PRIČE MUDROSNICE, zbornik priča, koji je, u opusu NAJLJEPŠE OD NAJLJEPŠIH, sačinila Vesna Krmpotić

DIJAMANTNI SUSRET

Ispod stabla, na rubu sela, jedan se lutajući isposnik spremao prostrijeti ležaj za noć. Uto k njemu dohrli čovjek, zaduhan od trčanja, te povika: "Kamen! Daj mi kamen! Daj mi dragi kamen"! "Kakav dragi kamen"? začudi se isposnik. Čovjek uze pričati: "Prošle noći u snu pojavio se Gospod, i kazao mi da sutra uvečer pođem do stabla na rubu sela - tamo ću, rekao je, naći sveca, koji će mi dati dragi kamen. Kamen koji će me zauvijek učiniti bogatim". "Oh", reče isposnik, zaronivši rukom u svoj zavežljaj. "Gospod je vjerojatno imao na umu ovaj kamen"... I on izvadi dijamant, krupan poput dječje pesnice. "Prije nekoliko dana našao sam ga na šumskoj stazi. Da, naravno, uzmi ga". Čovjek je buljio u golemi dijamant. Nije mogao vjerovati očima. Niti je mogao pojmiti zašto mu isposnik tako bez krzmanja poklanja toliku vrijednost. Bez riječi uze dijamant i odbrza u selo. Sutradan, u cik zore, eto ga opet. "Cijele noći nisam oka sklopio", reče. "Razmišljao sam o tomu kako li ti moraš biti bogat, kad prolazniku tako nehajno poklanjaš najveći dijamant što su ga ljudske oči vidjele? Stoga, evo, dođoh da ti vratim dijamant u zamjenu za bogatstvo, koje te čini tako darežljivim". Tako je čovjek postao mudračev učenik.

(Indijska priča, prijevod Vesna Krmpotić)

JUDIŠTIRA I PAS

Kralj Judištira penjao se na visoku planinu neba. Bio je sam i umoran. Duboko dolje ostajala je zemlja i njezina stvorenja, kraljevski grad i bojno polje. Sve je izgubilo važnost. Na vrhu planine nazirala su se vrata u rajske predjele. Judištirina žena i braća putem su izdahnuli. Samo se jedan preplašeni pas lutalica priključio samotniku. Judištira je bio sam, kao što je čovjek sam pred licem smrti. Odjednom na strmini više njega zablista nešto prekrasno. Bila je to kočija nebeskoga kralja Indre. Kočija se zaustavi kraj Judištire. Bog Indra pozove kralja u kočiju, kojom će ga odvesti u raj. Ali Judištira reče Indri, bogu neba: "Neću unići na rajska vrata, ako ona nisu otvorena i za moju ženu i braću". "Tvoja kraljica i tvoja braća već se nalaze u raju", blago odgovori bog Indra. Judištira tada koraknu prema kočćiji, radostan. Pas ga je slijedio. Reče tada bog neba: "Oj kralju, nebo nije za pse! Ova nečista životinja ne može u istu kočiju s bogom"! Judištira zastade. "Onda ni ja ne mogu u kočiju", tiho reče. "Onda ni ja ne mogu u raj"! "Ne budali, kralju", nato će bog. "Nisu svi pozvani u nebo. Ti si nebo zaslužio svojim neporočnim životom. Ovaj pas je niže biće, bez svijesti i savjesti. Takvo biće nema pristup u raj! Poslušaj me i uđi u kočiju, tvoja te braća i tvoja žena čekaju u mojim dvorima"! "Ah", reče kralj Judištira, "vrati se u nebo i ostavi me ovdje, s ovim jadnim psom, koji se meni utekao za zaštitu. Jer ja za života nikada nisam napustio bića, koja su u mene potražila utočište, koja su me zamolila za pomoć. Ja neću napustiti ovoga psa ni za kakve rajske slasti i lasti"! I kralj se okrenu da pođe. No imao je što i vidjeti: pred njim više nije stajao kukavni, preplašeni pas, već bog pravde, Dharma, u svemu svojemu sjaju i moći. A s nebesa zaori pjesma u čast kralja, koji je bio voljan žrtvovati raj za ljubav bespomoćna i napuštena stvora.

