REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI U KRIVIČNOM POSTUPKU

S A D R Ž A J

Strana U V O D

I – O PRAVN IM LIJEKOVIMA UOPŠ TE 1. POJAM, ZNAČAJ I ZADATAK PRAVNIH LIJEKOVA ................. 1

2. PRAVO NA ŽALBU – s aspekta međunarodnog prava o ljudskim pravima ........................... 5 2.1. Značaj i važnost međunarodnog prava u zaštiti ljudskih prava ............................................................ 5 2.2. Zaštita ljudskih prava prema glavnim međunarodnim dokumentima .................................................. 6 2.3. Opća deklaracija o pravima čovjeka (1948.) .......................... 6 2.4. Evroposka konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (1950.) ...................................................... 7 2.4.1. Opće naznake o Konvenciji (EKLJP) 2.4.2. Pravo na žalbu prema članu 13. EKLJP 2.4.3. Pravo na žalbu prema članu 2. Protokola 7 2.4.4. Pojam prava na pravnični postupak iz čl.6. st.1. EKLJP 2.4.5. Primjena prava na pravični postupak u žalbenom postupku 2.4.6. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966.)

3. OSNOVI PRAVNIH LIJEKOVA ........................................................ 22

4. VRSTE PRAVNIH LIJEKOVA .......................................................... 24

5. SUBJEKTI PRAVNIH LIJEKOVA .................................................... 25

6. OGRANIČENJA U POBIJANJU ODLUKE PRAVNIM LIJEKOM 28

7. OBIM POBIJANJA I RAZMATRANJA ODLUKE POBIJANE PRAVNIM LIJEKOM ..................................................... 29 7.1. Obim pobijanja odluke pravnim lijekom .............................. 29 7.2. Obim razmatranja odluke pobijane pravnim lijekom ............ 30 7.2.1. Uopšte 7.2.2. Zabrana preinačenja nagore (zabrana reformatio in peius) 7.2.3. Ispitivanje presude van okvira žalbe

2

8. DEJSTVO PRAVNOG LIJEKA ......................................................... 34 8.1. Devolutivno dejstvo ............................................................. 34 8.2. Suspenzivno dejstvo ............................................................. 35 8.3. Ekstenzivno dejstvo .............................................................. 36

9. FORMALNOSTI I UPOTREBE PRAVNIH LIJEKOVA ................... 39 9.1. Uopšte .................................................................................... 39 9.2. Sadržaj žalbe .......................................................................... 39 9.3. Nove činjenice i novi dokazi ................................................. 41 9.4. Rokovi za izjavu pravnog lijeka ........................................... 41 9.5. Predaja pravnog lijeka i dostavljanje na odgovor ................. 42 9.6. Odricanje i odustanak od pravnog lija i dopuna pravnog lijeka ............................................................. 43 II – REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI 1. ŽALBA NA PRESUDU PRVOSTEPENOG SUDA .......................... 44 1.1. Pojam i osnovi ........................................................................ 44 1.2. Bitne povrede odredaba krivičnog postupka kao osnov pobijanja presude žalbom ..................................... 46 1.2.1. Apsolutne povrede odredaba krivičnog postupka 1.2.2. Relativne povrede odredaba krivičnog postupka 1.3. Povrede krivičnog zakona ...................................................... 57

1.4. Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kao osnov žalbe na presudu ......................................... 60 1.5. Pobijanje presude zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu, kao i zbog odluke o objavljivanju presude ............. 62 1.6. Postupak po žalbi na presudu pred sudom prvog stepena . 62 1.6.1. Tehničke radnje prvostepenog suda 1.6.2. Odlučivanje prvostepenog suda po žalbi

1.7. Postupak po žalbi pred drugostepenim sudom ...................... 63 1.7.1. Postupak van sjednice 1.7.2. Postupak u sjednici vijeća 1.7.3. Rješavanje na pretresu pred drugostepenim sudom 1.7.4. Odluke drugostepenog suda po žalbi 1.7.5. Obrazloženje odluke drugostepenog suda kojom se ukida prvostepena presuda

2. ŽALBA NA PRESUDU DRUGOSTEPENOG SUDA .......................... 74 2.1. Slučajevi pobijanja drugostepene presude ............................... 74 2.2. Lica ovlašćena Za podnošenje žalbe protiv drugostepene presude i osnovi za pobijanje drugostepene presude ................ 74 2.3. Nadležnost i postupak pred sudom trećeg stepena ................... 75

3

3. ŽALBA NA RJEŠENJE .......................................................................... 76 3.1. Dozvoljenost i dejstvo žalbe na rješenje ................................... 76 3.2. Rokovi za žalbu i lica ovlašćena Za podnošenje žalbe protiv rješenja ................................................................... 78 3.3. Osnovi za pobijanje rješenja .................................................... 78 3.4. Postupanje sa žalbom i odluke po žalbi na rješenje ................. 79 3.5. Zabrana reformatio in peius ...................................................... 79 3.6. Beneficium cohaesionis ............................................................ 80

- ZAKLJUČCI ......................................................................................... 83

- LITERATURA ..................................................................................... 86

U V O D I – O PRAVNIM LIJEKOVI MA UOPŠTE 1. POJAM, ZNAČAJ I ZADATAK PRAVNIH LIJEKOVA Pravni lijekovi su vrsta pravnih sredstava kojima stranke i druga ovlašćena lica u krivičnom postupku pobijaju odluku suda o krivičnoj stvari koju smatraju nepravičnom ili nezakonitom, tražeći od suda pravnog lijeka da je izmijeni ili ukine.1 Pravni lijekovi (legal remedies, Rechtsmittel, remedia iuris) su procesne radnje subjekata u krivičnom postupku kojima se pobija sudska odluka s ciljem da se ukine ili izmijeni donošenjem nove sudske odluke.2 Pravni lijek je materijalizovani izraz nezadovoljstva određenom sudskom odlukom u obliku zakonskog pravnog sredstva.3 Pojedini autori definišu pravne lijekove „kao sredstva čiji je cilj otklanjanje pogrešnih sudskih odluka“4 ili „kao sredstva za pobijanje presuda“.5 Za razliku od ostalih pravnih sredstava koja stoje na raspolaganju strankama i drugim učesnicima radi ostvarivanja njihovih prava i interesa u krivičnom postupku (zahtjevi, prigovori, prijedlozi, molbe, pritužbe i sl.), pravni lijekovi su upravljeni protiv odluka suda. Pravnim lijekom pobija se odluka suda, dakle dokazuje njena nepravilnost ili nezakonitost i po tom osnovu od neposredno višeg nadležnog suda traži preinačenje ili ukidanje te odluke. Smatra se, naime, da ispitivanje jedne krivične stvari u dvije sudske instance pruža dovoljno jemstvo za pravilnost i zakonitost postupka, a takođe i za potpunu zaštitu prava i interesa stranaka u postupku.6 Značenje pravnih lijekova ogleda se i u pospješivanju efikasnijeg i kvalitetnijeg rada i postupanja sudskih organa, čime se bitno pridonosi sveukupnoj afirmaciji pravosuđa.7 U svakom slučaju, pravni lijek je moguć samo pod uslovom da je donijeta odluka u prethodnom stepenu i da ne postoji mogućnost da drugostepeni sud donese odluku umjesto prvostepenog. ___________________________________ 1 Za slične definicije pravnih lijekova, vidjeti: Vasiljević, str, 554; Grubač, II, str. 113; Milošević-Stevanović,

str. 353; Radulović, str. 370; Bejatović, str. 547 i Pavišić-Grozdani ć, str. 290. 2 Bubalović, dr Tadija: Pojam, opravdanje i cilj pravnih lijekova u krivičnom postupku, „Pravo i pravda“ ,

