prvi posljednji poljubac - ali harris

Ovo je priča o ljubavi, o Molly i Ryanu, o tome kako su se zaljubili i kako su se razišli. Kad je prvi put poljubila Ryana, Molly je

znala da će zauvijek ostati zajedno. Šest godina i nekoliko tisuća poljubaca kasnije, udala se za voljenog čovjeka. No sad kad je Ryan ljubi, Molly shvaća koliko su poljubaca uzalud protratili, jer budućnost im je namijenila ono što nisu mogli ni slutiti...

ISBN 978-953-14-1798-3

w w w.moz aik-k nj iga.hr

149,00 kn ALI

HA

RR

ISPr

vi p

oslje

dnji

polju

bac

“Prvo je Harry sreo Sally – onda je Ryan ugledao Molly. Od prve ljubavi do tog prvog, posljednjeg poljupca, kad bi se barem stvarni

život mogao premotavati i iznova puštati poput vašeg omiljenog filma.Ali Harris iznosi priču zbog koje ćete se smijati, plakati,

šćućuriti se, a zatim poslati kratku tekstualnu poruku osobi s kojom ste podijelili prvi, posljednji, najbolji poljubac ikad.

Život bez romantike nije život, zato budite očarani...”

Camila Morton, autorica uspješniceKako hodati na visokim potpeticama

ALI HARRIS je novinarka i pisala je za časopise Red, Elle, Stylist, Cosmopolitan i Company, a bila je i zamjenica glavnog urednika Glamoura. Njezin roman Čudo u ulici Regent jedan je od najbolje prihvaćenih prvih romana posljednjih godina, a autorica Ali Harris odmah je proglašena velikom nadom engleske književnosti. Taj je status potvrdila već sljedećim romanima: Prvi posljednji poljubac i Zapisano u zvijezdama. Posjetite facebook.com/aliharriswriter, www.aliharris.co.uk i @aliharriswriter.

Možete li zaboraviti prošlost kad znate što vas čeka u budućnosti? Kad znate da je svaki poljubac

odbrojavanje do konačnog rastanka?

Ali Harris svojim savršenim stilom dostigla je i Ceceliju Ahern. – independent

Prvi posljednji poljubac

a li h a r r is

Posljednji prvi poljubac OMOT tisak.indd 1 20/05/15 13:25

Ali Harris

PRVI POSLJEDNJI POLJUBAC

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKAknjiga dvjestošesta

Naslov izvornika

First Last Kiss

Copyright © Ali Harris, 2012Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2015.

UrednikZoran Maljković

NakladnikMozaik knjiga

Za nakladnikaBojan Vidmar

Glavni urednikZoran Maljković

Grafički urednikMarko Katičić

KorektorRomeo Mihaljević

Oblikovanje naslovniceMarija Morić

Ilustracija na naslovniciShutterstock

TisakZnanje, Zagreb, lipanj 2015.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, repro-ducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-1798-3CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000906439.

Ali Harris


S engleskoga prevelaIVANA ŠOJAT

Udijeli mi tisuću poljubaca, a zatim stotinu.Potom još tisuću, pa stotinu novih,Tisuću zatim još novih, zatim još stotinu.A zatim, kad prebrojali budemo tisuće mnoge,tad abak protrest ćemo, tako da im nitko broja ne može znati,i neka svi ljubomorni postanu kad videkoliko smo si poljubaca udijelili.

Katul 5

Posvećeno svima koji su ikad voljeli, izgubili i voljeli ponovno

6 SATI I 11 MINUTA UJUTRO, 5. SIJEČNJA 2012.

Nema ničeg slađeg od onog kad vas netko probudi poljupcem. Nažalost, jutros – posljednjeg jutra što ga provodim u ovoj

kući – nije me probudio nježan dodir ljubavnikovih usana na mo-jima, nego bodljikave kandže debele mačke koja je prela ležeći mi na prsima.

– Dobro jutro, Harry – šapućem, škakljam ga ispod brade i raz-mišljam o ovome jutru. Ispod pokrivača sa mnom nije muškarac s pločicama na trbuhu, samo dva paketića keksa Jammie Dodgers. Či-tave sam ih prošle noć glasno žvakala.

– Danas je velik dan, momče – kažem. Harry izgleda prenera-ženo, frenetično si liže šape. Posljednjih je dana bio tjeskoban zbog cjelokupne zbrke.

– Ma daj, ne budi blesav, ne idem nikamo bez tebe i tvoje sestre. – Ljubim mu nosić, podižem s madraca i prebacujem noge na pod krcat kutijama. I ponovno, ne mogu se oduprijeti pomisli kako se život može brzo spakirati. Zbog toga se sve doima tako prolaznim. Sve te stvari kojima pridajemo toliku važnost kako bismo se na ne-kom mjestu osjećali kao kod kuće, kojima se okružujemo i tješimo kao pokretačima uspomena zapravo su tako odbacive. Raščišćavanje svega toga zapravo je bilo katarzično.

Duboko udišem i pokušavam razlučiti što bih prvo. Prehladno je za tuširanje budući da grijanje još nije proradilo. Razmišljam o to-me trebam li popiti šalicu čaja. Moram spakirati još nekoliko stvari prije nego što dođe kamion za selidbu. Dio mene kivan je zbog či-njenice da kroz ovo moram prolaziti sama, no znam i da se danas sve mora odvijati precizno, kao satni mehanizam, a kao što svaka žena zna, to znači da sve i moram obaviti sama. Malo se durim, a zatim

Ali Harris

10

se smijem shvativši koliko nalikujem svojoj majci. Moja tinejdžerska inačica bila bi užasnuta.

