PREDGOVOR

Popularizacija svih znanstvenih područja i dostignuća odraz je vremena u kojem živimo. No, još uvijek uvelike možemo govoriti o zatvorenosti i tajanstvenosti pojedinih znanosti, pa tako i medicine. Sasvim se opravdano nameće pitanje treba li medicinska znanost ostati povlas­ticom određenih stručnih krugova ili je potrebno u suvremenom društvu približiti je koris­nicima, skladno načelima samozaštite.

Suvremen, brz način življenja i potrošačka mjerila danas stvaraju mnogobrojne poteškoće. Dok u svakodnevnoj strci iz tijela crpimo i posljednje ostatke snage, nemamo vremena misliti na sebe, na vlastito i tuđe zdravlje. Kad se jave glavobolja, nesanica, vrtoglavica, povećani arterijski krvni tlak i drugi poremećaji, očekujemo spasonosna sredstva od liječnika, a sve se moglo izbjeći da smo pravodobno bar malo brinuli o zdravlju. Izlaz je prvenstveno u zdravstvenoj samozaštiti. Pri tom ponajprije naglašavam da za očuvanje zdravlja nisu odgo­vorni samo zdravstveni radnici, nego svaki čovjek neovisno o zanimanju i mjestu rada ili stanovanja. Istodobno valja znati da je put k ozdravljenju složen i dugotrajan pa gdjekad i nesavladiv.

Najnovije preporuke Svjetske zdravstvene organizacije temelje se na spoznaji da se velik broj bolesti može spriječiti aktivnom predobranom i to samozaštitom cijelog stanovništva i svih društvenih činitelja. Stručnjaci Svjetske zdravstvene organizacije smatraju da bi pozna­vanje temeljnih zdravstvenih zasada bar za četvrtinu smanjilo broj ljudi koji se obraćaju li­ječniku. Neke osnovne medicinske spoznaje omogućile bi da petnaest posto bolesnika pra­vilnim ponašanjem pridonesu sprečavanju pogoršanja bolesti. Proračuni upućuju da se u tim brojkama »skriva« gotovo milijarda ljudi u cijelom svijetu. Stoga se kao nužnost i u nas na­meće unapređenje znanja cjelokupnog stanovništva, te svakog pojedinca putem zdravstvenog odgoja i zdravstvenog prosvjećivanja.

Sve te činjenice uvjetovale su da Ustav i sve naše zakonske odrednice nalažu kao dužnost i obvezu svakog stanovnika skrb o vlastitom i o tuđem zdravlju. Na žalost, svjedoci smo da u nas još nema uvriježenoga samozaštitnog ponašanja.

Pojednostavljena definicija da je »zdravstveno prosvjećivanje oblikovanje ispravnih sta­jališta ljudi o zdravlju i bolesti«, upućuje na suštinsku zadaću: unaprijediti i očuvati zdravlje te spriječiti pogoršanje bolesti koristeći se suvremenim spoznajama medicinske znanosti. Uspjeh ovisi i o izboru i pripravi obavijesti i podataka koje dobiva čovjek, odnosno čitatelj. Pri tom novinstvo, sredstva javnog obavještavanja i popularno napisane knjige trebaju biti mostovi suradnje između medicine i pučanstva kojemu je ona namijenjena. Iako sredstva jav­nog obavještavanja nisu svemoćna i ne mogu mijenjati suštinu društvenog života ipak su vrlo značajne kao začetnici, tumači i zagovornici zamisli i akcije zdravstvenog prosvjećivanja i samozaštite zdravlja.

No, u shvaćanju liječničke etike, kad je riječ o popularizaciji medicinske znanosti putem knjiga, novinstva i drugih sredstava javnog obavještavanja, postoje među liječnicima dva op­rečna stajališta. Mnogi smatraju nepotrebnim upoznati nestručnjaka s medicinskim zakoni­tostima i problemima, jer se čovjek nenaučen medicinskom načinu mišljenja može navesti na pogrešan put, pa čak i na sudbonosnu pogrešku. Drugi, pak, misle da je zdravstveno i medicinsko prosvjećivanje nužno ne samo u borbi protiv bolesti nego i u izgradnji zdrave zajednice. Ta oprečna stajališta neprekidno se sučeljavaju.

Neovisno o sukobu ta dva mišljenja, htjeli mi liječnici ili ne htjeli, nestručnjaci svakod­nevno i na svakom mjestu razgovaraju o medicini i o zdravstvenim poteškoćama. To je i posve razumljivo, jer je bolest sastavni dio ljudskog života i prirodno je da svakog čovjeka,

Predgovor

pa i nestručnjaka, zanimaju vlastita bolest i tx)lest znanca ili prijatelja. Premda je neupućen i o tome teško može raspravljati, on bolest promatra i donosi zaključke.

Stoga se nameće pitanje je li dobro da čovjek stvara svoje mišljenje o zdravlju, bolesti i medicinskoj znanosti na temelju obavijesti skupljenih na ulici, u kavani i na radnom mjestu, ili je bolje da zaključke stvara na temelju saznanja što ih je pročitao u razumljivoj i jednos­tavno napisanoj knjizi, čuo na zdravstvenom predavanju, ili doznao iz članaka koje su na­pisali liječnici između ostalog i zato da široj javnosti približe uspjehe domaće i svjetske me­dicinske znanosti.

Upoznavanje stanovništva s medicinskom znanstvenom misli i zdravstvenim zadaćama u cijelom je svijetu vrlo opsežno. Time, doduše, skidamo veo s »medicinske tajnovitosti«, no odlika dobra liječnika nije u nerazumljivu govoru i nestručnjaku nedostupnim poimanjima, nego u njegovim radnim uspjesima, u čuvanju zdravlja pojedinca i cijele zajednice.

Tehnološki napredak čovječanstva i, općenito, poboljšanje materijalnih i životnih uvjeta stvorili su i dalje razvijaju nove ljudske navike. Premda je život postao »udobniji«, još uvijek ili možda baš zbog tih navika ljudsko zdravlje je u neprestanoj opasnosti. U nekim zemljama, pa i u nas, pojavili su se zabrinjavajući primjeri zagađivanja čovjekove okolice, te se već po­stavlja pitanje kako se čovjek snalazi u sredini koju sam stvara i kako će se snalaziti ubuduće. Istodobno zabrinjava smanjenje tjelesne aktivnosti u svakodnevnom životu jer zbog nedos­tatka kretanja ljudi postaju sve neotporniji. Zdravlje sve više ugrožavaju i bolesti suvremenog doba — jednom riječju zarobljenici smo štetnih navika koje sami stvaramo u životu. Nadalje, primjena antibiotika sve manje je pod nadzorom liječnika i svjedoci smo sasvim naodgovor-nog baratanja tim lijekovima što ih ljudi često uzimaju zbog bezazlenih poremećaja vjerujući u njihovu svemoć i ne razmišljajući o posljedicama. I mnoge vrste drugih lijekova što ih da­nas ima na tržištu u obliku tisuća priznatih i nepriznatih tvorničkih pripravaka - često puta se uzimaju po savjetu susjeda ili prijatelja, a da se nije istražilo pravo stanje bolesnika. Stoga se često pogoršava osnovna bolest, pa gdjekad nastaju i brojne komplikacije zbog pogrešnog liječenja. Uostalom, ima ljudi koji uopće ne vjeruju u medicinu, pa liječniku pretpostavljaju »domaće lijekove« i sumnjiva iskustva nadriliječnika. Samo pravilnim zdravstvenim odgojem i zdravstvenim prosvjećivanjem te samozaštitom možemo otkloniti ove i mnoštvo drugih opasnosti, koje svakodnevno ugrožavaju, pa i oštećuju, naše zdravlje. Naposljetku, posebno treba naglasiti da temeljna pravila ukazivanja prve pomoći mora usvojiti svaki naš stanovnik kako bi ih u nuždi znao najprikladnije primijeniti. To bi trebao postati osnovni program -slično kao i opismenjivanje.

Knjiga VELIKI KNEIPPOV PRIRUČNIK medu najpoznatijim je djelima te vrste jer potječe iz osobnog iskustva i tisućljećima skupljanih spoznaja, pa nije čudno da su mnoge Kneippove preporuke i danas uvrštene u skup suvremenih medicinskih postupaka. U SR Njemačkoj štoviše postoji pedesetak lječilišta gdje sljedbenici Kneippovih zasada uspješno primjenjuju fizikalnu terapiju i liječenje vodom, dijetom i tjelovježbom, biljnim pripravcima, pa i psihoterapijom.

Riječ je o sažetom i istodobno vrlo iscrpnom priručniku s mnoštvom podataka i pouka 0 zdravom i prirodnom načinu življenja, te uputa o prvoj pomoći pri ozljedama i samopo-moći prigodom različitih bolesnih stanja. Okosnica djela je baština Sebastiana Kneippa raz­rađena na golemom iskustvu od Hipokrata i drevnih Rimljana koji su još prije dva tisućljeća koristili ljekovitost vode i toplica, pa do sredine devetnaestog stoljeća. Kneippovi su postupci liječenja vodom i prirodnim sredstvima, te zdravim načinom života, više od stoljeća znani 1 pisci su Kneippove zapise proširili i razradili na razinu obuhvatnog pregleda suvremenih znanstvenih medicinskih spoznaja prikazanih na način dostupan svakom čitatelju. Nakon uvodnog odjeljka o povijesti i značajkama pojedinih životnih razdoblja izložili su građu i dje-

Predgovor 7

lovanje sustava čovjekova tijela. Potom su ukratko prikazana najvažnija područja higijene sta­novanja, nauke o prehrani, aktivne i pasivne tjelovježbe itd. Poseban odjeljak knjige prikaz je o prikupljanju i primjeni ljekovitog bilja, jednostavnom i uspješnom načinu prirodnog li­ječenja, koje je u nas ipak još prilično zanemareno. Poglavlje o bolestima i ozljedama opsežan je pregled najznačajnijih činjenica koje svakom mogu koristiti ako zatreba, a obuhvaća zarazne bolesti, bolesti pojedinih organskih sustava, pa i duševne bolesti i ostale poremećaje. Posebno ističem sažeto, ali instruktivno poglavlje prve pomoći, gdje su na samo pedesetak stranica prikazani gotovo svi praktički značajni postupci. Opsežna građa prikazana je jednos­tavno, ali istodobno i vrlo stručno, pomno sačinjeno kazalo omogućuje jednostavno snala­ženje u knjizi.

Očito je da su pisci iskusni medicinski stručnjaci koji su sabrali Kneippova saznanja, te druge iskušane postupke prirodnog liječenja i uspješno ih prilagodili suvremenim medicin­skim spoznajama, pa i potrebama današnjeg čovjeka i njegova načina života. Stoga će djelo neprijeporno biti svrsishodan i koristan priručnik čitateljima s dragocjenim uputama kako zdravo živjeti i očuvati se od bolesti, te mnogim bolesnicima vrelo podataka o samopomoći, mogućim postupcima i prirodnom liječenju. Priručnik je dragocjeno štivo, osobito danas kad je medicina dospjela do stajališta da je prirodno liječenje među najhitnijim činiteljima pređ-obrane od bolesti i uspješnog oporavka nakon nje. Stoga smo svjedoci da se usprkos go­lemom napretku farmaceutske kemije, razvitku donedavno neslućenih mogućnosti kirurgije, te i najsloženijim uređajima i pomagalima, ipak često vraćamo i drevnim iskušanim postup­cima prirodnog liječenja.

Vjerujem da će ovaj priručnik svim čitateljima postati vrlo koristan prilog u prijeko po­trebnim nastojanjima unapređenja zdravstvenog odgoja i prosvjećivanja, te uspješne samo­pomoći. Naglašavam pri tom da nema popularnog medicinskog članka ili knjige koji mogu biti »liječnik u kučji« ili »uslužna ambulanta«. Ijječenje je složen proces koji zahtijeva valjanu stručnu spremu i iskustvo liječnika, pa je štoviše često potrebna i zajednička suradnja ne­koliko iskusnih stručnjaka različitih medicinskih područja. Na žalost, ponekad čak i takva skupina liječnika ne može svladati bolesti. Međutim, liječenje uvelike ovisi i o svjesnoj su­radnji bolesnika s liječnikom, te o bolesnikovu povjerenju u liječnika i medicinsku znanost. Jer bolestan čovjek ne smije biti predmet ni slijepi izvršitelj liječničkih odredbi. Zato je uvijek potrebno bolesniku potanko protumačiti uzroke njegovih tegoba i mogućnosti liječenja. Smatram da svakom bolesnom čovjeku i najmanja potpora i savjet mogu biti korisno oh-rabrenje.

Zdravstveno prosvjećivanje je, stoga, vrlo složena zadaća koja ima vlastita medicinska, etička i pedagoška pravila, pa svako udaljavanje od tih načela grubo narušava osnovni smi­sao i duh zdravstvenog prosvjećivanja. Zdravstveni odgoj i izvještavanje o medicini nisu samo područje usko stručne djelatnosti nego moraju biti shvaćeni i kao društveno-politički činitelj samoupravnog razvoja. No, ako svi građani i radni ljudi, te društveno-političke i rad­ne organizacije, od mjesne zajednice i škole do svih zdravstvenih ustanova, te republičkih tijela, i udruženja, počnu misliti i ponašati se samozaštitno u području zdravlja, više je nego sigurno da uspjeh ne može izostati.

Prof, dr sci. Predrag Keros

U Zagrebu, lipnja 1984.

SADRŽAJ

Predgovor 5 Uvod 19

Prvi dio Sebas t ian K n e i p p i n j e g o v o u č e n j e

dr med. J. Kaiser

Sebastian Kneipp 23 Povijest prirodnog liječenja 31

Razvoj i pregled 31 • Znanstveni prirodni način liječenja 32 • Od originalne Kneippove kure do moderne fizioterapije po Kneippu 46 • Razvoj originalne Kneippove kure nakon smrti Sebastiana Kneippa 51 • Kneippova fiziotera­

pija 54 • Ponovno uključivanje oboljelih u pun život — rehabilita­cija 56 • Aktivna briga za zdravlje 59

Kneippovo učenje o zdravom živ­ljenju i prirodnom liječenju u trima razdobljima života 60 Mladost i zrelost 60 • Vrhunac ži­vota 64 • Starost 74

Drugi dio Građa i funkcioni ran je l judskog ti jela

dr wed. li. Heinricb

Građa ljudskog tijela 83 Osjetni organi 98

Tkiva 83 • Pokrivno tkivo (epitel) 83 • Vezivno tkivo 83 • Mišićno tkivo 83 • Živčano tkivo 83 • Žljez-dano tkivo 84 • Tkivo organa 84 • Skelet 85 • Lubanja 86 • Kralješnica 87 • Prsni koš 87 • Rameni obruč 88 • Kosti gornjeg ekstremiteta 88 • Zdjelične kosti 88 • Kosti donjeg ekstremiteta 89 • Zglobovi 89

Skeletni mišići Utroba Probavni aparat 90 • Dišni organi 92 • Srce 93 • Žile 93 • Limfni sis­tem 94 • Mokraćni aparat 94 • Spolni organi 96 • Živčani sistem 96

Oko 98 • Uho 99 • Koža 101 • Dru­ge kožne tvorbe 101 • Dlake 101 • Nokti 102

Stanica

Funkcije ljudskog tijela

Općenito Aparat za gibanje

90 Mišići 90 Zivčevlje

Hrptena moždina 106 • Mozak 106 • Mali mozak 106 • Veliki mo­zak 106 • Autonomni živčani sis­tem 106

102

104

104 104 105 105

Disanje 107 Optok krvi 108 Srce 109 Krvni tlak 110 Krv 111

Crvena krvna zrnca 111- Bijela kr­vna zrnca 111 - Krvne pločice 112 • Krvna plazma 112 - Krvne sku­pine 113 • Zgrušavanje krvi 113

Limfa 114 Izmjena tvari 114 Probava 114 Jetra 115

Izmjena tvari 115- iMineralne tvari i mikroelementi 116 - Voda 116 • Vitamini 116 • Potreba za hranom 116

Bubrezi 117 Koža 118 Osjetila 118 Vid 118 • Sluh 120 • Organ za rav­notežu 120-Njuh 121 -Okus 121

Glas i govor 121 Hormoni 122

Štitnjača 122 • Paratireoidne žlijez­de 124 • Nadbubrežne žlijezde 125 • Gušterača 127 • Moždani privje­sak (hipofiza) 128 • Timus (prsna žlijezda) 129 • Epifiza (češer) 129 • Spolne žlijezde 130 • Lokalne sup­stancije 131

Kako tijelo regulira promet vodom 131 Sažetak 132

Treći dio Učen je o p r a k t i č n o m l i ječenju

dr med. ]. Kaiser

Mogućnosti i sredstva za aktivno održavanje zdravlja

Koža kao ogledalo zdravlja, ljepote i životne sposobnosti

Podešavanje tjelesne topline 135 • Gdje se stvaraju obrambene tvari 135 • Koža kao organ za izlučiva­nje otpadnih tvari 135 • Koža kao uključno mjesto krvnog optoka 136 • Koža kao uključno mjesto živčevlja 136 • Prirodna sredstva za aktivno očuvanje zdravlja 136 • Zrak i sunce 137 • Tehnika zračne kupelji 138 • Sunčana kupelj ili sunčanje 139 • Nepravilno sunča­nje može biti opasno 140 • Tehni­ka sunčanih kupelji 141 • Četkanje kože na suho 142 • Utrljavanje ulja u kožu 142

135

135

Knajpovsko liječenje vodom 143

Kako reagira organizam? 144 Spojna mjesta "u arterijskom kr­vnom optoku 146 Kada knajpovsko liječenje vodom - k a d a ne? 150 Kako se liječimo vodom 151 Kvašenje 151

Kvašenje cijelog tijela 152 • Djelo­mično kvašenje 153 • Kvašenje gornjeg dijela tijela 153 • Kvašenje donjeg dijela tijela 153 • Kvašenje trbuha 154

Kupelji 154

Obične kupelji 154 • Hladne kupe­lji 154 • Mlake kupelji 155 • Tople kupelji 155 • Vruće kupelji 155 •

Kupelj cijelog tijela 155 • Djelo­mične kupelji 156 • Polukupelj 156 • Kupelj u sjedećem položaju 156 • Kupelj za ruke 157 • Kupelj za noge 158 • Kupelj za oči 158 • Izmjenične kupelji 159 • Kupelji s rastućom temperaturom 160 • Ku­pelj za ruke s rastućom temperatu­rom vode 161 • Kupelj za noge s rastućom temperaturom vode 161 • Kupelj u sjedećem položaju s ras­tućom temperaturom vode 161 • Polukupelj s rastućom temperatu­rom vode 161 • Kupelji s padaju­ćom temperaturom 162 • Kupelji s uranjanjem 162 • Modificirana ja­panska kupelj 162

Dodaci kupeljima 162

Trine od sijena 163 • Ovsena sla­ma 163 • Ekstrakt smreke 163 • Preslica 163 • Kamilica 163 • Ko­rijen idirota 163 • Orahovo lišće 163 • Hrastova kora 163 • Ulje od metvice i eukaliptusa 164 • Ku­hinjska sol 164 • Gorušično brašno 164 • Pepeo 164 • Mekinje 164 • Surutka 164 • Mješoviti dodaci ku­pelji 164

Polijevanje (oblijevanje) 164

Obična polijevanja 165 • Polijeva­nje koljena 165 • Polijevanje beda­ra 167 • Polijevanje donjeg dijela tijela 168 • Polijevanje leđa 168 • Polijevanje cijelog tijela 169 • Poli­jevanje ruku 170 • Polijevanje prsa 170 • Polijevanje gornjeg dijela ti­jela 171 • Polijevanje glave 171 • Polijevanje lica 171 • Polijevanje očiju 172 • Polijevanje ušiju 172 • Vruće polijevanje zatiljka 172 • Is­piranje 172 • Brzo (oštro) polijeva­nje 173 • Brzo polijevanje koljena 173 • Brzo polijevanje bedara 174 • Brzo polijevanje leđa 174 • Brzo

polijevanje cijelog tijela 175 • Brzo polijevanje kao kupelj za masažu 176

Hodanje bosim nogama, trčanje po rosi i hodanje po vodi 176

Povoj 177.

Trajanje povoja 177 • Mlaki povoj 178 • Topli povoj 178 • Vrući po­voj 179 • Opća priprema 179 • Opća tehnika povijanja 179 • Po­stupanje s povojem i nakon njega 181 • Najviše upotrebljavani doda­ci za povoje 182 • Mali povoji 183 • Srednji povoji 185 • Veliki povoji 187

Oblozi 188

Veći oblozi 188 • Mali oblozi 189 • Parne komprese 189 • Zamotaji 191

Parne kupelji 192

Parna kupelj za glavu 193 • Parna kupelj za lice 194 • Parna kupelj za uši 194 • Parna kupelj za stopala i za noge 194 • Parna kupelj u sjede­ćem položaju 195 • Potpuna parna kupelj 195 • Parna kupelj s parom u mlazu 195 • Druge male parne kupelji 196

Sauna 196

Aktivno i pasivno gibanje 198

Aktivno gibanje fiskultura 199 Pasivno gibanje: masaža 203

Počinak i spavanje kao lijek 205

Nešto o stanovanju 206

S u v r e m e n a p rehrana dr med. H. Anemuller

Sebastian Kneipp i unapređenje zdrave prehrane 209

Tok izmjene tvari i ovisnost orga­nizma o prehrani 211

Prehrana i osnovna aktivnost or­ganizma 213

Hranjivi sastojci u hrani 215

Bjelančevine 215 • Masti 217 • Ugljikohidrati 219 • Kalorije u na­mirnicama 221 • Vitamini 222 • Mineralne tvari i elementi u trago­vima 225 • Bojila (pigmenti) 227 • Kvaliteta namirnica 227

Preporuke za suvremenu prehranu 229 Utvrdimo je li hrana probavljiva 233

L j e k o v i t o bi l je dr med. R. F. Weiss

Uvod Abdovina 237 • Ajbiš 237 • Aloj 237 • Aniš 238 • Bazga 239 • Bo­rovica, obična 240 • Borovnica 240 • Brđanka 242 • Despik 244 • Divi/ma 244 • Dragušac 244 • Gospina trava 245 • Grčica 247 • Hrastova kora 248 • Imela, bijela 249 Jagorčika 250 Jela i smreka 250 • Kadulja 251 • Kamfor 252 • Kamilica 252 • Kičica 254 • Kim 256 • Komorač 256 • Kravojac 257 • Laneno sjeme 258 • Lipa - cvje­tovi 259 • Ljubica mirisna 260 • Majčina dušica 260 • Maslačak 260 • Neven 262 • Odoljen 262 • Opu-tina 263 • Paprena metvica 264 •

235 Pelin 265 • Petoprsta 267 • Piska­vica 267 • Plućnjak 268 • Podbijel 268 • Preslica 269 • Rotkva 270 • Rutvica 271 • Ružmarin 271 • Sljez, bijeli 273 • Smreka 274 • Srčanik 274 • Steža 274 • Stolisnik 275 • Ši­pak - pasja ruža 276 • Šumska ja­goda 277 • Timijan 278 • Trando-vilje 278 • Trine od sijena 279 • Tr-nina 280 • Trputac 280 • Vidac 281 • Vodopija 282 • Zob 283

Kiseli kupus Glina Med Mineralne ljekovite tvari

284 284 285 286

Opće napomene Bolesti i ozljede Uzroci bolesti

Zarazne bolesti

Kako klice prodiru u tijelo Kako se klice prenose i šire

Četvrti dio Bolesti i oz l jede

dr med. J. Kaiser

289 289 289

292

292 293

Zakonske odredbe o dužnosti pri­javljivanja 294 Dijagnoza 295 Specifično liječenje 295 Nespecifično opće liječenje 295 Osipne zarazne bolesti 296 Male boginje 296 • Crljenica (ru­

beola) 297 • Šarlah 297 • Pjegavac 298 • Vodene ospice 298 • Velike boginje 298

Akutne zarazne bolesti usta i ždri­jela 299

Difterija 299 • Upala krajnika 300

Opće zarazne bolesti bez karakte­ristične lokalizacije 302

Trovanje krvi 302

Spolne bolesti 303

Gonoreja 303 • Sifilis 303 • Meki čankir 304 • Četvrta spolna bolest 304

Plućna tuberkuloza 304

Bolesti srca i krvnog optoka 308

Funkcionalne bolesti srca i žila 309

Srčana neuroza 309 • Funkcional­ne bolesti žila 309 • Raynaudova bolest 310

Organske bolesti srca i žila 310

Bolesti srčanih zalistaka 310 • Sla­bost srčanog mišića 312 • Infarkt srca 312

Bolesti žila 314

Ovapnjenje žila 314 • Krvni tlak 316 • Upala arterija 316 • Biirgero-va bolest 316

Bolesti vena 317

Proširene žile 317 • Upala vena 318 Čir potkoljenice 318 • Hemo-roidi ili »zlatna žila« 318 • Bolesti limfnih žila 319

Bolesti krvi 320

Bolesti organa za disanje 324

Prehlada 324 • Katar 325 • Hunja-vica 325 • Kronična hunjavica 326 • Oboljenje sinusnih šupljina oko nosa 326 • Bolesti grkljana 327 • Upala grkljana 327 • Oboljenje glas­nica 327 • Grč glasnica 327 • Upala dušnika 328 • Bronhijalni katar 328 • Proširenje bronhija 329 • Gri­pa 329 • Hripavac 330 • Upala plu­ća 330 • Bronhopneumonija 331

Alergijske bolesti organa za disanje 331

Peludna hunjavica 331 • Bronhijal­na astma 332 • Spazmatični bron­hitis 332 • Upala porebrice 332

Bolesti probavnih organa 334

Bolesti usne šupljine 334

Gnjilost zuba 334 • Upala zubnog ležišta 334 • Bolesti jezika, usana i nepca 335 • Bolesti jednjaka 335

Bolesti želuca i crijeva 335

Živčane smetnje želuca i crijeva 335 • Gubljenje teka 336 • Poveća­na kiselost želučanog soka 337 • Kad u želučanom soku ima pre­malo ili uopće nema kiseline i

Anemija 320 • Perniciozna anemija 320 • Prava i lažna punokrvnost 321 • Bolesti bijelih krvnih eleme­nata 322 • Hodgkinova bolest 322 • Agranulocitoza 322 • Bolesti kr­vnih pločica 322 • Pomanjkanje kr­vnih pločica 323 • Werlhofska bo­lest 323 • Preobilje krvnih pločica 323 • Poremećeno zgrušavanje krvi 323 • Hemofilija 323

pepsina 338 • Zatvor 338 • Vrenje i gnjiljenje u crijevu 340

Želučani i crijevni katar 341

Želučani katar 341 Crijevni katar 342 • Cir na želucu 343 • Čir na dvanaesniku 343 • Rak na želucu 345 • Rak na crijevima 345 • Upala debelog crijeva 346 • Zapletaj cri­jeva 346 • Upala slijepog crijeva 347

Zarazno-upalne crijevne bolesti 347

Tifus 347 • Paratifus 348 • Upale crijeva uzrokovane bakterijama 348 • Griza 349 • Gliste 349 • Bijela glista 349 • ()bična glista 350 • Tri-hina 350 - Trakavica 350 • Prutasta trakavica 351 • Svinjska trakavica 351 • Islandska trakavica 351 • Riblja trakavica 351

Bolesti jetre i žučnog mjehura 352

Upalna žutica 353 • Virusna upala jetre 353 • Zarazna žutica 354 • Oš­tećenja jetre lijekovima i otrovima 354 • Masno promijenjena jetra 354 • Akutna žuta atrofija jetre 354 • Ciroza jetre 354

Bolesti žučnih vodova 355

Upala žučnog mjehura i žučnih vodova 356 • Kronična upala žuč­nog mjehura 356 • Žučni kamenci 357

Bolesti gušterače 357

Bolesti mokraćnih organa 359

Bolesti bubrega 361

362 • Kronična upala bubrega 362 • Bubrezi trudnica 363 • Eklampsija 363 Skvrčeni bubrezi 364 • Upala bubrežne zdjelice 364 • Bubrežni kamenci i kamenci u mokraćovo­dima i mokraćnom mjehuru 365 • Upala mokraćnog mjehura 367 • Preosjetljivost mokraćnog mjehura 367 • Slabost mokraćnog mjehura 367 - Mokrenje u postelji 368 • Bo­lesti prostate 368 • Upala prostate 369

Poremećaji metabolizma 370

Gojaznost 371 • Gojaznost uslijed neumjerene prehrane 371 • Gojaz­nost uslijed poremećenog djelova­nja žlijezda s unutrašnjim izlučiva­njem 371 - Nenormalna mršavost i iznurenost 374 • Šećerna bolest 375 • Ulozi 379

Bolesti sistema za gibanje 385

Reumatična oboljenja organa siste­ma za gibanje 386

Upalni reumatizam 387

Reumatična groznica 387 • Kro­nični zglobni reumatizam 388 • Bechterewljeva bolest 389 • Dege-nerativni reumatizam 389 • Dege-nerativne artroze 389 • Oštećenja kolutova između kralješaka 390 • Reumatizam mekih tkiva 391 • Akutni mišićni reumatizam 391 • Kronični mišićni reumatizam 392

• Upala potkožnoga, vezivnog i masnog tkiva 393 • Bolna ukruće­nost ramena 393 • Distrofija 393 • Rameno-nadlaktični sindrom 393 • Noćni bolovi ruku 394 • Teniski lakat 394 • Upala ovojnice tetiva 394 • Zgrčenost tetiva dlana 394

Akutna opća upala bubrega 361 • Akutna upala pojedinih glomerula

Nereumatična oboljenja organa sistema za gibanje 395

Pogrešno držanje 395 • Savijena leda 395 • Ugnuta leđa 395 • Sche-uermannova bolest 396 • Koštana i zglobna tuberkuloza 396 • Tuber­kuloza kralješaka 396 • Tuberku­loza ovojnica tetiva 397 • Druge specifične bolesti organa sistema za gibanje 397 • Upala koštane moždine 397 • Upala pokosnice 398 • Rahitis 398 • Omekšavanje kostiju 398

Oboljenja stopala 399

Spušteno stopalo 399 • Raskrcčcno stopalo 399 • Ravni tabani 399 • Izvrnuto stopalo 399 • Uvrnuto stopalo 400 • Druge deformacije stopala 400

Ceste druge promjene stopala 400

Znojenje nogu 400 • Žulj (kurje oko) 400 • Natisci 401

Organi za upravljanje i njihove bolesti 402

Središnji živčani sistem 402

Bolesti središnjeg živčanog sistema 403

Živčano psihički poremećaji 403 Glavobolja u pretjerano nervoznih osoba 404 • Migrena 405 • Pore­mećaji psihičke ravnoteže 405 • Podsvijest 405 • Kompleks manje vrijednosti 407 • Depresija 407 • Histerija 408 • Poremećaji koji pro­istječu iz svijesti 408

Uzroci nervoze 409

Liječenje nervoznog čovjeka 410

Psihoterapija kao osnova liječenja 411 • Psihoanaliza 412 • Sugestija 412 • Hipnoza 413 • Autogeni tre­ning 413 • Živčani i psihički pore­

mećaji u okviru knajpovske kure 414

Organske bolesti središnjega živča­nog sistema 415

Zarazno upalne bolesti živčevlja 415

Upala mozga 415 • Parkinsonizmi 415 • Bjesnilo 415 • Drugi oblici upale mozga 416 • Upala moždane opne 416 • Dječja paraliza 416 • Herpes zaster 417 • Tetanus 417 • Sušica hrptene moždine 418- Pro­gresivna paraliza 418

Nezarazne bolesti središnjega živ­čanog sistema 418

Kap 418 • Padavica 419 • Horeja 419 • Multipla skleroza 420 • Neu-ralgija 420 • Oduzetost živca lica 421 • Upala više živaca 421

Psihičke ili duševne bolesti 422

Slalxmmnost 423 • Kretenizam 423 • Mongolizam 423 • Shizofre­nija 424 • Helx'frenija 424 • Kata-tonija 424 • Paranoja 424 • Mani-čno-depresivna bolest 425 • Manija 425 • Melankolija 425 • Mješovita raspoloženja 426 • Psihopatija 426

Duševne promjene zbog upotrebe sredstava za uživanje i trovanja nji­ma 427

Kava 427 • Čaj 427 • Kakao 428 • Nikotin 428 • Alkohol 428

Opojne droge i ovisnost o njima 429

Morfinizam 430 • Heroinizam 430 • Kokainomanija 430 • Hašiš i ma­rihuana 430 • Halucinogeni 430 • Meskalin 430 • Razna sredstva za stimulaciju 431

Vegetativni ili autonomni živčani sistem 432

441 • Siva mrena 442 • Zelena mrena 442

Vegetativna distonija 432 • Žlijez­de s unutrašnjim izlučivanjem 433 • Bolesti žlijezda s unutrašnjim izlu­čivanjem 433

Odnos između tijela i psihe 434

Kožne bolesti 435

Svrab 435 • Gljivična oboljenja kože 435 • Pitirijaza 435 • Eritraz-ma 436 • Trihofitija 436 • Sikoza 436 • Favus 436 • Epidermofitija 436 • Ekcem 436 • Seboreja i bu-buljičavost 437 • Psorijaza 438 • Prekomjerno znojenje 438 • Roza-ceja 439 • Ljuskav osip na koži 439 • Ozebline i smrznuća 439

Očne bolesti 440

Ječmenac 440 • Začepljenje lojnica 440 • Bolesti spojnice 440 • Bolesti rožnice 440 • Upala šarenice 441 • Upala žitnice 441 • Odlubljenje mrežnice 441 • Upala vidnog živca

Usne bolesti 443

Masni čep 443 • Strana tijela u slušnom hodniku 443 • Potkožni čir u slušnom hodniku 443 • Upale i ekcemi u slušnom hodniku 443 • Akutna upala srednjeg uha 443 • Kronična upala srednjeg uha 444 • Otoskleroza 444 • Šum u ušima 444 • Meniereova bolest 444

Ženske bolesti 445

Iscjedak 445 • Promjena položaja i oblika maternice 446 • Upala ma­ternice i jajovoda 446 • Tumori maternice 447 • Bolesti jajnika 447 • Poremećaj mjesečnog pranja 448 • Zakasnjelo mjesečno pranje 448 • Bolno mjesečno pranje 449 • Pre­obilna menstruacija 449

Klimakterij 449

Stalni bolovi u krsnom predjelu 451

Peti dio Prva p o m o ć

dr rued. N. Kaiser

1. Osnove, zadaci i ciljevi prve pomoći 455

Pružanje pomoći na mjestu nezgo­de 455

1.1. Ozljede tupim predmetima, rane i zavijanje rana 457

Udarci 457 • Nagnječenja 457 • Rane 457 • Tetanus 458 • Plinski vučac 458 • Bjesnilo 459 • Ujed zmije 459 • Ubod kukaca 459 • Žu­ljevi i natisci 459

1.2. Krvarenje i zaustavljanje krva­renja 459

1.3. Šok 461

1.4. Spašavanje 463

1.5. Kako postaviti ozlijeđenog da

leži 463

1.6. Prijevoz 465

2. Oživljavanje 469 2.1. Dišni putovi moraju biti slo­bodni 469

2.2. Darovanje daha 470 4.2. Propadanje kroz led 489

4.3. Zasipan je 490

4.4. Obješenik 490

4.5. Zagušenje 490

4.6. Trovanje 490

4.7. Iznenadni porođaj 492

5. Iznenadna oboljenja 492

5.1. Posebna krvarenja 492

5.2. Akutne bolesti srca i pluća 493

5.3. Akutna trbušna oboljenja 494

5.4. Nesvjestica i grčevi 494

5.5. Vrućica 495

6. Prva pomoć pri uklanjanju stranih tijela 495

6.1. Strana tijela u koži 495

6.2. Strana tijela u oku 495

6.3. Strana tijela u nosu, ždrijelu, želucu i crijevima 496

6.4. Strana tijela u slušnom hodni­ku 496

Predmetno kazalo 497

2.3. Zastoj srca i masiranje srca 473

3. Ozljede posebne vrste 475

3.1. Ozljede glave 475

3.2. Ozljede lica, usta i ždrijela 475

3.3. Ozljede očiju 476

3.4. Ozljede vrata 476

3.5. Ozljede prsnog koša 476

3.6. Ozljede trbuha 477

3.7. Ozljede organa sistema za gi­banje 477

Prijelomi kostiju 478

3.8. Ozljede nanesene djelovanjem vrućine 484

3.9. Oštećenja uzrokovana hladno­ćom 486

3.10. Kemijske ozljede 487 i

3.11. Ozljede izazvane električnom strujom 488

3.12. Ozljede od zračenja 489

4. Posebni slučajevi 489

4.1. Utapanje 489

Uvod

Ovim novim izdanjem želimo proširiti i produbiti smisao učenja Sebastiana Kneippa o zdra­vom življenju i prirodnom liječenju, znanstveno ga poduprijeti i prikazati na suvremen način da bismo ga prilagodili razvoju medicinske znanosti. Stoga smo mnogo što morali promi­jeniti i proširiti u usporedbi s ranijim izdanjem. Ipak, sačuvali smo bogatstvo misli autora, jer vrijeme ne ograničava učenje o ljekovitoj snazi prirode koja već milenijima određuje ci­ljeve i granice medicinske znanosti. Osnova Kneippova učenja je neosporno prirodno lije­čenje, i on je nakon Hipokrata, Paracelsusa, Priessnitza i mnogih drugih, obilježio stoljeće svojim učenjem. Učenju o prirodnom liječenju utisnuo je svoj pečat i podigao ga na novu, višu razinu. Uz opsežne pisane radove, o Kneippovu velikom značenju svjedoče - osamdeset godina nakon njegove smrti - brojna ljekovita kupališta, sanatoriji, lječilišta i druge ustanove u kojima se liječi na knajpovski način i tisuće njegovih sljedbenika.

Promjene u najnovijem dobu utjecale su i na sadržaj i oblik ove knjige. Ona s jedne strane znači pomak u modernoj medicini k vrlo razvijenom liječenju tehničkom aparaturom i li­jekovima, a s druge strane naglašava važnost sprečavanja bolesti i rehabilitacije oboljelih. Ipak, usprkos izvanrednom razvoju cjelokupne medicinske znanosti učenje o prirodnom li­ječenju nije izgubilo aktualnost značenja ni u jednom od tri osnovna područja, a to su: spre­čavanje bolesti, liječenje i rehabilitacija oboljeloga, iako prirodno liječenje u terapiji često ima samo ulogu dopunskog liječenja. Međutim, u preventivi i vraćanju ranije sposobnosti prirod­no liječenje još prevladava. Zbog toga su u ovom izdanju te zadaće prirodnog liječenja i po­sebno naglašene.

Promijenili smo raspored poglavlja i dodali nova. U općem dijelu je prikazan razvoj Kneippove kure od početka do današnjih dana i njezino mjesto u okviru općega prirodnog liječenja i znanosti o njemu.

Prikaz mladosti i zrelosti, vrhunca življenja i starosti jasno pokazuje što učenje Sebastiana Kneippa o prirodnom životu i prirodnom liječenju znači.

Poglavlje »Građa i funkcioniranje ljudskog tijela« potrebno je radi boljeg razumijevanja ostalog gradiva u knjizi, i zato smo mu dali prednost. Obradio ga je dr med. E. Heinrich.

Treći dio knjige obuhvaća »Učenje o praktičnom liječenju«. Autor ga je osuvremenio i nešto malo izmijenio. Isto vrijedi i za poglavlja »Prehrana primjerena vremenu«, koje je na­pisao dr med. H. Anemtiller i »Ljekovito bilje« koje je obradio dr med. R. F. Weiss. Sam je autor promijenio dio knjige »Bolesti i ozljede«. Budući da je opseg poglavlja ograničen, mo­rao je gradivo prikazati sažetije da bi mogao unijeti potrebne dopune a da pri tome ne ispusti ništa bitno. Posebno je naglasio preventivu i pravilan postupak u slučaju bolesti, a posvetio je i veliku pažnju najnovijim spoznajama u medicinskoj znanosti.

U ovom izdanju je potpuno novo opsežno poglavlje pod naslovom »Prva pomoć«, koje danas mora sadržavati svaki dobar priručnik. Napisali su ga dr med, specijalist za kirurgiju, Norbert Kaiser i asistent za anesteziju Manfred Knorig.

Autor se posebno zahvaljuje dru med. Reinhildi Rovvekamp-Kaiser na stručnoj korekturi, a diplomiranom psihologu Schmitt-Kaiser na odgovarajućim stručnim savjetima.

Tako će i ovo novo izdanje već desetljećima poznatog i omiljenog priručnika postati pra­va obiteljska knjiga u kojoj su sakupljene iscrpne informacije o modernoj Kneippovoj fizio­terapiji, dragocjene upute kako zdravo živjeti, kako se čuvati od bolesti i kako pravilno po­stupati ako već obolimo ili se ozlijedimo.

Worishofen, jesen 1975. dr med. Jos. H. Kaiser

Prvi dio

Sebastian Kneipp i njegovo učenje

Sebastian Kneipp

Sebastian Kneipp je rođen 17. svibnja 1821. u Stephansriedu, seocetu od nekoliko kuća u blizini Ottobeurena u Bavarskoj, SR Njemačka. Otac mu je bio siromašni tkalac.

Rosina, majka Sebastiana Kneippa, bila je nekoliko godina starija od njegova oca Ksavera Kneippa, za kojega se udala kao udovica i dovela mu svoje dvije djevojčice iz prvog braka. U braku sa Ksaverom rodila je još dvije djevojčice, jednu prije Sebastiana, drugu poslije njega. Sedmeročlana obitelj je živjela vrlo oskudno i njegova majka je uvijek bila zlovoljna i puna gorčine.

Sebastian je već kao jedanaestogodišnji dječak morao pomagati ocu na razboju. U tom životu punom bijede činilo se da je beznadna njegova želja da postane svećenik.

Da bi ostvario svoje želje, nije mu preostalo drugo nego da već od osamnaeste godine »zaista vrijedno radi, štedi i ni krajcera ne potroši«. Ušteđevinu je čuvao u potkrovlju, izatkao posteljinu, dao da se naprave nosači za krevet, kovčeg i sve ono što je studentu potrebno. Kad je imao dvadeset godina, majka mu je umrla od tuberkuloze. Već je odlučio da ode od kuće kad navrši dvadeset i prvu godinu, ali baš na rođendan ga je zadesila nova nesreća. Izgorjela je njihova obiteljska kuća, a plamen je među ostalim progutao i njegovu ušteđevinu i svu opremu. Ostala mu je samo grubo tkana košulja koju je imao na sebi i hlače od cviliha. To je bilo sve.

Ali u njemu je još živjela stara želja. Nakon dugotrajnog i mukotrpnog nastojanja Sebastian je pronašao dobrotvora, dra Mer-

klea iz Gronenbacha. Tako je napravio prilično velik korak k ispunjenju svoje želje za zvanjem Ali, naišle su

prepreke još veće od dotadašnjih: siromaštvo i neprijateljstvo okoline. U ljeto 1845. godine njegov je kašalj pokazao da ima tuberkulozu pluća: »Iako sam odranije bio navikao na mnogo naporniji fizički rad, na najbolju seosku hranu i dobar zrak te se mnogo kretao i zimi i ljeti, sada sam se svakim tjednom osjećao sve umornijim i utučenijim. Izgubio sam tek i san te stigao tako daleko da sam u trećem razredu gimnazije morao polovinu vremena provoditi u postelji.« Na molbu njegova dobrotvora prof, dra Merklea pregledao ga je vojni liječnik i liječnik za siromašne i utvrdio da su mu oboljela oba plućna krila. Očito je Kneipp i ranije od toga bolovao, a bolest se sada vratila. Sto puta ga je u godini dana posjetio taj liječnik koji je uz to pozvao i bataljonskog liječnika na suradnju, ali sve je bilo uzalud. Kneipp je toliko oslabio da je na kraju školske godine morao ostati u Dillingenu jer nije mogao pješice u Step-hansried, a željeznice nije bilo.

Odmor mu je iz dana u dan vraćao snagu. Svu svoju volju upotrijebio je da napregne sve svoje snage, izdržao je i u jesen 1848, u dvadeset i sedmoj godini, položio ispit zrelosti Ali je tako oslabio da mu je prof. Merkle morao donijeti svjedodžbu u sobu. Dao mu je i novac za vlak od Donauwortha do mjesta Buchloe, odakle je trebalo da ga otac kolima preveze do kuće ili da ide pješice. Njegov dobrotvor nije bio siguran da će Sebastiana vidjeti u Dil­lingenu na pripremama za studij filozofije.

Sebastian je želio otići u Munchen gdje bi ispite iz filozofije mogao prije položiti nego u Dillingenu. S obzirom na njegove godine bilo mu je važno dobro iskoristiti vrijeme. Međutim, liječnik i dr Merkle upozoravali su ga na to da klima u glavnom gradu Bavarske nije zdrava. Ali Kneipp je u proljeće 1849. godine ponovo izrazio svoju želju i oni su tada pristali.

Kao student, u Munchenu nije osjećao bolove. Ali nakon nekoliko predavanja jedva da je što zapamtio od onoga što je slušao. Bio je toliko slab.

24 Sebastian Kneipp

Njegovo zdravstveno stanje je osciliralo. Kašljao je s krvavim ispljuvkom i bio slabiji nego ikada. Ponekad je odlazio na predavanja, a ponekad čučao u svojoj sobi, satrven i ustra-šen. Jednoga dana je dokolicu na koju je bio osuđen iskoristio za to da s još nekim studen­tima posjeti dvorsku knjižnicu. Čitanje ga je zamaralo i želio se samo malo razvedriti. Nije znao što bi kad se već našao ondje, pa mu je ponuđen katalog da ga prelista. Tako je nabasao na knjižicu dra med. Johanna Siegmttnda Habna, liječnika u Schweidnitzu, koja je prvi put ob­javljena 1737. godine: »Čudesna ljekovita moć svježe vode na čovjekovo tijelo, primijenjena izvana i iznutra, potvrđena je iskustvom«. U rukama je držao poboljšano i prošireno iz­danje koje je 1831. godine pripremio prof. Oertel iz Ansbacha na trošak »Velike hidro-patične zajednice«.

Ta knjižica je potakla Sebastiana Kneippa da na sebi iskuša »moć vode«, i njegovo zdrav­stveno stanje počelo se polako poboljšavati.

I u sljedećem semestru u Dillingenu imao je knjižicu i njome se »koristio«. Kako, ne zna­mo. »Smijali su mi se kad bih pripovijedao o svojim tihim satima i primjeni knjižice i nitko mi nije dao sredstava da nastavim pokus.« A onda je jednoga zimskog dana trčao tri četrvrt sata do Dunava, svukao se i za nekoliko sekundi skočio u hladne valove, onako mokar se obukao jer nije ponio ručnik, i tako otrčao natrag u svoj stan gdje je stigao sav oznojen. To mu je očito vrlo prijalo. »Nakon toga sam tri puta na tjedan zimi išao do Dunava (bez obzira na stupanj hladnoće) i kupao se do polovice tijela po tri do četiri sekunde na 12-18°C.« To znači da su kratke polukupelji u vodi hladnoj kao led bile njegovi prvi pokusi. Kako su dje­lovali? Dolazio bi umoran do Dunava, a svaki put se vraćao okrijepljen. Zato je došao do zaključka: »Ako za mene ima.neki lijek, nakon svega što sam iskušao pa mi ništa nije po­magalo, onda je to voda.« Postao je sposobniji za umni rad, popravio mu se tek i mogao je redovito pohađati predavanja.

Obje naredne godine, od jeseni 1850. do jeseni 1852, studirao je u Miinchenu, na Geor-gianumu. Ondje nije morao plaćati pa nije imao nikakvih briga. Njegovo zdravlje se na do­broj i obilnoj hrani poboljšalo. Općenito, okolina je bila takva da se psihički dobro osjećao, ali i dalje se kradom liječio vodom. Naime, noću se iskradao iz kuće kroz prozor u prizemlju. Zatim se na ribnjaku polijevao vodom iz zaljevače. To je bio početak knajpovskih polijevanja koja je kasnije označio kao svoje najvažnije otkriće. Ona su mu pomogla da se sve bolje os­jećao i bio sve sposobniji za rad. Na temeljitim liječničkim pregledima od kojih je zavisilo hoće li biti posvećen za svećenika, pokazalo se da je potpuno zdrav.

Sebastian Kneipp je u kolovozu 1852. godine u augsburškoj katedrali posvećen za sveće­nika.

Iz tog vremena sačuvan je njegov prvi kratki recept. Dao ga je djevojci Kolumbi Haab koja je očito oboljela od neke žutice, često povezane s psihičkim tegobama (čemer, tuga, utu-čenost). Vrijedi napomenuti da je uz kvašenje vodom preporučio i hladne polukupelji u sobi, u trajanju od dvije do tri minute. Uz to je pacijentkinja morala više puta tjedno stavljati ob­loge. Kneipp je u liječenju naznačio jedan od prvih uvjeta za primjenu hladne kure: »Kad ulazimo u vodu, tijelo mora biti potpuno toplo.« Isto tako vrijedi spomenuti i rečenicu: »Sok od rotkve ujutro i uvečer«. Tako je Kneipp već na početku kure uzimao u obzir liječenje biljem.

Nakon prve prijave zbog prekršaja pravila da ne smije liječiti, uslijedile su druge. Neo­bično je samo to da ga nisu napali apotekari i liječnici kad se borio protiv kolere u Boosu. Dok je bio kapelan u Boosu, harala je kolera u mjestu. Kneipp je svojim postupcima spasio četrdeset i dva oboljela od kolere. Tom prilikom je prvi put primijenio vruće obloge umo­čene u vodu s octom i vruće mlijeko sa slatkim anisom. Zbog tih uspjeha nazvan je »kapelan protiv kolere«.

Sebastian Kneipp 25

U Sv. Juraju u Augsburgu bio je samo pola godine kapelan. U svibnju 1855. godine je - vjerojatno zato što nije bio po volji biskupu — poslan za ispovjednika dominikanki u Worishofen.

Tu se nije zadovoljio sitnim radom pastira duše u samostanu. Ubrzo je u svoje ruke uzeo samostansko poljoprivredno gospodarstvo i uveo brojna poboljšanja. A glavna briga su mu bila siročad. Sve je činio za njihovo psihičko i fizičko dobro. Čim se to pročulo, broj djece kojoj je bila potrebna pomoć znatno je porastao. Uz to se u okolici samostana pročulo kako se ispovjednik ne razumije samo u svoj posao i poljoprivredu nego i u liječenje. Nije dugo potrajalo, a na njegova vrata počeli su kucati siromašni ljudi, koji su tražili pomoć za svoje fizičke tegobe. Iako je u vezi s tim doživljavao neugodna iskustva, Kneipp je opet pokazao onu svoju nekadašnju spremnost da pomaže ljudima u nevolji. »Tko je sam nekada iskusio nevolju, može razumjeti i nevolju svoga bližnjega. Nisu svi oboljeli jednako nesretni. \\o ima sredstava i mogućnosti za liječenje, zna da njegove tegobe nisu dugotrajne. U prvim godi­nama sam i sam vidio na stotine i tisuće takvih bolesnika, ali sam ih odbijao. Najviše naše sućuti potrebno je siromašku, jadnom i napuštenom, o kojem ne brinu liječnici, koji nema lijekova ni drugih sredstava za liječenje. Primao sam takve nevoljnike i uvijek sam pomagao toj sirotinji kojoj je svatko okrenuo leđa. Mislim da bi mi bilo teško i učinilo bi mi se ne­savjesnim i nezahvalnim zalupiti vratima pred takvim napuštenim bićem i odbiti mu onaj izvor pomoći koji je meni u nevolji donio zdravlje i spas.« To su njegove riječi iz uvoda knjizi »Moja kura vodom«, koju je završio 1886. godine.

Zbog neobičnog načina liječenja o Kneippu se sve više pričalo. Tako je sve više ljudi do­lazilo tražiti pomoć. U početku je Kneipp davao usmene upute, koje je bolesnik morao toliko dugo ponavljati dok ih ne bi zapamtio. Kad je bilo nužno, i sam bi se pobrinuo za potrebno polijevanje u samostanskoj praonici. Ali, kako je k njemu dolazilo sve više bolesnika, javnost je opet uperila svoje poglede na njega. Ubrzo su ga prijavili mjesni liječnik dr med. Schmidt iz Tiirkheima i vidar Andreas King iz Worishofena koji nije bio akademski obrazovan. Prijava je stigla do predsjednika vlade u Augsburgu, koji je bio vrlo naklonjen Sebastianu Kneippu. Od­bio ju je s napomenom »Ne samo da postupak ispovjednika Kneippa u Worishofenu nije kaž­njiv, nego je i potpuno ispravan.«

Ni ogovaranja, ni zloba, ni sramotna sumnjičenja nisu spriječila bolesnike da dolaze u Worishofen. Štoviše, bilo ih je sve više. To je i pred samo mjesto stavilo nove zadatke koji su se činili nerješivima. Kamo smjestiti toliko ljudi? U početku su bile na raspolaganju samo dvije obične seoske gostionice »Rosle« i »Adler«. Brojni seljaci s predsjednikom općine na čelu gledali su priliv ljudi sa strane s mješovitim osjećajima. Oni su cijenili ispovjednika, ali ga nisu razumjeli. Činilo im se da je njihova privreda ugrožena. Samo mali krug ljudi bio je s Kneippom. Tek kad je nakon smrti župnika Zieg/era 1881. godine njegovo mjesto preuzeo Kneipp, ponašanje većine stanovnika počelo se mijenjati. Nisu više pružali otpor tome da se mjesto razvije u lječilište. Dapače, bistre i snalažljive glave uvijek su vodile računa o tome da posjetitelji dobiju sve što im treba.

Kneipp je sagradio županiju Sebastianeum. Nakon toga je na red došlo prihvatilište za dje­cu, što je bila njegova posebna želja. Kamen temeljac položen je na njegov rođendan 17. svib­nja 1892. godine, a godinu kasnije, 10. siječnja 1893. dom je otvoren.

Vlasti nisu pokazale razumijevanje za njegov plan da uz pomoć franciskanki iz Mallers-dorfa otvori bolnicu za liječenje kožnih bolesti. Velika zgrada na brežuljku, koja je bila gotovo završena, dobila je drugu namjenu. Kneipp je teško podnio taj utlarac. Ali usprkos tome, onim što je zaradio na pisanju, zatim prilozima izvana, darovima iz cijeloga svijeta uz mnogo truda stavio je pod krov još tri zgrade. Tako je od planiranog doma za oboljele od kožnih bolesti nastala kuća za bolesne muškarce i žene. Oko tih središnjih zgrada nicalo je sve više privatnih

26 Sebastian Kneipp

lječilišta i gostionica. Worishofen je procvao. Ljudi su se potrudili da gostima bude što ljepše. Uobličila se čak worishofenska kuhinja na čijem su jelovniku uz vegetarijanska jela bila i tak­va jela kao »okrepljujuća juha«, okrepljujući kruh, jela od zobenog brašna, medovina. U toj kuhinji je radio Kneippov kasniji suradnik dr med. Kleitiscbrod. Prva kuhinja je tako utjecala na druge da je worishofensko liječenje vodom ubrzo dopunjeno i dijetom, što je bilo potpuno u skladu s Kneippovom zamisli. Kneipp je smislio još jednu dopunu bez koje više nije bilo mo­guće zamisliti njegovo liječenje. Još ranije, u samostanu, uredio je svoju ljekarnu. Sam je sa­kupljao ljekovito bilje ili je to davao drugima u zadatak. Tada su razvojem kemije i znanja o ljekovitim sredstvima te biljke bile već zaboravljene. Pravio je čajeve, praškove i tinkture, klasificirao je ljekovite trave i pripremao ih za ona liječenja kad sama ljekovita snaga vode nije bila dovoljna.

Još se nešto promijenilo. Budući da su mu liječnici stalno stvarali neprilike, prijatelji su mu - pogotovu prof. Merkle - savjetovali da za suradnika uzme liječnika. Kneipp se dugo ko­lebao. Ipak je jednoga dana stigao kirurg dr med. Bernhuber iz Tiirkheima. Poslije prvobitnog oklijevanja, provjeravanja i skanjivanja ipak je 1884. godine odlučio i počeo stalno surađivati s Kneippom. Ubrzo je za njim iz Elsassa stigao i dr med. Kleitiscbrod i nastanio se u susjednom Schlingenu. Na Kneippa ga je upozorila pacijentica kojoj je on prije nekoliko godina izliječio kroničnu gnojnu upalu potkoljenice.

Kleitiscbrod je zamijenio dr Bernhubera koji je u Rosenheimu otvorio lječilište i želio je svo­jim radom dati Kneippovu učenju znanstveno-filozofsku potporu. Ubrzo je i Kleitiscbrod otvorio prirodno lječilište u I^otringenu. Liječnici su kasnije dolazili i odlazili, č ini se da se ispunila Kneippova želja:

»Najviše od svega želio sam da netko od struke, liječnik, preuzme teret moga rada. Iz dna duše želio sam samo to da ljudi od struke sveobuhvatnije i temeljitije prouče metodu liječenja vodom da bi je mogli češće primjenjivati. Na moj laički rad 'Moja kura vodom' treba gledati kao na malo pomagalo.«

Tako gledajući na sloj način liječenja, Sebastian Kneipp je 29. travnja 1892. godine pisao bavarskom princu regentu Luitpoldu da bi hidroterapiju trebalo uvesti kao obavezan stučni predmet na tri sveučilišta u Pokrajini. Odgovor nije dobio. Kad je otišao dr med. Kleitiscbrod, na njegovo mjesto je 12. kolovoza 1892. godine došao dr med. Alfred Baumgarten. Do Kneippove smrti ostao je njegov stalni liječnik. Na žalost, njihove su odnose ubrzo počeli ometati spo­rovi. U međuvremenu, od Kleinschrodova odlaska do Baumgartenova dolaska, Kneipp je počeo pregovarati s redovnicima u Neuburgu na Dunavu, jer je želio naći obučene njegovatelje, budući da su se liječnici stalno mijenjali. 'Liko su 1. listopada 1892. godine došli Bonifacije Reile i Benno Prestbnager. Od prvog dana B. Reile je redovito prisustvovao Kneippovim pre­davanjima. Između njega i dra Baumgartena rodilo se suparništvo koje je potrajalo i nakon Kneippove smrti. Jedan je zastupao gledište laika, drugi liječnika, a svatko je imao svoje pri­staše. Reile je bio prior Sebastianeuma i duhovni poglavar već u prosincu 1890. osnovanog Kneippova društva i u siječnju naredne godine počeo je izdavati društveno glasilo »Kneipp Blatter«. U mnogim mjestima u zemlji i u svijetu počela su se osnivati knajpovska društva koja su se 1893. godine — na prijedlog dra Baumgartena — ujedinila u Svjetsko knajpovsko društvo. Niknula su brojna lječilišta s liječnicima na čelu: Affoltern kod Zuricha, Auferhof na Vrbskom jezeru, Baden-Baden, Barmen, Bergzabern, Berlin, Biberach, Bonn, Bixen, Cleve, Koblenz, Coburg, Koln, Frankfurt, Immenstadt, Jordanbad, Jouy aux Arches, Linz, Meran, Munchen, Munster, Niederwalluff, Ottenstein, Palling, Pariz, Pasau, Prag, Rosenheim, Kam-nik u Sloveniji, Traunstein, Uberlingen, Veitshochheim, Walchwyl, Westheim i Wohlbeck. U tim se mjestima radilo po ugledu na Worishofen! Pa čak i u Amer ic i . . . Predstojnica sa­mostana u Milu aukeeju, koja je tada bila u Worishofenu, sakupila je sto tisuća dolara za

Sebastian Kneipp 2^

primjenu knajpovskih iskustava u SAD, a oil Worishofena je zahtijevala da joj pošalju »knaj-povskog liječnika«. Francuski misionari su knajpovske kupelji uveli u Egiptu i osnovali lje­čilište El I laman. Glavni liječnik, Francuz, odredio je da gosti lječilišta, Arapi i Evrop­ljani, borave u beduinskim šatorima, dakle u »zračnim sjenicama« koje nisu ni u čemu zaostajale za sjenicama u Worishofenu. Budući da u pustinji nije bilo trave, pacijenti su u zoru morali trčati bosi po pustinjskom pijesku, a zahvaljujući »knajpovskom dresu« imali su dovoljno zraka.

Liječnici koji su u liječenju primjenjivali Kneippovu metodu ujedinili su se 2. veljače 1894. godine u međunarodno društvo kojemu je predsjedavao Kneipp. Iako je bio pozvan, Bonifacije Reile se nije uključio. Prisutna su bila dvadeset i četiri domaća i strana liječnika koji su liječili Ktieipovom metodom. Da bi ublažio suparništvo između Reilea i dra Baumgartena, u predgovoru dodatku oporuke napisao je u studenome 1896:

»Kao što sam već u predgovoru pravilima društva liječnika koji rade prema mojoj metodi izrazio želju da to društvo ostane uvijek jedinstveno da bi se moja metoda očuvala neizo-pačena, tako želim i priključenim društvima izraziti priznanje i poželjeti im isto.

Ako u tim društvima budu što je moguće više naglašavali da treba živjeti prirodno, da ljude treba odgajati i učvršćivati prirodno, da treba koristiti kuru vodom i sve oblike njezine primjene i djelovanja, onda će i njihovi članovi i njihove obitelji moći s lakoćom pobjeđivati lakša oboljenja. Pa ako dođe liječnik, oni će pravilno shvaćati njegove postupke bez kojih ljudi ne mogu sami u svojim domovima provesti i ne znam kako dobre upute ili će one izgubiti mnogo od svoje prave vrijednosti.

Ako liječnici i društva budu u dobrim međusobnim odnosima i potpomagali se, onda će jedni i drugi imati koristi i uspjeha. To od srca želim!«

Slika toga razvoja ne bi bila potpuna ako ne spomenem i Kneippovo pisanje i predavanja. Da bi spriječio odlaženje seoskih momaka sa zemlje, zbog čega je - budući da je poput seljaka bio povezan sa zemljom - bio ogorčen, objavio je tri rada: »Fritz, veseli seljak«, »Fritz, vri­jedni stočar« i »Fritz, marljivi proizvođač stočne hrane«. Izdao je i knjižicu o pčelama. Na pritisak svojih prijatelja Kneipp je odlučio opisati svoja iskustva o primjeni kure vodom.

Erzabt von Beuron je Kneippu stavio na raspolaganje patera lldefonsa koji je zapisivao ono što mu je Kneipp manje ili više improvizirano diktirao, po sjećanju, lldefons je tekst pripremio za štampu onoliko dobro koliko je mogao i 1886. godine je objavljena knjiga »Moja kura vodom.« Postala je hit nad hitovima. Već 1894. godine izdana je pedeset tisućita knjiga, a do danas ih je štampano više od 600.000 primjeraka. Knjiga je prevedena na više jezika. Sa­stoji se od tri dijela:

I dio: Primjena vode II dio: Ljekarna

III dio: Bolesti

Iz uvoda vrijedi spomenuti nešto što pokazuje da Kneipp, usprkos svojoj zahvalnosti, nije bio spreman nepromišljeno slijediti Hahna, svoga prvog vodiča u području liječenja vodom. Ubrzo je spoznao mnogo više, među ostalim i to »da prečesta primjena vode šteti čovjeku te izaziva strah«. Stoga nije odobravao neke načine primjene vode u lječilištima vodom, koji su nastali još za njegova života po uzoru na Worishofen. Kneipp piše dalje: »Opominjem da se treba čuvati od prečestog ili prejakog polijevanja vodom. Na taj način ono što bi inače koristilo čovjeku može postati štetno, i može čvrsto povjerenje pacijenata pretvoriti u strah i užas.« Zatim pripovijeda: »Trideset godina sam pravio pokuse i svaku primjenu vode is­kušao najprije na vlastitu tijelu. Otvoreno priznajem — tri puta sam spoznao da moram mi­jenjati načine primjene, olabaviti strune, morao sam se spustiti sa stroge i krute na blažu i

Sebastian Kneipp

s blaže na još blažu primjenu metode liječenja. Na osnovi svojih današnjih iskustava - već sedamnaest godina učvršćenih i nebrojenim liječenjima provjerenih - znam da liječenje vo­dom najkorisnije djeluje i najpouzdanije pomaže onima koji znaju najjednostavnije i najbezazlenije upotrebljavati vodu.«

Sebastian Kneipp je razmišljao: ako bi ljudi imali knjigu, ne bi više u tako velikom broju dolazili u Worishofen. Nadao se da će ga knjiga rasteretiti. Ali to je bila velika zabluda. Tek nakon toga počeli su ljudi, pripadnici svih slojeva društva, zaista dolaziti izbliza i izdaleka.

Sljedeća knjiga je izašla 1889. godine s imperativnim naslovom »Ovako bi trebalo živ­jeti!« Naslov prvog dijela je karakterističan za pisca i način njegova mišljenja: »Od osnovnih uvjeta za zdravlje do sredstava za očuvanje zdravlja«. Tu je Kneipp zauzeo stav prema svim životnim pitanjima svoga vremena. Posebno potanko je obradio prehranu, gimnastičke vjež­be, a i gradu i njegu ljudskog tijela te naglasio važnost ponovnog uspostavljanja reda u cje­lokupnom fizičkom i psihičkom djelovanju čovjeka. Pri tome je naročito naglasio važnost jačanja organizma i povećanje njegove otpornosti. Uz dobar razvoj bezuvjetno spada razum­no ćeličenje, dok razmaženost, naprotiv, izaziva mlitavost i neaktivnost a s tim i bolest i smrt. Tim radom je Kneipp obrazložio svoje učenje o zdravom životu.

Na želju svoga izdavača Kneipp je izdao i »Biljni atlas«; u njemu su opisane i u prirodnim lx)jama prikazane sve biljke koje su se tada upotrebljavale u pučkoj medicini.

U suradnji s drom wed. Bauwgartenow izdao je treću knjigu 1894. godine. Dao joj je naslov: »Moja oporuka za zdrave i bolesne«. Ta je knjiga opet pokazala da je Kneipp u onih osam godina, od 1886. kad je objavljena njegova prva knjiga »Kura vodom«, produbljivao svoje znanje. »Iz mojih se knjiga može spoznati da me jedno iskustvo vodilo drugome i da sam sve bolje spoznavao djelovanje vode i različite načine njezine primjene . . . Tko je čitao moju prvu knjigu koju sam poslao u svijet pod naslovom 'Moja kura vodom' i uspoređivao je s ovom, mogao je zamijetiti da se vrijeme trajanja nekih primjena promijenilo. Nebrojeni bo­lesnici sa svim mogućim ozljedama i tegobama doveli su me do spoznaje da je vodu najbolje primjenjivati u najjednostavnijem obliku. Dok su polukupelji ranije trajale dvije minute, kas­nije sam spoznavao da je za većinu bolesnika dovoljno samo nekoliko sekundi. . .« Isto tako je i s povojima. Smatra da povoji dolaze manje u obzir ako su polijevanja dobro učinjena. Može se liječiti povojima, može i kvašenjem vodom i kupeljima. Ali je polijevanje ipak naj­djelotvornije.

Sljedeća knjiga »Uvod u moju oporuku« bila je još prije objavljivanja opterećena odboj­nim stavom zemaljske vlade u vezi s lječilištem za oboljele od kož.iih bolesti. Kneippa je mnogo pogodilo odbijanje vlade. Tada se u pisanje uključio prior Kei/e. S obzirom na svoje dugogodišnje iskustvo njegovatelja bolesnika pomogao je, naročito u poglavljima: »Gimna­stičke vježbe (Sobna gimnastika)«, »Građa i njega ljudskog tijela« i »Savjetnik za male nes­reće«. Taj rad nije bio onako jedinstven kao prijašnji.

Međutim, Kneipp se nije potvrdio samo kao pisac. Bio je i rođeni pučki govornik. U dvo­rištu jednoga poljoprivrednog gospodarstva svaki dan je držao predavanja o zdravlju, a broj slušalaca se neprestano povećavao. Kasnije su mu zahvalni pacijenti osigurali dvoranu u ko­joj je mogao govoriti s uzdignutog podija. Kad su zatim osnovana knajpovska društva, pri­jatelji su mu savjetovali da i ubuduće drži predavanja kako bi se i na taj način njegovo učenje što više širilo. Kao sedamdesetogodišnjak taj je savjet i prihvatio. Obišao je mnoge gradove u svojoj zemlji i izvan nje (Zurich, Beč, Salzburg, Pariz i mnoge druge). Putovanja su bila kao pobjedonosne povorke.

Ta njegova putovanja okrunjena su putovanjem u Rim, u čemu je posredovao jedan od braće dra Baumgartena. Kneipp je prije toga, na svoj sedamdeset i treći rođendan, stigao do

Sebastian Kneipp 2 ()

papskoga tajnog savjetnika. Papa Lwn XIII je zamolio Kneippa da utvrdi uzrok njegova zdrav­stvenog stanja i Kneipp mu je dao upute.

U Worishofenu je sve više bilo onih koji su tražili pomoć. Ondje su se sastajali siromašni i bogati, veliki i mali. Uvedena je privatna željeznica od Turkheima do Worishofena. Sve je nosilo pečat Kneippa i njegove kure.' Iako je već odavno prešao sedamdesetu, činilo se da mu snaga ne popušta. Međutim, u početku 1897. godine odjednom se nije više osjećao dobro. Spopala bi ga muka, počeo je osjećati veliku žeđ, a često i jaku potrebu da mokri. U ožujku, kad je bio pokopan jedan od njegove duhovne braće, župnik u Ottobeurenu, stanje mu se bitno pogoršalo. Nakon toga Kneipp više nije bio onako čvrst i živahan čovjek kao ranije. Desna noga mu je otekla, tijelo se napuhalo. Dr Bauwgarten je utvrdio da u tijelu ima veliku cistu. Htio je pozvati kirurga, ali Kneipp nije htio povjerovati da je zaista bolestan. Pokušao se sam liječiti povojima i hladnim kupeljima u sjedećem položaju. Tragično je bilo to što Kneipp nije znao, ili nije htio znati, gdje je granica prirodnog liječenja. Čak ni onda kad mu je dr Bernhuber, njegov prvi liječnik-savjetnik, u lice rekao istinu, Kneipp se nije dao nagovoriti. Cista je polako rasla. Otekle su mu obje noge. Sve češće je imao problema sa cirkulacijom. Umro je 7. lipnja 1897. godine.

Tisuće i tisuće potresenih ljudi oplakivale su tog čovjeka. Time je Kneippovo učenje o tome kako treba živjeti i liječiti se mnogo izgubilo, mnogi su se obeshrabrili, a bilo ih je koji su čak predskazivali kraj Kneippova životnog djela. Ali je dr Bauwgarten u Worishofenu izdao pro­glas i pozvao sve privržene širom svijeta da pomognu nastaviti Kneippovo djelo.

Njegov poziv je prihvaćen blagonaklono, što se moglo i očekivati jer je još 1890. godine, za Kneippova života, u kupalištu Worishofen osnovano matično društvo. Ono je trebalo po­magati prije svega u organizacijskim pitanjima. Prvo knajpovsko društvo bavilo se opskrbom i smještajem gostiju, poboljšanjem putova i održavanjem reda u Worishofenu, te rješavalo brojne druge zadaće. Uz to je društvo stavilo sebi u zadatak da među lječilišnim gostima širi Kneippovo učenje. Nakon toga prvog društva uslijedila su druga u mnogim gradovima širom zemlje. Svrha im je bila ista. Od 1891. godine Društvo je počelo izdavati svoj list Kneipp--Blatter. Kneippov pokret je obuhvaćao sve šire krugove stanovništva, o svećeniku Kneippu i nje­govu liječenju vodom govorilo se u gotovo svim gradovima i selima.

Nekoliko mjeseci nakon smrti Sebastiana Kneippa u Worishofenu je 24. kolovoza 1897. go­dine održan osnivački zbor (zbor predstavnika svih knajpovskih društava) na kojemu je os­novan Knajpovski savez. U godini osnivanja Savez je već obuhvaćao 76 društava sa 10.000 članova. Danas je Knajpovski savez gotovo najbrojniji dobrovoljni savez koji brine brigu o narodnom zdravlju. Knajpovska udruženja postoje i u Švicarskoj i u Austriji, s velikim bro­jem članova. Isto tako mnogo ima i neorganiziranih pristaša knajpovskog učenja širom svijeta.

Usporedno s tim je tekao razvoj knajpovskog načina života i liječenja. Prvo mjesto je dr­žao Worishofen sa 26.029 posjetitelja u 1935. godini (od 6203 u 1897. godini), a posljednjih godina se taj broj popeo na 70.000, što zaslužuje svaku pohvalu. U Saveznoj Republici Nje­mačkoj je 1975. godine bilo oko 50 općepoznatih knajpovskih kupališta i lječilišta, a ima ih vrlo mnogo i izvan Njemačke, pogotovu u Švicarskoj i Austriji. Treba spomenuti i knajpov-ske sanatorije i lječilišne odjele u velikim bolnicama, a koji nisu u okviru knajpovskih lje­čilišta.

Takav organizacijski razvoj je u prvom redu djelo nenametljivih ali neumornih napora Njemačkog saveza knajpovskih liječnika. »Međunarodni savez knajpovskih liječnika«, koji je Sebastian Kneipp osnovao 2. veljače 1894. godine, vrlo je ozbiljno shvatio oporuku koju je Kneipp njemu namijenio. Trebalo je da Savez s medicinsko-znanstvenog stajališta istraži Kneippovu metodu, potkrijepi je i razvija prilagođenu napretku liječenja i usklađenu s njim. Još za

30 Sebastian Kneipp

Kneippova života je suradnja liječnika odlučno utjecala na razvoj. Baš na poticaj svojih »ku­pališnih liječnika« Kneipp je u mnogo čemu mijenjao vrstu i način liječenja, tako da je svoj postupak uvijek prilagođavao pacijentu. Uz liječenje vodom razvijao je i liječenje biljem, red i gibanje, a i prehranu.

Tek je nakon Kneippove smrti suradnja liječnika zaista pridonijela očuvanju Kneippova sis­tema. U smislu baštine se organski uklopio u napredak medicine i dodavanjem srodnih na­čina liječenja dalje se razvijao u opsežnu fizioterapiju, što znači da se razvijao u cjelokupnu obradu fizikalno-dijetetskim i spiritualno-psihičkim metodama (vidi poglavlje Od originalne Kneippove kure do moderne fizioterapije prema Kneippu).

Veliki daljnji razvoj gotovo osamdeset godina nakon Kneippove smrti svakako je najbolji dokaz da je bio rijetka i jedinstvena ličnost a njegovo učenje o zdravom životu i prirodnom liječenju od vrlo velike važnosti.

Literatura: Sebastian Kneipp: »Meine Wasserkur«, novo i prerađeno izdanje, izdavačka kuća Ehrenwirth, Munchen, 1974 Sebastian Kneipp: »So solt ihr leben!« novo i prerađeno izdanje, izd. kuća Ehrenwirth, Munchen, 1974 Sebastian Kneipp: »Mein Testament und Codizill«, novo i prerađeno izdanje, izd. kuća Ehrenwirth, Munchen, 1968 Eugen Ortner: »Ein Mann kuriert Europa« Der Lebensroman Seb. Kneipps Ehrenwirth Verlag Munchen, 1975 Kaiser: »Sinn und Wcsen der Kncipp-Kur«, llildesheim, 1968 Kaiser: »Phvsiothetapie nach Kneipp: wie und wann?« Heilbad und Kurort 10/73 Kaiser: »Pricssnitz und Kneipp aus der Sicht unserer Zeit.« Zentralarchiv fur Physiotherapie, Bd. IV. L'elzen, 1974 Eugen Rotk »Heitere Kneipp-1 ibel« Ehrenwirth Verlag Munchen, 1975

Povijest prirodnog liječenja

Razvoj i pregled

Da bi se razumjelo Kneippovo učenje o zdravom življenju i prirodnom liječenju, dobro je pro­motriti razvoj prirodnog liječenja. Bez sumnje, osim potpuno originalnih zahvata Sebastiana Kneippa svi se drugi mogu povezati s prethodnim, starim i tokom stoljeća iskušanim. A iz povijesti prirodnog liječenja možemo mnogo toga naučiti i za sadašnjost.

Možemo odvojiti predznanstveno od znanstvenoga prirodnog liječenja i predznanstveno od znanstvenog iskustva u prirodnom liječenju.

Predznanstveno se temelji na posebnom, pračovjeku i priprostom čovjeku uopće urođe­nom, tankoćutnom zapažanju o tome što odgovara njegovoj prirodi i što mu pomaže protiv bolesti i poremećaja u zdravlju. Zatim je čovjek učio na stalnim i sve većim iskustvima. Na životinjama, na ljudima i na sebi promatrao je što mu u kojim prilikama pomaže i koristi. Brzo su se našli i oni ljudi koji su svoja iskustva prenosili drugima i pomagali im kad im je zdravlje bilo poremećeno; ubrzo se također dogodilo i to da su takve ljude koji su znali pomoći u nevolji zvali u pomoć. Tako se polako razvilo zanimanje čovjeka koji pomaže u uspostavljanju zdravlja, onoga koji liječi bolesne, koji je sposoban izliječiti ih, a s tim se razvila i pučka medicina, narodna, koja do danas živi uz znanstvenu.

Dokazi za pretpovijesno prirodno liječenje nisu samo u pučkom liječenju iz prošlosti nego i u načinu na koji se za održanje zdravlja bore i današnji primitivni narodi koji su naj­više povezani sa čovjekovom pradavninom, a zatim i u usmenim predajama o bogovima i ljudima. Najstariji očuvani dokazi su natpisi, crteži u špiljama, nađene kosti, a i pjesme, na primjer kod Grka; Homer, Hesiod, Pindar i pisci tragedija. I poruku o najstarijoj filozofiji dobili smo kao pjesmu.

Voda i upotreba vode svugdje imaju važnu ulogu u održavanju zdravlja. Hladne i vruće kupelji primjenjivale su se svakodnevno. Gostu bi odmah nakon dolaska najprije ponudili da se okupa ili samo opere noge. O tome najčešće čitamo kod Homera. A Hesiod odvraća od toplih kupelji budući da se tako čovjek razmazi. Kupanje na otvorenom, na primjer u moru, bilo je isto tako poznato kao kupanje u kupaonici. Vjerovalo se da kupelji ne koriste samo tijelu, nego da djeluju i na psihu, čak i nadnaravno.

U drami Ifigenija, Euripid (5. stoljeće prije naše ere) pripisuje čudesnu moć morskoj vodi: »Morski valovi speru sa čovjeka svu krivicu«. Za pjesnika Pindara »voda je nešto najljepše« (oko 500 godina prije naše ere). Za filozofa prirode Talesa iz Mi leta (oko 600. godine prije naše ere) voda je praelement zbog svoga prividno beskrajnog obilja i djelotvornosti u odr­žavanju života.

Dugo su ljudi mislili da su bolesti sudbina koju im šalje bog ili bogovi koji ih isto tako mogu i izliječiti. Kao što se vidi i iz najstarijih grčkih dokumenata, mnogi su narodi zvali bogove u pomoć protiv bolesti. Antički bogovi su personificirane prirodne sile, pa je prema tome njihovo djelovanje rad prirode. Bogovi su liječili bolesti, a to prema tome nije bilo ništa drugo nego djelo prirode, prirodne i životne snage (da se tako izrazimo) u živom organizmu. Drugi narodi su dozivali božanstva pomoću čarobnjaštva i bajanja. U grčkoj literaturi ima mnogo pjesničkih djela koja su to samo po formi, a u stvari su molbe i zahvalnice bogovima zdravlja, na primjer božicama Artemidi i Demetri.

Narodi i plemena na najnižem stupnju civilizacije (sakupljači sjemenja, lovci i ribolovci) izvjesno su već rano hranu koju su poznavali pokušali upotrijebiti i kao sredstvo protiv bo-

32 Povijest prirodnog liječenja

lesti uz objašnjenje: ono što održava zdravlje, može i liječiti. Bili su slabi bez zaštite i umirali su od ozljeda zadobivenih na razne načine.

Narodi koji su se radom probili do višeg stupnja civilizacije i bavili se stočarstvom mo­rali su obratiti pažnju na ljekovitu ili štetnu moć mnogih biljaka. To su pogotovu mogli pro­matranjem životinja, jer one imaju izoštreniji osjet za štetno nego čovjek. Cini se da su žene od njih spoznavale ljekovitost bilja i počele ga u skladu s tim upotrebljavati.

U predznanstvenoj medicini ljekovito je bilje imalo vrlo važnu uloga Orijent je još prije Grka poznavao biljke koje su služile kao sredstvo protiv bakterija (antibiotici), na primjer češnjak i luk; radnici koji su gradili piramide dobivali su i češnjak. Nakon pronalaska štampe o ljekovitom bilju i njegovoj upotrebi mnogo se pisalo pogotovu u narodnim kalendarima šesnaestog i sedamnaestog stoljeća.

Znanstveni prirodni način liječenja

I znanstveni prirodni način liječenja (prirodna medicina) počinje promatranjem i iskustvima. Tome su se pridružila još i sređena kritična razmišljanja i nalazi, istraživanja zašto lijek djeluje, kako protječe liječenje, koji su zakoni i uvjeti liječenja. I znanstvena prirodna medicina je u početku bila tijesno povezana s vjerom u bogove ili boga. Od bogova ili od boga dolazila su i sredstva kojima se čuvalo zdravlje ili liječila bolest. Prema tim je nazorima sposobnost liječenja nešto božansko, a liječnik ima vezu s religijom.

Najstariji tragovi znanstvene prirodne medicine sežu do Egipćana, otprilike u treći mi­lenij prije naše ere. Imhatep, njihov astronom i liječnik, nakon što su ga izabrali za boga zdravlja pomogao im je prevladati glad koja je trajala sedam godina. Uredili su mu mjesta za bogosluženje gdje su mogli odgajati liječnike i gdje su se bolesni mogli moliti za zdravlje, a neplodne žene za djecu. Ali razvoj je išao svojim putem, prema prirodnom liječenju po­vezanom s razmišljanjem i promatranjem. Već u petom stoljeću prije naše ere egipatska se medicina veoma raščlanila, na primjer: na vanjske i unutrašnje bolesti, na bolesti glave, očiju, pluća i na želučane tegobe. »Egipćani su kompletni liječnici«, pisao je Herodot koji je upoz­nao zemlju, narod i njegove običaje. Slično je bilo i kod drugih naroda, na primjer Babilo-naca, Indijaca, Kineza, Asteka.

Posebno treba spomenuti židovski narod u vezi s njegovim odnosom prema zdravlju i bolesti. Oni su vjerovali da je bolest posljedica čovjekove gluposti, dakle grijeha, ali da su za fizičke i psihičke tegobe potrebni prirodni lijekovi. Čovjek će sačuvati zdravlje ako živi pametno, to jest prirodno i u fizičkom i u psihičkom pogledu. Liječnika treba poštovati i zvati u pomoć. Dovoljan je kratak pogled u knjigu Poslovica u Starom zavjetu da vidimo mnoštvo upozorenja i savjeta.

Da se osvrnemo i na Grke, na jedan od najstarijih kulturnih naroda. I za njih vrijedi ono što smo rekli za druge narode: »Zamišljeno uplitanje bogova u zbivanja samo je opisivanje prirodnih zbivanja. U hramu boga medicine Asklepija (latinski Eskulapa), na primjer, u Epi-dauru, liječenje je bilo osnovano na prirodnim zahvatima i prirodnom ponašanju: post, uz­državanje od alkoholnih pića i spolnog općenja, svećenikova utjeha, povjerenje u svećenika, uspavljivanje uz žubor izvora, potpuna tišina u hramu, poniranje u sebe, nešto kao autogeni trening, neometan san koji krijepi. Svećenici su utvrdili i tumačenje snova koje je, tobože, poslao bog, mnogo razumne dijete i zdrav način življenja.« (P. Diepgeti, Volksmedizin und wis-senschaftliche Heilkunde; C. Adam: »Die naturliche Heilweise im Rahmen der Gesamtme-dizin«, 1938.).

Znanstveni prirodni način liječenja 33

Ako hoćemo spomenuti ličnosti koje su unapređivale znans tvenu medicinu, onda se u njezinoj povijesti najprije susrećemo s Hipokratom. Na njega se gleda kao na oca medicine uopće. Već su / lipokrat i njegovi učenici bili pripadnici znanstvenoga prirodnog liječenja; ali ne i začetnici. I sam llipokrat navodi odranije poznate predstavnike znanstvene medicine. Na žalost, sačuvani su samo odlomci onoga što su oni napisali. Iznenađuje nas porijeklo trojice prethipokratovaca: bili su rodom iz maloazijskih kolonija i susjednih otoka, a i iz južnih pred­jela Italije i sa Sicilije.

Oko 470. godine prije naše ere rođen je čovjek koji je u dugom, gotovo devedesetogo-dišnjem životu, svojim sistemom, načelima i načinom liječenja usrećivao svoj narod i svoje doba te se njegov utjecaj održao i do naših dana. To je bio Hipokrat, rodom s otoka Kosa. Po otoku se zvala i liječnička škola koja se natjecala sa školom na Knidu i s drugim liječ­ničkim skupinama. Pod Hipokratovim je imenom kao Corpus hippocraticum poznato dvadeset i pet medicinskih djela koja, međutim, nisu sva izašla ispod njegova pera nego su ih djelo­mično pisali i njegovi učenici ili pristalice, a djelomično su ta djela samo bilješke i nesređene liste materijala, ili čak samo bilješke suprotnih pogleda. Mnoga su priznata kao prava Hi-pokratova djela. Najbolje je da se ovdje držimo samo tih, zaista njegovih. On također upo­zorava na mnoge stvari o kojima treba voditi računa pri utvrđivanju dijagnoze (prepozna­vanje bolesti) i prognoze (predviđanje razvoja bolesti).

Ponašanje hipokratskog liječnika temelji se na potrebi da otkrije dublje i točnije uzroke bolesti (etiologija). Smatra da je liječenje manje važno od toga. U osnovi njegova nazora o zdravlju i bolesti leži pojam »priroda«, budući da ona sva zbivanja uređuje prema utvrđenim unutrašnjim zakonima. »Ništa se ne događa bez prirode.« Prirodna snaga živog organizma je prvi i pravi liječnik. Zato pri liječenju mora vrijediti načelo: čekati i promatrati bolest sve dok se ne pokaže je li liječnikov zahvat nužan; tek kad utvrdimo da je liječnička pomoć zaista potrebna, liječnik će odrediti što nađe za shodno. Pa liječnik i nije drugo do službenik pri­rode koji održava život i zdravlje i liječi bolest. Pri tome liječnik zna da za njegove odluke ne može biti presudno ono što se lokalno zbiva, jer ne može se odvojeno gledati na psihu i tijelo. Zato, cjelokupna obrada ili ništa!

Na kraju valja spomenuti i Hipokratovo religiozno i etičko ponašanje. Bolesnik smije moliti za liječenje, ali ne smije se ograničiti samo na to, nego se mora i sam potruditi za zdravlje i surađivati da bi pobijedio bolest (i tada je već bilo poznato državno socijalno i zdravstveno osiguranje, na primjer u Ateni). O Hipokratovoj dubokoj etici svjedoči »zakletva« i brojne nje­gove izreke. Tako nije htio ni čuti o abortusu i sprečavanju začeća, dok su naprotiv bila po­znata sredstva kako olakšati začeće.

Da bi hipokratski liječnik mogao prepoznati bolesti i u svakom slučaju pravilno postupiti ako bi bilo hitno potrebno, morao je biti obrazovan i poznavati zakone i pravila; ali pri sve­mu tome ipak je mnogo važnije da se liječnik zna dobro uživjeti u ulogu bolesnika. Liječ­nikov rad je više umjetnost nego obrt, a za dobro obavljanje liječničkog posla potreban je umjetnički dar. Zato liječnik mora u prvom redu biti ličnost »prožeta filozofskim obrazova­njem«. Pri liječenju nije važno samo fizičko stanje nego i psihičko raspoloženje. Stoga liječnici moraju utjecati i na čovjekovu psihu. Neke bolesti dolaze polako kao da gmižu; prije nego se pokažu u pravom svjetlu, mogu se pojaviti u obliku najrazličitijih znakova: malaksalosti, slabunjavosti, gubljenja teka, razđražljivosti, nesanice, bolova i drugih. Treba voditi računa o mogućoj pojavi tih znakova koji su, svakako, najčešće posljedica nepravilnog življenja. Tak­ve pojave treba pravodobno sprečavati toplim kupeljima, znojenjem, uzimanjem sredstava za čišćenje, dovoljnim spavanjem, gimnastikom i gibanjem na jutarnjem suncu.

Kao što je već rečeno, prvi i najbolji liječnik je priroda, životna snaga koja upravlja čov­jekom. Čovjekova životna snaga je neumorna u održavanju čovjekova zdravlja sve dok neki

34 Povijest prirodnog liječenja

unutrašnji ili vanjski uzroci ne počnu djelovati štetno na zdravlje ili ga ometati. Zato pomoć liječnika nije uvijek potrebna. Priroda se pomaže sama. Dobro se brani i od poremećaja i štetnih utjecaja izvana. Čovjek oboli samo onda ako njegova priroda oslabi uslijed pogrešnog načina življenja, odnosno ako postane neotporna. Bolest je borba živog organizma protiv štetnih utjecaja kojima je izložen. Čovjek se toj prirodnoj borbi mora prepustiti ili je podu­prijeti ako je priroda previše oslabljena. Pri tome treba uzeti u obzir konstituciju (skup na­sljednih osobina i sredine), ali i stanje cjelokupnog čovjeka i ne gledati samo na ono što je lokalno nađeno. Što se prije na pravi način počne liječiti određena bolest ili stanje, to se više pomaže napor organizma da opet uspostavi normalno stanje. Samo pogrešnim načinom življenja slabi prirodna snaga organizma. Odatle spoznaje da se bolest može najbolje liječiti pravilnim življenjem. Pri tome treba mnogo toga uzeti u obzir na bolesniku: njegovu dob, zanimanje, spol, godišnje doba, atmosferske prilike, klimu i ostalo.

Uipokrat je bolesnika liječio tako što mu je zabranjivao ili propisivao uzimanje čvrste ili tekuće hrane (na primjer svježu vodu za piće, vino, mlijeko i surutku), liječenje hladnom i toplom vodom (kao što su kupelji, uranjanje u vodu, polijevanje), smjenjivanje rada s odmo­rom i spavanjem, čišćenje, puštanje krvi, povraćanje, trljanje uljem, masiranje i ribanje, oč-vršćivanje kože zračnim kupeljima, sportsku aktivnost. Jasno je da je Hipokrat, kao i ljudi prije njega, poznavao lijekove (prvenstveno ljekovito bilje).

Hipokrat i njegovi učenici govorili su vrlo mnogo o pravilnom i pogrešnom načinu živ­ljenja, a i filozofi koji su živjeli u ono vrijeme: Sokrat, Platon, Timej i drugi.

Toliko o starim Grcima i njihovom odnosu prema zdravlju i bolesti. A sada da vidimo kako su to radili Rimljani! Oni nisu osnivači znanstvene medicine. Preuzeli su je od starih Grka, iako su se prije toga dugo branili od tog nametljivca. Međutim, Rim je kasnije postao središte znanstvenog razvoja medicine.

Prvi značajni liječnik u tadašnjem glavnom gradu bio je Asklepiades iz Pruže (maloazijska Bitinija). U Rim je stigao početkom 1. stoljeća prije naše ere. Stekao je ugled uspješnim li­ječenjem. Ali Asklepiades je »prvi imenom poznat protivnik Hipokratova učenja o ljekovitoj snazi prirode i samopomoći organizma (Braucble), koji je nijekao bilo kakvu razumnu mo­gućnost samopodešavanja«. Bolesnika može liječiti samo liječnik. Ipak je i on posezao za pri­rodnim sredstvima kao što su toplina i hladnoća, sunce, voda, unutrašnje i vanjske kupelji (svih vrsta), masaža, aktivno i pasivno gibanje, stroga dijeta.

Prerano i preozbiljno u tok bolesnih zbivanja počeo je intervenirati Galen iz Pergamona sa svojim učenicima (2. stoljeće naše ere), iako je za sve to vrijeme snaga prirode bila priznata kao jedini i pravi liječnik. Priroda ne zna sama liječiti samo rane, čirove i prijelome. Pri tome je potrebno nastojanje organizma da zacijeli i liječnička pomoć. Galen je vrijedio za najvećega rimskog liječnika u starom vijeku. Sakupio je sve do tada poznate tekovine medicine i bio je jedan od najsvestranijih i najplodnijih pisaca carskog doba, ali nije bio ni znanstveni is­traživač ni klasični stilist. Sačuvano je preko stotinu njegovih djela, uglavnom medicinskih. Uživao je veliki ugled sve do današnjih dana, iako ne uvijek s pravom. Jer, prvo, liječnici su se kasnije previše oslanjali na njega i nisu više istraživali i, drugo, zbog toga mnogi ljudi nisu došli do izražaja. »Biti bez strasti i materijalno nezavisan, najvažniji su osnovni uvjeti za zdravlje, važniji od dobre konstitucije, učio je Galen; njemu se činilo nemogućim da netko može zdravo živjeti ako nije potpuno nezavisan« (Sigerist). Prema današnjim spoznajama to je, svakako, zabluda.

Drugi sakupljač je bio Orobasij iz Sardesa. Zasluga »velikih sakupljača« svakako je u tome što su mnogo toga spasili što bi se inače izgubilo. Ali, s druge strane, kruta je povezanost s Galenom kočila napredak medicinske znanosti. Samo je u nekim područjima odmakla na­prijed, tako da se znanstvena prirodna medicina širila. U zapadnim zemljama u srednjem vi-

Znanstveni prirodni način liječenja 35

jeku medicinom se bavilo svećenstvo. Među njima se u prvi red probio monah Konstantin, rođen u Africi 1010. godine, koji je mnogo putovao širom svijeta. U samostanu Monte Cas-sino (Italija) preveo je arapska medicinska djela na dobar latinski jezik. Ti su prijevodi dobro primljeni na Visokoj medicinskoj školi u Salemu (južno od Napulja), osnovanoj u 10. stoljeću. Predavalo se prvenstveno Hipokratovo učenje i arapska medicina. U novomu Hipokratovu gradu počeo je živ medicinski život i rad. U Salernu je ubrzo osnovan prvi medicinski fa­kultet u Evropi.

Doduše, Hipokratovo učenje o samoreguliranju organizma učilo se i u srednjem vijeku, ali se u svakodnevnom životu rijetko primjenjivalo, a pretjeranim interveniranjem pri obradi bolesnika više se štetilo nego koristilo.

Učenjak i praktičar Pbilippus Aureolus Tbeopbrastus Bombastus von Hohenheim, rođen 1493. a umro 1541. u Salzburgu, trgnuo je znanost o prirodnom liječenju i iskustva prirodnim li­ječenjem iz njihova manje-više duboka sna. Kad je stekao doktorat, sam se nazvao Paracelsus; time je želio odati počast rimskom medicinskom piscu Celsusu (1. polovica 1. stoljeća naše ere) i oponašati ga. Hipokratovo je učenje poznavao i cijenio, iako je odbio njegovu postavku o četiri soka i bono se protiv nje. Paracelsus je kao neki revolucionar napadao tadašnju me­dicinu, dakle učenje i liječenje. Opravdanje za takav svoj stav imao je kao sin liječnika kojega je otac rano počeo voditi sa sobom u posjet bolesnicima i učio ga da promatra prirodu. Tako se upoznao s ljekovitim biljem, ljekovitim izvorima, mineralima i njihovom upotrebom (pri­likom posjeta rudnicima i radionicama za preradu). Iz zadovoljstva ili potrebe proputovao je gotovo sve evropske zemlje, od priprostih ljudi (seljaka, pastira, travara) učio je o pučkom ljekarstvu, vršio je kemijske pokuse ne bi li otkrio tajnu zdravlja, bolesti i lijekova. Velika liječnikova zadaća je ne samo da liječi druge ljude nego da ih i odgaja da ne budu neaktivni, da se trude da ostanu ili postanu zdravi. Pisao je mnogo. Jedan od njegovih prvih radova, koji je više skica ili prijedlog, obuhvaća bolest i zdrav način življenja (red u životu). Neko veće djelo bavi se osnovama medicinskog učenja. Paracelsusa ćemo naći kako radi uz boles­ničke postelje, jer je o bolesnicima brinuo svugdje gdje su ga pozivali ili je vjerovao da je njegova pomoć potrebna, npr. kad je u dolini rijeke Inn izbila kuga. Postao je svugdje slavan zbog svojih uspjeha u liječenju i privukao je mnogo učenika. Od njih je zahtijevao da uče uz bolesnike i u slobodnoj prirodi. Učio ih je kako će steći što više iskustava i na osnovi njih zaključivati. Kao osnovu cjelovitog života i liječenja označio je životnu snagu i snagu prirodnog liječenja, po čemu se živi organizam razlikuje od nežive tvari. Životna snaga i sna­ga prirodnog liječenja unutrašnji su liječnici koji daju zdravlje i liječe bolest, a pojedine or­gane i njihovu aktivnost povezuju u usklađen rad i time reguliraju cijeli organizam. Svojim dubljim spoznajama liječnik može pomoći savjetima u pojedinim slučajevima. I vidar mora uzimati u obzir životnu snagu. Prvo važnije Paracelsusovo iskustvo bilo je kad su ga pozvali u Basel kod bogatog štampara Irobeninsa kojemu je navodno trebalo odrezati nogu. Paracelsus ga je spasio ne upotrijebivši nož. Zatim je |x>stao bazelski gradski liječnik i imao pravo pre­davanja na sveučilištu (1527). Ali borbom protiv dotadašnje medicine navukao je na sebe neprijateljstvo cijelog sveučilišta te se nakon desetomjesečnog rada morao povući s katedre.

Bavio se i sporednim učincima životne snage koji, među ostalim, uzrokuju stvaranje ka­menaca u žučnoj kesi i bubre? u na, otvrdnuća uslijed gihta, reumatizam, itd. Kao Hufelandov prethodnik davao je savjete kako produljiti život. Pokazao je kako se zaključci mogu izvesti na osnovu pulsa i mokraće, kako se pušta krv, čiste crijeva, liječe rane, pripremaju lijekovi. U njegovo doba je sifilis bio vrlo značajan zdravstveni problem. Paracelsus je počeo ozbiljno istraživati tu spolnu bolest. Odbacio je liječenje sifilisa gvajakom i preporučio živu. Zbog svojih spisa o sifilisu opet je navukao neprijatelje na vrat. Međutim, njegovo učenje je bilo ispravno. Isto su tako dragocjene i njegove spoznaje o povezanosti psihičkog i fizičkog.

36 Povijest prirodnog liječenja

Jednu od njegovih važnih spoznaja pokazuje i ova rečenica; »Sve stvari su otrovne i ničega nema bez otrova, samo pravilno doziranje učini da nešto ne bude otrovno.« U svojoj knjizi 0 kugi branio je svoj način liječenja te bolesti.

Gesta putovanja i neprestane borbe tako su ga iscrpile da je umro 1541. godine u če­trdeset i osmoj godini.

Tek kad je Paracelsus dotadašnje Galenove upute o zdravlju očistio od nekih njegovih po-gleda, prirodno je liječenje opet počelo dobivati sve više pristaša. Tome je pridonijela i či­njenica da su i neki drugi bistri ljudi spoznali Galenove zablude. Tako je, npr., Vesalius (ime po mjestu Wesel, Niederrhein) spoznao brojne zablude u vezi s konstrukcijom ljudskog tijela. U međuvremenu je i medicinska znanost uopće napravila mnogo koraka naprijed, na primjer u vezi sa zaraznim bolestima. Jedna od takvih je sifilis koji je otkrio Talijan Francostoro.

Kad se medicinska znanost odrekla Galena, opet se počelo više učiti (kao Hipokrat) i više se oslanjati na promatranja i iskustva nego na učenja iz prošlosti. Prirodna medicina se inače već potkraj srednjega vijeka udomaćila sjeverno od Alpa u prvom redu uz pomoć benedik­tinskog samostana u St. Gallenu, na otoku Reichenau u Fuldi. Proučavali su medicinske spise 1 pokušali uzgajati i upotrebljavati ljekovito bilje. I prva njemačka liječnica Hildegard von Bingen (1098-1179) doživjela je duboku starost, osamdeset i jednu godinu (usprkos tjelesnoj neja-kosti) zahvaljujući prirodnim sredstvima liječenja kao što su voda, ljekovito bilje, mlijeko, su-rutka, mladi kravlji sir. Te prirodne lijekove propisivala je i tisućama onih koji su od nje za­tražili pomoć na Rupertsbergu.

S Paracelsuso/n se prirodna medicina u sjevernim zemljama tako učvrstila da su one po­stale najodaniji zagovornici Hipokratova učenja. Posebno je procvalo liječenje vodom.

U Njemačkoj su u 18. stoljeću najviše pridonijela razvoju liječenja vodom dva »vodna pijetla« (igra riječima od njemačkog der Hahn — pijetao): otac dr Siegmund Hahn i sin dr Jobann Siegmund Hahn u Schweidnitzu. U spisima su se obojica zalagala za upotrebu vode izvana i iznutra, poticali ljude da se kreću na svježem zraku i pravilno hrane te ih upozoravali na opasnost od alkohola. Osnova za upotrebu hladne vode bili su spisi njemačkih i drugih pi­saca iz ranijeg doba. Dr Hahn, sin, bio je sudionik očevih uspjeha, a imao je i vlastitih. Kao gradski liječnik imao je dobar pregled nad zdravstvenim stanjem, bolestima i uzrocima smrti na području na kojem je djelovao. Vodu možemo primjenjivati na razne načine: kao djelo­mične ili kompletne kupelji, kvašenje vodom, obloge, povoje, trljanje, klistiranje. Zahvaljujući različitim djelotvornostima svakog od tih zahvata oni se mogu odmjeravati i prilagođavati različitim stanjima. Zed se najbolje gasi hladnom vodom. U svako će doba godine hladna voda korisno djelovati na ljudsko tijelo i duh; čelici zdrava čovjeka i otklanja bolest od njega. Posebno dobro djeluje na kožu. Bolja je od svih lijekova. Zbog toga je lijekove uglavnom smatrao nepotrebnima, ako ne i štetnima. Za obloge je preporučivao svjež kravlji sir da iz tijela izvlači štetne tvari. Svježe voće je bilo vrlo važan sastavni dio prehrane. Oba llabua su pružala dobar primjer za ugledanje jer su se i sami pridržavali svojih savjeta i time stekli veliko povjerenje. Njihov način liječenja probio se medu prusku gospodu. Tada je bilo vrlo privlačno ime I lahn. Ali, kao što i drugi novatori često bivaju osramoćeni, okruženi ne­prijateljstvom i progonjeni, to se dogodilo i Hahnovima, pogotovu mlađem. Od 1738. do 1771. godine knjižica Johanna Siegmunda Vlakna štampana je pet puta. Za mnoge liječnike onog vremena predstavljala je putokaz. Oer/elu je dopala ruku 1804. godine i on joj je 1833. osi­gurao šesto izdanje koje je 1849. godine mladi Kneipp našao u munehenskoj knjižnici, po njoj se liječio i ona mu je poslužila kao osnova za utemeljenje njegove kure vodom. Tako su Hab-novi doživjeli, iako kasno nakon svoje smrti, malu zadovoljštinu. Ni dvjesta godina nakon njih nije se ispunila njihova nada da će svaki liječnik primjenjivati i hladne kupelji. Ispunila se utoliko što se u liječenju vodom samostalno primjenjuje hladna voda.

Znanstveni prirodni način liječenja 37

Nakon Habna najprije se promijenilo liječenje vodom Nije se više primjenjivalo na sva­kog bolesnog čovjeka, nego u pojedinim slučajevima gdje se očekivalo da će voda liječiti od­ređene bolesti i lokalne smetnje. Tako je liječenje vodom izgubilo svoje značenje i kao sred­stvo za očvršćivanje zdravih ljudi. Pa ipak, početkom 19. stoljeća zahvaljujući Vimym?M Pri-essnitzu ponovno se počelo liječiti vodom.

Sada ćemo spomenuti čovjeka koji je djelovao između Habnovib i Priessnitzu, bez obzira na to što nije bio izrazit pristaša liječenja vodom. To je bio Chr. W. Hufeland (1762-1836) , pisac knjige »Makrobiotika ili umjetnost kako produljiti ljudski život«, objavljene 1796. go­dine. Knjiga je - kao i mnoge prije nje - govorila prije svega q sprečavanju. Tek je 1800. Hufeland razvio veliku aktivnost u Berlinu.

Njegova knjiga je zaista pokazala pionirski put razvoja medicinske znanosti. I danas nje­gove riječi izazivaju žućljivost liječnika i laika i mogu pokazati orijentaciju za koju se on za­lagao pri liječenju. Jasno je da je mnogo toga već prevladano napretkom znanosti. Dragocjeni su njegovi savjeti u vezi s razvojem djece i maloljetnika. Smatrao je razumljivim da organizam sam sebi pomaže i da liječnik to mora uzimati u obzir. Ali ako nije dovoljno, liječnik mora pomoći. Ljekovita snaga prirode ni u kom slučaju nije neka snaga pojedinca, nego sama životna snaga primijenjena u posebne svrhe. Cirove i prijelome kostiju ne liječi liječnik, nego prirodna ili životna snaga. Isto vrijedi i za unutrašnje bolesti bez obzira na to da li su kratkotrajne ili dugotrajne, lakše ili teže. Lijekovi samo potiču prirodnu snagu, a pobolj­šanje može donijeti samo unutrašnji liječnik, prirodna snaga liječenja. Kako ona funkcionira najbolje ćemo spoznati na bolesniku za kojega nam se još uvečer učinilo da je na samrti, ali koji se noću preznojio i ujutro već bio izvan opasnosti. Ljudi ozdrave i bez ikakve pomoći ili nakon bezveznog liječenja. Naime, neki lijek može više štetiti nego koristiti jer priguši bo­lest koja je znak otporne snage organizma i time isključi liječenje ili čak vodi u smrt. Liječnik nipošto ne smije nanijeti štetu bolesniku baveći se previše njime. Mora oprezno uklanjati za­preke koje stoje na putu prirodnoj ljekovitoj snazi i potpomagati težnju organizma da se iz­liječi. Hufeland je naučavao da je vrlo važan čvrst životni red, ali da se čovjek ne smije toga previše kruto držati i time sputati. 1 Platon je u četvrtom stoljeću prije naše ere vjerovao da je i pretjerana briga o zdravlju bolest.

Hufeland je upozoravao i na važnost psihičkog zdravlja i na njegovo djelovanje na fizičko zdravlje. Naporan psihički rad čovjek bi morao uravnotežiti svježim zrakom, velikim fizičkim naporima, umjerenošću u uživanju i prirodnim snom (u pravo vrijeme). Duh može učiniti čovjeka bolesnim, ali može ga i izliječiti. Prema Hufelandu, glavni uzrok obolijevanju je neu-mjerenost u svim stvarima, bilo previše ili premalo. Nikoga ne bi trebalo prisiljavati da jede ako ne želi jesti. Bolesnicima ne treba davati sredstva za uživanje, radije umjesto toga više svježeg zraka. I lladna i topla voda mogu lx>lesniku koristiti ako pri tome vodimo računa o njegovu stanju. Nije svejedno kako se pokušava pobijediti neka bolest.

Hufeland nije zazirao ni od pučke medicine i bio je dostupan za homeopatiju i magne-tizam. Zauzimao se za cjelokupno promatranje i cjelokupno liječenje u vrijeme kad su me­dicinska znanost i liječenje svoju aktivnost usmjeravali na pojedine organe i njihov rad.

Hufelandov suvremenik Cbr. Oertel (1765-1850) izuzetno je cijenio djelotvornost hladne vode. O tome je slušao dok je kao student teologije i filozofije išao i na predavanja iz me­dicine. Tako su ga oduševila da je istraživao povijest liječenja vodom. Bio je zapravo prvi laik koji se zauzimao za to područje medicine i pokušao — prije svega u narodu — steći što više razumijevanja za to. Čak je vjerovao da bismo mogli proći i bez liječnika kad bismo znali pravilno primjenjivati vodu. Naime, zbog svoje religioznosti nije mogao razumjeti da čovjek može biti toliko nesavršen da bi ga neko posebno stanje moglo prerasti. Uložio je sve svoje snage u to da ljudi prihvate njegovo vjerovanje. Tako je od 1824. do 1841. godine izdao

38 Povijest prirodnog liječenja

trideset svezaka sabranih djela o liječenju vodom. Godine 1832. osnovao je Hidropatsko me­dicinsko društvo za Njemačku s podružnicama koje su se povezale s kasnijim društvima za prirodno liječenje, čija je zadaća bila poboljšati u narodu zdravlje i izvršiti pritisak na liječnike. Tako se oduševio mnogo mlađim Priessttitzom da je već 1834. pozvao državnu vladu da svu­da uredi lječilišta za liječenje vodom po uzoru ha Grafenberg. Posjetio je Priessnitza 1836. godine i otada se složno zauzimaju za liječenje vodom. Oertel je bio profesor i doktor, ali nije bio istraživački genije. Njegova najveća zasluga je što se do kraja života - a živio je osam­deset i pet godina - zauzimao za primjenu hladne vode, što je pokrenulo laike i umnogome

ubrzalo reformu življenja. Drugi laik koji se zauzimao za liječenje vodom u vrijeme kad znanost nije htjela ni čuti

o njoj bio je spomenuti Vinzenz Priessnitz (1799—1855), sin seljaka iz Grafenberga kod Frei-waldaua u Sleziji. Ranije je često promatrao ljekovitu snagu hladne vode na divljači i do­maćim životinjama. Vrlo rano je s uspjehom drugima preporučivao kvašenje hladnom vo­dom i umotavanje u vlažnu tkaninu. Ubrzo se pročuo kao liječnik koji liječi vodom i sve više ljudi tražilo je njegovu pomoć. Svakim danom je liječio sve više i više vrsta bolesti. Za­hvaljujući tome, vrlo je rano spoznao značenje kože za zdravlje i bolest. U početku je liječio djelomičnim ili potpunim kupeljima, povojima, pijenjem vode i odgovarajućom prehranom. Kasnije je propisivao da se čovjek preznojava u kupelji ili potpuno umotan u vlažne povoje. Tek 1831. godine bilo mu je dopušteno da uredi kupalište po svojoj volji da bi mogao liječiti brojne pacijente. Liječio je besplatno i primao samo dobrovoljne priloge. Svijet je nahrupio. Ipak, i od dobrovoljnih priloga imao je lijep dohodak što je izazvalo zavist i mržnju, tako da su ga na kraju prijavili sudu i vlastima.

Bio je pristaša Hipokratova učenja o životnoj i prirodnoj ljekovitoj snazi ili »unutrašnjem liječniku« kojemu izvana možemo samo pomoći u njegovu liječenju, ako je to potrebno. Po­moći mu može jedino hladna voda ili kirurgov nož. Lijekovi potiskuju bolest koja je na svoj način znak da prirodna ljekovita snaga funkcionira i bori se protiv štetnog djelovanja, a hladna voda donekle uklanja znakove bolesti. Uzrok bolesti je oslabljenost organizma zbog ozljede izvana ili zbog toga što je krv onečišćena, pokvarena, zgusnuta, razvodnjena, sluzava ili što zastaje. Tu je donekle promijenjeno Hipokratovo učenje o sokovima. Krv može biti pokvarena uslijed nepravilne prehrane, loših navika pri jelu, zloupotrebe pri­rodnih životnih snaga, trovanja, pogotovu lijekovima. Ono što je slabo u krvi i tkivu koči normalno funkcioniranje organizma, smanjuje obrambenu snagu, a to znači bolest i što dulje traje to više ugrožava organizam. Tvari koje uzrokuju bolest treba istjerati hladnom vodom i odgovarajućom hranom, jer se samo čvrst organizam može obraniti od novih napada.

Priessnitzova kura nije od početka bila neki sistem o kojem bismo mogli govoriti da je savršen i da se ne bi mogao i trebao mijenjati. Osnivač te kure je promatranjem i iskustvima razvijao osnove svog učenja. Najprije je godinama sve bolesnike umotavao u vunene deke da se oznoje i zatim ih odmah uranjao u hladne kupelji, ali kasnije je taj postupak zamijenio umotavanjem pacijenata u vlažne i hladne tkanine i držao ih tako satima. Kasnije je opet učinio korak dalje i taj postupak odbacio zamijenivši ga kratkotrajnim zavojima ali češće po-navljanim. Napomenuo je da nije sve primjereno svima. U traženju novih putova rukovodio se mišlju da vjerojatno mora postojati neki jedinstveni način liječenja koji čovjek mora pro­naći. Vjerovao je da sve bolesti imaju zajednički uzrok — krv, a bolesti su različite zato što su i ljudi različiti. Na žalost, Priessnitz nije izdao nikakve knjige o svom liječenju. Ostaju nam djela njegovih pristaša i kritičara, a oni su većinom bili laici.

Starim načinima liječenja dodao je Priessnitz nove, većinom u vezi s bolestima koje se pojavljuju s temperaturom.

Znanstveni prirodni način liječenja 39

1. Umotavanje cijelog tijela ili pojedinih dijelova vlažnim i hladnim lanenim plahtama. 2. Pokrivanje suhim vunenim dekama koje treba da ugriju tijelo prije hladnih kupelji ili, što

je još bolje, da pomognu čovjeku da se oznoji. (Prije početka liječenja hladnom vodom tijelo mora biti toplo.)

3. Trljanje cijelog tijela ili pojedinih mjesta vlažnim i hladnim platnom. 4. Lokalne kupelji, kao što su na primjer kupelji podlaktice ili lakta. Hladna voda treba da

izvuče toplinu i ublaži ili smanji žar vrućine ili nadraži organizam. Oblik primjene odlučivao je vrstu djelovanja. Temperatura i vrijeme trajanja primjene

vode navodno su imali manji utjecaj na vrstu djelovanja. Poznato je više od pedeset hladnih Priessnitzovih kura

Osim što se prema Priessnitzn voda primjenjivala na navedene načine, propisivao je i vlažnu košulju, zavoj za nogu, ruku, listove, itd., pokrivanje dopola ili tri četvrtine, hladne djelomične kupelji, npr. polukupelji u stojećem stavu u drvenoj kadi, polukupelj koja izaziva znojenje, hladne kupelji u sjedećem stavu, držanje tabana u vodi, stopala, nogu (od stopala do koljena), bedara, ruku, glave, stražnjeg dijela glave, kupelji za uši i oči, polijevanje u praz­noj ili dopola napunjenoj kadi, kupelji u vodi na zraku, zračne kupelji, hodanje po rosi, trčanje bosim nogama, sunčane kupelji. Hrana je bila jednostavna, kuhano mlijeko su smjeli piti samo mlako. Hladno, nekuhano kravlje mlijeko, mlaćenica, kruh od grubo mljevenog ječme-nog i raženog brašna, maslac, kozji sir, med, pečeno i kuhano meso raznih vrsta po pravilu s jelom od brašna, odnosno tjesteninom, pastrve, rijetko voće, salatu i povrće jer se to tada malo uzgajalo oko Grafenberga. Ne spominje krumpir. Bilo je zabranjeno soljeno i dimljeno meso, usoljene haringe, sardele, kavijar, kuhinjska sol, egzotični začini, kava, osim ražene, čaj, alkoholna pića (osim povremeno vina). Od 1840. godine poznata je i dijeta za ljude sa slabim želucem (laka jela i bijeli kruh). Po pravilu je odbijao lijekove. Prirodni je život trebao spri­ječiti bolest uopće. (Prema Brauchleu i Petriju.)

Uz pasivno gibanje i trljanje Priessnitz je od pacijenata zahtijevao gotovo pretjerano kre­tanje. Morali su, na primjer, svaki dan na Grafenberg. Onima koji su imali lišajeve i tegobe s hrptenom moždinom savjetovao je da se čak četiri puta na dan presvlače (vlažne gaće, vla­žan prsluk, suho flanelsko odijelo i na kraju obično odijelo). Pacijent se i nakon kupanja mo­rao gibati oko tri četvrt sata dok se ne bi potpuno osušio. Tek onda je mogao leći. (Navodno mu je u trideset i pet godina liječenja umrlo samo četrdeset i pet bolesnika.)

Liječenje vodom bilo je vrlo uspješno iako nije uvijek išlo potpuno glatko. On sam je umro u pedeset i drugoj godini od gnojne upale jetre, što je bilo posljedica nesreće u mla­dosti. Priessnitz se svakako znao donekle čuvati neuspjeha, prvo, provjerom pacijenata, za koje je smislio specijalan postupak mijenjanje tople postelje s mlakom kupelji i trljanje, nekoliko sekunda hladne kupelji i opet mlaka kupelj. Ako je na takvu obradu pacijent reagirao crve­nom i podatnom kožom, značilo je da je izdržao pokus i mogao je ostati u lječilištu. U pro­tivnom je Priessnitz odbijao svako liječenje. Vrlo malo je mario i za bolesnike koji nisu po­kazivali volju za borbu i psihičke obrambene snage. Smatrao je da liječenje vodom odgovara samo ljudima snažne volje koji će izdržati ne dajući se ometati stvarnim ili pretpostavljenim posljedicama liječenja.

Uz to je Priessnitz ostavljao vrlo povoljan dojam svojom ličnošću i tako stjecao povjerenje bolesnika. Zato nije čudno da se, kao što smo rekli, njemu obratilo za liječenje mnogo bo­lesnika, a mnogi liječnici su prihvatili njegovo umijeće i kasnije širom Njemačke i izvan nje osnivali zavode za liječenje hladnom vodom. Najbolja Priessnitzova osobina svakako je bila ta da nije bio strog samo prema bolesnicima nego i prema sebi i da je živio prema osnovnim smjernicama koje je davao drugima. Zbog te njegove osobine nije bilo baš lako njegovim su­radnicima, sljedbenicima i liječnicima koji su u drugim zavodima liječili njegovim metodama.

40 Povijest prirodnog liječenja

Kad se već primicao kraj Priessnitzova života, na nebu prirodne medicine pojavila se nova zvijezda, Sebastian Kneipp, koji je - teško bolestan, a prema uputama iz knjižice / .V. 1labua -na svom tijelu iskušao utjecaj hladne vode, ozdravio i ubrzo počeo liječiti druge. Tako reći protiv svoje volje tisućama i tisućama ljudi liječio je fizičke i psihičke nevolje i poremećaje. Za razliku od Priessniiza uspio je napisati niz knjiga o svom načinu liječenja i prirodnoj ure­đenosti života. Osobno i uz suradnju stručnjaka uveo je sveobuhvatni način prirodnog li­ječenja. Njegovo učenje i praktični rad sadržani su u ovoj knjizi.

Od kraja 18. stoljeća sve je više ljudi prihvaćalo učenje o prirodnoj ljekovitoj snazi, po­gotovu na njemačkom, engleskom i francuskom govornom području. Na ovom mjestu ne možemo nabrojiti sve pristaše tog učenja niti navesti njihova imena. Navest ćemo samo odu­ševljene riječi filozofa Kanta (1724-1804) »Ta negativna metoda liječenja (bez lijekova i go­tovo bez liječničke pomoći), ta negativna znanost o lijekovima najviši je vrhunac medicine.« Kakvo priznanje znanosti o prirodnom liječenju!

Jasno je da je i pisanih djela bilo sve više. Pogotovu časopisi posvećeni ovoj grani me­dicine obučavali su liječnike i laike te stekli mnogo zasluga za narodno zdravlje. Uz prirodno liječenje počeo je, što je još važnije, sve više prodirati razumni način življenja. Jer - spriječiti je bolje nego liječiti.

Ipak, znanost o prirodnom liječenju nije se iscrpla primjenom vode koja je dugo imala prednost i koja će i ubuduće zadržati svoju ulogu kad se želi prirodnoj ljekovitoj snazi pri­skočiti u pomoć da brže i jače djeluje. Polako je mjesto u prvom planu zauzimao sad ovaj sad onaj podražaj koji potiče život. O prilikama i iskustvu onoga tko je dijelio savjete u vezi s liječenjem, zavisilo je i sredstvo liječenja. Netko je, na primjer, vjerovao da je za život naj­važnija prehrana i uzdržljivost pri jelu i piću, dok će drugi tvrditi da su to zrak i svjetlost (sunce), a treći opet vjeruje u aktivno i pasivno gibanje, itd„ a pri tome ne smijemo zaboraviti na potrebe psihe.

Kratak pregled drugih prirodnih podražaja za liječenje počinjemo s prehranom i njezi­nom suprotnošću, gladovanjem: obje suprotnosti su važne za zdravlje i bolest. Sigurno je čov­jek u svim vremenima to promatrao i znao. Ali jesu li na osnovi toga doneseni kakvi za­ključci o obradi bolesnika i oblikovanju vlastita života? Nisu. Još je I lipokrat davao upute za prehranu. Nakon njega mnogi, na primjer Galen, Visoka škola u Salernu, Hildegard von Bin-gen, naveli su što treba jesti i piti a od čega se treba uzdržavati. U 17. stoljeću prehrana je postala središnja tema razmišljanja i rada mnogih liječnika.

Prvi koji je gladovanje uveo kao pravilo svakako je bio Priessnitzov zemljak i suvremenik, vozač / Schrotb (1798-1856). Njegov cilj je bio liječiti »crijevnim i mokraćnim krizama«. Mis­lio je da će to postići smjenjivanjem dana suhog jela s danima malog i velikog pijenja. Čvrsta hrana su bile stare zemičke, kaše od žitarica i pečene šljive. Sve je trebalo polako sažvakati i dobro prožeti pljuvačkom. U takozvanim suhim danima bolesnik nije smio piti. U danima malog pijenja počeo je u 16 sati piti čašu toplog vina, koju je rasporedio na što više sati. Bolesnik je nakon toga žeđ gasio hladnim vinom, ali ukupno je smio jxjpiti najviše pola litre. Što je bolesnik bio u stanju da se više savlada, to je bolje za njega bilo. Jelovnik dana velikog pijenja bio je sastavljen od uobičajenih čvrstih jela s gustom juhom, kašom i kompotom od šljiva, od čaše toplog vina ujutro, od 16 sati nadalje toploga bijelog vina i ako je potrebno od hladnog vina - do 1 litre na dan. Preko dana je trebalo da pacijenti što više šetaju ali da se ne umore previše, da pri tome duboko dišu, uzimaju zračne kupelji i sunčaju se; uvečer je trebalo da 6 do 8 sati budu u vlažnom omotaču - tri četvrtine tijela ili potpuno - da bi se oznojili.

To je bila Schrotbova kura koju je pojednostavio dr Moller. Nakon nje je slijedila prva a, ako je bilo potrebno, i daljnja kura, ali u njoj je trebalo potpuno izostaviti vino.

Znanstveni prirodni način liječenja 41

Ta uputa pokazuje da je Scbrotb za bolesnoga zamišljao drugačiji način života nego za zdravoga, ali pojedinosti nije naveo.

Tbeodor Hahn (1824-1883) posvetio je posebnu pažnju baš tome. Vjerovao je da je za očuvanje zdravlja ili za njegovo vraćanje važno jesti vegetarijansku hranu. Držao je da je važ­na i voda, ali nije zastupao njezinu opću primjenu (trljanje, kupelji u sjedećem položaju i po-lukupelji, ulijevanje vode u crijeva). Bio je za bosonogo hodanje, otkrivene glave, da bi se omogućio stalan pristup zraka do tijela. Radi toga je najviše preporučivao rad u vrtu, jer to ujedno i napreže tijelo. Hahn se odrekao gimnastike i sunčanih kupelji. Mnoge njegove pre­poruke i obrazloženja možemo objasniti tadašnjim stanjem znanosti. Pred Habnovu smrt su i prilike još uglavnom bile takve da je čovjek mogao zadovoljiti svoje potrebe za fizičkim naporima (gibanjem) radom u vrtu, pogotovu u provincijskim sredinama u kojima je I lahn djelovao.

Liberalni svećenik li. Ba/tzer bio je živahan zagovornik vegetarijanstva (1814-1887). Po religioznoj i moralnoj dužnosti - tvrdio je da se ne bi smjela ubiti nijedna životinja da bi se pojela. Na njegovu inicijativu nastalo je prvo društvo vegetarijanaca i pokrenuto prvo gla­silo za vegetarijance.

Američki liječnik E. H. Dewey (1840-1904) utvrdio je da čovjek najbolje potpomaže pri­rodnu ljekovitu snagu jutarnjim ili cjelodnevnim gladovanjem. Dva neizlječiva bolesnika s onesposobljenim probavnim traktom izdržala su sedamdeset pet, odnosno devedeset dana bez ikakve čvrste hrane. »Gladovanje je odlično sredstvo za liječenje želučanih i crijevnih bo­lesti, masnih oteklina, vodene bolesti, najrazlićitijih upala, prevelikog znojenja, za povećanje fizičke snage i uklanjanje poremećaja, za jx)boljšanje raspoloženja.« Od vremena Mojsija, Bude, I lipokrata i Krista Dewey je sigurno jedan od najuvjerenijih zastupnika posta u zdrav­stvene svrhe. Poslije njega su i mnogi drugi liječnici s uspjehom preporučivali post kao lje­kovito sredstvo i nazivali ga »operacijom bez noža« ili »nožem unutrašnje medicine«. U no­vije vrijeme su se za ljekovito gladovanje zauzimali dr med. Kapferer, Buchinger stariji i njihovi sljedbenici, pogotovu ako priroda sama upozorava na bolest povraćanjem, slabošću i gubit­kom teka. Bilo da su kure gladovanja dulje ili kraće, pacijent nakon toga pije svježu vodu, koja se međutim danas ne može svugdje dobiti čista, ili pije čaj od kamilice ili čaj od nane ili voćne sokove ili sokove od povrća. Uzdržavanje od jela može i da sačuva od bolesti, po­gotovu u epidemijama i u proljeće.

Vegetarijansku prehranu je znanstveno utemeljio liječnik dr wed. H. Labmann (1860—1905) u svom djelu »Die diatetische Blutentmischung«. On naglašava značenje hranjivih soli i pra­vilne prehrane. Uz to je spoznao da su za zdravlje i liječenje važni sunce, zrak također, pa­mučno rublje koje propušta zrak, duboko disanje, gimnastika, masaža, upotreba vode. Znao je i značenje kože za zdravlje.

Međutim, na refonnu prehrane najviše je utjecao Švicarac M. 0. Bircber-Benner (1867— -1939) . Njemu je dobro došlo što se mogao osloniti na dotadašnja istraživanja o tome koja je hrana najizdašnija. U svom je sistemu, kao u nekom žarištu, do određene mjere sje­dinio svoje spoznaje i iskustva sa spoznajama i iskustvima prethodnika. Već kao student i mladi liječnik morao se na sebi i pacijentima uvjeriti u nepravilnosti postupaka koje je učio na sveučilištu. Po svoj prilici oči su mu otvorili nastavnik jahanja i neki student, ljudi koji su poznavali sredstva za prirodno liječenje. Osobnim susretima i uz pomoć knjiga pokušavao se djelomično upoznati s različitim područjima znanosti o prirodnom liječenju. Tako se na kraju dovoljno naoružao znanjem da je oko 1897. godine (one godine kad je umro Kneipp) u Zurichu otvorio privatnu fizikalno-dijetefsku kliniku. Zahvaljujući tome mogao je svojim praktičnim iskustvima poduprijeti novo učenje o prehrani. Stručnjaci su 1902. godine od­bacili njegovo obrazloženje o značaju sirove hrane. Tek dvadeset i pet godina kasnije on se

42 Povijest prirodnog liječenja

mogao potvrditi medu kolegama svoje struke. Njegova knjiga »Osnove prehrambene tera­pije« izašla je 1903/godine, zatim »Prehrambene bolesti, prvi i drugi dio«. Za širenje njegovih pogleda medu stručnjacima i laicima velika zasluga pripada prije svega listu »Der Wende-punkt« (Preokret).

Dvije su zamisli osnovne u njegovu učenju: 1. Već i prividno zdravlje, to jest stanje koje se inače čini kao zdravlje, sadržava u sebi

klicu ili vjesnika nailazeće bolesti. Ona se pojavi zbog pogrešno odabrane hrane u kojoj nema dovoljno vitamina i minerala a ima previše kiseline, bjelančevina, šećera, kuhinjske soli. Vri­jednost hrane smanjuje se kuhanjem, predugim pečenjem, konzerviranjem, začinjanjem, a i umjetnim oduzimanjem važnih tvari, kao što je na primjer oduzimanje mekinja iz proizvoda od žitarica.

2. Svjetlosna vrijednost hrane kao dopuna ranije jednostrano naglašenoj toplotnoj vri­jednosti hrane (kalorije). Još prije njega u istom je smislu djelovao i fotograf G. Schlickejsen (1843-1893). Svi živi organizmi razvijaju se uz pomoć sunčane svjetlosti i topline. U sebi gomilaju sunčanu energiju. Od svih rezervoara sunčane energije najveću vrijednost imaju plo­dovi. Na drugo mjesto dolaze zeleni dijelovi biljaka. Prema tome, sirova je hrana najvrednije spremište sunca. Životinje ne dobivaju sunčanu energiju neposredno, nego posredno preko biljaka kojima se hrane. Pa zašto onda da sunčanu energiju unosimo u sebe posredno, me­som? Isto tako ne bi trebalo djelotvornost hrane smanjivati kemijskim lijekovima.

Zatim je Birche-Benner, medu ostalim, objašnjavao i da se ne smije razmatrati samo neka određena bolest, nego da uvijek treba gledati bolesnog čovjeka. Fizikalno liječenje djeluje op­ćenito (nespecifično) kao dijeta. Jedno i drugo liječi proljev i zatvor, mršavost i gojaznost, previsok ali i prenizak krvni tlak. Ljekovita hrana (nekuhano voće, orasi, sirovo povrće, sa­lata) nije tako dobra kao trajna hrana, koja bi trebala biti sastavljena od sirove i kuhane hrane ili smjenjivanjem sirove i kuhane hrane. Uz pravilnu prehranu zdravlje čuva i bolesnika liječi i mnogo gibanja, sunčane i zračne kupelji, čist zrak i dobra voda za piće. Kure vodom nisu previše važne. Naprotiv, pri liječenju bolesnika neizbježno je i psihički utjecati. Strah i nemir, razdražljivost i nelagodu koje donosi pogrešan način življenja, posebno nezdrava hrana i štet­ni začini, može pobijediti odgovarajući uredni život ako bolesniku to objasnimo, s njim raz­govaramo, ohrabrimo ga i damo mu nade.

Zatim među uspješne zastupnike prirodnog liječenja ubrajamo i razne liječnike koji su za­služni za bolnice. Među prvima spominjemo Ertista Schweninger*! (1850-1924). Kao Bismarc-kov osobni liječnik bio je poznat i izvan Njemačke. Bismarcka je liječio prirodnim mršav­ljenjem; tako je državnom kancelaru produljio život osamnaest godina, za koje vrijeme je Bis­marck doživio vrhunac političke aktivnosti. Njemu su prijale kure vrućom vodom, masaža, gibanje, rano lijeganje, uskraćivanje čvrstih i tekućih namirnica, posebno alkohola. Za nagra­du je liječnik dobio katedru za kožne bolesti usprkos protivljenju fakulteta, posebno Virc-hovva. Želeći pokazati kako se i druge bolesti mogu liječiti prirodnim ljekovitim sredstvima žudio je za širim, mnogostranijim radnim područjem. Uspio je 1900. godine preuzeti okružnu bolnicu u Grosslichterfeldu.

Njegovi nazori su se u osnovnim pogledima na bolest i zdravlje slagali s nazorima velikih i prirodnih liječnika iz prošlosti; priznavao je ljekovitu moć prirode i prirodnih sredstava od kojih je primjenjivao cijeli niz. Nije htio liječiti bolest nego bolesnog čovjeka potpomažući prirodu u njezinom nastojanju da liječi. Pogotovo se poduhvatio raka, morfinizma i sifilisa. Nije pridavao mnogo značenja operacijama, a ni kemijskim lijekovima. Glavno sredstvo je bilo fizikalno-dijetetsko liječenje: sunce, svjetlost, zrak, voda, gibanje, mir, jednostavna hrana i psihički utjecaj. Hrana je samo prigodno bila vegetarijanska. Njegovi su se bolesnici morali mnogo znojiti, pogotovu s djelomičnim kupeljima s rastućom temperaturom vode. Vjerovao

Znanstveni prirodni način liječenja 43

je da se vrućim kurama postiže bolja prokrvljenost. Omiljena je bila njegova knjiga »Liječnik« (»Der Arzt«) i brojni znanstveni članci kojima je želio steći povjerenje u stručnim krugovima; a popularnim pisanjem utjecao je na laike. Ostvario je svoj cilj da radi na širokoj fronti. Nje­gova načela i postupke preuzeli su njegovi kasnije znameniti učenici i sljedbenici

Tako je Franz Schbnenberger (1865-1933) prvi liječnik šef Priessnitzove bolnice u Berlin--Mahlowu, koja je dobila ime po čovjeku koji je u 19. stoljeću prvi probudio ljekovitu pri­mjenu vode. Već 1920. godine na prijedlog »Priessnitzova društva« imenovan je za profesora i šefa Sveučilišnog zavoda za znanost o liječenju vodom i tu je ostao do smrti. Na taj način je imao mogućnost da na tisućama pacijenata pokaže djelotvornost prirodnog liječenja i sto­tine studenata je uveo u to područje medicine.

Treću veliku lx)lnicu s raznim klinikama za prirodno liječenje dobio je Dresden 1934. godine. Medicinsku kliniku vodio je prof, dr med. L. R. Grote, a kliniku za prirodno liječenje prof, dr med. Brauchle. Tu su plodno surađivale školska medicina i znanost o prirodnom lije­čenju. Prvi plod te suradnje bili su »razgovori o školskoj medicini i znanosti o prirodnom liječenju«, objavljeni 1935. godine. Važni su bili »Tečajevi za usavršavanje liječnika, Znanost 0 prirodnom liječenju u sveukupnoj medicini«. Zajednički su radili do 1943. godine.

Uz liječnike, prirodnim liječenjem afirmirali su se i liječnici-laici. Najvažniji laici koji nisu studirali znanost o prirodnom liječenju bili su Priessnitz i Kneipp (o njima ćemo kasnije). Pored njih spomenut ćemo L. Kuhna (rođen 1835). On se pobrinuo za velegrađane. Godine 1864, trinaest godina nakon Priessnitzove smrti i petnaest godina nakon toga što je Kneipp sam sebe liječio hladnom vodom, čuo je za prirodno liječenje bolesnika, a tri godine kasnije o kurama vodom i o vegetarijanstvu Th. Hahna. Nakon što je liječio sam sebe i nije bio potpuno za­dovoljan starom znanošću o prirodnom liječenju, izdao je novi rad iz medicinske znanosti, koji je zabilježio takav uspjeh da je preveden na dvadeset i četiri jezika, a na njemačkom je­ziku je 1936. godine objavljeno 123. izdanje. Svoju metodu je nazvao »liječenje bez lijekova 1 operacija«. Za osnovu svoje knjige uzeo je Hipokratovo učenje o uzrocima bolesti. Smisao njegova liječenja jest: prirodnim sredstvima treba iz organizma izbaciti strane tvari i otpatke da bi se probudila životna snaga. Propisao je biljnu hranu s malo soli, a što je čovjek bolesniji, to manje hrane treba uzimati. Zatim, po mogućnosti, što više sirove hrane koja je najpro-bavljivija i najviše jača životnu snagu. Najprimjerenije bi bilo voće, žito, bobice i gomolji.

Proljev je kriza liječenja i stoga se ne smije sprečavati. Alkohol i meso ometaju liječenje. Za djecu je najprimjerenija vegetarijanska hrana bez sredstava za podraživanje. Vanjska lje­kovita pomagala jesu: kupelji trupa i kupelji u sjedećem položaju s ribanjem, parne kupelji, povoji, oblozi od zemlje, koji treba da potiču rad kože, a i sunčane kupelji.

Na knjižara Adolfa justa (1859-1936) u njegovoj je mladosti utjecao seoski svećenik pri­staša Rousscaua, zanesenjaka prirodom i filozofa prirodnog liječenja koji nije mnogo polagao na liječnike, justa su u radu često ometali slabi živci. Lijek je našao u Priessnitzovim uputama o umotavanju cijeloga tijela u vlažne plahte. Prijalo mu je i hodanje bosim nogama, prema Kneippovoj preporuci, ali je polijevanje vodom za njega bilo previše nasilno. U uvjerenju da čovjek može biti zdrav samo u dodiru sa zemljom, sa svojim je istomišljenicima živio na rubu šume zaista prirodno. Spoznao je ljekovitu moć zemlje i u Harzu osnovao zavod za prirodno liječenje »Jungborn«. Držao je predavanja gotovo svakog dana. Ljekovita sredstva: blizina zemlje, unutrašnje i vanjsko liječenje ilovačom, kupelji u sjedećem položaju s ribanjem, sun­čane i zračne kupelji, biljna hrana, prije svega sirova, nekuhano mlijeko, gladovanje i na kraju puno povjerenje u prirodu.

E. L. li Pelke (1856-1926) postao je poznat kao »pastor ilovačar«. Više je volio prouča­vati medicinu i prirodne znanosti nego teologiju. Rano je počeo i davati savjete bolesnicima (kao i Kneipp). Zbog njegovih uspjeha u tim pitanjima općina je osnovala i nekakvo lječilište

•14 Povijest prirodnog liječenja

i njega postavila za šefa. Svojim prirodnim liječenjem i utvrđivanjem dijagnoze očima pri­vukao je mnogo posjetitelja. U usporedbi s Kneippom prednost mu je bila što je završio i me­dicinske studije. Jednako kao Kneipp ni Felke nije za sobom ostavio nikakvo imanje. Bio je pod utjecajem Kneippa, Labt/ianna, Ktihna i Justa. I on je - po uzoru na Kneippa, Kuhna i Justa primjenjivao zemlju i ilovaču, a po uzoru na Lahmanna hranjive soli, sunčane i zračne kupelji i novo odijevanje; od Kuhna je preuzeo kupelji trupa, masažne kupelji i prepoznavanje bolesti po izrazu lica; od Justa je preuzeo sirovu hranu i spavanje na zemlji. Uz to je primjenjivao i biokemijska i homeopatična sredstva, elektriku, magnetizam, masažu, gimnastiku i hipnozu. Za vanjske ozljede kože, kostiju i unutrašnje tegobe davao je prednost oblozima i povojima od ilovače. I Felke je, kao i Kneipp, zdravim ljudima preporučivao jednostavnu, miješanu hra­nu. Govorio je da djeca do četvrte godine ne bi trebala jesti ni meso ni jaja. Svaki zdravi čovjek trebao bi jedanput u tri mjeseca provoditi četrnaestodnevnu kuru voćem i jedan dan u svakom mjesecu gladovati.

Fizički napori i pasivno gibanje već su zarana postali sastavni dio prirodnog liječenja. Prema Hipokratu gibanje je (kao na primjer šetnja) obavezno kao protuteža jedenju. Galen je u svojoj drugoj knjizi učenja o zdravlju obradio fizičke napore i gibanje. Još su liječnici sta­roga vijeka spominjali i pasivno gibanje (vožnju brodom, masažu).

Švedski pjesnik, filozof, teolog, jezikoslovac i gimnastičar Per Henrik Ling (1776-1839) u novije je doba, još prije sto godina, preporučivao aktivno i pasivno gibanje budući da ubr­zavaju ponovno uspostavljanje zdravlja i pomažu ga održavati. Podnio je iscrpno obrazložen prijedlog vlastima zauzimajući se za širenje gimnastičkih vježbi u velikom zamahu. U Stock -holmu je 1813. godine osnovan centralni gimnastički institut, a 1827. godine gimnastičko--ortopedski. Na oba ta instituta se predavala i izvodila Lingova ljekovita gimnastika. Kao Kneipp, i Ling je poučavao da su tijelo i duša cjelina koja mora skladno djelovati. Višestrano gibanje djeluje ugodno na mišiće i unutrašnje organe kao što je mozak, moždina, pluća, srce i optok krvi.

Varijanta švedske gimnastike je takozvana »milerija« koju je uveo Danac Muller. Švedski major Thure Bratu/t (1819-1844) liječio je masažom i gimnastikom mnoge ženske

bolesti. Pomaknute donje organe tijela pokušavao je vratiti na njihovo mjesto, a srasle organe je odvajao podizanjem i širenjem. Odatle naziv Thure-Brandtova masaža.

Nakon prvoga svjetskog rata gimnastičke vježbe su opet izbile u prvi plan kao sredstvo za održavanje i ponovno uspostavljanje zdravlja. Među brojnima koji su se zauzimali za takav oblik gimnastičkih vježbi prije svega spominjemo prof, dr med. Gustava Biera, u svijetu poznatog kirurga, i prof, dr med. W. Kohlrauscha i njihove suradnike. Od 1954. godine to su bili dr med. P. Beckmann i njegovi suradnici; u Ohrlstadtu su uveli poseban oblik ranog liječenja, nekakvo internističko liječenje s vježbama, osnovano na terapiji gibanjem; u brojnim sanatorijima i drugim ustanovama još se i danas može osjetiti utjecaj njihova načina liječenja.

Takozvana »rederija« dobila je naziv po liječniku II. RJmederu (1866—1918). Dok su se prije njega krajnici jednostavno vadili, Rhoeder je objasnio da su oni životno važni za rad cijelog organizma budući da iz njega odstranjuju sve štetne tvari, otpatke, bakterije i drugo. Zato ih je pokušao očuvati, isisavao ih je zvoncem i masirao prstima.

Već smo više puta spomenuli da je sunčana svjetlost rano otkrivena kao ljekovito sred­stvo i primjenjivana. Ali je dugo vremena bila u zaboravu i tek 1774. godine ju je Francuz Faure opet počeo primjenjivati za liječenje čirova na nozi. Nakon njega su to radili i drugi. Ljekovitu moć sunčanih kupelji najviše je preporučivao vlasnik bojadisaonice A. Rikli (1823-1906). Na Bledu, u Sloveniji, uredio je zavod za sunčanu kuru, u kojem je liječio i parnim kupeljima. Umjesto kvašenja tijela hladnom vodom uveo je zračne kupelji. Bolesnici su stanovali i spavali u zračnim kolibama (po uzoru na A. Justa).

Znanstveni prirodni način liječenja 45

Čovjek je fizičko i psihičko jedinstvo. Tijelo i duh međusobno djeluju ugodno ili neu­godno, što ovisi o tome jesu li zdravi ili bolesni. Od bolesti trpi i psiha. Psihičko zdravlje pomaže tijelu. Kad čovjek fizički oboli mirnoća i hladnokrvnost su ljekovita sredstva, a isto tako i povjerenje u liječnika. Međusobni utjecaj psihe i tijela bio je poznat već u starom vijeku. I najnovija znanost o prirodnom liječenju priznaje psihički utjecaj na bolest tijela.

Liječnik Fr. A. Mesmer (1734-1815) naučavao je da se snaga jednoga čovjeka može pre­nositi na drugoga, a prenošenje je nazvao »životinjski magnetizam«. U biti je bila riječ samo o hipnozi, jer je prisiljavao ljude da ga oštro i netremice gledaju, a tako je i on njih gledao. Nakon toga je slijedila i lagana masaža rukom i opuštanje tijela.

Hipnoza (uspavljivanje bolesnika opuštanjem i nagovaranjem) bila je vrlo uspješna me­toda pogotovu švedskog liječnika O. Wetterstranda (1845-1907) . Hipnotiziranje je uveo u praktičnu medicinu kao važno pomagalo.

Ali za psihički utjecaj nije uvijek potreban neki drugi čovjek, na primjer liječnik. Fran­cuski apotekar E. Coue (1857-1926) naučio je hipnozu od liječnika Liebaulta. Ubrzo je spoz­nao da uspjeh ne ovisi od dubine sna, nego od volje i želje da se ozdravi. Zato se zadovo­ljavao malim stupnjem opuštanja. Tako je na kraju podučavao bolesnike da utječu sami na sebe (autosugestija).

Prof, dr med. J. H. Schultz je isto mislio o autogenom treningu koji je također osnovan na fizičkom opuštanju koje potječe iz bodrenja samoga sebe. Autogeni trening ne olakšava samo liječenje bolesti nego uklanja i nedostatke kao što su nesanica, bolovi i drugo. U današnje doba autogeni trening postaje sve važniji.

Ovim pregledom možemo zaključiti povijest prirodnog liječenja i prijeći na Kneippovo učenje o bolesti i zdravlju, koje ima brojne korijene u prošlosti.

Literatura: Werner Leibbrand: Heilkunde, Bin Froblcmgeschichte der Medizin, Freiburg, 1954. HL. Sigerist: Die Heilkunst ini Dienste der Menschheit, Stuttgart, 1954 (.. C. Kiihn: Mcdicorum Graccorum opera. Bd. XII: Claudii Galeni lid. XII. 1-eipzig, 1826. Max Barte/s: Die Medizin der Naturvolkcr. Flthnologischc Bcitrage zur Urgeschichte der Median. Leipzig, 1893. Obermaier, Birkner, Schmidt, Koppers: Der Mensch alter Zeiten. N'atur und Kultur der Volker der Hrde. Regensburg 1924. ff Curt Adam: Die naturliche lleilweise im Rahmen der Gesamtmcdizin, Fischer, Jena 1938. Alfred Brauchle: Naturheilkunde des praktischen Arztes. Bd. 1. Vorlesungen Liber allgemeine Naturheilkunde. Stutt­gart 1939 (Hippokrates-Verlag) Naturheilkunde in Lebensbiidern. Verlag Fhilipp Reclam jun. Leipzig job. Siegm. Habn:Die wunderbare lleilweise der frischen Wassers... Herausgegeben von Winternitz. Leipzig, 1898. B. Cbr. Vaust: Gesundheits-Kateehismus... 1794. Faksimiliran reprint, 1954. Christian ley: Die Kneippsche Naturheilkunde und ihre Grenzgebiete in Lehre und Beispiel. Munchen, 1954. / ey/Kaiser: »kneippkur - richtig đurchgcfuhrt«. Novo izdanje, lihrenwirth Verlag, Munchen, 1975. Sebastian Kneipp: »Meine VCasserkur«. Novo i prerađeno iadanje, Ehrenwirth Verlag, Munchen, 1974. Sebastian Kneipp: »So sollt ihr lclx.ii«, Novo i prerađeno izdanje, Lhrenwirth Verlag, Munchen, 1974. Sebastian Kneipp: »Mein Testament und Codizill«. Novo i prerađeno izdanje, Lhrenwirth Verlag, Munchen, 1968. Max Neuburger: Die Lehre von der Heilkraft der Natur im Wandel der Zeiten«. Ferd. F.nke Verlag, Stuttgart, 1926.

46 Povijest prirodnog liječenja

Od originalne Kneippove kure do moderne fizioterapije po Kneippu

Ako želimo razumjeti taj razvoj, moramo početi od pitanja: Sto je u učenju Sebastiana Kneippa bilo bitno i odlučujuće?

Odlučujuće za nastanak Kneippove kure bila je Kneippova bolest. Kao dvadeset osmo­godišnji mladić u teškom stadiju turberkuloze bio je prikovan uz postelju. Tada mu je 1849. godine u ruke došla knjižica schweidnitzerskog liječnika dr med. Johanna Siegmunda Hahna, iz­dana 1737. godine, čiji je sadržaj bio: »Učenje o moći i djelovanju svježe vode na ljudsko ti­jelo, pogotovu bolesnika, ako se primjenjuje unutra i izvana«. Knjižica je potakla Kneippa da djelovanje vode iskuša na sebi. Rezultat je bio da se njegovo zdravstveno stanje pobolj­šavalo svakog dana i na kraju je tako ozdravio da je mogao završiti studije.

Činjenica da je pobijedio bolest, socijalne i higijenske prilike u mjestu u kojem je živio i osjećaj odgovornosti naveli su ga na to da i sam počne liječiti i podučavati pučku medicinu, iako zapravo protiv svojih sklonosti. Ali kad bi god netko bolestan došao k njemu po savjet, uvijek mu je nanovo preporučivao upotrebu vode koju je s toliko uspjeha na sebi iskušao. Pri tome je neprestano mijenjao način upotrebe i dopunjavao ga. Primjenjivao je sve blaže postupke s vodom i prilagođavao ih pojedinim bolesnicima. Što je više iskustava Kneipp stje­cao na sebi i na drugima, to je više raščlanjivao svoje liječenje. Za to stalno mijenjanje ka­rakteristične su Kneippove riječi:

»Činjenica da ima mnogo bolesnih, a još više raznih bolesti, potiče nas da dalje obo­gaćujemo iskustva s vodom i metodu liječenja još usavršavamo. Od srca zahvaljujem svo­me prvom savjetniku u vezi s primjenom vode, maloj knjižici iz koje sam stekao početno znanje. Osobno sam, međutim, vrlo brzo spoznao da su mnogi načini upotrebe vode pre-grubi i prejaki za ljudsku prirodu i odbijaju ljude. Mnogi su liječenje vodom zvali 'konj­skom kurom'. Još i danas mnogi govore o stvarima o kojima ništa ne znaju, ili ne znaju dovoljno, kao o nečem sramotnom i sve što je u vezi s vodom proglašavaju šarlatan-stvom i prijevarom. Ali ja rado tvrdim da su mnogi načini primjene vode još do krajnosti jednostavni, priprosti, tek nastali i još se razvijaju, a u ovom stadiju su primjereniji za konja sa snažnim mišićima i čvrstim kostima nego za ljudsko biće odjeveno u meso i s nježnim živcima.«

A već 1886. godine u uvodu svoje knjige »Meine Wasserkur« (Moja kura vodom) piše: »Upozoravam na opasnost od prejake i prečeste upotrebe vode. Ono što bi inače koristilo pretvara se u štetu, a pacijentovo povjerenje u strah i otpor.

Trideset godina sam pravio pokuse i svaku primjenu vode iskušao najprije na vlastitu tijelu. Otvoreno priznajem - tri puta sam spoznao da moram mijenjati načine primjene, ola­baviti strune, morao sam se spustiti sa stroge i krute na blažu i s blaže na još blažu primjenu metode liječenja. Na osnovi svojih današnjih iskustava, već više od sedamnaest godina uč­vršćenih i nebrojenim liječenjima provjerenih, uvjeren sam da liječenje vodom najkorisnije djeluje i najpouzdanije pomaže onima koji znaju najjednostavnije i najbezazlenije upotreblja­vati vodu.«

Kneipp je ubrzo učinio i korak dalje kad je osim što je izvana primjenjivao vodu, počeo iznutra upotrebljavati ljekovito bilje. U svoj je plan liječenja sve više počeo uključivati i druge prirodne životne poticaje kao što su zrak, svjetlost, gibanje i mir, svrsishodna prehrana i neke psihičke faktore. Bolesnici koji su se obraćali Kneippu za pomoć dok je bio u Worishofenu bili su u prvom redu oni s organskim smetnjama, bolesnici svih vrsta i staleža, a pogotovu siromašni i nevoljni patnici. Zbog toga su u njegovim knjigama obrađene bolesti koje su

Od originalne Kneippove kure do moderne fizioterapije po Kneippu 47

se onda uvijek nanovo pojavljivale. Obrađivao je i teške poremećaje optoka krvi, napade lu­panja srca, reumatizam, plućne bolesti, pretilost, giht i mnoge druge bolesti.

Iz tog vremena ostaje nešto što mu nitko ne može osporiti: 1. njegova nesebičnost i 2. njegovi uspjesi. Kneipp je nastojao pomoći. To je bila njegova sklonost u svakom slučaju. Svi njegovi do­

hoci su se slijevali u njegove ustanove koje još i danas postoje Sebastianeum, Dječje lječilište, Kneippianum i druge. Neosporni su bili i njegovi uspjesi i kod organskih bolesti. A pri tome možemo mirno dodati da su mnoge njegove dijagnoze i predodžbe o nastanku bolesti često bile pogrešne. Najmanje je bilo to što Kneippove slike o bolesti često nisu odgovarale našim kliničkim predodžbama, a i nastanak bolesti danas sasvim drugačije objašnjavamo.

Humoralna patologija je u suprotnosti s celularnom kojom se rukovodila medicina u Kneippovo vrijeme. Doduše, celularnu patologiju nalazimo već u starom vijeku ali nikad nije imala tako važnu ulogu kao humoralna. Tek s berlinskim anatomom Virchowom (1821-1902) celularna patologija je dobila golemo značenje. On je okrenuo naglavce gotovo cijelu me­dicinsku znanost kad je bitne uzroke bolesti tražio u promjenama tjelesnih stanica a ne u sastavu krvi i sokova. Time se problem bolesti i zdravlja počeo s cjelokupnog organizma prenositi na sve manje dijelove, to jest na stanice. Tako je u posljednjih dvjesta godina tra­ganje za uzrokom bolesti vodilo od anatoma Morgagnija do Virchowa, od organopatologije -u kojoj je u prvom planu bio neki organ, na primjer jetra, pluća i srce - k celularnoj pa­tologiji; u njoj je napokon pojedina stanica nekakav elementarni organizam koji u sebi uk­ljučuje probleme zdravlja i bolesti. Kad je Virchow umro, taj istraživački smjer vodio je do najmanjih djelića, do molekula i iona, u molekularnu patologiju. Kako su ta istraživanja s jedne strane dala dragocjene rezultate, tako su se s druge strane sve više gomilale pojedinosti i gubila se bit života (po Hoffu, Frankfurt). Ta istraživanja su gledala na bolesne pojave lokalno, više me­hanički nego humoralna patologija koja uzima u obzir čovjeka kao cjelinu, i tako su počela gubiti sliku o čovjeku kao cjelini. Današnja je medicinska znanost dobila posve novo značenje jer je usmjerena na to da poveže celularno učenje Virchowa i učenje o značenju krvi i sokova, odnosno učenje humoralne patologije zasnovane na dostignućima serologije i otkrivanju hormona.

Iako su Kneippove predodžbe o bolestima i njihovu nastanku bile drugačije od današnjih, postizao je uspjehe. Zašto?

Pažljivo je promatrao kako njegovi pacijenti reagiraju na zahvate. Zahvaljujući iskustvu razvio je način utvrđivanja dijagnoze na bazi reagiranja i sposobnosti, a onda na osnovi toga način kompletnog liječenja. Uvijek je govorio da čovjeka treba uzimati kao cjelinu i obra­đivati ga kao psihičku i fizičku ukupnost, a pri tome uključivati njegove žive snage, regu-lacijske sposobnosti. Često je uspijevao da ondje gdje specijalizirana medicina više nije mogla dalje, postigne još rezultata koji zaslužuju da ih se spomene, zato što je svojim općim zahva­tima uključio mogućnost regulacije i preko optoka krvi postigao uravnoteženje vegetativno­ga živčanog sistema i unutrašnje sekrecije izlučivanja.

Kneippova osnovna spoznaja bilo je prirodno liječenje. U svojoj knjizi »Učenje o ljeko­vitoj snazi prirode u raznim vremenima« pisao je Max Neuburger o značenju prirodnog li­ječenja: »Problem ljekovite snage prirode je velik, možda najveći od svih kojim su se liječnici bavili milenijima. Točno, možemo ga čak označiti kao problem medicine, jer je njegovim rje­šenjem umjetnost zdravlja dobila opravdanje postojanja, a i svrhu i granice.«

Znanost o prirodnom liječenju polazi od toga da u živom čovjeku osmišljeno djeluju sna­ge koje reguliraju poremećaje u zdravstvenoj ravnoteži, uklanjaju ih i tako pokušavaju očuvati zdravlje. Sve te snage je Kneipp obuhvatio jednostavno pojmom prirodna ljekovita moć ili priroda.

48 Povijest prirodnog liječenja

To pokazuje da je zdravlje shvaćao kao nešto više nego samo stanje bez bolesti. Zdravlje je optimalna harmonija fizičkih i psihičkih funkcija. Prema tom gledanju zdrav je samo onaj tko je sređen u sebi i u odnosu prema okolini. Ili drugim riječima rečeno: tko je izmiren sa svima i svugdje se prilagođava. Ako promatramo iz Kneippova religioznog kuta, jasno nam je da se njemu činilo kako je čovjekova moralna dužnost da ozdravi. Rekao je: dužnost sva­koga je da koliko god može razvija sve pozitivno u sebi. To treba vrijediti i za zdravlje. Za to blago se čovjek mora neprestano truditi i boriti. Zdravlje treba da se mijenja, i u pozi­tivnom i u negativnom smjeru. Zdravlje se može stalno jačati.

Isto tako misli i da je bolest oslabljelost prirodne moći i da nastaje zato što nema pod­ražaja ili su oni prejaki i uzrokuju prenapetost. Uzroci takvoj slabosti mogu biti unutrašnjeg ili vanjskog porijekla.

Unutrašnji uzroci su već u samom organizmu, a korijeni su im ili u naslijeđenoj slabosti ili stečenoj u majčinoj utrobi. Iako znanost o nasljeđivanju još nije istražila sve nijanse, ipak se pouzdano zna da se kromosomima prenose nasljedne dispozicije roditelja na djecu, a na­sljednim dispozicijama je uvjetovan oblik tijela i način reagiranja na utjecaje izvana. Reagi­ranje može biti dobro ili slabo. Tako znamo ljude koji imaju vrlo labilan živčani sistem, drugi ubrzo imaju smetnje s optokom krvi, a treći su posebno osjetljivi na infekcije, itd. Uz na­sljedno uvjetovane slabosti ima i nenasljednih, koje dijete stekne u majčinoj utrobi. Akutna ili kronična oštećenja majčinog organizma, kakva uzrokuje na primjer spolna bolest sifilis, ostavljaju posljedice na organizmu djeteta koji se razvija. I rubeole koje majka prebolijeva u trudnoći mogu biti izvor oštećenja za dječji organizam, a izvjesno ni trajni psihički stresovi koje doživljava buduća majka u trudnoći nisu korisni za djetetov živčani sistem.

Pa ipak, nasljedni nedostatak organa ili organskog sistema još ne znači da organizam mora obavezno oboljeti; ako zanemarimo primjere teških degeneracija vidjet ćemo da je obo­lijevanje organizma s urođenim nedostacima bitno ovisno o nosiocu nedostataka. Tko stalno svjesno vodi računa o tome da ne naruši svoje zdravlje i ujedno ga svjesno jača i unapređuje, može i s organskim nedostacima živjeti aktivno i punovrijeđno.

Uz oštećenja, naslijeđena ili nastala u majčinu tijelu, prirodnu snagu slabe još više vanjski uzroci i okolica.To su svi oni uzroci koji su u vezi sa životnim prilikama. Najrazličitiji činioci vanjskog svijeta neprestano slabe organizam, životnu snagu, i na taj način stvaraju uzroke obolijevanja; tako, na primjer, pomanjkanje dobrog zraka i prirodne svjetlosti, neodgovara­juća prehrana, premalo gibanja i mira, teški ili trajni stresovi koji narušavaju psihičku rav­notežu, neprirodni stres, podražaji koji prerastaju snagu organizma, a i zloupotreba sredstava za uživanje i droga. Uvjetno vrijedi i za uzročnike bolesti koji prodiru u organizam, a ima još mnogo drugih utjecaja koji igraju određenu ulogu tek kad organizam oslabi.

Dakle, čovjek može ostati zdrav i pobijediti bolest ako stalno jača prirodne snage. Kako se to radi?

Samo tako da prirodnu snagu osmišljeno troši, ali ne time što će je štedjeti, nego vježbom i treningom. A organizam možemo uvježbavati samo podražajima koji su u skladu s ljudskom prirodom. To su, na primjer, svjetlost, zrak, voda kao nositeljica životnih poticaja (toplote i hladnoće), odgovarajuća hrana (uključujući ljekovite biljke), gibanje, mir i psihički poticaji. To vrijedi za svaki mišić, za svaki organ, za sve organske sisteme; jača ih prirodna upotreba. U tome je razlika između organizma i stroja: organ se osmišljenim opterećenjem jača, a stroj troši. Ali treniranje ne smije dovesti do prevelike razdražljivosti, jer nakon svakoga preve­likog uzbuđenja slijedi iscrpljenost. Što češća i veća razdražljivost, to veća i teže popravljiva iscrpljenost.

U vezi s tim je potpuno opravdano rekao poznati knajpovski liječnik dr med. Christian Fey: »Ne možemo dovoljno ilustrativno zamisliti misao o uvježbavanju životne snage. Kako

Od originalne Kneippove kure do moderne fizioterapije po Kneippu 49

u početku mnogih bolesti treba da vrijedi načelo što manjeg opterećivanja, tako nakon od­ređenog vremena treba opet početi organizam trenirati opterećenjima koje onda neprestano povećavamo.«

Da bi se shvatilo Kneippovo učenje treba poznavati i raspravu o znacima bolesti (sim­ptomima) i pojmovima kronična bolest i bolest. Kneipp kaže: Bolest je slabljenje prirode. Ali time nije potpuno obuhvaćen sav složeni opseg bolesti. Treba još nešto objasniti:

Kad već oboli, organizam ima određeni odnos prema slabljenju svoje prirodne snage, i s još preostalom svrsishodnošću pokušava se obraniti. Pri tome nastaju manje ili više burne pojave znakova bolesti. Oni pokazuju nastojanje organizma da se obrani i cijelo su vrijeme osmišljene mjere organizma, ako ne traju predugo ili ako nisu prejake; zbog toga ih ne smi­jemo neselektivno i proizvoljno uklanjati. Po nekim znakovima kao što su temperatura, upa­la, proljev i povraćanje, to bi nam moglo biti jasno.

Infekcijske bolesti su zarazne bolesti koje izazivaju određeni uzročnici. Oni napadaju sla­bo, neotporno tijelo, a izvana ih prepoznajemo po temperaturi koja ih prati. Ona je nekakva vatra u kojoj treba da izgore izazivači bolesti i štetne tvari koje su oni proizveli. Tako pro­matrajući bolest vidimo da je vrućica potpuno osmišljena i ne smijemo je bez razmišljanja ukloniti. Ali ako ta vatra prejakim žarom ili predugo ugrožava organizam, moramo je ugasiti. Zato je najbolje uzročnike bolesti koliko je god moguće uništiti, a štetne otpadne tvari iz­baciti iz organizma. To se, među ostalim, postiže i modernim lijekovima kao što su antibio­tici i Kneippovim povojima, umotavanjem i zahvatima kojima štetne tvari izbacujemo iz ti­jela. To, dakle, ne isključuje jedno drugo. Gdje se može, obrambena snaga organizma pove­ćava se i samom većom primjenom kupelji ili mjerama koje izazivaju znojenje i odgovara­jućim umotavanjem, ne upotrebljavajući spomenute lijekove. Ali kad prirodna obrana orga­nizma nije dovoljna, moramo je potpomoći izvana.

I upale koje prepoznajemo po crvenilu, toplini, oteklinama, bolovima i ograničenom funkcioniranju u određenim su granicama isto tako ljekovita obrana koju ne treba tek tako smanjivati. Upala se pojavljuje ako uzročnici bolesti ili strana tijela utječu tako da na neko mjesto pritječe više krvi (hiperemija). Ako s krvlju stigne više obrambenih tvari, dakle velika borbena jedinica bijelih krvnih zrnaca da zapodjene borbu s neprijateljem koji je prodro u organizam, onda to znači brzo i dobro liječenje. Taj proces liječenja možemo potpomoći odgovarajućim povojima i umotavanjima; hladnim ako je upala teška, toplim ako je ne­dovoljna i želimo je ubrzati i pojačati. Međutim, kad je upala prejaka ili traje predugo, potrebna je liječnička pomoć; tako, na primjer, u liječenju potkožnog čira mora pružiti pomoć kirurg.

Navest ćemo još jedan primjer povećane obrane organizma kao samopomoći: ako netko pojede pokvareno meso ili neku drugu pokvarenu hranu, organizam se brani povraćanjem ili proljevom. Opet bi bilo pogrešno uzimati lijekove koji zatvaraju ili sprečavaju povraćanje. Naprotiv, organizmu treba prepustiti da se sam brani. Pomoći će mu gladovanje. Litavica očisti crijevo, a gladovanje oduzme hranu bacilima. Štoviše, litavicu treba čak ubrzati ako u organizmu nema dovoljno obrambene snage i samopomoći. Naprotiv, kronični proljev tre­ba liječiti i sredstvima za liječenje.

Dakako da se na bolesnom organizmu opažaju i pojave koje ne možemo od samog po­četka smatrati osmišljenim. Kod nekih oblika razrokosti organizam se ispomaže tako da jed­no oko oslijepi i tako nema one dvostruke slike koja ometa vid. Jasno je da je u takvom slučaju za organizam korisnija operacija koja će ukloniti uzrok razrokosti i s tim i dvostruku sliku, a očuvati oba oka; u tom slučaju je manje djelotvorna spomenuta samopomoć orga­nizma. Jednako je besmisleno ostaviti pogrešno iznikle zube, mnoge oblike vodene bolesti, zloćudne izrasline, unakaženja, itd.

50 Povijest prirodnog liječenja

Nije uvijek jednostavno odlučiti je li neka pojava još korisna za obranu organizma ili je već štetna, i to je svakako liječnikov posao. A ako se već od samog početka u organizmu ne počne razvijati pravilna obrana ili zataje obrambeni zahvati organizma, onda nastaje kro­nično stanje bolesti, dakle dugotrajno, što ipak ne znači da je neizlječivo, ili može nastati de­fekt, stanje bolesti kad liječenje više ne pomaže, a organizam se i dalje brine o zbivanjima nužnim za održavanje ravnoteže, ili će izlaz naći samo sposoban liječnik. Radi objašnjenja možemo navesti nekoliko primjera:

Zbog nedovoljne očvrsnulosti organizma mnogi se prehlade, a ako su izloženi otrovnim plinovima ili previše puše među ostalim se pojavi katar dišnih putova ili bronhitis, a da se pri tome ne opaze nikakve burne vanjske pojave. Taj bronhitis može trajati više mjeseci. Riječ je dakle o kroničnom stanju gdje organizam već od početka nije uspostavio nikakvu obranu ili nije uspio usprkos manje-više jakoj obrani - akutnoj upali - dovoljno brzo ukloniti bo­lest. Ali usprkos tome, taj katar nije neizlječiv ako ne traje predugo ili ako nije u bronhijama već izazvao teže, uništavajuće promjene. Ako uklonimo uzroke koji ga izazivaju, na primjer uzročnika bolesti, otrovne plinove ili plinove nikotina i odgovarajućim zahvatima potakne­mo organizam da se ponovno brani, onda se i taj katar izliječi. Zato će pravilno vođena Kneippova kura pokušati odgovarajućim zahvatima - točno prilagođenim konstituciji orga­nizma - još jedanput kroničnu bolest dovesti u akutno stanje. To znači da se u početku tak­vog liječenja bolesnik osjeća lošije, ali ta je »kriza« samo osnovni uvjet trajnog izlječenja.

Ali ako zbog tog bronhitisa nastanu teže, uništavajuće promjene - bronhiektaze, odnosno vrećasta proširenja malih bronhijalnih produžetaka uz neprestano gnojenje - onda se više ne može liječiti, to znači da se više ne može u cijelosti uspostaviti ranije stanje zadravlja. Sada treba vježbama disanja, knajpovskim polijevanjima i sličnim uvijek nanovo pokušati postići ravnotežu. Drugim riječima, treba se brinuti da se gnoj koji se sakuplja u oštećenim diš­nim putovima odmah uklanja iz organizma i da ne bude neprestano izvor novih opas­nosti za organizam.

Još jedan primjer ako se čovjek ne izliječi dobro od upale bubrega, onda će mu se neiz-liječeni bubreg naborati zbog odumrlosti dragocjenog tkiva, a zaraslo tkivo ne može preuzeti njegov zadatak. Zato se više liječenje ne može izazvati nikakvom obranom, pa prema tome bubreg više ne može biti punovrijedan. Nastaje defekt, oštećenje, trajna zdravstvena tegoba. Ali i u tom slučaju organizam ima mogućnost da uspostavljanjem ravnoteže očuva sposob­nost za život. Rad oštećenog bubrega organizam nadomješta povećanom aktivnošću zdravog bubrega. Kad su, međutim, oštećena oba bubrega i tada organizam može popraviti njihov rad djelotvornijim radom »trećeg bubrega«, tj. kože. Slično vrijedi i za oštećenja srčanih za^ listaka. Poremetnje nastale uslijed tog oštećenja organizam uklanja i jačanjem srčanog mišića ili poboljšanjem rada žila održava relativno dobro funkcioniranje. Slično je i u slučaju mož­danog udara gdje se oštećeno živčano tkivo više ne može obnoviti. Ali posljedice moždanog udara mogu se znatno poboljšati utiranjem novih provodnih putova.

Sposobnost organizma da regulira, odnosno uspostavlja ravnotežu, jedna je od karakte­ristika života. Ona je i osnova prirodnog liječenja. Prirodni podražaji: svjetlost, zrak, voda, promišljena prehrana, gibanje i mir, pa i psihički životni poticaji treba da izazovu vlastitu fi­ziološku regulaciju organizma. Zato prirodni životni podražaji mogu pomoći samo onda kad je očuvana sposobnost organizma da reagira. Na osnovi načina na koji organizam reagira liječnik može utvrditi trenutni stupanj njegove bolesti i obrambene snage. Prema tome mora naciljati i izabrati vrstu podražaja i njegovu jačinu, odnosno mora se prilagoditi »prirodi«. U tom smislu vrijedi spomenuti Hipokratovu rečenicu: »Natura sanat, medicus curat«, tj. pri­roda liječi (svojim reguliranjem i izravnavanjem), a liječnik mora samo stvoriti odgovarajuće mogućnosti i ukloniti prepreke da bi priroda mogla djelovati.

Razvoj originalne Kneippove kure nakon smrti Sebastiana Kneippa 51

Takvo shvaćanje prirodnog liječenja bolesti i tegoba odnosi se više ili manje na ljudsko tijelo.

Kneipp bi bio loš prirodni liječnik da nije spoznao ulogu psihe u vezi s obolijevanjem i očuvanjem zdravlja i da pri liječenju nije vodio računa o njoj. Njemu je bilo jasno da su za mnoge bolesti krivi psihički sukobi; on je u takvim slučajevima zahtijevao da se ti sukobi po mogućnosti uklone i tako obrađuje čovjekova psiha. Jasno je da se danas bolesnikova psi­ha obrađuje na mnogo razvijeniji način nego u doba Kneippa. Moderna znanost o prirod­nom liječenju redovito uključuje i metode koje liječe bolesnikovu psihu (psihoterapija). Pri­mijenjena psihosomatika, tj. promatranje fizičke i psihičke veze i usklađenosti psihičkih či­nilaca s fizičkim reakcijama, nerazdvojno je povezana s Kneippovom kurom kao njezina peta temeljna spoznaja. Moderna knajpovska kura može u određenim slučajevima uzeti u obzir, i mora uzimati u obzir, i psihofarmake, to jest lijekove koji djeluju na psihičke pojave od­nosno na oblike psihičkih pojava. Inače bi liječnik mogao izazvati psihičku i fizičku ka­tastrofu.

Kneipp je uvijek nanovo naglašavao: ako želimo čovjeka izliječiti, ne smijemo se nikad za­dovoljiti uspostavljanjem fizičkog reda, nego uvijek moramo voditi računa i o psihi. On je čak davao prednost psihičkom redu. Kneipp je prvenstvene uzroke bolesti vidio u pogrešnom odnosu prema životu uopće i u ponašanju koje bitno odstupa od pravilnoga, gubljenju mo­ralnih obaveza i odgovornosti, neredu u najširem smislu, pogotovu u nagonima i s njima povezanim devijacijama kao što su na primjer neobuzdana seksualnost, pijančevanje, uživanje i popuštanje lakim psihičkim opterećenjima. Uvijek je isticao važnost utjecaja karaktera i psi­he. Nikad nije gubio iz vida kakav utjecaj na tijelo ima psihička stabilnost. Pri svim svojim zahvatima liječenja uvijek je intuitivno i instinktivno poštovao čovjekovo psihičko i fizičko jedinstvo. S obzirom na naša današnja saznanja o povezanosti fizičkog i psihičkog u čovjeku, možemo lakše primiti tu njegovu spoznaju kao nešto što vodi k cilju. Pri tome ipak ne smi­jemo zaboraviti da baš primjena prirodnih ljekovitih činilaca kao što su zrak, svjetlost, voda, pravilna prehrana, gibanje i mirovanje cijelog čovjeka, to jest jedinstva tijela i psihe, obuhvaća bitno više nego na primjer samo liječenje lijekovima, iako bi povjerenje u čudesnu moć li­jekova moglo u pojedinim slučajevima biti i veće. Svakomu tko je imao prilike praktično do­živjeti djelotvornost prirodnih snaga poznato je da baš prirodne ljekovite snage imaju preko svoga djelovanja u tijelu veliki utjecaj na čovjekovo psihičko stanje. Isto toliko je stara i spoz­naja da je za liječenje svih bolesti izvanredno važno psihičko raspoloženje. Ako život nekoga kroti, u mnogo čemu od njegovog odnosa prema životu ovisi kako će ga krotiti. Koliko je već beznadno bolesnih ljudi ozdravilo zato što su imali potrebnu snagu volje. Najbolji pri­mjer za to je student Kneipp s teškom tuberkulozom. Željeznom voljom za izlječenjem i pri­mjenom odgovarajućih mjera izdržao je studije za koje je mislio da ih neće moći završiti, i ne samo to: požrtvovno je i neumorno radio pomažući ljudima u nevolji i bolesnicima, a izliječivši tuberkulozu doživio je sedamdeset i šest godina.

Razvoj originalne Kneippove kure nakon smrti Sebastiana Kneippa

Najbolje ćemo razumjeti razvoj Kneippove originalne kure nakon njegove smrti ako pregledamo cjelokupno učenje o liječenju. Od rada Sebastiana Kneippa i njegove smrti (1897) medicinska znanost je doživjela silovit, upravo revolucionaran razvoj. Moderna medicina je uspjela is­korijeniti opasne zarazne bolesti, smrtnost dojenčadi svesti na najnižu granicu, usavršila

52 Povijest prirodnog liječenja

je operacijske metode i razvila dijagnostičke mogućnosti do čudesnih granica. Razvila su se ljekovita sredstva koja nam pomažu pobijediti svojedobno gotovo smrtne bolesti, kao što su, na primjer, opće trovanje krvi, sepsa, gnojna upala moždane opne, teški oblici tuberkuloze, šećerna i mnoge druge smrtne bolesti. Međutim, usprkos tome neospornom napretku, su­vremeni čovjek nije ni zdraviji ni sposobniji nego što je bio prije.

Umjesto zaraznih bolesti i epidemija i manje ili više pobijeđenih nekadašnjih bolesti po­javile su se nove ili izmijenjene bolesti. Među njima su prije svega takozvane civilizacijske bolesti u koje spadaju pretežno degenerativne promjene organa, oboljenja želuca, crijeva, jetre i žučnog mjehura, nepravilno držanje, znatni opći fizički i psihički poremećaji, nervoze koje naročito nakon drugoga svjetskog rata pritišću omladinu. Osjećamo pomanjkanje harmonije, ravnoteže, miroljubivosti i razumijevanja. Opažamo pomanjkanje ljudskih kontakata u broj­nim područjima društva. Pomislimo, na primjer, samo na tragičnost mnogih osamljenih, po­gotovu starih ljudi. Zar nije potresno da se uvijek nanovo nalaze stari ljudi mrtvi često nakon više dana od njihove smrti, jer nitko nije vodio računa o njima. Koliko bismo još mogli na­brojiti sličnih primjera nedovoljno humanih odnosa među ljudima!

Da zaokružimo mračnu sliku navodimo još i to da ima sve više ljudi na bolovanju, a posljedica toga je eksplozivni porast troškova i rani invaliditet. Usprkos velikom broju liječnika povećava se broj pacijenata po liječniku, a potrebno je i sve više bolničkih po­stelja.

Zašto sve to? Možda najprije ovo pitanje: Što bi trebalo učiniti da ne bude tako? Nisu krive civilizacija i tehnika što su se ovako snažno proširile negativne strane života i civi­lizacijske bolesti. Ni civilizacija ni tehnika nisu nepromjenljivi uzroci zdravstvene i opće ne­povoljne situacije sadašnjice, jer su i jedna i druga po prirodi indiferentne, ni dobre ni loše. Moderna tehnika može čovjeku donijeti bitne olakšice i lakše mogućnosti za život, ali i teško potresti njegovu čvrstinu i osjećaj vrijednosti. Znači da samo o čovjeku ovisi što će učiniti s tehnikom. Pomislimo samo na atomsku energiju; ona može biti izvanredno korisna za čo­vjeka, a može i izbrisati ljudski rod sa zemaljske kugle. A ako čovjek u svom slijepom po­vjerenju u čuda od tehnike napravi božanstvo i zaboravi da ona mora biti u njegovoj službi a ne zarobljavati ga, ne smijemo se čuditi što dolazi do katastrofe.

1 u medicini često prijeti opasnost da se zbog preobilja moderne tehnike u kliničkoj di­jagnostici i liječenju zanemari jedinstvo čovjekova tijela i duha i premalo pažnje posveti pra­vom zdravlju i nastojanju da čovjek ostane zdrav. Nećemo niti možemo živjeti bez tehnike, ali hoćemo da nam tehnika koristi. Svrha tehnike u službi čovječanstva mora biti čovjekova materijalna i psihička lagoda. U tom smislu je Guardini rekao: »Nije nama potrebno manje tehnike, nego nam je potrebna humanija tehnika.« Želimo, dakle, pohvalno reći da smo za­hvaljujući tehnici i aparaturi u medicini neke bolesti uopće mogli spoznati i početi liječiti i da uz pomoć tehnike možemo živjeti čak zdravije nego bez nje.

Iz toga slijedi: čovjek ne smije zaboraviti da sama prirodna znanost, tj. fizika, kemija, teh­nika i civilizacija nije nego polovica onoga što je čovjeku potrebno, i da je za cjelovitost neophodna i druga polovica, a to je psihički život. Nije dobro da zanemarujemo i omalo­važavamo tu stranu čovjekova bića jer se kao posljedica pojavljuju ozbiljne disharmonije, a iz njih bolesti i teškoće.

»Medicina prošlih desetljeća bavila se tijelom kao nekim samostalnim, završenim svije­tom kojim upravljaju isključivo sebi namijenjene svrsishodnost i primjerenost. Psihu je izdvo­jila kao da je nema. Posljedica je bio bankrot. Jer psiha postoji i kao takva je aktivna u ci­jelomu čovjekovu biću. Tko želi na to biće utjecati, mora psihu uzeti u obzir« (Guardini). Ali pri tome nije riječ o romantičkom vraćanju nečega što je bilo i prošlo, nego o uspo­stavljanju pozitivnog odnosa između tehnike i čovjekove psihe. Tehniku moramo primati kao

Razvoj originalne Kneippove kure nakon smrti Sebastiana Kneippa 53

doprinos pri formiranju svijeta. Važno je da čovjek spozna što je bitno, a iz bitnoga vlada tehnikom.

Znači da treba tako djelovati da se pozitivnim odnosom prema tehnici prevladava po­grešan razvoj tehnike i civilizacije. Iz razvoja tehnike i civilizacije izlaze brojni negativni utje­caji okolice na koje se čovjek ne može prilagoditi ili se u početku tek uz teškoće prilagođava. U svakom se slučaju na njih ne može prilagoditi onako kao na primjer na prirodne utjecaje okolice kao što su zrak, svjetlost, toplota, hladnoća, gibanje i mirovanje, hrana i psihičko op­terećenje. Zato mu prijete opasnosti uslijed zagađenosti okolice, jer je u nekim gradovima dostigla već nepodnosivu razinu; isto tako prijeti opasnost zbog nestašice prirodne svjetlosti i poplave umjetne svjetlosti i promjene dnevnog i noćnog ritma čovjekove aktivnosti, povezane s tom promjenom. Dalje, čovjekovo zdravlje ugrožava neprestana buka, po­manjkanje noćnog i nedjeljnog odmora i čiste vode. Za ljudski rod je veliki zdravstveni problem i pravilna prehrana, jer je bez sumnje već dovedena u pitanje u današnjoj za­gađenoj čovjekovoj okolici. Opasnost se krije i u zloupotrebi sredstava za uživanje, ovis­nosti, i što nije ništa manje važno - u zloupotrebi lijekova. Više se ne može ni utvrditi koliko na modernog čovjeka štetno djeluje zračenje. Ali, opasnost za čovjeka su i njegova vlastita shvaćanja.

»Bolest je u najboljem slučaju funkcionalni poremećaj, a funkcionalne poremećaje mo­ramo znati da otklanjamo«, misli se. Stoga mnogi Ixjlesnici vide u liječniku samo medicin­skog montera, mehaničara za organe, koji bi trebao da kao i auto-monter utvrdi i popravi ono što ne vrijedi. Prema tome je klinika velika popravljaonica gdje se mogu popravljati veća oštećenja. Ako ne pođe za rukom ukloniti funkcionalne poremećaje, izvjesno je zatajio liječ­nik ili medicinska znanost, a nikad nije u pitanju pacijentova krivica. Tako bar misli bolesnik. Ali on i te kako zaboravlja da baš čovjek nije savršen stroj nego vrlo složeno, neponovljivo i usprkos cijeloj tehnici nepotpuno pojmljivo živo biće. A budući da većinom medicinski neobrazovani bolesnik sve to ne zna, od svoga liječnika traži stalno sve noviju aparaturu i najnovije - a baš zato i neprovjerene - lijekove, čije popratno djelovanje vrlo često pre­kasno spoznamo. 1 ako liječnik tih lijekova nema, ili ništa ne zna o čudesnim sredstvima o kojima pišu ilustrirane revije, onda nije na cijeni. A tragičnost toga čovjeka kojega je zarobio tehničko-mehanistički način mišljenja jest da jednoga lijepog dana u beznadnoj bolesti psi­hički satrven spozna da je osuđen na smrt.

Ali čim je modemi čovjek prisiljen da se približi psihičkim područjima, on usprkos ci­jelom tehničkom znanju i poznavanju ne zna što da radi. Baš zbog toga uvijek nanovo nailazi na uske granice tehničke medicine i ne može se pomiriti s presudnim životnim problemima. Budući da u živu čovjeku nije sve tijelo niti je sve psiha, svako razgolićavanje psihe je ujedno i fizičko razgolićenje i obratno; takav je čovjek potpuno bez snage (Buchner). Ukratko, on ne može shvatiti da usprkos najnovijoj medicini i najnovijim metodama liječenja neće proći njegove anginozne srčane tegobe samo zato što se nije oslobodio svojih sukoba; može dobiti srčani infarkt samo zbog psihičkih uzroka, čir na želucu mu se uvijek nanovo vraća jer nešto nije u redu s njegovim cjelokupnim životom, ili u slučaju astmatičnog napada ne dobiva zra­ka samo zato što je psihički prenapet. Možda će jednog dana spoznati da se život ne može objasniti i početi samo s fizikom i kemijom, nego da je čovjek ipak nešto više nego vrlo slo­ženi stroj ili robot. Onda će i od liječnika očekivati više nego što mu može dati samo me­dicinski monter, mehaničar za organe.

Ima još nešto što komplicira problem. To su poznate prilike danas u socijalnom osigu­ranju koje je daleko odmaklo od svoga prvobitnog cilja da pomaže onima kojima je to potrebno u njihovim životnim peripetijama. Problem socijalne medicine i zdravstvenog osi­guranja ocrtao je prof, dr med. E. Seidler iz Freiburga ovako: »Pacijent očekuje zbrinjavanje, bla-

54 Povijest prirodnog liječenja

gajna zdravstvenog osiguranja štednju, znanost primjenu najnovijih dostignuća, a država rav­notežu u socijalnom fondu.«

»Kad imate sedamdeset pacijenata dnevno, nema mogućnosti za osoban odnos.« »Liječ­niku najviše vremena odnesu administrativna pitanja.« »Jedva da još postoji mogućnost za osoban dodir između liječnika i pacijenta.«

Problem je, međutim, i u tome što pogrešno orijentirano socijalno staranje odgaja modernog čovjeka u sve neaktivnijega člana društva. Pri današnjem socijalnom staranju čovjek se teško sav i potpuno uključuje u napore da postane i ostane zdrav jer je mnogo puta, bar s materijalne strane, bolje »bolestan ljenčariti« nego se truditi za izlječenje. Ti problemi, međutim, nisu pitanje razuma, nego u prvom redu politike, čemu ovdje nije mjesto za raspravu.

Kneippova fizioterapija

Kao najstariji oblik medicine prirodna je medicina pretrpjela velika preoblikovanja i promje­ne. Od kraja prošlog stoljeća, dakle od početka industrijskog vijeka, medicina je doživjela go­tovo revolucionarni razvoj.

U taj se razvoj uključila i originalna Kneippova kura, koja se posebno pod utjecajem knaj-povskih liječnika osmišljeno širila i produbljavala, dobila znanstvenu potporu i prilagodila se pravom napretku opće medicinske znanosti. U okviru tog razvoja i u skladu s međuna­rodnim težnjama nastao je i izraz »fizioterapija«

Fizioterapija je prirodno liječenje. Pri tome treba riječ physis (priroda) razumjeti u smislu starogrčkih filozofa koji su je uzeli za osnovu riječi fizioterapija. A izrazom physis razumi­jevamo prirodu obje biti, fizičke i psihičke. Jedno i drugo je obuhvaćeno riječju priroda. Zbog toga fizioterapija uvijek obuhvaća fizički i psihički dio u smislu nerazdvojive cjeline. Prema tome daleko premašuje fizikalno-dijetetsku terapiju. Tako je prvobitna fizioterapija bila nespe­cifično opće liječenje cjelokupnog čovjeka iako se činilo da je u prvom planu specifična ob­rada pojedinog organa. Zajedničko načelo pri djelovanju fizioterapije jest izazivanje regula-cijskih mehanizama i onih za uspostavljanje ravnot uz pomoć fizikalno-dijetetskih i psi­hičkih oblika liječenja. U vezi s fizikalno-dijetetskin. .miocima pouzdano je riječ o prastarom, ako ne i najstarijem obliku liječenja uopće. U svakom slučaju .su već najstarija poznata ple­mena i narodi znali za najjednostavnije oblike masaže, vježbi, gibanja, primjenu hladnoće, topline i svjetlosti Iz tih praoblika liječenja razvila se predznanstvena a tek mnogo godina kasnije i znanstveno obrazložena fizioterapija. Iz nje se razvila kritična i na iskustvima os­novana, čovjeku primjerena primjena prirodnih i ljekovitih podražaja kao što su zrak, svjet­lost, toplina, hladnoća, gibanje i mirovanje, a i odgovarajuća dijeta. Na toj se osnovi razvila znanstvena fizikalno-dijetetska terapija pri kojoj su se sve više primjenjivali i umjetni ljekoviti činioci kao što su vruć zrak, visinsko sunce, voda, kupelji i drugo. U novije vrijeme se u fizikalnoj terapiji afirmirala i elektrika, koja je jedna od osnovnih £>sobi»a tvari.

Slično se razvijala i psihoterapija, liječenje psihičkim sredstvima. O njoj znamo iz povijesti ljudske civilizacije. »Indija, Egipat i stara Grčka znali su za ljekoviti san i spavanje u hramu, djelomično upotrebom droga, djelomično bez njih; alkohol, mak, otrov biljke paskvice. Već llipokrat, Galen i Avicenna spominju i opisuju sugestiju. Iz tih se oblika psihoterapije razvila suvremena psihoterapija koja je povezana pogotovu s imenima Freud, Ju/tg, Ad/er, Kret.^ i drugima, a i s njihovim učenicima« (iz Grobera: Klinisches Lehrbuch der Physik. Ther^pie. Izdavačka kuća Fischer, Stuttgart).

Kneippova fizioterapija 55

Pri liječenju treba voditi računa o čovjeku kao cjelini, dakle i o onom dijelu koji čini njegovu psihu, zbog čega i govorimo o cjelokupnoj fizioterapijskoj obradi bolesnika. Bu­dući da uspostavljanje prirodnoga životnog reda u području tijela i psihe zavisi od po­tpore psihe, u fizioterapiju načelno spada i psihoterapija. Pri tome je, naravno, neosporno da je »visoka psihoterapija« nadležnost za to osposobljenog stručnjaka (vidi i: primijenje­na psihosomatika).

Iz tih prvobitnih oblika liječenja i Kneipp je razvio svoju kuru. Zato je i moderna knaj-povska fizioterapija po svom porijeklu i razvitku ograničena na pet osnovnih područja. Me­đutim, to svjesno ograničavanje ne bi trebalo da isključuje daljnji razvoj ili potrebne obrade bolesnika druge vrste. U knajpovsku obradu bolesnika spada ovih pet osnova:

1. Liječenje vodom (hidroterapija) koje je vrlo raznolik postupak. Može se individualno stupnjevati. Tim bi se postupkom trebalo da vodom kao nosiocem topline i hladnoće, ke­mijskih i mehaničkih te električnih podražaja u organizmu izazivaju osmišljene reakcije.

2. Liječenje hranom (dijetetika) se temelji na punovrijednoj ili osnovnoj hrani koja je pri­rodno pravilna (vidi poglavlje Prehrana i dijeta, dr med. H. Anemueller).

3. Liječenje ljekovitim biljem (fitoterapija) je liječenje koje potječe od biljaka te održava i dopunjava liječenje lijekovima (vidi poglavlje: Ljekovito bilje, dr med. R. F. Weiss).

4. Liječenje gibanjem (kineziterapija) obuhvaća sve mogućnosti od aktivnoga do pasiv­noga gibanja: medicinsku gimnastiku, gimnastiku, hodanje, terenske kure, sport, bicikli­zam, plivanje, kupelji za razgibavanje itd., a i različite oblike masaže.

5. Primijenjena psihosomatika pokušava uz pomoć najveće moguće psihičke harmonije opet uspostaviti prirodni životni ritam koji bi trebalo da čovjeku omogući da ozdravi, po­stane veseo i sposoban za rad.

Opsežna fizioterapija kao cjelina, a i svjesno, na knajpovski način ograničena fizioterapija postižu uspjeh svugdje gdje se u liječenje mogu uključiti vlastiti procesi regulacije i uravno­teženja. U početku je riječ o nespecifičnoj općoj obradi a tek kasnije o obradi pojedinih or­gana. Jasno je da zbog toga fizioterapija ima šire mogućnosti djelovanja nego specifični po­stupci vezani na pojedine organe.

To znači da su fizioterapijski zahvati primjereni svugdje gdje možemo uključiti vlastite procese regulacije i uravnoteženja i gdje su dane materijalne i osobne mogućnosti.

Materijalne mogućnosti zapravo su tehnička oprema i aparatura, prostorije i ostalo što nam omogućava najbolju moguću primjenu fizioterapijskih postupaka.

Pod osobnim mogućnostima mislimo da svatko tko se želi baviti fizioterapijom mora imati potrebno znanje iz tog područja. To vrijedi l>ezuvjetno i za liječnika ako ne želi skliznuti na razinu nadriliječnika, a vrijedi i za pomoćno zdravstveno osoblje.

U proširenom smislu te mogućnosti vrijede bezuvjetno za knajpovsku kuru u pravom smislu, a pogotovu po pitanju »lječilišne sredine«.

Sistematsko evolucijsko oblikovanje i usavršavanje Kneippove fizioterapije koju su posebno nakon njegove smrti nastavili knajpovski liječnici, oblikovalo je poseban oblik liječenja, Kneippovu kuru, koja je vrlo samostalna i neovisna o mjesnim ljekovitim činiocima (ljeko­vitim izvorima, močvarama i dr.).

Granice Kneippove fizioterapije, odnosno Kneippove kure, jesu u:

1. stvarima ili tvari, 2. pacijentovoj ličnosti, 3. liječnikovoj ličnosti.

56 Povijest prirodnog liječenja

1. Stvari i tvar. Moderna fizioterapija uvijek polazi od pretpostavke da u organizmu još ima žive snage koja će treniranjem ojačati ili snage koja može izazvati ravnotežu, zato ta fi­zioterapija otpada u svim onim slučajevima poremećaja za čije bi liječenje bile potrebne žive snage kojih u organizmu više nema. Pri tome mislimo na izrazitu otupjelost ili iscrpljenost vegetativnog sistema ili sistema žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem. Ako je, na primjer, štit­njača neaktivna, počinje nedostajati odgovarajući hormon što prouzrokuje miksedem, pa bo­lesniku treba davati tvar štitnjače. Kod teške šećerne bolesti u pankreasu se više ne stvara dovoljno inzulina, pa ga pacijent mora dobivati s lijekovima. Ako teško otkaže optok krvi, potrebni su lijekovi za srce kao što su strofantin, digitalis i d rug i . . . Ako u želucu nema nikakvih želučanih sokova pacijent mora dobivati tvari koje odgovaraju želučanom soku. Ali baš na ovom mjestu upozoravamo na opasnosti koje se kriju. Ako se u želucu stvara kiselina, ali je nema dovoljno, trebalo bi stalno pospješivati to stvaranje. Teška infekcijska bolest, na primjer upala moždane opne ili opće trovanje krvi, sepsa, iziskuje zahvat modernim antibio­ticima. I na ovom mjestu opet upozoravamo na štetnu upotrebu lijekova. Ako u slučaju sva­koga najobičnijega kihanja ili svake upale grla posegnemo za takvim lijekovima, nećemo ih moći upotrijebiti u trenutku kad nam budu zaista ozbiljno potrebni. Naime, uzročnici bolesti koje bi trebalo da unište ti moderni lijekovi, s vremenom postanu tako otporni da ih više ni najmoderniji lijekovi ne mogu uništiti. Ali može se dogoditi i to da baš antibioticima uniš­timo bakterije koje su nam nužne, koje žive s nama, na primjer bakterije u crijevima, i s tim nanesemo veliku štetu crijevnoj flori.

Za najteže bolove moramo davati lijekove koji ih ublažavaju. Treba da spomenemo i nar­kozu koja se ne može zamijeniti ni jednim postupkom prirodnog liječenja.

Uz to, međutim, fizioterapija ne pomaže kod lokalnih, mehanički nastalih poremećaja i ozljeda kao što su, na primjer, prijelomi kostiju, ortopedske promjene, smetnje pri porođaju, čirovi koje treba istiskati ili oni kojima treba napraviti izlaz, i drugo.

2. Pac i jentova l ičnost. Budući da pitanja u vezi sa sređenošću u životu ne možemo iz knajpovske kure odstraniti raspravljanjem, i u ovom se području pokazuje granica kad bo­lesnik neće ili - a što je mnogo rjeđe - ne može objektivno svoj život dovesti u red niti se potruditi da postigne bar najnužnije. Ako, na primjer, uslijed pretjeranog pušenja nastanu teške smetnje u optoku krvi, neće pomoći nikakva fizioterapija ako bolesnik nije spreman potpuno prekinuti pušenje. Isto vrijedi i za zloupotrebu na drugim područjima. Fizioterapija daje niz mogućnosti ako pacijent surađuje. Bar je kod odraslih obavezno ograditi se.

3. L i j ečn ikova ličnost. Najbolji uspjesi se postižu ako liječnik i pomoćno osoblje pot­puno ovladaju teorijskim osnovama i fizioterapijskom tehnikom. Ne smije se zaboraviti da se uspjeh može postići samo ako u fizioterapiju uključimo sve sprave koje stoje na raspo­laganju. Ali uvijek iznova spoznajemo da svaki čovjek te sprave upotrebljava jednako teme­ljito i savjesno kao što i inače prilazi poslu za koji je potrebna posebna odgovornost. Prema tome, i ovaj posao ovisi o njemu.

Tko ne radi tako, neuspjehe može pripisati sam sebi, a ne metodi. Fizioterapija, međutim, nema samo važnu ulogu u liječenju akutno ili kronično oboljelih,

nego i u rehabilitaciji.

Ponovno uključivanje oboljelih u pun život (rehabilitacija)

Rehabilitacija spada među najvažnije medicinske probleme današnjice. Da bismo to lakše ra­zumjeli, moramo objasniti sam taj pojam.

Ponovno uključivanje oboljelih u pun život (rehabilitacija) 57

Sto je rehabilitacija?

Riječ je latinska. Rehabilitare prvobitno znači nekome povratiti nepravdom oduzeti dobar glas, čast, ili ga vratiti u stari položaj. Kasnije je riječ dobila značenje ponovno osposobiti neku stvar ili osobu, ponovno uspostaviti ranije stanje.

A što znači u našem slučaju? I ovdje ima više značenja. Uopće možemo reći da rehabilitacija znači danas napore

medicine i socijalnog staranja da koliko god mogu osposobe i u pun život vrate ljude koje su bile zahvatile teške bolesti, posljedice rata, nesreće na radnom mjestu ili promet­ne nesreće, itd.

Međutim, vjerojatno većina zastupnika rehabilitacijske medicine vidi svrhu u tome da vraća sposobnost za obavljanje posla kojim netko privređuje. To je možda previše jednostra­no gledanje.

Zapravo hoćemo reći da nije riječ samo o fizičkim ozljedama, nego i psihičkim. U po­četku se rehabilitacijska medicina oslanjala prije svega na kirurgiju i ortopediju, odnosno po­tjecala je iz te discipline (briga za invalidne osobe), a danas obuhvaća gotovo sve grane me­dicine. U području interne medicine pretežno su civilizacijska oštećenja među koja pr­venstveno ubrajamo oboljenja optoka krvi (na primjer srčani infarkt), čir na želucu, tu­berkulozu, organske živčane bolesti (na primjer spinalna dječja paraliza). A uspješno su završeni i pokusi rehabilitacije ljudi s oštećenjima mozga, teških neurotičara i čak dušev­nih bolesnika i alkoholičara.

Rehabilitacija je dakle nešto drugo nego liječenje i dodatno liječenje. Akutne i kronične bolesti treba liječiti s ciljem da bolesnika što prije oslobodimo bolesti i posljedica bolesti ili da ih ublažimo. Kad se to ne može ostvariti u određenom vremenu, a daljnje liječenje ob­ećava dodatna poboljšanja, iako bi moglo dugo trajati, pribjegavamo dodatnom liječenju. Ako usprkos liječenju i dodatnom liječenju doduše pobijedimo ono što je bolesnika ozbiljnije ug­rožavalo ali ostane privremeno ili trajno oštećenje, počinje rehabilitacija. Prema tome, mo­žemo reći: svrha liječenja je liječiti; dodatno liječenje i dalje uklanja ostatke bolesti, a reha­bilitacija pomaže stupanje u novi život u slučajevima gdje posljedice bolesti ili nesreće sme­taju da čovjek počne živjeti kao ranije (Prema Oberregu i dr med. I. Gottschickti).

Do određene mjere to vrijedi i za starog čovjeka, pogotovu onda kad je u pitanju pri­jevremeni invaliditet ili umirovljenje kao posljedica istrošenosti. I u takvim slučajevima često uspijevamo da odgovarajućim mjerama za uspostavljanje ravnoteže opet postignemo odre­đenu osposobljenost kako bi se pogođeni mogao uključiti u zbivanja i zarađivati za život umjesto da pasivno životari. Nije potrebno jx)sebno naglašavati koliko je to važno naročito kad nema dovoljno radne snage za njegu. A još je važnija ona čisto ljudska strana - vratiti nekome osjećaj da nije nekoristan član društva nego da može korisno završiti život.

Znači da je osnovni uvjet za rehabilitaciju oštećenje zdravlja koje ograničava dotadašnju sposobnost za život, ali još daje mogućnosti za poboljšanje. Tako ostaje zadaća rehabilitacije da te mogućnosti iskoristi i ozlijeđenome pomogne da se opet uključi u puni život u gra­nicama koje dopušta njegov invaliditet i sposobnost nadoknađivanja nedostatka.

Razmotrit ćemo nekoliko primjera da bismo lakše shvatili o čemu je riječ! Prvi slučaj je nakon preboljelog infarkta (vidi i to poglavlje). Uslijed pomanjkanja kisika u slučaju srčanog infarkta odumru stanice srčanog mišića. Njih više ne mogu nadomjestiti nove stanice srča­nog mišića. Formira se tkivo kojim zacijeli oštećenje. Da bi to tkivo opet moglo djelovati i preuzeti brigu za ponovni umjereni rad srčanog mišića, mora biti bolje prokrvljeno. To će se postići treniranjem pretežno tjelesne muskulature. Naime, kao što smo već spomenuli, po­stoji veza između mišića tijela i srca. Stoga rehabilitacija nakon srčanog infarkta počinje sis-

58 Povijest prirodnog liječenja

tematskim gibanjem koje u liječenje ujedno uključuje i podražaje toplinom i hladnoćom (po­sebno vodu kao nosioca topline i hladnoće). Sistematskim treniranjem se obično uspijeva umnogome obnoviti rad srca, iako oštećenje ostaje, jer se srčani mišić ne formira nanovo.

Kao sljedeći primjer spominjemo najčešći oblik kapi, krvarenje u mozgu. Krvarenjem propadaju živčane stanice u mozgu; ni one se - kao ni stanice srčanog mišića - ne mogu nikad više obnoviti. Ali usprkos tome uspijeva se sistematskim treningom i osposobljava­njem novih sprovodnih putova smanjiti invaliditet, smetnje u govoru i drugo.

Međutim, glavno područje današnje rehabilitacije svakako su posljedice ranjavanja iz pro­šlog rata i teških nesreća. 1 u tim slučajevima rehabilitacijom se pokušavaju zahvatima re­gulacije i uspostavljanja ravnoteže ponovo osposobiti ljudi za rad i život. Upravo tim ljudima s ozljedama iz rata, uslijed nesreće ili bolesti, kojima je usprkos liječenju ostalo oštećenje, po­trebna je pomoć da bi opet mogli steći povjerenje u sebe, da bi mogli obavljati svoje staro ili novo zanimanje, osloboditi se osjećaja manje vrijednosti i postati korisni članovi porodice i zajednice. To znači da je rehabilitacija u početku medicinska stvar. Ali uz medicinske za­hvate u rehabilitaciju spadaju i ekonomski i socijalni; oni trebaju oštećenome pomoći da se uživi u nove prilike. Pri tome s liječnikom surađuju psiholozi, rukovodioci obrazovnih te­čajeva za prekvalifikaciju, stručnjaci za profesionalnu orijentaciju, njegovatelji, stručnjaci iz ljekovitih toplica, terapeuti koji će osposobljavati za zapošljavanje, itd.

U novije vrijeme medicina nalazi sve više sredstava i putova da pomaže ondje gdje ot­kaže priroda, odnosno da nedostatke nadoknadi umjetnim udovima, protezama i raznim po­magalima. Danas općenito vrijedi da se bolesnik čim dođe u bolnicu podvrgava liječenju ko­jim će se spriječiti trajna oštećenja. Kad se može prekida se načelo poštede i počinje primjena mjera koje će u pacijentu probuditi snage, uvježbati ih i ojačati. Da spomenemo samo rano ustajanje operiranih i rodilja, masaže, gimnastičke vježbe u postelji, primjenu vode i drugo; u dobrim bolnicama danas se to često smatra postupkom koji se sam po sebi razumije.

Zahvaljujući centrima za rehabilitaciju i kliničkim odjelima danas je znatno olakšano li­ječenje ozlijeđenih. U tim specijaliziranim klinikama i centrima okupljaju se ozlijeđeni i bo­lesni određenih teritorijalnih područja. Više nije potrebno da svaka bolnica izdvaja golema sredstva za specijaliste, osoblje obučeno za njegu bolesnika i skupe naprave. U ratu ranjeni, u nesrećama ozlijeđeni, profesionalno oboljeli i oni sa civilizacijskim ozljedama imaju na ras­polaganju više nego obično liječenje. Mnogo ozlijeđenih je važan činilac, jer zbog toga ne­dostaje radne snage. Uz to je retencijama jako opterećen nacionalni dohodak. Sve one koji više nisu sposobni za svoje prvobitno zanimanje, treba - po mogućnosti - prekvalificirati za drugo. Ako radnu sposobnost mnogih ozlijeđenih bitno poboljšamo u starom zvanju ili ih osposobimo za nova radna mjesta, ako one koji su povrijeđeni na radu opet postavimo na vlastite noge i bar ih djelomično ili potpuno oslobodimo vanjske njege, mi smo socijalno i politički učinili mnogo. Kao što smo već rekli, to vrijedi za bolesti i istrošenosti i s njima povezane rane invalidnosti ili prijevremena umirovljenja. Međutim, ta razmišljanja nisu samo ono što odlučuje. Prije svega riječ je o nečem višem, o ljudskom dostojanstvu i što je moguće pažljivijem postupku i njezi njegovih fizičkih i psihičkih mogućnosti, da bi se opet osjetio kao potpun čovjek. Zato treba psihološki obrađivati i sve one koji su se otuđili u toku svoje nesposobnosti za rad da se oslobode osjećaja manje vrijednosti i opet steknu potrebno sa­mopouzdanje da bi se mogli ponovno uključiti u pun život. I čovjekovu dostojanstvu od­govara da pomogne sam sebi koliko god može svojim snagama i surađuje u formiranju svi­jeta u kojem živi.

Budući da stalno raste broj nastradalih u nesrećama i civilizacijskih bolesnika, rehabili­tacija je dobila na značaju kao nikad do sada. Treba riješiti gomilu zadaća. Samo po sebi se razumije da ćemo se latiti svih sredstava koja mogu pomoći da se te zadaće riješe.

Aktivna briga za zdravlje 59

Uz kirurške i ortopedske mjere baš će moderna fizioterapija - ako je budemo znali pra­vilno primjenjivati - pružiti najbolje mogućnosti za ostvarenje najviše moguće rehabilitacije.

Aktivna briga za zdravlje ne može se odvojiti od fizioterapije.

Aktivna briga za zdravlje

što je aktivna briga za zdravlje?

Aktivnom brigom Za zdravlje treba da svim prirodnim životnim podražajima i svim vlastitim snagama mobiliziramo organizam i treningom ga ojačamo. Aktivna briga za zdravlje je nužna dopuna tehničke medicine i opće higijene. Time ne niječemo nesumnjive uspjehe u području dijagnostičkih i operativnih mogućnosti, liječenje lijekovima, pogotovu iskorjenjivanje zaraz­nih bolesti i mnogo drugoga. Isto tako nije u suprotnosti s pravim napretkom tehnike i po­tvrđuje pozitivni razvoj civilizacije. Zadaća aktivne brige za zdravlje je da pomaže svakom čovjeku pomaknuti se iz neaktivnosti koja ga obogaljuje i u njemu probudi osjećaj odgovor­nosti za svoje zdravlje, te da mu prenese i potrebno znanje i pokaže mogućnosti i putove koji će mu pomoći probuditi njegove snage, uvježbati ih i ojačati. Aktivna briga za zdravlje, dakle, nije put da se čovjek vrati u romantičnu vezu s prirodom, nego da na osnovi nove odgovornosti prema sebi i društvu svoj život provodi u okolici u kojoj živi i usklađuje ga s njom.

Sebastian Kneipp je, dakle, ponovni osnivač načelnoga, uvijek važećeg učenja o zdravom življenju i prirodnom liječenju, koje obuhvaća sva područja čovjekova života i pokazuje mu put do zdravlja, do veselog života i sreće. To učenje treba samo pravilno protumačiti i pri­lagoditi modernom načinu života. U njegovu središtu je uvijek čovjek kao jedinstvo tijela i psihe. U tom čovjeku žive snage sposobne za podešavanje koje treba probuditi i treningom ojačati. Kneipp uči kako biti fizički i psihički zdrav.

Kneippovo učenje o zdravom življenju i prirodnom liječenju u trima razdobljima života

Mladost i zrelost Vrhunac života (brak i porodica) Starost

Ono što je bitno u Kneippovu učenju vrijedi, doduše, za sva životna doba, ali svako od njih ima svoje posebnosti koje treba obraditi odvojeno.

Mladost i zrelost

Djetinjstvo

Kneipp se u svojim knjigama posebno rado zauzimao za njegu i odgoj djece. U prosincu 1890. godine objavljena je njegova knjižica: »Njega zdravog i bolesnog djeteta«. Knjižicu je napisao po diktatu svijesti o velikoj moralnoj odgovornosti. U uvodu piše

»Već sam više puta namjeravao početi da pišem knjigu o dužnostima majke prema dje­tetu, ali sam uvijek odgađao. Napokon sam ipak uspio sakupiti najpotrebnije gradivo i na­pisao sam knjižicu koju bih najradije osobno uručio svakoj majci ili joj njezine dužnosti stavio na srce i ozbiljno je potaknuo riječima: 'Upoznajte svoje stvarne dužnosti prema svojoj djeci kako biste život bolje iskoristili za njih; bez obzira što svakoga dana imate toliko briga i teš­koća da se ne vidite iz njih.'

Ipak, ni jednoj od njih ne bih ništa manje ozbiljno rekao i naglasio i dužnosti koje ima prema sebi, jer samo onaj čovjek koji ispunjava obaveze prema sebi može s uspjehom ispuniti svoje dužnosti prema djetetu; samo takav čovjek je u stanju raditi korisno i za druge.«

Usprkos mnogim promjenama u čovjekovoj okolici još i danas vrijedi sve bitno što je Kneipp rekao o odgoju i uključivanju prirodnih životnih ljekovitih podražaja. Ipak, pri radu ne smijemo zaboraviti da dijete nije odrasli čovjek u malenome. To treba imati u vidu pri izboru vrste, jačine i vremena koliko treba da traje podražaj.

Za oboljelu dojenčad i djecu potrebna je već u početku liječnička pomoć. To pogotovu vrijedi kad je riječ o smetnjama u prehrani i svim teškim akutnim bolestima s velikom vru­ćicom. Stoga ni u ovoj knjizi nema nikakvih prijedloga ni uputa za specijalno liječenje. Reći ćemo samo nešto o osnovnim uvjetima za zdravo djetinjstvo i općenito o pravilnom po­našanju pri smetnjama u zdravlju. Posebno bismo htjeli izazvati zanimanje za razumijevanje toka razvoja djeteta od majčinog tijela do godina sazrijevanja.

Mladost i zrelost 61

Razvojne godine i poremećaji

Cim se pri čudesnom stvaranju čovjeka sjedine ženska spolna stanica, jajašce, i oplođavajuća muška spolna stanica, sjemena stanica, jedna od milijuna sjemenih stanica koje pri snošaju uđu u vaginu žene, dobivamo novog čovjeka kao fizičku i psihičku ukupnost s već odre­đenim spolom budućeg djeteta. U trenutku oplodnje, izmjenom određenih dijelova majčine i očeve spolne stanice, već je odlučeno kad se razvija muško a kad žensko.

Već potkraj trećeg mjeseca trudnoće mogu se, iako još nejasno, razlikovati spolni dijelovi, a u četvrtom mjesecu trudnoće spolne razlike su potpuno prepoznatljive.

Od rođenja do desete godine dječak i djevojčica razvijaju se jednako. Ipak ima određenih posebnosti kod spolova i one se ispoljavaju na primjer u sklonostima i igrama: to najbolje ilustrira lutka kao igračka za djevojčicu, iako se ženska posebnost potpuno razvije tek kod odrasle žene.

Od desete do petnaeste godine djevojčice uopće rastu brže nego dječaci. Do desete go­dine narastu 3 do 4 cm godišnje, a od desete i jedanaeste godine nadalje obično 5 do 10 cm godišnje.

U vrijeme sazrijevanja se krivulja rasta vrlo brzo penje, tempo je izvanredno živ, rast je gotovo skokovit. Takav rast kod dječaka obično počinje tek s dvanaestom ili trinaestom go­dinom. Tako su djevojčice do petnaeste godine po pravilu više od dječaka. Nakon toga dje­čaci nadoknađuju »propušteno«, dostignu djevojčice i tako ih prerastu da potkraj drugog de­setljeća života gotovo svugdje u svijetu muškarci premašuju žene po visini.

Životne prilike su od velikog značenja za rast. Gradska djeca su, na primjer, često viša od seoske. Prilikom rasta u visinu težina se relativno malo poveća. Tijelo sve potroši za rast u visinu. Tek kad se rastenje smiri i završi, tijelo počinje razvijati više masnog i mi­šićnog tkiva.

Kod žena se ranije prepoznaju znakovi sazrijevanja nego kod muškaraca. Na našim geografskim širinama te znakove, takozvane pubertetske znakove, prepoznajemo između dvanaeste i četrnaeste godine. To nije kod svih rasa jednako. Tako se znakovi zrelosti u južnoj Evropi pojavljuju ranije nego u sjevernoj, u istoj skupini crnokosi sazrijevaju pri­je nego plavokosi.

Uočljive su razlike u tempu razvoja između gradske i seoske djece; uopće uzevši, gradska djeca sazrijevaju ranije. Pri tome važnu ulogu imaju uvjeti u kojima žive. Djeca siromašnih slojeva po pravilu počnu kasnije sazrijevati.

Posebna karakteristika našeg stoljeća je takozvana akceleracija.

Ubrzavanje razvoja ili akceleracija

Riječju akceleracija označujemo ubrzavanje tjelesnog sazrijevanja dok je psihički razvoj uspo-reniji. To nije bolesna pojava nego prilagođavanje na odgojne sisteme i oslobađanje nekih međuljudskih odnosa i prihvaćanje različitih loših navika: nagonsko seksualno opuštanje, strasti, ovisnosti svih vrsta i drugo. Još se ne može pouzdano reći što uzrokuje tu pojavu. Očito je u pitanju kompleksno djelovanje utjecaja okolice, među kojima treba najviše uzeti u obzir, zračenje i klimu (povećano ultravioletno zračenje i drugo), živčano-psihićka opte­rećenja uslijed mnogostrukih podražaja iz okolice, opadanja bolesti koje koče rast, oslobađa­nje djece i adolescenata napornoga fizičkog rada, a prije svega znatno povećanje potrošnje mesa, masti, voća, povrća i ujedno sve manja potrošnja kruha i krumpira (prema prof, dr G. Kocbu, Institut za ljudsku genetiku i antropologiju, Sveučilište u Erlangenu).

62 Kneippovo učenje o zdravom življenju i prirodnom liječenju

Promjene spolnih organa treba shvatiti kao vanjski znak sazrijevanja; ipak valja znati da se prave spolne promjene vremenski ne poklapaju uvijek s drugim tjelesnim i psihičkim pro­mjenama. Baš kod djevojčica vidimo da se, na primjer, vrlo rano pojavljuje menstruacija, a mnogo kasnije druge tjelesne i psihičke promjene koje prate sazrijevanje. Naprotiv, menstrua­cija može da se pojavi kasno, nekako u sedamnaestoj ili osamnaestoj godini, a da sazrijevanje drugih dijelova tijela i psihe počne mnogo ranije.

Istodobno sa sazrijevanjem spolnih žlijezda djevojčice, to jest jajnika, i formiranjem nji­hove funkcionalnosti, preobražava se i cjelokupan hormonalni aparat. Vanjski dijelovi spol­nih organa i pazuho obrastu dlakama. Trajne dlake zamijene prvobitne pahuljaste dlake u pazuhu i oko spolnih organa a niknu već u jedanaestoj-dvanaestoj godini. Konačna spolna dlakavost je vodoravno ograničena. Kosa na glavi, pogotovu kod djevojčica, potamni, a obrve se produže i postaju kruće. Rast dlaka po pravilu završava u osamnaestoj godini. Nakon desete godine počinje se pokazivati i bitna razlika između spolova razvojem grla. Žensko grlo se čini dulje, njegova građa je nježnija, grlo je istodobno šire i u donjem di­jelu zaobljenije.

U početku su prsne žlijezde kod oba spola jednake, ali se kod ženskog spola promijene i djevojčici u adolescenciji djelomično izazivaju osjećaj ženskosti, a djelomično i neke nejasne sramežljivosti. Grudi se zaoble jer se poveća opseg potkožnoga masnog i mišićnog tkiva. Razvijaju se adolescentničke grudi, takozvane »pupajuće grudi«.

Grudi polako postaju manje-više polukuglaste, većinom strše naprijed, pri normalnom razvoju su rijetko obješene. Sve više i više se izboćavaju. Bradavice i krugovi oko njih (areole) postaju sve reljefniji.

Budući da se gomilaju masti i razvija se masno tkivo, udovi postaju sve obliji, a bokovi puniji. Zdjelica se širi. Takozvani hormonalni pubertetski preobražaj opažamo u karakteris­tičnim promjenama rasta kod svih organskih sistema. Već smo govorili o rastu u visinu. Rast u širinu počinje kasnije i sporije. Tako nastaje neka rascijepljenost, nesklad: nerazmjerno dugo tijelo doima se nezgrapno. Predugi udovi vise nesređeno uz tijelo i ometaju sklad gibanja. Posljedica je nespretno ponašanje. Može se pojaviti i nepravilno držanje tijela. Odgojitelj mora uvijek nanovo upozoravati da leda i glavu treba držati uspravno. I u rastu lica vidimo veće rastezanje nego punjenje. Nos dobiva konačan oblik. Poseban razvoj opažamo i na ru­kama i stopalima. Ruka djevojčice ostaje tanja i kraća i ima nježnije zglobove nego ruka dje­čaka. Isto opažamo i kod stopala djevojčica: građa im je nježnija i vitkija. Budući da lubanjske kosti rastu, u to se vrijeme povećava glava, kod djevojčica obično između dvanaeste i če­trnaeste godine.

Mišići se kod djevojčica povećavaju manje nego kod dječaka. Rast unutrašnjih organa dugo zaostaje za rastom kostiju. Srce se do petnaeste godine poveća polako, a brže između šesnaeste i dvadesete.

Kao što smo već naglasili kod djevojčica, tako se i kod dječaka razvijaju dlake kao se­kundarni spolni znak, a isto tako u pazuhu i oko spolnih organa. Dječaci dobiju i dlake na licu i dublji glas. Nekada toliko jači razvoj ženske zdjelice u usporedbi s muškom više nije onako izrazit kao ranije. Danas često i dječaci imaju široku zdjelicu kao mnoge djevojčice. Sve te promjene su posljedica dubljih procesa koji se odvijaju u cijelom organizmu, a prije svega posljedica zrenja spolnih žlijezda: kod dječaka testisa, kod djevojčica jajnika.

U vezi sa sazrijevanjem u ženskom organizmu u razdoblju između djetinjstva i puberteta nastaje pojava koju nazivamo mjesečnim pranjem (menstruacijom). Prva menstruacija još nije znak potpune spolne zrelosti. U početku menstruacija nije redovita. Cesto nakon prvog kr­varenja izostane više mjeseci, ali ne treba se bojati da je to izraz neke bolesti ili organskog nedostatka. Bit menstruacije obrađujemo na drugom mjestu.

Mladost i zrelost 63

Kod dječaka se često po noći izlijeva sjeme (polucija); pojava je nerijetko povezana s erot­skim snovima i nije znak bolesti.

I psihički razvoj teče u tijesnoj povezanosti s tjelesnim sazrijevanjem, neprestanim vre­njem i preobražavanjem, tom čudesnom karakteristikom života. Ali u tome razlikujemo pret-pubertet od puberteta.

Pretpubertet

Kod dječaka pretpubertet počinje između jedanaeste i četrnaeste godine, a kod djevojčica iz­među desete i dvanaeste.

Kod dječaka ga obilježava veća potreba za gibanjem, koja je povezana s velikim tjelesnim kapacitetom. Omiljeno je plivanje, biciklizam, skijanje; pojavljuje se sve veća agresivnost koja može dovesti do surovosti, naglašena je sklonost za opažanje osjetilima. Voli bučne zvukove, oštre mirise (na primjer dim iz ispušne cijevi) i svjetlosne efekte. Može čak sa zadovoljstvom doživljavati bol, prljavštinu i znoj. Dječak u pretpubertetu traži društvo svojih vršnjaka. U dobro rukovođenoj skupini mladih tih godina dolaze do izražaja najbolje osobine te dobne skupine: sposobnost da se za nešto oduševi, odanost, hrabrost, drugarstvo i spremnost na suradnju. Dječak u toj dobi nastoji biti osobno samostalan, a zbog toga često dolazi u sukob s odraslima. Ne uključuje se u okolinu na koju je bio navikao do tada, ne pridržava se više određenog i priznatog reda, ne voli se prati, točnost postaje problem, odbija uredno odije­vanje i njegu kose. Osjećajno se udaljuje od majke a sve više približava ocu koji za njega do­biva veće značenje kao uzor za vlastitu ulogu adolescenta.

Pretpubertet djevojčica obično počinje dvije godine ranije nego kod dječaka i teče malo drugačije. Počinje također s tjelesnim nemirom, ali prati ga potreba za češćim govorenjem, djevojčica postaje pričljiva, spremna je da se bilo čemu smije bez pravog uzroka. Nešto malo prije pojave menstruacije, njezino se ponašanje mijenja. Raspoloženje također. Nerijetko se pojavljuju depresije. Zelja za druženjem se smjenjuje s potrebom za osamljivanjem, prilagod­ljivost se smjenjuje s odbijanjem, aktivnost s neaktivnošću. Promjenljivost osjećaja izaziva su­kobe s roditeljima, učiteljima i prijateljicama koje brzo rastu. Za razliku od dječaka, djevojčice postaju neaktivne, odbijaju kretanje i mnogo čitaju. Ne uče sa zadovoljstvom, prijemljive su za sve moguće, ali nisu djelotvorne. Obično u školi popuštaju, vole boraviti kod kuće i sa­njariti. Do sporova dolazi zbog preosjetljivosti i želje za udobnošću s okolinom koja se protivi njihovim zamislima. Ali iznenađujuće brzo su takve djevojčice spremne surađivati ako dobiju ozbiljnu zadaću, na primjer njegovati bolesnika ili obavljati kućne poslove.

Kako treba postupati s mladima u pretpubertetu?

Mladi te dobi radi ono što od njega očekujemo. Teško je pogođen ako mu ne ukazujemo povjerenje, ako mu ne nalažemo odgovornosti, ako mu tek rijetko kada dajemo priliku da nešto uradi a ujedno ga psujemo da gubi vrijeme i neodgovorno i drsko troši snage. Trebalo bi njegovu želju za aktivnošću potpuno i pametno iskoristiti. Treba mu davati ozbiljne za­datke s pravim drugarskim odnosom, bez vike i nepovjerenja zbog njegova nedovoljna is­kustva. Moramo mu omogućiti i različite pozitivne društvene doživljaje natjecanja, kazalište i slične priredbe te još mnogo što. Ali u svemu tome on treba sudjelovati aktivno. Tako su­višnu snagu orijentira na pravi put i mi ćemo uvelike zadovoljiti potrebe primjerene nje­govoj dobi.

64 Kneippovo učenje o zdravom življenju i prirodnom liječenju

Pubertet

Pubertet se proteže negdje do sedamnaeste ili osamnaeste godine. U to vrijeme mladi čovjek dobiva neke zadaće. Kako će ih riješiti i kakvi će se problemi pri tome pojavljivati, umno­gome ovisi o okolini u kojoj raste. Mora naći sama sebe. To počinje kritikom vlastite vanj­štine. Tada je u prvom redu frizura u pitanju. Ona je često znak pripadnosti određenom kru­gu i oblikovana je po uzoru na frizure određenih idola. Adolescent je posebno osjetljiv. Polako počinje svoju ličnost formirati prema uzorima iz okoline i drugim. Pri tome se up­ravlja prema određenim tipovima koje u svojoj mašti zamišlja uzornima i pripisuje im oso­bine vrijedne poštovanja. Njegov izbor umnogome ovisi o razvoju njegove inteligencije. Ne­kada su mladi u razvoju uzimali svoje roditelje za uzore, ali posljednjih desetljeća oni su sve nezanimljiviji za njih. U vezi s tim određenu ulogu imaju i osobna iskustva iz djetinjstva, na­darenost i sklonosti te obrazovanje.

Jedan od važnih problema tog doba je i uspostavljanje veze s drugim spolom i razumi­jevanje spolnih pitanja.

»Spomenuta akceleracija s jedne strane skraćuje djetinjstvo, s druge strane zbog sve duljeg obrazovanja i mladost postaje prekratka za sve one koji žele steći nešto više od usmjerenog obrazovanja. Pred njima su spolni problemi i veze s drugim spolom. Iako je jasno da ado­lescenti u svakom slučaju znaju za pojam vjernosti i osjećajne veze sa spolnim partnerom, svakome mora biti jasno da se prijateljski intimni odnosi ne mogu vući deset do petnaest godina bez odgovarajućeg stana i osigurane materijalne osnove; prijateljski intimni odnosi na takvoj osnovi ipak teško mogu vezati ljude i odvesti ih u brak. Ali budući da se mladi čovjek ne susreće sa seksualnošću tek u pubertetu, o mnogo čemu ovisi kako će ovladati njome; o spolnom odgoju u toku cijelog djetinjstva, o načinu i opsegu objašnjavanja i o mo­gućnosti da o spolnim pitanjima razgovara s roditeljima, o stupnju povezanosti s njima, o osjećaju sigurnosti i povjerenja u porodici, o zadovoljstvu s položajem koji zauzima. Seksualna raspuštenost i seksualna zloupotreba ovise prije svega o mogućnosti da se dijete poistovjeti s roditeljem istog spola. Ako adolescent uspije ovladati svojom spolnošću i spoznati svoju spolnu ulogu i vlastitu vrijednost, pravilno će se razviti. U njemu je spolnost izraz ljubavi, dio cjeline, ali ne i cjelina.« (Lotte Schenk-Denzinger: Razvojna psihologija, Osterreichischer Bundesverlag fur Unterricht, Wissenschaft und Kunst, Beč, 1970).

Vrhunac života

Iz mnoštva problema s kojima se čovjek susreće danas u sredini svoga života, posebno ćemo naglasiti problemski krug braka i porodice.

Brak i porodica

Brak i porodica mnogo su se promijenili od vremena kad je živio Kneipp. U posljednje dvije generacije društvene su promjene dovele od velike patrijarhalne porodice do male, a sadaš­njoj porodici su umnogome donijele veliko opterećenje. Posebno je opterećuju generacijski sukobi. Oni su znatno teži nego ranije. Opterećuje ih i ukupna promjena strukture društva. Ali i za to područje vrijede još i sada mnoge Kneippove osnovne misli. Tvrdio je da se brakovi sklapaju jer je to najbolji način da se vodi briga o odgoju djece. Govorio je: »Tko ne zna

Vrhunac života 65

da dobra njiva daje i dobar urod, a da od slabe njive ne treba očekivati ništa naročito! Zar to ne vrijedi i za roditelje? Sigurno je ako su roditelji zdravi i jaki, za očekivati je da će takvi biti i njihovi potomci. Ako su roditelji nezreli i puni mana, ako lošim stanom, hranom, neod­govarajućim odijevanjem i nesređenim životom nanose štetu svome tijelu, ni njihovo potom­stvo neće biti zdravo ni jako.«

Sudbina djeteta ne ovisi samo o tome što nasljeđuje ili o bolesti koju dobija još u majčinoj utrobi, nego i o pravilnom ponašanju majke u trudnoći. Stoga ćemo reći bitno o tome.

Nastajanje novog bića

Da bismo lakše razumjeli kako nastaje novo ljudsko biće, moramo još jednom razmotriti tok menstruacije i smisao te pojave. Od jedne do druge menstruacije izluči se iz lijevog ili desnog jajnika - vjerojatno izmjenično - zrelo jajašce i krene prema maternici. Zapravo, od mnogo tisuća jajnih stanica koliko ih je u svakom jajniku gornja se razvije u zrelu jajnu stanicu ili jajašce. Jajašce koje sazrijeva polako se počinje okruživati tankim slojem tekućine; tu tekućinu omotava tanki sloj tkiva koji se proširi u mali mjehur. Između dviju menstruacija mjehurić je najveći, izvan jajnika prsne, iz njega se izlije tekućina i odnese zrelo jajašce u trbušnu šup­ljinu. Oko jajnika su rese jajovoda koje usišu jajašce u jajovod, odakle ono stigne u maternicu koja ga već spremno očekuje. Sluznica maternice je mekana i puna sokova te je dobra pod­loga za prehranu i rast jajašca ako dođe do oplodnje. A ako se to ne dogodi, te prethodne pripreme postanu nepotrebne i, kao što smo vidjeli, priroda opet uništi svoje djelo: na­brekla sluznica maternice se rastrga i smanji. Krv i sluz povećanih žlijezda iscure. Počinje menstruacija. Umjesto izlučenog jajašca i tekućine u jajnik dođe mala količina krvi koju tijelo opet upije ako ne dođe do začeća. Međutim, ako se jajašce oplodi, krvlju napunjen mjehurić postepeno se razvije u osebujnu tvorbu, žuto tjelešce. Ono se u trudnoći očuva mjesecima i djeluje kao žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem koja mnogo utječe na cijeli organizam.

Oplodnja

Pri svakom spolnom općenju u rodnicu se izliju milijuni sjemenih stanica (sperme) koji ve­ćinom ostanu u njenom zadnjem dijelu. Samo mali broj stigne u maternični vrat. U normal­nim prilikama sjemene stanice vrlo brzo prodiru u maternicu. Samo četiri do pet minuta na­kon kopulacije u materničnom vratu su nađene sjemene stanice, a nakon pola sata već su bile u maternici. U maternici i materničnom vratu stalno se pretaču izlučene tekućine koje ometaju prodiranje sjemenih stanica u maternicu. Ali sjemene stanice imaju sposobnost da plivaju protiv struje i one najjače se probiju do jajašca. Od milijuna sjemenih stanica ona koja se prva probije do jajašca, zabije se u nj. U tom trenutku jajašce se zatvori. Od milijuna sje­menih stanica samo jedna oplodi. Nastajanje novoga ljudskog života počinje sudbonosnim kombiniranjem nasljednih dispozicija; one su upravo u tom od tisuće jajašaca i upravo u toj od milijuna sjemenih stanica. Kad se jajašce zaštiti od prodora novih sjemenih stanica, onda se tvorba nastala spajanjem jajašca i sjemene stanice - prema osmišljenim prirodnim pravi­lima - dijeli najprije na dvije, zatim na četiri i dalje na sve više stanica. Tako se polako razvija cijeli grad stanica, a iz njega veliki savezi stanica. Sada već svaki od njih ima određenu za­daću, odnosno od jednog saveza stanica razvija se koža, od drugoga mišići, od nekoga dru­gog živčani sistem Iz osmišljenog udruživanja i preplitanja staničnih saveza, staničnih sku-

66 Kneippovo učenje o zdravom življenju i prirodnom liječenju

pina, u tjednima i mjesecima razvija se novo ljudsko biće. Odmah nakon začeća ne možemo govoriti o nekoj tvorbi sličnoj čovjeku, iako već tada počinje ljudski život. Biće koje nastaje, takozvani embrio, dobiva ljudske obrise tek u drugom mjesecu, a potkraj osmog tjedna du­gačak je od dva do tri centimetra. Na njemu možemo već razlikovati glavu, trup i udove. Na nerazmjerno velikoj glavi možemo raspoznati i usta, nos, oči, uši i trbuh do pupka. Na udovima, nogama i rukama, već se naziru produžeci prstiju. Na kraju trećeg mjeseca trud­noće embrio je dugačak devet centimetara i može se odrediti spol. Ali su vanjska spolna ob­ilježja dobro prepoznatljiva tek u četvrtom mjesecu trudnoće. Tada je čedo koje nastaje du­gačko šesnaest centimetara od tjemena do tabana, i u tekućini koja ga okružuje, u plodnoj vodi, živahno se giba, ali to gibanje majka još ne može osjetiti. U petom mjesecu trudnoće pomoću sprave za slušanje mogu se na majčinom trbuhu ćuti otkucaji srca. (Srce se razvije u trećem tjednu i odmah počne raditi kao pumpa. Od devetog tjedna rad srca se raspoznaje ultra valovima.) U to se vrijeme dijete tako snažno giba da majka, liječnici i babice jasno raspoznaju znakove života. Mogu se već raspoznati i pokreti disanja, ali oni još nemaju pravu zadaću. Koža postaje tamnocrvena i prekriva se vunastim dlakama, mekim kao pahuljica. Po­čnu raditi lojne žlijezde, a iz njihove izlučevine se na pregibima udova i po leđima nakupljaju takozvane siraste masti. Potkraj prve polovine trudnoće zametak je dugačak dvadeset i pet centimetara i težak oko tri stotine grama. Zatim se to biće u nastajanju svakog mjeseca razvija sve više i približava zrelosti.

Kako se zametak hrani?

Na putu iz jajovoda u maternicu oplođeno jajašce stigne do omekšane i sočne materične sluz­nice pune žlijezda. Jajašce se u nju ugnijezdi tako što se vanjski sloj jajašca najprije poveže sa sluznicom maternice, a kasnije sluznica potpuno okruži jajašce. Dok se jajašce gnijezdi, na mjestu gdje se ono povezuje sa sluznicom maternice počinje se razvijati posteljica. Optok krvi zametka |x>vczan je s posteljicom, ali pojedinosti te veze ne možemo ovdje objašnjavati. Jajašce se okružuje različitim omotačima koji omotaju zametak kao neka vreća. U unutraš­njosti te vreće razvije se plodna voda, sivobjclkasto-žućkasta tekućina. Potkraj trudnoće plod­ne vode ima 0,5 tlo 1,5 litara. Ona sprečava da plodna stijenka sraste s plodom. Ali ako us­lijed pomanjkanja plodne vode sraste, razvija se nakaza. Plodna voda osigurava djetetu po­treban prostor za nesmetani razvoj i nesmetano oblikovanje dijelova tijela, ali i za gibanje. Štiti posteljicu i pupkovinu koja iz nje izlazi, a u kojoj su žile potrebne za prehranu čeda. Štiti ih od pritisaka da ne bi ništa ometalo prehranu. Plodna voda štiti plod od udaraca izvana i pomaže da gibanje ploda ne ometa majku i da je što manje boli. Cedo i pije plodnu vodu i u prvom izmetu \x> rođenju, takozvanoj smolastoj stolici (mekonij) ima vunastih dlaka, lju­saka kože i gruđvica loja koji inače plivaju u plodnoj vodi.

Svaka trudnoća je velika promjena za majku. Prestaje ritmično sazrijevanje i propadanje jajašca, razvoj i regresivni razvoj maternice, menstruacija, itd. Umjesto toga se majčin orga­nizam priprema za razvoj novog bića. Cjelokupan sistem žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem temeljito se mijenja; u te žlijezde spada i štitnjača, pankreas, nadbubrežne žlijezde i jajnici. Jako se promijeni i moždani privjesak (hipofiza), koji čak počinje iz veoma povećanoga prednjeg režnja u krv lučiti tvari, odakle one prelaze u bubrege i mokraću; po njoj se može vrlo rano, pet dana nakon oplodnje, utvrditi trudnoća.

Poznati su razni testovi za rano utvrđivanje trudnoće, koji omogućavaju gotovo pouz­danu dijagnozu. U promjenama žlijezda sudjeluje prije svega žuto tjelešce, koje smo spome­nuli u vezi s lučenjem jajašca. Kasnije posteljica djeluje kao nova žlijezda.

Vrhunac života 67

Mijenja se raci žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem, a s tim i živčani sistem probavnog trakta. On je kod žena mnogo osjetljiviji nego kod muškaraca. Budući da o njemu najviše zavisi optok krvi, boja lica trudnica često se mijenja - čas osjećaju vrućinu, čas hladnoću. I u želucu i u crijevima, koji ovise o tom živčanom sistemu, u početku se poremeti ravnoteža, najčešće se pojavi zatvor. Promjene se mogu pojaviti i na mokraćnim putovima, česte su upa­le pojedinih dijelova bubrega. U vezi s vegetativnim živčanim sistemom u prvim mjesecima trudnoće česti su i poremećaji u osjetu okusa, čime se objašnjava gađenje i odvratnost prema mirisima i okusu nekih jela, pogotovu mesu, i velika potreba za neobičnim tvarima, kiselim jelima, vapnu, kredi, itd.

Mijenja se i izmjena tvari uopće, zato treba voditi računa o prehrani trudnice. Prije svega zbog izmjene tvari trebalo bi da se trudnice u posljednjim mjesecima trudnoće hrane takoz­vanim »šećerima«, ugljikohidratima. Masti i bjelančevine previše opterećuju izmjenu tvari (metalx)lizam), naročito rad jetre, pa ih trudnica treba uzimati samo onoliko koliko je nužno. Iskustva iz oba svjetska rata pokazala su da hrana bogata ugljikohidratima a siromašna mas­tima uzrokuje manje trudničkih eklampsija (teških napadaja grčeva s gubitkom svijesti). Vrlo je važno da trudnica dobiva dovoljno vitamina s povrćem, voćem, maslacom, dobrim uljem, neprerađenim žitaricama, itd. Povećanje težine tijela, tako često kod trudnica, također je po­vezano s izmjenom tvari ako se u tkivu sakuplja mnogo vode. U trudnoći se promijeni i iz­mjena kalcija, s čim je povezana i izreka da svako dijete majka plaća jednim zubom. Naime, ako trudnica ne dobiva dovoljno kalcija s odgovarajućom hranom, mora ga dobivati clekal-cifikacijoni zuba i kostiju. Budući da je zadržavanje tekućina u tijelu majke ovisno o kuhinj­skoj soli, dobro je da trudnica ograniči uzimanje kuhinjske soli pogotovu posljednjih mjeseci trudnoće.

