NASLOV ORIGINALARAY BRADBURY DANDELION WINE

DOUBLEDAY & COMPANYNEW YORK

S engleskog prevelaLjubica Topi

Lektor Dragica MaliKorektori Branka Golubovi i Maja Kotur

RAYBRADBURY

MASLAKOVO VINO

F0T0TIPSK0 IZDANJE

Posveeno Volteru I. Bredberiju, ni stricu ni roaku,

ali bez ikakve sumnjeuredniku i prijatelju.

Bilo je mirno jutro, grad prekriven tamom, a u krevetu udobno. Ljeto se nakupljalo u zraku,

puhao je neki poseban vjetar, dah je svijeta bio dug, i topao, i polagan. Trebalo je samo ustati,nagnuti se kroz prozor, i covjek je vec znao da je to zaista prvi cas prave slobode i zivota, da jeprvo ljetno jutro.

Douglasu Spauldingu je dvanaest godina. Tek se probudio i prepustio ljetu da ga njise na svojojranoj jutarnjoj struji. Dok je ovako lezao u spavaonici, koja se nalazila u pokretnom tornju natrecem katu, osjecao se mocnim kao da jase visoko na lipanjskom vjetru, na najvisoj kuli u gradu.Nocu, kad se drvece slijevalo, on bi iz ovog svjetionika sijevao pogledom kao bakljom u svimsmjerovima, preko utavog mora brijestova, i hrastova, i javora. Odjednom...

Djeae, apne Douglas.C itavo ljeto lezi pred njim da ga dan po dan otkida od kalendara. Gledao je kako mu ruke

poskakuju kao u bozice Sive u putopisima, kako bere kisele jabuke, kajsije i sljive. Odijevat ce sedrvecem, grmljem i rijekama. Bit ce sretan kad se bude smrzavao na vratima ledare, oblozeneinjem. Radosno e se s deset tisua pilia pei u bakinoj kuhinji.

No sad ga je ekala obiteljska dunost.Jednom su mu tjedno dopustali da ostavi oca, majku i svoga mladog brata Toma, koji su

spavali u maloj pokrajnjoj kuci, pa da dotrci ovamo, uz tamne zavojite stepenice, u pokretni toranjkod djeda i bake, da u tom vjesticjem tornju spava s gromovima i privienjima, da se probudi prijekristalnog zveckanja boca s mlijekom i da vri svoje magine obrede.

Stao je u tami pokraj otvorenog prozora, duboko udahnuo i izdahnuo.Ulina se svjetla ugasie kao svijee na crnoj torti. Opet, i opet, i zvijezde ponu iezavati.Douglas se nasmijei. Isprui prst.Tamo, i tamo. Sad tamo s druge strane, i ovdje...Z uti su se cetverokuti polaganim paljenjem svjetla u kucama urezivali u sumracnu jutarnju

zemlju. Ravnica se na milje daleko osula osvijetljenim prozorima.Neka svatko zijevne. Svi ustanite.Velika se kua dolje uskomea.Djede, uzmi svoje zube iz ae za vodu! Poeka neko vrijeme.Bako i prabako, pecite utipke!Topao se miris przena, tucena, tijesta dize u zracne prostorije i uznemiri stanare, tetke,

strieve, bratie u posjetima u njihovima sobama.Ulico, gdje zivi sav stari svijet, probudi se! Gospoo Helen Loomis, pukovnice Freeleigh,

gospoo Bentley! Zakasljite, ustanite, uzmite pilule, krecite se! Gospodine Jonas, upregnite konja,izvucite svoja stara kola i zaponite obilazak!

Osamljene nastambe po gradskom klancu otvorise zlobno svoje zmajske oci. Za koji ce casdolje po jutarnjim ulicama dvije stare zene voziti svoju elektricnu zelenu masinu, masuci svimpsima. Gospodine Tridden, trcite u spremiste! Skoro ce gradski trolejbus, sipajuci iznad sebevrue plave iskre, zaveslati taracanim ulicama, koje slie rijekama.

John Huff, Charlie Woodman, jeste li spremni? sapne Douglas djecjoj ulici. Spremni! zalopte koje e se zarinuti duboko u vlane ledine, za njihaljke od ueta to prazne vise o drveu.

Mama, tata, Tom, probudite se!Potiho su zvonile budilice. Tutnjio je sat na sudnici. Ptice su pjevajuci poskakale s drveca

kao mreza koju je bacila njegova ruka. Ravnajuci orkestrom, Douglas upre prst u istocnu stranuneba.

Sunce se poe dizati.

Skrsti ruke i nasmijesi se magicnim smijeskom. Da, gospodine, razmisljao je, svatko skoci,svatko potri kad ja viknem. Bit e lijepo godinje doba.

Dadne gradu jo jedan znak prstom.Vrata se buno pootvarae, ljudi izioe.Poelo je ljeto 1928.To je jutro Douglas Spaulding iduci preko ledine raskinuo licem jednu paucinu. Jedna se jedina

nevidljiva nit u zr.aku dotakla njegova ela i pukla bez ikakva zvuka. .Po ovim je najneznatnijim dogaajima spoznao da ce ovaj dan biti drugaciji od ostalih i zato

jer objasnjavao je njegov otac, dok ga je zajedno s njegovim desetogodisnjim bratom vozio izgrada u prirodu, ima dana koji su sacinjeni od samog mirisa, koji su sam dah svijeta, sto vam najednu nozdrvu ulazi, na drugu izlazi. I u neke dane, nastavio je, cujes svaki glas, svaki treptajsvemira. Neki su dani za okus, neki za opip. A neki su dani jednako dobri za sva sjetila. Priznavaoje da je taj dan mirisao, kao da je neki bezimeni vrt narastao preko noci izmeu bregova i svojomtoplom svjezinom ispunio cijeli vidljivi svijet. Zrak je mirisao po kisi, ali nije bilo oblaka. Mozda seovaj as neki stranac smije u umi, no bila je tiina ...?

Douglas je promatrao kako zemlja prolazi pokraj njih. Nije osjecao miris vocnjaka niti okuskise, jer je znao da nijedno od tog dvoga ne moze postojati bez jabukovih debala i oblaka. A sto setie onog stranca to se smije tamo duboko u umama ...?

Ipak ostaje injenica i Douglasa prou srsi da je ovo, bez razloga, nekakav osobit dan.Kola se zaustavie usred mirne ume.U redu, deki, budite pristojni. Upravo su se gurali laktovima.Da, gospodine.Iziose donoseci plave kositrene vedrice dalje od samotnog, prljavog puta u miris kise koja je

upravo pala.Pazite na pele, ree otac. Pele se vrzu oko jagoda kao djeaci oko kuhinja. Doug?Douglas digne pogled.Daleko si milijun milja, ree otac. Pazi dobro. Hodaj uz nas.Da, gospodine.I koracali su kroz sumu: otac, vrlo visok, Douglas u njegovoj sjeni, a Tom, vclo malen, tapkajuci

u bratovoj sjeni. Stigose na malu uzvisinu i pogledase naprijed. Gle, gle, vidite li? pokazivao jeotac. Ovdje su zivjeli vjetrovi mirnog, punog ljeta i poput sablasnih kitova odlazili u zelenedubine, nevidljivi.

Douglas zivo pogleda, ne vidje nista, i ucini mu se da ga je otac prevario. On je kao i djed ziviood zagonetki. Ali... ali... ipak ... Douglas se zaustavi i osluhne.

Da, neto se ima dogoditi, pomisli, znam!Evo paprati s vilinskom kosom. Otac je koracao, kositrena mu je kantica klepetala u ruci.

Osjecate li ovo? Nogom zastrugne zemlju. Tu lezi bogato, dobro gnojivo od lisca koje se milijungodina nakupljalo. Pomislite koliko jeseni je prolo dok ej to nastalo!

Djeae, ja hodam kao Indijanac, ree Tom. Ni glaska!Douglas je opipavao, ali nije osjetio duboku, plodnu ilovacu koja je napeto slusala, iscekivala.

Okruzeni smo, pomisli. Dogodit ce se! Sto? Zastane. Izii, tko god bio, gdje god bio! tiho jezaklinjao.

Tom i tata su gacali dalje po slegnutoj zemlji. To je najfinija ipka, ree tata.I digao je ruku prema krosnjama drveca da im pokaze kako su se ispreplele po nebu i kako se

nebo preplelo kroz drvece. Nesto je postojalo, ali on nije znao sto. On se smijesio, a to seispreplitalo dalje, zeleno i plavo. Mogli ste promatrati i vidjeti kako suma pomice svoj tkalackistan, koji je klepetao. Tada je po volji zastajkivao i dobacivao sad ovo, sad ono, a rijeci su mu

glatko tekle iz usta. C inio ih je jos ugodnijima time sto se tako cesto sam smijao svojim izjavama.Govorio je da voli osluskivnti tisinu, ako se tisina moze osluskivati, jer govorio je, u toj tisinimozete cuti kako polen divljeg cvijeca sipi kroz zrak, koji vrvi od pcela, bogami vrvi od pcela!Sluajte slap ptijeg pjeva sa drvea!

Evo! pomisli Douglas, dolazi! Trkom! Ne vidim nita! Trkom! Stalno meni u susret!Bobice! ree otac. Prati nas srea, pogledajte! Pazi! Douglasu je stao dah.Ali Tom i otac su se sagnuli i zagrabili rukama duboko u titravi grm. Oaranost se rasplinula.Strasna skitnica sto vreba iz zasjede, velicanstveni trkac, skakac onaj sto potresa duse,

ieznu.Douglas, izgubljen i prazan, prignu koljena. Vidje kako mu prsti utonuse u zelenu sjenu i

iziose s takvim mrljama, tako da se cinilo da je na neki nacin ranio sumu i kopao po otvorenojrani.

Vrijeme je uini, djeaci!S loncicem napola punim malina i jagoda, u pratnji pcela, koje su, kaze otac, ni manje ni vise

nego zuj koji svijet proizvodi kad dise, sjedose na komad povaljenog debla, obraslog mahovinom,zvacuci sendvice i pokusavajuci osluskivati svijet na isti nacin kao otac. Douglas primijeti kako gaotac sa smirenim zadovoljstvom promatra. Otac htjede reci nesto sto mu je upravo sijevnulo krozglavu, ali mjesto toga zagrize sendvi i zamisli se.

Sendvic u prirodi nije uopce vise sendvic. Primjecujes li da mu je okus sasvim drugaciji negokod kue? Teniji je. Ima okus metvice i ananasa. udesno otvara tek.

Douglasov se jezik s oklijevanjem zaustavi na resetki sunke na kruhu. Ne ... ne ... ipak je to bassendvi.

Tom je vaui kimnuo. Znam ja, to ti misli, tata.Vec se dogodile,, mislio je Douglas. S to god bilo, veliko je bilo, bogami veliko! Nesto ga je

prestrasilo i natjeralo u bijeg. Gdje je sada? Iza onog grma! Ne, iza mene! Ne, ovdje... Rekao bih daje ovdje.'.. Kradomice je gnjeo svoj eludac.

Ako budem cekao, vratit ce se. Nece me povrijediti, nekako znam da nije prisutno zato. da bime povrijedilo. A to je to onda? Sto? to?

Znas li koliko smo puta igrali baseball ove godine, prosle godine, pretprosle godine? receTom bez ikakve veze.

Douglas je promatrao Tomove usnice kako se brzo pomiu.Pisao sam! Tisucu pet stotina sezdeset i osam puta! Koliko sam puta ja oprao zube u deset

godina? S est tisuca puta! Oprao ruke: petnaest tisuca puta. Spavao: cetiri tisuce i jos nesto puta,ne racunajuci poslijepodnevno odmaranje. Pojeo sam sest stotina bresaka, osam stotina jabuka.Krusaka dvije stotine! Nisam zagrijan za kruske. Spomeni nesto. Kad saberem sto sam sve uciniou deset godina, to ide na bilijune milijuna!

Evo, pomisli Douglas, opet dolazi. Zasto? Jer Tom govori? Ali zasto bas Tom? Tom cavrlja, ustapunih sendvica, a otac je tamo na onom panju, budan kao divlja macka. Tomu rijeci izviru zivopoput mjehura iz sode: Koliko sam knjiga procitao: cetiri stotine. Vidio priredbi: cetiri putaBucka Jonesesa, trideset puta Jacka Hoxieja, cetrdeset i pet puta Toma Mixesa, trideset i devetHoota Gibsona, stotinu devedeset i dva puta zasebno i samo karikature Macka Feliksa, desetputa Douglasa Fairbanksesa, osam puta Lona Chaneya u Fantomu opere, cetiri puta MiltonaSillsesa i nesto o ljubavi Adolfa Menjoua, pa sam proveo devedeset sati u kazalisnom zahoduekajui da ta limunada proe da bih poslije toga mogao gledati Maka i kanarinca ili imia,gdje su svi zajedno dva sata bez prestanka kricali. Za to vrijeme ja sebi predocim cetiri tisuceslatkih konzervi, tri stotine roia, sedam stotina tuljaca sa sladoledom...

Tom je dalje avrljao jo pet asaka, a onda otac ree: Koliko si dosad ubrao jagoda, Tom?

Dvjesta pedeset i est kljunom! uzvrati Tom isti as.Otac se nasmije, zavrse uzinu i opet krenu u hladovinu da traze maline i sitne divlje jagode, sva

trojica pognuti. Ruke su im se pomicale goredolje, vedrice postajale teze, a Douglas je prigusujucidah razmisljao: Da, da, opet je blizu! Vec mi dasce u lea! Nemoj gledati! Radi! Sam beri, napunikanticu! Ako pogledas, preplasit ces ga i pobjeci ce. Ovaj puta ga nemoj izgubiti! Ali kako, kako cesga zaobii ovdje gdje ga moe vidjeti, gledati mu u oi? Kako? Kako?

