BR U NI S LAV MAR IJ ANOV I Ć

PRILOZI ZA PRAPOVIJEST U ZALEĐU JADRANSKE OBALE

SAŽETAK

ZADAR

2000.

G U V N I N E (GAGRICE)

I Prirodni okviri

Prapovijesno naselje Guvnine nalazi se u selu Domanovići (zaselak Gagrice), oko 6 km zapadno od Čapljine (istočna Hercegovina). Lokalitet predstavlja krajnju zapadnu točku u nekoliko kilometara dugačakom lancu uzvisina među kojima postoje blaži ili oštriji prekidi i jasno se izdvaja od okolnoga, znatno nižega blago valovita terena u kojemu se smjenjuju prostrana polja, blage kose i niski brežuljci. Relativna visinska razlika od oko 100 m ne čini se

tako izrazitom zbog vrlo blagih i dugih padina koje se spuštaju u okolna polja; sl. 1. Lokalitet ima izgled zaravnjena stožca s prilično blagim padinama, a njegov osnovni

prostor čini zaravnjeni plato eliptična oblika veličine približno 90x60 m. Plato je gotovo posve ravan, a manji pad postoji samo prema jugozapadnomu dijelu. Prapovijesno naselje nije bilo ograničeno samo na taj plato nego se širilo i na padine, a njegovu veličinu i izgled određuje obrambeni sustav, sačuvan gotovo u cijelomu svom opsegu; Prilog br. 1.

II Povijest istraživanja

Prvo, pokusno sondiranje nalazišta provedeno je tijekom 1984. godine, kada je otvorena sonda veličine 4x3 m, postavljena na jugozapadnom rubu središnjega platoa, u kojoj je utvrđen kulturni sloj debljine 0,80 m., s dva stratuma i dvije faze u životu naselja. Stariji sloj (0,80 - 0,40 m) sadržavao je materijal razvijenoga eneolitika, a mlađi (0,40 - 0,00) nalaze brončanoga doba; Prilog br. 2.

Tijekom sustavnih iskopavanja 1988. i 1989. godine otvorena je površina od 318 m2, odnosno ukupna površina od 330 m2 računajući tu i pokusnu sondu iz 1984. godine. U odnosu na raspoloživu površinu i sačuvanost nalazišta to je predstavljalo gotovo optimalno moguć istraživački zahvat.

III Način iskopavanja

Tijekom pokusnoga i sustavnoga iskopavanja nije obuhvaćena jedinstvena cjelina, nego je istraživanje provedeno primjereno mogućnostima koje je pružalo samo nalazište. Iskopavanja su koncentrirana na pojedine dijelove središnjega platoa, što je uvjetovano općom situacijom na nalazištu, posebice stupnjem sačuvanosti kulturnoga sloja. Suglasno mogućnostima, iskopavanja su provedena i na padinskim dijelovima naselja. Iskopavanje je provedeno kroz istraživanja većih i kompaktnih površina (12x8; 8x8; i 6x8 m) na kojima je uz stratigrafske odnose trebalo utvrditi i eventualne ostatke arhitekture, dok je u manjim sondama (8x4; 4x4; 6x2) osnovni cilj bio utvrđivanje stratigrafskih odnosa i rasporeda arheološkog materijala na pojedinim dijelovima

naselja. Na središnjemu platou kulturni je sloj sačuvan samo na njegovim rubnim dijelovima.

Premda se i na drugim dijelovima toga središnjega prostora nalazi usitnjenog arheološkog materijala - keramike i kućnoga lijepa - kulturni sloj ne postoji, tlo je kamenito, prekriveno posve tankim slojem humusa.

Na padinskim dijelovima naselja iskopavanje je bilo moguće samo na pojedinim ravnijim terasama na istočnoj polovici lokaliteta i to isključivo unutar onoga prostora ograničenog drugim prstenom bedema, jer je na rubnomu dijelu naselja kulturni sloj posve erodiran.

Iskopavanje je provedeno na načelima stratigrafskog metoda, ali u uvjetima relativno tankog sloja i potpune odsutnosti jasno izdiferenciranih stratigrafskih jedinica, to znači u okviru

ravnomjernih otkopa debljine 0,05 m s prikupljanjem cjelokupnog arheološkog materijala i pokušajem utvrđivanja ostatka nastambi.

Istraživanje obrambenog sustava naselja bilo je koncentrirano na dva pitanja: način gradnje i relativnokronološki položaj prema razvojnim fazama naselja. Ta su pitanja razjašnjena istraživanjem strukture bedema i njegovim presjecanjem.

IV Stratigrafska slika

Na temelju rezultata pokusnog sondiranja izdvojene su dvije faze u razvoju naselja na Guvninama. Na svim ostalim istraženim površinama utvrđeno je da kulturni sloj ne prelazi debljinu od 0,30 m. i da u cjelini pripada brončanomu dobu. Eneolitski nalazi na tim površinama iznimno su rijetki ili ih uopće nema.

Na temelju pokusnoga sondiranja i istraživanja izvršenih tijekom 1988. i 1989. godine pouzdano je utvrđeno sljedeće:

1. Na Guvninama se jasno izdvajaju dvije faze razvoja. Starija (faza I.) pripada razvijenomu eneolitiku, a mlađa (faza II.) srednjemu brončanom dobu.

2. Starija je faza stratigrafski potvrđena na ograničenomu prostoru pokusne sonde, dok su pojedinačni nalazi vezani za nešto veću površinu zapadnoga dijela nalazišta. Nasuprot tomu, mlađa faza potvrđena je na svim istraživanim dijelovima lokaliteta.

3. Premda nigdje nije utvrđeno postojanje sterilnog međusloja, između tih faza ne postoji nikakav kontinuitet, niti bilo kakav dodir u kronološkom i kulturnom pogledu. Nedostatak sterilnoga sloja vjerojatno je posljedica djelovanja erozije u vrijeme kada lokalitet nije bio naseljen.

4. Djelovanju erozije treba pripisati i neujednačenu sačuvanost eneolitskog sloja, koji je i na prostoru pokusne sonde sačuvan zahvaljujući prirodnoj udubini na samoj zdravici. Na njegovu sačuvanosti utjecalo je i očito neravnomjerno sedimentiranje, uvjetovano veličinom i ograničenim trajanjem eneolitskog naselja.

5. Zbog potpuna nedostatka eneolitskog sloja na istočnoj polovici naselja, logično je pretpostaviti da je eneolitsko naselje zauzimalo samo središnji plato, ali je vjerojatnije da je bilo ograničeno samo na njegovu zapadnu polovicu.

6. Eneolitsko naselje nije bilo utvrđeno, što je i logično s obzirom na očito malu populaciju kojoj je pripadalo, a posebice s obzirom na činjenicu da istovjetan sustav utvrde postoji i na onim dijelovima lokaliteta na kojima nema eneolitskog sloja.

7. Naselju srednjega brončanoga doba pripada čitava površina nalazišta. Nema nikakvih indicija o njegovu postupnu širenju. Čitav prostor naselja populacija srednjega brončanoga doba zauzela je u jednom trenutku.

V Fortifikacijski sustav

Obrambeni sustav povezan je samo s mlađim naseljem, jer starije eneolitsko nije bilo utvrđeno. Mlađe naselje utvrđeno je s tri prstenasta suhozidna bedema. Osnovnim bedemom utvrđen je središnji plato, dok druga dva utvrđuju padinski prostor naselja, prateći konfiguraciju terena i oblik gornjega platoa. Promatrano u jednoj ravnini, vanjski prsten, koji određuje i veličinu cijeloga naselja, ograničava prostor veličine oko 180x170 m.

Suhozidni bedem sačuvan je samo u najnižoj temeljnoj zoni, mjestimice je vidljiv samo u tragovima, ali je te dijelove moguće lako rekonstruirati u njihovu prvotnom obliku. Bedem je na svim svojim dijelovima izgrađen na istovjetan način: krupno amorfno kamenje formira oba njegova lica, dok je sredina ispunjena i krupnim i sitnijim kamenjem; Prilog br. 4.-5., sl. 2.

U debljini bedema nema nikakvih većih odstupanja, a ona se kreće od 1,70 do 2,00 m. Uz ove osnovne odlike fortifikacijskog sustava postoje i neke veoma zanimljive pojedinosti.

Detaljnim istraživanjem jednoga dijela bedema na središnjem platou u njegovoj je strukturi uočeno nekoliko praznina koje bi mogle odgovarati ležištima okomito pobodenih stupova; Prilog br. 4. Njihova se uloga mogla sastojati u učvršćivanju suhozidnog bedema, čime je pojačana čvrstoća i riješeno pitanje njegove stabilnosti.

Na krajnjoj istočnoj točki u osnovnom bedemu uočava se jedan posve prazan četvorokutni prostor; Prilog br. 1. U svezi s njegovim nastankom mora se isključiti mogućnost kasnijih oštećenja, pa treba računati sa smišljenom aktivnošću u njegovu nastanku, ali u smisao te aktivnosti danas nije lako proniknuti.Na krajnjoj zapadnoj točki, vanjski je bedem znatno masivniji nego na drugim dijelovima zbog jednog izrazitog ojačanja; Prilog br. 1. Promatrano sa stajališta obrane, to je najosjetljivija točka bedema jer je to najpristupačniji a time i najugroženiji dio naselja, pa je ovo ojačavanje logičan pokušaj stvaranja ozbiljnije umjetne zapreke.

Na krajnim istočnim i zapadnim točkama, ispred vanjskoga bedema, jasno se uočavaju dva kratka poteza posebnih nasipa koji nisu organski povezani sa samim bedemom. Njihov smisao je, vjerojatno, u dodatnom ojačavanju tih točaka, premda sva pitanja vezana uz njihovo funkcioniranje danas stoje izvan domašaja argumentiranog rasuđivanja; Prilog br. 1.

Ulaz u naselje nije sigurno utvrđen, ali se njegova pozicija može pretpostaviti na jugoistočnomu dijelu lokaliteta, na kojemu nema nikakvih tragova suhozidnog bedema. Premda se ne može posve isključiti mogućnost da je on tu propao, zbog odlika terena vjerojatnijom se čini mogućnost da u tomu obliku nije ni postojao. Taj prostor predstavlja gotovo idealno mjesto za ulaz u naselje jer je najmanje istaknuta i najlakše branjiva točka.

VI Organizacija prostora

Zbog krajnje oskudnih podataka, o organizaciji eneolitskog naselja moguće je govoriti uposve marginalnim napomenama. Uz nalaze kućnoga lijepa, iz eneolitske faze sačuvano je još samo jedno kružno vatriše konstatirano na samoj zdravici. Ipak, zbog ograničenosti eneolitskih nalaza samo na dio središnjega platoa, potpuna nedostatka eneolitskog sloja izvan pokusne sonde, mora se računati s njegovim posve ograničenim trajanjem i veoma malom populacijom kojoj je pripadalo. Posve suglasne pretpostavljenoj kratkotrajnosti i veličini naselja bile su i potrebe njegova komunalnog uređenja i organiziranja prostora. Samo nekoliko kuća, koliko ih je vjerojatno činilo starije naselje, mogle su stajati u bilo kakvim međusobnim odnosima i u bilo kakvom rasporedu na središnjemu platou.

Ostaci stambene arhitekture koji pripadaju mlađemu naselju također su minimalni. Podnice kuća utvrđene su samo u tragovima i nema nikakvih mogućnosti utvrđivanja njihove veličine, oblika i međusobnog rasporeda. No, neki se zaključci mogu izvesti i posredno.

Prema veličini, mogućnostima komunalnog uređenja i općim vrijednostima, osnovni i najvažniji dio naselja morao je biti onaj koji je zauzimao središnji plato. Na tomu prostoru objekti su mogli biti raspoređeni na različite načine, ali najvjerojatnijom se čini pretpostavka da je naselje imalo ovalan oblik, odnosno oblik samoga platoa. To znači da su i stambeni objekti raspoređeni u koncentričnim nizovima duž rubova platoa formirajući tako i sam oblik naselja. Broj takvih krugova mogao je ograničiti samo prostor koji je stajao na raspolaganju, ali se čini da je na središnjem platou nije bilo najviše dva niza tako raspoređenih objekata, a da je središnji

prostor ostao posve prazan i služio zajedničkim potrebama čitave populacije Guvnina. Veličina, oblik i druge odlike padinskih dijelova naselja nisu dopuštale podizanje više od

jednoga niza objekata unutar svakoga od njih. To bi bilo ne samo optimalno već i jedino moguće rješenje.

VII Gospodarstvo

Egzaktni podaci o gospodarstvu i starijega i mlađega naselja na Guvninama krajnje su oskudni, budući da tijekom svih istraživanja nisu otkriveni nikakvi ostaci cerealija, a skromni

su i nalazi životinjskih ostataka. No, neki su zaključci ipak mogući.Za ekonomiju starijega naselja znakovita bi mogla biti njegova kratkotrajnost. Budući

da se naselje nalazi u veoma plodnu okružju koje pruža mogućnost razvoja različitih grana gospodarstva, njegov izrazito kratkotrajan karakter implicira zaključak da ta kratkotrajnost nije uvjetovana prirodnim odlikama samoga prostora nego je određena onim ekonomskim razlozima koji ne uključuju vezanost za određeni prostor, nego iziskuju veću mobilnost i češću promjenu staništa. To bi moglo značiti da u gospodarskoj osnovi populacije starijega naselja ne treba računati s ozbiljnijim udjelom zemljoradnje. To implicira i zaključak da je stočarstvo, i to nomadskoga tipa, ona grana privređivanja o kojoj je ta populacija ovisila.

Nasuprot tomu, premda su raspoloživi podaci vezani za mlađe naselja isto tako oskudni, gospodarstvo njegovih stanovnika moralo je imati posve drukčiji karakter. Naime, posve se realnom čini pretpostavka o njihovoj primarnoj orijentiranosti na zemljoradnju. Indirektna potvrda u tomu smislu je iznimno veliki broj žrvnjeva, pronađenih na svim istraživanim površinama.

Orijentiranost stanovnika mlađega naselja na zemljoradnju, posve je razumljiva jer i uža i šira okolica naselja predstavlja vrlo plodno područje u kojemu taj oblik privređivanja i danas predstavlja najvažniji oslonac stanovništva. S druge strane, ogroman napor uložen u podizanje fortifikacija jasno izražava želju populacije brončanog doba da svome naselju dade trajniji karakter. Kako trajnije naseljavanje podrazumijeva i stabilne izvore života, ta je želja morala podrazumijevati suglasje između zahtjeva koje postavlja karakter gospodarstva i mogućnosti koje u tom smislu pruža sam prostor.

Osim zemljoradnje, znatnu ulogu u njihovu gospodarstvu imalo je, vjerojatno, i stočarstvo, a u tomu kontekstu ne smije se posve zaboraviti ni lov, premda njihov udio kao i međusobne odnose, te strukturu uzgajanih i lovljenih životinja nije moguće pouzdano utvrditi.

VIII Kulturna stratigrafija

Prapovijesno naselju na Guvninama karakterizira izrazita neraznovrsnost građe. Tijekom svih istraživanja nije pronađena nijedna koštana, kamena, kremena ili brončana izrađevina, pa keramički nalazi predstavljaju jedini oslonac u rješavanju svih pitanja kulturne i kronološke pripadnosti.

Faza INalazi starije faze nisu brojni ali su veoma karakteristični. Keramiku karakterizira

tehnološka ujednačenost zbog koje nije moguća podjela na grubu i finu keramiku. Sva keramika izrađena je od dobro pročišćena zemlja u kojoj obično nema ni naknadno dodanih primjesa; sve posude ujednačeno su pečene oksidacijskim postupkom pa imaju svjetliju oker boju vanjskoga i unutarnjega lica stijenke, a i presjek je redovito ujednačeno toniran u istoj boji; površina posuda brižljivo je obrađena ali se samo na nekim primjercima razaznaje sjaj postignut glačanjem.

Posve u skladu s tehnološkim svojstvima keramike stoje i tipološke odlike, koje je moguće najpotpunije izraziti konstatacijom o pravoj tipološkoj unificiranosti oblika. Gotovo svi raspoloživi nalazi kreću se unutar jednoga jedinoga tipa: posude manjih dimenzija s izrazito loptastim donjim dijelom i cilindričnim vratom, T.I,1.-6.; T.II,1.-6. Izvan toga oblika stoje iznimno rijetki primjerci poluloptastih zdjela s oštrim prijelazom u kratki vratni segment, blago izvijena oboda, T.III,1. Iznimno su rijetki primjerci s prstenasto zadebljanim obodom T.II,4.

