MODERNA BOSANSKOHERCEGOVAČKA KNJIŽEVNOST

(engl contemporary)

- pojam “moderna”, kao imenica,

1) Moderna je skupni naziv za sve inovatorske tendencije u književnosti,

muzici i likovnim umjetnostima od sredine XIX stoljeća pa do Prvog

svjetskog rata. U književnosti ona podrazumijeva više različitih pravaca i

stilskih formacija, kao što su parnas, simbolizam i impresionizam.

2) Moderna kao skupni naziv za sve inovatorske tendencije od sredine XIX

stoljeća pa do Drugog svjetskog rata. Dakle: moderna pod 1) + avangardni

pravci (futurizam, ekspresionizam, nadrealizam, dadaizam i socrealizam).

3) Moderna kao stilska formacija od sredine XIX pa do 70-tih godina XX

stoljeća, kada je smjenjuje ono što se danas zove postmodernom. Dakle:

moderna pod 2) + književnost poslije Drugog svjetskog rata.

4) Moderna kao naziv za cjelokupno književno stvaranje od ere

prosvjetiteljstva (XVIII st.) pa do postmoderne (70-te godine XX st.).

Dakle: moderna pod 3) kojoj prethode još stoljeće i po književnog

stvaranja (prosvjetiteljstvo i racionalizam, romantizam i realizam).

Evropski kontekst

- dva svjetska rata kao dva najveća događaja u XX stoljeću; dva planetarna

događaja; ujedno i dvije najveće nesreće;

- poslije ovih ratova mijenjala se slika svijeta; svijet više nije bio isti;

- te promjene odražavale su se u svim sferama života, pa i u književnosti;

- avangarda : nekoliko raznorodnih književnih pokreta i stilskih formacija koji se

mogu nazvati imenom avangarda; avangarda (fr. avantgarde, tal. avanti garde –

prethodnica) je periodizacijski termin za oznaku modernih književnih pravaca u

prvoj polovini XX stoljeća: futurizam, ekspresionizam, konstruktivizam,

dadaizam, nadrealizam; Aleksandar Flaker ukazuje na dva bitna aspekta

avangarde: 1) negirajući ili osporavajući odnos prema postojećim i starim

pravcima i formacijama te 2) usvajanje novih poetičkih načela i afirmacija nove

formacije ili pokreta; težište avangardnih pokreta je na osporavanju, tako da je

Flaker s pravom avangardnu okvalificirao kao poetiku osporavanja (Flaker

Poetika osporavanja);

- 1910. godina : je prijelomna godina za pojavu novih težnji, novih pokreta –

futurizma i ekspresionizma; sa završetkom Prvog svjetskog rata ova dva pokreta

ulaze u završnu fazu svoga trajanja;

- modernizam : prema jednima avangarda je samo nastavak ideje moderne o

književnoj zbilji kao zasebnoj zbilji; ideje da se jezikom može baš sve iskazati i

sve oblikovati bez obzira na svakodnevnu zbilju; prema drugima avangarda je

nastavak prosvjetiteljske ideje o inovativnosti, ideje o traganju za novim izrazima

a ne slijeđenju zadatih antičkih obrazaca; avantura “umjetniček samovolje”

(Šlegel);

- osjećaj egzistencijalne nesigurnosti : izazvan spoznajom o autodestruktivnosti

ljudske civilizacije; potvrda u literaturi: U potrazi za izgubljenim vremenom Prust

(1913-1927); Proces Kafka (1925.);

- futurizam : 1) talijanski – (lat. futurum – budućnost) i umjetnički i politički pokret;

Filipo Tomazo Marineti proglas (program) Manifets futurizma 1909; radikalan

raskid sa svim tradicionalnim vrijednostima i obnova talijanske književnosti i

umjetnosti; Futurizam ustaje protiv svih postojećih institucija, veliča borbu i

opasnost te staje u odbranu rata. Umjetnost se mora zasnivati na ritmu nove

mašinske civilizacije, na energiji i ludoj smjelosti, na drskosti i pobuni, na brzini

automobila i aviona, na ljepoti i zanosu borbe, na plamenu rata. Za talijanske

futuriste rat “predstavlja jedinstvenu higijenu svijeta”, što se nimalo ne razlikuje

od fašističke apologije rata. Stoga je i logično bilo što su futuristi završili u

fašizmu kao zvanični propagatori Musolinijevih ideja; 2) ruski - javlja se godinu

dana kasnije 1910. pa traje do 1919. Prilično dinamična i heterogena književna

pojava koju sačinjavaju čak četiri grupe: od još uvijek tradicionalnih egofuturista,

preko grupe mecanin poezija, pa do radikalnijih i značajnijih grupa centrifuga i

kubofuturisti. Najznačajniji pisci dolaze iz treće i četvrte grupe: Boris Pasternak,

