preobraŽenja
TRANSCRIPT
PREOBRAŽENJA (1920)
Moja preobraženja
Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noćiiznesem blijedo meko lice u kristalno jutroi pogledima plivam preko polja livada i voda
Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj putai bezbroj puta uskrsnem
O bože daj me umorna od mijenapreobrazi u tvoju svijetlu nepromjenljivu i vječnu zvijezdušto s dalekog će neba noću sjatiu crne muke noćnih očajnika
Mladić
Ja poznam bol mladićakoji pobjednički pjev iz svoga izmučenog srcau jutro pjevasa željom da sva srca s njegovim zatreptei da se osluškujući glave prignuu ćutanje i slatki zaborav
Al pjev mladića nečuven od ljudipadne natragu njegovu ćutijivu samoću
Ja poznam očaj blijed i bolesno zelenkasts pogledom u prazna lica ljudi u sivomu zrakui sa strahom ispred crnog bezdana u duši
Ja poznam ponos mrk i tvrdsa smjelim uspravijenim korakom što gazii s uhom koje iznutraglas svoga boga sluša
Molitva na putu
Božekoji si me do ovoga časa doveo nevidljivvodi me i dalje koncu mojih želja
Ne ostavi meumorna i sama nasred putaObrazi su moji blijedii moje misli nemoćno ko moje ruke vise
Božedaj da novo plavo jutroiz umora digne moje mislida kroz blijede ruke prođe mlaz crvene svježe krvi
Budinad mojom glavom moja pratilica zvijezda.
Žene, mladići, ljeto
O podne se na šetalište slete mnoge žene- O odakle sve dođu? -ko jata ticašto ispod plavog neba k nama na zemlju se spuste
Žene šumekroz ljetni zrak i duše sanjarskih mladića
i laki koraci im nose laka tijela
Ne, žene nisu s ove zemlje!Već to su izdna nebrojenih plavih noći naše mladostibijele čežnje izrasle u tijela
O ženeza vasrastvorili smo dvore naše mladosti!Al korak žena zvoni tuđ i dalek
Sve žene opet oduko jata ticašto išćeznu za plavim zavjesama ljeta
Na koncu naših pogledared stabala visok sam korača
Zavodnik
I poslije togana koljenima izmeđ razbacanih jastukamislišna smrt
O dijete!Ja neću da te novim poljupcima smirimu zaboravPuštam da ti blijedim licem suze teku
Sutrasmirit će se tvoje srce
koje sada očajalo tuče
Sutrakad stupiš među svoje mlade druges dvije tamne sjenke ispod očijuzačudit će se tvoje mlade drugeAl nijedna neće moći da otkrijeskrivenu udno tvojih očijublijedu zvijezdu
Ne plači dijete: noć se plavi zimskaZa mojim stopama će zapadati bijel visok snijeg
Zavedena
Ne, njega nema više..Pobjego je. Vratana kući dolje glasno zalupilako zadnji put
Da letim za njim niza stepenice?Ukočila se, stojim
Na podu zgažen cvijet
Kroz prozorcrvene se zvijezde glasno smiju
Ja zovnem u noć iz svih snagaNa prozoru staklo se zatresei smiri
U noćikamenito srce grada ćuti
Moje golo tijelo dršćeobliveno ladnim svjetlom zvijezda
Bolesnik
Moje je tijelo bolesnoi žudi tihu jednu bolnicu
Bolnica bez šuma i bez gradau praznom blijedom danuBlijedi dan je odsjev blijeda nebaU mrtvom vrtu zimsko sunce šeta
Mi tihi samostanci bez bogau našim bijelim pustim sobamazaboravljamo životsnivamoduge tužne blijede prazne naše dane
O okna naša udare pokadštokrik ples i radost života iz grada- O grad!O nemir nemoć naših srca!O mi smo davno izišli iz životai mi smo samo svoji spomeni!U smrt se samo vrata naše kuće otvaraju -
Za rub se zemlje nebo sruši
Veće
- O veče noći naše djevojke!Tko ljubi sada naše djevojke? -Mi potonemo u crn ponor snovai snivamo da svi smo davno pomrliVeć bezbroj ljeta ležimoi, Preko nasu trku idu neba oblaciPreko nasu vječnost se bez konca dani noći ruše
Mjesečar
Bog noćimjesecsade s nebai dokorača lagano do moje kuće
Polako on se uspne na moj prozori spusti pogled na me