Sarajevo, broj 1-2/04, str. 156. 3 Jovančević, mr Nedeljko: Pravi lijek žalba na krivičnu p resudu p rvostepenog suda, Pravno-istraživački

centar, Beograd, 1997, str. 35. 4 Uporediti: Dimitrijević, str. 166; Marković, str. 475 i Munda, str. 392. U građanskom parničnom postupku:

Poznić, dr Borivoje: Građansko procesno pravo, Beograd, 1978, str. 289. 5 Petrić, dr Branko: Pravni lijekovi u krivičnom postupku, Drugo izdanje, Beograd, 1980, str.14. 6 Marina, dr Pant a: Pitanje instancija u krivičnom postupku, „Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu“ , Zagreb,

broj 3-4/60, str. 252. 7 Petrić, dr Branko: Pravi lijekovi u krivičnom postupku, op. cit., str. 10 i 11.

2

Kada se završi postupak u prvom stepenu, suđenje u daljim stepenima sulovljeno je upotrebom pravnih lijekova. Postojanje postupka pravnih lijekova, zavisi od volje lica ovlašćenih na njihovo podnošenje, s tim da ta lica određuju i obim i predmet odlučivanja, sem nekih izuzetaka (čl. 308 i 309).

Opravdanje upotrebe pravnih lijekova sadržano je i u izvjesnosti donošenja pravilnije odluke u postupku pravnog lijeka, koja se ogleda u više važnih čin jenica: izjavom pravnog lijeka krivični se predmet iznosi pred višu instancu u kojoj su sudije s većim znanjem i iskustvom i boljim objektivnim uslovima rada; pravilnost donesene odluke podvrgava se ocjeni dvaju različitih foruma; drugostepeni sud je kvalitativno bolji; druge sudije ponovo ispituju istu stvar, što znači da se odluka formira kroz više ispitivanja raznih lica; postoji mogućnost iznošenja novih činjenica i novih dokaza i sl.8 Opravdanje upotrebe pravnih lijekova nalazi se, prije svega, u potrebi što potpunijeg ostvarivanja osnovnog zadatka krivičnog postupka koji se sastoji u omogućavanju da se svaka krivična stvar riješi zakonito i da se donese pravilna i pravedna9 odluka. Ustanova pravnog lijeka motivisana je nastojanjima da svaka krivična stvar bude zakonito riješena, odnosno da se stvore procesne mogućnosti odlučivanja i dovođenja do pravilne i zakonite odluke. To se, međutim, ne može uvijek postići u postupku pred prvostepenim sudom, i to kako u pogledu utvrđivanja činjenica, tako i u pogledu primjene zakona na utvrđeno činjenično stanje. Greške su moguće bilo zbog propuštanja i nezakonitosti radnji samih stranaka, a tako i drugih učesnika u krivičnom postupku. Nezakonite i nepravilne odluke nastaju i zbog nesposobnosti i nezakonitog rada samih sudija, ali i zbog preopterećenosti sudija velikim brojem drugih predmeta. Bolja odluka drugostepenog suda očekuje se i zbog toga što je sporni predmet izložen ocjeni dvije instance, pa zato druge sudije ponovo ispituju istu stvar, a postoji i mogućnost iznošenja novih čin jenica i dokaza. Uz ovo, pravni lijekovi značajno doprinose ujednačavanju i pravilnijem shvatanju pojedinih istituta materijalnog i krivičnog procesnog prava. S tim u vezi, međunarodnopravna jemstva prava na žalbu predviđena su u članu 2 stav 3 tačka a) M PGPP i članu 2 stav 1 Protokola 7 uz EKLJP. Isto tako, pravo na žalbu je neodvojivo od prava na pravično suđenje iz člana 6 EKLJP. Na osnovu tih konvencijskih i ustavnih normi, svi procesni zakoni – krivični, parnični, upravni i drugi – neizostavno sadrže i odredbe o pravnim lijekovima, posebno o pravu na žalbu protiv prvostepenih odluka.10 U članu 13 EKLJP utvrđeno je da svako kome su povrijeđena prava i slobode predviđena u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i kada su povredu ovih prava i sloboda izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu. Evropski sud za ljudska prava je odredio da se zaštita pružena članom 13 treba protezati na svačiji sporni zahtjev da su njegova prava i slobode prema EKLJP povrijeđeni.11 ______________________________ 8 Bubalović, dr Tadija: Pojam, opravdanje i cilj pravnih lijekova u krivičnom postupku, op.cit., str. 16 9 Pravedna je svaka ona odluka kojom se „krivcu pravno osiguranim putem izrekne kazna, a nekrivac uopšte ne

podvrgne krivičnom gonj enju ili, pak, iz njega izađe netaknut“ . (Iz izlaganja K.Petersa za 52. godišnjicu njemačkih pravnika u Wiesbadenu, 1978, svezak I, München, 1978, str. C 9).

10 „Osim pozitivnih funkcija, treba podsjetiti da postoje i značajne opasnosti s kojima su pravni lijekovi povezani. Najčešća je predugo trajanje k rivičnog postupka. Taj postupak treba provesti u prihvatljivom vremens kom razmaku. Prevelike mogućnosti upotrebe pravnih lijekova mogu voditi slabljenju djelotvornosti krivičnopravnog sistema. Te i druge opasnosti, povezane s ustanovom pravnih lijekova, mogu negativno uticati na očekivano ostvarenje osnovnog cilja i opšte svrhe pravnih lijekova.“ (Bubalović, dr Tadija: Pojam, opravdanje i cilj pravnih lijekova u krivičnom postupku, op.cit., str. 168).

