Barokni zivot Varazdina

NAPISAO: Petar Puhmajer

Grb grofova Draš-kovića na njihovoj

palači koja je služila kao sjedište

hrvatske vlade u vrijeme kad je Va-raždin bio glavni

grad Hrvatske.

Barokni zivot VarazdinaBarokni zivot VarazdinaBarokni zivot Varazdina

NAPISAO:

Varazdina Varazdina Petar Puhmajer

VarazdinaBarokni zivot VarazdinaBarokni zivot VarazdinaBarokni zivot

Grb grofova Draš-kovića na njihovoj

palači koja je služila kao sjedište

hrvatske vlade u vrijeme kad je Va-raždin bio glavni

grad Hrvatske.

Poznat kao barokna prijestolnica Hrvatske, Varaždin se u 17. i 18.

stoljeću po ekonomskoj i kulturnoj snazi uzdigao kao najznačajniji

grad kontinentalne Hrvatske. Unatoč burnim političkim

prilikama, u gradu se odvijao iznimno bogat društveni život.

Cvjetala je arhitektura, umjetnost i književnost, a stanovnici su bili skloni i dobroj zabavi. Barokno je

doba ostavilo neizbrisiv trag na povijesnom i kulturnom identitetu

Varaždina pa je takav ostao prepoznatljiv sve do danas.

44 g 9/08

Velika dvorana pa-lače Varaždinske županije nastala

je prema projektu varaždinskoga graditelja Jako-va Erbera 1770. godine. Zidovi

dvorane prekrive-ni su naslikanom

arhitekturom mra-mornih stupova

i kasetiranog stropa. U dvorani

su se osim župa-nijskih sjednica održavali javni plesovi i balovi.

kuće rjeđe bile zidane, a češće drvene. Knez Juraj Brandenburg darovao je gra-du svoju kuću na glavnome trgu i ona je postala gradska vijećnica. Današnji je izgled dobila u barokno doba.

Inicijativa CrkveJednako kao u Italiji i drugdje u Eu-

ropi, širenje baroka i u Hrvatskoj je po-vezano s crkvenim redovima. Sredinom 17. stoljeća u Varaždin dolaze isusovci te grade veliki samostan i crkvu sv. Marije. Crkva je podignuta između 1642. i 1646. godine te je jedna od najranijih baro-knih građevina u Hrvatskoj. Jednostav-nih je oblika i skromno ukrašena, što je obilježje hrvatske ranobarokne arhitek-ture. Gradnju crkve � nancirao je grof Gašpar Drašković, čiji je grb na glav-nom ulazu. U to je doba bilo uobičajeno da su plemići i predstavnici svjetovne vlasti crkveni donatori, pa su novac za održavanje sakralnih građevina osigu-ravali brojni plemići, od najbogatijih mecena do onih skromnih. Vjerojatno su tako htjeli osigurati sudbinu svoje duše u zagrobnom životu. Općenito je vjerski život u ono doba bio snažan te se u cijeloj Europi grade brojni samo-stani. U Varaždinu se osim isusovačkog podiže i franjevački samostan, u sklopu kojeg djeluje poznata ljekarna. Gradi se i nova župna crkva sv. Nikole koja se oprema bogatim baroknim inventarom. Na gradskom području niče i velik broj manjih kapela, što govori o pobožnosti hrvatskih građana u 18. stoljeću.

Uloga Crkve bila je značajna i u školovanju stanovništva – osobito ako uzmemo u obzir da je najveći postotak ljudi tada bio nepismen – jer prve škole i fakulteti otvaraju se u sklopu samostana. U Varaždinu je, kao rijetko gdje u Hrvat-skoj, bilo moguće i školovanje žena. Kako su žene tada bile u podređenoj ulozi, nije se smatralo važnim da i one steknu izo-brazbu. U siromašnoj je Hrvatskoj njihov položaj bio težak, no u Varaždinu su se ipak mogle barem školovati. Početkom 18. stoljeća podignut je uršulinski samo-stan i otvorena škola u koju su se primale djevojke iz imućnih obitelji.

ijetko je koji grad u Hrvatskoj tako snažno obilježilo jedno razdoblje umjetničke prošlo-sti kao što je barok ostavio trag u Va-raždinu. U 17. i 18.

stoljeću Europa je zakoračila u kasni fe-udalizam, kad se razvijaju sve bitne ljud-ske djelatnosti koje su obilježje i našeg vremena. Hrvatska je u ono doba samo jedna od siromašnih zemalja u sklopu velikog austrijskog carstva. Iako osnovni

poticaji za razvoj još dolaze uglavnom iz Beča, Hrvatska pomalo stječe samostal-nu upravu. Diljem zemlje formiraju se cehovi, otvaraju škole. Gospodarskom se razvoju pozornost osobito poklanjala za vladavine carice Marije Terezije (1740.–80.) i njezina sina Josipa II (1780.–90).