Promjene u organizmu trudnice obuhvaćaju i optok krvi. Srce mora više raditi nego ina­če. U posljednjim mjesecima trudnoće zbog povećane maternice i uslijed toga podignutog ošita mijenja se i položaj srca. Time se tumače laganije smetnje. Najčešće su promjene vena, žila đovodnica, to jest onih žila koje krv vraćaju u srce. U trudnoći se vene jače raspoznaju. Ako se nepravilno postupa, one i nakon porođaja ostaju proširene. Tvorbe slične proširenim venama mogu se pojaviti i na vanjskim dijelovima spolnih organa i na čmaru. Zbog nerav-nomjen . napete kože pojavljuju se strije, isprekidane pruge na koži trbuha, ali i na grudima. Djelomično su karakteristične za trudnice. Uklanjaju se odgovarajućom masažom. Promjene na licu doživljava trudnica često kao nešto neprijatno. Može se tješiti time da će to brzo iš­čeznuti, jer su to samo kratkotrajne promjene boje kože.

I bradavice na grudima potamne, a grudi se umnogome promijene. U prvoj trudnoći po­čnu rasti do tada još neaktivne žlijezde, postaju sve veće i oblikuju se u žljezdano tijelo koje istisne veći dio masnog i mišićnog tkiva. Što se više trudnoća približava kraju, to više rastu grudi. Ali pri kraju možemo već pritiskom na grudi zapaziti i iscjedak. Izlučuje se bistra, a ponekad i sluzava žućkasta tekućina koja sadržava mnogo hranjivih tvari ali je još ne mo­žemo uspoređivati s mlijekom. Najvažnija razlika između mlijeka i tog iscjetka nazvanog mlje-za (kolostrum) sastoji se u tome da u mljezi ima mnogo bjelančevina koje su biološki i ke­mijski vrlo slične bjelančevinama u majčinoj krvi. Zato one mogu prolaziti kroz želučane sti-jenke novorođenčeta a da se pri tome ne moraju bitno mijenjati, pa mu mogu odmah biti dragocjena hrana. Mljeza, odnosno grušalina, koja se stvara u grudima dok se ne pojavi pravo mlijeko, najčešće drugi dan nakon porođaja, ima vrlo osmišljenu i nezamjenljivu ulogu. Po­lako se pretvara u pravo majčino mlijeko. Zahvaljujući tom sporom prijelazu mljeze u mlijeko probavni organi dojenčeta mogu se prilagoditi svojoj zadaći.

Kakve grudi daju najviše mlijeka? Odmah ćemo reći da najveće grudi ne daju i najviše mlijeka. Prema nekim znacima možemo zaključivati o mliječnosti u pojedinim slučajevima.

68 Kneippovo učenje o zdravom življenju i prirodnom liječenju

Tanka koža, velike žlijezde i veliki krugovi oko bradavica, viseće grudi (kao boca) zna kovi su da će biti obilje mlijeka. Male grudi s dosta masti, a izdužene kao široki lijevak i s malim bradavicama te s malo žila obično znače suprotno. Uz to male bradavice ote­žavaju sisanje.

Toliko o bitnome u vezi s trudnoćom.

Porođaj

Potkraj trudnoće - obično 273 dana nakon začeća ili 280 dana nakon prvog dana posljednje menstruacije - počinje porođaj. Trudnica osjeti početak porođaja po trudovima koji se javljaju u pravilnim razmacima. Prvi trudovi, koji se nižu u razmacima od po nekoliko minuta, ot­varaju maternični kanal. Plodni mjehur s plodnom vodom potisne se ispred dijelova čeda koji pri porođaju idu naprijed (to je obično glava). Mjehur treba pomoći širenje vrata ma­ternice tako da se porođajni put pretvori u cijev jednake širine. Kad se unutrašnje i vanjsko ušće maternice potpuno otvore, završen je prvi stupanj porođaja, i glava čeda može napustiti maternicu. Obično tada prsne plodni mjehur i iscuri plodna voda. Zatim maternica počinje potiskivati čedo prema izlazu iz rodnice.

Taj pritisak uzrokuje sakupljanje tekućine u koži na glavi čeda; razvija se nekakva na­breklim koja nastaje uslijed zaostajanja tekućine samo kad je čedo živo i povećava se u skladu s trajanjem trudova. Nakon porođaja ta nabreklina vrlo brzo iščezne i obično je drugog dana više nema.

Glava prodire stalno naprijed, prolazi kroz stidni dio i ubrzo visi između stidnih usana prema van. Prodiranje glave majka potpomaže napinjanjem mišića prednje trbušne stijenke, cijelo njezino tijelo se potresa i grči. Kad je glavica već rođena nastaje kratka stanka, za to se vrijeme djetetovo lice polako oboji modrikasto zbog stiskanja vrata. Sljedeći trudovi istisnu trup djeteta, a zatim i donje ekstremitete i dijete se nade među majčinim nogama. Za dje­tetom iscuri i ostatak plodne vode koja je krvava zbog malih krvarenja porodnog kanala. Dok rada, majka izgubi mnogo topline, što je rezultat znojenja i naprezanja mišića, tako da se potkraj porođaja često pojavi i groznica.

Novorođenče se počinje odmah, a ponekad tek nakon nekog vremena, još između maj­činih nogu, koprcati, i uz grimase lica glasno se derati. Tako novorođenče prvi put udahne izvan majčina tijela i počinje disati. Počinje život novog čovjeka. Ako se novorođenče ubrzo ne oglasi zato što mu je još u majčinu tijelu u dišne putove zašla plodna voda i ono pomodri, liječnik ili babica moraju kateterom isisati plodnu vodu iz dišnih putova. Većinom nema ni­kakvog smisla lupkati dijete, njihati ga ili na drugi način vitlati njime.

Ako, zbog povećanog pritiska u mozgu, novorođenče poblijedi, treba mu iščistiti sluz iz dišnih putova i onda ga potaknuti podražajima na koži kao što su lupkanje, kuckanje, po­lijevanje zatiljka hladnom vodom, a prsiju toplim kupeljima i trljanjem kože frotirom. O svim drugim postupcima odlučuje liječnik.

Novorođenče je pupkovinom i dalje povezano s majkom. Ako je pupkovina savijena ili isprepletena, treba je izravnati. Dijete mora ležati između majčinih nogu tako da su mu nos i usta slobodni. Pupkovina se odreže tek kada prestane pulsirati. Prije rezanja sve mora biti potpuno čisto. Pupkovina se najprije dva puta podveže: jedanput u blizini novorođenčetova tijela, drugi put u blizini majčina tijela, a onda se prereze u sredini. Na­kon toga novorođenče treba umotati u čistu plahtu i staviti na mjesto s kojega ne može pasti, niti se prehladiti ili pregrijati. I tada treba voditi računa da su mu nos i usta slo­bodni.

Vrhunac života 69

Kad se iščisti posteljica, opet treba više pažnje posvetiti djetetu. Možda prethodno bude potrebno i da liječnik sašije potrganu medicu majke. Novorođenče treba očistiti. Sirastu mast, to jest sluzavu masnu oblogu po koži dojenčeta treba skinuti maslinovim uljem. Tada se di­jete okupa u vodi prosječne temperature 35°C. Pri tome babica drži dijete u rukama da pluta u vodi tako da mu voda ne prodre u usta, nos ili uši. Dok ga tako čisti, babica promatra ima li novorođenče kakvih deformacija (previše ili premalo prstiju na nogama i rukama, zeč­ju usnu, ili spolne organe nakazno razvijene). Dakako, o eventualnim nedostacima treba paž­ljivo, s puno takta, upoznati oca ili majku. Okupano novorođenče treba dobro protrljati da se osuši, a pri tome posebno obratiti pažnju na pazušne jame i nabore na bedrima. Zatim treba odvezati onaj dio pupkovine koji je ostao uz novorođenčetovo tijelo, pa pupkovinu čvrsto zategnuti i od nje napraviti čvrsti uzao. Patrljak pupkovine zatim natrljati alkoholom, osušiti sterilnom krpom, položiti lijevo gore na tijelo i obilno napudrati tako da puder pre­krije cijeli patrljak. Na puder stavimo sterilnu gazu i pričvrstimo je zavojem koji omotamo oko tijela. Osnovni uvjet za te radnje jest potpuna čistoća, jer o tome može ovisiti i dojen-četov život. Ostatak pupkovine se po pravilu osuši u vremenu od pet do deset dana po ro­đenju. Kad zbrinemo i zavojem omotamo pupkovinu, obučemo djetetu košuljicu i bluzicu i umotamo ga u pelene. Tada babica mora dati djetetu, osim ako se roditelji tome izričito usprotive, nekoliko kapi srebro-nitrata u slučaju da je majka bila možda inficirana tri­lerom. Naime, sva djeca koja se rađaju prirodnim putem izložena su opasnosti da se za­raze triperom koji za vrijeme porođaja prodire u otvore očiju. Pojavi se teška upala, očni triper, a posljedica je sljepilo. Prije nego što se počeo upotrebljavati srebro-nitrat, oko 30-' svih slijepih u SRNj oslijepilo je od te bolesti. Taj broj se smanjio nakon uvođenja u upotrebu srebro-nitrata.

Kad je novorođenče zbrinuto kao što je opisano, treba ga najprije držati u toplom pro­storu. Treba ga dobro pokriti, a da se ne može zagušiti, u postelju mu se stavi termofor ali treba voditi računa da se ne opeće. U početku se dijete ne hrani.

Novorođenče

Novorođenče nije, kao što se ponekad misli, odrastao čovjek u malome, nego biće bitno dru­gačije od odraslog čovjeka. Posebno je velika razlika između velikoga zadnjeg dijela lubanje i malog lica. Ti razmjeri se vremenom mijenjaju. Polako se približavaju razmjerima kod od­raslih. Samo ako je poremećen cjelokupni razvoj opet se uspostave razmjeri tipični za dojenće. Ipak se novorođenče ili dojenče ne razlikuje od odraslog čovjeka samo po tim vanjskim zna­cima nego i po brojnim drugim stvarima, kao što su na primjer, drugačija koža, svojevrsna refleksna aktivnost i drugo.

Zdravo novorođenče teško je oko 3.000 do 4.000 grama. Djevojčice su nešto lakše. Du­gačko je od 50 do 52 cm. O novorođenčetu govorimo dok ne zacijeli pupak. Nakon prvog kupanja dijete treba mirno spavati puna 24 sata. Spavanje je u početku djetetova najvažnija »aktivnost«. Budimo ga samo kad ga je potrebno hraniti i kupati (jednom dnevno). Dok spa­va, zdravo dijete drži obje ruke savijene u kutu prema glavi, a prste stisne u pest. Ako su mu ruke spuštene, to je kod dojenčeta obično znak bolesti. Danas se iz raznih razloga pred­nost daje ležanju na trbuhu (rasterećenje kralješnice, srca i optoka krvi, curenje iscjetka iz nosa). I u tom su položaju dojenčetove ručice uz glavu, a prsti stisnuti u pest. Sljedeći je znak dojenčetova zdravlja, ili bolesti, napeta koža. Zbog velike količine krvi koža mu je izrazito crvena. Modrikasta ili sivomodrikasta koža znak je bolesti. O hranjenju ćemo ovdje reći samo nešto bitno, a više od toga treba potražiti u odgovarajućim knjigama.

70 Kneippovo učenje o zdravom življenju i prirodnom liječenju

Prehrana dojenčeta

U svakom slučaju jc još i danas istina da je majčino mlijeko prirodna i najbolja hrana za dijete. Majčino mlijeko je uvijek pripremljeno tako da ga dijete može piti, što znači da je pravilno sastavljeno, prilagođeno djetetovim probavnim mogućnostima i veoma malo inficirano. Zbog toga je majčino mlijeko najbolja zaštita od želučanih i crijevnih bolesti, a s njim dijete dobiva i obrambene tvari protiv raznih bolesti (ospice, hripavac i drugo).

Prvih dana nakon rođenja dojke izlučuju gustu, žućkastu tekućinu (kolostrum). Pravo mlijeko se počinje izlučivati tek između drugog i petog dana nakon rođenja. Kad ta promjena nastupi, majka osjeti u dojkama napetost i lagano probadanje. Izlučivanje mlijeka izazove do-jenćetovo sisanje. Sto se dojke više prazne, to se više mlijeka u njima stvara. Zato je vrlo važno redovno dojenje i pražnjenje dojki. Sredstva koja navodno povećavaju količinu mlijeka djeluju samo sugestivno ili samo potpomažu nastajanje mlijeka. Dijete treba dojiti pet puta na dan, u pravilnom četvorosatnom ritmu, na primjer u 6, 10, 14, 18 i 22 sata. Budući da dijete dok siše uvijek proguta i malo zraka, treba mu omogućiti da nakon sisanja podrigne i oslobodi se tog zraka. Pri dojenju treba voditi računa o tome da se djetetu ne stavi na usta samo bradavica, nego i dio kruga oko bradavice. Dojku treba za to vrijeme držati malo po­vučenu unatrag kako bi nosnice dojenčeta bile slobodne.

Cak i kad još nema mlijeka, dojenće treba redovito stavljati na prsa. Ako dojenće ne do­biva dovoljno tekućine, treba mu davati ćaj. Ako u dojkama dugo ne počne nastajati mlijeko ili ga nema dovoljno, treba količinu koja nedostaje nakon dojenja dati dojenčetu u bočici. S tim se ne smije početi prerano, jer se dijete brzo navikne na to lakše hranjenje i više ne želi sisati. Osim u prvim danima kad djetetu treba davati obje dojke, jer u samo jednoj još nema dovoljno mlijeka, dojenće prilikom svakog dojenja dobiva samo jednu dojku. Samo uvečer, prije velike noćne stanke, treba da sisa iz obadvije. Ako je novorođenče vrlo slabašno ili mlijeka nema dovoljno, može neko vrijeme također dobivati obje dojke. Ali treba voditi računa da prvo treba isprazniti onu dojku iz koje je najprije počelo sisati; ako dijete ne is­prazni dojku treba je umjetno isprazniti. Onu drugu, ne potpuno ispražnjenu dojku, dijete dobiva pri narednom sisanju. Sličan izuzetak dolazi u obzir kad zbog dojenčetove slabašnosti ili nedovoljne količine mlijeka dojimo dijete šest do osam puta umjesto pet. Ali kad dijete ojača opet se vratimo na pet obroka. Načelno bi trebalo da dijete sisa sve dok samo ne pre­stane, a to jc obično 15 do 20 minuta. Dijete ne treba sisati više od 25 minuta, jer kasnije dobiva vrlo malo mlijeka. Dvije trećine obroka dobiva u prvih pet minuta.

Koliko zdravo dojenće popije na dan

1. tjedan postepeno do približno 400 g 2. tjedan postepeno do približno 500 g 4. tjedan postepeno do približno 600 g 8. tjedan postepeno do približno 800 g 9. tjedan postepeno do približno 850 g nakon 26. tjedna najviše 1.000 g

Ako djetetu nije potrebno sve mlijeko koliko ga ima u dojkama, treba ga ispumpati. U bolnici tim mlijekom obično hrane nedonoščad. U idealnom slučaju dojenje traje šest mjeseci. Ali danas je to rijetkost. Glavni uzrok je što su majke zaposlene. Isto onako kao što dopunjavamo hranu koje dojenće prima iz bočice, dopunjavamo i majčino mlijeko. Otprilike nakon dru­goga mjeseca počinjemo djetetu davati male količine povrća i voća. Nakon četvrtog ili šestog mjeseca počinje dobivati obrok s povrćem i mesom. Najbolje je tu dodatnu hranu kupiti industrijski pripravljenu u čašama i bočicama. Ta se hrana smije pripremati samo od

Vrhunac života 71

besprijekornog voća i povrća koje nije bilo prskano sredstvima za zaštitu bilja. Pri priprav­ljanju hrane treba pogotovu voditi računa o tome da hrana bude čista i da se ne gube vi­tamini. U uputama treba pročitati kada se upotrebljava koja dodatna hrana i u kojim ko­ličinama. Dodatna hrana koju pripremamo kod kuće nipošto nije onako dobra kao industrij­ska, a nije ni jeftinija. Teško je nabaviti neprskano voće i povrće, i pripremiti tako male ko­ličine a da hrana ne izgubi na vrijednosti.

Umjetna hrana

Kad majka ne može ili ne želi dojiti, dijete mora dobivati takozvanu umjetnu hranu. Na ras­polaganju je mnogo pripravaka, tekućih ili u prahu, od kojih možemo pripremati hranu koju djetetu dajemo iz bočice. Razlikujemo slatke i kisele preparate. Kravlje mlijeko sadrži - u us­poredbi s majčinim mlijekom - veće količine bjelančevina a manje ugljikohidrata. Te bjelan­čevine napravimo probavljivijima umjetnim zakiseljenjem ili razrjeđivanjem. U novije vrijeme su uz kisele preparate na raspolaganju i slatki, jer je i majčino mlijeko slatko. Osim toga, hra­nu koju dajemo u bočici možemo sami pripremati od mlijeka, vode, šećera i sluzi. Gotovi preparati imaju tu prednost da ih možemo brže i jednostavnije pripremiti, a sadrže vitamine i sve ostale potrebne sastojke. Uz to su zlx>g odgovarajuće pripreme probavljiviji od kravljeg mlijeka kakvo je u prodaji. Trebamo još jednom ponoviti ono što smo već rekli, naime, do­datnu hranu moramo davati i pri prehranjivanju majčinim mlijekom i umjetnom hranom.

Novorođenčetovo čifićenje

Najprije izlazi specifična, meka, ljepljivo smolasta, gusta, tamna, više crnkastozelena ili smeđa masa, najčešće bez mirisa, a u kojoj su stanice sluznice crijeva, ljuske vanjske kože, a i vunaste dlake i druge tvari. Govorimo o takozvanom novorodenčetovu izmetu. Nakon trećeg dana pojavi se prvi izmet nastao od mlijeka koje je novorođenče pilo. Ako se dijete hrani majčinim mlijekom onda je riječ o izmetu koji nastaje vrenjem a ne truljenjem. Ne miriši neprijatno, ali je specifična kiselkasta mirisa, podsjeća na miris mlaćenice. Zelena stolica nastaje promje­nom određenih tvari u izmetu i najčešće nije znak bolesti. Ali, za razliku od toga, stolica umjetno hranjenog djeteta je tvrđa, učestalija i miris joj je sličniji mirisu izmeta.

Novorodenčetova mokraća

Mokraća novorođenčeta u početku je bistra kao voda, a kasnije svijetlo žućkasta ili nešto tamnija, u pelenicama ostavlja crvenkasto smećkaste pruge i mrlje, koje stvaraju soli mok­raćne kiseline. Mokraća se neravnomjerno izlučuje. Nakon prvog mokrenja drugo se može pojaviti često tek kroz dva dana, a nerijetko i kasnije. To ne treba da brine majku, jer nije potrebno da pelenice budu dvadeset i pet do trideset puta mokre u dvadeset i četiri sata.

Dijete je sve teže

Težina djeteta je također jedno od mjerila osjeća li se dobro ili ne. Jedva da je moguće u apsolutnim brojevima izraziti povećanje težine zdravog novorođenčeta. Ali pak možemo reći sljedeće: prvih pet mjeseci dojenćetova težina se povećava oko 150 grama tjedno, to znači

72 Kneippovo učenje o zdravom življenju i prirodnom liječenju

600 g mjesečno; ocl šestoga do dvanaestog mjeseca težina se povećava 500 g mjesečno. U prvih pet mjeseci težina se obično udvostrućava, potkraj prve godine utrostručava. Mala od­stupanja su beznačajna.

Kako spriječiti začeće?

Spolni nagon služi očuvanju života i njegovo prirodno zadovoljavanje ujedno je izraz potpu­nog sjedinjavanja. Gledano u smislu zadaće spolnog nagona zato je u punom značenju riječi neprirodno sprečavati nastanak zdravoga novog života; a sprečavati nezdravi novi život po­trebno je sa stajališta odgovornosti i zbog smisla s|x>lnog života i razmnožavanja.

Ako bismo spolno sjedinjavanje dopuštali samo radi pravljenja djece, to bi bilo nedru­štveno i bilo bi odraz potpuno pogrešnog shvaćanja bračne zajednice.

Sa stajališta očuvanja zdravog naroda i demografske politike zdrava porodica je neospor­na potreba. Ali upravo zbog te potrebe nije poželjno da se djeca nižu jedno za drugim tako često da se majka ne stigne dobro oporaviti jer bi i rast djece mogao trpjeti.

Najjednostavniji, najteži, najpouzdaniji i ujedno i najrjeđi način sprečavanja začeća je uzdr-žljivost. Ali uzdržavati se samo da se spriječi začeće značilo bi - kao što smo već rekli -biti nedruštven i otuđivati se od pravog života.

Priroda sama nudi još jedan prihvatljivi prirodni put za sprečavanje začeća koji se temelji na periodičnoj neplodnosti žene. Zdrava žena s pravilnim mjesečnim ciklusom u određenim je razdobljima neplodna, pa je tada moguće prirodno spajanje a da ne dođe do začeća. Os­novni uvjet za to je redovita menstruacija (Knaus-Oginova metoda).

U vezi s tom metodom moramo kritički napomenuti o v a U praktičnoj primjeni metoda je dosta složena. Za izračunavanje plodnih i neplodnih

dana treba savjesno voditi kalendar menstruacija. Prije nego što možemo primijeniti njegove nalaze treba ga voditi bar jednu godinu. Uz to moramo u vezi s tom metodom uvijek ra­čunati i na promjenu ciklusa, što može nastati zlx)g vanjskih utjecaja kao što su na primjer putovanja, liječenje, psihičko uzbuđenje, Ixjicst i drugo. Zbog toga metoda nije pouzdana. Ni izračunavanje »bazalne temperature« koja se dobiva svakodnevnim mjerenjem tjelesne tem­perature u ustima ili čmaru ujutro prije ustajanja, ne štiti pouzdano od začeća. Ta je me­toda primjenljiva samo ako su ispunjeni svi osnovni uvjeti. U svakom slučaju pametno je posavjetovati se s liječnikom ili u odgovarajućem savjetovalištu pronaći sebi najprim­jereniji način.

Jedna još i danas vrlo proširena metoda sprečavanja začeća je prekinuti snošaj, takozvana »pažnja«, što je također vrlo nepouzdano. Ta metoda temelji se na tome da muškarac izvlači spolni ud iz rodnice prije nego što dođe do vrhunca naslade, orgazma, i sjeme se izlije izvan rodnice. Takav postupak je štetan za muškarca i ženu. Organi se prepune krvlju, a ne ostvari se pravo pražnjenje; umjesto prirodne opojnosti spolno Općenje donosi bolećivu razumnost i obazrivost. Mnogi nervozni muškarci i mnoge žene sa živčanim problemima, pogotovu sr­čanim, mogu potražiti uzrok svom oboljenju u tim prekinutim snošajima.

Zaštitna guma (prezervativ, kondom) sprečava začeće tako što ne dopušta sjemenu da uđe u rodnicu. U usporedbi s nekadašnjima, današnji su prezervativi napravljeni od vrlo tan­ke gume i ne smetaju mnogo osjetu. Prezervativ pruža relativno sigurnu zaštitu, a čuva i od spolnih bolesti. Opravdani prigovori toj metodi su troškovi, činjenica da prezervativ nije uvijek pri ruci, način upotrebe, a ako zataji, žrtva je samo žena.

1 metode s mehaničkim zatvaranjem maternice (grlića maternice) takozvanim pesarima koji sjemenim stanicama sprečavaju ulaženje u maternicu, nisu pouzdane. Uz to pesare treba

Vrhunac života 73

često mijenjati, pogotovu ih treba vaditi svaki mjesec u vrijeme menstruacije. Odgovarajući pesar može odabrati samo liječnik, jer samo on može dati odgovarajuće upute.

Pri umjetnom ojalovljenju, umjetnom onesposobljavanju za oplodnju (sterilizaciji), koja se primjenjuje da bi se spriječilo umnožavanje, operativnim se zahvatom podvežu jajovodi da se jajašce na putu od jajnika do maternice ne oplodi. Jajašce propada u ja­jovodu ili trbušnoj šupljini. Pri takvom načinu sterilizacije očuvaju se ženska obilježja i ženski karakter, dok se pri škopljenju (kastraciji), tj. operativnom uklanjanju spolnih žli­jezda ili njihovom uništenju (npr. rendgenskim ili radijskim zrakama) ženske osobine i karakter ne očuvaju. U posebnim prilikama, ako je na primjer ugroženo zdravlje, može se sterilizirati i muškarac.

Sva sredstva koja kemijski djeluju (takozvani ovula, gel preparati ili sprejevi) i koja se unose u rodnicu prije spolnog čina, relativno dobro štite ako se primjenjuju na odgovarajući na­čin, a pogotovu ako se upotrebljavaju istodobno s nekim drugim zaštitnim sredstvima, npr. prezervativom. Pa ipak, ima rezerve i prema tim kemijskim sredstvima. Ako se često upo­trebljavaju, nadražuju sluznicu spolnih organa i izazivaju upale koje su često vrlo dugotrajne. Isto tako nije sigurno ni da ne djeluju štetno na zametak ako žena pri tome zanese. Izbor kemijskih sredstava za sprečavanje začeća je velik. I u tom slučaju se treba posavjetovati s liječnikom.

Tableta

U civiliziranom svijetu je antibaby tableta najčešće sredstvo za sprečavanje začeća. Djeluje na hormonalnoj osnovi. Sprečavajući sazrijevanje jajašca zapravo oponaša trudnoću (vidi Trudnoća). Tableta u pravilu sadrži dva hormona koji nastaju u organizmu žene pri redo­vitom toku mjesečnog ciklusa. To je estrogen - koji nastaje u ranom stadiju mjesečnog cik­lusa — i gestagen. Ako organizam prije vremena dobije veću količinu estrogena, to sprečava sazrijevanje jajašca u jajniku. Drugi hormon, gestagen, nastaje prije svega u drugoj polovici mjesečnog ciklusa u takozvanom žutom tjelcšcu, a djeluje na razvoj sluznice maternice. Ako se pravilno upotrebljavaju sve tablete predviđene za mjesečni ciklus, krvarenjem se izlučuje stvorena maternična sluznica.

Različite tablete a i takozvana »tromjesečna injekcija« djeluju na hormonalnom načelu sprečavanja začeća. »Tromjesečna injekcija« osigurava relativno pouzdanu zaštitu od začeća za više od devedeset dana. Ali ima popratno djelovanje. Nastaju krvarenja kad ih ne oče­kujete i ne zna se kada će prestati. Potrebno je dulje vrijeme da žena opet postane plodna.

U posljednje vrijeme je poznata i takozvana mini tableta. Sto je mini tableta? Tako je nazvana zbog male količine hormona koji sadržava. U njoj uopće nema estro­

gena. Sadržaj tablete sprečava prskanje folikula, što znači da sprečava izlaženje jajašca iz jaj­nika. Mjesečni ciklus se odvija normalno. Ženska spolna funkcija nije bitno pogođena. Mini tabletu treba uzimati svaki dan u isto vrijeme, i za časa menstruacije. Ne smiju ih upotreb­ljavati žene koje imaju upaljene vene, bolesnu jetru, bolesne prsne žlijezde i koje su sklone poremećajima vida.

Ovaj prikaz umnogome pojednostavljuje gotovo nepregledno i mnogostrano djelovanje tablete, jer ona djeluje na ukupno hormonalno zbivanje jednako onako snažno kao u vezi sa sprečavanjem začeća. Zato se ne smijemo oglušiti o upozorenja koja nas žele zaštititi od ne­savjesne upotrebe tablete. Svaka žena koja želi uzimati tablete treba da se posavjetuje s liječ­nikom i da shvati kako je trajno oponašanje trudnoće neprirodno i pouzdano štetno. Neka oštećenja (fizička i psihička) koja se povremeno pojavljuju možemo spriječiti ako uzimamo

74 Kneippovo učenje o zdravom življenju i prirodnom liječenju

tablete samo određeno vrijeme, inače ih uzimamo redovito, ali s međurazmacima. Svoju ulo­gu ima i udio estrogena ili gestagena u tableti. Pod dobrim liječničkim nadzorom do sada nisu nastajale zloćudne tvorbe niti su se povećala oboljenja vena.

Neplodnost

U ovom ćemo poglavlju reći ponešto o neplodnosti, iako je neplodnosti mnogo manje nego svjesno spriječenih trudnoća.

Vrlo su različiti uzroci neplodnosti. Mogu potjecati iz organskih, odnosno strukturalnih promjena muških i ženskih spolnih organa, a mogu nastati i iz drugih razloga.

Neplodnost je moguće objasniti samo ako se pregledaju oba partnera. Ako su u pitanju organski uzroci, oni se mogu - ako se uopće mogu - ukloniti samo odgovarajućim liječ­ničkim zahvatima. To pogotovu vrijedi za nedovoljno^ razvijenu ženu. Kod tih nedostataka treba pomagati lijekovima, na primjer ljekovitim biljem ili hormonima. Drugačije je kad uz­rok neplodnosti nisu organski nedostaci. To znači da su uzroci psihičkog porijekla ili po­sljedica nepravilnog ponašanja. I u takvim slučajevima treba uvijek zatražiti liječnički savjet, nema mjesta sramežljivosti, to je pogrešno ponašanje.

Ako je neslaganje uzrok neplodnosti, nerijetko se treba obratiti odgovarajućem specija­listu psihoterapeutu.

Treba objasniti pogrešno ponašanje i prestati s tim. Među pogrešne postupke spada i na­čin spolnog zbližavanja kad se ne vodi računa o partnerovom trenutnom fizičkom i psihič­kom stanju i raspoloženju.

Jedan od čestih uzroka je i zamor ili razdraženost jednoga ili oba partnera. Tako su po­gotovu neprimjereni takozvani vikendi. Ne bi nikako trebalo održavati spolne odnose kad ste umorni ili razdraženi ili u neodgovarajućim prilikama. Takvi odnosi uvijek uzrokuju fi­zičke i psihičke poremećaje. Jedan od njih je izostajanje orgazma (vrhunca naslade). Ali po­grešno je vjerovati da bez orgazma nema začeća.

Pri liječenju neplodnosti treba osim lijekova koje propiše liječnik uvijek voditi računa i o konstituciji, trenutnom raspoloženju i prirodi i tome prilagoditi liječenje i aktivnu njegu zdravlja.

Starost

Aktualni problemi starosti

1 taj dio života pun je problema. Više od svega se vodi računa o bolesti i zdravlju. Prije nego nešto kažemo o tome, treba da razjasnimo dva pojma: starost i starenje.

Starost organizma

Starost organizma je određena vremenom koje prođe od rođenja. To je godinama izražena duljina života (životna starost).

Za razliku od nje, međutim, biološka se starost ne poklapa uvijek s kalendarskom. Bio­lošku starost označuje stanje u koje organizam zapadne starenjem.

Starost 75

Umirovljenička starost je prisilno određena životna starost, a ne kazuje ništa što bi moglo definitivno vrijediti o starosnoj granici i radnoj sposobnosti.

Ovdje govorimo o starosti u kojoj se čini da je u prvom planu razvoj, razvoj u obratnom smjeru, unatrag. To, međutim, ne znači da je riječ samo o smanjenju sposobnosti. Nerijetko se u tom životnom razdoblju psihičke osobine i aktivnosti i razvijaju. Isto tako ne smijemo nazadujući razvoj organa pobrkati s njihovom istrošenošću; jer regeneracijska sposobnost or­ganizma - sposobnost da svoje supstancije neprestano obnavlja - u određenim se granicama može očuvati vrlo dugo. Po tome se živo biće bitno i razlikuje od nežive tvari, koja se troši.

Da bismo starosne probleme mogli bolje razumjeti, objasnit ćemo i pojam »starenje«.

Starenje

Starenje je proces kojem podliježu i takozvane nežive tvari (kamenje, kovine, auto, avion, od­jeća i drugo). Starenje živog bića je biološka pojava a ne bolest. To je tipična životna pojava koja počinje rođenjem a smrću prestaje. Riječ je o promjenama u strukturi stanica, tkiva i organa te promjenama funkcije u životu. Promjene nastaju jer se zakonito mijenjaju izmjene tvari, većinom u tom smislu da organizam sporije prima, prerađuje i predaje kemijske tvari ili, ukratko rečeno, riječ je o sporijoj izgradnji i razgradnji u organizmu. U tijesnoj vezi s tim je i potreba za energijom i proizvodnja energije u organizmu, to jest sposobnost organizma za rad. Međutim, često se pojam starenja pogrešno shvaća i uzima u obzir samo ostarjelost, odnosno pretjerano izražen nazadujući razvoj tkiva i organa i smanjenje radne sposobnosti. Naime, svatko može postati star, ali nije nužno da ostari. Brzina starenja je vrlo različita i pokazuje velike individualne razlike. Neki ostare rano, drugi kasno.

Starenje zahvati sve ćelije, tkiva i organe. Posebno su očite promjene srca, njegova se sposobnost smanjuje i srce se brzo zamara. Rad cjelokupnog organizma je, kao što znamo, ovisan o sposobnosti srca i optoka krvi, a za ukupnu sposobnost izvanredno su važne i pro­mjene žila, posebno arterija koje su podložne arteriosklerozi (ovapnjenju žila). Zbog arteriosk-lerotičnih promjena se, među ostalim, povećava tlak krvi i smetnje nastaju u cijelom optoku. Bitno se smanjuje sposobnost zacjeljivanja ozljeda. Zatim su važne i promjene u izmjeni tvari. Krajnji produkti izmjene tvari ne raspadaju se pravilno ili se nepravilno izlučuju. Pojavljuje se zagađenost tkiva i nedovoljno sagorijevanje (oksidacija). A time se smanjuje i unutrašnja toplina starog organizma. Zaštitna tkiva izgube gipkost. Često se pojavljuje savijena kralješ­nica, ukočenost prsnog koša, a to povećava opterećenje srca zbog istodobnoga starosnog em-fizema (napuhanosti) pluća. Šećer se u krvi ne prerađuje dovoljno, zbog čega je povećana ko­ličina šećera u krvi. Mijenjaju se i bjelančevine u seruma Povećava se količina takozvanih glo­bulina, a smanjuje količina albumina. Po pravilu se znatno poveća količina masti u krvi. Sma­njuje se razvoj crvenih krvnih zrnaca. Koštana moždina se polako pretvara u masnu.

Zbog ukočenosti prsnog koša i s tim povezanoga starosnog emfizema bitno se smanjuje sposobnost disanja.

Opažamo i da se uopće smanjuje količina vode, a to se različito odražava u tkivima. Koža se istanji, pigmentira (oboji) i zbog neravnomjernog rasporeda pigmenta ospe se staračkim pjegama. Cesto izrastu i staračke bradavice. Vidljive su i promjene na sluznicama; pogotovu se istanje želučana i crijevna sluznica, a probavna sposobnost se smanjuje.

Nokti postaju krhki i lomljivi. Kosa sijedi i ispada. Nerijetko ispadaju i zubi. Izvanredno su karakteristične i promjene u radu žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem (hor-

monalnih žlijezda). To se posebno pokazuje kod spolnih žlijezda, jajnika kod žena i testisa kod muškaraca. Njihov razvoj zaostaje i vodi u posebno životno razdoblje, u klimakterij. To

76 Kneippovo učenje o zdravom življenju i prirodnom liječenju

razdoblje kod žena počinje oko pedesete godine, dok koti muškaraca vrijeme nije tako točno određeno. Klimakterij kod muškaraca počinje uopće sporije i ne ovisi toliko o stvaranju hor­mona kao koti žena. Godine klimakterija mogu biti - iako ne uvijek - popraćene nizom smetnji. Ljudi u klimakteriju najviše se tuže na vrućinu koju osjećaju u valovima, na izne­nadno znojenje, groznicu, vrtoglavicu, pojavljuju se smetnje sa srcem, brzo se zamaraju i psi­hičko im se raspoloženje mijenja.

Posebno su važne i staračke promjene živaca i moždane tvari. Zbog njih se po pravilu bitno smanji cjelokupna fizička i psihička sposobnost. Što se osjeta tiče, u vezi s očima ima­mo posla s takozvanom staračkom dalekovidnosti. Slušna sposobnost se smanjuje; granica raspoznavanja viših tonova bitno se smanjuje, dakle, prvo se gubi sposobnost za raspozna­vanje viših tonova, na primjer, nije moguće više čuti čiste zvukove. Kasnije to isto vrijedi i za kuckanje sata.

Ali više nego o bilo čemu drugom treba voditi računa o psihičkom stanju starog čo­vjeka.

Psihički život starog čovjeka je doduše drugačiji od psihičkog života mladog čovjeka ili onoga na vrhuncu života, ali se psihička sposobnost općenito uzevši ne mijenja. Mnogi ljudi su svoj najveći razvoj ostvarili u visokoj starosti i tada stvorili i najzrelija djela.

Vrlo shematski rečeno, u starosti se psihički rad čovjeka izražava na dva različita načina koji se, međutim, mogu pojaviti i skupa; a) usredotočenje na ono što je bitno te držanje na mudroj udaljenosti od osjetilnog i na­

gonskog svijeta - osamljenost je krepost zrelosti - karakteristična je i naglašena orijen­tacija na zlatnu sredinu ili

b) nesređeno razmišljanje, inzistiranje na nebitnom, prekomjerno naglašavanje osjećajnog i nagonskog svijeta, gubljenje koncentracije u psihičkom području, propadanje ličnosti.

Staračke tegobe i bolesti

Staračke tegobe se znatno razlikuju od čovjeka do čovjeka. U zdravoj starosti ima malo te­goba. Neki dozive najviši psihički razvoj i ne znaju ni za kakve fizičke tegobe. Ali osnovni uvjet za takvu starost je po pravilu svakako zdrav način življenja sve do kasne starosti. Ne­zdravo življenje i pogrešna prehrana uzrokuju prebrzo starenje. Na čelu staračkih tegoba su žalbe u vezi sa smanjenjem fizičkih i psihičkih kapaciteta, koje se posebno danas izražavaju kao: unutrašnji nemir i napetost s vidnim drhtanjem, povećana razdražljivost, nesanica, u pr­vom redu pomanjkanje dužeg sna, poremećaj osjeta na rukama i nogama (žmarci prolaze kroz ruke i noge), nezadovoljstvo, glavobolje, slabo pamćenje i sjećanje, nemogućnost usre-dotočenja (koncentracije), nezanimanje za rad i porodicu, utućenost, pomanjkanje samopouz­danja i još mnogo toga.

Ali što se čovjek više trudi da ostane aktivan, te tegobe su sve beznačajnije i lakše ih je podnositi. Neprestani rad je najbolji lijek za vječnu mladost. Sređeni rad ne šteti zdravlju i ne ubrzava nazadujući (regresivni) razvoj. Te, pretežno subjektivno uvjetovane, staračke te­gobe vode staračkim bolestima.

Staračke bolesti

Treba odmah reći da nema bolesti koja bi bila karakteristična samo za starost. Međutim, ima l>olesti od kojih se češće obolijeva u starosti nego u mladosti ili u zrelim godinama. Najčešće

Starost 77

- često podmukle - jesu bolesti srca i optoka krvi. Ne baš rijetko stari ljudi imaju smetnje u prokrvljenosti mozga, a posljedica toga su fizičke i psihičke promjene. Isto tako su u sta­rosti u prvom planu bolesti ruku i nogu, pogotovu artroze, degenerativne promjene zglo­bova. U starosti se češće javlja i rak, pogotovu na spolnim organima, kod žena rak na ma­ternici, a kod muškaraca rak prostate. Rjeđe su promjene krvi, na primjer malokrvnost (per-niciozna anemija) te bolesti jetre i žučnog mjehura.

Uz to treba upozoriti da bolesti, koje se inače mogu pojaviti u svakom životnom dobu, u starosti imaju ozbiljniji tok. Tako se, na primjer, akutni bronhitis lako razvije u kronični i čak u upalu pojedinih dijelova pluća. I tuberkuloza pluća koja je česta u starosti ima dru­gačiji tok nego u mladosti. Zbog malo primjetnih vanjskih znakova često je možemo i pre­vidjeti i smatrati je »staračkim kašljanjem«. Na taj način starosna tuberkuloza može postati opasna za okolinu.

Kako do zdrave starosti?

Najvažnije je što pametnije živjeti i razumno se hraniti. Važne su pogotovu osnovne funkcije: optok krvi, disanje, izmjena tvari, živčana i psihička kontrola, kretanje i druge funkcije koje treba opreznim pojačavanjem podražaja jačati ili stečene sposobnosti vježbom otlržavati. To možemo najljepše prikazati na pet osnova Kneippove kure. To su:

I. liječenje vodom (hidroterapija i balneotcrapija), II. dijeta,

III. liječenje ljekovitim biljem (fitoterapija), IV. liječenje gibanjem (kineziterapija), V. psihosomatika (odgovarajući fizički i psihički odnosi).

I. Liječenje vodom (vidi: knajpovsko liječenje vodom)

Trebalo bi da liječenje vodom uvijek u organizmu izazove odgovarajuću reakciju na podražaj koji zahvati organizam. Potaknu se sve životne snage organizma, fizičke i psihičke. Ako po­lazimo od spoznaje da svi organi jačaju samo aktivnošću koja je za njih karakteristična, onda svi zahvati moraju značiti sistem funkcionalnog treninga. To treniranje je sistematsko po­većavanje podražaja koje, međutim, ima granice uvjetovane životnom dobi. Uopće vrijedi da nakon šezdeset i pete godine života više nije moguć pravi trening, zbog čega više nije mo­guće povećavati aktivnosti pojedinih organa. Poslije šezdeset i pete godine mogu se samo još uvježbavati i održavati stečene sposobnosti.

Ako želimo pri liječenju vodom pravilno iskorištavati podražaje, moramo voditi računa o posebnim obilježjima starosti. To su prije svega: a) stanje kože; svaka primjena vode najprije pogodi kožu, b) stanje optoka krvi starog čovjeka, c) psihičko raspoloženje starog čovjeka.

a) Stanje staračke kože Za staračku kožu su karakteristični - kao što smo već rekli - manja količina vode i manja elastičnost uslijed gubljenja elastičnih vlakana. Zbog toga iščezava potkožno tkivo. Ujedno se pokazuje sklonost ljuštenju kože i točkastim krvarenjima. Zbog promjena na koži moramo biti obazrivi kad primjenjujemo bilo koju mjeru kojom se mehanički jako podražuje koža (ku­pelji uz četkanje, brzo polijevanje) ili bilo koji dodatak koji kemijski djeluje.

78 Kneippovo učenje o zdravom življenju i prirodnom liječenju

b) Stanje optoka krvi Što je čovjek stariji, toliko - po pravilu - više imamo posla s njegovim srcem i optokom krvi, koji nisu više u stanju reagirati kao kod mlada čovjeka. Stoga pri upotrebi vode moramo veliku brigu posvećivati njezinu fiziološkom djelovanju. Treba uvijek imati u vidu; promjene prokrvljenosti, koje se refleksno pojavljuju, utječu na rad svih unutrašnjih organa, a prije sve­ga srca, jetre i bubrega. Da bi se izbjegle preteške promjene, pogotovu kod starih ljudi treba svaku djelomičnu primjenu vode prilagoditi i stupnjevati ovisno o stupnju podnosivosti sva­kog pojedinca. Ili se kratkotrajna primjena vruće, jednako kao i hladne vode, može podnositi samo ako je riječ o primjeni na manjim dijelovima. Prema tome ne smijemo vruće postupke primjenjivati na starim ljudima ni onima s oboljelim krvotokom. Ne smijemo ni mehaničke činioce. Zato ne smijemo primjenjivati brza polijevanja ili snažan pritisak vode (na primjer u kupelji cijelog tijela).

c) Psihičko raspoloženje stara čovjeka Psihičko djelovanje primjene postupka s vodom potanje obrađujemo govoreći o petoj osnovi knajpovskog liječenja, psihosomatici.

Ovdje ćemo kao sažetak do sada rečenoga dati nekoliko praktičnih uputa koje se mogu primijeniti i bez velikih tehničkih uređaja.

Po pravilu, staru čovjeku je potrebno više topline nego mladome, tako da je grijanje prvi važni postupak. Za njegovu primjenu ima mnogo mogućnosti, kao što su na primjer tople biljne kupelji koje se danas mogu gotovo svugdje prirediti, naravno i kod kuće. Većinom se primjenjuju tročetvrtinske kupelji da bi se izbjegao preveliki pritisak vode. Temperatura vode obično treba biti između 36 i 38"C, a kupelji ne bi smjele trajati dulje od 10 do 12 minuta.

Dodaci vodi moraju biti u skladu sa stanjem kože, ni u kojem slučaju ne smiju izazvati alergiju. Budući da je staračka koža najčešće suha, za dodatke treba prije svega upotrebljavati ulja za kupelji ili one dodatke koji ne oduzimaju koži masnoću. U slučaju krastavosti, koja nije rijetka u starosti, preporučljivo je primjenjivati kupelji u surutki ili u surutki i ilovači ili vrlo razrijeđene kupelji od smole, kupelji s ekstraktom preslice i druge. U praksi je lako izvodivo i zagrijavanje tijela toplim oblozima, pogotovu nakon obroka, ili nakon kupelji nogu s porastom temperature vode, a rjeđe nakon kupelji ruku. Međutim, ne smijemo zamijeniti tople i vruće postupke. Vrući nisu pogodni za stare. Izmjenične postupke primjenjujemo u slučajevima kad optok krvi starijeg čovjeka možemo podvrgnuti određenom treninga U obzir dolaze samo mali izmjenični djelomični postupci, kao što su izmjenične kupelji nogu, izmjenične kupelji ruku, izmjenično polijevanje ruku, koljena i najviše do bedara. Sva izmjenična polijevanja mogu se izvoditi i tušem kod kuće. Pri tome nakon duljega toplog podražaja slijedi kratki hladni podražaj ili temperirani, a za njim uvijek grijanje. Ako se nakon hladnog postupka pojavi grč žila ili mjehura, uvijek je preporučljivo prestati primjenjivati tople postupke.

Starijim ljudima ne preporučujemo grubo svakodnevno izmjenično tuširanje i druge jed­nostrane zahvate, jer njihov organizam nema sposobnost treniranja. Stalno treba mijenjati vr­stu i jačinu podražaja, te površinu na koju djeluje. Hladne postupke ćemo vrlo oprezno pri­mjenjivati na starim ljudima, ali ne smijemo vjerovati ni da ih mlaki manje pogađaju. Svaki postupak mora izazvati neku reakciju, a izazvat će je samo ako je dovoljna razlika između topline kože i topline vode. Po pravilu trebala bi biti od 10 do 13°C prema hladnoj strani. Poslije primjene hladnih postupaka koji dolaze u obzir za stare ljude posebno su preporuč­ljiva kvašenja, pri čemu vodi dodajemo otprilike jednu trećinu octa; prednost ima kvašenje tijela vodom, pogotovu uvečer. Rjeđe možemo preporučiti hladne kupelji ruku (10 do 30 sekundi) ili kupelji nogu ili hodanje po vodi.

Starost 79

Kure kupeljima za starije ljude

I kada na starije ljude primjenjujemo kure kupeljima ne smijemo zanemariti njihovo stanje i moramo mu prilagoditi postupke. To vrijedi za sve vrste kura. Važno je da kura traje do­voljno dugo, odnosno najmanje tri tjedna. Naravno, samo po sebi je razumljivo da podražaji ne smiju biti prejaki, ne smiju se prebrzo izmjenjivati, a treba uzeti u obzir i takozvana krizna razdoblja. Prema knajpovskoj kuri krizna razdoblja su prva tri dana kure i između dvanaestog i osamnaestog dana. Kod drugih kupelji mogu biti i manja odstupanja od tih razdoblja. Stari ljudi koji se podvrgavaju kurama trebaju i sami voditi računa o tome da ne piju previše al­kohola i kave i da ne puše previše.

II. Dijeta

Ne bi trebalo da se stari ljudi podvrgavaju nekoj krajnje strogoj dijeti, osim u bolestima za koje je to posebno važno. Bitno je znati mjeru u svakom pogledu i držati se tih okvira. Ne smije se ni zaboraviti da je u starosti smanjena potreba za kalorijama, a povećana za bje­lančevinama. Najprimjerenija dnevna količina bjelančevina za stara čovjeka je od 1,2 do 1,5 g po kilogramu težine tijela. Bezuvjetno treba davati prednost bjelančevinama visoke vrijed­nosti. ()ne se nalaze prije svega u mlijeku i mliječnim proizvodima, a manje u jajima i mesu. (Vidi poglavlje: »Prehrana i dijeta«, koje je napisao dr med. H. Anemueller) Po pravilu, količinu masti treba znatno smanjiti kod starih; čovjek koji navrši pedeset godina ne bi trebao uzimati više od 50 do 60 g masnoće na dan. Preporučuju se biljne masti visoke vrijednosti. Treba izbjegavati velike količine šećera (ugljikohidrata). Također treba voditi računa o unošenju mineralnih tvari i vitamina. Cesto ih treba umjetno dodavati odgovarajućim lijekovima.

Najpouzdanije sredstvo za stara čovjeka je dijetalna hrana, ali ne smije zanemariti ni uno­šenje vode u organizam. »Za stara čovjeka je očito normalno pomanjkanje vode, a da ne osjeti žeđ.« (Baur) Vrlo je važno da organizmu osigura dovoljnu količinu vode baš zato što uzima relativno velike količine bjelančevina. Tako postiže pravilno lučenje mokraće i odgovarajuću napetost tkiva. 1 starom čovjeku je potrebno ukupno 1,5 litara tekućine na dan. Male količine alkohola, naročito dobrog vina, starom čovjeku mogu samo koristiti.

III. Liječenje ljekovitim biljem (fitoterapija)

Upotreba ljekovitog bilja, lijekova koji nemaju popratno djelovanje, može i u starim godi­nama biti vrlo korisna. Treba skrenuti pažnju na razne ljekovite biljke za starost koje nikako ne djeluju samo sugestivno, nego s njima čovjek dobiva prije svega skupine vitamina i mi-kroelemenata. Slično vrijedi i za gorke biljke koje potiču tek, biljke protiv vjetrova, pa i one protiv kašlja, za živce i druge (vidi poglavlje: »Ljekovito bilje«, koje je napisao dr med. R. F. Weiss).

IV. Liječenje gibanjem (kineziterapija)

Ovaj način liječenja nema onako veliko značenje kod starog čovjeka kao kod mladog. Ipak, i ljudi koji stare morali bi znati da odmarati se znači isto što i rđati. U svakom se slučaju star čovjek mora pomiriti s tim da nakon šezdeset i pete godine više ne dolazi u obzir toliko

80 Kneippovo učenje o zdravom življenju i prirodnom liječenju

trening - to jest oprezno jxxlrazajno opterećivanje uz gibanje, koje se stalno povećava - ko­liko vježba i uvježbavanje onoga što već ima. Općenito, neprimjerena su sva kratkotrajna gibanja koja mnogo opterećuju pogotovu ako čovjek nije navikao na njih; pri tome mislimo, na primjer, na igranje tenisa ako je star čovjek početnik ili ako trči na trim-stazi predviđenoj za tridesetogodišnjake. Onaj tko nikada nije posebno trenirao, u poznim godinama može ho­dati ili se baviti lakom gimnastikom. Pri tome mora, ali bez straha, voditi računa o pulsu i disanju. Ako se uslijed fizičkih napora puis popne na 130, treba prestati naprezati orga­nizam na taj način i drugi put malo smanjiti napor. Isto tako i ako se frekvencija disanja bitno poveća (normalno je 16 do 18). Povećan puis i povećana frekvencija disanja opasni su za stara čovjeka i to treba shvatiti ozbiljno. Isto vrijedi i za zadržavanje na visokim pla­ninama. Samo ako je star čovjek neprestano trenirao u tom smislu, može otići na visoko-planinske ture. U svakom slučaju mora izbjegavati naglo prevladavanje velike visine, visinske razlike (planinske žičare) i djelovanje vrućine, na primjer sunčane jare ako nema pokrivenu glavu. Ako ima zdravo srce i dobar optok krvi, može ići na duga putovanja i u dubokoj sta­rosti. Ali opasno je ako se ne može dobro prilagoditi ili ako je onemogućeno podešavanje topline i hladnoće. To pogotovu vrijedi za letove avionima kojima velikom brzinom selimo u krajeve s klimom na koju nismo navikli i u krajeve s drugačijim vremenom. U takvim se slučajevima često poremeti san i drugo. Čini se da su za stare ljude najprimjerenija putovanja brodom, ali treba izbjegavati previše obilatu hranu koja je uobičajena na brodovima.

V. Psihosomatika (psihosomatički činioci)

U starosti posebno je važna uloga psihičkih utjecaja na tijelo. Međutim, star čovjek ne reagira uvijek jednako. Ovdje nećemo zalaziti u potankosti. Činjenica je da se uvijek nanovo pojav­ljuje problem mirenja s osjećajem osamljenosti. Ovdje ćemo samo kratko o tome. Bitno je da se star čovjek ne povuče ogorčen, uvrijeđen i ravnodušan prema svemu što ga okružuje nego da je i dalje aktivan gdje god je to moguće, odnosno da potiče odnose sa svojom oko­linom. Ni u starosti ne smijemo zaboraviti narodnu izreku: Kakav glas, takav i odjek. Istina je da je danas kontaktiranje otežano, ali čovjek nikad ne smije prestati da se trudi. Ako ikako može, mora i dalje njegovati staru umjetnost osobnih pisama, druženja, bavljenja zajedničkim hobijima i slično.

Ovih pet knajpovskih osnova aktivnog njegovanja zdravlja može - uz pravilnu primjenu - dobro utjecati i na stara čovjeka.

Osjetit će da i on može aktivno sudjelovati, da mnogo svoga zdravlja i radne sposobnosti može očuvati i u kasnim godinama i da nije samo pasivan predmet koji drugi njeguju i ob­rađuju. Ako se bude subjektivno dobro osjećao, a to je svakako povezano sa pravilno kon­cipiranim postupcima, lakše će podnositi teškoće starosti, neće životariti kao umišljeni bo­lesnik. Ne bi trebalo potcjenjivati ni tu stranu prirodnog življenja i načina liječenja.

Drugi dio

Građa i funkcioniranje ljudskog tijela

Grada ljudskog tijela

Živ organizam je harmonični skup međusobno povezanih organa koji se dopunjuju. Različite funkcije pojedinih organa proizlaze iz različitosti pojedinih tkiva, koja ćemo razmotriti.

Tkiva

Pokrivno tkivo (epitel kože i sluznica)

Stanice pokrivnog tkiva (epitela kože i sluznica) leže kao naslagane ploče ili kao cilindri po­stavljeni jedan uz drugi i tako čine kožu i površinu sluznica tijela Od epitela kože razvijaju se žlijezde lojnice i znojnice, a od epitela sluznice sluzne žlijezde.

Vezivno tkivo

To tkivo povezuje stanične komplekse i organe ili ih razgraničava popunjavajući praznine. Primjeri vezivnog tkiva jesu masno, hrskavično i koštano tkivo.

Vezivno tkivo je i s limfnim žlijezdama u sličnoj vezi kao sa spomenutim organima.

Mišićno tkivo

Mišićno tkivo je sposobno da se u različitim, međusobno povezanim skupinama grči i rasteže i omogućava aktivno gibanje.

Ima dvije vrste mišićnog tkiva i mišića; 1. takozvani skeletni mišići izazivaju gibanja koja ovise o volji; pod mikroskopom vidimo

da su skeletni mišići poprečnoprugasti, pa ih tako i zovemo (sastavljeni su od poprečnopru-gastih mišićnih niti);

2. glatki mišići djeluju neovisno o čovjekovoj volji; nalazimo ih u stijenci žila, dišnih pu­tova, crijeva i žučnog mjehura. Izdvojeno se razmatra srčani mišić koji je po građi sličan ske­letnim (dakle, poprečnoprugasti) ali po djelovanju je kao i glatki (rad mu ne ovisi o čov­jekovoj volji). Središnji sloj srčane muskulature ima posebnu zadaću: provodi podražaje što inače obavljaju samo živci.

Živčano tkivo

Posebnost živčanog tkiva su čvorovi, takozvana preklopna mjesta kroz koja komuniciraju živčana vlakna. Funkcionalna jedinica živčanog tkiva je takozvani neuron, a sastoji se od živ­čane stanice i s njom povezanog živca. Živčano tkivo je okruženo potpornom tvari koja je posebni oblik vezivnog tkiva, takozvana glia 1 .

1 glia = ljepilo; neuro-glia = živčano ljepilo

84 Građa ljudskog tijela

Žljezdano tkivo

Zljezdanog tkiva ima po cijelom tijelu, svojevrsnog je, cjevastog ili grozdastog, oblika. U žli­jezdama se stvaraju i iz njih izlučuju različiti sekreti i druge tvari medu kojima su suze, plju­vačka, loj, znoj i drugo. Jetra je najveća žlijezda u tijelu.

Mišićno tkivo (poprećnoprugasti Živčane stanice i živčana vlakn mišići, ovisni o volji)

Tkivo organa

Pluća, jetra, slezena, gušterača, bubrezi i drugi organi sačinjeni su od posebnih tkiva koja od­govaraju zadacima pojedinih organa.

Skelet

Skelet je od kostiju. Kosti su zbog svoje porozne unutrašnje strukture mnogo elastičnije nego što se čini na prvi pogled. U ljudskom tijelu ukupno je 213 kostiju koje dijelimo na cjevaste (duge kosti ekstremiteta), plosnate (lubanja, lopatica, prsna kost, zdjelična kost) i kratke ili Skelet Kralješnica

86 Građa ljudskog tijela

kompaktne kosti (kralješci, kosti šake i stopala). S vanjske strane sve kosti imaju omotač od jx)kosnice, a unutra jc moždina u kojoj se u plosnatim kostima, a kod djece i u srednjem dijelu cjevastih kostiju, stvaraju crvena i bijela krvna zrnca (eritrociti i leukociti).

Najdulja je kost bedrenjača koja kod muškaraca podnosi pritisak od 750 kg. Kosti su međusobno povezane nepomično i pomično. Nepomične veze između kostiju

nazivamo sveze. Ako je između dvije kosti nategnuta pruga (na primjer podlaktica, goljenična kost) govorimo o pružnoj svezi. Ali ako je između dvije kosti hrskavica (na primjer rebra i kralješci), govorimo o hrskavičnoj svezi. Ako su kosti međusobno čvrsto spojene bez me-duzgloba, govorimo o šavu (npr. lubanjske kosti).

Najpomičnija veza između dvije kosti je zglob. Zglobne plohe kostiju pokrivene su mek­šim i elastičnijim hrskavičnim tkivom koje sa zglobnom čašicom jedne kosti i glavicom kraja druge kosti te zglobnom čahurom čine zglob.

Skelet možemo podijeliti na ove dijelove: Lubanja koju nosi kralješnica; u ramenom zglobu spojene obje ključne kosti i obje lo­

patice; s prsnim kralješcima (osim oba donja) i prsnom kosti povezana parna rebra formiraju bačvasti prsni koš u kojem su prsni unutrašnji organi; zdjelična kost na koju se oslanja kra­lješnica; kosti gornjih ekstremiteta kao što su nadlaktična kost, ulna, radijus, kosti ručja, kosti prstiju na ruci, odnosno kosti donjih ekstremiteta: bedrenjača, goljenična kost, lišnjača, kosti noge, grana stopala i kosti prstiju na nozi.

Lubanja

Na lubanji razlikujemo dva dijela: lubanju u užem smislu ili moždani dio i kostur lica, od­nosno lične kosti lubanje. Ćeljusni zglob povezuje donju i gornju čeljust, a sve druge kosti lubanje spojene su šavovima koji povećavaju elastičnost lubanje. Lični dio lubanje sastavljaju ove kosti:

Lubanja

Skelet 87

Sitasta (koju neki svrstavaju u moždani dio lubanje), ralasta, nosne kosti, suzne kosti, do­nja i gornja čeljust, dvije jagodićne kosti, dvije nepčane kosti, podjezična kost i slušne košćice.

Moždani dio lubanje čine ove kosti: Čeona, gore i na obim stranama tjemene i sljepoočne kosti, a otraga zatiljak s velikim

zatiljnim otvorom kroz koji u lubanju dolazi hrptena moždina. Dolje je klinasta kost koja, odostrag gledano, ima oblik leptira ili ptice raširenih krila. U lubanjskoj šupljini je mozak: donji dio lubanje, lubanjska baza, dijeli se u prednju, srednju i stražnju moždanu jamu. Pred­nju lubanjsku jamu čine čeona kost s dijelovima očne šupljine, sitasta kost i prednji dio kli­naste kosti; srednja moždana jama je od najvećeg dijela klinaste kosti s takozvanim turskim sedlom (u kojem je moždani privjesak, hipofiza) i obje sljepoočne kosti koje se produžuju u mastoidni nastavak u kojem su dijelovi unutrašnjeg uha; stražnja jama je formirana od donjeg dijela zatiljne kosti i velikog zatiljnog otvora. U zatiljnu kost spadaju i obje zglobne plohe koje su povezane s prvim vratnim kralješkom.

Kralješnica

Ako kralješnicu gledamo sa strane, izgleda nam kao više puta iskrivljen prut koji je nadolje konusno proširen. Sastavljena je od 24 kralješka, krstače i trtice. Razlikujemo 7 vratnih, 12 prsnih i 5 slabinskih kralješaka. Vratni i slabinski dio kralješnice savijeni su u blagom luku unatrag, a prsni dio blago naprijed. Kralješci su sastavljeni od valjkaste pločice (glavnog di­jela, odnosno trupa kralješka), luka kralješka koji okružuje otvor kralješka, dva bočna iz-raštaja, dva zglobna nastavka i trna. Od drugih kralješaka po konstrukciji se bitno raz­likuju dva najgornja vratna kralješka: prvi je nosač (atlas), a drugi obrtač (axis) koji sa zglobnom plohom zatiljne kosti čine dvostruki zglob i radi bolje gibljivosti formirani su samo kao koštani obruči.

I Irpteni kanal čine svi otvori kralježaka. U njemu je hrptena moždina. Uz glavni kanal kralješnica u vratnom dijelu ima još dva bočna kanala kroz koja prolaze lijeve i desne hrptenc arterije i vene.

Na svakoj strani prsnog kralješka su zglobne plohe na kojima se stražnji dijelovi rebara spajaju u zglob s kralješnicom. Zbog zglobne povezanosti svojih sastavnih dijelova krelješnica je gibljiva na sve strane, pa i uzdužno. Elastičnost i čvrstoću na pritisak kralješnici daju po­sebne pločice koje su zapravo nekakvi mekani jastučići od vezivnog tkiva i imaju želatinozno jezgro. Kralješnica je s krstačom a i trticom ispod nje, spojena zglobnom strukturom koja je praktično negibljiva i uklinjena u zdjelicu.

Prsni koš

Prsni koš je sastavljen od 12 pari rebara koji su straga povezani s kralješnicom, a sprijeda s prsnom kosti (osim donja dva para). Prsni koš dobiva oblik zbog rebara koja čine luk. Dok je prvih sedam pari rebara pričvršćeno neposredno na prsnu kost (zbog čega ih i nazivamo prava rebra), osmi i deveti par su hrskavicom povezani sa sedmim parom. Deseti par je još pomičnije povezan s devetim, a jedanaesti i dvanaesti par i nisu povezani s drugim reb­rima nego završavaju slobodno. Zato rebra od osmog do dvanaestog para označujemo kao lažna rebra. Prsna kost je spljoštena, poput mača: srednji se dio razlikuje od gornjega koji je nalik na dršku i donjega koji podsjeća na sječivo mača, pa ga i zovemo mačasti nastavak prsne kosti.

Grada ljudskog tijela

Rameni obruč

Rameni obruč čine ramene kosti, lopatica i ključna kost, koje se zglabaju u ramenom zglobu. Lopatice su otraga na lijevoj i desnoj strani izvan prsnog koša. Nalaze se približno između drugog i sedmog para rebara. Na gornjem vanjskom rubu gotovo trokutaste pločaste kosti dva su nastavka; koso smješteni greben koji završava u ramenu i natkriva rameni zglob, a na drugi se naslanja ključna kost. Ispod je poluokruglo udubljenje, zglobna čašica lopatice, u kojoj je glavica nadlaktične kosti.

Ključna kost je u obliku štapa zavijenog u slovo S, a pruža se od lopatice do prsne kosti.

Kosti gornjeg ekstremiteta

Gornji ekstremitet sačinjavaju nadlaktična kost, kosti podlaktice i šaka, a prema nekima tu spada i rameni zglob, pa u kosti gornjeg ekstremiteta svrstavaju i ključnu kost i lopaticu.

Kosti nadlaktice i podlaktice Kost nadlaktice (nadlaktična kost) i kosti podlaktice su cjevaste. U nadlaktici je samo jedna kost, nadlaktična, koja sa svojom poluokruglom glavicom na gornjem kraju i čašicom lopa­tice čini rameni zglob.

Donji dio nadlaktice završava s koštanim valjkom koji se spaja s ulnom i glavicom koja se spaja s radijusom.

U podlaktici su dvije kosti: ulna i radijus; ulna je na strani malog prsta, a radijus na strani palca. Ulna postaje deblja prema gornjem kraju, a radijus prema donjem. Tako je podlaktica povezana s nadlakticom uglavnom preko ulne, a sa šakom preko radijusa. Ulna i radijus mogu se gibati jedno oko drugoga i time omogućavaju obrtajno gibanje podlaktice oko uzdužne osi.

Kosti šake U dva poprečna reda smješteno je 8 kostiju ručja. U gornjem redu, u smjeru od radijusa pre­ma ulni su: čunasta, polumjesećasta, trokutasta i graškasta; u donjem redu (prema prstima) u istom redoslijedu: mala i velika trapezoidna kost, glavata i kukasta. Kosti zapešća su dobile svoja imena po obliku. Ima pet dlanskih kostiju. Skelet prstiju ima 14 kostiju, takovaznih fa­langi, odnosno članaka : 5 baznih, 5 srednjih i 4 krajnje (palac ima samo dvije falange).

Zdjelične kosti

Na zdjelicu pritišće sva težina trupa i glave. Razlikujemo dvije zdjelične kosti i krstaču. Glav­nu koštanu masu čine dvije zdjelične kosti koje su na stražnjoj strani povezane s krstačom u praktično negibljiv zglob. Zdjelične kosti su sastavljene od po tri međusobno srasle kosti:

otraga je crevnjača na kojoj razlikujemo središnji, lopatičasti i grebenasti dio, dolje je sjedna kost koja ima sjednu bodlju, sprijeda je preponska ili stidna kost. Preponska ili stidna kost je sastavljena od dvije kosti koje se spajaju u hrskavičnoj pre­

ponskoj sraslini. Na vanjskoj strani crevnjače je čašica kuka u koju se ulažu dijelovi crevnjače, sjedne i stidne kosti i služi za vezu s bedrenjačom.

Muška i ženska zdjelica se bitno razlikuju po obliku; ženska zdjelica je šira i ima veći otvor (da dječja glavica lakše prođe kroz nju pri rođenju). Muška zdjelica je uža i okomitija.

Skelet

Ženska zdjelica Muška zdjelica

Kosti donjeg ekstremiteta

Natkoljenica i potkoljenica Kosti natkoljenice i potkoljenice građene su slično kao i kosti nadlaktice i podlaktice, a po­sebnosti su u vezi s većim opterećenjem i nosivosti kosti donjeg ekstremiteta. Bedrenjača (najdulja kost uopće) u svom se gornjem dijelu širi u povećanu masu koja s velikim i malim obrtačem služi za pričvršćivanje mišića. Odatle se pod tupim kutom nastavlja u suženi vrat bed-renjače i napokon se proširuje u okruglu glavu bedrenjače koja je u zglobnoj čašici zdjelice.

Bedrenjača na donjem kraju ima dva zglobna masiva koji s dvjema zglobnim plohama gornje zglobne glavice goljenice i s iverom čine koljenski zglob. Iver je mala slobodna kost koja je svezama povezana s drugim dvjema kostima koljenskog zgloba i štiti ga od ozljeda (pada, udarca).

U potkoljenici su dvije kosti; goljeiuca i lišnjača. Jača goljenica se na gornjem dijelu dva­ma zglobnim plohama spaja s bedrenjačom, a dolje - skupa s tankom i kraćom lišnjačom - sudjeluje pri oblikovanju skočnog zgloba. Goljenica i lišnjača se ne obrću u uzdužnoj osi jedna oko druge i po tome se razlikuju od radijusa i ulne.

Kosti stopala Nožje, stražnji dio kostura stopala, sačinjava 7 kostiju (petna, skočna, čunasta, kockasta i tri klinaste kosti), donožje, dio stopala između nožja i korjenova prstiju, sačinjava pet kostiju, a skelet prstiju sačinjava 14 malih kostiju, falanga. Po položaju i broju kosti prstiju na nozi poklapaju se s kostima prstiju ruke; ali su kosti prstiju na nozi bitno kraće; često su dvije kosti malog prsta u trećoj falanzi srasle.

S rasporedom kostiju nožja osovina stopala je pod tupim kutom s goljenicom. Skočna kost je u skoćnom zglobu povezana s donjim krajevima goljenice i lišnjače. Ispod skočne kosti i iza nje je petna kost; a ispred skočne kosti je na vanjskoj strani kockasta, a na unutrašnjoj ču­nasta. Tri klinaste kosti koje su ispred čunaste završavaju niz kostiju nožja prema kostima stopala.

Kosti potkoljenice i nožja čine dva skočna zgloba: u gornjem sudjeluju goljenica i skočna kost, a u donjem petna kost, čunasta i skočna.

Kosti stopala su raspoređene slično kao i kosti dlana, a kosti prstiju slično kao i kosti prstiju na rukama.

Zglobovi

Zglobovi povezuju krajeve kostiju. Spojevi su većinom u obliku zglobne čašice i zglobne gla­vice, a na spojnim plohama kostiju je elastična hrskavica. Zglobna čahura (kapsula) nepro­pusno zatvara zglob. Unutrašnja strana zglobne čahure je takozvana sinovijalna ovojnica koja

90 Građa ljudskog tijela

izlučuje sinovijalnu tekućinu. Zglob učvršćuju vanjske sveze, a štite ga sluzave mase. Po gib-ljivosti razlikujemo ove zglobove:

kuglasti zglob: kutni zglob ili zglob na šarnir jajoliki zglob: obrtni zglob: sedlasti zglob

zglob kuka i rameni zglob, zglob koljena i lakteni zglob, zglob šake, zglob između radijusa i ulne, zglob na palcu.

Neki zglobovi imaju hrskavične pločice između kostiju (diskove), kao na primjer zglob ko­ljena koji ima polumjesečaste meniskuse. Prividni zglob, to jest praktično nepomičan zglob, je onaj između krstače i zdjelice. Neke kosti su povezane šavovima (lubanjske i zdjelične kos­ti) ili hrskavicom (stidna kost).

Skeletni mišići

Skeletni mišići zauzimaju oko 281 cjelokupne tjelesne težine i tako su najteži organ ljudskog tijela. Ima ukupno nešto više od 300 mišića, a svaki vrši posebne funkcije. Mišić je sastavljen od mišićnih vlakana. Pomoću živaca možemo ih po želji grčiti. Krajevi mišića se tetivama pričvršćuju na dvije ili više kostiju koje se mogu pomicati u zglobovima.

Mišići ekstremiteta su većinom vretenasti odnosno duguljasto okrugli, a djeluju kao sa­vijači ili opružači, ovisno o tome gdje su pričvršćeni. Po trupu su pretežno široki mišići koji su u više slojeva; a tjelesne otvore okružuju prstenasti mišići.

Po pravilu više mišića sačinjava cjelinu koja ima funkciju pokretača; izmjeničan rad mi­šićnih skupina je vrlo složen, pokrenemo ga svjesno, ali ne možemo pouzdano dokraja voditi njihov harmoničan rad. Da bi kretnje bile harmonične, potrebno je uskladiti djelovanje mi­šićnih skupina različitih stupanja.

Već na površini tijela možemo prepoznati reljef nekih mišića, tako na primjer trokutastog mišića na ramenu, dvoglavoga nadlaktnog mišića na unutrašnjoj strani nadlaktice i (kod muš­karaca razvijenih mišića) trapezaste mišiće na zatiljku i druge.

Utroba

Probavni aparat

Probavni aparat sačinjava usna šupljina, ždrijelo, jednjak, želudac, tanko i debelo crijevo i do­datne tvorbe. Preko njega organizam prima pripremljene hranjive tvari.

Usna šupljina je na gornjoj strani omeđena tvrdim i mekim nepcem, a na donjoj strani dnom usta. U donjoj i gornjoj čeljusti je po 16 trajnih zuba usađenih u zubnim jamicama če­ljusti. Onaj dio zuba koji leži u čeljusti i pokriven je zubnim cementom zove se korijen; dio zuba iznad korijena, koji okružuje gingiva, zove se vrat; onaj dio zuba koji strši slobodno iz gingive je kruna, a pokrivena je caklinom. U gornjoj i donjoj čeljusti otraga su po tri kutnjaka, a sa strana po dva ličnjaka, koji su točno jedan iznad drugoga; po jedan očnjak i dva sjekutića na obje strane u gornjoj čeljusti sežu nešto malo preko jednakog broja očnjaka i

Utroba ( )1

sjekutića donje čeljusti. Ako dojenće i dijete često i mnogo siše prst, zubi gornje čeljusti sežu još dalje preko zuba donje čeljusti (pojavljuje se takozvana prognatija), što može postati es­tetski nedostatak, a smeta i pri žvakanju.

Unutrašnjost zuba je od dentina koji u predjelu krune pokriva caklina, a u alveoli zubni cement. U unutrašnjosti dentina je šupljina, a u njoj zubna pulpa koja je od vezivnog tkiva, živaca i žila.

Otprilike u šestom mjesecu donju dojenčetovu gingivu probija prvi sjekutić koji najavljuje razvoj mliječnih zuba. Mliječnih zuba ima 20, a u dobi između sedme i petnaeste godine smjenjuju ih stalni zubi. Zadnji kutnjak, takozvani zub mudrosti, umnjak, nerijetko nikne tek nakon dvadeset i prve godine.

Jezik je u usnoj šupljini između nepca i dna usta slobodan mišićni organ. Ukorijenjen je u dnu usta gdje ima čvrst oslonac u slobodnoj podjezičnoj kosti i donjoj čeljusti. Tijelo jezika (srednji dio jezika) je na donjoj strani svezom povezano s dnom usta. Gornja površina jezika je pokrivena malim bradavicama (papilama), pomoću kojih se prima okus. Po kvaliteti raz­likujemo četiri okusa: slatko, kiselo, slano i gorko. Slatko i kiselo se osjeti na vrhu jezika, a slano i gorko na stražnjem dijelu jezika. Različite stupnjeve i finije kvalitete okusa osjećamo skupa s mirisom.

Tvrdo i meko nepce s visećim jezičkom razdvajaju usnu šupljinu od ždrijela. Onaj dio ždrijela koji spada u probavni trakt i onaj dio koji spada u dišne putove okružuju snažni mi­šići ždrijela. Gutanje je refleksna pojava koja se pokrene doticanjem stijenke mekog nepca.

Ždrijelo se iza poklopca nastavlja u oko 30 cm dug jednjak koji se produžuje kroz ošit (tanka mišićna pregrada između prsne i trbušne šupljine) u trbušnu šupljinu i ulijeva u že­ludac. Želudac je nekakva mišićna vreća koja ima oko 1,5 litara prostornine, nalazi se ispod rebranog luka, nagnut na lijevu stranu.

Gornji otvor želuca zovemo želučano ušće (cardia) a donji vratar (pylorus); unutrašnja strana želučane stijenke je jako naborana.

Iz želuca se nastavlja tanko crijevo, kod kojega razlikujemo tri dijela: dvanaesnik, tašto crijevo i vito crijevo; prosječno je dugo 6 metara. Dvanaesnik (duodenum) je dug oko 30 cm, spojen je sa želucem polukružnom, lijevo nagore otvorenom krivinom. Tašto i vito cri­jevo se bez oštrih prijelaza nastavljaju u više vijuga po trbušnoj šupljini. Posebna karakte­ristika tankog crijeva su brojne resice s njegove unutrašnje strane koje nekoliko puta pove­ćavaju površinu crijeva.

U desnom donjem dijelu trbuha na tanko crijevo nastavlja se debelo. Debelo crijevo uz­lazi vanjskom desnom stranom trbušne šupljine i poprečno preko nje i na gornjoj strani ob-rubljuje utrobu. Na njegovu slijepu početku koji se naziva slijepo crijevo visi tanak ostatak crijeva, koji se slijepo završava i zovemo ga crvuljak.

Debelo crijevo je duljine 1 do 1,5 metara, a sastoji se od tri dijela: desno prema gore ide uzlazno crijevo koje gore zdesna pregibom ide vodoravno, poprijeko prelazi na lijevu stranu i u pregibu prelazi u silazno crijevo, koje se spušta dolje lijevom stranom trbuha da prijeđe u za-vijeno crijevo oblika slova S (sigmoidni colon) koji se nastavlja u zadnje, guzno crijevo.

Svi odsjeci probavnog kanala slične su građe. Na unutrašnjoj strani je sluznica, u sredini unutra kružni mišići, izvana uzdužni mišići, a vani vezivno tkivo. Nasuprot finoj poprečno-prugastoj muskulaturi skeleta, mišići probavnog trakta su od glatkih mišića i ne rade po na­šoj volji.

Vanjska se strana debelog crijeva razlikuje od drugih dijelova crijeva po trima uzdužnim prugama mišića, takozvanim tenijama (gr. tainia = trak, povez, pruga), u koje su sakupljeni uzdužni mišići. Debelo crijevo je pričvršćeno neposredno na stražnji trbušni zid, a tanko cri­jevo posredno pločom koja je nabor potrbušnice i ide od drugoga slabinskog kralješka, širi

92 Građa ljudskog tijela

se lepezasto i nosi tanko crijevo koje osim toga nose i susjedni organi. Glatka površina po-trbušnice pokriva sve trbušne organe i visi na unutrašnjoj strani prednjeg trbušnog zida kao takozvana mreža, nalik na neku kecelju.

Duž cijelog probavnog kanala su žlijezde koje u probavni trakt luče sokove, ali i druge žlijezde - koje su u blizini — izlučuju sokove. To su doušna pljuvačna žlijezda, potčeljusna i podjezična žlijezda koje izlučuju pljuvačku. Tu su zatim i žlijezde u kojima nastaje solna ki­selina, pepsin 1 i lipaza 2, a koje su u želučanoj sluznici; u žlijezde koje izlučuju sokove u pro­bavni kanal spadaju i jetra i gušterača.

Jetra je najveća tjelesna žlijezda, teška prosječno 1.500 grama; svojom glavnom masom, desnim režnjem, naslanja se na ošit; manji, lijevi režanj, koji seže nešto malo preko središnje linije tijela, odvojen je od desnog režnja jetrenom svezom. Jetra je sastavljena od brojnih ma­lih režnjeva, a u njima je mreža najfinije razgranatoga dijela krvotoka; jetrene arterije, jetrene vene i portne vene. U režnjićima se stvara žuč i prolazi kroz male kanale u izvodni kanal jetre i dalje prema dvanaesniku. Žučni mjehur je pričvršćen na jetru, u njemu se žuč kon­centrira i stoji kao u rezervoaru, a po potrebi se kroz izvodni kanal žučnog mjehura i žučni odvodnik izlučuje u dvanaesnik.

Iza želuca je gušterača, teška oko 70 g. U njoj se stvaraju probavni sokovi koji rastvaraju bjelančevine, masnoće i ugljikohidrate. Izvodni kanal gušterače je također otvoren u dvanaes­nik, a neposredno prije nego što će se u nj izliti, obično se spaja sa žučnim odvodnikom.

U gušterači je i kompleks tkiva koji pravi Langerhansove otočiće u kojima se stvara hor­mon inzulin.

Dišni organi

Razlikujemo gornje i donje dišne putove. Gornji su nosni kanali, usna šupljina i grlo, a donji grkljan, dušnik i pluća.

Unutrašnji dio nosa je sprijeda hrskavičan, straga koštan. Nosna pregrada, koja je od rao-nika i dijela sitaste kosti, dijeli nosnu šupljinu na lijevu i desnu polovicu. Iza prednjeg dijela hrskavičnog dijela nosa iz bočnih zidova strše po tri školjke koje povećavaju površinu nosne šupljine i prave nosne hodnike; gornji hodnik je omeđen sitastom kosti kroz koju u nos do­laze vlakna živca za miris; nosna sluznica je pokrivena trepetljikastim epitelom. Oko nosa su sluznicom pokrivene koštane šupljine koje se otvaraju u nosne hodnike. Iznad nosa se u čeonoj kosti otvaraju čeone koštane šupljine (čeoni sinusi) koji su lamelom odvojeni od nosne šupljine; iza nosa, u klinastoj kosti, također su lamelom odvojene šupljine, a sa strana parne čeljusne sinusne šupljine.

Nosni dio ždrijela obuhvaća prostor od nosne šupljine do jezičca, a usni dio ždrijela od je-zičca do gornjeg ruba grkljana; grleni dio ždrijela seže od gornjeg ruba grkljana do ulaza u jednjak. Donp put je sastavljen od grkljana i dušnika koji se razgranava u mrežu bronhija, i pluća. Hr­skavičnu strukturu grkljana čini štitasta, prstenasta i piramidalna hrskavica Između štitaste i pi­ramidalne hrskavice su glasne žice. Poklopac zatvara grkljan prema ždrijela Stitasta hrskavica je na vanjskoj strani vrata dobro vidljiva, pogotovu kod muškaraca, kao Adamova jabuka.

Grkljan i pluća povezuje dušnik koji je sastavljen od oko 20 hrskavičnih prstenova. U visini četvrtoga prsnog kralješka se dušnik podijeli u dva glavna bronhusa koja se granaju dalje u sve tanje i tanje grane i grančice. One se otvaraju u plućne alveole (mjehuriće); ima

1 Pepsin je želučani ferment koji razara bjelančevini. 2 l.ipaza je želučani ferment koji razara masti.

Utroba 93

ih oko 300 do 400 milijuna u ukupnoj površini većoj od 100 m 2 . Pluća su gotovo tupog stožastog oblika, od brojnih su režnjića okruženih krvnim kapilarama. Spužvasta, crvenkas-tosiva pluća su vrlo elastična, a u napetosti ih drži bezzračni prostor koji se nalazi između rebrene i plućne opne.

Srce

Srce je šupalj, mišićasti organ, veličine otprilike kao pest njegovog vlasnika. Oko dvije trećine srca je na lijevoj strani prednjeg prostora prsnog koša, a oko jedne trećine je na desnoj strani.

Srčana pregrada dijeli srce na lijevu i desnu polovicu; obje polovice se sastoje od pret-klijetke i klijetke koje razdvajaju i povezuju srčani zalisci. Zalisci imaju nabore u obliku jedra, lijevi (mitralis) ima dva, a desni (tricuspidalis) tri lista u obliku jedra. Listovi su tankim spoj-nim nitima pričvršćeni na stijenku klijetke. Zalisci su pri širenju srca (dijastola) zatvoreni, a pri stezanju (sistola) otvoreni.

Klijetke - koje su donje — mnogo su mišićastije nego pretklijetke iznad njih, a lijeva kli­jetka je mišićavija od desne. Tri sloja mišića, vanjski, srednji i unutrašnji, dobro se razlikuju jedni od drugih. Unutrašnjost srca pokriva fini omotač, endokard. Poprečnoprugasti mišići su mrežasto raspoređeni, a na njihov rad ne možemo utjecati. U pretklijetke i klijetke se ot­varaju velike žile. U desnu pretklijetku idu donja i gornja šuplja vena (koje sakupljaju krv), a u lijevu plućne vene. Iz desne klijetke izlazi plućna arterija, iz lijeve aorta. Na mjestu gdje se spajaju srce i žile ima zalistaka.

Srce obuhvaća mreža vjenačnih (koronarnih) žila koje opskrbljuju srčani mišić. Srce je u takozvanom osrčju (perikardu). Lijeva srčana klijetka može primiti oko 70 cm 3 krvi. Srce je teško oko 350 grama.

Žile

Žile čine funkcionalnu jedinicu sa srcem koje je u žilni sistem uključeno kao crpka. One is-prepliću cijelo tijelo i razgranavaju se do tankih kapilara. Građa žila se po svom mišićnom i unutrašnjem sloju u bitnom poklapa s gradom srca. Razlikujemo arterije (kucavice, odvod-nice) i vene (dovodnice) koje se između sebe razlikuju po jakim mišićima arterija. Odvodnice vode krv iz srca u tkiva, a dovodnice je vraćaju u obratnom smjeru.

Dovodnice vode krv prema srcu i imaju bitno slabije mišiće nego odvodnice. Posebna odlika nekih većih vena su mali zalisci koji sprečavaju protok krvi u obratnom smjeru.

Velika tjelesna odvodnica (aorta) izlazi iz lijeve klijetke, praveći luk prolazi iznad srca i ispred kralješnice produljuje do visine četvrtog ili petoga slabinskog kralješka gdje se dijeli u lijevu i desnu bedrenu arteriju. Od aortnog luka se odvajaju tri velika kraka za opskrbu ruku i predjela glave; ispod aortnog luka prolazi kao prsna aorta za opskrbu prsnih organa, a ispod ošita kao trbušna aorta za opskrbu trbušnih organa. Dovodnice većinom prolaze uz odvodnice, a najveće su gornja i donja šuplja vena.

Razlikujemo veliki i mali krvni optok: veliki prolazi od lijeve klijetke preko aorte i drugih odvodnica po cijelom tijelu i preko dovodnica u donju i gornju šuplju venu i desnu pret­klijetku; u odvodnicama velikoga krvnog optoka je krv bogata, a u dovodnicama siromašna kisikom. Mali krvni optok prolazi od desne srčane klijetke preko plućnih arterija u pluća i preko plućnih vena natrag u srce u lijevu pretklijetku; u odvodnicama malog optoka u krvi ima više ugljičnog dioksida, a u dovodnicama kisika.

94 Građa ljudskog tijela

Srce Limfne žile

Limfni sistem

Limfne žile su jednako kao i odvodnice i dovodnice raspredene po cijelom tijelu, ali su bitno tanje i nemaju svoje mišiće. U limfnim žilama se sakuplja limfa.

Limfa iz donjeg dijela tijela najprije dolazi sa svih strana i kupi se u takozvanoj mliječnoj žili koja se nalazi ispred 1. do 2. slabinskog pršljena; iz mliječne žile izlazi prsni limfni vod ispred kralješnice prema gore i predaje limfu u venozni optok na mjestu sastajanja lijeve pot-ključne i lijeve jugularne vene. Prsni limfni vod (ductus thymolymphaticus) dobiva iz mli­ječne žile crijevnu limfu (chylus), u kojoj su masti što dolaze iz crijeva. U limfni optok su uključene limfne žlijezde, od kojih je najveća slezena, oko 200 g teška, a leži u gornjem dijelu trbušne šupljine. Uz to je slezena i važan rezervoar krvi i organ u kojem se razaraju crvena krvna zrnca i stvaraju bijela (limfociti). U limfni optok spadaju i ždrijelni krajnik i krajnici.

Mokraćni aparat

Bubrezi i mokraćni kanali, mokraćni mjehur i mokraćna cijev izlučuju mokraću i druge ne­potrebne ili štetne tvari. Bubrezi su paran organ težak od 120 do 200 g, ovijen ovojnicom od čvrstog veziva; smješteni su u masnom tkivu između dvanaestog prsnog i trećeg slabin­skog kralješka uz stražnji trbušni zid na obje strane kralješnice. Bubreg je oblikom sličan gra­hu, dug oko 11 cm, od 5 do 7 cm širok i od 3 do 4 cm debeo; gornjim dijelom u slabinskom

Utroba 95

predjelu dodiruje potrbušnicu. Desni bubreg leži nešto niže od lijevog, ženski bubrezi leže nešto niže nego kod muškaraca. Prednje ploštinc bubrega pokriva stražnji dio potrbušnice. Na unutrašnjem konkavnom rubu bubrega je otvor kroz koji prolaze žile i mokraćni kanal. Razlikujemo zrnatu i crvenkastu bubrežnu koru i prugastu bubrežnu sredinu. U kori se već prostim okom dobro vide brojna zrnca nazvana bubrežna tjelešca ili kapilarni klupčići (Mal-pighijeva tjelešca). Ta tjelešca okružuje takozvana Bowmannova čahura u koju se izlučuje mokraćevina iz krvi. Iz bubrežnog tjelešca izlazi bubrežna cjevčica koja je najprije vijugava i među vijugama ima jednu dulju petlju, a onda ide ravno i po više cjevčica se spaja u iz-vodnu cjevčicu koja je već u bubrežnoj unutrašnjosti. Sadržaj izvodne cjevčice izlijeva se u bubrežni vrč, odatle teče u bubrežnu vreću, iz nje u mokraćni mjehur pa kroz oko 30 cm dug mokraćni kanal koji prolazi uz stražnji trbušni zid. Mokraćni mjehur je šuplji organ koji leži iza stidne kosti i drži oko 700 cm 3 . Iz mokraćnog mjehura mokraća prolazi kroz mo­kraćnu cijev koja je kod muškaraca duga oko 25 cm, a kod žena od 3 do 4 cm.

* 1 mokraćni mjehur 2. sjemenski m|ehurić 3. zadnje crijevo 4. prostata 5. spužvasto tijelo 6. spolno udo 7. mokraćna cijev 8. muda 9. nadmuce

10. glavić 1 1 . mosnja

11

Muški spolni organi

1. krstača 2. jajnik 3. jajovod 4. maternica 5. zadnje crijevo 6. mokraćni mjehur 7. rodnica 8 mokraćna cijev 9. Venerin brežuljak

10. mala stidna usna 1 1 . velika stidna usna

Ženski spolni organi

96 Grada ljudskog tijela

Spolni organi

Veći dio muških spolnih organa je izvan tijela, a veći dio ženskih u njemu. U muške spolne organe spadaju muda (testisi), dva jajolika organa koji vise u mošnji.

Nadmuce leži kao kapa nad testisima, a iz njega izlazi sjemenovod koji prolazi kroz preponski kanal u trbušnu šupljinu. Ispod mokraćnog mjehura sjemenovodi se spajaju svaki sa svojim izvodnim kanalom sjemenskog mjehurića i onda kao zajednički kanal prolaze kroz prostatu koja je veličine kestena; na drugoj strani prostate zajednički se kanal izlije u mokraćnu cijev. Mokraćna cijev prolazi kroz spolno udo, organ koji je pretežno od spužvaste tvari.

Ženski spolni organi su maternica, jajnici s jajovodima, rodnica s ušćem rodnice, male i velike stidne usne. Gotovo kruškasta maternica leži u maloj zdjelici. Najvažniji dio, trup maternice, od glatkih je mišića, unutrašnjost pokriva sluznica koja se jednom mjesečno izljušti kod zrelih žena ako ne dode do oplodnje, ali se opet obnovi. Maternica strši u trbušnu šup­ljinu, nadolje se sužava u materničin vrat koji je prema unutrašnjosti maternice omeđen unu­trašnjim, a prema rodnici vanjskim materničnim ušćem.

Maternica je pričvršćena raznim svezama koje polaze iz gornjeg dijela trupa maternice, idu prema trbušnom zidu, prolaze kroz preponski kanal i na kraju se pričvršćuju na stidne usne. S vanjske strane maternica je prekrivena potrbušnicom.

Ženske spolne žlijezde, jajnici, tvorbom nalik na bademe, leže uz maternicu,' a naborom potrbušnice pričvršćeni su na maternićnu svezu. Od jajnika prema maternici vodi jajovod koji počinje Ijevkasto.

Maternični vrat strši u oko 8 cm dugu, mišićastu rodnicu, koja završava u ušću rodnice okruženom malim i velikim stidnim usnama. Kod djevojaka koje nisu još imale spolni odnos na ulazu u rodnicu je polumjesećasta sluzna opna, himen. Pred ulazom u rodnicu je ušće mokraćne cijevi.

Živčani sistem

Živčani sistem je skup organa koji primaju podražaje iz okolice i izazovu reagiranje na njih. Živčani sistem čine centralni živčani sistem s perifernim živcima, zatim takozvani samostalni živčani sistem i osjetila.

Središnji organ je mozak: on je u lubanji. Mozak je duguljast, zaobljen, sivo-bijel i na po­vršini vijugav. Prosječno je težak od 1.300 do 1.500 g, a ženski je mozak oko 120 g lakši. Pukotina između polukugla (hemisfera) dijeli mozak u uzdužnom smjeru na dvije velike po-lukugle.

Velike moždane polukugle glavno su tkivo mozga i s čeonim (prednjim), tjemenim (sred­njim) i zatiljnim (stražnjim) režnjem čine takozvanu moždanu koru. Polaze od središnje pu­kotine, čiji se bočni rubovi zrakasto šire u masu velikih moždanih hemisfera. Pukotina nat-kriljuje vidnu kvržicu i srednji mozak. S dna predjela vidne kvržice visi peteljkasti moždani privjesak (hipofiza), koji je u koštanom turskom sedlu klinaste kosti. Gornji rub vidne kvržice otraga se produljuje u epifizu koja kod odraslih često ovapni i u njoj je takozvani moždani pijesak. (Descartes je pretpostavljao da je epifiza sjedište duše.) Iza epifize i ispod nje je kosa četvorokvržna pločica. Iz moždanog dna izlaze moždani krakovi, ispod njih je most na koji se nastavlja produljena hrptena moždina, a ona se nastavlja u hrptenu moždinu.

Pukotina, srednji mozak, moždani privjesak, moždane krakove, most i produljenu hrpte­nu moždinu nazivamo moždanim stablom. Ispod pukotine su na obje strane između čeonog i sljepoočnog režnja simetrične bočne komore (prvi i drugi ventrikul). Otraga su Monroovim

Utroba 97

otvorom povezani s trećom komorom mozga (treći moždani ventrikul) koji seže otraga do epifize i s obje strane do vidne kvržice. Treći ventrikul je takozvanim Sylvijevim vodovodom povezan s također neparnom četvrtom moždanom komorom ( četvrtim moždanim ventri-kulom), koja je u malom mozgu. Gotovo jajoliki mali mozak je iza velikog mozga i ispod njega, a s produženjem mosta je povezan s moždanim stablom. Mali mozak je od velikog odvojen naborom čvrste moždane ovojnice.

Na moždanom dnu se iz moždane mase produljuju dvije pruge, njušni živci, čiji produžeci prolaze kroz sitastu kost. Iznad moždanog privjeska je raskršće vidnih živaca iz kojega izlaze oba vidna živca. Njušni i vidni živci su dijelovi mozga. Iz moždanog dna izlazi 10 pari mož­danih živaca; medu njima je najjači trograni živac (peti moždani živac, nervus trigeminus) koji izlazi iz bočnog ruba mosta i kao osjetni živac produljuje se u predio ćela i donje i gornje čeljusti. Uz deseti moždani živac, lutalac (vagus) čiji izdanci obuhvaćaju cijelo tijelo, moždani živci opskrbljuju samo glavu.

Tkivo mozga i hrptene moždine su od dvije različite tvari koje možemo razlikovati okom: u sredini je bijela tvar a na rubu siva. Razumije se da ćemo naći i manje količine bijele tvari i na površini i sive u sredini (na primjer siva u jezgrama kao što je vidna kvržica).

slabinsko živčevlje

Živčcvljc

98 Građa ljudskog tijela

I Irptena moždina je od 8 do 10 mm debelo valjkasto uže koje prolazi kroz kralješnićku cijev od velikog zatiljnog otvora do slabinskih kralješaka; dugačko je od 35 do 40 cm; u us­poredbi s mozgom u hrptenoj moždini je siva tvar u sredini, a bijela izvana. Sivu tvar čine živčani čvorovi (gangliji), a bijelu živčana vlakna. Na poprečnom prerezu hrptena moždina na prednjoj strani ima duboki, a na stražnjoj plitki usjek; središnja tvar, siva, leptirasta je ob­lika. Po sredini hrptene moždine prolazi tanki središnji kanal.

Iz prednjih rogova sive tvari hrptene moždine polaze motorni živci, (gibanje), a iz straž­njih rogova senzibilni (osjet). Jajolikim zadebljanjem senzibilnog živca oba živca se spoje u spinalni (moždinski) živac i napuste hrpteni kanal; nakon kratkoga zajedničkog puta spinalni se živac podijeli na prednju i stražnju granu. Ima ukupno 31 par spinalnih živaca. Među­sobno se prepliću u takozvane živčane spletove, na primjer: vratni splet, splet gornjih ek­stremiteta, zatim još slabinski, krstačni, stidni i stražnjični splet

Ti se spletovi spajaju s vlaknima onog dijela simpatičkoga živčanog sistema koji ide uz hrptenu moždinu, a i s vlaknima živca lutaoca (vagusa), koji pripadaju parasimpatičkom sis­temu i sa simpatikusom čine automatski (autonomni ili vegetativni) sistem.

Mozak i hrptenu moždinu ovijaju tri ovojnice. Vanjska je čvrsta ovojnica od čvršćeg ve­zivnog tkiva; unutrašnja je meka ovojnica ili žilnica, jer u njoj ima mnogo žila za opskrbu centralnoga živčanog sistema; unutrašnja ovojnica, nježna kao paučina, od rahloga je veziv­nog tkiva. Prostori između ovojnica te ovojnica i mozga, odnosno hrptene moždine, ispu­njeni su manje-više bistrom tekućinom (likvorom) čiji je zadatak da živce štiti od udaraca i da sakuplja otpadne tvari koje nastaju pri izmjeni tvari u živčanim stanicama.

Funkcionalna jedinica živčanog sistema je neuron. Sastavljen je od živčane stanice i nje­zinih nastavaka. Nastavci su različiti. Dendrita, koji su kratki protoplazmatski nastavci, obi­čno je više, a neurit je samo jedan.

Među živcima razlikujemo sive (vegetativne) koji su bez jezgre i bijele, s jezgrom. Bijela živčana vlakna su valjkasta, u promjeru od 0,002 do 0,02 mm, a dugačka su do 1 m. Sre­dišnja, prava živčana tvar čini unutrašnji cilindar (neurit) koji ovija vanjska ovojnica sastav­ljena od unutrašnje ovojnice koja dodiruje sam centralni cilindar, zatim od tanke i fine Sch-wannove ovojnice i Henlejeve ovojnice izvana. Na ovojnici su približno jednako jedna od druge odmaknute Ranvierovc brazde. Prije nego što živci uđu u tkivo, gube unutrašnju i Schwannovu ovojnicu i završavaju kao čisti unutrašnji cilindar.

Sivi živci su bez unutrašnje ovojnice, a inače su jednake građe kao bijeli.

Osjetni organi

Oko

Glavni dio oka, očna jabučica, i veći dio vidnog živca nalaze se u očnoj šupljini koja je unutra ispunjena masnim i vezivnim tkivom, a prema vani završava vjeđama. Vanjski dio oka na gornjoj strani završava nabreklinom, obrvnim lukom na kojem su krute dlake, obrve; donju granicu vanjskog dijela oka čini fini žlijeb. Vjeđe su kao plitica ispred očne jabučice, a njihov vanjski dio je produžetak kože lica, dok je unutrašnji vezivno tkivo vjeđa. Dio čvrstoga, go­tovo hrskavičnog vezivnog tkiva daje čvrstu osnovu vjeđama. U vjeđama su žlijezde (Mei-bomove ž.); one izlučuju masnu izlučevinu i otvaraju se na rubu vjeda. Na vjeđama su u tri reda ravno prema van okrenute dlake, trepavice, čiji je zadatak da štite oko od malih stranih tijela.

Osjetni organi 99

Uho

U gornjem vanjskom kutu oka nalaze se mala donja i veća gornja suzna žlijezda; njihova izluče vina, suze, omogućava da se očna jabučica može pomicati bez trenja. Na stražnjoj strani vjeda se po suznom žljebiću suze pretaču prema unutrašnjem očnom kutu, gdje prolaze kroz točkaste otvore u suzne kanaliće i s tim u gornju i donju vjeđu i suznu vrećicu odakle se suze konačno slijevaju u nosnu šupljinu.

Gotovo okruglu jabučicu, koju pomiče šest mišića, okružuje cijelom vanjskom stranom čvrst ovoj, kožasta bjeloočnica. Prekinuta je samo na prednjem i stražnjem polu; na prednjem polu je umjesto nje kao staklo na satu prozirna rožnica, a na stražnjem polu, na mjestu gdje nema bjeloočnice, prolazi vidni živac.

U prednjem dijelu očne jabučice bjeloočnicu okružuje tanka vezivna opna. S unutrašnje strane žilnica pokriva zadnje dvije trećine bjeloočnice; ona je - ovisno o pigmentu u njoj - tamnija ili svjetlija. Na žilnici je mrežnica koja u stražnjem dijelu prima svjetlosne podražaje, a sprijeda završava zupčastom linijom. Sljedeća ovojnica sprijeda prelazi bez oštre granice u šarenicu (iris). Sarenica prstenasto okružuje vidni otvor oka nazvan zjenica (pupila); ona se prilagođava na jaču ili slabiju svjetlost tako da otvor zatvara ili otvara, to jest djeluje kao blenda na foto-aparatu. Rub šarenice je na prednjoj površini leće koja je elastična, prozirna, otraga jako a sprijeda nešto manje konveksna. Sarenica i leća dijele unutrašnjost oka u dvije komore: prednju i stražnju. Prednja komora je prema van omeđena prozirnom rožnicom koja je bez žila ali ima osjetni živac. Prednja komora je ispunjena tekućinom, a stražnja staklo-vinom prozirnom kao želatina.

Na očnom dnu, gdje nema bjeloočnice i kroz mrežnicu prolazi vidni živac, nalazi se sli­jepa pjega. Oko 4 mm iznad nje je žuta pjega ili centralna jamica koja je poprečno ovalna tvorba s udubinom u sredini, slično ubodu igle, i koja je mjesto najjačeg percipiranja svjetla.

Uho

Uho je organ za slušni osjet i napravljen je po akustićkim zakonima. Glavni dio je smješten u sljepoočnoj kosti. Uho se sastoji od tri različita dijela: od vanjskoga, srednjeg i unutrašnjeg. Vanjsko i srednje uho prenose zvuk, a unutrašnje ga prima.

100 Grada ljudskog tijela

Vanjsko uho jc sastavljeno otl usne školjke i vanjskoga slušnog hodnika. Veći dio školjke je hrskavična plosnata tvorba, a manji, donji dio, zvan režnjić usne školjke, mekan je i ka­rakterističan baš za ljudsko uho. Mali mišići koji prolaze od školjke na lubanju, koti čovjeka su rijetko samostalno gibljivi. Prema unutrašnjosti školjka se nastavlja u vanjski slušni hodnik, dug oko 3 cm, čiji je vanjski dio u hrskavici, a unutrašnji u kosti sljepoočnice. Kožu slušnog hodnika pokrivaju brojne nježne vunaste dlačice, a u njoj su žlijezde koje izlučuju usni žućkasti sekret, cerumen. Granica između vanjskog i srednjeg uha je bubnjić, a na njegovu centralnom, ljevkasto udubljenom dijelu, bubnjićevu pupku, prirasla je drška čekića.

U srednjem uhu su tri slušne koščice: čekić, nakovanj i stremen, koje su međusobno po­vezane nježnim vezivnim i mišićnim aparatom i kao nekakav viseći most razapinju se preko prostora srednjeg uha, bubnjićeve šupljine, a sežu od bubnjića do zida unutrašnjeg uha. U zidu koji graniči s unutrašnjim uhom su dva prozora: gore je ovalni, a dolje okrugli. Kroz ovalni otvor dolazi zvuk od baze stremena u unutrašnje uho, a kroz okrugli otvor koji za­tvara samo tanka opna, zvuk se vraća u usnu šupljinu.

Usnu šupljinu, prema vanjskom uhu hermetički zatvara bubnjić, a u stražnjem dije­lu graniči s mastoidnim nastavkom, tvorbom od koštanog tkiva bogatog zrakom. U prednjem dijelu je srednje uho slušnom trubom (Hustahijevom cijevi) povezano sa ždrijelom.

Iza unutrašnjeg zida usne šupljine je unutrašnje uho: osjetni organ za zvuk i ravno­težu. Unutrašnje uho je vrlo složen organ, sastoji se od predvorja, puža i polukružnih ka­nala, a zove se labirint. Tako su ga nazvali još srednjovjekovni anatomi koji nisu imali točnu predodžbu o njegovoj gradi i radu.

Koštani labirint je šuplji prostor u kosti sljepoočnice; u njemu je najprije periferna labirintna tekućina (perilimfa) koja okružuje membranozni labirint u kojem je unutrašnja labirintna tekućina (endolimfa). Od tri sistema šupljih prostora: predvorja, puža i poluk­ružnih kanala, središnje predvorje graniči sprijeda s pužem, straga s polukružnim kana­lima, a gore s takozvanim Fallotovim kanalom (kroz koji prolazi vidni živac) i na unut­rašnjoj strani s unutrašnjim slušnim organom u kojem je slušni živac.

Duguljasta vrećica predvorja, koje je otprilike veličine graha, vodi u tri polukružna kanala. Oni su u obliku slova C i stoje pravokutno jedan na drugome, dok njihov ulazni i izlazni otvor graniči s predvorjem. Polukružni kanali su organ za ravnotežu. Okrugla vrećica predvorja povezana je s pužem. Puž je dva i pol puta zavijen oko koštanog vre­tena. Djelomično koštana (koštana navojna pločica) a djelomično membranozna (osnov­na opna = bazilarna membrana) pregrada dijele unutrašnjost puža na dva hodnika. Gor­nji, dulji i uži predvorni hodnik je povezan s predvorjem, a donji, širi i kraći bubnjićni hodnik graniči s bubnjićnom (usnom) šupljinom preko okruglog otvora.

Iz sredine spiralne pregrade koja dijeli pužev prostor u donji i gornji, na mjestu gdje koštani dio pregrade prelazi u membranozni, prema van i prema gore razapinje se tanka Reissnerova membrana koja s bazilarnom membranom ispod i vanjskim zidom puža omeđuje puževu cijev. U njoj je Cortijev organ; mikroskopski je malen, a bitni sastavni dijelovi su mu vanjske i unutrašnje osjetne stanice koje su ugrađene među potporne sta­nice. Vanjske osjetne stanice su napete kao strune i trepere kao strune. Na unutrašnjim potpornim stanicama su slušne osjetne stanice u jednom redu, a na vanjskim u četiri ili pet usporednih spiralnih redova. Oko 3.000 Cortijevih organa, toliko ih je u uhu, duž puža se postepeno skraćuju kao strune na harfi. Organ je pokriven tankom pokrivnom membranom.

Slušni živac i njegov krajnji dio, živac puža, opskrbljuju labirint.

Osjetni organi 101

Koža

Riječju koža označujemo omotač koji pokriva tijelo i sa 16/ tjelesne težine koliko na nju ot­pada drugi je najteži organ ljudskog tijela (teži su mišići). Odrastao čovjek ima oko 2 m2

kože. Razlikujemo tri sloja: pousminu, usminu i potkožno tkivo. Pousmina (epiderma) je sa­činjena od površinskog rožnatog sloja i bazalnog (temeljnog, kličnog) sloja koji je ispod, a čiji je zadatak da umjesto odumrlih stanica rožnatog sloja stvara nove. Između rožnatog i bazalnog sloja nalazi se zrnati ili pigmentni sloj koji daje boju koži - pigment - i time je štiti od prejakog djelovanja svjetlosnih zraka. Rožnati sloj je sastavljen od pločica odumrlih stanica, u njemu nema žila ni živaca. Bezbroj međusobno dobro isprepletenih i spojenih odu­mrlih rožnatih stanica dobro pokriva tijelo i štiti ga otl vanjskih utjecaja i ispuštanja tekućina iz tijela. Skupinice stanica neprestano se ljušte iz rožnatog sloja kože. Usmina (derma) je onaj sloj životinjske kože koji se štavi, pa otuda naziv derma u pogonima koji prerađuju kožu. Debljina joj je otl 0,3 do 3 mm. Na vjeđama i bradavicama je na primjer tanka, a na dla­novima i tabanima debela. Sastavljena je od vezivnog tkiva i elastičnih vlakana koji su me­đusobno tijesno isprepleteni. U njoj su krvne i limfne žile, dlake i žlijezde lojnice i znojnice. Žlijezde lojnice su uz folikul dlake, a njihov sadržaj izlazi na površinu kože kroz isti otvor kao i dlake. Uz žlijezde lojnice koje su povezane s folikulima dlaka, postoji još cijeli niz drugih koje izlučuju loj u fine kožne pore i time osiguravaju elastičnost kože. Ako se lojne pore za­čepe, pojave se sujedice.

Granica između pousmine i usmine je valovita. U sloju usmine, okrenutom prema po-usmini, ima mnogo takozvanih kožnih bradavica (papila) u kojima su krvne žile ili okrajci živčanih vlakana. Živci prenose podražaje koje izaziva dodir, toplina i hladnoća. Na 1 cm 2

ima prosječno po 10 površinskih točaka za hladnoću i dvije točke za toplinu, koje leže dublje, 25 mjesta za opip i 200 za bol.

Potkožni sloj je treći sloj kože, od rastresitog je vezivnog tkiva u kojem ima dosta mas­nog tkiva. Nema oštre granice između usmine i potkožnog sloja, a i građa im je u biti jed­naka.

Druge kožne tvorbe

U usmini i potkožnom sloju nalaze se veliki klupčići žlijezda znojnica čiji blago zavijeni iz­vodni kanali prolaze kroz usminu i kroz kožne pore izbijaju na površinu. O lojnim žlijezdama smo već govorili. Posebne lojnice na nekim drugim dijelovima tijela izlučuju drugačije tvari. I akve su, na primjer, žlijezde u vanjskom slušnom hodniku koje izlučuju cerumen ili žlijezde na rubu vjeđa gdje se prilikom upale razvija ječmen. Druge žlijezde, opet, izlučuju tvari koje pojedinom čovjeku daju karakterističan miris. To su takozvane tvarne žlijezde. One su i spol­no specifične, a žene ih imaju više nego muškarci. Oko dvadeset žlijezda je udruženo u po­sebnu žljezdanu tvorbu koja se otvara na prsnoj bradavici (mlječna žlijezda). U posebne kož­ne tvorevine spadaju i

Dlake

Svaka dlaka ima stablo i korijen koji zalazi u potkožno tkivo. Zadebljani donji dio zove se glavica dlake. Ako se maleni mišići koji povezuje glavicu dlake s drugim dijelovima kože zgr­če, dlaka se uspravi- koža se naježi i govorimo o guščjoj koži. Razlikujemo kratke ili če-

Građa ljudskog tijela 102

lunjaste dlake (obrve, trepavice, dlake uz nosne otvore); vunaste dlake, najfinije dlake koje se nalaze po cijelom tijelu osim po tabanima, dlanovima i usnama; duge dlake su na glavi, a zatim ima dlaka u potpazušnim jamama i na stidnoj kosti.

pousmina

1. osjetno tjeleSce sa živcem

2. žlijezda lojnica 3. dlačni mišić 4. dlaka i glavica dlake

5. žile 6. žlijezda znojnica

Prerez kože s dlakom (vlasi)

Nokti

Nokti su orožnjele kožne tvorbe. Razlikujemo korijen nokta, koji je tanak i gotovo sasvim pokriven kožom, i ploču i ležište nokta. Koža uz nokat završava posebnim kožnim naborom.

O funkciji kože vidi pod naslovom »Koža kao ogledalo zdravlja, ljepote i životne spo­sobnosti«.

Stanica

Najmanja jedinica svih živih bića, koliko se zna, jest stanica. Sastavljena je od stanične jezgre (nukleusa) s jezgricom (nukleolusom), plazme, središnjeg tjelešca i stanične membrane. Sta­nice se razmnožavaju diobom, većinom složenom posrednom diobom (mitozom), a rijetko neposrednom diobom (amitozom).

Posredna dioba ili mitoza (grčki = mitos = petlja) počinje mijenjanjem sadržaja jezgre u vlaknasta klupka i diobom središnjega tjelešca. Dijelovi središnjeg tjelešca koji nastaju diobom odlaze svaki na svoj pol stanice i sakupe okolnu protoplazmu (grčki: protos = prvi, plasma = oblikovani) zrakasto oko sebe. Ujedno se klupko jezgre raspadne u pojedinačne niti koje se razvrstaju u ekvatorijalnu ravninu između polova i pocijepaju se svaka na polovicu. U tom trenutku se stanica u ekvatorijalnoj ravnini podijeli utiskivanjem i napokon raspadne u dvije nove stanice u kojima se niti jezgre raspuste i spoje u novu jezgru.

Broj parnih jezgrinih niti ili kromosoma (grčki: chroma = boja, soma = tijelo) stalan je kod svake životinjske vrste. Tako, na primjer, vinska mušica (Drosophila) ima 4, mrav 20

Stanica 103

a čovjek 48 kromosoma ili 2,10 i 24 para kromosoma. Da se pri spolnom razmnožavanju ne bi broj kromosoma udvostručio, kromosomi se ne dijele prilikom diobe ženske spolne stanice u diobi sazrijevanja.

Ali muška spolna stanica se dijeli, ne gubeći kromosome, u dvije sjemene stanice od kojih svaka dobiva po 24 kromosoma. Spol se određuje posebnim spajanjem kromosoma još u tre­nutku oplodnje: naime, od 48 kromosoma dva određuju spol: kromosom X i Y. U jajčanoj stanici su samo X kromosomi, a u muškoj spolnoj stanici X i Y. Prilikom diobe muške spol­ne stanice jedna sjemena stanica dobiva X, a druga Y kromosom. Budući da kromosom Y određuje muški spol, muški subjekt će se razviti ako jajnu stanicu oplodi sjemena stanica u kojoj je kromosom Y; ali ako jajnu stanicu oplodi sjemena stanica koja ima X kromosom, razvija se ženski subjekt. Iako je vjerojatnost da će se razviti muški ili ženski subjekt 1 : 1 , ipak medu novorođenčadi ima više muških beba nego ženskih u odnosu 106 : 100, ali bu­dući da umire više dojenčadi muškog spola, taj se odnos ubrzo izjednači.

Funkcije ljudskog tijela

Općenito

Podražljivost, sposobnost primanja podražaja, prilagođavanje i izmjena tvari (pretvaranje energije) osnovne su osobine i ujedno karakteristike živog svijeta koji unutrašnja snaga pod-stičc da za sebe i svoje potomstvo osigura najpovoljnije prilike. Životinje i biljke se bitno razlikuju jedne od drugih.

Biljka može stvarati organsku ili živu tvar iz mineralnih tvari koje se nalaze u zemlji, vode i sunčane energije, ali životinja - a time i čovjek - to ne može.

Biljka izmjenom tvari - uz pomoć sunčane energije - preko dana dobiva kisik iz ugljič­nog dioksida, a taj kisik njoj je potreban po noći. U izmjeni tvari kod životinja troši se kisik a izlučuje ugljični dioksid.

Biljka u lišću ima zelenilo (klorofil), a životinjski organizam crveno krvno bojilo (hemo­globin).

Priroda se pokazuje kao višeslojan sistem međusobno ovisnih i usklađenih članova koji pojedinačno teže što boljem vlastitom razvoju. Članovi se između sebe uništavaju ili potpo-mažu i naposljetku se kao niti opsežnog tkiva međusobno povezuju. Iz toga proizlaze svi mo­gući međusobni odnosi: proganjanje, uništavanje, parazitizam, zajedništvo (simbioza, grčki sym - z, skupa, bios - život), nagon za parenjem i materinska ljubav. Parazitizam nalazimo kod bijele imele, bršljana i kod parazita u utrobi, ali isto tako znamo i za prave zajednice življenja kao na primjer crijevnih bakterija i domaćina. Bakterije u hranjivom supstratu raz­građuju štetne tvari koje nastaju pri izmjeni tvari, a od nastalih produkata prave za život nuž­ne tvari — na primjer vitamin B 12.

Ima raznih stupnjeva zajedništva: od za život važnih međusobnih odnosa do međusobno nekorisnih zajednica kao što je na primjer ona između zebara i gnua.

Razmnožavanje tka životno tkivo kroz milenije, a materinstvo mu je simbol koji daje ži­vot. Život protječe u redu kojemu je sve podvrgnuto.

Ništa ne može postojati bez veze s okolicom, jer bi bilo bez smisla, kao što bi bez smisla bio i neki osamljen i izdvojen tjelesni organ. Zemlja, šuma, travnjak, rijeka i jezero su više organizacije toga mnogoslojnog sklada, što u prenesenom smislu vrijedi i za po­rodicu i narod. U toj međusobnoj povezanosti svaki član ima svoje mjesto i svoju od­ređenu veličinu: kad bi bio na pogrešnom mjestu i u neodgovarajućoj količini, remetio bi sklad cjeline.

Isto takvo načelo uređenja odnosi se i na čovjekovo tijelo, s čijim ćemo se radom u|x>z-nati na sljedećim stranicama.

Aparat za gibanje

() skeletu, svezama i zglobovima vidi stranice 83 do 90.

Živčevlje 105

Mišići

Rad mišića je u kontrakciji: budući da se mišići mogu grčiti samo u jednom smjeru, za svaku povratnu kretnju potrebna su bar dva mišića koji djeluju suprotno. Ali po pravilu u svim oblicima gibanja koja teku glatko sudjeluje po više skupina mišića. Skeletni mišići s dvije ili više kostiju i njihovim zglobovima čine polužni sistem koji ovisno o svojoj konstrukciji može različito djelovati zglob na šarnir u koljenu gibljiv je samo u jednom smjeru; obrtni zglob, npr. u laktu, dopušta gibanje kosti oko uzdužne osi; kuglasti zglob u ramenu i kuku omo­gućava slobodno gibanje na sve strane.

Ali svi skeletni mišići ne izazivaju gibanje u zglobovima: mimićni mišići lica koji su ras­poređeni djelomično kružno oko očiju i usta pomiču samo kožu ili zatvaraju i otvaraju oči i usta; trbušni mišići rade kao trbušna presa pri pražnjenju crijeva.

Odgovarajući motorni živac podraži mišić; podraženi mišić reagira na podražaj mno­štvom pojedinačnih trzaja svojih vlakana. Mišić se većinom zgrči uslijed kombiniranog dje­lovanja uzdužne i natezne kontrakcije; ali, zavisno od vrste rada može prevladati jedna od dviju komponenata: tako, na primjer, pri držanju ili nošenju djeluje natezna kontrakcija (sa samim povećanjem mišićne nategnutosti bez grćenja), a pri dizanju jc, naprotiv, riječ o uzdužnoj kon­trakciji (samo u početku se pojavljuje povećana mišićna nategnutost, a zatim se mišić zgrči).

Kad se mišić zgrči, a i onda kad se opusti, ispušta toplinu. Energiju za rad dobiva od ugljikohidrata (glikogen) i fosfornih s|x>jeva. Skeletni mišići su u svojoj potankoj gradi po­prečnoprugasti, a mišići probavnog trakta glatki.

Srčani mišić, vidi stranu 93.

Živčevlje

Rad živčevlja se temelji na njegovoj podražljivosti i prenošenju uzbuđenja i impulsa. Jedinica živčevlja je živčana stanica ili neuron, koja je visokorazvijena i obično vrlo raščlanjena: njezini kraći, razgranati kraci su đendriti, a dulji živčano vlakno ili neurit. Živčana vlakna udružena u snop i ovijena vezivnim i drugim tkivom sastavljaju živac (nervus). Neuroni, povezani je­dan za drugim u lanac, povezuju živčana središta (mozak, hrptena moždina) s tijelom sve do njegove površine. Razlikujemo osjetne (senzibilne) živce koji osjete podražaje i uzbuđenja prenose u živčana središta i izvršne (motorne) živce koji impulse za djelovanje provode od živčanih središta do organa. Put osjetnih živaca prolazi u stražnjem dijelu hrptene moždine i sastoji se od tri neurona, dok je put motornih živaca u prednjem dijelu i sastoji se od dva neurona. Podražljivost se najljepše pokazuje u refleksima: na primjer, pod zrakom neobično jakog svjetla vjede će se u trenu zatvoriti i zjenice suziti. U tom slučaju svjetlosni podražaj prima mrežnica oka, zatim vidni živac provodi uzbuđenje i preko centra očnog živca po­kretača (nervusa oculomotoriusa) impuls dolazi do mišića, koji suzi zjenicu. Jednaki podražaj zahvati i onaj živčani centar na licu, od kojega zatim impuls ide k mišićima oka koji zatvore vjeđe. Karakterističan je i koljenski (patelarni) refleks udarac na tetivu ispod ivera preko reflek­snog luka uzrokuje opružanje potkoljenice. Neke reflekse možemo podešavati, naučimo ih, ali i zaboravimo: možemo, na primjer, naučiti skratiti vrijeme reagiranja ili izazvati refleks kojega prvobitno uopće nije bilo. Zanimljivo djeluje usmjeravanje refleksa s podređenim podražajem, kao što je pokazao ruski istraživač Pavlov (1848 — 1936) kad su pokusnim životinjama davali hranu, uvijek bi istovremeno i pozvonili, tako da je nakon nekog vremena već samo zvonjenje izazvalo lučenje probavnih sokova kod životinja. Pavlov je taj refleks nazvao uvjetni refleks.

106 Funkcije ljudskog tijela

Hrptena moždina je provodni ili refleksni organ. U njezinoj bijeloj tvari ima niti koje povezuju tijelo s mozgom; u prednjem dijelu hrptene moždine prolaze motorne, a u stražnjem dijelu osjetne živčane niti. U sivoj tvari hrptene moždine su ganglije (preklapači) onih refleksnih lukova koji završavaju u hrptenoj moždini. Na kraju mozga se hrptena moždina proširi u produljenu hrptenu mož­dinu.

Mozak je centar cjelokupnog živčevlja. U moždanom stablu, koje među ostalim sastavljaju produljena hrptena moždina, most i moždani krakovi, nalaze se centri svih moždanih živaca osim njuš-nog i vidnog živca. Prema tome, moždano stablo je sjedište najviših i za život najvažnijih refleksa, u njemu su preklapači i prolazi niti koje povezuju veliki mozak s malim mozgom i hrptenom moždinom. Uz centre za optok krvi, u produljenoj hrptenoj moždini je i dišni centar i centri za izlučivanje znoja, sisanje, žvakanje, gutanje i povraćanje.

Vidni brežuljak (thalamus) i prugasto tijelo (corpus striatum) sjedišta su motornih cen­tara u kojima se regulira napetost mišića i usklađenost kretnji. Predio četvorokvržne pločice, koji je također sastavni dio produljene hrptene moždine, povezan je preko peteljke moždanog privjeska (hipofize) s moždanim privjeskom i preko njega s cjelokupnim hormonalnim siste­mom čovjeka (vidi str. 122).

Mali mozak ima zadatak da osmišljeno regulira gibanja i rad skupina mišića povezuje u tekuće djelovanje. Ako mali mozak ne funkcionira, kretnje su odsječne, neuglađene.

Veliki mozak skriva najvažnija središta, prije svega ona koja reguliraju prilagođavanje na okolicu. Za­hvaljujući automatskom radu unutrašnjih organa čovjek bi doduše mogao i vegetirati bez velikog mozga, ali bi bio nesposoban za život, jer se ne bi mogao snaći i orijentirati u okolici.

U hemisferama velikog mozga najviši su centri motornih i opažajnih impulsa, među ko­jima i centri svijesti i govora. U čeonom i tjemenom predjelu mozga osjeti se pretvaraju u svjesne spoznaje, misli i htijenja.

Većina živčanih vlakana se na putu prema periferiji1 križa, zbog čega lijeva polovica mozga upravlja desnom stranom tijela, a desna lijevom. Kod većine ljudi je lijeva strana ve­likog mozga funkcionalnija, više je dešnjaka.

Autonomni živčani sistem Samoupravni (autonomni, 2 vegetativni 3) živčani sistem se po radu mnogo razlikuje od ani­malnoga 4 živčanog sistema o kojem smo upravo govorili, a koji prenosi prije svega voljne pokrete i opažaje. Autonomni živčani sistem uređuje one radnje tijela koje nisu u vlasti naše volje i htijenja, na primjer izmjenu tvari, širinu zjenice, stvaranje znoja, širinu bronhija ili žila, zatim broj otkucaja srca, dakle unutrašnja zbivanja koja nisu neposredno povezana s vanjskim svijetom. Neka od tih zbivanja su dvostruko oživčena i zbog toga mogu biti i pod utjecajem

1 periferija = vanjski krug, obod; ovdje: drugi dijelovi tijela, ne centar 2 autonom = grčki: samostalan 3 vegetativ = lat; kao biljka; ovdje nesvjesno unutrašnje 4 animal = lat: životinja, živo biće, nagonski (anima = duša)

Disanje 107

naših htijenja, na primjer disanje, pražnjenje mjehura i crijeva. Smisao takvog oživčavanja je jasan: mnoštvo se unutrašnjih zbivanja ne može svjesno držati pod nadzorom, a da i ne go­vorimo o tome da bismo zapravo namjernim uređivanjem izvjesno ometali složene unutraš­nje procese; međutim, svjesno upravljanje može u nekim slučajevima, kad je riječ o prilago-đavanju na okolicu, biti vrlo korisno, na primjer kad zadržimo dah ako je zrak zagađen ili u slučaju opasnosti u trenu zaklopimo vjeđe. Ipak je takvo voljno podešavanje zbivanja mo­guće samo uvjetno i ne može za dulje vrijeme zamijeniti samoupravno.

Samoupravni živčani sistem sastavljen je od dva dijela: simpatičkog 1 i parasimpatičkog ili vagusnog 2. Simpatički i parasimpatički živčani sistem rasprostire se po cijelom tijelu.

Simpatičke i parasimpatičke jedinice autonomnog živčanog sistema djeluju suprotno i to posredno, preko podražajnih tvari. Vlakna simpatikusa oslobađaju adrenalin i noradrenalin, a vagusna acetilholin. Ali, simpatičko i parasimpatičko djelovanje ne poklapa se uvijek s ana­tomskom podjelom jer je oslobađanje ponekad i obratno. Međutim, predaleko bismo otišli ako bismo na ovom mjestu htjeli objašnjavati tu složenu suovisnost, pa ćemo se zadovoljiti samo ovom (zaista grubom) podjelom.

Vagusni dio autonomnog živčanog sistema uopće potiče na manju potrošnju energije i zato prevladava u predjelu probavnih organa. Pod njegovim se utjecajem šire - s malim izu­zecima - žile, snižava se krvni pritisak, broj otkucaja srca je manji, a zjenice i bronhije se sužavaju. A utjecaj simpatikusa ubrzava i oživljava životne procese, srce brže kuca, a zjenice i bronhije se šire.

Otrov koji se nalazi u velebilju, Atropa belladonna (Atropos = suđenica iz grčke mitologije, koja presiječe životnu nit; latinski belladonna - lijepa gospođa), smanjuje djelovanje vagusnog živca i time povećava utjecaj simpatikusa. Zbog toga ga upotrebljavamo protiv grčeva u že­lucu, crijevima i žučnoj vrećici, a i pri liječenju ili olakšavanju tegoba astme. Tašte Rimljanke su rado upotrebljavale velebilje (atropin i beladonin) za oči, jer im je širio zjenice od čega su oči postajale ljepše i živahnije (odatle i ime lijepa gospođa). U skladu s tim je grčka božica Atena uvijek prikazivana raširenih zjenica; zato joj je u pripovijetkama ostao nadimak - koji danas svakako više nije omiljen - buljooka.

Prividna suprotnost između simpatičkih i parasimpatičkih živaca u biti je izmjenična igra sistema čija ravnoteža je od odlučnog značenja za harmonično odvijanje svih životnih pro­cesa.

Disanje

je osnova izmjenjivanja zraka; tijelo prima kisik i ispušta ugljični dioksid. Razlikujemo dva oblika disanja:

1. vanjsko ili plućno disanje (izmjenjivanje plina između vanjskog zraka i krvi) i 2. unutrašnje ili stanično disanje (izmjena plina između krvi i tkiva, stanica).

Gibanje plina između vanjskog zraka, pluća, krvi i tkiva omogućava smanjenje pritiska u smjeru od vani prema unutra.

Zbog elastičnih vlakana pluća teže slijeganju. U normalnim prilikama se ne slegnu jer se spužvasta pluća nalaze uz sami zid prsnog koša. S unutrašnje strane prsnog koša je dvo-

1 grčki sympathein - s nekim osjećati, biti srodan (početne stanice simpatikusa su u bočnim izdancima hrptene moždine)

2 latinski vagus - koji luta; to je jedini moždani živac koji ćemo naći po cijelom tijelu

108 Funkcije ljudskog tijela

struka ovojnica (pleura) koja se na strani rebara zove porebrica, a na strani pluća poplućnica, između kojih je zrakoprazan prostor u obliku pukotine. Pluća uvijek prate gibanje dišnog or­gana i spuštanje ošita i širenjem prsnog koša povećava se prsni koš, a to omogućava udisanje, dok dizanje ošita i sužavanje prsnog koša izaziva izdisanje.

Pri udisanju kisik prolazi kroz plućne mjehuriće u krv, a krvlju preko arterija ulazi u tki­va; pri izdisanju pluća ispuštaju ugljični dioksid koji u pluća dolazi preko krvi u žilama do­vodnicama i kroz plućne mjehuriće.

U atmosferskom zraku ne nalazi se samo kisik nego i 782 dušika, 212 kisika, 12 pleme­nitih plinova i male količine ugljičnog dioksida. Ako je u zraku manje od 152 kisika, ugasit će se plamičak svijeće, a ako količina padne ispod 122, počinju smetnje u optocima i čovjek gubi svijest.

U izdahnutom zraku je 792 dušika, 162 kisika i 42 ugljičnog dioksida (12 plemenitih pli­nova).

Udahnuti zrak se u gornjim dišnim putovima pripremi na prilike u tijelu: ovlaži se i za­grije, očisti ga sluznica u nosu koja je pokrivena trepeljkama. Disanje kroz usta je nezdravo, jer zrak dolazi u pluća neočišćen, suh i hladan.

Kisik i ugljični dioksid prenose se crvenim krvnim pigmentom u krvi (hemoglobinom), čija je kemijska struktura vrlo slična strukturi zelenila u lišću (klorofilu); bitna razlika je u tome što je u hemoglobinu željezo, a u klorofilu magnezij.

Živčani dišni centar je u produljenoj hrptenoj moždini, a njegov rad potiče količina ug­ljičnog dioksida u krvi. Izmjena plina u plućima nije potpuna - pri normalnom disanju niti udahnemo niti izdahnemo dokraja. Jednim udisajem prosječno udahnemo 0,5 1 zraka, a pot­punim udisanjem od 1,5 do 2 litre više. Kad izdahnemo dokraja, u plućima ostane još oko 1,2 litre zraka.

Odrastao čovjek udahne prosječno 16 puta u minuti, dijete 20—25 puta, a novorođenče 40 puta. Za neko vrijeme možemo svjesno ubrzati disanje ili ga usporiti; jaki podražaji, npr. hladan tuš ili prodor tvari jetka mirisa u nos (amonijak, kloroform), odmah zaustavljaju di­sanje.

Podražajne tvari u dišnim putovima izazivaju eksplozivni oblik izdisanja: kašljanje i ki-hanje. Pri kašljanju se prilikom udisaja glasne žice najprije zatvore, a zatim se na iznenadni pritisak zraka razmaknu; kad kihnemo, nakon dubokog udisaja uslijedi iznenadni pritisak u obratnom smjeru i zraku otvori put kroz nos. Za razliku od kašljanja, kihanje ne možemo svjesno izazvati ni spriječiti.

Poseban oblik disanja su zijevanje i smijanje. Zijevanje počinje dubokim udisajem pri ot­vorenim ustima, a uzrok je pomanjkanje krvi u mozgu; duboki udisaj uzrokuje pad pritiska u prsnom košu čime se poveća dotok krvi u srce i optok krvi. Refleks zijevanja može izazvati već i sam pogled na čovjeka koji zijeva.

Smijanje nastaje ako jedan za drugim brzo slijede udisaji i izdisaji pri izmjenično otvo­renim i zatvorenim glasnicama.

Optok krvi

protječe u sistemu zatvorenih, elastičnih žila, a središte kretanja je srce. Razlikujemo veliki i mali optok krvi. Veliki optok krvi (otkrio ga je Harvey 1628. go­

dine) počinje u lijevoj srčanoj klijetki, prolazi glavnom arterijom (aortom) i vraća se preko velikih dovodnica u desnu srčanu pretklijetku.

Srce 109

Mali optok krvi (otkrio ga je Servet 1546. godine) počinje u desnoj klijetki, prolazi kroz pluća i završava u lijevoj pretklijetki. Oba optoka krvi se međusobno dopunjuju: iskorištena krv s mnogo ugljičnog dioksida iz velikog optoka stiže u desnu pretklijetku i preko malog optoka odlazi u pluća. U plućima krvni pigment (hemoglobin) ispusti ugljični dioksid i veže kisik; zatim krv dolazi u lijevu pretklijetku gdje mali optok krvi završava. Odatle krv prelazi u lijevu klijetku i veliki optok.

Žile nisu označene po svom sadržaju (kisik ili ugljični dioksid), nego po smjeru: sve žile koje polaze od srca nazivamo odvodnice, kucavice ili arterije, a sve žile koje vode k srcu dovodnice ili vene. U odvodnicama (arterijama) velikoga optoka krvi nalazi se krv koja sa­država mnogo kisika, a krv velikoga optoka u dovodnicama (venama) ima mnogo ugljičnog dioksida; kod malog optoka je obratno.

Arterije se granaju kao grane i bočni izdanci do mikroskopski malih cjevčica (kapilara). U najfinijim kapilarima se izmjenjuje plin i u tkivu (u velikom optoku krvi) i u plućima (u malom optoku krvi). U susjednim kapilarima se krv opet sakupi i teče prema dovodnicama i preko njih u srce.

Pravilo da krv na svom putu od srca i k srcu prolazi sistemom kapilara ima izuzetak u predjelu trbuha. Krv iz slezene, gušterače i crijeva, nakon što prijeđe kroz mrežu kapilara, sakupi se u takozvanoj portnoj veni koja se u jetri razgrana u kapilare. Tek onda, dakle nakon dvostrukog prijelaza kroz mrežu kapilara, krv se venom vrati u srce.

Srce

je sastavljeno od četiri dijela. U uzdužnom smjeru je zidom pretklijetke i klijetke neprolazno odijeljeno; u desnoj polovici srca protječe krv bogata ugljičnim dioksidom, a u lijevoj krv u kojoj ima mnogo kisika (samo u embrionalnom 1 životu su desna i lijeva pretklijetka po­vezane malim otvorom ali i on se pri rođenju zatvori). Pretklijetke i klijetke su povremeno povezane zaliscima i ventilnim mehanizmom. Posebnost srčanih mišića jc da su sposobni prenositi uzbuđenja; podražaj koji živcem stigne do srca prenose dalje vlakna srčanih mišića.

Razlikujemo dva stupnja ritmičkog gibanja srčanog mišića: prilikom sistole 2 ili stezanja (kontrakcije) srce se zgrči i isprazni, a u dijastoli 3 ili rastezanju opet se napuni krvlju. Stezanje i rastezanje srca prenosi se na sve žile: sistola i dijastola se prenose u valovima koji idu od srca; stezanje i rastezanje srca osjećamo na površini arterija (žila kucavica) kao otkucaje srca ili puis, na primjer iznad zapešća na unutrašnjoj strani podlaktice.

Prilikom jednog otkucaja srca (od sistole do đijastole) prostornina srca se promijeni za oko 70 cm 3 ; prema tome, ako srce kuca s oko 70 otkucaja u minuti, kroz njega u jednoj minuti proteče oko 4.900 cm 3 krvi. Budući da je pri pojačanoj tjelesnoj aktivnosti povećana potreba za kisikom, ta se količina krvi poveća na deset do trideset litara na minutu; toj po­većanoj potrebi srce može da udovolji na dva načina: ili će početi kucati brže ili će povećati prostorninu (kapacitet). Srce koje nema kondicije riješit će povećanu potrebu za kisikom bržim kucanjem, a srce koje ima kondiciju povećanim kapacitetom (taj je način biološki dosljedniji). Prosječni kapacitet jednog otkucaja srca iznosi oko 0,1 mkg, što znači 10.000 mkg u 24 sata.

1 embryo - gr.: dijete u materinom tijelu 2 sistola, od gr. systole - grćenjc, ograničenje 3 dijastola - od gr. diastole - odvajanje, razdvajanje

110 Funkcije ljudskog tijela

Poprečnoprugasti srčani mišići povezani su međusobno mrežastim rasporedom. Dok rad skeletnih mišića po jačini odgovara živčanom podražaju koji u tom trenutku primi, srčani mišić ili uopće ne reagira na podražaj ili reagira tako da se potpuno stegne; zato u vezi sa srcem govorimo o zakonu sve ili ništa. Srčani mišić se ne steže ako je podražaj preslab ili ako naiđe kad je mišić nepodražljiv tj. neposredno nakon njegove kontrakcije. Ta faza ne-podražljivosti srčanog mišića vrlo je važna zaštita protiv poremećaja normalnog toka pod­ražaja i s njima povezanog optoka krvi, jer bi nagomilani podražaji mogli izazvati poremećaj. Zbog toga se pri smetnjama srčanog ritma pojavljuju kratke stanke, što znači da nakon iz­nenadnog stezanja srca (ekstrasistola) naredni podražaj stiže do srčanog mišića kad je on na stupnju nepođražljivosti. Srce oživčavaju (inerviraju) ubrzavajuća (simpatička) i koćeća (pa-rasimpatička) živčana vlakna. Srce kuca prosječno sa 70 otkucaja na minutu (novorođenčetu kuca 120 puta na minutu, slonu 25 puta a mišu 500 puta).

Krvni tlak

Krvni tlak je pritisak koji prouzrokuje cirkulirajuća krv na stijenke žila. Ovisi prije svega o snazi srca i otpornosti žila, a manje od količine krvi i položaja tijela. Najveći krvni tlak je u lijevoj srčanoj klijetki, zatim se u žilama |X)lako smanjuje do ušća vena koje sakupljaju krv u desnu pretklijetku, gdje je jednak ništici; U skladu s tim se smanjuje i brzina cirkuliranja krvi koja iznosi od 0,5 m/sek u arterijama do 0,001 m/sek u kapilarima, dok se u dovod-nicama brzina opet poveća na 0,33 m/sek.

Krvni tlak mjerimo na nadlaktičnoj arteriji: nadlakticu omotamo cjevastom manšetom koju na ruci napunimo zrakom, a pritisak će nam pokazati stupić žive. Ako zrak ispustimo iz manšete, taj tlak odmah pada i na kraju saznajemo puis u laktenom zglobu, pa u tom tre­nutku otčitamo gornju (sistolićnu) graničnu vrijednost krvnog tlaka; ako pritisak manšete još smanjujemo, s donjom (dijastoličnom) graničnom vrijednošću izgubi se šum koji prouzrokuje puis, jer žila sada pulsira bez vanjskog otpora.

Prosječni krvni tlak odrasle osobe je približno 140/70 mm/llg, broj 140 označuje sis-tolični, a 70 dijastolični pritisak, dok mm/1 lg znači visinu živinog stupica u milimetrima. Ta vrijednost može znatno oscilirati, a da to ne znači bolesnu promjenu, nekako između 1 10 do 145 mm/Hg kod sistoličnog i 60 do 80 mm/Hg kod dijastoličnog pritiska. Pri tjelesnom opterećenju ili uzbuđenju tlak se prolazno poveća do otprilike 170/90 mm/Hg.

S godinama života čovjekove žile gube elastičnost (čime se povećava otpor žila prema krvi koja cirkulira), zbog čega stariji ljudi imaju viši krvni tlak nego mlađi; uobičajena tvrdnja da gornji krvni tlak treba da iznosi onoliko milimetara živinog stupa iznad sto koliko čovjek ima godina, nema nikakve osnove.

Zbog utjecaja živaca i produkata žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem (hormona) 1 na za-tegnutost stijenki žila, pritisak ovisi i o njima. Ako je visok tlak, živčana ga vlakna koja izlaze iz luka glavne kucavice (aorte) snižavaju.

Razdioba krvi se ravna prema lokalnim potrebama, a regulira je autonomni živčani sis­tem. Krv je ravnomjerno raspoređena samo onda kad potpuno mirujemo; a pri radu su or­gani koji su aktivni prokrvljeniji nego oni koji nisu. Odatle i izreka: plenus venter non studet libenter (pun trbuh nerado uči), tj. situ čovjeku sporo radi mozak, jer dok želudac probavlja hranu mozak nije dobro prokrvljen.

1 hormoni (od gr. homiacin - uzbuditi, pomaknuti) produkti žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem

Krv 111

Žilne (vazomotorne) živce, koji spadaju u autonomni živčani sistem, dijelimo na one koji sužavaju žile i na one koji ih opuštaju; njihov živčani centar je na dnu četvrte moždane ko­more (ventrikula).

Simpatićki žilni živci šire žile mozga, srca, kože i mišića, a parasimpatički žile trbušne šupljine.

Između vena i arterija ima brojnih poprečnih spojeva (takozvanih anastomoza) 1 preko kojih krv može prelaziti iz jedne žile u drugu a da ne prolazi kroz kapilare.

Kad su žile elastične, one omogućavaju da krv naprosto klizi kroz njih, a dok se u ot-vrdlim žilama krv pomiče u naletima. Na isti način krvni optok regulira odgovarajuću pro-krvljenost tijela i organa uz pomoć žilnih (vazomotornih) živaca; pri tome postoji i mala veza s disanjem kao posljedica zajedničkog podražaja koji izaziva ugljični dioksid u krvi.

Krv

Krv je tekuće transportno tkivo za prenošenje tvari, a uz to regulira toplinu i količinu vode te štiti organizam od infekcija.

Krv je sastavljena od krvne tekućine (plazme), nosioca životno važnih obrambenih tvari, i od krvnih tjelešaca, krvnih zrnaca. Prosječna ukupna količina krvi u tijelu je od 4 do 5 litara; od toga je oko 1/3 krvi u krvnim depoima (spremištima) kao što su jetra, slezena, kapilarna mreža i koža, a odatle u slučaju veće potrebe prelazi na mjesta gdje je potrebna.

Krvnih zrnaca ima crvenih (eritrociti) i bijelih (leukociti) te krvnih pločica (trombociti); stvaraju se u moždini plosnatih kostiju, a neki oblici bijelih krvnih zrnaca nastaju u limfnom sistemu.

Crvena krvna zrnca

Zadatak crvenih krvnih zrnaca je da uz pomoć krvnog pigmenta (hemoglobina) primaju kisik i ugljični dioksid i prenose ih. Zbog toga ih ima vrlo mnogo (5.000.000 u 1 cm 3 ) , a njihova površina, oko 3.000 m 2 , iznenađujuće je velika. Sposobnost za prenošenje povećava se i s tim što crvena krvna zrnca nemaju staničnu jezgru koja bi zauzimala mjesto. Naime, kad se uključi u krvotok, krvno tjelešce gubi jezgru; bez jezgre je životna sposobnost krvnih zrnaca vrlo ograničena - nakon dva — tri mjeseca kruženja kroz tijelo razgrađuju se u slezeni, jetri ili koštanoj moždini.

Bijela krvna zrnca

Bijela krvna zrnca (leukociti) različitih su oblika i imaju obrambenu ulogu. Bijela krvna zrnca mogu se spontano kretati nakon kemijskog podražaja i napuštaju krvotok (bijela obloga na jeziku je, na primjer, od bijelih krvnih zrnaca). Njihova posebna funkcija proistječe iz spo­sobnosti da mogu obuhvatiti i uništiti strane tvari (na primjer bakterije) koje prodru u or­ganizam. Broj bijelih krvnih zrnaca mijenja se prema potrebi, a obično je od 5 do 8 tisuća stanica u cm 3 krvi. Taj se broj može i nekoliko puta povećati, na primjer pri infekcijama,

1 anastomosis, gr. = ušće

112 Funkcije ljudskog tijela

a i već nakon jela. Ako se broj bijelih krvnih zrnaca smanji ispod 3000 na cm 3 , znači da je obrambena sposobnost organizma oslabljena.

Oblike bijelih krvnih zrnaca razlikujemo po njihovim morfološkim karakteristikama i biološkim svojstvima i po sposobnosti njihova bojenja kiselim ili alkalnim bojama. Tako u razmazu krvi razlikujemo:

neutrofilne segmentirane (člankovite) stanice oko 602 mlade i stanice sa štapićastim jezgrama oko 42 eozinofilne stanice (stanice koje se boje kiselim bojama) oko 2-42 bazofilne stanice (koje se boje alkalnim bojama) oko 0,52

dulje stanice koje izlaze iz limfnog sistema limfociti oko 252 monociti oko 4-82

Glavnina neutrofilnih stanica obavlja zaštitnu zadaću neposredno. Mlade stanice i stanice sa štapićastim jezgrama dolaze u krvotok u većim količinama prema potrebi (infekcija) i na­javljuju posebno stanje organizma. I povećana količina eozinofilnih stanica pokazuje pove­ćanu obrambenu aktivnost organizma, a opažamo ih pogotovu kod takozvanih alergija 1 i pri napadu trakavice ili glista. Broj bazofilnih stanica se povećava kod nekih trovanja (olovom ili živom).

Limfociti se mogu pretvoriti u stanice vezivnog tkiva i tako zatvaraju rupe u tkivima, dok su monociti transportne stanice koje prenose produkte nastale izmjenom tvari.

Krvne pločice

Krvne pločice ili trombociti imaju presudnu ulogu pri životno važnom zgrušavanju krvi. To su malene, bezbojne pločice promjera 3/1000 mm/= 3 mikrona). U jednom kubnom mili­metru ima ih oko 250.000 (vidi zgrušavanje krvi).

Krvna plazma

Krvna plazma je sastavljena od rastopljene bjelančevine fibrinogena i seruma. Fibrinogen se pri zgrušavanju krvi pretvara u fibrin. U serumu osim 72 bjelančevina ima i 80 do 120 kr­vnog šećera, mokraćevine (4 mg2), magnezija, fosfora i vode (902). Zaštitna tijela nazivamo protutijela u koje spadaju i antitoksini.

Nastajanje protutijela izazovu pogotovu strane bjelančevine koje u tijelo unesemo injek­cijama, mimo probavnog trakta. Pri tome nerijetko nastaju burne alergijske reakcije (serum-ska oboljenja) koje prati izbijanje osipa (koprivnjača) i oticanje zglobova. Ako iste strane bje­lančevine ponovno dođu u tijelo, pojavi se preosjetljivost (senzibilizacija) koja se pokaže kao već spomenuto serumsko oboljenje ili kao burna po život opasna alergijska reakcija (anafi-laktični šok).

Dovođenje oslabljenih otrovnih tvari (toksina) u organizam, kao na primjer cijepljenjem protiv ospica ili kozica, nazivamo aktivno imuniziranje (aktivno zaštitno cijepljenje), a ub­rizgavanje već gotovih protutijela (difterije, tetanusa) - za razliku od toga - pasivno imuni­ziranje. Prvom metodom izazovemo stvaranje protutijela odnosno antitoksine, koji dulje

1 gr. alergija — preosjetljivost (na primjer koprivnjača, peludna groznica, astma)

Krv 113

vrijeme štite organizam od navedene zaraze ili trovanja, dok u drugom slučaju u organizam unosimo gotove obrambene tvari (nastale u aktivno imuniziranoj životinji) koje onemoguće djelovanje toksina i tako onemoguće nastanak i evoluciju bolesti, pri tome je riječ o krat­kotrajnom učinku.

Krvne skupine

Krvne skupine razlikujemo po specifičnoj strukturi bjelančevina. Razlikujemo skupine 0 (nul­ta), A, B, i AB. Uz to su utvrđene i druge osobine krvnih zrnaca, kao što su na primjer (Ai, 2, 3, faktori M, N, P, Q itd.).

Poznavanje krvnih skupina ima praktično značenje pri prenošenju krvi iz jednoga u drugi organizam. Bez posljedica može se prenositi samo krv iste skupine, inače nastupa opasno sljepljivanje i zgrudnjavanje crvenih krvnih zrnaca (aglutinacija). Samo u izuzetnoj nuždi mo­žemo krv grupe 0 (univerzalnog davaoca) dati ljudima drugih krvnih skupina ili onome koji ima krvnu skupinu AB dati krv bilo koje druge skupine (univerzalni primalac).

To je moguće zato što krvna zrnca krvne skupine 0 nemaju nikakvih tvari koje bi iza­zvale sljepljivanje crvenih krvnih zrnaca (u skupini A se nalaze aglutinirajuće tvari za sku­pinu B, u skupini B za skupinu A i u skupini AB za A i B). U serumu skupine AB nema protutijela protiv bilo koje druge krvne skupine, ali ih ima u serumu skupine 0. U svim dru­gim slučajevima se u krvi primaoca nalaze tvari crvenih krvnih zrnaca koje s protutijelima (antitijelima) seruma u primaočevoj krvi izazivaju sljepljivanje, a posljedica je zgrudnjavanje crvenih krvnih zrnaca.

Sljedeći važan činilac u vezi s krvlju je takozvani rhesus faktor (Rh faktor). Zečja krv koja se ubrizga u žile majmuna Rhesusa (odakle i oznaka rhesus faktor) razvija protutijelo (aglutinin) koje kod čovjeka u 852 slučajeva izaziva zgrudnjavanje crvenih krvnih zrnaca (ag-lutinaciju). Znači da je 852 ljudi Rh pozitivnih i 152 Rh negativnih. Krvna zrnca Rh po­zitivnog čovjeka će u krvi Rh negativnog čovjeka izazivati stvaranje protutijela koja unište Rh pozitivna krvna zrnca. Prema tome, ako majka s negativnim Rh faktorom s ocem koji je Rh pozitivan zanese Rh pozitivno dijete, u njezinu će se tijelu razviti protutijelo koje će uništiti djetetova krvna zrnca još u majčinu tijelu (anti Rh protutijelo).

Zgrušavanje krvi

Zgrušavanje krvi je neophodno, radi održavanja života. Pri zgrušavanju krvi sudjeluju sastojci plazme i krvne pločice (trombociti).

Čim se neka žila ozlijedi, pod utjecajem fermenta trombokinaze se od takozvanog pro-trombina 1 stvara trombin koji fibrinogen u krvi pretvara u fibrinska vlakna. Na kraju se fib­rin pod utjecajem neke tvari koja nastaje u krvnim pločicama, tako zgusne i stisne da se se­rum izluči.

Zgrušavanje krvi može biti poremećeno ako je premalo krvnih pločica (manje od 100.000 u 1 mm 3 ) , zbog čega se ne stvara dovoljno fermenta trombokinaze, ili je premalo fermenta koji izazove nastajanje krvnog čepa; zatim mogu nedostajati pojedini činioci odgo­vorni za pretvaranje protrombina u trombin, a takav slučaj je u krvnoj bolesti koja je poznata kao nasljedna krvna bolest hemofilija.

' grčki,: pro = pred, thrombos = čepovi; ugrušak neka bjelančevina u krvnoj plazmi

114 Funkcije ljudskog tijela

Limfa

Lil lfni sistem je transportni sistem između krvi i tkiva. Limfa dolazi u veliki krvni optok dj< omično kroz prostore između tkiva, a najviše kroz limfne kapilare i veće limfne žile. Lim­fa ima sposobnost zgrušavanja kao krv, a sadrži najviše limfocita i vrlo malo leukocita.

Izmjena tvari

U izmjeni energije i tvari sudjeluju u prvom redu probava i unutrašnji metabolizam. Orga­nizam neprestano pretvara energiju unesenu hranom u aktivni mišićni rad. Budući da je na svim stupnjevima metabolizma potreban kisik, neprestano dovođenje kisika disanjem jedan je od osnovnih uvjeta za rad organizma.

Organizmu su neophodne ove tvari: masti, bjelančevine i ugljikohidrati - kao nosioci energije, soli i mineralne tvari - kao kemijski aktivne tvari u izmjeni, voda - kao sredstvo za otapanje i prenošenje tvari, vitamini _ kao povezivači izmjene tvari.

Probava

Probava razgrađuje hranjive tvari, nosioce energije, na najjednostavnije kemijske sastavne di­jelove, odnosno pretvara ih u oblik upotrebljiv za organizam. Organizam je u potpunosti samostalan i ne dopušta prodor njemu stranih tvari, zbog čega sve tvari koje u nj ulaze mo­raju mijenjati svoje kemijske osobine i razložiti se u elementarne sastojke; zatim od tih jedno­stavnih kemijskih gradivnih elemenata tijelo može graditi svoje specifične tvari.

Nakon mehaničkog usitnjavanja hrane (žvakanja) ona se u ustima ovlaži pljuvačkom i tako pripremi za probavu. Ferment ptialin počne već tu razgrađivati škrob.

Hrana se u želucu zadržava po nekoliko minuta ili sati, ovisno o svojim osobinama. Naj­brže kroz želudac prolaze prirodne tekućine: rakija već za pola sata, mlijeko za jedan sat. Voću, pudingu i slasticama potrebna su puna dva sata, ribi i teletini nepuna tri, peradi, go­vedini i svinjetini potrebna su od tri do tri i pol sata. A koliko će se hrana zadržati u želucu zavisi umnogome i o njenom sastavu i o količini kiseline u želucu.

U želucu su aktivne prije svega dvije tvari: solna kiselina i pepsin, pri čemu solna kiselina aktivira pepsin koji razlaže bjelančevine. Uz to solna kiselina uzrokuje i bubrenje bjelančevina i na taj način ih priprema za probavu, a predstavlja i važnu prepreku bakterijama koje s hra­nom dolaze u želudac.

U želucu je i manja količina fermenata koji razlazu masti - lipaze, ali nema fermenata koji bi razlagali ugljikohidrate. U želucu ptialin iz pljuvačke priprema ugljikohidrate za daljnju probavu u tankom crijevu.

U tankom se crijevu odvija najvažniji dio probave, pri čemu glavna uloga pripada soku gušterače. U njemu su fermenti: tripsin koji razlaže bjelančevine, lipaza koja razlaže masti i diastaza koja razlaže ugljikohidrate. (Ovo je uistinu vrlo grub prikaz djelovanja enzima, po­gotovu tripsina, ali istina je da bi podrobnije prikazivanje rada i uvjeta u kojima tripsin djeluje daleko prešlo svrhu ove knjige.)

Jetra 115

Zuć se iz jetre sakuplja u žučnom mjehuru iz kojega se izlijeva u tanko crijevo i djelo­mično aktivira ferment lipazu koji razlaže masti i veže se s masnim kiselinama (a one i gli-cerin su produkti razlaganja masti koje uzrokuje lipaza) u topljiviji oblik kako bi je organizam mogao unijeti (apsorbirati).

Crijevni sok koji se stvara u žlijezdama tankog crijeva prvenstveno sadrži fermente koji dalje razlazu bjelančevine i ugljikohidrate, a u njemu ima i nešto lipaze koja razlaže masti. Probava završava u tankom crijevu, koje je dugo oko 6 m. U debelom crijevu crijevni sadržaj izgubi mnogo vode, zgusne se i radom crijevnih bakterija pretvori u izmet. Crijevne bakterije djelomično spadaju u skupinu koli bakterija i imaju najvažniju ulogu: moraju razložiti krajnje produkte razlaganja bjelančevina, napraviti mliječnu kiselinu, sudjelovati pri pretvaranju vi­tamina i zahvatiti u razlićne procese vrenja i gnjiljenja. Koli bakterije i organizam njihova domaćina žive u za život važnom zajedništvu (simbiozi). Punjenje zadnjeg crijeva (spontano) izmetom izazove potrebu za pražnjenjem. Crijevo i želudac se grče, osciliraju i savijaju se (to gibanje zovemo peristaltika); na taj način se sadržaj crijeva miješa i pomiče naprijed. Peri­staltiku ubrzava autonomno živčevlje (vagus) i ona je pod njegovim utjecajem; poznata je pojava proljev zbog straha (na primjer prije ispita).

Jetra

Kao najveća tjelesna žlijezda jetra presudno utječe u prometu masti, bjelančevina i ugljiko-hidrata. Važna je i kao organ u kojem se stvara žuč i kao organ koji kemijskim spajanjem s raznim otrovnim tvarima čisti organizam od njih. Uz to je zadaća jetre da bude rezervoar krvi, vode, vitamina, mineralnih tvari i ugljičnog hidrata glikogena. Jetra ima s velikom ko­ličinom krvi i važnu ulogu pri reguliranju topline. Krv koju jetra mora preraditi dolazi u nju kroz portnu venu u kojoj je krv trbušnih organa i koja ima (osim pretežnog dijela masti koje preko hilusnih i mliječnih kanala ulaze neposredno u krv) sve tvari primljene u crijevu. Krv za prehranu jetre dolazi u nju preko jetrene arterije.

Osim žuči, u jetri nastaje i mokraćevina, mokraćna kiselina i cijeli niz važnih fermenata, na primjer protrombin, koji je važan za zgrušavanje krvi. Zbog svestranih kemijskih zadataka jetra je nazvana i kemijski laboratorij. Organizam ne može živjeti bez jetre.

Izmjena tvari

Izmjena tvari obuhvaća procese razlaganja od početne tvari do krajnjih produkata. Složeni ugljikohidrati se razgrađuju do jednostavnih šećera (monosaharida) među kojima

je najpoznatiji grožđani šećer, od monosaharida u organizmu nastaje takozvani tjelesni šećer (glikogen), koji se pohranjuje u mišićima i jetri. Određena količina šećera (grožđanog), 80 do 120 mgŽ, kruži u krvi i sudjeluje u izmjeni tvari; ali ako je u krvi previše ili premalo šećera, to izaziva poremećaje u radu organizma.

Masti se u tijelu razlazu do masnih kiselina, a tijelo ih troši za stvaranje tjelesnih i re­zervnih masti. Pretežni dio masnih kiselina zaobilazi portni optok (pa tako i jetru) preko limf­nih žila, ali neke masne kiseline ipak preko portne vene dođu u jetru i tu se sačuvaju.

Bjelančevine se u tijelu razlože do aminokiselina, a iz njih se stvaraju bjelančevine koje odgovaraju tijelu. Osim udjela staničnih bjelančevina u preradi bjelančevina u tijelu nema ni­kakvih rezervnih bjelančevina.

116 Funkcije ljudskog tijela

Mineralne tvari i mikroelementi

Mineralne tvari i mikroelementi (elementi u tragovima) potrebni su organizmu kao tako­zvani katalizatori.1 Kalcij, magnezi| i fosfor potrebni su pri nastajanju kostiju, željezo pri stva­ranju crvenog pigmenta krvi, a kobalt za stvaranje vitamina B12. Hormon štitnjače je spoj joda, a bakar je bogato zastupljen pogotovu u posebnim stanicama obrambenog sistema. Or­ganizam prima mineralne tvari većinom kao soli (na primjer, natrij i klor kao kuhinjsku sol). A mikroelementima nazivamo one mineralne tvari koje su doduše za život potrebne, ali or­ganizmu su potrebne u vrlo malim količinama.

Voda

Voda je u organizmu sredstvo za otapanje i za transport te nužan sastavni dio tkiva, a organizmu je treba neprekidno dodavati. Dnevna potreba je od 1,5 do 3 1 vode.

Vitamini

Vitamini su također nužan sastojak hrane. Više o njima na str. 222

Potreba za hranom

Kao što su pokazala opsežna statistička istraživanja, pri slobodnom izboru hrane jednom je čovjeku na dan potrebno ovo: 543 g ugljikohidrata, 100 g bjelančevina i 78 g masti. A energetsku vrijednost hrane izračunavamo prema takozvanim kalorijama (toplinskim jedinicama). Jedna kalorija (1 cal) je količina topline, odnosno energije, koja ugrije 1 kg vode od 14,5'Č do 15,5°C. Zato pri energetskoj vrijednosti hrane govorimo i o njezinom toplotnom efektu.

Čovjek težak 70 kg trebao bi svakog dana u hrani uzeti od 2.200 do 3.500 kalorija. Bu­dući da tijelo ne može praviti bjelančevine od ugljikohidrata i masti, organizam je vezan na neprestano dovođenje bjelančevina. Kao normalna količina uzima se 1 g bjelančevine na 1 kg tjelesne težine na dan. Pomanjkanje bjelančevina uzrokuje osjetne poremećaje, među os­talim i u reguliranju prometa vode, što se vidi pogotovu po nakupljanju vode na određenim mjestima (edemi od gladi) 2 . Ali određene osnovne tvari bjelančevina koje su potrebne or­ganizmu, on ne može sam stvarati. To su takozvane esencijalne 3 aminokiseline (leucin, lizin, metionin).

U masti se nalazi energija i vitamini topljivi u masti. Neke se nezasićene masne kiseline (esencijalne masne kiseline) ne mogu stvarati u organizmu i moraju biti u hrani, na primjer linolenska kiselina, linolna kiselina (koju nalazimo samo u biljnim mastima) i neke kiseline kojih ima samo u ribljem ulju. A biljna ulja, pa i masti životinjskog porijekla (riblje ulje) imaju više visokonezasićenih masnih kiselina nego krute masti kao što su margarin i maslac. Stvr­dnute masti i biljna ulja koja se prešaju vruće, sadrže manje nezasićenih masnih kiselina nego

1 katalizator tvar koja pokrene ili ubrza kemijske procese a da se pri tome sama ne troši 2 grčki oideo - bubrim 3 latinski essentia - bit, od esse - biti; esencijalan je bitan, nužan; biokemijski su esencijalne sve tvari koje

organizam ne može sam proizvoditi

Bubrezi

ulja koja se hladno prešaju, a koja se inače najviše cijene kao masti (u stvrdnutim se mastima i vruće prešanim uljima nezasićene masne kiseline pretvaraju u zasićene).

Čovjeku je na 1 kg težine tijela potreban 1 g masti na dan. U dnevnoj količini mora biti najmanje 8 g esencijalnih masnih kiselina.

Krajnja odstupanja od prosječne količine namirnica i njihova pravilna sastava izazivaju poremećaje. Zbog neuhranjenosti ili prehrane koja ne sadrži sve potrebne sastojke smanjuje se otpornost organizma, koji tako postaje sve prijemčiviji za razna oboljenja i zaraze. Tako, na primjer, pomanjkanje esencijalnih kiselina uzrokuje oštećenje jetre. Poznata pojava su već spomenuti edemi od gladi, zbog manjka bjelančevina. Prevelika količina hrane (preuhranje-nost) naprotiv, opterećuje cjelokupnu izmjenu tvari suvišnim tkivima. U svakom slučaju ima više izgleda da u razvijenim zemljama budemo preuhranjeni nego pothranjeni.

Prchranjivanje jc dalekosežni zdravstveni problem. U osnovi organizam sam ureduje svo­ju potrebu za količinom i vrstom hrane. Ali ne smije se zaboraviti da utjecaji civilizacije slabe instinkt za izborom prave hrane, jer ljudi daju prednost uživanju u hrani. Izbor hrane se na­posljetku usmjeri na istovrsne namirnice koje su prijatne i dobro začinjene ali slabo djelo­tvorne.

Zadovoljstva i užici samo su djelomično elementi koji mogu usmjeravati našu prehranu, a nipošto ne smiju u cijelosti određivati izbor hrane, jer nas naš instinkt više ne usmjerava pouzdano u odgovarajuću prehranu.

Industrijska reklama ugrožava, više nego što nam se čini na prvi pogled, primjerenu pre­hranu. Zdravlje ugrožavaju i brojne bolesti kao što su oboljenja srca i krvnih žila, poremećaji metalx>lizma, kvarovi zuba, što su među ostalim posljedice sve nepravilnije prehrane.

Bubrezi

Bubrezi su uključeni u krvotok kao po život važan organ za izlučivanje i izmjenu tvari. Bub­rezi dobivaju krv od bubrežne arterije; ona se odvaja neposredno od glavne arterije (aorte), a krv iz bubrega odlazi kroz bubrežnu venu (dovodnicu) koja se izlijeva u donju veliku šuplju venu. Sva krv organizma prolazi u vremenu otl pet do sedam minuta jedanput kroz oba bub­rega, što znači da trista puta dnevno kroz bubrege proteče oko 1.500 1 krvi. Pri tome se u bubrezima stvori oko 170 litara takozvane prvobitne mokraće, od čega nakon što se ve­ćina vode vrati u tijelo (resorpcija) ostane oko 1,5 litara definitivne mokraće na dan.

Bubrezi izlučuju i krajnje produkte izmjene tvari (dušične spojeve) i organizmu strane tvari (na primjer lijekove) i tako djeluju kao organ koji odstranjuje otrove.

Ali bubrezi izlučuju i tvari koje su potrebne tijelu ako je njihova koncentracija u krvi prevelika i s tim ugrožena ravnoteža u krvi (na primjer, krvni šećer). Uz to bubrezi izlu­čivanjem održavaju ravnotežu osmotskog tlaka u tekućini i pravilan odnos između kiselina i baza u krvi. U tom sklopu bubrezi usmjeravaju promet vodom.

Uz anorganske (sol, fosforni spojevi, magnezij i kalcij) i organske tvari (mokraća, mok-raćevina) bubrezi izlučuju i pigmente, fermente, vitamine i hormone. Reakcija mokraće je bla­go kisela, a njezina specifična težina oscilira između 1,002 i 1,040 (u medicinskom jeziku se zarez ispušta). U građi bubrega razlikujemo bubrežna tjelešca (glomerule) i bubrežne kanaliće (tubule). Glomeruli izlučuju primarnu mokraću iz krvi. Kad se resorbiraju voda (povratna resorpcija) i neke izabrane tvari, u kanalićima se stvara mokraća koja se izlučuje.

Ne može se živjeti bez oba bubrega; a jedan zdrav bubreg može punovrijedno obavljati sav rad.

118 Funkcije ljudskog tijela

Koža

Vidi str. 135: »Koža kao ogledalo zdravlja, ljepote i životne sposobnosti«.

Osjetila

Od pojava u svojoj okolici organizam bira samo one važne i opaža ih odgovarajućim or­ganima. To opažanje kreće se u određenim granicama; organizam ne opaža sve kvalitete svjetlosti ili zvuka nego samo one koji su mu potrebni za uspostavljanje njegovog odnosa prema okolici.

Čovjek opaža svjetlo koje je u granicama valnih duljina od 400 do 800 milijuntnih di­jelova milimetra, a zvučne valove u području od 20 do 20.000 titraja na sekundu (1 titraj na sekundu = 1 hertz = 1 Hz), dakle oko 10 oktava 1 . Pčele opažaju šire valno područje, a psi čuju širi opseg frekvencija nego čovjek.

Svako od šest osjetila ima poseban krajnji živčani aparat, osjetni živac i osjetno središte. Krajnji živčani aparat (oko, uho) primi podražaj, osjetni živac provodi podražaj, a osjetno sre­dište pretvara podražaj u osjet.

()sjetimo: svjetlost (svjetlo, boju, udaljenost, oblik) — vidom, zvuk (smjer, položaj, visinu i jačinu tona) - sluhom, njuh ili miris (u širokom rasponu) — njuhom (živčani završeci su u gornjem dijelu nosa), okus (slatko, kiselo, slano, gorko) - okusom (živci okusa su na jeziku), temperaturu, dodir i bol - opipom (živčana vlakna i opipna tjelešca i tjelešca za vrućinu

i hladnoću nalaze se na cijeloj površini tijela), položaj tijela - djelomično opipom, djelomično takozvanom dubinskom senzibilnošću i

djelomično organom za ravnotežu u arkadi unutrašnjeg uha.

Vid

Optički sistem oka čine rožnica, leća i mrežnica. Svjetlosne zrake se lome na vanjskom zidu rožnice i na objema plohama leće, skupe se i projiciraju na mrežnicu gdje im je žarište. Kri­vinu prednje plohe leće možemo cilijarnim mišićem mijenjati tako da bliži i udaljeni predmeti dolaze na mrežnicu oštri ako hoćemo oštru sliku (prilagodenje = akomodacija od latinskog aceomodare = prilagoditi). To prilagodenje optičkog sistema na udaljenost objekta može se postići i produžavanjem ili skraćivanjem osi između leće i plohe na koju projiciramo; priroda nije izabrala taj posredan put, ali na njega se nastavio čovjek sa svojim optičkim uređajima (daljinogled, foto-aparat).

Mrežnica je sastavljena od deset slojeva. Svjetlost najprije dođe na pigmentni sloj, zatim na sloj osjetnih stanica koji je od štapića i čunjića. Na takozvanoj papili nema osjetnih stanica, u mrežnici je slijepa pjega. Pri normalnom gledanju ne uočavamo slijepu pjegu, jer njezin dio projektirane slike opažaju okolni osjetni živci.

1 Zvuk koji stvaraju valovi s više od 20.000 Hz'nazivamo ultrazvuk.

Osjetila 119

Slika se s mrežnice preko vidnog puta prenese u primarna vidna središta u gornjem di­jelu četvorokvržne pločice i odatle s vidnim snopom u vidna polja stražnjeg dijela hemisfere. Između mrežnice i primarnih vidnih središta (lijevo i desno) križa se polovica vlakana vid­nog živca tako da obje lijeve polovice mrežnice dođu u lijevo, a obje desne u desno vidno središte. (Križanje je onako kao križanje uzda u dvopregu.)

Poremećaji u predjelu čunjića uzrokuju sljepoću za boje; ona je potpuna samo u vrlo ri­jetkim slučajevima. Poremećeno oko većinom ne opaža samo određene kontrastne boje (cr-vena-zelena, modra-žuta) ili ih djelomično raspoznaje. Sljepoća za boje je češća kod muška­raca nego kod žena; najčešće se raspoznaje crvena boja.

Poremećaji u prelamanju svjetlosti uzrokuju kratkovidnost ili dalekovidnost. Kad govorimo o kratkovidnosti, znači da je preduga os između leće i mrežnice ili da

je prijelomna moć leće prevelika. U svakom slučaju je pri tome žarište, odnosno oštra slika, ispred mrežnice. Zato kratkovidni ljudi nejasno vide udaljene predmete (zbog usporednog upa­da svjetlosti). Greška se može ukloniti rastresnom lećom kojom se žarište pomakne natrag (na mrežnicu).

Kad govorimo o dalekovidnosti znači da je ili prekratka optička os ili da je preslaba pri­jelomna sposobnost leće; oštra slika, dakle, nastaje izu mrežnice. Ta se greška može popraviti sabirnom lećom koja će pomaknuti žarište naprijed.

Starošću se smanjuje i prijelomna sposobnost leće i mogućnost akomodacije oka; tako ćemo usprkos paralelnoj svjetlosti vidjeti udaljene predmete neometano, a predmete koji su nam blizu nećemo moći vidjeti oštro. Ta staračka dalekovidnost može se popraviti sabirnim lećama. Ako se svjetlosne zrake ne mogu precizno fokusirati u jednu točku, vide se točkice kao fini štapići. Tu grešku koja nastaje uslijed promjena rožnice ili leće, nazivamo astigma-tizmom. Popravljamo je cilindrično brušenim lećama. Oko bez leće nazivamo afakično (leća se kirurški odstrani kad je zamućena). Jakom sabirnom lećom može ograničeno vidjeti i oko koje nema svoju leću, ali se ne može prilagođavati na bliske ili udaljene predmete (nema akomodacije).

Šarenica (iris) djeluje kao blenda, a boju joj daje pigment u njoj. Ako nedostaje pigmentni sloj u stražnjem zidu šarenice, npr. kod albinizma, šarenica se čini crvenom jer mrežnica pro­sijava kroz nju (kod bijelih kunića). Na upad svjetlosti šarenica reagira refleksno sužavanjem zjenice (pupile); u mraku se mišići šarenice zgrče i široko otvore zjenicu. Tvari koje koče parasimpatičko živčevlje i potiču simpatičko (atropin) šire zjenicu, a one koje potiču para-simpatičko živčevlje (pilokarpin) sužavaju zjenicu.

-»'Gledanje u dubinu je meguće usklađivanjem slika s obje mrežnice; zbog toga ne možemo jednim okom raspoznavati dubinu. A ako je poremećeno shvaćanje sadržaja prostora dolazi do oprečnih opažaja.

Vrijedi spomenuti pojavu pozitivnih ili negativnih paslika tj. naknadnih slika. Ako, npr., nakon pogleda u svijetao plamen brzo zatvorimo oko, slika će se još jedanput pojaviti i zatim polako iščeznuti. S takvim odslikavanjem podražaja slike koje se nižu brzo se spajaju, npr. u kinematografiji koja je također osnovana na obmani osjeta. Ali poznate su i negativne paslike. Ako nekoliko minuta promatramo crvenu plohu i zatim pogledamo na bijelu po­zadinu (na primjer strop u sobi), na njemu će se pojaviti zelena ploha. Takav kontrast nastaje jer čunjići za osjet crvenoga ostaju iznenada nepodraženi i na taj se način pri po­gledu na bijelo mogu do tada nepodraženi čunjići podražiti. Pri tome se pojavi komple­mentarna boja 1 .

' To su boje koje se dopunjuju kao crveno-zelena i modro-žuta u bijelu, koja je zbir svih spcktralnih boja (kad se brzo obrće ploča pola crvena, a pola zelena, vidite je kao bijelu).

120 Funkcije ljudskog tijela

Iz svega navedenog se vidi da je oko podložno najrazličitijim pogrešnim opažajima: tako je, na primjer, štap koji uronimo u vodu naizgled člankovit, jer se svjetlost drugačije prelama u vodi nego u zraku. U negativnoj slici rešetke (bijeli štapići, crna pozadina) križanja štapića ne izgledaju bijela nego siva. Ali usprkos tome uvijek se nanovo divimo savršenosti toga or­gana, čovječjeg oka, jer se u njemu odražavaju svi čudesni nizovi mnogostrano raščlanjene prirode.

Sluh

Ako zvučni valovi titraju u granicama od 20 do 20.000 titraja na sekundu (= hertza), ljud­ski sluh osjeti to titranje. Titranje ispod te granice nazivamo infrazvuk, a iznad nje ul­trazvuk.

Uz visinu tona koja ovisi o broju titraja, sluh raspoznaje i jačinu tona (glasnost) koju uz­rokuje zvučni pritisak; jedinica za mjerenje jakosti tona je fon.

Donji slušni prag 0 fona Buka motora: 100 fona Šapat: 20 fona Buka aviona Mirna zabava: 40 fona udaljenog 4 metra 120 fona Ulična buka: 70 fona Buka koja nanosi bol iznad 130 fona

Po pravilu ne raspoznajemo čiste tonove nego mješavinu tonova, dakle zvuk. Mije­šani tonovi su sliveni (u konsonanci) ako su u jednostavnim međusobnim razmjerima (c : e : g = 4 : 5 : 6) , a ako nisu takvi omjeri onda su u nesuglasju (disonanci). Vanjsko i srednje uho, dakle usna školjka, vanjski slušni hodnik, bubnjić i slušne košćice srednjeg uha prenose zvuk; od pločice stremena preko ovalnog prozora zvuk dođe u unutrašnje uho i ondje uzburka površinu tekućine u labirintu.

Slušne osjetne stanice prime to kao podražaj, a podražaj se s njih prenese preko slušnog živca u mozak. Osjetne stanice uz bazilarnu membranu se podraže.

Sastav unutrašnjeg uha je prilično složen. Njegov bitni dio je Cortijev organ koji je na dnu srednjega membranskog puža, a glavni sastavni dio mu je bazalna membrana sa slušnim stanicama. Srednji puž je gore odvojen Reissnerovom membranom od gornjeg puža, a dolje bazalnom membranom od donjeg puža. Od baze puža prema njegovu vrhu, slušne stanice postaju sve dulje; visoki tonovi podražuju stanice baze, a niski one na vrhu.

Kroz okrugli prozor titraji imaju vezu s usnom šupljinom koja je Kustahijevom cijevi po­vezana s nosnom i ždrijelnom šupljinom.

Od svih osjetila sluh ima najfiniju sposobnost raspoznavanja; može, na primjer, mješavinu tonova podijeliti na pojedine tonove. Sposobnost da osjeti smjer zvuka osnovana je na či­njenici da su uši smještene s obje strane.

Organ za ravnotežu

Organ za ravnotežu ili statički organ sastoji se od predvorne vrećice sa tri polukružne mem-branozne mjestimično raširene cijevi i od vrećica povezanih s pužem. Polukružni kanali su pravokutno jedan na drugome. Osjetnim stanicama s dlačicama uz prošireni završe­tak oni reagiraju na pomicanje glave i mijenjanje njezina položaja. Ako se iznenada

Glas i govor 121

prekine vrtnja, to izazove ošamućenost. Vrećicama se osjeća položaj tijela. Na njihovim su osjetnim dlačicama brojni vapnenaćki kristali koji svojom težom prenose osjet polo­žaja.

Njuh

U nosnom krovu su živčani završeci njušnog živca koji provodi podražaj kroz sitastu kost u mozak. Razne vrste mirisa i razne stupnjeve njihove jačine vjerojatno primamo tako što se ista njušna osjetna stanica više puta podraži. U usporedbi sa životinjom čovjek mnogo slabije ras|x>znaje miris, ali i to je individualna osobina. I raspoznavanje okusa je često po­vezano s njuhom. Vrijedi spomenuti da je njuh - uz okus - jedno od onih osjetila koje je sposobno oštro razlikovati neke mirise, na primjer eterična ulja u cvjetovima osjećamo kao prijatne, neke kao neprijatne ili čak odvratne, kao na primjer svako gnjilenje, a i neke biljne začine. Dakle, cijeli niz mirisa primamo na različit način, ili kao prijatne ili kao neprijatne: miris etera, benzina i kože.

Okus

Okus se doživljava osjetnim kvržicama na zadnjoj trećini jezika. Tu su živčani završeci de­vetoga moždanog živca (živac za jezik i ždrijelo, nervus glossopharyngeus) preko kojeg ras­poznajemo slano, kiselo, slatko i gorko. Kao što je rečeno u vezi s njuhom, finija raspoz­navanja okusa u stvari su veza i okusa i mirisa. Nepce o koje pritišće jezik prilikom gutanja djeluje kao rezonator okusa, iako u njemu nema osjetila za okus.

Glas i govor

Glas nastaje u grkljanu u treperavim glasnicama odnosno u otvoru između njih. Ždrijelo, usna i nosna šupljina djeluju pri oblikovanju glasa kao produljena cijev.

Prosječan ljudski glas obuhvaća dvije oktave, a pjevačev i više. Kad su glasnice tijesno prilegle jedna uz drugu, onda je njihov rezonator prsni koš, a kad su malo rastvorene (raz­maknute) grkljan; u prvom slučaju govorimo o prsnom, a u drugom o piskavom glasu. Muš­ke glasnice su dulje nego ženske, muški glasovi su tenor, bariton i bas, ženski sopran, mez-zosopran i alt.

Organi koji sudjeluju u oblikovanju govora (usne, usna šupljina, jezik, grkljan) dobi­vaju impulse (poticaje) iz motornih govornih središta u mozgu koji su u kori u lijevom sljepoočnom predjelu (posljedica toga jednostranog smještaja središta za govor je gublje­nje sposobnosti za govor ako se to središte ozlijedi, na primjer prilikom moždanog kr­varenja). Govor, najznačajnija i najtipičnija čovjekova osobina, formira se od samoglas­nika (vokala) i suglasnika (konsonanata). Pet je znakova kojima bilježimo samoglasnike: i, e, a, o, u.

Suglasnike dijelimo na sonante v, m, n, nj, 1, Ij, r pri čijem se izgovoru akustićki osjeća malo šuma, i sve ostale pri čijem se izgovoru osjeća zapreka zračnoj struji u govornom pro­lazu pa imaju mnogo šuma. Razlikujemo ih po mjestu i načinu tvorbe. (U knjizi se govori o glasovima njemačkog jezika, mi smo ubacili naše; op. red.)

122 Funkcije ljudskog tijela

Hormoni 1

I lormoni su tvari koje nastaju u posebnim organima, žlijezdama s unutrašnjim izlučivanjem ili u stanicama u pojedinim tkivima. Međutim, dok hormoni iz žlijezda djeluju izrazito da­ljinski, djelovanje hormona koji nastaju u tkivima ograničeno je na mjesto nastanka. Slično kao i drugi produkti, i hormoni zalaze u gotovo sve procese izmjene tvari, a njihovo djelovanje je i u smislu ubrzavanja i kočenja. Izmjeničnim unapređivanjem i kočenjem hormonske žli­jezde čine sistem koji uređuju produkti prednjeg režnja moždanog privjeska (hipofize), a iz prednjeg režnja hipofize prelaze u srednji mozak preko peteljke hipofize. Takvim djelovanjem je uspostavljena i veza sa središtem autonomnog (vegetativnog) živčevlja. Žlijezde s unu­trašnjim izlučivanjem jesu; štitnjača, paratireoidne žlijezde, nadbubrežne žlijezde, gušterača, moždani privjesak, epifiza, timus i spolne žlijezde.

Štitnjača

To je organ sastavljen od dva režnja, a smješten je u visini gornjeg dijela grkljana s prednje strane. Sastoji se od brojnih žljezdanih šupljinica ili štitnjačinih mjehurića (folikula) napunje­nih koloidom 2 . Mjehurići su skladište štitnjače. Štitnjača je gusto isprepletena žilama.

Produkti

Štitnjača stvara dva hormona: tiroksin i trijod tironin.

Djelovanje Hormoni štitnjače potiču cjelokupnu izmjenu tvari, a prije svega razlaganje bjelančevina, masti i ugljikohidrata. Rad štitnjače je tijesno povezan sa simpatičkim živčevljem I jedan i drugi u or­ganizmu podstiču oslobađanje energije. Izlučivanjem hormona štitnjače upravljaju hormoni mož­danog privjeska (hipofize)3, koji prema potrebi izlučuje tvari za ubrzanje ili kočenje. Uz to hor­mon koji je predstupanj tiroksina, dijod tirozin, djeluje inhibitorno na hipofizu. Kako radi štitnjača ubrzo se spozna na osnovi smetnji koje izazove nedovoljno ili pretjerano izlučivanje hormona. Smetnje uslijed prekomjernog rada 4

Budući da su hormoni štitnjače jodni spojevi, dodavanjem joda možemo izrazito utjecati na njihov rad; kad se dodaju male količine ili kad se dodaju samo kratko vrijeme, jod koči iz­lučivanje štitnjače iako u načelu ubrzava njen rad. Zbog toga može - i bez vidnih vanjskih učinaka - početi i prekomjerno stvaranje hormona, koji u lakšim slučajevima uzrokuju hi-pertireozu 5, u težim tireotoksikozu6, a u najtežem slučaju Basedowljevu bolest.7

Cesto, iako ne uvijek, štitnjača se poveća uslijed poremećaja. To nastaje zbog bujanja ve­zivnog tkiva ili povećanja količine koloida; izvana se povećanje vidi kao guša (struma) 8 .

1 Hormon, od grčkog hormao = potaknem. 2 Koloid jc oznaka za finu i najfiniju razdrobljenost tvari u tekućini. 3 Hormoni hipofize: budući da hormoni hipofize upravljaju stvaranjem svih hormona, u produžetku više ne­

ćemo to spominjati. 4 U ovom poglavlju spominjemo i glavne smetnje, iako spadaju u poglavlje Bolesti i tegobe. ,J I iipertireoza, od grčkoga hyper = previše i thyrcos = štit. 0 Tireotoksikoza, od grčkoga thyrcos = štit i toxon = otrov. ' Basedowljeva bolest: nazvana po merseburškom liječniku Basedowu (1799-1854); pretjerani rad štitnjače

praćen gušom, tegobama sa srcem, izbuljenim očima i mršavljenjem. 8 Struma, latinski struere = slagati sloj na sloj.

Hormoni 123

Žlijezde s unutrašnjim izlučivanjem

Prekomjeran rad štitnjače popraćen je ovim promjenama: U krvnom optoku: ubrzani rad srca s bržim pulsom (90 otkucaja na minutu, umjesto nor­

malnih 65 do 75). Umjereno povećanje pritiska i uslijed toga osjećaj da srce lupa i srčani nemir, čiji rezultat je nemiran san.

U živčevlja: povećana razdražljivost. Prevladavanje simpatičkog rada, odatle raširene zje­nice, vlažne, svjetlucave oči, izbuljene oči (exophthalmus) 1, vlažna i topla koža.

U izmjeni tvari: povećanje ukupnog izgorijevanja, zbog toga smanjenje težine, a (kod Ba-sedowljeve bolesti) čak i mršavljenje; sklonost proljevima.

U štitnjači: u teškim slučajevima oticanje štitnjače što dovodi do guše (kod Basedowljeve bolesti); pri tome se štitnjača povećava uslijed povećanja količine koloida (govorimo o mekoj guši). U lakšim se slučajevima štitnjača ne povećava.

Smetnje pri nedovoljnom radu štitnjače Kad štitnjača radi izrazito slabo, pojave se poremećaji u izmjeni tvari usporen ili ometen rast, suha, nabrekla i hladna koža, velik, krut i suh jezik, povećano nakupljanje vode u tkivnim prostorima i opadanje kose. Koža se Ijušti kao brašno.

Živčana razdražljivost prelazi u otupljelost, inteligencija 2 u slaboumnost. Takvi poremećaji nastaju pri djelomičnom ili potpunom odstranjenju štitnjače; to pone­

kad može biti u promjenljivom opsegu posljedica nužne operacije (na primjer zbog raka). U svakom slučaju su nedostaci postali poznati nakon operacija, ali pri modernoj tehnologiji operiranja guše ti se nedostaci više ne pojavljuju.

Cesto se u nekim planinskim predjelima pojavljuju slučajevi nedovoljno razvijene štitnja­če (Alpe, Karpati, Pirineji, a očigledno je da određenu ulogu u tome ima i manjak joda u

' l.xopluhalmus, od grčkog cxo = izvan i ophthalmos = oko: iskolaćenje očne jabučice zbog zaostajanja u straž­njem dijelu oka uz ukrućenost očnog mišića.

2 Inteligencija, od latinskog intus-legere = pustiti unutra: sposobnost mišljenja i rasuđivanja, ne pamćenja, jer ono može koti maloumnih biti čak naglašeno i možda istaknuto razvijeno u vezi s upotrebnim stvarima.

124 Funkcije ljudskog tijela

vodi za piće, a vrlo vjerojatno i tvari koje koče rad štitnjače; najveća aktivnost u vezi s tim pripisuje se kromu. Međutim, slučajevi nedovoljnog rada štitnjače poznati su i izvan visokih planinskih predjela i uvijek se ne može naći tome uzrok.

Zavisno od zrelosti oboljelog, razvijaju se različita stanja. Kod djece i adolescenata opa­žamo pored navedenih pojava još i poremećaje u rastu kao posljedicu nedovoljnog okošta-vanja, a nerijetko je posljedica patuljasti rast. Cesto je vrlo izražen utjecaj na inteligenciju, tako da se patuljasti rast, gušu, slaboumnost, krutu i suhu kožu i krut jezik, uz općenito uspo­renu izmjenu tvari, razvija takozvani kretenizam. Riječ je uzeta iz romanskoga cretino - tu-poglavac.

Od jednog do drugog stupnja poremećaja postoji niz uzastopnih prijelaza koji obuhvaćaju od jedva primjetnih, slučajno previđenih, pa do najtežih slučajeva kad je oboljelome potrebna njega.

Ima i slučajeva kad tvrde guše uopće nema, a štitnjača zakržlja. Kod odraslih opažamo promjene u izmjeni tvari, i to: gomilanje vode, suhu kožu, usporen

puis i sklonost gojaznosti. Ponekad su poremećaji samo naznačeni, masno se tkivo gomila i koža nabrekne, posebno kod žena za vrijeme menopauze 1; tu pojavu nazivamo miksedem, prema grčkom myxa — sluz i oedema — nabreknuće.

Kao što smo već rekli, rad štitnjače se zbog njezina povećanja (guše) poveća ili smanji. Kad je aktivnost povećana guša je najčešće meka zbog povećane količine koloida, a kad je aktivnost žlijezde smanjena ona je tvrda zbog bujanja vezivnog tkiva. Međutim, guša se može pojaviti a da nije poremećen rad štitnjače, npr. kod većine planinskih guša. Rekli smo već da presudnu ulogu ima prije svega prehrana, a uostalom važne su i specifičnosti zemljišta i vode u vezi s mineralnim tvarima. Utvrđeno je da nedostatak joda u vodi za piće doprinosi rastu guše; uz to važnu ulogu imaju i one tvari koje se uzimaju hranom a koje koče rad štit­njače, kao što su na primjer tiouracil i tioureja 2 u kupusu. Ne smijemo zbog toga zaključiti da je štetno jesti kupus, jer posljedice mogu nastupiti samo ako je hrana jednolična, što također vrijedi i za druge namirnice; to se i posebno pokazuje pri pretjeranoj dijeti.

Pokušaji u nekim alpskim zemljama da se čokoladi i kuhinjskoj soli dodaje jod, dali su zanimljive rezultate. Tako je i u tom području briga za narodno zdravlje urodila lijepim us­pjesima, kao što je bilo, npr., i u vezi s tuberkulozom, rahitisom i zaraznim bolestima, koje ćemo spoznati u pravom svjetlu tek ako se prisjetimo nekadašnjih bezizlaznih uvjeta.

Paratireoidne žlijezde

Paratireoidne žlijezde su četiri žlijezde veličine leće, a nalaze se u okolici štitnjače i iza nje. Zbog uske povezanosti s izmjenom kalcija važne su za život. Parathormon — koji se stvara u njima — uređuje količinu kalcija u krvi i tkivima.

Neaktivnost paratireoidnih žlijezda Ako je kapacitet paratireoidnih žlijezda nedovoljan (ili ako se ukloni štitnjača), smanji se ko­ličina kalcija u krvi. Normalno je da ga bude između 9 i 11 mgž, a ispod kritične granice 7 m g l Nedostatak kalcija uzrokuje razdražljivost mišića, a u najizrazitijim slučajevima grčenje mišića. 3 Tipičan grč mišića ruku pokazuje se u takozvanom kandžastom položaju šake. U te-

1 Menopauza = klimakterij, iz grčkoga klimax = stepenice, ljestve, dob žene od 45. do 55. godine kad gubi sposobnost razmnožavanja.

2 Aktivnost štitnjače smanjuje i A vitamin, u uobičajenim količinama, dakako, a ne u štetnom opsegu. 3 Nazivom grč označujemo i uzastopno trzanje mišića, a i njihovu dugotrajnu ukočenost.

Hormoni 125

žim slučajevima se uz grč u jednjaku u predjelu želuca i crijeva te grkljana pojavljuje i grč dišnog mišićja, zbog čega treba takva stanja shvaćati dokraja ozbiljno. Pozvani liječnik može to opasno stanje riješiti po pravilu već samo jednom injekcijom kalcija. Bolest o kojoj smo govorili zove se tetanija (od grčkoga tetanos = napetost) i napada najčešće adolescente; češća je u rano proljeće, učestalija u južnoj Njemačkoj nego u sjevernoj.

Ako paratireoidne žlijezde dulje vrijeme ne rade dovoljno, njihova neaktivnost će kod djece i adolescenata poremetiti prehranu tkiva a to će se opaziti pogotovu na kostima i zu­bima. Povećana razdražljivost mišića može biti i zamaskirana tako da ne opazimo odmah da paratireoide ne rade dovoljno. Naime, suovisnost u opskrbi mineralnim tvarima vrlo je složena i ne ovisi samo o hormonalnim nego i o drugim utjecajima, na primjer autonomnog živčanog sistema. U tim maskiranim oblicima česte su zaista vrlo općenite tegobe koje po­jedinačno mogu imati i druge uzroke, a tek povezane pokazuju da potječu iz izmjene kalcija, na primjer sklonost vrtoglavici, srčana tjeskoba, pritisak u želucu, svrbež i bol kao da peče na kraju udova i općeniti nemir. Općenito je krvni pritisak snižen, ali iz toga pri sniženom krvnom pritisku ne smijemo zaključivati da je riječ o tetaniji. Još jedanput naglašavamo da navedene pojave mogu ukazivati na tetaniju, ali ne mora biti.

Poremećaji u slučaju prekomjernog rada paratireoidnih žlijezda Kad paratireoidne žlijezde bujaju i nabreknu 1, pojavljuju se smetnje u kostima. Većinom na­staje opisano omekšanje u predjelu koštane moždine, a koje nam je poznato kao kompleks bolesti pod imenom Recklinghausenova bolest.

Nadbubrežne žlijezde

Na bubrezima se nalaze dvije polumjesečaste tvorbe čije se tkivo potpuno razlikuje od onoga u bubrezima. Engleski liječnik Addison je 1849. godine opisao neku bolest povezanu s do­bivanjem tamne boje kože, slabošću i mršavljenjem do smrti, a koja je uvijek bila povezana s tuberkuloznim razaranjem nadbubrežnih žlijezda. Ta spoznaja je potakla na istraživanje hor­mona, a to je prije svega obavio englesko-francuski istraživač du Bois-Rejmond.

Pokazalo se da se u kori nadbubrežnih žlijezda i u njihovoj srži stvaraju potpuno različite supstancije. Utvrdio je da su hormoni koji nastaju u kori neposredno važni za život. Uz 25 supstancija u kori nadbubrežnih žlijezda stvara se i spolni hormon oba spola, tako da u krvi uvijek kruže i male količine spolu suprotnog hormona.

Srž nadbubrežnih žlijezda nije neposredno za život potrebna, njezinu zadaću među os­talim preuzima i autonomno živčevlje.

Hormoni nadbubrežnih žlijezda

U kori se stvara više od 25 kemijski srodnih tvari, a uz to i hormoni koji pospješuju for­miranje spolnih odlika oba spola. Među kortikosteroidnim tvarima koje nastaju u kori nad­bubrežnih žlijezda, istraženo je sedam, od kojih navodimo kortizon, hidrokortizon, dezoksi-kortikosteron i aldosteron.

' Nabreknućem nazivamo sve one novonastale tvorbe tkiva koje nisu povezane s aktivnošću okolnog tkiva. Posebne vrste nabreknuća, na primjer paratireoidnih žlijezda, nadbubrežnih žlijezda ili štitnjače svakako preuzimaju rad njima odgovarajućih žlijezda, ali u svakom slučaju ometaju harmoničnu povezanost organa. Nezloćudna nabrek­nuća su dobro odvojena od okolice, a zloćudna prodiru u okolna tkiva bujanjem pojedinih svojih izdanaka.

126 Funkcije ljudskog tijela

Radi djelotvornosti pri sumiranju efekata pojedinih hormona kore njihov se rad dopu­njava čineći zatvoreni krug učinka u kojem nalazimo i takve osobine kortizona koji sprečava upale, ali i djelovanje aldosterona koji ubrzava upale. Pojedini hormoni se izlučuju prema po­trebi, djelovanje kortizona odgovara djelovanju hidrokortizona, a djelovanje aldosterona dje­lovanju dezoksikortikosterona = DOC. Oba utjecaja su od bitne važnosti za reagiranje na podražaje iz okolice i reakcije u tijelu. Utjecaji koji ubrzavaju upale nisu uvijek štetni; uopće uzevši upala je nužna obrambena reakcija čije bi se nasilno prigušivanje u određenim okol­nostima moglo osvetiti dalekosežnim poremećajima, među ostalim i poremećajima u održa­vanju vode u organizmu.

Pokušaj da se kortikosteroidni hormoni podijele prema njihovoj sposobnosti da s mine­ralnim solima ili šećerima prave mineralokortikosteroide i glukokortikosteroide, nije naišao na opće priznanje zlx>g izmjenične prisutnosti tih spojeva.

Djelovanje Hormoni kore nadbubrežnih žlijezda utječu na cjelokupnu izmjenu tvari, posebno s obzirom na njezine zadaće koje se mijenjaju ovisno o različitim utjecajima iz okolice. Zbog toga ili nazivamo i hormonima prilagođavanja. Tu ne spadaju spolni hormoni.

Stvaranje hormona u kori nadbubrežnih žlijezda I lormon hipofize (moždanog privjeska) nazvan adrenokortikotropni hormon ili ukratko ACT11 preko krvi izazove stvaranje i oslobađanje hormona u kori nadbubrežne žlijezde. Koliko je do sada poznato, izlučivanje ACTH izazovu podražaji i potrebe tijela, kao što su rad mišića, toplotni podražaji, zaraze i psihička uzbuđenja. Hipofiza i nadbubrežne žli­jezde (suprarenalne glandule) čine, prema tome, funkcionalnu jedinicu koja reagira na sve podražaje koje Selye zajedno naziva »stress« 1 , i to prilagođavanjem ili »adaptacijom na podražaje«. U tom smislu govorimo o slučajnim poremećajima u regulaciji optoka krvi i živčevlja kao znaku poremećenog prilagođavanja podražaja a s tim kao poremećaju u adaptaciji.

Znaci neaktivnosti nadbubrežnih žlijezda Ako kora nadbubrežnih žlijezda oboli (na primjer zbog tuberkuloze), snage brzo splasnu, čovjek mršavi, isuši se, koža postane tamna, a optok krvi oslabi. Ta Addisonova bolest je potakla istraživanje hormona, kao što smo već rekli.

Nekada je ta bolest polako dovodila do smrti, a danas se može liječiti i čovjeka održati u životu dodavanjem hormona nadbubrežne kore. Problematični su poremećaji koji su po­sljedica lakšeg manjka, a opažamo ih kao nizak krvni pritisak i opću slabost; pitanje je, me­đutim, je li ta promjena koju općenito označujemo kao adisonizam uistinu posljedica izoli­rane slabosti kore nadburežnih žlijezda. Gubljenje cjelokupne kore izazove smrt u nekoliko dana.

Smetnje uslijed prevelike aktivnosti nadbubrežnih žlijezda Posljedice prekomjerne aktivnosti kore nadbubrežnih žlijezda većinom opažamo kao stva­ranje tumora i kao prekomjerni razvoj tkiva. Zavisno od funkcije staničnog kompleksa koji je zahvaćen pri tome nastaju karakteristične pojave.

Ako su napadnute stanice u kojima se stvaraju spolni hormoni, tok bolesti zavisi o stup­nju zrelosti čovjeka kojemu se to dogodi:

1 Stress, engleski - pritisak, napetost, psihička i fizička preopterećenost, dakle iseq>ljenost.

Hormoni 127

dječaci i djevojčice se prije vremena spolno razvijaju, kod dječaka se razvije snažna musku­latura, a kod djevojčica opažamo živahan razvoj tjelesne dlakavosti i muške odlike u građi tijela, a da time ne gube žensko obilježje.

Kod odraslih se pojave sekundarne odlike suprotnog spola. Oštećenje drugih skupina stanica izazove samostalne poremećaje koje opažamo kao visok

krvni pritisak, veliku količinu šećera u krvi, gomilanje masnoće u tkivima (lice kao pun mje­sec) i nakupljanje vode. Takva bolest koju nazivamo Cushingova bolest može se razviti 1 i uslijed povećanja hipofize.

Hormoni srži nadbubrežnih žlijezda

U srži nadbubrežnih žlijezda stvara se adrenalin i noradrenalin (arterenol), oba hormona djeluju izrazito na krvni optok; adrenalin regulira raspoređivanje krvi, a noradrenalin povećava krvni pritisak. Pri djelovanju simpatičkog živčevlja stvara se adrenalin, a njegove osobine se i u izmjeni tvari poklapaju sa simpatičkim živčevljem Adrenalin ubrzava izmjenu tvari i prazni zalihe šećera iz jetre i krvi; to znači da se pod utjecajem adrenalina povećava količina šećera.

Nisu poznate posljedice otkazivanja rada srži nadbubrežnih žlijezda, jer njihov rad ujedno obavlja i simpatički živčani sistem.

Gušterača

Aktivnost stanica Langerhansovih otočića u gušterači nema nikakve veze s radom žlijezda u kojima se stvara sok gušterače. U stanicama Langerhansovih otočića nastaju hormoni in­zulin 2 i glukagon 3 koji reguliraju promet šećera.

Djelovanje 1 lormon inzulin usmjerava šećer u tijelu u jetru i mišiće, i ubrzava njegovo pretvaranje u glikogen.

Suprotno njemu djeluje glukagon, jer je funkcionalna jedinica s inzulinom.

Neadekvatnost gušterače Nedovoljno stvaranje inzulina uzrokuje šećernu bolest, u stvari vrlo raznolik kompleks po­remećaja u prometu ugljikohidrata i masti, jer međustupnjevi metabolizma ugljikohidrata sežu i u razlaganje masti. Neposredan znak poremećaja u metabolizmu ugljikohidrata jest iz­lučivanje šećera u mokraći 4 i povećana količina šećera u krvi, više od 120 mgZ. U težim slučajevima se u mokraći pored acetona i acetocetne kiseline pojavljuju i međuprodukti iz­mjene masti. Prekomjerna aktivnost gušterače Kad se izlučuje previše inzulina - na primjer pri tumorima u gušterači ili kad bolesnici od šećerne bolesti uzmu previše inzulina - pojavljuju se tipični znaci razdraženosti uslijed sni-

1 Prema američkom kirurgu za mozak Cushingu (1869-1939) 2 Inzulin (latinski insula - otok) prvi su izdvojili u čistom obliku istraživači Banting i Best. 3 Glukagon je hormon koji djeluje suprotno inzulinu i otkriven je bitno kasnije. Otkrili su ga Murlin, BUrgtr

i Ferner, a 1953. godine ga je A. Slaub dobio čistog. 4 Povremeno se može i kod zdravih ljudi koji uzmu mnogo šećera on izlučiti u mokraću.

128 Funkcije ljudskog tijela

ženja šećera u krvi ispod normalne količine, koja je otprilike 80 do 120 mgž. Za takozvani »hipoglikemički šok« 1 karakteristični su: izbijanje znoja, nemir, drhtanje, nesvjestica. Vučja glad koja prati tu pojavu važna je samopomoć organizma jer svi ti znaci odmah iščeznu čim organizam dobije dovoljnu količinu ugljikohidrata ili damo injekciju groždanog šećera u žilu; često je dovoljna i čaša slatke vode.

Ako se bolest ne liječi, počinju grčevi i otežano disanje, a to može postati po život opas­no. Za teški hipoglikemički šok nije toliko karakteristična apsolutno mala količina šećera u krvi koliko to da se brzo smanjuje.

Nedostatak inzulina remeti i korištenje vitamina skupine B; zbog toga treba bolesnicima od šećerne bolesti posebno dodavati te vitamine.

Vrijedi spomenuti da je u stanicama Langerhansovih otočića gušterače mnogo inzulina (oko 300 do 400 jedinica); to je količina koja bi izazvala smrtonosni hipoglikemički šok kad bi se izlučila odjednom. Zbog toga je potrebna razgranata regulacijska mreža koja u procesu izmjene tvari osigurava izlučivanje odgovarajuće količine inzulina; pri tome važnu ulogu imaju vitamini skupine B i hormoni nadbubrežnih žlijezda (naročito adrenalin), hipofize, štit­njače, koji djeluju suprotno inzulinu i glukagon (inzulinov antagonist) 2 koji također djeluje suprotno inzulinu.

Moždani privjesak (hipofiza) 3

Moždani privjesak je sastavljen od tri dijela: prednjeg, srednjeg i stražnjeg režnja. Za razliku od životinjske, kod čovjekove hipofize je prednji i srednji režanj srastao u cjelinu koja se jasno razlikuje od stražnjeg režnja. Prednji i stražnji režanj daju potpuno različite produkte.

Produkti prednjeg režnja hipofize (PRH) Mada se navodi oko 20 različitih hormona PRH, njihov je pravi broj vjerojatno bitno manji, jer se svaki hormon PRH može pojaviti s različitim stupnjem djelovanja. Po kemijskom sa­stavu poznato je sedam hormona, šest ih je povezano s drugim žlijezdama, a sedmi je hormon izmjene tvari.

Među hormonima koji su povezani sa žlijezdama poznata su tri koja potiču izlučivanje spolnih hormona oba spola, dva djeluju na štitnjaču, a jedan na koru nadbubrežne žlijezde i s njezinima se spaja u završen sklop aktivnosti koji podešava cjelokupnu izmjenu tvari i obranu organizma.

Za razliku od drugih, hormon rasta djeluje neposredno na stanice tijela i ubrzava rast svih tkiva. Ali u metabolizmu koči djelovanje inzulina.

Prema tome, prednji režanj hipofize je središnje mjesto aktiviranja svih hormonskih žli­jezda. A budući da je izlučivanje hormona prednjeg režnja hipofize ovisno i o tome koliko je podređena hormonska žlijezda svaki put sposobna da koči prekomjerni rad a pospješuje nedovoljni, prednji režanj hipofize je s hormonskom žlijezdom povezan u sklop koji djeluje reaktivno odnosno u reakcijski krug koji izvještava o trenutnom stanju i vraća obavještenje. U osnovi se sve biološke funkcije odvijaju u okviru tih regulacijskih krugova, pa tako i krvni tlak i optok krvi. U tom smislu možemo usporediti prednji režanj moždanog privjeska s di­rigentom, a krug hormonskih žlijezda s orkestrom.

Posebnost hipofize je u tome što se njezine tvari ne izlučuju samo u krv nego i u likvor, pa tako hipofiza vjerojatno može neposredno utjecati na živčevlje.

1 Od grč. hypo-ispod, glikemija-sadrži šećer i engleski shock-udar. 2 Antagonist od grčkog protivnik 3 Hipofiza (hypophysis) od grčkog hypo = ispod i phyomai = rastem

Hormoni 129

Ako prednji režanj hipofize ne radi npr. usljed nastanka tumora onda se to - zbog inače mnogostranog djelovanja njegovih hormona - osjeti u zbivanjima po cijelom tijelu. Među glavne poremećaje spadaju:

1. Simondsova bolest koja se pojavljuje kad PRH nije dovoljno aktivan. Za tu bolest je karakteristično krajnje mršavljenje, gubljenje snage, slično kao kod Addisonove bolesti.

2. Hipofizna gojaznost pri poremećajima u prednjem režnju hipofize i srednjem mozgu. Za bolest je karakteristično veliko gomilanje masti i zakržljalo razvijanje spolnih odlika.

3. Hipofizna patuljastost koja nastaje usljed nedostatka hormona rasta. Ali nisu svi oblici patuljastog rasta posljedica nedovoljnog rada hipofize nego nastaju i zbog nedovoljnog rasta šupljih kostiju ili poremećaja u radu štitnjače.

4. Kao posljedica prekomjernog izlučivanja hormona rasta razvijaju se divovi. Poremećaji određenih skupina tkiva uzrokuju pretjerani rast (akromegaliju) 1 za koji je karakterističan prekomjeran rast ekstremiteta i donje čeljusti, a pojava je većinom popraćena i povećanom količinom šećera u krvi.

5. Zbog poremećaja u radu određenih skupina stanica prednjeg režnja hipofize razvija se Cushingova bolest za koju je karakteristična gojaznost i povećanje šećera u krvi. Za tu bolest je tipično »lice kao pun mjesec« (Falstaffov tip).

Stražnji režanj hipofize U stražnjem režnju hipofize su dva hormona, jedan (adiuretin) koči izlučivanje vode, a drugi (oksitocin) povećava razdražljivost glatkih mišića. Vjerojatno oba hormona nastaju u sred­njem mozgu a u stražnjem se režnju hipofize samo zadržavaju.

Srednji režanj hipofize U srednjem režnju hipofize hladnokrvnih životinja nastaje neki hormon koji omogućava mi­jenjanje boje. A kod čovjeka se čini da taj hormon nema nikakvo posebno djelovanje, nego možda omogućava lakše prilagođavanje očiju na tamu.

Timus 2

To je žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem koja se nalazi iza prsne kosti. Ona raste do spolne zrelosti; kasnije zakržlja i očuva se kao masno tjelešce. Utječe na rast i spolno sazrijevanje i povezana je i s izmjenom kalcija i fosfora; uz to je kao organ u kojem se stvaraju lim­fociti potrebna za očuvanje organizma od infekcija, slično kao slezena. Ako se u vrijeme spolnog sazrijevanja ne počne smanjivati rad timusa, razvoj se zaustavlja na kasnom dječ­jem stupnju.

Epifiza 3

Epifiza je žlijezda u obliku češera na moždanoj bazi, u predjelu četvorokvržne pločice. Još nije objašnjeno kako djeluje. Zakržlja nakon sedme godine života.

1 Akromegalija, od grčkog akra = vrh, vrhunac i megas = velik. 2 Grčki thymos = duša, srce kao sjedište osjećaja, volje i mišljenja (stari anatomi su držali timus sjedištem duše

i srca). 3 Od grčkog epi - na, phyo — rastem; po značenju; prirastao. Izraz glandula pinealis, tj. žlijezda češer, dobila

je zbog oblika, od lat. glandula = žlijezda i pinea = češer.

130 Funkcije ljudskog tijela

Spolne žlijezde (gonade)

U spolnim se žlijezdama stvaraju spolni hormoni i spolne stanice; tako spolne žlijezde oba­vljaju dvostruku zadaću: jednu kao reproduktivni organ i drugu kao žlijezda s unutrašnjim lučenjem. Budući da su uvijek u paru, gonade su po tome slične nadbubrežnim žlijezdama.

Muške spolne žlijezde (muške gonade)

Muške gonade su muda u kojima nastaju sjemene stanice i muški spolni hormon. On od­ređuje tipično muška bitna obilježja, a njegovo stvaranje regulira i hormon prednjeg režnja hipofize. Inače u muškom se organizmu stvaraju i manje količine ženskoga spolnog hormona, jednako kao u ženskom organizmu muškog hormona.

Za razliku od ženskog organizma u muškim se spolnim žlijezdama i u kasnoj starosti raz­vijaju spolne stanice.

Ženske spolne žlijezde (ženske gonade)

Ženske spolne žlijezde su jajnici, u njima se stvaraju ženski spolni hormoni i jajčanc stanice. Jajčane stanice koje čekaju u jajniku već su kod novorođene djevojčice spremne za daljnji razvoj i spremljene u takozvanom primordijalnom folikulu 1. Za razliku od nekadašnjeg miš­ljenja da se s rođenjem istovremeno s jajčanim stanicama zasnuju i svi folikuli, danas pre­vladava mišljenje da kod ženskih mogu nastati i novi folikuli.

S dozrijevanjem jajašca počinje između dvanaeste i četrnaeste godine spolna zrelost, fo­likuli dolaze iz unutrašnjosti jajnika na površinu i ondje se rasprsnu, ali svaki put samo jedan. Jajašce koje se pri tome oslobodi tako stiže u slobodnu trbušnu šupljinu (ondje se ubrzo ras­padne) ili u jajovod. Ako se jajašce u jajovodu ne oplodi, ubrzo odumre, a tijelo ga izbaci. (Jajašce je najveća stanica ljudskog tijela.)

Sa spomenutim periodičnim zbivanjem, tj. prskanjem folikula i putovanjem jajašca, pre-pliću se menstrualni ciklusi: nabreknuće sluznice maternice i mjesečno pranje (menstruacija) 2: sluznica maternice se neprestano rastenjem priprema na to da oplođenom jajašcu dade po­steljicu. Ako do oplodnje ne dođe, nabrekla maternična sluznica se menstruacijom iščisti; za­tim ponovno počinje rasti.

Ako se jajašce oplodi, nabrekla maternična sluznica raste i primi oplođeno jajašce. Poznata su dva ženska spolna hormona: folikulov hormon (estradiol) 3 i hormon žutog

tjelešca (progesteron) 4. Folikulov hormon odlučuje o najtipičnijim ženskim odlikama, a ubr­zava i rad i rast maternične sluznice. I lormon žutog tijela se nakon što jajašce napusti fo-likularnu šupljinu pojavi na površini maternice i u početku sprečava razvijanje novih folikula. Ako ne dođe do oplođenja, žuto tijelo ubrzo zakržlja, a nakon oplođenja se nabrekla ma­ternična sluznica razvije u jajčani ovoj. Tada se oblikuje posteljica (placenta) i u njoj nastaju hor­moni koji potiču daljnji razvoj žutog tjelešca. Hormoni spolnih žlijezda su tijesno povezani u iz­mjeničnom djelovanju hormonskim žlijezdama: hipofizom, štitnjačom i nadbubrežnom žlijezdom

1 Primordijalni folikul: od latinskog primus = prvi, ordior = začeti i folliculus - mjehurić, oznaka za nezreli folikul.

2 Menstruacija, od lat. menstrualis = mjesečni, oznaka za mjesečno pranje 3 Estradiol, od latinskog oestrus - obad; pohota 4 Progesteron, od lat. pro = ispred i gestare = nositi; oznaka za hormon koji potpomaže trudnoću.

Kako tijelo regulira promet vodom 131

Nakon poroda se u srednjem režnju hipofize stvaraju laktacijski hormoni 1 , koji djeluju na iz­lučivanje mlijeka.

Između četrdeset pete i pedeset pete godine života folikuli prestaju dozrijevati, a s tim prestaje i mjesečni ciklus i sposobnost razmnožavanja, ali ne prestaje se stvarati folikularni hormon. Ako se prije zrelosti kastracijom 2 uklone spolne žlijezde gube se spolna obilježja. Takav muškarac postaje gojazan, divovskog rasta, golobrad te poprimi ženska obilježja. Kod ženskog se spola zacrtaju obilježja suprotnog spola i izostane mjesečnica.

Ako se kastracija izvrši nakon spolne zrelosti, posljedice nisu tako izrazite, ali u svakom slučaju pojavljuju se samo u naznačenom obliku.

Dvospolnost je slučaj kad su približno jednako razvijena spolna obilježja oba spola. Dvos-polnost je moguća u brojnim nijansama, ali praktično se ne pojavljuje u obliku dvaju spolnih koncepata.

Lokalne supstancije

U gotovo svim tkivima mogu nastati tvari koje - za razliku od izlučevina žlijezda sa unut­rašnjim izlučivanjem - djeluju samo lokalno. Tako na krajevima vegetativnih živaca nastaju tvari kao što je acetilholin koji nastaje u vagusu, adrenalin i norađrenalin koji nastaju u sim-patikusu. I histamin je tkivni hormon koji se stvara lokalno, a on podražuje glatke mišiće.

U trbušnoj i crijevnoj sluznici također se stvara cijeli niz tvari koje nalikuju hormonima; one potiču izlučivanje fermenata iz žlijezda, a među ostalim i stvaranje solne kiseline u že­lucu.

Kako tijelo regulira promet vodom

Voda je ne samo sredstvo za otapanje i transportiranje, nego i osnovna stanična supstancija; kod odraslog čovjeka na vodu otpada oko 60Z težine tijela. Najmanje vode ima u zubnoj cak­lini, 0,22, a najviše u srcu, vezivnim tkivima i bubrezima, prosječno SOI.

Tijelu je potrebno od 1,5 do 3 1 vode na dan; pomanjkanje vode u tijelu u svakom je slučaju mnogo kritičnije nego pomanjkanje nekih drugih hranjivih tvari. Po život je opasno gubljenje više od 152 tjelesne težine u obliku vode.

Ako dugo traju, povraćanje ili proljevi mogu uzrokovati po život opasno isušenje, jer se zbog nestašice vode ne mogu izlučivati ni tvari koje bi se morale mokraćom izbacivati iz organizma. Gomilanje vode uslijed bolesti, edemi, mogu se pojaviti u različitim prilikama i u manjem opsegu nisu opasni. Izuzetak je vrlo rijetki edem grkljana, na primjer nakon uboda kukca ili u slučaju nekih posebnih oboljenja. Zbog potrebe za propuštanjem zraka ponekad treba vrlo brzo pružiti pomoć, nekad čak napraviti umjetni otvor za disanje.

Voda se može početi nakupljati u tkivima zbog upala, slabih stijenki žila, alergija 3 i bo­lesti bubrega te uslijed pomanjkanja bjelančevina zbog izgladnjelosti.

Reguliranje prometa vodom uređuje se preko živaca iz središta u srednjem mozgu, preko hormona stražnjeg režnja hipofize i kore nadbubrežnih žlijezda, a i izmjenom mineralnih tvari

1 Laktacija, od lat. lactus = mlijeko; izlučivanje mlijeka u ženskim prsnim žlijezdama. 2 Kastracija, od lat. castrare = odrezati, ukloniti muda ili jajnike. 3 Alergija, od grčkog alios = drugačije i ergon = rad.

132 Funkcije ljudskog tijela

i ravnotežom između kiselina i baza 1. Poseban optok vode je u probavnom traktu i bubre­zima: veliki dio vode dolazi u crijeva, u debelom se crijevu ponovno upije (resorbira), a i u bubrezima se pretežna količina nastaloga takozvanog primarnog urina, gotovo 99Z, opet vrati.

Sažetak

Možda su tumačenja građe ljudskog tijela i njegova funkcioniranja prešla očekivani opseg, ali se ni ovako koncizan pregled ne bi mogao dati s manje riječi. I ovako je naš pristup ostao vrlo skroman ako ga usporedimo sa spoznajama znanstvenih istraživanja, pogotovu ako uz­memo u obzir da su i pred istraživačima brojna pitanja na koja tek treba odgovoriti.

Pa ipak, i laicima i istraživačima zajednička je spoznaja: svi međusobni odnosi u orga­nizaciji organizma do krajnosti su svrsishodno povezani. Nastojanje da se taj rad održi i ne naruši lakomislenošću ne proistječe iz sebičnosti nego svijesti o moralnoj dužnosti.

1 Baza, od grčkog basis - korak, hod, osnova; kemijska tvar koja s kiselinama čini soli, na primjer kovinski spojevi.

Treći dio

Učenje o praktičnom liječenju

Mogućnosti i sredstva za aktivno održavanje zdravlja

Koža kao ogledalo zdravlja, ljepote i životne sposobnosti

Koža je organ na kojem se ispoljavaju gotovo svi prirodni životni i ljekoviti podražaji. Zbog toga moramo iscrpnije govoriti o tom za život važnom organu da bismo lakše spoz­nali i razumjeli mogućnosti i sredstva koja nam stoje na raspolaganju za aktivno održa­vanje zdravlja.

Koža ima vrlo važnu ulogu ne samo u održavanju zdravlja, nego i ljepote i sposobnosti tijela. Koža nije samo, kao što se ponekad možda misli, zaštitni pokrivač našeg tijela, nego organ koji je važan za život i koji je uz to vrlo sposoban i aktivan, a zadaće su mu razne. Nabrojit ćemo ih.

Podešavanje tjelesne topline Preko žila koža je sposobna za prilagođavanje vrlo različitim vanjskim temperaturama. Na taj je način organizmu omogućeno da se jednako dobro zaštiti od pretjeranog hlađenja i od prejakog zagrijavanja. Čovjek je toplokrvno živo biće sa stalnom tjelesnom temperaturom; to znači da se njegov organizam bez obzira na vanjsku temperaturu stalno trudi da svoju tjelesnu temperaturu održi uvijek jednakom. Životinjama se, međutim, s promjenljivom tjelesnom temperaturom osnovna temperatura mijenja s vanjskom temperaturom. Takva životinja je, na primjer, gušter koji je u vrućem ljetu živahan, a u hladnim zimskim mje­secima ukrućen gotovo kao da je mrtav. Naš organizam se ponaša i sasvim drugačije nego mrtva priroda. Ako je, na primjer, temperatura vode 20°C i u nju bacimo kamen ugrijan do temperature od 50°C, kamen će se ohladiti predajući dio svoje topline vodi. Naprotiv, ako hladnoća zahvati našu kožu, ona će se cijelim nizom osmišljenih zbivanja tako prilagoditi novim uvjetima da će spriječiti hlađenje organizma bilo stvaranjem do­datne topline bilo manjim ispuštanjem topline iz organizma. Koža, dakle, reagira na hlad­ne podražaje i njima se prilagođava. Samo tako je moguće da zdrav organizam ima u biti uvijek istu temperaturu.

Gdje se stvaraju obrambene tvari protiv uzročnika bolesti? Istraživanja su pokazala da u koži nastaju važne tvari koje ona predaje organizmu kad on oboli. Te ga tvari dobro štite od razornog djelovanja mnogih bolesti. Stvaranje tih obram­benih tvari korisno je, na primjer, protiv engleske bolesti (rahitisa). Naime, znamo da pod utjecajem sunčane svjetlosti ergosterin u koži proizvodi vitamin D koji djeluje protiv rahitisa, pa već i odatle potječe potreba za dovoljnim sunčanjem. Spomenimo još i kožu kao organ za skladištenje. U njoj se ne gomilaju samo obrambene tvari nego i minerali koji su također vrlo važni za očuvanje zdravlja. Isto tako treba spomenuti i gomilanje one masnoće u po-tkožnom sloju, koja organizmu koristi kao neka zaštitna obloga i izolacijski sloj te određuje debljinu kože.

Koža kao organ za izlučivanje otpadnih tvari iz organizma Nevidljivim »kožnim disanjem« iz tijela se svaki dan izlučuje od 500 do 900 grama otpadnih tvari. To nije samo voda koja se izlučuje znojenjem nego i tvari koje se izlučuju mokra-

136 Mogućnosti i sredstva za aktivno održavanje zdravlja

ćom. Stoga znojenje može mnogo doprinijeti pročišćavanju organizma od otrovnih tvari, po­gotovu kad je poremećen rad bubrega.

Koža kao uključno mjesto krvnog optoka Sv.ika promjena prokrvljenosti kože djeluje na prokrvljenost cijelog oraganizma pa i srca (vidi knajpovsko liječenje vodom Kako reagira organizam?)

Koža kao uključno mjesto živčevlja Kao osjetni organ koža je i uključno mjesto za živčevlje. Ali koža nije samo organ za opip i osjet temperature nego koža prima i druge podražaje, pogotovu one koji utječu na izmjenu tvari i stvaranje vitamina (na primjer u vezi s rahitisom) te na cjelokupno stanje organizma. Poznato je, na primjer, da često možemo utjecati na čovjekovo loše raspoloženje ako mu omogućimo da se razumno sunča, jer će mu se tijelo ugodno prokrviti a time polx)ljšati i raspoloženje.

Prirodna sredstva za aktivno očuvanje zdravlja

Ako ne njegujemo kožu, možemo očekivati da se poremeti rad cijelog organizma. Isto je tako istina da samo zdrava, dobro prokrvljena koža djeluje lijepo i uistinu je zdrav samo onaj tko ima zdravu kožu.

Stoga nikad ne možemo dovoljno naglasiti koliko je važan dobar rad kože. Na žalost, mi zanemarujemo pravilnu prirodnu njegu kože iako to ne iziskuje nikakve spomena vrijedne troškove. Poznavaocu nije posebno teško na osnovi stanja i kapaciteta kože donijeti zaključke 0 zdravlju cjelokupnog organizma; jer koža je vjerno ogledalo unutrašnjih fizioloških zbivanja. Zato se ne govori bez razloga da je koža ogledalo zdravlja i ljepote.

Kojim sredstvima možemo njegovati kožu, očuvati ili vratiti joj zdravlje i ljepotu? Naravno, samo onim sredstvima koja su već od početka osnova za zdravlje zrak, svjetlost, voda kao nosilac topline i hladnoće, odgovarajuća prehrana i, kao njena dopuna, ljekovito bilje, gibanje i mirovanje te psihički činioci. Njihova harmonična upotreba osnova je svakog učenja o prirodnom življenju 1 prirodnom liječenju. Stoga, na primjer, nije preporučljivo a ni korisno posegnuti samo za vodom ili dijetom, samo za zrakom ili samo za svjetlošću, samo za gibanjem, nego treba u skladu s čov­jekovom prirodom stvoriti mogućnosti za harmonično djelovanje svih nabrojenih činilaca istov­remeno. Svaka jednostranost je neprirodna. Dok smo, na primjer, svojevremeno premalo brinuli 0 čistoći, danas se nerijetko događa da dobroga ima toliko da koži šteti. Tako svakodnevno sa­punanje ili svakodnevno kupanje ili tuširanje cijelog tijela nije više njegovanje kože nego nano­šenje štete koži. Time koži oduzimamo previše masnoće i zaštitnih tvari, koža postane kruta, nje­zina se elastičnost smanjuje i koža djeluje uvelo. Tu činjenicu nimalo ne mijenja tvrdnja mnogih ljudi da se dobro osjećaju samo ako to čine. Dobro se, na primjer, osjeća i narkoman kad dobije svoju dozu droge, ali ona mu ipak šteti. Približno tako je i ako se pogrešno postupa s kožom, lako pri takvom postupku na koži očito ne nastaju vidljiva oštećenja, nego taj pogrešni postupak ne prija koži, a time i zdravlju u cjelini.

Ako želimo jačati zdravlje, ljepotu i svojstva kože, onda koži i njezinoj obradi treba pri­laziti po dijelovima — jedanput odozdo, drugi put odozgo, zatim svu kožu, itd. Treba pri­mjenjivati i različite postupke: ribanje četkom, uranjanje u vodu, drugi put polijevanje vodom 1 kupelji, itd. Treba mijenjati i jačinu djelovanja: čas vrlo vruće, čas vrlo hladno, zatim um­jereno toplo. Treba izmjenjivati i slabiji i jači učinak.

Prirodna sredstva 137

Steći ćemo kondiciju samo ako mijenjamo podražaje. U ovom ćemo dijelu - na bazi takvog shvaćanja - pokušati predstaviti najvažnije životne

i ljekovite podražaje.

Zrak i sunce Možda je neobično što zraku pripisujemo neko posebno značenje u vezi sa zdravljem, lje­potom i sposobnošću; jer uopće je poznato da zrak može biti primjeren ili manje primjeren za disanje, i da može biti i neprimjeren, a tada je štetan i narušava zdravlje. Prema tome zrak nije nešto posebno i zato je bolje da govorimo o zračnoj kupelji. Naime, velika je razlika da li zrak samo udišemo ili mu i omogućavamo da djeluje na cijelo tijelo. Vrlo je malo ljudi koji omogućavaju da zrak zaista dovoljno dugo i pravilno djeluje na njihovu kožu. Ako za­nemarimo nepokrivene šake, dio vrata i lice, možemo tvrditi da naše tijelo većinom osjeti nešto zraka samo onda kad mijenjamo spavaćicu, odnosno navlačimo je umjesto dnevnog rublja. Međutim trebamo priznati da se u posljednjem desetljeću mnogo toga promijenilo na­bolje, pogotovu u ljetnim mjesecima. A u lošim uvjetima koža mora zakržljati i postati neak­tivna. Koža koja nije u dobroj kondiciji ne može podnijeti nikakvo opterećenje, na primjer više ne reagira pravilno na hladnoću i time stvara mogućnost za prehladu. Stoga kožu treba oćvršćivati po zakonu o povećavanju njezinih sposobnosti za djelovanje. Najpotrebnije i naj­jednostavnije sredstvo za te svrhe je zračna kupelj, koju nazivamo i zračno-svjetlosna kupelj jer pri tome istovremeno djeluju i svjetlosne zrake. Govorimo, dakle, o postupku kad cijelo tijelo ili samo pojedine njegove dijelove izlažemo gole zraku. Djelotvornost zračne kupelji umnogome ovisi o temperaturi tijela, temperaturi zraka, o gibanju i mirovanju, o vlažnosti i suhoći i drugim činiocima koje ovdje ne bismo spominjali. Pri pravilnoj primjeni zračne kupelji temperatura tijela se ne snižava bitno, ali ako tijelo satima i satima izložimo djelo­vanju zraka na golu kožu, to bi moglo značiti i preveliko opterećenje za organizam i nanijeti mu štetu kao i sve ostalo čega je previše. Ali ako kožu neprestano treniramo, polako ćemo stići do toga da je bez štetnih posljedica možemo i satima izložiti zraku; a zašto i ne bismo kad znamo da ima još mnogo naroda koji nisu nikad odjeveni a usprkos tome ne dobivaju previše topline, iako pri tome ne smijemo zaboraviti ni to da je riječ o ljudskim rasama koje žive u bitno toplijim krajevima gdje nema ni govora o ispuštanju topline.

Mnogi koji se od samog početka predugo izlažu djelovanju zraka mogu sebi nanijeti oz­biljnu štetu, ali i najslabiji čovjek može zahvaljujući ravnomjernim vježbama očvrsnuti tako da podnese i dulju zračnu kupelj.

Pojedinačno razmatrano, zračna kupelj djeluje na krvne žile i na cijeli krvni optok jed­nako kao i postupak hladnom vodom.

Na srce djeluje smirujuće, pa samim tim što taj važni organ osposobljava za ravnomjer­nije djelovanje poboljšava i cijeli krvni optok. Krvni tlak malo oscilira. U početku se živa spusti za nekoliko milimetara, pogotovu kod izrazito hladnih zračnih kupelji. Na kraju ga ipak kura zračnom kupelji izjednači, uravnoteži; to vidimo u tome što povišeni krvni tlak polako pada, a prenizak polako raste.

Na zračnoj kupelji koja dulje traje poveća se broj crvenih krvnih zrnaca, a i količina pig­menta u krvi. Primjenjujući svakodnevno zračnu kupelj sistematski uvježbavamo svoju život­nu sposobnost, a kod slabokrvnih se broj crvenih krvnih zrnaca poveća do normalnog. Zrač­ne kupelji snažno djeluju i na izmjenu tvari. Pospješuju razlaganje i slaganje hranjivih tvari i time doprinose uspostavljanju ravnoteže u organizmu. Otud i poznata činjenica da kod mr­šavih ljudi zračne kupelji potiču veću izgradnju tjelesnih tvari, a kod debelih razlaganjem tva­ri smanjuju tjelesnu težinu.

Posebno je važna uloga zračnih kupelji u poticanju kože na bolje izlučivanje.

138 Mogućnosti i sredstva za aktivno održavanje zdravlja

U zračnoj kupelji koja ne traje predugo smirujemo živce; posljedica je ugodno opuštanje cijelog organizma.

Djelotvornost zračne kupelji ovisi o tome koliko traje; odgovarajućim odijevanjem mo­žemo je i bitno postepeno produljavati. Pri tome mislimo na odjeću od prozračnih tkanina koja će biti u skladu s godišnjim dobom.

Tehnika zračne kupelji Kad govorimo o zračnoj kupelji onda mislimo na to da podražaju izlažemo cjelokupnu po­vršinu tijela ili samo neke njegove dijelove, onako kao pri primjeni raznih postupaka s vo­dom. Rijetko ćemo svjesno posegnuti za djelomičnim zračnim kupeljima. One dolaze u obzir samo kod bolesnih ili vrlo osjetljivih ljudi kojima polako razgolićujemo pojedine dijelove ti­jela i izlažemo ih zraku samo po nekoliko minuta. Djelomična zračna kupelj je i hodanje bo­sim nogama, koje je inače sastavni dio knajpovske kure.

Cjelokupna zračna kupelj ili jednostavno zračna kupelj može se primijeniti gotovo u svim uvjetima. Za zračne kupelji primjeren je gotovo svaki prostor koji nije izložen prejakom vjetru ili prejakom suncu. Ali čovjek mora imati mogućnost za gibanje, jer bi po pravilu trebao da se stalno giba i miče, a da se pri tome ne napreže previše. Kao što smo već rekli, primjena prave zračne kupelji isključuje dugotrajnije sunčanje pod djelovanjem neposrednih sunčanih zraka. Kao što vrijedi i za sve druge postupke, vrijedi i za zračnu kupelj da joj trajanje ne određujemo unaprijed minutama nego u skladu s potrebama i sposobnosti organizma. U ovom slučaju to znači da moramo obustaviti zračnu kupelj prije nego što pacijent osjeti hlad­noću. Kada će to biti, ovisi o tome na što je čovjek navikao, a najprije o temperaturi zraka. Zato ćemo tijelo u početku razgolititi samo po nekoliko minuta i izložiti ga utjecaju zraka: što je zrak hladniji, to će vrijeme izlaganja biti kraće. U mnogim slučajevima ćemo zračnu kupelj početi oprezno izlažući tijelo najprije u sobi, i to tako da nakon ustajanja skinemo spa-vaćicu ili pidžamu i nekoliko minuta šećemo po sobi; ta kupelj treba trajati sve dok ne po­čnemo osjećati hladnoću Da bismo kožu što snažnije podražili, treba da je za vrijeme kupelji blago trljamo suhim frotirskim ručnikom. Trajanje kupelji produljujemo svakog dana s pet na 10 i 20 minuta, zatim počnemo otvarati prozor i tako tijelo polako navikavati na vanjski zrak i na zračnu ku|x-lj na otvorenom. Tu vrstu kupelji primjenjujemo u početku na mjestu zaštićenom od vjetra po nekoliko minuta, a zatim može trajati i po više sati, ovisno o prilikama. Tako sis­tematski treniramo i očvršćujemo ukupnu sposobnost djelovanja kože.

U neposrednoj vezi sa zračnom kupelji ne smiju se primjenjivati nikakvi postupci hlad­nom vodom jer prethodno zagrijavanje, koje je potrebno za sve postupke hladnom vodom, ne dolazi u obzir u ovom slučaju i podražaj bi u takvim okolnostima mogao biti prejak. Zato nije dobro kad se ujutro, nakon ustajanja i zračne kupelji od nekoliko minuta, peremo ili tu­širamo hladnom vodom. Kod bolesnih ljudi treba biti još oprezniji: samo kratko vrijeme iz­lagati ih zraku, obično samo po nekoliko minuta. Bolesnicima u postelji u početku samo za-vinemo pokrivač i izložimo zraku noge ili gornji dio tijela ili cijelo tijelo, ali čim bolesnik počne osjećati hladnoću, opet ga pokrijemo. Ako se bolesnik ubrzo nakon takve zračne ku­pelji ne ugrije, treba to postići termoforima i toplim napicima. Slično postupamo i s dojen­čadi i malom djecom. Kod njih moramo biti što oprezniji da ne nanesemo štetu; naime, valja uzeti u obzir i to da kod djeteta još nije tako dobro razvijena sposobnost reguliranja topline kao kod odraslog čovjeka.

U gotovo svim slučajevima je dobro i zdravima i bolesnima u kožu utrljati malo dobrog ulja za kožu za vrijeme zračne kupelji. Uopće uzevši možemo reći da su zračne kupelji pri­mjerene za svakoga, samo što ih treba provoditi dovoljno oprezno. One su neizbježan sa­stavni dio prirodnog načina življenja i liječenja i ne treba ih izostavljati ma koja bolest bila

Prirodna sredstva 139

u pitanju. Zračne kupelji su |x>gotovu primjerene kao priprema na kure za očvršćivanje or­ganizma. Ali dolaze u obzir i kod bolesnika čije tijelo ne bi bez štetnih posljedica izdržalo druge podražaje hladnoćom, jer je zračna kupelj - ako se pravilno primjenjuje - najblaži pod­ražaj hladnoćom kojim uopće možemo djelovati na tijelo. Zračne kupelji su pogotovu pri­mjerene za nervozne ljude jer uzrokuju potpuno opće opuštanje. Međutim, moramo posebno naglasiti da večernje zračne kupelji ne podnose svi ljudi jednako, pogotovu ne nervozni. Ina­če je zračna kupelj za nervozne ljude najbolja mogućnost za očvrsnuće iznutra, da iznutra postanu snažni, jer ona ne djeluje samo tjelesno nego i poboljšava raspoloženje.

Osim toga što su zračne kupelji podesne za nervozne, one su posebno djelotvorne i za one oboljele od srca i krvožilnog sistema, jer zračna kupelj pruža najbolju mogućnost za pra­vilnu raspodjelu krvi i povećanu radnu sposobnost srca. Iz rečenog proizlazi i da je zračna kupelj odlična za |x>bjeđivanje slabokrvnosti, te poticanje i podešavanje izmjene tvari kod bo­lesnika. Samo se po sebi razumije da je zračna kupelj odlično i nezamjenljivo sredstvo za spre­čavanje brojnih bolesti, pogotovu onih čiji je glavni uzrok nedovoljna otpornost. Tako će zračna kupelj pomoći u slučaju sklonosti prehladama i zaštitit će od reumatskih bolesti. A naročito je dobro sredstvo za unapređenje i povećanje ljepote i zdravlja kože.

Na kraju možemo reći da je zračna kupelj višestrano sredstvo za sprečavanje i liječenje bolesti jer kao i svi drugi prirodni podražaji u najvećem mogućem stupnju povećava cjelo­kupnu čovjekovu otpbrnOst i jača životne snage organizma. A jačanje tjelesnih snaga donosi zdravlje, ljepotu i radnu sposobnost.

Sunčana kupelj ili sunčanje Djelovanje sunčane svjetlosti na organizam oduvijek se smatralo ljekovitim, iako nekada čov­jek nije znao objasniti to djelovanje onako dobro kao što znamo danas. Uopće je poznato da sunce i sunčana svjetlost povećavaju čovjekovu radost življenja i doprinose tome da se on dobro osjeća. Ako sunčanu svjetlost pravilno iskorištavamo, ona je i kozmetičko sredstvo. U razdobljima kad nema mnogo sunca bolesti se gomilaju, a čim se pojavi malo sunca ljudi idu za njim, što pogotovu vrijedi za bolesnike. Razumljivo je da se čovjek nakon dugih zim­skih mjeseci rado prepušta blagotvornom utjecaju sunčanih zraka gdje god je samo moguće. Ne bi trebalo pri tome, međutim, misliti da je ljekovito samo sunce na jugu, nego ljekovito djeluje i ono na sjeveru zemlje, samo ako ga pravilno koristimo.

