1

Mladen Vuković

POVIJEST RADIO SPLITA

(I. dio - od 1945. do 1960.)

Split, 2010.

2

1 9 4 5 ...

Vila Dekaris na Spinutu

3

PRAROĐENJE RADIO SPLITA 1945. GODINE Pet godina nakon rođenja Radio Zagreba, 14. veljače 1931. godine u splitskom dnevniku Jadranska pošta objavljen je tekst o Pokretu za osnivanje radio stanice u Splitu, kako bi građani mogli čuti vijesti kako je Hajduk igrao u Limi na turneji u Južnoj Am-erici. Prvu stranicu povijesti radijskog medija u Dalmaciji otvorio je rat-ni vihor 1942. godine, kada je 17. siječnja osnovani Državni zavod za krugovalnu službu ”Hrvatski krugoval” Nezavisne Države Hr-vatske, s ravnateljem Radovanom Latkovićem, utemeljio Državne krugovalne postaje Dubrovnik (ubrzo i u Sarajevu i Banjoj Luci). Godinu dana kasnije počeo je s radom i Radio Osijek, koji u ratnim akcijama prekida s emitiranjem programa, kao i Radio Dubrovnik, ali s dolaskom partizanske vlasti ponovno počinje plov-idba eterom. Zanimljivo je da Oblasni Narodnooslobodilački odbor u Splitu odobrava početak ponovnog emitiranja Radio Dubrovnika, koji se opet ogla-sio 31. siječnja 1945. godine. Ma koliko povijesni dokumenti iz toga radiodi-fuznog polja bili škrti (nesačuvani), nailazimo na jedan izvještaj u kojem se na-vodi da je šef zagrebačke tehnike inženjer Branislav Radić (inače sin pučkoga tribuna Stjepana), boraveći početkom 1945. godine u Dubrovniku, naredio da se od tamo pošalje u Split uređaj za snimanje ploča i Hell-aparat za potrebe budućeg splitskog radija. I doista, te godine, pet mjeseci prije Radio Rijeke, i u Splitu (kao trećem hrvatskom gradu nakon Zagreba) u nedjelju uvečer, 22. travnja 1945. godine, počelo je emitiranje Radio-stanice Split na kratkom valu od 47 m. Stanica je imala snagu od 1 kW, a “davač i druge uređaje prijenosne stanice” s kamiona od Nijemaca, koji su se predavali i povlačili iz tadašnje Jugoslavije, zaplijenili su partizani iz VIII. korpusa Narodnooslobodilačke vojske. Oprema je jedva kompletirana, a činili su je dva studija u vili Dekaris (vlasnik Augustin Deka-ris kupio ju je od Splićanina ”Ćećka” i iduće godine prodao obitelji Akrap) u tadašnjoj Luetićevoj ulici, kasnije Maksima Gorkoga 37, danas Matoševoj ulici 45, na sjevernom ulazu u Marjanski tunel. Antena je bila postavljena na terasi vile, a drugi studio bio je u današnjem HNK-u Split. Opremu stanice činili su i “uređaji za prijenos gramofonskih ploča, aparat za snimanje ploča, suvre-mena optička signalizacija rada itd.” kako na trećoj stranici 147. broja od 22. travnja 1945. godine piše Slobodna Dalmacija, koja je tada imala nakladu od

Važne vijesti s ratišta slušale su se tiho na rijetkim radijskim prijamnicima u

bogatijim gradskim obiteljima

4

4.000 primjeraka. Pretpostavljajući da je nepoznati novi-nar Slobodne Dalmacije pisao i predao svoj tekst dan ranije zbog tiskanja novina, Nikola Vončina navodi da je rad počeo 21. travnja. Međutim, u samom tekstu nep-otpisanog autora izrijekom se navodi početak “večeras u nedjelju”, koja je doista bila 22. IV. 1945. Opremu je montirao Branislav Radić uz pomoć Miroslava Tadeja i Ace Globočnika. Program su pripremali članovi Prop-odjela ZAVNOH-a Zdenko Ružić, inače budući direktor Radio Zagreba, glazbeni urednik Miroslav Špiler (koji je kao Židov bio otpušten iz Hrvatskog krugovala), urednik zabavnog programa Veljko Milošić, spiker Ante Falović, novinar i književnik Josip Barković, Nina