Već u 16. stoljeću Varaždin se razvija kao srednjoeuropsko središte. Doselja-vaju se obrtnici i trgovci iz cijelog car-stva, čime postaje, uz Zagreb, jedna od rijetkih urbanih sredina kontinentalne Hrvatske. Grad je bio okružen zidinama s opkopima. Formirao se oko središnje

utvrde zvane Stari grad. Ta je utvrda pr-votno sagrađena u srednjem vijeku, a konačan je izgled dobila u kasnoj rene-sansi. Utvrda je bila u posjedu poznatih velikaša poput grofova Celjskih, a po-slije i hrvatskog bana Ivana Ungnada. Svaki od vlasnika na njoj je ostavio trag dogradivši i osuvremenivši staro zdanje. Za veliku obnovu sredinom 16. stoljeća angažirani su talijanski graditelji koji su živjeli i radili u Austriji i Mađarskoj, a glavni je arhitekt bio Domenico dell’ Allio, vodeći inženjer toga doba u Gra-zu. On je opasao varaždinsku tvrđavu

jakim okruglim kulama kako bi njena obrana u vrijeme borbi s Turcima bila što bolja. Kružne su kule tada bile novina u gradnji koja je sprječavala udar topništva jer su se topovske kugle odbijale od zaobljenih zidova. Hrvatska je bila izložena turskim napadima sve do kraja 17. stoljeća. Kad je prestala ta opasnost, varaždinski je Stari grad pre-uređen u udobniji dvorac za mađarsko-hrvatsku obitelj Erdödy, koja je spadala među najbogatije u cijelom carstvu.

Oko Staroga grada polako se razvijalo trgovište Varaždin: manji srednjoeuropski grad sa zidinama, uskim ulicama i niskim građevinama. Njegovom vizurom dominiraju zvonici crkava. Gradske su

Velika dvorana pa-lače Varaždinske županije nastala

je prema projektu varaždinskoga graditelja Jako-va Erbera 1770. godine. Zidovi

dvorane prekrive-ni su naslikanom

arhitekturom mra-mornih stupova

i kasetiranog stropa. U dvorani

su se osim župa-nijskih sjednica održavali javni plesovi i balovi.

kuće rjeđe bile zidane, a češće drvene. Knez Juraj Brandenburg darovao je gra-du svoju kuću na glavnome trgu i ona je postala gradska vijećnica. Današnji je izgled dobila u barokno doba.

Inicijativa CrkveJednako kao u Italiji i drugdje u Eu-

ropi, širenje baroka i u Hrvatskoj je po-vezano s crkvenim redovima. Sredinom 17. stoljeća u Varaždin dolaze isusovci te grade veliki samostan i crkvu sv. Marije. Crkva je podignuta između 1642. i 1646. godine te je jedna od najranijih baro-knih građevina u Hrvatskoj. Jednostav-nih je oblika i skromno ukrašena, što je obilježje hrvatske ranobarokne arhitek-ture. Gradnju crkve � nancirao je grof Gašpar Drašković, čiji je grb na glav-nom ulazu. U to je doba bilo uobičajeno da su plemići i predstavnici svjetovne vlasti crkveni donatori, pa su novac za održavanje sakralnih građevina osigu-ravali brojni plemići, od najbogatijih mecena do onih skromnih. Vjerojatno su tako htjeli osigurati sudbinu svoje duše u zagrobnom životu. Općenito je vjerski život u ono doba bio snažan te se u cijeloj Europi grade brojni samo-stani. U Varaždinu se osim isusovačkog podiže i franjevački samostan, u sklopu kojeg djeluje poznata ljekarna. Gradi se i nova župna crkva sv. Nikole koja se oprema bogatim baroknim inventarom. Na gradskom području niče i velik broj manjih kapela, što govori o pobožnosti hrvatskih građana u 18. stoljeću.

