Destroyed

Aleksandar Battista Ilić

Ivana Nikolić Popović

Q´ART

Playgrounds

Street discourse

SocialReadymade

Poruke grada

Community Art

Work

300300

Projekt Ilica

INP

ABI

4545

145

Spaces of Labour

45...

Empty space between

Community, Body, Culture,

Migrations, Work and Politics

Proj

ekt I

lica

Proj

ect I

lica

Autori koncepta projekta / Project concept authors:Aleksandar Battista Ilić, Ivana Nikolić Popović

Autori publikacije / Publication Authors: Ivana Nikolić Popović, Aleksandar Battista Ilić

Izdavač / Publisher:HKKKKI, Croatia

Sudionici / Participants: Elia Friganović (mentorica Ana Mušćet), Laura Barić, Marin Marinić, Antonija Sakoman (umjetnički suradnici, Urban Toys)

Fotografije / Photographs: Marina PaulenkaIvana Nikolić PopovićAleksandar Battista Ilić

Autori teksta / Text Authors: Karolina Hrga, Laura Barić, Ana Mušćet

Prijevod / Translation: Martin Beroš

Lektura engleskog teksta / Proofreading and correcting of English translation: Ivana Ackie

Dizajn naslovnice / Cover sheet design: Aleksandar Battista Ilić

Prijelom / Layout: Natalija Čataj, Brendsfera d.o.o.

Tisak / Print: Kerschoffset d.o.o., 2018.

Sponzor papira / Paper sponsorship: Igepa Plana

Publikacija je tiskana uz potporu Ministarstva kulture RH i grada Zagreba

Izložba projekta / Project exibition: Galerija Nova, Teslina 7, Zagreb, listopad 2018.

www.projektilica.com

Tiskano na papiru / Printed on paper: Maxi offset 100g i 300g

O projektu About theproject

Projekt u Ilici započinje 2000. godine, kada se na inicijativu Alek-sandra Battiste Ilića pokreće projekt Community Art i udruga Community Art / Umjetnost zajednice, koja je svoje sjedište i aktivnosti imala na adresi Ilica 89 u Zagrebu, u neka-dašnjoj dvorišnoj zgradi bivšeg obrta za šivanje, napuštenog početkom 90-tih godina 20. stoljeća. Aktivnosti projekta obuhvaćale su različite kulturno umjetničke intervencije i prakse koje su proizvodile društveno angažirane oblike umjetnosti u zajednici. Uključeni akteri/ice svojom su gestom problematizirali i uključili aktualne probleme te senzibilizirali socijalnu empatiju i solidarne odnose među stanovnicima. Iz lokalnog pro-jekta potom se razvija međunarodni projekt Contemporary Community Network u drugim gradovima, te niz drugih intervencija s istom misijom.

Uporište je često bilo u javnim akcija-ma koje su se događale upravo u tom javnom prostoru, u Ilici i Frankopan-skoj ulici, kao dio novih umjetničkih praksi, konceptualne umjetnosti i performansa koji se razvijaju od 60-tih godina prošlog stoljeća. Kroz specifično iskustvo društveno-politič-kog konteksta, prostora i vremena, u kojem te umjetničke prakse nastaju, unutar kojega se razvijaju, uspjele su doprinijeti globalnim umjetničkim tokovima te su činile vitalni dio tran-sformativnog community pokreta.

2001. započinje i Community Art škola za umjetnost i teoriju. Škola je većinu aktivnosti imala u istom zagrebačkom kvartu, u Medulićevoj 17, prilaznoj ulici Ilice. Djelovala je kao stalni javni forum, ali i postdis-ciplinarni program za studente/

The Ilica Project (Projekt u Ilici) originated in 2000, with the Community Art project and the founding of the Community Art (Umjetnost zajednice) organization initiated by Aleksandar Battista Ilić. The organization’s headquarters were located at Ilica 89 in Zagreb, in the courtyard building of a former tailor’s store, abandoned in the early 1990’s. Project activities included various cultural and artistic interventions and practices that produced socially engaged forms of art in the community. The actors involved in the project used their approach to problematize current issues and encourage social empathy and solidarity among residents. The local project then spread to other cities in the form of an international project under the name of Contemporary Community Network, and a number of other interventions with the same mission.

The project was anchored in public activities that took place in the very public space of Ilica and Frankopanska streets, as part of new artistic practices, conceptual art and performances that had emerged in the 1960’s. By presenting a specific spatio-temporal experience of the socio-political context in which they emerged, these artistic practices have succeeded in contributing to global artistic currents and have been a vital part of a transformative community movement.

The Community Art School for Arts and Theory (Community Art škola za umjetnost i teoriju) was launched in 2001. Most of its activities took

GRAD ZAGREB

54Ivana Nikolić PopovićPoruke grada, Ilica 69 serija fotografija, 2018.City Notes, series of photographs

ice različitih fakulteta, s naglaskom na društvene prakse, umjetnost u zajednici, socijalnu percepciju, socijalne inovacije, u okviru brojnih kolaborativnih projekata. Takve prak-se Battista Ilić nastavlja od 2004. na odsjeku za Nove medije Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Za-grebu u Ilici 85, gdje nastavu provodi kroz projekte upravo na ulici, javnom prostoru, i u zajednici.

Projekt Ilica 2018. svojevrsni je nasta-vak procesa započetih prije gotovo dva desetljeća, koji se vratio vitalniji nego ikad, kao petogodišnji projekt kojemu je cilj aktivno potaknuti kulturno-umjetnički razvoj grada Zagreba razvijanjem kolektivne vizije i odgovarajućih modela sudioničkog upravljanja zapuštenim prostorima, uključivanjem umjetnika, organizacija civilnog društva, obrazovnih institu-cija, obrta i stanovnika. Okvir od pet godina zamišljen je kao podizanje zapuštene kulturne infrastrukture kroz istraživanje i praksu na temelju kojih ćemo razvijati strateške smjernice za daljnje djelovanje te uspostavljanje odgovarajućih modela održivog korištenja praznih gradskih prostora danas.

Svjesni vremena u kojem živimo i djelujemo, strukturiranog ponajviše socio-ekonomskim kontekstom, kao i specifičnostima tranzicijskog postso-cijalističkog nasljeđa, u narednim ćemo se godinama, u okviru šireg projekta, također baviti materijalnim uvjetima i edukativnim potencijalima kulturne i umjetničke proizvodnje te dosezima njihove društvene funkcije u vremenu neoliberalnih politika, ali i urbanističkim aspektima zagrebačke deindustrijalizacije te posljedicama deurbanizacije.