On mami mene u noć
Ja ustajem... i moje lice bijelo... smiješi se
Koračam sanen rubovima krovai šetam kroz noć u visini- Mene drže meke ruke mjeseca -
O tako lak sam... nezemaljski... lebdimi mogu stati na list stabla
Ne zovite me: glas sa zemljesmrt je moga nebeskoga bića
Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere
Mučenik
Iz gomile istupihsami pozvah vas u zemlju:Novi Život
Smijeh ruga samo jeknuiz gomilek mojem uhu
Pođoh samAl za mnom ravno uputiste Smrt
Umrijeh
Iz moga srca izniknušedva modra cvijeta ljubaviu svijet
Mati
Ja uđem u samoću svoje majke:nijemi goli hram
U hramu gori besprekidno crveno i tiho srce ljubavi
Njenom oku stoji ispred mog životaneprozirna zavjesa od mraka
U moju prošlost njezin pogled ne ulazi dubljeod njene noge kojom prvi korak stupiu tamu noćne šume
Za pjesmu moje ljubavi ona nema uhoNa odmetnutom sinu samo ležedva pogleda teškog prijekora
Ja gledam njeno nijemo ladno bezutješno lice:Davna, vječna pramajkaiskrsnula iz dubljina vremena
Idem
Dva lica ćute tvrda kamena
Dodir ruku na kućnomu pragu
Moja majka povraća se u svoju samoću:nijemi goli hram
Hercegovina
Ja koračam livadama plav od sutona
Na rubu livada je kuća parnog mlinaIz daljineto je krvlju namrljana uglasta i grubaslikarija na nebu
I što god bliže stižem, sve glasnije vičunebrojene užarene opekeKo ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu
Ispod brežuljaka crni vlak se vučeodmjereno udarai vrištisvoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici
Noć i ja na brdu
Poda mnom načas izrone iz mrakakuće stabla dvorišta i njiveI opet utonu u mrakuko u svijesti
Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozorako nekoliko bijelih svečanih časovaiz crnog života ljudi
Samoća na vodi
Moj otac reče sinoć: "Sine, jesen je"I već su noćas naš kraj cijeli poplavile žute vode
Sa brda slaze ljudi lutaju po voditraže ribu ili možda kakvo utopljeno dijete
Nad vodom sjaju njina nijema bakrenasta stroga lica
Kad zastanu odmarajući rukenjihov pogled pada dug i težak na vodui njihova su tijela mirna čvrsta kao od kamena
Vrh vode i vrh ljudiblizu vrška brda stoji suncenalikna bijeli danji papirnati mjesec
Ja volim jesen vode blijedo papirnato suncei plovim sam po glatkoj goloj vodiPjevam pjesme mislim i mislima vraćamsve:brda vodu ljude sebeu prve mlade dane zemljei mirna gola površina vodečini mi se: leđa neke praiskonske silne žene
Dan svršiSa brda dugi zov na vodu padameđu ljudeI ljudi iščeznu na prvom zaokretu strmih puteljaka
Noćbezdana i divljajoš nevidljivaproguta u se sunceI kada poslije stane i pred moje očiproguta u se nebo oblake i brda
Ja sam na vodipod svodovima tamne i visoke noći
Kadštouspravim se u noć- lik što budan sniva -i pružim dugo veslo u prazninu mraka
- Zar bi moja duša htjelada neko iziđe iz tajanstvene noćii stupi k njoj u njezinu samoćuna crnoj nijemoj vodi? -
Oko mene je tamnoi sve se svršava na rubu vode i na rubu noći
Podne i bolesnik
Plavo podne sjedina oblacima
U jednoj sobi kamo ne ulazi nikobolesnik mreKraj njega ćuti crna tica
U vrtovima sunčaju se gole djevojkei plavi mlaz visoka vodoskokau plavu prazninušumi
Bolesnik leži mrtav:predmet pokraj predmeta u sobi
Crne ticenema?
Ispod nebarep pauna ogroman svjetlucavsa oblaka visi u vrtove
Gorenje
Niz zapadno neboi iz rasprsnutih šipaka u vrtukrv se cijedi
Al s istoka se veće javi plavim licemi zapad biva bljeđi, crveniji šipci
Ti bježiš k menipreplašena od grana u mrakui ćutiš
Zašto ti je tijelo odjedanput plamen?
O kako šipci prskajui s nama gore!
