Pregled pisaca za djecu

Poezija za djecu jeste poseban način umjetničkog izražavanja gdje pjesnik prilazi djetete kao

ravnopravnom biću, poštujući njegova viđenja i njegov svijet. Poezija za djecuse dijeli na

četiri osnovna dijela :

ZAČETNIKE

TRADICIONALISTE

MODERNE

SUVREMENE/TRANZICIJSKE

Začetnici su oni pjesnici koji su začeli dječiji pjesnički svijet, svojim prvim pjesmama prišli

djetetu, sa posebnog aspekta – aspekta dječijeg viđenja. Ova poezija se dosta naslanja na

narodnu poeziju i nema neku razvijenu umjetničku vrijednost, ali njezin značaj je u tome što

od tog momenta dječija poezija se počela sistematski razvijati.Najznačajniji začetnici sa naših

prostora jesu: S.B.Bašagić,J.J.Zmaj,A.Šantić ...

J.J. Zmaj je prvi pravi dječiji pjesnik južnoslavenskog govornog područja. Njegove mnoge

pjesme u svojoj srži imaju za cilj da obrazuju dijete, pa tako i svaki njegov kulturni rad, odnosi

se na taj plemenit čin.Stoga, njegova se poetika naslanja na pedagoško-psihološke dimenzije,

sa jedne strane, i sa druge, estetsko-etičke dimenzije. U njegov opus ubrajamao patriotsku

liriku, socijalnu, intimnu i ljubavne pjesme.On je značajan i kao satiričar i kao tvorac poezije

za djecu, što je več napomenuto, a istu je uveo u književnost naših naroda.Pretao je i

uredovao sl. Listove : Javor, satirične listove Zmaj, Žiža, pa list za djecu Neven ...Bio je i

književni prevodilac.O Zmaju su pisali različiti kritičari pa tu postoje neke opreke – Ljubomir

Nedić, Laza Kostić i Bogdan Popvić smatrali su da je njegova poezija, osobito dječija, nema

umjetničku vrijednost, dočim svi ostali kritičari smatraju da je taj dio njegova opusa

najznačajniji dio dječijeg stvaralaštva u srpskoj književnosti 19. I 20. stoljeća. Današnja ga

kritika smatram za najznačajniji faktor afirmacije djećije poezije, ali da nema onu vrijednost

koju mu daju neki kritičari. Njegova poezija ima tri temeljna poetsko-didaktička cilja : da

zabavi, ratvedri i pouči.Ta poezija, je poezija jednostavnosti i prirodnosti,a sam Zmaj je dobar

poznavalac dječije duše.Ponajviše je opisvao dječije želje i snove, upornost da se ostvari neki

cilj, svakodnevne patnje i probleme, pa je u njegovoj poeziji dijete moglo naći i pouku, i

zaštitu i utjehu.Njegove pjesničke slike su snažne, stih je melodičan i jednostavan, ritam

ujednačen, a rima utvrđena, Najčešće piše u šestercu, sedmercu i osmercu, pa često ta

poezija prelazi u jednoličan kalup kojeg njegovi suvremenici nikako nisu mogli da

oslobeode.Također, on u svojem opusu ima pjesme koje govore o životinjama, gdje iste

imaju personificirane osobine ljudi – likovi su razvijen, imamo pouku, a sve se odvija u

strukturi basne u stihu.Prožete su alegorijama, metaforama i personifikacijom.U Zmajevoj

poeziji razlikujemo četiri motiva – nacionalni, patriotski, socijalni i opisni. Prema mnogim

kritičarima Zmaj je do danas najveći pjesnik za djecu.