Rupčić, više mladih splitskih novinara te spomenuti tehničar Branko Radić. Kako u svojim zapisima navodi Roman Galić, program Ra-dio Splita mogao se čuti i u Zagrebu. Kao i zagrebačka postaja, Radio Split se javljao tri puta svakog dana: ujutro od 7 do 7,40 sati, poslije podne od 12,30 do 13,45 sati i uvečer od 19,30 do 20 sati. Srijedom su uživo išle polusatne emisije za pionire od 13,15 sati, a petkom za omladince u 19,30 sati. U pro-gramu su se čitali i pozdravi borcima na bojištu te pozivi za izgubljene osobe u ratnom kaosu. Do trenutka kada je

5

i posljednji okupatorski vojnik napustio jugoslavensku granicu, bila su tada preostala još samo 22 dana. Radio Split emitirao je samo do oslobođenja grada Zagreba 8. svibnja 1945. godine. Tada je sva oprema odvezena u Zagreb za potrebe Radio Zagreba.

Vijest u Slobodnoj Dalmaciji o početku rada Radio stanice Split 22. travnja 1945. godine

6

1 9 5 4 ...

7

RADIO SPLIT PEDESETIH Krajem četrdesetih godina rijetki su snivali radijsku postaju u Splitu, koji se još oporavljao od ratnih rana. No sukob sa Staljinom i razdoblje nakon In formbiroa 1948. godine posredno su ubrzali stvaranje uvjeta za početak rada radiopostaje u Splitu. Tako je novi snažni srednjovalni odašiljač snage 50 kW montiran na Hvaru 1950. godine u ozračju “hladnog rata”, kao tajna pričuva za emitiranje programa u slučaju napada Staljinova SSSR-a na Jugo-slaviju. Uređaj na dizelski agregat Jugoslavenska armija kupila je od američke tvrtke Westinghouse i ukopala ga u zemlju u uv ali Mala Grčka (Garška) na punti Pelegrina. U nacionaliziranoj vili Ruži na splitskim Mejama, koja je bila u vlasništvu Ruže i Šime Janoša, Radio Beograd postavio je pričuvne radijske uređaje koje je u strogoj vojnoj tajni čuvao tehničar Srbo Ilić. Staljinovom smrću u ožujku 1953. godine smanjena je blokovska na-petost, koja se počela odražavati i u prvim koracima decentralizacije državne uprave. Popuštanje totalitarne stege ozrcalilo se već u srpnju 1953. godine, kada počinje s radom i prva komercijalna postaja Radio Sljeme. U Europi

Reporteri Miljenko Smoje, don Niko Miličević i Marinko Bojić (na konju) na usponu u pustinjski samostan Blaca na Braču 1955. godine

8

Vijest u Slobodnoj Dalmaciji od 26. srpnja 1954. godine

veće radiopostaje već počinju emitiranje pre-ko UKV uređaja, koji omogućuju vrlo kval-itetan prijam programa, makar uz kraći dom-et čujnosti. U Hrvat-skoj je tada bilo samo 113.380 radio prijam-nika, 34 po stanovniku, uz napomenu da je zabilježeno čak 15.000 otkazanih pretplata. Ubrzo su Ed-vard Kardelj i još neki savezni jugoslaven-ski političari počeli podržavati ideju da se ta radijska odašiljačka oprema iskoristi za rad splitske radiopostaje. Kada je početkom 1954. godine na čelo Radio Zagreba došao Ivan Šibl, počele su pripreme za ponovno osnivanje Radio Splita u sastavu Radio Zagreba, koji je već imao 28-godišnju tradiciju rada. Prva vijest o re-dovitom emitiranju Ra-dio Splita objavljena je u Slobodnoj Dalmaciji 26. srpnja 1954. godine, kada joj je naklada nar-asla na 12.000 primjera-ka. Toga dana, kada se u splitskom dnevniku bilježi i veliki splitski doček etiopskog cara Haila Selasija, najav-