Ni zvijezde neće da se javeda jače bude ovo nijemo gorenje u vrtu
Povratak
Ti i ne slutišmoj povratak i moju blizinu
U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečinaznaj:
ne korača mjesečina oko tvoje kućeJa lutam plavim stazama u tvojem vrtu
Kad koračajući cestom kroz mrtvo svijetlo podnestanešpreplašena krikom čudne ticeznaj:to krik je moga srca s blizih obala
I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se mičes onu stranu mrke mirne vodeznaj:ja koračam uspravan i svečankao pored tebe
Povratak
Ja sam natrag došobez mutnih misli na svom licuU ljetnu svjetlostosmjehuje se blago moja duša
Iziđi na svoj prozorgledaj:Daleko gdje se preko šuma i crvenih kuća svijetle obalesa zelenom se vodom moje tijelo igra
Polako ćeš zaboraviti prošlog mene
Pred tobom ja ću rastinov i visok
Na obale je došao stanovnik s neke nove zvijezdei šumi svojom divljom radošćupo vodi i zelenilu
U plavom zraku golo tijelo se zablistakrikne i izgubi se u dubljini zašumjele zelenkaste vode
Prenuće
U noći mene prene iz tvrdoga snabijela svjetlost lijući se kroz moj prozor
Ja znadem: s dalekoga neba sjajuu moju sobu gola tijela žena
I klečeći na prostrtomu plastu plave mjesečinemolim nijem iz nijeme noćitijelima nevidljivih nebeskih boginja
Ljubomora
Nad snježnom zemljomplave zvijezde
Tvoja kuća stoji nakraj šumeJa idem k Tebi
Da me kakav vuk ne napadne iz tame?
Tiho šušti snijeg pod mojim koracima
Tu sam!Tvoja kuća stoji ograđenaSva su okna zastrtaPred vratima ne videći menestraži pas
Samo jedan prozor crven gori
Ja znadem sve
i idem natragmrtavi u licu bijel kao snijeg
Prva noć samoće
Crveni cvjetovi ljubavigore u noći
Prva noć kroz koju idemsam
Slušam:visoki plavi vodoskoci čeznuzvijezde koje nikad dosegnuti neće
i meni crno teško srcetuče tuče
Zima
Moju je dušu izmučila ljubavMoja je duša bolesnai sniva
Ne budite je: svaka miso boli
Moja je duša tamno golo jezerou ladnom bijelom danuNe lete ponad vode bijeli galeboviNe šume ispod neba plavi oblaci
O kako stoji sveukočeno oštro bijelo!
Na blize kuće nebo paloNa kuće nebo naslonjeno sniva
Pustite neka danas stoji sve i sniva
Danas svaki pokret boli
Teški zrak
O kuda da se danas pođe?
U sobu uđe moja majkasjedne
i gleda u me nijemim pogledom
Ja puštam knjigu, izlazim iz kuće
Na rubu polja izmeđ crnih stablacrveno mrtvo obješeno sunce
Ja stanem nasred cestei kriknemiz svih snaga
Zapuštena
U jednoj sobi ogromnoga gradapokraj sirotnoga pokućstva i sudaživi mlada žena
Svaki dan o podne i navečeuđe jedno vučje lice
I dok žena stojeći po straničekavučje lice jelo progutai ode
U noćimlada žena ćuti pokraj peći- pjev vatre šumi u tišini sobe -nad romanom Marcela Prevosta
Dugo lice blijedo i bez nadeoteščalo od čitanja padnenad stranice romanai usne
Na prozoru rastvoreni modri cvjetovičeznu sami u noću kojoj bliza krčma divlje šumori i pjeva
Bog mučitelj
U naše duše iznenada stupi mržnja- O naše iskrivljene usne, raskidana lica! -
Za nama stoji nevidljiv i svirep bogu mrakuMrak je njegov plašti ogromno mu nevidljivo tijelo iščeznulo u visinama
Mi stršimo ko stabla kad oluja prođe
Pokraj nas čaši šušte o odijelaU naša licasamilost reže blag i dubok posmijeh pomirenja
I tamni bog se obrati u svjetlostšto se vani valja prostorimai na naša okna divlje navire
Jedanput
Ženošto iz bijede našeg svagdanjeg životaočajale i krotke oči dižeš k meniSav ovaj život... oh, sav ovaj životženo
jedanput ja odsvirat ću na harfi
I kad poslije harfeprogovore ćutke naše duše
znaš li što će govoriti?
Kako bjesmo srećni. Kako bjesmo srećni
Izgubljene žene
O gdje su sada one ženešto lutajući ovim svijetom svratiše se u moj životi opet redom iščeznuše iz moga životau tamu?,
I gdje je kraju kojem sada njine duše ljube?