Ljekovitost sunca nije jednaka ni u svim godišnjim dobima ni na svim mjestima zemalj­ske kugle. One najdjelotvornije zrake, ultraljubičaste, najjače su u proljeće i u ljeto. Utoliko su jače ukoliko je zrak čišći, odnosno što je manje prašine i vodne pare u njemu. Zbog toga je njihovo ljekovito djelovanje bitno jače na planinama i uz mora nego u ravnici gdje u zraku ima više ili manje prašine i vodne pare u kojima se ultraljubičaste zrake izgube i do kože ih prodre vrlo malo. I u hladnim jesenskim i zimskim mjesecima imamo dovoljno sunca iako nismo na jugu, što pogotovu vrijedi za pretproljetne mjesece. Moramo samo naučiti kako da ga dobro iskoristimo.

Kako sunce djeluje na organizam? Sunčana toplina najprije kožu potakne da što izdašnije isparava vodu i time ispušta toplinu; jer isparavanjem vode tijelo ispušta i toplinu. Ali kao što smo upravo vidjeli, organizam osmišljeno reagira na gubljenje svoje topline, kao što na primjer zna isparavanjem vode izravnavati i suvišnu količinu topline. Uz toplotne zrake sun­ce isijava i nevidljive ultraljubičaste, a na kraju i svjetlosne. Sve te zrake vrlo snažno utječu na sastav krvi. Sunčane zrake pospješuju djelovanje krvotvornih organa i povećavaju pro-krvljenpst kože. U koži se pod utjecajem sunca stvaraju zaštitne tvari i krvlju dolaze u unu­trašnje organe kojima su potrebne. Pravilnim iskorištavanjem sunca smanjuje se i krvni tlak, a povećava se rad srca. Sunčana kupelj također pospješuje izmjenu tvari i disanje.

140 Mogućnosti i sredstva za aktivno održavanje zdravlja

Ali prije svega ne smijemo zaboraviti da sunce daje koži prirodnu ljepotu; odjeća, te bo-ravak i rad u slabo osvijetljenim prostorijama i nezdrav život tako oštete kožu da ona po­stane nezdrava i ružna. Sunčana kupelj bolje prokrvi kožu, poveća količinu pigmenta u krvi, a lijepa brončana boja daje čovjeku lijep izgled i mnogo više ga približi idealu ljepote nego blijeda, slabo prokrvljena koža. Koža potamni i dobije bakrenastu boju pod utjecajem ultra-Ijubičastih zraka i tako preplanula štiti unutrašnja tkiva od štetnog utjecaja prekomjernog sunčanja. A crvene i infracrvene toplotne zrake dobro prolaze i kroz preplanulu kožu i dje­luju na tkiva i žile što leže dublje. Krv iz unutrašnjosti tijela struji na njegovu površinu, od­nosno u kožu, i tako se rastereti cjelokupan sistem krvnih žila. Kad se tkiva tako dobro pro-krve onda su i mišići jači, što sve skupa doprinosi simetriji tijela i njegovim oblinama. Sun­čane zrake vrlo snažno djeluju na klice lx>lesti koje najozbiljnije ugrožavaju zdravlje kad or­ganizam oslabi. One unište veliki dio klica bolesti i uopće su najbolje sredstvo za to. Uniš­tavaju ih čak i u dubini tjelesnih tkiva. Često se i gnojne rane najbolje liječe pravilnim sun­čanjem. Ako tome neposrednom uništavanju klica bolesti sunčanim zrakama dodamo i po­sredno — koje se sastoji u tome da osiguramo što je moguće bolje djelovanje unutrašnjih ob­rambenih činilaca - onda se uz pomoć sunca može pobijediti gotovo svaka infekcija. Zato sunčanom svjetlošću vrlo uspješno liječimo kronična oboljenja zglobova izazvana klicama. Cesto se, na primjer, tuberkulozna oboljenja zglobova najbolje liječe sunčanim kupeljima. Iz svega što smo do sada rekli jasno je da pravilne sunčane kupelji bude sve životne snage u organizmu i da su - uz pretpostavku da ih pravilno primjenjujemo - čak nužne u liječenju mnogih bolesti. Pravilno provedena sunčana kupelj naročito koristi ženama jer im obilato pomaže u zdravu njegovanju kože i ljepote. Uz to je sunčana kupelj i nezamjenljiva i u vezi sa zadaćom žene kao majke.

Poznato je, na primjer, da pravilno sunčanje prije trudnoće i u toku nje može zaštititi dijete od rahitisa, a da i ne govorimo o drugim djelovanjima sunčane kupelji koja jednako koriste zdravlju.

Nepravilno sunčanje može biti opasno Koliko god sunce kao ljekoviti činilac može biti vrlo korisno, jednako tako ozbiljne mogu biti i posljedice koje nastaju uslijed nepravilnog sunčanja. Jedna od takvih opasnosti proizlazi iz toga što smo zbog opravdano velike želje za suncem i svjetlošću često nedovoljno oprezni i umjesto zdravlja nakopamo sebi na glavu bolesti uslijed prehlade, pa i smrt. Opasnost od prehlade vreba svugdje na čovjeka, na jugu i sjeveru podjednako. Naime, ljudi željni sunčanja često previde da u određeno vrijeme dana i godine sunce nije tako jako da dovoljno ugrije i osuši zemlju. Ako se na takvom terenu predugo sunčamo, prehlada nas neće mimoići. Ne­rijetko je uzrok prehladi velika promjena temperature za vrijeme sunčanja, kad na primjer odemo u hladovinu ili sunce zađe ili se skrije iza oblaka. To pogotovu vrijedi za južne krajeve odakle se mnogi, koji su ondje tražili odmor i osvježenje, vraćaju s teškim prehladama i pluć­nim oboljenjima samo zato što se nisu znali prilagoditi prilikama.

Sljedeća opasnost kojoj se izlažemo ako se ne sunčamo pravilno jesu opekline od sunca. To su ozljede koje često mogu imati različite neugodne posljedice za cijeli organizam. Obično se ljudi koji žele što prije preplanuti naglo počnu sunčati i dugo ostaju na suncu. Tada nastaju opekline, a to je znak da se više ne smijemo sunčati dok koža potpuno ne ozdravi. Kožu ćemo zaštititi od sunčanih opeklina ako je prethodno namažemo dobrim uljem za kožu, a ulje će nam pomoći i da izliječimo opekline. Međutim, prejako djelovanje sunca na kožu ne oštećuje samo kožu nego neugodno djeluje i na cijeli živčani sistem koji se time previše raz-draži, poremeti se san, nastanu glavobolje, opća razdražljivost, treperenje pred očima, lupanje srca, itd. Zbog nepravilne primjene sunčanih kupelji ljudi se vraćaju s mora i planina

Prirodna sredstva 141

nervozniji, umorniji i utučeniji nego što su bili kad su otišli od kuće. I oni koji imaju plućnu tuberkulozu trebali bi se vrlo oprezno sunčati, pogotovu ako je tuberkuloza sklona krvarenju, jer nepravilna primjena sunčane kupelji nerijetko uzrokuje krvarenja i razmnožavanje novih klica bolesti. Pogotovu je važno da brigu o tome vode srčani bolesnici i oni čiji je krvožilni sistem obolio, jer bi se inače mogli naći u velikoj opasnosti.

Ma o kojoj bolesti da je riječ, uvijek se treba prethodno posavjetovati s liječnikom. Od sunčanih opeklina posebno bi se trebali zaštititi bljedoliki i bjeloputi ljudi, jer su osjetljiviji od drugih.

Najveće opasnosti kojima se izlažu ljudi nepravilno se sunčajući svakako su sunčanica i toplotni udar. Sunčanica je prerazdraženost produljene hrptene moždine koju izazivaju pre­jake sunčane zrake kojima je tijelo predugo izloženo, a može biti vrlo opasna za čovjeka. U slučaju sunčanice treba uvijek pozvati liječnika, a bolesnika prenijeti u hladovinu. Isto vrijedi i za toplotni udar koji nastaje kad je u tijelu previše topline. Toplotni udar može pogoditi čovjeka i bez neposrednog sunčanja. Od jedne i druge neugodnosti zaštitit ćemo se ako ne budemo predugo vrat i glavu izlagali neposrednom djelovanju sunčanih zraka, jer ćemo tako spriječiti zadržavanje topline.

Tehnika sunčanih kupelji Opet ponavljamo da - kao i za sve druge postupke - i za sunčane kupelji vrijedi pravilo da nema općevažećih pravila nego da u svakom pojedinom slučaju treba poći od tjelesnih i drugih osobina bolesnika. Samo neki elementi vrijede za sve. Tehnika sunčanih kupelji i posebno ovisi o tome gdje se sunčamo, da li u nizinama ili u visinama, na planinama. Ovisi i o dobu godine i o tome na kojoj točki na nebu se nalazi sunce. Uopće uzevši, pri sunčanim kupeljima u nizinama ne treba biti toliko oprezan kao na visinama ili na moru. U nizini mo žemo odmah početi primjenjivati punu sunčanu kupelj, dok se u planinama ili na moru po­činjemo djelomično sunčati, a prije toga se neko vrijeme navikavamo na novu klimu. Tek se onda počinjemo sunčati. Prema propisima profesora Kolliera, koji je prije nekoliko deset­ljeća u visokim planinama s uspjehom liječio koštanu i zglobnu tuberkulozu, prvog bismo se dana morali sunčati četiri puta po pet minuta izlažući samo stopala suncu, a od jednoga do drugog sunčanja tebali bismo se odmarati jedan sat. Zatim bi drugog dana došlo na red sun­čanje potkoljenice, također u trajanju od pet minuta, dok bismo stopala već mogli sunčati po deset minuta. Trećeg dana možemo noge sunčati do preponskog pregiba. Ako nakon šest do sedam dana takvih opreznih pripremnih sunčanih kupelji ne opazimo nikakvih ozbiljnih posljedica, možemo početi suncu izlagati cijelo tijelo. Prema Rollieru, vrijeme sunčanja mo­žemo polako produljavati na četiri do šest sati dnevno, ako onaj koji se sunča to dobro pod­nosi.

Slično jjostupamo i u svim slučajevima u nizinama kad iz određenih razloga ne smijemo dopustiti da sunce počne iznenada punom snagom pržiti pacijenta. Nikad ne smijemo pre­brzo prijeći iz debele odjeće u punu sunčanu ili zračnu kupelj. Ni za sunčanu kupelj ne mo­žemo određivati vrijeme trajanja, nego moramo uvijek voditi računa o stupnju djelovanja, a u konkretnom slučaju to je kako pacijent prima vrućinu.

Sunčana kupelj ne smije trajati toliko dugo da bi se moglo pokazati tako snažno djelo­vanje podražaja kao što su sunčane opekline. Zato prva sunčanja moraju biti vrlo kratka.

Sto koža postaje tamnija, to više možemo povećavati vrijeme sunčanja. Općenito vrijedi da se ne treba sunčati odmah nakon jela, jer bismo time ometali probavu. Prva sunčanja ne smiju biti na podnevnoj pripeci, jer su okomite sunčane zrake preoštar podražaj za mnoge. Preporučljivo je prije sunčanja, ili za vrijeme sunčanja, u kožu utrljati dobro ulje za sunčanje. Za vrijeme sunčanja se treba i često okretati da pojedina mjesta ne bi bila predugo izložena

142 Mogućnosti i sredstva za aktivno održavanje zdravlja

suncu. Ako primjenjujemo sunčane kupelji ležeći, moramo voditi računa o tome da ne za­spimo na suncu, jer posljedica može biti sunčanica ili toplotni udar. Naime, dok spavamo tjelesna toplinska regulacija je slabija nego kad smo budni. Dobro je polako se pomicati cijelo vrijeme dok smo izloženi djelovanju sunca. Nakon sunčane kupelji preporučljivo je uranjanje u hladnu vodu ili primjena nekoga drugog postupka s vodom da se izbjegne mlitavost žila.

Povezivanje zraćne i sunčane kupelji Povezivanje zračne i sunčane kupelji dolazi u obzir kad želimo da ta dva podražaja djeluju na tijelo postepeno, jedan za drugim. To praktično radimo tako da nakon nekoliko minuta izlaganja tijela djelovanju zraka tijelo izložimo neposrednim sunčanim zrakama, a kad se po­javi osjećaj vrućine da se opet vratimo u hladovinu. Zračno-sunčane kupelji mogu trajati du­lje nego svaka ta kupelj sama.

Četkanje kože na suho Četkanjem kože na suho mehanički je podražujemo. Tako potičemo kožu na djelovanje. Naj­bolje je ako kožu trljamo ujutro običnim frotirskim ručnikom ili spužvom ili hrapavim po­jasom ili je četkamo četkom za kožu; četkamo u smjeru prema srcu sve dok koža blago ne pocrveni ili dok ne osjetimo vrućinu. Ako koža nije premasna ili oboljela, dobro ju je isto­vremeno natrljati i uljem.

Utrljavanje ulja u kožu Utrljavati u kožu možemo rjeđa biljna ulja, najčešće s dodacima, koja prodiru u nju i ne za-čepljuju pore. Ulje pomaže i lojnim žlijezdama koje tijelo održavaju stalno masnim. Ono spre­čava pretjerano kvašenje kože i time pretjerano ohlađivanje, ispuštanje topline isparavanjem vode s površine kože. Ulje štiti mnoge reumatičare od vlage i hladnoće, povećava napetost kože a kod operiranih pospješuje zarastanje rane.

Tehnika: Nakon četkanja na suho ili nakon pranja kože uzmemo po nekoliko kapi ulja na svaki dlan i masiramo cijelo tijelo. To se, međutim, ne smije pretvoriti u mazanje. Mnogi ljudi ne podnose večernje zračne kupelji, četkanja na suho i utrljavanje ulja, jer nakon toga slabo spavaju. U takvim slučajevima treba te postupke primjenjivati samo po danu.

Knajpovsko liječenje vodom

Ako želimo shvatiti smisao i bit knajpovskog liječenja vodom, najprije trebamo općenito objasniti taj izraz a onda posebnost takvog načina liječenja. Liječenje vodom ili hidroterapija je obrada bolesnika vodom. Pri tome voda ima pretežno ulogu dvaju najvažnijih životnih podražaja, topline i hladnoće, a manje mehaničkih, električnih i kemijskih podražaja. Radi bo­ljeg razumijevanja moramo najprije razmotriti vodu kao uzročnika podražaja i reagiranje or­ganizma. Ukratko ćemo obrazložiti nekoliko izraza.

Toplinski kapacitet je sposobnost vode da primi relativno mnogo topline. Toplinska provodnost je sposobnost vode da relativno brzo provodi toplinu, a to

znači da je prima i opet predaje. U učenju o liječenju vodom to znači da voda brzo pro­vodi toplinu na kožu odnosno s nje. I ispuštanje topline s kože u vodu brže je nego is­puštanje u zrak. Zrak temperature od 22°C golom kožom ne osjećamo ni kao hladan ni kao topao. Vodu jednake temperature, međutim, kad djeluje podjednako dugo osjećamo kao hladnu. Sto je zrak manje vlažan, to bolje podnosimo visoke temperature. Ako vlaž­nost zraka u sauni ne prijeđe 152, možemo dobro podnositi temperaturu od oko 85°C. A ako je vlažnost zraka manja, podnosimo temperaturu do otprilike 100°C. Sto je mokriji topli ili vrući povoj, brže će se ohladiti, ali ako je hladan tijelu oduzme više topline nego što bi da je bolje ocijeđen. Voda brzo provodi toplinu i ima velik toplinski kapacitet; to se pokaže i u tome što je dijete toliko osjetljivije na hladne kupelji koliko je mlađe. Po­vršina djetetove kože je u razmjeru s težinom mnogo veća nego kod odraslog, a jačina podražaja ovisi i o veličini površine. Zbog toga i djeca bolje podnose zračne kupelji nego postupke s vodom.

Hidrostatički tlak je jednakomjeran pritisak vode na predmete (dijelove tijela) u vodi. Taj tlak uzrokuje stiskanje svih dijelova tijela koji se mogu stisnuti, a pogotovu krvnih žila, limf­nih žila, trbušne i prsne šupljine. Zbog hidrostatičkog tlaka se pri kupelji cijelog tijela opseg prsiju može smanjiti za 1 do 3,5 cm, opseg trbuha čak od 2,5 do 6,5 cm (prema Sirasseru). Za ljude s labilnim krvnim žilama ili oboljela srca može preveliki hidrostatički tlak u od­ređenim uvjetima značiti ozbiljnu opasnost. A budući da opasnost raste s povećanjem hid­rostatičkog tlaka, koji ovisi o količini vode oko tijela, u takvim se slučajevima većinom od­lučujemo samo za kupelji do polovine ili do tri četvrtine tijela. Opasnost od kolapsa krvnog optoka prijeti čovjeku koji nije jak i onda kad se hidrostatički tlak naglo smanji, na primjer kad netko brzo iziđe iz kade za kupanje. To se događa pogotovu u toploj kupelji kad toplina raširi krvne žile a pritisak vode ih stisne. Kad pritisak padne, krv se izgubi na periferiji. Zato je preporučljivo sljedeće: prije izlaska iz kade polako se uspraviti i počekati da voda oteče; možda bi trebalo već u kupelji primijeniti djelomični hladni postupak puštajući, npr., hladnu vodu da teče po našim gornjim ekstremitetima ili da prsa i leda istuširamo hlad­nom vodom.

Kad govorimo o uzgonu vode mislimo na pojavu da tijelo uronjeno u tekućinu izgubi onoliko od svoje težine koliko je teška tekućina koju je ono istisnulo. Uzgon smanjuje težinu tijela u vodi. Zahvaljujući tome oslabljeli mišići mogu pomicati paralizirane ekst­remitete u vodi.

S drugim mehaničkim činiocima se susrećemo u vezi s brzim polijevanjima. Tom pri­likom se pritisak mijenja od 1,5 do 4 atmosfere ovisno o tome koliko je čovjek udaljen od cijevi iz koje izlazi voda. Brzo polijevanje znači uvijek snažne zahvate zbog čega su oni do­pušteni samo ljudima s dobrim krvnim optokom i sposobnošću da dobro reagiraju. Pri

144 Knajpovsko liječenje vodom

običnim polijevanjima, povojima i oblozima mehanički podražaji imaju samo beznačajnu ulo­gu. One vrste kupelji pri kojima se voda pojavljuje kao nosilac elektriciteta, u knajpovskoj se kuri rijetko primjenjuju.

Kemijski dodaci u knajpovskoj hidroterapiji većinom su biljne prirode. Oni po pravilu povećavaju podražaj na kožu a time i njezinu reakciju. Po pravilu koža reagira već pri nižim temperaturama, reakcija je tada djelotvornija i dulje traje. Ali poznati su i dodaci koji ub­lažavaju podraživanje kože i često omogućavaju da topla voda dođe na kožu. Ti su dodaci pogotovu korisni kad se liječi koža š upalnim promjenama. To su; ilovača, surutka, kamilica, razni oblici katrana, hrastova kora i preslica. (O dodacima vidi i pod naslovom Tehnika li­ječenja vodom.)

Kako reagira organizam?

Lakše ćemo razumjeti reagiranje organizma ako najprije razmotrimo nešto o temperaturama koje dolaze u obzir pri hidroterapiji. Polazimo od indiferentne temperature ili temperature čovjekove kože. Prosječna temperatura kože je od 33 do 35°C Naravno, na tijelu ima i bitno hladnijih mjesta, kao što su na primjer noge čija je temperatura samo 26°C a da ih vlasnik još ne osjeća kao hladne. To nas prisiljava ne samo da se pitamo koliko su noge tople nego i da ih opipamo i tako se uvjerimo. Tek tada počinjemo obrađivati noge vodom. Tu tem­peraturu kože od 33 do 35°C nazivamo i indiferentnom temperaturom, jer nam se u tom temperaturnom području voda ne čini ni toplom ni hladnom. Temperatura kože se poveća pri vrućici — ali ne kad se počnemo tresti — a poveća se i ako zagrijavamo tijelo. Hoće li neki postupak s vodom još djelovati kao podražaj, odnosno hoće li još izazivati osmišljen odgovor (reakciju) ili ne, ovisi o razlici između temperature kože i vode (hladne). Kad je riječ o vodi iz vodovoda, ta razlika treba biti od 10 do 12°C. Kemijski dodaci mijenjaju stvar. Tako, na primjer, dobru reakciju izazove topla kupelj od 34°C ugljičnom kiselinom, bez ob­zira što je riječ o indiferentnoj temperaturi. Tabela pokazuje temperature onako kako ih os­jeća koža:

0 do 18°C do 22*C 23 do 32°C 33 do 35°C 36 do 38°C 4TC do 44°C do 56°C 72°C

hladno umjereno preslaba reakcija

kožna (indiferen­

tna) tempe­ratura

toplo vruće vrlo vruće

podnosivo pri kupelji

s uronjenim tijelom

oparenje

Sve temperature iznad prosječne indiferentne temperature osjećamo kao toplo, odnosno vruće, a sve što je ispod te temperature osjećamo kao hladno ili ledeno. Općenito uzevši, brže i jače osjećamo hladno nego toplo. To je zato što imamo više osjetnih točaka za hladno nego za toplo. U koži je oko 300.000 točaka na kojim osjetimo hladno odnosno ledeno, a samo oko 25.000 točaka na kojima osjetimo toplo. A reakcija na toplinu ili hladnoću ovisi i o tome dolazi li tijelo u doticaj s ledenom, hladnom, toplom ili vrućom vodom polako ili brzo, po cijelom tijelu ili samo na pojedinim dijelovima.

Ako želimo shvatiti to djelovanje topline i hladnoće moramo poći od spoznaje da čovjek spada među toplokrvna (homeotermna) bića, dakle među one organizme koji imaju stalnu tjelesnu temperaturu bez obzira na temperaturu okolice. Za razliku od toplokrvnih kod or­ganizama s promjenljivom tjelesnom temperaturom ona se mijenja kao temperatura oko-

Kako reagira organizam 145

lice (na primjer gušteri, ribe i druge životinje). Ako na toplokrvni organizam djeluju snažni topli ili hladni podražaji on će na njih odgovoriti suprotnim djelovanjem, reakcijom, koja se pokazuje u promijenjenom djelovanju njegova tijela: krvne žile se sužavaju ili šire, srce počinje raditi brže ili sporije, učestalost disanja se smanji ili poveća. Na toplinu i na hladnoću or­ganizam reagira tako što se pokušava osmišljeno zaštititi od prodora bilo topline bilo hlad­noće. Zahvaljujući tome što ljudsko tijelo reagira sasvim određeno na toplinu i hladnoću, mo­žemo upravo toplinu i hladnoću iskoristiti kao ljekovito sredstvo. U tom smislu govorimo o »liječenju toplinom i hladnoćom« (prema Kowarschiku: Physik. Therapie 48).

Hidroterapijski podražaj najprije u organizmu izazove poremećaje koji zatim izazovu iz-jednačavajuće i regulacijsko djelovanje organizma, a u tome zaprvo i jest bit načela liječenja vodom, toplinom pa hladnoćom. Već zbog toga hidroterapija spada među prirodna liječenja. Svojim regulacijskim i izjednačavajućim djelovanjem organizam uvijek učini više nego što je potrebno za uspostavljanje ponovne ravnoteže (prema Goldscbneideru).

U vezi s tim Slrasser navodi jednostavni primjer kako je naime reaktivna hiperemija (vi­šak, preobilje krvi) uvijek veća od prvobitne hladnoćom izazvane anemije (manjka krvi). Winternitz je upozorio na to da se kod zdrava čovjeka s normalnom tjelesnom temperaturom može pojaviti povišena temperatura kao posljedica prejakoga hladnog podražaja, i onda pod­sjeća na vrućicu. Priesstiitz je često propisivao hladne polukupelji od 10 do 14°C, u trajanju od 30 minuta, koje su izazivale drhtanje što je on u tom slučaju uzimao kao djelotvorno (pre­ma Scboberu). Usprkos tome što reagiranje organizma na podražaje vodom teče vrlo raznoliko, može se relativno dobro pratiti. Najbolje i najobjektivnije može se promatrati raspodjela krvi. Svaki postupak vodom uzrokuje pomicanje krvi. Prokrvljenost se povećava ili smanjuje pro­storno manje ili više ograničeno u koži, u jednom organu ili dijelu tijela. Ako pratimo taj rad i ponašanja organizma, možemo odgovarajućim zahtjevima podesiti tok prokrvljavanja.

Hidroterapijskim zahvatima najprije izazivamo promjene na periferiji (koža, mišići i dru­go), a kasnije i znatne središnje promjene rasporeda krvi (prsna i trbušna šupljina i drugo). Kao što smo već rekli, organizam pokušava opet uspostaviti ravnotežu, što vrijedi i za po­remećeno djelovanje organizma. Zato su osnovni uvjeti za uspjeh liječenja vodom individual­ni, pojedinom čovjeku prilagođeni podražaji i osmišljene reakcije organizma na njih. Tko uopće želi s uspjehom liječiti vodom mora neizbježno i temeljito proučiti i upoznati oba na­vedena osnovna uvjeta i uzeti ih u obzir.

Da bismo lakše razumjeli utjecaj kupelji i postupaka s vodom na raspored krvi, moramo se ukratko upoznati s pojmom konsenzualnih, što znači suglasnih, reakcija. Te reakcije znače činjenicu i spoznaju da se svaki odgovarajući podražaj koji stigne na bilo koji dio kože u is­tom smislu prenosi na cijelu površinu kože. »Tu reakciju možemo djelomično utvrditi kapilar­nom mikroskopijom a djelomično termoelektričnim mjerenjima na udaljenim dijelovima tijela.«

»Pri lokalnom djelovanju topline na veće površine, na primjer na kožu trbuha, poveća se temperatura cijele kože. Iz toga slijedi, ako točno razumijemo stvar, da uopće i nema lo­kalnih utjecaja topline i hladnoće. Svatko zna da se od hladnih stopala ubrzo počinje osjećati hladnoća po cijelom tijelu i obratno da osjećaj opće hladnoće iščezne čim stopala stavimo u toplu kupelj; opći osjet temperature naime ovisi prije svega o zgrčenosti krvnih žila u koži« (Kowarscb/k: Physikalische Therapie 48).

Izuzetak bi trebale biti samo krvne žile na glavi i krvne žile sluznice u nosno-ždrijelnoj šupljini. One navodno reagiraju kao i krvne žile drugih dijelova kože.

Podražaj određenog postupka koji djeluje na veću površinu kože, ne izazove, međutim, uvijek spomenute reakcije istoga smisla na cjelokupnoj koži. Izuzetak su neki dijelovi kože preko kojih prolazi daljinsko djelovanje na određene organe. Naime, određeni dijelovi kože mogu refleksnim živčanim djelovanjem utjecati na neke unutrašnje organe. Tako, na primjer,

146 Kn ijpovsko liječenje vodom

koža potkoljenice ima određen utjecaj na organe male zdjelice kao što su mokraćni mjehur, unutrašnji ženski organi, kod muškaraca prostata i zadnje crijevo, a ujedno i na nosno-ždri-jelnu šupljinu. Koža gornjih ekstremiteta je također povezana s organima prsnog koša (srce, pluća), koža predjela desne lopatice utječe na jetru i žučni mjehur, da spomenemo samo ne­koliko primjera. Stoga, na primjer, u slučaju grčeva mokraćnog mjehura primijenimo toplu kupelj nogu ili kupelj s rastućom temperaturom i grčevi prođu.

Iscjedak često prestaje tek kad noge budu opet tople. Protiv prehlade i upale ždrijela dje­luje topla kupelj nogu ili kupelj s rastućom temperaturom. Kako nam pokazuje iskustvo, sluz­nice splasnu. U slučaju žučnih kolika nerijetko vrlo ublažavajuće djeluju vrući vlažni oblozi u predjelu desne lopatice.

Kad smo već objasnili pojam istosmislcnih reakcija, trebamo još malo razmotriti i vezu između površinskih krvnih žila i onih iz dubljih predjela. 0 tom odnosu govori Morat-Dast-reovo pravilo koje kaže: na obične termičke (toplinske i hladne) podražaje krvne žile kože reagiraju drugačije nego krvne žile iz unutrašnjosti tijela. U vezi s tim su izuzetak bubrežne i vjenačne žile. One se stežu i šire u istom smislu kao i kožne. Zato zagrijavanje kože po­voljno djeluje na srčana i bubrežna oboljenja.

Radi daljnjeg razumijevanja naročito važnih reakcija srca i krvnih žila moramo se malo bolje upoznati s arterijskim krvnim optokom.

Spojna mjesta u arterijskom krvnom optoku

U velikom krvnom optoku razlikujemo - prema njihovu ukupnu djelovanju - dva velika ar-terijalna područja koja izmjenično surađuju jedno s drugim. U prvo žilno područje spadaju krvne žile kože, mozga, mišića, slezene i bubrega. U drugo područje spadaju ostale krvne žile utrobe, pogotovu želuca i crijeva. Prezasićenost jednoga područja krvlju uzrokuje nestašicu krvi u drugom arterijalnom području. Ako, na primjer, izazovemo crvenilo kože, tj. prokr-vljenost kože bilo kakvim zahvatom, ujedno će bolje biti prokrvljeni i mozak, i mišići, i sle­zena, i bubrezi, a istovremeno će se opustiti i krvne žile organa utrobe. Obratno, međutim, bolja prokrvljenost žila utrobe uzrokuje smanjenje količine krvi u drugome arterijalnom jx)dručju. Vrlo je ilustrativna poznata izreka koju smo već naveli da se s punim želucem teš­ko može učiti. Naime, ako su trbušni organi prokrvljeniji zbog probave - bolje je prokrvljen svaki organ koji radi nego onaj koji ne radi - tu krv treba odvući iz drugih dijelova tijela jer se nova krv ne stvara za svaku radnju koju tijelo obavlja.

Među ostalim, probava odnosi i krv iz mozga. Tako u njemu ostaje manje krvi, pa mu je i radna sposobnost manja. A ako previše krvi oteće iz mozga u trbušnu šupljinu, nastupa bljeđilo i nesvjestica. Dakle, odgovarajućim zahvatima možemo regulirati prokrvljavanje i ut­jecati na poremećeni krvni optok.

Kako bismo bolje shvatili reakcije organizma na kupelji i druge postupke morat ćemo se detaljnije upoznati s osobinama kože. Koža je veliko preklopno mjesto u kojem se susreću podražaji i reakcije organizma; naime, svi podražaji i postupci pri liječenju kupeljima i vodom djeluju na kožu. A budući da je pri hidroterapiji voda prvenstveno nosilac toplinskih kva­liteta (topline i hladnoće), red je da se upitamo kako se koža ponaša u vezi s toplinom i hladnoćom.

Stupanj odnosno jačina podražaja općenito ovisi o: 1. apsolutnoj temperaturi vode. Što se brže i više temperatura vode udaljuje od indife­

rentne točke (od 33 do 35°C), to je jača reakcija (postupci s mlakom vodom imaju smisla samo pri vrućici ili prethodnom zagrijavanju);

Kako reagira organizam 147

2. veličini podražene površine, jer je ona od velikog značenja. Mogućnost za individual­no stupnjevanje podražaja daju djelomični podražaji. (Kupelj za noge je, na primjer, manji podražaj nego polukupelj, koja je opet manji podražaj nego kupelj, itd.);

3. o individualnoj i konstitucijskoj osjetljivosti podraženog organizma, ili dijela organiz­ma, na podražaje;

4. o temperaturi kože za vrijeme postupka. Dobro prokrvljena koža, pogotovu nakon prethodnih toplinskih priprema, najbolji je provodnik topline i u obradi takve kože najviše vrijednosti pokazuje toplo-hladni podražaj vodom, pogotovu hladnom. Otud potječe najvaž­nije pravilo hidroterapije da za svaki zahvat hladnom vodom tijelo mora biti dobro ugrijano. A što je toplije tijelo, to je kraći postupak i bolja reakcija (prema Lamper/u: Physik. Therapie).

Ako na kožu djeluje podražaj hladnom vodom, onda ćemo pri osmišljenoj reakciji opaziti dva stupnja (dva vala). Prvo se pojavi bljedilo, naježena koža i osjećaj zime koji može prerasti u bol. Budući da djeluje hladna voda (osjećaj zime), krvne žile se sužavaju (bljedilo), a mišići naježivači se zgrče (naježena koža). ' l ime je prvi stupanj završen. Kao znak obrane protiv hladnoće opasne po život, tanke se arterije prošire, u kožu doteče više krvi zbog čega ona postaje crvena i topla, a čovjek se osjeća ugodnije. Time završava drugi stupanj. Dakle, cr-venjenje kože, osjećaj topline i ugode su znaci da je organizam osmišljeno reagirao na hlad­noću.

U knajpovskom učenju o liječenju vodom pojava te reakcije je mjerilo koliko treba trajati postupak. Kad se ta reakcija pokaže, treba obustaviti postupak.

Kod ljudi slabih živaca ili slaba krvožilnog sistema, ili ako jc postupak nepravilan, po­javljuju se pogrešne reakcije. Može se dogoditi da neprestani grč žila (prvi stupanj) omete dotok arterijske krvi u tkiva; u tom slučaju bljedilo ostaje, ili se čak povećava, ili se vene (dovodnice) šire, krv počinje zastajati, a koža postaje modro-crveno mramorizirana i hladna. U slučaju takve pogrešne arterijalne reakcije (bljedilo) moramo dovođenjem topline (topla kupelj s ljekovitim biljkama za noge, skraćena kupelj za noge s porastom temperature ili ku­pelj gornjih ekstremiteta ili polukupelj, trljanje na suho, masaža i drugo) prevladati grč žila i opet uspostaviti dobru arterijalnu prokrvljenost.

Pri pogrešnoj venoznoj reakciji (modro-crveno mramorizirana koža) najbolje će pomoći djelomična kupelj čija će temperatura polako rasti. Ako se pojavi pogrešna venozna reakcija na ekstremitetima, možemo ekstremitet podignuti i time pospješiti strujanje krvi venama pre­ma srcu.

Uz arterijalne i venozne pogrešne reakcije poznate su još i mješovita, paradoksna i uopće pogrešna reakcija. Mješovita je ona kad su poremećeni arterijalni dovod i venozni odvod krvi iz organa. Znak mješovite pogrešne reakcije je crveno-modra i relativno topla koža. Nerijetko je takvo stanje trajno kod mladih ljudi s cirkulacijskim poremećajima (smetnjama u krvnom optoku) u donjim, a rjeđe i u gornjim ekstremitetima. Kod takvih arterijalno-venoznih po­grešnih reakcija možemo primijeniti postupak s hladnom vodom. Ako se pri obradi hladnom vodom pojavi izrazita arterijalna hiperemija (svijetlocrvena koža), treba hladni postupak pra­vilno provesti do kraja. A pri povećanom zastoju venozne krvi (modro-crvena koža) postu­pak treba odmah prekinuti i postupiti kao u slučaju pogrešne venozne reakcije.

Za paradoksnu pogrešnu reakciju je karakteristično da žilni sistem reagira na hladnu vodu kao da je topla i obratno. Na taj način pri primjeni tople vode može nastati arterijalna spazma (grč) kao pri pogrešnoj arterijalnoj reakciji, a fiziološka hladnoća može izazvati jak zastoj venozne krvi. Uz to može vrlo hladna voda uzrokovati arterijalnu hiperemiju (svijet­locrvena koža) a da se prije toga i ne pojavi prvi stupanj (vidi Djelovanje hladnoće). Protumjere moraju biti odgovarajuće ako je hladna voda (hladnoća) izazvala pogrešnu reakciju, treba rea­girati toplinom ili obratno. U danom slučaju treba isti postupak primijeniti na dijelovima

148 Knajpovsko liječenje vodom

tijela udaljenim od mjesta na kojem smo najprije pokušali; na primjer pri spazmi žila (suženju) donjih ekstremiteta stavlja se na predio krsta vruća vreća s trinama od sijena ili parna kom-presa.

U svakom slučaju, ako je pogrešna reakcija potrebno je posavjetovati se s liječnikom. Kao posljedica pogrešnih reakcija može se pojaviti vrtoglavica, mučnina, tegobe sa srcem

i druge smetnje, zbog čega treba odmah obustaviti postupak. U svim ozbiljnijim slučajevima, a to je onda kad tegoba ne prestane odmah, treba pozvati liječnika. U međuvremenu bolesnik treba ležati ako je blijed, a sjediti ako je u glavi jako crven. Mogu se upotrijebiti i odgova­rajuće komprese za srce i vrat.

Ako vruća voda brzo djeluje na kožu, pojavit će se - kao i pri brzom djelovanju hladne vode - najprije bljedilo kože i naježena koža jer se suze žile i mišići naježivači. Srce počne sporije raditi, krvni tlak raste. Hladna ili vruća voda koja brzo i naglo djeluje u početku iza­zove jednaku reakciju organizma. Stoga je pogrešno izmjeničnu kupelj nogu primjenjivati samo od 1 do 2 minute u vrućoj vodi, a odmah zatim isto toliko u hladnoj. U tom slučaju nije dovoljno kratko vruće djelovanje da se kapilare i arterije prošire, pa je koža nepriprem-ljena za hladni podražaj koji slijedi. Samo kada je određeni dio tijela dulje u vrućoj vodi (naj­manje 3, a još bolje 5 minuta), smanji se napetost žila; koža na tom dijelu jako pocrveni zbog velike količine krvi u kapilarima, a pri takvom dugotrajnijem vrućem postupku se rašire i one žile koje leže dublje. Žile se jako rašire pogotovu pri takozvanom rastućem postupku, kad postepeno podižemo temperaturu vode. Takvim postupkom se povećava i prostornina (opseg) ekstremiteta, a time se ubrzava krvni optok i rad srca.

Žile se mogu raširiti i kad djeluje hladna voda; ali prve reakcije pri djelovanju hladne vode su bljedilo i naježena koža. Tek nakon jedne do dvije minute pojavi se crvenilo, osjećaj topline i ugode.

Kad učestaju hladni postupci da bi polako pojačavali podražaj, u toku liječenja (za vri­jeme kure) povećava se cjelokupni kapacitet srca i krvnih žila jer žile ojačaju; organizam ak­tivno djeluje na hladne podražaje. Organizam reagira na hladan podražaj u granicama fizio­loških mogućnosti, kao na prirodnu hladnoću. Posebnom vrstom reakcije uspijeva da svugdje prisutan, prema životu neprijateljski orijentiran hladni podražaj pretvori u poticaj koji će po­taknuti život, odnosno pospješiti djelovanje organizma (očvrsnuće). Stoga je reaktivna hipe-remija (preobilje krvi) uvijek povezana i s osjećajem ugode, pa je možemo uzeti kao poka­zatelja za svoje ponašanje. Pri tome nije bitno što se istovremeno pojavi crvenilo jer ono nije znak stanja žila koje dublje leže, nego samo dokazuje lokalno pospješeno prokrvljavanje ka­pilara. Moramo uvijek nanovo i nanovo pokušavati izazivati crvenjenje kože, osjećaj topline i ugode. Ako hladni podražaj nije dovoljno jak ili hladnoća predugo djeluje ili ako je reak-cijsko stanje organizma nepovoljno, pri hladnom podražaju doduše postižemo željenu hipe-remiju, ali zatim nastupi neugodan zastoj krvi. Nakon jarkog crvenila slijedi modrikasta boja. Koža je prošarana kao kod djece kojoj je hladno dok se kupaju (prema Lampertu: Physikal. Therapie).

Da još jedanput spomenemo: suženje žila, kratko opterećenje srca, velikih žila i malog krvnog optoka nakon kratkoga hladnog ili vrućeg podražaja uzrokuje trening funkciju, a time i osnovu za jačanje organizma; naime, svaki organ se jača samo svojom aktivnošću. Prema tome tako primijenjena hladnoća i vrućina djeluju kao djelotvoran a ne samo simptomatičan (kratkotrajan) podražaj. Djelomične kupelji s temperaturom koja polako raste prema Schwe-nitiger-Hauffeu (vidi pod Tehnika liječenja vodom), koje može i svatko sam primijeniti, odmah u početku u trenutku uzrokuju naglo prokrvljavanje periferije. To nastane kad krv odvučemo iz takozvanog kotla (srčana šupljina, velike žile, mali krvni optok) i ona se pretoči u pokrivač tijela i organe (kožu, sluznicu, vezivno tkivo, mišiće, crijevo, jetru, gušteraču, bubrege,

Kako reagira organizam 149

slezenu, itd.). Ako taj postupak provodimo polako i postepeno, periferne žile se rašire a da se prije toga nisu suzile. Tako se predio »kotla« začas rastereti. Ujedno porastom temperature vode potaknemo aktivnost kože i velikih organa. Postupak s rastućom temperaturom odmah djeluje, ali je za dulje liječenje manje primjeren. Prema našim iskustvima vrlo je primjererf za anginozne srčane tegobe (srčani grčevi), zatim često jednostrano kao kupelj gornjeg ek­stremiteta, pri općem suženju žila i pri astmatičnim napadima i svugdje ondje gdje želimo odmah postići - iako samo kratkotrajno - bolju prokrvljenost periferije ili organa, na primjer bubrega.

Ako prilikom primjene kupelji s rastućom temperaturom vode temperatura raste sasvim polako (na primjer sa 36°C na 40°C ili 42°C u 20 do 40 minuta), venozna će se krv brže vratiti u srce. A ako temperatura vode poraste relativno brzo (sa 36°C do 40°C ili 42°C u 8 do 12 minuta), pospješi se dovod arterijske krvi u tkiva i organe. Zbog toga u slučaju venozne pogrešne reakcije primjenjuje se samo djelomična kupelj s polako rastućom tem­peraturom vode, a pri pogrešnoj arterijalnoj reakciji skraćena djelomična kupelj s rastu­ćom temperaturom vode.

Knajpovska hidroterapija poznaje se prije svega po dvjema karakteristikama: 1. Pri određivanju vrste, jačine i trajanja postupka polazi od bolesnikove trenutne spo­

sobnosti reagiranja. 2. U prvom planu je načelo jačanja, treniranja. Pri biranju postupka polazi se od spoznaje

da vježba jača svaku funkciju. Zato uvijek svi postupci započinju kao trening. Organi ili or­ganski sistemi ili svaka oslabljena funkcija mogu ojačati samo ako se podražajima postepeno povećavaju bolesniku prilagođena opterećenja.

Evo kako se to načelo provodi u praksi. Na primjer, pri obradi potkoljenice podražaj se pojačava, odnosno polako raste ovako:

primijenimo toplu kupelj za noge, temperature 37°C, s dodatkom ljekovitog bilja, u tra­janju od 3 do 5 minuta, nakon toga potkoljenice okvasimo hladnom vodom, slijedi izmjenična kupelj nogu, u početku jedanput, a kasnije izmjenjujući dva do tri puta, kupelj nogu s ljekovitim biljem, zatim polijevanje koljena hladnom vodom, izmjenično polijevanje koljena, jednostavno hladno polijevanje koljena, brzo polijevanje koljena. Daljnje povećavanje podražaja obuhvatilo bi cijele noge, zatim izmjenično polijevanje be­

dara, jednostavno hladno polijevanje bedara (možda i hladna polukupelj koja traje od 10 do 30 sekunda), munjevito polijevanje bedara, izmjenično polijevanje donjeg dijela tijela, polije­vanje donjeg dijela tijela, itd.

Dakle, izbor knajpovskog postupka s vodom najprije ovisi o fizičkom stanju bolesnika u svakom trenutku primjene kure, a tek onda o dijagnozi (nalazu bolesti).

Koliko je u svakom pojedinom slučaju bolesnik spreman i sposoban reagirati ne određuje se samo općim kliničkim niti samo posebnim pretragama, stanjem kože, nego ovisi i o jačini vrućih, toplih ili hladnih podražaja koje oprezno povećavamo. Tek kad se sve to obavi, od­ređuju se konačne kvalitete i oblici podražaja.

Zahvaljujući brojnim mogućnostima stupnjevanja i kombiniranja knajpovska hidroterapija daje gotovo neiscrpno mnoštvo individualno prilagodljivih podražaja. Zajednička karakteris­tika više od 120 različitih oblika knajpovskog liječenja vodom je tehnika, a ona se relativno lako nauči jer je pregledna, dobro promišljena i osmišljena. Ako liječnik i njegov pomoćnik uistinu dobro ovladaju teorijskim osnovama, tehnikom, i nauče koji je postupak pra-

150 Knajpovsko liječenje vodom

vilan u svakom pojedinom slučaju, prema potrebi mogu i ponešto improvizirati, mnogo će postići knajpovskim načinom liječenja. Kvašenje (močenje), zavoji, povoji, oblozi, razne dje­lomične i potpune kupelji, ponekad čak i parne kupelji te polijevanja jesu postupci koje možemo primijeniti bez skupih aparatura i gotovo svugdje. Uostalom, svatko će i ovom radu prići i njime ovladati onako temeljito i savjesno kako obavlja i druge odgovorne poslove. A tko ne ispuni navedene osnovne uvjete, neuspjehe može pripisati svojoj nes­posobnosti a ne metodi.

Kada knajpovsko liječenje vodom - kada ne?

Kura vodom je prvobitno nespecifično liječenje podražajima, što znači da ne djeluje samo na određeni organ. To vrijedi i kada djelovanje prividno usmjerimo na određeni organ ili organski sistem, pa i ako organ reagira prividno specifično. Uvijek se podraže sve životne snage cijelog organizma, fizičke i psihičke. Trebamo pobuditi organizam na reakciju usmje­renu određenom cilju, bez obzira na to radi li se o pojedinačnom postupku ili sistemu po­stupaka. Stoga je prvi uvjet da organizam bude sposoban reagirati onako kako mi predvi­đamo. Još i sada je iskustvo gotovo jedino mjerilo, jer kazuje je li bolesnik sposoban reagirati ili ne. Znanstvena i objektivna mjerila treba tek naći. Ipak možemo reći da tuberkuloza i gu­bitak snage te teške iscrpljenosti bilo koje vrste, teška slabokrvnost i psihički poremećaji ne podnose liječenje vodom, a isto vrijedi i za slučajeve kad bezuvjetno treba poštivati načelo zaštite i poštede.

Naprotiv, akutne bolesti sa svojim obrambenim znacima (na primjer akutni reumatizam zglobova, akutna upala živaca ili bronhitis itd.) možemo liječiti vodom, mada samo posebnim kurama, posebnim kupeljima i u posebnim kupalištima (mineralne, močvarne i druge kupelji).

Iz mnoštva podražaja različite jačine koje obuhvaća liječenje vodom, mogu se čak izabrati oni koji u pojedinim slučajevima akutne obrane mogu djelovati osmišljeno i regulirajuće ili izazvati akutnu obranu. Međutim, pravi podražaji izazvani kupeljima potaknu mnogo slože­nije opće djelovanje i uglavnom se odvijaju tako da prevladaju neakutno bolesno zbivanje.

Jedna od važnih zadaća kupališnih kura i kura vodom je prevladavanje opće slabosti rada organizma koje se ne može postići ni jednom drugom metodom, a ni lijekovima. Kad se spo­sobnost djelovanja smanjuje, na raspolaganju su nam obje metode. Ali naročito pravilno pro­vedena knajpovska kura svugdje je za sve izvodiv kompletan postupak koji obuhvaća čovjeka kao fizičko i psihičko jedinstvo i pomaže mu da ozdravi.

Prema tome, knajpovska kura vodom je nužni sastavni dio svakog aktivnog njegovanja zdravlja i medicinske rehabilitacije. U inače opsežnom knajpovskom načinu prirodnog lije­čenja toj kuri pripada središnje mjesto. Kneipp o njoj kaže:

»Sposobnost da otopi, ispere i jača tri su osnovne osobine vode koje su nam dovoljne i naglašavamo: voda, a pogotovu naša kura vodom, liječi sve izlječive bolesti. Svrha raznih načina primjene vode u knajpovskoj kuri je da uklanja uzroke bolesti. Njima se mogu:

rastopiti i razložiti tvari iz krvi koje su uzrokovale bolest, izlučiti razložene i rastopljene tvari, opet uspostaviti pravilna kruženja tako očišćene krvi, očvrsnuti oslabljeli organizam i u

njemu ojačati nova sposobnost djelovanja.« Bitni sastavni dio knajpovskog načina liječenja je upotreba vode kao nosioca oba životna

podražaja - topline i hladnoće. Kura se provodi neometano samo ako se primjenjuje sa svim potrebnim oprezom.

Kvašenje 151

Treba poštivati sljedeća pravila: 1. Prije početka primjene vode tijelo treba biti prirodno dovoljno toplo. I kad se pri­

mjenjuju djelomični postupci primjene topline, kao što su kupelj u sjedećem položaju i kupelj ruku, potrebna je dobra opća toplina tijela.

2. Najbolje ćemo se ugrijati umjerenim gibanjem ili odmaranjem u postelji. Toplina se gubi nepotrebnim trčkaranjem.

3. Nakon postupka s vodom obrišemo one dijelove tijela koji ostaju otkriveni (glava, lice, vrat, ruke). Gibanjem (šetnjom) ili odmaranjem u ugrijanoj postelji osušimo kožu i tijelo do­bro ugrijemo.

Kako se liječimo vodom

Kvašenje

Bit kvašenja je da se određenom tehnikom na koži pacijenta napravi tanki, ravnomjerno ras­poređeni sloj tekućine koja bi trebala u koži potaknuti određenu reakciju. S ozbirom na opseg razlikujemo cjelokupno ili djelomično kvašenje.

Sva kvašenja su blagi postupci zbog čega ih možemo primjenjivati gotovo kod svih ljudi, čak kod teže bolesnih i onih sa smanjenom sposobnošću reagiranja.

Pri svakom kvašenju načelno upotrebljavamo hladnu, svježu vodu. Samo na poseban za­htjev liječnika možemo za kvašenje upotrijebiti i temperiranu (odstajalu) ili vruću vodu i do­datke.

Za kvašenje je najprimjereniji četiri puta savijeni grubi laneni ručnik. Knajpovski postu­pak ne pretpostavlja spužvu. Kvašenje se ne izvodi snažnim trljanjem. Najbolje je tanki sloj vode nanijeti po cijelom tijelu ravnomjernim i blagim pritiskanjem ručnika na kožu. Zato moramo ručnik toliko ožeti da u njemu još ostane vode ali da iz njega ne kapa.

Najprimjerenije vrijeme za kvašenje je jutro, odmah nakon ustajanja, kad je tijelo i ugrijano onako kako nalaže knajpovska metoda. U drugim slučajevima treba postupati po uputi liječnika.

Kao i svi drugi postupci koji uključuju vodu, i kvašenje se mora izvoditi brzo, ali bez žurbe i ne prenaglo. Dakle, treba ustati bez oklijevanja, postelju opet pokriti dekom, skinuti spavaćicu ili pidžamu, okvasiti se, opet navući spavaćicu ili pidžamu i leći u toplu postelju. U njoj treba ostati sve dok se opet potpuno ne ugrijemo. Nužno je dobro se pokriti. Kraj deke treba zavući ispod ramena. Normalno je da se nakon toga dobro oznojimo i to ne treba da nas zbunjuje ili da nam smeta, osim u sasvim određenim slučajevima. Ako znojenje želimo postići kvašenjem, na primjer kad imamo gripu, da bismo uklonili bolesne tvari i snizili tem­peraturu, potrebno je više puta redom kvasiti se (serijsko kvašenje), odnosno svakih pola sata dok se ne oznojimo.

Ljudi koji imaju dobro očvrslu kožu mogu neposredno nakon kvašenja odjenuti dnevnu odjeću, a tijelo će ugrijati koliko je potrebno ako se odmah počnu gibati. Međutim, svako dugotrajnije oklijevanje i postepeno ohlađivanje može izazvati prehladu.

Liječnik će odlučiti kako bi se bolesnici trebali ponašati. Na primjer, teški bolesnik neće ustati da se kvasi, nego ćemo ga na odgovarajući način promijenjenom tehnikom okvasiti u postelji.

Sve što smo inače rekli o primjeni hladne vode vrijedi i za sva kvašenja hladnom vodom, a isto tako sve ono što smo rekli o upotrebi mlake vode vrijedi i za - inače rijetka - kvašenja mlakom vodom. Rijetko kad dolazi u obzir kvašenje toplom vodom.

152 Knajpovsko liječenje vodom

Kvašenje vrućom vodom odvija se jednako kao i hladnom, samo što zbog brzog hlađenja treba ručnik češće umakati u vodu. Voda je od 40 do 45°C, a u njoj su većinom i dodaci.

Kad kvasimo hladnom i temperiranom vodom najčešći su dodaci ocat i sol, a kad upo­trebljavamo vruću vodu onda razni uvarci od ljekovitog bilja. Vinski ocat treba biti u raz­mjeru 1 :1 ili trećina octa i dvije trećine vode. Obično ga upotrebljavamo pri noćnom zno-jenju tuberkuloznih bolesnika ili prerazdraženosti kože slabašnih ljudi. Kuhinjsku sol upot­rebljavamo relativno rijetko. Većinom uzimamo po žlicu soli na 1 litru vode. Svaka koža ne podnosi dobro slanu vodu, pa zato o njezinoj upotrebi treba uvijek da odluči liječnik.

Pri kvašenju se rijetko upotrebljavaju i razni uvarci od ljekovitog bilja. Kad smo pisali o dodacima kupelji pisali smo i kako se pripravljaju. Za kvašenje uzimamo manje količine ondje navedenih biljaka, obično skuhamo dvije vrškom pune žlice bilja u litri vode. A sve druge posebnosti navedene su u vezi s pojedinim oblicima kvašenja.

KvaSenje cijelog tijela

Tehnika: Grubi laneni ručnik (koji nije nov) presavinemo četiri do osam puta, smočimo ga u tekućini pripremljenoj za kvašenje (ako liječnik ne propiše drugačije), dakle u običnu, hladnu i čistu vodu. Zatim ručnik toliko ožmemo da iz njega više ne kapa, uhvatimo ga des­nom rukom i stanemo ispred pacijenta koji stoji ispred postelje da bismo ga mogli udobno okvasiti (vidi sliku).

Kvasiti počnemo vanjsku stranu desne šake pritiskanjem ravnomjernom snagom ručnika na kožu, ali ne trljamo. S desne šake ručnikom prijeđemo po ruci prema gore do ramena, odatle se vraćamo preko još neokvašcne površine nadolje i opet nagore tako da višekratnim jednakomjernim kvašenjem ruke koža bude svugdje okvašena. Napokon okvasimo još i pa­zuho.

Onda okrenemo ručnik i na lijevoj ruci ponovimo postupak s desne ruke. Kad to završimo, ručnik ponovno umočimo u tekućinu ili ga tako razgrnemo da na po­

vršinu izađu novi, još neupotrijebljeni dijelovi ručnika, i s više zahvata okvasimo vrat, pri­jeđemo jedanput ili dvaput u vodoravnom smjeru preko gornjega, prednjeg dijela prsnog koša, zatim u okomitim pojasevima kvasimo desnu stranu tijela, idemo preko vanjske strane desne noge do stopala, odatle unutrašnjom stranom opet nagore i preko tijela do prsnog koša a prema potrebi još jedanput isto tako prema dolje i prema gore. Cjelokupna desna stra­na tijela mora biti jednako mokra. Isto to uradimo i na lijevoj strani. Pacijent se okrene i nanovo smočenim ručnikom kvasimo ga u više vodoravnih pruga u visini lopatica i vrata. Zatim ga i sa stražnje strane kvasimo jednako kao s prednje; to znači da u okomitim pru­gama idemo najprije desnom stranom leđa prema dolje, preko stražnjice do gležnja i opet prema gore, zamijenimo stranu ručnika i isti postupak primijenimo na lijevoj strani. Kad pacijent odjene spavaćicu ili pidžamu - prethodno se ne brišući - na kraju mu još ok­vasimo i tabane.

Nakon toga bolesnik legne u postelju, dobro se pokrije i leži otprilike od 30 do 60 mi­nuta, sve dok se ne ugrije.

Ako sami sebe kvasimo, postupamo jednako kao što smo opisali, samo kad kvasimo leda trebamo raširiti ručnik, uhvatiti svaki kraj po jednom rukom i tako raširenim ručnikom pre­lazimo niz leda.

Bolesnicima koji leže treba najprije okvasiti gornji dio tijela. Za to vrijeme donji dio treba da bude pokriven; postupamo slično kao s pacijentom koji stoji. Kad kvasimo leda, podig­nemo bolesnika. Zatim gornji dio tijela pokrijemo i kvasimo najprije jednu zatim i drugu

Kvašenje 153

nogu, a dok kvasimo nogu odignemo. Bolesnik se malo podigne, ili ga digne pomoćnik, dok mu kvasimo stražnjicu a ujedno oprezno smočimo i predio krstače i tako pomognemo bo­lesniku da ne dobije rane od ležanja.

Sa svakim kvašenjem moramo postići to da se po cijelom tijelu jednakomjerno raspodjeli tanki sloj tekućine. Kvasimo što je moguće kraće vrijeme.

Shema potpunog kvašenja: vanjska strana desne šake - desna ruka - vanjska strana lijeve šake i lijeva ruka - vrat - prednja desna strana tijela - prednja lijeva strana tijela - ista leđna strana tijela - tabani.

D je lomično kvašenje

Najvažnija djelomična kvašenja su kvašenje gornjeg dijela tijela, kvašenje donjeg dijela tijela i kvašenje trbuha Djelomična kvašenja su najblaži način liječenja vodom.

Kvašenje gornjeg dijela tijela: Ovo kvašenje obuhvaća onaj dio tijela između vrata i pupka na prednjoj strani tijela i gornjeg ruba zdjelice na stražnjoj strani tijela. Tehnika ovoga kvašenja je u biti ista kao tehnika pot­punog kvašenja. Najprije u više pruga okvasimo desnu ruku, kad zamijenimo strane ručnika kvasimo vrat, prsa i trbuh otprilike do visine pupka, a tek onda lijevu šaku pa cijelu ruku. Kad okvasimo prednju stranu, ručnik nanovo umočimo, dobro ožmemo i kvasimo stražnju stranu tijela do gornjeg ruba zdjelice kao pri potpunom kvašenju. Treba voditi računa o tome da i bokovi budu dobro okvašeni (vidi sliku).

Ako kvasimo u postelji, a što i jest najpodesnije, donji dio tijela treba da bude odjeven. Kad kvašenje završimo, pacijenta dobro odjenemo, krajeve deke mu potisnemo pod ramena i on će se dobro ugrijati. Nakon toga treba da leži od 20 do 30 minuta.

Shema kvašenja gornjeg dijela tijela: desna šaka - desna ruka - vrat - prsa i trbuh do pupka — lijeva šaka i lijeva ruka — leđa do gornjeg ruba zdjelice.

Kvašenje donjeg dijela tijela: Ovo kvašenje obuhvaća noge, trbuh i stražnjicu. Za vrijeme kvašenja gornji dio tijela treba da bude pokriven.

T e h n i k a Nakon što ručnik umočimo u vodi i dobro ga ožmemo, počnemo kvasiti sraž-nju stranu desne noge do gležnja i prijeđemo preko vanjske strane noge do gornjeg ruba zdjelice, zatim idemo prednjom stranom prema dolje do stopala i unutrašnjom stranom noge do prepone i na kraju, ako je potrebno, kvasimo u još nekoliko pruga. Kad okvasimo prednje i bočne strane, odmah okvasimo još i stražnju stranu desne noge do gležnja i stražnjicu. Pri tome odignemo nogu ili bolesnik legne na bok. Za to vrijeme lijeva noga treba da bude do­bro pokrivena.

Kad ponovno smočimo ručnik, na isti način okvasimo još i lijevu nogu, a za to vrijeme vlažnu desnu pokrijemo. Zatim ručnik još jedanput smočimo ili ga okrenemo na drugu stra­nu i dobro okvasimo stražnjicu i predio križa (da bolesnik ne dobije rane od ležanja). Kad |X)novno smočimo ručnik, tijelo okvasimo kružno, počinjemo na desnoj strani u predjelu sli­jepog crijeva i više puta ponovimo krug.

Postupak završava kvašenjem trbuha. Pacijenta dobro pokrijemo da se zagrije koliko je potrebno.

154 Knajpovsko liječenje vodom

KvaSenje trbuha Već naslov kazuje koji dio tijela je u postupku. Preporučuje se najčešće uvečer odnosno za noć jer pomaže spavanju. Jasno je da trbuh smijemo kvasiti tek nakon što se tijelo već dobro ugrije u postelji. Najbolje je trbuh kvasiti tako da bolesnik leži zgrčenih nogu (vidi sliku).

Tehnika: Mokrim ručnikom napravimo 20 do 30 kružnih pruga po trbuha Počinjemo na desnoj strani u predjelu slijepog crijeva. Umjesto ručnika možemo upotrijebiti i otvoreni dlan koji više puta umočimo u hladnu vodu (masaža hladnom vodom).

Tehnika drugih djelomičnih kvašenja pokazat će se sama. Primjenjuje se praktično samo pri teškim oboljenjima.

Kupelji

U sastav knajpovske kure ulaze prije svega četiri vrste kupelji: obične kupelji, izmjenične kupelji, kupelji s rastućom temperaturom vode, kupelji s padajućom temperaturom vode.

Sve četiri vrste mogu biti potpune ili djelomične kupelji, s dodacima ili bez njih. Prema temperaturi razlikujemo:

hladne kupelji, temperatura do 18°C, mlake kupelji, temperatura do 22°C, tople kupelji, temperatura od 36 do 38"C,

vruće kupelji, temperatura od 39 do 45°C i više, ako propiše liječnik.

O b i č n e kupel j i Kod običnih kupelji temperatura se ne mijenja. Početna temperatura se ne razlikuje bitno od završne.

Najpoznatije kupelji takve vrste su: kupelj cijelog tijela, polukupelj, kupelj u sjedećem po­ložaju, kupelj ruku, kupelj nogu, kupelj očiju i druge male djelomične kupelji.

Gotovo sve kupelji te skupine mogu biti hladne ili mlake, tople ili vruće.

Hladne kupelji Kneipp je vrlo često iz skupine običnih kupelji propisivao hladne. Za njih vrijedi sve ono što smo naveli kao preporuku i kao povod za uzdržljivost za sve druge hladne postupke.

Dakle: prije svake od tih kupelji pacijent mora biti dovoljno topao. Ako izuzmemo vrlo rijetke slučajeve, postupak se mora primjenivati u toploj prostoriji. Male kupelji nakon us­tajanja mogu biti i u nezagrijanoj prostoriji. U svim se slučajevima brzo svučemo, kad je ku­pelj već pripremljena; jutarnju kupelj pripremimo navečer ili nam je netko drugi pripremi ujutro. Ako sami pripremamo kupelj, trebamo se toplo obući. U osnovi griješimo ako se svu­čemo pa skakućemo naokolo ili čekamo na kupelj. Poslije svake hladne kupelji treba se dobro ugrijati obilatim gibanjem, na primjer šetnjom, ili u toploj postelji. Pri kupelji brišemo samo mjesta obrasla dlakama. Da se ipak ne bismo odijevali previše mokri, dlanom prijeđemo pre­ko tijela i ekstremiteta i uklonimo dio vode.

Kupelji 155

Obično sve hladne kupelji traju samo po nekoliko sekundi, a i za njih vrijedi pravilo da kupelj treba završiti odmah kad se pojavi reakcija, a to je osjećaj topline i ugode ili crvenjenje kože.

Hladne kupelji ne prelaze 18°C. Obično upotrebljavamo vodu iz slavine. Najpogodnije vrijeme za hladne kupelji je jutro, čim ustanemo, ili jedan do dva sata prije jela i najmanje dva sata nakon jela. U pojedinačnim slučajevima postupamo prema uputama liječnika.

Mlake (temperirane) kupelji Budući da znamo da najhladnijom vodom postižemo najbolje reakcije, jasno je da se mlake kupelji rijetko primjenjuju. Bolje je da kupelj bude kraća nego obično, ali zato hladna. (Vidi i Liječenje mlakom vodom.)

Osnovni uvjeti o kojima treba voditi računa u vezi s mlakim kupeljima, isti su kao kod hladnih. Prosječna temperatura vode je od 22 do 25°C. Mlake kupelji treba da traju onoliko dugo koliko i hladne.

Tople kupelji Osim toplih kupelji radi čišćenja sve tople kupelji u knajpovskoj kuri imaju dodatke koje ćemo i posebno spomenuti na kraju ovog opisa. A u drugim se slučajevima tople kupelji primjenjuju prvenstveno za zagrijavanje prije primjene hladnih kupelji. Tople kupelji obično traju od 10 do 20 minuta. Dopuštena temperatura vode je između 36 i 38°C Ako želimo toplom kupelji izazvati znojenje, trebamo se odmah nakon kupelji toplo obući. Kod ljudi koji su skloni grčevima ne primjenjujemo nikakve hladne kupelji. Inače nakon tople kupelji ne­posredno slijedi postupak s hladnom vodom, ili kvašenje, ili polijevanje, ili jedno i drugo, na primjer nakon potpune kupelji slijedi oblijevanje bedara i kvašenje gornjeg dijela tijela. Na­kon svih većih toplih kupelji treba počivati u postelji od pola do jednog i pol sata. Neki ljudi ne podnose tople kupelji uvečer i na njih reagiraju nesanicom.

Vmće kupelji Kupelji s temperaturom vode od 39 do 45°C rijetko se primjenjuju u knajpovskoj kuri, od­nosno samo ako ih propiše liječnik. Traju od 3 do 10, a najviše 15 minuta. Za kupelj uopće vrijedi pravilo: što je toplija, to mora kraće trajati. Vruća kupelj se izvodi jednako kao topla. (Vidi i kupelji s uranjenjem i modificiranu japansku kupelj.)

Kupelj cijelog tijela 0 kupelji cijelog tijela govorimo kad je tijelo do vrata u vodi. Obična kada za kupanje sadrži od 200 do 300 litara vode.

Hladna kupelj cijelog tijela je pri liječenju vodom svakako najsnažniji i najteži zahvat 1 rijetko se primjenjuje. Ako liječnik ne propiše kupelj cijelog tijela, ne treba je nipošto pri­mjenjivati. Temperatura vode treba biti do 18°C, a kupelj treba trajati od 3 do 10 sekundi. Brojimo od 21 do 24 ili 30. Prije primjene kupelji cijelog tijela treba smočiti prsa, leđa i vrat hladnom vodom. U vodu uranjamo mirno i polako i brzo izlazimo iz nje. Zatim gibanjem ili toplom posteljom osiguramo da se tijelo ugrije na odgovarajući način.

Mlaka kupelj cijelog tijela u praksi je vrlo rijetka. Za nju vrijede isti razlozi uzdržljivosti kao za hladnu kupelj cijelog tijela. Temperatura vode je oko 25°C, a traje od 5 do 10 minuta.

Topla kupelj cijelog tijela u knajpovskoj je kuri većinom poznata samo kao kupelj za čišćenje ili kupelj s ljekovitim biljem, a za organizam predstavlja podražaj srednje jačine. Top­le kupelji cijelog tijela ne smiju se često primjenjivati jer omekšavaju organizam. Temperatura vode je od 36 do 38°C, a traju od 10 do 20 minuta.

156 Knajpovsko liječenje vodom

Nakon tople kupelji cijelog tijela preporučujemo ili hladno kvašenje cijelog tijela ili po­lijevanje ili kombinaciju koja obuhvaća kvašenje gornjeg dijela tijela i polijevanje bedara hlad­nom vodom. Zatim je najbolje leći u postelju i mirovati od pola do jednog sata.

Vruća kupelj cijelog tijela vrlo je snažan zahvat za tijelo i zbog toga se ne primjenjuje bez liječnika. Za tu kupelj u biti vrijedi sve ono što je rečeno za toplu kupelj cijelog tijela, a temperatura vode je od 39 do 45°C. A za trajanje vruće kupelji cijelog tijela osnovno je pravilo: koliko je viša temperatura, toliko kraća treba da bude kupelj. Kupelj uopće ne traje više od 12 minuta ili promijenjena (kao schlenska kupelj) samo uz točne liječničke upute od 1 do 2 sata. I nakon vruće kupelji slijedi kvašenje ili polijevanje, a onda treba u postelju.

Tročetvrtinske ili dvotrećinske kupelji manje opterećuju krvni optok i zbog toga se danas više primjenjuju nego kupelji cijelog tijela; dok su leda uronjena u vodu, prsa su vani. Inače za te kupelji vrijedi isto kao za kupelji cijelog tijela.

Djelomične kupelji Pri djelomičnim kupeljima u vodi su samo neki dijelovi tijela. Stoga te kupelji nisu tako snaž­ni zahvati kao kupelji cijelog tijela.

Polukupelj. Cijeli donji dio tijela s nogama je u vodi koja seže do pupka. Potrebno je pri­bližno 100 litara vode.

Hladna polukupelj je uistinu česta u knajpovskoj kuri. Spada medu najčešće zahvate i izaziva podražaj srednje jačine. Za nju vrijede isti razlozi za uzdržljivost kao i za svaku drugu primjenu hladne vode. U kupelji ili mirno sjedimo ili u početku čućnemo i stražnjicom sje­dimo na petama. U kupelji s hladnom vodom okvasimo predio srca i leđa. U određenim pri­likama može i gornji dio tijela u toku hladne polukupelji biti lako pokriven.

Temperatura vode je općenito do 15DC, a kupelj traje od 6 do 10 sekunda. Nakon kupelji [X)brinemo se gibanjem ili toplom posteljom da se tijelo dobro ugrije.

Mlaka polukupelj je u praktičnoj upotrebi vrlo rijetka iz istih razloga kao i druge mla­ke kupelji. Za nju vrijedi isto kao i za hladnu polukupelj, temperatura je do 25°C, a traje od 6 do 15 sekunda.

Topla polukupelj primjenjuje se kao prethodno zagrijavanje za postupak hladnom vo­dom ili kao polukupelj s ljekovitim biljem umjesto kupelji s ljekovitim biljem za cijelo tijelo kod onih ljudi za koje bi to bio prejak zahvat. Temperatura je od 36 do 38°C, a kupelj traje od 10 do 15 minuta. Nakon tople polukupelji dolazi hladno kvašenje donjeg dijela tijela ili polijevanje (bedara ili donjeg dijela tijela) i odmor u postelji.

Vruća polukupel j je rijetka u knajpovskoj kuri. Za nju vrijede isti osnovni uvjeti kao za toplu polukupelj, ali snažniji je zahvat nego mlaka polukupelj. Temperatura je 39 do 45°C, a o njoj i zavisi koliko će trajati; što je viša temperatura, tim kraća je kupelj, ne bi trebalo da traje više od 12 minuta. Nakon nje slijedi hladno kvašenje ili polijevanje i odmor u postelji.

Kupelj u sjedećem položaju. Pri ovom postupku u vodi je samo donji dio tijela. U vodi je stražnjica, tijelo do pupka i dio bedara, a donji dio nogu nije. Za kupelj u sjedećem položaju najprimjerenija je obična kada za sjedenje ili neprevisok čabar.

Hladna kupelj u sjedećem položaju jedna je od izvanredno često propisivanih kupelji u knajpovskom liječenju vodom. S obzirom na jačinu djelovanja to je lak zahvat koji podnose gotovo svi ljudi osim u slučaju određenih bolesti. Za ovu kupelj vrijedi isto kao i za sva dru­ga liječenja hladnom vodom. Gornji dio tijela može ostati odjeven. Noge treba da počivaju na toploj podlozi, jer moraju biti tople, što je samo po sebi razumljivo.

Kupelji 157

Hladna kupelj u sjedećem položaju Topla kupelj u sjedećem položaju

Obično se upotrebljava voda iz slavine, što znači temperature do 18°C, a kupelj traje 6 do 10 sekunda. Nakon kupelji ručnikom obrišemo vodu s obraslog stidnog predjela, a s dru­gih dijelova je samo dlanom obrišemo. Nakon kupanja treba tijelo ugrijati gibanjem i od­morom u toploj postelji.

Mlaka kupelj u sjedećem položaju rijetka je kao i druge mlake kupelji. Temperatura je najviše 25°C, a traje 6 do 15 sekunda. Inače i za nju vrijedi isto kao i za hladnu kupelj u sjedećem položaju i za mlake kupelji.

Topla kupelj u sjedećem položaju primjenjuje se većinom samo kao kupelj s ljeko­vitim biljem. Tehnika kupelji se malo razlikuje od tehnike hladne kupelji u sjedećem položaju. Pacijenta u toploj kupelji u sjedećem položaju dobro pokrijemo velikom plahtom i dvjema vunenim dekama. Za noge je najbolje da budu na klupici, ali isto zatrpane pokrivačem. Da se ne bi smočila plahta i deke kojima pokrivamo gornji dio tijela pacijenta, poprečno na kadu stavimo dasku, a pacijent se može na nju i rukama osloniti. Plahta i deke treba da sežu do poda. U toploj kupelji u sjedećem položaju pacijent mora biti topao po cijelom tijelu. Uo­bičajena temperatura ove kupelji je od 38 do 40°C (zbog gubljenja topline), a traje od 10 do 15 minuta. Nakon tople kupelji u sjedećem položaju slijedi postupak hladnom vodom kao kvašenje ili polijevanje donjeg dijela tijela ili možda kratka hladna kupelj.

Vruća kupelj u sjedećem položaju primjenjuje se vrlo rijetko kao i druge vruće ku­pelji. Temperatura je od 39 do 45°C, a kupelj traje kao vruća polukupelj, ali ne više od 8 do 10 minuta. Nakon vruće kupelji u sjedećem položaju slijedi postupak hladnom vodom kao i nakon tople kupelji u sjedećem položaju.

Kupelj za ruke. Ovaj postupak pretpostavlja uranjanje ruku do sredine nadlaktice. Za ovu kupelj je najprimjerenija prava kada za kupelj za ruke, ili umjesto nje korito za pranje rublja ili bilo kakva primjerena posuda. Obično se ruke u laktenom zglobu pravokutno saviju i tako urone u vodu (vidi sliku).

Hladna kupelj za ruke vrlo je česta u knajpovskoj kuri, a po jačini spada u blage po­dražaje. Podesna je gotovo za svakoga osim za oboljele od srca i bolesti kože. Pri primjeni hladne hladne kupelji za ruke treba se držati svega onoga rečenog u vezi s liječenjem hlad­nom vodom. To znači da hladne ruke ne smijemo uranjati u hladnu kupelj za ruke.

158 Knajpovsko liječenje vodom

Tehnika hladne kupelji za ruke uistinu je vrlo jednostavna. Ruke se urone u odgovara­juću posudu, a voda mora dosizati do sredine nadlaktice. Kad kupelj završi, ruke otaremo dlanom, a ugrijemo ih blagim pokretanjem. Temperatura hladne kupelji za ruke iznosi do 18°C, a kupelj traje od 15 do 30 ili 60 sekunda.

Mlaka kupelj za ruke upotrebljava se samo u određenim slučajevima, slično kao i dru­ge mlake kupelji. Temperatura vode je 25°C.

Topla kupelj za ruke većinom se primjenjuje samo kao kupelj s biljem kod nekih bo­lesti srca i krvnog optoka. Liječnik treba u svakom specifičnom slučaju odlučiti o tome. Tem­peratura vode je od 36 do 38°C, a kupelj taje 5 do 10 minuta. Nakon ove kupelji slijedi po­stupak hladnom vodom ako tako odredi liječnik ili osušimo ruke.

Vruća kupelj za ruke traje od 3 do 5 minuta u vodi temperature 39 do 45°C, a za nju vrijedi isto kao za toplu kupelj za ruke.

Kupelj za noge. Kupelj za noge pretpostavlja noge uronjene u vodu do približno sredine listova. Za ovu kupelj najprimjerenije su posebne kade, a ako ih nema može se u nuždi upo­trijebio ili vedro ili druga odgovarajuća posuda. Ali treba voditi računa o tome da voda mora sezati što je moguće više, najmanje do listova.

Hladna kupelj za noge vrlo je česta u knajpovskom postupku liječenja, a po jačini smatra se lakim podražajem za tijelo. Za ovu kupelj vrijedi sve što je rečeno za druge po­stupke hladnom vodom, što znači da se nikad ne smije hladnim nogama u hladnu vodu!

Tehnika hladnih kupelji za noge nameće se sama. Temperatura vode je 18°C, a kupelj traje 15 do 60 sekunda, ovisno o tome kad se pojavi reakcija. Nakon kupelji dlanom se otare voda s nogu, a gibanjem se noge dobro ugriju.

Mlaku kupelj za noge primjenjujemo relativno rijetko, a za nju važi sve ono što smo rekli o hladnoj kupelji za noge. Temperatura vode je do 25°C, a kupelj traje od 30 do 60 sekunda. Nakon ove kupelji treba postupiti kao nakon hladne kupelji za noge.

Toplu kupelj za noge primjenjujemo slično kao toplu kupelj za ruke, ali uglavnom samo s dodacima kao što je sol ili drveni |>epeo (u oba slučaja pune dvije pregršti) ili s od­govarajućim količinama uvarka od ljekovitog bilja. U drugim slučajevima je primjenjujemo za zagrijavanje prije postupka hladnom vodom. Temperatura vode je od 36 do 38"C, a traje 5 do 10 ili 20 minuta. Nakon tople kupelji za noge slijedi hladan postupak kao hladna kupelj za noge ili polijevanje koljena.

Vruća kupelj za noge nije u knajpovskom načinu liječenja toliko rijetka kao druge vru­će kupelji, ali smije se primjenjivati samo prema uputi liječnika. Inače za nju vrijedi isto kao i za toplu kupelj za noge. Temperatura je 39 do 45°C, a traje 5 do 10 ili 15 minuta. Nakon ove kupelji treba postupiti jednako kao nakon tople kupelji za noge. Tople i vruće kupelji za noge su kod proširenih vena i drugih oboljenja žila na nogama po pravilu zabranjene.

Kupelj za oči. Kupelj za oči je kad lice uronimo u zdjelu s vodom, za nekoliko sekunda oči otvorimo, lice izronimo iz vode, počekamo nekoliko trenutaka i ponovno ga uronimo. To uranjanje i izranjanje možemo ponoviti 3 do 4 puta. Primjenjuju se samo hladne i tople kupelji za oči.

Hladna kupelj za oči ne iziskuje ništa posebno da se kaže. Tople kupelji za oči obi­čno se primjenjuju s dodacima. U obzir dolaze blagi uvarci kamilice, čestoslavice, a često i preslice ili pelina. Temperatura vode treba da bude između 32 i 36°C. Najprije treba oči polako naviknuti na toplu vodu. Ali ni pri jednoj očnoj bolesti ne smiju se primjenjivati kupelji za oči bez dozvole liječnika i njegovih uputa, što pogotovu vrijedi za tople kupelji za oči.

Kupelji 159

Izmjen ične kupel j i

Kad nakon dulje tople ili vruće ku|>elji primjenjujemo kratke hladne kupelji govorimo o iz­mjeničnim kupeljima. Gotovo sve kupelji možemo primijeniti i kao izmjenične. Najčešće su izmjenične kupelji za noge, kupelji za ruke i izmjenične kupelji u sjedećem položaja Kod izmje­ničnih kupelji temperatura vode za tople kupelji je od 36 do 38°C, a za hladne oko 15°G Topla kupelj traje 5 do 10 minuta, a hladna 5 do 30 sekunda. Neposredno nakon tople ili vruće kupelji slijedi hladna, a temperaturu vode smijemo mijenjati najviše dva do tri puta. Da se u međuv­remenu ne bi ohladila topla kupelj, treba s vremena na vrijeme dolijevati vruću voda

Izmjenična kupelj uvijek završava hladnom vodom. Izuzetak: kad pacijent ima izrazite grčeve žila (angiospazma) ili grčeve mjehura ili crijeva,

izmjeničnu kupelj završavamo s toplom kupelji od 5 minuta. Obično se ne sušimo nakon izmjenične kupelji, samo dlanom otaremo nakupljenu vodu,

što znači da postupamo jednako kao nakon hladne kupelji. Svakako, i nakon izmjenične ku­pelji moramo se potruditi da se tijelo na odgovarajući način ugrije gibanjem ili mirovanjem u toploj postelji.

Izmjenične kupelji su odlično sredstvo za dovođenje u kondiciju krvnog optoka i srca. Ali ne smijemo ih primjenjivati kod bolesnika ako za to nemamo izričitu liječnikovu uputu.

U toploj kupelji mogu biti i dodaci. O količini i pripremanju dodataka govorit ćemo po­sebno.

Izmjenična kupelj za ruke Pripremimo dvije posude, u jednoj je topla voda temperature 36 do 38°C, ovisno o tome kako se pacijent u njoj osjeća, a u drugoj je hladna voda, bunarska, temperature niže od 15°C. Da se topla voda ne bi za vrijeme kupanja ohladila, dolijevamo joj vruću. Ruke treba držati u toploj kupelji 5 do 10 minuta, a u hladnoj 5 do 30 sekunda. Po pravilu zadnja kupelj treba biti hladna. Nakon kupelji nikad ne sušimo ruke, nego ih ugrijemo gibanjem i mahanjem. To­plu vodu zamijenimo hladnom najviše dva ili tri puta.

Izmjenična kupelj za noge Ova je kupelj po svom toku jednaka izmjeničnoj kupelji za ruke. Pripreme se dvije posude. U svakoj mora biti toliko vode da seže do listova, ili malo više, kad stavimo obje noge is­tovremeno u posudu. Najbolje je ako imamo dvije kade za kupelj za noge, a u protivnom se pomažemo s dva vedra odgovarajuće veličine.

U jednoj posudi je topla voda temperature od 36 do 38°C, ovisno o tome što pacijent osjeća kao ugodno, a u drugoj je posudi hladna voda iz vodovodne cijevi.

I pri izmjeničnoj kupelji za noge treba paziti da se ne ohladi topla voda. Tek kad je sve spremno skinemo cipele i čarape i stavimo obje noge istovremeno u toplu ili vruću vodu. U njoj ih držimo 5 do 10 minuta da se dobro ugriju, a zatim ih uronimo u hladnu vodu 5 do 30 sekunda. I za ovu izmjeničnu kupelj vodu možemo zamijeniti samo dva do tri puta. Po pravilu završimo s hladnom vodom, a samo kod pacijenata koji imaju proširene vene za­vršimo s toplom kupelji. Nakon kupelji noge ugrijemo gibanjem ili u toploj postelji. Izuzetak: za one s proširenim venama kupelj traje 3 minute u toploj vodi temperature 38°C i 1 minutu u vodi od 15 do 18°C.

Izmjenična kupelj u sjedećem položaju Potrebne su dvije kade za kupanje u sjedećem položaju ali budući da obično imamo samo jednu, umjesto druge se uzme odgovarajuće korito ili čabar za pranje ili neka druga posuda.

160 Knajpovsko liječenje vodom

Kao i pri običnoj kupelji u sjedećem položaju i pri izmjeničnoj toploj kupelji u sjedećem po­ložaju, s temperaturom vode od 38 do 40°C a u trajanju od 5 do 10 minuta, mora se gornji dio tijela dobro pokriti lanenom plahtom i dvjema vunenim dekama. Deke sežu do poda, a noge tople i dobro umotane podavijenom plahtom naslonjene su na klupicu. Hladna kupelj u sjedećem položaju ima temperaturu vode 15°C i traje od 5 do 30 sekunda. I pri ovoj kupelji postupak je isti kao i pri izmjeničnoj kupelji za noge.

Shema izmjenične kupelji u sjedećem položaju: 5 do 10 minuta topla ili vruća ku­pelj u sjedećem položaju - 5 do 10 sekunda hladna kupelj u sjedećem položaju i dva do tri puta se mijenja hladna i topla kupelj.

Osušimo samo dlakom obrastao stidni predio, a inače vodu otaremo dlanom. Vrlo je važno ne zaboraviti na potrebno zagrijavanje nakon kupelji. Ovisno o stanju pacijenta tijelo se ugrije odmaranjem u toploj postelji ili brzim gibanjem.

Kupelji s rastućom temperaturom

Kupelji u kojima se temperatura vode povećava nisu tipične za knajpovsku kuru. Kneipp ih je vrlo rijetko propisivao. Ali s obzirom na znanstvena dostignuća današnjice i njihovu po­tvrdu u praksi, moramo i ovu kupelj — čija se vrijednost potvrdila - uključiti u ljekoviti fond knajpovske kure.

Kupelji s rastućom temperaturom mogu u našem organizmu potpomoći liječenje ili iz­liječiti. Kupelji s rastućom temperaturom potiču krvni optok, posebno njegov venski dio, a to znači da pospješuju vraćanje krvi u desni dio srca. S tim u desnu polovicu srca dotječe više krvi, a to ujedno i više opterećuje lijevu polovicu srca. Ako je srce bolesno, treba po­stupati posebno oprezno. Zato rastuće djelomične kupelji (jer cjelokupne ne dolaze u obzir) primjenjujemo kod srčanih bolesnika samo po točnim liječnikovim uputama. Kupelji s ras­tućom temperaturom, pa i one djelomične kakve se obično primjenjuju, snažni su postupci i zato se ne smiju primjenjivati bez savjeta liječnika.

Kupelji s rastućom temperaturom su one kod kojih se temperatura vode neprestano po­većava. Počnemo, na primjer, od temperature između 35 i 37'C i malo-pomalo je poveća­vamo do 42 odnosno 45°C. Ako oprezno i polako dolijevamo vruću vodu, porast će tem­peratura vode. Pacijent ne smije osjetiti iznenadne promjene temperature. Kad se postigne, krajnja se temperatura neko vrijeme održava. Najkraća kupelj s rastućom temperaturom mora trajati najmanje 25 minuta, ali često traje i dulje od 45 minuta. O pojedinačnim slučajevima odlučuje liječnik.

Posljednjih godina se ovaj klasični oblik kupelji s rastućom temperaturom malo promi­jenio (prema Schweninger u-llauffeu). Bitno se promijenilo vrijeme rasta temperature vode, tj. skratilo se na 8 do 10 minuta, a često se za kupelji za ruke ili noge dopušta i namakanje samo jedne ruke ili potkoljenice. Samo liječnik može odrediti kada će se primijeniti tako pro­mijenjena kupelj. Skraćena kupelj s rastućom temperaturom posebno jača arterijalni dovod krvi u tkiva.

Ceste su i kupelji s rastućom temperaturom s dodacima. Sve o količini dodataka i načinu njihove pripreme naći ćete u poglavlju Dodaci kupeljima.

Ako pacijent osjeti strah, tjeskobu ili vrtoglavicu, odmah treba obustaviti kupelj i posta­viti ga da miruje. Ako mu je lice modrikastocrveno, malo ga podignemo, a ako je blijedo, ne dižemo ga i stavljamo mu hladnu kompresu na srce i čelo.

U slučaju većih djelomičnih kupelji s rastućom temperaturom — a vrlo su rijetke — paci­jenta treba odjenuti u skladu s vrstom kupelji, da se ne bi ohladili dijelovi tijela izvan kupelji.

2. Kvašenje gornjeg dijela tijela, leda (vidi str. 153)

4. Kupelj za ruke (vidi str. 157)

). I sami možemo pokvasitigornji dio tijela (vidi str. 153)

5. Izmjenična kupelj za noge (vidi str, 159)

'/ Polijevanje ruku (vidi str. 170)

III. Polijevanje prsa (vidi str. 170) 12. Polijevanje leda (vitli str. 168)

11. Polijevanje gornjeg dijela tijela (vidi str. 171) 13. brz.opolijevanje leda (vidi str. 174)

20. i reća S ti inatim od sijena (zamatanje sijenom) na koljenu, suha plahta i vunena deka spremni ?// upotrebu (vidi sir. 191)

21. Vama k/i/iel/ ?w glavu, priprema (vidi str. 193)

Kupelji 161

Po pravilu, nakon rastućih kupelji ne slijede hladne kupelji. Pacijenta treba dobro odjenuti i ostaviti u postelji da leži bar jedan sat. Cesto je poželjno da se pacijent dobro oznoji, ali o tome treba da odluči liječnik. U tom slučaju se napravi suh povoj koji se primjenjuje ve­ćinom kao tročetvrtinski ili potpuni i treba da pospješi znojenje. Kad se pacijent odmori, mo­žemo primijeniti hladno kvašenje cijelog tijela.

Kupelji s rastućom temperaturom najviše se primjenjuju za ruke i za noge, kao kupelj u sjedećem položaju i kao polukupelj.

Kupelj za ruke s r a s tućom temperaturom vode Postupamo kao i pri običnim kupeljima za ruke: uronimo ih u toplu vodu temperature 35 do 37°C. Dolijevanjem vruće vode ili dotokom iz slavine, koji traju najmanje 25 minuta, po­većavamo temperaturu vode na 40 do 45°C. Budući da liječnici obično takve kupelji pre­poručuju za liječenje srca i krvnih žila, potrebna je i posebna opreznost. Medu ostalim, kada ili druga prikladna posuda mora biti tako postavljena da bolesnik može udobno uro­niti ruke a da se mnogo ne naginje. Treba odstraniti sve što bi na bilo koji način moglo ometati krvni optok. Rastuća kupelj za ruke najčešće završava odmorom u postelji, rjeđe gibanjem.

O pojedinim promjenama odlučuje liječnik. (Vidi i opće napomene u vezi s rastućim ku­peljima.)

Blaži oblik kupelji s rastućom temperaturom je onaj kad ruke uronimo samo nešto malo iznad zapešća, a inače postupamo jednako kao pri običnoj rastućoj kupelji za ruke. A još blaži oblik je kad u vodu uronimo samo jednu ruku.

Kupelj za noge s rastućom temperaturom vode Noge - malo iznad listova - uronimo u kadu za kupelji nogu ili u drugu prikladnu posudu u kojoj je voda s početnom temperaturom od 35 do 37°C. Prije početka primjene ove kupelji treba pripremiti posudu s vrlo vrućom vodom i za vrijeme kupelji polako je i oprezno do­lijevati u kadu za kupelj nogu i to tako da u roku od 25 minuta temperaturu vode u kadi povisimo na 40 do 45°C. Sto je niža početna temperatura vode, to će nam više vremena biti potrebno da postignemo najvišu temperaturu, znači, kupelj će dulje trajati. Otprilike 5 minuta održavamo najvišu temperaturu. Kad istekne vrijeme kupelji, dignemo noge iz vode, brzo ih osušimo i toplom posteljom ili brzim gibanjem pobrinemo se da ostanu tople. Po­grešno je zadržavati se okolo nakon kupelji (vidi sliku).

Kupelj u sjedećem položaju s rastućom temperaturom vode Kad primjenjujemo ovu kupelj treba pacijenta brižljivo pokriti kao da primjenjujemo toplu kupelj u sjedećem položaju. Inače postupamo kao pri svim kupeljima s rastućom tempera­turom. Početna je temperatura vode također između 35 i 37°C, a zatim je u 20 minuta po­većamo samo do 42°C. Rastuća kupelj u sjedećem položaju je snažan zahvat i ne treba je primjenjivati bez liječnikova dopuštenja i upute.

Polukupelj s rastućom temperaturom vode Ako liječnik ne odredi drugačije, pacijenta treba plahtom i vunenim dekama tako pokriti da mu vire samo vrat i glava. Tehnika je inače ista kao kod drugih kupelji s rastućom tem­peraturom vode. Počnemo s temperaturom od 35 do 37°C koja u vremenu od 20 do 40 minuta treba porasti na 42 do 45°C. Rastuća polukupelj je vrlo snažan zahvat i većinom se upotrebljava za znojenje. Nakon kupelji obavezno je odmaranje u postelji. Liječnik će pro­pisati treba li nakon rastuće polukupelji i naknadno izazvati znojenje suhim povojem.

162 Knajpovsko liječenje vodom

Kupelji s padajućom temperaturom

Kod ovih kupelji snižavamo temperaturu vode. Pri hladnim kupeljima temperatura se u 2 minute snizi otprilike za 6°C, pri kupeljima s početnom temperaturom 36°C, i više, u 10 mi­nuta se snizi na 22°C, odnosno na 18°C, odnosno na 12°C. Pri polukupelji s padajućom tem­peraturom polijevamo prsi i leđa te objema rukama trljamo leđa, prsi i ruke ili dvjema čet­kama četkamo leđa uzduž i poprijeko. U tom slučaju govorimo o kupelji s četkanjem.

Kupelj s uranjanjem

Kupelji s uranjanjem su kratkotrajne i vrlo vruće a svrha im je da izazovu toplotni šok u odre­đenom dijelu tijela. Ekstremitet koji liječimo (a najčešće stopalo ili ruku ili šaku), uronimo u vruću vodu s biljnim dodacima. Obično ih primjenjujemo nakon dva do pet dana upotrebe rastućih kupelji s dodacima od ljekovitog bilja i temperaturom do 44°C (u 20 do 30 minuta).

Djelomična kupelj s uranjanjem počinje pri 46°C. Liječeni ekstremitet najprije uronimo 10, 15, 20, 25 puta i za kraj 30 puta u vodu do dna posude i svaki put ga odmah izvučemo iz vode, počekamo nekoliko sekunda i opet ga uronimo. Pri daljnjim kupeljima s uranjanjem (obično dvjema na dan) temperatura se nakon tridesetog uranjanja podigne za 2°C, sve dok ne dostigne najviše 54°C. Kupelji s uranjanjem možemo primjenjivati samo po liječnikovom uputu.

Modificirana japanska kupelj

Modificirana japanska kupelj je vruća kupelj koja se primjenjuje na više različitih načina. Po pravilu to je polukupelj s ljekovitim biljem ili dvotrećinska kupelj s ljekovitim biljem. Tem­peratura je od 41 do 43, 45, 47°C, a traje 3 do 5 minuta. Prije te kupelji treba se tuširati toplom vodom. U početku samo sjedimo i oslanjamo se s isto tako uronjenim rukama. Ako se ne možemo istuširati toplom vodom prije primjene ove kupelji, na kraju se malo nagnemo unatrag i rukama polijemo cijeli gornji dio tijela vrućom vodom. Po pravilu, nakon ove ku­pelji ne dolazi u obzir hladna kupelj. Kad se osušimo treba da mirujemo od 1 do 2 sata u postelji. Bolesnici mogu uzimati ovu kupelj samo po liječničkom uputu.

Dodaci kupeljima

Kad primjenjujemo knajpovske metode liječenja vodom u vodu stavljamo dodatke da bi dje­lotvornost kupelji bila jača ili da bi dulje trajala ili da bi započela već pri nižim tempera­turama. U nekim slučajevima se očekuje da određeni dodaci, pogotovu ljekovito bilje, izazovu i potpuno određen ljekoviti učinak. Dodaci se stavljaju prije svega pri toplim kupeljima. U obzir dolaze: trine od sijena, zobena slama, ekstrakt smreke, preslica, kamilica, korijen iđirota, orahovo lišće, ulje od metvice i eukaliptusa, kim i mnoge druge biljke. U novije vrijeme se upotrebljava i surutka da bi se zaštitila koža i učinila elastičnijom; surutka se može nabaviti u koncentriranom obliku i već pripremljena za upotrebu pri kupeljima. Uz to se — posebno pri djelomičnim kupeljima — upotrebljava i sol, gorušica, hrastova kora, mekinje i prirodna močvarna cijeđ. Danas se najviše upotrebljavaju dodaci koji su pripremljeni za upotrebu kao čisti ekstrakti (zamjene ne treba uzimati), kao ulja ili biljne soli.

Kupelji 163

Pripremanje i količina dodataka kupeljima Trine od sijena. Trine od sijena su ono što se sakupi na podu prostorija u kojima se skla-dišti i preslaže sijeno.

Pripremanje: Trine od sijena se stave u hladnu vodu, voda se pusti da polako zakuha i da vri oko 30 minuta. Zatim se procijedi ili stisne tkaninom, a tekućina se doda kupelji. Nećemo morati procjeđivati ni stiskati ako trine kuhamo u vrećici.

Za kupelj cijelog tijela potrebno je 0,75 do 1 kg trina od sijena, a za djelomične kupelji manje. Na primjer, za polukupelj je dovoljno 0,5 kg, za kupelj u sjedećem položaju 0,25 kg, a za kupelj nogu 3 do 4 pregršti trina.

Na raspolaganju su i prirodni ekstrakti i ulja koja se mogu kupiti u prodavaonicama, a upotrebljavaju se prema priloženoj uputi.

Ovsena (zobena) slama. To je slama od zobi. Kuha se gotovo jedan sat. I umjesto zo­bene slame možemo kupiti prirodno pripremljeni ekstrakt. Za kupelj cijelog tijela potreban je 1 do 1,5 kg zobene slame, a za djelomične kupelji u odgovarajućem odnosu manje (us­poredi i Trine od sijena).

Ekstrakt smreke dobija se od četinjača. Vrlo rijetko moramo sami kuhati iglice smreke, izdanke i češere. Kao dodatak kupeljima dolazi u obzir samo tekući, zajamčeno čist ekstrakt smrekovih iglica ili iglica planinskog bora. U knajpovskoj kuri ne upotrebljavaju se tablete, praškovi ni pjenušave kupelji.

Pripremanje: Ako želimo sami napraviti ekstrakt smreke, moramo nabrati iglica, izdanaka i češera smreke, sitno ih nasjeckati i kuhati oko 1 sat, a zatim ostaviti u vodi još 12 sati. Za kupelj cijelog tijela potreban nam je otprilike 1,5 kg. Ako kupujemo gotov pripravak, uzi­mamo pola do jedne šalice, a ako imamo pripravke u obliku sirupa i pouzdano čiste, pri količini moramo uzimati u obzir gustoću pripravka; ulje se uzima prema priloženoj uputi.

Preslica. Ovaj uistinu čest korov upotrebljavamo uglavnom pri djelomičnim kupeljima. Pripremanje: Odgovarajuću količinu stavimo u hladnu vodu i kuhamo u poklopljenoj po­

sudi. Za kupelj cijelog tijela potrebno je 60 dag preslice, za polukupelj 35 dag, za kupelj u sjedećem položaju 25 dag, a za kupelj nogu 10 do 15 dag. Za druge manje kupelji uzimamo odgovarajuću manju količinu.

Kamilica. Cesto se upotrebljava pri djelomičnim kupeljima. Pripremanje: Za dodatak kupelji stavimo kamilicu u hladnu vodu i kuhamo u poklop­

ljenoj posudi. Za kupelj cijelog tijela potrebno nam je 25 dag, za polukupelj 12 dag, za kupelj u sjedećem položaju oko 10 dag i 5 dag kamilice za kupelj nogu. Može se nabaviti i vrlo dobar ekstrakt kamilice koji se upotrebljava po uputi. Kao zamjenu za kamilicu možemo upotrebljavati stolisnik.

Korijen iđirota. Može se kupiti i pripremljen ekstrakt. Inače se upotrebljava uvarak od korijena i listova. Najprije i jedno i drugo narežemo, stavimo u hladnu vodu i kuhamo oko pola sata. Za kupelj cijelog tijela potrebno nam je 25 dag biljaka ili 2 do 3 žlice ekstrakta ili pripremljene tinkture. Za polukupelj dovoljna je polovina te količine, za kupelj u sjedećem položaju trećina, a za kupelj nogu četvrtina.

Orahovo lišće se vrlo često upotrebljava pri liječenju djece. Svježi ili suhi listovi oraha stave se u hladnu vodu, kuhaju se oko tri četvrt sata u poklopljenoj posudi. Za kupelj cijelog tijela potrebno je oko 1 kg orahovog lišća, a za djelomične kupelji uzima se odgovarajuća manja količina, onako kao što smo naveli za trine od sijena.

Ostale ljekovite biljke pripremamo i upotrebljavamo kao dodatke kupeljima slično kao i ove koje smo naveli.

Hrastova kora upotrebljava se uglavnom za djelomične kupelji. Nekoliko se sati namače u hladnoj vodi, a zatim kuha oko tri četvrt sata. Za kupelj u sjedećem položaju potrebno

164 Knajpovsko liječenje vodom

nam je 25 dag, a za kupelj nogu 2 do 3 šake hrastove kore. Kupelji s hrastovom korom os­tavljaju smeđe tragove na posudu, pogotovu pocinćanom. 1 na rublju ostaju mrlje koje se teško uklanjaju.

Ulje od metvice i eukaliptusa često se upotrebljava skupa. Za kupelj cijelog tijela treba uzeti po 30 kapi od svakog ulja, a preparati se upotrebljavaju prema uputi.

Kuhinjska sol se kao dodatak kupelji upotrebljava bez ikakve pripreme i dosta često. Za kupelj cijelog tijela potrebna su 2 kg soli, za polukupelj 1 kg, za kupelj u sjedećem položaju 50 dag, za kupelj nogu 25 dag, a za manje djelomične kupelji odgovarajuća manja količina.

Gorušično brašno upotrebljava se samo za djelomične kupelji da bi se postigla snažna reakcija kože.

Priprema: Gorušično brašno dobro umiješamo s hladnom vodom, ostavimo ga tako neko vrijeme, prelijemo vrućom vodom, ni vrućom ni puno hladnijom od 50°C, a zatim napra­vimo kašu koju dodajemo kupelji. Kad pacijent osjeti tla ga peče, treba obustaviti kupelj. Top­lom vodom s tijela speremo mrvice koje su još ostale. Za kupelj nogu ili ruku potrebne su 2 do 3 žlice gorušičnog brašna.

Pepeo. Za neke djelomične kupelji upotrebljavamo samo drveni pepeo, a često s drugim dodacima. Za kupelj nogu potrebno je, na primjer, 2 do 3 pregršti pepela.

Mekinje upotrebljavamo obično samo u slučajevima kada podražajno djelovanje vode treba smanjiti, na primjer pri čestim upalama kože. Upotrebljavamo samo pšenične mekinje koje dodajemo hladnoj vodi, prokuhamo i dodamo kupelji. Za cjelokupnu kupelj potreban je 1,5 kg mek inja, a za djelomične kupelji odgovarajuća količina manje.

Surutka štiti kožu slično kao mekinje, ali je bolja jer je manje isušuje. Medu ostalim, pro­daje se i surutkin prašak. (Kneipp-Heilmittel-Werk Wiirzburg)

Močvarski cijeđ. Za liječenje pretežno reumatićnih oboljenja vrlo dobrim se pokazao i ekstrakt iz močvara, takozvani »močvarski cijeđ«. Njime možemo zamijeniti prirodnu moč­varnu kupelj. Upotrebljavamo ga prema priloženoj uputi.

Mješoviti dodaci kupelji. U neke kujxlji stavljamo različite dodatke, ali ih ne smijemo proizvoljno miješati. Glavne i najčešće primjenjivane mješavine su:

Trine od sijena i zobena slama. Upotrebljava se u jednakim omjerima. Priprema se jednako kao i svaki pojedinačno. Ekstrakt smreke sa soli. Da bismo pojačali djelovanje ekstrakta od smreke, ku­pelji za cijelo tijelo dodajemo oko 1 kg soli. Idirotovo i orahovo lišće upotrebljavamo u jednakom omjeru. Drveni pepeo i sol upotrebljavamo u jednakom omjeru. Inače postupamo po uputama liječnika.

Polijevanje (oblijevanje)

Polijevanja su sastavni dio knajpovskog načina liječenja vodom i karakteristični su za knaj­povsku kuru. Riječ je o postupku pri kojem mlazom vode djelujemo na pojedine dijelove ti­jela ili na više dijelova uzastopno. Mlaz vode može biti gotovo bez pritiska ili imati snažan pritisak. Ovisno o tome razlikujemo obično polijevanje (mlaz bez pritiska) i takozvano brzo i oštro polijevanje (mlaz vode s velikim pritiskom). Kod običnih polijevanja u biti je riječ samo o toplotnom (termičkom) podražaju, što znači o hladnom, toplom i vrućem podražaju, a pri munjevitim polijevanjima uz to sudjeluje i mehanički podražaj, tako da možemo govoriti o nekoj vrsti masaže vodom.

Polijevanje I OD

Obična polijevanja

Bit običnog polijevanja je u tome da se mlaz vode koji je skoro bez pritiska razlije u obliku tankog i jednakomjernog sloja vode po cijeloj površini tijela. Svojim karakterističnim pod­ražajima, što znači hladnim, toplim i vrućim podražajima, polijevanja spadaju uopće medu oštrije postupke nego kupelji. Preko kože djeluju na krvni optok, živčevlje i izmjenu tvari.

Polijevanja se obično primjenjuju hladnom vodom ili izmjenično toplom pa hladnom. Osnovni uvjet za tipično hladna polijevanja je da tijelo bude toplo, kao i pri svim ostalim postupcima hladnom vodom Uz to je važno pobrinuti se i za grijanje tijela nakon postupka.

Minutama se ne može izraziti koliko bi trebala trajati obična hladna |x>lijevanja. U svim uvjetima polijevanje bi trebalo trajati dok ne počne reakcija; što znači da koža mora blago pocrvenjeti, a pacijent osjetiti ugodnu toplinu ili lx>l u dijelu tijela koji se polijeva. 1 za po­lijevanja vrijedi: što je voda hladnija, to bolje djeluje, a zlx>g toga se i vrijeme polijevanja mora skratiti. Stoga su sva vremena trajanja koja navodimo uz polijevanja samo uporišne točke koje treba da pomognu kad imamo problema s promatranjem i zapažanjem reakcije. Sva po­lijevanja koja su ozbiljniji zahvat za organizam izvode se samo po liječnikovom uputu.

Najprimjerenije vrijeme za polijevanja je prije podne ili poslije podne. Za svako polijevanje potreban je vrtni zaljevač bez raspršivača (ruže) - što je bio prvo­

bitni oblik knajpovskih polijevanja - ili gumeno crijevo koje mora biti promjera najmanje 1,5 do 2 cm i toliko dugo da se njime može rukovati, dakle oko 2 do 2,5 metra. U prodaji ima i cjevastih priključaka koji se mogu natuknuti na ručni tuš kade za kupanje (ako toga nema u prtxlavaonicama, može napraviti limar — op. prev.). U nuždi se može upotrijebiti i ručni tuš. Prilikom polijevanja treba voditi računa o tome da mlaz vode ne bude prejak. Tre­ba da djeluje samo kao toplotni podražaj. Uz to je |X)trebna i rešetka od letvica ili nečeg slič­nog na kojoj pacijent treba da stoji a da mu ne budu noge u vodi, jer nije preporučljivo za vrijeme polijevanja stajati na mokrom podu ili u vodi.

Pri običnim polijevanjima mlaz vode ne smije biti jak. Pravu snagu ima onaj mlaz koji iz uspravne cijevi šikne četiri prsta u visinu.

Prije polijevanja treba skinuti svu odjeću koja steže ili ometa krvni optok. Dokle se treba skinuti, navedeno je posebno uz svako polijevanje. Polijeva se tako da se crijevo drži desnom rukom kao da je pero; tako će mlaz vode ukoso padati na tijelo. Crijevo treba da bude za jedan dlan udaljeno od tijela. Voda ne smije škropiti tijelo nego teći jednakomjerno, razlijevati se na sve strane i na dijelu tijela koji polijevamo stvoriti tanak sloj vode. Lijevom rukom držimo crijevo za dio koji je bliže slavini. Ako polijevamo zaljevačem lxez priključka, desnom rukom držimo donji dio ručke, a lijevom cijev kroz koju teče voda. Inače pri ovom poli­jevanju treba postupati jednako kao pri polijevanju crijevom. U toku |x)lijevanja treba pa­cijenta uvijek upozoravati da diše đulx>ko i polako. Obično se ne treba sušiti nakon poli­jevanja, samo malo dlanom otresti kapi vode nakupljene |x> tijelu; ali jasno je da se osuše oni dijelovi koji ostaju nepokriveni

Ovisno o dijelovima tijela koje polijevamo razlikujemo ova polijevanja: polijevanje kolje­na, polijevanje bedara, polijevanje donjeg dijela tijela, polijevanje leđa, polijevanje cijelog tijela, polijevanje ruku, polijevanje prsiju, polijevanje glave, polijevanje lica, polijevanje ušiju, poli­jevanje očiju i ispiranje.

Polijevanje koljena Polijevanje koljena obuhvaća potkoljenice do iznad ivera, odnosno koljenskog pregiba. Neizbježni uvjet je da prije polijevanja tijelo bude dobro ugrijano kao i prije svih drugih po­stupaka hladnom vodom. Treba razgolititi samo jx)tkoljenice i onaj dio bedara koji je u blizi-

166 Knajpovsko liječenje vodom

Polijevanje koljena (prednja strana)

ni koljena. Iznad otkrivenih dijelova noge ne smije biti nikakve odjeće ni dijelova odjeće koji bi ometali kruženje krvi. Polijevanje koljena je relativno blag postupak. Zato je preporučljivo primjenjivati ga na početku kure i kod slabašnih ljudi.

Tehnika polijevanja: razmaknutih nogu pacijent stoji leđima okrenut osobi koja će ga po­lijevati. Polijevati počinjemo na stražnjoj strani donjeg dijela desne noge tako da mlaz vode vodimo po stražnjoj strani noge nekoliko puta tamo-amo. Zatim kosim, jednakomjernim mla­zom vode polako prelazimo po vanjskoj strani lista prema gore i unatrag do iznad koljenskog pregiba gdje se zaustavimo 5 do 10 sekunda (znači da polako brojimo od 25 do 30) ili sa­čekamo da se pojavi reakcija. Nije preporučljivo mlaz vode usmjeriti samo na jedno mjesto nego laganim pomicanjem gumenog crijeva ovamo-onamo osigurati da voda jednakomjerno zalije cijeli koljenski pregib. Dakle, nakon što ga malo zadržimo iznad koljenskog pregiba, vodimo mlaz vode na unutrašnju stranu desne potkoljenice i prema dolje. Zatim na stražnjem donjem dijelu lijeve noge počnemo jednako kao na desnoj nozi, mlaz vodimo do koljenskog pregiba, i tu ga zadržimo 5 do 10 sekunda, odnosno do pojave reakcije, i zatim neposredno, ne silazeći lijevim listom, prijeđemo opet na desnu potkoljenicu, iznad koljenskog pregiba zadržimo mlaz nekoliko sekunda, a zatim ga usmjerimo preko unutrašnje strane lijeve po­tkoljenice prema dolje. Nakon toga pacijent se okreće licem prema nama. I sprijeda počinje­mo desno dolje i postupamo jednako kao što je opisano za stražnju stranu. I ovdje se za­držimo iznad ivera onako kao ranije iznad koljenskog pregiba. Zatim nastavljamo jednako kao na stražnjem dijelu noge. Na kraju polijemo i tabane.

Posebnosti: Polijevanje koljena možemo primijeniti i na pacijente koji leže u postelji, ako su u stanju da sjednu na rub postelje. Noge treba da dignu na klupicu koju stavimo u sjedeću kadu ili neku drugu odgovarajuću posudu. Međutim, koliko je god moguće treba se držati sheme polijevanja.

Svatko može i sam sebi polijevati koljena, ali pri tome mora poštivati sve bitno opi­sano.

Shema polijevanja koljena: stražnja strana donjeg dijela desne noge - vanjska strana - list - desni koljenski pregib - unutrašnja strana desne potkoljenice - vanjska strana stražnjeg donjeg dijela lijeve noge - lijevi list - lijevi koljenski pregib - desni koljenski pregib - lijevi koljenski pregib - unutrašnja strana lijeve potkoljenice - jednako na pred­njoj strani — tabani.

Polijevanje 167

Polijevanje bedara

Polijevanje bedara Polijevanje bedara obuhvaća polijevanje obiju nogu od stražnjice nadolje.

Osnovni uvjeti su isti za sve postupke hladnom vodom. Po jačini je polijevanje bedara srednje jak zahvat za organizam, i ne smije se primjenjivati na početku kure. Ni kod bolesnika se ne smije primjenjivati bez upute liječnika.

Tehnika polijevanja je u biti ista kao pri polijevanju koljena. Počinjemo od donjeg dijela stražnje strane desne noge, dižemo mlaz prema vanjskoj strani lista i polako prelazimo na stražnju stranu bedra i do stražnjice gdje se opet zadržimo 3 do 10 sekunda ili do pojave reakcije. Zatim mlaz vodimo po unutrašnjoj strani desne noge do stopala, prijeđemo na vanj­sku stranu lijeve noge i penjemo se jednako kao po desnoj nozi do stražnjice i tu se zadržimo. Mlaz vode ne smije se usmjeriti na jednu točku nego se laganim pomicanjem gumenog cri­jeva u vodoravnom smjeru mora slijevati niz stražnji dio obiju nogu tanko i što ravnom­jernije. Ispod lijevog dijela stražnjice vodimo mlaz vode do ispod desnog dijela stražnjice i zadržimo se jednako dugo i na isti način kao na lijevoj. Od ispod desne strane stražnjice opet vodimo mlaz do ispod lijeve strane stražnjice i zadržimo se jednako dugo. Zatim mlaz vo­dimo unutrašnjom stranom lijeve noge do stopala. Pacijent se sada okrene licem prema ono­me tko ga polijeva. Prednja strana obiju nogu polijeva se jednako kao stražnja. Mlaz vodimo prema gore do preponskog pregiba ne polijevajući pri tome direktno potkoljenicu. Kada stig­nemo do preponskog pregiba podesimo crijevo tako da jednakomjerni sloj vode oblije po­vršinu kože obiju nogu sprijeda. Na kraju polijemo i tabane.

Shema polijevanja bedara: donji dio stražnje strane desne noge - desni lisv i stražnja stra­na bedra - stražnjica - unutrašnja strana desne noge - stražnja strana lijeve noge - lijevi list i stražnja strana bedra - lijevi dio stražnjice - desni dio stražnjice - lijevi dio stražnjice - unutrašnja strana lijeve noge - isto tako po prednjoj strani - tabani.

Svatko može sam sebi uz pomoć cijevi politi koljena.

168 Knajpovsko liječenje vodom

Polijevanje donjeg dijela tijela Polijevanje donjeg dijela tijela nazivamo i produljeno polijevanje bedara s polijevanjem tijela. Obuhvaća polijevanje nogu, predjela križa do rebranog luka i trbuh.

Treba se držati svih osnovnih načela kao i u drugim postupcima hladnom vodom. Bu­dući da se polijevanje donjeg dijela tijela već ubraja u snažan podražaj, ne smije se primje­njivati bez liječnika.

Tehnika je ista kao za polijevanje bedara. Mlaz vodimo naviše po cijeloj stražnjici do dva­naestog rebra gdje se nekoliko sekunda zadržimo ili pričekamo reakciju. Pri tome mora mlaz vode padati ploštimice, odozgo, da se ne razdraže bubrezi. Po prednjoj strani idemo odozdo prema gore kao pri polijevanju bedara, ali mlaz vodimo preko preponskog pregiba naviše do rebranog luka i zadržimo ga kao na stražnjoj strani. Kad nakon zadnje promjene stra­ne prijeđemo mlazom na lijevu stranu, ne idemo unutrašnjom stranom nadolje nego mla­zom vode tri do šest puta zaokružimo zdesna ulijevo, onako kako prolazi debelo crijevo. Međutim, mlaz vode ne bi smio padati na mokraćni mjehur. Nakon zadnjeg kruga idemo lijevom stranom a onda unutrašnjom stranom lijeve noge nadolje do stopala. Na kraju polijemo i tabane.

Shema polijevanja donjeg dijela tijela: donji dio desne noge - desno bedro - 12. desno rebro - nadolje do stopala - donji dio lijeve noge - lijevo bedro - 12. lijevo rebro - 12. desno rebro - 12. lijevo rebro - nadolje - jednako po prednjoj strani - kruženje zdesna uli­jevo — lijevom stranom nadolje do stopala — tabani.

Polijevanje leda Tako zovemo polijevanje cijele leđne strane tijela. Po jačini podražaja to je vrlo jak postupak za organizam i zbog toga možemo ga primjenjivati samo po liječnikovoj uputi.

Tehnika: počinjemo jednako kao pri polijevanju bedara, na donjem dijelu desne noge, po listu idemo naviše do stražnjice ali tu se ne zadržavamo kao pri polijevanju bedara nego unutrašnjom stranom desne noge idemo prema dolje i prijeđemo na lijevu nogu a preko nje

Polijevanje donjeg dijela tijela Polijevanje leda

Polijevanje 169

dođemo do lijevog dijela stražnjice. Tu zadržimo mlaz tako da voda teče pacijentu u lijevu šaku i on treba da smoči prsi i predio srca. Za to vrijeme poljevać smoči pacijentu leđa (ok-vasi) i crijevo uhvati desnom rukom tako da mu otvor bude okrenut nagore (tzv. planinarski položaj). U takvom položaju idemo crijevom od desnog dlana po ruci naviše prema lopatici, tu se zadržimo 5 do 10 sekunda, jednako kao što smo se zadržavali na drugim mjestima od­nosno do pojave reakcije; pri tome voda mora jednakomjerno oblijevati cijelu desnu stranu. Zatim mlaz vodimo po leđima prema dolje preko stražnjice i ispod stražnjice prijeđemo na lijevi dlan, odakle po lijevoj ruci idemo prema gore do lijeve lopatice jednako onako kako smo to učinili po desnoj strani. Na lijevoj lopatici se također zadržimo onako kao na desnoj, ali nakon toga ne idemo nadolje nego još dva do tri puta s lijeve na desnu i s desne na lijevu lopaticu; tek nakon posljednjeg mijenjanja strane vodimo mlaz lijevom stranom nadolje. Od desne k lijevoj lopatici idemo ispod stražnjice, ali u tom slučaju ne idemo prema gore po ruci nego po leđima, a pri tome mlaz vodimo u okomitom po­ložaju (planinarski položaj) uz kralješnicu prema gore. Mlaz vode ne bi smio padati na samu kralješnicu.

Posebnost: u nešto promijenjenom obliku možemo leđa polijevati i kad pacijent sjedi, samo što tehniku treba na odgovarajući način prilagoditi.

Shema polijevanja leđa: donji stražnji dio desne noge - po desnoj nozi do stražnjice -po unutrašnjoj strani desne noge prema dolje - po lijevoj nozi do stražnjice - kvašenje prsiju i predjela srca - lijeva ruka do lijevoga ramenog zgloba - lijeva ruka do lijeve lopatice -mijenjanje strana ispod stražnjice - po leđima uz kralješnicu prema gore do desne lopatice - po leđima prema dolje - mijenjanje strana ispod stražnjice - po lijevoj strani leđa uz kra­lješnicu naviše do lijeve lopatice - eventualno još jedno mijenjanje strana - lijeva strana leđa - po unutrašnjoj strani lijeve noge prema dolje — tabani.

Polijevanje cijelog tijela Određenim redoslijedom polijevamo cijelo tijelo. Treba voditi računa o svim onim osnovnim uvjetima koji vrijede za druge postupke hladnom vodom. Budući da je polijevanje cijelog ti­jela postupak vrlo snažan za organizam, primjenjuje se samo ako propiše liječnik.

Tehnika polijevanja cijelog tijela slična je kao pri polijevanju leđa. Opet počinjemo na gornjem dijelu desnog stopala, vodimo mlaz do stražnjice i po unutrašnjoj strani desne noge prema dolje. Na lijevoj strani postupamo jednako ali ne idemo prema dolje nego pacijentu damo vodu u lijevu ruku da smoči (okvasi) prsa i predio srca, a sami mu smočimo leđa, zatim crijevom u uspravnom položaju (planinarskom) idemo po desnoj ruci prema gore do desne lopatice gdje se zadržimo a crijevo držimo tako da se dvije trećine vode razlijevaju po leđima, a trećina po prsima. ()nda mijenjamo stranu jednako kao pri polijevanju leđa, pri čemu vodimo mlaz vođe po desnoj strani leda prema dolje do ispod Stražnjice, odatle pre­lazimo na lijevu šaku, a od nje naviše na lijevu lopaticu gdje se zadržimo i gdje treba opet da se dvije trećine vode razlijevaju po leđima, a trećina po prsima. Sada ne prelazimo s lijeve lopatice na desnu ispod stražnjice nego po zatiljku. Nakon što dva puta promijenimo stranu idemo po lijevoj strani prema dolje do stopala. Sada se pacijent okrene licem prema osobi koja ga polijeva. Na prednjoj strani počnemo odmah s desnom šakom i nastavljamo po ruci naviše do ramena. Tu se zaustavimo i držimo crijevo tako da se dvije trećine vode razlijevaju po prsima, a trećina po leđima (dakle, obratno nego prije). Zatim vodimo mlaz po prednjoj strani prsnog koša i po trbuhu dolje do preponske kosti, prijeđemo na lijevu stranu, tu po­činjemo s lijevom šakom i idemo opet po ruci prema gore do lijeve lopatice, zadržimo se da se voda razlije jednako kao na desnoj strani, a zatim nekoliko puta promijenimo strane

170 Kna jpovsko l i j ečen je vodom

preko prsne kosti. Zatim po lijevoj strani prsnog koša i trbuha i po lijevoj nozi idemo prema stopalu. Kod nekih bolesti, pogotovu kod oboljenja štitnjače, ne prelazimo na drugu stranu po vratu nego ispod preponske kosti. U pojedinačnim slučajevima liječnik odlučuje o pro­mjenama osnovnog postupka (vidi sliku).

S h e m a po l i j evan ja c i je log t i je la : desno stopalo - desna noga nadolje - stražnja strana li­jevog stopala - lijeva noga do stražnjice - kvašenje prsiju i predjela srca - desna šaka - po ruci prema gore do desne lopatice — dvije trećine vode po leđima, trećina po prsima — po leđima nadolje - stranu mijenjamo ispod stražnjice - lijeva šaka - po lijevoj ruci prema gore do lijeve lopatice - još jedanput promjena strane - po lijevoj strani nadolje - sprijeda: desna ruka do desnog ramena - dvije trećine vode po prsima, trećina po leđima - po trupu nadolje - mijenjanje strane ispod preponske kosti - lijeva ruka - lijevo rame - promjena nadesno - promjena nalijevo - po lijevoj strani nadolje - tabani.

Pol i j evan je ruku Polijevaju se obje ruke. I ovdje su osnovni uvjeti isti kao za sve druge postupke s hladnom vodom. Polijevanje ruku je blag postupak za organizam. Gotovo uvijek ruke možemo po­lijevati i sami kod kuće.

Tehnika: Pacijent se nagne naprijed i rukama se uhvati za rubove klupice koja stoji u kadi ili u odgovarajućoj posudi. U knajpovskim lječilištima se za polijevanje ruku upotreb­ljava posebna rešetka preko koje se pacijent nagne. Najbolje je da osoba koja polijeva stoji malo po strani. Počinjemo onako kao da držimo pero i to crijevom na vanjskoj strani desne šake, idemo po ruci prema gore do ramenog zgloba, tu se zadržimo 5 do 10 sekunda, od­nosno do pojave reakcije. Pri tome se voda ravnomjerno slijeva po desnoj ruci. Jednako uči­nimo i s lijevom rukom. Još jedanput prijeđemo na desnu ruku, na dlan, a odatle unutrašnjom stranom desne ruke naviše.

Zatim učinimo isto s lijevom rukom. Možemo još jednom promijeniti ruke. Posebnosti: U nuždi možemo ruke polijevati i na slavini. Stavimo ruke tako da mlaz

vode oblijeva stražnju stranu ruke i tako se sagnemo da se mlaz desnom rukom polako penje prema ramenu a odatle opet slije nadolje. Isto učinimo i s lijevom rukom, a mo­žemo ponavljati postupak mijenjajući sad jednu sad drugu ruku kao pri pravom polije­vanju ruku.

Ruke možemo polijevati i sjedeći. Pacijent se nagne malo u stranu i ispruži ruke iznad posude u koju teče voda ili drži ruke u kadi.

S h e m a pol i j evan ja ruku : desna šaka - desna ruka do ramena - lijeva šaka - lijeva ruka do ramena - ponavljanje.

Produl jeno pol i jevanje ruku Ovo je vrsta običnog polijevanja ruku. Mlazom vode ne polijevamo samo do ramena, nego i lopaticu. Tehnika je jednaka kao pri običnom polijevanju ruku.

Pol i j evan je prsa Ovo polijevanje obuhvaća ruke i prsa. U obzir dolaze svi osnovni uvjeti predviđeni za sve primjene hladne vode. Polijevanje prsa je postupak srednje jačine za organizam i ne smije se - posebno kod oboljenja srca i dišnih organa - primjenjivati bez liječnika.

Tehnika: Počinjemo na vanjskoj strani desne šake kao pri polijevanju ruku, slijedimo ruku do ramenog zgloba i vraćamo se njenom unutrašnjom stranom. Zatim, držeći crijevo

Pol i j evan je 171

u uspravnom položaju (planinarskom), idemo po unutrašnjoj strani lijeve ruke naviše do pa­zuha, prijeđemo polako na prsa, i okružimo ih tri do pet puta (kod žena kružimo u obliku osmice, da mlaz ne pada neposredno na dojke), a zatim ga spuštamo lijevom rukom. Možemo još jednom ponoviti cijeli postupak.

S h e m a pol i j evan ja prsa : desna ruka do ramena - nadolje - po unutrašnjoj strani lijeve ruke - prsa - tri puta kružimo - lijevom rukom nadolje.

Pol i j evan je gorn jeg d i j e l a t i je la Ovim polijevanjem obuhvatimo i ruke i prsni koš. Treba voditi računa o istim onim općim uvjetima kao pri svakoj drugoj upotrebi hladne vode. Polijevanje gornjeg dijela tijela je vrlo jak postupak za organizam i ne laćamo ga se bez liječnika.

Tehnika polijevanja u početku je jednaka tehnici polijevanja prsa. Dakle, počinjemo s des­nom rukom, mlaz vode vodimo do desnog ramena i po unutrašnjoj strani desne ruke vra­ćamo se nadolje. Zatim držeći crijevo u uspravnom položaju pomičemo mlaz vode od lijevog dlana po unutrašnjoj strani lijeve ruke prema gore i na prsa i više ih puta zaokružimo. Zatim mlazom idemo naprijed ali ne nadolje po lijevoj ruci nego, pošto promijenimo položaj crijeva, polako s desne strane prsa na leđa odakle voda treba da se široko razlije po cijelim leđima. Pri tome se pacijent toliko sagne da mu voda ne bi tekla po odjeći, ali zatiljak drži malo prema gore. Ruku držimo na pacijentovu vratu tako da njome presretnemo mlaz vode jer se kosa ne smije smočiti. Ženama preporučujemo da stave kapu za kupanje. Na leđima ne držimo crijevo tako da se voda slijeva cijelo vrijeme na isto mjesto nego nekoliko puta za­okružimo po leđima, zatim polijevamo lijevo rame i cijelu ruku nadolje. Ako nam se učini primjerenim i potrebnim, možemo polijevanje na isti način ponoviti. Naročito je važno da pacijent mirno i duboko diše. Da se odjeća ne bi smočila, najbolje je oko bokova omotati ručnik (vidi sliku).

S h e m a po l i j e v an j a g o r n j e g d i j e l a t i j e l a : vanjska strana desne šake - desna ruka do ramena - po unutrašnjoj strani nadolje - po unutrašnjoj strani lijeve ruke nagore - za-okružavanje prsa - po desnoj strani polako na leda - okružimo leda - po desnoj ruci nadolje.

Pol i j evan je g l ave Ovaj način liječenja je izuzetno rijedak, a propisati ga smije samo liječnik, jer je relativno jak postupak za organizam. I ovdje vrijede svi oni osnovni uvjeti kao za sve druge postupke li­ječenja hladnom vodom.

Tehnika- Počnemo iza desnog uha i mlaz vodimo u sve manjim krugovima od vani pre­ma središtu glave, a zatim se istim putem vraćamo. Polijevanje glave traje vrlo kratko, a kad se završi, glavu treba dobro osušiti.

Po l i j evan je l i c a Polijevanje lica je vrlo blag postupak, osježava i možemo ga ponavljati po više puta na dan. Pacijent se nagne naprijed, a oko vrata drži ručnik da mu voda ne bi otjecala po odjeći. Mlaz vode treba da bude malo slabiji nego inače. Počinjemo na desnoj strani lica i zaokružimo ga polako pomičući mlaz. Zatim mlazom vode prijeđemo nekoliko puta preko čela; kad cri­jevo vodimo u uzdužnim prugama pacijentu omogućavamo da udiše i izdiše. Nakon poli­jevanja moramo osušiti lice. Polijevanje lica je zabranjeno u slučaju oboljelih sinusa (šupljina uz nos) i zelene mrene (glaukoma).

172 Knajpovsko liječenje vodom

Polijevanje očiju Ovaj se način polijevanja rijetko primjenjuje. Češće su kupelji očiju. Oči se polijevaju tako da se vrlo slabim mazom više puta prijeđe preko oba oka. I pri ovom polijevanju treba osi­gurati da pacijent može disati. Cesto se polijeva lice zajedno s očima. Kad polijevanje završi, mokra mjesta treba obrisati. Vrijede ista upozorenja kao i za polijevanje lica.

Polijevanje ušiju I ovo je polijevanje rijetko a propisuje ga samo liječnik.

Tehnika: Počinjemo iza usne školjke i vodenim mlazom polijevamo oko uha; pacijentova je glava nagnuta malo naprijed i u stranu. Voda ne smije ući u uho. Uši možemo polijevati i pod slavinom ako glavu namjestimo tako da se voda ravnomjerno slijeva oko uha. Ako su uši bolesne, možemo ih polijevati samo uz dozvolu liječnika.

Vruće polijevanje zatiljka Vruće polijevanje zatiljka obično dolazi u obzir potkraj izmjeničnog polijevanja ruku i izmje­ničnog polijevanja gornjeg dijela tijela. Vrućom vodom polijevamo predio vrata i zatiljka u okomitim i vodoravnim prugama sve dok koža jako ne pocrveni. Nakon vrućeg polijevanja zatiljka ne smije se primijeniti nikakav hladan postupak, a preporučljivo je da se bolesnik od­mara u postelji. Vruće polijevanje zatiljka je zabranjeno u slučaju visokoga krvnog tlaka, pre­komjernog djelovanja štitnjače i zelene mrene (glaukoma).

Ispiranje Ispiranje je postupak koji dolazi u obzir prije svega nakon tople kupelji ili nekoga drugog toplog ili vrućeg postupka. Bitno je što širim mlazom vode tijelo brzo saprati (politi). To se najbolje radi ako se kraj cijevi stisne palcem i kažiprstom i napravi vrlo širok mlaz vode. Njime se brzo prelazi od desnog stopala po desnoj nozi do stražnjice i natrag, zatim |x> lijevo] nozi na isti način, potom od desne šake prema gore po desnoj ruci pa preko desne lopatice i po cijeloj desnoj strani prema dolje. To isto u i . - i m o i po lijevoj strani. Voda m o t a obliti cijelu leđnu stranu. Sprijeda |x>čnemo s desnom š ': om, idemo do desnog ramena i prednjom stranom dolje do stopala. Isto uradimo i JXJ lijevoj strani.

Izmjenično polijevanje

Izmjenično polijevanje nije pravi sastavni dio prvobitnih Kneippovih kura vodom. Od 1920. godine sve se više uvodi u knajpovski način liječenja i danas je već često.

Bit izmjeničnog polijevanja je da nakon toplog ili vrućeg polijevanja slijedi hladno. Iem-peratura prvog polijevanja iznosi između 38 i 42°C, što ovisi o većoj ili manjoj pacijentovoj sposobnosti da podnosi vrućinu i o gubljenju topline pri otjecanju vode. Temperatura hlad­nog polijevanja iznosi između 8 i 15°C. Za hladno polijevanje većinom se upotrebljava voda iz vodovoda. Toplo i hladno polijevanje može se izmjenjivati i po nekoliko puta, a da ne treba praviti vremenski razmak između njih. Ako nemamo odgovarajuće uređaje možemo z;i toplo i za vruće polijevanje uzeti zaljevač, a za hladno crijevo kao i obično. Gotovo sva na­vedena polijevanja možemo izvoditi i naizmjenično, tehnika je ista kao pri običnom polije vanju, ali su pojedinačni obljevi kraći. Inače se ne smije zanemariti sve ono što je navedeno za svaki pojedini postupak vodom.

Veća izmjenična polijevanja nikad se ne izvode bez upute liječnika.

Polijevanje 173

Brzo (oštro) polijevanje

Brzo ili oštro polijevanje je poseban oblik polijevanja za koji je karakteristično da voda iz crijeva istječe pod znatnim pritiskom. Brza polijevanja mogu biti hladna, vruća ili promjen­ljivo topla. Uz toplotni podražaj koji dolazi od tople ili hladne vode, pri munjevitim poli­jevanjima važnu ulogu ima i mehanički podražaj. Brza polijevanja su i neke vrste masaža vo­dom. U usporedbi s običnim polijevanjima, brza ili oštra polijevanja su relativno snažni i teš­ki zahvati za organizam.

Za sva hladna brza polijevanja vrijede isti osnovni uvjeti kao za sva druga liječenja hlad­nom vodom, ali je pri takvom polijevanju potreban i poseban oprez. Kod svih bolesti, a po­sebno kod bolesti srca i žila, proširenih vena ili opće slabosti organizma, brza polijevanja ne smiju se primjenjivati bez liječnikove upute.

U vezi s trajanjem brzih polijevanja vrijedi općenito: što brže i tehnički besprekornije po­lijevamo, to je veći uspjeh. Kad polijevamo cijelo tijelo, postupak ne bi trebao trajati dulje od 4 minute, a brza polijevanja svih drugih dijelova tijela moraju biti još kraća. Izvode se vodom iz vodovoda.

Vrlo rijetko se mogu primjenjivati u kući jer nema odgovarajućih uređaja. Mlaz vode mora imati pritisak od 1 do 3 atmosfere, a potrebna je i velika prostorija kako bi mlaz mogao padati na pacijenta. S obzirom na pritisak vode razdaljina od otvora crijeva i pacijenta treba biti od 2 do 4 metra. Osim vodovoda s dovoljnim pritiskom potrebno je još i dovoljno gib-Ijivo crijevo s metalnom mlaznicom na otvoru, promjera otprilike pola centimetra. Dok po­lijevamo crijevo držimo tako da desni kažiprst sa strane prelazi preko mlaznice; zahvaljujući tome možemo prstom pritiskati na mlaz i podešavati mu jačinu. Na taj način možemo mlaz podešavati tako da na neke dijelove tijela djeluje većim a na druge manjim pritiskom. Pritiskom prsta na mlaz možemo napraviti i kišu, odnosno prskati tijelo. Po jačini mlaza razlikujemo kišu (to je vrlo slab mlaz), slab mlaz i jak mlaz. Tehnika brzih polijevanja potanko je opisana uz svaki način posebno. Glavni oblici brzog polijevanja jesu: brzo po­lijevanje koljena, brzo polijevanje bedara, brzo polijevanje cijelog tijela i njegova varijanta, polijevanje leda. Sva se brza polijevanja mogu izvoditi i kao izmjenična brza polijevanja; to znači da je prvo brzo polijevanje vruće (kao pri izmjeničnim polijevanjima), a drugo hladno. Rijetko se primjenjuju samo vruća brza polijevanja, na primjer vruće brzo poli­jevanje leđa.

Brzo polijevanje koljena Pri polijevanju treba voditi računa o svim onim osnovnim uvjetima navedenim i za sva dru­ga liječenja hladnom vodom. Posebno treba obratiti pažnju na proširene vene, jer se može dogoditi da usprkos proširenim venama liječnik zbog drugih razloga propiše liječenje brzim polijevanjem koljena. Mlaz ne smije nikad padati na žile svom snagom. Ni cjevanicu ne smi­jemo neposredno gađati mlazom. Po jačini djelovanja na organizam polijevanje koljena je naj­blaži oblik brzog polijevanja, iako se ubraja među zahvate srednje jačine.

Tehnika izvođenja: Pacijent se svuče i leđima okrene prema onome tko ga polijeva. Po­činjemo sa slabim mlazom koji pada sa strane na stražnju stranu donjeg dijela desne noge, nastavljamo jačim mlazom po vanjskoj strani lista i prema gore malo iznad koljenskog pre­giba, malo oslabimo mlaz i idemo po unutrašnjoj strani potkoljenice nadolje. Isto se učini i na lijevoj potkoljenici. Zatim još jedanput prijeđemo na desnu potkoljenicu, pa na lijevu i možemo još jedanput ponoviti polijevanje iz početka. Najjačim mlazom još jedanput prije­đemo po stražnjoj strani desne potkoljenice, a onda po lijevoj. To izvodimo tako da valovitim gibanjem kraja crijeva postignemo i valovit mlaz vode.

174 Knajpovsko liječenje vodom

Tada se pacijent okrene licem prema onome tko ga polijeva. Mlaz se usmjeri od donjeg dijela stražnje strane desne noge po vanjskoj strani lista prema gore jednako kao po stražnjoj strani, otprilike tri puta okružimo čašicu i prijeđemo po unutrašnjoj strani potkoljenice s os­labljenim mlazom nadolje. Nikad ne smijemo najjačim mlazom zahvatiti cjevanicu. Ne po­lijeva se ni prednja strana potkoljenice.

Zatim se pacijent okrene bočno tako da je desnom stranom okrenut prema onome tko ga polijeva, a desnu nogu pomakne za korak naprijed. Vanjska strana desne potkoljenice i unutrašnja strana lijeve potkoljenice okrenute su prema onome tko polijeva. S malo oslab­ljenim mlazom vođe |x)ćnemo na vanjskoj strani gležnja desne noge, idemo polako nesma­njenom snagom po listu prema gore do iznad ivera, a zatim i dalje vanjskom stranom prema dolje do gležnja, zatim još slabijim mlazom prijeđemo na lijevu potkoljenicu i nastavljamo po njezinoj unutrašnjoj strani jednako kao što smo učinili na desnoj potkoljenici. Nesmanje­nom snagom mlaza polijevamo desnu potkoljenicu, a odmah zatim smanjenom snagom lijevu potkoljenicu, zatim polijevamo vanjsku stranu desne potkoljenice jakim mlazom. Ne polije­vamo unutrašnju stranu lijeve potkoljenice.

Nakon toga pacijent se okrene tako da je poljevaču okrenut lijevom stranom, a lijevu nogu izbaci naprijed. Polijevanje po lijevoj strani odvija se jednako kao na desnoj. Na kraju postupka pacijent se okrene leđima prema poljevaču i najprije podigne desni, a zatim i lijevi taban da ih polije nesmanjenom snagom vodenog mlaza. Snažnim pritiskom na otvor crijeva napravimo mlaz koji se raspršava poput kiše i njime polijemo obje potkoljenice; pri tome se pacijent treba okrenuti nekoliko puta ukrug.

Brzo polijevanje bedara I za ovo polijevanje vrijede ista osnovna pravila kao za sve druge postupke liječenja hladnom vodom, a pogotovu kao pri svim brzim polijevanjima. Jačina djelovanja brzog polijevanja be­dara je vrlo velika i oštra i stoga ga ne treba primjenjivati bez liječnika.

Tehnika ovoga polijevanja poklapa se uglavnom s tehnikom polijevanja koljena. Bedra počnemo polijevati raspršivajućom kišom koja oblijeva do stražnjice, a pacijent se okretanjem nekoliko puta namjesti pred crijevo. Zatim treba da malo oslabljen mlaz vode djeluje na vanj­sku stranu gležnja, a onda svom snagom po vanjskoj strani lista prema gore i uz stražnju stranu bedra do stražnjice oko koje nekoliko puta prijeđemo ukrug najsnažnijim mlazom. Za­tim polijevamo po unutrašnjoj strani noge prema dolje. Jednako učinimo i s desnom stranom, a onda još jedanput obradimo desnu i lijevu nogu. Nakon toga polijevamo leđa.

Kad se pacijent okrene, učinimo isto kao na prednjoj strani, na bedru malo oslabimo mlaz i na putu prema dolje tri puta okružimo iver. Moramo voditi računa da mlaz ne udara na stidni dio tijela. Kad pacijenta polijemo po prednjoj strani, on se okrene prema poljevaču postrance, kao pri brzom polijevanju koljena. Mlazom idemo po onoj strani noge koja je ok­renuta prema poljevaču pa prema gore do stražnjice koju nekoliko puta polijemo kružno, a onda idemo istom stranom prema dolje. Isto tako idemo s oslabljenim mlazom po unu­trašnjoj strani i to malo iznad polovice bedara i odmah opet po unutrašnjoj strani prema dolje.

Na kraju polijevamo tabane, a poslije toga raspršimo mlaz u visini stražnjice i usmjerimo ga na pacijenta koji se nekoliko puta okrene.

Brzo polijevanje leđa Brzo polijevanje leđa je u stvari samo nepotpuno brzo polijevanje cijelog tijela, ali ograničeno na stražnju stranu tijela. Po svom djelovanju na organizam polijevanje leđa je vrlo oštar za­hvat i praktički je samo priprema za cjelokupno brzo polijevanje. U promijenjenom obliku

Pol i jevanje 175

Vruće brzo [»lijevanje leda

primjenjujemo ga češće kao takozvano vruće brzo pol i j evan je l eđa (na leđima mlazom vode ocrtamo stablo jele, ali ne polijevamo noge). Počinjemo na desnoj strani stražnjice.

Brzo pol i j evan je c i je log t i je la Za brzo polijevanje cijelog tijela vrijede ista pravila i isti osnovni uvjeti kao za svako drugo liječenje hladnom vodom. Prema djelovanju na organizam ovo je najsnažnije polijevanje i ne smijemo ga primjenjivati bez liječnikovih uputa. Dobro je i ovo polijevanje usporediti s teh­nikom brzog polijevanja koljena i bedara. Pri brzom polijevanju cijelog tijela pacijentu umo­tamo glavu ručnikom tako da mu uši i kosa budu pokriveni Počinjemo s raspršenim mlazom koji treba da seže do stražnjice, zatim s malo oslabljenim mlazom prijeđemo na gležanj, naj­snažnijim mlazom prijeđemo po listu i bedru prema gore, tri puta opišemo krug oko stražnjice i po desnoj se nozi vratimo prema dolje. Po lijevoj strani idemo opet prema gore do stražnjice oko koje opišemo krug tri puta, podesimo mlaz tako da pacijent lijevom rukom presretne vodu i njome okvasi prsa i predio srca, a tek onda mlazom polijevamo unutrašnju stranu lijeve noge nadolje. Usmjerimo mlaz na stražnju stranu desne ruke koja visi, prijeđemo po ruci do lopatice i tri puta je okružimo, odmah zatim idemo po desnoj ruci nadolje, ispod stražnjice prijeđemo na lijevu ruku i polijevamo je nagore, isto kao i desnu ruku, okružimo lijevu lopaticu, spuštamo mlaz po lijevoj ruci nadolje i s oslabljenim mlazom desno od kra­lješnice nagore do vrata pa niz kralješnicu. Ispod stražnjice okrenemo mlaz na lijevu stranu i polijevamo uz kralješnicu, isto kao i na desnoj strani, najprije prema gore a onda prema dolje. Slijedi polijevanje leđne strane tijela. Polijemo desnu nogu pa lijevu, zatim prijeđemo na desnu ruku, s nje na lijevu, i naposljetku s nešto slabijim mlazom cikcakasto polijemo ci­jelu stražnju stranu tijela (uključujući leđa). Zatim se pacijent okrene licem prema poljevaču. Na prednjoj strani najprije polijevamo obje noge onako kao pri brzom polijevanju bedara. Zatim idemo po vanjskoj strani desne ruke prema gore do prsiju, dva do tri puta ih okružimo oslabljenim mlazom. Mlaz vode nikad ne smije udarati svom snagom na prsa. Zatim pre­lazimo s mlazom opet po desnoj ruci nadolje, ispod stidnog predjela prijeđemo na lijevu stranu i po lijevoj ruci do prsa, okružimo ih isto onako kao na desnoj strani u predjelu

176 Knajpovsko liječenje vodom

slijepog crijeva, idemo u smjeru puta debelog crijeva prema lijevoj strani i nakon dvokratnog ili trokratnog ponavljanja spustimo se po lijevoj nozi nadolje. Prednja strana se ne polijeva. Pacijent se opet leđima okrene prema onome tko ga polijeva, desnu ruku ispruži vodoravno naprijed, a glavu nagne malo unatrag. S najjačim mlazom idemo od gležnja prema gore do zdjelice, zatim s oslabljenim mlazom po desnoj strani do pazuha, a onda opet jakim mlazom polijemo ruku. Mlaz treba usmjeravati tako da ne zahvati vrat, a pogotovu ne uši. Onda ide­mo isto tako po ruci, boku i nozi prema dolje. Sada s oslabljenim mlazom idemo po unu­trašnjoj strani lijeve noge okrenute prema poljevaču prema gore do približno polovice bedra i opet prema dolje. Pacijent stoji s desnom stranom okrenut prema poljevaču; tu stranu po­lijemo i tako završimo polijevanje desne strane, ali moramo voditi računa o tome da između zdjelice i pazuha smijemo polijevati samo oslabljenim mlazom. Kad se pacijent okrene, slijedi još polijevanje tabana, a zatim raspršimo vođu kao kišu po cijelom njegovom tijelu.

Brzo polijevanje kao kupelj za masažu Brzo polijevanje koje primjenjujemo kao kupelj radi masaže kombinacija je biljne kupelji (za opće opuštanje) i vrućega djelomičnog brzog polijevanja. To djelomično brzo polijevanje za­hvaća samo pojedine dijelove kože koji su refleksno povezani s određenim unutrašnjim or­ganima (kao pri masaži vezivnog tkiva). Dijelove kože određuje točno liječnik. Na sve mekše dijelove djelujemo samo s oslabljenim mlazom.

Shema brzog polijevanja kao kupelji za masažu 1. 5 minuta biljne tročetvrtinske kupelji (predio srca je iznad vode, leđa su u vodi pri 36

do 38°C), 2. vruće brzo polijevanje (oko 41 do 45UC) propisanog dijela kože, 3. 5 minuta tročetvrtinske biljne kupelji kao pod 1 (po potrebi dodaje se vruća voda), 4. vruće brzo polijevanje propisanog dijela kože kao pod 2. Hladno samo u slučaju pogrešne

venozne reakcije, 5. odmor u postelji najmanje sat i pol do dva sata.

Brzo polijevanje kao kupelj radi masaže možemo primjenjivati samo ako ga propiše liječnik.

Hodanje bosim nogama, trčanje po rosi i hodanje po vodi

Hodanje bosim nogama I lodanje bosim nogama je vrlo važno sredstvo za jačanje i liječenje. Kad se razumno postupa, primjereno je svakome i izvodivo gotovo svugdje. Osjetljivi i oni koji nisu dovoljno očvrsh, treba najprije po sobi da počnu hodati bosi; u početku treba da hodaju po sobi bez cipela i čarapa samo nekoliko minuta, a to je najbolje povezivati s jutarnjom gimnastikom. Zatim sve dulje hodamo bosim nogama i na kraju i izvan kuće. Vani najviše hodamo u posebnim sandalama, jer je kod većine ljudi rožnati zaštitni sloj kože na tabanima preslabo razvijen. Naj-podesnije su one sandale koje pokrivaju samo tabane i imaju samo jedan do dva poprečna remena. Najbolje su takozvane knajpovske sandale.

Trčanje po rosi Trčanje ili hodanje po rosi je u određenom smislu samo oštriji način hodanja bosim nogama, a bit takvog hodanja je da po zelenoj rosnoj travi trčkaramo bosi. Zato dolazi u obzir samo

Povoj 177

u rano jutro. U jxxretku ne treba da traje više od 1 do 2 minute, kasnije ga polako produ­ljujemo na 5 minuta. Za vrijeme i nakon trčanja po rosi moramo se dovoljno utopliti, kao i pri svim postupcima hladnom vodom, s kojima hodanje po rosi ima u svom fiziološkom djelovanju mnogo zajedničkog. Trčanje po rosi možemo osmišljeno povezati s jutarnjom gim­nastikom na otvorenom.

Hodanje po vodi Hodati po vodi možemo u kući i izvan nje. Bitno je samo da određeno vrijeme hodamo po vodi koja nam seže do listova ili više.

U kući se može upotrijebiti kada za kupanje ili korito za pranje, a u nuždi može poslužiti i obična ćabrica, ali u tom slučaju sjedeći hodamo po vodi. Na otvorenom možemo u ne previše dubokom potoku ili umjetnom bazenu u vrtu sa svježom vodom. Dok hodamo po vodi moramo izmjenično dizati noge. I u ovom slučaju vrijedi: što je voda hladnija i svježija, postupak je to kraći i bolji. Ali u svakom je slučaju osnovni uvjet da noge budu tople. Ako ne može drugačije, treba ih ugrijati toplom kupelji za noge. Početak reakcije odlučuje koliko će trajati hodanje po vodi. Obično traje četvrt do dvije minute. Nakon hodanja po vodi treba se dobro ugrijati, ako je potrebno i u postelji (vidi sliku).

Povoj

U knjizi »Moje liječenje vodom« Kneipp je ovako pisao o ulozi i zadaćama povoja: »Kao što svaki povoj ima svoj naziv, tako i karakteristično djeluje, i kao što se povoji jedan od drugoga razlikuju, razlikuju se i njihova djelovanja. Međutim, svi povoji rastapaju i razaraju štetne tva­ri, preuzimaju ih i izlučuju te time poboljšavaju prirodu. Isto tako izvlače i preuzimaju vru­ćinu iz tijela i smanjuju je ili obratno, prirodi dodaju umjetnu toplinu, ovisno o trenutnim potrebama organizma. Kad je tijelo u vrućici, preuzimaju toplinu od njega, a kad je orga­nizam hladan, griju ga.«

Najvažnije djelovanje povoja jest poticanje aktivnosti kože. Na taj način povoji djeluju na ekonomiziranje toplinom, na optok krvi i na živčani sistem. U slučaju bolesti povojem se može pospješiti izlučivanje štetnih tvari. To znači da povojem možemo utjecati u povoljnom smislu na temperaturu (na primjer u groznici) i krvni otpok i djelovati na živčani sistem. Zbog brojnih ovisnosti između kože i cijelog organizma povoj ne djeluje samo lokalno nego utječe na cijeli niz funkcija u organizmu. Ako je povoj pravilno i dobro napravljen, mora po­ticati i pospješivati rad svih obrambenih i vlastitih ljekovitih snaga organizma. Radi potpu nosti informacije napominjemo da povoji ublažavaju i bolove. Djelovanje povoja ovisi po­gotovu o tome koliko ga dugo držimo.

Trajanje povoja Koliko će trajati povoj ovisi o tome što njime želimo postići. Hladan povoj treba ili da oduzme organizmu toplinu, ili da u njemu izazove toplinu ili znojenje; zato moramo raz­likovati: hladan povoj za odvođenje topline: po pravilu, te povoje stavljamo samo onda kad organizam ima lokalno ili uopće previše top­line, na primjer u slučaju teških upala ili velike vrućice. Povoj ostaje na tijelu sve dok ne postane topao, najčešće dvadeset do trideset minuta. Onda ga skinemo i po potrebi stavljamo još jedanput ili više puta;

178 Knajpovsko liječenje vodom

hladan povoj koji zadržava toplinu ili je stvara: držimo ih na određenom mjestu na tijelu dok ne izazovu zagrijavanje tog dijela i nakupljanje krvi u njemu, ali pri tome se pacijent još ne smije znojiti. Takvi povoji obično traju od tri četvrt sata do sat i četvrt Mokru tkaninu treba dobro ožeti; hladan povoj za znojenje: ostavljamo ga da djeluje sve dok se bolesnik ne oznoji; najčešće sat i četvrt do dva sata. Nje­govo djelovanje često ubrzavamo i vrućim čajem. Nakon početka znojenja obično povoj os­taje na svom mjestu još pola sata.

Budući da liječnici obično ne propisuju koliko dugo treba povoj djelovati, pokazat ćemo to na nekim praktičnim primjerima.

Koliko dugo treba držati hladan povoj - primjeri Ako se bilo gdje na tijelu pojavi teška upala, obično posegnemo za hladnim povojem radi odvođenja topline. Ako je ozbiljna upala krajnika stavljamo povoj na vrat i skidamo ga čim se ugrije, ali ga više puta mijenjamo. Isto vrijedi i za teške upale zglobova. U svim tim slu­čajevima povojima zaustavljamo upale da ne prevladaju obrambene sposobnosti organizma i da ih učinimo snošljivijima. Takvi povoji imaju smisla kod svih teških upala i uopće na dijelovima tijela kojima želimo oduzeti toplinu, na primjer kod teške vrućice.

Povoje koji zadržavaju ili stvaraju toplinu stavljamo na određena mjesta na kojima želimo zadržati veću količinu krvi koja na ta mjesta donosi i više obrambenih tvari. Zato te povoje upotrebljavamo prvenstveno kod kroničnih bolesti kod kojih je obrambena sposobnost or­ganizma smanjena. Kroničnu upalu ždrijela možemo, na primjer, liječiti samo tako da u or­ganizmu potaknemo novu obranu. To možemo postići na različite načine, a pogotovu tako da stavimo povoj koji zadržava toplinu i ostaje od tri četvrt sata do sat i četvrt i ponovno ga stavimo nakon dulje stanke. Tako se na oboljelom mjestu poveća količina krvi koja je u vezi sa stupnjevanjem upale i povećanom obrambenom aktivnosti organizma. Isto vrijedi za sve kronične upale. Zato, na primjer, i pri kroničnim upalama zglobova, kad topline nema dovoljno, primjenjujemo one povoje koji zadržavaju toplinu. Ako, na primjer, že­limo urediti tok probave, također ćemo posegnuti za povojem koji zadržava toplinu (na primjer povoj na leđa); jer bolja opskrba krvlju znači i bolji rad organizma i njegovu veću sposobnost.

Povoj za znojenje upotrebljavamo prije svega onda kad znojenjem želimo pospješiti iz­lučivanje. Tako, među ostalim, pri infekcijskim bolestima (na primjer kod gripe i prehlade), pri samotrovanjima ili trovanjima izvana (na primjer, pri trovanju mokraćom ili hranom i drugim) - ili pri gojaznosti.

Uvijek je pametno posavjetovati se s liječnikom o tome koliko dugo pacijent treba držati povoj. Najčešći su povoji na prsa, na leđa i na listove; ostavljamo ih tri četvrt sata do sat i četvrt, ako liječnik ne propiše drugačije; liječnik može propisati povoje za odvođenje topline ili zadržavanje topline, a rjeđe za znojenje.

Mlaki povoj Mlaki ili temperirani povoj primjenjuje se samo ako je temperatura bolesnikove kože očito povišena, na primjer pri velikoj vrućici ili nakon vrućih kupelji. Često se pogrešno misli da ovaj povoj štedi organizam ili da ga štiti. On je jednostavno preslab podražaj da bj izazvao odgovarajuću reakciju.

Topli povoj Topli povoj je također rijedak, jer prilikom povijanja brzo gubi mnogo topline.

Povoj 179

Vrući povoj Vrući se povoj, naprotiv, upotrebljava vrlo često i njime možemo organizmu dovoditi mno­go topline. Budući da se prilikom povijanja brzo hladi, naposljetku zapravo djeluje kao topli povoj.

Vrste povoja Poznati su nam, dakle, hladni, mlaki, topli i vrući povoji koje primjenjujemo ili s čistom vo­dom ili s vodom u kojoj su dodaci. Po veličini razlikujemo male, srednje i velike povoje. Među male povoje koje možemo upotrebljavati bez posebnih opasnosti ubrajamo povoj na ruku do zapešća, povoj na cijelu ruku, povoj na nogu do gležnja, povoj na listove, povoj na nogu do lista, povoj na cijelu nogu, povoj na vrat, povoj na glavu i manje obloge.

Srednji povoji su povoji na prsa, povoji na leda, kratki povoji, donji i gornji. U ovoj sku­pini su već povoji koje pri bolesti ne smijemo upotrebljavati bez dogovora s liječnikom.

Veliki povoji su donji ili tročetvrtinski, potpuni povoj, španjolski ogrtač, mokra košulja, košulja od ilovače, slana košulja i košulja s trinama od sijena. Svi ti povoji snažno djeluju na organizam i mora ih propisati liječnik.

Opća priprema Samo u dobro ugrijanoj postelji, a najbolje je i u dobro ugrijanoj sobi, smijemo primjenjivati povoje, bilo hladne, mlake, tople ili vruće. Samo u nuždi možemo stavljati povoje osobi koja je na klupi za odmaranje. Da se ne bi izgubilo previše topline, pacijenta treba dobro pokriti. Pacijent ne smije šetkati dok ima povoj.

Na hladno tijelo ne stavlja se hladan povoj. Prije svakog liječenja hladnom vodom treba dobro ugrijati organizam. To se može postići u toploj postelji u koju se po potrebi stavi ter-mofor ili toplom kupelji, a rjeđe masažom ili toplim zračenjem. Pri prethodnom zagrijavanju možemo se pomagati i toplim napicima od domaćih ljekovitih trava ili toplim voćnim so­kovima. Pri svakom povoju noge moraju biti tople (termofor).

Ni kod jednoga ozbiljnijeg oboljenja, posebno pri oslabljenom srcu, krvnim žilama i živ­cima ne smiju sc primjenjivati povoji bez upute liječnika. Isto vrijedi i za sve velike povoje i zamotaje.

Pacijent treba prije svakog povoja obaviti veliku i malu nuždu. Povoji se ne smiju primjenjivati ni dan za danom, bar ne na isto mjesto, ako to ne propiše

liječnik iz posebnih razloga. Uvijek treba prekidati podražaj ili ga mijenjati da ne bismo iza­zvali preveliku razdraženost.

Opća tehnika povijanja Za stručno i uspješno povijanje potrebna su tri komada tkanine 1. grulx) platno koje upotrebljavamo kao tzv. mokru tkaninu; dolazi neposredno na kožu, 2. obično propusno platno (suha tkanina) takozvano meduplatno koje pokriva mokru tka­

ninu, a za 2 do 3 cm je dulje od flanelske tkanine ili vunenog pokrivača, 3. vuneni pokrivač (deka) ili flanelska tkanina kao vanjski pokrivač.

Meduplatno ne smijemo zamijeniti tkaninom od nepropusne tvari kao što je na primjer guma, kaučuk, plastika i drugo. Ako je ikako moguće, uvijek treba upotrebljavati međutka-ninu a ne pokrivati mokru tkaninu neposredno vunenim ili flanelskim pokrivačem. Naime, svrha medutkanine odnosno suhe tkanine jest da uspori isparavanje i učini ga što ravnom­jernijim; osim toga ona se lakše i pere i čisti nego vuneni ili flanelski pokrivač u kojima se skuplja znoj i izlučevine ako nema medutkanine. Uz to treba da suha tkanina bude dulja od vunenog ili flanelskog pokrivača da bi se spriječio dodir s vunenim pokrivačem koji neki

180 Knajpovsko liječenje vodom

pacijenti ne podnose. Osim toga, međutkanina se može i bolje oprati nego vuneni pokrivač, tako da cijeli povoj bude što higijenskiji.

Povoji su različite veličine, ovisno o primjeni:

širina X duljina

povoj na vrat 1 0 x 6 0 cm (dvostruko platno) povoj na šaku 65 X 65 cm (kvadrat) povoj na cijelu ruku 7 0 x 9 0 cm (duljina do 110 cm) povoj na stopalo 80 X 80 cm povoj na nogu do koljena 80 X 100 cm povoj na listove 80 X 80 cm povoj na bedro (kratki) 80 X 100 cm povoj na bedro (dugi) 80 X 130 cm povoj na glavu 80 X 80 cm oblog 80 X 110 cm donji i gornji oblog 80 X 130 do 180 cm povoj na leđa, povoj na prsa 80 X 150 cm (duljina 190 cm) trokutasti rubac 160 X 160 cm kratki povoj 80 X 190 cm donji ppvpj /3/4 povoj/ V oblika 180 cm širina (gore)

150 cm širina (dolje) mokra košulja 180 do 190 cm duga potpuni povoj 190X230 cm flanel za parnu kompresu 80 X 100 cm gaćice za kupanje 20 X 75 cm ručnik za kvašenje, pranje 50 X 80 cm (četiri puta presavijen) rukavica za pranje 20 X 25 cm (dvaput) kompresa za srce 50 X 50 cm španjolski ogrtač (košulja) 250 cm dug

sa 5 cm širokim pojasom oko vrata, ukupan opseg 200 cm, duljina rukava 85 cm, opseg rukava 44 cm; mokra košulja 180 do 220 cm duga, ukupan opseg 180 cm, duljina rukava 55 cm, opseg rukava 44 cm. Veličina vreće s trinama od sijena ovisi o tome na kojem mjestu se upotrebljava, na primjer 2 5 x 3 5 cm, 3 0 x 4 0 cm, 3 5 x 4 5 cm, 4 0 x 6 0 cm. Otvor možemo zatvoriti pritiskačima ili posuvratkom. Pritiskači ne smiju dodirivati kožu. Umjesto mokre košulje ili španjolskog ogrtača možemo staviti i potpuni povoj, kao zamjenu za povoj na noge do gležnja ili povoj na listove možemo upotrijebiti vlažne kratke čarape. Vunene čarape moraju biti dulje od običnih. Navedene dimenzije vrijede samo za platno. Kako pre sa vi jamo: nepresavijeno (jedan sloj): povoj na cijelu ruku, povoj na cijelu nogu, potpuni povoj; jedanput presavijeno (dva sloja) povoj na vrat, povoj na stopalo, povoj na šaku, povoj na listove, povoj na glavu, povoj na leđa, povoj na prsa, povoj na krsni predio, kratki povoj i trokutasti rubac; dvaput presavijeno (četiri sloja): donji i gornji povoj; triput presavijeno (osam slojeva): vrući oblozi i komprese. (hc Dr med Christian ley i dr med. / H. Kaiser: knei[>pkur richtig durchgefuhrt - Lhrenwirth Verlag, 1971)

Povoj 181

Prije svakog povijanja pripremimo sve što je potrebno. Pri većim i srednjim povijanjima razgrnemo vuneni pokrivač i međuplahtu na postelji i položimo pacijenta na njih. Sačekamo da bolesnik malo ugrije plahtu i pokrivač. Možemo odmah početi primjenjivati male povoje - poštujući sve propise koji vrijede za sve povoje - čim se dio tijela koji povijamo dovoljno ugrije.

Ako liječnik ne propiše drugačije, hladne povoje radimo s hladnom vodom, a vruće sa što vrućom jer se brzo hlade. A kad se malo ohlade, onda djeluju kao topli povoji. Tople povoje, koji vrlo rijetko dolaze u obzir, umačemo u vodu zagrijanu na 37°C, a temperirane povoje u vodu od 20 do 25°C

Povoje možemo praktično primjenjivati u svako doba, ali velike povoje ne treba lxez do­puštenja liječnika stavljati jedan do dva sata prije jela i nakon njega. Kod debljih ljudi to vri­jedi i za manje povoje, a zadrške nema za mršave ljude i one sa slabom probavom.

Tek kad je sve pripremljeno, umočimo platno u vodu, dobro ga ožmemo da s njega ne kaplje, i stavimo ga na onaj dio tijela koji namjeravamo poviti, tako da se dobro pripije uz tijelo. Između mokrog platna i tijela nikad se ne smiju ostaviti veći zračni mjehuri i nepo­krivena mjesta. Obično počnemo povijati iz suprotnog smjera. Kad omotamo mokro platno, na njega što tješnje pritisnemo međutkaninu; međutim, ne smijemo pritisnuti žile niti ometati disanje. Rubovi međutkanine moraju umnogome prijeći mokru tkaninu. Na isti način omo­tamo i vuneni pokrivač ili flanelsku tkaninu, koji moraju biti od 2 do 3 cm kraći od me­đutkanine.

Dio međutkanine koji seže preko vunenog pokrivača posuvratimo prema van i dobijemo mekan, higijenski beprijekoran rub koji ne nadražuje kožu a upija znoj. Ako je pri povoju potrebno posuvratiti tkaninu, treba uvijek to učiniti prema van.

Povijamo spretno ali bez žurbe. Svrha je pri hladnim povojima izbjeći mogućnost da se pacijent prehladi, a pri vrućima spriječiti nepotrebno i brzo hlađenje povoja. Tople i vruće povoje najbolje je primjenjivati tako da se najprije pod onaj dio tijela koji namjeravamo poviti položi vuneni ili flanelski pokrivač i međutkanina. Tkaninu, takozvani pravi povoj, umočimo u toplu ili vruću tekućinu po mogućnosti tek uz samu postelju. Umačemo tako da je s obje strane savijemo do sredine, pripremljenim ručnikom je ožmemo, a zatim brzo povijemo. Kad je tekućina vruća, treba paziti da se ne oparimo. Ako se povoj priprema u drugoj prostoriji, tople i vruće |x>voje možemo donijeti do postelje već umotane u međutkaninu i vuneni pokrivač.

Kad je pacijent povijen, treba ga dobro pokriti, a najbolje je vunenim pokrivačem i pe­rinom. Pri svim povijanjima podvijemo krajeve pokrivača pod rame, a pacijentove ruke mo­raju biti ispod pokrivača. Pri povijanju teških bolesnika potreban je i pomoćnik koji pridržava bolesnika i pomaže mu.

Postupanje s povojem i nakon njega Dok je na njemu povoj, pacijent treba da je što mirniji i opušteniji, a misli da usmjeri na liječenje. Uvijek je potreban najveći mir, pacijent ne smije čitati niti se na bilo koji način psi­hički opterećivati. Ako su mu u povoju i ruke, onaj tko ga njeguje treba da bude uz njega, ili bar u blizini, da bi pacijent mogao da ga dozove u slučaju potrebe. Ako se bolesnik ne ugrije u hladnom povoju za pola sata, pokušat ćemo ga ugrijati termoforom ili vrućim na­picima. Ako se ni tada ne ugrije, treba skinuti povoj. Isto treba postupiti i ako je pacijent u vrućem povoju ali se ne zgrije nakon što se povoj ohladi. Ako se, dok je pacijent pod po­vojem, pojave bilo kakve slabosti, treba povoj ukloniti, a pacijentu dati kakva sredstva za okrepu dok ne dođe liječnik. U takvom slučaju možemo mu dati nekoliko Iloffmannovih ili Kneippovih kapi za srce ili šalicu crne kave. Sve druge mjere su u nadležnosti liječnika.

182 Knajpovsko liječenje vodom

Ako pacijent pod povojem zaspi, obično ga puštamo da spava. Ali u svim slučajevima kad je pacijent slabašan ili povojem želimo postići sasvim određenu svrhu, moramo mu ski­nuti povoj. Soba u kojoj leži pacijent s povojem mora biti dobro provjetrena; kad je vrijeme lijepo možemo otvoriti prozor, ali za vrijeme samog povijanja i odvijanja prozor mora biti zatvoren. Svaki povoj treba što brže odviti. Kad odvijamo povoj s teško bolesnog čovjeka, naš pomoćnik ga mora tako držati da možemo brzo i bez zastoja raditi. Nakon skidanja sva­kog povoja pacijent treba da ostane još najmanje pola sata (naknadno parenje) u postelji. Ug­lavnom nije potrebno a ni preporučljivo jako znojenje. Nakon pola sata pacijenta osušimo, ako nije bolestan može ustati. Po pravilu, nakon povoja pacijenta ne kvasimo niti primje­njujemo bilo koji drugi postupak hladnom vodom. Naprotiv, nekim pacijentima nakon pa­renja i najmanje pola sata mirovanja prija kvašenje mlakom vodom i zato ga dopuštamo.

Najviše upotrebljavani dodaci za povoje Da bismo pojačali ukupno djelovanje povoja ili postigli određene ljekovite učinke na poje­dinim dijelovima tijela, upotrebljavamo dodatke. To je najčešće ljekovito bilje, a može biti i ocat, sol, gorušica ili ilovača. Uglavnom upotrebljavamo odgovarajuće ekstrakte ili dodatke kao što su uvarci od ljekovitog bilja.

Uvarci od ljekovitog bilja kao dodaci za povoje Trine od sijena: 1 do 3 šake trina od sijena kuhamo u 4 — 5 litara vode pola sata, a onda procijedimo, ili stavimo u vrećicu i kuhamo u njoj. U vrućem ili — ako je potreban hladni povoj - ohlađenom uvarku namočimo savijenu (unutrašnju) tkaninu koja treba da bude mokra na tijelu, ožmemo je i propisno ovijemo. Povoj s trinama od sijena daje se obično vruć. Zobena slama: Uzima se količina kao i za trine od sijena, a i postupak je isti. Cesto se ta dva sastojka i miješaju za povoje. Povoj sa zobenom slamom stavlja se obično vruć. Kamilica: 2 do 3 šake kamilice kuhamo oko četvrt sata u poklopljenoj posudi, a inače postu­pamo kao i sa svim drugim biljnim dodacima Povoje s kamilicom obično stavljamo vruće. Preslica: 3 do 4 pregršti preslice kuhamo najmanje pola sata; inače povoj s preslicom pri­premamo kao i sve druge povoje s biljnim dodacima. Povoji s preslicom mogu se stavljati hladni ili vrući. Hrastova kora: Obično je upotrebljavamo samo za manje povoje. Zbog toga je obično do­voljna samo pregršt hrastove kore. Kuhamo je pola sata, a zatim namočimo tkaninu. Uvarak od hrastove kore ostavlja ružne mrlje na rublju, koje se teško odstranjuju. Povoje s hrastovom korom obično stavljamo hladne.

Sve druge dodatke od ljekovitog bilja upotrebljavamo na isti način kao i ove koje smo opisali.

Umjesto uvaraka od ljekovitog bilja mogu se upotrijebiti i ekstrakti.

Ostali dodaci za povoje Ocat: Na litar vode stavljamo oko 6 do 10 žlica vinskog octa ili 1/3 octa na 2/3 vode. Povoji s octom su većinom hladni. Sol: Na litar vode stavimo približno 1—2 žlice soli. 1 povoji sa soli su obično hladni. Gorušično brašno: Ovisno o veličini povoja uzmemo 2 do 4 vrškom pune žlice brašna na litru vode, umiješamo ga u hladnu vodu i ostavimo 10 minuta, a zatim miješajući dolijemo vruće vode tako da krajnja temperatura bude 45 do 50°C. Ako je gorušično brašno dobro i temperatura odgovarajuća, razvijaju se pare koje jako nadražuju očnu i nosnu sluznicu. Po­voje s gorušičnim brašnom stavljamo tople ili vruće.

Povoj 183

Povoj na cijelu ruku

Takav povoj obično traje od 10 do 20 minuta (dok koža jako ne pocrveni i počne peći), a ostatke brašna uklonimo toplim pranjem. Prsne bradavice i pazuha pokrijemo. I lovača : Na 2 do 4 litre vode uzmemo toliko šaka suhe ilovače u prahu da dobijemo rijetko blato. Umjesto vode možemo uzeti i uvarak otl ljekovitog bilja i na taj način povećamo dje­lovanje ilovače. Povoji od ilovače su gotovo uvijek hladni.

O dodacima za povoje, obloge i parne kupelji govorimo uz svaku vrstu postupka.

Ma l i povoji

Treba usporediti i ono što je o malim povojima napisano u poglavlju Vrste povo j a

Povoj na š aku Povoj za šaku obuhvaća ruku do malo iznad zapešća. Upotrebljava se samo pri lokalnim obo­ljenjima šake. Za ovaj povoj presavijemo platno po dijagonali da dobijemo trokut.

U trokut presavijemo i meduplatno i vuneni pokrivač, a pri tome meduplatno posuv-ratkom po duljini prelazi preko vunenog pokrivača.

Šaku stavimo na mokro platno tako da prsti budu okrenuti prema glavnim rogljima plat­na i udaljeni od kraja da roglji presavijeni unatrag gotovo potpuno pokriju vanjsku stranu šake. Tada bočni rogalj pregibom položimo na srednji tako da ga pokrije, zategnuto prijeđe preko vanjske strane šake i čvrsto obuhvati zapešće. Kraj roglja podvučemo pod šaku. Zatim isto to učinimo sa suprotnim rogljem grubog platna. Međutkaninu i vuneni pokrivač jednako savijemo. Treba paziti da povoj na svim mjestima dobro prianja a da se nigdje ne urezuje u šaku. Mora biti naročito čvrst u zapešću (vidi sliku).

Povoj na c i je lu ruku Povoj na ruku obuhvaća ruku od šake do ramena. I ovaj bi povoj trebao da djeluje prije svega lokalno, a u tom slučaju povijemo samo oboljelu ruku. Ako želimo postići opće dje­lovanje, povijemo obje ruke.

Za ovaj povoj ne moramo previjati grubu plahtu u trokut, nego je upotrijebimo u čet­verokutnom obliku. Gornji dio ruke, uz rame, povijemo tako koso prema van da dobijemo dulju i kraću stranu grubog platna. Dulja je strana pri povijanju na vanjskoj strani ruke, a kraća na unutrašnjoj. Pregibanjem platna, slično kao pri povoju za šaku, najprije povijemo šaku, a zatim i ruku. Tako će svi dijelovi platna bez nabora dobro prionuti uz cijelu ruku do ramena.

184 Knajpovsko liječenje vodom

Produljeni povoj na nogu

Povoj na stopalo Povoj na stopalu obuhvaća stopalo i seže nešto malo preko gležnja. Oba stopala povijemo gotovo jednakomjerno i pravilno, Povijanje se odvija jednako kao pri povoju za šaku. Po­sebna vrsta povoja za stopalo su mokre, kratke čarape. U tu svrhu upotrijebimo posebno za to napravljene čarape od lanenog prediva, a u nuždi i kratke pamučne čarape, ali nikako vunene. S tim mokrim čarapama postupamo isto kao s povojem: umjesto grubog platna sta­vimo dobro ožete mokre čarape, međutkaninu zadržimo ili je zamijenimo suhom čarapom, a isto to vrijedi i za vuneni pokrivač koji možemo zamijeniti vunenom čarapom. Treba voditi računa o tome da čarape budu redom jedna dulja od druge, da ne bi vani virila mokra čarapa (vidi sliku).

Povoj na listove Ovaj povoj obuhvaća dio od gležnja do koljenskog pregiba. Budući tla je poželjno opće dje­lovanje, uvijek povijemo oba lista. Tehnika je vrlo jednostavna, pa svatko može sam sebi na­praviti ovaj povoj. PolazintO od opće tehnike povijanja. Svi omotači moraju biti zategnuti i dobro prianjati. U nuždi možemo upotrijebiti ručnike. Vanjski pokrivač ili vuneni pokrivač može poviti obje noge, a čak i Kneipp u svom »Testamentu« navodi da je dopuštao upot­rebljavati isti ručnik za mokru i suhu tkaninu istovremeno; u tom slučaju se smoći jedna polovica, a druga upotrijebi kao međutkanina.

Povoj na nogu do koljena Ovaj povoj nastaje spajanjem povoja na stopalo i povoja na listove; obuhvaća stopalo i po­tkoljenicu do koljenskog pregiba. Obično ga stavljamo obostrano. Slično kao pri povoju na cijelu ruku, ni ovdje ne presavijamo tkaninu u trokut nego je upotrijebimo četverokutno. Obična gruba tkanina za povoj na stopalo odgovara i za kombinirani povoj. Povijamo po jednakim pravilima kao pojedinačne povoje, što znači najprije kao povoj na stopalo, a zatim i kao povoj na listove.

Povoj na cijelu nogu Povoj na cijelu nogu ili protluljeni povoj na nogu obuhvaća cijelu nogu.

Povija se slično kao povoj na cijelu ruku. Četverokutnu plahtu pregibanjem na gornjem tlijelu noge (bliže trupu) oblikujemo tako da dobijemo dulju i kraću stranu. Dulju stavimo na vanjsku stranu noge, a kraću na unutrašnju. Najprije povijemo stopalo i listove, kao pri

Povoj 185

povoju na nogu do koljena, a zatim i bedro. Sve tkanine moraju glatko prionuti, a posebno treba voditi računa tla ne pritisnu preponski pregib.

Povoj na vrat Ovaj povoj umotava vrat. Tkanine koje u tu svrhu upotrebljavamo treba - po mogućnosti - da bar dvaput oviju vrat. Dobro je upotrijebiti ručnik i to tako da smočimo samo jednu polovicu, a u određenim prilikama možemo ga upotrijebiti i kao međutkaninu istovremeno. Međutkanina je dulja od druge dvije tkanine. Dobar je i dovoljno velik džepni rubac ili po­sebno za povoj napravljen rubac. Uostalom, možemo uzeti i vunenu čarapu. Koliko će trajati taj i drugi povoji, treba se uvijek posavjetovati s liječnikom.

Povoj na glavu Povoj na glavu vrlo rijetko dolazi u obzir, a ovuhvaća cijelu glavu. Kao grubo ili mokro platno može poslužiti ručnik odgovarajuće veličine, odgovarajući komad platna ili već na­pravljena kapica. Tkaninu presavijemo u trokut. Dulju stranicu trokuta povučemo preko čela i sljepoočnica unatrag gdje krajevi platna prelaze jedan preko drugoga i gurnemo ih jedan ispod drugoga. Vršak trokuta je okrenut unatrag. Međutkaninu i vuneni pokrivač povijemo isto tako ili kao zavoj na glavu.

Srednji povoji U vezi s ovim povojima opet skrećemo pažnju na poglavlje Vrste povoja. To je zahvat srednje jačine za organizam i kod bolesnika ga ne smijemo primjenjivati bez točne liječničke upute.

Povoj na prsa ()buhvaća dio od pazuha do donjeg ruba prsnog koša. Tipičan je primjer za povoj. Stojimo uz bok bolesnika i povijamo od suprotnog boka gdje je i veći dio plahte. Sve plahte moraju glatko prianjati a da pri tom ne ometaju disanje. Zato pacijent mora mirno udisati i izdisati, a mi zategnemo plahtu kad je on na sredini disanja - dakle ne katl [xupuno izđahne ili dokraja udahne. Pametno je meduplahtu i vuneni pokrivač staviti ispod pacijenta već prije, a onda mokru plahtu gurnuti isjxxl njega savijenu, brzo je razviti i napraviti povoj. Možemo prostrijeti na |x> stelju sve tri plahte već pripremljene za povijanje i da pacijent legne na njih.

Trokutasti rubac

186 Knajpovsko liječenje vodom

Trokutasti rubac Trokutasti rubac je relativno teško poviti, jer je malo drugačiji od običnih oblika povoja. Tko nije siguran da će dobro napraviti trokutasti rubac, najbolje je da primijeni običan jx>voj na prsa; jer nestručno napravljen povoj s trokutastim rupcom može nanijeti veliku štetu.

Trokutasti rubac ćemo napraviti ako kvadratnu grubu (mokru) plahtu presavijemo u tro­kut. Dulja stranica tog trokuta seže od ramena do ramena preko vrata tako da na svakom ramenu bude jedan kraj rupca, a treći visi na leđima.

Prije nego što omotamo mokru plahtu u postelji prostremo veliki vuneni pokrivač pa međuplahtu čiji gornji rub ima 3 do 4 prsta širok posuvratak i seže do sredine zatiljka. Kad pripremimo vuneni pokrivač i međuplahtu, pacijentu omotamo mokru plahtu kao što smo rekli i izgladimo je da ne bude na njoj nabora. Na prsa stavimo mokru, dobro ožetu plahtu, a to može biti i dugi ručnik koji dobro pokrije bokove i ujedno povije i obje nadlaktice. Sada od suprotne strane pritegnemo međuplahtu, u jednom ili više pregiba zategnemo je preko ruku i prsiju i zataknemo između ruku i trupa. Isto to učinimo i na drugoj strani, a rogalj plahte koji je iznad povijene ruke stavimo ispod nje. Na isti način moramo poviti i vuneni pokrivač koji mora biti dulji od mokre plahte. Odgovarajućim presavijanjem vunenog po­krivača pokrivamo i ramena. Oko vrata možemo oviti još i mali ručnik da bismo na gornjoj strani imali dobar završetak i spriječili da vuneni pokrivač grebe po vratu. Kao i pri svim povojima, na kraju pacijenta pokrijemo još i perinom. Roglje perine treba podvući ispod ra­mena (vidi sliku).

Povoj na krsni predio Ovaj povoj seže od pupka do polovine bedara. Možemo ga lako napraviti ako poštujemo osnovne zakonitosti opće tehnike povijanja. Odgovarajućim presavijanjem treba bezuvjetno postići da sve plahte glatko prianjaju i da zbog različite širine pojedinih dijelova tijela, npr. lx)kova, ne nastanu veći zračni prostori ispod mokre plahte. 1 povoj na krsni predio možemo napraviti sami. Radi povoljnijeg djelovanja na cijelu probavu povoj na krsni predio je po­gotovu dobar za mršave ljude; ali treba im ga staviti odmah nakon jela, dakle u vrijeme kad se općenito ne stavljaju srednji i veliki povoji (vidi sliku).

Poyoj na krsni predio

Povoj 187

Kratki povoj I kratki povoj spada među srednje povoje po veličini. Seže od pazuha do jxjlovice l>eđara, pa je prema tome istovremeno i povoj na prsa i krsni predio. Ruke se ne povijaju, a to je vrlo ugodno za neke pacijente.

Uz plahte za povijanje u obzir dolaze: kao mokra plahta i međuplahta dvostruko pre­savijena platnena posteljna plahta, a na kraju i vunena deka. 1 tehniku ovog povoja ćemo naći u općoj tehnici povoja (vidi sliku).

Veliki povoji Medu velike povoje spadaju donji povoj ili troćetvrtinsko povijanje, potpuni povoj (povoj cijelog tijela), španjolski ogrtač, mokra košulja, posebno slana i s ilovačom, i košulja s trinama od sijena.

Kad pravimo ove povoje moramo biti i posebno oprezni da ne nanesemo štetu. Mokru (grubu) plahtu treba uvijek dobro ožeti i s nje ne smije kapati; inače se tijelo ne ugrije ili se grije polako i nedovoljno. Liječnik propisuje kada se smije stavljati ovaj povoj.

Pri svim velikim povojima mora netko neprestano biti uz pacijenta ili on mora imati mogućnost da nekoga dozove. Ako pacijent osjeti slabost, povoj se odmah mora ukloniti, a u ozbiljnijim slučajevima treba obavijestiti liječnika. Ako se pacijent u povoju za pola sata ne ugrije ili se u toplom povoju previše ohladi iako smo mu na noge i uz tijelo stavili ter-mofor i dali vruće napitke, moramo povoj ukoniti. Više pojedinosti je navedeno u poglavlju »Opća tehnika povijanja«.

Donji povoj ili troćetvrtinsko povijanje Ovaj povoj seže od pazuha i preko prstiju na nogama. Ruke nisu u povoju. Potrebne su jed­nake plahte kao za kratki povoj. Ali dobro je uzeti dvije vunene deke za pokrivanje: onu ko­jom namjeravamo poviti trup prostremo poprijeko, a drugu za noge uzdužno. Počinjemo |x>-vijati odozgo nadolje. Plahte moraju tijesno i glatko prianjati na sve dijelove tijela, kao pri povijanju prsa i krsnog predjela. Obje noge povijamo skupa; ali moramo jedan pregib plahte staviti i između nogu. Stopala povijemo slično kao pri povoju za stopala. Nikad ne smijemo plahte samo ovlaš staviti na stopala. Kad završimo povijanje, korisno je staviti termofor na stopala.

Potpuni povoj Potpuni povoj seže od ramena do prstiju na nogama a povija i ruke.

Povija se slično kao i kratki, s tim što plahte moraju sezati približno do sredine zatiljka, a da se mogu lx)lje na kraju priljubiti, treba da imaju prema van okrenutu manšetu. Sve plah­te prostremo u postelji i pripremimo ih za povijanje, a za to vrijeme pacijent leži u drugoj postelji ili čeka odjeven dok sve ne pripremimo. Tada legne na mokru plahtu, a na prsa mu stavimo drugo mokro platno, najbolje ručnik ali dovoljno velik da pokrije i prsni koš sa stra­ne. Povija se na isti način kao pri donjem povoju. Počinjemo na vratu, presavijanjem plahta napravimo dobru završnicu uz vrat, zatim preko toga povučemo gornji rogalj plahte sa su­protne strane i pođvućemo ga ispod ramena. Onda povučemo gornji rogalj s te strane preko suprotnog ramena i pođvućemo ga ispod njega. Prsni koš, donji dio tijela, noge, povijemo kao pri donjem povoju. I stopala moraju biti priljubljena i dobro povijena. Na isti način oiDO tamo i međuplahtu i vuneni pokrivač. Oko vrata možemo opet oviti ručnik da sve dobio zatvorimo i da vuneni pokrivač ne grebe po vratu. Na donji dio nogu i bokove stavimo termofore.

188 Knajpovsko liječenje vodom

španjolski ogrtač Španjolski ogrtač je potpuni povoj pri kojem mokru (grubu) plahtu zamijenimo širokim ogr­tačem od grubog platna, koji prelazi vrhove prstiju na stopalima i šakama. Obuhvaća i vrat. Taj ogrtač umočimo u tekućinu koja je najčešće čista ili slana voda, dobro ga ožmemo i na-vućemo na pacijenta koji stoji. Zatim pacijent legne na druge plahte i pokrivače koje pri­premimo kao za potpuni povoj. Mokra plahta mora biti pripijena uz tijelo, a drugom plahtom i vunenim pokrivačem povijemo pacijenta kao pri potpunom povoju. 1 u ovom slučaju treba na noge i uz bokove staviti termofore.

Mokre košulje Mokre košulje su jedna vrsta španjolskog ogrtača. Za njih su karakteristične duge, na stražnjoj strani otvorene plahte za povijanje koje sliče na košulju, ali su kraće od španjolskog ogrtača. Mokro platno ne pokriva stopala i šake. Inače je tehnika ovih povoja jednaka tehnici špa­njolskog ogrtača.

Košuljoliko platno namočimo u vodi kojoj je najčešće dodana sol, glina ili trine od sijena.

Kad je košulja slana, povijamo je obično hladnu, a vruću kad nalaže temperatura paci­jentovog tijela. Na pet litara vode stavljamo 1/4 kg soli, a na manje vode toliko manje soli. Košulja namočena u glinu gotovo uvijek samo hladna dolazi na tijelo. Umočimo je u blat­njavu vodu koju napravimo od nekoliko litara vode i nekoliko (2 do 3) šaka praha od gline ili ljekovite zemlje i dobro promiješamo.

Ako pacijenta povijamo u platnenu košulju umočenu u uvarak od trina od sijena, ve­ćinom je stavljamo vruću. Uvarak napravimo kuhanjem 2 do 3 šake trina od sijena u 5 litara vode. Košulju dobro ožmemo i vrlo brzo njome povijamo pacijenta da se ne ohladi previše.

Oblozi

Liječenje oblozima nalik je liječenju povojima, a razlika između njih je u tome što mokro (grubo) platno ne povija sa svih strana dio tijela koji se liječi, nego se presavija po više puta i pokriva samo dio tijela ili liječenog dijela tijela.

Zbog toga oblozi djeluju više lokalno nego pravi povoji; ali se mnogo cijeni i njihovo opće djelovanje. Uz različite male obloge koje možemo stavljati gotovo na svaki dio tijela, poznata su nam uglavnom dva veća oblika obloga; gornji i donji.

Veći oblozi

Gornji oblog ili oblog odozgo Kao mokru tkaninu za gornji oblog upotrebljavamo više puta presavijenu platnenu plah­tu koja pokriva prednju stranu tijela od pazuha do sredine bedara. Mokra tkanina zahvaća vrlo malo bokove, a leda nimalo. Meduplahtom i vunenim pokrivačem povijemo cijelo tijelo kao pri kratkom povoju. Gornji oblog dajemo većinom hladan, s dodacima ili bez njih (dodaci su isti kao kod povoja). Ali rijeko kad primjenjujemo vrući gornji oblog. Po jačini djelovanja na organizam gornji oblog je zahvat koji odgovara približno srednjem povoju.

Oblozi 189

Oblog odozgo

Donji oblog ili oblog odozdo Donji oblog je kad mokru tkaninu stavimo tako da obuhvaća pacijentova leda a seže od ra­mena do polovice bedara; ne pokriva prednje površine tijela i bokove. Meduplahtom i vu­nenim pokrivačem umotamo cijelo tijelo, kao pri kratkom povoju. I donji oblog je većinom hladan, rijetko vruć, a može imati jednake dodatke kao pri povojima. Po jačini djelovanja na organizam odgovara srednjim povojima.

Mali oblozi Male obloge stavljamo na srce, trbuh i čelo. Znamo još i brojne druge obloge koji nose imena po dijelovima tijela na koja ih stavljamo. 1 za male obloge vrijede ista osnovna pravila kao za povoje. Po djelovanju na organizam odgovaraju malim povojima. Ako je ikako moguće, na mokru, dobro ožetu tkaninu stavljamo još međuplahtu i vuneni pokrivač da dio tijela koji obrađujemo bude potpuno umotan.

Tipičan primjer malog obloga je

Oblog na trbuh Za oblog na trbuh upotrijebimo više puta presavijenu plahtu takve veličine da pokrije pred­nji dio tijela od rebrenog luka do stidnog predjela. Zavisno od svrhe smočimo tkaninu koja dolazi uz tijelo u hladnoj ili vrućoj vodi i dobro ožetu stavimo na trbuh. Na nju stavimo suho meduplatno i vuneni pokrivač i trbuh potpuno povijemo. I ovdje treba da je medup­latno dulje od vunenog pokrivača.

Hladne obloge uklanjamo kad se ugriju a vruće kad se počnu hladiti, obično nakon sat do sat i četvrt. Oblog na trbuh možemo više puta ponoviti, a to ovisi o zdravstvenom stanju. Ali o tome mora odlučiti liječnik.

Parne komprese

Parne komprese su poseban oblik vrućih obloga, a posebno su omiljene u kući. 1 one se pri­mjenjuju prije svega za lokalno liječenje, pogotovu za uklanjanje grčeva i bolova. Mogu se

190 Knajpovsko liječenje vodom

staviti na gotovo svaki dio tijela. Uz uobičajene tri tkanine za parne se komprese daje i čet­vrta, vunena ili flanelska, u koju se umotava mokra tkanina.

Tehnika: Tkaninu, toliko veliku da u četiri do osam slojeva pokrije liječeni dio tijela, umočimo u vruću vodu i ostavimo nekoliko minuta u njoj. Zatim je brzo izvučemo iz vruće vode, ako ne možemo drugačije onda kukom ili sličnim alatom i stavimo na pripremljeni ručnik i ožmemo. Sto vreliju tkaninu ožmemo, to će dulje držati toplinu. Zatim je sta­vimo na vunenu ili flanelsku tkaninu tako da na donjoj strani oko nje bude samo jedan sloj vunene ili flanelske tkanine a drugdje bude potpuno pokrivena flanelskim ili vunenim po­krivačem. Tu kompresu stavimo na onaj dio tijela koji liječimo tako da na kožu dođe strana s jednostrukom vunenom ili flanelskom tkaninom. Zatim preko svega povijemo međuplahtu i vuneni pokrivač kao pri potpunom povoju. Parnu kompresu stavljamo obično onoliko vru­ću koliko pacijent može podnijeti. Kad se ohladi uklonimo je i po potrebi napravimo iznova. Nakon parne komprese općenito treba počivati u postelji 1/2 sata do 1 sat, a nikada ne pri­mjenjivati neki hladni postupak.

Kafiasti oblozi Kašasti oblozi su vrsta parne komprese. Kaša za ovu vrstu obloga može se napraviti od raz­nih tvari koje dugo drže toplinu; vruće ih stavimo u vrećicu ili tkaninu i metnemo na obo­ljelo mjesto jednako kao parnu kompresu. Da izbjegnemo opekline najbolje je toplinu pro­vjeriti prinoseći oblog svom licu ili vanjskoj strani šake. Budući da su lice i vanjska strana šake |x>sebno osjetljivi na toplinu, možemo ih upotrebljavati kao praktično mjerilo za utvr­đivanje topline povoja. Kašasti oblog ostavimo da djeluje dok se ne ohladi; nakon njega obi­čno ne dolazi u obzir nikakav hladni postupak.

Za kašaste obloge najčešće upotrebljavamo ove tvari: Krumpir Kašasti oblog od krumpira pravimo od skuhanog neoljuštenog krumpira koji

još vruć zgnječimo, kašu stavimo u vrećicu ili u komad platna i što možemo vreliju umotamo u vunenu ili flanelsku tkaninu isto kao i parnu kompresu, provjerimo toplinu i stavimo na olx)ljclo mjesto. Zatim taj dio tijela dobro umotamo u međuplahtu i vuneni pokrivač. 1 pri ovom postupku treba paziti da ne izazovemo opekline.

Oblozi 191

Laneno s j eme : Oblog od lanenog sjemena pripremimo slično kao oblog od krumpira. Ovisno o veličini

dijela tijela koji obrađujemo skuhamo 2 do 4 šake lanenog sjemena u gustu uljanu kašu koju treba neprestano miješati dok se kuha. Kašu namažemo na krpu od lanenog platna koju više puta presavijemo i stavimo je na oboljeli dio tijela kao parnu kompresu. 1 u ovom slučaju moramo taj dio tijela poviti suhom plahtom i vunenim pokrivačem.

P i skav i ca i l i g r čko s i j eno (biljka je Trigonella foenum graecum, a droga Foenum grae-cum): Oblog od piskavice pripremamo slično kao oblog od lanenog sjemena. Ovisno o ve­ličini obloga u hladnu vodu stavimo 2 do 3 šake mljevenog sjemena piskavice, polako i stal­no miješamo i kuhamo. Gustu kašu prenesemo na krpu od lanenog platna, presavijemo je kao pri parnoj kompresi, i umotamo u vunenu ili flanelsku tkaninu pa stavimo na oboljelo mjesto. Preko nje stavimo suhu plahtu i vuneni pokrivač.

Prosena kaša : Oblog od prosene kaše pripremamo na isti način kao ostale kašaste obloge. Sve ovo vrijedi i za ostale kašaste obloge koji se povremeno primjenjuju.

Zamota j i

Liječenje zamotajima je oblik knajpovskog liječenja srodan liječenju kašastim oblozima i često dobro dode kad se liječimo kod kuće. Ti zamotaji su najčešće: vruća vreća s trinama od sijena, hladan ili vruć zamotaj od ilovače i oblog od sira.

Zamota j i s t r i nama od s i j ena i l i vreća s i j ena Cesto pri liječenju na knajpovski način dolazi u obzir vreća sijena: ona djeluje dubinski, od­nosno izaziva djelovanje i u unutrašnjosti organizma dokle više ne seže utjecaj drugih obloga ili je preslab. Djeluje prije svega lokalno, ali i na cijeli organizam.

Vreću sa sijenom možemo staviti skoro na svaki dio tijela. Veličinu prilagođavamo sva­kom pojedinom dijelu tijela. Možemo istom pacijentu staviti i po više vreća sijena najedanput (vidi sliku).

T e h n i k a : Posebno pripremimo vrećicu od gruboga lanenog platna i u nju stavimo to­liko trina od sijena da sloj bude debeo od četiri do pet prstiju. Tada vrećicu prošijemo ili na drugi način zatvorimo, ali ne metalnom dugmadi. Stavimo je u lonac, prelijemo vrelom vodom i poklopimo. U vrućoj vodi treba da stoji 10-15 minuta. Zatim izvučemo vrećicu iz tekućine i dobro je istisnemo. Kod kuće je najbolje da je stavimo između dvije kuhinjske daske za sjeckanje ili nečega sličnog i stanemo na gornju dasku. Pri tome treba vrećicu sa sijenom više puta okrenuti da se zaista dobro ocijedi. Ocijeđenu vrećicu umotamo u vunenu tkaninu ili gumu i brzo je prenesemo pacijentu u postelji da se ne bi previše ohladila. Vrećica sa sijenom se može pripremiti i u vodenoj pari.

Kad vrećicu sa sijenom stavljamo na pacijenta, ona mora imati pravu temperaturu. Mora biti topla a ne vruća, i ne smije biti previše mokra. Toplinu provjeravamo na svom licu ili vanjskoj strani šake, kao mjestima najosjetljivijim na visoke temperature.

U postelji mora već biti pripremljena suha plahta i vuneni pokrivač. Vrećicu sijena naj­prije oprezno stavimo na pacijenta. Tek kad dobije temperaturu koja je pacijentu ugodna, pri­tisnemo je na određeni dio tijela suhom tkaninom i vunenim pokrivačem.

Ako liječnik ne propiše drugačije, vrećica sijena treba biti na pacijentu tri četvrt sata do sat i četvrt, ako se prije ne ohladi. Nakon skidanja vrećice treba se najmanje pola sata od­marati u postelji da bi prestalo djelovanje. Tek onda možemo primijeniti mlaku vodu, naj-lx)lje kao potpuno kvašenje.

192 Knajpovsko liječenje vodom

Zamotaj od gline Spada medu hladne postupke liječenja, a u određenim slučajevima — pogotovu pri kro­ničnim upalama zglobova — može biti vruć. Upotrebljava se gotovo isključivo za lokalno liječenje. Od vode i gline napravimo relativno gustu kašu koju namažemo na komad plat­na ili je stavimo neposredno na oboljelo mjesto. Upotrebljavamo steriliziranu (bez zaraz­nih klica) kupljenu glinu koju možemo odmah upotrijebiti, ili duboko iz zemlje izvadimo potrebnu količinu ilovače i steriliziramo je u što manjim komadićima na ploči vrućeg štednjaka oko jedan sat, i dulje, a onda je smrvimo. Zamotaj od gline umotamo i suhom tkaninom i vunenim pokrivačem. Na otvorene rane stavljamo samo steriliziranu glinu. Inače glinu možemo zamiješati ili u čistoj vodi ili u vodi i octu ili u uvarku od ljekovitog bilja.

Obično držimo zamotaj od gline dok se ne stvrdne. Ako se previše zalijepi ili stvrdne, odstranimo ga toplom vodom. Da koža ne bi uslijed višestrukog stavljanja gline izgubila pre­više masti, to mjesto namažemo maslinovim uljem ili dobrom kremom.

Oblog od sira Oblog od domaćeg sira ili skute često upotrebljavamo za hladan zamotaj ili kao oblog. Da pojačamo djelovanje, skuti dodamo malo mlijeka i nekoliko kapi octa, zamiješamo gusto i nanesemo prst debelo na platnenu tkaninu. To stavimo na oboljelo mjesto i omo­tamo suhom tkaninom i vunenim pokrivačem. Obično ostaje na tijelu dok se ne pretvori u mrvice i osuši.

Suhi vrući zamotaji Pravimo ih tako da platnenu vrećicu, veličine određenog dijela tijela, napunimo ljeko­vitim biljem ili drugim tvarima, onda je višestrukim okretanjem iznad vrućeg štednjaka ugrijemo i vruću položimo na bolesno mjesto. Da se vrećica ne bi previše ohladila, po­krijemo je prethodno ugrijanom vunenom dekom. Kad se vrećica ohladi, zamijenimo je drugom koju za to vrijeme ugrijemo na štednjaku. Ovi suhi vrući zamotaji primjenjuju se rjeđe nego vlažni.

Parne kupelji

Parna kupelj je način liječenja pri kojem vodena para djeluje na pojedine dijelove tijela ili na cijelo tijelo. Parne kupelji su vrući postupci koji većinom izazivaju znojenje. Ovim nači­nom liječenja želimo postići raspadanje i izlučivanje štetnih ostataka izmjene tvari i otrovne sadržaje izazvane bolešću. Osim toga, parne kupelji izazivaju živahniji rad kože i time utječu na cijeli organizam, jer je koža povezana sa svim organima i cjelokupnom aktivnošću orga­nizma. Od parnih kupelji u praksi često očekujemo i to da uklone grčeve i ublaže bolove. Razumnim i osmišljenim liječenjem parnim kupeljima ispunjavaju se tri osnovna zahtjeva koja očekujemo od knajpovskog načina liječenja i k njima se uvijek nanovo vraćamo, a to je da otope i razgrade štetne tvari, izvuku ih i izluče iz organizma. Ipak ih ne smijemo upo­trebljavati prečesto jer izazivaju mlitavost.

O čemu treba voditi računa pri parnim kupeljima? Mogu se primjenjivati samo s liječnikovim dopuštenjem i to u toploj prostoriji. Najčešće su to postupci koji snažno zahvaćaju u djelovanje organizma. Potrebno je biti posebno oprezan

Parne kupelji 193

kod ljudi sa srčanim smetnjama i poremećajima krvnog optoka ili koji su nervozni i slabi. Ako se ikako može, potrebno je prije svake parne kupelji obaviti veliku i malu nuždu. I za parne kupelji vrijedi kao i za sve velike zahvate pri liječenju — ne smiju se primjenjivati ne­posredno prije glavnih obroka niti dva sata nakon njih. Najprimjerenije vrijeme je ono kad je tijelo već po prirodi najtoplije, a to je između tri i šest sati poslije podne. Ne treba počinjati parne kupelji dok ne bude sve pripremljeno za njih.

Priprema parne kupelji i opća tehnika Za parnu kupelj je potrebna posuda, dovoljan je i lonac za kuhanje, vruća voda koja stvara paru i dodaci. Uz to je potrebno i sve ono čime zadržavamo paru i usmjeravamo je na dio tijela na koji treba da djeluje. Neprestano stvaranje pare osiguravamo opreznim dolijevanjem vrele vode iz pripremljene posude. U lječilištima postoje moderne aparature za to. Kod kuće možemo upotrijebiti i električni grijač koji oprezno uronimo u vodu.

Kad se primjenjuju veće kupelji pri kojima treba paru pravilno usmjeriti na određene di­jelove tijela ili na cijelo tijelo, obično je potreban jedan ili dva stolca, ili kuhinjski stolac bez naslona za posudu i stolac s naslonom za pacijenta i onoliko ručnika i deka koliko je po­trebno da ogradimo prostor koji zadržava paru. (Usporedi tehniku za pojedine parne kupelji!) Većinom su dovoljne vunene deke, a platnene upotrebljavamo kao suhu tkaninu između pare i vunene tkanine. Uz to je često potrebna i rešetka od letvica, koju stavimo preko po­sude iz koje izlazi para Tek kad sve pripremimo i budu zadovoljeni svi osnovni uvjeti, kupelj može početi.

Ne bi trebalo da para odmah počne svom snagom djelovati na oboljeli dio tijela. Stoga najprije samo malo otkrijemo posudu, a tek kad se pacijent navikne na vrućinu, otkrijemo je potpuno. Uvijek je potrebno postupati što opreznije da ne izazovemo opekline. Tijelo ne smije biti preblizu izvora pare. Kod svih parnih kupelji treba da pomaže još jedna osoba. Ako pacijent osjeti slabost ili nesvjesticu, treba prekinuti parnu kupelj. Bolesnik mora leći i mi­rovati, ako je potrebno na čelo ili srce stavi mu se hladna kompresa.

Nakon parne kupelji treba da pacijent malo odleži u postelji do prestanka djelovanja pare. Nije dobro, a u određenim slučajevima je i opasno, odmah izići ili se jako ohladiti. Prepo­ručuje se nakon parenja pokvasiti tijelo mlakom vodom.

U knajpovskom načinu liječenja najvažnije su ove parne kupelji: za glavu, za lice, za gornji dio tijela, za stopala, za donji dio tijela i potpuna parna kupelj. Uz svaku od tih kupelji go­vorimo i o dodacima za njih.

Parna kupelj za glavu Osnovno je voditi računa o svemu onome što smo naveli za parne kupelji uopće. Ova kupelj je zabranjena u slučajevima navale krvi u glavu i težih ovapnjenja arterija. U slučaju bilo koje teže bolesti ne smijemo primjenjivati parnu kupelj za glavu bez liječnikova dopuštenja. I za ovu kupelj mora uvijek biti prisutan i pomoćnik.

Tehnika: Na stolac stavimo dobro pokrivenu posudu iz koje izlazi vruća para. Na stol­cu, nasuprot stolcu s parom, sjedi pacijent koji se rukama oslanja na stolac s posudom za paru. Gornji dio pacijentova tijela je potpuno gol, a za pojasom mu je zataknut ručnik da se ne smoči donji dio tijela. Zatim preko pacijenta i posude s vodom raširimo veliku platnenu plahtu i dva velika vunena pokrivača da spriječimo gubljenje pare po prostoriji i usmjerimo je da se sakuplja oko bolesnikove glave. Posebno moramo voditi računa da para ne izlazi sa strana! Tek kad sve to bude pripremljeno, pokrivače malo podignemo pa polako i vrlo oprezno otkrijemo posudu s vodom i na nju stavimo rešetku od letvica koja treba da štiti pacijenta da mu u slučaju slabosti glava ne padne u vrelu vodu.

194 Knajpovsko liječenje vodom

Trajanje: Približno 15 do 20 minuta. Ako je potrebno, vrlo oprezno dodajemo vruću vodu (vidi i poglavlje Priprema parne kupelji i opća tehnika), pri čemu glava uvijek mora biti daleko od posude s vrućom vodom.

Dodaci: Obično se upotrebljava kamilica, preslica i ulje od eukaliptusa ili smreke i dru­go. U pokrivenom loncu prethodno skuhamo dvije do tri šake ljekovitog bilja, a 15 do 30 kapi ulja od eukaliptusa ili smreke dodamo vodi neposredno prije nego što je otkrijemo. Na­kon parne kupelji za glavu najbolje je leći u postelju ne skidajući ručnik da bi para djelovala još pola sata. Tek onda može doći u obzir eventualno kvašenje gornjeg dijela tijela ili lica, ili polijevanje gornjeg dijela tijela ili lica.

Parna kupelj za lice Postupak je sličan kao za parnu kupelj za glavu, samo što se ostali dio glave zaštiti od dje­lovanja pare; najbolje ručnikom koji omotamo oko glave.

Parna kupelj za uši Treba poštivati osnovna pravila za parne kupelji. Ova kupelj se ne smije primjenjivati bez liječnikova dopuštenja Naime, vrlo je česta greška da se pri upali srednjeg i unutrašnjeg uha primjenjuju parne kupelji za uši proizvoljno i bez plana.

Tehnika: Iz lonca ili slične posude treba da kroz ljevkasti otvor para ulazi u bolesno uho (lijevak možemo sami napraviti od kovine ili ljepenke). Ručnikom koji omotamo oko vrata zaštitimo vrat i gornji dio tijela da se ne smoče.

Trajanje: 10 do 20 minuta. Dodaci: Isti kao za parnu kupelj za glavu. Nakon kupelji treba bar još pola sata ostati u postelji, a onda možemo pokvasiti lice ili

politi uši.

Parna kupelj za stopala i za noge I za ovu kupelj vrijede ista osnovna pravila kao i za sve druge parne kupelji.

Tehnika: Bolesnik skine odjeću s donjeg dijela tijela i sjedne na stolac na kojem su ve­lika plahta i ispod nje veliki vuneni pokrivač tako rašireni da mogu obuhvatiti i posudu s vodom i donji dio pacijentova tijela i tako spriječe izlaženje pare. Posuda je ispred bolesnika

Parne kupelji 195

da može staviti stopala na nju. Ako je posuda s vodom prenisko, treba je staviti na klupicu, sandučić ili nešto slično. Kad sve bude pripremljeno, posebno osigurano pokrivačima da para ne može izlaziti, oprezno otkrijemo posudu i preko nje stavimo rešetku od letvica ili nekoliko letvica na koje pacijent stavlja noge.

Trajanje: 15 do 20 minuta. Dodaci: Prije svega preslica, kamilica i trine od sijena, a i drugi. Oko dvije šake ljeko­

vitog bilja kuhamo u pokrivenoj posudi ili uzmemo odgovarajuću količinu ekstrakta ili ulja. Nakon odmaranja pacijenta u postelji, postupak možemo završiti polijevanjem koljena ili

hladnom kupelji za stopala, ali ako je bolesnik sklon grčevima žila ne dolaze u obzir nikakvi hladni postupci.

Parna kupelj u sjedećem položaju I za parnu kupelj u sjedećem položaju vrijede već spomenuta osnovna pravila. Uopće ne do­lazi u obzir bez liječnikova dopuštenja.

Tehnika: Potreban je stolac s rupama u sjedištu (to može biti stolac za obavljanje nužde, pleteni stolac ili slično). Bolesnik sjedne na stolac ispod kojega stavimo posudu iz koje izlazi para. Ako nam se učini da je prevelik razmak između sjedišta i posude, posudu stavimo na klupicu ili sandučić. Bolesnik skine odjeću s donjeg dijela tijela Oko pacijenta i stolca omo­tamo plahtu i pokrivač i tako ih podvinemo da ne izlazi para. Tek kad sve to pripremimo, oprezno otkrijemo posudu.

Trajanje: 15 do 20 minuta. Dodaci: Preslica, ekstrakt smreke, trine od sijena, kamilica i drugo. Za pripremanje do­

dataka vrijedi sve što je rečeno u poglavlju Parna kupelj za glavu. Nakon što se bolesnik odmori u postelji dolazi u obzir hladna polukupelj, polijevanje be­

dara ili donjeg dijela tijela ili kvašenje, čime završavamo parnu kupelj. U slučaju bilo kakvih grčeva (grč mokraćnog mjehura, bubrežne kolike, trbušni grčevi i grčevi maternice) ne smiju se primjenjivati nikakvi hladni postupci.

Potpuna parna kupelj Treba se pridržavati svih osnovnih pravila kao i za druge parne kupelji. Ove se kupelji nikad ne rade bez liječnikova dopuštenja

Tehnika: Alio imamo na raspolaganju poseban ormarić za parenje, gotovo da i ne trebamo govoriti o tehnici. Ako se parimo kod kuće, postupamo isto kao pri kupelji u sjedećem po­ložaju, samo što pacijent mora skinuti svu odjeću i do vrata ga potpuno pokrijemo i umo­tamo sa dvije platnene plahte i dva vunena pokrivača Osim posude s vodom ispod stolca na kojem pacijent sjedi stavimo još jednu posudu ispod nogu, kao za parnu kupelj za noge, ali plahte i pokrivači treba da obuhvate obje posude i pacijenta.

Trajanje: 15 do 20 minuta (vidi sliku). Dodaci: U obzir dolaze isti dodaci kao za parnu kupelj u sjedećem položaju. Nakon najmanje pola sata odmora u postelji radi djelovanja parenja, dolaze u obzir po­

lijevanja ili kvašenja cijelog tijela, ali ne i ako pacijent ima grčeve, pa makar samo lokalne.

Parna kupelj s parom u mlazu Ova se kupelj može primjenjivati samo uz pomoć aparata koji usmjerava mlaz pare na točno određeno mjesto na tijelu. Za ovu kupelj vrijedi sve ono što smo već rekli za druge parne kupelji. Ipak treba voditi računa o tome da se mlaz pare ne usmjerava uvijek na isto mjesto da se ne bi izazvale opekline. Prije usmjeravanja pare na pacijenta treba iz cijevi ispustiti vodu koja se u njoj nakupila.

196 Knajpovsko liječenje vodom

Druge male parne kupelji Ovdje dolazi u obzir parenje šake, ruke, listova, stražnjice i drugoga. Tehnika se nameće sama. Inače vrijedi sve isto kao i za druge parne kupelji.

Sauna

Već stoljećima je sauna poznata u nordijskim zemljama, prije svega na Skandinavskom po­luotoku. U Rusiji je poznata kao banja. Upotreba je vrlo rasprostranjena i prenosi se s koljena na koljeno. Nakon Olimpijade u Berlinu 1936. godine, a pogotovu nakon rata u kojem su se vojnici pobliže upoznali sa saunom, ona se proširila i u Njemačkoj i drugdje po Lvropi. U godinama nakon rata kad su kupališta, kupatila i lječilišta još bila u ruševinama, svugdje se počelo misliti na saune. Tako i dan-danas saunu nalazimo u brojnim mjestima i čak u mnogim lječilištima. Ako je znamo pametno i bez pretjeranih zahtjeva uključiti u pre­ventivno liječenje, to jest u aktivnu zaštitu zdravlja, u prirodno liječenje i medicinsku re­habilitaciju, može biti od neprocjenjive vrijednosti. Sauna pospješuje krvni optok i time pomaže ozdravljenju cijelog organizma.

O čemu treba voditi računa pri Sauni? U saunu treba ulaziti suh i toplih stopala. Ako se prije ulaska u saunu kupamo radi pranja tijela, treba da se osušimo, i stopala, ako je potrebno, ugrijemo toplom kupelji za stopala. U sauni mora vladati mir i razmišljanje, ne smiju se voditi uzbudljivi razgovori i rasprave. Najprije 10 do 15 minuta samo mirno sjedimo na donjoj od tri klupe koje se stepenasto dižu i kroz nos udišemo i izdišemo. Zbog čistoće sjedimo na ručniku koji treba da upija znoj. Sjedimo s naprijed nagnutim gornjim dijelom tijela i oslanjamo se na ruke tako da nam podlaktice leže na koljenima (vidi crtež).

Početnici i oni koji imaju navale krvi u glavu treba da sjede jer ih ležanje opterećuje; bljedolikima je ugodnije ležati. U saunu ne spada živahno gibanje i masaža. Pitanje je mogu li se sauna i masaža korisno povezati. Učinak saune možemo povećati ako se po koži uda­ramo brezovim grančicama. Kad istekne vrijeme (10 do 15 minuta, a pri tome nije obavezno da se jako znojimo), ohladimo se jer je to od neprocjenjive vrijednosti. Sauna se kao odlična dopuna dobro uključila u knajpovska lječilišta.

Ako u saunu dolaze ljudi sa zdravim krvnim optokom, njima je ugodna velika razlika između vrućeg zraka i hladne vode, zbog čega se ili kupaju u vodi (jezero ili rijeka) ili po­lijevaju cijelo tijelo hladnom vodom. Trebalo bi da uvijek s drugim dijelovima tijela ohlade i glavu ili bar kost iza usne školjke poliju hladnom vodom. Ljudi koji nemaju potpuno zdrav krvni otpok treba da se hlade postepeno, možda čak da postepeno primjenjuju topli pa sve hladniji tuš. Ne smijemo zalx>raviti da treba ohladiti i dišne putove. Stoga moramo duboko udisati kad se voda ohladi ili kad smo na otvorenom. Ni u vezi sa saunom ne mogu nam biti od koristi krute upute. Prije nego ponovno ulazimo u saunu moramo se opet dobro osu­šiti i pobrinuti da nam noge budu tople.

Ponovni boravak u sauni odvija se jednako kao i prvi. Nastojimo da ne ostanemo pred­ugo. Pametno je odmarati se pola sata ili sat nakon saune.

U čemu je dakle bit saune? To je kupelj u vrućem zraku s naletima pare koji se smjenjuju s hladnom vodom. Sauna nije parna kupelj za znojenje, niti je kabina za znojenje (koju neki zovu domaća sauna) niti kabina za znojenje iz koje viri glava, nego je to vruća zračna kupelj s niskom vlagom u kojoj je cijeli čovjek. Relativna vlaga zraka pri temperaturi 70 do 100°C ne smije prijeći 152. Polijevanjem vode relativna se vlaga za kratko vrijeme podigne

Parne kupelji 197

na 50 do 60?; ali vrućina mora biti tako velika da povećanu vlagu u najkraće vrijeme upiju drveni zidovi - keramičke pločice u sauni su glupost - i vlažnost zraka opet ima prvobitnu vrijednost.

Koja je zadaća saune? Omogućava vrlo oštro mijenjanje podražaja između vrućeg zraka i hladne vode. Zbog toga je sauna jako i vrlo djelotvorno sredstvo koje pospješuje krvni op­tok i izmjenu tvari. U obzir dolazi uvijek kad organizam može korisno prihvatiti te poticaje. Zatim je sauna korisna pri oboljenju aparata za gibanje, pogotovu pri oboljenju kralješnice i nekim funkcionalnim poremećajima bubrega. Uz to je sauna i vrlo djelotvoran oblik jačanja. Liječnik treba da odluči kada čovjek koji nije potpuno zdrav smije u saunu a kada ne. U osnovi je sauna zabranjena ljudima koji se ne mogu znojiti, ljudima s težim srčanim smet­njama i poremećajima u krvnom optoku, zatim onima s oboljelom štitnjačom te nekim bo­lestima jetre i zaraznim bolestima.

Aktivno i pasivno gibanje U Kneippova doba nije se uopće govorilo o nedovoljnom gibanju kao problemu, niti je to ima­lo tako važnu ulogu kao danas. Motorizacija je tek bila na početku razvoja. Prva njemačka željeznica je doduše proradila već 1835. godine između Niirnberga i Furtha, ali je željeznička mreža bila mala i većina stanovništva se nije još ni jedanput bila vozila vlakom. I automobil (1883) je tada za većinu ljudi još bio kao neko čudo. Motornom letjelicom poletjeli su prvi braća Wright i to tek 1903. godine, dakle nakon Kneippove smrti. Ali usprkos svemu tome go­vorilo se o nedostatku gibanja. Razumljivo je, međutim, da je sistematsko gibanje samo među rijetkim ljudima bilo poznato kao aktivnost koja može koristiti zdravlju i koja pomaže lije­čenju. Otac gimnastike, l'riedrich Ludwigjabn (1778-1852) , inicijator nacionalnog odgoja, tje­lesne vježbe je doduše uveo u život, ali nije naišao na potrebno razumijevanje. / Sebastian Kneipp spada među one koji nikad nisu potcjenjivali značenje gibanja za očuvanje zdravlja, bez obzira na potpuno drugačije uvjete življenja.

O gimnastici je, na primjer, rekao: »Gimnastičke vježbe su bile poznate i našim davnim precima; čitamo da su stari Germani i Rimljani takvim vježbama jačali mišiće. Takve vježbe su radila već i djeca i pomoću njih postajala mnogo spretnija i gipkija. Zapravo, mišiće jača rad; svakog dana možemo vidjeti da oni ljudi koji nikad ništa teško ne rade nemaju ni mnogo snage u mišićima. Činovnici, obrtnici, uredski ljudi i oni koji nikakvih mogućnosti nemaju da jačaju mišiće i održavaju gipkost zglobova morali bi prihvatiti gimnastiku kao korisno sredstvo, iako se ne slažem s teškim gimnastičkim vježbama; pogotovu srčanim bolesnicima ne savjetujem teške gimnastičke vježbe. Njima je potrebna laka gimnastika disanja (vježbe u disanju ošitom).

Ali, kao i sve drugo, i gimnastika ima svoje svijetle i tamne strane. Mnogi ljudi u svemu pretjeruju, u što sam se često osvjedočio. Oni su uvjereni: što više rade, to bolje; ali pogrešno je tako gledati. Korisno postupamo samo onda ako ne želimo najedanput postići sve ono za što je očito potrebno mnogo vremena i strpljenja.

Kao što gimnastika može biti korisna zdravima, u umjerenom obliku može koristi­ti i bolesnima kao ljekovita gimnastika. Skelet je osnova ljudskog tijela i služi za pot­poru mekim dijelovima tijela i kao zaštita unutrašnjim organima, na primjer prsni koš i lubanja.

Na kosti su pričvršćeni mišići koji obavljaju određena gibanja. Te kosti možemo uzeti i kao poluge koje mišići vuku i time uzrokuju gibanje. Prema tome, što je snažniji mišić, to je gibljiviji zglob i čovjek se lakše kreće. Cesto se događa da neki zglobovi uopće nisu upot­rebljivi jer zbog ukrućenosti zgloba ili druge tegobe nisu pokretljivi. U takvim je slučajevima gimnastika još preporučljivija, jer je zglob postao neupotrebljiv možda samo zbog okoštava-nja ili srašćivanja« To je rekao Sebastian Kneipp.

Nakon njegove smrti sve se više osjećalo da se ljudi ne kreću dovoljno i da to ugrožava zdravlje modernog čovjeka. Pogotovu nakon prvoga i drugoga svjetskog rata i nečuvenog porasta srčanog infarkta u preventivnom je liječenju veliku važnost steklo aktivno i pasivno gibanje, a isto tako u liječenju i rehabilitaciji. Parola: »Aktivnim gibanjem sposoban« i akcija »Sport za svih«, sportska medicina i mnoštvo uputa za razumno tjelesno gibanje potvrđuju važnost tog problema.

Što danas razumijevamo pod izrazima aktivno i pasivno gibanje? Aktivno gibanje je automatsko gibanje koje regulira organizam i ujedno je jedan od os­

novnih znakova života. Na primjer takva gibanja su: tjelesne vježbe, posebno hodanje (šetnje), biciklizam, plivanje, gimnastika i sport.

Aktivno gibanje 199

Pasivno gibanje je gibanje uz pomoć druge osobe (na primjer masera ili bolničkog fi­zioterapeuta) ili aparata. Zapravo riječ je o gimnastici za bolesne i svim vrstama masaža.

Između aktivnog i pasivnog gibanja ima brojnih prijelaza i veza.

Aktivno gibanje: fiskultura

Fiskultura kao sredstvo za održavanje zdravlja i radne sposobnosti obuhvaća sve vrste fizičke aktivnosti koje služe usavršavanju našeg tijela i ovladavanju njime. Takve fizičke aktivnosti su tjelesne vježbe, sve vrste sporta i gimnastika u užem značenju riječi.

Tjelesne vježbe i sport Ne možemo potegnuti oštru granicu između tjelesnih vježbi i sporta, jer su oni međusobno povezani, a povezuju se i s gimnastikom. Sve su to oblici fiskulture.

Svrha tjelesnih vježbi koje je utemelpo Friedrich Ludwig jahn kao poseban oblik fiskulture jest svestrano jačanje tijela i formiranje karaktera Obuhvaća sve prirodne vježbe kao što su trčanje, bacanja, skokovi, penjanje, borenje, plivanje, mačevanje i natjecanja Sport sistematski njeguje tje­lesne sposobnosti a natjecanja ih stavljaju na kušnju i jačaju. To bi trebalo biti svrha raznih vrsta sportova Nisu svi oblici tjelesnih vježbi i sportova za svakoga O tome odlučuju najrazličitiji či­nioci, među kojima su: trenutno zdravstveno stanje, raspoloženje, dob i razne potrebe za uspos­tavljanjem ravnoteže i sposobnosti tijela U slučajevima nedoumice posavjetujmo se s liječnikom

Ali ne smijemo gubiti iz vida da je za zdravlje isto tako štetno previše fiskulture kao i premalo.

Bilo kojim vrstama aktivnog gibanja da se bavimo, moramo razlikovati vježbanje od tre­niranja, iako nam često oba izraza znače isto.

Vježbanje Vježbanje je jednakomjerno ponavljanje određene radnje, odnosno gibanja. Svrha mu je dobro ovladati nekom tjelesnom sposobnosti koja treba da ostane bitnije nepromijenjena. Vježba, po pravilu, ne znači pravo povećavanje i rast fizičkih sposobnosti. Vježba je potrebna u svim onim slučajevima u kojima bi se fizička sposobnost inače smanjivala — tko miruje, rđa — ili kad povećanje sposobnosti i djelotvornosti nije moguće ili više nije moguće, kao na primjer u visokoj starosti. Tako, na primjer, nakon šezdeset i pete godine gibanjem samo održavamo dotadašnju sposobnost mišića, a ne možemo je više povećavati.

Treniranje Međutim, za razliku od vježbe svrha treniranja je sistematski povećavati za tijelo karakteri­stične reakcije, a to su odgovori organizma na podražaje. Polagano povećavanje jačine pri podražaju znači istovremeno i povećavanje reakcije. Time se ne samo jačaju funkcije orga­nizma, nego se jako povećava i sposobnost organizma za neku aktivnost, organizam podnosi veća opterećenja i bolje se prilagođava. Svrha treninga je jako povećavati sposobnost orga­nizma. Ali to ne vrijedi samo za muskulaturu, nego i za sve organe i organske sisteme. Tako, na primjer, dobro trenirani skeletni mišići po pravilu znače i dobre srčane mišiće, jer između skeletnih i srčanih mišića postoji stalan odnos.

Ali ni treniranje nikad ne pretpostavlja pretjeravanje, jer inače vrijedi pravilo: nakon sva­ke prevelike razdraženosti slijedi iscrpljenost, a što je češća i veća iscrpljenost, to se teže or­ganizam opet oporavlja.

200 Aktivno i pasivno gibanje

Stoga ova knjiga ne opisuje sportove kojima je svrha postizanje vrhunskog kapaciteta or­ganizma. Njome se više nastoji kazati što se može učiniti u borbi protiv opasnosti koja prijeti suvremenom čovjeku uslijed nedovoljnoga gibanja, i kako svatko može postići individualno najveći mogući kapacitet.

U okviru ove knjige možemo samo dodirnuti najpoznatije mogućnosti koje stoje modernom čovjeku na raspolaganju i koje može najlakše provesti da bi nadoknadio nedovoljno kretanje.

Hodanje Nekada tako cijenjeno razumno hodanje danas je gotovo potpuno izašlo iz mode, iako je up­ravo hodanje neprocjenjivi način za održavanje i jačanje zdravlja. Mogli bismo izbjeći brojne bolesti, pogotovo srčani infarkt, ako bismo više sistematski hodali. U malo promijenjenom obliku vrijedi i danas ono što je rekao Jobami Gotfried Seume (1763-1810) : »Išlo bi mnogo bolje kad bi se više išlo.« Ali hodanje mora biti nešto više od obične šetnje, mada ne smije postati ni gutanje kilometara. Bitni elementi za pravilno hodanje jesu: do određene mjere uspravno i čvrsto držanje, odlučan korak i ne prevelika brzina, ali koju možemo polako povećavati. Upravo hodajući treba duboko, jednakomjerno i mirno disati, pri čemu je posebno važno posvetiti pažnju izdisanju. Hodanje može u zimskim mjesecima biti sport koji bitno jača zdravlje i pogotovu je primjereno za starije ljude. Ali treba se tako odjenuti da zimska odjeća ne ometa kretanje, da se u njoj ne pregrijemo niti prehladimo.

Omiljeno i primjereno fizičko gibanje je i biciklizam. Zla motorizirane je dobro da ponesu bicikl koji se može složiti, automobilom brzo izađu iz grada i na čistom zraku u prirodi vo­zeći bicikl vježbaju pravilno disanje. Čak i sobni bicikli koji se danas prodaju u trgovinama sa sportskom opremom mogu vrlo korisno poslužiti za treniranje skeletnih mišića, a s tim i srčanih. Odlični su na primjer za liječenje nakon infarkta U prodaji ima sobnih bicikla op­remljenih različitim uređajima za mjerenje. U takvim slučajevima liječnik propisuje na koji način treba povećavati aktivnost na biciklu. Ali treba upozoriti da se uvijek mora vježbati pravilno disanje, jer vožnja biciklom otvorenih usta — bilo u sobi ili na otvorenom — štetna je za zdravlje.

Plivanje Od sportova koje možemo zamisliti, plivanje je zasigurno najzdraviji sport. Dok čovjek pliva, tijelo mu se jednakomjerno i svestrano pokreće, a fizička snaga i zdravlje povećavaju; uz to se u plivanju krije još i čudesna sposobnost uravnoteženja i opuštanja Ali se taj sport ne smije upražnjavati jednostrano. Ako ne plivamo predugo, učvršćujemo organizam: ne samo da na razne toplinske utjecaje postaje otporno naše tijelo, nego jača i psiha, razvijamo i od­lučnost, hrabrost, upornost i prisebnost. Važno je samo da se ne zadržavamo predugo u hlad­noj vodi i da počnemo oprezno trenirati. Zagrijana tijela ne smijemo skakati u vodu, nego u nju moramo ulaziti polako i postepeno. Ne smije se plivati s punim želucem. Isto tako je samo po sebi razumljivo da je pametno učiti plivanje pod dobrim vodstvom.

Posljednjih godina se znatno povećao broj kupališta s plivačkim bazenima, posebno s malim bazenima u zatvorenim prostorijama, a znatno je porastao i broj bazena za razgiba­vanje u knajpovskim sanatorijima i lječilištima. S takvim razvojem međutim nailazi i opasnost da podražaji koje kod pojedinaca treba da izazove knajpovski način liječenja vodom postanu nedjelotvorni ili premalo djelotvorni, a uspjeh cijele kure dođe u pitanje, jer se pojedinci pri plivanju i kupanju radi razgibavanja ne drže plana i propisane mjere primanja podražaja. Li­ječnik mora osmišljeno uključiti plivanje i razgibavanje u cjelokupno liječenje, inače knajpov­ska kura neće postići predviđeni uspjeh. Općenito vrijedi da između plivanja i prije ili nakon njega primijenjenih postupaka u vezi s liječenjem treba da prođu bar dva sata.

Aktivno gibanje 201

Zimski sport Posljednjih desetljeća se povećalo značenje zimskog sporta u gotovo svim njegovim oblicima i on je vrlo pogodan za modernog čovjeka ako se njime bavi razumno i organizam ne op­terećuje previše. Zimski odmor proveden na svježem zraku i na odgovarajućoj visini može mnogima značiti dvaput onoliko koliko ljetni odmor. Liječnik često zaključi da četrnaest dana zimskog sporta znači - pogotovu za zaposlene - više nego četiri tjedna ljetnog odmora.

Klizanje, koje je vrlo naporno zbog održavanja ravnoteže, izvanredno je važna dopuna opće gimnastike, naročito za žene. Pri klizanju treba najviše voditi računa o tome da se ne prehladimo zastajkujući.

I skijanje se posljednjih godina mnogo razvija i uspješno dopunjuje fizičko gibanje. Ski­janjem čovjek postaje čvrst i gibak, a dobro djeluje i zbog toga jer smo na svježem i čistom zimskom zraku. Skijanje može koristiti zdravlju samo ako ovladamo potrebnim znanjem.

Gimnastika Riječ gimnastika dolazi od grčkog izraza »gvmnos« i znači gol. U staroj Grčkoj, pradomovini gimnastike, ljudi su vježbali goli. Ali u klasičnoj Grčkoj je njega tijela i duha imala neobično veliku ulogu. Grčki ideal je bila ljepota i snaga (kaloskagathos), to jest jedinstvo gipkosti koja daje ljepotu i snagu; vjerovali su u usku vezu zdravog tijela i uistinu zdravog duha i da jedno bez drugoga nisu mogući. Stoga je u staroj Grčkoj gimnastika bila sama po sebi razumljiva. Antička gimnastika bila je sastavni dio opće civilizacije i umjetnosti. Jasno je međutim da nije bila jednostrana obuhvaćala je ne samo određene fizičke vježbe nego i cjelokupnu pri­mjerenu i osmišljenu njegu tijela prije gimnastike i nakon nje; posvećivali su pažnju i načinu prehrane, koja je vrlo važna za postizanje vrhunskih fizičkih i psihičkih kapaciteta. U staroj Grčkoj se od tjelesnih vježbi pogotovu cijenio peteroboj: trčanje, skok uvis, skok udalj, bacanje diska i koplja Uz to su se bavili i streličarstvom, plivanjem, rvanjem, boksom i igrama loptom.

I starim Germanima su bili poznati najrazličitiji oblici tjelesnih vježbi, da bi njima mogli mlade ljude osposobljavati za obranu (vidi Tacita i Nibelunge). U njemačkom srednjem vi­jeku se fiskultura, posebno gimnastika, počela napuštati. Njegovali su se samo još borilački sportovi, igre loptom i igre kuglom. Još više je gimnastika počela zaostajati kad se počelo širiti vatreno oružje, a ugled fiskulture je opet porastao tek pojavom Jabtia, Gutsa i Mutbsa, očeva fiskulture.

Moderna gimnastika se po pravilu razlikuje od vježbi gibanja, tjelesnih vježbi i sporta, iako i tu moramo govoriti o brojnim prijelazima Gimnastika po pravilu obuhvaća fizičke vježbe bez sprava. Gimnastikom se želi posebnim sistemom vježbi postići opći harmoničan razvoj tijela, i gimnastika može čak prijeći u ples (Labartova i M. Wigmannova škola).

Danas se plesna gimnastika umnogome uključila u odgoj tijela aktivnim gibanjem. U brojnim društvima za tjelesno vježbanje i sportskim društvima, lječilištima i sanatorijima ples je jedan od oblika »liječenja gibanjem na parketu«. Poznati su čak ozbiljni pokušaji da se taj oblik tjelesnoga gibanja usmjereno njeguje u posebnim, takozvanim plesnim lječilišnim ho­telima i plesnim lječilištima.

Svi gimnastički sistemi mogu u određenim granicama imati opravdanje ako različitim lju­dima, pogotovu ženama, omogućavaju različite osobne aktivnosti, jer treba priznati najos-novnije pravilo koje glasi: u gimnastici nema sheme koja bi odgovarala svakomu i bila pri­mjerena za svaku dob. Znamo za gimnastičke sisteme u kojima su u prvom planu ritmičke tjelesne vježbe koje prelaze već u plesne. A ima opet drugih sistema koji polaze od tjelesne građe i tjelesnih funkcija i kojima je svrha poboljšati držanje. Takve su prije svega škole koje potječu od Mensendiecka i Lobe/anda ili su s njima povezane. Škola Bode obuhvaća pretežno gibanje, zamah i ritam. Originalna je škola Medan koja upotrebljava male sprave i loptu. Škola

202 Aktivno i pasivno gibanje

Suren se posebno visoko popela nakon prvoga svjetskoga rata i radi različitim spravama kao što su na primjer željezne kugle, ručice i drugo. Neki drugi sistemi opet njeguju izraznu gim­nastiku koja bi trebalo da određenim gibanjima i tjelesnim položajima naglašava simboličke duševne predstave i pojmove. Među glavne zastupnike te gimnastike spa Ja i euritmija R*-dolfa Steinera. Izbor iz različitih škola s različitim oblicima njemačkih tjelesnih vježbi predstav­lja uzorna škola koju je osnovao Loga (Hannover).

Škola Neumann-Neurode poznata je posebno po sistemu gimnastike za dojenčad i nastoji već od najranije mladosti zaštititi od pogrešnog držanja.

Umjesto starih slobodnih vježbi gimnastika bez sprava je prodrla i u njemačko tje­lesno vježbanje. Trebala bi zamijeniti vježbe na spravama ali dobra je i kao slobodne vjež­be i vježbe u parteru.

Od svih navedenih mogućnosti aktivnoga gibanja danas su se oblikovala tri smjera, među kojima opet ima niz prijelaza.

Sport, trim i fit u slobodnom vremenu Sport u slobodnom vremenu nije identičan sa sportom u kojem su važni rezultati. Otvo­ren je za razvoj novih sportova i igara, koji bi trebalo da onima koji se njima bave prići-njavaju jednostavnu vrstu veselja u bavljenju korisnim tjelesnim gibanjem. To je oblik sporta" koji treba da se odvija prije svega u manjim grupama, u obiteljskom i prijateljskom krugu ili krugu kolega bez obzira na dob i spol, a trebalo bi da prije svega obuhvaća prirodne kret­nje i igre.

Takvim se sportom možemo svugdje baviti. Trim će uvjeriti ljude da za sport u biti nije potrebno ništa više nego odluka da se že­

limo više gibati. Trim prikazuje kako je jednostavan sport i sve što je u vezi s njim: vježbe pred televizorom, u stanu, u vrtu, u parku, na obali, na putu. U reklami za trim nema velikih obećanja, govori samo o tome kako će se čovjek dobro osjećati i naći mogućnosti za odr­žavanje veza s drugim ljudima.

Fit. To je izraz koji dolazi s engleskoga jezičnoga područja i znači sposobnost, kondiciju, ži­votnu snagu. Drugim riječima znači biti u najboljoj formi. Prema tome, kad kažemo fit to znači optimalno zdravlje i optimalnu radnu sposobnost (prema Ju'rgen Palmu, Frankfurt/Main).

Ali budući da mogućnosti za odgoj tijela aktivnim gibanjem moraju biti prilagođene po­jedincu, već ni načelno nije moguće dati shemu koja bi općenito vrijedila. Stoga radije skre­ćemo pažnju na dobre odgovarajuće knjige, na televizijski program i pojedina fiskulturna i sportska društva, na tečajeve gimnastike i drugo. Ne bi se smjelo međutim zaboraviti da odr­žavanje tijela aktivnim gibanjem mora biti nužan sastavni dio svakodnevne tjelesne njege bez koje nema pravoga zdravlja i prave radne sposobnosti.

Gimnastika za bolesne Gimnastika za bolesne je također oblik liječenja aktivnim gibanjem i spada u opsežnu dje­latnost fizikalne terapije odnosno fizioterapije. Ta se djelatnost nekada zvala ljekovita gim­nastika a sada se zove gimnastika za bolesne, čime se naglašava da je riječ o načinu liječenja, 0 terapiji bolesnog čovjeka gibanjem, koju može naučiti i bolesnik. Gimnastika za bolesne daleko premašuje pravu gimnastiku i obično se provodi uz druge fizikalne načine liječenja (masažu, postupke primjenom topline i svjetlosti, medicinske kupelji i druge) a svrha joj je zaštititi čovjeka od bolesti, a bolesti ukloniti ili ih ublažiti. Zalazi gotovo u sva područja me­dicine: unutrašnje bolesti, kirurgiju, ženske bolesti, liječenje djece, neurologiju, psihijatriju, or­topediju i posebno liječenje posljedica nesreća. Gimnastika za bolesne ima vrlo važnu ulogu 1 u sprečavanju bolesti i zaštiti od njih, na primjer gimnastika za trudnice, zaštita od upale

Pasivno gibanje 203

vena, zaštita mladih od posljedica nepravilnog držanja i drugo. Ima važnu ulogu i u reha­bilitaciji i ponovnom uključivanju oboljelih u rad i društvo. Svrha gimnastike za bolesne je obuhvatiti cijeloga čovjeka. Zato liječenje gibanjem ne možemo zamisliti bez gimnastike i ma­saže (prema prof, dru med. H. Undemamm, Heidelberg).