Vladimir Majakovski i Velimir Hljebnikov. Programski članak neobičnog naslova

Šamar društvenom ukusu potpisuje V. Majakovski. Ruski simbolisti su na strani

socijalnog bunta a samim time i na strani revolucije. Revoluciju, međutim,

treba sprovesti i u umjetnosti, posebno na materijalu riječi. Odatle borba za

nova značenja riječi koja je dovela do čudesnog zaumnog jezika i potpunog

napuštanja smisla. Futuristi zagovaraju umjetnost primjerenu novoj tehničkoj

civilizaciji, zahtijevaju “izlazak umjetnosti na ulice” i njenu estradnu prezentaciju

pred najširim masama.

- Ekspresionizam

Definicija

Ekspresionizam (lat. expressio – izraz) je književni pokret koji se

javlja u Njemačkoj i Austriji 1910. i traje do 1925. godine. Naziv dolazi iz slikarstva,

gdje je pokret već odranije postojao (slikari Sezan, Van Gog, Munk, Kandinski, Kle,

Kokoška, Barlah i dr.). Prije nego što će se definitivno nazvati tako ekspresionisti su

sebe nazivali neopatetičarima (“novi zanesenjaci”), apstraktistima, eternistima (lat.

aeternus – vječan), futuristima, aktivistima itd. pokret koji pravi revolucionaran

zaokret u tematskom i u pogledu jezičkog izraza.

Krik

Raspala se cjelovita slika svijeta, subjekt se našao u čudu i užasu, pritisnut

strahom i beznađem. Trebalo je, stoga, jezik oblikovati tako da najbolje izrazi sav taj

užas i strah a najprirodniji odgovor na sve to je bio ljudski krik. To je krik uplašenog

čovjeka u svijetu koji je imperijalističke antagonizme pretvarao u klaonicu Prvog

svjetskog rata.

- Možda je taj krik najbolje izrazio slikar Advard Munk na svojoj čuvenoj slici

istoimenog naslova Krik.

Pobuna

Dok su futuristi slavili tehnološki napredak i ratove dotle su ekspresionisti

dizali svoj glas protiv mehanizacije života i stravične sudbine čovječanstva.

Istovremeno, na čisto književnome planu, ekspresionizam je bio pobuna protiv

impresionizma. Književno djelo ne smije nastajati kao rezultat površnih impresija o

stvarnosti, ono mora biti istinski izraz doživljaja te stvarnosti. Impresionistički

usitnjenoj slici svijeta treba suprotstaviti cjelovitu viziju toga svijeta.

Ritam

Cilj je sada tako uhvaćenu viziju ritmički oblikovati. Ekspresionističko

razumijevanje ritma dovodi do rušenja forme, do probijanja strukture rečenice.

Rečenica se redukuje na nizanje glagola i imenica, pri čemu su glagoli nosioci

emocionalno-vizionarskog značenja. Tradicionalnu logičku strukturu rečenice, tu

“građansku jezičku arhitekturu”, treba jednostavno minirati.

Žanrovi

Žanrovski preovladavaju lirika i drama, lirika kao trenutak u akciji

saznavanja svijeta, i drama kao razvijanje i sudaranje akcija. Iz zahtjeva za novim

ritmom javila se potreba za slobodnim stihom, gdje se sa vanjskih/formalnih

manifestacija prešlo na unutrašnji doživljaj ritma Drama se raspada na niz scena i ima

skokovitu radnju. Opis ustupa mjesto radnji. Pripovijetke imaju malo epskog u sebi a

roman je bio jednostavno neprimjeren ekspresionističkoj poetici.

Pisci i djela

Poezija:

Gotfrid Ben, Franc Verfl, Ernest Toler, Georg Trakl, Goerg Hajm, Bertolt

Breht i dr.