Nasuprot tipološkoj unificiranosti stoji raznovrstan i osebujan dekorativni sustav koji počiva na tri ornamentalne tehnike: urezivanju, utiskivanju i žlijebljenju. Među navedenim,

tehnika žlijebljenja predstavlja najizrazitije svojstvo ukrasnoga sustava ove faze. Premda se pri izvođenju ornamenata sve tehnike najčešće koriste istodobno i međusobno kombiniraju, žlijebljenje je jedina koja se koristi i samostalno, a gledajući u cjelini, tom je tehnikom izveden najveći broj ukrasa. Osnovno ornamentalno načelo predstavlja izvođenje jednostavnih višestrukih žljebova na vratu posude. Najčešći su vodoravni žljebovi, T.I,1.-3., premda ni okomiti nisu posve odsutni, T.I,4.-5. Vodoravni žljebovi izvedeni na vratu posuda obično predstavljaju jedini ukras, ali su karakteristične i kombinacije s nizom kratkih okomitih ureza koji ispunjavaju uske plastične trake između žljebova, T.II,1. Žlijebljenje često dolazi i u kombinaciji s utiskivanjem nokta i štipanjem. Taj je način ukrašavanja vezan, prije svega, za obod i rameni segment posuda, T.I,1.-2.; T.II,2. Za ulomke na T.II,3.,5., ukrašene otiscima prsta, grupiranim u vodoravne nizove, nije moguće reći jesu li bili ukrašeni još i kakvim drugim motivima izvedenim u nekoj drugoj tehnici. Uz navedene ornamentalne odlike, zastupljeni su, premda iznimno rijetko, i ukrasi u stilu ljubljanske kulture, T.II,6.

Faza IIOvu fazu naselja na Guvninama karakterizira neusporedivo veći broj nalaza, što je i

razumljivo s obzirom da je zastupljena na znatno većoj površini.Ni među keramičkim nalazima ove faze nije moguća klasična podjela na finu i grubu

keramiku, ali za razliku od starije faze, u ovoj posve prevladava gruba keramika. Posude su izrađene od dobro pročišćene zemlje, s malom količinom naknadno dodanih zrnaca obična krečnjaka, a iznimno i kristaliziranog kalcita. Ipak, najveći dio keramike izrađen je od zemlje bez ikakvih primjesa, u jednoj arhaičnoj fakturi, vrlo bliskoj fakturi eneolitske keramike. Površina posuda dobro je obrađena ali pretežito hrapava. Pažljiva obrada i neka vrsta glačanja površine odlika su samo maloga broja nalaza.Boja posuda jako varira i kreće se od tamnosivih do crnih i od svjetlijih oker do crvenkastosmeđih i smeđih tonova. Isto tako varira i boja presjeka koji može biti ujednačeno toniran u boji vanjske površine, ali imati i izrazito tamnu jezgru.Keramički oblici posve su u znaku dviju vrsta posuda - lonaca i zdjela - ali su prisutni i pehari, šalice i još neki keramički proizvodi. Njihova osnovna odlika je posvemašnje prevladavanje zaobljenih nad bikoničnim formama.

Lonci se javljaju u dvije osnovne forme s više varijanti bez izrazito velikih razlika. Prvomu tipu pripadaju jednostavni jajasti lonci. Razlike među njima počivaju na odnosu visine i promjera otvora pa neki imaju izdužen oblik, T.IV,1., dok je kod drugih čitava forma zatvorenija i zaobljenija, T.IV,3. Taj zatvoreni oblik lonca predstavlja neku vrstu prijelaza prema drugoj varijanti jajastih lonaca s izdvojenim vratnim segmentom, T.IV,4. i nešto izvijenim obodom, T.IV,2. Drugomu tipu lonaca pripadaju izrazito zaobljene forme s kratkim prstenastim vratom, a razlike među njima počivaju na različitom stupnju zaobljenosti ramena, čime se više ili manje ističe i zaobljenost recipijenta T.VI,1.-2.

Za lonce su vezani i različiti tipovi drški. Najčešće su (48,50%) jednostavne trakaste drške ovalna presjeka, smještene uglavnom na trbuhu posuda, T.XI,1. Razmjerno su rijetke horizontalne trakaste drške četvorokutna presjeka, T.XI,6. Osim trakastih, za lonce su vezane i standardne jezičaste drške sa ili bez perforacije, T.XI,5. (15,50%), potkovičaste drške, T.VI,1. (9,00%), te jedan sasvim specifičan tip trokutastih drški (14,00%), koje se javljaju u dvije osnovne forme; jednoj sličnoj jezičastim, modeliranoj kao kompaktna cjelina ali okomito perforirana, T.XI,4., i drugoj masivnoj, modeliranoj kao trakaste drške četorokutna presjeka ali po sredini oštro prelomljenoj, tako da dobije izrazito trokutast oblik, T.XI,3. Za lonce su vezane i karakteristične koljenaste drške sa sjekirastim produžetkom na prijelomu, T.II,1., ali u odnosu prema drugima, te su drške skromno zastupljene (3,50%). Drugi tipovi drški zastupljeni su pojedinačnim primjercima T.V,1., T.XI,2., T.XII,2.-3

Veoma važnu grupu posuda čine zdjele i zdjelice, a njihovo je najvažnije tipološko svojstvo posvemašnje prevladavanje zaobljenih nad bikoničnim formama. Najčešće su dublje

zdjele mekano modelirana profila s diskretno naglašenim, T.VII,2., ili blago izvijenim obodom, T.VII,3.-4. Sasvim jednostavni, duboki poluloptasti oblici, T.VII,1, znatno su rjeđi, a pojedinačno su zastupljene i duboke poluloptaste zdjele s proširenim, prema unutra koso odrezanim obodom, T.VIII,1. Ista konstatacija odnosi se i na duboke loptaste zdjele s izrazito razvraćenim obodom, T.VIII,5. Bikonična profilacija vezana je samo za posude manjih dimenzija kojima bi najviše odgovarao naziv zdjelice, T.VII,1.-2.

Izvan tih osnovnih tipova posuda stoje pehari i šalice. Pehari su dosta rijetko zastupljeni, a prema raspoloživom nalazima može se govoriti o bikoničnim, T.IX,1., i zaobljenim formama, T.IX,2.-3. Ta vrsta posuda redovito je opremljena drškama koje obično spajaju rame s obodom, T.IX,1.-2., ali su zastupljeni i primjerci kod kojih je drška postavljena i niže, na ramenu i trbušnom segmentu, T.IX,3. Na gornjemu dijelu drške uvijek je izveden sjekirasti produžetak, T.IX,2.

Šalice se javljaju u jednostavnim zaobljenim formama, i redovito su opremljene običnim trakastim drškama, T.X,1-3.Ukrasni sustav na keramici ove faze iznimno je oskudan: zaravnjeni obodi pojedinih lonaca ukrašeni su utiskivanjem prsta, a uz to se zastupljeni rijetki primjeri plastičnih traka modeliranih utiskivanjem prsta, T.IV,2., trakastih drški s rebrastim aplikacijama, T.XI,1; T.XII,3, te potkovičastih drški s nizovima kratkih zareza.

IX Kulturni i kronološki odnosi

Arheološki nalazi naselja na Guvninama dovoljno su repezentativni pa i njihov površan pregled dopušta izdvajanje dviju razvojnih faza i njihovo osnovno vremensko determiniranje.

Faza IPremda nisu nisu brojni nalazi ove faze dopuštaju izricanje tvrdnje o pripadnosti posve

novoj i još nedefiniranoj kulturi. Nalazi toga tipa zabilježeni i na drugim nalazištima (Odmut, Ombla, Zelena pećina, Grapčeva spilja, Ravlića pećina, Gudnja i dr.), ali Guvnine predstavljaju prvo nalazište čiju kulturnu sliku u cjelini određuje posebna keramička vrsta, čija je najvažnija značajka tehnika ukrašavanja. Polazeći od nalaza toga tipa s navedenih, ali i s albanskih nalazišta, B.Čović je nedavno u literaturu uveo pojam "žlijebljena keramika", polazeći, prije svega, od tehničkih odlika u njezinu ukrašavanju. istodobno je ukazao i na njihovo značenje u kulturnom vrednovanju eneolitika ovoga dijela jadranskoga prostora U svezi sa značenjem te keramičke vrste veoma je važno sljedeće: njezin autohtoni karakter nije moguće dokazati; u ukupnoj slici eneolitika istočnoga Jadrana i njegova zaleđa žlijebljena keramika ima drugorazredno značenje (iznimka su Guvnine); na pojedinim nalazištima različito je zastupljena i često povezana sa "Schnur"-keramikom; najbliže analogije ima na nalazištima i kulturnim grupama razvijenoga i kasnoga eneolitika istočnoga Balkana i donjega Podunavlja na jednoj, i srednje i sjeverne Europe, na drugoj strani, a tamo je redovito povezana sa "Schnur"-keramikom.

Imajući u vidu karakter kulturne slike starije faze, potpunu dominaciju žlijebljene keramike nije moguće promatrati kao posljedicu kulturnih utjecaja, nego kao posljedicu prisutnosti jedne sasvim nove populacije.

Ovdje nije moguće ulaziti u sve razloge koji su tu populaciju mogli dovesti na ovaj prostor i pružiti joj mogućnost stanovita zadržavanja, ali to rješenje ipak ne podrazumijeva nikakve migracije i doseljavanje velike mase novoga stanovništva.

Moguća prisutnost jedne sasvim nove populacije ima iznimno značenje zbog toga što ostavlja mogućnost postojanja i drugih naselja sličnoga tipa koja su mogla pripadati srodnomu stanovništvu, a iz kojih je onda moglo doći do širenja ograničena utjecaja na lokalno stanovništvo, jednako kao što je i lokalno stanovništvo moglo imati ograničen utjecaj na ovako pretpostavljene nove populacije.

Kronološki položaj ove faze okvirno je već odreden upotrebom termina "razvijeni eneolitik". U svezi s njegovom upotrebom nužno je dodatno objašnjenje. Naime, njegova je upotreba ovdje izravno povezana s pitanjem periodizacije jadranskoga eneolitika, koja je moguća samo u okviru dviju razvojnih faza. U tomu kontekstu, jedna njegova faza odgovara ranomu, dok druga pokriva čitavo vrijeme između ranoga eneolitika i ranoga brončanoga doba. Termin "razvijeni eneolitik" koristim za obilježavanje te faze u razvoju eneolitika.

Da starije naselje na Guvninama doista pripada razvijenomu eneolitiku jadranskoga područja ukazuju već i neke od njezinih sekundarnih odlika: posude s prstenasto zadebljanim obodima i nalazi "jadranskoga tipa ljubljanske kulture", te činjenica da je žlijebljena keramika i na drugim nalazištima stratigrafski povezana s nalazima toga tipa: Lazaruša II., Ravlića pećina IIIA, Gudnja VI., Odmut VI., Gajtan I. i dr.

Prema tomu, kronološku poziciju starije faze naselja na Guvninama određuju sinkronizmi koje je na temelju podataka o poziciji žlijebljene keramike moguće uspostaviti s Lazarušom II., Hateljskom pećinom IIIA, Odmutom V/VI., Gudnjom VI., Gajtanom I., a preko njih i s drugim eneolitskim nalazištima čiju kulturnu sliku karakterizira istodobna prisutnost niza pojava od kojih je velika većina u istovjetnim ili vrlo sličnim odnosima zastupljena na svim navedenim nalazištima. U nešto širim relacijama, starije naselje na Guvninama moguće je sinkronizirati i s drugim eneolitskim nalazištima, a posve određene mogućnosti u tomu smislu pruža i "Schnur"-keramika, iako ona na Guvninama nije zastupljena. U tomu kontekstu, važna je njezina prisutnost u Lazaruši, Gudnji i Odmutu, gdje je stratigrafski povezana upravo sa žlijebljenom keramikom. Prisutnost tih nalaza na navedenim lokalitetima otvara mogućnost njihova povezivanja s nešto većim brojem lokaliteta na kojima je "Schnur"-keramika također zastupljena: primarni grobovi u tumulu XI. u Ljubomiru kod Trebinja, najstariji grobovi u tumulu Bardhoc kod Kukesa, sloj IV. Nezirove pećine, najstariji sloj gradinskoga naselja Ganjolle kod Skadra i najstariji sloj gradinskoga naselja Gajtan (Gajtan I.), također kod Skadra, iz čega proizlazi i paralela: Odmut V/VI. - Lazaruša II. - Gudnja VI. - Ljubomir/tumulus XI. - Bardhoc -Nezir IV. - Ganjolle - Gajtan I. Imajući u vidu prethodno navedeni odnos Guvnina I. prema Lazaruši, Gudnji i Odmutu, ove paralele podrazumijevaju i okvirni sinkronizam: Guvnine I. -Odmut V/VI. - Lazaruša II. - Gudnja VI. - Ljubomir - Bardhoc - Nezir IV. - Ganjolle. - Gajtan I. S druge strane, kada se uzme u obzir npr. odnos Nezir IV. - Maliq IIIa, stratigrafska pozicija sloja Nezir IV. neposredno iznad sloja s kaneliranom keramikom koji odgovara sloju Maliq II/a-b, te sinkronizam koji u tomu smislu postoji između Ravlića pećine IIc - Gudnje V. - Odmuta IV. - Maliqa II/a-b, onda to istodobno dopušta i okvirnu paralelu Guvnine I. - Maliq IIIa.

Faza IIPitanje kulturne i relativnokronološke pozicije mlađe faze na ovomu nalazištu

neusporedivo je jednostavnije zahvaljujući nedavnoj iscrpnoj studiji B.Čovića o posuškoj kulturi, prema kojemu su glavni predstavnici završne faze te kulture upravo mlađe naselje na Guvninama i odgovarajuća faza višeslojnog naselja u Hateljskoj pećini, pa je i njezin završni stupanj označen kao faza Gagrice-Hatelji. Bit Gagrice-Hatelji razvojnoga stupnja definirana je tako da ne dopušta ozbiljnije korekcije, nego samo manje nadopune.

Nalazi tipa prikazanog na T.V,1, nemaju analogije na drugim nalazištima posuške kulture, pa se čini da predstavljaju posebnost Guvnina, premda im je siguran izvor dosta teško odrediti. Slične su pojave zabilježene na različitim područjima i u okviru različitih kultura, ali s određenim tipološkim odstupanjima u odnosu na primjerke s Guvnina. Slični produžeci postoje na drškama paraćinske grupe, prvenstveno na nekim primjercima urni ali su ti produžeci neusporedivo manji, nemaju tako izrazitu stubastu formu, sasvim su drukčije završeni i nisu tektonski vezani za tijelo drške. Zbog toga će čvršća veza u tim relacijama biti teško ostvariva. S druge strane, slične pojave postoje i na Apeninskom poluotoku, a tu mislim na Polada, Appeninica, odnosno Subappeninica manifestacije brončanoga doba. Ta se veza čini znatno prirodnijom,

pogotovo kada se uzmu u obzir i druge dodirne točke koje postoje između posuške kulture i kultura brončanoga doba u Italiji. Razumije se, pri takvu povezivanju ne smiju se izgubiti iz vida znatni problemi kronološke naravi s obzirom na kronološku poziciju faze Gagrice-Hatelji, odnosno sinkronizam Polada-Nečajno/Sovići faza, dalju sinkronizaciju Appeninico-Gagrica-Hatelji, te otvoreno pitanje gornje granice faze Gagrice-Hatelji u odnosu na Subappeninico manifestaciju. Na temelju takvih relativnokronoloških odnosa u ovomu se času teško može uspostaviti sasvim čvrsta veza s bilo kojom od navedenih pojava. U tomu bi kontekstu, čini se, mogle biti važne analogije koje postoje na Kosovu i u Albaniji, tipološki najbliže nalazima s Guvnina, a čija relativnokronološka pozicija odgovara osnovnim okvirima faze Gagrice-Hatelji.

Tiploške odlike drške na T.XII,2, također nisu uobičajeno svojstvo posuške kulture. Osim sličnoga primjerka iz Zelene pećine datiranog u kasno brončano doba, te tipološki srodnih Appeninico (Subappeninico) pojava, najbolje analogije i ovomu primjerku nalaze se na području Albanije.

Nasuprot tomu, dršku na T.XII,3, koja također nema analogija među poznatim nalazima posuške kulture, moguće je dosta uspješno komparirati s jednom drškom iz Varvare A3. U tomu smislu postoje i stanovite razlike, budući da je gornji dio primjerka s Guvnina više raščlanjen. S druge strane, nalaz iz Varvare datiran je u prijelaz iz ranoga u srednje brončano doba, dok bi primjerak s Guvnina morao biti nešto mlađi. Ipak, čini se da je tu malu kronološku razliku moguće prevladati uzimajući u obzir još jedan sličan primjerak iz Varvare B1.

S iznimkom ovih nekoliko nalaza, najveći dio keramičkog materijala mlađeg naselja na Guvninama pokazuje svojstva faze Gagrice-Hatelji posuške kulture u smislu definicije B.Čovića , pa i kronološka pozicija mlađega naselja na Guvninama ostaje posve u okvirima onoga položaja koji je već B.Čović postavio.

H A T E L J S K A P E Ć I N A

I Prirodni okviri

Hateljska pećina nalazi se u selu Berkovićima (zaselak Hatelji) oko 25. km. istočno od Stoca (istočna Hercegovina). Smještena je na obroncima Trusine, veoma visoko (na nadmorskoj visini oko 1000 m.) iznad Dabarskog polja; sl. 1.-2.