Integralna je vizija projekta pokreta-nje kulturno-umjetničke proizvodnje u interakciji s lokalnom zajednicom, koja će komunicirati s društvom i vremenom u kojem nastaje te poku-šati osigurati mehanizme koji će biti pokretačka snaga u procesima širenja zaboravljene društvenosti i kulture u zajednici.

place in the same neighbourhood, at Medulićeva 17, a street which intersects Ilica. It functioned as a permanent public forum, but it also operated as a postdisciplinary program for students of various faculties, with its emphasis on social practices, community art, social perception and social innovation, through a number of collaborative projects. Since 2004, Battista Ilić has continued to enact such practices at the Department of New Media at the Academy of Fine Arts of the University of Zagreb in Ilica 85, by conducting his courses precisely through projects on the streets, in public spaces and in the community.

The Ilica 2018 project (projekt Ilica 2018) is something of a continuation of the process that began nearly two decades ago, which is now making its return, more vital than ever, as a five-year project aimed at actively encouraging the cultural and artistic development of the city of Zagreb by developing a collective vision and corresponding models of participatory management of derelict spaces, involving artists, civil society organizations, educational institutions, trades and residents. The five-year framework is designed to boost the neglected cultural infrastructure through research and practice, based on which we will develop strategic guidelines for further action and establish appropriate models of the sustainable use of today’s empty urban spaces.

With the awareness of the times in which we live and work, structured particularly by the socio-economic context, as well as by the specificities of transition and socialist legacy, the upcoming years of the project in the broader sense will also address the

material conditions and educational potentials of cultural and artistic production, along with the extent of their social function at the time of neoliberal policies, and will also deal with the urbanist aspects of Zagreb’s deindustrialization and the consequences of deurbanization.

The integral vision of the project is to initiate cultural artistic production in interaction with the local community, in order to communicate with the society and the moment of its creation, and attempt to provide mechanisms that will be a driving force in the processes of amplifying the neglected sociability and culture in the community.

Ivana Nikolić PopovićPoruke grada, Ilica 63 serija fotografija, 2018./ gore i desno /City Notes, series of photographs/ up and right /

76

Uvodnik

Editorial

Kvaliteta urbanog života, urbano iskustvo, kao i sami gradovi, posljed-njih su desetljeća postali roba, dok je, riječima Davida Harveya, agresivna ekspanzija turizma, konzumerizma i komercijalizirane proizvodnje znanja ušla u gotovo svaki aspekt urbane političke ekonomije.

The quality of urban life, the urban experience, as well as cities themselves, have become commodities in the past decades, while the aggressive expansion of tourism, consumerism and commercialized production of knowledge has, in the words of David Harvey, penetrated almost every aspect of the urban political economy.

Ekonomska kriza u svim je dijelovima kapitalističkog svijeta apsorbirala viškove, produbljujući klasne i društvene razlike...

Ivana Nikolić PopovićPoruke grada, Ilica 89 serija fotografija, 2018./ lijevo i dolje /City Notes, series of photographs/ left and down /

98

Ekonomska kriza u svim je dijelovima kapitalističkog svijeta apsorbirala viš-kove, produbljujući klasne i društvene razlike ,dok se kapital za vlastitu reprodukciju uspješno oslanja na svoju vanjsku ekspanziju i uvijek nove jeftinije teritorije. Paralelno, vidljiviji prostori, poput gradova i metropola, postaju ulašteni generatori neolibe-ralne estetike i etike.

The economic crisis has absorbed surpluses in all parts of the capitalist world, deepening class and social differences, while capital has successfully relied on its external expansion and ever newer cheaper territories for its own reproduction. In parallel, more visible spaces, such as cities and capitals, have become polished generators of neoliberal aesthetics and ethics.

Ivana Nikolić PopovićPoruke grada, Ilica 42 i 73 serija fotografija, 2018./ lijevo i dolje /City Notes, series of photographs/ left and down /

1110

Ivana Nikolić PopovićPoruke grada, Ilica 66 serija fotografija, 2018./ prethodna stranica /City Notes, series of photographs/ page before /

1312

Iako se javljaju sve veće rupture i džepovi otpora, stanovnici gradova se na različite načine pokušavaju samo-organizirati te oduprijeti pogubnim i dalekosežnim posljedicama, no, čini se da ova faza kapitalizma, ma koliko se pokazivala dotrajalom, i dalje odolijeva i uspijeva pod statusom quo držati dramatičnije sistemske promjene.

U vremenu opterećenom prividom slobode izbora, gradovi bivaju sve naseljeniji, ali klasno sve raslojeniji, a depolitizirano djelovanje institucional-no se ovjerava, iako bez oslanjanja na te iste institucije doseg i opseg našeg djelovanja podliježe još većoj marginalizaciji. Kako unutar takvih odnosa moći uspostavljati drugačije odnose, drugačije dijaloge, proizvoditi otvorene heterogene zajednice i soli-darno proaktivno djelovanje odozdo, na koji se način izboriti za prostorna i druga javna i zajednička dobra? Kako u gradovima zadobiti veću “demokratsku kontrolu nad proizvod-njom i iskorištavanjem viška"?

Even though the ruptures and resistance pockets are growing, city residents are finding different ways of self-organizing and resisting the pernicious and far-reaching consequences. However, regardless of how deteriorated it proves itself to be, this stage of capitalism seems to keep resisting and manages a status quo over any seriously dramatic systemic changes.

In times laden with a semblance of a freedom of choice, cities are becoming more and more populated, but also increasingly stratified. Depoliticized action is institutionally verified, although the scope of our activities becomes subject to even greater marginalization without reliance on these same institutions. How can we establish different relations or dialogues, produce open heterogeneous communities and solidary proactive action from below? How do we fight for spatial and other public and common goods? How can cities achieve greater “democratic control over production and exploitation of surplus”?

Ivana Nikolić PopovićPoruke grada, Ilica 61 serija fotografija, 2018.City Notes, series of photographs

Ivana Nikolić PopovićPoruke grada, Ilica 73 serija fotografija, 2018./ gore i desno /City Notes, series of photographs/ up and right /

1514

...urbani centri s kapitalističke periferije tek uzimaju zalet sa svojim kreativnim divizijama na devastirane prostore rada i deindustrijaliziranu baštinu...

Ivana Nikolić PopovićPoruke grada, Ilica 68, 61, 34 i 58serija fotografija, 2018./ lijevo gore, gore, lijevo dolje i dolje /City Notes, series of photographs/ left up, up, left down and down /

Ivana Nikolić PopovićPoruke grada, Ilica 63 serija fotografija, 2018.City Notes, series of photographs

1716 1716

Britanski trgAleksandar Battista IlićSocial Readymade: Projekt Ilica: Q'art, 2017./2018.Serija fotografija, javnih akcija, urbanih kolaža, i intervencijaSocial Readymade: Project Ilica Street: Q'art, 2017./2018.series of photographs, public actions, urban collages and interventions

The economic crisis has absorbed surpluses in all parts of the capitalist world, deepening class and social differences, while capital has successfully relied on its external expansion and ever newer cheaper territories

Communityi su danas artificijelni proizvodi koji nastaju u okviru brendiranih festivala, na koncu puno okrenutijih dizajniranju individuali-stičkih simulakruma zajednice nego li proizvodnji stvarne demokratizirane socijalizacije.Takve će kreativne estetizirane konstrukcije ljepše budućnosti u okovima neoliberalnog sna, neminovno završavati kao oblici destrukcije.