Uloga Crkve bila je značajna i u školovanju stanovništva – osobito ako uzmemo u obzir da je najveći postotak ljudi tada bio nepismen – jer prve škole i fakulteti otvaraju se u sklopu samostana. U Varaždinu je, kao rijetko gdje u Hrvat-skoj, bilo moguće i školovanje žena. Kako su žene tada bile u podređenoj ulozi, nije se smatralo važnim da i one steknu izo-brazbu. U siromašnoj je Hrvatskoj njihov položaj bio težak, no u Varaždinu su se ipak mogle barem školovati. Početkom 18. stoljeća podignut je uršulinski samo-stan i otvorena škola u koju su se primale djevojke iz imućnih obitelji.

ijetko je koji grad u Hrvatskoj tako snažno obilježilo jedno razdoblje umjetničke prošlo-sti kao što je barok ostavio trag u Va-raždinu. U 17. i 18.

stoljeću Europa je zakoračila u kasni fe-

poticaji za razvoj još dolaze uglavnom iz Beča, Hrvatska pomalo stječe samostal-nu upravu. Diljem zemlje formiraju se cehovi, otvaraju škole. Gospodarskom se razvoju pozornost osobito poklanjala za vladavine carice Marije Terezije (1740.–80.) i njezina sina Josipa II (1780.–90).

Već u 16. stoljeću Varaždin se razvija kao srednjoeuropsko središte. Doselja-

utvrde zvane Stari grad. Ta je utvrda pr-votno sagrađena u srednjem vijeku, a konačan je izgled dobila u kasnoj rene-sansi. Utvrda je bila u posjedu poznatih velikaša poput grofova Celjskih, a po-slije i hrvatskog bana Ivana Ungnada. Svaki od vlasnika na njoj je ostavio trag dogradivši i osuvremenivši staro zdanje. Za veliku obnovu sredinom 16. stoljeća

jakim okruglim kulama kako bi njena obrana u vrijeme borbi s Turcima bila što bolja. Kružne su kule tada bile novina u gradnji koja je sprječavala udar topništva jer su se topovske kugle odbijale od zaobljenih zidova. Hrvatska je bila izložena turskim napadima sve do kraja 17. stoljeća. Kad je prestala ta opasnost, varaždinski je Stari grad pre-uređen u udobniji dvorac za mađarsko-hrvatsku obitelj Erdödy, koja je spadala među najbogatije stoljeću Europa je zakoračila u kasni fe-

udalizam, kad se razvijaju sve bitne ljud-ske djelatnosti koje su obilježje i našeg vremena. Hrvatska je u ono doba samo jedna od siromašnih zemalja u sklopu velikog austrijskog carstva. Iako osnovni

kao srednjoeuropsko središte. Doselja-vaju se obrtnici i trgovci iz cijelog car-stva, čime postaje, uz Zagreb, jedna od rijetkih urbanih sredina kontinentalne Hrvatske. Grad je bio okružen zidinama s opkopima. Formirao se oko središnje

Za veliku obnovu sredinom 16. stoljeća angažirani su talijanski graditelji koji su živjeli i radili u Austriji i Mađarskoj, a glavni je arhitekt bio Domenico dell’ Allio, vodeći inženjer toga doba u Gra-zu. On je opasao varaždinsku tvrđavu

obitelj Erdödy, koja je spadala među najbogatije u cijelom carstvu.

Oko Staroga grada polako se razvijalo trgovište Varaždin: manji srednjoeuropski grad sa zidinama, uskim ulicama i niskim građevinama. Njegovom vizurom dominiraju zvonici crkava. Gradske su

9/08 g 47

Zanimljivo je da je Crkva bila mjero-davna i za neke upravno-pravne poslove. Zagrebački je kaptol, primjerice, imao ulogu javnog bilježnika pa su se ondje ovjeravali građanski spisi, ugovori o vlasništvu, oporuke i nasljedstva. Taj je kaptol u prvoj polovini 18. stoljeća u Varaždinu dao sagraditi reprezenta-tivnu zgradu koja se ni po čemu nije razlikovala od plemićkih palača toga doba. Njeno elegantno pročelje krasi motiv Božjeg oka, okruženog Sunče-vim zrakama. Božje oko koje gleda na grad simbolično je odražavalo ulogu Zagrebačkoga kaptola i Crkve u javnom životu Varaždina.