11 Evropski sud za ljudska prava, Klass i drugi v/s SR Njemačka, od 6. septembra 1978. godine.

3

Taj sud i Komisija za ljudska prava su dopustili široku slobodu ocjene države u određenju šta je „djelotvornost“: lijek mora biti djelotvoran u praksi kao i u zakonu, posebno u smislu da njegovo provođenje ne smije biti neopravdano ometano radnjama ili propustima nadležnih organa tužene države.12 Evropski sud je utvrdio da pojam „pravni lijek“ može stvarno sadržavati „grupu pravnih lijekova“ i pojasnio da pravni lijek može biti „podvrgnut izvornim ograničenjima okolnosti.“13 Kada pojedinac ima sporan zahtjev da je žrtva kršenja prava navedenih u EKLJP, on treba imati pravni liejk pred domaćim organom, i to kako da bi se odlučilo o njegovom zahtjevu, tako i zato da bi se, ako je to potrebno, omogućila žalba.14 I dosadašnji Dom za ljudska prava za BiH je zauzeo stav da pravni lijekovi koji su dostupni podnosiocu, moraju biti dovoljno sigurni ne samo u teoriji nego i u praksi, a ako nije tako, nedostajaće im neophodne dostupnosti i efikasnosti.15 Pravo na žalbu protiv sudskih krivičnih presuda nije samo ustavno i zakonsko pravo čovjeka i građanina već je i osnovno ljudsko pravo koje kao takvo predviđa i jamči i član 13 EKLJP, te posebno član 2 Protokola 7 uz tu konvenciju.16 Ustavni sud BiH, kao i Evropski sud za ljudska prava, nalaze da nije potrebno iscrpiti domaće pravne lijekove ukoliko se pokažu neefikasnim.17 Na primjer, ukoliko bi se pokazalo da je apelant podnio određeni zahtjev vrhovnom sudu entiteta na vrijeme, ali da je vrhovni sud neopravdano ili proizvoljno odbio odlučiti o tom pitanju, to bi, samo po sebi, predstavljalo povredu apelantovog prava na pravično suđenje, saglasno članu 6 stav 1 EKLJP, i njegovog prava na efikasan pravni lijek iz člana 13 EKLJP. U takvom je slučaju dovoljno da apelant iznese uvjerljiv dokaz da je jedno od njegovih prava povrijeđeno, kako bi imao pravo na efikasan pravni lijek kojim se može odlučiti u meritumu. Ustavni sud BiH nije u ovom pogledu nalazio da su sudovi obavezni direktno primjenjivati član 6 EKLJP, tako što će, između ostalog, omogućiti pristup sudu i u slučaju da zakonodavstvo to ne predviđa.18 Obim člana 2 Protokola 7 uz EKLJP19 je, u osnovi, određen konceptima „krivično djelo“ i „sud“, te riječima „osuda ili kazna“. Značenje riječi „krivično djelo“ tijesno je povezano za koncept „krivične optužbe“ iz člana 6 EKLJP. Zato je ispravno tvrditi da se član 2 Protokola 7 uz EKLJP, takođe, odnosi na disciplinske i administrativne kazne koje potpadaju pod obim člana 6 EKLJP. M eđutim, član 2 Protokola 7 uz EKLJP ne može da se primijeni na ______________________________ 12 Aydin protiv Turske, 1997. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1997. – VI 13 Evropski sud za ljudska prava, Leader v/s Švedska, 1987.godine 14 Evropski sud za ljudska prava, Silver i drugi v/s Ujedinjeno Kraljevstvo, presuda od 23. marta 1983. godine,

Revizija A, broj 61. 15 Kalik protiv BiH, Odluka o prihvatljivosti i meritumu, broj CH/98/764. 16 Prema prijašnjim shvatanjima, pravni je lijek, zapravo, bila povlastica, a ne pravo. Korišćenjem t e zakonske

pogodnosti (beneficium appellationis), stranke su „izvrš avale svoj e procesno pravo.“ (O tome: Ogorelica, dr Nikola: Zakonik o sudskom krivičnom postupku, Zagreb, 1929, str. 583 i 584).

17 Vidi odluku Ustavnog suda BiH, broj U 20/00 od 5. juna 2001.godine. 18 Npr. odluka Ustavnog suda BiH, U 19/00 od 4 juna 2001.godine, tač. 24 i 34 („Službeni glasnik BiH“ broj

27/01). 19 Prva rečeni ca člana 2 Protokola 7 uz EKLJP ukazuje da svako ima pravo na preispitivanje osude ili kazne.

Druga rečeni ca člana 2 Protokola 7 uz EKLJP naglašava da se ostvarivanje prava na žalbu reguliše zakonom, što znači da EKLJP prepušta da o modalitetima preispitivanje odluke u krivičnim stvarima odlučuje domaće zakonodavstvo. Drugi stav člana 2 Protokola 7 uz EKLJP reguliše tri izuzetka u odnosu na p ravo izloženo u prvom stavu. Prvi izuzetak odnosi s e na manje prestupe, drugi na slučajeve gdje j e u prvoj instanci optuženom licu sudio najviši sud, a treći – na slučajeve u kojima je p resuda objavljena nakon žalbe sa zahtjevom za oslobađanje. Dakle, suština pava i z navedenog člana j este da svakome mora da se omogući da višem sudu izjavi žalbu na odluku nižeg suda u krivičnim stvarima.

4

preventivne mjere, naloge za deportaciju i odluke koje se odnose na protjerivanje, ukoliko one ne sadrže elemente krivičnog zakona. Član 2 Protokola 7 uz EKLJP pretpostavlja postojanje „osude ili kazne“, s tim da ove pojmove treba tumačiti autonomno. Shodno tome, član 2 Protokola 7 uz EKLJP ne može da se primjenjuje ukoliko lice nije osuđeno i kažnjeno zbog nedostatka dokaza ili krivice.20

Evropski sud za ljudska prava smatra da pravilo iscrpljivanja efektivnih pravnih lijekova ne mora neophodno da zahtijeva sudsku presudu. U skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud BiH je tumačio član VI/3.b) Ustava BiH tako da, na primjer, prihvata prijave u predmetima gdje sud ne donese odluku u razumnom roku.21 Drugim riječima, zahtjev postojanja sudske presude, kao što je utvrđen u članu VI/3.b) Ustava BiH, mora se tumačiti na fleksibilan način.22 Slično praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelacija Ustavnom sudu BiH se mora dopustiti ako epelant dokaže da je iscrpio sve druge pravne lijekove, ukoliko su takvi dostupni ili ukoliko se dokaže da ne postoje drugi pravni lijekovi koji su efektivni i dostupni. Značajno je, dakle, da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova, takođe, zavisi od dostupnosti i efikasnosti pravnog lijeka. Postojanje predmetnih pravnih lijekova mora biti dovoljno izvjesno ne samo ut eoriji, već i u praksi, jer u suprotnom ne bi imali neophodnu pristupačnost i djelotvornost.23 Drugim riječima, pravilo iscrpljivanja svih pravnih lijekova nije apsolutno, niti se mora automatski primjenjivati.24 Mogu, prema opštepriznatim pravilima međunarodnog prava, postojati posebne okolnosti prema kojima se cijeni iscrpljivanje pravnih lijekova, odnosno koje oslobađaju apelanta od obaveze da iscrpi domaće pravne lijekove.25

Pošto je i u dosadašnjoj praksi Ustavni sud BiH u svojim odlukama naglašavao kao procesnu pretpostavku iscrpljenost „efektivnih“ pravnih lijekova, u noveliranoj poslovničkoj odredbi (član 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda BiH26) propisano je da iscrpljena pravna sredstva moraju biti „efektivna“. Ustavni sud je prihvatio jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, kao princip iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu, u smislu podnošenja apelacije u roku od 60 dana od dana prijema posljednje odluke. Taj princip se odnosi isključivo na efikasne i adekvatne pravne lijekove.27

