Postoji li univerzalni moral?

Moral je prema prihvaćenoj definiciji: "skup pravila određenog društva i društvene klase o sadržaju i načinu međusobnih odnosa ljudi i ljudskih zajednica; [...] način mišljenja, duševni život, stav prema životu" (Bratoljub Klaić: Rječnik stranih riječi, Zagreb 1989.). Vidimo da postoje dvije razine definicije: prva se odnosi na ponašanje u odnosu s drugima, a druga na stav pojedinca. Riječ moral potječe od latinske riječi mos (u genitivu moris) što znači "običaj" i većina mladih ljudi misli da je on upravo to - skup običaja određene kulture. Moral stoga ne

može biti nešto što je jednako primjenjivo na svaku kulturu, a pošto je društvo sve više multikulturalno i podložno kritici, prihvatljivo je da se pojedinac ponaša na način koji je donedavno u kulturi u kojoj se nalazi bio neprihvatljiv (pa tko kriv onome koji ne može prihvatiti kulturni pluralizam). Iz ideje da je moral određen kulturom izvire sljedeće pitanje: zar smo uistinu ovisni o društvu ili bismo trebali biti dovoljno zreli da sami razvijamo svoja moralna načela?

Kulturni relativizam ima svoje mjesto

Mnogi ispravnom smatraju drugu opciju. Argumentiraju da je moral nešto što ovisi o pojedincu, te da nemaju svi ljudi iste principe, već da pojam (ne)moralnog varira od čovjeka do čovjeka. Npr. Ivanu je moralno gledati pornografiju, no Marku nije. Pa što onda? Marko ima svoj set moralnih vrijednosti, a Ivan svoj. Ne možemo nametati svima iste principe, zar ne? Ovakav stav (kao izdanak kulturnog, a i općeg relativizma) je danas dominantan i, što se mene tiče, u mnogim sferama ljudskog ponašanja i primjenjiv. Znate li da kada vam Tibetanci plješću, to znači da misle da ste zli, da u vama stanuje demon. Naravno da im nećemo govoriti kako to nije u redu, da pljeskati moraju samo u svrhu nečije pohvale, odobravanja, čestitanja i sl. Isto tako nepošteno bi bilo od Tibetanaca da inzistiraju da mi zapadnjaci prestanemo pljeskati i time vrijeđati ljude (za koje čak, apsurda li, očito gajimo pozitivne osjećaje!). Da smo nerazumni, međusobno bismo se uvjeravali čija je upotreba pljeskanja ispravna. Isto tako niti jednom zdravom Hrvatu neće pasti na pamet da ide uvjeravati Srbina kako je ispravno ljubiti se u obraz dva, a ne tri puta (dok će se Francuz iz Nantesa ljubiti četiri puta). Mislim da je tu sasvim jasna potreba međusobnog uvažavanja tuđe kulture. No, ovdje se radi o jednoj drugoj razini - o protokolu, pravilima pristojnog ponašanja, a ne o moralu. Za primjer ne moramo ni izlaziti iz kulture: tko će, primjerice (osim jezičnih purista), odrediti je li ispravno javiti se na telefon s "halo" ili "molim" i fanatično braniti svoju opciju? Jasno da se tu podrazumijeva pluralizam, inače bismo završili poput kakvih klonova.

Ali, još jednom ponavljam, ove razlike nisu moralne prirode. Ipak, suvremeno društvo nastoji isti princip primjeniti i na moral. Međutim, kako ćemo vidjeti, ta teorija sadrži velike rupe koje se u praksi pretvaraju u nerješive probleme. Ako ono što je moralno tebi, nije moralno meni, što ako ja odlučim tebi konstantno lagati? Ti smatraš da to nije moralno, a ja smatram

da jest. I sada imamo velik problem, a to je - nemogućnost koegzistencije. Jer, tko će riješiti naš konflikt? U redu, reći ćete, većinu situacija može riješiti pravni sustav - zakon. No, budite uvjereni, isti taj zakon je daleko od toga da obuhvaća sve ono što ljudska savjest obuhvaća pod etičku analizu (kao npr. već spomenuta pornografija). Isto tako možemo živjeti sukladno pravnom sustavu, a opet ne biti moralni. Uvjeren sam da bi ogroman broj ljudi opljačkao banku, kada bi bili sigurni da neće

biti uhvaćeni, no nisu sigurni, pa ne pljačkaju. Pravno gledano, žive po zakonu, ali jesu li zato moralni? Promotrimo to na sljedeći načni.