Carica o sudbini gradaS obzirom na sve značajnije oku-

pljanje plemića, crkvenih i svjetovnih uglednika, zasjedanja vlade Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije počela su se intenzivnije održavati u Varaždinu. Osim toga, u hrvatskoj je metropoli Za-grebu još sredinom 18. stoljeća bilo vrlo

ković, no zbog nestabilnih političkih prili-ka posjet je odgođen i slavna carica nikad nije stupila na hrvatsko tlo.

Cigla do cigle – palačaU drugoj polovini 18. stoljeća u Va-

raždinu je bujao društveni život. Dose-ljavanje plemića u grad ujedno je značilo i podizanje životnog standarda prosječ-nog stanovnika. Grade se reprezentativ-ne palače na gradskim trgovima i svaki od velikaša nastoji nadmašiti onog pret-hodnog. Grad dobiva pročelja s razigra-nim baroknim ukrasima.

Obitelj Erdödy, koja je dotad živjela u utvrdi Stari grad, odlučuje sredinom 18. stoljeća podići udobnu i prostranu grad-sku palaču. Članovima glasovite obitelji više ne odgovara život u staroj tvrđavi s kulama te žele visok komfor. Tako Ludovik Erdödy oko 1762. u zapadnom predgrađu podiže ružičastu palaču s vrtovima, najraskošniju u cijelom Varaž-dinu. No do danas je ostalo nepoznato tko je arhitekt tog zdanja. Vjerujemo da je Ludovik znao

uživati u svojim francuskim vrtovima koji su se pru-žali sa začelja zgrade. Brojni su se plemići ugledali na nj uvidjevši veće mogućnosti gradnje izvan gradskih zidina, pa je tako uza sjeverni obod grada podignuta i elegantna palača obitelji Keglević.

Za grofove Keglević, kao i za mnoge druge, gra-dio je najpoznatiji varaždinski barokni graditelj Ja-kov Erber. On je podrijetlom bio iz Štajerske, ali je posljednjih deset godina života proveo u Varaždinu, gdje su nastala i sva njegova poznata djela. U varaž-dinsku arhitekturu unio je duh kasnog baroka. Upra-vo je u tom plodnom razdoblju nastala arhitektura po kojoj je Varaždin poznat danas. Najveće graditelj-sko ostvarenje Jakova Erbera bila je reprezentativna dvokatna Županijska palača. To je bila jedna od naj-većih baroknih zgrada u Hrvatskoj uopće. Sagrađena je 1770. godine, a projekt je odobrila osobno Marija Terezija. Zgrada je imala visoku mansardu, dva ra-skošna stubišta i svečanu dvoranu. Osim županijskih sjednica, u njoj su se katkad održavali svečani balovi. Poslije je doživjela mnoge promjene.

Po raskoši i bogatstvu posebno se isticala obi-telj grofova Patačić, koja je posjedovala nekoliko kuća i palača u gradu. Grof Franjo Patačić kupio je staru kuću na uglu glavnoga trga i pregradio je 1764. godine u luksuznu rokoko palaču. Pročelje je dao ukrasiti štukaturama u obliku školjki, što

je u ono doba bio vrlo moderan dizajn. Sama je palača postala stjecište bogatih plemića i u njoj se odvijao bogat druš-tveni život. Grof Franjo i njegova žena Katarina tu su organizirali svečanosti, zabave s plesom i kazališne predstave. U svoj su salon dovodili umjetnike i književnike. Katarina je bila poznata hrvatska pjesnikinja. Napisala je na kajkavskom Pjesme Horvatske, knjiži-cu poznatu po lascivnim stihovima.

Kad za golubicu golub več ne mariLahko golubica z drugemi se spari.Opjevala je tako Katarina život u do-

ba rokokoa, možda upravo u svojoj pala-či. Franjo i Katarina bili su oduševljeni kazalištem i glazbom. Čak su od grada 1768. kupili zemljište kako bi sagradili zgradu za kazalište. No, rastrošnost ih je ubrzo dovela do � nancijskog sloma te su morali odustati od velike zamisli.