Uhvatio sam snjeznu pahuljicu u kutiju od sibica, rece Tom smijeseci se soku jagoda nasvojoj ruci.

uti! Douglas bi najradije viknuo. Ali ne, vika bi raspojasala jeku i natjerala Ono u bijeg!I cekaj... sto je Tom vise govorio, to se ona velika Stvar vise priblizavala, nije se plasila Toma.

Tom ju je svojim dahom privlaio, Tom je bio dio nje!Prosle veljace,,rece Tom smijuljeci se, drzao sam kutiju od sibica na snjeznoj oluji, pustio

sam da unutra padne jedna stara snjezna pahuljica, zatvorio je, utrcao u kucu, istresao je uhladionik!

Blizu je, sasvim blizu. Douglas je gledao u Tomova usta, koja su se brzo pomicala. Z elio jeposkociti jer je osjecao kako se iza sume podize veliki val plime. Zacas ce se sruciti, smrviti ihzauvijek...

Da, gospodine razmisljao je Tom beruci maline, ja sam jedini djecak u citavom Illinoisu,koji je ljeti imao snjeznu pahuljicu. To je dragocjenije od dijamanata, tako mi boga. Sutra cu jeotvoriti. Doug, moe i ti gledati...

Svaki bi se drugi dan Douglas rasrdio, planuo, sve nijekao, lio sada, dok je velika Stvar trcalapokraj njega, padala iz bistrog zraka iznad njega, mogao je samo mirei klimati.

Tom iznenada prestane brati bobe i okrene se da pogleda brata.Douglas je onako sagnut bio odlicna meta. Tom skoci k njemu uz povik i navali na njega. Pali

su, tukli se, valjali se.Ne! Douglas je snazno naprezao svoj mozak. Ne! Ali odjednom ... Da, dobro je! Da! Taj cvor,

dodir tjelesa, padanje i komesanje nisu natjerali u bijeg plimu koja je sada nahrupila plaveci iperuci ih po travnatoj obali duboko kroz sumu. Zglobovi prstiju ga udarise po ustima. Okusipoznatu, toplu krv, cvrsto zgrabi Toma, stisne ga, i tako su lezali u tisini, u srcima im je kipjelo, unosnicama zvidalo, i naposljetku, plaei se da nita nee nai, Douglas otvori jedno oko.

I sve, apsolutno sve je bilo na svom mjestu.U njega je buljio svijet, slican velikoj zjenici jos veceg divovskog oka, koje se upravo otvorilo i

rastezalo da bi sve obuhvatilo.I on je znao to je to skoilo na njega i ostalo i nije htjelo pobjei.Ja sam iv, pomisli.Prsti su mu podrhtavali, rumeni od krvi, kao komadici neke strane zastave, sad naene i

dosada nepoznate, i on se pitao koja mu zemlja i koje podanistvo po njoj pripada. Drzeci Toma, aline znajuci da je to on, dotakne slobodnom rukom tu krv kao da se ona moze oljustiti, zastane,okrene ruku.

Tada pusti Toma i legne na lea, ispruzi ruku prema nebu, i sav je sada bio glava, iz koje su ocivirile poput strazara sto kroz otvor na bedemu neke cudnovate kule gleda most njegovu ruku,prema prstima, gdje su prozrane zastavice od krvi treperile u svjetlu.

Kako ti je, Doug? pitao je Tom.Glas mu je bio na dnu nekog mahovinom obraslog zdenca, negdje ispod vode, sakriven,

udaljen.Trava je saputala pod njegovim tijelom. Spusti ruku osjecajuci na njoj omot od pahuljica, a

daleko dolje skripali su mu palci u cipelama. Vjetar mu je uzdisao u usima. Svijet je obasjan klizio

po staklenom krugu njegovih ociju, poput slika koje se iskre na kristalnoj kugli. Sunce i vatrenemrlje na nebu bijahu cvijece razasuto po sumskom tlu. Ptice su se svetlucale poput kamecaka,razbacanih po prostranom, iskrenutom nebeskom'ribnjaku. Dah mu se skupljao na zubima,najprije leden, a kad je izlazio bio je kao vatra. Insekti su sibali zrak elektricnim svjetlom. Svaka jeod deset tisuca vlasi na njegovoj glavi narasla za milijunti dio palca. Cuo je kako mu dva jednakasrca kucaju u oba uha, trece mu je srce kucalo u vratu, dva su mu srca tresla zapesca, a pravo mu jesrce lomilo grudi. Milijun pora mu se otvorilo na tijelu.

Zaista sam ziv, mislio je. Nikad to prije nisam znao ili se bar ne sjecam da sam znao! Uzviknuoje to glasno, ali tiho, dvanaestak puta. Zamisli! Zamisli! Dvanaest mi je godina, pa istom sad! Sad jaotkrivam to cudno doba, taj sat, sjajan kao zlato, ostavljen pod drvetom, za koji je zajamceno da ceii triput po dvadeset i jo deset, i naao sam ga rvui se.

Doug, kako si?Douglas vrisne, zgrabi Toma i ponu se kotrljati.Doug, ti si lud!Lud!Kotrljali su se niz brijeg. Sunce im je bilo u ustima, u ocima nesto poput razbijenog, kao limun

zutog stakla, usta su razjapili kao pastrve koje su izbacene na obalu, smijali su se dok nisu poceliplakati.

Doug, zar nisi lud?Ne, ne, ne, ne, ne!Douglas je zatvorenih oiju vidio u tami takastu leopardovu kapu.Tom! Zatim mirnije. Tom... da li itko na svijetu... zna da je iv?Sigurno! Pa da!Leopardi su necujno otapkali u tamnije predjele, kuda se ocna kugla nije mogla za njima

okretati.Nadam se da je tako, aptao je Douglas. O, svakako, nadam se da znaju.Douglas otvori oci. Otac je stajao visoko nad njim, tamo na nebu posutom zelenim liscem,

nasmijan, s rukama na bokovima. Oci im se sretose. Douglas se probudi. Otac zna da on razmislja.Sve je bilo planirano. Namjerno nas je doveo ovamo da bi se meni ovo dogodilo! On je u toumijesan, sve on zna. I znaj da on zna da ja znam. Jedna se ruka spusti i podigne ga. Digavsi se staoje Douglas uz Toma i oca, jos uvijek izubijan i zguzvan, smeten i prenerazen, njezno obuhvati svojeizuzetno koate lakte i sa zadovoljstvom oblie fino izrezane usne. Onda pogleda Toma i oca.

Ja u nositi sve kantice, ree. Ovaj put dajte da sve vuem!Predadu mu kantice podrugljivo se smijeei.Stajao je lagano se njisuci, a opustene su mu ruke upijale sumu sa svom njenom tezinom i

sokovima. Hocu da osjetim sve sto se moze osjetiti, pomisli. Da mi se sada osjetiti umornim, dami se osjetiti umornim! Ne smijem zaboraviti da sam ziv, znam da sam ziv, ne smijem zaboravitini noas, ni sutra, ni prekosutra.

Dok je ovako isao natovaren i napola opijen, prstiju cudnovato nazuljanih, ukrucenih misica,posrui, premda ga je otac drao za rame, pratile su ga pele, pratio ga miris malina i utog ljeta.

Ne, mrmljao je Douglas, dobro mi je, osjeam se odlino ...Trebalo je pola sata da mu se izbrise osjecaj trave, grancica, kamenja, kore mahovinom

obraslog debla, s ruku, nogu i lea, gdje su mu na kozi ostavili sare. Dok je on promatrao, kako segube, klize, rasplinjuju, isli su za njim brat i miran otac, pustajuci ga da sam pronalazi put krozumu prema onom nepojmljivom putu koji e ih odvesti natrag u grad ...

U gradu, jednog drugog dana. Opet berba.Djed je stajao na prostranoj prednjoj verandi poput kapetana, promatrajuci siroku, neobicnu

tisinu godisnjeg doba na samrti. Istrazivao je vjetar i nedokucivo nebo, i tratinu na kojoj su stajaliDouglas i Tom koji su prouavali samo njega.

Djede, jesu li sada dobri?Djed je cupkao bradu. Petsto, tisuca, dvije tisuce, svakako. Da, da, dobar doprinos. Samo ih

beri te, sve'ih poberite. Po jedan dime[1]

za svaku kesu to donesete u tijesak!Hej!Djecaci se sa smijeskom sagnuse. Brali su zlatne cvjetove, cvjetove koji su preplavili svijet,

posuli tratine sve do poplocenih putova, blago prianjali uz kristalne podrumske prozore i njihalise, tako da se na sve strane iskrilo i blijetalo rastaljeno sunce.

Svake godine, rece djed, pobjesne, a ja ih pustim, ponosan sto imam lavova u dvoristu. Akoih budete previse gledali, pregorjet ce vam mreznica. Obican cvijet, drac koji, istina, nitko ne vidi,ali je za nas plemenita stvar.

Tako brizno u vrece sabrane maslacke odnosili su dolje. Tama se podruma zazarila njihovimdolaskom. Vinski je tijesak bio otvoren, hladan. Prostirac od cvijeca ga je ugrijao. Tijesak jepostavljen, osovina se zavrtjela, a okretao ju je djed i blago cijedio ubrano cvijee. Eto . . . tako . ..

Zlatna plima, zivotni sok ovoga ugodnog, lijepog mjeseca tekao je najprije polako, pa onda umlazu navalio dolje iz otvora u vrceve, gdje se s njega obirala pjena od vrenja, te se onda spremaou posude za sirup, koje su se redale na police, krijesei se u podrumskoj tami.

Maslakovo vino.Te su rijeci znacile ljeto na jeziku. To je vino bilo ljeto, zacepljeno u boci. I sada, kad je Douglas

znao da je zaista ziv i hodao po svijetu osvrcuci se da ga svega dodirne i vidi, bijase pravo i samopo sebi razumljivo da nesto od njegova novog saznanja, nesto od tog osobitog dana berbe budeza' pecaceno da bi se otvorilo nekoga sijecanjskog dana, kad snijeg bude padao i ne bude setjednima ili mjesecima vidjelo sunce i, kad mozda ustreba obnoviti neko vec zaboravljeno cudo.Ovo ce biti ljeto neslucenih cudesa, i on je zelio da ih sve sacuva i opremi naljepnicama, tako da seu svako doba kad zazeli, moze odsuljati dolje, u onu vlaznu polutamu, i dotaknuti ih vrscima svojihprstiju.

I tamo ce, red do reda, stajati maslackovo vino, cakleci se poput cvjetova ujutro kad serastvore kao da se svjetlo ovog lipanjskog sunca iskri kroz ovoj lagane magle. Pogledas li kroznjega zimi, snijeg se pretapa u travu, na drvecu se opet pojave ptice, lisce i cvat, sto je nalik nekomotoku leptira koji diu na vjetru. I gledajui kroz njega bojadie olovno nebo u plavo.

Drzi ljeto u ruci, lijevaj ljeto u casu, istina malenu casu, jer za djecu je najmanji plameni gutljaj, ipromijeni godinje doba u svojim ilama podiui au k usnama i pijui ljeto.

Spremno je; a sad ovamo s bavom kinice!Nista na svijetu ne bi bilo tako prikladno kao cista voda, koja se nakupila iz dalekih jezera i

rosnih travnjaka u rano jutro, digla se prema nebu, i vjetar ju je u opranim grozdovima nosio'devet stotina milja daleko i ocistio, pa se onda nabijena strujom visokog napona zgusnula nahladnom zraku. Ta je voda padala na zemlju kao kisa, ali je jos cesce stizala s neba u oblikukristala. Kad je primila nesto od istocnog i zapadnog vjetra, i sjevernjaka, i jugovine, od nje jenastala kia, a u ovom se obrednom asu pretvarala u vino.

Douglas potri s vedricom, zaroni je duboko u bavu za kinicu. Evo nas!Voda bijase svila u peharu, svijetla, plavkasta svila. Smeksala bi covjeku, usne, i grlo, i srce, kad

bi je pio. Tu je vodu trebalo nositi u vedricama i kantama do podruma, gdje je bujala i kao gorskabujica plavila.ubrane maslake.

Cak ce i baka, kad se snijeg bude uzurbano kovitlao zahvacajuci svijet u svoj vrtlog, zamucujuciprozore, kradui dah iz usta, ak e i baka jednog dana u veljai umaknuti u podrum.

Gore e u prostranoj kui biti kalja, kihanja, hripanja i stenjanja, djeje groznice, hrapavih grla,nosova slinih ukuhanim trenjama, posvuda e vrebati mikrobi.

Tada ce doci baka izdizuci se iz podruma poput lipanjske bozice s necim sakrivenim, alividljivim pod ogrnutim salom. To ce se nositi po svim sobama jada, gore i dolje, s mirisom ce se ibistrinom tociti u prozirne case da se ugodno pijucka. Lijekovi iz jednog drugog godisnjeg doba,balzam od sunca i dokonih popodneva u kolovozu, od jedva primjetljivih, tvrdih zvukova kola storazvoze led, prolazeci poplocenim cestama, od suma srebrnih stijena pod oblacima i od zdenca naledinama, gdje kose klize preko mravinjaka, sve to, sve to u jednoj ai.