Vani je sve još obavijeno podzemnom tamom. Drhtim i preko majice i donjeg dijela trenirke prebacujem vestu, navlačim čizme Ugg. Problijedjela sam pogledavši se u velikome ogledalu koje na-slonjeno na zid čeka da ga omotam najlonom s mjehurićima za tran-sport. Kakav užas. Oči su mi otečene, koža mi je siva i blijedožuta od nedostatka sna, a na licu mi je izbio nekakav osip.

Zastajem na vratima, okrećem se i uzimam DVD što sam ga si-noć gledala na televizoru u kutu moje spavaće sobe. Uguravam ga ispod ruke, uzimam napola pojedeni paketić keksa i silazim u prize-mlje. DVD sam jučer poslijepodne pronašla na vrhu kutije na kojoj je pisalo „za pohranu“ i nisam mogla odoljeti. Taj sam film već gle-dala bezbroj puta, no dugo je vremena prošlo od posljednjeg gleda-nja. Bio je to „naš film“. I znam da nije dobro u ovakvim trenucima otvarati stare rane.

Hodam amo-tamo po dnevnome boravku, čvrsto u ruci stišćem šalicu čaja i trudim se ne gledati televizor čiji ekran treperi. Film je zaustavljen na uvodnoj špici i očajnički se opirem želji da pritisnem gumb za pokretanje. Imam previše posla da bi mi išta odvraćalo po-zornost.

Jasno se sjećam useljavanja u ovu kuću. Kao da je bilo jučer, kao da sam ovdje cijeli život. Trebala je ovo biti Kuća zauvijek (prokleta bila Kirstie Allsopp što si mi prenijela tako velika očekivanja), mje-sto gdje ću pustiti korijenje. Zabačena u predgrađu Broadwaya, u Leigh-on-Sea, sa živopisnim malenim trgovinama i kafićima, ku-ća je imala predivan pogled na more s balkona glavne spavaće sobe. No, sama po sebi, bila je strašno zapuštena. Bila je definicija onog što ljudi nazivaju „projektom“; mjesto savršeno za mladi bračni par – za koje sam se gorljivo htjela pobrinuti. Oduvijek smo sanjali živjeti na ovakvome mjestu, pa sam uživala u svakom trenutku pretvaranja te kuće u dom, zidove spavaće sobe bojala sam svjetloplavom bojom, iznad kamina slagala fotografije oblutaka koje sam našla na plaži u


11

Leighu. Tjednima sam s podova trgala stare tepisone, bruseći i la-kirajući drvene podove, obnavljajući stare kamine, bojajući zidove jarkim bojama punim života, slušajući Take That s iPoda koji je dre-čao i pravio mi društvo. A nakon toga, u sumrak svakoga dana, bez obzira na vremensku prognozu, odlazila bih s njim u šetnju do The Greena uzdignutog iznad mora, gdje bismo sjeli na klupu i razma-trali dan što smo ga proveli odvojeno. Razgovarali bismo o prošlosti i sanjali o budućnosti. Bio bi mi to najsretniji trenutak svakoga dana.

Odlazim do DVD plejera. Ne čini to opet, Molly, govori mi moj „glas razuma“. Još samo ovaj put neće mi učiniti ništa nažao. Grče-vito u ruci stišćem šalicu dok pritišćem gumb za pokretanje filma. Ovo je posljednji put da ga gledam. Poslije ću ga sakriti iza svih srce-drapateljnih sitnica koje zauzimaju police u mojoj dnevnoj sobi. Od-nosno koje su nekoć zauzimale moje police. Promatram sada praznu prostoriju u kojoj više nema nikakvih osobnih detalja – nema više čitavog niza fotografija, gomile ukrasnih jastučića i svijeća, košare za mačku, ukrasnih detalja i uspomena koje su tako dugo ovu kuću činile domom – a zatim pogledavam televizor.

Zvuk je utišan, no prvi taktovi uvodne špice svejedno buše tišinu. Pritišćem gumb za pojačavanje zvuka i daljinski upravljač odlažem na naslon za ruke kauča. Sklapam oči, a riječi refrena od kojih mi se ježi koža preplavljuju dnevni boravak. Od te glazbe uvijek osjećam neopisivu potrebu da zaplačem kao malena beba. Jedno sam vrije-me ovu pjesmu neprestano slušala, u vrijeme dok sam ovu kuću pre-tvarala u dom. Kad se nisam bavila preuređivanjem, poput istinske sam supruge u kuhinji spravljala ukusne obroke koje bismo zatim jeli gledajući ovaj film, dok bi me on kroz šalu korio zašto sam po-stala takav mekušac.

Kolutam očima i dlanovima otirem lice. Moje reakcije na ovaj film uvijek su iste, premda ga već napamet znam. Uzimam rupčić iz kutije pokraj sebe i glasno u njega ispuhujem nos. Ponovno pogle-davam televizijski ekran na kojem zgodan mladić dugo zuri u svoju ljubljenu. Uzimam daljinski upravljač i pritišćem gumb za stanku u

Ali Harris

12

trenutku kad se njihove usne nespretno dodiruju po prvi put. Uzi-mam zatim još jedan keks, u usta ga ubacujem kao tabletu i nadam se kako ću tako ublažiti svoju potrebu za cmizdrenjem.

Prestani se blesavo ponašati, Molly, oštro velim samoj sebi. To je samo film. Sad si samo pretjerano uzbuđena; selidba je jedan od najstresnijih trenu-taka u životu. Emotivno je u rangu razvoda ili rođenja djeteta.

Keks mi se u ustima iznenada pretvara u brusni papir, pa se napre-žem kako bih gvalju protisnula kroz grlo, kašljem od napora. Istoga trena zamišljam kako me neki susjed pronalazi kako ležim na kauču, očiju preokrenutih prema stropu, s jednom rukom na vratu, dok u drugoj još stežem preostalu polovicu keksa. Oko razjapljenih usta bio bi mi razmazan pekmez od malina kako krvavi dokaz moje smrti.

– Kakva tragedija – govorili bi moji susjedi – Jadna je djevojka umrla od keksa u obliku slomljena srca.