(Iz Mahabharate, prevela i prepričala V. K.)

O HODANJU PO VODI

Živio jedan veliki guru. O njemu se pričalo da hoda po žeravici, po vodi, po zraku. O njemu se pričalo kao o najvećemu čudotvorcu. Jedan je mladić poželio, silno poželio, da nauči hodati po vodi. "Neću žaliti truda ni vremena", zavjetovao se, "samo da mi je naučiti tu čudesnu vještinu! Samo da se oslobodim zemljine sile teže". Pošao je k učitelju i kazao mu svoju želju. Ovaj ga sasluša i reče: "Dobro. Naučit ću te hodati po vodi. Ali me moraš u svemu slušati - ne postavljati ni pitanja ni primjedbe, već bespogovorno činiti što ti kažem". "Sluašt ću te, učitelju", obeća mladić. Učitelj mu pokaza ležaj u kolibi, koju je dijelio s još nekim učenicima. Sutradan, u cik zore, učitelj ga probudi i naloži mu da smjesta krene u obližnje selo, i da tamo pomogne seljacima kopati vodojaz. Učenik ga bez riječi posluša. Cijeloga je dana marljivo radio u selu. Uvečer se vratio tako umoran da je jedva progutao pokoji zalogaj večere. Svalio se na ležaj i zaspao mrtvim snom. Sutradan se zbude isto. Opet ga guru u cik zore probudi i pošalje u selo, da pomogne seljacima vršiti žito. I opet se uvečer učenik vrati mrtav umoran, i malo zbunjen. Takvo se učenje ponavljalo iz dana u dan. Učenik je šutio, ali je tu i tamo raszmišljao nije li se možda guru zabunio šaljući ga ovako u dobrotvoran rad, a on je, zapravo, došao naučiti da hoda po vodi. Vrijeme je protjecalo bez promjene. Selo pokraj učiteljeve nastambe bijaše vrlo siromašno, i njegovi su žitelji počesto gladovali. Učenik je radio sve što mu je učitelj zapovijedao, ali je bivao sve nestrpljiviji. "Kad li će me naučiti da hodam po vodi"? pitao se. Jednoga je dan, prolazeći pokraj rijeke put sela, ugledao učitelja gdje hoda po vodi. Taj ga je prizor ohrabrio. "Očito, bliži se dan kad će mi učitelj pokazati tu vještinu", zaključi. Te večeri učenik se približi učitelju, pokloni mu se, i upita smije li, ipak, nešto upitati. Vidjevši njegovu veliku gorljivost i tjeskobu, učitelj se smekša, i dopusti mu da ga upita što želi. "Učitelju, koliko će još dugo trajati ova priprema do pravoga učenja"? upita učenik. "Priprema? Do pravoga učenja"? nasmija se učitelj. "Pa ovo je pravo učenje! Pomaganje drugima je pravo učenje"! Učenik osta razjapljenih usta. "Kako?! Zar se nismo dogovorili..."? "Dakako. Hodanje po vodi bilo je mamac. Da ti kažem: to hodanje po vodi je lako, ono se nauči za svega pet, šest godina. Ali rad za druge bez plaće, bez stjecanja ugleda i priznanja - to nije lako. To se uči cijeli život".

(Indijska priča, prevela i prepričala V. K.)

KRALJEVA IZLOŽBA

Jedan je veledušni kralj odlučio prirediti izložbu svega najvrijednijega i najljepšega iz svojega kraljevstva - svega što je izvrsno, a načinjeno od tkanine, od zlata, od dragulja, od plemenita drveta, od mramora. K tomu je objavio da će svatko od posjetitelja izložbe moći za sebe izabrati jedan od izložaka - onaj, koji mu bude najvećma prionuo za srce.