Today’s communities are artificial products that emerge within branded festivals, and which are ultimately much more directed at designing individualist simulacrums of community than they are at the production of real democratized socialization. Such creative aesthetic constructs of a more beautiful future under the shackles of the neoliberal dream will inevitably end up as forms of destruction.

Ivana Nikolić PopovićPoruke grada, Ilica 73 serija fotografija, 2018.City Notes, series of photographs

1918

No, što nam je onda činiti? Naime, urbani centri s kapitalističke periferije tek uzimaju zalet sa svojim kreativnim divizijama na devastirane prostore rada i deindustrijaliziranu baštinu, uglavnom se oglušujući na upozore-nja koja dolaze iz svjetskih metropola, poput Londona, Pariza, New Yorka i drugih, o posljedicama neoliberalnih urbanističkih modela revitalizacije, nekontroliranom dizanju cijena nekretnina i sve glasnijem nezado-voljstvu getoiziranog pauperiziranog stanovništva s periferije. Istovremeno, odsječeni smo od svake infrastrukture i fragmentirani, umreženi smo ali nismo izgradili međusobne solidarne veze, participiramo ali ne vidimo učinke naše participacije.

But what are we to do, then? Creative squadrons in urban centres of the capitalist periphery have only just begun their work on the devastated spaces of labour and their deindustrialized heritage, for the most part disregarding the warnings from world capitals such as London, Paris, New York and others, about the consequences of neoliberal urbanist revitalization models, the uncontrolled rise in real estate prices and the increasingly louder dissatisfaction of the ghettoized, pauperized population from the periphery. At the same time, we are cut off from any infrastructure and fragmented, we are well-networked but we have not built relations of mutual solidarity, we participate but we do not see the effects of our participation.

Ivana Nikolić PopovićPoruke grada, Ilica 130 serija fotografija, 2018.City Notes, series of photographs

Ivana Nikolić PopovićPoruke grada, Ilica 69 i 99serija fotografija, 2018./ gore i dolje /City Notes, series of photographs/ up and down /

2120

Pariška komuna ovdje je teško zamisliva dok nam se nude tek različiti oblici kreativne i tehnokratske pacifikacije u polju navodno dezide-logiziranih kulturnih politika i tržišta projekata. Bez sredstava za proi-zvodnju ostavljeni smo da sufliramo načelne subverzije i anomalije, koje u svakom trenu mogu biti prisvojene i komodificirane.

The Paris Commune is difficult to imagine here, as we are only offered various forms of creative and technocratic pacification in the field of supposedly deideologized cultural policies and project markets. Without the means of production, we are left with prompt subversions and anomalies in principle, available to be appropriated and commodified at any time.

Ivana Nikolić PopovićPoruke grada, Ilica 89, 138 i 75serija fotografija, 2018./ gore, lijevo i dolje /City Notes, series of photographs/ up, left and down /

Ivana Nikolić PopovićPoruke grada, Ilica 75serija fotografija, 2018.City Notes, series of photographs

2322

...prihvatimo li da ne postoje sigurne zone progresivnog djelovanja, koje neće na ovaj ili onaj način biti izloženo kapitalističkim uzusima historijskog momentuma, ulazimo u nešto nijansiraniji prostor konfliktnih odnosa...

Ilica 75Aleksandar Battista IlićSocial Readymade: Projekt Ilica: Q'art, 2017./2018.Serija fotografija, javnih akcija, urbanih kolaža, i intervencija (hommage Velikom staklu)Social Readymade: Project Ilica Street: Q'art, 2017./2018.series of photographs, public actions, urban collages and interventions (hommage to Large Glass)

Ivana Nikolić PopovićPoruke grada, Ilica 75serija fotografija, 2018.City Notes, series of photographs

2524

No, svjesni strukturnih ograničenja i dosega kulturno umjetničkih praksi, umjetnici i kulturni radnici ipak moraju pokušati djelovati prema proizvodnji drugačijih emancipiranijih odnosa, i društva koje aktivno može promišljati i sudjelovati u društvenoj promjeni. Suočavanje politiziranih umjetničkih imaginarija sa složenim urbanim odnosima i praksama, potencijalno ipak otvaraju prostor društvenim alternativama i mogu poticati na kolektivne oblike djelova-nja i socijalizacije.

However, with the awareness of structural constraints and the reach of cultural artistic practices, artists and cultural workers must try to act towards the production of different, more emancipated relations, and a society that can actively reflect on and participate in social change. Confronting politicized artistic imaginaries with complex urban relations and practices nevertheless potentially opens up space to social alternatives, and can foster collective forms of action and socialization.

Confronting politicized artistic imaginaries with complex urban relations and practices nevertheless potentially opens up space to social alternatives, and can foster collective forms of action and socialization.

Ivana Nikolić PopovićPoruke grada, Ilica 116, 2018City Notes, series of photographs

2726

Naime, prihvatimo li da ne postoje sigurne zone progresivnog djelovanja, koje neće na ovaj ili onaj način biti izloženo kapitalističkim uzusima historijskog momentuma, ulazimo u nešto nijansiraniji prostor konfliktnih odnosa koji, da bi se mogli kritički sagledati, moraju iz galerija i ateljea izaći u javni prostor, na ulice. Nije prvi put da umjetnici odlučuju ovjerene prostore za umjetnost zamijeniti ulicom kao mjestom otpora, pulsirajućem mjestu svakodnevice iz koje umjetnost nastaje i onda kada se od nje želi distancirati. Ulica kao glavni prostor djelovanja tada nužno postaje prostorom interakcije, unutar kojeg umjetnost i umjetnici nisu distancirani i privilegirani promatrači društvenih procesa i praksi, nego tek jedan od dionika u kolektivnim nastojanjima za drugačiji svijet.

If we accept that there are no safe zones of progressive activity and that they will inevitably be exposed to capitalist patterns of the historical moment, we enter into a somewhat more nuanced space of conflictual relations, which, in order to be able to be critically inspected, must exit the galleries and atelier spaces and arrive onto the streets. This is not the first time that artists have decided to replace certified art spaces with the street as a place of resistance, the pulsating place of everyday life from which art is created even when it seeks to distance itself from it. In that case, the street, as the main space of action, necessarily becomes a space of interaction, within which art and artists are not distant and privileged observers of social processes and practices, but only stakeholders in the collective efforts at building a different world.