Zavlačim ruku u paketić i uzimam još jedan keks koji odmah ugu-ravam u usta umirena spoznajom kako ionako nije važno ako se ude-bljam. Nisam više tinejdžerica, a ni srce mi više ne može puknuti više nego što već je. Kad čovjek proživi što sam proživjela, kad sve ulo-ge stavi na ljubav – i izgubi – nikada više nije onaj stari. Doista nije.

Ponovno pritišćem gumb, pokrećem film i gledam ga, no pred očima mi je samo Ryan Cooper.

Moja prva ljubav – za koju sam se nadala da će mi biti i posljednja.


13

Poljubac kao pečat svim poljupcima

Navodno postoji „trenutak“ o kojem sve djevojke sanjaju čitava ži-vota. Znate, ono: neki momak klekne ispred vas i ponudi vam svo-je srce. Dobro, osobno nikad nisam bila takva djevojka. No, čak i da jesam, ispostavilo se da je taj trenutak bio ljepši nego što sam mogla zamisliti...

14

<<BRZO PREMOTAVANJE UNATRAG 19/11/05>

Ne mogu vjerovati da smo stvarno ovdje! – plješćem od uzbuđe-nja i primičem lice prozorskome staklu dok ulazimo u grad u

mraku obasjan poput pozornice, grad što sam ga već očajnički odav-no željela vidjeti. Uzdišem dok napuštamo brzu cestu Brooklyn – Queens i pužemo preko mosta Brooklyn. Ispred nas u žutome taksiju uzdiže se Manhattan; zgrade su nepojmljivo visoke i blistave, imam dojam da ih promatramo iz odaje ogledala u lunaparku. Neboderi koji oduzimaju dah ocrtavaju se na tamnomodrom noćnom nebu poput draguljima urešenih zuba nečijih razjapljenih usta. Ryan se naginje prema meni, ljubi mi rame, prebacuje mi ruku preko rame-na, a ja zadovoljno uzdišem.

– Ovo je tako super, baš kao u filmovima! – izjavljuje Ryan zadiv-ljeno više sebi nego meni. Bojala sam se da mu se ovaj godišnji odmor što smo ga planirali otkako smo se pomirili neće svidjeti. Njemu se više sviđaju sunce, more i pijesak.

– Tako mi je drago što s tobom posjećujem ovaj grad – izjavlju-jem tihim glasom.

Ryan se smiješi dok me gleda, a njegovo tamnoputo, lijepo lice oličenje je šoka.

– Što je sad ovo? Zar je moja cinična djevojka konačno postala ro-mantična? Zar je Harry konačno postao Sally?

– Pa što i ako jesam, Cooperu? – prkosno sam prekrižila ruke i skakućem dok automobili oko nas počunju trubiti, a naš vozač tak-sija im dovikuje pogrde kroz prozor. Ponovno mu se vraćam u na-ručje. – I što ćeš poduzeti u vezi toga?

Smije se.– Vidjet ćeš, Molly Carter! – šapuće on i grli me. – Vidjet ćeš...


15

Skupljam usne i podozrivo ga gledam. Nema pojma ni da kori-stim priliku kako bih ga pomno promotrila. Napajam se iz njegovih balearski modrih očiju skrivenih ispod gustih trepavica, iz njegovih usnica nalik na pješčane dine, zlatnih čekinja kojima je obrasla njego-va čeljust, a koje su u skladu s njegovom plavom kosom. Često sam ga tako pomno promatrala posljednjih šest mjeseci. Još uvijek sam u čudu što smo se pomirili nakon svega što se dogodilo. No Ryan i ja jedno smo drugome obećali da ćemo krenuti ispočetka, da ovo smatramo početkom nove veze.

Povlačim ga k sebi kako bih ga poljubila, a zatim se ponovno okre-ćem prema prozoru. Most nas je preko Hudsona nježno spustio u ra-lje grada. Jedno vrijeme oko sebe zurim u ljeskanje svjetlosti zgrada, ulična svjetla, kolonu jarko žutih taksija poput našeg i osjećam se kao da sam u futurističkom pop videospotu uključenom na brzo premo-tavanje naprijed. Podižem fotoaparat do očiju kako bih ovaj nevje-rojatan grad promatrala na meni najbolji način – kroz tražilo na ka-meri – i tako ostajem, s Ryanovom rukom prebačenom preko mojih ramena, dok nas taksi sve brže vozi u unutrašnjost blistave, treperave metropole.

– Osmijeh! – vičem sljedećega jutra. Ryan stoji ispred znaka Sta-ten Island trajekta obasjan veličanstvenim ranojutarnjim suncem, s osmjehom od uha do uha kažiprstom upire u tange koje je navu-kao preko traperica, na čijem prednjem dijelu je otisak Kipa slobo-de. Kao misiju smo si zadali da obiđemo što je moguće više zna-menitosti i kao izazov si zadali da ondje pronađemo najluckastije suvenire. S obzirom na to koliko se Ryan voli nadmetati, sigurno će pobijediti. No, ja na svojoj strani imam odlučnost i maštu. Na-gradu osvaja najbolja fotografija. Ryan je rekao da ću ga, pobijedi li, morati odvesti na utakmicu New York Giantsa, a ako pobijedim ja, morat će sa mnom poći u obilazak filmskih setova Seksa i grada. Iskreno priznajem kako je on bolje prošao, jer vjerojatno će uživa-ti u oba slučaja.

Ali Harris

16

Prasnula sam u smijeh u trenutku kad je Ryan svemu pridodao šešir od spužve u obliku Kipa slobode i podigao ruku u zrak kao pr-va dama New Yorka, i to baš u trenutku kad je pokraj nas prolazi-la skupina japanskih turista koji snimaju sve što vide. On im pozira bez imalo nelagode, kao da nosi modnu reviju. Kad bi ga barem sad mogli vidjeti njegovi učenici iz srednje škole u kojoj predaje. Cool gospodin Cooper, profesor tjelesnog odgoja koji sad i ne izgleda baš tako cool!