U Saveznoj Republici Njemačkoj i nekim drugim evropskim zemljama školovanje fizio­terapeuta je propisano zakonom Provodi se na školama koje su priključene sveučilišnim in­stitutima. Obrazovanje i praksa provode se na dva kolosijeka, kao gimnastika za bolesne i masaža. U drugim zemljama, na primjer u Demokratskoj Republici Njemačkoj, Švicarskoj i drugdje, zvanje fizioterapeuta obuhvaća jedno i drugo.

Pasivno gibanje

Masaža Sam Kneipp nije mnogo volio slušati o masaži, koja tada još nije bila ovako razvijeno umijeće kao što je danas. Mnogo ljudi s ozljedama iz rata ili nesreća i bolesnika s unutrašnjim bo lestima podvrgava se masaži kao neizbježnom sastavnom dijelu ukupnog liječenja. Stoga s( danas ni knajpovski način liječenja više ne može zamisliti bez masaže. Riječ masaža dolazi od grčke riječi massein i znači gnječiti. Otud gnječenju tkiva pripada važna uloga u masaži. Danas pojam masaže obuhvaća mnogo više. Masažom označujemo lokalno djelovanje na kožu, mišiće, vezivno tkivo, žile i živce istovremeno djelujući na gotovo sve organe i or­ganske sisteme. Uspostavljajući normalni tonus tkiva i poboljšavajući krvni i limfni optok masaža i posebno ugodno djeluje na cjelokupni optok krvi i sokova. S tim masaža djeluje na organizam i stvara dobro raspoloženje.

Osnovni zahvati koji se primjenjuju u masaži, a koje ne možemo naučiti iz knjige, jesu: 1. Masaža glađenjem (g laden je). Glađenje teče u smjeru prema srcu, a zadaća mu je po­

spješivati vraćanje venozne krvi u srce i otjecanje tkivnih sokova. 2. Masaža gnječenjem ili valjanjem (gnjećenje ili valjanje). To je najvažniji i najdje­

lotvorniji oblik masaže. Djelovanje je usmjereno prije svega na mišiće. Treba da spriječi i ukloni ukrućivanje mišića i ubrza cirkulaciju. Masažom se može dobro djelovati na mli­tave i prenapete mišiće.

3. Masaža trljanjem (trljanje, frikcija). Ovaj oblik masaže izvodi se pešćem, rubom šake ili jagodicama pojedinih prstiju. Masiramo ukrug, jačinu polako povećavamo. Svrha ma­saže je olabaviti napeta tkiva, odstraniti mišićnu ukrućenost i raspadne produkte izmjene tvari i ublažiti bolove.

4. Masaža lupkanjem, pljuskanjem i sjeckanjem r u k o m (lupkanje, pljeskanje, sjec­kanje). Radimo savijenim i raširenim prstima, rubom šake ili stisnutom šakom. Ovom masažom potičemo mlohavu kožu i poboljšavamo opskrbljenost krvlju i tonus mišića. Ako je napetost mišića povišena, pogrešno je primjenjivati ovaj način masaže, jer on samo povećava napetost.

5. Masaža potresivanjem (vibracija). Ovim zahvatima šakom ritmički potresamo poje­dine dijelove ili površine tijela. Gibanje koje tako uzrokujemo prenosi se duboko u unu­trašnjost tijela. Vibracija djeluje prije svega kao podražaj za živce. To je jedina masaža koju u velikoj mjeri možemo primjenjivati električnim aparatima.

Ako poznamo sve zahvate za masažu i provodimo ih potpuno, masaža može izvanredno po­moći pri otklanjanju brojnih tegoba.

Pa ipak i masaža ima svojih granica. O njima govorimo u nastavku.

204 Aktivno i pasivno gibanje

Masaža nije uvijek primjerena Masirati ne smijemo čovjeka koji ima:

bilo koju kožnu bolest, bilo koju upalu uključujući upalu zglobova i zglobnu tuberkulozu, bilo koju akutnu zaraznu bolest, bilo koje ozbiljno srčano oboljenje i oboljenje žila.

U svakom nejasnom slučaju treba pozvati liječnika i s njim se posavjetovati.

Sportska masaža Sportska masaža je posebna grana masaže koja je pomoćno sredstvo za povećavanje sportskih kapaciteta. Primjenjuje se pogotovu kao priprema za treninge i natjecanja. Pri natjecanjima koja dulje traju masaža dolazi u obzir i između pojedinih natjecanja, a i na samom kraju radi uklanjanja umora. Pravilo je da nakon natjecateljskog napora masaža brže okrijepi nego dulje odmaranje. Masaža vezivnog tkiva Masaža vezivnog tkiva zapravo nije prava masaža u smislu pasivnoga gibanja. Više je riječ 0 postupku koji bi trebao da preko vezivnoga tkiva i živčanih putova djeluje na određene unutrašnje organe ili organske sisteme. Elisabeth Dicke ju je u suradnji s drom med. H. Teirich-Leube doduše razvila kao posebnu tehniku masaže, ali ona danas znači mnogo više od toga. Masaža vezivnog tkiva polazi od toga da se unutrašnja oboljenja pokazuju kao promjene u tonusu kože, pogotovu u potkožnom sloju, a posebno vezivnog tkiva, i da se normalno stanje uspostavlja masiranjem promijenjenog dijela vezivnog tkiva, koje zatim treba da ljekovito dje­luje na oboljele dijelove u unutrašnjosti organizma. Takva masaža može u rukama stručnjaka, specijalno školovanog masera ili maserke, postići izvanredno mnogo. Ali nestručna osoba može njome čak nanijeti štetu.

Masaža pokosnice Masažu pokosnice razvili su prof. Krauss i prof. Vogler. To je »točkasto ritmično djelovanje pritiska na pokosnicu, koje djeluje neposredno na mjesto primjene kao podražaj koji hrani. Masažom pokosnice možemo neposredno utjecati na liječenje pokosnice, kosti i zglobova. Uz to preko refleksnih mehanizama snažno utječe na neposrednu okolicu (do otprilike 8 cm) 1 na fiziološka i bolesna zbivanja drugih organa, posebno utrobe, u velikim tjelesnim šup­ljinama« (prof. Vogler, Physiotherapie).

Ovdje nećemo govoriti o drugim, djelomično spornim, oblicima masaže kao što je na primjer drenaža limfnih žila.

Odvođenje tekućina iz limfnih žila Odvođenje tekućina iz limfnih žila (drenaža limfnih žila) je zahvat o kojemu može odlučiti samo liječnik specijalist.

Počinak i spavanje kao lijek Fizički i psihički mir neizbježno su potrebni za zdrav život. Budući da nam bez njih život ne može biti zdrav, u svako ih liječenje i uključujemo kao dragocjeno ljekovito sredstvo. Fi­zički odmor, opuštanje ležanjem, donosi smirenje srčanih otkucaja, a s njim i poboljšanje kr­vnog optoka i cjelokupne prokrvljenosti tijela, čime je već ispunjen najvažniji uvjet da se čov­jek bolje osjeća. Ipak bilo bi pogrešno naglašavati samo poboljšanje krvnog optoka i rada srca; jer i pluća, želudac, crijeva i drugi dijelovi utrobe rade mirnije i jednakomjernije, čime postaju jači i sposobniji. U to mirovanje spada i spavanje; ono mora biti u pravo vrijeme, dovoljno čvrsto i mora trajati onoliko koliko je potrebno. Stoga ćemo ponešto reći o tomu tajanstvenom prirodnom zbivanju.

Spavanjem bi prije svega trebalo da se čovjek nakon napornog rada odmori i opet stekne nove snage. Od svih poznatih sredstava spavanje je najbolje za jačanje snage. Dok spavamo, živčani sistem se odmara. Psihička aktivnost prestaje gotovo potpuno, pogotovo ako se spa­va bez teških snova. Spavanje daje čovjeku snagu za naredni dan, zbog čega je ono neop­hodno svim ljudima. Ako mjestimično i susretnemo ljude koji kažu da ne spavaju nimalo ili neobično malo, treba da znamo da izuzetak potvrđuje pravilo. Odraslim ljudima potrebno je najmanje 6 do 8 sati spavanja na dan. Jasno je da to trajanje ovisi o raznim okolnostima koje možda ne možemo uvijek odrediti. Ali ako hoće, čovjek uvijek može još ponešto postići. Nakon teškog fizičkog ili napornog psihičkog rada čovjeku je potrebno više spavanja nego onome koji nije tako naporno radio. Isto tako nije svejedno ni kada spavamo. Svakako da nije bez razloga rečeno da sat spavanja prije ponoći više vrijedi nego sat poslije ponoći. Kas­no odlaženje na spavanje, što je postalo loša navika mnogih ljudi, često je jedan od osnovnih razloga za nesanicu. Nije dobro trajno promijeniti prirodni ritam spavanja: ranim lijeganjem i ranim ustajanjem održavamo dobar san, zdravlje i svježinu. Posebno treba izbjegavati kasni i uzbudljivi televizijski program!

Nesanica, na koju se mnogi žale, može biti fizičkog ili psihičkog porijekla; može biti po­sljedica bolesti ili izraz živčanih i psihičkih poremećaja. Ako je posljedica bolesti, ovisi o po­boljšanju ili pogoršanju bolesti, a eventualno mogu privremeno pomoći čak i sredstva za spa­vanje. Ali kad je nesanica pretežno na živčanoj osnovi, uglavnom utječe na raspoloženje. Tko bude stalno vodio računa o svom spavanju i potanko ga pratio, neće već zbog toga moći spavati, jer svako nesvjesno djelovanje organizma kao što je i spavanje ometamo uključiva­njem kontrole. Stoga se i u vezi sa spavanjem treba ponašati bezbrižno i ravnodušno. Tako lakše postižemo opuštenost, toliko potrebnu za spavanje, nego kad brižljivo vodimo računa 0 spavanju. U nekim slučajevima mora u određenim okolnostima neurolog priskočiti u po­moć.

Spavanju doprinose i pospješuju ga večernje šetnje, tople kupelji s ljekovitim biljem ili izmjenične kupelji stopala, povoj na listove, oblozi na trbuh, tople kupelji u sjedećem po­ložaju s odoljenom (macinom travom), a u određenim slučajevima i tročetvrtinske kupelji s biljem. Međutim, temperatura tih kupelji ne smije biti veća od 34 do 36°Q kratke hladne 1 vruće kupelji razdražuju i ne dolaze u obzir prije spavanja, jer je čovjek nakon njih bistar i sposoban za bdjenje. Postupke treba više puta mijenjati i birati sebi primjerene. Može malo pomoći i čaj od matičnjaka ili odoljena i hmelja (vidi Ljekovito bilje) koji pijemo uvečer, do­bro je i uvečer popiti čašu toplog mlijeka sa žlicom meda.

O poslijepodnevnom spavanju mislimo sljedeće: onaj tko je vrlo umoran može sebi mir­no priuštiti poslijepodnevni san; nije poslijepodnevno spavanje za mnoge ljude ni tako loše kako se često misli. Za nemirne ljude i one sklone gojaznosti, bolje je da legnu prije ručka

206 Počinak i spavanje

nego nakon njega. Čak odmor od četvrt ili pola sata može donijeti neprocjenjivo korisno opuštanje, a objed psihički i fizički lakše preradimo. I pravo poslijepodnevno spavanje može u mnogim slučajevima biti toliko korisno za živce da ga ne smijemo potcjenjivati. Kad nismo sigurni treba da se posavjetujemo s liječnikom.

Kad govorimo o odmoru, moramo govoriti i o psihičkom odmoru. Psihički odmor kao ljekovito sredstvo moramo cijeniti jednako kao i fizički odmor koji je često uvjet za psihički. Pod psihičkim odmorom, dakako, ne mislimo na lijenost i tupost, nego na opuštanje i stanje u kojem odbacujemo opterećenost i oslobađamo se napete trke, a to je ono za što je Klati našao tako dobar izraz »stvaralački odmor«. A baš taj odmor je suvremenom čovjeku izvan­redno potreban. Ljudi danas toliko jure, grabe i naprežu se, mnogo faktora svakidašnjeg ži­vota ih psihički toliko iscrpljuje, omekšava i slabi da često dolazi do psihičkih i s njima po­vezanih fizičkih slomova. Ne smije se reći da se ne može drugačije! Može, i te kako može, ali kod mnogih ljudi tek nakon sloma, kad uistinu više ne mogu. Ali mogli su i prije toga da su imali dovoljno razuma i prave volje. Čovjek se uistinu opušta ako može nekoliko dana ili tjedana u godini ili jedan dan u tjednu ili bar po nekoliko minuta na dan naći trenutak da može biti sam sa sobom, da o sebi i životu može ozbiljno razmišljati, a ne samo u žurbi i čeprkajući po prošlom, da se udubi u sebe i vlastitom životu opet dade pravi smisao. Ned­jeljama i praznicima treba što više odlaziti u čudesnu prirodu i sakupljan nove snage za cijeli tjedan! Ne treba se otimati za sumnjiva zadovoljstva, niti izbjegavati plemenito druženje. Psi­hički mir i opuštenost moraju proizlaziti iz psihičkog ponašanja koje je potrebno da zrak, svjetlost, voda, hrana, gibanje i mir mogu čovjeku donijeti zdravlje. Takav fizički i psihički mir povećava životni elan, daje osjećaj snage i stvara životnu radost.

Nešto o stanovanju

Pokušat ćemo reći što je nužno za zdravo stanovanje, iako je to možda samo po sebi ra­zumljivo.

Je li neki stan zdrav ili ne ovisi o načinu gradnje i o onome tko u njemu živi. Nas zanima ovaj drugi, stanar.

Kad uređujemo stan često je potrebno znati koja je soba najtoplija po svom položaju. Bu­dući da toplina zraka u sobi ovisi o toplini zidova, treba da znamo koji zid je najtopliji. Od­govor glasi: zapadni zid; nešto hladniji je istočni, zatim južni. Ispod osunčanog krova najtopliji je gornji kat, koji je topliji od svih drugih i zbog zbroja svih izvora topline u zgradi (na pri­mjer peći). U najtoplijem ljetu temperature u gornjim prostorima po noći često iznose 25 do 30°C i više. To svakako ima štetnih posljedica po zdravlje. Naime, u takvoj temperaturi jc ograničeno odavanje tjelesne topline. Stoga se javlja mlohavost, gubljenje teka ili čak prava slahokrvnost. Kod male djece su česti poremećaji u toplini tijela i toplotni udar. Hrana se brzo kvari. Zaštitit ćemo se od pregrijavanja ili ga ublažiti ako redovito provjetravamo pro­storije ili neprestano dovodimo svjež zrak te primjerenom gradnjom. Stanovi pod krovom nisu dobri ne samo zbog pregrijavanja nego i zbog toga što se zimi jako hlade; mnogo mogu pomoći oplate i izolacija.

Zrak u sobi mora biti primjereno vlažan, a pogotovo u prostorijama koje se griju. Od­govarajuću vlažnost postižemo posebnim aparatima za raspršavanje zraka i isparavanje ili vo­dom koju ostavimo da isparava. Međutim vlaga u vlažnim stanovima je nešto drugo, jedan je od najvećih uzročnika raznih bolesti. Vlažni zidovi su uvijek bitno hladniji nego suhi. Stoga se u vlažnim prostorijama osjećamo neugodno. Česta su i oboljenja, pogotovo prehlade i reu-

Stanovanje 207

matske bolesti, jer su svi predmeti, a pogotovo odjeća i postelje, vlažni i oduzimaju tijelu toplinu. U vlažnim prostorijama su posebno ugroženi tuberkulozni bolesnici. Takve prostorije vrlo brzo naškode i djeci; izgube tek, mršave i problijede. Vlaga uništava i stan. Tapete, na­vlake na namještaju i sam namještaj dobiju mrlje od vlage i trule. Plijesan i drvne gljivice u određenim uvjetima potpuno unište grede nosače. Usprkos provjetravanju u vlažnim sta­novima se obično osjeća miris plijesni. Budući da su stanovi vlažni zbog grešaka u gradnji, treba što prije te greške otkloniti. Radi toga se treba uvijek posavjetovati sa stručnjakom, ali vlazi u stanu može da bude kriv i sam vlasnik stana odnosno stanar. Ako se stan u kojem živi više ljudi ne provjetrava dovoljno dok se kuha, pere i suši rublje, zidovi se ovlaže vo­denom parom kondenziranom na njima, pogotovo hladniji vanjski zidovi. Sto je manji stan i što je više ljudi u njemu, to je stan vlažniji, pogotovu ako se u istim prostorijama i kuha, pere i suši rublje. Mnogo toga se može riješiti redovitim provjetravanjem.

Polovicu svoga života provedemo u sobi za spavanje. Robert Koch je jednom prilikom rekao: »Tuberkuloza je bolest stana ili točnije, spavaće sobe.« Stoga moramo toj prostoriji posvetiti posebnu pažnju. Najbolji položaj za spavaću sobu je istok. Treba osigurati mo­gućnost za dobro provjetravanje. Ako se može, provjetravati treba tako da onaj tko spava nije izložen propuhu. Za spavaću sobu je najprimjerenija najveća i najsvjetlija soba. Os­novna pravila su da bude zračna i pregledna. Prozori moraju biti takvi da se mogu za-tamniti. I boja zidova mora biti primjerena. Treba dati prednost svjetlijim tonovima: svjetloplava, zelenkasta i ljubičasta boja djeluju smirujuće, žuta i crvena uznemiruju i sto­ga nisu preporučljive. Odjeću koju navečer skinemo ne smijemo preko noći ostavljati u spavaćoj sobi.

Budući da čovjek provede trećinu do dvije petine svoga života u postelji, reći ćemo nešto i o njoj. Gotovo većina ljudi posebno na selu spava suviše pokrivena i u pretoploj postelji. Za pokrivanje su najpogodnije vunene deke. Mnogo se upotrebljavaju i perine i jorgani od perja, ali njih treba dobro i stručno njegovati: sunce ne smije pasti neposredno na njih jer se perje smežura. Zdrav pokrivač treba da bude lak i da propušta zrak. Madrac s konj­skom strunom je najbolji i najizdržljiviji, a može se i dobro očistiti. Obične žičane mreže su čvršće i pouzdanije od opružnih. Mladi ljudi oba spola treba da imaju hladne i tvrde ležajeve bez opruga. Cijeli ležaj - osim jastuka - treba da bude od konjske strune. Ako su stopala hladna, osim vunenom dekom treba ih pokriti i perinom. Dolazi u obzir i vu­neni pokrivač ili jorgan od pahuljice. Najbolje je ležati ravno jer se tako tijelo najbolje odmori i u njemu ne dolazi ni do kakvih zastoja. Jasno je da postelju treba redovito pro­vjetravati.

Prašina s ulice ulazi u zatvorene prostorije kroz najmanje otvore, a donosimo je i obućom i odjećom, tako da se u prostorijama u koje dolazi mnogo ljudi mogu nakupiti velike količine prašine. Nikakve koristi nema ako prašinu brišemo suhom krpom ili je odstranjujemo ispra-šivanjem namještaja, jer time samo podignemo prašinu i prenosimo je na drugo mjesto. Ta­pecirani namještaj koji se ne održava, sagovi, zastori, rezbareni namještaj i drugo prava su skladišta prašine. U novouređenom stanu treba da bude malo sagova, zastora, jastučića i slič­nog. Stan može i bez toga biti udoban. Prašina se najbolje uklanja usisavačem, a s glatkih površina je dobro pokupimo i vlažnom krpom.

Sljedeće što treba znati u vezi sa stanom je kakva svjetlost je najprimjerenija. Pravilna svjetlost, pogotovu pravilna dnevna svjetlost, može nevjerojatno doprinijeti tome da se čo­vjek dobro osjeća i osnovni je uvjet za sve zdrave stanove. Svjetlost, a prije svega sunčana, najbolje je dezinfekcijsko sredstvo. Svjetlost pospješuje i izmjenu tvari u čovjeku. Prejaka je svjetlost štetna za oči. Ako, na primjer dulje vrijeme promatramo blještave površine, pojavi se snježno sljepilo. Prirodno osvjetljenje je najbolje u gornjim katovima, a najslabije u po-

208 Poč inak i spavan je

drumskim i dvorišnim prostorijama. U istoj kući su sjeverne sobe bitno mračnije od južnih. Odlika umjetne rasvjete je da daje jednakomjernu svjetlost i malo topline. Vrsta svjetlosti mora odgovarati očima, a izvori svjetlosti u stanu ne bi trebalo da uzrokuju zagađivanje zra­ka koje može štetiti zdravlju.

I u skromnim prilikama se može s pravilnim kućanskim ukusom urediti udoban i pri­vlačan stan, a bez tog i luksuzni stanovi mogu djelovati odbojno i hladno.

Još i danas je lijep, zdrav i udoban stan najpouzdaniji uvjet za postojanje braka i za sreću obitelji

Suvremena prehrana

Sebastian Kneipp i unapređenje zdrave prehrane

Za održavanje zdravlja i radne sposobnosti vrlo je važno i kako se hranimo. Sebastian Kneipp je to dobro znao. Doduše, u njegovu učenju o liječenju glavnu ulogu ima liječenje vodom, ali u mnogim svojim radovima on govori i o jednostavnoj prirodnoj i zdravoj hrani i pre­poručuje ju. Upozoravao je osobito na opasnost od prekomjernog jela i davno je već rekao da industrijski prerađena hrana gubi znatan dio svoje vrijednosti. Dobro osjećajući zavisnost ljudskog organizma od prirodnih snaga hrane dao je takve upute i preporuke u vezi s pra­vilnom prehranom da ih suvremena znanost o prehrani može samo još potvrđivati. Tako Sebastian Kneipp nije bio samo inicijator veće brige za zdravlje i odgoj ljudi radi što aktivnije njege zdravlja i samoodgovornosti u vezi s njim, nego je bio i čovjek koji je znao pravilno usmjeravati tokove zdrave prehrane.

Za života Sebastiana Kneippa, znanost o prehrani nije još znala ni za kakve vitamine niti za po život važne (esencijalne) hranjive tvari. Vrijednost hrane se prvobitno cijenila samo po tome koliko ima kalorija, masti, bjelančevina i ugljikohidrata. Znanost o namirnicama i medicina u čovjeku su vidjeli samo stroj u kojem izgaraju hranjive tvari koje dobiva hranom i koji treba opskrbljivati što većim količinama bjelančevina.

Sebastian Kneipp je ipak znao misliti biološki i promatrati čovjeka u vezi s prirodom. On je spoznao da se čovjekovo zdravlje i radna sposobnost mogu najpouzdanije očuvati ako se čovjek što bolje uskladi sa životnim uvjetima. Slične je misli i prije Sebastiana Kneippa razvijao pruski liječnik C.hristoph Wilhelm Hufeland u svom učenju o makrobiotici. Takvo biološko gle­danje nalazimo već u Hipokratovoj klasičnoj medicinskoj školi.

Moderna medicina danas se živo zanima za mnogostranu povezanost prehrane i rada ljudskog organizma. Desetljećima su liječnici samo periferno obrađivali znanost o prehrani i dijetetiku, a danas su te stručne discipline u središtu pažnje. Da je Sebastian Kneipp sada živ, vjerojatno bi ga rezultati istraživanja u vezi s prehranom i najnovije spoznaje u području li­ječenja hranom kod različitih bolesti toliko ponijeli da bi u svom učenju o zdravom življenju prehrani posvetio još više pažnje. Baš u Kneippovo doba se prvi put pojavio problem ugro­žavanja zdravlja preobilnom i neprirodnom hranom, ali nije bilo ničega na čemu bi mogao temeljiti egzaktno znanstveno obrazloženje. Mogućnosti za tako nešto stvorene su tek dugo nakon smrti Sebastiana Kneippa.

U međuvremenu je znanost o prehrani otkrila mnoštvo ranije nepoznatih visokoaktivnih organskih suptancija za koje postoje objektivni i neosporni dokazi da su nužni za održavanje čovjekova zdravlja. Znanost je sve dublje i dublje prodirala u zbivanja koja su u vezi s izmjenom tvari u čovjekovom organizmu, sve dublje je ulazila u tajne stanične izmjene tvari i sve više znamo o tome kako razne supstancije iz hrane sudjeluju pri tome. Sve više i više smo spoznavali da ljudsku hranu ne smijemo prosuđivati samo po kalorijama i hranjivim tvarima nego i po njezinoj biološkoj vrijednosti i supstancijama u njoj. Danas se u znanosti o prehrani snažno probio pravac koji hranu ocjenjuje kvalitativno i bio­loški. Znamo da danas u visokorazvijenim industrijaliziranim zemljama hrane ima dovolj­no, ali znamo i to da po svojoj biološkoj vrijednosti ona često nije takva da bi čovjeku mogla osigurati potpuno zdravlje. Ukratko, čak i kad bi većina ljudi u visokoindustri-jaliziranim zemljama bila svaki dan sita i dulje živjela, prosječnu prehranu ipak ne mo­žemo ocjenjivati kao najbolju.

210 Suvremena prehrana

Često je krivac za premalu biološku vrijednost današnje hrane prerađivačka industrija kroz koju prolaze važne osnovne namirnice. Sebastian Kneipp još nije raspolagao nikakvim brojkama iz kojih danas vidimo da u najfinijem bijelom brašnu i pecivu od njega ima 60 do 100Z manje vitamina nego u pšeničnom zrnu. Isto tako Kneipp nije mogao dokazati da sve veća potrošnja šećera iziskuje i sve veću potrošnju za život važnog vitamina Bi. Iako Kneipp nije sve to znao, on je pouzdanim instinktom osjetio da samo grubo mljeveno žito može očuvati ljudsko zdravlje i da velika potrošnja šećera i drugih obezvrijeđenih ugljiko­hidrata mora biti štetna.

Znanost danas zna da je najrasprostranjenija greška naše prehrane manjak vitamina Bi i vitamina skupine B, a to nastaje zbog pretežne potrošnje fino mljevenoga bijelog brašna, bijeloga kruha, peciva i tjestenine, a i pretjerane potrošnje šećera i slastica. Najnovija istra­živanja su pokazala da na primjer stanovništvo Savezne Republike Njemačke s hranom do­biva samo trećinu dnevno potrebne količine vitamina Bi. Ugledni kliničari upozoravaju da zbog manjka vitamina skupine B u hrani mogu nastati smetnje u radu srca i krvnog optoka, probavnih organa, reguliranju vegetativnoga živčanog sistema a i da može opasti otpornost prema infekcijama. S manjkom vitamina u hrani povezuje se i razvoj kronične lijenosti cri­jeva, upalne promjene želučane i crijevne sluznice ili pojava želučanih i crijevnih čirova. Tak­ve spoznaje i izjave kliničke medicine posebno jasno pokazuju koliko uska može biti veza između hrane koja oskudijeva hranjivim sastojcima i razvoja civilizacijskih bolesti. Članke o tome danas sve češće nalazimo u stručnoj medicinskoj literaturi i oni blistavo potvrđuju op­ravdanost nastojanja Sebastiana Kneippa, bircher-hemera ili Wernera Kollathsa da ljudi jedu pri­rodnu i punovrijednu hranu. Osim toga te izjave su i pozitivan znak da sve više i više us­klađujemo mjerila koja treba da nas dovedu do zdravije prehrane.

Koji današnji liječnik koji se ozbiljno bavi prehranom ili dijetetskom terapijom može još posumnjati u to da zdravija hrana ili osmišljena dijeta mora obuhvatiti punovrijedne namir­nice od žitarica, manje proizvoda od pšeničnog brašna, manje šećera i slastica, više svježe biljne hrane, više povrća, manje masti, više nepromijenjenih prirodnih biljnih ulja, više mli­jeka i sira i uopće znatno manju količinu hrane. U praksi se doduše svi slažemo da hrana nezadovoljavajuće biološke kvalitete koja više ne odgovara današnjim životnim potrebama uništava zdravlje i da su za očuvanje i vraćanje zdravlja potrebni punovrijedna hrana i dijeta s punovrijednom hranom. Ako se ipak ponegdje i pojave donekle različiti pogledi između istraživača i liječnika, možemo reći da je svojim preporukama u vezi sa zdravijom prehranom praksa već daleko prevladala te razlike.

U ovom trenutku je pred nama velika zadaća budućnosti. Čovjeku današnjice moramo što je moguće brže pokazati kako će se osloboditi po zdravlje štetnih grešaka u prehrani i osigurati bolju hranu. Treba se pobrinuti za to da se prehrana u društvenim ustanovama, a naročito u bolnicama, brzo promijeni i postići da liječnička praksa propisuje mnogo više terapijskih liječenja nego do sada. Danas možemo vrlo uspješno prehrambeno-terapijskim na­činima liječenja utjecati na tok brojnih bolesti na koje lijekovima ne bismo mogli tako utje­cati. I danas - u stoljeću velikih medicinskih dostignuća, koja su rezultat modernih lijekova - spoznajemo da na tok nekih bolesti i tegoba ne možemo ni jednom drugom metodom li­ječenja tako lako utjecati kao razumno sastavljenom i po hranjivim tvarima punovrijednom dijetom; to se potvrđuje naročito kod želučanih bolesti, bolesti crijeva i jetre a tako i kod arteriosklerotičnih bolesti žila, kod šećerne bolesti i bolesti bubrega. Neki ugledni kliničari, koji rade na katedrama medicinskih fakulteta, u najnovije vrijeme i posebno skreću pažnju na te spoznaje. Tako, na primjer, F. Heepe, u uvodu svoga rada »Vitamini u dijetetskoj i ku­hinjskoj praksi« piše »Uzrok brojnih bolesti i komplikacija leži u nedostatnoj prehrani. S dru­ge strane, samo pravilnom prehranom možemo otkloniti brojne smetnje izazvane bolešću.«

Tok izmjene tvari i ovisnost organizma o prehrani 211

Ako se, međutim, usprkos tomu i danas možda nađu još neki liječnici koji pacijentima i javnosti govore kako je manje-više svejedno čime se hranimo i da su pitanja dijete i pre­hrane uopće manje-više umjetno nategnuta, moramo ovdje odlučno reći da takve izjave ne mogu davati liječnici svjesni odgovornosti svoje profesije. Među pouzdane spoznaje medicine danas spada da čovjekovo zdravlje treba štititi punovrijednom i urednom prehranom, a li­ječiti punovrijednom dijetom, i to u smislu koji je svojevremeno pokazao Sebastian Kneipp.

Tok izmjene tvari i ovisnost organizma o prehrani

Ljudski je organizam po svojoj tvarnoj biti ovisan o prehrani. Svaka greška u dovođenju tvari koje su potrebne za izgradnju organizma i pravilno održavanje njegova normalna rada može uzrokovati smanjenje fizičke i psihičke djelotvornosti organizma, smanjenje njegove otpor­nosti prema bolestima i u krajnjem stupnju pojavu bolesti. Ljudski organizam je sastavljen od stanica, tkiva i organa. Tvari koje organizam dobija hranom odlučuju o rastu, održavanju i djelovanju tih stanica i tkiva. Molekule od kojih su stanice tkiva i organi građeni ne ostaju uvijek isti, naprotiv, neprestano se mijenjaju. Ali brzina mijenjanja tvari nije jednaka u svim tkivima i organima ljudskog tijela. Tako razlikujemo tkiva u kojima se tvari mijenjaju vrlo brzo i ona u kojima se ta promjena odvija polako. Neki organi, kao na primjer jetra, već u četrnaest dana zamijene polovicu svojih bjelančevinskih molekula. U približno sedam godina cjelokupan ljudski organizam zamijeni sve svoje tvari.

Izmjena tvari u našem organizmu zbiva se u obliku neprestanih kemijskih procesa u kojima se različite tvari grade, razgrađuju i mijenjaju. Izmjena tvari je zbroj svih reakcija U svakom ke­mijskom procesu, u kojem organizam gradi ili razgrađuje tvari, sudjeluju posebne supstancije koje usmjeravaju pojedine reakcije i vode proces prema određenoj svrsi. Te supstancije, koje spadaju među najtajanstvenije tvari živog organizma, zovemo enzimi ili fermenti.

U našem se organizmu mogu zbivati samo one izmjene tvari za koje organizam ima na raspolaganju odgovarajuće enzime ili enzimske sisteme. Moramo zamisliti da u ljudskom or­ganizmu djeluju stotine različitih enzima od kojih svaki ima sasvim određenu posebnu spo­sobnost djelovanja. Enzimi su većinom od visokomolekularnih bjelančevina povezanih s vi­taminima, mineralnim tvarima ili elementima u tragovima. Budući da u prirodi mogu nastati različite bjelančevine, a ima i mnogo različitih mineralnih tvari i vitamina, postoje najraz-ličitije mogućnosti da struktura enzima bude različita, a osobine njihova djelovanja vrlo spe­cijalizirane.

Bez sumnje je jedna od najvažnijih zadaća punovrijedne prehrane da organizam s njom dobiva dovoljne količine pravih enzima i enzimskih sistema te odgovarajućih tvari koje se u organizam uključuju preko čiste izmjene tvari, koja se odvija određeno. Tako se prehranom izmjena tvari održava i stabilizira. Svaki nedostatak u dovođenju visokovrijednih bjelanče­vina, vitamina, minerala ili elemenata u tragovima izaziva poremećaj u djelovanju enzima i enzimskih sistema, i ometa tok izmjene tvari. Prema tome, pravilan tok izmjene tvari jedno je od osnovnih i za život važnih zbivanja u cjelokupnom organizmu. Ako se izmjena tvari poremeti, posljedice se osjete na svakoj stanici organizma i priprema se povoljno tlo za bilo koju bolest, ili pogoršava bolest od koje organizam već boluje. Iz te povezanosti možemo vrlo dobro razumjeti odnose između prehrane i funkcioniranja organizma.

Tko bi želio saznati nešto više o tome kako se zbiva izmjena tvari u našem organizmu, mora pogledati kratak film. Izmjenu tvari u našem organizmu možemo podijeliti na pet stup­njeva

212 Suvremena prehrana

1. stupanj: Probava hrane u želucu i crijevima (= probava) 2. stupanj: Primanje sastavnih dijelova hrane u krv i limfu (= resorpcija) 3. stupanj: Primanje sastavnih dijelova hrane u ćelije, tkiva i organe. Nastajanje ili izgradnja

tijelu svojstvenih tvari. 4. stupanj: Dobivanje energije iz sastavnih dijelova hrane u ćelijama (= oksidacija) 5. stupanj: Izlučivanje otpadnih tvari.

Kad hrana dode u usta, počnu djelovati probavni enzimi. Njih ima u probavnim soko­vima žlijezda u usnoj šupljini, želučane sluznice, pankreasa i sluznice tankog crijeva. Probavni enzimi su sposobni da hranjive tvari iz hrane rastave i svedu na najmanje sastavne dijelove. Glavne hranjive tvari naše hrane su ugljikohiđrati, bjelančevine i masti. Molekule tih hra­njivih tvari su toliko velike da ne bi mogle kroz crijevnu sluznicu otići u krv ili limfu. Zato je organizam prisiljen razgraditi ih na najmanje sastavne dijelove. Nije toliko važno da iz ove knjige spoznamo svaki pojedini stupanj raspadanja bjelančevina, masti i ugljikohidrata iz pro­bavnog trakta, nego je važnije da spoznamo načelo odvijanja tih kemijskih procesa: sve je usmjereno na to da se hranom primljene tvari razgrade u neutraliziranu mješavinu tako malih djelića da mogu proći kroz membranu crijevne sluznice i ući u žile i limfne žile (resorbiraju se).

Drugi stupanj izmjene tvari je vrlo kratak i brz. Kroz membranu crijevne sluznice or­ganizam prima najmanje sastavne dijelove hrane iz crijevnog sadržaja. Prima ih u krvne i limfne žile te kažemo da organizam resorbira najmanje sastavne dijelove hrane. Sluznica tan­kog crijeva je posebno pripremljena za takvo prelaženje. Brojnim naborima i crijevnim re­sicama površina tankog crijeva se znatno poveća i dolazi u dodir s njegovim sadržajem. Membranu stanica u sluznici tankog crijeva možemo zamisliti kao najfiniju mrežu kroz koju prolaze samo najmanje molekule.

Stanice crijevne sluznice aktivno sudjeluju pri usisavanju. Kako će teći usisavanje ne ovisi samo o pritisku na objema stranama membrane. Stanice crijevne sluznice obavljaju različite radnje pri usisavanju. Potpuno je upijanje hranjivih tvari iz crijeva moguće samo ako je sluz­nica neoštećena i zdrava. Kad to znamo, možemo razumjeti da je ta posebna zadaća crijeva poremećena ako je crijevna sluznica iz bilo kojeg razloga oštećena.

Tek nakon usisavanja sastavni dijelovi hrane prenose se preko krvi i limfe do svake sta­nice u organizmu. Medu prvim organima je jetra, koja je vrlo važno središte izmjene tvari. U svakoj jetrenoj stanici nalazi se potpuna garnitura enzima, tako da se u unutrašnjosti svake jetrene stanice mogu zbivati brojne kemijske reakcije. U jetrenim stanicama je prije svega mo­guće da se od najmanjih djelića hranjivih tvari koje dolaze iz crijeva ovdje opet formiraju molekule bjelančevina, masti i ugljikohidrata, a ta izgradnja molekula odvija se onako kako je u tom trenutku najkorisnije za organizam. S tim, razumije se, nije još ni izdaleka rečeno sve što se zbiva u jetrenim stanicama U jetri praktično nastaju (= izgrađuju se, sintetiziraju) gotovo sve tvari koje su potrebne organizmu. I veliki dio enzima, s kojima radi organizam, nastaju u jetri. Jetra je upravo nezamjenljiva za dezintoksikaciju toksina (tvari koje nastaju vre­njem ili truljenjem) koji uvijek u određenim količinama dolaze iz krvi. U popularno pisanim medicinskim radovima često čitamo da je jetra najveća kemijska tvornica u našem tijelu. To je dobra usporedba. Ali na osnovu toga možemo i zamisliti da uslijed greške u radu toga važnog središta nastaje i nered u cjelokupnoj izmjeni tvari.

Zbivanja koja se odigravaju u jetri već su treći stupanj izmjene tvari. Mnoge tvari koje nastaju u jetri prenose se iz nje u tkiva drugih organa, da se tamo troše kao građevne, po­gonske ili funkcionalne tvari. Izgrađivanje, raspadanje i mijenjanje tvari koje se neprestano odigrava u stanicama najvažniji je dio zbivanja u izmjeni tvari. Pri tome je za stanice naj­važnija izgradnja bjelančevina jer je uglavnom svaka stanica napravljena otl bjelančevina i taj građevni materijal treba neprestano obnavljati.

Prehrana i osnovna aktivnost organizma 213

Svi dobro znamo da stroj može raditi samo ako ima dovoljno odgovarajućega pogonskog goriva koje može pretvarati u energiju. Naš organizam hranom dobiva pogonsko gorivo, a sve teče tako da se sastavni dijelovi hrane bogati energijom rasporede na sve stanice tijela. Da bi se život organizma mogao održavati, mora se materijal koji se nakupi u stanicama, ako ima mnogo energije, pretvarati uz pomoć kisika u snagu u točno podešenom izgaranju (= oksidaciji). Svaka stanica je u dodiru s krvnim optokom. Stanica iz njega ne dobiva samo sastojke hranjivih tvari nego i kisik. Bili su potrebni veliki napori da se objasni onaj dio iz­mjene tvari koji se zbiva pri razvijanju energije u stanicama. Kao i u svim drugim dijelovima izmjene tvari i ovdje je odlučujuća uloga enzima koji spadaju u lanac (sistem) dišnih ferme-nata i u cjelini pomažu oksidaciju. Neki sastojci naše hrane, na primjer vitamin B2, esencijalna linolna kiselina i željezo, potrebni su za djelovanje dišnih enzima. U svakom slučaju se ak­tivnost dišnih enzima mijenja i poremećena je ako u hrani nema nabrojenih tvari ili ako ima tvari koje na dišne enzime djeluju štetno (na primjer određena kemijska strana tijela).

Nakon oksidacije u stanicama ostaju produkti izmjene tvari - djelomično voda i ugljični dioksid, a djelomično ostaci koji sadrže dušik - teško topljive tvari koje se teže izlučuju kroz bubrege. Ako se razumno hranimo, a organizam neometano mijenja tvari, ostaci izmjene tva­ri se redovno izlučuju i ne gomilaju se. Ali u određenim uvjetima organizam ne može re­dovito izlučivati ostatke izmjene tvari. Nekada još nije bilo tako jasno kako se onda ti ostaci odlažu. Međutim, danas znamo da se sakupljaju u vlaknastomu vezivnom tkivu koje je ras­poređeno svugdje između žila i tkiva. Na putu iz stanice u krv moraju i otpadne tvari koje sadrže dušik proći kroz zonu vlaknastoga vezivnog tkiva i tu se zaustavljaju na posebnim vlaknima ako ih organizam više ne može redovito izlučivati.

Međutim, veće gomilanje ostataka izmjene tvari na vlaknima vezivnog tkiva između žila i tkiva dovodi do blokade mezenhima (tkivo od kojeg nastaje vezivno tkivo) i ometa izmjenu tvari između stanica i krvi. Takvo stanje ozbiljno ometa izmjenu tvari, a njegova posljedica je smanjenje vitalnosti i sposobnosti tkiva. Takvo odlaganje otpadnih produkata izmjene tvari nepovoljno djeluje i na najmanje žile (kapilare), kad zahvati vlaknaste strukture vezivnog tki­va u njihovoj blizini. Dokaz za to su promjene koje je opisao Ottfried Miiller u svojim stu­dijama o mikroskopskim proučavanjima kapilara.

Pučka medicina je zato potpuno opravdano pri liječenju svih bolesti uvijek posvećivala veliku pažnju odstranjivanju otpadnih tvari iz organizma. To se najlakše postiže poticanjem organizma na živahnije opće djelovanje (na primjer liječenje vodom, terapija disanjem, tera­pija gibanjem, njega kože) i hranom koja mora biti tako sastavljena da se što bolje uključuje u izmjenu tvari koja se zbiva u organizmu.

Ako se još jedanput osvrnemo unatrag na nabrojene stupnjeve izmjene tvari, jasno vi­dimo kako prehrana može mnogo utjecati na njih i kakve mogućnosti imamo da poremećenu i neuređenu izmjenu tvari popravimo pravilnom prehranom.

Prehrana i osnovna aktivnost organizma

Disanje, izmjena tvari, krvni optok i obrana od infekcija funkcije su koje nazivamo i nes­pecifična osnovna aktivnost organizma, čime želimo naglasiti da je riječ o aktivnostima koje su od osnovnog značenja za život. Vitalnost organizma ovisi o neometanom odvijanju tih osnovnih aktivnosti. Poremećaji nespecifične osnovne aktivnosti organizma pojavljuju se već mnogo prije bolesti i označuju stupanj takozvane prikrivene bolesti. Patolog Siegmund i li­ječnik Lothar Diekr/iiier nazvali su poremećaje osnovne aktivnosti organizma »vrata u pato-

214 Suvremena prehrana

logiju čovjeka«. Ponovno, i opravdano, pokazao se kao osnovni cilj prirodne medicine pokušaj utjecanja na nespecifičnu osnovnu aktivnost organizma cjelokupnim reguliranjem disanja, pobolj­šavanjem izmjene tvari, treniranjem krvnog optoka i jačanjem obrambene sposobnosti protiv in­fekcija Veseli nas da takve predodžbe polako jačaju i u kliničkoj medicini, da se ne zatvaramo u previše specijalizirane misli i djela, a pri tome zaboravljamo na organizam kao cjelina

Punovrijedna prehrana ili dijeta prije svega treba da djeluju na nespecifične osnovne ak­tivnosti organizma Najvažniji je utjecaj na tok izmjene tvari. Tako od punovrijedne prehrane očekujemo da povoljno djeluje na izmjenu tvari i da u organizam unosi dovoljne količine takvih tvari kao što su bjelančevine, vitamini ili mineralne tvari, koje su potrebne pri na­stajanju enzima. Prehrana koja treba da izmjenu tvari kao osnovnu aktivnost organizma odr­žava ili ponovno dovede u normalno stanje mora, dakako, obuhvaćati punovrijednu hranu bogatu vitaminima i mineralnim tvarima. U prehrani bolesnika može se dogoditi da zaštitna dijetalna hrana nema dovoljno za život potrebnih (esencijalnih) hranjivih tvari, zbog čega se uslijed pomanjkanja tvari za nastajanje enzima i enzimskih sistema prikoči izmjena tvari, a postojeći poremećaji u izmjeni tvari ili bolesti još se pogoršaju.

Prehrana djeluje i na krvni optok. Mikroskopske studije kapilarnog sistema koje je obavio Ottfried Muller uvjerljivo dokazuju kako se na primjer jednoličnom prehranom s mesom oš­tećuju najmanje žilice (kapilare). Mikroskopske fotografije kapilara osoba na kojima su vršeni pokusi i koje su se jednolično hranile mesom pokazuju kapilare savijene spiralasto kao op­ruga i strukturalno promijenjene. Jasno je da se u tako oštećenim kapilarama krv sporije pre-tače. A takva oštećenja kapilarne mreže nepovoljno utječu na cijeli organizam i izmjenu tvari, jer kapilare su žile koje su po organizmu raspredene u ukupnoj dužini od oko 100.000 km, te prema tome čine silno razgranatu mrežu putova kojima se stanice i tkiva cijelog orga­nizma opskrbljuju hranjivim tvarima i kisikom. Naprotiv, sirovom biljnom hranom može se na kapilare utjecati izrazito povoljno; u tom slučaju te najmanje žilice teku u blagim krivi­nama koje podsjećaju na ispruženu ukosnicu, a stijenke su im zdrave. Kroz takve kapilare krv cirkulira nesmetano, a to bez sumnje povoljno djeluje na krvni optok i izmjenu tvari. Iz spomenutoga eksperimentalnoga djela Ottfrieda Miillera svakako valja zapamtiti što se može postići prijesnom biljnom dijetalnom hranom.

Određene funkcije vezivnog tkiva također su nespecifična osnovna aktivnost organizma. U vezivna tkiva, koja su svugdje po organizmu, privremeno se odlažu produkti izmjene tvari. Ali vezivno tkivo nije samo neka vrsta odlagališta, nego u nekim njegovim elementima se i stvaraju u organizmu potrebne tvari koje reguliraju za život važne procese (= humoralna regulacija) ili sudjeluju pri obrani od bakterijskih infekcija. Cjelokupno vezivno tkivo u or­ganizmu je sastavljeno od vlaknastog tkiva koje je u blizini žila, od limfnog tkiva i od po­sebnog kompleksa tkiva, a nazivamo ga retikulo endotelijalni sistem koji je od posebnih sta­nica. Taj kompleks tkiva je mczenhim, iz kojega nastaje vezivno tkivo. Cjelokupno liječenje čovjeka narušena zdravlja ili bolesna čovjeka pokušava aktivirati i djelovanje mezenhima. To se može postići masažom vezivnog tkiva ili lijekovima koji sadržavaju takve tvari da potiču vezivno tkivo. A mezenhim možemo aktivirati ili njegovo stanje poboljšati i odgovarajućom prehranom, što je ovdje i posebno zanimljivo. Hranom se mogu u tijelo unijeti tvari koje djeluju na funkcioniranje i strukturu mezenhima.

Uostalom, i već spomenuta obrana organizma od infekcije njegova je nespecifična os­novna aktivnost. Da organizam ne može stvarati posebne obrambene tvari koje oštećuju ili uništavaju štetne bakterije, mi bismo bespomoćno bili izloženi svim mogućim infekcijama. Kao što smo već rekli, dio te zadaće ima mezenhim. Ali u vezi s tim moramo spomenuti i fiziološki važne crijevne bakterije jer vrlo vjerojatno baš ti mikroorganizmi prave posebne tvari koje organizam štite od infekcija. Obrana od infekcija umnogome ovisi o prehrani. Uz

Hranjivi sastojci u hrani 215

bjelančevine pri tome su važni prvenstveno vitamini. Za obranu od infekcija najpotrebniji su ovi vitamini: A, C, Bi, B2, B6, zatim niacin, pantotenska i folna kiselina. Doktor E Heepe izjavljuje da gotovo svako pomanjkanje vitamina može uzrokovati poremećaje u obrani od infekcija, a to je - gotovo bismo mogli reći - najteža posljedica prehrane s premalo vitamina.

Na kraju možemo još jedanput naglasiti važnu spoznaju; prehrana nespecifično utječe na organizam. Tek kad znamo to, možemo doći do spoznaje da dijetalna hrana ne djeluje toliko neposredno na bolesti jetre, ili na šećernu bolest, tumore, srčane tegobe, masnu jetru ili na žučne kamence koliko djeluje na opću osnovnu aktivnost organizma. Tu počinje posebna uloga prehrane; a budući da bolest većinom narušava ravnotežu osnovnih aktivnosti orga­nizma, zadaća je dijetalne prehrane da je odgovarajućom hranom opet uspostavi i time po­spješi liječenje bolesti.

Hranjivi sastojci u hrani

Glavne hranjive tvari u hrani su bjelančevine, masti i ugljikohidrati. Te hranjive tvari op­skrbljuju organizam i kalorijama koje mu daju energiju. Ugljikohidrati i masti daju prije svega one kalorije koje su organizmu potrebne za rad, za njegovu osnovnu aktivnost. Bjelančevine se upotrebljavaju prije svega kao za život važan građevni materijal.

Bjelančevine

Bjelančevine su organizmu nužne hranjive tvari za rast i održavanje stanica, a i za izgradnju enzima i hormona. Ne možemo zamisliti život bez bjelančevina. Bjelančevine su organski spojevi s velikim molekulama aminokiselina.

Poznate su namirnice s biljnim i životinjskim bjelančevinama. Najvažnije namirnice sa životinjskim bjelančevinama su mlijeko, mladi kravlji sir, sir, jaja, meso i r iba Ali biljnih bje­lančevina ima prije svega u proizvodima od žitarica, orasima, namirnicama od soje, u grahu, povrću i krumpiru.

Nisu sve bjelančevine u namirnicama životinjskog ili biljnog porijekla jednako vrijedne. Tome su razlog razne aminokiseline od kojih su sastavljene. Posebnu ulogu imaju takozvane za život obavezne (= esencijalne) aminokiseline. Naposljetku, presudno je kako su pojedini sastavni dijelovi bjelančevina (esencijalne i neesencijalne aminokiseline) pomiješani u hranji­voj bjelančevini. Svako odstupanje od optimalnih odnosa primjerenih za upotrebu bjelanče­vina u ljudskom organizmu smanjuje biološku vrijednost bjelančevina. E. Kofrdnyi (Max--Planck-Institut fiir lirniihrungsphysiologie, Dortmund) u pokušajima pravljenja bilanci s bjelan­čevinama prvi je put na čovjeku testirao vrijednost bjelančevina u namirnicama. Prije toga je te pokuse radio samo na štakorima. Ali bile su potrebne brojke koje bi nešto rekle i o čovjeku. Kofrdnjijevi pokušaji su pokazali koliko su male količine bjelančevina u određenim hranjivim tvarima ili mješavini bjelančevina potrebne da se u organizmu održava ravnoteža bjelančevina ili dušika. Iz tih pokušaja i nalaza nastala je nova definicija za biološku vrijed­nost bjelančevina - najveću biološku vrijednost imaju one bjelančevine koje mogu s najma­njom količinom održavati normalni sastav bjelančevina u organizmu.

U svakom slučaju nije od velike koristi poznavanje biološke vrijednosti pojedinih bjelan­čevina. U čovjekovoj hrani ne nalaze se samo pojedine bjelančevine nego mješavine brojnih bjelančevina, a u isto vrijeme probavljene bjelančevine daju biološku vrijednost svih bjelan-

216 Suvremena prehrana

čevina koje su ušle u tijelo. Biološka vrijednost bjelančevina uzajamno se povećava. Tako, na primjer, kombiniranim dovođenjem različitih bjelančevina postižemo veću biološku vri­jednost nego jednakom količinom pojedinih bjelančevina. Uzajamno povećavanje biološke vrijednosti bjelančevine bilo je utvrđeno u svim slučajevima. Pri tome iznenađuje nalaz da i na odgovarajući način kombinirana mješavina biljnih bjelančevina može dati najveću bio­lošku vrijednost. Tako, na primjer, ni bjelančevina iz graha ni ona iz kukuruza nemaju svaka posebno visoku biološku vrijednost. Ali povoljno pomiješane te dvije biljne bjelančevine jed­nake su biološke vrijednost kao i životinjska bjelančevina iz jaja.

Tako su Kofrdtiyijevi radovi proširili i produbili naše poznavanje hranjive vrijednosti bje­lančevina. Uz to su dali i nove mogućnosti za dijetalnu prehranu kod nekih oboljenja jetre i bubrega. Ako moramo, na primjer, pacijenta s uznapredovalim oboljenjem bubrega (bubrezi prestanu djelovati) hraniti namirnicama koje sadrže vrlo malo bjelančevina, možemo to uči­niti dijetalnom hranom od krumpira i jaja u kojoj ukupno ima samo 20 do 25 grama bje­lančevina na dan. U toj maloj količini mješavine bjelančevina od krumpira i jaja mješavina aminokiselina je tako povoljna da time možemo organizam hraniti i dulje vrijeme a da pri tome ne počne gubiti svoj osnovni bjelančevinski sastav.

U našoj hrani mora svakog dana biti dovoljna količina visokovrijednih bjelančevina. Tu količinu možemo postići ako jedemo mlijeko, mladi kravlji sir, sir, jaja, meso, ribu, punov-rijedni kruh, povrće i krumpir. I takozvana laka vegetarijanska hrana kojom dobivamo bje­lančevine samo iz mlijeka, mladoga kravljeg sira, jaja i povrća, a ne od mesa i riba, daje do­voljno pravih bjelančevina. Zbog svoje posebne korisnosti ovaj oblik prehrane je vrlo pri­mjeren čak pri određenim bolestima (na primjer teška oboljenja jetre).

U hrani odrasloga čovjeka dnevno treba da bude približno jedan gram bjelančevine na jedan kilogram tjelesne težine. Morali bismo izračunati je li nam ta poželjna količina bjelan­čevina uvijek i osigurana s različnim namirnicama. Za takvo približno izračunavanje mogu nam pomoći podaci na sljedećoj tabeli.

Namirnica - količina bjelančevina (na 100 g) kruh 10 g nemasni sir, manje od 10Z mas. 35 g brašno lOg meki sirovi, 30-452 mas. 20 g zobene pahuljice 15g tvrdi sirovi, 30-452 mas. 30 g pšenične pahuljice 10 g punomasni sir, 602 mas. 15g riža 10 g sojino brašno, punomasno 40 g jedno kokošje jaje, oko 50 g 5 g sojino brašno, malo masno 50 g sojine pahuljice 40 g ribe 15 -20g

meso 15 - 20g krumpir 2 g posna šunka 25 g poveće 2-5 g kobasica, srednje masna 1 5 « voće 1-2 g

perad, divljač 20 g orasi 15 -20g mlijeko 4 g kvasne pahuljice 50 g obrano mlijeko u prahu 35 g pšenične klice 30 g

mladi sir od obranog mlijeka 20 g ulja i masti 0 g mladi kravlji sir, 402 mas. 15g šećer, med, slastice 0 g (Radi boljeg pregleda, sve su vrijednosti zaokružene; mas. = masti.)

Hranjivi sastojci u hrani 217

Suvremena prehrana trebala bi da sadrži relativno mnogo bjelančevina. Nema smisla uzimati više od 100 g bjelančevina na dan, jer time ne možemo poboljšati sastav bjelančevina u or­ganizmu, a opteretit ćemo one funkcije izmjene tvari koje izlučuju krajnje produkte izmjene tvari u kojima je dušik.

Masti

Masti su hranjive materije koje daju mnogo energije. U čistom obliku nalaze se u raznim bilj­nim i životinjskim hranjivim mastima i uljima. Masti ima i u mlijeku, siru, mesu, kobasicama, jajima, orasima i drugim masnim namirnicama.

U Saveznoj Republici Njemačkoj u posljednjim desetljećima neprestano je rasla potrošnja masti. Iz izvještaja o prehrani, koji je sastavilo Njemačko društvo za prehranu, vidi se da svaki stanovnik danas troši prosječno 135 g masti. S obzirom na činjenicu da se ljudi premalo kreću, tako velika potrošnja masti je jedan od najvažnijih činilaca koji uzrokuju poreme­ćaje u izmjeni tvari, preveliku težinu, masnu jetru, žučne kamence, šećernu bolest i ar-teriosklerotična oboljenja žila (posebno oboljenja vjenačnih žila). Spomenuto društvo pre­poručuje da se potrošnja masti toliko smanji da iz njih ne dobivamo više od 30 do 352 ukupnih kalorija.

Odraslom čovjeku potrebno je prosječno 2.500 kalorija na dan, što znači da bi mu bilo dovoljno oko 80 g masti. U suvremenoj prehrani treba brižljivo odmjeravati masti, jer valja znati da ih ne dobivamo samo u čistom obliku, nego da ih se mnogo krije i u drugim na­mirnicama.

Fiziologija prehrane i dijete različito vrednuje masti kao hranjive tvari. To potječe otud što je u svakoj hranjivoj masti drugačija mješavina masnih kiselina. Masti u namirnicama sa­stavljene su od molekula nastalih od glicerina i masnih kiselina. U svakoj molekuli masti ud­ružuju se glicerin i masne kiseline. Pošto su masne kiseline različite i molekule masti su raz­ličitog sastava, a ovisno o tome koliko ima masnih kiselina, masti u namirnicama dobivaju svoja posebna svojstva. U mastima u namirnicama su zasićene, jedanput nezasićene i više puta nezasićene masne kiseline. U zasićenim mastima prevladavaju zasićene masne kiseline, a u nezasićenim prevladavaju jedanput nezasićene i više puta nezasićene masne kiseline. Tak­ve masti mogu povoljno utjecati na poremećaje u izmjeni masti, ako je na primjer u pitanju povećana količina kolesterola u krvi. Dobre su i za zaštitu stanovništva od poremećaja u izmjeni masti koji su danas vrlo česti.

Masne kiseline u najvažnijim uljima i mastima (Udio pojedinih skupina masnih kiselina izražen je u postocima.)

Zasićene Nezasićene Polienske Ulja masne kiseline masne kiseline kiseline*

maslinovo ulje 20 70 8-10 ulje od kikirikija 20 50 30 zasićeno pamučno ulje 25 25 50 laneno ulje 10 20 70 ulje od suncokreta 10 20-30 60-65 ulje od kukuruznih klica 15-20 30 50-60 ulje od divljeg šafrana 10 10-20 70-75

218 Suvremena prehrana

Zasićene Nezasićene Polienske Masti masne kiseline masne kiseline kiseline*

vrhnje, maslac 60-64 30-40 2-5 kokosova mast (ulje) 90 6-8 2-3 svinjska mast 40-45 45-50 8-10 goveđi loj 50-60 30-40 3-5 stolni margarin ovisno o vrsti 5-10 delikatesni margarin ovisno o vrsti 15-25 vrhunski margarin 30-35 20-25 38-45

* Polienske kiseline = više puta nezasićene masne kiseline

Za prehranu zdravih ljudi kod kojih se ne primjećuju nikakvi poremećaji u izmjeni tvari ili u probavi nije neposredno važno koje masti jedu, ako njihova količina ne prelazi granice ukupnih individualnih potreba za kalorijama i mastima. U normalnim prilikama nema, sa sta­jališta fiziologije prehrane, nikakve osnove za to da određene masti potpuno isključimo iz prehrane, ili da se počnemo hraniti samo posebnim mastima - bez obzira na to što to ni zbog društveno-ekonomskih razloga nije moguće. Ipak pri normalnoj prehrani vodimo ra­čuna o tome da u namirnicama bude određena količina masti s polienskim kiselinama. Na taj bi način trebalo uspostaviti ravnotežu s nezasićenim masnim kiselinama koje dobivamo u životinjskim mastima koje pojedemo i u mastima koje u hrani ne vidimo. Pravilnim iz­borom masti možemo se većinom zaštititi od poremećaja povezanih s mastima, a i od ar-teriosklerotičnih oboljenja žila. Pravilan izbor masti može biti koristan i u normalnoj sva­kodnevnoj prehrani. Treba da znamo da i mnogi ljudi koji inače izgledaju potpuno zdravi imaju poremećenu izmjenu tvari. Preventivni pregledi bi svakako potvrdili da je to češće nego što se općenito misli. Moramo također znati da ljudi kod kojih se utvrde takvi pore­mećaji mogu zbog toga i oboljeti (na primjer oboljenja koronarnih = vjenačnih žila, šećerna bolest i druge). Nakon toga moramo izbor masti urediti tako da u hrani bude više masti s polienskim kiselinama a manje onih u kojima ima više zasićenih masnih kiselina. Najljepše mogućnosti nam daju određena biljna ulja i neke vrste margarina koje imaju mnogo polien-skih kiselina. U sljedećoj tabeli su prikazane količine masti u glavnim namirnicama. Moramo i posebno obratiti pažnju na količinu masti u kobasicama, masnom mesu, masnom siru, a i u orahnjači i torti.

Namirnica - količina masti (na 100 g)

kruh 1 g brašno 1 g zobene pahuljice 1 g pšenične pahuljice 1 g riža 1 g sojino brašno, punomasno 20 g sojino brašno, nemasno 5 g soj i ne pahuljice 20 g

krumpir 0 g

povrće 0 g voće 0g

orasi 50-60 g

obrano mlijeko 0 g obrano mlijeko u prahu 1 g mlaćenica 1 g punomasno mlijeko 3-4 g tučeno vrhnje, 282 mas. 30 g

Hranjivi sastojci u hrani 219

tučeno vrhnje, 102 mas. 10 g nemasni mladi kravlji sir 0 g mladi kravlji sir, 402 mas. 10 g nemasni sirovi, manje od 102 mas. 3 g meki sirovi, 30-452 mas. 15 -20g tvrdi sirovi, 30-452 mas. 15-25 g punomasni sirovi, 602 mas. 30 g

1 kokošje jaje, oko 50 g 5 g

pastrva, zlatni grgeč, štuka, jastog, šaran, rakovi, list, iverak, platuša, bakalar 2 -5 g jegulja 25 g haringa, dimljena 15 g haringa, svježa 20 g sardine u ulju 15 g tunjevina 15 g

svinjetina, nemasna 10 g svinjetina, srednje masna 20 g svinjetina, masna 40 g svinjetina, vrlo masna 45 g govedina, vrlo mršava 2 g govedina, mršava 10 g govedina, srednje masna 20 g govedina, masna 25 g mljeveno meso, pola-pola 15 g teletina, mršava - srednje masna 10 g ovčetina, srednje masna 20 g jetra 5 g

pluća 2 g bubrezi 5 g mozak 5 g

(Radi bolje preglednosti sve su vrijednosti zaokružene.)

srce 5 g jezik lOg losos, vrlo mršav 5 g šunka, mršava (prosječno) 10 g šunka, masna (prosječno) 40 g slanina, masna 80 g slanina, djelomično s mesom 60 g kobasice, srednje masne 30 g paštete od jetre 20 g hrenovke 20 g svježe kobasice 30 g

kokoš, pečena 5 g patka 20 g guska 30 g zec 5 g srna l g puran 20 g

maslac 80 g svinjska mast 100 g margarin 80 g biljna ulja 100 g biljne masti bez vode 100 g

majoneza 80 g

šećer, med, slastice 0 g

čokolada s punomasnim mlijekom 30 g kakao u prahu, malo mastan 25 g marcipan 20 g pecivo, kolači, torte 20-40 g

pšenične klice lOg

Ugljikohidrati

Ugljikohidrati su najvažnije pogonsko gorivo za ljudski organizam. Izrazom ugljikohidrati oz­načujemo određene spojeve ugljika, vodika i kisika koji su jednostavni šećeri ili su sastavljeni od jednostavnih šećera. Najjednostavniji šećeri su monosaharidi, kao grožđani šećer (= dek-stroza ili glukoza), voćni šećer (= fruktoza ili levuloza) i galaktoza. Šećer od trske ili repe (saharoza), sladni šećer (maltoza) i mliječni šećer (laktoza) ugljikohidrati su, disaharidi, a nji­hove molekule su sastavljene od po dva jednostavna šećera (monosaharida). Šećer od trske je od glukoze i fruktoze, sladni šećer od dviju molekula glukoze, a mliječni šećer od glukoze i galaktoze. Ugljikohidrati s velikim molekulama, koji se sastoje od velikog broja jednostavnih

220 Suvremena prehrana

šećera, jesu takozvani polisaharidi koje nalazimo u obliku škroba i celuloze u biljnom svijetu i u obliku životinjskog škroba (glikogena) kod životinja i čovjeka. Škroba ima u brojnim na­mirnicama u velikim količinama, tako na primjer u proizvodima od žita i krumpiru, a manje u povrća

Organizam može brzo »sagorjeti« ugljikohidrate, oksidirati ih u ugljični dioksid i vodu. Ali može i da ih u obliku škroba životinjskog porijekla (glikogena) čuva u jetri i mišićnim stanicama; tako ima zalihu rezervnih tvari od kojih po potrebi pravi šećere.

U sadašnjoj prehrani šećeri imaju veliki udio medu ugljikohidratima Mnogo ih je i u še­ćerom bogatim namirnicama (marmelade, sokovi). Zatim velik dio ugljikohidrata dobivamo iz proizvoda mlinarske industrije. Ta hrana s mnogo ugljikohidrata smanjuje biološku vri­jednost naših namirnica jer s ugljikohidratima dobivamo pretežno »prazne« kalorije; a zbog nedostatka vitamina i mineralnih tvari pogoršava se opskrba organizma esencijalnim tvari­ma. Klasični primjeri namirnica s kojima dobivamo samo kalorije i nikakve esencijalne hra­njive tvari (vitamini, minerali) jesu čisti šećer od trske ili repe, grožđani šećer, voćni i mliječni. Zbog već stečene navike prevelikog trošenja mlinarskih proizvoda, šećera i na­mirnica s mnogo šećera, na zdravlju stanovništva već se pojavljuju vidne štetne poslje­dice. Zato je nužno poznavati punovrijedne namirnice od ugljikohidrata i razlikovati ih od manje vrijednih.

U sljedećim tabelama dajemo nekoliko podataka o tome.

Punovrijedne namirnice s ugljikohidratima punovrijedno krupno mljeveno brašno kruh od punovrijednog krupno mljevenog brašna prepečeni kruh od punovrijednog brašna pecivo od punovrijednog brašna ili punovrijednog krupno mljevenog brašna punovrijedno brašno prirodna riža povrće krumpir voće sušeno voće Namirnice s ugljikohidratima s pretežno »praznim« kalorijama fino mljeveno brašno pecivo od fino mljevenog brašna tjestenine od fino mljevenog brašna oljuštena i glazirana riža šećer od trske ili repe namirnice s dodatkom šećera slastice grožđani šećer voćni šećer

Kalorije: Hranjive tvari, masti, bjelančevine i ugljikohidrati imaju određenu vrijednost koja se određuje na osnovu topline koju stvaraju dok izgaraju, a izražavamo je kalorijama.

1 g ugljikohidrata 1 g bjelančevine 1 g masti

= 4,1 kalorija = 4,1 kalorija = 9,3 kalorije

Hranjivi sastojci u hrani 221

U tehnički razvijenom svijetu ljudi se sve manje kreću. Tako 802 zapadnonjemačkog stanov­ništva spada među takozvane »lake radnike« koji dnevno ne potroše više od 2.500 kalorija. Mnogim starijim ljudima potrebno je samo 1.700 do 2.000 kalorija dnevno. Ako uzimamo više kalorija nego što ih trošimo, počinju se - uz odgovarajuću sklonost - vrlo brzo sakup­ljati masti u obliku rezervne tvari. Oko 302 zapadnonjemačkog stanovništva ima više kilo­grama nego što bi trebalo, i zato živi pod teretom velikog medicinskog rizika. Zbog toga moramo pravilno odmjeravati kalorije da bismo se hranili držeći korak s vremenom. Sljedeća tabela pokazuje koliko kalorija imaju osnovne namirnice.

Kalorije u namirnicama (na 100 g)

1 kcal (kilokalorija ili velika kalorija) = 4.186 džula (pri preračunavanju u džule množimo vrijednosti kalorija sa 4,186)

kruh 250 svinjetina, srednje masna 250 brašno 350 svinjetina, masna 400 zobene pahuljice 400 svinjetina, vrlo masna 450 pšenične pahuljice 350 govedina, vrlo mršava 100 riža 350 govedina, mršava 150 punomasno sojino brašno 450 govedina, srednje masna 250 sojino brašno, nemasno 300 govedina, masna 300 sojine pahuljice 450 mljeveno meso, pola-pola 200 krumpir 80 teletina, nemasna do srednje masna 150 povrće 20-50 ovčetina, srednje masna 250 voće 50-80 jetra 140 orasi 600-700 pluća 80 obrano mlijeko 35 bubreg 100 mlaćenica 35 mozak 100 obrano mlijeko u prahu 350 srce 100 punomasno mlijeko 60 jezik 150 tučeno vrhnje 282 mas. 300 losos, dimljen, vrlo mršav 150 tučeno vrhnje 102 mas. 120 šunka, mršava (prosječno) 200 nemasni mladi sir 80 šunka, masna (prosječno) 450 mladi sir 402 mas. 150 slanina, masna 800 nemasni sirovi 102 mas. 200 slanina s mesom (hamburger) 650 meki sirovi 30—452 mas. 250-300 kobasice, srednje masne, tvrdi sirovi 30-452 mas. 300-350 obične vrste (prosječno) 500 punomasni sir 602 mas. 350 pašteta od jetre 300 1 kokošje jaje, oko 50 g 80 kobasice (hrenovke) 250 pastrva, zlatni grgeč, štuka, svježa kobasica 350 jastog, šaran, rakovi, list, kokoš, pečena 150 iverak, platuša, bakalar 80-100 patka 250 jegulja 300 guska 350 haringa, dimljena 250 zec 100 haringa, svježa 250 puran 300 sardine u ulju 250 maslac 750 tunjevina 250 svinjska mast 950 svinjetina, nemasna 150 margarin 730

222 Suvremena prehrana

biljna ulja 930 koka-kola 50 biljne masti bez vode 930 sok od grožđa 70 majoneza 750 jabučni sok 50 šećer 400 sok od naranče 50 med 300 slatki mostovi 70

slastice 250 vino 70 čokolada s punomasnim pjenušavo vino 70 mlijekom 550 slatka vina 100-150 kakao u prahu, bez ulja 450 likeri 200-400 marcipan 450 vinjak 250 pecivo, kolači, torte 400-500 viski 250 kvasne pahuljice 350 pivo 50 pšenične klice 400

(Radi boljeg pregleda sve su v ijednosti zaokružene.)

U sljedećoj tabeli iznosimo nekoliko podataka koji će olakšati izračunavanje kalorija, od­nosno džula, potrebnih za pojedinu dob.

Koliko je kalorija dnevno potrebno za manju fizičku aktivnost?

Dob .Muškarci Zene 18 godina 2.800 kcal 2.400 kcal 25 godina 2.400 kcal 2200 kcal 45 godina 2.300 kcal 2.100 kcal 65 godina 2.100 kcal 2.000 kcal

Dodatak za srednje naporan fizički rad od 50 do 100 kalorija za svaki sat rada. Dodatak za teški fizički rad od 150 do 200 kalorija za svaki sat rada.

Dodatak za aktivnosti u slobodnom vremenu, na sat šetnja oko 100 kalorija brzo hodanje oko 200 kalorija plivanje, biciklizam, tenis, skijanje oko 400 kalorija gimnastika oko 400 kalorija rad u vrtu oko 200 do 300 kalorija

Vitamini

Vitamini su tvari kojih nam je potrebno vrlo malo. Oni dopunjavaju hranjive tvari i omo­gućavaju da se one u organizmu mogu uopće upotrijebiti. Za normalno odvijanje nekih za život važnih funkcija našeg tijela dovoljni su već djelići miligrama određenog vitami­na.

Vitamini su visokoaktivne organske tvari koje na ovaj ili onaj način sudjeluju u skoro svim procesima izmjene tvari. Ljudsko tijelo ne može stvarati vitamine, pa ih mora dobivati

Hranjivi sastojci u hrani 223

hranom izvana. Neke vitamine mogu stvarati samo fiziološke bakterije u zdravim crijevima i one ih daju organizmu na raspolaganje. To je također jedan od razloga zašto treba očuvati floru fizioloških bakterija u crijevima.

Otprilike od početka stoljeća počeli su se polako otkrivati vitamini. Jedan za drugim. Istraživanjima vitamina rukovodili su ovi poznati istraživači: W. Stepp, sir Frederik, G. Hopkins, Casimir Funk, A. Windaus, Mc Col/um i Szent-Gjorgyi. Najvažnije do sada poznate vitamine i dnevnu količinu vitamina potrebnu odraslu čovjeku prikazujemo u sljedećoj tabeli

Najmanja Vitamin dnevna

količina

A 1,5 mg Bi 1,5-2,0 mg B 2 2,0 mg B a

1-2 mg B12 1—2 gama pantotenska kiselina 10 mg

Najmanja Vitamin dnevna

količina

niacin 10-20 mg C 75 mg D 0,01 mg K 4 mg E 15 mg P 0,01 mg

Potpuno pomanjkanje bilo kojeg vitamina uzrokuje bolest avitaminozu. Takve bolesti su: beri-beri (Bi avitaminoza), skorbut (C avitaminoza), pelagra (niacin avitaminoza) ili rahitis (D avitaminoza). U civiliziranim zemljama svijeta avitaminoze su uopće već vrlo rijetke. Bilo bi međutim pogrešno misliti da više nije važno razmišljati ima li u našoj prehrani dovoljno vitamina. Dapače, još je vrlo rasprostranjeno prikriveno pomanjkanje vitamina među stanov­ništvom industrijskih zemalja.

Kad kažemo prikriveno pomanjkanje vitamina, mislimo na nedovoljno vitamina u hrani. Za neke vitamine je prilično točno utvrđeno koliko ih nedostaje. Tako su posljednjih godina vršena istraživanja koja, na primjer, dokazuju da veliki dio našeg stanovništva ne uzima dnevno potrebne količine vitamina C i da često ne snabdijeva organizam životno važnim vitaminom Bi. Nedovoljna je i opskrba vitaminima skupine B, a vjerojatno i vitaminom E. Zbog relativnog pomanjkanja više vitamina ne ispoljavaju se znaci kao pri tipičnoj bolesti avitaminozi, nego u obliku vrlo različitih, nespecifičnih i jedva karakterističnih pojava. Naj-tipičniji znaci relativnog manjka vitamina jesu: neuobičajeni zamor, popuštanje inicijative i zadovoljstva u radu, razdražljivost, nervoza, poremećaj spavanja, glavobolja, sklonost in-fekcijskim bolestima i određene vegetativne smetnje u radu srca, krvnog optoka i pro-bavnih organa.

Njemački higijeničar Werner Kollath je pokusima pri hranjenju štakora utvrdio kako po­manjkanje vitamina djeluje na životinjski organizam. On je pokusnim životinjama davao hra­nu s dovoljno masti, bjelančevina i ugljikohidrata, ali bez većine vitamina. Utvrdio je da se tom hranom niže vrijednosti štakori mogu održati na životu, ali da brzo obolijevaju, uop­će fizički propadaju, što je on nazvao imenom mezotrofija (= stanje poluishranjenosti). Kad je takve mezotrofne štakore istraživao potkraj njihova života, u brojnim je tkivima pronalazio degenerativne promjene. Promjene su bile izrazite naročito na zubima, kostima, žilama, ci­jelom vezivnom tkivu i jetri. Ne može se reći koliko se rezultati Kollatbovib pokusa mogu prenijeti na čovjeka, ali istina je da su njegovi radovi pokazali kako u životinjskom svijetu

224 Suvremena prehrana

nepotpuna prehrana dovodi do oštećenja tkiva i organa; ta oštećenja doduše nisu smrtno opasna ali prilično ugrožavaju zdravlje. Na osnovi rezultata svoga rada Kollatb je postavio zahtjev da naša hrana mora ostati koliko je moguće prirodna i jednostavna jer samo u takvoj hrani sadržana je ona količina hranjivih tvari koje su čovjeku potrebne. Potpuno zdravlje je samo u prirodnoj i punovrijednoj hrani.

Svaki vitamin djeluje na više različitih načina, a fiziološka djelovanja pojedinih vitamina međusobno se prepliću. Poznati su i slučajevi kad neki vitamin ima određeni učinak samo u sudjelovanju s nekom drugom ili čak trećom supstancijom. Svi vitamini se međusobno podupiru i dopunjuju. Skrećemo pažnju na to da izvjesno ima i supstancija koje nam još nisu poznate. Za onoga koji se želi zdravo hraniti nije toliko važno da poznaje pojedine supstan­cije, koliko da zna u kojim namirnicama su što je moguće potpunije zastupljene supstancije koje su potrebne čovjeku. Pri izboru namirnica za punovrijednu prehranu naš vodič treba da bude znanje o tome koje su namirnice punovrijedne, a ne znanje o pojedinim supstan­cijama.

1. Namirnice u kojima ima posebno mnogo vitamina pšenične klice (vitamin E i B) sok od šipka (vitamin C i P) suhi kvasac (vitamin B) sok od crnog ribiza (vitamin C i P) ekstrakt od kvasca (vitamin B) ulje pšeničnih klica (vitamin E) sok od rakite (vitamin C i P)

2. Punovrijedne namirnice koje već po prirodi imaju dovoljnu količinu vitamina

povrće voćni sokovi i sokovi od povrća krumpir punovrijedno brašno punovrijedno krupno mljeveno brašno punovrijedne pahuljice punovrijedan kruh pecivo od punovrijednog brašna i punovrijednog grubo mljevenog brašna mlijeko kiselo mlijeko mladi kravlji sir

sir jaja meso ribe perad soja i proizvodi od nje prirodna biljna ulja (nepromijenjena) biljne masti s dodatkom prirodnih biljnih ulja vrhnje maslac i druge životinjske masti orasi i druge sjemenke (na primjer, sjeme od suncokreta i lana)

3. Djelomično obezvrijeđene namirnice sa smanjenom količinom vitamina fino mljeveno brašno ili pecivo voćni šećer i tjestenine od takvog brašna mliječni šećer oljuštena i glazirana riža namirnice s dodatkom šećera šećer od trske (bomboni, želei) grožđani šećer sterilizirano mlijeko

Pogledamo li tu tabelu malo potanje, spoznat ćemo da je naša prehrana vitaminski nepot­puna prije svega zbog vrlo rasprostranjene upotrebe namirnica kojima je industrijskom pre­radom smanjena količina vitamina ili namirnica u kojima ima malo vitamina To je spoznao

Hranjivi sastojci u hrani

već i Sebastian Kneipp, a to su naglašavali i mnogi koji su liječili prirodnim putem. Na kraju su na te činjenice počeli upozoravati i ugledni kliničari s medicinskih fakulteta. Tako, na pri­mjer, E Heepe kaže: »Prosječna domaća hrana u mnogim zemljama srednje i zapadne Evrope ne sadrži dovoljno vitamina. Uzrok je prije svega u velikom udjelu »praznih« kalorija, što znači da ima previše namirnica visoke kalorične vrijednosti ali s malo vitamina, kao što su na primjer fino mljeveno brašno, bijeli kruh, pecivo i tjestenine od fino mljevenog brašna, šećer, i namirnice sa šećerom.«

Kliničari ujedno i upozoravaju: sintetički napravljeni vitamini, oni u tabletama, ne mogu potpuno nadoknaditi manjak vitamina u prehrani. U vezi s tim F. Heepe piše: »Svaka namir­nica je na svoj način biološka cjelina u kojoj bitnu hranjivu vrijednost imaju - sa svojim pri­rodnim reakcijama - sve zastupljene tvari a ne samo pojedini sastavni dijelovi. Za razliku od umjetne mješavine sintetičkih vitaminskih tvari, prirodno povezani vitamini podijeljeni su po svojim prvobitnim međusobnim odnosima, stabilizirani su s najrazličitijim zaštitnim tvarima, a prate ih mineralne tvari, bjelančevine, lipidi, ugljikohidrati i brojne druge tvari i građevni djelići biljne stanice s kojom su u složenoj međusobnoj vezi. Brojni dokazi po­tvrđuju da su hranjive tvari i supstancije za tijelo mnogo upotrebljivije ako ostanu u svojim prirodnim odnosima, nego ako organizmu dovodimo posebno izdvojene pojedine sastavne dijelove, koje tehničkim zahvatima iščupamo iz prvobitne povezanosti u cjelinu. Zato nas ne smije iznenaditi što su vitamini koji su u prirodnoj vezi u biljci ili životinji mnogo efikasniji nego na odgovarajući način izdvojene supstancije u čisto kemijskom obliku ili u obliku od njih napravljenih vitaminskih mješavina.«

I stari stručnjak u istraživanju vitamina W. Stepp je rekao da ima bolesti kod kojih otkazu svi vitaminski pripravci, ali se može pomoći običnim kvascem.

Kad liječnik ili dijetetićar izračunavaju potrebu za vitaminima govore o minimalnoj i optimalnoj potrebi za njima. Minimalna količina je ona količina određenog vitamina koju organizam mora dobiti svaki dan da ne bi došlo do značajnijeg manjka tog vitamina. Optimalna količina vitamina je količina koja je potrebna organizmu da postigne posebnu sposobnost u vezi s rastom, razmnožavanjem, obranom od infekcija ili posebnim fizičkim i psihičkim opterećenjima. Optimalna količina je kod mnogih vitamina nekoliko puta veća od minimalne. Treba u cijelosti opskrbu vitaminima tako poboljšati da tkiva i so­kovi u organizmu budu u svakom trenutku dovoljno snabdjeveni, da se povećanje fizio­loških potreba za vitaminima odmah izravnava, da organizam ne bi morao vitamine uz­imati iz rezerve.

Mineralne tvari i elementi u tragovima

Mineralne tvari su važni građevni elementi za organizam. One su u različitim tkivima lijepo, planski raspoređene, a u stanicama sudjeluju u bitnim životnim procesima. Neki elementi po-trebni su organizmu samo u tragovima. To su: željezo, jod, kobalt, bakar, mangan, cink, mo-libđen a vjerojatno i flor, silicij i selen. Slično kao i vitamini, i elementi u tragovima često se ugrađuju u enzime kao djelotvorni sastavni dijelovi. Time objašnjavamo to što su elementi u tragovima, slično kao i vitamini, uključeni u različite procese izmjene tvari. Stoga je nužno da ih organizam dobiva s hranom redovito i u dovoljnim količinama jer samo tako izmjena tvari može nesmetano teći.

Kod životinja i biljaka opažamo manjak elemenata u tragovima kao teške nedostatke u radu organizma. Pitanje je da li ljudskoj prehrani prijeti opasnost od nedovoljne opskrblje­nosti elementima u tragovima; u ovom trenutku liječnici i znanstvenici još nisu usaglasili

226 S u v r e m e n a prehrana

mišljenja u vezi s tim. Neki misle da pri koliko-toliko normalnoj prehrani ne može doći do manjka elemenata u tragovima. Drugi međutim upozoravaju da zemljište na kojem rastu bilj­ke kojima se hranimo ne sadrži više toliko elemenata u tragovima niti u tolikim količinama koliko ih je bilo nekada i da ih zbog toga dobivamo premalo u hrani.

Mineralne tvari su neizbježni sastojci žive tvari organizma, prema tome su za život važni. Njihova zadaća je da u tjelesnim tekućinama i stanicama stvaraju određeni osmotski tlak i puferske sisteme kojima se podešava pH vrijednost (na primjer u krvi), zatim održavaju fi­ziološko stanje tkiva kakvo je potrebno da mišići mogu pouzdano odgovarati na živčane podražaje, usmjeravaju izmjenu tvari, a sudjeluju i u izgradnji tkiva i druge strukture. Stanice mogu živjeti samo u otopinama u kojima ima dovoljno mineralnih tvari. Ako ih prenesemo u tekućinu u kojoj nema mineralnih tvari, stanice odumru.

Za stanice u tjelesnim organima posebno je važan kalij. U zdravim stanicama koje djeluju kalij je tvar koja prevladava - u usporedbi s drugim mineralnim tvarima u stanicama - zato ga i zovemo stanična mineralna tvar ili stanični mineral. Međutim, za razliku od njega u sta­nicama ima vrlo malo natrija. U organizmu je ograničen prije svega na prostore izvan stanica (ekstracelularne prostore), tjelesne tekućine i krv.

Između stanica i prostora izvan stanica, te tekućina, izmjenjuju se voda i mineralne tvari. Ta izmjena se odvija u ritmičkim stupnjevima. Za vrijeme rada, opterećenja i preko dana sta­nice u organima primaju natrij iz prostora izvan stanica, a predaju kalij. Predavanje kalija, odnosno primanje natrija, povezano je s naplavljivanjem stanice, smanjenom djelotvornošću i povećanim umorom. Kad se odmaramo ili spavamo tvari se izmjenjuju u obratnom smjeru, stanice na tom stupnju primaju kalij a predaju natrij.

Uopće možemo reći da je kalij tvar koja ubrzava aktivnost. Aktivnost većine enzima oči­to ovisi o određenoj količini kalija u stanicama.

U bolestima, a kod određenih bolesti i na prethodnim stupnjevima, mineralne tvari se izmjenjuju između stanica i prostora izvan stanica. U poremećenim ili oštećenim stanicama raste težnja da one iz svoje plazme predaju što više kalija, a prime što više natrija. Dakle, pri brojnim poremećajima uzrokovanim bolestima u stanicama se smanjuje količina kalija, a natrija povećava.

Kalij i natrij imaju znatnu ulogu i u vezi s prostorom u kojem je vezivno tkivo pokraj žila. To su oni prostori neposredno uz žile i kapilare koji opskrbljuju stanice. Prostori su na­punjeni ekstracelularnom tekućinom, vlaknima vezivnog tkiva i stanicama vezivnog tkiva. U izvanstaničnim prostorima fiziološki je određena zaliha natrija. Ali te se zalihe prekom­jerno povećavaju ako u organizam uđe previše natrija s hranom (na primjer iz kuhinjske soli). Prekomjerno gomilanje natrija u ekstracelularnim prostorima ima štetne posljedice za orga­nizam, a posebno štetno djeluje na strukturu i djelovanje žila i kapilara koje su u blizini. Ako se u prostorima vezivnog tkiva pokraj žila i kapilara povećava koncentracija natrija, kapilare postaju propusnije, manje otporne na upalu, a zbog veće napetosti i uže. Posljedice su sporija cirkulacija krvi kroz kapilare i povećan krvni tlak. Ali povećavanje količine natrija u pro­storima vezivnog tkiva uz žile neugodno utječe i na tok bolesti koje su povezane s upalnim reakcijama vezivnog tkiva; takva su na primjer reumatska oboljenja, upalna oboljenja koze, ulozi (giht), alergije, kronična upala jetre i drugo, jer povećavanje količine natrija čini orga­nizam još prijemčivijim za upale.

Iz svega toga proizlazi da je nerijetko korisno našu prehranu usmjeravati tako da u njoj bude više kalija, a manje natrija. Količinu kalija možemo povećavati prije svega voćem, po­vrćem, krumpirom i rižom; a unošenje natrija u organizam možemo smanjivati prije svega škrto upotrebljavajući kuhinjsku sol i druge začine u kojima ima natrija. Unošenje natrija sma­njit ćemo i manjom količinom kobasica, sira i suhomesnatih proizvoda u jelovniku.

Hran j i v i sastojci u hran i 227

Kal i j i natr i j u n a m i r n i c a m a

Namirnica Količina natrija Količina kalija

kruh 350 mg 200 mg zobene pahuljice 2 mg 350 mg brašno 2 mg 300 mg mlijeko 75 mg 140 mg sir (slani) 1000 mg 100 mg mladi sir (nemastan) 35 mg 100 mg meso (nesoljeno) 80-100 mg 300-350 mg šunka 250 mg 250 mg kobasice 1000-1200 mg 300 mg riža 10 mg 150 mg krumpir 3 mg 400 mg voće 1 mg 100 mg

Ostali elementi koji su također potrebni organizmu jesu: kalcij, magnezij, sumpor, fosfor i klor. Posebno je velika potreba organizma za kalcijem (približno 1 g dnevno). Opskrba or­ganizma kalcijem ne zadovoljava uvijek. Kalcija naročito nedostaje kad čovjek raste, zatim u trudnoći i dok žena doji. Opskrbljenost kalcijem možemo povećati prije svega hraneći se sirom, mladim kravljim sirom i mlijekom, jer je u tim namirnicama kalcij tako povoljno po­vezan s bjelančevinama i fosforom da se lako resorbira.

Boj i la ( p i g m e n t i )

Za organizam su fiziološki važna i neka bojila kao antociani, flavoni i karotinoidi. To su tvari koje sudjeluju u reakcijama; a elektrokemijska mjerenja su pokazala da se, na primjer, u sta­ničnim kulturama povećava aktivnost disanja ako se kulturama dodaju antociani.

Antociani su bojila koja nalazimo, na primjer, u grožđu, crnom ribizu, borovnicama i cik­li. Njihovo djelovanje shvaćamo tako kao da djeluju na dišne enzime koji su na mitohon-drijima vezani na stanicu. Možda bismo bojila ili boje mogli smatrati i općim staničnim sti-mulatorima, odnosno činiocima koji aktiviraju stanicu.

Bojila djelomično djeluju i protiv upala i ometaju bakterije. To djelovanje se odnosi iz­ričito na modre mirtilinske boje kojih ima u borovnicama; ekstrakt od plodova borovnice ili sok od borovnica dobro djeluje pri upali sluznice probavnih organa.

Rutin i kvercitin, kojih ima u mnogim plodovima, spadaju u skupinu boja ili bojila koje zovemo flavoni ili flavonoli. Kao što pokazuju pokusi na psima, rutin i kvercitin povećavaju otpornost na rendgenske i radijeve zrake. Vjerojatno je i u ovom slučaju riječ o djelovanju koje povećava staničnu aktivnost i enzimski potencijal u stanicama.

Kval i te ta n am i rn i c a

Ako hoćemo pravilno sastaviti prehranu, nisu nam dovoljni samo podaci o kalorijama, bje­lančevinama, mastima i ugljikohidratima, nego i smjernice za biranje hrane po vrijednosti koju ima za naše zdravlje.

228 Suvremena prehrana

Anketa je pokazala da samo oko 52 potrošača pri kupovanju namirnica vodi računa i 0 njihovoj kalorijskoj i zdravstvenoj vrijednosti. Većinom nas zanima samo cijena, raznolikost 1 okus. Pa ipak, 75/ ljudi je znatiželjno i želi više znati o zdravstvenoj vrijednosti namirnica i o tome koliko u njima ima hranjivih tvari. To dokazuje da se sve više spoznaje koliko je prehrana važna ako se želimo bolje prilagoditi životu u tehniziranom svijetu i postati otpor­niji prema bolestima koje ovise o prehrani. Koji su najvažniji kriteriji i mjerila za utvrđivanje kvalitete namirnica 5 Kvaliteta namirnica je vrlo složen pojam koji se može odnositi na razne vrijednosti. Često se prikazuje tako da odgovara interesima trenutka ili se u reklamama pri­kriva ili prikazuje drugačije. Kvalitetu namirnica ocjenjujemo prije svega na osnovi sljedećih svojstava:

vanjskog izgleda sposobnosti za prevoženje veličine (na primjer voća i povrća) sposobnosti za skladištenje mirisa i okusa upotrebljivosti (na primjer postojanosti za preradu u domaćinstvu)

U nabrojenim svojstvima međutim nije uključeno ono što za današnjeg potrošača postaje sve važnije, a to je određivanje prehrambene vrijednosti namirnica ovisno o sadržaju tvari važnih s bra-njivo-fiziološkog stajališta.

Među tvarima koje pozitivno djeluju na prvom su mjestu esencijalne hranjive tvari (tvari u namirnicama koje organizam ne može sam stvarati) a koje su toliko važne za život da ih mora neprestano i jednakomjerno s hranom dobivati. Znanost o prehrani danas zna da ne­znatne količine određenih elemenata ili molekularnih hranjivih tvari odlučuju o pozitivnom ili negativnom djelovanju prehrane, ovisno o tome ima li tih tvari u svakodnevnoj hrani do­voljno ili premalo. Stoga postaje sve važnije potanko poznavanje finog sastava namirnica

Objektivnu vrijednost namirnica određuje količina esencijalnih hranjivih tvari u njima. Iz­vjesno je da se nesmanjena vrijednost i količina esencijalnih hranjivih tvari može prije svega naći u prirodnim namirnicama. Naprotiv, utvrđeno je da u prerađenim namirnicama ima bit­no manje esencijalnih hranjivih tvari.

Istina je da se sve namirnice ne mogu jesti u prirodnom obliku jer tako uopće ne dolaze u obzir za jelo ili su čak otrovne. Ali, treba naglasiti da su namirnice u što je moguće pri­rodnijem obliku jamstvo da će povoljno djelovati na zdravlje. Isto tako prirodne namirnice i najviše garantiraju da ćemo s hranom dobiti i one esencijalne hranjive tvari koje do sada još nisu poznate ili identificirane. Znanstvenici koji istražuju prehranu tek su nedavno po­kusima na životinjama utvrdili do sada još neidentificirane esencijalne hranjive tvari u ljusci i klici zrna žitarica (J. Kiihnau i J. Berndsek, Physiologisch-chemisches Institut Uni-versitat Hamburg).

Tako dolazimo do zaključka da bi se pri izboru namirnica i pripravljanju hrane trebalo rukovoditi osnovnim pravilom da »hrana treba da ostane što je moguće prirodnija« (W Kol-lath). To načelo ne traži od nas da sve namirnice unosimo u organizam u prirodnom obliku, nego nam samo preporučuje kako je pametno tako postupati s namirnicama, ako je ikako moguće. U tom bi smislu trebalo da pri ocjenjivanju vrijednosti hrane za zdravlje vodimo računa o izrazima »prirodan« i »ostati prirodan«.

Javnost i znanstvenici sve su zabrinutiji zbog sve većeg zagađivanja naših namirnica os­tacima sredstava za zaštitu bilja, štetnim tvarima iz okolice, lijekovima i sličnim stranim tva­rima. Ako dulje vrijeme djeluju, kako te štetne tvari utječu na ljudski organizam? Zar nisu te posljedice već toliko razjašnjene da imamo razloga da više nego do sada vodimo računa o zaštiti namirnica od zagađenja otrovnim tvarima 3 Biološka vrijednost koju neka namirnica

Preporuke za suvremenu prehranu 229

prvobitno ima smanjuje se zbog zagađivanja otrovnim i drugim stranim tvarima. Te tvari mogu na različite načine ometati fiziološko djelovanje organizma i vode čak do kroničnih toksičnih oštećenja organizma. Kako bude raslo poznavanje štetnog utjecaja stranih tvari koje hranom unosimo u organizam, tako će neprestano rasti i spoznaja da treba što je moguće više proizvoditi zdrave namirnice bez štetnih primjesa i dosljedno praktičnim biokemijskim istraživanjima kontrolirati zagađenost stranim tvarima. Dio prehrambene industrije ima ra­zumijevanja za te probleme. Takozvano »reformirano robno gospodarstvo« i njegove trgo­vine obavili su pionirski rad na tom području. Mogu s ponosom reći da je zahvaljujući nji­hovim naporima u javnosti ojačala osvještenost u vezi s prehranom, a i zakonodavstvo je mnogo doprinijelo poboljšanju kvalitete namirnica. Na zboru u Stuttgartu (Reformhaustag, 1970) to je i službeno potvrdio prehrambeni fiziolog / Kiihnau.

Možda će se više pažnje posvetiti i predodžbama Bircber-Bennersa o ekonomičnom dje­lovanju namirnica na energetsku izmjenu tvari. S pravom možemo tvrditi da su organizmu dovoljne manje količine namirnica ako su biološki vrednije, i tako se može zadovoljiti i s manjim količinama nego ako troši namirnice niže vrijednosti. Narednih decenija će se vje­rojatno smanjivati količina namirnica, pa će se to morati uzeti u obzir.

Preporuke za suvremenu prehranu

Na pitanje u vezi sa suvremenom i pravilnom prehranom trebala bi odgovoriti znanost o prehrani i medicina, iako još nije poznato sve do potankosti. Iz praktičnih razloga po­trebno je donijeti jasne preporuke o načinu prehrane. Zbog neprestanog porasta broja oš­tećenja i bolesti povezanih s prehranom moramo što prije utvrditi što je to suvremena prehrana.

Preporuke za suvremenu prehranu koja bi štitila zdravlje i bila »idealna«, polazeći od po­treba za hranom, treba zasnovati na sve novijim i naprednijim biokemijskim spoznajama, na dugoročnim istraživanjima prehrane, na iskustvima kliničke dijetetike, na statističkim istra­živanjima i na čovjekovim potrebama za hranom. Mogla bi se predložiti neka formula samo ako bismo uistinu uzeli u obzir i odvagali sve što je u vezi s prehranom. Pri tome, međutim, nikakvu ulogu ne bi trebala imati neobjektivna osobna mišljenja i neracionalne predodžbe, vjerski pogledi ili neki posebni interesi.

Regulirati prehranu znači odrediti količinu i kvalitetu. Najprije ćemo razmotriti količinu hrane.

Danas većina ljudi u bogatim industrijaliziranim zemljama jede hranu s previše kalorija. Stoga bi najprije trebalo smanjiti količinu hrane koja se unosi u organizam. Za većinu ljudi koji su fizički neaktivniji, dovoljno je 1.800 do 2.500 kalorija na dan.

Uostalom, vrlo je važno i pitanje koliko treba biti ugljikohidrata, bjelančevina i masti u hrani. I e tri hranjive tvari mogu se međusobno zamjenjivati po pitanju kalorične vrijednosti. Prema tome, možemo ih međusobno zamjenjivati iako ugljikohidrati, masti i bjelančevine imaju posebnu zadaću i biokemijski tok izmjene tvari ovisi o njihovim omjerima. Izmjena osnovnih hranjivih tvari međusobno je povezana, a od količinskog odnosa između pojedinih tvari ovisi smjer reakcije izmjene tvari.

Stoga znanost o prehrani preporučuje postotak ugljikohidrata ili bjelančevina ili masti u cjelokupnoj količini kalorija. U tu svrhu stoje na raspolaganju spoznaje i nalazi dobiveni is­kustvom, ali apsolutno važećih i konačnih mjerila još nemamo. Na primjer, pitanja koja se odnose na omjer ugljikohidrata, bjelančevina i masti, i dalje su otvorena.

230 Suvremena prehrana

Ljudima koji žive u tehnološki razvijenom svijetu možemo savjetovati da se hrane pre­težno ugljikohidratima, da jedu dovoljno bjelančevina i malo masti. U većini preporuka na­lazimo odnos 50 do 552 kalorija iz ugljikohidrata, 15 do 207, iz bjelančevina i 25 do 302 kalorija iz masti. Podaci koje navode njemačka prehrambena zajednica i komisija SAD za hra­nu i prehranu uglavnom se s tim podudaraju.

Dalekosežno promatrano, svi se slažu da je 422 kalorija iz masti, odnosno dnevno 130 do 135 grama masti po osobi, koliko se troši u Saveznoj Republici Njemačkoj, količina koja ima negativne posljedice i koju treba obavezno smanjiti.

Pouzdano se zna da je pravilno da u hrani ne smije biti previše kalorija. Novija istra­živanja izmjene tvari pokazala su da nakon obroka s različitim količinama ugljikohidrata, bje­lančevina i masti slijede i različite reakcije organizma. Nakon obroka u kojima ima relativno malo ugljikohidrata a mnogo bjelančevina, poveća se količina šećera u krvi, a u skladu s tim poraste i izlučivanje inzulina i poveća se količina glukagona u krvi. A s tim počinje i ras­padanje masti u izmjeni tvari a uslijed utjecaja glukagona smanjuje se tek. Nakon obroka koji sadrže mnogo ugljikohidrata, pogotovu velike količine izoliranih i koncentriranih šećera, tok u izmjeni tvari je obratan. Velike količine šećera iznuđuju i veliko izlučivanje inzulina koji uzrokuje pretvaranje šećera u masti, zbog čega se gomila masno tkivo. Ta spoznaja je vrlo značajna za čovjeka koji živi u tehnički razvijenom svijetu i sklon je gojaznosti. Stoga bi tre­balo da se ugljikohidrati u razumnim granicama unose u organizam. Možda bi trebalo raz­misliti koliko bi se mogli još malo promijeniti do sada navedeni omjeri između pojedinih sastojaka, tako da ljudi upotrebljavaju manje ugljikohidrata. Naravno, treba očuvati određenu ravnotežu između količina pojedinih hranjivih tvari i ne smijemo preporučivati hranu siro­mašnu ugljikohidratima. Jer samo unošenje u organizam dovoljnih količina ugljikohidrata osigurava neometanu izmjenu tvari, a postoji mogućnost i da u hrani kao što je voće, povrće, krumpir i proizvodi od punovrijednih žitarica (= nosioci ugljikohidrata) ima i dovoljnih ko­ličina zaštitnih tvari.

Gotovo je nedvojbeno da udio kalorija od bjelančevina treba da bude oko 152 i da sa­dašnji udio od oko 112 treba povećati do tih 152. Visokovrijedne bjelančevine u našoj hrani nisu samo zaštitni činilac, nego trebaju i očuvati aktivnost organizma. Međutim, dok se od 1880. do 1970. godine udio kalorija iz bjelančevina smanjio sa 172 na 112, udio kalorija iz masti povećao se sa 152 na 422. Treba prije svega taj odnos popraviti, i tako se ne bi smanjila samo prevelika težina nego i probavne smetnje.

U vezi s unošenjem masti u organizam moramo naglasiti da u početku druge polovice života treba napraviti određene promjene; treba trošiti više masti s većim količinama po-lienskih kiselina, a manje onih s većim količinama zasićenih masnih kiselina. Prema dosa­dašnjim spoznajama ta bi promjena koristila preventivno protiv proširenog poremećaja u iz­mjeni masti, a usporedno s tim bi djelovala i zaštitno protiv obolijevanja vjenačnih žila i sr­čanog infarkta. Tu spoznaju prihvaćaju brojne međunarodne studije o prehrani. Dakle, pro­mjene u trošenju masti, o kojima govorimo, iziskuju veću potrošnju masti bogatih polienskim kiselinama. Ta preporuka ne bi trebalo da zvuči kao potejenjivanje drugih masti. U vezi s izborom masti samo su naznačeni smjerovi koje moramo uzeti u obzir prije svega onda kada to nalaže starost, stanje izmjene tvari, određeni nalazi u vezi s izmjenom tvari (na primjer poremećaj u izmjeni masti) ili bolesti.

A sada da razmotrimo i probleme povezane s kvalitetom prehrane. Nova i napredna zna­nost o prehrani sve više vodi računa o kvaliteti hrane. Priznato je značenje esencijalnih hra­njivih tvari koje organizam mora dobivati s hranom jer ih sam ne može izgrađivati. Priznata je spoznaja da je punovrijedna prehrana moguća samo u slučaju povoljnog odnosa između unošenja u organizam kalorija i esencijalnih hranjivih tvari. Esencijalne hranjive tvari treba

Preporuke za suvremenu prehranu 231

uzimati kao zaštitne tvari, a one hranjive tvari u kojima ih ima mnogo, u svakom slučaju zaslužuju naziv »zaštitne hranjive tvari« kako ih je McCollum nazvao još na prijelazu sto­ljeća.

Medu esencijalne hranjive tvari spadaju i vitamini, mineralne tvari, elementi u tragovima, određene tvari koje su potrebne u izgradnji bjelančevina, posebne masne kiseline i druge supstancije. Te supstancije utječu na rast, razvojne procese, tok biokemijskih reakcija, zatim na strukture, sposobnost razmnožavanja i obrambene funkcije. Dio esencijalnih hranjivih tva­ri uključuje se u fiziološke funkcijske sisteme. Često su sastojci enzima i drugih tjelesnih sup­stancija. I posebno su važne one esencijalne hranjive tvari koje se uključuju u izgradnju en­zima za reguliranje procesa iz kojih organizam đobija energiju. Tako važan proces kao što je stanično disanje reguliraju stanični enzimi. Vjerojatno među esencijalne hranjive tvari mo­žemo ubrajati supstancije djelotvorne protiv bakterija (bakteriocide), virusa (virucide) ili koje djeluju kao antibiotici. Isto tako u krug esencijalnih hranjivih tvari spadaju i mnoge neiden-tificirane supstancije.

Prema tome, kvaliteta prehrane ovisi o opskrbljivanju organizma esencijalnim hranjivim tvarima. Iz toga slijedi da se hrana pogorša, da se njezina kvaliteta smanji, ako nastane ne­srazmjer između kalorija unesenih u organizam i esencijalnih hranjivih tvari. To se može do­goditi pogotovu u slučajevima kad je u prehrani mnogo namirnica koje su zljog industrijske prerade i pripravljanja izgubile veliki dio svojih prirodnih potencijalnih esencijalnih hranjivih tvari koje su postojale u prvobitnoj sirovoj tvari. U vezi s tim je poznato nedvojbeno stajalište švicarske komisije za prehranu koja prirodnim namirnicama daje veliku prednost pred jako rafiniranim.

Biološka kvaliteta namirnica nužna je dopuna dosadašnjih pojmova o kvaliteti. Dok se druge kvalitete odnose na vanjski izgled, veličinu, težinu, postojanost i upotrebljivost, bio­loška kvaliteta razmatra vrijednost namirnica u vezi sa zaštitom zdravlja ili života, a tu vri­jednost objekti vizira zbrojem svih prirodnih esencijalnih hranjivih tvari i drugih biološki ak­tivnih supstancija kojih ima u namirnicama. Pri tome se treba osvrtati i na još nepoznate supstancije i znati da se organizam njima može opskrbljivati samo namirnicama koje ostaju što prirodnije. U prirodnim namirnicama su esencijalne tvari u usklađenom međusobnom odnosu, a unošenje takvih namirnica u organizam pouzdanije osigurava zaštitu od bolesti i degeneracije.

Vodeći računa o svim navedenim činjenicama i današnjim životnim prilikama možemo predložiti ovu formulu koja bi trebala usmjeravati našu prehranu:

1. preporuka Količinu kalorija treba prilagoditi pojedinačnim potrebama i ne smijemo je prekoračiti. Pri manjoj fizičkoj aktivnosti dnevna količina kalorija u hrani treba da bude 2.000 do 2.500 ka­lorija. Svaki nerazmjer između pojedene hrane i one koja je organizmu uistinu potrebna, uz­rokuje trajne poremećaje izmjene tvari, prekomjernu težinu i bolesti. Pogotovu je u drugoj polovici života važno ne prekoračiti količinu potrebne hrane. Funkcije izmjene tvari starošću polako slabe i zbog smanjene sposobnosti izmjene u različitim tkivima počinju se sakupljati nepreradeni međuprodukti izmjene.

2. preporuka Od osnovnih hranjivih tvari treba prije svega sezati za ugljikohidratima (ali ne u prevelikim količinama) i optimalno punovrijednim bjelančevinama, a treba jesti relativno malo masti. Ako je riječ o prosječnoj potrebi kalorija, uzimamo dnevno 250 do 300 g ugljikohidrata, 80 do 100 g bjelančevina i oko 80 g masti.

232 Suvremena prehrana

3. preporuka Ugljikohidrate treba prije svega uzimati iz onih namirnica u kojima su u obliku kompleksnih škrobnih molekula i imaju što više dodatnih esencijalnih hranjivih tvari. Takve namirnice su prije svega punovrijedan kruh, proizvodi od punovrijednog brašna, punovrijedna riža, krumpir, povrće, voće.

4. preporuka Treba što više ograničiti potrošnju čistih šećera kao što su šećer od trske ili repe i grož­đani šećer, zatim namirnica s dodatkom šećera i slastica. Za zaslađivanje jela i pića do­pušteno je dnevno potrošiti najviše 20 do 30 g šećera. Posebno treba ograničiti slastice i marmeladu, žele, kompote, čokoladu, bombone, kolače, slatko pecivo, zaslađene kon­zerve itd.

5. preporuka U svakodnevnoj hrani treba da je mnogo sirovog voća, svježe salate, sirovog povrća, pro­izvoda od punovrijednog brašna i svježeg mlijeka (= zaštitne namirnice).

6. preporuka Pri prosječnoj potrebi kalorija ne bi trebalo da dnevna količina ukupnih masti prijeđe 90 g. Ta ukupna količina masti obuhvaća mast za namaze, mast za kuhanje i mast koja je skri­vena u namirnicama. Posebnu pažnju treba jx)svetiti mastima u kobasicama, masnom mesu, slasticama, tortama, keksima, pecivu, bombonima, majonezi, marinadama, kremama, čokola­di, masnim sirevima i orasima.

7. preporuka U dnevnom obroku masti moraju ostati prirodna (nepromijenjena) neka biljna ulja i vrste margarina s velikim sadržajem nezasićenih masnih kiselina. Dakako, možemo jesti i mas lac i biljne masti. Ali kod starijih ljudi i onih s poremećajima u izmjeni tvari ili onih koji boluju od arteriosklerotičnih oboljenja krvnih žila količina tih masti mora biti ograniče­na.

8. preporuka Opskrbljivanje visokovrijednim bjelančevinama mora biti optimalno. Na 1 kg tjelesne težine dnevno treba da dode 1 g bjelančevina. Odgovarajuću biološku vrijednost cjelokupne pri­hvaćene bjelanćevinske mješavine dobivamo ako se redovito hranimo dovoljnim količinama mlijeka, mliječnih proizvoda, jaja, mesa, ribe, soje i povrća.

9. preporuka Dok kuhamo i pripravljamo jela, a i za stolom,.treba što više ograničiti soljenje kuhinj­skom soli ili upotrebu začina koji sadrže natrij. Ako vodimo računa o toj preporuci, po­trošnja kuhinjske soli kretat će se oko 5 do 6 g na dan. U usporedbi s 15 do 20 g ku­hinjske soli u prosječnoj kuhinji ili, prije svega, u ugostiteljskim objektima ta je količina veliki napredak. Da bismo pri pripravljanju hrane upotrebljavali manje kuhinjske soli a naša jela usprkos tome bila dovoljno ukusna, treba koristiti začine kao što su svježe bilje, prirodni začini i prirodni pripravci; tako dolaze u obzir limunov sok, đrobnjak, peršin, kopar, hren, bijeli luk, matičnjak, estragon, plodovi bazge, mažuran, muškatni orah, bo­siljak, kim, kvasne pahuljice, kvasni ekstrakt, kvasne arome, pire od rajčica, pire od pap­rika, itd.

Preporuke za suvremenu prehranu 233

10. preporuka Sastav prehrane treba biti optimalan, što znači da mora sadržavati dovoljno važnih vitamina zbog čega svakodnevnu hranu obogaćujemo prirodnim vitaminskim koncentratima. Za to su primjerene pšenične klice, ekstrakt od pšeničnih klica u tabletama, kvasne pahuljice, kvas­ni ekstrakt, kvasna otopina i koncentrat od šipka ili gloga.

11. preporuka Pri uzimanju sredstava za uživanje i stimulatora - kava, čaj, alkoholna pića - treba voditi računa o umjerenosti i pravilnom odmjeravanju.

12. preporuka Dnevnu količinu namirnica treba podijeliti na manje obroke, jer time rasterećujemo me­hanizme koji reguliraju izmjenu tvari (na primjer reguliranje šećera u krvi, masti i ko­lesterola).

13. preporuka Pri biranju namirnica treba dati prednost onima koje su po mogućnosti što prirodnije i zbog velike količine esencijalnih hranjivih tvari imaju veliku biološku vrijednost.

14. preporuka Dnevna količina hrane treba da bude toliko manja koliko je u njoj veća količina biološki visokovrijednih namirnica.

15. preporuka Postupak pri pripravljanju hrane treba da osigura što više vrijednosti namirnica. Pogotovu treba voditi računa o vitaminima koji se otapaju u vodi i mineralnim tvarima. Kad priprav­ljamo krumpir i povrće vodimo računa o sljedećem: 1. Pripravljamo ga što brže i čuvamo hranjivost namirnica; 2. Gstimo ih pred samu upotrebu i peremo vrlo kratko prije nego što ih razrežemo; 3. Razrezano |X)vrće i krumpir ne smiju dugo stajati; 4. Kuhamo brzo; Ne ku­hamo preko točke ključanja; 6. Ne kuhamo u poklopljenom loncu; 7. Kuhamo u što manjoj količini vode, najbolje je pržiti ili pirjati; 8. Kuhano povrće ne polijevamo hladnom vodom, niti ga močimo, ne držimo ga dugo na toplom niti podgrijavamo.

Utvrdimo je li hrana probavljiva Sirovo voće i povrće, svježa salata, pirjano jx>vrće, krumpir, kruh od punovrijednog brašna i proizvodi od punovrijednog brašna vrlo su važni sastojci punovrijedne hrane. Ali oprav­dano moramo upozoriti da upravo namirnice od punovrijednog brašna, sirova hrana, pa i povrće, mogu uzrokovati probavne tegobe koje prati osjećaj preopterećenosti, nadutost tr­buha i podražaj crijeva. Treba uzeti u obzir da mnogo ovisi i o stanju i trenutnoj sposobnosti probavnih organa.

Pri prehrani svakog pojedinca treba voditi računa o posebnostima koje većinom ovise o posebnim uvjetima i sposobnosti probavnih organa. Da ne bismo pogriješili i da bismo postupali osmišljeno, možemo se poslužiti tabelama koje prikazuju probavljivost raznih ob­lika hrane od punovrijednog brašna, sirove biljne hrane ili kuhane biljne hrane. U gornjem dijelu tih tabela dani su oni oblici hrane koji su posebno lako probavljivi, a u donjem oni za čiju je probavu potrebna veća sposobnost probavnih organa.

Ako su probavni organi posebno osjetljivi ili teško prilagodljivi, može se hrana od pu­novrijednog brašna uzimati u obliku sluzi skuhane od punovrijednog zrnja ili punovrijednog

234 S u v r e m e n a prehrana

brašna, u obliku punovrijednoga hrustavog kruha ili punovrijednog lako probavljivog kruha, a svježa biljna hrana samo u obliku sokova ili lako probavljiva povrća.

Probavl j ivost n am i rn i c a

Punovrijedna brana od žitarica laka svježa salata od rajčica (možda pšenične klice laka oljuštena rajčica) s krastavcima laka sluzava kaša od zobenih pahuljica laka zrelo voće (možda oljušteno i prosene pahuljice ili punovrijedna narezano) laka riža laka svježa salata od gomolja izrezanih na dekstrirane punovrijedne pahuljice sitno ili od korjenasta povrća laka (pšenica, kukuruz, riža) laka prijesni kiseli kupus laka lagane zobene pahuljice laka prijesna hrana od kupusnjača (kupus, kaša od zobenih pahuljica, prosa ili crveni kupus, kelj itd.) laka punovrijedne riže laka mlinci i pogače od punovrijednog kuhana biljna brana laka brašna laka juhe od povrća, guste juhe od povrća prepečeni kruh i keksi od (možda propasirane) laka punovrijednog žita laka gusto kuhano voće, voćni kompoti laka hrustavi kruh laka pire krumpir laka grube punovrijedne žitne pahuljice laka pirjani krumpir laka kaše ili nabujci od grubo mljevenog krumpir pod lupinom laka pšeničnog brašna laka pečeni krumpir laka svježa kaša od grubo mljevene pirjano ili prženo malo vlaknasto pšenice teža povrće: mrkva, keleraba, mladi bob,

špinat, celer, rajčica, krastavci, šparoge, svježa biljna brana laka radič, cikla, glavičasti komorač, crna sokovi od voća ili povrća, razrijeđeni, repa, paprika, grah, poriluk laka sa sluzima (zobena sluz, lanena sluz) laka gljive teža nerazrijeđeni sokovi od voća ili pirjano ili prženo povrće: cvjetača, povrća (pripravljeni s mlijekom prokulice, kupus, crveni kupus, kelj, ili mladim kravljim sirom) laka kiseli kupus, zeleni grašak teža sitno naribana jabuka, mrkva laka mahunarke: zgnječene, možda tučene banane, bijeli grah, žuti grah, leća, soja teža svježa salata nježnog lišća treba voditi računa o eventualnom (glavičasta salata, vodopija, nepodnošenju poriluka, paprike i motovilac, radič) laka luka teža

Ljekovito bilje

Uvod

Ljekovito bilje zauzima važno mjesto u knajpovskom načinu liječenja. To su većinom biljke koje rastu kod nas i kojima se koristimo u velikom broju; ali se upotrebljava i više ljekovitih biljaka iz drugih krajeva. U ovoj knjizi se već govorilo o ljekovitom bilju. Kneippovo gledanje na postupak ljekovitim biljem moralo je biti temeljito prerađeno jer su naše spoznaje o lje­kovitom bilju mnogo napredovale od njegova vremena. Poglavlje o ljekovitom bilju prila­gođeno je sadašnjem stanju znanosti. Tekst o pojedinim biljkama poklapa se s tekstom u mo­joj knjizi »Lehrbuch der Phvtotherapie« (3. izdanje 1974, 1 lippokrates-Verlag, Stuttgart) koja je, razumije se, namijenjena samo liječnicima i apotekarima. U ovoj knjizi obradili smo lje­kovite biljke koje je naveo i Kneipp. Uz to nismo mogli odoljeti a da ne unesemo i neke ori­ginalne zabilješke Kneippova pera; naime, iz njih, a i iz cjelokupna njegova izraza izvire uistinu snažna Kneippova ličnost i njegovo veliko iskustvo. Zbog toga su ove njegove zabilješke uk­ljučene u tekst, a označene su navodnicima. Time smo zadržali koliko je god moguće jasniju sliku knajpovskog učenja o ljekovitim biljkama i njihovoj velikoj ljekovitoj vrijednosti. Upra­vo iznenađuje što je sve Kneipp znao o ljekovitom bilju, mnogo toga što se tek u kasnijim istraživanjima i praksi potvrdilo. A neke druge stvari smo spoznali kasnije i također ih ne smijemo ispustiti.

Kneipp je posebno cijenio upravo to što je sam pripravljao lijekove od bilja. Stoga je ovo poglavlje u početku imalo naslov »Ljekarna«. To je danas umnogome zastarjelo, ali us­prkos tome još su suvremene njegove upute o sakupljanju ljekovitog bilja i pripravljanju ča­jeva kod kuće. Tu mogućnost ne bi trebalo nikad propustiti. Nije to samo znak ekonomič­nosti, nego više zadovoljstvo radom u prirodi i svijest da čovjek za svoje tijelo na uistinu prirodni način pripravlja odgovarajuće sredstvo. Sami možemo pripremiti i biljno vino, a isto tako i pire od kuhanog voća ili svježi sok od bilja. Međutim, bolje je da se obratimo za pomoć apotekaru ili onome tko pripravlja prirodno čiste lijekove, a od kojih možemo dobiti kapi, tablete, ekstrakte i druge proizvode od ljekovitog bilja koje možemo odmah upotrijebiti. Up­ravo u tom području je u posljednje vrijeme farmaceutska industrija znatno napredovala. Od pripravaka od ljekovitog bilja uspjela je napraviti vrlo postojane i nepromjenljive sastave. U stručnom jeziku govorimo o s tab i l i z i ran ju i s t andard iz i r an ju lijekova. Time je osigurano da uvijek možemo dobiti uistinu dobar, postojan i po sastojcima jednak proizvod. Danas se stabilizirati mogu čak i svježi sokovi od ljekovitog bilja. Dakako, to vrijedi samo dok ne ot­vorimo bocu. Čim je otvorimo, u nju mogu prodrijeti klice iz zraka i početi razlagati sok. Stoga treba poštivati pravilo koje kaže da biljne sokove moramo potrošiti u nekoliko dana. Ali tinkture i ekstrakti su mnogo postojaniji. Pa ipak, nakon duljeg vremena se i u tom slu­čaju lijekovi promijene, što se događa prije svega zato jer hlapi alkohol, njime povezan pri­pravak počinje se zgušnjavati, a u novom obliku više ga ne možemo točno odmjeravati. Sto­ga ne bi trebalo ni lijekove u tom obliku čuvati dulje od dvije do tri godine.

Isto vrijedi i za osušene ljekovite biljke, dakle za droge . Dugotrajnijim skladištenjem i droge gube dio svojih djelotvornih supstancija, pogotovu ako sadrže eterično ulje koje hlapi. Zbog toga čajeve i mješavine čajeva i droga ne smijemo čuvati više od dvije godine. A naj­bolje je da se uvijek pobrinemo za svjež biljni materijal. Mnoge ljekovite biljke mogu djelovati pravilno samo kad su svježe, pa činjenicu da se ljekoviti učinak vrednuje različito možemo protumačiti time da je jedan istraživač imao svjež biljni materijal koji je možda čak sam

236 Ljekovito bilje

nabrao, a drugi drogu koja jc bila možda čak sumnjivog porijekla i uz to još i stara: Dakako, ima i izuzetaka. Tako je na primjer s likom od krkavine; ona mora najprije odležati godinu dana da u njoj fermentacijom nastane djelotvorna supstancija koja pomaže pri zatvoru. A svježa lika od krkavine čak izaziva povraćanje.

Lijekove koje navodi Kneipp i koje je i sam najviše upotrebljavao, još i danas pripravljamo točno po njegovim uputama. Kneipp je pravo pripravljanja Kneippova lijeka prepustio samo svom dugogodišnjem prijatelju i apotekaru Leonhardu Oberhauseru. U Wiirzburgu/Badu se od prvobitnih skromnih prilika razvila prava tvornica za izradu Kneippovih lijekova. U njoj sada radi već treća generacija apotekara, koja radi s originalnim iskustvom pri izradi knajpovskih prirodnih lijekova i suvremenim aparaturama. S velikim pijetetom i ne samo iz pravnih razloga točno se drži prvobitnih Kneippovih navoda i usklađuje ih s dostignućima suvremene znanosti.

Kneipp se bio vrlo udubio u obradu ljekovitog bilja i krčio je put liječenju ljekovitim bi­ljem ili fitoterapiji, kako se to znanstveno kaže. U terapiju nije uveo nikakve nove biljke, a naveo je čak niz vrlo praktičnih i opreznih oblika za izradu raznih pripravaka, medu kojima biljnih sokova, ružmarinova vina, medovine, dodataka za kupelji i mnogih drugih stvari. Uglav­nom, njegova je zasluga što je bitno doprinio poznavanju i širenju upotrebe ljekovitog bilja. Tako je učenje o liječetiju ljekovitim biljem bilo, i još je, osnova na koju se oslanja knajpovski način liječenja.

Izrazom jitoterapija označujemo u znanstvenom smislu upotrebu ljekovitog bilja za lije­čenje bolesnog čovjeka, isto kao što je liječenje vodom hidroterapija, liječenje kemijskim li­jekovima kemoterapija, a elektroterapija liječenje elektrikom. Fitoterapija obuhvaća sve od obične kamilice ili paprene metvice do digitalisa, koji vrlo snažno djeluje, i opijuma od vrtnoga maka, ali o upotrebi obje te biljke treba odlučiti liječnik. Zato nije točno ono što smo često čitali i slušali da fitoterapija obuhvaća samo blage i pretežno ili potpuno neškodljive ljekovite biljke. Ako već tako govorimo, treba da izričito dodamo: blaga (»mite«) i snažna (»forte«) fi­toterapija. Naravno, ne mogu se oštro odvojiti i između njih ima prijelaza.

Fitoterapija ili liječenje ljekovitim biljem nije isto tako ni nikakva homeopatija, iako je često navode istovremeno s fitoterapijom. Istina je da i homeopatija upotrebljava ljekovito bilje ali isto tako i brojne supstancije kemijskog i životinjskog porijekla. Sve se to odvija po svojim pravilima kojima je temelje udario Hahnemann i koja se još nisu promijenila. U homeopatiji prevladava pravilo »simile«, zakon sličnosti koji odlučuje o izboru homeopatskih sredstava i oslanja se na tradiciju takozvanih potencija. Fitoterapija naprotiv upotrebljava biljke onakve kakve su, kao droge ili u obliku pripravaka od svježih biljaka, a njezin glavni cilj je da od svake biljke dobije čistu tvar, prirodnu tvar, i upotrijebi je. Dakako, to se može ali do sada je uspjelo samo iz manjeg broja ljekovitih biljaka, jer se cjelokupni kompleks često zaista vrlo različitih tvari kojih ima u biljci ne može razdijeliti i tek kao cjelina može biti zaista djelo­tvoran.

Osim ljekovitih biljaka Kneipp je upotrebljavao i neke m i n e r a l n e l i j ekove . Njih je uis­tinu malo i unijeli smo ih u ovo prerađeno izdanje.

Evo što Kneipp kaže općenito o ljekovitom bilju: »Među ono što ne volim i mrzim spada u osnovi i načelu omražen tajanstveni lijek', sitno

trgovanje ljekovitim pripravcima koje izuzmitelj drži kao tajnu. Ne želim da meni netko to prigovori. Zato u ovom drugom dijelu otvaram ladice svoje ljekarne neka svatko tko želi za­viri u nju i pomiriše sve do posljednje kutijice s čajem i najmanje bočice s uljem.

U svaku ljekarnu je uloženo mnogo novaca; u mojoj nema bog/na što. To vrlo rado pri­znajem i na taj mogući prigovor gledam kao na veliku prednost svoje ljekarne.

Gotovo svi moji čajevi i ekstrakti, ulja i prašci, potječu od nađenih ljekovitih biljaka koje rastu u vrtu dragog boga, na širokom prostranstvu, a mnoge oko kuće ili na zabačenim i zapuštenim prostorima i uglavnom ne koštaju ni prebijene pare.

Aloj 237

Poznato je mnogo sredstava koje upotrebljavamo kao pomoć pri liječenju vodom; treba ih samo pravilno pripraviti i bit će sve u redu.

Godinama sam sondirao i iskušavao, sušio i razrezivao, njušio i kušao; nije bilo ni naj­manje ljekovite biljke ili praška koji nisam sam iskušao i utvrdio da je dobar.

Godinama sam neprestano uglavnom liječio ljekovitim biljem, a manje vodom, i u tome sam ostvario najljepše uspjehe. 1 tako mogu reći da sam u toku tolikih godina savjetovao na tisuće ovih pripravaka i često morao ostati zapanjen njihovim čudesnim djelovanjem.«

Abdovina (Sambucus ebulus) Narodni nazivi: divlja bazgovina - habat — smrdljiva zova

»Po obroncima šuma, pogotovu posječenih, možemo vidjeti metar i više visoku trajnicu koja u srpnju ima velike bijele cvjetove u velikim šticima, a u jesen lijepe, crne, sjajne plodove, to je abdovina. U kasnu jesen sabi-remo korijenje, dobro ga osušimo na zraku, a prašak koji dobivamo od smrvljenih ili stuče -nih korijenova spremimo u kućnu ljekarnu.«

Danas se abdovina sve manje upotreblja­va. Cijeni se kao lijek koji potiče rad bubre­ga i time povećava izlučivanje mokraće. Ali to djelovanje nije baš snažno. Upotrebljava­mo je samo kad želimo potaknuti izlučiva­nje tekućina kod gojaznih bolesnika koji su naduti. U takvom slučaju savjetujemo čaj od 1 do 2 žličice korijenja na čašu vode, kuha­mo na laganoj vatri 10 minuta. Ako se te­kućina pri kuhanju previše zgusne, dodamo još čašu vode. Najbolje je svu količinu čaja popiti ujutro natašte; ako je potrebno, popi­je se još jedna čaša čaja nakon ručka, ali ni­pošto se ne smije piti u večernjim satima jer bi tjeranje na mokrenje moglo ometati noć­ni san. Ako pripravljamo čaj od praška pravljenog od sušenog korijenja, stavljamo 2 vrške noža na šalicu čaja.

Ajbiš (vidi Sljez)

Aloj

Aloj je biljni rod iz kojega su za nas zanim­ljive vrste Aloe ferox, bodljikavi aloj iz južne

Afrike, i Aloe barbadensis (A. vulgaris) kojeg ima u južnom Sredozemlju i drugdje. Iz obje vrste dobiva se droga alojev sok. Zgusnut alojev sok je smeđa masa koju prerađujemo. Iz alojevog soka dobiva se alojeva tinktura, a i alojeve tablete, a danas jedva još i alojev čaj. Kneipp je upoznao aloj u svom mjestu u Švapskoj gdje su ga seljaci rado uzgajali kao lončanicu na prozorima, a u bolesti upot­rebljavali kao lijek. Ta je biljka i danas česta u Švapskoj kao ukrasna biljka.

»Čovjek mora pribjeći sredstvu u kojem je neka sitnica djelotvorna; na taj sam način ja u aloju našao lijek.«

Aloj djeluje na dva načina. Vrlo razrije­đen sok, kao što je na primjer u alojev im ka­pima, gorko je sredstvo (amaro) koje pod-ražuje i jača želudac. Na taj se način i u iste svrhe upotrebljava i alojevo vino. U većoj koncentraciji alojev sok djeluje kao sred­stvo za čišćenje. To je dobro i blago sred­stvo za te svrhe. Tek nakon 8 do 10 sati po­kaže se njegova djelotvornost. Alojev sok, ili bolje rečeno 1-2 Kneippove tablete, uzima­mo uvečer ako želimo ujutro ili čak u pri­jepodnevnim satima dobiti kašastu, ali ne prerijetku stolicu.

Ali ako se alojev sok uzme u većim ko­ličinama, može Štetiti. Može i izazvati po­većanu prokrvljenost organa donjeg dijela tijela i crijeva. Stoga se sok od aloja ni­kada ne smije davati trudnicama kao sredstvo za čišćenje.

Sok od aloja potiče i izlučivanje žuči. Kneipp je vrlo dobro poznavao aloj, i njego­vo djelovanje je zorno opisao:

»Sok od aloja pogotovu povoljno djeluje ako je zatvoreno debelo crijevo. Budući da djeluje samo u prisutnosti žuči, nedjelotvo-

238 Ljekovito bilje

ran je ako su začepljeni žučni kanali. Poseb­no treba naglasiti da se pod utjecajem soka od aloja povećava prokrvljenost u donjem dijelu tijela; zato je u pojedinim slučajevima koristan i onda kad izostane mjesečno pra­nje ili kad se smanji. Naprotiv, iz istog raz­loga sok od aloja u većim količinama može biti čak opasan pri sklonosti povećanom kr­varenju iz maternice, pri hemoroidima i u trudnoći.

A loje v sok se ne smije uzimati dulje vri­jeme.

Ako sok od aloja pripravljamo s drugim biljkama kao čaj, djeluje još postojanije. Obi­čno se mješavina sastoji od ovih droga; alo­ja, koliko stane na vrh noža, cvijeta bazge, koliko stane u dvije šalice čaja, nekoliko puta s vrha noža piskavice (Foenum grae-cum) i žličice komorača. Dvije šalice tog čaja popijemo u dva dana. Rezultati djelova­nja pokažu se tek nakon 12 do 30 sati u ob­liku izdašne stolice a nikad u obliku teškog čišćenja.«

U kasnijim godinama Kneipp je upotreb­ljavao sok od aloja kao sredstvo za čišćenje najradije u obliku tableta. U njima se uz aloj nalaze i bobe bazge, rabarbara, korijen iđirota i volovska žuč (Fel Ta uri), kojoj je Kneipp op­ravdano pripisivao djelovanje protiv zatvora. (Riječ je o supstanciji životinjskog porijekla koja djeluje slično žuči koja se stvara u čov­jekovoj jetri i izlijeva u dvanaesnik.)

Prema njegovim uputama još i danas se proizvode tablete poznate pod imenom Kneippove tablete (Kneipp-Pillen) koje se prodaju širom svijeta. Bez pretjerivanja možemo reći da su te tablete za mnoge lju­de bile, i još su, jedno od najboljih sredstava za čišćenje jer djeluju vrlo blago i ne postoji opasnost od navikavanja. Po pravilu dovolj­na je 1 do 2 tablete uvečer. Čini se da je po­vezivanje droge za čišćenje s iđirotom koji jača želudac i bazgom koja potpomaže izlu­čivanje mokraće i pospješuje izmjenu tvari, tajna djelovanja Kneippovih tableta. Koliko je Kneipp čvrsto vjerovao u vrijednost svojih tableta, najbolje se vidi iz ove njegove izja­ve: »Te tablete opravdano nose moje ime.«

Kneipp je preporučivao sok od aloja i za liječenje izvana, prije svega u obliku vode od aloja. Praška od soka aloja koliko stane na vrh noža prelijemo čašom vruće vode. Tu vodu od aloja možemo zatim odmah upotrijebiti kao odličnu vodu za oči pri upalama spojnice oka ili kao vodu za rane i gnojne upale koje slabo zacjeljuju. »U tu svrhu u vodu od aloja umočimo krpu i sta­vimo je na bolesno mjesto. Sok od aloja vrlo brzo liječi svježe i stare rane. Uz to voda od aloja kao čist lijek i lijek za čiš­ćenje nikad ne škodi ma gdje da dođe (u oko ili na rane).

Aniš (Pimpinel la an i sum) Narodni nazivi: anason - anež - onajs - sladki janež - anis

Aniš je štitarka s Orijenta. U Evropi se za veće potrebe uzgaja na poljima. Listovi u donjem dijelu stabljike su neodijeljeni, srcas-to okruglasti, a u gornjem dijelu stabljike su nježno perasto razdijeljeni; većinom su trostruki. Sitni, jedva primjetni pojedini cvjetovi spojeni su u dvostruke štice.

Za liječenje se upotrebljavaju plodovi. Sadržavaju jako mirisno eterično ulje, aniše-vo ulje (Oleum anisi). Aniš djeluje na dva nač ina . Prvo, uk l an j a vjetrove, kao kim i komorač, i smiruje crijevo. U tu svrhu ga preporučujemo kao čaj koji treba piti kod grčeva i nadimanja (flatulencija i meteori-zam). Drugo djelovanje aniša je usmjereno na bronhi je. Kad se pije čaj od aniša dio njegovih resorbiranih djelotvornih tvari iz­lučuje se preko sluznice u bronhijama a ne kroz crijevo kao većina biljnih tvari. U bronhijama eterično ulje rastapa i omekšava sluz, a ujedno sprečava grčeve u najfinijim mišićima u najmanjim bronhijama. Tako umnogome olakšava iskašljavanje a isplju-vak je rjeđi. Budući da je vrtni aniš uistinu prijatna okusa rado ga uzimaju d j eca kao sredstvo za iskašljavanje. Od plodova aniša možemo pripremati čaj. Stavljamo jednu čaj­nu žličicu plodova na šalicu vode; plodove

Bazga 239

prelijemo vrelom vodom, ostavimo deset minuta, ali ne smijenio kuhati tla ne bi is­hlapilo eterično ulje! Čaj jc najbolje piti izme­đu obroka i uveće prije spavanja; čaj mora biti vruć, a pije se u gutljajima. Dobro ga jc zasladiti žlicom meda.

Vrlo jednostavna je i upotreba kapi od aniša. Ovisno o dobi i uzrastu djeteta stav­ljamo 5 do 10 kapi na šalicu vode zaslađene šećerom ili medom. Pravilo je otprilike da damo onoliko kapi koliko dijete ima godina.

Bazga (Sambučus nigra) Narodni nazivi: zova — obzovina — bezeg — zovika

»U dobra stara vremena najbliže kući rastao je grm bazge; danas je već umnogome ist­rijebljena i potisnuta. Ne bi smjelo biti kuće u kojoj žive ljudi a da joj kućni prijatelj u blizini ne bude i bazga; jer na bazgi su ko­risni listovi, cvjetovi, plodovi, lika i korije­nje. Tko želi proljetnom kurom očistiti krv i tjelesne sokove, uzet će 6 do 8 listova baz­ge, izrezati ih sitno kao duhan, i oko 10 minuta kuhati u vodi. Dok kura traje, sva­kog će dana ujutro natašte popiti po jednu šalicu toga čaja, a jedan sat nakon toga doručkovati.

Takvu kuru možemo provesti u bilo koje drugo doba godine. I od osušenih listova možemo skuhati dobar čaj koji otapa i čisti.

Tko još nije jeo kolač pripravljen s cvije­tom bazge. Mnogi ga peku upravo u vrije­me kad bazga blješti bijelim proljetnim ure­som i kažu da te cvjetne pogačice štite od vrućice.«

U medicini se upotrebljava prije svega cvi jet bazge (cvjetovi, Flores sambuci). U drogi cvjetovi više nisu onako bijeli kao kad su svježi. Već su ih u stara vremena ci­jenili kao dobro sredstvo za znojenje . Me­đutim, njihovo je djelovanje mnogo šire i ci­jene ih prije svega zato što pot iču ob r am­bene s n a g e organizma. Stoga čaj od cvje­tova bazge treba piti čim se pojavi prehlada ili g r ipa . Vrhom puna žličica cvjetova baz­

ge stavi se na jednu šalicu vode, uzavre, os­tavi deset minuta da odstoji a zatim se što je moguće toplije popije u gutljajima. Ako popijemo veću količinu čaja, otprilike 2 ša­lice jednu za drugom, pa odmah legnemo u toplu postelju i dobro se pokrijemo može­mo provesti sasvim pravilnu kuru znojenja. Tako možemo izliječiti mnoge prehlade već na samom početku. Možemo napraviti čaj i od jednake količine cvijeta bazge i lipova cvijeta; a ako se istovremeno pojavljuju i te­gobe u trbuhu i vjetrovi, čaju dodajemo i malo kamilice. Čaj možemo zasladiti me­dom, time postaje još ukusniji, a žličica meda i sama po sebi je ljekovita.

Crne bobe bazge djeluju malo drugači­je nego cvjetovi. Po njima se ova vrsta baz­ge zove »crna bazga«. Bobe bazge potiču izmjenu tvari slično kao bobe borovice, ali malo slabije. Upotrebljavamo ih kao kašu ili pekmez, gust sok ili sirup. Takva kura s ka­šom bazge pogotovu je djelotvorna kod reumatskih oboljenja i neuralgija. I pri lije­čenju upornog ishijasa postignut je uspjeh s bobama bazge. Kneipp se izrazio vrlo sli­kovito: »Moja pokojna majka je svake go­dine provodila kuru bazgom u trajanju od 14 dana do 3 tjedna. Naši su preci još prije 50-60 godina ispred kuće posadili dva grma bazge. Kao što danas visoka gospoda često putuju u daleke zemlje da se podvr­gnu grožđanim kurama, tako su naši rodite­lji i naši djedovi odlazili do grma bazge koji im je nadohvat ruke služio tako jeftino, a često mnogo bolje. - Prije nekoliko godina došao sam u Austriju, alpsku zemlju, gdje sam na svoje veliko veselje vidio da se još štuje drvo bazge. Stari seljak mi je rekao da njima ne propada ni jedna jedina boba baz­ge. Koliko jednostavno, koliko pametno! 1 ptice prije nego što na jesen odlete u daleke krajeve potraže bazgu da njenim bobama očiste krv i svoje tijelo ojačaju za dugi let. Kakva šteta da čovjek više ne osjeća i ne sli­jedi te prirodne nagone i zdrav razum.«

Kašu ili pekmez od boba bazge na­pravimo tako da bobe ukuhamo sa šeće­rom, a još bolje s medom. U čaši vode po-

240 Ljekovito bilje

miješamo 1 žlicu kaše i dobijemo prijatno a istovremeno i zdravo piće, koje posebno preporučujemo reumatičarima i onima sa slabom izmjenom tvari, pogotovu u zim­skim mjesecima.

Korijen bazge blago pospješuje izlučiva­nje mokraće ali se danas vrlo rijetko upot­rebljava.

»Zaboravili smo bazgu, odbacili smo tog vjernog i nekada tako cijenjenoga kućnog prijatelja. Možda će ipak stari prijatelj povra­titi svoj nekadašnji ugled.«

Borovica, obična (Juniperus communis) Narodni nazivi: klekinja - smreka — smrička - smrča - venja - brinj

»Kome nisu poznate bobe od borovice? Kao tamjan šire svoj prijatan miris po soba­ma i hodnicima i poboljšavaju zrak.«

Obična borovica je kod nas svugdje ras­prostranjena. Ali ne rađa svake godine. Mnogo boba borovice nalazimo samo na starijim grmovima, a tamo gdje ih ima obi­čno rastu u velikim količinama. Možemo grickati svježe bobe borovice, a isto tako i suhe koje su prava droga (Iructus juniperi). Kneipp je ovako propisao: Prvi dan počinjemo sa 4 bobe borovice, drugi dan ih uzmemo 5, treći 6, četvrti 7 itd, dvanaesti dan uzmemo 15 boba; tada se vraćamo na isti način, ali ispuštajući po jednu bobu dnevno. Ali jednostavnije je i pouzdanije tu kuru provesti Kneippovim sokom od borovice. Od pola žlice dnevno količinu povećavamo na 6 žlica dnevno, a onda na isti način natrag; kura mora trajati nepre­kidno 4 tjedna.

U bobama borovice ima eteričnog ulja. Eterično ulje borovice podražuje prije svega bubrege, ali i želudac i bronhije. Stoga treba s njim postupati oprezno. Ako dulje vrijeme uzimamo veće količine soka od borovice, možemo čak izazvati upalu bubrega. Zbog toga treba poštivati pravilo da kura s boro­vicom nikad ne smije trajati dulje od 4 do 6

tjedana. Ako bobe borovice uzimamo na opisani način, nikad se nećemo približiti granici trovanja, ali to se lakše može dogo­diti pri upotrebi sirupa od borovice koji uzimamo na žlice.

Zbog svestranog podražajnog djelovanja borovica se cijeni kao opći lijek za izmjenu tvari. Ali najbolje djeluje pri kroničnim reumatskim oboljenjima. U mnogim predjelima južne Njemačke zadržao se dobar stari običaj da reumatičari u jesen provode takvu kuru s borovicom. Nakon kure uvijek nanovo osjete poboljšanje i lakše se kreću. Jesen je za to posebno primjerena, jer se tako bolesnici zaštite od pogoršanja u po­četku zime. A u proljeće se reumatičari ok­rijepe proljetnom kurom, jer okrijepe cjelo­kupnu izmjenu tvari; proljetnu kuru obično provode maslačkom (Kneippov sok od maslačka). Ako uzimamo sok od borovice, doza je po jedna žlica. Ljudi slaba želuca moraju biti oprezni jer može izazvati priti­sak u želucu ili žgaravicu. Stoga ekstrakt bo­rovice trebaju uzimati prije šalice vrućeg mlijeka; ne smiju ekstrakt borovice umiješati u mlijeko, nego najprije uzeti žlicu soka, a onda popiti šalicu vrućeg mlijeka. Tako že­ludac najbolje podnosi borovicu.

Nekada se borovica davala i za vodenu bolest, jer pospješuje izlučivanje vode. Upo­trebljavala se i kod dugotrajnog bronhitisa. Sada su obje te upotrebe potisnule u poza­dinu. Ali se još i sada cijeni opće pospješi­vanje izmjene tvari. Zbog toga se težište li­ječenja borovicom prenijelo na reumatičare. Razumljivo je, međutim, da borovicu ne smiju upotrebljavati ljudi s bolesnim bubre­zima i bjelančevinom u mokraći.

Borovnica (Vacc in ium myrt i l lus) Narodni nazivi: brusnica - crna borovnica — vresinje — divja mrča

»Oko Jakov-dana djeca rado idu u šume. Tada su zrele borovnice u kojima uživaju mladi i razdragani. Prijaju i starijoj djeci. Na tržnicama po velikim gradovima također

Borovnica 241

možemo vidjeti pune košare tih crnih zna-nica.

Ne bi smjelo biti ni jedne kuće bez dobre zalihe osušenih i za cijelu godinu spremlje­nih borovnica. Možemo ih upotrebljavati svakojako.

Dvije do tri šake borovnica, koliko mo­žemo zagrabiti, stavimo u čašu i prelijemo dobrom rakijom. Sto su dulje borovnice na­močene, a to može biti i godinama, to je jači i djelotvorniji ekstrakt za liječenje, jer je ko­ličina djelotvornih tvari u ekstraktu umno­gome ovisna i o trajanju namakanja.«

»Tko pati od lakog proljeva u kojem se izlučuje i sluz, treba s vremena na vrijeme uzeti po nekoliko boba borovnice, dobro ih ižvakati i progutati! Vrlo često je dovoljan i taj najblaži lijek. U velikim banjama vidio sam kako iskusna i uviđavna domaćica daje gostima po nekoliko tih 'tableta protiv prolje­va' da ih zaštiti od iznenađenja na šetnjama.«

Abdovina

Bobe borovnice se još i danas mnogo ci­jene kao lijek koji zatvara i zaustavlja pro­ljeve. To djelovanje je posljedica velike ko­ličine tanina koji se nalazi u bobama, ali pri tome sudjeluje i tvar koja daje crnu boju, a koja je u stanju spriječiti razvoj i rast štet­nih bakterija u crijevima. Kao lijek za zatva­ranje upotrebljavamo suhe bobe borovnice (Fructus myrtilli). Dvije žlice boba kuhamo 10 do 15 minuta u pola litre vode, zatim procijedimo i čaj pijemo preko dana. Vrlo je korisno i ako u čaj umiješamo mladi kravlji sir. Mladi kravlji sir dobro zatvara i tako udružimo djelovanje obaju sredstava. Ali sir (skuta) ne smije biti mastan, budući da svatko ne podnosi dobro vrhnje ili druge masnoće kojih obično ima u siru. Tu mješa­vinu sira i čaja od borovnice pijemo ujutro i uveče. Umjesto kod kuće pripravljenog čaja od Ijorovnice možemo kupiti gotov sok od borovnice. Nije preporučljivo upotrcblja-

Dragušac

242 Ljekovito bilje

vati pripravke od borovnice niti sok od borovnice koji je ukuhan kod kuće. U tim borovnicama i soku ima previše šećera a oni proljev prije pospješuju nego ga zaus­tavljaju.

Čaj od borovnice možemo upotrebljavati i za ispiranje usta ako je upaljena sluznica. Modra boja sluznice je najbolji dokaz u ko­likoj mjeri su u neposrednu vezu došli čaj i sluznica i koliko dugo treba da na njoj os­tane. Stoga i tako dugotrajno djeluje.

Zatim čaj od borovnice ili sok upotreb­ljavamo i za zaustavljanje proljeva kod djece i dojenčadi. Uzimanje borovnica je­dan ili dva dana djeluje jednako dobro kao i uzimanje jabuka jedan dan. Tada uopće nisu potrebni drugi lijekovi za zatvaranje. Čim dojenčetov izmet postane izrazito mo­dar znamo da je lijek počeo potpuno djelo­vati. Borovnice skupljaju zadnje crijevo i na njemu liječe ranice koje kod djece mogu biti vrlo neugodne.

Naglašavamo: za sve te svrhe upotreblja­vaju se samo suhe borovnice. Svježe bo­rovnice djeluju sasvim drugačije, odnos­no suprotno. Od određene količine svježih borovnica koje u proizvoljnom razmjeru pomiješamo sa šećerom i mlijekom dobiva­mo jak proljev. Izazivaju ga voćne kiseline koje se pri sušenju izgube, a naročito ovoj­nica ploda i sjemenke. Gruba celuloza iz ovojnica plodova pospješuje vrenje u crije­vima, a sjemenčice mehanički podražuju sluznicu crijeva. I ne treba se čuditi ako na taj način izazovemo proljev koji ne mogu zaustaviti oni sastojci plodova borovnice koji zatvaraju.

U medicini se upotrebljavaju i suhi listo­vi borovnice (Folia myrtilli). Oni su sa­stavni dio mnogih čajnih mješavina za lije­čenje šećerne bolesti. U posljednje vrijeme ih više ne upotrebljavamo jer preslabo dje­luju, a ne zbog toga što su se nakon du­gotrajnijeg pijenja tog čaja pokazali znaci trovanja jetre. Zato treba biti oprezan kod upotrebe takvog čaja, a osim toga sada već postoje djelotvorniji lijekovi protiv di­jabetesa.

B r đ a n k a (Arnica montana) Narodni nazivi: arnika - moravka — zlatenica — veprina - brdnja žuta

»Brđanka širom svijeta uživa ugled odlične ljekovite biljke. Stoga uopće ne razumijem zašto mnogi, koji to znaju, negiraju njezinu vrijednost.«

Brđanka raste kod nas divlja po planin­skim proplancima, ponegdje u velikim koli­činama. Zakonom je zaštićena i ne smijemo je iskopavati jer bismo je ubrzo potpuno is­korijenili. To je lijepa, velika biljka. Boja cvi­jeta joj je narančasta i po njoj se brđanka do­bro razlikuje od svih drugih glavočika. Lis­tovi su sakupljeni u donjem dijelu stabljike, ali ne u pravoj rozeti. Na njima je više do­bro izraženih uzdužnih žila. Po tim dvama znacima možemo prepoznati brđanku, ali prepoznamo je i ako smo je samo jedanput vidjeli i znali da je to ona. Upotrebljavamo cvjetove brdanke.

Tek u posljednje vrijeme smo potanko sa­znali što sadrži brđanka. To su u prvom redu flavonski glukozidi koji uzrokuju šire­nje žila, kako vjenačnih žila srca tako i pe­rifernih tjelesnih žila. Zbog toga se uspos­tavlja bolja prokrvljenost što dobro djeluje na srce, a i pri oboljenjima žila na nogama, na primjer kod proširenih žila. I krvni izljevi se brže resorbiraju.

Zahvaljujući tim spoznajama brđanka se opet počela upotrebljavati za unutarnje li­ječenje, koje je ranije dugo vremena bilo potisnuto. Brđanka je lijep primjer kako se već poznata ljekovita vrijednost neke biljke može opet obnoviti ako nova istraživanja dovedu do novih pogleda ili - kao kod br­danke - potvrde stare spoznaje, pa u praksi i pokusom dokažu.

Nekada se brđanka mnogo češće^ upot­rebljavala za unutrašnje liječenje. Čaj od brđanke se smatrao sredstvom koje brzo smanjuje smetnje u optoku krvi. Tako smo saznali da je stari Goethe davao da mu se pripremi šalica čaja od brđanke uvijek kad je patio od bolnih srčanih grčeva koji su vjerojatno bili posljedica ovapnjenja vjena-

Brdanka 243

čnih žila. Sada znamo da je to uvijek bilo pravilno i djelotvorno liječenje. Takav čaj pripravljamo od 1 ili 2 žličice cvjetova br­danke koje stavimo u šalicu vrele vode i u njoj ostavimo 5 do 10 minuta da izvuče dje­lotvorne tvari iz cvjetova. Onda čaj popije­mo vruć, polako, u gutljajima.

U Krieippovim tabletama brđanke, koje se proizvode u Kneippovoj tvornici lijekova u Werishofenu, nalazi se pripravak od ulja br­danke i ekstrakta divljeg kestena (Aesculus) te različitih vitamina, a upotrebljavaju se uglavnom za unutarnje liječenje proširenih žila - uzimaju se po dvije tablete na dan s malo tekućine, jedna ujutro, druga uveče.

Ali se još i danas brđanka mnogo više upotrebljava izvana, a prije svega u obliku tinkture. Brđanka je znatno potisnula pri­mjenu drugih sličnih sredstava, kao na pri­mjer ilovače pomiješane s octom. Kneipp o tome kaže: »Tinktura brđanke ima tako ši­roku primjenu da smatram nepotrebnim trošiti na to riječi. Cesto odlično djeluje kod prijeloma i nagnječenja tkiva. Površinske kao i dublje upale, otekline i izljevi krvi brzo iščezavaju ako napravimo oblog od razrijeđene tinkture brđanke (približno 1 žlica na četvrt litre vode).«

Još i danas su na snazi te spoznaje o br-đanki. Njoj dajemo prednost pred svim dru­gim sredstvima pri izljevima krvi i razli­čitim vrstama upala. Povoji ili oblozi od brđanke izliječe i otekle i reumatične zglo­bove (na primjer, česte tegobe koje nastaju uslijed preopterećenosti koljenskog zgloba). Brđanka se može mjeriti s bilo kojim dru­gim lijekom za liječenje nagnječenja i iščaše-nja. Potrebno je samo pravilno napraviti oblog. Komad platna ili kompresu umoči­mo u razrijeđenu tinkturu brđanke, umjere­no je ožmemo i ovlaš stavimo na bolesno mjesto. Preko toga stavimo i suhu tkaninu ili nešto slično. Potpuno je pogrešno ako oblog umjesto platnom ili nečim sličnim za­štitimo nepropusnim materijalom što se, na žalost, još događa. Tako sprečavamo nužno ishlapljivanje tekućine i umjesto po­voja koji hladi dobijamo vlažnu komoru u

kojoj se tkivo ugrije i time se upala pogorša. Takve nepropusne vlažne povoje možemo primjenjivati samo kada želimo da čir što prije sazrije. Ali nipošto ih ne smijemo pri­mjenjivati kad želimo da upala prestane, kao što je u većini slučajeva; to pogotovu vrijedi kad je riječ o upalama u vezi s ranama, o iz­ljevima krvi ili upaljenom zglobu. Prema tome moramo uvijek o tome voditi računa i bolesnicima dati pravilne upute. Tkaninu koja ne propušta vodu možemo upotrijebiti za obloge od brđanke samo u nuždi, samo kao podlogu da se ne smoči jastuk ili poste­lja. Nikad međutim ne smijemo nepropus­nom tkaninom prekriti upaljeno mjesto, niti komprese čvrsto poviti. Za to je još i sad najbolje da vlažne obloge brđanke stavljamo bolesniku dok leži.

Oblozi brđanke odlično djeluju i kod rana koje teže zacjeljuju. Uvijek se nanovo iznenadimo kojom brzinom se vlažnim ob­logom brđanke čisti rana s prljavim nasla­gama, opet dobija svjež izgled i počinje brže zacjeljivati. Nakon toga možemo opet na ranu staviti običan povoj s masti. Dok se rana još jako gnoji ili slabo liječi, oblozima brđanke treba dati prednost ispred svih masti i praškova za rane. Otopina tinkture brdanke za vanjsku upotrebu ne smije biti previše jaka. Već spomenute količine, 1 žli­čica tinkture na 1/4 litra vode, ne smijemo prekoračiti. Obično je dovoljna samo jedna žličica tinkture na 1/4 litra vode, odnosno 1 žlica tinkture na 1/2 litra vode. Voda mora uvijek biti sobne temperature. »Na os­novu iskustava koje imam s brđankom mo­ram reći da ta biljka zauzima prvo mjesto u liječenju rana!«

Tinktura brdanke je vrlo pogodna za li­ječenje hemoroida (zlatne žile), kad je upa­la već tako jaka da su hemoroidne žilice izvan zadnjeg crijeva. Tinkturom brđanke se može s uspjehom olakšati ta teška i vrlo bolna upala, a ujedno i utjecati na poreme­ćaje u prokrvljavanju. To se postiže hladnim oblozima brdanke koje često mijenjamo i moraju biti lagani. Kao i kod rana, i u ovom slučaju prelazimo na masti tek kad je upala

244 Ljekovito bilje

uglavnom izliječena. Do tada treba da mar­ljivo stavljamo vlažne obloge i bit ćemo na­građeni uspjehom.

Kneippova mast brđanke sastavljena je od ulja brđanke i kamilice te heparina. Ona je tonikum (sredstvo za jačanje) za vene i male arterije kod proširenih žila i poreme­ćaja u prokrvljavanju nogu. Isto tako dobro djeluje i kod izljeva krvi prilikom padova ili udaraca, kod nagnječenja a i kod ozljeda u sportu. Može se upotrijebiti i za masažu. Lako se ispere vodom. Cesto se primjenjuje istovremeno s tabletama brđanke.

D e s p i k (Lavandula officinalis) Narodni nazivi: lavanda - lavcndl - levanda - ženski dešpik

Despik je sredozemna biljka. Njegovi modri cvjetići i uski duguljasti listovi nisu onako lijepi i ugledni kao cvjetovi i listovi mnogih drugih biljaka u čijem društvu u prirodi despik raste po suhim padinama Sredozem­lja, kao što su na primjer kadulja, matičnjak i majčina dušica. Despik prodorno miriše a miris mu daje dragocjeno eterično ulje. Ulje od despika opravdano ima jednu od vrlo važnih uloga u industriji parfema. Upotrebljava se i u ljekovite svrhe. I Kneipp je već dobro poznavao ulje od despika, jer ga je rado upotrebljavao pri probavnim smetnjama: »Koga nadima ili ga boli glava ili ga obuzima slabost neka uzima ulje od despika.« Ulju od despika se pripisuje i svoj­stvo pospješivanja izlučivanja žuči. Me­đutim, njegovo djelovanje nije baš jako pa se danas malo upotrebljava za to. Uklanja i vjetrove, ali ni to mu djelovanje nije tako jako kao što je djelovanje kamilice ili papre­ne metvice. Tople kupelji poznate kao Kneippove kupelji s uljem od despika (Kneipp-Lavendel-Olbad) pripravljaju se s čistim uljem od despika, a njeguju kožu, prijatno mirišu i osvježavaju. Pripisuje im se posebno važna uloga pri liječenju ve­getativne distonije i tegoba u k l imak­teriju.

D i v i z m a (Verbascum thapsiforme) Narodni nazivi: beloperka - divizna - lučnik - vunavka - vučji rep

»Seljaci vrijedno sakupljaju cvjetove diviz-me, poznate i pod imenom kraljevska svića. Oni, naime, dobro znaju da od tih cvjetova mogu u zimsko doba pripraviti vodu za gr-gljanje i još djelotvorniji čaj protiv kašlja, katara, sluzi u prsima, teškog disanja i dru­gog. Preporučujemo piti taj čaj uistinu to­pao. Po pravilu se cvjetovima divizme doda i sljez da budu u omjeru pola-pola; takav čaj još upornije omekšava sluz.«

Divizma je biljka koju moramo uočiti. Na visokoj stabljici koja može izrasti do 2 met­ra i više, u gornjem dijelu razvija se mnogo svjetložutih cvjetova. Listovi su sivozeleni i vunasto dlakavi, posebno na donjoj strani. U ljekovite svrhe upotrebljavaju se samo cvjetovi, odnosno cvjetni vjenčići koje iz­vučemo iz časke. Odavno su priznat i danas cijenjen lijek za iskašljavanje. Cvjetovi diviz­me nalaze se u gotovo svim uobičajenim ča-jevima za iskašljavanje.

Ljekovite tvari u njima su sluzi i sapo-nini koji ublažavaju katar, omekšavaju is-pljuvak i time ga učine tećnijim pa olakša­vaju iskašljavanje.

Na šalicu vode daje se 1 do 2 žličice cvje­tova, pusti da lagano proključa i ostavi neko vrijeme pokriveno. Zatim se čaj zasladi me­dom ili šećerom. Pije se više puta na dan po jedna šalica takvog čaja, ali uistinu toploga, kao što je rekao i Kneipp. Dobro je cvjetove divizme miješati sa drugim drogama za is­kašljavanje, na primjer s podbijelom, suličas-tim trpucem, korijenjem jagorčike ili tran-doviljem (Althaea rosea), koje spominje Kneipp i koje sadrži prije svega sluz.

D r a g u š a c (Nasturt ium officinale) Narodni nazivi: potočarka - ugas - krstovnik - vodeni ren - krešun

Dragušac je vrlo stara ljekovita biljka. 1 kod nas je samonikla. Raste prije svega na vlaž-

Gospina trava 245

nim mjestima po šumama, vodenim jarcima, potocima i bunarima. Njezina je stabljika u početku polegla, a zatim se penje uvis, lis­tovi su prstasto razdijeljeni, a cvjetovi bjel­kasto ljubičasti. U prirodi nije baš česta ali još od davnina su je uzgajali ponegdje kao omiljenu biljku. Svojevremeno je bila sastav­ni dio proljetnih ljekovitih biljaka koje su se upotrebljavale za takozvane proljetne kure da bi spriječile poznati proljetni umor i tijelu vratile potrebnu snagu nakon zim­skih mjeseci. Nekada se u tom smislu govo­rilo o takozvanom »čišćenju krvi«. 1 Kneipp je za dragušac rekao. »Svježe istisnut sok cis­ti krv«. Vrlo ga je rado i često upotreblja­vao. Danas nam je poznato da je djelotvor­nost dragušca u vitaminima, fermentima i enzimima. Sadržava mnogo C vitamina. Uz to u njemu je i mnogo gorušice i neki glu-kozid gorušićinog ulja koji djeluje antibioti­čki. Stoga ne treba sumnjati u njegovu lje­kovitost. Općenito potiče i jača. Preporu­čuje se naročito kod bljedolike djece i mla­dih djevojaka. Dobar je i za rekonvalescente nakon teških operacija, gripe, upale pluća i sličnog.

Tko sam sabire dragušac u prirodi ne bi ga smio zamijeniti s livadskom pjenušom, krutouspravnom, koja raste na vlažnim liva­dama. Još mu je sličnija gorka pjenuša koja raste svugdje gdje i dragušac ali je veća i jaca. Latice su joj također bijele a prašnici ljubičasti. Po tome ćemo ih najlakše razliko­vati.

Gospina t rava (Hyper icum perforatum) Narodni nazivi: bogorodična trava, žuti kantarion - gorac - trava od poseka - šen-tjanževka - trava svetog Ivana - žutenica

Gospina trava, od davnina poznata ljekovi­ta biljka, posljednjih se desetljeća sve više upotrebljava zahvaljujući otkriću da dobro djeluje i na živčani sistem. Svojevremeno se najviše upotrebljavalo ulje gospine trave i to za vanjsko liječenje rana. Još u srednjem

vijeku je bio običaj da se rane povijaju za­vojima s uljem gospine trave. Tek u najno­vije vrijeme je umjesto toga uvedeno liječe­nje mastima. Međutim, ne bi se moglo reći da se time uvijek postiže napredak u liječe­nju. Istina je da se mast lakše stavlja na kompresu i da stoga ima, bez sumnje, pred­nost pred uljem. Međutim, ni ulje često nije manje djelotvorno. Stoga i danas možemo s uspjehom upotrebljavati zavoje od ulja. To vrijedi pogotovu za veće rane koje slabo zacjeljuju. Ulje gospine trave se odavna cije­ni i kao lijek za starije opekline koje sporo zacjeljuju. Zubari navode da rane nakon iz­vađenog zuba bolje zacjeljuju ako se u njih stavi uložak namočen u ulje gospine trave. Kao što vidimo, tim uljem ne liječimo svje­že rane, jer tu prednost ima sterilna gaza. Ali za stare rane i ćirove dobro je sjetiti se ulja gospine trave. I ovdje vrijedi ono što je već utvrđeno da rane još bolje i brže zacje­ljuju ako lijek mijenjamo više puta. Prema tome treba više dana uzastopno mijenjati zavoj s uljem od gospine trave. To je ulje djelotvorno i za utrljavanje pri reumat-skim oboljenjima i neuralgijama, a i pri kr­varenju ako se ozlijedimo. Kneipp je o tome rekao: »Ulje gospine trave je čudesan bal-zam koji posebno dobro djeluje na otekline, rane, 'giht' i iščašenja. Pomaže brzo i najbo­lje je sredstvo za sprečavanje rana od ležanja kod djece, bolesnika i starih ljudi«.

Kneippovo ulje od gospine trave (Kneipp—Johanniskrautol) crvenkaste je bo­je. Dobiva se od svježih cvjetova koji se pre­liju čistim maslinovim uljem i drže u zatvo­renoj staklenci oko 14 dana na suncu. Tek se pod utjecajem sunčane svjetlosti razvija ljekovita tvar u ulju.

Ali u današnje doba je postala gotovo još važnija unutrašnja upotreba gospine trave. U tu svrhu se upotrebljava cijela stabljika s cvjetovima; od nje pripravljamo čaj ili sok. Iskustva su pokazala da je gospina trava dje­lotvorna samo ako je upotrebljavamo u ve­likim količinama. Za jednu šalicu čaja po­trebne su 2 žličice droge (Herba Hyperici). Čaj pripravimo kao i obično i pijemo ga

246 Ljekovito bilje

po 3 šalice dnevno, a zadnju uvečer prije li-jeganja. Liječenje se mora provoditi kao kura najmanje 4 do 6 tjedana neprekidno, a nekada i 2 mjeseca, pa i dulje. Pri tome je važno znati da se djelotvornost osjeća tek nakon 10 do 14 dana. Ne smijemo očekivati da će gospina trava djelovati odmah, kao na primjer odoljen. Na to treba izričito upozo­riti i pacijenta da ne bi već nakon 8 dana liječenja pomislio da gospina trava ne po­maže i prestao je uzimati.

Do danas se još nije moglo točno utvrditi koje vrste živčanih smetnji gospina trava najbolje liječi. Govorilo se ovo i ono, što se nije kasnije uvijek potvrdilo. Naposljetku se zaključilo da je ova biljka najdjelotvornija kod živčanih depresija, pogotovu kod žena u klimakteriju, a i onih depresija koje ne uzrokuju vanjske prilike, npr. konfliktne situacije, životne nedaće i slično. To su ona stanja u kojima je čovjek žalostan, neraspo-ložen, turoban ili psihički utučen a ne može se utvrditi nikakvo organsko oštećenje. Da­nas znamo da su ta stanja rezultat posebnih bolesnikovih raspoloženja koja se pojavljuju u naletima i periodično. Pojedinačni nalet može dugo trajati, čak i po više mjeseci. Kad prestane, bolesnici opet mogu biti potpuno normalni i ne mogu sami sebi ni predočiti što se to s njima događalo za vrijeme depresije. U takvim slučajevima govorimo o takozvanoj endogenoj unutarnjoj depresiji.

Kod tih unutarnjih depresija gospina tra­va može mnogo pomoći i ubrzati liječenje, ali je treba uzimati u velikim količinama. Pri drugim oblicima živčanih tegoba uspjeh nije toliko pouzdan. 7a takve slučajeve ima i bo­ljih biljnih lijekova, kao što su na primjer odoljen, matičnjak i hmelj. Još i sada je po­malo nepouzdana primjena gospine trave kod djece koja mokre u postelju. 1 to je je­dan od poremećaja u kojima je teško pomo­ći jer ovise o mnogim psihičkim utjecajima. Stoga i za sve druge metode liječenja te po­jave vrijedi isto što i za gospinu travu: uvi­jek treba pokušati, ali nikad se unaprijed ne zna pouzdano hoće li bolesnik povoljno reagirati.

Vrlo je važno odmah na početku liječenja gospinom travom upozoriti bolesnika da se ne izlaže suncu da mu se ne bi upalila koža. Naime, gospina trava sadrži tvar koja čini tijelo izuzetno osjetljivim na sunčevu svjetlost, fotosenzibilizira ga. To je hipe-ricin koji vjerojatno djeluje i antidepresiv-no. Ta osjetljivost je primijećena promatra­njem krava. Ako na pašnjaku pasu gospinu travu, a zatim dugo leže na suncu i preži-vaju, na koži im se pojave teže opekline od sunca. Jedno od narodnih imena za gospinu travu je i trava svetog Ivana, vjerojatno zato što cvjeta u to doba (sveti Ivan 24. lipnja). To je lijepa stasita biljka s velikim zlatnožu­tim cvjetovima. Lako ćemo je prepoznati po brojnim prozirnim točkicama na listu pogledamo li ga prema suncu. Listovi su ja-joliki, na stabljici su uvijek smještena po dva nasuprot. Točkice na lišću pune su eterič­nog ulja. Zbog tih točkica biljka je dobila botanički naziv vrste »perforatum« jer listo­vi izgledaju kao perforirani, izbušeni. Drugi znak prepoznavanja gospine trave jesu dva uzdužna rebra stabljike. To je u biljnom svijetu rijetka pojava jer su stabljike obično okrugle ili četverouglaste (ćetverobridne). Po ovim dvobridnim stabljikama se gospina trava za medicinsku upotrebu pouzdano razlikuje od svih drugih samoniklih vrsta gospine trave koje imaju stabljike okrugle ili ćetverobridne. U medicini se ne upotreblja­vaju sve. Gospina trava je kod nas česta bilj­ka koja raste na sunčanim livadama, prije svega na padinama i rubovima šuma, u ši­karama i drugdje pa se lako može naći.

Vrlo je dobar i svjež sok gospine trave. Za liječenje depresija treba piti mnogo soka; najmanje po 2 žlice 3 puta dnevno od 3 do 6 mjeseci. Valja znati da sok iz boce koju ot­vorimo moramo što prije potrošiti. Sok se može dugo držati samo u zatvorenoj boci.

Ulje gospine trave možemo upotrijebiti i pri liječenju čira na že luca Treba svaki dan natašte |x>piti po 1 žlicu ulja. Bez sumnje je uživanje ulja od gospine trave korisnije pri čiru na želucu nego ako pijemo samo masli­novo ulje što je također uobičajeno.

Grčica 247

G r č i c a (Menyanth.es trifoliata) Narodni nazivi: vodena bok vica - trolistica - gorka djetelina - gorka trava

Grčica raste na močvarnim livadama, na tresetnom zemljištu, uz potoke, rijeke, jezera i na drugim vlažnim mjestima. Listovi su troprsti, po čemu možda malo podsjećaju na djetelinu koja ima botanički naziv Trifo-lium, stoga se zove i gorka djetelina. Njezini listovi su mnogo veći od listova djeteline i oblikovani su bitno drugačije, a i inače gr­čica nema mnogo veze s djetelinom jer spa­da u porodicu Menyanthaceae koja je slična porodici sirištara (Gentianaceae), u koju spada i lincura za koju znamo da je gorka pa nas ne iznenađuje što i u grčici ima mno­go gorke tvari.

Grčica je čisto gorki lijek, što znači da osim gorke tvari nema nikakvih drugih supstancija koje ljekovito djeluju. Gorke tva­

ri su vrlo rasprostranjene u biljnom svijetu, a u medicini su se od davnina upotrebljava­le. Najprije potiču izlučivanje više želučanih sokova i želučane kiseline a i želudac se više stiska i brže potiskuje hranu naprijed. To se djelovanje raširi na cijelo tijelo, a pogotovu na mišiće. Prema tome to je pravi tonik, na prvom mjestu za želudac a u širem smislu na cijelo tijelo.

Iz toga zaključujemo i za što se grčica ujjotrebljava. Prvenstveno poboljšava stanje želuca u kojem nema dovoljno želučane ki­seline. Pospješuje tek, pomaže kod slabosti raznih vrsta, iscrpljenosti nakon dugotrajnih bolesti i teških operacija. Upotrebljavaju se listovi Čaj se pripravlja na uobičajen način: 1 žličica droge (Trifolium fibrinum) prelije se šalicom vrele vode i ostavi da se dulje vrijeme namače. Taj se čaj pije prije jela, ali mora biti hladan da bi pospješio tek, pije se polako u gutljajima. Danas se grčica ma-

Grćica Bijela imela

248 Ljekovito bilje

nje upotrebljava nego nekada, jer su poznati neki drugi gorki biljni lijekovi kojima mora­mo davati prednost, a to su prije svega idi-rot i kićica.

Hrastova kora (droga: Cortex Quercus)

Kora našeg domaćeg hrasta zapravo je star i dobar lijek. U njoj ima mnogo tanina (tres-lovine), koji djeluje na upaljenu kožu time što je steže. Stoga se hrastova kora najus­pješnije primjenjuje kod kožnih oboljenja koja akutno vlaže. To je uvijek potpuno svježe upalno stanje za koje vrijedi: vlažno na vlažno, što znači da na takvu kožu ne smijemo sipati prašak ni mazati mast ili kre­mu nego jedino upotrijebiti vlažan zavoj. Zavoj stavljamo sve dok vlaženje ne presta­ne i akutna upala se smiri. Tek onda može­mo oprezno prijeći na kreme a još kasnije na masti.

Hrastova kora je najprimjerenija za takve vlažne obloge. Ona iznenađujuće brzo suši, uglavnom već nakon 2 do 3 dana. Ali obloge treba primjenjivati pravilno kao što smo već spominjali u vezi s brdankom. 1 ovdje treba voditi računa o tome da vlažni oblozi budu potpuno ovlaš stavljeni i treba ih više puta mijenjati, čim se počnu su­šiti. Ponavljamo: pogrešno je vlažan ob­log pokriti nepropusnom tkaninom, jer time stvaramo vlažnu komoru koja ne hladi nego grije i upala se pogoršava. Dobro je na donju stranu staviti nepropusno platno da se jastuk ili plahta ne smoče.

Za oblog uzmemo žlicu hrastove kore na 1/2 litra vode i kuhamo je najmanje 10 mi­nuta. Ako se ta smeđa smjesa previše zgus­ne kuhanjem, razrijedimo je i u nju umoči­mo komad platna, ili ručnik, lagano ga ožme­mo i još vlažan stavimo na ranu. Istu smjesu možemo upotrebljavati cijeli dan ali za nared­ni dan treba pripraviti novu. Temperatura obloga treba biti sobne temperature.

Kuhanjem se ne mijenja djelotvornost ta­nina, odnosno taninske kiseline. Ali koru

moramo kuhati, a ne samo popariti jer se inače neće iz tvrdih stanica izlučiti dovoljna količina tanina.

Upotreba uvarka od hrastove kore je mnogostrana. Na prvom mjestu je akutni ekcem (vlažni lišaj) koji je neprestano vla­žan, na primjer na nogama ili rukama ili drugdje po tijelu, a može biti i na licu. Uva­rak od hrastove kore vrlo dobro djeluje i pri većim vlažnim upalama kože kao kod kro­nične gnojne upale potkoljenice (čir potkoljenice). Kad oblozi zaustave to vlažno stanje, možemo opet primjenjivati čvrste za­voje. Dobro je i na rane koje teško zacje­ljuju nekoliko dana stavljati obloge od hras­tove kore, ali i njih treba više puta mijenjati. Teške vlažne upale zadnjeg crijeva i akutno nabrekli hemoroidi također izne­nađujuće dobro i brzo reagiraju na ovo li­ječenje. Uspjeh se brzo postiže i pri takozva­nom hemoroidnom napadu kad žilice ispad­nu iz zadnjeg crijeva i više ih ne možemo potisnuti natrag zbog nabreklosti a mogle bi se i upaliti. Jedan do dva dana treba sva­kog sata stavljati novi hladan oblog s uvar-kom od hrastove kore, a preporučljivo ih je smjenjivati s oblogom od brđanke.

U tom slučaju možemo upotrebljavati i kupelj od hrastove kore. Ako se radi o vlažnim ekcemima na zadnjem crijevu dola­zi u obzir kupelj u sjedećem položaju; kupelj za ruke primjenjuje se pri vlažnim kož­nim upalama na rukama koje često na­staju nakon akutnog podraživanja kože ter-pentinom, sredstvima za čišćenje, laštilom za parket i drugim, dakle, u slučajevima ta­kozvanih kontaktnih ekcema. Ako se kožne promjene šire po cijelom tijelu, dobra je potpuna kupelj s hrastovom korom. Kneipp je o takvim biljnim kupeljima rekao: »Mogu samo pohvaliti učinak ljekovitih biljaka u kupeljima«. Vrlo su dobri kupljeni ekstrak­ti hrastove kore za kupelji.

Hrastova se kora može korisno upotrije­biti i pri akutnim upalama spojnice oka. 1 u ovom slučaju u prvom akutnom stadiju više pomažu vlažni oblozi nego kapi i masti za oči.

Imela, bijela 249

Imela, bijela (Viscum a lbum) Narodni nazivi: bela imela — imela - lepak — visk - višće

Bijela imela je vrlo zanimljiva biljka. Raste u krošnjama hrastova, breza, jablanova i dru­gih stabala. U krošnjama stabala čini vrlo upadljive okrugle grmiće. Bijela imela je po-lunametnik, poluparazit, što znači da sve hranjive tvari ne dobiva od svog domaćina kao pravi nametnici nego samo neke. Bijela imela uz pomoć zelenila u lišću (klorofil) i sunčane svjetlosti gradi vlastite organske tvari. Od biljke domaćina dobiva vodu i u njoj rastopljene minerale. Izgled joj je vrlo originalan, grana se samo rašljasto, kako obično vidimo samo kod nižih biljaka. Ko­žasti listovi obrnuto jajastog oblika smješte­ni su nasuprot. Na mjestima gdje se grane račvaju razvijaju se maleni, zelenkasti, jedva primjetni cvjetovi iz kojih se kasnije razviju bijeli plodovi. U plodovima je ljepljiva gusta sluz kojom se plod prihvaća za druge grane kad ga tamo prenesu ptice. Plodovi su ot­rovni kao i cijela biljka. Ako djeca i kušaju plodove neće im ništa biti, jer su tako nep­rijatnog okusa da ih sigurno neće jesti. U medicini se upotrebljava cijela biljka. Droga se naziva jednako kao i biljka (Viscum al­bum) što je inače rijetko. Drogom se smatra i stabljika i grane, listovi a možda i cvjetovi. Zanimljiv je put vrednovanja imele kao lje­kovite biljke. Nekada joj se pridavala velika vrijednost a danas znatno manja. Njezino najvažnije djelovanje je snižavanje krvnog tlaka. Pripisuje joj se dobro djelovanje pri srčanim tegobama. Ali to ne dolazi do izra­žaja ako se pripravak od bijele imele uzima unutarnje. Samo ako napravimo ekstrakt i ubrizgamo ga, bijela imela djeluje i na krvni optok, ali to djelovanje je teško pravilno vrednovati. Bilo je mnogo sporova oko djelovanja bijele imele na sniženje krvnog tlaka. Na osnovi njezinih djelotvornih tvari zapravo ne možemo očekivati nikakvo zna­čajnije djelovanje te je farmakolozi i ne smat­raju posebno vrijednom Ali iskustvo uvijek nanovo pokazuje blagi, ne baš previše izraziti

pad krvnog tlaka. Jasno da je pad izrazitiji ako bijelu imelu uzimamo dugo, u obliku kure. Ta vrijedi i za mnoge druge ljekovite biljke. Zbog toga se bijela imela i dalje oču­vala i kao lijek'za snižavanje krvnog tlaka. Posljednjih godina je bijela imela svakako dobila velikog rivala u staroj indijskoj ljeko­vitoj biljci poznatoj pod nazivom rauvolfi-ja, koja raste na padinama Himalaje, a o njoj se već odavno piše. Naziv je dobila po liječ­niku Rauwolfu koji je svojevremeno radio u Augsburgu i otišao na veliku ekspediciju u Indiju, koju je i opisao u tada vrlo slavnom djelu. Rauvolfija spada među vrlo djelotvor­ne ljekovite biljke, jer su njezine djelotvorne tvari alkaloidi. O njezinoj upotrebi mogu odlučivati i propisivati je samo liječnici, jer veće doze mogu biti štetne. Ako znamo rauvolfiju pravilno upotrebljavati, može biti jedan od najboljih današnjih lijekova za snižavanje krvnog tlaka. Ali ni ona nije mogla potpuno istisnuti bijelu imelu. Na­ime, ima mnogo lakših oboljenja pri koji­ma ne treba odmah posegnuti za rauvol-fijom ili drugim još djelotvornijim lijeko­vima.

Bijelu imelu uzimamo kao čaj. Jednu žli­čicu droge namočimo u šalici vode. Možda je još bolje preliti, slično kao odoljen, i os­taviti neko vrijeme da u vodu prijeđe što više djelotvornih tvari. Ujutro napravimo dnevnu količinu čaja, to jest 3 šalice, stav­ljajući 3 žličice droge u odgovarajuću koli­činu vode. Prvu šalicu popijemo ujutro, drugu nakon ručka, a treću uvečer, prije spavanja; zadnje dvije šalice čaja popijemo hladne. Još je jednostavnije ako uzmemo već pripravljen Kneippov sok od imele 2 do 3 puta dnevno po 1 žlicu. Možemo ga uživati samoga ili s vodom.

Bijela imela se upotrebljava i s jednakim dijelovima gloginje i matičnjaka a upotreb­ljava se na isti način. Pri tome gloginja dje­luje na vjenačne žile srca, a matičnjak blago smiruje i isto tako djeluje pretežno na srce. Ta jednostavna mješavina je čaj koji najradije preporučujemo za snižavanje tlaka. I u tom slučaju možemo kombinirano uzimati so-

250 Ljekovito bilje

kove: npr. ujutro i u podne po 1 žlicu soka bijele imele i gloginja, a uvečer prije spava­nja 1 do 2 žlice soka cxl matičnjaka.

Sasvim drugačije djeluje bijela imela ako je ubrizgamo kao ekstrakt, pogotovu u male osipe oko artritičnoga koljenskog zgloba. Vrijedi spomenuti i vijesti o injekcijama bi­jele imele kod raka. Istraživanja o tome su još u toku. U prvom planu unutarnje upo­trebe bijele imele bio je i još i sada ostaje kr­vni tlak. Time su se potvrdile Kneippove riječi, iako u nešto promijenjenom obliku: »Ovu biljku možemo pozvati u pomoć i pri drugim poremećajima krvnog optoka. Ljekovito djelovanje bijele imele odnosi se prvenstveno na krv i poremećaje krvnog optoka.«

J a g o r č i k a (Pr imula officinalis, sada na snazi ime P. veris) Narodni nazivi: jaglac - jagorčevina - jagljika - jeglić - sunašce - pramaliće

Koti nas u prirodi rastu tri jagprćike koje dolaze u obzir kao ljekovito bilje. Jedna je obična jagorčika (Primula vulgaris) koja raste po livadama, medu grmljem i po bje­logoričnim šumama u nizini te po višim planinama, nema zajedničku cvjetnu stapku, cvjetovi su joj veliki, lijepi, žutozlatni; dru­ga je visoka jagorčika ili jaglac (Primula ela-tior), koja ima lijepe zlatnožute cvjetove koji se razlikuju od Primule vulgaris, i nalaze se na zajedničkoj cvjetnoj stapci, raste u nizina­ma i visoko po planinama; a treća je ljeko­vita jagorčika ili jaglac (Primula veris) čiji su cvjetovi još manji od cvjetova visoke ja-gorčike, i koji su na vrhu složeni u štitastu cvat, a boja im je bijede (sumporasto) žuta nego boja visoke jagorčike, raste po vlažnim livadama u nizini (rjeđe) i planinama. U me­dicini se upotrebljava korijen (Radix Pri-mulae) svih triju vrsta U njima je posebna tvar zvana saponin za koju znamo da pri unutrašnjoj upotrebi djeluje preko želuca na omekšanje sluzi u plućima zbog čega se lakše i bezbolnije iskašljava. Stoga je kori­

jen jagorčike postao dragocjeni lijek za is-kašljavanje i sastavni je dio svih, za upot­rebu već pripravljenih čajeva protiv kašlja-nja. Korijen jagorčike može se upotrebljava­ti i sam. Žlicu droge kuhamo u pola litre vode 15 do 20 minuta, procijedimo i koli­činu rasporedimo jednakomjerno na cijeli dan. Još je bolje korijen jagorčike miješati s drugim biljnim sredstvima za iskašljavanje koja djeluju drugdje, pa im se tako djelova­nja dopunjuju. Pri tome dolaze u obzir prije svega divizma, pođbijel i suličasti trputac. Priznata takva kombinacija je Kneippov čaj za iskašljavanje (Kneipp-Hustentee, Species Pectorales Kneipp). Kneipp je upot­rebljavao korijen jagorčike i pri liječenju reumatskih oboljenja, o čemu piše: »Čaj od jagorčike je odličan lijek koji čisti i izlu­čuje. Tko je sklon obolijevanju zglobova tre­ba dugo, bez prekida, piti po šalicu čaja od jagorčike dnevno. Neprijatni bolovi će pola­ko popustiti i na kraju potpuno nestati.«

J e l a i s m r e k a (Abies alba i Picea excclsa)

»Zašto da ne kažemo da se u jelama krije neobično velika ljekovita snaga. Dakako da to nije prazno trabunjanje. Ne, ja sam taj li­jek iskušao na brojnim bolesnicima koji su godinu za godinom dolazili u Worishofen. Stoga, dragi čitaoci, ne smatram da sam vam dovoljno stavljao do znanja i preporu­čivao da i za njih ostavite mjesta u svojoj domaćoj ljekarni.« Uistinu se još premalo zna da su jela i smreka pri unutarnjoj upotrebi važan lijek. Većinom znamo samo za alkoholni ekstrakt od iglica smreke, koji se svakako potvrdio kao nezamjenljiv lijek pri živčanoj slabosti i iscrpljenosti.

U jeli i smreki, a i boru, ima eteričnog ulja koje zovemo terpentinsko ulje. Iako sastav eteričnog ulja donekle ovisi o biljci, pa mu se prema tome razlikuje i djelovanje, ono je u suštini jednako. Bitno je poticati i podraživati dišne putove kod bronhitisa i drugih katara da iskašljavanje bude brže i

Kadulja 251

prije završi. Terpentinsko ulje potiče kožu na bolji rad, ali može i razdražiti živce, što se prenosi i na unutarnje organe. Kneipp je sva ta djelovanja nastojao usmjeriti u korist bolesnika Za unutarnju upotrebu pripravio je sok od jele u kojem se osim terpentin-skog ulja nalazi još cijeli niz raznih ljekovi­tih biljaka, npr. kadulja, podbijel, suličasti tr­putac i preslica, kojim je liječio odrasle i dje­cu. Uz to je na prsa i leđa stavljao balzam od jele. Danas se prodaje pod imenom Tan-nolbalsam, a sastavljen je od ulja jele, ruž­marina, majčine dušice, eukaliptusovog ulja, ulja planinskog bora i peruanskog balzama. Tim lijekom natrljamo prsni koš sprijeda i straga, zatim vrat i zatiljak; natrljamo snaž­no, a ujutro i uvečer natrljano mjesto pokri­jemo komadom flanela ili vate. Za takvo suho povi jan je prsa je spomenuti balzam odličan. Bolji je od Priessnitzova povoja, pogotovu za djecu i starije ljude, jer se u ovako suhom povoju ne mogu prehladiti; a Priessnitzov povoj djeluje pravilno samo ako je napravljen uistinu sasvim stručno. Inače se može dogoditi da bolesniku u nje­mu bude hladno umjesto toplo, a posljedica je da se prehlada može pogoršati. Toga se ne treba bojati pri suhom povijanju prsa, na koje i djeca koja imaju hripavac dobro rea­giraju. Balzamov povoj za prsa ostavimo na bolesniku cijelu noć, pri čemu eterična ulja imaju mogućnost prodrijeti što dublje u kožu. Veći dio eteričnih ulja izlučuje se za­tim kroz pluća, tako da ulja istovremeno djeluju i unutarn je - omekšavaju sluz i de­zinficiraju gornje dišne putove. Uz to paci­jent udiše dio ishlapljenja eteričnih ulja, slič­no kao kod majčine dušice, tako da se obo­ljenje bronhija liječi sa svih strana.

Kupelji s iglicama jele poznate su pod na­zivom Aquasan kupelji s iglicama jele, Kneippove uljne kupelji s iglicama jele i smreke te kupelji sa soli od iglica jele. Sve te različite kupelji imaju svoje ljubitelje. Primjenom tih kupelji eterično ulje jelinih iglica prodire u kožu a iz nje dalje u unu­trašnjost tijela. Podražajno djelovanje na kožu potiče obrambene snage tijela i

jača ž ivce. Ali valja znati da takvu kupelj treba uvijek završiti kratkotrajnim hladnim kvašenjem, nakon čega pacijent mora be­zuvjetno još 1 do 2 sata odmarati se u po­stelji. Tek na taj način naše tijelo može pra­vilno prihvatiti djelovanje kupelji.

K a d u l j a (Salvia officinalis) Narodni nazivi: divlji kuš — pitomi pelin - nemački kaloper - žajbel - žalfija

»Tko uz kuću ima vrtić, ne bi trebalo da za­boravi posaditi kadulju kad bude preuređi­vao vrt; kadulja je lijepa ukrasna biljka«.

Kadulja se cijeni i poznaje već odavno kao ljekovita biljka. Ima modrikaste cvjeto­ve, relativno malene, u svakom slučaju mnogo neprimjetnije nego što ih ima livad-ni kuš, odnosno divlja kadulja (Salvia pra-tensis) koja joj je bliži rod. Kadulja širi oko sebe prodoran miris koji joj daje eterično ulje. To ulje je u listovima koji daju drogu (Folia Salviae).

Uz eterično ulje u kadulji ima treslovine i drugih tvari. One na sličan način potpo­mažu djelovanje kadulje kao što to čine i kod mnogih drugih ljekovitih biljaka, što znači da tako još cijeli niz djelotvornih tvari daje biljki pravu ljekovitu snagu.

Kadulja djeluje na svojevrstan način, ka­rakteristično, upravo obratno od mnogih drugih ljekovitih biljaka kadulja je biljka koja izrazito sprečava znojenje. Stoga se svojevremeno mnogo upotrebljavala protiv noćnog znojenja bolesnika s tuberkulozom pluća. Danas kadulja više nije potrebna za te svrhe, jer srećom imamo bolje lijekove za tuberkulozu, koji nam osiguravaju pouzda­nu pobjedu nad tom teškom bolesti. Znamo još za niz drugih bezopasnijih bolesti koje prate neprijatni napadi znojenja. Tu mislimo prije svega na znojenje žena u klimakteriju, koja su nekada tako neprijatna Zatim tu je i prekomjerno znojenje, pogotovu noću, ljudi s prerazdraženim vegetativnim živčevljem. Ne moraju se više bojati kao nekada da se iza znojenja krije tuberkuloza. Po tom pita-

252 L jekov i to b i l je

nju možemo ih većinom potpuno smiriti. Ali neprijatnog znojenja oslobodit ćemo se uz pomoć kadulje.

Ne smije se gubiti iz vida da se to spre­čavanje znojenja postiže tek nakon primjene ve l i k ih ko l i č ina droge. Na šalicu vode treba staviti najmanje dvije vrhom pune žli­čice droge, pa jednu šalicu popiti odmah nakon večere a drugu prije polaska na spa­vanje. Čaj treba piti hladan, da ne bi već sa­mom svojom toplinom izazvao znojenje. Možemo ga zasladiti medom.

Isto tako valja znati da će kadulja početi djelovati kao kočnica znojenja tek ako čaj p i j e m o d u g o u ob l iku kure , koja mora trajati bar 3 do 4 tjedna. Djelovanje ćemo osjetiti tek nakon nekoliko dana. U početku je potrebno malo strpljenja ponekad čak ci­jeli tjedan.

Kadulja se upotrebljava i iznutra pri akutnim prehladama. Još je omiljenija kadu­lja za i sp i r an je us ta i g rg l j an j e pri upali krajnika (angina).

U tu se svrhu pije jak, topao čaj od ka­dulje. Ili se u čašu tople vode stavi 10 do 20 kapi tinkture kadulje ili još jačega fluid eks t rak ta (Extractum Salviae fluidum). Tako lokalno upotrijebljena kadulja djeluje smirujuće i sprečava upalu sluznica; prema najnovijim rezultatima istraživanja, ona uz to sprečava i razvoj klica (djeluje protiv bakterija).

K a m f o r (droga; Camphora)

Kamfor je eterično ulje koje dobivamo des­tilacijom kamforova drva, (Cinnamomum camphora) kamforovca. Kamforovac je vi­soko istočnoazijsko stablo. Najviše se uzgaja na Formozi. Kamfor je prastari kineski lijek koji su Arapi donijeli u Evropu gdje je brzo prihvaćen. Potiče djelovanje krvnog optoka i živčanog sistema. Kneipp je rado upotreb­ljavao kamfor za vanjsko liječenje kao kam-forov alkoholni ekstrakt i ulje od kamfora. Pravilnost te upotrebe potvrđuje se i u da­našnje doba. Većina lijekova koje utrljava-

mo protiv reumatizma i neuralgije, sadrži kamfor. Ujutro i uvečer, a prije svega nakon masaža, bolna mjesta snažno natrljamo kamforovim alkoholnim ekstraktom ili čis­tim kamforovim uljem

K a m i l i c a (Matr icar ia chamomil la ) Narodni nazivi: bela rada — bela sasa — ca­rev cvet — gamilica — jarmen — lepa kata — ljutić — mala titrica - rman - zdravić

Kamilica zauzima prvo mjesto po potrošnji od svih ostalih domaćih ljekovitih biljaka. Već samo to dokazuje koliko je dragocjena i ljekovita. Uz to spada i među naše d o m a ­će b i l j ke koje svugdje nalazimo. Kamilicu možemo sami sabirati i sebi napraviti malu zalihu za zimu. Ali uvijek treba poznavati pravu kamilicu i razlikovati je od drugih vr­sta, što nije baš teško.

Kamilica spada u botaničku porodicu glavočika. Kao što kaže samo ime mali cvje­tovi su skupljeni u cvjetne glavice. Ono što zovemo cvijet je zapravo cvat sastavljena od brojnih malih pojedinačnih cvjetova. Obod-ni cvjetovi su relativno veliki i imaju dug, jezičasti vijenac.

To su jezičasti cvjetovi koji glavici daju cvjetast izgled. Mali pojedini cvjetovi prave kamilice nalaze se na čun jas to d i g n u t o m cvjet iš tu , a obodni cvjetovi su u punom cvatu povinut i p r e m a dolje. Presiječemo li čunjasto cvjetište nožem ili škarama uz­dužno, vidjet ćemo da je unutra šuplje. Već samo po tom znaku možemo pravu kamili­cu razlikovati od drugih. Ako uz to utvrdi­mo još i karakterističan i prijatan aromati­čan miris, možemo biti uvjereni da u ruka­ma imamo pravu k a m i l i c u .

Često pravu kamilicu zamjenjuju dvama sličnim cvjetovima, prije svega p a s j om k a ­mi l i com. I ta biljka miriše malo na kami­licu, ali ne onako aromatično, a uz to ima još jedan neprijatan miris koji podsjeća na miris kućice za pse. Razlikuje se od prave kamilice po tome što joj cvjetište nije šuplje n e g o puno. Cvjetište je također spljoštenije

K a m i l i c a 253

i nije čunjasto, a obodni (jezičasti) cvjetovi su vodoravno rašireni a ne povinuti prema dolje kao kod prave kamilice.

Pravu kamilicu možemo lako razlikovati i od nemi r i sne k am i l i c e , nazvane i nemi-risna trobritka. Kao što kazuje samo ime, ta biljka nimalo ne miriše kao kamilica. Uz to je i mnogo veća od prave kamilice ili pasje. Ima i mnogo veće, izrazitije zelene listove i mnogo veće cvjetne glavice s vodoravno stršećim jezićastim obodnim cvjetovima. Nemirisna kamilica podsjeća na pasju po plosnatom cvjetištu. Uopće je nešto veća od pasje kamilice. Dok pasju kamilicu nalazimo više na njivama, nemirisnu nalazimo često i kao vrtni korov.

Budući da je i naša prava kamilica mnogo češća kao vrtni korov nego što to općenito mislimo, važno je da te dvije vrste razlikujemo jednu od druge. Prava kamilica nije rijetkost ni po smetlištima i nasipalištima po gradovi­ma. Stoga bi čovjek pomislio da bi kamilica mogla biti i jeftina droga. Na žalost, nije.

Uza sve to je naša domaća kamilica vrlo kva l i te tna . Po količini eteričnih ulja ne za­ostaje za biljkama iz južnih krajeva. Kao ka-milična droga upotrebljavaju se njezini cvje­tovi odnosno cvjetne glavice (Flores Cha-momille). Ako te cvjetove destiliramo vru­ćom vodom, dobivamo na iznenađujući na­čin intenzivno modro ul je . Nazivamo ga modro ul je k am i l i c e . U njemu su sadrža­ne glavne djelotvorne tvari kamilice. Goto­vo polovicu toga ulja čini isto tako lijepo modar azu l en koji ima naziv po modrini neba. Osim azulena u modrom ulju kamilice ima i drugih tvari. I u drugim dijelovima cvjetova kamilice ima još nekih djelotvornih tvari. Njezino cjelokupno djelovanje bitno ovisi o svim tim tvarima. Upravo pri kami­lici se pokazalo da njezino cjelokupno djelo­vanje nije moguće zamijeniti na primjer samo jednom tvari, azulenom. Biljka kao cjelina, onakva kakvu nam daje priroda, ima mnoštvo djelotvornih tvari koje su među­sobno tako povezane i usklađene da su tek u prirodnoj mješavini uistinu djelotvorne. To je spoznaja koja nam se često nameće pri

ljekovitim biljkama, i koju praksa uvijek na­novo potvrđuje.

Kamilicu cijenimo zbog njezina tri l j e ­kov i ta d je lovanja : sp rečava u p a l e , uk ­lan ja g r č eve i posp ješu je zac i j e l j en je rana. Čini se da je njezino najvažnije dje­lovanje sprečavanje upala. To je djelovanje utvrdio i eksperimentalno dokazao prof. Heubner, veliki majstor farmakologije, na Farmakološkom institutu Sveučilišta u Ber­linu. Naime, ako se u oko pokusnog kunića ulije malo ulja od gorušice razvije se teška upala. Ali ako u to isto oko dodamo i ek­strakt kamilice, upala se ne pojavi. Eksperi­mentom se dokazalo i to da kamilica po­spješuje zacjeljivanje rana. Umirujuće djelo­vanje kamilice na grčeve nije se pokazalo samo na želucu nego i na crijevima. Kami­licom možemo spriječiti bolno gomilanje plinova i liječiti grčeve.

Zbog ta tri svoja djelovanja naša kamilica spada među uistinu bitne i važne lijekove. Upravo na kamilici smo spoznali kako je ta već odavna poznata biljka, bez koje više ne možemo, u stvari još mnogo više nego samo dobar »domaći lijek«, o kojem smo nekada govorili da doduše ne šteti ali da niti baš nešto naročito koristi. S kamilicom isto tako spoznajemo kako se priprosta lje­kovita biljka može razviti u pravi m e d i k a ­men t (lijek), ako se znanost zaista potrudi da je prouči. Tako se sada kamilica u medi­cini opet poštuje, propisuje se i upotrebljava čak i u bolnicama.

Kamilica ima sasvim posebnu vrijednost zbog svoja spomenuta tri međusobno pove­zana i usklađena ljekovita djelovanja na č i -reve u ž e l u cu i na ka t a r ž e l u č a n e s luz ­n i ce (gastritis). Zapravo, kamilica daje go­tovo sve što se od nekog lijeka uopće može očekivati. Sprečava upalu sluznice, pospje­šuje liječenje čira i otklanjanjem grčeva os­lobađa čovjeka bolova. Ali u tu svrhu treba kamilicu uzimati dulje vrijeme u obliku kure. Pri liječenju želučanih čireva i gastri­tisa kamilica se mnogo potvrdila u obliku tzv. »okretajne kure«. Popije se čaj od kami­lice dvostruke jačine tj. dvije vrhom pune

254 Ljekovito bilje

žličice droge po šalici umiješamo u vruću vodu, ostavimo tako 5 minuta, zatim topao čaj pijemo u gutljajima. Treba piti ujutro rano, natašte, još u postelji. Zatim bolesnik mora ležati 10 minuta na leđima; onda leži 10 minuta na desnoj strani, zatim još 10 mi­nuta na lijevoj strani, i na kraju se okrene još i na trbuh i tako ostane 10 minuta. Tak­vim okretanjem pouzdano se postiže da lje­kovite tvari u kamilici dođu u dodir sa svim dijelovima želučane stijenke. Nakon te kure okretanja bolesnik dobija topli povoj za tr­buh, zatim leži još pola sata, a tek onda do-ručkuje. Uz navedeno bolesnik treba da po­pije šalicu čaja od kamilice uobičajene jačine nakon ručka i večere. Kuru okretanja treba provoditi 14 dana uzastopno. Nakon toga je dovoljno da naredna 2 do 3 tjedna ujutro, u podne i uvečer popijemo po šalicu čaja od kamilice; još je najbolje da ujutro i dalje pi­jemo kamilicu natašte, čim ustanemo, a uve­čer neposredno prije spavanja.

Čaj od kamilice djeluje i odmah. To je u prvom redu kad smiruje grčeve i sprečava nadimanje. U tu svrhu treba kod akutnih že­lučanih bolova ili crijevnih grčeva popiti ša­licu jakog i vrlo toplog čaja od kamilice. Za kronične crijevne tegobe treba čaj od kami­lice piti u obliku kure, onako kao kod želu­čanih tegoba.

Caj od kamilice može se upotrijebiti i iz­vana. U obzir dolazi prije svega kod rana koje slabo zacjeljuju; na ranu se stavlja kao vlažan zavoj. Zbog toga što sprečava grčeve i upale kamilica se dobro pokazala i kao do­datak za klistire kojima pomažemo pri za­tvoru. Male količine koncentriranog čaja od kamilice možemo upotrijebiti u obliku ta­kozvanog mirujućeg klistira preko noći pri upalama zadnjeg crijeva.

Omiljeni način upotrebe kamilice izvana je i zamotaj od kamilice odnosno vrećica kamilice. To je kad cvijet kamilice stavimo u platnenu vrećicu, ali samo do polovine vrećice. Zatim vrećicu s kamilicom uroni­mo u vruću vodu da se dobro ugriju vre­ćica i sadržaj. Tada vrećicu — što vruću — stavimo na upaljeno mjesto i pokrijemo su­

him platnom ili ručnikom. Postupamo jed­nako kao s vrećicom s lanenim sjemenom ili trinama od sijena; dobro se pokazala na­ročito u početku stvaranja čira na koži.

Čaj od kamilice je isto tako omiljen i kao t e k u ć i n a za i sp i ran je kod različitih orga­na, na primjer ako je upaljena usna sluznica, pri upalama grla ali i za ispiranje ženskih organa.

Odavno se preporučuje u slučajevima bo lnoga m j e s ečnog pran ja popiti više puta dnevno šalicu vrućeg čaja od kamilice. Na osnovi te upotrebe kamilica je i dobila svoje znanstveno ime Matricaria. Potječe od latinske riječi »Mater«, što znači majka, a starim liječnicima je značila m a t e r n i c u (uterus).

Vidimo da imamo cijeli niz mogućnosti upotrebe kamilice. Danas su u prvom planu bolesti želuca i crijeva. Time su moderna znanstvena istraživanja ujedno povećala vri­jednost kamilice. Tako je kamilica bila i da­nas je - možda i više nego prije - jedna od naših najomiljenijih i najdragocjenijih ljeko­vitih biljaka. Kamilice danas ima u Kneippo­va gastropressan čaju.

K i č i c a (Centaur ium crythraca) Narodni nazivi: bor cvitaš - kantarion - trava od groznice - tavžent roža - grizevnjak - mali stozlatnik - gorčica

»Kad su naši stari nekim biljkama davali onako neobična imena, sigurno su poznava­li njihovu vrijednost. Naša biljka je kod njih uživala velik ugled i vrlo su je cijenili. Kako tu biljku upotrebljavati, kazuje već njezin gorak okus«.

Kičica je mala biljka neuglednih crven­kastih cvjetova, a raste na suhim i vlažnim terenima. Naći ćemo je čak i na vlažnim šumskim prostorima, ali gotovo uvijek po­jedinačno i raspršeno, zbog čega je i sabira­nje prilično dugotrajno.

Kičica je dobar gorki l i j e k Doduše ima manje gorke tvari nego lincura, ali ukus joj je mnogo prijatniji. Stoga joj često dajemo

Kičica 255

prednost pred lincurom. Gorke tvari potiču izlučivanje želučanog soka. Budući da po­spješuju tek time jačaju cijelo tijelo. Prema tome je gorka tvar kičice pravi tonik.

Takve lijekove koji potiču rad želuca tre­ba uživati drugačije nego one koji ga više smiruju i reguliraju, kao što je na primjer čaj od paprene metvice ili kamilice. Treba vo­diti računa o sljedećem čaj s gorkim tvari­ma pijemo uvijek hladan, ne pijemo ga na­kon jela, nego otprilike 1/4 sata prije jela. Treba da počne djelovati prije nego što po­čnemo jesti da bi se u želucu stvarali i iz­lučivali želučani sokovi. Ako se toga drži­mo, kičica može biti odličan lijek za želudac. Čaj od kičice trebaju piti prije svega ljudi sa slabim tekom, oni kojima se podriguje, koji osjećaju težinu u želucu, nemirni, kojima ne prija hrana i sasvim im je svejedno što će se naći na stolu. Kičica je pogotovu dobra u slučaju kad liječnik utvrdi da na želucu ne­ma čira nego da je želudac izdužen, mlohav i spušten. Takve su tegobe češće nego

što možemo i pretpostaviti. Od njih pate mnogi slabašni i stari ljudi. Kičica prija i lju­dima koji su preležali neku tešku bolest pa se nisu još potpuno oporavili. Tako se upo­treba kičice potanje usmjerila da bi djelovala što bolje, a u tome se današnja upotreba ki­čice znatno razlikuje od nekadašnje, kad je bila upotrebljavana protiv svih mogućih bolesti. U priznatom pripravku »Kneipp--Magentrost« jedan od sastojaka je i kičica koja daje aromatičnu gorčinu. O njoj je

Kamilica Kičica

256 Ljekovito bilje

Kneipp rekao: »Tokom godina sam spoznao - na sebi i drugima - da je odličan lijek za želudac.«

Ako ga jedanput dobro pogledamo, ne mo­žemo ga više zaboraviti, pa makar bio i bez plodova.

K i m (Carurn carvi) Narodni nazivi: kimelj - kumin pitomi - kuminak - karun - poljski kim

Kim nije samo omiljeni začin nego i vrlo ci­jenjen lijek. Upotrebljavamo plodove kima (Fructus carvi). U njima se nalazi eterično ulje prodorna mirisa. Zbog tog ulja kim je dragocjeno sredstvo koje djelotvorno ukla­nja plinove iz trbuha i pomaže protiv nadi-manja. Na šalicu vruće vode uzmemo 1 žli­čicu plodova kima, 10 minuta namačemo, zatim čaj pijemo vruć, u gutljajima. Plodove ne smijemo kuhati da se ne bi izgubilo ete­rično ulje. »Kim je odlično sredstvo za jača­nje i čišćenje želuca i uklanjanje plinova«, rekao je Kneipp. Kod nadimanja i plinova dobro je čaju od kamilice dodati malo kima, oko 1/2 žličice kima na 1 žličicu cvijeta od kamilice. Posebno je takva mješavina čaja od kima i kamilice preporučljiva pri akut­nim grčevima s plinovima, koji su često tako bolni da se bolesniku čini da ima upalu slijepog crijeva ili neku „drugu tešku crijevnu bolest. Ali šalica takvog čaja, možda skupa s brzim pražnjenjem crijeva zahvaljujući klistiru od kamilice, pomog­ne, čovjek se uskoro dobro osjeća a strah iščezne. Nije puki slučaj da kim vrlo rado upotrebljavamo kao začin naročito kod kupusa. Naime, kim djeluje protiv nadima­nja koje uzrokuje kupus. Kao sredstvo protiv nadimanja kim je važan sastavni dio poznatih i cijenjenih »Kneippovih Fla-tuol tableta«.

Kim se uzgaja plantažno, a raste i po li­vadama kao samonikla biljka. Divlji kim je manji nego pitomi, ali ima jednaki miris i okus i može se upotrebljavati na isti način. Međutim, sabiranje se jedva isplati. Divlji kim možemo prepoznati po takozvanom ki-movom križu: donji listovi uz stabljiku ok­renuti su na četiri strane, kao u obliku križa.

K o m o r a č (Foeniculum vulgare) Narodni nazivi: divlja mirodija - janež — kopar — koromač — morač

Domovina mu je Sredozemlje gdje raste sa­moniklo, a i uzgaja se po poljima. Spada u botaničku porodicu štitarki i ima male, neugledne zelenkaste cvjetove i nježne vi­šestruko perasto razdijeljene listove. U me­dicini se upotrebljavaju plodovi koji su vrlo slični plodovima kima, ali su potpuno drugačijeg mirisa i okusa. Te dvije biljke su, dakle, botanički vrlo srodne, a kao treća biljka iz te porodice je vrtni anis, a četvrta - koja se kod nas malo upotrebljava - jest korijandar.

U plodovima biljke nalazi se eterično ulje komorača (Oleum foeniculi) koje ima jak miris komorača i glavni je nosilac njego­va ljekovita djelovanja.

Plodovi komorača djeluju protiv na­dimanja, pospješuju vjetrove i smiruju grčeve crijeva. »Komorač uglavnom djelu­je vrlo brzo i vrlo dobro, toplina se brzo širi i smiruje grčeve koji zatim popuste i išćeznu.«

Zahvaljujući takvom djelovanju područje upotrebe komorača je vrlo široko i on je uistinu omiljen i u današnje vrijeme. Uživa­mo ga kao čaj, stavljamo 1 žličicu droge na šalicu vode, samo je promiješamo u vrućoj vodi a ne kuhamo da ne bi ishlapjelo ete­rično ulje iz plodova. Ostavimo još 10 do 15 minuta u vodi, a zatim popijemo još vru­će, u gutljajima. To možemo učiniti više puta dnevno, a pogotovu ako nam se tego­be vrate.

Čaj od komorača odavno je omiljeno sredstvo protiv grčeva kod dojenčadi. Pri liječenju akutnog proljeva ili dispepsije do­jenčadi treba uvijek početi s čajnom pau­zom, što znači da dijete pola dana ili najviše jedan dan ne dobiva ništa drugo osim čaja.

Kravojac 257

U takvim slučajevima dolazi u obzir čaj od komorača koliko zbog toga što smiruje gr­čeve, toliko zbog toga što ga djeca rado piju jer je prijatna okusa. Čaj možemo i malo za­sladiti, ali to nije baš preporučljivo ako po­stoji sklonost proljevima.

Čaj od komorača rado upotrebljavaju i odrasli kad pate od grčeva i viška plino­va. Kad je riječ o odraslima ne treba baš iz­bjegavati šećer ili med, jer to može biti i bo­lje za njih, a upravo posebno primjeren je­caj od komorača za starije ljude koji zbog slabe prokrvljenosti trbušnih organa imaju nadut trbuh i osjećaju neprijatne tegobe i težinu u trbuhu; to je stanje dosta često kod ljudi i obično je povezano sa zatvo­rom.

»Ako praškom od komorača začinimo jelo, protjerat će plinove iz želuca i crijeva. Prašak od komorača dobit ćemo ako plodo­ve najpre propržimo u otvorenoj pećnici, a zatim sameljemo u običnom mlincu za kavu.

Mješoviti prašak — vrlo korisno sred­stvo protiv nadutosti - dobivamo od ko­morača i kima te vrtnog anisa, kojima do­damo smrvljeni ugljen i ljekovitu zemlju sve u jednakim dijelovima. Toj mješavini možemo dodati i prašak od smrvljenog korijena rabarbare, da istovremeno po­spješimo i stolicu. Uzimamo 1 žličicu toga praška s vodom ili mlijekom nakon jela«.

Ta mješavina je pokazala vrlo dobre rezultate i postala je stalan sastavni dio Kneippove terapije ljekovitim biljem. Kao pripravak prodaje se pod nazivom Kneipp-Flatuol-forte. U svim slučajevi­ma nadimanja i onima uzrokovanim od preduga sjedenja ili hrane koju pacijent teš­ko podnosi, treba nakon svakog obroka, s malo tekućine, uzeti 1 do 2 tablete, ali ne više od 6 dnevno.

Uz to Kneippova tvornica lijekova pro­izvodi i sok od komorača koji se protiv nadimanja uzima nakon svakog obroka (1 do 2 žlice čistog ili pomiješanog s vo­dom).

Komorač se upotrebljava i kao voda za oči. Ohladimo čaj od komorača i pravimo komprese za oči; radimo ih isto onako kao na primjer s hrastovom korom ili vidacom. Umjesto obloga možemo i kvasiti ili ispirati oči tri puta dnevno. »Još jače djeluju i čiste komoračeve parne kupelji za oči. Budući da u svakoj parnoj kupelji za glavu uvijek do­dajem i pola žlice praška od komorača, u stvari, sa svakom parnom kupelji glave po­vezana je i parna kupelj za oči.«

Kravo jac (Angel ica sylvestris) Narodni nazivi: angelika — anđelski koren - kravojec - divlja anđelika

U liječenju biljem poznate su dvije srodne biljke s latinskim botaničkim nazivom An­gelica. Još ih je i Kneipp razlikovao. Prva, Angelica arehangelica, kod nas u narodu poznata kao kravojac — siriš - ili vrtna an­gelika, odnosno anđe l i ka , raste pretežno u planinskim šumama (u SR Hrvatskoj oko Plitvica - op. prev.). Ima velik i jak korijen, naraste od 1 do 2 metra visoko, i ima velike višestruko peraste, prilično ornamentalne listove. Cvjetovi u velikim šticima relativno su mali i zelenkasti. Danas se ta anđelika ili ljekoviti šumski korijen mnogo uzgaja, a drogu (Radix Angelicae), dobivamo gotovo isključivo od uzgajanih biljaka. U drogi ima mnogo gorke tvari, eteričnog ulja, smole, treslovine i takozvane anđelikine kiseline. Okus ima začinski, gorak. Zbog toga se an­đelika već odavno upotrebljava u proizvod­nji želučanih likera.

Druga srodna biljka koja je poznata kao obični šumski korijen (Angelica sylvestris) divlja anđelika, nalazi se svugdje po bjelogo­ričnim šumama, a prije svega po šumskim proplancima. I ona je velika biljka koja lako upada u oči, ali je manja od ljekovitog šum­skog korijena ili andelike. U liječenju biljem jedva da se upotrebljava ali joj je prednost u tome što je možemo sami sabirati. Kneipp je rekao da joj daje prednost pred anđelikom »jer se može dobiti bez napora«; po svom

258 Ljekovito bilje

djelovanju svakako mnogo zaostaje za ljeko­vitim šumskim korijenom.

Šumski korijen kravojac ili divlja andelika je aromatični gorki lijek. Tako zovemo sve one biljke koje osim gorke tvari sadrže i eterično ulje i zbog toga su jednako aro­matična okusa i mirisa. Dobro djeluje na že­ludac jer pospješuje izlučivanje probavnih sokova i ostale funkcije. Želudac »ojača« kako se to kaže, pa može bolje primati i pre­rađivati hranu. Kravojac prvenstveno pove­ćava tek, i zbog toga je sastavni dio mnogih želučanih čajeva.

Upotreba divlje anđelike ili kravojca ovi­si o tome što želimo njome postići. Radi povećanja teka uzima se četvrt sata prije jela, dakle, na prazan želudac. Ako se želi pospješiti probava kad je želudac osjetljiv, uzima se nakon jela.

»Koliko puta se dogodi da u želucu os­jetimo neprijatnu prazninu i hladnoću! Šali­ca čaja od ovog korijenja ugrijat će želudac. Najbolje je šalicu čaja podijeliti na tri obro­ka i popiti ujutro, u podne i uvečer. Kravo­jac možemo preporučiti kao odličan domaći lijek, koji bi seljaci trebali marljivo sabirati po livadama i šumama i nabrati ga za cijelu godinu; korijenje se osuši i spremi na suho! Onima koji ne raspoznaju biljke, dajemo si­lom prilika dobar savjet - da ne sabirete kravojac, naime mogli biste na svoju štetu donijeti neku kukutu ili trubeljiku. — To sam napisao zato što se to već događalo.«

Kao droga poznato je korijenje (Ra­dix Angel icae) koje se upotrebljava za čaj. Stavlja se pola žličice droge na šalicu vode, uzavre i ostavi da odstoji nekoliko minuta. Dugotrajnije kuhanje je štetno, jer ishlape eterična ulja. Poznate su i kapi an­đel ike koje se uzimaju razrijeđene s vo­dom.

Za upotrebu izvana na raspolaganju je al­koholni ekstrakt andelike koji se upotreb­ljava kao vrlo dobro sredstvo za masiranje kod ishijasa i bolnih živaca Za takvo masira­nje je još jače ulje od andelike, koje dolazi naročito u obzir kod bolesnih mišića ili po­sjekotina.

L a n e n o s j e m e (droga: Semen Lini) Narodni nazivi: (za biljku lan), ćeten - keten - kučina - lan - len - pravi lan - predivo - preslej - živica

Lan (Linum usitatissimum) uistinu je dra­gocjena biljka. U dugim stabljikama su v l akna od kojih dobivamo laneno predivo a od njega tkamo platno. U medicini se upotrebljava l aneno s j e m e (Semen Lini). U njemu ima lanenog ul ja i mnogo sluzi. Laneno ulje se ti jesti iz sjemena, a ono što ostane je takozvana l anena pogača , u ko­joj uz ostatke lanenog ulja ima najviše sluzi. Izvana ih upotrebljavamo za obloge i kašas­te ovoje (kataplazme). Lanena pogača je jef­tinija od lanenog sjemena ali je za kataplaz­me bolje uzimati laneno sjeme. Velika koli­čina lanenog ulja koja je u njemu štiti kožu od velike topline koju može imati vreć ica s l a n e n i m s j emenom. Takvu vrećicu na­punimo sjemenom samo do polovice, jer sjeme u vrućoj vodi jako nabrekne. Veličina vrećice se određuje prema mjestu na koje se polaže. Na usko ograničenim prostorima postižemo vrlo veliku djelotvornost topli­nom iz lanenog sjemena. Stoga vrećicu s la­nenim sjemenom prije svega stavljamo na mjesta gdje želimo da se čir (furunkul) ili potkožni čir (karbunkul) što prije omekšaju. Vrećicu s lanenim sjemenom stavljamo na čeljust (izvana) iz koje smo iščupali zub, jer će rana mnogo brže zacijeliti. Na većim po­vršinama prednost ima vreća s trinama od sijena, na primjer pri upali zglobova.

Laneno sjeme je izvanredno dragocjen li­jek za unut rašn ju upotrebu. To je jedan od naših najboljih i uz to neškodljivih lije­kova protiv kron ičnog zatvora. Poznato je, naime, da se na sva kemijska sredstva za čišćenje naviknemo nakon dulje upotrebe, a sve veće i veće doze, sve više podražuju cri­jevo i na kraju izazovu upalu i grčeve. Zato treba izbjegavati takva sredstva za čišćenje. Za takve slučajeve je najbolje laneno sjeme koje ne podražuje sluznicu crijeva, nego dje­luje potpuno neškodljivo i biološki i m e h a ­nički . Sluz od lanenog sjemena povećava

Lipa - cvjetovi 259

prostorninu crijevnog sadržaja, a ulje omo­gućava da lx:z bolova stolica klizi niz crijev­nu sluznicu i kroz zadnje crijevo. Tako su oba sastojka lanenog sjemena međusobno dopunjuju.

Ali pri upotrebi lanenog sjemena treba voditi računa o dvije posebnost i . Prvo, upozoravamo da laneno sjeme ne djeluje odmah, kao uobičajena sredstva za čišćenje. ()bično djeluje cxl 2 do 3 dana nakon upotre­ba Stoga treba strpljivo pričekati, a u među­vremenu crijevo isprazniti klistirom od kami­lice. Ali u većini slučajeva nije potrebno.

Kad osjetimo da djeluje, ne smijemo ga prestati uzimati, kao druga sredstva za čiš­ćenje, nego naprotiv, laneno sjeme moramo i dalje upotrebljavati. Međutim, možemo smanjiti količinu. Ali potpuno je pogrešno jedan ili dva dana prestati uzimati laneno sjeme. Budući da je potpuno neškodljivo i da ne podražuje crijeva nego ih čak smiruje, idealno je sredstvo da ga takoreći tra jno už ivamo, tjednima i mjesecima. Kod kro­ničnog zatvora kad je nakon zloupotrebe različitih sredstava za čišćenje crijevo vrlo razdraženo, također ne smijemo odmah pri­jeći na grubu prehranu u kojoj je mnogo cr­noga kruha; neko vrijeme hrana mora biti još lakša kako bi se crijevo smirilo. Ali da bismo usprkos tomu mogli toliko napuniti crijevo da se počne dobro prazniti, pomaže­mo se lanenim sjemenom dok ne uspostavi­mo mogućnost prelaženja na grublju hranu koja pospješuje izlučivanje tako da na kraju više nije potrebno laneno sjeme.

Druga posebnost o kojoj treba voditi računa pri upotrebi lanenog sjemena jest odmjeravanje ko l i č ine (doziranje): ne smije ga biti p r ema lo ! Za početak je potrebno n a j m a n j e 1 do 2 ž l i c e s j e m e n a ujutro i uvečer. Mnogi bolesnici najradije uživaju suho laneno sjeme uz malo vode, mlijeka ili čaja Ali bolje je upotrebljavati g rubo (k rupno ) ml j eveno sjeme. U početku se i takvo uzima od jedne do dvije žlice ujutro i uvečer, kasnije količinu možemo smanjiti na 1 žlicu ujutro. Najbolje je sjeme uzeti u nekoj kaši, na primjer od mladog kravljeg

sira i zobenih pahuljica, u koju naribamo jednu jabuku, dodamo žlicu meda i razrije-dimo (u kašu) s mlijekom; ili za doručak po­jedemo čašu jogurta pomiješanog s jednom žlicom soka od rakite i jednom do dvije žli­ce krupno mljevenoga lanenog sjemena. Najjednostavnije je, a i najdjelotvornije, da žlicu lanenog sjemena pomiješamo s kašom od jabuka ili naribanom jabukom i pojede­mo za doručak.

Moramo znati i to da se mljeveno laneno sjeme brzo kvari. Treba ga potrošiti u 8 do 14 dana, inače laneno ulje u njemu užegne.

U posljednje vrijeme se upozorava da la­neno sjeme može biti opasno i zbog prus­ke kiseline u njemu. Kao i u brojnim dru­gim sjemenkama, na primjer u bademima, trešnjama ili šljivama i u lanenom sjemenu ima pruske kiseline. Ali ona je u spoju koji ne daje nikakvu slobodnu prusku kiselinu. Da bi kiselina mogla eventualno štetno dje­lovati, trebalo bi pojesti toliku količinu la­nenog sjemena koja bi premašivala medicin­ske potrebe. Stoga ne bi trebalo da nas to u praksi zbunjuje. Sasvim male količine pruske kiseline, kao što su na primjer i u poznatoj trešnjevoj vodi, nisu štetne nego čak općenito potiču organizam. Usprkos ke­mijskim i eksperimentalnim nalazima, još se nitko nije otrovao lanenim sjemenom.

L i p a - c v j e t o v i (droga: Flores Ti l iae) Narodni nazivi: lipac - lipolist - pozna lipa - sitnolista lipa

»Danas gotovo samo još stariji ljudi stare škole sabiru nekada tako omiljene cvjetove lipe. Potpuno su u pravu i treba da i dalje ostaju dosljedno i konzervativno na tom putu. Uz čaj od bazge, čaj od lipovog cvijeta je najpoznatije sredstvo za znojenje. Imam svoje posebno mišljenje o postupcima koje obično poduzimamo da znojenjem iscijedi­mo neke bolesne tvari, i ono ne govori u korist takvom liječenju. Ali cvjetove lipe, naprotiv, rado upotrebljavam za parne ku­pelji«.

260 Ljekovi to bi l je M a s l a č a k 261

su prijatno gorkastog okusa kao da su zači­njeni. Ako ih nasjeckamo možemo ih same ili pomiješane s dragušcem, krasuljicom i drugim proljetnim travama upotrebljavati kao osvježavajući i okrepljujući namaz na kruh. Na isti način pripravljen maslačak ili mješavinu možemo upotrijebiti kao dodatak drugim salatama. Možemo ga svježeg upo­trijebiti i za razna druga jela.

Maslačak raste po svim njivama, poljima i kao korov u vrtovima. Grubo nazubljeni listovi prilegli su uz tlo i čine rozetu. Žuti cvjetovi su udruženi u cvjetnoj glavici. Na­kon cvjetanja se pojavljuje sjeme, plodovi od kojih svaki ima svoj vijenac malih dlaka, na­zvan ćubica; iz te zračne lopte sjemenke se rasprostranjuju pomoću vjetra na velike raz­daljine.

Kori jen maslačka seže duboko u zemlju i tipično je vretenast, zbog čega je maslačak kao korov teško istrijebiti iz vrta. Ako mas­lačak režemo u gornjem dijelu, u zemlji obi-

l.jubica mirisna

čno i dalje ostaje bar komadić korijena, a iz njega opet potjera nova biljka.

U medicini se upotrebljavaju prije sve­ga ti d e b e l i kor i j en i većinom zajedno s osušenim zelenim dijelovima (Radix tara-xaci cum herba). U maslačku ima mnogo gorke tvari nazvane t a r a k s a c i n , a uz to još cijeli niz drugih tvari, kao što su na primjer karotinoidi, inozit i enzimske supstancije.

Maslačak najprije potiče djelovanje jetre i b u b r e g a da izlučuju veće količine žuči i mokraće. Liječenje maslačkom dobro je za sva oboljenja koja su povezana s jetrom i žuči. Zato se maslačak preporučuje za žuč ­ne k a m e n c e kao sredstvo za sprečavanje stvaranja većih kamenaca ili nastajanja no­vih. Isto vrijedi i za bubrežne kamence. I ovdje maslačak pospješuje uklanjanje kame­naca, pri čemu je najvažnije rano uklanjanje najmanjih kamenitih tvorbi, dok su još u obliku pijeska.

Neven

L j u b i c a m i r i s n a (Viola odorata) Narodni nazivi: dišeća violica - ljubičica - pitoma ljubičica - vijolica - miomirisna ljubica - modra ljubica - poljska ljubica

»Veseli se prijatnom mirisu i prekrasnoj modrini lijepog buketića ljubica! Ali opskrbi se i malom zalihom te ljekovite biljke za svoju domaću apoteku, da bi bolesniku mogla mirisati još neko vrijeme nakon toga što već odavno bude ocvao taj proljetni cvjetić.«

Sam pridjev »odorata« znači prijatno mi­risna; to je ona lijepa proljetna mirisna lju­bica koja oko naših živica procvjeta već u ožujku. Od te mirisne ljubice upotrebljava­mo kori jenje , a rjeđe cvjetove. Djelotvorna tvar je sapon in a sličan je onome u kori­jenju jagorčike. Vjerojatno u ljubici ima još manjih količina drugih djelotvornih tvari, ali je to još uvijek sporno. Dovoljni su već i sami saponini da se ljubica upotrijebi kao lijek protiv kaš l j a , jer omekšava sluz. Dje­lovanje ljubice je slabije od djelovanja jagor­čike, koja ju je zbog toga gotovo potpuno istisnula.

Čaj od korijenja pripremamo kratkotraj­nim kuhanjem nakon čega treba da neko vrijeme odstoji. Cvjetove stavljamo samo u vrelu vodu da se ne bi izgubila djelotvor­nost arome.

M a j č i n a d u š i c a (vidi pod Timijan)

M a s l a č a k (Taraxacum officinale) Narodni nazivi: radić - regrat - popovo gumance - žutenica - žuhko zelje - divja žućenica - talijanska salata

»Maslačak je divna biljka, koju bi svatko morao poznavati i znati kako se može ko­risno upotrijebiti. Naročito ga preporučuje­mo ljudima s bolesnom jetrom.«

Maslačak se odavno upotrebljava kao li­jek izbora i kao dobra prol jetna salata. Svježi l istovi m a s l a č k a dobro prijaju jer

Koci nas su samonikle dvije lipe: Tilia cordata - bijela lipa i Tilia platyphyllos -crna lipa. U medicini se upotrebljavaju cvje­tovi jedne i druge vrste. U njima ima nekog e ter ičnog ulja. Čaj od svježega lipovog cvijeta čudesno je aromatičan i trebalo bi ga u vrijeme kad lipa cvate više priprav­ljati i kao domaće piće. Nije ni zbog čega i meci od lipovog cvijeta postao tako omi­ljen. Dobro je u lipov čaj staviti i žlicu meda.

Od davnina cvjetovi lipe su poznati kao l i j ek za znojenje . Ali time još nije iscrplje­no njihovo djelovanje, slično kao kod bazge. Cvjetovi lipe j ača ju o b r a m b e n e s n a g e t i­je la naročito protiv in fekt ivne p reh l ade i g r ipe . Čim osjetimo prehladu najbolje je popiti nekoliko šalica vrućega ča ja od l ipe s m e d o m . Ne da izazovemo znojenje nego da organizam učinimo što otpornijim.

I d jec i je dobro davati lipov čaj. Danas dobro znamo da ne valja djeci odmah dava­ti za svaku prehladu i svaki katar antibioti­ke kao što je na primjer penicilin ili neki drugi snažan lijek. Dovoljan je i obični l i ­pov ča j , a ako se dva do tri dana kasnije pojavi tegoba, još uvijek imamo vremena da antibioticima ili nekim drugim primjerenim lijekom priskočimo u pomoć. U novije vri­jeme i medicinska literatura jasno naglašava da je bolje tako oprezno postupati i da se tako pouzdan i j e zaštićujemo od komplika­cija, nego ako onako zabrinuti odmah po-segnemo za snažnijim lijekovima. Lipov cvi­jet je sastavni dio većine čajnih mješavina koje se sada upotrebljavaju za znojenje (spe­cies diaphoreticae). Takav čaj možemo i sami pripremiti mješavinom jednakih dijelo­va cvjetova lipe, bazge i kamilice.

Na početku kure znojenja popijemo 2 do 3 šalice čaja što možemo brže jednu za drugom, da organizmu olakšamo početak znojenja. Onda ćemo moći potvrditi Kneippove rijeci: »Čajevi od ljekovitog bi­lja su kao hajka; omekšavaju i otapaju, čis­te i jačaju.«

»Čajem u želucu zapalimo vatru koja ugrije cijelo tijelo.«

262 Ljekovito bilje Oputina 263

pijemo polako, u gutljajima Ako želimo odo­ljen uzeti za opće smirenje u toku dana, na isti način pripravljamo cijelu količinu čaja već uvečer i ostavimo ga da odstoji cijelu noć.

Kad neku drogu namačemo kratko vrijeme u vreloj vodi, to zovemo infuziranje, a kada djelotvorne tvari iz nje izvlačimo dugotrajnije, to se zove maceriranje. Za odoljen je već i to dovoljno. Ali još je bolje ako odoljen pri­pravljamo infuziranjem i maceriranjem, dakle najprije ga oparimo vrelom vodom (infuz), a zatim još i dugotrajnim močenjem u hladnoj vodi dobivamo i hladni ekstrakt (macerat).

Nema nikakvog smisla miješati odoljen i droge u kojima ima eteričnih ulja, kao što je na primjer matičnjak koji također djeluje smirujuće, jer njega upotrebljavamo prije svega kao oparak (infuz). Za matičnjak nije dovoljno hladnom vodom izvlačiti djelot­vorne tvari. Ali ako dodamo 20 do 30 kapi odoljena u čaj za smirenje pripravljen od ka­milice, komorača i kima možemo mu znat­no povećati djelovanje.

Sasvim nešto drugo od običnih kapi odoljena (Tinctura Valerianae) jesu eterič­ne kapi odoljena (Tinctura Valerianae aet-herea). Kao što već kazuje samo ime, uz al­kohol je u kapima i eter kao sredstvo za otapanje. Međutim, eter je tvar koja oživljava, koja uzbuđuje, dakle suprotna odoljena. U tim eterskim kapima odoljena prevladava djelova­nje etera Zato ih upotrebljavamo kao lijek za brzo ponovno oživljavanje kod nesvjestice. Ali ne dolaze u obzir kao lijek za smirenje.

Odoljen je kod nas vrlo rasprostranjena biljka. Raste na vlažnim mjestima, šumskim obroncima, pa čak i na šumskim stazama. Visok je oko 1 metar i može se lako raspoz-nati po karakteristično krutoj, vrlo malo razrasloj stabljici, na kojoj su nasuprot smješteni listovi perasto razdiljenjeni. Cvje­tovi su bjelkasti i crvenkasti sastavljeni u paštitac. U korijenu odoljena ima cijeli niz tvari, a sve djeluju podjednako smirujuće na središnji živčani sistem.

Iako je kemija u međuvremenu pronašla mnogo lijekova za smirenje, odoljen još ima važnu ulogu. Još i sada je jedan od najboljih

i uz to najmanje štetnih lijekova u biljnom svijetu. Upotrebljava se na tri načina: pri općenitoj uznemirenosti i nervozi koja se može još i povećati uslijed razdraženosti, pri nesanici koja je posljedica nervoze, po­gotovu kad se ne može zaspati; pri živča­nim srčanim tegobama popraćenim lupa­njem srca i osjećajima straha u predjelu srca. U svim navedenim slučajevima odoljen se uz­ima u obliku kure nekoliko tjedana uzastop­no. Isto tako koristi i kod akutnih tegoba, ali tada dajemo prednost kapima.

Usavršavajući davno priznate Kneippove biljne čajeve knajpovska tvornica lijekova je u novije vrijeme proizvela vremenu primje­rene čajeve koji se brzo otapaju, poznate pod nazivom Pressana. To su ekstrakti bi­ljaka, praškovi koji se samo preliju vrelom vodom i čaj se može odmah piti. To je ve­liko olakšanje za čovjeka današnjega užurba­nog vremena. Na taj način kuru s biljnim čajcvima možemo provoditi i za vrijeme rada, na putovanju i na odmoru, a taj oblik je isto tako dobar i u akutnim slučajevima jer se čaj može odmah pripraviti. Odgova­rajuće sredstvo za smirenje je Kneippov Nervopressan čaj, ekstrakt odoljena koji se može odmah otopiti, a u kojem ima i ma­tičnjaka. U čašu vrele vode stavi se porav­nata žličica tog pripravka. Uz navedeno po­znat nam je i Kneippov sok od odoljena, koji se uzima 2 do 3 puta dnevno po 1 žlica. Ako možemo uzimamo čist, a inače pomi­ješan s vodom. Vrlo promišljena mješavina su takozvane Seda Kneipp dražeje u ko­jima su odoljen i hmelj; uzimamo tri puta dnevno po 1 do 2 dražeje; uvečer da lakše zaspimo, uzmemo 2 do 3 najedanput, a pro­gutamo ih s malo tekućine.

O p u t i n a (Po lygonum aviculare) Narodni nazivi: pasja trava — poputina — troskot — živinska trava ptičji dresen

»Raste biljčica, gotovo nezamjetna, obično oko kuća, po seoskim dvorištima, ali i uz putove.«

Tako se sprečava stvaranje bubrežnih kamenaca. Ujedno treba piti i mnogo te­kućine. Čaj se pripravlja tako da se 2 do 3 žličice droge umiješaju u pola litre vrele vode i ostave tako 10 do 15 minuta, a piju se rano ujutro. Pijenje velikih količina djelu­je kao nekakav vodni mlaz koji droga svo­jim karakterističnim poticanjem na izlučiva­nje mokraće još povećava. Dovoljno je da se samo ujutro popije mnogo čaja od maslačka. To se ne smije raditi uvečer jer bi mokrenje ometalo san. Za žučne tegobe dovoljne su manje količine tekućine ujutro, a u podne šalica čaja koji pripravljamo od 1 žličice droge. Dobar i još jednostavniji je Kneip-pov sok od maslačka. Za žučne tegobe uzme se po t žlica toga soka ujutro i u pod­ne, a kod bubrežnih tegoba 2 žlice ujutro najedanput i mnogo tekućine.

N e v e n (Calendula officinalis) Narodni nazivi: ognjac - prstenjčac - zimorod - žutelj - bilek

»Neven je prvorazredna ljekovita biljka. Ka-lendula je odlična za liječenje čirova i gnoj­nih upala, a i lišajeva. Pravimo mast i njome mažemo oboljelo mjesto.« Iz tih Kneippovih riječi vidi se i u koje ljekovite svrhe se upot­rebljava neven.

Mast od kalendule je ljekovito sredstvo za mazanje upornih čirova i rana koje slabo zacjeljuju. Povoljno djeluje i na gnojnu upalu potkoljenice za koju se inače zna da nerado zacjeljuje.

Neven najviše nalazimo po vrtovima gdje se uzgaja kao ukrasna biljka. Ima lijepe narančastožute cvjetne glavice koje su kod vrtnih oblika većinom pune. Mast od kalen­dule pripravlja se od tih cvjetnih glavica. U cvjetovima ima mnogo djelotvornih tvari koje se međusobno izvrsno dopunjuju i pot­pomažu. Uglavnom je riječ o žutom pig­mentu, žutoj boji srodnoj karotinu, dakle supstanciji koju nalazimo u mrkvi i mnogim drugim biljkama. Potiče rad stanica. Pospje­šuje primanje kisika, dakle oksidaciju u sta-

nici. Djelovanje te boje koja je u nevenu, ka-lendulina, dopunjava još eterično ulje, gorke tvari, saponini i smole.

Ubrzo nakon što mast od kalendule na­mažemo na rane opazimo kako pospješuje zacjelivanje. Žuta boja daje karakterističnu boju masti. Važno dobro svojstvo te masti je da ne razdražuje. Namaze se na platnenu krpu sloj debljine hrpta noža, krpa se stavi na ranu ili čir, pokrije s malo vate i sve to učvrsti zavojem a na manjim mjestima i flasterom.