Adam Oršić u svojim poznatim memoarima kritizira raskoš toga doba u Varaždinu. Kaže da gospoda i dame naručuju skupu odjeću izravno iz Beča, da žene pričaju samo o modi i komen-tiraju kako su druge odjevene. Čak

malo građevina, a među njima nije bilo onih u kojima se moglo okupiti mnogo ljudi. To pokazuje da je kontinentalno područje tada bilo prilično nerazvijeno. U Varaždin je s vladom dolazila cijela svita državnih službenika i namještenika. Neki su se ondje i trajno nastanili. Odlu-kom Marije Terezije 1756. godine Varaž-din je određen kao sjedište vlade, čime je pravno dobio status glavnoga grada Hrvatske. Taj je naslov Varaždin nosio sljedećih dvadeset godina.

Sjednice vlade održavale su se u dvo-rani palače obitelji Drašković na glavnom gradskom trgu. Kako je vladom predsjedao ban, a mnogi od banova potekli su upravo iz obitelji Drašković, njena je palača služila kao sjedište hrvatske vlade. Palača Draško-vić imala je burnu povijest. Čak i kad ju je ženidbom naslijedio ban Franjo Nadasdy, na njenu je ulazu ostavio grb Draškovića kao spomen na slavnu obitelj. Kad su sre-dinom stoljeća rađene velike pripreme za dolazak carice Marije Terezije u Hrvatsku, za njezin je smještaj određena palača Draš-

Trbušasti anđeli, simboli umjet-nosti baroknog doba, nasli-

kani su na zidovima brojnih varaždinskih crkava. Na snimci

freska Ivana Rangera u sakristiji franjevačkog samostana.

Zagrebački je kaptol, primjerice, imao ulogu javnog bilježnika pa su se ondje ovjeravali građanski spisi, ugovori o vlasništvu, oporuke i nasljedstva. Taj je kaptol u prvoj polovini 18. stoljeća u Varaždinu dao sagraditi reprezenta-tivnu zgradu koja se ni po čemu nije razlikovala od plemićkih palača toga doba. Njeno elegantno pročelje krasi motiv Božjeg oka, okruženog Sunče-vim zrakama. Božje oko koje gleda na grad simbolično je odražavalo ulogu Zagrebačkoga kaptola i Crkve u javnom životu Varaždina.

Carica o sudbini gradaS obzirom na sve značajnije oku-

pljanje plemića, crkvenih i svjetovnih uglednika, zasjedanja vlade Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije počela su se intenzivnije održavati u Varaždinu. Osim toga, u hrvatskoj je metropoli Za-grebu još sredinom 18. stoljeća bilo vrlo

ković, no zbog nestabilnih političkih prili-ka posjet je odgođen i slavna carica nikad nije stupila na hrvatsko tlo.

Cigla do cigle – palačaU drugoj polovini 18. stoljeća u Va-

raždinu je bujao društveni život. Dose-ljavanje plemića u grad ujedno je značilo i podizanje životnog standarda prosječ-nog stanovnika. Grade se reprezentativ-ne palače na gradskim trgovima i svaki od velikaša nastoji nadmašiti onog pret-hodnog. Grad dobiva pročelja s razigra-nim baroknim ukrasima.

Obitelj Erdödy, koja je dotad živjela u

uživati u svojim francuskim vrtovima koji su se pru-žali sa začelja zgrade. Brojni su se plemići ugledali na nj uvidjevši veće mogućnosti gradnje izvan gradskih zidina, pa je tako uza sjeverni obod grada podignuta i elegantna palača obitelji Keglević.

Za grofove Keglević, kao i za mnoge druge, gra-dio je najpoznatiji varaždinski barokni graditelj Ja-kov Erber. On je podrijetlom bio iz Štajerske, ali je posljednjih deset godina života proveo u Varaždinu, gdje su nastala i sva njegova poznata djela. U varaž-dinsku arhitekturu unio je duh kasnog baroka. Upra-vo je u tom plodnom razdoblju nastala arhitektura po kojoj je Varaždin poznat danas. Najveće graditelj-sko ostvarenje Jakova Erbera bila je reprezentativna dvokatna Županijska palača. To je bila jedna od naj-većih baroknih zgrada u Hrvatskoj uopće. Sagrađena je 1770. godine, a projekt je odobrila osobno Marija Terezija. Zgrada je imala visoku mansardu, dva ra-skošna stubišta i svečanu dvoranu. Osim županijskih sjednica, u njoj su se katkad održavali svečani balovi. Poslije je doživjela mnoge promjene.