Drama:

1. Ernest Toler Prepobrazba, Masa čovjek, Borci protiv stroja.

2. Bertolt Breht: Majka Hrabrost i njezina djeca, Kavkaski krug kredom.

Nadrealizam

Manifest nadrealizma

Književni pokret koji se javlja u Francuskoj kao produžetak dadaizma i kao

francuska varijanta ekspresionizma. Zvanični početak nadrealizma pada u 1924.

godinu kada Andre Breton objavljuje Manifest nadrealizma, a nastavlja da traje i

poslije Drugog svjetskog rata. Za razliku od drugih avangardnih pokreta nadrealizam,

osim rušilačkog revolta prema naslijeđenoj tradiciji, pokazuje i konstruktivan

graditeljski duh. To naročito dolazi do izražaja priklanjanjem nadrealista uz ideje

Oktobarske revolucije 1930. Osnovna nadrealistička teza “Izmijeniti život!” tada se

zamjenjuje Marksovom devizom “Izmijeniti svijet!”

Psihički automatizam

Cilj je da se otkrije jedna viša skrivena stvarnost, nadrealnost, u kojoj vlada

prvobitni haos. U tu nadrealnost može se prodrijeti jedino psihičkim automatizmom,

bez kontrole razuma, pomoću metode koju je Rembo nazvao “rastrojstvo čula”.

Očigledno je da nadrealisti svoje ideje temelje na psihoanalizi Sigmunda Frojda.

Pisci i djela

Luj Aragon: Seljak iz Pariza, Rasprava o stilu

Antoan Arto Umjetnost i smrt

Andre Breton Nađa, Spojni sudovi, Luda ljubav

Pol Elijar Umrijeti da se ne bi umrlo, Javna ruža

Socijalna literatura

U najširem smislu književna pojava labavog stilskog jedinstva, koja se javlja

20-tih pa traje sve do 50-tih godina XX stoljeća. Ima svoje preteče u djelima sa

početka XX stoljeća Džeka Londona, Maksima Gorkog, Eriha Kestnera, Hajnriha

Mana i dr. Iako ima pobornike i u redovima avangardnih pokreta ekspresionizma,

ruskog futurizma, dadaizma i nadrealizma, javlja se kao posljedica promjena

izazvanih Oktobarskom revolucijom.

Socijalistički realizam

Unutar prilično razuđenog pokreta socijalne literature može se socijalistički

realizam posmatrati kao njegova krajnje ekstremna varijanta. Aleksandar Falker ga

definira kao “normativnu književnu doktrinu i stilsku formaciju koja se konstituirala u

30-tim godinama XX stoljeća” u sovjetskoj književnosti, a poslije Drugog svjetskog

rata i u drugim socijalističkim zemljama. Termin je definitivno prihvaćen na Prvom

kongresu Saveza sovjetskih pisaca 1934. Tvorci doktrine socijalističkog realizma su

tražili od pisaca “da istinito, historijski konkretno prikazuje zbilju u njezinu

revolucionarnom razvitku” (Statut Saveza sovjetskih pisaca). To znači da književnost

u društvu ima odgojnu i socijalno-pedagošku funkciju i da je treba maksimalno

približiti širokom krugu čitalaca. Da bi se to postiglo moralo se posezati za

tradicionalnim stilskim oblicima, što je u Rusiji značilo obnovu realističkih

postupaka. Najpogodniji žanr za takve pothvate bio je roman sa tradicionalnom

socijalno-psihološkom motivacijom karaktera.

- Glavni pisci socijalističkog realizma u Sovjetskom Savezu bili su Gladkov

(Cement) i Šolohov (Uzorana ledina).

Južnoslavenski kontekst

SRPSKA KNJIŽEVNOST IZMEĐU DVA RATA

Vrijeme poslije Prvog svjetskog rata donosi burno rasplamsavanje pokidanih

književnih tokova. Sve počinje sa časopisom “Slovenski jug”, koji izlazi od 1918-

1919. u Zagrebu. Bio je to zajednički časopis hrvatskih i srpskih pisaca.

Beograd ponovo postaje kulturno središte. Pisci koji se vraćaju iz emigracije,

naročito iz Francuske, presudno utiču na oblikovanje književnog života. Nove

generacije raskidaju sa prošloću, ruše nekadašnje idole i odbacuju sistem vrijednosti

koji su uoči rata uspostavili Jovan Skerlić i Bogdan Popović.