O d o l j e n (Valer iana officinalis) Narodni nazivi: baldrijan - majčina trava - macina trava - mačja trava - peltranić - odolen — devesin

(kloljen je najbolje biljno sredstvo za smi­rivanje živaca. Neopravdano je povreme­no bio zapostavljen. Neki ga ne vole zbog neobičnog mirisa i okusa. Glavna greška je u svakom slučaju što premalo odolje-na uzimamo. Treba ga uzeti u velikim količinama da bi njegovo djelovanje na živce došlo do izražaja. Gotovo da i nema smisla uzeti samo nekoliko kapi. Treba uzeti najmanje pola žličice ili punu žličicu tinktu­re odoljena. Tada možemo biti uvjereni da ĆC se ispoljiti njegovo smirujuće djelovanje. Najbolje je tinkturu odoljena uzimati sa še­ćerom: žličicu odoljenove tinkture izlijemo na kocku šećera da je upije, a kapi možemo uzimati i s vodom.

Isto vrijedi i za čaj od odoljena. Priprav­ljamo ga od korijena odoljena, koji se pro­daje razrezan na komadiće kao droga odo­ljena. Za 1 šalicu je potrebna vrhom puna žličica droge, ali nije greška uzeti ni dvije žličice po šalici. Budući da djelotvorne tvari odoljena treba da izvlačimo iz korijena, najbolje ga je preliti vrućom vodom, pa za­tim ostaviti nekoliko sati da odstoji. Uko­liko želimo čaj od odoljena napraviti kao sredstvo za pospješenje spavanja, oparak moramo napraviti već ujutro i držati ga pokrivenog do večeri. Prije spavanja ga po-

264 Ljekovito bilje

Oputina je tipični predstavnik biljaka na prostorima po kojima ljudi mnogo hodaju. Njezina najvažnija djelotvorna tvar je kre-mična kiselina. Postala je poznata kad je farmakolog prof. Kobert iz Greifswalda pus­tio u prodaju svoj čaj za plućne bolesti sa­stavljen od preslice, smrdljive koprive i oputine. Sve te tri biljke imaju mnogo kre-mične kiseline koja bi trebalo da pomaže pri liječenju tuberkuloze pluća. Tadašnje Kober-tove pretpostavke kasnije se nisu potvrdile. A i samu kremičnu kiselinu za liječenje tuber­kuloze pluća danas sve više potiskuju bolji lijekovi. Međutim, kremična kiselina se još i sada mnogo upotrebljava za opće poboljša­nje izmjene tvari, za kamenčiće i u ne­kim nedostacima krvnog optoka. U tu svrhu možemo upotrebljavati oputinu, koju je u novije vrijeme gotovo potpuno potis­nula preslica jer ima nešto više kremične ki­seline.

Oputinu obično upotrebljavamo kao čaj. Jednu žlicu droge kuhamo na tri šalice vode 10 do 15 minuta; tu količinu podijelimo na cijeli dan. Biljke u kojima ima kremične ki­seline treba kuhati, jer u protivnom iz njih ne dobivamo dovoljno kiseline.

P a p r e n a m e t v i c a (Mentha piperita) Narodni nazivi: nana - pitoma nana -paprena nana - poprova meta - dimljus -metva — ljuta nana — crna nana — merka

Paprena metvica je već dugo poznata ljeko­vita biljka. Potječe iz Istočne Azije, a kod nas je poznata samo u kulturi. Botanički gledano ona je križanac više vrsta metvice, vjerojatno vrsta koje su samonikle samo u unutrašnjosti Azije. Njeno sjeme kod nas ni­kada ne dozrijeva, a razmnožava se samo podzemnim vriježama. Dobro uspijeva u malo vlažnom, humusom bogatom tlu. Bu­dući da se uzgaja plantažno, a lako se i spre­ma, uistinu je jeftina, za razliku od kamilice.

Droga je lišće paprene metvice (Folia Menthae piperitae). U njemu je sadržano eterično ulje, ulje paprene metvice. Ono

je sastavljeno od cijelog niza djelotvornih tvari od kojih je najpoznatiji mentol. Iako najpoznatiji, sam mentol ne može zamijeniti ljekovito djelovanje ulja paprene metvice ili čak cijele biljke. Njemu se pripisuje u stvari samo mali i skroman dio ljekovitog djelova­nja cijele paprene metvice. Ona je priznata kao ljekovita biljka jer djeluje na tri načina.

U prvom redu smiruje crijeva i sprečava nadimanje, te potiče stvaranje i izlučivanje žuči. Treće njezino djelovanje je smirivanje i uklanjanje bolova u sluznici crijeva, koje je blago anastezirajuće. U tome je zapravo bit djelovanja paprene metvice, koje se cije­ni kod slabosti, podražaja na povraćanje i povraćanja. Ušla je u sastav Kneippova Cholapressan čaja prije svega zbog svog holagogenog djelovanja tj. povoljnog utjeca­ja na stvaranje i izlučivanje žuči.

Paprena metvica je slično kao kamilica jedan od naših najvažnijih lijekova za želu­dac i crijeva. Ali pošto djeluje sasvim dru­gačije nego kamilica, i upotrebljava se bitno drugačije. Upotrebljava se za liječenje želu­čanih tegoba bolesnika s oboljelim žuč­nim mjehurom i kod crijevnih tegoba po­vezanih s osjećajem napunjenosti, slabošću, |xxlrigivanjem, sklonošću povećanom pri­tisku plinova i nadimanju. Za sve te tego­be treba dugo piti čaj paprene metvice u obliku kure. Ali u nekim slučajevima ona može djelovati i odmah, na primjer kod akutnih želučanih tegoba i dispepsija.

Paprenu metvicu odmjeravamo kao i obično, žličicu droge na šalicu vrele vode i promiješamo ne kuhajući, nakon 10 minuta popijemo dok je još vrlo toplo. Ponekad je dobro čaj paprene metvice zasladiti šeće­rom ili medom. To ne podnose jedino želu­čani bolesnici koji imaju previše kiseline.

Ulje paprene metvice može se upotreblja­vati i izvana. Njime namažemo sljepoočni­ce i čelo ako nas boli glava, kao da imamo migrenu. Ali pri tome treba voditi računa o očima. Čisti mentol upotrebljavamo izvana kao alkoholni ekstrakt i utrljavamo ga pro­tiv svrbeža. Upotrebljavamo ga i kao vodu za kosu, u kom slučaju se zove ledena voda

Pelin 265

jer omamljuje kožne živce odakle osjećaj svježine.

Kovrčava me tv i c a (Mentha crispa) nije ništa drugo nego jedna vrsta prave paprene metvice. Upotrebljava se na isti način i vri­jednost im je jednaka.

Naša domaća vodena me tv i c a (Mentha aquatica) danas se vrlo rijetko upotrebljava. Po svojim djelotvornim tvarima i upotrebi slična je paprenoj metvici, ali djeluje bitno slabije od nje. Prije svega je mnogo manje aromatična tako da gotovo i nema opravda­nja da se upotrebljava uz paprenu metvicu.

P e l i n (Artemis ia abs inthium) Narodni nazivi: akšenac - beli pelin - dul - gorčika - oksijenac - pelim - pelen - turski neven - vermut - žuhki pelin

»Teško bi se mogao naći bolji lijek za želu­dac od pelina. Dakle ako nemamo teka, a to

je posljedica loše probave, pomoći će pe­lin. Ako jelo ostaje da leži u želucu, tako­đer će pomoći pelin. Pogotovu ga prepo­ručujemo pri gubljenju teka. Istjeruje vjet­rove iz želuca, poboljšava i pospješuje že­lučane sokove, bilo da ga uzimamo kao čaj ili prašak.«

Pelin raste divlje uz putove i u blizini ljudskih naselja. Njegova prvobitna domovi­na je Sredozemlje, a iz vrtova je podivljao i kod nas na mnogim mjestima raste kao pra­va samonikla biljka. To je visoka biljka s plavkasto sivim listovima s duguljastim lan-cetastim krpastim dijelovima i neznatnim malim cvjetovima u glavicama. Pelin može­mo prepoznati po listovima: ako ih otki-nemo i pomirišemo, osjetiti ćemo njihov karakteristično gorko aromatičan miris. Upotrebljavamo cijelu biljku (Herba Ap-sinthii).

Pelin je jedna od naših najčešće upotreb-Ijavanih ljekovitih biljaka. Stoga je i sastavni

Oputina Piskavica

266 Ljekovito bilje Piskavica 267

P e t o p r s t a (Potentil la tormenti l la) Narodni nazivi: koren protiv proliva - krvavi koren - petolista - srčenjak - srčanik - trava od srdobolje - trava od srca

Ljekoviti dio ove biljke je podanak koji je na prerezu crven. Boju biljci daje tormentilj-sko crvenilo, jedna od djelotvornih tvari u biljci ali nije glavni nosilac ljekovitog djelo­vanja. To su prije svega tanini (treslovine). Petoprsta je jedna od naših najboljih i najja­čih ljekovitih biljaka koje sadrže tanin. Prije nego što je utvrđeno to njezino svojstvo, zbog tanina su upotrebljavane droge nekih drugih biljaka iz inozemstva, među kojima je na prvom mjestu bila Ratanhia. Već za vrijeme prvoga svjetskog rata kad se ratani-ja nije mogla uvoziti, počela je potraga za domaćom biljkom bogatom taninima. Medu ostalima nađena je i petoprsta. Njezino dje­lovanje je čak i jače od djelovanja ratanije. To ne znači da je petoprsta postala nekakav surogat za inozemne droge koje imaju tanin, nego smo staru domaću biljku ponovno otkrili ili, bolje rečeno, našli novu moguć­nost njezine upotrebe. Dok je svojevremeno petoprsta bila upotrebljavana više kao lijek za čišćenje krvi, u posljednje vrijeme je po­stala jedan od naših najboljih lijekova za zatvaranje. I zbog toga se upotrebljava i prije svega protiv proljeva. Još je i Kneipp poznavao petoprstu i njezino djelovanje i rado ju je propisivao kao lijek »za regulira­nje krvi i njezino održavanje u dobrom sta­nju«. Vrlo je vjerojatno da je i on poznavao njezinu djelotvornost protiv proljeva, jer je napisao: »Petoprsta će kao čaj ili kao prašak pouzdano djelovati protiv teškog proljeva.«

Danas se u te svrhe vrlo često propisuje petoprsta. Čaj koji se pripravlja od podanka treba neko vrijeme kuhati. Još je bolje ako podanak usitnimo i uzimamo ga na žličice kao prašak. Danas se još više upotrebljava tinktura od petoprste (Tormentill-Tink-tur). Steže, a ne obuhvaća samo crijevnu sluznicu, nego izrazito jako i sluznicu usta, a prije svega desni. 5 kapi tinkture stavi se

u čašu vode i grglja se pri upali u vratu ili razđraženosti usne sluznice. Isto tako i desni možemo namazati nerazrijeđenom tink-turom. Takva upotreba petoprste potvrdila se naročito kod krvarenja iz desni uslijed paradontoze. Petoprsta raste na vrlo različi­tim mjestima, ali u svakom slučaju tlo mora biti kiselo. Vlažnost tla nije bitna, pa je na­lazimo i po bjelogoričnim šumama i livada­ma i po vlažnim močvarama. Cvjetovi su mali, žuti i imaju po četiri krunična listića. Biljka je niska i skoro neprimjetna, ali brzo je prepoznajemo po žutim cvjetićima koji su kao zvjezdice na zemlji, a listići stoje kao pr­sti na ruci po čemu je biljka i dobila ime pe­toprsta. Podanak (Rhizoma Tormentillae) vrlo je velik u usporedbi s nadzemnim di­jelovima biljke. U njemu su ljekovite tvari.

U medicinskim krugovima se zadržalo ime Potentilla tormentilla, ali sada je pravil­no botaničko ime za petoprstu Potentilla erecta ili uspravna petoprsta. Ali droga se i dalje zove Rhizoma Tormentillae.

Piskav ica (Trigonella Foenum graecum droga Foenum graecum) Narodni nazivi: božja travica — grohotuša - grčko sijeno - prosenica - jarčev rog - kozji rog - rogačići

To je sredozemna biljka koja se mnogo upotrebljavala u staro doba. Pripada istoj porodici kao djetelina pa su joj i listovi tro-prsti. Ali je cijela biljka mnogo veća od ve­ćine naših djetelina.

U ljekovite svrhe upotrebljava se sjeme; i to samo vanjsko slično kao laneno sjeme. Sjeme skuhamo u malo vode tako da dobi­jemo uljenu kašu, stavimo je u male plat­nene vrećice i odmah vruće stavljamo na oboljelo mjesto. Te vruće komprese stav­ljamo na čireve i ognojena mjesta da brže sazru. Vruće obloge radimo i za druge bo­lesti, tako na primjer kod kroničnog reu­matizma, odnosno svugdje gdje je potreb­na velika vrućina na usko ograničenom dijelu tijela.

dio Kneippovog tonika za želudac i Fla-tuol tableta. To je potpuno opravdano jer odlično djeluje na izlučivanje žuči i želudac. 21a pelin kažemo da je aromatično gorki lijek, jer pored gorke tvari sadrži i eterično ulje koje je posebne arome. Upravo kombi­nacija tih spomenutih djelotvornih tvari daje pelinu znatnu ljekovitu vrijednost. Po opsegu i jačini svoga djelovanja pelin više vrijedi od biljaka koje su samo gorke, kao na primjer kičica i srčanik.

Pelin najviše upotrebljavamo protiv kro­nične upale želučane sluznice i žučnih kamenaca, a dobro djeluje i kod želučanih i crijevnih tegoba povezanih sa žučnim. Ljudi koji pate od tih tegoba obično nemaju samo grčeve nego i neke neprijatne i veći­nom potpuno neodredive želučane tegobe popraćene osjećajem težine, zatim podrigi­vanje, pritiskanje u želucu i teško mogu podnijeti jelo, pogotovu ako u njemu ima mnogo masti. Budući da i u pelinovu čaju ima eteričnog ulja, pijemo ga toplog nakon jela, isto kao kamilicu i paprenu metvicu; može biti i prilično topao. Gorki ukus se ne može poboljšati šećerom ili medom. Čaj od pelina moramo piti onakav kakav je. Neki to ne podnose, ali mnogi se ubrzo naviknu i zavole ga. Ipak se čaj od pelina ne pije više od 4 do 6 tjedana nakon čega ne prija. Ali 4 do 6 tjedana je dovoljno da pelin djeluje. Bolesnici uvijek nanovo pripovijedaju kako se nakon takve kure s pelinom osjećaju bo­lje. Naročito bolje podnose jelo nakon toga. Zucni mjehur se opet smiri, a tako i žučni kamenci. A to i jest ono što želimo postići. U Vezi s takozvanim uklanjanjem žučnih ka­menaca imamo nekoliko napomena. Dolazi u obzir samo uistinu u rijetkim slučajevima i samo pod liječničkom kontrolom, jer se može dogoditi da se neki kamenac u žuč­nim kanalima zaglavi i izazove opasno stanje. U velikoj većini slučajeva pokuša­mo razdražene i upaljene žučne kanale opet izliječiti i smiriti. Pri tome nam po­maže pelin.

Pelin može djelovati i odmah. Kad se žučni bolesnici osjete opet zdravima pa po-

jedu obilan ili premasan objed, nakon neko­liko sati osjete teške tegobe a možda im za­prijeti i napad. Ako tada odmah popiju 1 do 2 šalice čaja od pelina, često se mogu spasiti nesreće.

Omiljene su i pelinove kapi, koje se upo­trebljavaju odmah. Uzima se 20 do 30 kapi koje treba razrijediti u znatnoj količini vode jer su inače previše gorke i neprijatne. Stoga svim bolesnicima od žuči preporučujemo da na putovanja uzimaju bočicu pelinovih kapi da bi mogli odmah sebi pomoći ako im za­prijeti žučni napad. Isto tako dobro djeluje i »Kneippov biljni sok od pelina« koji se pije na žlice.

Pelinkovac je danas vrlo značajan. Do­bar pelinkovac je uistinu pravi lijek koji do­bro podnose želučani bolesnici, a i žučni. Ali pelinkovac mora biti uistinu dobar. Dobiva se tako da se najbolje južno vino destilira preko pelina. Ali upozoravamo da ima mnogo jeftinih pelinkovaca koje pod­nosimo vrlo slabo i zbog kojih pelinkovac dolazi na loš glas. Razumljivo je što neke takve pelinkovce slabo podnosimo jer su pravljeni od ne tako dobroga bijelog vina i nisu ni destilirani s pelinom nego su im samo dodate kapi ili ulje od pelina. To nam može samo škoditi. Takve slabe pelinkovce najteže podnose želučani bolesnici koji su već operirani od čira na želucu. Opisano je mnogo slučajeva nevolja u koje je boles­nik zapao zbog toga, pa i u pravi alkoho­lizam. To možemo razumjeti jer kod njih pelinkovac prodire vrlo brzo u crijevo i brzo se i apsorbira, a već male količine pelinkovca mogu tako uzrokovati osjećaj opijenosti.

Čaj od pelina daje se i protiv glista pogotovu malih bijelih glista kod djece. Ali ne smijemo pelinov čaj kao drago­cjeni lijek zamjenjivati s apsintom. On se također pravi od pelina ali kao jaka rakija koja se pije sama ili sa čajem. Apsint je čis­ta opojna droga, rasprostranjena samo u sredozemnim zemljama, a u Francuskoj već dugo zabranjena posebnim zako­nom.

268 Ljekovito bilje

Kneipp jc mnogo cijenio piskavicu: »Od svih meni poznatih sredstava piskavica je najbolja za vanjsku upotrebu, jer liječi opek­line i čireve.«

Piskavica sada gotovo više ne dolazi u obzir za unutarnju upotrebu. Kneipp je mnogo cijenio oparak od piskavice za gr-gljanje protiv oboljenja grla.

P l u ć n j a k (Pulmonar ia officinalis) Narodni nazivi: lisac - lišac - medunika - plućnik - plućnica - trava od buje - turski svati - velik danak - žigeričnjak

Plućnik spada medu lijepe proljetne cvjeto­ve naših bjelogoričnih šuma. Lako ga pre­poznajemo po vrlo karakterističnoj lx>ji cvjetova koji su u početku crvenkasti, zatim modrikasti, a jedni i drugi su na istoj biljci. Ljeti kad cvjetova, a djelomično ni cvjetnih stabljika, više nema, razvijaju se prizemni listići; oni su čvrsti i relativno veliki, a lako ih prepoznajemo po bjelkastim pjegama na gornjoj strani.

Plućnjak je odavno poznati lijek za i s ­kaš l j avan je . To pokazuje već sam naziv Pulmonaria (pulmo na latinskom znači plu­ća). Upotrebljavamo cijelu biljku (I lerba Pulmonariae). U njoj ima kremične kiseline, sluzi i saponina. Pije se kao čaj, većinom os-lađen medom, a rijetko sam. Plućnjak je i danas omiljeni sastavni dio plućnih čajeva pa tako i Kneippova Bronchi -Pressan ča ja u prahu, koji je moderni oblik u pri­pravljanju čaja. Potrebno je samo žličicu praška preliti vrelom vodom, pa već imamo izvanredno djelotvoran čaj.

P o d b i j e l (Tussi lago farfara) Narodni nazivi: bjelokopitnjak - konjski lopuh — konjsko kopito — lapuh - vinogradska kopačica - podbelek

»Priroda je stvorila toliko različitih trava i biljaka na koje ne obraćamo dovoljno paž­nje ili ih uopće ne zamijetimo, štoviše često

je čovjek čak i veseo ako može da šutne neku takvu biljku. To se dogodilo i pod-bijelu, koji se obično smatra pravim koro­vom. Ali tko tu biljku upozna, visoko će je cijeniti i svrstavati u odlične domaće li­jekove.«

Podbijel cvate u najranije proljeće. Njego­vi se zlatnožuti cvjetovi pojavljuju već u ožujku. Uz seoske putove, uz staze i po že­ljezničkim nasipima vrlo je čest. Kad ocvate i oplodi se, cvjetna stabljika odumre. U ljeto se pojavljuju veliki uglasti i grubo nazublje-ni listovi, koji su na donjoj strani bjelkasto pustenasto dlakavi. Listovi su ponekad zais­ta veliki. Ali po veličini ih ipak premašuju listovi poznatog čička koji raste po vlažni­jim mjestima i uz potoke.

U ljekovite svrhe upotrebljavaju se cvje­tovi podb i j e l a (Flores Farfarae) i listovi podb i j e l a (Folia Farfarae). U njima ima sluzave tvari i neke gorke tvari. Već samo ime Tussilago koje potječe od latinskog iz­raza Tussis što znači kašalj, pokazuje zašto se biljka upotrebljava. Cvjetovi i listovi pod­bijela priznati su lijek za kašalj. »Podbijel je pravo čistilište za unutrašnjost prsiju«, rekao je Kneipp. Omekšava sluz i olakšava i potiče iskašljavanje, zahvaljujući djelovanju gorke tvari koja je u njegovim listovima i cvjeto­vima. Tako je podbijel odličan lijek za one koji imaju kroničn i ka ša l j . Oni imaju često bronhijalne katare povezane s proš i ren jem p luća (enfizem) koji se mogu vući godina­ma i postaju teži kad počne hladno doba godine. Čaj od podbijela djeluje vrlo dobro i pri tegobama nekih as tmat i ča ra . Za tak­ve je bolesnike naročito primjerena šalica toploga čaja od podbijela rano ujutro, čim ustanu, da im olakša iskašljavanje sluzi koja se nakupi u toku noći. Da bismo odmah ujutro imali čaj pri ruci, uobičajilo se da ga pripravimo uvečer, nalijemo u termos bocu i stavimo na noćni ormarić.

Čaj se pripravlja od vrhom pune žlice jednakih dijelova listova i cvjetova koje po­miješamo u vruću vodu i u njoj držimo 10 minuta, a zasladimo medom ili šećerom. To je važno upravo za čaj za iskašljavanje, jer

Preslica 269

jača ljekovito djelovanje. Zatim pijemo čaj topao i u gutljajima. Rano ujutro popijemo po jednu šalicu čaja, u podne također i sva­kako uvečer prije lijeganja

Podbijel je jedna od onih biljaka za iskaš­ljavanje koju je najbolje uživati s amu . U upornim slučajevima mogu se staviti i dvije žlice listova i cvjetova. Bolje je ne miješati podbijel sa drugim biljkama koje također smiruju kašalj.

Kne ippov sok od podb i j e l a upotreb­ljava se prije svega u dugotrajnim kurama bolesnika; za kroničan kašalj treba uzimati 3 puta na dan po 1 žlicu soka. Ali možemo ga dobro upotrijebiti i pri akutnim oboljenji­ma. U tom slučaju stavimo 1 žlicu soka na šalicu vrele, medom zaslađene vode. Da se med brže rastopi, u šalicu najprije stavimo samo malo vode i dobro promiješamo. Tek onda dolijemo toliko vode da šalica bude puna i dodamo 1 žlicu soka od pod­bijela.

Plućnjak

Nekada su se listovima podbijela liječile i vanjske rane, prije svega one koje su s l abo zac je l j i va l e i upaljeni kožni osipi. Svježe listove stavimo na bolesno mjesto ili ih za­vojem čvrsto zavijemo slično kao što postu­pamo i s listovima trpuca. Danas gotovo nitko više ne liječi na tako jednostavan na­čin, ili samo u nuždi kad nema pri ruci ni­čega drugog. Ali može biti još i sada koris­no da listove upotrijebimo usput, kad nam se desi da nam na putovanju ili šetnji na primjer smetaju komarči ili ose.

P r e s l i c a , poljska (Equisetum arvense) Narodni nazivi: konjogriz — konjski rep — kositrena trava — njivska preslica - poljski cink rot - rastavić

»Ne možemo dovoljno naglasiti koliko ta poznata ljekovita biljka odlično i svestrano djeluje. Preslica ne samo da čisti posude,

Poljska preslica

270 L jekov i to bi l je

zbog čega je sve domaćice mnogo cijene kao sredstvo za čišćenje, nego liječi i unu­tarnja i vanjska oštećenja ljudskog tijela.«

Rano u proljeće iz zemlje istjera samo ne-razgranjena plodna stabljika preslice, koja na vrhu nosi klas sa sporama. Preslica nema cvjetova jer spada medu takozvane bescvjet-ne niže biljke srodne papratnjačama. Njezini preci su živjeli još u davnoj prošlosti. Da­našnje vrste preslica su vrlo malene i nepri­mjetne. U ranijim erama naše Zemlje presli­ce su bile velika stabla koja su rasla po močvarama i morskim obalama s drugim bescvjetnicama u tako velikim količinama da je od njih nastao današnji crni ugljen.

U preslici ima mnogo k r e m i č n e k ise l i ­ne. Ona je naša najbolja biljka za kremičnu kiselinu. U njoj ima i malih količina saponi-na. Djeluju tako da čovjeka blago podražuju na mokrenje, ali to djelovanje je još vrlo ne­pouzdano.

Bilo je već mnogo spora o tome kako preslica djeluje. Ona ne dolazi u obzir kao biljka koja potiče na mokrenje, jer za to ima­mo mnogo boljih biljaka. Upotrebu preslice za tuberkulozu pluća spomenuli smo već govoreći o oputini. Danas se vjeruje da dje­lovanje preslice potječe od kremične kiseli­ne i da uglavnom općen i to posp ješu je iz­m j e n u tvari i pobuđu j e vez ivno tkivo. Time možemo najlakše objasniti i brojne načine upotrebe preslice. Gdje god je riječ o slabljenju vezivnog tkiva, liječimo presli­com. Time se područje njezine primjene bit­no promijenilo. Gotovo više ne dolazi u ob­zir za liječenje tuberkuloze pluća, jer danas za to imamo vrlo dobar i svestrano djelot­voran lijek streptomicin i nekoliko kemij­skih lijekova. Jedino za staru, još ne sasvim izliječenu tuberkulozu možemo dugotrajnim liječenjem preslicom pospješiti tok liječenja pluća, ali su to vrlo rijetki slučajevi.

Danas se preslica najviše upotrebljava za najrazličitije slabosti vezivnog tkiva i slabu prokrvljenost, a ponekad i pri općim tego­bama u izmjeni tvari. Rjeđe se preslica upo­trebljava unutarnje kao čaj ili sok. Ali toliko više dolazi u obzir za van j sko liječenje u

obliku djelomičnih ili potpunih kupelji ko­jima dodajemo ekstrakte. Veoma su omilje­ne kupe l j i za nogu do g l ežn j a s presli­com; pogotovu kad se pojave slabosti veziv­nog tkiva u nogama i tegobe sa spuštenim tabanima, zatim sklonost proširenim vena­ma i s njima povezane gnojne upale. Za lju­de koji mnogo stoje na radnom mjestu ili zbog neodgovarajuće obuće imaju deformi­rana stopala i zbog toga mnogo trpe, prava okrijepa su večernje kupelji s preslicom koja zapravo omogućava da čovjek može opet raditi. Vrlo je preporučljivo kupelji za noge do gležnja povezivati s razgibavanjem nogu; već u kupelji treba da noge dižemo i spuš­tamo i njima kružimo, a nakon kupelji ho­damo na prstima.

Za liječenje gnojne upale (čira) potkolje­nice, upale vena ili upale hemoroida stavlja­mo ob loge s uvarkom od preslice. Za žen­ske tegobe pomažu kupelji u sjedećem po­ložaju s preslicom. Možemo ih pripravljati s gotovim proizvodima.

Čaj od preslice za unutarnju upotrebu treba dugo kuhati, jer u protivnom kremič-na kiselina iz droge neće prijeći u vodu. Sto­ga se odjednom pripravlja ukupna količina čaja. Jedna žlica droge se stavlja na tri šalice vode, kuha se petnaest minuta, polovica se popije ujutro, a druga uvečer. Ili uzmemo Kne ippov sok od pres l i ce , po 1 žlicu 2 do 3 puta na dan. Možemo ga piti kao čisti sok ili pomiješan s vodom.

R o t k v a (Raphanus sat ivus) Narodni nazivi: repica - rotkva obična - poljska repica - gorušica

»Crna rotkva je dobro sredstvo za čišćenje jetre.« Te su Kneippove riječi potvrdila i nova istraživanja. Sok od rotkve pospješuje izlučivanje žuči, pa u nekim tegobama u vezi sa žuči ima prednost ispred drugih li­jekova; tako se sok od rotkve upotrebljava u vezi s kroničnim jetreno-žučnim bolesti­ma, a prije svega pri kroničnoj upali žučnog mjehura i kod žučnih kamenaca. U te svrhe

R u ž m a r i n 271

je sok od rotkve čak vrlo j ak lijek i stoga se daje samo jačim ljudima, jer ga ljudi sa slabijim želucem ne podnose uvijek dobro. Znamo za crnu i bijelu rotkvu. Obje se po vrtovima uzgajaju u brojnim inačicama. Ali djelovanje im je jednako. U medicini se ug­lavnom upotrebljava crna rotkva, ali se čini da nema nikakve značajnije prednosti ispred bijele. Glavna djelotvorna tvar je neki g l i -koz id u l j a od goruš ice , za koji znamo da djeluje kao antibiotik. Uz to u rotkvi ima i drugih tvari, a prije svega C vitamina. Po­sebno treba naglasiti da dugotrajnim skla­dištenjem djelotvornost rotkve opada. Naj­djelotvorniji je sok koji se dobiva od potpu­no sv ježe rotkve. Uzimamo ga tri puta na dan po 1 žlicu nakon jela. Sok od rotkve bolje podnosimo ako mu dodamo malo top­log mlijeka. U prodaji ima i Kne ippova soka od rotkve koji također uzimamo na žlice u obliku kure.

R u t v i c a (Ruta graveolens)

»O ovoj plemenitoj biljci koja može liječiti, još se, na žalost, premalo zna; to znači da joj se ne priznaje odlično djelovanje. Biljke s nama razgovaraju svojim mirisom. Kako samo jasno i prodorno rutvica najavljuje svoju spremnost da nama, ljudima za koje je stvorena, pomogne olakšati razne tegobe! Tako jasno govori kao da se na svakom peru lista nalazi mali jezik. Kad bar ne bi nikad prestali da obavještavaju o svojoj spremnosti da pomognu! Bez obzira na to kako i gdje je upotrebljavamo, uvijek jača! Ako zagrizete ma i samo listić, osjetit ćete njezino djelovanje na jeziku. Ubrzo će vam njezin okus napuniti cijelu usnu šupljinu i prijatno će djelovati, uz to i dugo, kao tam­jan koji napuni kuću.«

Rutvica je vrlo stara ljekovita biljka, po­tječe iz Sredozemlja. Uzgaja se po vrtovima.

Najvažnija djelotvorna tvar rutvice je e te r i čno ul je koje daje karakterističan i ti­pičan miris, a uz to sadržava i flavon rutin. Svojim eteričnim uljem lokalno vrlo snažno

podražuje kožu, a i unutarnje može djelovati otrovno i uzrokuje abortus. Stoga se danas upotrebljava mnogo manje nego nekada. Nije se moglo utvrditi djeluje li posebno na unutrašnje organe. Najbolje je gledati na nju kao na sredstvo za okrepu, kao što je rekao Kneipp, i kao sredstvo protiv zastoja u ve-noznom žilnom sistemu, dakle za proširene vene. Međutim, u posljednje vrijeme su rut-vicu s tog područja gotovo potpuno istisnu­li neotrovni kokotac (Melilotus officinalis) i divlji kesten (Aesculus hippocastanum). Ali i dalje je zadržala svoju vrijednost kao omiljena začinska biljka.

R u ž m a r i n (Rosmar inus officinalis) Narodni nazivi: rozmarin — rusmarin - ružmarin — zimorad — žmurod

»Kiticu ružmarina bi trebalo da dobije svaki gost na svadbi, a na svečanoj prosla­vi morao bi ga imati svatko tko dođe na proslavu. Bilo bi sramota kad berač bilja ne bi za svoju kućnu ljekarnu uspio sabra­ti ružmarin.«

I ružmarin je iz Sredozemlja. On je polu-grm, što znači da je odrvenio samo u do­njem dijelu. Listovi su mu uski, na rubu su dolje savijeni, a na donjoj strani imaju mo-drikastobijelu prugu. Cvjetovi su relativno maleni i ljubičasto-modri. Cijela biljka miri­še aromatično.

U medicini se upotrebljavaju l istovi ruž­mar ina . Tvar koja jako miriši je ružmari-nov kamfor, koji je kemijski jednak pravom kamforu od kamforovca. Jednako kao pravi kamfor, i ružmarinov pot i če krvni optok i dobro d je lu je na ž ivčev l je . Ružmarinov kamfor je dobar tonik. Pospješuje i izlučiva­nje žuči. Ipak, glavna upotreba ružmarina je u vezi sa živcima i optokom krvi. Danas se većinom upotrebljava za vanjsko utrljavanje i u kupelji od ružmarina. Alkoholnu otopi­nu ružmarina utrljavamo pri masaži reu-matskih bolesnika i oboljelih od neuralgije. Mast od ružmarina je dobra protiv rana i či-reva koji slabo zacjeljuju.

272 Ljekovito bilje

Kupelji s ružmarinom danas se više ne pripravljaju s uvarkom od cijele biljke. To ne bi bilo praktično. Upotrebljavamo ek­strakt ružmarina za kupelji, kao što je na primjer Kneippova Aquasan kupelj za srce (Kneipp-Aquasan Herzbad) ili kao kupelj s uljem od ružmarina (Rosmarin-Ol-bad). Vrlo elegantan oblik je Kneippova ružmarinska sol za kupelji (Kneipp-Ros-marin-Badesaltz). Takva kupelj s ružmari­nom prijatno osvježava i razbuduje. Stoga ne dolazi u obzir uvečer jer se nakon toga ne spava dobro. To je prava kupelj za jut­ro koja je bezuvjetno povezana s najmanje jednosatnim odmorom u postelji. Stoga pre­poručujemo zaposlenima da takve kupelji s ružmarinom u obliku kure uzimaju krajem tjedna, dakle u subotu uvečer ili nedjelju ujutro, nakon čega se treba odmarati. Takve kupelji su vrlo dobro sredstvo za osvježenje za slabije ljude i one s niskim krvnim tlakom i smetnjama u krvnom optoku, a i za rekonva­lescente nakon teških bolesti ili operacija.

Za čvrstu masažu hladnim sredstvom najbolje je upotrijebiti ocat od ružmarina. Na čašu punu vode stavimo 1 do 2 žlice octa od ružmarina. Za to može poslužiti i alkoholna otopina ružmarina. Za masira­nje upotrebljavamo nerazrijedenu otopinu, a najbolje ju je primijeniti na kraju čvrste ma­saže mišića.

Još dva načina upotrebe ružmarina zaslu­žuju da ih se spomene. Za tegobe srca do­bro se pokazalo utrljavanje Kneippove masti za srce (Kneippische Herzsalbe, Un-guentum cardiacum Kneipp). Malo te masti utrljamo ujutro i uvečer u prsni koš iznad srca. Utrljavamo kružnim pokretima. Drugi oblik je vino od ružmarina (Rosmarin-wei-ne). Već je Kneipp rekao kako da ga pri­pravljamo. Isti recept je još na snazi. Kneipp je i posebno cijenio vino od ružmarina. Ča­šicu vina od ružmarina popijemo nakon ručka i večere. Ono je također tonik za lju­de sa slabim krvnim optokom, a i nakon napornih bolesti kao što su gripa i upala pluća ili nakon operacija. Vino od ružmari­na se prije svega cijeni kao stimulans za

starije ljude. Jača ih i održava svježima ko­liko se to može. U tom smislu vino od ruž­marina pouzdano koristi bar onoliko koliko 1 bilo koji drugi lijek koji se prodaje uz buč­nu reklamu. Pa ipak, dobro znamo da pra­voga podmlađivanja nema i da ga ne može ni biti. Ali starom čovjeku usprkos tomu možemo pomoći blago potičući njegov kr­vni optok i izlučivanje želučanih sokova. Zbog toga i posebno cijenimo vino od ruž­marina. Tko želi izbjeći alkohol, neka uzme 2 do 3 puta dnevno po 1 žlicu Kneippova soka od ružmarina (Kneipp-Rosmarin--Saft).

Novi oblik unutarnje upotrebe ružmari-nova kamfora su Cardalept kapi, u kojima uz ružmarin ima i nekih drugih ljekovitih biljaka. Te kapi su poticajno sredstvo ili analeptik, kako to stručno kažemo, za mno­ge ljude koji pate od niskoga krvnog tlaka, poremećaja u krvnom optoku i opće iscr­pljenosti, a i za starije ljude koji pokazuju znakove istrošenosti ili već znatno razvijenu arteriosklerozu (ovapnjenje žila), pogotovu kad je riječ o promjenama vjenačnih žila, kao posljedicama ovapnjenja. Dok je bolest akutna, uzima se po 30 kapi s vodom. Ako provodimo kuru, ujutro i uvečer uzimamo po 20 kapi i to jednakomjerno i neprekidno 6 do 8 tjedana.

Da izbjegnemo nesporazume, još jedan­put upozoravamo da ružmarin potiče krvni optok, dakle sve žile tijela zajedno s ekstre­mitetima. Ali ružmarin nije lijek za srce u pravom značenju riječi, kao što čitamo u starijim knjigama, njegovo poticajno djelo­vanje se širi i na živčevlje. 1 bas to dvostru­ko djelovanje na srce i živce daje ružma­rinu vrijednost pravog i vrlo upotrebljava-nog lijeka. Navodimo još nekoliko Kneippo­vih izjava koje pokazuju koliko je mnogo cijenio ružmarin; »Ružmarin svrstavam na prvo mjesto među biljke koje su nam po­znate po svom ljekovitom djelovanju. Ružmarin je prije svega dobar lijek za že­ludac jer koristi probavi.« — »Nakon što popijemo ružmarinovo vino, ubrzo osjeti­mo glad.«

Sljez, bijeli 273

»Ružmarin ima neprocjenjivu vrijednost kao ljekovita biljka i malo je biljaka koje bi se mogle s njim mjeriti«

S l j e z , b i j e l i (Althaea officinalis) Narodni nazivi ajbiš - bijeli sljez - pitomi slez - slezovina - šljezovina - slez - trandovilje - trandofil

»Mnogo se pije čaj od bijeloga sljeza za pre­hlade, kašalj i hripanje. Ja se ne oduševlja­vam previše tim čajem jer nije ispunio moja očekivanja.«

Bez sumnje je ta Kneippova opaska pravil­na i pokazuje da se možemo pouzdati u nje­ga. Bijeli sljez sadržava s luzavu tvar. Osim nje nema drugih djelotvornih tvari u bije­lom sljezu. Kažu da on svojom sluzavom tvari napravi neki zaštitni sloj na sluznici. Ali ako pijemo čaj ta djelotvornost može obuhvatiti samo ždrijelo. Stoga možemo i

očekivati djelotvornost samo ako se radi o početnoj upali gornjih dišnih putova, a ni­kako pri izrazito dubljem kataru dišnog ka­nala i bronhija.

Danas se jedva još upotrebljava čaj od bi­jeloga sljeza. On je uglavnom samo doda­tak čajevima protiv kašlja, a njegovo djelo­vanje povećava sluz koja čini zaštitni sloj. Od bijeloga sljeza više ne možemo očekiva­ti. Ali za njega je karakteristično i smirujuće djelovanje pri akutnim upalama želučane sluznice. U tom slučaju miješamo obični sljez s kamilicom. Dobro djeluje i pri k ro­n i č n o m k a t a r u ždr i j e l a kad suha sluzni­ca uzrokuje često kašljucanje. Djelotvoran je i pri upornom kroničnom kataru kod pušača.

Droga bijeloga sljeza jest njegov debeli korijen. Divlji sljez se kod nas javlja samo |X)jedinaćno. Bijeli sljez voli nešto slanije zemljište, pa mu prija uz more. Spada u po­rodicu sljezova kao trandovilije i crni sljez.

Ružmarin Stolisnik

274 Ljekovito bilje

Prilično je visoka biljka, s jakim i velikim korijenjem.

Čaj od bijelog si jeza najboljje je pripravljati kao macerat tj. na hladni način. Sitno nare­zan korijen namaće se u hladnoj vodi neko­liko sati, a onda procijedi. Ako bismo kori­jen kuhali dobili bismo gustu masu neprijat­nog okusa, o čemu je govorio i Kneipp.

S m r e k a (vidi Je la i smreka)

S r č a n i k (Gent iana lutea) Narodni nazivi: gencijana — gorčica — košutnik — lincura — sirištara žuta — srčenik - trava od srca — gladisavka

Srčanik je samonikla biljka koja raste u pla­nini. U Jugoslaviji je zaštićena zbog ranijeg neracionalnog sabiranja. Ovaj žuti srčanik je drugačija biljka nego poznati lijepi modri sr­čanik (Gentiana clusii) koji je nizak i svi mi koji planinarimo dobro ga poznajemo. Žuti srčanik, o kojem govorimo, mnogo je veći, naraste do 1 metar visine i više, ima velike rebraste listove s mnogo žilica. Žuti cvjetovi su poredani u pršljenove a nastaju u nakupi­nama u pazušcima listova na gornjem dijelu stabljike, a u usporedbi s velikim cvjetovima modrog srčanika uistinu su neznatni.

U medicini se upotrebljava korijen i podanak. Korijen je velik i vretenast te seže duboko u zemlju. Izvanredno je gorak. Ako zagrizemo komadić korijena srčanika, još satima osjećamo gorak okus. Taj korijen izrezan na male komade je droga srčanika. U srčaniku ima više gorkih tvari, a sve djeluju jednako. Koliko je taj korijen srčani­ka gorak i koja je gorčina njegovih gorkih tvari najbolje ćemo spoznati iz činjenice da se gorki okus dobro razlikuje i u otopini 1: 20.000. U posljednje vrijeme je iz korije­na srčanika izolirana neka gorka tvar čiji se gorak okus osjeti čak i kad je razrijeđena u omjeru 1 : 50.000.

Gorka tvar djeluje ljekovito. Zbog te gor­čine srčanik se upotrebljava i za proizvod­

nju žestokih pića i likera. Gorčina potiče rad želuca. Želučana kiselina izlučuje se u većim količinama i hrana brže napušta želudac. Gorku tvar iz svih srčanika upotrebljavamo i kao sredstvo za izazivanje teka. Kneipp je o tome rekao: »Kad osjetimo muku u želucu podrigujemo, imamo žgaravicu, a ako su te tegobe posljedica nedovoljnog rada želuča­nih žlijezda, srčanik može mnogo pomoći i kao čaj. Na duljim putovanjima kada čovjek danima i danima slabo jede i još slabije pije te izmožden i bolestan stigne na cilj, bočica tinkture srčanika, koju uzimamo u kapima na šećeru, izvrsna je i neprocjenjiva pomoć­nica i izbaviteljica.«

Upotrebljavamo čaj ili tinkturu od ko­rijena srčanika. Čaj treba skuhati, jer se inače djelotvorne tvari iz tvrdih korijena ne izlu­čuju u dovoljnoj količini. Na 2 šalice vode stavlja se žličica droge. Caj se ohladi i pije hladan u gutljajima. Ne uzima se više od 10 kapi na pola čaše vode prije jela. Pije se također u gutljajima.

Srčanik upotrebljavamo za kronične bo­lesti želuca koje prate mlohavost želuca i spušten želudac. Te su tegobe obično po­praćene umorom i slabošću. Nakon iscrplju-jućih bolesti i operacija kad se izgubi tek treba dugo uzimati srčanik, u obliku kure koja mora trajati od 3 do 4 tjedna, a tek onda se povoljno djelovanje srčanika pokaže u punom opsegu. Kao lijek iz Kneippove riz­nice omiljen je aromatični amaro poznat pod nazivom Kneipp-Magentrost (Kneippova utjeha za želudac) koja se pije pola sata prije jela kao liker, na čašice.

Ali srčanik se ne smije upotrebljavati pri akutnim upalama želuca, pogotovo ne u slu­čaju čira na želucu, koji je sklon krvarenju.

S t e ž a (Potenti l la anser ina) Narodni nazivi; bezanka - gosja trava, — gusja trava — gusjak — petoprsta steža - srcepuc

»Kao što samo narodno ime gusja trava ka­zuje, steža raste na mjestima gdje se guske

Stolisnik

najviše zadržavaju. Naročito je česta u blizi­ni kuća, na livadama, u grabama i uz puto­ve. Zbog njezina djelovanja mnogi je zovu i trava protiv grčeva. Ne bi smjelo biti majke koja ne sabire, suši i priprema zalihu ove biljke. I sama zna kako su bolni česti napadi grčeva i kako je teško gledati te tegobe, a ne moći pružiti pomoć.«

Zapravo steže kod nas ima gotovo svu­gdje. Često je nalazimo u velikim količina­ma i stoga je nije teško sabirati. Lako ćemo je prepoznati po listovima koji izgledaju kao da tjeraju ravno iz korijena i perasto su raz­dijeljeni. Između dva velika lisna pera po pravilu je jedno malo. Dovoljno je samo je­danput vidjeti i upoznati stežu pa da je ni­kad više ne zaboravite. Karakteristično je i da je donja strana listova izrazito modrikas-to-sivo dlakava, te listovi izgledaju srebr-nasto. I cvjetovi s peteljkama tjeraju gotovo ravno iz korijena. Cvjetovi su žuti i imaju po pet krunićnih latica.

Najbolje je upotrebljavati čaj od zelenih dijelova biljke (Herba Anserinae). Na ša­licu vode stavi se jedna žličica steže, uzavre i ostavi 10 minuta. Dopušteno je i kratkot­rajno kuhanje. Kneipp navodi da se steža umjesto u vodi može pripravljati i u vrućem mlijeku, koje treba biti onoliko vruće koliko bolesnik može podnijeti.

Glavna djelotvorna tvar u stezi je tanin (treslovina). Uz to se u njoj nalazi još jedna vrlo važna, dosada još potanje neispitana tvar, koja se odlikuje svojim djelovanjem na smanjenje grčeva (spazmolitićkim djelo­vanjem). Prije svega treba reći da ne djeluje onako snažno kao što se mislilo nakon ne­kih početnih eksperimentalnih istraživanja. Pri upalama želučane i crijevne sluznice prevladava adstringentno djelovanje koje zgušnjava gornji dio tkiva i steže sluznicu. Upotreba steže pri bolnim mjesečnim pra­njima nije pokazala neko vidnije djelova­nje.

Tako se danas upotreba steže umnogome smanjila. Upotrebljava se kao dodatak pri oboljenjima želuca, u prvom redu protiv proljeva, a više se ne upotrebljava kao sred-

275

stvo protiv grčeva (kao spazmolitik). Treba znati i negativne rezultate djelovanja neke biljke i voditi računa o njima.

S t o l i s n i k (Achillea mil lefolium) Narodni nazivi: ajdučica - ajdučka trava - hajdučica - hajdučka trava - kostret — kunića — rman - sporić — stolist

Stolisnik je svugdje kod nas samonikla bilj­ka, uz putove i seoske ceste, na suhim liva­dama i sjenovitim šumama. Botanički spada u porodicu glavočika kao kamilica i neven. Vrlo mali cvjetovi skupljeni su u glavice, a oni u cvatove koji su nalik na štice. Ako do­bro pogledamo svaki pojedini cvijet, brzo ćemo spoznati srodstvo stolisnika i kamili­ce. Botaničko ime je dato prema grčkom ju­naku Ahilu (Achillea) i navodno bi trebalo značiti da stolisnik daje Ahilovu snagu. Ime vrste »millefolium« znači tisućlisti. Naime, list je razdijeljen na tanka perca od kojih svaki posebno izgleda kao pojedinačni listić.

U ljekovite svrhe upotrebljava se cijela biljka (Herba millefolii). Isto kao u kamilici, i u stolisnik u se nalazi modro eterično ulje i uz to još neka gorka tvar. Eteričnog ulja ima manje nego u kamilici, a ono u kombinaciji s gorkom tvari daje posebnu vrijednost stolisniku.

Stolisnik se za unutarnju upotrebu uzima kao čaj pri kroničnim želučanim obolje­njima. Za liječenje akutnih bolesti nije dje­lotvoran kao kamilica, ali gorka tvar u nje­mu pri kroničnim oboljenjima djeluje poti­cajno i okrepljujuće.

Uz to je stolisnik već u staro doba bio poznat kao ljekovita biljka koja pomaže pri liječenju ženskih bolesti. Sa znan­stvenog stajališta nikad nije potpuno objaš­njeno to djelovanje, jer nisu pronađene ni­kakve bitne tvari kojima bi se pripisivalo to Jjeiovanje. Liječnici za ženske bolesti nisu se nikada posebno bavili srodnikom. Ali žene ga i dalje mnogo upotrebljavaju da olakšaju svoje tegobe. U posljednje vrijeme se pokazalo da su u pravu. Treba, međutim,

276

znati za koje ženske bolesti stolisnik dolazi u obzir. Ni u kojem slučaju ne smije se upotrebljavati prilikom krvarenja i bijelog pranja, jer to mogu biti znaci i neke ozbilj­nije bolesti. U svakom takvom slučaju mora najprije liječnik specijalist za ženske bole­sti točno utvrditi da nije riječ o nekom zlo­ćudnom tumoru. Ima brojnih drugih žen­skih tegoba kao što su grčevi i napetost u mišićima i vezivnom tkivu donjeg dijela ti­jela. Pri tome je velika uloga živčanih utje­caja, pogotovu onih koji dolaze od vegeta­tivnoga živčanog sistema. Tek u posljednje vrijeme spoznate su te ženske tegobe koje su inače najčešće. Nije riječ ni o kakvim upalama nego o grčevima ali bolnim. U takvim slučajevima danas govorimo o vege­tativnoj distoniji male zdjelice (pelipathia). Kura stolisnikom može u takvim slučajevi­ma mnogo pomoći, posebno ako je poveže-mo s liječenjem toplinom, blatnim kupelji­ma, ili, 2 do 3 puta tjedno, s kupelji od ma­tičnjaka ili despika, a sve to možemo uraditi kod kuće. To smiruje živčani sistem, a kod ovih tegoba to je vrlo važno. Ujutro, u podne i uvečer treba popiti po jednu ša­licu toploga čaja od stolisnika; stavlja se 1 žličica droge na šalicu vode. Čaj se pije to­pao, možemo ga i zasladiti medom. Za tak­ve kure je primjeren i Kneippov sok od stolisnika (Kneipp-Schafgarbesaft), koje­ga uzmemo jednu žlicu tri puta dnevno, također u šalici vruće, medom zaslađene vode.

S i p a k - p a s j a r u ž a (Rosa canina) Narodni nazivi: l>ela ruža — divji šipak - divlja ruža - pasja drača - srbiguzica - šepurina - šipurina - šipurika - šipak i šipek - pasja roža

Ovdje govorimo o plodovima šipka. Ako plod prerežemo, u njegovoj unutrašnjosti naći ćemo šipkovo sjeme između mnogo dlačica. U ljekovite svrhe upotrebljava se i mesnato usplođe i sjeme. Mesnati dio daje pekmez od šipka, koji je danas omiljeni

Ljekovito bilje

izvor C vitamina. Zbog toga to nije samo ukusna namirnica nego i ljekovito sredstvo velike vrijednosti. Ima više uputa za pri­pravljanje pekmeza od šipka. Plodove šipka kojima odstranimo sjemenke, možemo osu­šiti i od njih kuhati čaj. Na šalicu vode sta­vimo 2 žličice droge koje prelijemo vrućom vodom, ostavimo nekoliko sati da se moče a zatim procijedimo. Iako u starijim uputa­ma piše da čaj treba dugo kuhati, to ne smi­jemo raditi jer se pri tome gubi mnogo (. vitamina.

Bobe šipka počele su se upotrebljavati kao izvor vitamina za vrijeme rata kada nije bilo drugih izvora C vitamina. Utvrđeno je da C vitamina ima i u bobama crnog ribiza i rakitnjaka.

S j e m e iz boba šipka upotrebljava se u medicini jer potiče izlučivanje mokraće, zlx)g čega je dobro za lx>lcsnikc s bubrež­nim kamencima i oteklinama od vodene bolesti Kneipp je to vrlo ilustrativno opi­sao na osnovi iskustva »Znam jednog sta­rog čovjeka koji je u mladosti mnogo patio od bubrežnih kamenaca i pijeska i često nije znao što da radi. Preporučili su mu taj čaj i on se na njega toliko navikao da već go­dinama svake večeri popije šalicu prije od­laska na spavanje; voli ga više nego čašu najboljeg vina.«

Upotrebljavaju se i male dlačice koje se nalaze u plodu između sjemenki, ali ne u medicini.

Bobe šipka možemo sabirati u šumi, na krčevinama i drugdje u prirodi. Možemo ih naći na nekim drugim uzgajanim biljkama, npr. poludivljim ružama.

Pekmez od šipka se obično daje djeci u proljeće kao sastavni dio proljetne kure. Vole ga i odrasli. Vrlo je pogodan za slabo­krvne, iscrpljene i rekonvalescente. C vita­min povećava opću otpornost na infekcij-ske bolesti. Stoga se šipak rado upotrebljava i u slučaju gripe da bi se u tijelu očuvala obrambena sposobnost. U iste svrhe upo­trebljava se i sok od rakitnjaka s medom (Kneipp-Sandđorn-Vollfrucht-Saft) . Pek meza od šipka ima u svim trgovinama.

šumska jagoda 277

Š u m s k a j a g o d a (I 'ragaria vesca) Narodni nazivi; crvena jagoda — fragula - jagoda divlja - jagodnjak - jagođnjača -petoprsna kupjenica - pozemljuša - rdeča jagoda - rumena malina - sunice - troskva

»S kojim veseljem djeca donesu prve kitice jagoda roditeljima ili učitelju! Kakvo zado­voljstvo kad se nakon jela prvi put pojavi na stolu tanjur osvježavajućih jagoda!

Od te biljčice koja rađa svugdje nisu do­bri samo plodovi; koliko majki na povratku s napornog rada, a u brizi za svoje mališane, uz put sabire i listove šumske jagode i osuši ih; jer majka dobro zna da su listovi šumske jagode dobra, zdrava i svugdje jeftina na­mirnica.

Kako pripravlja taj čaj? Uzme onoliko lis­tova jagode koliko ih može zahvatiti sa tri ili četiri prsta, polije ih s oko četvrt litre vrele vode i sve pokrije. Nakon petnaest minuta procijedi i dobije čisti čaj od lišća

Šipak

šumske jagode. Onda čaju doda malo vru­ćeg mlijeka, malo šećera i napitak je gotov. Taj je čaj odličan za zdravlje.«

»Ne smijemo potejenjivati ni plodove ja­gode. Dajemo ih posebno rekonvalescenti­ma koji su iscrpljeni od teške bolesti i ne­maju snage. Jagode treba uživati s drugim namirnicama! Tko za ljetnu kuru svaki dan u jednakim obrocima popije vrćić mlijeka |X)tniješanog s pola vrćića jagoda (kao što se često radi u južnoj Njemačkoj) ili dva puta na dan pojede po komad raženog kruha i pola vrćića jagoda, ubrzo će u cijelom tijelu osjetiti njihovo blagotvorno djelovanje. Ako jagode ukuhamo kao trešnje, možemo kuru provoditi i zimi.

Treba naglasiti koliko je upravo taj pri­rodni plod čovjeku mnogo koristan da bis­mo tu milost prirode neprestano mogli po­većavati s razumijevanjem i zahvalnošću.«

Kneipp je opisao našu šumsku jagodu u kojoj ima mnogo voćnih kiselina, zbog

Poljski timijan ili poljska majčina dušica

278 Ljekovito bilje

čega je djelotvornija od vrtne jagode. Okus joj je pomalo trpak, ali joj je miris prijatan i ukusna je. Djelovanje tih voćnih kiselina daje ljekovitost jagodi.

Neki ljudi ne podnose jagodu i od nje do­bivaju osip (koprivnjaču); neki je opet ne podnose zbog želuca i crijeva, pa je bolje da jedu neko drugo voće.

Timijan (Thymus vulgar is) Narodni nazivi: bosiljak - majčina dušica - manja mažurana - manji sanseg - timas - timijan - vrtni timijan

»1 timijan je odlična ljekovita biljčica«, rekao je Kneipp za ovu staru ljekovitu biljku. Ti­mijan je porijeklom iz Sredozemlja gdje ras­te uz obale mora u velikim količinama. Uz­gaja se po vrtovima i kao začinska biljka. Ona je u vrtu mnogo manja i nije tako aro­matična, ali za kuhinjske potrebe je dobra. Nekoliko vrsta timijana ili majčine dušice ima i kod nas samoniklih.

Za sve njih možemo upotrijebiti zajedni­čki naziv majčina dušica (Thymus serpyl-lum). Ponegdje je majčina dušica vrlo „rasp­rostranjena i pokriva velike površine. Stab­ljika je većinom puzava, cvjetovi su bijeli i ima prijatan, aromatičan miris.

Najdjelotvornija tvar u timijanu je eterič­no ulje, a u njemu je oko 50? timola. Ete­ričnog ulja ima mnogo više u timijanu nego u majčinoj dušici, ali djelovanje je jednako. Timijan djeluje izrazito smirujuće na teški kašalj, zbog čega se daje djeci s hripavcem. Rado ga uzimaju i odrasli kad im kašalj po­stane suh i mučan. Timijan pomaže čak i astmatičarima koji često imaju bronhijalne katare i bolesnicima s kronično prošire­nim plućima (emfizemom). Stoga je omi­ljen sastojak čajeva, sokova i kapi protiv kašlja.

Tko želi uzimati samo timijan, najprimje­reniji je timijanov sirup ili Kneippov ti-mijanov sok (Kneipp-Thymian-Saft) koji odrasli uzimaju po jednu žlicu, a djeca po jednu žličicu 2 do 3 puta na dan.

Posebni oblik upotrebe timijana je timi-janova kupelj. Spada među najdjelotvorni­je biljne kupelji za sve vrste prehlada koje prate katari gornjih dišnih putova, zatim pri kroničnom bronhitisu i kroničnom kašljanju bolesnika koji imaju emfizem. Eksperimen­talno je utvrđeno da timijanovo ulje prodire kroz kožu u tijelo, a zatim se veći dio opet izluči kroz pluća, tako da s unutrašnje stra­ne pluća opet dolazi u kontakt sa svim gra­nama bronhijalnog stabla. Ujedno u kupelji udišemo i dio eteričnog ulja koje hlapi iz kupelji. To onda na isti način djeluje izvana, tako da se susretnu obje vrste djelovanja. Kao dodatak za kupelji uzimamo Kneippo­vo timijanovo ulje za kupelji ili sol za kupe­lji. Pametno je neko vrijeme jednakomjerno uzimati takve kupelji s timijanom; otprilike svaki drugi dan ujutro napravimo kupelj, a nakon nje se odmaramo još 1 do 2 sata u postelji.

Omiljen i vrlo cijenjen je timijan kao pr­sni balzam. U tu svrhu se upotrebljava ta-nol balzam u kojemu ima ulja od timijana, eukaliptusa, planinskog bora i peruanskog balzama. Djelotvornost ovog balzama je dvostruka, slično kao kupelji od timijana; pod utjecajem topline prsnog zavoja s bal-zamom eterično ulje hlapi, a pacijent ga udi­še. Standardno se timijan i danas na taj na­čin upotrebljava i za djecu s hripavcem. Do­bro djeluje i na upalu pluća kod starih ljudi i pri akutnom pogoršanju emfizema.

Trandovilje (Althaea rosea) Narodni nazivi: carev cvijet - malvaroza - pitomi sljez - rdeči slez - slezovina - trandafil - trandofilj - vrtni slez

Trandovilje spada u botaničku porodicu sljezova. To je lijepa visoka biljka. Stabljika je uspravna s velikim crvenim cvjetovima koji su nalik cvjetovima bijelog i crnog sljc-za. U medicini se cvjetovi upotrebljavaju kao sredstvo protiv kašlja (ekspektorans). Njihova glavna djelotvorna tvar je sluz koja ublažava katare gornjih dišnih putova.

Trine od sijena 279

Danas se trandovilje rijetko upotrebljava za čaj i većinom je samo sastojak mješavina čaja. U te svrhe je vrlo omiljen, jer su nje­govi veliki, tamni cvjetovi i kao suhi vrlo lijepi i time doprinose izgledu čajne mje­šavine.

Na sličan način upotrebljava se i crni sljez (Malva silvestris) koji je bliski rod trandovilja a divlji raste i kod nas. Srodan mu je i divlji sljez (Malva neglecta) koji je i kod nas samonikla biljka a upotrebljava se izvana, za obloge pri oboljenjima kože. U svim ovim vrstama sljezova glavna djelo­tvorna tvar je sluz. Ali sasvim drukčiju vri­jednost ima sljezov čaj (Malva-Tee) koji je danas ponegdje domaće piće. Napravljen je od biljke hibisk (Hibiscus) koja je također iz porodice sljezova, a jjotječe iz Etiopije. U ovom slučaju čaj ne dobivamo od krunićnih latica nego od ćaškc. U časci ima voćne ki­seline koja je prijatnog malo kiselkastog okusa, a djelotvorna tvar je i tvar koja stva­ra boju u čašici. Čaj od hibiska svojom voć­nom kiselinom blago pospješuje probavu, inače nema nikakve ljekovite vrijednosti.

Trine od sijena (Droga: Flores graminis )

Trine od sijena su najpoznatija ljekovita droga koja se upotrebljava u Kneippovu na­činu liječenja. Iako su trine od sijena upo­trebljavane i prije njega, tek s njim su posta­le pravi pučki lijek. Tome se ne treba čuditi jer se baš u predjelu Allgau, gdje je radio Kneipp, prostiru velike livade i pašnjaci s naj­boljom travom. I danas su trine od sijena iz Allgaua poznate kao vrlo dobra droga.

Trine od sijena su sastavljene od cvijeća ali i još nezrelih plodova različitih trava i drugih biljaka. Kad se sijeno uskladišti i na­bije u sjenik ili druge prostorije, ti dijelovi biljaka ispadaju jer su teži i lako se odvajaju. Nakupljaju se na tlu odakle ih lako pokupi­mo kad se sijeno potroši.

Trava koju pokosimo na livadama dobi­va onaj karakteristični prijatan miris sijena

tek kasnije kad malo odleži, dakle tek kad postane suha i pretvori se u sijeno. Ali ne ispuštaju prijatan miris sve trave koje su u sijenu. Najviše mirisa ispušta trava mirisav-ka (Anthoxanthum odoratum) koja zbog toga i nosi to ime. Tvar koja prijatno miriši je kumarin kojega također ima u lazarkinji mirisnoj. Kumarin daje karakterističan miris i okus omiljenoj boli koja se pravi od lazar-kinje (napitak). I u lazarkinji se kumarin raz­vije tek kad biljke uvenu.

U ljekovitom djelovanju trina od sijena znatnu ulogu igraju kumarin i sluzi. Kuma­rin prodire kroz kožu u tijelo i poticajno djeluje na vezivno tkivo i živce; a sluzi štite kožu od vrućine vrećice sa sijenom.

Kneipp je trine od sijena upotrebljavao ve­ćinom u obliku kupelji. Tek kasnije je uveden način liječenja s vrećicom trina od sijena kao poseban intenzivan oblik liječe­nja. Za kupelji s trinama od sijena možemo upotrebljavati već pripravljene ekstrakte tri­na od sijena ili Kneippovu aquasan ku­pelj s trinama od sijena (Kneipp— Heub-lumen-Aquasan-bad). Još je jednostavnije pripraviti Kneippovu uljnu kupelj s tri­nama od sijena (Kneipp-Heublumen-Ol-bad). Za liječenje vrećicama trina od sijena na raspolaganju su Kneippovi paketići od sijena (Kneipp-Heupack).

Kupelji s trinama od sijena primjenjuju se najviše protiv reumatičnih oboljenja i oboljenja kod izmjene tvari. Djelomične kupelji dolaze u obzir u prvom redu za li­ječenje lokalnih poremećaja kod izmjene tvari i slabog optoka krvi, na primjer kod zadebljanih nogu kao posljedici proširenja vena ili gojaznosti. Posebno područje liječe­nja primjenom kupelji u sjedećem položaju s trinama od sijena jesu kronična oboljenja donjeg dijela tijela kod žena.

Vrećica s trinama od sijena je oblik te­meljitog liječenja toplinom koji se najviše primjenjuje. U pitanju je vlažna toplina za koju znamo da bolje prodire u dubinu nego suha i da je njezino ljekovito djelovanje veće. Vrećica s trinama od sijena dolazi u obzir pogotovu kod svih oblika reumatizma

280 Ljekovito bilje

mišića i zglobova, kao na primjer pri art­hrosis deformans koljenskog zgloba, pri kroničnom reumatizmu ramena, pri lumba­gu. Ne bi trebalo propustiti primjenu vreći­ce s trinama od sijena pri liječenju bilo koje bolesti u kojoj važnu ulogu ima i reumati­zam. Za liječenje sveza i mišića vrlo je dobra vrećica s trinama od sijena koja mora biti vrlo topla; ali nakon nje mora uslijediti čvr­sta masaža mišića nakon čega bolovi brzo iščeznu i pokretljivost se opet vrati. Ti pra­stari zahvati u novom obliku danas su u primjeni Kneippova načina liječenja s trina­ma od sijena opet s pravom dobili ono po­časno mjesto koje im pripada.

T m i n a (Prunus spinosa) Narodni nazivi; crna trnovina - crni trn - divlje šljivice - glog - drača - drnula - kukinja - trnavka - trnula - trnjina

To je grm čije postrane grane završavaju oštrim trnjem. U proljeće nas razveseljava svojim bezbrojnim bijelim cvjetovima, toli­ko gustim da se grane jedva vide. U jesen ima plodove, tamnoplave koštunice okrugla oblika nalik na šljivu. Upotrebljavamo plo­dove i cvjetove. »Trnina je najbezazlenije sredstvo za otvaranje koje bi trebalo da nade svoje mjesto u svakoj domaćoj ljekarni na polici koju je najlakše dohvatiti. Koliko često u želucu ili u cijelom trbuhu, ili po ci­jelom tijelu osjetimo da bi nam i te kako do­bro došlo kad bismo se brzo ispraznili, ili da bi to čak bilo nužno! Za to nam je potrebno blago sredstvo za čišćenje koje bismo mora­li odmah imati pri ruci!«

Uzmemo tri žličice cvjetova tmine na ša­licu vode i jednu minutu kuhamo u vreloj vodi; 3 do 4 dana uzastopno popijemo po 1 šalicu takvog čaja! Čaj djeluje vrlo blago, bez ikakvih neprijatnosti i tegoba, a uza sve to temeljito. Ali još češće se upotrebljava čaj od mješavine cvjetova tmine, korijena ra-barbare i like od krkavine. Djelovanje ljeko­vitih tvari iz sve tri droge međusobno se dopunjuje. Uzmemo 40 grama like od krka­

vine, 30 grama korijena od rabarbare i 30 grama cvjetova trnine. Od te mješavine sta­vimo 1 žlicu na šalicu vode.

U današnje se vrijeme cvjetovi trnine više ne upotrebljavaju mnogo, jer je njihovo djelovanje kao sredstva za otvaranje uistinu vrlo blago. Sami cvjetovi trnine nisu uvijek dovoljni. Ali mješavina koju je predložio Kneipp dobra je i vrlo dobro osmišljena te bitno jača. Tih sastojaka ima u Kneippovu Laxapressan ćaju.

Sasvim drugačije djeluju plodovi trnine. Od njih pripravljamo sirup slično kao sirup od borovice i upotrebljavamo ga kao poti­cajno sredstvo za sve funkcije izmjene tvari. Trebalo bi da prije svega djeluje pro­tiv reumatizma i ishijasa ali ne tako snaž­no i bez ograničenja na 4 do 6 tjedana kao što vrijedi za borovicu. Sirup pripravljamo od plodova trnine nakon što ih opari prvi mraz (zovemo ih i oparnice). Sirup možemo dobiti i u ljekarni ali danas već rijetko (Si-rupus Pruni spinosi).

T r p u t a c (Plantago lanceolata) Narodni nazivi: bokvica - bukvica - duga bokva - mala bokvica - dugi trputac - mali tr|X)tec - treputac - trpotec - konjsko rebro — muška bokvica — ženska bokvica

»Kad se na selu netko ozlijedi, brzo se po­traže listovi trpuca, stišću se i gnječe dok iz njih ne poteće sok. Sok se stavlja neposred­no na svježu ranu ili se njime nakvasi krpica koja se položi na ranjeno mjesto. Ako se ne može iz lista dobiti ljekoviti sok, onda se lis­tovi dobro nagnječe, protrljaju i stave na ranu. Nije li opasno da se time otruje krv? Ni govora, s trpucem se to ne može desiti. Takav zavoj je prvi ali često i najbolji zavoj u nuždi; rana ispod njega vrlo brzo zacjelju-je. Sok od trpuca zatvara ranu, kao da šijete zlatnim koncem, i kao što na zlatu nikad nema rđe, tako ni pri liječenju trpucem nema truljenja. Ta biljka je korisna i za unu­tarnju upotrebu. Kad bi bar što više ljudi u proljeće i ljeto sakupljalo te ljekovite listove,

Vidac 281

gnječilo ih, iz njih istiskalo sok i pilo ga! Tada ne bi bilo brojnih unutarnjih tegoba, čiji uzrok leži u nečistoj krvi i nečistim so­kovima, a koje se množe kao gljive nakon kiše. Te rane ne krvare, ali su često mnogo opasnije.«

Tim riječima je Kneipp dobro opisao ne­kadašnju upotrebu trpuca. U ljekarnama je već odavno izazvala pažnju činjenica da je sok od trpuca tako postojan bez ikakvog sredstva za konzerviranje. Danas već znamo odakle to potječe. U trpucu su pronađeni antibiotici. To su supstancije koje - kako im već ime kazuje - sprečavaju rast a time i život mikroorganizama. Antibiotici ne uništavaju uvijek mikroorganizme, ali im oduzimaju bitne sastojke za život i time ih tako oslabe da je nakon toga već i sam or­ganizam sposoban uništiti bakterije do kraja. Takav antibiotik je na"jprije pronađen u pli­jesni (Penicillium), zbog čega je nazvan pe­nicilin. Pokazao se kao odličan lijek iako danas u medicini više nije dovoljan. Kasnije se otkrilo još mnogo drugih antibiotika, kao što je na primjer streptomicin koji je postao naš najvredniji lijek protiv tuberkuloze plu­ća. Tek u najnovije vrijeme se pokazalo da takvih antibiotika ima i u mnogim višim biljkama. Doduše, ne djeluju tako snažno kao antibiotici gljiva, ali još uvijek dovoljno da mogu bitno omesti razvoj bakterija. Tako smo kod lijekova spoznali potpuno novo djelovanje kojim možemo objasniti djelot­vornost nekih droga. Za trputac vrijedi ono što je prvi rekao Kneipp. iako su ljudi upo­trebljavali listove onakve kakvi su rasli na livadi, dakle ni prane ni ćišćene, nisu se tro­vali zahvaljujući antibiotičkom djelovanju ljekovitih tvari u listovima trpuca!

Osim toga u trpucu ima i sluzi i k r e -mične kiseline. Stoga je dobro sredstvo za iskaSljavanje. Trputac je posebno primje­ren za djecu jer mu je sok ukusan kad se zasladi šećerom ili medom. »Tim sokom od trpuca postigao sam vrlo velike uspjehe.« Od listova trpuca pripravlja se i čaj. Mo­gu se uzeti svježe nabrani listovi koje sa­mo grubo razrežemo i prelijemo vrućom

vodom. Može se upotrijebiti i droga (Herba Plantaginis lanceolatae). Čaj s drogom pri­pravlja se na uobičajeni način i također sla­di medom. Pije se što je moguće topliji, naj­bolje jedna šalica odmah ujutro prije doruč­ka, zatim 1 do 2 šalice preko dana i još jed­na uvečer prije odlaska na spavanje, da bi se provela mirna noć. Trputac se danas goto­vo više ne upotrebljava u druge svrhe. Čaj je dobar i za ispiranje usta, ali je za to ka­dulja još bolja.

Ako želimo samo sastaviti dobru mješa­vinu čaja za iskašljavanje, uzmimo jednake dijelove trpuca, plućnjaka i podbijela. Na isti način je sastavljen i tvornički pripravljen Bronchipressan, čaj u praška Ako je isplju-vak još gust i čvrsto se drži, dodamo i ko­rijen jagorčike. Na raspolaganju je i Kneip­pov sok od trpuca (Kneipp—Spitzwege-rich—Saft) koji je od samog trpuca. Popijemo ga po 1 žlicu 2 ili 3 puta na dan, najbolje s vrućom vodom zaslađenom medom.

V i d a c (Euphrasia officinalis) Narodni nazivi: dragočka — dragonka -očanica — oči matere božje — radoka — roža svete Lucije — vidica — vidova trava - vidovita trava - zorvica

»Iz zahvalnosti za vjernu pomoć naši su ovu biljčicu nazvali 'nada za oči'. Kad nijedan li­jek za oči više nije pomagao, kao zadnja nada ostao je vidac. Stoga sam se i ja već više puta s njom uspješno poslužio. Kad je otava već napola zrela, dakle nekako u sr­pnju i kolovozu, gotovo sve livade pune su te biljke. Ponegdje ih je toliko da potisnu pra­ve krmne biljke zbog čega se ljudi ljute.«

Vidac ima male plavičasto-ljubićaste cvjetove. Na kruničnim laticama su lijepe, tamne žile. Najmanje biljke imaju samo po­jedinačne cvjetove, a visoke su samo neko­liko centimetara, dok najveće biljke izrastu i do četvrt metra i imaju mnogo cvjetova. Videa ima mnogo podvrsta i oblika i bota­ničarima zadaje mnogo teškoća. To među­tim nije važno za onoga tko sabire ljekovito

282 Ljekovito bilje

bilje, jer je djelovanje ovih botanički različi­tih biljaka isto.

Vidac se odavno upotrebljava za liječe­nje očiju. Još ni danas se ne zna na čemu je osnovano to ljekovito djelovanje. U nje­mu nije pronađena nikakva posebna tvar. Sadrži uglavnom tanine, gorke tvari, gliko-zid aukupin, neko eterično ulje i modru boju. Ipak praksa s iznenađujućom pouzda­nošću i jedinstvenošću potvrđuje da vidac ima ljekovito djelovanje. Prema tome ne moramo čekati da znanost u tom području napravi korak naprijed, nego odmah može­mo vidac upotrebljavati. U svakom slučaju ga treba oprezno upotrebljavati. Bilo bi vrlo pogrešno i neodgovorno njim liječiti i takve očne bolesti koje mogu biti akutne. To po­sebno vrijedi za zelenu mrenu (glaukom), koja može izazvati teške akutne upale oči­ju; tada treba odmah potražiti pomoć li­ječnika za očne bolesti, jer se u protivnom može dogoditi da ubrzo oslijepimo. Isto tako vidac ne može biti dovoljan ni za akutnu upalu šarenice i rožnice (iritis i ke­ratitis).

Ali oblozima za oči vidac nam može po­moći da liječimo kroničnu upalu vjeđa. To su oboljenja vanjskog oka koja za vid gotovo nisu opasna, ali su vrlo dosadna. Baš u vezi s tim očnim tegobama često nastaju kronična stanja koja se zbog vanjskih pod­ražaja povremeno pogoršavaju i oboljelima mogu biti izvor znatnih tegoba.

Dakle, vidac ne smijemo upotrijebiti za liječenje dok liječnik za očne bolesti točno ne utvrdi o kojoj bolesti je riječ. Upravo bo­lesnici s kroničnom upalom rubova vjeđa bili su već podvrgnuti mnogim medicin­skim postupcima, a da im se stanje nije na­ročito poboljšalo. Prema tome, oni dobro znaju od čega boluju. Pošto bolest postaje kronična, može biti da su u pitanju neki unutrašnji uzroci ili preosjetljivost (alergija) protiv koje smo još i sada prilično nemoćni. Takvi bolesnici se mogu donekle uspješno liječiti vicem, a to i jest najvjerojatnije ono zbog čega se biljka i upotrebljava za bole­sti oka. Istodobno riječ je o jednoj od naj­

češćih očnih bolesti. Vidac nam služi i za ja­čanje očiju umornih od napornog rada ili kratkovidnosti.

Vidac se izvana upotrebljava za obloge za oči. Mokri oblog stavimo ovlaš na oko, a bolesnik pri tome mora ležati. Platnenu krpu, možda rubac ili kompresu, umočimo u čaj koji napravimo od 1 žličice suhe biljke (Herba euphrasiae) pomiješane u šalici vru­će vode u kojoj odstoji 10 do 15 minuta, a zatim ga ohladimo.

Pogrešno je čvrsto zaviti vlažne obloge i kompresu na oči. Time bi u oku mogao nastati zastoj krvi i pogoršati se bolest. Že­limo postići osvježavajuće, isparavajuće djelovanje, a to je moguće samo oblogom na opisani način, koji treba često mijenjati, a svakako čim se kompresa osuši. Kompre­su treba nanovo ovlažiti već nakon 5, a naj­kasnije 10 minuta, i to ponoviti bar dva ili tri puta. Svaki put potpuni oblog traje oko jedan sat. Postupak ponovimo dva ili tri puta u toku dana.

Tu kroničnu upalu rubova vjeđa još ćemo bolje liječiti ako obloge potpomogne-mo i čajem koji djeluje iznutra. Kneipp je u tu svrhu svaki dan stavljao s vrha noža praška od vica u žlicu juhe ili vode.

Vidac nas neće razočarati ako budemo poštovali ta pravila i mjere zaštite. Najvaž­nije je pravilno utvrditi koja očna tegoba je u pitanju, a gotovo isto toliko i da postu­pak liječenja bude pravilan; tu prije svega mislimo na to da oblozi ne smiju biti stegnuti. Ni u kom slučaju ne smijemo misliti da je vi­dac lijek za sve moguće bolesti oka

V o d o p i j a (Cichorium intybus) Narodni nazivi: divja loćika - cikorija - jan-drašica - divji radič - mlečak - modar cvi­jet - plavocvet - zmijina trava - žutenica

»Vodopija se zove i putnik, jer često raste uz putove. Jedno od njezinih imena je i sun­cokret jer joj se listovi uvijek okreću prema suncu. Kad pogledamo tu dobru vodopiju, njenu mršavu stabljiku i raščupane listove,

Zob 283

učini nam se da pred sobom imamo Janka raščupanka. Jedino modri cvjetovi joj opet vrate malo važnosti i pobude našu pažnju. Ali izgled nas toliko puta prevari; tako je i s vodopijom, jer njezina unutrašnjost je zlat­na.« U vodopiji ima neke gorke tvari Ona poticajno djeluje na želudac, a nešto manje i na rad žuči. Stoga vodopiju upotrebljava­mo isto kao i kićicu i stolisnik protiv kro­ničnih želučanih tegoba popraćenih osje­ćajem nadutosti i gubljenjem teka. Ali po ja­čini djelovanja vodopija mnogo zaostaje za kičicom i stolisnikom, pa se danas malo upotrebljava.

Z o b (Avena sat iva) Narodni nazivi: avs — ovas — oves — pir - pitoma - silj - siljevina - usjevna zob

»Ako .n» zobi dobro skuhamo, od njih ćemo dobiti onu snagu koja se krije u njima.

Vidac

Na isti način možemo postupiti i s ječmom. Takav napitak koji osvježava, ako je unut­rašnjost pregrijana, uistinu je odlična hrana i pravo osvježenje za rekonvalescente, koji prebole na primjer tifus, ili slične bolesti, a koji ih jako iscrpi i oslabi.

Pripravljanje je jednostavno. U hladnoj vodi 6 do 8 puta operemo litru zobi, a za­tim je u 2 litre vode kuhamo tako dugo dok se količina vode ne smanji na polovicu, a u uvarak umiješamo 2 žlice meda i ostavimo da još neko vrijeme vri.«

Takav napitak od zrnja zobi daje snagu, a to djelovanje se temelji na kremičnoj ki­selini koja potiče izmjenu tvari i jača vezivno tkivo te djeluje kao tonik. U zobi ima i još nešto. Među ostalim tu je i neki indol-alka­loid koji smiruje (koji je sedativ) i pomaže da lakše zaspimo. Doduše, već se dugo zna za to smirujuće djelovanje zobi odnosno ek­strakta cvjetova i cijele svježe biljke, ali je bilo različitih mišljenja. Baš nedavno smo

Vodopija

284 Ljekovito bilje

dobili vrlo zanimljive rasprave engleskih istraživača koji su se prilikom posjete Indiji upoznali sa starom medicinom nazvanom ajurveda. Tamo su saznali da indijski liječni­ci još i sada upotrebljavaju uvarke običnih zrna zobi (oats) u kurama koje se primjenju­ju radi odvikavanja od opojnih droga. To ih je navelo na misao da počnu zob primjenji­vati i kod pušaća radi odvikavanja od pu­šenja. Pokazalo se da je to moguće. Broj popušenih cigareta se bitno smanjio kad su pušači počeli jesti ekstrakte zobi, a pacijenti su djelotvornost osjećali još dva mjeseca na­kon što su prestali uzimati taj lijek. Jasno je da takve rasprave ne smijemo precjenji­vati, ali ne smijemo ni stara ni nova is­kustva zapostavljati. To je u svakom slu­čaju dobra potvrda da zob djeluje smiru­juće i da nam pomaže da lakše zaspimo, iako to uspavljujuće djelovanje nije ni iz­daleka onakvog stupnja kao djelovanje modernih sredstava za spavanje. Međutim, ta sredstva moramo uzimati s rezervom i oprezom. Možda bi mnogima koji pate od nesanice bilo dovoljno već i tako bezazle­no sredstvo kao što je zob. Sadrži, dakako, i alkaloide čije djelovanje treba ozbiljno shvatiti.

Zrna zobi ne upotrebljavaju se izvana. Kao dodatak za kupelji pri oboljenju zglo­bova ili reumatizmu upotrebljavamo zobe­nu slamu, uglavnom zbog kremične kise­line. Zobena slama inače djeluje kao presli­ca, ali mnogo slabije. Prednost joj je što je jeftina. Za liječenje nekih ženskih bolesti upotrebljava se kao dodatak kupelji u sjede­ćem položaju.

Kneipp se mnogo bavio zobenom sla­mom. Rekao je: »Zobena slama vrlo snaž­no djeluje na čovjekovu prirodu. Kupelj u sjedećem položaju sa zobenom slamom vrlo je dobar lijek protiv svih tegoba koje izaziva giht. Bubrege i kamence liječim parnim kupeljima s dodatkom zobene sla­me. Kad liječim toplom vodom, gotovo nikad ne upotrebljavam samo čistu vodu nego joj dodajem uvarak od ljekovitog bi­lja.«

Kisel i k u p u s

»1 ovo poznato ljekovito sredstvo mora ov­dje dobiti svoje pošteno zasluženo mjesto!«

Kupus djeluje vrlo ljekovito jer ima mno­go mliječne kiseline. Kupusom možemo poboljšati stanje kad osjećamo nadutost, kad podrigujemo i kad nemamo stolicu. Kure s kiselim kupusom dale su dobre rezultate pri kroničnom zatvoru kao posljedici slabe pro­bave (dispepsije). Ali kiseli kupus treba jesti prijesan, nekuhan, jer je u njemu količina mliječne kiseline još nepromijenjena. U ku­hanom kiselom kupusu se veći dio mliječne kiseline izgubi, zbog čega s velikom količi­nom grube celuloze djeluje upravo suprot­no sirovom: stvara plinove te može uzroko­vati čak i kolike. Kod sirovog kupusa toga se gotovo ne treba bojati, pogotovo ne ako ga ljudi koji imaju osjetljivi želudac izrežu na sitno. Želudac će ga lakše probaviti tako usitnjenog. Još je jednostavnije piti rasol. Tre­ba piti punu čašu rasola od kiselog kupusa ujutro i još jednu između ručka i večere. Taj sok koji možemo odmah piti sadrži stalnu ko­ličinu mliječne kiseline.

Gl ina

»Glina je izvrsno ljekovito sredstvo jer iz bolesnih dijelova izvlači sve vlažne i tekuće tvari.« Izrazom bolus ili ljekovita zemlja zovemo čistu glinu i ilovaču. Za unutarnju upotrebu dolazi u obzir samo fini, očišćeni bolus, ali za vanjsku upotrebu nije potrebna tolika opreznost. U tu svrhu možemo uzeti ilovaču ili glinu kakve dobivamo u prirodi. »Glinu treba pomiješati s vodom da postane kao najfinija mast, doda se malo octa, što čistijeg to bolje. Zatim glinu namažemo na tanku platnenu krpu na kojoj mora da se osuši da bi onda iz oboljelog dijela tijela mogla izvući vlažne, tekuće tvari.« To je Kneippov opis, ali na isti način se glina i da­nas upotrebljava. Takve obloge od gline upotrebljavamo naročito za upale, bilo da su bolesni zglobovi ili furunkuli u počet-

Med 285

nom stupnju, ali i pri izljevima krvi i otek-linama koji su posljedice ozljeda. Zavoj od gline mora ostati na bolesnom dijelu tijela dok se ne ugrije. Tu istu glinu više ne smi­jemo upotrebljavati, a ako nam je još po­trebna, moramo nabaviti novu.

M e d

»Med ima ljekovitu vrijednost.« To su Kneippove riječi koje pokazuju zašto je on upotrebljavao med. Nije ga smatrao samo dobrom namirnicom, nego još više lije­kom za razne bolesti. I današnja medicina mnogo cijeni med. Mogli bismo čak reći da je ponovno spoznala njegovu veliku vrijed­nost. Naime, neko vrijeme se činilo da ga je kod bolesnika u potpunosti i zauvijek potis­nuo grožđani šećer. U međuvremenu se po­kazalo da grožđani šećer nije najbolje a niti najfiziološkije sredstvo za bolesni organi­zam. Uz grožđani šećer (dekstrozu) u priro­di postoji i drugi šećer pod imenom voćni šećer (levuloza), koji je kod nekih bolesnika djelotvorniji od groždanog. Danas radije upotrebljavamo voćni šećer nego grožđani, jer se pokazalo da je za oboljenja jetre bolji voćni šećer koji ona lx>lje iskorištava. Nova istraživanja su pokazala da je mješavina tih-dvaju prirodnih šećera još bolja nego svaki posebno. Priroda nam daje takvu mješavinu obaju šećera u gotovo najpotpunijem obli­ku, u medu. Stoga gotovo ne može biti pre­tjerano ako kažemo da je med najbolja mo­guća prirodna mješavina šećera. Najnovija znanstvena dostignuća potvrđuju prastaro iskustvo da je med namirnica koja zaslužuje posebno mjesto.

Med nije samo mješavina šećera. U njemu ima i mnogo drugih tvari, nekih u vrlo malim količinama, ali koje su utoliko djelo­tvornije. Još ni izdaleka ne poznajemo sve. Ima otprilike li bjelančevina medu kojima se skrivaju vrlo različite organske tvari. Tome možemo dodati još i vosak, fosfate, mineralne tvari. U medu ima i nešto malo peluda. Tu ima još mnogo prostora za is­

traživače. Čini se da neke od tih tvari u medu djeluju općenito poticajno na tijelo (roborativno), ali sve potankosti nisu nam još poznate. Tako na primjer još nije završen spor u vezi s takozvanom matičnom mli­ječi (gelće rovale). I matičnoj mliječi se pri­pisuje općenito poticajno djelovanje i jača­nje. Ali još nije objašnjeno djeluje li posebno i na velike tjelesne žlijezde, kao što mnogi tvrde. Matična mliječ povećava sposob­nost organizma. Visoko je cijenjena i za otklanjanje tegoba koti starijih ljudi. Male, vjerojatno vrlo male količine te matične mliječi sadržane su i u medu. Nije još pozna­to jesu li dovoljno velike da mogu djelovati. Isto vrijedi i za pelud koji u malim količi­nama uđe u med pri sabiranju. I peludu se pripisuje upravo čudotvorno djelovanje. Najvjerojatnije je da je u oba slučaja riječ o nekakvim enzimatskim tvarima koje su nam poznate i koti nekih ljekovitih biljaka.

Med je posebno dragocjen za ljude koji imaju probleme s jetrom. Upravo kod njih se pokazalo da im više prija mješavina obaju šećera nego sam grožđani šećer koji se ra­nije u velikim količinama davao tim boles­nicima. Jetra dezintoksira, a med jača rad jetrenih stanica.

Med je odlično sredstvo za zaslađiva-nje različitih biljnih čajeva i ima veliku prednost pred šećerom. Ne samo da pobolj­šava neke ljekovite čajeve, nego na neke bo­lesti i sam povoljno djeluje kao lijek, rekao je Kneipp. Ne smije se međutim gubiti iz vida da bolesnici s povećanom količinom želučane kiseline slabo podnose med kao i razne druge slastice. Šećer, naime, pospješu­je izlučivanje želučanog soka, u čemu ni med nije izuzetak. Stoga ga u takvim sluča­jevima moramo jako razrijediti, a ne davati čist. Vrlo je primjeren dodatak svim čaje-vima protiv kašlja i jetreno-žučnih tegoba. Povećava se i uspavljujuće djelovanje šalice čaja od matičnjaka, ako mu dodamo žličicu meda. Protiv gripe i prehlada vruć lipov čaj s medom odlično je sredstvo. Kod svih ka­tara trebamo se sjetiti staroga domaćeg lije­ka - mlijeka s medom.

286 Ljekovito bilje

Kneipp je mnogo cijenio i medov inu . Nekada se medovina mnogo više upotreb-ljavala nego danas i zapravo je tek s Kneip-porn opet postala uistinu poznata. Kneipp je rekao: »Medovina je vrlo zdravo piće, dobro djeluje na krv, osvježava i smiruje. Ako je po­pijemo prije spavanja osigurat će nam dobar san. Medovina potiče i tek, pa mogu reći da čisti i jača želudac. Medovina posebno povolj­no djeluje na bubrege, a isto tako otvara i čis­ti. Ta svoja iskustva sam prenio drugima, pa su i oni postigli isto tako dobre uspjehe. Me­dovina je uistinu pravo osvježavajuće sred­stvo za jačanje zdravih i bolesnih. Nemam do­voljno riječi da je preporučim koliko zaslužu­je.«

Medovina se pravi od provreloga, čistoga cvjetnog meda i ima 7 do 91 alkohola. Kneippova tvornica lijekova proizvodi je po Kneippovu originalnu receptu. Možemo joj priznati vrijednost jer jača organizam, živce i srce. Medovina se pije 3 do 4 puta dnevno, svaki put po jedna likerska čašica. Najbolje ju je piti za vrijeme objeda ili na­kon njega. Radi pospješivanja sna uvečer se |x>pije puna vinska čašica medovine. Ako bolesnik ima vrućicu, dajemo mu medovinu s mineralnom vodom ili čajem, jer je utvrđe­no da jača obrambene snage organizma U vezi s tim smo već spomenuli lipov čaj. Isto je tako dobar i čaj od cvjetova bazge. Medo­vina ima u knajpovskom liječenju važno mjes­to kao dopunsko sredstvo i pospješivač. Kneipp kaić: »Medovina otapa i omekšava, čis­ti, potiče i jača Medovina je u stvari staro piće a za mnoge je nešto vrlo novo. Polako sam i sam obratio pažnju na njezine dobre osobine. Nisam poznavao lx>lje piče za boles­nike (xl medovine. Ona je pravo sredstvo za bolesnike koji imaju vrućicu. Ali medovina je isto tako važna i kao napitak za zdrave.«

Mineralne ljekovite tvari

U početku svoga rada Kneipp je uglavnom sam pripravljao lijekove. Iz ljekarne je dobi­vao samo sirovine. Pri izradi lijekova pre­težno je upotrebljavao biljne tvari. Navodi se međutim i nekoliko mineralnih tvari. Među njima je prvo koštano brašno koje je tada sam pripravljao od kostiju. Palio bi kosti da dobije ugljen od kojega je dobivao crni prašak, crno koštano brašno. Ako bi i dalje palio kost, dobivao bi bijelo brašno (bijeli prašak), koji je sadržavao još gotovo samo koštani vapnenac. A mješavina tih dvaju praškova davala je sivi koštani prašak. Vidimo da se već tada izdašno primjenjivala terapija vapnencom. Vap­nenac nam je još i sada dragocjeno ljeko­vito sredstvo pri različitim oboljenjima a prije svega kod slabosti i prehrambenih poremećaja. Danas se uzimaju preparati s vapnencom u obliku tableta, praška ili dražeja (poznate su Kneippove dražeje s vitaminima A, C, D).

»Kneipp je sam pripravljao i ugljen. Ni to se danas više ne radi, jer imamo na raspolaganju dobre preparate od ugljena, također u obliku praška ili tableta. Ugljen ima svoje opravdanje pogotovu zbog do­brog djelovanja kod crijevnih bolesti koje prati nadimanje i nemogućnost ispuštanja vjetrova. Naprotiv, ugljen rjeđe upotreb­ljavamo protiv proljeva, jer su u međuvre­menu dobiveni i bolji lijekovi za te potre­be, prije svega za pravu grizu.

Brašno od krede, koje je Kneipp tako­đer upotrebljavao, primjenjuje se na isti na­čin jer je i ono pripravak od vapnenca kao i ugljeno brašno.

Četvrt i dio

Bolesti i ozljede

Opće napomene

Prepoznavanje i liječenje bolesti i oštećenja po pravilu spada u područje liječnika-stručnjaka. Sama činjenica što u ovom dijelu knjige govorimo o bolestima i ozljedama još ne znači da iznosimo upute kako da se sami nepromišljeno liječimo. Želimo samo prenijeti najosnovnije znanje da bi svatko mogao i sam sebe zaštititi od bolesti, a u bolesti pravilno postupiti.

Stoga u knjizi nisu obuhvaćeni svi mogući oblici bolesti, nego samo oni koje može ra­zumjeti i nestručna osoba ili ih želi upoznati

Budući da ova knjiga govori o prirodnom življenju i prirodnom liječenju, sva su poglavlja pisana u tom smislu. Neke stvari su se morale i ponavljati.

Bolesti i ozljede

Kad govorimo o prirodnom liječenju bolest shvaćamo kao slabljenje »prirode« utjecajima koji uzrokuju da čovjek oboli. Ti utjecaji poremete normalno djelovanje organizma i njegovih vanjskih i unutrašnjih struktura, a istodobno i aktiviraju obrambene mehanizme da opet us­postave narušenu ravnotežu i jednakomjeran rad organizma.

Dok je zdravlje usklađenost svih fizičkih i psihičkih funkcija i ravnoteža u strukturama, bolest je nesklad, narušena ravnoteža i poremećena jednakomjernost unutrašnjosti i vanjštine tijela.

Bolest prepoznajemo po njezinim znacima, simptomima, koji mogu pokazati osmišljeno obrambeno djelovanje organizma ili otkazivanje obrambenog djelovanja. Obrambena reakcija može nanijeti više štete nego ono protiv čega se usmjerila. (Vidi i poglavlje: Od originalne Kneippove kure do moderne fizioterapije prema Kneippu.)

Razlikujemo subjektivne i objektivne znake. Subjektivno je ono što bolesnik osjeća: umor, malaksalost, slabost, bol i drugo.

Objektivni znaci su oni koje odgovarajućim metodama pretrage utvrdi liječnik koji pre­gleda bolesnika.

Cesto se se mnogo razlikuje ono što bolesnik subjektivno osjeća i što liječnik objektivno utvrdi. Teže bolesti se ne mogu uvijek utvrditi subjektivnim opažajima. Pri tome imaju svoju ulogu i određena psihička zbivanja na koja ne možemo utjecati prirodoslovno-znanstvenim metodama.

Uzroci bolesti

Uzroci bolesti mogu biti unutrašnji ili vanjski. Cesto je njihova priroda vrlo zapletena i ne­rijetko su samo djelomično istraženi.

Unutarnji uzroci su nasljednim dispozicijama uvjetovana konstitucija. Ako ne uzmemo u obzir teške nasljedne bolesti, možemo reći da nasljedna sklonost bolestima još ne znači da od neke bolesti moramo oboljeti. Bolest često bitno ovisi o ponašanju nosioca spomenutih neadekvatnih nasljednih osobina. To pogotovu vrijedi za mnoge bolesti srca i žila (na primjer ovapnjenje žila), bolesti izmjene tvari (na primjer šećernu, uloge, sklonost gojaznosti i druge).

Iz toga vidimo da prirodnim življenjem moramo djelotvorno utjecati na nasljeđene osobine.

290 Bolesti i ozljede

Vanjski uzroci su; djelovanje snage kao što su preveliki pritisak i udar, prevelika doza zračenja (sunčanog, rendgenskog i radioaktivnog), prevelika toplina ili hladnoća, vremenski utjecaj, pogrešna prehrana, otrovi koji često zaustavljaju za život važne funkcije kao što su disanje, krvni optok, izmjena tvari i drugo, a na kraju i vanjski uzroci i sami uzrokuju bolest.

Prema njihovom trajanju i ovisno o tome što s njima moramo poduzeti razlikujemo akut­ne i kronične bolesti.

Akutne i kronične bolesti

Akutne bolesti po pravilu traju po nekoliko tjedana, najviše mjesec ili dva, prate ih burne obrambene reakcije organizma, izliječe se ili prijeđu u kronične.

Kronične bolesti traju više mjeseci i prate ih obrambene reakcije organizma koje nisu onako burne kao kod akutnih bolesti. Kronične bolesti su u biti izlječive. Pokazuju nam samo to kako organizam nije uspio svojim obrambenim mjerama postići uspjeh, ili obrambena reakcija od početka nije bila dovoljna.

Kronične bolesti se često prirodno liječe tako da se planski vraćamo u stanje akutne ob­rane organizma. Ako to ne uspije ili se odmah u početku pojave ožiljci ili ozljede govorimo o oštećenjima.

Ozljede

Među oštećenja spadaju nesrećama uzrokovane invalidnosti, na primjer posljedice amputacija, ranjavanja drugih vrsta, a i ožiljci na srčanom mišiću ili srčanim zaliscima, restitucija nakon moždanih krvarenja ili i oštećenja na unutrašnjim organima na primjer u stanicama Langer-hansovih otočića u pankreasu (šećerna) i drugo.

Mnoge ozljede možemo rehabilitacijom toliko ublažiti da čovjek u okviru mogućnosti bude još aktivan.

Mogućnosti liječenja

Bolesti i ozljede možemo liječiti ovako: a) lijekovima, što se posljednjih desetljeća izvanredno razvilo; Liječenje lijekovima je bez

sumnje uspješno uvijek kad se već od početka točno usmjeri na neki organ ili organ­ski sistem. To je slučaj pri liječenju brojnih zaraznih bolesti, pri liječenju mnogih akut­nih bolesti, posebno srca i krvnog optoka; pri liječenju nekih bolesti izmjene tvari, posebno šećerne bolesti, zatim kad nedostaje na primjer neki hormon, enzim ili vi­tamin i u nekim drugim bolestima. Liječenje lijekovima obuhvaća i liječenje psiho-farmacima (lijekovima koji djeluju na psihu), što se odnosi na psihičke poremećaje koji bi inače mogli imati teške posljedice. U svim tim i u mnogim drugim područjima prednost ima liječenje lijekovima.

b) operativno; i taj način liječenja je dostigao iznenađujući razvoj; Sjetimo se presađivanja organa, posebno transplantacije srca, endoproteza (unutrašnje proteze), kao što su na primjer umetanje umjetnih zglobova i brojnih drugih operativnih metoda koje su mnogo pomogle bolesnom čovjeku. 1 pri operativnom liječenju značajno je prirodno liječenje, kao što ćemo vidjeti kasnije, a naročito za oporavak nakon operacije.

Uzroci bolesti 291

c) psihoterapijom, to jest liječenjem psihičkim metodama gdje u mnogim slučajevima kad sama riječ psihoterapeuta, nije dovoljna, liječenje dopunimo i fizikalnom dijetetskom terapijom. To dolazi u obzir pogotovu onda kad u fizičkom i psihičkom području tre­ba opet uspostaviti red;

d) fizioterapija je osnova našeg liječenja bolesti i ozljeda (vidi Kneippova fizioterapija). O drugim vrstama liječenja govorimo kod pojedinih primjera.

Zarazne bolesti Zarazne ili infektivne bolesti mogu biti akutne ili kronične, a uzrokuju ih mikroorganizmi (mikrobi ili klice). Prate ih kompleksna zbivanja sa subjektivnim osjećajem bolesti i objek­tivnim promjenama. Ne uzrokuju svi mikroorganizmi bolest. Znamo za mnoge koji žive u crijevima u zajedništvu (simbiozi) s organizmom i bez njih nisu uopće mogući neki probavni procesi. Tu spadaju i neke bakterije za gnjiljenje, bez kojih ne bi bilo gnjiljenja i svijet bi po­stao gomila leševa. S druge strane i neke bakterije za gnjiljenje upotrebljavamo za preradu takozvanih zrelih sirova.

Prisutnost uzročnika bolesti još ne znači bolest. Ona ovisi o količini i otrovnosti (viru-lenciji) uzročnika i o prirodnoj otpornosti organizma.

0 uzročnicima bolesti

Razlikujemo bakterije, gljivice i viruse. Bakterije se razlikuju po obliku, po tome kako se boje različitim bojama ili prema hranjivoj podlozi na kojoj se posebno razvijaju. Po obliku raz­likujemo:

a) okrugle — koki, mogu biti nanizane u lanac (streptokoki) ili grozdove (stafilokoki),

b) štapićaste - bacili, c) spiralne - spirili. Medu gljivicama razlikujemo na primjer končaste, kvasne, gljivice plijesni i druge. Virusi su najmanji uzročnici bolesti, možemo ih opaziti samo elektronskim mikroskopom

1 mogu se razmnožavati samo u živoj stanici domaćina. Svaka od brojnih zaraznih bolesti ima svoga posebnog uzročnika, što znači da bacil tu­

berkuloze može uzrokovati samo tuberkulozu, a virus poliomijelitisa samo poliomijelitis (po­lio ili dječju paralizu), uzročnik šarlaha samo šarlah a ne ospice i tako dalje.

Ponekad se za neku zarazu pronađe i više uzročnika. U takvom slučaju govorimo o mje­šovitoj infekciji. Događa se i da neka bakterija pripremi povoljno tlo za drugu zarazu (se­kundarna infekcija), koja obično pogorša prvobitnu.

Kako klice prodiru u tijelo

a) Kroz ozlijeđenu ili oštećenu kožu. Potpuno zdrava i neoštećena koža pouzdano one­mogućava prodiranje uzročnika bolesti u tijelo.

b) Kroz sluznice. 1. dišnih putova - od nosa do krajnih zračnih mjehurića u plućima, 2. probavnog trakta - od usne šupljine do zadnjeg crijeva, 3. mokraćnih i spolnih kanala - od mokraćnog mjehura do bubrega, od rodnice do

jajnika kod žena; od mokraćnog mjehura do prostate, muda i nadmuca kod muš­karaca,

4. spojnica oka, koja ima poseban položaj.

Kako se klice prenose i šire 293

Kako se klice prenose i šire

Klice se prenose na različite načine. Pri zarazi dodirom prenose se neposredno s čovjeka na čovjeka ili preko stolice oboljelog. Čovjek koji je već odavno prebolio zaraznu bolest može u sebi nositi klice te bolesti i izlučivati ih stolicom ili mokraćom. Takav kliconoša predstavlja veliku opasnost za okolinu, jer može širiti infekciju vrlo daleko i dugo.

Ima i prijenosnika klica bolesti, kao što su na primjer kukci (komarac prenosi malariju), štakori (preko buha kugu) i drugi.

Klice se mogu prenositi i predmetima, na primjer čašama, igračkama, rupcima i dru­gim.

Vrijeme od trenutka kad klica prodre u organizam do izbijanja bolesti zovemo inkuba-cijsko razdoblje. Ono može trajati: sate - dane - tjedne - i trajanje je karakteristično za po­jedinu infekciju.

Stoga pri pojavi zarazne bolesti treba ljude koji su došli u dodir s oboljelima ili za koje mislimo da su zaraženi izolirati, tj. držati u karanteni, dok ne prođe vrijeme inkubacije za tu bolest.

Endemija je zarazna bolest koja dugo postoji u nekom kraju. Epidemija je zarazna bolest koja se pojavljuje često u ograničenom vremenu i na ogra­

ničenom mjestu.

Pandemija je zarazna bolest koja se naglo proširi na velikom prostranstvu.

Znaci bolesti (simptomi)

Znaci bolesti pojavljuju se različitim intenzitetom nakon razdoblja inkubacije. Znaci mogu biti lokalni ili opći.

Među opće znake spada u prvom redu vrućica; pri brojnim zarazama ona ima potpuno određen tok i često već po krivulji temperature možemo pretpostaviti o kojoj bolesti je riječ. S vrućicom povezan je i veći intenzitet izmjene tvari, što znači povećano izgaranje bjelan­čevina, masti i ugljikohidrata. Poremeti se rad probavnih organa. Često bolesnik nema teka, povraća i ima proljev. Većinu poremećaja u krvnom optoku prate promjene u broju otkucaja srca, po pravilu se puis povećava, a pojavljuju se i znaci slabosti srčanog mišića. U krvi na­staju promjene bijelih krvnih zrnaca, njihov broj se uglavnom povećava, a pri teškim tro­vanjima smanjuje se količina krvi. Često nateče slezena ili se oštete bubrezi. Glavobolja, oša-mućenost i vrtoglavica pokazuju da je zahvaćen i živčani sistem.

Lokalni znaci se pojavljuju kao osipi na koži i promjene sluznice i većinom su karak­teristični za tu infekciju. lokalni znaci se pojavljuju i kao lokalne upale, gnojenje, odumrlost tkiva (nekroze) ili gnojne upale i čirovi na mjestu gdje uzročnik uđe u tijelo (na primjer sifilis, tuberkuloza itd.).

Klice koje su u krvi ili njihovi otrovi djeluju kao antigeni. Antigeni su tvari koje u krvi izazivaju nastajanje protutijela ili protuotrova.

Imunitet je otpornost organizma na uzročnika bolesti ili njegove otrove. To znači da organizam ne oboli iako u njega prodru uzročnici bolesti ili njihovi otrovi.

Govorimo o urođenom imunitetu koji nije specifičan, što znači da se ne odnosi na ne­koga posebnog uzročnika. Znači opću otpornost. Uz to govorimo i o stečenom imunitetu koji može biti aktivan ili pasivan.

Aktivni imunitet nastaje prirodnim putem tako što organizam tu infektivnu bolest pre­vlada zaštitnim tvarima koje sam proizvodi ili zaštitne tvari nastanu zaštitnim cijepljenjem

294 Zarazne bolesti

koje potiče stvaranje tih tvari. Sa zaštitnim cijepljenjem u organizam dolaze oslabljeni uz­ročnici bolesti ili njihovi otrovi kao antigeni, koji zatim uzrokuju stvaranje protutijela u krvi. Tako stečeni imunitet uglavnom traje određeno vrijeme, rijetko cijeli život. Aktivnu imunizaciju treba provesti dok bolest još ne izbije. Tipični primjeri te aktivne imunizacije jesu cijepljenje protiv boginja i poliomijelitisa. Pasivnom imunizacijom dovodimo tijelu zaštitne tvari nastale u krvi životinja za obranu protiv određenih uzročnika ili njihovih otrova. Pasivna imunizacija dolazi u obzir kad sumnjamo da je u pitanju zaraza ili kad ona već nastane. Pasivni imunitet obično istekne nakon kratkog vremena kad se iz tijela izluče tuđe obrambene tvari koje smo bili organizmu doveli na primjer cijepljenjem.

Aktivna i pasivna imunizacija često je popraćena nepoželjnim sporednim djelovanji­ma. Tako, na primjer, nakon aktivne imunizacije protiv velikih boginja može doći do ši­renja cjepiva preko krvi - može se pojaviti osip po cijelom tijelu kao neželjeno djelovanje. Zatim se pojave teški znaci bolesti koje prati visoka temperatura ili se kao posljedica ci­jepljenja pojavi upala mozga (8 do 12 dana nakon cijepljenja), koja mnogo puta uzrokuje smrt ili trajna oštećenja mozga. Također kao posljedica cijepljenja, često može nastupiti alergija.

Alergija je promjena u reagiranju organizma kao posljedica prethodno povećane os­jetljivosti koja nastaje prodorom ili dovođenjem tijelu tuđih antigena. Takva se preosjetljivost može pojaviti kao posljedica udisanja tijelu tuđih tvari (pelud, prašina sa životinjskih dlaka i drugo), određene hrane, a može biti i posljedica lijekova ili tvari koje iritiraju kožu i drugo. Preosjetljivost može nastati i pod utjecajem tijelu stranog seruma koji se upotrebljava pri imu-nizaciji. Kad postoji opravdana sumnja da je pacijent alergičan na neki određeni serum (konj­ski, svinjski, ovčji), uvijek treba prije imunizacije napraviti test. Kod teških alergija mogu se pojaviti opsežne otekline tkiva (edemi), koprivnjača, (urtikarija) pad temperature i kr­vnog tlaka, astmatična stanja, blokada grkljana, iznenadna slabost srca a mogu uzrokovati i smrt.

Zakonske odredbe o dužnosti prijavljivanja

Zakonske odredbe i dužnosti prijavljivanja zaraznih bolesti nisu u svim zemljama jednake, ali po sadržaju u biti jesu. Svrha im je da pomognu borbu protiv zaraznih bolesti. Propisi obuhvaćaju prijavljivanje, izolaciju, dezinfekciju, zaštitno cijepljenje i druge zaštitne mjere u vezi s ovim zaraznim bolestima:

guba, kolera, kuga, boginje, pjegavac, bjesnilo, upala mozga, dječja paraliza (polio), dif­terija, zarazna upala moždane opne (epidemijski meningitis), zarazna žutica (hepatitis epide-mica), šarlah, tetanus, virusna gripa (influenca), hripavac, ospice, tifus, paratifus A i B, bak­terijska griza i salmoneloze.

Kod nas postoji savezni Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti koje mogu ug­roziti cijelu zemlju dok svaka republika ima svoj zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bo­lesti i posebni Pravilnik o prijavljivanju zaraznih bolesti.

Prijave su dužni podnositi prije svega: liječnik koji obraduje bolesnika ili drugi pozvani liječnik, zatim osobe profesionalno zadužene za liječenje i njegu, te rukovodioci domova umi­rovljenika, internata, domovi učenika, kao i mrtvozornik. Posebno savjesno treba postupati u vezi sa spolnim bolestima.

Nespecifično opće liječenje 295

Dijagnoza

Dijagnoza ili prepoznavanje zarazne bolesti spada u nadležnost liječnika.

Specifično liječenje

Specifično liječenje se oslanja na pasivnu imunizaciju ili na lijekove koji djeluju neposredno na uzročnika bolesti. U posljednjem slučaju je riječ o kemijskim tvarima različitog sastava, kao što su derivati kinina (plazmokinin, atebrin) ili rezohin kod malarije ili sulfonamiđi koji su posebno djelotvorni protiv nekih bakterijskih infekcija.

U posljednjim desetljećima su se razvili i usavršili antibiotici. To su organske tvari, dakle produkti metabolizma nekih mikroorganizama (na primjer gljivica). Takvi antibiotici su pe­nicilin, streptomicin, aureomicin i mnogi drugi. Pravilnom upotrebom antibiotika postižemo dobre uspjehe. Mnogo puta spašavaju život. Kad se pogrešno upotrebljavaju, pogotovu ako njima liječimo svaku banalnu infekciju, oni su čak štetni. Ne samo zbog toga jer slabe ot­pornost organizma, nego i zbog svojih popratnih djelovanja. Kad govorimo o zloupotrebi antibiotika, mislimo prije svega na uništenje crijevne flore, na teške alergije i na pojavu ot­pornih bakterija.

Stoga bilo koji od posebnih lijekova možemo upotrebljavati samo po liječnikovoj uputi, nakon što utvrdi bolest, lijek i dozu. Neke antibiotike možemo zamijeniti i ljekovitim bilj­kama.

Osnovni zadatak ove knjige je, međutim, da prikaže nespecifično opće liječenje.

Nespecifično opće liječenje

Svrha nespecifičnoga općeg liječenja je plansko usmjeravanje obrambenih mehanizama orga­nizma i povećanje nespecifične otpornosti (rezistencije) svim jx)trebnim životnim i ljekovitim podražajima. U tu svrhu treba usmjereno i djelotvorno djelovati na kožu, krvni optok, disanje, metabolizam i psihu.

Među načinima nespecifičnog općeg liječenja na prvo mjesto dolazi prirodna njega kože. Ovisno o prilikama od kojih polazimo pri liječenju se služimo toplinom ili hladnoćom, a pri tome dolaze u obzir pogotovu voda, svjetlost i sunce (iako kod akutnih infekcija manje). I danas u liječenju brojnih zaraznih bolesti još mnogo pomažu kvašenja, povoji, zamotaji i ku­pelji, posebno kao djelomične kupelji s porastom temperature vode i biljne djelomične i tro-četvrtinske kupelji, parne kupelji, a manje polijevanja; to možemo učiniti kod kuće i mnogi od tih postupaka mogu nam znatno pomoći. Za neke od akutnih infektivnih bolesti znojenje nije samo mjera kojom snižavamo previsoku temperaturu (rashlađivanjem koje nastaje pri is-paravanju), nego pomaže ispunjenju opravdanog Kneippovog zahtjeva za otapanjem i omekša­vanjem, čišćenjem i izlučivanjem.

Budući da je cjelokupno djelovanje organizma, prema tome i njegova obrana, ovisno o radu srca i krvnog optoka, ne smijemo ni u kojem slučaju liječenja zaraznih bolesti zapostaviti podešavanje krvnog optoka. Kao posrednik regulacije topline - nužne pri mnogim zaraznim bolestima - može dobro koristiti krvni optok, na koji možemo djelovati prije svega vodom. Disanje i krvni optok su u međusobnom izmjeničnom odnosu. Stoga kod svih za-

296 Zarazne bolesti

raznih bolesti treba posvetiti više pažnje i disanju na čistom zraku. Tok mnogih zaraznih bo­le iti može mnogo zavisiti od pravilnog provjetravanja bolesnikove sobe.

Izmjena tvari, izgradnja i raspadanje u organizmu također pri svakoj infektivnoj bolesti imaju važnu ulogu. Mnoge akutne zarazne bolesti bolje se liječe ako najprije rasteretimo me­tabolizam. Organizmu ne smijemo dovoditi tvari koje ga opterećuju. Korisnije je ako sma­njimo količinu hrane ili je ograničimo. Još je Hipokrat naučavao: »Sto više bolesnika hranimo, više mu štete nanosimo.«

U slučaju akutnih zaraznih bolesti preporučljivo je i

Gladovanje

Gladovanje je mjera koju nazivaju i unutarnjom operacijom bez noža. Već to pokazuje koliko je osmišljena. Gladovanje uz čaj ili sokove mora potrajati sve dok se opet ne pojavi tek. Uz gladovanje spada i čišćenje. »Tko dobro čisti, dobro liječi«, kaže jedna stara poslovica. Stoga pri gladovanju treba najprije isprazniti crijevo čajem za čišćenje (vidi: Prirodne ljekovite bilj­ke), solju za čišćenje kao što su na primjer karlovarska i Glauberova sol.

S gladovanja polako prelazimo na voćnu i laku prijesnu hranu. Tek nakon toga možemo opet uživati punovrijednu hranu (vidi Anemuellen Prehrana i dijeta).

U opće prirodno liječenje spada i dobra njega usta. Obavezno je upotrebljavati kamilicu ili kadulju, sok od limuna ili blagu vodicu za usta; isto tako preporučujemo i dobru zubnu pastu, u kojoj po mogućnosti treba biti joda ako ga podnosimo.

Glavne mjere nespecifičnog liječenja akutnih zaraznih bolesti ostaju one iste koje su vri­jedile od davnina: znojenje, čišćenje, gladovanje.

Za liječenje kroničnih zaraznih bolesti uključujemo sve životne i ljekovite podražaje koje prilagođavamo pojedincu.

Osipne zarazne bolesti

Male boginje (morbi l l i ) Male boginje (bijele kozice, mrase) zarazna su bolest koju uzrokuje virus. Mogu napasti svakoga od petog mjeseca života do kasnih godina. Najugroženija su manja djeca. Kad jedanput prebolite bolest, po pravilu ste imuni do kraja života. Bolest se većinom prenosi kapljičnim putem iz bolesnikova nosa i ždrijela, a vrlo rijetko se virus prenosi i predmetima. Opasnost od zaraze postoji u stadiju inkubacije (9 do 11 dana) i dok traje osip u bolesnika.

Inkubacija: do stadija predznaka bolesti 9 do 11 dana, do izbijanja osipa 14 dana. Tok bolesti a) Stadij s nespecifičnim predznacima

bolesti: vrućica, kihanje, kašljanje, upala

spojnice oka, nepodnošenje svjetlosti, Koplikove pjege (bijele pjegice na usnoj sluznici).

b) Glavni stadij: nakon pada temperature ponovni porast (40 do 40,6° C), osjećaj opće bolnosti i kao u prethodnom sta­diju.

Od 14. dana pojavi se osip iz velikih i ma­lih, cikcakastih i nepravilnih pjega; pojave se većinom iza ušiju pa na glavi, vratu, prsima i ekstremitetima, dok pojedini dijelovi kože ostaju nezahvaćeni. Zatim osip polako nes­taje, a ostaju na koži ljuščice koje otpadaju i nisu zarazne. Peti dan od početka osipa temperatura većinom iznenada prestaje.

Komplikacije: prilikom širenja upalnih procesa u organizmu može nastati upala

Crljenica 297

pluća ili gnojna upala srednjeg uha koja se većinom izliječi tako da se provali bubnjić (ponekad bubnjić treba umjetno probiti). Virus malih boginja rijetko uzrokuje upalu mozga (eneefalitis) ili priprema put drugim zaraznim bolestima na primjer tuberkulozi.

Liječenje: kad se pojavi osip, bolesnika treba izolirati tjedan dana. Mora mirovati u postelji ali ne treba zatamnjivati prozore. Treba mu osigurati čist zrak. Kao i uvijek, treba voditi računa o prirodnoj terapiji, po­gotovu se treba pobrinuti za voćne sokove, eventualno čišćenje, njegu usta čajem od ka­dulje ili kamilice, grgljati vodom s limunom. Postupci: serijsko kvašenje vodom s octom, topli kratki povoji i trine od sijena ili topao tročetvrtinski zamotaj i trine od sijena ili isto takvi povoji sa slanom vodom. Kad temperatura prestane, dolaze u obzir i tro­četvrtinske kupelji s trinama od sijena, des-pikom ili smrekom.

Sprečavanje: samo u slučaju posebne ugroženosti (bolesna, slabašna djeca) cijepimo cjepivom oslabljenih živih virusa u prvoj i drugoj godini života (ukupno 4 cijepljenja) ili, kad se pretpostavlja da je osoba zaražena a da još nije preboljela male boginje, gama-globu-linom ili serumom za rekonvalescente. Zaštit­no djelovanje traje samo 3 do 6 tjedana.

Crljenica (rubeola) Crljenica ili rubeola je virusna bolest koja se prenosi kapljičnim putem. Najviše napada djecu između druge i desete godine života. Mlade žene ih dobivaju deset puta češće nego muškarci. Zaraza kod žena u prva tri mjeseca trudnoće uzrokuje, makar majka trenutno i ne oboljela, u 20 do 252 ošteće­nja ploda, a posljedica toga mogu biti mr­tvorođena ili nakazna (mana na srcu, vučje ždrijelo, gluhoća i drugo) djeca. Ako se maj­ka zarazi rubeolom pri kraju trudnoće (obo­li) uzročnik bolesti se prenosi na dijete. Kod takvog djeteta se često pojavi poremećaj u rastu ili u razvoju pojedinih organa.

Inkubacija: 12 do 21 dan. Ta oštećenja ćemo izbjeći cijepljenjem, a

o njemu mora odlučiti liječnik.

Tok bolesti: lagana temperatura, bolno oticanje limfnih žlijezda na zatiljku, blaga ki-javica, kod odraslih ponekad bolni zglobovi. Ti znaci prođu za nekoliko dana.

Po nepcu i ždrijelu često se pojavi osip u obliku pjega. Za 2 do 3 dana se pojavi sitno pjegav, ružičastocrven, malo izbočen osip po licu, trupu i ekstremitetima, ali on brzo iščez­ne. Bolest traje 3 do 4 dana.

Liječenje: osim kod trudnica, samo opće liječenje kao kod svih zaraznih bolesti.

šarlah (scarlatina) Šarlah je infektivna bolest uzrokovana streptokokima (kokima udruženim u lanac).

Inkubacija: 1 do 3 dana Infekcija: kao i male boginje, i klice šarla-

ha se prenose kapljičnim putem ili neposred­nim dodirom s oboljelim, a i posredno pred­metima (odjeća, igračke, namirnice i drugo).

Tok bolesti: većinom iznenada počinje temperatura s groznicom, bolesnik se opće­nito osjeća vrlo slabo, a dijete ima čak i gr­čeve. Bolest se nastavlja bolovima u grlu i ekstremitetima, slabošću, povraćanjem, če­sto se pojavi i proljev. Nepce je često nabre-klo, vatrenocrvene boje, crvenilo zahvaća i meko nepce i resicu. Jezik je u početku bla­go obložen a kasnije malinast. Već pri kraju prvoga dana ili najkasnije drugi dan pojavi se za šarlah karakteristični osip najprije na unutrašnjoj strani bedara. Osip je sačinjen od crvenih točkica veličine glave pribadače, koje su tako blizu jedna druge da koža izgle­da jedinstveno crvena kao da je pokrivena skrletnim omotačem, ali točkice nikad ne dodiruju jedna drugu. Osipa nema po nosu, oko usta i na bradi. Zato je taj predio nalik na blijedi trokut (»mliječna brada«). Tempera­tura počinje treći dan postepeno padati, a po pravilu je nakon tjedan dana opet normalna. I osip polako nestaje, a koža se ljušti u ljus­kama. U drugom tjednu se kao posljedica osipa počnu ljuštiti veći komadi odumrle kože i to traje do četvrtog tjedna. Tada se ne prenose klice bolesti.

Komplikacije: može nastati upala kraj­nika, slično kao kod difterije, koja se kasnije

298 Zarazne bolesti

ognoji, nastaju upale šupljina oko krajnika, upala srednjeg uha, gnojenje vratnih limfnih žlijezda, upala pluća, tegobe sa srcem, krvnim optokom i bubrezima. Reumatična groznica se može pojaviti nakon 2. tjedna zajedno s upalom tkiva koje oblaže srčane šupljine (en-dokarditis), a upala bubrega se može ispoljiti ponekad i četiri tjedna kasnije. Zato još i tada treba redovito pregledavati mokraću.

Liječenje: treba se pridržavati svih odgo­varajućih općezđravstvenih mjera koje pruža priroda za sve infektivne bolesti i počivati u postelji dok ne padne temperatura; treba po­stupati isto kao koci malih boginja, bolesniku treba dati mnogo voćnih sokova, medovine, da grglja čajem od kadulje ili vrućom slanom vodom (pola žličice soli na pola litre vode).

Specifično liječenje: o njemu može odlu­čiti samo liječnik; obično propisuje velike doze antibiotika koje zaraznost skrate na je­dan tjedan. U teškim slučajevima je obično potrebno i dodatno liječenje lijekovima.

Sprečavanje: šarlah sprečavamo prirod­nim načinom življenja, a u određenim sluča­jevima liječnik pomaže penicilinom i sulfona-midima. Imunizacija oslabljenim toksinima šarlaha nije potpuno pouzdana.

P j e g a v a c (pjegavi tifus) Pjegavac (typhus exanthematicus), teška je zarazna bolest, koja se pojavljuje prije svega u hladnijim dobima godine i hladnijim kli­mama. Prenosi je bijela uš koja živi u odjeći.

Inkubacija: većinom 8 do 15 dana. Sumnju, bolest i smrt od pjegavca treba obavezno prijaviti jer je pjegavac vrlo opas­na zarazna bolest.

Tok bolesti: slično kao kod gripe izne­nada se pojavi groznica, temperatura, bolovi u zglobovima, glavobolja, teška nesanica. Osip se pojavi četvrti do šesti dan po cije­lom tijelu u obliku gustih točkica koje su velike kao glava pribadače a ponekad kao zrno leće; te blijedocrvene pa tamne točkice kasnije dobiju prljavosmedu boju i krvare ti­pično kao od ujeda buhe. Ako se pjegavac ne liječi, opasan je po život.

Liječenje: o lijekovima i liječenju može odlučiti samo liječnik.

Oporavak: sređeni prirodni život i pri­rodno liječenje.

V o d e n e o s p i c e (varicel la) Vodene ospice ili varičele većinom se pre­nose neposredno kapljičnim putem, otpalim krastama ili zrakom. Obično su kod djece lakši oblici oboljenja, ali kod odraslih obo­ljenje treba shvaćati ozbiljnije.

Inkubacija: 10 do 20 dana. Tko jednom preboli vodene ospice, stječe

imunitet za cijeli život. Tok bolesti: lakši opći znaci kao što su

temperatura i slabost, osipi po vlasištu; po licu i trupu, (rjeđe po ekstremitetima) i u predjelu stidnih usana pojave se male crve­ne točkice koje se djelomično mogu ogno-jiti, brzo prelaze u mjehuriće, osuše se i ot­padaju kao krastice. Istovremeno na tijelu mogu biti točkice, mjehurići i krastice.

Liječenje: samo prirodna opća briga za bolesnika, mirovanje u postelji i izola­cija dok ne prođe temperatura i otpadnu krastice, zatim česte tročetvrtinske biljne kupelji.

V e l i k e b o g i n j e (variola vera) Velike boginje ili crne kozice spadaju među vrlo zarazne bolesti opasne za cijelo dru­štvo. Koliko će bolest biti teška ovisi o vi-rulentnosti virusa. Razlikujemo dvije vrste virusa koji izazivaju velike boginje: u slučaju prvoga (variola minor) smrtnost iznosi \l, a kod drugoga (variola major) prosječno čak 2QX. U vezi s ovom bolešću moramo pri­javiti sumnju, oboljenje i smrt.

Zaraza: neposredan dodir s oboljelim od velikih boginja i predmetima koji dolaze s njim u dodir (rublje, pribor i drugo). Virus velikih boginja širi se i kapljičnim putem, a prenose ga čak i muhe.

Inkubacija: 10 do 14 dana. Tok bolesti: bolest je od početka vrlo

teška. Pojavljuje se akutna groznica s drhta­vicom, visoka temperatura, jaki bolovi u predjelu križa i glavobolja.

Difterija 299

Drugi ili treći dan bolesti često se pojavi osip sličan osipu pri šarlahu i malim bogi­njama ali brzo prođe. Za sobom ostavlja cr­vene pjege, koje se pretvore najprije u čvo-riće, a u tri dana u bolne mjehuriće, na ko­jima se sedmog ili osmog dana u sredini po­jave udubljenja, takozvani pupkovi. Bolest se po cijelom tijelu razvija jednakomjerno. Kad se stvore mjehurići, obično temperatu­ra malo padne - u slučajevima težeg oblika

bolesti temperatura se ne mijenja - nerijetka je posljedica smrt. Nakon 12 dana mjehurići se polako osuše i stvore se kraste u kojima su virusi. Bolest završava ožiljcima koji mogu jako unakaziti kožu.

Liječenje: provodi se samo u izoliranim prostorima i isključivo pod liječnikovim vodstvom.

Sprečavanje: aktivno imuniziranjc (ci­jepljenje) i opća higijena.

Akutne zarazne bolesti usta i ždrijela

Dif te r i j a (diphtheria) Difterija je akutna zarazna bolest koju uzro­kuje bacil difterije, a napada prije svega gor­nji dio dišnog puta. Može napasti i druge sluznice i ozlijeđena mjesta. Uzročnici difterije su mikrobi u kojima se stvaraju otrovi.

Inkubacija: 2 do 7 dana. Zaraza: bacili difterije se prenose kapljič­

nim putem ili zaraženim predmetima na ko­jima bacili ostaju i po više mjeseci.

Tok bolesti: prvi znaci su blagi bolovi u grlu, temperatura, osjećaj lomnosti, znaci trovanja koje prati osjećaj opće slabosti. Ka­rakteristična je ravnomjerna siva i otporna skrama koja se po pravilu naglo širi od nep­čanih krajnika preko nepčanog luka u ždri­jelo te ima karakterističan miris.

Komplikacije: upala se može proširiti na grkljan, dušnik i bronhije. Odatle i iznenadna nemogućnost disanja zbog čega treba na duš-niku napraviti otvor s prednje strane, isisati upalnu skramu ili je potisnuti kroz usta, od­nosno ugraditi u dušnik cijev (intubacija), kroz koju bolesnik diše. Nosna difterija može kod djece potpuno onemogućiti disanje kroz nos. Budući da otrov bakterija difterije djeluje, može ometati djelovanje moždanih živaca. To se ispoljava na različite načine, među ostalim bolesnik počne govoriti kroz nos (nazalno), posebno kad je ometeno djelovanje resice i sa­držaj iz usta može istjecati kroz nos. U takvom slučaju moramo malu djecu hraniti kašama,

a ne tekućinama. Mogu se pojaviti i pore­mećaji u radu očnih mišića; to uzrokuje dvostruku sliku i razrokost, a ponekad dje­lomično paralizira i djelovanje grkljana. U vrlo teškim slučajevima difterija može do­vesti čak do opće upale živaca (polineuritis).

Teška komplikacija je oštećenje srčanog mišića s poremećajima u sprovođenju podra­žaja i oštećenja vazomotornih (koji reguliraju optok krvi) središta u mozgu. Ta oštećenja su u difteriji najčešći uzroci smrti. Znaci poveća­ne opasnosti su: brz pad krvnog tlaka, brz i nejednakomjeran puis i opći nemir.

Liječenje: bolesniku se opća pomoć pruža kao i kod svih zaraznih bolesti, a prije svega potpuni mir u postelji najmanje tri tjedna, kašasta, vitaminima bogata hrana i grgljanje čajem od kadulje.

Kožni podražaji: serijsko kvašenje vodom i octom, povoj na leđa i kratki povoj s trinama od sijena ili soli, povoj na vrat s trinama od sijena ili vodom i octom.

Specifično liječenje: cijepljenje konjskim, ovčijim ili goveđim serumom (vidi imuniza-ciju) u kojem ima antitoksina. Takvo liječe­nje liječnik često dopunjuje i penicilinom.

Posebno sprečavanje: zaštitno cijeplje­nje (aktivnu imunizaciju) moguće je obaviti već u prvoj godini života. Nakon dvanaeste do četrnaeste godine po pravilu to zaštitno cijepljenje više nije moguće, jer se ljudi ve­ćinom imuniziraju u općim epidemijskim prilikama.

300 Zarazne bolesti

Upala krajnika

Angina (tonsil l it is)

Angina se pojavljuje u raznim oblicima. To je zarazna bolest koju gotovo uvijek uzrokuju streptokoki ili stafilokoki. Klice se prenose zrakom ili hranom. Može se pojaviti u svim životnim dobima, a najčeš­ća je kod djece. Obično nastane ako su ne­kome kronično rashlađene noge, prehladi se, smoči i kad se smanji opća otpornost organizma.

Kataralna angina (angina catarrhal is) Kataralna angina je najlakši oblik upale krajnika.

Tok bolesti: vrućica, glavobolja, bolno gutanje, velika količina ispljuvka i pljuvač­ke. Nepčani krajnici, meko nepce i straž­nja stijenka ždrijela su pjegavo crveni i na­brekli.

Akutna upala krajnika (angina lacunaris) Akutna upala krajnika ili akutni tonzilitis je akutni oblik angine za koji su karakteristični pod kataralnom anginom navedeni znaci bolesti, ali koji su teži. Nepčani krajnici su više nabrekli, jako crveni, a u džepićima krajnika je gnoj. Upaljena sluznica ždrijela pocrveni. Vratne limfne žlijezde većinom nabreknu i bole.

Zagnoj u krajniku (abscessus tonsil laris) Tonzilarni apsces je opet drugačiji oblik upale krajnika koji po pravilu napada samo jedan krajnik a u pojedinim slučajevima može i oba. Vrućica je visoka, bolovi su jaki, bolesnik se osjeća sav poremećen. Čim pre­stane gnojenje u usnoj šupljini nailazi olak­šanje. Ako se zagnoj ne može izlučiti gr-gljanjem čajem od kamilice ili kadulje, po­treban je kirurški zahvat. To je gotovo uvijek obavezno u slučaju peritonzilarnog apscesa.

Zagnoj u okolici krajnika (abscessus peritonsi l laris) Govorimo o peritonzilarnom apscesu ako se zagnoj zadrži u dubini i oko krajnika. U tom slučaju može nastati čeljusni grč i su­žavanje ždrijelne i usne šupljine. Ako bolest zahvati i jugularnu venu (upala sa začeplje­njima) to je već vrlo teška komplikacija.

Angina Plaut-Vincent (angina u lceromembranacea) Ova angina je drugi oblik upale krajnika. Većinom protječe kao jednostrano oboljenje s prljavosivom oblogom koja krvari, i koja se ponekad raširi i na usnu sluznicu. Bolest uz­rokuje raspadanje tkiva. Malo ima općih znakova ove bolesti. Uz prirodni način li­ječenja s odgovarajućom njegom i zbrinja­vanjem liječenje obuhvaća i male doze neosalvarzana ili penicilina; bolesnik ih uzima kroz usta. Uz to bolesnik treba uzi­mati i dodatne količine vitamina B2.

Flegmona usnog dna Flegmona usnog dna ili angina I .udovici je teška gnojna infektivna upala baze jezika i mekog dijela donje čeljusti. Bolest počinje tako što jezik uz nepce oteža, pri žvakanju se pojavljuju teški bolovi i jedva se može pomak­nuti jezik. Cesto postane onemogućeno udisa­nje zraka i treba napraviti otvor u dušniku za cijev za disanje. U slučaju ove teške bolesti potrebna je hitna liječnička pomoć, ona veći­nom obuhvaća liječenje lijekovima i operaciju.

Monocitna angina (angina monocytar ia ) Ovu vrstu angine uzrokuje dosada još ne­poznat virus. Počinje s bolovima u grlu, za­tiljku i ekstremitetima, naglim rastom vru­ćice, često otokom limfnih žlijezda pazuha i prepona, ali tek nakon nekoliko dana. Zatim nabreknu i upale se krajnici i okolno tki­vo. Pojavi se bjelkasto-žućkasto-smećkasta prevlaka na tamnocrvenoj sluznici nepčanih

Upala usana i usne šupljine 301

krajnika, ponekad i prevlaka koja podsjeća na skramu kod difterije, ali ne zahvaća meko nepce.

1 pri ovoj bolesti treba uz pomoć koju bolesniku može dati opća otpornost orga­nizma, potražiti i liječnikovu pomoć i spe­cifično liječenje. K o m p l i k a c i j e raz l ič i t ih angina Kad angine nisu dobro liječene, a i inače, nisu rijetke komplikacije. Medu njih spa­daju reumatićne tegobe zglobova, upala srčanih zalistaka, upala bubrega (zbog čega je potrebno kasnije često kontrolira­ti mokraću), upala pluća, upala srednjeg uha, a u nekim slučajevima i trovanje krvi (sepsa). Liječenje U svim slučajevima upale krajnika potrebno je uz odgovarajuće specifične mjere poduze­ti i mjere poštivanja prirodnih načela i pra­vila. Najprije strogo mirovanje u postelji, gladovanje uz sokove i čišćenje crijeva. Od postupaka dolaze u obzir prije svega serijska kvašenja vodom i octom, povoji koji nepo­sredno snižavaju temperaturu kao što su povoji na leđa s vodom i octom, kratki po­voj sa soli, povoj na oba lista i drugo. Ako želimo da povoji neposredno oduzimaju toplinu treba da ostanu 20 do 30 minuta, a zatim ih zamijenimo novima. Ali dolaze u obzir i svi oni povoji koji uzrokuju znojenje; tročetvrtinsko povijanje (donji povoj) ili potpuni povoj, možda i topli povoj s trina­ma od sijena ili topli povoj s ljekovitim bi­ljem. Povoji moraju ostati na tijelu do izbi­janja znojenja, koje obično počinje kroz 1 1/2 do 2 sata. Lokalno: povoj na vrat

a) Kad je upala teška, povoj na vratu mi­jenja se svakih pola sata; povoj umače-mo u vodu i ocat;

b) kad upala nije tako teška, na vrat stav­ljamo topli povoj s trinama od sijena, mijenjamo ga svaka tri četvrt sata do jednog sata i četvrt. Treba ispirati grlo čajem od kamilice i kadulje, vrućim so­kom od limuna ili slanom vodom (pola žličice soli na pola litre vode).

Kronična upala krajnika (tonsil l it is chronica) Kronična upala krajnika obično se razvije od ponovne akutne ili neizliječene akutne upale.

Tok bolesti: blago crvenilo i oticanje krajnika, na pritisak se pojavi gnojni iscje-dak, neprijatan zadah iz usta, osjećaj kao da je u vratu neko strano tijelo, uvećanje limf­nih žlijezda.

Liječenje: ako se nakon primjene općih mjera prirodnog liječenja i Roderovim isisa­vanjima ili homeopatskim sredstvima ne poboljša stanje, odnosno ako se neprestano ponavljaju tegobe, krajnike treba operacijom otkloniti. Samo liječnik može utvrditi kad je to neophodno.

Upala usana i usne šupljine (s mjehurić ima) a) Herpes na usnama (herpes labialis)

jesu oni vrlo bolni mjehurići na usnama i u kutovima usana, a koji se uglavnom poslije nekoliko dana pretvore u kraste i bolest prođe. Uzroci: herpes na usnama je virusno oboljenje, najčešće se pojavi kao prethodna ili popratna upala kod dru­gih zaraznih bolesti, poremećaja u že­lucu i crijevima ili u vezi s mjesečnim ciklusom kod žena. Često se herpes pojavljuje i na prijelazi­ma kože u sluznicu na drugim dijelovi­ma tijela (zadnje crijevo, stidne usne, nosnice i drugdje). Liječenje: opće prirodno liječenje. Lokalno liječenje: mazanje borovom mašću ili tinkturom mirhe (izmirne), uvarkom od hrastove kore, uljem od gospine trave i kamilosanom.

b) Aftozna upala usne šupljine (stomatitis aphthosa) manifestira se malim sivobi-jelim ili žućkastim mjehurićima (aftama), koje nastaju na sluznici pocrvenjeloj od upale. Afte se pojavljuju kao vrlo bolni upalni mjehurići na jeziku, usnama, na sluznici obraza, na mekom nepcu, nep­čanom luku i desnima. Ako se afte pri-

302 Zarazne bolesti

likom grizenja ozlijede nastaju male rani­ce, čeljusne limfne žlijezde bolno na­breknu, pljuvačka se pretjerano izlučuje a nerijetko je pojava popraćena vrući­com i lošim općim stanjem. U težim slu­čajevima čak se pomišlja na slinavku, ili šap, stočno oboljenje koje se lako preno­si neposrednim dodirom, ili mlijekom, maslacom i sirom. Liječenje: opće prirodno liječenje Lokalno: ispiranje usta toplim čajem od kamilice ili kadulje ili razrijeđenom tink-turom mirhe (20 kapi na čašu tople vode).

Gljivična upala usne šupljine (candidiasis) Gljivičnu upalu usne šupljine uzrokuje glji­vica koja se naseli u usnoj šupljini i ždrijelu čak i u jednjaku. Pojavljuje se pogotovu kod male djece koja žive u lošim materi­jalnim i higijenskim uvjetima ili kod teško oboljelih odraslih (na primjer, od tifusa, raka, tuberkuloze pluća), u šećernoj boles­ti, a i zbog dugotrajnijeg liječenja antibio­ticima.

Na malo upaljenoj sluznici su mlječnobi-jele prevlake u kojima možemo naći gljivice.

Liječenje: prvo treba izliječiti osnovnu bolest; prirodno opće liječenje.

Lokalno: ispiranje usta čajem od kadulje ili kamilice i liječenje lijekovima koje propi­še liječnik.

Zaušnjaci (parotitis epidemica) mumps Uzrokuje ih virus koji se razmnožava u sluz­nici usne šupljine i preko krvi dođe u paro-tidnu žlijezdu. Ona na virus reagira seroz-nom upalom. Bolest napada prije svega dje­cu, a posebno često dječake. Odrasle muš­karce koji imaju zaušnjake prati jednostrana ili obostrana upala muda, posljedica koje može biti sušenje muda i neplodnost.

Inkubacija: 18 do 22 dana Tok bolesti: zaušnjaci se ponekad pojav­

ljuju istovremeno s nekom teškom bolešću. Najprije natekne jedna parotidna žlijezda, zatim druga, lice se izoblići, uši strše a bo­lest poprati blaga vrućica i osjećaj bolnosti. Ometeni su žvakanje i gutanje. Bolest traje nekoliko tjedana.

Liječenje: opće prirodno liječenje i ob­rada bolesnika, voćni sokovi bogati vitami­nima, njega crijeva i klistir.

Lokalno: krpe namočene u toplom ulju, parne komprese, vrećica s lanenim sjeme­nom i vrećica s kamilicom mnogo pomog­nu da se održi toplina. Usta treba ispirati čajem od kamilice i kadulje.

Opće zarazne bolesti bez karakteristične lokalizacije u odnosu na zahvaćene organe

Trovanje krvi Trovanje krvi ili sepsa opća je bakterijska zarazna bolest. To je zajednički naziv za brojne bolesti koje nastaju prelaženjem uz­ročnika bolesti iz ograničenog žarišta u kr­vni optok, a preko njega se prenose u druge dijelove tijela i tu stvaraju nova gnojna ža­rišta iz kojih se uzročnici oboljenja na isti način opet šire preko krvi u sve dijelove or­ganizma. Osnovni uvjet za nastanak sepse je nedovoljna obrambena sposobnost organiz­

ma ili velika agresivnost uzročnika bolesti i sposobnost da uzrokuju oboljenja (velika virulencija klica).

Akutno trovanje krvi prati gotovo tipi­čan tok vrućice s groznicom, drhtanjem i znojenjem. Puis i disanje su ubrzani. Opće stanje je vrlo loše. Zatim nastaju promjene u krvi, uvećava se slezena, a bolest nerijetko prate i teški proljevi. Vrlo teška trovanja krvi obično za nekoliko dana završe smrću. Ona trovanja koja teku manje burno na-

Sifilis 303

stupaju polako, uzrokuju blagu upalu tkiva koje oblaže srčane šupljine (endocarditis len­ta) i ostavljaju oštećenja na srčanim zaliscima.

Liječenje: ako se ikako može, žarište tre­ba operativno odstraniti, bolesnik mora do­

bivati velike doze antibiotika koje često tre­ba udružiti s davanjem drugih lijekova.

Ne smijemo zaboraviti da iskoristimo i mogućnosti koje nam u pojedinim slučajevi­ma daje opće prirodno liječenje.

Spolne bolesti

Spolne bolesti su zarazna oboljenja koja se po pravilu prenose spolnim općenjem. Po zakonu o sprečavanju spolnih bolesti u spolne bolesti se ubrajaju: gonoreja (triper, kapavac), sifilis (lues, francuska bolest), meki ćankir (ulcus molle) i četvrta spolna bolest (lymphogranuloma inguinale).

Po zakonu treba svaku od tih bolesti da liječi liječnik. Tko ima spolnu bolest ili okolnosti govore da bi je mogao imati pa je širi, krivično je odgovoran. Liječnik mora nadležnom zdravstvenom organu prijaviti samo broj oboljenja. Poimenično prijavljivanje dolazi u obzir samo ako bolesnik odbija liječenje, ako je mlađi od 18 godina ili se opravdano sumnja da se prostituira za novac i kao takav je izvor opasnosti od prenošenja bolesti.

Gonoreja Gonoreja (triper ili kapavac) je bolest sluz­nice genitalnog trakta koju uzrokuje dvo­struki kok (Gonococcus) nalik na zemičku i prenosi se gotovo isključivo spolnim op­ćenjem.

Vrlo rijetko se djeca, pogotovu djevojči­ce, zaraze gonorejom u pretpubertetu dodi­rivanjem zaraženih predmeta, na primjer krpa za pranje, vode za kupanje i drugo. Kod novorođenčadi infekcija nastaje u toku rađanja kad se spojnica oka zarazi prolas­kom kroz porođajni put.

Inkubacija: 2 do 5 dana (rijetko do 10 dana).

Znaci bolesti: gnojni iscjedak iz mokrać­ne cijevi, bolno mokrenje.

Kasnije bolest napada prostatu, muda i nadmuce kod muškaraca, a Bartolinijeve žli­jezde, rodnicu, maternicu i jajnike kod žena. Mada rijetko, klice prelaze u krv i rasiju se po tijelu gdje mogu uzrokovati upalu zglo­bova, što je vrlo bolno i praćeno visokom vrućicom. Može nastati čak i upala poreb-rice, endokarditis, upala mišića, upala mož­dane opne.

Liječenje: o liječenju može odlučiti samo liječnik.

Sifilis Sifilis (lues ili francuska bolest) je spolna bolest koju uzrokuje klica nalik na otvarač za čepove od pluta, koja se stručno zove Treponema (Spirochaeta) pallidum. Bolest može biti akutna ili kronična i napasti svaki organ i dio tijela. Klice se obično prenose spolnim općenjem i ulaze kroz male ranice u koži ili sluznici. Dijete se u majčinom tijelu može zaraziti i preko majčine krvi Posto­ji mogućnost zaraze i kroz druge dijelove ti­jela: na primjer kroz sluznicu u ustima ili na usnama, kroz čmar i prst. Posredna zaraza je rjeđa preko predmeta kao što su čaše, pri­bor za jelo, zahodi i drugo.

Inkubacija: 2 do 7 tjedana Tok bolesti: bolest se odvija u tri stadija:

1. stadij (primami): na mjestu gdje klice prodru u tijelo (uglavnom na spolnim organima) nakon inkubacije uoči se prvi znak (prvi efekt), to jest tvrdi čankir. Prepoznajemo ga po okruglom, kao sla­ninom obloženom čiru koji ima tvrd i debeo rub, a obližnje limfne žlijezde na­breknu i otvrdnu. Bolesnik ne osjeća ni­kakve bolove. Čir se pojavi na jednom mjestu na koži, samo izuzetno u zrcal­nom liku, na primjer na gornjoj i donjoj

304 Zarazne bolesti

usni, a koža postaje potpuno otporna za svaku daljnju zarazu sifilisom.

2. stadij (sekundarni): otprilike 8 tjedana nakon zaraze uzročnici (treponeme) -limfni sistem više ne funkcionira - pro­dru u krv i zaraze cijelo tijelo. Izvana se to opazi po karakterističnom osipu na koži koji se ne gnoji, a nakon toga počnu oticati sve limfne žlijezde po tijelu. Na­brekle limfne žlijezde se napipaju poseb­no u preponama, pod pazuhom i na za­tiljka Ovaj period može proći u više na­leta, a da se pri tome ne uoče nikakvi vanj­ski znaci. Dakako, laboratorijskim se pre-tragama mogu dobiti pozitivne reakcije.

3. stadij (tercijarni): klice nerijetko tek na­kon mnogo godina uzrokuju karakteris­tične promjene unutarnjih organa. One se mogu ispoljiti kao čvorasto zrnata za­debljanja, tzv. gume koje su sklone raspa­danju, na koži, na tjemenu, na tvrdom i mekom nepcu, uzrokuju sedlast nos, de­fekte u nepcu i druge promjene. Isto tako se mogu pojaviti i u mišićima, jetri i na drugim dijelovima tijela. Ili se pojavi karakteristično oboljenje živčanog siste­ma u obliku progresivne paralize, omek-šanja mozga, potpunog propadanja lič­nosti ili bolest progredira sušenjem hr­ptene moždine (tabes dorsalis) ili to teče istovremeno.

Danas u velikoj mjeri možemo stručnim liječenjem zaštititi, od tih teških oštećenja i velikih promjena, dijete koje se zarazi u majčinu tijelu. Liječenje: i za liječenje sifilisa je nadle­žan samo liječnik.

M e k i čanki r (ulcus mol le) Meki čankir ima vrijeme inkubacije samo 1 do 2 dana. Za razliku od sifilisa kod me­kog čankira se čirovi pokažu u velikom broju, meki su, preponske žlijezde nabrek-nu i zagnoje se, što je popraćeno visokom vrućicom. Cirovi ostaju po više tjedana, ali se ne šire i ne uzrokuju opću bolest or­ganizma.

Četvr ta spo lna bolest ( lymphogranuloma inguinale) Četvrta spolna bolest je virusna bolest; nakon sedmodnevne inkubacije pojave se male grizlice koje se brzo liječe. Nakon 10 do 30 dana pojave se velika, gomoljas­ta zadebljanja limfnih žlijezda u prepona­ma. I one se mogu zagnojiti nakon neko­liko mjeseci i onda gnoj probija van. Ta bolest je naročito česta u istočnoj Aziji i istočnoj Africi, a u Evropi po lučkim gra­dovima.

Liječenje: za liječenje ove bolesti nadle­žan je liječnik.

Plućna tuberkuloza

Iako su posljednjih desetljeća u borbi s tuberkulozom postignuti vrlo veliki uspjesi, u nekim je zemljama ta bolest još jako raširena. Plućnu tuberkulozu uzrokuje bacil koji je 1884. godine otkrio Robert Koch. Taj bacil je izvanredno otporan na visoku temperaturu i sušenje, ali sun­čane zrake ga unište u nekoliko minuta Zna se za više vrsta bacila tuberkuloze, neke na­lazimo samo kod čovjeka, drugi uzrokuju tuberkulozu kod goveda, treći kod peradi itd.

Tok tuberkuloze ima različite oblike, a može napadati sve organe i sva tkiva osim mišića. Od sposobnosti reagiranja organizma mnogo zavisi hoće li čovjek oboljeti od tuberku­

loze. A to ovisi o unutarnjim i vanjskim činiocima. Unutarnji ovise o prirođenoj otpornosti ili neotpornosti organizma. Slaba otpornost organizma nije vezana samo za uski (takozvani astenični) prsni koš kako se nekad mislilo. Važniji su vanjski činioci: glad, slaba ishrana, stalni boravak u tamnim, vlažnim i slabo prozračenim prostorijama, alkoholizam, nedovoljan opo­ravak nakon zaraznih bolesti ili nakon porođaja, velika fizička i psihička opterećenja.

Plućna tuberkuloza 305

Inkubacija: oko 50 dana. Zaraza: glavna ulazna vrata za bacile tuber­kuloze jesu sluznice dišnih putova i probav-nog trakta, a rjeđe ulaze kroz oštećenu kožu. Kapljična zaraza prenosi se neposredno s čovjeka na čovjeka kašljanjem, kihanjem, di­sanjem, a možemo se preko zraka zaraziti i zaraženom prašinom. Kroz probavni trakt se obično zaraze samo mala djeca preko mlijeka i mliječnih proizvoda tuberkuloznih krava ili prljavštinom kad prašinu zaraženu bacilima tuberkuloze ili druge stvari prino­se neposredno u usta.

Ovdje možemo samo vrlo sažeto opisati različite oblike tuberkuloze.

Razlikujemo tri stadija s obzirom na šire­nje bolesti po tijelu, ali ta je podjela u po­sljednje vrijeme osporena.

1. stadij Kad bacili tuberkuloze prvi put prodru u ti­jelo, na mjestu ulaska — najčešće u plućima — pojavi se specifična tuberkulozna upala. Go­vorimo o primarnom efektu ili prvobitnom žarištu. Iz njega se bacili tuberkuloze preno­se limfnim žilama u limfne žlijezde. One se također upale i oteknu. Prvobitno žarište i otečene limfne žlijezde čine takozvani pri­marni kompleks. Bolest može bez posebnih znakova završiti ovapnjenjem limfne žlijez­de. Taj stadij doživi skoro svaki čovjek a da to i ne zna. U primarnom kompleksu, na­kon što se prvobitna pojava bolesti već iz­liječi, mogu se još godinama zadržavati ba­cili tuberkuloze koji mogu biti izvor i poče­tak razvijanja tuberkuloze.

Međutim, s druge strane nastankom pri­marnog kompleksa - za čije oblikovanje tre­ba da prođe oko pola godine - organizam počinje drugačije reagirati na bacile tuber­kuloze i njihove produkte. Organizam može steći posebnu (alergijsku) obrambenu spo­sobnost, čak i s pretjeranim (hiperergijskim) reakcijama u bolestima. Na takvim drugači­jim - alergijskim i hiperergijskim - reakci­jama zasnovana je tuberkulinska reakcija. Pozitivna tuberkulinska reakcija dokazuje da je organizam bio zaražen tuberkulozom.

2. stadij Ako se primarni kompleks ne zaliječi, poči­nje drugi stadij. To se dogodi tako da bacili tuberkuloze prevladaju obranu koju pred­stavljaju limfne žlijezde, rašire se i stignu u krvni optok. To širenje može teći polako ili burno.

Kad teče burno može se pojaviti takozva­na sirasta upala pluća ili upala hilusnih limfnih žlijezda koje su pokraj hilusa. Isto tako teško mogu oboljeti i vratne limfne žli­jezde. Pojavi se skrofuloza (tuberkuloza limfnih žlijezda vrata). Ako se bacili tuber­kuloze rasiju u velikim količinama po tijelu, pojavi se takozvana milijarna tuberkuloza pri kojoj se stvara veliki broj žarišta veličine prosa (milium = proso) po cijelom tijelu, a pogotovu mnogo ih ima u plućima. Taj ob­lik bolesti se ranije gotovo uvijek završavao smrću. Danas se može liječiti lijekovima za liječenje tuberkuloze (tuberkulostaticima).

Kad burni tok bolesti prođe, a i kad tok nije tako buran, često počinje takozvana tu­berkuloza drugih organa. Osim pluća od nje često obole i:

bubrezi (bubrežna tuberkuloza) — od 3 do 10 godina nakon prvobitne infekcije;

nadbubrežna žlijezda (tuberkuloza nad­bubrežnih žlijezda);

mozak (tuberkuloza mozga zbog koje na­staju cistična zadebljanja naročito u malom mozgu);

moždana opna (tuberkuloza moždane op­ne, koja obično počinje u dječjim godinama i nekada je gotovo uvijek završavala smrću; da­nas se može liječiti streptomicinom);

kosti i zglobovi (tuberkuloza kostiju i zglobova);

mokraćni organi i spolni organi (na pri­mjer muda i nadmuce, jajovod, tuberkuloza mokraćnog mjehura),

koža (kožna tuberkuloza); i drugi.

3. stadij Rijetko se razvije iz drugog stadija. Većinom je riječ b ponovljenoj zarazi nakon što se primarni kompleks već zaliječi. Ako obram-

306 Zarazne bolesti

bena sposobnost koju je organizam stekao zaliječivši primarni kompleks nije dovoljna ili ako popusti, pri ponovnim zarazama opet se pojave tuberkulozna oboljenja.

Treći stadij može teći u dva oblika: prvi je produktivni, a drugi eksudativni.

Pri produktivnom obliku trećeg stupnja tuberkuloze koji se vrlo sporo razvija, u pr­vom planu je nastajanje novog tuberkuloz­nog tkiva. Nastaje karakteristično oboljelo tkivo. To jc zadebljanje tuberkul, po kojem je bolest i dobila ime. Tako reagira plućno tkivo kad organizam ima dobru obrambenu sposobnost. Najprije se u plućnim vrhovima pojave žarišta s takvim tuberkulima u pluć­nim režnjevima. U tuberkulima nema žila, pa je takvo središte slabo prehranjeno i ubr­zo odumre. Pri tome se stvara suha, žuta masa koja se drobi i koju zovemo sirasta masa. Kasnije se taloženjem vapnenca i stvaranjem vezivnog tkiva formiraju ovap-njene kuglice. Tada počinje mirovanje; i go­vorimo o neaktivnoj produktivnoj fazi tu­berkuloze.

Pri eksudativnom obliku tuberkuloze — neugodniji je od produktivnog - nastaju upalna izlučivanja koja se brzo rašire i lako se usire (aktivna eksudativna tuberkuloza). Često kod istog lx)lesnika susrećemo pro­duktivni i eksudativni oblik tuberkuloze. Ponekad ima više izgleda za izlječenje, a po­nekad za dalji razvoj bolesti.

Tako razvoj tuberkuloze postaje veoma raznolik. Između malih produktivnih žarišta, koja se često mjesecima ili godinama zalje-čuju, i velikih eksudativnih žarišta, pri koji­ma u plućima nastaju male ili velike šupljine (kaverne), postoji cijeli niz prijelaznih obli­ka. Hksudativna žarišta se često dalje razvi­jaju i vode u smrt.

Znac i bolesti: zlx>g raznolikosti patološ­kih zbivanja u bolesti i znaci tuberkuloze mo­gu biti različiti. Prvi znaci su netipični: čovjek je umoran, skrhan i čini mu se da je lx>lestan, nema teka, mršavi, uvečer mu se temperatura malo |X)visi, noću se znoji i drugo.

Bolest može, ali ne mora, popratiti kašalj. Ne mora biti ni ispljuvka čak ni u teškim

oblicima bolesti. A ako ga ima, u početku je sluzav, bez boje i mirisa, a kasnije sluzavo gnojan. Zbog bakterija gnjiljenja nerijetko i neprijatno miriše.

U ispljuvku mogu biti bacili tuberkuloze, ali i ne moraju. Ako ih nema, govorimo o »za­tvorenoj tuberkulozi«. Ako bacili tuberkuloze izlaze iz bilo kojeg žarišta: pluća, zglobova, fis­tula i ostalih dijelova tijela u vanjski svijet, go­vorimo o »otvorenoj tuberkulozi« što znači da [xxstoji opasnost od zaraze.

Otvorena tuberkuloza još uvijek ne kazu­je koliko je bolest teška.

Krvarenje nastaje kad tuberkuložni pro­cesi razore i žile.

Bolesnik osjeti bolove samo ako je zahva­ćena porebrica ili poplućnica, ili kad tuber­kuloza zahvati pojedine izolirane organe. Bolovi mogu biti vrlo različiti. Di jagnoza Dijagnozu može dati samo liječnik specija­list na osnovi toka bolesti, odgovarajućih rendgenskih, laboratorijskih i drugih pretra­ga-L i j ečen je Tuberkulozu treba liječiti samo liječnik. Na prvo mjesto dolaze tuberkulostatici. Ti lije­kovi doduše ne uništavaju bacile, ali umno­gome smanjuju njihovu otrovnost i sposob­nost razmnožavanja, tako da nisu više opas­ni za organizam. Tim lijekovima se mnogo toga promijenilo u vezi s tuberkulozom plu­ća. U mnogim slučajevima su postala nepo­trebna nekadašnja dugotrajna liječenja po lječilištima i kiruški zahvati.

Ako liječenju lijekovima priključimo neizbježno prirodno liječenje i njegu boles­nika, organizam se ubrzo oslobodi tuberku­loze. Zbog toga treba u sprečavanje i liječe­nje tuberkuloze neizbježno uključiti i siste­matsko, pojedincu prilagođeno liječenje svim životnim i ljekovitim podražajima. Kao i nekada, još i sada u liječenje tuberku­loze spada: mirovanje u postelji, dovoljno svježeg zraka i klimatsko liječenje (klimatske kure). U to klimatsko liječenje ne smije se uključiti opće sunčanje. U prirodno liječenje tuberkuloze pluća spadaju i blagi postupci s

Plućna tuberkuloza

vođom. Najprije dolaze u obzir jutarnja kva­šenja vodom s octom - gornji dio tijela i ci­jelo tijelo - povoj na prsa, možda i povoj na leđa, povoj na listove, oblog na trbuh s vo­dom i octom ili s trinama od sijena, poseb­no nakon jela; u obzir dolaze i manja poli­jevanja i možda manje izmjenične djelomič­ne kupelji. Razumije se da pri liječenju treba provoditi i odgovarajuću dijetu prirodnom i jednostavnom hranom (vidi Anemueller: Pre­hrana i dijeta), a u liječenje treba uključiti i ljekovite biljke (vidi Weiss; Ljekovite biljke). U ovu grupu Zaraznih bolesti bez tipične loka­lizacije spadaju i ove bolesti: toksoplazmoze,

307

leptospiroze, bruceloze (Bangova bolest), povratna groznica, tularemija i brojne dru­ge. U ovoj knjizi ne možemo govoriti o nji­ma. Utvrđivanje tih bolesti i liječenje spada u liječnikovo područje. Koliko je god mogu­će moramo i liječenje tih bolesti potpomoći sa svim primjerenim prirodnim životnim i ljekovitim podražajima koje treba prilagodi­ti pojedincu (vidi: Opće liječenje infektivnih bolesti). O drugim zaraznim Ixjlestima koje nismo spomenuli u ovom poglavlju, a napa­daju pretežno dišne organe, probavne orga­ne ili središnji živčani sistem, govorit ćemo pri obradi pojedinačnih organa.

Bolesti srca i krvnog optoka U ovom dijelu knjige obuhvaćamo izvanredno važno područje, srce i optok krvi, čija je uloga od presudnog značenja za zdravlje i bolest.

Ukupna čovjekova aktivnost bitno ovisi o funkcioniranju njegova srca i krvnog optoka. Potpuno je opravdana i tvrdnja da je čovjek onoliko star i sposoban za rad koliko su stari njegovo srce i krvni optok. Da bismo lakše razumjeli kako su bolesti srca povezane s bo­lestima krvnog optoka, najprije moramo naglasiti da su srce i žilni sistem neodvojiva cjelina. Djelovanje jednoga ovisi o djelovanju drugoga, i dobar krvotok je moguć samo njihovim har­moničnim djelovanjem.

Krv donosi kisik, hranjive tvari, soli, vitamine i vodu pojedinim stanicama, a iz njih od­nosi ugljični dioksid i otpadne tvari u organe koji ih izlučuju. Da bi mogla izvršavati tu za­daću, mora dolaziti u stanice i iz njih opet odlaziti. To gibanje krvi teče u potpuno zatvo­renom krvožilnom sistemu. Krv dolazi u dodir sa stanicama i tkivima samo s tankom sti-jenkom najtanjih žila, dakle samo posredno. Krvni optok pokreće srce koje je uključeno u krvožilni sistem kao^ središnji motor, odnosno kao pumpa.

Ono što vrijedi za sve što je o bolestima napisano u ovoj knjizi, vrijedi i za ovo poglavlje: ne smijemo doći u iskušenje da se počnemo liječiti sami. Naime, sve ovo što smo napisali treba da nas poduči kako ćemo sačuvati zdravlje i što ćemo napraviti ako se razbolimo. Jasno je da u ovoj knjizi možemo ukratko obraditi samo glavne bolesti srca i žila.

Upravo u vezi s tim bolestima možemo jednostavnim prirodnim načinom života i lije­čenjem u skladu s prirodnim načelima mnogo pomoći da bolest spriječimo, liječimo je i re­habilitiramo se.

U knjizi »Mein Testament« Sebastian Kneipp je napisao nešto osnovno o liječenju srčanih bo­lesti i bolesti krvnog optoka, što vrijedi i danas: »Na žalost takve bolesnike ni na što ne upo­zoravaju više nego na vodu i opisuju im sve najgore posljedice koje ih mogu snaći ako se liječe vodom. A ja ističem da se vodom upravo te bolesti mogu najbolje izliječiti.

Pri liječenju srčanih tegoba treba najprije omogućiti da se krv jednakomjerno rasporedi po cijelom tijelu; time ćemo postići jednakomjernu prehranu tijela i njegovo jačanje. Kako jača cijelo tijelo, jača i srce, a time se približavamo zdravlju koliko je moguće. Nerijetko iš-čeznu svi znaci bolesti, a u pojedinim slučajevima i bolesnik potpuno ozdravi.

Ako krv rasporedimo jednakomjerno po cijelome tijelu, možemo i očekivati da će se bo­lesnik potpuno smiriti i opet dobro spavati. Strah i zabrinutost popuste, što je za liječenje također važno. U tijelu se stvara više krvi jer opet djeluje cijeli organizam; obično već po teku vidimo da nema više nikakvih probavnih smetnji. Treba dakle cijelo liječenje usmjeriti na to da postignemo i očuvamo jednakomjerni optok krvi. Ali moramo početi polako i nježno; a kako se snaga organizma povećava, tako moramo povećavati i jačinu postupaka kojima liječimo.«

Već od početka treba imati na umu da pri liječenju ne možemo upotrebljavati samo vodu kao izvor topline i hladnoće, zatim kemijske i električne podražaje, nego u liječenje treba uk­ljučiti i sve druge prirodne podražaje. Njihovu upotrebu treba prilagoditi pojedincima i po­jedinačnim prilikama.

Bolesti srca i žila dijelimo na funkcionalne i organske. Funkcionalnim bolestima ozna­čujemo poremećaje u radu nekog organa ili organskog sistema, bez primjetnih promjena ana­tomske strukture organa. Kad govorimo o organskim poremećajima, mislimo na promijenje­nu strukturu organa i istovremeno njegovu djelatnost. U današnje doba mnogo su rasprostra-njeniji poremećaji funkcionalne ili živčane prirode nego organske. Tu spadaju i brojni poremećaji koje donosi današnji stupanj civilizacije, a oni najviše utječu na srce i krvožilni sistem.

F u n k c i o n a l n e bolest i ž i la 309

Funkcionalne bolesti srca i žila Srčana neuroza Srčana neuroza ili neuroza srca je izraz koji većinom znači oboljenje cijelog organizma. U početku ne opažamo anatomske promjene. Za bolest je karakterističan niz subjektivnih tego­ba i smanjenje radne sposobnosti. Te subjek­tivne tegobe su vrlo raznolike: srčani nemir, strah, tjeskoba, napetost u prsima, vrućina, lu­panje srca, ponekad i usporeniji puis i osjećaj da je srce stalo. Može se pojaviti i posrtanje otkucaja, izostanak otkucaja, probadanje u pr­sima i grčevi u predjelu srca. Nerijetko se na kraju pojavi i teška srčana tjeskoba, strah i teš­ko disanje. Srčanu neurozu obično prati hlad­noća nogu i ruku te navala krvi u glavu.

Nabrojani znaci se mogu pojaviti kod oz­biljnih organskih |x>remećaja. Zato liječnik mora provjeriti je li u pitanju funkcionalni (»živčani«) ili organski poremećaj.

Neurozu srca uzrokuje opća neuroza, po­gotovu poremećaji koji idu preko vegetativ­nog živčevlja. Uz to se ti poremećaji pojav­ljuju kod slabašnijih, asteničnih ljudi koji imaju premalo srce za svoje tijelo ili kod lju­di koji su svoje srce previše štedjeli i ono se razvilo u »srce ljenčine«.

L i j ečen je : koliko god je moguće treba ukloniti sve prvobitne štetne utjecaje. Treba se držati pravila jednostavnog prirodnog ži­vota i prehrane. Mnogo može pomoći funk­cionalno treniranje krvnog optoka, na pri­mjer jutarnjim cjelokupnim kvašenjem ili zračnom kupelji, možda utrljavanjem ulja, ili svakodnevnim kupeljima za ruke, izmjenič­nim kupeljima za ruke, za stopala i kupelji­ma u sjedećem položaju. Ako se ikako može, treba trčati po vodi u plićaku, hodati po rosi; dobri su i povoji, jedanput ili dvaput na tjedan tročetvrtinska biljna kupelj s ekst­raktom smreke ili uljem od ružmarina, hmelja, eukaliptusa ili timijana. Treba razumno gim-nasticirati, stariji ljudi trebaju šetati na svježem zraku, ali i mnogo odmarati, po danu opušte­no ležati, a uvečer rano lijegati. Hrana treba sadržavati mnogo voća, salate i povrća, a malo mesa i začina. Treba izbjegavati

jednoličnu prehranu a i jela koja nadimaju jer napet trbuh podigne ošit koji može izazvati tegobe. Od ljekovitih biljaka (vidi Ljekovite biljke) preporučujemo: prije svega čaj od pap­rene metvice i matičnjaka ili od jednakih di­jelova hmelja, matičnjaka i odoljena ili »knaj­povsku utjehu za srce« (Kneipps-FIerztrost).

F u n k c i o n a l n e bolesti ži la Neuroza žila Neuroze žila ili funkcionalne neuroze žila pojavljuju se prije svega na arterijama i ispo-ljavaju se na vrlo različite načine. Od njih obolijevaju prvenstveno ljudi koji su opće­nito nervozni.

Znac i : pojavljuju se blagi ali jaki grčevi žila, iznenadno crvenilo ili bljedilo bez uz­roka, prolazno lokalno oticanje tkiva, veći­nom u koži ekstremiteta, posebno u blizini zglobova, blagi osjećaj napetosti, česti manje izraženi bolovi koji opet brzo iščeznu.

Znak funkcionalne neuroze žila je povre­meno poremećen hod kod starijih muškara­ca. Taj poremećaj opažamo samo pri hoda­nju a potječe od poremećaja osjetila prije svega za ravnotežu; nerijetko se pojavljuju i učestali slabiji bolovi u potkoljenici i stopa­lu, zbog kojih se nakon kratkog hodanja tre­ba odmoriti dok ne prođu. Pri ponovnom hodanju bolovi se opet pojave. Noga je hladna i blijeda ili modrikasta.

Uzroci : mnogo puta te tegobe izazivaju grčevi žila koji se pojavljuju u slučaju opće živčane iscrpljenosti, pri pušenju i drugim oblicima neprirodnog življenja, a i pri or­ganskim oboljenjima.

L i j ečen je : spada u liječnikovo područje. Za laika vrijedi sljedeće: hladnoća često po­goršava bolest zbog čega postupci u počet­ku moraju biti samo topli, kao na primjer topla kupelj za stopala (s biljnim dodacima), topli povoj i slično. Tada oprezno počinje­mo primjenjivati tople postupke izmjenično, a na kraju možemo nastaviti s hladnim po­stupcima. Inače je potrebno opće liječenje kao kod svih oboljenja žila.

310 Bolesti srca i krvnog optoka

Raynaudova bolest I Raynaudova bolest spada medu neuroz-ne funkcionalne bolesti žila i izvana je prepoznajemo po različitim znacima. Po­sebno su očiti poremećaji u opskrbi kr­vlju, više u rukama nego u nogama. To nije jedinstvena bolest nego kompleks po­java koje mogu izazvati različiti uzroci (na primjer hladnoća, nikotin, zaraze i drugo)

i nerijetko može biti i samo djelomičan znak organskog oboljenja živaca. Čini se da znatnu ulogu ima i sklonost za nasta­nak ove bolesti.

Liječenje: spada u nadležnost liječnika. Osim onoga što propiše liječnik, za spreča­vanje i uklanjanje ovog poremećaja vrijedi sve ono što smo već rekli o funkcionalnim poremećajima srca i žila.

Organske bolesti srca i žila

Organske bolesti srca mogu zahvatiti srčane zaliske, osrćnicu ili srčani mišić. Iako su obo­ljenja vrlo raznolika, ovdje ćemo za primjer navesti samo nekoliko najkarakterističnijih, jer nije toliko riječ o pojedinostima koliko o općem razumijevanju biti bolesti srca i krvnog op­toka. Kad govorimo o organskim bolestima srca i žila, mislimo na uočljive promjene srca ili žila, kao što smo već spomenuli. Ove bolesti općenito treba shvaćati ozbiljnije nego neu-rozna ili funkcionalna oboljenja, pogotovu zato što su mnoge od tih promjena trajne. Ali se ipak srce i žile mogu često toliko prilagoditi tim promjenama da se sposobnost organizma praktično ne mijenja, samo ako čovjek pravilno postupa i živi na odgovarajući način.

B o l e s t i s r č a n i h z a l i s t a k a M a n a s r č a n i h z a l i s t a k a Mana srčanih zalistaka može biti urođena ili stečena. Nekada su stečene mane srčanih zalistaka bile najčešća srčana bolest, dok su danas — zahvaljujući napretku medicine — vrlo rijetke.

Uzroci : upala srčanih zalistaka je često posljedica angine, reumatizma zglobova ili nekoga drugog gnojnog oboljenja. Osim toga, aortni zalisci se mogu oštetiti i zbog ovapnjenja arterija (arterioskleroza) i sifilisa. Uslijed upala, a i zbog sklerotičnih promje­na i sifilisa, na zaliscima se stvaraju ožiljci. Zalisci su ventili; oni usmjeravaju tok krvi samo u jednom smjeru - od srca ili prema srcu. Kad nastanu promjene na srčanim za­liscima, počinju poremećaji u kolanju krvi. Tako se srce nađe u uvjetima koji mu ote­žavaju rad, i ono se pokušava prilagoditi novim prilikama. Najprije se srčani mišić, posebno mišić klijetke u koju se vraća krv, prekomjerno istegne, a onda se poveća i ojača. To je mjera kojom organizam pokuša­va spriječiti otkazivanje srca, za što postoji opasnost. Uz pomoć povećane mase mišića

srce pokušava istiskivati veću količinu krvi u optok. Ako uspije, u početku ne moramo primijetiti znake postojanja mane srčanih zalistaka. Govorimo o kompenziranoj mani srčanog zaliska. Ako srce ne uspije kompen­zirati tu manu ili ako srčani mišić oslabi zbog prenaprezanja ili nekih oštećenja koja prouzrokuju zarazne bolesti, alkohol i dru­go, mana srčanog zaliska ispolji se kao po­remećaj krvnog optoka (dekompenzirana mana srčanog zaliska).

Tok bolesti: kako će se bolest razvijati ovisi prije svega o tome da li srce otkaže iz­nenada ili otkazuje polako.

Bolest je popraćena ovim tegobama: bo­lovima u predjelu srca, teškim disanjem, br­zim zamorom, modrikastom bojom usana, obraza i nokata na rukama, češćom potre­bom za mokrenjem po noći, a u težim slu­čajevima i tako teškim disanjem da bolesnik ne može više ležati nego sjedi u postelji bo­reći se za zrak i ostavlja dojam da mnogo trpi. Pojavljuju se i drugi znaci zastoja, na primjer otiče jetra koja onda zbog napetosti uzrokuje pritisak u lijevoj žličici i na desnoj strani gornjeg dijela trbuha. Spojnica oka je

Upale osrčnice 311

žućkasta, a žuto se može obojiti i koža. Ce­sto se vrlo rano počinje nakupljati voda zbog poremećenoga venskog otjecanja krvi. U tim slučajevima se voda nakuplja uglav­nom u takozvanim zavisnim dijelovima tije­la, a to kod ljudi koji hodaju znači u član­cima i gležnju, a kod bolesnika koji leže u predjelu krsta (kod bubrežnih bolesnika u početku na drugim dijelovima tijela, npr. u očnim vrećicama). U najtežim slučajevima oslabljenog srca sva koža je podbula kao da je pod njom voda, a u tjelesnim šupljinama, trbušnoj i prsnoj, ima tekućine.

Liječenje treba prepustiti liječniku. Bo­lesnik mora voditi računa o ovome bezu­vjetno mora izbjegavati sve ono što bi moglo doprinijeti slabljenju srčanog mišića. Tu spadaju sva fizička i psihička preoptereće-nja, nesređen način življenja i uzimanje bilo kakvih sredstava za uživanje koja truju or­ganizam. Srčani bolesnik mora posebno iz­bjegavati uzbuđenja.

Nadalje: treba planski jačati srce koristeći se svim prirodnim sredstvima za življenje. Ako srce iznenada otkaže, treba odmah dati prednost postelji i liječenju lijekovima. Na­ravno, moramo vježbati krvni optok. Važna je jednostavna prirodna prehrana: voće, pri­jesna hrana, voćni dani i dani s drugom pri­jesnom hranom, dani s rižom, dani s voćem i obranim mlijekom i dani kad jedemo samo krumpir pripravljen u ljusci. Takva hrana pomaže izlučivanje tekućine iz organizma i omogućava ponovno dobar rad crijeva. Hranu treba soliti vrlo malo, a može biti i potpuno neslana. Treba ograničiti unošenje tekućine. Po pravilu, čovjek ne bi trebao uzimati više od 600 do 800 c m 3 (0,6 do 0,8 1) tekućine dnevno. Dnevno ne treba mnogo računati na tekućinu koju bolesnik dobije s voćem i povrćem, jer se lako izlu­čuje. O uzimanju lijekova odlučuje liječnik.

Manji hidroterapijski postupci dolaze u obzir samo kad želimo pomoći srcu, ili pri lakšim oboljenjima. Treba poštovati osnov­no pravilo: što je postupak jednostavniji i bezazleniji, to je korisniji. Primijeniti se mogu samo postupci koji vrlo oprezno i s

malim opterećenjima uvježbavaju krvni op­tok. Takvi postupci su svakodnevna kupelj za šake, koju kasnije stepenujemo u kupelj za ruke ili kvašenje ruku; u nekim slučajevima u obzir dolaze i izmjenični postupci, a i dje­lomična kvašenja, na primjer kvašenje gor­njeg ili donjeg dijela tijela; kad bolesnik oja­ča, slijedi kvašenje cijeloga tijela (potpuno kvašenje). Vodeći računa o bolesnikovoj snazi, kasnije se mogu primijeniti i mala po­lijevanja ili izmjenična kupelj, na primjer iz­mjenična kupelj koljena, izmjenična kupelj stopala, ili djelomične kupelji s rastućom temperaturom vode, ako ih dozvoli liječnik.

Bolesti osrčnice Osrčnica i unutrašnjost srca te srčani zalisci pokriveni su seroznom sluznicom, kao i po-rebrica i potrbušnica. Zbog toga im je i tok bolesti sličan.

Upala osrčnice Upala osrčnice ili perikarditis pojavljuje se u dva oblika: suhom i vlažnom. Pri suhoj upa­li se na površini oba lista osrčnice talože fibrinske naslage, a pri vlažnoj upali se iz­među oba lista osrčnice cijedi tekućina koja je obično bistra a ponekad je gušća i gnojna. Po pravilu je upala osrčnice samo prateći znak neke druge bolesti, najčešće reumatiz­ma zglobova ili tuberkuloze. Pojavljuje se i pri trovanju krvi (sepsi) i drugim zaraznim bolestima; ta upala se često javlja istovreme­no s upalom porebrice i poplućnice. Pri su­hoj upali osrčnice većinom čujemo iznad srca šum kao da se nešto tare; može ga ras­poznati i laik.

Tegobe ove bolesti nisu uvijek jako izra­žene. Bolesnik često osjeća pritisak a pone­kad i grčevite bolove u predjelu srca, krvni optok je općenito uzevši slabiji, jer srce mora više raditi.

Liječenje nalaže najprije mirovanje u postelji. Da potpomognemo liječenje lijeko­vima, na predio srca stavljamo obloge od gorušice, ponekad i hladne komprese, ovisno o tome koliko bolesnik može pod­nijeti. Inače treba, kao što smo naveli i

312 Bolesti srca i krvnog optoka

kod mana srčanih zalistaka, pravilno postu­pati s bolesnikom.

Slabost s rčanog miš ića Slabost srčanog mišića ili insuficijencija sr­čane muskulature najpoznatija je bolest sr­čanog mišića.

Uzroci slabosti srčanog mišića jesu tre­nutno ili trajno teško tjelesno preoptereće-nje, upala srčanog mišića, kao na primjer nakon zaraznih bolesti (nakon reumatizma zglobova, tifusa, difterije i drugih zaraza), nakon neumjerenog uživanja alkohola, a može se pojaviti i kao posljedica mane srča­nih zalistaka ili pretjeranog opterećivanja srca, te povećane aktivnosti srca zbog go­milanja masti u srčanim mišićima gojaznih.

Znaci po kojima prepoznajemo slabost srčanog mišića slični su kao i koci drugih organskih bolesti i promjena srca i krvnog optoka. U akutnim slučajevima bolest goto­vo uvijek poprati izrazito bljedilo i nejedna-komjerno ubrzani puis. Iznad srca možemo čuti šumove, u kroničnom slučaju često se ne opaža ništa posebnoga, a onda se događa isto kao kad otkaže krvni optok zbog mana srčanih zalistaka.

Liječenje slabosti u srčanoj muskulaturi spada isključivo u područje liječnika. Liječe­nju može pomoći ukupna fizioterapija ko­jom postižemo dobre uspjehe. Postupci s vodom, koje treba prilagoditi svakom poje­dincu, odlično pomažu pri treniranju srča­nog mišića.

Srčani mišić možemo djelotvorno ojačati gibanjem. (Vidi i usporednost između tjeles­noga skeletnog mišićja i srčanog mišića.) Moramo se pobrinuti da skeletni mišići budu dobro zaposleni, ali i paziti da ne pre­tjerujemo i ne opterećujemo mišiće. Inače postupamo kao i kod mana srčanih zalista­ka.

Infarkt srca U posljednjim je desetljećima infarkt srca postao rasprostranjeno oboljenje čija je učestalost i dalje u porastu. Nema točnih podataka o broju oboljelih, ali ih je sve više

u civiliziranom svijetu. Istovremeno se i broj smrtnih slučajeva smanjuje. Po pravi­lu infarkt napada ljude između 30. i 59. godine života. Ranije je ta dob bila bitno veća. Obolijeva mnogo više muškaraca nego žena. što je infarkt srca? Infarkt srca je odumiranje dijela srčanog mi­šića. Kao što smo već rekli, srce se sastoji od mišićne mase, od takozvanih glatkih mišića čiji rad ne možemo regulirati svojom vo­ljom. Da bi srčani mišić mogao raditi treba ga neprestano opskrbljivati kisikom. Zato se srce opskrbljuje posebnim žilama nazvanim vjenačne ili koronarne žile; one se brinu o tome da svaka srčana stanica dobije dovolj­no kisika. Vjenačne žile polaze neposredno iz velike tjelesne arterije (aorte) i preprežu i obgrljuju srčani mišić kao nekakav vije­nac; odatle im i ime. Ako jedna od tih žila više ne propušta dovoljno krvi u kojoj je dosta kisika, odumru one srčane stanice koje ta žila snabdijeva. Ako odumre mnogo stanica i tkiva srčanog mišića, srce se zau­stavi. Tu pojavu zovemo smrtonosni srčani infarkt, što se nekad zvalo srčana kap. A ako odumre manje stanica ili tkiva srčanog mišića, ili tkivo odumre na manje važnom mjestu, bolesnik može preživjeti infarkt.

lako se ne mogu opet razviti nove srčane stanice, mogu se stvoriti nove vjenačne (ko­ronarne) žile. Iznad začepljenih ili nepro­hodnih arterija potjeraju nove male žile ili se prošire u predio odumrlih srčanih stani­ca. Umjesto stanica srčanog mišića razvije se ožiljak od takozvanoga vezivnog tkiva. Rad srca i otpornost ovise o prokrvljenosti. Ako uspijemo pomoći da se razviju potrebne žile - a to je danas moguće - onda srce može opet umjereno raditi. Moguće je čak da se infarkt srca ponovi, da opet nastanu nove žile koje snabdijevaju drugi ožiljak i tako srce i nakon drugog infarkta i dalje zadovo­ljavajuće radi. Ima slučajeva da bolesnik preživi čak i više infarkta srca. Ponekad bo­lesnik i ne osjeti da je doživio infarkt i tek kasnije pretrage, pogotovu elektrokardio-grafom, pokažu da ga je prebolio.

Infarkt srca 313

Cesto život i smrt oboljelog od infarkta srca ovisi o odgovarajućoj stručnoj liječnič­koj pomoći. Ako se pojave grčevi ili bolovi i pritisak u predjelu srca, povezani s osjeća­jem straha (napadi angine pektoris), a bol zrači u rame i ruke, treba odmah pozvati li­ječnika. Za infarkt nisu uvijek tipični pret­hodni napadi angine pektoris. To mora zna­ti i laik, kao i to da navedeni znaci ne na­javljuju uvijek infarkt. Poznata je i takozva­na pseudoangina pektoris, a to je onaj oblik koji je uvjetovan više živčano-vegetativno i koji ne treba uzimati podjednako ozbiljno kao ovaj koji smo opisali. U svakom slučaju angine pektoris, pa i kad su ti znaci relativ­no nejasni, treba se posavjetovati s liječni­kom. Ako bolesnik ima odgovarajuće lijeko­ve (prije svega nitrite, na primjer nitrolin-gual ili druge lijekove koji šire žile), mora ih odmah uzeti. Samo za pomoć u nuždi da spomenemo: vruću kompresu s vodom i gorušićnim brašnom na srce ili vruć po­voj za podlakticu, koji češće mijenjamo, također najbolje s vodom s gorušicom. Bolesnik bi trebao što prije stići u zdrav­stvenu ustanovu. Po pravilu bi o tome morao odlučivati liječnik, ali ako liječnika nema, bolesnika treba hitno prevesti u bolnicu.

Ako bolesnik s akutnim infarktom srca preživi, onda se — kao što smo već rekli — umjesto odumrlih stanica srčanog miši­ća razvije ožiljkasto tkivo. Ono nije, dodu­še, podjednako sposobno kao što je bilo prvobitno, ali razumnim treniranjem srca možemo postići da odmah može zadovo­ljavajuće raditi.

Iako čovjek od infarkta srca umire izne­nada, bolest se morala razvijati odranije, po­nekad godinama prije napada. Na bolest upozoravaju ovi znaci: smanjena cjelokupna fizička i psihička sposobnost, slabija moć koncentracije, malaksalost, brzo zamaranje, psihički nemir i nemogućnost odmaranja, brza razdražljivost, poremećaj spavanja, po­gotovu ako leži na lijevoj strani jer tako previše osjeća srce, mučno kolebanje psihič­kog raspoloženja. Čim se pojave ti znaci tre­

ba nešto učiniti, jer tako ćemo najlakše spri­ječiti nesreću. A što u zbilji radimo umjesto da poduzmemo nešto pametno i osmišlje­no? Pokušavamo bolest promijeniti nikoti­nom, alkoholom, kavom, lijekovima, hor­monima, svježim stanicama ili drugim sen­zacionalnim sredstvima koja se nerijetko preporučuju. Sva ta sredstva pogoršavaju bolest, a u najboljem slučaju bar akutno mo­biliziraju rezerve koje se još brže troše. Uzroci infarkta srca Uzroci infarkta srca vrlo su kompleksne prirode. U biti je uzrok to što se čovjek da­nas cjelokupnim načinom života mnogo udaljio od prirode i prirodnog načina živo­ta. To se odnosi na gotovo sve slojeve sta­novništva, čak i školsku djecu. Infarkt pogo­tovu pogađa one koji se na odgovornim mjestima iz petnih žila moraju truditi za što veću djelotvornost. To su civilizirani ljudi »koji su zapali u tehniku, među strojeve, i u pretjeran, nefiziološki radni tempo, nemir i razdraženost, a sve to shvaćaju kao samo po sebi razumljivo i nužno« (A. Hoff).

Neprestana žurba i jurnjava, nemir i strah od općeg, a pogotovo ekonomskog neuspje­ha glavni su, ali ne i jedini, uzroci obolije­vanja. Treba prije svega naglasiti da uzrok bolesti nije samo pretjerani rad kako se dugo mislilo; i ranije su ljudi isto tako na­porno radili, ali nisu umirali od tipično mo­derne bolesti — infarkta srca. Ni danas ne bi ljudi morali tako prerano umirati; to dobro dokazuju oni brojni koji žive, a različitih su zanimanja i životne dobi.

Usprkos svim neprimjerenim uvjetima u kojima živi čovjek danas, treba naći prave mogućnosti da očuvamo zdravlje i radnu spo­sobnost, a pogotovu srca i krvnog optoka.

Uzroke infarkta srca definiramo takozva­nim činiocima rizika. To su oni činioci koji u nastajanju infarkta srca svakako imaju ishodiš­nu ulogu. Pri tome se ne zbrajaju pojedini či­nioci rizika, nego množe; to znači da dva či­nioca rizika već utrostručuju, a tri ili četiri udeseterostručuju rizik obolijevanja Zato sva­tko onaj na koga se činioci rizika odnose, mora nastojati što više smanjiti njihov broj.

314 Bolesti srca i krvnog optoka

0 kojim činiocima rizika treba voditi računa? Redoslijed nije presudan, počnimo od ovap-njenja (arterioskleroze) žila koje je u velikoj mjeri nasljedno uvjetovano. Potanje ćemo o njemu govoriti u vezi s organskim bolesti­ma žila.

Najčešća opasnost za razvoj infarkta je premalo gibanja. Ta opasnost je tipično ci­vilizacijska a za nastajanje infarkta srca ima presudnu ulogu. Uzroci nedovoljnog giba­nja jesu: tehnizacija i mehanizacija, udobnost 1 neaktivnost modernog čovjeka; bez sum­nje je da na nedovoljno gibanje utječe po­manjkanje mogućnosti za gibanje. Opet upozoravamo na usporednost i povezanost skeletnog i srčanog mišićja. Dakle, ako želi­mo spriječiti infarkt moramo se mnogo gi­bati. Tjelesno gibanje i trening imaju važnu ulogu čak u kasnijem liječenju. Danas se u liječenje infarkta srca već rano uključuje i aktivno gibanje, po čemu se sadašnje liječe­nje bitno razlikuje od prijašnjega kad je bo­lesnik morao vrlo dugo mirovati i ležati.

Daljnja opasnost za razvoj infarkta srca je gojaznost, naročito ona koja je posljedica preobilne hrane, odnosno pretjeranog uži­vanja hrane koju organizam ne potroši. Rje­đe je to gojaznost koja je posljedica neodgo­varajućeg djelovanja žlijezda, a i ona je dosta često povezana s gojaznošću uslijed preobil­ne hrane.

Opasnost za infarkt srca je i šećerna bo­lest (dijabetes mellitus), koja se često pojav­

ljuje zajedno s gojaznošću. Stoga je potrebno čuvati se i od šećerne bolesti i pravilno je liječiti.

Sljedeće opasnosti za nastanak infarkta jesu razne štetne navike, naročito uživanje nikotina. Pušači u prosjeku dvanaest puta češće obolijevaju nego nepušaći. Pri tome je zanimljivo da broj cigareta nije toliko važan ako vjenačne žile već obole ili više ne rade pravilno. U tom stadiju se već pojavljuje preosjetljivost (alergija) na nikotin. Tada i ne­koliko dimova može izazvati grčenje vjenač-nih žila. Ako ti grčevi traju dulje od pet mi­nuta, po pravilu se već radi o infarktu srca

Od sredstava koja čovjek uzima radi uži­vanja a koja ga truju, alkohol ima potpuno drugačiju ulogu u nastajanju infarkta nego nikotin, pod uvjetom da ne pretjerujemo i uživamo ga umjereno.

Nikakva čvrsta pravila nisu utvrđena ni u vezi s kavom. Ali prema najnovijim nala­zima više od 4 do 5 šalica kave dnevno predstavlja ozbiljnu opasnost. Ako kava uz­rokuje nemir srca i nesanicu, količinu treba smanjiti.

1 pretjerivanje u spolnom životu moramo spomenuti kao činilac rizika za nastajanje infarkta srca.

Uzrok infarktu srca jesu i psihička dishar­monija i općenito nesređen život.

Bitnu opasnost u vezi s infarktom srca predstavljaju i ovapnjenje žila i visoki krvni tlak. Stoga ćemo malo potanje govoriti o tome.

Bolesti žila

O v a p n j e n j e ži la Ovapnjenje žila ili arterioskleroza najčešća je bolest žila i to je pojava koja je u vezi s trošenjem arterija. U starijim godinama je ovapnjenje žila gotovo samo po sebi razum­ljivo, ali ako se jx>javi već oko četrdesete godine ili ranije, onda je to bolest. Ovapnje­nje žila je jedna od najčešćih bolesti nakon četrdesete godine od koje se i najviše umire.

Prema tome, ako bismo spriječili prerano ovapnjenje žila, mogla bi se prosječna sta­rost, koja sada iznosi oko 70 godina, popeti na 120 godina.

Tok bolesti Riječ je o promjenama na unutrašnjosti sti­jenke arterija. Glatki mišići, koji arterijama daju elastičnost, propadaju i na njihovo mje-

Ovapnjenje žila 315

sto se taloži vapnenac. Na osnovi imena mogli bismo zaključiti da je u ovoj bolesti bitno ovapnjenje, ali nije: bitno je gubljenje elastičnosti žila koje nastaje najprije uslijed odlaganja masnih tvari na unutrašnju stijen-ku arterija, a zatim i vapnenca.

Tako ovapnjela i ukrućena arterija više se ne može prilagođavati promjenama nego djeluje kao kruta cijev. U najtežim slučajevi­ma žile se potpuno ukrute i ne propuštaju tekućine. Tada se radi o teškim poremeća­jima u prehrani tkiva koje snabdijevaju te žile. Tkivo koje one snabdijevaju ne dobiva više svježu krv s dovoljno kisika i u najte­žim ovapnjenjima arterija mogu organi odumrijeti; isto tako sc događa i s pojedinim dijelovima tijela. U ne tako teškim slučajevi­ma smanjuje se sposobnost organa, ili or­ganskog sistema, koji je nedovoljno snabd­jeven. Pošto ovapnjenje ne pogađa jedna­komjerno sve žile, tok bolesti se prilično razlikuje ovisno o tome koje arterije su više ovapnjene. Ako ovapne moždane žile, pojave se tipični poremećaji u djelovanju mozga. Za tu pojavu je bitna karakteristika da čovjek gubi sposobnost pamćenja; to znači da oboljeli čovjek više ne može za­pamtiti ono što se upravo događa. Ali do­bro zadržava svoje takozvano staro sjećanje, što znači da se dobro sjeća stvari koje su se dogodile mnogo ranije. Ilustracije radi na­vodimo tipičan primjer

Zbog moždane (cerebralne) skleroze stari profesor grčkog je imao vrlo teške poreme­ćaje u prokrvljavanju mozga. Nije prepozna­vao ni sinove koji su ga dolazili posjetiti. Uvijek nanovo je svakoga pojedinog sina pitao tko je. 1 kad bi prvi sin odgovorio da je Janko, a drugi da je Marko itd., otac bi uvijek s olakšanjem rekao: ah, da. A već na­kon nekoliko minuta bi opet pitao isto i sve se ponavljalo. Ako bi ga pitali nešto u vezi s grčkim tekstom, mogao je bez teškoća i potpuno točno citirati iz onih poglavlja koja je nekada predavao. Ta pojava je vrlo karak­teristična za neka ovapnjenja moždanih žila. Istovremeno ovdje spadaju i psihičke pro­mjene kao što su staračka lakomost, pohle­

pa, škrtost, staračka ljubomora i mnoge dru­ge. A ako neka žila tako oboli da uopće više ne propušta krv ili zbog povećanog pritiska prsne, na primjer prilikom porasta pritiska zbog napinjanja uslijed tvrde stolice, krv se izlije u mozak, a bolest prijeđe u stadij koji laici zovu moždana kap. Ako ovapnjuju pri­je svega vjenačne žile koje opskrbljuju srča­ne mišiće, to je bitan doprinos nastanku in­farkta srca. Ali ako ovapni bedrena arterija ili druge važne žile u nozi, može sc pojaviti takozvana starosna gangrena (gangrena se­nilis). Noga postane najprije modrikasto crna, zatim tkivo počinje odumirati, a prsti i drugi odumrli dijelovi noge otpadaju. Zašto arterije ovapnjuju Pri ovapnjenju arterija važnu ulogu ima na­sljedno uvjetovana sklonost ovapnjenju, ali ona ne mora izazvati ovapnjenje. Važniju ulogu pri tome ima preopterećenost krvnog optoka, posebno funkcionalna, i promjena sastava krvi. Uzroci zbog kojih nastaje po­grešna opterećenost srca i preopterećenost krvnog optoka, ujedno su i uzroci opće neuroze. Među glavnim uzrocima svakako jesu: česta uzbuđenja, dugotrajnija fizička i psihička preopterećenost, stres koji izaziva bolest, upotreba štetnih sredstava za uživa­nje koja čovjeku oduzimaju san i dovode ga u stanje neprirodne razdraženosti, a isto tako i spolna pretjerivanja i drugo.

Krv se pod utjecajem uzročnika bolesti iz kroničnih zagnoja u organizmu može promijeniti; ovdje posebno spadaju promje­ne poznate kao samotrovanje. To su svi po­remećaji kad iz crijeva u krv prelaze tvari koje u nju ne spadaju. Te tvari zatim uzro­kuju promjenu u krvi koju zovemo trovanje. Ono nastaje prije svega zbog dugotrajne po­grešne prehrane prevelikim količinama masti. Pretjerana zamašćenost krvi (hiperli-pidemija i holesteronemija) danas je najhit­niji uzrok ovapnjenja arterija. U pogrešnu prehranu spada i uzimanje prevelikih količi­na životinjskih bjelančevina, iako se stariji ljudi trebaju hraniti hranom koja sadrži više bjelančevina nego hrana ljudi srednjih godi­na, jer je potreba za kalorijama bitno manja

316 Bolesti srca i krvnog optoka

kod starijih ljudi. Hrana u kojoj ima mnogo masti, mesa, kobasica, jaja, riba, a malo svje­žih namirnica, pogotovu voća, nikad nije dobra za zdravlje, dapače, ugrožava ga. Pre­ma tome, bez sumnje je da na sastav krvi prehrana umnogome utječe, a time i na ovapnjenje žila.

U vezi s ovapnjenjem žila treba uzeti u obzir i krvni tlak.

K r v n i t lak Sn ižen krvni t lak Umjereno snižen krvni tlak (hipotonija) ve­ćinom ne uzrokuje ni subjektivne tegobe ni objektivne promjene u organizmu. Liječnik najčešće slučajno utvrdi sniženi krvni tlak pri drugim pretragama. Ali ako vrijednost krvnog tlaka kod muškaraca padne ispod 105, a kod žena ispod 100 možemo pret­postaviti da će se pojaviti i smetnje koje ka­rakteriziramo kao bolest. Tako nizak tlak može nastati zbog građe organizma ili bolesti nakon koje se krvni tlak znatno snizi. U tak­vim slučajevima počnu smetnje: brzo zamara­nje, vrtoglavica, pomanjkanje zraka, nemoguć­nost koncentracije, gubljenje teka, mrak pred očima i treperenje, šum u ušima i luj>anje srca. Te tegobe se pojavljuju prije svega ujutro a po danu postepenim treningom prolaze. Smet­nje uslijed niskog tlaka pojavljuju se pr­venstveno pri promjeni položaja tijela, ako na primjer ležimo i brzo ustanemo. Liječenje

Pri liječenju preniskoga krvnog tlaka važnu ulogu ima treniranje krvnog optoka nakon što se izliječi bolest koja ga je uzrokovala. Za liječenje sniženog krvnog tlaka presudni su opći prirodni način življenja i pri­rodni način liječenja (vidi: Aktivno njegova­nje zdravlja).

Pov i šen k rvn i t lak Povišen krvni tlak (hipertonija) može biti uzrok i posljedica ovapnjenja žila. Previsok tlak, to jest tlak koji kod odraslih pri steza­nju srca (pri sistoli) iznosi 145 do 160, a pri širenju srca (dijastoli) 90 do 95, bitan je uz­rok za razvoj infarkta srca. Stoga se tre­

ba brinuti da tlak reguliramo. Uz besprije­kornu i pravilnu punovrijednu hranu, a če­sto i odgovarajuće lijekove, za liječenje pre­visokoga krvnog tlaka u obzir dolaze po­sebno svi prirodni ljekoviti činioci: zrak i svjetlost, pravilna prehrana, voda kao izvor topline i hladnoće kojom možemo trenirati krvni optok (vidi: Aktivna njega zdravlja), a i potrebno gibanje, odmor i, naravno, psi­hička ravnoteža.

U p a l a arteri ja Upala arterija (arteriitis) dugotrajna je bo­lest, a pojavljuje se u vrlo opterećenim žila­ma, kao što su žile u rukama i nogama. Ta upala može obuhvatiti sva tri sloja arterije, zbog nje nastaju krvni ugrušci (krvni trombi) koji začepe žilu i time uzrokuju teške smetnje u krvnom optoku, prokrvljavanju tkiva i na­posljetku odumiranje tkiva (vlažna gangrena). Upala ponekad prati neke zarazne bolesti kao što su sifilis, tifus pjegavac i druge. Liječenje Upalu arterija može liječiti samo liječnik. I u ovo liječenje treba uključiti sve prirodne lje­kovite činioce koji potpomažu neophodno liječničko liječenje.

Biirgerova bolest Biirgerova bolest (endangiitis obliterans) po svojim svojstvima spada negdje između funkcionalnih i organskih bolesti, a napada prije svega muškarce između 20 i 40 godi­na. Obično počinje s bolovima u listovima, nalik na grčeve, neovisno o tome je li čov­jek miruje, pa čak i kad je u postelji. Zahva­ćeni dio noge je difuzno modro-crven ili mrljasto mramoriran. Bolest se većinom javlja u naletima i rijetko uzrokuje gangrenu. Cesto je prate smetnje i u venoznom protoku krvi. Obično je izazovu hladnoća, promrznu-će, nikotin i drugi često nepoznati uzroci. Liječenje

Biirgerovu bolest treba liječiti liječnik. Pri­rodni način življenja može mnogo pomoći, pa i izliječiti, a naročito je korisno oprezno jačanje primjenom vode na mjestima koja nisu oboljela.

Proširene žile 317

Bolesti vena

Proši rene ž i le

Proširene žile ili varices (varikoziteti) jesu bolesno proširenje vena do te mjere da više ne mogu obavljati svoju funkciju, to jest vraćati krv u srce. Proširene žile mogu na­stati na različitim dijelovima tijela, a najčeš­će na nogama. Proširene žile su svoje ime dobile po ćvorastim i krivudavim prošire­njima. Bolovi uslijed proširenih žila nalik su na grč, a izazivaju ih poremećaji u prehrani mišića na nogama. Proširene žile većinom opazimo pod kožom kao tvrdu, modrikastu, više puta savijenu užad, iznad koje je koža vrlo tanka, pa se uslijed brzih i snažnih po­kreta, ili udara, proširena žila pod njom po­trga. Zbog toga nastaju krvarenja koja je često teško zaustaviti. Ako se vena potrga i iz nje poteče krv, nogu iznad tog mjesta ne smijemo podvezati kao što je bio običaj pri povredi arterija i krvarenjima iz njih, nego prvu pomoć pružamo na ovaj način: povri­jeđenu nogu položimo na izdignuto mjesto ili nešto pod nju podmetnemo, a na ranu pritisnemo čistu platnenu krpu. Dalje liječe­nje treba prepustiti liječniku. Kako nastaju proširene žile Najčešći uzrok proširenja vena jesu slabašne stijenke žila; one većinom nastaju uslijed ne­koga općeg poremećaja i neotpornog tkiva cjelokupnog organizma i to se obično po­javljuje od rođenja. Ako je čovjek s takvom nasljednom opterećenošću izložen i štetnim vanjskim utjecajima, kao što su dugo staja­nje na radnom mjestu, trudnoća ili nešto drugo što otežava vraćanje krvi prema srcu, slabašne stijenke vena previše se rastegnu i pojave se proširenja. Proširene žile mogu biti manje ili više izražene. Dok krvni optok u njima konačno ne zastane, uvijek možemo računati da će se stanje popraviti. Liječenje

Prvo treba odstraniti uzroke nastanka pro­širenih žila, na primjer dugo stajanje na tvr­dom podu, podvezice i druge sveze i dijelo­ve odjeće, treba izbjegavati zatvor i alko­

hol. Među posebne mjere liječenja prošire­nih žila spada često podizanje noge ili nogu na malo izdignuto mjesto, gimnastika (giba­njem mišića vene se stišću), hladni povoji na listove i produljeni povoj na noge s vo­dom i octom ili vodom s glinom ili s uvar-kom od preslice, klasične kupelji s rastućom temperaturom vode za stopala sa zobenom slamom, trinama od sijena, preslicom ili hrastovom korom, zatim podizanje noge na izdignuto mjesto. Općenito su zabranjeni dugotrajniji topli postupci. I pri izmjeničnim kupeljima topla kupelj ne smije trajati dulje od tri minute; hladni postupak koji dolazi nakon toploga treba produžiti i jačati, na primjer, izmjeničnu kupelj za stopala tri mi­nute toplu pa jednu minutu hladnu ponovi­mo jedan do dva puta. Uz lokalno liječenje treba uključiti i sve one postupke koji po­spješuju cjelokupnu cirkulaciju i povećavaju napetost tkiva. Sebastian Kneipp je u knjizi »Mein Testament« rekao: Ako želimo liječiti proširene žile na nogama, dobar uspjeh ćemo postići samo ako na cijelo tijelo dje­lujemo tako da se opet uspostavi normalna cirkulacija krvi. Liječenje proširenih žila nije moguće samo postupkom na nogama, tu ne može pomoći ni voda ni neko drugo sred­stvo. Prema tome, ako želimo liječiti proši­rene žile na nogama, moramo istovreme­no djelovati i na hemoroide i na druga mjesta gdje u tijelu zastaje krv. Tko uz­mogne opet uspostaviti normalan protok krvi po cijelom tijelu, taj može izliječiti i proširene vene, hemoroide i druge zastoje krvi u tijelu.«

U teškim slučajevima proširenih žila, po­gotovu ako zanimanje iziskuje da mnogo stojimo, dopušteno je nositi i lake, porozne gumene čarape. Ali valja znati da takve ča­rape ne liječe nego su samo neka vrsta štake koja omogućava da uopće možemo raditi. Stoga ne smijemo zanemarivati druge mjere. Isto vrijedi i za ožiljavanje ili operativno uk­lanjanje proširenih vena. Takve zahvate je

318 Bolesti srca i krvnog optoka Bolesti limfnih žila 319

jevo; ali hemoroidi se često ukliješte te po­čnu stvarati ozbiljne tegobe. Općenito go­voreći hemoroidi se češće pojavljuju u muš­karaca nego u žena. Uzroci nastanka hemo-roida su s jedne strane već prirođena sla­bost vezivnog tkiva, prije svega stijenki vena, a s druge strane štetni vanjski utjecaji, i to: kroničan zatvor, duga sjedenja, previše alkohola, pretijesna odjeća, pomanjkanje gi­banja i drugo. Hemoroidi se zatim pojavlju­ju i pri općim smetnjama krvnog optoka i oboljeloj jetri. Često prate i gojaznost i trud­noću. L i j ečen j e

Kneipp je vrlo pravilno rekao o liječenju he­moroida: »Jednostavno je liječiti hemoroide vodom i time u većini slučajeva postižemo pouzdan uspjeh.

Ako je u pitanju samo jedan ćvorić, za­pamtimo ovo: s mjesta na koja pritječe mno­go krvi, treba je opet odvoditi; žile koje se previše razvuku i upravo zbog toga se uda­lje previše jedna od druge, treba suziti, a ne­čistoću i tvari koje su zaostale, treba odstra­niti.«

O osnovnim pravilima za liječenje kaže na drugom mjestu: »I to zastajanje krvi.koje zovemo hemoroidi možemo izliječiti samo ako uspostavimo i održimo pravu cirkulaci­ju krvi, a onda krv više ne može zastajati. A to možemo postići samo onda ako djeluje­mo na cijelo tijelo.«

Kneipp je rekao i ovo: »Za daljnje liječenje je vrlo korisno da takvi bolesnici 3 do 4 puta na dan primjenjuju kratke i hladne ku­pelji u sjedećem položaju. Takve kupelji mogu istog dana, a i noću iz postelje, pono­viti 2 do 3 puta, ali one ne smiju nikada tra­jati dulje od 1 do 2 minute (danas 6 do 10 sekunda). I taj postupak djeluje, jednako kao i gornji, i na hemoroide u donjem dijelu tr­buha i na uzroke zbog kojih su nastali« (»Moja kura vodom«).

Kao što se vidi Kneipp nije namjeravao davati nikakve bezuvjetno važeće propise za liječenje hemoroida, nego je izrekao samo opće osnovne smjernice. Jasno je da nakon što se pouzdano utvrdi da su u pitanju he­

moroidi a ne nešto drugo (na primjer rak na debelom crijevu) pri liječenju treba uči­niti sve potrebno za uklanjanje osnovnih uzroka hemoroida i u liječenje treba uklju­čiti sva moguća prirodna sredstva. Ako se na primjer zbog prirode radnog mjesta ne može izbjeći neprestano sjedenje, tijelu treba osigurati dovoljno gibanja gimnastikom, tje­lesnim vježbama i sportom u slobodno vri­jeme. Tko je navikao da svakog dana ispije veće količine alkohola a htio bi se izliječiti, mora se jedanput na tjedan zadovoljiti voć­nim sokom. Tako bismo mogli navesti još mnogo primjera. Ali i ovi su dovoljni. Uvi­jek, a ne samo kad se radi o liječenju hemo­roida, treba liječiti cijelo tijelo kako je rekao Kneipp.

Bolesti l imfnih žila Bolesti limfnih žila se pojavljuju kao akutno upalno oboljenje limfnih žila koje ima svoj uzrok u lokalnoj gnojnoj infektivnoj bolesti u predjelu kože, mišića ili pojedinih organa. Na ekstremitetu i koži se zatim pojavi ka­rakteristična crvena pruga i bolno oticanje okolnog tkiva. Cesto oteknu i susjedne limf­ne žlijezde, u koje se oboljele limfne žile sli­jevaju. Bolest obično prati povišena tempe­ratura.

Ta akutna upala limfnih žila ili l im-fangi t i s upozorenje je koje kazuje da neka ograničena (lokalizirana) upala može postati žarište za opće trovanje krvi (sepsu).

Liječenje bolesti limfnih žila potpuno je liječnička stvar i obuhvaća prije svega pot­puno mirovanje, lokalne obloge s preslicom ili hrastovom korom, a eventualno i kirur­ške zahvate i liječenje lijekovima, prije svega antibioticima. Kronična oboljenja limfnih žila Ta oboljenja uzrokuju karakteristične otek-line tkiva. U pojedinim slučajevima se iz toga može razviti takozvana elefantijaza, kad se veliki dio limfnih žila začepi i počne bujanje vezivnog tkiva. Karakteristična je elefantijaza nogu. Kronično oboljenje limf­nih žila može biti urođeno ili stečeno. Ste­čeno oboljenje limfnih žila uzrokuju prije

dopušteno provoditi samo nakon uistinu te­meljitih pregleda. I nakon takvih zahvata ne smijemo zanemariti opće liječenje kojim možemo ojačati cjelokupni krvni optok.

U p a l a v e n a Upala vena ili flebitis (phlebitis) može na­stati kao posljedica proširenih vena, kad se unutrašnji sloj stijenke upali i u veni se po­čnu skupljati krvni ugrušci (tromboflebitis). Kad upala prođe ugrušci se mogu slijepiti u čep koji se čvrsto drži stijenke. U takvom slučaju govorimo o trombozi. Ako se gomi­la čak i vapnenac, razvija se takozvani ven­ski kamen. Kad se nespretnim pokretom ili masažom čep otkine od venske stijenke, u krvi se pojavi kao slobodno gibljivo tjelešce (embolus), koje se povratnim tokom krvi preko vena pomiče prema srcu, dođe u des­nu srčanu pretklijetku, a zatim iz srca obič­no ode u pluća gdje izazove plućnu embo­liju. Nerijetka posljedica je refleksni presta­nak rada srca. Danas tu opasnost većinom sprečavamo time što osiguramo dobar op­tok krvi i nekim lijekovima onemogućava­mo njeno zgrušavanje i nastajanje čepova u venama.

Č i r p o t k o l j e n i c e (ulcus cruris) Čir potkoljenice je također posljedica proši­renih vena. Ne mogu se dati nikakve krute upute za liječenje. U svakom slučaju liječenje spada u domenu liječnika. Ipak da čujemo najprije što je o toj bolesti mislio Kneipp. U nekom svom predavanju je rekao: »Jučer smo vidjeli da su 'otvorene noge' uvijek posljedica neke tvari koja izaziva bolest, a koja je u čovjekovoj prirodi i možemo ih iz­liječiti samo iz unutrašnjosti tijela prema van. Prazno i ništavno je svako liječenje kad se na ranu samo stavlja flaster ili pri­mijeni oštar postupak vodom; noga je neizlječiva dok iz cijelog tijela ne izvuče­mo bolesne tvari koje čuče u njemu. Ako nogu zacijelimo na silu, neprijatelja smo dakle malo smirili, ali možemo reći da će tako liječen čovjek dopasti teške bolesti, većinom smrti.«

To Kneippova mišljenje o biti proširenih vena i takozvanog čira potkoljenice potječe iz humoral no patoloških predodžaba, što znači iz učenja da zdravlje i bolest najviše ovise o krvi i sokovima u tijelu. Iako je hu-moralna patologija u svom prvobitnom obliku neodrživa u sadašnje vrijeme, u njezinoj je biti ipak nešto što ni danas ne smijemo zaboraviti a to je: treba liječiti ci­jeli organizam a tek onda lokalno. U pr­vom se redu misli na djelovanje na krvni optok i na krv. Sastav krvi izvjesno nema neku određenu ulogu samo pri arteriosk-lerozi kad je riječ o pretjeranoj zamašće-nosti arterija (hiperlipidemiji), nego ima i svoje značenje u obolijevanju vena. Ako tako gledamo na ovu gnojnu upalu potko­ljenice, onda nam stavovi Sebastiana Kneip­pa mogu biti koristan poticaj; ne zaboravi­mo i da su njegovi pogledi, ako ih još raz­vijamo i prilagodimo današnjim prilikama i mogućnostima, pogledi cjelokupne pri­rodne medicine.

H e m o r o i d i ili z la tna žila Hemoroidi (šuljevi)" bolesno su proširenje vena u zadnjem crijevu. Po svom položaju mogu biti vanjski, znači da se vide izvana, srednji, koji su negdje na sredini zadnjeg cri­jeva, i unutarnji koji su više u unutrašnjosti zadnjeg crijeva. Vanjske hemoroide vidimo izvana slobodnim okom; to su sitni ili veći čvorići koji modrikastocrveno svjetlucaju kroz kožu i često ih ima mnogo oko čmara. Međutim, srednje i unutrašnje hemoroide možemo utvrditi i vidjeti samo posebnim metodama pretrage. I lemoroidi općenito ne uzrokuju nikakve posebne tegobe, u mno­gim slučajevima onaj tko ih ima osjeti samo neznatnu napetost i svrbež te povremeno blage grčeve u zadnjem crijevu. Hemoroidi su u početku samo meke tvorbe, ali se sa novim upalama polako pretvaraju u čvrste čvoriće koji mogu biti veličine trešnje. Za­tim se često pojavljuju i krvarenja, koja su većinom povezana sa srednjim i unutarnjim hemoroidima i mogu biti izuzetno uporna. Bolovi nerijetko zahvate i cijelo zadnje cri-

320 Bolesti srca i krvnog optoka

svega odumiranja limfnih žila, narušenost njihove građe i nemogućnost funkcioniranja upala koje se stalno ponavljaju i čiji izvor je u erizipelu koji se stalno ponavlja, a i u op­ćim zaraznim bolestima kao što su tuberku­loza, gljivične zaraze i zaraze nekim vrstama parazita. Tegobe koje donose ta oboljenja većinom nisu izrazito teške. Bolesnici se stalno žale na tjeskobu.

Liječenje do sada nije zadovoljilo. Služ­bena medicina preporučuje kompresijske za­voje i kiruške zahvate. Prirodna medicina i u ovom slučaju se trudi da postigne pobolj­šanje poticanjem cjelokupnog optoka. Prije svega u obzir dolaze klasične kupelji, zatim izmjenična polijevanja, gimnastika, sport i u određenim slučajevima možda i drenaža limfnih žila prema Vodderu.

Bolesti krvi

Oboljenja krvi možemo razumjeti samo ako znamo sastav krvi i njezinu ulogu. Kad govo­rimo o bolestima krvi onda su to prije svega smetnje u stvaranju ili razgradnji sastojaka krvi i povećanje ili smanjenje broja crvenih ili bijelih krvnih zrnaca ili krvnih pločica.

Iz mnoštva različitih krvnih bolesti možemo izabrati samo one koje imaju praktično zna­čenje, zato što se njihovo prirodno liječenje temelji na istim osnovnim načelima.

Anemija Anemija ili malokrvnost može se pojaviti zbog raznih uzroka, a riječ je o pomanjkanju krvnog pigmenta (hemoglobina) ili o pre-malom broju crvenih krvnih zrnaca u krvi. Cesto je samo posljedica drugih bolesti. Među ostalim, anemija nastaje i zbog pretje­ranog razgrađivanja crvenih krvnih zrnaca u slezeni (hemolitička anemija).

Velika skupina oboljenja koja karakterizi­ra anemija može se razviti uslijed pomanjka­nja pojedinih činilaca potrebnih pri nastaja­nju crvenih krvnih zrnaca ili krvnog pig­menta (anemija uslijed pomanjkanja).

Željezo je jedan od bitnih činilaca koji ut­ječe na stvaranje krvnog pigmenta, a s tim i na stvaranje crvenih krvnih zrnaca. Kod starijih (odraslih) ljudi pomanjkanje željeza javlja se prije svega zbog gubljenja krvi. Krv se pretjerano gubi obilnim krvarenjima u toku mjesečnog pranja, manjim unutrašnjim krvarenjima u želucu ili crijevima, pri čes­tom davanju krvi ili zbog neodgovarajuće prehrane. Željeza nedostaje i kad je prehrana jednolična, kad u hrani nema dovoljno mesa, ili kad u mlijeku i proizvodima od ži­tarica ima premalo željeza, kad nedostaje vi­tamina, prije svega C vitamina. Ako nema

dovoljno vitamina Bi 2 ili ga crijevo nedovolj­no apsorbira (pomanjkanje tvari nužnih za ap­sorpciju) u pitanju su drugi oblici anemije.

Pern ic iozna a n e m i j a Perniciozna anemija, nazvana i »pogubna anemija«, poseban je oblik anemije ili slabo-krvnosti. Za nju je karakteristično pomanj­kanje želučane kiseline u želučanom soku, odakle česte netipične želučane tegobe, jezik peče, a koža po tijelu je slamnato žuta. Bo­lest može biti popraćena i teškim živčanim smetnjama i invaliditetom. Opći tok bolesti pri anemiji (slabokrvnost) Sposobnost organizma se smanjuje, čovjek se brzo zamara, sklon je glavoboljama, teško se usredotočuje, pojavljuje se nesanica, svjet-lucanje pred očima, smetnje krvnog optoka, npr. hladne noge i ruke, bljedilo, omamlje-nost i drugo. Dijagnoza Pravilnu je dijagnozu moguće dati samo od­govarajućim laboratorijskim pretragama. Liječenje U liječenju raznih oblika slabokrvnosti mo­ramo se upravljati prema uzrocima koji su je izazvali. Najprije treba te uzroke - ako je

Akutna leukemija 321

moguće - odstraniti. Često treba primijeniti odgovarajuće lijekove; o tome odlučuje li­ječnik koji vodi računa o obliku i uzroku slabokrvnosti. U gotovo svim slučajevima liječenje lijekovima možemo dopuniti, od­nosno potpomoći prirodnim liječenjem, koje treba prilagoditi pojedinim bolesnici­ma.

P r a v a p u n o k r v n o s t (polycythaemia vera) Prava punokrvnost kronična je bolest od koje obolijevaju naročito muškarci nakon četrdesete godine. Za nju je karakteristično povećano stvaranje crvenih krvnih zrnaca; njihov broj se može povećati na 7 do 9 mi­lijuna (normalno je 4,5 do 5,5 milijuna crve­nih krvnih zrnaca na mm 3 ) , a istovremeno se stvara i previše crvenog krvnog pigmenta čija količina dostigne do 26 g l na mm 3 (normal­no je 14 do 18 gZ na mm 3 ) . Uzroci Punokrvnost nastaje ako koštana moždina poveća svoju aktivnost. U praktično svim kostima sc pojavljuje aktivna koštana mož­dina koja može stvarati krvne elemente. Nije poznato zašto se to događa. Tok bolesti Lice je izrazito crveno, sluznice su tamno­crvene, pojavljuje se slabost, pritisak u glavi, umor, napadi vrtoglavice, čovjek je sklon krvarenju iz nosa, žene krvare iz maternice, karakteristična je i krvna slika. Liječenje U obzir dolazi puštanje krvi, treba izbjega­vati hranu bogatu željezom i bjelančevina­ma (meso, kobasice, jetru, školjke i drugo), treba prijeći na laku vegetabilnu hranu (mli­jeko, jaja, povrće) u kojoj ima malo kuhinj­ske soli (vidi Anemueiler: Prehrana i dijeta).

Lažna punokrvnost (polyglobulia) Osim prave poznata je i lažna punokrvnost ili poliglobulija. Uzroci nastanka su razni. Često je posrijedi samo prilagodenje orga­nizma i pojavljuje se na primjer pri kronič­noj nadutosti pluća, pri zastojima u plućima, kad srce oslabi, a i kao posljedica kroničnih

trovanja ili dugotrajnog boravka na velikim visinama. Često je, na primjer, i posljedica kroničnih trovanja kao što su trovanja ben-zolom.

I u lažnoj punokrvnosti povećava se broj crvenih krvnih zrnaca, ali to nije povezano s pravim oboljenjem koštane moždine.

Liječnik mora utvrditi o kojem obliku punokrvnosti je riječ; i liječenje je njegova domena. I u tom slučaju dolazi u obzir sma­njenje količine krvi puštanjem ili pijavicama koje se stavljaju na vrat ili ramena. Ali to medicinsko liječenje treba uvijek dopunjava­ti jednostavnim prirodnim življenjem i lije­čenjem.

U svakom slučaju se treba pobrinuti za pravilnu prehranu kao pri pravoj punokrv­nosti. Od postupaka s vodom dolaze u obzir prije svega hladni postupci: polijevanje ko­ljena, polijevanje bedara, polukupelj, ku­pelj u sjedećem položaju, hladni povoji s octom i soli koji izvlače toplinu; dobre su i kure koje čiste krv a od kojih preporu­čujemo prije svega one sa sokovima ili biljnim ćajevima (Vidi i Weiss: Ljekovite biljke).

Bolest bijelih krvnih elemenata (leucaemia) Bolest bijelih krvnih elemenata ili bjelo-krvnost (leukemija) nastaje zbog pretjera­nog povećanja bijelih krvnih zrnaca (leu-kocita) koji se nedovoljno razgrađuju. Razlikujemo dva oblika bjelokrvnosti: »mijeloidnu« i »limfatičnu« (vidi: Krv). U mijeloidnoj se pretjerano povećava broj granulocita, a u limfatičnoj broj limfocita. Bolest se pojavljuje u svom akutnom i kroničnom obliku.

Sve oblike bolesti treba liječiti liječnik, naravno, uz pomoć prirodnih ljekovitih podražaja. Stoga se možemo zadržati samo na nekim najvažnijim oblicima leukemije.

Akutna leukemija Akutna leukemija ili bjelokrvnost je obolje­nje sistema u kojem nastaju bijela krvna tje­lešca. Broj bijelih krvnih tjelešaca se znatno

322 Bolesti srca i krvnog optoka Hemofilija 323

P o m a n j k a n j e krvnih p loč ica (thrombi »zvtopcnia) Pomanjkanje krvnih pločica (tromlxxitope-nija ili trombopenija) nastaje ako je vijek trajanja krvnih pločica prekratak, što znači od 1 do 3 dana, a pri izrazito akutnim obo­ljenjima i manje (normalno je 8 do 10 dana). Uzrok je vjerojatno narušavanje odvijanja nekih kemijskih procesa u krvi a može biti posrijedi i neka alergija. Akutni oblik bolesti se obično fa\ lja kod osmogodišnje djece i za nekoliko tjedana ili mjeseci samo od sebe prođe. Kronični oblik bolesti pojavljuje se u svim životnim dobima, a napada prije svega žene. I u ovoj bolesti može igrati ulogu pre osjetljivost na neke lijekove (na primjer kinin, kinidin, sulfonamide, fenil, butazon, seđonniđ i druge), iako se događa da je oboljeli prije toga dobro podnosio te lijekove.

W e r l h o f s k a bolest Ova bolest je oblik citopenije koja napada prije svega žene između 15. i 20. godine ži­vota. Bolest može imati lakši i teži oblik. Kad je bolest u lakšem obliku bolesnik |x>-kazuje sklonost k modricama ili krvnim podljevima, već pri lakom pritisku ili udaru po glavi, trupu i ekstremitetima pojave se sitna krvarenja nalik točkicama od uboda buhe. U Uskim slučajevima bolesnik tako krvari iz nosa da se krvarenje ne može za­ustaviti, a krvarenja počinju i u želucu, cri­jevima pa čak i u mozgu, pojača se i mjesečno pranje. Bolest se može razviti u po život opa­san oblik slabokrvnosti (anemije). S pomanj­kanjem knnih pločica često su povezana i oš­tećenja krvnih žila, pogotovu kapilara. Liječenje

Ako je moguće, treba odstraniti uzroke lx> lesti. Odgovarajućim lijekovima (kortikoste-roidima i drugim) mogu se kontrolirati i obilna krvarenja. Blagi podražaji prirodnog življenja i liječenja, prilagođeni pojedincima, mogu bitno pomoći u liječenju.

Preobi l je k rvn ih p loč ica Ako broj krvnih pločica previše naraste (trombocitoza), da ih bude po više milijuna

na 1 mm 3 , može nastati tromlxiza (čepovi, začepljenja u žilama), a i povećano krvare­nje ako se bolesnik ozlijedi ili mu zubar iz­vadi zub.

Takve pojave nastanu, na primjer, ako odstranimo slezenu, pri hiperaktivnosti koš­tane moždine, a i nakon većeg gubljenja kr\i ili /lx)g zračenja rendgenskim zracima.

I u ovom slučaju možemo posebno lije­čenje potpomoći prirodnim.

P o r e m e ć e n o zgrušavan je krvi Poremećaji zgrušavanja krvi nastaju prije svega ako |c premalo djelotvornih činilaca koji sudjeluju u zgrušavanju krvi ili ako se smanji njihova djelotvornost. Tu spadaju razrie bolesti kao što je na primjer avitami-noza ( vitamina, kao što su skorbut kod odraslih ili Moller Barlowa bolest kod male djece ili dojenčadi.

Hemof i l i j a 1 lemofilija je najčešća lx>lest zgrušavanja krvi. Bolest je nasljedna. Nasljedne dispozi­cije za hcmofiliju prenose žene, nikad muš­karci. Ali obolijevaju samo muškarci. Bit te bolesti je naslijeđena nesposobnost zgruša­vanja krvi, ali se te nasljedne dispozicije u više generacija hemofiličara mogu polako izgubiti. Stupanj bolesti ovisi o nasljednoj sklonosti a ne o promjenljivim količinama pomanjkanja činilaca koji sudjeluju u zgrušavanju.

Već od rane mladosti mogu i najmanje oz­ljede uzrokovati po život opasna krvarenja. L i j ečen j e Od pravilnog liječenja hemofilije već u dječ­joj dobi ovisi sudbina bolesnika. Svaki bo­lesnik mora neprestano biti pod liječničkom kontrolom. Danas posebni lijekovi pružaju dobre mogućnosti za liječenje, ali važno je i pravilno zaustavljanje krvarenja i drugo. Bo­lesnik se mora čuvati da se ne ozlijedi i da previše ne opterećuje zglobove (inače nastaju krvarenja) a treba se čuvati i lomova.

U liječenju može dobro pomoći oprezno prirodno liječenje koje mora uzeti u obzir te činioce, a i posebno pravilna prehrana u ko­joj mora biti mnogo sirove hrane.

H o d g k i n o v a bolest (1 ymphogranulomatosis) Hodgkinova bolest ili limfogranulomatoza kronično je oboljenje limfnih žlijezda ili lim-fatićnog tkiva u drugim organima (slezena i jetra). Još nije poznato što je uzrokuje. Za bolest su najkarakterističnije povećane, ot-vrdnule i bezbolne limfne žlijezde pojedinih dijelova tijela, a usporedno s tim javlja se i \ rućica, smanjenje težine tijela, znojenje, svrbež, umor i druge opće smetnje. Krvna slika pokazuje jasno smanjenje broja limfo­cita.

L i j ečen j e Danas se najviše liječi zračenjem rendgen­skim zrakama. Liječenje treba potpomagati odgovarajućim prirodnim načinom življenja i prirodnim ljekovitim podražajima.

Agranu loc i toza (agranulocytosis) Agranulocitoza je teška akutna bolest koju prati velika vrućica i veliko smanjenje broja segmentiranih leukocita ili granulocita (po­sebne vrste bijelih krvnih zrnaca). L'z groz­nicu s drhtanjem i vrućicom, u toku ove bolesti se pojavljuju i upale grla, čirovi i gnojne upale u usnoj i žđrijelnoj sluznici te fizička iscrpljenost.

I Izrod ove bolesti mogu biti teška opća trovanja, a i razni lijekovi i kemikalije. L i j ečen j e Da bi se agranulocitoza mogla liječiti, treba najprije utvrditi što je uzrokuje, na primjer, treba isključiti sumnjive lijekove; a protiv klica koje aktiviraju nastanak bolesti treba upotrijebiti antibiotike. 1 ovo liječenje treba potpomagati prirodnim načinom življenja i prirodnim ljekovitim podražajima;

Bolesti k rvn ih p loč ica Bolesti krvnih pločica (trombocita) mogu se pokazati u dva oblika; u povećavanju i smanjivanju broja krvnih pločica (normalni broj je 250.000 do 300.000 pločica na mm 3 ) . Budući da krvne pločice imaju pre­sudnu ulogu u zgrušavanju krvi, njihovi po­remećaji se ispoljavaju prije svega kao pore­mećaji zgrušavanja krvi.

poveća i prijeđe 100.000 na mm 3 (nor­malno je 5.000 do 8.000). Zapravo je riječ o bujanju, dakle o raku (rak bijelih krvnih zr­naca), leukemiju nalazimo kod svih rasa i u svim životnim dobima, a naj\ išc ih je u pr­vih pet godina života. Bolest može teći bur­no s visokom temperaturom i pojavama koje su nalik trovanju krvi (sepsi), a može početi i s netipičnim smetnjama kao što su slabost, opći osjećaj bolnosti, gubitak teka, vrućica, krvarenje kože, bolovi u zglobovima, oticanje limfnih žlijezda i drugo.

Dijagnoza se može postaviti samo toč­nom pretragom krvi. L i j ečen j e Liječenje leukemije je čisto simptomatsko i vrlo rijetko daje trajne uspjehe.

Kronična mi je lo idna l eukemi ja Od kronične mijeloiđne leukemije ili bjcio-krvnosti obično obolijevaju ljudi srednjih godina, počinje neprimjetno a prate je jed­nake opće pojave kao akutnu leukemiju. Broj se bijelih krvnih zrnaca može povećati do 500.000 i više na mm 3 , a istovremeno se umnogome smanji broj crvenih krvnih zr­naca (anemija ili slabokrvnost). Cesto je sle­zena vrlo uvećana i može uzrokovati teške bolove.

Nužno je hitno liječenje. Bolest može ublažiti prirodno liječenje pojedincima pri­lagođeno u skladu sa stupnjem oboljelosti.

Kronična l imfa t ična l e u k e m i j a 1 kronična limfatična leukemija u početku često teče prikriveno. Za tu bolest je karak­teristično povećanje limfnih žlijezda, a kod odraslih veliko povećanje broja limfocita u krvi (do 500.000 na mm 3 ) .

Nužno je odmah započeti liječenje. Po­sljednjih godina ta se bolest liječi nc samo zračenjem rendgenskim zrakama nego i lije­kovima. Liječenje možemo i u tom slučaju potpomoći dosljednim prirodnim liječenjem koje prilagodimo svakom jx)jeđinom slučaju i uključivanjem prirodnih životnih i ljekovi­tih podražaja.

Bolesti organa za disanje Do sada smo obrađivali bolesti srca i krvnog optoka i bolesti krvi, a sada ćemo razmotriti još i bolesti organa za disanje, jer među njima postoji neposredna funkcionalna veza. Nor­malni rad srca i krvnog optoka i opskrba tkiva kisikom te odvođenje ugljičnog dioksida (unutrašnje disanje) neposredno ovise o radu organa za disanje (vanjsko disanje).

Mnoge bolesti organa za disanje laik povezuje s izrazima prehlada i katar, lako se takvo shvaćanje može prihvatiti samo uvjetno, ipak je potrebno da se podrobnije upoznamo s ta dva izraza. Ako razumijemo što znače, lakše ćemo izbjeći nesporazume te lakše spriječiti i liječiti neke bolesti organa za disanje. Takozvane prehlade i mnoge druge bolesti organa za disanje najčešće su bolesti uopće. Koliko god neke bezazleno počinju, toliko ozbiljne mogu biti njihove posljedice ako se pacijent ne ponaša odgovarajuće ili mu obrambena sposobnost organizma nije zadovoljavajuća. Bolesti se mogu pretvoriti u kronične i potkopati cjelokupnu obrambenu sposobnost organizma te pripremiti povoljno tlo za druge bolesti.

Prehlada Nema točnog i besprijekornog medicinskog opisa izraza »prehlada«, iako praktično nema sumnje o tome da prehlada postoji. Stoga ćemo odmah pokušati objasniti kako je prehlade shvaćao Kneipp sa svog praktič­no primjenljivog stajališta.

Prema tom Kneippovu shvaćanju sve bo­lesti imaju manje-više zajedničko ishodište — slabe životne snage organizma (znači da sla­bi »priroda«). 1 prehlade su u početku po­sljedica slabosti organizma; počinju tako što koža i sluznica ne reagiraju fiziološki na toplotne podražaje u okviru fizioloških gra­nica, što znači da ne reagiraju normalno.

To znači da se prehladimo prije svega putem kože. Ona sa svojim raznim zadaća­ma ima presudnu ulogu u reguliranju tjeles­ne topline.

Organizam toplokrvnih živih bića ima regulacijske mehanizme uz pomoć kojih osi­gurava uvijek istu tjelesnu temperaturu. U mozgu je posebno središte za toplinu. Orga­nizam može svoju osnovnu tjelesnu tempe­raturu (koja kod čovjeka iznosi prosječno 37°C) podesiti i nekim regulacijskim meha­nizmima u koži i podešavanjem metaboliz­ma (izmjene tvari). Cijeli niz čudesno me­đusobno povezanih zbivanja sudjeluje pri promjenama žila koje izvana vidimo kao što će za primjer biti opisano u narednom stavku.

Ako snažan podražaj hladnoće ili topline iznenada zahvati kožu, žile se suze, koža problijedi, postane hladna i naježi se. Tek nakon nekog vremena koža postane jarko crvena i dobro prokrvljena. Oba zbivanja, sužavanje i dobra prokrvljenost koja slijedi, zn-iče vrlo osmišljenu obranu. Prva zadaća je spriječiti prodor hladnoće ili vrućine u di­jelove tkiva koji leže dublje i održati stalnu tjelesnu temperaturu. A ako koža na ta zbi­vanja reagira bolom, zato što je možda neotporna, ili iz drugih razloga, ili je podra­žaj hladnoće preoštar i traje predugo, žile se ne promijene kao što smo opisali. Ne mogu se raširiti koliko bi trebalo jer su malo ome­tene. Krv kola po koži polako. Zaustavlja se, ima sve manje kisika, gubi svoju karakteris­tičnu svjetlocrvenu boju i postaje tamnopla-va. Budući da žile i krv koja nema dovoljno kisika ne mogu pravilno reagirati, koža se rashladi, postane modrocrvena, i ne spreča­va štetnoj hladnoći prodor u unutrašnjost organizma. Sva ta zbivanja potvrđuju da je poremećeno mnogostrano djelovanje kože. Tako je među ostalim zahvaćena i njezina sposobnost izlučivanja. Koža može gotovo potpuno prestati »disati«, kako to nazivaju stariji; to znači: kroz kožu ne prolazi uobi­čajenih 900 do 1500 grama otpadnih tvari na dan nego mnogo manje. Druga posljedi­ca je pogoršanje krvi i sokova (prema Kneip­pu). Još je jedna posljedica: prividno samo

Hunjavica (kijavica)

»lokalna«, prehlada zahvati cijeli organizam. Vanjski znaci za tp su: osim lokalnih pojava većinom se pojavi i vrućica, gubljenje teka, opći osjećaj slabosti i gubljenje volje za rad. Mnogi ljudi povezuju - i to ne neopravda­no - pojam prehlade i sa sudjelovanjem ne­kih uzročnika bolesti. Tomu dodajemo da su tek oštećena koža i sluznica dobra pod­loga za razne uzročnike bolesti. Zdrava koža ili sluznica većinom unište uzročnike boles­ti, a da čovjek ne oboli. Ali čim počne bo­lest, vidimo da se između organizma i uz­ročnika bolesti, te njihovih otrovnih produ­kata zametnula borba. Ako pobijedi organi­zam, znači da je prehlada prevladana; a ako organizam izgubi bitku može se raz­viti kronično oboljenje, ili nastanu trajna oštećenja.

