PRASTARA MUDROST

Uralte WeisheitDie

Lehren der Theosophiekurz dargestellt von

Dr. Annie Besant

A utorisierte Uebersetzung aus dem Englischen

von

Ludvvig Deinhard

ERNST PIEPER RINC-VERLAG DUSSELDORF

TEOZOFSPrevedeno sa njemačkog BIBLIOTEza privatnu unotrebu

z" VL. NINOS AV99 KfU-

S A D R Ž A J

Poglavlje: Stranica:

Predgovor ............................................. 1Uvod: TEMELJNO JEDINSTVO SVIH RELIGIJA.................... 2I. poglavlje: FIZIČKA. R A Z I N A ....................... 23II. poglavlje: ASTRALNA RAZINA....................... 31III. poglavlje: KAMALOKA ........................... 44IV. poglavlje: MENTALNA RAZINA ..................... 55V. poglavlje: DEVAHAN ............................. 68VI. poglavlje: 3UDIČKA I NIRVANICKA RAZINA .......... 80VII. poglavlje: REINKARNACIJA ....................... 87VIII.poglavl je : REINKARNACIJA (nastavak)............. 100IX. poglavlje: KARMA....................... 115X. poglavlje: ZAKON ŽRTVE......................... 131XI. poglavlje: USPON ČOVJEKA ....................... 138XII. poglavlje: NASTAJANJE JEDNOG SVEMIRA ............ 148

P r e d g o v o r

Ove knjiga bi trebala širem krugu čitalaca dati jedan pregled teozofskih učenja, koji bi bio dovoljno jednostavan da ga može i laik razumjeti, a ipak toliko opširan da bi mogao poslužiti kao solidan temelj daljnjem studiju. Autorica se nada da će se ova knjiga moći primijeniti kao uvod u dublje spise K. P. Blavatsky i olakšati studij istih.

Onaj tko je upoznao barem nešto od Prastare Mudrosti, zna, koliko mira, radosti i snage su ta učenja unijela u njegov život. Da će ova knjiga barem neke ljude navesti da ozbiljno proučavaju njena učenja i sami isprobaju njihovu vrijednost, to je molitva sa kojom autorica ovu knjigu šalje u svijet.August 1897.

F C Z i/e ćčK O H p &LAVA7SUJY A n n i e B e s a n tS D u š o t c o f r ž A i/u 'A t /V o Š c U . A. š .

U v o d

T E M E L J N O J E D I N S T V O S V I H R E L I G I J A

Ispravno mišljenje je uvjet za ispravno ponašanje, a jedan ispravan pogled na svijet je uvjet za ispravno življenje. Oboje istovremeno - jednu prikladnu filozofiju i jednu sveobuhvatnu religiju i etiku - nudi svijetu Božanska mudrost, svejedno da li je označimo starim sanskritskim imenom "Brahma Vidya" ili novijim grčkim "Teozofija". Jedan poštovalac svetih zapisa kršćanstva je jednom rekao kako ti zapisi sadrže plitka mjesta po kojima bi i dijete moglo hodati, ali i dubine gdje bi i jedan div morao pli­vati. Nešto slično tome bi se moglo reći i za teozofiju, jer neka od njenih učenja su tako jednostavna i lako primjenjiva da ih svaki čovjek prosječne inteligencije može razumjeti i slije­diti, dok su druga toliko uzvišena i duboka, da čak i istaknuti mislilac mora iscrpljen napustiti namjeru da ih u potpunosti shvati.

Djelo koje se nalazi pred vama je jedan pokušaj jasnog i jednostavnog prikazivanja teozofije, da bi čitalac spoznao kako njene temeljne istine grade jednu zaokruženu sliku Univerzuma.Ono sadrži samo toliko pojedinosti, koliko je neophodno za razu­mijevanje odnosa u kojima se te istine međusobno nalaze. Jedan osnovni priručnik ne može dati istu količinu znanja koliko se može steći proučavanjem dubljih djela, ali on bi trebao čitaocu pružiti jasne osnovne pojmove o nekoj stvari, čemu se uz pomoć daljnjeg studija još mora mnogo dodati, a istovremeno bi trebao sadržavati samo malo onoga što kasnije više nije potrebno. Tako čitaocu ostaje prepušteno da uz pomoć pojedinosti do kojih će doći kasnijim studijem upotpuni skicu koju mu daje ova knjiga.

Općenito je priznata činjenica da velike religije svijeta imaju mnoge zajedničke religiozne, etičke i filozofske nazore.Ta je činjenica općenito priznata, ali mišljenja o tome zašto je to tako se jako razlikuju.

Jedni tvrde, da su religije iznikle na fantazijom zasijanim poljima ljudskoga neznanja i postepeno se razvile iz grubih ob­lika animizma i fetišizma. Njihova međusobna sličnost se objaš­njava općenitim pojavama u prirodi, koje su promatrane površno, a objašnjene fantastično: klanjanje Suncu i zvijezdama je ključ objašnjenja kojeg primjenjuje jedna škola, a obožavanje falusa je općeniti ključ za neku drugu. Strah, žudnja, neznanje i vje­rovanje u čuda su navodno primitivne ljude dovele do personifi­kacije snaga u prirodi, a svećenstvo se poigravalo sa njihovim strahovima i nadama, sa nejasnim predstavama njihove fantazije i njihovim zbunjenim pitanjima. Kažu, da su tako mitovi postali svetim pismima, simboli činjenicama, a kako su njihovi počeci bili svagdje isti, sličnost njihovih rezultata je neizbježna posljedica. Tako doktori uče "komparativnu mitologiju”, a jednos­tavan čovjek zanijemi pred poplavom njihovih dokaza, bez da su ga oni uvjerili: on doduše ne može negirati sličnosti, ali je­dan neodređen osjećaj mu kaže: zar najvrijednije nade i najuzvi- šenije preeodžbe ljudi stvarno nisu ništa drugo nego proizvod fantazije divljaka i u mraku tapkajućeg neznanja? Zar su veliki vođe čovječanstva, mučenici i heroji raznih naroda stvarno živ­jeli, mučili se i trpjeli za jednu običnu zabludu, za običnu personifikaciju astronomskih činjenica i zar su umrli za prikri­vene opscenosti barbara?

- 2 -

Drugo objašnjenje postojanja zajedničkih učenja u religi­jama svijeta tvrdi da postoji jedno prastaro znanje, koje čuva jedno Bratstvo velikih duhovnih učitelja. Ti učitelji su i sami plodovi proteklih ciklusa razvoja, oni su služili čovječanstvu ove naše planete u ranim fazama njegovog razvoja kao učitelji i voditelji: oni su redom pojedinim rasama i narodima davali temeljne istine u jednom obliku, koji je bio najprikladniji za njihov stupanj razvoja. Prema tom gledištu, osnivači svih veli­kih religija su članovi toga jednog Bratstva: oni su u svojoj misiji podupirani mnogim drugim članovima nižih stupnjeva, pos- većenicima i učenicima raznih stupnjeva, ali koji su se isto tako isticali velikim duhovnim uvidom, filozofskom spoznajom i čistoćom njihove etičke mudrosti. Svi su oni vodili mlade narode, dali su im njihova uređenja i zakone, vladali njima kao kraljevi, učili ih kao filozofi i bili duhovni vođe kada su se pojavlji­vali kao svećenici. Svi narodi u prošlosti su imali takve velike ljude, polubogove i heroje, koji su ostavili svoje tragove u literaturi, arhitekturi i donošenju zakona.

Teško bi bilo negirati da su takvi ljudi stvarno postojali s obzirom na predanja širom svijeta, na spise koji još postoje i na predhistorijske građevine koje su danas većinom ruševine, da ne govorimo o drugim dokazima koje laik ne bi priznao. Svete knjige Istoka su najbolji dokaz veličine njihovih stvoritelja, jer tko se u kasnijim vremenima ili u sadašnjosti makar i samo približno toliko dotakao duhovne veličine njihovih religioznih misli, tko se približio intelektualnom sjaju njihove filozofije i sveobuhvatnoj veličini i čistoći njihove etike? Kada vidimo da te knjige sadrže učenja o Bogu, ljudima i Svemiru, koja su usprkos njihovoj vanjskoj različitosti u svojoj biti jednaka, ne izgleda nerazumno dovesti ih u vezu sa jednim zajedničkim, prastarim, centralnim učenjem. To prastaro učenje mi nazivamo "Božanskom Mudrošću", ili, ako upotrijebimo grčku riječ, teozo- fijom ("Theosophie").

Kao izvor i temelj svih religija, ona ne može biti nepri­jatelj bilo koje od njih. Ona ih u stvari pročišćava, otkrivajući vrijedna unutrašnja značenja mnogih stvari koje su postale bes­mislene u svojem vanjskom obliku uslijed iskrivljavanja i praz­novjernog dodavanja iz neznanja. Teozofija u svakoj religiji prepoznaje sebe samu i teži tome, da u svakoj od njih razotkrije skrivenu mudrost. Niti jedan čovjek, ako postane teozofom, ne mora zbog toga prestati biti kršćanin, budist ili hinduist: on će time dobiti samo jedan dublji uvid u svoju vlastitu vjeru, jedan čvršći oslonac u odnosu na svoje duhovne istine i sveobuh- vatnije razumijevanje učenja koje mu je sveto. Kao što je teo­zofija u prošlosti prouzročila nastajanje religija, ona ih danas u naše moderno doba brani i opravdava. Ona je stijena iz koje su sve one isklesane, ona je otvor dubina iz kojih su sve one došle na površinu. Ona pred sudom intelektualne kritike opravdava naj­dublje čežnje i porive ljudskoga srca: ona nudi opravdanje ljud­skim nadama: naša vjera u Boga vraća nam se oplemenjena.

Ispravnost te tvrdnje je sve očitija ako se istražuju raz­ličiti sveti spisi koji postoje na svijetu, a već mali izbor iz materijala koji nam je na raspolaganju je dovoljan da bi se utvrdila ta činjenica i da bi vodila istraživača prilikom njego­vog traganja za daljnjim dokazima.

Osnovne duhovne istine religija se mogu sažeti kako slijedi:1. Kao temelj svega postoji JEDAN vječni, beskrajni, nes­

poznatljivi, stvarni BITAK.

- 3 -

2. Iz NJEGA proizlazi manifestirani Bog, razvijajući se iz Jedinstva u Dvojnost, i iz Dvojnosti u Trojstvo.

3. Iz manifestiranog Trojstva proizlaze mnoge, svjesna du­hovna bića, koja su upravitelji reda u Kozmosu.

4. Čovjek je jedan odraz manifestiranog Boga i zato u os­novi svoga bića jedno trojstvo: njegovo unutrašnje, stvarno Jas- tvo je vječno i jedno sa Jastvom Svemira.

5. Razvitak ljudi se odvija uz pomoć opetovanih utjelov- ljavanja, u koja on ulazi uslijed svojih želja i od kojih se može osloboditi uz pomoć znanja i žrtve, čime se Božansko, koje je kao klica uvijek bilo prisutno u njemu, razvija do pune dje­latnosti .

--- ooOoo---

Kina, čija kultura je sada zamrla, je u starim vremenima bila nastanjena Turancima koji čine Četvrtu podrasu velike Četvr­te rase, koja je nastanjivala potonuli kontinent Atlantidu i ra­širila svoje ogranke preko čitavog svijeta. Mongoli, koji čine posljednju podrasu ove rase, kasnije su pojačali stanovništvo Kine, tako da mi tamo nalazimo predaje iz prastarih vremena, koje sežu još dalje u prošlost od predaja koje su nastale nase­ljavanjem Indije Petom ili Arijskom rasom. U "Ching Chang Ching", "Temeljnom djelu o čistoći", nalazimo odlomak jednog starog za­pisa jedinstvene ljepote, koji odiše onim duhom tišine i mira koji je tako karakterističan za "Prastaro UčenjeV. U uvodnim primjedbama njegovog prijevoda tog zapisa Legge navodi, da se zapis "pripisuje jednom Daoisti imenom Ko Yiian (ili Hsyan) Wu-dinastije (222-227 naše ere), o kojem predaja kaže da je pos­tigao besmrtnost i koji je općenito nazivan besmrtnikom. On je prikazan kao čudotvorac, a pritom je njegov način življenja opi­san kao neobičan i jako čudan. Nakon jednog brodoloma je navodno izašao iz vode sa suhom odjećom i hodao po vodi. Konačno je usred dana uzašao na nebo.. Svi ovi izvještaji se sa sigurnošću mogu smatrati izmišljotinama dodanim kasnije."

Ovakve povijesti se uvijek nanovo čuju o posvećenicima raznih stupnjeva i uopće ne moraju biti "izmišljotine", ali za nas su od najvećeg interesa vlastite primjedbe Ko Yuana na nje­govu knjigu:

"Kada sam postigao pravi Dao, ja sam Ching (knjigu) pro­čitao deset tisuća puta. To je ono što čine duhovi neba, ali što je još nepoznato istraživačima nižega svijeta. Ja sam to primio od Božanskoga vladara istočnoga Hwa: on ga je primio od Božans­koga vladara Zlatnih Vratiju: ovaj ga je opet primio od Kraljev­ske Majke Zapada."

"Božanski vladar Zlatnih Vratiju" je bila titula koju je imao posvećenik koji je vladao carstvom Tolteka na Atlantidi. Njegovo spominjanje nameće zaključak da je "Temeljno djelo o čis­toći" doneseno u Kinu sa Atlantide, kada su se Turanci odijelili od Tolteka. U prilog tome govori i sadržaj kratke rasprave koja se bavi Daom, izraz kojim se u staroj turanskoj i mongolskoj re­ligiji označavala Jedna Stvarnost. Tu možemo čitati:

1) "The Sacred Books of the East", knjiga XI.2) Stariji način pisanja upotrebljavan u ranijim djelima glasi

"Tao" i "Taoisti".- 4 -

"Veliki Dno nema tjelesni oblik, ali On je stvorio i odr­žava Nebo i Zemlju. Veliki Dao nema nikakvih težnji, ali On je uzrok kruženja Sunca i Mjeseca u njihovim putanjama. Veliki Dao nema nikakvo ime, ali On uzrokuje rast i postojanje svih stvari." ( I , 1).

To se odnosi na manifestiranog Boga kao Jedinstvo, ali iz toga slijedi Dvojnost:

"Dao se sada pokazuje u dva oblika kao jasan i mutan, i On ima dva stanja, kretanje i mirovanje. Nebo je jasno, a Zemlja je nejasna: Nebo se kreće, a Zemlja miruje. Muško je jasno, a žensko nejasno: muško se kreće, a žensko je mirno. Prapočetno (jasnoća) se^spustilo dolje i nejasno strujanje se izlilo prema van, tako su stvorene sve stvari." (I, 2).

Ovaj dio je naročito zanimljiv zato što ukazuje na aktivnu i receptivnu stranu prirode, na razliku izmea'u Duha kao stvara­lačkog principa i materije kao principa koji hrani i održava, a koja nam je iz kasnijih djela tako poznata.

U "Dao De Ging" dolazi vrlo jasno do izražaja učenje o mani­festiranom i nemanifestiranom:

"Dao, kojim se može ići, nije vječni, nepromjenjivi Dao.Ime koje je moguće izreći nije vječno, nepromjenjivo Ime. Kao Bezimeno, Ono je prapočetak Neba i Zemlje, kada se imenuje onda je Majka svih stvari ... Ono je u oba ova aspekta u stvari isto, ali kada nastupi razvoj, dobija različita imena. Sve zajedno zovemo Tajnom". (I, 1, 2, 4.).

Pozna.vaoci kabale će se sjetiti da jedno od Božjih imena glasi "Skrivena Tajna". Dalje možemo čitati u Dao De Gingu:

"Postojalo je nešto neshvatljivo savršeno što je stupilo u postojanje prije Neba i Zemlje. Kako je to bilo mirno u svojem bezobličju, samo za sebe i nepodložno promjenama! Dosizalo je svuda bez opasnosti (da se iscrpi). Ja tome ne poznajem ime i označavam to kao Dao. Trudeći se da to pobliže opišem, nazivam to Velikim. Veliko teče (bez prekida). Tekući dosiže daljinu.Iz daljine se vraća natrag." (XXV, 1-3).

Zanimljivo je da ovdje nalazimo predodžbu o istrujavanju i vraćanju Jednog Života, što nam je toliko poznato iz hinduis­tičke literature. Poznato nam zvuči i slijedeće mjesto:

"Sve stvari pod Nebom su nastale iz Njega (iz Dao) kao Onoga koji jeste (imenovanog): ali taj Bitak je nastao iz Njega kao Ne-Bitka (i bezimenog)". (XL, 2.).

Da bi nastao jedan Svemir, neotkriveno mora proizvesti Jedno, iz kojeg se tada razvija Dualnost i Trojstvo:

"Dao proizvodi Jedno: Jedno proizvodi Dvoje: Dvojstvo pro­izvodi Trojstvo: Trojstvo proizvodi sve stvari. Sve stvari ostav­ljaju mrak (iz kojega su došle) iza sebe i kroče naprijed da bi obuhvatile svjetlost (u koju su uronjene): one se održavaju u harmoniji uz pomoć Daha praznine". (XLII, 1.).

"Dah prostora" bi bio jedan sretniji prijevod. Kako je sve iz Njega poteklo, On je prisutan u svemu:

"Veliki Dao je sveprožimajući. On se može naći i sa lijeve i sa desne strane... On obavija sve stvari kao jednim plaštem i ne nastoji biti njihov gospodar... Njega je moguće naći među najmanjim stvarima. Sve se stvari vraćaju natrag (u njihov izvor i tada nestaju) i ne znaju da je to Dao, koji upravlja njihovim kretanjem". (XXXIL, 1, 2.).

- 5 -

Dšuang-dse (4. st. pr. Kr.) u svojem izlaganju starih uče­nja spominje duhovne istine, koje proizlaze iz Dao:

"Dao ima korijen i temelj (svojega Bitka) u sebi samome. Oduvijek, prije nego su bili Zemlja i Nebo, bez sumnje je već postojao Dao. Iz Njega je proizaalo tajanstveno postojanje du­hova, iz njega tajanstveno postojanje Boga". (Knjiga VI, dio I, poglavlje VI, 7).

Slijedi izvjestan broj imena tih bića: međutim, kako je dobro poznato da takva bića u kineskoj religiji igraju značajnu ulogu, nije potrebno donositi još više citata o njima.

Kako Legge navodi, Daoizam vidi čovjeka kao Trojstvo, u kojem se razlikuju Duh, razum i tijelo. Ta podjela dolazi jasno do izražaja u knjizi "Temeljno djelo o čistoći" i to u učenju da se čovjek mora osloboditi svojih strasti, ako želi postići je­dinstvo sa Jednim:

"Duh čovjeka voli čistoću, ali njegov um je prlja. Um ljudi voli mir, ali njegove strasti ometaju taj mir. Kada bi mu uvijek uspijevalo otjerati svoje strasti, njegovo mišljenje bi samo po sebi steklo mir. Čovjek bi trebao pročišćavati svoje mišljenje, tada će i njegov duh sam po sebi postati jasan i čist. Razlog zašto to ljudi još nisu postigli je taj, što oni svoje mišljenje još nisu pročistili i još nisu odbacili svoje strasti. Ako je netko sposoban odbaciti svoje strasti i ako tada pogleda u sebe, u svoje mišljenje, tada ono više nije njegovo: ako pogleda van na svoje tijelo, ono više nije njegovo: a ako svoj pogled usmjeri na vanjske stvari, tada vidi stvari sa kojima on nema nikakve veze". (I, 3, 4).

Tada, nakon što su navedeni stupnjevi procesa okretanja prema unutra, koji vode "stanju savršene nepokretnosti", postav­lja se pitanje:

"Kako bi se u tom stanju mira, neovisnom o prostoru, mogla pojaviti ikakva želja? A ako se ne pojavljuje više nikakva želja, tada je to istinska tišina i mir. Taj pravi mir postaje jednim trajnim svojstvom, on nepogrešivo reagira na vanjske stvari: zaista, to istinsko i trajno svojstvo vlada nad prirodom. U tom neprekidnom reagiranju i istovremenom mirovanju leži trajna jas­noća i mir. Tko posjeduje tu trajnu jasnoću i čistoću, taj polako ulazi u pravi Dao (u svoje prosvjetijenje)" . (I, 5).

Umetnute riječi "u svoje prosvjetljenje" mogu rečenicu uči­niti nejasnom umjesto da pojasne njen smisao, jer "ući u Dao" odgovara cjelokupnim predodžbama i učenjima drugih religioznih spisa.

U Daoizmu se težište postavlja na odbacivanje želja: jedan komentator "Temeljnog djela o čistoći" primjećuje, da je apsolut­na čistoća neophodan uvjet za razumijevanje Daoa, te kaže:

"Postizanje te apsolutne čistoće u potpunosti ovisi o odba­civanju želja. To je neposredno i praktično učenje toga djela".

3) U njemačkom jeziku nedostaje prikladna riječ uz pomoć koje bi se mogao označiti pojam^koji označava istinsko, misleće "ja" čovjeka, a koje se u grčkoj filozofiji označava riječju "vous", u indijskoj filozofiji riječju "manas", a u engleskom originalu ove knjige u pravilu se prevodi riječju "mind": mi tu riječ mo­ramo, s obzirom na smisao teksta, prevoditi kao "duša", ponekad kao "razum", "shvaćanje" ili "mišljenje".

- 6 -

U Dao De Ging se kaže:"U nevezanosti nastaje viđenje praosnove svega postojanja,

a u vezanosti "ja" nastaje ograničenost prostornog viđenja". (1 ,3 ).Izgleda da se u kineskoj religiji ponovno utjelovljavanje

nije tako jasno učilo kao što bi se to moglo očekivati, iako pos­toje mjesta koja daju indicije da je predodžba o reinkarnaciji a biti bila priznata i da se vjerovalo, kako svako biće prolazi kako kroz životinjske tako i kroz ljudske inkarnacije. Tako kod Dshuangđse nailazimo na čudnu ali smislenu priču o umirućem, kojem njegov prijatelj govori:

"Uistinu, velik je Stvoritelj! Što će On sada učiniti iz tebe? Kuda će te poslati? Da li će od tebe napraviti jetra jednog štakora ili krilo nekog insekta?" Szelai je odgovorio: "Ma kuda otac poslao svoga sina, na Istok, Zapad, Sjever ili Jug, sin bez oklijevanja slijedi Njegovu naredbu... Ovdje živi jedan vrijedan ljevar koji svoj metal stavlja u posudu za taljenje. Kako bi bilo, kada bi taj metal u posudi podigao svoj glas i rekao: "Ja moram postati jednim tako dobrim mačem kao što je to Moysh". Ljevar bi to sigurno smatrao neprimjernim. Slično bi bilo i kada bi jedan oblik koji se stvara u majčinom krilu rekao: "ja moram postati muškarcem, ja moram postati muškarcem": Stvoritelj takvo ponaša­nje sigurno ne bi smatrao ispravnim. Kada smo jednom shvatili, da su Nebo i Zemlja jedna velika talionica, a Stvoritelj veliki Majstor Ljevar, zar tada možemo pomisliti da smo nekuda poslani kuda ne pripadamo i da nije pravedno što se tu nalazimo? Mi se rađamo kao iz mirnog drijemeža, mi umiremo u jedno blago buđenje", (knjiga VI, dio I, pog. VI).

Ako promatramo petu, Arijsku rasu, vidjeti ćemo da se u njenoj najvećoj i najstarijoj religiji, b r a h m a n s k o j , otkrivaju ista učenja. Vječni Bitak se u Chandogyupanishad objav­ljuje kao "JEDNO bez nekog DRUGOG". Tamo se kaže:

"Ono je izrazilo želju: ja ću se umnogostručiti za volju Svemira". (VI, II, I, 3).

Najviši Logos, Brahman, je trostruk: Bitak, Svijest, Bla­ženstvo. 0 tome se kaže:

"Iz NJEGA nastaje život, sposobnost mišljenja i sva osjeti­la, eter, zrak, vatra, voda i zemlja, na čemu se sve temelji." (Mundakupanishad 1 1 , 3).

Nigdje se ne može naći veličanstveniji prikaz Božanskog nego što je to dato u hinduističkim spisima, a oni su toliko poz­nati da će i nekoliko citata biti dovoljno. Neka slijedeći citati posluže kao primjeri njihovog bogatstva što se tiče malih bisera:

"Otkriveno, a ipak vezeći u skrivenom, u velikom Stanu u kojem je sve skriveno, sve što živi i diše i oči zatvara: spoznaj To kao ono što se mora obožavati, Bitak i Nebitak istovremeno, sa onu stranu spoznaje svih stvorenja. Zračeći, finije od finog u koje su ugrađeni_svjetovi i^njihovi stanovnici, ONO je neprolazni Brahman, ONO je Život, Riječ i Duh... U zlatnom najvišem ovoju se nalazi neokaljan, nedjeljiv Brahman: to je čisto Svjetlo svih Svjetala, prepoznato od onih koji su prepoznavali JASTVO... Taj Brahman koji ne poznaje smrt je istovremeno svagdje - naprijed, otraga, lijevo i desno, gore, dolje, sveprožimajuć: taj Brahman je stvarno Svemir. On je Najbolje." (Mundakupanishad II, I, 2, 9).

"Sa one strane Svemira, a ipak jedan dah čitavog Svemira, Brahman, Najviši, Veliki, skriven u tijelima svih bića, Gospodin, spoznaja kojeg (za ljude) znači besmrtnost. Ja poznajem taj moćni

- 7 -

Duh, blještavo Sunce s onu stranu mraka... Ja poznajem Njega, Neprolaznog, Prastarog, Dušu svega, koji je sveprisutan kroz svoju bit, kojega poznavaoci Brahme zovu Nerođenim, Vječnim". (Shvetashvatarupanishad III, 7, 8 , 21).

"Kada ne postoji tama, kada ne postoje niti dan niti noć, niti postojanje niti nepostojanje, tada je Shiva još usamljen.ONO, nerazorivo, kojem se moli pomoću Savitri, od NJEGA je po­tekla Prastara Mudrost. Niti gore, niti dolje, niti u sredini On ne može biti shvaćen. Ne postoji ništa što bi se moglo us­porediti sa NJIME, čije je ime beskrajna veličanstvenost. Pog­ledu izmiče Njegov oblik, nitko nije u stanju očima vidjeti NJEGA. Ali oni, koji ga gledaju svojim srcima i svojom dušom, oni postaju besmrtni" (kao gore, IV, 18-20).

Da je čovjek u svojem unutrašnjem Jastvu jedno sa Jastvom Univerzuma - "To sam ja" - jedna je predodžba koja potpuno vlada cjelokupnim indijskim načinom mišljenja, da se čovjek često ozna­čava kao "Božanski grad Brahme" ili kao "Grad sa sedam vra­tiju" , a/-«esto se kaže i da u komori njegovog srca stanuje Božanstvo.

"Na jedan način se može vidjeti (Biće) koje je nedokazivo, vječno, savršeno, više od etera, nerođeno, velika, vječna Duša..Ta velika nerođena Duša je ista kao ona koja kao misaona duša živi u svim ži»im stvorenjima, ista kao Ona koja u obliku etera živi u srcima: u njima Ona drijema. Ona je veliki osvajač, Onaje vladar, neograničeni vladar nad svim stvarima: Ona ne postaje veća kroz dobra djela, Ona ne postaje manja zbog zlih djela. Ona je vladar nad svim stvarima, neograničeni vladar nad svim bićima, održavatelj svih stvorenja, Ona je most, Ona je potpora svjetova kako se ne bi srušili". (Brihadaranyakupanishad IV, 20, 22).

Kada se na Boga gleda kao na onog koji razvija Univerzum, tada vrlo jasno dolazi do izražaja Njegov trostruki karakter kao Shiva, Vishnu i Brahma, isto kao i u simboličnoj slici koja pri­kazuje kako Vishnu spava pod vodama, iz kojih izrasta jedan lotos, a u cvijetu lotosa je Brahma. I čovjek je jedno trojstvo, u Mun­dakupanishad se Jastvo opisuje kao ono što je ograničeno fizičkim tijelom, finomaterijalnim tijelom i mentalnim tijelom, nad koje se on tada uzdiže prema Jednom "koji je bez dualnosti". Iz Tri- murti (Trojstva) proizlaze mnogi bogovi koji se bave upravljanjem Kozmosa, a o njima se u Brihadaranyakupanishad kaže:

"Molite se NJEMU, vi bogovi, NJEMU, čija volja godinu ispu­nja njenim danima, NJEMU, Svjetlu Svjetala, Besmrtnom Životu".(IV, 16).

Mislim da nije potrebno posebno spomenuti kako brahmanizam sadrži i učenje o ponovnom utjelovljavanju, jer čitava njegova filozofija o životu kruži oko tog putovanja duše kroz opetovane smrti i rođenja, te nije moguće naći niti jednu jedinu knjigu, u kojoj se to učenje^ne bi prihvaćalo kao dokazano. Ono što čovje­ka veže za ovaj kotač promjena, su žudnje. Čovjek zato mora težiti svojem oslobođenju uz pomoć spoznaje, predagosti i uništenja žud­nje. Čim duša spozna Boga, ona je slobodna. Njega vidi i inte­lekt koji je pročišćen kroz spoznaiv • Znanje ujedinjeno sa pre­danošću nalazi prijestolje Brahme . Tko spozna Brahmu i sam postaje Brahmom . Ka^avžudnja prestaje, smrtnik postaje besmrtnim i postiže brahmanstvo

4) Mundakupanishad II, II, 7.5) Shvetashvatarupanishad III, 1 4 .6) Kao gore, II.

- 8 -

B u d i z a m , u kakvom ga obliku nalazimo na Sjeveru, potpuno je u skladu sa prastarom vjerom kako je prenosi predaja, dok je na Jugu izgleda došlo do odstupanja od predstave o tros- trukosti LCGOSA, o JEDNOM BITKU jzvkojega je proizašao. Logos u svojem trostrukom otkrovenju je: prvi Logos, Amitabha, bezgra­nično svjetlo: drugi Logos, Avalokiteshvara ili Padmapani (Chen- resi): treći Logos, Mand^usri, "Otkrovenje stvaralačke mudrosti, koja odgovara Brahmi". Kineski budizam očito ne poznaje pre­dodžbu o jednom primarnom Bitku s onu stranu Logosa, dok nepalski budizam poznaje Adi-Budhu, iz kojega proizlazi Amitabha. Eitel smatra Padmapani manifestacijom dobre sudbine i time sličnim Shivi: ali kako je on onaj aspekt budističkog trojstva koje u svijet zrači inkarnacije, izgleda da ipak više odgovara Vishnu- -principu sa kojim je povezan i na taj način, što isto kao i on nosi lotos (vatru i vodu, ili duh i materiju, kao prapočetne osnovne sastavne dijelove Svemira).

Reinkarnacija i karma su u tolikoj mjeri temeljni pojmovi budizma, da jedva ima svrhe to posebno naglašavati, osim ako se spominje put oslobođenja i ako se želi ukazati na to, da je Buddha, kako je bio Hindus i propovijedao je Hindusima, brahman­ska učenja u svojim govorima smatrao činjenicom koja se razumije sama po sebi. On je bio onaj koji je pročišćavao i reformirao religiju svoje zemlje, nije obarao postojeće, on se borio protiv balasta neznanja, a ne protiv temeljnih istina Prastare Mudrosti:

"Oni koji idu Putem Zakona, a kojima je on ispravno objaš­njen, oni uspijevaju doći na drugu obalu mora rođenja i smrti, kojega je teško prijeći". (Udanavarga XXIX, 37).

Žudnja veže čovjeka i on se nje mora osloboditi:"Teško je postići oslobođenje onome tko je vezan sponama

žudnje, kažu blagoslovljeni. Oni čvrsti, kojima užici žudnji ne znače ništa, odbacuju ih od sebe i uskoro odlaze (u Nirvanu)... Čovječanstvo nema trajnih žudnji: one prolaze čim se ispune. Zato se nastojte osloboditi onoga što je prolazno, ne stanujte više u kući smrti!" (kao gore, II, 6, 8).

"Tko je nadišao svoju težnju za svjetovnim dobrima, tko je pobijedio svu griješnost, okove zemaljskih očiju, tko je uništio korijen žudnje, toga ja nazivam Brahmanom", (kao gore, XXXIII, 68)

A jedajrBrahman je čovjek, "koji stanuje u svojem posljed­njem tijelu" i njega se naziva čovjekom,

"koji poznaje svoje bivše stanove (inkarnacije), koji vidi i Nebo i Pakao, Muni, koji je našao Put, pomoću kojega će učiniti kraj svojim utjelovljenjima", (kao gore, XXXIII, 56).

--- ooOoo---

7) "Eter u srcu" je jedan mistični izraz, kojim se označava JEDAN, o kojem se kaže, da u njemu stanuje.

8) Shvetashvatarupanishad I, 8 .9) Mundakupanishad III, I, 8 .1 0 ) kao gore, III, II> 4.11) kao gore, III, H> 9.12) Kathupanishad VI, 14.13) Prema učenju sjevernog budizma.14) Eitel, kineski sanskritski riječnik.15) Udanavarga XXXIII, 41.

- 9 -

U ezoteričkim spisima K e b r e j a se misao o trojstvu baš posebno ne ističe, ali se zato naglašava dualnost: Bog o ko­jem se u tim spisima govori očito je Logos, a ne Nemanifestirano.

"Ja sam Gospodin i osim mene nema nikoga. Ja proizvodim svijetlo i stvaram tamu: ja činim mir i stvaram zlo: ja sam Gospodin, koji čini sve to." (Jesaja 47, 11).

Kod Phila se vrlo jasno ističe učenje o Logosu, isto kao i u četvrtom Evanđelju:

"U početku bješe Riječ (Logos), i Riječ je bila u Boga, i Bog bješe Riječ... sve je kroz Nju postalo, i bez Nje ništa nije postalo što je postalo." (Ivan, 1, 3).

U kabali se otvoreno objavljuje učenje o Jednom, Trojstvu, Sedmerostrukom i Mnogostrukom:

"Najstarije među starim, najnepoznatije među nepoznatim, ima jedan oblik, a opet nema oblika. Ono ima jedan oblik pomoću kojega se održava Univerzum. Ono nema oblik, jer se ne moze ogra­ničiti. Kada je po prvi pute poprimilo taj oblik (Kether, Kruna, Prvi Logos), tada je dopustilo da iz Njega izađu sedam svjetala (Mudrost i Glas. koji sa Ketherom čine Trojstvo, a zatim sedam nižih Sephirota)... Ono je najstarije među starim, tajna svih tajni, najnepoznatije među nepoznatim. Ono ima jedan oblik koji mu pripada, jer Ono nam se kroz njega prikazuje kao Prastaro koje stoji iznad svega, najstarije od svega staroga, kao ono što je među nepoznatim najnepoznatije. Ali i u tom obliku pod kojim nam se prikazuje, ipak ostaje Nepoznato." (Isaac Myer, "Qabbalah", "Žohar", str. 274/275).

Myer ukazuje na to, da taj "oblik" ipak nije "najstarije od s v e g a starog", jer to je Ain Soph.

Dalje možemo čitati:"Tri svjetla se nalaze u Najvišem Svetištu, koja se ujedi­

njuju u jedno svjetlo: na njima se temelji Thorah, a ona otvara sva vrata... dođi i vidi! Tajna riječi. To su tri stupnja, svaki postoji za sebe, a ipak su svi jedno, sjedinjeni u jedno Jedinstvo i nisu međusobno odijeljeni... To troje potječu iz Jednoga. Jedno postoji u Trojstvu, to je snaga između Dualnosti: Dvoje hrane Jedno, Jedno daje hranu u mnogo pravaca i tako je sve Jedno".(kao gore, str. 373, 375, 376).

Poznato je, da su Hebreji vjerovali,-« mnoštvo bogova - "Tko je jednak Tebi, o Bože, među bogovima?" - i u bezbrojne četenižih služećih duhova, "sinova Božjih", "čete Gospodinove","deset Nebeskih vojski".

0 postanku Univerzuma Žohar uči:"U početku bješe volja Kralja: ta Volja je predhodila čita­

vom postojanju, koje je nastalo uslijed Njenog zračenja. Ta Volja je zacrtala i formirala oblike svih stvari koje su iz sakrivenog morale doći u vidljivo postojanje, u blještavo, najviše svjetlo Quadranta (sveti Tetraktys)." (Myer, "Qabbalah", str. 194/195).

Ništa ne može postojati, u čemu se ne bi nalazilo Božanstvo. Kada se govori o reinkarnaciji, uči se da je duša već prisutna u Božanskoj predodžbi, prije nego što dođe na Zemlju. Ukoliko se duša tijekom njenog vremena probe održi sasvim čistom, ona ostaje

16) Druga knjiga Moj sijeva, 15, 11.- 10 -

pošteđena od Donovnog utjelovljavanja: međutim, izgleda da se to ima shvatiti samo kao jednu teoretsku mogućnost, jer kaže se:

"Sve duše podliježu kruženju (metempsychosis, a'leen o'gil- goolah), samo ljudi ne poznaju djelovanje Svetoga: neka je blagos­lovljeno! Oni ne znaju ništa o načinu na koji su oduvijek bili vođeni, još i prije nego što su došli u ovaj svijet i nakon što su ga napustili." (kao gore, str. 19 8).

Tragovi tog vjerovanja se mogu naći kako u hebrejskim tako i u kršćanskim ezoteričkim spisima, na primjer u mišljenju da će Ilija ponovo doći i da se kasnije stvarno vratio kao Ivan Krstitelj.

Ako se sada okrenemo E g i p t u , tamo ćemo naići na (od pradavnih vremena) poznato trojstvo koje čine Ra, Osiris-Isis kao dvojni Drugi Logos, i Horus. Sjetiti ćemo se velike himne posvećene Amon-Ra:

"Bogovi se klanjaju pred Tvojom Veličanstvenošću, uzdižući duše prema ONOME koji ih je stvorio... i oni govore Tebi: mir neka bude svim emanacijama nesvjesnog Oca svijesnih Stvoritelja bogova... Ti Stvoritelju bića, mi se klanjamo dušama koje potječu od Tebe. Ti stvaraš nas, o Nepoznati i mi Te pozdravljamo oboža­vajući svaku božansku dušu koja dolazi od Tebe i koja u nama

"Svjesni Stvoritelji bogova" su Logosi, "nesvjesni Otac" je JEDAN BITAK, ne zato što bi bio manji od onog ograničenog što mi nazivamo sviješću, nego zato jer je od nje beskrajno veći.

U fragmentima "Knjige mrtvih" možemo proučavati egipatsku predodžbu o ponovnom utjelovijavanju ljudfcke duše, o njenom hodo­čašću Logosu i njenom konačnom sjedinjenju sa Njime. Znameniti papirus "u miru trijumfirajućeg pisca Ani" u mnogim svojim točka­ma podsjeća na svete spise drugih vjerskih dokumenata: njegovo putovanje kroz podzemni svijet, njegovo očekivanje ponovnog ulas­ka u njegovo staro tijelo (to ne bio oblik vjerovanja u reinkar­naciju kakav su imali Egipćani), i njegovo sjedinjenje s Logosom:

"Osiris je govorio Aniju: ja sam veliki Jedan, Sin velikog Jednosr: i a sam vatra, sin Vatre... .i a sam sastavio rao.ie udove.

U Pierretovom komentaru Knjige mrtvih nalazimo slijedeće značajno mjesto:

"Ja sam nosilac tajanstvenih imena, koji sebi priprema stanove za milijune godina", (str. 22). "Srce koje meni dolazi od moje majke, ti srce moje, koje si potrebno za ovaj moj zemalj­ski život... Srce, koje mi dolaziš od moje majke, ti srce, koje si neophodno za preobrazbu." (str. 1 1 3 , 114).

U učenjima Z o r o a s t e r a nailazimo na predodžbu o JEDNOM BITKU ispod slike jednog bezgraničnog Prostora, iz kojega proizlazi LOGOS, Stvoritelj Auharmazd:

— ooOoo—

živi".

— ooOoo—

11

"U najvećoj je mjeri uzvišeno sveznanje i dobrota i neuspo­rediva je veličanstvenost: to je regija Svjetla u domu Auharmazd. (Sacrea Books of the East V, 3» 4, V, 2 "The Bundahist").

Njemu se kao prvome iskazuje poštovanje u Yasha, glavnoj liturgiji religije Žarathustre:

"Ja započinjem i ja ću dovršiti (moju Yasna / moju molitvu) Ahura Mazdi, Stvoritelju, Blještavom i punom slave, Najvećem i Najboljem, Najljepšem (?)(prema našoj predodžbi), Najsigurnijem i Najmudrijem, NJEL.'U, čije je tijelo naj savršeni j e, koji neizbjež no postiže svoje ciljeve pomoću svojega pravednog reda, NJEMU, koji naše duše usmjerava u ispravnom pravcu, koji svoju milost što radost daruje šalje na sve strane, NJEMU, koji nas je stvorio i oblikovao, koji nas hrani i zaštićuje, koji je naj darežljivi;} i i najbolji Duh"! (Sacred Books of the East, XXXI, str. 195/196).

Molitelj se tada klanja Ameshaspends i ostalim bogovima, ali najviši manifestirani Bog, Logos, ovdje se ne prikazuje kao trojstvo. Isto kao i kod Hebreja, i ovdje je u egzoteričkoj vjeri postojala sklonost tome da se temeljne istine izgube iz vida. Na sreću, nama je još moguće naći tragove prapočetnog učenja, iako je ono u kasnijim vremenima nestalo iz vjere naroda. Dr. Haug izvještava u svojim "Esejima o Parsima" (knjiga V, TrUbnerova orijentalna biblioteka), da je Ahuramazda - (ostala imena su Auharmazd ili Hormazd) - slovio kao najviše biće i da su iz njega proizašla "dva prapočetna uzroka, koja su se, iako različita, ujedinila i proizvela kako svijet materije tako i duhovni svijet" (str. 303).

Oni su prozvani blizancima i smatralo se da su svuda prisut ni kako u Ahuramazdi tako i u ljudima. Jedno donosi stvarnost a drugo nestvarnost, i to dvoje čine ono što je u kasnijem zoroas- trizmu postalo duhovima dobra i zla koji se nalaze u međusobnoj borbi. U kasnijim učenjima oni očito predstavljaju Drugi Logos, čija je karakteristika dualnost.

"Dobro" i "loše" nije ništa drugo već svjetlo i tama, Duh i materija, "Pra-dvojnici" Svemira - Dvoje koje potječu iz Jednog

U svojoj kritici o kasnijim mišljenjima Dr. Haug primjećuje"To je izvorno mišljenje zoroasterizma o dva stvaralačka

duha, koji čine samo dvije strane Božanskog bića. Međutim, tije­kom vremena je to učenje velikog utemeljitelja religije uslijed nesporazuma i krivih tumačenja promijenjeno i uništeno. Spento- mainyush ("Dobri duh") se počelo shvaćati kao da je to jedno ime Ahuramazde samoga, a Angromainyush ("Zao duh") se, nakon što se potpuno odijelilo od Ahuramazde, počeo smatrati protivnikom Ahuramazde: tako je nastao dualizam između Boga i Sotone."(str. 205).

Potvrdu za ispravnost mišljenja Dr. Haugha se izgleda može naći u "Gatha Ahunavaiti", koja je Zoroasteru (Zarathustri) za­jedno sa drugim Gathasima data od strane "arkanđela":

"U početku je bio jedan par dvojnika, dva Duha, od kojih jesvaki razvio svoju posebnu djelatnost: to su Dobro i Loše...Ta dva Duha su zajedno stvorili Prvo (materijalne stvari), jedan je stvorio Stvarnost, drugi Nestvarnost... Da bi pomogao tom životu (umnožio ga), došao je Armaiti, dobra jasna Mudrost sa svojim bogatstvom i Ona, Neprolazna, stvori materijalni svijet.. Sve savršene stvari su sakupljene u divnome stanu dobrog Misliocamudrih i ispravnih, koji su poznati kao najbolja bića."(Yasna XXX, 3, 4, 7, 10.)

- 12 -

Ovdje su prepoznatljiva tri Logosa: Ahuramazde, Prvi Logos, 'ajviši Život: u Njemu i iz Njega "dvojnici”, Logos: zatimArmaiti, Duh, Stvoritelj Svemira, Treći Logos.1''' Tek kasnije se pojavio Mithra i njegova je pojava u egzoteričkoj vjeri donekle zamračila početnu istinu. 0 njemu se kaže:

"On, kojega je Ahura Mazda postavio kako bi ovaj čitav pok­retni svijet održavao i nadzirao: On, koji nikada ne spava, budno čuva ono što je Mazda stvorio." (Sacred Books of the East, knjiga XVIII, "Mihir Yast" XXVII, 103.)

To je bio jedan niži Bog, Svjetlo Neba, dok je Varuna bio Nebo samo, dakle jedno od velikih vladajućih bića. Najviši od tih vladajućih bića bili su šest Ameshaspends, koje vodi Vohuman, dobra misao Ahuramazde:

"Njima je povjereno čuvanje svega što je stvoreno". (Sacred Book of the East, knjiga V, str. 10, napomena).

Izgleda da reinkarnacija nije učena u knjigama koje su do sada prevedene. I modernim Parsima je ta ideja strana. Ipak nai­lazimo na predodžbu da je Duh u ljudima jedna iskra koja postaje plamenom i koja se mora sjediniti sa najvišom Vatrom: ta predodžba pretpostavlja jedan razvoj, u kojem je reinkarnacija neophodnost. Isto tako, učenje Zoroastera se ne može shvatiti prije nego ponovo steknemo znanje kaldejskog orakla i srodnih spisa, jer tamo leži pravi izvor tog učenja.

--- ooOoo---

Ke.da se okrenemo Zapadu i G r č k o j , nailazimo na orfič- ki sistem, kojega je G. R. S. Mead u svojem djelu "Orpheus" tako naučno obradio. Ovdje je ime koje je dato JEDNOM BITKU glasilo "neizreciva, tri puta nepoznata tama".

"Prema orfičkoj teologiji, sve stvari proizlaze iz jednog neizmjernog Principa, kojem mi uslijed naše nedostatnosti i siro­maštva naše sposobnosti shvaćanja dajemo jedno ime, iako je TO potpuno neizrecivo i prema smjernom načinu izražavanja Egipćana jedna "tri puta nepoznata tama", prilikom promatranja koje se ukupno znanje pokazuje kao neznanje". (Thomas Taylor, citat iz "Orpheus", str. 93.)

Iz te tame dolazi "Pra-Trojstvo": univerzalno Dobro, univer­zalna Duša i univerzalno Mišljenje, dakle opet Trojstvo Logosa.0 tome G. R. S. Mead piše:

"Prvo Trojstvo koje se može otkriti intelektu je samo jedan odsjaj koji se pojavljuje na mjestu Nemanifestiranog i koje preds­tavlja Njegove hypostaze: a) Dobro, koje je ianad bitka: b) Duša (Duša Svijeta), jedan Bitak koji pokreće samoga sebe, i c) Inte­lekt (ili Duh), jedan nedjeljivi, nepokretan Bitak." (kao gore, str. 94.)

17) Armaiti je u početku bila Mudrost i božica Mudrosti. Kasnije se smatra stvoriteljicom Zemlje i obožava se kao božica Zemlje.

- 13 -

Ovom prvom Trojstvu slijedi jedan niz sve nižih Trojstava koja sadrže*karakteristična svojstva prvoga Trojstva u sve manjoj mjeri, sve dok ne stignemo do čovjeka, koji

” - u sebi potencijalno nosi sadržaj i supstancu Univerzu­ma... "Bogovi i ljudi su jedne te iste rase" (prema Pindaru, koji je bio Pitagorejac, citiran od strane Clemensa, Stromata V, 705)... U tom smislu se Čovjeka označava kao mikrokozmos ili mali svijet, za razliku od makrokozmosa, velikoga svijeta". (Orpheus, str. 271).

Čovjek posjeduje Nous, pravi intelekt, Logos, racionalni dio bića i Alogos, iracionalni dio bića. Posljednje dvoje opet čine jedno Trojstvo i tako dolazi do karakteristične podjele na sedmerostrukost. Pretpostavljalo se i to da čovjek posjeduje tri nosioca svijesti, fizičko tijelo, finomaterijalno tijelo i tijelo u obliku svjetlosti ili Augoeid, tj. "kauzalno tijelo", karmičku odjeću duše, u kojoj se nalazi sudbina ili bolje rečeno svako zrno sjemena uzroka stvorenih u prošlosti. To je "Nit Duše", kao što se ponekad imenuje ono tijelo, koje putuje od jedne do druge inkarnacije", (kao gore, str. 284).

Sto se tiče reinkarnacije, kaže se:"Isto kao i sve škole misterija svih zemalja i orfejci su

vjerovali u reinkarnaciju" (kao gore, str. 292).Mead navodi mnogo dokaza za to i pokazuje da su o reinkar­

naciji učili Plato, Empedokles, Pitagora i drugi. Samo uz pomoć vrlina se čovjek može osloboditi lanca utjelovljavanja.

Taylor u primjedbama koje se odnose na njegov izbor iz dje­la Plotina citira jednu izjavu Damsciusa o učenjima Platoa, koja govori o Jednom s onu stranu Jednoga, nemanifestiranog Bitka:

rasprave: on to čini izostavijanjem Jednoga, na isti način kao što i pomoću izostavljanja drugih stvari vodi do Jednoga... Ono što je s onu stranu Jednoga, mora se slaviti u potpunoj tišini.. Jedno, stvarno, želi biti kroz sebe samoga, ali bez jednog Drugog međutim, Nepoznato koje se nalazi iza Jednoga je potpuno neshvat­ljivo: ono je nama, moramo priznati, niti poznato niti nepoznato, već je okruženo jednom neprepoznatljivošću. Zato, uslijed svoje blizine Njemu, i Jedno postaje nejasno: jer da bi se bilo u bli­zini neizmjernog Principa, ako je dozvoljen taj izraz, mora se boraviti u Najsvetijem, u istinskoj mističnoj tišini... Prvi se nalazi iznad Jednoga i svih drugih stvari, jer je jednostavnije od svega toga." (str. 341 - 343).

Pitagorejska, platonova i novoplatonska škola imaju toliko mnogo dodirnih točaka sa mislima Hindusa i Budista, da je očito kako sve te misli potječu iz jednog zajedničkog izvora. R. Garbe u svojem djelu o Samkhya-filozofiji (III, str. 85-105) ističe mnoge od tih točaka: mi njegove navode možemo sažeti kako slijedi

Najočiglednija^je sličnost - ili ispravnije rečeno gotpuna istovjetnost - Upanišada i eleatičke škble s obzirom na učenje o Jednom i Jedinom. Učenje Xenophanesa o jedinstvu Boga i Kozmosa i o nepromjenjivosti Jednoga, a još više ono Parmenidesa koji je bio mišljenja da stvarni Bitak može biti pripisan samo nerođenom, nerazorivom i sveprisutnom Jednom, dok je sve raznoliko i podlož­no promjenama samo pojava: i dalje, da su Bitak i Misao isto - ova učenja su potpuno identična sa bitnim sadržajem Upanišada i Vedanta-filozofije koja iz njih proizlazi.

- 14 -

Međutim, već i u renijim vremenima dolazi do izražaja jedna začuđujuća istovjetnost nazora Thalesa koji je smatrao da je sve postojeće nastalo iz vode, i učenja Veđa, gdje se kaže da se Univerzum izdigao iz vode. Kasnije je Anaximander kao bazu svih stvari uzeo jednu vječnu, beskrajnu i neodređenu supstancu, iz koje proizlaze sve određene supstance i u koju se opet vraćaju - jedno gledište koje je istovjetno sa onim na kojem se temelji Sankhya, odnosno učenje o Prakriti, iz kojeg se razvila cijela materijalna strana Univeruma. I poznata izre­ka Keraklita "sve teče" dovodi do izražaja karakteristično miš­ljenje Sanhya filozofije, da su sve stvari podložne stalnim mijenama uzrokovanim neprekidnim djelovanjem triju guna. Empe- dokles opet, s obzirom na putovanje duša i učenje o evoluciji, razvija teorije koje su u biti istovjetne onima Sankhya, a njegovo učenje da u postojanje ne može stupiti ništa što već ne postoji, još više se slaže sa Sankhya učenjima.

I Anaxagoras i Demokrit pokazuju takvu istovjetnost miš­ljenja. To posebno vrijedi za mišljenje Demokrita što se tiče naravi i položaja Bogova: isto tako se i učenje Epikura podudara sa istim u nekim čudnim pojedinostima. Ipak, najveću istovjet­nost nalazimo u učenjima i dokazima Pitagore, što je vjerojatno povezano s time, kao što predaja kaže, da je Pitagora i sam pos­jetio Indiju i tamo oblikovao svoju filozofiju.

Proučavajući kasnija stoljeća, ustanoviti ćemo da određena mišljenja Sankhya i budizma igraju jednu istaknutu ulogu u gnos- tičkom mišljenju. Ovo jasno pokazuje slijedeće mjesto iz Lassen, koje citira Garbe na strani 97.:

"Budizam općenito poznaje jednu jasnu razliku između Duha i Svjetla i ovo posljednje ne smatra materijalnim: no u budizmu se može naći jedno mišljenje o Svjetlu koje je srodno onome koje imaju gnostici. Prema tom je Svjetlo manifestacija Duha u mate­riji: u Svjetlo odjenuti Duh dolazi u odnos sa materijom, u kojem se Svjetlo smanjuje i konačno može sasvim potamniti, a u tom slu­čaju Duh konačno pada u potpunu besvjesnost. 0 najvišem duhovnom biću se kaže da ono nije niti svjetlo niti ne-svjetlo, niti tama niti ne-tama, jer svi ti izrazi označavaju odnos Duha prema Svjet lu, koji je u početku bio stvarno slobodan od takvih veza: tek kasnije ga je okružilo Svjetlo i uspostavilo njegovu vezu sa materijalnim. Iz toga slijedi da budističko mišljenje najvišem Duhu pripisuje snagu da iz sebe samoga proizvede Svjetlo, i da u tom smislu postoji istovjetnost između budizma i gnostika."

Garbe dalje navodi da je u odnosu na ovdje spomenute točke sklad između gnoze i Sankhva još značajniji nego između gnoze i budizma: jer dok ti nazori o odnosima između Svjetla i Duha pri­padaju kasnijim razdobljima budizma, ali ne tvore njegovo temelj­no učenje i nisu posebno karakteristični za njega, Sankhya uči jasno i nedvosmisleno da Duh j e Svjetlo. Još i kasnije je utjecaj Sankhya filozofije vrlo jasno vidljiv u spisima novopla- toničara, iako učenje o Logosu, Riječi, ne potječe baš od Sankhya ipak se i po pojedinostima vidi da je korijen u Indiji, gdje učenje o Vach, Božanskoj Riječi, igra jednu tako značajnu ulogu u brahmanskim učenjima.

--- ooOoo---

Ako se sada okrenemo k r š ć a n s k o j religiji čije nastajanje se vremenski podudara sa nastankom gnostičkih i novo- platoničkih sistema, ne će nam biti teško da i u njoj prepoznamo

većinu osnovnih učenje s- kojima smo se već toliko dobro upoznali. Trostruki Logos se ovdje pojavljuje keo Trojstvo: prvi Logos, izvor svega Života, je Otac: po svojoj naravi dvostruki drugi Logos je Sin, Bogočovjek: treći Logos, stvarelački intelekt, je Duh Sveti, čije je lebdenje nad vodame kaosa uzrokovalo nastanek svjetove. Tada slijede "Sedam Duhova Božjih"l°' i čete arkenđela i enđele. JEDAN BITAK, od kojega sve dolazi i u kojega se sve^ vreće se semo spominje, jer Njegova nerev izmiče svekom istraži- vanju: ipak, veliki znalci katoličke crkve uvijek objavljuju nemogućnost spoznavanja Božanskog, koje je neshvatljivo, beskrajno i zato nužno jedno i nedjeljivo.

Čovjek je stvoren "na sliku i priliku Božju""^) pa je iz tog razloga po svojoj prirodi također trostruk - Duh. Duša i ti- jelo:20) 0n je jedan "Stan Božji"'11', "Hram Božji"22)} "Hram Duha Svetoga"23) - sve su to neživi koji točno odgovereju hinduistič­kom shvećenju.

Učenje o reinkrrnaciji se u "Novom Testamentu" ne uči izri­čito, već se prešutno prihvaća kao takvo. Tako Isus za Ivane . Krstitelje izjavljuje da je on Ilije "koji se trebeo vratiti"f4') pri čemu aludira na riječi proroka I’alahije, "je ću vam posleti Iliju, proroka"'1-': a kada mu je postavljeno pitanje kako to tre­ba shvatiti, jer je Ilije trebeo doći prije Mesije, IsusJe odgo­vorio: "Ilije je već došeo, eli vi ge niste prepozneli". 6 )Vidimo i de su Isusovi učenici reinkerneciju prihvećeli keo doke- zanu činjenicu, jer u suprotnom ne bi Isusu postavili pitanje, de li je urođeno sljepilo kazna za osobne greške jednog čovjeka: tom prilikom Isus u svojem odgovoru nije kategorički isključio mogućnost da se uzrok sljepilu može neleziti u prošlom životu, veo je semo ustenovio da>to nije razlog kod čovjeka o kojem se radilo u ovom slučaju. ^ ' ' Značejne izjave u Otkrovenju Ivenovom3, 12., "onoge koji pobijedi učinit ću stupom u hremu Boge mojege, kojege više ne će napuštati" - shvaće se kao oslobađanje od rein- kernecije u simboličkom smislu. Iz spise mnogih crkvenih očeve mogu se nevesti brojne mjeste koja ukazuju na to de im je vjero- venje u reinkerneciju bilo samo po sebi razumljivo. Neki doduše tvrde da se učilo samo o preegzistenciji duše, ali meni se čini da se to mišljenje ne može potkrijepiti dokezime.

--- ooOoo---

Istovjetnost pojedinih religije kede se redi o m o r a l - n i m učenjime nije nište menje upedljive od istovjetnosti nji­hovih predodžbi o Univerzumu i od iskustve onih, koji su se iz zerobljeništva tijela izdigli u slobodu viših sfera. Jasno je, da su se sva ta prastera učenja oduvijek nalezile u rukame odre­đenih osoba koje su bile njihovi čuvari, koje su posjedovale

18) Otkrovenje Ivanovo 4, 5.19) Geneza 1, 26/27.20) 1. Tesal. 5> 23.21) Efež. 2, 22.22) 1. Kor. 3, 16.23) 1. Kor. 6, 19.24) Matija, 11» 14-25) Malehije, 4, 5.26) Matije 17» 12.27) Iven, 9, 1-13.

- 16 -

škole u kojima su učili, i učenike koje su podučavali. Istovjet­nost tih škola i njihovih učenja jasno dolazi do izražaja ako proučavamo moralna učenja, zahtjeve koji se postavljaju pred učenika, te mentalne i duhovne stupnjeve koje oni postižu.

Jednu strogu podjelu različitih tipova učenika sadrži D a o D e G i n g :

"Kada učenik više vrste čuje o Dao on se trudi slijediti ga.Kada učenik niže vrste^čuje o Dao on ga naizmjence postiže i gubi.Kada učenik koji ne posjeduje mudrost čuje o Dao, on se tome smije." (XLI, 1).

U istoj knjizi možemo čitati i slijedeće:"Mudrac odbacuje svoju osobnost, a njegova osobnost ipak napreduje.On se prema njoj ponaša kao prema strancu, a ona ipak ostaje sačuvana.Ne postiže li on te ciljeve samo zato, jer nema nikakvih osobnih ciljeva?"(VII, 2).On samoga sebe ne ističe i zato on bliješti.On je slobodan od taštine, zato postaje uzvišen.On ne hvali samoga sebe,zato se njegove zasluge priznaju.On se ne ponaša nadmoćnozato se nalazi na uzvišenom mjestu.On je slobodan od želje za borbomi zato na svijetu nema nikoga, tko bi se mogao boriti

s njime". (XXII, 2)."Ne postoji veći grijeh od odobravanja častohleplju.Ne postoji veća nesreća Od nezadovoljstva svojom sudbinom.Ne postoji veća greškaOd zelje postati imućnim." (XLVI, 2)."Prema onom tko je meni dobar, i ja sam dobar,prema onom tko nije dobar prema meni, ja sam isto dobar.Tako svi postaju dobri.Onome tko mi je vjeran i ja sam vjeran, a nevjernom sam isto tako vjeran.Tako svi postaju vjerni." (XLIX, 1)."Tko u sebi posjeduje punoću Dao, sličan je novorođenom djetetu: otrovni insekti ga ne bodu, divlje životinje ga ne napadaju,ptice grabljivice ga ostavljaju na miru." (LV, 1)."Ja posjedujem tri dragocjene stvari, koje cijenim i čuvam: prva je blagost, druga je umjerenost, treća je skromnost.

~ 17 -

Blagost je sigurna da će i u borbi pobijediti i zadržati svoje mjesto.Tko je blag, toga će spasiti Nebo:kroz njegovu blagost ono će ga štititi." (LXVII, 2, 4.).

Kod h i n d u s a su postojali učenici koji su bili izab­rani i koji su se pokazali dostojnima da prime jednu posebnu poduku. Njima je njihov guru predavao tajna učenja, dok su opće- nita pravila, za ispravan život uzimana iz propisa Manua, Upaniša­da, Mahabharate i mnogih drugih spisa:

"Neka govori ono što je istinito: neka govori ono što je ugodno čuti: neka ne govori neugodne istine niti ugodne neistine: to je Vječni Zakon." (Manu, IV, 138.).

"Neka sakuplja duhovne vrijednosti ne čineći bol niti jed­nome biću." (IV, 238.).

"Onome dva puta rođenom koji nije prouzročio niti najmanju opasnost bilo kojemu biću, ne će prijetiti opasnost sa bilo koje strane, nakon što se oslobodi tijela." (VI, 40.).

"Neka strpljivo podnosi oštre riječi, neka nikoga ne uvri­jedi, neka zbog ovoga (prolaznog) tijela ne postane nikome nepri­jatelj. Gnjevnom čovjeku neka ne uzvraća gnjevom: neka blagosliv­lja kada ga proklinju.” (VI, 47/48).

"Oslobođeni od strasti, straha i bijesa, misleći na MENE, nalazeći utočište u MENI, pročišćeni vatrom mudrosti, mnogi su se stopili sa MOJIM bićem." (Bhagavad Gita IV, 10).

"Najvišu radost postiže onaj jogi, čiji je manas miroljubiv i čije su strasti dovedene u stanje mirovanja, koji je bez gri­jeha i koji posjeduje narav Brahme." (VI, 27.).

"Tko niti jednome biću ne želi zlo, tko je ljubazan i samilostan, bez žudnje i sebičnosti, ravnodušan u radosti i pat­nji, spreman oprostiti, uvijek zadovoljan i harmoničan, tko pos­jeduje samosavladavanje i odlučnost, tko Manas i Buddhi usmjeri na MENE i preda se MENI, taj je MENI drag." (XII, 13/14).

Ako se posvetimo pručavanju Buddhe, ustanoviti ćemo da je on boravio u društvu svojih Arhata i samo njima predavao svoja tajna učenja. Ali u javnosti je učio:

"Mudar čovjek uz pomoć ozbiljnosti, vrlina i čistoće stvara sebi jedan otok, kojega ne može doseći niti jedna plima." (Uda­navarga IV, 5) •

"Mudar čovjek se čvrsto drži vjere i mudrosti, to su nje­gova najveća blaga: sva ostala bogatstva on odbacuje." (X, 9).

"Tko želi zlo onima koji su ispunjeni zlom, ne može nikada postati čistim: ali tko ne poznaje zle namjere, smiruje one koji mrze: kako mržnja donosi čovječanstvu samo bijedu, mudrac ne poznaje mržnju." (XIII, 12).

"Nadvladaj bijes tako da se ne uzbudiš: nadvladaj zlo uz pomoć dobroga: nadvladaj sebičnost pomoću nesebičnosti: nadvla­daj neistinito pomoću istinoljubivosti." (XX, 18).

Sljedbenici Z o r o a s t e r a su bili podučavani sla­viti Ahuramazdu kako slijedi:

"Ono što je najljepše, što je čisto, besmrtno i blještavo, sve je to dobro. Jer mi slavimo Dobroga Duha, mi slavimo Dobro Carstvo, Dobar Zakon i Dobru Mudrost." (Yasna XXXVII, 12).

"Nek§ u ovaj dom uau zadovoljstvo i blagoslov, nevinost i mudrost Čistih." (Yasna LIX).

"Čistoća je najveće blago. Sreću i blaženstvo postiže onaj, koji je u čistoći najčišći." (Ashem-Vohu).

"Do svih dobrih riječi, misli i djela dolazi uslijed spoz­naje. Do svih zlih misli, riječi i djela dolazi uslijed nedostat­ka spoznaje." (Mispa Kumata).

(Citati Aveste iz zbirke "Ancient Iranian and Zoroastrian Morals" od Dhunjibhoy Jarr.setji I.iedhora.)

H e b r e j i su imali svoju "školu proroka" i svoju kabelu, ali u egzoteričkim djelima nalazimo općenito priznata etička učenja:

"Tko će se popeti na brdo Gospodinovo, tko će stajati na Iljegovom svetome mjestu? Onaj, tko ima čiste ruke i jedno čisto srce, čija duša nije sklona ponosu i tko nije učinio nikakav krivi zavjet." (24. psalm, V, 3/4).

"Sto drugo traži Gospodin od tebe, nego da ispravno djelu­ješ, činiš samilosna djela i budeš ponizan pred tvojim Bogom?" (Miheja, VI, 8).

"Istinita usta su vječna: ali lažan jezik nema dugi vijek." (Priče XII, 19).

"Nije li to post kojega sam ja odabrao: osloboditi one koji su nepravedno vezani, olakšati teret onima koji ga nose, oslobo­diti potlačene i slomiti svaki jaram? Nije li rečeno da svoj kruh dijeliš sa gladnima, da u svoju kuću vodiš one koji su bijedni i odbačeni, ako vidiš golog da ga odjeneš i da se ne sklanjaš od onih koji su tvojega roda?" (Izaija XVIII, 6/7).

I učiteliv k r š ć a n s t v a je imao tajna pravila za svoje učenike28' koje im je prenio:

"Ne dajte svetinje psima: niti bacajte bisera svojega pred svinje, da ga ne pogaze nogama svojim," (Matija, 6/7).

Što se tiče učenja datih u javnosti, dovoljno je ukazati na "Propovijed na gori" i na slijedeća učenja:

"Ali ja vam kažem: ljubite neprijatelje svoje: blagoslovite one koji vas proklinju: činite dobro onima koji vas mrze: molite za one koji vas vrijeđaju i progone... Tako ćete biti savršeni kao što je savršen i Otac na Nebu." (Matija 5, 44/48).

"Tko svoj život nađe, taj će ga izgubiti: a tko izgubi svoj život mene radi, taj će ga naći." (Matija 10, 39).

"Tko samoga sebe ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u Nebeskom Carstvu." (Matija, 18, 4).

"Plodovi Duha su ljubav, radost, mir, strpljenje, ljubaz­nost, dobrota, vjera, blagost i umjerenost. Protiv toga nema Zakona."(Gal. 5, 22/23).

"Ljubimo se međusobno: jer ljubav je od Boga, i tko voli taj je od Boga rođen i on poznaje Boga." (1. Ivan 4, 7).

28) Matija 13, 10-17.- 19 -

Škola Pitagore i škole novo-platoničara su bili čuvari predaja u G r č k o j , a mi znamo da je Pitagora nešto od svo­jega znanja naučio u Indiji, dok je Plato studirao u školamaEgipta i tamo bio posvećen. 0 grčkim školama smo bolje obaviješ­teni nego o drugima. Pitagorejci su imali uži krug učenika, ali postojalo je i učenje za javnost. Učenici unutrašnjega kruga suu pet godina prošli tri stupnja (pojedinosti o tome se mogu naćiu "Orpheusu" od G. R. S. Meada na strani 263). Vanjsko učenjeMead opisuje kako slijedi:

"Mi se kao prvo moramo potpuno predati Bogu. Ako se netko moli, ne bi nikada smio moliti za neku posebnu milost: morao bi biti potpuno siguran da će mu biti dato ono što je ispravno i njemu potrebno, kao što to odgovara Mudrosti Božjoj, a ne će mu se dati ono što je predmet njegovih osobnih sebičnih želja.(Diođ. Sic. IX, 41). Samo uz pomoć vrlina čovjek može postićiblaženstvo: to je isključivo pravo jednog razumnog bića. (Hipo-damus, "De Pelicitate" II, iz Orelli, "Opuse. Graecor. Sent. et "oral.," II, 28^). Iz sebe samoga, po svojoj vlastitoj naravi, čovjek nije niti dobar niti sretan, ali on to može postati uz pomoć ispravnog učenja. (Hippodamus, kao gore). Najsvetija duž­nost je čista ljubav. "Bog svojim blagoslovima obasipa onoga, tko poštuje Stvoritelja njegovih dana", kaže Pampelus. (De paren- tibus, Orelli, op. cit. II, 345). Nezahvalnost prema svojim ro­diteljima je najcrnji od svih zločina, piše Perictione ( kao gore, str. 350) koju smatraju majkom Platoa.^U svim pitagorejskim spisima su značajni čistoća i osjećaj za nježno. (Oelijan, Hist. Var. XIV, 9). U svemu što se tiče braka i čednosti, njihova na­čela su izuzetno čista. Veliki učitelj uvijek preporuča čednost i umjerenost, ali istovremeno daje i uputu da oni koji su u braku moraju prvo postati roditelji, prije nego što započnu živjeti u apsolutnom suzdržavanju, kako bi se djeca rodila pod okolnostima koje su povoljne za nastavak svetog života i nasljeđivanja svete nauke. (Jamblichus, "Vit. Pythag.", i Hijerocl., ap. Stob. "Serm". XLV, 14). To je posebno zanimljivo, jer je to upravo isti propis kojega možemo naći u Manava Dharma Shastra, velikoj indijskoj knjizi zakona... Brakolomstvo se najstrože osuđuje (Jamblichus, kao gore). Osim toga se propisuje da muškarac mora pokazivati najveći obzir prema svojoj supruzi, jer zar je nije "pred očima Bogova" uzeo za ženu? (Usporedi Lascaulx, "0 povijesti braka kod Grka" u memoarima kraljevske akademije Bayern VII, 107). Brak nije bilo sjedinjenje niže vrste, već jedna duhovna veza. Zato bi žena trebala svojega supruga voljeti više nego sebe samu, i u svim stvarima biti predana i poslušna. Zanimljivo je, da su naj­plemenitije žene koje je Grčka posjedovala, stekle svoju naobraz­bu u pitagorejskim školama, a isto to vrijedi i za muškarce.Pisci antike se slažu u tome da je toj školi uspjelo izgraditi ljude koji su bili najviši primjeri drugima, ne samo s obzirom na plemenitost karaktera i bogatstvo osjećaja, već i u pogledu jednostavnosti običaja, nježnosti i ozbiljnog stremljenja. To čak priznaju i kršćanski autori (usp. Justin. XX, 4)... Među člano­vima te škole je ideal pravednosti upravljao svim postupcima, istovremeno su se njegovali međusobni odnosi s obzirom na najstro­že strpljenje i najveće suosjećanje. Jer pravednost je temelj svih vrlina, kao što uči Polus (ap. Stob., "Serm" VIII, ed. Schovv. str. 232). Pravednost je ta, koja održava mir i ravnotežu duše: ona je majka reda u svakoj zajednici, ona održava slogu između muškarca i žene i prijateljstvo između sluge i gospodara. - Jednom zadana riječ jednog pitagorejca je za njega bila bezuvjetno oba­vezu juća. Na kraju je učeno još i to, da bi čovjek morao živjeti na takav način, da bi svakoga trenutka bio spreman umrijeti." (Hippolytus, "Philos." VI) - ("Orpheus", str. 263-267).

- 20 -

Zanimljiv je odnos prema vrlinama kod novoplatonika i raz­lika koju oni prave između morala i duhovnog razvoja, o čemu Plotin govori ovp.ko: "Ne treba stremitiživotu bez grijeha, već tome da se postane B o g o m " ). Najniži stupanj je bilo oslobađa­nje od grijeha usvajanjem "građanskih vrlina", koje su čovjeka činile savršenim s obzirom na njegov način življenja, jer je ra­zum preuzeo na sebe odgoj iracionalne naravi i vladanje njome (o tome su ovisile fizičke i etičke vrline). Nad građanskim vrli­nama su se nalazile kataričke vrline koje su pripadale samom ra­zumu i koje su dušu oslobađale od veza spolnosti, nsd njima su bile teoretske vrline koje su dušu izdizale sve do kontakta sa bićima koje su bila viša od ljudi, a na kraju su dolazile para- digmatičke vrline koje su donosile spoznaju Istinskog Bitka.

"Zato je onaj koji živi u skladu sa praktičkim vrlinama jedan poštovanja vrijedan čovjek, a onaj koji djeluje u skladu sa kataričkim vrlinama je demonski čovjek ili dobar D&mon^O}.Tko živi u skladu sa intelektualnim vrlinama, je Bog. Ali tko djeluje u skladu sa parađigmatičkim vrlinama, taj je Otac Bogova". (Rasprava o intelektualnoj mudrosti, str. 325-332).

Učenici su pomoću raznih vježbi podučavani u tome da se odvoje od tijela i izdignu u viša područja. Kao što se vlat trave izvlači iz svojega ovoja, tako bi se i unutrašnji čovjek trebao izvlačiti iz svojega tjelesnog oklopa^D. "Tijelo svjetla" ili "blještavo tijelo" Hindusa odgovara "tijelu u obliku svjetla" novoplatonika, uz njegovu pomoć se čovjek izdiže, da bi dosegao Jastvo:

"To se ne može shvatiti očima, objasniti riječima ili spoznati drugim osjetilima: ne može se postići niti pomoću as­keze: jedino i samo pomoću prosvijetljene mudrosti, kroz čistoću unutrašnjega bića moguće je u meditaciji ugledati nedjeljivo Jedno. To skriveno Jastvo mora duša upoznati, u Njemu drijema peterostruki život. Duše svih stvorenja su prožete tim životom: čim je prosvijetljeno, u njemu se otkriva Jastvo". (Mundakupa­nishad III, II, 8, 9).