Ivana Nikolić PopovićPoruke grada, Ilica 116, 2018/ gore i desno /City Notes, series of photographs/ up and right /

2928

Stoga smo, u okviru Projekta Ilica: Q'ART koji za dugoročni cilj ima iznalaženje suradničkih modela upravljanja na lokalnim razinama i odgovorno aktiviranje praznih prosto-ra, u glavnoj gradskoj ulici postavili svojevrsni izložbeni postav četiriju različitih umjetničkih intervencija koje dijele svojevrsni situacionistički impuls prema kritičkom revolucioniranju svakodnevice.

Therefore, within the framework of The Ilica Project: Q’ART, which has a long-term goal of finding collaborative management models at local levels and responsibly activating empty spaces, we have set up an exhibition of sorts in the main city street, consisting in four different artistic interventions, which share a sort of situational impulse towards the critical revolutionization of everyday life.

Ivana Nikolić PopovićPoruke grada, Ilica 124, 2018City Notes, series of photographs

Ivana Nikolić PopovićPoruke grada, Ilica 69, 2018/ gore i desno /City Notes, series of photographs/ up and right /

3130

Dok ne proizvedemo uvjete za sistemske promjene, trebali bismo barem pokušati dijelove razvoja naših gradova izmaknuti iz daljnje akumu-lacije kapitala, te ga usmjeriti prema razvijanju zajedničkih urbanističkih politika, dobrobiti lokalnih zajednica i njezina stanovništva. Umjetnici sasvim sigurno neće sami moći iznjedriti društvenu i političku avangardu, ali svakako su pozvani sudjelovati u tom procesu.

Until we produce the conditions for systemic changes, we should at least try to distance parts of the development of our cities from further accumulation of capital, and focus it instead towards developing common urban policies and the well-being of local communities and its population. Artists are unlikely to be able to deliver the social and political avant-garde by themselves, but they are certainly invited to participate in the process.

Ivana Nikolić PopovićPoruke grada, Ilica 69, 2018City Notes, series of photographs

Ilica 69Aleksandar Battista IlićSocial Readymade: Projekt Ilica: Q'art, 2017./2018.Serija javnih akcija, urbanih kolaža, i intervencijaSocial Readymade: Project Ilica Street: Q'art, 2017./2018.series of public actions, urban collages and interventions

32

Ilica 69Aleksandar Battista IlićSocial Readymade: Projekt Ilica: Q'art, 2017./2018.Serija javnih akcija, urbanih kolaža, i intervencijaSocial Readymade: Project Ilica Street: Q'art, 2017./2018.series of public actions, urban collages and interventions

3534

Location Centre ofValue

Mjesto centarvrijednosti

Elia

Frig

anov

ić

LWC Follow meLWF Will you lead?LWG Will you follow?LWJ Shall I follow?LWK I will followLWC Follow meLWF Will you lead?...

Hannah Weiner, Code poems

Inzistiranjem na sakralnosti prostora, prepoznavanjem i razgraničavanjem, personaliziranim odabirom utvrđenih, spacijalnih isječaka, intimno se i potpuno nesvjesno gradi svakod-nevna osobna koreografija. Nekada “prirodni” proizvod, velebni Grad, preodgojen otkrićem tržišnih vrijed-nosti, postaje, frojdovskim rječnikom, histeričan. Naš pacijent pati od podsjećanja - rekao je, postavljajući upravo paradigmatski problematiku prostora kao problem histerije. Prepoznatljivi, utvrđeni simptomi postavljene dijagnoze najčešće su ostatci i mnemonički simboli indivi-dualnih i kolektivnih “traumatičnih” iskustava.

LWC Follow meLWF Will you lead?LWG Will you follow?LWJ Shall I follow?LWK I will followLWC Follow meLWF Will you lead?...

Hannah Weiner, Code Poems

A daily personal choreography is built intimately and completely unconsciouslythrough an insistence on the sacrality of spaces and a personalized selection of pre-existing spatial fragments. Once a “natural” product, the majestic City is reformed through the introduction of market values and becomes, in Freudian parlance, hysterical. Our patient suffers from reminiscences – he exclaimed, paradigmatically positing the issue of space as the issue of hysteria. Discernible ascertained symptoms of such a diagnosis are most commonly the remnants and mnemonic symbols of individual and collective “traumatic” experiences.

Konfliktni odnos urbanizacije i kapitalizma sustavno proizvodi i reproducira mnoštvo znakova, kontradiktornih uputa i poruka, te neočekivanih pokušaja zavođenja koje pršte već na stotinu prijeđenih koraka. Gradska ulica je (postala) mjesto borbe za (pre)moć, koju se, u sklopu Projekta Ilica želi promet-nuti u mjesto dogovora; novu vrstu komunikacije i dijaloga, u kojem je jedno od glavnih uvjeta – razumije-vanje drugoga. Rad Elije Friganović nastaje upravo na ovome mjestu (u tekstu), kod puno-prazne zebre, ispod (trenutno) zelenog svjetla.

3736

Ilica 116fotografija/Photography: Ivana Nikolić Popović, 2018./ lijevo i gore, sljedeća stranica / left, up, next page /

The conflicting relation between urbanization and capitalism systematically produces and reproduces a multitude of signals, contradictory instructions and messages, as well as the unexpected attempts at seduction that sputter at us after as few as a hundred paces. The city street is a place of struggle for power and dominance, now more than ever. Projekt Ilica seeks to make it a place of agreement, a new type of communication and dialogue, with understanding the other as one of its main conditions... Elija Friganović’s work is created at this precise position (in the text), at the full-empty zebra crossing, under the (currently) green light.

3938

Mjesto centar vrijednosti naziv je rada kojim autorica odgovora na po-nuđenu temu - radi se o pitanju moći. Kako i na koji način instrumentalizira-ti stvari, objekte, kako odgovoriti na njihove nijeme molbe da im se razbije jednodimenzijalnost svakodnevice te ih se oslobodi u prostoru u kojem će se dogoditi uzbudljiva činjenica konkretnosti? Gdje se krije moć i čije je ona vlasništvo?

Ono što moć čini održivom, što je čini prihvatljivom, jednostavno je činjeni-ca da nas ona, ne samo pritišće, već i presijeca, opredmećuje stvari i užitak, oblikuje znanje, proizvodi diskurz. Ovom izjavom Foucault odbacuje hipotezu represivnog aparata i za-ključuje da je moć agonistični odnos uključenih proizvoditelja istinitog kao krajnje i legitimirajuće instance.

Ponuđena tekstualna signalizacija Hannah Weiner upravo je ono na što odgovara Elia Friganović, upustivši se u proizvodnju rada, u kojem se osno-vom javlja (za neke, ali ne i autoricu) silovit odnos između pozornice (na koju je potrebno moći izaći) i Sunca (u koje je potrebno imati snage zagle-dati se). Autorica Ilicu 116 b pretvora u bookmark, svojevrsni Follow me, uvjet novog čitanja moći.

