

Način na koji crawler-bazirani pretraživački alati određuju relevantnost pronađenih web stranica i utvrđuju poredak rezultata pretraživanja je veoma bitan faktor u pro-cesu pretraživanja informacionih izvora. Svaki alat slijedi set sopstvenih pravila za određivanje relevantnosti. Detalji tog mehanizma su strogo čuvana tajna ali gene-ralna pravila rangiranja su identična za sve pretraživačke alate. Osnovni parametri svakog pretraživačkog mehanizma su lokacija i frekvencija ključnih riječi po koji-ma se vrši pretraživanje. U procesu pretraživanja alati provjeravaju riječi koje se pojavljuju u naslovu web stranice i te stranice se rangiraju kao najrelevantnije. Alati provjeravaju da li se ključne riječi pojavljuju u blizini vrha web stranice, odnosno u prvih nekoliko pasusa teksta. Pretraživački mehanizam je postavljen tako da bitne ključne riječi moraju biti upotrijebljene nekoliko puta na početku web stranice. Frekvencija ključnih riječi je drugi paranetar po kome se vrši rangiranje web stranica. Pretraživački mehanizam provjerava koliko često se ključne riječi po-navljaju u odnosu na ostale riječi na web stranici. One web stranice sa većom fre-kvencijom pojavljivanja ključnih riječi su rangirane sa većim stepenom releva-ntnosti. Bez obzira što svi crawler-bazirani pretraživački alati koriste identična generalna pravila pretraživanja, oni se ipak razlikuju po efikasnosti pretraživanja koja se ogleda u broju pronađenih rezultata pretraživanja, kao i u broju ukupno indeksiranih web stranica. Naravno, strogo čuvana tajna jesu faktori koji utiču na kvalitet pretraživačkog alata. Ne postoje dva pretraživačka alata koji imaju isti broj indeksiranih web stranica. Zbog ovoga se pojavljuju i razlike u pogledu pronađenih rezultata pretraživanja. Pretraživački mehanizmi mogi isključivati web stranice iz indeksa zbog tzv. «spamming-a». Np, kada se riječ na stranici nepotrebno ponavlja nekoliko desetina ili stotina puta zbog vještačkog povećanja frekvencije od strane dizajnera stranice, tada alati to prepoznaju kao spamming i takve web stranice

185

isključuju iz indeksa. U cilju smanjenja uticaja spamming-a kod određivanja rele-vantnosti web stranica, pretraživački mehanizmi koriste dodatne parametre za odre-đivanje relevantnosti. Jedan od bitnih dodatnih parametara jeste analiza linka web stranice. Ovdje se, analizira kako je web stranica povezana sa ostalim stranicama unutar web sajta i da li su te stranice tematski povezane. Ako su linkovima pove-zane web stranice tematski srodne, tada se povećava relevantnost pronađene web stranice. Jedan od dodatnih parametara određivanja relevantnosti jeste mjerenje posjećivanja web stranica koje su izlistane u rezultatima. To se još naziva «cli-ckthrough» parametar. Pretraživački mehanizmi povećavaju relevantnost stranica koje korisnici posjećuju i rangiraju prema vrhu rezultata pretraživanja, dok ostalim stranicama smanjuju relevantnost i rengiraju ih niže.

5.7.6. POREĐENJE PERTRAŽIVAČKIH ALATA

Istraživanje koje je proveo Nielsen//NetRatings na preko jedan milion korisnika Interneta širom svijeta u 2005. godini ukazuje na pretraživačke navike korisnika. Naime, svi korisnici na svojim računarima imaju instalirane mjerače Internet sao-braćaja i rezultati se online upućuju u zajedničku BP. Na slic 5.11. je data statistika upotrebe pretraživačkih alata u novembru 2005. Ukupan ostvareni saobraćaj je 5,1 milijarda web stranica za navedeni mjesec.

Na slici 5.12. je dat prikaz upotrebe pretraživačkih alata u toku 2005. godine za sajtove sa udjelom korištenja od preko 5%. U istraživanju su mjerene posjete kori-snika svim pretraživačkim alatima i na taj način su se dobili konačni statistički po-

186

kazatelji. Kako bi se razumio mehanizam dobijanja statističkih pokazatelja upotre-be pretraživačkih alat, biće dat jedan jednostavan primjer:

Korisnik A: 9 Google posjeta, 5 to Yahoo, 3 to MSN: 17 posjeta ukupnoKorisnik B: 5 Google posjeta, 6 to Yahoo, 8 to MSN: 19 posjeta ukupnoKorisnik C: 8 Google posjeta, 9 to Yahoo, 7 to MSN: 24 posjete ukupno

Ukupno su sva tri korisnika napravili 60 posjeta. Konačni statistički pokazatelji se dobijaju na sljedeći način:

Google: 22 posjete / 60 posjeta ukupno = 37% udio korištenja Yahoo: 20 posjeta / 60 posjeta ukupno = 33% udio korištenja MSN: 18 posjeta / 60 posjeta ukupno = 30% udio korištenja

Slika 5.12. Upotreba pretraživačkih alata u toku 2005.

Ako se uporede tri najveća pretraživačka alata prema izlistanim rezultatima dobi-jaju se pokazatelji koji dodatno pojašnjavaju karakteristike navedenih alata. Na slici 5.13. je uporedni pregled pronađenih rezultata za pretraživačke upite e-poslovanje i «e-poslovanje», za prezraživanje provedeno u februaru 2006. godine.

187

Na slici 5.14. je dat pregled osnovnih karakteristika pretraživačkih alata Google, Yahoo, MSN i AOL. Karakteristike koje su uzete u razmatranje su sljedeće:

o Boo-leovi operatori, o dežurni operator, o formluiranje fraza, o pretraživanje naslova stranice, o pretraživanje URL polja, o razlikovenje mala i velika slova, o pretraživanje tipa datoteka i o pretraživanje sadržaj stranice.

188

5.7.7. VRSTE PRETRAŽIVAČKIH ALATA

Meta pretraživački alatiMeta informacija je informacija o informaciji. U cilju provođenja što efikasinjeg načina pretraživanja Internet izvora, veoma često se veliki obim informacija sumira u kolekciju opisnih tekstualnih nizova o informacijama. Meta6 pretraživački alati, koji obuhvataju višestruke alate za pretraživanje, su veoma efikasni kada se obavlja složena pretraga, zbog toga što dozvoljavaju posebno dizajniranje pretrage i skraću-ju vrijeme koja se obično potroši u pretrazi kroz nekoliko servisa. Neki od ovih sajtova su jednostavno kolekcije mašina za pretragu koje pretražuju odvojeno. Prednost ovoga načina pretraživanja jeste ušteda vremena potrebnog za porvođenje pretraživanja i izbjegavanje dupliranja podataka. Mana je u tome da se gube posebne opcije pretraživanja po kojima se međusobno razlikuju pretraživački alati. Najpoznatiji meta pretraživački alati su:

- Metacrawler meta (web lokacija je http://www.metacrawler.com/), - DogPile meta pretraživač (web lokacija je http://www.dogpile.com/) i - Search.com meta pretraživač (web lokacija je http://www.search.com/).

Meta pretraživački alati spadaju među najstarije pretraživačke alate web servisa i zbog toga su u veoma širokoj upotrebi.

Mašine za pretraživanje. Mašine za pretraživanje su alati koji se upotrebljavaju kada subjekat pretraživanja ima višeznačne karakteristike, odnosno kada ne pripa-da isključivo jednoj predmetnoj kategoriji. Rezultat pretraživanja su indeksirane web stranice koje sadrže pojmove po kojima je vršeno pretraživanje. Pretraživačke mašine se razlikuju po obimu indeksiranih web stranica, sintaksi po kojoj se vrši pretraživanje, frekvenciji ažuriranja baze podataka indeksiranih web stranica, algoritmu rangiranja rezultata pretraživanja i sl. Najpoznatiji mašine za pretraži-vanje su:

o AltaVista adresa lokacije je http://www.altavista.com/, o Northern Light adresa lokacije je

http://www.northernlight.com/, o HotBot adresa lokacije je http://hotbot.com/, o Google adresa lokacije je http://www.google.com/, o Fast Search adresa lokacije je http://www.alltheweb.com/, o Excite Adresa lokacije je http://www.excite.com/, o Lycos adresa lokacije je http://www.lycos.com/, o Teoma adresa lokacije je http:// www.teoma.com , o Microsoft MSN alat adresa lokacije je http://www.msn.com.

6 Meta podaci su podaci o podacima. Meta pretraživanje opisuje kada i ko je neki određeni set podataka sakupio ili kreirao, i kako su podaci formatirani.

189

http://www.msn.com/

http://www.teoma.com/

http://www.lycos.com/

http://www.excite.com/

http://www.alltheweb.com/

http://www.google.com/

http://hotbot.com/

http://www.nothernlight.com/

http://www.altavista.com/

http://www.search.com/

http://www.dogpile.com/

http://www.metacrawler.com/

Mašine za pretraživanje weba su veoma popularni pretraživački alati, jer na veoma intuitivan način dozvoljavaju izgradnju pretraživačkih izraza upotrebom Bulovih operatora.

Predmetni vodiči i direktoriji. Direktoriji i predmetni vodiči su organizovani u vidu hijerarhijskog listinga izvora na Internetu. Organizirani su prema nazivu kategorije (oblasti ili subjekta) kojoj informacije pripadaju. Kolekcija i održavanje izvora nije automatizovana nego se vrši od strane mrežnih administratora. Izvori mogu biti sortirani alfabetski, po relevantnosti, datumu ažuriranja i sl. Najpoznatiji predmetni vodiči su:

o Yahoo! adresa lokacije je http://www.yahoo.com/, o LookSmart adresa lokacije je http://www.looksmart.com/, o About.com adresa lokacije je http:// About.com , o Open Directory projekat adresa lokacije je

http://www.dmoz.org/, o Galaxy adresa lokacije je http://www.galaxy.com.

Osnovna karakteristika predmetnih vodiča je kategorizacija indeksiranih podataka, tako da prilikom pretraživanja, već u prvom koraku je moguće izabrati kategoriju pretraživanja, i time isključiti sve ostale kategorije, bez obzira da li se pojmovi po kojima se vrši pretraživanje nalaze u pretraživačkom izrazu ili ne. Kada se vrši pretraživanje direktorija tada se pristup informacijama ograničava isključivo na direktorij koji se pretražuje. U ovom slučaju se ne vrši pretraživanje cijelog weba.

FTP alati. FTP servis Interneta je u upotrebi od samih početaka razvoja Interneta. Datira od ranih 70-tih godina. FTP sajtovima je omogućen pristup kako upotrebom posebnih FTP-klijent programa, tako i upotrebom web browsera. FTP sajtove se još nazivaju i FTP arhive. One predstavljaju kolekciju datoteka dostupnih u FTP dire-ktorijima. Organizacijska struktura datoteka je dosta slična kao i kod predmetnih vodiča na webu. Najviši nivo podjele je prema tipu operativnog sistema korisnika (Mac, PC ili Unix), a dalje niži nivoi su organizirani prema kategoriji kojoj datoteke pripadaju. Neki od najpoznatijih FTP pretraživačkih sajtova su:

o File Searching adresa lokacije je http://www.filesearching.com/,

o Find MY File adresa lokacije je http://www.findmyfile.com/, o File Indexer adresa lokacije je http://www.fileindexer.com/, o File Watcher adresa lokacije je http://www.filewatcher.com/, i

dr.

5.7.8. PRETRAGA PO SUBJEKTU I PRETRAGA PO KLJUČNOJ RIJEČI

Korištenje vodiča za subjekte ili predmete (subject guide), odnosno direktorija, na Internetu je slično korištenju kataloga u biblioteci. Ažuriranje vodiča se vrši manu-

190

http://www.filewatcher.com/

http://www.fileindexer.com/

http://www.findmyfile.com/

http://www.filesearching.com/

http://www.galaxy.com/

http://www.dmoz.org/

http://www.About.com/

http://www.looksmart.com/

http://www.yahoo.com/

elno. Veliki broj računarskih operatora praktično danonoćno vrše prikupljanje info-rmacija o web sajtovima i ažuriraju indekse pretraživačkih alata, kako bi klasifici-rali poslovne ili neke druge dokumente/sajtove koji su obuhvaćeni vodičem u veli-kom broju širokih, često hijerarhijskih, predmetnih poslovnih kategorija.

Upotreba predmetnog vodiča može biti veoma korisna ako se ne posjeduje baš do-bro poznavanje samog problema pretraživanja, nego se samo poznaje široka, opšta kategorija, ili ako se poznaje opšta poslovna tema (npr. politika cijena), ali se tako-đer želi naučiti nešto više o njoj i široj oblasti koju ona obuhvata. Može se krenuti sa širokom temom kao što je marketing, te se kretati kroz podkategorije sve dok se ne otkrije ono što se traži. Predmetni vodič bi mogao biti i dobar izbor, kada su termini po kojima se vrši pretraga opšti ili imaju mnogo značenja. Predmetna pretraga može biti veoma teška ako poslovna kate-gorija nije očigledna.

Pretraga po ključnoj riječi7 (key word) omogućava pronaženje više marketinških informacija i podataka, zbog toga što računar pregleda riječi i u naslovu i u sadržaju izvora, isto tako kao i po predmetu. Pretraga poslovnih informacija po ključnoj ri-ječi, u opštem slučaju, rezultira sa više pogrešnih rezultata za razliku od predmetne pretrage, tj. mnogo je više zapisa koji odgovaraju kriterijima pretrage, ali koji nisu relevantni za predmet istraživanja. Najbolji rezultati pretraživanja poslovnih info-rmacija se dobijaju kada se koristi i pretraga po ključnoj riječi i predmetna oznaka, odnosno, bolje je upotrijebiti oboje zajedno nego svaki kriterij zasebno.

5.7.9. IZBOR NAJPOGODNIJEG PRETRAŽIVAČA

Kao što je u predhodnom dijelu navedeno, postoji veliki broj načina na koji se mo-že tražiti poslovna informacija na Internetu. Ključevi uspjeha u pronalaženju info-rmacija na Internetu su poznavanje vrste informacije koja je potrebana, i shvatanje načina na koji alat za pretraživanje radi. Na ta način se može odlučiti da li je alat relevantan i kako je najbolje formulisati pitanje za pretragu. U svrhu izbora najpo-godnijeg pretraživačkog alata za određeno pitanje, potrebno je, prije svega, pro-čitati instrukcije, savjete i tehnike za upotrebu alata za pretraživanje koji se koristi, zatim koje dijelove dokumenta alat pretražuje, kako alat za pretraživanje dopušta izgradnju pretrage, kako se dobija informacija, te koliko često ažuri-ra sopstvenu BP, odnosno indeks. Veoma dobra opcija je da se koristi više od jednog poslovnog izvora i više od jednog alata za pretraživanje. Potrebno je znati koje vrste ma-rketinških infromacija određeni alat za pretraživanje obuhvata i vrste opcija za pre-traživanje koje stoje na raspolaganju u datom alatu. Pročitati FAQ stranicu o iza-branom alatu (često postavljana pitanja) i instrukcije interesnih grupa prije početka provođenja pretrage. Dakle, potrebno je obratiti pažnju na sljedeće parametre:

7 Ključna riječ je značajna riječ u nekom dokumentu, publikaciji, web stranici idr., koja se upotre-bljava u indeksiranom katalogiziranju.

191

1. Dijelovi dokumenta koji se pretražuju. Veoma je bitno koji se dijelovi do-kumenta pretražuju. Da li samo adresar, naslov, naslov i zaglavlje, sva za-glavlja, cijeli tekst u dokumentu, i dr. Ako bi se pretraživali samo naslovi i zaglavlja na vrhu dokumenta, onda bi se moralo pažljivo razmisliti o tipu riječi koje su važne za postavljeno pitanje koje bi moglo biti uključeno u kratki naslov.

2. Izgradnja pretrage. Veoma je bitna opcija da li alat za pretraživanje dopu-šta izvršavanje Bulove pretrage (AND, OR, NOT), odnosno, da se pretražuje po frekventnosti/važnosti ili dopušta oboje? Da li se može izvršiti prirodna jezička pretraga ili pretraživanje po frazama? Da li je moguće skraćivati riječi ili koristiti zamjenske znakove? Da li postoji izbor za pretragu i po ključnoj riječi i po predmetu (subjektu) pretrage?

3. Način na koji alat za pretragu dobija informacije. Važno je poznavati na-čin na koji poslovne informacije dospiju u indeks određenog alata za pre-traživanje. Da li je u pitanju crawler-program koji pretražuje i hvata sao-braćaj na Internetu radi prikupljanja informacija i podataka? Ako je tako, koji dio Interneta on pretražuje? Da li korisnici mogu unositi svoje so-pstvene poslovne informacije? Ako je tako, da li su provjereni tačnosti i autentičnost unesenih informacija? Da li postoji bilo šta što indeks poslo-vnih informacija ne obuhvata ili što nije dopušteno da se pretražuje? Da li obuhvata samo površinske web sajtove, interesne grupe ili duboki web? Da li ima ograničenja na termine koji se mogu pretraživati? Određeni broj pretraživačkih sajtova ograničava mogućnost pretrage za materijom za o-drasle. Neki sajtovi koji pretražuju informacione grupe ne obuhvataju bilo koje ili sve grupe (interesne grupe u kojima je vrlo vjerovatno uključenje tema koje su vezane za sex).

4. Frekvencija ažuriranja poslovne BP (indeksa). Veoma bitan faktor je koli-ko često se nove poslovne informacije pohranjuju u BP i indekse pretraži-vačkih alata. Koliko često dođe do brisanja informacija na Internetu u svrhu ažuriranja sadržaja web stranica.

5. Koristiti više od jednog poslovnog izvora i više od jednog jednog alata za pretraživanje. Iako postoji dupliranje poslovnih izvora na sajtovima, izve-deni upiti na različitim mašinama za pretragu obično proizvode različite rezultate pretrage. Koristiti alate za pretraživanje koji ne pretražuju samo web, nego i interesne grupe, FTP, i ostale sajtove. Potrebno je koristiti i pretrage i po ključnoj riječi i po predmetnim (subjektnim) vodičima.

5.7.10. POUZDANOST IZVORA INFORMACIJA NA INTERNETU

Obzirom da na Internetu bilo ko može objaviti informaciju, ne postoji kompetentan autori-tet koja će upozoriti na validnost i značaj poslovne informacije, pa zbog toga se mora biti veoma kritičan na svaku informaciju koji se locira. Jednom kada se dobiju neki rezultati pretraživanja, treba se procijeniti pronađena poslovna inform-acija. Ne treba očekivati da su sve pronađene informacije istinite. Potrebno je

192

pronaći potvdru izvora, postavljajti pitanja, razgovarati sa stručnjacima, tražiti motive objavljivanja nekog sadržaja na Internetu, i iskoristiti vlastitu intuiciju, tj. ako nešto jednostavno ne zvuči dobro, provjeravati i dalje. U ovom slučaju je potrebno obratiti pažnju na sljedeće:

1. Pouzdanost poslovnih izvora. Da li je neka poslovna informacija potekla sa aka-demskog, nekomercijalnog ili komercijalnog sajta ili od interesne grupe? Ako je informacija dobijena sa komercijalnog sajta, za koju vrstu proizvoda je sajt dizajniran? Da li ciljevi sponzorske organizacije ili poje-dinca utiču na kvalitet ili objektivnost obezbijeđene poslovne informacije? Kakva je reputacija izvora informacije?

2. Izvor poslovne informacije – autoritet. Kakav je kredibilitet autora info-rmacije? Da li slanje poruka interesnim grupama fekventno predstavlja individualno mišljenje autora, što može, a i ne mora biti podržano odgova-rajućim istinitim poslovnim podacima? Može se desiti da je informacija, koja se dobije, potekla od osobe koja je najbolja na određenom polju po-slovanja, ili od nekoga ko se jednostavno sjetio da je nešto negdje proči-tao.

3. Objektivnost izvora poslovnih informacija. Kada se čita neki dokument, potrebno je pronaći ili odgonetnuti svrhu njegovog objavljivanja ili ulogu sponzorske organizacije. Da li su to pukim slučajem sabrani i objavljeni poslovni podaci, ili da li postoje bilo kakve političke, ideološke, ili druge namjere? Da li je informacija prezentirana na objektivan način, ili da li reflektuje predrasude svog autora? Čini li se da je informacija validna i dobro istražena, ili je upitna i nije poduprijeta sa dokazima? Koliko teme-ljito je obrađena u poređenju sa drugim izvorima? Ako se imaju neka pitanja o nekom dijelu informacije potrebno je kontaktirati davatelja info-rmacija i zatražiti da originalni izvor bude identifikovan. Potrebno je postaviti pitanje o tehnikama skupljanja podataka.

4. Blagovremenost poslovne informacije. Prilikom pretraživanja izvora po-slovnih informacija, veoma bitnan aspekt jeste koliko je stara pronađena informacija? Kada je objavljena? Da li je na raspolaganju najnovija verzija dokumenta koji sadrži informaciju? Dok je dokument veoma jednostavno objaviti na Internetu, njegovo održavanje i ažuriranje se nužno i ne obavlja sa potrebnom dozom redovnosti. Ovo je naročito izraženo kada se radi o dokumentu koji je kopiran sa svog originalnog izvornog sajta i pohranjen na drugom sajtu. Iako je dokument na origi-nalnom sajtu bio ažuriran, promijenjen, ili čak uklonjen, ne postoji garancija da će se na ostalim sajtovima pratiti isti proces. Ako se informacija čini starom, potrebno je tražiti noviju verziju.

Univerzitet države Utah u Sjedinjenim Američkim Državama je razvio anketu koja korisnike vodi kroz proces procjene pouzdanosti i objektivnosti websajta:

http://www.lib.utah.edu/instruction/handouts/webeval.html.

193

http://www.lib.utah.edu/instruction/handouts/webeval.html

Prilikom istraživanja sekundarnih poslovnih informacija na Internetu, veoma je bitno precizno definisati ciljeve istraživanja, kako bi se na početku istraživanja do-bila što jasnija slika o samom istraživanju. Veoma je važno formulisati način pro-vođenja istraživanja i u smislu izbora pogodnog mehanizma za pretraživanje i u smislu izbora pogodnog pretraživačgog alata, kako bi se što efikasnije došlo do tačnog, pouzdanog i objektivnog poslovnog izvora na Internetu. Za istraživanje poslovnih izvora informacija postoji veoma veliki broj alata za pretraživanje. Nji-hov značaj se ogleda u korištenju različitih pretraživačkih mehanizama i interne baze indeksiranih podataka, daju rezultate pretraživanja koji mogu biti izuzetno precizni upravo u smislu pronalaženja tačne informacije koja se traži, ali isto tako mogu dati veoma širok rezultat pretraživanja koji će za korisnika biti, praktično, neu-potrebljiv. Zato je bitno sagledati osnovne karakteristike alata za pretraživanje, osobina po kojima se razlikuju, kao i grupa u koje se klasificiraju po svojoj funkci-onalnosti, kako bi se stekao potreban uvid u njihovu operativnu funkcionalnost i omogućio lakši i bolji izbor alata za provođenje pojedinih pretraživanja.

5.8. INTERNET EXPLORER

194

Microsoftov Internet Explorer je već niz godina najviše upotrebljavan pretraživač Interneta. Pored ovog programa postoji veoma veliki broj različitih Internet pre-traživača od kojih su najpoznatiji Opera, Mozilla Firefox, Netscape Navigator, i sl.

Kada je u pitanju Internet Explorer, traka sa alatima i tasteri koji se nalaze u vrhu glavnog prozora Explorera su veoma slični funkcionalnim tasterima u drugim pretraživačima. Svi pretraživači imaju tastere Back i Forward za prikaz prethodno prikazanih stranica, te tastere Reload (za osvježavanje trenutno prikazane stranice) i Stop za zaustavljanje prikaza stranice, itd. Na slici 5.15. prikazan je prozor Internet Explorera. Internet Explorer u svojoj traci sa alatima ima sljedeće alatke:

195

Podešavanje početne stranice.

Početna stranica (Home Page) se u Internet Exploreru može podesiti tako što u meniju Toole izaberete opciju Internet Options, kao što je prikazano na slici 5.16.

Izborom navedene opcije dbija se dijaloški okvir u kome možete postaviti adresu početne stranice, kao što je prikazano na slici 5.17.

196

U adresno polje, prikazano na slici, nazvano Address, upisujemo adresu Web loka-cije koju želimo posjetiti. Ukucavanjem adrese i pritiskom na taster Enter ili kli-

kom na taster idemo na tu novu lokaciju.

Označavanje omiljenih stranica

Obzirom da se na Webu nalaze desetine miliona stranica, a da prilikom malo dužeg rada na Webu mi pređemo stotine stranica to je potrebno na neki način organi-zovano prići pretraživanju Weba. Još jedan razlog tome je i dužina adresa Web lokacija, kao i njihovo veoma teško pamćenje od strane korisnika. Stranice koje sadrže nešto što je važno za nas i čiju bismo adresu htjeli zapamtiti, možemo smje-stiti u naše “favorite” ako izaberemo Add to Favorites opciju u Favorites meniju.

Adrese favoriziranih stranica su smještene u posebnu mapu koja se zove Favorites ili Bo-okmarks, u zavisnosti od pretraživača koji upotrebljavamo, ali je isto tako moguće smje-štati favorizirane stranice u sopstvenu mapu koju smo mi kreirali.

Savjeti za rad sa Web pretraživačem. Iako su svi Web pretraživači veoma je-dnostavni za upotrebu, postoji niz načina za bolje iskorištenje resursa našeg raču-nara. Prilagođavanjem pretraživača Webu možemo pristupiti brže, a i mi sami će-mo se osjećati sigurnijim u radu na Webu. Kada prikazujemo Web stranicu, Web pretraživač pohranjuje grafiku i tekst na hard disk našeg računara u mapu koja se zove “cache”. Ako neku lokaciju posjećujemo dva ili više puta, tada informacije sa te lokacije bivaju čitane sa hard diska pa ih puno brže dobijamo na ekranu nego da ih svaki puta čitamo sa mreže. Kako bi ste obezbjedili više mjesta za posjećene Internet stranice treba uraditi sljedeće:

1. U Internet Exploreru, u meniju Tools, izabrati opciju Internet Options. 2. U ponuđenom dijaloškom okviru izabrati jahač General, i kliknuti na

Settings.

198

3. Kako bi ste napravili više mjesta za posjećene web stranice upotrijebite potenciometar Amount of disk space to use u Settings dijaloškom okviru.

4. Njegovim pomjeranjme u desno povećavate prostor na hard disku predvi-đen za pohranjivanje posjećenih web stranica kao što je prikazano na slici.

199

Njegovim pomjeranjme u desno povećavate prostor na hard disku predviđen za pohranjivanje posjećenih web stranica kao što je prikazano na slici.

Iako u grafičkom korisničkom okruženju koje nam nudi Windows 2000, jednosta-vnim klikom mišem na pojedine komande i tastere izazivamo reakciju računara, ponekad je mnogo brže i lakše koristiti tastaturne prečice. Sada ćemo navesti naj-značajnije od tih prečica.

5.9. ELEKTRONSKA POŠTA (e-mail)

Jedna od najvažnijih karakteristika Interneta je mogućnost korištenja e-pošte. E-po-štom se može poslati poruka bilo kojem korisniku Internet usluga koji ima otvoren tzv. poštanski pretinac. E-poštom možemo slati poruke i datoteke bez obzira šta te datoteke sadrže, (slike, tekst, različite proračune, datoteke koje sadrže zvuk i sliku, itd). Sve poruke koje vam dođu bivaju smještene u vaš poštanski pretinac koji ima-te otvoren kod vašeg Internet poslužitelja, i te poruke možete pokupiti iz tog preti-nca u vaš računar kada se spojite na Internet.