Aleksa Šantić, jedan od najvećih liričara našeg prostora, također spada u začetnike dječijeg

pjesništva, sa svojom lirikom početnog stadija.Na njegovu poetiku ponajviše su uticali Jovan

Jovanović Zmaj, sa naših prostora i sa europskog književnog nivoa, romantičar,

H.Heine(Šantić je istoimenog romantičara i prevodio). Njegova poetika je puna snažnih

emocija i ljubavne lirike, koju je on na specifičan način izražavao kroz svoju ekspresiju. Znao

je, i razumio da su čovjek, nebo i zemlja relacije gdje se vitaliziraju svi čovjekovi osjećaji, od

od boli do sreće. U temelju njegove poetike su snažne emocije, elegičnog tona i melodičnog

izraza ... Na njegovu liriku, poseban utjecaj imala je muslimansko-orjentalna pjesma –

sevdalinka (upravo u njegovoj ljubavnoj lirici, utjecaj sevde se posebno uviđao). Pisao je i

patriotsku liriku, jer to je bio period austrougarsk monarhije gdje su se narodi borili za svoju

opstojnost, a pjesnici su veličali njihovu povijest, junake, bitke isl. Šantić je pisao i sonete

strogog zbijenog izraza. U patriotskoj lirici on je suosjećao, ne samo sa svojim narodom, već

sa svima, bez obzira na naciju i vjeru – tako je pjevao bosanskim muslimanima da ostanu u

svojoj domovini, u onom momentu kad su se selili u Tursku, u vremenu austrougarske

monarhije.Znao je i razumio, patnik, težaka i nemoćnog, suosjaćo je sa njime, i to slikovito,

elegično i lirično prikazivao. U njegovoj poetici sninopsis i bit djela uvijek predstavlja

pozitivistički pogled na svijet, u bolje sutra, motivika sunca, zvijezda, ljubavi, svjetlosti, ali

često se znao razočarati u život, pa je zbog toga njegova poetika dobivala tonalitete

nostalgije, elegičnosti i bola. Šantić je jedan od osnivača kulturnog lista „Zora“, bio je

predsjednik Srspkog pjevačkog društva „Gusle“, u Mostaru, bio glumac, muzičar, recitator ...

S.B.Bašagić je jedan od najvećih bošnjačkih intelektualaca 19. stoljeća, odnosno perioda

borbe za bošnjačku naciju, preporod i modernizaciju. Stoga, on se, osim književnošću i

kulturom, bavio i politikom.Želio je da se muslimani BiH okrenu ka Zapadu, da ostave sve ono

nazadno iz otomanske imperije, naravno, ono što je bilo vrijedno, nije degradirao, ali je

uvidio da Osmalnije zaostaje za modernom Europom, stoga je želio okret ka zapadu, želio je

preporod. Bašagić je svoja shvatanja književnosti postupno usvajao preko orjentalnih jezika i

kulture – arapskog, turskog, perzijskoga – ali je uvijek gajio i obdržavao bosansku domocilnu

motiviku.Gajio je patriotizam, snažne nacionalne emocije, veličao prošlost ... Prve svoje

pjesme uobličio je u zbirku „Trofanda“,a u to vrijeme počinje sakupljati i građu za hostorije

BiH, zajedno sa Mulabdićem i Nuri-Hadžićem pokreće „Behar“,(1903.) , društvo Gajret

(1906.),pa časopis Gajret, Muslimanski klub, list „Ogledalo“ ... Pisao je osim pjesama,

historijski djela, i drame – npr. Pod Ozijom. Npisao je veliki broj pjesama i eseja, a književni

kritičari izdvajaju „Na pučini svjetla, te pjesme Nveseinju, u kojim su date osnove njegove

poetike. U centru te poetike je zavičaj sa svojim vedrim i vrelim tropskim podnebljima,

opisan sa zanosom i poletom, sa elementima narodnoh duha i narodne leksike.Vrele

emocije, vrela ljubav, vrelo podneblje, vreli zavičaj – to su njegove poetsko-prozne izražajne

dimenzije. On je visok umjetnički nivo dosegao patriotskom lirikom, gdje on na romantičarski

način veliča prošlost svoga naroda, uz opjevavanje junaštva, megdana, bitaka, te razne

heroje. Značajna tematika je i njegova ljubavna lirika, ona s ugleda na narodni duh i narodnu

liriku, a osnov joj je bosanska sevdalinka.Osobina te poezije je ekspresivnostBašagićev stil je

eteričan i lagan.Njegova česta tema je Perzija, i idilična atmosfera njenih ružičnjaka i slavuja,

mladosti i vina, zemlja iz koje izviru pjesma i bajka.To su pjesme pune hedonizma,emotivne-

zvukovne strukture.Kad je riječ o djeci, ova poezija razvija ponos, širi pozitivne emotivne

vibracije, razvija maštu i svojom ritimčkom strukturom navodi na igru.