Ako želimo razumjeti kako se odvija pre­hlada, pokušajmo utvrditi zašto s kožom obolijevaju i sluznice. Kao što smo upravo vidjeli, određeni predjeli kože su sa svojim djelovanjem neposredno povezani s određe­nim organima. Tako su, na primjer, s kožom na nozi do koljena u tijesnom međusobnom odnosu organi male zdjelice, dakle mjehur, jajnici, a iznad zdjelice bubrezi, i dalje nosna sluznica i sluznica sinusnih šupljina. Tako možemo razumjeti da mokre noge mogu uzrokovati upalu mjehura ili kijavicu. Ako su mokri drugi dijelovi tijela a noge suhe, obično nećemo kihati. Poznato je i da se ka­tar ženskih organa ne izliječi dok su noge rashlađene. Posebno je važno znati i da je koža ruku i gornjeg dijela tijela na isti način povezana s organima u prsnom košu (srce, pluća).

K a t a r Kao posljedica prehlade pojavi se katar ili upala sluznice. Riječ katar je grčka i znači »teći dolje«. Naime, za katar je karakteristič­no i to da se iz sluznica izlučuju veće ko­ličine sluzi i tekućine nego inače. Po tome se prehlada u biti jednako manifestira kod svih sluznica, bez obzira na to je li riječ o kataru nosne sluznice ili o kataru sluznice nekoga drugog organa koji je također pokriven

325

sluznicom, na primjer želuca, crijeva, mok­raćnog mjehura, spolnog organa ili oka.

U sprečavanju i liječenju svih prehlada ja­čanje organizma ima vrlo važnu ulogu.

Jačanje organizma Pod jačanjem organizma (očvršćivanjem) Kneipp je mislio ne samo na borbu protiv slabljenja (omekšavanja) i neotpornost u vezi s toplim i hladnim podražajima, nego i na jačanje koje bi čovjeka očvrslo tako da postane što prilagodljiviji i što sposobniji za rad. Zato je jačanje svrha svih Kneippovib mjera. Uvijek nanovo treba sve žive snage organizma, fizičke i psihičke, treningom ja­čati i ojačati. Samo tako se može postići do­bro zdravlje. To načelo posebno vrijedi za prevladavanje sklonosti općim prehladama i mnogim prehladama dišnih putova. Smjer­nice za takvo jačanje i usavršavanje organiz­ma dao je Sebastian Kneipp govoreći o aktiv­noj njezi zdravlja.

Hunjavica (kijavica) Skoro sve hunjavice su posljedica kapljićne zaraze uzročnicima bolesti koji su većinom virusi različitih vrsta

Početak hunjavice obično izazovu mokre noge; kao što smo već istakli postoji tijesna refleksna veza između kože na nogama do koljena i nosne sluznice te sluznice u nos-no-ždrijelnoj šupljini. Inkubacija obično traje 24 do 72 sata; nakon nje se najprije u nos-no-ždrijelnom prostoru osjeti neko škakljanje i draženje koje svrbi, koje natjeruje na kiha-nje, bolesnik osjeća i blagi pritisak u glavi, a ponekad se upali i spojnica oka i izlučuje se previše suza. Nosna sluznica nabrekne i iz nje se počnu izlučivati veće količine te­kućine, jer žlijezde u nosnoj sluznici pretje­rano djeluju. Disanje kroz nos je otežano, čovjek se uopće ne osjeća dobro. Za vrijeme spavanja zaustavlja se prekomjerno izluči­vanje tekućine, iako je sluznica i dalje na­brekla.

Posebnu brigu treba posvetiti hunjavici kod dojenčadi, jer otežano disanje kroz nos ometa sisanje, a s tim i prehranjivanje. Kod

326 Bolesti organa za disanje

dojenčeta se kao posljedica hunjavice mogu razviti teška oboljenja.

Kako treba postupiti u slučaju hunjavi­ce?

Ako polazimo od spoznaje- tla hunjavica nije samo obično oboljenje nosne sluznice, nego da je opće oboljenje, moramo pokušati obrambene snage organizma ojačati tako da po mogućnosti bolest već u začetku zatre-mo. Ako su nam hladna stopala, moramo ih pokušati ugrijati kupeljima s rastućom tem­peraturom vode ili izmjeničnim kupeljima. Time nerijetko možemo Već na početku za­ustaviti hunjavicu. Ali ako je hunjavica već jako uznapredovala, najbolje će pomoći mje­re koje povećavaju znojenje; pri tome svatko mora znati svoju mjeru, odnosno koja ogra­ničenja mu nameće srce i krvni optok. Pre­ma Kneippu trebalo bi da se znojenjem izluče štetne tvari i tako odmah poboljša smanjeno disanje kože i s njim povezano slabljenje krvi i sokova. Ako to uspije, čovjek se od­mah bolje osjeća, a time se smanjuje i hunja­vica. Za znojenje dolaze u obzir ove mjere: serijsko kvašenje (hladno samo ako je koža uistinu topla inače samo toplo), kupelji s rastućom temperaturom vode za stopala ili polukupelji s rastućom temperaturom vode s dodatkom ulja od jele ili eukaliptusa ili paprene metvice, a dolaze u obzir i povoji za znojenje. Tko ima hunjavicu mora vo­diti računa i o prehrani. Eksperimentalna istraživanja još nisu potpuno protumačila koliko je djelotvoran C vitamin, ali u praksi se potvrdio. Budući da C vitamina ima u pretežno svim vrstama svježega lis­natog i korjenastog povrća, u nekim plo­dovima (rakitnjak), u agrumima (naranča, limun, grejpfrut), a i u jabukama, treba uživati što više voća i povrća i u slučaju hunjavice.

Kronična hunjavica Kronična hunjavica se razvija ako se obična hunjavica ne izliječi, ili ako je uzrokuje pra­šina, plinovi, dim ili nešto drugo. Kronična hunjavica može dovesti do trajne nabreklo-sti nosne sluznice, do neprijatnog zadaha iz

nosa (ožene), što je posljedica teške upale nosne sluznice; u krajnjem slučaju sluznica može i potpuno odumrijeti. Pri upali nosne sluznice se na istanjenoj sluznici stvaraju kraste koje imaju neprijatan miris, i koje mogu biti vrlo tegobne za bolesnika i nje­govu okolinu. L' svim slučajevima liječe­nja ožene, uz mjere za oprezno jačanje or­ganizma dolazi u obzir i ispiranje blagim čajem od preslice ili kadulje a i slana voda.

U nekim se slučajevima ne mogu izbjeći operativni zahvati i antibiotici.

Obol jen je s inusnih šupl j ina o k o nosa Oboljenje sinusnih šupljina oko nosa (sinu­sitis) može se pojaviti kao posljedica hunja­vice ili bez nje, kao oboljenje prije svega čeonih i ćeljusnih sinusa, a rjeđe i kao ob­oljenje sinusa (šupljina) u klinastoj i sitastoj kosti.

I ta oboljenja mogu biti akutna ili kronič­na. Tok bolesti Iz nosa se cijedi gnojni iscjedak, disanje kroz nos je otežano, bolesnika boli iznad obolje­lih šupljina, iznad tih mjesta mogu se poja­viti i otekline koje su također bolne; ako oboli ćeljusna šupljina obole i zubi, obolje­nje prati vrućica, i čovjek se općenito sla­bije osjeća. Navedeni znaci nisu uvijek iz­raženi. Nerijetko tek liječnik otkrije obo­ljele šupljine oko nosa, i to slučajno, kad traži gnojna žarišta. L i j ečen j e

Liječenje ne možemo ograničiti samo na lokalne mjere koje propiše liječnik, nego ono mora obuhvatiti i opće prirodno lije­čenje. Zbog refleksne povezanosti između nosno-ždrijelne šupljine i šupljina oko nosa i nogu, za liječenje treba uvijek uzeti u obzir i izmjenične kupelji za stopala, ku­pelji s rastućom temperaturom vode za stopala, a i povoje i zamotaje koje ne smi­jemo zaboraviti. Nerijetko treba posegnuti i za lijekovima i operativnim liječenjem.

Bolesti grkljana 327

Bolesti grkljana

Bolesti grkljana većinom uzrokuju bakterije ili virusi, a mogu biti akutne ili kronične.

Upala grkljana ( laryngit is) Upala grkljana ili laringitis većinom se po­javljuje kao nastavak katara nosne ili ždrijel-ne sluznice ili kao popratna bolest pri dru­gim oboljenjima, na primjer pri gripi, upali bronhija, malim boginjama, šarlahu i dru­gim bolestima, a često i kao posljedica udi­sanja tvari koje podražuju organe za disanje. Za upalu grkljana karakteristični su ovi zna­ci: promuklost, gubljenje glasa, mučno kaš-ljanje i peckava bol u grlu. Uz posebne mje­re koje propiše liječnik, u liječenje treba uk­ljučiti i opsežno opće prirodno liječenje. Os­novna uloga u tome pripada mjerama za iz­azivanje i pospješenje znojenja: kupelji za stopala s rastućom temperaturom vode, ku­pelji u sjedećem položaju s rastućom tempe­raturom vode uz dodatak ulja od jele, euka­liptusa i paprene metvice, povoji i zamotaji. Pomaže i povoj na vrat, koji treba da bude hladan i s vodom i octom ili topao s dodat­kom uvarka od trina od sijena, dalje prepo­ručujemo parne kupelji za glavu s dodat­kom ulja od eukaliptusa i ulja paprene met­vice ili ulja od kamilice. Bolesnik mora po­čivati u postelji, ne smije govoriti, mora do­bivati dovoljne količine C vitamina. Poseb­no preporučujemo napitak s medom (2 žli­čice meda na pola litra vrele vode, a kad se toliko ohladi da se može piti, dodajemo i sok od jednog limuna), a i čaj protiv kašlja (vidi pod Kronični katar dušnika).

Kronična upala grkljana ( laryngit is chronica) Kronična upala grkljana ili kronični laringi­tis razvije se od neizliječene akutne upale grkljana ili uslijed preopterećenja grkljana govorom, suhoga, prašnjavog zraka, plino­va, dima, zloupotrebe nikotina i drugoga.

Znaci bolesti nisu tako izraziti kao u slu­čaju akutne upale. Glavni znaci su trajna

promuklost i kašljanje, a prati ih oslabljenje glasnica; uz to se izbacuje zrela sluz, a u vra­tu je neprijatan osjećaj kao da je u njemu neko strano tijelo. Liječenje Najprije treba — ako je moguće — ukloniti uzroke bolesti. Inače načelno treba poseg­nuti za svim mjerama lokalnog i općeg lije­čenja te postupcima za akutnu upalu. Pre­poručuje se i kura za opće jačanje.

Obol j en je g lasnica Oboljenje glasnica je većinom jednostrano i može biti posljedica upala, prehlada, preop-terećenosti, upale živaca, pritiska na živce ili posljedica i izraz histerije. Glavni znak je trajna promuklost, a ona nas natjera da se pažljivije pregledamo i utvrdimo što je.

Uz liječenje koje propisuje i kojim ruko­vodi liječnik, treba uključiti i sve moguć­nosti navedene za upalu grkljana.

Grč g lasn ica ( laryngospasmus) Grč unutrašnje muskulature grkljana ili grč glasnica, laringospazam, naglo je sužavanje otvora između glasnica i pojavljuje se pogo­tovu kod psihički labilne djece nakon teš­kog razdraženja, koje je posljedica vike, dre­ke ili nedovoljnog rada paratireoidnih žlijez­da. Uzrokuje ga i nedostatak kalcija, zbog čega isto kao i u slučaju tetanije nastaju gr­čevi u skeletnim mišićima. Grč unutrašnje muskulature grkljana može se pojaviti i zbog ozljede sluznice grkljana ako, na pri­mjer, progutamo riblju kost, može teško ometati disanje, stvara osjećaj gušenja, do­vodi do nesvijesti i lice pomodri. Teže po­sljedice su rijetke, jer takvi napadi sami pre­staju već nakon nekoliko sekunda. Liječenje

Akutni slučajevi se liječe tako da bolesnika uspravimo, polijevamo mu lice hladnom vodom ili stavljamo hladne komprese na grkljan. Osim toga lokalnog postupka treba se pobrinuti za dosljedno opće prirodno liječe-

328 Bolest i o rgana za d i san je

nje koje obuhvaća i davanje D vitamina i kalcija

U p a l a d u š n i k a (tracheitis) Upala dušnika (traheitis) većinom je nasta­vak upale nosne i ždrijelne šupljine. Virusna infekcija ima znake karakteristične za katar grkljana, a uz to nastupa i uporno i bolno podražavanje na kašalj i osjećaj da je dušnik ozlijeđen. Katar se iz dušnika često nastavlja u bronhije i onda je povezan s bronhijalnim katarom.

Bronhijal i ka ta r ili bronhi t is Bronhitis je upala sluznice u bronhijama. Pojava katara nije uvijek burna, niti se uvi­jek opće stanje bitnije pogorša, ali kod starih ljudi i male djece ova pojava može biti vrlo teška i čak po život opasna. Stoga u slučaju ove bolesti, uz opće prirodno liječenje koje je navedeno u vezi s hunjavicom i katarom grkljana, umjesto povoja i zamotaja za zno­jenje preporučujemo povoj na prsa s dodat­kom gorušičinog brašna, ali koji smije ostati na prsima samo 15 do 20 minuta.

Kroničn i bronhi ja ln i ka tar Kronični bronhijalni katar ili bronhitis mo­žemo smatrati tipičnim katarom za sve diš­ne putove.

Kronično ne znači već od početka neiz­lječivo. Neka bolest postaje kronična tek na­kon što je organizam ne uspije prevladati dok je još bila akutna. To se može dogoditi ako su obrambene snage organizma već od početka preslabe ili je uzrok prejak ili pred­ugo traje. Kronično oboljenje je zapravo slab kompromis između organizma i obolje­nja. Ako kronično stanje traje predugo, na organu nastaju oštećenja koja više nije mo­guće uvijek izliječiti. Razumije se da treba učiniti sve da se to ne dogodi. Kako ćemo to učiniti, saznat ćemo u vezi s kroničnim bronhijalnim katarom.

Prva svrha liječenja je povećanje ob­rambenih snaga organizma Postići ćemo je ako sve obrambene snage organizma siste­matski potičemo. Počinjemo izmijenjenom

prehranom koja mora obuhvaćati nekoli­ko dana gladovanja uz voćne sokove, voć­nu kuru ili dane sa sirovom hranom. Tek onda polako prelazimo na osnovnu pri­rodnu ili punovrijednu hranu. Tu hranu iznutra potpomažemo i dopunjujemo od­govarajućim ljekovitim biljkama, od kojih spominjemo: 1. Biljke koje pospješuju izlučivanje sluzi:

a) ljubica mirisna (Viola odorata), b) obična saponjača (Saponaria officina­

lis), c) jagorčika (Primula officinalis), d) gorki krstušak (Polygala amara), e) aniš (Pimpinella anisum) f) komorač (Foeniculum vulgare)

2. Biljke koje ublažavaju kašalj (većinom sredstva za iskašljavanje u kojima ima sluzi): a) sljez, bijeli, ajbiš (Althaea officinalis), b) trandovilje (Althaea rosea), c) podbijel (Tussilago farfara), d) trputac (Plantago lanceolata), e) crni sljez (Malva sylvestris), f) timijan (Thymus vulgaris), g) majčina dušica (Thymus serpyllum), h) divlji lan (Linum catharticum). Izvana djelujemo odgovarajućim postup­

cima s vodom. Ovisno o tome što organi­zam može podnijeti, primjenjujemo kvaše­nja, povoje, kupelji, parne kupelji i polijeva­nja. Za kronične katare je najbolje da najpri­je počnemo dovoditi toplinu. U tu svrhu dobro dođu vrući povoji s ljekovitim biljem (na primjer povoj na prsa s trinama od si­jena) ili vrući zamotaji (na primjer kaša od krumpira ili vrećica s trinama od sijena), djelomične kupelji s rastućom temperatu­rom vode (na primjer kupelj s rastućom temperaturom vode za stopala, kupelj s ras­tućom temperaturom vode za ruke s dodat­kom ekstrakta od smreke, polukupelj s ras­tućom temperaturom vode ili tročetvrtin-ska kupelj).

Ako pacijentove snage dopuštaju, može­mo vrlo dobro uključiti i parne kupelji za lice i glavu, pa čak i cjelokupne parne ku­pelji mogu vrlo uspješno pomoći. Od čisto

Gr ipa 329

toplih postupaka polako prelazimo na iz­mjenične, a zatim na potpuno hladne; svrha je opće jačanje. Očvrsnuo organizam najbo­lje je jamstvo da se bolest neće povratiti. Upravo to što se bolest vraća uzrokuje kro­nični katar. Jasno je da ne smijemo zanema­riti ni životne podražaje kao što su zrak, svjetlost, gibanje i odmor. Treba izbjeći i sve štetne utjecaje kao što su dim, alkohol, rad u prašnjavim pogonima i slično. Iako sub­jektivne tegobe pri kroničnom kataru nisu tako izrazite kao akutne, ipak mogu jako smanjiti čovjekovu sposobnost i bitno mu za­gorčati život. Stoga treba učiniti sve da što prije izliječimo kronični katar. Nerijetko je li­ječenje teška kušnja za bolesnika i liječnika Ali ako je bolesnikovo strpljenje upornije od obo­ljenja, uvijek se može računati na uspjeh.

Proširenje bronhi ja Proširenje bronhija ili bronhektazija je bo­lest koja nastaje ako se bronhijalni katar ili/i druga upala u plućima ne izliječe usprkos svim zahvatima. Bolest je kronična, a prepo­znamo je po vrećasto ili cjevasto raširenim srednje velikim i malim bronhijama. Iskaš-ljak je vrlo obilan, puna su ga usta — što znači da naleti kašlja mogu bez velikih teš­koća izbaciti tolike količine gnojnog ispljuv­ka iz proširenih bronhija. Ako iskašljak cije­loga dana ostavimo u čaši, vidjet ćemo da će se nataložiti u tri sloja na dnu je gnoj u obliku ulupanog vrhnja, u sredini mutno te­kuć, a gore sluzav. U toku dugotrajne boles­ti koja je često bez ikakve vrućice članci na prstima odebljaju kao kijače (bubnjarski pr­sti) a nokti postanu nalik staklu na satu. Daljnje posljedice bronhektazije jesu kronič­ne promjene drugih organa na primjer bu­brega, jetre, crijeva, pluća s ponovljenom upalom plućnih režnjeva, plućnim apscesi-ma, krvavim kašljem i drugim. Liječenje

U početku su potrebne upravo specifične mjere, među ostalim i specifično ležanje koje pomaže pacijentu da se najbolje iskaš-Ijava, a u nuždi čak i operativni zahvati. Ina­če, za primjenu stoje na raspolaganju prirod­

ni životni ljekoviti podražaji koje treba pri­lagoditi pojedincima a među kojima su po­sebno: inhaliranje odgovarajućih lijekova, parne kupelji za glavu s dodatkom ulja od eukaliptusa ili paprene metvice i planinskog bora i čaj kao za kronični bronhijalni katar.

Gr ipa ( influenza) Gripa ili influenca je bolest koju među broj­nim bolestima prehlade nije lako prepoznati ukoliko nije u pitanju epidemija gripe, jer tada od te bolesti obolijeva vrlo mnogo lju­di. Poznajemo više vrsta virusa koji uzroku­ju gripu i koji se često pojavljuju istovreme­no s drugim uzročnicima bolesti, kao što su na primjer bakterije. R^likujemo viruse tipa A, B i C. Najblaži oblik je obično C. Uslijed različitih virusa imamo mnogo teškoća s preventivnim cijepljenjem protiv potpuno određenog uzročnika, jer ne znamo mnogo ranije koji će se pojaviti. Cjepivo koje djeluje istovremeno protiv različitih virusa naprav­ljeno je tek nedavno.

Tipična gripa počinje iznenada nakon in­kubacije koja traje od 1 do 4 dana. Prepo­znajemo je po visokoj vrućici — groznici, op­ćoj slabosti, kašljanju, hunjavici, bolovima u krsnom predjelu i zglobovima te prilično teškom osjećaju opće bolnosti. Ako nema komplikacija kao što su na primjer oboljenje šupljina oko nosa, upala srednjeg uha, gnoj­ni bronhitis i upala pluća, vrućica se obično spusti već nakon tri dana. Zbog opće sla­bosti organizma potrebno se nakon gripe prilično dugo dobro čuvati, a česta poslje­dica je oslabljen krvni optok i sklonost pre­niskom krvnom tlaku. Liječenje

Treba počivati u postelji, gladovati uz voć­ne sokove i napitak s medom, vrući čaj od podbijela, ili čaj od jednakih dijelova diviz-me i čestoslavice, ili lipov čaj, ili čaj od baz­ge koji zasladimo medom (vidi: Ljekovite biljke). Liječenje prema Kneippu Serijsko kvašenje, o kojemu je Kneipp rekao: »Tako ozloglašenu gripu koja se još širi a ljudskom rodu je nanijela već toliko užasa i

330 Bolesti organa za disanje

odnijela već tisuće žrtava, možemo lako iz­liječiti samim kvašenjem. U toku osam do dvanaest sati moramo svakog sata ustati iz postelje i vrlo brzo se okvasiti, tako da se nakon drugog ili trećeg kvašenja pojavi jako znojenje. Zatim nastavljamo kvašenje sve dok ne nestane vrućica i bolesnik je za osam do dvanaest sati potpuno zdrav.«

U obzir dolaze i povoji za znojenje. Medu njima kratki povoj ili tročetvrtinski zamo­taj sa solju (hladan) ili s trinama od sijena (topao), ili djelomične kupelji s rastućom temperaturom vode u postelji ili pokraj nje. U teškim slučajevima ne možemo iz­bjeći lijekove koji štite krvni optok i dru­ge-

H r i p a v a c (pertussis) Hripavac (magareći kašalj) jako je zarazna bolest organa za disanje. Uzrokuje ga bakte­rija koja se širi kapljičnim putem od zaraže­ne osobe. Inkubacija: 7 do 14 dana. Najčešće obolijevaju djeca, a naročito naj­mlađa, do dvije godine. Znaci bolesti: napadi kašlja koji završavaju hripanjem kad bolesnik konačno udahne.

Prije pojave hripavca bolesnika obično muče pritajeni katari s hunjavicom, kiha-njem, suzama, gubljenjem teka i noćnim na­padima suhoga kašlja. Tek nakon deset do četrnaest dana pojave se tipični napadi hri­pavca koji se sastoje od 5 do 15 naleta kaš­lja prije nego što bolesnik može opet udah­nuti. Ti se napadi mogu pojaviti i po pede­set puta na dan. S kašljanjem se izlučuje ve­lika količina guste sluzi. Nerijetko bolesnik u toku napada i povraća. Otprilike četiri tjedna nakon početka bolesti smanjuje se učestalost i snaga napada. Liječenje

Hripavac iziskuje specijalno liječenje koje propisuje i vodi liječnik, a u teškim slučaje­vima su potrebni antibiotici i cijepljenje se­rumom za imunizaciju.

Opće liječenje: česti manji zalogajčići, uzimanje dovoljnih količina tekućine, soko­va za iskašljavanje i napitka s medom.

U obzir dolazi kvašenje gornjeg dijela ti­jela ili cijelog tijela, a primjenjuje se svaki dan ili svaki drugi dan, što ovisi o bolesni­kovoj snazi. Preporučujemo i tročetvrtinske kupelji s ekstraktom od smreke, čija početna temperatura iznosi 35 do 37° C koja se odr­žava 8 do 10 minuta, a kupelji se završavaju temperiranim polijevanjem vodom tempe­rature od 22 do 24°C. Kasnije, u vrijeme re­konvalescencije, preporučujemo 2 do 3 puta na tjedan povoj na prsa s trinama od sijena ili brašnom od gorušice.

U p a l a p l u ć a (pneumonia) Upala pluća ili pneumonija je bolest koju uzrokuju različite vrste bakterija i virusa, a među bakterijama prije svega takozvani »pneumokoki«. Dijagnoza i specifično liječe­nje spadaju u domenu liječnika specijalista

U nastavku dajemo uopćeni kratak prikaz dva osnovna oblika upale pluća: tipične upale pluća i bronhopneumonije.

T i p i č n a u p a l a p l u ć a Tipična upala pluća obično počinje iznena­da i bez posebnih prethodnih pojava, s groz­nicom i brzim porastom temperature do 40°C, ubrzanjem pulsa, 120 na minutu, i teš­kim općim smetnjama: glavoboljom, povra­ćanjem, probadanjem sa strane u prsnom košu, bržim disanjem (30 do 40 udisaja na minutu), teškim disanjem, u početku neti­pičnim ispljuvkom s malim količinama krvi, a od drugog dana nadalje ispljuvak je često karakteristično rđastosmeđ ili potpuno gno­jan. Obično znaci bolesti traju 7 do 10 dana ako ih ne liječi liječnik. Zatim se pojavi kri­za, ako bolest teče normalno temperatura pada na normalnu nakon jakog znojenja i tegobe popuste.

Komplikacije: upala porebrice i otkazi­vanje krvnog optoka. Liječenje

Specifično liječenje: antibiotici, sulfo-namidi i lijekovi za krvni optok; može ih propisati samo liječnik.

Opće liječenje: vidi: Opće liječenje bronhopneumonije.

P e l u d n a hunjav ica 331

Bronhopneumoni ja Bronhopncumonija je obično posljedica drugih oboljenja, na primjer gripe, bronhiti­sa, malih lx>ginja, hripavca i drugih bolesti. Napada pogotovu starije ljude koji su dugo u bolesničkoj postelji i neotpornu dojenćad. Cesto se pojavljuje i nakon operacija.

Većinom počinje podmuklo s malom vrućicom, kašljem i sluzavo gnojnim is­pljuvkom. Tok bolesti umnogome ovisi prije svega o općoj otpornosti organizma i o tome koliko je bila teška prethodna bolest.

Opće prirodno liječenje upale pluća: liječenje spada isključivo u liječnikovu do­menu jer prijeti opasnost od otkazivanja srca i krvnog optoka, zbog čega su oba ob­lika upale pluća u stvari vrlo opasne bolesti. Moramo s oprezom prići i prirodnom lije­čenju da ne bismo ometali liječenje lijekovi­ma kao što su sulfonamidi, antibiotici i dru­gi. Bolesniku s upalom pluća potrebno je vrlo mnogo čistog zraka. Zato među osnov­ne zahtjeve prirodnog liječenja spada pravil­no i često provjetravanje bolesnikove sobe, a najbolje ju je provjetravati kroz susjednu sobu. Stoga je još i sada, gotovo po svim lje­čilištima koja liječe prema prirodnim nače­lima, samo po sebi razumljivo liječenje bo­lesnika s upalom pluća na otvorenom, na

svježem zraku. Iako kod kuće nema uvijek mogućnosti da se bolesnik liječi na otvore­nom, ipak se dobrom voljom mogu postići veliki uspjesi. Dovoljno je samo navlažiti zrak; najbolje je da u tu svrhu ostavimo da hlapi ulje od eukaliptusa ili planinskog bora Vrućicu liječimo prema osnovnim prirod­nim pravilima.

U suprotnosti s nekadašnjim nazorima koji su prednost davali takozvanoj jakoj hra­ni, danas mislimo da je bolje da se bolesnik neko vrijeme uopće uzdrži od hrane, a za žeđ dajemo mu samo voćne sokove ili Kneippov napitak od meda. Sve druge mje­re treba prilagoditi pojedinačnim slučajevi­ma. Ako već ne pomognu mnogo lakša se­rijska kvašenja svakih pola sata, posegnimo najprije za povojima i zamotajima koji sniža­vaju temperaturu; to su prije svega povoj na leđa, povoj na listove i bedra. Bolesnika ne smijemo mnogo pomicati tamo-amo, inače možemo uzrokovati otkazivanje krvnog op­toka, a to je vrlo opasno zbog preobilja te­kućine u plućima. Kasnije, kad se upala smi­ri i bolesnik iskašljava, preporučujemo po­voj na prsa, prije svega povoj s gorušicom i trinama od sijena Ako se kao posljedica upale pluća pojavi upala porebrice, dobro je na prsa staviti povoj sa skutom O pojedinim mjerama treba odlučiti liječnik.

Alergijske bolesti organa za disanje

P e l u d n a hunjav ica Peludna hunjavica ili peludna ili polenska groznica alergijska je bolest (vidi: Alergije), koju uzrokuje cvjetni prah (pelud) trava i nekih stabala. Za nju je karakteristična teška kataralna upala nosne sluznice koja se raz­vije u kijavicu, u toku koje se izlučuje vrlo mnogo tekućine koja uzrokuje silno kihanje. I spojnica oka je upaljena i crvenkasta. Izlu­čuje se mnogo suza. Oboljenje prati niska temperatura, glavobolja i opće slabo stanje koje može bitno utjecati na radnu sposob­nost. Sklonost alergijama je nasljedno uvje­

tovana, a s psihičkim opterećenjima može se razviti u bolest. Liječenje Treba izbjegavati travu koja cvjeta i stabla u cvatu, treba se zadržavati uz more ili u drugim odgovarajućim klimama ako je mo­guće. Osjetljivost smanjujemo injekcijama peludnog ekstrakta. Dodavanjem kalcija smanjuje se osjetljivost vegetativnog živčev­lja, a isto tako i nekim drugim lijekovima i prirodnim općim liječenjem, a posebno su preporučljivi različiti izmjenični postupci Kneippove hidroterapije.

332 Bolesti organa za disanje

Bronhijalna astma (asthma bronchiale) Bronhijalna astma ili sipnja teško je disanje povezano s kašljanjem i ispljuvkom gušće sluzi; kašljanje je povezano s piskavim šuš-tanjem, što ponekad čujemo već izdaleka. Zbog pomanjkanja kisika u krvi ruke i noge pomodre i većinom su hladne, a u teškim slučajevima pomodri i lice, pogo­tovu usne.

Bolesnik vrlo teško diše zbog grča mišića u malim bronhijama i zbog izlučivanja guste sluzi. Zbog teškog disanja astmatičarima je pri udisanju prsna šupljina i prsni koš u po­ložaju za koji su karakteristični duboko spušten ošit i prema gore podignuta rame­na. Pomoćni dišni mišići, posebno obrtač glave, jako iskoče.

Bronhijalna astma je alergijska bolest isto kao i peludna hunjavica i koprivnjača. Tek vrlo rijetko astmu uzrokuju druge okolnosti, kao što su na primjer poremećaji prokrvlja-vanja mozga (dišnog središta), unutarnje depresije i drugo. Sklonost toj bolesti je čes­to nasljedno uvjetovana. Napade izazove prerazdraženi živac (vagus) koji spada u ve­getativno živčevlje. Astmu mogu uzrokova­ti i male količine alergogenih tvari i u vrlo razrijeđenom obliku: cvjetni prah, životinj­ske dlake, perje u postelji, tapete, brašno, neke namirnice i drugo.

Napade mogu pokrenuti i psihički uzroci. Liječenje U liječenju astme treba razlikovati dva stup­nja: a) akutni napad astme traje vrlo kratko,

iako može trajati i dulje, satima. Smiru­jemo ga lijekovima koje propisuje liječ­nik. Napade možemo dodatno olakšava­ti kupeljima s rastućom temperaturom vode za ruke ili za stopala, a pomaže i oblog s gorušičinim brašnom koji drži­mo na leđima ili prsima najdulje 20 mi­nuta;

b) između dva astmatična napada tre­ba brižljivo tražiti uzrok zbog kojega je došlo do napada. Mnogo ćemo pomoći bolesniku ako ga uzmognemo napraviti

neosjetljivim na tvar na koju je inače os­jetljiv. Psihoterapeut mora liječiti psihič­ke činioce koji pokreću napad astme. Grčeve bronhijalnih mišića i nadutost pluća, koji su većinom posljedica astme, pokušavamo spriječiti sistematskim vjež­bama disanja. Posebnu pažnju treba po­svetiti dubokom izdisanju. Kad je u pi­tanju emfizem, dolaze u obzir i polijeva­nja prsa i gornjeg dijela tijela.

Uvijek treba voditi računa da pacijent živi prirodno i primjenjivati pojedincima prilagođene prirodne ljekovite podražaje.

Spazmatični bronhitis Spazmatični bronhitis v bolest srodna ast­mi. Prepoznajemo ga ;-o mučnom kašlju, neznatnoj količini sluzavog ispljuvka i pore­mećaju disanja, ali pri tomu bolesnik ima dovoljno zraka. Cesto se - pogotovu kod male djece - pojavljuje kao posljedica aler­gične preosjetljivosti na neke namirnice i pokazuje se u obliku karakterističnog ekce­ma ili krasta. Kod dojenčadi se ta bolest može razviti iz prethodne infekcije. Liječenje Uz lijekove koje propiše liječnik moramo uzeti u obzir i prirodno opće liječenje. Po­sebno su preporučljivi povoji na prsa pri­pravljeni s gorušičinim brašnom.

Upala porebrice Upala porebrice ili pleuritis pojavljuje se u dva oblika: a) suha upala porebrice

Počinje kao posljedica upale pluća, pluć­ne tuberkuloze i drugih plućnih bolesti. Cesto je prethodnica vlažne upale po­rebrice.

b) vlažna (vodena) upala porebrice Ta upala može biti gnojna ili vodena. Nerijetko je posljedica plućne tuberkulo­ze ili je uzrokuju reumatične upale. Gnojni oblik upale obično se razvije za vrijeme upale pluća.

Tok bolesti Suhu upalu često prate kašalj i probadanja sa strana grudnog koša. Tegobe vlažne upa-

Upa l a porebr ice 333

lc ovise o količini izljeva. Probadanja sa strana i bolovi u predjelu rebara često pro­đu kad tekućina uđe između obaju listova porebrice. Ali bolovi mogu i ostati i osjeti­mo ih u ramenu oboljele strane. Za razliku od toga povećavaju se podražaji na kašalj, vrućica, pritisak u prsima i osjećaj bolnosti. To dolazi posebno do izražaja ako se vlažna upala pretvori u gnojnu. L i j ečen j e upa l e porebr ice Suhu upalu obično liječimo općim prirod­nim i lokalnim liječenjem. Lokalno liječenje obuhvaća prije svega one postupke kojima

se na kožu djeluje tako da ona odvodi toplinu, kao na primjer povoj na prsa s gorušičinim brašnom, povoj na prsa sa skutom, vrećica s trinama od sijena, utrlja-vanje i drugo.

I za vlažnu i gnojnu upalu porebrice vri­jedi da treba najprije odstraniti uzroke, ako se ikako može. U nuždi su potrebne punk-cije izljeva, antibiotici, sulfonamidi i drugi lijekovi.

Za svaku upalu porebrice preporučujemo prilikama i pojedincima prilagođene mjere u vezi s općim prirodnim liječenjem.

Bolesti probavnih organa Bolesti želuca i crijeva, jetre i žučnog mjehura postale su sa svojim neprijatnim i često oz­biljnim posljedicama prava napast za današnjeg čovjeka. Za mnoge ljude nije normalno dje­lovanje svih dijelova probavnih organa samo po sebi razumljivo kao što bi trebalo biti. Mno­gi uzroci nedovoljnog ili pogrešnog djelovanja ili ozbiljnih bolesti nisu neizbježni niti su slu­čajni, nego smo sami krivi za njih. Cesto se pojavljuju i zbog naše nepromišljenosti ili udob­nosti, pogrešne prehrane; ona je mnogo puta posljedica toga što ne poznajemo najjednostav­nije osnove zdrave prehrane, a često su bolesti i posljedica loših navika u prehrani.

I u ovom poglavlju želimo dati neke korisne naznake kao pomoć da se zaštitimo od iz­vanredno brojnih bolesti želuca, crijeva, jetre i žučnog mjehura, a da u slučaju bolesti znamo pravilno postupiti.

Opis ovih bolesti ne može zamijeniti liječnika, ali se njime želi postići da ono što liječnik propiše bolje razumijemo i osmišljeno postupamo. To je nužno jer bolesnik mora i sam ak­tivno sudjelovati u svom liječenju. Bez aktivne brige za zdravlje i aktivnog njegovanja zdrav­lja ipak je teško bolesti sprečavati ili bolesti i tegobe prevladavati i izliječiti ih. 1 u ovom poglavlju ćemo se držati samo najhitnijega iako ćemo uvijek nanovo upozoravati na pojedine stvari koje obrađujemo na drugim mjestima.

Bolesti usne šupljine

Bolesti zuba, desni i usne sluznice vrlo su često uzrok oboljenja probavnih organa.

Gnji lost zuba (caries) Gnjilost ili karijes vrlo je česta bolest zuba. Gotovo svi ljudi u civiliziranim zemljama imaju manje ili više gnjile zube.

Bakterije i kiseli produkti vrenja unište caklinu i zubnu kost te imamo gnjilost zuba. Zatim se lako upali meka supstancija zuba (pulpa) a inficira se i koštana okolica zuba; posljedica toga može biti čak trova­nje ili sepsa. Sprečavan j e i l i j ečen je Zube moramo neprestano kontrolirati i zu­barskim zahvatima ih zaštititi. To vrijedi i za mliječne zube.

Brižljiva njega usta prilično smanjuje raz­voj bakterija u ustima i koči djelovanje ki­selih produkata vrenja. Zube treba očistiti najmanje dvaput dnevno. Peremo ih do­brom zubnom četkom u vodoravnom smje­ru i odozgo prema dolje; upotrebljavamo dobru zubnu pastu ili vodice za usta.

U hrani obavezno smanjimo količinu ug­ljikohidrata (prije svega tršćanog šećera), a isto tako ograničimo i uživanje raznih slas­tica. Time ćemo spriječiti stvaranje kiselina i rastvaranje cementa zuba.

U hrani treba da bude mnogo svježeg voća, posebno jabuka i oraha, a i dobrog kruha od punovrijednog brašna.

U p a l a zubnog ležišta Razlikujemo akutnu (parodontitis) i kronič­nu (parodontoza) upalu zubnog ležišta.

A k u t n a upa la zubnog ležišta Pri akutnoj upali zubnog ležišta desni su cr­venkaste, blago bolne, natekle, a izlučivanje sline je povećano. Na zubnom korijenu se sakuplja zubni kamenac. L i j e čen j e Zube liječi zubni liječnik. Usta ispiremo čajem od kamilice ili kadulje ili odgovara­jućim vodicama za usta, a to liječenje do­punjuje čvrsto čišćenje zuba iako često kr­vare desni.

Ž ivčane smetn je že luca i cr i jeva 335

Kronična upa la zubnog ležišta Kronična upala zubnog ležišta (parodonto­za) danas je \ rio raširena. Po pravilu se po­javljuje s manjim upalama, ali zbog hrane, bakterija i zubnog kamenca koji se sakuplja­ju u džepu desni nastaje gnojenje. Desni se povlače otl zuba te se pokaže zubni korijen, zubni vrat postaje osjetljiv na dodir, na pro­mjenu topline i na slatko. Ako se obolje­nje ne liječi, oboljeli zubi se rasklimaju i lako ispadaju jer oboli i ćeljusna kost koja ih okružuje.

I parodontoza se razvija kao posljedica nepravilne prehrane pretjerano »|x>lx>ljša-nom« hranom koja jc meka i u kojoj nema \itamina. Bolesti često doprinosi i naslijeđe­na slalx)st i neotpornost desni i čeljusti. Pa­rodontoza može biti i posljedica nekoga op­ćeg oboljenja; tako se na primjer, među os­talim, javlja i pri infekcijama želučanog i cri­jevnog kanala i kroničnom zatvoru, a i pri bolestima metabolizma kao što su šećerna bolest, lx>lesti jetre i drugo. L i j ečen j e Liječenje koje provodi zubni liječnik može­mo mnogo potpomoći razumnim i zdravim prirodnim ži\ ljenjem, posebno prirodnom prehranom, i akt) odstranimo uzroke.

Bolesti jezika, usana i n e p c a Bolesti jezika, usana i nepca često prate dru­ge bolesti. Sve trajne promjene na jeziku, us­nama i nepcu mora uvijek pregledati liječ­nik, jer u protivnom možemo previdjeti teš­ka oboljenja. Treba uvijek posvetiti dovolj­no pažnje i neprijatnom zadahu iz usta. Može se pojaviti iz različitih uzroka: nedo­

voljne njege zuba i usta, posebno kod gnji-losti zuba i parođontoze, kronične gnojne upale krajnika, upala želučane sluznice, bronhektazijc, tuberkuloze i tlrugo.

Bolesti j ednjaka Razlikujemo funkcionalne i organske boles­ti jednjaka. Grčevi se pojavljuju ako se jed­njak proširi, jer se grče mišići na mjestu ulaska jednjaka u želudac (kardija). Grčevi su vrlo česti u slučaju živčanih i psihičkih ]x>remećaja, i u tom slučaju su funkcionalni. Uzrokuju neprijatan pritisak iza dušnik a a često i tipični osjećaj kat) da u jednjaku ima­mo okruglicu (globus hystericus). Ali grče­ve mogu uzrokovati i upale i nabrekline. U tom slučaju govorimo 0 organskim poreme­ćajima. Smetnje pri gutanju mogu biti po­sljedica ožiljaka koji ostaju nakon gnojnih upala i opeklina, a i akt) progutamo neko strano tijelo. Najčešće gutamo ova strana ti­jela: kost, riblje drače, tvrđe komadiće mesa i drugo. Akt) je ikako moguće, treba tla li­ječnik odstrani ta tijela.

Vrećas ta proširenja jednjaka (divert ikuli) To su vrećasta proširenja jednjaka prema van, koja mogu postati vrlo velika. Susreće­mo ih pogotovu kod starijih muškaraca. I' njima se mogu zaustaviti veliki komadi čvr­ste hrane, a zatim se izbacuju obično kroz usta. Proširenja mogu uzrokovati velike smetnje pri gutanju. Čim nešto pojedemo, moramo ponekad odmah povraćati.

Uzroci : urođena slabost mišića jednjaka, greške u razvoju, male ranice i grčevi.

Bolesti želuca i crijeva

Ž i v č a n e s m e t n j e ž e l u c a i cr i jeva Riječ je o funkcionalnom poremećaju, od­nosno o smetnjama u radu želuca i crijeva a da se pri tome ne zapažaju nikakve anatom­ske promjene organa. Ishodište ovih smetnji je u živčevlju i djelovanju unutrašnjeg živo­

ta. Tumačimo ih povezanošću psihičkog i fizičkog faktora.

Ove česte živčane smetnje objašnjavamo poremećajima u psihičkoj ravnoteži današ­njeg čovjeka nastalim uslijed svakodnevne jurnjave, briga, tjeskobe, neprirodnosti na

336 Bolesti probavnih organa

svim područjima. Upravo stoga se te smet­nje mogu razumjeti ako oboljelog čovjeka uzmemo kao cjelinu i bolest ne shvatimo kao čisto organsko oboljenje, bez obzira na to što su u prvom planu prenadraženi želu­dac i crijeva.

Osim posljedica živčanog i psihičkog sta­nja, ti poremećaji mogu biti i uslijed dugot­rajnih probavnih smetnji, pretjerane upotre­be sredstava za uživanje, posebno nikotina i alkohola, a i zloupotrebe sredstava za po-spješenje probave. Tegobe osjećamo kao pritisak i pretrpanost želuca nakon jela, kao uporno podrigivanje, napade bolova, kao želučani i crijevni nemir. Ali bolest može bid popraćena i svim drugim znacima koji se pojavljuju kod ozbiljnijih oboljenja.

Stoga liječnik mora utvrditi je li samo riječ o živčanim ili drugim ozbiljnijim smetnjama. Za živčane smetnje je karakteristična ovisnost o psihičkim dojmovima. U vezi s tim vrlo ne­zdravo djeluju strah i jeza, briga i neprirodna aktivnost bez pravog odmora. O tome treba voditi računa i pri liječenju. Uz tjelesno liječenje zračnim kupeljima, gimnastikom, masažom, lakim liječenjem vodom i drugim prirodnim ljekovitim činiocima kojima želimo postići opće jačanje treba poduzimati i psihičko lije­čenje radi uspostavljanja psihičke ravnoteže. Svjesna aktivna njega zdravlja vodi i u upor­nim slučajevima do uspjeha.

Prije nego što prijeđemo na pojedina or­ganska oboljenja želuca i crijeva, razmotrit ćemo one znake bolesti (simptome ili sku­pine simptoma) s kojima se češće susreće­mo. Ti znaci su nerijetko tako istaknuti da se doimaju kao samostalne bolesti. Ali i njih možemo pravilno vrednovati, samo ako ih povežemo s cjelokupnim stanjem organiz­ma.

Gubljenje teka Gubljenje teka nije bolest, nego samo znak poremećaja uslijed bolesti. Može se pojaviti u vezi sa raznim želučanim i crijevnim smetnjama i često je znak manjka sokova koji nastaju u želučanoj sluznici. Gubljenje teka prate i druga oboljenja organizma, na

primjer vrućica, početak tuberkuloze, bu­brežne bolesti, teški oblici slabokrvnosti; gubljenje teka se pojavljuje i kod živčano i psihički poremećenih ljudi.

Ako su uzroci akutna vrućica, greške u prehrani ili akutni probavni poremećaji, tre­ba najprije izgladnjeti. Kad taj period završi, ili ako iz bilo kojeg razloga ne dolazi u ob­zir, dopušteno je uz prirodnu punovrijednu hranu uzimati i gorko ljekovito bilje jer može vrlo mnogo pomoći.

Ima mnogo biljaka koje zahvaljujući svo­jim gorkim tvarima potiču izlučivanje želu­čanog soka i s tim pospješuju tek. One ne pospješuju samo izlučivanje žuči, nego i op­ćenito dobro djeluju. Zato dolaze u obzir i u svim onim slučajevima kad je bolesnik is­crpljen uslijed zaraznih bolesti ili kad je gubljenje teka posljedica živčane slabosti ili opće iscrpljenosti. Karakteristično za sve te bolesti jest da liječenje ljekovitim biljem s gorkim tvarima mora dugo trajati. Dobra strana u vezi s uzimanjem gorkih droga je što ih ima svugdje na raspolaganju u veli­kim količinama

Kič ica (Centaurium erythraea) svojim gorkim tvarima jača želudac i krvni optok u svim slučajevima iscrpljenosti. Ekstrakt kičice je karakteristično gorak i nakon što ga razrijedimo u odnosu 1:3.500. Upotreb­ljavamo je prije svega ako je želudac slab, tek nedovoljan a opća iscrpljenost posljedi­ca toga. Žličicu kičice namačemo u šalici hladne vode oko 10 sati, zatim čaj pijemo u gutljajima, 1 do 2 šalice razdijelimo jedna­komjerno na cijeli dan. Na vrh noža kičice u prašku uzimamo tri puta na dan pola sata prije jela.

Srčanik (Gentiana lutea) primjer je gorke biljke koja djelotvornost gorke tvari poka­zuje i kad je razrijeđena u odnosu 1:20.000. I srčanik jača želudac i potiče djelovanje os­labljenog krvnog optoka. Naročito je pri­mjeren ako je u pitanju želučana slabost po­vezana s nedovoljnim izlučivanjem želuča­nih sokova, osjećajem punoće, pomanjka­njem teka, poremećajima pražnjenja želuca, kiselim podrigivanjem i obloženim jezikom.

Povećana kise lost ž e lučanog soka 337

Na šalicu vode stavlja se po 1 žlica mje­šavine, namače 10 minuta, odlije i pije hlad­no u gutljajima (vidi i Weiss: Ljekovito bi­lje).

P o v e ć a n a kiselost ž e l u č a n o g soka Povećana kiselost želučanog soka (hiperaci-ditet, prekomjerna količina solne kiseline u želučanom soku) također nije samostalna bolest nego simptom koji treba razmatrati skupa s drugim znacima. Za ovu je bolest karakteristično da u želučanom soku ima previše kiseline. Postoji još jedna vrst pre­komjerne količine kiseline, ali u kojoj ne­dostaje pravi želučani sok. Taj oblik hipera-ciditeta nastaje jer se uslijed fermentiranja ugljikohidrata stvara mliječna kiselina. Me­đutim na ovom mjestu govorimo o pre­komjernoj količini solne kiseline u želuča­nom soku. Ta bolest može biti vrlo neugod­na s obzirom na razne tegobe koje ju prate. Glavni znaci su osjećaj tištanja i peckanja u predjelu želuca, što se obično osjeti 1 do 2 sata nakon jela; daljnji znaci su podrigivanje, žgaravica, a često i povraćanje.

Prilikom liječenja treba uvijek voditi ra­čuna o uzrocima. Jasno je, različitim sred­stvima možemo za neko vrijeme bolest ub­lažiti ili čak suzbiti, kao na primjer alkalnim lijekovima za želudac koji neutraliziraju pre-obilje kiseline u želucu, ali time ne uklanja­mo glavni uzrok bolesti. Naprotiv, često se stvara još više želučane kiseline. Besmisleno je liječenje koje bolest samo prikrije.

Ako je hiperaciditet posljedica opće živ­čane slabosti, treba najprije nju ukloniti os­mišljenim psihičkim i fizičkim liječenjem. Na isti način treba postupiti i sa svim dru­gim uzrocima.

Vrlo je važno hranu uvijek dobro sažva-kati i prožeti pljuvačkom. Treba se odreći jela i pića koja previše potiču stvaranje že­lučanog soka. Među njima su pogotovu sla­na, jako zapaprena i kisela jela kao što su na primjer mesni proizvodi, pikantni sirovi i umaci, alkohol, prava kava i jela koja nadi­maju kao što su crveni i druge vrste kupusa Samo ako izbjegavamo ta jela, možemo ra-

Srčanik upotrebljavamo i kod svih drugih općih iscrpljenosti pa i slabokrvnosti.

Čaj napravimo od ravno napunjene žliči­ce droge na 2 šalice hladne vode koju ne­koliko sati namačemo, a onda 5 minuta ku­hamo i nakon 5 minuta procijedimo. Sva­kog dana, najbolje je prije jela, popijemo po jedan dugi gutljaj čaja od srčanika. Srčanik u kapima uzimamo po 20 kapi u žlici vode tri puta na dan prije jela. Srčanik ne bi trebalo upotrebljavati ako je bolesnik sklon krvare­njima iz nosa, usta ili želuca ili ako je jako crven u licu.

Grč ica (Menyanthes trifoliata) sadrži naj­manje gorke tvari (1:1.500) od svih do sada spomenutih gorkih droga. Ali u njoj ima i nešto tanina i ne smijemo ga upotrebljavati predugo i u prevelikim koncentracijama jer može neprijatno podraživati želudac. Grčica se upotrebljava prije svega kad je poremeće­no stvaranje želučane kiseline, bilo da je ima previše ili premalo, dakle pri kiselom pod­rigivanju, žgaravici, pomanjkanju teka, ne­dovoljnom pražnjenju koje je povezano s neodgovarajućim izlučivanjem sokova u že­lucu i crijevima.

Na šalicu vode stavlja se žličica droge gr-ćice, namače se 10 minuta i popije po jedan dugi gutljaj čaja prije jela (ako ima premalo želučane kiseline) ili nakon jela (ako želuča­ne kiseline ima previše).

Pe l in (Artemisia absinthium) biljka je koja se odavno upotrebljava u slučaju želu­čane slabosti, pomanjkanja teka, kroničnog želučanog katara, nadimanja i kod želučanih i crijevnih grčeva. Ako je bolesnik podložan želučanim i crijevnim krvarenjima, ne uzi­ma se pelin.

Na šalicu vode stavi se 1 žličica pelina, namače 10 do 12 sati u hladnoj vodi, odlije ili pomiješa s vrelom vodom i namače još 5 do 10 minuta prije nego što se procijedi. Pije se po 1 šalica čaja dnevno, u gutljajima, prije jela! Dobra je mješavina

30 g pelina 30 g grč ice 20 g paprene metvice 20 g matičnjaka

338 Bolesti probavnih organa

čunati na poboljšanje bolesti. Posebno treba upozoriti da ne smijenio previše pušiti, jer nikotin vrlo nepovoljno djeluje na prokr-vljenost želučane sluznice. Upozoravamo da se ne smije neracionalno uzimati soda bi-karbona ili bazični magnezijev karbonat te slični želučani lijekovi jer te tvari samo pro­lazno vezuju želučanu kiselinu a sama bo­lest ostane.

Uz to još jedanput naglašavamo da treba liječiti čovjeka kao cjelinu. Uz odgovarajuću hranu koja ne smije podraživati i mora sa­državati mnogo svježih namirnica, pogoto­vu mlijeka i skute, preporučujemo blage ob­like knajpovskog načina liječenja vodom koji općenito jačaju (kvašenja, izmjenične kupelji, oblozi na tijelo). Da bismo to liječe­nje još potpomogli, propisujemo i sok od si­rovog krumpira, koji treba uzimati tri puta na dan po 1 žlicu; ili da bolesnik u gutlja­jima pije odgovarajuću mineralnu vodu. Na taj način neće samo ukloniti znake bolesti, nego će, kao što pokazuje iskustvo, ljekovito djelovati na želučane stijenke.

K a d u že lučanom soku ima p r e m a l o ili u o p ć e n e m a kisel ine i peps ina Pojava suprotna povećanoj količini kiseline u želučanom soku je nedostatak kiseline (hi-poaciditet) a najteži je slučaj ako u želuča­nom soku uopće nema kiseline i pepsina (ahilija). U tom slučaju ne samo da nedo­staje solna kiselina želučanog soka, nego i njegova druga bitna komponenta, pepsin, koji je nužan za probavu bjelančevina. Kise­line i pepsina nema jer ne djeluju želučane žlijezde. Pojavljuje se kod različitih bolesti, relativno opasnih a i neopasnih, na primjer kod jednostavnog želučanog katara, kod bo­lesti krvi, a pogotovu kod takozvane anemi­je i raka želuca. Povremeno može bez želu­čanog soka biti i prenadraženi želudac. Ta­kav je slučaj kod ljudi koji imaju u različito vrijeme vrlo različit želučani sok, ponekad od hipoaciditeta do velike kiselosti. Takvi su bolesnici nerijetko vrlo nepovjerljivi i misle da ih liječnici nisu pravilno pregledali. Vole da idu od liječnika do liječnika i na

kraju se zaustave kod nadriliječnika koji im kaže ono što žele čuti. A o kojem je od broj­nih mogućih uzroka riječ, može se utvrditi samo temeljitom pretragom Zato je takva pretraga obavezna

Pacijent koji ima premalo želučane kise­line ili je nema uopće većinom nema ni teka i ima proljev. Izmet je svijetložut, kisel­kast i pjenušav. U vezi s poremećajima lu­čenja želučanog soka nerijetko se u trbušnoj šupljini javljaju i više ili manje oštri bolovi nalik na grčeve. Liječenje Pri liječenju treba najprije povesti računa o uzrocima i po mogućnosti ih ukloniti. Ali budući da je poremećaj stvaranja želučanog soka uvijek odraz nezdravih općih zbivanja u organizmu, i liječenje mora uvijek biti opće. Ako Kneippovu kuru pravilno razu­mijemo, vidimo da polazi uvijek od čovjeka kao psihičke i fizičke cijeline, i na tome te­melji sve svoje liječenje. Stoga i za ove smet­nje primjenjujemo sve prirodne lijekove. Koja liječenja vodom ćemo primijeniti, najviše ovisi o trenutnoj reakcijskoj sposob­nosti i snazi organizma djelomična i potpu­na kvašenja, povoji i čak polijevanja. Produ­bljena istraživanja su pokazala da na boles­nikovo stanje prilagođeno liječenje vodom djeluje neposredno na izlučivanje želučanih sokova. Ali ne djeluje tako samo liječenje vodom; to isto možemo postići i zrakom i svjetlošću, pravilno odmjerenim gibanjem i mirovanjem i - što nije manje važno - psi­hičkim utjecajima. Provodeći Kneippovu kuru često dolaze u obzir i ljekovite biljke; kad je poremećeno stvaranje sokova, poseb­no su primjerene biljke s gorkom tvari.

Zatvor Zatvorom ili opstipacijom nazivamo neo­bično dugo zadržavanje izmeta u debelom crijevu. Normalno je jedanput do dvaput na dan izdašno se isprazniti, a u slučaju zatvora izmet se nerijetko zadržava u crijevu i po više dana i možemo ga pokrenuti samo sredstvima za čišćenje ili klistirima. Broj sredstava za čišćenje i njihova godišnja pro-

Zatvor 339

izvodnja neprestano se povećavaju Današnji čovjek, na žalost, više ne shvaća lijenost cri­jeva i zatvor kao bolest, nego kao nešto samo po sebi razumljivo, manje ili više ne­prijatno zlo, iako može biti uzrok mnogim drugim bolestima.

Zatvor može biti posljedica organskih ili funkcionalnih uzroka. Organski su oni kod kojih se zbog anatomskih promjena crijeva ili njegove okolice smanji zapremina crijeva, na primjer zbog pritiska maternice ili zlo­ćudnog tumora ili nečega drugog. Ali or­ganski uzroci zatvora su mnogo rjeđi nego funkcionalni. Time mislimo na one smetnje kod kojih ne možemo utvrditi vidne pro­mjene crijeva. Funkcionalni uzroci zatvora su, kao što je rečeno, češći, važniji i razno­vrsniji. Za tako nastali zatvor vrlo važnu ulogu ima i neprimjerena prehrana hrana u kojoj ima premalo otpadnih tvari i balasta, mnogo mesa, jaja, proizvoda od fino mljeve­nog brašna (bijeli kruh, kruh i pecivo od fino mljevenog brašna), čokolada i drugo. To su tvari koje premalo podražuju crijevo i ne izazivaju normalno stvaranje sokova i pokrete crijeva. Zatvor koji nastaje zbog ne­dovoljne aktivnosti crijeva nazivamo ato-ničnom (mlitavom) lijenošću crijeva

Drugi oblik zatvora se donekle pojavljuje zbog pretjeranog rada crijeva, kad grč obuh­vati pojedine dijelove crijeva (spazam); tu smetnju susrećemo pretežno kod nervoznih ljudi, a posebno kod strastvenih pušača, jer je nikotin prvoklasni otrov za izazivanje gr­čeva. Tu činjenicu ne mijenja tvrdnja nekih ljudi da mogu obaviti veliku nuždu tek na­kon što popuše cigaretu ili cigaru. U tom slučaju nikotin djeluje kao nekakav bič koji potakne djelovanje stolice. Dakako da je to štetno, ako traje dugo, jednako štetno kao i pražnjenje uz pomoć lijekova. Naime, ubrzo stupi na snagu pravilo da nakon svake pre-razdraženosti naiđe još veća iscrpljenost. Nerijetko se atonički i spazmički zatvor po­javljuju istodobno.

Ima i drugih uzroka zatvora. Jedan od njih je zadržavanje stolice. Iako osjećamo potrebu za pražnjenjem, to ne radimo pone­

kad zbog prezaposlenosti a ponekad zbog pogrešne sramežljivosti u društvu. Zatvor može biti i posljedica premale fizičke aktiv­nosti i nesređenoga i neprirodnog života

Nerijetko je teški zatvor posljedica i pre­više čestih klistira ili sredstava za čišćenje, jer se ne zna ni za jedno sredstvo za čišćenje koje bi aktivnost crijeva pokrenulo na fizio­loškoj osnovi, kao što se događa samo od sebe kad se vodi normalan život i kad je prehrana normalna. Sredstva za čišćenje mogu za određeno vrijeme biti svakako ko­risna i potrebna, a to su prije svega neki ča­jevi koji gotovo fiziološki potiču rad crijeva, dok redovita upotreba tih čajeva uzrokuje da crijevo postane mlitavo i lijeno, a mo­gućnost da se oslobodimo te neprijatnosti postaje sve manja. Sredstva za čišćenja ne mogu nikad zamijeniti prirodnu prehranu i prirodni način življenja. Od ljekovitih bilja­ka upotrebljavamo prije svega senovo lišće, rabarbaru, krkavinu, trninu, ljubicu i druge (vidi: Ljekovito bilje). Liječenje

Pri liječenju zatvora treba najprije ukloniti uzroke. Za liječenje oba oblika zatvora naj­važnija je pravilna prehrana u kojoj ima do­voljno vitamina i balasnih tvari, te mnogo sirovih namirnica. U kroničnim slučajevima tjednima uživamo samo sirovu hranu koju izmjenjujemo s vegetarijanskom. Uz kruh pravljen od brašna od nepročišćenog zrna i grahamovog kruha ili kruha od krupno mljevene pšenice, mnogo voća i povrća, po­trebne su i dovoljne količine masti i mas­laca, zatim kiseloga mlijeka, jogurta, prijes­noga kiselog kupusa, najbolje rano ujutro natašte.

Zatim, za prirodno poticanje crijeva sa­vjetujemo dalje ujutro natašte pojesti 10 do 15 suhih šljiva ili nekoliko smokava pre­thodne večeri namočenih u vodi; ili ujutro rano natašte popiti čašu hladne vode ili, kako preporučuje Kneipp, piti vodu cijeli dan na gutljaje ili u malim količinama svaki sat. Cesto može pomoći i 1 do 2 žlice odgova­rajuće ljekovite zemlje koju razmutimo u vodi i popijemo natašte.

340 Bolesti probavnih organa

Osim što uredimo probavu, moramo se pobrinuti i za gibanje. Preporučujemo gimnastiku, sport, prije svega gibanje tru­pa, kruženje trupom, uspravljanje iz leže-ćeg položaja, često temeljito masiranje i masiranje vlastitog tijela u smjeru kazaljke na satu.

Uz sve navedeno protiv zatvora iznena­đujuće dobro pomaže i primjena knajpov­skih kura vodom i povremena upotreba lje­kovitih biljaka. U slučaju atoničkog zatvora preporučujemo kratke hladne podražaje kao što su na primjer polijevanja koljena, kratke hladne kupelji u sjedećem položaju i polu­kupelji u toku kojih čvrsto trljamo tijelo; isto tako kratko hladno polijevanje trbuha nakon završenih polukupelji ili potpunih kupelji; dobro je i povijanje trbuha nakon čega slijedi masiranje trbuha i hladno kva­šenje. Ne treba se navikavati na klistir jer crijevo uslijed toga postane još neaktivnije ali izuzetno ga možemo upotrijebiti. Kao dodatak najbolje je upotrijebiti uvarke od ljekovita bilja, u obzir dolaze pogotovu ka­milica i rimska kamilica, a i druge biljke. U teškim kroničnim slučajevima treba dati prednost crijevnim kupeljima, ali njih mora odmjeriti i propisati liječnik.

Kad je riječ o spazmatičkom zatvoru, u obzir dolaze tople knajpovske kure koje uk­lanjaju grčeve: vrući oblozi na trbuh, povoj na trbuh, vrećica s trinama od sijena, vruće kupelji u sjedećem položaju ili kupelji u sje­dećem položaju s rastućom temperaturom vode i polukupelji te svjetlosno i toplotno zračenje. Vrlo su važne vježbe koje smanju­ju napetost i olabavljuju, zatim trbušne vjež­be disanja koje uklanjaju unutrašnje grčeve. Pri tome pomaže više nego sve drugo ako se psihički pravilno tome pristupi i nauči sve što u vezi s tim treba znati. Barem u početku u hrani ne smije biti previše ot­padnih tvari.

V r e n j e i gn j i l j en je u cr i jevu Moramo malo temeljitije obraditi vrenje i gnjiljenje u crijevu, jer su uz zatvor najčešći uzroci samotrovanja koje se može ispoljiti

vrlo različito: kao vrtoglavica, brzo zamara­nje, nesanica, oboljenje živaca, pritisak u glavi, glavobolja, probavne smetnje i niz drugih pojava.

Vrenje nastaje uslijed nedovoljne razgrad­nje s hranom unesenih šećera i drugih ug­ljikohidrata. Nedovoljna razgradnja je po­sljedica opće probavne slabosti, a ona je ne­rijetko posljedica naslijeđene slabosti pro­bavnih organa. Može biti posljedica i preve­like količine ugljikohidrata, kao na primjer prilikom prelaska na prijesnu hranu ili pri uživanju pokvarenog kruha, povrća, voća, piva, mošta koji vri i drugoga.

Posljedica vrenja ugljikohidrata u crijevi­ma jesu slabost, povraćanje, bolovi u trbu­hu, mučno nadimanje i eventualno proljev-kasta stolica koja zaudara na kiselo; vrenje u crijevu popraćeno je pojavama koje mogu bitno utjecati na to kako se čovjek osjeća.

Prekomjerno gnjiljenje u crijevu posljedi­ca je nepravilne razgradnje bjelančevina. Taj poremećaj obično počinje tako što se pojede previše bjelančevina (prije svega mesa, jaja i sira), a njih probavni sokovi ne mogu raz­graditi bez ostatka i pretvoriti ih u tvari koje odgovaraju tijelu. Smetnje mogu prouz­rokovati i prevelike količine probavnih so­kova, koji već sami po sebi imaju mnogo bjelančevina; to se događa zbog neprimjere­ne prehrane. Zatim je to preobilje probav­nih sokova osnova za gnjiljenje. Tvari koje uzrokuju izlučivanje prevelikih količina pro­bavnih sokova, među ostalim jesu: previše začina, pikantni umaci uz pečenje, pikantni sirovi, mnogo suhomesnate hrane a i brojna sredstva za uživanje i lijekovi.

Pri gnjiljenju bjelančevina u crijevu se pojavljuju u biti jednake tegobe kao pri vre­nju, ali su upravo produkti izmjene bjelan­čevina one tvari koje polako vode u samo-trovanje organizma i potkopavaju njegovu otpornost protiv najrazličitijih štetnih utje­caja. Kad bjelančevine gnjile u crijevu, sto­lica vrlo neprijatno zaudara.

Najpouzdanije ćemo se zaštititi od te neprijatne pojave razumnim prirodnim na­činom življenja, a prije svega pravilnom i

Želučani katar 341

prirodnom hranom koja treba da obuhvaća umjerene količine bjelančevina. Važno je voditi računa i o redovnom dnevnom praž­njenju.

Vrenje i gnjiljenje u crijevu najuspješnije ćemo liječiti višednevnim gladovanjem, za koje vrijeme pijemo samo sokove od ljeko­vitog bilja ili čajeve koji djeluju protiv gnji-ljenja. Tako dolazi u obzir sok od češnjaka, luka i borovice, a od ljekovitih čajeva čaj od anisa i kima. Otrovne tvari vezuju i životinj­ski ugljen, bijela glina (bolus alba, kaolin) i ljekovita zemlja i čine ih neškodljivim. Uz to treba poticati pražnjenje i pobrinuti se da bude što temeljitije; to najbolje postižemo klistirima; njima dodajemo uvarke od kami­lice koji sprečavaju gnjiljenje. Neprestano se treba brinuti i da hrana bude primjereno sa­stavljena, od pravilnih količina i vrsta uglji­kohidrata i bjelančevina. Shema liječenja

Na kraju ćemo još jedanput prikazati što je pravilna prehrana. Mijenjanje i pojedinosti treba prepustiti liječniku.

1. dan: dan gladovanja s paprenom met­vicom i jednim ili dva klistira. Osim toga treba taj dan i svaki dan u narednim tjed­nima uzeti po 2 žličice ljekovite zemlje Lu-

vos ultra, koja se razmoči u čaši vode. U ob­zir dolazi i kavin ugljen.

2. dan: svaka 2 sata pojedemo 2 naribane jabuke i po jednu bananu, 3 puta na dan stavljamo vrećicu s trinama od sijena na tr­buh.

3. dan: isto. 4. i 5 dan: dodamo 3 šalice bademovog

mlijeka i 2 šalice svježeg soka od jagoda. 6. i 7. dan: dodamo četvrt litra kiselog

mlijeka i tekuća voćna dijetalna jela uvečer 1 ujutro.

2. tjedan: dodajemo govedu juhu s povr­ćem; ujutro napola kuhanu zobenu juhu s naribanim jabukama; uvečer dijetalna jela i 2 komadića dvopeka s maslacem. Ako se stanje pogorša, treba se odmah vratiti na di­jetu od prvog dana a zatim probavu opet polako opteretiti!

3. tjedan: dodamo nekoliko žlica pirja­nog povrća, 2 krumpira pripravljena u ljus­ci, a ujutro i uvečer po 2 dvopeka s masla­cem i medom. Dijeta obično traje 4 do 6 tjedana (prema Bottenbergu: Biologische the-rapie des praktischen Arztes).

Toliko o prividno bezopasnim simptomi­ma vrenja i gnjiljenja u crijevima, a koji imaju dublje značenje i o kojima treba voditi računa.

Želučani i crijevni katar

Ž e l u č a n i ka tar (gastrit is) Želučani katar najčešća je lakša želučana bo­lest. Uslijed upalnih promjena želučane sluz­nice poremećeno je izlučivanje želučanog soka i stvaranje sluzi.

Razlikujemo akutni i kronični želučani katar. Za akutni oblik je karakteristično po­manjkanje teka, osjećaj punoće, tištanje u že­lucu koje može prerasti u bolove, eventual­no povraćanje, vrućica i poremećeno opće stanje. Liječnik mora utvrditi jesu li ti znaci zaista znaci želučanog katara ili neke druge ozbiljnije bolesti. Ove napomene treba da laiku pomognu širiti znanje a ne smije ih uz­imati kao poticaj da se sam liječi. Stoga

se ovdje ne upuštamo u pojedinosti toka bolesti.

Uzroci akutnog katara želuca mogu biti u preopterećivanju želuca prevelikim obroci­ma hrane, mogu ga uzrokovati i prevruća i prehladna jela i pića. Može biti i posljedica pokvarene ili preslabo sažvakane hrane (us­lijed površnog žvakanja ili slabih zuba), zloupotrebe sredstava za uživanje, prije sve­ga alkohola, nikotina i jakih začina.

Ako se koti akutnoga želučanog katara ne obrati dovoljno pažnje na sve o čemu smo govorili, ili se liječi pogrešno, može se pretvoriti u kroničan želučani katar koji je dugotrajan, ali ipak izlječiv; međutim, za-

342 Bolesti probavnih organa

pušten ili pogrešno liječen želučani katar može biti i osnova za nastanak čira na že­lucu. Stoga je nužno pravodobno liječenje.

Kronični želučani katar može nastati i uslijed štetnih podražaja koji se ponavljaju, kao što je slabo sažvakana hrana, jaki začini i sol, vruća ili hladna jela i pića, previše pu­šenja i drugo. Ako se ti štetni utjecaji često ponavljaju, organizam izgubi otpornost. Kad želimo želudac izliječiti, treba najprije isključiti te štetne utjecaje. I kronični želuča­ni katar prate slični znaci kao akutni, samo što nisu onako teški i naglašeni. Kronični želučani katar karakteriziraju česta podrigi­vanja plinova, koji su većinom bez mirisa. Ali može se pojaviti i podrigivanje kisela mirisa sa žgaravicom.

Liječenje kroničnog želučanog katara je ponekad vrlo teško jer često bolesnik nema dovoljno strpljenja da učini i podnese sve što treba. A što je to što za liječenje treba učiniti?

Sam tok bolesti nas može mnogo naučiti kakav odnos prema bolesti moramo imati i kako je treba liječiti. Otpor prema hrani, po­vraćanje i proljevi te drugi znaci bolesti važne su vanjske pojave koje treba shvatiti kao obranu i pokušaj organizma da se sam liječi, ali ako ne prekorače određenu mjeru, ne smijemo ih uklanjati na silu.

Ako zbog uživanja pokvarene hrane po­vraćamo, napadaju nas trbušni grčevi, ima­mo proljev i potpuno smo bez teka, loše se osjećamo ili imamo obložen jezik, bilo bi potpuno pogrešno poduzimati neke mjere samo protiv tih pojava i pokušati ih prigu­šiti, ako nisu upravo previše teške i ne traju predugo. Te su pojave znak da organizam sam nastoji iz tijela izlučiti otrove i učiniti ih neškodljivima. U takvom je slučaju pa­metno tu samoobranu organizma što više potpomoći. To ćemo najbolje učiniti odluč­no rasterećujući probavni aparat gladova­njem (poštedom prerazdraženog organa), čime dajemo priliku organizmu da razvije sve svoje obrambene snage. Najprimjerenije slučajeve takvog ponašanja nalazimo u živo­tinjskom svijetu kad se oboljele životinje po­

vuku na izolirana mjesta i danima izbjega­vaju svaku hranu dok ne prebrode svoju zdravstvenu krizu. Detoksikaciju i liječenje potpomažemo i uzimanjem drvenog ugljena i bijele gline (bolus alba) koji vezuju otrov­ne tvari i čine ih neškodljivima; korisno je i piti topao čaj od kamilice ili paprene met­vice koji također razrjeđuju otrovne tvari i uklanjaju grčeve. Dobro je i staviti tople ob­loge na trbuh, parne komprese, vrećice s trinama od sijena ili suhi izvor topline, što može biti i električni jastuk ili deka i neki drugi način liječenja trbuha toplinom; na taj način postižemo bolju prokrvljenost utrobe, popuštanje grčeva i bolova i bolju otpor­nost protiv bolesti. Oblozi i drugi načini li­ječenja znojenjem uklanjaju otrovne tvari iz tijela kroz kožu.

Sve navedene mjere imaju smisla i po­trebne su, dok su mnoge druge suvišne ili štetne; među te ubrajamo u prvom redu omiljeno pijenje alkoholnih pića i nastojanje da se odmah nakon liječenja jede, kako čov­jek ne bi tobože izgubio previše snage. Me­đutim, čim se organizam obrani od opas­nosti i prevlada je, opet se zdrav tek pojavi sam od sebe. Tek onda počnemo opet jesti. Najprije uzimamo tekuću hranu kao što su voćni sokovi i odabrani sokovi od povrća i mlijeko, a zatim prelazimo na laku kašastu, pa na kraju na tvrdu punovrijednu prirodnu hranu. Ni kod akutnog, a pogotovu kod kroničnoga želučanog katara ne smijemo zaboraviti druge mjere općeg liječenja i ak­tivne njege zdravlja kao što su kvašenja, ku­pelji u sjedećem položaju s trinama od sijena ili zobenom slamom ili preslicom ili ružma­rinom, zamotaj na bubrege s trinama od si­jena ili oblog odozgo, zračne kupelji s utr-ljavanjem ulja i mnoge druge mjere.

Crijevni katar Crijevni katar je često povezan sa želučanim katarom. Najkarakterističniji znak je pro­ljev; on je posljedica pospješenih pokreta crijeva, povećanog izlučivanja iz upaljene crijevne sluznice i smanjene sposobnosti za apsorpciju tekućina i u njima rastopljenih

Čir na dvanaesniku 343

tvari iz crijeva u tijelo. Nije međutim svaki proljev znak crijevnog katara jer ima i dru­gih uzroka proljeva: živčani, prekomjerni rad štitnjače, alergije, infekcije i još mnogo toga.

Proljev kod crijevnog katara je korisna i osmišljena obrambena mjera organizma, zbog čega je ne pokušavamo uvijek spriječiti već u samom početku, nego gladujemo, pi­jemo čaj, primjenjujemo toplinu i tek polako i postepeno počinjemo opet jesti. Počinjemo s tekućom, kašastom hranom a s nje prije­đemo na čvrstu hranu (vidi Ammueller: Pre­hrana i dijeta). Kod djece i odraslih se za li­ječenje crijevnog katara pokazala dobrom jabučna dijeta. Dnevno pojedemo po jedan i po kilogram naribanih svježih jabuka u malim obrocima ili odgovarajuću količinu banana. Uz jabuke ili banane smijemo jesti samo još nezaslađen čaj paprene metvice. Svaka druga hrana može ugroziti uspjeh li­ječenja. Jasno je da se u međuvremenu lije­čimo i knajpovskim metodama kvašenja, toplim oblozima i drugim općim mjerama koje mogu potaknuti djelovanje obrambe­nih snaga organizma.

Kad odstranimo štetne tvari iz crijeva, proljev je obavio svoj koristan rad i treba ga zaustaviti. Stolicu možemo opet dovesti u red uz pomoć nekih ljekovitih biljaka. Veći­na ljekovitih biljaka koje upotrebljavamo protiv proljeva sadrži tanine. Oni izazivaju grč sluznice crijeva, a time se smanjuje izlu­čivanje sokova a rad crijeva uspori. U tu svrhu se najviše cijene steža i petoprsta (vidi Ljekovito bilje).

Čir na želucu i dvanaesniku Čir na želucu (ulcus ventriculi) i čir na dva­naesniku (ulcus duodeni) poznati su i pod imenom ulkusna bolest. Po nastanku, toku bolesti i liječenju u biti su jednake pa ih mo­žemo zajedno obraditi.

U oba slučaja u pitanju je oštećenje tkiva koje se pojavljuje manje ili više kao veliki i duboki defekt u želučanoj sluznici ili sluzni­ci dvanaesnika. Oštećenje tkiva može biti u obliku brojnih manjih čirova (posebno u

crijevnoj sluznici) koji uzrokuju tegobe raz­ličitog stupnja. Mali postotak ne uzrokuje uopće nikakve tegobe.

Čir na želucu Uzrokuje bol u predjelu želuca, koji se naj­više osjeća natašte ili kad je želudac prazan; čim uzmemo hranu ili lijekove koji vezuju želučanu kiselinu, ili čak nakon povraćanja, bol popusti. Bolesnik ponekad izlučuje krv s izmetom, zbog čega može doći do slabo­krvnosti. Krv u izmetu ne vidimo kao krv, jer se s probavom promijeni. Svijetlocrvena krv u izmetu je po pravilu iz donjih dijelova crijeva. Želučani čir obično prati i prekiseli želučani sok (hiperaciditet). Čirovi na želu­cu češći su 2 do 3 puta kod muškaraca nego kod žena, a najčešći su nakon četrdesete godine. Želučani čirovi su rjeđi nego čirovi na dvanaesniku.

Ako sumnjamo da je u pitanju čir na že­lucu, želudac treba liječnik pregledati rendgenom ili posebnim uređajem za pre­gledavanje želuca iznutra (vizuelizacija že­luca).

Čir na dvanaesniku Tok bolesti je kao kod čira na želucu, ali je čir na dvanaesniku 4 do 5 puta učestaliji. Bolove osjetimo u gornjem dijelu trbuha 45 do 60 minuta nakon jela. Hrana i lijekovi koji vezuju želučanu kiselinu i povraćanje ublažavaju i te bolove. Čir na dvanaesniku pojavljuje se u svim životnim dobima; muš­karci obolijevaju 4 puta češće nego žene. Komplikacije kod čira na dvanaesniku: 1. Teško se liječi. Slabo liječenje je često po­

sljedica pogrešne prehrane. 2. Pojavljuju se krvarenja koja nam često i

promaknu. Posljedica dugotrajnijih krva­renja, pa i manjih, jest anemija (malokrv-nost).

3. Čir probije kroz stijenku dvanaesnika u trbušnu šupljinu. Prodor čira dvanaesni­ka u trbušnu šupljinu može teći burno, s jakim bolovima i neposrednom upalom potrbušnice, ili polako i pritajeno.

344 Bolesti probavnih organa

4. Čir na tlvanaesniku često prodre (penet­rira) u susjedna tkiva i ne stigne do tr­bušne šupljine. Nerijetka posljedica toga je da liječenje ne pokaže rezultate.

5. Zbog ožiljkasto nabranih čirova suzi se prolaz između želuca i dvanaesnika.

Zašto nastaje ulkusna bolest Uzroci nastanka ulkusne bolesti nisu jed­nostavni. Bitni razlog je poremećeni sklad čovjekova psihičkog i fizičkog života. Stoga je ulkusna bolest uvijek opće oboljenje i za­hvaća cijeloga čovjeka. Jasno je da određenu ulogu ima i lokalno stanje. Tako, na primjer, smetnje u lokalnom optoku uzrokuju neot­pornost želučane sluznice i sluznice dva­naesnika, koje zatim ošteti želučani sok (na­ročito u slučaju hiperaciditeta). Ulkusnu bo­lest često prate opće smetnje optoka, a po-sljeđica toga su hladna stopala i šake. Uopće uzevši, u ulkusnoj bolesti sudjeluju i fizički i psihički uzroci.

Od fizičkih uzroka spomenut ćemo nedo­voljnu njegu tijela, posebno nedovoljan op­tok krvi i sokova uslijed slabo njegovane kože, pretijesnu odjeću koja steže, sputava i stišće (i stopala), pogrešnu prehranu, zlou­potrebu alkohola i nikotina i sve što je ne­prirodno. Psihički uzroci za nastanak ulku­sne bolesti jesu svakakvi psihički potresi, na primjer brige i žalost, nevolja, razdraženost, jurnjava, strah, pretjerani umor i sve što re­meti psihičku ravnotežu. Sve to uzrokuje gr-čenje žila u želučanoj stijenci, nepodesan sa­stav želučanog soka, proljev, povraćanje i druge fizičke tegobe i muke, a s njima i ul­kusnu bolest. Svatko se može sam uvjeriti da probavni trakt umnogome ovisi o našem raspoloženju, odnosu prema životu i pre­dodžbama. Tko može pojesti svečani ručak ako je iz bilo kojeg razloga psihički vrlo po­tresen?

Kako se štitimo od ulkusne bolesti? Dok još nije bila poznata tijesna povezanost uzroka nastanka ulkusne bolesti, prevelika kiselost želučanog soka (hiperaciditet) ukla­njala se alkalnim lijekovima, kiselina se smatrala najvećim zlom, a u hrani je moralo biti što manje tvari koje opterećuju da bi se

poštedio probavni trakt. U teškim slučajevi­ma su operacijom odstranjivali oboljeli dio želuca ili dvanaesnika. Tim metodama se rijetko kad moglo postići stvarno izlječenje bez posljedica, jer se nije dovoljno uzimalo u obzir da je organizam psihička i fizička cjelina. Ali prema knajpovskom gledanju na bolest ne obolijeva pojedini ekstremitet ili organ, nego uvijek čovjek kao cjelina. Zbog toga svog uvjerenja Kneipp se nije ni­kad ograničavao samo na uklanjanje znako­va bolesti i odstranjivanje oboljelih tkiva, nego je uvijek i svugdje pokušavao potpo­moći organizam u njegovoj značajnoj obrani protiv štetnih uzročnika koji su prodrli u organizam, ili protiv neadekvatnog rada po­jedinih organa; važnu ulogu je pripisivao i |X)novnom uspostavijanju sklada između psihe i tijela. I knajpovski način liječenja pri­znaje u nuždi i druga rješenja koja potpoma­žu organizam da prevlada nevolje, pa na primjer priznaje da je potrebna operacija ako je čir probio u trbušnu šupljinu ili je za­tvoren izlaz iz želuca, ali i dalje ostaje pre­sudno da pri liječenju treba gledati čovjeka kao cjelinu. Liječenje

Bolesnika s ulkusnom bolesti može liječiti samo liječnik, ali treba da počne što prije. Nije dovoljno samo lokalno liječenje jed­nostranom dijetalnom hranom, iako je od­govarajuća dijetalna hrana neko vrijeme i potrebna. Ako je ikako moguće, neka boles­nik ne radi 2 do 3 tjedna. Neka leži u po­stelji bar dok je bolest akutna, i neka se liječi lokalnim grijanjem; 2 ili 3 puta na dan treba da dobiva tople obloge na trbuh s trinama od sijena ili parnu kompresu ili vrećicu s trinama od sijena na trbuh i krsni predio. Dolazi u obzir i povoj s trinama od sijena na slabinski predio, a isto tako i oblozi s ka­šom od krumpira ili od lanenog sjemena i sve ono što potpomaže liječenje. Treba stro­go zabraniti pušenje i alkohol.

Lijekovi mogu biti potrebni. Dijetu treba odrediti za svaki slučaj po­

sebno. Danas se sve više napuštaju strogi oblici dijete (vidi Atiernueller: Prehrana i di-

R a k na cr i j ev ima 345

jeta). Treba izbjegavati sve krajnosti. Dijeta treba da bude hranjiva. Potrebni su manji redovni obroci. Cesto dobro dođu i noćni obroci. I danas je važno svaki sat piti malo mlijeka (60 do 120 ml) ili obranog mlijeka. Moderna znanost je prvobitnu dijetu proši­rila i na hranu bogatu vitaminima, na pri­mjer više puta na dan uzeti 1 do 2 žlice soka od mrkve, a dobar je i sok od limuna ili naranče ili šipkov čaj. Zatim polako pre­lazimo na prirodnu punovrijednu hranu koju bolesnik treba da dobiva u kašastom obliku, a kasnije može jesti povrće pa i pri­jesnu hranu. Treba ograničiti sve što potiče izlučivanje želučanog soka; kavu, čaj, alko­hol, papar, kola pića i drugo.

Mnogi bolesnici ne podnose ni voćne so­kove, pića u kojima ima ugljičnog dioksida, začinjena i pečena jela.

Uz lokalno liječenje i dijete treba primje­njivati i svjesnu aktivnu njegu zdravlja i os­mišljeno usmjeriti postupke za poticanje pri­rodnih snaga organizma koji će ojačati cijeli organizam. Poremećeni optok počnemo u početku liječiti vrlo oprezno primjenom naj­blažih mjera, na primjer kvašenjem gornjeg dijela tijela ili cijeloga tijela odmah nakon ustajanja, preko dana izmjenične kupelji ruku, a uvečer izmjenične kupelji stopala. Dobro prijaju i kratke zračne kupelji i tro-četvrtinske kupelji s ljekovitim biljem. Lije­čenju vrlo mnogo koriste čajevi od ljekovi­tog bilja, prije svega stolisnika, kamilice i paprene metvice; ako je bolesnik sklon kr­varenjima, primjeren je čaj od imele, crvene sandalovine i rusomače koji pijemo na gutljaje. Po pravilnom rasporedu i odgo­varajućemu međusobnom razmjeru treba u liječenje uključiti i zrak, svjetlost, gibanje i mirovanje.

Isti je i tok liječenja bolesnika od kronič­ne ulkusne bolesti. Umjesto izrazitoga op­ćeg liječenja u tom slučaju treba se držati pravila pametnog prirodnog liječenja, koje se ne svodi samo na izostavljanje sredstava za uživanje i prestajanje njihove zloupotrelx? nego i u aktivnoj njezi zdravlja, što znači prirodnim podražajima sistematski jačati

obrambene snage organizma i tako ga činiti otpornijim.

R a k na že lucu Rak na želucu spada među najčešće oblike raka. Susrećemo ga naročito kod muškaraca koji su navršili 40 godina života. Na žalost ga često prepoznamo kad je već prekasno, jer su njegovi početni znaci manje karakte­ristični i brojni bolesnici se liječe sami um­jesto da se odmah obrate liječniku. Zato čovjeku koji ulazi u određene godine i koji ima tegoba s želucem ili crijevima (osjećaj punoće, slabost, tištanje, podrigivanje, žga­ravica nakon jela koju prati pomanjkanje teka, ali i ne mora, poseban otpor prema mesu, opadanje radne sposobnosti, opadanje tjelesne težine) savjetujemo da bez odlaganja ide k liječniku da ga temeljito pregleda. Pri tome se ne treba tješiti time da nema bolo­va i zbog toga odlagati odlazak liječniku, jer bolest, na žalost, nerijetko napreduje dugo bez bolova, a kad se pojave obično je već prekasno za potpuno izlječenje. Upravo sto­ga jer je rak tako potuljena i podmukla bo­lest.

R a k na c r i j ev ima Tri četvrtine od svih slučajeva raka na cri­jevu nalazimo na debelom crijevu, na S pet­lji, i na zadnjem crijevu. I ovaj rak, na žalost, često se utvrdi kad je već prekasno, jer ni za njega nema nekih posebno tipičnih i iz­razitih znakova na samom početku bolesti. Na rak crijeva upozoravaju — iako ga ne do­kazuju - smjenjivanje zatvora s proljevima, prikrivena krvarenja koja mogu izazvati sla-bokrvnOSt i slične pojave kao kod raka na želucu. Liječenje

Rak crijeva liječi se operacijom. Što se ranije otkrije veća je mogućnost izlječenja. Primje­nu pojedinih mjera liječenja treba prilagoditi svakom slučaju posebno, a moraju se pro­voditi u bolnici ili na odgovarajućoj klinici. Sve više dolazimo do spoznaje i da pri lije­čenju te bolesti - uz operaciju i dubinska rendgenska i nuklearna zračenja - važnu ulogu ima i jačanje organizma dijetalnom

346 Bolesti probavnih organa TrbuSni tifus 347

Upala slijepog crijeva (appendicit is) Upala slijepog crijeva (apendicitis) jest upala crvuljka, to jest crvastog produženja slijepog crijeva, koja se pogrešno naziva upala slije­pog crijeva. Vrlo je česta bolest, prije svega kod adolescenata i djece. Po pravilu počinje bolovima oko pupka, a kasnije se bolovi lo­kaliziraju u donjem desnom dijelu trbuha, bolesnik je osjetljiv na pritisak u tom pred­jelu jer postoji napetost trbušnih mišića, koja je još izraženija gibanjem i kašljanjem. Uz to l»lest prati pomanjkanje teka, slabost, povra­ćanje, zatvor i malo povišenje tjelesne tempe­rature (ispod pazuha 37,2 do 37,8°C).

Upala slijepog crijeva može proći sama od sebe. Međutim češće vodi u zagnoj (aps-ces), ako operacija nije pravodobna ili se sli­jepo crijevo provali a sadržaj razlije po cije­loj trbušnoj šupljini što prouzrokuje upalu potrbušnice. Može se pretvoriti i u kronič­nu upalu slijepog crijeva.

Stoga se treba odmah obratiti liječniku čim se posumnja na upalu slijepog crijeva. Dok liječnik ne dođe, bolesnik mora mirno ležati i gladovati. Ne treba mu davati nikak­va sredstva za čišćenje!

Zarazno-upalne crijevne bolesti

T r b u š n i t i fus (typhus abdominal is ) Tifus abdominalis ili trbušni tifus vrlo je ra­širena zarazna bolest koju kod čovjeka izazi­va uzročnik Salmonella typhi. S čovjeka na čovjeka prenosi se neposrednim dodirom ili namirnicama, vodom i mlijekom koji su za­raženi bakterijama tifusa. Salmonella se mo­že prenositi preko pribora za jelo, posuda kojima se služimo, ručnika u ugostiteljskim objektima, prljavim zahodima i drugim predmetima.

Inkubacija: od 1 do 3 tjedna. Bolest počinje polako s rastućim neras­

položenjem, glavoboljom, bolovima u vratu, kašljanjem i napokon s proljevom koji je na­lik na kašu od graha, ili/i zatvorom. Vrući­ca polako raste do oko 40°C i održava se na istom stupnju od 7 do 21 dan. Od 21 . dana se opet na isti način spušta na normalnu razinu. Usprkos visokoj vrućici puis ostaje spor (70 do 80 otkucaja na minutu), a broj bijelih krvnih zrnaca se smanjuje. U teškim slučajevima nakon prvog tjedna bolesnika obuzme pravo tifbzno stanje za koje je ka­rakteristična omamljenost (izraz typhos na grčkom jeziku znači pomračenje), bolesnik leži nepokretno u postelji s napola zatvore­nim očima i ne reagira ni na čije riječi. Dje­luje uplašeno i iscrpljeno.

Već prvi tjedan može se uzročnik identi­ficirati u krvi, a kasnije u mokraći i stolici.

Otprilike 9. dana pojavljuje se karakteris­tični kožni osip rozeole (lat. »ružice«). To su blijedocrveni osipi veličine glave čiode, po­gotovu po trbuhu, a mogu biti i veličine so-čiva. Osip se pojavljuje neprestano u novim naletima i obično traje 14 dana.

U otprilike 30Z neliječenih slučajeva po­javljuju se komplikacije. U trećem tjednu po­činju krvarenja u crijevima, čirovi na crije­vima mogu provaliti crijevnu stijenku, a sa­držaj crijeva se razliti u trbušnu šupljinu -posljedica je upala cijele potrbušnice. Rjeđe komplikacije su zastoj u otjecanju mokraće, upala pluća, upala vena i drugo.

Moramo spomenuti i prisutnost bakterija uzročnika tifusa u žučnom mjehuru u koji se one oslobađaju iako žuč teče većinom bez znakova poremećaja, a često tek nakon nekoliko tjedana kod rekonvalescenta dolazi do akutne upale žučnog mjehura. Ona može prijeći i u kroničnu, koju prati stvaranje žuč­nih kamenaca. U malom postotku oboljelih od tifusa žučni mjehur može biti izvor iz ko­jega se neprekidno izlučuju bakterije tifusa a da pri tome sam nosilac ne oboli.

Po zakonu treba prijaviti oboljenje, smrt, sumnju i kliconoše.

hranom, čajem i primjenom knajpovskih postupaka s vodom, a treba uzimati u obzir i utjecaj psihičkih činilaca.

Upala debelog crijeva (colitis) Razlikujemo dva oblika upale debelog crije­va ili kolitisa, koji ponekad prelaze jedan u drugi.

Colitis mucosa membranacea upala je debelog crijeva, a izazove je vege­tativno živčevlje. Napadi su nalik na kolike, a u periodima između napada u stolici se pojavljuju velike količine svijetlih staklastih sluzavih krpica koje su slične sluzavoj stolici kod astmatičara. Riječ je o vrsti alergijske bo­lesti (»crijevna astma«) koju često uzrokuju razne namirnice na koje je bolesnik osjetljiv. Liječenje U obzir dolazi prije svega opće liječenje, kao na primjer za živčane i psihičke bolesnike. Kad su proljevi česti, liječimo jabučnom di­jetom (sirova naribana jabuka) ili uvodimo dane s voćnim sokovima i druge dijete (vidi Vrenje i gnjiljenje u crijevu).

Osim lijekova može biti potrebna i na od­govarajući način provedena psihoterapija (lije­čenje lijekovima za psihičke bolesti, psihofar-macima) koju provodi liječnik-specijalist.

Colitis ulcerosa nespecifična je bolest za koju je karakteris­tična stolica s velikim količinama sluzi, gno­ja i krvi. Obično se u donjem dijelu trbuha pojavljuju blagi, na grč nalik bolovi. Uz to bolesnik nema teka, a ima vrućicu i osjećaj opće oboljelosti, gubi tjelesnu težinu i spo­sobnost za rad.

Bolest može biti akutna ili kronična. Još se ne znaju pravi uzroci. Liječenje U akutnim slučajevima treba ležati u poste­lji i uzimati vitaminima obogaćenu dijetalnu hranu. Ne smije sadržavati mlijeko, mliječne proizvode i pšenicu. Dopuštena je riža, zob i sluzave kaše od ječma. Nakon toga treba opet polako početi jesti punovrijednu hranu (vidi Anemueller: Prehrana i dijeta).

Ako je potrebno, Uječnik propiše i lijekove. Tegobe će ublažiti i liječenje potpomoći

topli oblozi na trbuh, vrećica s trinama od sijena na trbuh i krsni predio, kupelji u sje­dećem položaju s trinama od sijena i zobe­nom slamom ili uljem od hmelja te druge primjene topline.

Zapletaj crijeva ( i leus) Za zapleteno crijevo karakteristično je da se tanko crijevo većinom tako suzi da postane neprolazno. Bolest nastane iz dva razloga: a) Organski uzroci izazovu mehanički

neprolaznost crijeva ili mehanički ileus. Uzrokuju ga i strana tijela u crije­vu: žučni kamenac, tumori i otekline, nakupine izmeta (na primjer zbog nep­restanog uzimanja ljekovite zemlje), glis­te; mehanički ileus mogu uzrokovati i ožiljci, ukliještena kila, priraslice i drugi uzroci. Znaci: bolovi u trbuhu tipa kolika zbog grčenja crijeva, povraćanje izmeta, za­tvor, čujno crijevno krkljanje, bućkanje i pretakanje, šok krvnog optoka.

Liječenje Treba odmah u bolnicu; većinom je potreb­na operacija koja će ukloniti prepreku. b) Funkcionalni uzroci izazivaju para-

litički zapletaj crijeva (ileusX a nji­hov izvor je u živčanim poremećajima peristaltike (gibanje crijeva koje potisku­je crijevni sadržaj naprijed). Ima više uz­roka tome: može biti posljedica operaci­ja, krvarenja u trbušnoj šupljini, obolje­nja pankreasa, bubrežne kolike (grčeviti napadi bolova), slomljeni kralješci, tro­vanje mokraćevinom (uremija), dijabe-tična koma i drugo.

Znaci: blagi do umjereni bolovi u gor­njem dijelu trbuha, koje prati povraćanje (u kasnijoj fazi povraćanje izmeta), za­tvor. Crijevnih šumova ili uopće nema ili su slabo čujni.

Liječenje Bolest liječimo samo na klinikama. Konzer­vativno liječenje i liječenje lijekovima često donesu uspjeh.

348 Bolesti probavnih organa

L i j ečen je zahtijeva vrlo pažljivu njegu. I u lakšim slu­čajevima lx)lesnik mora biti u postelji, po­treban mu je dobar zrak, najstroža čistoća, izolacija i raskuživanje njegovih izlučevina. Posebno je važno da dobiva velike količine tekućina: čaj, napitak od medovine, razrije­đene voćne sokove i nakon prvobitnog gla­dovanja tekuću ili kašastu lako probavljivu hranu Ixjgatu vitaminima. Treba voditi ra­čuna i o njezi usta.

Samo ako nastupi zatvor dopušten je eventualno klistir od kamilice i stolisnika.

P r im j ene kna jpovsk ih metoda s vo­dom: već desetljećima sc cijene hladne po­lukupelji koje traju od 6 do 10 sekunda po 2 do 3 puta na dan. Gdje god je to moguće izvesti, preporučujemo i hladna polijevanja, možda ružicom za raspršivanje vode na gu­menom crijevu, ili tušem, dok se rjeđe pri­mjenjuju — pogotovo ne pri previsokim temperaturama i dobrom krvnom optoku -tročetvrtinske biljne kupelji s temperaturom od 35 do 36°C i traju 8 minuta, a završavaju se mlakim polijevanjem (22°C).

Vrlo dobra su i serijska kvašenja vodom s octom, ali nakon kojih odmah moraju us­lijediti povoji koji oduzimaju toplinu kao što je povoj na krsni predio, kratki povoj ili čak tročetvrtinsko povijanje s dodatkom soli ili octa.

Lijekove koje liječnik prepiše moramo bezuvjetno uzimati. Ako nastupi epidemija, potrebno je zaštitno cijepljenje protiv tifusa.

U v r i j eme oporavl janja (rekonvales­cencije) treba sistematski trenirati krvni op­tok, ali za svakog rekonvalescenta posebno treba odrediti na koji način. U obzir dolaze naročito izmjenične kupelji stopala, izmje­nične kupelji ruku, izmjenično polijevanje koljena, izmjenično polijevanje ruku (vidi Aktivna njega zdravlja).

Parat i fus (paratyphus) Paratifusna oboljenja slična su tifusnim, a uzrokuju ih različite bakterije: Salmonella paratyphi A, Salmonella paratyphi B i Sal­monella paratyphi C.

Bolest se odvija približno onako kao kod tifusa, ali je općenito blaža.

Liječnik treba da utvrdi 0 kojem obliku bolesti je riječ. L i j ečen je se u načelu provodi po jednakim pravilima kao liječenje tifusa.

Treba prijaviti sumnju, smrt i klico-noše.

U p a l e cr i jeva u z r o k o v a n e bakte r i j ama Uz tifusna i paratifusna oboljenja poznata su i lokalna crijevna oboljenja koja zove­mo »bakterijska trovanja hranom«. Uzroč­nici te medu ljudima vrlo raširene skupine bolesti vrlo su različiti: razne vrste salmo­nela, koli bakterije, bakterije uzročnici gnojenja (streptokoki i stafilokoki) i drugi. Zajednička karakteristika svih tih obolje­nja jesu proljevi koji počinju iznenada, a u stolici nema krvi ni gnoja. Većinom se skupa s oboljenjem podigne i tjelesna tem­peratura. Ako bolest zahvati i želudac (že-lućano-crijevna upala, gastroenteritis) po­javljuje se i povraćanje, slabost i pomanj­kanje teka.

Veliki dio tih zaraznih bolesti ima svoj iz­vor u zaraženoj hrani, kao što su: zaražena svinjetina, govedina, konjsko meso, ovčeti­na, ribe, perad, pilići, pačja jaja i jela koja se prilikom pripravljanja ne kuhaju dovoljno da bi se uništile bakterije (na primjer pu­ding i majoneza). Trkve zaražene namirnice često dobivamo u ugostiteljskim objektima, velikim kuhinjama, restoranima društvene prehrane i drugdje. L i j e čen j e

tih infekcija je slično kao i tifusnih i para-tifusnih oboljenja. Na prvom mjestu je gla­dovanje s čajem (kamilica, stolisnik, paprena metvica) a ako je potrebno uzimaju se i bla­ga sredstva za čišćenje. Vrlo je preporučljivo i liječenje toplinom oblozi s trinama od si­jena na trbuh, parne komprese, vrećica s tri­nama od sijena, tople kupelji u sjedećem po­ložaju s trinama od sijena ili zobenom sla­mom i drugo.

Bi je la g l i s ta 349

Griza, srdobol ja (dyscntcr ia) Dizenteriju prenose grižne bakterije koje mogu uzrokovati lx>lcst različitog toka i ja­čine. Pri dijagnosticiranju pojedinih tipova bolesti treba pregledati bolesnikovu stoli­cu i utvrditi vrstu uzročnika. Riječ je o vrlo raširenoj bolesti koja se češće pojav­ljuje i u blagom ili netipičnom obliku i često ostaje nezapažena. Zaraza izazove upalne promjene na debelom crijevu, koje mogu uzrokovati pojavu gnojnih ili više krvavih stolica.

Zarazimo se u dodiru s ljudima, zaraže­nom vodom i zaraženim jelima, a pri tomu muhe kao prenosioci bakterija imaju važnu ulogu.

Bolest često počinje iznenada s prolje­vom, grčevima u donjem dijelu trbuha, gub­ljenjem teka, slabošću, drhtavicom. Vrućica može biti visoka, a većinom ne prelazi 39°C. Sljedeća karakteristika je osjećaj opće obolje-losti, pojavljuju se bolovi u mišićima, glavo­bolja i vrtoglavica. Kao što je već rečeno, bolest može imati različiti tok, a vanjski znaci su ponekad jedva primjetni s mekom stolicom jedanput dnevno, a u težim sluča­jevima izraziti, kad bolest prate česte vode­naste k n a v e sluzave stolice, znaci općeg trovanja, grčevi i iscrpljenost povezana s isušenjem tkiva jer tijelo gubi mnogo vode a krv se zgušnjava. L i j e čen j e

Strogo mirovanje u postelji, izolacija boles­nika, raskuživanje, gladovanje, mnogo teku­ćine u obliku čaja od ovih biljaka petoprsta, steža, stolisnik, kamilica i drugo (vidi Ljeko­vito bilje). Kasnije dolazi na red rijetka ka­šasta hrana kao kod tifusa, a zatim normal­na prirodna osnovna hrana (vidi Anemueller: Prehrana i dijeta).

Kna jpovske mjere : trbuh grijemo oblo-zima s trinama od sijena, parnim kompresa-ma, vrećicom s trinama od sijena, primje­njujemo tople kupelji u sjedećem položaju ili tople polukupelji s trinama od sijena.

Liječenje lijekovima propisuje liječnik. Treba prijaviti bolest, sumnju, smrt i kli-

conoše.

Sprečavan j e bolest i . Na prvom mjestu je pažljiva opća čistoća, posebno je važna lx,'sprijekorna higijena u toaletnim prostori­jama, uništavanje muha, a u posebnim slu­čajevima dolazi u obzir zaštitno cijepljenje, ako tako odredi liječnik, ali ono vrijedi vrlo kratko vrijeme.

Glis te - uzročnici bolesti Gliste kao nametnici izazivaju različite bo­lesti kod ljudi. Na našim geografskim širina­ma to su ove gliste:

Bije la gl ista (Oxyur is vermicular is ) Bijela glista je najčešći uzročnik zaraze glis­tama kod čovjeka. Češće napada djecu. Duge su od 4 do 10 mm, bez članaka su, nalaze se pretežno u debelom crijevu, prije svega u slijepom crijevu i zadnjem crijevu. Ženke noću putuju u zadnje crijevo, odlože jajašca i uginu. Jajašca su već poslije neko­liko sati zarazna. U organizam ih ponovo možemo unijeti prljavim rukama ili zagađe­nom hranom i pićem. Međutim, ponovna zaraza je moguća i larvama koje nastaju iz jajašaca u zadnjem crijevu a provuku se kro­za nj nazad u debelo crijevo. Razvoj od pro­gutanog jajašca do zrele ženke koja odlaže jajašca traje otprilike 2 mjeseca.

Najvažniji je znak, iako ne potpuno pouz­dan, svrbež čmara gdje se zbog češanja mogu javiti i ekcemi. Posljedica može biti nesanica, nemir, mokrenje u postelji, lakše želučane i crijevne tegobe, kao što su bolovi u trbuhu, slabost, povraćanje, proljev i po­manjkanje teka.

L i j e čen j e obuhvaća opće i posebne za­hvate.

Sve zaražene članove obitelji i druge oso­be koje s njima dolaze u dodir treba liječiti istovremeno kako bismo izbjegli ponavlja­nje zaraze. Treba se pobrinuti da se nakon obavljene nužde i prije jela ruke obavezno peru sapunom i vodom. Nokti trebaju biti kratko podrezani i uredni, zahodske daske i posteljina čisti; noću moramo nositi usko pripijene gaćice, moramo stražnjicu prati vodom, sapunom i blagim dezinfekcijskim

350 Bolesti probavnih organa

sredstvom i pobrinuti se za provedbu dru­gih osnovnih higijenskih mjera.

Liječenje lijekovima prepuštamo liječniku jer znamo za brojne vrlo djelotvorne lijeko­ve koji nerijetko ostavljaju posljedice. Pre-porućljiviji su mnogo blaži, ne tako opasni lijekovi. Liječenje pospješuju klistiri od peli­na, češnjaka ili nekih lijekova.

O b i č n a gl ista (Ascaris lumbricoides) Obična ili čovječja glista dugačka je od 25 do 30 mm, okrugla je i nalik na daždevnja-ka. Vrlo je rasprostranjena. Odrasla glista ostaje u tankom crijevu. Nakon oplodnje ženka izleže goleme količine jajašaca, koja se izmetom šire po zemlji na sve strane. Nakon što su jajašca bila 2 do 3 tjedna u zemlji, iz njih se već mogu razviti ličinke sposobne za samostalan život. Čovjek se zarazi glistom kad uživa hranu ili piće zagađeno izmetom. Iz jajašaca se u tankom crijevu izlegu vidlji­ve ličinke koje preko limfnih žila i vena pu­tuju u desnu polovicu srca, a odatle prelaze u pluća. Preko bronhija i dušnika dospiju u ždrijelo, a odatle gutanjem u želudac i na­trag u crijevo. U tankom crijevu ličinke sa­zru, a ženka počne leći jaja približno 60 do 75 dana nakon što se čovjek zarazi. Odrasla glista živi 1 godinu pa i više.

Ako je glista malo, kod odraslog čovjeka ne uzrokuju posebne tegobe. Ali ako ih se pred otvorima raznih izvodnih kanala sa­kupi više i ukoliko se zavuku u trbušne organe i zatvore ih, mogu postati smrtno opasne. Ako je glista mnogo mogu zatvo­riti i prolaz kroz crijevo. A zadržavanje glista u plućima može uzrokovati uporan bronhitis i alergije, koje su ponekad vrlo ozbiljne. Liječenje

je moguće samo lijekovima i treba ga pre­pustiti liječniku.

Zarazu možemo spriječiti ako ne gnojimo zemlju ljudskim izmetom i zagađenom vo­dom. Gnojenje neposredno po povrću goto­vo redovito dovede do zaraze čovječjom glistom. Uvijek treba dobro oprati sumnjivo povrće, pa i u slanoj vodi.

Trih ina (Trichinel la spirallis) Trihina je mala, golim okom jedva vidljiva končasta glista koja je nametnik raznih sisa­vaca i čovjeka, čovjek se zarazi kad jede si­rovo, nedovoljno kuhano ili premalo dim­ljeno i sušeno svinjsko meso zaraženo trihi-nom. Kao međuposrednik nastupaju štakori od kojih se zaraze svinje. Kad s pojedenim mesom ličinka uđe u čovjekov želudac, po­činje se dalje razvijati i u tankom crijevu spolno sazri. Oplođene ženke probuše cri­jevnu stijenku i izlegu žive ličinke u limfne i krvne žile. Za dan-dva ženka postaje spol­no zrela i izleže 1.000 do 1.500 za život sposobnih ličinki. Preko žila ličinke dospiju u mišiće gdje se oviju ovojnicom; kad se li­činke ustale u mišićima, pojave se teške i bolne upale. Trihina se posebno često nase­ljava u ošitu ili u prsnim, trbušnim, vratnim, očnim i grkljanskim mišićima. Tu bolest (trihinozu) većinom prate proljevi nalik na proljeve kod grize, bolovi u želucu, slabost i povraćanje, a dok se ličinka ovija ovojni­com i visoka vrućica. Ponekad zbog opće iscrpljenosti ili paralize dišnih mišića čovjek umre već u drugom a može i u sedmom tjednu. Liječenje

Nema specifičnog liječenja lijekovima. Liječ­nik samo pokušava različitim sredstvima ublažiti bolest.

Sprečava se tako da se svinjsko meso prije uživanja obradi na temperaturi iznad 70°Q valja znati da toplina mora prodrijeti i u unut­rašnjost mesa. Samo tako ili dugotrajnim su­šenjem na dimu i dobrim prethodnim sala-murenjem mesa možemo uništiti tribinu.

Druga zaštitna mjera je zakonom propi­san pregled mesa.

T r a k a v i c a Ima više vrsta trakavica. Sve su nametnici koji hranu dobivaju neposredno kroz svoju tjelesnu površinu iz sokova u tkivu ili iz probavljene hrane u probavnom traktu u kojem su se naselile.

Spolno zrela trakavica živi u crijevima kralješnjaka. Glava joj je samo nekoliko mi-

Riblja trakavica 351

limetara široka, a uvijek je na tanjem kraju tijela. Na njoj su kukice i prianjalke pomo­ću kojih se pričvrsti za stijenku crijeva. Neprestano razvija nove članke koji se sve više povećavaju i sve brže sazrijevaju što su udaljeniji od glave. Zbog tih članaka može doseći 7 do 10 metara dužine. Zreli članci se napokon otrgnu od trakavice i iz crijeva izađu sa stolicom ili vlastitim giba­njem. Članci imaju i jedne i druge spolne organe koji kasnije propadaju, a u njima ostaju brojna jajašca koja s člancima dospi­jevaju iz crijeva. Trakavici su za potpuni razvoj potrebna dva a ponekad i tri doma­ćina.

To ćemo ukratko objasniti u vezi s poje­dinim trakavicama koje se pojavljuju kod nas.

Prutasta t rakav ica (Taenia saginata) Prutasta ili goveđa trakavica najčešća je čovječja trakavica u Evropi i Americi. Ikri-ce ili bobice koje se nalaze u goveđim mi­šićima (mesu) pojedemo žive sa sirovim, ne­dovoljno kuhanim ili pečenim goveđim me­som. Ikrice se u čovjekovim crijevima raz­vijaju u odraslu i spolno zrelu životinju. Jajašca se izluče iz zrelih otkinutih članaka koji stižu iz crijeva; s krmivom jajašca do­spijevaju u crijevo goveda i tamo se nasta­ne. Iz njih se izlegu ličinke (onkosfere) koje probiju crijevo i krvnim optokom prodru u mišiće gdje prijeđu u stadij bo­bice ili ikrice.

S v i n j s k a t r a k a v i c a (Taen i a so l ium) Svinjska ili uska trakavica slično se razvi­ja, samo što živi u svinji. A ako u čovječje tijelo ne dospiju jajašca nego ikrice, tada se ikrice razviju u čovjeku i to u različitim organima, pa i u mozgu. Tamo se razviju u mjehurastu tvorbu i uzrokuju bolest sličnu padavici (epilepsiji), koja može za­vršiti smrću.

Is landska t rakav ica (Taenia echinococcus) Islandska ili pasja trakavica je jedva do 5 mm dug plosnati crv a njena se jajašca pre­nose sa psa na čovjeka neposrednim dodi­rom (lizanjem). Iz jajašca se u čovječjim cri­jevima razviju ličinke koje probiju stijenku crijeva, prijeđu u krvne žile i krvnim opto­kom prodru u različite unutrašnje organe u kojima se zadrže. U organima nastaju raz­ličite mjehuraste tvorbe koje se mogu razvi­ti u teška unutrašnja oboljenja kao što su oboljenja jetre, pluća i drugih organa.

Ribl ja t rakav ica Riblja trakavica živi prethodno u raznim sla­tkovodnim rakovima i ribama. Rakovi pojedu jajašca koja dođu s izmetom iz ljudskih crijeva, a ribe pojedu rakove. Čovjek se zarazi ako jede nedovoljno kuhano ili sirovo riblje meso. Tok bolesti Bolesti koje su povezane s trakavicama ima­ju vrlo različiti tok. Odrasle trakavice u cri­jevu normalno ne uzrokuju hitnije poreme­ćaje ili smetnje. Čovjek koji ima trakavicu može mršaviti i osjećati bolove koji se teško mogu odrediti. Naprotiv, riblja trakavica uz­rokuje slabokrvnost koja podsjeća na perni-cioznu anemiju. I pasja trakavica, kao što smo već spomenuli, može stvaranjem velikih mje­hura (cista) uzrokovati težak oblik bolesti. Isto tako se iz jajašaca uske trakavice razvi­jaju mjehuraste tvorbe (cisticerki) ako čov­jek zaraženim rukama jajašca unese u usta. Liječenje

Pri liječenju osoba zaraženih trakavicama potrebne su posebne mjere koje može pro­pisati samo liječnik. Često je potrebno i li­ječenje u bolnici. Uspjeh umnogome ovisi o dobroj suradnji između bolesnika, liječnika i laboratorija. Treba najprije upotrebljavati li­jekove, a zatim dati na pretragu stolicu da se pronađe glava parazita. Nakon 6 mjeseci stolicu treba ponovno pregledati.

Bolesti jetre i žučnog mjehura I u ovom poglavlju ćemo se osvrnuti samo na glavne bolesti jetre i žučnog mjehura da bismo dali upute kako ih izbjeći i kako u slučaju bolesti pravilno postupiti. U vezi s tim ćemo samo kratko opisati djelovanje i zadatke jetre i žučnog mjehura.

Jetra je najveća žlijezda u ljudskom tijelu i zauzima izuzetno važno mjesto među svim or­ganima tijela. Ima presudan utjecaj na druge organe i organske sisteme. Mnoštvom pojedi­načnih funkcija, koje su danas vrlo dobro istražene, jetra ima važnu ulogu u metabolizmu. Bitna zadaća jetre je osloboditi krv, koja dolazi u nju kroz portnu venu, od otrova i produkata matabolizma i iz krvi sačuvati suvišni grožđani šećer koji se u jetri nakuplja kao životinjski škrob (glikogen); u njoj nastaje i žuč.

Bolesti jetre uvijek utječu na cjelokupan organizam pa čak i na psihičko stanje. Od mno­gih Ixjlesti jetre bolesnikovo se raspoloženje može umnogome promijeniti. Bolesnik je vrlo umoran, pospan i malodušan, i obratno - psihički utjecaji djeluju na jetru i žuč, iako se to znanstvenim metodama ne može uvijek pouzdano dokazati. Pučki govor često dobro pogodi ovisnost psihičkih uzroka i fizičkih pojava kao na primjer u izrazima »ideš mi na jetru«, »žut od bijesa«, »pun je žuči« ili kad se za nekoga kaže »žučljiv čovjek«, ili za raspravu da je »žučno vodena«. Žuč se stvara u jetri, otprilike litar do litar i pol dnevno i istječe mrežom žučnih kanala; oni se udružuju u sve veće i na kraju u jetreni izvođni kanal koji se otvara u dva-naesnik. Još prije toga se odvoji vod koji vodi u kruškasti žučni mjehur na donjoj strani jetre. U njemu se nalazi dio žuči koji stvori jetra. Prema tome, žučni mjehur je rezervoar iz kojega žuč teče u dvanaesnik kad se poveća potreba za žuči, prije svega kad jedemo masna jela.

Najvažniji Sastojci žuči su žučne boje od kojih je stolica žućkaste ili smećkaste boje, zatim u žuči ima žučnih kiselina i holesterola (zastarjeli naziv je holesterin). Masti koje hranom dolaze u crijevo promijene se pod djelovanjem žuči i postaju vodotopljive tako da ih crijevne resice mogu lako apsorbirati, a odatle preko limfnih kanala dospiju u krv.

Ako žučne boje prodru u krv i iz nje natope tkiva, kao što se događa kod nekih bo­lesti jetre i žučnog sistema, to se vidi po manje ili više žućkasto obojenim bjeloočnicama (prvi znak) a ubrzo i sva koža poprimi istu boju. Mokraća je u tom slučaju žućkasta do smeđa kao pivo, i pjenasta, a stolica praktično bez žučnih boja (poremećen je dotok žuči u crijevo), svijetla ili gotovo bijela i neprijatno miriše. Bolest je obično popraćena zatvo­rom.

Zbog žučnih kiselina u optoku koža više ili manje svrbi. Po pravilu se opće stanje bitno poremeti. Bolesnik mršavi i žali se na klonulost i umor,

nema volje za rad i pati od vrtoglavice. Kako obo l imo od žut ice Ima raznih vrsta žutice. Prvi oblik nastaje uslijed prepreka u žučnim vodovima zbog kojih se žuč ne može pre-

takati u crijevo. Žuč počne zastajati i polako prelaziti u krv. Protok žuči se može prekinuti i zbog žučnog kamenca koji se zaglavi u žučnom vodu, a i zbog glista koje prodru u vod; može i zbog ožiljaka nastalih nakon operacije, zatim tumorskih zadebljanja, pritiska susjednih tkiva, upalnih oteklina na ušću žućovoda u crijevo. Uzrok može biti i zarazni agens koji do­lazi iz crijeva, ali to nema veze s pravim zaraznim oboljenjem jetre. Tada je riječ o kataralnoj ili upalnoj žutici.

Virusna upala jetre 353

Upalna , ka ta ra lna žut ica (hepatit is) Ovaj oblik žutice nerijetko počinje kao bla­go oboljenje sa želučanim smetnjama, tišta-njem i osjećajem nabijenosti u predjelu želu­ca, kruljenjem u crijevima a često i zatvo­rom. Koža je tada manje ili više žuto otmje­na, a isto tako i bjeloočnice. Tome se pri­družuje i opća utučenost i osjećaj bolnosti. Vrućice uglavnom nema. Liječenje se upravlja prema uzroku. Ako postoje pre­preke u protoku žuči, treba najprije njih uk­loniti. Uvijek treba uključiti opće prirodno liječenje koje obuhvaća i zahvaćeni organ.

Najbolje je gladovanje uz čajeve od kami­lice ili paprene metvice ili slabi ruski čaj. Kad se bolesniku vrati tek, treba jesti sluza­ve kaše od riže i ječma, pire krumpir, pir­jano lako probavljivo |x>vrće (ono koje ne nadima), obrano mlijeko, mlad kravlji sir, mlaćenicu ili jogurt i slično. Dozvoljena je i teletina, perad i nemasna riba. Bolesnik može uzimati i male količine kvalitetnog maslaca i biljnog margarina.

Od knajpovskih postupaka dolaze u ob­zir prije svega kvašenje gornjeg dijela ti­jela ili cijelog tijela vodom i octom (jedna četvrtina octa), čime se ublažava svrbež, oblozi na trbuh s trinama od sijena, kupe­lji u sjedećem položaju i polukupelji s bilj­nim dodacima (37 do 38°C, 8 do 10 mi­nuta) i ostalo.

Drugi oblik žutice nastaje zbog oštećenja jetre, infekcija ili otrova. To je:

Virusna upa la jetre Virusna upala jetre ili infektivni hepatitis ili epidemijski hepatitis najčešći je oblik upale jetre, koju uzrokuju virusi. Poznata su dva oblika upale: prvi oblik prenosi virus A a drugi virus B.

Zarazna žutica koju uzrokuje virus A u stvari je pravi epidemijski hepatitis (he­patitis epidemica). Obično se prenosi za­gađenjem stolicom oboljelog preko prlja­vih ruku.

Nakon inkubacije koja traje od 2 do 6 tje­dana, bolest se ispolji manje-više iznenada.

Zarazna žutica koju uzrokuje virus B ( s e rumsk i hepatitis) obično se prenosi nedovoljno steriliziranim injekcijskim igla­ma.

Inkubac i j a traje od 6 tjedana do 6 mje­seci. Bolest se razvija pritajeno i općenito je neugodnija od one koju uzrokuje virus A.

Tok obiju bolesti ne razlikuje se bitno. Klinička slika bolesti je vrlo promjenljiva. Nekad se pojavljuje kao jedva primjetna in­fekcija bez žute boje, a drugi put protječe akutno i bolesnik može već nakon nekoliko dana umrijeti.

Bolest protječe brzo ili polako, što ovisi o vrsti virusa, čovjek se osjeća bolesnim, bole ga mišići, umoran je i nema teka. Cesto se može pojaviti slabost, vrućica (rijetko iz­nad 39"C), proljev ili zatvor. Bolovi ispod desnog rebrenog luka obično su trajni; ako se bolesnik napreže, još su izraženiji. Od­mah u početku obično se pojavi otpor prema pušenju.

Ako koža požuti - a to se ne dogodi uvijek — može se pokazati već na samom početku ili 5 do 10 dana nakon nastanka bolesti. Poboljšanje se pokazuje iščezava­njem žute boje kože, prestankom bolova u trbuhu, vraćanjem teka i oboljeli se dobro osjeća. Liječenje Bolesnik mora izoliran počivati u postelji dok ne prođu opći znaci bolesti. U akutnom stadiju treba izuzetno obratiti pažnju na pre­hranu; ona treba biti kao kod kataralne žu­tice. Isto tako dolaze u obzir i grijanja trbu­ha. Kad prođe akutni stadij, više ne treba strogo mirovati u postelji i može se postup­no prelaziti na prirodnu osnovnu hranu (Vidi Anetriutller. Prehrana i dijeta). Treba strogo zabraniti alkohol i crnu kavu ili piti samo kavu bez kofeina, međutim, bolji je čaj od paprene metvice i matičnjaka ili slabi ruski čaj. U liječenje treba uključiti sve mjere njegovanja zdravlja ali ih treba prilagoditi svakom bolesniku posebno.

Isključivo liječnik rukovodi liječenjem li­jekovima. U liječenju nam mogu pomoći lje­kovite biljke. Posebno preporučujemo ma-

354 Bolesti jetre i žučnog mjehura

slačak, crnu metvicu, rosnicu, čestoslavicu, sikavicu i druge.

Zarazna žutica ( icterus infectiosus) Zarazna žutica ili žutica izazvana leptospi-rozama (Weilova bolest) također je bolest jetre iz skupine zaraznih žutica. Uzročnika te bolesti prenose štakori.

Čovjek se obično zarazi kupanjem u vo­dama zagađenim urinom od štakora. Uzroč­nik ulazi u organizam kroz ozlijeđenu kožu i kroz sluznice. Uzrokuje opću zarazu, a naj­više je zahvaćena jetra.

Bolest obično počinje iznenada, otprilike 6 do 14 dana nakon zaraze pojavi se vru­ćica i opći znaci bolesti. Dogodi se da otka­zuju jetra i bubrezi.

Dijagnozu može postaviti liječnik koji ut­vrdi uzročnika i obavi odgovarajuće pretra­ge krvi. Liječenje U načelu vrijedi isto što i za zaraznu žu­ticu (hepatitis epidemica). Bolesnika treba cijepiti imunim ili rekonvalescentnim se­rumom.

Oštećenja jetre lijekovima i otrovima Oštećenja jetre lijekovima i otrovima nije uvijek lako utvrditi. Često liječnik prepozna takvu bolest samo ako bolesnik dulje vrije­me ili ponovno uzima određene lijekove. Bolest se manifestira slično kao zarazna žu­tica i treba je liječiti na isti način, ali oba­vezno je obustaviti unošenje sumnjivih li­jekova.

Jetru mogu oštetiti mnogi otrovi od kojih su najpoznatiji: alkohol, kloroform, fosfor, arsenovi spojevi, otrov gljiva i drugi.

Masno promijenjena jetra Masno promijenjena jetra nastaje uslijed neodgovarajućih tvari. Jetrene stanice pretr-pe masnu degeneraciju i u njima se počne nakupljati mast. Bolest je relativno česta i posljedica je dugotrajne nepravilne prehrane ili poremećenog metabolizma, na primjer kod šećerne bolesti. Ako promet ugljikohid­

rata (promet šećera) u jetri zbog navedenih štetnih tvari ne teče dobro ili ga ometaju kronične zaraze i drugi uzroci, u jetrenim se stanicama umjesto glikogena (škroba) gomi­laju masti.

Masna jetra je obično veoma uvećana i zbog toga se lako pipa. Jetreni testovi (ispi­tivanja rada jetre) mogu dugo pokazivati normalne rezultate i tegobe često mogu biti neznatne: lak osjećaj bola na dodir u gor­njem dijelu trbuha, izraženo nadimanje, po­manjkanje teka i smanjenje radne sposob­nosti.

Akutna žuta atrofija jetre teška je bolest, donekle nalik prethodnoj, ali je relativno rijetka. Bolest se razvije jer snaž­no djeluju isti štetni agensi, kao kod masne degeneracije jetre, ili bakterijski otrovi. U jetrenim stanicama se gomilaju masti, jet­reno vezivno tkivo počinje bujati zbog čega se jetrene stanice jako oštete, a posljedica su teški poremećaji metabolizma.

Bolest može teći akutno ili kronično i nalik je zaraznoj žutici (hepatitis epidemi­ca). Liječnik će utvrditi točnu dijagnozu i liječenje.

Kad akutni stupanj bolesti prođe treba -kao i uvijek - prirodnim životom i odgova­rajućom hranom potpomoći liječenje kojim rukovodi liječnik.

Skvrčavanje jetre ili ciroza jetre (cirrhosis hepatis) Ciroza jetre se može razviti od dugotrajno masno promijenjene jetre. Međutim, može nastati i iz drugih razloga, kao što je na pri­mjer prethodna upala jetre, zastajanje krvi u jetri zbog ometenog otjecanja krvi iz jetre, što je posljedica srčanih bolesti i bolesti kr­vnog optoka; bolest mogu uzrokovati i en­demični sifilis i paraziti koji oštećuju jetru i drugo.

Znaci bolesti se počinju pojavljivati pola­ko, rijetko naglo. Ako se pojave naglo obi­čno ih izazove neki nefiziološki stres koji je posljedica preteškog psihičkog ili fizičkog opterećenja. Većinom se pojavljuju opći

Skvrčavanje jetre ili ciroza jetre 355

znaci: malaksalost, čovjek se brzo zamara, mršavi, nema teka, osjeća slabost, vjetrove, ponekad povraćanje i proljev ili zatvor. Kasniji znaci bolesti su: trbušna vodena bo­lest, izljevi porebrice, potkožna krvarenja i gubljenje svijesti (jetrena koma). Često su vrlo raširene površinske trbušne vene i vene prsnog koša. Jetra se po veličini mno­go promijeni, možemo opipati njezin otvr­dnuli neravni rub.

Među promjenama koje se često pojavlju­ju na koži ubrajamo i crvena, kao glava čio-de velika, proširenja žila koja se iznenada pojave većinom po licu, ali i po vratu, po prednjoj strani prsa i po rukama. Bolest mogu pratiti i ove vanjske pojave: crvenilo dlanova, promjene na noktima (bijeli nokti ili nokti kao staklo na satu), prljava sivožu-toblijeđa boja lica i gornjeg dijela tijela, la­kirani jezik, lakirane usnice i drugo.

Liječenje Najprije treba ukloniti uzroke, a zatim opće liječenje prilagoditi svakom bolesniku po­sebno. U akutnom stadiju bolesnik treba le­žati i dobivati dijetalnu hranu. Dijetalna hrana (vidi i Anemueller: Prehrana i dijeta) treba da potiče tek, mora sadržavati dovolj­no vitamina, 75 do 100 g bjelančevina dnevno, a količinu kuhinjske soli treba og­raničiti. Za kasnije liječenje preporučujemo izrazite dijetetske kure i kure pijenja u lječi­lištima i sanatorijima.

Od knajpovskih postupaka preporučuje­mo: obloge na trbuh s trinama od sijena, vrećicu s trinama od sijena na trbuh, a kas­nije kupelji u sjedećem položaju s porastom temperature vode, polukupelji s trinama od sijena ili zobenom slamom i izmjenična po­lijevanja.

Posebne mjere mora propisati liječnik.

Bolesti žučnih vodova

U odmorima u toku probave u žučnom mjehuru se nakuplja žuč koju organizam troši kad mu ustreba. Jasno je da žuč može teći u dvanaesnik i neposredno iz glavnog žućovoda, kao što je na primjer nakon uklanjanja žučnog mjehura. Potreba za žuči se povećava prije svega kad hrana ili različite tvari podražuju žučni mjehur da izlučuje više. Žučni mjehur će biti bla­go podražen, na primjer, ako natašte popijemo 1 do 3 žlice čistoga, mlakog maslinovog ulja, a dobro djeluje i karlovarska i Glauberova sol. Na isti način djeluje i niz prirodnih mineralnih voda. Poznate su i mnoge ljekovite biljke koje vrlo dobro djeluju. Najbolja su eterična ulja iz paprene metvice i kima, zatim despik, kopriva, vodopija i druge (vidi: Lje­kovite biljke).

Izlučivanje žuči pospješuje i sok crne rotkve, manje bijele rotkve, a dobra je i sirova na­ribana rotkva.

Ako žuč zastaje, treba posegnuti za pravim lijekom. Još jedanput napominjemo da žučni mjehur ovisi i o živčanim i psihičkim utjecajima. Teško psihičko uzbuđenje može bitno pro­mijeniti tonus (napetost) žučnog mjehura, a pogotovu izvodnog voda. Hipotonija (prenizak tonus) može se smjenjivati s hipertonijom (povišenim tonusom). Takvi neadekvatni tonusi danas su česti a poznati su pod nazivom distonija. Zbog njih i drugih vegetativnih poreme­ćaja ili upala u blizini može istjecanje žuči biti bitno poremećeno ili čak počinje zastajati. Posljedica može biti upala, a u žučovodima se stvaraju žučni kamenci. Znaci zastajanja žuči su netipični i mijenjaju se: neprijatno tištanje na desnoj strani gornjeg predjela trbuha, osjećaj nabijenosti, nadimanje, sklonost zatvoru, obložen jezik, neprijatan zadah iz usta, podrigivanje i podražaj na povraćanje. Često se pojavljuju i bolovi nalik na kolike, koji zrače do desne lo­patice.

356 Bolesti jetre i žučnog mjehura

Liječenje 1 ovo uopće uzevši lako oboljenje trebalo bi prije svega liječiti prirodnim općim mjerama, medu kojima treba na prvo mjesto staviti odgovarajuću prehranu koja dobro djeluje na nor­malno izlučivanje žuči i u kojoj nema ni jela ni pića koja bi opterećivala organizam. Dobre su i odgovarajuće ljekovite biljke, mineralne soli, mineralne vode, a i lijekovi koji podstiču pražnjenje, odnosno stolicu. Uz to se treba pobrinuti da se otkloni napetost vegetativnog živ­čevlja.

Primjena knajpovskih postupaka s vodom ne smije se ograničiti samo na zahvaćeni or­gan (oblozi na trbuh s trinama od sijena, vreća s trinama od sijena za jetru i žučni mjehur, povoj na krsni predio s trinama od sijena, parna kompresa na trbuh i drugo), nego neka dje­luju na cijelo tijelo (kvašenja, izmjenične djelomične kupelji, izmjenična djelomična polijevanja i dva do tri puta na tjedan polukupelj ili tročetvrtinska kupelj s ljekovitim biljem).

Liječenje lijekovima dolazi u obzir samo u posebnim slučajevima, a liječnik ga treba pro­pisati i njime rukovoditi.

Upala žučnog mjehura (cholecystit is) i žučnih vodova (cholangit is) Upala žučnog mjehura i žučnih vodova može biti različitog stupnja. Razlikujemo obične i kataralne, gnojne i teške gnojne, razarajuće (gangrenozne) upale.

Upala može često nastati zbog žučnih ka­menaca, zaraznih oboljenja crijeva (pogoto­vu tifusa i drugih oboljenja nalik na grizu) ili iz krvi kad klice koje uzrokuju upalu, na primjer iz trulog zuba, preko krvi dodu u jetru ili žuč; žučni mjehur je vrlo važan iz-lućni organ za sve bakterije iz optoka (vidi i Kliconoše kod tifusa).

Tegobe koje bolesnik osjeća ovise o stup­nju i tipu upalnog procesa. U slučaju akutne upale žučnog mjehura tegobe su; malaksa-lost, povraćanje, jaki bolovi i osjetljivost na pritisak, vrućica, drhtavica i povećanje broja bijelih krvnih zrnaca.

Kronična upala žučnog mjehura Kroničnu upalu žučnog mjehura karakteri­ziraju bolovi koji se stalno ponavljaju - a koji su nalik na kolike (grčeve) - ispod des­nog rebrenog luka, pri čemu bolovi zrače u desnu lopaticu, a često ih prati povraćanje i kronične probavne smetnje uz nadimanje i malaksalost. Tegobe izazivaju i pojačavaju masna jela. Cesto se može utvrditi i uvećan, prepunjen, žučni mjehur. Ponekad se zagno-jeni žučni mjehur provali, što može promi­jeniti tok teškog oboljenja; sve teži i teži bo­

lovi na desnoj strani gornjeg dijela trbuha, velika osjetljivost predjela žučnog mjehura na dodir, napetost trbušnih mišića i visoka vrućica. Glavni znaci upale žučnih vodova u jetri jesu: visoka vrućica i drhtavica, kao pri akutnoj upali žučnog mjehura. Liječenje Pri akutnom oboljenju uglavnom se ne može izbjeći operativan zahvat ili liječenje lijekovima.

U svim slučajevima mora liječnik odluči­vati o mogućnostima liječenja. Bolesnik se mora ponašati kao pri zaraznoj bolesti. Mora počivati u postelji, gladovati uz čaje­ve, klistirati se i grijati vlažnom toplinom dok je ne osjeti kao neprijatnu (u tom slu­čaju se stavlja pravi hladni oblog s vodom i octom), a kasnije nastaviti s dijetom; to su bitne mjere liječenja akutnog oblika upale žučnog mjehura i žučnih vodova. Ali pri li­ječenju kronične upale gladovanje zamijeni­mo odgovarajućom dijetom za oboljelu žuč. Bolesnik većinom dobro podnosi primjenu knajpovskih postupaka s vlažnom toplinom, kao što je na primjer povoj na krsni predio s trinama od sijena, ili vrećica s trinama od sijena svaki drugi dan. Često je potrebno re­gulirati stolicu. Za to su najpogodnija već spomenuta sredstva koja pospješuju izluči­vanje žuči, a ponekad dolaze u obzir i klis-tiri (1 litra toplog čaja od kamilice ili sto­lisnika). Pri liječenju vrlo važnu ulogu igra uistinu prirodan život. Ako se ne

Žučni kamenci 357

izbjegava alkohol i nikotin, liječenje neće biti uspješno.

Žučni kamenci (calculus felleus) Upala žučnog mjehura je najčešće tijesno povezana sa žučnim kamencima. Oni su uis­tinu česta pojava nakon četrdesete godine života, a bolest je kod žena tri do četiri puta češća nego kod muškaraca. Na stva­ranje žučnih kamenaca utječe trudnoća i gojaznost.

Većina (oko 90Z) kamenaca pri kroničnoj upali žučnog mjehura jesu takozvani ka­menci mješovitog tipa sastavljeni od koles­terola i kalcijevih spojeva.

Tegobe pri ovom oboljenju su vrlo raz­ličite. Ima ljudi sa žučnim kamencima koji ne osjećaju nikakvih tegoba ili su one tako neznatne da im liječnik i nije potreban. Ali neki dobivaju napade jakih kolika i izražene upalne pojave da ponekad treba žučni mje­hur otkloniti operacijom. Kako nastaju žučni kamenci? Žučni kamenci mogu nastati na vrlo razli­čite načine. Vjerojatno je sklonost nasljedna. Međutim, nasljedna dispozicija još ne znači da čovjek mora oboljeti. Nepravilna prehra­na je jedan od važnih faktora nastajanja žuč­nih kamenaca. To je hrana koja sadrži pre­više masti i brašna, jela koja nadimaju te os­tala hrana koju čovjek ne podnosi. Zapravo, žučni kamenci su često posljedica prijašnjih upala žučnog mjehura, ali mogu i oni po­

spješivati upale. Znatnu ulogu pri tome mogu imati psihička uzbuđenja koja se po­navljaju, a izazivaju grćenje žučovoda, uspo­reno otjecanje i koncentriranje žuči, iz koje se zatim izlučuju tvari od kojih se stvaraju žučni kamenci.

Iako, kao što smo već rekli, čovjek ne mora osjećati tegobe zbog žučnih kamena­ca, često se od 1 do 2 sata nakon obroka pojavljuju tipične kolike povezane sa žuč­nim kamencima. Prate ih jaki bolovi koji obično zrače u desnu lopaticu i desnu ruku. Bolovi su slični grčevima a smjenjuju se sa fazama bez bolova. Kad napad mine boles­nik osjeća teški pritisak u žučovodima. Na­pade prate većinom malaksalost i povraća­nje. Kolike mogu proći već nakon 1 do 2 sata, ali ponekad traju danima i ponavljaju se, pogotovu ako se ne pridržavamo dijete. Ako se žučni kamenac zaglavi ili se žučo-vod potpuno zatvori uslijed upale, žučni mjehur treba često ukloniti operacijom da se izbjegnu još veće opasnosti. Napadi se gotovo ne mogu izdržati bez lijekova za ub­lažavanje bolova. Prirodno liječenje koje tre­ba da potpomogne provodi se na isti način kao za upalu žučnog mjehura.

Upravo kod žučnih kamenaca možemo najbolje spoznati kako se prirodnim liječe­njem mogu sprečavati napadi i time olakšati bolest. Kneippovo učenje o prirodnom živ­ljenju, kao što je prikazano u poglavlju o ak­tivnoj njezi zdravlja, u ovom je slučaju uis­tinu vrlo vrijedno.

Bolesti gušterače

Da bi bilo razumljivije, napisat ćemo nekoliko riječi o ulozi gušterače. To je: a) stvaranje sokova važnih za probavu (vanjsko izlučivanje ili vanjska sekrecija); b) stvaranje inzulina, hormona takozvanih stanica Langerhansovih otočića koji sudjeluje u

metabolizmu šećera (unutrašnje izlučivanje ili unutrašnja sekrecija). U ovom poglavlju obrađujemo samo bolesti povezane s vanjskim izlučivanjem gušterače. U gušterači se stvaraju enzimi ili fermenti važni za probavu. To su složeni spojevi koji

omogućavaju živim stanicama da obavljaju svoj metabolizam. Najpoznatiji su: amilaza, koja sudjeluje u razlaganju škroba i glikogena, lipaza koja razlaže masti i proste masne kiseline u glicerin, tripsin koji razlaže bjelančevine i drugi.

358 Bolesti jetre i žučnog m jehu ra

Djelovanje enzima povezano je sa želučanim sokovima i živcem lutalicom (nervus vagus) koji spada u vegetativni živčani sistem.

Sastav hrane utječe na stvaranje nabrojanih enzima. Dugotrajna prehrana jednoličnom hranom, pogotovu ako ona sadrži mnogo ugljikohidrata i malo bjelančevina, koći stvaranje enzima.

U p a l a g u š t e r a č e (pancreatit is) Upala gušterače je teška upalna trbušna bo­lest koju prati nedovoljno stvaranje ferme-nata. Različiti su uzroci te bolesti: upalna oboljenja žučnih vodova, zaraze (hepatitis epidemica, tifus, šarlah, zaušnjaci i druge vi-rusne bolesti). Oboljenje potenciraju obilni masni obroci i alkohol.

Znaci su: jaki, iznenadni bol u središnjem dijelu trbuha s obje strane pupka; bol zrači lijevo ili desno u leda, u predjelu želuca se osjeća bolan pritisak; a bolest prati i malak-salost, povraćanje, znojenje i vrućica.

U nekim se slučajevima tkivo gušterače počinje raspadati (nekroza pankreasa) zbog čega je tok bolesti vrlo težak i dovodi do poremećaja krvnog optoka. Treba odmah u bolnicu.

Kad akutna opasnost prođe, može mno­go pomoći prirodno življenje i prirodno li­ječenje; pogotovu treba paziti na dijetalnu hranu sa što manje masti; prija i grijanje tr­buha oblozima s trinama od sijena, povoj

na krsni predio s trinama od sijena; a pre­poručuje se i hladan povoj s vodom i oc­tom, kupelji u sjedećem položaju s trinama od sijena i drugo što pospješuje liječenje.

K r o n i č n a u p a l a g u š t e r a č e (pancreatit is chronica) Kronična upala gušterače može se razviti iz akutnih oboljenja koja se ponavljaju, ili se već od početka razvija polako i prikriveno. Tu je bolest vrlo teško utvrditi. Osim kružnih holova u gornjem dijelu trbuha koji zrače u slabinski ili krsni predio, ka­rakteristične su za ovu bolest i još neke netipićnije tegobe koje možemo utvrditi samo klinički. L i j ečen je

Za liječenje je potrebna u prvom redu lako probavljiva prirodna hrana s malo masti, a alkohol se ne dopušta; hrani treba dodavati fermente ili enzime. Uz to je potrebno slič­no opće liječenje kao što smo ga spomenuli pri kroničnoj upali žučnog mjehura.

Bolesti mokraćnih organa Sebastian Kneipp je vjerovao da krv i sokovi odlučujuće utječu na zdravlje i bolest te tla im stoga sastav mora biti uvijek konstantan. Za održavanje stalnog sastava najvažniji su bubrezi koji reguliraju stalnost sastava krvi na taj način što krajnje produkte metabolizma i tijelu stra­ne tvari izlučuju u mokraći.

Pri poremećajima rada mokraćnih organa mogu se pojaviti nekarakteristični ili karakte­ristični znaci bolesti.

I. Nekarakteristični znaci bolesti:

1. Bolovi, ako se uopće pojave, pri oboljenju bubrega pojavljuju se većinom kao tupo tištanje u boku ili u rebreno-kralješničkom kutu, a bol može zračiti prema pupku.

2. Bolovi iz mokraćovoda, u slučaju nemogućnosti ispuštanja mokraće, predstavljuju akutnu vrlo tešku bolest koja sliči na kolike, a osjećamo je od rebreno-kralješnićkog luka duž puta mokraćovoda do muda ili stidnih usana i zrači u unutrašnju stranu bedara.

3. Bol u mokraćnom mjehuru kao posljedica pretjeranog proširenja mokraćnog mjehura pri akutnom zastoju mokraće. Bol prođe kad se isprazni mokraćni mjehur. Ali taj bol može biti i posljedica upale mokraćnog mjehura; u tom slučaju u mokraćovodu osjećamo pec­kanje i često tjeranje na mokrenje.

4. Pri akutnom oboljenju prostate osjetimo bolove u donjem dijelu kralješnice i medici, i čes­to tjeranje na mokrenje; u kroničnom slučaju nema gotovo nikakvih bolova.

5. Pri upali i ozljedi muda bolovi su uvijek akutni i jaki, većinom zrače u bokove.

II. Znaci poremećaja mokrenja

1. Količina se mokraće (urina) smanjuje ili je uopće nema (oliguria i anuria) zbog različitih bu­brežnih bolesti; pri tome polazimo od toga da su odvodni putovi prolazni. Medu ostalim se pojavljuje i pri raznim drugim bolestima, na primjer pri napadu gangrene, pri astmi, napadima teških bolova, nakon dugotrajne žeđi ili nakon gubljenja velikih količina tekućine pri proljevu ili pri povraćanju koje ne možemo smiriti Potpuno pomanjkanje mokraće (anuria) ozbiljan je znak bolesti, u 3 do 5 dana se razvije u uremiju (trovanje mokraćom).

2. Često mokrenje, česta potreba za mokrenjem i noćno mokrenje može biti posljedica pre­velikih količina unesenih tekućina; u takvom slučaju to nije znak bolesti. Ali takvi vanjski znaci mogu se pojaviti i pri upalama mokraćovotla i mokraćne cijevi, premaloga mo­kraćnog mjehura i pri zastajanju mokraće u njemu.

3. Otežano i bolno mokrenje (disuria), pri kojem peče u mokraćovodu, često je posljedica upale mokraćnog mjehura ili prostate.

4. Nemogućnost svjesnog zadržavanja mokraće (inkontinencija) pojavljuje se u vezi s ana­tomskim nesavršenostima ili teškim fizičkim naporima, ali i upalnim podražajima ili živ­čanim poremećajima. Mokraća kaplje i onda kada je mokraćni mjehur prepun.

5. Mokrenje u postelji može biti posljedica oboljenja mokraćovoda, ali većinom mu je uzrok u živčano-psihićkim poremećajima.

360 Bolesti mokraćnih organa

III. Karakteristični znaci bolesti

P r o m j e n a osobina m o k r a ć e 1. Mokraća je mutna zato što se u nju izlučuju soli mokraćne kiseline (urati; urin je boje

mljevene opeke), fosforne kiseline (fosfati; urin je mliječne boje). Ti oblici zamućenosti mokraće većinom ne znače ništa ozbiljno.

2. Krv u mokraći je uvijek znak ozbiljnijeg oboljenja bubrega, mokraćovoda ili mokraćnog mjehura. Crvena krvna zrnca ili crveni krvni pigment se u urinu pojavljuju pri upalama, bubrežnim kamencima, ozljedama, tumorima, tuberkulozi, pri bolestima krvi i drugima. Bijela krvna zrnca se nalaze u urinu kod svih upala u bubrežnoj vreći i mokraćnim pu­tovima. Gnojni talog nalik na šlag upućuje na teške gnojne procese pri kroničnoj upali mokraćnog mjehura, tuberkulozi bubrega i na gnojenje u bubrezima.

3. Nalazi bjelančevina u mokraći iz mokraćovoda, znak su oštećenog bubrežnog tkiva. Raz­likujemo jednostavne kao staklo prozirne čiste mokraće, mokraće s crvenim i bijelim kr­vnim zrncima, mokraće s masnim kapima i drugo.

4. U urinu se bjelančevine mogu pojaviti i zbog povećane propusnosti u bubrežnim kluba-dima (glomerulima). Ali isti nalaz je moguć i u vezi sa srčanim smetnjama i smetnjama u krvnom optoku, pri oboljenjima bubrega, teškim zaraznim bolestima i drugima. Rela­tivno bezopasni oblik izlučivanja bjelančevina s mokraćom je takozvana ortostatična al­buminuria. Riječ je o bjelančevinama u mokraći kod većinom živčano nestabilne (labilne) djece, s promijenjenom kralješnicom (lordozom prema naprijed savijenom kralješnicom), ako položaj tijela promijene iz vodoravnog (ležanje) u uspravno. Pri tome se bjelančevine u morkaći pojavljuju samo kraće vrijeme i nakon općeg jačanja organizma opet iščezavaju same od sebe. Slično značenje možemo pripisati i bjelančevinama u mokraći nakon teških tjelesnih op­terećenja. Nalazimo ih kod mnogih ljudi nakon bavljenja sportom.

IV. Uzroci nakupljanja tekućina u tjelesnim šupljinama

Nakupine tekućina u tkivima, tjelesnim šupljinama i medutkivnim prostorima, nazvani su edemi i nalazi mogu biti različiti. Edema ima kod srčanih bolesnika i bolesnog optoka, kod jetrenih bolesti, gladovanja i u trudnoći. Pri raznim bubrežnim oboljenjima edemi se ne po­javljuju samo u dijelovima tijela koji su neposredno povezani s bubrezima, nego naročito čes­to na licu, ponekad samo u obliku jutarnjih vodenih oteklina vjeda i oko očiju.

Takvo nakupljanje tekućina je uvijek povezano s prevelikim količinama natrija u medus-taničnim prostorima. Zato su za liječenje osnovni uvjet hrana s malo kuhinjske soli (natrijev klorid) i odgovarajuća količina tekućine u hrani. Ne uklanja se edem ograničavanjem uživanja tekućina.

V. Povišen krvni tlak uslijed oboljenja bubrega

Povišeni krvni tlak (renalna hipertonija) je gotovo redovita pojava u oboljenju bubrega. Ka­rakteristično je povišenje dijastolnog tlaka što znači prilikom širenja srca (to je onaj tlak koji označava drugi broj pri mjerenju krvnog tlaka), kad ima vrijednost oko 100 ili više mm I Ig.

Bolesti bubrega 361

Ujedno je povećan i sistolni tlak (pritisak pri grčenju srca), jer postiže do 150 i više mm llg. Povišeni đijastolni krvni tlak je znak oboljenja i o njemu ovisi postupak u liječenju. Bo­lesnici s takvim bubrežnim oboljenjem većinom su bljedoliki.

VI. Trovanje mokraćom

Zatrovanje mokraćom (uremija) posljedica je akutnog ili kroničnog nedovoljnog rada bub­rega. Pojavljuje sc uslijed nedovoljnog izlučivanja otpadnih tvari pri metabolizmu, a prije sve­ga metabolizmu bjelančevina. U krvi i tkivu se poveća količina dušika (ostatak N) a ne iz­lučuju sc produkti crijevnog gnjiljenja (fenol, krezol, indikan i drugi). Znac i u r emi j e su po­manjkanje teka, velika žed, gađenje i mokraćni zadah iz usta, povraćanje, vrlo blijeda put koju često prati prljavo-žućkasto-siv ton lica, bolovi u mišićima, smetnje u disanju (disanje je dub­lje i ubrzano, gotovo kao kod astme) i vrtoglavica (uremijska koma). L i j ečen je : Liječenje ove bolesti je bez pravog uspjeha, ali odgovarajućim sredstvima možemo tok bolesti zaustaviti i olakšati. Pored posebnih mjera koje propisuje liječnik, kao što je na primjer upot­reba umjetnih bubrega, presađivanje (transplatacija) bubrega, treba uzeti u obzir za pojedinca točno odmjerene one prirodne životne i ljekovite podražaje koji se na njemu mogu izvesti. Pogotovu treba pospješiti i povećati izlučivanja kroz kožu, dišne i probavne organe.

U obzir dolaze kvašenja vodom i octom, topao povoj na leda ili kratki povoj s trinama od sijena, tročetvrtinski povoj s ekstraktom smreke ili s trinama od sijena ili uvarkom od zobene slame, vrećica s trinama od sijena na bubrege (2 do 3 puta tjedno), isto tako pre­poručujemo i kupelji u sjedećem položaju i polukupelji s ljekovitim biljem, možda kao dje­lomične kupelji s opreznim porastom temperature vode, tročetvrtinske kupelji (2 puta tjedno) s trinama od sijena ili zobenom slamom.

U što jc moguće čišćem zraku treba provoditi vježbe disanja, kure ležanja na otvorenom (treba paziti na prehladu). Preporučujemo i zračne kupelji i možda čak oprezno izvedene sun­čane kupelji (sunčanje).

Za redovito djelovanje crijeva treba se hraniti punovrijednom prirodnom hranom. Prema potrebi treba se pomagati i ljekovitim travama koje pospješuju čišćenje.

Bolesti bubrega

A k u t n a o p ć a upa la bubrega (glomerulonephrit is acuta) Akutna opća upala bubrega ili akutni di-fuzni glomerulonefritis zahvaća bubrežnu klubad (glomerule) u bubrežnoj kori uvijek istodobno u oba bubrega. Posljedica je za­raze uzročnicima gnojenja, uglavnom lan­častim streptokokima, a rjeđe grozdastim stafilokokima ili virusima. Ti se uzročnici obično pojave u bubrezima nakon drugih zaraza: upale krajnika, upale sinusa i zubnog

korijena, upale pluća, pojave čirova po koži i drugoga. Nerijetko su prehlade i promoče -nja povoljno tlo za oboljenje bubrega. Upalu bubrega susrećemo prije svega kod djece, rjeđe kod odraslih starijih od pedeset godi­na. Znaci bolesti Bolesnik ima osjećaj da ga sve boli, nema teka, ima laku vrućicu, tekućina u tkivima mu se umjereno nakuplja (edemi), pogotovu na licu i oko očiju, količina urina se smanju-

362 Bolesti mokraćnih organa

je (oliguria), a krvni tlak se malo ili srednje poveća.

Nalaz u urinu: u njemu ima mnogo cr­venih krvnih zrnaca, bjelančevina, cilindara od crvenih krvnih zrnaca, bijelih krvnih zr­naca i stanica bubrežnog epitela (epitelnog tkiva). Tok bolesti mnogo ovisi o tome hoće li se bolest na vrijeme početi liječiti i kako liječenje teče. Bolesnik uglavnom ozdravi nakon 6 do 8 tje­dana, a mnogi se izliječe tek nakon 1 do 2 go­dine. Rjeđe bolest polako uništi bubrežno tkivo i bubrezi otkazu (skvrčeni bubrezi). Komplikacije se ispoljavaju u smetnjama u radu srca i ot­kazivanju srca i krvnog optoka te povišenju krvnog tlaka. Uz to bolest prate i teške gla­vobolje, vrtoglavice, trzanje i grčenje mišića, krvarenje u mrežnici i s tim povezane smet­nje vida. Liječenje se provodi pod neprestanim nadzorom li­ječnika. U početku (kako propiše liječnik) potrebno je strogo mirovanje u postelji i strogo uzdržavanje od unošenja vode i hra­ne. Po pravilu, bolesnik kod kuće ne smije dobiti nikakve tekućine do tri dana, a treba se pobrinuti o njezi usta i zuba, u obzir do­lazi ispiranje usta vrlo razrijeđenim sokom od limuna ili čajem od kamilice ili kadulje. Danas se sve manje primjenjuje gladovanje, odnosno uzdržavanje od vode i hrane. Kad se nalaz u urinu poboljša, bolesnik smije do­biti samo onoliko tekućine koliko je pret­hodnog dana s urinom izlučio. Treba opet vrlo oprezno prijeći na punovrijednu pri­rodnu hranu. U početku treba strogo izbje­gavati kuhinjsku sol i bjelančevine (ne mli­jeko!), a bolesnik može uzimati razrijeđene voćne sokove obogaćene grožđanim šeće­rom i mineralnom vodom u kojoj nema ku­hinjske soli, a isto tako i voće, pire-krumpir, griz i zobenu kašu te povrće u obliku pirea.

Liječenje toplinom u postelji. Boles­nik dobiva jedan dan vreću s trinama od si­jena na leđa, a drugi dan parnu kompresu na trbuh (izmjenično). Tek kad bolesnik

potpuno ozdravi i liječnik dopusti, možemo početi kvasiti gornji dio tijela vodom i oc­tom ili kvasiti cijelo tijelo, a pomažemo iz­mjeničnim kupeljima ruku; jedanput do dvaput na tjedan bolesnik treba dobiti ku­pelji za noge (s trinama od sijena) s poras­tom temperature vode, a jedanput do dva­put tjedno tročetvrtinske biljne kupelji (37 do 38°C, 10 do 12 min) ali bez primjene hladne vode na kraju.

Bolest može biti i takva da liječnik pro­piše i lijekove kojima jača rad srca i krvnog optoka ili suzbija eventualne uzročnike od­ređenih bolesti. Kad akutna upala prođe, treba još dugo i često pregledavati urin i nadzirati krvni tlak.

A k u t n a u p a l a po jed in ih g l o m e r u l a Akutna upala pojedinih glomerula (bubrež­na klubad) podsjeća na oslabljenu akutnu opću upalu bubrega pri kojoj su napadnuti samo pojedini glomeruli. Tok je sličan, ali je ova upala blaža. Usprkos tomu i ovu bolest je neizbježno liječiti pod liječnikovim nadzo­rom. Liječenje U načelu se provodi na isti način kao kod akutne upale bubrega. Međutim, ne treba strogo gladovati.

Kr on ična u p a l a b u b r e g a (g lomerulonephrit is chronica) Kronična upala bubrega ili kronični glome-rulonefritis može poprimiti različiti tok; raz­vija se iz akutne upale bubrega ili je bolest već od početka pritajena, a često je prekida­ju naleti akutnog oboljenja. Zbog svega toga bolest različito traje, od nekoliko mjeseci do preko 10 godina. Razlikujemo lakše oblike bolesti koji se nakon duljeg vremena i izli­ječe, te teže kod kojih počinje propadati bubrežno tkivo, a bubrežni kanalići (tubuli) se promijene. Ima i oblika bolesti koji zavr­šavaju sa skvrčenim bubrezima i uremijom. Znaci bolesti mogu biti vrlo različiti s obzirom na različit tok bolesti. Poznati su slučajevi kad boles-

Nefrozni sindrom 363

nik osjeća manje tegobe a u urinu se jedva otkriju znaci bolesti, te slučajevi kad su te­gobe izrazite, a u urinu i krvi se pronađu otpadne tvari (na primjer ostaci dušika). Po­nekad bolesnik ima osjećaj da ga sve boli, povisi mu se temperatura, u predjelu leđa osjeća bolove, količina urina se smanji, a može se i povećati, bolest prati glavobolja, malaksalost, povraćanje, povišen krvni tlak, krvarenje iz mrežnice oka i s njim povezane znatne smetnje vida, oslabljenost srca i zna­ci uremije. L i j e č e n j e

Liječenje treba podesiti prema određenom obliku bolesti i mora ga uvijek nadzirati li­ječnik. Pri naletima akutne bolesti treba po­nekad posegnuti za manje ili više strogim mjerama koje su propisane za liječenje akut­nog oboljenja bubrega. Ako se bolest odvija prikriveno i nema toliko znakova oboljenja, možemo dopustiti djelotvorne prirodne ži­votne i ljekovite podražaje. Pri tome je vrlo važna prirodna hrana s malo soli. Treba uk­ljučiti voćne dane (1,5 kg voća, ali ne bana­ne), dane sa sokovima (približno 1 litar so­kova od voća i povrća) te dan-dva tjedno sirovu hranu (vidi: Prehrana i dijeta).

Pri liječenju vodom po pravilu koristimo samo tople i izmjenično tople mjere. Na pri­mjer preporučujemo: jedanput do dva puta tjedno vrećicu s trinama od sijena na leđa, parnu kompresu na trbuh, dva do tri puta tjedno troćetvrtinsku biljnu kupelj s trinama od sijena ili zobenom slamom, dva do tri puta tjedno kupelji za stopala (s trinama od sijena) s rastućom temperaturom vode. Dopuštena su i kvašenja gornjeg dijela ti­jela vodom i octom ili kvašenja cijelog ti­jela vodom i octom, izmjenične kupelji za ruke, izmjenična polijevanja i eventualno izmjenične kupelji za stopala s trinama od sijena.

Bubrezi t rudnica Govorimo o bubrežnoj bolesti koja se prije svega pojavljuje kod prvorotkinja, i to tek u 24. tjednu trudnoće. Bolest prepoznajemo po nakupljanju vode u tkivima (edemi), po­

većanom krvnom tlaku i nalazu bjelančevi­na u urinu. Uvijek treba potražiti liječničku pomoć.

Ako se edemi, povećan krvni tlak i bje­lančevina u urinu pojave prije- petog mjese­ca trudnoće, možemo posumnjati da su bubrezi oboljeli. I u tom slučaju treba od­mah k liječniku.

Takvim trudnicama prijeti eklampsija u posljednjim tjednima trudnoće, pogotovu ako im se tjelesna težina bitno povećala.

E k l a m p s i j a (eclampsia) Kod prvorotkinja je eklampsija češća nego kod višerotkinja. Bolest se pojavljuje za vri­jeme poroda, često i u posljednjim mjeseci­ma trudnoće, a rijetko nakon poroda.

Prvi znaci su ukrućivanje mišića, zatim ritmički trzaji (tonusno-klonusni grčevi) i duboka nesvjestica. Uvijek mora liječnik hit­no intervenirati.

Nefrozni s i n d r o m Nefrozni sindrom (nekada zvan nefroza) nema jedinstvenih znakova bolesti (sindrom znači više simptoma, koji su kao cjelina ka­rakteristični za bolest). Naglasak je manje na upalnim simptomima, a više na pojavama poremećene funkcije. Ponekad u bubrezima nađemo i jedno i drugo. Glavni znaci bolesti su: znatno nakuplja­nje vode u tkivima (edemi), često kao vlaž­na upala porebrice ili potrbušnice, velike količine bjelančevina u urinu koje su pove­zane s istovremenim smanjenjem količine bjelančevina u krvi. Povećavanje količine masnih tjelešaca u krvi (hiperlipidemija) i povećanje holesterola na znatno više od 300 mg l, masti u urinu, smanjena količina urina.

Subjektivni znaci nefroznog sindroma: osjećaj napunjenosti, pomanjkanje teka, pro-bavne smetnje i teško disanje.

Uzrok se uvijek ne može utvrditi. Cesto se nefroza pojavi odmah nakon teških kro­ničnih oboljenja kao što su sifilis, tuberku­loza, šećerna bolest, a i nakon trovanja i drugih tegoba.

364 Bolesti mokraćnih organa

U skladu s tim je i tok bolesti. Gotovo polovica dječjih nefroza se zaliječi, ali ostane osjetljivost na zaraze. Druga polovica nefro­za gotovo uvijek završi tako da bubrezi kad--tad otkazu. Liječenje Ako se ikako može, treba najprije ukloniti uzroke. Pri izrazitom nakupljanju vode i znacima zaraze treba počivati u postelji. Uopće treba uzeti u obzir opće prirodno liječenje prilagođeno pojedincima.

Dijeta treba obuhvatiti hranu bez soli ili hranu s malo soli, dopuštene su bjelančevi­ne (dnevno 1 gram bjelančevina na 1 kg tje­lesne težine). Količina tekućina koju će bo­lesnik uzimati određuje se prema količini prethodnog dana izlučenog urina. Unesena tekućina ne bi trebala premašiti količinu iz­lučenog urina. Pod tekućinama podrazumi­jevamo i čaj. Primjerene ljekovite biljke su vrijesak s cvjetovima, zlatna lozica i druge.

Liječenje vodom: preporučujemo 2 do 3 puta tjedno kupelji s porastom temperatu­re vode za stopala ili kupelji u sjedećem po­ložaju s rastućom temperaturom vode ili polukupelji s porastom temperaturom vode (s trinama od sijena ili zobenom slamom). Dobra je i vreća s trinama od sijena na leda ili parna kompresa na trbuh, a stavljamo ih jedanput do dva puta tjedno. Ponekad se može jedanput ili dvaput tjedno upotrijebiti parna kupelj za donji dio tijela.

U upornim se slučajevima lijekovi ne mogu izbjeći.

Skvrčeni bubrezi (nephrosclerosis) Skvrčeni bubrezi ili nefroskleroza je bolest koja može imati spor i lak tok, ali i vrlo brz i zloćudan. Razvija se kao posljedica upale bubrega ili povišenoga krvnog tlaka, koji je najčešći uzročnik te bolesti. Postoji ti­jesna veza između skvrčenih bubrega i ovapnjenja žila.

Kad bolest ima spor tok i lak oblik, u urinu se pojavljuju manje količine bjelanče­vina i izlučina koje karakteriziraju bolest, a krvni tlak je često samo povremeno povi­šen. Zbog toga je potrebno da ljudima koji

prebole upalu bubrega više puta kontrolira­mo krvni tlak.

Zloćudni oblik skvrčenih bubrega prati izrazito povišenje krvnog tlaka, sistoličnog (kad je srčani mišić zgrčen) i dijastoličnog (kad je srčani mišić raširen).

Uz to su bolesnici vrlo blijedi u licu, pate od poremećaja vida, glavobolje, često krva­re iz nosa, otkazuje im krvni optok, teško dišu i uopće se loše osjećaju. Cesta posljedi­ca bolesti je moždana kap.

U urinu ima krvi i mnogo bjelančevina. Specifična težina urina je mala i slabo pro­mjenljiva. Bolest često završava potpunim otkazivanjem bubrega, a potom slijedi smr­tonosna uremija. Ako bolest pravodobno prepoznamo i pravilno je liječimo, možemo joj razvoj vremenski znatno usporiti. Liječenje Treba naći uzroke, ukloniti ih i sniziti po­višen krvni tlak. Za to su većinom neizbjež­ni određeni lijekovi. Inače i za ovu bolest treba se držati prirodnih životnih i ljekovi­tih podražaja. U hrani ne smije biti mnogo soli ili treba da bude gotovo neslana, pre­poručujemo 2 do 3 dana tjedno prijesnu hranu ili voće. Treba povećati i izlučivanje otpadnih tvari kroz kožu, organe za disanje i crijevo kao pri uremiji.

Upala bubrežne zdjelice (pyelit is) Upala bubrežne zdjelice (pijelitis) zarazna je bolest koju uzrokuju bakterije, a to su veći­nom koli bacili. Uzročnik se može iz mok­raćnog mjehura proširiti na mokraćovode i dalje u bubrežnu zdjelicu, a isto tako može dospjeti do bubrega i preko krvi. Bolest čes­to zahvati i bubrežno tkivo (pijelonefritis).

Upala bubrežne zdjelice može biti akutna ili kronična.

Akutna upala zdjelice počinje vrućicom (drhtavicom), češćim mokrenjem poveza­nim s peckavim bolovima, osjetljivošću na pritisak i bolovima u predjelu bubrega te osjećajem teške opće oboljelosti. Bolest čes­to prati glavobolja, utučenost, malaksalost i povraćanje. U urinu često ima gnoja, drugih tvari uzrokovanih bolešću i bjelančevina.

Bolesti i tegobe povezane s kamencima u mokraćnim organima 365

()bično kronična upala bubrežne zdjelice počinje pritajeno i pojavljuje se manje bur­no. Uglavnom je opće stanje samo neznatno poremećeno. Bolesnik malo oslabi, boli ga glava, a bolove osjeća i u leđima. Urin jc obično samo malo promijenjen. Međutim, kronična upala bubrežne zdjelice može za­hvatiti i bubrežno tkivo, a posljedice su skvrčeni bubrezi i povišen krvni tlak.

Treba spomenuti i upalu bubrežne zdje­lice kakva se susreće kod trudnica, a razvija se najčešće u drugoj polovici trudnoće i na­pada prije svega desnu stranu. Liječenje Bolesnik mora počivati u postelji, pogotovu pri liječenju akutne upale bubrežne zdjelice, a s njim treba postupati kao i u drugim za­raznim bolestima. Ni u akutnom ni u kro­ničnom oboljenju ne može sc izbjeći liječe­nje lijekovima: antibioticima, sulfonamidima i slično.

Potrebno izlučivanje mokraće možemo poticati odgovarajućim čajevima koji po­spješuju mokrenje. To su čaj od medvjetke, od lišća breze, vrijeska, zlatne lozice i dru­gih biljaka. Sličan uspjeh možemo postići i odgovarajućim mineralnim vodama.

Bolesnik treba da se hrani normalnom prirodnom, punovrijednom hranom koja sa­drži malo soli. Danas se umnogome napuš­taju posebni oblici prehrane.

Preporučujemo liječenje vodom ali pri­lagođeno trenutnom stanju: dva puta dnev­no vreću s trinama od sijena na leđa ili par­nu kompresu ili kašu od krumpira (oblog). U neakutnim slučajevima preporučujemo dva do tri puta tjedno kupelj u sjedećem po­ložaju s porastom temperature vode ili po­lukupelj s porastom temperature vode, u oba slučaja s trinama od sijena, zobenom slamom ili preslicom ili jedanput do dvaput tjedno parne kupelji u sjedećem položaju s preslicom ili trinama od sijena. Da bi se u kroničnim slučajevima noge bolje opskrbile krvlju, treba i na njih primijeniti postupke s vodom. U obzir dolaze kupelji za stopala s ekstraktom smreke s rastućom temperatu­rom vode, a mogu se dodati i trine od si­

jena ili preslica ili ružmarin a dolaze u obzir i izmjenične kupelji za stopala.

Bubrežni kamenci i kamenci u mokraćovodima i mokraćnom mjehuru Bubrežni kamenci i kamenci u mokraćovo­dima i mokraćnom mjehuru mogu se razviti u bubrezima, bubrežnoj zdjelici, mokraćo­vodima i mokraćnom mjehuru. Različite su veličine; manji su veličine riže, leće ili gra­ha, a veći dostižu veličinu izvodnih otvora i koraljnih kamenaca koji mogu zauzeti ci­jelu bubrežnu zdjelicu; kamenci u mokrać­nom mjehuru mogu narasti do veličine ko­košjeg jaja.

Kamenci se razlikuju i po sastavu. Pretež­ni dio kamenaca je od mineralnih soli, koje se normalno pojavljuju u mokraći. Po učes­talosti možemo ih ovako rasporediti: kalci­jeve soli kao što su oksalati, urati (soli mo­kraćne kiseline) i fosfati, zatim kalcijev kar­bonat (vapnenac), ksantin i cistin.

Cesto ne znamo zašto se stvaraju kamen­ci. Ali izvjesno je to povezano s promjena­ma u reakciji urina (ili je urin kiseo ili alka-lan), prekomjernim izlučivanjem razmjerno netopivih sastojaka urina: kalcij, oksalati, mokraćna kiselina, ksantin i druge. Pri na­stajanju kamenaca znatnu ulogu imaju: ome­tano izlučivanje urina, bakterije, bolesti raz­gradnje (osteoporoza, gubljenje vapnenca iz kostiju), pogrešna prehrana, na primjer ne­fiziološke količine vitamina D, dugotrajna boležljivost, a svoj udio možda ima i na­sljedna sklonost.

Bolesti i tegobe povezane s kamencima u mokraćnim organima Sami kamenci mokraćnih organa ne uzro­kuju uvijek naročito teške tegobe. One ovise o veličini i obliku kamenaca, mjesta na ko­jem se nalaze i njihovu djelovanju na oko­licu. Dok se kamenac sam ne zaglavi, veći­nom se pojavljuje samo tup bol i pritisak u bokovima, napet trbuh, slabost, ponekad i povraćanje. Čim se pojavi upala, tegobe se

366 Bolesti mokraćnih organa Slabost mokraćnog mjehura 367

bona, koju uzimamo tri puta dnevno po jed­nu tabletu, a dnevno popijemo i sok od dva limuna. Lijekove koji otapaju kamence, ta­kozvana otapala, smije propisati i davati samo liječnik, jer mogu i nepoželjno djelo­vati.

Bubrežne ko l ike us l i jed k a m e n c a u m o k r a ć o v o d i m a Većinom su potrebni lijekovi protiv grčevi­tih bolova, koje smije propisati samo liječ­nik. Olakšat će prolazak kamenca ili sprije­čiti bolove: polukupelji i kupelji u sjedećem položaju obje s porastom temperature vode i s trinama od sijena ili zobenom slamom ili preslicom; preporučujemo i parnu kupelj donjeg dijela tijela. Preporučujemo i klistir od stolisnika ili kamilice ili podvodnu ku­pelj za crijevne tegobe. Cesto je dobro i snažno gibanje poput jahanja, penjanja ste­penicama i preskakanje konopca.

Liječnik odlučuje je li potrebna operacija.

Upala m o k r a ć n o g m j e h u r a (cystitis) Upala mokraćnog mjehura ili cistitis česta je bolest mokraćnog mjehura. Po pravilu je uzrokuju bakterije (koli bacili) koji dolaze u mokraćni mjehur izvana. Budući da je kod žena mokraćna cijev kraća, upala mokrać­nog mjehura ktxl njih je češća. Mjehur se može upaliti i zbog kemijskih podražaja, koje izazivaju npr lijekovi, mnogo alkohola, jaki začini, sol, ili mehaničkih podražaja (na primjer kateter). Bolest se može proširiti i iz mokraćovoda, jer upala obićno zahvati bub­rege, bubrežnu zdjelicu, mokraćovod i mo­kraćni mjehur, a pri tome nisu uvijek svi di­jelovi jednako zahvaćeni. Zlx>g toga je upala mokraćnog mjehura relativno rijetka.

Bolesti koje smanjuju otpornost organiz­ma stvaraju povoljno tlo za upalu mokrać­nog mjehura. Treba se čuvati i prehlada i hladnih i vlažnih nogu.

Upala mokraćnog mjehura može biti akutna ili kronična. U skladu s tim i znaci bolesti mogu biti i lakši ili teži. Glavni znaci bolesti su: teškoće pri mo­krenju, kao na primjer stalna potreba za

mokrenjem i nekontrolirano mokrenje, bo­lovi pri mokrenju ili nakon njega; a u urinu su uglavnom prisutna bijela krvna zrnca i bakterije. Liječenje Liječenje ovisi o tome koliko je bolest teška i koliko dugo traje. Ovisno o tome treba upotrebljavati odgovarajuće lijekove kao što su antibiotici, sulfonamidi i drugi. Liječenje možemo potpomoći raznim čajevima za bubrege i mokraćni mjehur (vidi Ljekovite biljke), a dobro djeluje i običan čaj od medvjetka. Isto je tako potrebna i mliječna hrana i hrana od povrća koja nema podra-žajno djelovanje. Liječenje vodom treba pri­lagoditi svakom bolesniku pojedinačno. Preporučljive su kupelji u sjedećem položaju s porastom temperature vode ili polukupelji s porastom temperature vode, obje s trina­ma od sijena ili zobenom slamom ili presli­com, a primjenjuju se 2 do 3 puta tjedno. Dobre su i parne kupelji za donji dio tijela. Posebnu pažnju treba posvetiti svim mjera­ma koje povećavaju prokrvljenost nogu, a to su medu ostalima kupelj za stopala s ras­tućom temperaturom vode s trinama od si­jena ili ekstraktom smreke ili preslice, zatim izmjenične kupelji za stopala i izmjenična |X)lijevanja koljena.

Preosjet l j ivost m o k r a ć n o g m j e h u r a Pretežno je živčane prirode. Za nju je karak­teristično neprestano tjeranje na mokrenje, iako u mokraćnom mjehuru ima relativno malo mokraće, i nemogućnost mokrenja. Bolest treba tretirati i liječiti skupa s cjelo­kupnim živčanim stanjem bolesnika.

Slabost m o k r a ć n o g mjehura I kod slabosti mokraćnog mjehura tegobe su slične kao kod preosjetljivosti mokrać­nog mjehura. To je često posljedica slabosti vezivnog tkiva ili slabosti mišića stezača ušća mokraćne cijevi; česta je kod žena na­kon teških porođaja i kod spuštenog trbuha. Bolest nije rijetka ni kod starijih muškaraca. Zbog slabosti mokraćnog mjehura može

Pri svakom stvaranju kamenaca treba se pobrinuti da organizam dobiva velike koli­čine slabijih biljnih čajeva (pogotovu čajeva za bubrege i mokraćni mjehur, ruskog čaja, odgovarajuće mineralne vode i druge.) Bo­lesnik mora popiti najmanje dvije litre teku­ćine dnevno.

Pri sastavljanju jelovnika treba voditi raču­na o sastavu kamenaca, ali ne treba postupati pretjerano strogo nego načelno, tako da bo­lesnik dobiva punovrijednu prirodnu hrana

Pri pojedinim vrstama kamenaca treba postupati ovako. a) Kamenac od kalcijeva fosfata ili kalcijeva karbonata Treba izbjegavati ili ograničavati hranu u kojoj ima mnogo kalcija: mlijeko, sir, jaja, špinat, celer, šparoge, banane, voće, alkalne mineralne vode.

Prednost treba dati namirnicama koje sa­drže mnogo magnezija, kao što su zobene pahuljice, grah, grašak, kruh od neoljušte-nog zrna.

Nešto nade u uspjeh daje kura s limu­nom samo za fosfatne kamence. Primjena te kure znači svako jutro treba polako is­piti sok oil 6 limuna, i tom se mjerom po­stiže znojenje. b) Kamenac od oksalata Treba ograničiti ove namirnice: rabarbaru, špinat, kupus, peršin, luk, radić, ogrozd i ri­biz. Samo umjereno je dopušteno uzimati i mlijeko, sir, jaja i ribe.

Prednost treba dati namirnicama koje sa­drže magnezij, na primjer zobene pahuljice, grah, grašak, kruh od neoljuštenog zrna i mineralne vode u kojima je mnogo magne­zija jer magnezij pospješuje rastapanje kalci­jeva oksalata. c) Kamenac od urata (soli mokraćne kiseline) Treba se potpuno odreći ili jako ograničiti ove namirnice: iznutrice ( j e t r u > bubrege, pluća, mozak, prsnu žlijezdu), ribe, dimljeno meso, mesne ekstrakte, mesne juhe, mahu­narke, gljive, orahe i drugo.

Ako je u pitanju kamenac od urata, treba alkalizirati urin. Za to je dobra soda bikar-

povećaju i mogu biti nalik onima pri upali bubrežne zdjelice i mokraćnog mjehura. Ka­menci u mokraćnom mjehuru obićno oteža­vaju mokrenje, a prepoznajemo ih po navali mokraće i'ćestom uriniranju; kamenac može začepiti gornji otvor mokraćne cijevi te mokraća ne može istjecati iz mokraćnog mjehura, a kad se kamenac odmakne, mo­kraćna cijev se iznenada opet otvori.

U urinu se mogu pojaviti i crvena krvna zrnca, a ako se mokraćni organi upale, onda u urinu ima i drugih tvari, koje karakterizi­raju bolest, a u nekim slučajevima i gnoja. Jasno je da ponekad u urinu primijetimo i pokoji izlučeni kamenac. Ako se može, naj­bolje ih je spremiti i dati na pregled.

Rendgenskim pregledom ne mogu se utvr­diti uvijek kamenci u mokraćnim organima, jer ih zrake ne razlućuju od drugog tkiva.

Ako se kamenac zaglavi u mokraćovodu, nastaje prava bubrežna kolika.

Bubrežna ko l ika Bubrežna kolika po pravilu počinje iznena­da vrlo jakim bolovima koji zrače duž mo­kraćovoda prema mokraćnoj cijevi, spol­nim organima i bedrima. Mogu trajati ne­koliko sati, ali i po više dana, i često su povezani s drugim pojavama: otkazivanje perifernoga krvnog optoka (vazomotorni kolaps), pad krvnog tlaka, bolesnik povraća, zastaje mu mokraća, ima problema sa stoli­com i ne pušta plinove. Prilikom kolika može čak i crijevo postati neprolazno (pa-ralitički ileus), u mokraći ima crvenih kr­vnih zrnaca, a nekad i kamenaca. Kako se zaštititi od kamenaca mokrać­nih organa i kako ih liječiti. Ako znamo zašto su kamenci nastali, najprije odstrani­mo uzroke. Tako na primjer pri zarazama mokraćovoda ili zaraznim žarištima u dru­gim dijelovima tijela treba se pobrinuti da bubrezi budu dovoljno prokrvljeni ili uklo­niti eventualne poremećaje djelovanja žlijez­da s unutrašnjim izlučivanjem i drugo.

Ako utvrdimo vrstu kamenaca, pored općega prirodnog liječenja mogu se primije­niti i brojne druge mogućnosti liječenja.

368 Bolesti mokraćnih organa

doći do nekontroliranog ispuštanja mokraće većeg ili manjeg stupnja. Liječenje Preosjetljivost mokraćnog mjehura i njego­vu slabost treba uvijek liječiti uzimajući u obradu bolesnika u cijelosti, pri čemu treba i sam bolesnik da aktivno njeguje zdravlje. Djelotvorne su pogotovo mjere koje pospje­šuju protok krvi i jačanjem povoljno djeluju na stopala i karlicu. Takve mjere su česte kupelji za stopala s rastućom temperaturom vode s trinama od sijena, izmjenične kupelji za stopala ili izmjenična djelomična polije­vanja nogu, a pogotovu izmjenična polijeva­nja koljena i bedara. Preporučujemo i sjede -će kupelji i polukupelji; u početku treba da su samo tople ili da temperatura polako ras­te (s trinama od sijena ili preslicom), a za­vršavaju se hladnim polijevanjem.

M o k r e n j e u postel j i (enuresis) Pravo mokrenje u postelji ili noćna enureza je pojava nakon treće godine života. Uzrok je nemogućnost zadržavanja mokraće za vri­jeme sna. To je rjeđa pojava kod odraslih, a većinom je treba shvatiti kao odraz obolje­lih živaca ili težih psihičkih poremećaja. Isto vrijedi i za nehotično pražnjenje mokraćnog mjehura preko dana.

Uzrok mokrenja u postelji su većinom psihički i fizički poremećaji. Oboljeli poka­zuje neurotično ponašanje i zaostatak razvo­ja na stupnju ranog djetinjstva Neizlječivi slučajevi su u određenim uvjetima pove­zani s degenerativnim bolestima. Ali uz­rok mogu biti i organska zbivanja, među os­talim na primjer rascijepljenost krajnjeg di­jela kralješničkog stupa (spina bifida), boles­ti hrptene moždine, neuočene nakaznosti mokraćnih i spolnih vodova, upale mokrać­nog mjehura, sužena udna navlaka kod dje­čaka, gliste koje uđu u rodnicu kod djevoj­čica i drugo.

Treba provjeriti da li je možda samoza­dovoljavanje (masturbacija, onanija) razlog što netko mokri u postelji. Ako je tako, ne bi trebalo dijete kažnjavati nego mu objas­niti i pravilno ga odgajati.

Liječenje Pri liječenju treba najprije utvrditi uzroke i, ako je moguće, ukloniti ih.

Zatim slijedi opće liječenje i aktivna njega zdravlja prilagođena pojedincu. Gotovo uvi­jek u liječenje treba uključiti i psihoterapij­ske postupke liječnika i psihologa (odgojno savjetovanje) te odgajatelja.

Liječenje vodom mora najprije obuhva­titi sve one mjere koje refleksnom poveza-nošću djeluju preko stopala na malu zdjeli­cu: 2 do 3 puta na tjedan kupelji za stopala s porastom temperature vode uz dodatak ulja od smreke, despika ili ružmarina (suges­tivno djelovanje mirisa), a kasnije izmjenič­ne kupelji za stopala ili izmjenično polijeva­nje koljena (možda tušem) ili izmjenično polijevanje bedara. Postupak dopunjujemo kupeljima u sjedećem položaju ili polukupe-ljima jedanput ili dvaput na tjedan, kojima dodajemo ista ulja, ili umjesto redovitoga večernjeg kupanja uključimo potpunu ku­pelj kojoj dodamo ulje od hmelja (35 do 36°C, 12 minuta), a kupelj ne završimo hladnim postupkom nego odmah legnemo u postelju.

Treba voditi računa i o sljedećem: bo­lesnik ne smije poslije podne uzimati nikak­ve tekućine, povrće, voće, salate, a prije sve­ga ne krumpir, jer to tjera na mokrenje. Kapi (tinkture) od gorkih trava (15 do 20 kapi) ili ulje gospine trave na šećeru (5 do 8 kapi) ne djeluju samo sugestivno.

Ako bolesnik mokri u postelji, treba ga noću buditi. Treba ga potpuno razbuditi, da ne mokri u polusnu. Ako ga probudimo prekasno, neka mokri još jedanput i presta­ne potpuno razbuđen. Neka spava na strani, ne na leđima. Ako je potrebno na to ga treba prisiliti ručnikom vezanim u čvor na leđima.

Najvažnije je ne kažnjavati bolesnika! Po­trebno je mnogo strpljenja, jer se tako goto­vo uvijek postiže uspjeh.

Bolesti prostate Povećanje (hi|x:rtrofija) prostate često se pojavljuje u starijim godinama, uglavnom nakon pedesete. Kad govorimo o povećanju

Upala prostate 369

prostate riječ je o dobroćudnom bujanju normalnog tkiva. Uzrok se za sada još ne zna. Povećanje može obuhvatiti cijelu žlijez­du ili samo srednji režanj ili samo bočne re-žnjeve i ne uzrokuje uvijek tegobe.

Tegobe počnu kad se polako poveća pri­tisak na mokraćnu cijev. Od toga koliko po­većana prostata pritišće na mokraćnu cijev, ovise i više ili manje izražene tegobe pri uri­niranju.

U početku mokrenja mokraća potećc tek nakon duljeg čekanja i napinjanja, i to pola­ko u prekinutim mlazevima, iako bolesnik osjeća potrebu za mokrenjem. Kasnije mo­kraća počinje zastajati u mokraćnom mje­huru, jer se on ne isprazni potpuno. Mišići mokraćnog mjehura zadebljaju. Sto više mokraće zastaje u mjehuru, to je veća opas­nost od infekcije koju uglavnom izazivaju koli bakterije. Zastajanje mokraće s vreme­nom oštećuje bubrežno tkivo, te bolest na kraju dovede do uremije. Liječenje Povećanu prostatu mora uvijek liječiti liječ­nik.

Liječenje možemo korisno pospješiti od­govarajućim prirodnim životnim i ljekovi­tim podražajima.

Svrha prirodnih životnih i ljekovitih po­dražaja je sprečavati prehladu i pospješiti pražnjenje mjehura. Savjetnik G. Bier je do­bro savjetovao: »Treba se čuvati hladnih nogu, hladne stražnjice (ne sjedati na hlad­no) i hladnog pića.« To možemo još dopu­niti čestom primjenom kupelji za stopala s porastom temperature vode s trinama od si­jena ili preslicom, a kasnije radimo možda izmjenične kupelji nogu ili čak izmjenično jx>lijevanje koljena. Dva puta na tjedan stav­ljamo na leđa i krsni predio vrećicu s trina­

ma od sijena, a dva do tri puta na tjedan primjenjujemo kupelji u sjedećem položaju s porastom temperature vode ili polukupelji s porastom temperature vode, u oba slučaja s trinama od sijena, ovsenom slamom ili pre­slicom.

Dosljedno izbjegavamo hladna pića, pije­mo što manje alkohola, ne pijemo žestoka alkoholna pića. Hrana mora biti dobro sa­stavljena, ne previše začinjena, prirodna i puno vrijedna.

U p a l a prostate (prostatitis) Upala prostate je često posljedica upale koja se proširi iz mokraćne cijevi, pogotovu u slučaju gonoreje (tripera) a i kod nespecifič­nih zaraza, na primjer pri kateterizaciji. Bo­lest mogu uzrokovati i upale koje se prošire od upalnih procesa zadnjeg crijeva, a može biti i posljedica tuberkuloze.

Upala može biti akutna ili kronična. U skladu s tim su i znaci bolesti. Znaci bolesti Kod akutne upale prostate bolesnik ima blagu vrućicu i često se žali na tištanje u međici, osjeća povećanu potrebu za mokre­njem, bolove dok mokri, a bolovi zrače u ekstremitete od krstače do stopala.

Pojave nisu mnogo izražene pri kronič­noj upali prostate. Zato nisu rijetki ni pore­mećaji spolnih funkcija, na primjer česti bolni izljevi sjemena i impotencija (spolna nemoć). Liječenje se mora upravljati prema uzroci­ma. Cesto je potrebno liječenje lijekovima koje propiše liječnik dopunjavati i prirod­nim liječenjem kao pri povećanju (hipertro­fiji) prostate. Ako nastupi akutno oboljenje, treba počivati u postelji kao kod drugih za­raznih bolesti.

Poremećaji metabolizma, izmjene tvari Izrazom metabolizam ili izmjena tvari označujemo sve procese koji u organizmu imaju za­daću izlučiti ostatke potrošenih tvari, nadomjestiti ih novima, a uz to osloboditi energiju za djelovanje organizma Prema tome izmjena tvari obuhvaća cjelokupnu izgradnju i razgradnju koja se odvija u organizmu. U tim procesima sudjeluju hranjive tvari, građevne tvari i ener­getske tvari; to su masti, ugljikohidrati i bjelančevine. A za pravilan tok metabolizma nužne su soli, vitamini, tvari u tragovima, tvari za rast, i voda kao neizbježno sredstvo za prenošenje tvari, (vidi Anemuellen Prehrana i dijeta).

Razlikujemo vanjsku i unutrašnju izmjenu tvari. Vanjsku izmjenu tvari obično nazivamo probava. Počinje unošenjem hrane kroz usta,

nastavlja se brojnim procesima u probavnom traktu, a završava kad crijevna stijenka iz­dvoji i apsorbira tekuće i topive hranjive sastojke a neprobavljeni ostaci se izluče. Hra­njive tvari, soli, vitamini i voda se oslobode i tako promijene da mogu prijeći u krv i tekućine u tkivima. Već u vezi s vanjskom probavom može se pojaviti cijeli niz pore­mećaja. Ako, na primjer, slabim žvakanjem, možda zbog pokvarenih zuba ili zato što jedemo previše halapljivo, ne sažvačemo dovoljno hranu, šećeri i drugi ugljikohidrati se ne raz­grade. U želučanom soku, naime, nema tvari koje bi mogle razgraditi i ugljikohidrate. Pre­raditi ih mogu tek crijevni sokovi. Ako već prvi stupanj razlaganja ugljikohidrata ne teče pravilno, u spomenutom slučaju zbog slabo sažvakane hrane, u crijevima se pojavi vrenje, a u slučaju nedovoljne razgradnje bjelančevina govorimo o gnjiljenju u crijevima (vidi Vrenje i gnjiljenje).

Unutarnja izmjena tvari počinje tako da stanice organizma dobiju hranjive tvari, soli i vitamine koje su sokovi i krv dobili iz probavnog trakta. Tvari kruže preko krvi i sokova te kroz tanke stijenke stanica prodiru u unutrašnjost stanica. To prelaženje topljivih tvari na­zivamo osmoza. Preradu tvari u stanicama nazivamo »stanična izmjena tvari« ili »unutarnja izmjena tvari« (stanični metabolizam).

Poremećaji u unutarnjoj izmjeni tvari mogu biti raznovrsni. Izvana ih vidimo prije svega kao neadekvatnu preradu hranjivih tvari, soli i vitamina. Masti i šećeri se u izmjeni tvari op­ćenito prerađuju tako da kao krajni produkti izmjene tvari ostaju samo ugljični dioksid i voda Ako je tijelo zdravo taj se ostatak u potpunosti izlučuje kroz pluća, kožu i bubrege. Ali ako u toku prerade ili razlaganja nastanu poremećaji, oni se ispolje kao gojaznost ili mršavost; Uslijed neadekvatnog prometa šećera i drugih ugljikohidrata pojavljuje se šećerna bolest (dia­betes mellitus).

Prerada i izlučivanje bjelančevina je složen proces. Kao krajnji produkt izmjene tvari na­staju mokraćna kiselina i mokraćevina. Općenito se izlučuju samo kroz bubrege, a manje ko­ličine i kroz kožu. Poremećaji u prometu bjelančevina među ostalim uzrokuju kostobolju (ulozi, giht).

Svaka bolest u organizmu je povezana s poremećajima izmjene tvari. Poznati su nam i slučajevi poremećaja izmjene tvari, kod kojih su zbivanja u izmjeni tvari

na tipičan način poremećena i time određuju bolest i njezin tok. Takve su na primjer gojaznost, pretjerana mršavost, mršavost uslijed bolesti, ulozi i še­

ćerna bolest.

Gojaznost uslijed poremećenog djelovanja žlijezda 371

Gojaznost Izrazima gojaznost, pretilost ili adipoznost (adipositas) označujemo nenormalno pove­ćanje količine masnog tkiva na cijelom tije­lu, a i na unutarnjim organima također (na primjer jetri, oko srca i u njemu) ili po po­jedinim dijelovima tijela.

Masno tkivo se u početnoj fazi nakuplja na onim dijelovima tijela gdje i kod zdravog čovjeka ima masnog tkiva na primjer ispod kože. Ali mnogi dijelovi tijela ostaju i kod najtežeg oblika bolesne gojaznosti bez mas­nog tkiva, na primjer vanjski spolni organi, vjeđe i usne školjke.

Prema nastanku razlikujemo dvije vrste gojaznosti, jednu uslijed neumjerene prehra­ne, a drugu uslijed poremećaja djelovanja žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem.

Gojaznost us l i jed n e u m j e r e n e p r e h r a n e Dugotrajno i neprestano prekomjerno uži­vanje hrane dovodi do gojaznosti. To se do­gađa još brže ako se čovjek premalo giba. Dovoljno je samo malo, ali trajno prijeći po­trebnu količinu hrane da se počne nakuplja­ti masnoća. Tko svakog dana popije samo četvrt litre mlijeka ili pola litre piva više od potrebnih mu kalorija, ili pojede 25 grama maslaca, u jednoj će godini povećati svoju tjelesnu težinu za 8 kilograma. Taj oblik go­jaznosti je čest pogotovu kod ljudi koji žive u blagostanju, ili kod onih koji su ranije bili fizički aktivni, pa su to iznenada prestali biti (na primjer sportaši koji prestaju trenirati). Kod mnogih ljudi gojaznost počinje nakon što kupe auto.

Ako u razgovoru pitamo pacijente kako se hrane, mnogi će nam reći da jedu malo, ali se ipak neprestano goje. To većinom nije istina; jer, kao što malo potanja kontrola često pokazuje, jedemo više nego što je potreb­no, pogotovu ako pratimo pripravljanje hra­ne, i drugo, pacijent većinom ništa ne govo­ri o onim sitnicama koje pojede između re­dovitih obroka, na primjer slastice, napitke i drugo. Zatim, kad je već dostignut određen stupanj gojaznosti, može već i potpuno mali

dnevni višak hrane povećati gojaznost ili je bar održati u jednakoj mjeri. Pri tome važnu ulogu ima alkohol, pogotovo u obliku piva, u kojem uz tri ili četiri postotka alkohola ima još mnogo ugljikohidrata. Ljudi koji re­dovito piju mnogo piva uvijek se jako udeb­ljaju. Tome doprinosi i alkohol koji čovjeka umara i čini ga lijenim, a time se gojaznost još povećava. Vrlo je teško liječiti gojaznost uslijed neumjerene prehrane ako pacijent — a što nije rijedak slučaj - nema potrebnu volju da svoj način života i prehrane potpu­no promijeni, a što je nužno za uspjeh. Sred­stva za mršavljenje o kojima često čitamo u novinama preteška su i mogu naškoditi. Di­jeta je bezuvjetno potrebna; ona mora obuh­vaćati pretežno biljnu hranu, a moraju ot­pasti i svi međuobroci. Bolesnik koji pati od gojaznosti ne može trajno ozdraviti ako se ne zna savladati, ako se ne zna odreći.

Gojaznost us l i jed p o r e m e ć e n o g d je lovan ja ž l i jezda s u n u t r a š n j i m i z l u č i v a n j e m Tu vrstu gojaznosti nazivamo i bolesna pre­tilost, a izazivaju je poremećaji u djelovanju žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem. To su: štitnjača, paratireoidea, moždani privjesak (hipofiza), češer (epifiza) i gušterača, koja ima posebnu ulogu u šećernoj bolesti. Ako su te žlijezde finog djelovanja već po prirodi manjkave ili se dugotrajnim nepravilnim načinom života, ili nepravilnom prehra­nom, oštete, nastaju poremećaji u njihovu djelovanju (i međusobnom djelovanju), a po­sljedica toga je gojaznost. To uzrokuje pogo­tovu nepravilno djelovanje štitnjače, spolnih žlijezda i moždanog privjeska. Poznati su oblici gojaznosti kod kojih već od početka možemo znati koja žlijezda ih je uzrokovala svojim poremećenim djelovanjem. Kod tak­vog oblika gojaznosti treba pomoći lijekovi­ma koji određene žlijezde potiču na bolji rad ili nadoknađuju tvari koje nedostaju; u tak­vim slučajevima nije dovoljno samo prirod­no liječenje. Inače mnogo možemo postići pravilnom dijetom i prirodnim liječenjem pri poremećajima rada žlijezda, ali ako žli-

372 Poremećaji metabolizma, izmjene tvari

jezde više ne djeluju, tijelo ne možemo os­loboditi pretjerane masnoće samo prirod­nim liječenjem. Moramo, međutim, znati da hormonski preparati nisu u tom slučaju pravi lijekovi, jer ni oni ne mogu izliječiti bolesne žlijezde. Hormonski lijekovi su u stanju samo održavati organizam u životu, pa su zapravo nužno zlo, kao na primjer pri operacijama raka ili nekim drugim bo­lestima.

Pogrešno je ako gojazni ljudi nepromišlje­no upotrebljavaju razne hormonske lijekove za mršavljenje. Njih može propisati samo li­ječnik. Znaci bolesti Najprije se neprirodno poveća tjelesna teži­na. Oko 85 kg kod muškaraca srednje visine i 75 kg kod žena srednjeg stasa već su znaci bolesti. Za izračunavanje tjelesne težine može se uopće upotrebljavati Brocasova formula; tjelesna težina = cm iznad sto izra­ženi u kilogramima ± 102; 175 cm visok muškarac može, dakle, imati 75 kg ± 107 = 67,5 do 82,5 kg. Težina pojedinca može se znatno mijenjati.

Cesto čujemo da se to određuje i na dru­ge načine, ali ta se mjerenja ne oslanjaju na promatranja, nego ih donosi ili moda ili im je pozadina komercijalna (proizvođači sred­stava za mršavljenje).

Još jedanput naglašavamo da je prevelika količina masnog tkiva uvijek znak bolesti. Uistinu zdrav i aktivan čovjek nema suviš­ne masnoće.

Čovjek koji ima mnogo masnog tkiv? često ima vrlo slabo razvijenu muskulaturu, brzo se umori i usopće, jer je njegovo srce uslijed prevelike tjelesne mase uvijek opte­rećenije nego kod vitkog čovjeka; a može i samo srce biti prožeto masnim tkivom te ne može dovoljno dobro raditi. Zbog toga se uz proširenje srca pojavljuju i oboljenja žila. A ako uz to ovapne i arterije, a krvni tlak je povišen, postoji opasnost da srce ne uz­mogne zadovoljiti potrebe, pogotovu ako organizam iznenada mora više raditi, kao na primjer pri operacijama, upali pluća i dru­gim bolestima ili pri teškim tjelesnim opte­

rećenjima. Glavni uzrok većem obolijevanju i smrtnosti debelih ljudi jesu česte bolesti srca i krvnog optoka; takvi ljudi često obo­lijevaju od infarkta srca, obolijeva im srčani mišić, imaju povišen krvni tlak, kap, ovap-njenje žila, trombozu i emboliju, a i šećernu bolest.

Debeli ljudi žive prosječno deset godina manje. A gojaznost i bolesti koje ih prate često uzrokuju i prijevremeni invaliditet. Liječenje gojaznosti Kneipp je rekao nešto načelno o liječenju go­jaznosti: »Debeo čovjek je slabić kojega tre­ba ojačati, zbog čega ga treba liječiti postup­cima koji jačaju cijeli organizam. Tijelo go-jaznog čovjeka je spužvasto i mlitavo te ima suvišnih tvari. Stoga hidroterapija mora uk­lanjati te tvari da bi organi opet postali nor­malni. Naprotiv, organizmu ne smijemo oduzeti potrebnu hranu jer je potrebna za regeneraciju cjelokupnog organizma i samo s dobrim djelovanjem može se odvijati brza izmjena tvari i odstranjivati suvišne tvari. Zbog toga je potrebna hrana koja daje do­bru krv i održava tijelo u snazi. Izbjegavaj­mo tekućine koliko god možemo osim kad smo žedni, a izbjegavati treba i pića i jela koja uzrokuju žeđ.«

Iz daljnjeg Kneippova originalnog prikaza vidimo da se njegov način liječenja gojaz­nosti potpuno razlikuje od današnjih načina liječenja. Ne možemo reći da Kneippov način nije bio originalan i dosljedan. On je tadaš­njim načinima liječenja prigovarao — a u biti to vrijedi i za sadašnje - da djeluju samo simptomatično; u ovom slučaju to znači da samo smanjuju težinu, a kure mršavljenja povećavaju konstitucijsku i opću slabost or­ganizma a da ne otklanjaju osnovne tegobe koje uzrokuje teže poremećena izmjena tva­ri. Nakon takvih kura bolesnik ubrzo teži opet onoliko koliko je težio i prije.

U tom Kneippovu gledanju nalazimo nešto načelno: ona mjera koja ne povećava pri­rodnu snagu, u biti ne djeluje na bolesna stanja nego ih čak pogoršava. Prema Kneip-pu treba uvijek jačati sve životne snage, ina­če se postižu samo trenutni i simptomatićni

Gojaznost uslijed poremećenog djelovanja žlijezda 373

uspjesi, a ne trajni, i ne možemo spriječiti povratak bolesti. Prema tome, osnova Kneippova liječenja je jačanje životnih sna­ga, a ona vrijedi i danas.

Kneipp je smatrao da pri mršavljenju tre­ba jesti »dobru i uistinu hranjivu hranu«. Time nije mislio na »luksuznu građansku hranu« nego na onu koju još i danas na­zivamo prirodna punovrijedna hrana; mis­limo prije svega na prirodne namirnice, pogotovu kruh pravljen od brašna od ci­jeloga mljevenog zrna, na prijesnu hranu bogatu vitaminima, povrće, salatu, voće, mlijeko i mliječne proizvode i vrlo malo krtog mesa, ne jake začine, a prije svega malo soli i malo tekućina. Uz to je Kneipp za piće preporučio jabučni sok.

Usput treba spomenuti da Kneipp u svoje doba nije znao o dijeti onoliko koliko mi znamo danas. I u vezi s prehranom Kneipp je bio dijete svoga vremena, dok su još tri četvrtine cjelokupnog stanovništva živjele po selima i manjim mjestima i hranile se prirodnim proizvodima (a u svakom slučaju je morao ustati protiv predugoga kuhanja i preporučivao je hranu kuhati na pari). Pre­hrana se tada nije ovako mijenjala i promi­jenila kao danas kad većina ljudi živi u gra­dovima zbog čega se namirnice moraju konzerviranjem i prepariranjem učiniti po­stojanijim, mada im time oduzimamo mno­go vrijednosti. Kneippovo načelo o prehrani bilo je vrlo jasno: »Hrana treba biti uistinu jednostavna, hranjiva i prirodna.« To još i danas vrijedi u potpunosti, uz sve novine što su ih unijela suvremena istraživanja.

Kao osnovu za liječenje gojaznosti treba uzeti sposobnost organizma da se prilago-đava na mjere koje namjeravamo poduzeti. Ne smije se zaboraviti Kneippova opomena: »Upozoravam vas na opasnost od prečeste upotrebe vode prejakim mjerama. Ono što bi inače čovjeku moglo pomoći i koristiti, pretvori se u štetu, a bolesnikova nada u strah i jezu . . . Najdjelotvorniji i najpouzda­niji uspjeh u liječenju vodom postiže onaj koji je zna upotrebljavati što jednostavnije i blaže.«

Nadalje, dobre su zračne kupelji, sunča­nje, tjelesne vježbe, hodanje, masaža i sve druge prirodne mjere koje će opet ojačati oslabljene prirodne snage.

Jasno je da čovjek koji pati od gojaznosti ne smije previše sjediti, ležati ili spavati. Ako u podne mora malo počivati, neka leg­ne samo malo prije ručka, neka po noći ne spava više od 8 sati, ako nije riječ o izuzet­nim slučajevima.

Bitno čega se treba pridržavati pri liječe­nju gojaznosti sabrano je u sljedećih deset zapovijedi:

1. Uživanje hrane mora se poklapati s po­trošnjom hrane. Tko manje fizički radi ima potrebu za manje kalorija nego onaj tko naporno radi. Za prvoga je do­voljno oko 2.000 kalorija na dan, a dru­gi može potrošiti i do 5.000 kalorija (100 g ugljikohidrata = 410 kalorija, 100 g bjelančevina je također 410 kalo­rija, 100 g masti je 930 kalorija).

2. Nije u pitanju samo razgradnja masti i uklanjanje masti nego i jačanje svih ži­votnih snaga. U tu svrhu mogu koristiti svi životni i ljekoviti podražaji.

3. Čovjek ne smije biti jednostran! I u go­jaznosti je potrebna strogo odmjerena, pametno izabrana, punovrijedna pri­rodna hrana koja ima malo kalorija.

4. Ne smije se pregladniti. Zato u jelovnik treba unijeti i hranu koja daje osjećaj punoće i sitosti, a ne deblja. Po potrebi su dopušteni i manji međuobroci u ko­jima treba biti voća, kruha od brašna mljevenog od cijelog zrna, posnog mesa, salate i slično. Ako je u meduob-rocima tolika količina kalorija koju bi trebalo uzeti u obzir, treba je odbiti od jednog od glavnih obroka.

5. Dnevna količina masti ne smije prijeći 50 g. Ne smiju se zanemariti ni masti sadržane u siru, u mladom kravljem siru, posnom mesu, ribama i jaji­ma. Treba jesti samo visokovrijedne masti, pogotovu ulja koja se prešaju hladna (laneno, kukuruzno, suncokreto-vo i maslinovo). U mastima je dvaput

374 Poremećaji metabolizma, izmjene tvari Sećerna bolest 375

jeka koji nije navikao na fizičke vježbe. Zbog toga ne treba odustati od određenog cilja, ne treba se smjesta vraćati na pogrešnu pre­hranu, nego izdržati kao u sportskom tre­ningu, potruditi se i vježbom prevladati te­gobe.

Situacija je drugačija ako su pomanjkanje teka, otpor prema jelu i probavne smetnje psihički uvjetovane, što se nerijetko događa. U takvom slučaju najprije razumno pokuša­vamo uvesti prirodno liječenje, nastojimo poboljšati opće stanje i smiriti živce te tako čovjeku uliti novu snagu i povratiti raspo­loženje. Čim se stanje malo poboljša, treba uvesti punovrijednu hranu koja gradi.

Vrlo je važno ostaviti pušenje za vrijeme liječenja nezdrave mršavosti. Često čovjek gubi snagu i mršavi upravo zbog dugogo­dišnjeg pušenja. Međutim, nerijetko se doga­đa i to da liječnik ne shvaća pušenje kao glavni uzrok bolesti; većina pacijenata krije od liječnika tu svoju lošu naviku jer ne želi prestati pušiti. Ako se utvrdi da je pušenje uzrok mršavosti, treba ga potpuno izostavi­ti, a rezultati liječenja se onda ubrzo poka­žu u povećanju težine. Liječenje želučanih i crijevnih smetnji, koje obično prate bolest, smanjujemo upotrebom gorkih ljekovitih bi­ljaka. Bolesnik mora svaki dan popiti šalicu čaja od pelina ili stolisnika, mora ga piti na gutljaje, a dobre su i kapi od iđirota. Snagu čovjeka koji mršavi možemo povratiti i pra­vilnim liječenjem vodom, čime mu možemo povećati opći kapacitet. Razumije se da na­ročito pri liječenju hladnom vodom treba uvijek voditi ozbiljno računa o građi svakog pacijenta posebno. Za liječenje mršavosti još manje dolaze u obzir opće važeće mjere nego za liječenje gojaznosti. Liječnik mora individualno pristupiti svakom bolesniku i izbjegavati sve ono što ga iznuruje. Općeni­to je primjereno ovo: jutarnje zračne kupelji u sobi koje se smjenjuju s potpunim kvaše­njem (kvašenjem cijelog tijela); jedanput ili dvaput na tjedan stavimo oblog na trbuh ili parnu kompresu; u podne, ako možemo, stavljamo oblog na trbuh ili povoj na leđa, koji treba da je hladan ili topao ovisno o

fizičkom stanju bolesnika. U obzir dolazi i oblog odozgo (bolesnik leži na leđima, a oblog obuhvaća prednju stranu trupa). Kas­no poslije podne primjenjuju se kupelji za ruke, a uvečer ili oblog na trbuh ili izmje­nična kupelj stopala ili topla tročetvrtinska kupelj s ljekovitim biljem, a između toga topla kupelj u sjedećem položaju s ljekovi­tim biljem. Mnogim bolesnicima koristi ho­danje po vodi u plićaku. Naravno, dobra je i razumna upotreba zraka i svjetlosti, ali ne smije se zaboraviti ni gibanje i odmor. Mr­šavim ljudima koristi ležanje i spavanje, ako mogu, nakon glavnog obroka.

Šećerna bolest (diabetes mel l i tus) Šećerna bolest je kronična bolest cjelokup­noga endokrinog sistema (žlijezda s unutra­šnjim izlučivanjem) i s njim tijesno poveza­noga vegetativnog živčanog sistema, koja nastaje na nasljednoj osnovi. U središtu je uvijek nedovoljno djelovanje stanica Lan-gerhansovih otočića u pankreasu, jer njiho­va izlučevina odlučuje o metabolizmu šeće­ra (prema prof. Bertramu). Drugim riječima: šećerna bolest je poremećaj metabolizma, za koji je karakteristična nedostatna prerada ugljikohidrata, kako se znanstveno zovu še­ćeri, škrob i srodne tvari. O pravilnom pri­manju i uređenom trošenju tih tvari u or­ganizmu umnogome ovisi hoće li čovjek biti zdrav ili ne.

Kad se normalno odvija izmjena tvari, ugljikohidrati koje pojedemo, dakle pretež­no monosaharidi i polisaharidi, probavom se pretvore u grožđani šećer. Taj šećer može prolaziti kroz crijevnu stijenku u krv a pre­ko nje u pojedine stanice gdje sagorijeva. Neiskorišteni šećer se uz pomoć inzulina gomila u jetri i mišićima kao škrob nazvan glikogen. Djelovanje drugog hormona, to jest adrenalina nadbubrežnih žlijezda, uzro­kuje da jetra prema potrebi ispušta u krv to­liko šećera da ga u njoj ne bude više od 0,122, to jest 120 mg u gramu krvi. Krv do­prema šećer u stanice, a organizam ga upo­trebljava za pogonsko gorivo. Šećer je tvar iz koje organizam dobija energiju za rad mišića

više kalorija nego u bjelančevinama i ugljikohidratima.

6. Na kilogram tjelesne težine smijemo dnevno pojesti samo 1 gram bjelančevi­na. Odgovarajuće visokovrijedne bje­lančevine naći ćemo u obranom mlije­ku i proizvodima od njega (mlaćenici, nemasnom kravljem siru, nemasnom zrelijem siru, jogurtu, bio-jogurtu), u posnom mesu i ribama (u 500 grama posnog mesa ili 100 grama obranog mlijeka u prahu ima oko 100 grama bjelančevina).

7. Od ugljikohidrata upotrebljavamo samo visokovrijedne, kao što su na pri­mjer kruh od brašna mljevenog od ci­jelog zrna, brašno mljeveno od cijelog zrna (u kojem su i mekinje), neljuštena riža. Sto je brašno bjelje, to je lošije. Krumpir bi trebalo jesti samo priprav­ljen u ljusci. Šećer treba ograničiti u prehrani, a isto tako i sve vrste alkoho­la jer u njemu ima vrlo mnogo kalorija i izaziva zamor u čovjeku.

8. Zabranjeno je jesti: bombone, slastice, torte, ulupano vrhnje, sladoled, visoko-kalorične juhe, masne kobasice, mnogo soli i tekućine.

9. Pred obrok - ne nakon njega — jedimo voće, salate i prijesnu hranu. Preporu­čujemo jedan ili dva dana na tjedan uz­imati samo voće ili sokove, krumpir pripravljen u ljusci ili voće i rižu ili voće i obrano mlijeko.

10. Po pravilu trebalo bi pola sata prije jela počivati podignutih nogu; samo u izu­zetnim slučajevima smijemo počivati i nakon obroka.

Nenormalna mršavost i iznurenost I mršavost može biti nezdrava, iako ima i mršavosti koja se lijepo uklapa u zdrav ži­vot. U tom slučaju je konstitucija naslijeđe­na i čovjek se dobro osjeća. Uglavnom je čak vrlo otporan i izdržljiv. Mršavost može biti i posljedica modnih tokova, a nastaje i održi se zbog trajno nedostatne prehrane. U

takvom slučaju mršavost šteti zdravlju i radnoj sposobnosti.

Svatko se mora potruditi da postigne i održava tjelesnu težinu koja najbolje odgo­vara njegovoj konstituciji i njegovim uvjeti­ma života, jer tjelesna težina ovisi o mno­gim posebnostima pojedinca (vidi i Broca-sovu formulu pri gojaznosti). Sprečavanje i liječenje nenormalne mršavosti i iznurenosti U početku se začudimo da je Kneipp liječio mršavost i gojaznost prema jednakim os­novnim načelima. Ali Kneipp se nije borio protiv gojaznosti ili pretjerane mršavosti, nego je liječio predebelog ili premršavog čovjeka kod kojega nije bilo sve u redu s iz­mjenom tvari. U oba slučaja je naime po­trebno na sličan način stimulirati snage or­ganizma, ojačati ih i ukloniti smetnje koje su se u organizmu pojavile zbog gojaznosti ili nenormalne mršavosti. Ako životne snage gojaznog čovjeka ojačaju, znači da razgrad­nja masti opet teče pravilno. Ako životne snage premršavog čovjeka ojačaju, znači da je počela izgradnja tvari od kojih je sastav­ljeno tijelo. Prema tome, svrha liječenja ne smije biti da čovjek postane debeo i utov-ljen, nego se treba prirodnim liječenjem po­truditi da se ojača cjelokupan organizam. Ako poremećaji u djelovanju žlijezda s unu­trašnjim izlučivanjem uzrokuju mršavost ili iznurenost, pri liječenju mora pomagati li­ječnik odgovarajućim hormonskim lijekovi­ma. Isto vrijedi ako bolest potječe od psihič­kih smetnji. U takvom slučaju često nije mo­guće izbjeći liječenje koje će provoditi psi­hoterapeut.

Probavni trakt ne smijemo previše opte­rećivati, zbog čega obroci moraju biti mali ali sadržajni; to- znači da hrana mora biti pravilno izabrana, u početku možda samo sokovi, voće i povrće. Sve što neposredno deblja neprimjereno je i mršavom čovjeku isto kao i debelome. Kod mršavog čovjeka se u početku često pojave probavne smetnje kad prehranu pokušavamo usmjeriti u pri­rodnom smislu. Ali te tegobe možemo vrednovati slično kao mišićne tegobe čov-

376 Poremećaji metabolizma, izmjene tvari

i organa; obično sagori oslobađajući energi­ju u kemijskim procesima koji se odvijaju u stanicama.

Ali pri poremećaju izmjene tvari, šećerne bolesti, šećer ne izgorijeva pravilno, kao što smo već rekli, ili se ne deponira pravilno i u krvi ga ima previše. U stanicama može iz­gorjeti samo dio toga šećera; budući da se gomila u krvi, izlučuje se neprestano ili samo povremeno s mokraćom, dok ga tu u normalnim prilikama nema. Ako, dakle, na­đemo šećer u mokraći, to većinom znači da ga u krvi ima više od 0,121 U nekim slu­čajevima se šećer pojavljuje u mokraći, a da se količina šećera u krvi ne povećava. U tom slučaju bubrezi ne rade kao što bi mo­rali, a u mokraći nalazimo i druge tvari, na primjer bjelančevine; one upozoravaju na nezdrava zbivanja u organizmu.

Poremećaji u metabolizmu šećera i izlu­čivanje koje nastaje zbog njih mogu biti po­vremeni ili trajni.

Šećerna bolest je česta. Većinom je nala­zimo kod ljudi srednje dobi, više kod muš­karaca nego kod žena. Obolijevaju međutim i stariji i mlađi ljudi, a rijetka je kod djece. Šećerna bolest je bolest ljudi koji žive u bla­gostanju, ljudi koji općenito dobro i mnogo jedu. U toku rata je bila mnogo rjeđa kad je hrane bilo malo i nije bila masna. Treba spomenuti nasljednu dispoziciju za šećernu bolest i cesto obolijevanje u porodičnom krugu. Pažnju pobuđuje i to da se šećerna bolest često pojavljuje istodobno s gojaznoš-ću, ulozima i ovapnjenjem žila, ili su te bo­lesti u bolesnikovoj porodici češće.

Ali naslijeđena dispozicija još ne znači da se mora oboljeti od šećerne bolesti, osim ako se ne radi o vrlo teškom nasljednom opterećenju. Znaci šećerne bolesti Prvi znaci se često pokažu vrlo sporo i po pravilu nisu baš karakteristični: čovjek mr­šavi, psihička mu se sposobnost smanjuje, neraspoložen je, boli ga glava i osjeća bolo­ve u tijelu na mjestima koje oživčavaju po­jedini živci. Iako neprestano mršavi, boles­nik obično ima vrlo dobar tek a često mu

se toliko poveća da i sam to opazi. Uz to se većinom javlja velika žeđ; ona može boles­nika jako mučiti i često je najizraženija te­goba. Na kraju se i količina mokraće bitno poveća, a kako bolesnici kažu, potreba za mokrenjem često ometa noćni odmor. Ja­sno je da nisu svi ti znaci uvijek posljedica šećerne bolesti, ali kad se pojave treba na nju pomisliti. Stoga je pametno dati pre­gledati mokraću i krv i to ne samo ujutro nego više puta preko dana, jer u slučaje­vima lakšeg oboljenja u mokraći nema uvijek šećera.

Ako liječnik utvrdi da je povišena razina šećera u krvi, ne valja odmah bolesniku reći da ima šećernu bolest i da će do kraja živo­ta morati živjeti s tom neizlječivom bolesti. Bolesnik može steći dojam da je šećer u mokraći već od početka loš znak. Počne se promatrati i često ubrzo nauči kako odre­đujemo šećer u mokraći i kako utvrđujemo njegovu koncentraciju. Tako epruveta po­stane barometar bolesnikovog raspoloženja koje se mijenja prema količini šećera u mo­kraći. Bolest različito utječe na dijabetičare. Neki kažu: sve je izgubljeno, jedi i pij koliko ti prija; kad dođe kraj, dođe. Drugi bolesnici su zabrinuti, pred sobom vide samo tamnu budućnost, jedva se usuđuju što pojesti jer se boje da će se količina šećera u krvi po­većati. Dakako, ni jedni ni drugi nisu u pra­vu.

Šećerna se bolest mora uvijek ozbiljno shvatiti. Ipak nismo tako nemoćni kako se često misli. Dijabetes može biti opasan ako bolesnik dođe u pogrešne ruke ili ako u svojoj sredini ne nađe dovoljno razumijeva­nja. Pravilno liječenje i brižljivo odabrana i provedena prehrana osnovni su uvjeti da dijabetičar ostane sposoban za rad.

U svakom slučaju kod šećerne bolesti su vrlo opasne komplikacije koje prepoznaje­mo po različitim znacima. Ova bolest sma­njuje cjelokupnu otpornost tijela i kao vanj­ski znak se često pojavljuje furunkuloza (či­rovi), a ponekad čak nastaju pravi, veliki potkožni čirovi, a više njih skupa (karbun-kuli) mogu biti po život opasni ako se po-

Hipoglikemički šok 377

jave na zatiljku. U nekim slučajevima uslijed poremećenoga krvnog optoka odumru ek­stremiteti (gangrena). Kod šećerne bolesti rane zarastaju vrlo slabo i često ih treba dugo liječiti. Prema tome treba paziti da se ne ozlijedimo.

Kronična komplikacija dijabetesa je ovapnjenje žila koje se najviše pokazuje na arterijama nogu, a često počne i odumirati tkivo (gangrena); najprije prsti na nogama. Mogu se pojaviti i promjene na očima; obično počinju sa sivom mrenom, zatim s promjenama mrežnice, a na kraju nastaje i sljepoća.

Di jabe t ična k o m a (coma diabet icum) Dijabetična koma ili koma u dijabetičara us­lijed poodmaklih metaboličkih poremećaja, ili samo koma, posebno je teška komplika­cija pri šećernoj bolesti, ali je u posljednje vrijeme sve rjeđa. Poremećajima u metabo­lizmu ugljikohidrata pridružuju se i poreme­ćaji u metabolizmu masu, koje ne sagorije­vaju dokraja. Nastaju ketonska tjelešca (ace­ton i acetocetna kiselina) i uzrokuju trova­nja kiselinama. Pri teškim trovanjima uz strah se pojavljuje glavobolja, slabost, po­vraćanje, vrtoglavica, nemir, sve veća omamljenost i na kraju nesvjestica koja za­vršava smrću. Dok je bez svijesti bolesnik karakteristično duboko diše ali nema grče­va. Koža je suha, zjenice široko otvorene, temperatura tijela se može sniziti na 30°C. U zraku koji izdiše je aceton koji karakte­ristično miriše po voću.

Liječnički pregled će utvrditi velike koli­čine acetona, acetocetne kiseline i šećera u urinu, a i velike količine šećera u krvi. Tre­ba odmah započeti liječenje. Dok se nije znalo za liječenje inzulinom, za takve boles­nike nije bilo nade. Danas ih možemo spa­siti hitnim kliničkim liječenjem.

H i p o g l i k e m i č k i šok Hipoglikemički šok ili hipoglikemija tj. šok uslijed pada koncentracije šećera u krvi, da­nas je češći od kome. Za nj je karakteristično da se količina šećera u krvi iznenada smanji

tako da se manifestiraju znaci pomanjkanja šećera. To se događa zato što bolesnik uz­ima prevelike količine lijekova za regulira­nje razine šećera u krvi ili se mijenja tok bo­lesti ili povećava potrošnja šećera.

Prolazni porast u potrošnji šećera pojav­ljuje se na primjer s povećanom mišićnom aktivnošću (fizičkim radom), kao što su pu­tovanja, rad u vrtu, tjelesne vježbe, sport i drugo. Vanjski znaci da bolesniku prijeti hi­poglikemički šok jesu: živčani nemir, osjećaj malaksalosti, vučja glad, iznenadno znojenje, omamljenost. Ako se bolesniku ne pruži pravodobno pomoć, posljedica hipoglikemi­je je gubljenje svijesti i smrt. Pomanjkanje šećera u krvi koje se pojavi po noći i koje ne opazimo odmah, nazivamo »nijemi šok«. Tek ujutro, kao posljedica protumjera orga­nizma, nađe se izvanredno mnogo šećera u krvi i urinu.

Tko god boluje od šećerne bolesti, mora uvijek pri ruci imati komadić šećera da ga može pojesti čim osjeti prve znake hipogli­kemije. Hipoglikemički šok može liječiti samo liječnik. Liječenje šećerne bolesti Pri liječenju šećerne bolesti ili dijabetesa presudne su tri stvari: dijeta - mišićni rad -inzulin ili drugi odgovarajući antidijabetički lijekovi. Dijete Najrazličitije dijete za dijabetičare imaju raz­ličita ishodišta, jedno drugom često suprot­na. Današnjem liječenju šećerne bolesti os­nova je prirodna prehrana. Ovako ga je opi­sao prof, dr med. Bertram: »Najbolje uspje­he možemo očekivati ako prehranu dija­betičara koliko god možemo približimo prehrani zdravog čovjeka.« Dr med. Mal-ten to je dopunio ovako: »U načelu dijabe­tičare hranimo što je moguće prirodnijom hranom u kojoj je vrlo mnogo prirodnih ugljikohidrata: voća, povrća (što više svje-žeg), punovrijednih proizvoda od žitarica i krumpira.«

Općenite upute profesora Bertrama za­vređuju da ih podrobnije razmotrimo. Saže­to glase:

378 Poremećaji metabolizma, izmjene tvari Ulozi 379

Šećerna bolest i fizički rad Fizički (mišićni) rad intenzivno povećava preradu ugljikohidrata te bitno poboljšava bolesnikovo fizičko stanje, oslobađa ga os­jećaja manje vrijednosti i povećava mu os­jećaj osobne vrijednosti. Zbog toga treba u liječenje šećerne bolesti planski uključiti i li­ječenje gibanjem. U početku dolazi u obzir masaža kao oblik liječenja pasivnim giba­njem, zatim aktivno gibanje kao što su tje­lesne vježbe i odgovarajući sportovi, hoda­nje, plivanje i najrazličitije fizičke vježbe; tre­ba ih prilagoditi bolesniku i lokalnim prili­kama.

Sličan uspjeh možemo postići i Kneippo-vom kurom liječenja vodom. Vodeći računa 0 snagama bolesnika i njegovim sposobno­stima reagiranja preporučujemo: kvašenja gornjeg dijela tijela vodom i octom, izmje­nična djelomična polijevanja koljena, beda­ra, ruku i drugo. Polijevamo ručnim tušem u kadi 2 ili 3 puta tjedno. Kod kuće može­mo na leda stavljati i hladne povoje s vo­dom i octom ili tople s trinama od sijena; dobro je staviti i parnu kompresu ili vrećicu s trinama od sijena na jetru, a i hladne ili iz­mjenično tople kupelji u sjedećem položaju

1 polukupelji. Umjesto redovitog kupanja možemo jedanput ili dvaput tjedno uključiti tročetvrtinsku kupelj s ljekovitim biljem (posebno s iđirotom), od 37 do 38°C, 10 do 12 minuta. Liječenje dijabetesa lijekovima Šećernu bolest može liječiti samo liječnik. Naravno, uz odgovarajuće i stručno obraz­ložene mjere s područja prirodnog liječenja, u liječenje dijabetesa treba uključiti i odgo­varajuće lijekove. Upravo pri tome ne smi­jemo zaboraviti da šećerna bolest uzrokuje takve posljedice koje često ni sva sposob­nost organizma ne može popraviti. Stoga je u takvom slučaju potrebna dodatna pomoć. Samo liječnik specijalist može odrediti da li bolesnik treba uzimati inzulin ili druge an-tidijabetičke lijekove.

Budući da pri prirodnom liječenju čovje­ka treba što je moguće više uključiti u pri­rodni život, jako je važno da dijabetičar bu­

de u takvoj sredini gdje će - bilo kod kuće, bilo drugdje - sve na njega poticajno djelo­vati. Ti činioci su: dijeta, zrak, svjetlost, voda, gibanje i odmor. Znači da je potrebna aktivna njega zdravlja.

Ulozi (arthrit is urica ili diathesis ur ica) Ulozi, podagra ili giht nasljedna je bolest iz­mjene tvari, za koju je među ostalim karak­teristična povećana količina mokraćne kise­line u krvi i tkivima. Uloge prepoznajemo po akutnim upalama zglobova koje se po­navljaju, najčešće jednoga zgloba, dok sc kasnije razvije u kroničan artritis. Gotovo 951 bolesnika su muškarci, većinom stariji od 30 godina. Ulozi se često povezuju s drugim bolestima izmjene tvari, kao što su: gojaznost, bolesna mršavost, iznure­nost i šećerna bolest, a pojavljuju se i u is­toj porodici.

U ulozima važnu ulogu ima mokraćna kiselina kao izlučevina izmjene tvari. Za uloge je karakterističan akutni napad. Veći­nom počinje noću s izrazito jakim bolovima u glavnom zglobu jednoga od većih prstiju na nozi. Prst pri tome jako nabrekne. Pret­postavljamo da ulozi najprije napadaju prst na nozi zato što u njihovim svezama i teti­vama ima vrlo malo žila. Zatim, ti su zglo­bovi najdalje od srca i zato nisu uvijek do­bro opskrbljeni krvlju. Vjerojatno je da od­ređenu ulogu u ovoj bolesti ima i preopte­rećenost uslijed tjelesne težine.

Pri akutnom napadu uloga zglob je obič­no vrlo nabrekao i vruć. Koža iznad obolje­log mjesta je crvenkasta, a cijeli zglob je jako osjetljiv tako da bolesnika čak pritišće i deka. U jutarnjim satima obično bolovi malo popuste, a preko dana često potpuno iščeznu. Naredne se noći napad može pono­viti i isto je onako težak ili teži nego prve noći. Napad može prijeći i na drugi zglob, a pri tome su najugroženiji mali zglobovi, pogotovu na nogama i prstima na rukama. Ako bol polako popušta, pri pravom napa­du nakon nekoliko dana, i nabreknuća zglo­bova splašnjavaju. Cesto na zglobu ostaje dobro vidljivo tjestasto zadebljanje koje

1. Svaki liječnik mora bolesniku propisati točnu dijetu pri čemu se ne treba osvr­tati mnogo na knjige i tabele.

2. Dijeta mora biti stroga, ali ne treba pre­tjerivati.

3. Usprkos točno odmjerenim ugljikohidra­tima nije potrebno da bolesnik važe jelo i boji se kalorija. Da je dijeta pravilna, najbolje će potvrditi činjenica da se bo­lesnik dobro osjeća.

4. Prehrana mora biti jednostavna i dijetno prilagođena bolesnikovim životnim pri­likama i mogućnostima.

5. Prednost treba davati prirodnoj prehra­ni. Ne preporučujemo denaturirane, ta­kozvane »namirnice za dijabetičare«.

6. Bolesnika treba orijentirati na praktičan život, a ne na bolesničku sobu. Pogotovu veliku pažnju treba posvetiti bolesniko­voj profesionalnoj djelatnosti.

7. Najvažnije pravilo treba biti: dijabetičara nikada ne smijemo previše nahraniti. Dopuštenu težinu (onoliko kilograma koliko je centimetara bolesnik visok iz­nad 1 metra) bolesnik ne smije nipošto prekoračiti (vidi Brocasovu formulu). Treba razlikovati namirnice koje bolesnik

može bez rezerve dobivati u velikim količi­nama i one koje po liječnikovom propisu moraju biti točno izvagane. Meso se daje bez umaka s brašnom. Dopušteno je po jed­no jaje, isto tako i mladi kravlji sir ako nije previše mastan. Od svježe biljne hrane pre­poručujemo: salatu, krastavce, rajčicu, ma­hune, radič, špinat, luk, bijeli luk, kiseljak, kelj, crveni i bijeli kupus, cvjetaču i gljive. Bolesnik smije dnevno dobiti od pola do ki­logram voća, osim ako je voće posebno slatko. Naprotiv, od kompota dijabetičar može uzimati samo kompote rabarbare, brusnica i nezrelog ogrozda i to zaslađene saharinom, siononom i sličnim. U obzir do­lazi i ostalo voće ali ne u prevelikim koli­činama. Od nabrojenih namirnica možemo sastaviti dovoljno lx>gatu hranu, koja odgo­vara i bolesnikovim željama. Pri tome je do­pušteno na 1 kilogram tjelesne težine u hra­nu uključiti [X) 1 gram bjelančevina. Svim

dijabetičarima vrlo su korisni i dani s malo bjelančevina, na primjer zobeni dani i dani povrća.

Dijabetičar ne smije dobivati ni mnogo masti jer mogu biti osnova za trovanje or­ganizma. Cjelokupna dnevna težina masti ne smije prekoračiti 40 do 60 g. Najveću brigu svakako treba posvetiti osnovnoj hrani. Na pitanje ima li u hrani za dijabetičare pred­nost poseban kruh (graham) ili krumpir, voće ili povrće, odgovaramo: kod svakog bolesnika treba posebno postupati. Kako ćemo postupiti, najbolje ćemo utvrditi u razgovoru sa samim bolesnicima jer oni naj­bolje znaju koliko su osjetljivi na toplinu ili hladnoću. To je i posebno važno u starosti Nekima je potrebno više topline i sunca, a drugi daju prednost zimi i svježem zraku. Povrće i krumpir su zemaljska hrana, a voće i kruh sunčana; zato se najboljim pokazalo da se bolesnici kojima je potrebno više top­line trebaju hraniti prije svega kruhom i vo­ćem, a oni kojima je često vruće više povr­ćem i krumpirom. Noordeti i drugi su prije tridesetak godina usrdno preporučivali zo­benu hranu i ona je s obzirom na tadašnju prehranu dijabetičara bez sumnje značila veliki napredak. Ali nove spoznaje doka­zuju da dijabetičari isto tako dobro pod­nose i druge punovrijedne proizvode, na primjer pšenične pahuljice. Po uputi liječ­nika možemo u dijetu uključiti i voćne dane ili dane s prijesnom hranom, ali ne smijemo pretjerivati.

Nema utvrđenog obrasca za prehranu di­jabetičara. Na osnovi kontrole šećera u krvi i izlučivanja šećera u urinu, treba za svako­ga bolesnika posebno utvrditi kakva mu hrana najviše odgovara. Tek tako možemo svakom pojedincu propisati pravu dijetu. Bolesnika nikako ne smijemo natjerivati da jede hranu koju ne voli i ne podnosi. To vrijedi i za prijesnu hranu bez obzira na to što je zbog svojih baza vrlo primjerena. Jas­no je da treba što više ograničiti uživanje svih štetnih sredstava kao što su crna kava, alkohol, duhan i jaki čajevi. Potpuno treba izbjegavati jake začine.

380 Poremećaji metabolizma, izmjene tvari Ulozi 381

0 kroničnim ulozima ili nekom drugom zglobnom oboljenju.

Ali za liječenje po prirodnim načelima to nije ni tako nužno. Jer, u svakom slučaju, bitno je da prirodnim podražajima probudi­mo snage organizma, ojačamo ih i organi­zam potaknemo da otapanjem, izlučivanjem 1 izbacivanjem smanjuje nezdrave odložene tvari i zadebljanja

Ulozi vrlo često uzrokuju i oboljenje drugih organa. Gotovo redovito prije ili po­slije obole i bubrezi, u početku možda čak bez ozbiljnijih smetnji. Ali ako se bolest raz­vija, često dovede do skvrčenih bubrega u kojima je uništeno funkcionalno najdragoc­jenije tkivo. Posljedica toga je među ostalim i povišeni krvni tlak. Naravno, ulozi ne uz­rokuju svaki put skvrčavanje bubrega. Zna­mo bolesnike koji trpe od uloga već deset­ljećima, pa ipak imaju potpuno zdrave bub­rege. Mnogi bolesnici imaju bubrežne ka­mence, zbog čega su već najstariji liječnici smatrali da ulozi imaju neke veze s tim. I statistički podaci potvrđuju da znatan po­stotak bolesnika s bubrežnim kamencima ima i uloge. Neki istraživač je između 150 bolesnika s ulozima našao 48 slučajeva s bubrežnim kamencima. Na tu bolest su vrlo osjetljivi i mjehur i mokraćna cijev, pa se bolesnici koji imaju uloge tuže na peckave bolove u mokraćnoj cijevi i na često tjeranje na mokrenje. Cesto se nađu i oštećenja na srcu i žilama, a povezana su s istodobnim oboljenjem bubrega. Za daljnji tok bolesti je presudno kako srce podnosi bolest. Naime, jedna od najvećih opasnosti kod uloga jest da s vremenom bolest pogađa srce i žile, a s tim polako dovede u opasnost i život oboljelog. Zato nisu rijetki slučajevi da takvi bolesnici imaju i srčane smetnje, neujedna­čen puis, tjeskobe i teško disanje, osjećaj hladnoće, neosjetljivost zglobova i vrtogla­vicu. Vrlo često su oštećene i žile, a pojav­ljuje se i neki oblik ovapnjenja žila i vjenač-nih žila, čija posljedica može biti infarkt srca ili često samo grčeviti bolovi u pred­jelu srca pri naporu (stenocardia) tj. pekto-ralna angina. Kao što smo već spomenuli,

ulozi su redovno popraćeni i probavnim smetnjama, bronhijalnim katarom i čak bronhijalnom astmom. U istoj porodici su česti ulozi ili astma, ili jedno i drugo. S ulo­zima su često povezana i živčana oboljenja. Za takve bolesnike su karakteristični utuče-nost i sjeta, koji se pogotovo pojave pred napade. Uz te pojave koje su više psihičke prirode, u vezi s ulozima poznati su i slu­čajevi kad obole živci, na primjer neuralgije ishijadičnog živca, ishijas ili neke druge neu­ralgije. Nisu rijetke ni migrene i bolovi u jednoj polovici glave. Ulozi su uzrok i mno­gim kožnim osipima, pogotovu na koljen-skom pregibu i laktu. Liječenje uloga

Pri prirodnom liječenju uloga potrebno je imati na umu da je najvažnije u bolesniku probuditi njegove prirodne snage, jačati ih i pravilno usmjeravati.

Kneipp je rekao: »Tko uistinu shvaća dje­lovanje vode, može njome liječiti i uloge. Ali ne smijemo zaboraviti da se u nekoliko dana ne može izliječiti tijelo u kojem su ulo­zi gospodarili godinama i mučili jadnog čovjeka. Dakle, naglašavam, ako po mišlje­nju liječnika nema lijeka protiv uloga, lijek protiv te bolesti jest i ostat će voda. Tko ima uši, može čuti!«

Današnje liječenje uloga prema Kneippu provodi se u cijelosti s njegovim osnovnim idejama, ali je razvojem knajpovske kure još prilagođenije svakom pojedincu. Zahvaljuju­ći današnjoj finijoj tehnici neki zahvati hlad­nom vodom traju samo nekoliko sekundi. Bolesnik nije bezuvjetno prisiljen da se jača već od početka, nego kod posebno osjetlji­vih i slabašnih bolesnika počinjemo najprije primjenjivati tople mjere; vruće kupelji za stopala s trinama od sijena ili čak kupelji za stopala s porastom temperature vode i tri­nama od sijena ili zobenom slamom, s ek­straktom smreke ili močvarnim blatom. Kod kuće možemo upotrijebiti 2 šake ku­hinjske soli da ojačamo podražaj vode. Za nešto jače ljude propisujemo (ako je potreb­no) i polukupelji s porastom temperature vode i biljnim dodacima ili tople potpune

line koje zadebljaju sveze, a kožu iznad za­debljanja oboje modrikastocrveno, i uzroku­ju izrazitu bolnost cijeloga zgloba. Ali poje­dinačni napadi koji se pojavljuju nakon toga nisu onako teški kao napadi akutnih uloga, iako traju dulje, često tjedan ili dva, pa i više mjeseci. Uz to se zglobna tekućina često na­kupi u zglobnoj šupljini i uzrokuje znatna zadebljanja koja deformiraju bolesnikove zglobove. U početku su zglobovi još dobro gibljivi, ali postepeno sve manje, čovjek po­staje nesposoban za rad a više puta čak po­tpuno nepokretan. U teškim slučajevima zglobno tkivo počinje odumirati, kosti se rastave a zglobovi iščaše. Mogu čak nastati otvoreni čirovi s kredastom razmazivom masom iz koje izlazi prljava tekućina. Ako se bolest razvija, ulozi polako zahvate sve zglobove, a mokraćna kiselina se često od­laže i izvan zglobova, posebno po rubu usne školjke, u laktu, na vjeđama i u mošnji.