Novinske najave programaiz 1958. godine

9

ljen je početak rada Radio Zagreba - Studija Split za 28. srpnja. Odašiljač od 50 kilovata omogućavao je čujnost splitske radijske postaje preko frekvencije od 264,7 metara na srednjem valu (ista kao i Radio Za-greba) u gotovo svim mediteranskim zemljama, što su kasnije posvjedočili i pomorci koji su uplovljavali u Split. Čekajući kamion s potrebnim gramofonskim pločama i drugom opremom iz Zagreba, koji je sti-gao tek sat prije početka rada, “Ovdje Radio Zagreb - Studio Split” prvi put je izrečeno u eter iz vile Ruže na Mejama u srijedu, 28. srpnja 1954. godine u 9 sati (za razliku od novinskih tekstova, Zvonko Letica u svojim sjećanjima piše da je to bilo 27. srpnja). Prvi glazbeni broj koji je procurio u zvučnike bila je dal-matinska narodna pjesma Sve ptičice iz gore. U to vri-jeme kada je u Sjednjenim Američkim Državama prvi put poletio “boing 707”, u dalmatinski eter poletio je glas Radio Splita s nakanom da uvijek bude prvi i da u slušateljevu uhu rađa ljubav na prvi posluh. Te je godine ispred Srebrenih vrata Dioklecijanove palače premješten Meštrovićev spomenik Grguru Ninskom. Radiouređaje imale su bogatije gradske obitelji, koje su mogle uživati u opernoj glazbi, kojoj je posvećivana većina glazbene satnice programa. U to kolektivističko doba takav elitizam nije bio poćudan, a možda i zbog “zakašnjenja” početka rada radiopostaje, lokalni su političari procijenili da to i nije osobit događaj pa je novo, “drugo” rođenje Ra-dio Splita proteklo bez tada uobičajenoga svečanog presijecanja vrpce uz Dan ustanka naroda SR Hrvatske, koji se obilježavao 27. srpnja sve do demokrat-skih promjena 1990. godine. Tako ne postoji fotografija prvih dana polijetan-ja splitskoga radijskog signala u eter, što je u prvih mjesec dana u cijelosti odradila gostujuća zagrebačka momčad. Kada je 5. srpnja 1954. godine BBC iz Londona objavio prvu televizijsku vijest, dakle samo dvije godine prije nego što je počela s radom Televizija Za-greb (prva u tadašnjoj Jugoslaviji i jugoistočnoj Europi), u Splitu se slabo čuo signal Radio Zagreba pa je, iako sa skromnom tehničkom opremom, početak emitiranja splitskog radija javnost toplo pozdravila. U početku se vlastiti pro Sredinom pedesetih godina u Splitu je bilo malo radioprijamnika, a još manje pretplatnika. I ono malo prijeratnih uređaja okupacijske su vlasti zaplijenile za vrijeme rata, ako ih vlasnici nisu dobro skrili. Prve poratne domaće ra-dioprijamnike tvrtke Kosmaj mogli su kupiti samo imućniji. Tako je u pro-gramu mogao uživati kulturni i obrazovaniji krug slušatelja. Iako to nije bilo