Tradicionalna poezija jeste osobit pristup dječijem svijetu, slično kao i kod začetnika, gdje se

pjesnici vežu za tradiciju, nastojeći i djecu vezati za istu, veličajući vlastitu kulturu, naciju,

religiju, te upućujući djecu na pravi put – samim time ona je didaktično-poučne prirode. Ova

poezija nema neku visoku umjetničku vrijednost jer je konvencionalne prirode i ima ciljanost

u svojem bitku.

Nasiha Kapidžić-Hadžič predsavlja jednu od najplodnijih pjesnikinja za djecu, iako spada u red

tradicionalista, ona je zečal modernističko pjesništvo za djecu. Ona u svojoj poeziji otkriva

ono intimno, vezano za njezinu dušu, plemenitost, ljepotu, pozitivnost i sve to prenosi djeci.

Svako pjesmu strukturira u misaono emotivnu cjelinu. Ispisala je poeziju u kojoj se osjeća

ljubav prema čitaocima i lirski naboj, život kao vrelo igre i događaja, djetinjstvo kao svijet

autonoman, blizak i tvorački.Zbirka „Maskenbal u šumi“ najavila je senzibilnog stvaraoca koji

osjeća puls djeteta i zna dosegnuti najintimnije prostore njegove duše. Poetska definicija

djetinjstva kod nje je prožeta senzibilitetom koji osjeća velike drame.Bliža tradicionalnim,

nego modernim temama, život posmatra kao simbol radosnog postojanja.Književni

teoretičari su uočili da se dva teorijsko-metodološka problema problema javljaju prilikom

interpretacije književnog djela Nasihe Kapdidžić-Hadžić: konfesionalne opreke i spcefičnost

jezičkog materijala. Njezina je poezija vezana za bosansku tradiciju i narodnu leksiku koja

zapljuskuje ritmom i muzikom.Ekspresivnim izrazima ispričala je priče o djetinjstvu u kom

važe životna pravila igrem sreće i raspjevane mladosti. Uvijek se zanimala i razvijala značaj

za kulturu govora djeteta, uz visok umjetnički nivo, razvija ljepotu maternjeg jezika, za

zavičajno podneblje... Primarni cilj ove poetike jeste da istraži djetinjstvo i literaturu, da

slikajući zavičaj proširuje pojomovni svijet, pomaže dječiji psihički razvoj, razvoj sposobnosti

promatranja, bogati život novim predstavama.Priče nemaju logičke zaplete, već cilj da

postanu predaje, da se prenose sa koljena na koljeno,. Stoga nedostaje ono uže na koje se

nadovezuju dijelovi radnje, pa je fabula labava i lakose rasipa. Nasiha Kapidžić-Hadžić je

obogatila dječiju književnost stilskim inovacijama, i pokazala da se u književnosti može

postići visoki umjetnički nivo i u načinu pisanja i u izboru tema i u strukturiranju dijelova.

Pisala je lako i dpoadljivo, a istovremeno zanimljivo, po tome je bliska modernoj literaturi.

Dijete je u njenom fokusu čudan empirijsko-transcendetalni dublet. Smatra da ćemo u

djetetu spoznati sve što nam omogućava da shvatimo život u njegovoj jednostavnosti.Ona

je uvijek u dijalogu sa djecom , uspostavlja veze, mostove i komunikacije, nudi rješenja za

probleme, tješi dijete i hrabri. Daje djetetu poruku, umotanu u ljubav, ruho beskrajne ljubavi,

nudi pažnju i razumijevanje.