Danas imamo veoma veliki broj korisnika e-pošte, i skoro je nezamislivo da bilo koje preduzeće koje želi punu komunikaciju sa ostatkom poslovnog svijeta, nema e-poštu. Svi korisnici Interneta imaju svoju jedinstvenu adresu e-pošte. Adresa e-pošte se sastoji iz dva dijela. Prvi dio je ime korisnika, a drugi dio je ime domena. Ova dva dijela su odvojena znakom @. Broj domena u adresi zavisi od broja odi-jela koji su potrebni da bi se razvrstala e-pošta. Kada pišemo e-mail adresu, mora-mo je upisati potpuno tačno. Adrese su pisane malim slovima. Primjer e-mail adrese je: asimtenic @yahoo.com

200

mailto:imekorisnika@imepru%C5%BEatelja.com

Imekorisnika – Ovo je prvi dio adrese e-pošte. Ovdje je moguće izabrati bilo koje ime, ukoliko takvo ime već nije registrovano kod vašeg pružatelja Internet usluga. Ovdje se može upotrijebiti ime i prezime, nadimak, skraćenica napravljena od ime-na i prezimena, itd.

Primjeri e-mail adresa su: [email protected], [email protected] itd.

Znak @ - Ovim znakom se odvajaju imekorisnika i imepružatelja, odnosno kori-sničko ime od imena domene.

Imepružatelja - Pružatelj Internet usluga je firma koja vam omogućava pristup Internetu, mada posoje i drugi webmail davaoci usluga e-pošte (Mail Service Pro-vider – MSP) koji mogu da budu i besplatni. Pružatelj preuzima na sebe posao primanja i slanja vaših poruka.

Znak tačka (.) - Tačke razdvajaju domene u vašoj e-mail adresi. U adresi e-pošte se ne mogu pisati prazna mjesta.

Skraćenica com - Ova domena predstavlja vrstu organizacije kojoj vaš pružatelj Internet usluga pripada. Ove skraćenice su različite u različitim zemljama. U SAD com je skraćenica za komercijalnu firmu, a edu skraćenica za obrazovnu (eduka-cijsku) ustanovu. U Velikoj Britaniji ekvivalentni ovim skraćenicama su co i ac. U e-mail adresi je moguće dodati i oznaku države.

5.9.1. WEB MAIL – WEB BAZIRANA ELEKTRONSKA POŠTA

Pošto e-mail servis PTT BiH nije besplatan nego se plaća skupa sa prijavom na Internet, svi naši studenti se neće moći prijaviti na taj e-mail. Sada ćemo vidjeti ka-ko se svako od vas može prijaviti na free (besplatni) e-mail poslužilac kako biste ubuduće mogli razmjenjivati poruke međusobno kao i sa ljudima širom svijeta. Te ljude i njihove e-mail adrese možda poznajete od ranije, a neke od njih ćete upo-znati i surfajući po Internetu. Pošto se prikačite na Internet potrebno je pokrenuti program koji omogućava da ga koristite. Taj program se zove Internet Explorer (ili Netscape Navigator) i pokreće se na sljedeći način:

1. Kliknite na taster Start.2. Potom se postavite na meni Programs.

4. Kada se pokrene Internet Explorer, dobije se ekran sličan kao na sljedećoj slici:

201

mailto:[email protected]


Da biste došli do vašeg davaoca usluga elektronske pošte uradićete sljedeće:1. Kliknite mišem u prazan bijeli prostor u padajućem popisu koji se nalazi iza

natpisa Address.

2. Kada kliknete u ovaj prostor pozadina onoga što piše u njemu će poplaviti, kako to prikazuje sljedeća slika:

3. Otkucajte web adresu vašeg davaoca usluga elektronske pošte (www.hotmail.com) kako to prikazuje naredna slika:

4. Pritisnite potom taster Enter na tastaturi ili kliknite na taster .5. Pojavit će vam se naslovna stranica vašeg davaoca usluga e-pošte, koja se

može vidjeti na slici 5.6. Ako se prvi puta prijavljujete na Hotmail kliknite na taster Sign Up for a

FREE E-Mail Account!7. Pročitajte uslove koje postavlja Hotmail (naravno, ako znate engleski). 8. Ako se sa njima slažete kliknite na I Accept kako biste ih prihvatili. 9. Potom popunite sve podatke koje od vas traži Hotmail. 10. Kada popunite podatke kliknite na Submit Registration, čime ćete potvrditi

vašu prijavu na mail.

Ako sve bude u redu sa vašim podacima imaćete adresu i šifru na Hotmail-u kakvu ste tražili. Ako Hotmail ima već nekog korisnika sa vašom adresom on će vas na to upozoriti i ponudiće vam da odaberete neku od adresa koje vam on sugeriše. Kada završite sa registracijom vaše adrese na Hotmail, ona bi za studenta Edina Osman-begovića mogla imati sljedeći izgled: [email protected]. Nije uslov da Edin ima na svom računaru Internet. On svoju poštu može pregledati na

202


http://www.hotmail.com/

poslu, u Internet kafeu ili na bilo kojem drugom računaru koji ima pristup Internetu, jer su usluge osnovnog paketa Hotmail-a besplatne.

Kada ste dobili svoj mail možete pregledati ima li kakve pošte u vašem sandučetu. Da biste pristupili vašem poštanskom sandučetu potrebno je da u prozoru prika-zanom ranije uradite sljedeće:

Ulaskom u poštansko sanduče, imate ekran koji izgleda kao onaj na slici 5.25:

203

Pošto ima nepročitanih poruka kliknućete na jahač Inbox kako biste vidjeli sve po-ruke koje su u vašem sandučiću.

Ako želite pročitati poruku:1. Postavite se na jahač Mail (slika 5.26).2. Kada se na njemu pojavi ručica sa podignutim kažiprstom kliknite mišem.3. Otvoriti će se Inbox dio pretinca e-pošte i poruke se mogu čitati klikom na

naslov željene poruke.

204

Kada vi želite da pošaljete novu poruku onda ćete postupiti na sljedeći način:

1. Kliknite na taster na kojem piše .2. Otvoriće vam se ekran koji je prikazan na sljedećoj slici 5.27)

Ovo je prozor za pisanje poruke. On se sastoji iz tri dijela:- adresni dio- dio sa komandnim tasterima- prostor za pisanje poruke

Kada hoćete poslati poruku morate uraditi sljedeće radnje:3. U okvir za unos teksta ispred kojeg piše To: upišite elektronske mail adresu

onoga kome šaljete poruku. Primjer je prikazan na sljedećoj slici:

4. U okvir za unos teksta ispred kojeg piše Subject: upišite naslov poruke. Evo i primjera:

205

5. U prostor za pisanje poruke ispišite poruku. Primjer slijedi:

6. Kliknite na taster kako biste poslali poruku.7. Kada poruka bude poslana dobićete ekran koji vam to potvrđuje:

206

8. Kliknite na taster OK, kako biste završili proceduru slanja poruke i kako bi vas Hotmail ponovno vratio u vaše poštansko sanduče.

9. Sada ste spremni da šaljete i ostale poruke ili da pročitate novopristigle.

Kada želite da završite rad sa Internetom isključićete modem, a potom zatvoriti prozor Internet Explorera, kao što zatvarate i svaki.

Odgovaranje na prispjelu poruku.

Pretpostavimo da ste već otvorili i pročitali poruku koju vam je neko posalo. Ona bi mogla izgledati kao ona koja je prikazana na slici koja (slici 5.30).

Ako želite da odgovorite na poruku, potrebno je:

1. Kliknuti na taster , ako želite odgovoriti samo pošiljaocu poruke (u našem primjeru odgovor će biti poslan samo gospođi Bakalović).

2. Kada ste kliknuli na ovaj taster pojviće vam se ekran za ispisivanje poruke koji se zove Reply (Odgovor), i čije će adresno zaglavlje imati izgled kao na slici 5.31.

207

Kao što možete primjetiti automatski se ispisuje adresa onoga ko vam je poslao poruku u adresni prostor ispred kojeg piše To:. U prostor za upis subjekta upisuje se automatski prefiks Re: što je skraćenica od Reply. U prostoru za ispis poruke je ispisana poruka pošiljatelja, koju možete obrisati ili je ostaviti.

3. Sadržaj vašeg odgovora na poruku obično ispišete ispred sadržaja poruke koju ste primili od pošiljoca.

4. Po ispisanom odgovoru kliknite na taster Send.

208

5. Potom sačekajte da Hotmail potvrdi da je poruka poslana kao i kad novu

šaljete poruku uz pomoć komande .

Drugi slučaj je ako hoćete poruku poslati ne samo pošiljaocu nego i svima drugima kojima je on poslao poruku (To su svi koji se u zaglavlju poruke nalaze iza prefiksa To: u našem primjeru to su [email protected], [email protected], [email protected], ... . U tom slučaju ćete ponoviti istu proceduru, samo što

ćete u prvom koraku kliknuti na taster i vaš prozor za ispis odgovora svima će imati zaglavlje kao sa slike 5.32.

Popunjavanje adresara. Ako želite da smjestite u adresar elektronske mail adrese ljudi koji vam šalju poruke, onda ćete postupiti na sljedeći način:

Kliknite na jahač Contacts kao što je prikazano na slici.

Slika 5.33. Izgled adresnog dijela primljene poruke

Dobićete prozor sa za unos podatak o osobama čije adrese želite sačuvati:

209




Slika 5.34. Izgled Contacts prozora

1. Kliknite na taster .

Dobićete ekran prikazan na slici 5.35:

Slika 5.35. Izgled ekrana koji omogućava da se sačuvaju adrese

2. Unesite podatke o osobi i e-mail adresu.

210

3. Kliknite na taster kako biste adresu zablježili u adresar.4. Ako želite da zapamtite samo pojedine od ponuđenih adresa onda kliknite

mišem na kvadratić iza kojeg piše Add to Address Book za svaku adresu koju želite zapamtiti. Za one koje ne želite pamtiti ostavite ovaj kvadratić prazan.

5. Ponovite tačku 3. kako biste zapamtili označene adrese.

Upotreba adresara

Pošto smo upamtili određene adrese red je da naučimo i kako ćemo ih upotrijebiti kada nam budu zatrebale.

1. Kliknite na taster Compose kako biste otišli u ekran za pisanje nove poruke.2. Ako znate da se adresa osobe kojoj pišete poruku nalazi u vašem adresaru kli-

knite na plavom bojom podvučeni naziv okvira za upis adrese .3. U posebnom prozoru otvoriće vam se lista adresa koje ste do sada upamtili u

vašem adresaru. Dio liste je prikazana na slici 5.36:

4. Kliknite na imena osoba kojima želite poslati poruku i kliknite na taster

.

211

5. Pojaviće se ekran poruke u čijem će zaglavlju već biti upisane adrese onih oso-ba koje ste označili u ekranu adresara. Slika 5.37. odgovara zaglavlju poruke za osobe koje smo iznačili u našem primjeru:

Dodavanje prilog-datoteke uz poruku

Kada uz vašu poruku ili odgovor na poruku želite da pošaljete sliku ili neku drugu datoteku koju ste otkucali ranije onda morate uraditi sljedeće:

1. U zaglavlju poruke koju ste ispisali kliknite na taster .2. Pojaviće se mani kao na slici i izaberite opciju File.

Pojaviće vam se ekran koji ima sljedeći izgled:

212

Slika 5.38. Izgled prozora za dodavanje prilog datoteke

3. Kliknite na taster kako biste dobili prozor uz pomoć kojega ćete pronaći datoteku koju želite pridružiti vašoj poruci (sliku ili neku drugu datoteku).

Dobićete okvir za dijalog koji se zaove Choose file:

Slika 5.39. Okvir za odabiranje prilog datoteke

213

4. U padajućem popisu pronađite mapu u kojoj se nalazi datoteka koju želite pridružiti.

5. Kliknite u radnom prostoru na datoteku koju želite pridružiti (u našem slučaju to je datoteka Research project SMEs.doc)

6. Kliknite na taster , kako bi se put do vaše datoteke pojavio u okviru za tekst Attach File.

7. Kada se slika pojavi u ovom okviru za dijalog (Attach File) trebate kliknut na

taster kako bi slika bila priložena uz poruku.8. Vratićete se ponovno u prozor za pisanje poruke, u kojem treba kliknuti na

taster , kako bi vaša poruka skupa sa slikom bila poslana osobi kojoj ste je namjenili.

5.9.2. ELEKTRONSKA POŠTA SA OUTLOOK EXPRESS - om

Microsoft Outlook Express je veoma efektivan klijentprogram za e-poštu koji dolazi u pa-ketu sa Internet Explorerom. Outlook Express je program namijenjen za slanje i primanje e-pošte, za razliku od starijeg brata Microsoft Outlook-a, koji se pored navedenih mogućnosti može upotrebljavati i u lokalnim računarskim mreža-ma za razmjenu informacija. Outlook Express se može upotrebljavati za čitanje i pisanje priloga za Newsgrupe. Program se može upotrebljavati samostalno ili inte-grirano sa Internet Explorerom. U ovom poglavlju ćemo učiti o sljedećem:

Outlook Express – Prozor Pisanje i slanje e-pošte Primanje i čitanje e-pošte Rad sa Address Book-om Kreiranje sopstvenih mapa Automatsko tretiranje primljenih poruka Podešavanje parametara Outlook Express-a

Outlook Express – Prozor. Možete pokrenuti Outlook Express klikanjem na Start, Programs, Outlook Express. Program se može pokrenuti klikanjem na ikonu Ou-tlook Express u traci Quick Launch dijelu trake zadaćama. Treći način pokretanja Outlook Expressa je klikanjem na prečicu Outlook Express na Desktopu (ukoliko je ta prečica već kreirana). Pokrenite Outlook Express na jedan od opisanih načina. Prozor Outlook Expressa izgleda kao na slici 5.40.

214

U Outlook Expressu imamo šest samoobjašnjavajućih linkova u Startnom prozoru. Možete davati komande u Outlook Expressu klikanjem na traku sa menijima, klikanjem na traku sa alatima ili klikanjem na linkove u Startnom prozoru.

Slika 5.41. Prijemno sanduče (Inbox) Outlook Express-a

215

Ukoliko preferirate da prilikom startanja Outlook Expressa odmah imate otvoren Inbox, tada selektirajte opciju When Outlook Express starts, go directly to my Inbox, na dnu Startnog prozora. Prilikom sljedećeg startanja Outlook Expressa će automatski otvoriti Inbox. Sve poruke koje dolaze, pohranjene su u Inbox. Nove, nepročitane poruke, su prikazane u Bold stilu kao na primjeru na slici 5.41. Najče-šće upotrebljavani komandni tasteri u Outlook Expressu su prikazani i objašnjeni na sljedećoj slici. Možete iste komande dati i preko menija.

Komandni tasteri u Outlook Express - Prozoru

Pisanje i slanje elektronske pošte. Ovdje se podrazumjeva da je računar na kome radite priključen na Internet dok radite sa elektronske poštom. Ako radite off-line (ne priključeni), Outlook Express će pokušati da se priključi na Internet kada je to neophodno:

1. Startajte Outlook Express .2. Kliknite na taster New Mail (kreiranje nove pošte).3. Napišite adresu primaoca (možete i svoju adresu, ako sami sebi šaljete poštu) u

To-polje kao što je prikazano na slici.

216

4. Pređite u polje Subject (sa mišem ili Tab tasterom), i napišite naslov poruke, koji se odnosi sadržaj poruke.

Primjetiti ćemo da je u traci sa naslovom prozora, naslov New Message zamije-njeno sa naslovom poruke, a to je u ovom slučaju Sastanak.

5. Pređite u dio prozora za sadržaj poruke i napišite poruku (kao na slici ili napi-šite svoj tekst).

6. Kliknite na taster Send.7. Kliknite na OK u DialogBox-u Send ELEKTRONSKE mail (ukoliko se pojavi).

U ovom tekstu smo kreirali jednu poruku e-pošte tako što smo upisali adresu e-pošte, napisali naslov i sadržaj poruke. Ovim operacijama smo već obuhvatili naj-veći dio posla, kada je u pitanju slanje poruka e-pošte. Možemo poduzeti i malo složenije operacije klikajući na neki od komandnih tastera prozora za kreiranje i slanje poruka. Neke funkcije tih tastera su objašnjene na sljedećoj slici.

Komandni tasteri u New Message - Prozoru

217

Primjer: Napišite novu poruku klikanjem na New Mail taster Napišite svoju sopstvenu adresu u To-polje Napišite naslov poruke u Subject polje Napišite poruku Kontrolirajte da li je adresa e-pošte ispravna Pošaljite poruku

Dodavanje prilog datoteke uz poruku.

Veoma je korisno moći poslati dadoteke kao prilog poruci e-pošte. Možete poslati neku Word datoteku tako da primalac poruke otvori datu datoteku u Word-u i radi dalje u toj datoteci. Dvije su činjenice veoma važne kada šaljete datoteku kao prilog poruci e-pošte:

program e-pošte primaoca mora tretirati prilog-datoteku na isti način kao i vaš program e-pošte

primalac mora imati program koji može čitati format datoteke koju ste poslali

Datoteke u svim formatima se mogu poslati kao prilog, ali primalac poruke može imati probleme prilikom otvaranja datoteke, ukoliko program e-pošte primaoca ne tretira prilog-datoteku na isti način kao program e-pošte pošiljaoca. Da bi se ovi problemi izbjegli, preporučljivo je da poslovni partneri i saradnici instaliraju programe e-pošte tako da svi upotrebljavaju isti protokol.

Trenutno najpouzdaniji protokol je MIME protokol (Multipurpose Internet Mail Extension), ali će i TCP/IP-protokol zadovoljiti potrebe većine korisnika e-pošte. Outlook Express upotrebljava MIME protokol kao standard, tako da je veoma lako podesiti parametre Outlo-ok Express-a prilikom instalacije.

Primalac e-pošte mora imati program koji može otvoriti prilog-datoteku. Ako šaljete dokument pisan u Word 97-formatu, primaocu koji upotrebljava Word 6.0, tada primalac neće moći otvoriti prilog-datoteku na svom računaru. Sada ćemo detaljno objasniti kako se šalje prilog-datoteka:

1. Kreirajte novu poruku.

2. Kliknite na Attach File taster koji je prikazan na slici .3. Izaberite mapu u kojoj se datoteka nalazi i duplo kliknite na datoteku.4. Kliknite na taster Send.5. Kliknite eventualno na Send/Recv taster ako je Outlook Express podešen da,

kao me-đukorak, šalje poruke u Outbox.

218

Datoteka se pridružuje kao na primjeru na slici 5.43.

Primjer: Kreirajte novu poruku i adresirajte je na sebe Pridružite datoteku i pošalite poruku Uzmite poruku sa elektronske post servera

Primanje i čitanje e-pošte. Pošta koja vam dolaz uvijek je pohranjena u pošta-nskom pretincu e-pošte sa kojim vaš Outlook Express direktno komunicira. Možete uzeti poštu iz poštanskog pretinca i prenijeti je u Inbox u Outlook Expressu, klika-njem na Send/Recv taster u traci sa alatima. Moguće je podesiti da Outlook Express prilikom startanja automatski uzima poštu iz poštanskog pretinca i pohranjuje je u Inbox. Ovdje ćemo pokazati kako uzimamo poštu davanjem komande.

1. Kliknite na Send/Recv taster koji je prikazan na slici.

Outlook Express prenosi poruke koje se nalaze u poštanskom pretincu u Inbox. Inbox mapa i nove, nepročitane, poruke su prikazane u Bold stilu i sa ikonom u obliku zatvorene kovete, lijevo od poruke.

219

Sljedeća procedura objašnjava čitanje primljene poruke.

2. Duplim klikom na poruku, vaša poruka će se otvoriti u Message prozoru.

Slika 5.45. Otvorena nepročitana poruka

Traka sa alatima u Message prozoru je detaljno objašnjena u sljedećoj tabeli. U Ou-tlook Express-u je moguće podešavati ovu traku sa alatima ako izaberete sljedeću meni opciju: View, Toolbar, Customize…

220

Komandni tasteri u Message – Prozoru:

Odgovaranje na poruku. Možete brzo odgovoriti na primljenu poruku ako klikne-te na Reply taster ili klikom na Reply All taster. Upotrebom Reply tastera šaljemo odgovor samo pošiljaocu poruke, dok upotrebom Reply All tastera šaljemo odgo-vor i svim ostalima koji su dobili kopiju poruke.

Kada kliknete na neki od navedenih tastera, kreira se nova poruka, a Topolje i Su-bject-polje su automatski popunjeni. Uz to je i kopija poruke na koju odgovaramo kreirana u dijelu prozora za sadržaj poruke. Sve što trebamo uraditi je da napišemo odgovor i kliknemo na Send, kao što je objašnjeno u sljedećoj proceduri.

1. Kliknite na poruku na koju želite odgovoriti.

2. Kliknite na Reply taster. Slijedite proceduru u DialogBox-u na slici kako biste odgovorili na poruku.

221

3. Kliknite na Send.

Primanje i tretiranje prilog-datoteke. Ako dobijete neku datoteku kao prilog poruci e-pošte, možete je tretirati na dva načina:

duplo kliknuti na datoteku kako biste je otvorili sačuvati datoteku na hard disku

Direktno otvaranje datoteke duplim klikom podrazumjeva da jedan od naših kori-sničkih programa prepoznaje prilog-datoteku kako bi je mogao otvoriti. Npr. Excel će otvoriti datoteke sa ekstenzijom .xls, Word će otvoriti datoteku sa ekstenziojom .doc, a Notepad će otvoriti datoteku sa ekstenzijom .txt.

Drugi metod je univerzalan i upotrebljava se za sve formate datoteka koje prima-mo. Kasnije, po potrebi, možemo otvoriti datoteku sa nekim korisničkim progra-mom (koji možemo i naknadno instalisati na računar). Na slici 5.47. je prikazana poruka e-pošte sa Word prilog-datotekom koja je primljena u Outlook Express-u.

Možemo tretirati prilog-datoteku na sljedeći način:

1. Kliknite desnim tasterom miša na prilog datoteku.2. Izaberite u brzom meniju opciju Open ako želite otvoriti datoteku, ili opciju

Save As ako želite sačuvati datoteku na hard disku ili disketi.

222

Slika 5.47. Download (skidanje na disk) prilog datoteke

Postavljanje prioriteta poruke. Kada šaljete novu poruku ili odgovarate na neku primljenu poruku, možete pridružiti poruci različite prioritete tako da primalac po-ruke zna da li da neku poruku pročita odmah, ako poruka ima visoki prioritet (High Priority), ili da je pročita kada to vrijeme dozvoli, ako je poruka niskog prioriteta (Low Priority).

1. Kada želite da pridružite poruci prioritet, u Message meniju izaberite opciju Set Priori-ty, a zatim izaberite prioritet, kao što je prikazano na slici.

Slika 5.48. Meni traka iz koje se definiše prioritet poruke

Poruke sa normalnim prioritetom nisu označene i takve poruke bivaju pročitane u redosljedu kojim dolaze u Inbox, odnosno primalac poruka može eventualno pro-mijeneiti taj redosljed klikajući na neku od poruka koju želi pročitati.

223

Označavanje poruke zastavicom. Označavanje poruka zastavicom (flagg) je voema brz i efektan način pridruživanja atributa porukama. Pridruživanjem atributa može-mo izvesti neku akciju nad porukom. Kada je poruka označena zastavicom tada se pojavljuje znak za status poruke.

Označavanje poruka zastavicom u Outlook Express-u ima samo funkciju posebnog označavanja poruke, dok u nekim drugim programima označavnjem poruka zasta-vicom pridružujemo porukama akcije koje će nad njima biti izvršene. Mi ćemo punu funkcionalnost označavnja poruka zastavicom pokazati na primjeru programa Microsof Outlook koji je, ustvari, stariji brat Outlook Express. U Compose meniju izaberite opciju New Mail Message, kao na slici:

Slika 5.49. Izbor opcije Compose

U Message prozoru Edit menija izaberite opciju Message Flag, i dobit ćete Dialog-Box:

Slika 5.50. Izbor Flag opcije poruke

Sada možete izabiranjem određenog atributa pridružiti poruci akciju koja slijed uz taj atribut. Moguće je postaviti i datum izvršenja akcije ukoliko u istom DialogBox-u u padajućem popisu By u kalendaru izaberete datum, kao na slici.

224

Slika 5.51. Izbor datuma izvršenja akcije

Kada primalac dobije poruku, komentar o atributu zastavice se pojavi na početku poruke. Ukoliko ste postavili i datum izvršenja akcije, taj datum će se pojaviti. Iza-berite jedan od sljedećih atributa i pridružiti vašoj poruci.

Ako želite izbrisati zastavicu: u već selektiranu poruku, i u već pomenutom Flag Message DialogBox-u kliknite na taster Clear Flag.

Rad sa adresama. Address Book se upotrebljava da bismo sačuvali adrese e-pošte pojedinih osoba ili grupa osoba (mailing list). Ovakav način čuvanja adresa e-pošte je veom koristan, pogotovo u poređenju sa čuvanjem adresa na nekim ceduljama ili adresarima u obliku raznih notesa. Kada želite kreirati novu poruku, uzmete iz Address Book-a adresu primaoca veoma brzo, jednostavno i bez grešaka u pisanju.

1. Kliknite na taster Address Book.

Address Book – prozor u Outlook Express-u se otvori kao na sljedećoj slici. Ovdje možete vršiti pretraživanje adresa ili pohraniti nove adrese upotrebljavajući za to predviđene komandne tastere.

225

Slika 5.52. Izgled adresara

2. Kliknite na Address Book prozoru, i pojaviti će se brzi meni kao na slici.3. Izaberite meni opciju New Contact.

Slika 5.53. Izbor opcije New Contact

4. Slijedite proceduru u DialogBox-u na slijedećoj slici kako biste upisali novu adresu u Address Book.

226

Možete kliknuti na neki od ostalih jahača u ovom DialogBox-u ako želite unijeti više informacija o osobama čije adrese e-pošte upisujete u Address Book. Address Book je korisno upotrebljavati kada kreirate novu poruku e-pošte zbog toga što adresu primaoca možete da preuzmete veoma brzo i bez grešaka u pisanju adrese.

1. Kreirajte novu poruku klikanjem na New Mail u Outlook Express prozoru.2. Kliknite na Topolje kako biste izabrali daresu iz Address Book-a, kao što je

prikazano na slici 5.55.

Možete izabrati i više adresa u istom koraku, ako želite neku poruku poslati na više adresa različitim primaocima. Ako želite poslati kopiju poruke nekome, prvo ćete kliknuti na ime u listi u lijevom dijelu prozora, a zatim na taster Cc:.

Možete poslati i tzv. “slijepu” ili Blind kopiju neke poruke klikom na taster Bcc:. Kada šaljete slijepu kopiju, primaoc takve kopije ne može vidjeti adrese ostalih primaoca te poruke ili kopije te iste poruke.

227

Ako često imate potrebu da šaljete poruke jednoj istoj grupi ljudi, veoma je korisno da kre-irate grupu unutar adresa e-pošte koje inače upotrebljavate. Ovakva grupa se vrlo često na-ziva mailing listom. Na ovaj način možete poslati neku poruku cijeloj grupi osoba sa samo jednim klikom na naziv te grupe u Address Book-u.

1. Otvorite Address Book. 2. Kliknite na taster New i izaberite New Group.

Slika 5.56. Izbor opcije New Group

3. Upišite ime grupe u DialogBox-u, kao na slici 5.57.

228

Slika 5.57. Formiranje grupe u Outlook-u

4. Izaberite članove grupe klikom na taster Select Members. Dobiti ćete Dialog-Box Se-lect Group Members za izbor članova grupe kao na slici 5.58.

Slika 5.58. Dodavanje adresa u grupu

5. Kada ste završili izbor članova grupe kliknite na taster OK.

229

Slika 5.59. Pozicija grupe u adresaru

Grupa će se pojaviti u vašem Address Book-u, kao što je prikazano na slici 5.59.Sljedeći puta kada želite poslati poruku e-pošte svima u grupi Data Studio, iza-berete grupu u Address Book-u na isti način kao i pojedinačne adrese, i praktično jednim klikom miša izaberete više adresa e-pošte, kao što je prikazano na slijedećoj slici.

Slika 5.60 . poziv više adresa

230

Kreiranje mapa (foldera). Možemo kreirati sopstvene mape gdje možemo pohra-niti primljene i poslane poruke. To nam daje mogućnost da organiziramo našu korespo-ndenciju u skladu sa našim potrebama. Možemo kreirati podmape unutar standa-rdnih mapa ili nove mape koje su na istom nivou kao standardne mape. To ćemo sada i uraditi.

