projekt hrvatskog odgojno-obrazovnog ......projekt hrvatskog odgojno-obrazovnog sustava za 21....

VLADA REPUBLIKE HRVATSKE MINISTARSTVO PROSVJETE I ŠPORTA

PROJEKT HRVATSKOG ODGOJNO-OBRAZOVNOG SUSTAVA

ZA 21. STOLJEĆE

Zagreb, 2002.

Projekt hrvatskog odgojno-obrazovnog sustava za 21. stoljeće

2


3

PROJEKT HRVATSKOG ODGOJNO–OBRAZOVOG SUSTAVA ZA 21. STOLJEĆE

Tekst je nastao usklađivanjem dvaju prijedloga i to "Koncepcije promjena odgojno-obrazovnog sustava u Republici Hrvatskoj" (redigirani tekst Prosvjetnog vijeća, glavni i odgovorni urednik dr. Vladimir Strugar, Ministarstvo prosvjete i športa, Zagreb, 2002.) i "Odgoj i obrazovanje: bijeli dokument o hrvatskom školstvu" (voditelj projektnog zadatka prof. dr. Nikola Pastuović, Ured za strategiju razvitka Republike Hrvatske, Zagreb, 2001.) a prema zaključku zajedničke sjednice Koordinacije za gospodarstvo, Koordinacije za unutarnju i vanjsku politiku i Koordinacije za društvene djelatnost i ljudska prava Vlade Republike Hrvatske održane 3. listopada 2002. godine.

Glavni odgovorni urednik Dr. Vladimir Strugar, ministar prosvjete i športa Republike Hrvatske

Uredništvo konačne redakcije teksta Prof. dr. Gvozden Flego Prof. dr. Josip Milat Dr. Vladimir Strugar Ivan Vavra, prof. Prof. dr. Hrvoje Vrgoč

Stručni redaktor Dr. Ante Bežen


4

SADRŽAJ

UVOD .................................................................................................................... 7

1. POLAZIŠTA, SVRHA I NAČELA PROMJENA ODGOJNO-OBRAZOVNOG SUSTAVA REPUBLIKE HRVATSKE ...................................................................... 10

1.1. Obrazovanje i nacionalni razvoj .................................................................. 11 1.2. Ciljevi obrazovanja i odgoja ........................................................................ 11 1.3. Polazišta za promjene ................................................................................ 12 1.4. Svrha promjena .......................................................................................... 15 1.5. Načela i smjernice razvoja suvremenog odgojno-obrazovnog sustava .......... 16

2. RANI ODGOJ I OBRAZOVANJE ........................................................................... 22 2.1. Sadašnje stanje ......................................................................................... 23 2.2. Razlozi za promjene ................................................................................... 26 2.3. Načela ranog odgoja i obrazovanja ............................................................. 27 2.4. Svrha ranog odgoja i obrazovanja .............................................................. 27 2.5. Prijedlog za promjene ................................................................................ 27

3. OBVEZNO OBRAZOVANJE .................................................................................. 32 3.1. Osnovna škola u prošlosti ............................................................................ 33 3.2. Osnovna škola danas ................................................................................. 33 3.3. Osnovno i obvezno školovanje u svijetu ...................................................... 34 3.4. Problemi sadašnje osnovne škole ................................................................ 36 3.5. Razlozi za promjene ................................................................................... 37 3.6. Prijedlozi za promjene ................................................................................. 37

4. SREDNJE OBRAZOVANJE ................................................................................... 47 4.1. Sustav srednjeg obrazovanja u Hrvatskoj danas .......................................... 48 4.2. Srednjoškolsko obrazovanje u Europi .......................................................... 49 4.3. Načela za promjene u srednjem obrazovanju .............................................. 50 4.4. Prijedlog nove strukture višeg srednjeg obrazovanja .................................... 51 4.5. Vertikalna i horizontalna prohodnost u stjecanju zanimanja ......................... 57 4.6. Izrada jedinstvenog standarda strukovnog obrazovanja

i organizacija škola ................................................................................... 58 4.7. Stanje učeničkih domova ........................................................................... 59 4.8. Prijedlog za promjene ................................................................................ 60

5. POLAZIŠTA ZA PROMJENE U NASTAVNIM PROGRAMIMA I NASTAVNOJ TEHNOLOGIJI ............................................................................. 61 5.1. Promjene u nastavnoj tehnologiji ................................................................ 62 5.2. Promjene u nastavnim programima – kurikularna reforma 63 5.3. Informatizacija odgojno-obrazovnog sustava ................................................ 65 5.4. Izvori znanja i nastavna oprema ................................................................. 66 5.5. Subjekti izvanškolske potpore ..................................................................... 68

6. VISOKO OBRAZOVANJE ..................................................................................... 71 6.1. Opis postojećeg stanja ............................................................................... 72 6.2. Osnovna obilježja visokog obrazovanja u nekim razvijenim zemljama ........... 77 6.3. Prijedlog promjena .................................................................................... 80

7. UČITELJSTV0 .................................................................................................... 89 7.1. Obrazovanje učitelja danas ........................................................................ 90 7.2. Obrazovanje učitelja u svijetu ..................................................................... 92 7.3. Prijedlog za promjene ................................................................................ 95

8. VREDNOVANJE RADA I USPJEHA ....................................................................... 99 8.1. Polazišta i opis stanja u Europi ................................................................. 100 8.2. Čimbenici obrazovanja koji se vrednuju ........................................................ 100 8.3. Pretpostavke za promjene sustava vrednovanja ......................................... 102 8.4. Vrednovanje cjelokupnog rada škole ......................................................... 102 8.5. Novo vrednovanje školskog uspjeha ......................................................... 102


5

9. OBRAZOVANJE ODRASLIH ............................................................................... 106 9.1. Koncepcija obrazovanja odraslih ............................................................... 107 9.2. Razvoj obrazovanja odraslih ..................................................................... 111 9.3. Obrazovanje odraslih danas ..................................................................... 112 9.4. Razlozi za promjene ................................................................................. 114 9.5. Obrazovanje odraslih u nekim europskim zemljama ................................... 115 9.6. Preporuke međunarodnih organizacija i Vijeća Europe ............................... 116 9.7. Svrha i načela razvoja obrazovanja odraslih .............................................. 117 9.8. Prijedlozi promjena .................................................................................. 119

10. UPRAVLJANJE I RUKOVOĐENJE U ODGOJNO-OBRAZOVNOM SUSTAVU .............. 126 10.1. Upravljanje školstvom u Hrvatskoj .......................................................... 127 10.2. Upravljanje školstvom u drugim državama .............................................. 128 10.3. Prijedlozi za promjene u upravljanju ....................................................... 130 10.4. Rukovođenje ustanovama školskog sustava ............................................. 130

11. PRIVATNO I ALTERNATIVNO ŠKOLSTVO ........................................................... 135 11.1. Razlozi za osnivanje privatnih i alternativnih škola ................................... 136 11.2. Privatne i alternativne škole u svijetu ...................................................... 136 11.3. Privatno školstvo u Hrvatskoj do 1990. godine ......................................... 139 11.4. Školski pluralizam u Hrvatskoj danas ....................................................... 140 11.5. Prijedlog za promjene ............................................................................ 142

12. ODGOJ I OBRAZOVANJE UČENIKA S POSEBNIM POTREBAMA ............................ 144 12.1. Sustav potpore razvoju darovitih pojedinaca ............................................ 145 12.2. Odgoj i obrazovanje djece i učenika s teškoćama u razvoju ...................... 151

13. ODGOJ I OBRAZOVANJE NA JEZICIMA I PISMIMA NACIONALNIH MANJINA ........ 157 13.1. Stanje ................................................................................................... 158 13.2. Razlozi za promjene ............................................................................... 160 13.3. Prijedlozi za promjene ............................................................................ 160

14. HRVATSKA NASTAVA U INOZEMSTVU ............................................................... 162 14.1. Stanje ................................................................................................... 163 14.2. Prijedlozi za promjene ............................................................................ 164

15. FINANCIRANJE OBRAZOVANJA ......................................................................... 165 15.1. Stanje financiranja obrazovanja u Hrvatskoj i usporedba s

drugim zemljama .................................................................................. 166 15.2. Prijedlozi za promjene ............................................................................ 172

16. STRUČNO-ZNANSTVENA POTPORA SUSTAVU ODGOJA I OBRAZOVANJA ............ 175 16.1. Zavod za unapređivanje školstva Republike Hrvatske ............................... 176 16.2. Razvojna pedagoška djelatnost stručnih suradnika ................................... 179 16.3. Škola za ravnatelje ................................................................................ 184 16.4. Stručne ustanove i tijela ......................................................................... 186

17. IZVOĐENJE PROJEKTA ..................................................................................... 188 17.1. Programske zadaće ................................................................................ 189 17.2. Kratkoročne prioritetne mjere ................................................................. 190 17.3. Za novi sustav – dugoročne mjere ........................................................... 192 17.4. Opća polazišta za izradu studija izvodljivosti ............................................ 193

Dodatak: STRUKTURANOVOG SUSTAVA ODGOJA I OBRAZOVANJA U REPUBLICI HRVATSKOJ ...................................................................................... 199

LITERATURA ......................................................................................................... 204


6

Temeljni podaci o sustavu odgoja i obrazovanja u Republici Hrvatskoj

Odgoj i obrazovanje u Republici Hrvatskoj danas se ostvaruje u 1.894 ustanova (bez područnih škola i ustanova za obrazovanje odraslih), a u njemu sudjeluje 850.722 polaznika (djece, učenika, studenata) i 62.499 učitelja (odgojitelja, profesora).

� Republika Hrvatska ima 4.535.054 stanovnika.

� U školski sustav neposredno je uključeno više od 20% građana.

� Kad se doda polaznike i osoblje u ustanovama za obrazovanje odraslih (372 pravna subjekta, 23.000 polaznika) te više od 1.300.000 roditelja i skrbnika, onda je najmanje 50% građana Republike Hrvatske neposredno zainteresirano za kvalitetan odgojno-obrazovni proces u školama.

� Osim što je školstvo najveći sustav, u razvijenim se državama smatra i najvažnijim za budućnost nacije.

Ustanove, polaznici i osoblje u školskom sustavu (šk. god. 2001.-2002.)

PODRUČJE ODGOJA I OBRAZOVANJA

BROJ USTANOVA BROJ POLAZNIKA BROJ OSOBLJA

Predškolski odgoj 329 dječjih vrtića 133.260 djece 7.190 odgojitelja

Osnovno školstvo

825 matičnih (1270 područnih škola) 398.459 učenika 30.766 učitelja

52 glazbene škole 10.347 učenika 1.297 učitelja

16 škola za učenike s posebnim potrebama 2.960 učenika 556 učitelja

Srednje školstvo

363 škole (uključeno 7 posebnih i 22 glazbeno-plesne) 192.402 učenika 14.644 nastavnika

53 učenička doma 6.303 učenika 346 odgajatelja

Visoko školstvo 88 javnih visokih učilišta 99.343 studenta 7.700 profesora

Privatno školstvo

125 dječjih vrtića 3.580 djece

6 osnovnih škola 512 učenika

14 srednjih strukovnih škola i gimnazija 1.379 učenika

10 katoličkih gimnazija 2.016 učenika

2 srednje škole drugih konfesija 161 učenik

11 privatnih visokih učilišta

UKUPNO 1.894 (bez područnih škola) 850.722 62.499

(bez zaposlenih u privatnom školstvu)


7

UVOD

Hrvatska je u novijoj povijesti proživljavala brojne promjene i napokon 1991. godine stječe samostalnost, koja joj omogućuje slobodno kreiranje sustava kvalitetnog odgoja i obrazovanja kao pretpostavke trajnog uspješnog razvitka.