Ana Mušćet, mentorica

Location Centre of Value is the title of the piece in which the author responds to the topic in question – power is at issue here. How and in what way do we instrumentalize things, objects; how do we respond to their silent pleas for a break with the one-dimensionality of their daily lives; how do we liberate them in such a space where the exciting fact of concreteness can occur? Where does power lie in hiding, and whose property is it?

What makes power hold good, what makes it accepted, is simply the fact that it doesn’t only weigh on us, but traverses and produces things, it induces pleasure, forms knowledge, produces discourse. With this statement, Foucault rejects the hypothesis of the repressive apparatus and concludes that power is an agonistic relationship involving the creators of that which is true as the final and legitimizing instance.

The provided textual signalization by Hannah Weiner is precisely what Elia Friganović is responding to by engaging in the creation of labour, where the foundation presents itself as an intense relationship (for some, but not the author) between the stage (which necessitates the power to rise onto it) and the Sun (which requires the power to gaze into it). The author transforms Ilica 116b into a bookmark, a Follow me sign of sorts, the condition for a new reading of power.

Ana Mušćet, mentor

4140

Laur

a Ba

rićPostcards

RazgledniceIntervencija u prostoru Ilice 89 realizirana je kao kolaž fotografija izloženih s vanjske strane izloga. Izlozi nam danas najčešće nude pomno aranžirane sadržaje i vizuale koji nas pozivaju na konzumaciju ili nam služe kao puko zrcalo u kojem konzumi-ramo vlastitu sliku. Intervencijom se izlogu, kao markeru urbane, postin-dustrijske devastacije, pokušalo dati novu funkciju, a prolazniku drugačiju perspektivu.

Ovaj rad preoznačava njegove vanjske konture i fokusira se na reprezentaciju života koji se odvija izvan tog prostora, na ulici. Interven-cija na izlogu prikazuje često protur-ječan i slojevit odnos grada i ljudi koji ga nastanjuju. No, odraz u izlogu nije više onaj doslovni, u refleksiji, njegov nam sadržaj nudi bljeskove i fragmente svakodnevice, te otvara mogućnost autorefleksije. Priliku da se vidimo kao stanovnici grada te preispitamo vlastita iskustva. Serija prikazanih fotografija nastala je upravo za vrijeme šetnji gradom. Slučajni, no pomno odabrani prizori daju značaj nevidljivim detaljima urbanog života. Fotografije nas upo-znaju sa sitnim greškama nastalim unutar sigurnog toka svakodnevice, na taj način nudeći promatračima pogled na momente koji nam nerijet-ko promiču, a vjerno svjedoče o nama i našim navikama u gradu.

The intervention at Ilica 89 was realized as a photographic collage exhibited in the storefront. Contemporary shop windows most often offer carefully arranged content and visuals which urge us to consume or which serve as a mere mirror in which we consume our own image. The intervention attempted to provide a new function for storefronts, as the markers of urban, postindustrial devastation, thereby providing the passer-by with a different perspective.

This work reframes its outer contours and focuses on the representation of life that transpires outside the above space, in the street. The intervention demonstrates the often contradictory and multifaceted relationship between the city and its inhabitants. However, the reflection in the storefront is no longer the literal one, a reflection – its content offers us flashes and fragments of everyday life, and creates the possibility of self-reflection. An opportunity to view ourselves as city dwellers and to re-examine our own experiences. It was precisely during walks through the city that the series of photographs on display was created. Contingent, yet carefully selected scenes lend significance to invisible details of urban life. The photographs introduce us to the tiny mistakes made within the safe flow of everyday life, thus providing spectators with a gaze at the moments that often elude us, yet bear faithful witness to us and our habits in the city.

U doticaju s izlogom mi više nismo konzumenti sadržaja koji nam ne pripada, sadržaja s druge strane koji je potencijalni objekt čežnje, nego smo sadržaj upravo mi. Naše gotovo nevidljive geste zgusnute su u kadrovima koji bilježe svakodnevicu.

Ilica 89fotografija/Photography: Ivana Nikolić Popović, 2018.

In contact with the storefront, we no longer consume content that does not belong to us, the content on the other side, which is a potential object of desire – we are the content. Our almost invisible gestures are condensed in frames that record everyday life.

4342

Budući da su fotografije izložene na javnom mjestu, izlog prolaznicima nudi priliku za pronalaženje ljepote u svakodnevnim gestama koje oblikuju ljudska iskustva, istovremeno njegujući ono ljudsko i solidarno u nama. Fotografije nas također potiču na otkrivanje skrivenih potencijala života u gradu, na opažanje prizora koje stvaramo i reproduciramo, a čiji značaj pritom često ispuštamo iz vida.

Funkcionalnost napuštenih, devasti-ranih prostora Ilice, zbog ubrzanog, konzumeristički usmjerenog života, u našem vidnom polju ubrzano blijedi jer nam ne nude sadržaj na kakav smo navikli. Njihova je prošlost, kao i potencijal za budućnost, zaboravlje-na. U tom je kontekstu projekt Ilica, pa tako i ovaj rad izložen unutar njega, poziv i nagovor na drugačiji, angažiraniji pogled, na prostornost i vremenitost života koje već postoje. Na nama je da ih iznova primijetimo i stvorimo uvjete za njihovu drugačiju realizaciju.

Since the photographs are exposed in a public place, the storefront offers passers-by the opportunity to find beauty in everyday gestures that shape human experiences, while nurturing humanity and solidarity in us. The photographs also encourage us to discover the hidden potentials of city life, to pay attention to the scenes we create and reproduce, the importance of which often escapes our gaze.

The functionality of abandoned, devastated spaces of Ilica, on the canvas of an accelerated, consumerist life-style, rapidly fades from our field of vision because these spaces do not offer us the content to which we are accustomed. Their past, as well as their potential for the future, is forgotten. In this context, The Ilica Project, as well as the work exhibited within it, calls for and coaxes towards a different, more engaged gaze, the spatio-temporality of life already in existence. It is up to us to notice them anew and create conditions for their different realization.

Ilica 89fotografija/Photography: Ivana Nikolić Popović, 2018.

Ivan

a N

ikolić

Pop

ović

, Ale

ksan

dar B

attis

ta Il

ić

4544

OtporukeRiječ, poruka, oporuka i otpor neoliberalnim režimima u strukturi slike. Slika je glavna gradska ulica. Glavna gradska ulica nalazi se u deindustrijaliziranom glavnom gradu kapitalističke periferije. Ovaj rad nastaje u kompleksnom, tenzičnom međuprostoru verbalnog, seman-tičkog i manifestnog, te vizualne mizanscene urbanih lokaliteta u nestajanju.