1. Kliknite desnim tasterom miša na Local Folders unutar Outlook Express mape.2. Izaberite New Folder.

Slika 5.61. Pozicija opcije New Folder… u papi meniji

3. Napišite ime mape u DialogBox-u kao na slici i kliknite OK (Slika 5.62.).

Slika 5.62. Davanje imena novoj mapi

Novokreirana mapa će se pojaviti u prozoru za mape u Outlook Express-u, kao što je prikazano na slici 6.3).

231

Slika 5.63. Novonapravljena mapa u odjelku Folders

Sada možete premještati poruke iz neke standardne mape u novokreiranu, povla-čenjem, odnosno, povuci-i-pusti tehnikom.

Primjer: Napravite novu mapu Premjestite neku poruku iz Inbox-a u tu novu mapu

Sortiranje i traženje poruke. Možete sortirati i pretraživati poruke na nekoliko načina u Outlook Express-u. Najjednostavniji način sortiranja poruka je da kliknete na zaglavlje kolone u mapi koja je otvorena. Mali trougao okrenut ka gore ili dole pokazuje po kojoj smo koloni sortirali poruke.

Možete kliknuti na zaglavlje kolone Received u Inbox-u da sortirate poruke po datumu primanja poruke. Vidjeti ćete da je trougao okrenut ka gore kada je najsta-rija poruka na početku liste, a kada je trougao okrenut ka dole tada su najsvježije poruke na početku liste. Trougao govori o tome po kojoj koloni i u kojem redo-sljedu su poruke sortirane.

Možete sortirati poruke ako izaberete meni opciju View, Sort By i izaberete kriterij po kome ćete sortirati poruke. Ukoliko imate mnogo poruka u nekoj mapi, tada je veoma korisno upotrijebiti automatsko pretraživanje umjesto manuelnog traženja. Način na koji ćete to uraditi je opisan u sljedećoj proceduri.

232

1. Izaberite Edit, Find, Message.2. Upišite kriterij za pretraživanje kao što je prikazano u DialogBox-u.

Slika 5.64. Definisanje kriterija za traženje poruke

U primjeru se tražila poruka od Carlosa koja je nazvana Pozdrav iz Španije. Rezu-ltat pretraživanja je dat u donjem dijelu DialogBox-a. Sada je moguće pročitati tra-ženu poruku.

Podešavanje parametara Outlook Express-a. Možete podesiti parametre Outlook Express-a tako da program funkcioniše na način kako to vi želite. Sada će biti po-kazane neke od mogućnosti podešavanja pojedinih parametara.

1. Izaberite Tools, Options. Outlook Express je unaprijed podešen tako da poruke koje vi kreirate, šalju se u Outbox kada kliknete na Send taster. Tada dodatno klikniti na Send/Recv Recv kako biste poslali poruku u poštanski pretinac. Možete podesiti Outlook Express tako da se poruke šalju direktno u poštanski pretinac. 2. U Options DialogBox-u jahač Send mora biti aktivan.3. Aktivirajte opciju Send Messages Immediately, kao što je prikazano na slici.

233

Slika 5.65. Podsegment u kojem dfiniramo opcije slanja

Možete podesiti da Outlook Express uzima poštu iz poštanskog pretinca automa-tski, poslie određenog vremenskog perioda. 4. Kliknite na jahač General.5. Aktivirajte opciju Check for new messages every, i podesite vremenski period

nakon kojega će vaš Outlook Express automatski pretraživati vaš poštanski pretinac. Procedura je prikazana na slici 5.66.

Slika 5.66. Dio dijaloga Options u kojem se vrši podešavanja vremenaza provjeru novih poruka

E-potpis u poruci e-pošte je tekst koji se dodaje na kraju poruke. Uobičajeno je upotrijebiti puno ime i prezime i adresu kao potpis. Možete podesiti automatski po-tpis na sljedeći način.

1. Aktivirajte jahač Signatures u Options DialogBox-u.2. Aktivirajte opciju Add signatures to all outgoing messages.

234

Slika 5.67. Jahač Signatures

3. Kliknite na taster Rename i promijenite ime e-potpisa u Potpis.4. U Edit Signature okviru upišite svoje podatke, slično kao na slici 5.41.5. Kliknite na taster OK.

Sada će se svaka vaša poruka završavati vašim e-potpisom, odnosno tekstom koji ste upisali u Edit Signature okviru.

Dodavanje novog poštanskog pretinca (sandučeta). Ukoliko imate otvoren po-štanski pretinac kod nekog drugog isporučioca Internet usluga, npr. Hotmail kao globalni isporučilac usluga e-pošte, možete otvoriti i taj pretinac i uzeti poštu Ou-tlook Express-om, istovremno kada pregledate i vaš default pretinac kod vašeg lo-kalnog isporučioca Internet usluga. Sada će detaljno biti objašnjena procedura re-gstracije novog poštenskog pretinca.

235

1. U meniju Tools izaberite opciju Accounts.

Slika 5.68. Trenutno postavljeni pretinci Outlook Express-a

2. Kliknite na taster Add i u ponuđenom meniju izaberite opciju Mail.

Slika 5.69. Aktiviranje opcije za dodavanje novog pretinca

236

Slika 5.70. Unošenje imena vlasnika pretinca

Dobićete Internet Connection Wizard DialogBox u kome ćete upisati svoje ime i prezime, kao na slici 5.70.

3. Klikom na taster Next prelazite na sljedeću fazu registracije, gdje trebate upi-sati adresu e-pošte, na Hotmail servisu, koju želite otvoriti i koristiti Outlook Express-om.

Slika 5.71. Unoešenje e-mail adrese vlasnika pretinca

4. Ponovo kliknite na taster Next i prelazite na sljedeću fazu registarcije gdje ćete u ponuđenom DialogBox-u izabrati protokol koji upotrebljava vaš server e-pošte. U ovom slučaju to je HTTP protokol. Morate izabrati i isporu čioca uslu-ga e-pošte. Upišite Hotmail, ili izaberite isporučioca sa ponuđenog padajućeg popisa.

237

Slika 5.72. Definiranje e-mail servera

5. Kliknite na taster Next.6. Sljedeći korak u registraciji je upisivanje password-a, odnosno, šifre kojom je

zaštićen vaš Hotmail poštanski pretinac.

Slika 5.73. Upisivanje naziva e-mail adrese išifre koja će se korisiti za sanduče

7. Na kraju će vam Outlook Express čestitati na uspješno izvedenoj registraciji, kao što je prikazano na slici 5.74.

238

Slika 5.74. Završni ekran postavljanja novog pretinca (sandučeta)

Slika 5.75. Pozicije nove mape u Outlook Expressu

Sada možete pored svog pretinca e-pošte, registrovanog kod lokalnog isporučitelja Internet usluga, otvarati i pregledati i Hotmail poštanski pretinac. U mapama za e-poštu prozora Outlook Express-a će se pojaviti i pripadajuće mape Hotmail pretinca (Slika 5.75).

239

Rad sa Hotmail-om je sada identičan radu sa vašim lokalnim isporučiteljem usluga e-pošte. Jednostavnim klikom na neku mapu u prozoru sa mapama e-pošte, dobijate sadržaj te mape. Ako nemate kreiran Hotmail poštanski pretinac, to možete uraditi ako odete na Hotmail-ovu startnu stranicu, http://www.hotmail.com. Slijedite sta-ndardnu proceduru koju smo ranije opisali i kreirajte svoj poštanski pretinac.

Rad sa Hotmailom je sada identičan radu sa vašim lokalnim isporučiocem usluga e-pošte. Jednostavnim klikom na neku mapu u prozoru sa mapama e-pošte, dobijate sadržaj te mape. Ukoliko nemate kreiran Hotmail poštanski pretinac, to možete uraditi ako odete na Hotmailovu startnu stranicu, http://www.hotmail.com,. Slije-dite standardnu proceduru koju smo ranije opisali i kreirajte svoj poštanski pretinac.

240

6. ELEKTRONSKO POSLOVANJE (e-poslovanje)

6.1. RAZVOJ WEB POSLOVNOG MODELA

Ubrzanje i pojednostavljenje komunikacije, snižavanje cijene razmjene i pohranji-vanja digitalnih informacija, snažno je uticalo na intenzivan rast upotrebe Interneta. Web servis Intrneta je taj koji nudi najveće mogućnosti kada je u pitanju pohra-njivanje, prenos i prezentacija podataka na Intrnetu. Veoma širok dijapazon akti-vnosti koje preduzeća mogu preduzeti na webu u unapređenja poslovanja, kao što su: izgradnja brend imena, unapređenje kvaliteta usluga i proizvoda, redukcija tro-škova, podrška klijentima, podrška dobavljačima, sponzorstva, prodaja proizvoda, pretpata na informacije i sl. Sve navedene aktivnosti imaju informacioni karakter u smislu online razmjene i pohranjvanja informacija o aktivnostima koje preduzeće preduzima. Ovakav model ima za posljedicu stalni intenzivan rast poslovnih info-rmacija na webu.

Izgradnja branda je jedna od najznačajnijih aktivnosti koju marketing menadžeri susreću u svom radu. Ona podrazumjeva komunikaciju sa ciljem prezentiranja ka-kav proizvod ili uslugu neko preduzeće nudi. U online komunikaciji to podrazu-mjeva intenzivnu interaktivnu komunikaciju i razmjenu ili pohranivanje na webu velike količine informacija o proizvodu ili usluzi koji su u procesu brendiranja. Jedan od primjera online izdradnje brenda jedte kompanija Walt Disney na sajtu http://disney.go.com. Na interaktivan načnin korisnici dolaze do različitih katego-rija proizvoda ili usluga koje se nude, a što podrazumjeva upotrebu svih kompone-nti multimedijalnih informacija, a posebno grafičkih, audio i video informacija s obzirom na karakter sajta i poslovanja kompanije uopšte.

Za aktivnosti online unapređenje usluga i proizvoda Internet je postao medij od ese-ncijalnog značaja. Keriranje i korištenje digitalnih materijala postaje sve jeftinije, jednostavnije i brže. Stalni porast potencijalnih online korisnika digitalnih materija-la je veoma bitan faktor. Sve ovo bitno utiče na odluku preduzeća da koristi Intrnet u svrhu unapređenja kvaliteta usluga i preoizvoda.

Smanjenje troškova kreiranja i korištenja digitalnih informacija je uslovilo veoma intenzivan porast broja web sajtova na Intrnetu. Sve veći broj preuzeća se odlučuje za izgradnju sopstvenog web sajta u svrhu prezentacije svojih proizvoda i suluga, kao i poslovnih aktivnosti uopšte, te komunikacije za ciljanim segmentima poslo-vnog okruženja. Softverska preduzeća veoma agresivno koriste web za unapređenje kvaliteta svojih usluga, ali ova pojava nije limitirana samo na njih. Veliki broj pre-duzeća iz različitih oblasti proizvodnje ili pružanja usluga je usvoio koncept web baziranih rješenja. Ovaj proces je bitno uticao na rapidan porast obima poslovnih informacija pohranjenih na webu. Još 1998. godine preduzeća iz oblasti visoke te-hnologije su imala veliku količini infomacija pohranjene na webu.

241

U tablici 6.1. je dat prikaz procentualnog korištenja pojedinih vrsta informacija na webu. Ovaj trend je veoma intenzivno nastavljen i bitno je uticao na sveukupni porast obima poslovnih informacija na webu.

Web podrška klijentima se može posmatrati kroz predkupovne i post kupovne uslu-ge. Predkupovne usluge podrazumjevaju informacije o proizvodima ili uslugama, načinu korištenja, tehničke specifikacije, posrednicima, maloprodajnim mjestima i sl. U postkupovne usluge spadaju servisne informacije, način ažuriranja proizvoda (npr. industija softvera, www.Microsoft.com; istraživanje tržišta i trendova ravoja tehnologije www.InfoechTrends.com), ostvarivanje garancijskih prava i sl. Velika količina infomacija u svrhu podrške klijentima je prisutna na webu. Sponzoriranje web sadržaja je aktivnost koju kompanije preduzimaju u cilju objavljivanja svojih informacija na frekventno posjećenim web lokacijama drugih firmi. Ova pojava je u ranim danima razvoja weba bila veoma prisutna na sajtovima radio stanica ili firmi iz oblasti visokih tehnologija, odnosno iz informacijsko-komunikacijske indu-strije. Kasnije se taj trend proširio i na izdavačke (publishing) sajtove, odnosno na sajtove novina i časopisa koji su frekventno posjećeni. I ovaj proces je bitno uticao na povećanje sadržaja weba, tj. na porast obima poslovnih informacija na webu.

242

Prodaja proizvoda putem weba se može podijeliti u dvije kategorije, i to: prodaja e-proizvoda i prodaja fizičkih proizvoda. Kada su e-proizvodi u pitanju, kupci biraju i plaćaju proizvod e-putem i zatim ih downloadaju (prenose na svoj računar) elektronskim, slika 6.1.

Fizički proizvodi se biraju i plaćaju elektronski (slika 6.2.), a sama distiribucija do kupca se obavlja na tradicionalan način (tzv. bricks and clicks model8 slika 6.3).

Na ovaj način se uspostavlja interaktivna komunikacija između kupaca i proizvo-đača ili prodavaca. Čitav ovaj proces je praćen relevantnim informacijama o načinu obavljanja transakcija i distribucije, u cilju informiranja kupaca kako i koliko sigu-rno mogu poslovati sa firmom koja na na ovaj način nudi svoje proizvode ili usluge na Intrnetu, što utiče na porast obima poslovnih informacija na webu. Razvoj web poslovnog modela, koji ima komunikacijske i informacijske karakteristike, odvijao se u smislu intenzivnog porasta obima informacija pohranjenih na webu.

8 Bricks and clicks je poslovna strategija ili poslovni model u elektronskoj razmjeni kojim preduzeće nastoji integrirati online i fizičko prisustvo na tržištu. Također je poznato i kao Click-and-mortar poslovanje. U ovom modelu se narudžbe šalju online dok se isporuka proizvoda odvija na tradicionalan način fizičkom isporukom ili preuzimanjem proizvoda. Bricks and clicks model upotrebljavaju tra-dicionalni proizvođači ili trgovci koji imaju razvijen sistem logistike i lanac snabdijevanja.

243

Na to su imali uticaja različite vrste informacija koje su potrebne u procesu intera-kcije subjekata u poslovnom procesu razmjene roba i usluga.

6.2. ON-LINE ASPEKTI MARKETINGA

Razvijenje web komunikacijsko-informacijskog modela je uticao na online ma-rketinšku funkcionalnost preduzeća koja koriste Intrnet u svom poslovanju. Kao što je već nevedeno, web model u preduzećima može biti zastupljen na različitim nivo-ima funkcionalnosti i to u vidu prezentacijskog sajta, interaktivnog sajta podržanog relacionim BP i e-komerc sajta koji omogućava potpuno personaliziranu interakci-ju. Preduzeća po svojoj organizaciji mogu biti podijeljena u dvije grupe.

Prva grupa su tradicionalna preduzeća kojima je Intrnet samo dodatni kanal komu-nikacije, i druga grupa su online preduzeća koja sve svoje funkcije dodira sa okru-

244

ženjem obavljaju putem Intrneta. Naravno da preduzeća na ovako različitim funkci-onalnim nivoima primjenjuju i različite marketniške tehnike koje utiču na obim informacijske razmjene sa okolinom.

Na slici 6.4. je dat prikaz porasta obima online razmjene informacija u odnosu na podjelu prema organizaciji preduzeća i funkcionalnosti web sajtova. Ovakvu podje-lu je bitno razumjenti jer intenzitet interakcije između poreduzeća i korisnika njiho-vih web sajtova je u ditrektnoj vezi sa količinom informacija koje su editovane na web stranicama ili koje se preuzimaju (downloadaju) iz BP na koje su sajtovi naslonjeni. Obim informacijske razmjene utiče i na internzitet marketinških akti-vnosti preduzeća naročito u informacionom smislu. Trend porasta obima online razmjene ima za posljedicu povećan obim pohranjenih informacija na webu koje su dostupne za pretraživanje.

Računarska mreža uopšte, odnosno Intrnet kao globalna mreža, je veoma specifičan sa stanovišta ostvarivanja komunikacije i razmjene informacija. Kao što je već navedeno, u računarskoj mreži je moguće ostvariti konverzaciju između bilo koja dva korisnika mreže. Komunikacija je direktna i može biti potpuno personalizirana bez obzira na geografsku udaljenost, bez obzira da li subjekti mogu identificirati jedan drugog, pogotovo ako se radi o prenosu informacija sa web sajtova ili baza podataka kojima se može prtustipiti putem Intrneta. Razmjena informacija između subjekata komunikacije, po zakonu razvoja mreža, značajno utiče na ukupan pro-met informacija, kao i na ukupan obim informacija na Internetu. Dakle, Intrnet, kao komunikacijski kanal, omogućava potpunu personalizaciju komunikacije i prilago-đenost subjektima poslovnog okruženja, odnosno individualni tretman svih subje-kata u informacijskoj razmjeni. Može se reći da Internet omogućava potpunu maso-vnu personalizaciju komunikacijskih aktivnosti. Koristeći Intrnet, kao komunikaci-jski i informacijski medij, javljaju se potpuno novi aspekti u sinhroniziranju online i tadicionalnih marketinških procesa, u smislu obavljanja informacijske razmjne, a što utiče na porast intenziteta saobraćaja i obima informacija na Internetu. Inova-tivni marketinški model obuhvata četiri mrežna aspekta komunikacije, a to su: intergacija, interakcija, identifikacija i intenzitet. Ovaj mrežni model se naziva 4I model.

Intergracija se odnosi na tri uzajamno povezana procesa. Prvenstveno se ona odnosi na integraciju Interneta kao kominikacjskog medija. Nadalje se odnosi na informa-cionu integraciju subjekata u informacijskoj razmjeni. I konačno se odnosi na info-rmacionu integraciju unutar samoga preduzeća. Integracija se odnosi na vremenski zavisan proces uzajamne komunikacije velikog broja korisnika Interneta. Kako Internet predstavlja brz, pouzdan i jeftin medij komunikacije, proces interakcije je veoma intenzivan i uzrokuje razmenu informacija veoma velikog obima, kako iz smjera korisnika, tako iz smjera baza podataka ili web stranica (statičkih ili dinami-čkih) prema korisnicima.

245

U online okruženju preduzeća moraju identificirati subjekte informacijske razmje-ne. Na osnovu atributa identiteta subjekta i izgradnje profila subjekta temeljem pra-ćenja karakteristika razmjenjenih informacija, preduzeće može veoma precizno usmjeravati komunikaciju sa svim registriranim subjektima. Ovakav pristup u ko-načnici omogućava veoma intenzivnu kontrolu komunikacije i informacijske ra-zmjene.

Intenzitet komunikacije i informacijske razmjene se ogleda u tri međusobno neza-visne dimenzije. Prva se odnosi na gurnutipovući (tzv. push9-pull10) model komuni-kacije. U ovoj Vrsti komunikacije se informacije mogu poslati prema posjetiteljima sajta ili se mogu potaći na povlačenje (downloadanje) informacija. Druga dimenzija se odnosi na kroištenje Interneta kao medija za komunikacije, transakcije i distri-buciju. Komunikacija se ogleda u kontroli količine razmjenjenih informacija i fre-kvenciji razmjene. Intenzitet komunikacije u smislu transakcionog kanala se ogleda u kontroli brzine i provodivosti transakcija, kao i pojednostavljenja složenih transa-

9 Push-Gurnuti: U klijent/server aplikacijama slanje informacije klijenu bez njegovog zahtjeva. World Wide Web je baziran na pull (povući) tehnologiji, gdje klijent putem browera šalje zahtjev za nekom web stranicom prije nogp što mu ona bude poslana. Sa druge strane, broadcast mediji su bazirani na push tehnologiji bez obzira da li postoji i jedan klijent koji u određenom trenutku čita (ili gleda) informaciju. U posljednje vrijeme trend toka informacija na Internetu jeste dostava informacija push tehnologijom. Vjerovatno najstarija i najviše korištena push tehnologija na Internetu je elektronska pošta. Ovo je push tehnologija jer klijent dobija e-mail poruku bez obzira htio to on ili ne. Pošiljalac e-mail poruke je taj koji određuje koji kljient će dobiti e-mail a koji ne. 10 Pull-Povući: Zahtjevati informaciju iz drugog programa ili računara. Suprotno pull tehnologiji je push tehnologija. Izrazi pull I push su veomačesto korišteni zab opisivanje načina slanja informacija putem Interneta.

246

kcija. Konačno, Intrnet kao mrežni medij, omogućava distribuciju digitalnih proi-zvoda. Distribucija putem Interneta se ogleda u kontroli dosega, veličine i frekve-ncije Internet saobraćaja kojeg ona izaziva. Treća dimenzija intenziteta komunika-cije i informacijske razmjene se odnosi na prepoznavanja navika korisnika Intrneta u smislu obavljanja razmjene informacija, bilo da su korisnici klijenti, partneri ili neki drugi subjekti poslovnog okruženja. Iako se navedeni aspekti inovativnog marketinškog mdela mogu analizirati odvojeno, svaki za sebe, oni su u velikoj mje-ri međusobno zavisni. Oni utiču jedan na drugog. Npr, integracija je rezultirajuća akcija korisnika koji je identificiran na mreži. Atributi korisnika upotrijebljeni u integraciji mogu biti upotrijebljeni kod formiranja profila korisnika. Dakle, agregati formirani od pojedinih elemenata modela, kao i njihovom međusobnom interakci-jom, su rezultat ostvarenog višesmje-rnog saobraćaja u razmjeni podataka. Ukoliko se mrežni aspekti komunikacije i elementi mrežnog marketinškog modela postave u relaciju sa tradicionalnim 4P marketinškim modelom može se sagledati uticaj on-line komunikacije u poslovnom okruženju. Na slici 6.5. je dat prikaz presjeka 4I i 4P modela.

Intenzitet komunikacije se ogleda u frekvenciji komunikacije i obimu razmjenjenih informacija između subjekata informacijske razmjene. Stalni kontakt između subje-kata sa ciljem ostvarivanja dugoročnog poslovnog odnosa ima za cilj stvaranje međusobnog povjerenja. Preduzeće na ovaj način pridobija povjerenje kupaca, pa-rtnera, dobavljača i sl. Frekventna komunikacija ima za posledicu veliki obim ra-zmjenjenih informacija. Kako bi se zadobilo povjerenje subjekata poslovnog okru-ženja, a prije svih kupaca, preduzeća nastoje da svi relevantni svi subjekti poslo-vnog okruženja imaju odvoljno informacija o njima. Komunikacija sa identificira-nim Internet korisnicima je potpuno personalizirana i omogućava jedan-na-jedan provođenje marketinških aktivnosti. Karekteristika identificirane informacijske ra-zmjene jeste veliki obim razmjenjenih informacija.

Kroz interakciju sa korisnicima Intrneta je omogućena višestruka razmjena info-rmacija u cilju zaključenja posla kroz međusobno pregovaranje. Uz to, kroz proces interakcije je omogućeno i sakupljanje informacija o korisnicima. Interakcija je proces koji je ključan za upravljenje informacionim resursima u preduzeću, odno-sno za unapređenje menadžmenta znanja. Ključna aktivnost u ovom precesu jeste prikupljanje online informacija, kako kroz interakciju sa korisnicima Interneta, tako i preuzimanjem informacija iz web okruženja.

6.3. POJAM I OBILJEŽJA E-POSLOVANJA

E-poslovanje (e-business) je savremeni oblik organizacije poslovanja, koji podrazu-mijeva intenzivnu primjenu informatičke i, posebno, internetske tehnologije. E-poslovanju danas teže svi poslovni ljudi orijentirani ka osvajanju što boljih tržišnih pozicija i intenzivnom ulaganju u razvojne poslovne aktivnosti. Najvažniji razlozi zbog kojih se usvaja primjena e-poslovanja su:

247

1. Što boljem korištenje raspoloživih poslovnih sredstava, a posebno informacija.2. Nastojanje ostvarenju boljih tržiših, odnosno konkurentska pozicija preduzeća.3. Želja za ostvarivanjem boljih poslovnih učinaka, posebno onih najpreciznije mje- rljivih - finansijskih.

Koncept e-poslovanja primjenljiv je u svim poslovnim djelatnostima, one u kojima je dosad prikupljeno najviše pozitivnih iskustava i ostvaren najveći napredak su sljedeće: e-trgovina, e-marketing, e-bankarstvo, e-berze, računarski revizijski si-stemi.

Međutim, popis aktivnosti u kojima se mogu prakticirati pojedini elementi e-poslo-vanja i u kojima Internet može biti od velike pomoći daleko je duži.

▪ Elektronsko poslovanje (e-business) uključuje: kupovinu i prodaju robe i uslu-ga; saradnju sa poslovnim partnerima; elektronske transakcije unutar organizacije

▪ Elektronska trgovina (e-commerce) se definiše iz perspektive: komunikacija, kao isporuka robe, servisa, informacija ili isplata; preko računarske mreže; trgo-vine, omogućavanje kupovine i prodaje robe, servisa, informacija preko Interneta.

Elektronsko poslovanje 2004/2005

TelekomunikacijskiTelekomunikacijski servisiservisi InformacioniInformacioni servisiservisi

Internet Internet provajderprovajder

IntranetIntranetMultimediaMultimedia

TelefonijaTelefonija

TelematikTelematik aplikacijeaplikacije

INTERNET I POSLOVNO OKRUŽENJE

Slika 6.6. Internet poslovno okruženje

Virtuelne organizacije. Geografski razmeštene organizacije koje su povezane zajedničkim interesima, a sarađuju kroz međusobno nezavisne radne zadatke, kroz prostor i vrijeme, kao i kroz organizacione granice, uz pomoć informacijskih i tele-komunikacionih tehnologija. Identifikovana grupa ljudi ili organizacija koja znatno više koristi informacije i komunikacione tehnologije nego fizičku interakciju. Vir-tualne organizacije su organizovane kao: Telework, virtuelne kancelarije, virtuelni timovi.

248


PoslovnePoslovne komunikacijekomunikacije

ElektronskiElektronskitransfertransfer

novcanovca

ElektronskiElektronskitransfertransfer

tehničketehničkedokumentacijedokumentacije

PoslovnePoslovne transakcijetransakcije

ServisiServisi zazarezervacijerezervacije

i i kupovinukupovinu

OstaliOstaliprocesiprocesi

INTERNET I GLOBALIZACIJA INTERNET I GLOBALIZACIJA POSLOVNIH PROCESAPOSLOVNIH PROCESA

Slika 6.7. Internet i globalizacija poslovnih procesa

Telework - rad zaposlenog na daljinu jr lokacija radnog mjesta koja može biti: - Kod kuće - zaposleni upravljaju dinamikom rada i radnim vremenom, i obezbe- đena su im sva tehnička sredstva. - Satellite office - kancelarije udaljene od sedišta organizacije, zaposleni dele radni prostor, smanjuju vreme i troškove komunikacije. - Mobile office - primenjuje se kod trgovačkih putnika. - Telecentre - kancelarija u kojoj se deli prostor sa zaposlenima iz drugih organizacija.

Prednosti telework-a: ▪ Za zaposlene: fleksibilno radno vreme, smanjeno vreme i troškovi putovanja,bolja koncentrisanost na poslovni zadatak, sloboda u organizovnju radnog dana. ▪ Za poslodavce: povećanje produktivnosti, smanjeni troškovi poslovnog prostora, smanjen broj izostanaka sa posla npr. usled bolesti, lakše regrutovanje stranih dr- žavljana, fleksibilnost organizacije i nove poslovne prilike i mogućnosti.


TELEWORK

source: http://www.dol.gov/ocfo/publications/annual2000/foreword.htm

Slika 6.8. Telework

249

Virtualna kancelarija. Novi koncept organizacije kancelarija primenjuje se u: kancelarijama za telework, klasičnim kancelarijama u preduzećima. Vrste virtua-lnih kancelarija su: Hot desk environment - zaposlenom se svakog dana određuje drugi sto, i omogućen mu je pristup elektroskoj pošti i računarskim podacima. Hotelling - zaposleni veći deo radnog vremena provode kod klijenta koristeći nje-govu opremu i resurse – slično kao posetilac hotela. Touchdown office – zaposle-nima se dodeljuje radni prostor kada dođu na posao po principu ”first come – first serve”.