Ponekad teško razlikujemo kronične smetnje uzrokovane ulogom u zglobovima, pogotovo ako prije toga ulozi nisu akutno napadali i ako nema nekih drugih znakova Ponekad se bolest razvija vrlo polako, zbog čega i promjene nastaju jedva primjetno. Rendgenska slika takvog zgloba često ne pokaže ništa na osnovi čega bismo mogli zaključiti da su u pitanju ulozi. Ni povećana količina mokraćne kiseline u krvi nije pouz­dan znak jer se ona pojavljuje u krvi i kod drugih bolesti, dok, naprotiv, u brojnim slu­čajevima pravih uloga nije uopće nađena povećana koncentracija mokraćne kiseline u krvi. Uz to mokraćna kiselina u krvi ovisi o brojnim okolnostima; pouzdan uzrok može­mo utvrditi tek nakon trodnevne točno od­ređene prehrane. Pregled mokraće ne daje nam nikakvu jasnu sliku; zatrovanje mok­raćnom kiselinom nastaje tek nakon što se kiselina počne zadržavati u tijelu i prema tome se ne pojavljuje u mokraći. Zbog toga pregledi mokraće na mokraćnu kiselinu ne­maju nikakve praktične vrijednosti ako ne uzmemo u obzir što je bolesnik prije jeo i što se inače događa u tijelu. Prema tome, vidi se da nije nimalo lako utvrditi je li riječ

obuhvati neposrednu okolicu. Koža otpada u ljuskama i svrbi.

Napad je obično popraćen općenito sla­bim stanjem, koje se često pojavljuje još prije bolesti. Istodobno s akutnim napadom po­javljuju se i probavne smetnje gubljenje teka, neprijatno zaudaranje iz usta, obložen jezik, zatvor i kiselo podrigivanje. I ti nam znaci mogu biti dragocjeni, jer upozoravaju da organizmu nije potrebna nikakva hrana. U takvom slučaju je najbolje ne jesti. Ali mnogi ljudi u tom slučaju imaju na primjer osjetljivu jetru i želudac; drugi bolesnici koji imaju uloge pate od upale dišnih puto­va; kod većine bolesnika mokraća je samo lagano tamno obojena; ako je stavimo na hladno mjesto, na dnu se nakupi crvenkasti talog soli mokraćne kiseline.

Takav napad uloga može ostati osamljen mada se to rijetko događa. Većinom je samo kratka stanka između prvog i drugog napa­da. Ponekad između pojedinih napada pro­đe i po više godina. Zatim mogu uslijediti napadi jedan za drugim i tek nakon više go­dina naiđe dulje razdoblje bez napada ili se nakon odgovarajućeg liječenja i načina živ­ljenja bolest čak zauvijek smiri. Mnogi bo­lesnici koji pate od uloga često su sami krivi za učestalost napada, jer čim glavni napad prođe, oni opet počnu živjeti na stari način, neprirodno; onda su posljedica toga napadi uloga koji se nižu jedan za drugim Ulozi najčešće napadaju u proljeće i u jesen.

Kao što smo već rekli, ulozi mogu napa­sti sve zglobove ali većinom najprije dođu na red manji a nakon njih veći. Nabreknuća polako otvrdnu u trajna zadebljanja koja najčešće vidimo na zglobovima prstiju. Do­gađalo se da se usprkos mnogim napadima uloga zglobovi nisu bitno promijenili. Pri­mjerenim načinom življenja možemo potpu­no izlječiti akutne uloge.

Ako se u određeno vrijeme ne izliječi, iz akutnog oblika prelazi u kronični. Tokom godina na člancima nastanu promjene ka­rakteristične za tu bolest. U sluznim kesica-ma, svezama i zglobnim čahurama odlažu se manje ili veće količine soli mokraćne kise-

382 Poremećaji metabolizma, izmjene tvari

kupelji s biljnim dodacima da pokrenemo otapanje i izlučivanje mokraćne kiseline. Tada više puta uklanjamo i bolove. Ako bo­lesnikove fizičke snage dopuštaju, te zahva­te završavamo znojenjem, koje izazovemo Dovijanjima. U početku liječenja općenito se često pribjegava povijanjima. Na bolni zglob se, na primjer, stavlja povoj s trinama od sijena ili vrećica s trinama od sijena. Do­bro sredstvo za otapanje i odvođenje jesu i parne kupelji koje većinom priređujemo s biljnim dodacima. Ako bolesnik od početka daje prednost hladnim zahvatima, počinje­mo s hladnim povijanjem ili manjim polije­vanjima nego što ih propisuje originalna Kneippova kura.

Uz lokalne zahvate ne smijemo zanema­rivati opće, te u liječenje uključujemo i cje­lokupna i djelomična kvašenja. Zatim, ne povijamo samo oboljelo mjesto, nego i dru­ga, da podražimo cjelokupnu kožu, kao na primjer tročetvrtinski i potpuni povoj. Da­kako, pri liječenju posežemo i za drugim prirodnim podražajima kao što su zračne kupelji, sunčanje, razumna prehrana, i - što nije manje važno - potrebna je pravilna psihička orijentacija. Nakon svakog akut­nog napada uloga moramo se jačati onako kao što smo opisali u poglavlju »Aktivna njega zdravlja«.

Kad su ulozi kronični, počinjemo najprije s toplim biljnim kupeljima (trine od sijena, zobena slama, smreka, preslica i drugo) ili močvarnim blatom a nastavljamo s odgova­rajućim toplim povojima ili biljnim povoji­ma da se bolje rastope odloženi produkti iz­mjene tvari.

Parne kupelji mogu pomoći da to prove­demo, ali njih ne primjenjujemo tako često. Inače vrijedi sve ono što smo već naveli za akutne uloge. I pri liječenju kroničnih uloga uz lokalno liječenje jačamo i uvježbavamo sve druge tjelesne funkcije da bismo postigli potpuno ozdravljenje i onemogućili povra­tak bolesti. U toku kure često se bolesnikovo stanje pogorša, što nazivamo krizom. Boles­nik više ili manje trpi, pojavljuju se znaci bolesti u kojima se ispoljava nastojanje or­

ganizma da ozdravi: opet se pojavljuju znaci akutnih uloga. Krize su osmišljene i do od­ređenog stupnja su čak potrebne za liječenje. Po njima pratimo kako tijelo reagira na naše mjere, a na oboljelom mjestu se otapaju velike količine soli mokraćne kiseline, dola­ze u krv i truju je. Nakon toga primjenjuju se postupci liječenja vodom, kao što su kva­šenja, povoji, kupelji, polijevanja i parne ku­pelji, čija je svrha izlučivanje mokraćne ki­seline iz krvi. Stoga su krize poželjne i kad se pojavljuju u toku kure ne smijemo ih shvaćati kao pogoršanje bolesti. Ali ako ni­kako ne uspijemo postići bilo kakve znako­ve krize, nema ozbiljne nade u uspjeh kure. Od izvanredne je važnosti upozoriti boles­nika na takvu krizu u toku liječenja, jer je neće znati pravilno protumačiti. On i pre­često misli da bi neko čudesno sredstvo s brzim djelovanjem moralo smjesta ukloniti bol i da bi opet mogao mirno živjeti na stari način. Međutim, tek onda kad bolesnik spozna da bez žrtava i prevladavanja nema uspjeha, može se ponadati pravom ozdrav­ljenju.

Najveća teškoća s oboljelima od uloga jest dijetalna hrana, budući da su uglavnom navikli dobro jesti i piti. Pravilna prehrana je za uloge jedan od najvažnijih uvjeta za li­ječenje i sprečavanje bolesti.

Pri prehrani se ne smijemo držati neke stroge sheme; uvijek su potrebne promjene i treba ih prilagođavati svakom bolesniku posebno.

Ako poremećajima koji su posljedica ulo­ga priđemo kao slabljenju prirodnih snaga, a ne samo kao metabolizmu mokraćne kise­line, onda možemo ubrzo dobiti osnovne smjernice za pravilnu prehranu; valja naime znati da nisu zabranjena samo ona jela koja daju mnogo mokraćne kiseline, nego i sva druga koja na bilo koji način otežavaju iz­mjenu tvari.

Kad se radi o akutnom napadu uloga, općenito je dobro da bolesnik nekoliko dana gladuje i uzima samo voćne sokove i voće; izuzetak su izvanredni slučajevi. Klis­urom ili blagim čajem za čišćenje pobrine-

Ulozi 383

mo se da se crijevo isprazni. Nakon strogog gladovanja bolesnik treba u početku dobi­vati samo sirovu hranu; takvu dijetu ubla­žimo nakon tjedan-dva vegetarijanskom hranom koju bolesnik uzima dulje vrijeme nakon akutnog napada uloga.

Kod kroničnih uloga ne postupamo ona­ko strogo kao kod akutnih, ali zabranjujemo sve one stvari koje daju pretjerane količine mokraćne kiseline. Stoga ni u ovom slučaju ne dolaze u obzir jela u kojima je glavni sa­stojak meso. Prehranu mesom treba što više ograničiti, a uz to moramo meso uvijek jesti kuhano. I ribe smijemo jesti samo u ograni­čenim količinama i to kuhane jer daju manje mokraćne kiseline nego pečene. Koliko je god moguće treba izbjegavati i marinirane ribe, rakove, jastoge. Ali oboljeli od uloga mogu pojesti 1 do 2 jaja dnevno. Svježe mli­jeko možemo uzimati samo u umjerenim količinama, a kiselo u većim količinama. Svi takozvani prezreli sirovi jakog mirisa mno­go opterećuju izmjenu tvari i opasni su za bolesnika od uloga. Međutim, primjereni su mu jednostavni sirovi, a pogotovu mladi kravlji sir. Od biljnih namirnica preporuču­jemo gotovo sve svježe salate i povrća. Za­branjujemo, međutim, sve one koje optere­ćuju unutrašnju izmjenu tvari, a to su gra­šak, grah, šparoga, celer, veće količine rajči­ce, cikla i cvjetača. Neki istraživači zabranju­ju i brusnice i plodove jarebike. Inače je si­rovo voće u bilo kojem obliku obavezno kao svakodnevna hrana za bolesnika s ulo­zima. S opravdanjem su stekle veliku popu­larnost u liječenju uloga kure s narančama, grožđem ili jagodama. Kure s jagodama na primjer pospješuju izlučivanje nepotrebnih tvari. Ne preporučujemo kompote, pogoto­vu jako zaslađene, jer zbog njih često u že­lucu i crijevu nastaje vrenje. Salate je najbo­lje začinjati limunovim sokom ili kiselim vr­hnjem, a ne octom.

Kod bolesnika koji imaju uloge prednost dajemo punovrijednomu raženom i pšenič­nom kruhu ispred fino mljevenog brašna i proizvoda od njega. Od masti zabranjujemo one koje su teško probavljive. Najbolja su

dobra ulja i dobar svježi maslac. Uopće jc prvi i najvažniji zahtjev da bolesnik jede umjerene količine i da dobro žvače. Umje­renost u svemu je glavno načelo knajpovske kure koje naglašava i zlatnu sredinu u nači­nu življenja i prehrani.

Umjerenost u svakom pogledu potrebna je i u piću, a pogotovu u toku jela i nepos­redno nakon njega. Alkohol ne dolazi u ob­zir ni u kojem obliku jer jako opterećuje iz­mjenu tvari, a već smo više puta opazili da je bolesnik dobio napad uloga jer je uživao alkohol. Činjenica je da apstinenti vrlo rijet­ko obolijevaju od uloga. Danas vrlo ras­prostranjeni bezalkoholni voćni sokovi, koji opravdano zauzimaju to mjesto, odlično su piće za bolesnika s ulozima. Više puta se postavlja pitanje da li i čaj, kava i kakao pospješuju stvaranje mokraćne kiseline. Novija istraživanja su, doduše, pokazala da se od tih pića neposredno ne stvara mokraćna kiselina; ali usprkos tome mo­ramo ih ograničiti jer izmjenu tvari uopće opterećuju i zbog toga su štetna za boles­nika s ulozima.

Pušenje treba što je moguće više ograni­čiti, jer šteti unutrašnjoj izmjeni tvari.

Isto su tako neprimjereni i svi jaki začini, a pogotovu velike količine kuhinjske soli. Što manje soli bolesnik uzima to bolje za njega. Na raspolaganju je dovoljno začina iz domaće biljne apoteke koji su neškodljivi i korisni a mogu dati okus jelu, što znači da hrana uopće ne mora biti jednolična i neu­kusna. S malo dobre volje i spretnosti mo­žemo usprkos dijetetskim propisima i za oboljelog od uloga pripraviti primjerenu i ukusnu hranu koja će potpuno odgovarati zahtjevima.

Za pomoć pri liječenju uloga upotreblja­va se — otkako se zna za tu bolest — i lje­kovito bilje. Koliko god poznajemo povijest medicine toliko znamo za ljekovito bilje, a znamo i to da je zahvaljujući Sebastianu Kneippu ponovno steklo i opći ugled. Razu­mije se da je Kneipp i pri liječenju uloga pri­mjenjivao razne ljekovite biljke za buđenje i jačanje snaga organizma i čišćenje krvi (li-

384 Poremećaji metabolizma, izmjene tvari

ječenje je nadzirao u smislu humoralne pa­tologije). Tako je, na primjer, propisao da bolesnik mora 10 dana piti čaj od spomen -ka, preslice i borovica, a nakon 10 dana drugi čaj od pelina, trpuca i borovica. Rado je upotrebljavao i stolisnik, preslicu i korijen abdovine. Bolesnik je sve te čajeve morao piti u gutljajima. Ne moramo te iste ljekovi­te biljke prihvatiti i danas, jer su nam po­znate i razne druge čajne mješavine. Pri bi­ranju čaja treba uzeti u obzir koje tjelesne funkcije želimo najprije potaknuti. Tako za čovjeka koji trpi od uloga, a istovremeno i od zatvora, moramo uzeti ljekovite biljke koje blago potiču rad crijeva za što su pri­mjereni cvjetovi trnine, ljubica, maćuha, kora krkavine i rabarbara. Kod drugih bo­lesnika možda treba potaknuti rati jetre zbog čega se upotrebljava prije svega mas­

lačak, česmina, luštrek, rosnica i druge. Kod nekih treba potaknuti djelovanje bubrega. U tu svrhu primjenjuje se čaj od mahuna gra­ha, žukovine, gladiša, šipkovih boba ili bo­rovice, lišća breze i drugih biljaka. To je vrlo dobar čaj jer istodobno potiče djelova­nje bubrega i crijeva. Jednako tako dobar čaj je i od mješavine brezova lišća, gladiša i la­nenog sjemena (vidi i Ljekovito bilje).

Ne smijemo, međutim, zaboraviti ni pri­znate lijekove za liječenje uloga (Zyloric, Uricovac i druge).

U homeopatiji se za liječenje akutnih ulo­ga dobrim pokazao i otrov mrazovca, kol-hicin. Liječnik može korisno primijeniti i neke druge lijekove (na primjer Butazolidin, Amuno i druge). Uz njihovu pomoć olakšat će se akutni napad a oni će kasnije pospje­šiti izlučivanje mokraćne kiseline.

Bolesti sistema za gibanje

Bolesti sistema za gibanje vrlo su česte. Brojne od njih su takve prirode da ih možemo izbjeći. Zbog toga ćemo im i u ovom poglavlju posvetiti odgovarajuću pažnju koja je važna za spre­čavanje bolesti i pravilan postupak kad je bolest već tu.

U sistem za gibanje ubrajamo mišiće, potporno tkivo (vezivno tkivo, sveze i tetive, hr­skavicu, kosti, masno tkivo), zglobove, a i živce i žile. a) MiSići

Za svaku kretnju je potreban mišić. Mišići obuhvaćaju više od trećine težine djela Po građi razlikujemo dvije vrste mišića poprečnoprugaste ili skeletne mišiće čiji rad ovisi o našoj volji i nazivamo ih kretnim mišićima i glatke ili samokretne jer djeluju bez obzira na našu volju. Kretni ili skeletni mišići se grče brzo i jako, ali ne djeluju naročito dugo i brzo se za­maraju, pogotovu pri većim naporima.

Kretni mišić se zgrči na komandu koju dobiva preko odgovarajućeg motoričnog živ­ca. Ako živac oboli ili se ozlijedi nema impulsa i mišić je paraliziran, labav i nepokretan. Da bi mišić dobro radio, mora biti dobro opskrbljen krvlju, jer iz krvi dobiva hranjive tvari i kisik. Pri izgorijevanju šećera (ugljikohidrata) posebno je važna uloga skeletnih mi­šića, jer istovremeno čuvaju velike količine škroba (glikogena). U tom obliku se suvišni šećer zadržava u nekim mišićima, dok ga drugi mišići odmah troše. Po pravilu, skeletni mišići se protežu od kosti do kosti. Svaki zglob ima mišić savijač i opružač.

Osim poprečno prugastih mišića, tj. skeletnih, postoje i glatki, a to su oni na čijim jxjjedinacnim vlaknima pod mikroskopom ne vidimo poprečne pruge. Ti se mišići nalaze u unutrašnjim organima i žilama i ne djeluju po našoj volji.

Posebno mjesto zauzima srčani mišić koji doduše ima prugasta vlakna, ali nije pod­ređen našoj volji.

b) Potporno tk ivo Potporno tkivo obuhvaća tkiva čiji je zadatak povezivanje i podupiranje. Vezivno tkivo je sastavljeno od dvije vrste vlakana prva daju ljepilo kad se kuhaju (ko-lagena), a druga ne (elastična). Od vezivnog tkiva sastoje se prije svega sveze i tetive. Od zadaće koja je namijenjena nekoj svezi ili tetivi ovisi hoće li u njima biti više elastičnih ili više kolagenih vlakana. Osnovna zadaća vezivnog tkiva jest da bude otporno na za­tezanje. Vezivno tkivo svugdje vezuje i podupire a nalazimo ga prije svega u živcima i žilama. Pogotovo mnogo vezivnog tkiva čini mišićne ovojnice (fascije), a od vezivnog tkiva su i tetive i njihove ovojnice, sluzne vrećice i zglobne ovojnice (čahure). Ali vezivno tkivo nema samo zadaću povezivati i podupirati nego i štititi pojedine dijelove organizma od oštećenja U potporno tkivo spada i hrskavica. Po građi razlikujemo hijalinu, elastičnu i vlaknastu hrskavicu. Prve dvije su otporne na pritisak, a vlaknasta na zatezanje. U hr­skavici nema žila i zato se ne opskrbljuju neposredno iz krvi. Zbog toga je hrskavica po­sebno neotporna. Nalazimo je među ostalim na rebrima, kao prevlaku u zglobovima, od nje su međupršljenske pločice i drugo.

Potporno tkivo su i kosti. Sastoje se od dva sloja vanjski je kompaktna kora (substantia compacta), a unutrašnji rahlo spužvasto tkivo (substantia spongioza), koja je sastavljena od finog spleta stupica, nosača, pločica i drugih tvorevina. U sredini dugih cjevastih kos­tiju nema spužvastog tkiva, umjesto njega je šupljina koštane moždine. U njoj je crvena ili krvotvorna moždina i žuta ili masna moždina. Novorođenče ima crvenu krvnu mož­dinu gotovo u svim kostima, a odrastao čovjek samo u rebrima, prsnoj kosti i u završnim dijelovima nekih dugih cjevastih kostiju.

386 Bolesti sistema za gibanje

U potporno tkivo ubrajamo i masno tkivo koje je međutim manje važno za sistem za gibanje. U izmjeni tvari masno tkivo čuva energiju - u mastima ima najviše kalorija. Jedna od zadaća masnog tkiva jest da štiti osjetljivije organe koje obavija, na primjer bubrege. U sistemu za gibanje zglobovi imaju posebno važnu ulogu. Oni omogućavaju gibljivu

vezu između dvije ili više kostiju. Zglob je u biti sastavljen od tri dijela: 1. Prvi dio čine kosti od kojih je jedna na kraju formirana kao zglobna čašica, a druga kao

zglobna glavica. Krajeve kostiju pokriva hrskavica koja omogućava lakše klizanje i svojom elastičnošću ublažava udarce.

2. Drugi dio je zglobna ovojnica ili čahura; ima zadaću da kosti povezuje što je moguće čvr­šće, ali gibljivo. Zglobna čahura je ojačana svezama i sastoji se od dva sloja: vanjski je čvrsti i otporni vlaknasti sloj, a unutrašnji rahli sinovijalni i od vezivnog tkiva koje obiluje žilama. Iz sinovijalnog dijela izlučuje se zglobna tekućina (zglobno mazivo), nazvana i si-novijalna tekućina; ona podmazuje i sprečava trenje gibljivih dijelova zgloba. U tom dijelu zglobne čahure postoji i sluzna vrećica; ona je također povezana s funkcijom zgloba, a u njoj je jednaka tekućina kao u zglobu. Sluzne vrećice se nalaze na različitim složenijim mjestima oko zgloba, gdje može doći do trenja između mišića i zglobne čahure. Sličan zadatak kao sluzne vrećice imaju i ovojnice u kojima su smještene tetive. One spre­čavaju trenje a time i bolove.

3. Treći dio zgloba je uski zglobni prostor između zglobne glavice i zglobne čašice. Tetive prenose rad mišića na kosti. Mišić se postepeno nastavlja u tetivu koja se pričvršćuje na kost tako što njegova vlakna prodru u površne strukture kosti. Tetive su bez žila i sa­stavlja ih vezivno tkivo. U organe za gibanje ubrajamo i živce, žile i limfne žile, ali o njima na o^om mjestu ne­

ćemo govoriti (vidi Funkcije ljudskog tijela).

Reumatična oboljenja organa sistema za gibanje

Tim izrazom označujemo bolesti koje gotovo sve nalazimo na organima sistema za gibanje, što znači na mišićima, svezama, tetivama i zglobovima, ali i na živcima i unutarnjim orga­nima (na primjer na srcu).

Iako se te bolesti razlikuju po nastanku i različito se ispoljavaju, ipak ih znamo pod za­jedničkim nazivom reumatizam. Ime reumatizam je grčkog porijekla i znači »tok, teći«. Nje­gova karakteristična osobina je da skokovito napada pojedine dijelove tijela uz bolove i tr­ganje, a najčešće napada meke dijelove tijela i zglobove.

Široko shvaćeno, reumatizam bismo mogli sažeto ovako definirati: Reumatizam je svest­rani odgovor (reakcija) organizma na različite uzroke. To znači da bismo mogli reći i da je reumatizam »reakcijska bolest«.

Što uzrokuje reumatizam? 1. Pri obolijevanju od reumatizma određenu ulogu ima i nasljednost i građa, na primjer še­

ćerna bolest, gojaznost i ulozi. Međutim, nasljeđuje se samo dispozicija za reumatizam, a ne sam reumatizam.

2. Reumatizam aktiviraju vrlo različite vanjske prilike. Pomaže im prije svega nedovoljna čvrstina organizma, a najviše nesposobnost kože da pravilno reagira na vlagu, hladnoću, propuh, prejake sunčane zrake i druge podražaje iz okolice. U nastajanju reumatizma može znatnu ulogu imati i poremećen krvni optok. Naime, neke reumatične tegobe su ponekad teže, ovisno o tome kako se mijenja krvni tlak.

Reumatična groznica 387

3. Reumatizam mogu aktivirati i žlijezde s unutrašnjim izlučivanjem, ako je njihovo djelo­vanje poremećeno. Važnu ulogu imaju naročito spolne žlijezde. Neke se reumatske tegobe pojave kod žena kad im se uklone spolne žlijezde, ili ako žlijezde prestanu djelovati, pa se pojava objašnjava upravo time.

4. Reumatizam mogu izazvati i alergije. Dovoljno je već samo malo tvari koje djeluju kao alergeni, tj. izazivači alergije, u hrani, zraku ili krvi. Slično djeluju i klice i njihovi otrovi.

5. Kao klice bolesti u obzir dolaze u prvom redu uzročnici gnojenja, streptokoki. Te klice dospijevaju u tkivo koje zatim reagira reumatskim promjenama. Mogu dospjeti i preko krvi nakon upale krajnika ili ždrijela, nakon bronhitisa ili upale pluća, nakon šarlaha, upale mokraćnog mjehura, iz gnojnih žarišta u zubima i desnima ili srednjeg uha i od drugdje.

Podjela raznih reumatičnih bolesti Podjela reumatičnih bolesti nije jedinstvena. Prema međunarodnom sporazumu razlikujemo: upalne i degenerativne reumatične bolesti (promjene tkiva bez upala) i reumatizam mekih tkiva.

Upalni reumatizam

Reumatična groznica (febris rheumatica) Reumatična groznica je upalna reumatična bolest. Odavno je već spoznata razlika izme­đu reumatične groznice i akutnog reumatiz­ma Reumatična groznica napada najviše djecu stariju od 5 godina i odrasliju djecu do 15. godine, a rjeđe se pojavljuje kod od­raslih. Reumatična groznica se često vraća u kasnijim godinama. Kod te bolesti se pojav­ljuju manja upalna žarišta pogotovu u srcu (mišići i zalisci) i u zglobnim čahurama. Te upale uzrokuju streptokoki koji kao uzročni­ci bolesti obično stignu u mjesta gdje nasta­nu žarišta, preko krvi iz nosa i ždrijela. Riječ je o tipičnoj zaraznoj bolesti, iako je kao za­razna bolest praktično bezopasna za svoju okolinu. Danas se protiv takvih zaraza streptokokima vrlo uspješno borimo anti­bioticima. Stoga je pri sumnji na reumati-ćnu groznicu potrebna hitna liječnička pomoć, jer ta bolest napada češće srce nego zglobove.

Zbog upale srčanog mišića stvore se čvo-rići karakteristični za reumatićnu groznicu. Upala unutrašnjeg srčanog sloja (endokardi-tis), a posebno srčanih zalistaka, ostavlja za

sobom ožiljne promjene. Na zaliscima uzro­kuje manu srčanih zalistaka. Na takvim reu-matičnim ožiljcima uvijek se nanovo pojav­ljuju upale. Ako se uzročnici oboljenja na sr­čanim zaliscima razmnožavaju, dospijevaju u krv, a preko nje na druga mjesta u orga­nizmu i mogu među ostalim uzrokovati opće zatrovanje krvi (sepsu).

Znaci akutne upalne groznice (akutne reumatične groznice i akutnoga zglobnog reumatizma) jesu: često visoka, a ponekad i nešto niža temperatura bez drhtavice, bolne upale srednjih i velikih zglobova (ne zglo­bova prstiju), koje se pojavljuju u naletima, oticanje zglobova i crvena koža oko njih, a često izbija znoj kiselkasta mirisa. Bolest često napada i srce (pogotovu mišiće i za­liske), u početku neprimjetno; ponekad u koži nastaju karakteristični čvorići (erythe­ma nodosum ili erythema exudativum mul­tiforme), a dođe i do infekcijsko toksičnih oboljenja živaca koja podsjećaju na horeju (chorea minor), a za bolest su također karakteristična krvarenja iz nosa koja se ponavljaju.

Bolest kao i sve zarazne bolesti prati os­jećaj opće bolnost'

388 Bolesti sistema za gibanje

Liječenje Liječenje se provodi samo po propisu liječ­nika i pod njegovim nadzorom, a tako se uzimaju i propisani lijekovi. Opće liječenje Dok je bolest akutna, bolesnik mora strogo počivati u postelji i s njim treba u načelu postupati onako kao kod svih zaraznih bo­lesti, što znači da treba njegovati kožu, diš­ne putove i održavan nesmetan rad crijeva. Liječenje vodom (hydrotherapia) U obzir dolazi samo ako ga propiše liječnik. Pri visokim temperaturama dolaze u obzir serijska kvašenja, djelomični povoji koji sni­žavaju vrućicu; ako su zglobovi vrući, radi­mo s hladnom vodom i octom, uvarkom od preslice ili vodom s glinom. Zglobove koji nisu jako upaljeni, ali i dalje bole, grijemo vrućim djelomičnim povojima s uvarkom od trina od sijena, a dobra je i vrećica s tri­nama od sijena, oblog od krumpira ili vrući oblog s glinom.

Kronični zg lobni r e u m a t i z a m (polyarthrit is rheumatica chronica) Kronični zglobni reumatizam pojavljuje se u dva oblika- postepeno, od samog početka kao kronično oboljenje koje teče u naletima, primarno kronični zglobni reumatizam ili kao nastavak akutnoga zglobnog reumatiz­ma; poznat nam je pod imenom sekundarno kronični zglobni reumatizam.

P r i m a m o kronični zg lobni r e u m a t i z a m To je upalna zglobna bolest na koju danas gledamo kao na konstitucionalnu, porodič­nu nasljednu opću bolest. Uzroci su nepoz­nati. Češće napada žene. Bolest se obično pojavi između dvadesete i četrdesete godi­ne, a kod djece je relativno rijetka. Smjenjuju se mirna razdoblja s naletima razbuktavanja bolesti.

Prvi znaci bolesti su nekarakteristični; općenito loše stanje, utučenost, umor, nešto povišena temperatura, mršavljenje, znojenje, poremećaji osjeta u šakama i stopalima, modrikasta boja kože, osjećaj hladnoće,

ukrućenost prstiju i šaka, pogotovu ujutro. Primarno kronični zglobni reumatizam po­činje postepeno prije svega u malim zglobo­vima šaka i stopala. Kako bolest napreduje, promjene na zglobovima postaju sve izraže­nije slično kao kod oboljenja velikih zglobo­va. Znamo za ove karakteristične promjene zglobova: srednji i bazalni zglob prstiju vre-tenasto zadebljaju i pojavi se tipična rend­genska slika.

Koža i mišići se zgrče. Bolest može biti popraćena uvećanjem slezene, upalom šare­nice, ponekad i ljuskavim osipom na koži.

S e k u n d a r n o kronični zg lobni r e u m a t i z a m razvija se kao nastavak reumatične groznice a u biti teče na isti način. Liječenje Treba se pobrinuti da bolesnik od samog početka dospije u ruke liječnika. Najvažnija svrha liječenja je ukloniti bolove i zaustaviti upalu, očuvati rad zglobova i spriječiti nji­hovo deformiranje. Često su nužni lijekovi.

Prirodno opće liječenje posvećuje pretež­no brigu zaštiti tijela, kao što to zahtijevaju izraziti osjećaj bolnosti i stupanj oboljelosti. Stoga je u početku potrebno strogo mirova­nje u postelji, a kasnije dugotrajno povreme­no počivanje. Ako počnemo rano i na vri­jeme štititi zglob, upala će brzo proći. Potre­ban je odmor u postelji i odgovarajući po­ložaj (možda na dasci). U tom slučaju bit će manje bolova i mišićnih grčeva.

U liječenju je važna naročito i psihička njega labilnih bolesnika.

Zaštita mora početi s prirodnim životom i ljekovitim podražajima koji treba polako i sistematski da uključuju trening svih funk­cija prilagođen individualnim prilikama.

Od liječenja vodom dolaze u obzir samo zahvati s toplom vodom i to tek na­kon što prođu zadnji naleti: svaki dan dje­lomični povoj s trinama od sijena, vreća s trinama od sijena 2 ili 3 puta na tjedan ili vrući oblog s glinom, tople biljne djelomič­ne kupelji s temperaturom vode od 37 do 38°C, od 8 do 12 minuta, kojima dodajemo

Degene r a t i vne artroze 389

trine od sijena ili ovsenu slamu ili ulje od borovice, i koje ne završavamo hladnom vodom. To znači približno 2 do 3 puta na tjedan primijeniti kupelj za noge, kupelj za ruke, polukupelj i kasnije tročetvrtinske ku­pelji. U kupelji treba praviti vježbe gibanja sa zahvaćenim zglobom. Kad svi znaci upa­le prođu prelazimo na vniće podražaje pri­mjerene jačine, a u određenim uvjetima čak na vruće munjevito polijevanje leđa; kasnije prelazimo na izmjenično tople podražaje i čak na manja djelomična polijevanja kao što su polijevanje ruku i koljena, a rjeđe uklju­čujemo i veća djelomična polijevanja.

B e c h t e r e w l j e v a bolest (spondylitis ancylopoetica) Bechterewljeva bolest ili ankilozantni spon-dilitis spada u skupinu upalnih reumati-čnih bolesti. Napada prije svega zglobove u kralješnici i vezivo kralješnice, a muš­karci obolijevaju oko deset puta češće nego žene.

Bolest obično pečinje između 20. i 40. go­dine i to polako s bolovima u leđima koji se u naletima pojavljuju. Bolovi zrače u ku­kove i bedra. Bolest napreduje od krsnog predjela prema vratnom dijelu kralješnice i uzrokuje ovapnjenje veziva kralješnjaka i okoštavanje nekih dijelova veziva.

Fiziološka iskrivljenost slabinskog dijela kralješnice se izravnava, a iskrivljenost pr­snog dijela kralješnice sve se više povećava. Budući da atrofiraju leđni mišići i ukrućuju se zglobovi između kralješnice i rebara, smanjuje se širenje prsnog koša potrebnog za disanje. U krajnjim stadijima mogu se uk-rutiti i veliki zglobovi (kuk, rame, koljeno) što bolesnika prikuje na postelju i s vreme­nom ga učini potpuno nepokretnim.

Ponekad se pojave i promjene u velikoj tjelesnoj arteriji (aorti) i upala žilnice u oku. L i j e čen j e Što prije počnemo liječiti, to je veća mo­gućnost da spriječimo ukrućenje cijele kra­lješnice.

U većini slučajeva mora liječnik pomaga­ti lijekovima. Brižljivo izabere lijekove koji

nemaju previše izražena nepoželjna spored­na djelovanja (oštećenje jetre i drugo).

Pri općem liječenju treba uzeti u obzir sve mogućnosti koje pružaju prirodni život­ni i ljekoviti podražaji. Treba postupati u skladu s konkretnim prilikama i bolesniko­vim stanjem.

Na prvom mjestu su sva liječenja vodom, kao što smo ih već nabrojali za kronični zglobni reumatizam. Posebnu ulogu imaju vježbe za pravilno držanje tijela i vježbe di­sanja. Jedne i druge treba da vodi fiziotera­peut.

D e g e n e r a t i v n i r e u m a t i z a m Svojevremeno su sve upalne bolesti imale nastavak »itis« (na primjer arthritis), a sve degenerativne bolesti nastavak »osis« (na primjer arthrosis), dok sada za odgovarajuće bolesti zglobova ta pravila više nisu tako stroga.

D e g e n e r a t i v n e artroze Degenerativne artroze ili degenerativni art­ritis (arthritis i arthrosis deformans) bolesti su zglobova koje kronično napreduju. Za njih su karakteristične degenerativne struk­turalne promjene, trošenje zglobne hrskavi­ce i izrasline na rubu zglobne plohe. Te bo­lesti su vrlo česte. U nastajanju bolesti pre­sudnu ulogu imaju nasljedna dispozicija i pogrešno opterećenje zgloba.

Najčešće su zahvaćeni koljenski zglob i zglob kuka. Bolesti zgloba kuka pojavljuju se kao starosna bolest (malum coxae senilis) ili kao posljedica X ili O oblika nogu. Poslje­dica X i O oblika nogu ispoljava se i u ko-ljenskom zglobu. Kod starijih ljudi se čes­to na krajnjim zglobovima prstiju na ruka­ma uočavaju bezbolna čvorasta zadeblja­nja veličine zrna graška kao poseban oblik artroze, a koji nemaju nikakve veze s ulo­zima.

Degenerativne promjene kralješnice obu­hvaćaju kralješke (spondiloza), male zglo­bove kralješnice (spondilartroza) i zglobne pločice. Sve te promjene skupa su jedna bo­lest (vidi Oštećenja zglobnih pločica).

390 Bolesti sistema za gibanje

Liječenje Važnu ulogu imaju prirodni životni ljekovi­ti podražaji koje treba prilagoditi pojedincu.

Posebno pažljivo treba izbjegavati svako preopterećivanje i pogrešno opterećivanje zglobova, dok je normalno opterećenje ko­risno. Treba popraviti neispravno ili po­grešno držanje. Ako zglobove opterećuje prevelika težina tijela, treba je odgovaraju­ćom dijetom i lijećenjem vodom smanjiti. Primjereno je lokalno i opće liječenje topli­nom. Dva ili tri puta na tjedan stavljamo vrećicu s trinama od sijena ili oblog od krumpirove kaše ili vruć djelomični povoj s trinama od sijena ili vrući glineni oblog. Dva puta na tjedan preporučujemo tročet­vrtinske kupelji s trinama od sijena, zobe­nom slamom ili uljem od borovice.

Samo liječnik može propisati lijekove. Isto vrijedi i za ortopedske zahvate i opera­cije (endoproteze = unutrašnje proteze = novi umjetni zglobovi).

Oštećen ja ko lu tova i z m e đ u kra l ježaka Oštećenja kolutova između kralješaka mora­mo posebno obraditi jer su danas vrlo česta. Pretpostavljamo da oko 4Z aktivnog sta­novništva danas ima oštećene kolutove iz­među kralješaka. Već sam podatak kazuje što znače ta oštećenja za radnu sposobnost i raspoloženje čovjeka, a nastaju zbog štet­nih utjecaja civilizacije našeg vremena.

Elastični kolutovi koji se nalaze između kralješaka povezuju kralješke u gibljiv zglob. Oni su sastavljeni od hrskavičaste pločice i čvrstoga vlaknastog obruča, a u sredini imaju želatinasto jezgro (nucleus pulposus). Zelatinasto jezgro djeluje kao vodeni ili zračni jastuk. Kolutovi djeluju kao ublaživa-či udaraca (amortizeri) između kralješaka, a smješteni su tako da omogućavaju dostatnu gibljivost naginjanje naprijed, unatrag i na obje strane, a u manjem opsegu i vrtenje.

Kako stari čovjek, stare i kolutovi izme­đu kralješaka. Isušivanjem gulxt elastičnost. Prostor između kralješaka postaje sve uži a zglob između kralješaka sve labaviji. Takve

promjene su, dakle, normalne za starost. Zbog njih se sa starošću tjelesna visina sma­nji za nekoliko centimetara.

Ali ako se kolutovi između kralješaka is­troše prerano, pojave se poremećaji koje oz­načujemo zajedničkim imenom oštećenja kolutova između kralješaka. I u tom slučaju kolutovi najprije gube svoju elastičnost, za­tim skliznu, a vezivni obruč oko njih se iz-boči.

Ta promjena se može popraviti, ali može se i ponoviti ili ostati kao iskliznuti kolut. Pri tome želatinozno jezgro izboči vlaknasti obruč ili ga čak probije. Zatim se pomakne unatrag u smjeru prema kralješničkom ka­nalu i počne pritiskati na hrptenu moždinu, ili probije van u stranu i pri tome pritišće na ulazni ili izlazni živac u bočnom otvoru.

Ako se bolest ne razvije do tog stupnja, iskliznuti kolut ne mora uzrokovati nikakve tegobe. Ali ako jezgro pritišće na živce, mogu se pojaviti vrlo teški bolovi. Ako ne­prestano pritišće na živac, često je potrebna operacija. To treba izbjeći, jer je uvijek lakše spriječiti nego liječiti.

Posljedica oštećenja diska između kralje­šaka je veliko opterećenje mišića. Ali se mogu pojaviti i okoštavanja čija posljedica su zupčaste i na kopče nalik tvorbe na kra­lješnici, što vodi ka spondilartrozi i sponđi-lozi.

Posebno mogu biti zahvaćeni vratni i slabinski dio kralješnice, a to povezujemo s promijenjenom statikom modernog čovjeka (pogrešno držanje, pogrešno sjedenje, neod­govarajuće cipele i drugo (vidi Pogrešno držanje).

Ako je zahvaćen u prvom redu vratni dio kralješnice, bolovi su teški pogotovu pri gi­banju glave, bolesnik ima bolove u zatiljku, zahvaćaju i predio ramena i vrata sa zateza­njem mišića i slabom osjetljivošću sve do kraja prstiju i drugim smetnjama koje kroz dulje vrijeme više ne razumijemo pravilni). Ako se koluti između kralješaka oštete u slabinskom dijelu kralješnice, bolesnik ima bolove u krsnom predjelu, u stražnjici i niz stražnju stranu noge do koljena, i kod

Akutni mišićni reumatizam 391

takvog bolesnika se javlja prije svega ishijas, a često i smetnje u cijeloj nozi. Zašto se kolutovi i z m e đ u k ra l j e š aka p r i j ev remeno oštete? Glavni uzrok je svakako pogrešan odnos iz­među opterećenja i sposobnosti za podnoše­nje tereta, što posebno dolazi do izražaja kod nasljedno uvjetovane slabosti tkiva. Bo­lest neposredno izazovu: dizanje teških tere­ta, nespretno gibanje, nesreće i razne bolesti (vidi Pogrešno držanje). L i j ečen j e Oštećenja kralješaka može liječiti samo liječ­nik. Na žalost, ponekad se netko liječi sam i često gubi dragocjeno vrijeme u kojem bi liječnik još mogao pomoći. Često je potreb­no uklanjati bolove lijekovima, a rjeđe ope­racijom. Upozoravamo na još brojne mo­gućnosti fizikalnog liječenja.

Tegobe su većinom povezane s mišićima, a pri liječenju treba na glavno mjesto staviti toplinu. Dobro djeluje vlažna toplina: vreći­ca s trinama od sijena, oblog od krumpira, parna kompresa, parne kupelji, biljne i me­dicinske kupelji (podvodna masaža s tu­šem); suha toplina nije mnogo upotrebljiva: gumeni termofor, električni jastuk i drugo. Posebne masaže mogu dobro djelovati. Ali upozoravamo na opasnost od takozvanog namještanja (hidropraktika = namještanje kra­lješaka spretnim gibovima) nevjestom ru­kom, jer to može biti i po život opasno.

R e u m a t i z a m m e k i h tk iva Bolest se razvija u mekim dijelovima, to jest u mišićima (mišićne sveze, mišićne tetive), vezivnom tkivu, masnom tkivu i sluznim vrećicama. To su bolesti koje izvana mogu biti vrlo različite, a spomenut ćemo samo najvažnije.

Glavna skupina bolesti je mišićni reuma­tizam. Opisat ćemo ga malo iscrpnije i kao primjer reumatizma mekih tkiva.

Mišićni r e u m a t i z a m Mišićni reumatizam je vrlo raširena bolest i uzrokuje trajno ograničenu sposobnost za rad, a da o raznim drugim tegobama i teš­

kim bolovima i ne govorimo. Kao što samo ime kazuje, ta bolest napada mišiće. Riječ je o lx)lesti s bolovima, koja može biti djelo­mično upalne, a djelomično degenerativne prirode, a pogađa više vezivno tkivo nego mišićna vlakna. Bolesnik najprije i najočitije osjeti bolove unutar određenih skupina mi­šića. Mnogi laici koji govore o reumatizmu misle samo na taj mišićni reumatizam. I kod ove bolesti razlikujemo akutni i kronični oblik, ali pri tome treba uvijek računati s brojnim prolaznim oblicima.

A k u t n i miš ićn i r e u m a t i z a m Za akutni mišićni reumatizam karakteristič­ni su iznenadni bolovi i smetnje pri gibanju skupine mišića. Od reumatizma može obo­ljeti svaka veća skupina mišića, a uglavnom prevladavaju određeni predjeli i određene manje skupine mišića; može oboljeti i samo manja skupina mišića. Najčešće obolijevaju mišići zatiljka i leđa. Kad se bolesnik jednog jutra probudi i okrene vrat, osjeti jak, trga­jući bol, čini se kao da je vrat ukrućen i sva­ki gib izaziva jake bolove (spastički kosi vrat). Naravno, liječnik mora utvrditi je li u pitanju reumatično ili neko drugo oboljenje. Ako tako oboli slabinska muskulatura, po­javi se bolest poznata kao lumbago. U tom slučaju su većinom zahvaćeni leđni mišići istezači (opružači); stoga kod tih bolesnika primjećujemo skoro izravnata i ukrućena leđa. Ako bolesnik leži, volio bi da ima jastuk pod krsnim predjelom ili da leži na strani. Gotovo je nemoguće saginjati se bez bolova. Naprotiv, bolest obično malo popusti pri ho­danju. I u ovom slučaju je obavezno utvrditi dijagnozu bolesti, jer se pod prividnim lumba­gom može krid nešto potpuno drugo što može biti presudno za bolesnika.

Čest je i reumatizam ramenih mišića, ali on ne zahvaća samo ramene mišiće nego i prsne i leđne. Kod ovog oblika reumatizma bolovi u početku obićno nisu jaki, ali se bo­lesnici žale na neugodan svrdlajući bol ili kao da ih nešto po leđima vuče tamo-amo ili da im je dio odjeće iznad zahvaćenog mjesta pretežak.

392 Bolesti sistema za gibanje

Zatim je za mišićni reumatizam karakte­ristično da osim bolova u mišićima praktič­no nema drugih znakova ili ih je vrlo malo. U drugim slučajevima nalaze se u mišićima i vezivnom tkivu otvrdnuća koja često osjeća­mo u cijelom opsegu mišića. Većinom se te otvrdline pojavljuju samo kao otekline ne­kih dijelova mišića ili određenih predjela mišića, na primjer ramenog obruča, leđa, zdjeličnog obruča i drugdje. Ponekad se samo na nekim mjestima pojavljuju zadeb­ljanja nalik na čvorove ili čvoriće (miogelo-ze) a koja nastaju uslijed grčenja mišićnih vlakana, ili po mišljenju nekih liječnika zbog zgrušavanja (koagulacije) bjelančevina u mi­šiću. Glavni znak bolesti je bol u samo jed­nom mišiću ili u skupini mišića. Taj bol oz­načujemo kao vučenje, trganje ili bušenje i uglavnom je prodorniji što se bolest izne-nadnije pojavi. Pri tome ne boli neprestano jednakomjerno, nego između bolova ima vremenskih razmaka odnosno trenutaka kad bol nije tako izražen, ali s gibanjem obo­ljelog mišića opet se vrati u najtežem obliku. Zbog toga se bolesnik po pravilu trudi da oboljeli predjeli mišića što više miruju. Ako mišić pritisnemo ili je zamoren ili pod dje­lovanjem vlažne hladnoće, bolest se veći­nom pogorša, dok toplina uklanja bolove.

Cesto pri mišićnom reumatizmu opće stanje uopće nije bitno zahvaćeno, mada neki bolesnici mogu dobiti malu vrućicu ili se osjete pomalo bolesni. Obično akutni reumatizam iščezne nakon nekoliko dana ako pravilno postupamo i pravilno ga lije­čimo.

Kronični miš ićn i r e u m a t i z a m Kronični mišićni reumatizam nastaje kao sve kronične bolesti tako što se akutni mi­šićni reumatizam ne izliječi dokraja i prijeđe u stadij kada nema dovoljno obrambene sposobnosti ili se već od početka razvija po­lako i pritajeno jer organizam nije dovoljno otporan.

I za kronični mišićni reumatizam karak­teristični su bolovi koji se sele u skupine mišića. Bolovi su posebno jaki pri gibanju ili

u toploj postelji. Ali, općenito, kronični mi­šićni reumatizam ne uzrokuje tako teške po­remećaje kao akutni a za njega su karakte­ristični tuplji bolovi koji kao da svrdlaju unutar oboljele mišićne skupine.

Možda treba posebno naglasiti da se pri kroničnom mišićnom reumatizmu ne sele svi bolovi koji dulje traju. Upravo iza »kro­ničnog reumatizma«, pogotovu ako boles­nik sam »utvrđuje« bolest, često se krije neš­to drugo, ponekad i neka ozbiljna bolest. Stoga dijagnozu mora postaviti liječnik. Uzroci Uzročnici mišićnog reumatizma su: nasljed­na sklonost, razne zarazne bolesti kao što su angina, žarišta u zubima, upala žučnog mje­hura i druge upale, utjecaj podneblja i vre­mena, npr. prehlade, kad pokisnemo ili smočimo noge itd. Liječenje mišićnog reumatizma Kod akutnog mišićnog reumatizma postu­pamo kao i kod drugih infektivnih bolesti: znojenje djelomičnim kupeljima s rastućom temperaturom vode kojima dodajemo trine od sijena, zobenu slamu, ekstrakt smreke ili ulje od borovica. Dobri su i vrući povoji i oblozi, npr. vreća s trinama od sijena, parna kompresa i oblog od krumpira. Pomažu i djelomične parne kupelji, a u liječenje može­mo uključiti i saunu. Te mjere potpomogne-mo čajevima za znojenje (od cvijeta bazge ili lipe) ili vrućim napitkom od meda.

Ako je potrebno čišćenje, uzimaju se od­govarajući čajevi ili Glauberova sol. Prepo­ručujemo i gladovanje uz voćne sokove i napitak od meda.

Slično liječimo i kronični mišićni reuma­tizam. Razlikuje se samo po tome što su za­hvati snažniji i usmjereni na dulje vrijeme. Preporučujemo od tročetvrtinskih do pot­punih kupelji s biljem (trine od sijena, zobe­na slama, smreka, ulje od borovice i drugo) u trajanju 10 minuta pri 36 do 38°C, dva puta tjedno. Dobre su i djelomične ili po­tpune parne kupelji jedanput ili dvaput na tjedan ili sauna. Treba osigurati prirodnu i punovrijednu hranu, zračne kupelji i sunča­nje, a po potrebi i masažu i gimnastiku.

Rameno-nadlaktični sindrom 393

Sljedeća reumatična bolest mekih dijelo­va tijela je:

U p a l a potkožnoga , v e z i v n o g i m a s n o g tk iva (pannicul i t is) To je kronična bolest. Stručno se zove pa-nikulitis, a manifestira se karakterističnim otvrdlinama u obliku čvorića ili se pona­vljaju upale na većim površinama potkož­noga, vezivnog i masnog tkiva. Bolest za­hvaća prije svega mišiće zatiljka i ramena, nadlaktica i bedara. Kad se koža odvoji, sljušti se i otpadne, pokažu se grube pore, koža je nalik na narančinu koru. Bolest mogu uzrokovati: zatrovanja povezana s iz­mjenom tvari, zarazne klice, bolesti jetre, nepravilno djelovanje žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem (endokrinih žlijezda). Zbog toga se bolest često pojavljuje kao bolno go­milanje masti kod žena u menopauzi.

Bolest ponekad prati vrućica i reumatič­na oboljenja

Bolest liječimo po istim osnovnim na­čelima kao kronični mišićni reumatizam. Uz posebne masaže preporučujemo i pretežno tople (36 do 38°C, 10 minuta) biljne kupelji s uljem od bazge, trinama od sijena ili zo­benom slamom.

Bolna ukrućenost r a m e n a (periarthritis scapulohumeral is) Bolna ukrućenost ramena je vrlo često po­sljedica upala, ozljeda i živčanih poremećaja. Bolest se pojavljuje u ramenom obruču (te­tive i sveze) s karakterističnim bolovima i tegobama pri gibanju u ramenom zglobu. Bolovi su pogotovu teški u akutnom stadi­ju, kad je rameni zglob potpuno blokiran. Liječenje Bolesnik mora potpuno mirovati s malo odmaknutom rukom i uzimati lijekove koje propiše liječnik; od liječenja vodom dolaze u obzir ona s hladnom vodom produljeni po­voj za ruku s vodom i octom, oblog s vo­dom i octom, hladni oblog od gline i drugo. Toplina povećava bol.

Posljedica kronične bolesti prije svega su promjene ovojnica i tetiva glava dvoglavog

mišića nadlaktice. Bolest može dovesti do ovapnjenja tih tetiva i susjednih sluznih vre­ćica, što umnogome ometa gibanje ili se zglob čak potpuno ukruti. Liječenje Ako treba, liječnik ubrizgava određene lije­kove, inače će mnogo pomoći vlažna topli­na: vrećica s trinama od sijena, povoji s bla­tom, vlažno-vrući oblog od gline, oblozi od krumpira i drugo. Dobro se pokazalo i lije­čenje vrućim zrakom i elektroterapijom. Ta­kođer treba mnogo vježbati.

Distrofi ja (dystrophia) Distrofija je poremećaj u prehrani i rastu svih tkiva određenog dijela tijela. Uzrokuje je neadekvatno djelovanje vegetativnoga živčanog sistema; pojava je poznata pod iz­razom vegetativna distonija. Bolest izazovu klice koje dolaze iz skrivenih žarišta, nepra­vilno djelovanje žlijezda s unutrašnjim izlu­čivanjem, psihičke promjene, ozljede, ošte­ćenja živaca, bolesti žila ili akutne i kro­nične upale. Bolest ima nekoliko stadija. Može uzrokovati promjenu u gradi kostiju, pojavljuju se isušenja u kostima i otekline na koži. Za kasnije stadije je karakteristično modrenje, a pojavljuju se i isušenja u koži i mišićima te ograničena sposobnost gibanja. Zatim koštano tkivo može jednakomjerno gubiti vapnenac a zglobovi se ukrućuju. Takva bolest se vrlo često pojavljuje i zbog pogrešnog liječenja (nasilno bolno gibanje nakon ozljeda ili masaže i drugo). Bezuvjet­no je da liječnik liječi oboljelog, a pri tome važnu ulogu ima opće liječenje. Sistematsko liječenje prema Kneippu može značajno po­boljšati bolest.

R a m e n o - n a d l a k t i č n i s indrom Ova bolest pokazuje istodobno znake više bolesti, za koje su karakteristični bolni po­remećaji u djelovanju ramenog zgloba i iste ruke. Skupina simptoma je većinom spoj bolne ukrućenosti ramena i distrofije ruke i doručja. Ali budući da u bolest mogu biti uključeni i drugi činioci, na primjer bolesti

394 Bolesti sistema za gibanje

organa u prsnoj i trbušnoj šupljini, nužno je toćno dijagnostičko objašnjenje bolesti.

Liječenje se provodi na isti način kao pri bolnoj ukrućenosti ramena i distrofije.

Noćni bolovi ruku (brachialgia paraestetica nocturna) Noćni bolovi ruku su bolest kad se po noći i ujutro pojavi bol i poremećaji u osjetu u oba gornja ekstremiteta. Cesto je posljedica poremećaja u optoku, a pogotovu kod žena u menopauzi.

Za neko vrijeme možemo bolove ukloniti ako ruku protresemo ili njome kružimo. Ali za trajno liječenje preporučujemo — uz prirodno liječenje — i mjere koje povećavaju prokrvljenost. Među ostalim dobro djeluje i izmjenično polijevanje ruku, koje završava vrućim polijevanjem vrata

Teniski lakat (epicondylit is) Teniski lakat je neupalno oboljenje tetiva u laktu. Bolovi se pojavljuju prije svega na unutrašnjoj ili vanjskoj strani lakta (uz epi-kondil). Bolest često počinje nakon preveli­kog opterećenja ruke tenisom. Za bolest su karakteristični bolovi u laktu, zračenje bolo­va u podlaktici i gubljenje snage. Liječenje Liječnik daje injekcije u predio lakta, a sami možemo mnogo pomoći mirovanjem, trlja­njem, utrljavanjem i zahvatima s toplom vo­dom: kupelji za ruke s porastom temperatu­re vode uz dodatak trina od sijena, ružma­rina ili ulja od borovice, a sve pojačamo i vrećicom s trinama od sijena.

Upala ovojnice tetiva ( tendovaginit is) Upala ovojnice tetiva je upala vezivnog tkiva koje oblaže tetive a i upala samih tetiva Bo­lest može početi ako su tetive preoptereće­ne, previše nategnute ili rastrgane, ali i us­lijed zaraza (na primjer zarazne klice, bacili tuberkuloze i drugo). Cesto se pojavljuju otekline, bolno škripanje i trenje zahvaćenih tetiva. Upala ovojnice tetiva može se razviti i u kroničnu bolest (pri zarazama), koju pra­te vrlo ometano klizanje i pomicanje tetiva.

Stoga i kod ove bolesti treba što prije ostati nepomičan, a kasnije je liječiti vlažnom top­linom. Često su potrebni i operativni za­hvati.

Zgrčenost tetiva dlana (Dupuytrenova kontraktura) Zgrčenost tetiva dlana je promjena tetivnih ovojnica na dlanu, tako da nastaju čvrste i ukrućene trake i ćvorići. Bolest zahvati jed­nu ili obje ruke i naročito je česta kod muš­karaca iznad pedesete godine života Saviju se prsti, osim palca, čime se upotrebljivost šake bitno smanji. Uzroci ove bolesti nisu potpuno poznati. Vjerojatno je krivo nepre­stano preopterećivanje ruke ili nasljedna sklonost za bolest. Tetivnu ovojnicu često treba liječiti operacijom. Poboljšanje postiže­mo i toplim kupeljima za ruke s trinama od sijena; treba uvijek neprestano pokušavati u toploj vodi (u kupeljima) izravnati (ispruži­ti) prste.

Upala sluzne vrećice (bursit is) Upala sluzne vrećice je često reumatične prirode. Ali može uslijediti nakon udarca, raznih ozljeda, neprestana podraživanja (pri­tiska), a rjeđe je posljedica specifičnih upala (tuberkuloza, gonoreja). Sjedište bolesti je sluzna vrećica u laktu, sluzna vrećica ispred ivera (prosjačko koljeno), u ramenu i izme­đu Ahilove tetive (tetive lišnjačnog mišića) i petne kosti.

Znaci bolesti napeta oteklina sluzne vre­ćice, bolna pocrvenjela koža iznad sluzne vrećice, a kasnije nije rijetko ovapnjenje. Liječenje Tešku akutnu upalu liječimo općim liječe­njem, odgovarajućim antireumatskim lijeko­vima i onim mjerama s vodom koje oduzi­maju toplinu: hladan povoj s vodom i oc­tom, uvarak od preslice, voda s glinom ili hladni oblog s glinom. Pri kroničnoj upali liječimo grijanjem: vrećica s trinama od si­jena, vrući oblog s glinom, tople biljne ku­pelji, oblozi s mineralnim blatom iz toplih izvora.

Bočna iskrivljenost kralješnice 395

Nereumatična oboljenja organa sistema za gibanje

Pogrešno držanje Pogrešno držanje nije pravo oboljenje kos­tiju, nego je uglavnom posljedica slabosti vezivnog tkiva i mišića Nastaje zato što podnosimo preteški teret. Danas je pogreš­no držanje vrlo često. Pitamo se zašto.

Poremećaji u držanju mogu biti posljedi­ca naslijeđene konstitucionalne slabosti ve­zivnog tkiva. Ona se danas češće manifesti­ra među civiliziranim narodima zbog rašire­ne pojave koju zovemo »akceleracija«. Tom riječju označavamo ubrzani fizički razvoj pubertetlija, pogotovu rast u visinu kod oba spola i jednu do dvije godine ranije početak puberteta, pri čemu pubertetlija ne sazrijeva jednako i psihički.

Drugi uzrok nepravilnog držanja je fizio­loški nedovoljno gibanje ili nepravilno op­terećenje, koji su posljedica razvoja civiliza­cije. Pomislimo samo koliko ljudi svoj po­sao obavlja uglavnom sjedeći, sjetimo se svih prijevoznih sredstava koja čovjeka vrlo često natjeraju na pogrešno držanje, sjetimo se općenito nedovoljnog treninga tijela i brojnih drugih pojava u civilizaciji. Pogrešno držanje mogu izazvati i psihički utjecaji. Sjetimo se samo izreke: »Stoji kao prazna vreća« ili »Brige su mu savile leđa« i drugih.

Savijena leđa Savijena leđa (grba ili povećana kifoza) je­dan je od najčešćih oblika pogrešnog drža­nja. Može se pojaviti kod drugih bolesti kao na primjer kod Bechterewljeve i Scheuer-mannove bolesti. Tu povećanu kifozu opa­žamo i kod djece i adolescenata sa slabom muskulaturom leđa U početku je riječ samo o pogrešnom držanju, a ne o ustaljenom sa­vijenom obliku leđa. Taj oblik savijenih leđa mogu izazvati oboljenja kralješaka, ozljede, prijevremeno prohodavanje ili sjedenje kod rahitisa te urođena oštećenja i slabosti kao što su na primjer klinasti kralješak, oslablje­ni kralješci i drugo. Za savijena leđa je ka­

rakteristično mlitavo, blago savijeno držanje sa spuštenim, naprijed ispruženim rameni­ma, a i uvučenim plosnatim prsnim košem. Često je i prsna muskulatura skraćena i u bolest uključen cijeli rameni obruč. Ovisno o tome koji nedostatak je u držanju nagla­šeniji, govorimo o spuštenim ramenima, plosnatim prsima, plosnatim leđima, grbi i savijenim leđima.

Ugnuta leđa Izrazom naprijed ugnuta leđa (povećana lordoza) nazivamo povećanu fiziološku is­krivljenost slabinskog predjela tijela. Takvo stanje može biti urođeno ili stečeno. Ugnuta leđa su suprotnost ukočenih savijenih leđa ili isto tako pogrešno držanje. Ovdje je greš­ka u pretjerano nagnutoj zdjelici i produlje­nim ili skraćenim mišićima i svezama. De­formacija je izlječiva ako se počne odmah li­ječiti, ali kasnije više nije (fiksirana patološ­ka lordoza).

Bočna iskrivljenost kralješnice Bočna iskrivljenost kralješnice ili skolioza je na jednu ili drugu stranu iskrivljena kralješ­nica sa zakrenutim pojedinim kralješcima. Poznati su različiti oblici skolioze. Cijela kralješnica može biti iskrivljena na jednu stranu, a da ne bude nikakvih iskrivljenja na suprotnu stranu. Međutim, može se raditi i o takozvanoj složenoj skoliozi pri kojoj is­krivljenja na jednu stranu prate i iskrivljenja na suprotnu stranu, tj. kralješnica prolazi u obliku slova S. Kod skolioze razlikujemo više stupanja. Posebno treba biti pažljiv pri prvom stupnju, jer je tada još relativno iz-vodiva pasivna korekcija, dok se kod težih oblika skolioze više ne može pomoći. Sko­lioza je većinom urođena ili nastaje s rahi-tisom ili spinalnom dječjom paralizom. Ako se kod skolioze izboči jedna strana prsnog koša, čovjek može dobiti rebrenu grbu koja opet može uzrokovati najrazličitije tegobe, a posebno poremećaje u krvnom optoku. Bo-

396 Bolesti sistema za gibanje

lesnike s rebrenom grbom možemo prepo­znati po kratkom, površnom disanju i mod-rikastim usnama. Dovod krvi u desnu polo­vinu srca je poremećen, zato pri skoliozi treba uvijek voditi računa o poremećajima krvnog optoka takvog porijekla. Vrlo je važno početi rano i pravodobno liječiti bo­lest.

Scheuermannova bolest Ova bolest je poznata i kao adolescentna ki-foza; to znači da je riječ o povećanoj kifozi u razdoblju rasta koje zovemo adolescencija. Relativno je česta kod mladih čiji rast još nije završen, a rijetka je kod starih ljudi. Ces­to je potcjenjujemo jer je ne prate izraziti bolovi. Stoga je potrebno da iskrivljena leda kod mladih uvijek pažljivo pregleda liječnik, i to rendgenom Za ovu bolest su karakte­ristični poremećaji u rastu kostiju u kojima nastaju razne promjene gornje i donje povr­šine tijela kralješka, a pogotovu u srednjem i donjem dijelu prsnih kralješaka. Ako u go­dinama kad adolescentu završava rast povr­šina kralješka nije dovoljno snažna, može skliznuti kolut između kralješaka ka unutra­šnjosti i stražnjem rubu kralješaka. Zbog opterećenja kralješci se na svojoj prednjoj strani približe jedan drugome i postepeno se rasporede u obliku klina. Tako nastanu klinički ustaljena savijena leđa. Pravi uz­rok bolesti je zapravo nasljedno konstitu-cionalno uvjetovana slabost kolutova iz­među kralješaka, a razvoju bolesti dopri­nosi i nerazmjer između opterećenja i ka­paciteta kralješaka. Kako izbjeći pogrešno držanje Važno je već od početka zdravo živjeti. U to spada razumno uključivanje svih životnih podražaja kao što su svjetlost, zrak, toplina, hladnoća, pravilna prehrana, pravilan raz­mjer između gibanja i odmora te harmonič­no psihičko raspoloženje. Pogotovu kad je riječ o konstitucionalnim slabostima ne smijemo zaboraviti da se sve što živi može ojačati samo treniranjem, a prevelikim po-šteđivanjem se konstitucionalna slabost samo povećava. Valja uzeti u obzir i to da

je štetno svako preveliko i pogrešno opte­rećenje. Postupit ćemo pravilno ako se već i za najmanju nepravilnost u držanju, pogo­tovu kod mladih ljudi, odmah posavjetuje -mo s liječnikom specijalistom. Liječenje Liječenje pogrešnog držanja također iziskuje u cijelosti razuman način življenja. Ako je moguće bilo kakvo konzervativno liječenje, ono obuhvaća prije svega jačanje mišića i veziva. U tu svrhu preporučujemo pogoto­vu usmjerenu (ciljanu) gimnastiku, možda čak i medicinsku gimnastiku i svrsishodno orijentiran sport. U mnogim slučajevima je nužno plivanje. Mnogo mogućnosti nam pruža i dobro vođena knajpovska hidrotera­pija: izmjenično polijevanje leđa, vruće brzo polijevanje leđa, vrećica s trinama od sijena, oblog odozdo, biljne kupelji koje završava­mo polijevanjem i svi drugi zahvati kojima se preko krvnog optoka povoljno djeluje na konstitucionalnu slabost.

Koštana i zglobna tuberkuloza Iako se tuberkuloza (TBC) uopće, pa i koštana i zglobna tuberkuloza, zahvaljuju­ći modernim lijekovima (pogotovu tako­zvanim tuberkulostaticima) umnogome promijenila i izgubila svoje značenje, ipak je još i sada opasna. Možemo sebe pošted-jeti velikog jada ako bolest na vrijeme pre­poznamo i počnemo je odmah liječiti. Zbog toga ćemo ponešto reći o tuberku­lozi i u poglavlju o bolestima organa sis­tema za gibanje.

Tuberkuloza kralješaka Tuberkuloza kralješaka dolazi na prvo mjes­to među oblicima koštane i zglobne tuber­kuloze. Najčešća je tuberkuloza kostiju i ne­rijetko uzrokuje i smrt, pogotovu ako se prekasno otkrije. Od nje obolijevaju djeca već u ranim godinama, a počinje s nekarak-terističnim općim pojavama kao što su slab vanjski izgled, gubljenje teka, mršavljenje i brzo zamaranje. Cesto se pridružuju i neti­pični bolovi koje bolesnik osjeća čak u pr­sima i trbuhu.

Upala koštane moždine 397

U koštanoj tuberkulozi se već rano po­javljuje i oblik prisilnog držanja s karakte­rističnim promjenama kralješnice. Zbog tuberkulozne upale kralješak se često od­lomi ili zdrobi, a posljedica je karakteris­tična šiljasta grba. Stvaraju se i zagnoji (apscesi) zbog kojih bolesnik i ode liječni­ku. Ti zagnoji ne izazivaju izražene vrući­ce (hladni apscesi) i obično se razvijaju iz­među prednje strane vratnog dijela kra­lješnice i stražnje stijenke ždrijela ili u zdjelici na mišiću duž (psoasa) prednje po­vršine slabinskih kralješaka (1-3) i prostiru se do preponskog pregiba. Cesto se na­stalo izbočenje u preponi pogrešno smatra preponskom kilom. Posljedica može biti i trajno ugnuće u zglobu kuka. U svim slu­čajevima kad se sumnja da je riječ o tuber­kulozi kralješka, potreban je detaljan kli­nički pregled.

Iako je liječenje isključivo liječnikova do­mena, još jedanput upozoravamo da i uz tu-berkulostatike nije prirodno liječenje suviš­no. Lijekovi ometaju rast bacila tuberkuloze i njihovo razmnožavanje u organizmu, a iz­lječenje ovisi i o obrambenim sposobnosti­ma organizma. Još do prije nekoliko deset­ljeća koštana i zglobna tuberkuloza kralješa­ka liječila se zračenjem na suncu (sunčanim zrakama). Prof, dr med. Rollier je u pede­setim godinama postigao vrijedne uspjehe prirodnim visinskim suncem u planinama u Leysinu (Švicarska). I danas uz lijekove i eventualne operacije treba u liječenje uk­ljučiti prirodne životne i ljekovite podra­žaje.

Zglobna tuberkuloza Tuberkuloza zgloba kuka Tuberkuloza zgloba kuka je najčešći oblik zglobne tuberkuloze. Počinje većinom kod djece, gotovo uvijek polako s nekarakteris-tičnim općim znacima kao što su umor i slabost u oboljeloj nozi. Kad dulje hodaju, djeca šepaju i ne raduju se igri. Ponekad se žale i na bolove u koljena Treba odmah posvetiti pažnju takvim i sličnim znacima, a djecu poslati na pregled.

Tuberkuloza koljenskog zgloba Ovaj oblik zglobne tuberkuloze zauzima drugo mjesto po učestalosti. Uz opće znako­ve kao pri tuberkulozi zgloba kuka za ovu bolest je karakterističan izljev u koljenski zglob a da se prije toga čovjek nije ni na koji način ozlijedio niti preležao neku težu upa­lu. Koljenski zglob se može i karakteristično deformirati (gljivasti oblik). I kod tih pojava je potreban temeljit liječnički pregled.

Drugi oblici zglobne tuberkuloze su u zglobu korijena stopala, laktenom zglobu, korijenu šake. I za njih u načelu vrijedi što smo rekli; ali ovi oblici zglobne tuberkuloze su rijetki.

Tuberkuloza ovojnica tetiva Ova bolest je manje poznata, iako nije rijet­ka Od nje obolijevaju uglavnom odrasli, a najviše su pogođene tetive mišića pritezača na šaci. Znaci bolesti nisu uvijek tipični te je u početku teško odrediti dijagnozu. Kod svih nejasnih oboljenja tetiva treba odmah pomisliti i na tuberkulozu.

Druge specifične bolesti ot\

Spomenut ćemo još nekoliko važnih bolesti organa sistema za gibanje.

Upala koštane moždine (osteomyelitis) Upala koštane moždine i upalno oboljenje kostiju je bolest koja nastaje prije svega pre-

na sistema za gibanje

nošenjem klica iz krvi u koštanu moždinu koja se zagnoji i započinje gnojenje i u tkivu same kosti. Upala koštane moždine pojav­ljuje se nakon čirova, upale krajnika, upale uha i drugih upala. Često se zbog gnojnih promjena odvajaju komadići kostiju koje na­knadno treba ukloniti operacijom. Bolest je

398 _ _ _ _ _

dugotrajna i pojavljuje se u svim uzrastima. Ako želimo postići ozdravljenje, treba uz li­ječničku pomoć uključiti sve prirodne lije­kove.

Upala pokosnice (periostit is) Upala pokosnice nastaje ulaskom zaraznih klica preko krvi u koštanu moždinu ili ne­posrednim djelovanjem izvana. Posebni ob­lici pri upali pokosnice povezani su i sa spolnom bolesti sifilisom. Bolest prije svega napada goljeničnu kost, ključnjaču i lubanj­ske kosti. Periostitis je često povezan i s upalom koštane moždine i upalom samog tkiva kosti. Bolest liječi liječnik ali treba uk­ljučiti i opće prirodno liječenje i prirodni način življenja.

Rahitis Zove se još i engleska bolest, a napada do-jenčad i djecu. Uzrokuje ju nedostatak vita­mina D i s njim povezan nedovoljan pro­met kalcija. D vitamina nedostaje zato što je majka djeteta boravila premalo na suncu. U majčinoj koži nastaje prethodni stupanj D vitamina, ergosterin. Ako je majka djeteta u trudnoći bila dovoljno na suncu, on je bio djetetu na raspolaganju već u njenom tijelu, a nakon rođenja se s D vitaminom promet kalcija u djetetovu tijelu sređuje među prvim samostalnim funkcijama. Ka­snije, međutim, treba djetetu davati D vi­tamin. Stoga je važno da se trudnica do­voljno sunča.

Znaci rahitisa su nedovoljno odlaganje kalcija u koštano tkivo i s tim u vezi savit-ljivost mekih dijelova skeleta koji se lako iskrivljuju. Zbog rahitisa se promijeni luba­nja, zbog čega ostaje meka i četvrtastog ob­lika. Uz to se razviju i takozvane rahitične brojanice (izrasline na rebrima na granici iz­među kosti i hrskavice) ili nastaje rahitična grba (okruglasta grba na prijelazu prsnog dijela kralješnice u slabinski dio), a promi­jene se i zglob kuka, koljeno i potkoljenica, a i cijela zdjelica. Tako nastanu spiralaste

Bolesti sistema za gibanje

kosti, a često zastane i rast kostiju. Pojavlju­ju se i tipični nedostaci zuba. Bolest prati i takozvani žablji trbuh, sklonost bronhitisu, upali pluća i poremećajima u prokrvljenosti. Uz potrebno sunčanje danas se za liječenje rahitisa upotrebljava Vigantol. Posebni ob­lik bolesti je takozvani kasni rahitis; to je ra­hitis koji se pojavljuje isključivo kod starije djece zbog gladovanja ili ratnih prilika a us­lijed omekšavanja postaju savitljive kosti nogu, kralješnice i prsnog koša; posljedica tog oblika rahitisa mogu biti i lako lom­ljive kosti. Kasni rahitis se može pojaviti i kod odraslih i kod djece također kao po­sljedica trajnog pomanjkanja vitamina D i sunčanih zraka.

OmekSavanje kostiju (osteomalacia) Omekšavanje kostiju je također posljedica poremećaja u prometu kalcija. Osnova joj je u nedovoljnom ugrađivanju mineralnih tva­ri u normalno ili pretjerano razvijenu potku (osnovu) kostiju. Zbog nedostatka mineral­nih tvari neka mjesta koštanog tkiva ostanu s premalo nataloženog kalcija. Posljedica je omekšavanje i savitljivost kostiju. Kod djece tome je uzrok rahitis, a kod starijih ljudi procesi starenja. Bolest liječimo potrebnim lijekovima, a uz to i prirodnim liječenjem, pri kojem je najvažnija punovrijedna prirod­na hrana.

Slično je i kod neobične, pretjerane lom­ljivosti kostiju (osteoporoze), koja je poslje­dica nepotpuno sastavljenoga koštanog tki­va. Kosti postaju porozne i krte. Ta bolest je ujedno i posljedica nedostatka bjelančevi­na i nalazimo je prije svega u slučaju pore­mećenog djelovanja žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem (endokrinih žlijezda) ili/i kao posljedicu dugotrajnog liječenja kortizo-nom (hormon kore nadbubrežne žlijezde). Bolest se pojavljuje i kod ljudi koji vrlo malo pokreću ekstremitete. Pri liječenju treba uzeti u obzir sve kao i kod omekša­vanja kostiju.

Izvrnuto stopalo 399

Oboljenja stopala

Kad je čovjek u uspravnom položaju, bilo da hoda ili stoji, cjelokupna težina tijela je usred-sređena na stopala. Stoga su zdrava stopala često osnovni uvjet da čovjek radi, jer se po­sljedice oboljelih, deformiranih, stopala vide na cijelom čovjeku, a prije svega na svim orga­nima sistema za gibanje i njegovu statičkom kapacitetu. Mnoge promjene (deformacije) na stopalima mogu se ispoljiti daleko od stopala, čak na vratnom dijelu kralješnice. Mnoge art­roze koljenskog zgloba i zgloba kuka, bolovi u križima, a ponekad i bolesti vena i brojni dru­gi poremećaji zdravlja počinju s deformacijom stopala. Budući da su te bolesti danas česte, a mogu se i spriječiti, obavezno ih je i liječiti, pa ćemo u poglavlju o bolestima organa za gibanje nešto reći i o njima.

Da bismo bolje razumjeli bolesti stopala, ukratko ćemo ponoviti sve što treba znati o njihovoj građi i djelovanju.

U građi stopala su sva tkiva koja inače nalazimo u organima za gibanje; kosti, mišići, te­tive, svezovi, živci i žile.

Na stopalu razlikujemo tri luka (svoda) 1. Unutrašnji uzdužni luk

Prolazi unutrašnjom stranom stopala od petne kosti do glavice prve kosti donožja (kori­jena palca).

2. Vanjski uzdužni luk Prolazi vanjskom stranom stopala od petne kosti do pete kosti donožja (korijena malog prsta stopala).

3. Prednji poprečni luk Sastavljaju ga pet glavica pet kostiju donožja. Pri tome glavica jedan i glavica pet djeluju kao potporni stupici, a glavice 2, 3, i 4 čine luk. Najvažnije promjene stopala i njegove statike jesu:

Spušteno stopalo Spušteno stopalo nastane ako se spusti unutrašnji uzdužni luk i uzrokuje bolove na gornjoj strani stopala, na unutrašnjoj strani tabana i unutrašnjih koščica. Osim toga po­maknu se čunasta i klinasta kost. I pri spuš­tenom stopalu bolesnik može osjetiti tegobe ne samo u listovima nego čak u koljenu i kuku. Spušteno stopalo se često pojavljuje zajedno s rask rečenim stopalom.

Raskrečeno stopalo Raskrečeno stopalo nastaje spuštanjem prednjega poprečnog svoda. Bolovi se ve­ćinom javljaju ispod prednjeg dijela stopa­la na sredini tabana. Prsti se iskrive i sa-viju (takozvani čekićasti i konjanički pr­sti), a palac se iskrivi prema van. Uz to se mogu promijeniti i nokti i razvijaju se žu­ljevi (kurje oči).

Ravni tabani (pedes planus) Ravni tabani nastanu od jako spuštenoga raskrečenog stopala kad se spljošte svi luko­vi. Poznata su dva oblika ravnih tabana: ukočeni i gibljivi. Ukočeni ravni tabani čine manje tegoba nego gibljivi koji uzrokuju bo­love u korijenu stopala i u gornjem skoč-nom zglobu, a i bolove koji zrače prema gore u goljenicu i koljeno.

Izvmuto stopalo Izvrnuto stopalo nastaje kad se taban okrene prema van, a noga se oslanja unutrašnjim ru­bom stopala, što uzrokuje razne tegobe i bo­love. Bolovi se osjećaju u luku unutrašnjeg di­jela stopala i u unutrašnjem uzdužnom svodu. Kao i sve druge deformacije stopala, i izvrnu­to stopalo uzrokuje poremećaje u cjelokupnoj statici, koje se osjećaju sve do križa, a često čak i do vratnog dijela kralješnice.

400 Bolesti sistema za gibanje

Uvrnuto stopalo Uvrnuto stopalo nastaje uslijed grčenja sve-zova stopala. Unutrašnji uzdužni luk se jako odigne, čime se preoptereti prednji popre­čni luk, bolesnik se žali na bolove u gor­njoj strani stopala i prednjem dijelu. Hod je neelastičan i' grčevit. Taban je okrenut unutra, a noga se oslanja vanjskim rubom stopala. Ovu deformaciju uzrokuje s jedne strane moda, a s druge naslijeđena sklo­nost.

Druge deformacije stopala Da bismo dali potpuniju sliku, spomenut ćemo i zgrčeno, kopitasto i kukasto stopalo. Treba da ih liječi liječnik. Cesto nastaju promjene u skeletu stopala, takozvano odignuto stopalo, tj. nenormalan položaj stopala gdje se ono oslanja isključivo na petu. Ispod nje ili na njezinoj gornjoj stra­ni se uslijed bujanja koštanog tkiva razvija tmasta tvorba koja često uzrokuje teške tegobe. Pomažu ortopedske mjere (odgo­varajući obručasti uložak) ili se izrastaj uklanja operacijom.

Uzroci deformacija stopala Mnoge deformacije stopala nastaju zbog ne­primjerene modeme obuće, zbog toga što noga često udara o tvrdo tlo, zbog dugog stajanja na radnom mjestu, zbog promjena tjelesne težine, pogotovu kad se težina po­veća, kad čovjek nabavi automobil pa se ne giba dovoljno ili iz drugih razloga. Defor­macije mogu biti i posljedica urođenih ili stečenih slabosti mišića, svezova, a i krvnog optoka i živčanih poremećaja. Liječenje

Bilo o kojoj deformaciji stopala da je riječ, treba se pobrinuti da liječnik pravodobno utvrdi dijagnozu. Čovjek se u svakom slu­čaju može obratiti medicinsko-ortoped-skom pedikeru koji će ga posavjetovati što da radi.

U mnogim slučajevima dolaze u obzir i knajpovske metode liječenja: izmjenične ku­pelji za stopala, kupelji za stopala s poras­tom temperature vode, hodanje po vodi, hodanje bosim nogama po svježe napalom snijegu te odgovarajuća gimnastika za noge i drugo.

Česte druge promjene stopala

Znojenje nogu Znojenje nogu je vrlo često povezano s hladnim stopalima koja su podložna grče­vima. Izrazom znojenje nogu označavamo prekomjerno izlučivanje znoja na stopalu, pogotovu između prstiju. Noge se često znoje i zbog poremećaja u vegetativnom živčanom sistemu i potrebna je posebna njega. Noge ne moraju već od početka zno­jenja imati neprijatan miris. Smrad se poči­nje osjećati tek kad se uslijed jakog znojenja počnu ljuštiti stanice, posebno medu prsti­ma, i pojavi se gnjilo raspadanje bjelančevi­na. Stoga noge treba često prati, dobro osu­šiti, hodati bos ako se ikako može (knajpov­ske sandale), često mijenjati čarape i pudrati noge (posipati ih praškom). Često mogu po­moći razni dodaci u kupelji za stopala, koji

jačaju kožu kao da je pomalo štave. Najbolja je hrastova kora, ali ona na žalost ostavlja mrlje na rublju, pa je nerado upotrebljava­mo. Dobri su i neki suvremeni pripravci koji također djeluju kao blaga sredstva za štavljenje a ne ostavljaju mrlje. Preporučuje­mo i uvarak od preslice. Sa znojenjem, a i bez njega, na stopalima se pojavljuju ekcemi i gljivične bolesti. I jedno i drugo mora li­ječiti liječnik. Osnovni uvjet za uspješno li­ječenje stopala koja se znoje jest uvijek pra­vilni postupak s njima.

2u l j (kurje oko) Žulj ili kurje oko je lokalno zadebljanje rož­natog sloja kože, koje u sredini ima orožani čep koji se uvuče u dublje slojeve kože. Na­staje uslijed pritiska izvana i pritiska kosti

Natisci, nažuljci 401

iznutra. Kurje oči se razviju na prstima, iz­među njih i na mjestima gdje se noga osla­nja. Kurje oči većinom nastaju zbog neu­dobne obuće, a uzrokuju ih i deformacije i pogrešna opterećenja nogu. Zbog jakog pri­tiska na bogato oživčenu pokosnicu kurje oko često uzrokuje jake bolove. Liječenje Najprije treba što je moguće prije ukloniti uzroke nastanka kurjeg oka. Ako se kurje oko ne može ukloniti takozvanim flasterima i melemima protiv kurjih očiju, treba se ob­ratiti ortopedskom pedikeru ili otići liječni­ku. I za tegobe koje uzrokuju kurje oči mogu pomoći kupelji s ljekovitim biljem ili odgovarajućim lijekovima.

Natisci, nažuljci Natisci ili nažuljci na stopalima nalik su na kurje oči, ali ovdje je riječ o zadebljanjima rožnatog sloja kože koja idu više u širinu. Nastaju također uslijed pritiska, ali ne pritis­ka kostiju nasuprot, nego kao zaštitna mjera protiv prekomjernog opterećenja kože, po­gotovu na tabanu. Nažuljci se mogu upaliti ili pretvoriti u bolne raspukline na noga­ma, koje mora često liječiti i liječnik. Ako uklonimo uzroke koji dovode do nažulja-ka, mogu nam za uklanjanje samih zadeb­ljanja pomoći i kupelji za stopala kojima dodajemo ljekovito bilje ili odgovarajuće lijekove.

Organi za upravljanje i njihove bolesti Kad je prvi put u povijesti Zemlje čovjek prodro u svemir i čak se vratio s Mjeseca do u minutu točno, svim ljudima na svijetu zastao je dah od divljenja nevjerojatnoj tehničkoj pre­ciznosti događaja. Tada su gotovo svi i saznali o neizmjernosti i točnosti aparata za uprav­ljanje (regulacijskih sistema) koji su taj čin omogućili. Uz sva ta razumljiva vrhunska tehnička dostignuća moderni čovjek zaboravlja da njegovim aktivnostima upravlja još čudesniji živi upravljački mehanizam o čijem pravilnom ili nepravilnom djelovanju ovisi zdravlje i sposob­nost za život i rad, a s tim i sreća ili bolest, bol ili smrt.

Da bismo taj mehanizam mogli razumjeti, moramo razmotriti tri bitne skupine organa koji upravljaju djelovanjem čovječjeg organizma. Svako pojedinačno djelovanje našeg orga­nizma mora biti svrsishodno. Usklađenost svih funkcija je zdravlje. Čovjekov organizam može postići taj sklad jer ima sistem koji usklađuje razna zbivanja u organizmu.

Te tri skupine organa bitnih za upravljanje jesu: središnji živčani sistem, vegetativni živ­čani sistem i inkretomi žlijezdni sistem (žlijezde s unutrašnjim izlučivanjem). Vidi poglavlje »Građa i funkcije ljudskog tijela«.

Sve tri skupine organa za upravljanje funkcionalna su cjelina koja uvijek djeluje na čov­jeka kao cjelinu. Stoga ne možemo povući oštru granicu između pojedinih skupina organa i njihovih poremećaja. Kad opisujemo djelovanje i bolest pojedinih skupina organa za up­ravljanje, prisiljeni smo ponešto i ponoviti. Nepravilno djelovanje jednog dijela ili cijelog sis­tema za upravljanje uvijek se prepoznaje na čovjeku kao poremećaj i zahvaća u izmjenična zbivanja između čovjekova tijela i njegova psihičkog života.

Da bi objašnjenje bilo jednostavnije, obrađujemo pojedine skupine organa i njihove bo­lesti odvojeno.

Središnji živčani sistem

Središnji ž ivčani s i s tem čini mozak i hrptena moždina. Mozak i hrptena moždina povezani su s perifernim živčanim sistemom koji čine po tijelu difuzno raspoređeni živčani putovi. Naj­važniji dio središnjega živčanog sistema je dio mozga nazvan moždana kora. U njoj je sjedište svih naših svjesnih opažaja i s voljom povezanih postupaka Svako voljom izazvano gibanje našeg tijela i njegovih pojedinih dijelova i svaki svjesni osjet kao što je na primjer gledanje, slušanje, mirisanje i kušanje ili osjeti naše kože imaju veze s moždanom korom na koju su upućeni, zbog čega ona mora biti funkcionalna Moždana kora je ujedno i središte našega psihičkog života Po­jedina mjesta, središta u centralnom živčanom sistemu, središta su određenih psihičkih funkcija

Istraživanja moždanih funkcija mnogo su napredovala upravo iskustvima stečenim u ratu, liječenjem i istraživanjem ljudi s ozljedama glave i iskustvima stečenim liječenjem oz­lijeđenih u nesrećama. Tako je, na primjer, utvrđeno da uslijed ozljede određenih dijelova mozga nastaju određeni poremećaji pojedinih organa Do sličnih zaključaka znanstvenici su do­šli i proučavanjem moždanih krvarenja pri takozvanoj moždanoj kapi. Zbog krvarenja u moz­gu nastaju poremećaji u djelovanju tjelesnih organa i gubitak funkcija pojedinih organa ili njihovih dijelova. Međutim, bilo bi previše jednostrano razmatrati živčani sistem samo me­haničkim i kemijskim mjerilima. Naime, najnovija istraživanja su pokazala da se ne mogu sva događanja u mozgu točno lokalizirati, nego uglavnom događanja povezana s gibanjem i osjetom A čini se da viša psihička aktivnost nije vezana ni na koje određeno mjesto ni strukturu.

Ž ivčano ps ih i čk i poremeća j i 403

U vezi s njom moždana kora djeluje kao cjelina. Mozak i hrptena moždina mogu prevladati poremećaje, iako se — promatrano samo s mehaničko-kemijskog stajališta — čini da je to ne­moguće. Naime, mogući su čisto funkcionalni poremećaji čiji supstrat ne uočavamo. Tako je upravo kod ranjenih iz vatrenog oružja u glavu bilo utvrđeno da su se neke funkcije tijela odvijale manje ili više normalno, iako su bili razoreni oni dijelovi mozga koji su središta za re­guliranje upravo tih funkcija Mozak i hrptena moždina nisu kao pojedini dijelovi stroja, nego cjelina koja osmišljeno djeluje, i koja većinom može sama kompenzirati poremećaje. Do sličnih rezultata došla su i istraživanja u patološkoj anatomiji: mozak čiji vlasnik izgleda kao potpuno psihički čila osoba, može imati sve znake karakteristične za poodmaklu starost. Stoga opravdano tvrdimo da psihički život čini nešto više nego puka djelatnost mozga i hrptene moždine.

Bolesti središnjega živčanog sistema

Poremećaji živčevlja mogu biti dvojaki. Oni kod kojih je središnji živčani sistem na bilo koji način vidno oštećen, pa su mozak, hrptena moždina i periferni živci u svojim sastavnim di­jelovima bolesno promijenjeni. Ali ima i poremećaja u vezi s kojima ne nalazimo, bar ne u početku, nikakve promjene u unutrašnjoj građi tih organa. Prvi oblici su organske, a drugi funkcionalne živčane bolesti ili tegobe. Ako je na primjer živac razoren metkom ili ozljedom ili ga je oštetila bolest, na primjer tumor ili slično, govorimo o organskom poremećaju. Iz­vana to prepoznajemo po tome što mišić ili cijeli organ koji oživčava oštećeni živac, ne može više djelovati, tj. gibati se. U takvom slučaju govorimo o paralizi. Drugo oštećenje na primjer prepoznajemo po tome što osjet nekog osjetilnog organa više ne stiže u mozak; ako su na primjer pogođeni slušni ili vidni živac ili živci u koži, onda tim organima ne možemo više osjetiti, drugim riječima više ne čujemo niti vidimo niti osjetimo što se događa na našoj koži. Sve poremećaje koji nastaju u vezi s oštećenjima živaca, označavamo izrazom organski po­remećaji. Ali djelovanje živaca može otkazati a da se živci ni na koji način vidno ne pro­mijene; u takvom slučaju je djelovanje živčevlja poremećeno zbog takozvanih psihičkih i dru­gih utjecaja. Tada govorimo o pravim živčanim poremećajima. Ali se ti funkcionalni pore­mećaji većinom ne pokazuju na pojedinim živcima, nego u slabosti ili prerazdraženosti cje­lokupnog živčevlja, a posebno u nejednakomjernom djelovanju organa i organskih sistema (skupina organa) koje zahvaćeni živci oživćavaju, ili se poremećaji pokazuju kao neadekvatan psihički osjet i druge psihičke smetnje. U posljednjem slučaju možemo govoriti o psihičkim poremećajima isprepletenim sa živčanim.

Živčano psihički poremećaji

Više puta sve te poremećaje označujemo zajedničkim izrazom nervoza. Pod tim izrazom se krije mnogo toga što po strogom kliničkom gledanju ne spada tu. U ovom poglavlju bismo se rado upoznali s nervoznim tipom čovjeka. Budući da je i on od tijela i psihe, opet se sus­rećemo s neodvojivim psihičkim i fizičkim životom. To, dakako, ne isključuje mogućnost da u jednom slučaju prevladava prvi, a u drugom drugi.

Ti poremećaji su uvijek oboljelost cjelokupnog čovjeka i poremećaj psihićko-fizičkog skla­da, ali pri kojem ne možemo utvrditi grube anatomske ili strukturne promjene ni živčevlja ni organa koji manifestiraju poremećaj skladne funkcije.

404 Organi za upravljanje i njihove bolesti

Poznata su tipična neadekvatna djelovanja u fizičkom i psihičkom području, posebno u području živčevlja, koje je s jedne strane prerazdražljivo, a s druge strane se vrlo brzo zamara i iscrpljuje. S tim su povezane česte nepravilnosti u djelovanju svih tih organa i organskih sistema koji ovise o živčevlju. Budući da znamo da živčevlje povezuje sve organe koji me­đusobno djeluju i regulira harmonično odvijanje svih funkcija, praktično znači da nepravilno djelovanje živčevlja poremeti i sve druge aktivnosti organizma.

Utvrđeno je da je i pri živčanim poremećajima koji su prividno pretežno fizičke prirode, neobično važno kakvo je bolesnikovo raspoloženje i kako gleda na svoju bolest. Pri tome su u prvom redu živčane i osobne tegobe. Ali to ne znači da su kod nervoznog čovjeka po­srijedi samo uobražene smetnje, nego ima i pravih.

Nervni bolesnici se najviše žale na smanjenu fizičku i psihičku sposobnost i brzo zama­ranje. Ti su ljudi ujedno i pretjerano razdražljivi. Nisu sposobni uskladiti ponašanje ni u ve­selju ni u žalosti i osjećaju se mnogo bolesniji nego što zapravo jesu. Karakteristično je da nervozni ljudi previše promatraju pojedine znake bolesti i pripisuju im pretjerano značenje. Žale se na glavobolju, preosjetljivi su na jaku svjetlost i buku, kukaju da ih boli, žale se na bolove u pojedinim dijelovima tijela. Tu spada i osjećaj kao da im mravi gmižu po tijelu i da su im ekstremiteti ukočeni. Nisu rijetki slučajevi da bolesnik vrlo teško zaspi ili teško pati uslijed nemirnog spavanja. Živčani ljudi se na takve razne načine žale da ne možemo sve to ovdje opisati. Cesto govore o svojim nevoljama, ali ne uvijek isto o istom organu ili di­jelovima tijela. Žale se i na razne poremećaje. Pri tome je obično glavno sjedište svih po­remećaja organ koji je oslabljen urođenom ili stečenom manom.

Međutim, ti poremećaji u radu organa nisu samostalne bolesti, nego samo dijelovi opće nerv-ne slabosti i često pogrešnoga autonomnog reguliranja organizma Možemo ih razumjeti i liječiti samo ako ih gledamo u okviru cjelokupnoga nervno i psihički poremećenog čovjeka

Ali dvije ćemo bolesti ipak obraditi posebno:

Glavobo l j a u pre t je rano nervoznih osoba Glavobolja u pretjerano nervoznih osoba često potječe iz opće nervne slabosti. O njoj mo­žemo govoriti tek kad temeljiti pregled pokaže da se isključuju sve druge mogućnosti koje bi također mogle izazvati glavobolju; naime, događa se da se iza takozvane glavobolje u pre­tjerano nervoznih osoba krije nešto sasvim drugo što za bolesnika može biti po život opasno ukoliko se ne utvrdi pravodobno. Pri tome mislimo da glavobolju mogu izazvati i organska oboljenja mozga, trovanja, srčane i bubrežne bolesti, očne bolesti, oboljenje čeonih šupljina (sinusi) i druge zarazne bolesti.

Dakle, tek ako isključimo sve ostale uzroke glavobolje, možemo govoriti o »glavobolji uslijed nervoze«. To je ona glavobolja koja ne donosi nikakve osjetne organske promjene, a bolovi se uglavnom ne pojavljuju kao napadi (kod migrene je upravo obratno i o njoj ćemo govoriti nakon ovoga), nego su to manje-više trajni bolovi. Uzroci i liječenje ove bolesti po­klapaju se s onima koje spominjemo govoreći o općim živčanim poremećajima, ali ovdje mo­žemo dati prednost nekim posebnim mjerama. To su, među ostalim, hladni ili topli oblozi na čelo ili zatiljak pri čemu treba voditi računa o tome koliko bolesnik može izdržati; dobre su i sve mjere koje smanjuju navalu krvi u glavu, kao na primjer hodanje po plitkoj vodi, polijevanja koljena i bedara, kupelji za noge, kupelji u sjedećem položaju i polukupelji, povoji na noge, trbuh i leda, a može dobro pomoći i odgovarajuća masaža glave. Ktieipp u svojoj knjizi »Moja kura vodom« kaže: »Dva su studenta morala napustiti zavod prije isteka školske godine. Obojicu ih je tako strašno boljela glava i krv im je navirala u glavu da više nisu mogli studirati, mogli su samo još po nekoliko minuta čitati. Ni jedan od brojnih lijekova nije im pomogao. Tim jadnicima sam dao jednostavan savjet da većinu dana provedu bosi,

Poremećaji psihičke ravnoteže 405

pogotovu po rosi; neka odu bilo gdje u šumu ili neki potok i neka svakog sata po nekoliko minuta stoje u vodi; uz to neka se, kad je vrijeme toplo, triput dnevno polijevaju vodom po gornjem dijelu tijela.

Momci su poslušali moj savjet, nakon praznika vratili su se u zavod zdravi i veseli«

M i g r e n a Migrena je zapravo već prijelaz između pravih živčanih poremećaja i onih koji su organski uvjetovani. U suprotnosti s pravom glavoboljom uslijed nervoze migrena se obično pojavljuje s bolovima na jednoj strani, koji dolaze većinom kao napadi, čovjek osjeća izvanredno jako probadanje u glavi. Bolovi nastaju uslijed grčenja žila i paralize žila u mozgu ili moždanim ovojnicama. Te napade obično prati opća malaksalost, pogotovu vrtoglavica, slabost i po­vraćanje. Migrena traje većinom po nekoliko sati, a bolesnik je zbog nje nesposoban za rad. Pojedini napad može povući za sobom fizička i psihička preopterećenja ili velike promjene u osjećajima, a može izazvati i probavne smetnje, pogotovu zatvor, zatim neprestano hladne noge, zloupotrebu alkohola i drugo. Kod žena se ti napadi češće javljaju uz mjesečno pranje i uopće su s njim povezani. Prava migrena većinom počinje već u godinama razvoja i obično prestaje nakon četrdeset i pete godine. Za liječenje vrijedi isto što i za sve živčane poremećaje. Ali i ovdje dolaze u obzir pojedine mjere koje djeluju posebno ugodno; na primjer više puta potpun mir i odmor, a prije svega tople kupelji za noge s odoljenom, s trinama od sijena ili zobenom slamom, hodanje po vođi, trčanje po rosi, povoj na leđa, povoj na listove, mokre čarape, a možda i manja polijevanja (posebno vruće polijevanje zatiljka) i djelomične kupelji, na primjer kupelji u sjedećem položaju i polukupelji.

P o r e m e ć a j i p s i h i č k e ravnoteže Poremećaji psihičke ravnoteže mogu biti samo u okviru svijesti i podsvijesti, zbog čega mo­ramo donekle upoznati značenje tih dvaju izraza.

Podsvijest Tek uvidom u podsvijest možemo dublje razumjeti čovjekov psihički život. Naime, ono što nazivamo čovjekovom psihom treba da podijelimo u dva dijela, u podsvijest i svijest. Budna svijest ili kratko svijest ima sjedište u središnjem živčanom sistemu. U kori velikog mozga se — kao što smo već rekli — odvijaju sva događanja našeg razuma s mislima i razmišljanjima Tu nastaju svi razumom rukovođeni zaključci i sve mjere uz punu svijest odgovornosti kao plod naše volje. Tu nam i naši osjeti i opažaji dolaze u svijest. A podsvijest je onaj dio naše psihe gdje se svaka djelatnost o kojoj ovisi očuvanje života, odvija bez našeg znanja i volje. Ako se, na primjer, nešto približava našem oku, vjeđe se automatski zatvore i zaštite oko. U tom se slučaju vjeđe gibaju podsvjesno. Kad prolazimo pokraj novogradnje gdje nam za­prijeti opasnost od srušene opeke, spašavamo se automatskim odskakanjem. I taj skok je bio podsvjestan. Ali sve podsvjesno uvijek ima neku osmišljenu svrhu, pa još jedanput naglaša­vamo: svi za život važni organi djeluju podsvjesno. Podsvijest je istovremeno i sjedište sanjarenja, često neshvatljivog u čovjekovoj psihi. Ona je sjedište najtajanstvenijih dubina i najvećih snaga koje dolaze do izražaja samo u određenim uvjetima. Sva velika djela u umjetnosti, pjesništu i znanosti proistječu iz podsvijesti njihova stvaraoca, iako se konač­no oblikuju tek u svijesti. Kad umjetnik u zanosu svira violinu, više ne gleda prste ali oni usprkos tomu potpuno automatski zahvaćaju pravilno i toliko nesmetanije koliko više zanosa prožima umjetnika. Podsvijest nam je općenito nedostupna, ali se put u podsvijest otvara i popušta u zanosu i oduševljenju i pri svakom većem mijenjaju osjećaja, a i u snu i hipnozi.

406 Organi za upravljanje i njihove bolesti

U snovima podsvijest ipak ne dolazi do izražaja neposredno nego samo simbolično; tako nam na primjer naše želje kazuje neki drugi čovjek ili su one izražene samo u prikrivenom obliku. Ali upravo ti pomiješani, na izgled nerazumljivi snovi koje želimo što prije zaboraviti, važni su za spoznavanje sadržaja naše podsvijesti, jer koliko oni više pogađaju najosjetljivije mjesto naše psihe, toliko ih mi prije želimo prikriti. Zbog toga je za obradu psihe vrlo važno znati tumačiti snove. Ono što prođe kroz našu svijest i s određenom razumljivošću pre­korači »prag« naših opažanja, ostaje u našem sjećanju i stoji na raspolaganju za svjesnu upotrebu dok to ne »zaboravimo«. Mnoštvo slika i laganih nejasnih čuvstvenih uzbuđe­nja, straha, želja, čežnji, zahtjeva i htijenja naše volje koja se ne ispune »potisnemo« iz svi­jesti i ona tonu u tamnu dubinu psihe. Na to više i ne mislimo. Ali u podsvijesti se ništa ne izgubi. Sav sadržaj podsvijesti može opet prekoračiti »prag svijesti« u obratnom smjeru. Prisjetimo se.

Na cesti, na primjer, susretnemo čovjeka koji nam se čini poznat. Međutim, mi se ne mo­žemo sjetiti gdje smo ga vidjeli. A onda nam se iznenada, nakon što već prestanemo čeprkati po svom sjećanju, ukaže slika mjesta i prilika u kojima smo čovjeka upoznali. Otkud to iz­nenadno prepoznavanje? Iz podsvijesti je došlo u svijest i sjećamo se, što znači da smo po­segnuli za svojom »unutrašnjošću«.

Neka druga slika, međutim, može već voditi u poremećaje koji dolaze iz podsvijesti. Di­jete je vozeći se vlakom doživjelo da na prijelazu pruge vlak zdrobi automobil. Dijete još nije obuhvatilo cijeli dojam nesreće, ali u njegovoj podsvijesti se zadržalo sjećanje na taj događaj. Još godinama nakon toga, kad je već odraslo, uvijek je na vožnji automobilom ili vlakom doživljavalo neobjašnjiv strah dok je prolazilo kroz predjele ili željezničke prijelaze slične ono­me na kojem je nekada davno doživjelo opisanu nesreću. Osnova za taj neobični strah je iš­čezla, jer je sjećanje na doživljenu nesreću potonulo u podsvijest i više ga nisu uzimali u obzir kao uzrok za kasniji strah.

Još jedan primjer. Osjetljiv čovjek je negdje pozvan. Ondje vidi kako je domaćinovu psu dopušteno da skuplja ostatke s tanjura na kojem je do tada jeo gost. To ga se toliko dojmilo da više nije imao teka. Kasnije, kad je to već bilo zaboravljeno, taj je čovjek i dalje gubio tek čim bi u blizini ugledao mačku ili psa.

Mogli bismo navesti još mnogo slučajeva, ali svima je zajedničko »potiskivanje« od­ređenih neprijatnih doživljaja i stvari u podsvijest, gdje se neprijatne stvari i doživljaji po­hranjuju, iz dubina podsvijesti dolaze na površinu i snažno utječu na čovjekovo djelova­nje. Mnogi misle da ih podsvijest ne uznemirava, ali iskustva pokazuju da je takvih ljudi u stvari vrlo malo.

Cesto susrećemo ljude koji ne jedu ova ili ona jela ili ne smiju vidjeti neki predmet, na primjer nož, upaljač, šibice i slično, a uzrok takvoj posebnosti leži u podsvijesti.

Freudova psihoanaliza, koja je potpuno poseban smjer obrade psihičkog života, pokušava uzrok svim psihičkim poremećajima pronaći u neadekvatnom razvoju spolnosti. Sav meha­nizam liječenja zasniva se na činjenici da sve želje i nagoni, neispunjeni u budnoj svijesti, po-remećuju čovjekov živčani sistem dok se iz podsvijesti ne izdignu opet u svijest. Bez sumnje su baš nezadovoljeni nagoni vrlo često izvor podsvjesnih poremećaja, ali mislimo da je po­grešno i previše jednostrano tražiti svu krivicu u području spolnosti. Ali, isto tako nema ni­kakve sumnje da bi čovjek bio pošteđen mnogih strahovanja i grižnje savjesti kad bi roditelji djecu ili nastavnici učenike pravilno i pravodobno poučili o stvarima koje čovjek mora znati; jer upravo poduka koja potječe iz neadekvatnih izvora najveća je opasnost u vezi s poreme­ćajima koji dolaze iz podsvijesti. To vrijedi i za odrasle koji u vezi s normalnim i osmišljenim temama iz spolnog života vode slijepu politiku, a pri tome mnogo toga iz svijesti »potisnu« u podsvijest, što ih zatim opterećuje a da ne znaju protumačiti uzrok.

Poremećaji psihičke ravnoteže 407

Ipak, poremećaje iz podsvijesti ne uzrokuje samo spolni život nego i želja za potvrđiva­njem u životu i stjecanjem imovine. Sve u podsvijesti skrivene sklonosti, želje i nagoni ne­kakva su prisila i teže da iz podsvijesti prodru u svijest, iako je to čak i u suprotnosti s čov­jekovim svjesnim htijenjima. Često opažamo da i čovjek koji se na izgled čini potpuno svjesno orijentiran čini djela koja su suprotna svjesnim, racionalnim predodžbama U takvom slučaju se iz podsvijesti probijaju nezadovoljeni nagoni i ovladaju čovjekom. Ipak, nismo potpuno nemoćni ni u vezi s takvim poremećajima iz podsvijesti. Usprkos svemu možemo na njih malo utjecati; naša podsvijest je, naime, pretežno sačinjena od opažaja koji su prošli kroz našu svijest, zbog ćega ona mora polako dobiti sadržaj koji odgovara našoj svijesti. Uopće možemo reći da čovjek podsvjesno želi ono što bi htio. Ako smo, dakle, svjesno orijentirani, ni u podsvijesti se ne mogu nakupljati nezadovoljeni nagoni. Stara poslovica koja kaže da je mirna savjest najbolja postelja, ima i svoje medicinsko značenje.

Dakle, nezadovoljeni nagoni se probijaju iz podsvijesti u domenu svijesti vršeći svoj ut­jecaj na samu svijest, a time mogu izazvati i niz fizičkih poremećaja. Tako, na primjer, ne­zadovoljeni nagon za afirmacijom može uzrokovati najneobičnije poremećaje ako se ne uspije obraditi u svijesti Čovjeka koji je orijentiran na samoreklamiranje obuzme nesvjesno nemir ako misli da mu se ne poklanja dovoljno pažnje. Takav čovjek ne podnosi odbijanje, pa ako svojim naporima ne osigura potrebnu pažnju i poštovanje, pokušava to postići načinima koji već spadaju u bolesne reakcije. Pri tome nije obavezno da čovjek to svjesno čini. Tako se, na primjer, kod mnoge djece koja su se već od malih nogu osjećala zapostavljenima, kao ob­rambena mjera protiv zapostavljanja pojave grčevi ako se njihove želje ne ispunjavaju ili na drugi način ne privuku pažnju odraslih. Isto vrijedi i za odrasle koji žele svojom slabošću i fizičkim svojstvima probuditi sućut i pozornost svoje okoline. Jasno je da s tim nije povezan moralni uzrok, jer je riječ o bolesnom, neadekvatnom ponašanju.

Općenito govoreći u tijelu ima mnogo neadekvatnih opažaja i mnogo toga što remeti svjesni život, što sve ne možemo tek tako objasniti, a koje svoj početni uzrok ima u pod­svijesti. To vrijedi za mnoge (ne sve) paralize i grčeve, za neke forme lupanja srca, za mnoge srčane neuroze i neuroze žila, za mnoge poremećaje u radu želuca i crijeva; često su nemir i razdražljivost odraz u podsvijest potisnutih osjećaja i nezadovoljenih nagona. Na isti način objašnjavamo i strah koji neki ljudi osjećaju od tijesnog prostora, ceste ili visina i sličnog. Tu spada i opći strah pri kojem čovjek zapravo i ne zna čega se boji. Isto tako i mnoge pri­silne predodžbe i mnoge prisilne postupke možemo objasniti samo tako da ih uzmemo kao podsvjesne poremećaje.

Izrazom prisilna predodžba razumijevamo predodžbe koje se pojavljuju pojedinačno ili zle slutnje za koje i sam čovjek koji ih osjeća priznaje da su besmislice, ali mu se uvijek na­novo vraćaju u misli i pokušavaju se probiti i nametnuti se. Slično je i s prisilnim radnjama (postupcima). To su postupci koji su bespredmetni i nemaju smisla, ali bolesnik ih se ne može osloboditi. Neprestano pere ruke ili uvijek misli da posao koji radi nije dobro obavljen i po­navlja ga. Na primjer, deset puta pogleda jesu li vrata zaključana, je li svjetlo ugašeno i pismo frankirano.

U tu skupinu oboljenja možemo ubrojiti i osjećaj manje vrijednosti i potištenost ili depresiju.

Razlikujemo endogenu depresiju koja ima uzrok u neadekvatnom radu žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem ili se, na primjer, pojavljuje kod žena u godinama mijene kad se djelovanje tijela znatno promijeni, i egzogenu depresiju. Medu psihičke i živčane poremećaje ubrajamo samo egzogenu depresiju, pri kojoj jedino vidimo neadekvatan odnos između povoda i afekta (čuv­stva), što znači da već mali povod - koji može biti i vesele prirode - može izazvati teški psihički potres. S depresijom je povezana općenito preoštra kritika vlastite ličnosti ili pri ve-

408 Organi za upravljanje i njihove bolesti

ćem umjetnićkom talentu nedostatak koncentracije koji zaslužuje žaljenje. Zatim se zna za psi­hičke kočnice koje takvim ljudima onemogućavaju da se u pravom trenutku iskažu svojim znanjem i sposobnošću. Da bi slika bila potpuna, spomenut ćemo da u tu skupinu bolesti spadaju i premala odlučnost, strah od odgovornosti, ljubomora i zavist.

Liječenje tih stanja je psihičko i tome ćemo se još vratiti kad budemo govorili o meto­dama psihičkog liječenja. Naročito su snažno psihički poremećaji izraženi kod bolesti koja je, na žalost, još i sada u krugu obrazovanih ljudi neopravdano promatrana kao neko stanje niže moralne vrijednosti. To je

Histerija Mnogi istraživači žele tu bolest prikazati kao isključivo bolest ženskog spola, što obrazlažu drugačijim psihičkim reakcijama žena i njihovim drugačijim spolnim organima. U tom zna­čenju je i izvedenica riječi histerija koja je grčka i znači bolnu maternicu. Ovdje nema mjesta za objašnjavanje spolnog pitanja mogu li i muškarci biti histerični ili ne. Mislimo da bi svi ljudi mogli imati takozvani histerični nastup kad im psiha bude previše opte­rećena. Mnoge paralize ili gubljenje glasa nakon iznenadno doživljenog straha možemo smatrati histerijom.

Histerija je, naime, izraz narušene psihičke ravnoteže, čije sjedište treba tražiti prije svega u podsvijesti. Uzrok je većinom bolesna želja za afirmacijom ili bolestan kompleks manje vri­jednosti. Bolesnik pokušava privući pažnju na sebe jer ne podnosi da ga netko ne zapazi, ili bi htio ublažiti pretežak teret ili izbjeći opterećenja. U oba slučaja je nesvjestan pokušaj po­vlačenja u bolest. Za histeriju su karakteristični neki znaci koji su slični onima pri već opi­sanim poremećajima psihičke ravnoteže i općih živčanih slabosti. Ponekad je teško utvrditi je li riječ o histeriji ili nečem drugom. Glavni znaci histerije su teška psihička osjetljivost kao što je recimo prekomjerna razdražljivost koja naginje bezrazložnim izljevima bijesa ili napa­dima straha. Uz to se neobično brzo mijenja glas, a pojavljuju se i karakteristični poremećaji osjeta na koži i u gibanju mišića. Mogu nastati takve tjelesne promjene koje zavedu u zabludu čak i liječnika. Za histeriju je karakterističan histerični napad, ali on je danas vrlo rijedak u svom klasičnom obliku. Time završavamo kazivanje o histeriji. Htjeli smo samo pobuditi ra­zumijevanje za jedan od mogućih psihičkih poremećaja. Dužnost nam je da ga pokušamo ra­zumjeti, a nemamo pravo da ga osuđujemo.

Poremećaji koji proistječu iz svijesti Drugo područje našega psihičkog življenja, koje također može biti poremećeno uslijed ne­primjerenosti vanjskog svijeta, jest svijest; ako želimo svijest postaviti kao suprotnost pod­svijesti, mogli bismo je nazvati nadsvijest. Svijest je mjesto za naše svjesno, s voljom povezano djelovanje za prepoznavanje, sređeno mišljenje, ukratko rečeno, svijest je »ja koje zna«. O fi­zičkim poremećajima koji prate pomračenje svijesti, kao na primjer pri narkozi ili omamlje-nosti, ovdje nećemo govoriti potanko. Psihičke poremećaje u okviru svijesti možemo razu­mjeti iz tri životna kruga prema profesoru dru med. Braucbleu, a to su: životni krug ljubavi i braka, profesionalni i društveni krug.

Nerazumijevanje da je bračni partner drugačije biće, nesporazumi, pogrešan odnos prema spolnosti, neprestano neprirodno i nefiziološko ponašanje u tom području, česta pitanja u vezi s erotikom koja ostaju bez odgovora, nezadovoljena i nezadovoljiva ljubavna čežnja i žudnja za bračnom zajednicom ili neprestano bježanje od prave ljubavi i braka bez pravog razloga često su poremećaji u ljubavi i braku koji utječu na psihičku ravnotežu.

U profesionalnom i društvenom životu važnu ulogu imaju prije svega nezadovoljstvo radnim mjestom, nezaposlenost, uvrede, odbijanja, preopterećenost, osjetljivost i slabost u us-

Uzroci nervoze 409

poredbi sa zahtjevima u životnoj borbi, nepotpuno prijateljstvo s istomišljenicima ili slična nezadovoljstva koja se mogu različito zvati. Ali i strah pred konačnim suočenjem sa životnim problemima, koji prati pitanje o smislu vlastitog postojanja može uzrokovati pogoršanje psi­hičkog zdravlja koje izlazi iz svijesti. Uz to uzrok psihičkim poremećajima iz svijesti može biti i nešto drugo, što moderni čovjek ne voli da čuje, a to je svjesna, uočena, krivica a ne samo pretpostavljena. U vezi s tim je C. G. Jung pokazao uistinu lijep primjer kad u svojoj knjizi »Zbilja duše« (»Wirklichkeit der Seele«) opisuje mladog čovjeka s teškim živčanim te­gobama; marljivim proučavanjem svega napisanog u vezi s njegovom bolešću dobro je upoz­nao vlastitu bolest, ali usprkos tomu nije našao način da je prevlada. Temeljite pretrage su pokazale da se ne mogu naći određeni tjelesni uzroci. Ali bolesnik je pripovijedao da je zimu često provodio u St. Moritzu ili Nici. Na pitanje tko je taj njegov boravak zapravo plaćao, pokazalo se da je to bila siromašna učiteljica osnovne škole koja ga je voljela i od svojih usta otkidala novac da bi mladiću plaćala taj boravak. C. G. Jung je mladiću opravdano rekao da vjerojatno nije još ozdravio zato što je u svom cjelokupnom odnosu prema životu napravio načelnu grešku koja je u njegovoj svijesti i zbog toga mu ni ukupne znanstvene spoznaje ne mogu donijeti zdravlje.

Sve tjeskobe psihičkog življenja mogu prije ili poslije postati uzrok fizičkih i psihičkih po­remećaja, što posebno vrijedi za strah, žalost, neraspoloženje, nesanicu i lupanje srca, proljev, zatvor i druge tegobe.

Uzroci nervoze

Živčanih poremećaja ima dvije vrste, ali one se, međutim, u praksi uvijek nanovo preklapaju. Uzroci mogu biti fizički ili psihički, ali naglašavamo da važnu ulogu ima i nasljedna opte­rećenost. Mnogi ljudi s osjetljivim živčevljem napuštaju dom zbog čega su podložni živčanim oboljenjima pogotovu kad su fizički i psihički opterećeni, a to je danas često. Vrlo je karak­teristično da se u povijesti bolest »tip nervoznog čovjeka« pojavila tek prije sto godina, a izraz je predložio američki liječnik Beard. U Americi je najprije započela žurba i jurnjava moder­noga tvorničkog vijeka, koja je čovjeku doslovno počela »ići na živce«. Modema civilizacija donosi upravo one životne prilike koje čovjeka udaljuju od prirode. Stoga je današnje vrijeme s ozbirom na ono što nanosi fizičkom i psihičkom životu čovjeka pravi uzrok porastu učes­talosti nervoze.

Fizičke uzroke možemo najljepše izraziti riječima »neprirodan život i prehrana«. Pomanj­kanje čistog zraka koje prati život u gradovima, u industrijskim pogonima i uredima, zatim pomanjkanje svjetlosti i sunca, prvi su štetni činioci. Tome doprinosi i često neprimjerena prehrana s previše mesa i kobasica, riba i jaja, neumjerena težnja za podražajima, pogotovu za začinima i žestokim pićima. Zatim sve manje fizičkog i psihičkog rada i ujedno prekom­jerna spolna razdraženost. Često hrana prebogata bjelančevinama, pogotovu ako istodobno u njoj ima i previše masti, uzrokuje oštećenja srca i žila, a s tim se opet povećavaju razna druga oboljenja kao što su živčani sistem i još štošta. Ali u neprimjerenu hranu ne spada samo pre­više bjelančevina i masnoća, nego i premalo voća, svježe hrane i općenito jednolična pre­hrana. O fizičkim uzrocima nervoze govorimo i ako ljudi uživaju previše alkohola, duhana, crne kave, čaja i drugih štetnih sredstava za uživanje. Živčani poremećaji su s jedne strane uzrokovani i nedovoljnim gibanjem, a s druge strane i nedovoljnim mirovanjem od čega trpi suvremeni čovjek; počinje s prekratkim i nemirnim spavanjem, a tome se još pridružuje i na­rušavanje mira zbog buke u velikim gradovima.

410 Organi za upravljanje i njihove bolesti

Psihički uzroci nervoze jesu: tjeskoba koja prati današnju borbu za život, brige, pogrešan odnos prema sebi i okolini, pomanjkanje čvrstoga i jasnog životnog cilja, psihički potresi svih vrsta, psihička preopterećenja, jezivi doživljaji, stambena ugroženost, osjećaj proganjanja i dru­go. Čovjek teško to prevladava. Ali ne smije se pokleknuti ako se želimo zaštititi od današnjih živčanih poremećaja.

Liječenje nervoznog čovjeka

Najviše načelo mora biti ne liječiti živčane poremećaje nego nervoznog čovjeka. To liječenje je samo djelomično liječnikova stvar. Veći dio se tiče bolesnika koji se liječi pod liječnikovim vodstvom, a liječenju može doprinijeti i bolesnikova okolina. Osnovni i najvažniji uvjet za uspješno izlječenje je bezuvjetno otvoren i povjerljiv razgovor s liječnikom da bi on mogao utvrditi porijeklo nervoze i odstraniti ga ako je to moguće. Za bolesnika i sam taj razgovor znači olakšanje i vodi do potrebnih mjera ili čak pomaže pronalaženju odgovarajuće metode psihičkog liječenja. Ovdje možemo samo reći koliko je važno da bolesnik opet stekne po­vjerenje u sebe, da mu se povrati borbenost i da opet počne gledati život drugačijim očima. Pri tome se može bolesnik i odgajati tako da se opusti i postane ravnodušan. Prenapre­gnut bolesnik se mora naviknuti da po više puta na dan mirno legne, nekoliko puta po­lako udahne, da sva grčevitost njegovog organizma prođe. Može mnogo pomoći autogeni trening. Ali ako je bolesnik bezvoljan treba ga navesti na jačanje i odlučnost. Mogu po­moći prirodni lijekovi: zrak, voda, sunce, gibanje i mirovanje u pravilnim razmjerima te prirodna hrana. Posebnu pažnju treba posvetiti tome da bolesnik prestane proučavati svoje tegobe, da se približi drugim ljudima i posluša malo i njih. Odvraćanje bolesnika od sebe samoga i približavanje drugima često je najdjelotvornije sredstvo za liječenje psi­hičkih tegoba.

Jasno je da pri liječenju treba izbjegavati sve ono što je uzrokovalo razvoj živčanih po­remećaja. Samo ako imamo volju da izbjegnemo one neprijatnosti koje možemo, trebamo i smijemo računati da će liječenje biti uspješno.

Najvažniji lijek je rad i svjesno aktivno njegovanje zdravlja, drugim riječima razumna pri­mjena svih podražaja koji pravilno odmjereni potpomažu zdravlju; to su zrak, svjetlost, voda, odgovarajuća prehrana, gibanje i odmor. Fizičko liječenje se mora prilagoditi mogućnostima pojedinca, koje liječnik redovito utvrđuje. Ne postoji općevažeći obrazac za liječenje živčane bolesti pa naš prikaz daje samo osnovne smjernice. Bolesnika treba upozoriti da ne pretjeruje pri liječenju primjenjujući preteške zahvate. Upravo kod nervoznih ljudi se pojavljuju nepred­viđene posljedice liječenja. Te nepredviđene reakcije zahtijevaju od liječnika i bolesnika go­tovo neiscrpno strpljenje. Za nervozne ljude dolaze u obzir sljedeća prirodna sredstva lije­čenja: zračne kupelji i masaža; bolesnik se može masirati sam ili ga netko drugi masira. Pri tome treba upotrebljavati kvalitetno ulje, koje pospješuje djelovanje kože. Masaža može biti vrlo korisna pri živčanim poremećajima jer biljke i eterična ulja oživljuju i povoljno djeluju na živce. Primjerene mjere su i jutarnja kvašenja koja smjenjujemo sa zračnim kupeljima (ne povezujemo ih s njima). Preporučljive su i hladne kupelji u sjedećem položaju i polukupelji, koje traju 6 do 10 sekunda, a najbolje ih je provoditi ujutro, 2 do 3 puta tjedno. Zatim dolaze u obzir i druge točno odmjerene mjere prirodnog liječenja: hodanje po rosi ili plitkoj vodi, kupelji za noge, kupelji za ruke, manja polijevanja i biljne kupelji, među kojima treba dati prednost potpunim kupeljima od smreke, potpunim kupeljima s paprenom metvicom i maj­činom dušicom ili s iđirotom i odoljenom.

Liječenje nervoznog čovjeka 411

Dobro djeluju i tjelesne vježbe koje mogu biti korisne i starijim ljudima ako ih pravilno obavljaju, koristan je i lakši fizički rad u polju ili vrtu, pogotovu ljudima koji se bave umnim radom.

Pri liječenju treba voditi računa i o pravilnoj prehrani. Treba više upotrebljavati ljekovite biljke, koje mogu nadomjestiti štetne sastojke nekih

sredstava za uživanje. Posebno preporučujemo paprenu metvicu i matičnjak ili oboje zajedno u jednakom omjeru te lišće kupine i jagode, također u jednakom omjeru, a možemo im dodati malo lazarkinje i vrijeska. Skrećemo pažnju i na dobar čaj od suhih ljusaka od jabuka s ne­koliko kapi limuna; čaj od ljusaka plodova šipka sadrži mnogo vitamina C i vrlo je primjeren za živčane bolesnike.

Sjetimo se i voćnih sokova koji su dragocjeni nadomjestak za alkoholna pića. Umjesto brojnih lijekova za živce često su dobre i domaće ljekovite biljke koje moramo pomiješati prema svrsi, pri čemu je najbolje miješati u jednakom omjeru matičnjak, hmelj i odoljen ili gospinu travu.

Na nervoznog čovjeka vrlo dobro djeluju svjetlost i sunce, ako se pravilno koriste, jer jačaju cjelokupnu radnu sposobnost (vidi Zračne kupelji i sunčanje). Odgovarajuće mirovanje i počivanje upravo su za živčanog bolesnika vrlo primjereni kao ljekoviti podražaji.

Psihoterapija kao osnova liječenja Psihoterapija kao osnova liječenja mora polaziti od uzroka bolesti i više se usmjeriti bilo k svjesnom ili podsvjesnom. Najprije ćemo obraditi liječenje poremećaja koji proistječu iz svi­jesti. Ako se upitamo: »Kako promijeniti stanje tjeskobe u ljubavnom, bračnom, profesional­nom i društvenom životu?«, ne možemo odgovoriti opće i ujedno primjereno svakom [po­jedincu, jer su različiti uzroci i životne prilike. Možemo samo naglasiti najvažnije o čemu u liječenju treba voditi računa. Nekada treba pokušati promijeniti uvjete života mada to danas nije lako. Pri tome liječnik može samo dati savjet, a ne i neposredno pomoći, ali su to dužni učiniti oni koji mogu. Ponekad je preporučljivo da bolesnik promijeni profesiju koja mu ne odgovara, ili bar da mu se savjetuje da umjesto zadovoljstva na radnom mjestu potraži put do ravnoteže u nekoj aktivnosti drugdje.

U načelu to isto vrijedi i za odnos prema tegobama u braku i ljubavi. I tada dolazi u obzir dulje odvajanje bračnih drugova ili razvod. Često bolesniku može koristiti ako na neko vri­jeme otputuje u odgovarajuće lječilište ili prijateljima na selo. Pod utjecajem različitih dojmo­va medu ljudima s drugačijim navikama i običajima može zaboraviti štošta od onoga što ga je mučilo kod kuće. Sve te mjere trebale bi usmjeriti psihu bolesnika na nešto drugo.

Svakodnevno možemo u praksi vidjeti da mnogo znači kako se bolesnik odnosi prema svojim tegobama. Netko podnosi mirno i vedro ono zbog čega netko drugi može biti vrlo nesretan. Iako ne možemo poreći da u tome veliku ulogu igra čovjekov temperament i talent, s druge strane ne smijemo zaboraviti da mnogi uspiju i sami prevladati razne tegobe. To po­stižu razmišljanjem i svjesnim samoodgajanjem, ali ih često treba na to navesti. Prije svega treba bolesnika otrgnuti od njegovoga »ja« i ukazati mu na tjeskobe i nevolje drugih. Njegovu volju moramo usmjeravati prema nekom jasnom životnom cilju, a put do njega mora po­tražiti svaki bolesnik sam u skladu sa svojim pogledima na svijet Valja znati da se čovjek koji ima svoje životno »zašto« može složiti gotovo sa svakim »kako«. To ilustrira da je upravo pomanjkanje čvrstog i jasnoga životnog cilja uzrok zašto se mnogi ljudi ne mogu pomiriti sa svojim svakodnevnim tegobama. U brojnim slučajevima treba posegnuti i za posebnim metodama liječenja psihičkih poremećaja jer samo tako bolesnici promijene svoje raspolo/i nje. Najvažniji zahvati su: psihoanaliza, sugestija, hipnoza i autogeni trening, koji je uveo prof, dr med. /. H. Scbultz.

412 Organi za upravljanje i njihove bolesti

Te se metode primjenjuju kad treba odstraniti podsvjesne poremećaje, liječenje kojih se inače načelno poklapa sa svjesnim.

Ps ihoana l i za Bit te metode je da prevede u svijest zbivanja koja iz podsvijesti štetno djeluju na čovjekovo zdravlje. Naziv metode je složenica od dviju grčkih riječi i znači raščlanjivanje psihičkog ži­vota (analiziranje). Psihička zbivanja koja bi psihoanaliza trebala učiniti svjesnima osnovana su, kao što smo već rekli, na nesređenom nagonskom životu. Psihoanaliza u užem značenju riječi poznaje samo spolni nagon kao izvor poremećaja. Time postaje, kako smo također već spomenuli, pretjerano jednostrana. Zbog toga je mnogi znanstvenici odbijaju, iako ne negiraju njezina načelna nastojanja i spoznaje u području fizićko-psihičkih zbivanja. Danas je jasno da čovjek neće biti zdrav ako mu samo pomognemo »da podsvjesno prevede u svjesno«.

Obavezan osnovni uvjet za uspješno liječenje jest da bolesnik zauzme moralno pravilan stav o onome što je iz podsvijesti prešlo u svijest. Tek ta moralna odluka daje nadu na dje­lotvornu pomoć. Vrlo sposoban psihoanalitičar može u određenim slučajevima izliječiti psi­hički oboljele ljude. U najnovije vrijeme su se izvanredno razvile metode istraživanja psihe. Iz psihoanalize se na primjer razvila psihosomatika. Liječenje iziskuje mnogo bolesnikovog i liječnikovog strpljenja i često traje mjesecima pa i godinama.

Suges t i j a Ova metoda utječe na svijet predodžbi tako da u čovjeku potisne sve one predodžbe koje štete liječenju, a istakne samo one korisne. U određenim uvjetima mogu se ovom me­todom postići uspjesi koje kritičnim razmišljanjem ne možemo razumjeti. Ovisno o tome utječe li bolesnik sam na svijet predodžbi ili to rade drugi, govorimo o samoutjecanju ili samouvjeravanju (autosugestiji) i utjecanju (sugestiji) na čovjekovo osjećanje, mišljenje i odlučivanje. U političkom svijetu postoji masovna sugestija, koja je to efikasnija što je više ljudi na okupu.

Da bi se razumjelo djelovanje sugestije, treba poznavati dva zakona. Prvi glasi; »Svaka misao teži tome da se ostvari preko podsvijesti« (prof, dr Braucble). Zakon će nam biti ra­zumljiviji ako navedemo nekoliko primjera. Najprije dobro poznati stari pokus: ako na stolu nacrtamo krug kredom i u njemu okomitom i vodoravnom crtom napravimo križ, zatim iz­nad njihova sjecišta držimo na tankoj niti privezanu laganu kuglu i zamislimo da se ona giba u nekom smjeru, neće potrajati dugo a kugla koju držimo na miru uistinu će se početi po­micati u zamišljenom smjeru. Ili iskustvo iz svakodnevnog života: ako čovjeku koji je oličenje zdravlja iznenada kažemo: »Kakav si to danas?«, često ćemo doživjeti da taj čovjek promijeni boju i poprimi bolesni izgled. Stoga je naša dužnost da uvijek poticajno utječemo na drugoga. Slično je i ako nekomu kažemo da ima neku bolest; često se događa da uskoro taj čovjek postane takav kao da uistinu boluje od spomenute bolesti. Neki ljudi s mučnom zabrinutošću prate lijenost svojih crijeva i zamišljaju da će im se crijevo zatvoriti ako nešto ne poduzmu. Takva predodžba uistinu može uzrokovati zatvor ili bar zaustaviti pražnjenje crijeva za neko vrijeme. Brojne astmatičare muči predodžba da će dobiti napad ako pojedu ovo ili ono jelo ili se budu zadržavali u prostoriji gdje je pas ili mačka. Već je sama predodžba dovoljna da ih astma uistinu napadne. Drugi zakon po formulacijama prof, dr med. Brauchlea glasi ovako: »Svaki teži napor je osuđen na neuspjeh jer je naprezanje, ili drugačije rečena ono što čovjek učini s manjim naporom, uništi s većim.« Za potvrdu istinitosti toga drugog zakona, navo­dimo nekoliko primjera. Ako nesiguran biciklist na širokoj cesti ispred sebe ugleda prepreku i napregne sve svoje snage da je izbjegne, vjerojatno će mu to teže poći za rukom što je više bude želio zaobići.

Liječenje nervoznog čovjeka 413

Drugi primjer je živčana razdražljivost. Ako se netko vrlo brzo razdražuje i ulaže punu volju da svoju razdražljivost priguši, a to mu možda izvana ne uspije, u nutrini se sav od nemira trese i treperi. Sto se više bori protiv razdražljivosti, to je teže potiskuje. Tek kad po­stane ravnodušan i sam sebe uvjeri da će prevladati taj nemir, postaje mnogo mirniji i moći će pobijediti razdražljivost. Ili ovaj primjer mlad čovjek je sklon tome da pocrveni bez raz­loga; što se više trudi da se toga oslobodi, to češće u svakoj prilici pocrveni. Tek kad sam sebi autosugestivno kaže: »Ti više nećeš crvenjeti.«, uspijeva se osloboditi nevolje.

Još jedan primjer će pokazati kako treba pravilno usmjeravati autosugestiju. Riječ je o pri­mjeru neurotske nesanice. Ako netko ne može zaspati i na sve načine se trudi da nekako zadrijema, tek onda se potpuno razbudi. Ali ako je, naprotiv, potpuno ravnodušan prema ne­sanici i pomiri se s tim da će ostati budan, obično brzo i čvrsto zaspi. To vrijedi, dakako, samo u slučaju kad nesanicu ne uzrokuju neke ozbiljnije bolesti ili tegobe nego je sama pojava - što nije rijetko - živčano uvjetovana. Iako naglašavamo ravnodušan odnos, ne treba za­boraviti na prirodne lijekove protiv nesanice. To su među ostalim tople kupelji za noge s odoljenom, izmjenične kupelji, hodanje po plitkoj vodi, povoj na leđa, tople i hladne kupelji u sjedećem položaju, čaj od odoljena, paprene metvice ili matičnjaka ili neki drugi prirodni postupci koji također pomažu.

Hipnoza Ponekad su nestručni ljudi nanosili mnogo štete ovom metodom koja je zapravo kao neka psihička operacija, a ne varijetetsko umijeće. U rukama liječnika koji se za to specijalizirao hipnoza može u određenim prilikama biti dragocjena mogućnost za pomoć bolesniku. Riječ hipnoza potječe iz grčkog i u doslovnom prijevodu znači uspavljivanje. U biti je riječ o spa­vanju na koje sugestijom navedemo čovjeka. Hipnotički san se razlikuje od pravoga prema određenom odnosu koji se uspostavlja između hipnotizera i hipnotiziranog. Hipnozom se od­ređene strane isključuju iz stvarnog života, a među njima su pogotovu neke prepreke i otpori u čuvstvovanju. Ali hipnoza nije nešto tajanstveno i natprirodno nego metoda liječenja za­snovana na određenim psihičkim zakonitostima, a uz pomoć određene tehnike uklanja za­preke koje ometaju liječenje i ujedno budi psihičke snage koje ga snažno pospješuju. Evo pri­mjera. Mlada bolesnica dolazi liječniku i žali se da zbog bolova u koljenu ne može hodati. Usprkos temeljitom pregledu nije nađen nikakav organski poremećaj. Iz određenih razloga je liječnik uspješnom hipnozom u nekoliko posjeta oslobodio bolesnicu dugogodišnjega muč­nog stanja. Utvrđeno je, naime, da je bolest imala određenu psihičku pozadinu i zato ju je trebalo kao psihički poremećaj ukloniti hipnozom. Ali i hipnoza ima svojih granica i nije is­tina ono što često čitamo u kriminalističkim pripovijetkama i romanima da je čovjek hip­notiziran protiv svoje volje i naveden na razna kriminalna djela. Hipnoza ne može, ma koliko da je to teška stvar ako je primjenjuje nepozvana osoba, nikoga navesti na to da učini nešto što nije u skladu s njegovim najdubljim unutarnjim bićem. Kada iz zdravstvenih razloga treba posegnuti za hipnozom, može odrediti samo liječnik koji dobro poznaje hipnozu i njezino djelovanje.

Autogeni trening I autogeni trening je metoda psihičkog liječenja. Sistematski ju je razvio /. H. Schultz. U posljednje vrijeme je snažno potisnula hipnozu; njome se bolesnik autosugestivnim putem (utjecanjem na samoga sebe) sistematski vježba ovladavati svojim fizičkim i psihičkim funkcijama. Ovdje ne možemo zalaziti u potankosti. Ali upozoravamo na knjigu prof, dra med. / H. Schultza »Autogeni trening« (»Das autogene Training«), izdanu u Stuttgartu 1960. godine.

414 Organi za upravljanje i njihove bolesti

Živčani i psihički poremećaji u okviru knajpovske kure I pri liječenju psihičkih i živčanih poremećaja u knajpovskoj se kuri uvijek vraćamo tome da treba prirodnim podražajima pospješiti snage organizma. Samo tako se može postići iz­lječenje. A pravilno provedeno liječenje prema Kneippu je opsežan sklop vježbi i stimuliranje vlastitih snaga organizmma.

U praksi se često prepliću psihički poremećaji sa živčanim; često se događa da se bolesnik najprije promatra s aspekta psihičkog poremećaja. Već je Kneipp rekao: »Koliko ih je bilo ov­dje kojima se nakon dugotrajnijeg liječenja vodom stanje nije ništa poboljšalo, a neurastenični bolovi su se uvijek nanovo pojavljivali na najrazličitijim mjestima. Bolesnici nisu mogli ni spavati ni jesti i zapadali su u melanholiju; tek kad smo spoznali njihovu psihu i u njoj us­postavili red, počele su se poboljšavati i njihove fizičke tegobe. Postajali su mirniji, zadovolj­niji, ukratko »osjetili su se sretnijima« (Codizill).

Nakon uspostavljanja narušenog reda u bolesnikovom psihičkom životu treba posegnuti za opisanim metodama psihoterapije koje treba prilagoditi svakom bolesniku posebno. Sve metode su zahvati u psihu kojih se laćamo samo u nužnim slučajevima slično kao što pri liječenju oboljelog operiramo samo kad je zaista nužno i kad iscrpimo sve druge mogućnosti. Ali budući da je psihičko-fizička cjelina kod živog čovjeka nedjeljiva, moramo znati da u nje­mu ništa nije samo fizičko ni samo psihičko; stoga ni kad su u pitanju psihički poremećaji ne smijemo zanemariti fizičku stranu i baš tu je najvažnije poticati i jačati snage, a očvršćivanje znači očvrsnuti organizam protiv prehlade. Prema tome, očvršćivati znači činiti organizam otpornijim, a upravo za te svrhe postoje odlične mogućnosti u prirodnim sredstvima. Sa svim mjerama koje povećavaju opće dobro stanje posredno djelujemo i na psihu.

Pravilna primjena svjetlosti, zraka i vode, odgovarajuća prehrana, ljekovito bilje, zemlja, gi­banje, odmor i psihički podražaji najbolja su sredstva pomoći psihički oboljelom čovjeku.

Organske bolesti središnjega živčanog sistema

Zarazno upalne bolesti živčevlja

Upala mozga (encephalit is) Postoje različiti oblici upale mozga, uzroci su djelomično još nepoznati a bolest nema jedinstven tok.

Epidemijska upala mozga (encephalit is epidemica) Epidemijsku upalu mozga ili epidemijski encefalitis uzrokuje neki virus koji je otkri­ven u vrijeme epidemije gripe (influence) 1918. godine. Ta se zarazna bolest vjerojat­no prenosi kapljicama. Vrijeme inkubacije nije poznato. Tok bolesti Za epidemijsku upalu mozga karakteristični six vrućica, slabost, malaksalost, povraćanje, pospanost, fizička i psihička odrvenjelost i tupost iz koje bolesnika treba probuditi da obavi malu i veliku nuždu; pojavljuju se i grčevi te dublji poremećaji svijesti. Kad bo­lest promijeni tok, prevladava nesanica i ne­mir. Ako se istodobno upali i moždana opna, ukoči se vrat. Treba prijaviti sumnju, bolest i smrt. Liječenje je u početku isključivo kliničko, a zatim kao i za druge akutne zarazne bolesti. Komplikacije Upala pluća, nemogućnost mokrenja i rane od ležanja.

Parkinsonizmi (paralysis agitans) Parkinsonizme prepoznajemo po ukruće­nosti cjelokupne muskulature i njezine izra­žene neelastičnosti, a takve su i psihičke reakcije; ruke postaju sve nepokretnije a lice sve bezizražajnije (lice kao maska), poveća­va se izlučivanje znoja na licu (lice izgleda kao namazano kremom), nakuplja se mnogo

sline koja otječe niz kutove usana, očni mi­šići gube koordinaciju, pri hodanju se čov­jek naginje prema naprijed, a ekstremiteti mu se tresu (pogotovo prsti). Rjeđi su po­remećaji nalik na horeju i epilepsiju. Kod djece se ponekad jako promijeni ponašanje koje prijeđe u nagonski život bez kočnica.

Bolest nastaje uslijed upale mozga i mož­dane opne, a može bid i posljedica prirod­nih osobina zbog kojih se oštete neki dije­lovi mozga. Liječenje često uključuje određene lijekove koje pro­pisuje liječnik. Ali tom liječenju mogu mno­go pomoći prirodno življenje i liječenje. Po­sebno treba paziti da se bolesnik ne na­preže.

Bjesnilo (lyssa) Ovo je virusna bolest čija je posljedica po­sebni oblik upale mozga. Može oboljeti čov­jek i životinja. Prenosi se slinom koja dospi­jeva u krv ugrizom ili kroz otvorene rane. Bjesnilo prenose psi, mačke, lisice, vjeverice, štakori i druge životinje. Inkubacija od 1 do 3 mjeseca, a i dulje (do 2 godine). Tok bolesti mjesto ugriza je bolno i peče, a koža preosjetljiva na svaku promjenu tem­perature i propuh. Bolesnik je tužan, raz­dražljiv i lako se uzbuđuje (»napadi bjesni­la«), grče mu se ždrijelni mišići tako da ne može ništa piti, a pogled na vodu pojačava grčeve i izaziva strah (hidrofobija). Liječenje Treba odmah potražiti liječnika koji će pro­pisati odgovarajuće lijekove za smirenje. Bo­lesnik mora ležati u postelji i izbjegavati sve vrste podražaja.

416 Organske bolesti središnjega živčanog sistema

Sprečavanje Ako posumnjamo da je čo­vjeka ugrizla bijesna životinja, treba ugrize­no mjesto temeljito isprati podmaznim sa­punom. 1 u vrijeme inkubacije je potrebno aktivno zaštitno cjepivo.

Treba prijaviti sumnju, bolest i smrt.

Drugi oblici upale mozga I ostale oblike upale mozga također uzroku­je virus koji živi u različitim životinjama (konji, magarci, patke, kokoši, golubovi i druge), a na čovjeka ih prenose člankonošci, na primjer krpelji.

Ta se bolest teško utvrđuje. Uglavnom prolazi bez posljedica. Liječenje nije specifič­no. Pomažu prirodni podražaji kao kod svih akutnih zaraznih bolesti.

Da spomenemo još i upalu mozga kao popratno oboljenje uz male boginje, vodene ospice i velike boginje, a može se pojaviti i nakon cijepljenja protiv velikih boginja.

U svim nabrojenim slučajevima treba se odmah obratiti liječniku.

Upala moždane opne (meningitis) Uzroci upale moždane opne ili meningitisa su različiti, a bolest se pojavljuje u različitim oblicima iako su u biti vrlo slični.

Epidemijska upala moždane opne (meningitis cerebrospinalis epidemica purulenta) Epidemijski meningitis ili ukočenost vrata tipični je oblik te bolesti. Uzročnik je zaraz­na klica meningokok, koji se kapljičnom za­razom, a rijetko predmetima, prenosi s čo­vjeka na čovjeka. Meningokok preko dišnih putova dospijeva u krv i uzrokuje opću za­razu, a pretežno je lokaliziran u mekoj (unu­tarnjoj) moždanoj opni, u mozgu i hrptenoj moždini. Inkubacija 3 do 7 dana. Tok bolesti počinje s visokom vrućicom, groznicom i glavoboljom, bolovima u leđi­ma, trbuhu i ekstremitetima, slabošću i po­vraćanjem.

Karakter i s t ičn i znac i bo les t i Grčenje i ukrućivanje dugih mišića istezivača trupa i vrata, glava je nagnuta unatrag — zbog uko­čenih mišića na zatiljku bolesnik ne može sagnuti glavu — kralješnica je istegnuta. Zbog grčenja trbušnih mišića nastaje takoz­vani »čunasti trbuh«. Noge su ukočene u maksimalno ispruženom položaju. Zubi škr-guću zbog grčenja mišića za žvakanje. Po­nekad zbog paralize i očni mišići izgube koordinaciju. Popratne pojave su točkasta krvarenja i preosjetljivost kože na dodir. L i j ečen j e

Nema uspjeha bez lijekova. Ako liječnik pravodobno ubrizga antibiotike u hrpteni kanal, bolest se može i izliječiti; nekad su bolesnici bez tog zahvata umirali ili ostajali s trajnim oštećenjima mozga.

Uz specifično liječenje potrebno je i pri­rodno, kao za svaku drugu akutnu zaraznu bolest.

Drugi oblici meningitisa razvijaju se tako da uzročnik prodire preko krvnih i limfnih žila. Uzročnici su zarazne lančaste, grozdas­te i druge bakterije te razni uzročnici gno­jenja koji dolaze iz oboljelog uha, sinusa, us­lijed razvijenog »crvenog vjetra« ili čirova na licu.

Bolest je vrlo ozbiljna i umnogome pod­sjeća na epidemijsku upalu mozga (ukoče­nost vrata). 1 liječenje je u skladu s tim.

Tuberkuloznu upalu moždane opne izazi­vaju bakterije tuberkuloze koje se rasiju po tijelu. U pravilu ima kroničan tok. Ako se bolest pravodobno prepozna i liječi suvre­menim lijekovima (tuberkulostaticima, streptomicinom i drugim), može se izliječiti i ovaj oblik meningitisa.

Dječja paraliza (pol iomyel i t is) Ovu bolest uzrokuje virus koji kroz usta i ždrijelo ulazi u probavni trakt. Tu se viru­si razmnože i prodru preko krvi u središ­nji živčani sistem, gdje djeluju prije svega na motorični, prednji, rog hrptene moždi­ne. Inkubacija 5 do 35 dana, prosječno 7 do 14 dana.

Tetanus 417

Zaraznost je najveća prvih dana, a virusi se izlučuju stolicom i tjednima kasnije. Čla­novi porodice ili druge osobe koje dolaze u dodir s bolesnikom mogu neko vrijeme pre­nositi i izlučivati uzročnike bolesti a da sami klinički ne obole.

Sumnju, bolest i smrt treba odmah prija­viti.

Bolest se može odvijati u više oblika, od relativno lakih, bez oduzetosti, do teških s izrazitom mlitavom paralizom.

Lake oblike teško prepoznajemo jer ih pra­te netipični znakovi vrućica, glavobolja, po­vraćanje, proljev, zatvor, bolovi u vrata Ti znaci mogu nakon nekoliko dana iščeznuti.

U srednje teškim oblicima bolesti osjeća­ju se bolovi u glavi, zatiljku, leđima i ekst­remitetima; istodobno mišići nisu više toli­ko pokretljivi, pogotovu istezivači. Zatiljak je malo ukočen i glava se ne može sagnuti naprijed.

U teškim oblicima bolesti svim se nabro­janim znacima pridružuje i oduzetost mišića ekstremiteta i mišića dišnih putova, tako da bolesnika treba priključiti na umjetna pluća da se ne uguši. Nisu rijetke pojave ni nemo­gućnost mokrenja, zatvor i nadut trbuh kad bolest poprimi teški oblik. Sprečavanje bolesti Za sprečavanje je naj­važnije pravodobno zaštitno cijepljenje koje se provodi na dva načina: 1. Zaštitno cijepljenje prema Salku — pri­

mjenjuju se neaktivni virusi. 2. Zaštitno cijepljenje prema Sabinu — pret­

postavlja se da je djelotvorno do kraja ži­vota. Čovjek cijepljen tim cjepivom po­staje relativno bezopasan nosilac virusa. Ali usprkos tomu treba poduzeti sve hi­gijenske mjere za sprečavanje zaraze (pranje ruku nakon velike nužde, koriš­tenje vlastitog zahoda ili potrebno rasku­živanje, dezinfekcija).

Zaštitnim cijepljenjem se dječja paraliza znatno potisnula svugdje u civiliziranom svijetu. Liječenje Bolest može kod kuće liječiti samo liječnik, ili je treba liječiti na klinici. Uz lijekove je

potrebno i mirovanje u postelji, njega i udobno ležanje uz mijenjanje položaja. Dok bolesnik ima vrućicu, može — uz liječnikovo odobrenje — neprestano dobivati tople dje­lomične povoje s trinama od sijena. Ali ako vrućice nema, dolaze u obzir i odgovarajući vlažni topli tročetvrtinski ili potpuni povoji (jedanput na dan). Neko drugačije liječenje, koje dopunjuje prirodno, treba da odredi li­ječnik kao kod svih drugih zaraznih bolesti.

U toku rekonvalescencije i rehabilitacije treba se rukovoditi načelom da je glavna za­daća spriječiti tjelesne deformacije i oduze­tost živaca. Liječnik treba odrediti gdje i kako će se bolesnik liječiti. Često su potreb­na i ortopedska pomagala.

Pri rehabilitaciji može mnogo pomoći dobro provođena knajpovska kura, narav­no, prilagođena pojedincu, ali to ne smije biti samo kura vodom.

Herpes zoster I lerpes zoster je virusna upala živčanih čvo-rića (ganglija) u hrptenoj moždini ili glavi. S jedne strane tijela se koža ospe mjehurićima duž puta živca koji izlazi iz napadnutog čvorića. Bolovi se uglavnom pojave oko 48 sad prije osipa. Mogu se zadržati, a i pojačati, dok se osip ne izliječi Ovaj oblik »neural-gije« je uporan, pogotovu kod starijih ljudi. Liječenje Primjenjuju se vlažni topli oblozi s trinama od sijena ili kamilice, cinkova otopina (ako propiše liječnik), ali nikakve masti ne dolaze u obzir. Kad prođe osip, savjetujemo protiv bola živaca (neuralgije) dva do tri puta tjed­no tročetvrtinsku kupelj s trinama otl sijena (37 do 38°C, 8 do 12 minuta, ne završava­jući s hladnom vodom).

Tetanus Ovo je zarazno oboljenje posljedica trovanja središnjeg živčanog sistema otrovom bacila tetanusa. Otporne spore toga uzročnika bo­lesti nalaze se u zemlji, prašini, drvu, sije­nu i drugdje. Tamo dospijevaju s izmetom životinja i ljudi, u čijim crijevima bacili žive. Dovoljno je da bacili tetanusa uđu kroz

418 Organske bolesti središnjega živčanog sistema

ranu na koži, prijeđu u krv gdje se namnože i izlučuju otrove koji vrlo snažno djeluju na živce. Inkubacija od 5 do 15 tjedana. Tok bolesti: Cesto počinje nekarakteristi-čno, pogotovu ako je bolesnik dobio premalo tetanusovog antitoksina ozlijeđeno mjesto u početku boli i svrbi, a kasnije grč napada susjedne mišiće. Češći znaci bolesti su: grč čeljusnih mišića, ukočenost vrata, teškoće pri gutanju. Kasnije jaki grčevi zahvaćaju mi­šiće čeljusd, mišiće lica i zatiljka, trbušne i leđ­ne mišiće. I najmanp podražaji mogu izazvati jake, bolne i stalne grčeve koji mogu zahva­titi glasnice i mišiće organa za gibanje.

Bolesnik je cijelo vrijeme budan i priseban. Ako se bolest ne liječi, ili se prekasno po­

čne liječiti, smrtnost u svim dobnim uzra­stima je velika.

Sprečavanje tetanusa Pasivno se spre­čava cijepljenjem tetanusovim serumom, a nakon toga aktivnom imunizacijom zaštit­nim cijepljenjem. Prema potrebi će liječnik dodati i lijekove koji smanjuju i otklanjaju grčeve.

Sušica h r p t e n e m o ž d i n e (tabes dorsalis) Ova bolest se javlja kao kasna posljedica si­filisa (tvrdog čankira), za koju je karakteri­stično oštećenje hrptene moždine. Tok bolesti: Poremećen je osjećaj za dubi­nu, oslabljena je i neprecizna kontrola miši­ća i ekstremiteta, pogotovu u tami, nekoor­dinirani hod (ataksija), poremećaji u osjetu i neosjetljivost na bolove iako se uvijek nano­vo pojavljuju oštri bolovi kao ubodi nožem u predjelu mišića nogu. Bolest prate

i bolni grčevi želuca i grkljana (istovremeno s grčevitim kašljanjem i teškim disanjem); javljaju se i grčevi u mokraćnom mjehuru, debelom i zadnjem crijevu. Javljaju se pore­mećaji refleksa, preosjetljivost na hladnoću po trupu, poremećaji vida (zjenice ne reagi­raju na svjetlost). Po tabanima i na drugim mjestima koja su izložena pritiskanju pojav­ljuju se kraterasti defekti koji nisu bolni. Često su oštećeni zglobovi, pogotovu se iz­obličuju (deformiraju) zglobovi koljena i kuka, kosti su vrlo krhke i lome se.

Ako se bolest ne liječi, često prelazi u kroničnu, dugotrajnu.

Progres ivna para l i za Progresivna paraliza je također kasna po­sljedica sifilisa, a napada prije svega možda­nu koru. Tok bolesti Smanjuje se moć koncentraci­je, bolesnik gubi pamćenje, poremećen mu je govor, drhte mu prsti i usne, razdražljiv je, boli ga glava, umno propada, a naposljet­ku mu se potpuno pomrači um.

Progresivna paraliza je često povezana sa sušicom hrptene moždine i prema tome je prate znaci karakteristični za tu bolest. Liječenje Sto prije treba potražiti liječničku pomoć. Uz liječenje lijekovima dobra je i ljekovita kura znojenjem. U svakom slučaju prepo­ručljiv je prirodni način života bez alkoho­la, nikotina i jačih podražaja

Ako je hidroterapija uopće moguća, pre­poručujemo samo tople kupelji s biljem (tročetvrtinske kupelji s trinama od sijena ili ekstraktom smreke, 37°C, jedanput do dva­put tjedno po 10 minuta).

Nezarazne bolesti središnjega živčanog sistema

K a p (apoplexia) Kap ili moždana kaplja posljedica je krvare­nja u mozgu uslijed pucanja neke moždane arterije. Za laika je to gotovo ista slika bo­lesti kao kad se začepi koja moždana žila

(embolija) i uzrokuje omekšavanje moždane supstancije.

Težina kliničkog oblika ovisi o stupnju oštećenja i o tome koji je dio mozga zahva­ćen. Može biti u pitanju samo poremećena

Horeja 419

svijest, a i potpuno gubljenje svijesti, oduže -tost strane suprotne od one na kojoj je oš­tećen mozak (uslijed križanja odgovarajućih živaca za gibanje u hrptenoj moždini), pore­mećen govor, paraliza dišnog središta i sre­dišta koje upravlja krvnim optokom, a nije rijetka ni smrt.

Manje oduzetosti se mogu vremenom vidno popraviti. Uzroci kapi (vidi poglavlje 0 bolestima srca, krvnog optoka i žila) mogu biti prije svega nasljedna sklonost i neprirodan način življenja. Kap pospješuje i sve ono što uzrokuje ovapnjenje žila.

Kap može nastati i zbog povećanoga kr­vnog tlaka (pogotovo skvrčenog bubrega) i drugih bubrežnih bolesti. Kap pogađa i lju­de s niskim krvnim tlakom, mada su takvi slučajevi rijetki. Kap mogu neposredno izaz­vati i teška fizička i psihička opterećenja, uzbuđenje, snažan porast pritiska uslijed na­prezanja pri velikoj nuždi i drugo. Moždane žile (embolija) začepe se na jednaki način kao kod svih drugih embolija.

U slučaju kapi treba odmah pozvati liječ­nika! Dok liječnik ne dođe, bolesnik mora udobno ležati, po pravilu treba mu se nešto podmetnuti pod glavu, a sve dijelove odjeće koji stežu ili pritiskaju treba skinuti ili ola­baviti. Na zatiljak ili čelo stavljamo hladne komprese.

Bolesniku ne smijemo davati ni piće ni hranu jer ne može gutati; ublažavajuće dje­luje povoj na listove s vodom i octom, ob­lozi na tijelo i kvašenje tijela Kad prođe akutna opasnost po život, možemo ga poče­ti liječiti svim sredstvima prirodnog liječe­nja; postupamo sistematski i po uputama li­ječnika.

Padav ica (epilepsia) Padavica ili epilepsija je bolest koju mogu izazvati različiti uzroci a može poprimiti različit tok. Za padavicu su tipični napadi gubljenja svijesti i grčenja različitog stupnja 1 trajanja. Mogući su svi prolazni stupnji od kratkotrajnog gubljenja svijesti ili psi­hičke odsutnosti do dugotrajne zbunjenos­ti i pomračenosti uma. Ako je bolest du­

gotrajnija, često, se pojave tipične promjene bolesnikova karaktera usporeno reagira, gubi koncentraciju, govori preopširno, za­boravlja i vrlo je razdražljiv; može se poja­viti i uzbuđenje, koje prati želja za putova­njem i skitnjom, zbunjenost, sklonost zloči­nima (na primjer paljevinama, nemoralu, krađi i drugom).

Najčešći uzroci epilepsije su: nasljedna sklonost, oštećeni mozak (i prilikom rođe­nja), otekline na mozgu, zarazne bolesti i drugo. Posebnim kliničkim pretragama tre­ba utvrditi uzroke jer se vremenom pojav­ljuju različite posljedice.

U slučaju epileptičnog napada bolesniku treba pružiti prvu pomoć. Bolest se liječi li­jekovima, a njihovo djelovanje treba potpo­moći prirodnim i zdravim životom. Pogoto­vu dobro djeluje malo soljena, takozvana re­formirana hrana, i mali hidroterapijski za­hvati. Ako bolesnik predosjeti da će nastu­piti napad - što se često događa - treba pri­paziti da se ne ozlijedi. Položimo ga na me­kanu podlogu i otkopčamo sve što bi ga moglo stiskati. Da ne bi ugrizao jezik, stavi­mo mu između zuba omotan komad drva ili umotanu dršku žlice. Uvijek se treba obra­titi liječniku.

Teži oblici bolesti liječe se u klinikama i bolnicama. Međutim, ni tada ne smijemo za­boraviti: što bolesnik zdravije živi, to će se bolje oporaviti. O pojedinim rješenjima tre­ba se dogovoriti s liječnikom

Horeja Bolest horeja (chorea minor i chorea major) prepoznaje se po nehotičnim mišićnim trza­jima pri čemu pojedine skupine mišića, ili ekstremiteti, čine nejednakomjerne ali krat­ke pokrete zbog kojih se čovjek zanosi. Po­remećen je govor i bolesnik ne može jesti normalno. Bolest često prati neprestano kreveljenje.

Dječja horeja (chorea minor) napada naj­češće djevojčice. Obolijeva određeni dio mozga (moždanog debla).

Liječnik po pravilu propisuje izolaciju i lijekove za smirenje. Kneipp je preporučivao

420 Organske bolesti središnjega živčanog sistema

»upravo jednostavne i lagane hidroterapij-ske zahvate« kvašenja, male povoje, djelo­mične kupelji s ljekovitim biljem koje uvijek treba prilagoditi bolesnikovim snagama i nje­govim reakcijskim sposobnostima Jasno je da treba u prvom redu voditi prirodan život

Horeja odraslih (chorea major) nasljedna je bolest, po pravilu napreduje polako i može uzrokovati poremećaj inteligencije pa i slaboumnost. Uz liječenje lijekovima može mnogo pomoći i prirodno liječenje.

Multipla skleroza (sclerosis mult ip lex) Multipla skleroza je vrlo česta organska bo­lest živaca. Za nju su karakteristična u moz­gu i hrptenoj moždini žarišta od ukrućene živčane i moždane supstancije. Pretpostavlja se da je uzrokuje virusna infekcija. Tok bo­lesti se mijenja, ovisno o tome gdje je žarište i kakva su otvrdnuća. Tipični znaci, mada se ne moraju uvijek pojaviti, jesu: poremećaji vida zbog upalnih promjena vidnog živca ili poremećaji u djelovanju očnih živaca, pore­mećen govor (skandirajući), poremećen je osjet, pojavljuju se lakše oduzetosti udova (poremećen hod), ponekad može biti u pa-rezi i debelo crijevo kao i mokraćni mjehur. Ali mogu nastati i psihički poremećaji. Li­ječnik više puta utvrdi razne neadekvatne reflekse.

Ako se bolest pravodobno utvrdi, može­mo povoljno utjecati na nju, iako se uvijek nanovo javlja u naletima, vrlo rijetko jedna­komjerno napreduje. Nema posebnog liječe­nja za ovu bolest. Vrlo je sporno i postiže li se dugotrajniji uspjeh preparatima nadbu­brežnih žlijezda, lijekovima koji šire žile, vi­taminom Bi 2 ili dijetom koju je razvio dr med. Evers.

Na ovu neizlječivu Ixalest možemo po­voljno djelovati razumnim načinom života i hranom u kojoj je mnogo svježih namirnica, te malim kurama liječenja vodom.

Neuralgija Neuralgija ili bolna osjetljivost živca često je povezana s upalom živca (neuritis). Neuritis se može pojaviti samo na živcima koji imaju

vlakna za prijenos podražaja. Jačina bola se mijenja od vrlo slabog do nepodnosivog. Najčešće su ove neuralgije: Neuralgija trigeminusa (neuralgija tro-granog živca). Bolovi na licu u trogranom živcu vrlo su jaki. Cesto bolest treba liječiti lijekovima pa i operacijom (ganglij se uništi strujom ili ubrizgavanjem alkohola, a može se i prerezati živac).

Neuralgija međurebranih živaca obično se ne pojavljuje s nesnosnim bolovima kao neuralgija trigeminusa. Zatiljna neuralgija (okcipitalna neuralgi­ja) jest bolest za koju su karakteristični bo­lovi koji se od vrata preko zatiljka šire na obje strane u predio tjemena i ponavljaju se. Neuralgija ishijadičnog živca poznatija je pod nazivom ishijas. To je oboljenje ner-vusa ischiadicusa i javlja se najčešće u sred­njim godinama.

Uzroci ishijasa: prehlade, a pogotovu sje­denje na hladnom; promjene u slabinskom dijelu kralješnice i zglobu kuka, žarišta u zubnim korijenima, krajnici, sinusi, trovanja (alkohol, nikotin, olovo, živa), šećerna bo­lest, pomanjkanje vitamina, oboljenje pro­state ili unutrašnjih ženskih spolnih organa, pritisak tumora i drugo. Tok bolesti. Napadi su iznenadni, pone­kad se osjećaju bolovi u križima koji se prenose na stražnju stranu bedara i listove te zrače u stopala. Bolan je svaki pomak noge, pa najčešće bolesnik ne može ni ho­dati ni stajati. Liječenje ishijasa

Bolesnik treba mirovati u postelji, a na kr­sni predio i stražnjicu stavljamo mu vrećicu s trinama od sijena (dvaput dnevno), dobre su kupelji za stopala s porastom temperatu­re vode ili polukupelji s porastom tempera­ture vode, jedna i druga s trinama od sijena ili uljem od borovica; hidroterapijske zahva­te završavamo povojem za znojenje, brzim vrućim polijevanjem leda ili izmjeničnim brzim polijevanjem bedara; preporučujemo i klistiranje stolisnikom i kamilicom, čaj za čišćenje ili Glauberovu sol te voćne sokove. Ako je potrebno treba posegnuti za odgo-

Upala više živaca 421

varajućim lijekovima, a dobre su i injekcije Impletola. Liječenje neuralgija Ne smije se ograničiti samo na lijekove za ublažavanje bolova, iako su i oni potrebni. Važnije je ukloniti uzroke - koliko se to može - i istodobno pomagati odgovaraju­ćim prirodnim liječenjem.

Oduzetost živca lica Živac lica (nervus facialis) pretežno je mo­torni živac koji oživčava mišiće povezane s mimikom, žvakanjem i govorom.

Kad nastane oduzetost živca lica, mišići oduzete strane ne mogu više vršiti svoju funkciju. Objese se kutovi usana, bolesnik ne može sklopiti vjeđe, naborati čelo ili naškubiti usne. Cijelo lice je asimetrično, koso.

Oduzetost živca lica može biti posljedica prehlade, upala ili reumatizma. Liječenje se provodi na sličan način kao i liječenje drugih neuralgija, a uz to preporučujemo i parne kupelji za lice s uljem od smreke ili

kamilice, a vrlo dobro djeluju i vrući oblozi nakon kojih slijedi hladan postupak s vo­dom.

Upala više živaca Upala više živaca ili polineuritis napada, kako već samo ime kazuje, veći broj motor­nih i osjetnih živaca. Djelomično je riječ o upalnim, a djelomično o degenerativnim procesima koji teku prilično simetrično.

Bolest obično počinje s poremećajima u osjetu ili bolovima, zatim se pojavljuje mi­šićna slabost pa i oduzetost obiju nogu ili ruku. Bolest je uglavnom lakšeg oblika sve dok ne obuhvati i moždane živce. Uzroci Cesto nisu poznati, a mnogo puta bolest uzrokuju prehlade, npr. ako pokisnemo, zarazne bolesti, bolesti metabolizma (na primjer šećerna bolest), bolesti izazvane pomanjkanjem vitamina, trovanja alkoho­lom i slično. Liječenje Najprije uklonimo uzroke, ako je moguće, a zatim liječimo na isti način kao i neuralgije.

Psihičke ili duševne bolesti Izrazom psihičke bolesti označujemo poremećaje u čovjekovoj ličnosti (u doživljavanju ili po­našanju) kojima se bavi psihijatrija (grčki; psihć = duša, psiha; iatreia = liječenje; doslovno pre­vedeno znači da je psihijatrija duševna medicina, liječenje psihe).

Psihijatrija je dakle ona grana medicine koja se bavi liječenjem čovjekove ličnosti. To je znanost o poremećajima psihičke aktivnosti, o bolesnom, takozvanom unutarnjem čovjekovu životu, odnosno psihi. Pod izrazom psihičke ili duševne bolesti želimo obuhvatiti sve one nezdrave pojave koje zadiru u čovjekov psihički život, a manje one koje su vezane samo s njegovim fizičkim životom. Ponekad se te duševne bolesti mogu dobro razlikovati od živ-čano-psihičkih poremećaja, ali između te dvije skupine bolesti nalazi se zgusnuti niz prijelaza od poremećaja koji još nisu duševne bolesti do izrazitih duševnih bolesti. Zbog toga nije uvi­jek lako utvrditi je li netko duševno bolestan ili nije, a to ni u kom slučaju nije stvar laika. Na osnovi jednokratnog neobičnog psihičkog ponašanja ne možemo zaključiti da je čovjek duševno bolestan. Ako nekoga obmanjuju osjetila ili njegovi postupci nemaju smisla, ne mo­žemo tvrditi da se radi o duševnoj bolesti, ali i obratno - prividno normalno ponašanje ne znači da je u pitanju psihički zdrav čovjek.

Za neke duševne bolesti je karakteristično da ih bolesnik uopće nije svjestan. Takav du­ševni bolesnik sam sebe smatra normalnim, a sve oko sebe poremećenim; naprotiv, živčano--duševni bolesnik se neprestano boji duševne bolesti i uvjeren je da su svi oko njega zdravi i normalni.

Psihičke bolesti izazivaju vrlo različiti uzroci, koji često nisu uopće poznati. Vrlo značaj­nim uzrokom smatra se poremećeno djelovanje, odnosno oboljelost mozga. Cesto ne znamo gdje je sjedište poremećaja niti kakve vrste su poremećaji. Među glavne uzroke psihičkih bo­lesti, odnosno bolesti mozga, možemo ubrojiti ove naslijeđena ili u majčinu tijelu stečena oš­tećenja ploda, na primjer urođeni sifilis, oštećenja zametka alkoholom i drugim, oštećenja koja nastaju u toku porođaja, ograničen razvoj mozga. Uz nabrojana naslijeđena ili u majčinu tijelu stečena oštećenja važne su i bolesti koje se prebole u ranom djetinjstvu (na primjer upala mozga), poremećeno djelovanje žlijezda, bolesti žila (u kasnijim godinama često ovapnjenje žila), trovanja, zarazne bolesti i još mnogo toga.

Načelno o liječenju

Ako poznajemo uzroke bolesti, ponekad ih možemo ukloniti lijekovima ili operacijom. Pri tome treba napomenuti da često teški duševni potresi izazivaju duševne poremećaje, koje isto tako možemo psihoterapijom ublažiti ili ukloniti. Kod nekih razvijenih, speci­fičnih duševnih bolesti još i danas najviše pomažu odgovarajuća njega i dobro zbrinja­vanje. To je moralna dužnost svake porodice, države i socijalne ustanove. Nikad ne bismo smjeli zaboraviti da je duševno oboljeli čovjek bolesnik. Je li potrebno liječenje u medi­cinskoj ustanovi, za svaki pojedini slučaj utvrđuje liječnik. Međutim, liječenje po pravilu dolazi u obzir ako je bolesnik opasan za okolinu ili je previše opterećuje. Ne smijemo zaboraviti, kao što smo već naglasili, da je duševno oboljeli čovjek bolesnik koji oprav­dano očekuje našu pomoć.

Duševni poremećaji, poznati pod nazivom duševne bolesti, mogu biti oboljenja koja se u životu pojave, traju kraće ili dulje vrijeme a zatim prođu, ili mogu biti trajna, progresivna. U većini slučajeva je riječ o urođenim trajnim bolesnim stanjima.

Mongolizam 423

Glavni oblici duševne bolesti su; 1. Slaboumnost s raznim podoblicima 2. Shizofrenija (rascjep ličnosti) 3. Manijačko-depresivno ludilo 4. Psihopatija 5. Psihoza izazvana trovanjem

Slaboumnost (ol igophrenia) Slaboumnost je većinom — iako ne uvijek — urođena. Fizičke i psihičke sposobnosti sla-boumnog djeteta su vrlo smanjene. Takva djeca kasnije i prohodaju i progovore nego njihovi zdravi vršnjaci. U školi ne uspijevaju završiti ni prvi razred i vrlo ih je teško od­gajati. Ili su flegmatično tupi i lijeni ili ne­mirni i nesabrani te gotovo bez ikakvih ini­cijativa i sklonosti. Ne mogu dosljedno i sređeno razmišljati, kritično ocjenjivati niti povezivati predodžbe i pojmove. Često su manje promijenjeni volja, htijenje i druge duševne sposobnosti. Ima i slaboumne djece koja su istovremeno vrlo siromašnih čuv­stava, bezvoljna i razdražljiva.

Ponekad slaboumnost prate i fizički ne­dostaci; kržljavost cijeloga tijela, nepravilna lubanja, rascijepljeno nepce, razjapljena usta, razrokost, mucanje i drugo. Teži oblici sla-boumnosti, uglavnom stečeni, najčešće su posljedica oboljenja mozga. Tada govorimo o tuposti, debilnosti i demenciji. U posljed­njem slučaju je bolesnik još sposoban nešto naučiti. Teži oblik slaboumnosti je imbecil­nost, kad su vrlo male mogućnosti da bo­lesnik nešto nauči. Najteži slučaj slaboum­nosti je idiotizam. Idioti se ne mogu ni od­gajati ni učiti.

Uzroci slaboumnosti mogu biti; nasljed­nost, oštećenja mozga u majčinu tijelu ili/i u ranom djetinjstvu stečena oštećenja, zaraz­ne bolesti i drugo. Liječenje Ne zna se za medicinsko liječenje u pravom smislu riječi. I za ovu bolest je najvažnije zbrinjavanje. Dakako, općim prirodnim na­činom življenja pokušavamo izravnati i po­praviti koliko se može. Većinom dolazi u obzir samo pomoćna, posebna škola, ako o njoj uopće možemo govoriti. U kasnijim go­

dinama bolesnika se obično može priučiti za neki vrlo jednostavan obrt.

Posebni oblik slaboumnosti je

Kretenizam (cret inismus) Kretenizam je oblik slaboumnosti koji na­staje ako je urođeno smanjeno djelovanje štitnjače ili ako ona uopće ne djeluje. To to­liko utječe na cjelokupni razvoj da se kod djeteta javlja slaboumnost i razni oblici tje­lesne nakaznosti. Poznati su različiti oblici kretenizma. U predjelima Alpa (Odenwald, Schwarzwald) poznat je endemični kreteni­zam. Sporadični kretenizam je naslijeđen ili dijete oboli u najranijem djetinjstvu, vrlo je rijedak a može se pojaviti svugdje. Sporadič­ni kretenizam može biti i vrlo teški oblik kretenizma, za koji je karakteristična lije­nost, dobroćudnost i sklonost k prijatelj­skom ponašanju. Povezan je s fizičkom na-kaznošću: patuljast rast, široka glava s vrlo razmaknutim očima, udubljen nosni korijen, podbulo lice, raščupana kosa, bikovski vrat, spušten trbuh, šapaste šake, koža zemljane boje koja kasnije postane naborana i suha, gušavost uslijed degenerirane štitnjače. Bo­lesnik je spolno zaostao ili nerazvijen a glas mu je hrapav. Cesto se pojavljuju i drugi ob­lici nakaznosti.

Bolest se razvije ako štitnjača propadne ili zakržlja u razvoju u majčinu tijelu ili u ra­nom djetinjstvu. Liječenje Bolesniku se mora dodavati pripravak od štitnjače koji dobro djeluje na neke fizičke nedostatke, ali ne može ukloniti slaboum­nost.

Mongolizam (mongol i smus) Mongolizam ili mongoloidni idiotizam je također oblik slaboumnosti. Za tu bolest su

424 Psihičke ili duševne bolesti

karakteristični vanjski tjelesni znaci inače svojstveni samo mongoloidnoj rasi. Uglav­nom je riječ o srednje teškom obliku urođe­ne slaboumnosti za koju je karakteristično živahno, povjerljivo i veselo ponašanje. Bo­lest se po pravilu prepozna odmah nakon rođenja. Mongoloidno novorođenče je ma­njeg tijela, glava mu je kratka, otvori očiju uski i kosi, što ostavlja dojam kosih očiju. Razvijen je i karakteristični mongoloidni na-bor, a to je onaj kožni nabor u obliku srpa koji pokriva očni kut. Ako tome dodamo mali, uvrnuti nos, ureze na jeziku, koji je po­većan, te još neke druge nakaznosti dali smo prilično potpunu vanjsku sliku te bolesti

Vjerojatno uzroke mongolizma treba tra­žiti već u majčinu tijelu, pri čemu mislimo na bolesti jajnika ili sluznice maternice. Mongoloidnu djecu većinom rađaju majke natprosječnih godina i majke ispod prosječnih godina života kod kojih je mjesečno pranje počelo kasno ili protječe s poremećajima.

I ovu bolest liječimo na isti način kao slaboumnost, što znači da bolesnika treba zbrinuti i ako je potrebno smjestiti ga u od­govarajuću ustanovu.

Shizofreni ja (schizophrenia; dementia praecox) Shizofrenija ili rascjep ličnosti (gr. schi-zein = rascijepiti, phren = duh) prema KJoosu obuhvaća skupinu nasljednih psihičkih bo­lesti koje se većinom ispolje u mladosti, i za koje je karakteristično gubljenje pamćenja i zdravog rasuđivanja (sumanute ideje), te priviđenja opažaja (halucinacije, naročito slušne), afektivna tupost, neadekvatne dje­latnosti (pomama, poremećaj nagona), kao i neobično i upadljivo čudno ponašanje, a sve skupa kronično, polako ili u naletima, mijenja ličnost.

Shizofrenija je dakle zbirno ime za razne bolesti kojima su još slabo istraženi bit i uz­roci. Nabrojeni znaci se ne pojavljuju u svim slučajevima shizofrenije, a pojedine susreće­mo i kod drugih duševnih poremećaja. Među nabrojenima ima i nekoliko za shizo­freniju tipičnih znakova. To su: gubljenje

pamćenja i mišljenja, sumanute ideje i pre­dodžbe (misli da ga prate i promatraju) i teški poremećaji ličnosti. Bolesnik doživlja­va vlastita duševna događanja kao tuda. Uv­jeren je da je njegove misli netko drugi iz­mislio ili da mu ih je netko oduzeo, da dru­gi na njega utječu, da ga tjeraju na ovo ili ono pa i hipnotiziraju (»usiljene« ili »oduze­te« misli i poticaji, osjećaj utjecanja izvana i hipnotiziranje). Pri tome njegova svijest i ra­suđivanje mogu biti neporemećeni. Pone­kad se i u shizofreniji pojavljuju halucinacije, pogotovu obmana sluha (čuje nepostojeće glasove), spolni nemir i drugo. Bolesnik se često ponaša neprirodno, neobično, čudno. Shizofrenija je najčešća i zbog toga najteža duševna bolest. Obično počinje u godinama nakon puberteta, a rjeđe u zreloj dobi. Naj­češća je između 15. i 35. godine života, a kod žena u menopauzi.

Shizofreniju prati cijeli niz fizičkih i psi­hičkih promjena, koje ovdje ne možemo po­tanko obraditi. Isto je tako poznat i niz po­sebnih oblika shizofrenije o kojima ovdje možemo reći samo nekoliko riječi. Među njih spadaju:

Hebef ren i ja (hebephrenia) Hebefrenija (gr. hebe = mladost, gr. phren = duh) ili mladenačka slaboumnost počinje već u ranim godinama i većinom se stanje pogoršava. Za nju je karakteristična nesre-đenost mišljenja, osiromašenje čuvstava, pomanjkanje inicijativa i budalasto raspo­loženje.

Katatoni ja Riječ je grčkog porijekla (gr. kateino = napi-njem). Bolest protječe u naletima, a karakte­riziraju je uzbuđenost ili uzdržanost i pore­mećaji gibanja. Poznata su razdoblja kad na bolesnicima ne primjećujemo nikakve zna­kove bolesti, a krajnja posljedica često mogu biti neka trajna oštećenja.

Paranoja Paranoja je također riječ grčkog porijekla (gr. para = pokraj, gr. neo = misliti). Isto zna-

Melankolija 425

čenje ima i paranoidna shizofrenija koja obi­čno počinje tek oko trideset pete godine. Za bolest su karakteristične najrazličitije haluci­nacije. Raspad ličnosti je neznatan. Usprkos tome, u mnogim slučajevima ne može se iz­bjeći liječenje u odgovarajućoj ustanovi, jer sa svojim halucinantnim idejama bolesnik može predstavljati određenu opasnost za okolinu u kojoj živi.

Pretpostavlja se da su uzroci paranoje pretežno naslijeđene sklonosti. Još nije po­znato zašto se pod utjecajem te nasljedne opterećenosti razvija paranoja. Isto tako se pouzdano ne zna djeluju li možda naslije­đene osobine neposredno u razvoju boles­ti; takav slučaj bi mogao biti ako oboli mozak. Vrlo rijetko se može pouzdano ut­vrditi gdje jc u pojedinim slučajevima sre­dište te bolesti. L i j ečen je spada u nadležnost psihijatrijske klinike ili odgovarajućih ustanova, gdje se paranoja uglavnom liječi šokovima. U obzir dolaze električni i medikamentozni šokovi (kardijazolski i inzulinski). Cesto se uspjesi postižu i radnom terapijom koja odgovara lx)lesniku. U svakom slučaju liječnik odre­đuje je li potrebno trajno liječenje lijekovima ili dugotrajnije liječenje spavanjem.

M a n i č n o - d e p r e s i v n a bolest Manično-depresivna bolest je nasljedno uv­jetovana (endogena) bolest, za koju je karak­teristična neobjašnjiva sjeta. Može biti pro­lazna i može se liječiti. Uglavnom se vraća. Smjenjuju se ili miješaju tuga i psihička pri-kočenost (melankolija, depresija) ili veselost, vedrina i uzbuđenost (manija).

Za ovu bolest je najkarakterističnije ma-nično stanje kad veselost i vedrina dosegnu stupanj uzbuđenosti, te razdoblja melankoli­je kad prevladava tuga i razni oblici psihič­kih zapreka. Mnoge bolesnike zahvati samo jedan stupanj, pretežno melankolija.

Mani ja Manija je riječ grčkog porijekla (gr. mania = bijes). Za manična razdoblja manično-de-presivne bolesti karakteristično je vedro

raspoloženje, kad su svi životni osjeti na vrhuncu. Razvija se objesno i lepršavo ras­položenje, koje često uopće nije nezdravo, iako nema pravih motiva za nj. Povezano je s povećanim stupnjem suprotnih raspolože­nja: ganućem, gnjevom, mahnitanjem. Za maniju može biti karakteristična i uzbuđe­nost, koja je kombinacija preobilja nagona i opuštanja. Takvi su bolesnici vrlo poduzet­ni, marljivi i prilježni, na sve strane zaposle­ni, smatraju da moraju mnogo govoriti, pi­sati, kretati se. Lako se odlučuju za bilo koju stvar.

Vrlo je izraženo nagonsko ponašanje i skretanje na stranputicu; takvi bolesnici brzo mijenjaju ciljeve koje su sami sebi po­stavili i nikad ne završe ono što su započeli. U stanju potpune opuštenosti često rasipaju novac, skloni su sumnjivim špekulacijama, zadužuju se a da ne mogu vratiti i slično. Manijaci se osjećaju fizički jaki i zdravi. Ve­ćinom nisu uopće svjesni svoje bolesti, go­tovo su neumorni, dovoljno im je vrlo malo spavanja, doimaju se fizički zdravima, a gi­baju se žustro i spretno.

M e l a n k o l i j a (melanchol ia) Melankolija ili mračno raspoloženje je druga strana manično-depresivne bolesti. I melan­kolija je riječ grčkog porijekla (gr. melaina chole = crna žuč). Za nju je posebno karak­teristično žalosno osnovno raspoloženje, utučenost, beznadnost, očajanje, »oboljelost svih osjećaja koji čine život«, a ne može se utvrditi ni jedan opravdani vanjski uzrok ili povod, odnosno čovjek nije doživio ništa što bi ga »oborilo na zemlju«. To žalosno raspoloženje ne može se otkriti ni po izra­zu lica.

Posebna karakteristika melankolije je zbrkano razmišljanje. Bolesniku ništa više ne pada na pamet, govori jednosložno, ne može pratiti misli niti ih raščlanjivati. Zatim se pojavljuju sumanute depresivne ideje kao što su osjećaj manje vrijednosti, krivice, osiromašenja, oboljenja i drugo. S njima su povezana predbacivanja, bolesnik se grize zbog prošlih ili sadašnjih i najneznatnijih

426 Ps ih i čke ih du ševne bolest i

grešaka koje napuhava i pridaje im pretjera­no značenje.

Uz takva raspoloženja karakteristična za melankoliju mogu se pojaviti i

Mješov i ta raspoloženja Za mješovita raspoloženja je karakteristično da se znaci manije povezuju s pojedinim znacima melankolije pa se istodobno pojav­ljuju uzbudenost i žalost; to je posebno ka­rakteristično za poznije godine kad čovjek involuira. Žalosno raspoloženje se često mi­ješa s razuzdanom manijom. Za uzbuđenje kao osnovno raspoloženje može biti karak­teristična srdžba; takav bolesnik neprestano prigovara i ljuti se, negoduje, žali se i svađa i za svoju okolinu je trajno nesposoban. Za­tim se vedro raspoloženje manijaka može miješati s prikočenom voljom i mišljenjem depresivnog čovjeka, tako da su za bolesni­ka karakteristični zadovoljan izraz lica i osi­romašenje misli i razmišljanja bez ikakvih pobuda. Takva manično-depresivna bolest može teći vrlo različito. Depresivni stupnji obično traju pola godine, a manični obično nešto kraće. Sto je stariji bolesnik to dulje traje svaki pojedini stupanj. Staračka depre­sija se, na primjer, može povlačiti po više godina. Svaki novi stupanj pogorša cjelo­kupno stanje. Sve su kraća međurazdoblja od jednoga do drugog stupnja. Jasno nam je da depresija prolazi kad počnu prijatni sno­vi i kad se poveća tjelesna težina. L i j e čen j e

Kad naiđe depresivni stupanj, bolesnika tre­ba što je moguće prije uputiti u odgovara­juću kliniku ili ustanovu, jer je neprestano ugrožen od samoga sebe, naime, može poči­niti samoubojstvo. U maničnom razdoblju prijeti opasnost da bolesnik svojom karakte­rističnom rasipnošću materijalno uništi poro­dicu, a može uzrokovati i različite neprijatno­sti i doći u sukob sa zakonom zbog krađe.

Liječnik će odlučiti je li potrebno liječe­nje lijekovima i šokovima. U svakom slučaju prirodan život i prirodna prehrana, pogoto­vu između pojedinih stupnjeva, sprečavaju ponovni nastup bolesti.

Psihopat i ja (psychopathia) Izrazom psihopatija nazivamo urođene ne­normalnosti čovjekova ponašanja (nesređe-nost karaktera uključujući temperament, is­todobno se pojavljuju neobičnosti u mišlje­nju, nagonima i osjetima). Sama riječ potječe od grčkog (psyche = duša, pathos = bolest, tegoba).

Prema tome, psihopatija nije nikakav proces obolijevanja, nego samo stanje koje odstupa od uobičajenih mjerila. Čovjeka s takvim nenormalnostima nazivamo psiho­patom ili psihopatskom ličnošću. Psihopat je čovjek po karakteru abnonnalno talenti­ran ili nenormalno opterećen. Tom dijagno­zom ne kazujemo ništa o njegovoj inteligen­ciji; može biti vrlo inteligentan, prosječan ili neinteligentan.

Psihopati dakle nisu duševno bolesni lju­di, jer kod njih ne postoji nikakav nezdravi duševni proces, ali nisu ni duševno potpu­no zdravi, jer su im karakter i ponašanje ne­normalni. Ali nije moguće točno odrediti granice između normalnog i nenormalnog ponašanja, jer je jedno i drugo povezano s nizom prijelaznih međuoblika; između se­be se razlikuju samo po stupnju (kvantite-ti).

S obzirom na to, nenormalnost prepozna­jemo po kvantitativnim mjerilima i kažemo da su ponašanje, osjeti i volja nenormalni ako nisu društveno poželjni, jer uzrokuju unutarnje duševne tegobe ili tegobe u me­đuljudskim odnosima ili jedno i drugo isto­dobno. U svim je slučajevima dakle riječ o drugačijem ponašanju koje smanjuje moguć­nost da se čovjek prilagodi i bude koristan, a istodobno otežava mu da se osobno ili so­cijalno afirmira u borbi za opstanak. Psiho­pati su dakle ljudi koji zataje (trpe) ili reme­te (opterećuju društvo) ili jedno i drugo; to se spozna uvijek i svugdje gdje takvi ljudi trebaju obaviti neke posebne zadaće i udo­voljiti takvim zahtjevima: u radu na rad­nom mjestu ili profesiji, u braku, u zajed­ništvu s drugima, kao vojni obveznici, i u svim mogućim teškoćama ili nesrećama (K/oos).

Čaj 427

Duševne promjene zbog upotrebe sredstava za uživanje i trovanja njima

»Sve je otrov, ovisi samo o količini« Paracelzus). Ta misao gotovo neograničeno vrijedi za obična sredstva za uživanje koja utječu na ponašanje. Pravilna doza ovisi o kemijskim svoj­stvima onih tvari koje same djeluju (supstancije) ili prate to djelovanje, te o tome koliko po­jedinac može podnijeti određene supstancije.

Govorimo o sljedećim sredstvima za uživanje: kavi, čaju, kakau, nikotinu i alkoholu.

K a v a Djelotvorna tvar u kavi je kofein, koji u sre­dišnjem živčanom sistemu podražuje prije svega ona središta koja uređuju disanje i kr­vni optok. Uklanja zamor i povećava spo­sobnost shvaćanja. Kofein potiče djelovanje srca i cijelog optoka krvi, pospješuje izluči­vanje mokraće, a ponekad djeluje i kao sred­stvo za čišćenje.

Središnji psihički podražaj ne traje dugo. To treba da zapamte vozači koji piju kavu da bi ostali budni. Djelovanje dviju šalica jake kave prestaje nakon otprilike dva do tri sata; zatim se obično pojavi umor. Naprotiv, čovjek koji loše spava ne podnosi kavu već od poslije podne nadalje. Samo ljudi s nis­kim krvnim tlakom mogu često dobro spa­vati ako i uvečer piju kavu. Previše kave će previše pobuditi srce i krvni optok. Ljudi sa srčanim neurozama i poremećajima u opto­ku krvi ne bi smjeli zato piti pravu kavu. U kofeinu ima i tvari koje pospješuju pražnje­

nje želuca. Šalica kave nakon obilatog ručka ispraznit će želudac prije nego što se sva hrana u želucu preradi.

Neke tvari koje su ostaci kave mogu uz­rokovati teškoće bolesnicima s oboljelom jetrom i žuči. Posebne vrste kave su bez tih ostataka i stoga su primjerenije za njih. Kava bez kofeina gubi mnogo od svog dje­lovanja, a usprkos tome može biti prijatno aromatična.

Čaj Ruski čaj se pravi od listova čajevca. Ta­kozvani crni ruski čaj je od fermentiranih listova čajevca, a zeleni čaj od nefermen-tiranih.

Osim kofeina u čaju ima teina, teofilina i drugih tvari koje potiču djelovanje središ­njega živčanog sistema i izlučivanje mokra­će. Međutim, čaj djeluje slabije nego kava. Ali prekomjerno uživanje ima jednake po­sljedice kao i prekomjerno uživanje kave.

Uzroci psihopatije su urođeni. Ne znamo mnogo o tome kako protječe nasljeđivanje. Urođene osobine mogu često aktivirati i drugi činioci. Oni često leže u nenormalnoj opterećenosti pojedinca koju mu nameće njegova okolina. L i j e čen j e Psihopatiju liječimo psihoterapijom; to znači da je liječimo metodama duševnog liječenja i sveopćim prirodnim načinom življenja koji je sastavni dio knajpovske kure. Potankosti određuje liječnik.

Posljedice psihopatskog opterećenja osje­ćaju psihopat i njegova socijalna okolina, zbog čega psihopata možemo označiti kao »nenormalnu« ličnost, jer zbog svoje nenor­malnosti trpi on sam ili zbog njegove ne­normalnosti trpi društvo (K Schneider).

Prema tome smijemo reći da su psihopati nenormalne ličnosti koje nisu zadovoljne ni same sobom ni okolinom. Često među psi­hopatima nađemo vrlo talentirane ljude, ge­nijalne umjetnike i istraživače. Zbog toga ri­ječju psihopat ne vrednujemo čovjekove sposobnosti. Ali u ovoj knjizi se nećemo upuštati u pojedine oblike psihopatije.

428 Psihičke ili duševne bolesti

K a k a o Kakao se dobiva od plodova kakaovca. U njemu ima teobromina i manjih količina ko­feina. Budući da u kakau ima i bjelančevina i masti, on je ujedno i sredstvo za okrepu i hrana. Zbog podražujućeg djelovanja na sre­dišnji živčani sistem djeci možemo davati samo malo kakaa.

Nikot in Ovaj alkaloid dobivamo od biljke duhana. Male količine nikotina potiču djelovanje ve­getativnoga živčanog sistema, a veće ga koče. Cisti nikotin je već u dozi od 50 mg smrtonosan. Kad govorimo o pušenju, onda time ne mislimo samo na djelovanje nikoti­na. U duhanskom dimu ima i drugih otrov­nih tvari: piridinske baze, amonijaka i dru­gog. Dok polagano i umjereno pušenje s jed­ne strane smiruje, s druge potiče djelovanje središnjega živčanog sistema. Dim i miris du­hanskog dima stvaraju dobro raspoloženje. Gladnom čovjeku nikotin daje osjećaj sitosti.

Različiti duhanski proizvodi imaju razli­čite količine nikotina. Cigare i lule su manje štetne nego cigarete. Dim cigareta lakše in-haliramo nego dim cigara ili dim iz lule. Zbog toga i tijelo resorbira više nikotina iz cigaretnog dima. U opušku cigare i u cijevi lule zadrži se više nikotina nego u opušku cigarete. Cigareta se obično puši pohlepnije, a štetno djeluju i druge tvari u procesu sa­gorijevanja; među njima je i benzpiren za koji se vjeruje da doprinosi nastanku raka. Pušenje, pogotovu inhaliranje, blago omam­ljuje, a omamljenost podstiče na sve veće zadovoljavanje.

Granica između nikotina kao sredstva za uživanje i nikotina kao otrova vrlo je uska. Stoga su trovanja česta. Za akutno trovanje nikotinom karakteristično je bljedilo, oša-mućenost, glavobolja, malaksalost, povraća­nje, bolovi u trbuhu i proljev. Mogu se po­javiti i grčevi, a ako otkaže srce nastupi smrt. Koti teškog akutnog trovanja nikoti­nom uvijek treba hitno zatražiti liječničku pomoć. Prva pomoć sastoji se od grijanja i tople kave.

Kronično trovanje nikotinom pokaže se prije svega na srcu i krvnim žilama. Ali pri pušenju nije rijetko ni kataralno pod raži van je dišnih putova nikotinom (pušački kašalj).

A l k o h o l Alkohol je na granici između sredstava za stimuliranje i opojne droge. Koliko god male količine alkohola mogu prijatno po­taknuti, toliko je i opasno da mu čovjek ro­buje. To se pogotovu odnosi na žestoka al­koholna pića.

Pojedina pića sadrže otprilike ovoliko al­kohola:

pivo 2 do 6 2 vino 7 do 142 liker 16 do 232 rakija oko 40 do 502 rum oko 702 (kod nas 40 do 502) (prema Meinrichu) Djelovanje alkohola kao opojne droge uz­

rokuje akutno trovanje mozga, a ono ovisi o količini alkohola, o vremenu koje protek­ne od pijenja, o vrsti pića i tome koliko al­kohola može podnijeti onaj tko pije.

Treba razlikovati običnu omamljenost od bolesne (patološke). Patološka omamljenost je pomračenost svijesti kod ljudi koji su po­sebno osjetljivi na alkohol. Preosjetljivost na alkohol može biti urođena ili stečena s oz­ljedama mozga, bolestima žila, zaraznim bo­lestima i drugim. I povremene posebne pri­like kao što su zamor, uzbuđenje i drugo mogu biti uzrok bolesne omamljenosti.

Od takvih omamljenosti treba jasno raz­likovati kronični alkoholizam (pijanstvo ili ovisnost o alkoholu) koji nanosi tjelesnu i socijalnu štetu. S kroničnim alkoholizmom su većinom povezane i najrazličitije fizičke neprijatnosti i oboljenja želučani katar, kr-meljave oči, proširenje vena, oštećenja srča­nog mišića, oštećenja jetre, upale živaca, dr­htanje ruku i razni drugi tjelesni poremećaji. Psihičke sposobnosti su smanjene, sabra­nost (koncentracija) je oslabljena, pamćenje popušta, zaglupljavanje čovjeka sve više na­preduje. To ne mogu nimalo promijeniti ni povremena dobra raspoloženja (euforija) ni

Alkohol 429

humor pijanca, ganuće i omamljenost osjeta. Alkoholičari su po karakteru slabići, a na radnom mjestu nepouzdani. Izbjegavaju rad, često zanemaruju porodicu koja zbog toga dolazi u tešku situaciju.

Moralno propadanje je ponekad tako iz­raženo da je alkoholičar neprestano u suko­bu sa zakonom. U teškim slučajevima alko­holičara može iznenada spopasti smetenost. Svijest mu se zamrači, gubi orijentaciju u prostoru i vremenu, a često nije svjestan ni sam sebe.

Liječenje Liječenje je najuspješnije ako alkoholičar bo­ravi u odgovarajućoj ustanovi zatvorenog tipa gdje nema dostupa do alkohola. Kad iz­liječeni alkoholičar iziđe iz ustanove, mora se uključiti u društvo antialkoholičara ili li­ječenih alkoholičara. Neodgovorno je izru­givati se antialkoholičarskom pokretu. On je bez sumnje učinio već mnogo dobroga. Očito je da je cjelokupni prirodni život, koji naučava Sebastian Kneipp, najveći protivnik alkoholizma.

Opojne droge i ovisnost o njima

Opojne droge imaju vrlo veliku ulogu u cijelomu civiliziranom svijetu. Trgovina drogom -po međunarodnim ocjenama - ima godišnji promet koji se izražava u milijardama u bilo kojoj valuti svijeta.

Koje tlroge su najvažnije? Prvo, nekoliko riječi o izrazu »opojna droga«. U ovoj knjizi smo ga upotrijebili da bi­

smo ga razlikovali od izraza droga iz poglavlja o ljekovitim biljkama. U vezi s biljkama smo ga upotrijebili da označimo samo osušene životinjske ili biljne tvari koje su sirovina za pripravljanje lijekova. Inače se izraz droga općenito upotrebljava u smislu opojna dro-

Kad govorimo o opojnim drogama mislimo uglavnom na: opijum i njegove derivate (morfin i heroin), kokain, hašiš, marihuanu, LSD, meskalin, polamidin, dolantin, pervitin i druge.

Ti i drugi pripravci djeluju na središnji živčani sistem, izazivaju uzbuđenja, dobro raspo­loženje, nekritičnost, varljive osjećaje i halucinantne predodžbe.

Gotovo sve droge uzrokuju omamljenost, naviku na droge i ovisnost. Prema mjerilima Međunarodne zdravstvene organizacije vrijedi: »Ovisnost o drogama je tjelesno ili (i) dušev­no stanje koje se razvija iz međusobnog djelovanja određene tvari i organizma i povezano je s tim da organizam mora tu tvar neprestano dobivati.«

Svaki čovjek koji uživa droge može postati ovisnik; pogotovu brzo podliježu nestabilni i depresivni ljudi. Ovisnost koja nema veze s posebnim drogama osjeća se u obliku pore­mećenog raspoloženja i kad prestanemo uzimati neko sredstvo koje smo iz navike ili nečega drugog uzimali dulje vrijeme (na primjer sredstva za spavanje, sredstva protiv bolova, sred­stva za smirenje, nikotin, alkohol, sredstva koja povećavaju budnost i druga); te su pojave povezane s takozvanim uskraćivanjem.

Problemi ovisnosti o drogama (opojnim) toliko su raznoliki i teški da se ne mogu riješiti običnim odgojnim metodama i uskraćivanjem. Zbog toga treba u vezi sa svakom ovisnosti, pogotovu kod adolescenata, odmah pozvati u pomoć odgovarajućeg liječnika, psihologa ili savjetovalište.

430 Psihičke ili duševne bolesti

Mor f in izam (morphinismus) Morfij je sastojak opijuma koji se dobija iz posebne vrste maka nazvanog vrtni mak (Papaver somniferum). To je narkotičan otrov koji nakon prolaznoga podražajnog djelovanja paralizira cijeli osjetni aparat. Doduše, smiruje bolove, ali je opasno uzi­mati ga jer brzo vodi u naviku i ovisnost. Ovisnost o morfiju uništava tjelesno i du­ševno zdravlje. Koža postaje zemljanobli-jeda, pojavljuju se želučani i crijevni pore­mećaji, snaga jako opada, smanjuju se fi­zičke i psihičke sposobnosti, ovisnik je bezvoljan.

Liječenje morfinizma, odnosno morfino-manije, obuhvaća uskraćivanje droge, a na­kon toga slijedi sistematska aktivna briga o zdravlju.

Hero in izam (heroinomanija) I leroinizam je ovisnost o heroinu koji se dobiva iz morfija. Mnogo je otrovniji od morfija i ujedno je najopasnija droga. Za nje­ga je karakteristično izvanredno brzo i jako opojno djelovanje koje je povezano s opas­nim uzbuđenjima i halucinantnim predo­džbama. Heroin se često proizvodi »u do­maćoj radinosti«, a količinu djelotvorne tvari gotovo nije moguće utvrditi. Prevelike količine heroina paraliziraju dišne organe i uzrokuju smrt.

K o k a i n o m a n i j a Kokain se dobiva od svježih listova koke, samonikle biljke u južnoameričkim Anda-ma, ali se i uzgaja. Kokain se upotrebljava za lokalno liječenje vrata, nosa i očiju, a ako ga uzimamo ili ušmrkavamo, djeluje na sre­dišnji živčani sistem, pogotovu na mozak. Izaziva vedrinu, znatno smanjuje potrebu za snom i jelom te prividno povećava fizičke i psihičke kapacitete. Međutim, veće koli­čine kokaina uzrokuju pospanost i umor; ukratko, uništavaju fizičko i psihičko zdravlje. Posljedice kokainomanije su: ne­sanica, gubljenje pamćenja, bezvoljnost i potpun raspad ličnosti. Liječimo je kao i morfinomaniju.

Hašiš i m a r i h u a n a Hašiš i marihuana su opojne droge koje se dobivaju od posebne vrste konoplje zvane indijska konoplja (Cannabis indica). Raste na Orijentu. Hašiš je prešana smola koja se izlučuje na cvjetnim vršcima biljke kanabisa. A marihuana se dobiva od zdrobljenih lis­tova i cvjetova. U hašišu je oko pet puta više supstancije nego u marihuani. Jedno i drugo se puši pomiješano s duhanom u ci­garetama i lulama.

Ima nekih razlika u djelovanju hašiša i marihuane. Obje droge djeluju na mozak, izazivaju prijatan osjećaj kao u snovima. Podižu raspoloženje, povećavaju druželjubi-vost, ali uzrokuju nemir i jaku erotsku fan­taziju kad prestanu djelovati sve moralne kočnice. Vrijeme i prostor više nemaju značenja. Zloupotreba vodi - kao što vri­jedi za sve opojne droge - u tjelesnu i psi­hičku propast.

Liječenje je u biti jednako kao i kod dru­gih opojnih droga.

Haluc inogen i Već neko vrijeme među potrošače opojnih droga prodire droga poznata kao LSD. Ri­ječ je o pripravku koji je u početku priređi­van od ražene snijeti, a upotrebljavao se u psihijatriji. Među ostalim je toliko opasan i zato što se relativno kako pravi umjetno u takozvanim »laboratorijskim kuhinjama«. LSD ima izvanredno opasne efekte. Mijenja opažaje i zavarava osjetila. Svijet privida može izazvati potpuno opuštanje i navesti na zločine.

M e s k a l i n Djeluje slično kao LSD. U početku su ga dobivali od jedne vrste meksičkog, odnosno južnoameričkog kaktusa.

T v a r i za udisan je To su lako hlapljive tvari koje se u kemiji obično upotrebljavaju kao otapala. Tu spa­daju: eter, aceton, benzin, ljepila i drugo. Udisanje njihovih para može izazvati krat­kotrajnu omamljenost, a ponovno udisanje

Razna sredstva za stimulaciju 431

ponovnu omamljenost. Zahvaljujući omam-ljenosti poboljšava se raspoloženje koje mo­že izazvati potpuno opuštanje ali i gubljenje svijesti. Ta vrsta omamljenosti slična je onoj koju izaziva alkohol.

Obično za ovim drogama posežu psihički labilni adolescenti; kasnije prelaze na jače droge i ubrzo postanu ovisni o njima.

Uvijek je neophodno liječenje.

R a z n a sredstva za s t imulac i ju (st imulansi) Čovjek može postati ovisan i o raznim dru­gim poticajnim sredstvima. To su sintetičke tvari: amfetamini (benzedrin, pervitin i dru­gi), preludini, efedrin i drugi. U tu skupinu spadaju i neka sredstva koja se upotrebljavaju za smanjenje teka i mršavljenje. Sva ta sred­stva potiču djelovanje središnjega živčanog sistema, a uklanjaju prije svega osjećaj zamora i prikočenost te povećavaju sposobnost. Stoga su ih u ratu upotrebljavali letači i ratne jedi­nice. Danas se većinom uzimaju pred ispite, za noćni rad i prije posebnih napora.

Zloupotreba može početi s prevelikim dozama ili ubrizgavanjem rastopljenih table­

ta u vene, čime se postiže stanje nalik na omamljenost.

Posljedice su trovanja koja prepoznajemo po poremećajima osjeta, priviđenjima, živča­nim poremećajima, samoubojstvima i dru­gome. I neki lijekovi protiv bolova, poseb­no iz grupe psihofarmaka, mogu uzrokovati ovisnost. Isto vrijedi i za zloupotrebu praš­ko va za spavanje.

U početku čovjek uzima male doze tih sredstava, zatim sve veće, a kada dostigne gornju granicu, prelazi na druga sredstva s jačim djelovanjem. Cesto ljudi uzimaju više različitih droga da bi postigli stanje omam­ljenosti. Sve te droge na kraju uzrokuju ras­pad ličnosti i potkopavaju fizičko i psihičko zdravlje. Liječenje Svaki oblik ovisnosti o drogama spada u li­ječnikovu domenu.

U mnogim slučajevima uspjeh se postiže samo kurom provedenom u kliničkim uvje­tima, gdje se ovisniku uskrate droge. Pone­kad je dovoljno i ambulantno, pogotovu psihoterapijsko liječenje, naravno, uz aktiv­no njegovanje zdravlja.

Vegetativni ili autonomni živčani sistem

Iako moždana kora ima važnu ulogu u čovjekovu svjesnu djelovanju, njezin utjecaj na dje­lovanje unutarnjih organa je nevažan. Oni rade neometano čak i ako čovjek izgubi svijest koja je vezana uz moždanu koru, na primjer u vrijeme spavanja ili pod narkozom.

Svim za život važnim organima rukovodi vegetativni živčani sistem. Nazivamo ga i au­tonomni živčani sistem (parasimpatički i simpatički), jer djeluje na unutarnje organe neovisno o čovjekovoj volji. Taj živčani sistem je najviša uprava našeg podsvjesnog djelovanja i regulira rad srca, krvni tlak i raspodjelu krvi, tjelesnu toplinu, djelovanje želuca i crijeva, djelovanje žlijezda i svu drugu podsvjesnu aktivnost tijela i njegovih organa. To je upravljački meha­nizam za cijeli organizam i uvijek regulira djelovanje njegovih pojedinačnih jedinica. Vege­tativni živčani sistem sastavljen je od brojnih živčanih čvorova i živčanih vlakana koji su iz­van mozga i hrptene moždine, i to: ili u unutarnjim organima čije djelovanje reguliraju, ili u čvorovima pokraj kralješnice, pogotovu u trbušnoj i prsnoj šupljini, u vratu i glavi. Živčani spletovi koji upravljaju djelovanjem crijeva poznati su kao Auerbachov i Meissnerov pleksus (splet).

Autonomni ili vegetativni živčani sistem povezan je i sa središnjim živčanim sistemom. Njegovo središnje sjedište je srednji mozak, odakle se djelovanje središnjeg živčevlja širi i na vegetativno. Tako na primjer pomisao na putovanje može izazvati proljev, jer se zbog utjecaja središnjeg živčevlja na vegetativno pojača djelovanje crijeva; ili nam se zbog uzbuđenja povisi krvni tlak, od straha se znojimo, a mogli bismo nabrojiti još mnogo takvih primjera. Na rad toga živčevlja ne možemo utjecati voljom.

Poremećaji u vegetativnom živčevlju poznaju se u djelovanju svih organa koji djeluju neovisno o našoj volji. Kad smo obrađivali organe i organske sisteme, o njima smo već go­vorili. Složeni poremećaji vegetativnog živčevlja uzrokuju živčani poremećaj poznat pod na­zivom vegetativna distonija.

V e g e t a t i v n a distonija (dystonia neurovegetat iva) Vegetativna distonija je poremećaj o kojem danas mnogo slušamo. Mogli bismo čak reći da je pomodni medicinski pojam, ali nije precizan. Taj izraz je često zajednička oznaka za mnoge poremećaje. A na što uis­tinu mislimo kad govorimo o vegetativnoj distoniji? Mislimo na svako pogrešno regu­liranje koje potječe pretežno od vegetativ­nog živčevlja.

Čim otkaže neka regulacija kojom ruko­vodi vegetativni sistem, osjetimo promjene u organima koji djeluju bez naše volje, jer sve važne organe oživčava vegetativno živ­čevlje.

U početku te promjene zahvaćaju samo djelovanje, a ne i gradu. Vremenom od pore­

mećaja u djelovanju nastaju i organske pro­mjene. Tako, na primjer, posljedica živčano nepravilnog reguliranja djelovanja srca jest infarkt srca; od živčano-želučanih tegoba može se razviti čir na želucu, a ako žučni mjehur djeluje neadekvatno, posljedica mo­že biti stvaranje žučnih kamenaca. Naj-karakterističniji znak svih neadekvatnih dje­lovanja u vegetativnom živčevlju u početku je samo labilnost organa čijim djelovanji­ma neovisno o našoj volji upravlja auto­nomno živčevlje preko rada glatkih miši­ća, a to su praktično svi za život važni unutarnji organi. Mogu se pojaviti i grčevi koji su često vrlo bolni.

Vanjski znaci vegetativne distonije mogu biti vrlo različiti. Liječnik mora na osnovu znakova bolesti utvrditi je li riječ o funkcio-

Bolesti žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem 433

nalnom poremećaju da bi mogao isključiti organsko oboljenje koje može započeti s jed­nakim vanjskim znacima.

Opći znaci vegetativne distonije jesu, na primjer, promjenjivo raspoloženje, razdraž­ljivost, brza uzbudljivost, brzo zamaranje, opadanje radne sposobnosti, a i smanjenje sposobnosti za koncentraciju. Uz to se mogu pojaviti i drugi znaci: žeđ, znojenje, hladne ruke i noge, glavobolja, vrtoglavica, češće nesvjestice, poremećaj teka i stolice, mjesečnog pranja i potencije. Objektivni znaci su drhtanje prstiju, lomljiva kosa i nokti, bljedilo, nizak krvni tlak, ali se može i znatno povećati. Znakove utvrđuje liječnik. I uzroci vegetativne distonije mogu biti vrlo različiti. Glavne uzroke, fizičke i psihič­ke, u svakom slučaju možemo povezati s cjelokupnim neprirodnim životom današ­njeg čovjeka. Medu fizičkim uzrocima je po­sebno važno pomanjkanje toplotnih i hlad­nih podražaja i onih podražaja koji podstiču gibanje, a veliku ulogu ima i nedostatna i nepravilna prehrana. Među psihičkim uzro­cima na prvo mjesto dolazi pogrešan odnos prema cjelokupnom životu, kao što smo ga već opisali u vezi sa živčanim i duševnim poremećajima. Na nastanak vegetativne dis­tonije mnogo utječe i jurnjava i užurbanost, neuredno življenje, prekratko i neredovito spavanje, nesređen i poremećen porodični život, gubljenje vlastitog identiteta u rad­nom kolektivu i preopterećenost osjetnim podražajima. Liječenje

Vegetativnu distoniju možemo uspješno li­ječiti samo tako da u cijelosti ponovno us­postavimo prirodni životni red. Da bismo pobijedili vegetativnu distoniju, ili se od nje obranili, treba živjeti prirodno i aktivno bri­nuti o svome zdravlju.

Žl i j ezde s unut rašn j im i z l u č i v a n j e m Žlijezde s unutrašnjim izlučivanjem (inkre-torne žlijezde) jesu žlijezde bez izvodnih ka­

nala, a tvari koje u njima nastaju su hormo­ni koji se izlučuju neposredno u krv i limfu. Stoga sistem inkretornih žlijezda nazivamo i »tekući živčani sistem«. Žlijezde s unutraš­njim izlučivanjem većinom su vrlo malene i teže samo po nekoliko grama. To su: moždani privjesak (hipofiza), češer (epifi­za), štitnjača (tireoidea), paratireoidne žli­jezde, prsna žlijezda (thymus), stanice Lan-gcrhansovih otočića u gušterači (pankrea­su), nadbubrežne žlijezde ( supra rena l e ) i spolne žlijezde (muda = testisi i jajnici = ovariji).

Tvari koje nastaju u žlijezdama s unutraš­njim izlučivanjem zovemo inkreti ili hormo­ni. Na isti način kao i vegetativno živčevlje i hormoni mogu poticati životne procese, regulirati ih, pospješivati, ali i ometati ili čak zaustavljati. Žlijezde s unutrašnjim izlu­čivanjem djeluju preko krvi i limfe vrlo snažno na sva životna zbivanja i ne samo da i one sudjeluju u reguliranju fizičkog stanja pojedinog čovjeka, nego utječu i na njegov temperament i karakter. Ukratko bismo mogli reći: »Naši hormoni su naša sreća ili nesreća.«

Bolesti ž l i jezda s unut rašn j im i z l u č i v a n j e m 0 bolestima žlijezda s unutrašnjim izluči­vanjem govorili smo već u poglavlju o funkcijama ljudskog tijela i u poglavlju o hormonima. Budući da su bolesti koje na­staju uslijed obolijevanja žlijezda s unut­rašnjim izlučivanjem često vrlo složene i pouzdano ih može utvrditi samo liječnik, nećemo se upuštati u detaljnije obrazlaga­nje. Liječenje 1 liječenje poremećaja inkretornih žlijezda spada samo u domenu liječnika. Uspijeva većinom samo onda ako se upotrebljavaju posebni lijekovi, ili se oboljela žlijezda li­ječi operacijom i zračenjem. Prirodnim življenjem i prirodnim liječenjem možemo samo potpomoći to posebno liječenje.

434 Vegetativni ili autonomni živčani sistem

Odnos između tijela i psihe

Sistem koji regulira djelovanje organizma zadire u međusobni odnos tijela i psihe. Stoga že­limo sada, kad smo već obradili poremećaje psihičke ravnoteže, reći nešto i o odnosu psihe i tijela.

Odmah u početku treba naglasiti da u odnosu tijela i psihe, ili duše, ili duha, kako se to često kaže, nikakve veze nema izraz duša u značenju koje mu razne religije pridaju. To nije predmet naše obrade.

Ovdje mislimo na psihu ili dušu kao cjelokupno naše svjesno i podsvjesno biće; psiha ili duša je cjelokupno naše doživljeno ja, i s medicinskog gledišta se ne može promatrati od­vojeno od tijela jer nema ni jednog tjelesnog procesa koji ne djeluje na psihu, niti jednog psi­hičkog stanja koje ne utječe na tijelo. Ne možemo reći da naše oko vidi ili da naše uho čuje, nego ja vidim i ja čujem. Drugim riječima, u čovjeku ništa nije samo fizičko, niti samo psi­hičko.

Psihička neravnoteža je često uzrok tjelesnim poremećajima i obratno: fizičke bolesti go­tovo uvijek utječu na psihičke procese.

Psihički procesi snažno utječu na djelovanje organa i to preko vegetativnog živčevlja, srednjeg mozga i žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem. Ako se uzbudimo, srce počne lupati, ako se zastidimo, žile se rašire i oblije nas rumenilo. Kad se uplašimo, problijedimo. Napadi astme su često posljedica psihičkih napetosti, a povraćanje posljedica uzbuđenja i odvratnosti. Stvaranje želučane kiseline, proljev, učestalo mokrenje i slično često su posljedica straha pred javnim nastupom ili od putovanja. Mjesečno pranje izostane i zbog straha od začeća, bijes izazove žučne napade i slično.

Isto tako i promjene u psihi mogu izazvati bolesti i bolove. Tako, na primjer, kod sićanih bolesnika vidimo strah i utučenost kao popratnu pojavu zbivanja u psihi; vrućica može iza­zvati halucinantne predodžbe; male nakaznosti i oduzetosti mogu značajno utjecati na čo­vjekov karakter, prekomjerno djelovanje štitnjače uzrokuje veliku živahnost. Ovapnjenje mož­danih arterija često uzrokuje bitne promjene čovjekova ponašanja i karaktera. Paraliza može potpuno uništiti ličnost. Ima još mnogo primjera djelovanja fizičkih procesa na psihička zbi­vanja, ali se ovdje moramo zadovoljiti nabrojenim.

Kožne bolesti

Na osnovi građe i zadaća kože možemo zaključiti da su mnoge kožne bolesti povezane s pro­mjenama u cjelokupnom organizmu. Isto tako ima i kožnih bolesti koje su manje-više og­raničene samo na kožu. Takve su bolesti koje uzrokuju vanjski činioci ili je riječ o nepos­rednim oštećenjima kože, na primjer prejakim sunčanjem, mehaničkim podraživanjem (ug­ljena prašina kod rudara) i drugo.

Najprije ćemo razmotriti nekoliko kožnih bolesti koje uzrokuju vanjski činioci. Tipične takve bolesti su: svrab, šuga (skabijes) i gljivične kožne bolesti, bolesti uzrokovane bakteri­jama i virusima.

S v r a b (scabies) To je kožna bolest koju izaziva prostim okom nevidljiv parazit, grinja (Sarcoptes scabiei). Živi u koži. Ženka odlaže jaja u ro­vove duge oko 1 cm, koje pravi u rožnatom sloju epiderme. Povećalom promatrani, ti rovovi ili kanalići slični su tamnosivim pru­gama u koži. Svrab najčešće i najprije napa­da dijelove tijela gdje je koža najtanja i naj-nježnija, dakle predjele među prstima, unu­trašnju stranu zapešća, predio ispod pazuha, oko spolovila i bradavice na prsima. Ako se u toploj postelji osjeti svrbež na tim dijelo­vima tijela, odmah ih treba vrlo pažljivo pregledati. Grebanjem se koža može još više inficirati zbog čega se na koži oboljelog od svraba vide osim kanalića grinje i upaljena i gnojna mjesta. Tako oštećenu kožu mogu napasti i druge bolesti, a često oteknu i neke žlijezde. Svrab se prenosi većinom ne­posredno s čovjeka na čovjeka (ako netko spava sa svrabljivim čovjekom, spolnim od­nosom i slično). Ali svrab se može prenositi i posteljnim ili osobnim rubljem ako nije dobro oprano. Liječenje

je najuspješnije lijekovima koji uništavaju grinju. Liječenjem mora rukovoditi liječnik. Po pravilu se mora istodobno s bolesnikom liječiti i cijela njegova porodica.

Najlakše ćemo izbjeći ponovne zaraze ako vodimo računa o čistoći tijela, odjeće i rublja. Protiv upalne promjene kože pre­poručujemo kupelji s preslicom ili surut-kom.

Gl j i v ična obol jenja kože (dermatomycosis ) Kako i sama riječ kaže, gljivična oboljenja kože (dermatomikoza) jesu one bolesti koje uzrokuju razne gljivice. Te bolesti su vrlo česte i vrlo različite. Obično se gljivice za­državaju samo na površini kože i u rožna­tom sloju. U dublje slojeve, pogotovu u us-minu, prodiru samo onda kad se koža jako upali i zagnoji. Gljivice općenito napadaju i kožne tvorbe kao što su korijen dlake (kosa) i nokti. Koliko će se gljivice proširiti i kako će se bolest razvijati umnogome ovisi o sta­nju cjelokupnog organizma, a i obratno -kožne bolesti vrlo mnogo utječu na organi­zam. Može se pojaviti i vrućica, a okolne limfne žlijezde nabreknu.

Gljivična se oboljenja kože prenose ne­posredno s čovjeka na čovjeka, preko živo­tinja (psi, mačke, konji i krave) ili predme­tima (na primjer, novčanicama, četkicom za brijanje, itd.). Ima više vrsta dermatomikoza i sve ih mora liječiti liječnik, najbolje speci­jalist. Najčešća kožna gljivična oboljenja jesu:

Pit ir i jaza (pityriasis versicolor) Uzročnik je gljivica Microsporon furfur koja prodire u rožnati sloj kože. To je površinska bolest, a napada prije svega ljude koji se jako znoje. Bolest doduše malo utječe na opće sta­nje, ali je teško izlječiva Uz lijekove i druge mjere koje propisuje liječnik preporučujemo pranje vodom i octom, kupelji s preslicom ili surutkom. Sunčanje i zračna kupelj mogu po­većati otpornost kože protiv ove gljivice.

436 Kožne bolesti

Er i t razma (erythrasma marg inatum) Eritrazma jc također jedno od ćešćih gljivič­nih kožnih oboljenja koje napada unutrašnju stranu bedara i predio oko spolovila. Neri­jetko se proširi i na susjedne dijelove trbuha i brazdu stražnjice. Za ovu bolest karakteris­tične su oštro ograničene crvenosmede mr­lje koje se ljušte. Liječi se na isti način kao i pitirijaza.

Trihofit i ja (tr ichophytia) Bolest se pojavljuje u različitim oblicima. Može napasti samo površinske slojeve kože ali i prodrijeti u dublje. Ovisno o mjestu i toku, bolest je vrlo različita. Ako napadne bradu, razvije se

Sikoza (sycosis) Sikoza se može pojaviti u različitim oblici­ma. Mogu je uzrokovati gljivice koje prodru u korijen oboljelih dlaka i rašire se oko njih. Dlake izgube sjaj i postaju lomne. Slično kožno oboljenje brade mogu izazvati i sta-filokoki (bakterije koje uzrokuju gnojenje). Tu bolest prate brojni gnojni mjehurići i površina kože nalik je na koru. Bolest može liječiti samo liječnik.

Ako gljivice napadnu vlasište, onda je ri­ječ o bolesti koja sc zove

F a v u s To je prije svega oboljenje školskog uzrasta, jer se omladina zarazi u školi. U razvojnom uzrastu bolest većinom prođe i sama od sebe a kod odraslih je vrlo rijetka. Bolest mora bezuvjetno liječiti liječnik.

Od mnogih kožnih gljivičnih oboljenja koja su tako različita pa ih točno može utvr­diti samo liječnik, ovdje ćemo spomenuti još jedno: epidermofitiju.

Epidermof i t i ja (epidermophyt ia) Riječ je o bolesti u kojoj se gljivica Epider-mophyton naseli na koži i izazove upalne promjene. Gljivica se pogotovu rado nase­ljava na vlažnim dijelovima kože kao što je preponski pregib, pazuho, ispod prsa, a po­gotovu između prstiju na rukama i nogama.

Ta su mjesta često upaljena i crvena, a na njima se pojave mjehurići, gnojni mjehuri, koža se ljušti u vlažnim ljuskama, rijetko u suhim, i miriši karakteristično. Bolest veći­nom poprati jak svrbež. Ovo kožno gljivič­no oboljenje umnogome se proširilo zadnjih godina, a pogotovu između prstiju na noga­ma i ispod nokata. Za bolest je karakteris­tično da je vrlo tvrdokorna na liječenje. Vla­ga koja se zadržava u naborima između pr­stiju na nogama i omekšana koža pospješuju naseljavanje gljivica; česte su zaraze u kupa­lištima. Bolest se može ponavljati.

Potrebno je posebno liječenje kod lije­čnika.

Od bolesti ćemo se zaštititi ili pospješiti izlječenje ako često mijenjamo čarape, a po­maže i ako se čarape i mjesta između prstiju napraše puderom; dobro je hodati bos ili nositi sandale s remenčićima i hodati po plićaku.

U vrlo upornim slučajevima i kad nema drugih razloga koji govore protiv (npr. vi­sok krvni tlak), savjetujemo vrlo vruće ku­pelji uranjanjem, kojima dodajemo preslicu, hrastovu koru ili bukovu smolu.

E k c e m (eczema) Ekcem ili vlažni lišaj je najčešća kožna bo­lest. Može se pojaviti u različitim oblicima: razlikujemo prije svega suhi i vlažni oblik. Uvijek je riječ o bolesti koja se širi i uzro­kuje upalu rožnatog sloja i usmine kože koji manje ili više svrbe. Bolest je vrlo raznolika i promjenljiva toka. Ekcem napada oba spo­la i ljude svih životnih dobi.

Bolest se može pojaviti u akutnom i kro­ničnom obliku. U akutnom obliku koža sa­mo pocrveni i oteče ili se pojavljuju brojni mjehurići koji često pucaju i iz njih se cijedi karakterističan iscjedak koji se može osušiti i pretvoriti u kraste. Rijetko akutno obolje­nje prati lagana vrućica, utućenost, nesanica i drugo. Ako je bolest kronična, često se po­javljuju čvorići, koža se ljušti u suhim ljus­kama, postaje gruba i zadebljana.

Oba oblika bolesti mogu prelaziti jedan u drugi, a zbog zaraze bakterijama i kožnim

Seboreja i bubuljičavost 437

gljivicama bolest se može vrlo zakomplici-rati. Mogu oboljeti svi dijelovi tijela, a naj­češće šake, lice, preponski pregibi i pazuha. Svrbež je učestao, različite jačine i trajanja. Ako se bolesnik grebe, svrbež na neko vri­jeme prestane.

Uzroci ekcema su mnogostruki i različiti. Gesto možemo utvrditi pojedine uzroke, a ponekad i ne. Ekcem nije točno određena lx)lest nego samo svojevrsna reakcija kože kod određenih ljudi na određene štetne ut­jecaje koji izvana ili iznutra preko krvi dje­luju na kožu.

Cesto bolest izazovu vanjski činioci, a presudna je i osjetljivost kože. Među činio­cima su važni: neprirodan način življenja, bolesti krvi, probavni poremećaji, bolesti iz­mjene tvari (šećerna bolest, gojaznost, ulozi, skrofuloza), kronične zarazne bolesti, bolesti jetre, bubrega i živčevlja. Preko krvi mogu štetno djelovati i neki lijekovi, a i namirnice na koje je pojedinac alergičan.

Sklonost ekcemu može biti i urođena. U tom slučaju se oboljenje pojavljuje ubrzo, kao na primjer ekcem i kraste kod dojenča­di. Međutim, ni naslijeđena sklonost ne uz­rokuje uvijek ekcem, pogotovu ne u sluča­jevima kad se štitimo od uzroka koji iza­zivaju bolest, a još više kad čovjek živi prirodno.

Bolest mogu potaknuti kemijski, meha­nički ili opći fizikalni uzroci, ali obično je izazove neko djelovanje na kožu, koje se po­navlja ili dugo traje. Ekcem mogu izazvati biljke kao što su jagorčika, otrovni ruj, br-šljan, morski luk i druge. Među kemijskim tvarima su najpoznatije: dezinfekcijska sredstva, posebno jodoform, sublimat (klorid žive), lizol, karbol; opasne su i druge tvari koje podražuju kožu, kao na primjer sapuni, sredstva za čišćenje, lako-vi, brđanka, eterična (hlapljiva) ulja i dru­go. I druge tvari mogu biti štetne, na pri­mjer kiseline, lužine, umjetna gnojiva, pra­šina, soli, vapno, brašno, boje. Uz određe­nu predispoziciju i djelovanje ekcem mogu uzrokovati i sunčanje, svjetlost, top­lina ili hladnoća.

Liječenje Koliko se može, najprije treba odstraniti uz­rok ekcema. To je obično spojeno s općim liječenjem. Pri tome i bolesnik i liječnik mo­raju biti strpljivi. Lokalno liječenje treba po­vjeriti liječniku, a nerijetko i klinici.

Opće mjere liječenja iziskuju i suradnju bolesnika. Sve mogućnosti prirodnog liječe­nja i življenja treba prilagoditi bolesnikovoj prijemčivosti za bolest, njegovim reakcij-skim sposobnostima i općim prilikama. O pojedinostima vidi poglavlja: Koža kao ogledalo zdravlja, Dijeta i Ljekovite biljke.

Neki se stalno raspituju za hidroterapiju. Nije moguće dati odgovor koji bi vrijedio za sve slučajeve. Ako već primjenjujemo vodu, onda to treba biti u odgovarajućem obliku, što znači da u obzir dolaze većinom samo lokalni povoji s dodacima kao što jc preslica, kamilica ili kadulja. Od kupelji preporučujemo one sa surutkom, mekinja-ma, kamilicom, preslicom, hrastovom ko­rom, smolom i druge. Liječnik odlučuje kako će se postupati u pojedinim slučaje­vima.

Sljedeće kožne bolesti koje su većinom unutarnjeg porijekla jesu:

Sebore ja i bubul j ičavost (seborrhoea; acne vulgar is ) Seboreja ili prekomjerno lučenje kožnog loja i bubuljičavost imaju određenu ulogu, po­gotovu u pubertetu. U tim je godinama se­boreja česta bolest, za koju je u početku karakteristična samo povećana aktivnost žlijezda lojnica i povećano izlučivanje loja. U pubertetu se nakupljaju veće količine loja, uglavnom po licu, naročito oko nosa, po čelu i bradi, zbog čega su ti dijelovi toliko masni da se svijetle. U težim slučajevima se izvodni kanali žlijezda lojnica rašire i djelo­mično začepe klicama. Ako je ta bolest du­gotrajnija, uzrokuje trajno proširene krvne žile kože koje mogu biti početak kasnijega takozvanog bakrenog nosa (acne rosacea). Mladim ljudima koji imaju seboreju obično je i prije toga bio bolestan isti dio kože, na primjer u pretpubertetu su imali kraste na

438 Kožne bolesti

glavi ili upalu spojnice. Ako mladi ljudi du­lje vrijeme boluju od seboreje obićno imaju tegobe i zbog ekcema koji se počne pojav­ljivati u naborima kože. Ekcem povezan sa seborejom pojavljuje se u klasičnom obliku upale kože. Za njega je karakteristično da se zagnoje lojne žlijezde, stvore se gnojni mje­hurići i sivobijele ljuščice, a koža mjestimič­no malo pocrveni; ta kronična kožna bolest ima svoj osnovni uzrok u neobično velikim količinama masti u gornjim slojevima kože. Upala se širi odozgo nadolje i postupno na­pada cijelo lice.

Kao posljedica prekomjernog izlučivanja loja, na koži i u njoj pojave se sujedice. Zbog pigmenta, a ne zbog prljavštine, na­padnuta mjesta postanu tamna. Ako netko u vrijeme sazrijevanja pokaže određenu sklonost ka kožnim sujedicama, ona se može i kasnije godinama održati. I kasnije se pojavi poneka suiedica, pogotovo y predjelu nosa.

Naredna posljedica prevelike količine masti u koži je upala lojnica, koja se pretva­ra i u zagnoj; tu pojavu nazivamo akne (acne vulgaris).

Kad se u pubertetu formiraju žlijezde znojnice, ponekad se pojavi i gljivično obo­ljenje kože pitirijaza. Liječenje Bolesnik mora jesti punovrijednu hranu u kojoj je malo masti, primjenjivati izmjenične kupelji lica, kojima dodaje stolisnik, i piti čaj od kadulje.

Psorijaza (psoriasis) To je kožna bolest koja počinje u pubertetu a može se zadržati i nakon njega. Za psori-jazu su karakteristične ljuske nastale od pro­mijenjenih stanica, koje su malo uzdignute i Ijušte se. Ta kronična bolest razvija se u na­letima i obično značajno ne utječe na opće stanje. Ponekad koža jako svrbi. Bolest zna i sama po sebi nestati; izlječenje pospješuje­mo hranom s malo masti i mnogo sirovih namirnica, a preporučujemo i sunčanje (možda visinsko sunce), ljekovite biljke koje poboljšavaju izmjenu tvari i biljne kupelji (trine od sijena, zobena slama).

Liječenje Sve do sada nabrojene kožne bolesti može liječiti samo liječnik, a liječenje možemo uspješno potpomoći prirodnim liječenjem i prirodnim načinom življenja; ispravnom njegom kože možemo bolesti u velikoj mjeri spriječiti.

Prekomjerno znojenje Prekomjerno znojenje opažamo prije svega na rukama, nogama, pod pazuhom i oko ćmara. Prekomjerno znojenje malo omekša kožu i izazove upalu. Koža u naborima može raspuknuti. Prekomjerno znojenje je uglavnom posljedica živčanih poremećaja, a uz to prati i neke bolesti kao što su tuber­kuloza i Basedowljeva bolest, a ima i ljudi koji su tome skloni. Liječenje Protiv prekomjernog znojenja može pomoći samo opće liječenje, a nikad se ne smije samo uklanjati znojenje na pojedinim mjes­tima. Narod zna istinu i kaže da su poslje­dica nasilno zaustavljenog znojenja drugi poremećaji, a to narodno iskustvo ne treba potcjenjivati. Trajno izlječenje bez štetnih posljedica po organizam postižemo ako uk­lonimo živčane poremećaje koji su glavni uzrok prekomjernog znojenja. A ukupno li­ječenje obuhvaća zdravo prirodno jačanje i življenje, kao što su prikazani u poglavlju Aktivna njega zdravlja. Inače se treba pobri­nuti za laganu odjeću koja propušta zrak, treba često mijenjati rublje i noću se pokri­vati lakim pokrivačem. Bolesnik treba re­dovno piti čaj od kadulje, koji uistinu može mnogo pomoći.

Posebno preporučujemo kvasiti gornji dio tijela vodom i octom, a može i cijelo ti­jelo. Važno je najprije redovitim kupeljima odstraniti prekomjeran znoj. Kao dodatak kupeljima preporučujemo hrastovu koru ili preslicu. Hrastova kora je vrlo djelotvorna, ali na žalost ostavlja trajne mrlje na rublju i kadi. Za uklanjanje znoja s vremena na vri­jeme treba na lavor vode staviti po jednu žlicu stipse, a zatim se napudrati salicilnim ili vazoformovim puderom. Uopće je potreb-

Ozebline i smrznuća

no u slučaju prekomjernog znojenja napra­šiti čarape i cipele. Ako je riječ o znojenju ispod pazuha, možemo se poslužiti vatom. Ako se vodi higijenski besprijekoran život, protiv prekomjernog znojenja dobro će doći i zračne i sunčane kupelji.

Rozace ja (acne rosacea) Rozaceja ili bakreni ili crveni nos je pore­mećaj koji se najčešće pojavljuje kod žena, prije svega u godinama mijene. I ovu bolest uzrokuje poremećaj u optoku krvi. Počinje s jako prokrvljenim nosom; najprije se pojavi svijetlo crvenilo koje se u početku opazi samo kad se čovjek uzbudi ili popije žestoko piće. Tada boja postane zagasitije crvena ili modrocrvena, zadrži se i u obliku pojedinač­nih zakrpa malo izdigne iznad ostalih dije­lova kože. Kapilare u koži nosa se rašire i vidimo ih kao mrežasti preplet. Zbog malih upala nastaju takozvani folikuli. Na tim mjestima se nakuplja mnogo masti, oblikuju se čvorići koji unakaze nos a s tim i cijelo lice. S vremenom se zbog zastajanja i upala u žilama i na njima pojavi jako bujanje ve­zivnog tkiva koje obuhvati i lojnice. Zatim se može razviti pravi gomoljasti nos (rino-fima). Bolest se pojavljuje prije svega u sred­njim godinama, često skupa s tegobama u donjem dijelu tijela ili skupa s kroničnim bolestima želuca i crijeva. Ali bolest se može pojaviti i kao posljedica prekomjernog uživanja alkohola, kave i čaja. Može trajad godinama i desetljećima. Ne ugrožava oz­biljno život, ali može - pogotovu kod žena - umnogome nagrditi lice i zbog toga često predstavlja teškoću za liječnika i bolesnika. Liječenje Treba se u prvom redu upravljati prema uz­rocima, a uvijek dolazi u obzir samo opće li-

439

ječenje. Moraju se ukloniti probavne smet­nje, pogotovu zatvor, jer one su često glavni uzrok bolesti. Poželjno je izbjegavati sva sredstva koja šire žile kao što su alkohol, čaj, ali i sol i jaki začini. Treba izliječiti bo­lesti donjeg dijela tijela. Crveni nos se lo­kalno liječi nanošenjem 70% otopine alko­hola i izmjeničnim kupeljima za lice sa stolisnikom i kaduljom. Preporučuju se i polijevanja lica.

Ljuskav osip na koži Ljuskav osip na koži koji podsjeća na riblje krljušti je nasljedna bolest. Koža prekomjer­no orožava i postaje ljuskava, pogotovu na mjestima gdje se više zateže. Ljuske se ne­prestano stvaraju, što znači da je riječ o svojevrsnom podraživanju onog sloja kože iz kojega se stvara rožnati sloj. Liječenje Preporučujemo kupelji s trinama od sijena, košulje od ilovače, polijevanja koja potiču prokrvljenost kože, zračne kupelji i sunča­nje, utrljavanje ulja u kožu i suho četkanje kože (uz zračne kupelji), svakodnevna jutar­nja kvašenja. Budući da se ovi bolesnici ne smiju znojiti, za njih sauna ne dolazi u ob­zir.

Ozebline i smrznuća Medu tegobe koje najviše muče žene spada­ju i ozebline. Tim izrazom nazivamo mod-rikastocrvene otekline ili čvoriće koji nasta­ju na rukama i nogama uslijed hladnoće. Ako cirkulacija krvi nije dobra dovoljno je i kratkotrajno izlaganje hladnoći da nasta­nu ozebline. Liječenju ne pomažu masti, nego treba poboljšati cirkulaciju. Stoga pri liječenju dolaze u obzir i mjere za jačanje tijela, o kojima smo govorili u vezi s kr­vnim optokom.

Očne bolesti Iz mnoštva očnih bolesti izabrat ćemo samo neke, prije svega one koje svatko može spriječiti ili pravilno postupiti ako oboli. Stoga nećemo govoriti o nasljednim ili u majčinu tijelu ste­čenim bolestima kao što su nedostaci u mrežnici i žilnici, dalekovidnost, kratkovidnost i raz-rokost, ni onima koje su posljedica sifilisa.