Novim Pravilima Ustavnog suda (član 16 stav 2) predviđen je izuzetak u rješavanju apelacija i prije nego što je iscrpljen dopušeni pravni put, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava osnovnih sloboda koja štite Ustav BiH ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u BiH (npr. u slučaju kada o pravima i obavezama stranke nije odlučenu u razumnom roku28). M eđutim, iako ranije nije imao direktno propisanog ovlašenja, Ustavni sud

______________________________ 20 Odluka Ustavnog suda BiH, AP 157/05 od 17. februara 2005.godine 21 Vidi odluku Ustavnog suda BiH, U 23/00 od 2. februara 2001.godine, objavljenu u „Službenom glasniku

BiH“ broj 10/01. 22 Odluka Ustavnog suda BiH, AP 134/04 od 23. septembra 2005.godine 23 Vidi Evropski sud za ljudska prava, Akdivar protiv Turske, presuda od 30.avgusta 1996.godine, Izvještaji

1996-IV, stav 66. 24 Odluka Ustavnog suda BiH, AP 696/04 od 23. septembra 2005.godine 25 Vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine,

serija A, br.40, str. 18-19, paragraf 36-40. 26 „Službeni glasnik BiH“ broj 60/05. 27 Vidi rješenje Ustavnog suda BiH, U 15/01 od 4. i 5. maja 2001.godine 28 Vidjeti predmete Ustavnog suda BiH, U 23/00 od 2. februara 2001. godine („Službeni glasnik BiH“ broj

10/01) i U 15/03 (od 28. septembra 2003.godine).

5

je do sada izuzetno intervenisao unekoliko slučajeva, i to saglasno praksi Evropskog suda vezanoj za tumačenje „razumnog roka“ (propisanog članom 6 stav 1 EKLJP). Naime, između više elemenata koji čine sadržaj onoga što Evropski sud naziva „poštenim provođenjem pravde“ (the proper administration of justice), kao vrlo važan ističe se element razumnog roka, koji bi zahvaljujući EKLJP i praksi Evropskog suda trebalo postati pravnim standardom u svim zemljama potpisnicama EKLJP, uključujući i BiH. 2. PRAVO NA ŽALBU – s aspekta međunarodnog prava o ljudskim pravima

2.1. Značaj i važnost međunarodnog prava u zaštiti ljudskih prava

Zadaća međunarodnog prava, posebno u posljednje vrijeme, uz ostalo, je i zaštita ljudskih prava, posebno onih najvažnijih. Neporecivi temeljni vrijednosni sadržaji ljudskih prava doveli su do njihove internacionalizacije. Ljudska prava, kao osnovne, univerzalne vrijednosti ljudskog roda, postala su „potreba čovjeka“. M eđu takva prava spada i pravo na žalbu protiv nepravilnih sudskih krivičnih presuda koje bi, ako bi ostale neispravljene, mogle povrijediti i najvitalnija prava čovjeka kao što su pravo na život, slobodu, imovinu ili neka druga važna prava. Proučavanje teorije krivičnog procesnog prava i njezinih osnovnih instituta nužno uključuje barem kraći osvrt na problematiku zaštite ljudskih prava uopće, posebno onih prava predviđenih u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i njezinim protokolima. Danas svi napredni narodi i sve razvijene države svijeta žive u ozračju raznovrsnih ljudskih prava i gotovo je nezamislivo savremeno društvo bez razgrađenog mehanizma zaštite tih prava. Ta zaštita podrazumijeva jedinstvenu primjenu zakona prema svim ljudskim bićima i jedinstvenu pravnu zaštitu podjednako svih „neprekršivih“ ljudskih prava. Općecivilizacijska juridička postignuća na planu zaštite ljudskih prava pokazuju da je čitava međunarodna zajednica čvrsto odlučila putem svojih mehanizama štititi sva ljudska, prirodna i moralna prava čovjeka i građanina, neovisno o tome jesu li ona pojedinačno priznata u međunarodnom ili unutarnjem pravu. Ta i druga temeljna prava čovjeka pojedinačno su definisana u više međunarodnih dokumenata, prvenstveno u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka iz 1948.godine (čl.8.), Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine (čl. 6. i 13.), Protokolu 7 uz Konvenciju (čl.2.), M eđunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima iz 1996.godine (čl.2.) te nekim drugima. S tim u vezi treba također podsjetiti da je Evropski sud za ljudska prava (ESLJP), rješavanjem slučajeva kršenja ljudskih prava načelo zaštite temeljnih ljudskih prava uzdigao na razinu „općega načela prava Evropske zajednice“29 Ta međunarodna zaštita ljudskih prava, da bi bila djelotvorna, podrazumijeva:

a) postojanje djelotvornih pravnih sredstava,

______________________________ 29 Usp.slučajeve: Sauder v. City of Ulm, Suzialamt, (1969) E.C.R. 419, te Hauer v. Land Rhieinlamd-Pfalz,

(1979) E.C.R. 3727; prema: S.Rodin, Konstitucionalizacija evropskog prava ..., str.8, bilj.17

6

b) postojanje pravila (leges perfectae) kojima će se utvrđivati postojanje nekoga (ljudskog) prava,

c) postojanje komplementarnih normi s odgovarajućim sankcijama i d) postojanje propisane procedure za slučajeve njegove povrede.30

S tim u vezi postavlja se i p itanje kakav i koliki uticaj na unutarnje pravo jedne države imaju navedeni, ali i svi drugi, međunarodni dokumenti o ljuskim pravima? U većini država, propisno sklopljeni, potvrđeni i objavljeni međunarodni ugovori čine dio unutarnjega pravnog poretka31 i prema izričitoj ustavnoj odredbi po svojoj su pravnoj snazi iznad zakona. Pravne norme međunarodnog prava moraju se smatrati sastavnim dijelom unutarnjega pravnog poretka država članica (law of the land). Budući da norme evropskoga prava imaju veću pravnu snagu od normi nacionalnoga prava i da prema domicilnim zakonima predstavljaju lex superior, nacionalni ih sudovi moraju izravno primjenjivati.32 Dvojben je, dakle, slučaj u njihovoj primjeni kada oni, u materijalnom smislu, nisu saglasni s nacionalnim ustavnim standardima.33 2.2. Zaštita ljudskih prava prema glavnim međunarodnim dokumentima

Ljudska prava, pa tako i pravo na pravni lijek, konstitucionalizirana su u više međunarodnih dokumenata, prvenstveno u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka (1948.), Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (1950) i u M eđunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima (1966.). Bit će stoga korisno razmotriti pravo na žalbu s aspekta međunarodnog prava o ljudskim pravima u kontekstu navedenih dokumenata. 2.3. Opća deklaracija o pravima čovjeka (1948.) Opća deklaracija o pravima čovjeka, proglašena od Opće skupštine UN-a 10.decembra 1948.,34 „prva je sveopća međunarodna artikulacija temeljnih prava čovjeka“,35 koja je, smatra Krapac, dovela do svojevrsne evolucije međunarodnog prava o ljudskim pravima.36 Pored drugih prava predviđenih i zajamčenih tom deklaracijom, njome je u članu 8. posebno propisano da „svatko ima pravo na djelotvorna prava sredstva, putem nadležnih nacionalnih ______________________________ 30 Prema: D.Krapac, Pojam neovisnosti sudstva..., str.537. 31 U Velikoj Britaniji, Irskoj, Islandu, Norveškoj i Švedskoj Konvencija sama po s ebi nije dio unutrašnejg

pravnog poretka; prem a: D.Krapac, Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda ..., bilj.20 na str.10.