U vremenu između dva rata pojavit će se i ugasiti mnogo različitih pokreta:

ekspresionizam, futurizam, dadaizam, sumatraizam, hipnizam i zenitizam. Kao

najprivatljiviji naziv za sve pokrete, izuzev nadrealizma, mogao bi se uzeti

ekspresionizam.

Časopisi

Dan (1919-1920.) – uređivao Miloš Crnjanski

Progres (1920.) – Dragiše Vasića

Zenit (1921-1926.) – Ljubomira Micića

Hipnos – Rade Drainca

Nova svetlost i Raskrsnica – časopisi Velibora Gligorića

Putevi i Svedočanstva – časopisi nadrealista

Umetnost i Večnost – časopisi neoromantičara

Srpski književni glasnik

Ekspresionizam

Prvi modernistički talas

Ekspresionizam u srpskoj književnosti počinje sa imenom Miloša Crnjanskog,

sa njegovom zbirkom pjesama Lirika Itake (1919.), sa njegovim časopisom “Dan”,

koji je bio prvi poslijeratni časopis u Srbiji, i sa Objašnjenjem sumatre (1920.),

najvažnijim programskim člankom o ekpsresionizmu. Glavni ekspresionistički

časopis bio je “Progres” (1920.) Dragiše Vasića.

Nova književnost odlučno raskida sa tradicionalnom književnošću, nju ne

interesuje ni historijska ni socijalna dimenzija čovjeka, već čovjek “u kosmičkim

tajanstvenim visinama” (Crnjanski). Takvo kosmopolitsko osjećanje čovjeka

Crnjanski naziva sumatraizmom (po ostrvu Sumatra u Malajskom arhipelagu).

Sumatraizam izražava čežnju za visinama i daljinama, vjeru da su sve stvari povezane

nevidljivim nitima i da se svi udaljeni predjeli stapaju u jedan lirski fluid. “Pišemo

slobodnim stihom, što je posledica naših sadržaja”, pisao je Crnjanski.

Središnja ličnost beogradskog modernističkog kruga bio je svestrani

književnik Stanislav Vinaver, autor Manifesta ekspresionističke škole.

Drugi modernistički talas

U drugom modernističkom talasu oko 1922. godine, sa prvobitne pobune

protiv tradicije akcenat se prenosi na način građenja djela, na njegovu konstrukciju, na

geometriju odnosa unutar djela. Ovaj vid konstruktivizma slijedi Rastko Petrović,

jedan od najznačajnijih avangardnih pjesnika i prozaista.

Ljubomir Micić je pokrenuo časopis “Zenit” i lansirao novi pokret – zenitizam.

Zenitizam je zagovarao konstruktivističko ustrojstvo književnog djela. Sličnih ideja

bio je i dadaizam, kojega, po uzoru na francuske dadaiste, predvodi Dragan Aleksić.

Socijalna lietratura

Izvan aktuelnih avangardnih tokova našli su se tzv. folklorni modernisti

Momčilo Nastasijević i Desimir Blagojević i pripadnici lijeve struje ekspresionizma.

Ovi drugi su sebe nazivali još i neoromantičarima, a 30-tih godina će približiti

pokretu sicijalne literature. Središnja ličnost te grupe bio je Risto Ratković, a osim

njega tu su još pripadali Desimir Blagojević, Jovan Popović, Rade Drainac i dr.

Nadrealizam

Beogradski nadrealizam pojavio se i razvijao kao ogranak jednog šireg

evropskog pokreta sa središtem u Parizu.

Srpski nadrealizam prolazi kroz dvije faze:

a) prednadrealistička faza 1922-1930: prihvatanje nadrealističkih stavova ali

pod drugim imenom;

b) nadrealistička faza 1930-1932; nadrealizam se javlja kao organiziran

književni pokret.

Nadrealisti pokreću brojne publikacije: almanah Nemoguće (1930.), Pozicija

nadrealizma (1931.), Nadrealizam danas i ovde (1931-1932.) itd. Grupu čine Koča

Popović, Marko Ristić, Oskar Davičo, Đorđe Kostić, Dušan Matić, Đorđe Jovanović,

Aleksandar Vučo, Milan Dedinac i dr. Poslije 1932. grupa se praktično raspada: jedni

se javno odriču nadrealizma (Jovanović), drugi pristupaju pokretu socijalne literature

(Vučo, Matić, Dedinac, Davičo), treći se približavaju Krleži (Ristić). Međutim, i

poslije raspada većina članova grupe nastavlja da piše nadrealistički, čak i u godinama

poslije Drugog svjetskog rata.