Prvi raspored emisija objavljen u dnevniku Slobodna Dalmacija

10

u skladu s tadanjim komunističkim slo-ganima o jednakosti, program je zapravo posredno bio stvaran za “elitu”, koja je i materijalno mogla imati radioprijamnik. Bilo je to vrijeme stare i otpisane tehnike i mladih ljudi željnih poleta. Uredništvo je na putu do informacija im-alo na raspolaganju samo dva bicikla, a do splitskih Meja nije vozio autobus (niti je bilo tunela kroz Marjan, izgrađenom za MIS ‘79.). Uz jedini radijski induktor-ski telefon trebalo je čekati i po nekoliko sati da bi se dobila veza sa Zagrebom. Spikeri su “išli u eter” kad bi tehničar spustio štap koji bi pružio prema malom prozoru u studiju, podignuvši jedan od samo četiri postojeća kružna regulatora. U prvim mjesecima rada Radio Split imao je veliku pomoć novinarskih i tehničarskih kadrova iz Zagreba, koji su po tjedan, dva ili tri odrađivali svoj zadatak u uhodavanju nove splitske postaje. Tako je prvi glavni urednik Zvonko

Prvi spikeri Aranka Krstulović-Gluščević i Ivo Tomičić u studiju na Mejama

Prvi novinar Marinko Bojić ulazi u vilu Ružu

11

Prvo uredništvo Radio Splita 1955. godine - Radovniković, Smoje, Bojić, Lesić i Eder, sjede tajnice

Letica, novinari su Stanko Eder i Marinko Bojić, koji je stalnim dopisnikom Ra-dio Zagreba iz Splita od 1. siječnja 1950. godine. Posao radioreportera potom iskušavaju i Lucija Spajić, Milko Reba, Miljenko Smoje i Josip Šparac. Iz Za-greba dolaze i odlaze Marijan Ivanac, Jelena Koić, Anica Kratković, Zvonko Gospodinović, Neta Slamnik, Lucija Rebernik. Prvi spikeri Radio Splita su Ivo Tomičić i Aranka Krstulović-Gluščević, tehničar Drago Bosner, a glazbeni urednik Bogdan Sepčić. Tih godina u splitskom studiju stalno se zapošljavaju tehničari Hrvoje Radovniković, Bruno Tafra i Narcis Šarić. Tajnica redakcije postaje Edita Armuth, a administrativne poslove prvih desetljeća djelovanja obavljaju Zita Belotti, Mira Kuzmanić, Zinka Matošić, Stanko Mužinić i Ton-ka Perić. Daktilografkinje su Julija Tafra, Iskra Bacalja, Milojka Rodin, Mil-eva Dominis... Čistačica je Marija Janoš, a “kurir” Špiro Nazlić, poslije Boško Siriščević. Već nakon dva mjeseca rada Zvonko Letica odlazi u Radio Zagreb, a na nekoliko mjeseci mijenja ga na mjestu glavnog urednika Nadan Palčok iz Du-brovnika. Od 1. veljače 1955. do 1. travnja 1957. godine vršitelj dužnosti glav-nog urednika je Marinko Bojić, koji se isticao u racionalizaciji ekonomskog

12

Sa snimanja reportaže na obližnjoj plaži Kašjuni

gram emitirao za vrijeme dnevne stanke emitiranja programa Radio Zagreba, od 9 do 13 sati, a nedjeljom sat duže - do 14 sati. Prva je satnica programa Ra-dio Zagreba - Studija Split objavljena u splitskom dnevniku 30. srpnja 1954. i u njoj vidimo ravnopravnu programsku zastupljenost svih glazbenih vrsta. Zanimljivo je da je Radio Split, zbog dobre čujnosti u susjednim zeml-jama imao i svoje vanjskopolitičke komentare koje je pisao novinar Slobodne Dalmacije Marko Damić. U tim vremenima skromnih tehničkih pomagala jed-ino što će današnji radijski suradnici pozdraviti jest činjenica da su honorari novinarima isplaćivani odmah na blagajni po predaji priloga! Eh, dobra stara vremena! Od 85 prijavljenih na audiciji za spikera u kolovozu 1954. godine za prve glasove Radio Splita izabrani su već spomenuti Ivo Tomičić i Aranka Krstulović-Gluščević, kojima su u početku mentori bili zagrebački spikeri