Pećina predstavlja nevelik prostor nepravilna kruškolika oblika s proširenim istočnim dijelom i suženim ulazom; Prilog br. Premda okrenuta jugu, pećina nije predstavljala idealan životni prostor. Do njezina ulaza dopire vrlo malo sunca; unutrašnjost je dosta tamna, naročito u proširenom istočnom dijelu; pojedine zone su vrlo vlažne jer su izložene stalnom prodiranju površinske kroz pukotine u stropu; neobična zračna strujanja i vrtlozi usmjereni su na sam ulaz, a pećina u cjelini nije mogla primiti brojniju populaciju. Njezina najveća duljina iznosi oko 28 m, širina oko 20 m, dok se visina od današnjega dna kreće između 7 u ulaznom i 12 m u krajnjem unutarnjem, posve nekorisnu dijelu. U istočnomu dijelu formiran je masivan stubasti stalaktit koji znatno smanjuje njezinu korisnu površinu.

Unatoč svim nepogodnostima pećina je bila uglavnom stalno nastanjena u dugom vremenskom rasponu, čiju donju granicu određuje stariji neolitik, a gornju srednje brončano doba. U njezinoj stratigrafiji postoje dva prekida koja su izravno povezana sa smjenama pojedinih kulturno-povijesnih razdoblja, odnosno smjenama populacija i kultura koje im pripadaju.

II Povijest istraživanja

Prvo, pokusno sondiranje nalazišta izveo sam 1984. godine, kada je otvorena sonda veličine 4x2 m, postavljena u pravcu istok-zapad na samom ulazu u pećinu. Premda je ta sonda

relativno mala i nalazi se gotovo na periferiji korištenog dijela pećine, ipak je dala vrlo važne podatke o nalazištu, pa su oni predstavljali orijentaciju i polaznu točku za dalja istraživanja. Na tomu mjestu dosegnuta je dubina kulturnoga sloja od oko 1,60 m, a ujedno dobivena i prva predodžba o stratigrafiji nalazišta. Utvrđeno je da keramički nalazi omogućavaju izdvajanje nekoliko faza razvoja.

Sustavna iskopavanja izveo sam u dvije istraživačke kampanje 1987. i 1988. godine, kojom je prilikom otvorena površina od 88 m�2�, odnosno ukupna površina od 96 m�2� zajedno s pokusnom sondom, što odgovara približno polovici korisnoga dijela pećine. U odnosu na rezultate pokusnoga sondiranja, sustavna iskopavanja donijela su još jednu kvalitetu. Pored potvrde zapažanja iz 1984. godine, pružila su podatke o postojanju još dviju faza razvoja, specifičnostima stratigrafske slike, te niz podataka zanimljivih za rekonstruiranje realnoga života u pećini.

III Način iskopavanja

Tijekom sondažnoga i sustavnoga iskopavanja istražena je kompaktna cjelina u prednjemu dijelu pećine (Prilog br. 1.), a koncentriranje istraživanja na taj dio nalazišta uvjetovalo je više razloga. Tu je već bila postavljena pokusna sonda koja je dala prve informacije o nalazištu, pružila osnovni uvid u stratigrafske odnose i položaje slojeva, pa je bilo prirodno da se sustavna iskopavanja počnu razvijati na čvrstim i sigurnim pokazateljima. Drugo, ovaj se dio pećine u funkcionalnom smislu jasno odvaja od ostalog prostora: to je istodobno i njezin komunikacijski i stambeni prostor, pa je kao takav nudio mogućnost prikupljanja podataka o različitim aspektima života u pećini. I treće, imajući u vidu cjelokupnu situaciju na nalazištu, pretpostavio sam kako je jedino na ovomu njegovu dijelu moguće prikupiti sve relevantne podatke o stratigrafiji, objektima i konstrukcijama, vrstama i tipovima nalaza. Prilikom iskopavanja vođeno je računa o mogućnostima sukcesivnog otkopavanja pojedinih kvadrata u grupama, kako bi profili već otvorenih površina pružili mogućnost kontrole u daljem razvijanju iskopavanja. Tijekom 1987. godine iskopavanje je započeto najprije u kvadratima I. i II. Započinjanje iskopavanja u tim kvadratima uvjetovala je njihova povezanost s pokusnom sondom, ali i razlozi praktične naravi. Na taj je način dobiven podužni profil kroz ovaj dio pećine, vrlo važan za istraživanje susjednog kvadrata III. i nepotpunog kvadrata IV.

Iskopavanjem kvadrata III. i IV., temeljenim na profilima pokusne sonde i kvadrata II., postignut je dvostruki cilj: kontrolirani su stratigrafski podaci s prethodno istražene površine i dobiven poprečni presjek kroz slojeve toga dijela pećine, vrlo važan za istraživanja kvadrata V. i VI.

Iskopavanjima 1987. godine potvrđeni su svi rezultati dobiveni pokusnim sondiranjem, ali je iskopavanje 1988. godine značajno dopunilo prethodno dobivenu sliku. U kvadratima V. i VI. kulturni sloj je najdeblji, stratigrafija najsloženija pa su i rezultati najpotpuniji.

Iskopavanje je provedeno prema načelima stratigrafskog pristupa bez okomitog arbitriranja. Svaka stratigrafska jedinica iskopavana je odvojeno, u okviru ravnomjernih otkopa debljine 0,10 - 0,15 m., a kada su to pojedine situacije u slojevima zahtijevale, otkopi su prilagođavani odlikama sloja, položajima objekata ili konstrukcija.

Sigurnost i veliko olakšanje tijekom iskopavanja pružili su pravilno i gotovo vodoravno nataloženi slojevi na većemu dijelu istraživane površine, ali i izraziti i debeli slojevi pepela, gari i izgorene zemlje.

U svezi s ovim stoji i pitanje arheoloških nalaza. Karakter nalazišta, debljina sloja i veličina istražene površine tražili su, prije svega, fiksiranje točne stratigrafske slike, što je i osigurano primjenom stratigrafskog metoda iskopavanja. S druge strane, finija analiza suodnosa pojedinih vrsta nalaza zahtijevala je njihovu statističku obradu, pa zbog toga prikupljeni nalazi nisu uopće reducirani.

IV Stratigrafska slika

Kulturni sloj Hateljske pećine nije ujednačen, pa ni stratigrafija u svim istraženim dijelovima nije jednaka. Tijekom isko pavanja utvrđeno je sljedeće:

1. Prvotno dno pećine gotovo je vodoravno s veoma blagim, ali očekivanju posve suprotnim, nagibom od juga prema sjeveru, odnosno od ulaza prema unutrašnjosti. Pad dna pećine prema izlazu postoji samo u kv. I., pa se tako njezino prvotno dno blago lomi približno po liniji razgraničenja kv. I. i pokusne sonde; Prilog br. 1.

2. Razmjerno podudarno očekivanju kretala se i debljina kulturnoga sloja koja je varirala od oko 0,20 m. u kv. I. kod točke A, do oko 3,00 m. u kv. V. kod točke E.

3. Nasuprot tomu, posve je neočekivana dubina prvotnog dna pećine s obzirom na nagib suprotan očekivanju, te s obzirom na neočekivanu debljinu recentnih naslaga u pojedinim kvadratima. U odnosu na današnju razinu, ono se kod točke A u kv. I. nalazilo na dubini od 0,40 m.; u pokusnoj sondi kod točke B na 1,25 m.; u kv. II. kod točke C na 1,95 m.; u kv. V. kod točke D na 2,70 m. i u kv. V. kod točke E na 4,20 m.; Prilog br. 1.

4. Rezultati pokusnoga sondiranja na temelju kojih su preliminarno izdvojene tri faze razvoja (stariji neolitik, razvijeni eneolitik i rano brončano doba) ostavili su mogućnost postojanja i nešto razvijenije stratigrafije u kvadratima s debljim kulturnim slojem, ali samo u okvirima ta tri osnovna razdoblja. To je potvrđeno i u kvadratima I. - IV., naročito III. i IV., gdje su uočeni neki elementi koji su dopuštali mogućnost izdvajanja jedne podfaze ranoga brončanoga doba, vezane za sam kraj ranoga i početak srednjega brončanoga doba. Zato nikakvo posebno iznenađenje nisu bili rezultati iskopavanja u kv. V. i VI. koji su ukazali na postojanje i jedne posebne razvojne etape, koja pripada srednjem brončanom dobu. U odnosu na pokusno sondiranje, a promatrano u kronološkom smislu, to je značilo postojanje 4 faze razvoja (stariji neolitik, razvijeni eneolitik, rano i srednje brončano doba). Nasuprot tomu, posve neočekivani rezultat predstavljalo je otkriće sloja mlađega neolitika utvrđenog u kv. V i VI., jer na prethodno istraženim površinama za to nisu postojale nikakve indicije. Otkrićem toga sloja utvrđena je potpuna stratigrafija s 5 faza razvoja: stariji neolitik, mlađi neolitik, razvijeni eneolitik, rano i srednje brončano doba. Ovomu treba dodati i mali fundus srednjovjekovnih nalaza, izdvojenih u veoma tanku ali ipak posebnu sloju, a to znači i u posebnoj fazi.

5. Utvrđivanjem faze mlađega neolitika postignut je još jedan rezultat. Konstatirano je i postojanje vodoravne stratigrafije, jer je sloj mlađega neolitika vezan samo za površinu sjeverno od kv. II. i III.

6. Kulturni slojevi Hateljske pećine taloženi su dosta pravilno i bez devijacija, s iznimkom početne devijacije eneolitiskih slojeva na granici kvadrata II. i III. prema kvadratima V. i VI. do koje je došlo zbog navedenih razloga.

7. Rezultati iskopavanja tijekom svih godina daju različite stratigrafske podatke, a najpotpuniju sliku pružaju kv. V. i VI., pa podjela kulturnih slojeva mora počivati na rezultatima koje su oni dali, a rezultati iz drugih kvadrata moraju se uklapati u stratigrafiju kvadrata V. i VI. Tu ne postoje nikakve poteškoće jer je stratigrafska slika nalazišta u cjelini vrlo jasna. Slojevi starijega i mlađega neolitika međusobno su jasno razdvojeni sterilnim međuslojem, kakav postoji i između sloja mlađega neolitika i razvijenoga eneolitika. Nasuprot tomu, između slojeva razvijenoga eneolitika, ranoga i srednjega brončanog doba ne postoje nikakvi prekidi i oni predstavljaju jednu stratigrafsku cjelinu, neovisno o njihovoj različitoj kulturnoj i kronološkoj pripadnosti. Činjenica da između najmlađega prapovijesnog i srednjovjekovnoga sloja postoji hijatus jasna je sama po sebi.

8. Promatrano s kronološkoga stajališta, u stratigrafiji Hateljske pećine moguće je izdvojiti 6 faza razvoja. Međutim, kada se ta podjela promatra kroz kulturni razvoj, onda je situacija nešto drukčija. Naime, premda sedimenti ranoga i srednjega brončanoga doba pripadaju različitim kronološkim odsjecima toga razdoblja prapovijesti, u kulturnom smislu oni

predstavljaju jednu čvrstu cjelinu. Zapravo, radi se samo o dvije etape u razvoju jedne jedinstvene kulture, pa slojeve ranoga i srednjega brončanoga doba treba promatrati kao jednu fazu s dvije podfaze. Imajući to u vidu, a promatrano u odnosu na kv. V i VI i uz idealno uzete parametre, stratigrafska podjela Hateljske pećine daje sljedeću sliku:

Faza I 4,21 - 3,81 - stariji neolitik(3,81 - 3,77) - sterilni sloj

Faza II 3,77 - 3,45 - mlađi neolitik(3,45 - 3,33) - sterilni sloj

Faza III 3,33 - 2,55 - razvijeni eneolitikFaza IVa 2,55 - 2,05 - rano brončano dobaFaza IVb 2,05 - 1,48 - srednje brončano doba

(1,48 - 1,46) - sterilni slojFaza V 1,46 - 1,38 - srednji vijek

1,38 - 0,00 - recentni sloj

V Stambene zone i prateći objekti

Pećinska naselja ovoga tipa, veličine i uvjeta za život koje pružaju, podrazumijevaju racionalnu organizaciju i prostora i života u njima. Određen oblik organizacije prostora i ovdje je proveden, a to dokazuje i niz uočenih podataka.

Prvo, stalna vlažnost pojedinih zona pećine i izloženost čestim prodorima površinskevode, bitno je smanjivala korisnu površinu pećinu i uvjetovala lociranje vitalnih fukcija populacije u suhim dijelovima pećine. U izravnoj svezi s tim stoje sva otkrivena ognjišta, koja su redovito smještena na suhim dijelovima pećine, neovisno o njihovoj stratigrafskoj poziciji, vremenskoj i kulturnoj pripadnosti, pa se u profilima pojedinih zona smjenjuju debele naslage gari i pepela; sl. 3-4.

Drugo, lociranje ognjišta na suhim mjestima posve je uvjetovano vanjskim čimbenicima, ali njihovo koncentriranje uz rub pećine u izravnoj je svezi sa zahtjevima koje postavlja jedna zajednička potreba, a to je komuniciranje unutar pećine. Prirodno je da taj komunikacijski karakter, barem u prvomu suženom dijelu pećine, ima upravo njezin središnji prostor. U stratigrafskom smislu taj je dio i najmanje izrazit. Po boji i kvaliteti sedimenta jako se razlikuje od ostalih površina, a sva razgraničenja slojeva i brojni proslojci utapaju se i gube u ujednačenoj i izrazito tamnoj zemlji. Svi slojevi toga dijela pećine prepuni su amorfna kamena različitih veličina, nabacana, reklo bi se bez ikakva suvisla cilja. Međutim, s obzirom na karakter toga prostora kao zajedničke komunikacije i izrazitu vlažnost, jedino racionalno objašenja te činjenice treba tražiti u pokušaju njegove drenaže.

Treće, sav život u pećini morao je biti koncentriran oko ognjišta, zbog toga što je takav zahtjev postavljalo gospodarstvo njezinih stanovnika, ali i niska stambena vrijednost pećine (tamna unutrašnjost, izrazita vlažnost, neobično i jako strujanje zraka na sam ulaz, zbog čega je u njoj bilo teško svako duže zadržavanje bez izvora toplote i svjetlosti. Sudeći prema rasporedu ognjišta, populaciju Hateljske pećine moglo je činiti optimalno 6 - 7 obitelji.

Četvrto, sva ognjišta imaju karakter običnih vatrišta jer u njihovu izgradnju nije uložen ni minimalan konstrukcijski napor. Radi se o najobičnijem loženju vatre na površini zemlje, bez ikakve posebne pripreme. Zato se posebno vrijednim čini podatak da je uz neka vatrišta u profilima bilo moguće jasno uočiti tragove zašiljenih kolaca, čija je namjena, sasvim sigurno, bila vezana uz pripremanje hrane; Prilog br. 4.

VI Gospodarstvo

Budući da odgovarajući nalazi nisu stručno obrađeni, ovdje nije moguće iznijeti egzaktne podatke o ekonomskoj osnovi stanovnika pećine, nego samo opće napomene temeljene na vlastitom poznavanju toga materijala.

1. U svim slojevima pronađena je razmjerno značajna količina životinjskih kostiju među kojima je uočljivo postojanje predstavnika i divlje i domaće faune. Među prepoznatljivim primjercima domaćih životinja uočljiva je dominacija kostiju ovce ili koze, dok je broj kostiju goveda razmjerno malen. Među predstavnicima divlje faune zapažaju se kosti divlje svinje i plemenite divljači, ali prevladavaju kosti sitnih životinja.

2. Tijekom svih istraživanja nisu pronađeni nikakvi ostaci cerealija. Premda se taj podatak mora uzeti s određenom rezervom, vjerojatno je da u Hateljskoj pećni ne treba računati s takvim nalazima. Barem ne u nekoj ozbiljnijoj mjeri.

3. U svim slojevima nalažene su kućice puževa i riječnih školjki, ali su ti nalazi dosta skromni i ne mogu se izjednačiti s drugim podacima.

Premda na ovoj razini istraženosti raspoloživih nalaza, navedeni podaci predstavljaju krajnji domet pouzdanog prikaza gospodarske osnove, neke je zaključke moguće izvesti i posredno.Polazeći od mikropoložaja Hateljske pećine gotovo na vrhu jednoga od planinskih obronaka, niske agrarne vrijednosti Dabarskog polja i razmjerno povoljnih ekonomskih potencijala visoravni iznad pećine, pretpostavka da je i život prapovijesnih populacija koje su je koristile bio usmjeren na prostor iznad nje, a ne na polje ispod nje, čini se vrlo vjerojatnom. Zbog toga se nameće i zaključak da je gospodarstvo svih populacija Hateljske pećine počivalo na stočarstvu i lovu, dok je uloga zemljoradnje bila krajnje ograničena, a rekao bih i krajnje zanemarljiva.

VII Kulturna stratigrafija

U Hateljskoj pećini postoje četiri osnovne faza razvoja koje zahvaćaju vrlo dug kronološki raspon od neolitika do srednjega brončanog doba. Njihovo je razdvajanje moguće lako provesti na temelju stratigrafskih zapažanja i tipoloških svojstava pokretnih arheoloških nalaza.