VIRTUELNA KANCELARIJA

Slika 6.8. Virtualna kancelarija

Virtualni timovi. Nastaju zbog nerutinskih poslova za koje organizacije nemaju osposobljene stručnjake. Formiraju se timovi stručnjaka, koji mogu biti fizički uda-ljeni, fleksibilni na promenljive uslove u okruženju. Imaju komplementarne veštine i nezavisne ciljeve, čine ih zaposleni koji rade kod kuće i male grupe u kancelari-jama.

Vrste virtualnih timova: mrežni timovi, paralelni timovi, timovi za razvoj projekata ili proizvoda, radni ili proizvodni tim, servisni timovi, upravljački timovi, akcioni timovi

Prednosti virtualnih organizacija: omogućava angažovanje najboljih stručnja-ka, fleksibilna organizacija lakše odgovara na promenljive zateve tržišta, ko-nkurentnost između različitih privrednih jedinica, povećanje produktivnosti, pou-zdanije i zadovoljnije osoblje, fleksibilnost pri radu zaposlenih, povećanje produ-ktivnosti zaposlenih, radni dan traje 24 časa

E-poslovanje, stanje i perspektive omogućavaju: virtualne organizacije, virtu-alne organizacije, e-bankarstvo, e-poslovanje u javnoj upravi, budućnost e-poslo-vanja.

250

E-trgovina (E-commerce): prodaju robe i usluga putem Interneta, kao i pri-hode od reklame elektronsku razmenu dokumenata koji prate robu, novac i usluge; i poslovanje putem e-sredstava EDI, e-pošta, ftp...Postoje standardi koji prate e-poslovanje: ISO, IEC, ITU, CEFACT, WTO, UNCITRAL i UNCTAD


Fizički proizvod

Digitalniproizvod Tradiconalna

trgovina

Vir

tuel

ni

pro

izvo

d

Virtuelniagent

Fizički Agentprodaje

Digitalni Agent prodaje

Virtuelniproces trgovine

Fizički proces trgovine

Digitalni proces trgovine

Delimična e-trgovina E-trgovina

DIMENZIJE ELEKTRONSKE TRGOVINE

Modeli elektronske trgovine su: storefront model, aukcijski model, portal modeli, dynamic Pricing model i online trading and lending model

Storefront model omogućava proizvođačima da prodaju svoje proizvode na Webu 24 časa dnevno širom sveta. Sadrži: online katalog sa proizvodima, proceduru kupovine, obezbeđeno plaćanje, server proizvođača i BP proizvođača.Pruža veliki izbor proizvoda i usluga. Ima više narudžbina u jednoj transakciji.

Aukcijski modeli organizovani su kao forumi za online kupovinu. Korisnici se loguju kao licitant ili prodavac. Prodavac šalje podatke o predmetu prodaje, mini-malnu cenu i krajnji rok za završetak aukcije. Licitant pretražuje sajt, pregleda trenutne licitatorske aktivnosti i licitira. Aukcijski sajtovi po završetku posla dobi-jaju procenat od obe strane

251

Slika 6.9.e-trgovina

Slika 6.10. Dimenzije e-trgovine


www.ebay.comAUKCIJSKI MODEL

Slika 6.11. Aukcijski model

Portal modeli, obično nude vesti, sport, vreme kao i mogućnost. Pretraživanja Web-a. Portali su podeljeni na tri vrste: 1. Horizontalni – agregiraju informaciju o širokom opsegu tema 2. Vertikalni – nude veliki broj informacija koje pripadaju jednoj oblasti 3. Afinitetni – kao vertikalini ali tačno usmereni ka specifičnom segmentu tržišta ili ka određenom događaju

Online kupovina je popularni dodatak većini portala.

Slika 6.12. Primjer horizontalnog portala

252


www.acm.org

PRIMER VERTIKALNOG PORTALA

Slika 6.13. primjer vertikalnog portala

Dynamic pricing modeli. Internet je promenio način određivanja cena – spa-janje velikog broja kupaca snižava cene proizvoda. Dynamic Pricing modeli:►Name-Your-Price model – korisnik postavlja svoju cenu,►Comparison pricing model – sajt sa mehanizmom za pronalaženje najniže cene za određeni proizvod,►Demand-sensitive pricing model – kupovina veće količine proizvoda po nižoj cijeni,►Bartering model – zamena nepotrebnog za potrebno,►Rebate model – sajtovi koji nude popuste na maloprodaju proizvoda vodeći proizvođača u zamenu za reklamiranje ili proviziju,►Free offering model – besplatni proizvodi i usluge generisu veliki promet na web sajtu

Online trading i landing modeli. Brokerska preduzeća su definisala način reali-zacije poslova osiguranja i trgovine nekretninama i hartijama od vrednosti preko Web-a. Na sajtovima je moguće realizovati kupovinu, prodaju i upravljanje svim investicijama sa desktopa. Transakcije preko Web-a manje koštaju.


B2B

RELACIJE IRELACIJE IZMEZMEĐĐU UČESNIKAU UČESNIKA

B2C C2C

B2B2C C2B2CC2B

B2E

P2P

FORME ELEKTRONSKE TRGOVINE

Slika 6.14. Forme e-trgovine

253

B2B (Business to Business) su aplikacije koje omogućuju organizacijama da izgrade nov način poslovanja. B2B tehnologije: - olakšavaju transakcije za prodaju roba i usluga između organizacija, - omogućavaju integraciju lanca nabavke, i - online pribavljanje robe jedne firme za drugu.

Problemi za primenu B2B aplikacija: - pravni aspekti integracije, i - bezbednost, brzina i fleksibilnosti u B2B aplikacijama

B2C (Business to Customer) su oblici poslovanja na Internetu koji daju di-rektan interfejs između preduzeća i potrošača. Npr. B2C aplikacije je sajt malo-pro-daje proizvoda ili usluga. Mnogo je jeftinije otvoriti sajt nego prodavnicu. Za pre-duzeća koja imaju posrednike u distribuciji, reklami i prodaji proizvoda, B2C nije efikasan model.


B2C (Business to Customer)

Slika 6.15. B2C Business to Customer

B2E (Business to Employees). E-comerce model kojim organizacija pruža se-rvise, informacije i druge produkte svojim zaposlenima. Zaposleni elektronskim putem naručuju sredstva i materijal koji im je poreban za rad. Zaposleni preko ovog modela kupuju produkte organizacije sa popustom, povoljnije dobijaju osiguranje, uzimaju časove obuke. Primeri ovog modela su: online training i Online banking

E-poslovanje unutar organizacije (intrabusiness). Intrabusiness e-commerce uključuje sve organizacione aktivnosti koje obuhvataju razmenu dobara, servisa i informacija: - Između i unutar jedinica organizacije velike organizacije imaju nezavisne, jedinice koje međusobno jedna drugoj “prodaju” i “kupuju” mterijale, proizvo-

254

de i usluge, i - Između zaposlenih u organizaciji dodatak intranetu preko kog zaposleni mogu da “prodaju” i “kupuju” jedni od drugih. Naročito popularno na univerzitetima.

C2C (Customer to Customer ) je: Nov oblik trgovine. Potrosači trguju direktno sa drugim potrosačima. Kompanija koja podržava ove transakcije mora naći neki ne tradicionalni način za naplatu usluge. Cena usluge je obično mali procenat transa-kcije, članarina, reklamiranje ili neka kombinacija.

C2B (Customer to Business ) je: Individue koje koriste Internet kako bi prodale proizvode ili pružile usluge organizacijama i-ili kako bi tražile prodavce koji nude proizvode i usluge koje su njima potrebne.

B2B2C (Business to Business to Customer ) je: Noviji model e-trgovine. Ko-rišćenje modela B2B koji podržava poslovanje preduzaća po modelu B2C. Dopri-nosi uspehu B2B i zadovoljava potencijalnu tražnju B2C. Aplikacija koja povezuje jedan online katalog sa drugim može se smatrati kao B2B2C aplikacijom.


B2B2C B2B2C (Business to Business to (Business to Business to CustomerCustomer ))

Slika 6.16. B2B2C

C2B2C (Customer to Business to Customer): Uključuje potrošače sprovodeći transakciju sa ostalim potrošačima koristeći online preduzeće kao posrednika. Pri-mjer C2B2C aplikacije - www.autotrader.com. Katalog i prodaja, novih i polovnih automobila, kao i prodaja polovnih automobila između korsnika sajta.

P2P (Pear to Pear): Tehnologija koja omogućava mrežno povezanim računarima direktnu komunikaciju pri podeli resursa kao što su podaci i procesi. (pr.C2C, B2B i B2C)

Mobilna trgovina (m-commerce): Svaka e-trgovina u bežičnom okruženju naro-čito ona koja se obavlja preko Interneta. Koristi bežične komunikacione uređaje.

255

Generacije mobilnih tehnologija: • 1G - prva generacija bežične tehnologije.• 2G - druga generacija digitalne bežične tehnologije; prilagođena uglavnom

tekstu.• 2.5G - Interim bežična tehnologija delom prilagođena i grafici.• 3G - treća generacija digitalne bežične tehnologije; prilagođena bogatijim

medijima kao što je video klip.• 4G - četvrta bežična tehnologija.

Uređaji i servisi mobilnog poslovanja: PDA (Personal digital assistant) – dže-pni bežični računar. SMS (Short Message Service) – tehnologija koja omogućava slanje kratkih tekstualnih poruka na neki mobilni telefon. EMS (Enhanced Messa-ging Service) – SMS ekstenzija koja podržava proste animacije, male slike, melo-dije. MMS (Multimedia Messaging Service) – omogućava isporuku multimedija-lnih informacija. Smartphone – Internet mobilni telefoni koji podržavaju mobilne aplikacije

Aplikacije mobilnog poslovanja:• Mobilne finansijske aplikacije (B2C, B2B)• Mobilno reklamiranje (B2C)• Mobilno upravljanje inventarom (B2C, B2B)• Proaktivni servis menadžment (B2C, B2B)• Proizvod, lokacija i kupovina (B2C, B2B)• Bežični reinžinjering (B2C, B2B)• Mobile aukcija i povratna aukcija (B2C)• Mobilni servisi za zabavu (B2C)• Mobilna kancelarija (B2C)• Mobilno učenje na daljinu (B2C)• Bežično skladište podataka (B2C, B2B)• Mobilna muzika na zahtev (B2C)

Infrastruktura mobilnog poslovanja: Podešena konfiguracija bežičnog WAN modema, bežični LAN adapter, ili bežični metroarea network adapter. Web server sa bežičnom podrškom, WAP gateway, server za komunikaciju, i/ili a mobile co-mmunications server switch (MCSS). Aplikacija ili server BP sa aplikacionom lo-gikom i BP poslovne aplikacije koja obezbeđuje e-business funkcionalnost. GPS lokator koji se koristi da bi se utvrdila lokacija osobe koja nosi mobi-lni računarski uređaj.

Prednosti mobilnog poslovanja: štedi novac, štedi vreme, poboljšava kvalitet informacija, i povećava zadovoljstvo i lojalnost potrošača

256

Mobilna poslovanje se realizuje kroz: Mobilna radna mesta, menadžment odnosa sa potrošačima, logistiku mobilnog poslovanja, menadžment putovanja, Mobile Procurement Mobile, i Supply Chain Management

Elektronsko poslovanje u javnoj upravi: Način organizovanja državne uprave, poslovanje partnerima, građanima, zaposlenima i drugim vladinim organizacijama.“Online” pružanje usluga, servisa i informacija državnih organa i javnih službi. Po-drazumeva integraciju različitih procesa javne uprave i novi tehnološki pristup, kao i promenu preraspodele nadležnosti. Elektronska vlada koristi IT tehnologije i EC kako bi obezbedila: Pogodan pristup vladinim servisima i informacijama, isporuku javnih servisa, i efikasno I efektivno obavljanje transakcija.


Bez obzira na recesiju u računarskoj industriji, elektronsko poslovanje ima eksponencijalni rast.

BUDUĆNOST ELEKTRONSKOG POSLOVANJA

0

200

400

600

800

1000

1200

1400

1600

1800

1999 2000 2001 2002 2003 2004

B-to-CB-to-BTotal

Slika 6.17. Budućnost e-polsovanja

Uticaj globalnih promjena na e-poslovanje: Odmah nakon terorističkog napa-da na Njujork, online rezervacija avionskih karata doživela je drastičan pad. S dru-ge strane cnn.com je imao trostruko više saobraćaja nego što je to ikada zabilježe-no. Značajan utjcaj na obim e-poslovanja je učinila pojava antraksa. Na budućnost e-poslovanja će značajno uticati mjere koje će Američka administracija preduzimati u borbi protiv terorizma.

6.3.1. NOVE MOGUĆNOSTI POSLOVANJA

Poslovni čovje novog tipa – internetski menadžer – mora udovoljavati sljedećim zahtjevima:● mora biti adekvatno obrazovan za primjenu novih tehnologija u poslovanju;● u radu mora biti fleksibilan, prilagodljiv promjenama, otvoren za inovacije i brz u reakcijama;

257

● mora postati ''građanin svijeta'' i napustiti svoje uske lokalne okvire i horizonte;● ne smije tražiti svoje šanse u političkim igrama i smicalicama, već u zdravom o- dnosu prema svom i tuđem radu, stvaralaštvu i istinskim materijalnim i duhovnim vrijednostima;● mora se pripremiti na mogućnost da njegov mali posao ''preko noći'' preraste u veliki biznis;● mora razvijati nove načine uspostavljanja poslovnih kontakata i komunikacije s poslovnim partnerima;● mora shvatiti da će u poslu imati sve manje direktnog kontakta sa stvarnim, fizi- čkim osobama, a sve više s apstraktnim subjektima o kojima zna vrlo malo ili čak ništa;● mora se prilagoditi novim oblicima stvaranja vrijednosti i privrednih koristi;● u odnosima s konkurencijom mora biti maksimalno korektan, pošten i lojalan, jer se čak i male podvale, obmane i prijevare u globaliziranom virtualnom privre- dnom prostoru brzo otkrivaju, a kazne stižu još brže;● mora razviti sasvim nov odnos prema prostoru i vremenu u internetskom okruže- nju.

Najvažnija pretpostavka uspjeha je prevladati psihološku barijeru – rubikon koji dijeli tradicionalni stvarni svijet od virtualnog svijeta Interneta koji je već tu sa na-ma.

Upotreba IS-a, ili još preciznije e-poslovanja, otvara svakom menadžeru čitavu lepezu novih mogućnosti. Najvažnije među njima su sljedeće:

● Globalna dostupnost tuđe ponude i domet vlastite ponude (može se proširiti krug klijenata, kao i poslovnih partnera, pa čak i postojećih proizvodnih linija). ● Tješnji odnosi s poslovnim partnerima i klijentima (omogućeno jednostavno uspostavljanje odnosa tipa ''svako sa svakim'', a partneri se i ne ''vide'').

6.3.2. SNIŽENJE TROŠKOVA POSLOVANJA

Brzina rasprostiranja informacija je vaoma bitna karakteristika razmjene na Inte-rnetu. Sve informacije na Internetu su trenutno dostupne onima koji ih traže, tj. mendžeri mogu postaviti informacije o o svom preduzeću u najkraćem roku, a isto tako i prikupiti informacije koje su mu potrebne od drugih.

Brzo pojavljivanje na tržištu (zbog brzine rasprostiranja informacija, preduzeća se mogu bez ikakvih prepreka pojaviti na bilo kom tržištu koje je za to preduzeće rele-vantno). Lojalnost klijenata (postiže se održavanjem standardne razine ili pove-ćanjem kvalitete pružanih usluga zbog mogućnosti brzog pristupa klijenata najno-vijim informacijama).

Pored ovih mogućnosti koje se nude menadžerima, oni moraju biti oprezni, jer im

258

na putu do uspjeha stoje i mnoge prepreke. Dovoljno je samo ukazati na mizerno stanje zakonske regulative vezane za ovaj način poslovanja. E-poslovanje općenito nudi veće mogućnosti za izigravanje zakona nego je to slučaj u klasičnim uslovima, i to vrijedi za čitavo svjetsko (internetsko) tržište. To je najvažnija kontroverza savremenog globalnog e-poslovanja, što za prosječnog – tj. dobronamjernog i poštenog – menadžera predstavlja ozbiljnu otežavajuću okolnost, a za kriminalca veliku pogodnost.

6.3.3. ANALIZA DOGAĐANJA NA INTERNETU

Rezultati velikog broja istraživanja ukazuju na eksplozivan rast internetskih akti-vnosti, posebno u sferi elektronskog poslovanja. Jedan od bitnih razloga treba traži-ti u činjenici da je Internet potpuno nekontrolisana i neregulisana mreža, u kojoj se stvari događaju sponta-no, ponekad i haotično, i nitko nema potpun uvid u ono što se desilo ili se upravo dešava na Internetu. Neke osnovne smjernice za objektivno ocjenjivanje stanja na Internetu su:

Procjena broja korisnika Ocjena stanja u oblasti e-poslovanja Procjena aktuelnih internetskih procesa Ocjena vlastite pozicije korisnika

Da bi bio uspješan u svojim internetskim aktivnostima svaki menadžer bi trebao: ● utvrditi ko od njemu poznatih konkurenata već funkcioniše na Internetu, ● saznati postoje li konkurenti za koje do sad nije znao, ● istražiti šta i kako konkurencija radi, ● procijeniti vlastiti položaj u konkurentskom okruženju, ● kontinuirano pratiti postojeće i eventualne nove aktivnosti konkurenata, stalno utvrđivati vlastite mogućnosti i šanse u poslu i otkrivati nove.

Menadžeri bi trebali osmisliti strategiju praćenja aktivnosti konkurenata, što može ličiti na neku vrstu špijunaže, ali se mora obavezno uklapati u okvire zakonski do-puštenih metoda i sredstava. Prikupljanje potrebnih informacija menadžeri mogu ostvariti na sljedeće načine:

● korištenje informacija internetskih agencija specijaliziranih tržišnih istraživanja,● direktni uvid u aktivnosti konkurenta u Internetu i dobijanje informacija od njih, i ● prikupljanjem informacija od vlastitih klijenata

Pronalaženje ''Ahilove pete'' konkurenta pola je vlastitog uspjeha. Menadžeri ne smiju zaboraviti da konkurenciju treba budno pratiti, ali istovremeno i nastojati biti korak ispred nje. Ovdje se postavlja pitanje: ''Šta menadžeri mogu očekivati od e-poslovanja i šanse ono pruža, odnosno koje nove prilike i mogućnosti otvara?''. Odgovori na ovo pitanje mogu se sažeti u nekoliko sljedećih pravila uspješnosti u e-biznisu:

259

Jačanje vlastitog položaja i prisustva na tržištu Pronalaženje vlastitog tržišnog ''utočišta'' i stvaranje tržišne slike Jačanje popularnosti i poslovnih veza Brža i kvalitetnija reakcija na promjene i nove zahtjeve tržišta Nuđenje novih usluga i pokretanje novih tipova poslova Smanjenje troškova poslovanja Bolje upravljanje zalihama Praćenje tehnološkog napretka Ponašanje u skladu s aktuelnim tržišnim trendovima Zaštita (prevencija) od finansijskih promašaja

Jačanje vlastitog položaja i prisustva na tržištu. Internet je sveprisutan i globalno dostupan svakom zainteresiranom subjektu. Prodorom na tako veliko tržište, svako preduzeće se može osloboditi okova lokalnog tržišnog okruženja, ali se ujedno izla-žu i novim izazovima globalnog privrednog prostora. Internetski kupci vide samo Web stranice na kojima se ponuđači i njihove ponude razlikuju po cijenama, uslu-gama i načinima na koje se predstavljaju na Webu i nude saradnju. Kupci će vje-rovatno prvo posjetiti Web stranice velikih i poznatih tvrtki, ali oni znatiželjni i iskusniji će posjetiti i stranice manjih preduzeća zbog onoga što ih zanima i pregle-dati šta ona nude. Dizajnom i sugestivnošću Web stranice, posebnim pogodnostima za kupce, može se privući pažnja potencijalnih kupaca i možda ih preoteti većem i poznatijem konkurentu.

Pronalaženje vlastitog tržišnog ''utočišta'' i stvaranje tržišne slike. Nitko nije sve-moguć. Menadžeri moraju imati dovoljno hrabrosti, mašte i kreativnosti da bi mo-gli rušiti stereotipe i krčiti nove puteve. Moraju pronaći svoj kutak tržišta na kojem će biti dovoljno zaštićeni da ih drugi ne bi mogli lako ugrožavati i ometati u poslu. Istovremeno, oni moraju postati po nečemu posebni i jedinstveni, kako bi stekli poštovanje kupaca.

Jačanje popularnosti i poslovnih veza. Malo tko može u biznisu opstati kao ''slo-bodni strijelac'', posebno ako se radi o malim preduzećima. Zato su menadžeri ma-lih preduzća obično snažno upućeni jedni na druge. Moraju se povezivati, što je zadatak pri čijem im ostvarivanju računarska mrežna tehnologija, a posebno Inte-rnet, može biti od velike pomoći.

Brža i kvalitetnija reakcija na promjene i nove zahtjeve tržišta. Brzina reakcije na postavljene upite jedna je od najvećih kvaliteta Interneta. Klijenti brzinu reakcije davaoca usluga shvataju i skloni su je tumačiti kao brigu o zadovoljavanju njihovih potreba na kvalitetan način. Kvalitet reakcije podrazumijeva i da davalac usluge u e-poslovanju mora upućivati, savjetovati i podučiti svog klijenta kako da najbolje realizuje svoje zahtjeve.

260

Nuđenje novih usluga i pokretanje novih tipova poslova. Predstavljanje novih proizvoda i usluga na tradicionalnim tržištima je složen, dugotrajan, težak, a pone-kad i troškovno za-htjevan zadatak. Na Internetu je sve daleko jednostavnije. Može se naći mnoštvo dobrih primjera oplemenjivanja nekog izvorno malog posla doda-tnim uslugama, čime je taj mali posao ''preko noći'' postao veliki biznis. Smanjenje troškova poslovanja. Jedan od najjačih motiva za usmjeravanje prema e-poslovanju je snižavanje troškova usluga i proizvodnje. Radi se o tome da e-poslovanje omogućuje vrlo visok porast produktivnosti radnika, dakle bolje iskori-štenje njihovih radnih potencijala i vremena. Dobar menadžer će vremenom težiti zapošljavanju sve više radnika i povećanju njihovih plata, a otkazi kao popratna pojava e-poslovanja su znak lošeg menadžmenta i nisu nikakva objektivna zakoni-tost od koje se ne može pobjeći.

Bolje upravljanje zalihama. Menadžeri u e-poslovanju moraju sniziti nivo zaliha kako bi smanjili troškove i mogli se dinamički prilagođavati željama klijenata. Ovdje se može ostvariti načelo ''just-in-time'' (tačno na vrijeme) i podići ga na još viši nivo. Uspostavom veza između proizvođača ili trgovaca s njegovim dobavlja-čima putem Interneta omogućuje se proizvodnja ili poslovanje uz minimalan nivo zaliha.

Praćenje tehnološkog napretka. Dobar menadžer mora pratiti tehnološki napredak i potruditi se da shvati šta je u tom kompleksu zbivanja ono čega se treba ''uloviti'' i što mu otvara nove šanse i horizonte. Mnoge informacije u Internetu mogu mu po-moći da se orijentiše, ali problem je pronaći one informacije koje baš njemu treba-ju, jer je prekomjerna količina informacija težak problem kao i nedostatak informa-cija.

Ponašanje u skladu s aktuelnim tržišnim trendovima. Peter F. Drucker je jednom napi-sao: ''Mamuti su izumrli zato što nisu mogli slijediti aktuelne trendove – nisu bili dovoljno brzi da bi mogli pobjeći od ledenog doba''. Ovom rečenicom ukazao je da čovjek treba:

biti informisan o aktuelnim novostima, znati prosuditi što te novosti donose i imati sposobnosti prihvatanja i usvajanja novosti.

Zaštita (prevencija) od finansijskih promašaja. Sa stajališta menadžera, s obzirom na nivo cijena proizvoda informacione i internetske tehnologije, troškovi uvođenja novih tehnologija u poslovanje općenito ne bi smjeli biti previsoki, ali mogu biti značajni. Međutim, treba uvijek imati na umu šanse, odnosno koristi koje se time mogu ostvariti. U prvo vrije-me će se samo ulagati, s time se svatko mora pomiriti. Ali, jednom kad se investicije počnu vraćati i dostigne se točka pokrića, sistem e-poslovanja počinje pokazivati ''pravo lice''.

261

6.3.4. E-MARKETING

Naziva se i e-marketing, telemarketing, on-line marketing, a predstavlja način o-stvarivanja tržištu orijentisanih aktivnosti preduzeća uz intenzivnu primjenu info-rmacijeske i internetske tehnologije. Mogu se obavljati sve marketinške funkcije:

- obavještavanje o tržištu, - istraživanje tržišta, i - promocija i javno oglašavanje.

Na neki način sve na internetu je marketing. Komercijalne web stranice u osnovi predstavljaju marketinške instrumente preduzeća - one sadrže informacije o predu-zeću i njihovim proizvodima. Web prezentacije pružaju detaljne podatke o proizvo-dima,uslugama koji se nude, omogućuju posetiocima postavljanje pitanja o njima, kupovanje proizvoda i sl.

Popularni modeli web marketinga: - E- oglasnik - pruža informacije koje preduzeće nudi, - E- brošura - pruža detaljnije informacije o proizvodima i uslugama - E- katalog-omogućuje povezivanje tih informacija sa naručivanjem - Izvrnuti e- katalog-ne nudi direktno informacije o proizvodima i uslugama.

Postoje dva tipa on – line kanala: 1. komercijalni on – line servis informacija 2. internet, globalna mreža

Popularnost on – line marketinga zasniva se na bar tri prednosti za kupca: ugo-dnost, informisanost, i manje neugodnosti

On – line marketing pruža koristi i prodavcima, a to su: brzo prilagođavanje tr-žišnim uslovima, stvaranje odnosa sa potrošačima, i pristup velikom auditori-jumu.

Internet marketing omogućava prilagođavanje na reagovanje i potrebe pojedinaca.

Danas i sutra:Sistem: masovne proizvodnje, masovnih medija i masovnog marketinga

ustupa svoje mesto novoj paradigmi 1:1 (one2one)

Sistem 1:1 karakteriše: proizvodnja po meri kupca, individualno adresibi-lni mediji i 1:1 marketing.

262

Teme:Osnovne definicije Cyber marketing mixVerovanje i zabludeOsnovni principiInternet nastup

Šta je šta?!■ E-marketing■ Cyber marketing■ Marketing na Internetu■ Web marketing■ Online marketing■ Digitalni marketing

E-marketing predstavlja sve online ili elektronski bazirane aktivnosti koje omo-gućavaju proizvođačima roba i usluga da zadovolje potrebe i želje svojih kupaca na brz i efikasan način.

Resursi e-marketingaOnline informacije i BPSoftverski proizvodi (uglavnom Web bazirani) aplikacije u propagandne i promotivne svrhe, GD i psihografski paketi programa, online servisi za podršku kupcima, prodaji, paketi za online (interaktivno) istraživanje, i videokonferencijeResursi telefonije: fax i fax-back sistemi, pejdžeri, i telemarketing.Network-based (mrežni) resursi: Internet, intranet, ekstranet, i EDI.Posebni resursi u okviru maloprodaje: optički čitači (skeneri), i e-kiosci- ...

CS: Primena GIS-a u poslovanju:U savremenoj ekonomiji, kompanije se ne zadovoljavaju odgovorima na pitanja tipa: “Koliko novca zarađujemo?”Umjesto toga:

Iz kojih regiona (oblasti) stiže zarada?Gde se najviše zarađuje?Koji su razlozi za regionalne razlike u prodaji?

Cyberspace & cybermarketing: Cyberspace = “informatički autoput” + komercijalni sevisi (CompuServe,

America Online - AOL) + BBS Cybermarketing - proces koji koristi cayberspace da proširi (ne i zameni) tradicionalni marketing

263

Marketing na Internetu – više od prodaje: interaktivni, multimedijalni, i distri-buirani.