32 O tome: S.Rodin, Konstitucionalizacija evropskog prava: novi pravni poredak u svjetlu američkog iskustva, Zbornik PFZ, Zagreb, 43/1993., br.1, str.5 (u nast avku rada: S.Rodin, Konstitucionalizacija evropskog prava...).

33 O tim dvojbama: S.Rodin, Konstitucionalizacija evropskog prava ...., str.9 34 Opću dekl araciju o pravima čovjeka prihvatila je i proglasila Opća skupština UN-a rezolucijom 219 A (III),

10.dedembra 1948. 35 O tome posebice: D.Krapac, Pedeseta godišnjica Opće deklaracije o pravima čovjeka: njihovo ostvarivanje u

međunarodnom i unutarnjem kaznenom pravu, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Zagreb, br. 1/1999., str. 3

36 D.Krapac, Pedeseta godišnjica Opće deklaracije o pravima čovjeka ...., str. 3

7

sudova, zbog djela kojima se krše osnovna prava koja su mu podijeljena u ustavu ili zakonu“. Odredbom člana 8. Deklaracije u biti se daje svakom građaninu međunarodnopravno jamstvo zaštite njegovih osnovnih prava, propisanih zakonom i ustavom, koju može ostvariti upotrebom djelotvornih pravnih sredstava pred domaćim sudskim tijelima. Iz navedene odredbe proizilazi da svaka država mora ustanoviti djelotvorna unutarnjopravna sredstva, kojima će štititi osnovna prava i slobode pred domicilnim sudovima, ustanovljena ustavom i zakonima.37 Ta pravna sredstva mogu biti propisana u ustavnopravnom aktu države, ali ponajprije u procesnim (i materijalnim) propisima krivičnog karaktera. 2.4. Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (1950.) 2.4.1. Opće naznake o Konvenciji (EKLJP) Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP ili Konvencija) osnovni je i najvažniji dokument međunarodnog prava o ljudskim pravima. Usvojilo ju je Vijeće Evrope 4. novembra 1950. u Rimu, a stupila je na snagu 3. septembra 1953.38 Tom su se Konvencijom države potpisnice obavezale osigurati prava i slobode za sve osobe u svojoj državi, neovisno o državljanstvu, nacionalnosti ili prebivalištu. Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao „najistančaniji i najefikasniji ugovor o ljudskim pravima na svijetu“39 zajedno sa svojim protokolima, sadrži odredbe o zaštiti pojedinačno i skupno određenih ljudskih prava, uz ostalo i prava na upotrebu pravnoga lijeka. Za samoga građanina ona predstavlja pravnu osnovu da, u slučaju kršenja međunarodnih ______________________________ 37 D.Krapac, Pedeseta godišnjica Opće deklaracije o pravima čovjeka ...., str. 13 38 Izvorni engleski naziv toga glavnog pravnog akta Vijeća Evrope jest: Convention for the protection of human

righits and fundamental freedoms. Konvencija je više puta novelirana posebnim protokolima. Do sada ih je doneseno jedanaest. zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola br. 1, 4, 6, 7. i 11. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, od 22. oktobra 1997. (Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 6. iz 1999). Član 1. navedenog zakona glasi: „Potvrđuje se Konvencija za zaštitu ljudskih rpava i temeljnih sloboda, sastavljena u Rimu 4. novembra 1950. godine te izmijenjena u skladu s odredbama Protokola br.3., koji je stupio na snagu 21. septembra 1970., Protokola br.5. koji je stupio na snagu 20 decembra 1971. i Protokola br.8. koji je stupio na snagu 1. januara 1990. Protokol br. 2. o nadležnosti Evropskog suda za ljudska prava za davanje savjetodavnih mišljenja, sastavljen u Stasburgu 6. maja 1962., integralni je dio Konvencije od njezina stupanja na snagu 21. septembra 1970.“ Važnija djela o Konvenciji jesu: (1) Cohen-Jonathan, G., La convention europeenne des droits de homme (Aix-en Provence, Economica, 1989.), (2) Concil of Europe, Digest of Strasbourg caselaw relating to the European Convention on Human Rights (Koln Carl Heymanns Verlag, 1948.), (3) Council of Europe, Stock-taking on the European Convention o f Human Rights, A perioic note on the concrete results actieved under the Convention (1984.) and Supplements (Strasbourg, Council o f Europe), (4) Drzemczewdki, A., European Human Rights Convention in demestic law, A Comparative Study (Oxford, Clarendon Press, 1983.), (5) Frowein, J.A., and Peukert, W ., Europaische menschenrechtskonvention, EMRK-kommentar (Kehl, Englel, 1985.), (6) Matscher, F., and Petzold, H. (eds.), Protecting human rights: the European dimension, Studies in honeur o f Gerard Wiarda (Kold, Carl Heymanns Verlag, 1988.), (7) Van Dijk, P., and Van Hoof, G.J.H., Theory and practice o f the European Convention on Human Rights (Second edition), Deventer, Kluwer, 1990.

39 Tako: D.Gomien, Kratak vodič kroz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, Vijeće Evrope, Organizato r, Zagreb, 1996. (prijevod: dr Josip Kregar i mr. Dubravka Šimonović), str. 7

8

normi na njegovu štetu, potraži zaštitu pred nadležnim konvencijskim tijelima Vijeća Evrope.40 Pred tim tijelima, osim država potpisnica Konvencije, oni stiču status subjekta po međunarodnom pravu. Tom je dakle, Konvencijom uspostavljen „poseban mehanizam nadzora41 poštovanja konvencijskih odredbi“.42 EKLJP u čl. 6. st. 1. i čl. 13. te u čl. 2. Protokola 7 uz Konvenciju eksplicitno propisuje i razrađuje pravo na pravični postupak, odnosno pravo na pravni lijek, posebno pravo na žalbu u krivičnom postupku. Tako je članom 6. EKLJP propisano da svako ima pravo na pravično i nepristrano suđenje i da zakonom ustanovljeni sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima. EKLJP u članu 13. propisuje da svako čija su prava i slobode, priznate u Konvenciji povrijeđeni ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom, čak i kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.43 U vezi s članom 13. treba kazati da se ta odredba primjenjuje u slučajevima koji nastaju zbog izostanka djelotvornog pravnog lijeka „kada se radi o kršenju prava koja nemaju ni krivična ni građanska obilježja prema Konvenciji“.44 Protokol 7 uz Konvenciju45 u članu 2. propisuje da svako, osuđen od suda za krivično djelo, ima pravo od višega suda tražiti ponovno razmatranje svoje osude ili kazne. Ostvarivanje toga prava uređuje se zakonom. Od toga se prava zakonom mogu propisati iznimke za lakša krivična djela, ili u slučajevima kad je nekoj osobi u prvom stepenu suđeno pred najvišim sudom, ili ako je osuđena u povodu žalbe protiv oslobađajuće presude. ______________________________ 40 Riječ je o Sudu za ljudska prava i Komisiji za ljudska p rava. Ta su konvencijska tijela postojala sve do

donošenja Protokola 11, kojim je struktura tih tijela drukčije uređena tako da sada postoji Evropski sud za ljudska prava (ESLJP).