Moderna poezija

Moderna poezija jeste ona, koja obuhvata period književnosti kada se intenzivno slikala

svijest i podsvijest čovjeka i njegovo snalaženje u urbanoj serdini. U djela unose stih bez

versifikacijskih i metričkih ograničenja. U tom stvaralaštvu nalazimo opreku između prošlosti

i sadašnjosti. Tako ćemo naći tradicionalističke motive, koji su neadekvatni za današnjih duh

vremena, ali kad se stvae u kontekst specifičan za njih, onda dobivaju svoju smislenost, a tus

ekrije kombinattorika ove poezije. Zastupnici ove poezije posmatraju svijet iz posebnog ugla,

nekad pun bola i patnje, nekad kao savršenstvo života i stvarnosti. Mjere stvarnost vlastitim

standardima. U moderniste se ubrajaju oni stvaraoci koji su na bilo koji način ukazali na neke

novitete i modernizaciju, te doveli do novih pravaca u poeziji i prozi.Iako su oni nastojali da

pokažu progres i neovisnost od tradicije, tradicija je stožer oko kog se sve kreće, iz kog sve

potiče i u koji se vraća.

Oton Župančić

Najveći slovenski pjesnik 20. Stoljeća. Njegova tematika je svježa, zanimljiva, tematski

raznovrsna i puna mladenačkog poleta, vitalnosti i nadahnuć.U njoj se naglašava borbenost i

privreženost rodnoj zemlji, snažna ljubav svome narodu i borba za njegovu slobodu i

samostalnost. Dakle, vitalnost i polet predstavljaju jezgro Otonove poetike. On posmatra

dijete u raznoraznim životnim situacijama, otkriva njegovu dušu i maštu. Njegov poetski

svijet seže od realnosti ka fantastičnosti, pa obrnuto. On konkretizira prostor i vrijeme, a

dijete se nalaziu centru svijeta.Glavni lik u njegoj cjelokupnoj poeziji jeste Ciciban. Tu se radi

o dječaku koji upija svijet oko sebe, stiče kroz igru nove spoznaje i tako ulazi u život.Ciceron

vjeruje u ljudsku dobrotu, otvoren je prema svijetu, svjestan svoga postojanja. U centru

pipčeve potike je igra koja predstavlja simbol radosti i djetinjstva uopće. Pred njim svijet

otkriva svoje čarolije, šuma otvara svoje ljepotze , grane listaju, cvijeće se budi, životinje.

Ponekad u njegovoj poeziji osjetimo primjesu tuge i nostalgije zbog spozanej nekih problema

sa kojima se čovjek u životu susreće.Kritičari ukazuju na dva osnovna dijela Otonove poezije,

da razvedri i i da zabavi. Njegova poezija može ponuditi i pokuku, ali blago i nenametljivo. On

prikazuje svijet u kojem je dijete slobodno i prirodno, sa svojim željama i snovima. Župančić

ravnopravno tretira poeziju za djecu sa poezijom za odrasle.Kritičari ukazuju na posbnosti

njegove poezije, dinamiku i misaonost što je kazano dramtikom kroz iskazane dijaloške

forme i oblike. Prmjer toga su pjesme, Mak, Ciciban, i pčelica napisane u čisto dramskom

obliku i strukturirane kao lirski igrokaz. Motiv pčele kod njega ima mitsko značenje - to je

težnja ka općoj spoznaji svijeta, a dijete je prikazano kao autonomno biće s pravom na

vlastitu egzistenciju i igru i čija je odlika vedrina, humor, nestašluk i radost postojanja.

Grigor Vitez

G.Vitez je pjesnik iz hrvatske Slavonije. Ovaj podatak je značajan jer u poeziju unosi duh i

ritam rodnog podneblja, živ i brz tempo, nagle i neočekivane završetke. Za samo 10 godina

je objavio desetak pjesničkih izbirki za djecu. Karakterišu ga, jednostavnost leksike, zvukovno

bogatstvo stilistike i široka motivacija. Teoretičari dječije književnost Vitezovu poeziju dijele

na četiri sfere:

- pjesme izgrađene na nonsensu

- pjesme u kojima je naglašena igra riječi

- pjesme o prirodi (ekološka poezija)