Faza INajstarija faza Hateljske pećine pripada impresso kulturi starijega neolitika, a

karakteriziraju je, prije svega, keramički nalazi budući da su ostale vrste nalaza zastupljene iznimno skromno, samo s pet primjeraka. Od toga tri pripadaju kremenim oruđima, a u svim se slučajevima radi o noževima. Prema sačuvanosti i kakvoći obradbe izdvaja se jedan relativno dug primjerak od crvenkasta kremena, s dobrom oštricom bez dodatnoga retuširanja, T.I,1., dok su druga dva, izrađena na isti način ali od sivoga i mrkoga kremena, sačuvana samo djelomice, T.I,2.-3.Koštane izrađevine zastupljene su još skromnije, samo s dva nalaza. U prvomu se slučaju radi o glačalici za obradu keramike, a možda i instrumentu za izvođenje ornamenata, izrađenoj jednostavnim zasijecanjem jednoga kraja šuplje životinjske kosti, čiji je drugi neobrađeni kraj služio kao prirodno vrlo dobro formirana drška, T.II,1. Kod drugoga nalaza radi se o malenom i brižljivo obrađenom šilu, T.II,2.

S obzirom da potječu iz razmjerno tankoga sloja, keramički nalazi zastupljeni su u neuobičajeno velikom broju. Premda postoje dvije jasno odvojene kategorije nalaza, njihova uobičajena podjela na grubu i finu keramiku nije moguća. Uzimajući u obzir sva navedena svojstva obje skupine nalaza, puno prihvatljivija i svrsishodnija je podjela na monokromnu i impresso keramiku u užemu smislu. Impresso keramika je znatno brojnije zastupljena od monokromne, a njihov se međusobni odnos kreće oko 75% : 25% u korist impresso keramike.

Prvoj skupini pripadaju ulomci posuda različitih veličina, izrađeni od zemlje s naknadno dodanim primjesama izmrvljena kamena, različite granulacije ali pretežno vrlo sitnih zrnaca.

Keramika je dobro pečena, a boja površine je različita i kreće se od svjetlih oker preko crvenkastih do smeđih i crnih tonova. Rijetko je čitava posuda jednobojno tonirana. Sve posude te skupine bile su ukrašene nekom od impresso tehnika.

Drugu skupinu nalaza čine ulomci posuda gotovo isključivo manjih dimenzija, tanjih stijenki izrađenih na isti način samo je njihova površina fino uglačana do visokoga sjaja. Boja im se kreće uglavnom u crvenkastim, crvenkastosmeđih i crnim tonovima.Druga važna odlika keramičkih nalaza ove faze je njihova prilično velika tipološka unificiranost u kojoj dominiraju zatvoreni loptasti oblici, neovisno o tomu kojoj skupini pripadaju.

Među impresso keramikom moguće je izdvojiti sljedeće vrste posuda: lonce, zdjele, lončiće i šalice. Premda zbog usitnjenosti ulomaka u pouzdane odnose nije moguće ulaziti, s dosta vjerojatnosti je moguće pretpostaviti da su lonci i zdjele približno ravnomjerno zastupljeni, dok lončići i šaljice čine manju skupinu nalaza.

Među loncima je moguće izdvojiti tri osnovna tipa s nekoliko varijanti. Najjednostavniji je tip konična lonca, jednostavnih ravnih stijenki, ali je i zastupljen znatno rjeđe nego drugi tipovi, T.III,1. Drugomu tipu pripadaju duboki jajasti lonci s dvije varijante; jedna s izrazito uvučenim gornjim dijelom; T.III,2., i druga nešto otvorenija s diskretno naglašenim obodom, T.III,3. Češće od oba navedena zastupljen je tip nižega, izrazito zatvorena i gotovo loptasta lonca, koji dolazi u varijantama od potpuno zatvorenih, T.III,4., do nešto otvorenijih oblika s diskretno istaknutim obodom, T.III,5.-6.

Tipološka unificiranost zdjela još je izrazitija, pa je moguće izdvojiti samo dva tipa. Prvomu, vrlo rijetko zastupljenom tipu pripadaju konične zdjele, T.V,1., a drugomu, prevladavajućem posve zaobljeni oblici koji se kreću od izrazito zatvorenih, T.V,4, do otvorenijih i mekeše modeliranih formi s blago naznačenim obodima, T.V,2.-3.,6. Prema tipološkim odlikama, primjerak na T.IV,1., blizak je zdjelama, ali po veličini više odgovara loncima.

Posebnu skupinu čine posude znatno manjih dimenzija pa sam ih nazvao lončićima i šalicama. Radi se o izduženim jajastim formama zastupljenim u varijantama s neprofiliranim T.V,7., ili blago naznačenim obodom, T.V,5. Posve pouzdanu podjelu između šaljica i lončića nije moguće jednostavno provesti, jer se najčešće radi o ulomcima posuda koje se u tipološkom smislu mogu uspješno komparirati s prethodno navedenim - dakle, riječ je o jajastim formama s neprofiliranim, T.VII,1., ili tek blago naznačenim obodom, T.VI,2.-3.,5.,- pa se kao jedini element njihova razdvajanja može uzeti tek veličina. S određenom sigurnošću tek se primjerak na T.VI,4., može nazvati šaljicom.

Monokromnu keramiku karakterizira nešto širi repertoar oblika. Najbrojnije su duboke zdjele, koje se javljaju u izrazito zatvorenoj varijanti s neprofiliranim ili varijanti s blago naznačenim obodom, T.VII,2.-3.,5., a skupini standardnih formi treba dodati i tip jednostavna konična lonca, T.VII,1., premda su lonci u cjelini znatno slabije zastupljeni.

U grupu posuda nestandardnih oblika spada jedan primjerak piriformne posude, T.VI,6., te ulomci posuda malih dimenzija, kojima bi najbolje odgovarao naziv zdjelice. Radi se o poluloptastim formama sa širokim otvorom, T.VII,4,7, ili raščlanjeno modeliranim varijantama s jasno izdivojenim segmenatima, T.VII,6.

Među drškama zastupljeni su samo široki i masivni tipovi trakastih drški: T.XIV,1.-2., T.XIV,4.-5.,7.-8., T.XIV,3.6.Nasuprot dosta stereotipnom repertoaru keramičkih formi stoji bogat ukrasni sustav u kojemu, čini se, nije moguće izvršiti pravu sistematizaciju prema motivima, tehnikama i kompozicijskim rješenjima jer je gotovo svaki ulomak ukrašen na drukčiji način i predstavlja primjerak za sebe. Ipak, gledano prema općim srodnostima, ukrasni sustav ove faze karakteriziraju sljedeća svojstva:

a) Najveći broj ulomaka (oko 42,00%) ukrašen je standardnim impresso tehnikama: utiskivanjem prsta, nokta ili štipanjem, T.VIII,1.-5.; T.XIV,8.

b) Nešto manji postotak (oko 35,50%) otpada na ulomke ukrašene utiskivanjem nekog instrumenta, tako da motivi podražavaju one izvedene utiskivanjem nokta i prsta, T.IX,1.-3.,6. Tu spadaju i duži ili kraći zarezi izvedeni oštrijim ili tupljim instrumentom, T.IX,4.-5.; T.X,1.; T.XIII,6.; T.XIV,1.-3.,7.

c) Znatno je manje (oko 18%) primjenjivana tehnika žigosanja, a ovisno o izboru instrumenta i njegovu obliku, ovim načinom ukrašavanja dobiveni su trokutasti, T.X,3.-7.; T.XI,3.-5.; kružni ili ovalni motivi, T.XI,6.-7.; T.XII,1., te izduženo ovalni motivi slični štapićima, T.XII,7. Među žigosanim motivima postoji i jedna manje zastupljena skupina nalaza u kojoj svaki ulomak predstavlja primjerak za sebe i to zbog instrumenta kojim su ukrasi izvedeni: T.XII,2.-3.,4.6.

d) Skupinu vrlo rijetko zastupljenih ornamenata (oko 4,5%) čine oni izvedeni utiskivanjemruba školjke T.XIII,1.-3.

e) Iznimno rijetko zastupljena je barbotino tehnika, odnosno ogrubljivanje površine posude nanošenjem sloja žitke gline, koja je u ovome slučaju modelirana laganim prevlačenjem prstima (tzv. "organizirani barbotin"). Slikani ukras zastupljen je samo na jednom ulomku na kojemu je tamno slikani spiraloidni motiv izveden na svijetloj podlozi, sl. 7.

Faza II Ova faza pripada hvarsko-lisičićkoj kulturi mlađega neolitika. Nalaze koji je

dokumentiraju čini, prije svega, keramički materijal, dok su drugi nalazi iznimno rijetki.Od kremenih izrađevina na raspolaganju je jedan jedini primjerak nožića, T.I,4., a i glačane kamene izrađevine zastupljene su nalazom samo jedne jezičaste sjekire, T.I,6.

Koštane alatke nešto su brojnije, ali je i njihova zastupljenost posve minimalna. Osim glačalica, izrađenih od koso odrezane šuplje životinjske kosti, T.II,3, pronađena su još samo dva primjerka brižljivo obrađenih šila koja se međusobno razlikuju jedino prema obliku glave, T.II,4.-5.

Keramički nalazi neusporedivo su brojniji i omogućavaju klasičnu podjelu na grubu i finu keramiku, a obje keramičke vrste podjednako su zastupljene.

Grubu keramiku karakterizira tehnološka ujednačenost. Posude su izrađene od dobro pročišćene zemlje, u koju su naknadno dodane značajne količine fino usitnjena kristaliziranog kalcita, što pridonosi čvrstoći posuda ali utječe i na kvalitetu njihove površine, koja je i kod brižljivije obrade uvijek hrapava. Boja površine kreće se od svijetlih crvenkastih i crvenkastosmeđih do tamnosivih tonova uz prevladavanje ovih zadnjih.

Budući da najveći broj ulomaka nije dovoljno tipološki indikativan, cjelovit tipološki pregled grube keramike ove faze nije moguće dati. S potpunom sigurnošću mogu govoriti samo o dva tipa: jednostavnim koničnim loncima s uvučenim gornjim dijelom, T.XVI,1., i izrazito loptastim loncima, T.XV,1.

Nasuprot tomu, posude manjih dimenzija sačuvane su daleko bolje. Radi gotovo isključivo o jednoj vrsti posuda - zdjelama - modeliranim u jednostavnim zaobljenim formama. Nešto su češći otvoreniji poluloptasti oblici, T.XVI,3.-4., od onih gotovo loptastih, T.XVI,2. Osim toga, u rijetkim primjercima zastupljeni su i lončići tipa kao na T.XVI,5.

Na gruboj keramici ornamentika je vrlo rijetka i svodi se na jednostavne urezane linije na vratu posude, lučne trake i njihove kombinacije, T.XV,1; T.XVI,2, a iznimno se javljaju složenije kompozicije - nizovi visećih i stojećih šrafiranih trokutova, T.XVI,3.

U osnovnoj tehnologiji fine keramike nema nikakve razlike prema gruboj keramici. Zemlja je dobro pročišćena od prirodnih primjesa, ali joj je naknadno dodano dosta vrlo fino isitnjena kalcita. Bitno je drukčija samo obrada površine na koju je nanesena tanka prevlaka fino pročićene zemlje, uglačane do visokoga sjaja. Boja površine dosta varira i kreće se od svijetlih oker, crvenkastih, crvenkastosmeđih do izrazito crnih tonova, a u cjelini prevladavaju tamnije nijanse.

Fina je keramika u znaku potpunog prevladavanja zdjela nad ostalim vrstama posuda, premda broj tipova nije velik.Češće od ostalih su mekano zaobljene zdjele s blago naglašenim vratom, T.XVII,2.; T.XVIII,1.; T.XIX,4.-5. Puno rjeđi su primjerci čiji je vrat jasno formiran, visok i ima konkavan ili skoro cilindričan oblik, T.XVIII,4.; T.XX,2. Drugomu tipu pripadaju jednostavne poluloptaste, T.XVII,3.; T.XX,1., ili loptaste forme, T.XVII,1.; T.XIX,2.; T.XX,1.

Izvan ovih osnovnih oblika stoje rijetki primjerci kruškolikih posuda, T.XIX,6., i samo iznimno primjerci tipa kao na T.XVII,6.

Ornamentika na finoj keramici ima sva obilježja hvarsko-lisičićke kulture, a to se odnosi i na motive i tehnike njihova izvođenja. Zastupljeni su sasvim karakteristični motivi: polumjesec, T.XIX,2.; uglate i lučne trake, T.XIX,1.,5.; girlande, T.XIX,6., i spiraloidni motivi, T.XIX,3., a svi motivi izvedeni su tehnikom urezivanja.

Češći od svih ostalih je jedan sasvim neobičan motiv, odnosno kompozicija koju tvori. Više vodoravnih, koso šrafiranih traka, izvedenih urezivanjem, stepenasto su poredane i međusobne povezane kratkim okomitim trakama izvedenim na isti način. U međuprostrima su izvedeni kratki, koso postavljeni zarezi, T.XVIII,1. Na nekim primjercima uočavaju se tragovi crvene inkrustacije. Taj je ukras vezan i za sasvim određeni tip posuda, upravo onaj prikazan na T.XVIII,1., i T.XX,1.Ukrašavanje kaneliranjem zastupljeno je samo jednim primjerkom, T.XX,3.

Faza III Primjereno debljini kulturnoga sloja, količina nalaza koji dokumentiraju ovu fazu znatno

je veća nego u prethodnim. Međutim, ni u ovoj fazi nije pronađena nijedna kremena izrađevina, premda je prikupljen manji broj odbitaka, a i koštani nalazi ograničeni su samo na dva primjerka šila, T.II,6.-7.

Nasuprot tomu stoji brojan keramički materijal koji je posve u znaku grublje keramike. Posude su najčeće izrađene od dobro pročišćene zemlje, bez naknadnih dodataka, a ako ih i ima radi se o različito granuliranim zrncima obična krečnjaka. Obradi površine posuda nije poklonjena nikakva posebna pozornost premda nije ni posebno gruba ni hrapava. Na velikoj većini ulomaka jasno se vide tragovi dotjerivanja površine, ali u pitanju je samo primarno poravnavanje a ne i glačanje.

Boja posuda je različita i kreće se od svijetlih oker do crvenkastosmeđih, smeđih i tamnosivih tonova, a nerijetko je i višebojna, ali prevladavaju svjetlije nijanse. Velika većina posuda u presjeku ima tamnu jezgro dok su vanjski dijelovi stijenki u boji osnovne površine.

Keramografiji ove faze svojstveno je nekoliko pojava koje ostaju njezine trajne odlike od najstarijih do najmlađih sedimenata.

Najbrojnije su (52,23% u kv. V. i 55,45% u kv. VI.) posude s cilindričnim, nešto suženim, vratom i donjim dijelom koji se kreće od jajastih do gotovo loptastih formi, T.XXI,1.-3.; T.XXII,1.-3.; T.III,1.-2.; sl. 10.-11. Najveći broj posuda ovoga tipa ima prstenasto zadebljane obode, od blagih TXXII,2., sl. 11., do jako istaknutih i profiliranih oblika, T.XXI,3.; T.XXII,1.,a uobičajeno je da se modeliraju i utiskivanjem prsta, T.XXIII,l.; T.XXIV,1.-2.

Drugu, vrlo važnu odliku (37,28% u kv. V. i 38,80% u kv. VI.) predstaljaju konične ili poluloptaste posude s proširenim, prema unutra koso odrezanim obodom, T.XXIV,3.-4.; T.XXVII,1.-4.; T.XXVIII,1.-3.; T.XXIX,1.-3. Na manjemu broju primjeraka javljaju se prstenasta zadebljanja oboda, T.XXIX,2.

Ostalim keramičkim tipovima ove faze pripada tek 10,49% odnosno 5,75%, ali to je i najkvalitetnije izrađena keramika. Najveći broj ulomaka pripada posudama s loptastim ili gotovo loptastim recipijentom i kraćim cilindičnim ili prstenastim, nekad izvijenim vratom, sl. 12.-13.; T.XXIV,4.; T.XXV,1.-2.; T.XXVI,2., a u pojedinačnim primjercima dolaze posude bikonične profilacije, T.XXX,1., manje posude zatvorenih loptastih oblika s uskim otvorom, T.XXX,2., te čisti konični oblici, sl.14.

Pronađen je razmjerno mali broj drški a radi se isključivo o trakastim tipovima koji spajaju rameni i vratni segment, T.XXV,3.; T.XXVI,1.-2., ili su pak izvedene na samome ramenu, sl. 11. Najčešće se radi o dvije nasuprot postavljene drške, dok su pouzdani nalazi s dva para drški vrlo rijetki, sl. 11.

U ukrasnome sustavu treba razdvojiti prave ornamente i one pojave koje samo u širem smislu imaju taj karakter. U ovu drugu grupu ubrajam prstenasta zadebljanja oboda, pogotovo ona modelirana utiskivanjem prsta, T.XXIII,1.; T.XXIV,1.-3.; nizove kratkih zareza ili ovalnih udubljenja, T.XXII,3.; T.XXVII,3.; T.XXVIII,1.-2.; plastične trake aplicirane na različitim dijelovima posuda, T.XXIII,2.; T.XXVII,2. U svim tim slučajevima jasno je izražena želja da se razbije monotonija i jednoličnost površine, ali je ona ostvarena vrlo jednostavnim tehnikama, a čitav zahvat nema velikih estetskih i likovnih vrijednosti. U tu grupu uvršćujem i barbotino keramiku koja je u ukupnoj masi nalaza najzastupljenija ornamentalna pojava, T.XXXI,5., premda je statistika u pojedinim kvadratima posve različita, (23,46% u kvadratu V., i upola manji postotak u kvadratu VI.).