Samo u tom slučaju može čovjek ući u one razine u kojima nema odvojenosti, u kojima "sfere više ne postoje". G. R. S. Mead u svojem uvodu Taylorovog "Plotinusa" citira opis jedne sfere kojega je dao Taylor, a koja je očito istovjetna onome što Hin­dusi nazivaju "Turya":

"Oni sve stvari vide na isti način, ne one u kojima je nas­tajanje, već one u kojima je Bitak. Oni sami sebe vide u drugima. Jer sve stvari su tamo prozirne, ništa nije tamno i čvrsto: sve je otkriveno svakome, kako izvana tako i iznutra. Svjetlo svuda nailazi na svjetlo, jer svaka pojedina stvar u sebi sadrži sve druge stvari a sve stvari se prepoznaju u svakoj pojedinoj stva­ri, tako da su sve stvari svuda i sve je - sve. Veličanstvenost je tamo bezgranična, tamo je sve veliko jer i ono što je malo, tamo je veliko. I Sunce koje je tamo, u sebi sadrži sve zvijezde istovremeno, a svaka zvijezda je Sunce i sve ostale zvijezde.Ipak svaka stvar posjeduje jednu određenu osobinu, ali istovre­meno su sve stvari vidljive u svakoj pojedinoj. I kretanje je tamo čisto kretanje, jer ono nije izobličeno jednim pokretačem koji bi bio različit od tog kretanja". (S. LXXIII).

29) Taylor, "Select Works of Plotinus", izd. 1895, str. 11.30) Jedno dobro duhovno biće, slično "daimonu" Sokrata.31) Katupanishad, VI, 17.

- 21 -

Ovaj je opis doduše jedan neuspjeh, jer se razina o kojoj je ovdje riječ uopće ne da opisati običnim riječima, ali to je jedan opis kojega je mogao sastaviti samo netko čije oči su bile otvorene.

--- ooOoo---

Sa dćkazima o sličnosti različitih religija lako bi se mogla ispuniti čitava knjige, ali ovi oskudni podaci koji su do sada spomenuti moraju biti dovoljni kao uvod u studij teozofije, koja je jedan noviji i potpuniji prikaz prastarih istina, u jed­noj mnogo većoj mjeri nego što je to ikada do sada objavljeno u javnosti. Sve ove sličnosti ukazuju na jedan zajednički izvor, a taj je Bratstvo Bijele Lože, Hijerarhija Adepata, koja bdije nad razvojem čovječanstva i koja vodi čovječanstvo: ona je i ove is­tine sačuvala u ispravnom obliku. Od vremena do vremena, kada je to potrebno, ta Hijerarhija ove istine uvijek nanovo priopćava ljudima. To Bratstvo dolazi iz drugih svjetova, iz ranijih ljuds­kih evolucija, da bi pomoglo našoj Zemlji. To Bratstvo je rezul­tat jednog razvojnog procesa sličnog ovome u kojem se mi upravo nalazimo, a koji če biti razumljiviji kada završimo studij ovog materijala koji se nalazi pred nama. Ti Adepti su nam pružili pomoć, potpomognuti cvijetom našeg vlastitog čovječanstva, od najstarijih vremena sve do današnjih dana: oni još uvijek podu­čavaju marljive učenike, pokazuju im put i upravljaju njihovim koracima. Još uvijek može do njih stići svatko tko ih traži i tko u svojim rukama nosi žrtveni plamen ljubavi i predanosti, kao i nesebičnu čežnju za znanjem, kako bi pomoću toga znanja mogao služiti drugima. Oni još uvijek vode prastaru školu, još uvijek otkrivaju prastare^misterije. Dva stupa koja stoje sa obje strane ulaza u njihovu ložu su Ljubav i Mudrost: kroz ta uska vrata mogu ući samo oni, sa čijih pleća je otpao teret pohlepe i sebičnosti.

Pred nama se nalazi težak zadatak. Počevši sa fizičkom ra­zinom, mi ćemo se lagano uzdizati. Ipak, možda će nam jedan kra­tak pogled iz ptičje perspektive na put razvoja i njegov cilj biti od pomoći, prije nego se posvetimo studiju pojedinosti svi­jeta koji nas okružuje:

Prije nego što dođe do manifestacije jednog svjetskog sus­tava, jedan LOGOS ga nosi kao ideju u svojem duhu - sve snage, sve oblike, sve ono što bi se kroz odgovarajući proces nastajanja trebalo manifestirati u objektivnom životu. ON crta opseg otkro- venja unutar kojega želi razviti svoje snage i time ograničava samoga sebe, kako bi postao životom jednoga Univerzuma. Ako pro­matramo dalje, vidjeti ćemo kako se pojavljuju slojevi sve veće gustoće, sve dok se ne stvore sedam velikih razina a u njima centri snage, vrtlozi materije koji se međusobno odjeljuju: konač­no, kada prođu procesi odjeljivanja i zgušnjavanja u onoj mjeri koliko nas to ovdje zanima, mi vidimo jedno centralno Sunce, fi­zički simbol LOGOSA, kao i sedam velikih planetarnih lanaca: svaki od njih se sastoji od sedam svjetskih globusa. Kada usmje­rimo pogled na lanac kojem pripada naš planet, vidimo kako preko njega prelaze valovi života koji stvaraju prirodna carstva - tri elementalna carstva, mineralno carstvo, biljno carstvo, životinj- sko carstvo i ljudsko carstvo. Ako još više ograničimo naš vido­krug i promatramo samo našu Zemlju i njenu okolinu, možemo prati­ti razvoj čovjeka i vidjeti kako čovjek razvija svoju svijest kroz jedan dugi niz uzastopnih životnih perioda. Kada konačno promatramo samo jednog jedinog čovjeka, možemo slijediti njegov

- 22 -

rast i vidjeti da se svaki pojedini životni period sastoji iz tri dijela, da je svaki od njih kroz jedan nesalomljiv zakon povezan sa svim predhodnim periodima čije rezultate on žanje, a isto tako i sa' svima koji će slijediti a čije žetve on sada sije. Lli vidimo da je time čovjeku omogućen uspon, jer svaki životni period obogaćuje njegova iskustva, svaki čini da on raste u pogledu čistoće, predanosti, snazi razumijevanja i ko­risnosti, sve dok konačno ne stoji tamo gdje su OKI, koji su sada njegovi učitelji: sada je čovjek sposoban odužiti se svojoj mlađoj braći za sve ono, što duguje NJII.:A.

--- ooOoo---

I. p o g l a v l j e

F I Z I Č K A R A Z I N A

Mi smo iz do sada napisanog vidjeli da je jedno manifes­tirano Božansko Biće onaj izvor iz kojega nastaje Univerzum: u sadašnjem obliku izražavanja Prastare Mudrosti tom Biću je dato ime "LOGOS", ili "RIJEČ". To je ime doduše posuđeno iz grčke filozofije, ali ono na savršen način odražava bit stare predodžbe to je Riječ koja se probija iz tišine, Glas, Ton, koji uzrokuje nastajanje svjetova.

Kao prvo, mi moramo istražiti razvoj duha i materije, kako bi shvatili nešto od naravi materijala sa kojim imamo posla na fizičkoj razini, u fizičkom svijetu, jer mogućnost razvoja leži u Duhu-Materiji, u unutrašnjim snagama koje su tu zatočene.Čitav proces je jedan razvoj koji počinje iznutra i kojega podu­piru vanjska bića obdarena razumom: ta bića mogu razvoj pospje­šiti ili kočiti, ali ona ne mogu prijeći ograničenja sposobnosti koje su svojstvene materiji. Jedan općeniti pojam o "postajanju" svijeta na njegovim najranijim stupnjevima je potreban zato, što bi nas svaki pokušaj ulaženja u točne pojedinosti odveo daleko preko granica koje smo postavili ovoj knjizi kao uvodu u studij teozofije. Zato se moramo zadovoljiti sa jednom sasvim letimičnom skicom.

Dolazeći iz dubina Jednoga Bitka, iz JEDNOGA koji je iznad svih misli i riječi, jedan LOGOS nastaje na taj način da sam sebi postavlja jedno ograničenje i time dobrovoljno postavlja granice područja svojega bića, On postaje manifestiranim Bogom. Ograničavajući sferu svojega djelovanja, On označava krug svo­jega Univerzuma. Unutar toga područja se rađa Univeraum, razvija se i umire. On živi, traje i ima svoje postojanje u svojem LOGOSU. Materija, iz koje se sastoji je NJEGOVO zračenje: njegove snage i energije su struje NJEGOVOG života: On živi u svakome atomu, prožima sve, održava i razvija sve. On je početak i kraj Univerzuma, njegov uzrok i njegov cilj, njegov centar i njegov opseg: On je siguran temelj na kojem je sagrađen: On je prostor koji Ga okružuje i u^kojem On diše. On je u svemu i sve je u Njemu. Tome nas uče čuvari uzvišene Mudrosti o početku manifes­tiranih svjetova.

Iz istoga izvora nam dolazi i predaja o samorazvitku LOGOSA u jedan trostruki oblik: Prvi Logos, korijen svega Bitka: iz Njega nastaje Drugi Logos koji otkriva oba aspekta život i oblik,

- 23 -

Pradvojstvo koje čini da nastanu oba pole prirode između kojih se mora tkati tkivo Univerzuma: život i oblik, duh i materija, pozitivno i negativno, djelatno i prirnajuće, Otac i Majka svjetova. Tada nastaje Treći Logos, Sve-Duh u kojem se nalazi preslika svega, izvorište svih bića, izvor oblikujućih energija, riznica u kojoj su pohranjeni svi pre.oblici koii bi se tijekom razvoja Univerzuma u nižim stanjima materije trebali razviti i nastati. To su plodovi doneseni iz prošlih Univerzuma, koji sa­dašnjem Univerzumu služe kao sjeme.

Duh i materija koji stupaju u manifestaciju u bilo kojem Univerzumu su konačni u svojem prostiranju i prolazni s obzirom na njihovo trajanje. Međutim, korijeni Duha i materije su vječni. Jedan vrlo ozbiljan istraživać je jednom rekao, korijen materije!) LOGOSU liči na veo, prebačen preko Jednoga Bitka, najvišeg Brah­mana2) - ako koristimo ovo staro ime.

Tim "velom" se služi LOGOS da bi stupio u manifestaciju, koristeći ga za stvaranje ograničenja koja je postavio sam sebi, a koja omogućuju jednu djelatnost. Iz njega On stvara materiju svojega Univerzuma, čiji oživljavajući, vodeći i vladajući život je On sam.3)

Kama je moguće dobiti samo nejasne predodžbe o onome što se odvija na obje najviše razine Univerzuma, na sedmoj i šestoj.Snaga LOGOSA, jedno vrtložno kretanje nezamislive brzine, "'buši rupe u prostoru", u tom korijenu materije, i takav jedan vrtlog života, zatvoren u ovoj od pra.materije, to je praatom Univerzuma.Ti praatomi i njihove nakupine, rasuti čitavim Univerzumom, tvore razne podrazine Duh-Materije najviše ili sedme razine. Šestu razi­nu čini jedan dio mirijada tih praatoma koji u najgušćim nakupi­nama svoje vlastite razine tvore jedan vrtlog: praatomi koji pri­padaju tome dijelu, zatvoreni u spiralama najgušćih nakupina sed­me razine Duh-Materije, postaju najfinijim jedinkama - atomima - šeste razine. Ti atomi šeste razine i njihovi bezbrojni spojevi tvore podrazine Duh-Materije šeste razine. Atomi šeste razine opet sa svoje strane u najgušćim nakupinama svoje vlastite razine pro­izvode vrtloge i okruženi tim nakupinama kao zidovima, postaju najfinijim česticama - atomima - Duh-Materije pete razine. Od tih atoma pete razine i njihovih spojeva nastaju podrazine pete razine.

~) Na sanskritu: mulaprakriti.2) Parabrahman.3) On se zato u nekima od svetih spisa Istoka naziva "Gospodarem

Maye", pri čemu Maya ili varka označava princip oblika.Oblici se radi njihove prolazne naravi i neprekidnih promjena smatraju varkom, dok se život koji se izražava kroz veo oblika smatra stvarnošću.

4) Čitaocu će slika možda biti jasnija ako zamisli atome pete razine kao Atmu, one četvrte kao Atmu uvijenu u budičku mate­riju, atome treće razine kao Atmu uvijenu u budičku i manas -- materiju, atome druge razine kao Atmu uvijenu u Buddhi -- manas - i kama materiju, a atome najniže razine kao Atmu uvijenu u Buddhi, manas, kama i sthula-materiju: samo ona ma- terija koja je na površini svaki puta je aktivna, ali i unut­rašnje vrste postoje iako su latentne, i one su spremne stu­piti u djelatnost kada se krivulja razvoja usmjeri prema gore.

5) Šanskritaka imena upotrijebljena u primjedbi 4 će biti detalj­nije objašnjena u slijedećim poglavljima: usporedi posebno tabelu u poglavlju VI.

- 24 -

Taj se proces uvijek nanovo ponavlja kod stvaranja Duh-Ma­terije četvrte, treće, druge i prve razine.

To su sedam velikih područja Univerzuma što se tiče njiho­vih materijalnih sastavnih dijelova. Jednu jasniju sliku o njima steći ćemo putem analogije, ćim naučimo razumjeti različite mo­difikacije Duh-Materije naše vlastite fizičke razine.4,5)

Izraz "Duh-Materija" u ovoj knjizi se upotrebljava sa po­sebnom namjerom. On ukazuje na činjenicu, da nešto slično mrtvoj materiji uopće ne postoji:_cjelokupna materija je živa, čak i njeni najmanji djelići su Život. Nauka ima pravo kada tvrdi:"Nema snage bez materije, niti materije bez snage". To dvoje su tijekom čitavog životnog perioda jednog Univerzuma međusobno pove­zani neraskidivom vezom i nitko ih ne može razdvojiti. Materija je oblik, a ne postoji oblik koji ne bi bio izraz jednog života: duh je život i ne postoji nikakav život koji ne bi bio ograničen nekim oblikom. Čak i LOGOS, uzvišeni Gospodar Svemira, tijekom trajanja svojega otkrovenja ima jedan oblik, naime taj svoj Uni­verzum: to se nastavlja sve dolje do atoma.

Involucija života LOGOSA je njegovo uranjanje snage kojaoauhovljava svaki djelić i njegovo postepeno omotavanje Duh-Mate- rijom svake pojedine razine, to su dvije činjenice koje osigura­vaju razvoj. One omogućuju da građa svake razine u jednom skrive­nom, latentnom obliku u sebi nosi sve mogućnosti oblika i snagesvih viših razina pored onih svoje vlastite razine, pa i najnižim djelićima materije daju one skrivene mogućnosti koje, čim postanu djelatnim snagama, omogućuju tim djelićima da prijeđu u oblike najviših bića. Stvarno, razvoj bi se najtočnije mogao definirati jednom jedinom rečenicom: on je razvoj potencijalnih mogućnosti u djelatne snage.

Kasnije ćemo obraditi drugi veliki razvojni val, razvoj oblika, kao i treći val, razvoj svijesti. To su tri struje raz­voja koje se na Zemlji mogu međusobno razlikovati u odnosu na čovjeka: pripremanje materijala, gradnja kuće i rast stanovnika te kuće - ili, kao što je gore opisano, razvoj Duh-Materije, raz­voj oblika i razvoj svijesti. Tko ove misli može shvatiti i usvo­jiti, tome će one biti dragocjen vodić kroz labirint činjenica.

--- ooOoo---

Sada se možemo posvetiti jednom detaljnijem istraživanju fizičke razine, kojoj pripada naš svijet i naša tijela.

Kada počnemo istraživati materiju ove razine, najprije nam upada u oči ogromna raznolikost, bezbrojna razlike među stvarima koje se nalaze oko nas i detalji po kojima se razlikuju minerali, biljke i životinje, među svima postoji razlika u građi. Materija iz koje se sastoje tvrda je ili meka, prozirna ili neprozirna, kruta ili savitljiva, gorka ili slatka, ona nas raduje ili iza­ziva odvratnost, ona je u boji ili je bezbojna. Iz toga zamrše­nog klupka ističu se tri podjele materije kao osnovne: naime materija u čvrstom, tekućem i plinovitom stanju. Daljnja istra­živanja pokazuju da se ta čvrsta materija, tekućine i plinovi sastoje iz spojeva mnogo jednostavnije vrste materije, koju kemi­čari nazivaju "elementima": ti elementi se mogu naći kako u čvrs­tom, tako i u tekućem i plinovitom stanju, a da ne mijenjaj.u svoje osobine. Tako je na pr. kemijski atom kisik sastavni dio drveta. On u spoju sa drugim elementima čini čvrsto tkivo drva, u spoju sa jednim drugim elementom sa kojim čini tekućinu zvanu

- 25 -

vodom je sadržan u soku toga drva, a na kraju se on u drvu nala­zi i sam za sebe kao plin. Međutim, u sva ta tri stanja on jeste i ostaje kisik. To isto vrijedi i za druge elemente. Mi na taj način dobijamo tri podrazine ili stanja fizičke materije, koje označavamo kao čvrsto, tekuće ili plinovito.

Ako istraživamo dalje, otkrivamo jedno četvrto stanje, ete- ričko, a detaljno istraživanje nam pokazuje da se taj eter pojav­ljuje u četiri stanja koja se na isto tako određen način mogu međusobno razlikovati kao čvrsto, tekuće i plinovito stanje. Uzmimo opet kisik kao primjer: kao što ga je moguće iz plinovitog dovesti u tekuće a zatim i u kruto stanje, tako ga je moguće i iz plinovitog stanja izdići u četiri viša eterička stanja, a najviše od tih stenja se sastoji iz fizičkih temeljnih ili permanentnih atoma: kada se oni rastave, tada se materija potpuno izdvaja iz fizičke razine i prelazi u sljedeću višu razinu.Fizički perma­nentni atom pokazuje istu strukturu kod svih kemijskih elemenata, a različitost "elemenata" se temelji samo na raznovrsnosti načina na koji se permanentni atomi međusobno povezuju.

Prema tome se sedma podrazine. fizičke Duh-Meterije sastoji iz istovrsnih pojedinačnih atoma: šesta se sastoji iz jednostav­nih, međusobno nejednakih spojeva tih atoma, pri čemu se svaki od tih spojeva ponaša kao samostalna jedinka: peta podrazina se sastoji iz složenijih spojeva, a četvrta iz još kompliciranije građenih: ali u svakom slučaju ti spojevi atoma djeluju kao neo­visne jedinke. Treća podrazina se sastoji iz još kompliciranijih spojeva, koje kemičari nazivaju "elementima" atoma u plinovitom stanju. U toj podrazini su mnogi od tih spojeva dobili posebna imena kao što su kisik, vodik, dušik, klor itd., a svaki novoot- kriveni spoj dobija svoje vlastito posebno ime ili naziv. Druga podrazina se sastoji iz spojeva u tekućem stanju, neki od njih se smatraju elementima, kao na primjer brom, a neki su spojevi elemenata kao što su to voda ili alkohol. Prva podrazina se sas­toji iz svih čvrstih materijala od kojih se mnogi nazivaju ele­mentima, kao jod, zlato, olovo itd., a drugi su spojevi istih, kao drvo, kamen, kreda itd.

Fizička razina može istraživaču poslužiti keo primjer i on može sebi na analogan način stvoriti predodžbu o podrazinama Duh-Materije u drugim razinama.

Kada teozof govori o jednoj "razini", on pod time misli jedno područje ispunjeno Duh-Materijom, čiji se svi spojevi sas­toje iz jedne posebne, određene vrste atoma. Ti atomi su opet jedinke koje su jednako organizirane: njihov život je život L0G05A, koji, već prema razini kojoj pripadaju, obavijen u većiili manji broj ovoja, a njihov oblik se sastoji iz najniže (pre­ma fizičkoj analogiji dakle "čvrste") podrazine materije slije­deće više razine. Jedna razina je dakle određen razred u prirodi,kao i metafizički pojam.

Mi smo sada slijedili rezultate razvoja Duh-Materije u našem fizičkom svijetu - u našem razredu, prvoj ili najnižoj razini našeg sunčevog sustava. Tijekom dugih vremenskih razdob­lja odvijao se proces stvaranja materije, struja razvoja Duh-Ma­terije, a u vrstama materije koje nas okružuju vidimo sadašnji rezultat. Ako sada započnemo sa studijem stanovnika fizičke ra­zine, dolazimo do razvitka oblika, tj. do građe organizma izgra­đenih iz te materije.

--- ooOoo---

6) U astralnu razinu.- 26 -

Kade je razvoj materije dovoljno napredovao, drugi veliki val života koji je potekao od LOGOSA je dao poticaj za razvoj oblika: 01: je postao oblikujuća i uređujući snaga Univerzuma'), pri Čemu čete bića koje nazivamo "oblikovateljima"8) sudjeluju u gradnji oblika iz spojeva Duh-Materije. Život LOGOSA koji se nalazi u svakom pojedinom obliku je njegova vodena i centralna energija.

U ovome okviru je nemoguće detaljnije proučavati ovo stva­ranje oblika na višim razinama: moramo se zadovoljiti time da kažemo kako su svi oblici prisutni u mišljenju LOGOSA u obliku ideja, i da se te ideje u drugom valu života projiciraju prema van, kako bi oblikovateljima služile kao modeli za njihov rad.Na trećoj i drugoj razini su prvi spojevi Duh-Materije određeni da joj daju sposobnost formiranja oblika koji su tako građeni, da mogu djelovati kao jedinke koje nostepeno postižu sve više samostalnosti u organskim oblicirpa. ' Taj se proces na trećoj i drugoj razini odvija u tako zvanim elementalnim carstvima. Spo­jevi materije koji se stvaraju u tim elementalnim carstvima obično se nazivaju "elementalnoin esencom" - to je supstance koja se stvara gomilanjem djelića u oblike, koji jedno vrijeme pos­toje da bi se kasnije opet raspali. Život koji se izlijeva,IO razvija se kroz ta elementalna carstva i u određeno vrijeme sti­že do fizičke razine, gdje je počelo sakupljanje raznih vrsta eteričke materije u prozračne oblike kroz koje su prolazile životne struje i koji su se ugrađivali u^gušće materije, a time su stvoreni prvi minerali. Kao što se može vidjeti u svakom pri­ručniku kristalografije, u njima se pojavljuju linije koje su brojčano i geometrijski prekrasno složene, prema kojima se grade oblici. Iz toga je moguće izvući mnoštvo dokaza da je i u svim mineralima na djelu život, iako "zarobljen i sputan'1. Pojave "umora” kod metala još su jedan daljnji dokaz da su to živa bića. Međutim, neka ovdje bude dovoljno to da okultno učenje minerale smatra živim bićima jer poznaje gore opisane procese, kroz koje je život u njih usađen.

Nakon što je u mnogim mineralima postignuta velika posto­janost oblika, život u razvoju^) je u biljnom carstvu stvorio

7) Kao Atma-Buddhi, nedjeljiv u djelovanju i zato nazvan Monadom: u svim oblicima je Atma-Buddhi upravljajući život. -(S obzirom na naziv "Monada", ovdje moramo reći da se taj naziv u kasnijim teozofskim djelima uvijek odnosi na "Čovjekovu Monađu", koja je produkt izlijevanja trećeg velikog vala LOGOSA, dakle na onu Božansku duhovnu iskru koja se manifestira kao Atma-Buddhi-Manas, kao ljudski Ego. - Annie Besant je zato u jednoj primjedbi dru­gog izdanja dala uputu da se riječ "Monada" na. svim mjestima, na kojima se upotrebljava u drugačijem smislu, zamijeni oznakama "drugi val života", "život Drugog LOGOSA" ili sličnim. Tu uputu ćemo primijeniti i u ovom prijevodu, a svaki puta ćemo dodati i primjedbu s obzirom na izvorni tekst. - prim. prev.)8) Neka od njih su visoka^duhovna bića, ali taj naziv se daje i prirodnim duhovima koji učestvuju u izgradnji: o tome će se opšir­nije pisati u XII. poglavlju.9) Riječ "organski" ovdje se ne upotrebljava u onom smislu u ko­jem tu riječ upotrebljava biologija kao suprotnost "anorganskom". Promatrano sa okultnog stanovišta, i minerali su organski oblici- pri. prev.10) U originalu: "Monada".11) U originalu: "Monada u razvoju".

- 27 -

fleksibilnije oblike, zadržavši pri tome trajnost građenog.Te karakteristike su u životinjskom carstvu došle još više do izražaja, a vrhunac ravnoteže je postignut kod ljudi, čije se fizičko tijelo doduše sastoji od dijelova koji su u stanju naj­osjetljivije ravnoteže, što mu daje veliku sposobnost prilago- đavanja, ali koje se održava u homogenom stanju uz pomoć ijedne spajajuće centralne snage, koja je dovoljno velika da pruža otpor i pod nestabilnim okolnostima koje teže raspadu.

Fizičko tijelo čovjeka sastoji se iz dva glavna dijela: iz gustoga t i j e 1 a građenog iz dijelova koji pripadaju trima najgušćim slojevima fizičke razine, dakle iz čvrste, te­kuće i plinovite materije, i e t e r i č k o g d v o j n i k a (eteričkog tijela), koje, obojano ljubičasto-sivo ili plavosivo, prožima čvrsto tijelo, te se sastoji iz četiri finije razine fizičke materije. Promatrajući sasvim općenito, zadatak fizič­koga tijela se sastoji u tome da stupi u dodir sa fizičkim svi­jetom i da obavijesti o tim kontaktima prenosi prema unutra, kako bi svijesno biće koje se nalazi u tijelu iz tih kontakata moglo sticati iskustva. Osim toga, njegov eterički dio ima zada­tak da služi kao posrednik koji životne struje što dolaze od Sunca pretvara na takav način da bi ih mogli koristiti gušći dijelovi tijela. Sunce je veliki izvor magnetskih, električnih i vitalnih snaga našega sustava i ono šalje te struje životne energije u izobilju. Te energije upijaju eterička tijela svih minerala, biljaka, životinja i ljudi te ih pretvaraju u razne vrste životne energije, koje su potrebne svakom pojedinom biću.12) Eterički dvojnici upijaju u sebe sunčeve snage, asimiliraju ih i raspoređuju po svojim fizičkim dvojnicima.

Primijećeno je, da se u slučaju kada je čovjek izrazito zdrav asimilira mnogo više životne snage nego što je to fizičkom tijelu potrebno za njegovo vlastito održavanje, i taj višak se isijava u okolinu, a oni slabiji je upijaju i koriste se njome.Ono što se tehnički zove "aura zdravlja" je onaj dio eterickoga tijela, koji se na čitavoj površini prostire još nekoliko cen­timetara van fizičkoga tijela i na sve strane šalje zračeće linije, slično radijima jedne kugle. Te linije vise kao da su uvele, ako životna snaga padne ispod granice koja je neophodna za dobro zdravlje: kada organizam povrati svoju snagu, te linije opet poprimaju svoj zračeći karakter. Takvu, uz pomoć svojega eteričkoga tijela prerađenu životnu energiju upotrebljavaju bio- terapeuti u svrL . jačanja slabih i liječenju bolesnih, pri čemu oni dodaju vrlo često još i struje finije naravi. Ako neki bio- terapeut pretjera sa svojim radom, kod njega može doći do nedos­tatka životne snage i do iscrpljenosti.

--- ooOoo---

Tijelo čovjeka je finije ili grublje građe, već prema ma­terijalu kojega uzima iz fizičke razine za svoje izgrađivanje. Svaka podrazina materije nudi finiji ili grublji materijal: usporedimo tijelo jednoga mesara sa tijelom čovjeka koji se bavi duhovnim radom. Oba tijela sadrže čvrste supstance, ali one se svojom kvalitetom jako razlikuju.

12) Ova na takav način dobijena životna snaga naziva se "pranom"i ona je životni dah svakog stvorenja: zato je prana samo jedno ime za Univerzalni Život, ćim ga neko biće usvoji i primi nje­govu snagu.

- 28 -

H 0 0 ^ 2*7

@ j S

Et

+ x\my- ( W )e,

0 cv

+ 0 - 0

^ c ®• © • . ( i

7vjSs+ 1 ^ —

a . ( i « - © •

/ J T \ I Il <■ A /v ^ y£*s - ^ ( D ^ § 5 7

Ltupto

Soito H OPlate showing the resolution of the chemical elements: Hydrogen,Oxygen and Nitrogen, in passing from the gaseous through the three intermediate etheric states, into the fourth or atomic condition of matter on the physical plane. For details see LU CIFER , Vol. XVII., p. 216.

Mi dalje znamo da se jedno grubo tijelo može profiniti, a jedno fino tijelo može ogrubiti. Tijelo se neprekidno mijenja: svaki njegov djelić je jedan život za sebe, a ti djelići života dolaze i odlaze. Njih tijelo privlači ako vibriraju u skladu sa njime, a odbija ako su u disharmoniji sa tijelom. Sve stvari žive u ritmičkim vibracijama, sve traže ono što je u harmoniji sa njima a odbacuju ono što je u odnosu na njih disharmonično. Jedno fino tijelo odbija grube djeliće jer njihove vibracije ne odgovaraju njegovim: suprotno tome, jedno grubo tijelo ih priv­lači jer vibriraju u skladu sa njegovim vlastitim djelićima.Ako dakle jedno tijelo mijenja svoj ritam vibracija, ono poste­peno odbacuje djeliće koji se ne mogu prilagoditi tom novome ritmu, a njihova mjesta popunjava tako što privlači iz svoje oko line one djeliće, čije vibracije mu odgovaraju. Priroda ima za­lihu djelića svih mogućih vrsta vibracija, a svako tijelo iz te zalihe uzima ono što njemu odgovara.

U gočetnom stadiju stvaranja ljudskoga tijela taj izbor je vršio Božanski životni val:13) ali od kada je čovjek postao samo svijesno biće, on je sam gospodar svojega doma. Svojim mislima on daje osnovni ton svojoj muzici i proizvodi one ritmove koji su najmoćniji faktori, uz pomoć kojih se u fizičkom i drugim ti­jelima neprekidno utječe na promjene što se bez prekida odvijaju Kako raste njegovo znanje, on uči izgrađivati svoje tijelo uz gomoć čiste hrane i na taj način ga učiniti podatnijim. On uči živjeti prema temeljnoj ideji pročišćavanja: "Čista hrana, čista narav i misao neprekidno usmjerena na Boga”. Kao najviše stvo­renje koje živi na fizičkoj razini, on je na njoj u određenom smislu Njegov zastupnik i prema veličini svoje snage, odgovoran za red, mir i dobro gospodarenje svime što postoji. Ove dužnosti je čovjeku moguće ispunjavati samo u slučaju ako poštuje tri gore spomenuta uvjeta.

--- ooOoo---

Fizičko tijelo, sastavljeno iz elemenata uzetih iz svih podrazina fizičke razine je iz tog razloga sposobno primati utiske svih vrsta iz te razine i odgovarati na njih. Njegovi prvi dodiri sa tom razinom su jednostavne i grube naravi: u onoj mjeri u kojoj život u tijelu zatitra na vanjske podražaje, pobuđujući svoje molekule na odgovarajuće vibracije, na čitavoj površini tijela razvija se osjetilo opipa, primjećivanje nečega vanjskoga što dolazi u dodir sa tijelom. Vrijednost tijela kao budućeg posrednika jednog svijesnog bića na fizičkoj razini raste, čim se razviju posebni organi za prijem naročitih vrsta vibracija. Ono je tim korisnije, što više utisaka može registri­rati i reagirati na njih, jer samo oni utisci na koje tijelo može odgovoriti dopiru do svijesti. Još i danas postoje bezbroj­ne vibracije oko nas u prirodi koje ne primjećujemo, jer naše fizičko tijelo nije u stanju da ih primi i vibrira u skladu sa njima. Nezamislive ljepote, odabrani tonovi, kao dašak nježni osjećaji dodiruju zidove^našega zatvora i opet odlaze a da ih mi nismo primijetili. Još nije razvijeno savršeno tijelo koje bi reagiralo na svaki poticaj koji bi dolazio iz prirode.

13)U originalu: "Monada oblika”

Vibracije koje je tijelo u stanju primiti, prenašaju se na fizičke centre koji pripadaju njegovom vrlo kompliciranom nerv- nom sistemu. Eteričke vibracije, koje prate sve vibracije gušćih fizičkih dijelova, na sličan se način primaju od strane eterič- koga tijela i prenose njegovim odgovarajućim centrima. Većina vibracija krute materije se pretvara u kemijsku energiju, toplinu i druge vrste fizičke energije, dok eteričke vibracije izazivaju električne i magnetske pojave te se šire astralnim tijelom, od kuda stižu do intelekta, kao što ćemo vidjeti kasnije. Na taj način, izvještaji o vanjskom svijetu stižu do svijesnoga bića koje stanuje u tijelu, do gospodara tijela, kao što se to biće ponekad naziva. U onoj mjeri u kojoj se ti kanali za sakupljanje podataka razvijaju i upotrebljavaju, u onoj mjeri raste i svijes- no biće pomoću materijala koji se doprema njegovom razumu. Među­tim, danas je čovjek još toliko slabo razvijen da čak niti nje­govo eteričko tijelo nije dovoljno harmonički razvijeno, da bi mu utiske, koje ono prima neovisno od svojega prijatelja veće gustoće, moglo pravilno prenijeti odnosno utisnuti svome umu.Kada mu to povremeno uspije, tada se radi o najnižem obliku vi­dovitosti, viđenju eteričkih odraza i uočavanje stvari, koje eterička tijela nose na sebi kao odjeću veće gustoće.Kao što ćemo vidjeti, čovjek stanuje u raznim ovojima, fizičkom, astralnom i mentalnom i važno je znati i zadržati u svijesti, s obzirom na to da se mi razvijamo odozdo prema gore, kako je naj­niže od tih oruđa (kruto-fizičko) prvo, kojim vlada svijest i koje je podložno razumu. Fizički mozak je oruđe svijesti u bud­nome stanju na fizičkoj razini, u njemu kod nerazvijenog čovjeka svijest radi djelotvornije nego u svim ostalim njegovim oruđima. Osobine fizičkoga tijela su manje sposobne za daljnji razvitak od onih finijih ovo ja, a2,i sile koje stvarno djeluju u njemu u ovome trenutku su veće. Čovjek upoznaje sebe kao "ja" najprije u svojem fizičkom tijelu, prije nego pronađe sebe u drugim pod­ručjima. Važno je i to da čovjek i onda kada je više razvijen, ovdje dolje može pokazati samo toliko od toga koliko to njegov fizički organizam dozvoljava, jer svijest može na fizičkoj razini objaviti sebe samo u tolikoj mjeri, koliko je to fizičko tijelo sposobno izraziti.

Kruto i eteričko tijelo tijekom zemaljskoga života nisu odijeljeni: oni obično djeluju zajedno, kao duboke i visoke strune nekog instrument, ali ona imaju i svoja posebna, iako međusobno usklađena područja djelatnosti. Pri slabom zdravlju ili nervoznom uzbuđenju eteričko tijelo može biti donekle istis­nuto iz svojeg krutog dvojnika: ovo kruto tijelo je u tom slu­čaju u stanju jake omamljenosti ili čak nesvjestice, već prema tome da li je iz njega izvučena veća ili manja količina eteričke materije. Anestetička sredstva istiskuju najveći dio eteričkoga tijela iz krutog fizičkog tijela, tako da svijest ne može djelo­vati na kruto fizičko tijelo i ne može biti od njega pobuđena, jer je uklonjen most koji ih spaja. Postoje ljudi neobičnih spo­sobnosti koje nazivamo medijima: kod njih vrlo lako dolazi do takvog odjeljivanja krutog fizičkog tijela od eteričkog dvojnika, a ovaj posljednji, kada se odvoji, daje najveći dio onoga što čini fizikalnu podlogu za tako zvane "materijalizacije".

Kada svijest tijekom sna napušta fizičko tijelo koje ko­risti u budnome stanju, čvrsto i eteričko tijelo ostaju zajedno, ali oni do izvjesnog stupnja sudjeluju u fizičkom snu neovisno jedno od drugoga. Utisci koji su primljeni u budnome stanju reproduciraju automatski oba tijela, a fizički kao i eterički mozak pune se nepovezanim dijelovima slika: vibracije međusobno potiskuju jedna drugu i time uzrokuju groteskne kombinacije.

Vibracije koje dolaze izvana također vrše utjecaj na oba mozga i misaone veze koje se u budnome stanju često koriste, u astral­nome svijetu se lako ponovo uspostavljaju zbog sličnih struja. Čistoća ili nečistoća misli koje se stvaraju u budnome stanju u velikoj mjeri utječu i na slike koje se javljaju u snu, bez obzira da li nastaju uslijed vlastitih impulsa ili uslijed vanjskih utjecaja.

Prilikom tako zvane smrti, uslijed povlačenja svijesti se eteričko tijelo odjeljuje od svojeg krutog dvojnika: magnetska veza koja ih je tijekom zemaljskoga života povezivala kida se i svijest ostaje umotana u eteričku materiju tijekom nekoliko sati. U tom obliku se ponekad pokazuje ljudima sa kojima je u prisnoj vezi, kao maglovit lik, samo tupo svijestan i nijem - jedna sablast. Nakon što je svjesno biće napustilo eteričko tijelo, ponekad se može vidjeti i kako^lebdi iznad groba u kojem se na­lazi njegov dvojnik sazdan od čvršće materije. Ono se vremenom polako raspline.

Kada se približi vrijeme ponovnog utjelovljenja, eteričko tijelo se stvara prije čvrstoga tijela: ovo posljednje se u svo­jem razvoju prije rođenja razvija točno prema eteričkom modelu. Može se reći, da su tim dvjema tijelima naznačene granice unutar kojih će svijesno biće tijekom svojega zemaljskog života morati živjeti i djelovati: o tome ćemo opširnije govoriti u poglavlju IX kada ćemo proučavati karmu.

II. p o g l a v l j e

A S T R A L N A R A Z I N A

Astralna razina je fizičkoj razini najbliže područje Uni­verzuma, akovse u ovom slučaju uopće smije upotrijebiti riječ "najbliža". Život na toj razini je aktivniji od onoga na fizič­koj, a oblici se lakše stvaraju. Duh-Materija te razine je finija i jače prožeta životom nego bilo koja vrsta iste na fi­zičkoj razini. Uzrok tome je to sto permanentni fizički atom, građevni materijal najfinijeg fizičkog etera, posjeduje, kako smo vidjeli, bezbrojne nakupine najgrublje astralne materije u kuglastom ovoju.

Međutim, riječ "najbliže" je neprikladna iz tog razloga što u nama budi predodžbu da su razine Univerzuma poredane u koncentričnim krugovima, kod kojih jedna završava tamo gdje druga počinje, dok se u stvari radi o koncentričnim sferama koje prožimaju jedna drugu i koje nisu prostorno odvojene, već su odvojene na temelju njihove strukture. Kao što zrak prožima vodu, kao što eter prožima najgušće fizičko tijelo, tako i astralna materija prožima sve fizičko. Astralni svijet je iznad nas, pod nama, okružuje nas sa svih strana i prožima nas. Mi živimo i krećemo se u njemu, ali on je za nas nedodirljiv, nevidljiv, ne­čujan, neprimjetljiv, jer od njega nas odvaja zatvor fizičkoga tijela, jer su fizički dijelovi pregrubi da bi astralna materija mogla u njima pobuditi vibracije.

U ovome poglavlju ćemo astralnu razinu promatrati sa opće­nitog gledišta, a posebne uvjete života na toj razini koji okru­žuju ljude na njihovom putu od Zemlje prema Nebu^emo proučavati kasnije.1"; Teozofski naziv za Nebo je "Devahan", sretno ili svjetlo sta­nje: oznaka zavstanja u međuživotima na astralnoj razini je "Karaa- loka", mjesto zelja.

Duh-Materija astralne razine sastoji se dakle iz sedam pod­razina, kao i ona fizičke razine. I tu kao i tamo postoje bezbroj­ni spojevi koje čine astralne čvrste materije, tekućine, astralni plinovi i razne vrste etera. Međutim, tamo većina materijalnih oblika u usporedbi sa našim fizičkim oblicima posjeduje jednu posebnu blještavost i prozirnost: to je i razlog zašto im je dat naziv "astral", tj. zvjezdano - jedan naziv koji je doduše pog­rešan, ali ga je nemoguće promijeniti jer je njegova upotreba već i suviše uvriježena. Kako za podrazine astralne Duh-Materije ne postoje posebni nazivi, moramo se pomoći sa zemaljskim ozna­kama. Najvažnije sa čime moramo biti na čistu je to, da su astral­ni predmeti isto tako spojevi astralne materije, kao što su fi­zički predmeti spojevi fizičke materije i da su astralni predjeli vrlo slični predjelima na Zemlji, jer se većinom sastoje od ast­ralnih dvojnika fizičkih stvari. No jedna osobina zaokuplja i zbunjuje neizvježbanog promatrača: dijelom uslijed prozirne na­ravi astralnih predmeta a dijelom i radi posebnosti astralnog gledanja (finija astralna materija predstavlja manju prepreku svijesti od fizičke materije) tamo je sve prozirno, stražnja stra­na je isto tako vidljiva kao i prednja, unutrašnjost se vidi isto tako kao i vanjština. Iz tog razloga je potrebno određeno iskus­tvo prije nego što čovjek nauči ispravno gledati, a netko tko je doduše razvio sposobnost gledanja astrala ali još nema iskustva u upotrebi istoga, lako će steći krive utiske i postati će žrtvom zapanjujućih zabluda.

Jedna daljnja, iznenađujuća i u prvom trenutku zbunjujuća osobina astralnoga svijeta je brzina kojom stvari - naročito ako nemaju veze sa nikakvim zemaljskim uzorom - mijenjaju svoj oblik. Jedno astralno biće može svoju cjelokupnu pojavu izmije­niti zapanjujućom brzinom, jer astralna materija trenutno sli­jedi svaki misaoni impuls da bi u datom trenutku našla nov izraz, ona bez teškoća u trenutku mijenja svoj oblik.

Kada je veliki životni val razvitka oblika u svojem silasku prolazio kroz astralni svijet i na njemu izgradio tako zvano tre­će elementalno carstvo,2' on je3) na sebe privukao spojeve astral­ne materije i tim spojevima, koje nazivamo elementalnom esencom, podario jednu posebnu živost kao i osobinu da reagiraju na impul­se misaonih vibracija i smjesta poprimaju oblike koji odgovaraju tim vibracijama. Ta elementalna esenca postoji u stotinama vrsta na svako.i podrazini astralne razine, i čini se kao da je zrak ovdje postao vidljivim - slično kao što je na Zemlji vidljiv kada ga vidimo kako titra uslijed velike vrućine - i kao da se nalazi u neprekidnom valovitom kretanju sedefastih boja. Ova prostrana atmosfera elementalne esence uvijek reagira na sve vib­racije koje stvaraju misli, osjećaji ili želje i svaki takav poticaj uzrokuje burno kretanje, slično mjehurićima u vodi koja kipi.4"

2) Tako zvano "prvo elementalno carstvo" se stvara u višim pod- razinama, drugo u nižim podrazinama mentalne razine: više o tome može se naći u IV. poglavlju (prim. prev.)

3) U originalu: "Monada".4) Usporedi: C. W. Leadbeater, "Astralna razina", str. 56.

- 32 -

Trajnost tako nastalih oblika ovisi o jačini impulsa kojem zahvaljuju svoje nastajanje, oštrina njihovih oblika ovisi o pre­ciznosti misli a njihova boja o naravi istih, dakle o tome da li su misli bile intelektualne, predane ili strastvene.

Nejasne, površne misli koje nerazvijen ljudski intelekt skoro neprekidno proizvodi, sakupljaju, ako dospiju u astralni svijet, oko sebe rastresite oblake elementalne esence i lutaju bez određenoga cilja, a naizmjence ih privlače drugi oblaci slične vrste: oni se lijepe za astralna tijela osoba čiji dobar ili loš magnetizam ih privlači, rastvarajući se nakon nekog vre­mena da bi opet postali jednim dijelom općenite atmosfere ele­mentalne esence. Sve dok samostalno postoje, te misli su živa bića sa tijelima od elementalne esence i mislima kao životom koji ih oživljava: tada ih nazivamo umjetnim elementalima ili misaohim oblicima.

Jasne, određene misli posjeduju svoje sasvim određene ob­like oštrih obrisa i pokazuju veliku raznolikost u pogledu ob­lika. Njih stvaraju misaone vibracije, isto kao što mi na fizič­koj razini poznajemo oblike koje stvaraju zvučne vibracije. Ti "zvučni oblici'1 su savršeni odraz "misaonih oblika11, jer priroda je pri svojoj raznolikosti ipak vrlo konzervativna, te u svim svojim carstvima i razinama djeluje prema istim metodama. Ovakvi jasno izgrađeni umjetni elementali posjeduju jedan mnogo duži i intenzivniji život od svoje braće u obliku oblaka, te vrše jedan mnogo jači utjecaj na astralno tijelo (a kroz njega i na mišljenje) onih, koji ih privlače. Oni u njima pobuđuju sebi slične vibra­cije i tako se misli šire od jednog misaonog bića do drugoga bez ikakvih fizičkih pomagala. Jos i više: njih može njihov stvoritelj usmjeriti na određene osobe, sa željom da dopru do njih. Njihova snaga djelovanja u tom slučaju ovisi o snazi volje i intenzitetu mišljenja onoga tko ih šalje.

Kod prosječnih ljudi su elementalni oblici proizvedeni uz pomoć osjećaja i želja mnogo snažniji i određeniji od onih koji su stvoreni pomoću misli. Tako jedan izljev bijesa stvara snažnu crvenu munju jasnog oblika, a dugo suzdržavana kivnost jednu opasnu elementalnu formu crvene boje, načičkanu oštricama i udi­cama ili nečim sličnim tome, nečim što je u stanju povrijediti. Suprotno tome, ljubav će, već prema tome kakve je naravi, proiz­vesti oblike koji će biti manje ili više lijepi i pokazivati će sve tonove crvene boje, sve do najfinijih nijansi roza boje, slično nježnim bojama jednog sunčevog zalaska ili jutarnjeg ru­menila, to će biti oblačni ili snažno zaštićujući, a ipak nježni oblici. Molitve mnogih majki punih ljubavi lebde oko njihovih si­nova i štite ih od loših utjecaja, koje bi njihove vlastite misli možda privukle.

Za te umjetne elementale je karakteristično to, da ako su naporom volje usmjereni na jednu određenu osobu, oni su prožeti samo jednom težnjom, a ta je, da izvrše volju svojeg stvoritelja. Jedan elemental koji ima namjenu štititi nekoga, lebdjeti će oko svojeg štićenika i iskoristiti svaku priliku da ga čuva od zla ili da privuče dobro, ne svijesno već slijepo težeći tome, kao da slijedi liniju manjeg otpora. Isto tako, jedan elemental oživljen negativnim mislima će vrebati pokraj svoje žrtve i če­kati priliku da joj naškodi. Ali niti prvi niti drugi elemental ne mogu ništa napraviti,^ukoliko se u astralnom tijelu dotičnog čovjeka ne nalazi ništa što je njima srodno, nešto što vibrira njihovim vibracijama intime im omogućava da se prilijepe. Ako elementali u dotičnom čovjeku ne nađu sebi srodnu materiju, oni se tada u skladu sa jednim prirodnim zakonom odbijaju od tog

- 33 -

čovjeka i vraćaju se istim putem kojim su došli, slijedeći mag­netski trag kojeg su ostavili, i to sa onolikom snagom kojom su poslani, natrag svojem stvoritelju. Tako su poznati slučajevi da je misao smrtonosne mržnje, koja nije mogla ništa naškoditi oso­bi kojoj je poslana, ubila svojeg stvoritelja, dok su dobre mis­li poslane nedostojnima, stigle natrag u obliku blagoslova.onome tko ih je poslao.

Tako već i jedno površno poznavanje astralnoga svijeta može poslužiti kao snažan poticaj za ispravno mišljenje i može uči­niti da postanemo svijesni težine odgovornosti koju snosimo za misli, osjećaje i želje koje šaljemo u astralni svijet. I suviše misli kojima ljudi naseljavaju astralni svijet su krvožedne zvi­jeri koje žele razderati i progutati svoj plijen. Ali ljudi gri­ješe iz neznanja, jer oni ne znaju što čine. Jedan od razloga širenja teozofskog učenja je i djelomično uklanjanje vela sa ne­vidljivih svjetova, pružanje razumnog osnova za korigiranje ljud­skog ponašanja i omogućavanje stvaranja poštovanja prema uzroci­ma, od kojih su u fizičkome svijetu vidljive samo posljedice.Ima vrlo malo učenja koja su po svojoj etičkoj dalekosežnosti važnija od stvaranja i odašiljanja misaonih oblika ili umjetnih elementala, jer kroz to čovjek stiče iskustvo o tome da konsti­tucija njegove duše nije samo njegova privatna stvar, da njegove misli ne djeluju samo na njega samoga, već da on bez prekida u svijet šalje anđele ili đavole za čije je stvaranje odgovoran i za ciji utjecaj će biti pozvan na odgovornost.

Ako se umjetne elementale ne promatra samo pojedinačno već i u njihovoj ukupnosti, tada se može lako vidjeti kako strahovi­to snažno djelovanje oni imaju kod stvaranja nacionalnih i rasnih osjećaja, uslijed čega naše mišljenje ispunjavaju predrasudama. Svi mi rastemo u jednoj atmosferi koja je napučena elementalima, koji utjelovljuju određene predodžbe: nacionalne predrasude, na­cionalne poglede na najrazličitija pitanja, nacionalne osobine i navike u odnosu na mišljenje i osjećanje: svi oni na nas djeluju od našeg rođenja, pa vec i ranije, mi sve gledamo kroz tu atmos­feru, svaka misao je uslijed njenog utjecaja više ili manje is­krivljena a naša vlastita astralna tijela vibriraju u skladu sa tom atmosferom. Zato će jedna te ista misaojednom Hindusu izgle­dati sasvim drugačije nego jednom Englezu, Španjolcu ili Rusu. Shvaćanja koja će netko bez teškoća prihvatiti, drugome će izgle­dati sasvim neprihvatljiva: običaji koji.nekoga instinktivno privlače, nekog drurog će isto tako instinktivno odbijati. Svima nama vlada naša nacionalna atmosfera, to jest astralni svijet koji nas neposredno okružuje. Tuđe misli koje se neprekidno po­navljaju u istome obliku, djeluju na nas i u nama uzrokuju vib­racije iste vrste. One jačaju misli u kojima se mi slažemo sa našom okolinom i slabe postojeće razlike. To neprekidno djelo­vanje na naša astralna tijela nam daje nacionalni pečat i utire puteve kroz koje mentalne snage mogu nesmetano teći. U snu i u budnome stanju okružuju nas te struje, a upravo naše nepoznavanje tih procesa čini ih djelotvornijima. Kako je većina ljudi sklona pasivnosti te posjeduje vrlo malo vlastite inicijative, skoro automatski se ponavljahu misli koje nailaze na njih, a to je je­dan groces uslijed kojega se nacionalna atmosfera neprekidno pojačava.

Ako netko počne postajati senzitivan za astralne utjecaje, njega će ponekad obuzeti sasvim neobjašnjiv i prividno nerazuman strah, koji će ga potpuno paralizirati. I ako se osoba bori pro­tiv toga i ako je to ljuti, osjećaj ipak i dalje postoji. Vjero­jatno su rijetki ljudi koji takav jedan strah nisu već iskusili, makar i samo u određenom stupnju - tu zlokobnu jezu od nečega ne­vidljivog, osjećaj "da nismo sami". To se donekle može pripisati

- 34 -

jednoj određenoj mjeri neprijateljstva koje je svojstveno elemen- talnom svijetu prirode u odnosu na svijet ljudi, uslijed raznihrazarajućih akcija koje ljudi vrše na fizičkom planu, a koje ima­ju svoje posljedice na astralnoj razini. Međutim, u izvjesnoj mjeri to je i posljedica prisutnosti velike količine umjetnih elementala, koji su rezultat ljudskih misli. Misli mržnje, lju­bomore, osvetoljubivosti, ogorčenosti, nepovjerenja i nezadovolj­stva stvaraju se u milijunskim količinama i nastanjuju astralni svijet umjetnim bićima, čiji se čitav život sastoji iz takvih osjećaja. Koliko se neodređene sumnje i odbojnosti šalje protiv svih onih, čije ponašanje i izgled su nama strani i neobični. Slijepo nepovjerenje protiv svih stranaca, prezir sa kojim se u nekim krajevima gleda čak i na stanovnike susjednih teritorija -- i to također povećava loše utjecaje u astralnome svijetu. Kako među ljudima postoji velika količina takvih osjećaja, mi na as­tralnoj razini stvaramo jednu bijesnu vojsku, a njeno djelovanje na naše vlastito astralno tijelo je osjećaj straha kojega uzro­kuju neprijateljske vibracije, koje mi doduše osjećamo, ali ih ne razumijemo.

--- ooOoo---

Astralni svijet je i inače gusto nastanjen ako ne uzmemo u obzir umjetne elementale, pa i ako zanemarimo veliki broj ljuds­kih bića koja su uslijed fizičke smrti izgubila svoja fizička tijelaPTamo postoje velike čete prirodnih elementala ili duhova prirode, koje možemo smjestiti u pet glavnih^razreda: to su ele­mentali etera, vatre, zraka, vode i zemlje. Četiri posljednje grupe se u srednjevjekovnom okultizmu nazivaju salamanderima, silfama, undinama i gnomima. Postoje još i dvije daljnje grupe koje upotpunjuju broj sedam, ali sa kojima se mi ovdje ne trebamo baviti, jer još nisu stupile u manifestaciju.

Spomenutih pet grupa su elementalna bića ili stvorenja ele­menata zemlje, vode, zraka, vatre i etera, a svaka vrsta se bavi provedbom zadataka koji su u vezi sa elementom kojem oni pripada­ju. Ta bića su putevi kroz koje struje Božanske energije u ta po­sebna područja djelovanja, ona su živi izraz Zakona koji vlada u tim područjima. Na čelu svakog razreda nalazi s< jedno veliko biće, vođa jedne velike vojske,^vodeća inteligt. jija čitavog pod­ručja prirode6/koja upravlja i oživljava grupu njemu podređenih elementalnih bića. Tako je Agni, Bog vatre, jedno veliko duhovno biće, koje upravlja manifestacijama vatre na svira razinama Uni­verzuma, i on vlada svojim područjem djelovanja pomoću velike vojske elementala vatre.

Uslijed razumijevanja naravi tih bića ili uslijed poznava­nja metoda koje daju moć nad tim bićima, postižu se tako zvana čuda magije o kojima štampa od vremena do vremena piše, svejedno da li se u tim slučajevima stvarno radi o magijskoj praksi ili se efekti postižu pomoću "duhova" - kao što je to bio slučaj kod preminulog Mr. Homea, koji je mogao bez teškoća prstima uzeti užareni ugljen iz plamsajuće vatre i držati ga u ruci bez ikak­vih posljedica. I levitacije (lebdenje jednoga teškog tijela u zraku bez vidljive potpore) te hodanje po vodi su izvedeni uz pomoć odgovarajućih elementala zraka i vode, iako se za te stvari često upotrebljava i^jedna druga metoda. Kako elementi ulaze i u ljudsko tijelo, pri čemu već prema tipu dotične osobe prevladava jedan ili drugi element, svaki čovjek ima svoje odnose prema tim

- 35 -

elementalima. Kao najprijateljskiji će se pokazati oni, čiji ele­ment u određenoj osobi prevladava. Djelovanje te činjenice se često primjećuje i pripisuje se "sreći". Tako na primjer netko ima "sretnu ruku" kod njegovanja cvijeća, kod paljenja vatre, kod pronalaženja podzemnih voda i slično. Priroda nam se upravo nameće sa svojim skrivenim snagama, ali mi oklijevamo slijediti njene znakove. Predaja ponekad sakriva jednu istinu u jednoj pos­lovici ili u nekoj bajci, ali mi nažalost osjećamo kako smo već odavno prerasli takvo "praznovjerje".

Na astralnoj razini nalazimo i duhove prirode koji se bave izgradnjom oblika u mineralnom, biljnom, životinjskom i ljudskom carstvu i koji se također nazivaju elementalima, iako to nije ispravno. Postoje duhovi prirode koji grade minerale, zatim oni koji upravljaju životnom energijom u biljkama i takvi koji obli­kuju tijelo životinje, slažući molekul do molekula: pored izgrad­nje fizičkoga tijela oni se bave i izgradnjom astralnih tijela minerala, biljaka i životinja. To su vile iz bajki, "mali ljudi" koji igraju tako veliku ulogu u pričama svih nacija, ona draga, nevina djeca prirode koje je nauka bez imalo srca protjerala u priče za djecu, ali koja će mudriji učenjaci jednog kasnijeg vremena opet postaviti na mjesto u redu prirode koje im i pripa­da. Još samo pjesnici i okultisti danas vjeruju u njih, pjesnici zbog njihovog dara uživijavanja, a okultisti na temelju opažanja svojih školovanih unutrašnjih osjetila. Javnost se smije jednima i drugima, prije svega okultistima: međutim, to nije važno: mud­rost njihovu potvrditi i opravdat će tek njihova djeca.

--- ooOoo---

Igra životnih struja u eteričkim dvojnicima mineralnih, biljnih i životinjskih oblika, budi u atomskim i molekularnim sastavnim dijelovima njihovoga tkiva utkanu astralnu materiju iz njene latencije.^Ona je u mineralima počela vibrirati u vrlo ograničenoj mjeri. Životni val oblikaizražavajući svoju obli­ku juću snagu, privukao je na sebe materiju astralnoga svijeta, iz kojega su duhovi prirode oblikovali jednu lepršavo složenu masu - mineralno astralno tijelo. U biljnome svijetu su astralna tijela već nešto bolje organizirana i pokazuju začetke jedne naročite osobine - "osjećanja". Kod većine biljaka je moguće primijetiti osjećaje ugode ili nelagode koji se tek bude i još su nejasni, kao rezultat povećane djelatnosti astralnoga tijela. One se raduju svojoj polusvijesti koja se budi, vesele se zraku, kiši i sjaju Sunca te im se tražeći ih pružaju ususret, dok se štetnim utjecajima uklanjaju s puta. Neke biljke traže svjetlo, druge tamu: one reagiraju na podražaje i prilagođavaju se vanjs­kim utjecajima: neke od njih jasno pokazuju da posjeduju osjećaj opipa. U životinjskom^carstvu je astralno tijelo još bolje razvi­jeno te je kod viših životinjskih vrsta već toliko čvrsto izgra­đeno, da postoji još neko vrijeme nakon fizičke smrti te je u stanju u astralnom svijetu voditi jedan samostalan život.

Duhovi prirode koji sudjeluju u izgradnji životinjskih i ljudskih astralnih tijela dobili su posebno ime "elementali želja" jer su intenzivno oživljeni željama svih vrsta. Oni se neprestano vežu za astralna tijela životinja i ljudi. Oni upotrebljavaju onu

5) Ta grupa će biti pobliže opisana u III. poglavlju, "Kamaloka".

vrstu elementalne esence koja je slična onoj iz kakve su građena njihova vlastita tijela, da bi iz nje gradili astralna tijela životinja. Ta tijela time dobijaju u obliku čvrsto spojenih di­jelova centre osjetila i raznih djelatnosti, u kojima dolazi do izražaja strastvenost. Ti centri se pobuđuju na djelovanje us­lijed impulsa koji su dotakli krutomaterijalne organe i koji se onda vode dalje u eteričko-fizičke organe astralnoga tijela.Tek kada je impuls stigao do astralnog centra, životinja može osjetiti ugodu ili bol. Jedan kamen može biti udaren, on ne osjeća bol: on posjeduje krute i eteričke fizičke molekule, ali njegovo astralno tijelo još nije izgrađeno. Životinja osjeća bol kada je udarimo jer posjeduje astralne osjetilne centre i jer su elementali želja u nju utkali svoju vlastitu narav.

Kod posla kojeg ti elementali moraju obaviti prilikom izg­radnje astralnoga tijela Čovjeka pojavljuju se novi faktori, a mi ćemo prvo dovršiti naš pregled stanovnika astralnog svijeta, prije nego što započnemo studijem te komplicirane astralne forme.

Tijelo želja°) ili astralno tijelo životinja vodi jedno doduše neovisno ali ipak površno postojanje na astralnoj razini, kao što je već rečeno, nakon što je smrt razorila njihov fizički oblik. U "civiliziranim" zemljama onom općenitom osjećaju^nepri- jateljstva, o kojem je gore bilo riječi, mnogo doprinose živo­tinjska astralna tijela, jer organizirano klanje životinja u klaonicama i prilikom lova na njih šalje svake godine milione i milione tih stvorenja u astralni svijet, a ona su ispunjena jezom, strahom i užasom kojega osjećaju prema čovjeku. Razmjerno malen broj životinja koje smiju okončati svoj život u miru, gube se u gustim četama ubijenih, a osjećajne struje koje potječu od njih uzrokuju utjecaj iz astralnoga svijeta na ljude i životinje, što još povećava ponor između njih: na jednoj strani se povećava­ju nepovjerenje i osjećaj straha, a na drugoj se stvara sklonost okrutnosti.Osjećaji ovakve vrste su posljednjih godina u velikoj mjeri još i pojačani uslijed hladno proračunatih metoda naučnog mučenja kojega nazivamo vivisekcijom: to neopisivo barbarstvo je uslijed svojeg povratnog djelovanja na krivce10' unijelo nove užase u astralni svijet, te još povećalo jaz između ljudi i njihovih "siromašnih srodnika".

Ako izuzmemo ona bića koja možemo smatrati normalnir sta­novnicima astralnog svijeta, tamo možemo naići još i na povremene posjetioce koje njihov posao tamo dovodi, a na koje ne smijemo sasvim zaboraviti. Neki od njih dolaze iz našeg vlastitog

6) Hindusi to Biće nazivaju "Deva" ili "Bog". Čitatelj će možda željeti saznati sanskritska imena petero bogova manifestira­nih elemenata: Indra, Gospodar akaše ili eteričkog prostora: Agni, Gospodar vatre: Pavana, Gospodar zraka: Varuna, Gospo-

•. dar vode: Kshiti, Gospodar zemlje.7) U originalu: "Monada oblika".8) Oni se nazivaju "Kamadevas", "Bogovi požuda".9) Tehnička oznaka za astralno tijelo je "kamarupa": "kama"

znači "želja", a "rupa" znači "oblik".10)Usporedi poglavlje III: "Kamaloka".11)Nekim od članova te lože Teozofsko društvo zahvaljuje svoj

nastanak.- 37 -

zemaljskog svijeta, dok drugi dolaze iz viših razina.Među prvima se nalaze brojni posvećenici različitih stup­

njeva: neki* od njih pripadaju Velikoj Bijeloj Loži. himalajskom ili tibetanskom Bratstvu, kako se često nazivaju,11'' dok su os­tali članovi raznih okultnih loža iz svih dijelova svijeta^ po­čevši od bijelih, preko svih nijansi vivoga, sve do crnih.12'Sve su to ljudi koji žive u fizičkim tijelima, ali su naučili da snagom volje napuštaju svoje fizičko tijelo i da se pri punoj svijesti koriste astralnim tijelom. Među njima se mogu naći svi stupnjevi znanja i vrlina, postoje dobri i zli, snažni i slabi, blagi, kao i oni divlje naravi. Među njima se nalaze i mnogi mladi aspiranti koji tek uče upotrebljavati astralni vehikl i koji se bave djelima koja su blagotvorna ili štetna, već prema putu kojim žele ići.

Osim njih možemo naći ljude sa razvijenim psihičkim spo­sobnostima različitih stupnjeva, od kojih su neki prilično budni, drugi~lutaju sneno ili zbunjeno, dok njihovo tijelo spava ili se nalazi u stanju transa.

Nesvijesni svoje vanjske okoline, upleteni u svoje vlastite misli, tako reći ukalupljeni u svoj astralni oklop, okolinom lu­taju milioni astralnih tijela nastanjenih svijesnim bićima, čiji se fizički vehikli nalaze u stanju sna. Kao što ćemo kasnije ob­jasniti, svijest se povlači u svoje astralno tijelo kada fizičko tijelo zaspi, te prelazi na astralnu razinu: ali ta svijest nije svijesna svoje okoline tako dugo dok astralno tijelo nije dovolj­no razvijeno, da bi moglo biti djelatno neovisno o fizičkom tijelu.

Koji puta se na astralnoj razini pojavi i neki učenik, 3) koji je prošao vrata smrti te sada čeka da pod vodstvom svojega Majstora uđe u ponovno utjelovljenje, do kojega obično dolazi vrlo brzo. On se naravno nalazi pri punoj svijesti i djeluje isto kao i drugi učenici, koji svoja fizička tijela napuštaju samo u snu. Na jednom određenom stupnju1 ) učeniku je dopušteno da se nakon fizičke smrti vrlo brzo ponovo utjelovi, i pod tim uvjetima učenik mora na astralnoj razini pričekati povoljnu priliku za svoje ponovno utjelovljenje.

I ona ljudska bića koja se nalaze na silasku u svoju redo­vitu inkarnaciju prolaze kroz astralnu razinu. Sa njima ćemo se pozabaviti kasnije:1 ' oni uostalom ni na koji način ne sudjelu­ju u općenitom životu astralnog svijeta. Međutim, elementi zelja sa kojima su :i ljudi u srodstvu uslijed svojega prijašnjeg čul­nog i strastvenog ponašanja, sakupljaju se oko njih i pomažu pri gradnji novoga astralnog tijela za dolazeći novi zemaljski život.

12) Okultiste koji^su nesebični i koji se potpuno posvećuju izvršavanju Božanske Volje, ili koji teže tim vrlinama, nazivamo "bijelima11, one koji su sebični i koji djeluju suprotno Božanskim namjerama u Kozmosu nazivamo "crnima11. Rastuća nesebičnost, ljubav i požrtvovanje su karakteris­tike jedne grupe, a sebičnost, mržnja i hladna oholost su osobine druge grupe. Između tih dviju nalaze se grupe koje još nisu shvatile da se moraju razvijati ili u pravcu Jednoga Bitka ili u pravcu raznolikih odcijepljenih indi­vidualnosti. Ove ja nazivam "sivima". Njihovi članovi su ili polako nošeni u pravcu jedne od tih dviju grupa, ili im se svijesno priključuju.

13) "Chela", primljeni učenik jednoga Adepta.14) Usporedi poglavlje XI: "Uspon čovjeka".15) Usporedi poglavlje VII: "Ponovno utjelovijavanje".

- 38 -

Mi se sada moramo posvetiti proučavanju čovjekovog astral­nog tijela tijekom njegovog postojanja u ovome svijetu, moramo proučiti njegovu prirodu i ustrojstvo kao i njegov odnos prema astralnome carstvu. Proučavati ćemo astralno tijelo: a) jednog nerazvijenog čovjeka, b) jednog prosječnog čovjeka i c) jednog duhovno razvijenog čovjeka.

a) Astralno tijelo jednog nerazvijenog čovjeka je difuzna, slabo oblikovana masa neodređenih obrisa koja se sastoji iz ast­ralne Duh-Materije, te sadrži kako astralnu tako i elementalnu esencu, materijale koji su uzeti iz svih podrazina^astralne ra­zine, pri čemu ih najveća količina dolazi iz najnižih podrazina, tako da je tijelo gusto, grubo i sklono reagiranju na sve podra­žaje koji su povezani sa strastima i požudama. Boje su u skladu sa niskim vibracijama tijela bez sjaja, nečiste i mutne: prevla­davaju smeđa, mutno crvena i prljava zelena boja. U takvom jed­nom astralnom tijelu ne dolazi do promjena svjetlosti, ne mije­njaju se niti boje a razne strasti su vidljive kao tromi valovi ili, ako su nabijene emocijama, kao munje: tako se seksualna požuda vidi kao val prljave karmin boje, a bijes u obliku crvene munje.

Astralno tijelo je veće od fizičkog i u slučaju kojega sada uzimamo kao primjer, ono se prostire od fizičkog tijela na sve strane za još 25 do 30 centimetara-l-°<Zentri osjetilnih organa se oštro ističu i postaju aktivni ako dobiju poticaj iz­vana. Suprotno tome, u stanju mirovanja su životne struje trome, pa ako astralno tijelo ne prima poticaje niti iz fizičke niti iz mentalne razine, ono se ponaša pospano i ravnodušno^'). Ako poti­caji na aktivnost dolaze više od strane vanjske nego unutrašnje svijesti, to je uvijek znak jednog još nerazvijenog stanja. Kamen mora biti gurnut ako ga se želi pokrenuti: biljka se kreće pod privlačnim utjecajem svjetla i vlage: životinja se pokrene ako je glad na to natjera: jednom čovjeku koji se nalazi na niskom stupnju razvitka, potrebni su slični poticaji. Tek kada je inte­lekt dosegao jednu odreetenu zrelost, tada on daje inicijativu za određene postupke.

Centri više djelatnosti"1-®^, o kojima ovisi neovisno funk­cioniranje astralnih osjetila su jedva vidljivi. Čovjeku koji se nalazi na tome stupnju su za njegov razvoj potrebni jaki osjećaji svih vrsta, kako bi se njegova narav trgnula i potakla na aktiv­nost. Neophodni su teški potresi iz vanjskoga svijeta u obliky radosti i patnji, da bi ga probudili i naveli na djelovanje. Sto su emocije brojnije i jače, što ga se više pokreće na djelovanje, tim bolje za njegov rast. Na tome stupnju kvaliteta nije važna. Kvantitet i jačina utisaka su najvažniji faktori.

Buđenje morala u takvom jednom čovjeku odvija se u njegovim strastima. Jedna slaba težnja prema nesebičnosti u njegovim od­nosima prema ženi i djeci će biti njegov prvi korak prema napret­ku: on time stavlja u pokret finiju materiju svojega astralnog tijela i privlači veću količinu elementalne esence prikladne vrste u to svoje tijelo. Uslijed te igre strasti, požuda i želja, astralno tijelo neprekidno mijenja svoje sastavne dijelove.

16) U originalu: 10 do 12 cola.17) čitalac će ovdje prepoznati vladavinu tamasičke gune, pri­

rodnog principa tame ili tromosti.18) Sedam čakri ili kotača, nazvanih tako radi sličnosti,sa vatrenim kotačima koji se vrte, ako se nalaze u stanju

aktivnosti.- 39 -

Sve pozitivne emocije jačaju finije dijelove tijela, odbacuju grublje sastavne dijelove,^ugrađuju finiji materijal i privlače takve elementale koji pomažu pri ovom procesu obnove. Suprotno tome, sve negativne emocije imaju upravo suprotan učinak, one jačaju grublje dijelove i odbijaju finije, te privlače elementale koji jos više pospješuju proces pogoršanja. Moralne i intelektu­alne snage čovjeka kakvog ovdje proučavamo tek su u zametku i još su toliko slabe, da se može reći, kako se gradnja i mijenjanjenjegovog astralnoga tijela odvija više za njega nego kroz njega.On ovisi više o vanjskim okolnostima kojima je okružen, nego o svojoj vlastitoj volji, jer, kao što je već rečeno, karakteris­tično je za jedan niski stupanj razvoja to da se čovjek potiče na djelovanje mnogo više izvana i kroz njegovo fizičko tijelo,nego iznutra i kroz njegov intelekt. Znak je značajnog napretka,ako jedan čovjek počinje uslijed vlastite snage slijediti poti­caje svoje volje i svojih odluka, umjesto da dozvoljava da ga vode njegove strasti, odnosno da reagira samo na privlačnosti i odbojnosti koje dolaze izvana.

Tijekom sna, astralno tijelo koje sadrži svijest izlazi iz fizičkog tijela, obavija svijest u sebi, a krutofizičko i eterič­ko tijelo ostavlja da drijemaju. No na ovom stupnju kojega mi proučavamo, svijest u astralnom tijelu još nije probuđena, jer tamo nedostaju snažni poticaji koji je tresu u fizičkom vehiklu: jedino što je u stanju pokrenuti astralno tijelo na tom stupnju, to su elementali grublje naravi, koji u njemu mogu izazvati vib­racije, koje, kada se odražavaju na eterički i fizički mozak, u njemu proizvode sne koji sadrže animalne radosti. Astralno tijelo ostaje lebdjeti tik iznad fizičkoga tijela, te se uslijed njegove privlačne snage nije u stanju suviše udaljiti od njega.

b) Kod čovjeka prosječnog morala i isto takvoga intelekta, astralno tijelo u usporedbi sa upravo opisanim pokazuje ogroman napredak. Ono je veće, njegovi sastavni dijelovi su više uravno­težene kvalitete, a prisustvo finijih vrsta materije daje njego­vom izgledu jednu izvjesnu svjetlost, dok se više emocije izra­žavaju u lijepim šarenim valovima koji prolaze kroz njega. Nje­govi obrisi nisu nejasni i promjenjivi kao u upravo opisanom slučaju, već su jasni i određeni, a astralno tijelo postaje sve sličnije svojem vlasniku. Ono je očito na putu da postane sreds­tvo izražavanja unutrašnjeg čovjeka: ono pokazuje izgrađen sklad i stabilnost: to je jedno tijelo koje je prikladn i spremno za upotrebu, te sposobno da postoji i odvojeno od fizičkoga tijela. Bez da gubi svoju sposobnost mijenjanja oblika, ono ipak posje­duje jedan normalan oblik kojem se uvijek vraća, kada popusti bilo kakav pritisak koji je možda prouzročio promjenu njegovog oblika. Ono je bez prekida djelatno i zato stalno vibrira, pri čemu pokazuje beskrajan niz boja koje se izmjenjuju. "Kotači”19) su već jasno vidljivi, ali još nisu djelatni"0'. To tijelo brzo reagira na sve dodire koji mu se prenose pomoću fizičkoga tijela, a prima i poticaje koje svijesno biće u njegovoj unutrašnjosti izlijeva preko njega. Sjećanja i predodžbe ga potiču na djelat­nost i ono djeluje^i na. fizičko tijelo i stavlja ga u pokret, umjesto da je fizičko tijelo vječni inicijator. Njegovo se pro­čišćavanje odvija kao i u predhodnom slučaju: manje vrijedni

19) Usporedi sa primjedbom 18.20) Na ovome stupnju jasno prevladava rajasička guna, temeljni

princip djelatnosti prirode.

40 -

dijelovi se odbacuju uz pomoć vibracija koje im se suprotstav­ljaju, a na njihovo mjesto se privlači finiji materijal. Ali rastući moralni i intelektualni razvoj jednoga takvog čovjeka sada čitavo tijelo dovodi skoro sasvim pod njegovu vlast, jer to tijelo više ne bacaju amo tamo vanjski utjecaji, nego ono raz­mišlja, prosuđuje i pruža otpor ili pristaje, već prema tome kako misli da je ispravno. Uslijed ispravno usmjeravanih misli takav čovjek može vrlo brzo djelovati na svoje astralno tijelo i time vidljivo ubrzati njegovo oplemenjavanje. Da bi proizveo takve učinke, njemu nije potrebno poznavati modus operandi2! > , isto kao što čovjeku nije potrebno poznavanje zakona koji se od­nose na svjetlo, da bi ga vidio.