Ljestvica moralnog razvoja čovjeka

Prema poznatom teoretičaru morala, američkom psihologu Lawrenceu Kohlbergu, postoji ljestvica čovjekovog moralnog razvoja:1. Prekonvencionalni stupanj: čovjekovo ponašanje motivira kazna ili sebični interes - kako da izbjegnem kaznu ili što time dobivam? U ovom stadiju se nalaze sva djeca ranije dobi koja će npr. popapati kelj tako da poslije mogu dobiti sladoled ili pak da ne dobiju po guzi. No, nažalost, ova skupina nije ograničena na djecu; naprotiv, ne postoji odrastao čovjek koji barem jednom nije donio odluku na temelju potencijalne kazne ili nagrade (sjetimo se primjera 'pljačkašâ banaka').2. Konvencionalni stupanj: čovjekovo ponašanje motivira međusobno slaganje, društveni konform - kako da budem prihvaćen od strane što više ljudi, kako da se uklopim u društvo? Tipičan primjer su adolescenti koji će, primjerice, gađati autobus grudama snijega i time zaraditi poštovanje vršnjaka, te biti prihvaćeni u društvu kojeg su dio. Ali kao i s prekonvencionalnim stupnjem, odrasli ljudi nisu izuzeti (jer da jesu, blago nama).3. Postkonvencionalni stupanj: socijalni ugovor, a zatim razvoj savjesti na koju ne utječu ljudski i društveni faktori, otkrivanje "univerzalnih etičkih principa" - kako da zaista postupam ispravno, neovisno o dobrim/lošim posljedicama i tome što će o meni misliti društvo?

Kao što vidimo, čak i da se prilagodimo zakonu i konvencionalnim pravilima ponašanja, nismo dogurali dalje od drugog stupnja svog moralnog razvoja. No, pristanemo li slijediti ovakvu ljestvicu razvoja morala (što mi se čini razumnim), moramo prihvatiti mogućnost da jedan pojedinac razvije drukčiji set moralnih vrijednosti od drugog, a onda dolazimo do potencijalnog kaosa (sjetimo se primjera s laganjem). I kako riješiti sljedeći problem? S jedne strane, puko podvrgavanje pravnom sustavu i konvencionalnim pravilima ponašanja čini nas moralno nerazvijenima, a s druge strane, ako svatko razvije vlastiti set moralnih vrijednosti, dobivamo kaotično društvo bez mogućnosti normalne koegzistencije.

Ujedinjeni u različitosti?

Ako se vratimo na odnose između različitih kultura (ovog puta na moralnoj razini), vidjet ćemo da se i tu isti problem duplicira. Temeljno načelo borbe protiv etnocentrizma jest da je svaka kultura jednako vrijedna i da se razlike moraju poštovati ako želimo zajedno funkcionirati u novom, ujedinjenom svijetu. No, ironično, upravo ta postavka prijeti

zajedničkom opstojanju svih kultura. Da ilustriram: imamo li pravo mi zapadnjaci reći kanibalskim kulturama da nije moralno ubijati i jesti ljude? Imaju li pravo Turci nama reći da je smrtna kazna moralno rješenje? Tko će u takvim slučajevima odlučiti što je moralno? Čini se da postoje samo dva ishoda: (1.) slabiji će se morati prilagoditi jačemu (Turska, primjerice, mora ukinuti smrtnu kaznu ako želi ući u EU) ili (2.) se nitko neće prilagođavati, ali će isto tako propasti svaka prilika za prisnost. I tako ideja zajedništva u različitosti i ujedinjenju svijeta - propada. Ljudi ostaju zauvijek 'posvađani'. Kako riješiti ovaj problem? Nadalje, ako je svako mišljenje jednako vrijedno, onda ustvari ne postoji univerzalan etički princip (koje spominje Kohlberg), već samo mnoštvo različitih etičkih

principa koji bi se (prema načelu relativizma i tolerancije) trebali jednako vrednovati. Prema tome je stav lopova jednako vrijedan kao stav čovjeka koji sve što zaradi daje siromašnima. Vidite li problem?

Potreban nam je autoritet izvan ljudskih kultura

Ukoliko želimo razviti svoju savjest do trećeg stupnja, očigledno je da bi se ona trebala bazirati na nečemu što je iznad same kulture u koju smo uronjeni, iznad mene i onog drugog s kime se ne slažem. Zato cijenjeni lingvist i filozof, inače ateist, Noam Chomsky kaže da je "najelementarniji princip morala univerzalnost, tj. ako je nešto ispravno za mene, ispravno je i za tebe; ako je krivo za tebe, krivo je i za mene. Svaki moralni kôd koji je vrijedan razmatranja sadrži ovo u svojoj srži." Jedini način na koji možemo pomiriti ljude je taj da se zajednički moral ne određuje po moralu niti jedne suprotstavljene strane, već prema nekom moralu koji stoji iznad svakog čovjeka i kulture. Jedini način za rješavanje nesuglasica po pitanju morala je pozivanje na neki viši autoritet od nas samih - moralnog suca koji stoji iznad svakog čovjeka i svake kulture. Iz toga zaključujemo da moral, pojam ispravnog i krivog, pojam dobra i zla ne potječe iz ljudske kulture, već od tog suca iznad svih nas. Logika nalaže da se radi o zakonu koji ima svojeg izvornog autora - Boga.