- pjesme s poukama

Dakle, Vitez je unosio elemente narodne tradicije u svoje poetiku, te motive i ritam, tako da

je na taj način svojoj poeziji davao visok umjetnički nivo. Iz tih se razloga kod njega uvijek

sojeća brz ritam, razigran i dinamičan, po uzoru na narodnu pjesmu, ritam slavonskog kola i

poskočice, a također mu je poezija bogata šalama i dosjetkama, smiješnim suprotnostima isl.

segmentima. Poezija mu je građena dvostihom, rimovanim, u koji unosi toplinu i lirizam, a

naglašena je i muzikalnost, čežnja pjesnikova da dječiju poeziju približi dječijoj duši. Kritičari

smatraju da je on doveo u idealan sklad moderan stih i narodnu tradiciju, da je vlastita

sjećanja znao zaogrnuti u stih i transportirati u ambijent dječijeg svijeta. U toj poeziji se

zapaža savršena virtuznost , svaki stih djeluje kao cjelina, svaka jezička konstrukcija je

savršena ... Dakle, osnov njgove poetike predstavlja, dinamika ( moderan ritam, muzikalnost,

ali i tonalitet slikovitosti ). Njegova poezija je puna melodioznosti, otkriva djetetu tajne i

pomaže mu da lakše uđe u bitnost maternjeg jezika. Zato je on takav pjesnik koji duboko

osjeća psihologiju djeteta i vlastiti svijet djetinjstva, ima osjećaj za estetsko i etičko, te koji

umjetso priče koristi slike i tako kazuje nešto više o svijetu, to je ve Vitez. Također, on voli da

poučava djecu, o tradiciji, kako se stvara nova riječ ... Teoretičari smatraju da je on prai

začetnik modernog dječijeg pjesništva u Hrvatskoj, jer afirmira tememljna načela modernog

dječijeg pjesništva – igru i nonsens. Poetika mu je podudarna slobodnim djećijim mislima,

smatra da su dječije misli stubokom drugačije od onoih misli zastupljenih kod odraslih. Dijete

ne razmišlja racionalno po Vitezu, već iracionalno, iracionalnom alogikom. Na kraju njegovih

pjesama su sažete poruke koje uvijek govore nešto o dječijem svijetu, mašti i drugim

dijelovima zasnovanim na humanizmu. On je flekisbilno koristio kombinaciju slobodnog stiha

i rimovanog.

Suvremena/tranzicijska poezija

Ovaj vid poezije veže se za sadašnjicu i onaj najmoderniji pjesnički izražaj za djecu. Ona

koristi iskustva tradicijske poetike, ali proširuje tematske, motivske, žanrovske i druge

granice.Mada se pridržava mnogih zakona tradicije koja nameće priroda (ljubav, mržnja,

život-smrt, rođenje-umiranje), ali ona nema ničeg zajedničkog sa vremenskim odnosima.

Suvremena poezija za djecu analizira svijet u astralnim, mitološkim, teološkim ili religijskim

formama. Za razliku od prethodnika, pisci manje vjeruju u onostrano, oni žele u racionalnosti

pronaći iracionalno. Također, naglašavaju da književnost nije priprema za život , kako su

naglašavali tradicionalisti, nego je ona sam život, ili, jednostavnije rečeno, refleks života i

stvarnosti. Suvremenostse razlikuje od modernizma po tome što suvremena ili tranzicijska

djela imaju vječnu etiketu svevremenosti, jedne univerzalne modernosti, koja je aktuelna u

svakom vremenu i prostoru. Dakle, bez obzira kad je pjesnik stvarao, ili pisac, ako njegovo

djelo ima ove karakteristike, ono biva suvremenim i nosi epitet univerzalne

modernosti.Tranzicijska književnost je karakteristična za one zemlje koje su izašle iz nekog

totalitarnog, nedemokratskog sistema, i u toj tranziciji nadoknađivaju sve ono izgubljeno,

pišući i govoreći o svemu što je bivalo zabranjenim – tose desilo sa BiH nakon što je izašla iz