Da, cak ce i baka, privucena u zimski podrum lipanjskim dozivljajem, stajati sama i smirena,odvojit ce potajno svoju dusu i srce, kao i djed, i otac, i stric Bert ili neki stanar, i sjediniti se sposljednjim dodirom davno minulog dana, s izletima i toplim kisama i s mirisom psenicnog ikukuruznog polja i povijenog sijena. Gak ce i baka ponavljati i ponavljati lijepe i zlatne rijeci kojese izgovaraju sada, ovaj cas, kad je cvijece ubaceno u tijesak, onako kako ce se ponavljati svakezime, svih bijelih zima, koliko ih god bude. Izgovarat ce se i izgovarati sa smijeskom na usnama,koji e biti kao iznenadan proboj suneva svjetla u tamu.

Maslakovo vino. Maslakovo vino. Maslakovo vino.Niste culi kako dolaze. Jedva ste im mogli cuti hod. Trava se povijala i opet uspravljala. Silazili

su niz brijeg poput sjena oblaka .. . ljetni djeaci u trku.Douglas je zaostao, izgubio se. Dascuci se zaustavi na rubu gudure, na granici ponora, iz kojeg

je blago popuhivalo. Naculjenih usiju poput jelena njusio je ovdje neku opasnost, staru bilijungodina. Ovdje se grad rastavljao u dvije polovice. Ovdje je prestajala civilizacija. Ovdje je samobujala zemlja s milijun umiranja i ponovnih raanja svaki sat.

I tu su bile staze vec utabane ili jos neutabane, koje su pricale o potrebi da djecaci hodaju, da bipostali mukarci.

Douglas se okrene. Ta je staza vijugala kao velika prasna zmija prema ledenjaku, gdje je zazutih dana zivjela zima. Ova je staza jurila za uzarenim pijeskom obale u srpnju. Ta k drvecu, gdjedjecaci mogu rasti kao zelene divljake, sakriveni izmeu drveca. Ona tamo u vrt kajsija, divljihnaranci, lubenica, koje leze kao macke u kornjacinu oklopu, drijemajuci na suncu. Ona staza sto jenapustena ali divlje vijuga vodi u skolu! Ova, ravna kao strijela, prema kaubojskim popodnevnimpredstavama u subotu. A ova niz potok prema divljini izvan grada.

Douglas je mirkao.Tko bi mogao reci gdje pocinje grad a gdje divljina? Tko bi mogao reci tko je od njih gospodar

onog drugoga? Uvijek je postojalo i postojat ce ono mjesto, koje se ne da odrediti, gdje se to dvojebori, i jedno od njih pobjeuje drugo za jodno godisnje doba, zaposjedajuci neki prilaz, nekuudolinu, guduru, drvo, grm. Tanki pokrivac velikog kopnenog mora trave, i vode, i cvijeca, koji jeposao na put iz dalekih, osamljenih sela, pomicao se uporedo s godisnjim dobima, koja su seprobijala naprijed. Svake noci divljina, livade i daleke poljane .tekle niz potok kroz guduru i bujaleu gradu s mirisom trave i vode, a grad je bio nenastanjen i mrtav i vracao se u zemlju. I svako jejutro rub udoline sve dublje ulazio u grad, prijeteci da ce otplaviti garaze kao camce na vesla, da ceprogutati stara kola koja su bila preputena na milost i nemilost kii i ri.

Hej! Hej! John Huff i Charlie Woodman trali su kroz tajnu udoline, i grada i vremena. Hej!Douglas se polako kretao niza stazu. Zaista je udolina mjesto kamo dolazite gledati dvije

zivotne pojave, putove covjeka i putove prirode. Grad, uostalom, i nije nista drugo doli velika laa,puna prezivjelih, koji se neprestano krecu, izbacujuci travu, skidajuci ru. Tu i tamo bi se pokojicamac za spasavanje od dasaka, slican majci lai, odrijesio u mirnoj oluji godisnjih doba i na tihimse valovima termita i mravi spustio u prozdrljivi klanac da bi osjetio skakavcevo treperenje, kojeje sustalo kao suhi papir kad se zapali cigareta, da se paucinom osigura protiv zvuka i da se na

kraju, u survini oblutaka i katrana, urusi kao zapaljeni lijes, tvoreci krijes koji kao munja sijevneplavim svjetlom i uz blijesak osvijetli pobjedonosno slavlje divljine.

Douglasa je, dakle, privlacio misterij uzajamnog preotimanja izmeu zemlje i covjeka, izgodine u godinu, a znao je da gradovi nikad potpuno ne pobijede, nego da su uvijek u mirnojopasnosti, potpuno opremljeni kosilicama, praskom protiv kukaca i skarama za obrezivanjezivica, i odrzavaju se dotle dokle zahtijeva civilizacija. No svaka je kuca spremna da se utopi uzelenoj plimi, da se zakopa zauvijek kad nestane posljednjeg covjeka, a njegove zidarske zlice ikosilice ospu ljuicama re.

Grad. Divljina. Kuce. Klanac. Douglas je gledao i u buducnost i u proslost. Ali kako da uspostavineki odnos izmeu oboga, da nae smisao te razmjene kad...

Pogled mu padne na tlo.Prosao je prvi ljetni obred: branje maslacka, pravljenje vina. Sad ga je cekao drugi obred; da se

pone kretati, ali on je mirno stajao. Doug ... hodi... Doug!... Djeaci u trku iezoe.Ja sam ziv, rece Douglas. Ali sto imam od toga? Oni su jos zivlji od mene. Kako da doem?

Kako da doem?I tako stojei sam pronae odgovor pogledavi na svoja nepomina stopala...Te noci, kad se kasno vracao s predstave s majkom, ocem i bratom Tomom, spazi Douglas u

osvijetljenom izlogu cipele za tenis. Brzo odvrati pogled, ali mu se gleznji ukocise, stopalazaustavise, a onda pojurise. Zemlja se vrtjela, a platneni su zasloni na ducanima uslijed tezinenjegova tijela lepetali svojim krilima od tkanine za jedra. Majka i otac i brat mirno su hodali s objestrane. Douglas je zaostajao promatrajui cipele za tenis, koje su ostale u pononom prozoru.

9,Bio je lijep film, ree majka. Douglas promumlja: Bio je...Bio je lipanj i davno je vec trebalo kupiti posebne cipele, koje su bile tihe kao ljetna kisa kad

pada po putovima. Lipanj, i zemlja puna sirove snage, i svuda sve u pokretu. Polje je jos uvijekprosipalo travu, oivicujuci staze i zaokruzujuci kuce. Svaki bi se cas grad mogao prevrnuti, pasti, ada se djetelina ili korov niti ne zalelujaju. Ovdje se Douglas zaustavi kao prikovan uz mrtvi cementi ulicu od crvene opeke, i jedva da se mogao pokrenuti.

Tata! izlane. Tamo otraga u onom prozoru, one cipele CreamSponge Para Litefoot...Otac se niti ne okrene. A zato su ti potrebne nove gumene cipelice? Moe li mi to rei?Pa...Zato jer covjeku docaravaju ono sto osjeca svako ljeto kad prvi put izuje cipele i bos potrci po

travi. Docaravaju ti ono sto osjetis zimi kad izvuces noge ispod toplih pokrivaca da bi ih propuhaohladan vjetar kroz otvoren prozor, i dugo ih tako ostavis pa ih onda opet uvuces pod pokrivace iosjecas ih. onda kao komade snijega. Teniske ti docaravaju ono sto svake godine osjetis kad gazisniz polagani potok i vidis dolje, incu i pol dalje pred sobom svoja vlastila stopala, a zatim stvarnidio sebe iznad vode.

Tata, ree Douglas, teko je to objasniti.Ljudi koji su pravili teniske nekako su znali sto djecacima treba. U potplate su stavili sljeza s

mocvare i elasticna pera, a ostalo su ispleli od trave koja se przila i izblijedjela u divljini. Kao da suduboko u mekoj masi od koje su bile napravljene cipele bile sakrivene tanke, cvrste jelenove zile.Ljudi koji su pravili te papuce mora da su promatrali mnoge vjetrove dok su propuhivali drvece imnogo rijeka kako teku dolje prema jezerima. U tim je cipelama sve to postoji, a to je ljeto.

Douglas je to sve nastojao obuhvatiti rijeima.Da, rece otac, ali sto se dogodilo s tvojim teniskama od prosle godine? Zasto ih ne mozes

iskopati iz ormara?Zao mu je bilo djecaka koji zive u Kaliforniji, gdje cijelu godinu nose teniske i nikad ne znaju

sto znaci zbaciti zimu s nogu, svuci cipele pune snijega i kise, od koze koja je tvrda kao zeljezo, i

trcati jedan dan bos, a onda obuti nove teniske, prve u toj sezoni, sto je jos bolje nego biti bos.Magija je uvijek vezana uz novi par cipela. Nek umre magija prvog rujna, ali sad je, pod kraj lipnja,sve puno magije, i s takvim cipelama kao to su ove moe skakati preko drvea, rijeka i kua.

Ako hoe, moe u njima preskakivati ivice, plonike i klade.Zar ne uvia? ree Douglas. Ja jednostavno ne mogu upotrijebiti prologodinje.Jer proslogodisnje su iznutra bile mrtve. Krasne su bile kad ih je prosle godine prvi put obuo.

Ali svake godine na kraju ljeta uvidite, znate da u njima zaista ne mozete preskakivati potoke, idrvece, i kuce, i one su mrtve. No ovo je nova godina i on osjeca da ce s tim novim parom cipelamoi sve, uope sve.

Penjali su se uza stepenice kui. tedi novac, lece otac. Za pet ili est tjedana...Proi e ljeto!U mraku, dok je Tom spavao, lezao je Douglas promatrajuci svoje noge, daleko dolje na kraju

kreveta, u mjeseini, osloboene tekih eljeznih cipela spali su s njih veliki komadi zime.Uzroci. Moram izmisliti uzroke za cipele.Pa svatko zna da su bregovi oko grada puni prijatelja koji naganjaju krave, igraju se barometra

s atmosferskim promjenama, suncajuci se otkidaju kao s kalendara dan po dan da uhvate sto visesunca. Da bi dostigao te prijatelje, mora trati bre od lisice ili od vjeverice. A to se tie grada, tajvrvi od neprijatelja, koje vrucina razdrazi tako da se sjete svih zimskih prepirki i uvreda. Potraziprijatelje, zakopaj neprijatelje! To je motto za teniske CreamSponge Para Litefoot. Zar svijet netri prebrzo? Hoe li odrati korak s njim? Hoe li biti hitar, ostati hitar? Onda Litefoot! Litefoot!

Podigao je svoju zalihu kovanog novca i uo tiho zveckanje, osjetio eterinu teinu novca.S to god hoces postici, razmisljao je, moras sam naci put do toga. Sada, u ovoj noci, treba da

naem taj put kroz umu... Jedno po jedno gasila su se u gradu svjetla po izlozima. Vjetar je udarao o prozor. Bilo je kao da

tee neka rijeka, a njegove noge kao da hoe da idu s njom.U snu je sluao gdje neki kuni tri, tri, tri u visokoj, toploj travi.Stari je gospodin Sanderson setao po svojoj trgovini cipela kao sto mora da seta kroz svoju

radnju vlasnik trgovine pripitomljenih zivotinja sa svih strana svijeta, koji usput svaku od njihpomalo dotakne. Gospodin Sanderson je brisao ruke o cipele u prozoru, i neke su mu bile kaomacke, neke kao psi; svaki je par doticao sabrano, namjestajuci svezice i naravnavajuci jezicce.Tada stane tano na sredinu poda i pogleda okolo kimajui glavom.

ulo se neto kao grmljavina, koja je sve vie rasla.Jedan je cas Sandersonova cipelarnica bila prazna. Slijedeci je cas tamo stajao Douglas

Spaulding, nespretno, zureci u svoje kozne cipele kao da se te teske stvari ne mogu izvuci izcementa. Grmljavina je prestala kad su se zaustavile njegove cipele. A onda, mucno, polagano,usuujuci se gledati samo u novac u svojoj saci, izlazio je Douglas iz blistavog suncanog svjetlasubotnjeg popodneva. Brizljivo nareda hrpice centa, dima, quartera, kao da igra sah i zabrinut jehoe li ga slijedei pokret izvesti na sunce ili uvui dublje u sjenu.

Nemoj nita govoriti! ree gospodin Sanderson. Douglas se sledi.Prvo, znam sto zelis kupiti, rece gospodin Sanderson. Drugo, vidim te svaki dan pred

svojim prozorom; mislis da ne vidim? Varas se. Trece, da to jasno izrazimo, ti hoces teniske RoyalCreamSponge Para Litefoot: Kao mentol na nogama] etvrto, eli ih na veresiju.

Ne! povice Douglas tesko disuci kao da je cijelu noc u snu trcao. Imam nesto bolje da vamponudim nego sto je veresija! pozuri se reci. Prije nego sto reknem, morate mi, gospodineSandersone, uciniti nesto. Mozete li se sjetiti, gospodine, kad ste posljednji put vi nosili teniskeLitefoot?

Gospodin Sanderson se uozbilji. O, Ima tomu deset, dvadeset, recimo trideset godina. Zasto

...?Gospodine Sanderson, zar ne treba da zahvalite svojim musterijama sto bar isprobate

teniske koje prodajete, bar jednu minutu, tako da znate kako se oni osjecaju? Ako se stvari nekusaju, zaborave se. Covjek iz United Cigar Storea pusi cigare, zar ne? Covjek iz trgovine poslasticakua svoju robu, tako ja bar mislim ... Tako...