U snu to razvijeno astralno tijelo na uobičajen način iz­lazi iz svog fizičkog ovoja, ono ga uopće ne zadržava kao što je to bio slučaj u predhodnom primjeru. Ono luta astralnim svijetom, pri čemu ga astralne struje nose sobom: svijest u njegovoj nutri­ni još doduše ne može upravljati vlastitim mentalnim slikama i svojom sposobnošću razmišljanja, te je sposobno primati utiske kroz svoj astralni ovoj i pretvarati ih u mentalne slike. Na taj način je čovjeku moguće, dok se nalazi izvan svojega tijela, sa­kupljati znanje i kasnije to znanje utiskivati svojem mozgu kao živ san ili viziju, ili to znanje može i neposredno bez toga mosta kao posrednika dolaziti do svijesti mozgu.

c) Astralno tijelo jednoga duhovno visoko razvijenog čov­jeka je složeno od najfinijih dijelova svih podrazina astralne razine, pri čemu su najviše vrste zastupljene u daleko najvećem broju. Ono izgleda prekrasno u svojoj blještavosti i raskoši boja impulsi koje ono prima kroz pročišćeni intelekt pokazuje nijanse boja koje su nepoznate na Zemlji. Na^ovakvom astralnom tijelu se moze vidjeti da vatreni kotači zaslužuju svoj naziv, a njihovo okretanje pokazuje aktivnost viših osjetila. Jedno takvo tijelo je u pravome smislu riječi jedan nosilac svijesti, jer tijekom svojega razvoja ono je u svim svojim organima probuđeno do žive djelatnosti i došlo je pod potpunu kontrolu svojega vlasnika.Kada taj vlasnik napusti fizičko tijelo, odjeven u svoje astralno tijelo, u pogledu svijesti ne dolazi do nikakvog prekida: on se jednostavno oslobađa jedne teške odjeće i osjeća se kao da je sa njega skinut neki teret. On se unutar astralne sfere može kretati svuda velikom brzinom i više nije sputavan ograničavajućim ze- laljskim okolnostima. Njegovo tijelo slijedi svaki impuls njegove volje, odražava njegove misli i sluša ih. Time je za njega mo­gućnost služenja čovječanstvu povećana u velikoj mjeri i njegove snage su upravljane njegovim vrlinama i dobronamjernošću. Nepos­tojanje grubih djelića u njegovom astralnom tijelu čini ovo nes­posobnim da reagira na privlačnost stvari koje pripadaju nižim strastima: one za njega potpuno gube svoju privlačnost. Njegovo čitavo tijelo vibrira samo kao odgovor na emocije, njegova lju­bav se pretvorila u požrtvovnost, njegova aktivnost je obuzdana strpljenjem. Blag, miran i vedar, snažan ali bez traga svakog nestrpljenja, takav čovjek vidi da su "svi sidiji spremni slu­žiti mu".2 )

21) Latinski: način djelovanja. Prim. prev.22) Ovdje prevladava satvička guna, temeljni princip blaženstva

i čistoće u prirodi. Sidiji su nadfizičke moći.

- 41 -

--- ooOoo---Astralno tijelo je most preko ponora, koji razdvaja svi­

jest od fizičkoga uma. Utisci koje primaju osjetila^i koji se kroz njih, kako smo vidjeli, prenose gušćim i eteričkim cen­trima, putuju dalje do odgovarajućih astralnih centara: ovdje na njih djeluje elementalna esenca, pretvara ih u osjećaje i prikazuje ih unutrašnjem čovjeku - pri čemu astralne vibracije izazivaju odgovarajuće vibracije u mentalnom tijelu - kao do­življaje svijesti23). Kroz taj stepenasti slijed različitih stupnjeva finoće duhovne materije, moguće je grube utiske ze­maljskih objekata prikazati svjesnom biću: obratno, pomoću vibracija izazvanih mislima moguće je preko toga mosta izazvati vibracije u fizičkom umu. To je uobičajen i normalan put, pomoću kojeg se primaju utisci izvana i pomoću kojega se i šalju prema van. Ove vibracije što se šire bez prekida u oba pravca su u stvari to što uzrokuje razvoj astralnoga tijela. Ova ga struja oplakuje izvana i iznutra, izgrađuje njegove organe i doprinosi njegovom općenitom rastu: kroz nju ono povećava svoj opseg, njegova tkiva postaju finija, njegovi obrisi određeniji a njegov unutrašnji sastav postaje bolje izgrađenim.

Školovano na takav način da bi služilo svijesti, astralno tijelo polako postaje sposobnim da joj postane samostalnim oru­đem i da joj jasno i određeno prenosi vibracije, koje prima ne­posredno iz astralnog svijeta. Većina čitalaca je sigurno imala neka mala iskustva o utiscima koji su stigli izvana u svijest, koji nisu imali nikakav fizički uzrok, a vrlo brzo su kroz neki vanjski događaj dobili svoju potvrdu. Ovdje se često radi o utiscima koji su neposredno dospjeli do astralnoga tijela, a ono ih je prenijelo svijesti: takvi utisci često imaju predviđajući karakter, koji se uskoro pokaže ispravnim. Ako je neki čovjek jako napredan, taj stupanj se, već prema okolnostima, može jako razlikovati: tada on tvori spojnu kariku između fizičkog i ast­ralnog, kao i astralnog i mentalnog, tako da svijest bez prekida prelazi iz jednoga u drugo stanje, bez prekida u pamćenju kao što je to slučaj kod običnih ljudi, kod kojih je prijelaz sa jedne na drugu razinu uvijek popraćen jednim periodom kada je svijest prekinuta. Onda je čovjeku moguće i slobodno upotreblja­vati svoja astralna osjetila, dok mu se svijest nalazi u fizič­kom tijelu, tako da ti prošireni putevi spoznaje postaju svoji­nom njegove budne svijesti. Stvari koje su do sada za njega bili samo predmeti čiste vjere, sada postaju predmetima znanja, on postaje sposoban ispitivati istinitost mnogih teozofskih učenjao nižim razinama nevidljivoga svijeta.

Kada se čovjeka rastavi na "principe”, to jest na načine na koje se otkriva život, tada se za njegova četiri niža prin­cipa, koja označavamo kao ”niža četverostrukost”, kaže da dje­luju na astralnoj i fizičkoj razini. Četvrti princip je kama, želja: to je život koji se otkriva u astralnom tijelu, kojega to tijelo ograničava: za njega je karakteristična sposobnost osje­ćanja, bilo u jednostavnom obliku osjećanja, bilo u komplicira­nim oblicima emocija ili u međustupnjevima između to dvoje. Sve je to sakupljeno pod pojmom želja, dakle ono što privlači ili

23) Usporedi poglavlje IV: "Mentalna razina”.

odbija od stvari, već prema tome da li osobnosti donosi radost ili bol24).Treći princip je prana, za održavanje fizičkog organizma

asimilirana i već specijalizirana životna snaga. Drugi princip je eterički dvojnik, a prvi kruto fizičko tijelo. Ta tri prin­cipa su aktivna na fizičkoj razini.

U podjeli na kakvu nailazimo^u kasnijim djelima H. P. Bla- vatsky, iz niza principa su isključeni kako prana tako i kruto fizičko tijelo: jer prana se shvaća univerzalnim životom, a fizičko tijelo odrazom eteričkog tijela, jer se sastoji iz ma­terijala ugrađenih u eterički oblik, koji se stalno mijenja.

To gledište nam otvera veličanstvenu filozofsku predodžbuo Jednom Životu, Jednom Jastvu, koje se otkriva kao čovjek, pri čemu pokazuje prolazne razlike što se mijenjaju, u skladu sa uvjetima koje im postavljaju tijela koje ono oživljava. Ono u svojem središtu ostaje uvijek isto, ali izvana promatrano poka­zuje različite aspekte, već prema vrsti materije u pojedinim tijelima. U fizičkom tijelu je to prana, koja daje snagu, uprav­lja i uređuje: u astralnom je to kama, koja osjeća i koja je svijesna boli. Mi ćemo to naći još i u drugim aspektima, kada stignemo do viših razina. Međutim, osnovna predodžba ostaje uvijek ista, to je onaj temeljni pojam teozofije, koji, jednom jasno shvaćen, postaje ključem za sva vrata ovoga tako zbunjujućeg svijeta.

--- 00O00---

>

24) Njemački izraz "Begehren" (željeti) ne odgovara u potpunos­ti engleskoj riječi "desire" i sanskritskom pojmu "kama" , jer ta se riječ u njemačkom jeziku u pravilu upotrebljava samo u pozitivnom smislu. Kama uključuje i negativne zelje: odbijati nešto jer to čovjek ne želi, to je negativan oblik želje. Iz tog razloga se u kasnijoj teozofskoj literaturi za izraz "desire body", "tijelo želja", često upotrebljava riječ "emotional body", tj. tijelo emocija ili osjećaja. Prim. prev.

- 43 -

I I I . p o g l a v l j e

K A M A L O K A

Kamaloka je doslovno mjesto ili domovina želja, kao što je veo spomenuto, odnosno jedan dio astralne razine: ono ipak nije od nje odijeljeno kao neko posebno mjesto, već je odijeljeno sta­njem svijesti bića koje nastanjuju to područje^'. To su ljudska bića koja su uslijed smrti izgubila svoja fizička tijela i sada moraju proći kroz određena čišćenja, prije nego mogu prijeći u sretniji i mirniji život, koji pripada pravom čovjeku, čovjeko­voj duši^).

Ta razina obuhvaća stanja, koja se opisuju kako postoje u paklima, čistilištima i raznim međustanjima raznih religija: svaka religija označava bilo koje od tih stanja kao privremeni boravak ljudi u vremenu između napuštanja fizičkog tijela i ulas­ka u Nebo. Ono ipak ne uključuje nikakvo mjesto vječnih patnji -- vječni pakao, u kojega još uvijek vjeruju neki religiozno ogra­ničeni ljudi, a ta je mora nastala uslijed neznanja, mržnje ili straha. No tamo ipak vladaju odnosi koji sadrže prolazne i pro-

| čišćujuće patnje, kao rezultati uzroka koje je postavio čovjekkoji ih sada mora podnositi, za vrijeme svog zemaljskog života.Ta stanja su isto tako prirodna i nezaobilazna kao i bilo što drugo što je prouzročeno u ovom svijetu uslijed neispravnog dje­lovanja, jer mi živimo u jednome svijetu zakona, u kojem svako sjeme mora donijeti sebi primjeren plod. Smrt ne mijenja ništa u moralnoj i mentalnoj naravi čovjeka: promijenjeno stanje uzro­kovano prijelazom iz jednoga svijeta u drugi se sastoji samo uodbacivanju fizičkoga tijela, a što se ostaloga tiče, čovjek os­taje onakvim kakav je i bio.

Stanje kamaloke postoji na svakoj podrazini astralne razi­ne, tako da možemo reći da postoje sedam područja: mi ih označa­vamo kao prvo, drugo, treće it4. sve do sedmoga, počinjući sa najnižim i brojeći prema gore-5''. Mi smo već vidjeli, da astralno tijelo sadrži materiju svake podrazine astralne razine: radi seo jednom sasvim specifičnom poretku sastavnih dijelova, kako ćemokasnije vidjeti, koji dijeli stanovnike jednog područja od onih

> -----------------------1) Hindusi to stanje nazivaju "pretaloka", odnosno mjesto gdje

se nalaze "pretasi". Jedan "preta" je ljudsko biće koje je izgubilo svoje fizičko tijelo, ali je još odjeveno odjećom svoje životinjske naravi. Tu odjeću nije moguće ponijeti dalje: zato njen nosilac ostaje zarobljen u njoj sve dok se ona ne raspadne.

2) Duša je ljudski intelekt, veza između Božanskog Duha u lju­dima i njegove niže osobnosti. Ona je Ego, zasebno biće, "JA", ko^e tijekom razvoja raste i razvija se. Prema teozofskom načinu izražavanja to je manas, mislilac, čija je energija razum, koji je aktivan unutar ograničenja fizičkoga mozgaili astralnog i mentalnog tijela.

3) Često se ova područja broje obratnim redoslijedom, uzimajući prvo kao najviše, a sedmo kao najniže. Svejedno je od kuda počinjemo brojati: ja brojim odozdo prema gore, da bi postu­pala na isti način kod razina kao i kod temeljnih principa.

- 44 -

svih drugih područja, dok stanovnici istoga područja mogu među­sobno komunicirati. Kako svako od tih područja tvori jednu pod- razinu astralne razine, ona se razlikuju u svojoj gustoći: gus­toća vanjskoga oblika bića koja se nalaze u kamaloci određuje i područje na koje je to biće ograničeno. Te razlike u materiji su ograde koje sprječavaju prijelaz iz jednog područja u drugo. Sta­novnicima jednog područja je isto^tako nemoguće stupiti u kon­takt sa stanovnicima drugog, kao što je nekoj ribi morskih dubi­na nemoguće voditi razgovor sa nekim orlom. Životni element koji je neophodan za jednoga, razorio bi život drugoga.

Kada fizičko tijelo umre, tada se eteričko tijelo povlači iz "kuće od mesa", što je prikladan naziv za fizičko tijelo: on pri tome uzima sa sobom pranu kao i ostale principe, eteričko tijelo dakle prati čitav čovjek sa izuzetkom čvrstoga tijela.

Sve izstrujavajuće životne snage se najprije povlače prema unutra i "prana ih sakuplja". Njihov odlazak se odražava u sla­bosti i omamljenosti, koja obuzima fizička osjetila. Ti organi su još uvijek tu, neoštećeni, fizički ispravni i spremni za funk­cioniranje kao što su to uvijek bili, ali "unutrašnji vladar" se sprema na odlazak, on, koji je kroz njih gledao, slušao, osje­ćao, a sami za sebe ti organi su samo obične nakupine materije koje doduše žive, ali više ne posjeduju sposobnost opažanja. Polako se udaljuje gospodar tijela, ovijen ljubičasto-sivim ete- ričkim tijelom i potpuno udubljen u promatranje panorame svog proteklog života, koja se u trenutku smrti odvija do u detalje vjerno pred njegovim očima. Ta slika života prikazuje sve doživ­ljaje njegovog života, velike i male: on vidi nastojanja svojih ambicija sa svim uspjesima i razočaranjima, svoje napore, tri­jumfe i neuspjehe, svoju ljubav i svoju mržnju: postaje jasan smjer cjeline, misao vodilja njegovog života se jasno pokazuje i duboko se usađuje u dušu, određujući razinu na kojoj će ona provesti najveći dio svojeg postojanja nakon fizičke smrti. Stvar­no je u najvećoj mjeri svečan taj trenutak, u kojem se čovjek suočava sa svojim životom i u kojem iz usta svoje prošlosti sluša predskazanje o svojoj budućnosti. Tijekom jednoga kratkog vre­menskog perioda on sebe samoga vidi onakvim kakav stvarno jeste, shvaća smisao svojega života i vidi da je Zakon snažan, pravedan i dobar*. Tada se kida magnetska veza između krutog i eteričkog tijela, dvoje partnera koji su bili zajedno tijekom jednog čita­vog života se razilaze i čovjek tone - osim u iznimnim slučaje­vima - u mirnu besvjesnost.

Ponašanje svih onih koji su^sakupljeni oko jednog umirućeg tijela trebalo bi biti u znaku poštovanja i mira, kako u toj sve­čanoj tišini ne bi bilo prekidano promatranje prošlosti umirućeg. Plač i glasno naricanje samo bi ometali koncentriranu pažnju duše, a sa jadikovkama radi vlastitog gubitka remetiti tišinu, koja za umirućeg znači mir i pomoć, istovremeno je i sebično i bezobrazno. Religije su u mudroj namjeri ustanovile molitve za umiruće, jer one služe očuvanju mira i potiču nesebičnu želju da im pomognemo: ove, kao i sve pozitivne misli djeluju zaštitnički i pokroviteljski.

Nekoliko sati nakon što je nastupila smrt - ne više od tri­deset i šest, kaže se općenito - čovjek se povlači iz eteričkog tijela te ostavlja i ovo kao bezosjećajan leš, koji ostaje u bli­zini svojeg krućeg tijela i dijeli sa njime njegovu sudbinu.Kada je kruto tijelo pokopano, eteričko tijelo ostaje lebdjeti nad grobom i polako se rastače. Neugodni osjećaji koje mnogi lju­di imaju na groblju, potječu uglavnom od prisutnosti ovih tijela koja se raspadaju.

- 45 -

Ako se fizičko tijelo spali, tada se njegov eterički dvojnik vrlo brzo rastvara, jer on time gubi svoju staru uporišnu točku, fizički centar koji ga privlači. To je jedan od mnogih razloga, zašto je spaljivanje poželjnija metoda uklanjanja leševa od pokapanja.

Kada se čovjek povlači iz eteričkog tijela, istovremeno iz njega ističe i prana koja se vraća u veliki rezervoar univer­zalnog života. Ali čovjek, koji je sada spreman za prijelaz u kamaloku, provodi jedno preuređenje svojeg astralnog tijela, koje ga čini pogodnim da se podvrgne onim procesima pročišćavanja, koji su neophodni da bi čovjek konačno postao slobodnim^). Tije­kom zemaljskog života se različite vrste astralne materije pri­likom stvaranja astralnog tijela miješaju upravo na način, kao što je to slučaj sa čvrstom, tekućom, plinovitom i eteričkom materijom u fizičkom tijelu. Promjene do kojih dolazi u astral­nom tijelu poslije smrti sastoje se u odjeljivanju tih materija prema njihovoj gustoći: na taj način se stvara jedan niz koncen­tričnih ovoja - najfiniji je unutra, a najgrublji izvana - od kojih se svaki sastoji samo od materije jedne određene podrazine astralne razine. Astralno tijelo tako postaje jednom tvorevinom sastavljenom od sedam slojeva složenih jedan na drugi, postaje

\ sedmerostrukom kućom sazdanom od astralne materije u kojoj ječovjek - kako se to može ispravno reći - zatvoren, jer samo sla­manje tih ovoja ga može osloboditi. Sada postaje razumljivo u koliko velikoj mjeri je važno pročišćavanje astralnog tijela ti­jekom zemaljskog života. Čovjek mora tako dugo boraviti u svakojpodrazini kamaloke, dok se ovoj koji pripada toj podrazini nerastvori u tolikoj mjeri da omogući prijelaz u slijedeću podra- zinu. Osim toga, stupanj u kojem je njegova svijest djelatna u pojedinoj vrsti materije određuje da li će on u tom području bizi budan i svijestan ili će kroz nju proći bez svijesti, "uvi­jen u ružičaste snove", a zadržati će se u tim područjima samo toliko dugo, koliko to zahtijeva mehanički proces raspadanja.

Jedan duhovno napredan čovjek koji je svoje astralno tijelo pročistio u tolikoj mjeri da se ono sastoji samo od najfinijih stupnjeva svake podrazine astralne razine, prolazi kroz kamaloku bez zadržavanja: njegovo astralno tijelo se raspada jako brzo, a on sam ide dalje, prema cilju koji odgovara stupnju njegovograzvoja. Čovjek koji još nije toliko razvijen, ali čiji je život

I bio ipak čist i umjeren, koji je bio samo u maloj mjeri vezan za' ovozemaljske stvari, ne će tako brzo proći kroz kamaloku, ali on

će utonuti u mirne snove, nesvjestan svoje okoline, dok će senjegovo mentalno tijelo redom rješavati pojedinih astralnih ovoja, a probuditi će se tek kada dosegne nebeska područja. Drugi, još manje razvijeni, probuditi će se čim prođu kroz najniže podrazine i postati će svijesni na onoj podrazini na kojoj su u zemaljskom životu bili svijesno djelatni: njih će tamo probuditi poznati impulsi, iako će oni sada biti primani neposredno kroz astralno tijelo bez pomoći fizičkog tijela. Oni koji su živjeli prema svojim životinjskim nagonima, probuditi će se u podrazini koja je njima primjerena: jer svaki čovjek dolazi doslovno u područje "kamo pripada".

4) Te promjene uzrokuju stvaranje t. zv. "Yatana" ili tijela patnji, ili, u slučaju jednog jako poročnog čovjeka, u čijem astralnom tijelu prevladava najgrublja materija, stvara se "Dhruvam" ili jako tijelo.

- 46 -

Slučaj čovjeka čiji je život iznenada prekinut uslijed nesreće, samoubistva, ubistva ili sličnog, razlikuje se od slu­čajeva kada čovjek napušta fizički život radi nedostatka životne snage, posljedice bolesti ili staračke nemoći. Ako se radi o čistim i duhovnim ljudima, tada se na njih posebno pazi i čuva ih se: oni drijemaju u jednom sretnom stanju sve dok ne dođe tre­nutak u kojem bi njihov život završio natprirodan način. Ali inače, oni ostaju pri svijesti, često još neko vrijeme zabavljeni scenom sa kojom je završio njihov život, ne primjećujući da su izgubili fizičko tijelo, zadržavajući se u onom području koje odgovara vanjskom ovoju njihovog astralnog tijela. Njihov norma­lan život u kamaloci ne započinje prije nego se istroši tkivo njihovog zemaljskog života. Oni su svoje astralne okoline isto tako živo svijesni, kao i fizičke. Jedan od učitelja H. P. Bla- vatske joj je pričao da jedan ubica, koji je pogubljen radi ubis­tva koje je počinio, u kamaloci uvijek nanovo proživljava scenu ubistva i događaje koji su kasnije uslijedili, on neprekidno po­navlja svoj grozan čin i strahote njegovog hvatanja i kažnjavanja. Jedan samoubica će neizbježno uvijek nanovo proživljavati osje­ćaje straha i očaja koji su predhodili samoubistvu, i sa strašnom tvrdokornošću će se uvijek nanovo ponavljati scena onoga što je napravio, kao i njegova samrtna borba. Jedna žena koja je u ve­likom strahu i očajno se boreći za svoj spas poginula u požaru, razvila je time tako buran vrtlog uzbuđenja da je još pet dana kasnije divlje odbijala od sebe svaki pokušaj pomoći, misleći da se jos uvijek nalazi u plamenu. Suprotno tome, jedna druga koja je stradala sa djetetom* na prsima tijekom jednog nevremena pod valovima, ali čije je srce ostalo mirno i puno ljubavi, na dru­goj strani smrti je mirno spavala i sanjala o svojem suprugu i svojoj djeci, promatrajući živeći lijepe vizije. Međutim, opće­nito se smrt uslijed nesreće može smatrati štetom koju je netko navukao na sebe učinivši neku tešku grešku^), jer posjedovanje pune svijesti u zemlji bliskim nižim područjima kamaloke je spo­jeno sa mnogobrojnim opasnostima i neugodnostima. Čovjekom tada gotpuno vladaju planovi i interesi koji su ispunjavali njegov život, on je potpuno svijestan stvari i ljudi koji su s time u vezi. Njegove težnje ga skoro neodoljivo tjeraju da utječe na stvari za koje su još vezane njegove strasti i osjećaji, i tako on ostaje vezan za zemlju, ali sada je izgubio organe na koje je navikao i više nije u stanju izvesti ono što je mogao dok je posjedovao fizičko tijelo: njegova jedina nada da nađe mir se sastoji u tome, da se odlučno odvrati od svaga zemaljskog i da svoj duh usmjeri na uzvišene stvari: međutim, malo njih je dovolj­no jako da bi poduzelo takav jedan napor, pa čak i uz pomoć koju im uvijek pružaju pomoćnici što se nalaze na astralnoj razini, a čije se obaveze i dužnosti sastoje u vođenju i pomaganju onih koji su napmstili fizički svijet®'. Oni koji pate na takav način, siti svoje bespomoćne neaktivnosti, vrlo često traže senzitivne osobe sa kojima mogu stupiti u kontakt te se na taj način ponovo miješaju u zemaljske stvari: oni čak nastoje zaposjesti prikladne medijski nadarene osobe kako bi na taj način tuđa tijela isko­ristili u svoje svrhe, čime sami sebe opterećuju velikom odgovor­nošću koju će morati snositi u budućnosti. Zato iza načina na koji mole anglikanski svećenici stoje okultni razlozi: "Sačuvaj nas, Gospodine, od rata, ubistva i nenadane smrti!"''

5) To ne mora obavezno biti greška koja je napravljena u ovome životu: o zakonu uzroka i posljedice ćemo više gpvoriti u IX. poglavlju koje nosi naslov "Karma".

6) To su učenici nekih od velikih učitelja, koji vode čovječanstvo i pomažu mu: oni imaju poseban zadatak da pomažu onim dušamakojima je takva pomoć neophodna. . ,7) Tu molitvu je engleska crkva preuzela od rimokatoličke crkve.

- 47 -

--- ooOoo---Sada ćemo redom proučiti pojedine podrazine kamaloke da bi

na taj način došli do određene predodžbe o prilikama koje vladaju u tim međustanjima, a koje čovjek sam sebi stvara kroz sklonosti koje je njegovao tijekom svojeg zemaljskog života. Pri tome mo­ramo uzeti u obzir da je količina životne snage koju sadrži od­ređeni ovoj - a time i trajanje zarobljeništva u tome ovoju - ovisna o količini energije koju je čovjek tijekom života upotri­jebio za onu vrstu materije, od koje se taj ovoj sastoji. Ako je čovjek bio sklon najnižim strastima, tada je najgrublja astralna materija jako oživljena i njena će količina biti razmjerno veli­ka. To pravilo vlada u svim područjima kamaloke, tako da čovjek već tijekom svog fizičkog života može prilično sigurno znati, kakva ga budućnost očekuje neposredno nakon njegove smrti.

P r v a ili najniža podrazina obuhvaća ona stanja, koja se u raznim hinduističkim i budističkim spisima opisuju kao "pakao”, i to u raznim varijantama. Mora nam biti jasno da se čovjek koji dolazi u ove stanja time nikako ne oslobađa strasti i požuda koje su ga tu dovele: one i dalje ostaju sastavnim dijelovima njego­vog karaktera, one miruju u svom zametku, latentne u njegovoj duši, da bi opet bile izbačene napolje i izgradile njegovu narav kada se vrati u inkarnaciju u fizički svijet0-'. Njegova prisut­nost u najnižoj podrazini kamaloke je jednostavno posljedica toga što je u njegovom kamičkom tijelu prisutna materija, koja pripada toj podrazini. On će tamo biti tako dugo zadržan dok od njega ne otpadne najveći dio te materije i dok se ovoj koji čini ta materija toliko ne rastvori, da bi mu bio omogućen dodir sa sljedećom višom podrazinom.

Raspoloženje koje vlada na ovome mjestu je nezamislivo tužno, pusto i deprimirajuće. Izgleda kao da ono odiše svim utje­cajima koji su najviše neprijateljski svemu dobrom, a to je i stvarno tako, jer ti utjecaji potječu od osoba čije zle osobine su ih i dovele na ovo tužno mjesto. Sve strasti i osjećaji koji u nama stvaraju osjećaj jeze, ovdje nalaze neophodan materijal koji im je potreban da bi došli do izražaja: to je stvarno naj­dublja močvara, u kojoj paradiraju neprikrivene odvratnosti ne­vidljive fizičkim očima. Odbojnost toga mjesta je još povećana činjenicom, da u astralnome svijetu karakter dolazi do izražaja u njemu odgovarajućim oblicima, tako da lošim strastima ispunjen čovjek ima i lik koji potpuno odgovara njegovom karakteru. Tako životinjske strasti astralnom tijelu daju i životinjske oblike, i odbojna životinjama slična tijela su ovoji, koji odgovaraju poživotinjenim ljudskim dušama. U astralnom svijetu nitko ne može glumiti sveca i sakrivati prljave misli iza vela prividnih vr­lina. Ono što čovjek stvarno jeste, ovdje se odražava u njegovoj vanjštini i pojavi - u blještavoj ljepoti ako je njegovo bice plemenito, u odbojnoj ružnoći ako mu je narav pokvarena. Prema tome je lako razumljivo zašto su učitelji kao što je bio Buddha, ono što su vidjeli u tim paklima opisali jednim jezikom stravične slikovitosti koji modernim čitaocima izgleda nevjerojatan samo zato, što ne misle na to da sve duše, čim se oslobode trome i za oblikovanje nepodesne materije fizičkog svijeta, poprimaju izgled kakav zaslužuju te izgledaju upravo onako kakve u stvar­nosti i jesu. Cak i u ovome fizičkom svijetu lice jednog prlja­vog, propalog i zlog nasilnika vremenom poprima jedan krajnje odbojan izgled: što se drugo može i očekivati u astralnom svijetu,

8) Usporedi VII. poglavlje o reinkarnaciji.- 48 -

gdje poslušna materija poprima oblik svakog negativnog nagona, nego da takav jedan čovjek dobije ovoj koji izaziva jezu, na kojem su vidljive sve promjene negativnih elemenata.

Ne smijemo zaboraviti da se stanovništvo - ako smijemo upotrijebiti taj izraz - tih najnižih podrazina sastoji iz ljud­skoga šljama, iz ubica i nasilnika svih vrsta, pijanaca i najne- gativnijih tipova ljudi. Sa budnom sviješću za svoju okolinu ovdje borave samo ljudi, koji imaju na svojoj savjesti brutalne zločine ili namjerne i uporno vršene okrutnosti, kao i oni koji su opsjednuti najodvratnijim strastima. Jedine osobe koje ovdje neko vrijeme borave usprkos tome što inače pripadaju jednoj boljoj vrsti ljudi su neki samoubojiceljudi, koji su uz pomoć samoubistva htjeli izbjeći kaznu za počinjeni zločin u fizičkom svijetu, ali su tim činom samo pogoršali svoj položaj: ovdje se ne nalaze svi ljudi koji su počinili samoubistvo, jer to se može učiniti iz najrazličitijih motiva,^već samo oni koje je neki zločin na to naveo i koji su time željeli izbjeći da budu za njega kažnjeni.

Neovisno o tmurnoj atmosferi i neugodnom društvu, ovdje je svaki čovjek neposredan tvorac svoje bijede. Kako se ljudi nisu promijenili osim što su se oslobodili fizičkoga tijela, oni ov­dje pokazuju svoje strasti u svoj njihovoj iskonskoj odvratnosti, sa neprikrivenom brutalnošću. Puni jakih, nezadovoljenih nagona, kipteci od želje za osvetom, puni mržnje i puni težnje za fizič­kim zadovoljenjem svojih strasti što im je sada nemoguće uslijed gubitka za to neophodnih organa, oni bijesno kruže tim mračnim predjelima, opsjedaju sve prljave zakutke na Zemlji, bordele i gostione, pobuđuju ljude koje tamo nalaze na besramne i nasilne postupke, nastoje opsjesti ih i navesti na još teže ekscese. Odvratna atmosfera koju je moguće osjetiti oko takvih mjesta potječe uglavnom od ovakvih za Zemlju vezanih astralnih bića, ko­ja zrače prljavim strastima i nečistim požudama. Poseban cilj njihovog napada su mediji - izuzev onih koji su vrlo čistog i plemenitog karaktera - te se jako često dogodi da slabiji od njih, koji su pasivno ustupili svoja tijela na privremenu upotrebu dru­gim dematerijaliziranim bićima i time sami sebe još više oslabili budu zaposjednuti tim bićima i otjerani u pijanstvo ili ludilo. Ubice nad kojima je izvršena smrtna kazna,,koji su ludi od stravei osvetoljubive mržnje i koji, kao što je rečeno, uvijek nanovo proživljavaju svoj zločin i njegove posljedice, okružuju se jed­nim oblakom jezovitih misaonih oblika, pa ako ih privuče neki čovjek koji ima osvetoljubive i nasilničke namjere, tada ga oni potiču na izvršenje onoga o čemu razmišlja. Ponekad se moze vid­jeti nekog čovjeka kojega neprestano slijedi njegova ubijena žrtva, čije prisutnosti mu je nemoguće osloboditi se, ma koliko se trudio. Pri tome ubijeni - ako i sam nije biće jako niskoga tipa - nema svijesti za svoju okolinu, što još samo pojačava stravičnost ovog čisto mehaničkog proganjanja.

Ovdje je i pakao vivisektora, jer okrutnost privlači naj­grublju materiju i njene najodvratnije spojeve u astralno tijelo. Ovdje vivisektor živi Usred gomile cvilećih, drhtećih i zavija- jućih tijela svojih osakaćenih žrtava (one su oživljene, ali ne od strane životinjskih duša nego od života elementala), koje se tresu od mržnje prema svojem mučitelju - i sa automatskom redo- vitošću on ponavlja svoje najstrašnije pokuse, pri punoj^svijesti stravičnosti čitave stvari, a ipak je prisiljen na to mučenje samoga sebe radi navike koju je stekao tijekom svojeg zemaljskog života.

- 49 -

Prije nego što napustimo ovo tužno područje, moramo još jednom podsjetiti da se ovdje ne radi o proizvoljnim, izvana nametnutim kaznama, već o neizbježnim posljedicama uzroka koje je svaki pojedinac sam sebi stvorio. Ljudi o kojima se ovdje radi, tijekom svojega zemaljskog života slijede nedostojne im­pulse, oni privlače i ugrađuju u svoja astralna tijela onakvu materiju, koja može vibrirati u skladu sa tim impulsima: ta tijela koja ljudi sami sebi izgrade postaju njihovim tamnicama, koje se moraju raspasti u ruševine, prije nego duša može pobjeći iz njih. Isto kao što je neizbježno da pijanac u fizičkom svijetu mora živjeti u jednom nadutom, odvratnom tijelu, tako mora i tamo živjeti u jednom odbojnom astralnom tijelu. Kakva sjetva, takvai žetva. Taj je zakon na snazi u svim svjetovima, i nitko mu ne može izbjeći. Tamo astralno tijelo nije odbojnije i stravičnije nego što je bilo dok je čovjek još živio na ovoj Zemlji i zrak oko sebe zagađivao svojim astralnim zračenjima. No na zemlji se njegova ružnoća općenito ne vidi, jer većina ljudi ne posjeduje sposobnost astralnog gledanja.

Osim toga, pri promatranju ove naše nesretne braće mi se možemo utješiti ako se sjetimo da su njihove patnje samo prolaz­ne naravi, i da one znače neophodnu lekciju u životu duše. Pod strahovitim pritiskom uslijed nepoštivanja prirodnih zakona, ti ljudi uče da ti zakoni postoje, i u njihovoj bijedi im postaju jasne posljedice nepoštivanja tih zakona. Te lekcije koje nisu htjeli naučiti tijekom zemaljskog života jer su bili vođeni za­dovoljstvima i strastima, sada im se silom nameću, a pratiti će ih i u slijedećim životima, sve dok loše navike ne budu iščupane sa korijenom i dok se čovjek ne uzdigne do jednog višeg života. Životne lekcije su krute, ali tijekom vremena one se pokazuju kao blagotvorne, jer one vode razvoju duše i dovode je do pos­tizanja njene besmrtnosti.

--- 00O00---

Sada ćemo našu pažnju posvetiti jednoj ugodnijoj podrazini. D r u g a podrazina astralne razine može se smatrati astralnim odrazom fizičkoga svijeta, jer astralna tijela svih stvari i mnogih ljudi uglavnom se sastoje iz materije koja pripada toj podrazini, te se ona zato nalazi u užem kontaktu sa fizičkim svijetom nego ijedan drugi dio astralne razine. Zato se većina ljudi nakon svoje smrti nalazi jedno vrijeme ovdje, i to pri punoj svijesti. To su sa jedne strane ljudi, čija je pažnja bila usmjerena na trivijalne stvari svakidašnjice, čija su srca bila zaokupljena ništavnostima, a sa druge oni koji su svojoj nižoj prirodi dozvolili da vlada njima i čija je težnja za zemaljskim stvarima još bila jaka u vrijeme njihove smrti. Kako su oni svoju životnu energiju trošili uglavnom u tome pravcu, te su si na taj način stvorili astralno tijelo koje^lako reagira na materijalne poticaje, njihova tijela ih sada vežu za blizinu fizičkih stvari koje su ih i prije privlačile. Oni su većinom nezadovoljnici nemirni, te se ne osjećaju ugodno: srazmjerno intenzitetu želja koje ne mogu zadovoljiti, oni su izloženi patnjama: mnogi od njih stvarno mnogo pate, sve dok se te zemaljske želje potpuno ne iscrpe. Mnogi nepotrebno produžavaju svoj boravak time što poku­šavaju stupiti u kontakt sa fizičkom razinom, čijim interesima su vezani. U tu se svrhu služe medijima koji im stavljaju na raspo­laganje svoja tijela, te tako nadoknađuju gubitak vlastitog fi­zičkog tijela. Oni su ti od kojih potječu glupe brbljarije koje

- 50 -

je čuo svatko tko je prisustvovao javnim spiritističkim seansama, na kojima se uglavnom može čuti primitivan trač, većinom žens­koga porijekla. Kako te za zemlju vezane duše općenito nisu na nekoj posebno visokoj duhovnoj razini, njihova priopćenja (za ljude koji su i onako uvjereni u to da duša i dalje živi nakon fizičke smrti) nemaju neku veću težinu nego što je to nudila konverzacija sa njima dok su još bili fizički živi. I - upravo kao i na zemlji - oni su tim sigurniji u sebe što su više u nez­nanju, oni su potpuno uvjereni u to da je čitav astralni svijet identičan sa njihovom vlastitom, usko ograničenom sferom. Tamo kao i ovdje:

"Oni svoje malograđanske brbljarije smatraju simfonijom velikog svijeta."

Ponekad ljudi iz te podrazine, koji su umrli sa određenim brigama, pokušavaju stupiti u kontakt sa svojim prijateljima kako bi uz njihovu pomoć sredili zemaljske stvari koje ih opte­rećuju. Ako im ne uspije pokazati se ili priopćiti svoje želje nekom prijatelju kroz san, oni često znaju uznemiravati okolinu pomoću zvukova koje namjerno proizvode da bi pobudili pažnju, ili izazovu slične pojave svojim nemirom. U takvim slučajevima upućen čovjek može biti od velike pomoći^ako stupi u kontakt sa uznemirenim bićem, da bi saznao njegove želje i da bi ga oslobo­dio briga koje smetaju njegovom daljnjem napretku. Vrlo je lako usmjeriti pažnju tih duša na ovozemaljska događanja čak i onda kada oni sami po sebi ne osjećaju potrebu za time - tu lošu us­lugu im i prečesto čine njihovi najbliži, time što tuguju za njima i priželjkuju njihovu prisutnost. Misaone forme koje nasta­ju uslijed takvih nepoželjnih osjećaja okružuju umrle, natiskuju se oko njih, često ih bude i ako oni mirno drijemaju, ili nasilno privlače njihove misli na zemlju kada su se već osvijestili. Po­sebno u prvome slučaju, ta nesvjesna sebičnost onih koji još bo­rave na zemlji jako škodi njihovim dragim pokojnicima - a to je nešto što bi i sami požalili, kada bi znali kakocto djeluje. Znanje o tim patnjama koje se nehotice nanose umrlima možda će ponekog navesti da strože poštuje religiozna pravila, koja nalažu pokoravanje Božanskim zakonima i savladavanje prekomjernog tugo- vanj a.

T r e ć a i č e t v r t a podrazina svijeta kamaloke samo se malo razlikuju od druge: moglo bi ih se opisati kao fino- materijalne kopije, pri čemu je četvrta još finija od treće pod­razine, ali općenite karakteristike tih triju područja su vrlo slične. Ovdje se nalaze duše nešto naprednije vrste: iako njih ovdje zadržava ovoj kojega su sebi stvorili uslijed svojih inte­resa i djelatnosti na zemlji, njihov je pogled više usmjeren prema naprijed nego unatrag, pa ako im se pažnja ne skreće nasil­no na događanja na zemlji, oni napreduju bez većih poteškoća.U svakom slučaju, oni su još prijemljivi za zemaljske vibracijei njihov sve slabiji interes za zemaljske stvari može biti pono­vo probuđen prizivanjem odozdo. Mnogobrojni učeni i misaoni ljudi koji su se u fizičkom svijetu bavili svjetskim problemima, u toj podrazini vode jedan svjestan život i mogu biti potaknuti da se objave preko medija, ili, što se rjeđe događa, sami traže takav jedan kontakt. Naravno da njihove izjave imaju veću vrijednost od onih koje potječu sa druge podrazine, ali i njima nije svojs­tveno ništa što bi ih činilo vrijednijima ili što bi njihova priopćenja činilo vrijednijima od priopćenja koja dolaze od još utjelovljenih osoba. Iz kamaloke ne dolazi nikakvo duhovno pros­vjeti jenje.

--- ooOoo---- 51 -

P e t a poarazina kamaloke pokazuje mnoge nove posebnosti. Ona se prikazuje kao posebno blještava, što je čini naročito privlačnom za bića koja su naviknuta samo na tmurne zemaljske boje. Tek ova blještavost opravdava ukrasni pridjev "astral", odnosno zvjezdanu blještavost, koji je dat čitavoj toj razini. Ovdje se nalaze sva ona zemaljska neba, koja igraju tako veliku ulogu u svim svjetskim religijama. Vječna lovišta indijanaca, '.Vallhalla sjevernih naroda, muslimanski raj, novi Jeruzalem krš­ćana sa svojim zlatnim vratima ukrašenim dragim kamenjem, nebo puno školskih ustanova modernih reformatora - sve se to nalazi na toj podrazini. Muškarci i žene koji su se čvrsto držali svakog "slova, što ubija”, ovdje doživljavaju doslovno ispunjenje svojih čežnji, i to na taj način da nesvijesno, uz pomoć svoje imagina­cije, koja se izgrađivala vanjskom ljuskom svjetskih svetih spisa, grade kule u zraku od astralne materije o kojima su uvijek sanja­li. Najgrublje religiozne predodžbe ovdje nalaze svoje privremeno ostvarenje materijalizirajući se, a oni koji su slijepo slijedili riječi svojih vjerskih pravaca, koji su bili zaokupljeni sebičnom brigom o vlastitom iskupljenju u jednom vrlo materijalističkom nebu, ovdje nalaze jedno prikladno mjesto boravka koje odgovara njihovom ukusu, gdje vladaju upravo onakvi odnosi u kakve su oni vjerovali. Religiozni i filantropski umišljenici kojima je bilo više stalo do toga da slijede vlastite ciljeve i svojim bližnjima nametnu svoje vlastite metode nego što bi im bilo važno da prido­nesu povećanju vrlina i rade za dobrobit čovječanstva, stoje ov­dje u prednjim redovima, trudeći se marljivo i na svoje osobno zadovoljstvo, vode popravne domove, azile i škole: isto tako im čini veliko zadovoljstvo ako mogu svojim astralnim prstima mije­šati bilo koju zemaljsku kašu, posluživši se nekim poslušnim me­dijem, kojem sa dostojanstvenom velikodušnošću iskazuju čast time što ga upotrijebe u svoje svrhe. Oni grade astralne crkve, školei kuce te tako stvaraju materijalno nebo, o kojem su sanjali. Ako nekom pažljivom pogledu njihove tvorevine izgledaju nesavršene, često cak i patetične i groteskne, oni sami su svojim djelima pot­puno zadovoljni. Ljudi koji pripadaju istoj religiji ovdje se okupljaju u svrhu zajedničkog djelovanja, tako da se stvaraju za­jednice koje se međusobno isto toliko razlikuju kao i njima slič­ne zajednice na Zemlji. Kada ih privuče zemlja oni većinom dolaze istomišljenicima i ljudima svojeg naroda, privučeni prirodnim srodstvom, ali i zato što u kamaloci još postoji i brana jezika, što je vidljivo kod spiritističkih seansi kada se primaju poruke. Duše iz te podrazine često pokazuju živi interes za pokušaje us­postavljanja kontakta između našeg i astralnog svijeta, a "duhov­ni voditelji" prosječnih ipedija potječu većinom iz ove i slije­deće više podrazine. Njima je uglavnom jasno da se pred njima nalaze još mnoge mogućnosti jednog višeg života i da će se oni prije ili kasnije izdići u svjetove, sa kojih više nije moguća nikakva komunikacija sa Zemljom.

Š e s t a podrazina kamaloke je istovjetna petoj, ali gra­đena od finije materije i nastanjena je dušama jedne naprednije vrste: te duše ovdje borave da bi se iznosila njihova astralna odjeća, u kojoj su djelovale njihove misaone snage tijekom ze­maljskog života. One moraju ovdje boraviti jer je u umjetničkomi intelektualnom nastojanju njihovog proteklog života sebičnost još uvijek igrala jednu veliku ulogu, te su svoje talente zloupo­trebljavali za zadovoljavanje svoje prirode želja, iako u jednom blagom i profinjenom^obliku. Njihova okolina pripada najboljem što se uopće može naći u kamaloci, jer njihove stvaralačke misli blještavu građu njihovog privremenog boravišta pretvaraju u prek­rasne krajolike i valovita mora, u snijegom pokrivena brda; i plodne ravnice, scene, koje, uspoređene i sa najljepšim što se

- 52 -

moše vidjeti na Zemlji, izgledaju vilinski lijepe. 1 ovdje nai­lazimo na one koje privlače religije: oni pripadaju jednoj nap­rednijoj vrsti od one koja se nalazi na podrazini neposredno ispod'njih te posjeduju jasno viđenje svojih ograničenja. Oni već određenije*streme tome da^nadiđu sferu u kojoj se trenutno nalaze i da postignu jedan viši stupanj.

S e d m a i najviša podrazina je nastanjena skoro isklju­čivo intelektualnim ljudima, koji su tijekom svojega života bili ili izrazito materijalistički ili su bili toliko naklonjeni sti- canju znanja uz pomoć nižega uma fizičkog tijela, da nastavljaju svoja nastojanja na stari način, iako sada imaju na raspolaganju mnogo veće mogućnosti. To podsjeća na odbojnost Charlesa Lamba” ' prema ideji, da bi se u Nebu mogla steći znanja "uz pomoć neke glupe intuicije", umjesto kroz njihove voljene knjige. Mnogi is­traživači ovdje žive - kao što to kaže H. P. Blavatsky - tijekom mnogih godina, čak i stotina godina: oni se nalaze u jednoj ast­ralnoj biblioteci, proučavaju sve knjige koje se tiču njihovog predmeta interesa, te su potpuno zadovoljni svojom sudbinom. Lju­di koji su se posvetili jednom određenom naučno-istraživačkom radu i napustili svoje tijelo a da nisu zadovoljili svoju žeđ za znanjem, i dalje slijede svoje ciljeve sa neumornom istrajnošću, vezani svojom sklonošću prema zemaljskim metodama istraživanja. Takvi ljudi često sumnjaju u to da se pred njima nalaze veće mo­gućnosti i bježe od toga, što praktički znači drugu smrt - prije pada u nesvijesno stanje, koje predhodi rađanju duše u višem ne­beskom životu.

Političari, državnici i učenjaci se jedno vrijeme nalaze u tom području, oslobađajući se polako svojeg astralnog tijela, ali su još uvijek vezani za niži život intenzivnim interesom za one stvari u kojima su igrali značajnu ulogu, kao i time što na as- tralu žele dovršiti neke planove koje nisu uspjeli završiti pri­je svoje fizičke smrti.

--- 00O00---

Ali za sve duše - osim one manjine, koja tijekom svog ze­maljskog života nikada nije osjetila niti trag nesebične ljubavi, intelektualnog stremljenja ili priznavanje nečega višeg od sebe -- jednom dođe vrijeme kada se konačno odbace okovi astralnog ti­jela, pri čemu duša za kratko vrijeme gubi svijest o svojoj oko­lini, slično nesvijesti koja slijedi nakon odbacivanja fizičkog tijela, da bi zatim bila probuđena osjećanjem jednog blaženstva koje je tako intenzivno, tako bezgranično i neshvatljivo, da nadilazi i najsmjelije snove: to je blaženstvo nebeskoga svijeta, svijeta kojem duša po svojoj naravi i pripada. Ma kako niske i podle bile njene strasti, ma kako nepoželjne bile njene požude, ona je ipak od vremena do vremena osjetila odbljesak više naravi, ponekad je primila iskrivljenu zraku iz čistijih svjetova. Ta zrna sjemena moraju od vremena do vremena donijeti plod: i ma kako skromna i mala^bila, ona donose određeni prinos. Tako čovjek počinje sakupljati žetvu da bi uživao njene plodove i prerađivao ih u sebi.

Astralni leš, kao što se ponekad naziva ovoj bića kojeg više nema, sastoji se iz dijelova sedam prije spomenutih koncen­tričnih ovoja koji se drže na okupu uslijed preostalog magnetizma

9) Engleski pisac i humorista (1775 - 1834).- 53 -

duše. Oni su se jedan za drugim u tolikoj mjeri rastvorili, da su od njih preostali samo pojedini raspršeni ostp.ci: oni uslijed magnetske privlačnosti ostnju prilijepljeni z*. preostale ovoje, a kada se jedan za drugim, konačno i sedmi, najunutrašniji ovoj na takav način rastvori, čovjeku je moguće otići ostavljajući iza sebe te ostatke. Ovoj sada luta svijetom kamaloke, ponavlja­jući tromo i automatski svoje uobičajene vibracije: u onoj mjeri u kojoj se gubi preostali magnetizam, ovoj se rastvara sve više, sve dok se potpuno ne raspadne i dok njegova materija i njeni dijelovi ne postanu dijelom ukupne mase astralnog svijeta, isto kao što se to dogada i sa fizičkim tijelom u fizičkom svijetu.

Taj ovoj luta okolinom bez cilja, onako kako ga nose astral­ne struje: ako proces raspadanja još nije jako napredovao, on može biti ponovo oživljen pomoću magnetizma na Zemlji utjelov­ljenih duša i tako steći jednu određenu aktivnost: taj ovoj upija magnetizam kao neka spužva vodu te tako stvara lažan utisak ži­vota, ponavljajući sa većom snagom sve vibracije na koje je bio naviknut. Takve vibracije su često uzrokovane mislima koje je ta duša dijelila sa prijateljima i rođacima koji su ostali na ovoj razini, u ton slučaju jedna tako oživljena ljuska može sasvim uvjerljivo igrati ulogu jedne inteligencije koja se objav­ljuje. Ali ona - i bez sposobnosti astralnog viđenja - se može lako prepoznati po automatskom ponavljanju poznatih misli kao i potpunom nedostatku svake originalnosti i svakog traga nekog znanja, kojeg nije posjedovala tijekom fizičkog života.

Isto kao što jedna preminula duša radi glupih i nesmotrenih prijatelja može biti sprečavana u svojem napretku, isto tako može biti i potpomognuta mudrim i ispravnim naporima. Iz tog razloga sve religije, koje su još zadržale trag okultne mudrosti svojih osnivača, propisuju upotrebu "molitvi za mrtve". Te molitve i ce­remonije koje idu uz njih su od veće ili manje koristi, već prema znanju, ljubavi i snazi volje koje ih oživljavaju. One se temelje na univerzalnoj istini da su to vibracije koje grade uni­verzum, oblikuju ga i održavaju. Izgovaranjem riječi nastaju vib­racije koje stvaraju oblike u astralnoj materiji, koji se onda produhovljavaju mislima što ih riječi sadrže. Ti misaoni oblici se šalju bićima koja se nalaze u kamaloci, oni udaraju u astralna tijela i time ubrzavaju njihovo raspadanje. Sa nestajanjem okult­noga znanja te ceremonije sve više gube na snazi, sve dok nije došlo do toga, da je njihova korisnost dosegla skoro nultu točku. No i sada te molitve poneki znalac prakticira na ispravan način, pa one u tom slučaju imaju i svoj određeni utjecaj. Neovisno o tome, svatko može pomoći svojim pokojnicima time da im šalje misli mira i ljubavi, sa željom da brzo prođu kroz svijet kama­loke i da se brzo oslobode astralnih okova. Nitko ne bi smio pus­titi svoje "mrtve" da usamljeno idu svojim putevima, bez pratnje dobrohotne čete takvih anđela čuvara - misaonih oblika, koji im pomažu na njihovom putu izbavljenja.

--- ooOoo---

- 54 -

IV. p o g l a v l j e

Mentalna razina je, keo što to njeno irne daje naslutiti, ona razine svijesti na k joj se izražava mišljenje, rrzina ra­zuma, ne kao što on djeluje kroz mozak, već kako on djeluje u svojem vlastitom svijetu, neopterećen fizičkom Duh-materijom.To je svijet istinskog čovjeka. Riječ "čovjek" ("Uensch") dolazi od sanskritskog korijena "man", a to je korijen sanskritskog glagola "misliti", tako da "čovjek" u stvari znači "mislilac": on prema tome svoj naziv dobija po svojoj najistaknutijoj oso­bini, po intelektu. U engleskom jeziku se riječ "mina"'upot­rebljava kako za samu intelektualnu svijest, tako i za učinak kojeg imaju vibracije te svijesti na fizički mozak, No mi moramo shvatiti đa je intelektualna svijest jedno biće, jedna indivi­dualnost, jedno biće čije su životne vibracije misli, misli koje su slike, a ne riječi. Ta individualnost je manas ili mislilac:-) on je Jastvo ovijeno materijom viših podrazina mentalne razine, koje djeluje u skladu sa njenim svojstvima. On otkriva svoje prisustvo na fizičkoj razini pomoću vibracija ko^e proizvodi u mozgu i nervnom sustavu: ti odgovori na njegove životne impulse pomoću istovjetnih vibracija radi njihove grube grade mogu biti samo nesavršeni i djelomični. Kao što nauka uči o postojanju velikog broja eteričkih vibracija od kojih oko može vidjeti samo jedan dio, naime onaj koji pripada spektru sunčevog svjetla, jer ono može vibrirati se.mo unutar određenih granica, isto tako i fizički misaoni aparat, mozak i nervni sistem, može misliti samo jedan mali dio od mnogobrojnih mentalnih vibracija koje "mislilac" stavlja u pokret u svojem vlastitom svijetu. Najsenzitivniji umovi odgovaraju na te vibracije do jednog stupnja, kojeg mi nazivamo velikom intelektualnom snagom: neobično senzitivni umovi rade na stupnju kojeg nazivamo genijem: ispodprosječno nesenzi- tivni umovi mogu reagirati samo do stupnja kojeg nazivamo idio­tizmom: ali svaki mislilac doživljava da milioni misaonih valova udaraju a njegov mozak, na koje on radi gustoće materije svojeg mozga ne može odgovoriti, a tako zvane snage razuma jednog čov­jeka su proporcionalne senzitivnosti njegovog uma. Ali prije nego počnemo prouča.vati mislioca, biti će dobro da proučimo njegov svijet, samu mentalnu razinu.

Mentalna razina je ona razina koja je najbliža astralnoj, a od nje je odijeljena samo različitošću svoje materije, na isti način kao što je i astralna razina odijeljena od fizičke. Ono što smo rekli o odnosu između astralne i fizičke razine, možemo ponoviti s obzirom na odnos između astralne i mentalne razine. Život mentalne razine je aktivniji od onoga na astralnoj, a oblici su podatljiviji. Duhovna materija te razine je punija životom i finija od bilo kojeg stanja materije astralnog svijeta. Najfiniji praatom astralne materije ima kao kuglasti ovoj bez­brojne spojeve najgrublje mentalne materije, tako da raspadanje jednog astralnog atoma oslobađa veliku količinu najgrublje men­talne materije. Razumjeti ćemo, da s obzirom na okolnosti te

1) Od manasa je izveden stručni izraz "manasička razina", koji se u našem govoru prevodi pomoću izraza mentalna razina. Mi tu razinu možemo nazvati i razinom čistoga intelekta za raz­liku od intelekta koji djeluje kroz razum.

- 5 5 -

razine, životne snage mogu razviti :nno o ve,u aktivnost na toj razini, jer mase koju pokre'u je ovdje mnogo manja. Materija se ovćMe bez prekida kreće, ona poprima oblik pod utjecajem svakog životnog impulsa i bez otpora se smjesta prilagođava svakom no­vom utjecaju. "Misaone materija”, kao što je nazvane, čini da se astralna materija pričinjava tromom, teškom i bez sjaja, iako je ova, u usporedbi sa fizičkom duh-materijom, tako vilinski laka i blještava. Ko zakon analogije postoji i on nam daje ključ za razumijevanje te nedestralne razine, te razine koja je naša do­movina i postojbina, iako je mi, zatočeni u jednoj stranoj zem­lji, ne poznajemo, a opise koje o njoj đobijarr.o, promatramo oči­ma stranca.

I ovdje postoji sedam podrazina čuh-materije, kao i na objema nižim razinama. I ovdje sve te različite vrste materije tvore bezbrojne s.ojeve jednostavnih i kompliciranih vrsta te nastaju čvrste materije, tekućine, plinovi i eteričke materije mentalne razine. Riječ "čvrst" ovdje izgleda besmislene, iako je riječ o najčvršćoj formi najsolidnije misaone materije: međutim, kako ona u svakom slučaju izgleda čvrsta kada. se usporedi sa. drugim vrstama, mentalne ma.terije i jer mi nemamo drugačije rije­či za opisivanje tih stanja od onih koje primjenjujemo na odnose što vladaju na fizičkoj razini, mi te riječi u nedostatku boljih moramo upotrijebiti, htjeli mi to ili ne. Dovoljno je, ako smo shvatili da i ta razina prati općeniti prirodan zakon koji se na našem planetu sastoji u podjeli na sedam i da se gustoća mate­rije različitih podrazina smanjuje od jedne do druge, kao što je to slučaj kod čvrstih, tekućih, plinovitih i eteričkih ma.te- rija fizičke razine, tako da se sedma ili najviša podrazina sas­toji samo od permanentnih ili temeljnih atoma mentalne razine.

Te podrazine se dijele na dvije grupe, kojima su dodane donekle neprikladne riječi "bezoblični” ili "oblikovani".2) Niže četiri - prva, druga, treća i četvrta podrazina - nazivaju se grupom oblika, a više tri - peta, šesta i sedma podrazina nazi­vaju se bezobličnima. Ta je podjela neophodna, jer među njima postoji stvarna razlika, iako ju je teško opisati. Obje grupe su u vezi sa. jednom podjelom koja proističe iz samog intelekta- što će biti jasnije vidljivo iz ovoga što slijedi. Razliku je možda najbolje objasniti tako, ako kažem da vibracije svijesti u četiri niže razine proizvode oblike i slike, i da se tamo svaka misao pojavljuje kao živi oblik: svijest i u tri više pod­razine proizvodi vibracije, ali one više liče na mo~nu struju žive energije, koja, sve dok se nalazi u tim višim područjima, ne oblikuje nikakve određene slike: ali čim dosegne niže sfere, oblikuje mnoštvo različitih formi, koje su sve međusobno pove­zane nečim zajedničkim. Slijedeća analogija koju mogu upotrije­biti za razjašnjavanje ovih predodžbi je usporedba između aps­traktnih i konkretnih misli: apstraktne ideja jednog trokuta nema nikakav oblik, ona obuhvaća svaku površinu koje je ograni­čena sa tri ravne linije i čiji je zbroj kuteva 180 stupnjeva: ta bezoblična ideja koja^sadrzi određene uvjete ali nikakvu for­mu, može, prenesena u niže svjetove, postati uzrokom nastanka neodređenog broja oblika, pravokutnih, istostraničnih, neisto- straničnih trokuta svih boja i veličina, ali svi oni će ispunja­vati uvjete osnovne ideje - to su konkretni trokuti, od kojih svaki pojedini ime sebi svojstven oblik. Nemoguće je pomoću ri­ječi jasno izraziti razliku djelovanja svijesti u te dvije grupe,

2) "arupa", bez oblika: "rupa", oblik. "Rupa" znači forma, oblik, tijelo.

- 56 -

jer riječi su simboli slika koje pripadaju djelovanju nižeg razuma u umu i sasvim su oslonjene na njega, dok područje "bez oblika" pripada čistom razumu, koji nikada ne djeluje unutar uskih granica govora.

Mentalna razina je ona koja odražava univerzalnu stvara­lačku misao u prirodi, to je razina koja u našem malom sistemu odgovara razini velikog Stvaralačkog Duha u kozmosu3). U njenim visim područjima nalaze se sve one pra-ideje koje se sada nalaze u konkretnom stanju razvoja, a u njenim nižim razinama se pra- -ideje razrađuju u slijed oblika, koji se tada pojavljuju i u astralnom i fizičkom svijetu. Materija mentalne razine ima spo­sobnost da pod djelovanjem misaonih vibracija stvara sve vrste spojeva, koje misli mogu izgraditi. Isto tako kao što se iz željeza može iskovati lopata za kopanje kao i mač za ubijanje, tako se i iz mentalne materije mogu stvoriti oblici koji su bla­gotvorni ili oni koji štete. Vibrirajući život mislioca oblikuje materiju koja ga okružuje, a kakva je njegova želja, takvo je i njegovo djelo. U tom području su misli i djela, volja i djelo­vanje jedno te isto - ovdje duh-materija postaje poslušnim slu­gom života, koji se prilagođava svakom stvaralačkom poticaju.

Vibracije koje materiju te razine oblikuju u misaone ob­like, uslijed svoje brzine i finoće proizvode čudesne boje što se bez prekida mijenjaju, valove različitih nijansi boja slično duginim bojama sedefa, koje sa neopisivom eteričkom svjetlošću teku preko svakog oblika i kroz njega, tako da svaka od njih predstavlja jednu harmoniju žive, blještave, nježne boje, od kojih su mnoge nepoznate na Zemlji. Riječi ne mogu dati nikakvu predodžbu o izuzetnoj ljepoti i blještavosti te fine materije prožete životom i kretanjem. Svaki vidovnjak koji je svjedočioo tome, bio on hindus, budista ili kršćanin, upotrebljava izraze oduševljenja kada govori o toj ljepoti i priznaje svoju nemoć s obzirom na opisivanje viđenog. Riječi, ma kako lijepo sročene u hvalospjev, u konačnom efektu samo ogrubljuju i unizavaju ono što se riječima ne može izraziti.

--- 00O00---

Misaoni oblici po svojoj naravi igraju veliku ulogu među bićima koja su djelatna na mentalnoj razini. Oni su slični onim oblicima kakve smo već upoznali u astralnom svijetu, samo su puno^sjajniji i^ljepših boja, snažniji, trajniji i jače oživlje­ni. Što su izraženije više intelektualne sposobnosti ljudi, tim se jače ističu obrisi oblika koje su oni stvorili te naginju stvaranju geometrijskih likova jedinstvene savršenosti, koje zrače u blještavim bojama jedinstvene čistoće. Međutim, na sa­dašnjem stupnju razvoja čovječanstva prevladavaju nepravilno oblikovane, potpuno nejasne^misli, proizvodi nedovoljno uvjež­banih mislilaca kakva je većina ljudi. Ali tu i tamo možemo naići i na misli umjetnika rijetke ljepote: zato nas ne treba čuditi da se umjetnici često iscrpljuju u borbi sa svojom nespo- sobnošću da zanosne vizije odbljeska njihovog ideala i njegovu blještavu ljepotu prikažu uz pomoć slabih boja koje su im na raspolaganju na ovoj razini.

3) Mahat, Treći logos ili Božanska Stvaralačka Inteligencija, Brahma hindusa, Mandjusri budista sjevera, Sveti Duh kršćana.

- 57 -

Te misaone forme se stvaraju iz elementalne esence te ra­zine na taj način, da vibracije mislioca elementalnu esencu formiraju u određeni oblik. Na taj način i ovdje, upravo kao i u astralnom svijetu, nastaju^"umjetni elementali", jer sama misao stvara istovremeno i oživljavajući život tog oblika. ^ S v e što je u drugom poglavlju rečeno o njihovom stvaranju i važnosti, i ovdje se može ponoviti u odnosu na oblike mentalne razine: razlika je jedino u tome, da radi povećane snage i trajnosti tih oblika njihov stvaralac snosi veću odgovornost. Elementalnu esencu mentalne razine stvara Božanski val života4) na stupnju svojeg spuštanja koji predhodi njegovom ulasku u astralni svijet: ona stvara drugo elementalno carstvo, koje tvore četiri niže pod- razine mentalne razine. Tri više podrazine, koje nazivamo razi­nama "bez oblika", čine prvo elementalno carstvo: ovdje misao iz elementalne esence stvara blještave munje, usmjerava obojane struje i plamene žive vatre umjesto određenih oblika. Ovdje ele- mentalna esenca, ako tako smijemo reći, dobija svoje prve lek­cije u zajedničkom djelovanju, ali se još ne podvrgava čvrstom ograničavanju svojih oblika.

U oba ova carstva mentalne razine nalaze se bezbrojna du­hovna bića, čija se najniža tijela sastoje iz blještave materije i elementalne esence te razine - to su "svjetla bića" koja uprav­ljaju procesima u prirodi, koja nadgledaju već spomenuta mnogo­brojna niža bića a sami su u svojim različitim hijerarhijama podređeni Velikoj Gospodi sedam elemenata^). Oni su, kao što lako možemo zamisliti, bića koja posjeduju veliko znanje, veliku moć i čudesan izgled, to su zračeća i blještava bića u tisuću duginih boja što se prelijevaju, majestetskog i autoritativnog izgleda, utjelovljenja mirne energije i neodoljive snage. Sjetimo se opisa kojeg je veliki kršćanski vidovnjak dao o jednom moćnom anđelu: "Duga je bila iznad njega, njegova pojava je bila slična Suncu a njegove noge vatrenim stupovima"®'.

Kao "tutnjava vodopada" su njihovi glasovi, slični odjeku muzike sfera. Oni upravljaju redom u prirodi i vladaju nad bez­brojnim četama elementala astralnog svijeta, tako da njihovi od­redi sudjeluju u procesima prirode sa nepromjenjivom redovitošću i točnošću.

Na nižoj mentalnoj razini vidimo mnoge učenike kako rade služeći se svojim mentalnim tijelima,7' dok su za to vrijeme oslobođeni svojih fizičkih ovoja. Kada se fizičko tijelo nalazi u dubokom snu, pravi čovjek, mislilac, može se udaljiti od njega i neometan njegovom težinom raditi u tim višim područjima. On odavde može ljudima mnogo bolje pomagati nego kada je zatvoren u fizičkom tijelu, djelujući direktno na njihov um, šaljući im misli koje pomažu i prikazujući im plemenite ideje, dajući im utjehu. Sa ove razine učenici mogu jasnije spoznati nevolje ljudi i iz tog razloga i djelotvornije pomagati: to je najveće pravo

4) U originalu: od Monade oblika.5) To su arupa i rupa-devasi hinduista i budista, "Gospoda

nebeskog i zemaljskog" kako kažu zoroastrijci, arkanđeli i anđeli kršćana i muslimana.

6) Otkrovenje Ivanovo 10, 1.7) Mentalno tijelo se obično naziva Mayavi rupa ili prividno

tijelo, ako je prilagođeno takvoj jednoj samostalnoj djelat­nosti u mentalnom svijetu.

- 58 -

i najveće veselje kada se na takav način može pomagati svojoj braći, bez da ona imaju pojma o njegovoj službi ili bez da i nešto slute o jakoj ruci koja olakšava teret, o blagome glasu koji ih tješi u njihovoj nevolji. Nevidljivi i neprepoznati oni djeluju pomažući isto tako spremno i vedro svojim prijateljima kao i neprijateljima, te dijele struju blagotvornih snaga koje dolaze od velikih pomagaća iz viših sfera na pojedine ljude.

Ovdje se ponekad vide i krasni oblici Majstora, iako se oni većinom zadržavaju u najvišim sferama mentalne razine, u podrazinama "bez oblika". I druga velika bića dolaze ponekad ovdje, ako neka posebna misija suosjećanja zahtijeva jednu tako nisku manifestaciju.

Veza između bića koja su svjesno djelatna na toj razini, bila ona ljudska ili neljudska, utjelovljena ili neutjelovijena, praktički je jedna neposredna jer se odvija “brzinom misli".Ovdje ne postoje prostorna ograničenja i svaka duša može stupiti u kontakt sa svakom drugom već i samim time, da usmjeri svoju pažnju na nju. Takvo sporazumijevanje nije samo brzo već i savr­šeno , ako se duše nalaze na otprilike istome stupnju razvitka. Nikakve riječi ne ograničavaju niti ne spriječavaju vezu, već cijela misao leti kao munja od jedne do druge duše, ili da se ispravnije izrazimo, svatko vidi već i oblikovanje tuđih misli. Jedine granice između duša su razlike u njihovom razvoju: manje razvijen može od više razvijenog shvatiti samo ono na što je sposoban reagirati. Iz toga je vidljivo da samo više razvijena bića osjećaju ta ograničenja, jer niži prima sve što je sposoban primiti. Što je jedna duša razvijenija, tim više znanja posje­duje o svemu oko sebe, tim je bliže stvarnosti. Ipak ne smijemo zaboraviti da i mentalna razina ima svoja vela varki, iako su ona malobrojnija od onih astralnog i fizičkog svijeta. Svaka duša posjeduje svoju vlastitu mentalnu atmosferu, a kako svi utisci moraju proći kroz tu atmosferu, oni su uslijed tog prolaska izobličeni i obojani. Što je mentalna atmosfera koja okružuje pojedinu dušu čišća i jasnija i što je manje obojana osobnošću, tim je duša manje izložena varkama i opsjenama.

--- 00O00---

Tri najviše podrazine mentalne razine su prebivalište samog mislioca, on prebiva u jednoj ili drugoj od njih, već prema svo­jem stupnju razvoja. Velika većina živi na raznim stupnjevima razvoja najnižeg razreda: relativno malobrojni visoko razvijeni intelektualci nalaze se na drugoj podrazini: mislilac se tamo izdiže - upotrijebiti ću izraz koji je prikladniji za fizičku nego za mentalnu razinu - čim finija materija te podrazine u njemu prevagne i tako promjena boravišta postane neophodna. Na­ravno da ovdje nema nikakvog "uzdizanja”, nikakvog mijenjanja mjesta, ali mislilac prima vibracije te finije materije jer je postao sposoban na nju reagirati, a i on sam je u stanju odaši­ljati snage koje^tu finu materiju mogu pokretati. Student mora biti upoznat sa činjenicom da ga uspon na ljestvici razvoja ne premješta sa jednog na drugo mjesto, već ga samo osposobljava da prihvaća sve vise i više utisaka. Sve sfere nas okružuju već sada i ovdje: astralna, mentalna, budička, nirvanička i još viši svjetovi, Život Najvišeg Boga. Mi se nemoramo izdići da bi ih našli, jer oni su ovdje: ali naša tupa neosjetljivost nas od njih odjeljuje djelotvornije nego što bi to mogle učiniti milje obič­nog prostora. Mi smo svijesni samo onoga što utječe na nas, što nas potiče na stvaranje odgovarajućih vibracija: u onoj mjeri

- 59 -

u kojoj postajemo prijemljiviji i sposobni u sebe upijati sve finiju materiju, u'toj mjeri dolazimo i u dodir sa finijim svjetovima. "Izdići" se sa jedne razine na drugu znači, da mi stvaramo našu odjeću iz sve finije materije i da pomoću nje možemo primati različite utiske iz finijih svjetova. To dalje znači, da se unutar ovoga tijela u Jastvu božanskije snage bude iz stanja drijemeža u djelatnost i počinju slati svoje finije životne impulse.

Na stupnju koji je sada dosegnut mislilac je potpuno svi- jestan svoje okoline i sjeća se svoje prošlosti. On poznaje ti­jela koja nosi i pomoću kojih može doći u dodir sa nižim razi­nama, i on je u stanju u velikoj mjeri utjecati na njih i uprav­ljati njima. On vidi teškoće i prepreke koje nailaze - rezultate proteklih nepromišljenih života - i on se trudi da im ulije sna­gu, uz pomoć koje će biti bolje pripravljena za svoje zadatke. Njegovo vodstvo se u nižoj svijesti ponekad osjeti kao zapovije- dajuću snagu koja prisiljava, koju se mora slušati i koja navodi na djelovanje, čiji razlozi nejasnom uvidu mentalne i astralne odjeće ne će uvijek biti potpuno shvatljivi.

Ljudi koji su izvršili velika djela, ponekad su priznali da su pri tome osjećali jednu uzdižuću i prisiljavajuću snagu, koja im očito nije ostavljala nikakvu slobodu izbora za druga­čije djelovanje: to je bio istinski čovjek, koji je tada u njima došao do izrazaja. Mislilac, unutrašnji čovjek je svijesno izveo djelo uz pomoć tijela, koja su pri tome samo odigrala svoju ulo­gu kao oruđe individualnosti. Svi ljudi će uslijed napredujućeg razvoja jednoga dana steći te više snage.

Na t r e ć o j podrazini gornjega dijela mentalne razine borave Egosi Majstora i posvećenih koji su njihovi učenici, oni "mislioci", koji u svojim tijelima imaju pretežno materiju te razine. Iz toga svijeta najfinijih mentalnih snaga vrše Majstori svoje blagotvorno djelo, šaljući prema dolje plemenite ideale, prosvljetljujuće misli, devocijske osjećaje, struje duhovne i intelektualne pomoći za čovječanstvo. Svaka snaga koja se ovdje gore stvara, šalje svoje zrake na sve strane, a duše koje su dovoljno plemenite i čiste spremno prihvaćaju te utjecaje: jedno novo otkriće iznenada bljesne u umu jednog strpljivog istraži­vača tajni prirode: neka nova melodija oduševi uho nekog velikog muzičara: odgovor na neki problem koji je dugo vremena studiran iznenada prosvijetli intelekt strpljivog filozofa: nova snaga nade i ljubavi prostruji kroz srce nekog neumornog altruiste.A ipak ljudi vjeruju da se nitko ne brine o njima, iako već i izreke koje se ponekad upotrebljavaju, kao na pr.: "proletjela mi je misao kroz glavu", "pala mi je na pamet ideja", "bljesnula mi je spoznaja", nesvjesno svjedoče o istini, koja je njihovom unutrašnjem Jastvu dobro poznata, pa makar njihove vanjske oči bile i slijepe.