MEĐURATNA KNJIŽEVNOST U HRVATSKOJ

Godina 1914.

Već u godini početka Prvog svjetskog rata dešava se sudbonosni raskid sa

modernom i najava novih avangardnih pravaca. Raskid sa starim ogleda se više

simbolično u smrti najznačajnijeg pisca moderne Antuna Gustava Matoša 1914, a

najava “nove književnosti” dolazi sa objavljivanjem zbornika Hrvatska mlada lirika i

Krležine prve drame Legenda, te iste godine. Zbornik sačinjavaju pjesme

dvanaestorice pjesnika, a među njima i Ive Andrića i Tina Ujevića. O značaju

zbornika Ljubo Vizner (Ljubo Weisner) je zapisao:

Ovo su obećanja. Na pragu u Novo ovo su tek vrata.

Ekspresionizam

Prva djela

Rat za hrvatsku književnost nije značio prekid kontinuiteta. Poslije dramskog

prvijenca Krleža nastavlja objavljivati poetsko-ekspresionističke drame Kraljevo

(1915.), Kristofor Kolumbo (1917.) i Michelangelo Buonarotti (1918.). Sa svojom

prvom knjigom Lude priče (1915.) pojavit će se i Ulderiko Donadini, kasniji pokretač

prvog ekspresionističkog časopisa Kokot.

Prvi časopisi

Prvi ekspresionistički časopis “Kokot” pokreće 1916. Ulderiko Donadini. Već

sljedeće godine pridružit će mu se i Antun Branko Šimić sa časopisom “Vijavica”

(1917.), a prve poslijeratne godine i Krleža sa svojim časopisom “Plamen” (1919.).

Pojavom ovih časopisa osvaja se prostor za objavljivanje djela u duhu nove škole, kao

i za programsko-manifestne interpretacije pokreta.

Antun Branko Šimić

Centralna ličnost ekspresionizma u Hrvatskoj. Do te pozicije će ga dovesti dva

sudbonosna “dramatična zaokreta” u životu. Prvi je odlazak iz Bosne i Hercegovine u

Zagreb, a drugi je odluka da napusti svoje školovanje, pokrene časopis “Vijavica”

(1917.) i potpuno se posveti književnom radu. Nadahnut bečkim ekspresionističkim

časopisom “Juriš” (“Der Sturm”) nastupa kao pjesnik i kritičar, te pokreće svoj drugi

časopis istoga naslova “Juriš” (1919.). U kritičkim člancima sažeto obrazlaže suštinu

pobune protiv dotadašnje književnosti. Nova književnost mora iz sebe odbaciti sve

trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je

retorika i ‘lepota’, to će reći sve ono što je suvišno i da govorimo istinu.

Najveći doprinos novoj književnosti daje, ipak, svojom jedinom i kratkom

zbirkom Preobraženja (1920.). Zbirka je označena kao “kamen temeljac modernog

hrvatskog pjesništva”. Otkriva nam pjesnika tijela, grada i siromaha, pjesnika

astralnih prostora ali i čovjekovih egzistencijalnih ponora. Prilično štura u izrazu

zbirka je na najefikasniji način demonstrirala Šimićev “stiješnjeni ekspresionizam”.

Pred kraj života pokreće i treći časopis “Književnik” (1924-1925.), čime svoj

kratki život još više ispunjava a hrvatsku književnost još više zadužuje.

Miroslav Krleža

Stupio je u hrvatsku književnost kao “razbarušeni ekspresionista” a nastavio i

završio kao pisac naglašene socijalne i političke orijentacije. Ipak, i obimom i

umjetničkim dometima, njegovo djelo se otima jednostranim programskim

razvrstavanjima.

Pobrojanim ekspresionističkim dramama Krleža pridodaje i svoj prvi časopis

“Plamen” (1919.), u kojemu obznanjuje lenjinističku obojenost svoga ekspresionizma.