Te žene sad suzvijezde
Noćassve se iz dubljine noći
u moju dušu smiješe
Hercegovina
Pod zvijezdama su legla brda i poljem niske razbacane kućeIz plave tame stabla strše
Na cesti više nikog nema
Cesta stalasa zaronjenom glavom u mrak bezglasne doline
U noći stabla maknuti se nećeTek nebom sporo i bez šuma koračanje zvijezda
Pjesma iznad zemlje
Mi cijeli dan smo plovili na oblaku
Sad je večeSpuštamo se na visoki vrh brdai ispijamo vino
Kroz veče k nebu bliješte srebrni pokali
Duboko preziremo ljude i zemlju ispod nasNaš je život samo u visini
Na grudma noćipočinut će naša teška tijela
A sutra zoromkroz novi dan će nova radost nas ponijeti
Visoke pjane naše radosti: naša bijela jedra
April
U vrtu ispod aprilskoga suncapucaju polako prvi pupovi
Stazama se igraju i smijudjevojčice
Ja ulazim i sjedam na klupuda ispušim cigaretuu prančioku
Djevojčice stidno ostavljaju igračkeko da vele:To nije više za nas
Pušim
Neki šuštaj blizuSkrivene iza jednog grmamjere mene nijemim pogledimadjevojčice
Ja vidim kako koja kadšto rukom zabludii pritisne pod lakim proljetnim odijelomsrce
Krik!Ugledaše da su otkrivenei smijući se pobjegoše naglo ispred mojih očijuza visoke grmove u vrtu
Ljetna pjesma
Već nekoliko danau meni mene prati svijetla pjesma ljeta
ja ne sjećam se kad je ljeto u grad došloal znadem: ljeto živi s nama
O već se smije cvijećem sa svih prozorai ulicama s uredanih stablana naše glave baca ladne sjenke
Iz duša i iz radosnih pogledazaskočilo je na nebesa i na oblake
U danu grad je tih utonuo u vruće svjetloi malo ljudi ide
Kroz plavu svjetlost stiže s rijeke u ulice krika ljudii ulazi kroz rastvorene prozoreu svagdanji i spori život domaćica
Domaćice se uspavljuju kraj poslau život koji njina duša sama za se stvarai šeće izmeđ svojih svih čeznutih ispunjenja
Na ribnjaku su labudovi mojih čežnja ispunjenjePostali su tijelom najbjelji mi sniTu na plavoj vodiizmeđu dubljina i visinalebdei tek se pokadšto lakim kretom iz svoje nepomičnosti javeOvdje na obali čekam ljetnje večeda pozvjezda prostor oko mojih tica
Hoću da ih vidimkako u snu lebde držane sred noćinevidljivom moći zvijezda sa svih strana
Uzvišeno veče
Kroz prozor uđu glasi predmeta i ljudiiz večeri u moju nerasvijetljenu sobu
što hoće ovi tuđi nametljivi gosti?
Glasi nisu zli; ko poslušni psi kraj mene liježuu ćutnju
Zar sve tišine hoće da u mene izrastui u moj lik se ovaplote?
Sjam u noći: blijedi nepomični mramor
Molitva za preobraženje
Dan još je samo nekoliko svjetla koja gasnuna vrhovima
Ja čekam noć: preobraženje stvari
Noćiz doline javi se i raste izmeđ blizih brdak nebu
Prostor moga kraja pun je noći
Rasvjetljuju se ispod neba brdau ogromne i plave prozirne kristaleStablana vrsima, po polju, oko vode i kraj menebespokretna i crna stanu
Ja slušam s ceste: dolje livadamabijeli mjesec šeta
i mislim:zašto noć što vraća stvarimablago nepokretno lice njinih mladih danau nama budi tamne gladne požude?
O noćibudi ladna ruka preko našeg vrućeg čelautišaj krv i spusti blagi mir na čula
Neka naša tijela mirna prozirna i plava usnusnom nevinih i tihih biljakana plaštevima koje mjesec prostire po travi
Mi slušat ćemo u snukako mjesec tiho korača po vodi
Pobjednici na livadi
Mi ubili smo noćas staruod vjekova mrskuSmrt
Pred nama noć je pobjegla sa zemljeJoš samo zvijezde u oči nam sjaju
Zelenilo livada se ogleda u bijelim oblacima
Na livadama ječi naša slava
Vrč težak ide od ruke do ruke
Na licima se duša radošću crveniU oči tonu dublje... već su nevidljive... zvijezde
Iz pjanih srca podiže sekroz čisto svijetlo jutropod nebo visok pobjednički smijeh
U jutru ljuljaju se bijeli laki oblaci
Prolom!Iz plavog svoda ponad naših glavaiskrslocrveno silnostoji sunce
Cvijet u kavani
Pod širokim šeširima, u odjeći apartnoj- u džepove ruke i u duše tajne 'duboko zakopali -iz zimske bijele noćiulaze i žure za svoj stalni sto
Likeri Kave Cigarete
I čas je došoda se ulazi polako u probleme
Na licima se užižu i plamte tajne vatreplamte plamte
Odjednomsvi ih puti izvedu u suhu žutu i beskonačnu prazninu
Kuda?