Odmičem fotografski aparat od lica i polako mu prilazim dok se ukrcavamo na usidreni trajekt. Brzo se probijamo do palube.

– Znaš – šapućem dok mu ljubim vrat i kratko pogledavam njego-vu smiješnu odjeću – nikada te nisam više željela, Ryane Cooperu!

Privlači me k sebi, na glavu mi nabija šešir u obliku Kipa slobode, zabacuje me i polako me ljubi tako da se skupini japanskih turista ukazala nova prilika za fotografiranje. Rumenim se i skrivam lice (kad su fotografije iz nakošenog rakursa u pitanju, nikad se nisam osjećala ugodno), no Ryan me ponovno pridiže i maše japanskim turistima koji se klanjaju i pristojno sklapaju ruke.

Ryan nateže tange i smiješi mi se.– Priznaješ li poraz? – pita me. Iz vojničkih hlača zatim izvlači

baklju od spužve i podiže je visoko u zrak kao da je i sam Gospa od Slobode.

Skanjujem se.– Ooohhh, to sam, dakle, osjetila – kažem. – Nakratko sam po-

mislila da mi se posrećilo...– Priznaj da sam već pobijedio u izazovu! – pobjedonosno se

osmjehuje dok u ruci visoko u zraku drži baklju koja nalikuje na falus.

– Nikada! – odgovaram. – Čak i ako o tome ovisi čitava kolekcija Manolo Carrie Bradshaw!

On se smije. – Tako, dakle, govori djevojka koja bi prije nekoliko godina radije

umrla nego obula nešto drugo osim konversica!


17

– Hej, i dalje volim svoje konversice – kažem pogledavajući svoje crvene konversice koje su mi na nogama. – Osim toga, djevojka se može promijeniti, zar ne?

– Naravno da može... Harry – smije se Ryan.– Mislim, tko bi to očekivao od petnaest godina stare, svojeglave

djevojke s bedževima koja se bunila protiv svega i svačega, koja je mislila da je ljubav za „gubitnike“ – kaže on dok prstima u zraku is-crtava navodnike. – Tko bi rekao da će jednoga dana postati roman-tična žena puna ljubavi. – Zastaje i smiješi se. – Moja žena. – Privlači me zatim u svoje naručje. – Samo mi je drago što se moja riskantna kocka konačno isplatila!

Opasno škiljim.– Želiš li reći da sam stara?On zvižduće kroza zube i trese glavom.– Oh, ne, nikada to ne bih učinio, mislim, za dva dana će ti bi-

ti samo dvadeset šest godina, premda, sad si službeno bliže tride-setima nego dvadesetima! – Zastaje i smije se, njegove modre oči blistaju. – A to znači i da sam u tebe zaljubljen već više od deset godina.

– Nisi bio u mene zaljubljen kad mi je bilo petnaest godina! – uzvikujem ugniježđena u njegovu naručju, dok mi vjetar fijuče u kosi i puše u lice. Zurim u površinu Hudsona koja se ljeska dok se prisjećam sebe zbunjene i izbezumljene u tinejdžerskome dobu, sebe koja je u to vrijeme prijatelje mogla nabrojiti na prste jedne ruke, či-ja je sposobnost komunikacije s drugima bila ravna... nuli. Bila sam mrzovoljna, nesigurna, tako očajna u želji da budem drukčija – no samo kako bih bila prihvaćena; kontradikcija koju, usprkos svome oštrom fotografskom oku nisam znala prepoznati.

Rukom mi razmiče kosu s lica.– Smatrao sam te najljepšom djevojkom na svijetu...– Samo si previše slušao Princea – kažem mu pomirljivo se smi-

ješeći.

Ali Harris

18

– A zašto sam – pridodaje on dodirujući mi nos – onda svojoj maj-ci nakon našeg prvog izlaska rekao da sam upoznao buduću gospo-đu Cooper...

– Ma, nisi! – Smijem se, očekujem da će mi se pridružiti, no izraz njegova lica ostaje ozbiljan. – Što je Jackie rekla?

– Rekla je da se, ako sam je doista pronašao, onda potrudim ne dopustiti da to išta osujeti.

Zurimo si u oči, intenzitet naših pogleda podsjeća na nedavni ra-skid, a zatim se smiješimo. Dug smo put prešli od tada. Gnijezdim se u njegovu zagrljaju. Imam dojam kako mi doista nigdje drugdje na svijetu nije mjesto.

Što se dogodilo sa željom da ne budem sputana sponama veze? Viče mi u glavi moje tinejdžersko „ja“, isto ono koje je i dovelo do mog uzmi-canja od Ryana. Na pamet mi pada popis što sam ga čavlićem pri-čvrstila na zid svoje sobe, a koji me je podsjećao zašto se želim držati podalje od ozbiljne veze.

Razlozi zašto ne želim ozbiljnog dečka:1. On ti ne dopušta da ideš naprijed.2. Sputava te.3. Napravi ti kaos u glavi.

Bio je to kratak, ali jezgrovit popis. I da, bila sam tad nezrela, bije-sna i odlučna u nakani da više nikome ne dopustim da me povrijedi onako kako me povrijedio Ryan Cooper.

No, stvari se mijenjaju, ljudi se mijenjaju – a mijenja se i naša per-cepcija ljudi, pa sad odgovaram jezikom za koji se nadam da će ga moje tinejdžersko „ja“ razumjeti (premda znam da će zbog toga za-kolutati očima i u usta si ugurati kažiprst i srednjak kao da će po-vraćati).