Cyber marketing i karakteristike cyber marketinga:InteraktivanPrilagođen pojedinačnom korisnikuInfocentričanPruža instant informacijeMjerljivFleksibilanDinamičanEkonomičan

Interaktivan: Za razliku od reklama na TV ili štampanih oglasa Internet je intera-ktivan, dvosmerni komunikacioni sistem. Nivoi interaktivnosti na Web stranicama: poseta, aktivnost, i interaktivnost

Prilagođen pojedinačnom korisniku: Jedan način da ostanete upečatljivi kori-sniku je da učinite da site deluje kao krojen za pojedinačnog posetioca, da ga perso-nalizujete (1:1); neki site-ovi koriste za to očigledne informacije o svakom pose-tiocu (tip browser-a, operativnog sistema, doba dana, itd.). cookie.txt; neki posma-traju kako korisnik pregleda site i formiraju ga u skladu s intersovanjima korisnika (npr. prikazivanja sporta prvo, ako dotični čitalac uvek prvo pregleda te strane), i moguće je da posetioci sami kroje site.

Infocentričan: Nema tog dizajna ili animacije koja će dugo držati pažnju posjeti-oca ako iza njih ne postoji neki konkretni sadržaj; Svetogrđe: protokola: ' hypertext transfer protocol ' (HTTP) i ' hypertext markup language ' (HTML). On je pobo-ljšan, našminkan, pojačan ali je u suštini ipak samo tekst (kad sve prođe ostaje info-rmacija)

Koju vrstu informacija ponuditi korisnicima? Da li će to biti opšte ili stručne informacije? Koje informacije su korisnicima značajne? Da li su informacije koje se distribuiraju ovim putem sadržajnije od onih koje idu klasičnim kanalima? Ko je odgovoran za kreaciju sadržaja - prodaja, marketing ili agencija van kuće?

CS: Koju vrstu informacija ponuditi korisnicima? Onu koja im je potrebna itd.

Pruža instant informacije: Kupci su zahtevni, njihovo znanje se uvećava, sa-mim tim i prohtevi rastu i ako vi niste u stanju da im zadovoljite, ima ko jeste; zahtjevnost kupaca se uglavnom ogleda u instant zadovoljstvima za koja su neo-phodna tri preduslova: pristupačnost, brzina isporuke i tačnost.

264

http://www.quote.com/

Instant korisnici: PreporukaTreba poznavati i poštovati princip KISS(Keep It Simple, Stupid)Ili ga možda ostaviti njegovim izumiteljima

Mjerljiv: "Znam da je polovina novca koji ulažem u reklamiranja bespotrebno bačena. Problem je što ne znam koja je to polovina.".

(Magnat filadelfijskih robnih kuća John Wanamaker)

Na Web-u ne mora da bude tako!!! Divna stvar kod kompjutera jeste da oni računa-ju. To čini Web marketing veoma pouzdanim medijem: statistički podaci za posje-tioce, statistički podaci za vlasnike i click – raznih vrsta

Indeks I/O konverzije – Inbound to Outbound conversion ratio. Ključni po-kazatelj uspeha jedne Web prezentacije nije broj poseta, već broj inicijalnih posjeti-laca navedenih na dijalog.

Pitanje: Kako povećati ovaj količnik?Besplatne informacije: usluge podsećanja, usluge slanja ažurnih informa-cija, i usluge pretraživanjaDodatni sadržaji: zabava (vicevi, igrice), nagradne igre, i TV vodi č .

Fleksibilan: TV show programi, knjige, časopisi, pisma, pesme, radio izveštaji, i mnogi

drugi oblici komunikacije imaju zajednički početak, sredinu, i kraj. Web site-ovi ne podležu takvom kalupu. Online podaci su daleko fleksibilniji i mogu biti raspoređeni na različite

načine, od strane dizajnera site-a pa čak i od strane samih posetioca CS: Amazon

Dinamičan“Metcafle-ov zakon” (pronalazač Ethernet protokola): http://www.infoworld.com/Q: “Kolika je vrednost mreže sa stanovišta korisnika?”A: ”Broj korisnika na kvadrat”

Šta to znači? vijrednost mreže raste eksponencijalno kako dobija više korisnika (odno-

sno čvorova, rutera i ostalih komunikacionih tačaka) Bob Metcalfe : "Ako imate samo jedan telefon na svijetu, koga bi ste uo-

pće nazvali?"

Ekonomičnost je još jedna velika prednost Web-a i da je on još uvek, u odnosu na ostale, relativno jeftin marketinški medijum. Pitanje je samo šta znači jeftin:

da li jeftino ako uložite 100 DM i niko vas ni ne primeti na mreži

265

http://www.infoworld.com/cgi-bin/displayArchives.pl?dt_data40_25.htm

ili je jeftino ako uložite 1 mil. KM

Cybermarketing mix: Proizvod (produkt), cijena (price), mjesto (place), promo-cija (promotion), i performance.

Product:Najpogodniji proizvodi - oni koji mogu biti transportovani putem Interneta – digitalna i roba bazirana na znanju. Usluge, konsalting, ekspertize.

% online kupovina: knjige 33%, CD-ovi 25%, transportne usluge 23%, odeća 17%, software 16%, avio karte 11%, hardware 11%, električni uređaji 8% i igračke 8% .

Mijenjaju se pravila igre:Žestoke konkurentske utakmice, bazirane na izgradnji promotivnih strate-gija i taktika koje se uglavnom svode na rat cenama gde se proizvođači utrkuju da budu jeftiniji od glavnih konkurenata, kako bi ih eliminisali sa tržišta svesno ulazeći u gubitak se privode kraju Umesto ovih, u suštini neproduktinvni i opasnih strategija (jer ni konkure-nti neće sjedeti skrštenih ruku), e-marketing uvodi koncept added value, gde se konkurenti utrkuju da pruže što više pogodnosti i dodatnih vredno-sti svojim kupcima

Poznavanje formiranja cijena postaje univerzalnoE-commerce uvodi nova pravila:

Menadžeri moraju da razmisle o modelima cijena jer potrošač je dobro upoznat sa načinima njenog formiranja.

U budućnosti će prije doći do izjednačavanja nego smanjivanja cijena.

CS: Ko bi se tome nadao jedan korisnik Interneta je uhvatio Amazon.com na djelu dok je sprovodio

»dinamično utvrđivanje cijena«. Šta je uradio: sa računara je izbrisao sve podatke koji su pokazivali da je

redovan kupac,

266

Imao je šta da vidi:cijena jednog DVD u stvari je $22.74 a ne $24.49, koliko je njemu bilo određeno.

Velike kompanije na Webu79% se oglašava na Internetu. U prosjeku troše:

2.4 miliona $ za online promociju (24% više u odnosu na prethodnu god.)665.000$ za izradu Web stranica 691.000$ za održavanje sajta

Od toga 92% koristi banere,75% plaća da bude dobro rangirano na pretraživačima,70% koristi sponzorstvo,66% se oglašava putem e-maila.

Šta jeste a šta nije...Ili 10 velikih zabluda o Internet marketingu

Zabluda 1: Ako imate novca sve možete. Nemaju sve velike kompanije uspešan marketinški nastup na Internetu (da li ste oduševljeni: www.cocacola.com). Ne po-stoje apsolutni odgovori kako da se uspe u online svetu. Kompanije mogu kreirati veliki i zanimljiv web sajt praktično bez budžeta. Visoko budžetni web sajtovi če-sto zahtevaju previše posla zbog nepotrebnih previda

Rješenje:Uspjeh u online svijetu zavisi od marketing plana, njegove postavke i sprovođenja (u kojoj meri se ispunjavaju originalni marketing ciljevi). Ključno: izbor i upravljanje kadrovima i spoljnim saradnicima

Lajt motiv je što više uložite u inpute, kao što su: vreme, znanje i ideja. Zbog planiranja Internet marketing programa imaćete veću predispoziciju za uspjeh bez obzira na vaš budžet.

Zabluda 2: Bilo kakav web sajt je bolje rešenje nego njegovo nepostojanje:CS: Industrija sokova: Takovo, Gornji Milanovac, Fresh & co. Subotica, Fructal Slovenija, i Srbijanka Valjevo.

Analogija, hipotetički. Sajam na kojem je kompanija učestvovala u poslednjem trenutku (nejasni razlozi): kompanija nije bila pripremljena, proizvod nije bio pripremljen ili zaposleni nisu bili pripremljeni.

Zabluda 3: Internet marketing djelatnosti moraju da vode prodaji. Mnoge ko-mpanije se ne odlučuju za strategije zasnovane na prodaji ili direktnu podršku pro-daji putem weba. Umjesto promocije i prodaje njihovo online prisustvo definiše se radi javnog mnjenja, novosti ili edukacije

267

http://www.srbijanka.co.yu/

http://www.fructal.si/

http://www.cocacola.com/

Zabluda 4: Glavni Internet marketing cilj kompanije je da kopira web sajt ko-nkurencije. Mnogi sajtovi, pogotovo web portali liče kao jaje jajetu, nudeći online korisnicima identičan meni usluga. Svodi se na “Orginal faslifikata”. Imitiranje je najiskreniji oblik laskanja!!!

Preporuka: Uključite osnovne web alate u ponudu: besplatan e-mail, besplatno slanje faksova, besplatan web hosting, i besplatne brojače poseta, ...ali se ne treba zaustavljati na tom nivou. Sve dok poznajete vaše tržište, vaše proizvode i vašu industriju, nemojte se bojati da izađete sa sopstvenom idejom i ponudom koja će ići u susret potrebama vaših kupaca

Zabluda 5: Ako znate šta tražite, možete to pronaći na Internetu. Traženje po-dataka na Internetu kao kad žedan čovek pokušava da se napije vodom iz vatro-gasnog creva. Pretraživači retko daju rezultate koje ste tražili, što iziskuje ponovno pretraživanje sa novim ključnim rečima. Besplatne informacije na Internetu su date u nestruktuiranoj formi

Ponašanje pri pretraživanju. Web korisnici će potrošiti oko 10 minuta vremena da nađu ono što traže. Uspevaju u 60% slučajeva. Obično odustaju posle 15 minuta uzaludnog traženja. Ukoliko pretraživanje ne uspije:

Amerikanac je spreman da plati u proseku 14.5$, po upitu, kako bi dobio prave odgovore na svoja pitanja

Sa druge strane, korisnici ne vole da plaćaju članarinu jer:Pretpostavljaju da to što traže mogu da dobiju na drugoj strani bez plaća-nja (45%),Već plaćaju pristup Internetu. Ne žele da plaćaju ništa više "jer bi to treba-lo da bude besplatno" (33%).

Preporuka: Da bi dobili tražene podatke što brže, potražite pomoć. Pitajte vaše kolege za njihove omiljene sajtove. Ako su vam potrebni najnoviji podaci, možete da platite određe-

nu naknadu lokalnom informacionom brokeru (reklamiraju se na forumima i offline).

U međuvremenu, ako je potrebno dodatno se edukujte :)

Zabluda 6: ICT su osnova Internet razvoja, pa i Internet marketinga:Pre postojanja Internet marketinga ICT su predstavljale osnovu Internet buma u poslovanjuKomercijalisti su morali da računaju na hardversku konfiguraciju, razvoj BP, čak i e-mail dostupnost kako bi ostajali u igri

Danas:

268

Svako u kompaniji ima svoj udio u uspjehu Internet marketinga. Autori-teti iz oblasti marketinga trebaju da budu menadžeri (marketari i kome-rcijalisti), uz pomoć inženjera oblasti ICT. Autoriteti iz oblasti Internet te-hnologija trebaju da budu inženjeri, uz pomoć marketing menadžera.

Problemi: Mnogo je preklapanja oko odgovornosti o Internet marketing planu tako da ni jedno odjeljenje ili osoba ne mogu da budu primarne.

Sukob ingerencija: mladi – stari i inženjeri - menadžeri

Rješenje: Edukacija

Zabluda 7 : Internet marketing postiže brže rezultate nego tradicionalni mar-keting. Jedna od najvažnijih osobina Interneta je da je on mnogo brži i lakši za ko-rišćenje od tradicionalnih komunikacionih kanala. Ipak, brzina Internet komunika-cije je relativan pojam. Ukoliko sa druge strane nema nikoga, kako komunicirati.

Zabluda 8: Internet marketing bi trebalo, može i hoće da zameni tradicionalne marketing medije. Da li uživamo u izležavanju na kauču gledajući TV reklame, kao i drugi članovi naše porodice? Šta doživljavamo kao glavni oblik zabave u našim kućama? Radio nije zamenio novine. Televizija nije zamenila radio. Realno, kompjuter je zamenio deo vremena koji provodimo gledajući televiziju, ali ne i sve vreme (utakmice, filmovi, serije, ...)

Zabluda 9: Za uspešan Internet marketing su potrebni svi Internet alati, tehnologije i tehnike. Koristite li određene alate jer oni zadovoljavaju određene potrebe, ili zato što ih svi ostali koriste. Korišćenje svih Internet alata prvenstveno da bi se dokazalo svima da ste ekspertno “Internetisani” je poput dodavanja linkova svakoj drugoj reči na web stranici samo da bi se pokazalo da se to zna da se uradi.

Odlučivanje o primeni alata: Kako vaša kompanija vidi svoje globalne Internet marketing ciljeve i

imidžKako se vaši proizvodi i usluge distribuiraju i prodaju?Kako vaši ostali marketing programi funkcionišu zajedno?Koliko znanja i vještina vaši zaposleni u sektoru marketinga posjeduju?Koliko želite da spavate između ponoći i šest sati ujutro?

Zabluda 10: Primenite principe tradicionalnog marketinga na Internet mar-keting:

Postoje principi tradicionalnog marketinga koji su primenljivi i na InternetU tradicionalnom marketingu, kada prvi ponudite proizvod na tržištu to može da bude važan potez u postizanju najvećeg udela na tržištu

Marketing princip broj 1. Biti prvi i biti poseban su podjednako važni principi.Ako nisam prvi mogu da budem pravi.

269

Marketing princip broj 2. Pružajte kvalitetne usluge. Stičite reputaciju. Na Inte-rnetu, (kao i u offline marketing svetu), postoji mnogo načina na koje možete izgu-biti potrošače. Jedan od njih je da vam uspeh udari u glavu.

Marketing princip broj 3. Ne žurite ako niste sigurni. Ne puštajte nedovoljno te-stirane proizvode na tržište. U visoko tehnološkim kompanijama pitanje opstanka je da proizvod bude distribuiran što prije. Menadžment ima viziju. Inženjeri imaju misiju. Prodaja ima kvotu. Marketari imaju pojas za spašavanje.

Marketing princip broj 4. Naučite kada treba da prikočite. Internet otvara mnogo mogućnosti da se jurne ka tržištu. Pitanje je, da li smo za tako nešto spremni. Zastanite. Osmatrajte tržište. Saslušajte vaše potrošače. Koristite se činjenicama. Ko-ristite se instiktima. Koristite se svojom glavom.

Marketing princip broj 5. Pažljivo osmatrajte vaše tržište i naučite da mu se prila-gođavate. Postoji mnogo mogućnosti za vas da trpite posledice zbog neprepoznava-nja trendova. Problem strateškog marketinga i istraživanja tržišta.

Marketing nije egzaktna nauka. Umješnost primjene principa tradicionalnog marke-tinga u Internet marketingu leži u vašoj sposobnosti da ih pažljivo izbalansirate kada formulišete vaše ciljeve i strategije.

Razvoj marketing koncepta. Proizvod (4P - masovni marketing). Kupac (zadovo-ljenje potreba - 1:1). Percepcija kupca (diferencija u svesti - neuromarketing). Napomena: naslijeđivanje i nadogradnja prethodnog koncepta

Neuromarketing. Začetnik, neurolog Antonio Damasi (1994), koristio magnetnu rezonancu za utvrđivanje kanala dotoka krvi u rezličite dijelove mozga, kako bi se otkrilo šta se kod kupca dešava u procesu kupovine: “Prilikom donošenja odluka ljudi koriste emocionalni deo mozga, a ne racionalni”

Rezultati: Odluka dali da nešto kupimo ili ne traje dve i po sekunde! Neurolozi iz Australije tvrde da je verovatnoća da kupimo neki reklamirani proizvod utoliko ve-ća ukoliko se bolje sećamo reklamne poruke.

Zaključak: ?Da bi se nešto zapamtilo mora se jasno razlikovati od prethodnih

iskustava i doživljajaEksperiment: Coca Cola – Pepsi

Patrick le Lay - direktor francuskog TF1 kanala: " . . . O TV se može govoriti na više načina. Ali, u business perspektivi posao kanala TF1 je da pomogne Coca-Coli da proda svoj proizvod . . . Da bi primio

270

reklamu, mozak telespektatora mora biti pripremljen. Naše emisije imaju za cilj da ga pripreme, tj. da ga razvedre i opuste izmedju dve reklame. Ono sto mi proda-jemo Coca-Coli, to je slobodno vreme ljudskog mozga . . . "

Post festum: TF1 je najgledaniji TV kanal u Francuskoj. TF1 je privatan, pripada firmi Bouygues.

Brand (žig). Ako želite da se bavite brendingom više ćete se baviti psihologijom nego ekonomijom (statistikom). “Brand je obećanje koje dajemo potrošaču, sasta-vljenjo iz skupa svojstava proizvoda za njega relevantnih, da prilikom kupovine proizvoda zadovolji svoje potrebe. “Brend - jedinstvena ideja ili koncept koji zauzimate u svjesnosti potrošača” (M. Kostić, “Znanje za uspešno poslovanje, GSM Public, Beograd, 2004).

Pozicioniranje. Snaga brenda zavisi, pre svega, od pozicije koju brend ima u svesti potrošača, u odnosu na ostale brendove. Brend identitet čine: - Fizički atributi (ime, logo, boja, miris, ukus, pakovanje), - Funkcionalni atributi (upotrebna vrednost, dostupnost, cena), i - Emocionalni atributi (ličnost, pozicioniranost).

Rezultat – neizvestan: - Za troškove uvođenje novog proizvoda (prosječna cijena 100 miliona $) proce- njeno je 75% neuspeha, - Stvaranje globalnog brenda: 400 miliona $ (Izvor: D. Šapić: “Svi srpski brendovi”, Globe art, Beograd, 2004) - Gillete, Kodak, Coca Cola – brendovi iz 1925. godine - Početkom devedesetih na svetskom tržištu bilo je:

- 750 marki automobila - 150 karmina za usne - 93 marki hrana za mačke

Go On, ali oprez Poslovni nastup na Internetu mora biti kreativan, interesantan i podložan

stalnim promenama zbog obilja informacija koje se serviraju korisnicima.

Sa druge strane, koliko god da se relativno lako stvara pozitivan imidž na mreži, toliko se brzo i lako stvara i negativna impresija. Naime, postoje ja-sno definisana pravila ponašanja na Internetu i ako ih se neko ne pridrža-va to se brzo pročuje po mreži.

Osnovni postulati: Internet nije područje masovnog marketinga. Na mreži ne postoje ni klasični tržišni segmenti kao što su: urbani - ruralni

i lokalni - globalni Jedan od važnijih koncepata Interneta je “Giving back to the Internet”.

Ako želite da reklamirate svoj proizvod ili uslugu, od vas se očekuje da

271

obezbedite neku dodatnu vrednost mreži (koncept “value added”). Ovo je važno zbog pokazivanja dobre volje i kooperativnosti Globalno selo = na mreži su svi ravnopravni

Od imidža do sadržaja: Propagandisti i ostali koji bi da se bave biznisom na mrežama moraju biti

svesni pomaka: Poruke ne smeju biti prenaglašene (image-oriented) već sadržajne (content-oriented)

Navike Web korisnika se menjaju: Vrijeme radoznalosti i ushićena je za nama. Sve se manje “surfuje”, umesto toga korisnici posećuju sajtove na kojima nalaze kvalitetan sadržaj. Treba se baviti proaktivnim marketing strategijama.

Umjesto zaključka: "Jedna kalendarska godina u životu psa je zapravo 7 ljudskih godina. Ista stvar važi i za Internet." (Član odbora Cisco-a).

Internet nudi daleko jednostavnije, djelotvornije i jeftinije načine prikupljanja info-rmacija za potrebe marketinga. Pretplatom na odabrane Web sadržaje i dostavne liste gotovo bez ikakvih dodatnih napora dobivat će se već pripremljene, releva-ntne, ažurne i cjelovite informacije koje se mogu pohraniti u vlastitu bazu podataka i kasnije koristiti za neki marketinški projekt. Istraživanje tržišta pretpostavlja cilja-no prikupljanje informacija putem ankete i intervjua. U uslovima primjene Inte-rneta, ankete se mogu provoditi efikasnije, u smislu snižavanja troškova i ostvarene stope odgovaranja, a najjednostavniji način je slanje anketnih upitnika e-poštom na poznate adrese. Problem je u tome što menadžer koji provodi anketu mora unapri-jed znati adrese na koje će se obratiti, pa će moći anketirati samo poznate ispita-nike.

Najčešći oblik upotrebe Web servisa u svrhe marketinške promocije i javnog ogla-šavanja danas su oglasi - transparenti (banner-i). Oni objedinjuju: tekstualne i gra-fičke oglase u štampanim medijima, TV spotove i radio poruke. Davatelji Web usluga ove oglase – transparente, naravno, naplaćuju. Postoji i tzv. članski marke-ting, a radi se o tome da se neformalna potrošačka skupina formalizira i pretvori u trajni klub, a članovima kluba nude se različite pogodnosti. Ovu vrstu marketinga prva je putem Interneta primijenila virtualna knjižara Amazon.com, koja u svom elektronskom klubu prijatelja knjige okuplja više od 200.000 članova u više dese-taka regionalnih klubova širom svijeta.

6.3.5. E-TRGOVINA – PRODAJA 'TVRDIH DOBARA'

Pri uspostavi sistema e-trgovine ''klasičnom'' robom (materijalnim dobrima) mena-džer se mora prije svega opredijeliti za neki od modela prodajnih mjesta, primje-njivih u internetskom poslovnom prostoru, a to su:

model tradicionalne on-line prodavnice model virtualne prodavnice (dućana)

272

model mješovite realno/virtualne prodavnice model diskontne prodavnice model prodavnice atraktivnih sadržaja model diskontne prodavnice model klupske trgovine model prodavnice po mjeri

Sljedeći korak je prikupljanje poslovne dokumentacije koja se koristi u e-trgovini (ponuda, narudžba, potvrda narudžbe, fakturaračun). Pristupa se sklapanju kupo-prodajnog posla. Na kraju se vrši uvid u uspjeh e-trgovine putem statistike i analize prodajnih aktivnosti, čime se prati:

posjeti korisnika Web stranicama preduzeća sklopljeni poslovi vrijeme trajanja realizacije poslova

6.3.6. E-TRGOVINA – PRODAJA ,,MEKIH DOBARA''

Naziva se još i e-distribucija digitalnih (,,mekih'') proizvoda, a to su: različite info-rmacije (tekst, slika, zvuk, pokretne slike ili video zapis), računarski programi, ko-mpjuterske igre itd. Pri elektronskoj distribuciji digitalnih proizvoda svi zaintere-sovani subjekti imaju korist: proizvođači (lako plasiranje proizvoda uz niske tro-škove, laka ponuda i distribucija), prodavači (otpadaju troškovi zaliha i rizici povezani s njihovim održavanjem) i kupci (jednostavno i brzo dolaze do onoga što žele, otpadaju troškovi fizičke isporuke, a isporuka putem Interneta je trenutna).

6.3.7. NARUČIVANJE I NABAVKA INTERNETOM

Najveći problem za menadžere je u ogromnom internetskom prostoru pronaći o-dgovarajućeg ponuđača. Pri kupovini velikih količina robe najčešće se raspisuju tenderi za prikupljanje ponuda raznih ponuđača (na Internetu se tender raspisuje Web servisom ili dostavnim listama). Kad se radi o manjim nabavkama, odnosno narudžbama, menadžeri najboljeg ponuđača mogu pronaći samostalnim pretra-živanjem Web mjesta ili pomoću potrošačkih informativnih centara.

6.3.8. E-DRAŽBE (AUKCIJE)

Internet uveliko ubrzava proces odvijanja aukcija, jer se ponude mogu davati pra-ktično u svakom trenutku. Svatko može pristupiti aukcijskom Web mjestu jedno-stavnim ''klikom'' miša i potpuno je nevažno koliko je fizički udaljen od njega. Na Internetu se mogu organizirati ''žive'' aukcije (voditelj registruje ponude i odmah obavlja sve poslove oko kupoprodaje s klijentom koji je podnio najbolju ponudu) i

273

''virtualne'' aukcije (određeno preduzeće nudi pojedincima da putem njenog Web mjesta stave na aukciju svoje proizvode, imovinu ili usluge).

6.3.9. E-RAČUNOVODSTVO

Pošto se računovodstvo bavi evidencijom unutrašnjih događaja u preduzeću, trgo-vačkom društvu, kompaniji itd, a Internet je negdje izvan toga (odnosno, svuda), internetske mogućnosti i usluge su daleko manje primjenjive u računovodstvu nego u drugim aktivnostima. Međutim, to ne znači da se računovodstvo ne može ostva-rivati na elektronski način, niti da Internet u računovodstvenim aktivnostima ne može igrati apsolutno nikakvu ulogu. Već odavno, skoro sva preduzeća su kompju-terizirala svoje računovodstvo (vrijeme olovke i papira u računovodstvu je zauvijek i nepovratno prošlo). Nasuprot tome, Internet je u računovodstvo kročio tek neda-vno, pa čak i u najrazvijenijim zemljama Evrope i SAD-u iskustva u vezi s tim nisu naročito bogata.

6.4. SIGURNOST E-POSLOVANJA

Cyber kriminal je jedna od odrednica poslovanja u novom mileniju. Prvog dana 2000. godine svijet je odahnuo kada se saznalo da je šteta od problema YK2 po informacione sisteme minimalna. Međutim, samo šest sedmica od početka novog milenija, računarske sisteme širom svijeta neočekivano su napali kriminalci. Već 6. februara 2000. najveće prezentacije e-trgovine srušile su se kao kule od karata. Prvi je bio Yahoo, koji je bio primoran da tri sata potpuno obustavi rad, a slijedili su eBay, Amazon.com i više drugih prezentacija, kod kojih je došlo do potpunog zatamnjenja ekrana. Napadači su primijenili metodu nazvanu uskraćenje usluga (Denail of Service - DOS). Zatrpavajući prezentaciju na Web-u preobiljem zahtjeva za informacijama, napadač može da zaguši sistem i uspori mu rad, pa čak i da prouzrokuje njegov slom. Sve što je potrebno da bi se to izvelo je da se pribavi softver DOS (može se dobiti besplatno), prodre u nezavisne nezaštićene računare i u njih usadi softver, odabere ciljna prezentacija i da uputstvo nezaštićenim raču-narima da stalno šalju zahtjeve za informacijama na ciljnu prezentaciju. To je isto kao kada se neprestano zove određeni telefonski broj tako da nitko drugi ne može da ga dobije. Potrebno je vrijeme da napadnuta prezentacija otkrije koji računari šalju zahtjeve, pa da onda blokira e-poštu koja sa njih stiže. Tako se može dogoditi da napadnuta prezentacija bude van upotrebe i po nekoliko sati.

Internet, kao fenomen novijeg datuma, donosi brojne sigurnosne probleme i rizike, a preduzeća u tome nisu ''zaštićena vrsta''. Internet nije izvor samo informatičkog (internetskog) kriminala, već je i mjesto za druge vrste teškog kriminala koje ne spadaju u tu kategoriju. Prema procjenama američkog FBI-a, čak 98% poslovnih subjekata je u posljednjih 5 godina osjetilo neke oblike informatičkog kriminala,

274

samo je oko 5% takvih slučajeva završilo na sudu, a tek 1,8% sudskih parnica je završeno presudama, ma kakve one bile.

Rizici u elektronskom poslovanju mogu se svrstati u četiri osnovne kategorije: gubitak integriteta podataka – napadač mijenja, krade ili uništava poslovne

odatke ili stvara lažne informacije, ugrožavanje privatnosti podataka, onemogućavanje korištenja određene internetske usluge od strane

napadača, gubitak kontrole – internetske usluge napadač koristi nekontrolisano i šteti

rugima.

Sigurnosne mjere primjenljive u e-poslovanju su: postupci autorizacije, mjere kriptografske zaštite, postupci autentifikacije, mjere antivirusne zaštite i mjere zaštite privatnosti.