Nagrnuše tisuće ljudi.Svatko je birao po svojoj želji - uzimajući ono što je smatrao najboljim. Bilo je toliko izložaka da su svi mogli naći ono što im se mililo. Netko je izabrao zlatnu kočiju, netko slona od bjelokosti, netko bisernu ogrlicu, netko zlatotkanu svilu.Među posjetiteljima se našla i jedna starica. Bacila je pogled na izložbenu dvoranu, ali se nije zadržavala pred izlošcima. Nije se divila umjetničkomu rasporedu i vještini postavke, već se uputila ravno prema kralju, koji je usred sve te ljepote sjedio na prijestolju, promatrajući prizor.Starica se pokloni. Kralj se prignu do nje, i upita ju:"Draga moja gospođo, je li Vam se išta od ponuđenoga svidjelo? Vidim da još ništa niste izabrali"."Kralju", uzvrati starica, "ako mi je dano da izaberem samo jedno, onda bih ja izabrala Vas. Jer kad ste Vi moj, onda su i sve ove stvari moje".Kralj se nasmiješi. Čekao je da se među posjetiteljima pojavi netko, tko će zatražiti ono najvrijednije.

(Indijska, perzijska, arapska, izraelska priča, prijevod V. K.)

POSTANI JEZERO

Jedan je stari učitelj imao učenika, koji je imao navadu žaliti se na sve i sva - ako ne na ovo, a onda na ono. Jednoga dana učitelju dokipi to žaljakanje na sudbinu i poredak stvari. On pošalje učenika po sol, naumivši mu na opipljiv način objasniti pogrešku njegova stava. "Uzmi sad pregršt soli, i spusti ju u čašu s vodom", reče guru. Učenik tako učini. "Pij", naredi učitelj. Učenik malo otpije, i ispljune. "Kakvoga je okusa"? "Preslano je", reče učenik. Guru mu tada naredi da uzme istu takvu pregršt soli, i da ju baci u jezero. Učenik tako učini. "Zahvati sad od jezerske vode, i pij", naredi učitelj. Učenik zahvati čašom od jezerske vode, i otpije. "Kakvoga je okusa"? "Svježega". "Osjećaš li sol"? "Ne". Guru tada uzme ruku mladića, pa mu reče: "Bol života nalik je na čistu sol; ni više, ni manje. Količina boli u životu ostaje točno uvijek ista. Međutim, okus slanosti i gorčine ovisi o posudi iz koje piješ svoj bol. Sve što možeš učiniti jest da proširiš svoj osjećaj za stvari. Prestani biti čaša. Postani jezero".

(Indijska priča, prijevod V. K.)

Guru - na sanskrtu, učitelj.

ZIDANJE HRAMA

U Indiji, u gradu Maduraiu, diže se golem hram. Kada se prije nekoliko stoljeća gradio, stotine se klesara našlo na tomu poslu. U vrijeme gradnje, kralj te zemlje znao bi se uputiti na gradilište da prigleda kako se odvija posao. Jednom je tako zastao kod jednoga klesara i upitao ga: "Što radiš, dobri čovječe"?

"Evo, zarađujem kruh svagdanji", odgovorio je klesar. "Lomim i tešem kamen, i tako prehranjujem sebe i svoju obitelj". Kralja malo iznenadi ovaj odgovor. Uputi se drugomu klesaru, pa i njega upita isto. Taj mu reče: "Što radim? Evo, koristim svoje znanje, snagu, i umijeće, da bih ovomu kamenu dao odgovarajući oblik. To je važan posao". Taj se odgovor kralju učini boljim od odgovora prvoga čovjeka. Hodajući dalje, naiđe na trećega klesara. Znoj mu je kapao s čela, jer je svom snagom rezao neobrađen kamen. Još jednom kralj postavi isto pitanje: "Što to radiš, dobri čovječe"? A treći mu klesar odgovori: "Podižem Božju kuću, eto što radim! Neka je hvala i slava Gospodu što mi je omogućio da sudjelujem u ovoj svetoj zadaći"!