41 Mehanizam nadzora nad poštovanjem konvencijskih normi, u vrijeme njihova postojanja, provodili su: (1) Komisija za ljudska prava, (2) Sud za ljudska prava i (3) Ministarski odbor VE. Postupak pred tim tijelima provodio se u četiri faze: (a) odlučivanje Komisije za ljudska p rava (na nejavnoj sjedni ci) o dipustivosti pritužbe države čl anice ili individualne građanske pritužbe, (b) utvrđivanje pravno relevantnih činjenica (u kontradiktornom postupku), uz pokušaj Komisije da postigne „prijateljsko rješenje stvari“, (c) stadij postupka u kojem je Komisija iznosila svoj opširan izvještaj (stajališta) o postojanju povreda konvencijskih normi i predlagal a njihovo uklanjanje, (d) stadij u kojem je Ministarski odbor (iako samo političko tijelo) odlučivalo o tome je li postojala povreda konvencijskih odredaba ili nije postojala, ili je predmet ipak završavao pred Sudom za ljudska prava koji je donosio konačnu odluku; vidjeti: D.Krapac, Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava...., str. 6. O postupku pred Komisijom i Sudom vidjeti i: D.Janša, Zaštita ljudskih prava u okviru Evropskog savjeta, JRMP, 1-2/1989., str.76 i sl.

42 Djelatnost Suda za ljudska prava (ESLJP) moguće je usporediti s judikatorom federalnog Vrhovnog suda SAD, koji je najviši federalnis ud, ali i posljednja instancija u predmetima o kojima se p rethodno odlučivalo pred sudovima država čl anica. Kada je riječ o djelokrugu njihove nadležnosti, može se reći da oba suda uzimaju u rad samo ograničen broj predmeta i to ponajprije onih koji se odnose na zaštitu ljudskih i građanskih prava. Metodologija rada oba suda uglavnom je slična, a ogl eda se prije svega u velikoj selekciji predmeta o kojima odlučuje. Oba (sudska gremija“ donose vlastite postupnike. Oba postupaju po „proceduralnim normama heterogenog karaktera“ . Nakon usmene i javne rasprave odlučuju većinom glasova članova suda. Presude i Suda za ljudska prava i Vrhovnog federalnolog suda SAD „stvaraju pravila koja omogućuju izgrađivanj e prava na temelju judikature“ , što bi značilo da oba suda imaju „pravnostvaralačku“ ulogu. O tome opširnije: D.Krepac, Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava ..., str. 38-39.

43 Pod „pravnim sredstvima“ razumije se „skupina pravnih lijekova“. 44 Teško je protumačiti odredbu člana 13. Konvencije, teže nego bilo koju drugu konvencijsku odredbu. U

jednom slučaju Sud je zauzeo stajalište „da se zaštita pružena čl anom 13. treba protezati na svačiji sporni zahtjev kad su njegova prava i slobode prema Konvenciji povrijeđena“ (Klass i ostali protiv SR Njemačke – 1978). „Kada pojedinac ima sporan zahtjev da je žrtva kršenj a prava navedenih u Konvenciji, treba imati pravni lijek pred domaćom vlasti, i to kako zato da bi se odlučilo o njegovu zahtjevu, tako i zato da bi se, ako je to potrebno, omogućila žalba“ (Silver i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1983), prema: D.Gomien, 1995., str. 52.

45 Protokol 7 uz Konvenciju usvojen je u Strasbourgu 22 novembra 1984.

9

2.4.2. Pravo na žalbu prema članu 13. EKLJP Odredba člana 13. EKLJP predviđa pravo na učinkovito pravno sredstvo u slučajevima

povreda konvencijskih prava i sloboda.46 Njome se propisuje da svako čija su konvencijska prava povrijeđena ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelima. Ovim se članom pruža zaštita svakom zahtjevu ako se odnosi na bilo koju povredu bilo kojeg konvencijskog prava ili slobode. M eđutim, prema većini autora, potrebno je osigurati opće jamstvo na djelotvoran pravni lijek svakom onom tko tvrdi da je neko od njegovih prava ili sloboda povrijeđeno od vlasti ili pojedinca, neovisno o tome je li ono propisano u Konvenciji. Takvo bi jamstvo bilo u skladu s konceptom vladavine zakona, ali i ulogom samoga ESLJP. Međutim, zbog postojećih riječi „čija su prava i slobode, priznati Konvencijom, prekršeni“, očito je da član 13. ne sadrži tako opće jamstvo, jer iz dikcije te i takve odredbe proizilazi da se ova zaštita odnosi samo na slučajeve u kojima je riječ o kršenju nekoga od prava i sloboda iz Konvencije.47

Primjena člana 13. moguća je u slučajevima u kojima dolazi do izostanka (neosiguravanja) djelotvornog pravnog lijeka, a r iječ je o kršenju konvencijskih prava. Preduvjet korištenja tog prava jest, dakle, utvrđenje postojanja povrede neke konvencijske norme. Onaj ko prema članu 13. tvrdi da je povrijeđena Konvencija na njegovu štetu, mora pred nacionalnim tijelima vlasti raspolagati pravnim lijekom u povodu kojeg će se odlučiti o toj njegovoj tvrdnji i eventualno mu priznati naknadu. Član 13. jamči učinkovitu žalbu svakom ko tvrdi da su njegova prava i slobode iz Konvencije povrijeđeni.48 Ta odredba stvara obavezu i za državu članicu da osigura takve pravne lijekove kojima se ovo pravo može učinkovito ostvarivati.