--- ooOoo---

Sada ćemo istražiti kako stoji stvar sa misliocem i nje­govom odjećom kod^ljudi na zemlji. Tijelo, koje ograničava svi­jest na četiri niže podrazine mentalne razine - mi ga nazivamo mentalnim tijelom - napravljeno je iz spojeva materije koja pri­pada tim podrazinaraa. Kada mislilac, individualno biće, ljudska duša - oblik koje je opisan u drugom dijelu ovoga poglavlja - ulazi u utjelovljenje, ona najprije zrači jedan dio svoje ener­gije u obliku vibracija, koje privlače materiju iz četiri niže

- 60 -

podrazine njene vlastite razine i ovija se njome. Vrsta privučene materije ovisi o prirodi vibracija: finiju materiju privlače brže vibracije i ona pod njihovim utjecajem poprima oblik: na isti na­čin gruba materija biva privučena sporijim vibracijama. Isto kao što jedna žica odgovara drugoj jednim tonom - to je jedan određen broj vibracija - ako imaju istu debljinu, napetost i dužinu, dak­le zatitra u rezonanciji sa njom, i to usred čitave skale žica koje su drugačije ugođene pa ostaju nijeme, tako se i određene vrste materije slažu prema određenim vrstama vibracija koje ih pogađaju. Tako će i mentalno tijelo kojim se mislilac ovija točno odgovarati vibracijama koje on proizvodi. To mentalno tijelo je ono što obično nazivamo nižim razumom, nižim manasom, jer to je mislilac ovijen materijom nižih podrazina mentalne razine koja uslovljava njegovo djelovanje. Niti jedna od njegovih snaga koje su suviše profinjene da bi pokrenule tu materiju, koje suviše brzo vibriraju da bi je potakle na rezonanciju, ne može djelova­ti kroz mentalno tijelo. Mislilac je dakle uvjetovan i ograničen u svojem samoizražavanju mentalnim tijelom. Mentalno tijelo je prva od njegovih tamnica u zemaljskom životu, i dok su njegove snage u njemu djelatne, on sam je u velikoj mjeri odvojen od svo­jeg višeg svijeta. Njegova je pažnja usmjerena na energije koje su usmjerene prema van, a njegov život struji sa njima u niže mentalno tijelo, koje se često označava kao ovoj, oklop ili vehikl. Svaki je izraz prikladan, koji pojašnjava da mislilac nije mental­no tijelo, već da ga je on stvorio i da ga upotrebljava, kako bi samoga sebe izrazio koliko je to moguće u nižoj mentalnoj razini. Pri tome ne smijemo zaboraviti da njegova pulzirajuća energija privlači i grublju materiju astralne^razine iz koje gradi njegovo astralno tijelo.^Tijekom zemaljskog života se snage, koje se iz­ražavaju kroz niže vrste mentalne materije, tako lako pretvaraju u polaganije vibracije, na koje reagira astralna materija, da oba tijela neprekidno vibriraju zajedno i usko su povezana. Sto su materije koje tvore mentalno tijelo grublje vrste, to je prisnija njegova veza sa astralnim tijelom, tako da se ponekad oba uvršta­vaju u jednu klasu i čak se smatrahu jednim tijelom.Q)Kada ćemo govoriti o reinkarnaciji, vidjeti cemo da je ta činjenica od pre­sudnog značenja.

U skladu sa razvojnim stupnjem kojega je čovjek postigao, biti će građen i tip mentalnog tijela, kojeg on stvara na putu prema svom ponovnom utjelovljenju. Isto kao što smo to napravili sa astralnim tijelom, i mentalno tijelo možemo proučavati kod tri različite vrste ljudi - a) jednog nerazvijenog čovjeka, b) jednog prosječnog čovjeka i c) jednog duhovno naprednog čov­jeka.

8) Kada teozof govori o kama-manasu, on time misli na razum koji djeluje u i sa prirodom želja , koji utječe na životinjsku prirodu i ona na njega. Vedantist spaja oboje zajedno i kaže, da Jastvo djeluje u manomayakosha, odjeći koja se sastoji iz nižeg razuma, osjećaja i strasti. Evropski psiholog smatra "osjećaj” jednim dijelom čovjekove trojstvene "duše”, a u osje­ćaje uvrštava kako emocije tako i osjećaje osjetila.

- 61 -

a)Kod nerazvijenog čovjeka je mentalno tijelo slabo vidljivo:

jedna mala količina nesređene mentalne materije, uzeta najvećim dijelom iz najniže podrazine te^razine, to je sve što možemo vidjeti. Na takvog čovjeka utječu skoro jedino niža tijela. Bur- ba astralna uzbuđenja, proizvedena utiscima osjetilnih organa u dodiru sa materijalnim predmetima, čine da slabo vibrira. Ina­če se ono ponaša skoro sasvim mirno, pa čak i na te astralne vibracije ono reagira tromo. Kako ono iznutra ne dobija nikakav poticaj za djelovanje, ti udari izvana su neophodni da bi se pro­izveo neki odgovor. Što su udari jači tim bolje za napredak tak­vih ljudi, jer svaka vibracija koja Solazi kao odgovor doprinosi razvoju mladog mentalnog tijela. Raskalašena veselja, bijes, mržnja, bol, strah, sve strasti koje uzrokuju bure u astralnom tijelu, bude slabe vibracije u mentalnom tijelu a te vibracije polako potiču mentalnu svijest da i sama postane aktivna, oni je potiču da i sama doprinese nešto svojega onome što prima iz­vana.

Vidjeli smo da je mentalno tijelo tako usko povezano sa astralnim da djeluju kao jedno tijelo, ali mentalne sposobnosti koje se bude podaruju astralnim strastima jednu određenu snagu i narav, koja njima, sve dok djeluju kao čisto životinjske oso­bine, nisu svojstveni. Utisci koje prima mentalno tijelo imaju trajnije djelovanje od onih astralnog tijela i ono je u stanju da ih svijesno ponovi.

Ovdje se počinju razvijati funkcija pamćenja i organ odgo­voran za snagu imaginacije: ovaj posljednji se oblikuje tako, da slike vanjskoga svijeta djeluju na sastavne dijelove mentalnog tijela i oblikuju ga prema svojem izgledu. Te slike, nastale uslijed dodira osjetila sa vanjskim svijetom, privlače u svoju blizinu najgušću mentalnu materiju: snage svijesti koje se bude reproduciraju slike i na taj način sakupljaju čitavo skladište slika: te slike su one koje^po prvi puta potiču djelatnost što dolazi iznutra, a uzrok je želja da se vibracije, doživljene kroz vanjske organe, koje su bile ugodne, još jednom dožive a bolne izbjegnu. Sada počinje mentalno tijelo poticati astralno i buditi u njemu požude, ko je spavaju u životinji, sve dok ih ne probudi neko fizičko nadrazivanje. Zato kod primitivnih ljudi vidimo dasu vječno u potrazi za osjetilnim zadovoljstvima, što se kod ni­žih životinja nikada ne vidi, nailazimo na strasti, okrutnosti i proračunatost koji su jednoj životinji potpuno strani. Snage razuma koje se bude, koje su vezane za osjetila i njima služe čine čovjeka jednom mnogo divljijom i opasnijom životinjom izvijeri nego što to ijedna životinja može ikada biti, a jače ifinije snage koje su svojstvene mentalnoj duh-materiji, podaju strastima jedan intenzitet i oštrinu, koju ne nalazimo u živo- tinjskome svijetu. Ali upravo ti ekscesi vode kroz patnje, koje oni uzrokuju, do njihovog nadvladavanja, jer ti novi doživljaji također djeluju na svijest i proizvode nove slike koje imagina­cija obrađuje. Oni potiču svijest da se odupre mnogim vibracija­ma koje preko astralnog tijela dolaze iz vanjskoga svijeta, i da koristi svoju volju za ovladavanje strastima, umjesto da ih se pušta da rade što žele. Takve vibracije koje pružaju otpor stva­raju se u finijim spojevima duh-materije i privlače takve spoje­ve u mentalno tijelo: oni djeluju i tako da odbijaju grublje spojeve iz mentalnog tijela, koje vibriraju u skladu sa stras­tvenim obilježjem astralnog tijela. Uslijed te borbe između vib­racija koje proizvode objekti strastvenosti i onih koje nastaju

- 62 -

uslijed slika sjećanja na gorka iskustva, raste mentalno tijelo, počinje razvijati jednu čvrstu unutrašnju građu a u vanjskoj dje­latnosti počinje razvijati sve više inicijative.

Dok se život na Zemlji upotrebljava za sakupljanje iskus­tava, vrijeme između utjelovljenja služi njihovoj obradi, kao što ćemo to jasnije vidjeti u sljedećem poglavlju , - tako da mislilac prilikom svakog povratka na Zemlju raspolaže jednom ve­ćom zalihom sposobnosti, koje oblikuju njegovo mentalno tijelo.Na taj način se razvija nerazvijen čovjek, čiji je razum rob nje­govih strasti, u prosječnog čovjeka čiji je razum jedno bojno polje: na njemu strasti i snage razuma vode borbu sa promjenji­vim uspjehom ali sa skoro uvijek istom snagom, no on ipak polako preuzima vladavinu nad svojom nižom prirodom.

b)Kod prosječnog čovjeka je mentalno tijelo mnogo veće, ono

već pokazuje određenu količinu reda i svrstanosti te sadrži pri­lično mnogo materije iz druge, treće i četvrte podrazine mentalne razine. Općeniti Zakon koji upravlja gradnjom i pretvorbom men­talnoga tijela, moguće je ovdje najbolje proučavati, iako je to isti princip kojega smo već vidjeli na djelu u nižim područjima astralnog i fizičkog svijeta. Vježba jača, neupotrebljavanje do­vodi do zakržljavanja i konačno odumiranja. Svaka u mentalnom tijelu proizvedena vibracija uzrokuje jednu promjenu njegovih sastavnih dijelova: ona odbacuje materiju koja nije sposobna pra­titi tu vibraciju i nadomješta je prikladnom materijom iz prak­tički neiscrpivih rezervi okoline. Sto se češće ponavlja jedan niz vibracija, tim jače se razvija dio na kojega on utječe. Iz toga razloga - recimo to usput - dolazi i do oštećenja mentalnog tijela kada se snage razuma prekomjerno specijaliziraju. Jedno takvo krivo usmjeravanje uzrokuje jednostran razvoj mentalnog tijela: mentalno tijelo postaje hiperrazvijeno u onom svojem di­jelu gdje te snage neprestano djeluju, a drugi, možda isto tako važni dijelovi ostaju razmjerno nerazvijeni. Jedan harmonički razvoj u koji su jednakomjerno uključeni svi dijelovi je cilj kojem treba težiti: za to je potrebna jedna mirna samokontrola i jasno usmjeravanje sredstava na cilj. Poznavanje tog zakona objašnjava poznata iskustva i osigurava sigurnu nadu u napredak.

Kada se započne jednim novim studijem ili kada se okrene jednom višem moralnom principu, početni stupnjevi izgledaju puni teškoća, ponekad se i odmah na početku odustaje, jer prepreke na putu uspjeha izgledaju nesavladive. Kada razum započne radom na novi način, tada se tome usprotivi čitav automatizam mentalnoga tijela, njegovi dijelovi koji su naviknuti na određenu vrstu vibracija ne mogu se priviknuti na nove impulse: zato se prvi stupanj sastoji pretežno u jakim naporima, koji se pokazuju uza­ludnima, kada se radi o tome da se u mentalnom tijelu pokrenu određene vibracije. Međutim, to su neophodne pripreme, jer to izbacuje iz tijela svu neodgovarajuću materiju i privlači onu koja odgovara namjeni. Tijekom toga procesa čovjek nije svijestan nikakvog napretka. On osjeća samo uzaludnost svojih napora i tup otpor na koji nailazi. Ali ako istraje, uskoro će početi djelo­vati novo ugrađena materija pa će imati bolje rezultate u svojim naporima i konačno, kada se izbaci sva stara materija i nova pos­tane djelatna, uspjeh se lako postiže i cilj je ostvaren. Kri­tično vrijeme je početni stadij: ali ako čovjek vjeruje zakonu koji isto tako pouzdano djeluje kao i svaki drugi prirodni zakon, i ako istrajno ponavlja svoje napore, tada on m o r a postići uspjeh. Znanje o tim činjenicama će ga ohrabriti, dok bi se inače mogao lako obeshrabriti.

Tako dakle prosječan čovjek može raditi na sebi, i u onoj mjeri u kojoj pruže otpor svojoj nižoj prirodi koje je svijestan, u toj mjeri će sa radošću otkriti kako ona gubi svoju moć nad njime, jer on iz mentalnog tijela izbacuje svu materiju koja ima vibracije niže vrste. Tako se mentalno tijelo gradi iz sve veće količine finijih sastavnih dijelova četiriju nižih podrazina mentalne razine, sve dok konačno ne postane onaj blještavi i izuzetno lijepi oblik, koji je mentalno tijelo duhovno razvije­nog čovjeka.

c)Iz mentalnog tijela duhovno razvijenog čovjeka odstranjeni

su svi grublji spojevi materija, tako da čulni objekti ne nalaze niti u njemu, niti u astralnom tijelu koje je vezano za njega, nikakav materijal koji bi harmonirao sa njihovim vibracijama. Tak vo mentalno tijelo sadrži samo finije spojeve iz četiri podrazine nižeg mentalnog svijeta, a kod njih su opet mnogo više zastuplje­ne materije iz treće i četvrte podrazine u odnosu na prvu i dru­gu, tako da je ono prijemljivo za svaku višu djelatnost intelekta za fine i nježne dodire probrane umjetnosti i za čiste, uzvišene osjećaje. Takvo jedno tijelo osposobljava mislioca, čija je ono odjeća, da se savršenije izražava na nižoj mentalnoj razini, kao i u astralnom i fizičkom svijetu. Njegova materija je sposobna harmonirati sa jednim puno većim područjem vibracija, a impulsi iz viših svjetova mu podaruju jednu plemenitiju i finiju struk­turu. Takvo jedno mentalno tijelo će vrlo brzo biti sposobno da prikaže svaki impuls kojega mislilac pošalje, a koji može naći svoj izraz na nižim podrazinama mentalne razine. Ono postaje jed­nim savršenim oruđem za djelovanje u nižem mentalnom svijetu.

--- 00O00---Jedno jasno razumijevanje građe mentalnog tijela bi jako

promijenilo današnje metode odgoja i učinilo ih za mislioca bitno korisnijima, nego što je to sada slučaj. Općenite karakteristike mentalnog tijela ovise o prošlim zemaljskim životima mislioca, što će biti još bolje razumljivo, kada ćemo se prihvatiti prouča­vanja učenja o reinkarnaciji i karmi. Tijelo se stvara na men­talnoj razini i kakvoća njegovih sastavnih dijelova ovisi o oso­binama, koje je mislilac u sebi pohranio kao rezultat svojih prošlih iskustava. Odgoj može postići jedino to, da se pobrine za takve vanjske poticaje koji će pospješivati rast korisnih osobina koje osoba već posjeduje, da zaustavi rast nepoželjnih i da po­mogne njihovom uklanjanju. Pomaganje razvitka tih urođenih spo­sobnosti je zadatak istinskog odgoja, a ne nagomilavanje podata­ka u umu. Ne treba niti njegovati pamćenje kao jednu posebnu sposobnost, jer pamćenje ovisi samo o pažnji - tj. o čvrstoj koncentraciji razuma na predmet kojega proučava - i o prirodnom srodstvu između objekta i razuma. Ako je objekt privlačan, tj. ako razum ima za njega smisla, tada pamćenje ne će iznevjeriti, pod uvjetom da mu se pokloni neophodna pažnja. Odgoj bi zato morao njegovati naviku ustrajne koncentracije i trajne pažnje, koje je potrebno prilagoditi urođenim sposobnostima učenika.

--- 00O00---

- 64 -

--- ooOoo---Sada ćemo našu pažnju posvetiti "bezobličnom” dijelu men­

talne razine, onom području koje je tijekom čitavog ciklusa njegovih utjelovljenja prava domovina čovjeka, u koju se on rađa kao dijete-duša, kao dječji Ego, kao embrionalna individu­alnost, kada započinje svoj razvoj kao čovjek.9)

Kontura toga Egosa, tog "mislioca" je ovalna, zato H. P. Blavatsky to manasičko tijelo, koje ostaje sačuvano kroz sva ze­maljska utjelovljenja, naziva auričkim jajetom. Stvoreno iz ma­terije triju najviših podrazina mentalne razine, ono je izvan­redno nježno, ono je jedan veo finoće najvišeg stupnja već od samoga početka. Tijekom svojega razvoja ono postaje blještav oblik nadnaravne i čudesne ljepote, "Blještavi", kako ga s pravom često n a z i v a j u . 10) je taj mislilac? On je, kao što je većrečeno, božansko Jastvo, ograničeno i individualizirano kroz to fino tijelo, stvoreno iz materije "bezobličnog" područja mental­ne razine.li) Ta materija, koja je na jednoj zraci Jastva, jed­noj živoj zraci JEDNOGA Svjetla i Života Svemira bila privučena da je ovije, isključuje tu zraku, što se tiče vanjskoga svijeta, od njenog izvora, ovija je u jednu krajnje nježnu ljušturu i tako iz nje čini jednu "individualnost", jedno pojedinačno biće. Život je život LOGOSA, ali sve snage tog života miruju drijemajući i skrivene: sve postoji, ali samo kao mogućnost, u zametku, kao što je stablo skriveno u sičušnom zametku u unutrašnjosti sjeme­na. To sjeme se spušta u zemlju ljudskoga života, kako bi se u njemu drijemajuće snage probudile u djelatnost uz pomoć Sunca radosti i kiše suza, hranjene sokovima tla koje život daruje, koje nazivamo iskustvom, sve dok sjeme ne izraste u snažno stablo, sliku i priliku Oca svojega. Ljudski razvoj je razvoj "mislioca": on uzima tijela iz nižih mentalnih razina, astralne razine i fi­zičke razine, nosi ih kroz zemaljske, astralne i mentalne razine, te ih opet odbacuje na određenim stupnjevima tog kruga života, kada prelazi iz jednoga u drugi svijet: ali on uvijek u sebi sa­kuplja plodove koje je pomoću tih tijela stekao na pojedinim ra­zinama. U početku je bio tako malo svijestan, kao fizičko tijelo jednog dojenčeta, pa je od jednog do drugog života više ili ma­nje spavao, sve dok iskustva koja su do njega doprla izvana nisu probudila neke od njegovih snaga u djelatnost. Međutim, vremenom je on uzimao sve više učešća u vođenju svojega života, sve dok nije odrastao i uzeo život u svoje vlastite ruke i u sve većoj mjeri ovladavao svojom budućom sudbinom.

Rast trajnoga tijela, koje zajedno sa Božanskom sviješću čini "mislioca", krajnje je polagan proces. Njegov stručni naziv glasi "kauzalno tijelo", jer ono u sebi sakuplja rezultate svih iskustava, koji zatim djeluju kao uzroci koji oblikuju dolazeće živote. Od svih tijela koja se tijekom utjelovljenja upotrijebe ono je jedino trajno, jer mentalno, astralno i fizičko tijelo moraju biti za svaki život nanovo izgrađivani. Kada se ova tijela počnu redom rastvarati,, svako od njih predaje svoju žetvu sljede­ćem višem tijelu, tako da se konačno sva iskustva sakupe u kau­zalnom tijelu, Kada se mislilac ponovo vrati u utjelovljenje,

9) Usporedi poglavlja VII i VIII o reinkarnaciji.10) To je "Augoeid" novoplatonika, "duhovno tijelo" svetoga

Pavla.11) Prema vedantističkoj definiciji, to je Jastvo koje djeluje

u ovoju razlikujuće spoznaje, u vignyanamayakosha.- 65 -

on šalje svoje snage koje su izgrađene iz tih žetvi prema svakoj razini i privlači jedno tijelo za drugim, a ta tijela su prila­gođena njegovoj prošlosti. Kauzalno tijelo raste jako polako, kao što smo već rekli: ono može vibrirajući odgovarati samo na impulse koji se mogu izraziti u vrlo finoj materiji iz koje je ono građeno, te na taj način ugrađivati novu materiju. Iz tog razloga na rast kauzalnog tijela ne mogu neposredno utjecati strasti koje su igrale tako veliku ulogu u ranijim stadijima ljudskog razvoja. Mislilac može prisvojiti samo iskustva koja se u vibracijama kauzalnog tijela mogu ponovo izraziti, ona dakle moraju pripadati mentalnom području i moraju biti visoko intelek­tualne ili uzvišene moralne vrste: inače fina materija toga tije­la ne može proizvesti istovrsne vibracije kao odgovor. Ako malo razmisli, svatko će uvidjeti kako se malo materijala pogodnog za rast toga uzvišenog tijela može sakupiti kroz prosječan svakidaš­nji život: iz tog razloga je i razvoj polagan a napredak malen. Mislilac bi u svakom novom životu trebao dati sve više i više od sebe: ako je to slučaj, tada razvoj brzo napreduje. Tvrdokorno zadržavanje na putevima zla djeluje indirektno na kauzalno tijelo i pravi mu više štete, nego jednostavno odugovlačenje napretka. Izgleda da to nakon dužeg vremena ima kao posljedicu nesposob­nost da se odazove na suprotnost, na dobro, pa je tako napredak zakočen još prilično dugo vremena, nakon što je čovjek odbacio zlo.

Da bi se kauzalno tijelo neposredno povrijedilo, za to je već potrebno jedno zlo visoko intelektualne i vrlo fine vrste duhovnog "zla", što se spominje u raznim svetim spisima širom svijeta. To je na sreću rijedak slučaj, isto tako rijedak kao i duhovno dobro, te se može naći samo kod vrlo naprednih bića, svejedno idu li lijevim ili desnim putem.12)

Domovina mislioca, Vječnog Čovjeka, nalazi se na petoj pod­razini, najnižoj od "bezobličnih" podrazina mentalne razine. Ve­like mase čovječanstva se nalaze ovdje, jedva probuđene, još u najmlađem, dječjem dobu njihovog života duše. Mislilac polako razvija svoju svijest na taj način, što njegove snage koje dje­luju na nižim razinama tamo sakupljaju iskustva i onda se, bo­gato natovarene žetvom života, vraćaju njemu, misliocu. Taj Vječni Čovjek, individualizirano Jastvo, to je onaj koji djeluje u svim tijelima koje nosi: njegova prisutnost je ta koja tijelu i duši daje osjećaj za "Ja": "Ja" je ono što je samo sebe svi- jesno, koje se uslijed jedne zablude smatra tijelom, u kojem je trenutno najaktivnije. Za čovjeka kojim vladaju osjetila je "Ja" njegovo fizičko tijelo i njegova priroda požuda: u njima on nala­zi svoje veselje i misli da je to on, jer on u njima živi. Za učenog je "Ja" razum, jer njegova radost se sastoji u upotrebi razuma i u njemu on koncentrira svoj život. Samo su rijetki oni koji su sposobni izdići se u apstraktne visine spiritualne filo­zofije i Vječnog^Čovjeka prepoznati kao "Ja", čija memorija seže preko proteklih života i čije se nade protežu na dolazeća utje­lovljenja.

12) Desni put je onaj koji vodi Božanskom čovjeku, adeptstvu koje služi svijetu. Lijevi put vodi također adeptstvu, ali jednom adeptstvu koje se upotrebljava da bi se spriječilo napredovanje razvoja, i koje je usmjereno na sebične cilje­ve. Ta dva puta se ponekad nazivaju bijelim i crnim putem.

Fiziolozi nam kažu, ako se porežemo po prstu, mi u stvari ne osjećamp bol na mjestu gdje krv istječe, nego u našeip mozgu, ali naša uobrazilja je ta koja bol premješta na mjsto ozljede. Oni kažu, da je bol u prstu jedna varka: samo naša uobrazilja ga stavlja na mjesto dodira sa predmetom koji je uzrokovao bol. Isto tako čovjek osjeća bol u amputiranom dijelu tijela, ili točnije na mjestu gdje se taj dio tijela ranije nalazio. Na sli­čan način osjeća jedan "Ja", unutrašnji čovjek, bol i radost u ovojima koji ga okružuju, na mjestima dodira sa vanjskim svije­tom: on vjeruje da je ovoj on sam i ne zna da je taj osjećaj jedna varka i da je on jedini koji je aktivan, koji u svakom od tih ovoja sakuplja svoja iskustva.

--- 00O00----

Sada ćemo u svjetlu tih saznanja promatrati odnose između nižeg i višeg razuma te utjecaj tih odnosa na mozak.

Manas, mislilac, to je Jastvo u kauzalnom tijelu. Bezbroj­ne snage izviru iz njega kao i vibracije najrazličitijih vrsta: on ih odašilje, one zrače iz njega. Najfinije i najnjeznije od njih nalaze svoj izraz u materiji kauzalnoga tijela, jer samo ono je dovoljno profinjeno da bi reagiralo na njih: to je ono što mi nazivamo "čistim razumom": njihove misli su apstraktne: njihova metoda sticanja znanja je intuicija. Ona je utjelovljena spoznaja: ona prepoznaje istinu na prvi pogled na temelju sklada sa sobom samom.

Manje profinjene vibracije koje dolaze od mislioca privla­če materiju niže mentalne razine: one čine niži manas, nizu^moć mišljenja - to su grublje snage višeg manasa, izražene u gušćoj materiji: mi ih nazivamo razumom: to u sebi uključuje praktičan razum, moć rasuđivanja, moć uspoređivanja i imaginacije i sve ostale mentalne sposobnosti: njegove misli su konkretne, njegova metoda je logika: on traži dokaze, prosuđuje i izvodi zaključke. Te vibracije, koje uz pomoć astralne materije djeluju na eterič- ku, a preko nje na krut fizički mozak, u njemu stavljaju u pokret vibracije koje su jedan trom i spor odraz njih samih - trome su i spore, jer snage koje djeluju gube mnogo od svoje brzine prili­kom pokretanja te guste vrste materije. Svakom fizičaru je poz­nata činjenica da vibracije prilikom prelaska iz finijeg u grub­lji medij gube na energiji. Ako se udari a zvono koje se nalazi u zraku, ono daje jedan jasan ton: ali ako se u njega udari kada se nalazi u plinu vodiku koji zvuk prenosi dalje na zrak, koliko je u tom slučaju ton oslabljen! Upravo je tako slab odgovor mozga na brze, fine impulse razuma: a ipak je to kod većine ljudi sve, što oni poznaju pod "sviješću".

Ogromna važnost mentalne djelatnosti te "svijesti" sastoji se u tome, da je to jedino sredstvo, pomoću kojega mislilac može sakupljati žetvu svojih iskustava, koja mu je potrebna za njegov rast. Sve dok sviješću vladaju strasti, ona ih slijedi i mislilac ostaje bez hrane i iz tog razloga se ne može razvijati: sve dok je potpuno obuzet mentalnim djelatnostima koje se bave vanjskim svijetom, on može upotrebljavati samo niže misaone snage. Tek kada misliocu uspije da zemaljskoj "svijesti" objasni pravu svrhu njenog postojanja, on počinje ispunjavati svoju najdrago­cjeniju zadaću, naime sakupljati ono što budi i jača više snage mislioca. Tijekom svojeg razvoja mislilac postaje sve više svi- jestan snaga koje se u njemu nalaze, a isto tako i djelovanja

- 67 -

tih snaga na niže razine i na tijela, koja su izgradila te snage oko njega. On sada konačno počinje utjecati na njih, upotreblja­vajući svoje sjećanje na prošlost kako bi vodio svoju volju. Ako se taj utjecaj odnosi na moral, tada ga nazivamo "savješću", a ako prosvijetli razum, tada govorimo o jednom "bljesku intuicije". Ako su ti utjecaji tako stalni da ispunjavaju čitav normalan ži­vot jednog čovjeka, onda govorimo o jednom "geniju". Viši razvoj mislioca je označen njegovom sve većom vladavinom nad nižim tije­lima, kao i rastućom prijemljivošću za njegov utjecaj i sve ve­ćem udjelu u njegovom rastu. Tko želi svijesno doprinijeti tom rastu, može to ostvariti brižljivom izgradnjom svojeg nižeg ra­zuma i svojih moralnih kvaliteta, i to stalnim i usmjerenim tru­dom. Navika mirnog, neprekidnog, ispravnog mišljenja koje se bavi ne-svjetskim stvarima kao i vježbanje meditacije i studij razvi­jaju tijelo razuma i čine od njega jedno bolje oruđe. Od koristi je i trud oko njegovanja apstraktnog načina mišljenja, jer to uzdiže niži um višem i prema njemu privlači najfiniju materiju nižih mentalnih razina.

Na taj način mogu svi djelotvorno raditi na svojem razvoju, a svaki korak prema naprijed ubrzava slijedeće korake. Niti jedan napor nije uzaludan, pa niti najmanji: svaki za sobom povlači svoje puno djelovanje, a svako sakupljeno i dalje predato iskus­tvo se sakuplja u spremištu kauzalnog tijela za kasniju upotrebu. Na taj način razvoj, iako još polako i oklijevajući, ide uvijek naprijed a Božanski život, koji se razvija u svakoj duši, polako počinje ovladavati svim stvarima.

V. p o g l a v l j e D E V A H A N

Riječ devahan je teozofski izraz za nebo i znači, doslovno prevedeno, "Blještava zemlja" ili "Zemlja bogova"!). To je jedno posebno čuvano područje mentalne razine, koje visoka duhovna bića što bdiju nad razvojem čovječanstva čuvaju od svakog zla i patnje. Ono je nastanjeno ljudima koji su odbacili fizička i as­tralna tijela i koji tamo dolaze, kada završi njihov boravak u kamaloci. Život u devahanu se sastoji od dva vremenska perioda, a prvi od njih se provodi u četiri niže podrazine mentalnog svi­jeta. Ovdje mislilac još posjeduje mentalno tijelo i ograničen je njime: to tijelo mu služi za obradu iskustvenog materijala kojeg je sakupio tijekom zemaljskog života, iz kojega se upravo izdigao. Drugi vremenski period se provodi u svijetu "bez oblika": ovdje mislilac, nakon što je odbacio mentalno tijelo, živi nes­metano svoj vlastiti život sa potpunom samosviješću i znanjem koje je do sada sakupio.

Ukupno trajanje boravka u devahanu ovisi o količini materi­jala, kojgg je duša iz svojeg zemaljskog života ponijela sobom u devahan. Žetva određena za obradu i upotrebu u devahanu sastoji se iz čistih misli i osjećaja proizvedenih tijekom zemaljskog života, iz svih intelektualnih i moralnih napora i nastojanja, iz svih sjećanja^na koristan posao, u službi čovječanstva ~ iz svega, što se može preobraziti u duhovne i moralne sposobnosti i što pospješuje razvoj duše. Nikakav napor u tom smislu nije

1) Odgovarajuća sanskritska riječ glasi: Devasthan, Zemlja bogova. To je Svarga hindusa, Sukhavati budista, nebo sljedbenika Zoroastera, kršćana i onih muslimana koji se nisu suviše odalimaterijalizmu.

- 68 -

uzaludan, ma kako slab i prolazan on bio: ali sebične i živo­tinjske strasti ne mogu ući u devahan, jer ovdje nema materije u kojoj bi se one mogle izraziti. Isto tako, zlo proteklog ži­vota, iako ga je možda bilo vise nego dobra, ne može spriječiti žetvu dobra, ma kako siromašna ona bila. Skromna žetva dobra će možda imati kao posljedicu da će život u devahanu jako kratko trajati, ali i najlošijem čovjeku će biti dodijeljen boravak u devahanu ako je samo jednom osjetio čežnju za ispravnim, ako je doživio makar i najtiši osjećaj nježnosti: tada će se naći tamo gdje je sjemenu dobra moguće da potjera nježne^mladice, gdje se iskrica dobra može blago razgorjeti u plamićak.

U proteklim vremenima, u kojima su ljudi svoja srca u ve­likoj mjeri okretali nebu i svoj život uređivali tako da bi zavrijedili užitak i blaženstvo neba, vremenski period kojeg su provodili u devahanu je bio jako dug, u nekim slučajevima je trajao i nekoliko tisućljeća. U današnje vrijeme međutim, u ko­jem je i interes ljudi u daleko većoj mjeri usmjeren na zemalj­ske stvari i kada ljudi razmjerno malo misle na viši život, njihov boravak u devahanu je i razmjerno kraći.

Sličan je slučaj i sa odnosom vremenskih perioda koji se provode u višim i nižim područjima mentalnog svijeta2), koji

I ovise o misaonoj djelatnosti razvijenoj u mentalnom i kauzalnomtijelu. Sve misli koje se odnose na osobnost, na upravo zaklju­čen život sa svime što on sadrži od sebičnih interesa i nasto­janja, nada, ljubavi i straha, dozrijeva u onom dijelu devahana u kojem se nalaze oblici: ali one misli koje pripadaju višem in­telektu, području apstraktnog i neosobnog mišljenja, moraju se odživjeti u onom dijelu devahana koji ^e "bez oblika". Najveća većina ljudi se pojavljuje u tom području tek na kratko vrijeme, da bi ga isto tako brzo napustila: neki tamo provode jedan ve­liki dio njihovog devahanskog života a sasvim rijetki skoro či­tavo vrijeme.

Prije nego što prijeđemo na pojedinosti, pokušat ćemo po­jasniti neke od glavnih misli na kojima se temelji život u deva­hanu, jer taj život se toliko razlikuje od života na Zemlji da ga nije lako opisati. Ljudi su tako malo svijesni svojeg mental­nog života, kao i života u mentalnom tijelu, da sasvim gube os­jećaj stvarnosti kada im se opiše slika mentalnog života izvan tijela, te imaju osjećaj da su prenešeni u neki svijet snova.

f Prvo što moramo shvatiti je to, da je mentalni život mnogointenzivniji, življi i bliži stvarnosti nego je to život u svi­jetu osjetila. Sve što mi ovdje dolje vidimo, dodirujemo, kušamo i radimo, dalje je od stvarnosti za dva stupnja od svega, na što nailazimo u devahanu. Doduše niti tamo stvari još ne izgledaju onako kakve stvarno jesu, ali stvari koje vidimo ovdje su omotane sa još dva vela varke više. Naš osjećaj stvarnosti na Zemlji je čista varka. Mi ne posjedujemo niti minimalno znanje o stvarima i ljudima kakvi oni stvarno jesu: sve što o njima znamo to su utisci koje oni čine na naša osjetila, i često potpuno pogrešni zaključci koje naš sud izvodi iz sume tih utisaka. Usporedimo kao pokus predodžbe koje različite osobe imaju o jednom te istom čovjeku, na primjer njegov otac, njegov najbolji prijatelj, dje­vojka koja ga voli, njegov poslovni konkurent, njegov smrtni neprijatelj i jedan slučajni znanac - pa ćemo vidjeti, koliko se

2) Tehnički nazivi su "arupa" i "rupa-devahan", odnosno devahani koji postoje na arupa ili na rupa području mentalne razine.

- 69 -

te slike međusobno razlikuju. Svatko može samo ponoviti utiske koji su usvojeni od njegovog mišljenja, a koliko su oni daleko od onoga što dotični u stvari jeste, ako ga se promatra očima koje vide kroz sva vela i koje obuhvaćaju čitavog čovjeka. Mi od svakog našeg prijatelja poznajemo samo utiske koje on čini na nas, a oni potpuno ovise o^našoj vlastitoj sposobnosti per­cepcije. Jedno malo dijete može imati za oca nekog velikog dr­žavnika uzvišenih principa koji stremi visokim političkim cilje­vima, ali taj upravljač sudbine jednog naroda je za dijete samo njegov vedar drug u igri i drag pripovjedač priča. Mi živimo usred varki, ali u njima imamo osjećaj stvarnosti, i to nas čini zadovoljnima. I u devahanu ćemo biti okruženi varkama, iako će one, kao što smo rekli, biti za dva stupnja bliže stvarnosti: i tamo ćemo imati jedan sličan osjećaj stvarnosti, koji će nas praviti sretnima.

Čovjek se u nižem nebu još nije oslobodio zemaljskih varki, iako su one postale slabije a kontakt stvarniji i neposredniji.Ne smije se zaboraviti da ta neba pripadaju jednom velikom raz­vojnom planu, a dok čovjek još nije našao svoje pravo Jastvo, on je uslijed svoje vlastite nestvarnosti podložan varkama. Razlog zašto mi u našem zemaljskom životu imamo osjećaj stvarnosti, a

* prilikom studiranja devahana osjećaj nestvarnosti je taj, štomi na zemaljski život gledamo iznutra i pritom se nalazimo pod punim utjecajem njegovih varki, dok na devahan gledamo izvana: tako je on u ovom slučaju na trenutak oslobođen svojih velova maje.

U devahanu je proces obrnut: njegovi stanovnici doživlja­vaju svoj život kao stvaran a zemaljski život im se čini pun očitih varki i pogrešnih shvaćanja. Ali u globalu oni su istini bliže nego što su to fizički kritičari njihovom nebeskom svijetu.

Prije svega, mislilac koji je uvijen samo u mentalno tijelo i koji neometano razvija svoje snage, razvija stvaralaštvo tih snaga na jedan način i u jednoj mjeri, kako si mi to ovdje dolje ne možemo niti zamisliti. Na zemlji slikar, kipar i muzičar imaju snove izuzetne ljepote, koje oni pomoću snaga intelekta oblikuju u vizionarske misaone slike. Ali kada umjetnik želi svoje snove izraziti pomoću krutih zemaljskih materijala, tada ta fizička ostvarenja daleko zaostaju iza mentalnih slika. Mramor je suviše lomljiv da bi se pomoću njega dobili savršeni oblici, boje

) sadrže suviše zemnog da bi dale savršene tonove boja. Suprotnotome, u nebu sve što umjetnik smisli trenutno poprimi odgovara­jući oblik, jer fina i nježna materija nebeskog svijeta je misa­ona materija, dakle ona materija u kojoj je intelekt inače dje­latan, ako je oslobođen strasti. Ta materija poprima oblik pod svakim mentalnim impulsom. Zato svaki čovjek u doslovnom smislu riječi sam sebi stvara svoje vlastito nebo, a ljepota njegove okoline raste bezgranično u onoj mjerj, kako rastu bogatstvo i snaga njegove sposobnosti mišljenja. Sto više duša razvija svoje snage, tim ljepše postaje njeno nebo. Tamo su sva ograničenja stvorena od strane samih ljudi: ako duša proširi i produbi svoje snage, tada se proširuje i produbljuje i njeno nebo. Sve dok je duša slaba i sebična, uskogrudna i loše razvijena, i njeno nebo dijeli sa njome njene nedostatke: ali to nebo je uvijek ono naj­bolje što duša posjeduje, ma kako siromašno bilo to "najbolje".Sa napredujućim razvojem ljudi će i njihov život u devahanu biti puniji, bogatiji i uvijek stvarniji, a napredne duše stupaju u sve uži međusobni kontakt i uživaju u jednoj sve široj i sve dubljoj duševnoj komunikaciji. Jedan u mentalnom i moralnom pog­ledu slab, beznačajan, nesadržajan i usko ograničen zemaljski

- 70 -

život uzrokuje i slab, beznačajan, nesadržajan i ograničen život u devahanu, gdje dalje živi samo mentalno i moralno. Mi ne mo­žemo više d o b i t i nego što mi j e s m o, a naša žetva ovisi o našoj sjetvi. "Ne zavaravajte se, Bog ne dozvoljava da mu se izruguje, jer što čovjek sije, to - ništa manje i ništa više - to će i požnjeti". Naša tromost i požuda bi naravno htjela žeti i tamo gdje mi nismo sijali, ali u ovom svemiru koji se te­melji na zakonitostima, pravedan Zakon svakome donosi pravednu nagradu za njegov rad.

Mentalni utisci ili slike koje imamo o našim prijateljima, vladati će našim životom u devahanu. Oko svake duše se tamo okup­ljaju oni koje je čovjek na ovoj Zemlji volio, i svaka slika voljenog čovjeka koja živi u srcu, postaje živim suputnikom duše u nebu. Ti ljudi se nisu promijenili. Oni će nam tamo biti ono što su nam bili ovdje, i ništa drugo. Mi uz pomoć naših stvara­lačkih misaonih snaga puštamo da nastaje vanjska slika našeg pri­jatelja, onakva kakav je izgledao našim osjetilima u fizičkom svijetu: ono što je ovdje bila jedna mentalna slika, tamo je - mentalna slika je u krajnjoj liniji bila i ovdje, iako mi to nismo znali - jedna objektivna pojava u živoj misaonoj materiji, koja boravi u našoj vlastitoj mentalnoj atmosferi: samo je ono, što nam je ovdje izgledalo bezživotno i kao san, tamo snažno i živo.

A kako stoji stvar sa pravim zajedništvom duša? Ono je bliskije, neposrednije i intimnije od bilo čega što ovdje pozna­jemo, jer na mentalnoj razini^ne postoje između duša nikakve ba­rijere, kao što smo vidjeli. Što je istinskiji i stvarniji naš duševni život u nama, tim djelotvornije je zajedništvo tamo. Mentalna slika našeg prijatelja je naša vlastita kreacija: ona prikazuje jedan oblik, kojeg smo poznavali i voljeli: njegova se duša otvara kroz taj oblik našoj upravo u onoj mjeri, u kojoj su obje duše sposobne zajednički ritmički vibrirati. Suprotno tome, mi sa onima koje smo na Zemlji poznavali ne možemo stupiti u kontakt, ako su veze koje su nas spajale bile samo fizičke naravi ili ako su se ticale astralnih tijela, ili ako smo u našem unut­rašnjem životu bili nesložni. Zato i nikakav neprijatelj ne može ući u naš devahan, jer tamo ljude dovodi zajedno samo harmonični sklad naravi i uma. Ne jedinstvo u naravi i načinu mišljenja znači jedno razdvajanje u nebeskom životu, jer sve što stoji nize od naravi i razuma tamo ne nalazi sredstvo kojim bi se moglo izra-

' ziti.Sa onima koji su u razvojnom smislu daleko ispred nas,

dolazimo u kontakt u onoj mjeri, koliko nam je moguće shvatiti ih. Zato će mnoge osobine njihovog bića biti izvan našeg vido­kruga: ali ono što mi možemo shvatiti, to nam je dostupno. Osim toga, ta visoka bića nam i u nebeskom svijetu mogu pružiti svoju pomoć: oni to čine tako, što nam pomažu - pod uvjetima koje ćemo uskoro preciznije navesti - da ih slijedimo, kako bi time pos­tali sposobni primati sve više. U devahanu dakle ne postoji ni­kakva odvojenost kroz prostor i vrijeme, ali postoji odvojenost uslijed nedostatka međusobne sklonosti i nedostatka slaganja naravi i načina mišljenja.

U nebu smo mi zajedno sa svima onima koje volimo i kojima se divimo, a stupanj zajedništva sa njima ovisi o našim sposob­nostima, odnosno ako smo mi napredniji, o njihovim. Mi ih tamo susrećemo u onakvom obliku kakav nam je na Zemlji bio drag, sa potpunim sjećanjem na naše zemaljske odnose, jer nebo je mjesto gdje procvatu svi zemaljski pupoljci, a svaka ljubav koja je na Zemlji bila ometana i spriječena tamo dobija snagu i ljepotu.

- 71 -

Kako je tamošnja veza jedna neposredna veza, ne može doći do nesporazuma zbog riječi ili misli: svatko neposredno vidi misli koje misli njegov prijatelj, ili toliko veliki dio njih koliko može shvatiti.

Devahan, nebeski svijet, to je jedan svijet blaženstva, svijet neizrecive radosti. Ali on je još mnogo više, on je puno više od jednostavnog odmorišta za umorne duše. U devahanu se sve, što je u mentalnim i moralnim iskustvima mislioca u njegovom up­ravo završenom životu bilo dragocjeno, prerađuje, obrađuje i po­lako pretvara u određene mentalne i moralne sposobnosti, u snage, koje mislilac može ponijeti u svoje slijedeće utjelovljenje. On svojem mentalnom tijelu ne utiskuje sjećanje na pojedine stvarne događaje prošlosti, jer mentalno tijelo se raspada kada dođe vri­jeme za to: stvarno sjećanje na prošlost čuva sam mislilac, koji je sve proživio i koji dalje živi. Ali te činjenice prošlih ži­votnih iskustava se prerađuju u mentalne sposobnosti, tako da čovjek koji se bavio detaljnim studijem nečega, tim područjem može brzo ovladati ako u sljedećem životu ponovo dođe u dodir sa njime. On se rađa sa posebnim talentom za to područje i svoj će studij prihvatiti sa velikom lakoćom. Tako se svako razmiš­ljanje zemaljskog života može iskoristiti u devahanu, svako nas­tojanje postaje jednom snagom, svi bezuspješni napori postaju sposobnosti i talenti: borbe i porazi daju materijal za pobjed­ničko oružje budućnosti: brige i zablude blješte kao plemeniti metali, koji se prerađuju u mudro upravljanu snagu volje: planovi, koji su trebali služiti plemenitim ciljevima, ali za čiju izvedbu je u prošlosti nedostajalo snage i spretnosti, u devahanu se raz­rađuju u mislima i provode korak po korak. Tako se u obliku du­hovne sposobnosti razvijaju neophodna snaga i spretnost, da bi našli svoju primjenu u jednom budućem životu, kada se prijašnji mudar i ozbiljan istraživač rodi kao genije, a skrušeni vjernik kao svetac. Tako život u devahanu nije samo san, devahan nije raj u kojem bi se bez svrhe besposličarilo. To je zemlja u kojoj se razvijaju srce i razum, neometani grubom materijom i svaki­dašnjim brigama, tamo se kugu oružja za bojna polja na Zemlji i osigurava napredak u budućnosti.

--- ooOoo---Kada je mislilac potrošio sve plodove zemaljskog života

namijenjene preradi pomoću mentalnog tijela, on odbacuje to ti­jelo i od tog trenutka živi neometano u svojoj istinskoj domo­vini. Sve mentalne sposobnosti koje dolaze do izražaja u nižim područjima, sada se povlače u kauzalno tijelo zajedno sa klicama nagona, koje se povlače u mentalno tijelo, kada se astralna ljuska predaje raspadanju u kamaloci: sve one ostaju jedno vri­jeme latentne u kauzalnom tijelu, jer to su snage koje za sada skrivene miruju, jer nema materije u kojoj bi se mogle izraziti^).

3) Pažljivi čitalac će možda ovdje naći jedan koristan podatak za bolje razumijevanje problema daljnjeg opstanka svijesti nakon isteka jednog kozmičkog ciklusa. Neka stavi Ishvaru na mjesto mislioca i neka sposobnosti koje su plodovi jednog ži­vota prikazuju ljudske živote, koji su plodovi jednog univer­zuma, pa će qjožda dobiti približan pojam o tome, kakvim uvje­tima je podvrgnuta svijest tijekom međuperioda između dviju manifestacija univerzuma.

- 72 -

Tako se raspada i posljednja od privremenih odjeća pravog čovje­ka, mentalno tijelo, u svoje sastavne dijelove koji se ponovo vraćaju u općenitu masu mentalne materije, iz koje su bili uzeti, kada je mislilac posljednji puta ušao u utjelovljenje. Tako pre- ostaje samo kauzalno tijelo, posuda, riznica u kojoj je pohra­njeno ono, što se moglo preraditi iz prošlih života. Mislilac je završio jedan krug svojeg dugotrajnog hodočašća i sada za neko vrijeme boravi u svojoj pravoj domovini.

Njegovo stanje svijesti je potpuno ovisno o razvojnom stupnju, kojega je dosegao. Ako se još nalazi na prvim stupnje­vima života, tada će, čim izgubi svoja oruđa na nižim razinama, uvijen u besvijest, jednostavno spavati. Njegov će život u njemu blago dalje pulzirati i asimilirati malobrojne rezultate njegovog završenog zemaljskog života, koji su prikladni da se ugrade u njegovu supstancu: ali on ne će biti svjestan svoje okoline. Međutim, kako napreduje razvoj, taj dio života će postajati sve važniji i zauzimati će jedan stalno rastući vremenski period Unutar njegovog života u devahanu.Njegova svijest o samome sebi a time i o okolini - ne-Jastvu - će neprekidno rasti: njegovo pamćenje će se otkriti pred njime, dosežući sve do najudaljeni­jih vremena, to će biti panorama njegovog života. On sada vidi

\ uzroke koji su došli do izražaja u iskustvima njegovog posljed­njeg života i prepoznaje one, koje je nanovo stvorio u ovome ži­votu. Ono što je bilo najplemenitije i najuzvišenije u završenom dijelu života on asimilira i ugrađuje u strukturu kauzalnog ti­jela, kroz tu djelatnost on razvija i sređuje materiju u tom ti­jelu. On susreće velike duše, bile one u tom trenutku upravo utjelovljene ili ne, raduje se njihovom društvu i uči od njih zreliju mudrost i crpi korist iz njihovog dužeg iskustva. Svaki sljedeći devahanski život je sve dublje i bogatije oblikovan: sa rastućom sposobnošću primanja i znanje se u njega ulijeva u sve bogatijim strujama, on sve bolje uči razumijevati djelovanje zakona i uvjete razvojnog procesa, pa na taj način dolazi svaki puta u novi zemaljski život sa proširenim znanjem i povećanom sposobnošću djelovanja. Njemu se smisao života otkriva i postaje sve vidljiviji, a put koji mu predstoji jasno je vidljiv pred njegovim nogama.

Međutim, za svakog mislioca, ma kako napredan bio, ipak dolazi jedan trenutak jasnog viđenja, i to kada se približi tre-

i nutak njegovog povratka u niže svjetove. Tijekom jednog kratkogtrenutka on vidi svoju prošlost i uzroke koji iz nje sežu u bu­dućnost, pred njime se odvija općeniti plan za njegovo sljedeće utjelovljenje. Tada ga okruže oblaci niže materije i zamagle njegov vidik, započinje krug novog utjelovljenja sa buđenjem snaga nižeg mišljenja koje svojim vibracijama privlače materiju nižih mentalnih razina, da bi se za novo poglavlje njegove ži­votne povijesti sagradilo mentalno tijelo. Daljnje pojedinostio tome spadaju u poglavlje o ponovnom utjelovijavanju.

--- 00O00---Mi smo ostavili dušu koju je obuzeo san4), nakon što je

odbacila posljednje ostatke svojeg astralnog tijela, spremnu da prijeđe iz kamaloke u devahan, iz čistilišta u nebo. Spavajući se budi u jedan osjećaj neizrecive radosti, neizmjernog blažens­tva i jednog mira koji nadilazi svako razumijevanje. Blage

4) Vidi III. poglavlje o kamaloci.- 73 -

melodije lebde oko njega, nježna igra boja pozdravlja njegove oči, čak i zrak izgleda kao da je satkan od muzike i boja: čita­vo njegovo biće je obasjano svjetlom, ovijeno harmonijama. Tada iz zlatne magle izranja jedno na Zemlji ljubljeno lice za drugim, produhovljeno do jedne ljepote koja dovodi do izražaja njegove najplemenitije i najbolje strane, koje više nije izobličeno bri­gama i strastima nižih svjetova. Tko bi bio sposoban opisati ugodu toga buđenja, veličanstvenost prvog svitanja nebeskoga svij eta?

Mi ćemo sada pojedinačno opisati stanja u sedam podrazina devahana i pritom ćemo misliti na to, da se nalazimo u četiri niže podrazine jednog svijeta oblika, i to u jednom svijetu, u kojem se svaka misao smjesta prikazuje kao oblik. Taj svijet oblika pripada osobnosti,^i zato je svaka duša okružena svim onim, što je u proteklom životu uzelo učešća u njenim mislima i što se može izraziti u čistoj misaonoj materiji.

P r v a , najniža podrazina je nebo duša koje su najmanje napredovale, čiji su najviši osjećaji na Zemlji bili uskogrudna, ali iskrena i ponekad nesebična ljubav za porodicu i prijatelje. Može biti i da su oni za nekoga koga su sreli na Zemlji, a tko je bio čišći i bolji od njih samih, osjećali poštovanje, ili su jednom gajili želju za jednim plemenitijim životom, ili su poka­zivali prolazna stremljenja za moralan ili mentalan rast. Kod njih se ne može naći mnogo materijala^iz kojeg bi se dala izgra­diti neka određena vrlina, pa njihov život pokazuje samo mali napredak. Njihov smisao za porodicu će se pojačati i nešto pro­širiti: oni će se nakon nekog vremena roditi sa jednom nešto boljom osjećajnom naravi i sa boljom sklonošću priznavanja viših ideala kao i za sijeđenjem istih.

U međuvremenu oni uživaju svu sreću koja im je dostupna: njihova je čaša doduše mala, ali do ruba puna blaženstva i oni se raduju svemu onome, što mogu dobiti od nebeskog svijeta. Čis­toća i harmonija koje tamo vladaju pažljivo ih bude u djelatnost, pa se u njima događaju promjene, koje moraju predhoditi svakom vidljivom stvaranju pupova.

S l i j e d e ć a podrazina devahanskog života obuhvaća ljude svih religioznih pravaca, čija su srca tijekom njihovog zemaljskog života bila puna tople predanosti usmjerene na Boga, bez obzira pod kojim imenom i oblikom šu Ga obožavali. Oblik je možda bio ograničen, ali njihovo srce se uzdizalo u pobožnom stremljenju i ovdje ono nalazi predmet svojeg obožavanja. Predod­žba o Božanskom, koju su oni sebi stvorili u mislima tijekom ze­maljskog života, ovdje im se prikazuje u blještavoj veličanstve- nosti devahanske materije, čišća i božanskija nego što je to bio slučaj u njihovim najljepšim snovima. Bog sam sebi stavlja ogra­ničenja da bi se prilagodio ograničenoj imaginaciji svojih obo­žavatelja, i svejedno pod kakvim oblikom je netko NJEGA volio i obožavao, u tom obliku se ON otkriva njegovom čežnjivom pogledu, a kao odgovor izlijeva na njega milost svoje ljubavi. Duše ovdje tonu u jednu religioznu ekstazu i obožavaju Jedno Jastvo pod oblicima koje je njihova pobožnost na Zemlji tražila, zaboravlja­jući sami sebe u oduševljenju predanosti, u najprisnijoj zajed­nici sa objektom svog obožavanja. U ovom nebeskom području se nitko ne osjeća strancem, jer Božansko se za svakog pojedinca ovija u njemu blizak oblik. Takve duše ovdje rastu pod sunčanim svjetlom te zajednice s obzirom na njihovu čistoću i predanost, i one se vraćaju sa u tom pravcu pojačanim sposobnostima natrag na Zemlju.Ali oni nikako ne provode svoj čitav život u devahanu u takvoj pobožnoj ekstazi, njima se osim toga ovdje pružaju sve mogućnosti da usavrše svaku osobinu srca i razuma koju posjeduju.

- 74 -

Ako prijeđemo na t r e ć u podrazinu, nailazimo na^ple- menita i ozbiljna bića, koja su tijekom svojeg zemaljskog života bila predani služitelji ljudi i koji su svoju ljubav prema Bogu iskazivali najviše u obliku služenja ljudima. Oni sada ubiru nagradu za svoja dobra djela na taj način, da se njihove drago­cjene snage umnožavaju, a oni rastu u mudrosti pomoću koje će tu snagu ispravno upotrijebiti. Planovi za još veća zajednici korisna djela pojavljuju se pred očima altruista, i slično nekom arhitekti on planira zgradu koju želi graditi u sljedećem životu. On te planove čini zrelima za buduće ostvarenje, i slično jednom stvaralačkom Bogu on u duhu planira svoj univerzum milosrđa, ko­jega će nastojati stvoriti u^krutoj materiji, kada za to bude sazrilo vrijeme. Te će se duše ponovo podaviti u sljedećim sto­ljećima, obdarene urođenom snagom nesebične ljubavi i sposobnošću ostvarenja te ljubavi.

Od svih neba možda se najviše raznolikosti može naći u č e t v r t o m , jer ovdje svoj izražaj nalaze snage najnapred­nijih duša, koliko je to u svijetu oblika uopće moguće. Ovdje se nalaze velikani umjetnosti i literature te vježbaju svoje sna­ge u ovladavanju oblicima, bojama i harmonijom, ovdje duše stiču još veće sposobnosti, sa kojima se rađaju kada se vrate na Zemlju.

Ovdje se može čuti najplemenitija, očaravajuća, iznad svakogopisa uzvišena muzika, stvorena od strane najmoćnijih vladara harmonija koje je Zemlja ikada poznavala, kao Beethovena, koji, jer ovdje više nije gluh, svoju kraljevsku dušu pušta da teče u tonovima besprimjerne ljepote koju i samo nebo čini još melo- dičnijom, jer dovodi melodije iz viših sfera i pušta ih da odzva­njaju kroz nebeska područja. Ovdje nalazimo i majstore slikarstva i kiparstva, kojima su sada dostupni novi tonovi boja, nove lini­je neslućene ljepote. Ovdje su i drugi, koji usprkos velikog tru­da nisu imali uspjeha i čije se želje sada pretvaraju u snage, čiji snovi se pretvaraju u sposobnosti,koji će u jednom od nji­hovih sljedećih života biti njihova svojina. Istraživači ovdje osluškuju najskrivenije tajne prirode: pred njihovim očima se otkrivaju sistemi svjetova, koji im otkrivaju svoj skriven meha­nizam: tkanje iz serija međusobno ovisnih djelovanja nezamislive preciznosti i komplicirane građe. Oni će se vratiti na Zemlju kao veliki otkrivači i pronalazači, obdareni jednim nepogrešivim, intuitivnim opažanjem što se tiče tajanstvenih procesa u prirodi.

} U ovom nebu nalaze se i istraživači dubljeg znanja, smjerniučenici koji su tražili učitelje čovječanstva, koji su željno tražili jednog učitelja, i koji su strpljivo obrađivali ono što im je priopćeno od strane velikih duhovnih Majstora, koji su bili učitelji čovječanstva. Ovdje njihove čežnje nalaze ispunjenje i oni, koje su naizgled uzalud tražili, ovdje su njihovi učitelji: te marljive duše sada žudno u sebe upijaju Božansku mudrost i pospješuju svoj rast i napredak, sjedeći pred nogama svojih Majstora. Oni će se na Zemlji ponovo utjeloviti kao učitelji i svjetlonoše, i već od rođenja će biti predodređeni za položaj jednog takvog učitelja.

Ima tražilaca ovdje na Zemlji koji sebi osiguravaju jedno mjesto u četvrtom nebu, i neznajući ništa o tim skrivenim djelo­vanjima, ako su sa istinskom predanošću udubljeni u učenja neke napredne duše ili zapise jednog genijalnog učitelja. Takva osoba stvara jednu vezu između sebe i učitelja kojega voli i obožava: ta duševna veza će u nebeskom svijetu postati vidljiva i duše, koje ona spaja, dovesti u međusobni kontakt. Kao što Sunce šalje svoje zrake u mnoge prostorije i svaka od njih dobija toliko zraka koliko može primiti, tako i te velike duše svjetle u nebes­kom svijetu u stotinama mentalnih slika koje učenici o njima

- 75 -

stvaraju, i ispunjavaju te slike životom, svojim vlastitim bićem, tako da svaki učenik ima svojeg Majstora koji ga podučava, a da time niti jedan drugi učenik nije prikraćen što se tiče te vrste pomoći.

--- 00O00---Tako ljudi borave u tim nebeskim svjetovima oblika tijekom

vremenskih perioda, čije je trajanje razmjerno količini sakup­ljenog materijala kojeg treba preraditi u nebu, gdje sve ono dobro što je sakupljeno u posljednjem osobnom životu potpuno sazrijeva i preradi se do u najsitniju pojedinost. Kada je sve iscrpljeno, kada je ispražnjena posljednja kap iz pehara radosti i potrošen posljednji zalogaj nebeske gozbe, tada, kao što smo već vidjeli, tada će se sve što se moglo preraditi u sposobnosti, sve što je od trajne vrijednosti, ugraditi u kauzalno tijelo, nakon čega mislilac to tijelo kroz koje se u nižim područjima aevahanskog svijeta izražavao odbacuje i prepušta raspadanju. Oslobođen ovog mentalnog tijela on sada boravi u svojem vlasti­tom svijetu, kako bi dalje obrađivao onaj dio svoje žetve, koji u tom visokom području može naći prikladan materijalan izražaj.

| Mnoge duše dodiruju najnižu podrazinu bezobličnog svijetasamo na trenutak, da bi tamo našle utočište, nakon što su odba­čeni svi niži ovoji. Te duše se međutim nalaze u jednom tako ne­razvijenom stanju, da još ne mogu razviti dovoljno snage da bi tamo bile neovisno djelatne: one gube svijest čim od njih otpadne mentalno tijelo koje se raspada. One se tada na trenutak bude u svjesnost, jedan bljesak sjećanja osvjetljava njihovu prošlost i oni prepoznaju uzroke što su proizveli dalekosežne posljedice: isto tako jedna munja vidovitosti osvijetli njihovu budućnost, tako da mogu vidjeti što ih čeka u dolazećem životu. To je sve, što je većina ljudi sposobna doživjeti u svijetu bez oblika. Jer i ovdje, kao svuda, žetva odgovara sjetvi: i kako bi oni koji za ovu uzvišenu razinu nisu ništa posijali, mogli tamo bilo što oče­kivati?

No mnoge duše su tijekom svojeg zemaljskog života dubokim razmišljanjem i jednim plemenitim načinom života posijali mnogo sjemena, čiji plodovi pripadaju p e t o j devahanskoj podrazi­ni, najnižem od tri neba bezobličnog svijeta. Velika je sada

l njihova plaća za njihovo nadvlađavanje okova mesa i strasti, injima se sada počinje otkrivati stvaran život čovjeka, uzvišeno postojanje same duše, koja više nije sputana odjećom što pripada nižim svjetovima. Oni sada vide istinu uz pomoć neposrednog uvi­da i vide temeljne uzroke, čiji su rezultat sve konkretne stvari. Oni tako stiču jedno temeljno poznavanje Zakona, uče prepoznavati Njegovu nepromjenjivu vladavinu kod naizgled proturječnih pojava i na taj način u svoja tijela ugrađuju čvrsta, nepromjenjiva uvjerenja, koja se u zemaljskim životima otkrivaju u obliku jed­nog dubokog, intuitivnog znanja duše, jedne sigurnosti koja nadi­lazi svako prosuđivanje i koja je oslobođena toga. Ovdje čovjek istražuje i svoju prošlost i brižno razrješava uzroke prouzro­čene njome: on proučava njeno djelovanje, posljedice koje iz toga proizlaze i u stanju je i predvidjeti njene posljedice za buduć­nost.

U š e s t o m nebu su još naprednije duše, koje tijekom njihovog zemaljskog života nisu mnogo privlačile prolaznosti ovoga života i koje su sve svoje snage posvećivale svojem višem duhovnom i moralnom životu. Za njih prošlost nije skrivena, nji­hovo sjećanje je potpuno i bez nedostatka: one za svoj slijedeći

- 76 -

život pripremaju energiju koja će stupiti u akciju na taj način, da će vezati mnoge snage koje stvaraju prepreke, a jačati će one koje su poželjene. Jasno sjećanje im omogućava donošenje odre­đenih i čvrstih odluka o tome koje radnje je potrebno izvršiti a koje se moraju izbjeći: oni će tada biti u stanju da kod sli­jedećeg utjelovljenja te odluke njihove volje utisnu i nižim ti­jelima, kako bi time onemogućili određene vrste zla, i to kao nešto što se protivi njihovoj najunutrašnijoj naravi: s druge strane, oni će neke vrste dobra učiniti neizbježnima, što će se odraziti kao nesavladivo naređivanje jednog unutrašnjeg glasa, kojem je nemoguće suprotstaviti se. Te duše će se roditi sa dob­rim i plemenitim osobinama koje isključuju nedostojan život i koje već u kolijevci nose pečat pionira čovječanstva.

Čovjek koji je dosegao to šesto nebo, vidi pred sobom pros­trta neizmjerna blaga Božanskog mišljenja koja su nastala njego­vim stvaralačkim radom i u stanju je proučavati praslike svih ob­lika, koji u nižim svjetovima dolaze do izražaja jedan za drugim. Ovdje mu je moguće zaroniti u bezdani ocean Božanske mudrosti, koja objašnjava probleme u vezi sa ostvarenjem onih praslika, isto kao što i ograničenom pogledu u fizičko tijelo utjelovljenog čovjeka ono što izgleda zlo ponekad djelomično ispadne na dobro. Njemu taj prošireni pogled omogućava da vidi pojave u njihovom ispravnom međusobnom odnosu i da spozna, kako su pravedni putevi Božji, jer oni za njega više nisu "neobjašnjivi", ukoliko se radio razvoju nižih svjetova. Pitanja sa kojima se ovdje na Zemlji mučio i na koja usprkos trudu svojega uma nije našao odgovor, ovdje mu je moguće riješiti pomoću jednog uvida koji prodire kroz velove pojava i koji vidi spojne karike što upotpunjavaju lanac. Ovdje je duša u neposrednom kontaktu sa višim dušama, koje su proizašle iz našeg čovječanstva, i usko je povezana sa njima. Oslobođena okova koji cine da nastaje ono što mi na Zemlji nazi­vamo "prošlošću", ovdje se duša raduje jednom besprekidnom i bes­krajnom životu. A oni koje mi nazivamo "našim velikanima" tamo su veličanstvena bića i duša uživa blagodat njihove prisutnosti, pa čak im postaje i sve sličnija, jer snažne, harmonične vibraci­je tih velikana dovode u sklad sa sobom osobne vibracije duša koje se nalaze uz njih.

Još čudesnije i uzvišenije blješti s e d m o nebo, u kojem se nalazi intelektualni dom Majstora i posvećenika. Niti jedna duša ne može biti ovdje prije nego što tijekom svojeg ze­maljskog života^ne prijeđe uska vrata posvećenja, uzan ulaz, koji vodi u "vječni život".5)

Taj svijet je izvor najjačih moralnih i intelektualnih po­ticaja koji struje dolje na Zemlju: iz njega istječu oživljava- juće struje najuzvišenijih energija. Tamo je izvor cijelog inte­lektualnog života na Zemlji: od tamo genij prima svoje najveće inspiracije. Dušama koje tamo borave nije bitno da li su trenutno povezane sa nižim tijelima ili ne: one bez prekida uživaju u svo­joj uzvišenoj samosvijesti i svojoj povezanosti sa svime oko sebe. Da li će oni tijekom jednog "utjelovljenja" u svoje niže ovoje uliti toliko svijesti koliko ti ovoji mogu primiti, to je stvar njihove slobodne volje - oni mogu dati ili zadržati, prema svojoj volji. Njihovo htijenje je sve više i više vođeno voljom Onoga

5) Usporedi poglavlje XI, "Uspon čovjeka". Posvećenik je napustio normalan put razvoja i kroči jednim kraćim i strmijim putem ljudskog savršenstva.

- 77 -

Velikog, čija je Volja jedno sa Voljom Logosa, sa onom Voljom koja želi uvijek samo najbolje za svoje svjetove. Jer ovdje se brišu posljednji tragovi odvojenosti6' u svima, koji još nisu postigli konačno oslobođenje, t j . kod onih koji još nisu postali Majstori. I u onoj mjeri u kojoj nestaju ti tragovi, u onoj mje­ri njihova volja dolazi sve više u sklad sa onom Voljom, koja upravlja svjetovima.

To je bila jedna skica "sedmero nebesa", od kojih će jedno ili drugo u dato vrijeme prihvatiti čovjeka, nakon "promjene, koju čovjek naziva smrću". Jer smrt je samo jedna promjena koja duši stvara jedno djelomično oslobođenje, oslobađajući je od njenih najtežih lanaca. Smrt znači samo rođenje u jedan slobod­niji život, povratak duše u njenu pravu domovinu, nakon kratkog progonstva, prijelaz iz jednog zatvora u slobodan visinski zrak. Smrt je najveća od svih zemaljskih varki: smrt ne postoji, pos­toje samo promjene životnih uvjeta. Život je sam po sebi trajan, neprekidan i ne može ga se prekinuti: "nerođen, vječan, prastar i stalno postojeći", on ne nestaje ako tijela nestaju u koja se on odijeva. Kada bi mislili da će se nebo srušiti ako razbijemo vrč, to bi bilo i?to kao da mislimo da će duša nestati ako se tijelo raspadne.')

--- ooOoo---Fizička, astralna i mentalna razina su "tri svijeta" kroz

koja mora duša uvijek nanovo proći tijekom svog hodočašća. U ta tri svijeta se okreće kotač života, na kojega su vezane duše ti­jekom njihovog razvoja i koji ih uvijek nanovo dovodi redom u svaki od ta tri svijeta. Mi smo sada sposobni slijediti jedan potpuni životni ciklus duše. Suma svih tih ciklusa je njen život. Sada nam je moguće jasno vidjeti razliku između osobnosti i indi­vidualnosti.

Kada je završen njen boravak u devahanskom svijetu bez ob­lika, za dušu započinje jedan novi životni ciklus: ona odašilje one energije koje djeluju u svijetu oblika mentalne razine i koje su rezultat predhodnih životnih ciklusa. Kada te energije počnu djelovati, one iz materije četiriju nižih podrazina mentala privlače materiju prikladnu za izražavanje: tako se oblikuje ti­jelo za rođenje koje će uskoro uslijediti. Vibracije tih mental­nih energija sa svoje strane bude energije prirode želja, tako da i one počnu vibrirati: kada se ove probude i zavibriraju, one iz astralne razine privlače materiju koja je prikladna za izražava­nje. Iz toga se stvara astralno tijelo za buduće rođenje. Na taj način je mislilac odjeven u svoje mentalno i astralno tijelo, a ta dva tijela točno odražavaju sposobnosti koje je on razvio ti­jekom proteklih perioda svojega života. On će sada uz pomoć sna­ga koje ćemo kasnije detaljno objasniti0-' biti privučen onom bračnom paru koje ga mora opskrbiti neophodnim fizičkim tijelom, sa tim tijelom on dolazi u vezu pomoću svojega astralnog tijela. Tijekom vremena koje predhodi rođenju mentalno tijelo se spaja sa nižim tijelima i ta veza prvih godina fizičkog života postaje sve čvršća, sve dok u sedmoj godini nije tako savršeno učvršćena,

6) To je "ahamkara", princip koji stvara "ja", što je neophodno da bi se mogla razviti samosvijest, ali preko kojega se mora prijeći, čim je poslužio svojoj svrsi.

7) Jedna usporedba, koja se upotrebljava u Bhagavad Puranama.8) Vidi poglavlje VII, "Ponovno utjelovljenje".

- 78 -

koliko to razvojni stupanj dozvoljava. Sada i mislilac, ako je napredan u dovoljnoj mjeri, počinje odlučno upravljati svojim oruđima, a ono sto mi nazivamo savješću, to je njegov opominju­ći glas. U svakom slučaju, on sakuplja iskustva kroz ta tijela (vehikle) i sprema ih tijekom zemaljskog života u određene ve- hikle, naime u ona tijela, koja pripadaju razini na koju se od­nose ta iskustva. Kada je fizički život odživljen do kraja, od mislioca otpada fizičko tijelo a time i sposobnost kontakta sa fizičkom razinom, njegove snage su sada ograničene na astralnu i na mentalnu razinu. Kada dođe vrijeme raspada se i astralno tijelo a životni izražaji mislioca su ograničeni na mentalnu razinu: astralne sposobnosti se sakupe i on ih pohranjuje u sebi kao latentne snage. I opet u dato vrijeme, nakon što je mentalno tijelo završilo svoj posao asimilacije, i ono se raspada, i nje­gove energije postaju latentne a mislilac povlači svoj život potpuno u devahanski svijet bez oblika, svoju istinsku domovinu. Kada su sva iskustva njegovog životnog ciklusa u tri svijeta pretvorena u sposobnosti i snage za buduću upotrebu i kada ih je usvojio, mislilac od tamo ponovo kreće na svoje hodočašće te kroči sa umnoženom snagom i većim znanjem u krug jednog novog životnog ciklusa.

O s o b n o s t se sastoji iz prolaznih ovoja, kroz kojemislilac djeluje u fizičkom, astralnom i nižem mentalnom svijetu, kao i iz svih djelatnosti u tim svjetovima. Ti ovoji (vehikli) su međusobno vezani vezama sjećanja koja se temelje na utiscima što su ih primila tri niža tijela, kao i time što se mislilac identificira sa svojim vehiklima: tako nastaje niže, osobno "ja". Na nižim stupnjevima razvoja taj "ja" živi u fizičkome tijelu i u prirodi želja, jer tamo je najaktivniji: on se kasnije seli u mentalni ovoj, koji onda preuzima vodstvo. Na taj način osobnost sa svojim prolaznim osjećajima, željama i strastima čini jedno naizgled neovisno biće, iako sve svoje snage prima od mislioca, u kojem se nalazi. Kako je njena narav koja odgovara nižim svje­tovima često u apsolutnoj suprotnosti sa trajnim interesima "stanovnika tijela", nastaju konflikti, koji se neki puta rješa­vaju u korist prolaznih radosti, a drugi puta u korist trajnoga dobitka. Život jedne osobnosti započinje kada mislilac oblikuje svoje novo mentalno tijelo, a traje tako dugo, dok se to mentalno tijelo na kraju svog života u devahanskom svijetu oblika opet ne

. rastvori.I n d i v i d u a l n o s t se sastoji iz samog mislioca,

iz vječnog stabla iz kojeg izrastaju osobnosti kao listovi, da bi trajali kroz proljeće, ljeto i jesen jednog ljudskog života. Sve što lišće prima i asimilira, obogaćuje sok koji struji kroz njihove žile: u jesen se taj sok povlači u stablo a suhi list otpada i raspada se. Jedino mislilac vječno traje dalje: on je taj kojem "nikada ne kucne njegov čas", vječni mladić, koji, kaošto kaze Bhagavad Gita, "uzima tijela i odlaže ih, isto kao štočovjek oblači nova odijela i odlaze stara". Svaka osobnost je jedna nova uloga za besmrtnog glumca koji uvijek nanovo nastupa na pozornici života, jedino što je u toj životnoj drami svaka preuzeta uloga dijete prošlih uloga a istovremeno i roditelj onih koje će slijediti, tako da čitava životna drama predstavlja jednu cjelovitu povijest, povijest života glumca koji igra niz uzastopnih uloga.

U ta tri svijeta koja smo do sada proučavali, život misli­oca je ograničen, sve dok se on nalazi na ranim stupnjevimaljudskog razvoja. Ali u razvoju čovjeka će doći vrijeme kada ć6on stupiti u uzvišenija područja u kojima će reinkarnacija pri­padati prošlosti. No sve dok se kotač rođenja i smrti još vrti

- 79 -

i dok je čovjek vezan za njega kroz želje koje pripadaju trima svjetovima, njegov život se odvija u ta tri područja.

Sada ćemo našu pažnju usmjeriti prema onim područjima koja su iznad ta tri svijeta, iako se o tome može jako malo reći što bi bilo korisno i razumljivo. Međutim, usprkos tome što se o tim područjima može malo reći, ipak je i to neophodno da bi se upot­punio ovaj prikaz Prastare mudrosti.