Po raskoši i bogatstvu posebno se isticala obi-telj grofova Patačić, koja je posjedovala nekoliko

je u ono doba bio vrlo moderan dizajn. Sama je palača postala stjecište bogatih plemića i u njoj se odvijao bogat druš-tveni život. Grof Franjo i njegova žena Katarina tu su organizirali svečanosti, zabave s plesom i kazališne predstave. U svoj su salon dovodili umjetnike i književnike. Katarina je bila poznata hrvatska pjesnikinja. Napisala je na kajkavskom Pjesme Horvatske, knjiži-cu poznatu po lascivnim stihovima.

Kad za golubicu golub več ne mariLahko golubica z drugemi se spari.Opjevala je tako Katarina život u do-

ba rokokoa, možda upravo u svojoj pala-či. Franjo i Katarina bili su oduševljeni kazalištem i glazbom. Čak su od grada 1768. kupili zemljište kako bi sagradili zgradu za kazalište. No, rastrošnost ih je ubrzo dovela do � nancijskog sloma te su morali odustati od velike zamisli.

Adam Oršić u svojim poznatim memoarima kritizira raskoš toga doba

ljudi. To pokazuje da je kontinentalno područje tada bilo prilično nerazvijeno. U Varaždin je s vladom dolazila cijela svita državnih službenika i namještenika. Neki su se ondje i trajno nastanili. Odlu-kom Marije Terezije 1756. godine Varaž-din je određen kao sjedište vlade, čime je pravno dobio status glavnoga grada Hrvatske. Taj je naslov Varaždin nosio sljedećih dvadeset godina.

Sjednice vlade održavale su se u dvo-rani palače obitelji Drašković na glavnom gradskom trgu. Kako je vladom predsjedao ban, a mnogi od banova potekli su upravo iz obitelji Drašković, njena je palača služila kao sjedište hrvatske vlade. Palača Draško-

Trbušasti anđeli, simboli umjet-nosti baroknog doba, nasli-

kani su na zidovima brojnih varaždinskih crkava. Na snimci

freska Ivana Rangera u sakristiji franjevačkog samostana.

utvrdi Stari grad, odlučuje sredinom 18. stoljeća podići udobnu i prostranu grad-sku palaču. Članovima glasovite obitelji više ne odgovara život u staroj tvrđavi s kulama te žele visok komfor. Tako Ludovik Erdödy oko 1762. u zapadnom predgrađu podiže ružičastu palaču s vrtovima, najraskošniju u cijelom Varaž-dinu. No do danas je ostalo nepoznato tko je arhitekt tog zdanja. Vjerujemo da je Ludovik znao

kuća i palača u gradu. Grof Franjo Patačić kupio je staru kuću na uglu glavnoga trga i pregradio je 1764. godine u luksuznu rokoko palaču. Pročelje je dao ukrasiti štukaturama u obliku školjki, što

u Varaždinu. Kaže da gospoda i dame naručuju skupu odjeću izravno iz Beča, da žene pričaju samo o modi i komen-tiraju kako su druge odjevene. Čak

ljudi. To pokazuje da je kontinentalno područje tada bilo prilično nerazvijeno. U Varaždin je s vladom dolazila cijela svita državnih službenika i namještenika. Neki su se ondje i trajno nastanili. Odlu-kom Marije Terezije 1756. godine Varaž-

vić imala je burnu povijest. Čak i kad ju je ženidbom naslijedio ban Franjo Nadasdy, na njenu je ulazu ostavio grb Draškovića kao spomen na slavnu obitelj. Kad su sre-dinom stoljeća rađene velike pripreme za dolazak carice Marije Terezije u Hrvatsku, za njezin je smještaj određena palača Draš-

Zanimljivo je da je Crkva bila mjero-davna i za neke upravno-pravne poslove. Zagrebački je kaptol, primjerice, imao

malo građevina, a među njima nije bilo onih u kojima se moglo okupiti mnogo ljudi. To pokazuje da je kontinentalno

malo građevina, a među njima nije bilo onih u kojima se moglo okupiti mnogo ljudi. To pokazuje da je kontinentalno

Palača grofa Ludovika Erdödyja,

sagrađena oko 1762. godine, ob-novljena u svojoj

izvornoj ružičastoj boji, bila je jedno od najraskošnijih zdanja baroknog Varaždina. Iza nje pružao se dekora-tivni francuski vrt.