Pravo ukrašavanje u ovoj fazi vrlo je rijetko. U kvadratu V. ukrašeno je 0,41% a u kvadratu VI. 0,48% nalaza. Unatoč tomu, ipak je moguće uočiti stanovite "zakonitosti" i u smislu prevladavanja pojedinih načina ukrašavanja i u smislu njihove vezanosti za pojedine tipove posuda.

1. Posve prevladavaju dva ukrasna sustava od kojih jedan ima obilježja ukrasnoga sustava rane faze cetinske, a drugi obilježja tzv. "jadranskoga tipa ljubljanske kulture".

2. Cetinski tip ukrasa vezan je za posude manjih dimenzija s loptastim recipijentom i višim cilindričnim vratom, dok su ukrasi s obilježjima u stilu ljubljanskoga likovnoga izraza vezani za konične ili poluloptaste zdjele s proširenim i koso odrezanim obodom. To su pravila, a iznimke su rijetke.

3. Ta dva ukrasna sustava međusobno nikada nisu kombinirana ali posve paralelno postoje. Nema nikakve mogućnosti njihova stratigrafskog razdvajanja.

Ornamentika cetinskoga tipa i u izboru motiva i u njihovu komponiranju očituje se kao posve tipizirana pojava. Vrat posude redovito je ukrašen nizom usporednih, oštro urezanih okomitih linija, dok je rame ukrašeno jednom ili više vodoravnih, mrežasto šrafiranih traka, sl. 16.; T.XXXI,3.; T.XXXIV,1.-3. Čitava ornamentalna zona obično je ograničena na vrat i rame a završava se vodoravnom trakom, ali su moguće i druge kombinacije: ispod najniže trake izveden je niz visećih mrežasto šrafiranih trokutova, sl. 17.; više paralelnih vodoravnih linija; okomite paralelne linije koje se spuštaju niz trbuh, sl. 16., i slično. Na pojedinim primjercima vodoravna traka prekinuta je drugim motivom postavljenim paralelno s uzdužnim osima posude: višestrukim nizom cik-cak motiva, T.XXXIV,2., ili koncentričnih i mrežasto šrafiranih pravokutnika, T.XXXIV,3.

Drugi način ukrašavanja pripada stilu svojstvenom ljubljanskoj kulturi. U osnovi tog načina ukrašavanja stoji uska urezana traka unutar koje su, tehnikom žigosanja, izvedeni dvostruki nizovi sučelice postavljenih trokutova pa se u međuprostorima postiže efekat pozitivne cik-cak trake, sl. 18.-22. To je najčešći ali ne i jedini način popunjunjavanja trakom definirane površine, sl. 22a-b. Trake su postavljene vodoravno, okomito i koso uz različite međusobne kombinacije, ili pak tvore metope i uglate motive. Samo je u jednom slučaju zabilježeno i ukrašavanje unutarnje površine posude, sl. 22a-b, isto kao što je samo na jednom ulomku sačuvana bijela inkrustacija kojom su ispunjeni žigosani tokutovi.

Ukrasi ljubljanskoga tipa izvođeni su i na drugim tipovima posuda ali znatno rjeđe i u kombinaciji s drugim motivima, sl. 23.-26. Osim toga, tu su ukrasi znatno češće izvođeni drugim tehnikama, prije svega uporabom nazubljenoga kotačića, sl. 23., 26., T.XXXI,1.

Izvan ovih osnovnih načina ukrašavanja stoje i druge ornamentalne pojave ali njihovo grupiranje nije moguće jer se radi o različitim motivima i različitim kompozicijskim rješenjima: T.XXXI,2.,4.; T.XXXII,1.-2., T.XXXIII,1, sl. sl. 27.-28.

Faza IVOva faza rezultat je razvoja započetog tijekom razvijenog eneolitika, ali to ne

podrazumijeva ni kulturno ni kronološko jedinstvo faza III. i IV. Radi se o dvije cjeline koje i stratigrafski i relativnokronološki slijede neposredno jedna iza druge, ali u kulturnom smislu predstavljaju posve različite manifestacije. Faza. IV. je jedna nova kulturna pojava rasprostranjena, prije svega, na području Hercegovine. Zbog stratigrafskih i tipoloških razloga nju je nužno podijeliti na dva stupnja: IVa i IVb.

Faza IVaKulturnu sliku ove faze u cjelini određuju isključivo keramički nalazi, što znači da nije

pronađena nijedna kremena ili koštana izrađevina.Među keramičkim nalazima posve prevladava gruba keramika. Posude su izrađene od

zemlje pročišćene od prirodnih primjesa, kojoj se katkad dodaju zrnca obična krečnjaka. Znatno su rjeđe dodavana zrnca fino isitnjena kalcita, ali je najveći broj posuda izrađen od zemlje bez primjesa ili s primjesama krečnjaka - dakle, u staroj eneolitskoj tradiciji. To je jedna od dodirnih točaka između faza III. i IV. Obradi površine nije poklonjena posebna pozornost, ali posude nisu izrazito hrapave i grube. Na velikom broju ulomaka vide se tragovi ravnanja i priglačavanja, ali se time ne dobija glatka i sjajna površina. Boja površine je vrlo različita i kreće se od svijetlih oker do crvenkastih, smeđih i tamnomrkih tonova kod grube keramike, te tamnosivih i crnih kod fine keramike. Najveći broj posuda u presjeku ima tamnu jezgru, što je srodnost s eneolitskom keramikom.

Keramografiju ove faze karakterizira i dosta velik broj vrsta posuda, njihovih tipova i varijanti.

Najčešći su lonci koji se javljaju u više tipova i varijanti. Premda se radi o sasvim rijetkoj pojavi, ovdje posebno spominjem primjerak na T.XXXV,1, za koji se može ustvrditi da pripada eneolitskim formama, i to onima koje su u prethodnoj fazi predstavljale dominantnu pojavu. U najmanju ruku radi se o čistoj eneolitskoj tradiciji.

Osim toga zastupljeni su i sljedeći tipovi lonaca:- duboki jajasti lonac s dvije osnovne varijante: a) jednostavnih linija i neizdiferenciranih

segmenata, sa zaravnjenim ili blago proširenim obodom, T.XXXV,2.-3.; b) blago zaobljena trbuha s kratkim konkavnim vratom i lagano izvijenim obodom, T.XXXVI,1.-2.; T.XXXVII,1.;

- zatvoreni, izrazito bokati lonac s dvije osnovne varijante: a) s ravnim ili blago naglašenim obodom, T.XXXVII,2.; b) s kratkim konkavnim vratom i izrazito izvijenim obodom, T.XXXVII,3.; T.XXXVIII,1.;

- bikonični lonac, T.XXXVIII,2.-3.; sl. 29.Među navedenim tipovima lonaca u ovoj fazi prevladavaju dva: jajasti lonac s blago

izvijenim obodom, te zatvoreni lonac s izrazito izvijenim obodom. Za lonce su vezani i određeni tipovi drški. Obične trakaste drške ovalna presjeka razmjerno su rijetke i izgleda da su vezane za tip dubokih jajastih i bikoničnih lonaca, T.XXXV,3.; T.XXXVIII,2.; sl. 29. Obično su smještene na gornjemu dijelu posude, bilo na vratu bilo da polaze od oboda prema nižim dijelovima posude.

Uz trakaste zastupljene su koljenaste, bilo jednostavne kao primjerak na T.XXXV,1., bilo varijante s različitim vrstama slabo izraženih produžetaka na samome prijelomu, T.XXXVIII,3.; T.XLV,2.,4. Uobičajene i masivne jezičaste drške od kojih se neke približavaju trokutastim oblicima, T.XLV,3. Posebna su odlika potkovičaste drške, ali ne jednostavni primjerci, T.XXXV,3., nego masivne forme smještene uza sam obod i često modelirane utiskivanjem prsta, T.XXXVI,2.; T.XXXVII,1.

Drugu karakterističnu grupu posuda čine zdjele, zastupljene u više tipova i varijanti. Osnovne formame predstavljaju duboke poluloptaste zdjele bez vrata s blago profiliranim obodom, T.XXXIX,1.-.2., te duboke zdjele s kratkim prstenastim vratom i izvijenim obodom,

T.XXXIX,3. Ostali tipovi zastupljeni su znatno rjeđe: konične zdjele s nižim ili višim, uvijek izvijenim obodom, T.XL,1.-2.; duboke poluloptaste zdjele s proširenim, često i hipertrofiranim, i koso odrezanim obodom, T.XLI,2.,3.; duboke bikonične zdjele s kratkim, konkavno profiliranim vratom, T.XLII,1. Drške su na zdjelama iznimno rijetke, a izgleda da se radi isključivo o jednostavnim trakastim formama, T.XLI,2.

Sljedeću grupu posuda čine pehari i šaljice koje u cjelini predstavljaju i najkvalitetnije rađenu keramiku. Druga značajna odlika je prevladavanje zaobljenih, T.XLIII,1.-3.; T.XLIV,1., nad bikoničnim formama, T.XLII,2-3.; T.XLIII,4. Gotovo svaki primjerak te vrste posuda ima dršku koje spajaju obod s ramenom posude. Drške obično prelaze obod, T.XLIII,2.-3.; T.XLIV,1., ali je znatno veći broj primjeraka koji uz to na gornjemu dijelu drške imaju različite vrste produžetaka, T.XLII,3.; T.XLIII,1.-4.; T.XLIV,2.-7.

Ukrasi su izvanredno rijetki i svode se samo na pojedinačne nalaze: plastične trake modelirane utiskivanjem prsta, T.XXXVI,1., koje su katkad izvodi i na samomu obodu, T.XLVI,1.-2.; potkovičastim, T.XXXVI,2., ili koljenastim drškama, T.XLV,4. Pojedine posude ukrašene su parovima izduženih plastičnih aplikacija, T.XXXVI,2.; T.XLI,1., a pravo ukrašavanje zabilježeno je smo na jednom ulomku, na kojemu su izvedene žlijebljene koncen trične kružnice praćene nizom žigosanih trokutova, sl. 30.

Posebno mjesto zazima jedan ulomak jajolika lonca s blago izvijenim obodom, na čijem je trbuhu izvedena shematizirana predstava ljudskoga lika, sl. 31.

Faza IVbOva je faza osim keramičkih dala i nešto drugih nalaza. Kremene izrađevine zastupljene su

jednim masivnim nožem dosta grube izradbe, T.I,5, a uz njega ide i jedna posebna izrađevina od zelenkasta kamena, T.I,7., kojoj je moguće pripisati utilitarni (brus, pseudobrassard), ali i ukrasni i apotropejski karakter. Koštane izrađevine zastupljene su samo s dva posve nemarno obrađena šila, kojima je samo vrh zašiljen, T.II,8-9.

Keramički je materijal vrlo brojan i raznovrstan, a prevladava gruba keramika, što znači da u osnovnoj tehnologiji izrade posuda nema nikakvih promjena. Jedna razlika uočava se u značajnom povečanja postotka keramike s primjesama kristaliziranog kalcita. Keramika s dodacima kalcita uvijek ima hrapavu površinu pa zato djeluje znato grublje od ostale keramike.

Među keramičkim nalazima moguće je napraviti opću podjelu na lonce, zdjele, šaljice i pehare, zastupljene u više tipova i varijanti. Najveći broj nalaza otpada na lonce među kojima postoji nešto šira skala tipova i varijanti nego u prethodnoj fazi. To se u prvom redu odnosi na tip dubokog lonca kruškasta oblika s visokim suženim vratom i nešto zadebljanim ili neprofiliranim obodom, T.XLVI,1. Taj je tip lonca slabo zastupljen ali je tipološka novost u odnosu na prethodnu fazu. Znatno su češći duboki, mekano profilirani lonci jajasta oblika, vrlo bliski tomu tipu iz prethodne faze, T.XLVI,2.-3. Zajedno s ovima idu duboki ali izrazitije zaobljeno modelirani, lonci: T.XLVII,1.-3., T.XLVIII,1.-2. Karakterističan je tip izrazito zatvorenih lonaca kakvi su bili poznati i u prethodnoj fazi, ali u znatno širemu repertoaru varijanti, međusobno različitih prvenstveno prema obliku i položaju vrata u odnosu na sam recipijent, T.XLVIII,3.; T.XLIX,1.-2.; T.L,1.-3.; T.LI,1.

Za lonce su vezani različiti tipovi drški. Češće su od ostalih okomite trakaste drške ovalna presjeka, T.XLVI,2.-3.; TLVII.1. Drugi značajan tip su jezičaste drške, zastupljene u različitim varijantama: T.XLVII,2.-3.; T.XLIX,2.; T.XLVI,1. Rjeđe su potkovičaste drške, T.XLVIII,3., a veoma su specifične trokutaste drške T.LVII,2.-3.

Drugu značajnu skupinu posuda čine zdjele među kojima posve prevladavaju zaobljene, poluloptaste ili loptaste forme s kratkim prstenastim obodom, T.LII,3.-5. Znatno su rjeđe dublje i pliće poluloptaste zdjele s proširenim i prema unutra koso odrezanim obodom, T.LI,3.; T.LII,1., a u pojedinačnim primjercima zastupljene su duboke zdjele s kraćim izvijenim vratom, T.LI,2., i bikonične zdjele s izrazito uvučenim gornjim konusom, T.LII,6.

Značajna skupina posuda su pehari i šaljice. Dominiraju zaobljeni oblici, T.LIV,1.-2.; T.V,1-3.; T.LVI,1.-4., dok su forme sa zaobljenim trbuhom i visokim vratom, te trakastom drškom koja visoko prelazi preko oboda, iznimno rijetki, T.LIII,1., isto kao i bikonični pehari s drškom postavljenom na trbuhu, T.LIII,2.Ornamentika je veoma rijetka. Uz pojedinačne primjerke potkovičastih drški ukrašenih nizom otisaka prsta, T.XLVIII,3, pojedinačne otiske iste vrste na drugim tipovima drški, T.LIV,2; T.LVI,2, ukrašavanje je svedeno na krajnje oskudan broj nalaza. U dva slučaja radi se o urezanim linearnim motivima, T.LII,3; T.LIV,2, a ukrašavanje u pravom smislu riječi izvedeno je još samo na dva primjerka: sl. 32.-33.

Izvan svih navedenih svojstava stoji još nekoliko nalaza. Među njima dva ulomka keramike, sl. 34. i 35., sasvim sigurno ne ulaze u kulturni inventar svojstven ovoj fazi Hateljske pećine a ni ovomu dijelu Balkanskoga poluotoka. Oba primjerka se i prema načinu izrade izdvajaju od ostale keramike. Izrađeni su od fino pročišćene zemlje uz upotrebu lončarskoga kola. Prvi je primjerak tipološki teško odrediti jer se radi o malom ulomku trbuha posude, čija je vanjska površina prevučena tamnosmeđim firnisom. Drugi primjerak, vjerojatno, pripada tipu vrča, a njegovu posebnu odliku predstavlja dvobojnost. Primarna svijetla oker površina zadržana je samo na gornjemu dijelu dok je donji crveno oslikan.

Sljedeći nalaz sastoji se, zapravo, od više ulomaka, pronađenih zajedno i na jednomu mjestu. Premda se ne mogu sklopiti u jednu cjelinu koja bi barem približno odredila i oblik nalaza, držim da svi ulomci pripadaju jednom objektu i da se radi o unikatnom primjeru žrtvenika. Njegovu potpunu i sigurnu rekonstrukciju ne mogu predložiti, ali se čini da je žrtvenik imao četvorokutnu ili poligonalnu platformu, sl. 36a, postavljenu na masivne noge pravokutna presjeka, sl. 36b, iznad kojih je izveden sasvim specifičan visoki produžetak koji bi mogao imati i funkciju drške. Taj produžetak nije ravno završen, već na gornjoj plohi ima istaknuće koje u određenoj mjeri podsjeća na roščić sl. 36c. Posljednji nalaz kojega ovdje donosim nije sačuvan u cjelini. Radi se o dva ulomka keramike s dvije simetrične aplikacije za koje se može pretpostaviti da predstavljaju donje ekstremitete jedne antopomorfne predstave, sl. 37.

VIII Kulturni i kronološki odnosi

Arheološki nalazi Hateljske pećine predstavlja pouzdan oslonac za sigurno i precizno determiniranje pojedinih razvojnih faza i u kulturnom i u kronološkom smislu.

Faza IKulturnu pripadnost i kronološku poziciju I. faze Hateljske pećine unutar impresso kulture

istočnoga Jadrana posve jasno određuju njezina tipološka i ornamentalna svojstva, a u svezi s time bitno je sljedeće.

1. Ovu fazu karakteriziraju dvije vrste keramike: monokromna i impresso keramika u užem smislu, što je izrazita podudarnost s odlikama najstarijega stratuma Zelene pećine (faza III.).

2. Bliskost između Zelene pećine III. i Hateljske pećine I. očituje se i u ukrašavanju keramike. To se odnosi na one vrste ukrasa koje određuju posebnost ukrasnoga stila Zelene pećine, zahvaljujući kojimu je ona i dobila značenje tipnoga predstavnika starijega neolitika Hercegovine: veoma guste redove žigosanih polukrugova, uglatih i izduženih štapičastih motiva, ovalnih udubljenja i sl.