Vrijeme je ekspanzije, štoviše eksplozije znanja koje je temelj ne samo gospodarskog i kulturnog razvitka, nego i kvalitete života pojedinca i društva.

Hrvatska je orijentirana prema Europi i razvijenim zemljama svijeta te o uspješnosti ostvarivanja te europske orijentacije ovisi njezina budućnost. Proces transformacije društva ima osnovu u sustavu odgoja i obrazovanja koji, po svojoj ulozi, treba biti usmjeren k budućnosti. Probitak je Hrvatske u znanju njezinih stanovnika, danas, sutra – za budućnost. Upravo pomoću znanja svojih žitelja Hrvatska može osigurati svoj nacionalni identitet u okrilju Europe i svijeta. Nacionalno je bogatstvo u ljudskom potencijalu i vizijama. Povezanost prirodnih potencijala i stalnog poboljšanja ljudskih resursa jamči probitak zemlje, osigurava blagostanje društva, skupina i pojedinaca.

Sustav odgoja i obrazovanja mijenja svrhu ovisno o osobitostima razvitka društva. Tu svrhu danas možemo definirati ovako: Sustav odgoja i obrazovanja pridonosi osobnom razvoju svakog pojedinca, osposobljava za kvalitetan život, aktivno i odgovorno sudjelovanje u zajedničkim vrijednostima ljudskog života i stvaralaštva te pridonosi napretku zemlje u svim područjima znanstvenog, društvenog, gospodarskog i kulturnog djelovanja i stvaranja.

Sustav odgoja i obrazovanja, koji omogućuje da svako dijete i/ili odrasla osoba uspije na najbolji način, potiče razvoj ljudskog kapitala te probitak svake zemlje. Prema tome, promjene tog sustava trebaju pružiti svakom djetetu, mladoj i odrasloj osobi široke mogućnosti za uspjeh. Slijedom toga, potrebno je zamijeniti obrazovanje koje je utemeljeno na memoriranju obrazovanjem koje potiče kreativnost, rješavanje problema, primjenu znanja i samoobrazovanje.

Priprema pak djeteta za kvalitetan život ovisi prije svega o njegovim potencijalima, mogućnostima koje su jedinstvene i neponovljive. Razvoj tih potencijala ovisi o ukupnom sustavu odgoja i obrazovanja, a osobito o sadržajima, metodama, kvaliteti međusobnih odnosa između sudionika procesa odgoja i obrazovanja te suradnji roditelja i škole u odgojnoj zajednici, odnosno zajedničkoj odgovornosti za rezultate odgoja i obrazovanja.


8

Osmišljavanje koncepta i strategije promjena je složen, dugotrajan, stručno, znanstveno i praktično složen posao. Nekoliko pokušaja u proteklih deset godina (1991., 1993., 1995.) nisu imali uspjeha. Stoga Vlada Republike Hrvatske, izabrana u siječnju 2000., u programu rada od 2000. do 2004. godine, između ostaloga, ističe: Odgoj i obrazovanje strateški su razvojni prioriteti za sveukupni razvoj hrvatskoga društva (…) Izradit će se stručna podloga kojom će se, na temelju najšire provedenih stručnih rasprava i elaboracija te iskustva europskih zemalja i preporuka međunarodnih organizacija, utvrditi nova koncepcija hrvatskoga školstva. Ujedno će se na temelju utvrđene koncepcije sustava prirediti nova zakonska i podzakonska regulativa i unijeti suvremena načela u odgojno-obrazovni proces, a prije svega načela slobode, demokracije, ljudskih prava, otvorenosti, inovativnosti, tolerancije i različitosti. Sredstva za odgoj i obrazovanje postupno će rasti i približavati se standardima europskih zemalja.

Suvremene se nacionalne prosvjetne politike u razvijenim zemljama temelje na dva koncepta što su proteklih desetljeća razrađeni u međunarodnim organizacijama koje se bave obrazovnim politikama (UNESCO, OECD, ILO, Vijeće Europe, Europska komisija) i koje ih preporučuju svojim članicama u provođenju nacionalnih obrazovnih reformi. To su koncepcija cjeloživotnog učenja i koncepcija društva koje uči.

Koncept cjeloživotnog učenja obuhvaća i usklađuje različite oblike učenja u svim životnim razdobljima. To su: organizirano učenje (obrazovanje i odgoj) što može biti formalno (školovanje) i neformalno te neorganizirano ili informalno učenje. Budući da se mora učiti čitav život, ali se čitav život ne može ići u školu, učenje se u odraslosti, pa čak i ono organizirano, uglavnom ne ostvaruje u školi nego u neškolskim organizacijama, odnosno tamo gdje odrastao čovjek radi i živi. Zato društvo, i to tim više što je razvijenije, postaje društvom koje uči.

Suvremeni odgojno-obrazovni sustav čini mreža školskih i neškolskih organizacija povezanih partnerskim odnosima. Škola više nije jedina obrazovna ustanova pa se promjene ne smiju reducirati na preustroj školskoga sustava. U razvijenim se zemljama sustavom odgoja i obrazovanja obuhvaća školovanje mladih i odraslih te neformalno obrazovanje odraslih, a sve se više pozornosti poklanja i samoobrazovanju te informalnom učenju. To slijede i tranzicijske zemlje koje žele ući u Europsku uniju. Intenziviranje obrazovanja odraslih osobito je važno u postkomunističkim zemljama u kojima gospodarsku i svaku drugu tranziciju treba provesti sada radno aktivno stanovništvo.

Ovaj prijedlog promjena sustava odgoja i obrazovanja obraća se hrvatskom učiteljstvu i na nj se oslanja, ali i svim političkim čimbenicima, društvenim skupinama, znanstvenim i stručnim udrugama radi postizanja potrebnog konsenzusa o najprihvatljivijim rješenjima u koncipiranju i ostvarivanju promjena koje će omogućiti kvalitetno obrazovanje mladih, dostojanstvo učitelju u obavljanju njegova časnog, odgovornog i teškog poziva te brži društveni napredak.

Promjene koje predlažemo provodit će se postupno, ovisno o novčanim, materijalnim i kadrovskim uvjetima zemlje, uz eksperimentalnu provjeru i dodatnu stručnu verifikaciju predloženih rješenja. Inozemna iskustva i međunarodni dokumenti podloga su za stvaranje sustava i uskladit će se s našom tradicijom, potrebama i osobitostima.

Gradimo viziju sustava odgoja i obrazovanja za opće dobro i slobodu svih, jer nije nevažno koliko učenika i studenata uspijeva ili ne uspijeva u sustavu. Ne možemo dopustiti školovanje budućih gubitnika, odrastanje mladih ljudi bez perspektive, osobito u vlastitoj domovini. Ako sustav odgoja i obrazovanja omogući učenicima i studentima da usvoje znanja prema međunarodnim standardima, da zavole učenje, znanje i razviju vlastite sposobnosti te shvate što je to odgovorno djelovanje u demokratskom društvu, Hrvatska će imati sigurnu budućnost.


9

Republika Hrvatska razvija sustav odgoja i obrazovanja u sklopu svoga i europskog/svjetskog konteksta. Taj se sustav treba temeljiti na vlastitoj bogatoj obrazovnoj i kulturnoj tradiciji, suvremenim društvenim kretanjima (primjerice demografskim), ali i u povezanosti s globalnim tendencijama, pridonoseći izgradnji Europe znanja kao temeljnog koncepta Europske unije. Nosimo golemu odgovornost da se i hrvatski obrazovni sustav uspostavlja i razvija u skladu s tim kretanjima.

Svjesni smo da je zamisao škole budućnosti vrlo rizična i puna neizvjesnosti, jer su promjene uvjetovane različitim činiteljima koji se i sami razvijaju, mijenjaju, a nerijetko prelaze u vlastitu suprotnost. I suvremeni sustavi odgoja i obrazovanja u svijetu stalno se mijenjaju, inoviraju u potrazi za boljim rješenjima.

Pri izradi dokumenta polazimo od dugoročne orijentacije u vođenju nacionalne razvojne politike, glavnih načela razvitka obrazovanja u razvijenim zemljama Europe, naše prosvjetne tradicije, zatečenog stanja hrvatskog odgojno-obrazovnog sustava te procjene postojećih i sagledivih razvojnih ograničenja.

Ovaj cjelovit i jedinstveni dokument nastao je na temelju dviju studija, a to su Koncepcija promjena odgojno-obrazovnog sustava u Republici Hrvatskoj Ministarstva prosvjete i športa i Odgoj i obrazovanje: bijeli dokument o hrvatskom obrazovanju Ureda za strategiju razvitka Republike Hrvatske.1

Dokument sadrži dugoročne ciljeve odgoja i obrazovanja, prijedlog strukturnih promjena sustava koje trebaju osigurati njihovo ostvarivanje s jedne strane te njihovu konkretizaciju s obrazloženim rješenjima i operativnim uvjetima kojima se određeni prijedlozi provode brinući o promjenljivim uvjetima u kojima će se ostvarivati dugoročni pravci razvoja.

Treba naglasiti da se pri identifikaciji poželjnih strukturnih promjena obrazovanja primjenjuje sustavski pristup. On se sastoji u tome da se svaki element sustava motri sa stajališta funkcioniranja cjeline i njegova doprinosa učinkovitosti čitavog sustava kako bi se utvrdili oni elementi sustava koji ograničavaju učinkovitost sustava u ostvarivanju njegovih ciljeva. Potom se izrađuju alternativna rješenja identificiranih problema i njihova vrijednost provjerava pomoću studije izvodljivosti. Studija izvodljivosti mora brinuti ne samo o željenim ciljevima nego i o ograničavajućim čimbenicima unutar i izvan sustava kako bi predložena rješenja bila realistična. Na temelju takvih istraživanja donose se strateške odluke o strukturnim promjenama (ili njihovom odgađanju dok se ne ispune potrebni uvjeti) te odluke o mjerama koje je potrebno poduzeti da bi se neka strukturna promjena mogla uspješno provesti.

Napokon, sve što predlažemo i za što se zalažemo nastoji u prvom redu riješiti probleme odgoja i obrazovanja naše djece, mladeži i odraslih, usmjeriti ih da kvalitetnim cjeloživotnim učenjem ostvare svoj osobni razvitak koristeći se potrebnim znanjima i vještinama. To je naše jedino istinsko blago i budućnost.

U Zagrebu, listopad 2002.

1 Zaključak zajedničke sjednice Kooridnacije Vlade Republike Hrvatske za gospodarstvo, Koordinacije za unutarnju i vanjsku politiku i Koordinacije za društvene djelatnost i ljudska prava koja je održana 3. listopada 2002. godine.