Molly Carter + Ryan Cooper = zauvijek


19

Dva sata kasnije stojimo u redu koji se uvija oko najpoznatije, najče-šće snimane i fotografirane zgrade na svijetu – zgrade koja se nalazi na vrhu najslavnijih spomenika arhitekture, Empire State Buildin-ga. Štišćem Ryanovu ruku, a on me pogledava nudeći mi svoj hot-dog. Uzimam veliki zalogaj, a on mi poljupcima s kutova usana briše ostatke senfa. Kao da sam Elizabeth Perkins kojoj Tom Hanks u Ve-likom pokazuje koliko život može biti zabavan kad ga ne shvaćamo previše ozbiljno.

Posljednjih nekoliko dana bili su najbolji, ne samo za našu vezu, nego najbolji dani mojega života. Lepršali smo po gradu kao da sni-mamo vlastiti romantični film. „Nešto za sjećanje?“ Natuknula sam jučer Ryanu. Nije, međutim, gledao taj film. Dosad sam već treba-la shvatiti da Ryan odbija gledati ili slušati išta nastalo prije nego što se rodio – osobito crno-bijele filmove. Pokušala sam prepričati mu priču, no kad sam došla do dijela kad Deborah Kerr udara taksi u trenutku dok hoda do Empire State Buildinga kako bi se ondje našla s Caryjem Grantom, on me prekinuo i rekao:

– Dušo, to baš i nije romantično! – te pridodao:– Kad bismo ti i ja bili film, onda bismo prije bili Klinka postaje

žena – nasmiješio se i uhvatio me za ruku dok smo prelazili Times Square. – Naposljetku, kad sam te prvi put vidio, bila si nesigurna, nimalo cool tinejdžerica, a sad si zapravo Jennifer Garner! Živjela urednica rubrike Ljepota!

– Urednica fotografije – nasmiješeno sam ga ispravila.Nevjerojatno, ali u samo četiri dana smo uspjeli prekrižiti gotovo

sve s mojega popisa stvari koje želim vidjeti u New Yorku:

– Trajektom sa Staten Islanda doći do Kipa slobode

– Vožnja kočijom s konjskom zapregom kroz Central park

– Popeti se na Empire State

– Jesti kolačiće u slastičarni Magnolia

– Provesti poslijepodne u Galeriji modernih umjetnosti

– Otići u Guggenheim

– Posjetiti Met

Ali Harris

20

– Klizati na klizalištu Wolfmann u Central parku

– Carnegie Hall

– Kupovati (podosta)

– Vidjeti predstavu na Broadwayu

– Pojesti sladoled u Serendipityju 3

– Otići do Strawberry Fieldsa

A što je najvažnije, još više smo se zaljubili, ne samo u ovaj grad, nego i jedno u drugo. Imala sam dojam da sam na početku sasvim nove veze. Bilo je to sve čemu sam se mogla nadati nakon onog što se dogodilo.

– Dođi! – kažem odvlačeći Ryana prema dizalu, a zatim uzbu-đeno plješćem dok se dizalo nezaustavljivo uspinje. – Ne mogu do-čekati da dođemo na vrh!

– Što kažeš na ovo, Cooperu? – vičem nekoliko minuta kasnije dok mi vjetar podiže glas i odnosi ga preko gradskih nebodera, dok zauzimam pozu na promatračnici.

Ryan stoji meni nasuprot, s fotografskim aparatom u zraku i ka-pom New York Yankeesa na glavi. Gleda kroz tražilo na aparatu i polako se osmjehuje.

– Prelijepo. Nešto najljepše što sam vidio u New Yorku.– Rekla sam ti da će Empire State Building biti čudnovat! – uzvi-

kujem.– Mislio sam na tebe, Moll – dovikuje mi. Napadno pućim usta

kako bih prikrila osmijeh dok me Ryan neumorno fotografira do trenutka kad mu netko prilazi i pita ga želi li da nas fotografira za-jedno. On tom čovjeku pruža aparat, brzo mi prilazi, okreće se, po-diže me na svoja leđa, moje noge si omata oko pojasa, dok ja bradu polažem na njegovo rame i smijem se, nakratko sklapam oči. Kažu da se čovjek ovdje osjeća kao da je na vrhu svijeta, da se čovjek nig-dje ne može osjećati višim nego ovdje. I to je istina.

– Ne mogu vjerovati da nam je ovo posljednji dan – izjavljujem ža-losnim glasom dok do našeg hotela koračamo trotračnom, trgovina


21

prepunom Petom avenijom. Nogostupi su prepuni pješaka, cestom teče rijeka automobila i taksija koji trube. Gotovo neprekidni niz zgrada s pročeljima od vapnenca poprskan je živopisnim bojama re-klama, kazališnih plakata i lepršavih zastava koje krase ovu najpo-znatiju trgovačku ulicu na svijetu. A većina trgovina toliko su po-znate da zaslužuju ne samo zastave, nego i uskličnike i vlastite fanfa-re – Tiffany&Co! Bloomingdales! Harry Winston! Louis Wuitton! Pucci! Prada!

A iza svega toga, visoko uzdignuti Empire State Building stoji poput prelijepoga bodeža, preokrenute potpetice uprte prema nebu koja kao da rijeke turista podsjeća da je baš ona zvijezda ovoga grada.

Držeći se za ruke, polako koračamo prema Central Parku, a ja kratko pogledavam Ryana koji pokraj mene korača, koji na sebi ima samo majicu Abercrombie i traper jaknu s uloškom. Namještam šal i svojom ga rukom u rukavici ponovno primam za ruku. Vrijeme je neprimjereno blago za studeni, no u usporedbi s Ryanom svejedno sam odjećom omotana poput mumije. Previše je aktivan da bi mu ikad bilo hladno.

– A što se tvojega rođendana tiče... još nisi dobila svoj dar... – na-glašava Ryan.