Jedna od činjenica koje upućuju na tog autora morala jest ta da svatko od nas ima savjest, za koju je Kant rekao da je jedna od dvije stvari koje ga najviše zadivljuju: "Zvjezdano nebo i moralni zakon usađen u mene". I tome je dodao: "Ukoliko je čovjekova savjest jedini dokaz postojanja Boga onda je on dovoljan". O tom usađenom moralnom zakonu govori i apostol Pavao: "Kad naime pogani, koji nemaju Zakona, po naravi čine ono što je po Zakonu, onda su oni koji nemaju Zakona sami sebi Zakon. Oni dokazuju da je ono što Zakon zapovijeda

napisano u njihovim srcima. To im svjedoči njihova savjest kao i njihova unutarnja rasuđivanja koja ih čas optužuju, a čas brane" (Rimljanima 1, 14.15). No, poznata je fraza kako nekome savjest može otupjeti. To se dešava kada osoba uporno radi suprotno svojoj savjesti, a onda počne i opravdavati to što radi i tražiti izgovore za svoje krive postupke. Npr. "ukrao sam čokoladu iz dućana zato što mi je hitno trebalo energije, a nisam imao novaca". Kada na razne načine sâm sebe konstantno uvjerava da zapravo ne postupa loše, tada čovjek zatupljuje svoju savjest. I ono što ostavlja u naslijeđe jest nepoznavanje moralnih načela. Osoba ili društvo to krivo postupanje čak i institucionalizira, bilo putem filozofije koja opravdava takvo ponašanje ili pomoću sustava moći. Zato se ne

treba čuditi kad netko ugradi u svoju kulturu određeni moralni propust (npr. kanibalizam). Time ne mislim u socijal-darvinističkoj maniri reći da je jedna kultura apsolutno inferiorna drugoj, jer kultura A može imati neke lošije, ali isto tako i neke bolje aspekte od kulture B.

Kako izroniti iz okruženja?

No, postavlja se pitanje: što je s onima koji su se jednostavno našli uronjeni u okruženje koje ima institucionalizirana manjkava moralna načela? Bilo da je to neka obitelj, društvo, etnos ili religija, razni izvori nam govore što je moralno, sukladno tome na koji način im se savjest razvila (izoštrila ili otupjela). Što je s onime kome savjest nalaže da je moralno ići tući Rome, zato što ga je tako naučio otac? Ako je Bog kao autor moralnog zakona pošten, morao nam je dati nekakav čvrsti kriterij po kojem ćemo testirati svoju savjest, otkud god dolazili. Osobno mislim da nam je on dan u Bibliji, jer čak i među toliko brojnim kulturama na svijetu, rijetke su one koje svoje međuljudske odnose ne temelje na principima Deset zapovijedi (što ne znači da ih ne krše - kršćani, nažalost, prvi). Razlike su u tome da jedna kultura institucionalizira jedan propust, a druga drugi (npr. jedni smatraju da je normalno krasti, ali preljub smatraju nemoralnim, a drugi obratno). Jedini izvor u kojem se ne opravdava niti jedan moralni propust jest Biblija. Ali zašto ne mogu zaključiti da su jedino Židovi i kršćani moralni? Zato jer su u svakoj kulturi tijekom povijesti svijeta, pa tako i danas, jedni slušali i izoštravali, a drugi ignorirali i otupljivali svoju savjest, preko koje djeluje isti Bog. Iako smatram da su biblijski spisi i Isusovo učenje autentičan izvor moralnih načela, mislim da Bog (ukoliko biblijska nauka negdje nije dobrodošla ili jednostavno nije još bilo prilike da se pojavi) upotrijebi one koji iskreno žele slušati Njegov glas, tj. savjest. Zato nije čudo da je Konfucije u svojim Analektima (Lun ji) izrekao misao praktički identičnu Isusovoj, samo u negativnoj rečenici: "Ono što ne želiš da drugi čine tebi, ne čini ti njima" (Usporedi: Matej 7, 12 i Luka 6, 31).