10

1. POLAZIŠTA, SVRHA I NAČELA PROMJENA ODGOJNO-OBRAZOVNOG SUSTAVA REPUBLIKE HRVATSKE

U razvijenim su društvima glavni razvojni čimbenici znanost, odgoj i obrazovanje. To je zbog toga što obrazovanje i odgoj bitno određuju kvalitetu ljudskog kapitala o kojemu ovisi uspješnost uporabe raspoloživih prirodnih resursa, tehnologije i novčanog kapitala neke zemlje. Zato je danas najveće bogatstvo razvijenih zemalja – njihovo stanovništvo. Brzi se napredak nekih malih i prirodnim izvorima siromašnih zemalja, kao što su Irska i Finska, objašnjava razvojnom politikom koja je obrazovanje i znanost promovirala u nacionalne razvojne prioritete. Spoznaja o visokoj isplativosti ulaganja u obrazovanje danas je u svijetu općenito prihvaćena, što se očituje u postotcima bruto društvenog proizvoda što ih vlade izdvajaju za formalno obrazovanje u svojim zemljama (u pravilu između 5% i 6% BDP-a) te znatnim izvanproračunskim sredstvima što ga poduzeća i druge organizacije namjenjuju formalnom i neformalnom obrazovanju svojih članova, a pojedinci svojemu usavršavanju. Stajalište je razvijenih europskih zemalja da "Europa mora ulagati u obrazovanje da bi podigla opću razinu sposobnosti zaposlenika i radnog dijela pučanstva i to tijekom temeljnog obrazovanja i podupiranjem stjecanja novog znanja tijekom života" (Povjerenstvo Europske zajednice, 1996., str. 55).


11

1.1. OBRAZOVANJE I NACIONALNI RAZVOJ

Zbog sve veće važnosti obrazovanja za nacionalni razvoj te sve bržih znanstvenih, tehnoloških i društvenih promjena, obrazovni se sustavi svih zemalja nastoje poboljšati i prilagoditi zahtjevima novog vremena. U Europskoj uniji ulaganja u istraživanje, obrazovanje i stručno osposobljavanje temeljna su "neopipljiva ulaganja" (intangible investment), pri čemu se obrazovni sustavi članica Unije postupno ujednačavaju kako bi se promicala transnacionalna pokretljivost građana Europe i razvijao europski identitet dijeljenjem zajedničkih vrijednosti (Čučić, 1998.).

Zemlje u tranziciji, kojima pripada i Hrvatska, imaju dodatne razloge za strukturne promjene svojih obrazovnih sustava. Njima treba olakšati prijelaz iz planske u tržišnu privredu, prijelaz iz politički monističkog u demokratsko civilno društvo te olakšati pridruživanje Europskoj uniji. Tranzicija zahtijeva da stanovništvo ovlada novim vještinama koje osposobljavaju za uspješno snalaženje u kompetitivnom društvu brzih promjena. Istraživanja Svjetske banke pokazuju da i napredne tranzicijske zemlje (osim Češke) značajno zaostaju za zemljama OECD-a u svim oblicima funkcionalne pismenosti odraslog stanovništva (The World Bank, 2000.). Prema izvještaju Obrazovnog komiteta Centra za suradnju s nečlanicama OECD-a, hrvatski obrazovni sustav zahtijeva znatnu rekonstrukciju kako bi se modernizirao i postao učinkovitijim i usporedivim s europskim (OECD, 2000.). I naše usporedne studije ukazuju na nedovoljnu spojivost pojedinih strukturnih elemenata hrvatskog obrazovnog sustava sa sustavima razvijenih zemalja Europe te lošiju obrazovnu strukturu aktivnog stanovništva. Na temelju toga može se zaključiti da je nužno pristupiti strukturnim promjenama odgojno-obrazovnog sustava u Hrvatskoj kojima bi se njegova učinkovitost unaprijedila radi bržeg društvenog razvoja i uključivanja Hrvatske u europske integracije.

1.2. CILJEVI OBRAZOVANJA I ODGOJA

Društveni razvoj u suvremenim društvima nastoji unapređivati kvalitetu života. Zato se razvijenim zemljama drže one u kojima ljudi kvalitetno, tj. "dobro" žive, a ne nužno one u kojima je visok nacionalni dohodak. Kvaliteta se života konceptualizira kao zadovoljavanje svih univerzalnih, a ne samo egzistencijalnih potreba (razumije se, zadovoljavanje je neke razine temeljnih ekonomskih potreba pretpostavka zadovoljavanju ostalih potreba). To su, pored egzistencijalnih potreba, još i socijalne i samoostvarujuće potrebe kojima čovjek zadovoljava motiv za osobnim rastom i razvojem. U razvijenim zemljama, koje su osigurale zadovoljavanje bazičnih potreba stanovništva, glavnim razvojnim ciljevima drži se zadovoljavanje tzv. viših potreba, tj. potreba za kvalitetnim odnosima s drugim ljudima i zadovoljavanje motiva za samoostvarenjem (Sirgy, 1986.). Kako je svrha društvenog razvoja unapređivanje kvalitete života, a obrazovanje i odgoj trebaju pridonositi razvoju, može se zaključiti: svrha je odgoja i obrazovanja pridonošenje kvaliteti života.

Svrha je najopćenitiji cilj koji se ostvaruje realizacijom većeg broja užih ciljeva. Ciljevi su odgoja i obrazovanja osposobiti pojedinca za obnašanje glavnih životnih uloga pomoću kojih zadovoljava svoje potrebe i potrebe društva i tako pridonosi kvaliteti života. Glavne su životne uloge suvremenog čovjeka radna, obiteljska, građanska, uloga osobe koja kreativno koristi slobodno vrijeme i uloga osobe koja trajno uči (Super & Šverko, 1995.). Osposobljenosti su različite vrste znanja i vještina, koje se stječu obrazovanjem, te vrijednosti, stavovi i navike, koje se stječu odgojem.

U Izvješću UNESCO-u Međunarodnog povjerenstva za razvoj obrazovanja za 21. stoljeće ključne su osposobljenosti nazvane "potpornjima obrazovanja", što znači da tijekom života


12

pojedinac mora učiti znati, učiti činiti, učiti zajedno živjeti i učiti biti (Delors i sur., 1996., 1998.).

Učiti znati sastoji se u znanju koje omogućuje ljudima da razumiju svoju okolinu, što ih ujedno osposobljava za samostalne kritičke prosudbe. Učiti znati pretpostavlja učenje vještine učenja koja se temelji na višim kognitivnim procesima, a ne na pukom zapamćivanju, čime se povećava djelotvornost učenja i kvaliteta znanja. Zato je osposobljenost za trajno učenje također opći cilj obrazovanja.

Učiti činiti je osposobljenost za praktičnu primjenu naučenoga u promjenljivim uvjetima rada i života. Budući da se ne uči za školu nego za život, nužno je postići da naučeno znanje i vještine osposobljavaju za praktičnu akciju, a usvojene vrijednosti i stavovi osposobljavaju za opredjeljivanje za one akcije koje pridonose općem dobru (održivom razvoju).

Učiti živjeti zajedno je glavni cilj odgoja. On se sastoji u usvajanju vrednote tolerancije na razlike, vrednote multikulturalizma, vještine nenasilnog rješavanja sukoba, u razumijevanju drugih, vještini zajedničkog djelovanja itd. Taj cilj odgoja postaje sve važniji zbog sve veće međuovisnosti među pojedincima i skupinama i sve veće razorne moći sredstava uništavanja. Ta se osposobljenost postiže upoznavanjem (otkrivanjem) drugih, povećanjem razumijevanja razlika među pojedincima i skupinama te stjecanjem vještina zajedničkog djelovanja u ostvarivanju zajedničkih ciljeva.

Učiti biti je cilj koji se sastoji u doprinosu obrazovanja i odgoja razvoju svih područja ljudske ličnosti: kognitivnom, čuvstvenom, karakternom i tjelesnom, što ne mora nužno imati ekonomski i društveni utilitarni značaj. Takvo učenje omogućuje ljudima da se ostvare, da razviju svoje talente i, koliko je moguće, zadrže nadzor nad vlastitim životom. Povjerenstvo drži taj cilj obrazovanja najvažnijim, u čemu slijedi stajalište UNESCO-vog izvješća iz 1972. godine (Faure i sur., 1972.).

Valja naglasiti da se navedena četiri cilja obrazovanja/odgoja ne mogu ostvariti samo u jednom životnom razdoblju, u okviru jednog stupnja obrazovanja, jednog oblika učenja ili unutar pojedinog područja učenja. To su ciljevi (osposobljenosti) koji se trebaju postići školovanjem i neškolskim oblicima obrazovanja/odgoja, odnosno učenja, kroz sva obrazovno-odgojna područja, tijekom čitava života.

Među najvažnijim ciljevima cjeloživotnog učenja su osposobljenost za aktivno građanstvo i osposobljenost za zapošljavanje. U Memorandumu Europske komisije o cjeloživotnom obrazovanju definiraju se nove osnovne vještine koje su potrebne za aktivno sudjelovanje u društvu i ekonomiji znanja. To su informatičke vještine, znanje stranih jezika, tehnološka kultura, vještine poduzetništva i socijalne vještine (European Commission, 2000.). Dakako, to ne isključuje tradicionalne osnovne vještine pismenosti i računanja koje su preduvjetom stjecanja novih. Sve navedene vještine čine novu razinu pismenosti - pismenost 21. stoljeća. Ona omogućuje razumijevanje prirodnih i društvenih procesa te kritički odnos prema njima, uspješno komuniciranje i suradnju u multikulturnom društvu, poduzetničko ponašanje te trajno učenje. A sve to u svrhu ne samo društvenog razvitka, nego i osobnog razvoja pojedinca. Ključne se osposobljenosti trebaju usvojiti tijekom obveznog obrazovanja koje se sve više produžuje i zahvaća ne samo osnovno (primarno) nego se produžuje i na srednje (sekundarno) obrazovanje. No one se razvijaju i dalje pomoću svih oblika cjeloživotnog učenja, a ne samo školovanjem.

1.3. POLAZIŠTA ZA PROMJENE

Na početku 21. stoljeća, okrenuta budućnosti i usmjerena prema društvu i gospodarstvu utemeljenom na znanju, i hrvatska se obrazovna politika suočava (u budućnosti vjerojatno još izraženije) s napetostima koje postoje u svim suvremenim društvima: lokalno je nasuprot


13

globalnom, pojedinačno nasuprot općem, tradicija nasuprot suvremenosti, kratkoročno nasuprot dugoročnom, potreba za konkurencijom nasuprot postizanju jednakosti, ubrzano povećanje spoznaja nasuprot ljudskim sposobnostima da ih usvoje; dakako, i duhovno je nerijetko nasuprot materijalnom, a postoje i napetosti između tržišnoga gospodarstva i njegova društvenog okruženja, dakle i odgojno-obrazovnog sustava.

I u samom odgojno-obrazovnom sustavu postoje napetosti i dvojbe: poučavati-učiti, autoritarnost-sloboda, osobni razvitak-društveni razvitak, selekcija-masovnost, tradicionalno-moderno, integracija-diferencijacija i druge.

Zahtjevi za promjene sustava odgoja i obrazovanja – žele li omogućiti i osigurati trajni ljudski razvitak, osnaživanje demokracije te bolje razumijevanje među ljudima i narodima – ne uzimaju u obzir samo navedene napetosti, nego ih nastoje razrješavati, tj. prevladavati optimalnim rješenjima. Stoga polazimo od toga da obrazovni sustav, procesi promjena u njemu i njegovi odnosi prema okruženju trebaju težiti prije svega uravnoteženju – ublažavanju i otklanjanju napetosti, koje god one vrste bile (ekonomske, socijalne, političke, administrativne, pedagoške ili kakve druge).