VI. p o g l a v l j eB U D I Č K A I N I R V A N I Ć K A R A Z I N A

Mi smo vidjeli, da je čovjek jedno inteligentno, samosvijesno biće - "mislilac", ovijen tijelima koja pripadaju nižoj mental­noj, astralnoj i fizičkoj razini - i sada dolazimo do istraži­vanja Duha, koji je njegovo najunutrašnije Jastvo, Izvor iz ko­jega on potječe.

Taj Božanski Duh, jedna zraka LOGOSA koji ima udio u nje­govom praiskonskom biću, trostruke je naravi kao i sam LOGOS, a razvoj čovjeka se sastoji u postepenom otkrivanju ta tri aspekta, njihovom razvijanju iz drijemeža u djelatnost. Čovjek na taj na­čin ponavlja razvoj kozmosa u smanjenom obliku. Zato se čovjeka i naziva mikrokozmosom, za razliku od univerzuma kao makrokoz- v mosa: on se naziva odrazom univerzuma, slikom ili odrazom Božjim ' iz toga je nastao i stari izraz: "Kako gore, tako dolje". Taj ljudima svojstven Bog je garancija konačnog trijumfa: to je skri­vena pogonska snaga, koja čini napredak istovremeno mogućim kao i neizbježnim, snaga koja uzdiže i koja s vremenom nadvladava svaku prepreku i svaku teškoću. Tu Božansku prisutnost je svakako slutio već i Matthew Arnold spominjući je kao "snagu koja - ona, a ne mi sami - djeluje kao pravednost". Ali on nije bio u pravu, ako je mislio: "ne mi sami", jer to je najunutrašnije Jastvo sviju - naravno da to nisu naša odvojena "Jastva" - to je JASTVO sviju nas.2)

To JASTVO je Jedno, koje se zato i naziva M o n a d o m : ^ * ^ ) mi pri tome moramo uvijek misliti na to, da je ona izdah života LOGOSA, koji u začetku ili stanju latencije u sebi nosi sve Bo­žanske snage i osobine. Te snage se bude u djelatnost pomoću impulsa koji nastaju iz dodira sa stvarima univerzuma, u kojega je Monada gurnuta. Trenje koje time nastaje izaziva u nadrazajima izloženom životu vibracije, i tako se redom razne životne snage bude iz latentnog stanja u djelatnost. Čovjekova Monada, kako se naziva u svrhu razlikovanja, pokazuje, kao što smo već spomenuli,

1) "Po tom reče Bog: da napravimo čovjeka po svojem obličju, kao što smo mi". Geneza, I, 26.

2) Atma, odraz Paramatme.3) Uvijek se govori o Monadi, svejedno da li se radi o Monadi

Duh-Materije - Atmi - ili Monadi oblika - Atma-Buddhi - ilio ljudskoj Monadi - Atma-Buddhi-Manas. To je u svakom slučaju jedno Jedinstvo i djeluje kao Jedinstvo, svejedno da li se otkrivalo u jednom, dva ili u tri aspekta.

4) U kasnijim teozofskim djelima se naziv "Monada" ograničava na "Monadu čovjeka", dakle na onu Božansku iskru, koja se mani­festira kao Atma-Buddhi-Manas, kao čovjekov Ego: vidi poglav­lje I, primjedba 7, strana 27.

- 8 0 -

tri aspekta Boga, i ta tri aspekta se sada tijekom razvojnog ciklusa čovječanstva razvijaju jedan za drugim. Ta tri aspekta su tri bitne izražajne forme u univerzumu otkrivenog Božanskog života: Bitak, Blaženstvo i Inteligencija5), koje prikazuju tri LOGOSA, svakoga od njih sa onom savršenošću kakva je moguća unutar granica manifestacije. U ljudima se ti aspekti razvijaju obratnim redoslijedom, pri čemu pojam "Bitak” uključuje manifes­taciju Božanskih snaga. U razvoju ljudi, koliko smo ga do sada proučavali, mogli smo promatrati razvoj trećeg aspekta skrivenog Božanstva, tj. razvoj svijesti kao inteligencije. Manas, misli­lac, ljudska duša, to je odraz Univerzalnog Duha, trećeg Logosa, i čitavo njegovo dugačko hodočašće kroz tri niža svijeta posve­ćeno je razvoju tog trećeg aspekta, intelektualne strane Božan­ske prirode u ljudima.

Dok se to događa, mi možemo pretpostavljati da druge Bo­žanske snage samo na neki način bdiju nad čovjekom, kao skriveni izvor njegovog života, ali se još ne razvijaju aktivno u njemu. One su nemanifestirane i tiho vriju u sebi samima: ali pripreme za njihovu manifestaciju su u toku. One se iz nemanifestiranog stanja, koje nazivamo latentnim, izbacuju pomoću vibracija in­teligencije, koje postaju sve jače, i sada aspekt blaženstva po­činje kontinuirano odašiljati svoje prve vibracije - nježni ot­kucaji njegovog života postaju čujni. Taj aspekt blaženstva se u teozofskoj literaturi naziva B u d d h i j em, jedna riječ, koja je izvedena iz sanskrita i u kojem je ona izraz za mudrost: taj aspekt pripada četvrtoj ili budičkoj razini našeg univerzuma, gdje doduše još postoji dualnost, ali više nema odvojenosti.Meni nedostaju riječi kojima bi mogla prikazati tu razinu, jer riječi pripadaju nižim razinama, gdje je dualnost uvijek vezana uz odvojenost. No jedno približno razumijevanje koje je prije slutnja nego razumijevanje, možda se ipak može steći. To je jedno stanje u kojem je svatko on sam, i to sa jednom jasnoćom i živoš­ću koja se na nižim razinama nikada ne može steći, ali u kojem ipak svatko osjeća da on i sve druge obuhvaća u sebi, da je jed­no sa njima, neodijeljen i neodijeljiv6'. Usporedba koja je naj­bliža tome stanju, u zemaljskim prilikama je odnos koji vlada između dvije osobe koje su vezane čistom, najprisnijom ljubav­lju, koja čini da se oboje osjećaju kao jedna osoba, da su u svojem mišljenju, osjećanju i djelovanju, u čitavom svojem ži­votu jedno i da ne poznaju više nikakve ograde, razlike, nikakav "moj" ili "tvoj”, nikakvu odvojenost'). Jedna daleka jeka te vi­soke razine tjera ljude na traženje sreće pomoću sjedinjenja sa objektom njihove naklonosti, svejedno o kakvom se objektu radi. Potpuna izolacija je isto što i krajnja bijeda. Biti riješen svega, u potpunoj samoći visjeti u praznom prostoru, sa ničim oko sebe osim vlastitog usamljenog "ja", biti isključen iz svega i povezan samo sa odijeljenim Jastvom - veću strahotu od te, nikakva imaginacija ne može zamisliti. Potpuna suprotnost tome je sjedinjenje, a savršeno sjedinjenje je savršeno blaženstvo.

5) Satchitanda je u hinduskim spisima često upotrebljavan aps­traktni naziv za Brahman, dok je Trimurti (trojstvo hindusa koje tvore Shiva, Vishnu i Brahma) Njegovo konkretno otkro- venje.

6) Ovdje se čitaocu preporuča da još jednom pročita uvod i na strani 21 pročita opis toga stanja kojega daje Plotin, koji počinje riječima: "Isto tako oni vide u svim stvarima". Obra­tite pažnju na riječi: "Tamo je svaka stvar istovremeno i svaka druga stvar", i "u svakoj stvari se ističe jedna poseb­na osobina".

- 81 -

Kada to blaženstvo Jastva započne slati svoje vibracije, one na sličan način kao što je to slučaj i na nižim razinama privlače sebi materiju one razine na kojoj djeluju, i tako se postepeno gradi budičko tijelo ili tijelo blaženstva, kako se ono s pravom ponekad naziva. Jedina mogućnost kroz koju čovjek može pospješiti stvaranje ovog divnoga tijela, to je njegovanje nesebične, čiste, sveobuhvatne i dobronamjerne ljubavi, jedne ljubavi koja "ne traži ništa za sebe", koja nije pristrana niti traži bilo što za uzvrat. To spontano izlijevanje ljubavi je naj­upadljivija oznaka Božanskog: to je ona ljubav, koja daje sve i ne traži ništa. Čista ljubav je bila ta koja je dovela do stva­ranja univerzuma, čista ljubav ga održava, čista ljubav ga nosi prema naprijed, prema savršenstvu, prema blaženstvu. Gdje god čovjek zrači ljubav bez razlike na svakoga kome je potrebno, ne očekujući nagradu, iz čiste i prirodne radosti prema davanju ljubavi, tamo taj čovjek razvija i izgrađuje u sebi Božanski aspekt blaženstva i priprema sebi tijelo neizrecive ljepote i radosti, u kojega će se izdići mislilac, kada razbije ograde odvojenosti, da bi spoznao kako je on doduše on, ali istovremeno i jedno sa svime što živi. To je kuća koja "nije izgrađena ruka­ma, koja je vječna u nebu", - o kojoj je pisao sveti Pavao, ve­liki krščanski posvećenik - on je zato stavio "karitas", čistu, pomažuću ljubav iznad svih drugih vrlina, jer samo uz njenu po­moć može čovjek ovdje na Zemlji nešto doprinijeti pripremanju tog svojeg uzvišenog doma. Iz tog razloga budisti odvojenost nazivaju "velikom zabludom" a hindusi sjedinjenje smatraju ciljem Oslobađanje je izdizanje sebe iznad ograda koje nas dijele od drugih, a sebičnost je temeljno zlo, čije uništenje je istovjetno sa uništenjem svake patnje.

--- 00O00---Peta razina, n i r v a n i č k a, to je razina najvišeg

ljudskog aspekta Božanstva u nama, i taj aspekt teozofi nazivaju A t m o m ili Jastvom. To je razina čistoga bitka, razina, na kojoj Božanske snage u našem peterostrukom univerzumu pokazuju svoju najpotpuniju manifestaciju. Ono što se nalazi dalje, na šestoj i sedmoj razini, skriveno je našim pogledima i nestaje u nezamislivom svjetlu Božanstva. Atmička ili nirvanička svijest, koja pripada životu pete razine, to je svijest onih uzvišenih, prvih plodova čovječanstva koji su već završili ciklus ljudskog razvoja i nazivaju se Majstorima°'. Oni su u sebi riješili prob­lem kako je moguće povezati individualno postojanje sa neodije- ljenošću, te žive kao besmrtna bića, savršena u mudrosti, bla­ženstvu i moći.

7) Iz tog razloga mi nalazimo blaženstvo Božanske ljubavi u mnogim svetim spisima prikazano pomoću prisne ljubavi između muškarca i žene, što je na primjer slučaj u Bhagavad Puranama hindusa i "Pjesmi nad pjesmama" Salomona kod kršćana i Žido­va. Isto značenje ljubav ima i kod mistika-sufista, kao i kod svih ostalih mistika.

8) Anandamayakosha, "ovoj blaženstva" vedantista, kao i "Tijelo Sunca" ili "Solarno tijelo", o kojem se govori u Upanishadama i drugdje.

9) Poznati i pod imenom Mahatme, Veliki Duhovi, kao i Jivanmuktas oslobođene duše, koje još ostaju povezane sa fizičkim tijelima da bi pomogle napredak čovječanstva. Na nirvaničkoj razini žive još i druga visoka bica.

- 82 -

Kada čovjekova Monada izlazi iz LOGOSA, to je kao da se iz blještavog Atmičkog mora pomoću tankog sloja Buddhi-materije odje­ljuje jedne, nježna zraka svjetla, i kao da na njoj visi jedna iskrica, koja je ovijena oklopom jajastog oblika što se sastoji iz materije koja potječe iz viših, bezobličnih podrazina mentalne razine. "Iskra visi o plamenu na najfinijoj niti Fohata"10). Kako razvoj napreduje, tako to blještavo jaje postaje sve veće i pove­ćava se svjetlucavi sjaj njegovih boja, tanka nit postaje jednim sve širim provodnikom, kroz kojega odozgo struji sve više Atmič­kog života. Na kraju se ta tri otkrovenja stapaju - treće sa dru­gim a ovo dvoje sa prvim - kao što se jedan plamičak stapa sa drugim, tako da nije moguće vidjeti nikakvu liniju koja bi ih razdvajala.

Razvoj na četvrtoj i petoj razini pripada jednom kasnijem vremenu razvoja našega čovječanstva, no oni, koji biraju teži put jednog bržeg napretka mogu na njega stupiti već sada, kao što će kasnije biti objašnjenoll'. Na tome putu tijelo blaženstva se brzo razvija i čovjek se počinje radovati svijesti o jednoj uzvišenoj razini: on upoznaje blaženstvo koje sobom donosi nesta­janje ograničenja koja razdvajaju, kao i mudrost, koja počinje pritjecati kada se nadiđu granice intelekta. Tad se duša oslobo­dila kotača koji je povezuje sa nižim svjetovima, tada ona dobija prvu slutnju slobode, koju će u potpunosti doživjeti na nirva- ničkoj razini.

Nirvanička svijest je suprotnost uništenju. To je jedna svijest čija živost i intenzitet nadilaze sve, što mogu zamisliti oni koji poznaju samo život osjetila i razuma. Kao što se blijedi plamen uljanice ne može usporediti sa sjajem Sunca u podne, takav je i odnos svijesti vezane za zemaljsko prema nirvaničkoj, a ovu posljednju smatrati ništavilom samo zato jer su nestala ograni­čenja zemaljske svijesti, bilo bi isto kao kada bi netko tvrdio da ne bi bilo svjetla kada ne bi postojale uljanice. Da nirvana znači postojanje, o tome svjedoče zapisi u svetim spisima svije­ta onih, koji su ga upoznali i živjeli njegovim veličanstvenim životom: još i danas o tom životu svjedoče drugi pripadnici na­šega čovječanstva, koji su se uspeli uzvišenim ljestvama ljudskog savršenstva, ali su ostali u vezi sa Zemljom, kako čovječanstvo koje ih slijedi ne bi posrnulo na putu kojim su oni prošli.

U nirvani se nalaze i ona moćna bića, koja su svoj ljudski razvoj završila već u ranijim univerzumima, i koja su se pridru­žila LOGOSU, kada se On počeo manifestirati kako bi ovaj univer­zum dozvao u život. Oni su Njegovi ministri u upravljanju svje­tovima, savršeni izvršitelji Njegove Volje. Vladari svih Božanskih hijerarhija kao i ona niža bića koja smo vidjeli kako djeluju na nižim razinama imaju u nirvani svoje stalno mjesto boravka, jer nirvana je srce univerzuma, iz kojega istječu sve njegove životne struje. Iz nje izlazi i Veliki Dah, koji je život sviju, ovdje se on ponovo i povlači natrag, kada je univerzum postigao svoj cilj. Nirvana je vizija blaženstva za kojom čeznu mistici, neskrivena glorija, najviši cilj.

--- 00O00---

10) Usporedi Knjiga Dzyan, Stanze VII, 5. (Tajna Nauka, I.).11) Usporedi poglavlje XI: "Uspon čovjeka".

- 83 -

Bratstvo ljudi, ne, bratstvo svih stvari, ima svoje čvrste temelje u duhovnim razinama, atmičkoj i budičkoj, jer ovdje vla­da Jedinstvo, i samo ovdje se može naći savršeni suosjećaj. Um je onaj princip u ljudima koji odjeljuje, koji pravi oštru raz­liku između "ja" i "ne-ja": on je svijestan samoga sebe i na sve ostalo gleda kao na nešto izvan njega i njemu strano. On je prin­cip koji se bori, odupire i samopotvrđuje, a od razine uma prema dolje nalazi se svijet koji je pozornica konflikata, koji postaju tim oštriji, što se više intelekt u njih miješa. Čak i narav vo­đena nagonima je samo ponekad borbeno raspoložena, ako je nagon potican osjećajima i ako između sebe i predmeta svoje žudnje naiđe na prepreku. Ali borbenost se povećava u onoj mjeri u kojoj mišljenje utječe na njenu djelatnost, ^er ona tada nastoji pobri­nuti se i za zadovoljavanje budućih požuda, te teži prisvajanju sve većih količina onoga što priroda daruje. Um je sam po sebi stvaralačke naravi, jer njegova najznačajnija osobina je nasto­janje da sačuva svoju različitost od drugih: u njemu mi nalazimo uzrok svakog odvajanja, neiscrpan izvor svih podjela na koje nailazimo kod ljudskoga roda.

Pri ulasku u budički svijet smjesta se javlja osjećaj je­dinstva. To je kao kada bi čovjek izašao iz sjaja jedne odijelje­ne zrake svjetla te ušao u samo Sunce, iz kojega sve zrake izviru na isti način. Jedno biće koje bi se nalazilo u Suncu, koje bi bilo prožeto njegovim svjetlom i koje bi zračilo to svjetlo, ne bi osjećalo nikakvu razliku između pojedinih zraka, već bi svoje svjetlo isto tako lako i spremno slalo u prostor preko svake od zraka. Isti je slučaj sa čovjekom koji je svijesno dosegao budič­ku razinu. On o s j e ć a bratstvo o kojem drugi govore samo kao o jednom idealu, i on šalje svoje snage u svakog pojedinca kojem su one potrebne, on daruje mentalnu, moralnu, astralnu i fizičku pomoć, već prema potrebi. On u svim bićima vidi sebe samoga i osjeća kako sve što on posjeduje, pripada drugima isto tako kao i njemu samom, u nekim slučajevima čak i više nego njemu, ako su slabiji i ako su u nuždi. Tako i u jednoj porodici starija braća preuzimaju na svoja pleća teret i odgovornost i štite mlađe od patnji i odricanja. Za duh bratstva nečija slabost daje dotič­nom pravo na pomoć i ljubaznu zaštitu, a ne smatra se prilikom za ugnjetavanje. Veliki osnivači religija su postigli taj stupanj i jos više stupnjeve te ih i nadišli, pa je iz tog razloga osobi­na svih njih bila izlijevanje te samilosti i osjećaj nježnosti, oni su pomagali kako kod fizičkih tako i kod unutrašnjih nevolja ljudi, a svakom čovjeku u onome što mu je bilo potrebno. Znanje0 tom unutrašnjem Jedinstvu, spoznaja da sva bića na isti načinu sebi posjeduju JEDNO JASTVO, to je jedini siguran temelj brats­tva: sve ostalo je lomljivo.

To znanje osim toga uključuje još i spoznaju, da razvojni stupanj kojega su dosegla ljudska i ostala bića uglavnom ovisi o onome, što bi mogli nazvati njihovom starošću. Neki su svoje putovanje započeli mnogo kasnije od drugih, pa iako su snage u svima jednake, ipak su ih neki razvili u mnogo većoj mjeri od drugih, jednostavno zato, jer su za taj proces imali mnogo više vremena na raspolaganju od svoje mlađe braće. Zar da preziremo sjeme što još nije postalo cvijetom, pupoljak jer još nije postao plodom, dijete jer još nije^postalo odraslim čovjekom? Isto tako mi ne smijemo prezirati dječje duše oko nas, zato što se još ni­su razvile do stupnja na kojem se mi sada nalazimo. Mi niti sebi ne predbacujemo što još nismo ravni bogovima: kada dođe vrijeme,1 mi ćemo biti tamo gdje se sada nalaze naša starija braća.Zašto bi mladim dušama zamjerali što još nisu tako daleko kao mi? Pa i sama riječ "bratstvo" u sebi uključuje istovjetnost krvi,

- 84 -

ali razliku u razvojnom stupnju, ona točno odražava odnos koji vlada između svih stvorenja u univerzumu: identičnost života koji se u svima nalazi, ali različitost u odnosu na postignut stupanj otkrovenja tog života. Mi imamo zajednički izvor, jedna zajednička metoda vodi naš razvoj i svi mi imamo isti cilj - zato razlike u starosti i zrelosti daju samo priliku za stvara­nje njanježnijih i najintimnijih veza. Ono što bi netko napravio za svojeg fizičkog brata, kojega voli više nego samoga sebe, to je mjera onome što duguje svakom drugom, sa kojim dijeli Jedan Život. Ljudi se zatvaraju prema srcima svoje braće iz razloga rasnih i nacionalnih razlika: ali čovjek koji je mudar uslijed posjedovanja ljubavi u sebi, izdiže se iznad tih beznačajnih razlika: on vidi, da život sviju teče iz jednog istog izvora i sve oko sebe vidi kao dijelove svoje vlastite porodice.

Intelektualna spoznaja toga bratstva i nastojanje njegovog praktičnog ostvarenja u životu, pokazuju se toliko poticajnim za višu prirodu čovjeka, da je to postala jedina vezujuća svrha, jedini "predmet vjerovanja" Teozofskog Društva. Ostvarivanje bratstva u životu, makar za sada još i u maloj mjeri, pročiščava srce i povećava sposobnost spoznaje: a živjeti u savršenom brats­tvu, to bi značilo brisanje svake mrlje odvojenosti i dopuštanje da nas prožimaju čiste zrake Jastva, kao što je čisto i bez mane staklo prožeto svjetlom.

Ne zaboravimo nikada da to bratstvo stvarno postoji, pa makar ga ljudi ignorirali ili negirali. Ljudsko neznanje ne može promijeniti zakone prirode i njen nepromjenjiv tijek na kojeg je nemoguće utjecati, ne može pomaknuti niti za dlaku..Zakoni priro­de zdrobe onoga tko im se suprotstavi, i razbiju u komade ono što nije u harmoniji sa njima. Zato niti jedan narod koji prezire bratstvo ne može opstati, i niti jedna kultura nije trajna koja je sagrađena na principima koji prkose bratstvu. Mi to bratstvo ne moramo stvarati - ono je tu. Mi samo moramo naš život uskla­diti sa njime, ako ne želimo da propadnemo i mi i naša djela.

Možda će nekima izgledati čudno, da budička razina - za njih jedan tako maglovit i nestvaran pojam - može na takav način utjecati na sve nize razine, i da su njene snage sposobne razbiti sve u nižim svjetovima, što se ne može uskladiti sa njom. A ipak je tako: jer taj univerzum je jedan izraz duhovnih snaga, a to su upravljajuće i oblikujuće energije, koje prožimaju sve stvari i polako ali sigurno ovladavaju njima. Zato je i to bratstvo kao duhovno jedinstvo nešto daleko stvarnije od bilo koje svjetovne organizacije. Ono nije nikava forma već jedno živo biće, koje "snažno, a ipak sa ljubavlju sve stvari uređuje". Ono može popri­miti bezbrojne oblike koji odgovaraju određenom vremenu - ali njegov život ostaje uvijek jedan te isti. Sretni su oni koji su svijesni postojanja toga bratstva, i koji iz sebe čine provodnike njegove žive snage.

--- 00O00---Čitalac je sada upoznao razne dijelove čovjekove prirode,

kao i područja^kojima ti dijelovi pripadaju: jedan kratak saže­tak će dati još jasniji pregled nad tom kompliciranom tvorevinom. Monada čovjeka se sastoji iz Atma-Buddhi-Manas ili, kao što se ponekad prevodi, od Duha, spiritualne duše i ljudske duše čovje­kove. Činjenica da to troje nije ništa drugo nego aspekti jednoga Jastva, daje čovjeku besmrtnost, pa iako se ta tri aspekta ot­krivaju pojedinačno i jedan za drugim, ipak njihovo jedinstvo supstance čini mogućim da se ljudska duša (Manas, prim. prev.) stopi sa spiritualnom dušom i podari joj dragocjeni karakter

- 85 -

individualnosti, i dalje, da se ta individualizirana spiritualna duša zatim sa svoje strane stopi sa Duhom i Njemu - ako je doz­voljen taj izraz — podari posebne tonove individualnosti, a da to niti na koji način ne utječe na njenu istovjetnost sa svim drugim zrakama LOGOSA i sa samim LOGOSOM. To troje tvore sedmi, šesti i peti temeljni dio čovjeka, a materija koja te dijelove okružuje ili ograđuje, tj. omogućuje njihovu manifestaciju, uzeta je iz pete (nirvaničke), četvrte (budičke) i treće (mentalne) razine našega univerzuma. Peti temeljni dio osim toga tvori na mentalnoj razini još jedno niže tijelo, kako bi mogao doći u kontakt sa po­javnim svijetom, a to tijelo se time veže sa četvrtim temeljnim dijelom, tijelom požuda ili "kama”, koje pripada drugoj, astral­noj razini. Spuštajući se na prvu, fizičku razinu, nailazimo na treći, drugi i prvi temeljni dio: na specijaliziranu životnu sna­gu ili pranu, na njen nosilac eteričko tijelo, i konačno kruto tijelo, koje je u dodiru sa krutom materijom fizičkog svijeta. Mi smo do sada već vidjeli da se prana ponekad ne shvaća kao "temelj­ni dio", i da se međusobno vezana tijela, astralno i mentalno, na­zivaju kama-manasom. Čisti intelekt se označava kao viši manas a prirodom želja odijeljen razum naziva se nižim manasom. Najisprav- nija predodžba ljudi je svakako ona, koja najjasnije izražava činjenicu jednog, neprolaznog života i različitih oblika u kojima on djeluje, koji ograničava ju djelovanje njegovih energija i time uzrokuju raznolikost njegovih manifestacija. Mi tada spoznajemo Jastvo kao jedan Život, Izvor svih snaga, a oblike kao budička, kauzalna, astralna i fizička (eterička i kruta) tijela.

Ako ta dva načina promatranja jedne te iste stvari uspore­dimo, doći ćemo do slijedeće tabele:TEMELJNI DIJELOVI ŽIVOTAtma, Duh AtmaBuddhi, spiritualna dušaViši manas \ ijUdska duša Nizi manas J °Kama, životinjska dušaLinga Sharira^)Sthula Sharira

Iz toga je vidljivo da se razlikuju samo nazivi i da šesti, peti, četvrti i treći "temeljni dio" nisu ništa drugo nego Atma, koja djeluje kroz budičko, kauzalno, mentalno i astralno tijelo, dok su drugi i prvi temeljni dijelovi dva najniža tijela. Ta iz­nenadna promjena naziva može kod čitaoca lako izazvati zabunu.Ali kako je H. P. Blavatsky, naša poštovana učiteljica, bila jako nezadovoljna tadašnjim zbunjujućim nazivima koji su lako dovodili u zabludu, te je izrazila želju za jednim poboljšanjem, izabrani su gornji, jednostavni i razumljivi nazivi koji odgovaraju činje-12) Onim našim čitaocima koji su upoznati sa vedantističkom po­

djelom, vjerojatno će koristiti slijedeća tabela o oblicima:budičko tijelo Anandamayakoshakauzalno tijelo VignyanamayakoshaS S S S Udeio } Manomayakoshafizičko tijelo { EjESjSZbS*

13) Linga Sharira je u početku bila oznaka za eteričko tijelo i ne smije se zamijeniti sa Linga Sharirom hinduističke filo­zofije. Sthula Sharira je sanskritski izraz za kruto fizičko tijelo.

- 86 —

OBLICI

Tijelo blaženstva Kauzalno tijelo Mentalno tijelo Astralno tijelo Eterički dvojnik Kruto tijelo

ničama.Različita finomaterijalna^tijela čovjeka, koja smo sada

opisali, tvore sva zajedno ono što se obično naziva "aurom" čov­jeka. Ta aura ima izgled jednog jajastog svjetlećeg oblaka, u čijoj sredini se nalazi fizičko tijelo. S obzirom^na taj izgled,0 njoj se često govori kao da ona stvarno nije ništa drugo nego jedan takav oblak. Međutim, ono što se obično naziva aurom, to su samo dijelovi finomaterijalnih tijela koji se prostiru dalje od površine čvrstog fizičkog tijela. No svako pojedino od tih tijela je jedna savršena cjelina i prožima druga, koja su grublja od njega: to je tijelo manje ili veće, već^prema svojem stupnju razvoja. Svi dijelovi tih tijela, koji strše nad površinom čvrs­tog fizičkog tijela, svi zajedno tvore ono što nazivamo aurom. Time se aura sastoji iz međusobno se prožimajućih dijelova ete- ričkog tijela, astralnog tijela, mentalnog tijela, kauzalnog tijela i u rijetkim slučajevima budičkog tijela, a sve je to prožeto zracima Atme. Ta aura je ponekad mutna, gruba i prljavo smeđa, a ponekad zapanjujuće veličine i veličanstvena s obzirom na svoj sjaj i svoje boje. Ona točno odgovara stupnju razvoja kojega je čovjek dosegao, stupnju razvoja njegovih različitih tijela i njegovog moralnog i mentalnog karaktera. Sve njegove promjenjive strasti, osjećaji i misli su zapisani u toj auri u oblicima, svjetlu i bojama, tako da to "svaki prolaznik može pro­čitati", koji ima oči za pismo takve vrste. Karakter čovjeka je na njoj isto tako vidljiv kao i prolazne promjene, i isključeno je svako zavaravanje kakvo je moguće postići pomoću maske koju nazivamo fizičkim tijelom. Rast aure s obzirom na njenu veličinu1 ljepotu je najsigurniji znak napretka jednog čovjeka: taj rast svjedoči o napretku i pročišćavanju mislioca i njegovih ovoja.

VII. p o g l a v l j e R E I N K A R N A C I J A

Mi smo sada sposobni detaljnije se pozabaviti temeljnim učenjem Prastare Mudrosti, naime učenjem o ponovnom utjelovlja- vanju ili reinkarnaciji. Mi ćemo dobiti bolji uvid u to učenje, koji je bolje usklađen sa redom u prirodi, ako ga najprije pro­matramo kao univerzalni princip, a onda se pozabavimo posebnim slučajem reinkarnacije ljudske duše. Većinom se taj poseban slu­čaj istrgne iz poretka prirode i proučava kao odvojeni dio, što jako šteti takvom načinu studiranja. Čitava evolucija se sastoji od života u razvoju, koji prolazi kroz razne oblike, pri čemu u sebi sakuplja iskustva stečena u pojedinim oblicima. Reinkar­nacija ljudske duše ne znači uvođenje jednog novog principa u evoluciju, već prilagođavanje univerzalnog principa uvjetima koji su postali neophodni radi života koji se bez prekida dalje razvija kroz individualizaciju.

Lafcadio Hearn^ je to savršeno izrazio u svojim razmiš­ljanjima o utjecaju ideje preegzistencije na naučno mišljenje Zapada. On kaze:

1) Hearn je prilikom obrađivanja budističkog prikazivanja tog učenja pogriješio u svojem načinu izražavanja - ali ja vje­rujem, ne i u svojem unutrašnjem shvaćanju istog. Način na koji on upotrebljava riječ "Ego", može lako zavesti čitaoca, ako nema stalno na umu razliku između stvarnog i prividnog egosa.

- 87 -

"Sa prihvaćanjem učenja o razvoju ruše se stari oblici miš­ljenja: svuna diču nove ideje i potiskuju stare, preživjele dog­me: sada možemo promatrati kako se općenito intelektualno kreta­nje pomiče u pravcima, koji teku začuđujuće paralelno sa istočnom filozofijom. Do sada još neviđena brzina i mnogostranost napretka nauke tijekom posljednjih pedeset godina je neizbježno i među naučno neškolovanim ljudima uzrokovala jedno besprimjerno buđenje intelekta. Da su se najviši i najkompliciraniji organizmi razvili iz najnižih i najjednostavnijih: da je jedan jedini fizički nosi­lac života supstanca čitavog živoga svijeta: da se između životi­nje i biljke ne može povuči nikakva granica: da je razlika između živog i neživog samo razlika u stupnjevima, a ne u vrsti: da ma­terija nije ništa manje neshvatljiva od Duha, dok su oboje samo različiti oblici manifestacije jedne te iste nepoznate stvarnosti- sa svim time već se bavi današnja filozofija. Nakon što je čak i teologija priznala fizičku evoluciju, bilo je lako predvidjeti da se ne će trebati dugo čekati i priznavanje psihičkog razvoja: jer ograde, koje su podigle stare dogme kako bi ljude spriječile da gledaju unatrag, srušene su. Za istraživača na polju naučne psihologije je danas predodžba o preegzistenciji na pragu prelas­ka iz područja teorije u područje činjenica, i budističko objaš­njenje misterije svijeta danas izgleda isto tako prihvatljivo kao i svako drugo. "Samo brzopleti mislioci", tako je pisao preminuli profesor Huxley, "odbaciti će to objašnjenje sa obrazloženjem da je apsurdno. Kao i nauka o evoluciji, tako i učenje o selidbi duša ima svoje korijene u svijetu stvarnosti, i ona se može poz­vati na sve dokaze, koje je u stanju pružiti analogija". (Evolu­cija i etika, izdanje 1894., str. 61.;2)

Mi ćemo sada proučavati Božanski val života,3) Atma-Budđhi. U Njemu, izdahnutom Životu Logosa, leže skrivene sve Božanske snage, samo su one latentne, nisu manifestirane i djelatne. One se tek moraju probuditi jedna za drugom uz pomoć vanjskih impul­sa, jer karakteristika života je da reagira na vibracije koje na njega djeluju. Kako životni val^) u sebi sadrži sve mogućnosti vibracija, svaka vanjska vibracija koja dopre do njega probuditi će u njemu odgovarajuću snagu, pa će na taj način, jedna^snaga za drugom prijeći iz latentnog u aktivno stanje.Tu leži tajna evolucije. Okolina djeluje na oblik živog bića - a moramo se sje­titi: sve su stvari žive. To djelovanje se kroz vanjski ovoj pre­nosi na život u nutarnjosti bića i izaziva kao odgovor vibracije, koje život kroz ovoje šalje prema van i čije čestice također vib­riraju i slažu se u jedan oblik, koji odgovara ili je prilagođen prvobitnom impulsu. To je djelovanje i povratno djelovanje izme­đu okoline i organizma, koje je priznato od strane svih biologa i u kojem neki od njih vjeruju da su našli zadovoljavajuće meha­ničko objašnjenje za evoluciju. Ipak, njihova strpljiva i paž­ljiva promatranja tih uzajamnih djelovanja ne objašnjavaju uzrok, zašto organizmi na takav način reagiraju na vanjske nadražaje: ako se želi otkriti tajna evolucije, neophodno je posegnuti za Prastarom Mudrošču i ukazati na Jastvo koje se nalazi u srcu svakog oblika, jer ono je skrivena pogonska opruga svih kretanja u prirodi.

2) Kokoro: "Hints and Echoes of Japanese Inner Life". Lafcadio Hearn, London 1896, str. 237-239.

3) U originalu: "Monada oblika".4) U originalu: "Monada".5) Fizičari bi rekli, iz statičkog u kinetičko stanje.

- 88 -

Nakon što smo shvatili ovu temeljnu predodžbu, da život u sebi nosi sposobnost reagiranja na sve vanjske vibracije, pri čemu su njegove stvarne reakcije jedna za drugom izazvane djelo­vanjem vanjskih snaga, sljedeća temeljna misao sa kojom se moramo pozabaviti je ona o kontinuitetu života i oblika. Oblici prenose svoje posebnosti na druge oblike koji nastaju iz njih. Ti drugi oblici su jedan dio njihove vlastite supstance, a odvajaju se da bi vodili jedno neovisno postojanje. Kroz dijeljenje, tjeranje mladica,^stvaranje sjemena, razvoj mladunaca unutar majčinog ti­jela održava se fizički kontinuitet, jer svaki novi oblik ie iz­veden iz predhodnog i reproducira njegove karakteristike.0'Nauka te činjenice obuhvaća oznakom "Zakon nasljeđa": njihova saznanja o nasljeđivanju oblika zaslužuju pažnju i pojašnjavaju djelovanje prirode u pojavnom svijetu. No ne smijemo zaboraviti da se ta saznanja odnose samo na građu fizičkih tijela, u kojima se nalazi ugrađen građevni materijal što su ga dali roditelji.

Suprotno tome, skrivena događanja u prirodi, djelovanje života bez kojega uopće ne bi mogao postojati niti jedan oblik, nisu pobudili nikakvu pažnju, jer su nedostupni fizičkom promat­ranju: tu prazninu je moguće popuniti samo učenjima Prastare Mudrosti, koju su dali oni, koji su se odavna služili metodama nadosjetilnih promatranja. Istinitost tih učenja može svaki uče­nik, koji prolazi njihove škole, vremenom i sam provjeriti.

Postoji jedno neprekinuto trajanje života, isto kao što postoji kontinuitet oblika, i taj trajni život je onaj - čije se latentne energije sve više potiču na djelatnost kroz oblike koji slijede jedan drugog - koji u sebi sakuplja iskustva što ih stiče svojim zatočeništvom u oblicima: jer ako se jedan oblik raspadne, tada život posjeduje rezultate iskustava stečenih pomoću probu­đenih snaga, i on je spreman da se zajedno sa tom zalihom snaga izlije u nove oblike, koji su izvedeni iz starih. Dok je još bo­ravio u ranijem obliku, djelovao je kroz njega i prilagodio mu se, tako da je svaka novo probuđena snaga u njemu mogla doći do izražaja: oblik daje prilagođenja koja su u njega ugrađena dalje, onom dijelu koji se odvojio od njega, a kojega mi nazivamo nas­ljednikom: kako je taj od njegove supstance, on neizbježno mora imati i posebne osobine te supstance: život se izlijeva sa svim svojim probuđenim snagama u tog nasljednika te ga dalje oblikuje, i taj se proces nastavlja bez prekida. Moderna nauka sve više dokazuje da nasljeđivanje kod viših bića igra sve manju ulogu što su ona na višem stupnju, da se mentalne i moralne osobine ne prenose sa roditelja na njihove potomke i da je ta činjenica sve vidljivija, ako se radi o uzvišenim osobinama. Dijete jednog ge­nija je često glupo, a sasvim prosječni roditelji ponekad imaju genijalno dijete. Mora dakle postojati jedan trajno postojeći supstrat, koji sadrži intelektualne i moralne osobine, da bi one mogle rasti, inače bi priroda na tom svojem najvažnijem polju djelovanja pokazivala stvaranje bez pravila i bez osnovanih uz­roka, umjesto sređene kontinuiranosti. 0 tome nauka šuti, ali Prastara Mudrost uči da je taj trajni supstrat Život,7) posuda koja prihvaća sve rezultate, spremište u koje dolaze sva iskustva snaga koje se sve više i više aktiviraju.

Kada se jednom jasno shvate oba principa - naime Božanskog vala života sa svojim potencijalima koji postaju snage, kao i princip trajnosti života i oblika - tada se možemo posvetiti

6) Čitatelju se preppruča da se upozna sa istraživanjima Weiss- mana o kontinuitetu plazme klica.

7) U originalu: "Monada".- 89 -

proučavanju njihovih pojedinačnih posljedica. Mi ćemo ustanoviti da na taj način možemo riješiti mnoge zamršene probleme moderne nauke, kao i pitanja koja se tiču srca, a kojima se bave altru­isti i mudraci.

--- ooOoo---

Mi ćemo val života (Monadu) najprije promatrati u stanju kada je izložena prvim utjecajima bezoblične podrazine mentalne razine, dakle prapočetku razvoja oblika. Njen prvi, tihi, odgo­varajući titraj privlači nešto materije te razine u njenu bli­zinu i time započinje polagan razvoj već spomenutog elementarnog carstva.®^ Postoji sedam velikih osnovnih tipova života: ponekad se prikazuju kako liče na sedam boja sunčanog spektra, koje su nastale iz tri osnovne boje.9) Svaki pojedini tip ima svoju po­sebnu osobinu: ona ostaje ista tijekom cijelog ciklusa njegove evolucije što traje eonima i utječe na sve vrste bića koja su njime produhovljena. Sada u svakom od tih tipova započinje pro­ces dijeljenja, koji se u sve nižim podrazredima nastavlja tako dugo, dok se ne dosegne pojedinačno biće. Struje koje nastaju zato što životna energija počinje zračiti - pri tome je dovoljno ako slijedimo samo jednu liniju razvoja, jer su ostalih šest u principu iste - imaju samo jedam kratak život oblika: ali iskus­tva koja su sakupljena pomoću toga oblika uzrokuju jače reakcije života, koji je njihov izvor i uzrok. Kako se te reakcije sastoje iz često proturječnih vibracija, u valu života (Monadi) dolazi do tendencije dijeljenja, pri čemu se one snage koje skladno vib­riraju sakupljaju radi zajedničkog djelovanja, sve dok se ne stvore različiti dijelovi vala (Pod-Monade) - ako je taj naziv na trenutak dozvoljen - koji se slažu u svojim glavnim crtama, ali u pojedinostima se razlikuju jedan od drugog kao nijanse jedne te iste boje. Ti dijelovi vala kroz nadražaje koje primaju iz nižih podrazina mentalne razine postaju produhovljavajućim životom (Monadama) drugog elementalnog carstva, koje pripada području oblika te razine. Proces se nastavlja sve dalje, pri čemu val života (Monada) neprekidno povećava svoju sposobnost reakcije: svaki dio vala udahnjuje život bezbrojnim oblicima, koji kroz njega primaju vibracije, a kada se stari oblici opet raspadnu, on ispunjava životom nove oblike. I proces podjele se nastavlja iz već spomenutog razloga. Svaki dio vala života se na taj način neprekidno utjelovljava u oblicima i sakuplja i sprema rezultate, koje je postigao kroz oblike koje je produhovio, u obliku probuđenih snaga u sebi. Mi te dijelove vala života (dije­love Monada) možemo smatrati dušama grupa oblika: kako evolucija napreduje, ti oblici pokazuju sve više osobina, koje su manifes­tirane snage grupne duše, što se otkrivaju kroz oblike u kojima se utjelovljuju. Bezbrojne^grupne duše (Pod-Monade) tog drugog elementalnog carstva postižu kasnije jedan razvojni stupanj, na kojem počinju reagirati na vibracije astralne materije, postaju­ći Monadama trećeg elementalnog carstva i ponavljajući u tom krućem svijetu sve procese, koje su već izvele na mentalnoj razini.

8) Usporedi poglavlje IV, "Mentalna razina".9) "Kako gore, tako dolje". Ovo nas nehotice podsjeća na tri Lo­

gosa i na sedam prapočetnih Sinova Vatre, odnosno u kršćans­koj simbolici na Trojstvo i "Sedam Duhova pred prijestoljem", ili na Ahuramazdu i sedam Ameshaspentasa u religiji Zoroastera.

- 90 -

Te grupne duše postaju sve brojnije i sve se više razlikuju u pojedinostima, dok broj oblika koje one prođuhovljavaju opada u onoj mjeri, kako raste specijalizacija njihovih karakteristika. Usput možemo spomenuti da u međuvremenu iz viših razina bez prekida struji novi život koji dolazi od LOGOSA, tako da razvoj stalno teče bez prekida: čim se razvijene grupne duše utjelove u nižim svjetovima, njihovo se mjesto u višim razinama popunjava novim valovima Božanskog života.

Kroz ovaj proces ponovnog utjelovijavanja grupnih duša proizašlih iz Božanskog vala života koji se neprekidno ponavlja, njihov razvoj napreduje dalje u astralnom svijetu, sVe dok ne postanu sposobne reagirati i na poticaje fizičkog svijeta. Ako se sjetimo da se kuglasti ovoji permanentnih atoma svake razine sastoje iz najgrublje materije slijedeće više razine, tada je lako razumljivo kako val života (Monada) postaje osjetljivim na impulse jedne razine za drugom. Kada se Monada jednom privikla da zavibrira na poticaj materije te razine, ona je uskoro u sta­nju početi odgovarati i na vibracije koje prima kroz najgrublje oblike te razine sa sljedeće više razine. Tako ona, ovijena odje­ćom najgrublje materije mentalne razine, postaje prijemčiva na vibracije astralne materije, a kada se nakon toga utjelovi u ob­like napravljene od najgrublje astralne materije, sposobna je reagirati na sličan način na djelovanje atomskog fizičkog etera, čiji se kuglasti ovoji sastoje iz najgrublje astralne materije. Tako Božanski val života, Monada, život drugog LOGOSA, dolazi do fizičke razine, i ona se sada ovdje počinje, ili da se točnije izrazimo, sve pojedinačne grupne duše se počinju utjelovljavati u fizičke oblike slične velima, odnosno eteričke odraze budućih krutih minerala fizičkoga svijeta. U te oblike slične velima prirodni duhovi tada ugrađuju kruću fizičku materiju i tako nas­taju minerali svih vrsta, kruti ovoji u koje se zatvara život u razvoju, zatvara se u ovoje kroz koje je njegovim snagama naj­teže doći do izražaja. Svaka grupna duša ima svoje vlastite ob­like kroz koje se izražava, u koje se utjelovljava, i specija­lizacija je već dosegla jedan visoki stupanj. Te grupne duše se u njihovoj ukupnosti ponekad nazivaju monadama minerala, u mine­ralnom carstvu utjelovljenom životu DrugogLOGOSA.

Od tog trenutka probuđene energije Božanskog vala života igraju jednu manje pasivnu ulogu. Kada se jednom probude u dje­latnost, one započinju aktivno tražiti način na koji bi se mogle izraziti, te vrše jedan jasno vidljiv utjecaj na oblike u kojima su zatvorene. Kada postanu i suviše aktivne za svoja mineralna tijela, te snage se pokazuju^u podatljivijim oblicima biljnoga carstva: duhovi prirode pomažu taj razvoj kroz sva fizička cars­tva. U mineralnom carstvu već je došla do izražaja sklonost , jednom skladu u odnosu na oblik: utvrđeni su određeni pravci , duž kojih se odvija rast. Od sada ta tendencija upravlja svakim stvaranjem oblika i uzrokom je finih omjera stvari u prirodi, što je poznato svakom pažljivom promatraču. Grupne duše u bilj- nome carstvu, uslijed još veće raznolikosti poticaja kojima su izložene, sada sa još većom brzinom prolaze kroz uzastopna dije­ljenja: na tim nevidljivim procesima dijeljenja temelji se raz­voj porodica, rodova i vrsta. Ako je jedan rod sa svojom grupnom dušom podvrgnut uvjetima koji se jako mijenjaju, tj. ako su sa njom vezani oblici izloženi međusobno jako različitim utjecajima, tada se u grupnoj duši ponovo budi sklonost daljnjem dijeljenju:

10) Osovine, koje određuju rast oblika. U kristalima su one sasvim jasno vidljive.

- 91 -

tada se razviju različite vrste, od kojih svaka posjeduje svoju posebnu grupnu dušu. Ako je priroda prepuštena sama sebi, tada se taj proces odvija jako polako, iako prirodni duhovi mnogo doprinose diferencijaciji vrsta. Ali čim se na sceni pojavi čov­jek i umiješa se sa svojim umjetnim sistemima uzgoja, koji pos­pješuju razvoj određenih snaga a isključuju razvoj drugih, dife­rencijacija se počne jako brzo odvijati i lako se izgrađuju ve­like razlike među tipovima. Sve dok u samoj grupnoj duši još nije došlo do stvarnog odjeljivanja, sklonost stvaranja novih oblika se još može ukloniti izjednačavanjem utjecaja: ali ako je već došlo do tog dijeljenja, tada su nove vrste konačno i čvrsto utemeljene i spremne za donošenje svojeg potomstva.

U nekim članovima biljnoga carstva koji duže žive počinje se sada pokazivati element osobnosti, jer postojanost organizma omogućava to naslučivanje individualnog postojanja. Kod jednog stabla koje živi već decenijama, ponavljanje sličnih uvjeta uz­rokuje slične poticaje: godišnja doba koja se ponavljaju iz go­dine u godinu, unutrašnja kretanja koja ona izazivaju, cirkula­cija sokova u stablu, rast listova, utjecaj vjetra, Sunca i kiše- svi ti vanjski utjecaji u svojem ritmičkom ponavljanju - uzro­kuju u grupnoj duši odgovarajuće nadražaje, a kako se slijed tih promjena uslijed redovitog ponavljanja utiskuje u njenu bit, ponavljanje jedne vrste vibracija vodi nejasnom očekivanju često doživljene vibracije koja slijedi iza nje. Priroda nikada ne raz­vija neku osobinu iznenada: i to su prvi nejasni znakovi onoga, što će jednom postati memorija i predosjećaj.

U biljnome carstvu također se pojavljuju prvi znakovi osje­ćaja, koji će se u razvijenijim članovima razviti u ono što bi zapadnjačka psihologija nazvala "masivnim" osjećajima radosti ili nelagode.-1--1--' Moramo se sjetiti da je Monada navukla na sebe materije onih razina kroz koje je prošla u svojem spuštanju, i zato je sposobna primati poticaje tih razina, pri čemu se naj­prije osjete oni najjači i oni koji su najviše povezani 3a naj­grubljim vrstama materije. Sunčev sjaj i hladnoća se vremenom utiskuju u svijest grupne duše, a njihov u lake vibracije doveden astralni ovoj uzrokuje spomenute "masivne" osjećaje. Kiša i suša, koji utječu na mehaničku građu oblika, kao i na njihovu sposob­nost da vibracije prenose na grupnu dušu - i to su "parovi sup­rotnosti", čija igra budi spoznaju razlika, koja je korijen svih osjećaja a kasnije svih misli. Na taj način se u biljnome cars­tvu razvija grupna duša kroz svoja uzastopna biljna utjelovlje­nja, sve dok oni članovi toga carstva koji oživljavaju najraz­vijenije jedinke, ne postanu sposobni napraviti slijedeći korak.

Taj korak ih dovodi u ž i v o t i n j s k o c a r s t v o i ovdje oni u njihovim fizičkim i astralnim ovoj ima polako raz­vijaju jednu vrlo određenu osobnost. Kako životinja posjeduje slobodu kretanja, ona se^može izložiti jednoj većoj raznolikosti situacija nego što ih može iskusiti stablo koje je ukorijenjeno na jednome mjestu, a ta raznolikost, kao uvijek, pospješuje stvaranje razlika. No grupna duša koja produhovljava mnoštvo divljih životinja iste vrste,^mijenja se jako polako dok prima različite poticaje, jer se većina njih neprekidno ponavljaju, i njih dijele svi članovi grupe.

Ti poticaji podupiru razvoj fizičkog i astralnog tijela, a grupna duša kroz njih sakuplja mnoga iskustva. Kada oblik jed­noga člana grupe nestane, iskustvo koje je sakupljeno kroz njegov

11) "Masivni" osjećaji su oni koji prožimaju organizam a da se ne osjećaju na nekom mjestu jače nego na drugom. To je suprot­nost "akutnom" osjećanju.

- 92 -

oblik se sprema u grupnu dušu, pa je na taj način obogačuje: tako umnožen život grupne duše, koji prožima sve oblike koji tvore tu grupu, daje iskustva nestalog oblika dalje svim Člano­vima te grupe, pa se na taj način pojavljuju neprekidno ponav­ljana, u grupnoj duši sakupljena iskustva koja u fizičkim ob­licima dolaze do izražaja kao instinkti, kao "naslijeđena iskus­tva". Nakon što su bezbrojne ptice postale žrtvom sokola, pri­taje se čak i male tek izlegnute ptičice kada se približava njihov neprijatelj, jer život koji je utjelovljen u njima pre­poznaje opasnost, a urođeni instinkt je naravno odraz toga zna­nja. Na taj način se stvaraju čudesni instinkti, koji čuvaju ži­votinje od bezbrojnih uobičajenih opasnosti, dok ih neka nova opasnost nalazi nespremnima i zbunjuje ih.

Kada životinje dospiju pod utjecaj čovjeka, grupna duša se razvija mnogo brže, pa se pomoću sličnih utjecaja kojima su pod­vrgnute kultivirane biljke, i ovdje ubrzava podjela života koji se utjelovljava. Sada se i tu razvija jedna "osobnost" koja pos­taje sve izraženija: u početnom stadiju se skoro može reći da je ona kolektivne naravi - tako će se jedan čopor divljih životinja ponašati kao da je vođen jednom jedinom osobnošću, tako savršeno zajednička duša vlada tim oblicima, a ona je opet pod utjecajem impulsa iz okoline. Pripitomljene životinje više vrste, kao što su slon, mačke, konji i psi, pokazuju jednu individualniju osob­nost: dva psa, na primjer, mogu pod jednakim okolnostima sasvim različito reagirati. Što je bliži trenutak potpune individuali­zacije, tim je manji broj oblika u kojima se grupna duša utjelov­ljuje. Tijelo požuda, kamički ovoj, iskusilo je jedan značajan razvoj i postoji još jedno vrijeme nakon smrti fizičkog tijela, vodeći jednu neovisnu egzistenciju u kamaloci. Konačno se broj oblika produhovljenih jednom grupnom dušom smanjuje na samo jed­nog člana, i ona kroz jedan niz utjelovljavanja produhovljava samo jedan jedini oblik - to je jedno stanje, koje se od ljuds­kih inkarnacija razlikuje samo po tome što nedostaje manas sa svojim kauzalnim i mentalnim tijelom. Ali mentalna materija koju je sobom ponijela grupna duša postaje osjetljiva na poticaje iz mentalne razine, i sada je životinja spremna primiti treće ve­liko životno izlijevanje LOdOSA - pripremljeno je mjesto na kojem će boraviti Monada čovjeka.

--- ooOoo---

M o n a d a č o v j e k a je, kao što smo vidjeli, tros­truke naravi: njena tri aspekta se nazivaju Duhom, spiritualnom dušom i ljudskom dušom - Atma, Buddhi i Manas. Bez sumnje bi raz­voj života Drugog Logosa tijekom eona uz pomoć napredujućeg rasta razvio i manas, ali to se nije dogodilo u prošlosti kod ljudske rase, niti je to slučaj kod današnjih životinja. Taj proces se odvijao tako, da je stanovnik bio spušten dolje, čim je^kuća bila dovršena. Iz više razine postojanja spustio se atmički Život, ovijajući se Buddhijem, sličan jednoj zlatnoj niti: i kada se njegov treći aspekt manas pojavio na višim podrazinama svijeta bez oblika mentalne razine, bila je oplođena klica manasa ( u ži­votinjskoj duši - prim. prev.), te je ujedinjenjem to dvoje stvo­reno kauzalno tijelo. To je individualizacija Duha, njegovo zat­varanje u oblik: taj u kauzalnom tijelu zatvoren Duh je duša, individualno biće, stvarni čovjek. To je njegov trenutak rođenja: jer iako je njegovo biće vječne prirode, nerođeno i besmrtno, ipak je njegovo rođenje kao pojedinačnog bića vremenski utvrđeno.

- 93 -

Taj život koji struji ne dolazi direktno do oblika u raz­voju, već dolazi do njih pomoću posrednika. Kada je ljudska rasa bila za to spremna, određena visoka bića, nazvana "Sinovima inte­lekta"^) _ usadila su ljudima monadičku iskru Atma-Buddhi-Manas, koja je neophodna za stvaranje embrionalne duše. Neki od tih ve­likih i sami su se utjelovili u ljudskim oblicima, da bi postali vođe i učitelji čovječanstva. Ti "Sinovi intelekta" su završili svoj vlastiti intelektualni razvoj u drugim svjetovima te su sada došli na ovaj mladi svijet, našu Zemlju, da bi na taj način pomogli razvoj ljudske rase. Oni su u stvari duhovni roditelji glavnog,dijela našega čovječanstva. Druga bića jednog mnogo nižeg stupnja, ljudi, koji su se razvili u jednom drugom svijetu proš­lih ciklusa, utjelovili su se među potomcima one rase, koja je na upravo opisani način stekla svoje novorođene duše. Kada se ta rasa razvila, poboljšali su se i ljudski oblici, pa su mnoge duše koje su čekale na priliku za utjelovljenje kako bi nastavile svoj raz­voj, rođene među djecom te rase. Te samo djelomično razvijene duše u starim knjigama se također nazivaju "Sinovima intelekta", jer su posjedovali razum, iako je on bio samo slabo razvijen - mi bi ih mogli nazvati dječjim dušama, za razliku od s jedne strane embrionalnih duša velike većine čovječanstva, a sa druge od zrelih duša velikih učitelja. Te dječje duše su, uslijed svo­jeg razvijenog razuma, tvorile vodeće tipove ranijih vremena, onu klasu ljudi koja je u ona stara vremena radi svojeg bolje razvi­jenog razuma, koji im je dao sposobnost usvajanja znanja vladala drugim ljudima. Na taj način su u našem svijetu nastale ogromne razlike s obzirom na intelektualne i moralne sposobnosti, koje su razdvajale najrazvijenije rase od najmanje razvijenih, i koje i unutar jedne te iste rase odvajaju visoko razvijenog filozofs­kog mislioca od više ili manje životinjskog tipa najnižih pripad­nika njegovog vlastitog naroda. No te razlike su samo razlike u razvojnom stupnju, u stupnju starosti duše, i one su postojale tijekom čitave povijesti čovječanstva na ovoj Zemlji. Koliko nam je moguće pratiti pisanu povijest, vidjeti ćemo da su se visoka inteligencija i krajnje neznanje uvijek nalazili jedno pored drugoga, a još stariji okultni izvještaji govore nam to isto i onajranijim tisućljećima ljudske povijesti. To nas ne bi smjelobrinuti, mi ne bi smjeli misliti da su neki nepravedno u povolj­nijem položaju, a drugi nepravedno u nevoljnijem. I najuzvišenija duša je nekoć imala svoje djetinjstvo i svoju mladost, kada su druge duše stajale isto toliko iznad nje, kao što se sada nekedruge nalaze ispod nje: i najniža duša će se jednoga dana izdićina onaj stupanj na kojem se sada nalaze najviši, a njeno mjesto će tada zauzeti one duše, koje danas još nisu niti rođene. Nama stvari izgledaju nepravedne samo zato, jer mi ovaj svijet izdva­jamo iz njegovog mjesta u sadašnjem trenutku razvoja i izoliramo ga, kao da ne postoji prošlost.i budućnost. To je samo naše nez­nanje, koje misli da vidi nepravdu: priroda prema svakome postu­pa jednako i svoj svojoj djeci donosi djetinjstvo, mladost i zrelu dob. Nije to greška prirode ako naša glupost zahtijeva da sve duše zauzmu isti stupanj razvoja, i viče "kakva nepravda", ako taj zahtjev nije moguće ispuniti.

--- 00O00---

12) Stručni naziv glasi: "Manasa-putra", ali to je jednostavno sanskritska riječ za "Sinove intelekta".

- 94 -

Najbolje ćemo razumjeti razvoj duše ako ga nastavimo pro­učavati na onome mjestu gdje smo stali, naime od trenutka kada je čovjek-životinja bio spreman primiti u sebe embrionalnu dušu, te je i primio. Da bi izbjegli jedan mogući nesporazum, moramo reći da od tog trenutka nisu u čovjeku postojale dvije Monade - naime jedna koja je izgradila stanju čovjeku, i druga koja se spustila u taj stan, čiji je najniži aspekt bio ljudska duša. Poslužiti ću se opet jednom usporedbom H. P. Blavatske: kao što je moguće da dvije sunčeve zrake mogu ulaziti kroz isti prozor i onda se ujediniti tvoreći samo jednu zraku, iako su u početku bile dvije, tako je i sa zrakama najvišeg Sunca, Božanskog Gos­podina našeg univerzuma. Kada je druga zraka ušla u čovjekovu kuću, pomiješala se sa prvom i dala joj samo jednu novu snagu i nov sjaj. I tako je čovjekova Monada započela ispunjavati svoj veliki zadatak kao jedna cjelina, ona je naime u ljudima počela razvijati više snage onog Božanskog života, iz kojega je i po­tekla.

Embrionalna duša, mislilac, u početku je imao embrionalno tijelo u obliku mentalnog ovoja, kojega je životinjska duša do­nijela sobom, ali ga još nije djelotvorno izgradila. To je bila tek klica jednog mentalnog tijela, i još tijekom mnogih života jaka strastvena priroda je vladala dušom, bacala je na stazu njenih vlastitih strasti i požuda i navaljivala na nju pomoću divljih valova svoje neobuzdane životinjske naravi. Ma kako odbojno taj rani život duše nekome na prvi pogled izgledao, ako ga se promatra sa jedne više pozicije koju smo sada dosegli, on je ipak bio potreban da bi proklijalo sjeme razuma. Uočavanje razlika, spoznaja da se jedna stvar razlikuje od druge, to je najznačajniji preduvjet za cjelokupni proces mišljenja. Kako bi se to svojstvo probudilo u duši koja još nema sposobnost mišlje­nja, da bi je se prisililo na uočavanje razlika, ona se mora suočavati sa jakim, moćnim kontrastima, nizom nastranih zado­voljstava i jednim razarajućim bolom za drugim. Vanjski svijet je tako dugo udarao na prirodu želja duše, dok nije polako poče­la zapažati događanja oko sebe i nakon bezbrojnih ponavljanja prihvatila ih u obliku iskustava. Mali dobici koje je donosio svaki život, mislilac je usvajao, kao što smo uparavo vidjeli, te je na taj način postizan jedan polagan napredak.

Taj je napredak bio stvarno polagan, jer skoro da i nije postojao misaoni proces i radi toga nije niti ništa napravljeno, da bi se mentalno tijelo organski izgradilo. Tek nakon što su se u njega utisnula mnoga opažanja u obliku mentalnih slika, stvo­rio se materijal na kojem se mogla izgrađivati jedna mentalna aktivnost što je dolazila iznutra: do nje je došlo čim su se dvije ili više tih mentalnih slika našle jedna pored druge i kada je iz toga izvučen^makar i najelementarniji zaključak. Tak­vi zaključci su bili počeci razumnog mišljenja, klica svih lo­gičkih sistema, koje je ljudski intelekt od onda razvio i usvo­jio. Svi ti zaključci u početku su bili u službi prirode želja, u cilju umnožavanja zadovoljstava i ublažavanja boli, ali svaki od njih je jačao aktivnost mentalnog tijela i poticao ga na veću snalažljivost u njegovom radu.

Lako je razumljivo da čovjek u tom vremenu svojega djetinjs­tva još nije posjedovao znanje o dobru i zlu: pravedno i nepra­vedno za njega još nije postojalo. Pravedno je ono što je u skla­du sa Božanskom Voljom, što pospješuje napredak duše, što jača višu prirodu čovjeka, što unaprjeđuje školovanje i nadvladavanje njegove niže prirode. Nepravedno je ono što koči evoluciju, što zadržava dušu na jednoj nižoj razini usprkos tome što je čovjek već naučio ono što je imao naučiti na toj razini, ono što pogo­duje vladavini niže prirode nad višom i što čovjeka čini jednakim

- 95 -

životinji, od koje bi se on morao odvojiti kako bi postao slič­niji Bogu, u kojega se treba razviti. Prije nego je čovjek spo­soban prepoznati što je ispravno, on mora naučiti da postoje zakoni: a to može naučiti samo tako ako slijedi sve na što naiđe na svojem putu, ako prihvati sve što ga privlači u vanjskome svijetu, kako bi kroz ugodna ili bolna iskustva naučio da li je ono što ga privlači u skladu sa zakonom ili u suprotnosti sa njime. Izabrati ćemo jedan odgovarajući primjer, uzimanje nekog ukusnog jela, da bi vidjeli kako čovjek može steći saznanje o postojanju jednog prirodnog zakona, kada se još nalazi u djeti­njoj dobi. Kada je prvi puta kušao to jelo, njegovo čulo okusa je bilo zadovoljno a iskustvo je bilo ugodne naravi, jer je nje­gov postupak bio u skladu sa Zakonom. Nekom drugom prilikom on je htio povečati užitak, jeo je previše, što je uzrokovalo bolove jer je griješio protiv Zakona. Za jedan razum koji se tek budi bilo je zbunjujuće iskusiti kako ono što je ugodno postaje bolno uslijed pretjerivanja. Požuda ga je uvijek nanovo tjerala u pre­tjerivanje, i svaki puta čovjek je iskusio neugodne posljedice, sve dok konačno nije naučio postati umjeren, tj. naučio je da tjelesne radnje dovede u sklad sa fizičkim zakonima: jer on je otkrio da postoje ograničenja koja djeluju na njega i kojima on ne može gospodariti, kao i to da sebi može osigurati osjećaj fizičke ugode samo ako Doštuje ta ograničenja. Slična iskustva su mu pritjecala uz pomoć svih njegovih tjelesnih organa sa nepo­grešivom redovitošću. Provale njegovih požuda donosile su mu ugo­du ili bol u onoj mjeri, u kojoj su bile u skladu ili neskladusa prirodnim zakonima, a rastuće iskustvo je počelo upravljatinjegovim koracima, utjecati na njegov izbor. Nije bilo potrebno da on u svakom životu ponavlja ista iskustva: jer prilikom sva­kog novog utjelovljenja on je sobom donosio nešto veću količinu mentalnih sposobnosti, jednu neprekidno rastuću zalihu iskustava.

Ja sam već spomenula da se rast u onim ranim vremenima odvijao krajnje polako, jer u početku je postojalo samo jedno naslućivanje mentalne aktivnosti, a kada je čovjek prilikom fizičke smrti napuštao svoje fizičko tijelo, najveći dio svojeg vremena on je provodio u kamaloci a spavao tijekom kratkog perio­da boravka u devahanu, u kojem je nesvjesno obrađivao svojaskromna mentalna iskustva: jer za aktivan nebeski život, kakav ga je čekao u kasnijim vremenima, on još nije bio dovoljno raz­vijen. No trajno kauzalno tijelo već je postojalo, ono je bilo sposobno u sebe prihvatiti njegova iskustva i nositi ih u slije­deći život kako bi se dalje razvijala. Ulogu koju je u ranijim stupnjevima razvoja imala grupna duša sada je preuzelo kauzalno tijelo, i to je ono trajno biće koje u svim slučajevima razvitak čini mogućim. Bez kauzalnog tijela bi sakupljanje mentalnih i moralnih iskustava što se očituju u sposobnostima bilo isto tako nemoguće, kao i sakupljanje fizičkih iskustava koje se očituje u osobinama rasa i familija, da ne postoji konstantna prisutnost fizičke protoplazme. Duše bez prošlosti sa jasno izraženim men­talnim i moralnim osobinama, koje bi se iznenada pojavile iz ničega, to je jedna isto tako nezamisliva ideja kao što bi bila i pojava male djece iz ničega, koja ne bi bila u srodstvu sa nikim, a ipak bi posjedovala jasne rasne i familijarne karakte­ristike. Niti čovjek sam, niti njegovo fizičko tijelo nije nas­talo bez uzroka ili uslijed neposredne primjene stvaralačke sna­ge LOGOSA: ovdje se, kao i u mnogim drugim slučajevima, uz pomoć vidljivih stvari mogu stvarati zaključci o nevidljivim, jer vid­ljive stvari nisu ništa drugo nego odrazi i slike nevidljivih stvari. Bez trajnosti protoplazme ne bi se mogle razviti fizičke osobine, a bez trajnosti intelekta ne bi bilo razvoja mentalnih i moralnih osobina.

- 96 -

U oba slučaja, kontinuitet razoja bi stao već u svojem početnom stadiju, a svijet bi bio jedan kaos bezbrojnih izoliranih poče­taka a ne ono što je sada, jedan kozmos neprekidnog nastajanja., Mi ne smijemo izgubti iz vida, da je u tim ranim vremenimauslijed okoline u koju je pojedinac bio stavljen, nastala velika raznolikost vrste i naravi individualnog napretka. Na kraju Puta moraju sve duše razviti sve svoje snage, ali redoslijed kojim one razvijaju te snage ovisi potpuno o okolnostima i prilikama u kojima se pojedina duša nađe. Klima, plodnost ili neplodnost pri­rode, život u brdima ili u nizini, u šumama ili na obali oceana- sve te stvari i bezbrojne druge bude u jednom slučaju jedan niz snaga razuma u stanje aktivnosti, a u drugom slučaju jedan drugi niz. Jedan naporan život neprekidne borbe sa prirodom će razviti sasvim drugačije snage od jednog života u bujnom obilju tropske vegetacije: oba niza snaga su neophodna, jer duša mora osvojiti svako područje prirode, no na taj način mogu i u isto­vrsnim dušama nastati uočljive razlike, jedna će izgledati nap­rednija od druge, već prema tome da li promatrač više cijeni "praktične" ili "unutrašnje" osobine duše, djelatne, prema van usmjerene energije ili mirne, prema unutra okrenute sposobnosti meditativne naravi. Savršena duša posjeduje sve, ali duša koja se nalazi u razvoju mora ih sticati postepeno, jednu za drugom, pa je i to jedan uzrok velikoj raznolikosti među ljudskim bićima.

Uvijek nanovo moramo podsjetiti na to, da je ljudski razvoj individualan. U jednoj grupi koju oživljava jedna jedina grupna duša, svim bićima vlada isti instinkt, jer vposuda u kojoj se sa­kupljaju iskustva je upravo ta grupna duša, koja svoj život uli­jeva ravnomjerno u sve oblike koji ovise o njoj. Ali svaki čov­jek ima svoj vlastiti fizički instrument, i to je istovremeno uvijek samo jedan, a posuda koja sakuplja iskustva je kauzalno tijelo koje svoj život isstrujava u svoj jedini fizički instru­ment: ono ne može djelovati na niti jedno drugo tijelo, jer nije u vezi sa niti jednim drugim. Mi zato možemo vidjeti da su razli­ke među pojedinim ljudima veće nego što ih ikada možemo naći među srodnim životinjama: zato se i razvoj osobina kod ljudi nikada ne može proučavati na masi ljudi, nego uvijek samo na jednom is­tom biću. Kako nauka nema mogućnosti da provede takvo jedno pro­učavanje, ona nije niti u stanju objasniti kako to da neki ljudi nadmašuju druge toliko, da su nalik na intelektualne i moralne divove: nauka nije sposobna slijediti intelektualni razvoj jednog Shankaracharya ili jednog Pitagore, kao niti moralni razvoj jed­noga Buddhe ili Krista.

--- 00O00---

Mi ćemo sada govoriti o pojedinim okolnostima koje djeluju kod ponovnog utjelovijavanja, jer je jasno razumijevanje istih neophodno u svrhu objašnjenja nekih problema - kao što je to na pr. navodni gubitak pamćenja - za one, koji još nisu u dovoljnoj mjeri upoznati sa tim mislima. Vidjeli smo da čovjek, prolazeći kroz fizičku smrt, kroz kamaloku i devahan, jedno za drugim gubi svoja razna tijela, fizičko, astralno i mentalno. Svako od njih se raspada a njihovi sastavni dijelovi opet se pomiješaju sa ma­terijom razine kojoj pripadaju. Veza čovjeka sa njegovim fizičkim ovojem potpuno se prekida i odstranjuje^). Ali od. astralnog i13) Ova izjava nije u skladu sa učenjem kojeg je Annie Besant

kasnije objavila u svojoj knjizi "A Study in Consciousness", učenjem u kojem je riječ o tako zvanim "permanentnim atomima". Prema tom učenju Monada trajno privlači sebi po jedan atom iz svake razine - pa tako i iz fizičke. Prim. prev.

- 97 -

mentalnog tijela preuzima stvarni čovjek, tj. mislilac, sjeme sposobnosti i osobina koje proizlaze iz njegove fizičke aktiv­nosti, a to sjeme za njegovo buduće astralno i mentalno tijelo čuva se u kauzalnom tijelu. Na tom se stupnju sada nalazi samo istinski čovjek, radnik koji je sakupio svoju žetvu i živi od nje sve dok je potpuno ne preradi. Jutro jednog novoga života počinje svitati i on mora ponovo krenuti na posao, kojim će se baviti sve do večeri.

Novi život započinje sa oživljavanjem mentalnog sjemena: to sjeme iz nižih slojeva mentalne razine tako dugo sebi priv­lači materiju, dok iz toga ne nastane jedno novo tijelo razuma, koje točno odgovara mentalnom 3tupnju čovjeka i dovodi do izra­žaja sve njegove mentalne sposobnosti kao organe. Doživljaji prošlosti se u novome tijelu ne pojavljuju kao mentalne slike: ti doživljaji su prestali postojati kao slike kada se raspalo staro tijelo razuma, a samo njihova bit, njihovo djelovanje na sposobnosti je ostalo kao trag prošlih događaja. Oni su bili hrana razuma, materijal kojega je on preradio u snage, pa se tako u novome tijelu pojavljuju kao snage, one određuju njegov materi­jal i oblikuju njegove organe. Nakon što se čovjek-mislilac ops­krbio jednim novim tijelom za budući život na nižoj mentalnoj razini, on oživljava astralne klice kako bi se opskrbio novim astralnim tijelom koje mu je potrebno za život na astralnoj ra­zini. Ovo astralno tijelo opet točno odgovara njegovoj prirodi želja, ono točno odražava njegovim u prošlosti razvijenim osobi­nama, slično kao što iz sjemena raste isto onakvo drvo kao što je bilo ono sa kojega potječe sjeme. Tako je čovjek opet potpuno opremljen za svoje slijedeće utjelovljenje, ali sjećanje na doga­đaje njegove prošlosti nalazi se jedino u njegovom kauzalnom ti­jelu, u jednom trajnom obliku, u tijelu koje bez prekida postoji od jednog do drugogoživota.

U međuvremenu se izvan čovjeka odvijaju neophodni procesi, koji služe tome da ga snabdiju jednim fizičkim tijelom koje je prikladno za izražavanje njegovih osobina. U prošlim životima on je stvorio veze sa drugim ljudskim bićima i ima obaveze prema njima: neke od tih veza će djelomično utjecati na izbor mjesta njegovog rođenja i njegove p o r o d i c e . 14) Pojedini čovjek je za druge ljude bio izvor sreće ili nesreće: to je jedna činjenica, koja zajedno sa drugima uvjetuje prilike koje će vladati u ži­votu koji slijedi. Njegova priroda želja je ili neobuzdana ili smirena: to će se uzeti u obzir prilikom izbora nasljednih oso­bina novoga tijela. On je razvio i određene mentalne, na primjer umjetničke sposobnosti, i to se mora uzeti u obzir, jer ovdje gdje je neophodan jedan osjetljiv nervni sistem i osjećajnost, fizičke nasljedne osobine ponovo igraju jednu važnu ulogu. Čovjek će sigurno posjedovati mnoge karakterne osobine koje će biti među­sobno suprotstavljene, zato je potrebno izabrati jednu grupu njih koje će biti prikladne za istovremeno izražavanje kroz jedno ti­jelo. Sve to uređuju moćna duhovna bića!5) koja često nazivamo "Gospodarima karme", jer je njihova zadaća da nadziru posljedice uzroka što se bez prekida stvaraju kroz misli, želje i djela. Oni u svojim rukama drže konce koje je svaki čovjek satkao sam sebi, te ponovno utjelovljenog čovjeka vode kroz njegovu okolinu koju je on sam sebi odredio svojom prošlošću, koju je sam sebi nesvjes­no odabrao.

14) Ti i ostali uzroci koji određuju vanjske okolnosti novoga života u potpunosti se objašnjavaju u poglavlju IX, koje nosi naslov "Karma".

15) H. P. Blavatsky govori o njima u "Tajnoj nauci". To su Lipi- ke, koji vode karmičke knjige, i Maharajas, bića koja uprav­ljaju praktičnom izvedbom onoga što Lipike zaključe.