totalitarne komunističke Jugoslavije. Pisci u BiH pokazuju žanrovsku nesigurnost, tako da još

u djelima preovladava didatika i poučavanje, a često su djela realistična i upućuju se na

stvarnost. No kroz vremensku tranzicju ta književnost u BiH doživljaja progresivni porast na

kvaliteti, obrađuju se teme iz rata, stradanje djeteta, kataklizme – kroz subjektivno viđenje

autora. Značaj takvih djela je u svježini tematike i jezičko-stilskim sredstvima, s pomoću kojih

se izražavaju emocije prema nekom zbivanju. Naši psic i pjesnici se nalaze u domovini i u

emigraciji – oni koji su u emigraciji, bliži su modernim Europskim strujanjima, pa je njihov

izražaj itekako moderniji.

Zvonimir Balog

Teoretičari smatraju da je on nastavljač vitezovskog pjesništva, ali je njegova poetika

specifična, i samim time je nezaobilzan stvaralački bljesak. Možda je najsmionije prekinuo s

pedagoškim pjesničkim tradicijama, zaokrenuvši u tajni i stvarni svijet dječijeg čovječanstva.

Postupkom ironije istjerao je iz pozije olinjala čudovišta, demoitologizirao je strašila, zabrane

i propise.Zastušao je da je djetinjstvo sloboda. Njegova motivika je vedra, šaljiva, slobodna,

nonšalantna, bez okusa pedagoškog indoktriniranja, bez obaveznih pravila za djecu.

Kombinirao je pravce u književnosti, od dadaizma pa do letrizma, koristio kombinatornu i

slikovitu lesksiku, a poznat je njegov stav da „pravila nastaju nakon igre.“ To j pjesnik u

temelju čije poetike je snažna svježina snage i duha,koji u haosu besmisla traži smisao, i u

neredu pokuševa naći red stvari i pojmova. Želi neobičnu i zanimljivu igru u kojojse ne nazire

svršetak.

UMJETNIČKA PROZA

Umjetnička Basna

Umjetnučka basna je jedan od najstarijih proznih izražaja u književnosti za djecu, a ujedno je

izeazito popularna, u bilo kojem vremenu, zbog svoje prirodne diadktike, i specifičnog duha –

životinje, biljke i predmeti preuzimaju uloge ljudi, persfonicirani su, i tako ljude predstavljaju

u određenim situacijama, kao loše, kao dobre, kao napredne, kao plašljive , kao lukave ...

Naravno, postoji razlika između umjetničke basne i narodne, tvorac prve je određen i znan

autor, i njegove basne nose njegovu poetiku, tj. Stila stvaranja, dočim drugi vid basne je

vezan za usmene umotvorine, i smatra se da je kolektiv (narod) tvorac iste, prenosi se sa

koljena na koljeno.Basnama se kritiziralo društvo, loša vlast i raznorazna otegotna stanja

nekog vremena ... Neki od najznačajniji pisaca umjetničkih basni jesu :

Ezop, satrogrčki pisac čija se poetika odlikovala alegorijama, humorom i jednostavnošću.

Glavni junaci njegovih basni jesu životinje, ali u tim basnama možemo pronaći i biljke,

predmete, pa i bogove. Na kraju njegovih basni uvijek su slijedile koncizne pouke, koje su

otkrivale pravi smisao i istinu. Njegova poetika je jednostavna, kao i naracija. Dakle, životinje,

a rjeđe biljke, predstavnici su različitih ljudskih karaktera i tipova: vuk – nevjernici, lav –

tirani, magarac – patnici i budale ... Njemu se pripisuje oko 400 basni. Ezop se koristio

starim temama i spajao ih sa oštrim promatranjem ljudi ni prirode, na taj i takav način

stvorio je basnu kao književnu vrstu, davši joj oblik dramski komponirane pričice s

ponajčešće tragičnim završetkom i s poučnom poantom, koja se iskazuje s pomoću posebne

pouke. Također, Ezopove basne su, za ono vrijeme, predstavljale modernu društvenu kritiku,

a sam je cijenio i isticao moralne vrline, a uz to bio je svjestan da u životu i prirodi vlada

pravo jačega, i pametnijeg. Uvijek je tražio istinu, bez obzira na teškoću vremena u kojem je

radio. Primjer :