Nadalje, kvalitetan sustav – pokazuju to i inozemna iskustva – može se izgrađivati samo ako se u njemu povećava demokratičnost, a smanjuje isključivost te ako je u njemu više sudjelovanja, povezanosti i partnerstva zainteresiranih i motiviranih sudionika.

U procesima promjena odgojno-obrazovne ustanove ne mogu same odgovoriti na sva očekivanja pa ni snositi svu odgovornost za nedostatke, propuste i slabosti. Odgovornost je potrebno proširiti na cijelo društvo: obitelj, učitelje i one koji uče, institucije civilnog društva, tijela političke vlasti, gospodarske subjekte, medije itd. To je ključno pitanje utemeljenja sustava, pa je stoga potrebno u provedbi promjena što jasnije (re)definirati odgovornost za promjene.

S druge strane, promjene hrvatskog sustava odgoja i obrazovanja temelje se na pravima svakoga i svih (djece, mladeži i odraslih) na osobni razvitak obrazovanjem prema mogućnostima, interesima i potrebama. Ta su prava potvrđena i međunarodno usvojenim dokumentima, primjerice Općom deklaracijom o ljudskim pravima (1948.), Deklaracijom o pravima djeteta (1958.) te Deklaracijom o ukidanju svih oblika nesnošljivosti i diskriminacije na temelju vjeroispovijesti ili uvjerenja (1981.), a neka su od njih zajamčena i odredbama Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966.) te UNESCO-ve Konvencije protiv diskriminacije u obrazovanju (1960.). Načela tih dokumenata ugrađena su u promjene našega obrazovnog sustava, sadržane u ovom projektu. U cijelosti su ugrađene i odgovarajuće odredbe Ustava Republike Hrvatske.

Evo važnijih navoda iz tih dokumenata: Obrazovna prava (i dužnosti)

"Svatko ima pravo na obrazovanje. Obrazovanje treba biti besplatno, bar u osnovnom i nižem stupnju. Osnovno obrazovanje treba biti obvezatno. Tehničko i stručno obrazovanje treba biti općenito pristupačno, a više obrazovanje treba također biti svima pristupačno na temelju sposobnosti. Obrazovanje treba biti usmjereno na puni razvitak ljudske ličnosti i na učvršćivanje poštivanja čovjekovih prava i osobnih sloboda… Roditelji imaju ponajprije pravo da biraju vrstu obrazovanja za svoju djecu." (Opća deklaracija o ljudskim pravima, 1948.)

"Za potporu i skladan razvoj djetetove osobnosti potrebni su ljubav i razumijevanje … Dijete ima pravo na školovanje, besplatno i obvezatno barem na stupnju osnovne škole. Treba ga odgajati tako da razvije opću kulturu i osposobiti ga da na temelju jednakih mogućnosti razvije svoje sposobnosti i vlastito prosuđivanje, osjećaj moralne i socijalne odgovornosti i da postane koristan član ljudske zajednice." (Deklaracija o pravima djeteta, 1959.)


14

"Roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece. Roditelji su odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobitosti."

"Osnovno je školovanje obvezatno i besplatno. Svakomu je dostupno, pod jednakim uvjetima, srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje u skladu s njegovim sposobnostima."

"Uz uvjete propisane zakonom mogu se osnivati privatne škole i učilišta." (Ustav Republike Hrvatske)

Promjene se, nadalje, temelje na suvremenim procesima demokratičnosti, decentralizacije, autonomije, pluralizma i globalizacije te uvažavanju međunarodnih dokumenata o obrazovanju i obrazovnim standardima, posebice vrstama i standardima znanja i vještina u kontekstu cjeloživotnog učenja.

Demokratičnost omogućuje buđenje i razvijanje svijesti o idealu i praksi demokracije radi ostvarivanja slobode, mira, pluralizma i socijalne pravde. U njezinu ozračju razvija se sposobnost pojedinca da se ponaša kao aktivan i odgovoran građanin, svjestan kolektivnog interesa i javnog dobra, željan uloga u demokratskom društvu.

Škola oblikuje i provodi modele demokratske prakse. Demokratičnost se potvrđuje i uključivanjem u obrazovanje osoba iz prikraćenih socijalnih

skupina.

Decentralizacija. Uspostava sustava i njegovo uspješno djelovanje ovise o podjeli odgovornosti između središnje, regionalne i lokalne vlasti te odgojno-obrazovne ustanove, pri čemu svako djelovanje omogućuje ostvarivanje prava djeteta i roditelja, odnosno onih koji uče, te zadovoljavanje razvojnih potreba pojedinca i društva.

Decentralizacija sustava pogoduje uspostavljanju i razvijanju novih oblika socijalnog partnerstva, a uz jačanje partnerstva povećava se odgovornost obrazovne ustanove za vlastiti razvitak te ostvarivanje prepoznatljivosti i kvalitete.

Brojna iskustva pokazuju da decentraliziranost sustava može biti mjerom njegove fleksibilnosti, udovoljavanja potrebama različitih skupina.

Autonomija (samostalnost) ustanova i učitelja ostvaruje se u donošenju i načinu provedbe odluka o odgojno-obrazovnim zadaćama, organizaciji i vrednovanju rada odgojno-obrazovne ustanove u konkretnim uvjetima njezina okruženja.

Autonomija se izražava u slobodnom i odgovornom djelovanju ustanova i učitelja (razina slobode u kreativnom i učinkovitom pedagoškom djelovanju), u pravnom ustroju ustanove (širina ovlasti) i u njezinoj ekonomskoj samostalnosti te u obrazovnim, kulturološkim i socijalnim vezama s okruženjem.

Autonomija je i pretpostavka za uspostavljanje različitih vidova partnerstva unutar ustanove i prema njezinu okruženju.

Autonomiju uživaju i osobe koje uče utoliko što se uvažava njihovo dostojanstvo te njihove želje, potrebe i mogućnosti.

Pluralizam. Moderno hrvatsko društvo temelji svoj razvitak na raznolikosti ideja i vrijednosti odgojno-obrazovnih ustanova u ostvarivanju prava djeteta i roditelja te odraslih koji uče na izbor svog puta obrazovanja i razvoja.

Pluralizam omogućuje obogaćivanje kulturnog i građanskog života te obrazovanja primjerenog različitim nacionalnim manjinama i zajednicama.

Mogućnost izbora odgojno-obrazovnih programa sastavni je dio pluralizma. U tom kontekstu uvažava se i pravo roditelja (i učenika) da izaberu odgojne sadržaje sukladne njihovoj vjerskoj pripadnosti, pri čemu taj ili neki drugi izbor ne smije biti uzrok bilo kakvoj diskriminaciji.

Globalizacija je društvena, gospodarska, kulturna, obrazovna i politička međuovisnost zemalja i naroda. Međutim, ona potiče i konkurenciju misli, ideja, znanja i izuma, traži


15

stručnjake visoke kvalitete i omogućila bi vrijednost svjedodžbi hrvatskih škola u ujedinjenim europskim zemljama. Sustav odgoja i obrazovanja stoga mora razvijati suradničke i kreativne sposobnosti onih koji uče. S tog motrišta obrazovanost može biti najveće bogatstvo hrvatskoga društva, onog koje se i ostvaruje kao društvo koje uči.

U tom je društvu omogućeno obrazovanje/učenje za sve, trajno i na način koji društvo i pojedinci smatraju najefikasnijim. Odgojno-obrazovni sustav treba ne samo podržati i razviti intelektualnu radoznalost i želju za učenjem, nego i osposobiti učenika/studenta za samostalno učenje, kritičko mišljenje te razumijevanje svijeta, upoznavanje i prihvaćanje drukčijih pojedinaca i naroda, za otkrivanje vlastita identiteta i usvajanje zajedničkih vrijednosti Europe i svijeta.

Međunarodni standardi znanja i suradnja. Sustav odgoja i obrazovanja treba raspolagati objektivnim podacima/pokazateljima o znanju i stečenim umijećima onih koji uče radi vrednovanja i priznavanja osposobljenosti te radi komparacije odgojnih i obrazovnih postignuća na nacionalnoj i međunarodnoj razini. U tom smislu sustav prihvaća međunarodne indikatore kvalitete obrazovanja; razvija model državne i međunarodne mature i međunarodne škole, sudjeluje u programima međunarodne suradnje i razmjene učenika i učitelja, posebno lektora, omogućuje učenje dvaju stranih jezika u obveznom obrazovanju, ekvivalenciju i nostrifikaciju školskih isprava na tržištu rada i sl.

1.4. SVRHA PROMJENA

U Hrvatskoj, kao i drugdje, promjene sustava obrazovanja i redefiniranje njegove svrhe uvjetovani su - u osnovi - trima glavnim čimbenicima, zapravo temeljnim i dalekosežnim procesima koji korjenito i trajno transformiraju gospodarstvo i tradicionalne obrasce života ljudi, a to su: • rasprostiranje informatičkih i komunikacijskih tehnologija; • ubrzana znanstvena i tehnološka otkrića i inovacije; • globalizacija.

Obrazovni sustav mora uvažavati obilježja i posljedice tih procesa, kako u svijetu rada i zapošljavanja (manje rutinskog rada, a više kreativnog rješavanja problema i donošenja kvalitetnih odluka, potreba trajnog učenja i razvijanje sposobnosti prilagodbe promjenama, osposobljenost za rad u timovima i mrežama), tako i u svakodnevnom privatnom i društvenom životu pojedinaca.

Na tom tragu, široka osnova znanja (opća naobrazba) afirmira se u obrazovnom sustavu zajedno s kvalitetnom osposobljenošću za život u građanskom društvu i zapošljavanju (dobivanje i zadržavanje posla) u dinamičnom, ponekad i nepredvidivom tržišnom gospodarstvu. Time obrazovanje ostvaruje onu misiju koja je navedena i u dokumentu Europske komisije: "Pomoći svakome razviti svoj vlastiti potencijal te postati cjelovito ljudsko biće, kao suprotnost tome da bude oruđe u službi ekonomije. Stjecanje znanja i razvijanje sposobnosti treba ići ruku pod ruku s izgradnjom karaktera, širenjem obzora i prihvaćanjem vlastite odgovornosti u društvu." (Prema društvu koje uči, 1996.)