(Indijska priča, prijevod V. K.)

KOŠULJA SRETNOGA ČOVJEKA

Razbolio se silan neki kralj od čamotinje i nuja, i nije više znao što bi na tom svijetu zavolio, što poželio. Stao venuti silni kralj, i doglavnici i dvorski savjetnici dadoše se u brigu, i počeše se domišljati kako da ga ozdrave o dove boljke, koja spopada site i bogate. Nakon duga vjećanja liječnika i zvezdočitača, bude propisan lijek: kralj će ozdraviti onoga časa kad odjene na se košulju sretna čovjeka. Krenuše svijetom mnoge poslaničke družbe, u potragu za sretnim čovjekom. Propješačili poslanici sela i gradove, obišli imanja i kolibe, i svuda gdje bi zatekli čovjeka, koji nije izgledao upašen, namrgođen, ili sjetan, pitali su ga je li on sretan čovjek. No vazda bi dobivali niječan odgovor – svakoga je na ovom svijetu snašlo ponešto, zbog čega se osjećao nesretnim – bilo to što nije imao poroda, ili to, što mu je porod pokosila bolest, bilo to što je bio siromašan, ili to, što je strepio nad svojim bogatstvom, ili to, što je bio osamljen, ili to što je živovao s ljudima koje nije volio, ili to, što je volio ljude, koji nisu šivjeli s njim.

Kad su već sve pretražili poslanici, i kad su se umorni i zdvojni vraćali u prijestolnicu, dopre im do uha nečije veselo pjevanje. Vidješe pred nekom pozemljušom čovjeka, gdje sedi na suncu i pjeva. Upiaše ga za razlog njegova veselja. “Nemam nikakva razloga,” odgovori čovjek, “ja pjevam naprosto zato, što sam sretan.” Kad su to čuli kraljevi poslanici, kliknuše u slavodobiću, i jurnuše put čovjeka da mu brže-bolje skinu lošulju. Ali, da! Na sretnomu čovjeku nije bilo košulje.

(Neutvrđeno podrijetlo, prepričala V.K., preuzeto iz knjige VRLINE MIRA)

MUDROST STVORITELJA

Bijaše ljeto. Sunce žeglo i pržilo, zemlja se usijala. Jedan se magarac dovuče do hlada jabukova stabla. Tu se malo odmorio, a potom stao nešto mozgati o svijetu oko sebe, i o Bogu, koji ga je stvorio.Ugledao je krupne bundeve na tankim stabljikama. U krošnji, sitne jabuke na krupnim granama."Kako je to naopako", zamudrovao je. "Na tankoj stabljici tako krupan plod, a opet, tako visoko i široko stablo rađa tek sitnim voćem. Da sam ja Stvoritelj, ja bih bundeve objesio o stablo, a jabuke na tanku stapku".Stade on i naglas raspredati svoju mudroliju.

"Da, da, na tankomu krupno, a na jakomu sitno - Bog je valjda u tomu času bio rastresen, ili umoran. Ja bih to bolje uradio".Čula to papiga, pa se nasmijala magarčevoj ludosti. Ali ne reče mu ništa.Uskroro, magarca zasvrbe leđa, i on stane trljati leđima o deblo jabuke, ne bi li olakšao nelagodu. Kako je strugao o deblo, tako se s grane otkide jabuka, i pade magarcu na glavu."Jao"! uskliknu magarac. "Od udarca sam mogao poginuti!"Nasmija se papiga, i reče:"Vidiš li sada mudrost Stvoriteljevu, ujače? Da na drvetu rastu bundeve, ti bi sada već bio mrtav. Hvala Stvoritelju što nije mislio tvojom magarećom glavom"!

(Iz Panćatantre, prevela i prepričala V. K., iz knjige BASNE)