Mogao si primijetiti, ree stari, da ja nosim cipele.Ah ne teniske, gospodine! Kako mozete prodavati teniske, ako ne ludujete za njima, a kako

moete ludovati za njima, ako ih ne poznajete?Gospodin Sanderson malo ustukne pred djeakovom groznicom i primi se za bradu. I...?Gospodine Sanderson, rece Douglas, prodajte vi meni nesto, pa cu i ja prodati vama nesto

isto tako vrijedno.Je li za prodaju neophodno potrebno da obuem teniske, djeae? ree stari.Ja bih svakako elio, gospodine, kad biste vi to samo htjeli.Stari uzdahne. Casak. poslije toga mirno sjede dascuci i navuce teniske na svoja dugacka, uska

stopala. Izgledala su kao zalutala i strana dolje pokraj tamnih rubova njegova radnog odijela.Gospodin Sanderson ustane.

Kako se osjeate u njima?Kako se osjeam? uzvrati on. Ugodne su.Htjede sjesti.Ne, molim! Douglas ispruzi ruku. Gospodine Sanderson, biste li se sad mogli malo ljuljati,

naprijed pa natrag, okretati se, malo poskakivati dok vam ja ne reknem ostalo? Radi se o ovom: jacu vama dati svoj novac, a vi cete meni dati cipele i ja cu vam ostati duzan jedan dolar. Aligospodine Sanderson, im dobijem te cipele, znate li to e se dogoditi?

to?Znate sto? Raznosit cu vam pakete, dopremati pakete, donijeti kave, spaliti otpatke, trcati na

postu, nosit cu vam telegrame, ici cu u knjizaru! C init ce vam se da su dvanaestorica, a ne ja sam,kad pocnem ulaziti i izlaziti, ulaziti, izlaziti, svaki cas. Opipajte te cipele, gospodine Sanderson,vidite kako ce me brzo nositi? Sve ove opruge iznutra? Zamislite kako ce se u tom trcati? Osjecatekako su vas uhvatile i ne mogu vas vise pustiti i kako one ne vole da tamo sjedite? Osjecate li kakocu ja brzo vrsiti sve to cime se vi nerado bavite? Vi cete stajati u ugodnoj, svjezoj trgovini dok jabudem trcao po gradu! Ali to zapravo nisam ja, to su cipele. One idu kao lude niz aleje, precacima, idolaze natrag! To one idu!

Gospodin Anderson je stajao zatecen tom bujicom rijeci. Kad su rijeci potekle, zanijela ga jebujica, poceo je duboko propadati u cipele, sagibati prste, razgibavati zglobove, opipavati gleznje.Lagano se i neprimjetno njihao naprijed i natrag, zajedno s hladnim povjetarcem koji je dopiraokroz vrata. Teniske su se necujno zarile duboko u parket, utonule kao u travu u dzungli, u zemlju imeku ilovacu. Svecano skoci na meko blato, u zemlju, koja je bila spremna i jedva ga cekala.Uzbuenje mu preleti licem kao da se tisucu obojenih svjetala upalilo i ugasilo. Usta mu ostadosemalko otvorena. Blago se njisuci, nae opet ravnotezu, a djecakov se glas izgubi', i stajali su tamo,gledajui jedan drugog u potresnoj prirodnoj tiini.

Nekoliko je ljudi po vrelom suncu prolo plonikom ispred vrata.Jo uvijek su ovjek i djeak stajali, a s ovjekova je lica sijevao zanos.Djeae, ree na kraju stari ovjek, bi li se ti za pet godina uposlio u ovoj trgovini?A, hvala, gospodine Sandersone, jo ja ne znam to u biti.Sto god budes htio, sine, rece starac, bit ces. Nitko ti nece stati na put. Starac polagano

prijee preko trgovine do zida s tisucu kutija, vrati se s cipelama za djecaka i na komadu papiranapravi spisak dok je djeak obuvao i vezao cipele i onda stojei ekao.

Starac pruzi spisak. Desetak stvari sto ces ovo poslijepodne uciniti za me. Posvrsavaj ih,Stjepanje je, pa si onda slobodan.

Hvala, gospodine Sanderson! Douglas odskakuta. Stani! povice starac. Douglas se trgne iokrene. Gospodin Sanderson je virio kroz prozor. Kako se osjea u njima?

Djecak pogleda dolje na svoje noge duboko u vodi, u psenicnom polju, u vjetru koji ga je veciznosio iz grada. Pogleda gore starca, a oci su mu gorjele, usne se pomicale, ali ni glasak nije iz njihizlazio.

Antilope? ree stari kruei pogledom od djeakova lica do cipela. Gazela?Djecak je razmisljao, oklijevao, a onda zivahno kimnuo. U isti je cas iscezao. Vrata su stajala

otvorena. Zvuk teniski iezne u vruini dungle.Gospodin Sanderson je stajao na vratima, u plamenu sunca i osluskivao. Sjecao se toga zvuka

iz davnih vremena, kad je kao djecak sanjario. Lijepa stvorenja sto skakucu pod nebom, odlazekroz granje, ispod drvea, a ostaje samo blaga jeka od njihova tranja.

Antilope, ree gospodin Sanderson. Gazele.Sagne se da podigne djecakove zimske cipele, teske od zaboravljenih kisa i davno otopljenih

snjegova. Izlazei iz bljetavila sunca, hodajui meko, lagano, polako, vraao se natrag civilizaciji...Iznio je zutu biljeznicu s niklovanim obrubom, iznio je zutu olovku Ticonderogu. Otvorio

biljenicu, liznuo olovku.Tom, rece, ti i tvoja statistika naveli ste me na jednu misao. Ja cu uciniti nesto, ici cu

tragom stvari... Na primjer, vidi, da mi svako ljeto radimo isto to smo radili i prethodno ljeto?A to, Doug?Pravljenje maslackova vina, kupovanje ovih novih tenisa-cipela, prvi vatreni hitac u godini,

pravljenje limunade, ili kad nam! se trijeske zabodu u stopala, ili kad beremo div lje maline. Svakegodine isto, na isti nain, bez promjene. To je jedna polovica ljeta, Tom.

A to je druga polovica?Stvari koje inimo prvi put u ivotu.Kad jedemo masline?Vee od toga. Kao kad, recimo, otkrijemo da djed ili baka ne znaju sve na svijetu.Znaju oni svaku i najmanju sitnicu to se moe znati, nemoj to zaboraviti.Tom, nemoj dokazivati, ja sam to vec zapisao meu otkrica i saznanja. Ne znaju oni sve. No to

nije nikakav zloin. I to sam takoer otkrio.Kakve si jo gluposti tamo sakupio?Da sam iv.Pa to je staro!Novo je o tom misliti i to primijetiti. Ti kojesta cinis, a ne promatras. I onda najednom

pogledas i vidis sto cinis, i to je zaista prvi put. Podijelit cu ljeto na dva dijela. Prvi dio ovebiljeznice nosi naslov Obredi i ceremonije. Prvi put u godini skidati pjenu s piva. Prvi put u godinitrcati bosonog kroz travu. Prvi se put u godini skoro utopiti u jezeru. Prva lubenica. Prvi komarac.Prva berba maslacka. To su stvari koje mi cinimo, ponavljamo i opet ponavljamo i nikad o tom nerazmisljamo. Ali ovdje su otraga, kako sam rekao, Otkrica i saznanja ili mozda Rasvjetljenja, to jeotmjenija rije, ili Intuicije, dobro? Drugim rijeima, ini neto to je staro, obino, kao na primjerstavljanje maslackova vina u boce, i uvrstis to u Obrede i ceremonije. A onda o tom razmisljas, biloglupo ili ne, i uvrstis u Otkrica i saznanja. Evo sto ima o vinu: svaki put kad ga stavljas u boceodlae itavu komadinu godine 1928, neoteenu. Kako ti se to svia, Tom?

Zastao sam iza toga za itavu milju.Da ti pokazem nesto drugo. Na pocetku, u Ceremonijama stoji: Prvi sukob i batine od tate u

ljetu 1928. ujutro 24. lipnja. Otraga sam u Saznanja stavio: Uzrok tome sto odrasli i djeca vode

borbu jest taj sto ne pripadaju istom rodu. Ako ih pogledas, vidjet ces da se razlikuju od nas.Pogledas li nas, razlikujemo se i mi od njih. Razni rodovi, i nikad se to dvoje nece sprijateljiti.Metni to, Tom, u svoju lulu i popui!

Doug, ti pogaas, ti pogaas! Tako je! Upravo se zato ne mozemo sloziti s mamom i tatom.Neugodnosti, neugodnosti, od zore do mraka! Djeae, ti si genij!

Kad god u ova slijedeca tri mjeseca vidis nesto sto se uvijek ponovno cini, reci mi. Razmisli otome pa mi i to reci. Kad pone rad, sabrat emo ljeto i vidjeti to imamo.

Ja imam odmah sad jednu statistiku za te. Zasilji olovku, Doug. Na svijetu ima pet bilijunastabala. Ja sam to ustanovio. Ispod svakog drveta je sjena, je li tako? Dakle, odakle noc? Reci cu ti:sjene izmile ispod pet bilijuna stabala! Razmisli! Sjene jure okolo po zraku, mute vodu, mozes takoreci. Kad bismo mogli pronaci nacin da tih prokletih pet bilijuna sjena zadrzimo pod tim drvecem,mogli bismo ne lijegati do ponoci, Doug, jer onda ne bi bilo noci! Eto vidis, nesto staro, nestonovo.

To je istina, to je staro i novo!Douglas oblizne utu olovku Ticonderogu, koje je ime njeno volio. Reci opet.Sjene borave ispod pet bilijuna stabala ...Da, ljeto je slozeno od obreda, koji se obavljaju svaki u svoje vrijeme i na svom mjestu. Obred

pravljenja limunade ili ledenog caja, obred vina, cipela koje dobijes ili ne dobijes, na kraju obrednjihaljke na verandi, koji brzo, sa smirenom dostojanstvenou, dolazi za ostalima.

U kasno poslijepodne treceg dana ljeta opet se na vratima terase pojavi djed vedropromatrajuci dvije prazne karike na stropu. Koracajuci kao Ahab, prema ogradi, uz koju su biliporedani lonci belargonije, i promatrajuci izvanredno blagi dan i njezno obojeno nebo, navlaziprst da osjeti vjetar i odbaci kaput da osjeti kako je u samoj kosulji u te kasne popodnevne sate.Uzvratio je pozdrav drugim kapetanima, koji su isto tako stajali pod trijemovima, okicenimcvijecem i koji su isto tako izasli da vide kako meko tlo bubri na tom vremenu i zaboravljali svojeene, koje su sakrivene iza crnih zidova verandi avrljale ili buile kao pahuljasti kuni psii.

Dobro, Douglas, objesimo je.U spremistu su nasli sjedaljku, oprasili je i iznijeli za zabavu u tihim ljetnim vecerima, i djed je

njihaljku objesio0 karike na stropu verande ...Douglas je bio laksi pa je prvi sjeo na njihaljku, a onda je, cas kasnije, djed oprezno smjestio

svoju casnu tezinu pokraj djecaka. Tako su sjedili smijeseci se jedan drugom i kimajuci dok su setiho ljuljali, naprijed i natrag, naprijed i natrag.

Poslije deset minuta pojavila se baka s kantama vode i metlama da opere i pomete verandu. Izkue je izneseno jo stolica, naslonjaa za njihanje, visokih naslonjaa.

Uvijek u rano ljeto ja volim sjediti, ree djed, dok se ne namnoe komari.Kad biste oko sedam sati stali pod prozor blagovaonice i osluskivali, culi biste grebanje

stolicama, koje se izmicu od stola, i kako netko okusava na zutozubom glasoviru. Kresale su sesibice, prve su posude burkale vodu i zveketale na policama, a negdje bi, jedva cujno, sviraofonograf. I onda, kako se vecer spustala, poceli bi se od kuce do kuce u sumracnoj ulici poddivovskim hrastovima i brijestovima pojavljivati na balkonima ljudi kao one igure sto nahigroskopima pokazuju dobro ili loe vrijeme.

Stric Bert, mozda djed, onda otac i neki bratici, svi muskarci, izisli su u sumracnu vecerostavljajuci iza sebe glasove zena u prohladnoj kuhinji dok srede svoj svemir. S balkona se zacujuglasovi muskaraca, koji tamo sjede s nogama na stolovima, dok se djecaci vjesaju po istrosenimstepenicama ili drvenoj ogradi, preko koje se prevali sad koji djeak sad lonac belargonije.

Na kraju se poput duhova koji su se cas prije skrivali iza zastora vrata pojavljuju baka, prababa

i majka, i muskarci se pokrecu, micu i nude sjedala. Z ene nose sa sobom razne lepeze, preslozenepapire, bambusove metlice ili namirisane maramice da bi im za vrijeme razgovora, strujio zrakoko lica.

Sadrzaja razgovora cijele veceri ne sjeca se drugi dan nitko. Nikome nije vazno ono o cemuodrasli govore. Vazno je samo da zvuci dolaze i odlaze preko njeznih strucaka paprati, koja s tristrane ovjencava prednju verandu. Vazno je samo to da tama polako ispunja grad, kao da je netkoprolio po kucama neku crnu vodu, i da se cigare zare, i da se razgovor nastavlja i nastavlja.Pokrenuo se zenski zamor i smeo prve komarce, koji su mahnito izvodili svoj ples u zraku. Muskisu se glasovi uvlacili u divo stare kuce. Kad biste zaklopili oci i prislonili glavu uz pod, culi bistekako muski glasovi tutnje kao daleki politicki potres, stalan zvuk koji ne prestaje i sad se dize, sadsputa.