Promjenama sustava odgoja i obrazovanja želi se: • omogućiti pristup obrazovanju i stjecanju obrazovanja svakome, neovisno o njegovom

porijeklu, spolu, nacionalnosti i socijalnom i gospodarskom statusu; • obrazovanje uspostaviti kao prioritet društva, gospodarstva i pojedinca, a razvoj

hrvatskog društva temeljiti na znanju; • izgraditi sustav koji svima nudi jednake mogućnosti uključivanja u obrazovanje i stjecanje

prvog jednostavnijeg zanimanja, a posebnim mjerama (pozitivna diskriminacija) suzbijati marginalizaciju i isključivanje pripadnika pojedinih skupina;


16

• osnažiti u mladim naraštajima opće ljudske etičke vrijednosti, vrijednosti europske i hrvatske kulture te razvijati svijest o potrebi očuvanja prirodne baštine i okolišta;

• poboljšati kakvoću obrazovanja i izobrazbe omogućavanjem i poticanjem usvajanja novih znanja i umijeća te stalno razvijati kvalitetnu obrazovnu ponudu;

• uspostaviti vertikalnu i horizontalnu prohodnost obrazovnog sustava; • neprekidno razvijati metode učenja, motivaciju, sposobnosti za samostalno učenje te

radost za učenje i djelovanje; • povezati odgojno-obrazovne ustanove s njihovim okruženjem, osobito s tržištem; • razviti i primjenjivati metode djelotvornog poučavanja i učenja te objektivnog

vrednovanja i javnog priznavanja stečenih znanja i umijeća, odnosno osposobljenosti; • povećati ulaganja u obrazovanje iz javnih izvora, u skladu s praksom zemalja Europske

unije, a za privatna ulaganja uvesti stimulacije i porezne olakšice; • osigurati bolji, primjereniji materijalni i društveni položaj učiteljstva i omogućiti učiteljstvu

školovanje i usavršavanje do znanstvenih stupnjeva; • postupno podići razinu obrazovanosti radno sposobnog stanovništva; • povećati obuhvat djece ranim (predškolskim) odgojem i obrazovanjem sa sadašnjih 32%

na barem 60%, što je prosjek u većini europskih zemalja; • povećati postotak završavanja studija, jer danas u redovnom roku diplomira oko 13%

studenata; • ostvariti pedagoško načelo škola uspjeha za sve, pri čemu se posebno brine o

individualizaciji nastave i napredovanju pojedinih skupina učenika (daroviti, učenici s teškoćama u razvoju, ponavljači, oni koji odustaju od daljnjeg školovanja) sve do stjecanja prvog zanimanja;

• omogućiti obvezno učenje dvaju stranih jezika u obveznom obrazovanju, trećeg stranog jezika kao izbornog ili fakultativnog u višoj srednjoj školi te dvojezičnost;

• ostvariti primjereniji standard učenika koji će zadovoljavati njihove tjelesne i duhovne potrebe omogućavajući tjelesne aktivnosti i kretanje te pravilnu prehranu (osobito u obveznom obrazovanju);

• razvijati školski pluralizam radi omogućavanja prava roditeljima na izbor školovanja kao jedne od društvenih sloboda; roditelje i socijalne partnere uključiti u rad škole i u pojedine aktivnosti radi djelotvorne suradnje, razumijevanja i unapređivanja radnih uvjeta;

• izgraditi i ojačati stručnu i znanstvenu potporu sustavu odgoja i obrazovanja u cjelini, a posebno učiteljstvo.

1.5. NAČELA I SMJERNICE RAZVOJA SUVREMENOG ODGOJNO-OBRAZOVNOG SUSTAVA

Kao što je poznato, u Europi ne postoji jedinstveni školski, odnosno odgojno-obrazovni sustav. No ono što nacionalne obrazovne sustave razvijenih zemalja ujednačuje jesu zajednički ciljevi i načela njihova ostvarivanja, što jamči podjednake obrazovne i odgojne učinke. Riječju, u razvijenim zemljama ujednačuje se prosvjetna politika, što na duži rok može dovesti i do sličnog ustroja obrazovno-odgojnih sustava. Pri tome će tradicija i razlike u društvenom kontekstu i nadalje uvjetovati određene razlike u strukturi sustava. Kako Hrvatska teži ulasku u Europsku uniju, važno je u razvoju nacionalnog obrazovnog sustava brinuti o koncepciji i načelima na kojima se razvijaju obrazovni sustavi u Europi.

1.5.1. Načela i smjernice razvoja programskog podsustava

• Orijentacija na učenje znanja i vještina koji imaju najveću transfernu vrijednost, i koji su, u pravilu, i najtrajniji. Na taj je način moguće rasteretiti programe od prekomjernih informacija što nisu bitne za razumijevanje drugih sadržaja. Time se


17

argumentira proširivanje općeg obrazovanja unutar obveznog dijela školovanja, odnosno trend jačanja temeljnih intelektualnih vještina u općem i strukovnom obrazovanju, čime se širenje općeg obrazovanja i stručna izobrazba prestaju antagonizirati.

• Interdisciplinarnost programa obrazovanja. Programi postaju sve više interdisciplinarni jer su životni problemi, s kojima se danas čovjek susreće, interdisciplinarni. Osim toga, i znanost se sve više interdisciplinarno razvija. Nove temeljne vještine, koje smo spomenuli, ne znače uvođenje istoimenih novih nastavnih predmeta nego se stječu po postojećim restrukturiranim programima ali i nekim novim. To dovodi do novih konfiguracija znanja koja su logički bolje povezana i olakšavaju razumijevanje svijeta. Program se komponira dijelom na znanstveno-disciplinarnoj osnovi, a dijelom od problemskih modula. To olakšava stvaranje novih programa i horizontalne prijelaze učenika i studenata između različitih vrsta programa.

• Razvoj novih programa obrazovanja u obveznom obrazovanju, primjerice za razvoj ekološke svijesti i za ljudska prava (usvajanje globalne etike). U tom sklopu posebno se ističe osposobljavanje za zajednički život usvajanjem vrednote tolerancije na razlike, što je za uspješnu integraciju multikulturne Europe od iznimne važnosti.

Pri razvoju programskog podsustava na navedenim načelima i smjernicama potrebno je osigurati da kurikulum bude: • Otvoren – stvoriti mogućnost da su škola i nastavnici autonomni u izvedbi sadržaja

nacionalnog kurikuluma te u njegovu prilagođavanju specifičnim potrebama sredine u kojoj škola djeluje. To se ostvaruje jačanjem autonomije škole i decentralizacijom;

• Demokratičan - promovira demokratske vrijednosti kao što su tolerancija, zaštita ljudskih prava, multikulturalizam, nenasilno rješavanje sukoba, jednakost pristupa obrazovanju i društvenim položajima bez obzira na spol, ekonomska, etnička, religijska i ostala društvena obilježja pojedinca;

• Inkluzivan - svojom sadržajnom strukturom i izvedbom uvažava obrazovno-odgojne interese različitih društvenih skupina kao što su nacionalne manjine, žene, religijske zajednice i druge socijalne skupine;

• Europski usmjeren - omogućuje stjecanje znanja o europskoj kulturi i povijesti, usvajanje vještina što omogućuju komuniciranje s drugim europskim narodima, te kada razvija osjećaj pripadnosti Europi usvajanjem zajedničkih vrijednosti i preuzimanjem odgovornosti za razvoj Europe;

• Ujednačen (balansiran) - uravnotežena je zastupljenost obrazovnog i odgojnog područja, tj. kada su na odgovarajući način zastupljena potrebna znanja i vještine te vrijednosti, stavovi i navike. Balansiranost se očituje i u odgovarajućoj zastupljenosti pojedinih obrazovnih područja kao što su jezici, matematika, priroda i društvo, umjetnost, tjelesna kultura, religijski i moralni odgoj. Pomoću tih se područja trebaju osigurati temelji osposobljenosti učenika za trajnu zapošljivost i aktivno građanstvo.

1.5.2. Načela i smjernice razvoja tehnološkog podsustava

• Poboljšavati kvalitetu znanja i vještina tako da se uči s razumijevanjem (učenje pomoću viših kognitivnih procesa), a ne mehaničkim učenjem temeljenim na ponavljanju. Time se unapređuje kakvoća znanja što je bitno za postizanje svih ciljeva odgoja i obrazovanja. Osobitu pozornost valja posvetiti kakvoći ključnih osposobljenosti, tj. temeljnih intelektualnih sposobnosti - čitanju, pisanju, računanju, informatičkim sposobnostima i učenju stranih jezika.

• Kombinirati različite oblike učenja, ne samo odraslih polaznika nego i djece i mladih (kombinirati formalno, neformalno i informalno učenje). Koristiti suvremenu informatičku tehnologiju i nove nastavne metode kao što je interaktivno dinamičko poučavanje i


18

obrazovanje na daljinu. Kombiniranje različitih oblika učenja zahtijeva razvoj sustava vrednovanja i priznavanja stečenih sposobnosti bez obzira na to kako su stečene.

• Učenje treba individualizirati sukladno individualnim razlikama u sposobnostima i sklonostima osoba koje uče. Osobitu pozornost valja posvetiti individualizaciji učenja osoba s posebnim potrebama (osobâ ispodprosječnih sposobnosti te nadarenih pojedinaca).

• Razvijati neautoritarno, netraumatizirajuće, podupiruće školsko ozračje koje je jedan od najvažnijih čimbenika učinkovitosti obrazovne organizacije. Ta se učinkovitost očituje u obrazovnim postignućima i u zadovoljstvu učenika i učitelja. S tim u vezi razvijati savjetodavni školski nadzor i nedirektivne metode rukovođenja jer su važni i za kvalitetu školskog života učenika i učitelja.

• Jačati funkciju profesionalnog informiranja i savjetovanja učenika i odraslih u skladu s njihovim sposobnostima, preferencijama i sagledivim potrebama rada. Profesionalno informiranje i usmjeravanje u kontekstu cjeloživotnog obrazovanja i društva koje uči postaje cjeloživotni proces koji se ostvaruje ne samo u specijaliziranim zavodima nego i u školama i neškolskim obrazovnim organizacijama kao što su velika poduzeća te regionalni centri za razvoj ljudskih resursa. Savjetovanje je osobito važno za poboljšavanje pristupa obrazovanju i radu onih skupina koje su društveno isključene.

• Poboljšavati trajno obrazovanje učitelja i njihov status kako bi bili sposobni i motivirani udovoljiti novim zahtjevima suvremenog obrazovanja. Osobitu pozornost posvetiti permanentnoj izobrazbi zaposlenih učitelja (in-service teacher training). Trajnim obrazovanjem treba obuhvatiti i obrazovne specijaliste, stručne suradnike, a osobito ravnatelje.

• Razvijati sustav priznavanja osposobljenosti stečenih različitim oblicima učenja. Sve europske zemlje pokušavaju identificirati "ključne sposobnosti", najbolje načine njihova stjecanja, provjere i priznavanja. Teži se uspostavljanju europskog sustava uspoređivanja i vrednovanja u temeljnim područjima znanja kao što su matematika, prirodoslovlje, informatika, jezici ali i u stručnim područjima kao što su računovodstvo, financije, menadžerstvo i druga. Pokreće se projekt "karte osobnih vještina" (personal skills cards) što bi trebalo omogućiti ne samo priznavanje osposobljenosti bez obzira na način njihova stjecanja nego i pokretljivost radne snage na širem europskom prostoru. To pretpostavlja da pojedine zemlje, i zbog vlastitih potreba, uspostave sustave eksterne valorizacije znanja, odnosno sustave za akreditaciju rezultata prethodnog učenja, uključujući informalno učenje. Najdalje se u tom pogledu otišlo na području visokog obrazovanja u kojem je već razvijen sustav prijenosa "kreditnih bodova" (European Credit Transfer System – ECTS), što omogućuje uzajamno priznavanje obrazovnih modula.

1.5.3. Načela i smjernice za povezivanje obrazovanja i okoline

• Razvijati partnerske odnose škola s neškolskim obrazovnim organizacijama i interesnim skupinama. Na nižim obrazovnim razinama osobito je važna suradnja škole i obitelji učenika. Na višim obrazovnim razinama valja razvijati suradnju između obrazovnih ustanova i poduzeća, odnosno poslovnog svijeta. Osim toga, škola se povezuje s lokalnom zajednicom: poduzećima i komunalnim otvorenim učilištima, odnosno regionalnim centrima za razvoj ljudskih resursa (Knowledge Resource Centres). Razvija se mreža organizacija koja je orijentirana prema učenju i koja je sama sustav koji uči (Carnoy & Castell, 1995.).