6.5. E-BANKARSTVO

6.5.1. RAZVOJ E-BANKARSTVA

Nasuprot opštem uvjerenju, e-transakcije nisu nikakva novost. Prvi e-transfer novca izvršen je još davne 1860. godine. Transfer je izvršio Western Union iz SAD-a, uz pomoć telegrafa. Kasnije je telegrafski transfer novca postao uobičajen. Jedan od najvećih platnih i obračunskih sistema današnjice, američki Fedvajer (Fedwire), započeo je sa radom 1918. godine, kao servis za telegrafski transfer novca pri Sistemu federalnih rezervi SAD-a. E-transakcije mogu se podijeliti na analogne i digitalne. Transfer novca putem telegrafa je e-transakcija, ali e-transakcija analo-gnog tipa. Digitalne e-transakcije vezane su, međutim, za pojavu elektronskih digi-talnih računara.

Automatizacija transakcija u bankarstvu na malo dugo je odlagana zbog toga što je vrijednost prosječne transakcije relativno mala. Prije samo desetak godina cijene neophodne opreme i infrastrukture za formiranje platnih sistema na malo bile su toliko visoke da bi troškovi za obradu jedne transakcije u novoformiranim sistemi-ma bili veći od vrijednosti same transakcije. Razvoj informacione i komunikacione tehnike i tehnologije, već danas omogućava automatizaciju transakcija u bankarstvu na malo uz prihvatljive troškove po jednoj transakciji. Za tehnologizaciju banka-rstva na malo, od ključnog su značaja trendovi u komunikacionoj i IT, upotreba javnih računarskih mreža – Interneta, kao i razvoj i primjena metoda kriptografije.

275

Trendovi u komunikacionoj i IT, kao što je smanjenje troškova računarske obrade podataka, razvoj digitalne bežične komunikacije, standardizacija i sl., utiču na sma-njenje cijena računarske i komunikacione opreme, čime se smanjuju troškovi po jednoj transakciji u bankarstvu na malo. Nova revolucija u oblasti tehnologizacije bankarstva na malo bazirana je na ideji da se za automatizaciju transakcija u banka-rstvu na malo ne formira nova infrastruktura, već da se iskoristi postojeća infra-struktura javnih računarskih mreža, prije svega Interneta. Internet spada u javnu, otvorenu mrežu, kojoj svako ima neograničen pristup. Upotreba Interneta za auto-matizaciju transakcija plaćanja na malo povoljna je zbog niskih troškova po jednoj transakciji. Veliki problem predstavlja nedovoljna bezbjednost transakcija koje se obavljaju preko Interneta. Zbog toga ko-rišćenje kriptografije predstavlja veoma važnu sigurnosnu mjeru prilikom dizajni-ranja platnih sistema i protokola.

Ideje o novcu evoluirale su sve do konačnog shvatanja da je novac samo informa-cija. Pošto globalna informaciona infrastruktura sve brže raste, neminovno je da će se novac, u obliku informacije, njome kretati i razmjenjivati za robu i usluge. Do ovoga je već došlo, u ogra-ničenom obimu, na privatnim mrežama, ali Internet već ubrzava ova kretanja na novi i bezbjedan način. U centru ovog novog svijeta je konflikt između konsolidacije i dezintermedijacije (tj. uklanjanja posrednika, kao što su banke, iz finansijskih transakcija). U taboru konsolidacije — koji predvode velike banke (Banc America, Citigroup) — tvrdi se da budućnost pripada ogro-mnim finansijskim institucijama koje će „pakovati“ investicije i pružati investi-torima usluge „od kolijevke pa do groba“: od osiguranja, preko kredita za kupovinu automobila, do aviokarata. U suprotnom taboru - taboru dezintermedijacije — koga predvode softverske firme poput Majkrosofta (Microsoft) i Intjuita (Intuit), vjeruju da će budućnost pripasti kompanijama koje ovladaju tehnologijom nove ere, firma-ma koje pružaju investitorima maksimalnu kontrolu nad njihovim finansijama pu-tem sofisticiranih proizvoda koji balansiraju rizik i prinos. Ideja koja je u osnovi revolucije u tehnologizaciji bankarstva jeste da su tehnologija i finansije postali jedno te isto. Razlika između softvera i novca nestaje.

6.5.2. E-NOVAC

Definicija novca: “novac je nešto generalno prihvaćeno kao medij za razmjenu, mjerilo, vrijednosti i sredstvo za plaćanje”.

Novac je roba nad robama? U sebi sadrži u prikrivenom stanju sve druge robe.

Pojam plaćanja: Šta je to plaćanje? Šta je to sistem plaćanja? Opis svojstava no-vca. Zahtjevi sistema plaćanja. Rizici plaćanja,

Šta je novčanica? Novčanica je ugovor. To je najtvrđa obligacija kojom se obave-zuje država (ili izdavatelj) da donosiocu isporuči robu ili drugu valutu. Svi eleme-nti ugovora potpis itd.

276

a) Razvoj novca kroz historiju:- Barter (roba za robu).

- Medij za razmjenu (vrhovi strijela, školjke).- Sitan metalni novac (zlato, srebro).- Novčanice (papir).- Bezgotovinski sistemi plaćanja (bankovni račun). i- Virtualni novac (informacija).

b) Razvoj sistema pla]anja kroz istoriju ►Roba – Roba, Trampa, Vrijednost za vrijednost, Pojam vrijednosti je relativna stvar, i ►To je informacija.

c) ►Roba za zlato, Kupovina - Trampa, Vrijednost robe za vrijednost zlata, Zlato je fizički ekvivalent vrijednosti robe,i Dalje pretvaranje vrijednosti u informaciju.

d) ► Roba za novac Kupovina, Vrijednost za informaciju o ekvivalentnoj vijrednosti robe, ► Novac je fizički ekvivalent vrijednosti robe.

e) Budućnost novca, novac se iz fizičkog koncepta seli u koncept e-novca i postaje info rmacija.

6.5.3. ZAŠTO - PROBLEMI KLASIČNOG NOVCA?

1. Vrijeme koje je potrebno za prenos, 2. Rastojanja na koja je potrebno prenijeti ga da bi se ostvarilo plaćanje, 3. Vrijeme i udaljenost direktno generiraju{u rizike u transportu. Sa povećanjem vremena i udaljenosti na koju treba preneti novac raste i mogućnost i vjerova- tnoća napada, 4. Cena proizvodnje (štampanje novca, novac u prometu, kovanje novca, metal), 5. Cijena transakcije (držanje novca, obezbjeđivanje, transport, skaldištenje), 6. Sigurnost, 7. Cena rada zaposlenih koji rukuju novcem, i 8. Zakonska regulativa.

277

“Elektronski novac” se u širem smislu može definisati kao: Novac koji se kreće kroz elektronske medije to jest van uobičajenih kanala plaćanja koje tradiciona-lno podržavaju banke. Plaćanje je:

- na veliko (SWIFT, FEDWIRE,CHIPS)- na malo (kartice, elektronski čekovi)

Elektronski novac: umjesto da smjestimo na papir upakuje se u niz cifara, lako je pokretan i prenosiv kroz mrežu, posjeduje visok nivo inteligencije, e-novac ne poznaje granice: ovde nastaje problem (ko kako i kada smije da izda ograničenja), razlika između softvera i novca nestaje, može se pratiti i ako se izgubi može da se zamijeni (kontrola dupliciranja).ONSKO PLAĆANJE Elektronsko plaćanje: elektronskim kretanjem novca, novac postaje informa-cija, veliki broj pitanja na koja treba dati odgovore: Na koji način je predstavljen? Na koji način se izvodi transfer? Odnos sa centralnom bankom, sigurnost, provera i neporicanje.

Činitelji koji utječu na širenje e-novca: - Emitenti: prihodi od provizija, povećanje odležavanja sredstava na računima, smanjenj troškova po transakciji,- Trgovci: zavisnost od visine provizije, smanjenje tročkova rada i očekivanog povećanja prometa i- Korisnici: nivo ponu\enih usluga, sigurnosti i poverenja.

Zahtevi koje mora da ispuni elektronski novac. Mora pružiti maksimalnu sigurnost (od krađe i falsifikata). Mora biti univerzalno prihvatljiv. Mora da naslije-di vrline tradicionalnog novca i prenosivost. Privatnost: samo učesnici posla znaju iznos. Anonimnost: niko ne može da identificira nikoga ka osnovu novca. Off line rad: nije potrebno da se verificira transakcija. Plaćanje jednog računa sa više no-včanica (račun 100 din. 10 x 10 din). Plaćanje u razlomljenim iznosima (325.14 din) i neograničeno trajanje.

Zahtjevi sistema e-plaćanja su:1. Sigurnost: integritet poruke, izdržljivost (transakcijska, privremena), tačnost, neporicljivost, provjerljivost, privatnosti anonimnost,2. Brzina,3. Mala cijena,4. Atomske transakcije (novac i roba se razmjenjuju atomski sve ili ništa),5. Uopštenost transakcija,6. Prihvaćenost od korisnika,7. Skalabilnost,8. Zakonska regulativa: fizička podrška (smart kartice; datoteke, kriptovani stringovi), vrijednosna reprezentacija (denominacija u odgovarajuće iznose), lokacija gde je fizički smještena vrijednost (banka, novčanik), metod upotrebe (na rastojanju, lično), metod plaćanja, autentičnost (da li je pravi, ukraden ili dupliciran),

278

sigurnost (autentifikacija, prevencija krađe), anonimnost i privatnost, i skalabilnost (mogućnost širenja poslovanja).

Zahtjevi sistema e-plaćanja moraju zadovoljavati. Fizička podrška (smart kartice datoteke, kriptovani stringovi), vrednosna reprezentacija (denominacija u odgova-rajuće iznose), lokacija gde je fizički smeštena vrednost (banka, novčanik), metod upotrebe (na rastojanju, lično), metod plaćanja, autentičnost (da li je pravi, ukraden ili dupliciran), sigurnost (autentifikacija, prevencija krađe), anonimnost i privatnost, skalabilnost (mogućnost širenja poslovanja)

Mora pružati maksimalnu sigurnost. Mora postojati povjerenje u njegovu sigurnost, moraju postojati mjere efikasnog sprečavanja i otkrivanja neadekvatne upotrebe, falsifikata, izmene ili dupliranja poruka, sredstva sprečavanja: sekvenci-jalni broj, slučajni broj, PIN, biometrijske metode.

Mora biti univerzalno prihvatljiv. Da bi bio prihvaćen mora biti pogodniji od tradicionalne gotovine, mora da obezbedi plaćanje “iz ruke u ruku” i kroz računa-rsku mrežu, mora da obezbedi plaćanje u željenim iznosima, mora da obezbedi efikasnost i ekonomičnost

Prenosivost. Sigurnost i upotreba nezavisno od fizičke lokacije, može da se pre-nosi kroz računarsku mrežu, može da funkcionira i bez računarske mreže, može da se skladišti, nosi i isporučuje nezavisno od računarske mreže, i ne smije biti nika-kvih ograničenja na jednu mrežu

Mora naslediti vrline tradicionalnog novc. Svako može ponuditi i prihvatiti gotovinu, ne zahtijeva provjeru kredibiliteta, laka prenosivost, velika prihvaćenost često i van nacionalnih okvira, mali troškovi kreiranja i rukovanja, anonimnost uče-snika, i promet bez posrednika - off line transakcije.

Off line rad. Obezbjeđeno plaćanje iz ruke u ruku, plaćanje bez konekcije na mre-žu, i plaćanje bez potvrde treće strane

Denominacija. Obezbeđenje da se jedan račun može platiti sa više novčanica, mora biti deljiva na manje delove, i da može da se rasčlani na elementarne jedinice

Problem anonimnosti transakcija i zaštita privatnosti. Obezbeđenje da kori-snikova privatnost ne bude narušena zbog loših namjera banke ili prodavca time što transakcija ostavlja trag, čime je moguće pratiti historiju kupovine. Spre-čavanje da se uspostavi veza između informacija o upotrebi e-novca istog lica u različitim prilikama. Potpuna privatnost je teško ostvarljiva. Ako se ostvari ne mo.-že da se spreči pranje novca.

Tipovi novca - izdat i napisani novac. Izdat novac (izdaje ga Centralna banka ili Vlada, ima realnu podlogu, i ne može biti odbijen. Povjerenički novac (novac

279

koji nije izdat od strane Centralne banke; primjer: bankovni ček, travelers ček, sertivikat o poklonu, zapis; za podlogu ima povjerenja izdavatelja; i ne može biti odbijen.

Tipovi novca: novac u opticaju (keš, može biti izgubljen), napisani novac (primjer: bankarski račun, frequent flyer miles, e-novac, žeton = e-novac sa ograničenom upotrebom), hibridni novac (ček, telefonske kartice)

Specijalni instrumenti plaćanja: novčani nalog (dozvoljava imenovanoj osobi da podigne, novac), putnički čekovi (ograničeni su na jednog korisnika), sertifikati o poklonu (limiti-rani su na jednog trgovca), i kuponi ili bonovi za hranu (limit je na jednu vrstu robe)

Metodi plaćanja – BARTER. Direktna razmjena roba za robu, primjer: konj za šniclu, malo je verovatno da se nađu dvije osobe koje imaju odgovarajuću robu za razmjenu. Potrebna je dvostruka slučajnost da bi došlo do razmene robe. Do bartera se dolazi kada se izgubi poverenje u novac, kod bartera su veliki problem porezi i takse. Teško je izvesti barter na međusobno udaljenim lokacijama.

Internet dopušta da se može istraživati druga strana za barter. Znatno pove-ćava šanse za pronalaženje odgovarajućeg partnera. Ovdje se misli na:

• Keš• Čekovi• Kreditni transfer (žiro), Automatska klirinčka kuća (ACH)• Međubankarski transfer (EFT)• Kreditne i debitne kartice (platne kartice)• Kartice za plaćanje, smart cards (Mondex, phone cards)• Sistem agregacije (Qpass)• Posrednici (PayPal)• Mikroplaćanja ( Millicent)• Žetoni (Flooz, Beenz)• Elektronski keš (eCash)

Sistem izdavanja. pojavni oblik (smart card, files, encrypted strings), vrijedno-sno predstavljanje (apoenska struktura, brojne vrijednosti), lokacija gdje se vrije-dnost skladišti (banka, e-novčanik), izvršna snaga (nivo prihvatljivosti?), modeli korištenja (udaljeno, licem u lice), method plaćanja (credit transfer, žeton za ra-zmjenu), porijeklo (da li je validan? ukraden? dupliciran?), autentičnost (korisnika), provjerljivost (anonimnost, privatnost), i scalabilnost i cijena.

Cijena novca. Vrijeme, rizik, proizvodna cijena (štampanje novca, kovanje no-vca), potrebna infrastruktura, cijena procesuirana (transacije), zaštita, uloženi rad, i zakonska regulativa i obezbjeđenje

Rizici plaćanja:

280

http://www.ecash.net/

http://www.beenz.com/splash.html

http://www.flooz.com/

http://www.millicent.com/home.html

http://www.x.com/

http://www.qpass.com/

- Svi rizici koštaju (dopuštanje gubitka košta i zaštita protiv gubitka košta)- Sistem mora biti dizajniran tako da prepozna i odgovori na različite vrste napada- Transferisanje rizika (osiguranje, hedging)

Ekonomske posljedice e-novca. Velika efikasnost, povećava mogućnosti za izbegavanje poreza, olakšava pranje novca, ne poznaje granice, kada bi se ponašao kao klasičan novac ne bi bilo problema jer bi ga kontrolisale centralne banke, oko je uspešan i proširi se preko granice, kakve su posledice, ako je privatno emitovan kako ga učiniti kredibilnim u očima javnosti, konkurencija banaka dovodi do ba-nkrotstva jedne koja izdaje EN, kako sprečiti paniku, i rnormna efikasnost dovodi do povećanja rizika monetarne nestabilnosti

Makroekonomski efekti elektronskog novca. pitanje je može li biti nezavi-stan od države, emituje se pod istim uslovima kao i realni novac, uglavnom je samo predstavnik realnog novca, elektronski je konvertibilan u realni i obratno, odnos državnog i privatno emitovanog novca, državna valuta je zvanična i svi građani moraju da je koriste, privatna valuta (izdat e-novac) ako zapadne u krizu svi bi da ga se oslobode što dovodi do bankrotstva emitenta, e-novac mora biti pokriven od strane banke, i realnim novcem

Efekti elektronskog novca na devizna tržišta. Zbog visoke pokretljivosti, povećava se nestabilnost tržišta, zbog različitih valuta mora postojati i devizno trži-šte u cyberspace-u, na ovom tržištu bi provizije bile manje zbog manjih manipu-lativnih troškova, korisnici mogu imati različite valute za različite potrebe, ako jedna valuta krene da pada dolazi do velike ponude i nestabilnosti, i velike mogu-ćnosti za devizne špekulacije.

Slika 6.18. Efekti e-novca nadevizna tržišta

Uticaj elektronskog novca na novčanu masu. Ako oni koji koriste e-novac deponuju realni novac u banku i ako ta banka ne nudi kredite u formi e-novca ništa se neće dogoditi. Ako se započne sa davanjem kredita u formi e-novca iznos e-novca će nadmašiti iznos rezervi u realnom novcu. Fluktuacija u cyberspa-ceu će uticati na novčanu masu u realnom svetu. Tražnja za e-novcem će smanjiti novčanu masu u realnom svetu. U svakom slučaju e-novac otežava monetarnu kontrolu.

281

Slika 6.20. Uticaj elektronskog novca na novčanu masu

Osnovne karakteristike e-bankinga. Osnovne karakteristike su individualnost, mobilnost, nezavisnost vremena i mesta, fleksibilnost, i interaktivan rad. Povećanje zadovoljstva korisnika - rad 24 časa dnevno 365 dana u godini, povećanje ponude banke, brokerski poslovi, osiguranje i kompletan finansijski servis. Povećanje za-državanja klijenata, povećanje geografskog prisustva, samouslužni servisi, identifi-ciranje profitabilnih korisnika, redukovanje troškova, i identificiranje novih prihoda od novih servisa

Za elektronsko bankarstvo potrebno je: kompletan reinžinjering sistema plaćanja zbog potreba on line plaćanja, i mora se obezbediti potpuna koegzistencija klasi-čnog i on line bankarstva.

Rad sa jednim emitentom: emitent kreira elektronsku vrednost i šalje FI, FI prosle-đuju vrednost do klijenata, korisnici plaćaju međusobno i trgovcima, trgovci i kori-snici deponuju sredstva kod FI, i sa drugim sistemima van ovog domena se komu-nicira preko klirinške kuće.

Slika 6.21. Klinrinčko-obračunski domen

282

Jedan od mogućih modela koji su u fazi razvoja i testiranja: registraciona ustano-va registruje korisnika e-novca i verifikuje da li je korisnik legalan vlasnik novca. Emisiona ustanova izdaje novac, upravlja njime i otkriva nepravilnu upotrebu. Ba-nke upravljaju računima korisnika i po zahtevu korisnika izdaju potvrde (tiket) za povlaćenje novca od emisione ustanove. Korisnik povlači, plaća i deponuje novac.

Slika 6.22. Jedan od mogućih modela koji su u fazi razvoja i tesiranja

Slika 6.23. Rad sa operatorom sistema i više emitenata

Problemi e- novca: problemi bankarske regulacije, može li neko ko nema državnu licencu da emituje e-novac, mora li da je obezbedi, problemi osiguranja depozita, finansijsko izveštavanje, revizija, i.t.d. Problemi zaštite potrošača, zakon o e-tra-

283

nsferu novca EFTA, moraju se znati pravila i uslovi, rokovi, priznanice, rešavanje grešaka i odgovornosti, i problemi privatnosti.

U dosadašnjem izlaganju o e-bankarstvu možemo zaključiti da je ideja sasvim je-dnostavna: umjesto da smještamo vrijednost na papir, možemo da je „upakujemo“ u jedan niz cifara koji je mnogo prenosiviji i (što je još značajnije) mnogo „inte-ligentniji“ od papirnog novca. Šta podrazumijevamo pod pojmom „inteligentni no-vac“? S obzirom na karakteristike e-novca, on se može kontrolirati mnogo preci-znije od papirnog novca. Kod e-novca postoji mogućnost autorizacije i praćenja transakcija.

E-novac predstavlja sistem koji omogućava nekoj osobi da plati robu ili usluge prenoseći brojeve sa jednog računara na drugi. Kao i serijski brojevi na pravim papirnim novčanicama, brojevi e-novca su unikatni. Svaki e-novac emituje neka banka i on predstavlja određenu sumu stvarnog novca.

Termin „e-novac" se često koristi u širem smislu za označavanje čitavog niza pre-dloženih mehanizama za plaćanje.

U užem smislu, proizvodi na bazi e-novca definišu se kao „ ... proizvodi sa »uskla-dištenom vrijednošću« ili »unaprijed plaćeni« proizvodi u kojima je evidencija o sredstvima ili »vrijednosti«, koja je na raspolaganju nekom klijentu, smještena na nekom elektronskom uređaju koji klijent posjeduje. Ovu elektronsku vrijednost je kupio klijent (na isti način kao što se mogu unaprijed uplatiti, tj. kupiti i neki drugi instrumenti, recimo putnički ček) i ona se smanjuje svaki put kada klijent koristi ovaj uređaj za kupovinu." Nasuprot mnogim postojećim „jednonamjenskim" karti-cama (poput onih koje prodaju telefonske kompanije), namjera je da proizvodi na bazi e-novca služe kao opšte, višenamjensko sredstvo plaćanja. Zbog toga šira definicija e-novca obuhvata unapred plaćene kartice, kao i unapred plaćene softve-rske proizvode koji koriste računarske mreže, kao što je Internet, i koji se nazivaju „digitalnim novcem". Ovako definisani e-novac razlikuje se od takozvanih „pri-stupnih proizvoda" (access products), tj. proizvoda koji omogućavaju klijentima da koriste elektronska sredstva komunikacije radi pristupa uslugama koje se, inače, mogu platiti i „konvencionalno" (npr, upotreba standardnog personalnog računara i računarske mreže, poput Interneta, za plaćanje putem kreditne kartice ili za prenos instrukcija za transfer novca između bankarskih računa). Jedina nova karakteristika ovih pristupnih modela jeste metod komunikacije (upotreba računarske mreže umjesto odlaska u banku).

E-novac ne poznaje granice. Revolucija u oblasti e-novca prilično olakšava izvje-sne oblike evazije poreza. Ove inovacije čak dovode u pitanje i ulogu centralnih ba-naka kao arbitara nacionalne novčane mase.

Ako ovakve inovacije postanu opšteprihvaćene, javnost neće više morati da se osla-nja na centralne banke kao isključive i direktne izvore medijuma razmjene. Ovo je

284

pogotovo uo-čljivo u slučaju e-novca. Pored toga, za razliku od papirnog novca koji prestaje da donosi kamatu u momentu kada ga podignete sa računa, e-novac može da donosi kamatu sve do trenutka kada ga potrošite. Ovaj fenomen u vezi s kama-tom možda zvuči jednostavno, ali on predstavlja vezu sa jednom dubljom revolu-cijom u finansijama — ukidanjem državnog monopola nad novcem. Npr. ako je neka banka u Luksemburgu, spremna da plati veću kamatu na vaš e-novac, vi sva-kako nećete imati ništa protiv. Sve dok su „e-novčanice“ ove banke opšteprihvaće-ne ne postoji razlog da se držite državno – emitovanih novčanica.

E-bankarstvo predstavlja pokušaj spajanja više različitih tehnologija, od kojih se svaka razvija u drugom smjeru i na drugačiji način. Prvi korak ka e-bankarstvu bili su bankomati (Automated Teller Machines — ATMs).

Mada gotovinska plaćanja predstavljaju direktnu suprotnost e-načinu plaćanja, au-tomatizacija isporuke gotovine izvršena je uvođenjem velikog broja bankomata. Pored podizanja gotovine, bankomati omogućavaju i polaganje depozita, transfer sredstava na druge račune, plaćanje sa drugih računa i sl. Vremenom je posjedo-vanje mreže bankomata postalo pitanje prestiža među bankama, pa su se banke naprosto utrkivale u razgranavanju sopstvenih mreža bankomata. Kasnije su banke uvidjele nesvrsishodnost samostalnog razvoja mreža bankomata, pa su otpočeli procesi njihove integracije, pri čemu se dvije ili više banaka sporazumijevaju o me-đusobnom korišćenju svojih mreža bankomata. „Udružena ATM mreža predstavlja sporazum na osnovu koga se nekoliko banaka udruži i dogovori o uza-jamnom korišćenju svojih ATM mreža. Banka koja pristupi jednoj od ovih mreža može koristiti ATM svih ostalih banaka koje su članice te mreže, bez obzira na to da li se one nalaze u istom mjestu, ili istoj federalnoj državi. Koristitenjem ATM svoje banke to se zove »on–us« (preko-nas) transakcija, i obavlja se isto kao kad vaša banka nije bila dio te mreže. Ali, kada koristite ATM neke druge banke, to se zove »non–on–us« (bukvalno: ne preko nas) transakcija, a ona ide preko centralnog transmisionog mjenjača (zvanog »switch«).

U nizu novina koje su uslovile razvoj e-bankarstva posebno mjesto zauzima softver za lične finansije. To je softver koji omogućava ljudima da, uz pomoć PC, vode brigu o svom novcu. Softver ove vrste nije nov — prve verzije programa za lične finansije pojavile su se još 1983. Te godine je Skot Kuk, sada direktor kompanije Intuit, napisao program pod nazivom Quicken. Program je doživio veliki uspjeh, pa je brzo dobio konkurenciju u vidu drugih programa, od kojih se u zadnje vrijeme ističe program Money kompanije Microsoft. Performanse ovih proizvoda su danas prilično ujednačene.

Standardne mogućnosti ovih programa obuhvataju: podsjetnik o neizmirenim oba-vezama, inteligentni registrator računa, plaćanje računa, popunjavanje i štampanje čekova, programiranje budućih isplata, kalkulator za finansijsko planiranje, kreira-nje plana otplate duga, investiranje, pregled portfelja investicija, praćenje berza-nskih indeksa, on–lajn bankarstvo, kreiranje različitih vrsta financijskih izvještaja,

285

financijski adresar, financijski savjetnik i sl. I pored očigledne tendencije ka sta-ndardizaciji performansi softvera za lične financije, u ovoj oblasti treba i dalje oče-kivati brzi razvoj zbog ulaska novih konkurenata na tržište. Među njima se naročito ističe firma Farsight, koja je obznanila svoje nastojanje za integracijom svih fina-ncijskih aspekata ljudskog života u jedan jedini program.

6.5.3. E-PLAĆANJE

Jedna od ključnih komponenti e-bankarstva je e-plaćanje. U tradicionalnom sistemu plaćanja postoji nekoliko sistema za e-transfer novca koji se danas koriste, a koji, pored bankomata, obuhvataju kreditne/debitne kartice i Point–Of–Sale (POS) siste-me (sistemi za e-transfer novca na mjestu prodaje).

Kreditne kartice mogu se koristiti i za on-line transakcije. Zbog činjenice da je Inte-rnet otvorena mreža i da neka treća strana može da otkrije i zloupotrijebi broj kredi-tne kartice, razvija se čitav niz protokola i metoda koje garantuju sigurnost transa-kcija. U tu svrhu razvijeni su sistemi za sgurne on–line transakcije putem kreditnih kartica. Trenutno su dva sistema za plaćanje potpuno funkcionalna (First Virtual i CyberCash), a u razvoju je SET protokol, zajednički poduhvat firmi MasterCard i Visa.

Nove tehnologije e-novca obuhvataju čitav niz pristupa u kojima je monetarna „vrijednost“, u formi elektronskih signala, smještena bilo na plastičnu karticu (si-stemi kartica sa uskladištenom vrijednošću) ili na fiksni disk u računaru (sistemi digitalnog novca). Kartice sa uskladištenom vrijednošću trenutno obuhvataju dvije bazične tehnologije:

1. kartice sa uskladištenom vrijednošću na magnetnoj traci (tzv. kartice sa magnetnom pistom)

2. kartice sa uskladištenom vrijednošću na mikročipu (tzv. inteligentne ili smart kartice).