Zvonko Đuretić i Neda Ostojić. Naši su novi spikeri prošli i tečajeve akcen-tuacije kod Bratoljuba Klaića. Prvih godina rada, kada su Ivo i Aranka bili na godišnjem odmoru, na Radiju su vijesti, informacije i reklame čitali spikeri iz drugih radijskih postaja s kontinentalnog dijela zemlje, koji su rado kom-binirali svoj rad s godišnjim odmorima na moru. (Zagrebački je radio imao svoje odmaralište u Hvaru!) Tako su se u prvom desetljeću rada u eteru čuli i glasovi Joze Vukelića, Deše Bašagić, Alme Žižić, Dušanke Marušić, Saše No-vak, Ivane Barbarić, Ljubomira Paunovića, Magde Matošić, Margarete Pejar i Gordane Grbić.

13

G o d i n e 1955. stupio je na snagu Zakon o ra-dio-difuznim stanicama, ko-jim je central-iziran radijski program po republikama. I sve lokalne radiostanice, koje su do tada djelovale s a m o s t a l n o , ukidaju se i pretvaraju u

studije Radio Zagreba, koji je ubirao svu pret-platu. Područne radios-

tanice još su teže ulagale u svoju opremu. Splitsko uredništvo je imalo samo jedan veliki Adler stroj za pisanje koji je pri otkucavanju slova zvonio cijelim Mejama. Oprema se sporo nabavljala, a nezapamćeno je veselje bilo kad je šef zagrebačke tehnike Veljko Trs u Uredništvo donio prvi portabl Philips mag-netofon, koji je snimao “na žicu”, dok se nije izumio magnetofon koji je snimao na vrpcu. Veliko je zadovoljstvo bilo kad se uspjelo nabaviti i prvi motocikl Puch Tomos od 175 cm3, koji je novinarima čak triput bio ukraden! Krajem pedesetih godina počinju i prijenosi nogometnih utakmica Hajduka koje su igrane na starom “placu pokraj murve” kod Plinare. Tada je začeta i tradicija koja traje do današnjih dana da program Radio Splita pre-nosi drugo poluvrijeme svih Hajdukovih službenih utakmica, i u Splitu i na gostovanju. Prvi honorarni reporter s nogometnih igrališta u početku je bio Davorin Rudolf, danas akademik i umirovljeni bivši ministar i veleposlanik Republike Hrvatske. Glazba se svirala s magnetofona i malih bakelitnih ploča s gramofona na 78 okretaja u minuti. Tu bogatu diskoteku Radio Split kasnije je darovao Glazbenoj školi Josipa Hatzea. Odlaskom Bogdana Sepčića u Zagreb ubrzo za glazbenog urednika dolazi maestro Vinko Lesić, skladatelj i voditelj više zborova i klapa. Za glazbenog urednika iz splitskoga HNK 1959. godine dola-zi Ivica Bašić (1930. - 2007.). Pod njegovom palicom osniva se mali Zabavni orkestar Radio Splita, koji s vokalnim triom i solistima u ljeto 1960. godine gostuje u brojnim mjestima duž jadranske obale. Posjetitelji tih zabavnih pro

Reporter Marinko Bojić s redakcijskim mopedom na prvoj vidilici na Marjanu

14

poslovanja u odnosu spram ostalih re-gionalnih centara, pa je bio nagrađivan. Od tada pa do ožujka 1965. na čelo Radio Splita dolazi književnik Niko-la Disopra (1923. - 1990.). su put u tadašnjoj državi bi-rali ljetne ljepotice.