Od naslijeđenih očnih bolesti ukratko ćemo se osvrnuti samo na neke; naime, bilo bi i suviše neodgovorno da dijagnozu bolesti tako važnog organa kao što su oči postavljaju laici ili se prema njoj čak i sami liječe. Svako očno oboljenje, ma kako se neznatno činilo, spada u liječnikovo područje.

Uzroci urođenim očnim bolestima mogu bitk infekcije, ozljede, preoptcrećenja i opće unutrašnje bolesti kao što su trovanja i tumori. Uz medicinsko liječenje treba uključiti i opće prirodno liječenje čija osnovna načela sadržava ova knjiga.

J e č m e n a c (hordeolum) Ječmenac je zagnoj u predjelu obrubnih žlijezda na vjeđama, a prati ga otok vje­đa i edem spojnice. Preporučujemo tople obloge od kamilice, a često treba dezinfi­cirati spojnicu kapima za oči ili mastima, ili prerezati. To čini liječnik za očne bole­sti.

Z a č e p l j e n j e lo jnica (chalazion) Halazion ili začepljenje lojnica nastaje ako se začepi više lojnih žlijezda čiji izvodni ka­nali graniče sa slobodnim rubom vjeđe. Na vjeđama nastanu tvrda, uglavnom bezbolna zadebljanja koja se mogu inficirati uzročni­cima gnojenja.

Ako se bolest ne izliječi sama od sebe, treba se obratiti liječniku.

Bolesti spo jn ice Bolesti spojnice mogu biti upalne ili neupal-ne. Upalne bolesti obično prati crvenjenje i oticanje spojnice, vjeđa i očne jabučice, a po­javljuje se i obilatije suzenje, bolovi, osjećaj da je u oku neko strano tijelo i teško ga je otvoriti. Uzroci mogu biti najrazličitiji; uz­ročnici gnojenja, preosjetljivost (alergija), kemijski (na primjer plinovi koji podražuju i tekućine) i fizikalni podražaji (na primjer sunčana svjetlost), ali i kožne i opće bolesti (na primjer peludna hunjavica, ospice, tifus i drugo).

L i j ečen j e Najprije treba ukloniti uzroke koji izazivaju bolest, a zatim uz liječenje kapima za oči i odgovarajućim mastima uključiti i opće pri­rodno liječenje.

Bolesti rožnice Bolesti rožnice se općenito teško liječe zato što u rožnici nema ni krvnih ni limfnih žila, nego se rožnica hrani rastvorima koji joj preko medustaničnih prostora dolaze iz spojnice. Ali zato je u rožnici mnogo živaca, čime možemo objasniti jake bolove koji pra­te oboljenja i ozljede rožnice.

Najteža i najčešća bolest rožnice je upala (keratitis). Posljedice mogu biti teški pore­mećaji vida, jer se zamuti rožnica koja je inače čista i prozirna. Stoga treba i pri naj­sitnijoj ozljedi zbog koje prijeti opasnost od infekcije odmah potražiti liječnika. Upala rožnice se može proširiti i na očnu jabučicu, a najteža posljedica može biti gu­bitak oka.

Uzroci upala i defekta na rožnici, koji se ponekad razviju iz upale rožnice, jesu gnoj­ne bakterije.

Upale spojnice se često prošire i na rož­nicu. Rožnica se upali i zbog zaraze gono-rejom, a posljedica je također zamućena rož­nica; gonorejom se može zaraziti i dijete u porođajnom kanalu zbog čega se danas oto­pina nitrata žive odmah ukapa novorođen-

U p a l a v idnog ž ivca 441

četu u oči, jer je do primjene toga postupka mnogo djece oslijepilo.

Uz lokalno je uvijek potrebno i opće li­ječenje, koje se upravlja prema načelima pri­rodne terapije.

Bolesti ž i ln ice Najkarakterističnije bolesti žilnice su

U p a l a šarenice (iritis) Upala šarenice može zahvatiti samo šareni-cu ali i mišiće oko nje. Šarenica se većinom upali zbog lokalne ili opće infekcije tijela. Stoga se često pojavljuje s upalom rožnice, s ozljedom ili čirom na rožnici, a uglavnom pri tuberkulozi, infekcijama iz žarišta (boles­ni krajnici, zubi, žučni mjehur i drugo) i reumatizmu. Ponekad se upala šarenice po­javi i uz šećernu bolest. L i j ečen j e

Treba najprije poći od osnovne bolesti, za­tim poduzeti odgovarajuće liječničke zahva­te kao što su eventualno širenje zjenica at-ropinom ili toplinom. Ali pri tom liječenju uvijek treba uzeti u obzir i opće prirodno li­ječenje.

U p a l a ž i ln ice Zilnica je dio unutarnjeg oka, prepletena je brojnim malini arterijama i venama. Hrani vanjski sloj mrežnice (štapiće i čunjiće). Sto­ga žilnica može oboljeti kod svih lokalnih i općih infekcija tijela, pogotovu kod sifilisa, tul>erkuloze i reumatizma, ili pri oboljenju na stražnjem polu oka (žuta pjega) što mnogo ometa vid ili ga čak potpuno one­mogući. Bolesti se većinom pojavljuju u ob­liku žarišta koja sc istodobno nalaze na više mjesta. Upala žilnice nije bolna. Subjektivne pojave koje prate upalu žilnice su: maglasto zamućenje uslijed upalnih isparavanja u ja­bučicu, smanjenje vidnog polja i neprijatno treperenje pred očima. L i j ečen j e

Treba se opet upravljati prema glavnoj bo­lesti i lokalno liječiti slično kao upalu šare­nice. I u ovom slučaju nužno je i opće pri­rodno liječenje.

Bolesti m r e ž n i c e O d l u b l j e n j e m r e ž n i c e (ablatio retinae) Ablacija odnosno odlubljenje mrežnice čes­ta je očna bolest koja se pojavljuje pretežno kod starijih kratkovidnih ljudi, ali i onih s normalnim vidom. Za bolest je karakteris­tično da se mrežnica odlubi od žilnice s ko­jom nije srasla nego se samo drži uz nju. Prve znakove ove bolesti primijeti bolesnik kad nastanu smetnje pred okom, koprenasto zamućenje i svjetlucanje, a pogotovu ako pokreće oči u tami. Ako se odvoji veći dio mrežnice, bolesniku se čini da mu se pred očima spustio oblak ili podigao zid. U tom slučaju liječnik koji pregleda oko vidi sliku koja je tipična za bolest. L i j ečen j e

Odlubljenje mrežnice može se liječiti samo pravodobnom operacijom i stoga treba, čim se posumnja na tu bolest, otići liječniku za očne bolesti.

U p a l a m r e ž n i c e i p r o m j e n e žila Po pravilu riječ je samo o djelomičnim zna­cima drugih bolesti: kronične zaraze (sifilis, tuberkuloza), upale bubrega, šećerne bolesti i drugo.

Tegobe koje prate te bolesti su treperenje pred očima, pojavljivanje zvjezdica, a često i opći poremećaji vida. I u ovom slučaju li­ječnik mora utvrditi vrstu bolesti i prilago­diti joj liječenje. Budući da je pravi uzrok najčešće neko opće oboljenje, uvijek je po­trebno i prirodno liječenje.

U p a l a v idnog ž ivca Upala vidnog živca je obično povezana s drugim bolestima. Može napasti samo očni dio vidnog živca ili/i cijeli živac. Dijagnozu može postaviti samo liječnik za očne bolesti. Uzroci su: upala žilnice, oboljenja sinusa, si­filis, infekcije od granuloma zuba i kronično upaljenih krajnika te trovanja, multipla skle­roza i drugo.

Pored specifičnoga liječenja i upalu živca potrebno je prirodno liječiti.

442 Očne bolesti

S i v a m r e n a (cataracta) Siva mrena ili katarakta je bolest očne leće koja se zamuti i posivi. Zbog zamućenja leće bolesnik znatno slabije vidi ili uopće ne vidi, ali može razlikovati svjetlo od tame.

Siva mrena nastaje na dva načina: može biti urođena ili stečena. Ni urođena siva mrena ne pojavljuje se uvijek od samog po­četka u razvijenoj formi. Obično roditelji re­lativno kasno opaze da dijete ima smetnje s vidom. Često oboli samo jedno oko. Čim roditelji opaze da dijete slabo vidi, moraju ga odvesti specijalistu za očne bolesti. Od urođenih oblika najčešća je staračka siva mrena koja se većinom pojavljuje tek u kasnoj starosti i pretežno najprije na jed­nom oku.

Leća se može zamutiti i zbog općih bo­lesti, na primjer šećerne bolesti. Cesto je siva mrena i posljedica trovanja j ozljede oka. Po pravilu je liječimo operacijom, a o pravovremenosti kirurškog zahvata ovisi uspjeh operacije. Danas se siva mrena može operirati i u dubokoj starosti i gotovo je bezbolna i bezopasna. Kad se mrena odstra­ni, bolesnik obično mora nositi krutu sta­klenu leću. Prirodnim liječenjem možemo mnogo pomoći kad se siva mrena razvije uslijed neke opće bolesti. Stoga je u svim slučajevima sive mrene preporučljivo pri­rodno liječenje, bar u početku.

Z e l e n a m r e n a (g laucoma) Zelena mrena ili glaukom je teška očna bo­lest koju uzrokuje povećanje unutrašnjeg tlaka u oku. Ima različitih oblika glaukoma, a i različitih uzroka povećavanja unutraš­njeg tlaka u očima na kraće ili dulje vrijeme. Razlikujemo primarnu i sekundarnu zelenu mrenu.

Primarna zelena mrena pojavljuje se na zdravom oku. Često prati starost a može se razvijati polako ili se pojavi iznenada. Ako se razvija polako, većinom je ne prate ni­kakve posebno izrazite pojave: spektar dugi­nih boja ako bolesnik pogleda u svjetlo, smanjena oštrina slike, eventualno blagi pri­tisak u oku.

Ako se glaukom pojavi iznenada, prate ga jake glavobolje u predjelu oboljelog oka, koje može pratiti povraćanje, znači vrlo slič­ni simptomi kao i kod migrene; zatim su ka­rakteristični zastoji u oku, crvenilo, zamuće­na rožnica kao da ju je netko dahom zamag­lio, proširena i razvučena zjenica. Cesto ze­lenkasto sja (»zelena mrena«). Čini se da je oko tvrdo kao kamen, a mjerenja pokazuju da je očni tlak jako povišen. Napad može trajati satima ili danima i posebno je izrazit nakon što popijemo pravu kavu. Bolest mogu izazvati i kapi za oči koje šire zjenice, uzbuđenje, fizička i psihička preopterećenja. Budući da dugotrajni akutni napad veoma oslabi vid, bolesnik mora odmah k liječniku.

Liječnik najprije pokušava odgovarajućim lijekovima smanjiti očni tlak. Ako to ne us­pije, ili u manjoj mjeri uspije, potrebna je operacija. I u vezi sa zelenom mrenom za sprečavanje napada i daljnjeg razvoja bolesti potrebni su prirodan život i prirodno liječe­nje. Mnogo može pomoći mliječna i vegeta­rijanska hrana bogata prijesnim namirnica­ma, a preporučuje se i hidroterapija za čiš­ćenje. Jači hidroterapijski zahvati i hidrote­rapija gornjega dijela tijela, kao i polijevanja očiju i lica - strogo su zabranjeni. Strogo je zabranjeno i svako fizičko i psihičko preop-terećenje te kava, nikotin i alkohol. Odmah treba prići i individualnoj aktivnoj njezi zdravlja.

Usne bolesti

Masni č e p Najčešća i ujedno najobičnija promjena u slušnom hodniku je masni čep. Masni čep je sastavljen pretežno od loja koji izlučuju loj-ne žlijezde u slušnom hodniku te ljuščica od kože i dlaka. Mast u ušima je sama po sebi normalna pojava. Ali ako se izlučuje pre­više zbog upala ili mehaničkog podražaja, pri pranju ili pokušajima čišćenja, pojav­ljuju se tegobe. Čim se slušni hodnik po­tpuno začepi usnom masti (cerumenom ili slihom), nastaje poremećaj sluha i šum u ušima. Ako čep jako podražuje kožu u slušnom hodniku, ona još više otvrdne, čep se povećava, počinje pritiskati stijenke slušnog hodnika te nanosi štetu i okošta-lom dijelu uha. Liječenje Masni čep se stručno odstranjuje mlazom vode ili odgovarajućom žličicom. To nikad ne treba raditi neodgovarajućim sredstvima niti na svoju inicijativu raznim ukosnicama, gazom i sličnim, jer se može dogoditi da se probije bubnjić ili izazove upala slušnog hodnika.

Strana ti jela u s lušnom hodn iku S njima postupamo na sličan način kao i sa čepom. Ako su strana tijela nabrekla, u usni hodnik ukapamo alkohol. Žive kukce ubija­mo ispiranjem slušnog hodnika parafinskim uljem.

Potkožni č ir u s lušnom hodn iku Potkožni čir u slušnom hodniku može biti vrlo bolan prilikom otvaranja usta (žvaka­nje, govorenje, zijevanje), a i pri dodiru i pritisku na izdignuto mjesto ispred slušnog hodnika ili pri pritisku na usnu resicu.

Često bolesnik ima i laganu vrućicu. Liječenje O liječenju odlučuje liječnik koji će reći možemo li praviti parne kupelji za uho s kamilicom, stavljati vlažne obloge ili slušni hodnik mazati nekim mastima. Liječenje

može pospješiti promjena ishrane ili hidro­terapijski zahvati koji lokalno čiste.

U p a l e i e k c e m i u s l u š n o m h o d n i k u nisu rijetke pojave, a uzrokuju svrbež, slušni hodnik peče, iz njega izlazi gnojni iscjedak.

Liječi se na isti način kao potkožnjak u slušnom hodniku.

A k u t n a u p a l a s rednjeg uha (otitis media ) Akutna upala srednjeg uha je vrlo česta bo­lest koja isto tako može uzrokovan i teške komplikacije. To je u biti upala sluznice srednjeg uha. Može se razviti iz upale usne trube koja se zbog pogrešnog ili nezgodnog useknjivanja raširi na srednje uho, ili od upale vanjskog slušnog hodnika. Rjeđe upala počinje zbog infekcije dospjele pre­ko krvi. Upala srednjeg uha može biti i posljedica komplikacija kod šarlaha, malih boginja, difterije, gripe i drugih zaraznih bolesti.

Tok bolesti ovisi o nizu uzročnika i ot­pornosti organizma. Pri akutnoj upali sred­njeg uha bolovi su jaki, bolesnik ima vrući cu i slabo se osjeća. Često je već od početka mastoidni nastavak osjetljiv na pritisak. Pre gledom liječnik opazi tipičnu sliku bolesti na bubnjiću, koji se zbog pritiska gnoja s unutrašnje strane izboči prema van. Često gnoj sam probije kroz bubnjić u vanjski slušni hodnik, a inače liječnik specijalnim instrumentom napravi rupu u bubnjiću Ako se gnojenje nastavi i zahvati mastoidni nastavak, često je potrebna operacija. Pone­kad se upala srednjeg uha proširi i na mož danu opnu a može nastati i moždani apsces Liječenje

Upalu srednjeg uha mora liječiti liječnik. Uz liječenje lijekovima (sulfbnamidima, antibio­ticima) i eventualno operativnim zahvatom za liječenje srednjeg uha može biti važno i opće liječenje (vidi postupak kod bolesti s vrućicom).

444 USne bolest i

Kron i č n a upa la s rednjeg uha Za kroničnu upalu srednjeg uha je karakte­ristično da u bubnjiću ima više rupa ili samo jedna velika koja se više ne može pot­puno zatvoriti. Zbog toga se kronična upala srednjeg uha i ne može potpuno izliječiti. Infekcija koja je prouzrokovala kroničnu upalu srednjeg uha uzrokovala je i te rupe u bubnjiću i na sličan način oštetila sluznicu u srednjem uhu. Za razliku od akutne upale srednjeg uha, kod kronične ima vrlo malo izlučcvine. Bolovi su slabi ili ih uopće nema. Ponekad se razviju polipi. Slično kao i akut­na upala ponekad i kronična može izazvati komplikacije za koje treba odmah pozvati li­ječnika.

Uz medicinsko liječenje treba primijeniti i prirodno, a pogotovu je važno svim priro­dnim sredstvima povećati Otpornost orga­nizma.

Otoskleroza Otoskleroza ili okoštanje struktura unutraš­njeg uha je bolest koštanog puža u unutraš­njem uhu koji uzrokuje okoštavanje streme­na i okvira ovalnog prozora. Zbog toga se pojave poremećaji u sprovodenju zvučnih valova, a kasnije nastaju promjene u unu­trašnjem uhu. Ta bolest je većinom nasljed­na. Poremećaji sluha pojave se između dva­

desete i tridesete godine, |x>nekađ i prije. Bolest se često pogorša u trudnoći.

Tu bolest u početku liječimo po načelima prirodnog liječenja. Posljednjih godina pri­mjenjuje se i operacija, ali mišljenja su podi­jeljena.

Š u m u u š i m a Razni zvukovi u ušima (šumovi, pisak, zvo­njenje) nisu nikakve posebne bolesti nego samo znaci raznih drugih olxjljenja: lx)lesti srednjeg i unutrašnjeg uha, previsokog ili preniskog krvnog tlaka, trovanja, nervoza i slično. L i j ečen j e Treba u prvom redu liječiti uzroke i što je moguće više uključiti prirodno liječenje i življenje.

M e n i e r e o v a bolest Znaci ove Ixjlesti nisu uvijek jasni. Pojavlju­je se vrtoglavica i povraćanje, bolesnik sla­bo čuje, u ušima mu šumi. Ako se bolest pojavi iznenada, neki od tih znakova mogu izostati. Uzroci bolesti mogu biti različiti: oboljenje labirinta, oboljenje slušnog živca, oboljenje mozga i moždanih opna. Na bo­lest može utjecati i leukemija, sifilis ili po­višen krvni tlak. I liječenje ove bolesti je u liječnikovoj nadležnosti.

Ženske bolesti U ovoj su knjizi opisane brojne bolesti koje se mogu pojaviti kod žena i kod muškaraca. Me­đutim, s obzirom na opširnost ovog priručnika ne možemo izostaviti ni bolesti od kojih ob­olijevaju samo žene. Opisivanje pravih ženskih bolesti je utoliko potrebnije jer smo ovu knji­gu zamislili kao pravi porodični priručnik. O zdravlju žene i majke umnogome ovisi sreća cijele porodice pa čak i naroda. Ono što smo napominjali kroz cijelu knjigu, ističemo i na ovom mjestu: cilj je samo upoznavanje s bolestima, a ne nekritično samoliječenje koje je iz­vanredno opasno. Ovo treba da bude samo upozorenje kako bolesti spriječiti i pravilno po­stupiti kad se već pojave. Stoga ćemo dodirnuti samo ono najvažnije u vezi s glavnim spe­cifično ženskim bolestima.

Isc jedak Iscjedak je vjerojatno najrasprostranjeniji poremećaj koji žene vodi k liječniku. Ali to nije nikakva samostalna bolest nego samo znak poremećaja u organizmu žene. Odmah treba naglasiti da je određena vlažnost rod­nice prirodna, a neke previše zabrinute žene misle da je ta normalna, ne naročito velika vlažnost, već iscjedak.

Najbezazleniji, iako često i najuporniji ob­lik iscjetka je b i j e lo pran je . Pojavljuje se us­lijed općih poremećaja, a često zbog poremećaja krvnog optoka. Uzroci mogu biti i neprestano rashlađene noge, zatvor i poremećaj djelovanja žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem. L i j ečen j e obuhvaća prije svega opće liječenje koje propisuje liječnik. Pospješujemo ga čajem od mrtve koprive, oputine i preslice ili od cvje­tova sljeza. Preporučujemo i kamilicu, pogo­tovu ako joj dodamo limun ili med.

Ispiranje je više štetno nego korisno. Ozbiljnija bolest od bijelog pranja je žuć ­

kas t i i sc j edak , koji je većinom znak gnoj­ne upale. Često, iako ne uvijek, žućkasti isc­jedak je posljedica gonoreje. To je spolna bolest koja se prenosi gotovo isključivo spolnim općenjem.

U vezi sa sprečavanjem te bolesti najoz­biljnije upozoravamo na lakomisleno upuš­tanje u spolne odnose, jer mnogi brakovi bez djece su upravo posljedica te bolesti. Gonoreju treba odmah liječiti i ne stupati

neizliječen u spolne odnose, jer je pravi zlo­čin zaraziti i drugoga.

Osim gonoreje ima i drugih uzroka žuć­kastog iscjetka. Jedan od njih, iako rjeđi, jest tuberkuloza, a kod krvavožutog iscjetka tre­ba posumnjati i na rak. Zatim jednostanični parazit bičaš (Trichomonas) uzrokuje nepri­jatni pjenasti bijeli ili zelenkasti iscjedak koji može uzrokovati opće smetnje. Među njima su slabost, malaksalost, loš vanjski izgled, slabokrvnost i bolovi u križima. Mada za ove posljednje tegobe uzroci mogu biti i drugi, na primjer pretjerano opterećenje, mršavost, mišićna slabost, reumatizam, lum­bago i ravni tabani.

Svaki nenormalni iscjedak treba što prije početi liječiti. U toku liječenja je nužno zdra­vo prirodno življenje u koje spada punovri­jedna prirodna hrana s mnogo voća, povrća, salate. Važno je i reguliranje stolice. Ne za­boravimo da čist zrak i sunce mogu mnogo koristiti.

Hidroterapiju treba podešavati prema na­lazu liječnika i općem stanju cijelog organiz­ma. Često je potrebno bezuvjetno mirovanje u postelji da se klice ne bi proširile u druge dijelove, pogotovu u vrijeme mjesečnog pranja. Uopće preporučujemo kupelji za sto­pala s porastom temperature vode ili izmje­nične kupelji u sjedećem položaju, kojima dodajemo preslicu, hrastovu koru ili kami­licu i trine od sijena ili zobenu slamu. Uz to dolaze u obzir i opći hidroterapijski zahvati. Mnogo mogu koristiti i vrećice s trinama

446 Ženske bolesti

od sijena i parne komprese. Daljnje pojedi­nosti spadaju u nadležnost liječnika specija­lista.

P r o m j e n a položaja i ob l ika m a t e r n i c e Maternica pomalo mijenja svoj položaj i kod zdravih žena, i to prije svega zbog različitog stupnja napunjenosti mokraćnog mjehura i debelog crijeva. Ako je maternica pomaknu­ta sasvim unatrag, govorimo o unatrag za­valjenoj maternici. Ako se maternica po­makne u stranu, govorimo o bočnom polo­žaju maternice. Ti nepravilni položaji mater­nice izvor su velikih tegoba, ponekad i bez opravdanja. Naime, nepravilan položaj ma­ternice ne mora izazivati objektivno tegobe, ali žene se ponekad počnu na njih žaliti čim saznaju da im je maternica nepravilno smještena. To najprije vrijedi za unatrag za­valjenu maternicu koja u 207 slučajeva ne uzrokuje nikakve smetnje. Ali, sasvim je nešto drugo ako tako zavaljena maternica uslijed prethodne upale sraste s debelim cri­jevom. To se najčešće događa u poslijeporo-đajnom razdoblju, uslijed upale slijepog crijeva i u drugim slučajevima. Posljedica s debelim crijevom čvrsto srasle unatrag zavaljene ma­ternice često je i neplodnost ili spontani po­bačaj. Cesto je potreban kirurški zahvat.

Nepravilan položaj je i spuštena materni­ca. Pojavljuje se često nakon porođaja ako se žena ne pazi. U tom slučaju se sav spolni aparat ne oporavi dovoljno od trudnoće i porođaja, a tkivo djelomično ili potpuno omlohavi. Ako je istodobno — a što nije ri­jetkost - potrgana i međica, maternica može čak i izviriti iz rodnice, pogotovu pri diza­nju teških tereta i snažnog pritiskanja. Mno­ge žene koje odmah nakon porođaja počnu teško raditi, što na selu nije rijedak slučaj, trpe od tako promijenjenog položaja mater­nice. A i svako drugo opterećivanje žena napornim fizičkim radom može uzrokovati spuštenu maternicu. Stoga većinom žene koje rade teške fizičke poslove na polju, po­gotovu u vrijeme žetve i drugih sličnih ra­dova, trpe od toga. To se odnosi i na bol­

ničke njegovateljice koje moraju podizati teške bolesnike, a slično je kod krojačica i drugih žena koje rade za strojevima na nož­ni pogon. Žene sa spuštenom maternicom žale se liječniku kako im se čini da će im ci­jela utroba ispasti kroz rodnicu, a naročito ako dižu teške terete ili se jako naprežu. Te žene imaju velikih tegoba i pri vršenju ve­like nužde. Osjećaju jako tištanje, potrebu da isprazne crijeva, a i osjećaj da ništa iz crijeva ne izlazi. Ako se maternica nije previše spustila, možda se može proći i bez opera­cije s posebnim zaštitnim aparatima i zaštit­nim pesarima. Cesto može pomoći već i do­sljedno prirodno vođen život, razumna hi­droterapija, pogotovu u obliku izmjeničnih kupelji u sjedećem položaju ili hladnih po­lukupelji, pravilna gimnastika i drugo. Ali u svim težim slučajevima poboljšanje se može očekivati jedino od operacije, koja opet ima smisla samo ako prirodnim življenjem na­kon nje poboljšavamo napetost tkiva.

U p a l a m a t e r n i c e i ja jovoda Najčešći uzrok upale maternice jest gonore­ja. Cesto žene dolaze u ambulantu i žale se na iscjedak koji se povećava naročito nakon mjesečnog pranja, a zbog njega u donjem di­jelu tijela imaju osjećaj tištanja i vrućine. Li­ječnički pregled pokaže da iz ušća maternice teče obilno gnoj. Ako tada bolesnica ne po­stupi pravilno i zbog lažnog stida ne da se pregledati i liječiti, bolest većinom zahvaća i jajnike, a širi se i dalje. Neželjene posljedice mogu biti začepljenost jajovoda i neplod­nost. U težim slučajevima sc čak upali i po-trbušnica, obično onda kad se upala jajovo­da ne izliječi ili se upala prividno zaliječi a stijenka jajovoda se iz bilo kojeg razloga ot­vori u trbušnoj šupljini.

Maternična sluznica se može upaliti i bez uzročnika gonoreje ako se, na primjer, na­kon kiretaže dobro ne iščisti. U vezi s tak­vim upalama pojavljuju se prije svega du­gotrajna mjesečna pranja, koja obično pro­ljeću kao jak iscjedak, a žena se pri tome loše osjeća. Svaku upalu maternice i jajovo­da mora liječiti liječnik. Da bi slika bila pot-

Bolesti jajnika 447

puna, napominjemo da uzrok tim upalama mogu biti i tuberkuloza i druge bolesti.

T u m o r i mate rn ice Ponekad se u vrijeme menopauze na mater­nici pojavljuju dobroćudni (benigni) tumori. To su tumori mišićnog tkiva ili miomi. Oni su relativno dobroćudni i za razliku od zlo­ćudnih (malignih) tvorba ne uništavaju tje­lesna tkiva i uopće nisu ni približno opasni kao zloćudni. Za miome je karakteristično da pojedina mišićna vlakna maternice bujaju zbog čega na različitim dijelovima materni­ce mogu izrasti gomoljaste tvorbe veličine trešnje ili dječje glave.

Prva neprijatnost koja žene odvede k li­ječniku jesu preobilna mjesečna krvarenja i izlučivanje gruda zgrušane krvi koje mogu biti i veličine pesnice. Bolesnica i pri najma­njim naporima osjeća žestoko lupanje srca. Ponekad i sama može napipati tvrdu na-breklinu maternice.

lako je miom dobroćudan i u godinama menopauze ili kasnije može se znatno sma­njiti, žene koje imaju te tegobe moraju se uvijek posavjetovati s liječnikom da se ne bi što propustilo i zanemarilo. Miomi se obič­no operacijom odstranjuju jer tište i optere­ćuju okolna tkiva. Inače se primjenjuje i zračenje jajnika čime se postiže regresija tumora.

Rak je zloćudni tumor maternice. Žene se često žale zbog neprestanih krvarenja i is-cjetka. Ali nije samo stalno krvarenje znak tumora, nego i predugo mjesečno krvarenje. To znači da je još i zadnjih dana iscjedak kr­vav. Krvarenja mogu nastati i zbog teškog napinjanja u slučaju tvrde stolice, ali i pri is­piranju rodnice i nakon snošaja. Svi ti znaci mogu — ali ne moraju — najaviti rak. Oba­vezan je detaljan liječnički pregled da bi se od samog početka mogle primijeniti pravil­ne mjere. Sto ranije otkrijemo rak (pregled!) i pravilno ga liječimo (operacija ili zračenje), to više ima nade u izlječenje. Neodgovorno je ako netko pokušava te tegobe ukloniti samo kupeljima u sjedećem položaju. Pri­rodno liječenje zloćudnih tumora (raka)

moguće je samo ako odgovarajućom pre­hranom i što je moguće zdravijim načinom življenja jačamo organizam da što bolje pod­nese zračenje i operaciju.

Bolesti ja jnika Mnoge žene shvaćaju izraz upala jajnika kao nešto što dolazi u obzir radi označavanja svih nejasnih tegoba. Ali uzrok tegoba može biti samo dijelom u jajnicima, jer je prava upala pluća, tifus i opće trovanje krvi, a i nekih rjeđih bolesti, može se razviti akutno nekih općih bolesti, kao što su gripa, šarlah, upala pluća, tifus i opće trovanje krvi, a i neke rjeđe bolesti, može se razviti akutno oboljenje jajnika; uostalom, može i akutna upala slijepog crijeva prijeći na desni jajnik. Sve te upale su ozbiljne prirode i iziskuju hitnu liječničku pomoć. Cesto je ishod akut­ne upale jajnika ovisan o pratećim i uzroč­nim bolestima i o tome je li liječnička po­moć pružena na vrijeme.

Ni kronične upale jajnika nisu onako čes­te kako se obično misli. I te upale mogu biti posljedica općeg poremećaja i obično se is-poljavaju s tegobama koje laicima nisu pot­puno jasne. Cesto je predio jajnika osjetljiv na pritisak ili se pojavljuju bolovi pri opće­nju, pražnjenju crijeva i većem gibanju. Uz opće uzroke, kroničnu upalu jajnika može uzrokovati i spolna zloupotreba, pogotovu prekinut snošaj i dugotrajnije prekomjerno samozadovoljavanje. Zbog tih zloupotreba u zdjelici se nakupljaju prekomjerne količine krvi koje nakon određenog vremena uzro­kuju upalu jajnika. Jasno je da u slučaju upa­le treba sve te uzroke ukloniti ako želimo da liječenje ima smisla. Uz lokalno liječenje koje propisuje liječnik, ne smijemo zaboravi­ti ni opće liječenje; ono dolazi u obzir kod svih bolesti u vezi s kojima treba obratiti pažnju na to da noge uvijek budu tople a stolica uredna.

Osim upala na jajnicima se javljaju i tvor­be nazvane ciste, koje mogu biti različite prirode. Građa im je vrlo različita, mogu biti zloćudne ili benigne, a sadržaj ciste je od kristalno bistre tekućine do smolaste

448 Ž e n s k e bolest i

tvari. Ciste mogu biti od veličine trešnje sve do veličine nogometne lopte, a mogu težiti i više od 50 kg. Gotovo uvijek je potrebna operacija, jer se inače ne može utvrditi o kakvoj tvorbi je riječ. Cesto se cista i obrne sa svojom peteljkom (svezom s jajnicima) i uzrokuje specifičnu tegobu: sveza između ciste i jajnika se obrne oko svoje osi i time zapriječi protok kroz žile koje su u njoj, a posljedica može biti upala potrbušnice. Bo­lesnice koje do tada nisu imale nikakve te­gobe, najedanput osjete jake bolove u do­njem dijelu tijela; mogu biti tako jaki da se bolesnica sruši. U takvom stanju mogu se ubrzati otkucaji srca, bolesnica se osjeća loše, povraća, oblijeva je znoj i hvata smrtni strah. Takvo uvrtanje peteljke ciste je ozbiljna stvar i iziskuje hitnu liječničku pomoć.

P o r e m e ć a j m j e s e č n o g pranja Gotovo sve žene osjećaju određene smetnje kad imaju mjesečno pranje. Te smetnje mogu biti opće ili lokalne prirode. Vrlo su rijetke žene koje nemaju nikakve tegobe. Ali ozbiljnije tegobe ne spadaju u redovito i zdravo mjesečno pranje. Većina žena ima neprijatan osjećaj kao da ih u unutrašnjosti nešto pecka i vuče, prati ih osjećaj težine u donjem dijelu tijela; ali svi ti znaci obično iščeznu već nakon jednog dana. Mnoge se žene žale na bolove u križima, čini im se da krstačnu kost nešto vuče; taj osjećaj je po­sljedica grčenja maternice koja svoj sadržaj istiskuje na sličan način kao prilikom poro­đaja, pa su i bolovi na neki način slični. Taj osjećaj vučenja javlja se prije svega pred samo krvarenje i nije znak bolesti. U toku mjesečnog pranja može žena osjetiti: težinu i nadutost u trbuhu, često tjeranje na mok­renje, nabrekle hemoroide i proširene vene na nogama, ali to nije ništa opasno i ne tre­ba tome posvećivati posebnu pažnju. Zbiva­nja povezana s mjesečnim pranjem mogu utjecati i na prsa: povećavaju se dojke i po­staju osjetljive — naročito na dodir — često se na njima pojavljuju mala čvorasta zadeb­ljanja koja opet iščeznu. Ti se znaci obično

pojave nekoliko dana prije početka mjeseč­nog pranja, ali iščeznu čim počne krvarenje.

Opći poremećaji se izražavaju različito. Što je život uglađeniji, to su poremećaji iz-razitiji; psihička opterećenja i uzbuđenja ve­ćinom samo povećavaju osjetljivost, raz­dražljivost i neraspoloženje. Vrlo je čest fi­zički i psihički zamor.

Mjesečno pranje može biti popraćeno i prolaznom vrućinom, vrućinom u glavi i poremećajima krvnog optoka (na primjer hladne šake i stopala), a nisu rijetke želuča­ne i crijevne tegobe koje i nisu potpuno be­zazlene, pa ih treba shvaćati kao znak pore­mećenog mjesečnog pranja.

Žene se žale i na zatvor. Može se pojaviti i jednostrana glavobolja (migrena). I glavo­bolje su znak određenih poremećaja i pri-jemčivosti za bolest.

Zakasn je lo m j e s e č n o p r a n j e Zašto mjesečno pranje ponekad počinje tek nakon šesnaeste ili sedamnaeste godine? Uzrok treba tražiti u poremećenom razvoju koji je možda posljedica opće fizičke slabo­sti. Može započeti i zbog opće slabosti žli­jezda s unutrašnjim izlučivanjem (inkretor-nih žlijezda), poremećaja metabolizma ili kroničnih bolesti. Jednake uzroke može imati i inače redovito mjesečno pranje ali malog obujma. Smanjeno mjesečno pranje mogu izazvati i promjene prehrane i načina življenja, a i promjena klime. Mjesečno pra­nje može privremeno i potpuno izostati, što često opažamo kod mladih djevojaka koje sa sela stignu u grad. Ali menstruacija može iz­ostati ili oslabiti i uslijed straha od začeća ili osjećaja krivice. Izostajanje mjesečnog pranja za vrijeme trudnoće je normalno, iako se i nakon oplodnje mogu pojaviti jedna do dvi­je menstruacije. L i j e čen j e

zakasnjele menstruacije spada u liječniko­vu domenu i ovisno o uzrocima može biti samo opće. Sve ono što jača organizam po­maže i protiv ove nepravilnosti. Zbog toga iz fonda prirodnog liječenja mogu pomoći: zračne kupelji s gimnastikom i utrljavanjem

Preobi lna mens t ruac i j a 449

ulja, kvašenja, oblozi na trbuh, kupelji ruku do lakata, izmjenične kupelji za stopala, iz­mjenične kupelji u sjedećem položaju, mala polijevanja, parne komprese nakon jela, dje­lomične kupelji sa zobenom slamom ili dje­lomične kupelji s preslicom, potpune kupelji s ekstraktom smreke, kupelji s orahovim liš­ćem, kupelji s iđirotom, masiranje brzim poli­jevanjima, masiranje vezivnog tkiva i hrana s mnogo voća i povrća, te kura s kvascem.

Kao posebna mjera uz slabu menstruaciju ili povremeni izostanak menstruacije preporu-čuje se po dvije šalice čaja od kamilice na dan, s tim što treba početi tri dana prije mjesečnog pranja i piti do kraja, kad treba primjenjivati i kupelji s porastom temperature vode.

Bolno m j e s e č n o p r a n j e Ovaj poremećaj izazivaju jednaki uzroci kao i slabu menstruaciju ili izostalu menstruaci­ju. Čest je uzrok i promijenjeni položaj ma­ternice. Pogađa prije svega one bolesnice koje brzo gube psihičku ravnotežu ili su sla­bih živaca. Iste neprijatnosti i problemi koji su jedva vrijedni spomena u zdravoj men-struaciji s normalnim tokom ovdje se pre­tvaraju u teži oblik: bolesnica nije sposobna za rad, pati od migrene, ima proljev, neural-gična je, povraća, dobija napade omamlje-nosti, srce joj snažno lupa; često se znoji, a sluznica se može izlučivati u komadićima. I u tom slučaju treba liječiti cijeli organizam, ali ne u toku menstruacije nego nakon nje. U toku menstruacije preporučuju se prije svega parne komprese ili vrećice s trinama od sijena na donji dio tijela. Čaj za uklanja­nje grčeva možemo pripraviti od stolisnika i ženske paprati. Kao i sve druge smetnje u vezi s mjesečnim pranjem i bolne menstrua­cije spadaju u nadležnost liječnika.

Klimakterij

Preobi lna mens t ruac i j a Ovaj poremećaj je često posljedica općeg slabog stanja, a dolazi do izražaja pogotovu kad spolne žlijezde (jajnici) ne funkcioniraju pravilno. Česta je pri zaostajanju krvi u ma­loj zdjelici, a to se pojavljuje pogotovu kod bolesnica s plućnim ili srčanim bolestima, a i bubrežnim. Zatim, ovaj poremećaj može nastati i zbog spuštenih organa utrobe, što je često kod žena sa slabim vezivnim tki­vom. Preobilne menstruacije može uzroko­vati i zatvor. U menopauzi je uzrok teškim krvarenjima promijenjeni rad žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem. Moramo spome­nuti i lokalne podražaje. Tu spada samoza­dovoljavanje, prekinut snošaj, akutne ili kro­nične upale, promijenjeni položaj maternice (spuštena ili unatrag zavaljena maternica i drugi neuobičajeni položaji). I ovu bolest li­ječi liječnik.

Uz pojačano mjesečno krvarenje poznata su i druga jaka krvarenja koja nemaju veze s menstruacijom. Pojavljuju se potpuno ne-jednakomjerno i promjenjive su jačine i tra­janja. I ta krvarenja mogu biti posljedica po­remećaja u djelovanju žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem, promijenjenog jx>ložaja mater­nice, slabokrvnosti, spolne zloupotrebe, sr­čanih i plućnih bolesti, tumora mišića ili drugih oboljenja, npr. raka, a mogu uzroko­vati i po život opasna krvarenja.

Kad se pojave obilna i nejednakomjerna krvarenja, bolesnica mora odmah k liječ­niku da utvrdi uzroke, ne smije se tješiti time da će već samo od sebe proći. Ako se počne na vrijeme liječiti gotovo u svim slučajevima bolest se može izliječiti ili bar stanje popraviti; treba ukloniti vanjske i unutrašnje uzroke te primijeniti opće lije­čenje.

Početak klimakterija (mijene, preevata, menopauze) — kojega se neke žene toliko boje — nije, slično kao ni početak menstruacije, vezan za točno određenu godinu. Početak malo ovisi o rasi i pokrajini. Što ranije počinje menstruacija, to prije - po pravilu - počinje i mijena.

450 Ženske bolesti

Na primjer, Indijke dobivaju prvu menstruaciju u osmoj godini, ali zato kod njih i klimakterij počinje između tridesete i trideset i pete godine. U našim prilikama klimakterij obično po­činje između četrdeset i pete i četrdeset i sedme godine života. Odstupanja od toga nisu uvi­jek znak bolesti. Ali ako u našim uvjetima mijena započne u tridesetoj ili šezdesetoj godini, onda možemo u većini slučajeva reći da je to bolesna pojava. U usporedbi s ranijim godi­nama čini se da danas mijena počinje nešto kasnije, što se bez sumnje može povezati s op­ćenito boljim prirodnim življenjem današnje žene.

Mogućnost začeća se smanjuje u četrdesetoj godini, ali nije ni tada još isključena. Vrlo je rijetka trudnoća nakon četrdeset i osme godine, a pojavljuje se u izuzetnim i nenormalnim slučajevima čak i nakon pedeset i osme godine.

Klimakterij većinom započinje s nepravilnostima u menstruaciji koje su nejednakog obuj­ma, da bi najedanput iščezle. Vrlo rijetko menstruacija prestane iznenada, bez nekih pore­mećaja. Mnoge žene se u tim godinama žale na strujanja koja im uglavnom smetaju, i na vru­ćinu, te na neobjašnjive navale krvi u glavu. Često se pri tome pojavljuje i iznenadno znojenje i poremećaj cjelokupnog krvnog optoka. Drugi znaci su lupanje srca, iznenadno crvenilo ili bljedilo, napadi vrtoglavice ili čak gubljenje svijesti, a da srce i krvni otok uopće nisu bolesni. Manje smetnje se opažaju i u djelovanju želuca i crijeva. U godinama mijene posebno su nep­rijatni vjetrovi i podrigivanja. Mnogo tegoba je na živčanoj podlozi. One se bitno povećavaju i zbog samog razmišljanja o tegobama koje se pojavljuju u godinama mijene. Smatramo da se tegobe mogu izbjeći ako se žena unaprijed pomiri s tim da nailaze godine mijene; danas, naime, većina žena sa strahom očekuje mijenu.

Međutim, koliko god nije dobro strahovati od klimakterija, toliko nije dobro i ne raz­mišljati o njemu uopće. Ne treba prijeći preko toga da se cjelokupni organizam u tim go­dinama značajno mijenja. Polazište su jajnici koji su ujedno i žlijezde s unutrašnjim izlu­čivanjem (inkretorne). Jajnici se polako skvrčavaju i smanjuju, a smanjuje se i maternica. Rodnica se skrati i suzi, gubi nabore i postane glatka. Ulaz u rodnicu se sužava, a mijenja se i sluznica. Dojke gube čvrstoću, iako se zbog veće količine masnog tkiva čini da nije tako. Bokovi i stražnjica se prošire. U okviru određenih prirodnih granica pojavi se i opća mlohavost, koža i vezivno tkivo izgube svoju nekadašnju napetost. Sve izaziva dojam mli-tavosti, skvrćenosti i izobličenosti. Koža se nabora, a tijelo žene postaje sličnije tijelu muškarca, glas postaje promukliji, ponekad izrastu dlake na mjestima gdje ih ranije nije bilo. Ukratko, može se pojaviti cijeli niz najrazličitijih poremećaja. Naglašavamo ono »može«, jer ne mora se i dogoditi. Uz sve te poremećaje moramo spomenuti i gubljenje dotad ustaljene psihičke ravnoteže. Žena gubi svoj smiren i jednakomjeran odnos prema životu. Dovoljna je i sitnica da je izbaci iz ravnoteže i većinom je sklona depresiji. Misli da se njezin život gasi i da više nema nikakvih zadaća u njemu radi kojih bi bilo vrijedno živjeti. Gotovo u svemu vidi kraj osmišljenog života punog obaveza. A potpuno predviđa istinu da je mijena vrijeme dozrijevanja kad prestaje samo onaj dio njezina života u kojem je mogla davati novi život. Često ne uviđa da s prestankom materinstva ne gubi ulogu majke.

Koliko ovisi o tome kako je žena uređivala svoj život prije toga? Mnoge žene ne mogu shvatiti da su godine mijene godine odluka i godine prestanka određenih procesa, tj. fizičke sposobnosti da postanu majke. Ali to nikako ne znači da sve završava, nego treba shvatiti da počinje lijepa jesen života.

Dozrijevanje i prestanak su tijesno povezani događaji, pa se i u godinama mijene pokaže je li se netko pridržavao određenih pravila higijene u godinama razvoja. Za sve što propus­timo u mladosti, moramo ispaštati u godinama mijene (Stelzner). I godine klimakterija mogu biti godine bez ikakvih tegoba, doba normalnog kraja određenoga životnog razdoblja, početak sretnog vremena

Stalni bolovi u krsnom predjelu 451

zdravog materinstva i nakon toga što je priroda uskratila djecu. Međutim, vrlo je važno da žena u sebi izgradi odgovarajući odnos prema tim promjenama.

Koliko je god važan cijeli život, toliko su važni i odnos prema tom preokretu i odgo­varajući samoodgoj. Ako želimo očuvati svježinu u skladu sa svojim godinama, moramo se razumno koristiti zrakom, svjetlošću, vodom, moramo se osmišljeno hraniti, uključivati i lje­kovite biljke, gibanje i mir. Psihička svježina i zrela snaga djelomično su i posljedica zdravoga psihičkog života koji razumijeva svjesno njegovanje svih dobrih karakternih osobina i pre­vladavanje slabosti. Stoga žena u tim godinama treba izbjegavati rasprave o onome što je neizbježno. Svoje poglede i misli ne bi smjela usmjeravati uvijek na spoznaju da je prešla zenit svoje životne putanje. Mora gledati u budućnost i veseliti se zdravlju, snazi, upornosti, spo­sobnosti odlučivanja i svemu što joj je ostalo. Može biti vesela i ponositi se svojim dopri­nosom porodici, državi i narodu. Ne smije zaboraviti da svako životno doba ima svoju lje­potu i da je psihička ljepota sa svojim karakterističnim iskustvom i mirom čudesno bogatstvo. Zrela žena mora biti svojoj djeci razumni savjetodavac i drug, a suprugu u životu pro­vjerena drugarica, pa će joj godine koje joj preostaju nakon mijene biti kao lijepi, suncem obasjani jesenski dani, u kojima će bogato žnjeii ono što je sijala u proljetnim i ljetnim danima koje je ostavila iza sebe.

Stalni bolovi u krsnom predjelu

Vrlo često žene osjećaju tegobe zbog bolova u krsnom predjelu ili krstima ili križima, kako se često popularno kaže. Često same traže uzrok u promjenama organa donjeg dijela tijela. Međutim, za manje od polovicu bolova u krsnom predjelu mogu se naći uzroci, pogotovu u trudnoći i pri mjesečnom pranju. Gotovo sva nezdrava zbivanja u unutrašnjim ženskim spolnim organima, koji su svezovima u dodiru s krstačnom kosti, ispoljavaju se u obliku bo­lova i u predjelu krsta. Bolovi u krsnom predjelu mogu se pojaviti i zbog promijenjenog po­ložaja maternice, a i pri upalama jajnika i maternice te vezivnog tkiva u zdjelici, a isto tako i u vezi s tumorima koji smanjuju prostor (na primjer miomi) i pri prepunjenosti unu­trašnjih spolnih organa krvlju, kao što je na primjer pri mjesečnom pranju ili nakon spolnog općenja, a prije svega nakon prijevremenog prekida snošaja. U svim tim slučajevima treba pri liječenju početi od uzroka. Često se pregledom ne otkrije nikakva bolest. Može sve biti u najboljem redu, pa i bubrezi, a nama se ipak učini da su baš oni uzročnik bolova u krsnom predjelu. Kad nema nikakvih promjena u nekom organu, onda se često pokaže da su slabi mišići na prijelazu između 5. slabinskog kralješka, dakle u donjem dijelu kralješnice, i zdjelične kosti. Nepravilnosti u građi donjeg dijela kralješnice i stečene bolesti zgloba između kralješ­nice i zdjelice (na primjer kroničnu upalu zgloba) također treba ubrajati među uzročnike bo­lova u krsnom predjelu. U godinama mijene možemo tu ubrojiti i tegobe povezane s istro-šenošću zglobova. Prilikom pregleda bolesnica na nekim mjestima osjeća jake bolove koji ne prestaju ni kad se masira. Žene svašta pokušavaju ne bi li ublažile te bolove. Obično počinju trljanjem i utrljavanjem što prolazno može malo i pomoći, ali ne i potpuno otkloniti bolove. Zatim dolaze na red topli oblozi, zračenja, često čak nepotrebne operacije i još mnogo toga. A u svim bi se tim slučajevima boljom prokrvljenošću odstranile štetne tvari, a vjež­bom ojačali oslabljeli mišići. Ta vježba može biti osmišljena i dobra masaža ili/i dobra gimnastika, a može se dopuniti i brojnim drugim mjerama koje povećavaju prokrvljenost i kojih ćemo dovoljno naći u okviru knajpovske hidroterapije. Valja spomenuti i defor­macije nogu i neodgovarajuću obuću koja kod žena često uzrokuje nepravilno držanje u

452 Ženske bolesti

krsnom predjelu i zbog čega je često i bole krsta. Prekomjerna količina masnog tkiva u pred­jelu trbuha može također uzrokovati određeno ukočeno držanje u krstima, a time i preveliki zamor. Pogotovu treba tražiti uzroke pogrešnom držanju u nepravilnom sjedenju još od dje­tinjstva. Stoga roditelji treba uvijek nanovo da upozoravaju svoju djecu na pogrešno držanje i upućuju ih da sjede uspravljeno, da ne drže kralješnicu dugo savijenu, jer će tako omlitaviti mišići oko nje. Isto tako i bolove u krsnom predjelu koji nastaju iz drugih izvora, kao na primjer kod hemoroida i drugih bolesti donjeg dijela tijela, treba liječiti uklanjanjem uzroka.

Peti dio

Prva pomoć

1. Osnove, zadaci i ciljevi prve pomoći

Prva pomoć obuhvaća sve one mjere koje pri ozljedama, oboljenjima i drugim nezgodama poduzmemo prije nego što uslijedi stručna liječnička pomoć. U današnje vrijeme bi svatko morao znati što u akutnim nezgodama smije i kako to može učiniti. Da bi prva pomoć bila djelotvorna, onaj koji je pruža mora biti za to primjereno osposobljen. Potrebno znanje može steći na raznim tečajevima prve pomoći. Kad se nezgoda dogodi, nema više vremena listati po priručnicima da bi se vidjelo na koji način treba pružiti prvu pomoć. Onaj tko je obučen za pružanje prve pomoći mora znati i koju ozljedu ili skupinu ozljeda mora najprije početi obrađivati. Tako, na primjer, najprije treba osloboditi dišne putove, a tek onda dolazi na red povijanje rana koje krvare.

Zatim treba znati kako ozlijeđenoga zaštititi od novih ozljeda, što znači izvući ga iz pod­ručja opasnosti, a ako mu je život ugrožen uslijed zastoja u djelovanju krvnog optoka i di­sanja, treba oprezno i brzo odgovarajućim mjerama (umjetno disanje, masaža srca) otkloniti tu opasnost te odgovarajućim mjerama spriječiti šok, ranjenika ili bolesnika postaviti u pra­vilan položaj, zaustaviti krvarenje, zaviti rane, ozlijeđene ekstremitete podesiti u pravilan po­ložaj tako da najprije prestanu bolovi (davanje odgovarajućih lijekova općenito je prepušteno liječniku!), bolesnika ili ozlijeđenog zaštititi od ohlađivanja ili pregrijavanja, i biranim riječima ga smirivati. Priprema za prijevoz, a u nuždi i sam prijevoz, odvija se prema propisima. Osoba obučena za pružanje prve pomoći treba ostati kod ozlijeđenoga, a netko drugi otići po li­ječnika, miliciju i kola hitne pomoći.

Upozoravamo i one koji su lakše ozlijeđeni da se moraju liječiti i ići k liječniku na kon­trolu.

Pružanje p o m o ć i na m j e s t u n e z g o d e

Brzo treba prevladati vlastiti strah! Dok promatramo ozlijeđenoga i prilike oko njega, uglavnom možemo utvrditi vrstu oz­

ljede i bolesti. Ne treba da ozlijeđenog diramo dok mu ne počnemo pružati pomoć, a to či­nimo tek kad nam je potpuno jasno o kakvoj ozljedi je riječ. Samo u neposrednoj opasnosti počinjemo odmah pružati pomoć.

Najprije treba zaustaviti krvarenja koja ugrožavaju život, zatim oslobađamo dišne putove i ako je.potrebno započinjemo umjetno disanje. Ako u zatvorenom prostoru nađemo čovjeka bez svijesti, moramo pomisliti da je riječ o trovanju plinom ili nedostatku kisika, gdje se i onaj tko pruža pomoć izlaže opasnosti!

Kad obavimo prve mjere koje spašavaju život, opipamo puis da utvrdimo kako djeluje srce i krvni optok. Ako su puis i disanje normalni, dolaze na red ozljede, prijelomi kostiju i druge ozljede koje možemo zbrinuti u okviru prve pomoći.

Ako je istodobno ozlijeđeno više ljudi, moramo utvrditi kome je pomoć najpotrebnija.

Život je neposredno ugrožen: — ako prestane disanje zbog nedostatka kisika ili trovanja, - ako jaki ali neuspjeli pokreti disajnih mišića pokazuju da dišni putovi nisu slobodni, — ako zbog neprolaznosti dišnih putova umjetno disanje nije djelotvorno, - ako čovjek diše hropćući (agonalno) zbog središnjeg poremećaja disanja koje je poslje­

dica ozljede ili bolesti,

456 Prva pomoć

- ako je disanje vrlo usporeno i ozlijeđeni ne udahne više od deset puta na minutu usli­jed trovanja ili ohladenosti,

- ako je ozlijeđeni ili oboljeli pomodrio, ili je u hropcu i otežano diše, te počinje dobivati sivoplavu boju,

- ako uslijed ozljede vratnog dijela kralješnice s hrptenom moždinom ili mekog dijela vrata postoji opasnost da se ozlijeđeni ili bolesnik uguši zbog nemogućnosti disanja,

- ako je uslijed šoka ili iskrvarenja otkazao krvni optok tako da više ne osjećamo puis, - ako je puis ispod 50 do 60 otkucaja u minuti, a to se događa zbog povećanog pritiska

ili krvarenja u mozgu, - ako srce ne kuca a zjenice više ne reagiraju na svjetlo (provjera pupilarnog refleksa), - ako su otvorene ozljede prsnog koša koje mogu uzrokovati kolaps pluća, - ako iz bilo kojeg razloga ozlijeđeni ili bolesni izgubi svijest, - ako ozlijeđeni ili bolesni bez svijesti počne povraćati i zaprijeti opasnost da počne as-

pirirati izbljuvke, - ako osjeti jake bolove u predjelu srca sa strahom od smrti, koji većinom najavljuju in­

farkt srca, - ako se temperatura tijela digne iznad 41°C, - ako temperatura tijela uslijed pothlađenja padne ispod 33°C. U svim tim slučajevima treba odgovarajućim mjerama prve pomoći, koliko se god može,

smanjiti opasnost po život, dok ne dođe liječnik ili kola hitne pomoći. Puis utvrđujemo najlakše u zapešću na žbičnoj arteriji ili na vratu, na vratnoj arteriji. Ja­

godice kažiprsta, srednjeg prsta i prstenjaka jedne ruke stavimo na kožu iznad arterije (si. 1.0-1.2). Normalan puis iznosi oko 60 do 80 jednakomjernih i snažnih otkucaja u minuti (kod odraslog).

Pupilarni refleks utvrđujemo ako oko pokrijemo, na primjer dlanom, i ruku brzo sklo­nimo. Zbog djelovanja dnevne svjetlosti ili svjetlosti džepne svjetiljke zjenice se moraju suziti. Ako se ne suze, znači da je čovjekov život ozbiljno ugrožen.

SI. 1J0-1 Mjerenje pulsa na podiaktićnoj arteriji SI. 1 0 - 2 Mjerenje pulsa na vratnoj arteriji

Rane 457

1.1. Oz l j ede t u p i m p r e d m e t i m a , rane i zavi janje rana

Kad govorimo o ozljedama tupim predme­tima, mislimo na sve unutrašnje ozljede ti­jela kod kojih je površina tijela ostala nedir­nuta.

Udarc i Mala oteklina, izljev krvi većinom prosijava kroz kožu, u početku je ozlijeđeno mjesto modro, kasnije poprimi zelenkastu nijansu, pa posmeđi, a na kraju požuti. Prva p o m o ć Ozlijeđeni mora mirovati, a na ozlijeđeno mjesto stavljamo vlažne hladne obloge.

N a g n j e č e n j a Uslijed velikog pritiska rastrga se tkivo i žile pod kožom. Iznad nagnječenog dijela pojavi se velika oteklina, a ozlijeđeno mjesto jako boli. Prva p o m o ć Ozlijeđeni treba mirovati, na ozlijeđeno mjesto se stavljaju hladni oblozi koje treba neprestano mijenjati.

R a n e Rane su ozljede površine tijela i sežu manje ili više u dubinu.

Nije zadaća onoga tko pruža prvu pomoć da utvrđuje koliko je rana duboka.

Onaj tko pruža prvu pomoć može samo toliko otkriti rane da ih neometano vidi i zavije. Radi toga treba određene dijelove odjeće odstraniti, a u nuždi i prerezati. Kad se ozlijeđenome skida sako ili hlače, treba najprije skinuti onu stranu na kojoj nije oz­ljeda.

Prvi zavoj treba da zaustavi krvarenje i spriječi dalji prodor nečistoće i bakterija u ranu. Stoga se rana najprije pokriva steril­nom gazom. Nikad se ne smije rana ni nje­zina neposredna okolica dirati prstima ili nesteriliziranim pomagalima i platnom ili rupcem. Stoga je zabranjeno ispirati ili prati rane vodom ili drugim tekućinama (izu­zetak ako sumnjamo da je riječ o bjesnilu

i ranama uzrokovanim tvarima koje nagri­zaju).

Kad se pruža prva pomoć, nikad se na rane ne stavljaju dezinfekcijska sredstva, praškovi, masti niti bilo koja druga sredstva

U vremenu od 6 do 8 sati svaku ranu mora pregledati i zbrinuti liječnik.

Strana tijela koja se nalaze u rani ili mjehu­re koji se naprave i podignu iznad razine kože ostavljamo da odstrani ili otvori liječnik. Prva pomoć Neravnu površinu rane iznad sterilne oblo­ge izravnamo odgovarajućim jastučićima. Sve skupa se učvrsti zavojem.

Rane na prsnom košu ili trbuhu mogu prodirati u tjelesne šupljine, a kroz otvore može da isklizne utroba. Ako je utroba oš­tećena ozlijeđeni obično izgubi mnogo krvi koja se često nakuplja u prsnom košu ili tr­bušnoj šupljini. Prva pomoć Rane na prsnom košu ili trbuhu, a i utrobu koja isklizne, zavijemo sterilno i čvrsto. Za­tim ozlijeđenoga moramo odmah prebaciti u bolnicu.

Za potrebe prve pomoći na raspolaganju su razne sterilne gaze i zavoji. U nuždi je dovoljan i opran i svježe izglaćan rubac. Na ranu se nikad ne stavlja vata ni staničevina. Sterilnu gazu ne smijemo dodirnuti prstima dok je pričvršćujemo zavojem, flasterom ili trokutastim rupcem. Pri tome treba voditi računa da ne zaustavimo dotok krvi u one dijelove ekstremiteta koji su najudaljeniji od tijela.

Trokutasti rubac možemo vrlo korisno upotrijebiti za učvršćivanje sterilne gaze na rani. Ako trokutasti rubac složimo u krava­tu, dobijamo pomagalo nalik na zavoj, koji možemo upotrijebiti za učvršćenje gaze na rani (SI. l . - l - l ) .

Zavoje kojima učvršćujemo sterilnu gazu moramo zavijati po cijelom ekstremitetu da izbjegnemo zastajanje krvi.

Ako nemamo na raspolaganju nešto što bi moglo zamijeniti sterilne zavoje (svježe uglačan rubac), neka rana ostane otvorena

458 Prva pomoć

dok je ne obradi liječnik. Predmeti koji uz­rokuju ranu unose u nju - a time i u tijelo - prljavštinu i klice. Postoji opasnost od in­fekcije. Zagađen organizam se brani od klica time što povećava broj bijelih krvnih zrnaca i počinju djelovati protuotrovi. Ako su klice (bakterije, virusi) jači od obrambenih snaga tijela, nastaje opća infekcija koja se nekada nazivala sepsa. Ako se rana inficira, ozlijeđe­ni ima osjećaj veće napetosti, okolica rane otiče i boli, postaje crvena i toplija. U koži se pojavljuju takozvane »crvene pruge« koje su znak upale limfnih žila. Ako klice prodru preko limfnih žlijezda, ili neposredno u krv, izazovu groznicu i iznenadni porast tempe­rature (»trovanje krvi«).

Posebno opasne zaraze nastaju uslijed zagađenih rana. Takve su zaraze tetanus, plinski vučac i bjesnilo, koje su i danas u znatnom postotku smrtnosne.

T e t a n u s Tri do četiri dana nakon ozljede (dovoljna je mala ranica ili trn) bolesnik osjeti nekak­vu napetost u tijelu, glavobolju, malaksalost, a često se i jako znoji. Ubrzo više ne može pomicati čeljusti jer se ukoče mišići za žva­kanje, a lice se izobliči. Čim se uoče takve promjene, treba hitno pozvati liječnika.

Protiv tetanusa se može zaštititi cijeplje­njem, koje treba ponoviti u predviđenom roku.

Pl inski v u č a c Plinski vučac ili gangrenu prepoznajemo po jakim bolovima i velikom otoku oko rane. Okolna koža je u početku bijela i sjajna, a kasnije uslijed raspadanja tkiva postaje smećkastosivocrna.

Krvarenje i zaustavljanje krvarenja 459

Oko rane se počinju pojavljivati mjehuri pod kožom. Ako takav dio kože pritisnemo, čujemo karakteristično škripanje kao gaže­nje po snijegu, uslijed prisutnosti plinova u potkožnom tkivu.

Ako se na rani pojave takve promjene, treba ozlijeđenog što prije odvesti na kirur­šku kliniku.

Bjesni lo Bjesnilo se prenosi ugrizima životinja (pasa, mačaka, lisica i drugih). Ako je ikako mogu­će, životinju koja ugrize čovjeka treba pre­gledati veterinar. Virus se prenosi životinj­skom slinom, a može i putem malih rana koje nastanu kad životinju češkamo ili pus­timo da nas liže.

Rane od ugriza životinja mora uvijek pre­gledati liječnik. Ako ne možemo odmah sti­ći do njega, rane treba isprati vrućom vo­dom i sapunom.

Ujed zmi je Najpoznatije otrovne zmije kod nas su poskok i riđovka. Ali na putovanjima po dalekim zemljama ili uvozom i uzgajanjem životinja za razne svrhe događa se da ujede i neka druga otrovnica. Mjesto ujeda na koži prepoznajemo po dvjema malim ranicama koje lagano krva­re. To mjesto vrlo brzo oteče i pomodri, a za­tim polako otiče cijeli ekstremitet. Zmijski ot­rov nakon nekog vremena počinje djelovati i na cijelo tijelo i izaziva slabost, vrtoglavicu, jako znojenje, glavobolju, poremećaj disanja i krvnog optoka te druge tegobe. Prva pomoć kod ujeda zmi je Ekstremitet na kojem opazimo ujed zmije treba podvezati da se zaustavi protok otro­va. Od mjesta ujeda u smjeru prema srcu podvezujemo toliko čvrsto da arterijska krv može pritjecati u donji dio ekstremiteta, ali da se kroz vene više ne može vraćati u ti­jelo. Taj ekstremitet postaje modrikast, a iz ranica nastalih ujedom curi tamnomodrocr-vena krv. Podvezivanje treba omogućiti istjecanje krvi s otrovom iz rane a istovre­meno spriječiti širenje krvi s otrovom u druge dijelove tijela.

U b o d k u k a c a Ubodi kukaca mogu biti opasni, pogotovu u usnoj šupljini i oko očiju. Prva pomoć Najprije pokušamo odstraniti ostatke žal­ca. Zatim na mjesto uboda stavljamo hlad­ne obloge od vode, alkohol ili mast koja sprečava upalu i smanjuje oteklinu. Ako kukac ubode u ždrijelo, moglo bi nastupiti gušenje jer vrlo brzo otiče sluznica i one­mogućava disanje. To opasno oticanje naj­bolje ćemo spriječiti, ili bar usporiti, ako bolesniku dok ga prevozimo do liječnika stavljamo u usta komadiće leda ili mu da­jemo gutljaj po gutljaj jako rashlađenog pića.

Žul jev i i natisci Žuljevi na nogama se stvaraju ako cipela ne naliježe dobro uz nogu ili ako čarape imaju nabore. Najprije treba noge pažljivo oprati, a zatim mjesta na kojima je koža pocrvenjela posuti praškom i oblijepiti flasterom. Time se smanjuje daljnje tiskanje. Na kraju obuče-mo i čiste čarape.

Ako su se već napravili mjehuri, treba ih premazati tinkturom joda i na donjem dijelu probiti sterilnim predmetom (npr. iglom). Kad tekućina oteče iz mjehura, kožica mje­hura morala bi opet prilegnuti; nikad ne treba uklanjati kožicu koja se odvojila. Na­kon toga zavoj s flasterom štiti to mjesto i smanjuje tiskanje a time i bol.

Odjeća koja grebe i žulja zagrijanu kožu vlažnu od znoja može na stražnjici i unut­rašnjoj strani bedara izazvati bolnu povr­šinsku upalu kože. Predio treba rashladiti hladnom vodom i ukloniti znoj.

1.2. Krva ren ja i zaustav l janje krvaren ja

Rane koje krvare prekrijemo običnim zavo­jem i tako uglavnom zaustavimo krvarenje. Iz arterija (odvodnica) štrca svjetlocrvena krv u mlazovima a njihov ritam poklapa se s ritmom otkucaja srca, odnosno žile. Ako

460 Prva pomoć

ranjenu arteriju prekriva tkivo rane, krv ne štrca u naletima, nego jednakomjerno istje­če. Prva pomoć Ranu zavijemo kompresijskim zavojem. Na sterilni jastučić ili sterilnu gazu prvog zavo­ja stavimo jastučić napravljen od čvrsto slo­ženog rupca, stolnjaka, staničevine ili ne­čeg sličnog i sve to skupa čvrsto zavijemo (SI. 1 .2-1) .

Ako kompresijski zavoj ili još jedan koji stavimo iznad prvoga ne zaustave krv (na primjer kad su ozlijeđene velike arterije), moramo arteriju prstom jako pritisnuti na nekom mjestu između rane i srca (SI. 1.2—2—7), a zatim ranjeni ekstremitet pod-vezati između rane i srca (SI. 1. 2-8). Ako podvežemo pravilno, krvarenje se odmah zaustavi, a ekstremitet pobijeli. Ako povez nije dovoljno čvrst, krv počinje zastajati: ek­stremitet postaje modrocrven, a iz rane obilno teče krv tamnocrvene do modrocr-vene boje. Zabranjeno je

podvezivanje na donjem dijelu podlaktice, u predjelu laktenog i koljenskog zgloba, na gornjoj trećini potkoljenice, jer prijeti opas­nost da pritiskom oštetimo živce (prijeti oduzetost!).

Za podvezivanje možemo upotrijebiti samo široke trake (na primjer naramenice, pojase, gumena crijeva, usko složen rubac, salvetu, trokutasti rubac), ali nikad ne smi­jemo upotrebljavati ono što se urezuje u tki­vo kao što je konopac, vezica za cipele, žica i slično.

Podvez može ostati zavezan samo sat i pol. Zatim ga treba na minutu do dvije od-vezati da se ekstremitet opet opskrbi krvlju. Za to vrijeme ozlijeđeni mora ležati u šok položaju, a ranu mu moramo pritiskati kompresijskim zavojem. Nakon toga podvez opet zavežemo i bolesnika brzo ali oprezno prevezemo u bolnicu.

Ako je u pitanju podvezivanje patrljka ekstremiteta (kad se na primjer ekstremi­tet odlomi ili potpuno otkine), podvez se ne smije uopće popuštati.

Kad napravimo podvez, moramo na pa­piriću napisati gdje je stavljen i kad je na­pravljen te ga na istaknutom mjestu pričvr­stiti na ozlijeđenoga. Nakon toga, ako je ika­ko moguće, onaj tko je ozlijeđenome pružio prvu pomoć, prati ga i u bolnicu.

U krajnjoj nuždi, kad zavoj s pritiskom ne može zaustaviti krvarenje, a arterija se ne može ni podvezati ni pritisnuti te prijeti opasnost da ozlijeđeni iskrvari, onaj tko pruža prvu pomoć mora rukom stisnuti žile koje krvare, mada prijeti opasnost da se unesu klice u ranu. Ipak je važnije stisnuti žile, jer se time spašava život, pa je u tom trenutku manje važno što će se možda rana inficirati.

Šok 461

SI. 1.2-5 Pritiskanje arterije ključnjaće. Vrhovima prstiju iza sredine ključnjaće čvrsto pritisnemo prema dolje prema prvom rebru

Krvarenje iz velikih vena ili proširenih vena može kod ozljede ili čira potkoljenice uzrokovati veliki gubitak krvi. U tim je slu­čajevima dovoljno ruku ili nogu podignuti i postaviti u viši položaj, a na mjesto koje krvari staviti kompresijski zavoj. Podveziva­nje nije potrebno.

1.3. Šok

Za šok je među ostalim karakteristično da otkazuje krvni optok. S akutnim smanjenjem količine krvi koju srce tjera kroz žile orga­nizam dolazi u smrtnu opasnost. U početku je samo periferija pogođena pomanjkanjem krvi, ekstremiteti su hladni i blijedomodri-kasti. Ako krv i dalje otječe, van ili unutra, manjak se osjeti i u mozgu, srcu i drugim za život važnim organima. Krvni tlak pada, puis je ubrzan ali jedva čujan, disa­nje plitko, ozlijeđenoga oblije hladan znoj, nemiran je, hvata ga tjeskoba i polako gubi svijest - nalazi se u teškom, po život opasnom šoku.

Šok može biti i posljedica opeklina ili jako obilnog povraćanja, jer se u krvi znat­no smanji količina bjelančevina, vode i soli.

Ali šok se može pojaviti i kad akutno ot­kaže srce ili pri plućnoj emboliji, pri trova­nju krvi ili zbog preosjetljivosti organizma na neke tvari.

Ako krvni optok otkaže zbog bolova, straha ili tjeskobe, u pitanju je druga vrsta šoka, tj. gubitak svijesti. U normalnim se prilikama krv jednakomjerno i osmišljeno ras|x>ređuje na različite organe, elastične i rastezljive žile su napete, a s tim i napu­njene krvlju. Uslijed straha, bolova i tjes­kobe nastanu pod utjecajem vegetativnoga živčanog sistema akutni poremećaji u ras­poređivanju krvi, tako da se ona nakuplja u labavim i raširenim žilama trbušnog prostora. Zbog nedovoljne prokrvljenosti i pomanjkanja kisika u mozgu čovjek gubi svijest. Koža je jednako kao i kod šoka bli­jeda i hladna, a puis oko 60 do 70 otku­caja u minuti.

462 Prva pomoć

Prva pomoć u slučaju šoka Ozlijeđenog ili onesviještenog čovjeka op­rezno položimo na bok. Ovisno o dobu go­dine i mjestu na kojem se zatekne treba ga položiti na odgovarajuću podlogu i pokriti. Ako nije nužno, ne treba ga dizati.

Ako ozlijeđeni jako krvari, treba odmah pokušati zaustaviti krvarenje. Noge treba staviti u viši položaj. Ako zastane srce i oz­lijeđeni ne diše, istog časa treba početi oživ­ljavanje. Sve druge mjere prve pomoći (na primjer stavljanje u udlage i slično) treba u prvom trenutku izostaviti. Čovjeka u šoku počinjemo odmah spašavan na samom mjestu nezgode i treba hitno pozvati liječnika.

Kako postaviti ozlijeđenog da leži 463

Istodobno treba organizirati prijevoz na kliniku. Za vrijeme prijevoza treba s ozlijeđenim postupati što je moguće opreznije.

Ako je bolesnik ili ozlijeđeni u nesvjestici, najbolje je da ga postavimo da leži ravno s podignutim nogama.

1.4. Spašavan je

Spašavanje ili izvlačenje čovjeka s opasnog područja najlakše se izvodi takozvanim RAUTEKOVIM zahvatima. Ozlijeđenog ili onesviještenog čovjeka uhvatimo rukama u rameno-vratnom predjelu tako da glava leži na podlaktici. Zatim ozlijeđenog oprezno podignemo i uspravimo da sjedi. Potom ga spasilac podupre i ukruti svojim koljenima, a rukama odostraga uhvati ispod pazuha. Tada jednu od podlaktica ozlijeđenoga uzme u ruku i postavi je poprečno — ispred njegova trbuha (SI. 1.4-1 i 2). Onda se spa­silac malo podigne tako da mu koljena budu blago savijena i ozlijeđenoga povuče

na svoje savijeno bedro da bi ga tako lakše izvukao iz opasnog područja (SI. 1.4-3).

1.5. K a k o postavi t i oz l i jeđenog da leži

Ozlijeđenog ili iznenada oboljelog čovjeka treba postaviti da leži kako slijedi:

Čovjeka bez svijesti moramo postaviti u stabilan bočni položaj, osloboditi mu dišne putove da u slučaju povraćanja ili krvarenja u ustima ne bi aspirirao ispovraćanu hranu ili krv.

Bolesnika koji je pri svijesti i nije u opas­nosti od povraćanja položimo na leđa, pod glavu mu nešto podmetnemo i tako ga pre­vozimo (SI. 1.5-1).

Ako je ozlijeđeni u šoku, a pri svijesti, ta­kođer ga položimo na leđa, s glavom nani­že, a nogama naviše (SI. 1.5—lb).

U slučaju toplotnog udara i drugim slu­čajevima pritjecanja krvi u glavu, dolazi ta­kođer u obzir leđni položaj, s tim da su noge naniže a glava naviše (SI. 1.5—lc).

464 Prva pomoć

Kad ozlijeđeni uslijed loma kostiju ili sla­bijeg rada srca teško diše, položimo ga tako da napola sjedi, a laktovima se oslanja na podlogu (SI. 1.5-ld).

Bolove u trbuhu ćemo ublažiti ako boles­nika položimo na leđa, s nogama malo sa­

vijenim. Ispod koljenskog pregiba podmet-nemo savijenu deku ili nešto slično (SI. 1.5-le).

Pri krvarenju iz nosa, usta ili ždrijela, kad bolesnik nije u šoku niti nesvjestici, treba sjediti poduprte glave (SI. 1.5—10-

Pri jevoz 465

Ako je potrebno davati umjetno disanje, bolesnik ili ozlijeđeni treba ležati na leđima s glavom nauznak.

Prije nego što bolesnika ili ozlijeđenog položimo u odgovarajući položaj, treba da razgrnemo podlogu na koju ćemo ga polo­žiti da bismo ga zaštitili od vlage i hladno­će; zatim ga pokrijemo i prema potrebi i odozgo zaštitimo od vjetra, hladnoće i kiše. Ako procijenimo da bolesnik neće biti od-vezen odmah, najopreznije što možemo ski­nemo mu vlažnu odjeću. Pri tome se mora­mo pridržavati osnovnog načela da najprije skinemo odjeću sa zdrave strane tijela.

Bočni po loža j Ako ozlijeđeni leži na boku, ne treba se lx>-jati da bi mogao progutati ispovraćani sadr­žaj, sluz iz usta ili nosa, jer se u tom polo­žaju to ne može desiti. Najlakše je pomoći ozlijeđenome koji leži na boku jer spasilac može čučnuti pokraj njega. Spasilac uhvati ozlijeđenoga za ruku i koljenski pregib na suprotnoj strani tijela i povuče ga k sebi. Na taj način okrene ozlijeđenoga oko uzdužne osi (SI. 1.5-2). Gornju (SI. 1.5-3) ili donju (SI. 1.5-4) nogu savije mu u koljenskom pregibu, glavu zabaci nauznak, a lice u stra­nu. Brada treba stajati na savijenoj ruci.

U nekim posebnim slučajevima ozlijeđe­nog ne stavljamo da leži postrance, jer bis­mo na taj način mogli pogoršati njegovo stanje. Takvi slučajevi su na primjer prije­lom kralješnice, gdje postoji opasnost od oš­tećenja hrptene moždine, zatim prijelomi bedrene kosti, otvorene trbušne rane i naj­teži slučajevi šoka. U takvim slučajevima oz­lijeđeni treba da leži na leđima. Ako povra­ća, najprije mu glavu okrenemo na stranu, a onda oprezno i tijelo.

1.6. Prijevoz

Kad teškom bolesniku ili ozlijeđenom čov­jeku pomognemo da se izvuče iz po život opasnog stanja, najčešće je potrebno kol i ­ma h i tne pomoć i prevesti ga na kliniku ili

k liječniku. U većini slučajeva osobni auto­mobil nije primjeren za to, a u neprimjere­nim vozilima ozljede se često znatno pogor­šaju!

Prijevoz mora teći bez zastoja i oprezno. Pretjerana žurba samo šteti! Posljedica veli­kih brzina uvijek su potresi, a oni mogu bit­no pogoršati unutarnja, u početku bezopas­na, krvarenja. Ozlijeđeni u toku tako nestru­čnog prijevoza često iskrvari na putu do kli­nike. Dogodi se ono što smo htjeli izbjeći! Ozlijeđenoga smo odvezli doslovno u smrt, a uz to cijelim putem stvarali i opasne situa­cije za druge.

466 Prva pomoć Prijevoz 467

Najbrži prijevoz ima opravdanja samo onda kad postoji opasnost da se ozlijeđeni zaguši ili ako je posrijedi obilno unutrašnje krvarenje.

Nikad ga ne smijemo prevoziti bez pra­tioca, a za vrijeme prijevoza treba da leži kako smo naveli.

Načelno treba imati bolesnička ili impro­vizirana nosila (daska, vrata, ljestve). Stavi­mo ih uz ozlijeđenog, ali ga ne navlačimo na njih.

Ozlijeđenog čovjeka premjestimo na no­sila tako da trojica kleknu pokraj njegove zdrave strane, podvuku ruke ispod njega, a zatim ga na dani znak istodobno i jedna­komjerno podignu tako da se on ne savija. Zatim podmetnemo nosila i oprezno ga po­ložimo na njih (SI. 1.6—1).

Za vrijeme dok ga dižemo sa zemlje i spuštamo na nosila, ruke ozlijeđenoga mo­raju biti prekrižene na prsima; ne smiju pa­dati. Bez obzira na to kakva su nosila, oz­lijeđenoga treba privezati pojasevima. Spa­sioci koji nose bolesnika na nosilima ne smiju ići ukorak.

Dva spasioca mogu lakše ozlijeđenog i onesviještenog čovjeka prenijeti na kraće razdaljine na ovaj način:

Prvi spasilac uhvati ozlijeđenog Rauteko-vim zahvatom (opisali smo ga), a drugi sva­kom svojom rukom uhvati jednu njegovu nogu i nosi ga na taj način što hoda između njegovih nogu (SI. 1.6—2). Za vrijeme noše­nja prvi nosilac mora upozoravati na sve zapreke i neravnine na putu da onaj drugi ne bi pao.

Ako imamo na raspolaganju stolac za prijenos bolesnika, stavimo ga na stolac. Prvi spasilac nosi stolac držeći ga za naslon, a drugi ga uhvati za noge (SI. 1.6—3).

Kad je samo jedan spasilac, on može na manje razdaljine prenijeti bolesnika bez svi­jesti noseći ga na ramenima, ali samo ako su bolesniku neozlijeđena leđa.

Noge ozlijeđenoga vise na prednjoj, glava na stražnjoj strani spasioca, a jedna ruka prebačena je preko spasiočevog drugog ra­mena (SI. 1.6-4).

Inače spasilac može sam prenijeti ozlije­đenoga tako da njegove ruke povuče preko

468 Prva pomoć Oživljavanje 469

svojih ramena i prekriži ih na prsima (SI. 1.6-5).

Čovjeka koji nije teško ranjen može samo jedan spasilac nositi i na rukama kad su raz­daljine kraće. Ruke ozlijeđenoga treba da se spajaju na zatiljku spasioca, i to čvrsto. Oz­lijeđenoga uhvati spasilac jednom rukom is­pod bedara, a drugom pridržava njegova leđa (SI. 1.6-6).

2. Oživljavanje

2.1. Dišni pu tov i mora ju biti s lobodni

Začepljeni dišni putovi mogu u vrlo krat­ko vrijeme uzrokovati pomanjkanje kisika, prije svega u mozgu, a time nanijeti trajna oštećenja. Posebno je opasno kad se dišni putovi začepe kod čovjeka koji nije pri svijesti.

Ozlijeđenoga koji može hodati vodimo tako što povučemo jednu njegovu ruku pre­ko svog ramena i držimo je u zapešću, a drugom rukom ranjenika obuhvatimo pre­ko leđa (SI. 1.6—7). Tako ćemo spriječiti da ranjenik padne ako ga možda uhvati trenut­na slabost ili ako izgubi svijest.

Budući da oslabi tonus čeljusnih i jezič­nih mišića, donja čeljust visi a jezik se savije unatrag i zatvori dišne putove. Zbog po­manjkanja odgovarajućih refleksa ozlijeđeni usiše sve strane sadržaje, kao što su krv, že­lučani sadržaj i drugo, a to također zatvara dišne putove.

Stoga je jedan od prvih zadataka prve po­moći da se kod svih koji izgube svijest naj-

470 Prva pomoć

prije utvrdi stanje dišnih putova. Iz usta tre­ba povaditi sva strana tijela, glavu nagnuti unatrag u zatiljku, a donju čeljust izvući na­prijed. Ako ozlijeđeni zatim jednakomjerno diše, postavimo ga u bočni položaj.

Ako čišćenjem usne šupljine, naginjanjem glave unatrag i pomicanjem donje čeljusti naprijed ne uspostavimo normalno i jedna­komjerno disanje, počnemo umjetno disanje, jer bi inače u tri do pet minuta nastupila smrt.

Umjetno disanje primjenjujemo upuhava-njem zraka (postupak nazivamo i darova­njem daha, budući da svojim ustima napu­havamo pluća nastradaloga) ili pritiskanjem na prsni koš.

Da nastradali ne diše prepoznajemo po tome što se njegov prsni koš više ne diže i ne spušta, što je bez svijesti, koža mu po-modri, a zjenice prošire.

2.2. Darovanje daha

Svoja usta naslonimo na nos čovjeka koji spontano ne diše, a ako mu je nos začepljen stavimo usta na njegova usta i upuhavamo mu zrak. Iz higijenskih razloga preporučlji­vo je pri tome staviti džepni rubac na nje­gov nos ili usta.

To je najuspješniji način umjetnog disanja u pružanju prve pomoći. U zraku koji izdah-ne pružalac prve pomoći još je uvijek to­liko kisika da može biti dovoljno nastra-dalome. Snažnim upuhavanjem izdisanog zraka postižemo da se nastradalome opet nadmu pluća, a ošit pomakne nadolje kao onda kad čovjek normalno udahne. Zatim se pluća zbog svoje elastičnosti opet vrate u ishodišni položaj. Tako nastradali izdah-ne zrak.

Ručno umjetno disanje u leđnom položa­ju prema Thomsenu ili Silvesteru dolazi u ob­zir samo kao metoda prve pomoći kod na-stradalih kojima je lice znatno ozlijeđeno.

Dah dajemo ovako: Bolesnog ili ozlijeđenog čovjeka bez svi­

jesti najprije postavimo u leđni položaj. Oso­

ba koja pruža prvu pomoć klekne sa strane, pokraj njegove glave. Jednom rukom uhvati bradu i potisne je prema gonjoj čeljusti, tako da donji zubi budu ispred gornjih. Palcem iste ruke zatvori nastradalome usta s tim da mu stisne usne. Druga spasiočeva ruka je na nastradalom čovjeku i pomiče mu glavu unatrag (SI. 2.2-1).

Ako je disanje zastalo uslijed toga što je jezik zapao unatrag, tim pokretom može opet spontano započeti.

Ali ako nastradali i dalje ne diše, očisti­mo mu usnu šupljinu (prst omotamo rup­cem), ili ako imamo na raspolaganju odgo­varajući uređaj, isišemo strani sadržaj iz usne šupljine. Ako i nakon toga nastradali ne diše, spasilac udahne i kroz svoja usta u nos nastradaloga upuše zrak i ispuni mu pluća. Pri tome spasilac mora svojim ustima obuhvatiti nos nastradalog u obliku lijevka i stisnuti ga (SI. 2 2 - 2 ) .

Na isti način spasilac izvodi umjetno di­sanje usta na usta, pri čemu jednom rukom stisne i zatvori nos nastradaloga.

Odrastao čovjek može djetetu upuhavati zrak istovremeno kroz nos i usta.

Zatim se treba odmaknuti i promatrati pomicanje prsnog koša nastradaloga (SI. 2 2 - 3 ) .

Slijedi drugo upuhavanje zraka. Potrebno je brzo, jedno za drugim, 10 upuhavanja zraka u pluća nastradaloga. Tada treba uzeti

SI. 22— 1 Usta stisnemo i glavu pomaknemo u smjeru zatiljka (nauznak)

Darovanje daha 471

odmor od 20 sekunda, nakon čega se zrak upuhava bez posebnog naprezanja u nor­malnom ritmu disanja, što znači oko pet­naest puta na minutu. Ako udišemo pa upu­havamo zrak prebrzo ili preduboko, može­mo osjetiti omamljenost, koju ćemo izbjeći kratkim odmorom između svakog upuhava­nja.

Ako se pri takvom umjetnom disanju prsa nastradaloga ne počnu primjetno dizati i spuštati, treba razmotriti položaj glave i

čeljusti i utvrditi jesu li slobodni dišni pu­tovi.

Kada usprkos svim tim nastojanjima da­rovanje daha ne pomogne, treba što brže potražiti liječnika koji će intubacijom (uvo­đenjem plastične cijevi ili gumenog crijeva u dišne organe) ili traheotomijom (otvorom u đušniku) pružiti pomoć.

Ako onaj tko pruža prvu pomoć ima na raspolaganju cjevčicu za upuhavanje i umije ju upotrijebiti, na taj način izbjegne nepos­redni dodir svojih usta s nosom ili ustima nastradalog, što je uvijek preporučljivo iz higijenskih razloga. Cjevčica za upuhavanje je upotrebljiva i kad je čovjek kojega oživ­ljavamo popio otrov. Naime, u instrumente za pružanje prve pomoći spadaju i različite cijevi za upuhavanje zraka. Uvođenje takvih cijevi u dišne putove nastradaloga treba prepustiti stručnoj osobi. Slike 2.2—4-8 pri­kazuju kako izgleda SAFARI tubus za upu­havanje zraka i kako se uvodi u dišne pu­tove.

Gotovo svatko tko želi može naučiti kako sc rukuje tim i drugim spravama za umjetno disanje u okviru prve pomoći.

Još jedanput naglašavamo da umjetno di­sanje treba početi što je moguće brže i što prije nakon prestanka disanja. Nije najhitnije potrebno nastradaloga pomaknuti iz opas­nog područja, nego je nužno odmah zapo­četi umjetno disanje. Cim poduzmemo sve potrebno (zabacimo glavu unatrag, čeljust naprijed i ostalo), počinjemo upuhavati zrak. Upuhavati treba neprestano, i za vrijeme prijevoza, ali treba dati i mogućnost da se pluća unesrećenog isprazne.

Oživljavanje umjetnim disanjem završava čim nastradali počne opet samostalno jed­nakomjerno i snažno disati ili kad pouzdano utvrdimo da je mrtav.

Umjetno se disanje ne smije primjenjivati kod trovanja jetkim plinovima (na primjer kiselinske pare, nitro plinovi, klor i njegovi spojevi). U takvim slučajevima treba spreča­vati svako naprezanje i dublje disanje. Mo­žemo pomoći samo inhaliranjem čistog ki­sika.

4 / 2 Prva pomoć Zastoj srca i masiranje srca 473

2.3. Zastoj srca i mas i ran je srca

Srce miruje ako ni na vratnoj arteriji ni u predjelu preponskog pregiba ne možemo opipati puis. Ni na prsima više ne osjećamo otkucaje srca. Nastradali ne diše. Zjenice se šire, ili su raširene, i ne reagiraju na svjetlost (nema pupilarnog refleksa).

Život može spasiti hitna akcija osobe stručno osposobljene za pružanje prve po­moći i to masažom srca i umjetnim disa­njem. Masiranje srca može biti uspješno samo ako prethodnim umjetnim disanjem osiguramo kisik u plućima. Zbog toga se uvijek najprije počinje primjenjivati umjetno disanje, pa tek onda masaža srca.

Masi ran je srca Ako se ikako može, nastradaloga treba po­ložiti na tvrdu podlogu da leži na leđima, a gornji dio odjeće koji ga steže što prije ot­kopčati ili razrezati. Ako se može, stavi se

pod leđa — u visini ramena — savijena deka, tvrd jastuk ili nešto slično.

Na taj se način vratni dio kralješnice snažnije okrene unatrag, a dišni putovi se oslobode. Noge stavimo malo naviše.

Onaj tko pruža prvu pomoć kleči ili stoji sa strane, ovisno o visini ležišta. Počinjemo darovati dah; tu spada najprije 5 upuhavanja zraka. Zatim prvi spasilac stavi oba dlana na tvrdi donji dio prsne kosti (SI. 2.3-1) i pri­tisne odozgo okomito na prsni koš (SI. 2.3—2), pa odmah popusti. Tako deset puta ritmički pritisne prsni koš.

Brzinu pritiskanja treba podesiti tako da se prsni koš stisne šezdeset do sedamdeset puta na minutu.

Ritam umjetnog disanja i masiranja srca poklapaju se ovim redoslijedom:

Ako je spasilac sam, najprije pet puta upuhne nastradalome zrak u pluća, a zatim deset puta pritisne prsni koš (prsnu kost), pa dvaput upuhne i opet deset puta pritisne prsnu kost, što znači da dvaput upuhne zrak

474 Prva pomoć

SI. 2.3-3 Masiranje srca i upuhavanje zraka

i deset puta pritisne prsnu kost, dva umjet­na disanja, deset masiranja, dva umjetna di­sanja — deset masiranja i tako dalje.

A ako rade dva spasioca, ritam treba da bude:

jedno umjetno disanje, pet masaža, 1 um­jetno disanje — 5 masaža, i tako dalje.

Srce male djece masiramo tako da trima srednjim prstima ruke ili obiju ruku polože­nih jedna na drugu pritišćemo na srednju trećinu prsne kosti (SI. 2.3-4). Kod djece je dovoljan pritisak jednog dlana (pešćaja).

Dok dajemo umjetno disanje ne masira­mo srce. Ali masiranje srca ne smijemo pre­kinuti više od 5 sekunda

Kad drugi spasilac na vratu ili u prepon­skom pregibu osjeti puis arterije, a zjenice se opet suze ili ostanu sužene, to je znak da umjetno disanje i masaža srca daju rezultate. Umjetno disanje i masažu srca treba nasta­viti sve dok unesrećeni ne počne disati, a srce mu raditi samo od sebe i bez zastoja. Spasioci moraju i dalje kontrolirati puis na-stradaloga i promatrati ga. Ako nastradali opet prestane disati i srce mu zastane, po­novno počinjemo masirati srce i davati um­jetno disanje i za vrijeme prijevoza

Pritisak na prsnu kost za vrijeme masira­nja može kod mladih ljudi biti slabiji nego kod starijih koji imaju pomalo ukrućen pr­sni koš. Tim pritiskanjem se srce stisne iz­među prsne kosti i kralješnice, a krv se iz

njega istisne u krvni optok. Na taj način možemo održavati krvni optok koji je dovo­ljan da se prokrve najvažniji organi.

Pravilan pritisak koji je potreban za stis­kanje prsnog koša utvrdit ćemo ako u po­četku pritisnemo vrlo oprezno, a pri tome se prsna kost ugne samo 3 do 4 centimetra. Time odmjerimo i jačinu pritiska za sljedeće brzo pritiskanje, jer prsna kost treba također da se ugne 3 do 4 cm.

Svaki suvremeni čovjek bi morao naučiti te mjere za oživljavanje na posebnim teča­jevima na modelu, kako bi ih u nuždi mo­gao primijeniti za spašavanje života. Pravil­no umjetno disanje i pravilna masaža srca mnogima su spasili život. Zastoj srca i disa­nja ne moraju uvijek izazvati smrt. Moguće je vrlo uspješno oživljavanje.

SI. 2.3-4 Masiranje dojenčetova ili djetetova srca

Ozljede posebne vrste 475

3. Ozljede posebne vrste

3.1. Ozljede glave

Posljedica ozljeda mekih dijelova glave često su obilna krvarenja koja moramo za­ustavljati kompresijskim zavojem. Tupa oz­ljeda lubanje nastaje ako glava udari o tup, tvrd predmet ili dobije udarac takvim predmetom. Pri tome mekani vanjski omo­tač glave može ostati neozlijeđen. Takvi tupi udarci uzrokuju potres mozga Rad mozga se za neko vrijeme poremeti, a čov­jek je bez svijesti. Kad se osvijesti, ne sjeća se onoga što se događalo prije nesreće ni same nesreće. Ozlijeđeni je zbunjen i ne može se orijentirati ni u prostoru ni u vre­menu. Obično mu je loše i često povraća, a to se može dešavati i dok je bez svijesti.

Tako ozlijeđenog čovjeka treba što prije prevesti u bolnicu da ga pregleda liječnik. Kod takve ozljede se jako poveća pritisak u lubanji. Taj pritisak je često posljedica pr-skanja žile koja prolazi unutrašnjom stra­nom lubanje. Krv iz te žile nakuplja se u lu­banjskoj jami i uzrokuje povećanje unutarlu-banjskog pritiska i komprimiranje.

Vanjski znaci pokazuju postoji li pritisak na mozak. Zbog povećanog pritiska u lu­banjskoj jami, nesvjestica se ili ponavlja ili traje, a zjenica jednog oka veća je nego dru­gog. Takva promjena uzrokuje smrt ako se operativnim zahvatom ne ukloni povišeni pritisak i ne zaustavi krvarenje.

Stručan spasilac mora znati da između vremena kad se dogodila nesreća i vremena kad počinje nesvjestica može proći i dulje vrijeme (takozvani slobodni interval). Stoga treba ozlijeđenoga koji pokazuje znake po­tresa mozga (nesvjestica, gubitak pamćenja, slabost, povraćanje, smanjenje pulsa, ispod 55 na minutu) uvijek odvesti na pregled li­ječniku.

Otvorene ozljede lubanje i mozga Takve ozljede prepoznajemo po krvi i bije­loj moždanoj masi koja curi iz rane na glavi

u predjelu vlasišta. Ozlijeđeni je uglavnom u nesvijesti ili omamljen. Da je riječ o ozljedi lubanje i mozga dokazuje i čista tekućina (moždana tekućina) koja curi iz nosa i ušiju. I krvarenje iz ušiju i nosa pokazuje da je ri­ječ o prijelomu lubanje (baze lubanje) po­vezanim s ozljedom mozga. Nakon nekog vremena se na vjeđama pojave krvni podlje-vi koji izgledaju kao naočale, jer se rahla tki­va oko očne šupljine napune krvlju. Prva pomoć Mozak koji viri iz rane ne smijemo potiski­vati natrag u lubanju. Ranu pokrijemo ste­rilnim zavojem. Ako možemo, trebalo bi ci­jelu ranu i njezinu okolicu obložiti sterilnim zavojem da pri zavijanju ne bismo pritisnuli mozak koji je vani.

Unesrećenog s ozlijeđenom lubanjom i mozgom legnemo bočno na neozlijeđenu stranu. Glavu mu treba položiti na tanki jastuk. Ne smijemo zaboraviti da ljudima koji su bez svijesti moraju biti slobodni dišni putovi. Neprestano kontroliramo puis da bismo u slučaju eventualnog pada ispod 55 otkucaja na minutu mogli na vri­jeme saznati povećava li se i opasnost za mozak.

Ako je potrebno, počnemo primjenjivati umjetno disanje i masažu srca.

Ozlijeđenoga oprezno i što prije odveze-mo na kliniku, ali on neprestano mora le­žati u bočnom položaju. Unesrećenima s takvim ozljedama ne dajemo nikakva pića, jer bismo time povećali opasnost povraća­nja.

3.2. Ozljede lica, usta i ždrijela

Ozljede mekih dijelova lica većinom jako krvare. Prva pomoć Ozljede pokrivamo sterilnim zavojem. Pri­tiskom zaustavljamo krv dok se rana ne ob­radi.

476 Prva pomoć

Ako se slomi nosna kost, nos poćinje brzo oticati, a iz nosnica jako krvari. Prva pomoć Nos zaštitimo zaštitnim zavojem. Ako je na­stradali bez svijesti, u bočnom ga položaju prevezemo na kliniku.

Prijelom gornje čeljusti prepoznajemo po unakaženosti usno-nosnog predjela lica, koju prate otekline. Cesto su ozlijeđene usne i usna šupljina što još više povećava krva­renje, a s njim i mogućnost zagušenja krvlju koja dospije u dišne putove. Prva pomoć Rane zavijemo zavojem, a usnu šupljinu pažljivo pregledamo i po potrebi uklonimo rasklimane zube i ostatke razbijenih. Ako je nastradali bez svijesti ili ošamućen, u boč­nom |X)ložaju ga prevezemo u bolnicu.

Prijelom donje čeljusti prepoznajemo iz­vana po stepenici od niza donjih zuba i ja­kom oticanju brade. Ozljede na usnama obi­čno zahvaćaju i usnu šupljinu. U slučaju te­žeg krvarenja i u ovom slučaju prijeti opas­nost od zagušenja krvlju. Prva pomoć Ako je potrebno, ozljedu zavijemo i poseb­nim zavojem zaštitimo bradu. Prije toga još dobro pregledamo usnu šupljinu i iz nje od­stranimo rasklimane ili ispale zube te dije­love zuba. Ako je unesrećeni bez svijesti ili ošamućen, u bočnom ga položaju preveze­mo u bolnicu. Ako je pri svijesti, treba da sjedi i laktovima se oslanja na koljena i po­dupire glavu da bi krv mogla otjecati.

Ozljede usta i ždrijela uglavnom su po­praćene teškim krvarenjima. Prva pomoć Ova krvarenja ne možemo zaustaviti ni za­vojem ni pritiskanjem na žilu. Stoga se treba pobrinuti da krv može otjecati iz usta i da su dišni putovi prohodni. Ako ozlijeđeni može sjediti, neka nagne glavu malo napri­jed, a može je uhvatiti i rukama te poduprijeti tako da se laktovima oslanja o koljena. Ne smije govoriti niti micati glavu, jer mirova­

nje najviše doprinosi prestanku krvarenja. Budući da gutanje krvi često izazove povra­ćanje, krv iz otvorenih usta treba hvatati u odgovarajuću posudu i mjeriti joj količinu, jer se time može prilično točno utvrditi ko­liko je unesrećeni iskrvario.

3.3. O z l j e d e oči ju

Čovjeka koji ozlijedi oči treba bez odlaganja odvesti k liječniku. Prva pomoć Ne uklanjamo strana tijela iz očiju, to mora učiniti liječnik. Na oko stavimo dobro ojas-tučen sterilni zavoj. Ako je moguće, zavije­mo i zdravo oko, tako da se oba oka odma­raju do početka liječenja.

3.4. Oz l j ede vrata

Istodobno s vratom mogu biti ozlijeđeni grkljan, dušnik, žile i živci; takva ozljeda je opasna po život. Najteže je to što se izlje­vom krvi, unutrašnjim i vanjskim otekli-nama ili teškom ozljedom zatvaraju dišni putovi. Prva pomoć Najvažnije je odgovarajućim mjerama zaus­taviti jaka krvarenja, očistiti dišne putove i pobrinuti se da ostanu prohodni, a ozlijeđe­noga pravilno položiti i što prije odvesti li­ječniku.

3.5. Oz l j ede p r s n o g koša

Ozljede prsnog koša mogu biti opasne po život, jer nagnječena pluća mogu onemogu­ćiti disanje, a kroz potrgane velike žile može ozlijeđeni iskrvariti.

Ako zrak dospije u prostor između po­vršine pluća i unutrašnje stijenke prsnog koša izvana (ozljeda prsne stijenke) ili iz­nutra (ozljeda pluća), pluća kolabiraju i više se ne mogu raširiti, zbog čega zastaje disanje.

Ozljede organa sistema za gibanje 477

Otvorene ozljede stijenke prsnog koša povezane s unutrašnjošću prsnog koša, prepo­znajemo po šumovima u predjelu ozljeda: po­put piskanja i srkanja; na ozljedi se stvaraju zračni mjehurići ili se kroz nju vide pluća

Unesrećeni teško diše, disanje mu je ubr­zano, površno i bolno. Ako su istodobno ozlijeđena i pluća, ozlijeđeni iskašljava svi-jctlocrvenu pjenušavu krv i sluz. Prva p o m o ć Unesrećenome s otvorenom ranom stijenke prsnog koša spašavamo život tako da mu ranu zavijemo zavojem koji ne propušta zrak. Na ozljedu najprije stavimo sterilni za­voj, zatim foliju koja ne propušta zrak i te­kućinu, pa sve skupa pričvrstimo flasterom. Uz to zavoj pritišćemo i rukom ili napravi­mo kompresijski zavoj.

Ozlijeđenoga koji teško diše prevozimo tako da leži na leđima, a pri tome mu je gornji dio tijela malo uzdignut. Ako ozlije­đeni ne diše teško, možemo ga s podignu­tim gornjim dijelom tijela postaviti i u bočni položaj (na ozlijeđenu stranu). Na taj se na­čin disanje ozlijeđene strane smanjuje, a ujedno i bolovi. Bolesnika treba bez odlaga­nja prevesti na kliniku.

3.6. O z l j e d e t rbuha

Ozljede trbuha mogu biti po život opasne ako je ozlijeđena jetra, slezena i crijevo. Pri tome ne moraju biti vidne i vanjske ozljede. - Ako je otvorena trbušna šupljina, govori­mo o otvorenoj ozljedi trbuha. - Ozljede ve­ćih žila, jetre i slezene mogu uzrokovati is-krvarenje. — Ako je ozlijeđeno crijevo, potr-bušnica se gnojno upali.

Ako je posljedica tupe ozljede trbuha du­gotrajan šok, a ozljeđenom je sve gore, to je znak da je riječ o težoj ozljedi trbušnih or­gana. Prva pomoć Nastradalog s ozljedama u trbuhu položimo na leđa i prevezemo ga s jastukom pod gla­vom i koljenima. Zbog zgrčenih nogu opuš­taju se trbušni mišići, a time se smanjuju bo­

lovi. Crijeva koja provire ne smijemo potis­kivati natrag u trbušnu šupljinu. Crijeva koja su vani samo pokrijemo sterilnim za­vojem, obložimo zavojima i zavijemo tako da ostala utroba ne ispadne iz trbušne šup­ljine. Strogo je zabranjeno davati ozlijeđeno­me piće i hranu ili mu dopustiti pušenje.

3.7. O z l j e d e organa s i s tema za g i b a n j e

Uganuće zgloba nastaje kad vanjska sila djeluje na zglob kao da će ga slomiti. Među­tim, zglobna čahura izdrži djelovanje te sile i zglob se ne potrga.

Prevelika napetost zglobne čahure uzro­kuje trganje malih zglobnih žila (izljev krvi) ili prevelik podražaj sluznice (podljev), Zglob počinje oticati zbog krvarenja i pođ-ljeva, boli i teško se gibamo. Prva pomoć Zglob koji boli i koji otekne moramo učiniti nepokretnim, a ozlijeđenoga prevesti k liječ­niku.

Iščašenje je teža ozljeda: ozlijeđeno je tkivo zglobne čahure i jx>trgano, a zglobna glavi­ca iskoči iz zglobne čašice.

lščašeni ekstremitet treba učvrstiti (učini­ti nepokretnim). Zglob je vrlo bolan. Svaki pokušaj gibanja uzrokuje sve jače bolove, a u krajnjem slučaju može izazvati i šok.

Kad je zglobna čahura potrgana samo na jednoj strani, zglob je manje krut i možemo ga uzglobiti na jednu stranu.

Ozljedu meniskusa u koljenskom zglobu prepoznajemo ne samo po jakim bolovima i oticanju koljena, nego i po komadićima meniskusa koji se podvuku između zglobnih površina zgrčenog koljena i uzrokuju da se koljeno (noga) blokira, tj. više se ne može ispružiti. Prva pomoć lščašeni zglob treba najprije učvrstiti da bude nepokretan. Najbolji je onaj položaj u kojem su bolovi najslabiji i liječnik treba vratiti zglobnu glavicu u zglobnu čašicu.

478 Prva pomoć

Pr i j e lomi kosti ju Kost se može prelomiti uslijed udarca, pada, zaokreta, ugnuća ili nekih koštanih bolesti. Prijelom kosti prepoznajemo po neobičnom položaju ekstremiteta i njegovoj nesposob­nosti za gibanje.

Na mjestu prijeloma većinom osjećamo bol. Razlikujemo zatvoren prijelom pri ko­jem je okolno tkivo neozlijeđeno i otvoren prijelom kosti pri kojem je to mjesto ozlje­dom povezano s vanjskom sredinom i pred­stavlja veliku opasnost od infekcije kosti.

Pri otvorenom prijelomu kosti u rani često vidimo okrajke i komadiće slomljenih kostiju. Prva pomoć Onaj tko pruža pomoć ne smije nikad po­micati kosti za koje pretpostavlja da su slomljene. Čim posumnja na prijelom, pruža prvu pomoć predviđenu za prijelom kosti, ne provjeravajući na prelomljenom mjestu miče li se kost. Treba posebno biti oprezan kad je čovjek bez svijesti, jer ne znamo u kakvom su stanju ekstremiteti.

Rane otvorenih prijeloma kostiju pokrije­mo sterilnim zavojem. Prelomljeni ekstremi­tet udlagama učinimo nepokretnim tek kad prođe šok. Pri prvoj pomoći za udlage upo­trijebimo savitljive i prilagodljive Kramero-ve žičane udlage (»žičane ljestvice«), plastič­ne zavoje koji se mogu napuhati i drugo što nam dođe pod ruku: daščice, štapove, lje-penku i slično.

Kad imobiliziramo slomljeni ekstremitet istodobno učvršćujemo i susjedne zglobove jer se samo tako ekstremitet ne može micati Dijelove kosti koji strše, kao što su na pri­mjer članci i prsti, glava lišnjače, lakat i dru­go, treba obložiti.

U nuždi je dobro da ozlijeđeni ekstremi­tet pričvrstimo uz neozlijeđeni dio tijela.

Udlage se ne pričvršćuju tako da vezovi ili rupci budu neposredno iznad prijeloma, a ne smijemo ometati ni krvni optok.

Teški prijelomi pri kojima se dijelovi kos­tiju vidno pomiču a njihov se položaj bitno mijenja, iziskuju posebno brižljivu i savjesnu obradu. Prelomljeni ekstremitet pokušava­

mo oprezno dovesti u takav položaj da spri­ječimo ozljedu živaca, žila i kože a ozlijeđe­noga u položaj u kojem će ga što manje bo­ljeti i koji će mu biti najudobniji za prijevoz. Obično je dovoljno malo nategnuti ozlijeđe­ni ekstremitet i držati ga tako dok ga ne imobiliziramo udlagama. Najbolje je da dru­gi spasilac odmah podvuče udlage i pričvr­sti ih.

Ako ozlijeđenoga podignemo prije nego što imobiliziramo ekstremitet, ne smijemo nikad uhvatiti za prijelom niti prelomljeno mjesto pritisnuti uz svoje tijelo.

Prelomljen ekstremitet ne smije slobodno visjeti. Za vrijeme prijenosa spasilac mora ozlijeđeni ekstremitet malo natezati. Tim će spriječiti probadanje kože, a smanjit će se i bolovi. Ponekad je dobro znati da prelom­ljeni ekstremitet ne mora biti uvijek učvr­šćen specijalnim udlagama. Kad, na primjer, ozlijeđeni može zdravom rukom dobro, si­gurno i bezbolno pridržavati ozlijeđenu ruku, mogli bismo učvršćivanjem ruke u udlage samo izazvati nepotrebne bolove.

Pr i je lomi po jed in ih kost i ju Prijelom kralješka Kralješak se može prelomiti ako sila djeluje neposredno na kralješnicu ili zbog trzaja koji nastaju na primjer prilikom padova na stražnjicu ili prilikom skoka na glavu u pre-plitku vodu kad strada najprije vratni dio kralješnice.

Pri tome je najveća opasnost od istovre­mene ozljede hrptene moždine.

Prijelomi vratnih kralješaka Ozlijeđeni ne osjeća samo bolove na mjestu prijeloma nego i neprijatno bockanje kao da mu mravi prolaze objema rukama, naravno, zbog pritiska na hrptenu moždina U tom slučaju je čovjek u smrtnoj opasnosti, jer se vratni dio kralješnice može i najmanjim gi­bom opasno povrijediti. Posljedica može biti smrt na licu mjesta ili teška uzetost. Prva pomoć Ako se ikako može, ozlijeđenoga treba liječ­nik staviti u odgovarajući položaj. Ali uvijek

Prijelomi nadlaktične kosti 479

je potrebno više spasilaca. Neka jedan paž­ljivo drži glavu ozlijeđenoga u položaju u kojem je ozlijeđeni nađen. Ostala tri spasio­ca trebaju ga podići kao viljuškar sa šest krakova i staviti na nosila. Prvi spasilac nosi glavu i pažljivo prati sve kretnje da glava u toku prijenosa ne bi ni najmanje izmijenila prvobitni položaj. Na nosilima treba glavu ojastučeno učvrstiti u istom položaju prema tijelu. U toku prijevoza u bolnicu pratilac mora stalno voditi računa o tome da se gla­va nimalo ne miče.

Prijelomi prsnih i slabinskih kralješaka Takve prijelome kralješaka prepoznajemo po bolovima u leđima u predjelu prijeloma. Ozlijeđeni se ne može uspraviti. Ako više ne može pomicati noge ni zadržavati mok­raću i stolicu znači da je ozlijeđena i hrpte­na moždina. Prva pomoć Ozlijeđenoga položimo leđima na glatku, tvrdu podlogu. Zatiljak i leđa mu pod­ložimo tankim jastukom. U bočni položaj ga stavljamo samo ako krvari iz usta. Ako ozlijeđenoga nađemo da leži na trbuhu, ostavljamo ga u tom položaju ako sumnja­mo da su mu slomljeni kralješci. Ne smi­jemo ga okretati. Najmanje tri spasioca su potrebna da ga »ukrućenog kao dasku« pažljivo prenesu na nosila. Prijevoz ko­lima hitne pomoći mora biti oprezan i spor.

Prijelomi trtične kosti Ozlijeđeni osjeća jake bolove u stražnjici. Ne smije gibati ni kralješnicu ni noge. Prva pomoć Ozlijeđenoga treba oprezno, u ležećem po­ložaju, prebaciti u bolnicu.

Prijelomi zdjelične kosti Ako na tu kost djeluje velika sila, nastaje prijelom.

Većinom je riječ o teškoj ozljedi s bolo­vima u donjem dijelu trbuha koji obično za­vršavaju šokom. Ako mu je mokraća krva­

va, možemo zaključiti da mu je ozlijeđena i mokraćna cijev ili mokraćni mjehur. Prva pomoć Ozlijeđenoga oprezno položimo na nosila. Ispod koljenskog pregiba mu podmetnemo jastuk da se opuste trbušni mišići. Noge la­gano povežemo zajedno da se koljena ne bi prevrnula.

Prijelomi ključnjače Ključnjača se prelomi uslijed neposrednog djelovanja sile na nju ili padom na ispruže­nu ruku. Ključnjača obično postaje pomalo stepenasta i bolna. Ruku ne možemo podi­gnuti. Prva pomoć Ruku imobiliziramo trokutastiim ili velikim rupcem koji prolazi oko vrata i zapešća oz­lijeđene ruke. Nadlaktica treba da bude uz gornji dio tijela, a ruka u laktu pravokutno savijena.

Prijelomi rebara Rebra se polome uslijed jakog pritiska na prsni koš. Ozlijeđeni teško diše i osjeća bo­love. Ako okrajci rebara ozlijede pluća, is-pljuvak je svijetlocrven i pjenušav, a pluća mogu i kolabirati. Prva pomoć Ozlijeđenoga položimo tako da mu gornji dio tijela bude naviše, a otkopčamo mu od­jeću koja ga steže. U bolnicu ga treba voziti oprezno.

Prijelomi nadlaktične kosti Ruka je neupotrebljiva i nadlaktična kost je ugnuta u kutu. Ozlijeđeni sa strahom drži ruku čvrsto i ne može je gibati. Prva pomoć Prelomljenu ruku imobiliziramo velikim rupcem kao potporom (SI. 3.7—1—4). Ako imamo udlagu, stavimo je od ramena do vrha prstiju, a ruka pri tome mora biti u laktu pravokutno savijena. Udlagu pričvrsti­mo svezom ili s nekoliko »kravata« (SI. 3.7—5). Ako se treba dulje voziti, nadlakticu pričvrstimo uz prsni koš trokutastim rupci­ma (SI. 3.7-6).

480 Prva p o m o ć

Pr i je lom l ak ta Karakteristični su bolovi i otekline u pre­djelu laktenog zgloba. Ozlijeđeni ne smije micati lakteni zglob. Prva p o m o ć Ruka se imobilizira na isti način kao pri pri­jelomu nadlaktične kosti.

Pr i j e lom pod l ak t i c e U medicinskom značenju prijelom podlakti­ce znači da su prelomljene obje kosti pod­laktice. A u okviru prve pomoći to znači svaki prijelom između zapešća i lakta, bez obzira da li je slomljena samo ulna ili radi-jus. Na podlaktici većinom jasno vidimo mjes­to prijeloma i jaku oteklina Treba izbjegavati svako pomicanje, jer ruka mora mirovati. Prva p o m o ć

Ruku imobiliziramo udlagom od ramena do vrha prstiju. Podlakticu položimo na udlagu tako da je ruka pravokutno savijena u laktu a dlan okrenut prema prsima. Udlagu laga­no omotamo zavojem ili pričvrstimo »kra­vatama«. Na kraju ruku stavimo i u veliki osloni rubac.

Pr i j e lomi z ape š ć a Cesto se pojavljuje bajonetasta deformacija mjesta prijeloma, a ruka u zapešću jako na-teče. Ozlijeđeni obično čvrsto drži slomljeni dio ekstremiteta i ne može micati šakom ili prstima. Prva p o m o ć Udlaga se stavlja od lakta do nešto malo pre­ko vrhova prstiju. Udlagu čvrsto omotamo; ruku koja je pravokutno savijena u laktu uk-rutimo velikim rupcem kao omčom ili prema gore zavrnutim rulxjm jakne (SI. 3.7—7).

Pr i j e lomi pe š ć a i prst i ju na ruci Prijelome prepoznajemo po neobičnom po­ložaju pojedinih dijelova slomljenih kostiju i otocima. Ozlijeđeni zdravom rukom čvrsto drži ozlijeđenu šaku i ne može je gibati, niti micati prste. Prva p o m o ć Kosti ukrutimo udlagom koja seže od lakta do vrha prstiju te velikim rupcem kao om-

482 Prva pomoć

corn, trokutastim rupcem ili prema gore za­vrnutim rubom jakne. L' nuždi je dovoljan i zavoj na šaku i veliki rubac kao omča. U okviru prve pomoći ne ukrućujemo pojedi­ne prste udlagama.

Pr i j e lom vrata bedrene kosti Ovaj je prijelom čest, pogotovu kod starijih ljudi koji padaju vrlo lako, a prilikom pada noga ostane izvrnuta prema van. Ozlijeđe­ni ne može stajati na nozi i često se žali na jake bolove koji zrače prema koljen-skom zglobu. Prva p o m o ć Ozlijeđenog položimo na leda, a ozlijeđenu nogu obložimo tako da se što manje pomiče pri prijevozu.

Pr i je lom bedrene kosti Prijelom ćemo prepoznati po znatno promi­jenjenim oblicima uslijed skraćenja, ugnuća ili zaokreta bedra, a uz to je noga i potpuno nepokretna. Prva p o m o ć Ozlijeđenu nogu blago nategnemo i ozli­jeđenoga prenesemo na nosila. Ako može­mo, najbolje je bedro prethodno ukrutiti s tri udlage od nesavitljivog materijala (SI. 3.7-8a-c).

Prva udlaga seže od prstiju ili pete do stražnjice; druga od vanjske strane stopala do pazuha; treća od unutrašnje strane stopa­la do međice. Dijelove kosti koji strše, koš-čice, bok i drugo, najprije mekano obložimo. Udlage pričvrstimo sa sedam sveza, pri čemu čvorovi treba da budu na vanjskoj strani udlage. Ako nemamo na raspolaganju materijala za udlage, povežemo obje noge jednu uz drugu, ali prethodno ojastučimo dijelove koji strše.

Pr i j e lomi ko l j enskog zg loba Prijelome koljenskog zgloba zbrinjavamo pri pružanju prve pomoći na isti način kao i prijelom bedrene kosti. Na mjestu nesreće obično nije moguće utvrditi je li riječ o pri­jelomu zglobne čašice (ivera), potrganoj zglobnoj čahuri, prijelomu meniskusa ili

kosti. Zbog toga koljenski zglob (koljeno) ukrućujemo onako kako ga zateknemo. Ako ne ometa neki nenormalni položaj, ekstre­mitet ukrutimo udlagama na isti način kao pri prijelomu bedrene kosti.

Pr i je lom potko l j en ice Uslijed oticanja oblik se promijeni, a potko­ljenica je u neobičnom položaju. Ozlijeđeni osjeća jak bol u nozi, ne može je gibati, i često je hvata rukama. Prva p o m o ć Ozlijeđenu potkoljenicu imobiliziramo udla­gom koja se napuhava, Kramerovom udla­gom ili pomoćnim udlagama koje nam dođu pod ruke. Ako je moguće, ukrućujemo dvjema udlagama: prva seže od vrha prstiju do stražnjice, a druga od vanjske strane sto­pala do kuka.

Udlage ili pomoćne udlage pričvršćuje-mo s pet sveza. Čvorovi treba da budu sa strane na udlazi (SI. 3.7-9a i b).

Pr i je lom potko l j en ice 483

484 Prva pomoć

Prijelomi koščica u gležnju Po jakom oticanju gležnja prepoznajemo da je u njemu slomljena koščica. Cesto na mjes­tu nesreće ne možemo utvrditi je li riječ o iščašenju, uganuću ili prijelomu. Obično imamo posla s kombinacijom uganuća i pri­jeloma. Stoga je najbolje ozljedu tretirati kao prijelom. Prva pomoć Obuću odvežemo ili otkopčamo, olabavi­mo, možda i izujemo. Stopalo ukrutimo ud-lagom koja seže od vrha prstiju do koljen­skog pregiba.

Zatim bočnim udlagama — koje treba da sežu od tabana do oko 10 cm ispod koljen­skog pregiba. I u ovom slučaju su se dobrim pokazale plastične udlage. Ako nemamo na raspolaganju ništa drugo, dovoljna je već i čvrsto uvijena deka koju u obliku slova U treba omotati oko stopala i gležnja i zaviti je (SI. 3.7-10).

Prijelomi stopala i prstiju noge Ako ozlijeđeni pokušava hodati, osjeća jak bol. Na mjestu prijeloma je oteklina. Prva pomoć Najbolje je da kao oslonac ostavimo cipelu. Ali ako su na mjestu prijeloma ujedno i rane i otekline, cipelu moramo izuti, a stopalo i prste zaviti ili stopalo ukrutiti pravokutno savijenom udlagom. Udlagu pričvrstimo s tri sveze na potkoljenici i stopalu.

3.8. Oz l j ede n a n e s e n e d j e l o v a n j e m v ruć ine

3.8a O p e k l i n e

Opekline uzrokuje vatra, vreli ili užareni predmeti, vrele tekućine ili pare te zračenje (sunčane i ultravioletne zrake). Prema stup­nju opečenosti razlikujemo: 1. Opekline prvog stupnja

- koža pocrveni 2. Opekline drugog stupnja

- koža pocrveni, prave se mjehuri

3. Opekline trećeg stupnja - oštećenja zahvaćaju dublje slojeve, tki­

vo se skuha ili pougljeni.

Opekline prvog stupnja Najbolji primjer opeklina prvog stupnja jesu opekline od sunca. Koža pocrveni na karak­terističan način, boli, ljušti se, a za 8 do 10 dana ozdravi. - Ako opekline prvog stupnja zahvaćaju velike površine, izazivaju jake bo­love i čovjek se općenito slabo osjeća. Prva pomoć Ako opekline prvog stupnja nisu prevelike, dovoljno je bolnu kožu malo posuti ili na­mazati mastima koje sprečavaju upalu. Ako su opekline teže, treba se posavjetovati s li­ječnikom.

Opekline drugog stupnja Ako su opekline drugog stupnja, znači da će se za 15 do 20 minuta nakon djelovanja vrućine razviti mjehuri, koji, međutim, ne moraju biti jednakomjerno raspoređeni po cijeloj koži. Prva pomoć Na opečena mjesta stavimo suh, sterilan za­voj. U nuždi možemo upotrijebiti i svježe iz-glačan rubac ili svježe izglačano platno. Za­voj treba biti tek ovlaš položen na opečeno mjesto. Mjehuri od opeklina ne smiju se ni­kad otvarati, nego se ostavljaju nedirnuti. Strogo je zabranjeno na opekline drugog stupnja stavljati praškove, masti, brašno ili druge stvari koje u domaćinstvu nađemo pri ruci. Takve opekline može liječiti samo liječnik.

Opekline trećeg stupnja U ovom slučaju je riječ o težim ozljedama koje obuhvaćaju veće površine. Opekline trećeg stupnja nastaju ako na primjer čovje­ku gori odijelo ili lako zapaljiva tekućina kojom se polije (na primjer, benzin i ostalo). Obično ljudi kojima gori odijelo ili kosa za-pomažu i bezglavo trče. Prva pomoć Čovjeka koji gori treba zaustaviti, položiti ga na zemlju i valjati po njoj. Zapaljeno odi-

Opekline trećeg stupnja 485

jelo moramo potrgati s njega. Vatru ugušimo prostirkom ili dekom ili je ugasimo vodom. Vatru na čovjeku nikad ne smijemo gasiti aparatom za gašenje požara.

Ljepljivu odjeću (pogotovu odjeću od umjetnih vlakana) ne skidamo. Oprljena mjesta pokrivamo zavojima za opekline ili čistim džepnim rupcima ili platnom, ne upotrebljavajući pri tome nikakva sredstva za posipanje ili masti. Opečenog oprezno i što prije prebacimo na kliniku. Ako nema­mo na raspolaganju sterilni materijal za za­voje, ili bar djelomično sterilan, opekline treba ostaviti nepokrivene.

U novije vrijeme se preporučuje da se og­raničene opekline, manje opekline, polijeva­ju čistom hladnom (ledenom) vodom sve dok bolovi ne prestanu.

Na taj način opečenoga zaštitimo od se­kundarnih oštećenja koja se inače pojavljuju kod svih opeklina trećeg stupnja.

Opekline koje zahvaćaju veće površine redovito su popraćene opasnim štetnim utjecajima na organizam, što je posljedica opeklina. Sto su veće opečene površine, to je veća opasnost po čovjeka. Stoga je za ocjenjivanje površinske opsežnosti opeklina poznato takozvano pravilo devetice kojim se određuje postotak tjelesne površine (SI. 3.8-1).

Opečenu površinu tijela ocjenjujemo jed­nostavno ovako: s obzirom da površina dla­na i prstiju na ruci iznosi oko 17 cjelokupne tjelesne površine, zamislimo da dlan ozlije­đenoga polažemo toliko puta na njegovo ti­jelo dok ne pokrije svu opečenu površinu. Ako nam je za to potrebno petnaest puta pokriti kožu dlanom, znači da opeklina za­hvaća 157 kože.

Svaka opsežnija opeklina koja kod odra­slih prelazi 157 a kod djece 107 cjelokup­ne površine tijela, može biti po život opasna zbog prevelikog gubljenja tjelesnih tekućina. Osoba koja pruža prvu pomoć na mjestu nesreće gdje nema liječničke po­moći i nema izgleda da je ubrzo bude, mora spriječiti nastajanje takvih po život opasnih stanja i pogoršanja. Treba postu­piti ovako:

U litri vode rastopimo žličicu (oko 3 g) kuhinjske soli i dajemo opečenome da popi­je 500, 700, 1.000 c m 3 = ml te slabe otopi­ne. Zbog prevelikog gubljenja tekućina ope­čeni se tuži da je žedan. Ne smijemo mu da­vati čaja ili same vode bez soli zbog opas­nosti da se krv razblaži neslanom vodom (trovanje vodom).

Jasno je da opečenome ne smijemo dava­ti tekućinu kroz usta a time i probavni trakt ako utvrdimo oštećenja u predjelu crijeva i želuca, ili ako je zbog šoka bez svijesti ili povraća.

Kod težih opeklina treba da već na licu mjesta liječnik pruži pomoć. Intrave­noznim djelovanjem protiv šoka i bolova mogu se izbjeći opasne komplikacije od opeklina. Zatim se treba pobrinuti za hi­tan i oprezan prijevoz ozlijeđenoga u bol­nicu.

486 Prva pomoć

3.8b Toplotni udar

Toplotni udar je zapravo nalik na opće oz­ljede uzrokovane vrućinom. Ako je zrak vrlo vlažan i struji polako, a okolna tempe­ratura vrlo visoka, organizam ne može više ispuštati toplinu i tako se rashlađivati. Tijelo inače gubi toplinu znojenjem i neposrednim ispuštanjem.

Zbog povišenja tjelesne temperature na 40° do 43°C mozak počinje oticati i čovjek gubi svijest. Lice mu je jako crveno, a koža suha i vruća.

Ako koža iznenada postane sivomodra, a lice blijedo i puis jedva čujan, čovjek je u šoku i u životnoj opasnosti. Prva pomoć Bolesnika prenesemo u hladovinu, a glavu i gornji dio tijela mu malo podignemo, okrenemo ga na bok i skinemo s njega što više odjeće. Lepezama i prskanjem vodom nastojimo ga rashladiti. Ako ne diše, mora­mo primijeniti umjetno disanje. — Kad se os­vijesti, mora i dalje ležati. Cijelo vrijeme mu mjerimo tjelesnu temperaturu u zadnjem crijevu (čmaru). Zbog opasnosti od povra­ćanja treba mu vodu za piće davati samo u gutljajima. Bolesnika prevozimo u bočnom položaju, i treba ga pregledati liječnik.

3.8c Sunčanica

Sunčanica je posljedica dugotrajnog djelova­nja sunca na nepokrivenu glavu i zatiljak. Razdraže se moždane opne, a posljedica je glavobolja, ošamućenost i ukočen zatiljak. Čovjek može izgubiti i svijest. Prva pomoć Potrebne su jednake mjere kao u slučaju toplotnog udara, a posebnu brigu treba po­svetiti rashlađivanju glave, čela i zatiljka.

3.9. Oštećenja uzrokovana hladnoćom

Oštećenja nastaju uslijed lokalnog (ozebline ili promrzline) i općeg rashlađenja.

3.9a Ozebline

Ovisno o jačini oštećenja razlikujemo tri stupnja ozeblina-

Ozebline prvog stupnja Koža privremeno pocrveni, nabrekne i boli. Prva pomoć Kod ozeblina prvog stupnja savjetujemo za­hvaćeni dio tijela ugrijati u toploj vodi.

Ozebline drugog stupnja Koža je modrikastocrvena, jače otiče, prave se mjehuri i jako boli. Prva pomoć Zahvaćene dijelove tijela pokrijemo steril­nim zavojem, na njih stavimo jastuk, a pre­ma potrebi i ukrutimo udlagama. Bolesnika prebacimo u bolnicu.

Ozebline trećeg stupnja Zahvaćeni dijelovi tijela postaju sve modriji i crnji. Mijenjanje boje je znak odumiranja tkiva Smrznuti dijelovi tijela su neosjetljivi. Prva pomoć Na zahvaćene dijelove tijela stavljamo ste­rilne zavoje i pobrinemo se za što brži pri­jevoz u bolnicu. Smrznute dijelove tijela ne pokušavamo ugrijati ni na licu mjesta ni kod kuće. To činimo samo u slučaju kad li­ječnička pomoć nije dostupna

Treba se pridržavati ovih načela; Najprije treba brzo ugrijati cijelo tijelo.

U tu svrhu bolesnik treba da sam radi što više može tjelesnih vježba ili da ga pokrije­mo ugrijanim dekama. Dobri su i razni ure­đaji za grijanje (boce za grijanje, jastuci za grijanje) ili bolesniku pripravimo toplu ku­pelj. Smrznuti ekstremiteti pri tome treba da ostanu izvan kupelji, deka i jastuka, dakle, treba da ostanu hladni.

Te ekstremitete počinjemo zagrijavati tek kad je tijelo već ugrijano. Smrznuti ekstre­mitet ili dio ekstremiteta grijemo vrućim vlažnim povojima koje milimetar po mili­metar pomičemo u smjeru od tijela prema kraju ekstremiteta.

Kemijske ozljede 487

Često prođu i sati prije nego što oštećeni ekstremitet tako opet zagrijemo.

Ako zbog posebnih uvjeta (daleko je do planinarskog doma i slično) ne možemo ek­stremitete zagrijavati kako je opisano, treba u nuždi što je moguće brže ugrijati cijelo ti­jelo. U tom slučaju je dobro djelovanje kr­vnog optoka najefikasniji činilac koji možda još i može zagrijati smrznuto tkivo. Zabra­njeno je smrznuti ekstremitet trljati snije­gom ili ga na brzinu zagrijavati u vrućoj vodi ili blizu vatre, a da se prethodno ne pobrinemo za grijanje cijelog tijela.

Rashlađenje tijela Rashlađenje nastaje ako tjelesna temperatu­ra padne ispod nonnalne. To je vrlo opasno jer već relativno mala ali vlažna hladnoća može uzrokovati smrzavanje čovjeka. Prvi znaci su bolovi povezani s hladnoćom, za­tim se povećava obamrlost mišića uslijed hladnoće, a za njom slijedi potpuna neosjet­ljivost. Promrzli čovjek polako postaje pot­puno ravnodušan, a zbog sve veće hladnoće ne može se odrvati pospanosti. Puis i disa­nje postaju sve sporiji i na kraju čovjek gubi svijest. Kad takvog čovjeka izvučemo iz sni­jega, ili hladne vode, kažemo da je prividno mrtav. Ako tjelesna temperatura padne is­pod 25 do 27°C, čovjek umire jer prestaje rad srca i organa za disanje. Prva pomoć

Promrzloga načelno treba što prije opet ugrijati, a to učinimo, ako je ikako moguće, pod vodstvom liječnika. Potpunom toplom kupelji od 42°C i toplom infuzijom grožđa-nog šećera tjelesna se temperatura ubrzo podigne. Liječnik mora sudjelovati pogoto­vu zbog toga što pri ponovnom zagrijava­nju tijela može iznenada zastati krvni optok.

Ako liječnik nije u blizini, bolesnik treba da drži ekstremitete otkrivene, a zagrijava­mo mu samo tijelo.

Kad mu ugrijemo trup, u toplu vodu po­lako stavljamo jedan pa drugi ekstremitet. Ako nemamo mogućnosti da promrzlog čovjeka ugrijemo na opisani način, moramo ga u nuždi potpuno odjenuti u toplu i suhu

odjeću. Ako mu je tjelesna temperatura po­stala viša od 35°C, možemo ga smjestiti u postelju koju prethodno ugrijemo. Bolesnika treba stalno promatrati i pratiti.

Postoji mogućnost poremećaja u djelova­nju krvnog optoka i disanja. Ako zastanu srce i disanje, treba odmah početi oživljava­nje. Kad se rashlađeni čovjek opet osvijesti, treba piti topao, jako zaslađen čaj, ali nikad mu ne smijemo davati alkohol. Zatim ga treba odvesti k liječniku.

Promrzlog čovjeka može zadesiti i tako­zvana spasilačka smrt; naime, ako pokušaji za zagrijavanje krvnog optoka ne uspiju, a kroz ekstremitete i kožu poteče hladna krv i s površine uđe u unutrašnjost tijela, središ­te tijela se naglo ohladi a srce i disanje mogu zastati.

Tijelo inače automatski održava dovoljnu temperaturu svoga središta time što isklju­čuje periferni (rubni) krvni optok. To znači, ako zagrijavamo promrzlog čovjeka mora­mo ga toliko ugrijati da krv koja teče u unutrašnjost tijela bude topla, da u unutra­šnjost unosi toplinu, a ne hladnoću. Taj ćemo zahtjev najlakše ispuniti u vrućoj pot­punoj kupelji pod liječnikovim vodstvom. Ako to nije moguće, promrzloga moramo vozilom što prije prevesti u mjesto gdje mu možemo pripraviti takvu kupelj. Ako ne po­stoji mogućnost da ga dobro ugrijemo, bolje je da se i ne laćamo toga.

3.10 Kemijske ozljede

Kemijske ozljede nastaju uslijed djelovanja kiselina, lužina i drugih kemijskih tvari na kožu, sluznicu ili tjelesna tkiva koja leže dublje. Prva pomoć Nagrizenu kožu ili oči počnemo odmah is­pirati velikim količinama čiste vode. To is­piranje traje više minuta. Kad je riječ o oku, treba odmaknuti gornju i donju vjeđu da bismo dugotrajnim ispiranjem mogli odstra­niti sve ostatke štetne kemikalije. Tekućina zagađena kemikalijama, koja otječe iz oka, ne

488 Prva pomoć

smije doći u dodir s neozlijeđenim okom. — Odjeću koja je natopljena kemikalijom ski­nemo, a na ozlijeđeni dio tijela stavimo mo­kar, sterilan zavoj i ozlijeđenoga odmah pre-vezemo k liječniku ili na kliniku.

Ljudi koji kiselinama oštete probavni ka­nal, treba da piju što više mlijeka ili vode. Ako imamo pri ruci, ozlijeđenome damo otopinu magnezija.

Tko probavni trakt ošteti lužinom, treba da pije vodu, mlijeko ili vrlo razrijeđen ocat. Ako se ikako može, treba spriječiti da ozlijeđeni povraća, jer bi se sluznica koja je inače jako oštećena i promijenjena mogla pri povraćanju još više oštetiti.

Ne treba da gubimo vrijeme pripremajući odgovarajuće rastopine za neutraliziranje; najprije imamo na raspolaganju vodu koju ozlijeđeni treba početi što prije piti. S vo­dom se kemikalije razrjeđuju.

Bolesnika ozlijeđenog kemijskim sredstvi­ma treba što prije prebaciti u bolnicu. S njim treba ponijeti i uzorak kemikalije ko­jom se ozlijedio da bi se utvrdilo o čemu je riječ i odmah liječenje pravilno usmjerilo.

3.11 . O z l j e d e i zazvane e l e k t r i č n o m strujom

Koliko će teška biti ozljeda uzrokovana električnom strujom ovisi o naponu i jačini struje, o trajanju i putu kojim struja protiče kroz tijelo i o provodnosti okolice. Voda je vrlo dobar provodnik struje. Stoga se ni­kad ne smiju u kadi upotrebljavati elek­trični uređaji.

Struja može uzrokovati treptanje srčanih klijetki ili zastoj srca, a čovjek pogođen stru­jom odmah gubi svijest i prestaje disati.

Struja može uzrokovati i grčenje mišića, a među ostalim je posljedica i to da ozlijeđeni uslijed grča više ne može ispustiti električni vodič iz ruke.

Ponekad ozlijeđeni biva odbačen od iz­vora struje uslijed grča većih mišića.

Električna struja može uzrokovati i lokal­ne ili opsežnije opekline.

Prva pomoć Spasilac treba što prije unesrećenoga izdvo­jiti iz strujnog kruga.

U slučaju nesreće sa strujom napona do 250 volta (niski napon, struja za domaćin­stva) pokušavamo oprezno isključiti struju (isključujemo prekidač, izvlačimo utikač iz utičnice, odvrćemo osigurač).

Ako to ne pođe za rukom, treba unesre­ćenog izvući iz strujnog kruga. Spasilac se mora izolirati da bi izveo taj podvig! Mora stati na predmet koji ne provodi struju, kao što je na primjer guma, staklo, suha tkanina. Ili ruke omota materijalom koji je izolator, ili suhim predmetom koji ne provodi struju odmakne izvor struje od strujom zahvaće­nog čovjeka.

Ako je potrebno, na licu mjesta treba po­četi oživljavanje umjetnim disanjem i masi­ranjem srca.

Kod nesreća u području takozvanog vi­sokog napona nije dovoljno samo izolirati sebe ili vodič struje suhim predmetom. Struja visokog napona iskri i sijeva te je opasna po život spasioca, iako se on dobro izolira. U takvom slučaju spasilac mora što prije obavijestiti miliciju ili vatrogasce koji će se pobrinuti da stručnjaci isključe struju. Dok se struja ne isključi, ne smijemo na-stradaloga dodirivati ni posredno ni nepo­sredno.

Vodovi s visokim naponom (na primjer, dalekovodi) označeni su posebnim pločica­ma na kojima je strelica u obliku munje i natpis: Visoki napon. Pažnja! Opasno po život.

Budući da očekujemo da nastradali padne kad isključimo struju i mišićni grč popusti, treba ga prije toga zaštititi ili ga prilikom pada prihvatiti posebnim uređa­jem.

Zatim dolazi na red prva pomoć u koju spada — ako je potrebno — prije svega oživ­ljavanje, a to je umjetno disanje i masiranje srca. Onda se opekline pokriju sterilnim za­vojem. Ne smijemo zaboraviti ni prijelome kostiju i nastradaloga moramo što prije od­vesti u bolnicu.

Posebni slučajevi 489

Ozljede od groma I u ovom slučaju je riječ o struji visokog na­pona. Koga pogodi grom ostaje na mjestu mrtav ili ostane živ bez posebnih ozljeda (osim straha!) jer ga možda spasi mokra od­jeća kroz koju struja prođe u zemlju.

3.12. Oz l j ede od z račen ja

Prilikom nesreća u atomskim reaktorima ili uslijed djelovanja radioaktivnih zraka atom­skog oružja čovjek dobiva ozljede od zrače­nja. To djelovanje je dugotrajno i uništava­juće i ne možemo ga ovdje opisivati. Prva pomoć Čovjek koji nije zahvaćen zračenjem mora ozračenog čovjeka što prije izvući iz opas­

nog područja. Spasilac mora voditi računa o svojoj sigurnosti, zbog čega mora upotreb­ljavati odgovarajuću zaštitnu odjeću, rukavi­ce i masku.

Ozračen čovjek i sam zrači i opasan je kao i ozračeni predmeti svih vrsta!

Kad čovjeka koji je bio izložen zračenju izvučemo iz opasnog područja, vodom i sapunom mu s površine isperemo ostatke radioaktivne tvari. Opekline ne peremo, nego ih samo pokrijemo sterilnim plat­nom.

Odjeću treba zakopati ili je specijal­nim pranjem učiniti neškodljivom. Odjeću nikad ne spaljujemo, jer pepeo ostaje opa­san izvor zračenja. Dok radioaktivno rub­lje ne odstranimo, mora biti posebno označeno.

4. Posebni slučajevi

4.1. U t a p a n j e

Uslijed grča glasnica koji kod čovjeka koji se utapa uzrokuje voda što prodire u ždrijelo, čovjeku zastaje dah. Kad opet udahne, voda mu ude u pluća.

Kad skočimo u ledeno hladnu vodu ili kad smo ugrijani pa skočimo u vrlo hladnu vodu, možemo izazvati refleksno zaustavlja­nje srca, pa i naprasnu smrt.

Skok na glavu u vodu čija nam dubina nije poznata, često završava teškim ošteće­njima lubanje ili slomljenim vratnim kralješ-cima, a jedno i drugo može izazvati smrt. Prva pomoć Umjetno disanje (darovanje daha) treba po­četi primjenjivan već u vodi, dok izvlačimo utopljenika, čim mu uspijemo održati glavu iznad vode. Prije toga svakako treba odstra­niti strana tijela iz dišnih putova.

Na obali treba odmah početi oživljavati utopljenika (umjetnim disanjem usta na usta i masažom srca). Između pojedinog upuha-vanja zraka treba još jedanput pregledati dišne putove i isisavanjem odstraniti teku­

ćinu koja zaostane. — Čisto je gubljenje vre­mena ako utopljeniku na obali pokušavamo najprije udarcima po trbuhu i dizanjem do­njeg tijela ukloniti vodu iz pluća Tako je ne možemo izbaciti. — Opravdanja ima jedino kratak pokušaj da utopljenika okrenemo na trbuh da mu voda isteče iz ždrijela i grkljana.

42. P r o p a d a n j e kroz led

Najbolje je ako se čovjek pod kojim se pro­lomi led pokuša raskriljenim rukama održati iznad leda i vode. Ne valja pokušavati izdići se, jer onda led puca sve dalje. Prva pomoć Zbog opasnosti od rashlađenja spašavanje treba da se odvija što brže. — Spasilac ras­poredi svoju težinu po tankom ledu tako da bude privezan i da leži na širokoj podlozi (ljestve, daska) i približava se unesrećeno­me. Kad mu se dovoljno približi, doda mu dasku, uže ili ljestve ili ga uhvati. Ako ikako može, treba da što više ljudi sudjeluje u spa­šavanju.

490 Prva pomoć

4.3. Zas ipan je

Može se dogoditi da čovjek bude zasut u građevinskoj jami, u šljunčari, a opasne su i lavine i još mnogo toga. Prva pomoć U takvim slučajevima je potrebna najbrža i najopreznija pomoć. Spasilac mora dok spa­šava zasutoga stalno misliti na opasnost ko­joj se sam izlaže zato što se svakog trenutka materijal može ponovno obrušiti, a to može izazvati i sam ako postupa neoprezno. Ako opreznim otkopavanjem utvrdimo da se u blizini nalazi dio tijela unesrećenog čovjeka, najprije rukama pokušamo utvrditi u kojem je položaju, i onda mu što brže osloboditi glavu i lice. Zatim polako oslobodimo prsni koš i trbuh, da bismo u slučaju eventualnog zastoja disanja mogli primijeniti umjetno di­sanje. Slijedi oprezno otkopavanje, pri čemu treba neprestano paziti da se na nastradalog opet ne saspe materijal. Osim vatrogasaca i drugih stručnih spasilaca treba izvijestiti i li­ječnika, jer on još u toku otkopavanja može poduzeti koju mjeru protiv šoka i bolova. Kad nastradalog spasimo, moramo ga pre­vesti u bolnicu, jer treba računati s opasnim nagnječenjima koja mogu uzrokovati šok i druge opasne promjene.

4.4. O b j e š e n i k

Obješenik umire zato što mu se zatvore diš­ni putovi i prekine krvni optok koji opskr­bljuje mozak, ako smrt ne nastupi još prije toga uslijed prijeloma zatiljka. Prva pomoć Treba odmah ukloniti uže ili drugi materijal koji obješenika steže za vrat, a pri tome podupirati tijelo da ne padne s užeta. Zatim obješenika položimo i glavu mu pripremi­mo za umjetno disanje. Treba odmah početi primjenjivati i masažu srca. Kad čovjek po­čne opet disati i proradi mu srce, moramo i dalje računati s tim da će brzo oticati dišni putovi zbog čega spašenoga treba što prije prevesti na kliniku.

4.5. Zagušen je

Razna sitna strana tijela koja zađu u dišne putove većinom se opet izbace jakim kašlja­njem. Ali veći zalogaji hrane i slično mogu uzrokovati zagušenje.

Djeca i ljudi bez svijesti mogu se zagušiti zato što udišu tekućinu, povraćanu hranu ili krv, ali i dekama i jastucima koji pokrivaju glavu. Prva pomoć Čovjeku koji se guši treba odmah otvoriti usta; da ih ne bi ponovno zatvorio ili ugri­zao spasioca, između zuba mu stavimo ko­madić gume, drva ili čvrsto savijen rubac. Ako se ikako može, prstima oslobodimo dišne putove od stranih tijela. Unesrećeno­ga možemo i okrenuti »naglavce«, udarati ga šakama po leđima između lopatica i tako pokušati izbaciti strana tijela.

Čim su dišni putovi prohodni, počinjemo oživljavati prividno mrtvoga čovjeka. Ako strano tijelo ne možemo ukloniti i kao jedi­no rješenje ostane da se napravi umjetni ot­vor na dušniku, treba što je moguće hitnije pozvati liječnika.

4.6. T r o v a n j e

Trovanje plinom Možemo se zatrovati različitim plinovima ako ih udišemo. U industrijskim pogonima gdje u toku proizvodnog procesa nastaju različiti plinovi, vrijede posebni zaštitni propisi koji prisutne upozoravaju na opas­nost od trovanja. Na raspolaganju su poseb­ni zaštitni uređaji, a i stručno osposobljeni spasioci čija je zadaća pomoći unesrećeno­me.

U sredini u kojoj živimo treba se prije svega čuvati trovanja ugljičnim monok-sidom i ugljičnim dioksidom.

Ugljični monoksid je bez mirisa, a stvara se pri nepotpunom izgorijevanju i vrlo je opasan u zatvorenim prostorijama (peći u kojima slabo gori, ispušni plinovi iz moto-

Trovanje drugim otrovnim tvarima 491

ra). Ugljični monoksid se brzo vezuje s kr­vnim pigmentom i tako sprečava da krv i dalje prenosi kisik. Uzrokuje ošamućenost, glavobolju, šum u ušima, slabost i na kraju gubitak svijesti. Ako je u zraku 0,42 ugljič­nog monoksida, čovjek umire za 30 minu­ta, a ako je samo 0,162, čovjek umire us­lijed zagušenja za dva sata. Krvni pigment povezan s ugljičnim monoksidom daje krvi boju trešnje. Odatle ljudi zatrovani ugljičnim monoksidom imaju »cvatući iz­gled«.

Prva pomoć Nastradalog treba odmah ukloniti iz opas­nog područja i osigurati mu svježi zrak. Ako treba, spasilac mora započeti umjetno disa­nje.

Trovanje ugljičnim dioksidom (CO2) nastaje uslijed udisanja toga plina koji je ne­vidljiv, miriši blago kiselkasto i teži je od zraka. Stvara se u podrumima u kojima vri mošt, u silosima za stočnu hranu i drugdje; budući da je teži od zraka nakuplja se u do­njim slojevima i zbog toga je kao neko ne­vidljivo jezero u prostorijama koje leže du­boko ili u dubokim bunarima

U normalnom zraku ga ima 0,041 Ako ga u njemu ima više od 82, uzrokuje gla­vobolju, ošamućenost i slabost. Na kraju zbog djelovanja na središta za disanje za­staje disanje. Ako čovjek uđe u prostoriju u kojoj je veća količina ugljičnog dioksida, ili upadne u takav prostor, odmah gubi svijest, jer u zraku iznenada nestane kisika. U takvom je slučaju ugljični dioksid opa­san po život. Prva pomoć Spasilac može ući u prostor s ugljičnim dioksidom (silos, bunar, podrum i drugo) samo s posebnim uređajem za disanje; u nuždi se može snaći i s velikom plastičnom vrećom napunjenom zrakom i vezanom preko glave; ali u svakom slučaju spasilac mora biti vezan tako da ga mogu u svakom trenutku izvući. Ta »vreća za spašavanje« mora biti takva da u njoj bude kisika za tri minute. Oko vrata je zabrtvimo, na primjer,

gumenom podvezicom. Spasiocu je potreb­na tolika zaliha svježeg zraka da unesreće­nome može zavezati uže za spašavanje oko gornjeg dijela tijela. Tada spasilac izađe iz prostora i unesrećenoga izvlači izvana, gdje je on na sigurnom. Najmanje dvojica treba da spašavaju zatrovanog.

Zapaljena svijeća se ugasi kad u prostoru ima približno 107 ugljičnog dioksida. Ako nam se pri ulasku u podrum ugasi svijeća, to je znak upozorenja da je u njemu previše ugljičnog dioksida. Sa svijećom možemo po­kušati samo ako pouzdano znamo da u pro­storu nema nekoga eksplozivnog plina. -Kad nastradaloga izvučemo iz opasnog područja, počinje oživljavanje i prijevoz u bolnicu.

Trovanja drugim štetnim plinovima Kad se netko otruje dimom, rasvjetnim pli­nom, klorom i drugim plinovima, uvijek je u pitanju pomanjkanje kisika u zraku koji čovjek udiše. Budući da se trovanje događa brzo i progresivno, unesrećeni ne može iz­bjeći opasnosti. Prva pomoć Prvi zadatak spasioca je da unesrećenoga što brže izvuče iz opasnog područja, a da se pri tome ne izlaže opasnosti. Treba se po­brinuti za svjež zrak (propuh) i radi toga ot­voriti prozore i vrata.

Ako je potrebno, odmah se počinje umje­tnim disanjem i masiranjem srca, a istovre­meno se poduzmu mjere da se unesrećeni što prije preveze u bolnicu. Prevozi se u le-žećem položaju. Prilikom davanja umjetnog disanja spasilac ne smije neposredno dodiri­vati unesrećenoga. Treba da stavi rubac na usta ili nos nastradaloga ili da upotrebljava cjevčicu za upuhavanje.

Trovanje drugim otrovnim tvarima Cesta su trovanja, na primjer, lijekovima, sredstvima za zaštitu bilja, namirnicama, sredstvima za uživanje i drugim. Štetne tva­ri dolaze u čovjeka kroz usta ili kroz kožu,

492 Prva pomoć

a uzrokuju vrlo različite tegobe koje ovise o kemijskom sastavu otrovne tvari. Prva pomoć Ako je zatrovani bez svijesti, treba oclmah izazvati povraćanje. U tu svrhu nastradali treba da popije 1/2 litra slane vode (1 do 2 žlice soli na čašu vode), a zatim mu za-vučemo prst duboko u ždrijelo i izazovemo podražaj na povraćanje. Djeci dajemo prije toga da piju mnogo tekućine, na primjer malinova soka. Zatrovano dijete položimo preko koljena tako da mu glava visi. Povra­ćanje izazovemo podražajima u ždrijelu. To radimo žličicom. - Ako sumnjamo da je u pitanju trovanje, nikad ne smije nastradalo­me davati mlijeko!

Zatrovanog što je moguće brže odveze-mo na kliniku da mu se ispere želudac i dadu odgovarajuća sredstva.

Ako je zatrovani još vrlo ošamućen ili bez svijesti, ne smijemo pokušavati izazva­ti povraćanje, nego ga u bočnom položaju što prije prevesti na kliniku. Ako je mogu­će, ponesemo na kliniku i ostatke otrova, sumnjive boce kemikalija ili posuda u ko­jima su bile tablete, jer mogu pomoći pri utvrđivanju vrste zatrovanja a time i lije­čenja.

4.7. Iznenadni porođaj

Porođaj najavljuju u početku nejednakom-jemi, a kasnije jednakomjerni »bolovi u tr­buhu i zdjelici« (trudovi). Rodilju prenese­mo na mirno mjesto i stavimo je na čistu podlogu. Skinemo s nje odjeću koja je stišće, i o tome obavijestimo liječnika ili babicu. Glava joj mora biti malo izdignuta.

Porođaj se odvija normalno sam od sebe. Novorođenče umotamo u čisto platno, a pupkovinu ne režemo nego je samo pokri­jemo sterilnim zavojem. Nakon 20 do 30 minuta obično izlazi još i posteljica koju ta­kođer umotamo u čisto platno i položimo pokraj novorođenčeta.

U vezi s novorođenčetom treba voditi računa o tome da mu dišni putovi budu slobodni i položimo ga u bočni položaj. Ako se kod novorođenčeta pojave smet­nje u disanju, uhvatimo ga za noge i podi­gnemo tako da mu glava visi. Dlanom ga blago lupnemo po leđima da eventualno zaostala plodna voda iscuri iz gornjih diš­nih putova. Ispred vanjskih dijelova spol­nih organa rodilje stavimo čistu plahtu ili sterilan zavoj, a ispružene noge joj prekri­žimo.

5. Iznenadna oboljenja

5.1. Posebna k rva ren ja

Uz vanjska i unutrašnja krvarenja uslijed ozljeda mogu nastupiti i iznenadna krvare­nja i kao posljedica nekih unutarnjih bo­lesti.

Krvarenje iz nosa Krvarenja iz nosa mogu biti posljedica viso­koga krvnog tlaka, srčanih, jetrenih i bub­režnih bolesti te teških fizičkih napora. Prva pomoć Sjedeći nagnemo glavu malo unatrag, a u nuždi možemo i nosnicu koja krvari pri­tiskati nekoliko minuta izvana. Ako krva­

renje ne prestane, treba potražiti specijalista za uho, nos i grlo ili se obratiti klinici za pomoć.

Iskašljavanje krvavog sadržaja Iskašljavanje krvavog sadržaja može biti po­sljedica gnojnih procesa na plućima ili tu­berkuloze. Prva pomoć Bolesnika prevezemo na kliniku što može­mo brže i opreznije u polusjedećem položa­ju. Ako spasilac dođe u dodir s krvavim is­pljuvkom, mora raskužiti ruke. Naime, krva­vi ispljuvak može biti posljedica otvorene, zarazne plućne tuberkuloze.

Akutne bolesti srca i pluća

Povraćanje krvi Uzrok povraćanju krvi može biti krvare­nje iz jednjaka ili želuca. Kad bolesnik po­vraća veće količine krvi, ona je svjetlocr-vena. Pri povraćanju manjih količina krv je nalik na talog kave, jer solna kiselina u želucu prethodno razgradi krvni pigment. Nakon nekog vremena stolica postaje crna.

Krvarenje iz crijeva Crijevna krvarenja su posljedica čira ili tu­mora na crijevima, a uzrokuju ih i tifus i griza. Krv koja se izlučuje sa stolicom crna je do tamnocrvena. Ako je krv svjetlocrve-na, ona je iz debelog crijeva odnosno za­dnjeg crijeva. Vrlo rijetko svjetlocrvena krv koja izlazi kroz zadnje crijevo potječe iz dvanaesnika; krv iz dvanaesnika ostaje svjetlocrvena kad se u slučaju teških krva­renja pretače od dvanaesnika do zadnjeg crijeva tako brzo da se ne stigne promije­niti.

Prva pomoć Bolesnika koji krvari iz želuca ili crijeva po­ložimo na leda, a gornji mu dio tijela malo podignemo; da bi mu se trbušni mišići opustili, noge mu moraju biti malo zgrčene u koljenima, a ispod koljenskog pregiba podmetnemo mu jastuk ili savijenu deku. Bolesnik ne smije jesti i piti. Budući da je iz­ložen opasnosti od šoka, treba ga što prije prevesti na kliniku.

Krvarenje iz rodnice Teža krvarenja iz rodnice većinom su po­sljedica pobačaja, preranih ili normalnih po­rođaja, ali i tumora na organima za razmno­žavanje. Prva pomoć Bolesnica treba ležati na leđima, ispred spolnog organa joj stavimo sterilni zavoj ili unutrašnju stranu svježe izglačanog platna, a ispružene noge joj prekrižimo. Zbog opas­nosti od šoka preporučujemo prijevoz u bolnica

493

5.2. Akutne bolesti srca i pluća

Bolovi u predjelu srca (angina pectoris) Bolovi u predjelu srca (angina pektoris) po­sljedica su preslabe prokrvljenosti srčanog mišića, na primjer zato što napreduje ovap­njenje žila. Bolesnik u prsima osjeća jako, bolno stiskanje, bolovi zrače u lijevo rame. Bolesnik treba da bude miran, jer gibanje može samo pogoršati napad. Prva pomoć Bolesnika smirimo i pripremimo mu kupelj za ruke s postupnim porastom temperature vode. Dobro djeluju i vrući povoji na srce. Grčeve u predjelu srca često možemo uklo­niti i čašicom koncentriranog alkohola (ra­kija) ili šalicom vrućega zaslađenog čaja s rumom ili šalicom jake hladne kave u koju ulijemo malo trešnjevače. Obavezno treba pozvati liječnika.

Infarkt srca Infarkt srca je posljedica djelomičnog odu­miranja srčanog mišića uslijed nedovoljne prokrvljenosti ili zastoja u prokrvljavanju zahvaćenog dijela srca. Bolesnik je u smrt­noj opasnosti.

Bolesnik osjeća jaku bol u prsima, teško diše, osjeća strah, česti su poremećaji svijesti ili čak nesvjestica. Puis je jedva čujan, što je znak nastupajućeg šoka. Prva pomoć Bolesnika bez svijesti stavimo u bočni po­ložaj i što je moguće brže pozovemo liječ­nika.

Otežano disanje uslijed plućnih oboljenja može biti posljedica astme (grč bronhijalnih mišića) ili akutnog smanjenja dišne površine što može biti posljedica različitih oboljenja. Teško disanje može biti i posljedica sve ve­ćeg otkazivanja srca. Prva pomoć Bolesnika stavimo u polusjedeći položaj i dajemo mu inhalirati kisik, ukoliko imamo mogućnosti za to.

494

Što je moguće brže treba pozvati lije­čnika.

5.3. Akutna trbušna oboljenja

Uzroci akutnih trbušnih oboljenja mogu biti vrlo različiti. Najčešći uzrok je upala slije­pog crijeva. Bolovi obično počinju u pre­djelu želuca, a vremenom se ograniče na desnu stranu donjeg dijela trbuha. Prva pomoć Bolesnika što prije odvezemo liječniku, ne dajemo mu ništa jesti ni piti. Ne savjetujemo ni davanje lijekova protiv bolova.

Vrlo jaki bolovi u trbuhu, nakon kojih ubrzo uslijedi šok, među ostalim mogu biti i posljedica perforiranog čira na želucu ili teškog oboljenja gušterače. Prva pomoć Bolesnika treba bez odlaganja prevesti na kliniku; ne smije jesti ni piti niti uzimati li­jekove za smirivanje bolova.

Slične, vrlo jake bolove uzrokuju i žuč­ne kolike i kolike bubrežnih putova. Bolesnici većinom kažu da imaju bubrež­ne ili žučne kamence. Bolovi podsjećaju na grčeve u cijelom trbuhu, često neko vrijeme prestanu, mogu, dakle, dolaziti u napadajima. Prva pomoć 1 u ovom slučaju moramo se što prije po­brinuti za liječničku pomoć, jer ne možemo, na primjer, razlikovati je li riječ o kolikama ili perforaciji čira; ako je riječ o perforaciji čira jedini je spas hitna operacija.

Bolesnika položimo na leđa, noge treba da lagano zgrči (svitak ispod koljenskog pregiba!), da bi se opustili trbušni mišići.

Neprolazno crijevo Zbog tumora, sraslina ili ukliještene pre­ponske ili pupčane kile crijevo može postati neprolazno. Bolesnik osjeća jake bolove u trbuhu, slabo mu je i povraća.

Prva pomoć

Prva pomoć Odlaganje samo pogoršava opće bolesni­kovo stanje, zbog čega je najbolje da ga što prije odvezemo liječniku, bez obzira na to što se ponekad pokaže da to nije bilo nužno, i da je naša pretpostavka bila netočna.

5.4. Nesvjestica i grčevi

Najčešći uzrok iznenadne nesvjestice s na­padima grčeva je takozvana padavica (epi­lepsija). Bolesnik pada na zemlju, a ruke i noge mu se grče. Ponekad se i ugrize za je­zik tako da mu teče krv iz usta. Prva pomoć Da bi dišni putovi ostali slobodni, bolesni­ka položimo u bočni položaj. Posebno treba paziti da se bolesnik ne ozlijedi predmetima iz svoje okolice.

Kod djece su napadi grčeva često prateće pojave kod drugih bolesti koje tek počinju ili dijete već boluje od njih (zaraz­ne bolesti). Prva pomoć Treba pozvati liječnika ili dijete odmah od­vesti na kliniku.

Kap (moždana kap) je posljedica poremeća­ja u opskrbljenosti mozga krvlju. Kroz neku žilu u jednoj polovici mozga — većinom u slučaju povišenoga krvnog tlaka - ne pro­tječe dovoljno krvi zbog suženja žile (ovap-njenja žile) ili začepljenosti ugruškom krvi (embolija) ili trganja žile. Posljedica je omekšanje i nabreknuće mozga. Bolest se pojavljuje većinom kod starijih ljudi i prati je trajna ili povremena nesvjestica. Bolesnik pada ili sjeda bez vidnog razloga.

Crven je u licu, dok diše često hrče ili hropće. Puis mu je jednakomjeran. U nesvje­stici je najkarakterističnija oduzetost mišića lica; na zahvaćenoj strani gornji kapak nije zatvoren, a kut usne visi. Kasnije opažamo poremećaj govora ili oduzetost jedne strane tijela.

Prva pomoć pri uklanjanju stranih tijela 495

Prva pomoć Bolesnika postavimo u bočni položaj, jer u besvjesnom stanju nema zaštitnih refleksa. Izvadimo mu zubnu protezu i pobrinemo se da dišni putovi budu slobodni. Kad boles­nik postane opet svjestan, ne smijemo mu davati jelo ni piće, jer su mišići za gutanje obično oduzeti i postoji opasnost od zagu­šenja. Nekada treba početi oživljavanje umjetnim disanjem i masiranjem srca. Treba pozvati liječnika da odluči o prijevozu bo­lesnika u bolnicu.

Kad nesv jes t ica nastupi i znenada uvi­jek treba pomisliti i na zatrovanje uslijed teških probavnih poremećaja, lijekovima, plinovima ili kemikalijama. Prva pomoć Iako je brzo spreman za pružanje prve pomoći, spasilac treba da radi oprezno i vodi računa o svojoj sigurnosti. Prema okolnostima koje sami vidimo ili su nam o njima pripovijedali, možemo za­ključiti je li potrebno i moguće liječenje u bolnici.

5.5. V r u ć i c a

Ako se tjelesna temperatura nekome podigne preko 38°Q treba pomisliti da je možda riječ o pratećoj pojavi koja je povezana sa zarazama ili upalama ili uslijed toplotnog udara. Prva pomoć Dugotrajnija oboljenja s temperaturom izis­kuju liječničku pomoć. Ako liječnik nije u blizini, treba bolesnika prevesti u bolnicu i to u ležećem položaju. Dok postoji pretpos­tavka da bi mogla biti u pitanju zarazna bo­lest, spasilac treba i posebno da vodi računa o svojoj osobnoj higijeni (neka pere ruke i neka bez potrebe ne dodiruje bolesnika). -Mjere koje snižavaju temperaturu, kao što su vlažni povoji na ruke, noge ili trup te li­jekovi koji snižavaju temperaturu, ne mogu nadomjestiti liječnički pregled.

Povišenje temperature uz istodobne bo­love u nekom organu najavljuje upalu koju mora liječiti liječnik. Prva pomoć Mirovanje zahvaćenog dijela tijela.

6. Prva pomoć pri uklanjanju

6.1. Strana tijela u koži

Dopušteno je iz kože odstranjivati strana tijela koja su u nju prodrla površinski, kao što su na primjer iveri ili treščice ili trnovi. Uvijek treba predmet potpuno odstraniti jer već i mali os­taci mogu uzrokovati dugotrajne upale.

Predmete koji vire iz kože, a sežu dubo­ko, ne odstranjujemo nego ih samo obloži­mo i sterilno pokrijemo.

Ako izvlačimo strano tijelo iz kože na mjestu nesreće, možemo tkivo još više ozli­jediti, a posljedice mogu biti po život opas­na unutrašnja krvarenja. Takva strana tijela može samo liječnik odstraniti operacijom.

Ako strana tijela iščeznu ispod kože, naj­bolje je taj dio tijela što manje pomicati da se položaj stranog tijela ne bi mijenjao

stranih tijela

zbog gibanja mišića. Takvo strano tijelo se može odstraniti samo operacijom.

6.2. Strana tijela u oku

Ako nešto padne u oči, treba najprije pre­gledati sluznicu donje vjede time što ćemo vjedu povući nadolje. Čovjek kojemu je stra­no tijelo upalo u oko gleda nagore. Strano tijelo se uklanja vrhom čistoga džepnog rupca ili vlažnom vatom omotanom na ši­bici (SI. 62 - 1 ) .

Ako je strano tijelo ispod gornje vjeđe, vjeđu treba »obrnuti«. Pacijent gleda prema dolje, ali pri tome ne zatvara oko. Tada spa­silac pritisne štapićem (šibica, stakleni šta­pić) vodoravno na gornju vjeđu, na mjestu

496 Prva pomoć

gdje ona prelazi u gornji rub očne jamice (SI. 6.2-2). Drugom rukom spasilac hvata trepavice gornje vjeđe, povuče ih naprijed i prema gore preko malo unatrag pritisnutog štapića (SI. 6.2-3). Pri tome se gornja vjeđa okrene prema gore. Vrhom čistog rupca sada možemo odstraniti strano tijelo.

Ako oko u kojem je strano tijelo bez pre­stanka gnječimo, možemo lako izazvati upa­lu spojnice. Ako nam se i dalje čini da u oku imamo strano tijelo, treba oko pokriti i po­tražiti liječnika.

Predmete koji prodru dublje u oko ne pokušavajmo nikada odstraniti sami!

6.3. Strana t i je la u nosu, ždr i je lu, ž e l u c u i c r i j ev ima

Strano tijelo iz jedne nosnice možemo odstra­niti ako se snažno useknemo, a pri tome dru­gu nosnicu držimo stisnutu. Ako na taj način ne izbacimo strano tijelo, moramo k liječniku.

Manja strana tijela koja zastanu u ždrijelu i guši, pomaknemo dalje grgljanjem vode ili jedući kruh i gutajući ili povraćajući. Ako to ne pomogne, treba ići k liječniku.

Veći, glatki predmeti koje progutamo obično bez smetnji prolaze kroz želučani i crijevni kanal i izlučuju se sa stolicom. Tre­ba jesti mnogo pire krumpira i kiselog ku­pusa da se pospješi aktivnost crijeva i pred­met što prije izluči. Medu izmetinama treba potražiti progutani predmet.

Strana tijela u dušniku vidi pod Zagu­šenje.

6.4. Strana t i je la u s l u š n o m h o d n i k u

Strana tijela iz slušnog hodnika odstranjuje liječnik ispiranjem mlakom vodom ili po­sebnim pomagalima.

Strana tijela iz drugih tjelesnih otvora (mokraćna cijev, zadnje crijevo, rodnica) ni­kad ne odstranjujemo sami, jer to smije ra­diti samo liječnik.

Predmetno kazalo

Predmetno kazalo

PP = prva jjomoć - vulgaris 237 A tma sat iva 283 aloj 237 avitaminoza 223

abdovina 237 alt 121 axis 87 Abies alba 250 Althaea officinalis 273 ablatio retinae 441 — rosea 278 bakterije, crijevne 115 acetilholin 131 aminokiseline, esencijalne 215 -, koli 115 acetocetna kiselina 127 anafilaktički šok 112 bakreni nos 439 aceton 127, 430 anastomoze 111 bakterijska upala crijeva 348 aceton, droga 430 andelika 257 bakteriocidi 231 Achillea millefolium 275 anemija 320 Baltzer, 11. 41 acne rosacea 439 - perniciozna 320 bariton 121 ante vulgaris 437 angina 300 bas 121 Adamova jabuka 92 - kataralna 300 Baumgarten, dr med. Alfred 26 Addisonova bolest 126 - lacunaris 300 bazalna temperatura 72 adipoznost 371 - Ludovici 300 Basedowljeva bolest 122, 438 adiuretin 129 - monocitna 300 bazga, crna 239 Adler 54 - Plaut- Vincent 300 bazilarna membrana 100 adrenalin 127, 128 angiospazam 159 bazofilne stanice 112 afekt 407 animalni živčani sistem 106 Bechterewljeva bolest 389 afte 301 aniš 238, 328 Beckmann, dr med. P. 44 aftozna upala usne šupljine 301 antibaby tableta 73 bedrena kost, bedrenjača 86, 89 aglutinacija 113 anti Rh protutijelo 113 -, prijelom (PP) 482 aglutinin 113 antitjelešca - protutijela 112 -, vrat 89 agranulocitoza 322 antitoksini 112 beladonin 107 agresivnost 63 antociani 227 benigni tumori 447 ajbiš 237 aorta 93 benzin, droga 430 akceleracija 61, 62 apendicitis 347 beri-beri 223 akne 438 apopleksija 418 Bcrnhubcr, dr med. 26 akomodacija oka 118, 119 areola 62 Bier, prof, dr med. Ih. 44 akromegalija 129 Arnica montana 242 bijela imela 249 aktivno gibanje 199 Artemisia absinthium 265 bijela krv, bolest 321 - imuniziranje 112 arterenol 127 bijela krvna zrnca 111 - zaštitno cijepljenje 112 arterija, jetrina 115 bijela tvar 97 aktivnost, spolna 72 -, plućna 93 bijelo pranje 445 akutna bjelokrvnost (leukemija) arterijalna hiperemija 147 biljke, ljekovite 235

321 arterijalne reakcije 147 biološka starost 74 akutna opća upala bubrega 361 arterijalni grč 147 Bircher-Benner, M. O. 41

upala krajnika 300 arterije 93, 109 bjelančevina 215 upala limfnih žila 319 - upala 316 bjelančevine, količina 216 upala pojedinih glomerula arteriitis 316 — kombiniranje 216

362 arthritis deformans 389 - u prehrani 230 akutne bolesti 290 - urica 385 bjelokrvnost 321 akutne bolesti pluća (PP) 493 arthrosis deformans 389 —, akutna 321 - bolesti srca (PP) 493 artroze degenerativne 389 bjeloočnica 99 akutni difuzni glomerulonefritis Ascaris lumbricoides 350 bjesnilo 415, (PP) 459

361 Asklepiades 34 blaga terapeutika 236 - mišićni reumatizam 397 ataksija 418 bljedilo, kožno 147 albumin 75 atlas 87 bobe, šipkove 276 aldosteron 125 atrofija jetre, žuta 354 bočni položaj 465 alergija 294 Atropa belladonna 107 boginje, velike 298 alergijske bolesti dišnih putova atropin 107, 119, 441 boja, komplementarna 119

331 autogeni trening 45 bojila, pigment 227 alkohol 428 autonomni živčani sistem 106, bolesnik, gimnastika 201 Aloe barbadensis 237 439 bolest, Bechterewljeva 399 - ferox 237 autosugestija 419 -, Burgcrova 316

j r r c u m e i n o Kaza to

-, engleska 398 -, 1 Ipdgjkihova 322 -, Meniereova 444 -, Raynaudova 310 —, Recklinghausenova 125 -, Scheuennannova 3% - Werlhofska 323 bolesti 289 - akutne 290 - bijele krvi 321 - bubrega 361 - crijeva 335 - crvene krvi 321 - grkljana 327 - gušterače 357 —, infekcijske, infektivne 292 - jajnika 447 - jednjaka 335 - jetre 352 - jezika 335 - kapilara 439 - kože 442 -, kronične 290 - krvi 320 - krvnih pločica 322 - krvnog optoka 310 - krvotoka 310 - limfnih žila 319 bolesti mokraćnih organa 359 - mrežnice 441

nepca 335 -, očne 440 - organa za disanje 324 - organa za disanje, alergijske 331 - organa sistema za gibanje, ne-

reumatične 395 , reumatične 386

- osrčnice 311 - probavnih organa 334 - prostate 368 -, psihičke 422 - rožnice 440 - sistema za gibanje 385 - spojnice 448 -, spolne 303 - srca, funkcionalne 309

, organske 310 -, srčane 308 - srčanih zalistaka 310 - središnjega živčanog sistema

403 -, staračke 76 - stopala 399 - usana 335 - usne šupljine 334 - ušiju 443 -, uzroci 290 -, uzročnici 292

—, zarazne 292 - želuca 335 -, ženske 445 - žila 314 —, funkcionalne 309 - žučnih vodova 335 - žučnog mjehura 352 U 'In.i ukrućenost ramena 393 bolno mjesečno pranje 449 bolovi ruku, noćni 394 - u krsnom predjelu 451 bolus 284 lx>rovica 240 l>orovnica 240 bose noge, hodanje 176 Bowmannova čahura 95 brachialgia paraestetica nocturna 394 bradavice, staračke 75 bradavični krugovi 62 brak 64 brak i porodica 64 Brandt, Th. 40 brašno gorušično 164, 182 -, koštano 286 -, kredi no 286 brđanka 242 briga za zdravlje 55 bronhektazije 329 bronhijalna astma 332 bronhijalni katar 328

, kronični 328 bronhije, bronhi 92 bronhitis 328 -, kronični 328 -, spazmatični 332 bronhopneumonija 331 brzina probave 114 brzo polijevanje 173 - - bedara 174

cijelog tijela 175 kao masaža 176 koljena 173

- - leđa 174 bubnjić 99, 100 bubrezi 94, 117 -, bolesti 361 -, skvrčeni 364 - trudnica 363 bubrežna kolika 366 - tjelešca 95 - vreća 95, 364 - zdjelica, upala 364 bubrežni putovi, kolike 494 bubrežni vrč 95 bubuljičavost 437 Buchinger 41 Biirgerova bolest 316 bursitis 394

Calendula officinalis 262 Cannabis indica 430 cardia 91 Carum carvi 256 Centaurium trytbraca 254, 336 cerebralna skleroza 315 chalazion 440 cholangitis 356 cholecystitis 356 chorea major 419 - minor 419 chylus 94 Cichorium intybus 282 cijepljenje, aktivno zaštitno 112 Cinnamomum campbora 252 ciroza jetre 354 ostitis 367 cjelokupna kupelj 155 - - mlaka 155

, hladna 155 , vruća 156

- parna kupelj 195 colitis mucosa membranacea 346 - ulcerosa 346 Cortijcv organ 100, 120 Coue, E. 45 crevnjaća 88 crijeva, bolesti 335 - gnjiljenje u crijevima 340 - krvarenje iz crijeva 493 - rak na crijevima 345 - strana tijela u crijevima 496 - vrenje u crijevima 340 - zapletaj 346 - živčane smetnje u crijevima 335 crijevna limfa 94 crijevne bakterije 115 crijevni katar 342 crijevo, debelo 91

, upala 346 - slijepo, upala 347, 494 - tanko 91

, neprolazno 346 crna rotkva 270 cmi ruski čaj 427 cmo koštano brašno 286 crvena krv, bolesti 320 crvena krvna boja 104 crvena krvna zrnca 111 crveni nos 439 Cushingova bolest 127, 129

čahura, Bowmannova 95 -, zglobna 89 čaj 427 -, ruski crni 427 -, - zeleni 427 čajevac 427

Predmetno kazalo 501 čankir, meki 304 disonanca 120 emajl, caklina 91 čankir, tvrdi (sifilis) 303 distonija, vegetativna 432 embolija 418 čašica, koljenska (iver) 89 distrofija 393 encephalitis 415 čašica, zglobna 89 dišni ferment 213 endemični kretenizam 423 čeljust, prijelom (PP) 476 dišni putovi 92 endemija 293 čekić 100 dišni organi 92 endocarditis 303 čekinjaste dlake 101, 102 -, bolest 324 endolimfa 100 čeona kost 86 divertikuli, jednjakovi 335 endoproteza 390 čeoni sinusi 92 divizma 244 engleska bolest 398 čep, masni 443 divlji šafran 217 enuresis nocturna 368 češer 97, 129 dizenterija 349 enure za 368 četkanje kože 142 dječja paraliza 416 enzimi 114, 213 četka za kožu 142 djelomične kupelji 156 eozinofilne stanice 112 četvrta spolna bolest 304 djelomično kvašenje 153 epicondylitis 394 čir potkoljenice 318 djelotvorne tvari u hrani 215 epidemija 293 — na dvanaesniku 343 djetetova težina 71 epidemijska upala mozga 415 - na želucu 343 djetinjstvo 60 epidemijska upala moždane opne - -, perforiran (PP) 494 dlake 101 416 članci na prstima 88, 89 -, čekinjaste 102 epidermofitija 436 čovječja glista 350 —, vunaste 102 epifiza 96, 129 ćunjići 118 dodaci kupeljima 162 epilepsija 419, (PP) 494 čuvstvo 407 dodaci za povoje 182 epitel 83 čvorovi, živčani 98 dojenčad, količina hrane 70 cpitelno tkivo 83

—, umjetna hrana 71 Equisetum arvense 269 dah, darovanje (PP) 470, 471 dojenje 70 critrazma 436 dalekovidnost 119 -, trajanje 70 eritrociti 111 darovanje daha 470 dojke, pražnjenje 70 Erzabt von Beuron 27 davalac, univerzalni 113 donja ćeljusna kost 86 erythrasma marginatum 436 debelo crijevo 91 donji oblog 189 esencijalne aminokiseline 117,

, upala 346 - povoj 187 215 deformacija stopala 399, 400 doručje, prijelomi (PP) 480 esencijalne masne kiseline 116 degenerativne artroze 389 dovodnice 93, 109 - tvari 214, 231 degenerativni reumatizam 389 dragušac 244 estradiol 130 dekalcifikacija kosti 67 drenaža limfnih žila 204 estrogen 73 deka, vunena 179 droga 235, 429 eter 439 dendrit 98 držanje, pogrešno 395 -, opojna droga 430 depresija 407 dubinsko gledanje 119 Euphrasia officinalis 281 dermatomikoze 435 duhan 428 Eustachijeva truba 99, 100 despik 244 duodenum 92 Dewey, E H. 41 dušnice, bronhije 92 Fallotov kanal 100 dezoksi-kortikosteron 125 -, -, proširene 329 faims 436 diarea uslijed straha 115 dušnik 92 febris rbeumatica 387 diastolićni krvni tlak 110 -, prorez (PP) 471 Felke, E. L E 44 diathesis urica 379 -, strana tijela u dušniku (PP) ferment, dišni 213 difterija 299 496 fermenti, probava 114 diabetes mellitus 375 —, upala 328 Fey, dr med. (Ih. 48 dijagnoze 295 dvanaesnik 92 fibrin 112, 113 dijeta 79 - , čir 343 fibrinogen 113 -, pretjerana 124 dvospolnost 131 fibrinska vlakna 113 -, staračka 79 dvotrećinske kupelji 156 fiskultura 199 disanje 107

dvotrećinske kupelji 156 fit 202

-, plućno 107 edem 360 fitoterapija 55, 79, 236 -, stanično 107 edemi od gladi 116 -, opseg 236 -, teško (PP) 493 ekcem 443 fizioterapija 55 -, umjetno 470 eklampsija 67, 363 -, knajpovska 54 -, unutarnje 107 ekstra sistola 110 flavoni 227 -, vanjsko 107 električna struja, ozljede (PP) 488 flebitis 318 disk 90 elementi u tragovima 116, 225 flegmona usnog dna 300

502 Predmetno kazalo

Foenicutum vulgare 256 gorko 121 hidrostatički tlak 143 folikul 73, 130 gornja čeljust 86 hidroterapija 55, 143, 144 folikulov hormon 130 gornji oblog 188 hidroterapijski podražaj 145 fon 120 gorušično brašno 164, 182 1 lildegarde von Bingcn 36 Iragaria vtsca 277 gospina trava 245 hiperacidnost (hiperaciditet) 337 Freud 54 govor i glas 121 hiperemija, arterijalna 147 frikcija 203 grada kosti 84 -, reaktivna 145 funkcionalne bolesti srca 309 grba 395 hipertireoza 122 - - žila 309 grč, arterijalni 147 hipertonija 316

—, dišnih mišića 125 -, renalna 360 Galen 34 -, glasnica 327 hipnoza 413 gangliji 98 -, mišica ruku 125 hipoacidnost, hipoaciditet 338 gaza, sterilna (PP) 457 grčevi (PP) 505 hipofiza 96, 122, 128 generacijski sukobi 64 grčica 247, 337 -, prednji režanj 128 Gentiana /utea 274, 336 gripa 329 —, srednji režanj 129 gestagen 73 griza 349 -, stražnji režanj 129 gibanja, voljna 83 grkljan 92 hipofizna gojaznost 129 gibanje 198 -, bolesti 327 hipofizni patuljasti rast 129 -, aktivno 198 —, poklopac 92 hipoglikemički šok 125, 128, 377 -, pasivno 203 -, upala 327 Hipokrat 33 -, starost 79 grom, ozljede (PP) 489 hipotonija 316 gibljivost zglobova 87 Grote, prof, dr med. L R. 43 histamin 131 gimnastika 201 grožđani šećer 219 histerija 408 - za bolesne 202 grudi i količina mlijeka 67 hladna kupelj cijelog tijela 155 gladenjc 203 —, bocaste 68 za noge 158 glas i govor 121 -, male 68 za oči 158 glasnice 121 -, s dosta masti 68 za ruke 157 - grč 327 —, viseće 68 - polukupelj 156 -, oboljenje 327 guma, zaštitna 72 - kupelj u sjedećem položaju 156 glatki mišići 83, 385 guša 122 hladne kupelji 154 glaucoma 442 —, meka 124 hladni povoj 177 glaukom 442 -, tvrda 124 hladnoća 144 glava, ozljede (PP) 475 gušterača 127 -, oštećenja izazvana hladnoćom glavice, zglobne 89 -, bolesti 357 (PP) 486 glavobolja uslijed nervoze 404 —, kronična upala 358 hodanje 200 gledanje, dubinsko 119 —, neadekvatnost 127 — bosim nogama 177 glikogen 115, 220 -, oboljenje (PP) 494 — po vodi 177 glina 183, 284 -, upala 358 Hodgkinova bolest 322 glineni zamotaj 192 homeopatija 236 glista, čovječja 350 Hahn, dr Johann Siegmund 24 homeopatska sredstva 236 globulin 75 Hahn, dr Theodor 41 hordeolum 440 glomeruli, upala 362 halucinacije 424 horeja 419 glukagon 128 halucinogeni 424 hormon, folikulov 130 gljivice 435 Harvey 108 -, prilagodavanja 126 gljivična oboljenja kože 435 hašiš 430 % rasta 128 gljivična upala usne šupljine 302 hebefrenija 424 —, spolni 125 globus hystericus 335 hemofilija 323 -, žutog tjelešca 130 gnječenje 203 hemoglobin 104, 109, 111 hormoni 122 gnjiljenje u crijevima 340 hemoroidi 318 - iz jajčanih stanica 130 gnjiljenje zuba 334 hepatitis epidemica 353 -, kortikosteroidni 125 gojaznost 371 heroin 430 -, laktacijski 131 -, hipofizna 129 heroinizam 430 -, nadbubrežnih žlijezda 125 -, neumjerena prehrana 371 herpes labialis 301 -, srži spolnih žlijezda 130 -, poremećeno djelovanje žlijezda — na usnama 301 -, srži nadbubrežnih žlijezda 127

371 - zoster 417 -, šdtnjače 122 golobradost 131 hertz 118, 120 hormonska žlijezda 122 gonade 130 hidrokortizon 123, 125 hormonske žlijezde 122, 433 gonoreja 303 hidropraktika 391 hrana, energetska vrijednost 116

Predmetno kazalo

- i masti 230 -, izbor 232 -, kalorična vrijednost 116 -, količina 229 -, kvaliteta 230 —, 15 preporuka 231 —, prirodna 231 -, punovrijedna 214 -, resorpcija 212 -, umjetna 71 hranjive tvari 215, 228 hrast 248 hrastova kora 163, 182, 248 hripavac 330 hrptena moždina 87, 97, 106, 402

, produljena 96 , sušica 418 , živci 98

hrskavična sveza 86 Hufeland, Chr. W. 37 humoralna regulacija 214 hunjavica 325 - kronična 326 - peludna 331 Hypericum perforatum 245

icterus infeetiosus 354 idiotizam, mongoloidni 423 idirot, korijen 163 ileus 346 imela, bijela 249 imuniziranje, aktivno 112 imuniziranjc, pasivno 112 imunost, imunitet 293 indijska konoplja 430 infarkt srca 312, (PP) 493 infekcije (zaraze), opasne (PP) 458 influenca 329 influenza 329 infrazvuk 120 injekcija, tromjesečna 73 inkretorne žlijezde 433 inkubacijsko doba 293 inteligencija 124 intubacija 471 inzulin (insulin) 127 iris 99, 119 iritis 441 iscjedak 445 iscjedak, žućkasti 445 ischial 420 ishijadićni živac 97 ishijas 420 iskašljavanje krvavog sadržaja 492 iskrivljena kralješnica 395 ispiranje 172 iščašenje (PP) 477 iver, čašica 89

izbor hrane 231 izgorijevanje 231 izgradnja tvari 212 izlučivanje, koža 135 izljev sjemena 63 izmjena tvari 104, 114, 115, 211

, promjene 75 , stupanj 212

- - , tok 211 izmjenična kupelj za noge 159

ruke 159 u sjedećem položaju 159

- izmjenično polijevanje 172 iznenadni porođaj (PP) 492 iznenadno gubljenje svijesti 495 izvrnuto stopalo 399

jabuka, Adamova 92 jačanje kože 136 jačina tona 120 jagode, šumske 277 jagorćika 250 jajašca i hormoni 130 jajašce 65 jajnici, bolesti 447 -, upala 447 jajnik 96 jajovod 65, 95, 96, 130 —, upala 446 japanska kupelj 162 ječmenac 440 jednostavni šećeri 219 jela 250 jetra 115 -, bolesti 352 -, ciroza 354 -, masna 354 —, oštećenje otrovima 354 -, - lijekovima 354 -, skvrčavanje 354 jetrina arterija 115 jezik 91 jod 123 jugulame vene 94 Jung, C. G. 54, 409 Juniperui communis 240 Just, A. 43

kadulja 251 kakao 428 kakaovac 428 kalendar menstruacija 72 kalendarska starost 74 kalij, namirnice 227 kalij i natrij 226 kalorije, količina 231 - , na dan 222 - u namirnicama 221

kamenci, bubrežni 365 - mokraćnih organa 365 - u mokraćnom mjehuru 365 - u mokraćovodima 365 - žučni 357 kamfor 252 kamforovac 252 kamilica 163, 182, 252 kanabis 430 kanal, preponski 96 -, hrpteni 87 Rant 40 kaolin 341 kap 418, (PP) 494 -, moždana 418 -, toplotna (PP) 486 kapacitet srca 109 -, toplotni 143 kapavac 303 Kapferer, dr med. 41 kapilare 93 karakter, nesređenosti 426 kardiospazmi 335 karotinoidi 227 kastracija 73, 131 kašalj, krvavi (PP) 492 -, magareći 330 kašljanje 108 katalizatori 116 katar 325 -, bronhijalni (bronhalni) 328 -, crijevni 342 -, želučani 341 kataralna angina 300 - žutica 353 katatonija 424 kava 427 keratitis 440 kičica 254 kifoza 395 kihanje 108 kim 256 kineziterapija 55, 79 kiseli kupus 284 kiseline, masne 217 -, polienske 218 kiselo 121 Kleinschrod, dr med. 26 klice 292 -, virulencija 302 klićni sloj usmine 102 klijetka, srčana 93 klimakterij 75, 449 klinasta kost 86, 87 Kling, Andreas 25 klorofil 104 kljućnjaća, ključna kost 85 -, prijelomi (PP) 479

504 Predmetno kazalo

knajpovskc sandale 400 knajpovski postupak, pravila 151 knajpovsko liječenje vodom 143 Knaus-Oginova metoda 72 Kneipp, ljekovite biljke 235 Kneippova fizioterapija 54 Kneippova hidroterapija 149 Kneippova kura, djelovanje 150 Koch, prof, dr G. 61 kofein 427 Kohlrausch, prof, dr med. W. 44 koka 430 kokainomanija (kokainizam) 430 koli bakterije 115 količina bjelančevina 216 - hrane 229 - kalorija 230 - krvi 111 - masti 218 kolika, bubrežna 366 kolike bubrežnih putova (PP) 494 -, žučne 494 kolostrum 67, 70 koljenski refleks 105 - zglob (koljeno), prijelomi (PP)

482 - - tuberkuloza 397 komorač 256, 328 kompleks manje vrijednosti 407 komplementarna boja 119 komprese, parne 189 kompresijski zavoj (PP) 460 koncentracija, nemogućnost 74 konoplja, indijska 430 konsenzualne reakcije 145 konsonanca 120 konsonanti 121 Konstantin, monah 35 kontrakcija 105 koprivnjaća 112 kora, hrastova 163, 248 korijen iđirota 163 kortikosteroidni hormoni 125 kortizon 125 kost, nosna 476 kosti, ručja, zapešća 88 - doručja, pešća 88 -, grada 82, 84 - nadlaktice 88 —, omekšanje 398 - pešća, doručja 88 - podlaktice 88 -, prijelomi (PP) 478 - prstiju 88, 89 - stopala 89 - šake 88 - zdjelice 88 - zapešća, ručja 88

koš, prsni 87 koštana moždina, upala 397 koštana tuberkuloza 3% koštani labirint 100 koštani šav, spoj 86 koštano brašno 286 - -, bijelo 286

, cmo 286 košulje, mokre 188 košutnik 274 koža 101 -, četkanje 142 -, izlučivanje 135 -, jačanje 136 -, njega 136 -, strana tijela u njoj (PP) 495 -, utrljavanje 142 kožne bolesti 435 - gljivice 435 kožni labirint 100 kožno bijedi lo 146 krajnici, zagnoj 300 -, upala 300, 301 kralješak, prijelom (PP) 478 kralješci 85, 87 -, oštećenja 390 -, tuberkuloza 396 kralješnica 85, 87 kralješnica iskrivljena u stranu 395 kratki povoj 187 kratkovidnost 119 kravojac 257 kredino brašno 286 kretenizam 124, 423 -, endemični 423 kretni mišić 385 Kretschmer 54 križa, krsni predio, bolovi 451 kromosomi 102 kromosom X 103 - Y 103 kronične bolesti 290 kronični bronhijalni katar 328 - bronhitis 328 - mišićni reumatizam 392 - zglobni reumatizam 388 kronična hunjavica 326 - upala bubrega 362

grkljana 327 gušterače 358 krajnika 301 žučnog mjehura 356

kronična limfatična leukemija 322 kronična mijcloidna leukemija 322 - oboljenja limfnih žila 319 krugovi, bradavićni 68 krv 111 -, bolesti 320

-, količina 111 —, odvođenje 146 —, raspored 145 —, trovanje 302 -, zgrušavanje 113 -, zgrudnjavanje 113 krvarenje (PP) 459 - iz nosa (PP) 493 - iz rodnice (PP) 493 - iz crijeva (PP) 493 - mjesečno 62 - u mozgu 418 -, zaustavljanje (PP) 459 krvarenja, posebna (PP) 492 krvavi kašalj (PP) 492 krvna boja, crvena 104 krvna plazma 112 krvna zrnca, bijela 111

, crvena 111 krvne pločice 112

, bolesti 322 , pomanjkanje 323 , preobilje 323

krvne skupine 113 krvni optok 108 - -, bolesti 308 - -, mali 93, 109 - -, veliki 93, 108 - tlak 75, 110, 318

, dijastolićni 110 , nizak 126 , povišen 316 , sistolični 110 , snižen 316

- -, visok 127 kucavice 93, 109 kuhinjska sol 162 Kuhn, L 43 kuk, živac, neuralgija 420 kukci, ubodi (PP) 459 kupališta, posebna 150 kupališna kura 150 kupelji 154 -, djelomične 156 -, dvotrećinske 156 -, hladne 154 -, izmjenične 159 -, mlake 155 -, obične 154 —, parne 192 -, posebne 150 -, s padajućom temperaturom

vode 162 —, s rastućom temperaturom vode

160 —, temperirane 155 -, tople 155 —, tročetvrtinske 156

Predmetno kazalo

- vruće 155 kupelj cijelog tijela 155 -, parna 192 - s četkanjem 162 -, sunčana 139 - s uranjanjem 162 - u sjedećem položaju 195 - za glavu 193 - za lice 194 - za noge 194 - za uši 194 kupelj za noge 158

, hladna 158 , mlaka 158

s rastućom tem|x-raturom vode 161

, topla 158 , vruća 158

kupelj za ruke 157 , hladna 157 , mlaka 158 s rastućom tenifx.-nuurom

vode 161 , topla 158 , vruća 158

-, zračna 137 kupelj u sjedećem položaju 156

, hladna 156 , izmjenična 159 , mlaka 157 , parna 195

s rastućom temperatu­rom vode 161

, topla 157 , vruća 157

kupus, kiseli 284 kura vodom 150 -, kupeljima 150 kure s kupeljima, starost 79 kurje oko 400 kvaliteta namirnica 227 kvašenje 151 -, djelomično 153 - donjeg dijela tijela 153 - gornjeg dijela tijela 153 -, potpuno (cijelog tijela) 152 -, serijsko 151 - trbuha 154 kvržica za okus 121

labirint 100 Lahmann, dr med. H. 41 lakat, prijelom 480 lakat, teniski 394 laktacijski hormoni 131 laneno sjeme 258 laneno sjeme, oblog 191 I .angerhansovi otočići 127

laringitis 327 laringospasmus 327 Lavandula officinalis 244 leća 99, 118 led, propadanje (PP) 489 leđa, ugnuta 395 leukemija 321 leukociti 111 lice, ozljede (PP) 475 lična (jagodićna) kost 86, 87 lični živac, uzetost 421 ličnost, pacijentova 56 -, liječnikova 56 liječenje, psihičko 411, 422 - gibanjem 55 - hranom 55 - ljekovitim biljem 55 -, nespecifično 150, 295 -, specifično 295 - vodom 55, 77, 149 lijek, počinak 205 lijek, spavanje 205 lijekovi, mineralni 236 -, stabiliziranje 235 -, standardiziranje 235 likvor 98 limfa 91, 94, 114 -, crijevna 94 limfangitis 319 limfatična leukemija, kronična 322 limfne žile 94

, akutna upala 319 - -, bolesti 319

, drenažit 204 limfne žlijezde 94 limfni optok 94 limfni sistem 94, 114 limfociu 114 limfovod, limfni vod 94 -, prsni 94 lipa, cvjetovi 259 lipaza 92, 114 lisna kost, lišnjača 85, 86 lisno zelenilo 104 lišaj, vlažni 436 lišće, orahovo 163 loj, prekomjerno lučenje 437 lojnice 102 -, začepljenje 438 lokalna djelotvornost 128 lordoza, povećana 395 LSD 430 lubanja 86 lues 303 luk kralješka 87 - pločica kralješka 87 lymphangitis 319 Ijssa 415

ljekovito bilje 235 ljekovite tvari, mineralne 286 ljepila, opojne droge 430 ljubav, materinska 104 ljubica mirisna 260, 328 ljuskav osip kao riblje krljušti 439

majčina dušica 260, 328 majka ne doji 71 male boginje 296 male stidne usne 96 maligni tumori 456 mali krvni optok 93, 108 - mozak 97 - oblozi 189 - povoji 179 malokrvnost 320 Malpighijeva tjelešca 95 mana srčanih zalistaka 310 manija 425 manijačko-depresivna bolest 425 marihuana 430 masaža 203 - glađenjem 203 - gnječenjem 203 - lupkanjem 203 —, neprimjerena 204 -, podvodna 391 - pokosnice 204 - potresivanjem (vibracija) 203 - srca (PP) 455 - trljanjem 203 masiranje srca (PP) 473 maslačak 260 masna kiselina 217 masne kiseline, esencijalne 116

, nezasićene 116 masno promijenjena jetra 354 masno tkivo, upala 393 masni čep 443 masu 217, 218 -, količina 218 - u hrani 232 masti, rezervne 115 mastoidni nastavak 99, 100 maternica, materica 65, 93, 94 -, promjena položaja 446 -, promjena oblika 446 —, tumori 447 —, upala 446 Matricaria cbamomilla 252 med 285 medicinska rehabilitacija 150 međica, |x>trgana 69 međukoštane pločice 90 međukralješnićke pločice (koluto­

vi), ozljede 390 međuplahta 179

506 Predmetno kazalo

meduplatno 179 mlaka kupelj cijelog tijela 155 moždina, hrptena 402 medutkanina 179 u sjedećem položaju 157 mračno raspoloženje 426 Meibomove žlijezde 98 za noge 158 mrena, siva 442 mekana guša 124 ruke 158 -, zelena 442 meki čankir 304 - polukupelj 156 mrežnica 99 mekinje 164 mlake kupelji 155 -, bolesti 441 meko nepce 91 mlaki povoj 178 -, odlubljivanje 441 melankolija 426 mliječna žila 94 mršavost, nenormalna 374 melem, glineni 192 mliječni zubi 91 muda 96 membrana, bazilarna 100 mlijeko, kravlje 70 multipla skleroza 420 -, Reissnerova 100 -, majčino 70 mumps 302 meningitis 416 mljeza, grušalina 67 muške gonade 130 menstruacija 62, 130 mokraća novorođenčeta 71 muške spolne žlijezde 130 Mentha piperita 264 -, primarna, prvobitna 117 muški spolni hormon 130 Menyanthts trifoliata 247 mokraćna cijev 94, 95, 96 muški spolni organi 96 Merkle, dr 23 mokraćni mjehur 94, 95, 96 meskalin 430 -, preosjetljiv 367 nabreknuće štitne žlijezde 122 mezotrofija 223 -, slabost 367 nadbubrežne žlijezde 125 mezzo sopran 121 —, upala 367 nadlaktićna kost 88 migrena 403 mokraćni aparat 94 - -, prijelomi (PP) 479 mijelodina leukemija, kronična mokraćni kanali (mokraćovodi) nadmuce 96

322 94, 95 nagnjećenja (PP) 457 mijenjanje supstancija 213 - kamenci 367 nagon, spolni 72 mikrob 292 mokre košulje 188 - za sparivanjem 105 mikroelementi 116 mokrenje postelje 368 naježena koža 147 mikroorganizmi 292 mokro platno 179 nakaznosti novorođenčeta 69 mineralne tvari 116, 225 Moller, dr 40 nakovanj 100 mineralni lijekovi 236 mongolizam 435 namirnice i vitamini 224 mini tableta 73 mongoloidni idiotizam 435 -, kvaliteta 227 miomi 447 Meniereova bolest 444 -, kalij 227 miris 118 monociti 112 -, natrij 227 mirisna ljubica 260 monocitna angina 300 -, zdrave 229 mišići, kretni 385 monosaharidi 219 —, punovrijedne 224 -, glatki 385 morbilli 296 -, probavljivost 234 -, dlačni 101 morfij 430 -, izgled 228 -, poprečnoprugasti 84, 385 morfinizam 430 -, zaštitne 232 -, skeletni 83, 90 385 Morgagni 47 Nasturtium officinale 244 -, utrobni 83 most (moždani) 96 natisci 401, (PP) 459 mišićni reumatizam 391 mošnja 96 natrij i kalij 226

, akutni 391 motorni živci 98, 105 , namirnice 227 , kronični 392 mozak 96, 103, 402 nažuljci 401

mišićno tkivo 83 -, epidemijska upala 415 neadekvatnost gušterače 127 mjehur, mokraćni 94, 95 -, krvarenje 418 neaktivnost nadbubrežnih žlijezda

, upala 367 - mali 97, 106 126 - plodni 68 -, veliki 106 - paratireoidne žlijezde 124 mjehurasti osip, herpes zoster 417 -, upala 416 nedovoljno razvijena štitna žlijez­mjesečno krvarenje 62 moždana kap 418, (PP) 494 da 123 mjesečno pranje 62, 130 - jama 87 nefroskleroza 364

, bolno 449 - opna, upala 416 nefrozni sindrom 363 •, poremećaji 448 — skleroza 315 nekoordinirani hod 418 , zakasnjelo 448 - kora 96 nemogućnost koncentracije 76

mješavina bjelančevina 216 moždane ovojnice 98 nenormalna mršavost 374 mješovita raspoloženja 426 moždani privjesak 96, 97, 128 nepce, bolesti 335 mlad čovjek u pubertetu 64 - ventrikul 96 -, meko 90 mladost i zrelost 60 - vijuga 97 -, tvrdo 90 mladenačko ludilo, shizofreni­ - živci 97 nepčana kost 87

ja 424 moždano stablo 96 neplodni dani 72

Predmetno kazalo 507

neplodnost 74 obična polijevanja 165 opekline (PP) 484 neplodnost, neslaganje 74 obične kupelji 154 - drugog stupnja (PP) 484 -, neželjena 74 obješenik 490 - prvog stupnja (PP) 484 nepravilno sunčanje 140 oblijevanje (polijevanje) 164 - od sunca 140 neprolazno crijevo 346, (PP) 494 oblog od krumpira 190 - trećeg stupnja (PP) 484 nereumatićna oboljenja organa si­ - od lanenog sjemena 190 opijum 430

stema za gibanje 395 - na trbuh 189 oplodnja 65 nervoza 403 - od prosene kaše 191 opojne droge 429 -, uzroci 409 — od sira 191 opseg, fitoterapija 236 -, liječenje 410 -, donji, odozdo 189 opstipacija (zatvor) 338 nervus 105 -, gornji, odozgo 188 oputina 263 - facialis - oduzetost 421 - od piskavice 191 orahovo lišće 163 - glossopharyngeus 121 oblozi 188 organ, Gortijev 100, 120 nespecifično liječenje 150, 295 -, kašasti 190 — za ravnotežu 120 nesredenost karaktera 426 -, mali 189 -, refleksni 106 nesvjestica (PP) 494 -, veći 188 organi, prokrvljenost 146 -, iznenadna (PP) 495 oboljenje, akutno 148 organi sistema za gibanje 104 neuralgija 420 obrambene tvari 135 organi sistema za gibanje, bolesti - ishijadičnog živca 420 obrtač 87 385 - međurebrenih živaca 420 ocat 182 , oštećenja, ozljede 477 - okcipitalna 420 oči, ozljede 476 , reumatična oboljenja 386 - trigeminusa 420 očna jabučica 98 organizam i toplina 144 - trogranog živca 420 - kupelj 158 —, reagiranje 144 -, zatiljna 420 - -, hladna 158 organi za mokrenje 94 neuralgija zatiljka 420 , topla 158 - -, bolesti 359 neurit 98 očne bolesti 440 organizmi s promjenljivom tjeles­neuron 83, 98 - šupljine 98 nom temperaturom 144 neuroza, srčana 309 očni kapavac (triper)69 organske bolesti središnjega živča­- žila 309 - mišić 99 nog sistema 415 neven 262 odlubljenje mrežnice 441 srca 310 nezasićena masna kiselina 116 odoljen 262 - - žila 310 nikotin 428 oduzetost živca lica 421 organ za ravnotežu 99, 100, 120 nizak krvni tlak 126 odvodnice 93, 109 orgazam 74 noćni bolovi ruku 394 odvođenje krvi 144 orijaški rast 129 noge, stopala 399 - topline, povoj 177 osip, mjehurasti (herpes zoster) -, bose 176 oedema 360 417 nokti 102 Oertel, prof. 24 osjećaj 407 -, krhki 75 ogrtač, španjolski 187, 188 osjetila 96, 98, 118 noradrenalin 127, 131 hlađenja tijela (PP) 487 osjetljivost, povećana 112 nosač 87 ojalovljenje 73 - živca, bolna 420 nos, crveni (bakreni) 439 okcipitalna neuralgija 420 osjetni živci 98, 105 -, krvarenje (PP) 492 oko 98 osljepljenje 69 nosna kost 86, 476 -, kurje 400 osnovna opna 100 nosnica 92 -, poprečni prerez 99 ospice 298 novorođenče 69 -, strana tijela u njemu (PP) 495 osrčnica, bolesti 311 -, nakaznost 69 -, uklanjanje stranog tijela (PP) -, upala 311 novorođenčetova mokraća 71 495 osteomalacija 398 novorodenčetove stolica 71 okoštavanje srednjeg uha 444 osteomyelitis 397 nožna kupelj 158 okrugli prozorćić 100, 120 ošit 91

, hladna 158 oksidacija 213 oštro polijevanje 173 , mlaka 158 okus 121 oticanje zglobova 112 , topla 158 okusna kvržica 118 otitis media 443 , vruća 158 omekšanje kostiju 398 otoskleroza 444

onesposobljavanje za oplodnju 72 otrovne tvari, trovanje (PP) 491 njega kože 136 opasnost po život (PP) 455 otvorene ozljede lubanje (PP) 475 njuh 118 opasno sunčanje 140 - - mozga (PP) 475 njušni živac 118 općenje, prekinuto 72 otvrdnuće jetre 354

508 Predmetno kazalo

ovapnjenje žila 314 i prekomjerni rail 125 plinski vučac (PP) 458 ovas (zob) 283 parazitizam 104 plin, trovanje (PP) 490 ovisnost o opojnim drogama 429 parkinsonizmi 415 plivanje 200 ovojnice, moždane 98 parna kupelj za glavu 193 ploča 91 -, tetivne 394, 397 lice 194 pločica, koštana navojna 100 ovsene slama 163, 182 noge 194 pločice, krvne 112 ozebline 439, 486 uši 194 plodna voda 66, 68 - drugog stupnja 486 pama kupelj s parom u mlazu 195 plodni dani 72 - prvog stupnja 486 parne komprese 189 - mjehur 68 - trećeg stupnja 486 - kupelji 192 pluća, akutne bolesti (PP) 493 ozljede 289, 290 , druge 196 plućna arterija 93 - električnom strujom (PP) 488 parodontoza 335 - tuberkuloza 304 - glave (PP) 475 parotitis epidemica 302 plućne vene 93 - kemijske 487 pasivno gibanje 203 pljuvačka 92 - lica (PP) 475 — imuniziranje 112 pneumonia 330 - lubanje, otvorene (PP) 475 pasja trakavica 351 pocijepana međica 69 - mozga, otvorene (PP) 475 paslike 119 počinak kao lijek 205 - od zračenja (PP) 489 patela (iver) 89 podagra 379 - - groma (PP) 489 patelarni refleks 105 podbijel 268, 328 - očiju (PP) 476 patuljasti rast 124 podešavanje tjelesne topline 135 - organa sistema za gibanje (PP) , hipofizni 129 podjezićna kost 87

477 Pavlov 105 podlaktica, prijelom (PP) 480 - pločica (kolutova) medu kralješ- pelagra 223 |xxllaktične kosti 86

cima 390 pelin 265, 337 podražaj 96 - prsnog koša (PP) 476 peludna hunjavica 331 područja, arterijalna 146 - trbuha (PP) 477 pepeo 164 podvez (PP) 460 - uslijed hladnoće (PP) 486 pepsin 92, 114 podvezivanje (PP) 460 - usta (PP) 475 periferna labirintna tekućina 100 podvodna masaža 391 - vrata (PP) 476 perilimfa 100 pogrešna reakcija 147 - ždrijela (PP) 475 perioda 62 , paradoksna 147 oživljavanje 469 periodična neplodnost žene 72 pogrešno držanje 395 Oxyuris vermicularis 349 peristaltika 115 poklopac grkljana 92

periostitis 398 pokosnica, masaža 204 pacijentova ličnost 56 pritonzilanii apsces 300 -, upala 398 padavica 419, (PP) 494 pemiciozna anemija 320 pokrivno tkivo 81, 82 pamćenje, poremećaj 76 pertussis 330 polenska groznica 331 pancreatitis 358 pesari 72 polijevanje cijelog tijela 169 - chronica 358 pešćaj, pešće 481 - -, brzo 175 pandemija 293 petoprsta 267 - bedara 167 panniculitis 393 phlebitis 318 - -, brzo 174 pankreas 127 Picea excelsa 250 - donjeg dijela tijela 168 Papavtr somniferum 430 pyelitis 364 - glave 171 paprena metvica 264 pigment 101 - gornjeg dijela tijela 171 Paracelzus, llieophrastus Bom- pilokamin 119 -, izmjenično 172

bastus 35 pijelitis 364 - koljena 165, 166 paradoksna pogrešna reakcija 147 Pimpinella anisum 238 - -, brzo 173 paralitički ileus 346 piskavica 267 - leđa 168 paraliza, dječja 416 pitirijaza 435 - -, brzo 174 -, progresivna 304, 418 pityriasis versicolor 435 - lica 171 paraliza ličnog živca 421 pjega, slijepa 118 - očiju 172 paralysis agitans 415 pjegavac 298 -, oštro, brzo 173 paranoidna shizofrenija 424 pjege, staračke 75 - prsa 170 paranoja 424 placenta 130 - ruku 170 parasimpatićko živćcvljc 107 plahta, vlažna 179 - ušiju 172 parathormon 124 Plantugo lanetolata 280, 328 - zatiljka, vruće 172 paratifus 348 plazma, krvna 112 poliomyelitis 416 paratireoidne žlijezde, neaktivnost pieksus (splet) 98 polyneuritis 421

(nefunkcioniranje) 124 pleuritis 332 polisaharidi 220

Predmetno kazalo 509

položaj, bočni (PP) 465 položaji unesrećenog (PP) 463-

-465 polucija 63 polukružni kanali 100 polukupelj 156 -, hladna 156 -, mlaka 156 -, s rastućom temperaturom vode

161 -, topla 156 -, vruća 156 poluishranjenost 223 Polygonum aviculare 263 polyneuritis 421 poljska preslica 269 pomanjkanje krvnih pločica 323 - vitamina 223 pomicanje unesrećenog (PP)

467-469 pomoć, prva (PP) 455 poplućnica 93, 108 -, upala 330 porebrica 93, 108 -, upala 330 poremećaj mjesečnog pranja 448 poremećaji psihičke ravnoteže 405 - izmjene tvari 370 - iz svijesti 408 - metabolizma 370 - pamćenja 76 -, živčano-psihički 403 poremećeno zgrušavanje krvi 323 porodica 72 - i brak 72 - broj djece 72 porođaj 68 -, iznenadan (PP) 492 porođajna padavica 67 porođajni put 68 portna vena 92, 109 posebna kupahšta 150 - krvarenja (PP) 492 posebne kupelji 150 pospješivanje razvoja 61 posteljica 130 Potentilla anserina 274 Potentilla tormentilla 267 potištenost 407 potkoljenica 87, 89 -, prijelom (PP) 482 potkožni čir u slušnom hodniku

443 potkožno tkivo 101 - -, upala 391 potpuni povoj 187 potres mozga (PP) 475 povećana kifoza 395

- kiselost želučanog soka 337 - lordoza 395 - osjetljivost 112 - štitnjača 122 povećanje prostate 368 povećanje topline, povoj 178 povišen krvni tlak 316 povijanje, tehnika 179 povijanje, troćetvrtinsko 187 povoj 177 -, dodatni 181 -, donji 187 -, hladni 177, 178 -, kratki 187 -, mlaki 178 -, potpuni 187 -, topli 178 -, vrući 179 - na cijelu nogu 184

glavu 185 krsni predio 186 listove 184 nogu do koljena 184 prsa 185

- - ruku 183 stopalo 184

- - šaku 183 - - vrat 185 —, postupak 181 -, priprema 179 —, trajanje 177 -, veličina 180

povoj srednje veličine 185 povoji, mali 183 -, srednji 185 -, veliki 187 -, dodaci od ljekovitog bilja 182 -, vrste 179

pranje, mjesečno 62, 448 , preobilno 449

prava punokrvnost 321 - rebra 87 pravila primjene knajpovske kure

151 pravilna hrana 230 pražnjenje dojki 70 prednja komora očne jabučice 99 predodžba, prisilna 407 prehlada 324 prehrambeni instinkt 117 prehrana, aktivnost organizma

213 -, dojenčetova 70 - i bjelančevine 230 - 15 preporuka 231 -, preporuke 229 -, punovrijedna 214

-, suvremena 209 -, zdrava 209 prehrana dojenčadi 70 prekinut snošaj 72 prekiseo želučani sok 337 prekomjerna aktivnost gušterače

127 - znojenje 438 prema naprijed ugnuta leđa 395 prenošenje uzbuđenja 105 preobilje krvi 145 - krvnih pločica 323 preobilna menstruacija 449 preosjetljivost 112 - mokraćnog mjehura 367 preponska kost 88 preponski kanal 96 prerez kože 102 preslica 163, 182, 269 Presthnager, Benno 26 pretjerana dijeta 124 pretklijetka, srčana 93 pretpubertet 63 prevelika aktivnost nadbubrežnih

žlijezda 126 prezervativ 72 Priessnitz Vinzenz 38 prijelom bedrene kosti (PP) 482 - donje čeljusti (PP) 476 - gornje čeljusti (PP) 476 - ključnjače (PP) 479 - koljenskog zgloba (PP) 482 - kosu (PP) 478 - koščica u gležnju (PP) 484 - kralješaka (PP) 478 - lakta (PP) 480 - nadlaktice (PP) 479 - pešća (PP) 480 - podlaktice (PP) 480 - potkoljenice (PP) 482 - prsnih kralješaka (PP) 479 - prstiju na nogama (PP) 484 - prstiju na ruci (PP) 480 - rebara (PP) 479 - slabinskih kralješaka (PP) 479 - stopala (PP) 484 - trtične kosti (PP) 479 - ukrućivanje (PP) 482 - vrata bedrene kosti (PP) 482 - vratnih kralješaka (PP) 478 - zdjelice (PP) 479 - zapešća (PP) 480

prijevoz (PP) 465 prilagođenje 101, 118 primalac, univerzalni 113 primarna mokraća 117 primjerena prehrana 209

510 Predmetno kazalo

prisilne radnje 407 - propadanje ličnosti 431 reaktivna hiperemija 145, 148 - predodžbe 407 - starost 78 rebra, prava 87 privjesak, moždani 97 - život 405 -, prijelomi (PP) 479 probava 114 psihičke bolesti 422 Recklinghausenova bolest 125 —, brzina 114 psihijatrija 422 refleks, koljenski 105 probavljivost namirnica 233 psihoanaliza 412 -, patelarni 105 probavni aparat 90 psihopatija 426 -, pupilarni 473 - organi 90 psihosomatika 55, 80 -, uvjetni 105 - -, bolesti 334 psihoterapija 54, 422 refleksni organ 106 - kanal 91 psoriasis 438 rehabilitacija 56 - trakt 91 psorijaza 438 -, medicinska 150 produkti izmjene tvari 213 psychopathia 426 Reile, Bonifacije 26 progesteron 130 ptijalin 114 Reissnerova membrana 100 produljena hrptena moždina 96, pubertet 64 renalna hipertonija 360

97 Pulmonaria officinalis 268 resice jajovoda 65 produljeno polijevanje ruku 170 puis, mjerenje 456 resorpcija hrane 212 prognatija 91 punokrvnost 321 reumatična groznica 387 progresivna paraliza 304, 418 -, lažna 321 reumatična oboljenja organa siste­prokrvljenost organa 145 punovrijedna hrana 214 ma za gibanje 386 proljev zbog straha 115 punovrijedne namirnice 220 reumatizam, degenerativni 389 promjene aktivnosti 76 pupila 99, 1 19 - mekih tkiva 391 - izmjene tvari 76 pupilarni refleks (PP) 456 -, mišićni 391 - žila 76 pupkovina 69 -, upalni 387 promjena |x>ložaja maternice 446 putovi, dišni 92 rezervne masti 115 propadanje kroz led 489 puž 100 Rhesus 1 13 prorez dušnika 471 pylorus 91 rhesus faktor (Rh) 1 13 prosena kaša, oblozi 191 radijus (žbica) 85, 86 RH faktor 1 13 prostata 95, 96 rahitis 223, 398 Rhoeder, H. 40 -, povećanje 368 rak na crijevima 345 riblja trakavica 351 - , rak 77 želucu 345 Rikli, A. 40 -, upala 369 — prostate 74 ritam srca 109 prostatitis 369 rameni obruč 88 rodnica 95, % proširene žile 317 rameno-nadlaktični sindrom 393 -, krvarenje (PP) 492 proširenje bronhija 329 rane 457 Rosa canina 276 proteza, unutarnja 390 Rapbanus sativus 270 rosa, hodanje po 176 protrombin 113 rascjep ličnosti 424 Rosmarinus officinalis 271 protutijela 112 rask rečeno stopalo 399 rotkva, crna 270 provodničke pruge 97 raspoloženja 426 rožnica 99, 118 provodnost, toplinska 143 raspored krvi 145 -, bolesti 440 prozor, okrugli 100, 120 rast, orijaški 130 —, upala 440 prsna kost 84, 85 Rautekov zahvat (PP) 463, (PP) rubac, potporni (PP) 481 prsne žlijezde 62 464 -, trokutasti (PP) 458, (PP) 480 prsni koš 85, 87 rauvolfija 249 rubeola 297 - -, ozlijeđen (PP) 476 Rauwolf 249 ruski čaj, crni 427 prsni limfovod 94 ravni tabani 399 , zeleni 427 prsti na nogama, prijelom 484 razgračlivanje tvari 213 Ruta graveolens 271 - - ruci, - 480 razmnožavanje virusa 290 rutvica 271 prugasti mišići 84, 385 razni stimulansi 431 ružmarin 271 pruge, provodničke 97 razvoj, ubrzavanje 60 SAFARI tubus 471 , (PP) 472 Prunus spinas a 280 razvojne godine 61 Salvia officinalis 251 prutasta trakavica 351 Raynaudova bolest 310 Sambucus ebulus 237 prva pomoć (PP) 455 reagiranje organizma 144 samoglasnik 121 - -, zadaci (PP) 455 reakcija, venozna 147 sandale, knajpovske 400 psiha 422 -, arterijalna 147 sauna 196 - , što je 434 -, istosmislena 146 savijena leda 395 psihička ravnoteža, poremećaji reakcije, konsenzualne 145 scabies 435

405, 434 -, pogrešne 147 Scheuermannova bolest 3% - liječenje 410, 422 reakcijska sposobnost 149 Schlickcysen, G. 42

Predmetno kazalo

Schmidt, dr med. 25 slezena 94 -, zastoj (PP) 473 Schctnenberger, F. 43 slijepa pjega 118 srčana pretklijetka 93 Schroth, Johann 40 slijepo crijevo 91 - klijetka 93 Schultz, prof, dr med. J. II. 45 , upala 347 - mana 139 Schweninger, F.. 42 sljez 273 - neuroza 309 sclerosis multiplex 420 sluh 120 srčane bolesti, funkcionalne 309 seboreja 437 slušne košćice 87 , organske 310 seborrboea 437 slušni hodnik, ekcemi 443 srčani infarkt (PP) 312, 493 Seidler, E. 53 - -, strana tijela 443, (PP) 4% — bolesnik, sunčanje 139 senzibilizacija 112 slušni živac 99, 100 - mišić, slabost 312 senzibilni živci 98, 105 sluzi u vrećica 391 - otkucaji 109 serijsko kvašenje 151 , upala 394 - zalisci 93 serum 112 sljepoća za boje 119 srčanik 274 serumski hepatitis 353 sljez, bijeli 273 srebro-nitrat 68 serumsko oboljenje 112 -, crni 279, 328 središnji živčani sistem 402 Servet 109 smijanje 108 središnje živčevlje 402 shizofrenija 424 smreka 250 , organske bolesti 415 -, paranoidna 425 smrekin ekstrakt 163 središta, živčana 105 sifilis 305, 418 smrtna opasnost (PP) 455 srednje uho 99, 100 sikoza 436 snižen krvni tlak 316 - -, upala 443, 444 Simondsova bolest 129 socijalna zaštita 52 srednji režanj hipofize 129 simbioza 104, 115 sol, kuhinjska 164 sredstva za uživanje 427 simpatićko živčevlje 107 solna kiselina 114 stabiliziranje lijekova 235 sindrom, nefrozni 363 sopran 121 staklovina 99 —, rameno-nadlaktični 393 spašavanje (PP) 463 stalni zubi 91 sinovijalna ovojnica 89 spavanje 205 stambena pitanja 206 sinteza tvari 212 spazam, arterijalni 147 standardiziranje lijekova 235 sinusi 90 spazmatićni bronhitis 332 stanica 102 —, čeoni 92 sperma 65 stanovanje 206 -, oboljenje 326 spolna aktivnost 72 stanično disanje 107 sinusitis 326 - bolest, četvrta 304 staračka koža 75 sistola 109 - zrelost 130 staračke bolesti 76 sistolićni krvni tlak 110 spolne bolesti 303 — bradavice 75 sitasta kost 87 - žlijezde 130 - pjege 75 siva mrena 442 , sazrijevanje 60 - tegobe 76 siva tvar 97 spolni hormon 125 starački problemi 74 sjedna kost 88 - nagon 72 starenje 75 sjemena stanica 65 - organi 96 starost 74 sjemenovod 96 spolno udo 95, 96 -, biološka 74 skelet 84, 85 - zbližavanje 72 -, dijeta 79 -, dijelovi 86 spolovila 95 - , f i toterapija 79 skeletni mišići 90, 385 spondilartroza 389 -, gibanje 79 skleroza, cerebralna 315 spondiloza 389 —, kalendarska 74 -, moždana 315 sporovi, generacijski 64 -, krvni optok 78 -, multipla 420 s|»rt 199 -, kure kupeljima 78 skolioza 395 - u slobodno vrijeme 202 - organizma 74 skorbut 223 -, zimski 201 —, promjene 78 skvrčeni bubrezi 364 sposobnost reagiranja 149 -, psiha 78 slabinsko živčevlje 97 sprečavanje začeća 71, 72 -, psihosomatika 80 slabljenje, mršavljenje 374 spužvasto tijelo 95, 96 -, životna 74 slabokrvnost, malokrvnost 320 srce 93, 109 sterilizacija 73 slabost mokraćnog mjehura 367 -, akutne bolesti (PP) 494 sterilna gaza (PP) 457 - srčanog mišića 3 1 2 -, kapacitet 109 sterilni zavoj (PP) 457 slab tek (neješnost) 336 -, masaža (PP) 455 steža 274 slaboumnost 121 -, masiranje (PP) 473, 474 stidna kost 88 slama, zobena 163 -, prostornina 109 stidni brežuljak 95 slano 121 -, ritmičko gibanje 109 stimulansi, razni 431 slatko 121 -, zapremina 109 stolica novorođenčeta 71

512 Predmetno kazalo

stolisnik 275 stomatitis aphtosa 301 stopalo 85 -, deformacije 400 -, izvrnuto 399 -, oboljenja 399 -, prijelom (PP) 484 -, raskrečeno 399 -, ravni tabani 399 -, spušteno 399 -, uvrnuto 400 -, znojenje 400

strana tijela u crijevima (PP) 496 dušniku (PP) 496 koži (PP) 495 nosu (PP) 496 oku (PP) 495, 496 slušnom hodniku (PP)

496 ždrijelu (PP) 496 želucu (PP) 496

st remen 100 stupanj izmjene tvari 212 stupnjevanje podražaja 146 stvari i tvari 55 sugestija 51, 412 suglasnici 121 suha plahta 179 suha tkanina 179 suhi vrući zamotaji 192 suho platno 179 sujedice 438 sukobi, generacijski 64 sunce i zrak 137 sunčana kupelj 139 sunčane opekline 140 sunčanica 486 sunčanje 139 -, nepravilno 140 —, opasno 140 -, ulje 140

srčani bolesnik 141 —, tehnika 141 surutka 164 sušica hrptene moždine 418 suvremena prehrana 210 suzna kost 87 suzne žlijezde 99 suženjc žila 145 sve ili ništa, zakon srca 110 sveza, hrskavična 86 sveze, tračne (pružne) 86 svijest 408

- poremećaji porijeklom iz nje 408

svrab 435

šafran 2 1 7 šaka 85

šal, trokutasti 186 sarenica 99, 119 šarlah 297 šav, koštani 86 šećer, grožđani 219 - , voćni 2 1 9 šećeri, jednostavni 219 šećerna bolest 375 šipak 276 škopljenje 73

škrob, životinjskog porijekla 220 šok 461 -, anali lak t ični 1 12

-, hipoglikemički 128, 377 španjolski ogrtač 188 štapići 118 štitnjača 122 -, hormoni 122 -, nedovoljno aktivna 123 -, nedovoljno razvijena 123 -, prekomjerno aktivna 122 šuga 435 šuljevi 318 šumska jagoda 277 šum u ušima 444 šuplje vene 94 šupljina, usna 90 šupljine oko nosa 92

tabes dorsalis 304, 418 tableta 73 -, antibaby 73 -, mini 73 Taenia saginata 351 tanko crijevo 91 Taraxacum officinale 260 tegobe, staračke 76 tehnika povijanja 179

- sunčanja 141 - zračne kupelji 138 temperatura, bazalna 72 - kože 144 temperirane kupelji 155 tendovaginitis 394 teniski lakat 394 tenor 121 teobromin 428 terapija ljekovitim biljem, blaga

(mite) 236 , jaka (forte) 236

testis 96 teško disanje (PP) 493 tetanus 417, 458 tetivne ovojnice 400, 404 težina djeteta 71 Thymus vulgaris 278, 328 typhus abdominalis 347 typhus exantbtmaticus 298

tifus 347 Tilia cordata 260 - platyphyllos 260 timijan 278, 328 timus 127, 129 tiouracil 124 tioureja 124 tireotoksikoza 122 tiroksin 122 tjelesna toplina 135 tjelesne vježbe 199 tjelešca, bubrežna 95 tjemena kost 86 tkiva 83 tkivo, pokrivno 83, 84 -, mišićno 83, 84 - organa 84 -, vezivno 83, 84 -, živčano 83 -, žljezdano 84 tlak, hidrostatićki 144 -, krvni 75, 110, 316 tok izmjene tvari 2 1 1 toksini 112 ton, jačina 120 tonovi, usklađeni 120 tonzilarni apsces 300 tonsillitis chronica 301 topla kupelj cijelog tijela 155 - - za noge 158

oči 158 ruke 158

u sjedećem položaju 157 - polukupelj 156 tople kupelji 155 toplina 143 - i organizam 144 -, tjelesna 135 toplinska provodnost 143 topli povoj 178 toplokrvni organizmi 144 toplotni udar 486 tračne sveze (pružne) 86 traheotomija 471 trajanje povoja 177 trakavica 350 -, uska 351 -, pasja 351 —, prutasta 351 - , r ib l ja 351

trakt, probavni 91 trandovilje 278, 328 trbuh, akutna oboljenja 494 -, ozljede 477 trbušni mišić 68 trčanje po rosi 176 trening, autogeni 413 trenirane (ojačane) žile 148

Predmetno kazalo

treniranje 149, 199 udarci 457 - porebrice 332 trepavice 98 uđlaga za ruku (PP) 481 - potkožnog tkiva 393 Trichinella spiralis 350 ugljični dioksid 490 - prostate 369 trigeminus, neuralgija 420 - -, trovanje (PP) 491 - rožnice 440 / rigonella foenum graecum 267 - monoksid (PP) 490 - slijepog crijeva 347 trihina 350 - -, trovanje (PP) 491 - sluzne vrećice 394 trihofitija 436 ugljikohidrati 219 - srednjeg uha 443 trim 202 ugnuta leđa 395 - šarenice 441 trine od sijena 164, 182, 279 , prema naprijed 395 - tetivnih ovojnica 394 triper 303 uho 100 - usta, gljivična 302 trljanje 203 -, šumovi 444 s mjehurićima 301 tmina 280 ujed zmije 459 - vena 318 tročetvrtinske kupelji 156 uklanjanje spolnih žlijezda 131 - vezivnog tkiva 393 troćetvrtinsko povijanje 187 ukrućenost ramena, bolna 393 - vidnog živca 441 trograni živac 97 ulcus cruris 318 - više živaca 421 trokutasti rubac 185, 186, (PP) - duodeni 343 - zubnog ležišta 334

458 - molle 304 — /ilince 441 trombociti 112 — ventriculi 343 - žučnih vodova, žučovoda 356 trombocitopenija 323 ulkus na dvanaesniku 343 - žučnog mjehura 356 trombocitoza 323 ulozi 379 , kronična 356 trombopenija 323 ultrazvuk 120 upale crijeva 348 tromjesečna injekcija 73 ulja 2 1 7 upalna žutica 353 trovanje 490 ulje za kožu 142 upalni reumatizam 387 - krvi 302 umjetna hrana 68 uremija 361 - mokraćom 361 , dojenče 68 usisavanje, ritam 67 - plinom 490 umjetno disanje (PP) 455, 470 uska trakavica 351

ugljičnim dioksidom 491 , usta na usta (PP) 470 usklađeni (sliveni) tonovi 120 monoksidom 491 univerzalni davalac 113 usmina 101, 102

trputac 280 - primalac 113 usmjereni enzimi 213 trtica, prijelomi 479 unutrašnja labirintna tekućina 100 usna šupljina 92 trudnica, promjene u tijelu 67 - proteza 390 - -, bolesti 334 trudnoća 67 unutrašnje disanje 107 usta, ozljede 475 trudovi 68, 492 - uho 100 ušće maternice 96 tuberkuloza koljenskog zgloba 397 — —, okoštavanje 444 usna školjka 100 -, koštana 396 upala arterija 316 usne bolesti 443 - kralješaka 3% - bubrega, akutna 361 utapanje 489 -, plućna 304 , kronična 362 utrljavanjc u kožu 142 - tetivnih ovojnica 397 - bubrežne zdjelice 364 utroba 90 - zgloba kuka 397 - debelog crijeva 346 utvrđivanje pulsa (PP) 456 -, zglobna 396 - dušnika 328 uvarci od ljekovitog bilja, povoji tubus, SAFARI 471 - grkljana 327 182 tumori, dobroćudni 447 - gušterače 358 uvjetni refleks 105 -, zloćudni 447 - jajnika 447 uvrnuto stopalo 400 — na maternici 447 - jajovoda 446 uzgon vode 143 tupoglavac 124 - jetre, virusna 353 uzroci bolesti 289 tursko sedlo 87 - koštane moždine 397 - nervoze 409 Tussilago farfara 268 - krajnika 300 uzročnici bolesti 292 tvari, esencijalne 214, 231 , akutna 300 -, hranjive 215 , kronična 301 Vactinium myrtillus 240 - koje razgrađuju 213 - maternice 446 vagus 97 -, mineralne 112, 225 - masnog tkiva 393 Valeriana officinalis 262 -, sinteza 2 1 2 upala mokraćnog mjehura 367 vanjski slušni hodnik 100 -, izmjena 114 upala mozga 415 vanjsko disanje 107 — za organizam 114 , epidemijska 415 vanjsko uho 100 tvrda guša 124 - moždane opne 416 varicella 298

- osrćnice 31 1 varices 317 ubodi kukaca 459 - pluća 330 varićelc 298 učinak knajpovske kure 150 - pokosnice 398 varikoziteti 317

514 Predmetno kazalo

variola major 298 - minor 298 - vera 298 vazomotorni živci 1 1 1 veći oblozi 188 vegetativna distonija 432 vegetativno živčevlje 106, 432 veličina povoja 180 velika stidna usna 95 velike boginje 298 veliki krvni optok 93, 106 - mozak 106 - potporni rubac 480 - povoji 187 vena, jugularna 94 -, plućna 93 -, portalna 92, 109 -, šuplja 93

vene 93, 108 -, bolesti 3 17 -, upala 318

venozna reakcija 147 ventrikul 97 -, moždani 96 Verbascum thapsijorme 244 vezivno tkivo 83, 84 vibracija 203 vid 118 vidac 281 vidni živac 98, 99

, upala 441 vijuga, moždana 97 Viola odorata 260 Virchow 47 virucidi 231 virulencija klica 292 virusna upala jetre 353 Viscum album 249 viseće grudi 68 vitamini 114 - i namirnice 224 -, pomanjkanje 223 vjede 98 vježbanje 199 vježbe, tjelesne 199 vlakna, fibrinska 112 vlasi 101

vlažni lišaj 436 vlažno platno 179

voćni šećer 219 voda 114, 131 -, hodanje po vodi 176 -, liječenje njome 143 vodni uzgon 143 vodopija 282 vokali 121 voljna gibanja 83

vrat, ozljede (PP) 476 - bedrene kosti 89

, prijelom 482 - maternice 96 vratar 91 vratni kralješci, prijelomi 478 vratno živčevlje 97 vrećica s trinama od sijena 191 vruća kupelj cijelog tijela 156 - kupelj u sjedećem položaju 157 - kupelj za noge 156 - kupelj za ruke 158 - polukupelj 156 vruće ku|x.-lji 155 - polijevanje zatiljka 172 vrući povoj 179 vrućica (PP) 495 vučac, plinski 458 vunaste dlačice 100 vunena deka 179

Werlhotska bolest 323 Wetterstrand, (). 45

začeće, sprečavanje 72 začepljenje lojnica 437 zadaci prve pomoći 455 zagađene namirnice 228 zagušenie 490 zahvat, Rautekuv 463, 464 zajedništvo 115 zakasnjelo mjesečno pranje 448 zakon sve ili ništa 110 zalisci, srčani 93 ^ zametak, prehrana 66 zamotaji 191 zapešće, prijelomi 480 zapremina srca 109 zaraze, opasne 458 zarazna žutica 353, 354 zarazne bolesti 292, 296 zasipanje 490 zastoj srca 473 zaštitna guma 72 zaštitne namirnice 231 zatiljna kost 86 zatiljni otvor 87 zatvor 338

zaustavljanje krvarenje 459 zavijanje trokutastog rupca 458 zavoji, sterilni 457 zdjelica 85, 88 -, muška 89 -, prijelom 479 -, ženska 89 zdjelične kosti 88 zdrava prehrana 209 - starost 79

zelena mrena 442 zglob kuka, tuberkuloza 397 zglobna čahura 89 - tekućina 90 - tuberkuloza 3 % , 397 zglobne glavice 89 - čašice 89 zglobni reumatizam, kronični 388 zglobovi 89 -, gibljivost 90 -, oticanje 112 zgrudnjavanje crvenih krvnih zr­

naca 1 13 zgrušavanje krvi 113 zgrušavanje krvi, poremećeno 323 zijevanje 108 zimski sport 201 zjenica 99, 119 zlatna žila 318 zloćudni tumori 447 zmijski ujed (PP) 459 znaci bolesti 293 znojenje nogu 400 -, povoj 177 -, prekomjerno 438 znojne žlijezde 101 zob 283

zobena slama 163, 182 zoster 417 zračenje, ozljede (PP) 489 zračna kupelj, tehnika 1J8 zrak, atmosferski 108 - i sunce 137 -, izdahnuti 108 -, udahnuti 108 zrelost, spolna 130 zub, kruna 91 - mudrosti 91 zubi, gnjilost 334 -, građa 90 —, mliječni 91 -, stalni 91 -, vrste 91 zubna pulpa, upala 91 zubno ležište, upala 334 zvuk, infra 120 -, ultra 120

ždrijelo 90, 91 , 92 -, bolesti 299 -, ozljede (PP) 475 -, strana tijela u njemu (PP) 496 želučani katar 341 želučani sok, prekiseo 337 želučanog soka ima premalo 338 - — nema 338 želučano ušće 91 želudac 90

Predmetno kazalo 515

želudac, bolesti 335 -, njušni 121 život, psihički 405 želudac, rak 345 -, slušni 100 životna starost 72 -, čir 343 -, spinalni 98 životni vrhunac 61 -, strana tijela u njemu (PP) 496 -, trograni 97 žlijezde, hormonske 433 -, živčane smetnje 335 -, vagus 97 -, inkretornc 433 ženske bolesti 445 -, upala 420 -, lojnice 101, 102 - gonade 130 živci, izvršni 105 —, Meibomove 98 - spolne žlijezde 130 —, motorni 105 -, prsne 59 ženski spolni organi 96 -, moždani 97 - s unutrašnjim izlučivanjem žile 93 -, osjetni 105 122, 433 -, bolesti 314 -, vazomotorni 111 -, znojnice 101 -, -, funkcionalne 309 -, žilni 1 1 1 žljezdano tkivo 84 -, limfne 94 -, upala više živaca 421 žuč 115 -, neuroza 309 živčana središta 105 žučne kolike (PP) 494 -, organske bolesti 310 - vlakna 83, 84 žučni kamenci 357 -, ovapnjenje 314 živčane stanice 83, 84 žučni mjehur, bolesti 352 -, proširene 317 živčani čvorovi 98 , upala 356 -, suženje 147 živčani spletovi 98 žučni vodovi, bolesti 355 —, treniranje 145 živčano-psihički poremećaji 403 , upala 356 žila, zlatna 318 živčano tkivo 83 žulj 400, 459 žilnica 99 živčevlje (živčani sistem) % žuta atrofija jetre 354 -, bolesti 441 -, animalno 106 žutica 352 -, upala 441 -, autonomno 106, 432 -, kataralna 353 žilni živci 111 -, parasimpatičko 107 -, upalna 353 živac 83, 105 -, samoupravno 106 -, zarazna 353, 354 živac, bolna osjetljivost 420 -, simpatićko 107 žućkasti :scjedak 445 -, ishijadični 97 -, slabinsko 97 žuto ticiešce 71 —, kičmene moždine 98 -, središnje 402 žvakanje 1 14 - lica, oduzetost 421 -, vegetativno 432 -, lutalac 97 -, vratno 97 X kromosom 103