– S tobom sam ovdje već imala najbolji rođendan ikad – kažem, i to je istina. Povijesno gledano, nikad baš nisam voljela rođendane; još kao dijete sam mrzila pritisak vezan uz organiziranje same pro-slave: što odjenuti, koga pozvati, tko će uopće doći (ako itko dođe). Zbog toga sam oduvijek bila suzdržana prema rođendanima – oso-bito onim znakovitima. Dvadeset prvi sam proslavila tako da sam noć provela u Studentskoj uniji s Miom i Casey, dvadeset peti u The Crooked Billet u Leigh-on-Sea s Ryanom i obje naše obitelji. No ovaj... ovaj rođendan bio je fantastičan.

– Bilo je sjajno! – Izjavljuje Ryan dok koračamo. – Želim da ovo ponovimo još mnogo puta, Moll, da obiđemo svijet, posjetimo no-va mjesta... Želim sve to. Zajedno.

Ali Harris

22

Čvrsto stišćem Ryanovu ruku i zadovoljno uzdišem potaknuta spoznajom da smo već gotovo u Central Parku. Njegovo uzbuđe-nje je zarazno. S Ryanom sve postaje zabavno. Oduvijek je tako. On život nikada ne shvaća previše ozbiljno i pronalazi zadovoljstvo u jednostavnim stvarima. Nekad me je to izluđivalo, no sad sma-tram da se najviše divim baš toj njegovoj crti. Otkako sam počela raditi za časopise, osjetila sam potrebu za „kvalitetnom zabavom“. Znate, ono: novi kafić u trendu, najbolja nova torba, grad s najvi-še stila, hotel, restoran... No, ponekad me ta neprestana potraga za „novim“ i „otkačenim“ ispunjava osjećajem dubokog nezadovolj-stva. To je dijelom ranije uzrokovalo probleme u našoj vezi; ta moja neprestana želja za onim „više“. No svoju sam lekciju naučila, na-dam se. Na ovome mi se putovanju svidjelo zajedno otkrivati grad, na njegov način. Zabačeni kafić na koji bismo slučajno naišli, duge šetnje i obrok u skromnom, romantičnom talijanskom restoranu u Greenwich Villageu.

Smijuljim se dok se prisjećam našeg jučerašnjeg obilaska grada. Ryana sam odvela na objed u Katz’s, restorančić u kojemu se odvija dio radnje filma Kad je Harry sreo Sally.

– Nema šanse – rekao je kad sam ga izazvala neka ponovi Sallyn odglumljeni orgazam. – Ti ćeš to, jer si ti vječna buntovnica. – Glas mu je poprimio rugalački prizvuk, što me istoga trena vratilo de-setljeće unatrag, u uloge što smo ih igrali kao tinejdžeri: on je tad bio srcolomac, a ja nesigurna izopćenica iz društva. Bože, kako sam mrzila to razdoblje svojega života. Voljela bih da me moje tinejdžer-sko „ja“ sad može vidjeti.

Prekrižila sam ruke preko prsa.– Ali, ja sam Harry – smijuljim se. – Oduvijek to govoriš. Što zna-

či da nema šanse da sad zamijenimo uloge. Hajde, Ry, čekam, nije ti valjda neugodno? Bojiš li se da nisi dorastao izazovu? – smijem se, zna-jući da Ryan ne može odoljeti nikakvom izazovu.

I baš kao što sam znala da hoće, udovoljio mi je, a njegovo je uvi-jek tamnoputo lice poprimilo ružičaste nijanse. Urlala sam od smijeha


23

dok je Ryan postizao „vrhunac“, a zatim zagrizao svoj sendvič s di-mljenom, jako začinjenom govedinom, još uvijek rumenih obraza.

– Ry, ovog ću se zauvijek sjećati! – nasmijala sam se i nagnula pre-ko stola da ga poljubim. Iskrivila sam lice u grimasu. – Fuj, zadah ti zaudara na kisele krastavce!

Ryan usporava korak, no i dalje žustro korača dok s istočne strane Central Parku prilazimo niz Sedamdeset devetu Transverse, pokraj Conservatory Ponda i Bethesda Fountaina.

– Prilično je lijepo, zar ne, Moll? – kaže tiho Ryan i stišće mi ruku u rukavici dok zurimo oko sebe i promatramo veličanstvenu fon-tanu sa skulpturom u središtu, Anđeo voda. Osjećam se kao da sam u središtu kutije, nakon niza malenih darova i niza slojeva ukrasnog papira pronašla najveći dar; svjetlucavo modro jezero prepuno plo-vila, čamaca s veslima i nekoliko gondola koje klize njegovom po-vršinom, sve omotano bujnim zelenilom zimzelenih stabala, a oko svega toga svjetlucava točka na i okolnih nebodera.

Šetači, rekreativci, turisti s fotoaparatima, biciklisti, mame koje guraju dječja kolica, ljudi koji šetaju pse, ljudi zaposleni u uredima i studenti posvuda su oko nas, no uopće se ne čini kao da je park kr-cat. Čini se kao da smo svi prikopčani u iPod parka, naš smijeh i na-ši razgovori stapaju se s povjetarcem, neprestanim brujanjem pro-meta, zujanjem bicikala, pa sve to zajedno stvara savršenu gradsku glazbenu pozadinu.

Kimam glavom Ryanu zato što sam odveć sretna da bih govorila. Ovo je vrhunsko romantično njujorško iskustvo. Toliko sam puta s Ryanom već vidjela ovaj park, u detaljima koje je zavolio, u epizo-dama Seksa i grada kojeg obožavam. Svjedočila sam nekolicini najve-ćih fikcionalnih romantičnih trenutaka u povijesti koji su se dogodili baš na ovom mjestu. Billy Crystal i Meg Ryan koji su baš tu shvati-li da su više od prijatelja u Kad je Harry sreo Sally, Clooney i Pfeiffer koji sa svojom djecom trče preko bara u Jednog lijepog dana, te Cusak i Beckinsale na klizaljkama u Wolfman’s rinku u filmu Serendipity. A sad smo i mi ovdje. U stvarnosti. Konačno.