48 g 9/08

grada. No, ni to ih nije poštedjelo po-žara koji je izbio već iduće godine, kad je uništeno šest novih kuća.

Katastrofalni je požar imao i nepo-vratan štetan učinak na razvoj Varaždi-na. Iako se grad oporavio relativno brzo, mnogi su plemići polako počeli napuštati Varaždin i naseljavati se u Zagrebu. Varaž-din je 1776. godine prestao biti glavnim gradom Hrvatske. Poslije toga razvijao se samo kao regionalno središte obrtnika i trgovaca. U 19. stoljeću nije doživio veli-ku ekspanziju, ali ipak je ostao jedan od najvećih hrvatskih gradova.

Špancir po graduI danas se u Varaždinu osjeća baro-

kni duh toga grada koji je ostao sačuvan na njegovim ulicama, na pročeljima ku-

Gradska vijećnica, sagrađena u 15. stoljeću, dobila je u baroku izgled po kojemu je prepo-znatljiva i danas. U toj maloj zgradi s velikim tornjem bi-la je i prva gradska kavana, otvorena 1768. godine.

grada. No, ni to ih nije poštedjelo po-žara koji je izbio već iduće godine, kad je uništeno šest novih kuća.

Katastrofalni je požar imao i nepo-vratan štetan učinak na razvoj Varaždi-na. Iako se grad oporavio relativno brzo, mnogi su plemići polako počeli napuštati Varaždin i naseljavati se u Zagrebu. Varaž-din je 1776. godine prestao biti glavnim gradom Hrvatske. Poslije toga razvijao se samo kao regionalno središte obrtnika i trgovaca. U 19. stoljeću nije doživio veli-ku ekspanziju, ali ipak je ostao jedan od najvećih hrvatskih gradova.

Špancir po graduI danas se u Varaždinu osjeća baro-

kni duh toga grada koji je ostao sačuvan na njegovim ulicama, na pročeljima ku-

Gradska vijećnica, sagrađena u 15. stoljeću, dobila je u baroku izgled po kojemu je prepo-znatljiva i danas. U toj maloj zgradi s velikim tornjem bi-la je i prva gradska kavana, otvorena 1768. godine.

palače na današnjem Stančićevu trgu. Plesovi su u Varaždinu postali tako česti da je Marija Terezija donijela uredbu pre-ma kojoj svi posjetioci plesova moraju plaćati manju pristojbu u korist gradske bolnice. Tako je i tom hedonističkom na-činu života dana socijalna komponenta.

No bilo je i drukčije razonode, koja je katkad pojedinca mogla stajati cijele imo-vine. Organizirale su se javne igre na sre-ću. Osobito popularne igre poput lutrije i tombole dobile su lokalne inačice. U igri zvanoj Lonac sreće, nešto nalik na tombo-lu, pojedinci bi nudili svoju pokretnu imo-vinu i često ostajali kratkih rukava. Stari spisi spominju stanovitu Viktoriju Hagen-barthin koja je u toj igri izgubila brojne vrijedne stvari, a onda se žalila gradskom poglavarstvu da nema od čega živjeti.

Varaždinci su u 18. stoljeću općenito voljeli dobru zabavu. Zanimljivo je da su Varaždin posjećivale razne putujuće ka-zališne družine, uglavnom iz njemačkih krajeva. Kazališne su se predstave tada uglavnom održavale u privatnim palača-ma ili u unajmljenoj dvorani u isusovač-kom samostanu. Bilo je mnogo inicijativa da se sagradi kazališna zgrada, ali nijed-na nije zaživjela tijekom 18. stoljeća.

Vatrena katastrofa 1776. godine

Bezbrižan je život glavnoga hrvatsko-ga grada nakratko prekinut tragedijom. U lipnju 1776. izbio je požar na jednom gradskom majuru. Požar je izazvao dje-čak koji je pušio, što je tada bilo strogo zabranjeno. Budući da su mnoge kuće bile drvene, požar se širio velikom brzinom. Zahvatio je najvažnije zgrade u gradu: vijećnicu, isusovački samostan, Draško-vićevu i županijsku palaču, kule i grad-ska vrata. Gorjele su crkve, barokne kuće, grofovski majuri. U poznatoj kući trgovca Jaccominija na glavnom trgu stajale su ba-čve baruta, pa je cijela zgrada odletjela u zrak. Vatrena je stihija zahvatila i najljep-še palače. Stanovništvo je u panici bježalo prema gradskim vratima. Požar je trajao dva dana i dvije noći. Unutar zidina gra-da izgorjelo je čak sedamdeset kuća, a u predgrađima još triput više.