6.6. ON-LINE BANKARSTVO

Sljedeći značajan korak u razvoju e-bankarstva načinjen je promocijom on–line bankarstva. On–line bankarstvo predstavlja kombinaciju karakteristika programa za lične financije i e-plaćanja računa. Uprkos velikoj promociji on–line bankarstva od strane vodećih imena u bankarstvu koja traje već čitavu dekadu, potrošači su poka-zivali malu zaintere-sovanost za stvarno korištenje svojih PC u bankarstvu. Danas se stvari značajno mijenjaju. Sve brži razvoj on–line bankarstva rezultat je rušenja barijera (sigurnost, jednostavnost upotrebe, korisnost i cijena) koje su ometale njegovo šire prihvatanje.

286

Softver za on–line bankarstvo starije generacije zahtijevao je visok nivo poznavanja računara i iskustvo korisnika. Sadašnji programi koji se koriste za obavljanje on–line bankarskih transakcija postali su lakši za upotrebu zbog toga što se imple-mentiraju u standardni Windows grafički korisnički interfejs, koji pruža korisni-cima dobro poznate komande i funkcije. Najveći napredak ka lakoći upotrebe posti-gnut je zahvaljujući tome što su na tržište ušle firme kao što su Intuit i Microsoft, koje imaju više iskustva od velikih banaka u pisanju softvera za potrošače. Pojava proizvođača softvera, koji su na sebe preuzeli ulogu premošćavanja jaza između banaka i klijenata, omogućila je i manjim bankama da ponude proizvode on-line bankarstva putem softverskih rješenja ovih firmi. To dovodi do izvjesnog stepena uopštavanja on-line bankarstva, tako da ono više ne predstavlja proizvod kojim bi neka banka mogla da se diferencira od druge. U budućnosti će banke, vjerovatno, nastojati da povećaju svoju profitnu maržu ponudom naprednijih on-line proizvoda, kao što su uređaji za automatsko plaćanje računa, kućni bankomati, automatski računi i sl.

6.7. INTERNET BANKARSTVO

Prirodni nasljednik on–line bankarstva je Internet bankarstvo. Platni sistemi i tra-nsakcioni mehanizmi danas naprosto ne mogu da zaobiđu Internet, koji se polako prožima kroz sve ljudske aktivnosti. Većina banaka u SAD smatra Internet glavnim trendom, koji zahtjeva strategijski odgovor. Procjenjuje se da banke koje nude Internet bankarstvo već danas posjeduju 40% depozitne baze u SAD. Postoje dva ključna razloga zbog kojih su banke zainteresovane za Internet bankarstvo:

korisnici Interneta su uglavnom mlađi ljudi sa većim stepenom obrazo-vanja i većim prihodima od prosječnog klijenta;

Internet je veoma efikasan i jeftin distribucioni kanal, što se može videti iz sljedeće tabele

Među novim instrumentima i transakcionim mehanizmima na Internetu tri su pose-bno interesantna: inteligentne kartice, digitalni novac, i mikro-transakcije.

Nove tehnologije e-novca obuhvataju čitav niz pristupa u kojima je monetarna „vrijednost", u formi e-signala, smještena bilo na plastičnu karticu (sistemi kartica

287

sa uskladištenom vrijednošću) ili na fiksni disk u računaru (sistemi digitalnog novca). Kartice sa uskladištenom vrijednošću trenutno obuhvataju dvije bazične te-hnologije: ■ kartice sa uskladištenom vrijednošću na magnetnoj traci ■ kartice sa uskladištenom vrijednošću na mikročipu (tzv. inteligentne kartice)

Inteligentna kartica ima ugrađen mikročip koji joj omogućava obavljanje niza razli-čitih funkcija. Ove kartice omogućavaju potrošačima da potpuno odvojeno i sigu-rno drže veći broj aplikacija na jednoj jedinoj kartici. Danas su na raspolaganju brojne aplikacije za inteligentne kartice, pa tako jedna jedina inteligentna kartica može da služi kao kreditna kartica, debitna kartica, novčanik za uskladištenje e-no-vca, lična karta, vozačka dozvola, zdravstvena knjižica ... Inteligentne kartice imaju veliki potencijal kao prenosni uređaji, kao nosioci tzv. „AA" (od engl. Anytime, Anywhere - bilo kad, bilo gdje) e-bankarstva. U MasterCard - u su uvjereni da će koncept inteligentnih kartica ubrzo prevladati. Razlozi za to su brojni. Inteligentne kartice omogućavaju kupcima da kupuju iz fotelje (preko niza novih kanala distri-bucije kao što su telefon, interaktivna televizija i Internet), pa čak i dok putuju - uz pomoć prenosnog računara i mobilnog telefona. U stvari, u novije vreme primjetna su sve jača nastojanja da se tehnologija inteligentnih kartica implementira u obla-stima telekomunikacija, transporta, personalnih računara, softvera ... Npr, planira se da čitači inteligentnih kartica postanu standarda oprema personalnih računara sa popularnom Microsoft Windows platformom. Najveća prednost inteligentne kartice jeste njena multifunkcionalnost, a njena prava vrednost je u kombinaciji njenih funkcija.

Sistemi digitalnog novca bazirani su na digitalnim novčanicama koje su, u vidu di-gitalnih signala, smještene na fiksni disk u računaru ili na mikročip implementiran u plastičnu ka-rticu. U suštini, postoje dvije različite vrste novca zasnovanog na digitalnim novčanicama. Kod prve vrste se, upotrebom specifičnih kriptografskih metoda, može postići anonimnost digitalnog novca. U tom slučaju ni finansijska institucija ni trgovac ne mogu uspostaviti vezu između potrošača i novčanica koje je on koristio. Finansijska institucija zna kojem potrošaču su novčanice prenijete na početku. Druga vrsta digitalnog novca zasniva se na novčanicama sa mogućnošću identifikacije potrošača, što omogućava finansijskoj instituciji da identifikuje potrošača i da prati plaćanja u kojima je data novčanica bila korištena. Pored toga, proces plaćanja digitalnim novčanicama može biti on-line i of-line. Trenutno na Internetu postoji nekoliko sistema zasnovanih na digitalnom novcu. Najpoznatiji on–line sistemi su E–Cash i NetCash. Najpoznatiji of–line sistemi su Mondex i VisaCash. E–Cash je anonimni digitalni novac koji je razvila firma DigiCash, a od 1995. godine nudi ga Mark Twain banka iz Sent Luisa. Pored toga, od oktobra 1997. godine, u okviru pilot–projekta, E–Cash je ponudila i DeutscheBank A.G. iz Frakfurta. Danas se E–Cash-om obavlja velika većina digitalnih transakcija na Inte-rnetu, ali je njegova budućnost neizvjesna zbog odlučnog insistiranja na potpunoj anonimnosti, čime je ukinuta bilo kakva mogućnost za praćenje transakcija. Net-Cash metoda razvijena je na Univerzitetu Južne Kalifornije (University of Southern

288

California). Karakteristike ovog sistema su upotreba već postojećih računovodstve-nih sistema i procedura u finansijskim institucijama i djelimična anomimnost tra-nsakcija. Mondex je sistem digitalnog novca koji razvija firma Mondex. U.K., sada dio kompanije MasterCard. Kao što je to slučaj sa E–Cash sistemom, i Mondex koristi certifikate koji glase na donosioca - novac se smješta na korisnikovu karticu. Međutim, za razliku od E–Cash–a, Mondex novac se može prenositi sa jedne ka-rtice na drugu besko-načan broj puta, bez potrebe nekog centralizovanog kliringa ili verifikacije od strane neke banke. Iako predstavlja trenutno najbolje osmišljeni sistem digitalnog novca, koji je po svojim karakteristikama najpribližniji realnom novcu, Mondex sistem se suočava sa izvjesnim problemima. Jedan od najvećih problema je taj što je potrebno da potrošači posjeduju čitače kartica. Ovaj problem je, donekle, ublažen pojavom jeftinih čitača kartica koje razvijaju firme VefiFone i InteliData. Pred Mondex sistemom, međutim, stoji mnogo značajnija barijera eko-nomske prirode: ovaj sistem ne zahtjeva nužno prisustvo banaka, tako da bankama nije jasno kako će profitirati na njemu. Ovaj ekonomski problem pokušala je da razriješi kompanija Visa razvojem svog VisaCash sistema koji se, takođe, zasniva na karticama sa ugrađenim mikročipom. U VisaCash sistemu ma koja Visa banka može da emituje VisaCash i da profitira od takve emisije. Mada je VisaCash si-stem, posmatrano iz finansijske perspektive, povoljniji za bankarsku industriju, nedostaje mu multifunkcionalnost i prilagodljivost Mondex sistema. Naime, da bi se bankarskoj industriji omogućilo da profitira od emisije VisaCash–a, u ovom sisi-temu ne postoji mogućnost direktnih transakcija „s kartice na karticu".

Mikro - plaćanja (pa čak i piko – plaćanja) su termini koji se sve češće koriste na Internetu. Mikro - plaćanja su e-plaćanja male vrijednosti (u rasponu od nekoliko dolara do nekoliko centi, pa i manje), koja su specijalno dizajnirana za e-trgovinu na Internetu, prije svega za trgovinu nematerijalnim dobrima. Mikro - plaćanja sada čine graničnu oblast e-plaćanja i predmet su interesovanja i rasprava među pro-tagonistima i analitičarima e-trgovine. Ova oblast je predmet ubrzanog istraživanja i razvoja mada je, do sada, izgrađen samo mali broj funkcionalnih sistema. Najpo-znatiji među njima su Millicent, CyberCoin i NetBill. Milicent je projekat koji je razvijen u istraživačko–razvojnom odjeljenju DEC korporacije (Digital Equipment Corporation). Dizajniran je tako da podržava kupovine u iznosima od jednog centa, pa čak i manjim. Da bi se postigao ovaj cilj, u Milicent sistemu žrtvovane su neke pogodnosti koje pružaju drugi modeli: on ne nudi anonimnost i konačnost plaćanja. NetBill je istraživački projekat koji je započet na Institutu za informacione tehno-logije pri Carnegie Mellon univerzitetu, u saradnji sa Mellon Bankom i Visaom, a dijelom su ga finansirale i Nacionalna fondacija za nauku (NSF) i Agencija za napredne istraživačke projekte (ARPA). U ovom sistemu NetBill ima ulogu treće strane, koja vrši provjeru autentičnosti, upravlja računima, vrši obradu transakcija, fakturisanje i informisanje klijenata i korisnika u mreži. Firma CyberCash predsta-vila je svoju verziju sistema digitalnog novca za mikroplaćanja oktobra 1996. godi-ne, pod nazivom CyberCoin. U suštini, ovaj sistem se zasniva na računovodstve-nom transferu odgovarajućih iznosa. CyberCash vrši transfer novca sa potrošače-vog privremenog računa na trgovčev privremeni račun koji su, posebno za tu

289

namjenu, kreirani u CyberCash banci u Virdžiniji. Postoji i više drugih projekata za mikroplaćanja. Clickshare, kompanija iz Masačusetsa, koja namjerava da se speci-jalizuje u oblasti mikroplaćanja, lansirala je sopstveni sistem za mikroplaćanja na Internetu koji je prilagođen elektronskim novinama i magazinima.

Daleko najambiciozniji projekat u oblasti Internet bankarstva je projekat elektro-nskog monetarnog sistema (Electronic Monetary System - EMS), koga je predsta-vio Sholom Rosen, rukovodilac sektora za nove tehnologije u Citibank–u. Elektro-nski monetarni sistem je krajnje fleksibilan i bezbjedan platni sistem. On predsta-vlja pokušaj izgradnje jednog sveobuhvatnog sistema e-novca koji će zadovoljiti interese regulatornih vlasti, bankarskog sistema i tehnologije, koja se sve brže mijenja. Ovo je prvi sistem koji će podržati, na bezbjedan način, plaćanja e-novcem kako za klijente na malo tako i za klijente na veliko. EMS novčanice mogu se, na zahtjev, kreirati u ma kojoj valuti. Svaka novčanica sadrži potpuni trag za reviziju. Zbog mogućnosti zloupotrebe e-novca, EMS je dizajniran tako da sadrži tri osno-vna principa sigurnosti: prevenciju, detekciju i lokalizaciju.

EMS osigurava infrastrukturu za aplikacije kao što su: plaćanja na malo na mjestu prodaje/usluge, e-plaćanja između korporacija, međubankarska plaćanja i devi-zna plaćanja.

Ova tehnologija se proteže daleko izvan pukog bezbjednog transfera novca. Doda-tna tehnologija razrješava potrebe za obradu i bezbjednost transakcija u vezi s trgo-vinom preko otvorenih mreža. Jedan od osnovnih rizika prilikom poslovanja preko otvorenih mreža jeste rizik od prekida transakcije. Zbog toga je, u okviru EMS–a, dizajnirana jedna prateća tehnologija, pod nazivom Trusted Agent (agent od povjerenja), koja će garantovati plaćanje i isporuku elektronske robe i usluga preko otvorenih mreža. Mada su ciljevi EMS–a ambiciozni, njegova implementacija će biti progresivna i vremenski programirana. Projekat je započet 1991. godine, a pilot–testovi su lansirani 1997.

6.8. MOBILNO BANKARSTVO

Najnoviji trend u e-bankarstvu je tzv. m-bankarstvo. M-bankarstvo omogućava izvršavanje transakcija putem prenosnih računara, digitalnih ličnih organizatora i mobilnih telefona. Najnovija generacija mobilnih telefona posjeduje mogućnost povezivanja na Internet, što znači da korisnik može pristupiti svojoj finansijskoj instituciji pomoću mobilnog telefona i izvršiti željene transakcije. Prognozira se da će mobilno bankarstvo doživjeti čak i snažniju ekspanziju od Internet bankarstva u narednih tri do pet godina, s obzirom na to da broj korisnika mobilnih telefona daleko prevazilazi broj korisnika Interneta. Specifični rizici kojima se izlažu banke u e-bankarstvu i aktivnostima u vezi s e-novcem mogu se grupisati prema grupama rizika na osnovu klasifikacije koju je izvršio Bazelski komitet pa, u tom smislu, ovi rizici nisu novi. U sadašnjoj fazi razvoja e-novca i e-bankarstva izgleda da će

290

operativni, reputacioni i pravni rizik biti najvažnije kategorije rizika za većinu akti-vnosti u vezi s e-novcem i e-bankarstvom. Tradicionalni bankarski rizici, kao što su kreditni rizik, rizik likvidnosti, kamatni rizik i tržišni rizik mogu takođe proisteći iz aktivnosti u vezi s e-novcem i e-bankarstvom. Zbog toga je u e-bankarstvu neo-phodan proces upravljanja rizikom, koji se sastoji od tri osnovna elementa: pro-cjene rizika, kontrole izloženosti riziku i praćenja rizika.

Moguće ekonomske posljedice e-novca i e-bankarstva sastojaće se u njihovom uti-caju na devizne kurseve i novčanu masu. Ako e-novac posmatramo kao predsta-vnika realne valute, za njega mora da postoji određeni devizni kurs. To znači da će u sajberspejsu postojati devizno tržište na kome će svi moći da učestvuju. Ovakvo masovno učešće na deviznim tržištima od strane učesnika koji nisu profesionalni dileri i brokeri može da prouzrokuje nestabilnost deviznih kurseva. Pored toga, uporedo sa širenjem ekonomije Interneta, banke mogu da odobravaju potrošačima kredite u formi e-novca. Doći će do kreiranja novog novca, pa će ukupan iznos e-novca premašiti iznos deponovanog realnog novca. Ovakva kretanja izazvaće flu-ktuaciju novčane mase u sajberspejsu, koja će uticati na novčanu masu u realnom svijetu. Poznato je da svako kreiranje novca nosi u sebi rizik od bankrotstva. Zbog nepostojanja neke institucije koja bi vršila ulogu centralne banke u sajberspejsu (tj. ulogu garanta likvidnosti ili posljednjeg utočišta bankarskog sistema), bankrotstvo neke banke može izazvati lančanu reakciju i dovesti do finansijske krize.

Što se tiče uticaja kartica sa uskladištenom vrijednošću i e-novca na monetarnu po-litiku, smatra se da će on biti zanemarljiv, s obzirom na to da će se ovi instrumenti koristiti uglavnom za sitna plaćanja i da će potisnuti pretežno apoene sa manjim denominacijama. Jedini značajniji problem u monetarnoj politici biće taj što će vlade izgubiti prihode, tj. kamatne uštede od kojih država profitira emisijom neka-matonosnog duga u formi valute. Zbog toga je opšti zaključak da će sve raširenija upotreba kartica sa uskladištenom vrijednošću i elektronskog novca uticati na izvje-sno povećanje budžetskog deficita.

Za analizu regulacije Internet banaka bitno je razgraničiti karakteristike koje razli-kuju Internet bankarstvo od tradicionalnog bankarstva. Osnovna razlika jeste be-značajnost fizičke lokacije e-banke u Internet bankarstvu. Internet banke mogu da promijene svoju fizičku lokaciju bez ikakve promjene u odnosima sa svojim klije-ntima. Regulacija Internet banaka biće utoliko potrebnija što su Internet banke osje-tljivije na bankrotstva, pritiske i sistemske rizike. Kada zaprijeti opasnost od ba-nkrotstva, menadžeri banke nastoje, na razne načine, da izbjegnu intervenciju sa strane. Internet banke imaju na raspolaganju još jedan način za izbjegavanje inte-rvencija sa strane - one mogu da presele svoje poslovanje na drugu lokaciju.

Zaključak do kojeg su došli centralni bankari i regulatori koji su se bavili ovom problematikom jeste da internet banke treba regulisati i nadgledati makar podje-dnako kao i obične banke. To je u interesu i samih Internet banaka, jer će javnost imati više povjerenja u takve banke.

291

Jedan od najvećih problema u oblasti regulacije i supervizije Internet banaka je pi-tanje: ko će vršiti regulaciju i superviziju Internet banaka koje posluju u različitim zemljama? U kontekstu međunarodnog bankarstva izvjesne zemlje primjenjuju nacionalni tretman, dok se druge zalažu za princip matične zemlje. Međutim, osno-vna razlika između Internet bankarstva i međunarodnog bankarstva je u tome što Internet banke ne otvaraju ogranke. Supervizija i regulacija Internet banaka je, u suštini, međunarodni problem, pa je potrebna međunarodna saradnja da bi se stvo-rilo stabilno finansijsko okruženje. Kriptografiju možemo posmatrati kao primjenu matematičke teorije da bi se postigao izvjestan stepen sigurnosti ili tajnosti. Primje-na kriptografskih teorija i funkcija pomaže nam da postignemo ciljeve kao što su povjerljivost, autentičnost i integritet podataka.

Od engl. cyberspace - doslovno: kibernetski prostor, virtuelni prostor, i virtuelni svijet.

Sajberspejs predstavlja univerzum okruženja, kao što je Internet, u kome osobe ko-municiraju preko povezanih računara. Osnovna karakteristika sajberspejsa je da je komunikacija nezavisna od fizičke udaljenosti.

6.9. SCENARIO PRIMJENE NOVIH TRENDOVA U E-BANKARSTVU

Kao što se primjenom e-bankarstva postiže proširenje tradicionalnog bankarstva, tako i primjena tehnologija iz oblasti Web inteligencije utiče na proširenje mogu-ćnosti Weba koji trenutno koristimo. E-Bankarstvo je usko povezano sa oblastima e-Finance, e-Payment, e-Credit i e-Trades. Sa aspekta primjene tehnologije Sema-ntičkog Weba, pretraživanje takvih informacija se može značajno ubrzati i pojedno-staviti njihovim semantičkim označavanjem i skladištenjem unutar odgovarajućih ontologija. Postupak prilagođavanja e-bankarskog sistema novim trendovima u e-poslovanju podrazumijeva istovremenu primjenu tehnologije Semantičkog Weba, ontologija, Web servisa, inteligentnih Web agenata. Ovaj postupak banka realizuje kroz sljedeće korake:

Kreiranje ontologije bankarskih transakcija (stanje, računi, transfer…); Kreiranje Web servisa i njihovo povezivanje sa procesnim ontologijama; Objavljivanje Web servisa koji klijentima omogućuju praćenje stanja na

računima, podizanje ili ulaganje novca; Opis Web servisa u WSDL (Web Services Description Lanuage) jeziku.

6.10. MOGUĆE EKONOMSKE POSLJEDICE E-NOVCA I E-BANKARSTVA

292

Sposobnost e-novca da slobodno „struji" preko državnih granica (koja se naziva i transna-cionalnošću e-novca) dodatno utiče na koristi i eventualne probleme u vezi s e-novcem, pa može da ima značajne međunarodne poslLedice.

„Sa ekonomskog gledišta, transnacionalnost je najznačajnija karakteristika e-novca. Kada bi se e-novac ponašao poput tradicionalnih valuta, tj. kada bi cirkuliRao samo u okviru nacionalnih granica i bio kontroliRan od strane centralnih monetarnih organa onda, vjerovatno, ne bi postojale neke ozbiljnije ekonomske posljedice u vezi s njim. U tom slučaju, e-novac ne bi bio ništa drugo do pogodniji metod za o-bavljanje transakcija, kao što su, recimo, kreditne kartice. Međutim, transnaciona-lnost e-novca ima potencijal da prouzrokuje konflikt između sajberspejsa i država. Ako bi se se neki e-novac uspešno proširio na susjedne države, to bi moglo da dovede do ekonomskih sukoba između država."

Ekonomske posledice transakcija e-novcem još uvek nisu detaljno ispitane. Po ne-kima, jedna od značajnih ekonomskih posljedica e-novca jeste slobodna emisija privatnih valuta od strane komercijalnih banaka i drugih firmi. Ako se podsetimo istorije novca, videćemo da nije lako privatno–emitovanu valutu učiniti kredibi-lnom u očima javnosti. Sve dok postoji konkurencija među bankama, neke od njih će morati da bankrotiraju. Ništa nije poraznije po kredibilitet privatno–emitovanog novca od bankrotstva banke koja ga je emitovala. E-novac ne poznaje državne granice. Njega ne kontroliše ni jedna centralna banka iz bilo koje države. Neslućena efikasnost međunarodnih plaćanja e-novcem zaista može povećati nestabilnost globalnog monetarnog sistema. Ova efikasnost može dovesti do konflikta između emitenata i korisnika e-novca s jedne, i centralnih banaka pojedinih država s druge strane.

6.10.1. POVEĆANA EFIKASNOST TRANSAKCIJA

E-novac će učiniti transakcije efikasnijim na više načina. Prvo, e-novac će učiniti transa-kcije jeftinijim zbog toga što su troškovi transfera e-novca preko Interneta znatno manji od troškova transfera novca putem konvencionalnog bankarskog sistema. Da bi obavljale transfer novca na tradicionalni način, konvencionalne ba-nke moraju da imaju ogranke, službenike, bankomate i specifične sisteme za e-tra-nsakcije. S obzirom na to da e-novac koristi već postojeću mrežu (Internet) i raču-nare svojih korisnika, troškovi transfera e-novca mnogo su manji — gotovo da ih i nema. Kod transakcija koje se obavljaju preko Interneta bankarske provizije jedna-ke su nuli, kao što je slučaj sa Mark Twain bankom.

Niski troškovi plaćanja omogućavaju i mikroplaćanja, u iznosima od 50 centi, 10 centi, pa i manjim, što će verojatno dovesti do stvaranja jednog novog sistema di-stribucije i provizija za muziku, video materijal i računarski softver. „Superdistri-bucija" je samo jedna od praktičnih primena. Mogućnost obavljanja mikroplaćanja

293

može da predstavlja rješenje za plaćanje provizija autorima i izdavačima za korište-nje materijala sa zaštićenim pravima u e-obliku.

Drugo, zbog činjenice da Internet ne poznaje političke granice, ne poznaje ih ni e-novac. Prema tome, troškovi transfera u okviru neke države skoro su jednaki troškovima transfera između različitih zemalja. Troškovi međunarodnih transfera novca, koji su sada mnogo veći od troškova transfera novca unutar neke zemlje, biće dramatično smanjeni. Npr. danas je potrebno više od sedmica dana da bi se neka mala suma novca poslala stranoj banci. Kada bi ta strana banka prihvatala e-novac, ovaj rok bi bio dramatično skraćen.

Treće, plaćanja e-novcem može da koristi svako ko ima pristup Internetu i nekoj banci na Internetu. Plaćanja putem kreditnih kartica ograničena su samo na ovla-šćene trgovine, odnosno na preduzeća koja imaju tzv. status trgovca. Status trgovca nije lako steći, a to pogotovo važi za mala preduzeća, koja emitenti kreditnih/debi-tnih kartica smatraju visokorizičnim i vrlo su oprezni prilikom dodeljivanja statusa trgovca ovakvim preduzećima. Kod e-novca, međutim, moguća su plaćanja između dve osobe. Zbog toga čak i najmanja preduzeća mogu koristiti e-novac za sve vrste transakcija. „Posljedica ovog efekta jeste pojava novih poslovnih mogućnosti i ekspanzija ekonomske aktivnosti na Internetu. Čak i mala preduzeća moći će da trguju sa potrošačima širom svijeta. Multinacionalna mala preduzeća postaće nova dinamična snaga u lokalnim i regionalnim ekonomijama." Koristi će imati i velike firme. One će uvideti da je e-novac efikasniji za međunarodna plaćanja, što će do-vesti do jeftinijih i sofisticiranijih usluga za većinu klijenata.

6.10.2. PROBLEM OPOREZIVANJA

E-novac može da prouzrokuje izvjesne probleme, dijelom i zbog toga što omoguća-va tra-nsakcije izvan nacionalnih granica. Zbog ovakvih transakcija može se javiti problem oporezivanja transakcija na Internetu. Pretpostavimo da neki proizvođač softvera iz Nemačke koristi servere u Sjedinjenim Državama za prodaju svog so-ftvera nekom klijentu iz Japana. Koje bi se poreske stope primenjivale u ovom slu-čaju? Koja zemlja bi trebalo da ubere ovaj porez? Konflikti oko međunarodnog oporezivanja e-trgovine, koji su do sada bili sa-mo sporadični, vrlo brzo će se intenzivirati. U tom slučaju biće potrebno izgraditi jedan potpuno novi pogled na međunarodno oporezivanje. S obzirom na to da je e-novac nemoguće pratiti, on ne ostavlja nikakvu evidenciju poreskim organima da prate transakcije, zbog čega će oporezivanje biti veoma otežano, čak i kada se izvrši usklađivanje različitih pore-skih regulacija.

6.10.3 MAKROEKONOMSKI EFEKTI E-NOVCA

294

Neki autori smatraju da je e-novac nezavisan od državne regulacije zbog toga što ga emituju privatne firme, te da zbog toga on uživa neku vrstu monetarne slobode. Pošto je teško poverovati u to da će javnost imati povjerenja u privatno–emitovanu valutu, koja nije pod državnom kontrolom, pretpostavićemo da je e-novac samo predstavnik realnog novca. Drugim rečima, e-novac će se emitovati pod istim uslo-vima kao i realni novac i moći će u bilo koje vreme da se zameni za realni novac.

Preduslovi koji čine državno–emitirani novac kredibilnim ne važe za privatno–emitiranu valutu. Državno–emitirana valuta je zvanična valuta date zemlje i nju, uprkos njenoj vrijednosti, koriste građani date zemlje. U okviru jedne zemlje postoji samo jedna zvanična valuta, za koju nema alternative. Ove pretpostavke ne važe za privatno–emitiranu valutu. Ako vrijednost neke privatno–emitirane valute počne da opada, oni koji je koriste nastoja-će da je se što pre otarase. To će ubrzati deprecijaciju date valute i, u krajnjem slučaju, dovešće do bankrotstva njenog emitenta. Ovakva nestabilnost odvratiće javnost od upotrebe privatno–emitirane valute. Ako je vrijednost e-novca potpuno jednaka vrijednosti realnog novca, onda je e-novac konvertibilan u realni novac u bilo koje vrijeme. Da bi ovo bilo moguće, e-novac mora da bude kreiran (ili pokriven) od strane neke banke samo upotrebom realnog novca kao baze, kako bi se obezbedila njegova konvertibilnost.

E-novac može potencijalno da poveća nestabilnost deviznih kurseva. S obzirom na našu pretpostavku da je e-novac predstavnik realne valute, mora postojati određeni devizni kurs koji će za njega važiti. Da bi to bilo moguće, mora postojati devizno tržište u sajberspejsu. U realnom svijetu samo određeni ljudi, kao što su profesi-onalni dileri, bankari i trgovinske firme, mogu učestvovati na deviznim tržištima. Nasuprot tome, u sajberspejsu će svi moći da učestvuju na ovom tržištu, zbog toga što su provizije mnogo manje, a ljudi nisu vezani za nacionalne granice. Ovako masovno učešće može da prouzrokuje nestabilnost deviznih kurseva.