- 98 -

Nakon sto je određena rasa, nacija i porodica, ti Veliki stvaraju, da tako kažemo, jedan model za fizičko tijelo, koji će biti prikladan za izražavanje čovjekovih osobina i za proživlja- vanje posljedica uzroka koje je taj čovjek stvorio: eteričko ti­jelo, jedan odraz tog modela, stvara se u njedrima majke pomoću jednog elementala, čija pogonska snaga je misao Gospode Karme. Čvrsto tijelo se gradi molekul za molekulom točno prema eteričkom dvojniku, i ovdje nasljedne fi&ičke osobine imaju mogućnost da dođu do punog izražaja, jer one određuju materijal koji stoji na raspolaganju. Na izgrađujući elemental osim toga utječu i misli i strasti ljudi iz okoline, a posebno one koje potječu od stalno prisutnih roditelja. Tako ljudi sa kojima su stvorene veze u proš­losti utječu na fizičke uvjete, koji se stvaraju za novi zemaljski život pojedinca. Već u jako ranoj fazi dolazi i novo astralno ti­jelo u vezu sa novim eteričkim tijelom i značajno utječe na nje­govo stvaranje: kroz njega djeluje mentalno tijelo na izgradnju nervon sistema i priprema ga na to, da postane prikladnim instru­mentom za njegov kasniji izražaj. Taj utjecaj koji počinje već i tijekom života pred fizičkim rođenjem - tako da oblik mozga već pri rođenju pokazuje stupanj i ravnotežu mentalnih i moralnih oso­bina djeteta - djeluje dalje i nakon rođenja, a izgradnja mozga i živaca kao i uspostavljanje njihovog kontakta sa astralnim i mentalnim tijelom se odvija dalje sve do sedme godine, kada je potpuno uspostavljena veza čovjeka sa njegovim fizičkim nosiocem: od tog vremena se može reći, da čovjek više djeluje na tijelo nego sto radi na njemu. Do sedme godine se svijest mislioca na­lazi više na astralnoj nego na fizičkoj razini: dokaz za to su psihičke sposobnosti koje su kod male djece jako česte. Ona vide nevidljiva bića sa kojima se igraju kao i fantastične krajolike, čuju glasove koji su za odrasle nečujni i u potrazi su za fantas­tičnim oblicima astralnog svijeta. Te pojave obično nestaju čim mislilac uspješno počne djelovati kroz fizičko tijelo, a dijete do tada sklono sanjarenju postaje običan dječak ili djevojčica, često na veliko olakšanje svojih roditelja, kojima je bio nepoz­nat uzrok tog "čudnog" ponašanja njihovog djeteta. Većina djece posjeduje takve sposobnosti barem u slabim tragovima, ali ona us­koro uče sakrivati svoje fantazije i vizije pred odraslim osobama jer se boje da će biti kažnjeni radi "pričanja priča" ili "izraiš- ljanja laži”, ili, čega se još više boje, da će biti ismijani.Kada bi roditelji mogli vidjeti umove svoje djece, kako podrhta­vaju pod jednom nerazmrsivom mješavinom fizičkih i astralnih uti­saka, koje djeca ne mogu razlikovati jedne od drugih, a ponekad čak - ona su toliko senzitivna - dobiju i slutnju iz viših razi­na, koja im donosi viziju eteričkih ljepota ili ispunjenih heroj­skih djela, oni bi sigurno bili strpljiviji i imali bi više razu­mijevanja za komplicirane priče svoje djece, koja se trude da u težak izražajni medij kakav su obične riječi, pretoče letimične dodire kojih su svijesna i koje djeca pokušavaju shvatiti i objas­niti. Znanje o ponovnom utjelovijavanju i razumijevanje njegovih zakona oslobodilo bi djecu od najpotresnijeg napora, naime od na­pora kojeg mora poduzeti duša bez ikakve pomoći da bi ovladala svojim novim ovojima i da bi se čvrsto spojila sa svojim krutim tijelima, ne gubeći pri tome moć utjecaja na finija tijela, što će ova osposobiti da grubljim tijelima prenesu svoje finije vib­racije.

--- 00O00---

- 99 -

V I j_I . p o g l a v l j e

R E I N K A R N A C I J A (nastavak)

Uvijek sve viši stupnjevi svijesti kojima prolazi mislilac tijekom dugog niza inkarnacija u tri niža svijeta jasno su ozna­čeni, a očita činjenica da su neophodni mnogi životi da bi ih se doživjelo, da bi se uopće mogli razviti, razumnog čovjeka može najbolje uvjeriti u istinitost reinkarnacije.

P r v i od tih stupnjeva je onaj, na kojem se sva iskus­tva još uvijek sakupljaju pomoću osjetila, a jedini doprinos ra­zuma se sastoji u spoznaji, da kontakt sa određenim stvarima do­nosi radost, a sa drugima bol. Ti predmeti izazivaju mentalne slike koje uskoro potiču traganje za stvarima koje stvaraju ugo­du, ako nisu prisutne. Tako nastaju prvi počeci razvijanja memo­rije i samostalnog razmišljanja.

Tom prvom grubom dijeljenju vanjskoga svijeta slijedi kom­pliciraniji misaoni proces, koji odmjerava snagu utjecaja stvari na razvoj ugode ili boli, kao što je već opisano.

Na tom razvojnom stupnju pamćenje ima vrlo kratki vijek trajanja, ili drugim riječima, mentalne slike su vrlo kratkotraj­ne. Na misao da na temelju prošlog sudi o budućem, makar i u najelementarnijem obliku, mladi mislilac još nije došao: njegova su djela određena isključivo vanjskim poticajima, i to uslijed udaraca koje prima iz vanjskoga svijeta, ili, u najboljem sluča­ju, njega na akciju pokreću njegove strasti i želje koje traže svoje ispunjenje. Da bi ih se smjesta moglo zadovoljiti, odbacu­je se sve što predstavlja smetnju, ma kako neophodna ta stvar bila za sretniju budućnost: ono za čime se trenutno teži je jače od svakog drugog razmišljanja. U raznim putopisima mogu se naći primjeri takvih embrionalnih ljudskih duša, a svatko tko je pro­učavao intelektualno stanje najprimitivnijih urođenika i uspore­đivao ga sa stupnjem na kojem se nalazi prosječan čovjek, uvid­jeti će neophodnost dugog niza inkarnacija.

Nije potrebno naglašavati da je moralnost u početku isto tako nerazvijena kao i razum. Pojam dobra i zla još nije shvaćen. Jednom potpuno nerazvijenom razumu čak nije niti moguće prenijeti makar i najelementarniji pojam o dobru i zlu. Dobro i ugodno su za njega pojmovi koji znače isto, kao što se vidi iz dobro pozna­tog primjera jednog australskog urođenika kojega opisuje Charles Darvvin. Tjeran glađu, urođenik je ubio prvo biće na koje je nai­šao i koje mu je moglo poslužiti kao hrana, a to je slučajno bila njegova žena.. Jedan evropljanin mu je predbacivao niskost takvog čina, ali nije proizveo niti najmanji utisak na urođenika: jer iz predbacivanja da nije dobro što jede svoju ženu, urođenik je izvukao jedino zaključak kako stranac misli da njegova žena nije dobrog okusa ili je neprobavljiva: da bi mu pokazao kako nije u pravu, urođenik se nakon završenog ručka potapšao po želucu i smiješeči se zadovoljno izjavio: "Ona je jako dobra!". Izmjerimo u mislima moralnu distancu koja dijeli tog čovjeka od Pranje Asiškog, pa ćemo shvatiti da jedan razvoj duše mora isto tako postojati kao štp postoji i razvoj tijela, u suprotnom bi se u carstvu duša morala bez prestanka događati čudesa, nepovezani stvaralački procesi.

Postoje dva puta, pomoću kojih je čovjeku moguće polako se izdići iz ovog embrionalnog stanja. Jedna je mogućnost da ga ne­posredno vode i bdiju nad njime ljudi koji su mnogo razvijeniji

- 1 0 0 -

od njega samoga, ili on može biti i prepušten sam sebi i polako rasti bez pomoći sa strane. U ovom drugom slučaju potrebne su nebrojene hiljade godina, jer bez pritiska i bez odgoja, prepuš­ten samo promjenjivim poticajima što dolaze od vanjskih predme­ta i prepušten trvenju sa drugim ljudima koji su isto tako ne­razvijeni kao i on sam, unutrašnje snage se mogu samo jako pola­ko razvijati. No u stvarnosti se čovjek razvijao pomoću izriči­tih zapovijedi, neposrednih primjera i prisilne poslušnosti. Mi smo do sada već vidjeli da su se neki od velikih sinova intelek­ta inkarnirali kao učitelji, kada je masa i prosjek čovječanstva primio iskru koja je rodila mislioca, i da se još jedan dugi niz nižih sinova intelekta na raznim stupnjevima razvoja utjelovio kao vrh vala napredujuće ljudske plime. Oni su, pod blagotvornim utjecajem velikih učitelja, upravljali manje razvijenim ljudima: a prisila da se slijede elementarna pravila ispravnog života - u početku su ta pravila bila stvarno jako primitivna - stvarno je ubrzala razvoj mentalnih i moralnih sposobnosti embrionalnih du­ša. Ako i ne uzmemo u obzir sve druge dokaze, divovski ostaci prošlih kultura koje su davno nestale - koji svjedoče o jednoj tehničkoj spretnosti i jednoj intelektualnoj sposobnosti plani­ranja, koji daleko nadilaze sve što je masa tadašnjeg čovječans­tva koje se još nalazilo u svojoj dječjoj dobi bila sposobna nap­raviti - dovoljni su da bi se dokazalo, da su se na Zemlji u ono vrijeme ipak nalazili ljudi čiji je intelekt bio u stanju stva­rati tako velike planove, i koji su bili i u stanju izvesti te svoje planove.

--- ooOoo---

Sada ćemo nastaviti proučavanjem prvoga stupnja razvoja svijesti. Utisci primani uz pomoć osjetila potpuno su upravljali razumom, a njegovi prvi napori bili su probuđeni pomoću strasti.To je ljude navodilo na to, da počnu misliti i planirati unapri­jed, iako u početku polako i nespretno. Čovjek je počeo prepoz­navati jednu određenu povezanost mentalnih slika, i kada se poja­vila jedna, on je očekivao da se pojavi druga, koja je uvijek bez iznimke pratila prvu. On je počeo donositi zaključke i čak i dje­lovati oslanjajući se sa povjerenjem na te zaključke - što je zna­čilo jedan veliki napredak. On je isto tako počeo tu i tamo okli­jevati slijediti^svoje nagone, jer je uvijek nanovo dolazio' do iskustava da je željeno postizanje cilja bilo povezano sa patnjom koja je slijedila nakon toga. Taj je proces bio jako ubrzan pri­tiskom zakona izraženog riječima. Bilo mu je zabranjeno da poseg­ne za određenim zadovoljstvima, uz prijetnju da će neposluh biti kažnjen patnjom. Ako je usprkos upozorenju posegao za žuđenim stvarima i ustanovio da nakon zadovoljstava stvarno dolazi patnja, tada je ispunjeno predskazanje napravilo jedan mnogo jači utisak na njegov razum, nego što bi to bilo neočekivano - i za njega slučajno - doživljavanje istoga stanja. Na taj način je dolazilo do neprekidnog sukoba između pamćenja i strasti, uslijed čega je razum bio potaknut na življu aktivnost, što više, taj sukob je karakterističan za prijelaz na d r u g i veliki stupanj.

U upravo opisanom konfliktu se po prvi puta javlja klica volje. Želja i volja su određivale djela čovjekova, a volja je čak od strane nekih bila opisana kao ona požuda koja je iz borbe raznih požuda izlazila kao pobjednik. No to je jedno sirovo, površno mišljenje, koje ne objašnjava ništa. Želja ili požuda je ona snaga k<?j.a dolazi od mislioca, čiji pravac je određen priv­lačnošću vanjskih stvari. Volja je snaga koja dolazi od mislioca,

- 101 -

čiji je pravac određen zaključcima do kojih je došao razum pomoću iskustava iz prošlosti ili kroz intuiciju samog mislioca. Drugim riječima: požuda je upravljana izvana, a voljom se upravlja iz­nutra.

U početku ljudskog razvoja vlast požude je potpuna i ona tjera čovjeka sad ovamo sad onamo. U sredini ljudskog razvoja vlada neprekidna borba između čovjekove požude i njegove volje, pa jednom odnese pobjedu jedna, a drugi puta druga. Na kraju nje­govog razvoja su požude odumrle i moć volje je postala neograni­čena. Prije nego je mislilac dovoljno razvijen da bi mogao nepos­redno vidjeti, on može vladati voljom samo pomoću razuma: kako razum može svoje zaključke izvoditi samo iz svoje zalihe mental­nih slika - svojih iskustava - i jer je ta zaliha ograničena, volja neprekidno zapovijeda da se vrše krive radnje. Patnja koja je rezultat krivih zapovijedi umnožava zalihu mentalnih slika i time i onu zalihu iz koje razum može izvoditi svoje zaključke.Tako se postiže napredak i rađa se mudrost.

Žudnje se povećavaju kako raste volja, tako da ono što se čini da je određeno iznutra, u stvari je većim dijelom šaputanje težnje niže prirode za^stvarima koje je mogu zadovoljiti. Umjesto otvorene borbe između žudnje i volje, niže se neprimjetno uvlači u struju višega i daje toj struji jedan drugačiji pravac. Pobije­đene u otvorenoj borbi, žudnje osobnosti se na ovaj način suprot­stavljaju protivniku i pobjedniku, i često pomoću lukavstva pos­tižu ono, što silom nisu mogle postići. Tijekom čitavog trajanja te druge velike stepenice, na kojoj se sposobnosti nižeg razuma nalaze u stanju najaktivnijeg razvoja, unutrašnja borba je jedno normalno stanje, borba između vladavine osjetila i vladavine razuma.

Problem kojega čovječanstvo mora riješiti sastoji se u tome, da se okonča ta borba a pri tome sačuva slobodna volja: volju se mora nepokolebljivo usmjeriti na ono što je najbolje, a pri tome mora postojati slobodan izbor onoga za što se misli da je najbo­lje. Mora se izabrati najbolje, ali jednim voljnim aktom koji proizlazi iz vlastite odluke, koji ipak mora doći sa čitavom si­gurnošću jedne unaprijed određene neophodnosti. Izvjesnost jed­nog neizbježnog zakona mora se postići kroz bezbrojne pojedinačne volje, od kojih svaka ima slobodu određivanja svojeg vlastitog pravca. Rješenje ovoga problema je jednostavno, kada se zna u čemu se sastoji problem, iako čovjek u početku misli da je suočen sa jednom nerješivom kontradikcijom. Treba pustiti čovjeka da slobodno odlučuje što će raditi, ali svaki postupak mora mu do­nijeti jedan neizbježan događaj: treba ga pustiti da se slobodno kreće među svim predmetima njegovih želja i dozvoliti da uzme ono što mu pravi zadovoljstvo, ali on mora snositi i sve poslje­dice svojega izbora, bile one ugodne ili neugodne naravi. Vreme­nom će on sam od sebe izbjegavati stvari posjedovanje kojih mu na kraju donosi patnje ili bol: on te stvari više ne će željeti, ako u punoj mjeri iskusi da njihovo posjedovanje završava pat­njama. Pa iako će se čovjek boriti svom snagom da zadrži ono što mu je ugodno i izbjegne patnju, on će ipak biti uvijek samljeven između mlinskih kamena Zakona, i ta lekcija će se tako dugo po­navljati koliko god je to potrebno: reinkarnacija može ponudititoliko novih utjelovljavanja, koliko je dovoljno i najlijenijem učeniku. Postepeno će želja za nečim što donosi patnju polako nestati, odumrijeti, pa i ako će se objekt ponuditi sa svom svojom privlačnošću, on će biti odbijen, ne prisilno, nego dobrovoljno.On više nije poželjan, on je izgubio svoju moć. I tako to ide sajednim predmetom želja za drugim: izbor će biti sve više i višeu skladu sa Zakonom. "Puteva zabluda ima mnogo: ali put prema

- 102 -

istini je samo jedan". Kada smo jednom prošli svim putevima zab­luda i vidjeli da svi oni završavaju patnjom, mi više ne možemo zalutati na putu istine, jer naš izbor se sada temelji na znanju.

U nižim carstvima prirode vlada jedna harmonija, koja je prisilno stvorena djelovanjem Zakona. Suprotno tome, ljudsko carstvo je jedan kaos međusobno sukobljenih volja što se suprot­stavljaju Zakonu. Ali polako se iz tog kaosa razvija jedna slož- nost, harmonična odluka na dobrovoljnu poslušnost - jednu pos­lušnost, koja je nepokolebljiva i koju nikakvo iskušenje više ni­je u stanju poljuljati, jer ona je dobrovoljna, a temelji se na znanju i na sjećanju na posljedice neposlušnosti. Kao neznalica i neiskusan, čovjek bi bez prekida bio izložen opasnosti pada: ali kao Bog, koji poznaje dobro i zlo uslijed svog iskustva, on je donio odluku da se prikloni dobru za sva vremena i zauvijek je nadišao svaku mogućnost promjene svoje odluke.

Na području morala, volja se obično naziva savješću: čovjek je ovdje izložen istim teškoćama kao i na drugim područjima svog djelovanja. Sve dok se radi o djelima koja su često ponavljana i čije posljedice su već poznate ili razumu ili samom misliocu, savjest reagira brzo i odlučno. Ali ako se pojave novi problemi čije posljedice iskustvo ne poznaje, onda savjest ne može ništa reći sa sigurnošću: ona prima samo nesiguran odgovor od razuma, koji može donositi samo nesigurne zaključke, a mislilac se ne moze izjasniti ako njegova iskustva još ne uključuju novo nastale okolnosti. Zato savjest često donosi krive odluke. To znači da volja, kojoj niti razum niti intuicija nisu dali nikakve jasne upute, djelovanje usmjerava u jednom krivom pravcu. Pri tome ne smijemo ispustiti iz vida niti one utjecaje koji dolaze izvanai djeluju na um, pomoću misaonih oblika drugih ljudi, prijateljai rodbine, koji potječu od načina mišljenja društvenog sloja ko­jem dotični pripada, kao i onoga čitave nacije.^ Svi ti utjecaji okružuju i prožimaju razum svojim vlastitim obojenjem i izobli­čuju pojave i veličinu stvari. Kada se na takav način utječe na razum, čak niti on ne zaključuje u miru prema svojem vlastitom iskustvu, nego donosi krive zaključke, jer predmet svog promatra­nja mora gledati kroz jedan sloj koji izobličuje ono što se gleda.

Razvoj moralnih sposobnosti značajno se pospješuje osjećaji­ma naklonosti, makar su oni u dječjoj dobi mislioca još životinj­ski i sebični. Zakone morala utvrđuje prosvijetljen razum, koji prepoznaje prirodne zakone i ponašanje čovjeka dovodi u sklad sa Božanskom Voljom. Ali težnja za poslušnošću prema tim zakonima, iako nas nikakva vanjska snaga na to ne prisiljava, ima svoj ko­rijen u ljubavi, u tom skrivenom Božanstvu u ljudima, koje uvijek nastoji strujati prema van i poklanjati se drugim ljudima. U mladom misliocu moral se počinje buditi onoga trenutka, kada ga ljubav - bilo prema njegovoj ženi,^djetetu ili nekom prijatelju - po prvi puta potakne da napravi nešto što će poslužiti voljenom biću, a da pri tome ne pomišlja na svoju vlastitu korist. To je njegova prva pobjeda nad njegovom nižom prirodom, a potpuno ovla­davanje istom znači postizanje moralnog savršenstva. Zato je od najveće važnosti, nikada ne željeti uništiti ili oslabiti osje­ćaje ljubavi, što se često prakticira kod mnogih vrsta nižeg okultizma. Ma kako grubi i nečisti ti porivi bili, oni pružaju mogućnost moralnog razvoja, od kojega su isključeni oni što pos­jeduju hladno srce, koji su izolirali sami sebe. Lakše je pročiš- čavati ljubav nego je nanovo buditi, i to je razlog zašto veliki

1) Vidi poglavlje II. "Astralna razina".- 103 -

učitelji kažu, da je "griješnik” bliži nebeskom carstvu od fari­zeja i onoga koji dobro poznaje samo pisanu riječ.

Na t r e ć e m velikom stupnju razvoja svijesti odvija se razvoj viših snaga intelekta. Razum se više ne zadržava is­ključivo pri mentalnim slikama koje dobija pomoću osjetila, on se više ne bavi konkretnim stvarima i osobinama, po kojima se jedna stvar razlikuje od druge. Mislilac je već naučio razliko­vati stvari jednu od druge na temelju onoga po čemu se one raz­likuju: on sada može početi sa njihovom sintezom, prema osobina­ma koje su im zajedničke, koje se pojavljuju u velikom broju različitih stvari a koje stvaraju jednu vezu između njih. On primjećuje tu zajedničku osobinu i izdvaja sve stvari koje tu osobinu posjeduju, odjeljuje ih od onih koje rečenu osobinu ne posjeduju: na taj način on razvija sposobnost da usred raznolikos­ti uočava ono zajedničko, i na taj način pravi prvi korak u prav­cu spoznaje koja se mnogo kasnije budi, spoznaje Jednog koji je osnova svega. On na taj način dijeli sve što ga okružuje: pri tome mislilac razvija sposobnost sinteze i uči ne samo analizui razlučivanje, nego i izgradnju. On kasnije ide još jedan korak dalje i obuhvaća ono što je zajedničko svim stvarima kao jedan pojam, odijeljen od svih pojedinačnih stvari u kojima se pojav­ljuje, i na taj način stvara mentalnu sliku više vrste, nego što su to bile slike konkretnih predmeta - naime sliku jednog pojma, koji nema nikakav vidljiv oblik u svijetu oblika, ali postoji na višim podrazinama mentalne razine i daje materiju sa kojom sam mislilac može raditi. Niži um dolazi do apstraktnog pojma uz po­moć prosuđujućeg razuma i na taj način započinje svoj let u naj­veće visine: on dodiruje prag svijeta bez oblika i nejasno pre­poznaje ono što se nalazi iznad njega. Mislilac vidi te pojmovnepredodžbe i bez prekida živi među njima: čim se razvije i izvjež­ba sposobnost pojmovnog razmišljanja, mislilac postaje sposoban za rad u svojem vlastitom svijetu. Za takve ljude život osjetila nema nikakve vrijednosti, oni se vrlo malo brinu o okolini i o mentalnoj obradi vanjskih utisaka. Njihove snage su usmjerene prema unutra i ne jure prema van u potrazi za zadovoljstvima.Oni žive jednim mirnim unutrašnjim životom, zadubljeni u filo­zofska pitanja i baveći se bitnim stranama života i mišljenja.Oni se više trude shvatiti uzroke nego što bi se bavili poslje­dicama, i sve više se približavaju spoznaji Jednoga, koji je os­nova svih raznolikosti vanjske prirode.

Na č e t v r t o m stupnju razvoja svijesti postiže se viđenje Jednoga: čovjek kroči preko ograničenja koja je izgradiorazum i njegova svijest se širi, da bi obuhvatila čitav svijet:on sve stvari vidi sadržane u sebi, kao dijelove svojega bića,i on vidi samoga sebe kao jednu zraku LOGOSA, i zato kao jedno sa NJIME. Gdje je tada mislilac? On je postao svijest. Produhov­ljena duša može upotrebljavati svoja niža tijela ukoliko želi, ali ona više ni je^prisiljena da to radi, i njoj ona više nisu potrebna za ovaj život, koji je u potpunosti osviješten život.Tada prestaje neophodnost reinkarnacije: čovjek je nadišao smrti stvarno postigao besmrtnost. On je tada postao "jednim stupom u hramu Boga svojega, kojega više ne će napustiti".

--- ooOoo---

- 104 -

Da bi upotpunili ovaj dio naših istraživanja, mi moramo razumjeti kako se razni nosioci svijesti redom oživljavaju i kako postaju instrumentima ljudske duše koji rade u međusobnoj harmoniji.

Mi smo vidjeli, da je mislilac već od samoga početka svo­jeg samostalnog života posjedovao ovoje napravljene od mentalne, astralne, eteričke i krute fizičke materije. Oni su posrednici kroz koje se njegov život izražava prema van, to su mostovi svi­jesti, kako bi ih mogli nazvati, preko kojih sve aktivnosti mis­lioca mogu doseći kruto fizičko tijelo, a svi poticaji iz okoli­ne pomoću njih mogu doprijeti do mislioca. Ali ta općenita upot­reba različitih tijela kao dijelova jedne povezane cjeline je nešto sasvim drugo od sistematskog oživljavanja svakoga od njih, kako bi postao poseban nosilac svijesti, neovisan o onome koji se nalazi ispod njega. To oživljavanje pojedinih tijela je ono, što ćemo mi sada proučavati.

Najniže i najkruće od svih tijela, f i z i č k o , tijelo je koje se kao prvo po redu mora dovesti u stanje harmonije i reda. Mozak i nervni sistem se moraju razviti i postati fini i osjetljivi i na najslabije kretanje koje leži unutar skale njiho­vih vibracionih mogućnosti. Na ranijim stupnjevima, sve dok se kruto fizičko tijelo još sastoji iz grubljih vrsta materije, ta skala je jako ograničena a fizički um kao organ može odgovoriti samo na najpolaganije vibracije, koje mu razum šalje. Na poti­caje vanjskoga svijeta, koji dolaze od stvari sličnih njemu, on naravno odgovara mnogo brže i lakše.

Njegovo oživljavanje kao nosioca svijesti sastoji se u tome da on postane sposoban odgovarati na vibracije koje dolaze iznutra: brzina kojom se odvija to oživljavanje ovisi o tome, u kojoj mjeri niža priroda surađuje sa višom i u kojoj mjeri služi svojeg unutrašnjeg gospodara, vjerno mu se podređujući. Kada niža priroda nakon mnogih, mnogih utjelovljenja konačno dolazi do spoznaje^da se čitava njena vrijednost sastoji u pomoći koju ona može pružiti duši, i da može postići besmrtnost samo na taj na­čin da se stopi sa dušom, tada njen razvoj počinje napredovati divovskim koracima. Do toga trenutka se njen razvoj odvija samo nesvjesno. U početku je životna svrha bilo zadovoljavanje niže prirode, pa iako je taj početni stadij bio neophodan da bi se probudile snage mislioca, to ipak nije doprinijelo tome da tijelo postane jednim prikladnim nosiocem svijesti. Neposredno djelo­vanje na nižu prirodu počinje čim život ljudi svoj centar pre­mjesti u mentalno tijelo, a mišljenje počne vladati osjetilima, Upotreba snaga razuma djeluje na mozak i na nervni sistem, grub­lja materija se sve više odbacuje da bi ustupila svoje mjesto finijoj, koja je sposobna vibrirati u skladu sa misaonim vibra­cijama koje joj se šalju. Tkivo mozga se profinjava i njegova se korisna površina povećava uslijed sve većeg broja zamršenih vijuga, a time se povećava i broj nervnih čelija koje mogu odgo­varati na misaone vibracije. A kada niža priroda jednom shvati da je ona jedan instrument duše, kao što je gore rečeno, ona onda počinje aktivno surađivati u ispunjavanju ove funkcije, Osobnost se počinje promišljeno i namjerno obuzdavati i stavljati trajne vrijednosti individualnosti iznad svojih vlastitih prolaz­nih zadovoljstava. Vrijeme koje je ranije osobnost provodila u lovu na niska zadovoljstva, ona sada posvećuje razvitku snaga razuma: dan za danom se jedna određena količina vremena posvećuje ozbiljnom studiju. Mozak je spreman primati poticaje iznutra umjesto izvana: on se školuje u ispravnom načinu razmišljanja,i on se uči da ne dozvoli neprekidno pojavljivanje svojih bes­korisnih, nepovezanih slika, koje su stvorili prošli uzroci.

- 105 -

Mozak se uči mirovati ako nije potreban svojem gospodaru, uči se odgovarati na vibracije ali ih više ne proizvodi.2J Dalje, posve­ćuje se veća pažnja prehrambenim artiklima koji se pažljivije biraju, jer oni opskrbljuju mozak sa fizičkom materijom. Uzimanje materija kao što su životinjsko meso, krv i alkohol se ukida, a čista hrana izgrađuje jedno čisto tijelo. Vremenom dolazi do toga da niže vibracije više ne nalaze materiju koja bi bila sposobna odgovarati na njih, pa na taj način fizičko tijelo postaje isk­ljučivim instrumentom svijesti, visoko osjetljivo za sve misaone poticaje i izvanredno senzitivno za vibracije, koje mislilac šalje prema van.

Eterički dvojnik toliko točno prati izgradnju krutoga tije­la, da nije potrebno odijeljeno proučavati njegovo pročišćavanje i oživljavanje. On obično i ne služi kao poseban nosilac svijesti, nego djeluje istovremeno sa svojim grubomaterijalnim suputnikom, a ako bude odijeljen od njega zbog smrti ili nesreće, on samo u jako maloj mjeri odgovara na vibracije koje dolaze iznutra. Nje­gov istinski zadatak nije da služi kao nosilac svijesti razuma, već da služi kao nosilac prane, specijalizirane životne snage, i iz tog razloga je njegovo odvajanje od krutijih dijelova kojima prenosi životne struje štetno i smetajuće.

A s t r a l n o t i j e l o je drugi nosilac svijesti koji mora biti oživljen, a mi smo se već upoznali sa prom^enema kroz koje on mora proći kada se izgrađuje za svoj rad.3) Cim je on temeljito oblikovan, svijest koja je do sada bila aktivna samo u njegovoj unutrašnjosti i, ako je tijekom sna napuštala kruto tijelo te lutala astralnim svijetom, koji ju je zatvarao, ne prima sada više samo utiske o astralnim objektima koji čine tako zvanu svijesnost sna, nego počinje pomoću svojih osjetila svijesno promatrati objekte koji se nalaze na astralnoj razini, odnosno to tijelo počinje primljene utiske povezivati sa stvarima koje proizvode te utiske. Ti utisci su u početku zamršeni - isto kao i utisci koje svijest kao prve prima preko jednog novog dječ­jeg tijela - i oni moraju u jednom kao i u drugom slučaju biti ispravljeni uz pomoć iskustva. Mislilac mora polako otkrivati nove snage, kojima će se služiti uz pomoć tog finijeg tijela i uz čiju pomoć će vladati astralnim elementima i braniti se od astralnih opasnosti. No on nije usamljen u tome novom svijetu i nije napušten, njega se podučava i pomaže sve do trenutka kada postane sposoban štititi samoga sebe, njega štite oni koji u as­tralnom svijetu imaju više iskustva od njega. On postepeno pos­tiže savršenu vlast nad svojim novim nosiocem svijesti i život na astralnoj raziniza njega postaje^isto tako prirodan i sam po sebi razumljiv, kao i život na fizičkoj razini.

Treći nosilac svijesti, m e n t a l n o t i j e l o , osposobljava se za samostalno djelovanje samo u rijetkim slučaje­vima, ako uopće, bez osobnih uputa jednog učitelja: na sadašnjem stupnju ljudskog razvoja do njegovog buđenja dolazi samo u živo­tu jednog učenika.4' Kao što smo vec vidjeli, da bi moglo samos­talno djelovati?) ono se mora prestrukturirati, a i u tom slu­čaju opet su neophodni iskustvo i vježba, prije nego što njegov vlasnik može u potpunosti vladati njime. Ima jedna činjenica

2) Jedan znak da se to događa je nestanak zamršenog kaosa nepove­zanih slika, koje se proizvode tijekom sna uslijed samostalne djelatnosti fizičkog mozga. Kada mozak dođe pod kontrolu, ta vrsta snova se pojavljuje jako rijetko.

3) Usporedi poglavlje II, "Astralna razina”.4) Usporedi poglavlje XI, "Uspon čovjeka".5) Usporedi poglavlje IV, "Mentalna razina".

- 106 -

koja vrijedi za sva tri nosioca svijesti, a ta je da oni moraju proći jedan razvoj i da sa njihovim razvojem rastu i njihove sposobnosti primanja vibracija i odgovaranja na njih. Ta činje­nica se obično zaboravlja kada se radi o finijim tijelima, dok je kod krutih tijela tako očita da smo prisiljeni uvijek na nju misliti. Koliko je veći broj nijansi boja koje promjećuje jedno izvježbano oko od jednog neizvježbanog! Koliko više tonova čuje jedan izvježban sluh, tamo gdje neuvježban čuje samo osnovne tonove! Sa rastućim profinjavanjem fizičkih osjetila svijet pos­taje sve bogatijim i bogatijim. Tamo gdje seljak vidi samo svoj plug i svoju brazdu, senzibilna narav primjećuje grmlje u cvatu i igru leptira, pjesmu ptica i šum malih krila u bliskoj šumi, pokret kunića pod lijepo oblikovanim listovima paprati i vjeve­rice što se igraju u granju bukve. On je svijestan svih tih skladnih pokreta životinja u prirodi, svih prekrasnih mirisa livada i šuma, promjenjive čarolije oblačnog neba i igre svjetla i sjene na brežuljcima. Kako seljak, tako i senzibilan čovjek imaju oči, oba imaju jedan um - ali kolika je razlika u daru opažanja, koja je razlika u sposobnosti primanja utisaka.

Isto tako je i u drugim svjetovima. Kada astralno i mental­no tijelo počnu djelovati kao posebni nosioci svijesti, ta tijela se, da tako kažemo, nalaze na stupnju seljaka što se tiče senzi­biliteta, i samo djelići astralnog i mentalnog svijeta sa svojim letimičnim, čudnim pojavama, nalaze svoj put u svijest: ali ta se tijela razvijaju jako brzo, obuhvaćaju sve više i više, i zato svijesti prenose jednu sve točniju sliku svoje okoline.Ovdje kao i svuda moramo misliti na to da granice našega znanja nisu identične sa onima snaga prirode i da smo mi i u astralnom i u mentalnom svijetu samo djeca, isto kao i u fizičkom, djeca koja po obali sakupljaju lijepe školjke, dok su blaga koja ocean sakriva još neistražena.

Oživljavanju mentalnog tijela slijedi oživljavanje k a u ­z a l n o g tijela kao nosioca svijesti nakon određenog vremena, i to čovjeku otvara jedno još čudesnije stanje svijesti, koje se proteže unatrag u jednu neograničenu prošlost, a prema naprijed seže u daljine budućnosti. Tada mislilac ne samo da posjeduje sjećanje na svoju vlastitu prošlost i ne samo da je u stanju pratiti svoj rast kroz dugi niz svojih života unutar i izvan fizičkih utjelovljenja, već je on i u stanju prema slobodnoj volji istraživati događajima bogatu prošlost Zemlje i usvajati najveća učenja čitavog svijeta, istražujući skrivene zakone koji upravljaju evolucijom, kao i tajne skrivenog života u njedrima prirode. Uz pomoć ovog uzvišenog nosioca svijesti on se može približiti skrivenoj Iziđi i podići jedan dio njezinog vela: jer on joj sada može gledati u oči^a da ne bude oslijepljen njenim blještavim pogledom, a uz pomoć Njenog svjetla čovjek može spoz­nati uzrok patnji svijeta i način njihovog uklanjanja - sa jednim srcem koje je puno samilosti, ali koje vise ne muči bespomoćna bol. Snaga, mir i mudrost dolaze onima koji kauzalno tijelo ko­riste kao nosioca svijesti i sa otvorenim očima gledaju veličans- tvenost Zakona.

Kada se konačno oživi b u d i č k o tijelo kao nosilac svijesti, tada čovjek ulazi u blaženstvo neodvojenosti, on se više ne osjeća odijeljenim, on sada sa potpunom i živom jasnoćom zna za svoje zajedništvo sa svime što jeste. Prevladavajući ele­ment svijesti u kauzalnom^tijelu je znanje i na kraju mudrost, u budičkom tijelu je to^blaženstvo i ljubav. Dok se prvi odlikuju uglavnom vedrom mirnoćom mudrosti, iz drugih bez prekida struji neiscrpno i najnježnije suosjećanje. A kada se ovome dvoje pri­druži još i mirna snaga slična Božanskoj, koja je znak djelovanja

- 107 -

Atmet tada je čovjek doživio svoju krunidbu sa Božanstvom i Bog-Covjek se otkriva u čitavoj punoći svoje snage, svoje mud­rosti i svoje ljubavi.

--- ooOoo---

Spuštanje onoga dijela više svijesti kojega su niža tijela sposobna primiti, ipak se ne događa neposredno nakon oživljavanja pojedinih tijela. U tom pogledu se pojedini ljudi jako razlikuju, ovisno o njihovim životnim^okolnostima i njihovom radu: jer to oživljavanje različitih viših tijela se obično događa tek onda, kada je dosegnut stupanj probnog učeništva6', a tada dužnosti koje se moraju izvršiti ovise o potrebama toga vremena. Od uče­nika, a već i od onoga koji se priprema postati učenikom, traži se da sve svoje snage posveti isključivo služenju svijetu, a ko­liko će veliki biti dio znanja kojega niža svijest primi od više, većinom se određuje prema potrebama onoga rada koji je dodijeljen učeniku. Neophodno je doduše da se učeniku na višim razinama omo­gući potpuno vladanje njegovim nosiocima svijesti, jer se jedan dio njegovog rada može izvršiti samo uz njihovu pomoć: ali da grubomaterijalno tijelo, koje sa time nema nikakve veze nešto o tome sazna, nije od nikakvog značenja: i da li će niži nosilac svijesti nešto o tome saznati ili ne, ovisi općenito o tome kakav će to imati utjecaj na njegov rad na fizičkoj razini. Na sadašnjem stupnju razvoja za fizičko tijelo to znači jednu veliku napetost, ako ga viša svijest prisiljava da vibrira u skladu sa njom: a ako vanjske okolnosti nisu jako povoljne, ta napetost može dovesti do nervoznih smetnji, prevelike senzibilnosti i njenih nepoželj­nih posljedica. Zato se oni koji su u punome posjedu oživljenih viših nosilaca svijesti i koji najvažniji dio svojega rada obav­ljaju izvan fizičkog tijela, većinom zadržavaju dalje od bućnih mjesta gdje ima puno ljudi, ako žele u fizičku svijest prenijeti znanje koje upotrebljavaju na višim razinama. Oni na taj način štite svoja osjetljiva fizička tijela od grubog opterećivanja dinamikom svakidašnjeg života.

Da bi se vibracije više svijesti mogle primati u fizičkome tijelu, potrebne su prije svega slijedeće pripreme: čišćenje ti­jela od grubljih materija i njegovanje jedne uravnotežene naravi, jednoga mira koji se ne može omesti vrtlozima i promjenama vanj­skoga svijeta: treba usvojiti naviku mirne meditacije o uzvišenim stvarima, koje razum odvaja od predmeta Čulnoga svijeta i mental­nih slika koje taj svijet proizvodi te ga spaja sa višim: treba prestati sa žurbom, posebno sa onim nervoznim nemirom razuma koji čini da je mozak bez prekida zaposlen i žuri sa jednoga na drugi predmet: treba njegovati jednu istinsku ljubav prema stvarima višega svijeta koje ga čine privlačnijim od nižeg, tako da narav rado boravi okružena tim stvarima kao sa dragim prijateljima.

U stvari su te pripreme jako slične onima, koje su neophod­ne za svijesno odjeljivanje "duše" od "tijela”: o tome sam na drugom mjestu rekla sljedeće:

”Istraživać mora početi vježbati krajnju umjerenost u svim stvarima i potruditi se da usvoji jednu uravnoteženu, vedru na­rav: njegov život mora biti besprijekoran i njegove misli čiste, tijelo mora u potpunosti biti podređeno duši a njegov razum ško­lovan za bavljenje plemenitim, uzvišenim stvarima. On se mora naviknuti da prema drugima bude samilostan, sklon i spreman po­moći, ali prema vlastitim brigama i radostima ravnodušan: on se mora vježbati u hrabrosti, postojanosti i predanosti. Jednom

- 108 -

riječju: on mora usvojiti religiju i moral o kojima drugi ljudi u većini slučajeva samo pričaju. Nakon što je uz pomoć upornog vježbanja naučio do izvjesnog stupnja vladati svojim razumom, tako da je u stanju zadržati^ga izvjesno vrijeme kod iste misli, istraživač mora početi sa težim vježbama, dnevno se učeći kon­centraciji na jedan teži ili apstraktni predmet, ili na neki uz­višeni objekt predanog obožavanja: ta koncentracija znači da se razum mora zadržati na jednoj točki, bez lutanja ili popuštanja miješanju izvana, svejedno da li do toga dolazilo uslijed aktiv­nosti osjetila ili od strane samoga razuma. On se mora izvježbati u jednoj nepokolebljivoj istrajnosti, sve dok postepeno ne nauči da svoju pažnju tako savršeno odvoji od vanjskoga svijeta i od tijela, da se osjetila ponašaju tiho i mirno, dok je razum kraj­nje aktivan ali je sve svoje snage usmjerio prema unutra da bi ih koncentrirao na jednu jedinu misao, najvišu koju može doseći. Čim je svijest sposobna da se razmjerno lako održava na toj vi­sini, ona je spremna za slijedeći korak. Uz pomoć snažnog i mir­nog napora volje on se preko najuzvišenije misli, koju je sposo­ban doseći dok radi sa fizičkim mozgom, može izdići do više svi­jesti, ujediniti se sa njome i tako se osloboditi tijela. Kada je to postignuto, onda više ne postoji osjećaj kao da se spava ili sanja i ne dolazi do nikakvog gubitka svjesnosti: čovjek se jed­nostavno nađe izvan svojega tijela, ali na takav način kao da je iza sebe ostavio jednu tešku zapreku, a ne kao da je izgubio dio sebe samoga. On u stvari nije postao "bestjelesan”, nego se samo izdigao iz svoga grubog tijela u jedno "tijelo od svjetla", koje sluša njegove najtiše misli i sluzi mu kao lijepi savršen instru­ment, koji vrši njegovu volju. U tome tijelu on je oslobođen ni­žih svjetova, ali čovjek mora svoje sposobnosti dugo i strpljivo uvježbavati, prije nego je u stanju pod novim uvjetima sa sigur­nošću obavljati neki rad."

"Oslobađanje od tijela moguće je postići i na drugi način: pomoću intenzivnog oduševljenja predanog obožavanja, ili pomoću posebnih metoda u koje učitelj može posvetiti svojega učenika.No svejedno koji put se odabere, krajnji rezultat je isti - naime oslobađanje duše pri punoj svijesti, tako da je ona sposobna is­traživati svoju novu okolinu u svjetovima koji su nepristupačni fizičkom tijelu čovjeka. Ona se može i po želji opet vratiti u tijelo i u tom slučaju prenijeti mozgu sjećanje na sve što je iskusila, te na taj način i zadržati svoja iskustva, dok se nala­zi u fizičkom tijelu"''.

------ 00O00-------

Tko je shvatio glavnu misao koja je skicirana na predhod- nim stranicama, taj će osjetiti da je ona sama po sebi najjači dokaz za to, da je reinkarnacija jedna prirodna činjenica. Po­novno utjelovijavanje je neophodno da bi se veliki proces raz­voja, koji se skriva iza riječi "razvoj duše", mogao ostvariti. Ako na trenutak ne uzmemo u obzir materijalističko shvaćanje da je duša samo suma vibracija jedne određene vrste grube mate­rije, onda se jedina mogućnost sastoji u tome da se svaka duša nanovo stvara kada^jedno dijete dođe na svijet, i da se ono po­moću neuračunjive čudi stvaralačke snage obdaruje vrlinama ili

7) "Conditions of Life after Death", Nineteenth Century, Nov. 1896.

- 109 -

nepoželjnim sklonostima kao i sposobnostima ili glupošću. Mus­liman bi rekao da mu je sudbina prilikom rođenja obješena o vrat, jer sudbina čovjeka ovisi o njegovim sposobnostima i nje­govoj okolini, a jedna novo stvorena, u svijet bačena duša mora biti osuđena na sreću ili bijedu, već prema svojoj okolini ili sposobnostima kojima je obdarena. Alternativa reinkarnaciji se dakle sastoji samo u jednoj predodređenosti najodbojnije naravi. Umjesto da smijemo čovjeka gledati kao biće koje se polako raz­vija, tako da će se najgrublji današnji divljak jednoga dana razviti u biće koje će posjedovati najplemenitije osobine jedno­ga sveca i heroja, te da na taj način svijet prepoznamo kao je­dan mudro planiran i mudro vođen proces rasta, nas se prisiljava da na svijet gledamo kao na jedan kaos bića sa kojima se postupa na krajnje nepravedan način: kojima jedna vanjska volja koja ne poznaje niti samilost niti pravednost prema svojoj varljivoj čudi dodjeljuje sreću ili bijedu, znanje ili neznanje, vrline ili mane, bogatstvo ili siromaštvo, genijalnost ili kretenizam- što bi bio jedan stvarni pakao koji ne bi imao nikakvog smisla. I taj kaos bi trebao predstavljati viši dio jednoga svemira, u čijim se nižim područjima svuda otkriva skladno i lijepo djelo­vanje jednoga Zakona, koji iz nižih i jednostavnijih oblika raz­vija sve više i složenije oblike, te vidljivo stremi pravednom

f redu, harmoniji i ljepoti!Ako se, suprotno tome, priznaje da je duša primitivnog

čovjeka određena da se razvija i živi, i da nije za svu vječnost osuđena na njeno sadašnje djetinje stanje, nego da će i nakon svoje smrti nastaviti svojim razvojem i u drugim svjetovima, tada je u osnovi priznata činjenica da se duše razvijaju, a otvo­renim ostaje još samo pitanje mjesta na kojem se odvija taj raz­voj. Da se sve duše na Zemlji nalaze na istome stupnju razvoja, tada bi se dalo navesti mnogo toga u prilog tvrdnje da su za raz­voj duše iznad njenog dječjeg stanja potrebni drugi svjetovi. Međutim, mi ovdje imamo duše koje su daleko odmakle u svojem razvoju, koje se već rađaju sa najplemenitijim duhovnim i moral­nim osobinama. Ako logički zaključujemo, moramo pretpostaviti da su se ove duše prije svojega rođenja u ovome svijetu morale raz­vijati u drugim svjetovima, i mi ne možemo zaobići pitanje zašto bi jedna Zemlja, koja pruža najrazličitije mogućnosti, prikladne kako za razvijene tako i za manje razvijene, od strane duša svih stupnjeva razvoja bila samo jednom i to letimično posjećena, dok

| se njihov čitav ostali razvoj odvija u drugim svjetovima, kojiipak moraju sličiti ovome, jer i oni moraju pružati sve uvjete da bi se duše na različitim stupnjevima, kakvima ih ovdje nala­zimo, kada se inkarniraju, mogle razviti.

Prastara Mudrost stvarno uči da duša napreduje kroz mnogesvjetove: ali ona uči i to da se duša u svakome od njih mnogo puta rađa, sve dok ne završi razvoj koji je moguć u tome svijetu. Prema tom učenju i sami svjetovi tvore jedan razvojni lanac, a svaki od njih igra svoju ulogu kao mjesto gdje se vježbaju odre­đeni stupnjevi razvoja. Naš vlastiti^svijet je jedno povoljno polje razvoja za mineralno, biljno, životinjsko i ljudsko cars­tvo, i zato se u njemu u svim tim carstvima odvija jedno kolek­tivno ili individualno ponovno utjelovijavanje. Jedan daljnji razvoj u drugim svjetovima nam doduše još stvarno predstoji: ali u skladu sa Božanskim redom ti nam se svjetovi otvaraju tek onda, kada smo savladali i naučili sve lekcije koje smo mogli usvojiti na ovome svijetu.

Ako istražimo svijet oko sebe, otvoriti će nam se još mno­gobrojni misaoni putevi, ali svi oni vode nas istome rezultatu, reinkarnaciji. Da ogromne razlike između pojedinih ljudi pokazuju

- 110 -

neophodnost razvoja duše u prošlosti, to smo već spomenuli: mi smo ukazali i na to, da razlika između individualnih utjelov­ljenja ljudi - koji ipak svi pripadaju^istoj vrsti - ukazuje na reinkarnaciju monadiČkih grupnih duša u nižim carstvima. Mi moramo razmjerno male razlike u fizičkim tijelima ljudi, koji su ipak svi prepoznatljivi kao ljudi, usporediti sa ogromnim razlikama koje postoje između^intelektualnih i moralnih sposob­nosti jednog jako plemenitog čovjeka i jednog primitivca na nis­kom stupnju razvoja. Primitivci su često tjelesno odlično raz­vijeni i posjeduju veliku zapreminu lubanje, ali koliko se razli­kuje njihov razum i njihova narav od one jednoga filozofa ili sveca!

Ako želimo visoke intelektualne i moralne sposobnosti gle­dati kao rezultate civiliziranog života, tada se moramo suočiti sa činjenicom da i najsposobnije ljude sadašnjice nadvisuju du­hovni divovi prošlosti i da niti jedan naš suvremenik nije do­rastao moralnim vrlinama nekih povijesnih svetaca. Dalje, moramo uzeti u obzir i to, da jedan genije nema niti roditelja niti djece: on se pojavljuje iznenada i nije vrhunac jedne familije koja polako raste: moramo uzeti u obzir i to da je on sam veći­nom neplodan, jer ako mu se rodi dijete, onda je to dijete tije­la a ne duha. Još je značajnija činjenica da se jedan muzički genije većinom rađa u jednoj muzikalno nadarenoj familiji, jer je toj vrsti genijalnosti za njeno otkrovenje neophodna jedna građa nervnih vlakana posebne vrste, a stvaranje nervnih vlakana podliježe zakonu nasljeđivanja. No kada je jedna takva porodica dala tijelo jednom geniju, izgleda da je njena svrha time ispu­njena: svjetlo još trepće jedno vrijeme i nakon nekoliko genera­cija nestaje u mraku prosječnosti. Gdje su potomci jednoga Bacha, Beethovena, Mozarta ili Mendelsona, koji bi bili slični svojim očevima? Ne, stvaralački duh se stvarno ne nasljeđuje sa oca na sina, kao što se nasljeđuju tjelesne obiteljske karakteristike Stuarta i Bourbona.

Kako bi se inače mogla objasniti pojava "čuda od djeteta*1, nego pomoću reinkarnacije? Uzmimo kao primjer slučaj djeteta koje je kasnije postalo Dr. Young, otkrivač valne teorije o svjetlu, čovjeka čija je veličina danas jedva dovoljno poznata.Kao dvogodišnje dijete on je mogao "sa zapanjujućom lakoćom či­tati", a bibliju je pročitao dva puta joši prije nego što je navr­šio četiri godine života. Sa sedam godina je počeo učiti aritme­tiku te je savladao Walkinghamovu "Tutors Assistant" još prije nego je sa svojim učiteljem došao do pola knjige. Nekoliko godina kasnije, dok je polazio u školu, savladao je latinski, grčki, hebrejski, matematiku, knjigovodstvo, francuski, tokarenje i kons­trukciju dalekozora te se oduševljavao orijentalnom literaturom.Sa četrnaest godina je zajedno sa jednim godinu i pol mlađim dje­čakom trebao primiti kućnu poduku: kako se najmljeni učitelj nije pojavio, Young se sam prihvatio poduke mlađeg dječaka.8'

Sir William Rowan Hamilton je pokazao jednu još veću ranu zrelost. Sa jedva tri godine^počeo je učiti hebrejski, a "kada je imao sedam godina, jedan slušalac Trinity koledža u Dublinu je izjavio da on pokazuje bolje poznavanje tog jezika od mnogih stu­denata koledža. Sa trinaest godina on je već pokazivao dobro poz­navanje najmanje trinaest jezika. Među njima su se pored starih i sadašnjih evropskih jezika nalazili i perzijski, arapski, hin- dustanski sanskrit i čak malajski ... Sa četrnaest godina on je

8) "Life of Dr. Thomas Young" od G. Peacock, D.D.- 111 -

perzijskom poslaniku, kada je ovaj posjetio dublin, napisao pozdravni govor, za kojega je poslanik rekao kako nikada ne bi pomislio da u Engleskoj postoji jedan čovjek, koji bi znao sas­taviti tako nešto na perzijskom jeziku." Jedan od njegovih ro­đaka je pričao: "Ja se još sjećam kako je kao dijete od šest godina rješavao teške matematičke zadatke i onda se sretan vra­ćao svojoj igri. Sa dvanaest godina se natjecao sa Colburnom, mladim američkim umjetnikom u računanju, koji je u ono vrijeme u Dublinu pokazivan kao atrakcija, i pri tim natjecanjima nije uvijek izvlačio kraći kraj." Kada je imao šesnaest godina, o njemu je rekao Dr. Brinkey (kraljevski astronom Irske): "Taj mladi čovjek, ne kažem da će^biti, već jeste prvi matematičar svojega vremena. Na visokoj školi njegova je karijera bila bes­primjerna. U mnoštvu nadprosječnih kandidata on je uvijek bio prvi u svim predmetima i pri svakom ispitu."-?'

Neka čitalac sada usporedi ova dva dječaka sa jednim polu- idiotom ili makar i samo sa jednim prosječnim dječakom: neka obrati pažnju na to kako su oni došli na ovaj svijet već obda­reni tim sposobnostima i kako su postali vodeći duhovi - i neka se onda pita, da li takve duše nemaju prošlost iza sebe.

Sličnosti u obiteljima se obično pripisuju "zakonu naslje­đivanja", ali razlike u moralnim i intelektualnim sposobnostima koje uvijek nanovo dolaze do izražaja unutar kruga jedne obite­lji, ostaju neobjašnjive.^Reinkarnacija objašnjava sličnosti činjenicom da se jedna duša koja se mora inkarnirati vodi do obitelji koja joj uslijed fizičkog nasljeđivanja daje jedno ti­jelo, koje izražava njene najhitnije osobine: a razlike objaš­njava time, što ih pripisuje stečenim intelektualnim i moralnim sposobnostima same intelektualnosti: reinkarnacija pokazuje I to da veze koje su stvorene u prošlosti dovode dušu u zajednicu sa nekim drugim članom obitelji.1 ®)

"Značajno je i to da blizance u njihovom djetinjstvu često čak niti njihove majke i odgojiteljice ne mogu razlikovati: sup­rotno tome, kasnije, kada je manas već radio na svojem fizičkom ovoju, on ga mijenja u tolikoj mjeri da se vanjska sličnost sma­njuje, a različitosti karaktera se počinju odražavati u crtama lica." Tjelesna sličnost, spojena sa duhovno-moralnom različi­tošću, izgleda da ukazuje na dodir dviju različitih nizova uz­roka.

Da se ljudi koji su otprilike istih umnih sposobnosti često jako razlikuju s obzirom na sposobnost proučavanja odre­đenih područja nauke, jedan je daljnji podatak koji ukazuje na reinkarnaciju. Neku istinu jedan čovjek smjesta prepozna, dok je drugi nije u stanju shvatiti niti nakon dugog i pažljivog promatranja. Međutim, situacija može biti sasvim obratna ako im se predoči neka druga istina: nju će možda shvatiti onaj drugi, a prvi ne. "Dva čovjeka osjećaju da ih privlači Teozofija i po­činju je istraživati. Nakon godine dana, jedan od njih je upoznat sa njenim učenjima i sposoban je primijeniti ih. Suprotno njemu, drugi se osjeća izgubljenim kao u nekom labirintu. Prvome svako učenje izgleda na prvi pogled poznato, drugome je ono novo, neshvatljivo i strano. Tko vjeruje u reinkarnaciju, taj će razum­jeti da je to učenje za jednoga staro i poznato, ali za drugoga novo. Jedan uči brzo, zato jer se sjeća: on samo obnavlja već

9) "North British Review", Septembar 1866.10) Vidi poglavlje IX, "Karma".

- 1 1 2 -

prije usvojeno znanje. Drugi uči polako, jer njegovo iskustvo još ne uključuje te zakonitosti: on ih sada po prvi puta mora usvajati". Tako i obična intuicija nije ništa drugo nego "pre­poznavanje neke u prošlosti već spomenute činjenice, na koju se u ovome životu po prvi puta nailazi'1, i ona svjedoči o putu kojim je Ego prošao u prošlosti.

---------------------0 0 O 0 0 -----------------------

Za mnoge ljude, najveća poteškoća kod prihvaćanja učenja0 reinkarnaciji sastoji se u okolnosti, što se ne sjećaju svoje prošlosti. Ali oni su prisiljeni svaki dan primjećivati da su zaboravili čak i puno toga što pripada njihovom životu u sadaš­njem tijelu, da je sjećanje na njihovu mladost nejasno, a sje­ćanje na rano djetinjstvo je potpuno izbrisano. Oni moraju mis­liti i na to, da su događaji prošlosti, koji su potpuno nestali iz njihove budne svijesti, ipak pohranjeni u tamnim dubinama pamćenja te prilikom određenih bolesti ili pod utjecajem hipnoze mogu opet oživjeti u svijesti. 0 jednom čovjeku koji je umirao priča se da je govorio jezikom kojega je čuo jedino u svojim pr­vim godinama života, ali onda ga tijekom svojeg dugog života više nije poznavao. Prilikom delirijuma davno zaboravljeni doga­đaji ponovo oživljavaju u svijesti. Ništa nije stvarno zaborav­ljeno, ali je puno toga sakriveno pred ograničenim pogledom naše budne svijesti, koja je najograničeniji oblik naše svijesti, iako je to jedini oblik svijesti kojeg većina ljudi priznaje.Kao što se mnoga sjećanja na određene dijelove našeg sadašnjeg života povlače prema unutra, u područja koja su nedostupna bud­noj svijesti, a ponovo se pojavljuju samo kada je mozak nadpros- ječno senzibilan i zato sposoban odgovarati na vibracije, koje bi inače uzalud dolazile do njega, tako je i sjećanje na prošle živote uskladišteno izvan dohvata fizičke svijesti. Samo ih "mis­lilac" posjeduje, koji jedini traje kroz sve živote. Pred njime leži otvorena čitava knjiga sjećanja, jer on je jedini "Ja" koji je prošao sva iskustva, koja su u njemu zabilježena.

Međutim, on može sjećanje na prošlost dati svojem fizičkom tijelu, čim je ono dovoljno pročišćeno da bi moglo primati fine1 brze vibracije mislioca. U tom slučaju je utjelovljenom čovje­ku moguće dijeliti sa misliocem njegovo znanje o prošlosti. Uz­rok tome što je tako teško sjećati se ne temelji se na zaborav­ljivosti, nego se radi o tome da niži vehikl, fizičko tijelo, nije uopće niti sudjelovalo u prošlom životu svojega posjednika: uzrok je okolnost da je sadašnje tijelo potpuno zaokupljeno svo­jom sadašnjom okolinom i nesposobno je primiti one nježne vibra­cije, jedinog medija pomoću kojeg duša može progovoriti. Tko se želi sjećati svoje prošlosti, ne smije svoj interes koncentrirati na sadašnjost i mora svoje tijelo pročišćavati i profinjavati, sve dok ne postane sposobnim primati utiske iz finijih područja.

U svakom slučaju, jedan veliki broj ljudi koji su postigli neophodnu senzibilnost fizičkog tijela posjeduje sjećanje na svoje prošle živote. Za te ljude reinkarnacija svakako nije više samo jedna nesigurna teorija, nego jedno iskustvo vlastitoga znanja. Oni su naučili koliko bogatijim postaje život kada pri­tječu sjećanja iz proteklih života, kada spoznamo da su naši pri­jatelji u ovom kratkom životu naši prijatelji iz naše dugačke prošlosti, a stara sjećanja učvršćuju i jačaju veze prolazne sadašnjosti. Život^postaje sigurnijim i dostojanstvenijim, kada ga se promatra sa širim pogledom na prošlost i kada one koji su

- 1 1 3 -

nam nekada bili dragi ponovo prepoznajemo u onima, koje danas volimo. Smrt prestaje imati jedno značenje koje stvara strah., ona se sada prepoznaje kao ono što stvarno jeste, naime samo jedan događaj unutar života, promjena mjesta na kojem se odig­rava radnja, slično jednom putovanju koje doduše razdvaja tijela, ali nije u stanju prekinuti veze prijateljstva. Sadašnje veze se vide kao karike jednoga zlatnoga lanca koji dolazi iz prošlosti, a sa mislima na to da će te veze i dalje postojati u budućnosti i biti dio toga neraskidivog lanca, mi možemo gledati na buduć­nost sa vedrom sigurnošću i povjerenjem.

Tu i tamo nailazimo na djecu koja su sobom ponijela jedno sjećanje na svoju neposrednu prošlost, a to je najčešće slučaj onda, ako su umrla kao djeca i smjesta se ponovo rodila. Na Zapadu su takvi slučajevi rjeđi nego na Istoku, jer na Zapadu već prve riječi nekog djeteta koje tako nešto nagovještavaju nailaze na nevjericu, i ono iz tog razloga uskoro gubi povjere­nje u svoje vlastito sjećanje. Suprotno tome, na Istoku gdje je učenje o reinkarnaciji skoro općenito priznato, dijete se saslu­ša i provjeravaju se njegova sjećanja, ako se pruži prilika za to.

Što se sjećanja tiče, vrijedno je spomenuti još jednu zna­čajnu činjenicu. Sjećanje na p r o š l e d o g a đ a j e pos­jeduje, kao što smo rekli, samo mislilac: ali rezultati tih doga­đaja su na raspolaganju i zemaljskom čovjeku, i to u obliku s p o s o b n o s t i . Kada bi cijela nesređena masa prošlih is­kustava bez reda i podjele bila dana mozgu, to ne bi čovjeku mog­lo služiti kao pomoć i vodić u sadašnjosti. Kada bi on trebao bi­rati između dva načina reagiranja na nešto, on bi bio prisiljen da u nesređenim događajima svoje prošlosti pronađe slične sluča­jeve i da ih prati sve dok ne vidi njihove posljedice: on bi na­kon jednog dugog, mukotrpnog istraživanja svakako došao do nekog zaključka - ali tek nakon što je već davno prošla neophodnost jedne odluke, a osim toga bi njegovo zaključivanje najvjerojat­nije bilo pogrešno jer bi previdio bilo koju od važnih okolnosti. Svi oni sitni i nevažni događaji tijekom stotina života bi u jednom hitnom slučaju, koji zahtijeva trenutačnu odluku, bili jedan spor i zamršen izvor podataka. Mnogo djelotvorniji plan prirode sjećanje na prošle događaje daje u posjed misliocu, te u tu svrhu osigurava mentalnom tijelu jedan vremenski period izvan fizičkog života, tijekom kojega se svi ti događaji sređuju a nji­hovi rezultati se dijele po grupama: tada se ti rezultati pretva­raju u sposobnosti, a te sposobnosti oblikuju slijedeće mentalno tijelo mislioca. Na taj način su proširene i poboljšane sposob­nosti spremne za trenutnu upotrebu, a kako su u njima sadržani rezultati prošlosti, može se bez odlaganja donijeti odluka koja je u skladu sa tim rezultatima. Jasan i brz uvid i sposobnost brzog zaključivanja nisu ništa drugo nego rezultati prošlih is­kustava, koji su u jednom efikasnom obliku pripremljeni za upo­trebu: kao takvi, oni su sigurno korisniji nego što bi to bila hrpa neprerađenih iskustava, u kojoj^bi se uvijek kada je potreb­no donijeti neku odluku moralo potražiti i usporediti prikladne slučajeve, a iz njih bi se opet morali izvlačiti zaključci.

Ako mislimo na sve to, moramo doći do uvjerenja kako je reinkarnacija neophodno potrebna, ako želimo da život postane shvatljivim i da ljudi ne stoje bespomoćno pred nepravdama i okrutnošću. Ako postoji reinkarnacija, onda je čovjek jedno dos­tojanstveno besmrtno biće koje se razvija prema cilju Božanske ljepote, bez reinkarnacije on je bespomoćna slamka koju nosi struja slučajnih okolnosti, bez odgovornosti za svoj karakter, svoja djela i svoju sudbinu. Oslanjajući se na reinkarnaciju, čovjek može bez straha i pun nade gledati u budućnost, ma kako

- 114 -

niska bila stepenica razvoja na kojoj se on trenutno nalazi: jer on se nalazi na stepenicama koje vode do Božanstvenosti, a kada će stići na vrh je samo pitanje vremena: bez reinkarnacije on nema nikakav razuman razlog da bude siguran u svoj budući razvoj, niti da bude siguran u bilo kakvu budućnost. Na kraju krajeva, zašto bi jedan čovjek bez prošlosti smio očekivati neku buduć­nost? On je možda samo mjehur zraka na moru vremena. Ako je bez razloga ili zasluge iz ničega bačen u svijet i to opskrbljen dobrim i lošim osobinama, zašto bi se u tom slučaju trebao tru­diti da te osobine koristi na najbolji način? Ako će uopće imati jednu budućnost, zar ona ne će biti isto tako izolirana i prepuš­tena sama sebi, bez uzroka i odnosa kao i njegova sadašnjost?Time što je svijet iz svojih shvaćanja izbrisao reinkarnaciju, on je Bogu oduzeo Njegovu pravednost a ljudima njihovu sigurnost. Čovjek može imati "sreću" ili "nesreću" - ali snaga i dostojanst­vo koje mu daruje čvrsto povjerenje u jedan nepromjenjiv Zakon oduzeti su mu, i on pluta napušten i bespomoćan po moru života i nema broda pomoću kojega bi ga mogao preploviti.

IX. P o 1 a v 1 j e

K A R M A

Nakon što smo pratili razvoj duše na putu reinkarnacije, mi smo sada u stanju detaljnije proučiti Zakon uzroka i poslje­dice, čijem djelovanju su podložna utjelovljenja, a kojega na­zivamo "karmom". Karma je jedna sanskritska riječ i doslovno znači "djelo" ili "čin", jer sva su djela rezultati predhodnih uzroka, a kako je svako djelo uzrokom budućih posljedica, ta predodžba o uzroku i posljedici je jedan značajan dio pojma "djelo": zato se riječ djelo ili karma istovremeno upotrebljava kao pojam za uzrokovanje, odnosno za taj neprekidni lanac uzroka i posljedica, iz kojega se sastoji čitava čovjekova djelatnost. Zato se često za neki događaj upotrebljava izraz: "to je moja karma". To znači: "taj događaj je posljedica jednog uzroka ko­jega sam ja stvorio u svojoj prošlosti".

Niti jedan život ne postoji sam za sebe. On je potomak svih prošlih i stvoritelj svih budućih života u okviru svih ži-

| vota iz^kojih se sastoji trajno postojanje individualnosti. Stva­ri kao što su "sreća" ili "slučaj" ne postoje: svaki je događaj povezan sa jednim predhodnim uzrokom i jednom posljedicom koja slijedi. Sva djela, misli i okolnosti su uzročno povezani sa prošlošću i utjecati će na budućnost kao uzroci. Kako naše nez­nanje pred nama na sličan način sakriva našu prošlost i našu bu­dućnost, nama se čini kao da događaji često iznenada iskrsavaju iz nićega, čini nam se da su "slučajni": ali taj privid vara i ima se pripisati samo našem nedostatku spoznaje. Isto kao što primitivac koji ne poznaje zakone vidljivog svemira ne zna za uzroke prirodnih pojava, a rezultate njemu nepoznatih fizikalnih zakona smatra "čudima", tako i mnogi koji nisu upoznati sa mo­ralnim i mentalnim zakonima, moralne i mentalne događaje smatraju neprouzročenima, a posljedice njima nepoznatih moralnih i mental­nih zakona smatraju "srećom" ili "nesrećom".

Kada se razum po prvi puta suoči sa tom predodžbom o jednom nepovredivom, nepromjenjivom Zakonu u jednome carstvu koje je do sada bilo neodređeno^pripisivano slučaju, posljedica je u većini slučajeva jed^n osjećaj bespomoćnosti, pa čak i moralne i mental­ne paralize. Čovjeku se čini da je uhvaćen u kandže jedne čelične

- 115 -

sudbine, a rezignirano "kismet" muslimana čini mu se jedinim ispravnim reagiranjem na sve događaje. Slično se možda osjeća i jedan primitivac, kada njegov začuđeni intelekt po prvi puta pokušava shvatiti pojam jednog prirodnog zakona i kada sazna, da se svaka kretnja njegovog tijela, svaki pokret u vanjskoj prirodi odvija prema nepromjenjivim zakonima. On postepeno uči da prirodni zakoni samo postavljaju uvjete pod kojima se ima sve događati, ali da na same^događaje zakoni ne utječu, tako da čovjek u središtu svojega bića uvijek ostaje slobodnim, dok je u svojim vanjskim djelatnostima ograničen uvjetima razine na kojoj se ona odvijaju. On zatim uči, da ti uvjeti vladaju njime i sprečavaju njegove najveće napore samo tako dugo, dok ih on ne poznaje ili im se suprotstavlja usprkos tome što ih poznaje, ali da vlada njima i da oni postaju njegovi sluge i pomoćnici, čim ih razumije, poznaje njihov pravac i uzima u obzir njihove snage.

U stvari su prirodne nauke na fizičkoj razini samo zato moguće, jer su njihovi zakoni stvarno nepovredivi i nepromjenjivi. Kada ne bi postojali prirodni zakoni, ne bi mogle postojati niti prirodne nauke. Jedan istraživač napravi niz pokusa i iz njihovih rezultata on uči kako priroda djeluje: na temelju tako dobijenih spoznaja on može izračunati kako može postići neki određeni re­zultat, a ako ga ne postigne, njemu je jasno da je propustio ispuniti neki uvjet - ili je njegovo znanje manjkavo, ili njegov proračun nije točan. On ispituje svoje znanje, mijenja postupak i ponavlja svoje proračune, sa čvrstom izvjesnošću da će mu pri­roda, ako ispravno postavi svoje pitanje, odgovoriti sa nepromje­njivom točnošću. Spoj vodika i kisika ne će danas biti voda a sutra kiselina: vatra ne će danas grijati a sutra hladiti. Ako je voda danas jedna tekućina a sutra čvrsta materija, to je zato jer su se okolnosti oko nje promijenile, a ponovno uspostavljanje prijašnjih okolnosti proizvesti će i prijašnje stanje. Svaka nova spoznaja o prirodnim zakonima ne znači novo ograničenje, nego jednu novu moć, jer sve energije prirode postaju snagama koje čovjek može u onoj mjeri koristiti,^koliko ih poznaje. Tako je nastao izraz: "Znanje je moć". Jer čovjeku te snage stoje na raspolaganju točno u onoj mjeri koliko je njegovo poznavanje tih snaga. Time što on bira snage sa kojima želi raditi, međusobno ih uspoređuje i neutralizira one snage koje bi mogle smetati njegovom radu, čovjek je sposoban unaprijed izračunati konačni rezultat i postići svoju namjeru. Ako on razumije uzroke i zna sa njima rukovati, čovjeku je moguće predvidjeti rezultate, pa mu je tako moguće nesalomljivu strogost prirode, za koju se u početku činilo da paralizira čovjekov rad, upotrijebiti kako bi dobio beskrajno mnogo različitih rezultata. Savršena krutost svake pojedine snage omogućava uspostavljanje savršene prilagod­ljivosti s obzirom na njenu povezanost sa objektima na koje dje­luje. Kako postoje snage raznih vrsta koje se kreću u svim prav­cima, a svaku je snagu moguće izračunati, može se napraviti je­dan ižbbr -i izabrane snage se mogu međusobno tako povezati, da groizvedu svaki željeni rezultat. Kada je utvrđen cilj kojeg se zeli postići, njega je nemoguće promašiti ako se dobro izračuna kombinacija snaga koje će ga proizvesti. Ali moramo reći da je znanje neophodno ako događajima želimo upravljati na takav način, da proizvedu željeni rezultat. Neznalica bespomoćno posrće okolo, sudara se sa nepromjenjivim zakonima i mora gledati kako su nje­govi napori beskorisni, dok onaj tko zna neprekidno napreduje jer on znalački postavlja uzroke^i izbjegava zapreke, prilago- đava se okolnostima i tako postiže željeni cilj, ne zato što bi imao sreću, nego zato jer posjeduje razumijevanje. Prvi je obična

- 116 -

lopta, rob prirode kojega njene 'snage bacaju sad ovam sad onamo: onaj drugi je Majstor koji koristi snage prirode da bi ga nosile u onome pravcu, kojega je njegova volja odabrala.

Ono što vrijedi za carstvo fizikalnih zakona, na isti na­čin vrijedi i za svijet morala i mišljenja, koji su isto tako jedno carstvo u kojem vlada zakonitost. I ovdje je neznalica rob, a suprotno tome, mudrac je vladar i ovdje dolaze do izražaja ne­povredivost i nepromjenjivost zakona, koji se u početku doživlja­vaju kao nešto paralizirajuće, ali su neophodan uvjet za sigur­nost napretka i upravljanje budućnošću uz pomoć jasnog viđenja iste. Čovjek može postati gospodarem svoje budućnosti samo zato, jer se ta budućnost nalazi u jednome carstvu zakonitosti, u kojem snaga spoznaje može izgraditi nauku o duši i ljudima dati moć ovladavanja svojom budućnošću - moć da odabere svoje buduće spo­sobnosti kao i okolnosti svojeg budućeg života. Poznavanje Zakona karme koji^je prijetio paralizom, postaje jednom snagom koja po­maže, uzdiže i oduševljava.

Karma je dakle Zakon kauzalnosti, Zakon uzroka i posljedice. Sveti Pavao, kršćanski posvećenik, izrazio je to jasno i nedvos­misleno: "Nemojte se zavaravati, Bog ne dozvoljava da se sa Njime šali. Jer ono što čovjek sije, to će i požnjeti" (Galaćanima 6, 7). Čovjek od sebe šalje snage na svim razinama, na kojima je djela­tan: te snage - čija količina i kvaliteta su ovisne o njegovim prijašnjim djelima - su uzroci, koje on stavlja u pokret u sva­kom od svjetova u kojima djeluje: ti uzroci opet proizvode sasvim određene posljedice kako po njega samoga tako i po druge: a kako ti uzroci zrače iz njega kao centra na čitavo polje njegove dje­latnosti, on je odgovoran i za posljedice koje ti uzroci proizvo­de. Kao što jedan magnet ima svoje "magnetsko polje", jedno već prema njegovoj snazi veće ili manje polje djelovanja unutar koje­ga djeluju sve njegove snage, tako i svaki čovjek ima svoje polje utjecaja unutar čijih granica djeluju snage koje on zrači iz sebe. No te snage opisuju krivulje koje se vraćaju svojem odašiljaču, one se vraćaju u centralnu točku iz koje su potekle.

Kako je taj predmet jako kompliciran, mi ćemo ga podijeliti na dijelove i zatim proučavati jedan dio za drugim.