• Optimalno decentralizirati i deregulirati školski sustav te povećati autonomiju škole kako bi se iskoristio njezin inovativni potencijal. Decentralizacija se sastoji u fiskalnoj decentralizaciji, decentralizaciji upravljanja i decentralizaciji kurikuluma. U svrhu fiskalne decentralizacije razvijaju se nove metode ulaganja u obrazovanje kao što su "obrazovni


19

voucheri", suinvestiranje države, poduzeća i polaznika, te poboljšavaju metode procjene troškova i koristi od obrazovanja (cost - benefit analysis).

Decentralizacija upravljanja sastoji se u dekoncentraciji odlučivanja i preraspodjeli ovlaštenja prema višerazinskom modelu (koji uključuje središnju vlast, regionalnu i lokalnu razinu i razinu škole) u korist nižih razina odlučivanja.

Dekoncentracija odlučivanja sastoji se u prenošenju ovlaštenja na odlučivanje o ključnim pitanjima pojedinih segmenata obrazovnog sustava (od ranog odgoja i obrazovanja do obrazovanja odraslih) na nacionalna vijeća za pojedina područja, sastavljena od stručnjaka za dotična područja. Koordinacija i usklađivanje rada područnih nacionalnih vijeća provodi se u središnjem Nacionalnom vijeću za obrazovanje, međusektorskom tijelu čija je zadaća usklađivanje parcijalnih obrazovnih politika pod vidom jedinstvene nacionalne politike obrazovanja.

Autonomija odlučivanja na razini škole očituje se u ovlaštenjima školskih odbora u upravljanju školom. U školskim odborima snažan je utjecaj predstavnika roditelja i lokalne sredine jer su oni autentični jamci zaštite interesa korisnika usluga škole. U decentraliziranom sustavu ravnatelj škole je odgovoran školskom odboru, a ne ministru. Kriteriji (re)izbora ravnatelja jesu njegova pedagoška kompetencija, menadžerska sposobnost, predloženi program razvoja škole i postignuti rezultati rada.

Decentralizacija kurikuluma sastoji se u većoj slobodi učitelja i nastavnika u interpretaciji obveznog dijela kurikuluma i većem udjelu programa što ih određuje škola, odnosno lokalna zajednica. Decentralizacijom se lakše mobiliziraju resursi regionalnih i lokalnih vlasti. U tome sudjeluju i udruge civilnog društva koje su najjače ukorijenjene na lokalnoj razini. To su udruge nastavnika, roditelja, ženske udruge i ostale udruge s interesom u području obrazovanja.

Decentralizacija obrazovanja uključuje i decentralizaciju prava na osnivanje obrazovnih ustanova, tj. vlasnički pluralizam u obrazovanju.

• Načelo jednakosti u obrazovanju ne razumije se samo kao jednakost šansi nego kao osiguravanje uvjeta potrebnih da svatko ostvari svoj obrazovni maksimum. Kao što sve više obrazovanja postaje obveznim za pojedinca, tako i država postaje obveznom osigurati uvjete da svaki pojedinac realizira svoj obrazovni potencijal. Pojedinac je odgovoran za svoje obrazovanje, no zajednica mu treba pružiti punu potporu u njegovim naporima. Jednakost u obrazovanju se ostvaruje u kontekstu drugih načela kao što su načelo dostupnosti, prohodnosti, fleksibilnosti, individualizacije, te savjetovanjem, razvijanjem podupiruće školske klime i financijskom potporom ekonomski potprivilegiranih učenika i studenata.

• Poboljšavati dostupnost obrazovanja svima (demokratičnost obrazovanja). Doktrina cjeloživotnog učenja naglašava potrebu dostupnosti svih stupnjeva obrazovanja svim članovima društva pod jednakim uvjetima bez obzira na spol, dob, etnicitet, socioekonomski položaj, svjetonazor i druge socijalne značajke. Na taj se način gradi društvo jednakih prilika za sve, što je bitno ne samo za njegov demokratski razvoj nego je uvjetom optimalne uporabe ljudskih resursa u svrhu društvenog i osobnog razvoja.

S obzirom na aktualna ograničenja u dostupnosti pojedinih stupnjeva cjeloživotnog učenja, u Europi se drži prioritetnim povećati dostupnost predškolskog odgoja i obrazovanja u ranom djetinjstvu te dostupnost svih stupnjeva obrazovanja odraslim osobama različite dobi pomoću tzv. povratnog obrazovanja (recurrent education).

U području obveznog obrazovanja poseban problem u osiguravanju jednake dostupnosti proistječe iz individualnih razlika u kognitivnom potencijalu i motivaciji za učenje, što najviše dolazi do izražaja pri prijelazu iz nižeg u više sekundarno obrazovanje. To se nastoji riješiti programskom diverzifikacijom i individualizacijom poučavanja u obveznom obrazovanju.


20

Dostupnost se visokog obrazovanja, s obzirom na individualne kognitivne i motivativne razlike između studenata, također poboljšava većom diverzifikacijom. Diverzifikacija visokog obrazovanja može se postići na različite načine: uvođenjem nesveučilišnih studija, uvođenjem kraćih stručno orijentiranih dodiplomskih studija, razvojem privatnog visokog obrazovanja i na druge načine.

Dostupnost obrazovanja povećava se i osiguravanjem novčane potpore učenicima i polaznicima čiji je materijalni položaj ograničavajući čimbenik nastavljanja obrazovanja. Time se u nekoj mjeri kompenziraju posljedice nejednakog socioekonomskog položaja obitelji na mogućnost nastavljanja obrazovanja.

Dostupnost se povećava i približavanjem mjesta učenja mjestu života učenika i mjestu rada odraslih polaznika. U tom kontekstu i učenje kod kuće predstavlja jedan od oblika cjeloživotnog učenja koji obrazovanje čini dostupnijim te ga treba priznati ravnopravnim oblikom formalnog obrazovanja.

• Sustav treba biti prohodan kako bi se izbjegle "slijepe ulice". Tzv. slijepe ulice u obrazovanju jesu oni obrazovni putovi (tipovi programa) iz kojih nije moguće prijeći u viši stupanj obrazovanja ili program druge vrste istoga stupnja obrazovanja. "Slijepe ulice" smanjuju dostupnost (demokratičnost) obrazovanja i iskorištenost ljudskih potencijala. Prohodnost se postiže uspostavljanjem dovoljnog broja vertikalnih i horizontalnih prolaza između različitih smjerova sustava čime se smanjuje njegova selektivnost, a izbjegava uprosječivanje učeničkih postignuća. Za prohodnost sustava osobito su važne veze i mogućnost prijelaza između: - općeobrazovnog i strukovnog obrazovanja na razini višeg srednjeg obrazovanja, - višeg srednjeg strukovnog obrazovanja i visokog obrazovanja kako bi se omogućilo

nastavljanje visokog obrazovanja, - nesveučilišnog i sveučilišnog visokog obrazovanja kako bi se omogućilo lakše prelaženje iz

jednoga u drugi tip visokog obrazovanja.

• Poboljšavati fleksibilnost sustava. Fleksibilnost se sastoji u osjetljivosti obrazovnog sustava na promjene u potrebama okoline i potrebama učenika, odnosno odraslih polaznika. Fleksibilizacija obrazovanja postiže se boljom prohodnošću sustava, recertifikacijom postojeće osposobljenosti pojedinca i priznavanjem rezultata neformalnog obrazovanja i samoobrazovanja, odnosno uvođenjem sustava neformalno i informalno stečenih kvalifikacija (uvođenjem osobnih iskaznica o stečenim sposobnostima). Fleksibilizacija se očituje i u modularizaciji obrazovnih sadržaja, uvođenjem NVQ-modela (National Vocational Qualifications) ne samo u stručno i daljnje obrazovanje nego i u ostale dijelove nacionalnog kurikuluma.

• Dodatno financirati obrazovanje i djelotvorno upravljati novčanim resursima. Cjeloživotno obrazovanje implicira veći obuhvat predškolske djece oblicima izvanobiteljskog odgoja i obrazovanja, ostvarivanje potpunog obuhvata populacije srednjim obrazovanjem i daljnju ekspanziju obrazovanja odraslih. Zbog toga novčana sredstva za obrazovanje moraju rasti, što zahtijeva dodatno financiranje i što racionalnije korištenja novčanih izvora.

• Uspješno koordinirati provođenje cjeloživotnog obrazovanja. Budući da se cjeloživotno obrazovanje ostvaruje i izvan školskog sustava, u čitavom društvu koje uči, nužno je usklađeno djelovanje svih tijela koja upravljaju sektorima vezanim za obrazovanje. To su: ministarstvo prosvjete, ministarstvo znanosti, ministarstvo kulture, ministarstvo gospodarstva i gospodarske komore, ministarstvo rada i agencije za zapošljavanje, udruge poslodavaca, sindikati, institucije lokalne samouprave i nevladine organizacije. Njihovo sudjelovanje u stvaranju prosvjetne politike i njezinoj realizaciji bitno je za uspjeh u ostvarivanju koncepcije cjeloživotnog obrazovanja.


21

* * *

U provedbi promjena, radi uvažavanja međuovisnosti obrazovanja i društvenog okruženja, polazit će se od sljedećih metodoloških načela: • Promjene koje se predlažu i provode moraju biti moguće, stručno utemeljene i

opravdane, s jasnim ciljem, a oko njih treba biti postignuta što šira suglasnost, osobito među učiteljima, roditeljima te socijalnim partnerima.

• Postupno će se provoditi promjene za koje su ispunjeni svi preduvjeti prema studijama izvodljivosti.

• Promjenama će biti obuhvaćen cjelokupni odgojno-obrazovni sustav. • U svim promjenama uspostavit će se mehanizmi za buduće, dugoročne i trajne promjene

i inovacije sustava. • Promjene će uvažavati tradiciju primjerenu novim ciljevima i zadaćama, a osobito će se

poticati širenje postojećih primjera dobre prakse. • Strani uzori i iskustva primjenjivat će se u mjeri u kojoj su sukladni hrvatskim

osobitostima i potrebama. • Materijalna potpora za sve promjene osigurat će se iz domaćih javnih izvora, iz

gospodarstva te inozemnih donacija i kredita. • Treba osigurati kadrove za provedbu promjena, a to su ponajprije učitelji, koje valja

pedagoški pripremiti i upoznati s potrebnim tehnikama prije provođenja promjena.


22

2. RANI ODGOJ I OBRAZOVANJE Predškolski odgoj u Republici Hrvatskoj ima dugu tradiciju. Sada važeći dokumenti: Koncepcija razvoja predškolskog odgoja i Programsko usmjerenje odgoja i obrazovanja iz 1991. godine značajno su unaprijedili cijelo područje predškolskog odgoja. Nova je koncepcija, usmjerena na demokratizaciju i humanizaciju odgojno-obrazovnog procesa, otvorila put suvremenijem pristupu predškolskom odgoju i obrazovanju.

Uvažavajući rezultate znanstvenih istraživanja o razvoju djece i odgojno-obrazovnoj praksi u predškolskom odgoju te uvažavajući specifičnosti društvenog okruženja i društvenih prioriteta u svijetu i kod nas, oblikuje se i ostvaruje koncepcija organiziranog izvanobiteljskog odgoja i obrazovanja djece od rođenja do polaska u školu.