Do početka Drugog svjetskog rata će pokrenuti još tri časopisa: “Književna

republika” (1923.), “Danas” (1934.) i “Pečat” (1939.).

Iz impozantnog književnog upusa izdvajamo samo neka djela: romane

Povratak Filipa Latinovicza (1932.), Na rubu pameti (1938.) i Banket u Blitvi I-III

(1938/39/62.), zbirka novela Hrvatski bog Mars (1922.), dramski ciklus o

Glembajevima itd.

Tin Ujević i Gustav Krklec

U sjeni novih avangardnih ideja, ali i nesvodiv ni na jednu od njih, javlja se i

veliki pjesnik Tin Ujević, autor četiri zbirke pjesama između dva rata: Lelek sebra

(1920.), Kolajna (1926.), Auto na korzu (1932.) i Ojađeno zvono (1933.).

Gustav Krklec sa Šimićem uređuje časopis “Juriš”, i iste godine objavljuje

prvu ekspresionistički nadahnutu zbirku pjesama Lirika (1919.), a dvije godine

kasnije i još jednu – Srebrna cesta (1921.). Poslije toga će, pod uticajem njemačkih

neorealista, skrenuti u socijalni aktivizam i otvorenu pobunu protiv pasivističkog

ekspresionizma.

Od pasivističkog do lijevog ekspresionizma

Već je Krleža u svojim djelima napravio put od pasivističkog, u prvim

dramama, do lijevo orijentiranog ekspresionizma, u zbirci Novela Hrvatski bog Mars.

Sličan put prevalit će i njegov sauređivač iz časopisa “Plamen” August Cesarec, samo

što će njegovo skretanje biti još radikalnije. Cesarec će već u svojim prvim

ekspresionističkim radovima (novele Za novim putem, 1926.) popustiti pred jakim

dojmovima ideja Oktobarske revolucije.

Pokret socijalne literature

I Krleža i Cesarec istovremeno su bili utemeljivačima ekspresionizma i

predvodnicima lijeve struje hrvatske književnosti. Ovaj detalj jasno govori da ni

ekspresionizam (izuzev kod Donadinija i u “stiješnjenoj” varijanti kod Šimića), ni

pokret socijalne literature se nisu izdiferencirali do kraja kao samostalni pokreti. U

tom smislu se “čisti” ekspresionizam” Donadinija i Šimića može posmatrati kao

prijelazna faza ka “lijevo začinjenom” ekspresionizmu Krleže i Cesareca i dalje ka

“čistom” socrealizmu (neorealizmu ili “modernom objektivizmu”) Mile Budaka,

Slavka Kolara, Vjekoslava Kaleba, Vjekoslava Majera i dr.

Zapravo, Krleža i Cesarec se nisu mogli zadovoljiti samo sa dosljedno

izvedenom revolucijom u oblasti književnosti, nego su se poduhvatili slijeđenja

revolucionarnih ideja i u samoj zbilji. To je nadalje značilo stavljanje književnosti u

službu opće revolucije. Radikalizacijom ovog drugog – utilitarnog! – aspekta

književnosti, gubila je na značaju sama književnost, kao u pojedinim Cesarčevim

djelima i djelima brojnih revolucionarnih pisaca koje je povijest književnosti brzo

zaboravila.

Bosna i Hercegovina

MEĐURATNA KNJIŽEVNOST U BOSNI I HERCEGOVINI

- Međuratna književnost u Bosni i Hercegovini, poslije četverogodišnjeg ratnog

zatišja, nastavlja tamo gdje je stala pred početak rata. A to znači, na unutrašnjem

planu, obnovu rada nacionalnih kulturnih društava i nacionalnih časopisa

kao centara književnog života, i, na čisto književnom ili vanjskom planu,

aktivnu recepciju aktuelnih književnih ideja iz evropskih književnosti.

- Književnost se i dalje djelimice koristi kao sredstvo političke borbe, bilo u

sprovedbi nacionalnih (književnici oko “Mlade Bosne”), bilo u službi klasno-

socijalnih (pokret socijalne literature) ideja.

- Kao direktna posljedica nepriznavanja bosanskohercegovačke zasebnosti unutar

nove državne zajednice Sarajevo gubi status kulturnog centra a bh pisci se sve

više okreću ka Beogradu i Zagrebu kao političkim i kulturnim središtima nove

države.