Ali Harris

24

Oduševljeno uzdišem i podižem kameru i fotografiram zimsko sunce koje se probija kroz zastor od stabala, a zatim okrećem kameru i mijenjam kut, fotografiram Ryana straga obasjanog tim suncem. Kut pod kojim zrake svjetla padaju na njegovu kosu čini da izgleda anđeoski. Privlačim ga k sebi, kameru držim ispred nas i fotografi-ram naša priljubljena lica. Spuštajući kameru do mojega pojasa i po-dižući leću, mislim da bih nas mogla uhvatiti tako da se u pozadini vide blistavi neboderi koji se uzdižu iznad stabala. Iznenada mi na pamet pada što je moj otac govorio o tome kako je John Constable slikao Hadleigh Castle, sliku koja visi kod kuće, u Leigh-on Sea. „To je ljudskom rukom stvorena struktura koja se opire silama pri-rode.“ Mislim zatim na Ryana i sebe, o tome kako sam posegnula za nečim snažnim što se tijekom vremena pažljivo gradilo i gotovo to uništila. A zatim mi na pamet pada i kako je Ryan već bio pokušao dovesti me u New York...

Na oko mi navire izdajnička suza i ja je otirem. Ryan i ja smo se zakleli da to više nikada nećemo spominjati.

– Tako mi je žao, Ryane... – jecam, privlačim ga u zagrljaj.– Što? – Ryan prvo zvuči zbunjeno, a zatim zabrinuto. – Hej, za-

što plačeš?– Oprosti, samo sam razmišljala o tome kako je sve ovo savršeno

i da će mi zauvijek biti žao zbog onoga što sam učinila... – Sad do-slovno plačem, a Ryan me privlači k sebi i grli.

– Hej, hej, hej – šapuće. – Molim te, nemoj plakati, Molly. Nismo li se oboje složili da je to prošlost?

– Z-znam – šmrcam mu u rame – ali ne mogu si pomoći...Odmiče me od sebe i zuri u mene, usne su mu rastegnute u osmi-

jeh.– Naša veza sad je bolja i jača no ikada, Molly, znaš to. Prekinuli

smo kako bismo shvatili koliko želimo biti zajedno. Drago mi je što se to dogodilo. Iskreno tako mislim! Molim te, prestani se osvrtati na prošlost. Želim da ovo putovanje, ovaj trenutak budu vezani uz našu budućnost. A neće biti tako dokle god si budeš zamjerala. Oboje


25

smo pogriješili i nismo znali što imamo dok bez toga nismo ostali. Drago mi je što smo to sad shvatili.

Ponovno hodamo, a Ryan mi prebacuje ruku preko ramena, umi-ruje me spoznajom koliko me voli, smiješim se zbog toga, a zatim i smijem. Jedno smo vrijeme tako hodali, kad me privukao k sebi i poljubio.

– Evo! – uzvikuje. – Ovako je bolje. A sad, ne znam što ti mi-sliš, no ja ne mogu ni koraka dalje bez kave. Vidio sam tamo štand... možeš li me kratko sačekati ovdje dok odem po kavu? S mlijekom, zar ne?

Kimam glavom, šmrčem i podižem fotografski aparat kako bih mu pokazala da se imam čime zaokupiti.

On mi pruža svoj ruksak i šalje mi poljubac dok hoda unatrag, a zatim se okreće i trči poput superjunaka kroz park.

Okrećem se oko sebe i frenetično fotografiram trudeći se ovje-kovječiti ljepotu ovog dijela parka. Sunce nestaje onkraj krošnji is-crtanih u obrise, te tako stvara blistave koraljne, jantarne i grimizne nijanse. Okrećem aparat prema znaku meni slijeva i tek tad shvaćam da sam na ulazu Strawberry Fieldsa. Istodobno drhtim od spoznaje koliko je glazbene povijesti ovdje i ledenoga vjetra. Pogledavam dolje i na tlu ispred sebe uočavam mural „Imagine“ podignut u čast Joh-nu Lennonu nakon što je ubijen 1980. Prilazim mu i zurim u njega. Moj tata volio bi vidjeti ovo. On voli The Beatlese.

Ljuta sam na sebe što sam sjećanjima na prošlost narušila ijedan trenutak ovog savršenog putovanja. Želim da sve bude kako treba, usredotočiti se na sadašnjost. Iznenada mi je sinulo. Odlažem ruk-sak i smijuljeći se samoj sebi izvlačim sve smiješne suvenire koje smo kupili tijekom posljednja dva dana i navlačim ih na sebe.

Osjećam se prilično blesavo dok sama stojim tako, no isplatit će se kad ugledam izraz njegova lica u trenutku kad se bude vraćao s ka-vom. Na glavu si namještam šešir od spužve u obliku Kipa slobode i mašem prolaznicima koji me u čudu gledaju. Ne mogu vjerovati

Ali Harris

26

da sam ja najčudnije što su vidjeli u ovome gradu. Osvrćem se oko sebe, Ryana već dugo nema. Gdje li je, dovraga?

Marljivo fotografiram prizore oko sebe, a naposljetku kameru okrećem prema muralu i fotografiram ga za tatu. Na fotografiji će se vidjeti i vrhovi mojih crvenih konversica. Još zurim u tlo u tre-nutku kad čujem Ryanov glas.

– Zažmiri, Molly. – Njegov mi dah grije čelo dok mi dlanom iznenada prekriva oči. U glasu mu nazirem veselje. – Drago mi je vidjeti da si se odjenula za prigodu.

– Kakvu prig... – polaže mi kažiprst preko usana i ušutkava me. – Ryan? – Šapućem mu u prst. – Jesi li primio moje pismo?