Radi unapređivanja sustava odgoja i obrazovanja koji se odnosi na ranu dječju dob potreban je sustavniji i sveobuhvatniji pristup organizaciji i provođenju sustava ranog odgoja i obrazovanja kao prvog samostalnog stupnja odgoja i obrazovanja u Republici Hrvatskoj.

Pojam rani odgoj i obrazovanje cjelovit je i sveobuhvatniji od sadašnjeg pojma predškolski odgoj i obrazovanje jer se odnosi na razvoj djeteta od njegova rođenja do polaska u školu.


23

Ostvarivanje ranog odgoja i obrazovanja ovisi o cjelokupnom društvenom kontekstu, načinu života stanovništva, ekonomskoj moći društva i obitelji, tradiciji i drugim čimbenicima. Stoga postoje krupne razlike u nacionalnim politikama u ovom segmentu odgoja i obrazovanja. Tako neke zemlje sustavom olakšica potiču podizanje djece u obitelji, dok druge potiču razvoj izvanobiteljskih programa ranog odgoja i obrazovanja i skrbi za djecu čiji roditelji rade. U nekim je razvijenim zemljama (primjerice, Finska i Irska) obuhvat djece predškolske dobi organiziranim ranim odgojem i obrazovanjem manji nego u Hrvatskoj, dok je u nekim drugima (poput, primjerice Francuske i Belgije) obuhvat predškolske djece starije od tri godine gotovo potpun. Mnoge pak zemlje vode u tom pogledu neutralnu politiku. No podaci o obuhvatu djece pojedinim oblicima ranog izvanobiteljskog odgoja, te o ustanovama i programima, ništa ne govore o najvažnijemu - kvaliteti odgojnih procesa i njihovim učincima na rani razvoj. A mišljenja su o tome kontroverzna, osobito kada se radi o djeci do tri godine života.

Po svemu sudeći, nemoguće je propisati najbolja rješenja u tom području. Najvažnije su determinante izvanobiteljskog ranog odgoja i obrazovanja mogućnosti obitelji da u prvih nekoliko godina prikladno skrbi za razvoj svoje djece, o čemu ovise njezine potrebe za organiziranim izvanobiteljskim odgojem i obrazovanjem kao i o ponudi i dostupnosti različitih programa. Naime, potrebe nisu samo objektivna nego i subjektivna kategorija. Svijest je o potrebama uvjetovana i obrazovanošću, informiranošću i stavovima obitelji prema predškolskom odgoju i obrazovanju. Izvanobiteljski predškolski programi još uvijek se neopravdano percipiraju ponajprije kao način zbrinjavanja djeteta dok roditelji rade pa je njihova obaviještenost o postojećim mogućnostima ranog odgoja i obrazovanja također važan čimbenik uključivanja. S druge strane, uključenost djece u različite programe ovisi i o ponudi (raznovrsnosti), odnosno dostupnosti tih programa te o njihovoj cijeni.

2.1. SADAŠNJE STANJE

Podsustav predškolskog odgoja početni je dio sustava odgoja i obrazovanja. Prema Zakonu o predškolskom odgoju i naobrazbi (1997.) predškolski se odgoj provodi u dobi od navršenih šest mjeseci do polaska u školu. Ostvaruje se u dječjim vrtićima, igraonicama, vrtićima pri osnovnim školama, knjižnicama, bolnicama te putujućim vrtićima.

Predškolski odgoj nije obvezatan. Osnivači predškolskih ustanova su jedinice lokalne samouprave (općine i gradovi), fizičke i pravne osobe, vjerske zajednice i drugi subjekti. Predškolski odgoj i obrazovanje prva su etapa sustava cjeloživotnog učenja pa i o njoj ovisi uspjeh pojedinca u njegovom budućem razvoju.

2.1.1. Podaci o broju predškolskih ustanova

U 2000. godini djelovalo je 329 javnih i 125 privatnih vrtića. Najviše je privatnih vrtića u Istarskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji (20), a u 9 županija nema takvih vrtića. Vjerske vrtiće organiziraju i vjerske zajednice. Pretežito su to katolički vrtići, a po jedan je židovski i evangelistički, koji djeluju u Zagrebu.

Za pripadnike nacionalnih manjina organizirani su dječji vrtići ili odgojne skupine. Najbrojnije su skupine talijanske manjine (28) u Istarskoj županiji (pri talijanskim osnovnim školama), češke manjine u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji (6 skupina) – u Daruvaru i Končanici. Mađarska manjina ima po jednu odgojnu skupinu dječjeg vrtića u Zagrebu, Bilju i u Osijeku, a njemačka nacionalna manjina u Osijeku. Za djecu romske zajednice organiziran je rad u dvije skupine u Čakovcu, a u Zagrebu Unija Roma okuplja djecu od 2 do 15 godina.


24

Reintegracijom hrvatskog Podunavlja organiziran je rad šest odgojnih skupina vrtića za djecu pripadnika srpske nacionalne manjine u Vukovaru, Borovu Naselju, Trpinji i Belom Manastiru.

Valja upozoriti na tendenciju okrupnjavanja predškolskih ustanova radi ekonomske racionalnosti (i na više od 50 skupina) i zanemarivanje pedagoških kriterija optimalnosti veličine predškolske ustanove.

Kretanje broja djece u predškolskim ustanovama

Tablica 1.

Godina 1995. 1996. 1997. 1998.

Broj djece 79.891 80.380 81.893 84.467 Izvor: Državni zavod za statistiku

Različitim programima u javnim i privatnim dječjim vrtićima obuhvaćeno je 2001. godine 136.840 djece u dobi od prve godine do polaska u školu. To je oko 32% ukupne populacije predškolske djece, što ne zadovoljava potrebe. U velikim gradovima mnogo djece čeka na upis zbog nedostatka prostora, a u manjim mjestima gospodarske prilike ne omogućuju brže širenje mreže dječjih vrtića.

2.1.2. Programi i uključenost djece u predškolske ustanove u drugim zemljama

U zemljama Europske unije dvije su skupine predškolskih programa, i to: • humanistički orijentirani programi koji odgoj i obrazovanje usmjeravaju razvoju cjelovite

ličnosti i • funkcionalno orijentirani programi usmjereni na stjecanje i razvijanje pojedinačnih znanja i

sposobnosti.

Različite su varijante provedbe programa s obzirom na njihovo trajanje, intenzitet, vrste ustanova u kojima se programi ostvaruju te stupanj uključenosti roditelja. Ovi se programi ostvaruju kao cjelodnevni, poludnevni ili kraći, svakodnevni, povremeni ili prigodni, a s obzirom na osnivača – kao programi Vladinih tijela i institucija, programi vjerskih i društvenih zajednica te programi nevladinih organizacija i udruga.

Dvije su temeljne značajke predškolskih programa u više europskih zemalja: • uključivanje roditelja u ostvarivanje predškolskih programa (roditelj-korisnik programa,

roditelj-sukreator i realizator programa); • programi zadovoljavaju potrebe predškolske djece i njihovih obitelji, primjerice za djecu iz

socijalno i kulturno uskraćenih sredina, slabijeg imovinskog stanja, za djecu imigrantskih skupina i djecu s posebnim potrebama (darovita i djeca s teškoćama u razvoju).

Prema podacima UNESCO-a obuhvat djece izvanobiteljskim predškolskim odgojem u razvijenim europskim zemljama je relativno velik (npr. u Italiji 96%, Nizozemskoj 100%, Španjolskoj 69%, Francuskoj 99% i sl.), no riječ je uglavnom o programima u godini prije obveznog školovanja, dok je ponuda programa za djecu do 3. godine života nedostatna i ograničena, ali tendira većem obuhvatu djece.

Organizacija je predškolskog odgoja i obrazovanja u zemljama srednje Europe raznolika: Italija - organizirani odgoj i obrazovanje predškolske djece provodi se u: • dječjim jaslicama (asilo nido) za djecu od rođenja do 3. godine, a obuhvaćeno je 5-30%

djece (u sjevernim pokrajinama); ovlasti nad dječjim jaslicama ima Ministarstvo zdravstva; • dječjim vrtićima (scuola materna) za djecu 3-6 godina, a obuhvaćeno je 92% djece;

administrativnu odgovornost ima Ministarstvo obrazovanja.


25

Austrija - predškolski odgoj i obrazovanje provodi se u: • dječjim jaslicama (Krippe) za djecu od rođenja do 3. godine, a obuhvaćeno je 3% djece; • dječjim vrtićima (Kindergarten) za djecu u dobi 3 - 6 godina u kojima je obuhvaćeno oko

70% djece; Svaka od devet provincija je odgovorna za razvoj i primjenu zakonske regulative i politike

odgoja i obrazovanja djece izvan obvezatnog školskog sustava. Za jaslice i dječje vrtiće odgovorno je Ministarstvo obitelji i regionalni centri za mladež i obitelj.

Njemačka - od 1996. godine sva djeca u dobi od 3. do 6. godine imaju pravo upisa u dječje vrtiće. • Za djecu u dobi 0 - 3 godine organizirane su jaslice (Kinderkrippe) u kojima je

obuhvaćeno 6,3% djece. • Dječje vrtiće (Kindergarten) pohađaju djeca u dobi od 3 do 6 godina i njima je

obuhvaćeno oko 80% djece. • U zapadnim regijama češće su osnivači dječjih vrtića udruge, a u istočnim lokalne vlasti. • Očit je porast broja jaslica i dječjih vrtića za djecu u dobi 0-6 godina i centara za djecu u

dobi 3-12 godina. • Financiranje je osigurano preko Ministarstva socijalne skrbi, lokalnih vlasti i udruga.

Francuska – različiti oblici organiziranog odgoja i obrazovanja osigurani su za djecu u dobi od 2 mjeseca do 6 godina (godina polaska u školu), i to: • Jaslice (crèche colective i crèche familiale – koordinirana obiteljska skrb) – za djecu u dobi

od 2 mjeseca do 3 godine. Obuhvat djece je oko 20%, a administrativnu odgovornost snose Ministarstvo socijalne skrbi, zdravstvene i lokalne vlasti.

• Crèche parentale - jaslice (roditeljska kooperativna skrb) za djecu od 2 mjeseca do 4 godine. Administrativnu odgovornost snose udruge profesionalaca i roditelja.

• Ecole maternele – za djecu od 2 do 6 godina. Obuhvat djece je gotovo 100%. Administrativnu odgovornost snosi Ministarstvo obrazovanja i lokalne obrazovne vlasti.

• Jardin d'enfants (Kindergarten) – briga za djecu u dobi od 2 do 6 godina u mjerodavnosti je Ministarstva socijalne skrbi i zdravlja te lokalnih socijalnih i zdravstvenih službi.

Predškolski sustavi Središnje i Istočne Europe postupno napuštaju tradicionalni didaktizirani i školski orijentirani predškolski odgoj, a uvode na dijete orijentiran pristup (tzv. child centred approach). Zatim, nastoji se raznovrsnim putovima stvarati partnerski odnos između roditelja i odgojitelja kao oblik podjele odgovornosti za izvanobiteljski odgoj i obrazovanje djeteta.

Izvanobiteljski se predškolski odgoj u Europi i svijetu najčešće ostvaruje: programima u tradicionalnim predškolskim ustanovama, ali i posebnim programima (npr. Montessori, Head Start program, Waldorfski program, koncepcija Reggio Emilia) i s pomoću drugih suvremenih pedagoških koncepcija (npr. PLAY skupine, igraonice, programi u obiteljskim centrima).