MessistancesWord, message, last testament, and resistance to neoliberal regimes in the structure of an image. The image is the main city street. The main street is located in the deindustrialized capital of the capitalist periphery. This work emerges in a complex, tensed interstate of the verbal, the semantic and the manifest, and the visual mis-en-scene of disappearing urban localities.

Ilica 138

U prividu postideološkog, vremenu zagušenom konzumerističkim poru-kama i pozivima na potrošnju, autori Ivana Nikolić Popović i Aleksandar Battista Ilić igraju se s političnošću umjetničkog jezika i porukama u javnom prostoru, koristeći ih istovre-meno kao sredstvo agitacije i apela u posredovanju između institucija i države, te njezinih stanovnika i potencijalnih korisnika.

4746

In the illusion of the post-ideological, in times clogged with consumerist messages and appeals to consume, authors Ivana Nikolić Popović and Aleksandar Battista Ilić play with the politically of artistic language and public messages, using them at the same time as a means of agitation and interpellation in the mediation between institutions and the state, its residents and potential beneficiaries.

Ilica 132 Ilica 106

4948

Riječ, poruka, oporuka i otpor neoliberalnim režimima u strukturi slike. Slika je glavna gradska ulica.

Ilica 99

Ilica 75

5150

Fraze koje koriste, poput “pošto kvadrat kulture?”, “materijalni uvjeti proizvodnje”,“umjetnost je mrtva, živjeli umjetnici!”, već su poznate, ali preispisane, izmijenjene, dekonstru-irane. Autori kolažiraju riječi koje nao-čigled postaju britke, duhovite parole kojima se polemizira s kontekstom. Pišu po devastiranim prostorima u Ilici i otvaraju nove komunikacijske kanale šireći svoju publiku onkraj sigurnog umjetničkog polja. Jezik umjetnosti je najizoštreniji i najjasniji kada progovara svjestan društvene stvarnosti i njezine materijalnosti koju pokušava artikulirati.

5150

The phrases they use, such as, “How much does a square of culture cost?”, “material conditions of production”, “Art is dead, long live the artists!”, are already familiar, yet reframed, altered, deconstructed. The authors meld words that apparently become sharp, humorous slogans that polemicize with the context. They write on the devastated spaces in Ilica and open new communication channels, broadening their audience beyond the safety of the artistic field. The language of art is most focused and clear when it speaks up with the consciousness of the social reality and its materiality which it is attempting to articulate.

Word, message, last testament, and resistance to neoliberal regimes in the structure of an image. The image is the main city street.

Ilica 77

Ilica 98

5352

Fraze koje koriste, poput “pošto kvadrat kulture?“, “materijalni uvjeti proizvodnje“, “umjetnost je mrtva, živjeli umjetnici!“, već su poznate, ali preispisane, izmijenjene, dekonstruirane.Ilica 130

Ilica 130

5554

Ilica 99

Ilica 98

5756

Ilica 138

5958

Ilica 138, 106 i 138/ lijevo i gore / left and up /

Nikolić Popović i Battista Ilić svojom intervencijom detektiraju urbanistički vakuum te izostanak komunikacije s lokalnim i državnim institucijama. Prostori koji su nekada bili vitalni; obrti, tvornice, zadruge, sada zjape prazni… Postoje li zajednička urbana dobra i mogu li to biti resocijalizirani javni prostori? Mogu li biti namije-njeni kulturi i umjetnosti zajednice? Može li višak vrijednosti ići u daljnje oblike podruštvljenja? Može li umjet-nost izbjeći suučesništvo s kapitalom, ili ga tek verbalizirati prije nego u njega bude apsorbirana?

6160

Nikolić Popović and Battista Ilić use their interventions to detect the urbanist vacuum and lack of communication with local and state institutions. The once vibrant spaces, trades, factories and cooperatives, now stand empty... Is there such a thing as urban commons and could this be the function of resocialized public spaces? Could they be allocated for cultural purposes and community art? Can surplus value be poured into further forms of socialization? Can art avoid complicity with capital, or can it merely verbalize it, prior to being absorbed by it?

The phrases they use, such as, “How much does a square of culture cost?”, “material conditions of production”, “Art is dead, long live the artists!”, are already familiar, yet reframed, altered, deconstructed.

Ilica 75

Ilica 130

djelovanjedjelovanje6362

Ilica 98, 77 i 98/ dolje i desno / down and right /

Ilica 77

6564

Ilica 98

Ilica 130

6766

Antinomijski temelji na kojima ovi od-nosi počivaju traže da se odreknemo iluzija o umjetnosti kao nedodirljivoj, eteričnoj apstrakciji. Umjetnost treba svoje prostore rada, svoja sredstva i uvjete za proizvodnju kako bi mogla sudjelovati u emancipatornim procesima društva iz kojeg crpi svoje imaginarije.

The antinomical foundations these relations rest on demand of us to relinquish the illusion of art as an untouchable ethereal abstraction. Art needs its working spaces, its resources and conditions for production, in order to be able to participate in the emancipatory social processes from which it draws its imageries.

Ilica 132 Ilica 138/ desno / right /

6968

Ilica 99Ilica 98/ desno / right /

7170

Parafrazirajući Waltera Benjamina, umjetnost i umjetnici moraju se pozicionirati u odnosu na proizvodne odnose svojega vremena kako bi mogli evaluirati vlastiti položaj i položaj svojega rada u tim odnosima. Svojim radom njegovi autori ulaze u prostor pregovaranja s društvenim strukturama moći, kao i publikama od kojih traže političku subjektivaciju te promišljanje vlastitih prostora otpora.

To paraphrase Walter Benjamin, art and artists have to be positioned in relation to the productive relations of their time in order to evaluate their own position and the position of their labour in these relationships. Through their work, the authors enter into a space of negotiation with the social structures of power, as well as with the audience from whom they seek political subjectivity and the reflection of their own spaces of resistance.

Antinomijski temelji na kojima ovi odnosi počivaju traže da se odreknemo iluzija o umjetnosti kao nedodirljivoj, eteričnoj apstrakciji.Ilica 75

/ desno / right /

Ilica 87

7372

Ilica 77

7574

Britanski trg 3/ ljevo i desno / left and right /

7776

Ilica 106

Ilica 106

7978

The antinomical foundations these relations rest on demand of us to relinquish the illusion of art as an untouchable ethereal abstraction.

Ilica 138 Ilica 72

8180

Ilica 130

8382

Urban Toys/Playgrounds Urbane

igračke/IgralištaInteraktivne kolorističke situacije velikog formata, postavljene na neočekivanim punktovima grada, postaju alibi za stvaranje socijalnih relacija te poziv na društvenu igru, komunikaciju i akciju.

Impostirane usred gradske vreve, urbane igračke preuzimaju funkciju svojevrsnih arhetipa, aktivatora ko-lektivnog nesvjesnog, koji za cilj imaju poticanje društvenosti i solidarnih veza zajednice koje se opiru neoli-beralnim impulsima kapitalističkog grada i njegovoj instrumentalizaciji kreativnosti.