U zimsko su doba mravi sušili žito koje je bilo od vlage nabreklo. Dođe gladan cvrčak i stade

od njih tražiti hrane. Mravi mu tada rekoše: „ Zašto ljeti nisi skupljao hranu?“ On im reče:

„Nisam imao vremena jer sam krasno pjevao.“ Nasmijavši se, oni mu rekoše: „Ako si u ljetno

doba svirao, onda zimi i pleši.“

U ovoj basni Ezop ukazuje alegorično o distingviranosti života radnika oi života umjetnika –

umjetnici (u ovom slučaju cvrčak), su neshvaćeni, pa tako ni cvrčak, odličan pjevač, nema za

jelo, a radnici (mravi), ne razumijevajući ga, odbijaju ga olakotno, iako im on kaže da je i on

također radio, no oni taj njegov rad ne priznaju. Upravo tu nalazimo i bitnost umjetnosti, ona

jača duh, ali i tragiku, društvo istu ne shvata, a kad bi postojala ravan i balans između

mjetnosti i društva, onda bi i samo društvo bilo stabilno.

Žan de la Fonten

Basnopisac, Fonten, stvarao je u dobu klasicizma, dobu koje je bilo omeđeno raznoraznim, ali

utvrđenim, versifikacijskim i metričkim pravilima, koje su autori morali poštovati. On je

pokušavao biti nekonvencionalan, zatose isticao svojim gospodarskim i vizionarskim idejama,

a u svojim djelima je pokazao poseban osjećaj za prirodu koju će tek kasnije otkriti

romantičari. Pisao je mnoge žanrove, ali je popularnost stekao svojim basnama. Piše o

značajnim događajima svoga vremena, i ljudima njegova društva, socijalnoj situaciji -

njegove basne su vjerni prikaz društveno-političkog stanja u kojem je on živio. Njegove basne

su bile zanimljive, prožete dubokom umjetničkom mišlju. Fonten se suprostavljao svim

negativnim tendencijama svoga vremena, a basne su bile prava prilika da sve to iskaže.

Objavio je 12 knjiga basni. Poznate su mu basne : Vuk i janje, Lisica i roda, Pijetao i biser, Lav

i miš i druge. Svaka od njih nosi pečat poetike autora, a s pomoću njih napada vladare,

plemiće, loše političko uređenje – naravno, životinje su simbolizacija s pomoću koje on

uspijeva izvršiti atak. Basne mu imaju izražene besprijekornu klasicističku formu, pisane u

stihovima, a izražena je i muzikalnost. U tim basnama se mogu prepoznati svi poznati akteri

društveno-političkog života : lav je oholi i pohlepni vladar(Luj XIV), a vuk, lisica, medvjed,

žaba predstavljaju pokvareno plemstvo i buržoaziju, dočim miš, mrav, ovca predstavljaju

potlačeni narod ...) Važna specifičnost je ta da su mu basne dramski strukturirane, imaju

ekspoziciju, intrigu, rasplet i moral. Nije se distingvirao od narodnog blaga, već je i odatle

crpio ono šta mu treba, na primjer koristio je raznorazne narodne motive, a isti su davali

jasnu sliku francuskog društva 17. vijeka., a i crpio je narodnu leksiku. On nije pisao svoje

basne za djecu, ali su ih djeca konzumirala. Le Fonten ne kritizira malog čovjeka, jer on je

njegov najvažniji fakat, iz razloga što je ugrožen i potlačen. On naglašava kontrast između

bogatih i siromašnih, pa se njegove basne pretvaraju u otvorenu društvenu satiru.

Najapoznatija mu je basna „Cvrčak i mrav“ :

Cvrčak bio pjevao

Ljeto svo

A kad stiže zima s ledom

On se s teškom bori bijedom:

Nigdje – zalud muka sva –

Mišice ni crvića.