Književnost “Mlade Bosne”

- “Mlada Bosna” je bio naraštaj buntovnih intelektualaca okupljenih oko ideje

otpora protiv austro-ugarske i južnoslavenskog ujedinjenja, te ideje radikalnog

prevrata u književnosti i kulturi. Svoje književne ideje crpili su iz evropske

avangarde, posebice ekspresionizma i futurizma. Centralna ličnost bio je Dimitrije

Mitrinović a njihov se rad može pratiti od vremena aneksije 1908. pa do početka rata

1914. Svoj književni rad podredili su političkoj borbi za ideju jugoslavenstva kao

jedinom mogućem rješenju. Za Vladimira Gaćinovića književnost je bila samo

sredstvo političke i nacionalne akcije. Njegovali su kult mučeništva i jake potrebe za

žrtvovanjem, što će kulminirati sarajevskim atentatom 1914. Ako ičim drugim, ovim

činom su uticali na dalji tok povijesti, ne samo u Bosni i Hercegovini.

U vrijeme mladalačkog književnog stasavanja i Ivo Andrić je bio blizak

ovome naraštaju. On je već u zborniku Hrvatska mlada lirika (1914.) objavio svoje

prve pjesme u slobodnom stihu. Uz aktivnosti “Mlade Bosne” treba spomenuti još

imena pisaca Miloša Vidakovića i Borivoja Jevtića.

Dvije književne struje

- U rat Bosna i Hercegovina ulazi kao sastavnica Austro-Ugarske a poslije rata ulazi

u novu državnu zajednicu – Kraljevinu Srba, Hrvata, Slovenaca, odnosno,

Kraljevinu Jugoslaviju (01. 12. 1918.). Bosanskohercegovački pisci su stvaranje

jugoslavenske države dočekali sa mnogo nada.

- Već pri kraju rata u Zagrebu su se oglasile dvije književne struje, koje će imati

uticaja na književni život Bosne i Hercegovine. Prva je bila grupa oko časopisa

“Književni jug” (1918-1919.) sa Vladimirom Ćorovićem i Ivom Andrićem.

Drugu grupu je predvodio Antun Branko Šimić, sa svojim časopisom “Vijavica” i

“Juriš”, čiji su saradnici bili Nika Milićević, Hamza Humo i Ahmed

Muradbegović. Struju oko “Književnog juga” uglavnom su sačinjavali preživjeli

mladobosanci, koji su na ovaj način produžavali svoju borbu za jugoslavenski

(književni i jezički) integralizam, okrećući se sve više ka Beogradu kao novom

političkom središtu.

Obnova rada nacionalnih časopisa

U novim političkim i kulturnim okolnostima dolazi do obnove rada

nacionalnih kulturno-psovjetnih društava i njima pripadajućih časopisa. Časopis

srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” prvi kreće sa izlaženjem već 1919, a “Gajret”,

kao novina muslimanskog (bošnjačkog), i “Napredak”, kao novina hrvatskog društva,

1921. godine. Godine 1927. pokreće se “Novi behar”, nasljednik starog “Behara” iz

1900-1910. Jevrejsko društvo “La Benevolencia” kontinuirano izdaje svoje časopise

sve do 1941.

“Pregled” i Sarajevska grupa

- Uz već pobrojane nacionalne časopise “Pregled” (1927-1940.) ima najvećeg

uticaja na književne prilike u Bosni i Hercegovini između dva rata. Časopis

postaje glasilom Sarajevske grupe pisaca koja se osniva već sljedeće godine.

Grupu čine: Borivoje Jevtić, Jakša Kušan, Hamza Humo, Isak Samokovlija, Jovan

Kršić i dr.

- U prvom almanahu grupe Sa strana zamagljenih (1928.) Jovan Kršić piše

predgovor pod naslovom Pripovedačka Bosna. Po njemu samosvojnost

pripovjedačke Bosne crpi se iz usmene poezije: iz orijentalnog senzualizma

sevdalinke i epskog narativa.