Duša dušu počinje da mrzii muči
Iz duša skrite tajne iziđu u oči
S rukama pod teškim glavama na stoluzaćute
U vazi među njimazaboravljentih i crvencvijet ljubavigori
Vampir
On vodi mene u noćRuka mu je mala topla mekanaOn vodi mene u noćOči mame prazne plave vodeneOn pruža meni iz noćiotrov vina riječi posmijeha
Ja skrivam svoju dušu od njega
On grli moje tijeloi pije pije moje usnei pleše pada pijan moje krvi
I čeka časda se moje tijelo mrtvo sruši ispružii on da zgrabi moju bijelu dušui s njome bljesne kroz noć u bezdanu tamu
Sudbine u ponoć
Obrazi su teški vise... dogaraju očimutne vlažne prazne
U očima poumirale duše(Zastrta okna praznih tamnih kuća)
Bijela svjetla šume
Na stolovima čaše pune alkohola
Tekućina ulijeva težinuu pokreteljudska tijela prečinja u neke pomične i teškekipove od drva
Ženašto sja žarkim bojama odijelanamirisanom bijelom puti tijelane budi više požudeuzdignutim oštrim smijehom
Crvena i ladna srca muklo kao ure tuku
Čovjekpodignut od stolanekim zovom koji on sam čujekorača u noć svoje zadnje korake
Mjesec- okrugla crvena glava -smije se neopažen kroz prozordok raste pometnjau ovaj prostor izgubljenih tijela
Radosna noć u gradu
Noćassve noćne kuće rasvijetljene pjevajui sve su stvari naćulile ušii ulice se ispružile u beskraj ko misli
Noćasza oknima se pleše crven plesI okna dršćuOknapodivljat će i luda u noć poskakati
Noćassve noćne kuće rasvijetljene pjevaju i vrište
Al dosta!Na uri stoji kazaljka ko prst i kaže zadnji čas- To smrt je ponad grada o ponoći stala -
I sva se lica trgnulai svi su glasi zanijemilii svi su stali pokreti
Tišina
Smrt redom gasi gradske lampe
Rastanak sa sobom
Mi stojimo na rubu svijetai gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noći
Sa zvijezdama i mi zapadamo
Mi stojimo već na krajnjem rubu sobe
Ko ispod nas zemlju nevidljivo maknuda je već daleko vidimo ko zvijezdu?
Zamakle su zvijezdeKo od nas još može naslutiti sebe?
Rušimo se vječno
Naš je put bez dna i padanje bez glasa
Put
Mi idemo u tamno neizvjesno
U mraku mnoga slaba srca mru
Mi sa grobova dižemo se - Dalje! -noseći u uhu zadnji krikonih koji ostaše na putuU duši bol za mrtvacimaDalje!
Kad prispijemo koncuduše će nam biti pune bolakao zdenci vode
I kad se ispred naših očijuzacrveni jutro zvijezda kojima smo išlinaše dušepozdravit će iz svog bolajutro ispunjenja tihim osmijesima
Otkupljenje
Nas niko nikad otkupio nijeSvaki od nas sin je božjišto s neba je u bijedu svijeta sašao
Mi smo želje boga spuštene do zemlje- bog hoćesve biti i sve živjeti -
U boga mi se uvijek natrag povraćamoZemlja: kratki izlet
Opomena
Čovječe pazida ne ideš malenispod zvijezda!
Pustida cijelog tebe prođeblaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališkad se budeš zadnjim pogledimarastajo od zvijezda!
Na svom koncumjesto u prahprijeđi sav u zvijezde!
Budući
Budući već su bilii sve je bilo već u prvom časuu beskrajnom pogledu boga ogledano
Iz vremena: iz dubokoga tamnog božjeg krilabesprekidno u svjetlost površinestižu budući
U bezdanomu božjem okuogledaju se mirijade budućih svjetova