Npr. „e-dolar" može se razmenjivati za „elektronski jen" upotrebom realnog svje-tskog deviznog kursa kao osnove. Devizni kursevi u sajberspejsu i u realnom svi-jetu trebalo bi da budu jednaki. Ako to nije slučaj, arbitražne transakcije bi odmah izjednačile virtuelni i realni devizni kurs.

Razlike između virtuelnih i realnih deviznih tržišta će postojati. Prvo, provizije za razmjenu jedne e-valute za drugu e-valutu trebalo bi da budu niže od provizija za razmenu realnog novca, s obzirom na to da je razmjena e-novca čisto elektronska aktivnost. U realnom svijetu razlika između prodajnog i kupovnog kursa iznosi oko 2% za prosečnog klijenta. Ovakvi kursevi odražavaju troškove skladištenja realnih novčanica u raznim valutama, troškove održavanja ogranaka koji će čuvati ove valute i troškove osoblja zaposlenog u tim ograncima. Većina ovih troškova biće eliminisana kod e-novca. Prema tome, provizija za razmenu e-novca treba da bude vrlo mala. Ovakvo smanjenje provizija za razmenu podstaći će veće učešće na deviznim tržištima.

295

Drugo, korisnici e-novca koristiće Internet da bi svoje modele potrošnje proširili u geogra-fskom smislu. Zbog toga će nastojati da raspolažu većim brojem „e-valuta" baziranim na realnim valutama u različitim zemljama. U realnom svijetu, potrošači pri ruci obično imaju valutu samo jedne države. U virtuelnom svetu (sajberspejsu), potrošači mogu na disku svog računara imati uskladišten veći broj valuta. U slučaju da dođe do deprecijacije neke od tih valuta potrošači će, verovatno, nastojati da zamene tu vrstu e-novca za neki vredniji i stabilniji oblik e-novca. Drugim rečima, postojaće podsticaji za špekulacije e-valutama. Postojanje obimnijih špekulacija e-valutama može da dovede do destabilizacije deviznih kurseva. Špekulativno pona-šanje može da ubrza početnu deprecijaciju ma koje date valute i da poveća fluktua-cije na tržištu. „Naravno, povećanje broja učesnika može da dovede do stabilizira-njanja tržišta ako su očekivanja učesnika nezavisna od očekivanja drugih učesnika. Ali, ako se očekivanja učesnika baziraju na očekivanjima drugih učesnika, to će dovesti do destabilizacije tržišta i do špekulativnih transakcija. Masovno ućešće javnosti u virtuelnim špekulacijama može da dovede do destabilizovanja datog deviznog kursa, imajući u vidu da su virtuelni devizni kursevi povezani sa realnim deviznim kursevima."

E-novac može da utiče na novčanu masu u realnom svetu. Oni koji koriste e-novac deponuju realni novac u neku banku i, u zamenu za njega, traže elektronski novac. Ako banka koja emitira e-novac ne nudi kredite u formi e-novca, iznos e-novca biće određen iznosom deponovanog realnog novca. U ovom slučaju neće doći do kreiranja novog novca. „Međutim, ako se ekonomija Interneta širi, banke mogu da odobravaju potrošačima kredite u formi e-novca. Banke će krenuti u jedan virtue-lni, delimični sistem rezervi, paralelan sa onim u realnom svetu. Doći će do kreira-nja novog novca. Drugim rečima, ukupan iznos e-novca premašiće iznos depono-vanog realnog novca." Kada banke u sajberspejsu počnu da odobravaju kredite u e-novcu, iznos e-novca će nadmašiti iznos rezervi u realnom novcu (kreiranje novca). Fluktuacije novčane tražnje u sajberspejsu uticaće na novčanu masu u realnom svetu. Poznato je da svako kreiranje novca može da dovede do eventualnog bankrotstva. S obzirom na to da u sajberspejsu ne postoji centralna banka, bankrotsvo banaka bi dovelo do lančane reakcije, tj. do finansijske krize. Moguće je da bankrotstvo jedne banke do-vede do bankrotstava drugih virtuelnih banaka. Klijenti mogu pohrliti u svoje banke i zahtevati konverziju elektronskog novca u realni novac. Ako banka nema na raspolaganju dovoljan iznos realnog novca, doći će do finansijske krize. U odsustvu jedne virtuelne centralne banke veća je mogućnost da se ovakav problem javi. „Kao i u realnom svijetu, postojaće monetarni multiplikator e-novca. »Monetarni multiplikator«, u ovom slučaju, predstavlja odnos emitiranog e-novca prema depo-novanom realnom novcu (rezervama) u ovoj sajber–ekonomiji. Ako se ova virtuelna ekonomija razvija poput normalnih, realnih ekonomija, može se očekivati da ovaj proces evoluira tokom vremena." Ovakvo kretanje znači da novac u sajberspejsu fluktuira sa aktivnošću virtuelne ekonomije što, za uzvrat, može imati uticaj na realnu svjetsku novčanu masu. Pretpostavimo da se virtuelna eko-nomija

296

širi, izazivajući privremeni nedostatak e-novca. Tražnja za e-novcem značit će transfer realnog novca u e-banke. Sajberspejs će apsorbirati realni novac a, za uzvrat, smanjiće novčanu masu u realnom svetu. Ova vrsta interakcije nije nova. U realnom svijetu, ekonomska ekspanzija jedne zemlje povećava kamatne stope u toj zemlji, što prouzrokuje priliv kapitala iz drugih zemalja i smanjenje novčane mase u tim zemljama. U sajberspejsu postoje drugi složeni faktori.

Prvo, s obzirom na to da je e-novac predstavnik realnog novca, interakcija sa no-včanom masom biće mnogo neposrednija i brža. U realnom svijetu na brzinu i iznos kapitalnih tokova utiču geografske barijere i fluktuacije deviznih kurseva. Ove barijere su minimalne u slučaju e-novca. Zbog toga, interakcija između sajbe-rspejsa i neke nacionalne ekonomije može biti mnogo neposrednija i brža nego u slučaju interakcije dviju nacionalnih ekonomija.

Drugo, imajući u vidu da u sajberspejsu ne postoje granice, kao ni centralni mone-tarni organ, „e-dolari" mogu se emitirati bilo gdje u svijetu. Ovi faktori će, u velikoj mjeri, otežati monetarnu kontrolu od strane centralnih banaka. Ako banke počnu da kreiraju novi novac u obliku e-novca, postojaće mogućnost njihovog bankrotstva, a lančana reakcija može lako da dovede do virtuelne finansijske krize. Banka koja emituje e-novac u okviru iznosa deponovanog realnog novca može da odgovori na bilo kakvu, pa i na ukupnu tražnju svojih klijenata za realnim novcem. U ovom slučaju ne postoji vjerojatnoća da će doći do njenog bankrotstva, pa je lančana reakcija eliminisana. Ipak, prirodna evolucija virtuelnih finansija će verovatno sli-jediti evoluciju finansija u realnom svijetu. Banke će plasirati kredite u e-novcu koji prevazilaze iznos deponovanog realnog novca. Ovakvo kretanje može dovesti do bankrotstva date virtuelne banke, kao i do lančanog bankrotstva drugih banaka. U realnom svijetu, obezbeđenje od ovakvog razvoja događaja pružaju centralne banke i druge institucije (recimo, Federalna korporacija za osiguranje depozita — FDIC — u Sjedinjenim Državama). U sajberspejsu, barem za sada, ne postoji neka centralna banka koja garantuje ovakvu sigurnost. Npr. neke vrste depozita u Mark Twain banci nisu osigurane od strane FDIC–a.

6.10.4. CENTRALNE BANKE I E-NOVAC

Interesantno je da se među prvim centralnim bankama koje su ozbiljno proučavale moguće probleme u vezi s e-novcem nalaze male centralne banke iz zapadne Evro-pe: Nederla-ndsche Bank i Bank of Finland. „Interesovanje holandske centralne banke za e-novac uglavnom je podstaknuto lociranjem DigiCash–a i sličnih predu-zeća i istraživačkih centara u Holandiji. U jednom interesantnom primjeru socijali-zma ili državnog preduzetništva (kako vam drago), Bank of Finland organizovala je jednu podružnicu, Avant Finland Ltd., koja u Finskoj razvija Avant sistem goto-vinskih kartica."

297

Nasuprot ovim malim centralnim bankama, mnogo moćnije centralne banke zapo-čele su sa istraživanjem novih tehnologija prilično kasno. Izvesno vreme je reakcija Bundesbanke na e-novac bila negde između sumnjičavosti i prezira. I u SAD-a ovaj problem se proučava tek odnedavno. Vlada Sjedinjenih Država ima uzdržan stav prema e-novcu i nerado koči razvoj novih tehnika i tehnologija plaćanja u privatnom sektoru. Većinu standarda u oblasti elektronskog novca i elektronskih plaćanja razvijaju i diktiraju firme iz privatnog sektora.

Nedavno je radna grupa Evropske unije, zadužena za sisteme plaćanja, prezentirala studije novih platnih tehnologija veću Evropskog monetarnog instituta (EMI), koje čini embrion Evropske centralne banke. U svojoj studiji o karticama sa unaprijed uplaćenom vrijednošću (maj 1994. godine) ova radna grupa zatražila je ograničenje emitiranja e-novca na „kreditne institucije"; drugim rečima, na banke. Ovakav pristup može biti logičan bilo kom centralnom bankaru zbog toga što su banke već podložne nadzoru. Međutim, zbog lakoće kojom nebankarske institucije sada mogu da emitiraju novac, u holandskoj centralnoj banci smatraju da regulaciji treba da budu podložni svi emitenti e-novca, kao banke tako i nebankarske institucije.

Aprila 1996. Savjet guvernera Sistema federalnih rezervi objavio je prijedlog mo-dernizacije Regulacije E, osnovne državne regulacije koja se odnosi na e-fina-ncijske transakcije u SAD-a. U novoj regulaciji po prvi put su ustanovljena pravila za kartice sa uskladištenom vrijednošću, a u Kongresu je podnijeto nekoliko ama-ndmana koji značajno mijenjaju Zakon o e-transferu novca. Još uvek je otvoreno pitanje da li će se na banke koje emituju e-novac primenjivati ista stopa rezervi koja važi za štedne i čekovne račune. Danas za većinu banaka stopa rezervi iznosi samo 3%. Drugim riječima, za svaki „e-dolar" koji kreira neka banka potrebno je imati rezerve od svega tri centa. Na osnovu trenutno važećih zako-na u SAD-a, neba-nkarske institucije su slobodne da emitiraju višenamjenske kartice bez ikakvih obaveznih rezervi. Međutim, ove „nebankarske" kartice nisu zaštićene od strane FDIC–a. Zato holandski centralni bankari smatraju da svi emitenti e-novca, kako banke tako i nebankarske institucije, moraju biti nadgledane od strane monetarnih i bankarskih vlasti. Pored toga, uobičajena definicija banke definitivno je zastarjela. Mnogi su primijetili da firme kao što su Microsoft, AT&T ili druge telekomunika-cione i softverske firme, nisu daleko od momenta kada će početi da se bave banka-rskim poslovanjem.

Koja uloga preostaje centralnim bankama? „Čak i ako postoji mala tražnja javnosti za pasivom centralne banke, centralne banke ostaju jedini izvor nacionalne valute koja je neophodna za obračun domaćih poreskih obaveza. Centralne banke pružaju usluge finalnog obračuna. Finalni obra-čun predstavlja krajnju, zvanično garantiranu razmjenu vrijednosti između depone-nata banke rezervi, kojim se omogućava bankama da verificiraju razmjenu vrije-dnosti između svojih klijenata. Finalni obračun može se izvršiti na bruto osnovi, što banke rezervi čine u slučaju trenutnih, neopozivih Fedvajer transfera, ili na neto osnovi, što banke rezervi čine pri obračunu, na kraju radnog dana, neutralnih pozi-

298

cija svojih deponenata koji pripadaju nekoj multilateralnoj klirinškoj banci, kao što je CHIPS."

Imajući ovo u vidu, obračunska funkcija centralne banke ostaće čak i kada novac centralne banke ne bude u široj upotrebi. „Drugim riječima, novac centralne banke se možda neće koristiti kao sredstvo za skladištenje vrijednosti na kraći ili duži rok, ali će ipak biti potreban kao mehanizam za transfer vrijednosti." Usprkos svemu, centralna banka će još uvijek morati da obavlja funkciju održavanja konstantne kupovne moći datog standarda vrednosti ili obračunske jedinice. „Čak i kada se dugoročna ravnotežna vrijednost domaće tražnje za primarnim novcem približi nuli, političke vlasti mogu još uvek da kontrolišu uslove pod kojima bi institucije platnog sistema sticale novac za isplatu dugova centralnoj banci u toku dana, kao i uslove pod kojima bi se institucije mogle »otarasiti« viška novca akumuliranog tokom dana kako bi održale nulti bilans. Plaćanja i prilivi Ministarstva financija i centralne banke biće kritični faktori pri utvrđivanju da li su depozitne institucije razvile jednu agregatnu neto kreditnu ili neto debitnu poziciju u toku dana, baš kao što je to slučaj danas."

6.10.5. UTJECAJ KARTICA SA USKLADIŠTENOM VRIJEDNOŠĆU I E-NOVCA NA MONETARNU POLITIKU

Utjecaj kartica sa uskladištenom vrijednošću i e-novca na monetarnu politiku ra-zmotren je na primeru SAD-a, ne samo zbog toga što su proizvodi na bazi e-novca najrazvijeniji u ovoj državi, već i zbog toga što je ova problematika najviše izuča-vana u SAD-a. Može se očekivati da će ovaj utjecaj biti, manje ili više, sličan i u drugim razvijenim ekonomijama. Utjecaj kartica sa uskladištenom vrednošću i e-novca na monetarnu politiku SAD je zanemarljiv, uz jedan izuzetak. „Jedini zna-čajniji problem u monetarnoj politici biće taj što će federalna vlada izgubiti priho-de, tj. kamatne uštede od kojih država profitira emisijom nekamatonosnog duga u formi valute ... Izmjena u strukturi kredita od državno–emitirane valute ka priva-tno–emitirane karticama sa uskladištenom vrijednošću u iznosu od 10 milijardi dolara koštala bi federalnu vladu oko 600 miliona dolara godišnje ... tj. njen godi-šnji budžetski deficit bi se uvećao za ovaj iznos zbog toga što bi ona morala da emi-tira doda-tnih 10 milijardi dolara u formi kamatonosnog duga Ministarstva fina-nsija." Vlada može da povrati nešto od ovog izgubljenog prihoda tretirajući neizmi-rene obaveze po osnovu kartica sa uskladištenom vrijednošću i po osnovu e-novca kao ekvivalent bankarskih depozita, usljed čega bi ovaj iznos onda bio podložan obaveznim rezervama. „Tehnički, vlasnici depozita koji su podložni obaveznim re-zervama primorani su da daju jedan beskamatni zajam federalnoj vladi, koji prolazi kroz bankarski sistem. Ovakvo »oporezivanje« putem obaveznih rezervi ometalo bi upotrebu kartica sa uskladištenom vrijednošću, smanjujući njihovu profitabilnost za emitente ovih kartica." Prema tome, opći je zaključak da će sve raširenija upotreba kartica sa uskladištenom vrijednošću i e-novca uticati na izvjesno povećanje budžetskog deficita. E-novac neće imati nikakav drugi uticaj na monetarnu politiku,

299

zbog toga što se monetarna politika SAD-a danas u cjelosti sastoji od aktivnosti Federalnih rezervi na signaliziranju kamatnih stopa. „Nasuprot općem vjerovanju, Federalne rezerve ne kontroliraju novčanu masu, iz dva razloga.

Prvo, Federalne rezerve, za račun Ministarstva financija SAD, pasivno nude bilo koju količinu novca koju ljudi dobrovoljno žele da drže. Ova pasivnost postoji zbog toga što federalna vlada ne može više da ubacuje novac u opticaj, s obzirom na to da ona ne plaća svoje račune i druge obaveze novcem.

300

LITERATURA:

1. Alagić, S. (1985): Relacione baze podataka, Svjetlost, Sarajevo.2. Aurer, B. (1989): Informatička tehnologija i standardizacija u ujedinje-

njenoj Evropi te promjene u turizmu, Turizam, br.1, Zagreb.3. Bahtijarević-Šiber, F. (1992): Utjecaj tehnologije na organizaciju, Eko-

nomski pregled, br. 1-2., Zagreb.4. Bakić, O., Crnković, J. (1990): Fleksibilnost hotelskog poduzeća putem

informacijske tehnologije, Zbornik radova Međunarodnog ko ngresa "Hotelska kuća '90.", Opatija, Ostrava.

5. Bakić, O., Zečević, B. (1991): Stanje i problemi informativnih sistema u turizmu, Turizam, br. 7-8, Zagreb.

6. Baračkai, Z., Dragnić, L. (1989): Kreiranje budućnosti poslovnog siste-ma, Svjetlost, Sarajevo.

7. Barrett, M. L., Beerel, A. C. (1988): Expert Systems in Busuness, 8. Bertheussen S., Internet i teori og praksis, 1999., Oslo9. Brumec, J. (1993): Optimizacija strukture složenih informacijskih susta-

va, Zbornik radova Fakulteta organizacije i informatike Varaždin, Vara-ždin.

10. Brumec, J. (1997): Strateško planiranje informacijskih sustava, Zbornik radova Međunarodnog simpozija Informacijski sustavi IS’97, FOI, Vara-ždin, Varaždin.

11. Buble, M. (1993): Management, Ekonomski fakultet, Split.12. Budin, L., (1993): Nazivlje u računarstvu i informacijskoj tehnologiji,

CIT, br. 1, Zagreb.13. Cipparone, Mauro: „The Consequences of Electronic Delivery Channels

on The Retail Banking Industry", Journal of Internet Banking And Commerce, vol. 2, No. 2, mart, 1997.

14. Cippico, V. (1997): Metodologija projektiranja informacijskog sustava za podršku odlučivanja, Zbornik radova Međunarodnog simpozija Informa-cijski sustavi IS’97, FOI, Varaždin, Varaždin.

15. Coleman, R. J., Riley, M. J. (1973): MIS: Management Dimensions, Holden-Day, San Francisko.

16. Cranefield, S., “UML and the Semantic Web”, In Proceedings of The International Semantic Web Working Symposium (SWWS), Stanford University, California, USA, 2001., http://www.semanticweb.org/SWWS/program/full/paper1.pdf

17. Crede, Andreas: „Electronic Commerce and the Banking Industry: The Require-ment and Opportunities for New Payment Systems Using the Internet", Journal of Computer–Mediated Communication, Special Issue on Electronic Commerce, 1995.

18. Damjanović, V., “Semantički Web, ontologije i agenti, specijalistički rad”, FON, Beograd, 2003

301

http://www.semanticweb.org/SWWS/program/full/paper1.pdf

19. Davenport, T.H. and Short, J.E. (1990): The New Industrial Engenee-ring: Information Technology and Business Process Redesign, Sloan Management Review, Summer, pp, 11-29.

20. Davies, S. M. (1988): Vorgriff auf die Zukunft, Freiburg.21. Davis, G. B., Olson, M. H. (1985): Management Information Sistems,

McGraw-Hill, New York.22. Delić M., Vukmirović D., (2001), Sekundarni podaci u istraživanju

marketinga, XXVIII SYM-OP-IS, Beograd23. Demirdžić, Kaluđerić, Stošić, (1987): Računari u ineženjerstvu, Svjetlost,

Sarajevo.24. Dragičević, A.(1991): Ekonomski leksikon, Informator, Zagreb.25. Drücker, P. (1988): Playing in an Information Orchestra, The Wall Street

Journal, 04.06.1985., objavljeno u Informacijske tehnologije i razvoj, Pri-vredni vjesnik, Zagreb.

26. Dunlop, C., and Kling, R. (1991): Eds., Computerization an Controversi: Value Conflicts and Social Choices, Academic Press, Boston, Mass.

27. Dworatschek, S. (1970): Uvod u obradu podataka, ZAK, Beograd.28. Grad, J. i dr.: Ekonomika IS, Informator, Zagreb, 1986.29. Grbavac, V. (1995): Informatika, Školska knjiga, Zagreb.30. Griffin, R.W. (1990): Management (3rd edition), Houghton Mifflin Co-

mpany, Boston.31. Grupa autora, (1970): Osnovi informatike, Informator, Zagreb.32. Grupa autora, (1988): FORTRAN 77, Sveza organizacij za tehničko –kultu-

rno, Ljubljana.33. Grupa autora, (1993): Englesko-hrvatski informatički riječnik s računa-

lnim nazivljem, Školska knjiga, Zagreb.34. Gruzinov, I. (1995): Excel 5.0 for Winodws, Znak, Zagreb.35. Hammond, K. J. (1989): Case-Based Planning, Academic Press, Boston.36. Hanson W., (2000), Principles of Internet Marketing, South-West.

College Pbl, Cincinnati37. How Much Information,

http://www.sims.berkeley.edu/research/projects/how-muchinfo-2003/internet.htm, University of California, 2003.

38. http://www.bug.hr39. http://www.carnet.hr/40. http://www.hrt.hr/virus41. Ilić B., Informatičko društvo i nova ekonomija, Beograd, 2003.42. Implications for Central Banks of the Development of Electronic Money,

Bank for International Settlements, Basle, oktobar 1996. 43. Internet System Consortium,

http://www.isc.org/index.pl?/ops/ds/reports/2005-07/, ISC Internet Domain Survey, Juli 2005.

44. Internet World Stats, http://www.internetworldstats.com/stats.htm, Januar 2006.

302

45. Jalava J., Pohjola M., Economic Growth in the New Economy – Evidence from Advamced Economies, Wider Discussion Paper № 2001/5, United Nations University, 2001.

46. Janke, E., Emde, F., Leš, F. (1968): Specijaljnie funkcii, "Nauka", Moskva.

47. Kastels M., Uspon umreženog društva, Zagreb, 2000.48. Kinceid, L. (1983): Tehnologija komunikacije i kulturna raznoličnost,

Informatologia Yugoslavica, br.1-2, Zagreb.49. Kovač, D., Kovač, S., Guzina, S. (1994): SUPER - informacijski meta

sustav za upravljanje organizacijama, Zbornik radova Međunarodnog simpozija Informacijski sustavi IS’94, FOI, Varaždin, Varaždin.

50. Kozić, M., Tenić, A. (2001): Digital versatile disc – Mnogostruki disk (DVD), 6th ITN Informations Technology and Journalism – informacijske tehnologije i novi-narstvo, Univerzitetski centar, Dubrovniku.

51. Krippendorff, K. (1984): Komunikacije s kibernetičke perspektive, Info-rmatologia Yugoslavica, br. 1-2, Zagreb.

52. Krstić, Borko: Bankarstvo, Prosveta, Niš, 1996. 53. Lagumdžija, Z. (1999): Informatika, MIT Centar IDL tim, Sarajevo.54. Lee O., (2001), «Internet Marketing Research: Theory and Practice», Idea

Group Pbl., London,55. Lipljin, N. (1992): Studij informacijskih znanosti na sveučilištima u Hrva-

tskoj i Sloveniji: Kritički prijedlozi za budući razvoj, Doktorska disertacija, Fakultet organizacije i informatike Varaždin.

56. Lipljin, N. (1993): Čime se bave informacijske znanosti, Zbornik ra-dova, FOI, Varaždin, Varaždin.

57. Lucas, H. C. Jr. (1985): The Analysis, Desing and Implementa tion of Information Systems, McGraw-Hill, New York.

58. Martin, J. (1985): Banka podataka za krajnjeg korisnika, CDDSSOH, Zagreb59. Maštruko, O. (1995): Internet for Windows 95, Znak, Zagreb.60. Metode i modeli planiranja i upravljanja proizvodnjom,FOI Varaždin61. Morag Ottens, Internet usage by individuals and enterprises, Office for

Official Publications of the European Communities, 2004.62. Osmanbegović E., (2005), «Istraživanje izvora sekundarnih marketinških

podataka na Internetu», Tranzicija, Tuzla63. Osmanbegović E., Latifagić M., (2002.), “Osnovi praktične informatike”,

Forum građana, Tuzla64. Pauše, Ž. (1974): Vjerojatnost, informacija, stohastički procesi, Školska

knjiga, Zagreb.65. Pavlić, M. (1996): Prečica vodi u propast, Infotrend, vol. 43, br 2, Zagreb.66. Philips, Jim: „Bytes Of Cash — Banking, Computing And Personal

Finance", First Monday-Peer–Reviewed Journal on the Internet, 1999, http://www.firstmonday.dk.

67. Radošević, D. (1975): Teorija sistema i teorija informacija, Fakultet orga-nizacije i informatike, Varaždin.

68. Radovan, M. (1991): ProjektiranjeIS, Informator, Zagreb.

303

http://www.firstmonday.dk/

69. Radovanović, P.: Tehnologizacija bankarstva, Magistarski rad, Ekonomski fakultet u Prištini, 1999.

70. Ribarić, S. (1986): Arhitektura računala pete generacije, Tehnička knjiga, Zagreb.

71. Sandsoft: Component-Based Ontology Development, 2002., http://www.sandsoft.com/ontologies.html

72. Savory, S. E. (ed) (1988): Expert Systems in the Organization, an intro-duction for decisionmakers, Ellis Horwood Ltd, Chichester.

73. Schat. S. (1995): Understanding Local Area Networks, Copyrghts©, USA. Search Engine Watch, (2006.),

ttp://searchenginewatch.com/reports/article.php/215645174. Seitz, Juergen; Stickel, Eberhard: „Internet Banking - An Overview",

Journal of Internet Banking and Commerce, Vol. 3, No. 2., jun 1998. 75. Sikavica, P. (1989): Oblikovanje organizacije poduzeća, Zbornik radova

naučn. skupa "Organizacione nauke i reforma privrednog sistema", Poreč76. Srića, V. (1990): Informacijske tehnologije i organizacija budućnosti,

Informacijski sistemi u uredskom poslovanju, DRIP, Zagreb.77. Statistics On Payment Systems In The Group Of Ten Countries, figures

for 1998, Prepared by the Committee on Payment and Settlement Systems of the central banks of the Group of Ten countries, Bank For International Settlements, Basel, Switzerland, februar 2000.

78. Sullivan D., (2002), How Search Engines Work, SearchEngineWatch, www.searchenginewatch.com

79. Šehanović, J. (1999): Informatika, Fakultet ekonomije i turzma, Pula.80. Šehanović, J., Žugaj, M. (1996): Mathematical modelling of organization

and information technology, Library Management, Vol. 17, Number 781. Šehanović, J., Žugaj, M. (1997): Information technologies and

organization structure, Library Management, Vol.18, Number 282. Šehanović, J.,Hutinski, Ž., Žugaj, M. (2002): Informatika za ekonomiste,

Sveučilište u Rijeci, Fakultet ekonomije i turizma, Pula.83. Tenić, A. (1993): Programiranje i programski jezici, Ekonomski fakultet,

Tuzla.84. Tenić, A. (1996): Osnovi informatike, Ekonomski fakultet, Mostar.85. Tenić, A. (2003): Poslovna informatika, (Treće izmijenjeno izdanje),

Univerzitet ''Džemal Bijedić'', Mostar.86. Tenić, A., Tomić, N. (1996): Kompjuter u podršci odlučivanju, Ekono-

mski fakultet, Mostar.87. Tkalac, S. (1984): Elementi informacije i njihova uloga u komunikaciji,

Informatologia Yugoslavica, Zagreb, br. 1-288. Varga, M. (1996): Faze razvoja IS, Infotrend, vol. 43, br. 289. Weihrich, H., Koontz, H. (1994): Menedžment (deseto izdanje), Mate,

Zagreb.90. Wolbers D., (2002), Information and Society: From Cave Walls to the

Internet

304

http://www.sandsoft.com/ontologies.html

91. World Trade News: Taking the paper out of trade — The quest for more efficient commerce, Financial Times, 13. oktobar 1994.

305

poslovni informacioni sistemi

Documents