--- ooOoo---

U običnom životu čovjek šalje tri vrste snaga od sebe, koje odgovaraju trima svjetovima koje on nastanjuje: intelektualne snage na mentalnoj razini, koje proizvode one uzroke koje mi na­zivamo mislima: astralne^snage na astralnoj razini, koje stvaraju uzroke koje mi nazivamo željama ili požudama: i fizičke snage koje djeluju na fizičkoj razini i stvaraju uzroke koje nazivamo djelima. Mi svaku od tih triju snaga moramo pojedinačno ispitati u njezinoj djelatnosti i moramo naučiti razumjeti vrste djelo­vanja koje one stvaraju, ako želimo sa razumijevanjem slijediti ulogu koju svaka od tih snaga igra u kompliciranom spletu, kojega mi stvaramo i kojega u njegovoj cjelini nazivamo "našom karmom". Ako jedan čovjek koji brze napreduje od rugih stekne sposobnost djelovanja na višim razinama, onda on postaje izvorištem još većih snaga: ali u ovom trenutku se time ne ćemo baviti, nego ćemo se ograničiti na prosječno čovječanstvo, koje mora prolaziti kružnim tijekom uzastopnih rađanja u trima svjetovima.

Prilikom proučavanja tih triju vrsta energija mi ćemo mo­rati uočiti razliku u njihovom djelovanju kojeg one imaju u odno­su na onoga tko ih stvara, i njihovog djelovanja na druge, koji

- 117 -

dospiju u područje njihovog utjecaja: jer nepotpuno razumijeva­nje toga aspekta često dovodi učenika u močvaru beznadne zbunje­nosti .

Zatim moramo misliti i na to, da svaka snaga u skladu sa svojom jačinom djeluje na svoju vlastitu razinu, ali uzrokuje i promjene na razinama koje se nalaze ispod njene.vlastite. Razina na kojoj se ona stvara daje joj posebnu osobinu, a kada djeluje na niže razine, u skladu sa tom osobinom ona na nižim razinama stvara vibracije u finijoj ili grubljoj materiji. Razina kojoj pripada snaga pri tome se određuje motivacijom koja je uzrokom dj elatnosti.

Nakon toga neophodno je razlikovati između zrele karme koja u sadašnjem životu dolazi do izražaja u neizbježnim doga­đajima, između karme karaktera koja dolazi do izražaja u sklo­nostima koje su rezultat sakupljenih iskustava, i koja se u sa­dašnjem životu uz pomoć iste snage (Egosa) koji ju je u prošlos­ti stvorio može i promijeniti, a na kraju imamo karmu koja se sada stvara i koja će biti uzrokom budućih događaja i budućih karakternih osobina. ^

Nadalje nam mora biti jasno da se čovjek, dok stvara svoju vlastitu individualnu karmu, time istovremeno veže i sa drugim ljudima i na taj način postaje jednim članom različitih tipova ljudi - jedne familije, jednoga naroda, jedne rase - a time do­bi ja i jedan udio u zajedničkoj karmi svake od tih grupa.

Iz toga je vidljivo, da je studij Zakona karme jedan vrlo opsežan i kompliciran posao. Međutim, ako se shvatilo najvažnije osnovne crte njegovog djelovanja, onako kako je gore opisano, tada je bez većih teškoća moguće steći jednu sveopću predodžbuo njegovom općenitom značenju, a pojedinosti se mogu kasnije u miru proučavati, već prema prilikama. Razumjeli mi pojedinosti ili ne, mi prije svega ne smijemo zaboraviti da svaki čovjek sam sebi stvara svoju osobnu karmu i da sam sebi stvara svoje spo­sobnosti kao i svoja ograničenja: osim toga, moramo imati na umu da je čovjek u svakom trenutku što ga mora provesti u okolnos­tima koje je sam stvorio i sa sposobnostima koje je također sam stvorio, ipak još uvijek on sam, živa duša, i zato mu je moguće da osnaži svoje sposobnosti ili ih oslabi, kao i da proširi svoja ograničenja ili ih još više skuči.

On sam je skovao okove koji ga sputavaju i u njegovoj je moći da ih se oslobodi ili ih još više zategne. Kuću u kojoj živi čovjek je sam sagradio, i on je može prema svojoj volji pobolj­šati, pustiti da propadne ili preurediti. Mi u početku uvijek radimo sa podatnom glinom i možemo je oblikovati prema našoj slo­bodnoj volji: ali kasnije glina postaje tvrda i zadržava oblik kojega smo joj dali. Jedna izreka iz Hitopadesha glasi:

"Gle, ko željezo postaje tvrdaPodatijiva,^jučer još mekana glina:A čovjeku, što je jučer još majstorom bio,Danas je majstor njegov - sudbina".

1) Te tri grupe su sanskritskim učenjacima poznate pod slijede­ćim nazivima: Prarabdha (započeto, a što se u životu mora odraziti): Sanchita (nakupljeno, od čega jedan dio dolazi do izražaja u sklonostima) i Kriyamana (ono što se nalazi u prO' cesu stvaranja).

- 118 -

Tako smo svi mi majstori našega "sutra", ma kako danas bili sputani posljedicama našega "jučer".

Sada ćemo redom proučiti različita, već spomenuta gledišta, sa kojih se može proučavati karma.

-------00O00-------

Tri vrste uzroka i n.iihovo djelovanje na onoga tko ih stvara, kao i na one na ko.ie ti uzroci ut.ieču.

P r v a od tih vrsta sastoji se od naših misli. Misao je najmoćniji faktor pri stvaranju čovjekove karme, jer prilikom mišljenja snage Jastva djelatne su u mentalnoj materiji, u onoj materiji čije finije podrazine tvore tijelo samoga Egosa, a čije grublje podrazine još uvijek jako brzo reagiraju na svaku vib­raciju samosvijesti. Vibracije koje mi nazivamo mislima a koje su neposredna djelatnost mislioca, uzrokom su nastajanja oblika napravljenih od mentalne materije, mentalnih slika, koje obli­kuju mentalno tijelo kao što smo već vidjeli. Svaka misao mije­nja to mentalno tijelo, i sve mentalne sposobnosti u svakom od slijedećih života stvorene su pomoću misaone djelatnosti u proš­lome životu. Niti jedan čovjek ne može posjedovati bilo kakve intelektualne snage i sposobnosti, koje nije on sam stvorio kroz strpljivo i ponavljano mišljenje: sa druge strane, niti jedna slika koju čovjek na takav način stvara, nikada nije izgubljena. Ona ostaje postojati kao građevni materijal za sposobnosti, jer suma svake grupe mentalnih slika pretvara se u jednu sposobnost, koja jača svakom daljnjom mišlju, svakom daljnjom mentalnom sli­kom iste vrste.

Kada čovjek poznaje taj zakon, on sebi može postepeno stva­rati intelektualne sposobnosti koje bi rado posjedovao, i on to može raditi tako usmjereno i sigurno, kao što je nekom zidaru moguće sagraditi neki zid. Fizička smrt ne prekida takav njegov rad, već mu sasvim suprotno olakšava proces prerade njegovih mentalnih slika u one organe koje nazivamo sposobnostima, oslo­bađajući ga od tereta tijela: te sposobnosti on donosi sobom u slijedeći život na fizičkoj razini. Jedan dio mozga novoga tije­la oblikuje se na takav način da može poslužiti kao organ za te sposobnosti, na jedan način kojega ćemo kasnije još objasniti.Sve te sposobnosti zajedno tvore mentalno tijelo za novi zemalj­ski život, a novi mozak i nervni sistem su tako oblikovani, da omogućavaju tom mentalnom tijelu da se izrazi na fizičkoj razini. Mentalne slike koje se stvore u jednom životu, pojavljuju se na taj način u jednom drugom životu u obliku sklonosti i sposobnosti razuma. Iz toga razloga se kaže u jednoj od Upanišada: "Čovjek je jedno stvorenje mišljenja: ono o čemu razmišlja u jednom ži­votu, to postaje u slijedećem^. To je Zakon, i izgradnja naših intelektualnih sposobnosti leži potpuno u našim rukama: ako dobro gradimo, nama pripada prednost i slava: ako gradimo loše, žanjemo slabost i sramotu. Intelektualne sposobnosti su dakle jedan slu­čaj individualne karme u njenom djelovanju na čovjeka, koji ju je stvorio.

2) Chandogyupanishad IV, XIV, I.

Taj isti čovjek o kojem govorimo, međutim, pomoću svojih misli djeluje i na druge. Jer mentalne slike koje oblikuju nje­govo vlastito mentalno tijelo, zrače iz sebe vibracije i na taj način se reproduciraju u sekundarnim oblicima. Kako su one obič­no pomiješane sa željama, one u pravilu ponesu sobom i nešto astralne materije, i zato sam ja te sekundarne misaone oblike na jednom drugom mjestu^ nazvala astro-mentalnim slikama. Ovakvi oblici napuštaju svojeg stvoritelja i vode jedan neovisan život, iako ih još veže jedna magnetska veza sa njihovim stvoriteljem. Oni dolaze u dodir sa drugim ljudima, djeluju na njih i na taj način stvaraju karmičku vezu^između njih i svojeg stvoritelja: ti misaoni oblici zato u značajnoj mjeri utječu na buduću oko­linu čovjeka. Na taj način se stvaraju veze koje čovjeka u bu­dućem životu vode prema dobru ili prema zlu, veze koje nas okru­žuju rodbinom, prijateljima i neprijateljima, koje nam na naše puteve dovode ljude koji nam pomažu ili one koji nam škode, lju­de koji nas vole a da mi to u ovome životu nismo zaslužili, ili nas mrze iako im u ovome životu nismo ništa napravili što bi opravdavalo tu mržnju. Ako istražimo ta djelovanja, učimo shva­ćati jedan veliki temeljni princip - naime, da naše misli u svo­jem djelovanju na nas same stvaraju naše moralne i intelektualne sposobnosti, dok u svojem djelovanju na druge doprinose određi­vanju kakve ćemo ljude imati u našoj okolini u budućnosti.

D r u g a velika grupa snaga sastoji se od naših želja i strasti - od našeg stremljenja stvarima, koje nas u vanjskome svijetu privlače. Kako se kod ljudi u njihove želje uvijek umi­ješa i jedan materijalni element, mi ih možemo uključiti u izraz "mentalne slike", iako se one manifestiraju uglavnom u astralnoj materiji. U njihovom djelovanju na svojeg stvoritelja one obli­kuju njegovu sudbinu kada nakon smrti uđu u kamaloku i određuju narav njegovog astralnog tijela prilikom slijedećeg utjelovlje­nja. Ako su te strasti životinjske, ovisničke, okrutne, nečiste naravi, one tada u slijedećem životu uzrokuju urođene bolesti, slabu i boležljivu građu mozga, koja opet ima za posljedicu epi­lepsiju, katalepsiju i nervne smetnje svih vrsta kao i tjelesne nakaznosti i nedostatke, a u najtežim slučajevima i monstruoz- nosti. Životinjske požude abnormne vrste ili snage mogu u astral­nom svijetu skovati okove, koji će Egose ovijene astralnim tije­lima oblikovanim pomoću tih požuda jedno vrijeme vezati na ast­ralna tijela onih životinja, kojima takve strasti po prirodi pripadaju, i na taj način će odgoditi svoje slijedeće utjelov­ljenje. Kada se čovjek oslobodio takve sudbine, tada se može do­goditi da životinjski oblikovano astralno tijelo ponekad fizičkom tijelu maloga djeteta koje se tek oblikuje, tijekom života prije fizičkog rođenja utisne svoje karakteristike, pa tako nastaju ona poluživotinjska čudovišta, koja se povremeno rađaju.

Kako su strasti zračeće snage, koje se lijepe o stvari, one uvijek uvlače čovjeka u jednu okolinu, u kojoj postoji mo­gućnost njihovog zadovoljavanja. Težnja za zemaljskim stvarima koja dušu veže za vanjski svijet, privlači ga onim mjestima gdje se željene stvari mogu najlakše naći, i iz tog.razloga se kaze da se čovjek rađa u skladu sa svojim željama.^ One su jedan od faktora, koji određuju mjesto ponovnog utjelovljenja.

3) "Karma", strana 25 (Theosophical Manual br. IV.).4) Usporedi Brihadaranyakupanishad IV/IV, 5 - 7 .

Astro-mentalne slike koje su nastale kao posljedice strasti, djeluju i na druge ljude na isti način kao i one koje su stvorene pomoću misli. Zato nas one također vežu za druge ljude (duše), i to često najjačim vezama ljubavi i mržnje, jer na sadašnjem stup­nju razvoja su strasti prosječnog čovjeka obično jače i trajnije od njegovih misli. Zato strasti igraju jednu veliku ulogu u odre­đivanju osoba sa kojima će čovjek doći u kontakt u slijedećem životu, i one mogu u taj život dovesti određene osobe i utjecaje, a da čovjek nema pojma o svojoj vezanosti za njih. Pretpostavimo da je čovjek, poslavši jednu gorku misao mržnje i osvete, prido­nio tome da je u nekom drugom čovjeku nastala odluka da ovaj počini ubistvo. Time je stvoritelj te misli karmički povezan sa ubojicom, iako se oni na fizičkoj razini nisu nikada sreli: a nepravda koju mu je nanio time što ga je naveo na jedan zločin, vratiti će se u obliku štete natrag njemu samome, a u tom procesu će imati učešća bivši ubojica. Mnogi od "gromova iz vedra neba” koji se smatraju potpuno nezasluženima su povratna djelovanja takvog jednog uzroka: pri tome duša prima jednu lekciju koju pam­ti, dok se niža svijest istovremeno buni jer smatra da joj je napravljena nepravda. Ništa ne može pogoditi čovjeka, što on nije zaslužio: nedostatak sjećanja na uzrok ne može otkloniti djelovanje Zakona.

Mi tako učimo, da naše strasti u svojem djelovanju na nas oblikuju našu narav želja i time u velikoj mjeri utječu na fi­zičko tijelo u našem budućem životu, kao i to da one u velikoj mjeri određuju i mjesto rođenja. A u svojem djelovanju na druge, one pomažu privući u našu blizinu one ljude sa kojima ćemo se družiti u slijedećem životu.

T r e ć a velika grupa snaga, koja se na fizičkoj razini manifestira u djelima, stvara puno karme uslijed svojeg djelova­nja na druge, ali njen utjecaj na unutrašnjeg čovjeka je jako mali. Ta djela su posljedice njegovih prošlih misli i želja, a karma koju one predstavljaju najvećim se dijelom iscrpljuje već u svojem djelovanju. Ona djeluju na čovjeka indirektno na taj način, da on kroz njih dolazi do novih misli, želja i osjećaja, ali stvaralačka snaga leži u njima samima, a ne u samim djelima. Ako se neke radnje često ponavljaju, one svakako stvaraju jednu naviku, koja za izražavanje Egosa predstavlja ograničenje u vanj- skome svijetu. Ali to prolazi sa fizičkim tijelom i time ograni­čava karmu djela na jedan jedini život, što se tiče djelovanja na dušu.

No situacija je sasvim drugačija ako ispitujemo djelovanje naših radnji na druge, sreću ili nesreću koju one uzrokuju, i utjecaj kojega vrše svojim primjerom. Kroz te utje'caje naša djela nas vezu za druge te su na taj način treći faktor, koji određuje ljude sa kojima ćemo kontaktirati u slijedećem životu: ona su i glavni činilac prilikom određivanja onoga, što bi se moglo nazvati našom okolinom. Sasvim općenito bi se moglo reći, povoljna ili nepovoljna narav naše fizičke okoline u kojoj se rađamo, ovisi o tome, jesu 1 £ naša prošla djela drugim ljudima donijela radost ili patnju. Sto smo na^fizičkom^planu drugima napravili dobroga ili lošega, to se^odražava u našoj dobroj ili lošoj okolini u našem slijedećem životu. Ako smo druge usrećili tjelesno, žrtvu­jući im naše bogatstvo ili naše vrijeme, i ako smo se trudili u tom smislu, tada nam to donosi povoljne fizičke okolnosti, koje uzrokuju fizičko blagostanje u našem slijedećem životu. Suprotno tome, ako smo na fizičkoj razini uzrokovali puno ptanje drugim ljudima, tada će karmička posljedica biti bijedne fizičke okol­nosti, koje će uzrokovati tjelesnu patnju* To djelovanje nastupa bez obzira na to kakav je bio nas pokretački motiv. jg. okolnostnas sada dovodi do promatranja jednog daljnjeg zakona:

- 1 2 1 -

Svaka snaga djeluje na svojoj vlastitoj razini.

Ako čovjek čini druge sretnima na fizičkoj razini, tada on na toj istoj razini žanje povoljne okolnosti: njegov motiv koji ga je navodio na dobra djela ne utječe na taj rezultat.Neki čovjek može sijati žito, sa namjerom da njime špekulira i tako uništi svojeg susjeda: ali usprkos njegove loše namjere ne će umjesto žita niknuti radič. Pokretački motivi su mentalne ili astralne snage, već prema tome da li potječu iz htijenja ili od želja, i one djeluju na moralno i mentalno oblikovanje našeg ka­raktera ili na našu prirodu želja. Ali ako nekome uzrokujemo fizičku radost, to je jedna fizička snaga, koja djeluje na fi­zičkoj razini.

"Svojim djelima čovjek utječe na ljude koji ga okružuju na fizičkoj razini. On širi sreću ili žalost i time uvećava ili sma­njuje sumu ljudske dobrobiti. To povećavanje ili smanjivanje sre­će može imati jako različite motive - dobre, loše ili mješovite. Jedan čovjek može nešto, što mnoge ljude čini sretnima, napraviti iz čiste dobrohotnosti, iz želje da usreći ljude sa kojima živi. Na primjer, on može iz tog razloga jednom gradu pokloniti jedan park, na slobodnu upotrebu njegovim stanovnicima. Neki drugi čov­jek će napraviti isto to iz čistog častohleplja, iz težnje da na sebe privuče pažnju onih koji imaju mogućnosti dijeliti društvena odlikovanja: on će možda taj park pokloniti da bi time kupio neku titulu. Netko treći će možda taj park pokloniti iz mješovitih razloga, djelomično sebičnih, a djelomično nesebičnih. Svaki od tih motiva utjecati će na karakter dotičnog čovjeka u njegovom slijedećem utjelovljenju, poboljšavajući ga, pogoršavajući ga ili ne će imati nikakvo posebno djelovanje. Ali činjenica da je to djelo obradovalo jedan veliki broj ljudi, neovisna je o moti­vima darovatelja: ljudi se raduju parku, bez obzira kakav je bio motiv darovatelja. I ta radost koju je darovatelj izazvao svojim darom, daje mu jedno karmičko pravo zahtijevanja od prirode, a priroda će mu svoj dug jako, jako točno vratiti. Kako je prouz­ročio mnogo tjelesne radosti, on će doći u jednu fizički ugodnu ili čak luksuznu okolinu, a njegova žrtva s obzirom na poklonje­no bogatstvo donijeti će mu zasluženu nagradu, karmički plod njegovih djela. Ali korist koju će on izvući iz tog svojeg polo­žaja, sreća koju će crpsti iz svojeg bogatstva i svoje okoline, ovisiti će prije svega o njegovom karakteru, a i ovdje će pri­miti pravednu nagradu, jer s v a k o sjeme donosi sebi primje­ren plod".-5''

Stvarno, karma djeluje pravedno! Ona lošem čovjeku ne us­kraćuje nagradu koja po pravilima pravednosti proizlazi iz nje­govog djela, koje je usrećilo druge ljude: ali istovremeno mu daje i lošiji karakter kojeg je zaslužio svojim lošim motivima, tako da će on usred svojeg blagostanja biti nezadovoljan i nesre­tan. Ali i dobar čovjek ne može^izbjeći fizičku patnju, ako je, iako u najboljoj namjeri, pogrešnim postupcima nekome prouzročio tjelesnu bol. Bijeda koju je izazvao donijeti će mu jednu bijednu fizičku okolinu, ali njegova dobra namjera će poboljšati njegov karakter i stvoriti mu jedan unutrašnji izvor trajne sreće, pa će on usred svojih teškoća biti strpljiv i zadovoljan. Ako ta osnovna pravila primijenimo na činjenice koje možemo vidjeti oko sebe, tada ćemo naći rješenje mnogih zagonetki.

5) Usporedi A. Besant: "Karma".- 122 -

Te posljedice raznih motiva i rezultati djela moraju se pripisati okolnostima, da svaka snaga posjeduje karakteristike one razine na kojoj je stvorena, a što je viša razina, tim dje­lotvornija i trajnija je snaga. Iz tog razloga je namjera mnogo važnija od samoga djela, pa zato neko neispravno djelo, naprav­ljeno u dobroj namjeri, donosi počinitelju više dobra nego dobro djelo, napravljeno u lošoj namjeri. Kako namjera povratno djelu­je na karakter, ona izaziva dugačak lanac posljedica, jer će sve buduće radnje upravljane tim karakterom biti ovisne o tome, dali se karakter čovjeka poboljšao^ili je postao lošiji: suprotno tome, samo djelo, koje svom izvršiocu donosi dobro ili zlo već prema tome kako je djelovalo na druge, samo po sebi nema nikakvu stvaralačku snagu, nego se iscrpljuje u svojim rezultatima.

Ako se čovjek uslijed sukobljavanja očitih dužnosti nađe u nedoumici kako bi u nekoj situaciji trebao postupiti, tada poz­navalac zakona karme brižno nastoji izabrati ispravan put, nap­režući do krajnjih granica svoj razum i moć rasuđivanja: on sa najvećom mogućom brižljivošću ispituje svoje motive, isključuje sebične faktore i pročišćava svoje srce. Tada djeluje neustra­šivo: a ako se pokaže da je pogriješio, on voljno prihvaća ne­gativne posljedice koje su proizašle iz toga i iz njih izvlači pouku za budućnost. Ali istovremeno je njegova ispravna namjera oplemenila njegov karakter za sva vremena.

Općenito pravilo da snaga pripada onoj razini na kojoj je stvorena, ima dalekosežno značenje. Ako je stvorena sa namjerom sticanja zemaljskih stvari, tada djeluje na fizičkoj razini i veže čovjeka za nju. Ako je usmjerena na Devahan, tada djeluje na Devahansku razinu i veže čovjeka za tu razinu. No ako nema nikakav drugi motiv osim služenja Bogu, ona se oslobađa na duhov­noj razini i zato ne može vezati čovjeka, jer on sam ne traži ništa za sebe.

Tri vrste karme

Zrela karma je ona, koja je spremna za žetvu i zato neiz­bježna. Od ukupne karme prošlosti u pojedinom životu se može iscrpsti uvijek samo jedan njen dio. Postoje neke vrste karme koje su u svojoj biti toliko različite, da ne bi mogle biti odrađene u jednom jedinom fizičkom životu, već su im za njihovo ispoljavanje potrebna tijela sa različitim osobinama. Postoje i obaveze prema drugim dušama, a ne utjelovijavaju se sve duše uvijek istovremeno. Postoji i karma koja se mora ispoljiti u jednom određenom narodu ili određenom društvenom položaju: isti čovjek međutim ima još i druge vrste karme, koja traži sasvim drugačiju okolinu. Zato u pojedinom životu može doći do izražaja samo jedan dio ukupne karme: tajj dio određuju velika Gospoda Karme - o kojoj ćemo kasnije vise reći - i duša se rađa u jednoj porodici, jednom narodu, na jednom mjestu i u jednom tijelu, koji su pogodni za odrađivanje one sume uzroka, koji se mogu zajedno odraditi. Ta suma uzroka određuje dužinu trajanja tog posebnog života i daje tijelu njegove osobine, njegove snage i njegova ograničenja: ona dovodi čovjeka u vezu sa onim dušama, koje su utjelovljene tijekom^njegovog života i prema kojima on ima obaveze, pa ga na taj način okružuje rođacima, prijateljima i neprijateljima. Ti uzroci određuju društvene okolnosti u ko­jima se pojedinac rađa, sa svim njihovim prednostima i nedosta­cima: oni određuju snage razuma koje čovjek posjeduje, oblikujući mozak i nervni sistem sa kojim on raspolaže: oni oblikuju sklop svih uzroka koji u njegovom vanjskom životu imaju za posljedicu radosti i brige i koji se mogu uklopiti u taj jedan život.

- 123 -

Sve to tvori "zrelu karmu" koju stručan astrolog može vid­jeti u jednom horoskopu. U svim tim stvarima čovjek nema nikakav izbor: te stvari su već određene njegovim dj-elima koje je poči­nio u prošlosti, i on mora svoje obaveze i dugove isplatiti sve do posljednjeg novčića.

Fizičko, astralno i mentalno tijelo koje duša uzima za nov život su, kao što smo vidjeli, neposredna posljedica njegove prošlosti i ona tvore značajan dio njegove zrele karme. Ta tijela ograničavaju dušu sa svih strana: njena prošlost stoji pred njom kao sudac i postavlja joj ograničenja, koja je ona sama sebi stvorila. Mudar čovjek vedro prihvaća ta ograničenja i marljivo radi na njihovom poboljšanju, jer im ne moze izbjeći.

Postoji još i jedna druga vrsta zrele karme, čije je zna­čenje jako ozbiljno - to je karma neizbježnih djela. Svako djelo je posljednji odraz jednog niza misli: ako bi se poslužili jednim primjerom iz kemije, mogli bi reći da dobijamo jednu zasićenu misaonu otopinu, nižući misao na misao, tako da konačno samo jed­na daljna misao - ili možda poticaj izvana, jedna vibracija - dovodi do kristalizacije, do djela, koje je odraz tog niza misli. Kada uporno ponavljamo misli iste vrste, na primjer osvetoljubive misli, na kraju dolazimo do točke zasićenja. Svaki daljnji poticaj će tu misao skrutnuti u djelo, a rezultat će biti zločin. Ili, mi možemo neprekidno gajiti želju da pomognemo nekone, sve do točke zasićenja: kada dobijemo poticaj u obliku jedne prilike koja nam se pruži, tada će se te misli ostvariti u jednom herojskom djelu.

Može se doggditi da netko zrelu karmu te vrste već donosi sa sobom: tada će ga prva vibracija koja dotakne tu nakupinu misli (koje su spremne skrutnuti se u djelo), nesvijesno, bez novog napora volje, natjerati na izvršenje djela. On ne može nap­raviti pauzu da bi razmislio: on se nalazi u jednome stanju, u kojem već prva vibracija mislioca dovodi do izvršenja djela: on se nalazi u jednoj labilnoj ravnoteži, kada ga i najmanji poticaj mora pokrenuti. Pod takvim okolnostima i sam počinilac se može čuditi, kako je mogao napraviti neko zlo ili neko uzvišeno samo- požrtvovno djelo. On kaže: "Ja sam to napravio ne misleći", a ne zna da je ranije tako često na to mislio, da je takvo djelo pos­talo neizbježno. Ako je jedan čovjek svoju volju puno puta usmje­rio na izvođenje jedne određene radnje, on konačno neopozivo učvršćuje svoju volju u tom smjeru, pa je još samo jedno pitanje vremena i prilike, kada će doći do izvršenja tog djela. Sve dok je čovjek još sposoban misliti, on ima slobodan izbor, jer je u stanju starim mislima suprotstaviti nove i konačno ih suzbiti na takav način: ali čim već slijedeći poticaj što dotakne dušu zna­či izvršenje djela, tada je gotovo sa njegovom slobodom izbora.

Ovdje leži odgovor na staro pitanje: neophodnost ili slo­bodna volja. Upravo vježbajući svoju slobodnu volju čovjek sam sebi polako stvara određene neizbježnosti: između tih dviju suprotnosti nalaze se sve one veze između neizbježnog i slobodne volje, koje uzrokuju unutrašnje borbe, kojih smo svijesni. Po­navljanjem namjernih, voljom upravljanih djela, mi neprekidno stvaramo navike: takve navike vremenom postaju ograničenjima i mi ih automatski ponavljamo. Možda kasnije dolazimo do spoznaje da je neka od naših navika štetna, pa nastojimo da je odstranimo suprotnim mislima. Nakon mnogo neuspjelih pokušaja nova struja misli konačno će skrenuti tijek stvari, i mi ćemo ponovo steci našu punu slobodu, često samo zato da bi postepeno stvorili nove okove. Na taj način održavaju se stari misaoni oblici koji ogra­ničavaju našu sposobnost^mišljenja, i to u obliku osobnih i na­cionalnih predrasuda. Većina ljudi nije niti svijesna da je

- 124 -

ograničena na takav način, pa i dalje živi ne znajući za svoje okove. Ali oni, koji postanu svijesni istine s obzirom na svoju vlastitu prirodu, postaju slobodni. Građa našega mozga i našeg nervnog sistema je najistaknutija od neizbježnosti koje odre­đuju naš život. Mi smo je sami napravili neizbježnom pomoću na­ših ranijih misli: one nas sada koče, ma kako se mi protiv njih borili. Polako i postepeno, mi ih možemo poboljšati: granice se mogu proširiti, ali se ne mogu odjednom preskočiti.

Jedna daljnja vrsta takve zrele karme postoji tamo, gdje je ranije zlo mišljenje jednog čovjeka okružilo istoga sa jednom korom loših navika, koje ga konačno navedu na jedan loš život. Djela su neizbježan rezultat čovjekove prošlosti, kao što je up­ravo objašnjeno: ona tijekom nekoliko života mogu biti zadržavana da ne dođu do izražaja, jer ti životi ne pružaju nikakvu moguć­nost njihovog ispoljavanja. Duša može za to vrijeme napredovati i razviti i plemenite osobine. Tada dođe život u kojem se pruži mogućnost manifestacije ranijeg zlog načina mišljenja: zato duši u takvom životu nije moguće napraviti korak dalje u njenom raz­voju. Kao što se pile nalazi u jajetu, tako je i ona zatvorena u svojoj ljusci, koja je jedina vidljiva za fizičke oči. Ali na­kon nekog vremena karma se iscrpi i onda neki naizgled slučajan događaj - jedna riječ nekog velikog^učitelja, jedna knjiga, jed­no predavanje - razbije ljusku i duša je slobodna. To su rijetka iznenadna, ali često viđana "obraćenja", "čuda Božanske milosti",o kojima se govori. Sve te stvari poznavaocima karme su sasvim razumljive i ne nalaze se izvan carstva Zakona.

--------------------- 0 0 O 0 0 ----------------------

Suprotno tome, nakupljena karma koja se pokazuje u karak­teru, uvijek je dostupna promjenama, za razliku od zrele karme. Može se reći da se ona sastoji iz jačih ili slabijih sklonosti, već prema snazi misli koje su ih stvorile, i one se mogu i dalje pojačavati ili slabiti pomoću novih struja misaone snage koje se šalju da bi radile protiv njih ili surađivale sa njima. Ako mi u sebi nađemo sklonosti koje nam se ne sviđaju, nama je mo­guće pristupiti njihovom uklanjanju. Često nam ne će uspjeti oduprijeti se nekom iskušenju, jer će nas strasti koje iz nas izbijaju ponijeti sobom kao bujica. Ali što smo duže sposobni odolijevati, iako na kraju ipak popustimo, tim smo bliže pobjedi. Svaki takav poraz je jedan korak bliže uspjehu, jer otpor oduzi­ma iskušenju jedan dio njegove snage, tako da će ona u budućnosti biti slabija.

Karmu, koju tek počinjemo stvarati, već smo istražili.

Kolektivna karma

Kada jednu skupinu ljudi koja pripada jednoj zajednici promatramo sa gledišta djelovanja zakona karme, tada igra kar- mičkih snaga, koja djeluje na grupu, uvodi jedan novi faktor i u članove te grupe kao pojedinačna bića. Mi znamo da se jedno tijelo, ako na njega djeluju razne snage, ne kreće u pravcu jedne od tih snaga, nego u pravcu rezultante tih snaga. Isto tako je karma jedne grupe rezultanta snaga pojedinih ljudi što utječu jedna na drugu, a svi pripadnici jedne grupe kreću se u pravcu te rezultante.

- 125 -

Uzmimo slijedeći slučaj: jedan Ego uslijed svoje osobne karme dolazi u jednu porodicu, jer je u svojim ranijim životima stvorio bliske veze sa nekim drugim Egosima koji pripadaju nje­govoj porodici. Ta je porodica od jednog svojeg pretka puno nas­lijedila i živi u blagostanju. Tada se pojavljuje jedan nasljed­nik, potomak starijeg djedovog brata, o kojem se mislilo da je umro ne ostavivši potomstvo. Bogatstvo prelazi u njegove ruke i otac porodice zapada u teške dugove. Moguće je, da Ego o kojem smo govorili nije u prošlosti imao nikakve veze sa ovim nasljed­nikom koji se pojavio - jedino je otac bio vezan za njega pomoću karme, što je dovelo do gubitka bogatstva: a ipak on mora trpje­ti u tim događajima, jer je vezan za skupnu karmu te porodice. Ako se u osobnoj prošlosti tog Egosa nalazi bilo kakvo loše djelo koje se može odraditi kroz tu lošu karmu porodice, on će ostati upleten u nju: a ako to nije slučaj, on će pomoću neke "nepredviđene okolnosti" biti oslobođen loše karme te porodice, možda pomoću nekog dobronamjernog prijatelja, koji će doći na pomisao da adoptira to dijete i školuje ga: a taj prijatelj će biti njegov dužnik iz prijašnjih vremena.

To još jače dolazi do izražaja prilikom željezničkih nes­reća, potonuća brodova, poplava, tornada i slično. Dođe do žel­jezničke nesreće: neposrednu krivnju za tu nesreću snose vlako- vođa, čuvar pruge, direktori, graditelji ili namještenici na toj pruzi, koji su, misleći da im je nanesena neka nepravda, usmjerili hrpe misli nezadovoljstva i bijesa na čitavu organi­zaciju. Ljudi, koji u svojoj ukupnoj - iako ne obavezno i u zre­loj karmi - imaju dug jednoga života kojega su iznenada preki­nuli, sada imaju priliku doživjeti tu nesreću i platiti taj dug: ali jedan čovjek koji namjerava krenuti na put sa tim istim vla­kom, ali na sebi nema duga takve vrste, biti će "slučajno" spa­šen na taj način, što će zakasniti na taj vlak.

Kolektivna karma može pojedinca uplesti i u teškoće koje su posljedica toga da narod, kojem on pripada, postane sudioni­kom rata. I u tom slučaju čovjek može platiti dugove prošlosti, koji ne moraju obavezno pripadati zreloj karmi tog života. Ali u niti jednom slučaju ne može čovjek doživjeti neku patnju koju nije zaslužio: međutim, ako se pruži neočekivana mogućnost da se riješi nekog starog duga, onda je dobro iskoristiti priliku i zauvijek se toga riješiti.

--- ooOoo---

"Gospoda karme" su velika duhovna bića, koja čuvaju kar- mičke zapise i upravljaju kompliciranim djelovanjem karmičkog zakona. H. P. Blavatsky ih u svojoj "Tajnoj nauci" naziva Lipi- kama, onima koji zapisuju karmu, a Maharajase6' sa njihovim četama "posrednicima karme na Zemlji"^). Lipike poznaju karmičku knjigu dugovanja svakog pojedinačnog čovjeka i sa sveznajućom mudrošću oni odabiru dijelove toga računa te ih spajaju, da bi sastavili plan za jedan određen život. Oni određuju predložak,

6) Mahadevasi ili Chatur-devasi hindusa.7) "Tajna nauka", knjiga I, komentar Stance V, strofa 5 i 6.

- 1 2 6 -

"ideju" fizičkoga tijela, koje^će biti odjeća za dušu što se utjelovljuje i koje treba izražavati njene sposobnosti i ogra­ničenja. Tu sliku prihvaćaju Maharajasi i prerađuju je u jedan oblik, u kojem su obrađene sve pojedinosti i kojega preuzimaju njima podređeni pomoćnici u svrhu ostvarenja. Taj odraz je ete­ričko tijelo, kalup za kruto tijelo: građevni materijal za oba tijela uzima se od majke i podložan je genetskom nasljeđivanju. Rasa, zemlja rođenja i roditelji biraju se prema njihovoj spo­sobnosti pružanja odgovarajućeg građevnog materijiala za fizičko tijelo Egosa koji se inkarnira, kao i prikladne okoline za prve godine njegovog života. Genetske osobine roditelja daju određene tipove i određene osobine kemijskih spojeva: nasljedne bolesti i nasljedne sposobnosti nervnog sustava ovise o sasvim određenim spojevima fizičke materije, koji se prenose na potomstvo. Jedan Ego, koji je u svojem mentalnom i astralnom tijelu razvio poseb­nosti, koje za svoj izražaj zahtijevaju sasvim određene nasljed­ne osobine, biti će vođen roditeljima čije su genetske osobine u stanju ispuniti te zahtjeve. Tako će na primjer jedan Ego koji posjeduje visoke muzičke sposobnosti biti vođen na takav način, da će svoje fizičko tijelo dobiti u jednoj muzikalno nadarenoj porodici, u kojoj su materije za izgradnju eteričkog i krutog tijela već pripremljene na to da se prilagode njegovim potrebama, a vrsta nervnog sustava kojeg je naslijedio pruža mu osjetljiv aparat koji je neophodan za izražavanje njegovih sposobnosti. Jedan Ego vrlo loše naravi biti će vođen do jedne grube, poročne porodice, čija su tijela sagrađena od najgrubljih spojeva mate­rije, spojeva koji mogu stvoriti jedno tijelo koje je sposobno slijediti impulse njegovog mentalnog i astralnog tijela. Jedan Ego, koji je svojem astralnom tijelu i svojem nižem razumu doz­volio da ga vode u ekscese, koji je na primjer bio sklon opija­nju, biti će prilikom utjelovljenja doveden u jednu porodicu, čiji je nervni sustav oslabljen ekscesima: on će imati roditelje sklone pijanstvu, koji će mu dati bolesnu materiju za njegov tjelesni ovoj.

Na ovaj način vodstvo Gospode karme usklađuje sredstva sa ciljem i osigurava djelovanje pravednosti. Ego donosi svoje kar- mičko blago u obliku sposobnosti i želja te dobija jedno fizičko tijelo, koje je prikladno da posluži kao njihov nosilac.

--- 00O00---

Kako se duša mora tako dugo uvijek nanovo vraćati na Zem­lju dok ne ispuni sve svoje obaveze i time iscrpi svu svoju individualnu karmu, a kako u svakom životu misli i želje opet stvaraju novu karmu, samo po sebi se postavlja pitanje: "Na koji način je moguće izbjeći tim okovima što^se bez prestanka obnav­ljaju? Na koji način bi duša mogla konačno postići slobodu?"Tu se radi o "poništavanju karme" i moramo istražiti kako je to moguće postići.

Pri tome nam prije svega mora biti jasan vezujući element u karmi. Snaga koja iz^duše zrači prema van veže se za nešto i tim vezanjem se privlači na mjesto, gdje se ta veza kroz spaja­nje sa objektom njene žudnje može ispuniti. Sve dok je duša ve­zana za bilo koju stvar, ona se mora vraćati na mjesto gdje se može radovati toj stvari. Dobra karma veže dušu isto tako kao i loša, jer svaka želja za nečim, bilo to na Zemlji ili u Devahanu, mora odvesti dušu na mjesto gdje se toj želji može udovoljiti.

- 1 2 7 -

Djela su posljedice želja: niti jedno djelo se ne čini radi djela samoga, nego zato^da bi se postiglo nešto što se želi, ili kao što se to stručno kaže, da bi se uživalo "plodove” toga djela. Ljudi ne rade zato što bi rado kopali ili gradili ili tkali, nego zato jer žele uživati plodove toga kopanja, gradnje ili tkanja u obliku novca ili stvari. Jedan pravnik ne drži go­vore pred sudom možda zato jer ga to usrećuje, nego zato jer želi postići blagostanje, ugled i položaj. Ljudi što nas sa svih strana okružuju, rade zbog nečega određenog: poticaj^za njihov rad se nalazi u plodovima rada, a ne u samome radu. Žudnja za plodovima njihovog rada ih tjera na rad, a uživanje tih plodova nagrađuje njihove napore.

Želje i žudnje su dakle vezujući element u karmi. Onoga trenutka kada duša više ne žudi za niti jednom od stvari koje se nalaze bilo na Nebu ili na Zemlji, ona se oslobodila kotača po­novnog utjelovljavanja koji se okreće kroz svjetove. Sama djela nemaju moć zadržavanja duše, jer kada su jednom izvršena, ona pripadaju prošlosti. Ali vječno nove težnje za plodovima tjeraju dušu u uvijek nove akcije i na taj se način bez prekida kuju novi lanci.

Ne smije nam međutim biti žao, ako vidimo kako bič žudnje ljude neprekidno tjera na nove akcije, jer žudnja služi savlada­vanju nepokretnosti i tromosti, "inertia"^', te potiče ljude na djelatnosti, koje im donose iskustva. Promatrajmo na primjer jednog urođenika koji lijeno razmišlja u travi. Njega će glad i nužda nabavke hrane natjerati na akciju i prisiliti ga da izvjež­ba strpljenje, spretnost i izdržljivost kako bi zadovoljio svoje potrebe. On na taj način razvija svoje umne sposobnosti. Ali kada je njegova glad zadovoljena, on se ponovo spušta na stupanj đri- jemajuce životinje. U koliko velikoj^mjeri je razvoj mentalnih sposobnosti ipak ovisan o željama i žudnjama i kako korisnim se često pokazala težnja za slavom i čašću! Sve dok se čovjek još nije približio Božanstvenosti, njemu je potrebna pokretačka sna­ga žudnje. Što se on više izdiže, tim čišće i nesebičnije postaju njegove žudnje u svakom slučaju: ali ipak su to još uvijek želje i kao takve one ga prisiljavaju^na ponovno utjelovijavanje. Ako želi postati potpuno slobodan, čovjek ih mora uništiti.

Kada neki čovjek počne čeznuti za oslobađanjem, on se tada vježba u "odricanju od plodova djela", tj. on postepeno u sebi uklanja želju za posjedovanjem bilo čega. On se najprije namjerno i dobrovoljno odrekne jednog predmeta i na taj način se privikava da bude i bez njega zadovoljan: nakon nekog vremena on uopće ne osjeća da mu ta stvar nedostaje, i primjećuje da je i njegova težnja za njom nestala. Na tom stupnju čovjek brižno pazi da ne zanemari niti jedan posao koji spada u njegove dužnosti, jer je postao ravnodušan prema rezultatima toga rada, i on se vježba u tome da svaku dužnost ispuni sa najozbiljnijom pažnjom, ali da se niti najmanje ne brine o plodovima koje taj rad donosi. Kada je u tome postao savršen i više ništa ne želi i ne izbjegava, on više ne proizvodi nikakvu karmu. Kada čovjek više ništa ne traži niti od Zemlje niti od Devahana, njega ta mjesta više ne privlače.

8) Čitalac će se sjetiti, da te osobine predstavljaju dominaciju tamasičke gune: a^ave dok ona vlada, ljudi se ne mogu izdići iznad triju najnižih stepenica njihovog razvoja.

- 128 -

On više nema težnje za ničim što bi mu Zemlja ili Devahan mogli pružiti, i tako se kidaju sve veze između njega i ta dva cars­tva. To je gašenje individualne karme, što se tiče stvaranja nove karme.

Duša, međutim, ne samo da mora prestati kovati nove lance, ona se mora i riješiti starih. Ona može pustiti da se stari lan­ci polako istroše, ili ih može i namjerno slomiti. Za takvo ki-danje lanaca neophodno je znanje: jedno znanje, koje je sposobno gledati u prošlost i prepoznati uzroke čije su posljedice vid­ljive u sadašnjosti. Uzmimo na primjer da netko, tko na ovakav način ima pregled nad svojim proteklim životima, vidi određene uzroke koji bi trebali dovesti do jednog rezultata, koji se jošnalazi u budućnosti: zamislimo dalje, da su ti uzroci misli mrž­nje, radi neke nepravde koja mu je učinjena, i da će te misli za godinu dana krivcu uzrokovati patnju. Takav čovjek može sada tim uzrocima dodati nove, koji će se pomiješati sa starima: on se tim starim uzrocima može suprotstaviti jakim mislima ljubavi i dobre volje te na taj način spriječiti inače neizbježan rezul­tat, koji bi opet sa svoje strane ponovo proizveo nove karmičke posljedice. Njemu je omogućeno da snage koje djeluju iz prošlosti, poništi tako da im ususret pošalje suprotne i jednako jake snage, te "spali svoju karmu pomoću znanja". Na sličan način mu je mo­guće izbrisati i karmu koju je stvorio u ovome životu i koja bi se manifestirala tek u slijedećem.

Čovjek može biti opterećen i svojim starim dugovima prema drugim dušama, zlom koje im je nanio ili obavezama koje nije is­punio. Uz pomoć svojega znanja on može pronaći te duše, bile one u ovome svijetu ili u nekom od druga dva, te potražiti priliku da im se oduži. Takva jedna druga duša prema kojoj on ima kar­mičke obaveze, može tijekom njegovog života također biti utjelov­ljena. Čovjek dakle može potražiti tu drugu dušu i platiti svoje dugove te se tako osloboditi svojih okova, koji, ako ostavi stva­ri onakvima kakve jesu, mogu uvjetovati to da se on radi toga mora ponovo utjeloviti ili ga može ograničavati u slijedećem životu. Poneki čudan i neobičan postupak okultista nalazi ovdje svoje objašnjenje, jer onaj tko posjeduje znanje može stvoriti kontakt sa nekom osobom, koja prema mišljenju promatrača i kri­tičara, koji ne znaju za te uzroke, uopće nije prikladno društvo za njega: ali taj okultista time mirno odrađuje taj dug, koji bi inače sprječavao njegov napredak ili bi ga usporio.

Ali i oni ljudi koji ne posjeduju dovoljno znanja da bi imali pregled nad svojim prošlim životima, mogu u najmanjem slu­čaju opet izbrisati mnoge uzroke koje su stvorili u ovome životu. Oni mogu svoj život, u onoj mjeri koliko im je u sjećanju, paž­ljivo u duhu ispitati i utvrditi da li su nekome učinili neprav­du ili možda netko drugi njima. U prvome slučaju se snage stvo­renih uzroka poništavaju tako da se šalju misli ljubavi i slu­ženja a povrijeđenoj osobi se pruži pomoć, ako je moguće i na fizičkoj razini: a u drugom slučaju tako, da se šalju misli op­raštanja i dobre volje. Tako je čovjeku moguće smanjiti svoje karmičke obaveze i približiti se danu svojeg konačnog oslobođe­nja.

Pobožni ljudi, koji slijede zapovijedi svih velikih uči­telja religija i koji na zlo odgovaraju dobrim, nesvi^esno^ iscrpljuju karmu stvorenu u ovome životu, koja bi inače došla do izražaja u slijedećem životu. Nitko ne može između sebe i njih stvoriti vezu mržnje, ako oni sa svoje strane toj vezi ne žele dodati svoju nit mržnje i ako ustrajno svaku snagu koju je mržnja stvorila neutraliziraju pomoću ljubavi. Ako duša u

- 129 -

svim pravcima zrači ljubav i samilost, misli mržnje ne će naći ništa za što bi se mogle prilijepiti! "Gospodar ovoga svijeta dolazi i ne nalazi ništa u meni".

Svi veliki učitelji su Zakon i njegove zapovijedi teme­ljili na gore rečenom: a oni koji su slijedili te zakone iz poštovanja i predanosti prema svojim učiteljima, imaju koristi od tog Zakona, iako možda ništa ne znaju o pojedinostima nje­govog djelovanja. Netko tko ne posjeduje znanje ali točno izvr­šava upute koje mu daje netko upućen, može doći do rezultata uslijed skladne suradnje sa prirodnim zakonima, iako ne poznaje same zakone. To isto vrijedi i za svjetove koji se nalaze sa one strane fizičkog. Mnogi od onih kojima nedostaje vrijeme da bi se posvetili studiju, ali koji prihvaćaju određena pravila poštujući autoritet onih koji posjeduju znanje, i koji svoj svakodnevni život usklađuju sa tim pravilima, mogu na taj način otplatiti svoje karmičke dugove a da toga i ne budu svijesni.

U zemljama u kojima čak i svaki radnik i seljak smatra učenja o karmi i reinkarnaciji dokazanima, ta vjera uzrokuje jedno izvjesno mirno prihvaćanje neizbježnih nevolja, što puno doprinosi miru i zadovoljstvu u svakidašnjem životu. Jedan čov­jek kojega prati nesreća ne optužuje niti Boga niti svojeg bližnjeg, već u svojim teškoćama vidi posljedice svojih vlasti­tih pogreški i loših djela prošlosti. On ih mirno prihvaća i nastoji iz toga napraviti najbolje što može. Takvim ponašanjem on sebi ušteduje mnoga uzbuđenja i samopredbacivanja, kojima oni koji ne poznaju Zakon svoje i onako teške brige još samo otežavaju. On je svijestan da njegovi budući životi ovise o nje­govim vlastitim naporima i da će mu Zakon, koji mu danas donosi bol, sutra isto tako neizbježno donijeti radost, ako će sijati sjeme dobroga. Iz toga slijede jedna širokogrudna strpljivost i jedan filozofski pogled na svijet, koji vode socijalnoj sta­bilnosti i općenitom zadovoljstvu. Siromašni i oni koji ne pos­jeduju znanje ne bave se sa pojedinostima duboke metafizike, ali i oni jako dobro shvaćaju ta jednostavna pravila, naime, da se svaki čovjek uvijek nanovo rađa na Zemlji i da svaki život oblikuje predhodni život. Za njih je reinkarnacija tako sigurna i neizbježna kao izlazak i zalaz Sunca: to je jedan dio prirod­nih procesa, protiv kojih je besmisleno buniti se ili protesti­rati.

Ako će teozofija tim prastarim istinama pomoći da ponovo zauzmu svoje mjesto u zapadnjačkom načinu mišljenja koje im pripada, tada će te istine polako naći svoj put u sve društvene slojeve kr-ščanstva: one će stvoriti razumijevanje za prirodu života i postići mirno prihvaćanje onoga, što je čovjek u proš­losti posijao. Tada će nestati i nemirno nezadovoljstvo, koje uglavnom potječe od nestrpljivog i beznadnog osjećaja da je život nerazumljiv, nepravedan i da je teško ovladati njime. Sve će to biti zamijenjeno mirnom snagom i strpljenjem, koji imaju svoje porijeklo u prosvijetljenom razumu i poznavanju Zakona: taj mir i strpljenje postaju vidljivi u razumnom i odmjerenom radu onih, koji osjećaju da grade za Vječnost.

--- 00O00---

- 1 3 0 -

X. p o g l a v l j e ^\

Z A K O N Ž R T V EProučavanju Zakona karme po prirodnom slijedu stvari sli­

jedi proučavanje Zakona žrtve, a kao što je to jednom rekao je­dan Majstor, poznavanje ovog posljednjeg isto je tako neophodno kao i poznavanje Zakona karme. Uslijed jednog akta žrtvovanja samoga sebe došlo je do otkrovenja Logosa, do Njegovog izzrača- vanja kozmosa. Kroz žrtvu se.univerzum održava i kroz žrtvu čovjek postiže savršenstvo.1' Zato u svakoj religiji koja je potekla iz Prastare Mudrosti žrtva predstavlja jedno od glavnih učenja, a neke od najdubljih istina okultizma imaju svoj korijen u Zakonu žrtve.

Pokušaj da sebi stvorimo makar i približnu sliku o vrsti žrtve Logosa, sačuvati će nas od općenitog i pogrešnog shvaća­nja da je žrtva po^svojoj biti nešto što je povezano sa patnjom: ona je u stvari nešto sasvim suprotno, jedan dobrovoljan rados­tan izljev života, kako bi drugi imali udjela u njemu. Patnja nastaje samo ako je u prirodi onoga koji prinosi žrtvu prisutna disharmonija između Višeg, čija se radost sastoji u davanju, i nižeg, koje svoje zadovoljstvo nalazi u uzimanju i zadržavanju za sebe. Samo i jedino disharmonija dovodi do pojave patnje, ali u najvišoj Savršenosti, u LOGOSU, ne može postojati nikakva disharmonija: On koji je Jedan, On je potpuni akord postojanja, zvuk sastavljen od bezbrojnih ugodnih harmonija koje su sve ugo- đene na jedan jedini ton, u kojem se život, mudrost i blaženstvo stapaju u jedan jedini osnovni ton Postojanja.

Žrtva LOGOSA se sastojala u tome što je On dobrovoljno ograničio svoj beskrajni život, da bi se manifestirao. Simbo­lički rečeno: u beskrajnom moru svjetla, čije je središte svuda a opseg nigdje, nastaje jedna savršeno oblikovana kugla živoga svjetla, jedan LOGOS: površina te kugle je Njegova Volja da se ograniči, kako bi se manifestirao, to je Njegov veo^) u kojega se On oblači, kako bi u njemu jedan univerzum poprimio svoj ob­lik. Ono radi čega^je prinijeta žrtva još nije tu: njegovo bu­duće postojanje počiva jedino u "mislima" LOGOSA: Njemu ono zahvaljuje ideju svojega nastajanja, Njemu će morati zahvaliti za svoj budući mnogostran život. Različitost je u "nedjeljivom Brahmanu" mogla nastati samo kroz tu dobrovoljnu žrtvu Božans­tva, koje je uzelo jedan oblik da bi iz njega mogle istjecati mirijade oblika, od kojih je svaki opremljen jednom iskrom Nje­govog života pa time i snagom, da se razvija prema Njegovom

1 ) Hindusi će se sjetiti prvih riječi Brihadaranyakupanishad, da se svitajući prapočetak sastoji od jedne žrtve: sljedbe­nici Zoroastera^će se sjetiti kako je Ahura Mazda proizašao iz jednog akta žrtve: kršćanin će se sjetiti janjeta - sim­bola Logosa - koji se žrtvuje od početka svijeta.

2) To je samoograničavajuća snaga Logosa, Njegova maja, ogra­ničavajući princip, kroz kojega se stvaraju svi oblici. Nje­gov Život se pojavljuje kao "Duh", Njegova maja kao "materi­ja", i to dvoje tijekom čitave manifestacije nisu nikada odvojeni jedno od drugoga.

obliku. "Prapočetna žrtva koja je bila uzrokom rođenja bića, naziva se djelatnošću (karmom)",3) i to izlaženje iz blažens­tva potpunog mira - koji se može opisati kao "biti-u-samome- -sebi" - u djelatnost, uvijek je bilo prepoznavano kao žrtva LOGOSA. Ta se žrtva nastavlja tijekom čitavog trajanja univer­zuma, jer život LOGOSA je jedina potpora i hrana za sve pojedi­načne "živote". On ograničava svoj život u svakome od tih bez­brojnih oblika koje stvara, i preuzima na sebe sva ograničenja svojstvena svakom od tih oblika. Iz svakoga od tih oblika On bi mogao u svakom trenutku istupiti kao neograničeni Gospodar, koji svojom veličanstvenošću ispunjava svemir: ali samo pomoću beskrajnog strpljenja i jednog polaganog, postepenog rasta mo­guće je svaki pojedini oblik voditi u visine, sve dok isto kao i On ne postane jedan samostalni centar neograničene moći. Zato se On zatvara u oblike i toliko dugo trpi sve nesavršenosti dok ne postigne savršenost u tim oblicima, sve dok Njegovo stvorenje ne postane jednako Njemu i jedno sa Njime, ali pri tome ipak zadrži svoj vlastiti niz sjećanja. Tako je to izlijevanje Nje­govog života u oblike jedan dio prapočetne žrtve i nosi u sebi blaženstvo Vječnoga Oca, koji šalje svoju djecu kao zasebna živa bića, da bi svako od njih razvilo svoj vlastiti izražaj koji je neprolazan: svako od n^ih mora razviti svoj vlastiti

) ton koji bi trebao skladno zvučati sa svim ostalim tonovima, dabi pojačao vječnu pjesmu blaženstva, spoznaje i života. To je najhitnija oznaka prirode žrtve, bez obzira koliko se još ele­menata može priključiti toj glavnoj misli: to je dobrovoljno izlijevanje života kako bi drugi mogli učestvovati u njemu, da bi drugi bili uključeni u život i održani u njemu sve dok ne postanu sposobni samostalno postojati, a to je samo jedan oblik u kojem se izražava Božanska radost. Svako bavljenje nekom dje­latnošću pomoću koje netko može dovesti do izražaja svoju snagu, znači radost: ptica se radu.je zvuku svoje pjesme i drhti od odu­ševljenja dok pjeva: na isti način se slikar veseli onome što stvara njegov genius, kroz kojega on svojim zamislima daje oblik. Međutim, djelatnost Božanskog života po svojoj^naravi^mora doći do izražaja u davanju, jer ne postoji ništa više, od čega bi Božanski život mogao nešto primiti: ako uopće želi biti djelatan- a manifestirani život j e s t djelatno kretanje - mora iz­lijevati samoga sebe. Zato je davanje oznaka Duha, jer Duh je djelatni Božanski Život u svim oblicima.

i Suprotno tome, djelatnost materije se u skladu sa njenomnaravi sastoji u primanju: pomoću primanja životnih impulsa ona se formira u organske oblike: pomoću primanja tih impulsa, obli­ci se održavaju: ako se životni impulsi povuku, oblici se ras­padaju. Cijela djelatnost materije se sastoji u primanju, i samo kroz primanje oblicima je moguće postojati. Zato materijalno uvijek nastoji nešto primiti, prihvatiti se za nešto ili nešto zadržati za sebe. Trajanje oblika ovisi o njihovoj snazi da nešto uhvate i zadrže: zato oblik nastoji u sebe uvući sve što mu je dostupno, i nastoji se oduprijeti svemu što bi ga moglo razoriti. Radost oblika sastoji se u prihvaćanju i zadržavanju za sebe. "Davati" za oblik znači isto što i izazivati smrt.

Gledajući sa tog stanovišta, lako je shvatljivo kako se moglo stvoriti mišljenje da žrtva znači patnju. Dok je Božanski Život nalazio blaženstvo u poklanjanju samoga sebe, pa i kada je bio utjelovljen u nekom obliku, ne brinući da li će radi toga oblik stradati jer je znao da je oblik samo prolazni izra­žaj Njega samoga i sredstvo za Njegov razvoj, oblik je prestra­šeno vikao osjećajući kako mu nestaju životne snage, te nastojao pojačavati svoje svojstvo zadržavanja i tako se suprotstaviti

- 132 -

istjecanju snage. Žrtva je smanjila životnu energiju koju je oblik svojatao za sebe smatrajući je svojim vlasništvom, ili je čak potpuno oduzimala, tako da je oblik propadao. U nižem svijetu oblika je to bio jedini prepoznatljivi aspekt žrtve, oblik se iz tog razloga osjećao kao da je doveden na stratište te je vikao u smrtnome strahu. Zato nije nikakvo čudo što su ljudi svojim kroz oblike zamagljenim očima poistovjetili žrtvu sa odumiranjem oblika, umjesto sa slobodnim životom, koji daje sebe sa riječima: "Vidi, ja dolazim da bi činio Volju Tvoju,o Bože, i ja sam time zadovoljan". Nije nikakvo čudo da su ljudi, svijesni svoje niže i više prirode, koji su svoju svi­jest često više identificirali sa nižom umjesto sa višom pri­rodom, borbe svojeg nižeg tijela oblika osjećali kao svoje vlas­tite borbe i vjerovali da su oni ti, koji, predani jednoj višoj Volji, tu patnju preuzimaju na sebe i zato su na žrtvu gledali kao na pobožno prihvaćanje patnje i odricanje. Tek od onoga trenutka kada se čovjek počne identificirati sa životom umjesto sa oblikom, može se isključiti element patnje kod žrtve. Kod jednog bića koje je postiglo potpunu harmoniju ne može postojati patnja, jer oblik je u tom slučaju savršen instrument života, koji sa jednakom spremnošću i prima i daje. Čim prestane borba, prestaje i bol. Patnja nastaje uslijed nesklada, uslijed trenja međusobno suprotstavljenih kretanja: ali tamo gdje čitavo biće surađuje u savršenoj harmoniji, tamo ne postoje preduvjeti za nastanak patnje.

Kako je prema tome zakon žrtve istovremeno zakon razvoja života u univerzumu, uviđamo da se svaka prečka ljestvi može savladati samo pomoću žrtve - da se Život izlijeva kako bi u jednoj višoj formi poprimio jedan novi oblik, dok stari oblik, u kojem se nalazio, nestaje. Onima koji gledaju samo prolaznost oblika, priroda se čini velikim grobljem, dok oni koji spoznaju da besmrtna duša samo zato odlazi da bi ušla u jedan viši oblik, čuju kako odjekuje radosna pjesma neprekidnog nastajanja života u uspinjanju.

--- 00O00---

U mineralnom carstvu životna struja (u originalu: monada) razvija se na taj način, što razbija te oblike da bi proizvela biljke i hranila ih. Minerali se raspadaju, kako bi se iz njiho­vih dijelova mogli izgraditi biljni oblici: biljka uzima iz tla hranjive sastojke, mijenja ih i ugrađuje u svoju vlastitu sups- tancu. Mineralni oblici nestaju da bi biljni oblici mogli rasti, a zakon žrtve koji je na takav način^utisnut mineralnom carstvu, nije ništa drugo nego zakon razvoja života i oblika. Život stru­ji dalje i u svojem daljnjem razvoju stvara biljno carstvo: propadanje nižih oblika je preduvjet za pojavu i opstanak viših oblika.

Taj se proces ponavlja i u biljnome carstvu, jer se i oblici koji nastaju u biljnome carstvu žrtvuju da bi mogli nas­tati i razviti se oblici životinja. Svuda se raspada trava, bilje i lišće stabala, da bi njihov materijal poslužio održava­nju životinjskih tijela: njihovo se tkivo rastvara, da bi mate­rijale iz kojih se ono sastoji životinje asimilirale i mogle upotrijebiti za izgradnju svojih tijela. I ovdje dolazi do iz­ražaja svijet Zakona žrtve, ovaj puta u biljnome carstvu: njegov život se razvija, dok oblici propadaju: Monada se razvija dalje

- 133 -

da bi se mogao pojaviti životinjski svijet, biljni oblici se žrtvuju da bi se mogli pojaviti i održati oblici životinja.

Do ove točke je još teško naći vezu između predodžbe o patnji i o žrtvi, jer kao što smo vidjeli tijekom naših istra­živanja, astralna tijela biljaka nisu dovoljno organizirana da bi dopuštala bilo kakav akutan osjećaj ugode ili boli. Ali ako promatramo kako Zakon žrtve djeluje u životinjskom carstvu, više ne možemo previdjeti da je sa razaranjem oblika povezana i bol. Ispravno je doduše, da je količina boli koja nastaje prilikom žderanja jedne životinje u njenom "prirodnom" stanju u pojedinim slučajevima relativno malena: ali bol je ipak pri­sutna. Istina je i to, da je čovjek u svojoj ulozi, koju je odigrao u pospješivanju razvoja životinja, tu količinu boli povećao u značajnoj mjeri i da je grabežljive instinkte životi- nja-mesoždera prije pojačao nego smanjio. Ali on njima te ins­tinkte nije usadio, iako je iz njih izvukao korist za sebe: postoje i bezbrojne vrste životinja na čiji razvoj čovjek nije neposredno djelovao, a koje proždiru jedna drugu, pri čemu ob­lici jedne vrste služe održavanju oblika druge vrste, upravo ona­ko kao što je to slučaj u mineralnom i u biljnom carstvu. Borba za opstanak je bjesnila još mnogo prije nego što se čovjek poja­vio na sceni, i pospješila je na isti način razvoj života kao i oblika, dok je patnju, koja prati razaranje oblika, zapao mukotrpan posao prikazivanja prolazne naravi svih oblika i otkri­vanje razlike između prolaznosti oblika i trajnosti života.

Niža priroda čovjekova razvila se pod istim Zakonom žrtve, koji vlada_nižim carstvima prirode. Ali sa svakim izlijevanjem Božanskog Života, iz kojeg je proizašla čovjekova Monada,^nas- tupila je promjena u skladu sa načinom, na koji je Zakon žrtve djelovao kao Zakon života. U ljudima se trebala razviti volja, samopokretačka, iz vlastite inicijative djelujuća energija: zato se na čovjeka nije smjela primijeniti prisila koja je upravljala nižim carstvima na njihovom putu razvoja, ako se nije željelo spriječiti rast ove nove i značajne snage. Od niti jednog mine­rala, niti jedne biljke i niti jedne životinje nije se tražilo, da prihvati Zakon žrtve kao dobrovoljno odabrani Zakon života.On je njima bio jednostavno izvana nametnut i silom uzrokovao njihov razvoj uslijed jedne neizbježnosti, kojoj nisu mogli izbjeći. Ali čovjek bi trebao imati slobodu izbora neophodnu za razvoj jedne inteligencije obdarene snagom razlikovanja, i tako se sada postavilo pitanje: "Kako će ovo stvorenje usprkos slo­bode izbora koja mu je dana učiti donositi takve odluke, da će slijediti Zakon žrtve, iako je to jedan osjetljiv organizam koji izbjegava boli, a koja je neizbježna prilikom razaranja oblika obdarenih osjetilima?”

Bez sumnje bi iskustva sakupljana eonima i prerađivana od strane jednog bića čija snaga razumijevanja neprekidno raste, to stvorenje - čovjeka - bez sumnje sama„od sebe dovela do ot­krića, da je Zakon žrtve temeljni Zakon Života: ali čovjek nije niti ovdje bio prepušten samome sebi i svojim naporima, kao niti u mnogim drugim stvarima. Božanski učitelji su bili uz njega od stupnja djetinjstva njegovog razvoja, njihov autoritet mu je objavljivao Zakon žrtve i ugrađivao ga u najjednostavnijem obliku u religije, pomoću kojih su učitelji školovali čovjekovu inteligenciju koja se tek budila. Bilo bi beskorisno od tih djetinjih duša odmah u početku zahtijevati da se bez naknade odreknu onoga što im je izgledalo poželjno, od posjedovanja nečega od čega je ovisio njihov fizički život. Te duše su morale biti vođene jednim putem, koji ih je sasvim polako vodio prema

- 1 3 4 -

visinama dobrovoljne požrtvovnosti. U tu svrhu su prvo bili podučavani da nisu izolirana bića, nego dijelovi jedne veće cjeline, i da je njihov život povezan sa životima drugih koji se dijelom nalaze ispred, a dijelom iza njih. Njihov fizički život je održavan pomoću nižih bića, pomoću zemlje i pomoću biljaka: oni su se njima hranili i time sebi natovarili jednu obavezu, koju su morali platiti. Kako su živjeli od na takav način žrtvovanih drugih bića, oni su sada sa svoje strane morali žrtvovati nešto, što bi moglo održavati druge živote: oni su mo­rali druge hraniti isto tako, kao što su i sami bili hranjeni.Jer su se hranili plodovima koji su bili proizvodi rada astral­nih bića koja su upravljala fizičkom prirodom, morali su utro­šenu snagu nadoknaditi odgovarajućim žrtvama. Iz toga su nasta­le žrtve, koje su tim snagama prirode - kako ih nazivaju učenja­ci - tim bićima koja upravljaju fizičkim redom - kako su ih uvijek nazivale sve religije svijeta - prinašane od prastarih vremena. Kako vatra fizičku materiju brzo razgrađuje, ona brzo vraća eteru fizičke žrtve paljenice: na taj su se način brzo rastvarali i astralni sastavni dijelovi, koje su lako prihvaćala astralna bića koja su se brinula za plodnost zemlje i rast bilja­ka. Tako je održavano okretanje kotača života, a čovjek je učio da on neprekidno pravi dugove prema prirodi, koje mora bez pre­kida vraćati. Na taj način je u njegovo mišljenje usađen i nje­govan osjećaj obaveze, a obaveze koje je imao prema Majci Priro­di, Cjelini, utisnute su u njegovu narav. Taj osjećaj obaveze je doduše bio usko vezan sa predodžbom kako je ispunjavanje tih duž­nosti neophodno za njegovu dobrobit, a želja za trajnim blagos­tanjem je čovjeka tjerala da plaća svoje dugove. Čovjek je bio duša koja se još nalazila na stupnju djeteta, koja je tek morala naučiti svoje prve lekcije: a ta lekcija o međusobnoj ovisnosti svih živih bića, lekcija da svaki pojedini život ovisilo žrtvova­nju drugog, bila je od životne važnosti za rast duše. Čovjek još nije mogao u sebi osjetiti Božansku radost davanja: otpor oblika da se odrekne nečega što ga je hranilo tek je trebao biti nadvla­dan: zato je žrtva u početku bila poistovjećena sa davanjem ne­čega vrijednoga, sa jednim odricanjem koje se izvršavalo iz osje­ćaja obaveze i iz želje da bi blagostanje bilo trajno.

Slijedeća lekcija je premjestila nagradu za žrtvu u jedno područje sa one strane fizičkog svijeta. U početku je žrtvovanje materijalnih dobara trebalo osigurati materijalno blagostanje. Sada bi žrtvovanje zemaljskih dobara trebalo donijeti radost u nebu, dakle poslije smrti. Nagrada onome tko prinosi žrtvu je sada jedne više naravi, sada je on učio da bi se moglo steći nešto relativno trajno odricanjem od nečega prolaznog - to je bila lekcija čija se važnost sastojala u tome, da je čovjek po­moću nje sticao moć razlikovanja. Ovisnost oblika o fizičkim stvarima time je promijenjena u jednu težnju za nebeskim rados­tima. Proučavajući egzoteričke religije vidjeti ćemo, da su se u svim religijama mudraci služili ovom metodom odgoja, jer su bili i suviše mudri da bi od djetinjastih duša očekivali vrlinu herojstva koje ne traži nagradu: oni su se sa uzvišenim strplje­njem zadovoljavali time da svoje tvrdoglave štićenike sasvim polako mame da napreduju putem, koji je za nižu prirodu tako trnovit i posut kamenjem. Polako su ljudi dovedeni do toga da ovladaju svojim tijelima, da pomoću redovitog dnevnog izvođenja određenih ceremonija nadvladaju svoju tromost, urede svoju dje­latnost i usmjere je na korisna područja: bili su školovani da ovladaju oblikom i da ga podrede životu, priviknu tijelo da se stavi na raspolaganje u dobre, milosrdne svrhe, učili su se pos­lušnosti prema intelektu, pa i u slučaju kada je ta poslušnost

bila vođena samo težnjom za postizanjem jedne nebeske nagrade.Kod Hindusa, Perzijanaca i Kineza možemo vidjeti kako je čovjek bio poučavan u prepoznavanju^svojih raznovrsnih obaveza, kako je vježbao svoje tijelo u dužnoj žrtvi poslušnosti i poštovanja prema precima, roditeljima i uopće prema svim starim ljudima, kao i vršenje djela milosrđa u smjernom obliku i izražavanje prijateljstva prema svima. Sasvim polako, čovjek je doveden do toga da je razvio jedan visoki stupanj herojstva i samopožrt- vovnosti, kao što su to pokazali mučenici, koji su rađe pustili da muče i ubiju njihova tijela, nego da zataje svoju vjeru ili da je iznevjere. Oni su doduše očekivali jednu "krunu veličans- tvenosti u Nebu" kao nagradu za žrtvovanje njihovog fizičkog tijela: ali značilo je jako puno da su na takav način nadišli ovisnost o tome tijelu i da je nevidljivi svijet za njih pos­tao tako živ i stvaran, da im je bio važniji od vidljivog.

Slijedeći stupanj je dosegnut, čim je osjećaj odgovornosti konačno učvršćen: čim se žrtvovanje nižega u korist višega sma­tra "ispravnim" bez obzira na nagradu koja slijedi u jednom dru­gom svijetu: čim se spozna obaveza koju dio ima prema cjelini, i kada se probudi svijest da oblik, čije se postojanje temelji na služenju drugih, bez ikakve sumnje i sam ima obaveze prema drugima, a pri tome ne smije polagati nikakvo pravo na nagradu. Tek sada čovjek počinje Zakon žrtve prepoznavati kao Zakon živo­ta i dobrovoljno surađivati sa njime: on se počinje učiti u svo­jim predodžbama razlikovati sebe od oblika u kojem stanuje i identificirati se sa životom u razvoju. To polako dovodi do jedne određene ravnodušnosti prema svim djelatnostima oblika, uz izuze­tak "obaveza, koje se moraju ispuniti", i čovjek se privikava na to da sve zemaljske djelatnosti promatra samo kao provodnike za aktivnost života, naškoje svijet ima pravo, a ne kao rad kojega on sam obavlja iz težnje za određenim rezultatima. Tako čovjek postiže već spomenut stupanj, na kojem više ne proizvodi nikakvu karmu koja bi ga vezala za tri niža svijeta, i on sada okreće kotač života samo zato jer ga se mora okretati, a ne zato što bi njegovo pokretanje njemu samome donosilo nešto poželjnoga.

Potpuna spoznaja Zakona žrtve ima kao posljedicu to da čovjeka izdiže nad mentalnu razinu, na kojoj se dužnost prepoz­naje kao nužnost, kao "nešto, što se mora napraviti, jer je čov­jek dužan to napraviti", te ga nosi na višu budičku razinu, na kojoj se sva Jastva osjećaju kao jedno i zato se sve radi u ko­rist svih, ne radi koristi jednog odijeljenog Jastva. Tek na toj razini se Zakon žrtve o s j e ć a kao jedno pravo koje donosi radost, a ne shvaća se samo razumski, kao nešto istinito i ispravno.^Na budičkoj razini čovjek jasno vidi jedinstvo Života, on vidi da život neprekidno teče kao slobodni izljev ljubavi LOGOSA, i da je život koji se odjeljuje u najboljem slučaju je­dan niži i bijedan, a uz to još i nezahvalan život. Ovdje na bu­dičko j razini je cijelo srce ispunjeno snažnom strujom ljubavi i poštovanjem prema LOGOSU, te se sa radošću stavlja na raspo­laganje da bi služilo kao provodnica NJEGOVOG života i NJEGOVE ljubavi prema svijetu. Biti jednim nosiocem NJEGOVOG svjetla, jednim glasnikom NJEGOVE samilosti, biti radnikom u NJEGOVOM carstvu - sve to izgleda kao jedini život vrijedan življenja. Ubrzavati razvoj čovječanstva, služiti Dobrom Zakonu, podići je­dan dio teškog tereta svijeta - znači imati udjela u radosti samoga GOSPODINA !