2.1.3. Programi predškolskog odgoja i obrazovanja u Republici Hrvatskoj

Predškolski odgoj i obrazovanje u Hrvatskoj ostvaruju se redovitim programima koji traju 5 do 10 sati dnevno. Najbrojniji je redovni 10-satni program. Manji broj skupina obuhvaćeno je 5 do 6-satnim programom, uglavnom u manjim općinama. U desetsatnim te u programima s pet do šest sati trajanja ostvaruje se obogaćivanje redovnog programa specijaliziranim programima: strani jezik, likovni, glazbeni, športski odgoj i dr. U sve programe ugrađuju se sadržaji održivog razvoja (ekološki aspekt) i prevencije ovisnosti.

Od 1992. godine osobita se pozornost daje programima ranog učenja jednog od četiriju stranih jezika (engleski, njemački, talijanski i francuski) koje biraju i financiraju roditelji. Za sve specijalizirane programe dječji vrtići i drugi nositelji pribavljaju suglasnost mjerodavnog


26

ministarstva (stručna osposobljenost, ustrojbeno-materijalni uvjeti, specifične aktivnosti s djecom i dr.).

Oko 20% djece u dječjim vrtićima u većim sredinama uključeno je u kraće programe koji se ostvaruju nakon redovnog programa.

Programom predškole u trajanju od 150 sati, kao zakonskom obvezom organiziranoga predškolskog odgoja, besplatnim za dijete, obuhvaćeno je oko 95% dječje populacije u godini prije škole. Taj program ostvaruju pretežno odgojitelji u dječjim vrtićima, a u sredinama bez dječjeg vrtića učitelji razredne nastave u osnovnim školama.

Od stručnih programskih koncepcija koje se ostvaruju u svijetu, u nas se u cjelini primjenjuju: • Montessori program u tri privatna vrtića (Zagreb, Split, Đakovo) te u tri skupine u tri

državna dječja vrtića u Zagrebu; • Waldorfski program u dva dječja vrtića (Zagreb i Rijeka); • Agazzi program u jednom dječjem vrtiću (Križevci).

Uz to, elementi Reggio koncepcije najviše se ostvaruju u dječjim vrtićima na području Rijeke. U Hrvatskoj se 1994. – 1996. u sedam dječjih vrtića primjenjivao Head Start program, koji je nakon prilagođavanja lokalnim uvjetima preimenovan u Korak po korak program. Program je humanističko razvojne orijentacije i primjenjuje se u izvornom obliku ili samo u nekim elementima u 25% dječjih vrtića.

2.1.4. Ostvarivanje i kvaliteta programa

Raznolika je konkretizacija programa s ciljem da se podržava i potiče cjelovit razvoj i odgoj djeteta na humanističko-razvojnom pristupu, prije svega poštivanjem prava djeteta na osobnost i ostvarivanje posebnih potreba. Osim toga, rad je usmjeren na potrebe djeteta i razvoj slike o sebi, kreativnosti, samopoštovanja, komunikacijskih vještina. Programi se sve više kreiraju prema konkretnim osnovnim i psihološkim potrebama djece.

U redovnom i drugim programima ostvaruje se nekoliko zadataka programa. To su: - skrb za zdravlje i djetetov tjelesni razvoj - odgojno-obrazovni rad sa svom djecom, utemeljen na potrebama i interesima djece, u

suglasju s prirodnim i društvenim događajima u sredini, i obogaćivanje kvalitete svakidašnjeg življenja djece i odraslih u vrtiću

- specifičnosti rada s djecom koja imaju posebne potrebe (darovita i s teškoćama u razvoju).

2.1.5. Predškolski odgoj i obrazovanje djece s teškoćama u razvoju

U prilagođene programe uključeno je oko 1.500 djece s lakšim teškoćama u razvoju. U posebne programe uključeno je oko 700 djece, i to u 18 redovitih vrtića i u posebnim ustanovama.

2.2. RAZLOZI ZA PROMJENE

Današnji podsustav predškolskog odgoja suočen je s nizom problema, poglavito financijske, organizacijske, kadrovske i materijalne naravi, što bitno utječe na njegovu kvalitetu i funkcioniranje. Ističemo samo najvažnije: • nedostatan obuhvat predškolske djece i nepostojanje različitih oblika (programa)

predškolskog odgoja i obrazovanja;


27

• neusklađenost i nep....................rimjerenost postojeće zakonske regulative i stvarnih potreba te prava djece: - postojeći Zakon o predškolskom odgoju i naobrazbi preopćenit je, više opisan i

nedovoljno obvezujući; - standardi i oprema su zastarjeli i neprimjenjivi (donijeti 1983. godine);

• neekipiranost ili nepostojanje stručnih službi u predškolskim ustanovama; • nedovoljna otvorenost sustava i izostanak mehanizama kojima se potiču i prihvaćaju

različite inicijative u svezi s osnivanjem i organiziranjem različitih oblika i vrsta programa; • nedostatna povezanost, potpora i suradnja s lokalnom samoupravom kao osnivačem i

izvorom financiranja; • zastarjelost obrazovnih programa za obrazovanje odgojitelja u odnosu na potrebe prakse; • neadekvatan sustav permanentnog obrazovanja odgojitelja (u smislu obvezatnosti,

dostupnosti, različitosti programa i sl.).

Podsustav predškolskog odgoja i obrazovanja s obzirom na važeće normative (prostor, opremljenost, broj djece i sl.) nije u skladu s potrebama prakse te ga je nužno mijenjati i prilagoditi zahtjevima suvremenog ranog odgoja i obrazovanja.

2.3. NAČELA RANOG ODGOJA I OBRAZOVANJA

Sustav ranog odgoja i obrazovanja određuje se na načelima demokratičnosti, pluralizma, jednakih mogućnosti, autonomije, razvojnosti, cjelovitosti i interdisciplinarnosti.

2.4. SVRHA RANOG ODGOJA I OBRAZOVANJA

Svrha institucionalnog ranog odgoja i obrazovanja jest uspješno zadovoljavanje potreba i samoaktualizacija djeteta od šest mjeseci života do polaska djeteta u školu. Temelji se na humanističkom pristupu i razvojno primjerenim programima radi zadovoljavanja djetetovih primarnih, razvojnih potreba i samoaktualizacije kao trajne svrhe ranog odgoja i obrazovanja. Usmjeren je k uvažavanju i razvoju djetetove osobnosti, njegovih sposobnosti, životno važnim znanjima i sposobnostima te vrijednostima kulture kojoj dijete pripada.

Svrha je usklađena sa značajkama djetetove dobi, njegovim individualnim potrebama i osobnošću, potrebama obitelji i okruženja. Ona pridonosi ublažavanju gospodarskih, kulturnih, zdravstvenih i drugih čimbenika koji negativno utječu na kvalitetu djetetova življenja i njegova odgoja i obrazovanja. Posebna se važnost pridaje ostvarivanju programa za djecu koja na bilo koji način odstupaju od razvoja svojih vršnjaka, koja žive u socijalno ugroženim obiteljima i za djecu pripadnike drugih nacionalnosti i zajednica.

2.5. PRIJEDLOG ZA PROMJENE

Rani odgoj i obrazovanje počinju djetetovim rođenjem i traje do njegova polaska u osnovnu školu. Međutim, uređuje se kao prvi, samostalni i institucionalni segment cjelokupnog sustava odgoja i obrazovanja za djecu od šest mjeseci starosti do polaska u školu.

Podsustav ranog odgoja i obrazovanja osigurava uvjete za promicanje cjelovitog i primjerenog razvoja svakog djeteta i usklađen je s dječjim individualnim potrebama, mogućnostima i sposobnostima. Zalaže se za sigurno i zadovoljno djetinjstvo u svim područjima življenja djeteta i njegove obitelji. Rani odgoj i obrazovanje ujedinjuje skrb roditelja, obitelji i drugih mikrosustava (zdravstvo, socijalna skrb, pravosuđe, kultura i sl.) društvene zajednice za primjeren razvoj, odgoj i obrazovanje djece od šest mjeseci starosti


28

do polaska u školu, a prema potrebi i do 10. godine života djeteta (zajednički rad odgojitelja i učitelja, produženi boravak i sl.).

Suvremeno organiziran podsustav ranog odgoja i obrazovanja daje svakom djetetu pravo na najpogodniji program, a roditeljima pravo na izbor programa za dijete i aktivno sudjelovanje u njegovoj realizaciji.

Rani odgoj i obrazovanje temelji se na načelu demokracije i pluralizma, jer se ostvaruje s pomoću različitih programa, ideja i koncepcija. Time afirmira pravo na različitost, pravo na izbor i samostalno odlučivanje.

Razdoblje od rođenja do polaska u školu jest razdoblje od posebne važnosti za cjelokupni razvoj djeteta – čovjeka. Okruženje u kojem dijete živi i uči ima istaknuto mjesto u tom razdoblju, jer dijete ove dobi prije svega uči sudjelujući i čineći. Stoga je za ostvarivanje razvojno primjerenih programa potrebno sigurno, privlačno, zanimljivo, raznovrsno i poticajno okruženje u kojem djeca i odrasli svakodnevno žive i uče. Naglašava se važnost okruženja kao realnog programa koji uključuje odrasle u neposrednoj i posrednoj komunikaciji s djecom, organizacijske, fizičke, materijalne i socijalne uvjete te slobodan djetetov izbor.

2.5.1. Humanistički razvojni programi

Rani odgoj i obrazovanje ostvaruje se putem različitim humanističkim razvojnim programima: ● cjeloviti razvojni programi usmjereni na cjelokupan razvoj djeteta, ● specijalizirani razvojni programi, usmjereni na cjelokupan dječji razvoj s pojačanim

utjecajem na pojedino područje razvoja, ● interventni, kompenzacijski i rehabilitacijski programi kojima je svrha djelovati na osobite

okolnosti i zahtjeve djetetova razvoja.

Ti se programi mogu provoditi pomoću različitih organizacijskih oblika (Milanović, Stričević i dr., 2000.).

Moguća je podjela programa i sa stajališta korisnika: • temeljni primarni program (tzv. redovni program) što je namijenjen djeci zaposlenih

roditelja, a može se obogaćivati proširivanjem sadržaja iz područja sporta, glazbe, stranih jezika, dramskog i likovnog izražavanja;

• alternativni programi ranog odgoja i obrazovanja koji su koncepcijski različiti i zadovoljavaju neke posebne potrebe djece i njihovih obitelji;

● program predškole u trajanju od 250 sati osigurava se za djecu koja ne polaze ni jedan od organiziranih oblika ranog odgoja i obrazovanja u godini pred polazak u školu. Dječji vrtići i centri ranog odgoja i obrazovanja osiguravaju provedbu programa, a država treba osigurati potrebna financijska i materijalna sredstva. Temeljni je cilj ovog programa socijalizacija djece te stjecanje samopouzdanja, navika življenja i rada u skupini vršnjaka. Program predškole ostvaruju odgojitelji u dječjim vrtićima, učitelji u osnovnim školama u sredinama gdje nisu organizirani dječji vrtići;

• kraći programi traju po sat ili dva dnevno i namijenjeni su d

projekt hrvatskog odgojno-obrazovnog ......projekt hrvatskog odgojno-obrazovnog sustava za 21....

Documents