Douglas dopuze natrag na suhe daske verande. Ucinili su ga zadovoljnim i sigurnim oviglasovi, koji ce nastaviti govoriti citavu vjecnost, oblijevati mu tijelo kao potok koji zubori,oblijevati zoklopljene vjee, ulaziti kroz sva vremena u njegove dremovne usi. Stolice za njihanjeproizvodile su zvuk kao cvrcci, cvrcci su cvrcali kao stolice za njihanje, a bure za kisnicu podkuhinjskim prozorom, pokriveno mahovinom, proizvodilo je novo pokoljenje komaraca, pruzajucitime temu za razgovor za bezbroj ljeta koja su jo imala doi.

Bilo je tako dobro, tako ugodno i tako sigurno sjediti za ljetne noci pod trijemom, da se toganikad ne bih mogao odreci. To su bili ispravni i trajni obredi, palile su se lule, blijede su se rukemicale ispreplicuci igle u mraku, jela se hladna, eskimska pasteta, zamotana u listice, odlazilo se idolazilo. Jer svatko bi od vremena do vremena navratio ovamo u posjet: susjedi iz ulice, svijet saceste. Tu su bile gospoa Fern i gospoa Roberta, koje bi prozujale u svom elektricnom potrkalu,prokrstarile jednom s Tomom i Douglasom po cetvrti i onda dosle sjesti i lepezom tjeralegroznicu sa svojih lica, pa staretinar, gospodin Jonas, koji bi ostavio svoga konja i kola sakrivene udrvoredu i popeo se uza stepenice sav pun rijeci, samo sto se ne rasprsne, i svjez kao da ono stoima reci nije jos nikad receno, a u nekom smislu i nije. I poslije svega djeca, koja se provlaceigrajuci se skrivaca ili lovice, pa se zadahtana i zazarena mirno vracaju u luku preko utihle ledine,

kao bumeranzi[2]

i tonu u beskrajno prianje glasova na verandi, koje ih uljuljkuje.O, raskosi lezanja u noci paprati, u noci trave, u noci glasova, koji dremovni zuje i tkuci

povezuju tamu. Odrasli su zaboravili da je Douglas tamo, tako je tiho i mirno lezao, slusajuci oplanovima koje su oni stvarali za svoju i njegovu buducnost. Glasovi su jednolicno pjevali, runili seu oblacima duhanskog dima, koje je obasjavao mjesec, dok su leptiri kao kasni jabukovi cvjetovileprsali oko dalekih ulicnih svjetiljaka, a glasovi se kretali naprijed prema godinama koje imajudoi...

Nasuprot United Cigar Storea sakupili su se ljudi veceras, da ispaljuju rakete, potapaju bojnebrodove, dizu u zrak tvornice dinamita i, ukratko receno, uzivaju grizuci u svojim porcelanskimustima bas onu bakteriju koja ce uciniti, da se zaustave i ohlade. Nazirali su se oblaci unistenjakako lebdeci prelaze u dimu iz njihovih cigara preko jednog uzbuenog lica, koje se jedva vidjelo ikoje je vec slusalo zvuk lopata i motika i pjevanje pepeo u pepeo, prah u prah. Bijase to lice LeaAuffmanna, gradskog draguljara, koji je raskolacio svoje vodenaste oci i na kraju podigao u zrakruke, koje su bile kao djeje, te s negodovanjem uzviknuo:

Stanite! Zaboga, iziite iz tog groblja!Imate vi pravo, Leo, rece djed Spaulding, koji je prolazio secuci sa svoja dva unuka,

Douglasom i Tomom. Ali jedini vi, Leo, mozete zacepiti usta tim jezovitim pricalicama. Izumitenesto sto ce buducnost uciniti vedrijom, punijom, beskrajno radosnom. Izumili ste dvokolice,stvorili udnu napravu pennyarkade, u naem ste gradu projicirali filmove, zar nije tako?

Svakako, doda Douglas. Iznaite nam stroj radosti!Ljudi se nasmijae.Nemojte tako, ree Leo Auffmann. Kako su nam strojevi posluili da ljude natjeramo u pla?

Da! Uvijek se cini kao da ce se stroj i covjek sloziti, i bum! Netko doda jedan zubac, avioni bacebombe, kola nas svale niza strminu. Zar djeak nema pravo da pita? Ne! Ne...

Glas Lea Auffmanna postepeno umukne, dok je isao prema lancu da dotakne svoj bicikl, kao daje zivotinja. Sto mogu izgubiti? mrmljao je. Malo koze s prstiju, koju funtu metala, malo sna?Uinit u to, tako mi bog pomogao!

Leo, ree djed, nismo mi mislili...No Leo Auffmann je vec otisao vozeci kroz toplu ljetnu vecer, a glas mu se jos za njim runio ...

Uinit u to ...Znate, ree Tom zaplaeno, kladim se da hoe.Tko je Lea Auffmanna promatrao kako vozi jucer niz poplocenu ulicu, mogao je vidjeti da je to

jedan od onih ljudi koji usput zastajkuju i uzivaju slusajuci kako cicci pucketaju u vrucoj travi, kadzapuhne vjetar vruc kao pec, ili kako elektricni vodovi piste na stupovima koje je promocila kisa.On je bio jedan od onih ljudi koji za besnenih noci ne trpe, nego uzivaju razmisljajuci o velikomsvemirskom satu, koji se odvija i ponovno sam navija, tko da zna? Ali bi u mnogim nocima,oslukujui, odluio sad ovo, sad ono...

Vozeci se tako, razmisljao je: Kakvih sve ima zivotnih potresa? Roenje, rast, starenje,umiranje. Prvi nije zanimljiv. A ostala tri?

Kotaci njegova stroja radosti razapinjali su bljestavu mrezu zlatnog svjetla po svodu njegoveglave. Stroj, dakle, koji ce djecacima pomoci da se od breskvinih dlacica pretvore u grm divljih

ruza, djevojcice od otrovnih gljiva u nektarinke.[3]

A u vrijeme kad se covjeku sjena jasno protezepo zemlji i dok lezi na postelji i broj otkucaja srca mu se penje na bilijun, mora njegov izum uciniti,da ovjek ugodno drijema u liu koje opada, kao to su djeaci, kad udobno polijeu u suho sijeno,zadovoljni to su dio smrti svijeta ...

Tata!Njegove sestoro djece: Saul, Marshall, Joseph, Rebecca, Ruth, Naomi, sva u dobi izmeu pet i

petnaest godina, dojurie preko ledine da mu oduzmu kota, prihvaajui ga svi u jedan as.ekali smo. Imamo sladoleda!Idui prema verandi osjeao je iz tame smijeak svoje ene.Pet je minuta proslo u ugodnoj sutnji uz jelo, a onda, podignuvsi zlicu sladoleda, zutog kao

mjesecina, kao da je u njemu svemir, koji treba pazljivo kusati, rece: Leno? Sto ti mislis, bih lipokuao izumiti stroj radosti?

Je li se neto dogodilo? upita ona naglo.Djed se s Douglasom i Tomom vracao kuci sa setnje. Na pola puta projurise pokraj' njih Charlie

Woodman, John Huff i neki drugi djecaci kao meteori, s takvom snagom da otrgose Douglasa odToma i od djeda i odvukoe ga prema klancu.

Nemoj se izgubiti, sine!Neu ... neu ...Djeaci zaronie u mrak.Tom i djed su "ostatak puta preli utke, a kad su uli u kuu Tom ree: Djeae, stroj radosti...

kopanje zlata! Nemoj da ti zastane dah, ree djed. Sat je na sudnici izbio osam.Sat je na sudnici izbio devet, i vecer je odmicala, i zaista je bila noc u toj uskoj ulici u malom

gradu u velikoj drzavi na prostranom kontinentu na zemaljskoj planeti, koja huji kroz svemirskiprostor u ovom ili onom smjeru, s Tomom, koji osjeca svaku milju dugog padanja. Sjedio je pred

resetkastim vratima na verandi i gledao jurnjavu tame, koja je izgledala vrlo nevino, kao damiruje. Samo, kad bi zatvorio oci osjetio bi kako mu se svijet vrti ispod kreveta i tutnji u usimacrno more to ulazi i lomi klisure kojih tu nema.

Mirisalo je na kisu. Majka je glacala. Prskala je iza Tomovih lea iz pusude za sok od rajcicavodu po utavom, suhom rublju.

Trgovina gospoe Singer jednu kuu dalje od njih bila je jo, otvorena.Napokon, upravo u casu kad je gospoa Singer trebala zatvoriti trgovinu, zastane majka i rece

Tomu: Tri, uzmi jedan pint[4]

sladoleda i pripazi da ti dobro zamota.On zapita moze li uzeti i zlicu cokolade navrhu, jer ne voli vaniliju, i majka pristane. Zvecne

novcem i potrci bosonog po toplom vecernjem cementnom plocniku, ispod jabukovih i hrastovihstabala, prema trgovini.

Grad bijase tako miran, i samo si mogao cuti u daljini cvrcke, koji su se glasili u prostorimaiznad vruih, crnih stabala to su podupirala zvijezde.

Bose su |mu noge pljaskale po plocniku. Prijee na drugu stranu ulice i nae gospou Singerkako se dostojanstveno kree po svom duanu pjevajui neku idovsku melodiju.

Pint sladoleda? ree ona. Na vrhu okolade? Dobro!Promatrao ju je kako neprestano podie metalni poklopac s hladnjaka za sladoled i kako rukuje

zljebastom lopaticom puneci do vrha kesicu od ljepenke s cokoladom na vrhu, dobro! On predanovac, primi hladni, ledeni zamotak i taruci njime celo i lice, smijuci se otapka bosim nogamakuci. Iza njega zmirnuse i ugasise svjetlo blijestilo na uglu, i trgovine. Samo je jos ulicno svjetloblijetilo na uglu, i itav grad kao da je poao spavati.

Kad je otvorio vrata, naao je mamu jo uvijek gdje glaa. inila mu se ugrijana i razdraena, alise ipak nasmijeila.

Kad e se tata vratiti kui sa sastanka loe?Oko jedanaest ili jedanaest i trideset, odgovori majka. Ona odnese sladoled u kuhinju i

podijeli ga. Davsi njemu njegov dio s cokoladom, ,izvadi malo za se, a ostatak stavi na stranu, zaDouglasa i oca kad dou.

Sjedili su naslaujuci se sladoledom, ogrnuti dubokom, mirnom ljetnom noci. Njegova majka ion i noc posvuda oko njihove male kuce u maloj ulici. Svaku je zlicu sladoleda najprije potpunoizlizao pa onda istom zagrabio drugu, a mama je odlozila na stranu dasku za glacanje i stavilaglacalo u stranu da se ohladi, zatim sjela u naslonjac pokraj fonografa i slatko jeduci rekla: Bas jedanas bio vru dan. Zemlja svu vruinu upija i preko noi je isputa. Bit e sparno za spavanje.

Oboje su sjedili osluskujuci noc. Pritiskao ih je svaki prozor, i svaka vrata, i potpuna tisina, jerje u radioaparatu trebalo promijeniti bateriju, a odsvirali su sve ploce kvarteta Knickerbocker isve ploce Ala Jolnsona i Two Black Crows, do iznemoglosti. Tom je tiho sjedio na podu od tvrdogdrveta i gledao van u mrak, mrak, mrak, pritiskujuci nos uz resetku dok mu se nisu na vrskuoblikovale male, tamne etvorine.

Gdje li je Doug? Ve je devet i trideset.Doi e on, ree Tom znajui vrlo dobro da e doi.Izie s majkom da peru sue. Uvecer se svaki zvuk, svako trenje spuzvom pojacalo. Tiho uu u

dnevnu sobu, skinu jastuke s kauca, podignu i razvuku ga u dvostruki krevet, protresu jastuke isloe uzglavlja. I kad je on poeo otkopavati koulju, ree mama: Priekaj malo, Tom.

Zato?Jer ja tako kaem. udno izgleda, mama.Mama nacas sjedne, onda ustane, poe k vratima i pocne zvati. Slusao je kako zove i zove:

Douglas, Douglas, Doug, Douglas .. ., opet i opet.

Njen je zov odlebdio u topli ljetni mrak i nije se vraao. Jeka se na njega nije obazirala.Douglas, Douglas, Douglas, Douglas.I kad je Tom sjeo na pod, proe ga neka hladnoca, koja nije bila ni sladoled, ni zima, a ni dio

ljetne vrucine. Primijetio je kako su mamine oci klizile unaokolo, svjetlucale, kako je stajalaneodluno i kako je bila uzrujana. Sve to.

Ona otvori resetkasta vrata. Zakoracila je van u noc, sisla niza stube i niz puteljak pokrajjorgovanova grma. Oslukivao je pokrete njenih nogu.

Ponovno je zvala.Tiina.Zovne jos dvaput. Tom je sjedio u sobi. Svaki cas ima Douglas da odgovori sa dna duge, uske

ulice: U redu, mamiti U redu, majko, hej!Ali nije odgovorio. I dvije je minute Tom gledao u razmjesteni krevet, tihi radio, tihi fonograf,

svijecnjak s kristalnim spiralama, koje su se mirno svjetlucale, sag sa skrietnim i purpurnimviticama. Udari nonim palcem o krevet da vidi hoe li boljeti. Boljelo je.

Uz kripu se otvore vrata s reetkom i majka ree: Hodi, Tom, malo emo proetati.Kuda?Niz ulicu. Hodi.On je uzme za ruku. Zajedno poose niz ulicu St. James. Pod nogama im je beton bio jos topao,

a cvrcci su postajali sve glasniji, tama se zgusnjavala. Prispjese do jednog zaokreta, zaobiose ga iuputie se prema zapadnom klancu.