“Knjiga drugova” i književna ljevica

- Kao protivteža Grupi sarajevskih književnika pisci okupljeni oko lijevih ideja

obznanjuju Knjigu drugova (1929.), knjigu “ekspresionističkog napona i

socijalnog temperamenta” (Rizvić), u kojoj uzimaju učešća i bh pjesnici Novak

Simić, Hamid Dizdar, Husnija Čengić, Hasan Kikić, Ilija Grbić, Rizo Ramić, Eli

Finci i dr. I “Pregled” od 1935, pod Kršićevim uredništvom, otvara svoje stranice

za pisce sa ljevice. U bošnjačkoj književnosti posebno mjesto zauzima časopis

“Putokaz”, koji je izlazio u Zagrebu od 1937-1939. Njega su pokrenuli lijevo

orijentirani bošnjački pisci Hasan Kikić, Safet Krupić, Skender Kulenović, Rizo

Ramić, a kasnije će im se pridružiti još i Zija Dizdarević.

Ekspresionizam

Bosanskohercegovački pisci su odmah poslije rata aktivno, svojim djelima,

odgovorili na izazove ekspresionističkog prevrata u književnosti. Humo i

Muradbegović, koji su u Zagrebu sarađivali u Šimićevim časopisima “Vijavica” i

“Juriš”, prvi izlaze sa svojim ekspresionističkim djelima: Humo sa pjesničkom

zbirkom Nutarnji život (1919.) a Muradbegović sa pripovjedačkom zbirkom

Nojemova lađa (1924.). I jedan i drugi će i kasnije djelimice slijediti zahtjeve

ekspresionističke poetike (npr. Humo Grozdanin kikot i Slučaj Raba slikara,

Muradbegović u svojim dramama i pripovjetkama). Borivoje Jevtić, pisac iz

zagrebačke grupe oko Književnog juga, također se oglasio pripovjetkama (zbirke

Zalasci, Scene i O profanim stvarima) pisanim ekspresionističkim manirom.

Bosanskohercegovački se pisci, pod jakim dojmom lijevih ideja, nisu mogli a

ni htjeli zadovoljiti samo književnim prevratom, što je od njih tražio ekspresionizam.

Stoga je kasnih tridesetih godina nastala čudna kombinacija lijevog ekspresionizma ili

ekspresionističkog neorealizma (pokreta socijalne literature) u djelima Novaka Simića

i Hasana Kikića.

Pisci i djela

Bošnjački:

1. Abdurezak Hifzi Bjelevac Rene Logotetides (1919.), Ana Zolotti

(1927.)

2. Hamza Humo Nutarnji život (1919.), Zgrada na ruševinama

(1939.), Grad rima i ritmova (1924.), Sa ploča istočnih (1925.),

Grozdanin kikot (1927.), Pod žrvnjem vremena (1928.), Slučaj

Raba slikara (1930.).

3. Ahmed Muradbegović Nojemova lađa (1924.), Haremske novele

(1924.), Na Božijem putu (1936.).

4. Hasan Kikić Provincija u pozadini (1935.), Ho-ruk (1936.), Bukve

(1938.).

5. Alija Nametak Bajram žrtava (1931.), Dobri Bošnjani (1937.)

6. Hamid Dizdar Arabeske (1929.), Zapisi u kamenu (1936.).

7. Zija Dizdarević, pripovjetke.

8. Mak Dizdar Vidovopoljska noć (1936.).

Srpski:

1. Borivoje Jevtić Zalasci, Scene (1918.), O profanim stvarima (1920.).

2. Marko Marković Kriva Drina (1935.).

3. Novak Simić Nepoznata Bosna (1937.), Suton Tašlihana (1937.), Voćnjak

(1938.)

4. Branko Ćopić Pod Grmečom (1938.), Bojovnici i bjegunci (1939.),

Planinci (1940.).

5. Jovan Radulović Za utehom (1926.), Jesenja pregaranja (!928.).

6. Ivo Andrić Ex Ponto (1918.), Nemiri (1920.), Put Alije Đerzeleza (1920.)

Hrvatski:

1. Antun Branko Šimić Preobraženja (1920.)

2. Nikola Šop Pjesme siromašnog sina (1926.), Nocturno (1928.), Isus i moja

sjena (1934.), Od ranih do kasnih pijetlova (1934.).

3. Zvonimir Šubić Fazliša potok (1934.), Heroj u papučama (1935.), Kaljuga

(1937.).

4. Jakša Kušan Pesme (1925.).

Jevrejski:

1. Isak Samokovlija Od proljeća do proljeća (1929.), Pripovijetke (1936.).

2. Laura Papo – Bohoreta.