Budući da nije bilo još domaćih festival-skih šlagera, a u to je doba i slavni rocker Elvis Presley tek stje-cao prva studijska iskustva, prevladav-ala je ozbiljna glazba. Između dužih glaz-benih blokova i želja slušatelja emitirale su se emisije Školski radio, Kulturni prilog, a u podne je bio petnaestominut-ni Radio žurnal. Iz Radio Za-greba su stizale

presnimke objavljenih priloga, raznih teksto-va i zanimljivosti koje su prilagođavane za

potrebe splitske postaje. Naravno, do otvaranja splitske zrakoplovne luke u Resniku tonske snimke su se u Zagreb slale poštom.

Prvi prijenos nogometne utakmice Hajduk - Dinamo 22. ožujka 1959. - za reporterskim stolom Nikola

Disopra, Davorin Rudolf i Ivo Tomičić

Zanimljivo je da je Radio Split, zbog dobre čujnosti u susjednim zeml-jama imao i svoje vanjskopolitičke komentare koje je pisao novinar Slobodne Dalmacije Marko Damić. U tim vremenima skromnih tehničkih pomagala jed-ino što će današnji radijski suradnici pozdraviti jest činjenica da su honorari novinarima isplaćivani odmah na blagajni po predaji priloga! Eh, dobra stara vremena!

15Vinko Lesić Nikola DisopraMarinko Bojić

Budući da nije bilo još domaćih festivalskih šlagera, a u to je doba i slavni rocker Elvis Presley tek stjecao prva studijska iskustva, prevladav-ala je ozbiljna glazba. Između dužih glazbenih blokova i želja slušatelja emitirale su se emisije Školski radio, Kulturni prilog, a u podne je bio pet-naestominutni Radio žurnal.

RADIO NA ODREĐENO

VRIJEME U nakladi zagrebačke kuće Vuković&Runjić Ivica Ivanišević je 2004. godine ob-javio prvu životopisnu knjigu “Smoje”, iz koje pretiskavamo dio iz šestoga poglavlja (s ne baš pohvalnim mišljenjem o radijskom novinarstvu) u ko-jemu se govori o profesional-nom radu Miljenka Smoje na Radio Splitu.

Novi glazbeni urednik pokrenuo je utemeljio je Orkestar Radio Splita - puhači na nastupu u Makarskoj: Edi Radosavljević, Joško Biskupović, Ivica Bašić i Ljubo Mijač, iza je bubnjar Mirko

Čović

16

(…) Stanovito vrijeme Smoje je, name, bio i namještenik Radija Split. Koji su međutim, razlozi kumovali njegovoj odluci da kon-cem pedesetih napusti redakciju Slobodne i iskuša se u njemu tada razmjerno nepoznatom mediju? Sam je Smoje u jednom intervj-uu promjenu radnoga mjesta obrazložio svađom “oko pinez”, ne upuštajući se detaljnjije u elaboraciju naravi nesuglasica sa svojim šefovima. Potankosti o svađi koja je zaključena tako drastičnim činom zaboravili su do danas i Šunjina udovica i njegove kolege, pa je razumno pretpostaviti da se radilo tek o nešto burnijoj inačici rasprave kakvu je Smoje tijekom cijele ka-rijere povremeno znao voditi sa svojim poslodavcima. (…) Kako bilo da bilo, posve je izvjesno da Smojina prekvali-fikacija u radijskog reportera nije bila motivirana naročitim afinitetom prema tome mediju. Štoviše, novinarstvo koje za sobom ne ostavlja nikakve opi-pljive, materijalne tragove držao je upravo idealnim prostorom za afirmaciju medi-okriteta. Radijsku ponudu prihvatio je samo stoga što mu je ona omogućavala da i nadalje održava svoj stil života, šparta Dalmacijom u potrazi za osebujnim karak-terima i situacijama. Svoj novi posao znancima iz Slobodne volio je pak predstavljati kao najjednostavniji na svijetu: “Pružiš čoviku krušku pod njušku i kažeš sebi: ‘Pizdi ti, pizdi.’ Kad on ispizdi do kraja, makneš mikrofon i - gotov posal!” Rijetki preživjeli veterani koji još pamte te dane, tvrde kako se Smoje i s mikro-fonom u ruci snalazio jednako dobro kao i za pisaćim stolom. Ne mijenjajući bitno svoju poetiku, nastavio je štancati malomišćanske reportaže i duhovitim komentarima reagirati na aktualna zbivanja. Kako je program Radio Splita u to doba opsluživalo samo nekoliko novinara, morao je, doduše, povremeno raditi i nimalo zavodljive, bez-nadno rutinske poslove od kojih mu se dizala kosa na glavi. Kada bi ga, međutim, dopalo da priredi servisne informacije za slušatelje, potrudio bi se makar malo začiniti