Negdje dalje prohujase kola upiruci svjetla u daljinu. Sve je bilo tako savrseno liseno zivota,svjetla i djelatnosti. Tu i tamo, u onom kraju odakle su dosli, zarile su se blago cetvorine svjetla,gdje su ljudi jos bili na nogama. No vecina je kuca bila u mraku, vec usnula, a bilo je i nekolikoneosvijetljenih mjesta, gdje su ukucani sjedili na verandama tiho razgovarajuci. Culi ste prolazeci,kako se verande njiu. ,

Htjela bih da vam je otac kod kuce, rece majka. Njena je velika ruka stisnula njegovu malu.Samo da naem tog djecaka. Samotni se opet pojavio. Ubija. Nitko vise nije siguran. Nikad neznas kad ce samotni izbiti i kuda skrenuti. Samo da Doug doe kuci. Prosli su jos jednu kucu inasli se pred svetom, crnom sjenom njemacke baptisticke crkve na uglu ChapelStreeta iGlenRocka. Stotinu jardi iza crkve pocinje klanac. On ga je njuhom osjecao. Mirisao je po kanalu,trulom liu, gustom raslinju. Bio je to irok klanac, koji je presijecao grad danju dungla, a noumjesto koje je trebalo izbjegavati, govorila bi esto majka.

Blizina njemacke baptisticke crkve trebala bi ulijevati hrabrost, ali nije bilo tako jer zgrada nijebila osvijetljena, nego hladna i beskorisna kao hrpa ruevina na rubu klanca.

Bilo mu je samo deset godina. Malo je znao o smrti, strahu ili uzasu. Smrt bijase vostani kip ulijesu kad mu je bilo sest godina i kad mu je preminuo pradjed i izgledao kao ogroman jastreb kojije pao u lijes, tih, povucen, ne govoreci mu vise da treba biti dobar djecak, ne raspravljajuci visepodrobno o politici. Smrt bijase njegova mala sestra jedno jutro kad se probudio, u dobi od sedamgodina, pogledao u njenu posteljicu i vidio kako siroko gleda u njega slijepim, plavim, ukocenim izamrznutim pogledom, dok nisu dosli ljudi s malom pletenom kosarom i odnijeli je. Bijase to smrtkad je cetiri tjedna poslije toga stajao pokraj njene visoke stolice i najednom mu postalo jasno danje vise nikad nece biti u toj stolici, gdje se smijala i plakala 'i izazivala u njemu ljubomoru zbogtoga sto se rodila. To je bila smrt. Smrt je i Samotnik, koji nevidljiv hoda i stoji iza drveca koji cekavani i dolazi tu i tamo u ovaj grad, u ove ulice, na ova mnoga slabo osvjetljena mjesta da ubijejednu, dvije, tri ene u posljednje tri godine. To je smrt...

No ovo je vise nego smrt. Ova je ljetna noc duboko dolje ispod zvijezda sve sto si ikad u zivotuvidio, ili osjetio, ili uo 'i odjednom te sve to zagluuje..

Skrenuli su s plocnika i hodali nekom utabanom, pjeskovitom i vrbama obrubljenom stazomdok su cvrcci grmjeli u zboru. Poslusno je hodao iza svoje hrabre, lijepe, visoke Majke hraniteljice svemira. Zajedno su se, dakle, pribliili rubu civilizacije, stigli i zaustavili se.

Klanac.Ovdje i sada, tamo dolje u provaliji, u tami gustare naslo se odjednom sve sto on nikad nece

znati ni razumjeti. Sve bezimene stvari zive u nagomilanoj sjeni pod krosnjom stabla, u zadahupropadanja.

Osjeti da su on i njegova majka sami.Ruka joj je drhtala.Osjetio je njen drhtaj ... Zasto? Ta ona je veca, jaca, pametnija od njega, zar nije tako? Zar i ona

osjeca onu nedokucivu prijetnju, ono iskakanje tame, onu zlocu sto tamo dolje vreba? Zar nemasnage kod odraslih? Nikakve utjehe u tome sto su odrasli? Nikakva svetista u zivotu? Zar nematjelesne tvrave koja bi bila dovoljno jaka da se odupre uzbudljivim napadima ponoci? Dotakle suga se sumnje. Ozivio mu je opet sladoled u grlu, zelucu, hrpte njaci i udovima; u jednom jedinomasu je postao hladan kao prosinaki vjetar.

Osjetio je da su svi ljudi takvi, da je svaki covjek sam. Samotna drustvena jedinica i uvijekzaplaena kao on ovdje. Kad bi kriknuo, kad bi zapomagao u pomo, bi li to vrijedilo?

Tama bi mogla brzo doci i progutati ga, sve bi se svrsilo u jednom divovskom momentusleivanja. Mnogo prije zore, mnogo prije nego sto bi cuvari javnog reda mogli mlaznim svjetlomispitati mrak, stazu na kojoj se dogodio nered, mnogo prije nego sto bi ljudi uzdrhtalih zivacapojurili niz pijesak da mu pomognu. Pa i kad bi bili samo petsto jardi udaljeni od njega i kad bipomoc bila sigurna u tri bi hipa crna pilima je mogla nadoci i oduzeti mu svih njegovih desetgodina i...

Prvi susret sa zivotnom osamljenoscu mrvio mu je uzdrhtalo tijelo. I Majka je sama. Nista nemoze ocekivati od svetosti braka, zastitu od ljubavi svoje obitelji, nista nije mogla ocekivati odustava Ujedinjenih drzava niti od gradskog redarstva, nikud nije mogla pogledati u tom casu osimu svoje vlastito srce, a tu je mogla naci samo nesavladivu odbojnost i strah. U ovom je casupostojao individualni problem, koji je trazio individualno rjesenje. On mora prestati da budeosamljen i onda poi dalje.

Bi mu gorko oko srca i priljubi se uz nju. O, Gospode, ne daj da umre, molim te, govorio je usebi. Otac e se za jedan sat vratiti kui sa sastanka loe, pa ako kua bude prazna ....

Majka se niza stazu spustala prema iskonskoj dzungli. Glas mu je podrhtavao. Mama, Doug jeiv i zdrav. Doug je iv i zdrav. On je iv i zdrav. Doug je iv i zdrav!

Majcin je glas bio usiljen, visok. Uvijek se on ovdje zavlaci. Ja mu govorim da to ne cini, ali tanesretna djeca ipak ulaze ovamo. Jedne e noi ui i vie nee nikad izii...

Nikad vise izici. To bi moglo nesto znaciti. Skitnice. Zlocinci. Tama. Nesretan slucaj. Vecinom Smrt! Sam u svemiru.

Ima milijun slicnih malih gradova na svijetu. Svaki je od njih isto tako taman, osamljen, svakitako udaljen, jed nako pun jezovitog i nepoznatog. Prodorno sviranje violina u molu, to je glazbamalog grada, bez svjetla, ali s mnogo sjena. O, kakvo bujanje osamljenosti u njima! Te tajnovitevlazne gudure. Nocu je zivot u njima uzas, kad sa svih strana u njima umu, braku, djeci i radostiprijeti ljudoder zvan Smrt.

Majcin se glas izvinu u mrak: Doug! Douglas! Odjednom oboma prodre do svijesti da nestonije u redu. Cvrci su prestali brujati. Nastupila je potpuna tiina.

Nikad jos u njegovu zivotu nije bilo takve tisine. Tako savrseno potpune. Zasto su cvrcciumukli? Zato? S kojeg razloga? Nikada prije se nije dogodilo da umuknu. Nikad.

Osim . .. Osim ...

Neto se imalo dogoditi.Bilo je kao da se citava gudura napinje, grci svoje crne zile usisavajuci snagu iz usnule okolice

na milje i milje uokrug.Iz rosom prozetih suma i dolinica i zaobljenih brezuljaka, gdje su psi dizali glave prema

mjesecu, odasvud unaokolo crpla se snaga u jedno srediste, a oni su jezgra tog sredista. Dogoditce se nesto, za deset casaka, dogodit ce se nesto. Cvrcci su i nadalje sutjeli, zvijezde su stajale takonisko da je s njih mogao opraiti zlatnu prainu. Vrue, jasne, pokrivale su nebo u rojevima.

Tiina je rasla, rasla. Rasla je, rasla napetost.O, tako je bilo tamno, tako udaljeno od svega. O, Boe!A onda, daleko, daleko na drugom kraju gudure:Evo me, mama! Dolazim, mama!I opet: Mama! Dolazim, mama!Cu se zivahno tapkanje teniski, koje su se meko spustale kroz guduru dok se troje djece

priblizavalo u jurnjavi i smijehu. Njegov brat Douglas, Chuck Woodman i John Huff. Trcali su,smijali se ...

Zvijezde su se nakostrijeile kao deset milijuna puevih rogova, koje je netko bocnuo.Cvrci zapjevae.Tama se trze natrag, iznenaena, povrijeena, srdita. Povuce se jer je izgubila tek kad je tako

grubo bila prekinuta upravo kad se spremala da pocne jesti. Mrak se po vukao kao val s morskeobale i troje se djece iskotrljalo iz njega smijui se.

Hi, mama! Hi, Tom! Ha!Mirisalo je upravo po Douglasu. Znoj, i trava, i miris drvea, i grana i ivice.Mladiu, ti e dobiti batina, izjavi majka. Odmah se rijeila straha. Tom je znao da ona nikad

nikome nee o tom, priati. A ipak e u njenu srcu ostati zauvijek onako kako je sada.Vraali su se u kasnoj ljetnoj noi u postelju. Bio je sretan to je Douglas iv. Vrlo sretan.Na as se zamislio.U daljini, koja je bila nejasno obasjana mjesecinom, jurio je preko nekog vijadukta i niz dolinu

vlak, zvececi kao neki izgubljeni metalni predmet, bezimen i uzurban. Tom je drscuci legao ukrevet pokraj brata, osluskujuci taj zveket vlaka i misleci na jednog bratica koji je zivio tamodaleko, kamo je sada jurio vlak; bratic je umro od upale pluca, kasno u noci, prije mnogo, mnogogodina...

Osjeao je miris Douglasova znoja pokraj sebe. Bio je aroban. Tom prestane disati.Samo dvoje sigurno znam, Doug, proape. to?No je uasno mrana to je jedno. A drugo?Gudura u noci ne spada u stroj radosti gospodina Auffmanna, ako ga uopce ikada sagradi.

Douglas; se nad tim malo zamisli. Moe to ponoviti.Prestadose razgovarati. Odjednom zacuse korake niz ulicu, pod drvecem, sad pred kucom, na

ploniku. Iz kreveta mirno ree majka: To vam je otac.I bio je on.Kasno u noci, pod trijemom prednje verande, pisao je Leo Auffmann neki popis, koji nije

mogao vidjeti onako u mraku, i uzvikivao: Ah! ili: To je drugo! kad bi naisao na zgodansastavni dio. Tada se vrata tiho priklopie kao krilo nonog leptira.

Lena? proape on.Ona sjedne do njega na njihaljku. u spavacici, ne onako vitka kao sto su sedamnaestogodisnje

djevojke, kad nisu voljene, niti debele kao sto su pedesetgodisnje zene kad nisu voljene, negoupravo kako treba, obla, vrsta, kao to su ene u svakoj dobi, mislio je on, kad nemaju problema.

Ona je cudesna. Njeno je tijelo kao i njegovo Uvijek mislilo za nju, ali na drugi nacin, oblikujuci

djecu, ili iduci pred njim u svaku sobu, da bi tamo izmijenila atmosferu, prilagoujuci je njegovuraspolozenju. Ona kao da nikad nije dugo razmisljala. Misao i djelo prirodno su joj kruzili od glavedo ruke i natrag, njeno strujanje, koje on sebi nije niti htio niti mogao objasniti.

Mi taj stroj, ree napokon, ne trebamo.Ne, ree on, ali treba ovjek katkad graditi za druge. Razmiljao sam to bih mogao staviti u

njega. Pokretne slike? Radio? Stereoskope? To sve zajedno, tako da ga svatko moze pogledati inasmijeiti se i rei: Da, gospodine, to je radost!

Da, mislio je naciniti jedno cudo koje usprkos vlaznim nogama, neprilikama od sinusa,zguzvanoj postelji na krevetu i onim otri svata izjutra, kad ti nakaze jedu dusu, stvara radost,kao sto je ona magicna tvornica soli, bacena u more, zauvijek proizvela sol, pretvorila more urasol. Tko ne bi dusu kroz pore iznojio da bi iznasao takav stroj?, pitao je on svijet, pitao grad,pitao svoju enu!

Na ljuljaci na verandi pokraj njega, neugodno je utjela Lena i izraavala time svoje miljenje.Sad i on uuti, zabaci glavu i oslukivao je titranje brezina lia na vjetru.Ne zaboravi, govorio je sam sebi, da i taj zvuk mora biti u stroju.asak kasnije stajale su prazne u mraku i veranda i ljuljaka na verandi.Djed se u snu smijeio.Osjetio je smijeh pa se od radoznalosti zasto se smije probudio. Mirno je lezao i slusao, i

smijeh je bio objanjen.Cuo je, naime, zvuk koji je bio mnogo znacajniji nego ptice ili sustanje novog lisca. Svake se

godine jednom tako probudio i lezao cekajuci zvuk koji je znacio da je pocelo ljeto. Pocelo bijednog jutra kao sto je ovo. Jedan bi od 1 stanara, ili koji necak, ili bratic, sin ili unuk izisao dolje natravnjak i kosio opisujuci sve manje cetvorine na sjever i na istok, jug i zapad, uz sum metala upolukruznim zamasima kroz njeznu ljetnu travu. Cvjetovi djeteline, pokoja neubrana maslackovalampica, mravi, pruce, sljunak, ostaci praskalica i kresiva od proslogodisnjeg cetvrtog srpnja. Noprevladavalo je svijetlo zelenilo. Iz brbljavog su kosca rijeci zuborile poput izvora. Svjez, blagizvor. Djedu se cinilo kao da mu dodiruje noge, prsti mu po ugrijanom licu i puni nozdrve mirisomnove sezone, koja ne pozna vremena, obecavajuci da cemo, naravno, svi prozivjeti daljnjihdvanaest mjeseci.