Iz dikcije navedene odredbe proizilazi da je jamstvo ovog postupka akcesorno.49 Ako se građanin želi žaliti zbog povrede člana 13., uvijek se mora pozvati na neko drugo konvencijsko pravo zbog kojega želi podnijeti žalbu na osnovu člana 13. EKLJP. Pravo iz člana 13. jest individualno pravo, do čega je došlo relativno kasno budući da je prije bila predviđena samo obaveza država na korištenje samo određenih pravnih pomoći (Rechtsbehelf).50

ESLJP je u dva talijanska slučaja Calogero Diana /I /51 i Domenichini /I /52 utvrdio povredu čl.13. EKLJP, s obrazloženjem da postojanje institucije tzv. suca izvršitelja, koji postupa tokom izvršenja pravomoćne krivične osude, samo po sebi nije dovoljno za ispunjenje zahtjeva iz navedenog člana EKLJP ako „protiv njegovih odluka postoji samo remonstrativno pravno sredstvo, a ni ono ne omogućuje o tim odlukama kontradiktorno raspravljanje“.53 U turskom slučaju Aksoy /T/54 Sud je također utvrdio povredu čl. 13. zato što, unatoč teškoj povredi zabrane mučenja, turske vlasti nisu pokrenule istragu u tom slučaju, a u slučaju Aydin /T/55 _______________________________________ 46 Usp. J.Frowein – W.Peukert, EMRK – Kommentar ... (1996.), str. 426-433; P. van Dijk – G.J.H. van Hoof,

Teorija i praksa EKLJP ..., str. 656-670. 47 Vidjeti: presudu d 25. marta 1983., Silve and Others, A.61, str. 42; presudu od 26..marta 1987., Leander,

A.116, str. 29-30. Prema: P.van Dijk – G.J.H. van Hoof, Teorija i praksa Evropske konvencije o ljudskim pravima, III. izd., Mueller, Sarajevo, 2001, str. 658

48 Pretpostavku arguable claim ESLJP tumači vrlo restriktivno. O tome vidjeti odluke u slučaj evima Plattform Arzte i Powell und Rayner. Prema: J.Frowein – W.Peukert, EMRK – Komentar .... (1996.), str. 427.

49 Prema: J.Frowein – W.Peukert, EMRK – Kommentar ... (1996.), str.426. 50 J.Frowein – W.Peukert, EMRK – Kommentar ... (1996.), str.426. 51 Odluka br. 56/1995/562/648 od 15.11.1996. 52 Odluka br. 56/1995/607/695 od 15.11.1996. 53 Prema: K.Ambos – G.Ruegenberg, Novija praksa međunarodnih sudova...., str.978 54 Odluka br. 100/1995/606/694 od 18.12.1996. 55 Odluka Komisije 57/1996/676/866.

10

što su istragu o povredi konvencijskog prava vodile „mlako i nezainteresirano“56. Smisao odredbe člana 13. EKLJP kao konvencijske norme jest da ostvaruje naročit uticaj na unutarnje pravno uređenje svake države, čime bi se postigla koherentnost sustava nacionalne i međunarodne zaštite.57 Od posebnoga je, međutim, značenja da u unutarnjem pravu dobro funkcioniše sustav pravnih lijekova budući da se članom 13. upravo zahtijeva djelotvorna mogućnost žalbe pred nacionalnim tijelima vlasti. Djelotvoran žalbeni sustav pretpostavlja da nadležna instancija mora poništiti pobijanu odluku. Moguća je i samo naknada štete ili priznavanje zadovoljštine u nekom drugom obliku. Djelotvornost prava na žalbu ne znači da u svakom pojedinom slučaju moraju postojati i izgledi na uspješnost. Postupak pred žalbenom instancijom nije regulisan u članu 13., posebno nije propisana obaveza održavanja usmene rasprave. Pa ipak, žalitelju mora biti omogućeno saslušanje kako bi se saznalo za njegove argumente. Tijela vlasti ne smiju imati nikakav uticaj na instanciju odlučivanja.58 Postavlja se pitanje je li član 13. primjenjiv i protiv zakonodavca. ESLJP je zauzeo stav da član 13. nije primjenjiv kada povreda konvencijskog prava proizilazi iz samoga zakona. Naime, ne može se očekivati da države uvedu sudsko ili neko drugo slično preispitivanje zakona.59 U kojoj je mjeri primjenjiv član 13. kada je povredu konvencijskih prava počinio sud? To je posebno aktuelno kada krivični sudovi omalovažavaju posebna jamstva iz člana 6. stav 3. Primjenjivost člana 13. u takvim slučajevima dovela bi do toga da bi morala postojati mogućnost žalbe protiv postupka sudova kod druge žalbene instancije. Međutim, budući da član 6. stav 1. jamči punu neovisnost sudova, nedvojbeno je da se sudske odluke, kao i sami postupci pred sudovima, mogu preispitivati samo putem drugih sudova u postupku pravnih lijekova. Član 6. svojim tekstom ne predviđa nikakve instancije pravnih lijekova. ESLJP je zauzeo stav da je član 13. neprimjenjiv tamo gdje je povreda konvensijskih prava počinjena u sudskom postupku. U takvim je slučajevima jedino dužnost države osigurati instanciju pravnih lijekova pred kojom će se preispitivati i te povrede.60 Za sastav konvencijske zaštite vrlo je važno da državne instancije preispituju povrede konvencijskih prava prije nego što se podnese žalba prema članu 25. Na taj bi se način već u unutarnjem pravnom sustavu riješio velik broj slučajeva koji bi, u protivnom, doveli do žalbi ESLJP. Time bi se mogla ostvariti nadgradnja nacionalnoga prava te tako razviti dijalog između nacionalnih sudskih tijela i konvencijskih tijela.

2.4.3. Pravo na žalbu prema članu 2.Protokola 7 Odredba člana 13. EKLJP se ne odnosi na pravo pobijanja krivičnih osuda i odluka o kazni. To je pravo izvorno zajamčeno stavom 1. člana 2. Protokola 7, koji predviđa pravo svakoga tko je odlukom suda osuđen zbog krivičnog djela da zahtijeva da viši sud ispita osudu ili kaznu u skladu sa zakonom.61 Opseg člana 2. Protokola 7 u osnovi je, dakle, određen ______________________________ 56 Prema: K.Ambos – G.Ruegenberg, Novija praksa međunarodnih sudova...., str.978 57 Tako: Prema: J.Frowein – W.Peukert, EMRK – Kommentar ... (1996.), str.428. 58 Mogućnost žalbe mora postojati i onda kada je povredu počinila osoba koja je djelovala po službenoj

dužnosti. 59 Prema: J.Frowein – W.Peukert, EMRK – Kommentar ... (1996.), str.431. 60 J.Frowein – W.Peukert, EMRK – Kommentar ... (1996.), str.432. 61 P.van Dijk – G.J.H. van Hoof, Teorija i praksa EKLJP ...., str.645 i sl.

11

pojmovima „osuda ili kazna“, „viši sud“ i „preispitivanje u skladu sa zakonom“. Ta odredba pretpostavlja postojanje izrečene osude ili kazne, što znači da se ovaj član ne može primijeniti ako osoba nije osuđena ili kažnjena. S tim u vezi moguće je zaključiti da je značenje riječi „krivično djelo“ tijesno povezano s pojmom „krivične optužbe“ iz člana 6. Konvencije, povodom čega je ispravno, nadalje, utvrditi da se član 2. Protokola 7 također odnosi i na disciplinske i administrativne osude i kazne. Prema toj odredbi, svako ima pravo na preispitivanje osude ili kazne. Korištenje riječi „ili“ umjesto „i“ znači da u svakom predmetu nije nužno ispitivanje i osude i kazne. Npr. ako je osoba priznala da je kriva i potom osuđena, pravo na ispitivanje može biti ograničeno samo na kaznu. M eđutim, moguće je da je nužno ispitati i sam način na koji je dobiveno priznanje, tj. i samu osnovu presude. Ispitivanje same osude bez ispitivanja kazne, bilo bi moguće samo u onim slučajevima u kojima je optuženi proglašen krivim ali mu još uvijek nije izrečena kazna. Bilo bi stoga bolje kada bi umjesto riječi „ili“ i u čl. 2. Protokola 7 stajala riječ „i“, kao i u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima (čl. 14. st.5.). Stavom 1. navedenog člana propisano je da presudu mora donijeti „sud“, a ne tijela koja nisu sudovi u smislu odredbe člana 6. Konvencije, iako je strasburška sudska praksa usvojila stajalište da u prvoj instanciji krivične optužbe može utvrđivati i nesudsko tijelo, pod uslovom da je konačna odluka prepuštena sudu.62