3. Nasuprot toj izrazitoj srodnosti Zelene pećine III. i Hateljske pećine I., stoje i određene međusobne razlike, koje Hateljsku pećinu približuju nalazištima s obale i otoka. Riječ je o ukrasima izvedenim utiskivanjem ruba školjke.

4. Hateljsku pećinu karakterizira još jedna posobnost u odnosu na sva druga nalazišta impresso kulture na jadranskoj obali i zaleđu. To su nalazi slikane i barbotino keramike, sl. 7.; T.XIII,5., kojima je analogije moguće tražiti jedino na području starčevačke kulture. Njihova prisutnost ovdje nije posebno iznenađujuća ako se ima u vidu koegzistiranju starčevačke i

impresso kulture u Obrama I. Ti nalazi u Hateljskoj pećini predstavljaju import i neka druga vrsta veza ne dolazi u obzir.

5. Hateljska pećina pokazuje i neke tipološke razlike prema drugim nalazištima impresso kulture. Riječ je o nalazima koji se približavaju danilskim keramičkim formama T.VII,6.

Izrazita srodnost, gotovo podudarnost, ornamentalnih svojstava va Zelene pećine III. i Hateljske pećine I. jasno pokazuje da među njima ne postoji samo stilsko-tipološko nego i kronološko korespondiranje. Budući da Zelena pećina pripada jednoj razvijenijoj fazi impresso kulture i dijelom se dodiruje s danilskom kulturom, to znači da i Hateljsku pećinu treba staviti u isti vremenski odnos prema drugim nalazištima toga kulturnog kompleksa. To potvrđuje i prisutnost keramičkih tipova koji su bliski i danilskim keramičkim formama, što bez kronološkoga dodira Hateljske pećine I. i rane danilske kulture ne bi bilo moguće. U istomu pravcu upućuju i nalazi starčevačkog tipa. Naime, na temelju strukturiranosti faza I. i II. u Obrama I. određen je vremenski odnos ovih dviju kultura, koji podrazumijeva paralelu Starčevo IIb - impresso kultura III. Ta je paralela podudarna s relativnokronološkom pozicijom starčevačkog sloja u Gornjoj Tuzli, odnosno istočnobosanskom varijantom starčevačke kulture u cjelini, dok je u odnosu na impresso kulturu potvrđena vrlo dobrim analogijama na jadranskim nalazištima. Prema tome, ovu fazu Hateljske pećine treba vezati najranije za prijelaz iz zrele u kasnu fazu impresso kulture, dok njezinu gornju granicu određuje početak danilske kulture.

Faza IIKulturno i relativnokronološko determiniranje ove faze vrlo je jednostavno. Ona pripada

hvarsko-lisičićkoj kulturi mlađega neolitika, točnije onoj njezinoj varijanti poznatoj na temelju nalaza s lokaliteta kod Konjica. To potvrđuju raspoloživi nalazi, promatrani i u cjelini i u pojedinostima: tehnološka svojstva i tipološke odlike keramičkih izrađevina posve odgovaraju tehnološkim svojstvima keramike iz Lisičića i Ravlića pećine; ornamentika je i u tehničkom i u sadržajnom smislu, uključujući i pojavu realističkih i simboličkih predstava, podudarna onoj s eponimnog lokaliteta, a ista konstatacija odnosi se i na tipološke i tehničke odlike malobrojnog koštanoga i kremenoga oruđa. Unatoč velikoj podudarnosti s naseljem u Lisičićima, postoje i neke razlike. Repertoar keramičkih tipova Hateljske pećine je dosta sužen u odnosu na tipologiju Lisičića. U gruboj keramici posve nedostaju zdjele, šaljice, plitke zdjele s valovitim obodom, posude na nozi, različite varijante lonaca s razvraćenim obodom, dok među finom keramikom nedostaju šaljice, posude na nozi, posude tipa "flaša", butmirski ili butmiroidni tipovi piriformnih posuda i dr. Ukrasni sustav Hateljske pećine posve je u znaku urezanih motiva, s pouzdano utvrđenom pojavom crvenog inkrustiranja, dok crveni crusted slikani motivi sasvim nedostaju, a pronađen je i samo jedan ulomak s kaneliranim ukrasom.Imajući u vidu sve iznijeto,ovu fazu Hateljske pećine moguće je u cjelini usporediti s klasičnom fazom hvarsko-lisičićke kulture, a to određuje i njezinu poziciju prema drugim neolitskim kulturama. Naime, kronološka pozicija klasične hvarsko-lisičićke kulture prema neolitskim kulturama na širemu balkanskom prostoru određena je ponajprije nalazima tipa Lisičići u Obrama II., butmirski ili butmiroidni nalazi u Lisičićima, a na temelju kojih je uspostavljen sinkronizam: Hvar/Lisičići I. - Butmir II. i Hvar/Lisičići II. - Butmir III. Kako ukupna kulturna slika faza II. i III. u Obrama II.

dopušta i sinkronizam: Butmir II. - Vinča C i Butmir III. - Vinča C/D1, to istodobno znači i paralelu Hvar/Lisičići I. - Vinča C i Hvar/Lisičići II. - Vinča C/D1. U taj kontekst, naravno, ulazi i Hateljska pećina II. koju je najlakše usporediti s IIB fazom i najdalje početkom faze IIC Ravlića pećine. Kako Ravlića pećina IIA najviše odgovara fazi IV. danilske kulture u smislu formulacije Š.Batovića, odnosno ranoj fazi hvarsko-lisičićke kulture, a faza IIB Ravlića pećine, i prema tako shvaćenom razvoju ove kulture i prema svom ukupnom sadržaju, odgovara fazi

Hvar/Lisičići II., sinkronizam Hateljska pećina II. - Ravlića pećina IIB jasno određuje položaj ove faze Hateljske pećine prema neolitskim kulturama na kontinentalnom području u smislu:

Hateljska pećina II. - Butmir III. - Vinča C/D1, iz čega proizlaze i dalje poznate paralele s neolitskim kulturama na jugoistoku Europe i Apeninskom poluotoku.

Faza IIIKulturna slika III faze Hateljske pećine dosta je složena budući da je karakteriziraju

pojave kojima se porijeklo i može i mora tražiti na različitim područjima i u različitim kulturno-etničkim skupinama.

Dominantne pojave u ovoj fazi su posude s loptastim ili jajolikim recipijentom, visokim vratom i prstenasto zadebljanim obodom, te posude s proširenim i prema unutra koso odrezanim obodom. Njihovo značenje u fizionomiji ove faze očito je iz ranije iznesenih postotaka i njihovih međusobnih odnosa.

Kada je riječ o prvomu tipu, na temelju stratigrafije Ravlića pećine, Škarina samograda, Grapčeve spilje i drugih nalazišta na kojima su zabilježeni najstariji nalazi, te njihove izrazite koncentracije na ovomu području, jasno proizlazi da je taj tip posuda rezultat autohtonoga razvoja,

Što se tiče posuda s koso odrezanim obodom, njihov autohtoni razvoj nije moguće dokazati i u tomu smislu vjerojatno ih treba dovesti u svezu s odgovarajućim tipovima iz područja istočnoga Balkana i donjega Podunavlja. Njihova prisutnost vjerojatno je posljedica stanovita oblika kulturnih utjecaja, stavljenih u širi kontekst indeouropeizacije ovoga dijela Balkanskog poluotoka.Osim navedenih, kulturnu sliku ove faze karakteriziraju i druge pojave zastupljene u znatno manjem broju.Posudama izrazito loptasta oblika analogije je moguće naći na drugim istodobnim nalazištima ovoga područja, ali ih je u tipološkomu smislu moguće uspješno komparirati i s odgovarajućim formama iz Zelene pećine, Ljeskove glavice, Rumin-Bitelića i Lazaruše, odnosno tamošnjim nalazima "Schnur"-keramike. Izravno povezivanje navedenih analogija i hateljskih nalaza otežava činjenica što u Hateljskoj pećini nema "Schnur"-keramike, ali su zato neki hateljski primjerci ukrašeni nepravilnim trokutastim ubodima kakvi se javljaju na nalazima povezanim upravo sa "Schnur"-keramikom.

Ulomak posude sa T.XXXIII, ukrašen trakastim motivom ispunjenim ovalnim udubljenjima, vrlo vjerojatno pripada unutarbalkanskim elementima, a najbolje analogije ima među nalazima s višeslojnog lokaliteta Ezero. Ta analogija vrlo dobro se uklapa u neke ranije naglašene veze hercegovačkog područja s tim nalazištem, npr. one utvrđene u Ravlića pećini.

Posebno značenje imaju još dvije skupine nalaza.To se, prije svega, odnosi na onu skupinu koju je moguće komparirati s materijalom faze 1. cetinske kulture: uspravne, gusto poredane linije na vratu, vodoravne mrežasto šrafirane trake na ramenu posuda, snopovi okomitih cik-cak motiva na drškama i oko njih,te tipološka svojstva posuda za koje je ta ornamentika vezana, uključujući tu i detalje kao što su npr. same drške. Za pravilnu procjenu njihova značenja važno je da u ukupnoj masi nalaza ove faze oni čine malobrojnu skupinu, da ne pripadaju nikakvim izoliranim dijelovima sloja nego su stratigrafski povezani s drugim vrstama keramičkog materijala, te da su zastupljeni u svim dijelovima sloja ove faze. Stoga je posve jasno da se ne radi o konzistentnoj cetinskoj kulturi nego samo o njezinim elementima integriranim u kulturni sadržaj ove faze Hateljske pećine.

Sve konstatacije iznijete u svezi s nalazima cetinskoga tipa odnose se i na onu skupinu nalaza čija se ornamentalna svojstva kreću u okvirima ukrasnih svojstava ljubljanske kulture: uske vodoravne, okomite ili kose trake izvedene urezivanjem i ispunjene jednostrukim ili dvostrukim redovima žigosanih trokutova, te motiv "muzičkih nota". Njihovo značenje za kulturnu sliku Hateljskoe pećine istovjetno je značenju koje imaju i na drugim eneolitskim nalazištima na jadranskom području. Naime, olazeći od broja nalaza ljubljanskoga tipa na svakome pojedinom nalazištu, njihova konteksta i odnosa prema drugim istodobnim i za iste slojeve vezanim pojavama, pod pojmom "jadranski tip ljubljanske kulture" treba podrazumijevati samo i isključivo određenu keramičku vrstu koja se od drugih razlikuje po svojim ornamentalnim

svojstvima, izvorno vezanim za autentičnu ljubljansku kulturu. Međutim, njihova prisutnost ni prema zastupljenosti ni prema značenju ne nadilazi vrijednost sekundarne komponente u kulturnoj fizionomiji pojedinih nalazišta i razvijenoga eneolitika u cjelini, što znači da se ne mže govoriti o samostalnoj ljubljanskoj kulturi nego samo o njezinim elementima inkorporiranim u drugi i bitno drukčiji kulturno-etnički prostor.

Među nalazima ove faze zastupljeni su i malobrojni primjerci žlijebljene keramike, koja Hateljsku pećinu uvršćuje među kulturno istovrsno strukturirana nalazišta. Ta vrsta keramike nema autohtoni karakter i treba je promatrati u kontekstu odnosa unutarbalkanskoga i jadranskoga eneolitika u onomu smislu u kojemu sam to predložio za naselje na Guvninama.

Dosta je važna pojava u keramografiji ove faze i barbotino keramika, a njezinu prisutnost treba promatrati u kontekstu odgovarajućih nalaza na drugim lokalitetima - Velikoj gradini u Varvari, Ravlića pećini, Lazaruši i dr. - u istovjetnim ili vrlo sličnim kontekstima. Njezino je porijeklo posljedica utjecaja vučedolske kulture iz njezinih bosanskih nalazišta. Prisutnost vučedolske kulture kao samostalne i konzistentne pojave na jadranskom području nije moguće dokazati, budući da joj nije moguće pripisati nijedan eneolitski lokalitet ni neki izolirani sloj.

Imajući u vidu sve iznijeto, karakter III. faze Hateljske pećine moguće je sažeti na sljedeći način:

1. U formiranju njezine kulturne slike sudjeluje više komponenti koje je izvorno moguće vezati za različite kultulturno-etničke manifestacije razvijenog eneolitika. Nasuprot samo jednoj komponenti kojoj se može pripisati autohtoni karakter - posude s zaobljenim recipijentom, visokim vratom i prestenasto zaobljenim obodom - stoje one vrste nalaza koje takav karakter nemaju -posude s proširenim i koso odrezanim obodom, keramika ljubljanskog i cetinskog tipa, žlijebljena i barbotino keramika i dr. Promatrane u relativnim odnosima, te su komponente znatno brojnije, pa zato ova faza, na prvi pogled, djeluje kao skup sasvim raznorodnih elemenata povezanih samo stratigrafskim odnosima.

2. Nasuprot takvom dojmu, ova faza Hateljske pećine, ipak, nema takav karakter, već se radi o sasvim konzistentnoj cjelini u kojoj prisutnost većeg broja komponenata i njihovi međusobni odnosi predstavljaju samo odraz složenih odnosa na širem prostornom planu.

3. Neovisno o izvornoj vezanosti za različita područja i različite kulturno-etničke grupe, svakoj od spomenutih odlika Hateljske pećine može se pripisati i lokalni karakter, budući da ovo nije niti prvo niti jedino nalazište na kojima se pojavljuju. Radi se, dakle, o pojavama koje su različitim mehanizmima ulazile u kulturni inventar razvijenog eneolitika ovog područja i postajale njegovim sastavnim dijelom. Taj se proces, sasvim sigurno, nije odvijao posredovanjem Hateljske

pećine. Njezina je fizionomija samo njegov odraz.Relativnokronološka pozicija III. faze određena je njezinim pripisivanjem razvijenomu

eneolitiku i navedenim analogijama, a to znači sinkronizaciju s Ravlića pećinom IIIA, Guvninama I., Lazarušom II., fazom A1 Velike gradine u Varvari, Gudnjom V., Odmutom V/VI., i fazom 1. cetinske kulture u periodizaciji I.Marovića i B.Čovića. Uzimajući u obzir njihov odnos prema albanskom i širem egejskom području, sasvim je jasna i okvirna kronološka pozicija Hateljske pećine III. Ipak, iz razloga zbog kojih i iduću fazu u razvoju ovoga nalazišta (Hateljska pećina IVb) treba datirati u nešto razvijeniju etapu ranoga brončanog doba u srednjoeuropskom smislu, moguće je da ova faza traje i nešto duže od skiciranog okvira, te da zahvaća i veći dio ranoga brončanog doba, Br. A1 u srednjoeuropskom smislu.

Faza IVPitanje kulturne i relativnokronološke pozicije ove faze Hateljske pećine olakšano je

nedavnom studijom B.Čovića o posuškoj kulturi, završni stupanj koje je označen kao faza Gagrice-Hatelji. Međutim, zbog stratigrafskih a posebno tipoloških razloga ovu je fazu nužno podijeliti na dva razvojna stupnja.

Faza IVaZa ovu je fazu veoma važan razvojni konitinuitet s prethodnom, na koji ukazuje ponajprije

odsutnost sterilnoga međusloja koji bi ove faze razdvajao, a potom tehnološke, neke tipološke i ornamentalne odlike.

Kada je riječ o tehnološkim odlikama vrlo je važno što je značajan dio keramičkih nalaza izrađen od zemlje bez primjesa ili s primjesama različito granuliranog obična krečnjaka, a to znači u jednoj arhaičnoj tradiciji upravo tipičnoj i za eneolitsku fazu Hateljske pećine i za odgovarajuće nalaze s drugih nalazišta.

Tipološke odlike koje povezuju ovu s prethodnom fazom Hateljske pećine nisu brojne ali su dovoljno karakteristične. Tipološka svojstva ulomka sa T.XXXV,1, vrlo su bliska tipu posuda sa zaobljenim recipijentom i visokim vratom. Tu bliskost još više povećava diskretno izvedeno prstenasto zadebljanje oboda. Ovo je najizrazitiji primjer te tipološke povezanosti, dok je broj nalaza s oblikovnim svojstvima u eneolitskoj tradiciji, sličnih spomenutom ulomku, i nešto veći.

Eneolitskom bi se tradicijom mogla smatrati i ornamentika na ulomku sa sl. 30. Slično ukrašeni ulomci poznati su iz Zelene pećine i Lazaruše i njihova pripadnost eneolitiku tamo ne dolazi u pitanje. Pri ovoj usporedbu nije važan samo motiv nego i tehnika njegova izvođenja, odnosno činjenica da su koncentrične kružnice izvedene žlijebljenjem. Ta je tehnika na značajnom broju nalazišta vezana upravo za eneolitske slojeve.

Navedene eneolitske tradicije u ovoj fazi Hateljske pećine predstavljaju, čini mi se, sasvim normalnu pojavu u postupnom razvojnom procesu kakav karakterizira ovo nalazište, isto onako kao što je to normalno i za početnu fazu posuške kulture u definiciji B.Čovića. U odnosu na tu definiciju, eneolitske tradicije koje sam ovdje spomenuo nemaju istu vrijednost ni isto značenje. Njih treba promatrati u razvojnom kontekstu koji karakterizira Hateljsku pećinu a ne posušku kulturu u cjelini. To je, držim, posve jasno i na temelju spomenutog položaja faze IVa Hateljske pećine unutar posuške kulture.