Neka Bog blagoslovi kosca livade, pomisli. Tko je bio taj luak sto je prvi sijecanj ucinio prvimdanom u godini? Ne, trebalo bi postaviti covjeka koji bi nadzirao travu na milijun livada uIllinoisu, Ohiju i Iowi, i ono jutro kad bi bila dovoljno visoka za kosnju umjesto frule i klicanjatrebalo bi da zabruji velika simfonija kosilica sto kose travu na prerijama. Umjesto konfeta iserpentina posipali bi se ljudi struccima trave na onaj jedini dan u godini koji zaista znacipoetak!

Ljut zbog dugotrajne diskusije sa samim sobom prie k prozoru i naslonivsi se promoli glavuu blago suncano svjetlo i gotovo je bio siguran, da je to stanar, neki mladi novinar imenomForrester, to upravo dovrava jedan red. Jutro, gospodine Spaulding!

Zdravo, Bille, povice djed srdacno te se brzo spusti niza stepenice na bakin dorucak uzotvoren prozor, koji je bio izbocen tako da su zujanje i zveket kosa s livade lebdjeli nad njegovimjelom.

To ulijeva povjerenje, ree djed. Taj kosac livade! Sluaj!Nece nam vise trebati kosci za livadu. Baka iznese hrpu ustipaka. Imaju novu vrstu trave,

koju Bili Forrester jutros sadi. Nikad je ne treba kositi. Ne znam kako je zovu, ali naraste upravotoliko i nita vie.

Djed je ukoeno gledao U enu. Slab ti je to nain da se sa mnom naali.Idi pogledaj sam. To je korisno za zemlju, ideja Billa Forrestera. Nova trava ceka pokraj kuce u

malim busenima. Iskopas tu i tamo male rupe i metnes na ta mjesta novu travu. Krajem godinenova trava ubije staru i kosilicu moe prodati.

Djed skoi sa stolice i za deset asaka projuri predsobljem i izie kroz vrata na proelju.Bili Forrester ostavi svoj stroj i prie smijeseci se i zmirkajuci na suncu: Dobro je to, rece.

Kupio sam travu juer. Mislio sam, dok sam na odmoru, posadit u vam je.Zato se niste sa mnom o tom posavjetovali? To je moja ledina! povie djed.Mislio sam da e vas to razveseliti.Ne bih rekao da e me razveseliti. Dajte da vidim tu vau prokletu travu.Stajali su pokraj malih cetverokutnih komada ledine s novom travom. Djed je sumnjicavo

dotakne vrskom cipele. Izgleda mi kao prosta stara trava. Jeste li sigurni da vas nije neki trgovackonja uhvatio rano jutrom, kad jo niste bili budni?

Vidio sam je gdje raste u Kaliforniji. Samo toliko visoka i nista visa. Ako prezivi nasu klimu,utedjet e nam slijedee godine da svaki tjedan reemo tu prokletu travu.

Tesko je s vasom generacijom, rece djed. Bili, stid me je za vas, za vas koji ste novinar. Viizlucujete iz zivota sve sto cini uzitak. S tedimo vrijeme, stedimo rad, kazete. Bez postovanja jegurkao busenje trave. Bili, kad budete u mojim godinama, vidjet cete da mali uzici i male stvarivise znace od velikih. S etnja u proljetno jutro bolje je nego osam milja voznje u kociji, znate zasto?Zato sto je puna mirisa, puna svega moguceg sto raste. Imate vremena traziti i naci. Znam visad idete za velikim efektom i ja to smatram prirodnim i u redu. Ali kao mladic koji radi kaonovinar morali biste gledati i groze i lubenice. Vi se naveliko divite kosturima, a ja volim otiskeprstiju. Dobro dakle. Sad vam te stvari idu na zivce, a mene zanima da li je to mozda zato sto senikad niste naucili njima sluziti. Kad biste mogli, izdali biste zakon za unistenje svih malihposlova, malih stvari. Ali onda ne biste ostavili za se nista sto biste radili izmeu velikih poslova iimali biste vraski mnogo vremena za izmisljanje, ukoliko ne biste poludjeli. Zasto ne biste mjestotoga dopustili da vam priroda pokaze neke stvari? Kositi travu i cupati korov, sine, moze bitijedan od naina ivota.

Bili Forrester mu se smireno smijesio. Znam, rece djed, da previse govorim. Nemacovjeka kojega bih radije slusao. Onda se nastavlja predavanje. Bolji je jorgovan na grmu negouskinute orhideje. I maslacak je bolji, i korov. Zasto? Zato sto vas prisiljava da se nad njih nagnetei okrenete nacas lea svim ljudima i gradu i izmore vas. Oni vas spuste u polozaj u kojem opetosjetite da imate nos. I kad tako pocnete potpuno pripadati sebi, nacas ponovno osvojite svoje ja;pocnete razmisljati, sami. Vrtlarenje je najzgodnija izlika da budete liozof. Nitko ne sluti, nitko neoptuzuje, nitko ne zna, a vi ste tu, Platon meu bozurima, Sokrat koji sam uzgaja svoje pice odkukute. Covjek sto preko svoje livade vuce vrecu gnojiva u rodu je s Atlasom, koji mirno pusta damu se svijet okrece na leima. Kao sto je jednom plemenitas Samuel Spaulding rekao: Kopajzemlju, produbljuj dusu! Zamahuj ovim kosama i gazi u pjeni izvora mladosti. Svrsetakpredavanja. Osim toga ponekad prija tanjur salate od maslaka.

Koliko godina ima da niste imali maslaak za veeru, gospodine?Neemo se uputati u to.Bili lagano udari jedan od busenova trave i kimnu. A sad o ovoj travi. Ja nisam dorekao. Tako

gusto raste da je sigurno da e potpuno ubiti djetelinu i maslaak...Veliki nebeski Boze! To znaci ostati bez maslackova vina slijedecu godinu! To znaci da nase

imanje nee prelijetati pele! Vi ste s uma sili, sine! Koliko vas je to sve stajalo?Dolar po busenu. Kupio sam deset busenova, kao iznenaenje.Djed posegne u dzep, izvadi staru, duboku novcarku, otvori srebrnu kopcu i izvadi tri

novcanice od po pet dolara. Bili, eto zaradili ste tim poslom cijelih pet dolara. Hocu da taj tovarneromaticne trave otpremite u klanac, na smetiste, kuda god, ali vas pristojno i ponizno molim da

je ne sadite po mom dvoristu. Vase su pobude bez prigovora, ali ja mislim da se moje pobudemoraju uzeti u obzir jer se ja pribliavam svojim najosjetljivijim godinama.

Da, gospodine. Bili protiv volje spremi novanice.Bille, posadit cete tu novu travu koje druge godine. Kad ja umrem, Bille, mozete slobodno

istrgati tu jadnu ledinu. Mozete li pricekati jos pet godina ili priblizno toliko dok jedan starigovornik izdahne?

Sigurno znam da mogu ekati, ree Bili.Ima nesto u toj kosnji livade, sto vam, zapravo, ne mogu izreci, jer je to za me najljepsi zvuk

na svijetu, najsvjeziji zvuk sezone, zvuk ljeta, i meni bi uzasno manjkao, kad ga ne bi bilo i manjkaobi mi miris pokoene trave.

Bili se sagne da podigne jedan busen. Idem u klanac.Vi ste dobar mladic, pun razumijevanja, bit cete sjajan i osjecajan reporter, rece djed

pomaui mu. Proriem to!Proslo je jutro i doslo podne. Djed se poslije rucka povukao, neko vrijeme citao Whittiera i

zaspao. Kad se u tri sata probudio, strujale su suncane zrake kroz prozore, svijetlo i svjeze. Lezaoje u postelji i bio iznenaen kad je uo stari, poznati, panje vrijedan zvuk.

Kako, ree, netko radi s kosilicom! A ledina je jutros pokoena!Osluhne ponovno. I zaista, bilo je to ono beskrajno zveketanje, gore, dolje, gore, dolje.Proviri kroz prozor i zine. Kako, pa to je Bill! Bili Forrester, to ste vi? Je li vas udarilo sunce?

Opet kosite ledinu?Bili pogleda gore, blago se nasmijesi i domahne. Znam! Nego mislim da mi je nekoliko mjesta

izmaklo!I dok je djed lezao slijedecih pet casaka, udobno i smijeseci se, kosio je Bili Forrester livadu,

sjeverno, pa zapadno, pa juzno i na kraju prema istoku, a trava je prstila kao zeleni mlaz vode izzdenca.

U nedjelju ujutro kretao se Leo Auffmann polagano po svojoj garazi ocekujuci da ce neko drvo,neki smotak zice, cekic ili izvijac poskociti i povikati: Pocni ovdje! Ali nista nije poskocilo, nistapozvalo da pone.

Treba li stroj radosti biti neto to se moe nositi u depu? pitao se.Ili, nastavi, da bude neto to e ovjeka nositi u depu?Jedno apsolutno znam, ree glasno. Treha biti svijetao!Postavi nasred stola kanticu s narancastom bojom, podigne jedan rjecnik i radoznalo pogleda

u kuu.Leno? Pogleda u rjecnik. Svia li ti se, jesi li zadovoljna, radosna, uzivas li? Osjecas li se

sretnom? Je li ti sve jasno i odgovara li ti sve, ima li uspjeha?Lena prestane rezati povre i zamiri. itaj, molim te, opet tu listu, ree.On zatvori knjigu.S to sam to ucinio da si morala zastati i razmisljati jedan sat da bi mi mogla odgovoriti?

Traim samo jednostavno da ili ne! Nisi postala zadovoljna, vesela i radosna?Krave se zadovolje, djeca i podjetinjeli starci se razvesele, neka im Bog pomogne, rece. A

to se tie radosti, Leo? Gledaj kako se smijem istei odvod...Buljio je u nju, i lice mu se opusti: Leno, to je istina. Covjek ne prosuuje dobro. Slijedeci

mjesec emo se moda pokrenuti.Ne tuzim se, povice ona. Ja ne spadam meu one koje dou s popisom svega, sto imaju reci.

Pokazi jezik, Leo, pitas li zasto ti srce lupa cijelu noc? Ne! I pitas li sto je brak? Tko zna, Leo? Nepitaj. Covjek koji razmislja kako sto ide, kako sto radi padne s trapeza u cirkusu, udavi serazmisljajuci kako rade misici u grlu. Jedi, spavaj, disi, Leo, i prestani da me promatras kao nesto

novo u kui!Lena Auffmann zadre od zime. Teko je disala.O, moj Boe, gledaj to si uinio!Naglim trzajem otvori vrataca na pei. Veliki se oblak dima razletje po kuhinji.Radost! zajaukne. A prvi put u zivotu smo se svaali u ovih sest mjeseci! Radost, a prvi put

poslije dvadesetak godina nemamo kruha, imamo ugljen za veeru!Dok se dim raziao, bio je Leo Auffmann ve ieznuo.Strahovit zveket, sudar izmeu covjeka i inspiracije, ples metala, drveta, cekica, cavala,

Tmjerila, svrdala nastavljao se danima i danima. Kad bi dozivio neuspjeh, lutao bi Leo Auffmannulicama uzrujan, zastrasen, trzajuci glavom na najslabiji zvuk smijeha odnekud izdaleka,osluskivao bi djecu kod igre, vrebajuci na uzrok njihova smijeha. Nocu bi sjedio na susjednimverandama, prepunim ljudi, slusajuci kako stari ljudi vazu i procjenjuju zivot i kod svake bieksplozije radosti ozivio i Leo Auffmann, kao general koji je vidio propast moci zla i cija sestrategija opet pokazala dobrom. Iduci kuci osjecao se kao pobjednik, sve dok ne bi stigao u svojespremiste mrtvog orua i drveta bez duse. Tada bi mu vedrina otprhnula s lica kao iskra pa da bisakrio svoj osjecaj poraza, gurao je okolo dijelove stroja i bucio kao da zbilja imaju neki smisao.Naposljetku je stroj poceo poprimati oblik, te je Leo Auffmann poslije deset dana i noci usao ukucu, kad je vec drhtao od umora, kad je vec zrtvovao sama sebe napola izgladnjen, posrcuci i kaooinut gromom.

Djeca, koja su dotle strahovito vikala, uutjee kao da je na otkucaj sata ula Crvena smrt.Stroj radosti je, zadihano izbaci Leo Auffmann, gotov.Leo Auffmann je, rece mu zena, izgubio petnaest funti. Dva tjedna nije govorio s djecom,

ona su uzrujana, svaaju se! Slusaj! Z ena mu je nervozna, dobila je deset funti na tezini, trebat cenove haljine, pogledaj! Dobro, stroj je gotov. Ali radost? Tko zna? Leo, pusti tu stvar sto je gradis.Nikad neces naci dovoljno veliku kukavicu koja bi u to usla! Covjek se ne umiruje takvimsredstvima. Ne, nije to usmjereno protiv Boga, ali mi se cini da je protiv Lea Auffmanna. Jos jedanovakav tjedan i sahranit emo ga u njegovu stroju!