Large scale interactive coloristic situations, placed at unexpected points in the city, become an alibi for creating social relations and an invitation for social play, communication and action.

Posted in the midst of the urban bustle, urban toys take on the function of archetypes of sorts, activators of the collective unconscious, whose aim is to foster sociality and solidary community relations that resist neoliberal impulses in the capitalist city and the city’s instrumentalization of creativity.

Alek

sand

ar B

attis

ta Il

ić

Ekspresivni kolorit urbanih igračaka koristi se kao kontrast sivilu disfunkci-onalne infrastrukture, obraćajući mu se kao koridoru nesvjesnog, dok sam okolišni prostor mimikrira i postaje (dječje) igralište, proizvodeći sličan efekt koju je intervencija arhitekta Alda van Eycka imala u poslijerat-nom Amsterdamu 1947. Njegova su igrališta tada donijela otklon od dotadašnje modernističke arhitekture prema organizaciji prostora odozdo, koja je željela ustupiti prostor imagi-naciji.

The expressive colouring of urban toys is used as a contrast to the drabness of the dysfunctional infrastructure, which they address as a corridor of the unconscious, while it also mimics the surrounding spaces and becomes a (children’s) playground, producing an effect similar to that of architect Aldo van Eyck’s intervention on post-war Amsterdam in 1947. At the time, van Eyck’s playgrounds deflected from the modernist architecture of the day, towards an organization of spaces from below, seeking to consign space to imagination.

8584

...urbane igračke preuzimaju funkciju svojevrsnih arhetipa, aktivatora kolektivnog nesvjesnog, koji za cilj imaju poticanje društvenosti i solidarnih veza zajednice koje se opiru neoliberalnim impulsima kapitalističkog grada...

9392

9594

Urbane igračke, dakle, postaju lakmus papir za društvene procese, potičući kritičku reartikulaciju odnosa prema prostornosti kao javnom dobru i marginaliziranim prostorima društvenosti.

...urban toys become a litmus test for social processes, encouraging critical rearticulation of attitudes to spatiality as a public good, and to marginalized areas of sociality.

Ipak, skulpture Battiste Ilića ne sugeriraju puki prelazak od Homo Fabera u Homo Ludensa, jer kontekst u kojem su igračke izložene jasno ukazuje na sve opresivnije i eksploa-tativnije uvjete rada koji se odvijaju izvan tvorničkih pogona.

9796

However, Battista Ilić’s sculptures do not suggest a mere transition from Homo Faber to Homo Ludens, because the context they are presented in clearly points to increasingly oppressive and exploitative working conditions that take place outside factory premises.

9998

Ulica postaje decentrirano igralište, čiji golemi rekviziti, nepravilne, zao-bljene forme, na momente izgledaju kao da su proizašli iz digitaliziranih, virtualnih prostora, te se materijali-zirali u prostorima realnog, ne bi li tamo proizveli svoju subverziju.

The street becomes a decentralized playground, with enormous props whose irregular, rounded forms appear at times as if derived from digitalized, virtual spaces and materialized in real spaces, in order to produce their own subversion there.

101100

Urbane igračke, dakle, postaju lakmus papir za društvene procese, potičući kritičku reartikulaciju odnosa prema prostornosti kao javnom dobru i marginaliziranim prostorima druš-tvenosti. Njihova predimenzioniranost ukazuje da se radi i socijalnoj muta-ciji. Oni su medijatori, ali i konfliktni aktivatori kojima se autor također pita o ulozi umjetnosti te suvremenim kanonima izlaganja.

Therefore, urban toys become a litmus test for social processes, encouraging critical rearticulation of attitudes to spatiality as a public good, and to marginalized areas of sociality. Their excessiveness also suggests a social mutation. They are the mediators, but also conflicting activators which the author uses to also inquire about the role of art and contemporary exhibition canons.

...sam okolišni prostor mimikrira i postaje igralište, proizvodeći sličan efekt koju je intervencija arhitekta Alda van Eycka imala u poslijeratnom Amsterdamu 1947. Urbane igračke/igrališta su mjesta resocijalizacije.

103102

Evocirajući igru kao strategiju otpora, autor upućuje poziv na kreativno i angažirano promišljanje izgubljene kulture otpora, te postavlja pitanje - može li se drugačiji svijet danas uopće imaginirati?

Na likovnoj i dramaturgijskoj razini, urbane igračke koloristički evociraju Mark Rothka i skulpturalne radove Jeana Tinguelya, ali možda ponaj-više Daniela Burena čije su eklek-tične igračke bile inspirirane radom njemačkog pedagoga Friedricha Frobela. Mogu se prepoznati i isho-dišta plastične dinamike sadržane u ekspresivnoj antropomorfnoj anatomi-ji urbanih igračaka, no za njihovu je interpretaciju, prema riječima samog autora, važnija njihova (re)socijaliza-cijska funkcija i konceptualizacija igre kao prostora slobode.

At the level of art and dramaturgy, urban toys also colouristically evoke Mark Rothko and sculptural works of Jean Tinguely, but perhaps mostly those of Daniel Buren, whose eclectic toys were inspired by the work of German pedagogue Friedrich Fröbel. One can also recognize the origins of plastic dynamics contained in the expressive anthropomorphic anatomy of urban toys, but their interpretation, according to the author himself, relies more heavily on their (re)socialization function and the conceptualization of play as a space of freedom.

By evoking playing as a strategy of resistance, the author calls for creative and engaged reflection on the lost culture of resistance, and raises the question – can a different world today be imagined at all?

...situations and surrounding spaces become (children’s) playground, producing an effect similar to that of architect Aldo van Eyck’s intervention on post-war Amsterdam in 1947. Urban Toys are places of resocialization.

109108

Aleksandar Battista IlićUrbane igračke/igrališta / Urban toys/Playgrounds 2016.-2018., Ilica, ZagrebUrbane situacije (resocijalizacije), serija fotografija, društvene mreže / Urban Situations (resocialization), series of photographs, social mediafotografije/Photography: Aleksandar Battista Ilić, Borko Vukosav, Marina Paulenka

111110

Alek

sand

ar B

attis

ta Il

ićAbandoned /Destroyed Spaces of Labour

Napušteni /uništeni prostori radaPravila igre: Kapital i rad susreću se na prostoru koji je štopericom pripre-mljen u svrhu optimizacije procesa izvlačenja viška vrijednosti iz radne snage, prateći diktat radnog vremena koje je društveno potrebno da se u konkurenciji sa svima ostalima opsta-ne. Država katalizira proces, reprodu-cira (infra)strukturu, internalizira one troškove reprodukcije radne snage koje je kapital eksternalizirao na rad, ako se rad organizira mimo kapitala i usadi ih državi. Potonja uzima veći ili manji dio viška vrijednosti, dio odlazi na noćne čuvare prostora, pravne čuvare kapitala, upravljačke strukture i tako dalje. Prostori na kojima se kapital oplođuje u cirkulaciji također su posebno pripremljeni. Oni blistaju, kako bi prostori na kojima se kapital oplođuje u proizvodnji mogli tamniti.