On od gladi cviljet stade,

Drugu mravu tuži jade,

Moli barem zrna dva,

Da kroz zimu progura

I dok sunce ne zapeče,

„Paltit ću ti“, tako reče,

„Časti mi, do ljeta sve:

Glavnice i kamate“.

Mrav je nerad zajmodavac,

Te baš nema pogreške:

„Što ti pos'o ljeti bje?“

Molitelju reče mravac,

Svakom bio star il' mlad.

Pjevah, ne bilo ti krivo!

„Pjevao si?“ mrav će živo,

„E, pa onda pleši sad!“

U ovoj basni opet imamo motiv cvrčka i mrava s pomoću kojeg dobivamo ponor između

društva i umjetnikaa i izvlačimo razne sentence, kao na primjer – ko radi ne bojise gladi. No

ta sentence ne može poništiti duhovnost, koja se rađa poezijom, odnosno umjetnošću. Dakle

crvčak i mrav imaju sl. Osobine : cvrčak je boem, pjesnik, umjetnička duša,sanjar, zanesenjak,

a mrav realan čovjek kojise bori za svakodnevni život.

Ivan Andrejevič Krilov

Krilov je pisao basne u tipičnom ruskom duhu sa mnogo staričnih elemenata. Osim životinja, u njima se javljaju seljaci, biljke, a moral uvijek govori o opreci dobra i zla, najpoznatija mu je basna „Seljaci i rijeka.“

Pisao je satirična pisma i komedija, ali je popularnost stekao upravo basnama. Krtizirao je, uz općeljudske mane, i sam ruski društveni život(sudstvo, birokraciju i cenzuru). Oslanjao se na ruski pučki govor, a mnoge je njegove sentence iz basni narod preuzeo i koristi ih u svome govoru. Uz životinjske, on uvodi i ljudske likove, a sve ga to odvaja od Ezopa i Fontena. Njegova najpoznatija basna je „Seljaci i rijeka“, u kojoj govori o beskonačnosti nepravde, mita i koropcije koja vlada u jednom društvu i sve je veća kako su staleži veći i bogataši bogatiji. Poznavao je običan narod, njegov život, mentalitet i jezik i nanslikao ponosne seljake, vesele mladiće, stidljive djeovojke i brojne likove iz naroda. Mnogi teoertičari, i poznavatelji povijsti, tvrd da se iz njegovih djela može priličinije upoznati historiografija njegova vremena, nego iz bilo kojeg drugog historiografskog djela onog vremena.Poznate su mu još basne : Labud, Lav i lisica ... One su sve snažne, snažnog izraza, žive i zanimljive, jednostavne i udaraju na sve mane, bilo koje vrste.

Vrana i lisica

Toliko puta je rečeno

Da laskanje je gnusno pa i štetno,

No sve zaludu: ko polaska spretno,

Nalazi srce uvijek otvoreno,

Bog jednom poslao komadić sira vrani.

A jednu jelu ona s njime sjede.

U mislima je tako sjedila na grani,

U kljunu sir, i sad će da ga jede.

No baš je onud na nesreću njenu

Trčala lija. Ona odmah stade

Nanjušiv sir. Dovuče se u trenu

Do drveta – sir u oči joj pade.

Vrteći repom sve u vranu gleda

I poče glasom slatkim poput meda:

„Dušice moja, al' si lijepa!

Nigdje ti nem ravne – mog mi repa!

Pa kakav vrat imadeš! Kako ti oko sijeva!

Eh, pjesma o tom da se pjeva!

A uz to divno perje, uz takav kljun,

I glas ti mora biti božanskog čara pun.

Ostavi, mila, stid! Ded zapjevaj“ Pokaži,

Da i tvoj pjev imade anđeoske draži.

„E da si kod nas ti bi živjela u slavi!“

Od pohvala se vrani zavrtjelo u glavi,

Od uzbuđenja silnog i disati presta,

Zagrače onako muklo, ko što već graču vrane;

A sir iz kljuna pane

Pred lupežicu liju. Koja s njime nesta“.