Kada je riječ o kronološkoj poziciji ove faze Hateljske pećine unutar posuške kulture, ornamentalne odlike ne predstavljaju pouzdan oslonac. Naime, polazeći od činjenice da početnu fazu te kulture (faza Nečajno) karakteriziraju izrazite eneolitske tradicije u ukrašavanju, da u sljedećoj fazi (faza Sovići) posve nestaju a da ih zamjenjuje Litzen-tehnika, te da u zadnjoj fazi (faza Gagrice-Hatelji) ornamentika gotovo potpuno nedostaje, usporedba raspoloživih nalaza ove faze Hateljske pećine s tim odlikama govorila bi u prilog njezina povezivanja s kasnijom fazom razvoja posuške kulture, što se ne može prihvatiti.

U svezi s time puno su indikativnije tipološke odlike. To pokazuju i neki karakteristični primjeri.

Šalice i pehari s drškama koje polaze od oboda, a na čijem su gornjem dijelu izvedene različite vrste produžetaka, imaju svoje analogije i u fazi Nečajno i u fazi Sovići posuške kulture. Ista konstatacija odnosi se i na tip izrazito bokatih lonaca s kratkim izvijenim vratom, ali se kod toga tipa ne smije izgubiti iz vida činjenica da su odgovarajuće forme zastupljene i u fazi B1 Velike gradine u Varvari. Primjerak drške sa stubastim produžetkom, T.XLIV,2, koji nema analogije među poznatim nalazima posuške kulture, može se uspoređivati s jednim nalazom iz faze A3 Velike gradine u Varvari, ali ne zbog samog produžetka koji tamo ima sjekirast oblik, već zbog plastičnoga rebra modeliranog čitavom njegovom dužinom. Duboke zdjele tipa prikazanog na T.XXXIX,1-2, vrlo dobre analogije imaju među nalazima faze B1 Velike gradine u Varvari. U svezi sa svim ovim i drugim nalazima važno je naglasiti da ih ne treba promatrati pojedinačno nego u njihovom suodnosu. Zbog toga se čini da bi faza IVa Hateljske pećine morala zahvaćati relativnokronološki okvir koji odgovara fazi Sovići posuške kulture i prijelazu prema fazi Nečajno-Sovići, a možda i samom kraju faze Nečajno. Polazeći od predloženog kronološkog okvira za faze Nečajno i Sovići, odnosno njihove pozicije u periodizaciji brončanoga

doba u srednjoeurop skomu smislu, te paralela prema egejskomu području, to bi približno odgovaralo kraju Br. A1 do Br. B1, odnosno MH I. do LH I.

Faza IVbPitanje relativnokronološke pozicije IVb faze Hateljske pećine neusporedivo je

jednostavnije zbog toga što je njezin materijal poslužio i za definiranja završne faze posuške kulture i za određivanja njezine kronološke pozicije.

Promatrano s toga stajališta ni ulomci keramike sa sl. 34. i 35. nemaju posebnu vrijednost zbog nedovoljne tipološke i ornamentalne izrazitosti, što se ne odnosi samo na ulomak na sl. 34. kojem je sačuvan samo dio trbuha nego i na ulomak sa slikanim, ali nejasnim ukrasom. Usporedba s kasnoheladskim nalazima koja se ovdje nameću zbog okvirne sinkronizacije faze Gagrice-Hatelji s krajem LH. I. do kraja LH. IIIA, mikenskog karaktera dva ulomka keramika s Debeloga Brda kod Sarajeva, te mikenskoga karaktera nalaza s Kosova, i iz Albanije, nije sasvim uspješna zbog nedovoljno izrazitih svojstava ovih nalaza. Ipak, čini se da spomenute nalaze nije moguće vezati za vrijeme prije kasnoheladskog IIIA (LH. IIIA), što je u skladu s datiranjem nalaza s Debelog Brda, kasnim datiranjem većine nalaza s područja južno od Hateljske pećine, te potrebom vezivanja faze IVa i za Varvaru B1. Imajući u vidu položaj Varvare B1 prema srednjoj Grčkoj i činjenicu da nalazi iz Hateljske pećine pripadaju samom njezinom kraju, ovakav se odnos čini relativno prihvatljiv i zbog toga što u fazi IVb postoje mogućnosti kompariranja i s Varvarom B2.

L A Z A R U Š A

I Prirodni okviri

Lokalitet se nalazi u blizini sela Dabrica, oko 25 km. sjeverno od Stoca (istočna Hercegovina), u veoma neobičnom ambijentu kojeg čini kanjon sezonske rijeke Radimlje. Sama pećina smještena je na desnoj strani kanjona, pedesetak metara iznad njegova dna, ali uspon do ulaza, unatoč dosta strmoj padini, ne iziskuje nikakav poseban napor; sl. 1.

Još veće iznenađenje od samoga ambijenta u kojemu se špilja nalazi, predstavljaju njezina veličina, te posebice debljina kulturnoga sloja. Premda vrlo suha, okrenuta jugu i djelomice osunčana, pećina je veoma skromnih dimenzija. Njezina najveća širina na samomu ulaznom dijelu iznosi oko 6 m., dok se u dnu oštro završava svodeći koristan prostor na minimum; sl. 2, Prilog br. 1. Računajući i taj gotovo neuporabljivi dio pećine, njezina duljina ne premašuje 13 metara.

II Povijest istraživanja

Prvo, pokusno iskopavanje poduzeo sam 1984. godine. Tom je prilikom otvorena sonda veličine 4x2 m, postavljena paralelno s ulaznim otvorom. Kulturni sloj u ovoj sondi bio je izrazito neujednačene debljine i kretao se oko 0,40 m. u južnom do 1,20 m. u sjevernom dijelu. Ta neujednačenost uvjetovana je isključivo oštrim padom prvotnoga dna pećine od izlaza prema unutrašnjosti.

Premda je ova sonda malena, sloj neujednačene debljine, a sam ambijent i prostorni okvir vrlo neobični, rezultati pokusnoga sondiranja, množinom i raznovrsnošću keramičkih nalaza premašili su sva očekivanja.

Sustavno iskopavanje izveo sam 1988. godine tijekom kojega je otvorena površina od 17 m2, odnosno ukupna površina od 25 m2 računajući tu i pokusnu sondu iz 1984. godine, što predstavlja oko 80% ukupne površine pećine. Taj postotak istražene površine još je i veći ako se promatra u odnosu na korisni dio pećine.

III Način iskopavanja

Sustavno je iskopavanje predstavljalo izravni nastavak pokusnoga i na njega se oslanjalo, a podrazumijevalo je iskopavanje gotovo cijele površine pećine , što je ostvareno otvaranjem dviju, u obliku slova "T" međusobno povezanih, sondi veličine 4x1,5 i 3,5x2 m. Prva je duljom stranom orijentirana u pravcu istok - zapad i postavljena u širem ulaznom dijelu, dok je druga imala orijentaciju sjever - jug i obuhvaćala suženi unutarnji dio pećine; Prilog br. 1.

Iskopavanje je najprije provedeno u okviru sonde I., uključujući i dodatak prema pokusnoj sondi, a zatim je istražena sonda II. Takav metodološki pristup omogućio je dobivanje gotovo potpunog podužnog i poprečnog presjeka kroz sve slojeve pećine; Prilog br. 1.

Samo iskopavanje provedeno je uz puno uvažavanje stratigrafskog metoda, bez okomitih arbitriranja, u kojemu je svaka stratigrafska jedinica odvojeno istražena ravnomjernim otkopima debljine 0,10 do 0,15 m., uz razumljiva korigiranja prema zahtjevima svake specifične situacije. Pri iskopavanju veliku pomoć pružili su debeli i izraziti slojevi gara i pepela koji su prekrivali čitavu istraženu površinu.

IV Stratigrafska slika

Pokusno sondiranje upućivalo je na postojanje debljeg kulturnog sloja u unutarnjem dijelu pećine, ali je znatno iznenađenje predstavljala činjenica da je dosegnuo debljinu preko 2,00 m, točnije 2,20 m kod točke F.

Premda je kulturni sloj vrlo homogen i ostavlja dojam posve neprekinute cjeline i u kronološkom i u kulturnom smislu, postojanje dvaju sterilnih proslojaka prosječne debljine oko 0,05 m., omogućavaju njegovu finiju podjelu, Prilog br. 2. Ti se prekidi u ukupnoj kulturnoj slici nalazišta očituju na različite načine. Nalazi od zdravice do stratigrafski nižeg i relativnokronološki starijeg sterilnog sloja predstavljaju kompaktnu cjelinu koja se znatno razlikuje od nalaza iz sedimenata iznad sterilnog sloja, pa je primjeren toj činjenici i zaključak da taj stariji sterilni međusloj odgovara dužem vremenu u kojem pećina nije bila naseljena. S druge strane, nalazi iz sedimenata iznad tog starijeg sterilnog sloja pa sve do vrha kulturnoga sloja predstavljaju drugu kompaktnu cjelinu u kojoj nema nikakvih uočljivih razlika, neovisno o tome što je i u tomu dijelu kulturnoga sloja postoji jedan sterilni međusloj. S obzirom na to moguć je i zaključak da taj stratigrafski viši i relativnokronološki mlađi sterilni međusloj ne podrazumijeva dulji prekid u korištenju pećine, jer se u kulturnom smislu ne očituje na bilo kakav uočljiv način. Sve keramografske pojave prisutne u sedimentima ispod sterilnoga međusloja pojavljuju se i u slojevima iznad njega. S obzirom na to, u kulturnom sloju Lazaruše moguće je izdvojiti dvije razvojne faze od kojih mlađu, na temelju spomenutih zapažanja, treba podijeliti na dva stupnja, ali ta podjela ima posve uvjetan karakter jer nije praćena nikakvim promjenama u materijalnoj kulturi.

Promatrana tako, stratigrafska podjela kulturnoga sloja Lazaruše pokazuje sljedeću sliku:

Faza I 1,90 - 0,80(0,80 - 0,72) sterilni sloj

Faza IIa 9,72 - 0,60 (0,60 - 0,55) sterilni sloj

Faza IIb 0,55 - 0,00

V Stambene zone i prateći objekti

Svojim oblikom i veličinom pećina predstavlja potpuno jedinstvenu i nedjeljivu cjelinu, a s obzirom na veličinu nije mogla primiti populaciju veću od jedne obitelji. U tim okolnostima nije moguća ni rasprava o njezinoj unutarnjoj organizaciji i o organizaciji života u cjelini. Otvoreno je pitanje je li služila kao stalno, ili pretežno stalno, mjesto življenja upravo takve jedne društvene cjeline, ili je u pitanju drukčije organizirana i drukčijim interesima povezana zajednica. No, sasvim je sigurno da Lazarušu nije moglo istodobno koristiti više od 5-6 individua koje su činile čvrsto povezanu cjelinu. U tim je okolnostima neobičan dosta veliki broj ognjišta, raspoređenih bez nekog posebnog smisla. Sama ognjišta su, zapravo, najjednostavniji ostacivatre zapaljene na površini zemlje bez ikakvih konstrukcijskih zahvata i pripremanja prostora, pa i ne predstavljaju ništa više od običnih vatrišta.

VI Gospodarstvo

Podaci o gospodarskoj osnovi populacije Lazaruše krajnje su skromni i ograničeni isključivo na ostatke životinjskih kostiju. S obzirom na položaj nalazišta i njegovu okolicu koja ne pruža nikakve uvjete za zemljoradničku djelatnost, očito je da je populacija Lazaruše svoju egzistenciju temeljila na stočarstvu, i to vjerojatno na uzgoju stoke sitnoga zuba, i lovačkoj djelatnosti. O tome postoje i sasvim egzaktni podaci u raspoloživom materijalu, ali kako oni nisu obrađeni danas nije moguće reći koja je od ovih gospodarskih grane imala veće značenje. Samo kao lustraciju u tom smislu navesti ću lako prepoznatljive kosti ovce (koze), divlje svinje, jelenske rogove i ptičje kosti.

Neoviso o odnosu lova i stočarstva stoji činjenica da i jedan i drugi oblik privređivanja podrazumijeva veliku pokretljivost populacije i izrazitu ovisnost o ekonomskim potencijalima prostora u kojem se njezin život odvija, pa možda upravo tu pokretljivost treba uzeti u obzir i pri razmatranju uzroka koji su doveli do prekida u korištenju pećine. Pretpostavljeni karakter gospodarstva dopušta mogućnost sezonskog napuštanja pećine, a mlađi prekid, sudeći prema debljini sterilnog međusloja i ujednačenosti arheoloških nalaza, upravo odgovara takvom karakteru gospodarstva i takvom karakteru napuštanja naselja.

VII Kulturna stratigrafija

Kao što je već rečeno, kulturni sloj nalaže izdvajanje dviju faza, te podjelu mlađe faze na dva razvojna stupnja. Budući da je podjela mlađe faze uvjetovana samo stratigrafskim razlozima ali je ne šrate nikakve specifičnosti u materijalnoj kulturi, te dvije podfaze treba promatrati kao jedinstvenu cjelinu.

Faza IPremda ovoj fazi pripada nešto više od polovice kulturnoga sloja, arheološki nisu ni

brojani ni raznovrsni. Kremene izrađevine zastupljene su s dva noža. Prvi, znatno masivniji izrađen je grubim

tesanjem kremene jezgre, T.I,1., dok je drugi puno brižljivije obrađen, posebice jedna sitno retuširana oštrica, T.I,2. Od koštanih izrađevina zastupljeno je samo jedno šilo, izrađeno običnim šiljenjem rascijepljene kosti, T.I,3., te izrazito masivni mlat s rupom za usađivanje drške, izrađen od jelenova roga, T.I,4.

Keramički su nalazi znatno brojniji ali u cijelini dosta skromni. Sve keramičke nalaze karakterizira neolitska tehnologija, a pri klasičnoj podjeli na grubu i finu keramiku očito je potpuno prevladavanje fine nad grubom keramikom.

Obje vrste keramike izrađene su od dobro pročišćene zemlje s naknadno dodanom značajnom količinom kristaliziranog kalcita fine granulacije. Gruba keramika ima dobro poravnatu ali uvijek rapavu površinu u sivim, tamnosivim i mrkim tonovima. Površina fine je dolazi u oker, crvenkastosmeđim, smeđim, tamnosivim i crnim tonovima i uglačana je do visokog sjaja.

Budući da je zastupljena manje tipičnim ulomcima, tipološko definiranje geube keramike veoma je otežano. Sa sigurnošću je moguće odrediti samo tip dubokog lonca s kratkim prstenastim vratom, sl. 3.

Skroman je i repertoar oblika fine keramike. Radi se isključivo o zdjelama, a i one su zastupljene sa svega nekoliko tipova: plitke zdjele s neprofiliranim i izrazito uvučenim gornjim dijelom, T.II,1.-2.; duboke poluloptaste zdjele s diskretno naznačenim obodom, T.II,3.-4.; bikonične zdjele, T.II,5.; plitke zdjele s uvučenim i polukružno zadebljanim unutarnjim dijelom oboda, T.II,7.

Izvan ovoga stoji još samo tip izrazito velike posude sa zaobljenim, gotovo loptastim recipijentom i visokim cilindričnim vratom, T.II,6.

S ograničenim repertoarom keramičkih podudaraju su ornamentalne odlike, jer je ukrašavanje i fine i grube keramike gotovo posve nepoznato. Jedini ukras, vezan isključivo za plitke posude sa zadebljanim obodom, jesu plitke kanelure izvedene upravo na unutarnjoj strani tako zadebljanih oboda, sl. 4.

Faza IIa-bOva je faza znatno bolje dokumentirana, ali se ta konstatacija odnosi samo na keramičke

nalaze. Nije pronađena nijedna kremena, kamena ili koštana izrađevina.Klasična podjela na grubu i finu keramiku nije moguća, jer sve keramičke nalaze

karakterizira slabija obrada, daleko bliža gruboj nego finoj keramici. Iznimno je mali broj nalaza koji se mogu podvesti pod pojam fine keramike. Najveći broj posuda izrađen je u tipično eneolitskoj tehnologiji, od pročišćene zemlje s naknadno dodanim zrncima obična krečnjaka ili bez ikakvih dodataka. Boja površine posuda vrlo je različita i kreće se od oker, crvenkastosmeđih i smeđih do sivih i crnih tonova. Ipak, jedna je podjela moguća, premda ona ne uključuje nikakve značajnije razlike u tehnologiji. To je podjela na ornamentiranu i neornamentiranu keramiku.

Neornamentiranu keramiku karakterizira izrazita tipološka stereotipnost. Praktički, radi se samo o jednomu jedinom tipu: posude sa zaobljenim recipijentom i visokim vratom, koji može biti okomit, sužen ili izvijen, T.III,1.-2.; T.IV,1.-2. Neke od njih imaju prstom modeliranu plastičnu traku, apliciranu neposredno ispod oboda, T.III,1.; T.IV,1. Iznimno su rijetki primjerci s prstenasto zadebljanim obodima, T.IV,2.

Osim toga tipa, zastupljeni su i pojedinačni primjerci dubokih bikoničnih posuda s kratkim i izrazito uvučenim gornjim konusom, T.IV,3. Ovoj skupini keramike pribrajam i razmjerno brojnu barbotino keramiku, T.III,3.