Samo sa ove razine čovjeku je moguće da djeluje kao jedan od spasitelja svijeta, jer ovdje je on jedno sa svim ostalim Jastvima. Kako se on ovdje gdje čovječanstvo tvori jednu cjelinu

- 136 -

svijesno spojio sa njime, on može svoju snagu, svoju ljubav i svoj život pustiti da struje u sva, i u svako pojedino Jastvo.On je postao jednom duhovnom snagom i time se duhovna snaga kojom svijet raspolaže, uvećala pritjecanjem njegovog života. Snaga koju je čovjek trošio na fizičkoj, astralnoj i mentalnoj razini da bi došao do stvari za sebe, sada se sakupljaju u jed­nome činu žrtve, i^pretvorene u duhovnu energiju, izlijevaju se u obliku duhovnog života u svijet. Do te pretvorbe dolazi radi činjenice, da je motiv onaj faktor koji određuje na kojoj razini će se energija oslobađati. Ako je pokretački motiv pribavljanje zemaljskih stvari, tada energija koju čovjek oslobađa djeluje samo na fizičkoj razini: ako on želi astralne stvari, oslobađa energiju na astralnoj razini: ako traži mentalne radosti, nje­gova energija djeluje na mentalnoj razini. Ali ako se žrtvuje sa ciljem da postane provodnikom LOGOSA, tada oslobađa energiju na duhovnoj razini, koja svuda djeluje sa prodornom moći jedne du­hovne snage. Za takvog jednog čovjeka je djelovanje i mirovanje jedno te isto, jer on sve radi dok ne radi ništa, i on ne radi ništa dok radi sve. Za njega je sve isto, radilo se o visokom ili niskom, velikom ili malom. On ispunjava svako mjesto koje se mora ispuniti: jer LOGOS je na svakom mjestu i u svakom činu isti. On se može uliti u svaki oblik, on može raditi u svakom smjeru, on više ne bira i ne poznaje nikakve razlike. Njegov život je uslijed njegove žrtve postao jedno sa životom LOGOSA - - on u svemu vidi Boga i sve u Bogu. Kako bi pod takvim okolnos­tima mjesto ili oblik za njega mogli značiti bilo kakvu razliku? On se više ne identificira sa oblikom, već je postao samosvijes­nim životom. "Time što ništa ne posjeduje, on posjeduje sve", jer ništa ne želi, sve mu se daje. Njegov je život blaženstvo, jer on je postao jedno sa Bogom, svojim Gospodinom, koji je bla­ženstvo: a jer upotrebljava oblike u svrhu služenja, ne vežući se za njih, "on je patnjama učinio kraj".

--- ooOoo---

Oni koji mogu shvatiti nešto od čudesnih mogućnosti, koje su nam dostupne ako se dobrovoljno povežemo sa Zakonom žrtve, osjetiti će želju da prihvate tu dobrovoljnu suradnju, još puno ranije nego što postanu sposobni izdići se do ovih u blijedim obrisima opisanih visina. Isto kao i druge duboke duhovne istine, i taj Zakon je bez daljnjega praktički primjenjiv na svakodnevni život, i nitko tko osjeća njegovu ljepotu ne treba oklijevati, već može odmah početi surađivati sa n^ime. Ako se jedan čovjek odluči da započne prakticirati takvu žrtvu, on će se najprije naviknuti na to, da svaki dan započne sa jednim aktom samopožrt- vovanja: on će, prije nego što krene na dnevni posao, sebe ponu­diti NJEMU, kojem posvećuje svoj život: prilikom buđenja njegova prva misao će biti, da cijelu svoju snagu posveti Bogu, svojem Gospodinu. On će tada svaku misao, svaku riječ, svako djelo koje učini preko dana prinijeti kao žrtvu, ne radi nagrade, niti iz dužnosti, već samo^iz tog razloga jer je to način, na koji on u ovom trenutku može služiti svojem Gospodinu. Sve što mu dolazi, on će prihvatiti kao jedan odraz Volje Božje: radosti i teškoće, strahovi, uspjesi i^neuspjesi, sve mu je dobrodošlo jer to ozna­čava njegov put služenja: on će sve sa radošću prihvatiti onako kako naiđe, i ponuditi kao žrtvu: on će sa radošću pustiti da ode sve što odlazi od njega, jer odlazak tih stvari pokazuje da one njihovom vlasniku više nisu potrebne. Sve snage koje posje­duje, on će sa radošću upotrijebiti u svrhu služenja: ako mu

- 137 -

ponestane snage, on to prihvaća sa vedrom ravnodušnošću: kako mu više ne stoje na raspolaganju, on ih više ne može upotreb­ljavati. Njegove patnje, koje dolaze od prošlih, još neiscrp- ljenih uzroka, mogu se pretvoriti u dobrovoljnu žrtvu, i to na taj način da ih čovjek prihvati sa spremnošću i dobrodošlicom. Time što ih prihvaća, one postaju njegovim vlasništvom: on ih sada može ponuditi u obliku dara i uz pomoć takvog motiva pret­vara ih u jednu duhovnu snagu.

Svaki ljudski život nudi bezbrojne prilike za takvo jedno vršenje Zakona žrtve, i svaki ljudski život postaje jednom moći, ako se te prilike prihvate i iskoriste. Bez ikakvog proširenja njegove budne svijesti, čovjek može na taj način postati jednim radnikom na duhovnoj razini, i tamo oslobađati snage koje struje u niže svjetove. Njegova predanost ovdje u nižoj, u tijelu za­robljenoj svijesti doziva od budičkog aspekta Monade, koji je njegovo pravo Jastvo, kao odgovor jedno vibriranje života i tako ubrzava dolazak onoga trenutka, kada Monada postaje duhovnim Egosom, koji sam sebe određuje i vlada svim svojim vehiklima, upotrebljavajući svaki pojedini od njih onako kako to zahtijeva posao kojeg je potrebno obaviti. Na niti jednom drugom putu nije moguće postići toliko brz napredak i tako brzo razviti sve la­tentno prisutne snage u Monadi, kao uz pomoć razumijevanja i praktičnog slijeđenja Zakona žrtve. Zato je jedan od Majstora taj Zakon nazvao "Zakonom razvoja za ljude".

Zakon žrtve ima još i dublje i mističnije strane od onih koje smo ovdje spomenuli, ali one će se jednom strpljivom i lju­bavlju ispunjenom srcu, čiji je čitav život jedno sveto žrtvo­vanje, otkriti i bez riječi. Postoje stvari koje se čuju samo u šutnji, i učenja koja može izgovoriti samo "Glas tišine". U ta učenja spadaju i dublje istine, koje svoj korijen imaju u Zakonu žrtve.

XI. p o g l a v l j e

U S P O N Č O V J E K A

Uspon kojega su neki ljudi već savladali a drugi ga upravo savlađuju je tako velik, da smo skloni ustuknuti ako ga pokušamo raščlaniti sa našom snagom predodžbe, jer nas već i sama pomisao na jedan tako dugačak put razvoja omamljuje. Razmak između neraz­vijene duše jednog primitivca koji se nalazi na najnižoj stepeni­ci i oslobođene, trijumfirajući savršene, produhovljene duše jed­nog božanskog čovjeka je strahovito velik, pa nam se čini skoro nevjerojatnim da bi onaj prvi u zametku već mogao posjedovati sve ono što je kod drugog sazrilo, i da se razlika sastoji jedino u tome, da se jedna dusa nalazi tek na početku, a druga već na kra­ju uspona koji je namijenjen ljudima. Ispod jedne duše prostiru se nepregledni stupnjevi razvoja nižeg od ljudskog: životinje, biljke, minerali i elementalne esence: iznad druge izdiže se bes­krajni slijed bića viših od čovjeka: Čohani, Buddhe, Oblikova- telji i Lipike: tko bi bio u stanju navesti imena i broj svih tih Moćnih? Ako se čovječanstvo promatra na ovakav način i samo kao jedan stupanj jednog daleko obuhvatnijeg Života, tada se mnogi stupnjevi unutar ljudskoga carstva smanjuju na jednu manju mjeru: uspon čovjeka se tada prepoznaje samo kao jedan stupanj u raz­voju onoga životnog lanca, koji se proteže od elementalne esence sve do manifestiranog Boga.

- 138 -

Mi smo pratili uspon čovjeka od trenutka pojave duše u njenom embrionalnom stanju sve do stupnja duhovno naprednog čovjeka. Pratili smo ga kroz sve stupnjeve svijesti, od čisto osjetilnog pa sve do života u misaonom. Mi smo vidjeli kako se čovjek uvijek nanovo napreže na kotaču rođenja i smrti kroz tri svijeta, pri čemu mu svaki od tih svjetova osigurava svoju žetvu i nudi prilike za napredovanje. Sada smo sposobni da ga slijedi­mo i kroz posljednje stupnjeve ljudskog razvoja, kroz stupnjeve koji se za veliku većinu našega čovječanstva još nalaze u dale­koj budućnosti, ali koji su već osvojeni od strane najstarije djece čovječanstva i kroz koje se i danas uspinje jedan maleni broj ljudi.

Ti stupnjevi su sakupljeni u dvije grupe: za nižu se kaže da je to "probni" put, dok viši stupnjevi čine ono što nazivamo pravim "Putem" ili "Putem učenika". Proučavati ćemo ih prema njihovom prirodnom slijedu.

--- 00O00---

Kada se razvija intelektualna, moralna i duhovna priroda čovjeka, on postaje sve više svijestan svrhe ljudskog života i sve više nastoji da i sam ispuni tu svrhu. Opetovana težnja za zemaljskim dobrima, kojoj je slijedilo njihovo posjedovanje praćeno zasićenošću, polako ga je učila tome da čak i najbolji darovi ove Zemlje imaju jednu prolaznu i nezadovoljavajuću narav: on je toliko često težio za njima, osvajao ih, radovao im se, zasitio ih se i konačno osjećao odbojnost prema njima, da se sada nezadovoljan okreće od svega što mu je Zemlja u sta­nju pružiti. "Kakva je korist od svega toga?" - uzdiše umorna duša. "Sve skupa je samo trud i ludost, stotinu, pa i tisuću puta posjedovao sam te stvari i konačno se samo razočarao u nji­hovom posjedovanju. Te radosti su kao varke, kao mjehurići u vo­denoj struji koji blješte duginim bojama, ali se raspadnu kada ih se dotakne. Ja žeđam za stvarnim, meni je dosta sjena: osjećam težnju za vječnim i istinitim, za oslobađanjem od ograničenja koja me sputavaju, koja me drže zarobljenim usred te promjenjive drame".

Taj prvi krik ljudske duše za slobodom je jedna posljedica spoznaje: kada bi Zemlja bila stvarno ono o čemu su pjesnici sa­njali, kada bi sa nje bilo uklonjeno svako zlo, svakoj brizi učinjen kraj, svaka radost još pojačana, svaka ljepota uvećana, da, kada bi sve bilo uzvišeno do savršenstva, čovjeku bi ipak bilo dosta svega i svemu bi okrenuo leđa, ne osjećajući nikakvu težnju za time. Zemlja je za njega postala jednom tamnicom, i bila ona ma kako ukrašena, on je ipak željan slobodnog, bezgra­ničnog zraka što se nalazi izvan zidova koji ga okružuju. Ali niti Nebo za njega ne posjeduje više privlačnosti od Zemlje: i njega mu je dosta: i njegove radosti su za njega izgubile sav čar, pa čak i užici koje intelekt i narav tamo nalaze, više ga ne zadovoljavaju. I oni "dolaze i odlaze i nemaju trajnosti": isto kao i doživljaji osjetila, oni su ograničeni, prolazni i nezadovoljavajući. Čovjeku je dosta tih stalnih promjena: to je ono što uzrokuje njegov krik.

Ponekad je ta spoznaja bezvrijednosti Zemlje i Neba, kada se počne javljati, samo jedan kratak bljesak u svijesti i vanjski svjetovi uskoro opet nastavljaju svojom vladavinom: čarolija njihovih varavih radosti tada ponovo ovija dušu zadovoljstvom.

- 139 -

Još će morati proći poneki život pun plemenitog rada i nese­bičnih djela, čistih misli i uzvišenog stvaranja, prije nego što spoznaja ispraznosti svega onoga što pripada pojavnom svi­jetu postane stalnim posjedom duše. Ali prije ili kasnije duša jednom zauvijek raskida sa Zemljom i Nebom te oboje vidi kao nedovoljno za zadovoljavanje njenih potreba, i to konačno odvra­ćanje od svega prolaznog, odlučna volja za postizanjem vječnog, to su vrata probnoga Puta. Duša napušta široki put razvoja da bi hrabro krenula jednim strmijim putem prema vrhu brda, ona je donijela odluku da se oslobodi zarobljeništva zemaljskog i ne­beskog života i da udiše visinski zrak slobode.

Rad kojega mora obaviti čovjek koji stupa na probni Put, sasvim je mentalne i moralne naravi: on mora samoga sebe dovesti dotle, da je sposoban "suočiti se sa svojim Majstorom licem u lice" .

Riječima "svojim Majstorom" je potrebno jedno objašnjenje. Postoje određena uzvišena bića koja pripadaju ljudskoj rasi, koja su završila svoj ljudski razvoj: već je prije rečeno da oni tvore jedno Bratstvo koje pomaže čovječanstvu i vodi ga.Ti Veliki, Majstori, dobrovoljno se utjelovljuju da bi postali spojnom karikom između ljudi i nadljudskih bića: onim ljudima, koji ispunjavaju određene uvjete, oni dozvoljavaju da postanu njihovim učenicima, kako bi ubrzali njihov napredak i na taj način postali sposobni pristupiti Velikom Bratstvu, da bi sudje­lovali u uzvišenom i dobrotvornom radu za čovječanstvo.

Majstori bez prekida bdiju nad čovječanstvom i primijete svakoga, tko se uslijed nesebičnog rada za dobro ljudi, uz po­moć intelektualnih, na pomoć ljudi usmjerenih napora, kroz is­krenu predanost, pobožnost i čistoću izdiže iznad velike mase drugih ljudi te se pokaže dostojnim primiti posebnu duhovnu po­moć, pored one pomoći, koja se čovječanstvu kao cjelini stalno daje. Ako jedan pojedinac želi primiti posebnu pomoć, on mora pokazivati i posebnu prijemljivost za nju. Jer Majstori su oni koji raspodjeljuju duhovnu energiju koja je namijenjena napretku čitavog čovječanstva, i zato je primjena te energije u svrhu pospješivanja napretka pojedine duše dozvoljena samo u slučaju, ako ta duša posjeduje uvjete za naročito brz napredak, što će omogućiti da brzo postane pomagač čovječanstva: u tom slučaju ona će vratiti onu pomoć koja je i njoj samoj pružena. Ako se jedan čovjek pomoću vlastite snage i koristeći na najbolji mo­gući način općenitu pomoć koju mu pružaju religije i filozofije probije do vrha vala kojega čini čovječanstvo, i ako pokazuje jednu ljubaznu, nesebičnu i milosrdnu narav, on u tom slučaju postaje za budne čuvare čovječanstva jednim objektom posebne pažnje: njemu se onda dodijele mogućnosti pomoću kojih će is­pitati svoju snagu i probuditi svoju intuiciju. U onoj mjeri u kojoj on sa uspjehom koristi te mogućnosti, pruža mu se daljnja pomoć i daju mu se uvidi u istinski život, sve dok se njegovoj duši nedostatna i nestvarna narav zemaljskog postojanja toliko ne utisne u svijest, da dođe do već spomenutog: do one umornosti od svijeta, koja budi čežnju za oslobađanjem i koja ga dovodi do vratiju probnoga Puta.

Stupanje na taj put čini čovjeka jednim probnim učenikom ili chelom, jedan Majstor preuzima brigu o njemu, on ga time priznaje kao čovjeka^koji je izašao iz struje općenitog tijeka evolucije i koji traži učitelja, koji će voditi njegove korake na strmom i uskom putu što vodi oslobođenju. Taj ga učitelj očekuje već na prvom ulazu koji vodi Putu, pa iako učenik ne poznaje svojeg učitelja, učitelj poznaje njega, on vidi njegove

- 1 4 0 -

napore i upravlja njegovim koracima: on ga dovodi u okolnosti i situacije koje mogu najbolje poslužiti njegovom razvoju, i bdije nad njim brižno kao majka,^sa mudrošću koja potječe od njegovog savršenog uvida. Put može izgledati usamljen i mračan a učenik se može osjećati usamljenim, ali "jedan prijatelj, koji mu je vjerniji od brata” uvijek je u blizini, i duša prima pomoć koja je nevidljiva osjetilima.

Postoje četiri određene "kvalifikacije", koje probni uče­nik mora posjedovati: mudrost velikog Bratstva ih je postavila kao uvjet za prihvaćanje u učeništvo. Ne traži se da ih učenik posjeduje u punoj mjeri, ali on mora težiti njima i barem ih djelomično ostvariti, prije nego što mu može biti dozvoljeno da pristupi posvećenju. P r v a od tih kvalifikacija je snaga razlučivanja između stvarnoga i nestvarnog, koja se u učeniku već počela buditi i koja ga je^privukla ovom Putu, na kojega je sada stupio. Ta snaga razlučivanja u njegovom mišljenju sada postaje sve jasnija i konkretnija: ona ga korak po korak oslo­bađa jednog velikog dijela okova koji su ga sputavali, jer d r u g a kvalifikacija, ravnodušnost prema vanjskim stvarima, slijedi čim se jasno spozna njihova bezvrijednost. Sada učeniku postaje jasno da prezasićenost koja mu je pokvarila svu radost u životu, potječe od razočaranja koje je neizbježno nastalo tako što je on oslobađanje tražio u nestvarnome, dok samo ono što je stvarno može zadovoljiti dušu. On spoznaje da su svi oblici nestvarni i da nemaju trajnosti, da se kretanjem života neprekidno mijenjaju, i da ništa nije stvarno osim Jednoga Života, kojega mi pod njegovim mnogobrojnim velima nesvijesno tražimo i volimo. Ta snaga razlučivanja posebno se pospješuje time, što je učenik obično podvrgnut jednoj vrlo brzoj promjeni životnih okolnosti, kako bi mu se svijest o nestvarnosti vanjs­kih stvari što čvršće utisnula u njegovu svijest. Zemaljski ži­voti jednog učenika općenito su bogati olujama i nedaćama, kako bi se ubrzao i doveo do savršenstva rast onih osobina, za sti- canje kojih je obično neophodcm jedan niz života u tri svijeta. Kako se radost i tuga, zatišje i oluja, mirovanje i rad kod njega neočekivano izmjenjuju, učenik pomoću tih promjena uči prozrijeti nestvarnost svijeta oblika i kroz oblike počinje osjećati stalni, nepromjenjivi život. On postaje ravnodušan prema tome da li stvari koje na takav način dolaze i odlaze postoje ili ne, on svoj pogled sve više usmjerava na nepromje­njivu stvarnost, koja je uvijek prisutna.

Dok on tako stiče sve više uvida i postojanosti, on radi i na sticanju t r e ć e kvalifikacije, šest mentalnih osobina koje_se od njega zahtijevaju, prije nego mu je dopušteno stupiti na sam Put. On ih ne mora sve savršeno posjedovati, ali one mu moraju barem djelomično stajati na raspolaganju, prije nego li mu se dozvoli da kroči dalje.

Kao prvo, on mora naučiti vladati svojim mislima, tim pro­izvodima nemirnog, neusmjerenog razuma, kojega je tako teško ukrotiti kao i vjetar.D Uporna, svakodnevna meditacija je ove mentalne pobunjenike već počela privikavati na red, još prije nego je učenik stupio na Put: on sada svom snagom nastoji zavr­šiti taj posao, jer zna da će ogroman priliv misaone snage, koji će pratiti njegov rast, biti^opasan kako za njega tako i za druge, ako on tu snagu ne drži temeljito pod svojom kontrolom.

1) Bhagavad Gita VI, 34.

- 141 -

Manje opasno bi bilo malom djetetu dati da se igra sa dinamitom, nego jednom sebičnom i častoljubivom čovjeku staviti na raspo­laganje stvaralačke misaone snage.

Kao drugo, mladi chela2) mora unutrašnjem samosavladavanju dodati još i vanjsko: on mora isto tako dobro ovladati svojim govorom i svojim djelima kao i svojim mislima. Kao što je razum poslušan njegovoj duši, tako i njegova niža priroda mora biti poslušna njegovom razumu. Upotrebljivost jednog učenika u vanjs- kome svijetu isto toliko ovisi o tome da li će svojim vidljivim životom dati jedan čist i plemenit primjer, kao što njegova upo­trebljivost u unutrašnjim svjetovima ovisi o stalnosti i snazi njegovih misli. Često se jedno dobro djelo upopasti uslijed ne­marnosti u ovim nižim područjima ljudske djelatnosti: zato se od aspiranta traži da teži idealu savršenosti u svim ovim pojedi­načnim područjima, kako kasnije prilikom stupanja na Put ne bi bio nesiguran i izazvao podsmijeh protivnika.

Kao što je već rečeno, niti u jednoj od tih točaka se još ne traži savršenstvo, ali mudar učenik će stremiti savršenstvu, svijestan toga da je još jako daleko od svojeg ideala.

Kao treće, kandidat za punopravno učeništvo nastoji u sebi probuditi uzvišenu i dalekosežnu vrlinu podnošljivosti - mirno prihvaćanje svakog čovjeka i svakog oblika postojanja onakvog kakav jeste, bez želje da bi bio drugačiji, onakav kakav bi više odgovarao njegovim željama. Kako on počinje spoznavati da Jedan Život preuzima na sebe ograničenja, od kojih je svako na svojem mjestu i u svoje vrijeme ispravno, on prihvaća svaki takav ograničeni izražaj Jednoga Života, bez želje da ga preob­likuje u nešto drugo: on uči obožavati onu Mudrost koja je za­mislila ovaj svemir i koja upravlja njime, i on uči te nesavršene dijelove, koji svoj udio u životu sasvim polako razvijaju, pro­matrati na jedan otvoren i većter način. Pijanac koji mora učiti svoju abecedu patnje, čiji se uzrok nalazi u vladavini niže pri­rode, na svojem stupnju izvršava isto toliko koristan rad kao i svetac, koji se upravo sprema da nauči svoju posljednju lekciju u zemaljskoj školi, i ako se želi biti pravedan, od niti jednoga od njih ne može se tražiti više nego što je on sposoban napravi­ti. Prvi se još nalazi na stupnju dječjeg vrtića i uči kroz pro­matranje, dok se drugi nalazi pred svojim završnim ispitom, spreman polagati doktorat života kako bi napustio univerzitet. Svaki od njih stoji na mjestu koje odgovara njihovoj starosti i njihovom stupnju razvoja, i svakome od njih je potrebno pružiti simpatiju i pomoć tamo gdje se nalaze. To je jedna od lekcija0 onome, što se u okultizmu naziva "podnošljivošću".

Kao č e t v r t o , mora se razviti istrajnost, jedna istrajnost koja sve podnosi sa radošću i koja ništa ne zamjera, koja nepokolebljivo i nepogrešivo stremi cilju. Njega ne može pogoditi ništa sto nije uvjetovano Zakonom, a učenik zna da je Zakon dobar. On shvaća da strma stjenovita staza koja vodi ravno na vrh brda njegovim nogama ne može biti toliko ugodna kao dobro utabana cesta koja se polako penje oko brda. On shvaća i to, da će u nekoliko kratkih života otplatiti sve karmičke dugove, koje je stekao tijekom svoje duge prošlosti, i da zato i plaćanja moraju biti velika.

Upravo teškoće u koje se upliće, razvijaju u njemu petu osobinu: povjerenje - povjerenje u svojeg Majstora i povjerenje u sebe samoga: to je jedno mirno snažno povjerenje, koje je ne­moguće poljuljati. On uči sticati povjerenje u mudrost, ljubav1 snagu svojeg Majstora, i on počinje prepoznavati Božanstvo u svojem vlastitom srcu, on prestaje samo pričati da u njega vje­ruje, u ono Božansko što je u stanju sebi podrediti sve.

- 142 -

Posljednja mentalna osobina - mirna narav - razvija se u određenoj mjeri bez svijesnoga napora tijekom Stremljenja za usvajanjem pet gore spomenutih osobina. Već volja usmjerena na stupanje na Put je jedan znak da se viša priroda počinje otkri­vati i da će niži svijet neopozivo biti otjeran na jedno podre­đeno mjesto. Neprekidan napor da se vodi život jednog učenika, oslobađa dušu svih još postojećih veza, koje je vežu za svijet osjetila. Time što duša povlači svoju pažnju od objekata nižeg svijeta, polako se smanjuje i njihova privlačna snaga u odnosu na dušu. Oni se "okreću od jednog suzdržljivog stanovnika tijela"^) i uskoro potpuno gube moć da pokolebaju njegov mir. Na taj način učenik uči kretati se među njima, a da ga oni ne smetaju: on ih niti ne traži niti ih odbacuje. On uči zadržati mirnu narav i usred mentalnih teškoća svih vrsta, u mijenama mentalnih radosti i patnji, čemu mu pomažu već spomenute česte promjene u njegovom životu, kroz koje ga vodi uvijek budna briga njegovog Majstora.

Kada je učenik na probi tih šest mentalnih osobina usvojio do izvjesnog stupnja, on mora steći još samo č e t v r t u kvalifikaciju, onu duboku, jaku čežnju za oslobođenjem, onu snažnu težnju duše da se ujedini sa Božanstvom, koja je obećanje ispunjenja njene vlastite Bitnosti. To je posljednje što je još potrebno da bi učenik bio spreman stupiti na Put učeništva, jer kada je duša jednom obuzeta tom čežnjom, ona je više nikada ne napušta: duša koja je to jednom osjetila, nikada više ne može svoju žeđ gasiti na zemaljskim izvorima: vode zemlje će joj se uvijek činiti ustajalima, ona će se odvraćati od njih i sa sve dubljom težnjom čeznuti za istinskom vodom života. Dosegavši ovaj stupanj, "čovjek, koji je zrio za posvećenje" pripremljen je da konačno "stupi u struju", koja ga zauvijek odjeljuje od zanimanja za zemaljski život, ukoliko mu nije određeno da kroz njega služi svojem Majstoru i pomaže razvitku čovječanstva. Od ovoga trenutka njegov život više ne smije biti odijeljen: on mora biti prinijet na oltar čovječanstva, kao jedno radosno žrtvovanje čitavog.njegovog bića, koje će od sada biti posvećeno općem dobru.

Tijekom godina koje su bile posvećene razvijanju tih četiri kvalifikacija, učenik je napredovao i u nekim drugim^pravcima.On je od svojeg Majstora primio mnoga učenja, najčešće onda kada je njegovo tijelo duboko spavalo: njegova duša, uvijena u njeno dobro izgrađeno astralno tijelo, već se navikla na njega kao nosioca svijesti i bila privučena njenom Majstoru, kako bi pri­mila poduku i duhovno prosvijetljenje. Učenik je osim toga bio školovan i u meditaciji, i kroz njegov djelatan rad izvan fi­zičkog tijela probudile su se i razvile mnoge od njegovih viših snaga. Tijekom svojih meditacija on je dosegao viša područja postojanja i pri tome naučio dosta toga o životu na mentalnoj razini. On je bio podučavan u tome da svoje rastuće snage stavi u službi/covječanstva, i tijekom mnogih sati u kojima je njegovo tijelo bilo u stanju dubokog sna, on je marljivo radio na ast­ralnoj razini, dušama koje je fizička smrt tamo dovela pomagao je ili je tješio unesrećene, te podučavao one koji su posjedovali manje znanja od njega. Na razne načine on je pomagao mnogima kojima je takva pomoć bila potrebna, i na taj način je podupirao blagotvorni rad Majstora. Time je povezan sa uzvišenim Bratstvom kao njegov suradnik, pa makar i na skroman i podređen način.

2) "Chela" je sanskritski izraz za "učenika".3) Bhagavad Gita II, 59.

- 143 -

Ili na probnom Putu ili kasnije, učeniku se ponudi moguć­nost da upotrijebi svoje pravo i da izvrši jedan akt odricanja, koji označava brži rast čovjeka. Njemu se tada dopušta "da se odrekne Devahana", odnosno blaženog boravka u Nebu, na kojega ima pravo nakon oslobađanja od fizičkog svijeta, koji bi u nje­govom slučaju najvećim dijelom bio proboravljen u Arupa-svijetu, u društvu Majstora, sa svim onim uzvišenim radostima koje su u stanju pružiti čista mudrost i čista ljubav. Ako se učenik od­rekne tog ploda njegovog plemenitog predanog života, tada se duhovne snage, koje bi on inače potrošio za svoj devahan, oslo­bađaju u korist služenja svijetu: on sam ostaje u astralnom svijetu i očekuje svoje ponovno utjelovijavanje na Zemlji dokojeg obično brzo dolazi. U tom slučaju njegovo ponovno utjelov­ljenje bira i njime upravlja njegov Majstor: on vodi učenika do rođenja pod okolnostima, koje su pogodne za njegovu korisnost svijetu i koje mu pružaju odgovarajuće mogućnosti kako za njegovdaljnji napredak, tako i za rad kojega on treba izvršiti. On jepostigao onaj stupanj na kojem se individualni interesi podre­đuju Božanskom Djelu, i na kojem njegova volja ne poznaje nika­kav drugi cilj osim služenja, svejedno gdje i na koji način se to od njega tražilo. On se zato radosno prepušta rukama onih kojima vjeruje, te voljno i radosno zauzima mjesto u svijetu, na kojem može najbolje obavljati svoj posao i pridonijeti svoj dio veličanstvenom djelu, koje se sastoji u pomaganju razvoja čovječanstva. Blagoslovljena je porodica u kojoj se rodi dijete u kojem se nalazi takva jedna duša, jer takva duša donosi sobom blagoslov Majstora, ona se brižno čuva i vodi te joj se pruža

4) Učenik će željeti upoznati izraze za ove stupnjeve na Sanskritu i Pali jeziku, kako bi mu njihovo poznavanje pomoglo prilikom studija težih stručnih djela:SANSKRIT (u hinduskim spisima)1 . VIViKA: sposobnost razlučiva

nja između stvarnog i nest­varnog .

2. VAIRAGYA: ravnodušnost prema nestvarnom i prolaznom.

3 . SHATSAMPATTI:Shama: vladanje mislima. Dama: vladanje ponašanjem. Uparati: trpeljivost. Titiksha: istrajnost. Shradda: povjerenje. Samadhana: ravnodušnost.

PALI (u budističkim spisima)- 1. MANODVARAVAJANA: otvaranje

vratiju razuma: uvjerenjeo prolaznosti svega ze­maljskog.

2. PARIKAMMA: spremnost na rad, ali ravnodušnost prema rezultatima rada.

3. UPACHARO: pažnja ili is­pravno ponašanje (podjela je ista kao i kod hindusa),

4. MUiviUKSHA: đenjem.

Čovjek je ADHIKARI.

težnja za oslobo-

tada jedan

4. ANULOMA: neposredan niz ili slijed, jer postiza­nje tog stupnja slijedi nakon tri predhodna.Čovjek je GOTRABHU.

tada jedan

- 144 -

svaka moguća pomoć, kako bi bila sposobna brzo ovladati svojim nižim tijelima. Povremeno, iako rijetko, može se dogoditi da se jedan učenik inkarnira u jednom tijelu koje je u svojoj dJečjoj dobi i u ranoj mladosti već služilo kao vehikl jednom manje naprednom Egosu. Alco je jednom Egosu dodijeljen samo je­dan kratak život, možda 15 do 20 godina, on će u vrijeme kada se približava zrelost napustiti svoje tijelo, upravo onda, kada ono ima iza sebe svoje prvo školovanje te se sada može brzo raz­viti u upotrebljiv instrument za dušu. Ako je takvo jedno tijelo jako dobro, a jedan od učenika upravo čeka na povoljnu priliku za utjelovljenje, tada se to tijelo još tijekom života Egosa za kojeg je tijelo u početku sagrađeno čuva, sa namjerom da ga učenik upotrijebi, čim onome drugom Egosu više nije potrebno. Kada je životni period tog Egosa pri kraju i kada je napustio tijelo da bi na svojem putu u devahan prešao najprije u kama- loku, njegovo odloženo tijelo preuzima učenik: jedan novi sta­novnik se useljava u napuštenu kuću i prividno mrtvo tijelo ponovo oživljava. Takvi slučajevi su doduše neuobičajeni, ali nisu nepoznati okultistima, i u okultnim knjigama se mogu naći nagovještaji o tome.

--- ooOoo---

Bez obzira da li se inkarnacija odvijala na uobičajen ili na neuobičajen način, duša, sam učenik, napreduje dalje i ko­načno dosiže onaj već spomenut stupanj, na kojem je "zrio za posvećenje". Kroz ta vrata posvećenja on stupa na Put kao neopo­zivo primljen učenik. Taj Put ima četiri stupnja koja se jasno razlikuju: prilaz svakom od tih stupnjeva vodi kroz jedno pos­većenje. Svako posvećenje je popraćeno jednim proširenjem svi­jesti, koje daje ono što se naziva "ključem znanja", ono znanje koje pripada stupnju kojem taj ključ osigurava pristup. To je ujedno jedan ključ moći,vjer znanje uistinu znači moć, i to u svim carstvima prirode. Cim je učenik stupio na Put, on postaje ono što se naziva "beskućnikom"5), jer on od sada Zemlju više ne gleda kao svoju domovinu, on više nema svoga staništa, njemu je sada jednako drago svako mjesto, na kojem ima priliku slu­žiti svojem Majstoru.

Dok se nalazi na ovom stupnju Puta, on se mora osloboditi od tri prepreke koje priječe njegov napredak, a tehnički ih se naziva "okovima". Kako on sada mora jako brzo doseći potpuno savršenstvo, od njega se traži da temeljito i potpuno odstrani sve nedostatke svojega karaktera i zadatke, koje pred njega postavlja njegov stupanj, obavi savršeno. Tri okova kojih se mora riješiti prije nego što pristupi drugom posvećenju jesu: varka osobnog "ja", sumnja i praznovjerje. Svijest mora osobno Jastvo osjetiti kao varku te mora zauvijek izgubiti moć da se nametne duši kao nešto što je stvarno. Učenik se mora osjećati jedno sa svima, svi moraju živjeti i disati u njemu kao i on u drugima. Sumnja mora biti razorena, ali pomoću spoznaje a ne samo kroz potiskivanje. Učenik mora reinkarnaciju i karmu kao i

5) Hindusi taj stupanj nazivaju "Parivrajaka", stupnjem putnika. Budisti takvog čovjeka nazivaju "Srottapatti", to je onaj koji je dosegao Struju. Tako se naziva učenik poslije nje­govog prvog a prije drugog posvećenja.

- 145 -

postojanje Majstora prepoznati kao činjenice. On te stvari ne smije prihvatiti samo kao intelektualno neizbježne zaključke, on ih mora prepoznati kao prirodne činjenice, koje je sam is­pitao, tako da se u njemu više nikada ne može javiti sumnja. Praznovjerje je nadvladano čim se čovjek srodio sa znanjem o stvarnosti i čim spozna, kakvu ulogu imaju običaji i ceremonije u prirodnim procesima. On tada uči upotrebljavati svako sreds­tvo, ali niti jedno od njih ga više ne veže.

Ako je učenik odložio te okove - što je zadatak koji po­nekad zahtijeva nekoliko života, ali se može ostvariti i tijekom samo jednog dijela jednog života - tada se pred njim nalazi drugo posvećenje sa svojim novim "Ključem znanja" i svojim pro­širenim horizontom. Sada se vremenski period koji se obavezno mora provesti na Zemlji brzo smanjuje, jer, kada je jednom do­segnut taj stupanj, učenik mora proći kroz svoje treće i četvr­to posvećenje još tijekom svojeg sadašnjeg života ili u slije­dećem. ' Ka ovom stupnju on mora do pune djelotvornosti razviti unutrašnje sposobnosti koje pripadaju finim tijelima, jer su mu one potrebne pri njegovom služenju u višim područjima postojanja.

Ako je učenik te sposobnosti već ranije razvio, taj stu­panj će mu oduzeti jako malo vremena, ali on će vjerojatno još jednom morati ići kroz vrata smrti, prije nego sazrije toliko da bi mogao primiti treće posvećenje, koje ga čini "labudom", onom čudesnom pticom života o kojoj pričaju tolike legende: to je biće koje se diže u Empjraum, u Vatreno Nebo.7) Na tom trećem stupnju Puta učenik odbacuje četvrti i peti okov - žudnju i od­bojnost. On vidi jedno Jastvo u svima i vanjski veo ga više ne moze zavarati, bio on privlačan ili odbojan. On sada na sve gleda nepristrano i nježan pupoljak trpeljivosti, kojega je on posadio na svojem Putu, sada se rascvao u jednu sveobuhvatnu ljubav, koja sve obuhvaća sa jednakom^nježnošću. On je "prijatelj svakog bića", "onaj koji voli sve što živi", u jednome svijetu, u kojem je sve živo.

Kao živo utjelovljenje Božanske ljubavi on se brzo pribli­žava četvrtom posvećenju, koje mu otvara posljednji dio Puta, gdje nalazeći se "sa one strane individualnog Bitka" postaje Dostojnim, Poštovanim.8' Ovdje on boravi toliko dugo koliko želi, oslobađajući se posljednjih slabih spona, koje ga vežu makar i jako tankim nitima, te nadvladava svako prianjanje za život i oblik, a zatim i za život bez oblika: i to su još lanci, a on se mora osloboditi svih lanaca. Kada se on kreće kroz tri svi­jeta, ne smije postojati niti najmanja sitnica koja bi imala moć zadržavati ga: sjaj "svijeta bez oblika" njega isto tako ne smije privlačiti, kao niti konkretne ljepote svijeta oblika.On tada odbacuje - to je njegovo najveličanstvenije djelo - pos­ljednji okov posebnosti, sposobnost "stvaranja Ja"10', koje se osjeća odvojenim od drugih, jer on i u svojoj budnoj svijesti uvijek boravi na razini jedinstva, na budičkoj razini, gdje se Jastva sviju prepoznaju i osjećaju kao jedno.

6) Učenika koji se nalazi na ovome mjestu Puta Hindusi nazivaju "Kutishaka", tj. čovjekom koji gradi jednu kolibu: on je do­segao mjesto mira. Budisti ga nazivaju "Sakridagamin", tj. čovjekom koji će se još samo jednom roditi.

7) To je Hamsa, tj. onaj koji prepoznaje "To-sam-ja" Hindusa.8) Hindusi ga nazivaju "Parahamsa", onaj koji je sa one strane

"Ja": Budisti ga nazivaju Arhatom, Poštovanim.- 146 -

Ta se sposobnost rađa sa dušom, ona je bit individualnosti i postoji toliko dugo, dok se sve što je individualnosti bilo dragocjeno, ne primi u Monadu. Na pragu oslobođenja se princip koji stvara "Ja" može odbaciti: on prepušta Monadi neprocjenjiv rezultat svojeg djelovanja, onaj osjećaj individualnog identi­teta, koji je tako pročišćen i fin, da ne utječe na svijest o jedinstvu. Tada sa lakoćom otpada sve što bi na bilo koji način moglo reagirati na bilo kakve smetnje, i učenik je sada odjeven u veličanstvenu odjeću jednog nepokolebljivog mira, kojeg nitko ne može narušiti. Isključivanje sposobnosti stvaranja "Ja" je istovremeno uklonilo sva vela, koja bi mogla zamagljivati nje­gov sveprožimajući uvid. Sa ostvarenjem Jedinstva nestaje svako neznanje-^' - svako ograničenje, koje uzrokuje svaku vrstu odva­janja - i čovjek je dovršen, on je slobodan.

--- ooOoo---

Time je dosegnut kraj Puta, a taj kraj Puta je prag Nirvane. Učenik se već navikao na to čudesno stanje svijesti, i to još onda dok se pripremao na osvajanje završetka Puta, kada se nalazio izvan svoga tijela. Sada, nakon što je stupio preko praga, ta nirvanička svijest postaje njegovom normalnom sviješću, jer Nirvana je dom oslobođenog Jastva.^2) On je za­vršio uspon čovjeka i sada se nalazi na granici čovjekovoj: naravno da se nad njim nalaze čete još mnogo moćnijih bića, ali ona su nadljudske vrste. Razapinjanje nižeg tijela je prošlo, trenutak oslobođenja je došao i trijumfalno "Svršeno je!" odje­kuje sa usana pobjednika. Pogledaj! On je prešao prag, on je ušao u svjetlo Nirvane, opet je jedan sin Zemlje nadvladao smrt. Kakve se tajne sakrivaju iza vela uzvišenog svjetla, mi ne znamo: mi samo slutimo da se tamo nalazi najviše Jastvo, da Voljeni i onaj koji voli postaju Jedno. Dugotrajna potraga je završena, žeđ srca je zauvijek ugašena, čovjek je ušao u radost svojeg Gospodina.

Ali da li je time Zemlja izgubila svojeg sina? Da li je čovječanstvu ugrabljen njen trijumfirajući sin? Ne! On je ponovo izronio iz svjetla i ponovo se nalazi na pragu Nirvane, da, on zapravo izgleda kao utjelovljenje tog svjetla, toliko veličans­tven da ga je nemoguće opisati, jedno otkrivenje Sina Božjega.No sada je njegov pogled usmjeren na Zemlju, njegove oči sjaje od božanske samilosti za lutajuću djecu čovječanstva, za njegovu utjelovljenu braću. Njemu je nemoguće ostaviti ih bez utjehe, ostaviti ih da lutaju kao ovce bez pastira. Odjeven u veličans­tvenu odjeću jednog velikog odricanja, naoružan snagom savršene mudrosti i "snagom jednog beskrajnog života", on se vraća Zemlji da bi blagoslovio i vodio čovječanstvo - jedan Majstor Mudrosti, Kraljevski Učitelj, Božanski Čovjek.

9) Usporedi poglavlje IV, "Mentalna razina".10) Ahamkara, što se obično tumači kao Mana - ponos, jer ponos

je najfiniji izražaj onoga MJaM koji se razlikuje od drugih.11) Aviđya, prva i posljednja varka, ono što stvara odijeljene

svjetove, prva od Nidanas, ono što otpada kada se postigne savršenstvo.

12) Jivanmukta, oslobođeni život Hindusa: Asheka, onaj koji više nema što naučiti, kod Budista.

- 147 -

Vrativši se na ovakav način Zemlji, Majstor se posvećuje služenju čovječanstvu opskrbljen moćnijim snagama od onih sa kojima je raspolagao dok je još kročio Putem učeništva. On je sebi postavio zadatak da pomaže ljudima, i on sada aktivira sve one uzvišene snage sa kojima raspolaže, u svrhu ubrzavanja evolucije svijeta. Onima koji se približavaju Putu, on sada vraća natrag ono što je sam ostao dužan iz dana svojega učeniš­tva, i to na taj način da ih isto tako uči, pomaže i vodi, kao što je i sam nekada bio podučavan, pomagan i vođen.

To su stupnjevi rasta čovječanstva, oni vode od primitiv­nog divljaka sve do visina Božanstvenosti čovjekove. Takvom jednom cilju stremi naše čovječanstvo: to je veličanstvenost koja će jednom biti data našem ljudskom rodu.

--- 00O00---

XII. p o g l a v l j e

NASTAJANJE JEDNOG SVEMIRA

Na sadašnjem stupnju našeg razvoja je nemoguće dati više od nekoliko općenitih nagovještaja koji se odnose na plan, pre­ma kojem je izgrađen kozmički sustav i u kojem naša Zemlja igra svoju skromnu ulogu. Pod "Kozmosom” ovdje se misli na jedan sustav koji je, koliko mi možemo vidjeti, kompletan u samome sebi, koji je proizašao iz jednog pojedinačnog LOGOSA i kojega taj LOGOS održava. Jedan takav sustav je naš sunčev sustav a fizičko Sunce se može smatrati najnižim otkrivenjem LOGOSA, tijekom vremena, tijekom kojega ono djeluje kao centar svojeg kozmosa. U biti je svaki oblik jedno od Njegovih konkretnih otkrivenja: ali Sunce je Njegova posebna manifestacija na naj­nižoj razini, i to kao ona centralna snaga koja daje život, prožima snagom sve što postoji i upravlja svime.

Jedan okultni komentar glasi:"Surya (Sunce) otkriva u svojem vidljivom sjaju prvo ili

najniže stanje sedmog ili najvišeg stanja univerzalne Prisut­nosti, Najčišćeg od Čistog, prvi manifestirani dah vječnog nemanifestiranog SAT (Bitka). Sva centralna, fizička ili objek­tivna Sunca su prema svojoj supstanci najniže stanje prvoga principa DAHA"1}.

Ukratko rečeno, to znači da ona predstavljaju najniže stanje fizičkog tijela LOGOSA.

Sve fizičke snage i energije nisu ništa drugo nego pret­vorbe života, kojega Sunce izlijeva iz sebe kao Gospodar i Darovatelj Života svojega sustava. Zato je Sunce u mnogim starim religijama bili simbol najvišeg Boga: to je bio simbol, koji je bio najmanje podložan krivom tumačenju od strane neznalica.

A. P. Sinnet kaže sasvim ispravno:"Sunčani sustav je jedno područje prirode, koje u sebi

sadrži više nego što to može istražiti itko drugi osim onih

1) "Tajna Nauka", knjiga I, str. 309.- 148 -

najviših bića, koja su potekla od našeg čovječanstva. Mi teo­retski možemo utvrditi, kada pogledamo noćno nebo, da je čitav sunčev sustav samo jedna kap u velikom oceanu kozmosa, ali jedna kap koja je sa gledišta svijesti tako polurazvijenih bića kakva smo mi - i sama opet jedan ocean, i mi se u ovom trenut­ku možemo samo nadati da će nam uspjeti doći jedino do vrlo neodređenih, nejasnih predodžbi o njegovom porijeklu i njegovoj građi. Ali ma kako nejasne te predodžbe bile, one nam ipak omo­gućavaju da ispravno uvrstimo naš podređeni planetarni niz u kojem se odvija naša evolucija, u sustav kojem pripada, a u sva­kom slučaju da dobijemo jedan općeniti pregled razmjerne veli­čine čitavog sustava, našeg planetarnog lanca i Zemlje, na kojoj se u ovom trenutku nalazimo: isto tako možemo dobiti i uvid u trajanje pojedinih razvojnih perioda, koji nas zanimaju kao ljudska bića”.'

I stvarno, nama je moguće misaono shvatiti naš položaj samo onda, ako možemo sebi stvoriti jednu predodžbu - ma kako nedostatnu - o našem odnosu prema Cjelini. Dok se jedni zado­voljavaju djelovanjem unutar svojeg vlastitog kruga obaveza, te se ne zanimaju za druga područja života, sve dok ne budu pozvani da djeluju u njima, drugi osjećaju potrebu za jednom spoznajom obuhvatnijeg svjetskog plana kao i mjesta koje oni u tom planu zauzimaju: za njih predstavlja intelektualno zadovoljstvo izdići se u visine, kako bi iz ptičje perspektive bacili pogled na čitavo polje razvoja. Duhovni čuvari čovječanstva su vidjeli tu potrebu i iz tog razloga su dozvolili da njihova učenica H. P. Blavatsky napiše "Tajnu Nauku", to veličanstveno djelo, u kojem se kozmos prikazuje sa gledišta okultista. To je jedno djelo, koje će za istraživača Prastare Mudrosti biti tim dragocjenije, što više mu uspije istražiti i ovladati nižim razinama našega svijeta u razvoju.

Pojava LOGOSA, tako nas se uči, je objava trenutka rođenja našega svemira:

"Čim se ON manifestira, i sve ostalo se manifestira: kroz Njegovo otkrivenje otkriva se svemir".3)

On donosi sobom plodove jednog kozmosa koji je prošao: moćna duhovna bića, koja će biti Njegovi pomoćnici i suradnici pri gradnji novog univerzuma. Najviši od njih su "Sedmorica", koje se često i same naziva Logosima, jer je svaki od njih na svojem mjestu centar jednog određenog područja u kozmosu, upravo kao što je LOGOS centar cjeline. Gore naveden komentar kaže:

"Sedam bića Sunca su sedam Svetih, koje je proizvela snaga potekla iz samoga krila majčinske supstance... Energija, pomoću koje oni u svakome Suncu stupaju u svijesno postojanje, to je ono što neki nazivaju Vishnu, Dah Apsolutnog. Mi upotrebljavamo naziv Jedan Manifestirani Život, koji je samo jedan odraz Apsolutnog."

Taj "Jedan Manifestirani Život" je LOGOS, manifestirani Bog.Od ovog prvog dijeljenja potječe sedmerostruki karakter

našeg kozmosa, i sve daljnje podjele u njihovom silazećem slije­du ponavljaju sedmerostruki niz. Svakom od sedam Logosa drugog

2) A. P. Sinnet: "The System to which we belong", str. 4.3) Mundakupanishad II, 11, 10.

- 149 -

razreda pripadaju niže hijerarhije bića, koja tvore upravljačko tijelo njegovog carstva. Tim bićima pripadaju i Lipike, koje vode računa o karmi toga carstva i o karmi svih bića koja pri­padaju tome carstvu, dalje Maharajas ili Devarajas, koji nad­gledaju djelovanje karmičkog Zakona, zatim mnogobrojne čete Oblikovatelja koji sve oblike stvaraju prema idejama što se na­laze u riznici LOGOSA, Univerzalne Svijesti, od kojih svaki pojedini pod tim višim vodstvom i kroz njegov sveinspirirajući Život oblikuju Njegovo vlastito carstvo, kojem pri tome daju svoj osobni individualni ton. H. P. Blavatsky tih sedam carstava koja stvaraju sunčani sustav naziva Laya-centrima. Ona kaže:

”Sedam Laya-centara su sedam nultih točaka, pri čemu se izraz "nulta točka” u ovome slučaju upotrebljava u istome smislu kao i u fizici, naime da bi se označila jedna točka, na kojoj- u ezoterici - počinje skala diferencijacije. Od tih centara - preko kojih nam ezoterička filozofija nejasno dozvoljava prepoz­nati metafizičke okvire ”Sedam Sinova” Života i Svjetla, sedam Logosa hermetičke i svih ostalih filozofija - započinje diferen­cijacija elemenata, iz kojih je izgrađen naš sunčev sustav".4)

U tom području se pred nama nalazi jedan planetarni razvoj čudesne veličine, polje u kojem jedno Biće prolazi svoje razvojne stupnjeve, za koje je jedan planet kao što je Venera samo jedno prolazno utjelovljenje. Mi ćemo Gospodara razvoja, vladara nad jednim takvim carstvom nazvati jednim planetarnim Logosom, da bi izbjegli moguće nesporazume. Planetarni Logos kao sirovinu za svoj rad uzima materiju koju zrači sam Centralni LOGOS, i prera­đuje je uz pomoć svojih vlastitih životnih energija. Na taj na­čin svaki planetarni Logos specijalizira materiju svojega carstva, koju uzima iz zajedničke zalihe.5) Kako je atomičko stanje svake pojedine od sedam razina njegovog carstva identično sa materijom jedne podrazine sunčevog sustava, neprekinuta povezanost cjeline ostaje sačuvana. Kao što H. P. Blavatsky primjećuje, atomi na različitim planetarna imaju i različite vrijednosti međusobnog povezivanja: sami atomi su isti, samo su njihovi spojevi dru­gačiji. Ona kaže:

”Ne samo elementi našega planeta, već i elementi svih os­talih planeta u sunčevom sustavu razlikuju se u svojim spojevima isto toliko, koliko se razlikuju od kozmičkih elemenata sa one strane naših solarnih granica. Svaki atom ima sedam oblika pos­tojanja, tako nas se učilo".6>

To su podrazine, kako smo ih mi nazvali, na koje se dijeli svaka velika razina.

----- 00O00------

Na tri niže razine svojega carstva koje se razvija, plane­tarni Logos uspostavlja sedam globusa ili svijeta, koje mi iz praktičkih razloga i u skladu sa uobičajenim oznakama nazivamo globusima A, B, C, D, E, F i G.

4) "Tajna Nauka", knjiga I, str. 162.5) Usporedi u poglavlju I. ”Fizička razina" podatke o razvoju

materije.6) "Tajna Nauka", knjiga I, str. 166 i 174.

- 150 -

"Sedam malih kotača, od kojih svaki stvara slijedećeg", kako se to kaže u Stanzi VI "Knjige E>zyan" :

"On ih gradi prema uzorku starijih kotača, postavljajući ih na neprolazne centre."

Oni su utoliko neprolazni, što svaki kotač ne samo da pro­izvodi slijedećeg, nego se i sam ponovo utjelovljuje na istom središtu, kao što će kasnije biti objašnjeno.

Te globuse je moguće zamisliti u tri para poredana na luku jedne elipse: srednji globus se nalazi na najnižoj točki, koja ujedno nalazi u sredini. Globusi A i G - prvi i sedmi - nalaze se na Arupa-stupnju mentalne razine, globusi B i ? - drugi i šesti - na Rupa-stupnju te razine, globusi C i E - treći i peti- nalaze se na astralnoj razini: globus D - četvrti - se nalazi na fizičkoj razini. H. P. Blavatsky kaže o tim globusima, da su oni "uvršteni u sedam nižih razina svijeta u kojem se stvaraju oblici"'^, tj. u fizičku i astralnu razinu i u obje podrazine (Rupa i Arupa) mentalne razine.

To je moguće prikazati u jednom dijagramu kao što je ovaj:®^

ARUPA 0 © PRAPOČETNO

RUPA © © STVARALAČKO,INTELEKTUALNO

ASTRAL 0® PLASTIČKI,OBLIKOVANO

FIZIČKO Ce FIZIČKO

To je karakterističan poredak, ali na određenim stupnje­vima dolazi i do promjena. Tih sedam globusa tvore jedan prsten planeta ili jedan planetarni lanac: taj lanac - u ovu svrhu shvaćen kao jedna cjelina, kao biće, kao jedno planetarno biće ili individualnost - prolazi tijekom svojeg razvoja kroz sedam različitih stupnjeva. Tih sedam stupnjeva čine svoje planetarno tijelo kao jednu cjelinu, koja se tijekom planetarnog života sedam puta raspada i isto toliko puta nanovo obnavlja. Planetar­ni lanac ima sedam inkarnacija, a rezultati postignuti u jednoj inkarnaciji prenose se svaki puta na slijedeću inkarnaciju.

"Svaki takav planetarni lanac potomak je i kreacija jednog drugog, nižeg i mrtvog lanca - njegovo ponovno utjelovljenje"9).

7) "Tajna Nauka", knjiga I, str. 176.8) Usporedi "Tajnu Nauku", knjiga I, str. 221. Pri tome je važ­

no obratiti pažnju na činjenicu, da svijet praslika nije onaj svijet koji se nalazio u mišljenju planetarnog LOGOSA, već je to prvi model koji je iz njega napravljen.

9) "Tajna Nauka", knjiga I, str. 176.10) Stručni naziv glasi "Manvantara".11) A. P. Sinnett ih naziva "Sedam razvojnih sistema".12) "Tajna Nauka", knjiga I, str. 1 4 7 .

- 151 -

Tih sedam inkarnacija^0) zajedno tvore "planetarni razvoj", carstvo jednog planetarnog Logosa. Kako postoji sedam planetar­nih Logosa, iz toga proizlazi da sedam takvih planetarnih raz­voja, koji se međusobno razlikuju, tvore jedan sunčani sustav.H) U jednom okultnom komentaru se ta manifestacija sedam Logosa iz Jednoga i pojava sedam uzastopnih lanaca, od kojih se svaki sas­toji od sedam globusa, opisuje kako slijedi:

"Iz jednoga Svjetla sedam Svjetala, iz svakoga od sedam, sedam puta po s e d a m " . 1 2 )

Ako promatramo pojedine inkarnacije lanca, Manvantare, vidjeti ćemo da se i one mogu podijeliti na sedam perioda: jedan val života koji potiče od planetarnog Logosa šalje se oko cijelog lanca, a sedam ovakvih velikih valova života - koje stručno na­zivamo "rundama" - tvore jednu pojedinačnu Manvantaru. Tako dakle svaki globus ima sedam perioda djelatnosti tijekom jedne Manvan­tare, a polje na kojem se razvija život, seli se redom sa jednog globusa na drugi. Ako sada obratimo pažnju na jedan određeni globus, vidjeti ćemo da se tijekom onog vremena kada se na njemu odvija djelatnost, raavijaju sedam korijenskih rasa jednoga čov­ječanstva, istovremeno sa šest drugih carstava koja ne pripadaju ljudskoj vrsti, a koja su ovisna jedno o drugome. Kako tih sedam carstava sadrže oblike na svim stupnjevima razvoja, i jer svi imaju pred sobom još veće mogućnosti, oblici u razvoju prelaze sa jednog globusa na drugi, da bi nastavili svoj rast kada se djelatnost na jednom globusu završi i tako prelaze sa globusa na globus, sve do kraja dotične runde. Oni onda nastavljaju svoj put runda za rundom, sve do kraja sedme runde, do kraja Manvantare. Oni se tada uspinju od Manvantare do Manvantare sve dok ne dođu do kraja njihovog planetarnog lanca i dok rezultate čitavog tog razvoja ne sakupi planetarni Logos. Nije potrebno posebno naglašavati, da je nama od tog planetarnog razvoja jedva nešto poznato: samo neke od najvažnijih stvari priopćene su nam od strane naših učitelja.

Čak i kada promatramo onaj planetarni razvoj u kojem naša Zemlja čini jednu stepenicu, nama nije ništa poznato o razvojnim procesima koji su se odvijali tijekom prvih dviju Manvantara na njihovih sedam globusa, a o njegovoj trećoj Manvantari znamo samo to, da je ono nebesko tijelo, koje je sada naš Mjesec, bio globus D tog planetarnog lanca. Ipak nam ta činjenica može pomo­ći da jasnije razumijemo, što znači slijed inkarnacija jednog planetarnog lanca.

Sedam globusa koji čine mjesečev lanac, prošli su tijekom vremena određenog za tu^svrhu njihov sedmerostruki razvoj: duž lanca je sedam puta prošao životni val, budeći u život jedan globus za drugim. Stiče se utisak kao da je Logos upravljajući svojim carstvom svoju pažnju najprije usmjerio na globus A i na njegove oblike, koji u svojoj ukupnosti tvore jedan svijet, te ih dozvao u život. Kada je razvoj dosegao jednu određenu točku, On je svoju pažnju usmjerio na globus B, a globus A je polako potonuo u miran drijemež. Na taj £ačin je val života bio nošen od globusa do globusa, sve do kraja prve runde na globusu G, gdje završava razvoj. Nakon toga je slijedilo jedno vrijeme mirovanja!3;, tijekom kojeg nije bilo vanjskih manifestacija razvoja. Na završetku tog vremena mirovanja opet je započeo vanjski razvoj, koji je svoju drugu rundu opet započeo na globusu A. Taj se proces ponavljao šest puta. Ali kada je dosegnuta pos­ljednja - sedma - runda, došlo je do jedne promjene. Globus A

13) To vrijeme mirovanja se na Sanskritu naziva "Pralaya".- 152 -

se nakon završetka svoje sedme životne periode polako raspao,i prešao u neprolazno Laya-Centar-stanje. Iz ovoga se prilikom svitanja slijedeće Manvantare razvio jedan novi globus A, na određeni način jedno novo tijelo, u kojem su našli svoje mjesto principi prošlog planeta A. Ta rečenica bi trebala samo dati naslutiti, kakav je odnos između globusa A prve i globusa A druge Manvantare. Ali narav tog odnosa ostaje jednom tajnom.

Nešto više nam je poznato o odnosima između globusa D lunarne Manvantare - našeg Mjeseca - i globusa D zemaljske Man­vantare - naše Zemlje. A. P. Sinnett je ono što o tome znamo sažeo u svojem eseju "The System to which we belong". On kaže:

"Nova zemaljska magla se razvijala oko jednog središta, koje je u odnosu na umirući planet bilo u otprilike istom polo­žaju, u kojem se danas nalaze središta Zemlje i Mjeseca. Ali ta nakupina materije u svojem nebuloznom stanju je zauzimala jedan daleko veći prostor, nego što ga zauzima današnja Zemlja. Ona se prostirala daleko u svim pravcima, tako da je stari planet dospio u njen vatreni zagrljaj. Temperatura takve jedne nove magle je izgleda veća od svake nama poznate temperature, i tako je površina starog planeta bila iznova zagrijana, pri čemu je njegova atmosfera, voda i sva ostala materija podložna ispara- vanju prešla u plinovito stanje te na taj način bila pripojena novom centru gravitacije, koji je bio stvoren u središtu nove magle. Tako su zrak i mora staroga planeta bili uključeni u gradnju novoga, i to je razlog zašto je Mjesec danas jedna isu­šena masa, suha i bez oblaka, nepodesna.za stanovanje a i nepot­rebna kao mjesto stanovanja za bilo kakva fizička bića. U sed­moj rundi, kada će završavati naša sadašnja Manvantara, biti će završeno raspadanje Mjeseca i materija, koja ga sada još drži na okupu, raspasti će se u meteorsku prašinu” .14-)

U trećoj knjizi ”Tajne Nauke”, u kojoj su objavljena neka učenja koja je H. P. Blavatsky usmeno prenijela svojim napred­nijim učenicima, kaže se:

"U početku razvoja našega globusa, Mjesec je Zemlji bio puno bliže, i bio je puno veći nego je danas. On se povukao od nas i izgubio na svojoj veličini (Mjesec je Zemlji predao sve svoje principe)...^Tijekom sedme runde pojaviti će se jedan novi . Mjesec, a naš sadašnji Mjesec će se konačno rastočiti i nestati”1?)

Tijekom lunarne Manvantare razvoj je proizveo sedam klasa bića, koja se na Sanskritu nazivaju ”Pitrisima” ili "Očevima”, jer su oni bili ti, koji su proizveli druga bića zemaljske Man­vantare. To su ”Mjesečevi Pitrisi” o kojima je riječ u ”Tajnoj Nauci”. Više od njih su bile razvijene dvije druge klase, koje su različito nazivane, kao na pr. Solarni Pitrisi, Ljudi, niži Dhyani: oni su suviše napredovali u svojem razvoju da bi se mogli umiješati u zemaljsku evoluciju već u njenom početnom sta­diju, ali njima su bila potrebna kasnija zemaljska stanja za njihov daljnji rast. Viša od tih dviju klasa sastojala se od individualiziranih, životinjama sličnih bića, stvorenja sa em­brionalnim dušama, tj. ona su već imala jedno kauzalno tijelo: suprotno tome, prva klasa se tek pripremala na stvaranje tih tijela. Od lunarnih Pitrisa prva klasa se upravo nalazila na početku tih napora, oni su već pokazivali početke misaone dje­latnosti, dok su druga i treća klasa razvile samo karmički princip.

14) A. P. Sinnett, ”The System to which we belong”, str. 19.15) ”Tajna Nauka", knjiga III, str. 562.

- 153 -

Sedam klasa mjesečevih Pitrisa su bile rezultat kojega je mjesečev lanac predao zemaljskom lancu, četvrtoj inkarnaciji planetarnih lanaca, na daljnji razvoj. Ta bića, kod čije prve klase je već bio prisutan mentalni princip, kod čije druge i treće klase je bio razvijen karmički princip, dok je u četvrtoj klasi on bio prisutan samo u zametku a u nerazvijenoj petoj klasi se nalazio tek u fazi nastajanja, u šestoj i sedmoj nije bio zamljetljiv čak niti u tragovima, ta bića su kao Monade ušla u zenljin lanac, kako bi produhovila elementalnu esencu i oblike koje su stvorila bića - "oblikovatelji". °'

Nazivi koje ja primjenjujem su oni koji se nalaze u "Taj­ne; !rauci" . U vrijednim raspravama Sinnetta i Scott-Elliota o lunarnim Pitrisima se "niži Dhyani" H. P. Blavatske, koji su se inkarnirali u trećoj i četvrtoj rundi, shvaćaju kao prva i druga klasa mjesečevih Pitrisa. Njihova treća klasa je zato prva klasa Blavatske, njihova četvrta klasa njena druga klasa itd. Ne postoje razlike u prikazu činjenica, nego samo u nazi­vima, ali te razlike mogu zavesti čitaoca ako se ne objasne.

"Oblikovatelji" je jedan naziv koji obuhvaća bezbrojna bića, hijerarhije bića koja se nalaze na najrazličitijim stup­njevima razvoja svijesti i moći, koja na pojedinim razinama provode stvarnu gradnju oblika. Viši među njima vode i nadgle­daju taj rad, dok niži oblikuju materiju prema modelima koji su im dati. Ovdje je sada prepoznatljiva svrha uzastopnih globusa jednoga lanca. Globus A je svijet praslika, na kojem se stvaraju modeli oblika, koji će se morati stvoriti tijekom jedne runde. Najviši oblikovatelji uzimaju prapočetne ideje koje su sadržane u mislima planetarnog Logosa i vode oblikovatelje arupa-područja prilikom stvaranja prapočetnih oblika za dotičnu rundu. Na glo­busu B te oblike oblikovatelji nižega ranga oblikuju u razne stvari koje su građene od mentalne materije, reproduciraju ihi polako razvijaju u raznim pravcima, sve dok ne postanu prik­ladni za ugradnju u kruću materiju. Zatim taj posao preuzimaju oblikovatelji astralne razine i na globusu G oblikuju astralne oblike, u kojima su pojedinosti precizno izrađene. Kada su ti oblici toliko razvijeni koliko to dopuštaju astralne mogućnosti, posao preuzimaju oblikovatelji globusa D te stvaraju oblike na fizičkoj razini, i sada se i najgrublje vrste materije upotreb­ljavaju u svrhu izgradnje oblika: oblici postižu svoju najkrućui najsavršeniju građu.

Od te središnje točke, vrsta razvoja se donekle mijenja.Do sada je pažnja bila uglavnom usmjerena na s t v a r a n j e oblika: suprotno tome, na uzlaznoj krivulji pažnja je prije svega posvećena k o r i š t e n j u oblika kao nosioca i iz­ražajnog sredstva života u razvoju. Sada se svijest izražava u drugom dijelu razvoja na globusu D kao i na globusima E i F - najprije na fizičkoj razini, zatim na astralnoj i na nižoj men­talnoj razini - kroz pandane oblika, koji su izgrađeni na silaz­nom dijelu krivulje. Na silaznom dijelu krivulje Monada djeluje, koliko joj je to moguće, na oblike u razvoju, a to se odražava u nejasnim odrazima, utiscima itd.: suprotno tome, na uzlaznoj krivulji Monada se izražava kao unutrašnji vladar k r o z oblike. Na globusu G je postignuto savršenstvo runde: Monada se nastanjuje na globusu A u oblicima praslika i upotrebljava ih kao sredstvo izražavanja.

16) H. P. Blavatsky u svojoj "Tajnoj Nauci" bića koja je Sinnett označio kao Pitrise prve^i druge klase ne uključuje u "hije­rarhiju Monada što potječu od mjesečevog lanca": ona ih po­sebno označava kao "ljude" ili "Dhyan-Čohane" (usp. knjigu I, str. 197» 207 i 211.)

- 154 -

Kroz sve te stupnjeve mjesečevi Pitrisi su djelovali kao duše oblika, čuvajući ih i kasnije stanujući u njima. Pitrisi prve klase su pritom tijekom prvih triju rundi izvršili glavni­nu posla. Pitrisi druge i treće klase su ušli u oblike koje je izgradila prva klasa. Pitrisi prve klase su oblike pripremali na taj način, da su ih tijekom jednog određenog vremenskog perioda nastanjivali:oni tada idu dalje i svoje oblike prepuš­taju Pitrisima druge i treće klase kao mjesta stanovanja.

Na kraju prve runde na Zemlju su donijeti oblici minerala, da bi se u slijedećim rundama dalje izgrađivali, sve dok u sre- iir.i četvrte runde nisu postigli stanje najveće gustoće.V a t r a je "element11 te prve runde.

U drugoj rundi Pitrisi prve klase nastavljaju svoj ljudski razvoj, pri čemu niže stupnjeve samo kratko dodiruju, isto kao £ to ljudski fetus još i danas u kratkom vremenu prolazi kroz niže stupnjeve oblika. Pitrisi druge klase na kraju runde dosižu prvi stupanj čovjekov. Veliko djelo ove runde sastoji se u tome, da se praslike biljnoga svijeta spuste u manifestaciju, koje će tijekom pete runde doseći svoje savršenstvo. Z r a k je "element" druge runde.

U trećoj rundi Pitrisi prve klase već dobijaju jedan pre­poznatljiv ljudski oblik. Iako su ta tijela želatinozna i ogrom­na, ona na globusu D postaju dovoljno čvrsta da bi mogla usprav­no stajati. Ta su tijela slična majmunskima i pokrivena su ošt­rim dlakama. Pitrisi treće klase ovdje dolaze do početaka ljud­skosti. Sunčani Pitrisi druge klase u ovoj rundi na globusu D se pojavljuju po prvi puta, i preuzimaju vodstvo ljudskoga raz­voja. Praslike oblika životinja se dodove u manifestaciju: oni će postići savršenstvo na kraju šeste runde. V o d a je karak­teristični "element" te runde.

Četvrta runda, središnja od sedam koje tvore zemaljsku Manvantaru, karakteristična je po tome što na globusu A donosi praslike oblika čovječanstva: ta je runda izrazito ljudska, isto kao što su predhodne bile redom životinjskog, biljnog i mineral­nog karaktera. Tek u sedmoj rundi će praslike oblika biti potpu­no ostvarene kroz čovjeka, no mogućnosti ljudskog oblika se već otkrivaju u svojim praslikama u četvrtoj rundi. Z e m l j a je "element" te najgušće i najkruće runde. - U početku ove runde Sunčani Pitrisi prve klase, da tako kažemo, lebde oko globusa D, ali se ne utjelovljuju prije trećeg velikog izljeva života koji dolazi od planetarnog Logosa sredinom treće rase, a i tada se utjelovljuju samo pojedinačno: njihov broj polako raste u onoj -;'eri kako se poboljšava rasa, sve dok se u početku četvrte rase ne utjelove u velikim masama.

--- ooOoo---

Razvoj čovječanstva na našoj Zemlji, globusu D, upadljivo pokazuje već spomenutu sedmerostrukost koja se i dalje nastavlja. Već u trećoj rundi se pojavilo sedam ljudskih rasa, a u četvrtoj rundi se ta sedmerostruka podjela jasno vidi na globusu C, gdje se razvilo sedam rasa od kojih svakoj pripada sedam podrasa. Na rlobusu D razvoj čovječanstva započinje sa jednom prvom rasom - ili korijenskom rasom, kako se obično kaže - na sedam različitih -jesta: "sedam od njih, svaki u njemu namijenjenoj zemlji"1''.17 Knjiga Izjsn, Štanze 13, u "Tajnoj Nauci" knjiga II.15 "' Lr_= s = rutra" : ta veličanstvena hijerarhija samosvijesnih

iuhrvnih bića obuhvaća mnoge stupnjeve razvoja.- 155 -

Tih sedam tvore zajedno, ne jedan nakon drugoga, prvu korijensku rasu, i svaki od njih razvija svojih vlastitih sedam podrasa. Iz prve korijenske rase, koja se sastojala od želatinoznih stvorenja bez određenog oblika, razvila se druga korijenska rasa sa već nešto čvršćim oblicima, a iz nje treća - majmunolika stvorenja, iz kojih su se razvili nezgrapni, ogromni ljudi.

U sredini razvoja treće korijenske rase, koja se naziva lemuričkom, dolaze - sa jednog drugog, u svojem razvoju daleko naprednijeg planetarnog lanca, naime lanca Venere - pripadnici njihovog visoko razvijenog čovječanstva na Zemlju, veličanstvena bića, koja se radi njihove blještave pojave često nazivaju "Sino­vima Vatre", jedna uzvišena grupa Sinova Intelekta.1®' Oni se nastanjuju na Zemlji kao Božanski učitelji mladog čovječanstva, a neki od njih služe kao provodnici za treće izlijevanje, za pro­jekciju monađičke životne iskre u životinjskog čovjeka, što do­vodi io stvaranja kauzalnoga tijela. Na taj način se individuali­zira crva, druga i treća klasa lunarnih Pitrisa, a time i velika masa čovječanstva. Obje klase Sunčanih Pitrisa koji su se već individualizirali - prva nakon napuštanja mjesečevog lanca, druga kasnije - tvore dva niža razreda Sinova Intelekta. Druga klasa se uvelovljava u sredini treće rase, prva kasnije, najvećim đi- jelcr.'u četvrtoj rasi, atlantskoj. Peta ili arijska rasa, koja se trenutno nalazi na vrhu ljudskog razvoja, razvila se iz pete pcirase atlantske rase, čije su se familije, koje su bile najprik­ladnije za razvoj, izdvojile u Centralnoj Aziji: tamo je pod ne­posrednim vodstvom jednog velikog bića, kojega označavamo nazivom "”r-nu", stvoren novi tip rase. Seleći se iz Centralne Azije, prva r:irasa nove Pete rase naselila se južno od Himalaje, u Indiji, če je sa svoje četiri kaste (učitelji, ratnici, trgovci i radnici) ::stala vladajuća rasa na velikom Indijskom poluotoku, nakon što ;'e sebi podčinila ondašnje stanovništvo treće i četvrte korijen­ske rase koje je tamo živjelo.

Na kraju razvoja sedme rase, u sedmoj rundi, tj. na kraju naše zemaljske Manvantare, naš lanac će plodove svog života pre­dati slijedećem lancu. Ti plodovi će biti savršeni Božanski lju­di - Buddhe, Čohani, Manui, Majstori - koji <re biti spremni, pod vodstvo- planetarnog Logosa preuzeti na sebe upravljanje razvo­jem manje razvijenih bića svih stupnjeva svijesti, kojima je još potremo iskustvo na fizičkom planu, kako bi razvili svoje božan­ske potencijale.

Peta, šesta i sedma Manvantara našeg razvojnog sistema leži nakcr. završetka četvrte još u krilu budućnosti. Nakon toga će planetarni Logos u sebi sakupiti sve plodove razvoja i zajedno sa svcjom djecom ući u jedno razdoblje mira i blaženstva. Nije mo.fure bilo što reći o ovom uzvišenom stanju. Zar bi nama na nare- sadašnjem stupnju razvoja bilo moguće sebi stvoriti makari najcljeđu predodžbu o Njegovoj nezamislivoj veličanstvenosti?Mi cr_=-.o samo sasvim općenito, da će naš sretan duh "ući u radost C-cs ; : iina" , da će, mirujući^u Njemu, ispred sebe gledati beskraj­ne :r:store najuzvišenijeg života i najčišće ljubavi, bezgranične vieir.e i dubine snage i radosti, bezgranične kao i sam JEDAN

i neiscrpne kao JEDAN, koji JESTE.

M I R S V I M B I Ć I M A !

13] I-rahmani, Kshattryas, Vaishyas i Shudras.- 156 - K r i < ? <