Zaključak

Dakle, ono što nam je činiti - to je slijediti svoju savjest, ali ne od nje raditi nepogrešivo božanstvo, jer ne možemo biti sigurni u njezinu oštrinu. Iskreno vam preporučam da pročitate za početak makar Evanđelja i vidite što Isus svojim životom i učenjem poručuje po pitanju moralnog zakona. Nemojte imati predrasude prema tome zato što poznajete mnoge kršćane užasnog karaktera i crkve jednako loše reputacije. Bez brige, poznajem ih i ja. Ali uvjeravam vas, to su ponajmanje kršćani i jedino što kršćanstvu pridonose jest njegovo sramoćenje. Gandhi je to dobro primjetio (slično kao i apostol Pavao prije skoro 2000 godina u svojoj poslanici Rimljanima 2,22-23)

rekavši: "Najveći problem kršćanstva su kršćani" i kritizirajući Europu koja se udaljila od Isusovog nauka: "Mislim da Europa ne predstavlja Božji ili kršćanski duh, nego sotonski. A Sotonini uspjesi su najveći kada se pojavljuje s Božjim imenom na svojim usnama." Sva sreća (osim što čak i danas postoje iskreni i autentični kršćani s kojima sam se imao privilegiju upoznati), Biblija nam daje izvještaj o izvornom kršćanstvu, prvim kršćanima i njihovom uzoru - Isusu Kristu. Duboko sam uvjeren da ne postoji uzvišeniji i nesebičniji način života od Isusovog. On je jedina osoba u povijesti svijeta koja je potpuno živjela po moralnim načelima i zato bila okrutno ubijena (osim zbog svoje tvrdnje da je Božji Sin - a da biste u vezi toga zauzeli vlastiti stav, proučavajte sâmi Njegove izjave u Evanđeljima, posebno Ivanovom)*. Ono što je Isus pokazao, i što zapravo cijela Biblija poručuje jest da moral nije nekakvo sredstvo kojim će se ugnjetavati druge, već 'recept' za zdrave odnose - a oni mogu biti temeljeni isključivo na ljubavi. Stoga je suština moralnog zakona ljubav - ne možemo istinski voljeti druge, a da pritom ne slijedimo moralni zakon, i obratno: "'Ne čini preljuba, ne ubijaj, ne kradi, ne želi požudno' i sve druge zapovijedi u ovoj su odredbi sadržane: 'Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe!' Ljubav ne čini zla bližnjemu. Stoga je ljubav punina Zakona." (Rimljanima 13, 10). Divno je znati da nismo "osuđeni slobodom" (kako je Sartre govorio) da sami gradimo svoja moralna načela i zauvijek ostanemo u bunilu i razdoru, već da postoji univerzalni, Božji moralni zakon koji regulira cijeli svemir, pa onda možemo imati povjerenja da regulira i naš vlastiti život, samo ako mu dopustimo. Ja osobno jesam, i svjedok sam svakodnevnih pozitivnih promjena u svom životu, ponajprije na vlastitom karakteru.

______________

* „Mnogi stručnjaci su kroz povijest propitivali autentičnost Ivanovog evanđelja, jer daje prevještu sliku Isusa. Stoga su tvrdili da se Ivanovo evanđelje moralo razviti kroz više od jednog stoljeća i predlažu kraj drugog stoljeća nakon Krista, što je dugo nakon Ivanove smrti. Kažu da Ivanovo evanđelje možda ima nekoliko fragmenata istinite tradicije, ali da u svojem sadašnjem obliku to nije autentično svjedočanstvo Isusovog učenika Ivana. Međutim, arheološka otkrića tijekom 20. stoljeća pružila su dokaze koji potvrđuju da je Ivanovo evanđelje napisano krajem prvog stoljeća, podupirući tako njegovu autentičnost kao djela apostola Ivana u poodmakloj dobi. Godine 1920. kolekcija papirusa kupljenih u Egiptu, dospjela je u knjižnicu 'John Rylands' u Engleskoj. Stručnjaci su preveli i objavili prvi fragment papirusa iz te kolekcije 1935. godine, poznat pod nazivom Rylands papirus 457 ili P52. Paleografi su bili vrlo uzbuđeni kada su shvatili da ovaj papirus datira s početka drugog stoljeća, vjerojatno negdje oko 125. godine. Na njemu se nalazio dio Ivanovog evanđelja. S obzirom na to da je ovaj fragment već bio izdan u obliku kodeksa (format sličan današnjim knjigama) umjesto u obliku spisa, ovaj dokaz je jasno ukazivao na kasno prvo stoljeće kao datum pisanja Ivanovog evanđelja, baš kao što su kršćani vjerovali kroz stoljećâ.“ – odlomak iz knjige Dereka J. Morrisa: The Radical Teachings of Jesus, str. 16-17 (vlastiti prijevod)