Ornamentirana keramika zastupljena je u znatno široj skali tipova: posude s izrazito zaobljenim, više ili manje loptastim, recipijentom i visokim okomitim, konkavnim ili blago proširenim vratom, T.V,1.-3.; T.VI,1.-4.; T.VII,1.-5.; T.VIII,3.-6.; T.IX,1.-2.; duboke konične zdjele, blago zaobljenih stijenki, sl. 5., te njihove varijante s uvučenim obodom, T.VIII,1.-2.; T.X,1.; sl. 6.; zatvorene loptaste posude uskoga otvora, T.VIII,4.-5.; T.IX,3.; T.X,1.-2.; poluloptaste zdjele s uvučenim i profiliranim obodom, T.XI,3.; T.XII,1.

Ukrasni sustav karakterizira raznovrsnost i u smislu tehnika i u smislu izbora motiva i kompozicijskih rješenja, ali i određene pravilnosti, bilo zbog vezanosti određenog načina ukrašavanja za pojedine vrste posuda, bilo zbog ustaljenosti kompozicijskih rješenja i sl.

Ukrasni sustav mlađe faze Lazaruše posve je u znaku žlijebljenja, odnosno izvođenja ukrasa tupim instrumentom koji ostavlja duboke i relativno široke žljebove oštrih ivica. Taj način ukrašavanja vezan je gotovo isključivo za posude sa zaobljenim recipijentom i visokim

cilindričnim, konkavnim ili blago proširenim vratom. Ornament je ograničen na vrat i rameni segment, a ovisno o tome je i različito koncipiran, pa je vrat ukrašen na jedan, a rame na drugi način. Na vratu su izvedeni višestruki vodoravni žljebovi, koji mogu biti povezani s jednostrukim ili dvostrukim nizom ovalnih udubljenja, T.V,1.; T.VI,3.-4.; T.VII,3. Rameni segment ukrašen je znatno složenijom kompozicijom, u osnovi koje stoji friz ispunjen različito organiziranim redovima trokutova. Friz je obično ograničen jednim ili s dva reda ovalnih ili trokutastih udubljenja, T.VI,3.-4.; T.7.,1., ali ona mogu biti kombinirana s urezanom linijom, T.VI,1., ili ispunjavati usku traku koja ograničava sam friz, T.VI,2. Friz je redovito ispunjen nizom visećih (ili stojećih) trokutova, redovito koso šrafiranih, T.V,1.-3.; T.VI,1.-4.; T.VII,1. Rameni segment može biti ukrašen i višestrukim okomitim žljebovima, T.V,1., ili koncentričnomkružnicom s nizom kružnih udubljenja, T.VII,2. Na jednomu ulomku sa žlijebljenim ukrasom upotrijebljena je i bijela inkrustacija, T.V,3.

Sljedeći karakterističan način ukrašavanja je onaj u stilu "jadranskoga tipa ljubljanske kulture". Taj je način ukrašavanja vezan pretežno uz konične posude, a karakterizira ga kombinacija višestrukih vodoravnih i okomitih neograničenih traka, unutar kojih je žigosan dvostruki niz suprotno postavljenih trokutova tako da formiraju plastične cik-cak trake, T.VIII,2; sl. 5. Ovome stilu pripadat će i ulomak posude sa zaobljenim recipijentom i visokim vratom, ukrašen gusto postavljenim otiscima nazubljena kotačića, T.VIII,3.

Odmah uz ornamentiku svojstvenu stilskom izrazu "jadranskoga tipa ljubljanske kulture" dolaze ukrasi svojstveni cetinskoj kulturi; T.VII,5.; T.VIII,6. Svi primjerci pripadaju posudama sa zaobljenim recipijentom i visokim vratom.

Približno u istom omjeru zastupljeni su i ukrasi izvedeni žigosanjem ili ubadanjem kao posve samostalnim tehnikama. Ovisno o upotrijebljenom instrumentu nastaju trokutasti i polukružni motivi, T.IX,1.-2., jednostavna ovalna udubljenja, T.IX,3.

Pojedinačnim primjercima zastupljeni su ukrasi izvedeni tehnikom koja podsjeća na brazdasti urez, T.VII,4.; T.VIII,1.

Među plastičnim ukrasima zastupljena su zadebljanjima oboda, T.XI,1., kombinacije prstenasto zadebljanih oboda i radijalnih plastičnih traka koje se od oboda spuštaju prema donjim dijelovima posude, T.XI,2.

Izvan svih spomenutih pojava stoje nalazi ukrašeni "Schnur"-ornamentima, sl. 6-8, T.VIII,3.-5."Schnur"-keramiku Lazaruše karakteriziraju sljedeća zajednička svojstva:

a) Taj je način ukrašavanja gotovo isključivo vezan za izrazito zatvorene, loptaste forme posuda, sl. 6.-7.; T.VIII,4.-5., a jedina iznimka u tomu smislu je konična posuda s uvučenim gornjim dijelom, sl. 8.

b) Gotovo na svim posudama, ta se tehnika koristi posve samostalno, sl. 6.-7.; T.VIII,4.-5., a jedinu iznimku predstavlja posuda na sl. 8., na kojoj je "Schnur"-ornament kombiniran sa žigosanim trokutovima. Istodobno, ovo je i jedini primjerak na kojem je sačuvana bijela inkrustacija kojom su ispunjeni i žigosani i "Schnur"-ornamenti.

c) Posve prevladavaju pravocrtna kompozicija (snopovi vodoravnih, okomitih i kosih "Schnur"-ornamenata) i linearni motivi, sl. 6.-8., a krivocrtni motivi izvedeni su samo na pojedinim primjercima, T.VIII,4.-5.-5.

U ovomu trenutku Lazaruša se očituje kao lokalitet s najvećim brojem nalaza "Schnur"-keramike u ovome dijelu Balkanskoga poluotoka.

Ostaju na kraju još dva iznimna nalaza. Kod prvoga je riječ o jednom tipu poklopca, sl. 9. s bogatom ornamentikom koju čine trokutasti motivi gusto ispunjeni ovalnim udubljenjima u kojima je sačuvana bijela inkrustacija. Zaravnjeni dio drške je, izgleda, na čitavoj svojoj površini bio ukrašen ovalnim udubljenjima.

Drugi nalaz pripada grupi znatno kvalitetnije izrađene keramike, a u tipološkom pogledu vrlo je blizak odgovarajućim formama vučedolske kulture, sl. 10. Jedan dio njegove ornamentike izveden je na način koji podsjeća na "ljubljanski stil", dok je veći dio ukrasnoga

polja ukrašen gusto žlijebljenim uglatim motivima, poredanim unutar okomitih nizova tako da formiraju motiv sličan motivu "riblje kosti".

VIII Kulturni i kronološki odnosi

Izložena stratigrafska zapažanja i odlike arheološkog materijala nedvojbeno potvrđuju ranije iznesenu konstataciju o postojanju dviju razvojnih faza, među kojima nema izravna dodira ni u kronološkom ni u kulturnom smislu. Svaka od njih raspolaže vlastitim izrazom, međusobno posve različitim i u cjelini i u detaljima.

Faza INajveći dio keramičkih nalaza koji karakteriziraju ovu fazu Lazaruše, tipološki je

podudaran s keramikom hvarsko-lisičićke kulture u kojoj su dobro zastupljene plitke i duboke poluloptaste zdjele s neprofiliranim i uvučenim gornjim dijelom, pa je i njezina pripadnost toj kulturi neupitna. Nasuprot tome, nedostaje klasična hvarsko-lisičićka ornamentika, a prisutne su neke tipološke odlike posve nepoznate toj kulturi. Potpuni nedostatak klasične ornamentike posve se podudara situacijom na hvarsko-lisičićkim nalazištima Popov do kod Goražda i Gradac u Donjem selu kod Konjica, te gornjim slojevima Lisičića, što je posljedica procesa raslojavanja te kulture kao konzistentne kasnoneolitske pojave. U taj se proces posve uklapa i prisutnost posuda s konkavno zadebljanim unutarnjim dijelom oboda na kojem su izvedene fine kanelure, za koje dobre analogije postoje u Ravlića pećini IIC, gdje su posljedica utjecaja s područja Salcuta-Krivodol-Bubanj kulturnog kompleksa.

S obzirom na to, ova se faza dijelom svojih odlika poklapa sa Popovim dolom i Gradcom, a drugim sa Ravlića pećinu IIC, što znači da bi i njezina relativnokronološka pozicija morala biti negdje između njih. Imajući to u vidu, odnosno činjenice da Ravlića Pećina IIC pripada ranome eneolitiku, potom mogućnost sinkronizma Ravlića pećina IIC. - Gudnja IV. - Odmut IV. -Maliq IIa/b, kao i sinkronizam Ravlića pećina IIB (klasična faza hvarsko-lisičićke kulture) -Butmir III. - Vinča C/D1., relativnokronološka pozicija Lazaruše I. na prijelazu faza IIB/IIC Ravlića pećine određuje i njezin položaj unutar kasnoga neolitika i ranoga eneolitika istočnog Jadrana i njegova zaleđa.

Faza IIa-bPremda stratigrafska zapažanja zahtijevaju izdvajanje dviju podfaza one u razvojnom

smislu nisu obilježene nikakvim specifičnostima koje bi nalagale njihovu odvojenu obradu. Ta je činjenica veoma važna zbog njezine izrazito složena strukturiranost, odnosno raznorodnosti komponenti kojima je porijeklo nužno tražiti na različitim područjima i različitim kulturama: žlijebljena i "Schnur"-keramika, nalazi cetinskog i ljubljanskog tipa, barbotino keramika i dr.

Prema značenju u kulturnoj slici na prvo mjesto dolazi tzv. žlijebljena keramika, koja se zastupljena na značajnom broju eneolitskih nalazišta južnoga dijala istočne jadranske obale i zaleđa, ali uvijek kao slabije zastupljenim komponentama u njihovoj kulturnoj slici. Iznimku predstavljaju dva nalazišta: Lazaruša IIa-b i Guvnine I. Na oba lokaliteta ova keramička vrsta, odnosno način ukrašavanja, predstavlja dominantnu pojavu. Međutim, unatoč toj činjenici izmeđuova dva nalazišta postoje i sasvim očite razlike. One se, u prvom redu, očituju u organizaciji ukrasa koji je u Lazaruši znatno složeniji i najvećim se dijelom kreće unutar nizova alternativno postavljenih i redovito šrafiranih trokutova, dok na Guvninama apsolutno dominira linearnost i motiva i kompozicija: nizovi okomitih i vodoravnih žljebova.

O problemu žlijebljene keramike, njezina podrijetla, karaktera i značenja u kulturnoj slici razvijenog eneolitika istočne jadranske obale i zaleđa, već je bilo govora u svezi s fazom I. na Guvninama i u smislu rješavanja tih problema ovdje nije moguće ništa više dodati.

Druga važna komponenta kulturne slike Lazaruše je "Schnur"-keramika koja uz opću srodnost s nalazima te vrste pokazuje i znatan stupanj posebnosti među svim danas poznatim nalazima na jadranskom prostoru, a u ovomu trenutku izgleda da je najzastupljenija u Lazaruši.

"Schnur"-keramiku Lazaruše karakterizira jednostavnost i izrazita linearnost kompozicije, te potpuna odsutnost složenijeg ukrasnog sustava kakav je zastupljen na nalazima iz Zelene pećine, Ljeskove glavice i nekim nalazima s juga Balkana. U tomu smislu, znatno veća podudarnost postoji s jednim ulomkom iz Odmuta. Nasuprot tomu, ulomak sa sl. 8., zahvaljujući nizovima sitnih trokutova kombiniranih s "Schnur"-ornamentom, pokazuje upadljivu bliskost upravo s nalazima iz Zelene pećine, Hagia Marine i Eutrezisa, a većina "Schnur"-keramike Lazaruše se i u tipološkom pogledu veže za izrazito loptaste forme svojstvene upravo nalazima s navedenih lokaliteta. S druge strane, ulomak prikazan na T.VIII,4., gotovo izravne analogije ima u odgovarajućim nalazima iz Rumin Bitelića i Ljeskove Glavice.

Premda ovdje nije moguće ozbiljnije ulaziti u sve probleme vezane za prisutnost "Schnur"-keramike i njezino značenje u proučavanju širenja stepskih populacija s istoka Europe, broj tih nalaz u Lazaruši traži barem osnovni komentar u tomu smislu.

Nalazi s pelagonijskih nalazišta Crnobuki i Šuplevec, te primjerci iz Kastritsa-e u grčkom Epiru, Rumin Biteliću, Zelenoj pećini, Gudnji, Odmutu, tumulu XI. u Ljeskovoj glavici, Ganjolle, Gajtanu, Bardhocu, Nezirovoj pećini, Maliqu i Benje, karakter primarnih sahrana npr. u tumulu I. u Piskave, grobu u središnjoj grobnici tumula 1. u Pazhoku, Dukatu kod Vlore i u tumulu VI. iz Shtoja kod Skadra id., dopuštaju mogućnost prisutnosti manjih skupina nositelja "Schnur"-keramike na širem prostoru jadranskog zaleđa, što bi značilo da su oni i u Lazaruži posljedica prisutnosti jedne takve populacije. Ipak, nalaze toga tipa u Lazaruši skloniji sam promatrati kao posljedicu stanovita oblika kulturnih utjecaja. I tom kontekstu značajna je veza koju je između jadranskog i istočnobalkanskog područja moguće uspostaviti preko nalazišta Dikili Tash. U slojevima 8.-6., dovedenim u svezu sa slojevima VI. i V. u Ezeru, razmjerno je dobro zastupljena "Schnur"-keramiku, koju je moguće vrlo lako uspoređivati i s nalazima iz Zelene pećine, Bardhoca, Odmuta i Ljeskove Glavice. S druge strane, u nešto mlađim slojevima toga nalazišta (slojevi 5.-4.) dosta su dobro zastupljeni i nalazi koje je moguće povezati s "jadranskim tipom ljubljanske kulture. U taj kontekst ulazi i nalaz iz Hateljske pećine koji sam doveo u svezu s Ezerom, a i neki raniji nalazi iz Ravlića pećine.

S obzirom na to, otvara se mogućnost komunikacija istočnog i zapadnog Balkana i to preko njegova južnog dijela, pa i "Schnur"-keramika može biti samo posljedica takve komunikacije i njegov najizrazitiji pokazatelj.

U kontekst tih odnosa mogle bi ući još neke manje brojne pojave kao što su nalazi ukrašeni žigosanim motivima, T.IX,1.-2., koji se, također, relativno dobro vežu za isto područje za koje su vezane i žlijebljena i "Schnur"-keramika. Odgovarajuće pojave već su zabilježene i na ovomu području, pri čemu je vrlo važno napomenuti da su i asocirane s "Schnur"-keramikom.Segment kulturnih komponenata vezanih za područje sjeverozapadnoga Balkana čine nalazi cetinskoga i "jadranskoga tipa ljubljanske kulture", T.VII,5.; T.VIII,2.-3.,6., a njihova se prisutnost posve dobro uklapa u situaciju na većem broju eneolitskih nalazišta ovoga područja. U tomu se pogledu i ova faza Lazaruše može sasvim uspješno komparirati s Ravlića pećinom IIIA, Varvarom A1, Hateljskom pećinom III., Odmutom V/VI., i drugim istovrsnim i istodobnim lokalitetima.Dva iznimna nalaza ove faze nemaju odgovarajuće analogije, sl. 9 i 10., ali je vjerojatno da ih treba promatrati kao unutarbalkanske pojave.

Gledano u cjelini, kulturna slika ove faze Lazaruše veoma je složena, a određuje je više komponenata koje su već poznate s drugih nalazišta razvijenoga eneolitika istočnoga Jadrana i njegova zaleđa. U tomu se smislu i ova faza Lazaruše posve dobro uklapa u opće razvojne procese, ali pokazuje i stanovite osobitosti koje se očituju u nešto drukčijem međusobnim odnosima pojedinih zastupljenih komponenata. To se, prije svega, odnosi na vrlo dobro zastupljenu žlijebljenu i "Schnur"-keramiku na temelju kojih je moguće pomišljati i na stanovit udio novih

populacija u formiranju njezina izraza, premda je teško reći o kojem se obliku sudjelovanja u tom smislu ovdje radi: izravnom ili neizravnom. S druge strane, ni ostale komponente - nalazi cetinskoga tipa, ljubljanskoga tipa, posude s prstenasto zadebljanim obodima, zdjele s koso zasječenim obodima - ne pokazuju jako velika odstupanja od njihove uobičajene zastupljenosti na drugim nalazištima. Ta činjenica ostavlja mogućnost pomišljanju o stanovitu obliku simbioze autohtonih i novih elemenata. No, za definitivan zaključak u tom pravcu trebat će i druge potvrde.

U ovomu trenutku, ipak, najvažnijim držim sasvim pouzdan relativnokronološki okvir unutar kojeg treba datirati ovu fazu Lazaruše: Varvara A1, Ravlića pećina IIIA, Hateljska pećina III., Guvnine II., Odmut V/VI., Gudnja V., a iz čega proizlaze i daljnji sinkronizmi na širem jadranskom, egejskom i unutarbalkanskom prostoru, u onomu smislu ukojem je goveno pri utvrđivanju kronološke pozicije Guvnina I. i Hateljske pećine III.