Vila Ruža na Mejama

17

Slavni splitski ridikul Ivo Jadrijević Picara i Miljenko Smoje

tu gnjavažu. Jednoga vrućeg kolovoza nazvao je, primjerice, Meteorološki zavod da bi priredio izvješće o vremenskoj prog-nozi: ispisao je nekoliko predivnih redaka koji su navješćivali još jedan sparni dan bez kapi kiše. Kad je prikupio potrebne podatke, uputio se do daktilografkinje, korpulentne gospođe koja se cijeloga jutra uzaludno pokušavala rashladiti vitlajući lepezom. Mrtav-hladan počeo je diktirati kako će već za nekoliko sati Dalmaciju po-harati polarna studen i okovati led. Dok je on minuciozno nabrajao nepogode up-ravo biblijskih razmjera, koje nas uskoro čekaju, dotična je dama bez pogovora ku-cala da bi tek negdje pred kraj izvješća zbunjeno pogledala prvo kroz prozor, a potom u svojega kolegu. (…) Te će zgodu obnoviti u svo-jim sjećanjima i Davorin Rudolf, koji tvrdi da je do njegova i Smojina premještaja na Radio Split došlo i

18

zbog političkih nesug-lasica s urednicima Slo-bodne Dalmacije. Miljenko se Smo-je u reportaži “Kilom-etri Zdenkove mužike” iz 1986. godine, pišući kako stalno u auto-mobilu sluša kasete s Runjićevim pjesmama, prisjeća zajedničkih početaka s našim leg-endarnim skladateljem na Radio Splitu krajem pedesetih godina: “Strašni su naši Vlaji. Spusti se momčić iz Labina i misliš: evo još jednoga koji će pivat po Rivi ojkalicu. A pro-jde samo dvadesetak go-din i ti je mali zaminija i naslidija Tijardovića. Zna se ko. Nima drugoga - naš Zdenko Runjić. Još dok je Zdenko bija momčić, vodi-ja san ga po otocima da mi nosi magnetofon i snima za radio moje razgovore. I dok je iša s menom, on je cili cilcati dan jema slušalice u uši i sluša je mužiku. Vika san na nj: ‘Dosta te mužike!Sa tvojon mužikon krepat ćemo od glada!’ I tako san ga činija skinit slušalice. Onda je momčić po cili dan ništo zvižduka i pivucka. Reka sam mu: ‘Stavi ti opet slušalice, boje i da slušaš nego i da zviždiš.’ Vika san na nj, a sad se falin: Ja san otkrija Runjića. Otkad jemamo Runjića, mi Splićani i Dalmatinci puno lagje i radosnije putujemo auton po svitu. Ja, na primjer, češće skoknen do Zagreba, Osijeka, Trsta i Jubjane. Ne nosin sobon kruv i vino, nego Runjićeve kazete… Zdenko naš, fala ti! Ali tvoj opus još nije završen. Fali nan još samo trideset ijad kilometri tvoje mužike.”

Miljenko Smoje u karikaturi Ivana Mirkovića

19

1 9 6 0...