– Ne, Molly.– Hej – prosvjedujem i kratko otvaram oči. – Čekala sam te ci-

jelu vječnost!– Rekao sam da žmiriš – odlučno ponavlja Ryan.– Ne znam zašto mi tako šefuješ, Cooperu...– Kad smo kod toga, možeš li, molim te, zatvoriti i usta? – U gla-

su mu naslućujem suzdržani smijeh. – Šarmantno! – Širom otvaram oči.– Hoćeš li me ikad poslušati? – Pita me sad očigledno očajan. – Vjerojatno neću – smijem se, a on me molećivo gleda. Nevolj-

ko, ponovno sklapam oči.Uzdišem u posvemašnjem mraku.– I što sada?– Pa – kaže on, a toplina oko mojega vrata je iščeznula, njegov

glas sad je dalek. – Želim da sad otvoriš oči i pogledaš si u stopala.Činim što mi je rekao i ponovno ispred sebe vidim mozaik. Ima-

gine. Iznenada shvaćam koliko je to prelijepa riječ, puna nade, mo-gućnosti i vjere.

– A sada – kaže on glasom koji mi zvuči čudno – na trenutak za-misli da smo ovdje sami. Zamisli da smo ovdje samo ti i ja. Nema nikog drugog. Samo ti, ja, zemlja, nebo i sunce, sve se to proteže u nedogled...


27

– Zvuči lijepo – uzdišem, kratko otvaram oči. On nije ondje. Okrećem se oko sebe. – I što sada? – Ponovno sklapam oči i čujem glazbu koja počinje svirati uvodne taktove pjesme. Počinjem pje-vušiti.

– Zamisli sad da sam tik uz tebe...Prestajem pjevušiti.– Ali nisi, iza mene si...– ... neprestano – odlučno nastavlja on. – Neprestano uz tebe. Od

sada pa nadalje. Zauvijek.Otvaram usta i zatvaram ih. – To lijepo zvuči – tiho velim pokušavajući obuzdati glas u gla-

vi koji kaže: Hoće li sad učiniti ono što misliš da kani učiniti?O moj Bože! Hoće! Hoće!

Tad shvaćam da je pjesma koju sam cijelo vrijeme pjevušila Lenno-nova Imagine. Zvuk dopire izbliza. Ali ne s iPoda, to zvuči kao... kao... gudački kvartet. Otvaram oči, ali ne okrećem se. Okupila se malena skupina ljudi koji me gledaju i smiješe se. Neki od njih imaju kamere. Trepćem i gutam slinu. Želim se okrenuti, očajnički želim, no nešto mi govori neka čekam Ryanove upute.

– A sad – kaže Ryan nježno – zamisli da sam iza tebe, i da ti go-vorim, Molly Carter, da te volim, da sam te oduvijek volio i da ću te uvijek voljeti, i da te baš ovdje, u srcu Central Parka želim pitati hoćeš li prihvatiti moje srce, hoćeš li zauvijek skrbiti za njega i dopu-stiti mi da se skrbim za tebe. Možeš se sad okrenuti...

Polažem dlan preko usta dok mi se suze slijevaju niz lice. Zabo-ravljam svoj fotografski aparat i nasmiješena se okrećem i, ispred se-be vidim gudački kvartet, no nema Ryana.

– Dolje sam – smije se on i doista jest ondje, kleči na jednom ko-ljenu, ruke su mu ispružene, a na dlanu jedne ruke mu je plišana ku-tija, a preko nje dlan druge ruke.

– Ne! – uzvikujem.On se smije.– Da budem iskren, takvu reakciju baš i nisam očekivao...

Ali Harris

28

Ovo je priča o ljubavi, o Molly i Ryanu, o tome kako su se zaljubili i kako su se razišli. Kad je prvi put poljubila Ryana, Molly je

znala da će zauvijek ostati zajedno. Šest godina i nekoliko tisuća poljubaca kasnije, udala se za voljenog čovjeka. No sad kad je Ryan ljubi, Molly shvaća koliko su poljubaca uzalud protratili, jer budućnost im je namijenila ono što nisu mogli ni slutiti...

ISBN 978-953-14-1798-3

w w w.moz aik-k nj iga.hr

149,00 kn ALI

HA

RR

ISPr

vi p

oslje

dnji

polju

bac

“Prvo je Harry sreo Sally – onda je Ryan ugledao Molly. Od prve ljubavi do tog prvog, posljednjeg poljupca, kad bi se barem stvarni

život mogao premotavati i iznova puštati poput vašeg omiljenog filma.Ali Harris iznosi priču zbog koje ćete se smijati, plakati,

šćućuriti se, a zatim poslati kratku tekstualnu poruku osobi s kojom ste podijelili prvi, posljednji, najbolji poljubac ikad.

Život bez romantike nije život, zato budite očarani...”

Camila Morton, autorica uspješniceKako hodati na visokim potpeticama

ALI HARRIS je novinarka i pisala je za časopise Red, Elle, Stylist, Cosmopolitan i Company, a bila je i zamjenica glavnog urednika Glamoura. Njezin roman Čudo u ulici Regent jedan je od najbolje prihvaćenih prvih romana posljednjih godina, a autorica Ali Harris odmah je proglašena velikom nadom engleske književnosti. Taj je status potvrdila već sljedećim romanima: Prvi posljednji poljubac i Zapisano u zvijezdama. Posjetite facebook.com/aliharriswriter, www.aliharris.co.uk i @aliharriswriter.

Možete li zaboraviti prošlost kad znate što vas čeka u budućnosti? Kad znate da je svaki poljubac

odbrojavanje do konačnog rastanka?

Ali Harris svojim savršenim stilom dostigla je i Ceceliju Ahern. – independent


a li h a r r is

Posljednji prvi poljubac OMOT tisak.indd 1 20/05/15 13:25

prvi posljednji poljubac - ali harris

Documents