ća, palača i crkava. Varaždin su nekad zvali minijaturnim Bečom upravo zbog njegove barokne baštine, ali i zbog to-ga što je u Varaždinu sve dvaput manje nego u Beču. Varaždinske su palače bile malih dimenzija, ali nipošto i manje ra-skošne. Kako su izgledale iznutra, danas nam otkrivaju vrijedni primjerci namje-štaja što se čuvaju u gradskom muzeju u Starom gradu. Za šetnje gradom slo-bodno se može ući u neku od crkava i razgledati njene znamenitosti. U svima su sačuvani kićeni barokni oltari. Čak se i osjeća miris starine.

se i siromašne sobarice vole lijepo obući tako da se katkad uopće ne razlikuju od gospođa. Nimalo ih, kaže Oršić, ne zani-maju obitelj i gospodarstvo. Čitaju knjige, pa su običaji i ćudoređe jako popustili. I muškarci u tome ne zaostaju za njima pa je osobito često – uzdržavanje ljubavnica. Uza sve to, mlađi ne poštuju starije.

Zabava kao stil životaOsim u salonima palača, živost je vla-

dala na gradskim ulicama. I dok su sjajne kočije prolazile uskim ulicama, trgovi su bili prepuni štandova s robom uz koje su trgovci glasno dozivali kupce. Bilo je mnogo bučnih gostionica, neuglednih krčmi i vinotočja, a u svako doba i barem jedna pivovara. Otvaraju se prve hrvatske kavane, organiziraju javni plesovi, druš-tvene zabave i kazališne predstave. Sve je to bio odraz suvremenoga životnog stila i tadašnje europske mode, koju su velikaši i plemići donijeli sa svojih čestih boravaka u Beču i drugim velikim gradovima.

U 18. stoljeću pojavio se nov i eksklu-zivan proizvod – kava. Prvu je kavanu 1768. otvorio Talijan Francesco Pom-peati i to u prizemlju gradske vijećnice. Dobivši u najam i prostor ispred zgrade, postavio je terasu sa stolovima, baš poput onih današnjih po gradovima. Vlasnik i najmoprimac kavane nazivao se u spisi-ma Magister ca� earius. U kavanama se nudilo mnogo različitih napitaka, a oso-bito je bila popularna čokolada. Zapisi spominju još jednog Talijana, onog ime-na Daniele Dagnese, koji je u Varaždinu otvorio i radionicu te čokoladom iz nje opskrbljivao gradske kavane.

U kavanama su se noću održavali javni plesovi. Organizatori takvih pleso-va bili su trgovci, obrtnici, a vrlo često i plemići. Svi su uvidjeli dohodovnost plesova: na njima bi se redovito mnogo popilo i pojelo, što bi organizatoru osi-guralo dobru zaradu. Zanimljivo je da su se i tadašnji najmoćniji hrvatski velikaši u Varaždinu bavili ugostiteljstvom držeći javne kavane ili iznajmljujući svoje velike dvorane za javne plesove. Po tome je bio poznat grof Petar Sermage, koji je znao dobro zaraditi od dvorana svoje šarene

Požari su općenito u povijesti bili vrlo česti, a vatrogasne službe slabe ili ih i nije bilo. Ljudi kao da su smatrali da je štovanje svetaca zaštitnika od po-žara bolja prevencija od fizičke zaštite. Tako su svetom Florijanu podizali broj-ne spomenike. Nakon požara Varaž-dinci uređuju veliku i sjajnu crkvu sv. Florijana u sjevernom predgrađu, koja postaje još značajna vertikala u veduti

Petar Puhmajer je povjesničar umjetnosti i konzer-

vator iz Zagreba. Bavi se istraživanjem arhitekture i

povijesti 18. do 20. stoljeća. Autor je niza članaka i

suautor dviju knjiga o povijesnoj arhitekturi.

Veduta Varaždina iz otprilike 1780. godine prikazuje mali grad niskih kuća razasutih duž glavnih ulica. Vizurom dominiraju tornjevi crkava.

50 g 9/08 9/08 g 51