The rules of the game: capital and labour meet in spaces stopwatch-prepared for the purpose of the optimization of the process of surplus-extraction from labour, following the dictate of socially necessary labour time, required in order to survive in competition with all other units. The state catalyzes the process, reproduces the (infra)structure, internalizes the costs of labour reproduction that capital has externalized to labourers, provided that labour has organized beyond the capital and imparted these costs to the state. The latter takes a bigger or smaller part of surplus value, and a part of it is designated for the night guards of the spaces, legal guards of capital, managing structures, etc. The spaces in which capital is realized in circulation are also specially prepared. They glisten, so that the spaces in which capital is expanded in production might darken.Capital and work encounter each

113112

Kapital i rad susreću se na prostoru asimetričnosti. Razliku uočavamo i na slikama nekadašnjih prostora na kojima su se susretali u drugačijim okolnostima i pod drugim imenima. Ovu je razliku lako zamijetiti jer je očigledna, potrebno je samo obratiti pozornost. No, proces ruinizacije rada je, kao i proces derogiranja radničkih prava, zakriveniji i odvija se stihijski. Tijela, disciplinirana, eksploatirana, raspadaju se u pokretu, sa smiješkom. Njihov je pristanak nepostojanje alternative, a mirno pristajanje na takve procese odraz rezignacije.

Kroz povijest, ekonomske i političke okolnosti ratnog, kasnije tranzicijskog grada mijenjali su arhitektonsko i urbanističko lice Zagreba. Battista Ilić ulazi u dijalog sa zatečenim stanjem u Ilici deindustrijaliziranog postsocijalističkog Zagreba, čije zapuštene ispražnjene lokalitete označava velikim formatom numerira-nih plakata. Autor u prostor Ilice ulazi držeći numeracije kao demonstrativne rekvizite, i sam postajući rekvizit. Afir-mativna stigmatizacija funkcionira kao kodirana parola disfunkcionalnih, urbanih lokaliteta, a istovremeno je i situacionistička intervencija s elemen-tima grafičke umjetnosti. Arhiviranje uništenih javnih, zajedničkih prostora ne odvija se radi pukog dokumenti-ranja problema, već upravo suprotno – intervencija izlazi iz prostora geste u stvarni prostor imenovanja sistem-ske anomalije - urušavanja radnih

prava, uvjeta rada te izvlaštenost od sredstava za proizvodnju.

Fetišizacija praznine znakovita je konstanta u radu ovog autora od po-četka 90-tih do danas, kojom kao da korelira fetišizaciji robe koju kapital sustavno reproducira. Interakciju s prazninom koristi kao deestetiziranu prostornost u kojoj umjetnost kao stav polemizira sa živim tkivom društve-nog, političkog i povijesnog konteksta. Ciklička repetitivnost umjetnosti ovdje je u službi uspostavljanja dijaloga s fragmentom kapitalističkog vremena iz kojega proizlazi.

Naizgled konfliktan odnos između estetike i poetike umjetnosti u službi društvene promjene, izglobljene iz pretpostavljenih sigurnih galerijski prostora i profesionalnog evalu-acijskog pogleda, svoj prostor za artikulaciju pronalazi izložena na pročeljima urbanih zgrada, bivših tvornica i radnji, osvrće se na prošlost da bi bolje razumjela budućnost te proizvela angažirani metajezik između umjetnika-proizvođača i njegove publike u nastajanju.

other on the terrain of asymmetry. The difference is also visible in the images of spaces in which their earlier encounters took place, under different circumstances and under different names. This difference is easily noticeable because it is apparent, one need only pay attention. The labour ruinization process, however, as well as the workers’ rights derogation process, is more obscured and chaotic. Bodies, disciplined and exploited, deteriorate in motion, with smiles on their faces. Their consent is the absence of an alternative, while the quiet acceptance of these processes is a reflection of resignation.

Throughout history, economic and political circumstances of the wartime and then transitional city altered the architectonic and urbanist face of Zagreb. Battista Ilić engages in dialogue with the state in which he finds the Ilica of a deindustrialized post-socialist Zagreb, whose abandoned and vacated localities he marks with large scale enumerated posters (1-45). The author enters the space of Ilica, holding the numerations as demonstrative props, becoming a prop himself. Affirmative stigmatization functions as a coded slogan of dysfunctional, urban localities, functioning at the same time as a situational intervention with the elements of graphic art. The archiving of destroyed public, common spaces does not take place with the aim of mere documentation of the problem, but the opposite – the intervention departs from the space of gesture into the real space of naming a systemic anomaly – the collapse of labour rights and working

conditions, and the expropriation from the means of production.

The fetishization of emptiness is a significant constant in the author’s work from the begining of the 90-ies till today, seemingly correlating with the commodity fetishism produced by capital on a systemic basis. He uses the interaction with emptiness as a de-aestheticized spatiality in which art as an attitude polemicizes with the living tissue of the social, political and historical context. The cyclical repetitiveness of art is here in service of establishing a dialogue with a fragment of capitalist time from which it emerges.

The seemingly conflictual relationship between the aesthetics and poetics of art in the service of social change, art that is carved out from the presumed safe gallery spaces and professional evaluatory gazes, finds its space for articulation on the facades of urban buildings, former factories and stores, looking back to better understand the future and produce engaged meta-language between artists-producers and their emerging audiences.

Aleksandar Battista IlićNapušteni/uništeni prostori rada 45/45, 2018. Serija akcija, intervencija i fotografijaAbandoned/Destroyed Places of Labour 45/45, 2018. Series of public actions, urban collages and interventions(photography: Marina Paulenka)

115114

117116

119118

121120

123122

125124

127126

129128

131130

133132

135134

137136

139138

141140

143142

145144

147146

149148

151150

153152

155154

157156

159158

Empty spaceBetween Community, Body, Culture, Migrations, Work and Politics

Prazan prostorizmeđu zajednice, tijela, kulture, migracija, rada i politike

PB160

GalerijaIlica

45

Ivana Nikolić Popović

Aleksandar Battista Ilić

Destroyed

Abandoned

Napušteno

45

45

Ruined Street

321321

4045

2245

45

Q´ART

Projekt Ilica

Community Art

Community Art

Empty Spaces

Umjetnost u

zajednici

Destroyed Work Places

Playgrounds

Prazan prostorizmeđu

zajednice, tijela, kulture,

migracija, rada i politike

Urban