No Leo Auffmann bijae previe obuzet promatranjem kako se soba brzo die i sputa.Zanimljivo, mislio je ve leei na podu.Mrak se sklopi nad njim u jednom velikom trenutku kad je netko nesto triput kriknuo o stroju

radosti.Prvo sto je slijedece jutro primijetio bijahu tuceti ptica koje su leprsale! u zraku stvarajuci

valice kao od obojenog kamenja kad se baci u nevjerojatno bistru rijeku te su blagim udarcima olimeni krov spremita izazivale zveket.

Hrpa raznovrsnih pasa gacala je, jedan po jedan, u dvoriste da pogledaju i njezno zacvile krozvrata spremista; cetiri djecaka, dvije djevojcice i nekoliko odraslih muskaraca oklijevalo je nakolnom putu i onda prilo pod trenjeva stabla.

Leu Auffmannu je, kad je osluhnuo, bilo jasno sto je prodrlo van i sazvalo ih sve u dvoriste. Glasstroja radosti.

Bijase to takav zvuk koji se mogao cuti za ljetnih dana iz kuhinje nekog diva. Bilo je tomnogovrsno zujanje, nisko i visoko, neko vrijeme jednolicno, pa onda promjenljivo. Tamo jevojska zlatnih pcela, velikih kao salice za caj, pekla neobicna jela. I sama je divova zena, disuci uzugodno zujanje, mogla skliznuti k vratima, koja su velika kao cijelo ljeto, lica kao ogroman mjesecbreskvine boje koje mirno zuri van prema nasmijanim psima, djecacima kose zute kao slama istarim ljudima kose kao brano.

ekajte, ree im glasno Leo Auffmann. Nisam ja jutros okrenuo stroj! Saul!Saul, koji je stajao dolje u dvoritu, pogleda gore.

Saule, jesi li ga ti ukopao?Rekao si mi prije pola sata da ga zagrijem.Dobro, Saule. Zaboravio sam. Nisam budan. Pade natrag na krevet.Njegova se zena, kad je gore donijela zajutrak, zaustavi kod prozora i pogleda dolje u

spremite.Reci mi, govorila je mirno, ako je taj stroj onakav kakvim ga ti proglasujes, zna li on nekako

u sebi praviti djecu? Moze li taj stroj sedamdesetogodisnjake vratiti na dvadeset? I kako izgledasmrt kad se sakrije u tu stvar sa svom njenom radosti? Sakriti se!

Ako ti umres od iscrpljenosti, sto da ja onda ucinim? Da siem dolje i da budem sretna? I recimi, Leo, kakav je nas zivot? Ti znas kako je s nasom kucom. U sedam ujutro zajutrak, djeca. Tipotpuno isceznes u osam i trideset i onda ja ostajem uz kuhanje uz pranje i popravljanje carapa.Iskapam korov, ili trcim u trgovinu, ili cistim srebrninu. Tko se tuzi? Samo te podsjecam naopcenito stanje u nasoj kuci. Leo! A sad mi odgovori: Kako ces ti sve ove stvari staviti u jedanstroj?

Nije to graeno na taj nain!Zao mi je. Onda nisam imala vremena pogledati.I ona ga poljubi u obraz i izie iz sobe, a on je dalje lezao udisuci miris vjetra, koji je puhao

odozdo iz sakrivenog stroja, mirisom onog przenog kestenja koje se prodaje po ulicama u jesen uonom Parizu koji on nije nikad vidio...

Jedna se macka nevidljivo kretala izmeu hipnotiziranih pasa i djecaka i pocela presti predvratima spremista, izvodeci nesto poput zvuka snjeznobijelih valova sto negdje daleko udaraju oobalu, koja ritmiki die.

Sutra emo svi zajedno iskuati stroj, mislio je Leo Auffmann.U kasnu noc se probudio i znao je da postoji nesto sto ga je probudilo. Cuo je kako netko place,

daleko, u nekoj drugoj sobi.Saul? proape ustavi iz kreveta.Saul je u svojoj sobi plakao zarivi glavu u jastuk: Ne... ne..., jecao je. Prolo je... prolo...Saule, jesi li neto runo sanjao? Priaj mi, sine.No djeak je samo plakao.I sjedeci tako na djecakovu krevetu, sjeti se Leo Auffmann odjednom da pogleda kroz prozor.

Dolje su vrata spremita bila otvorena. Osjeti da su mu se dlake na vratu i leima najeile.Kad je Saul opet zaspao nemirno jecajuci, otac sie niz stepenice i poe do spremista, gdje bez

daha isprui ruku.U toj je svjeoj noi metal na stroju radosti bio prevru, tako da ga se nije mogao ni dotaknuti.Tako, mislio je, tu je nocas bio Saul. Kako? Zar je Saui nesretan, i treba mu stroj? Ne, sretan

je i hoce da bude stalno u dodiru sa srecom. Tko ce zamjeriti jednom djecaku, koji je dovoljnobistar, da pozna svoju situaciju i, pokuava je tako odrati? Ne! Pa ipak...

Najednom gore iz Saulova prozora ispiri nesto bijelo. Srce Lea Auffmanna zatutnji. Tadaustanovi da je zavjesa otpuhnuta u otvorenu noc. No to je izgledalo tako blisko i svijetlo, kao da jedjecakova dusa izletjela iz sobe. A Leo Auffmann je ispruzio ruke u zrak kao da je hoce zadrzati,gurnuti natrag u usnulu kuu.

Ozebao, drscuci, krenuo je gore u kucu, u Saulovu sobu, gdje uhvati i uvuce zastor, koji jeleprsao, i cvrsto zatvori prozor da ta bijela stvar ne moze opet izici. Tada sjedne na krevet i poloziruku na Saulova lea.

Prica o dva grada. Moja stara trgovina iznenaenja? Ha, to znaci da je stari Leo Auffmann namjestu velika icekauanja? To je bilo moje. Sad neka bude njegovo!

to je to? upita Leo Auffmann uavi.

Ovo?, rece njegova, zena, dioba zajednickog imutka! Kad otac nocu plasi sina, onda jevrijeme da se sve presijece napola. S puta, Mister Bleak House. Stara trgovino iznenaenja. U svimovim knjigama niti jedan ludi uenjak ne ivi kao Leo Auffmann, niti jedan!

Ti odlazis,,a nisi ni iskusala stroj! bunio se. Iskusaj ga jednom i raspakovat ces se, ostate.

Tom Swift i njegov elektrini unitavatelj ije je tp? upita ona. .Da pogodim?Puui od srdbe prui, Toma Swifta, Leu Auffmannu.Potkraj toga dana bile su vec sve knjige, zdjele, odjeca, plahte slozene na hrpe, jedno ovdje,

jedno tamo, cetiri ovdje, cetiri tamo, deset ovdje, deset tamo. Lena Auffmann, umorna od brojenja,morade sjesti. U redu, ree zadihano.

Prije nego to odem, Leo, dokai da nisi nedunim sinovima prouzroio teke sne!Leo Auffmann sutke povede svoju zenu u sumrak. Ona stade pred kutiju visoku osam stopa,

naranaste boje.To je radost? upita ona. Koje puce da pritisnem da postanem preradosna, zahvalna,

zadovoljena i zaduena?Djeca su se okupila.Mama, ree Saul, nemoj!Moram znati zbog cega galamim, Saul. Ue u stroj, sjedne i pogleda van prema svom muzu

tresui glavom. Ja to ne trebam, ti treba tu nervoznu olupinu to vie.Molim, ree, vidjet e. On zatvori vrata.Pritisni puce! povie eni, koja je unutra sjedila zatvorena.Skljocnulo je. Masina je smireno zadrhtala poput ogromnog psa, koji spavajuci nesto sanja.

Tata! ree Saul umorno. Sluaj! ree Leo Auffmann.U poetku bijae samo drhtaj od tajnog pokretanja zupanika i kotaa stroja.Je li mami dobro? upita Naomi.Sasvim dobro, lijepo joj je. Sluaj sad... Sluaj!Iz stroja se culo kako Lena Auffmann kaze: O!

Dakle je stroj ipak dobar.Ne! Sjedeci tamo dosla sam do sdoznaje, razmisljala sam kako to nije stvarno! Prestani

plakati, mama!Ona ga pogleda svojim velikim, tamnim, vlaznim ocima. Ti si mi docarao da plesem. A nismo

plesali ima ve dvadeset godina.Odvest u te na ples sutranju no!Ne! Ne! Nije vazno, ne bi trebalo biti vazno. Ali tvoj stroj kaze da je vazno! Ja tako mislim! Bit

e sve u redu, Leo, kad jo malo otplaem.I to jo?to jo? Stroj kae: ,Mlada si.' A ja nisam mlada. Lae taj stroj tuge!U kojem je smislu tuan?Z ena se malo smirila. Leo, tvoja je pogreska u tome sto si zaboravio onaj sat, onaj dan kad ce

svaki od nas morati izici iz tog stroja i vratiti se natrag prljavom suu i namjestanju kreveta. Dokse nalazis u tome, svakako, zapad sunca traje gotovo vjecno, zrak je pun mirisa, temperatura jeugodna. S to god hoces da traje, traje. Ali vani djeca cekaju na rucak, na odijelima manjkaju puceta.A onda, budimo iskreni, Leo, kako dugo mozes promatrati zalazak sunca? Tko zeli da zapad suncatraje? Tko zeli savrsenu temperaturu? Tko zeli da mu zrak uvijek bude namirisan? A kad bi bilotako, tko bi to, vec poslije kratkog vremena primjecivao? Bolje je da zapad sunca trajeminutudvije.

Poslije toga hocemo nesto drugo. Takvi su ljudi, Leo. Kako si to mogao zaboraviti? Zar samzaboravio?

Mi smo uvijek voljeli zalaske sunca zato to se jednom dogode i prolaze.Ali, Leno, to je tuno!Ne! Kad bi zalazak sunca trajao i kad bismo mi kod toga osjetili dosadu, onda bi to bila prava

zalost! Tako si ti ucinio dvije stvari koje nisi smio uciniti: ubrzao si stvari koje polagano idu izastajkuju, izdaleka si dopremio stvari u nase dvoriste, kuda ne spadaju, i one govore: 'Ne, nikad tineces putovati, Leno Auffmann, nikad ti neces vidjeti Pariz'. Ali ja sam to uvijek znala, zasto da mionda to govori? Bolje je da se to zaboravi i pusti da tee, Leo, i pusti da tee, je li?

Leo Auffmann se nasloni na stroj kao potporanj. Iznenaen brzo povuce ruku jer se opekao. Ato sad, Leno? upita.

Nije na meni da to kazem. Ja znam samo jedno: dokle god ta stvar bude ovdje, ja cu zeljeti daiziem, i Saul ce htjeti izici, kao sto je to ucinio prosle noci i protiv tvoje volje, sjesti u taj stroj dagleda te daleke stvari, i svaki put emo plakati i neemo biti obitelj prikladna za te.

Ne razumijem, rece on, kako sam se mogao tako prevariti. Daj da ja ispitam je li istinito stoti kae. On ^sjedne u stroj. Vi neete otii?

ena mu kimne. ekat emo, Leo.On zatvori vrata. U toploj je tami malo oklijevao, zatim pritisne puce i upravo se poceo

preputati tonovima glazbe kad izvana zauje vrisak.Vatra! Tata! Stroj se zapalio!Netko je obijao vrata. On skoci, udari glavom o strop i padne. Vrata su popustila i djecaci su ga

izvukli. Iza sebe je cuo muklu tutnjavu eksplozije. Cijela je porodica trcala. Leo Auffmann se okrenei zadihano ree: Saule, pozovi vatrogasce!

Lena Auffmann zaustavi Saula kad je potrao. Saule, ree. ekaj!Vinuo; se plamen i cula se nova mukla tutnjava. Kad se stroj temeljito upalio, Lena Auffmann

kimne. U redu, Saule, ree. Potri, zovi vatrogasce! ,Svatko tko je ista znacio dosao je da vidi vatru. Bio je tu djed Spaulding, i Douglas, i Tom, i

vecina stanara, i neki ljudi s druge strane gudure, i sva djeca iz sest stambenih blokova uokolo. A

djeca Lea Auffmanna stajala su pred proceljem kuce, ponosna zbog lijepih plamenih jezika sto suizbijali iz krova spremita.

Djed Spaulding je proucavao kuglu dima na nebu i upitao mirno: Leo, je li to bio vas strojradosti? ,

Za koju godinu, rece Leo Auffmann, stvorit cu ga i reci vam. Lena Auffmann je sada stajalau tami i promatrala kako vatrogasci tre po dvoritu,; spremite se uz grmljavinu uruivalo. '

Leo, rece ona, nece trebati stvarati cijelu godinu. Pogledaj oko sebe. Razmisli. Smiri semalo. A onda dodi i reci mi. Ja cu biti u kuci da stavim knjige natrag na police i odjecu natrag uormare. Pripremit cu veceru, okasnili smo s vecerom. Gledaj kako se smrklo. Hodite, djeco,pomozite mami.

Kad su se vatrogasci i susjedi razili, ostao je Leo Auffmann s djedom Spauldingom,Douglasom i Tomom, zami ljen nad ruevinama, koje su dogorjevale. Bucao je nogom po vlanompepelu i polako govorio to je imao rei.

Prva stvar koju naucite u zivotu jest da ste luak. Posljedn