2.4.4. Pojam prava na pravični postupak iz čl.6. st.1. EKLJP Pravo na djelotvoran pravni lijek proističe iz zajamčenoga prava na pravični postupak,63 koje Krapac smatra stožernim načelom krivično procesnog prava.64 O toj uskoj vezi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek svjedoće brojna stajališta izražena u većem broju predmeta o kojima su r ješavali Evropski sud za ljudska prava i Evropska komisija za ljudska prava,65 kao prijašnja konvencija tijela. To i jest razlog da se da ______________________________ 62 O tome: P.van Dijk – G.J.H. van Hoof, Teorija i praksa EKLJP ...., str.646 i sl. 63 O načelu pravičnog postupka pred krivičnim sudom vidjeti: D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.),

str. 83-94; Lj.Bavcon, Kaznenopravna zaštita prava čovjeka, HLJKPP, br. 2/1997., str. 395-402; A.Ashworh, Article 6... (1999.); str. 261-272; A.Uzelac, Hrvatsko procesno pravo ..., str. 1005-1030; S.Rodin, Ustanovpravni aspekti ..., str. 85 i sl.

64 D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.), str. 45. O pojmu, svrsi i podjeli načela kaznenog procesnog prava vidjeti: D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.), str. 43-94; W.Platzgummer, Grundzuge des österreichis chen Strafverfahrens, 3. Aufl., Springer, Wien – New York, 1990.; C.Roxin, Strafverfahrensrecht, 25. Aufl., C.H. Beck, München, 1998.

65 Pravna mišljenja objavljena u predmetima Suda za ljudska prava i Komisije za ljudska prava: pravo na pravično suđenj e (fair trial ): Granger v. U.K., March 28, 1990., Series A, No. 174; Kremzow v. Austria, September 21, 1993., Series A, No. 268-B; 17 E.H.R.R. 322; Brualla Gamez de la Torre v. Spain, December 19, 1997., to be published in R.J.D. 1997.; Gradinger v. Austria, October 23, 1995., Series A, No. 328-C.; Bulut v. Austria, February 22, 1996., R.J.D., 1996-II, No.3; Vermeulan v. Belgium, February 20, 1996., R.J.D., 1996-1, No.3; Ankerl v. Switzerland, October 23, 1996., R.J.D., 1996-V, No.19; Mantovanelli v. France, March 18, 1997., R.J.D. 1997-II, No.32.; Tbomann v. Swizrzerland, June 10, 1996., R.J.D., 1996-III, No.11; Ferrantelli and Santangelo v. Italy, August 7, 1996., R.J.D., 1996-III, No.12; Findlay v. U.K., February 25, 1997., R.J.D., 1997-I, No.30; De Haan v. Netberlands, August 26, 1997., RjD., 1997-IV, No.44.; Papageorgiou v. Greece, October 22, 1997., R.J.D., 1997-IV, No.54; National Provincial & Building Society and otber v.U.K., October 23, 1997., R.J.D. 1997-VI, No.55.; Jobn Murray v.U.K., February 8, 1996., R.J.D., 1996-I, No.1; Leutscher v. Netberlands, March 26, 1996., R.J.D., 1996-II, No.6.; Bulut v.Austria, February 22, 1996., R.J.D., 996-II, No.3.; Srallinger and Kuso v.Austria, April 23, 1997., R.J.D., 1997-II,

12

poseban prikaz i prava na pravični postupak iz čl. 6. st. 1. EKLJP, premda taj član izričito ne predviđa i pravo na pravni lijek, ali predstavlja širu konstruktivnu sferu provedbe toga prava. Iako pojam „pravičnosti“ spada među najspornije pojmove pravne filozofije i pravne teorije, njegovo osnovno značenje može se utvrditi i iz odredbe člana 6. EKLJP koja propisuje brojna pravila kojima se osigurava pošteno suđenje („pošteno provođenje pravde“). Za koji se postupak može kazati da je pravičan (engl. fair, franc. equitable)? Prema stajalištima judikature ESLJP i većini komentara EKLJP, to je onaj postupak koji svim subjektima jamči nekoliko temeljnih procesnih prava, ponajprije prava strankama koja će im omogućiti „ostvarivanje njihovih funkcija i kontrolu nad postupkom.“66 Pojam „pravičnog postupka“ u procesnopravnom smislu je pravni standard67 kojemu se u početku pripisivalo značenje nadzakonskoga načela. Tako je u slučaju Delcourt /B/ iz 1970. ESLJP zauzeo stajalište da pravo svake osobe na „pravičan postupak“ pred sudom u tolikoj mjeri „nadilazi ostale vrijednosti demokratskoga društva“ da ne može biti derogirano ni zbog,inače legitimnih, „interesa državne sigurnosti ili javnog reda i mira, radi sprečavanja nereda i zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih“ (čl.11 st. 2 EKLJP).68 Pojam „pravičnog postupka“ može se razumjeti i kao materijalnopravni i kao procesnopravni pojam. Načelo „pravičnog psotupka“ usmjereno je i na zakonodavca (zbog njegova nužnog „samoograničavanja“), i na suca (zbog pravilnoga tumačenja i primjene propisa krivičnog procesnog prava). Postojanje „pravičnog“ postupka nije vezano za pitanje tačnosti njegova ishoda, nego za „njegovu konstrukciju koja procesnim sudionicima mora zajamčiti jednake mogućnosti uticanja na taj ishod.“69 Pojam prava na „pravični postupak“, s obzirom na visok stepen apstrakcije, sam za sebe popraćen je samo „moralnim sankcijama“. Ako se želi pretvoriti u pravno načelo („pozitivirati“ ga), mora se specificirati i konkretizirati kao i drugi pravni pojmovi.70 ______________________________

No.35.; Werner v.Austria and Szucs v.Austria, November 24, 1997., R.J.D. 1997-VII, No.56.; Procola v.Luxemburg, September 28, 1995., Series A, No.326; 22 E.H.R.R. 193; Bulut v.Austria, February 22, 1996., R.J.D., 1996-II, No.5., prema: Karen Reid: A.Practitioner s quide to the European convention on human rights, London, Swee & Maxwell, 1998. Pravo na dj elotvorni pravni lijek (effective remedy): Pouell and Rayner v.U.K., February 21, 1990., Series A, No.172; 12 E.H.R.R. 355; Verenigung Demokratischer Soldaten Österreichs v. Austria, December 19, 1994., Series A, No. 302; Akdivar v. Turkey, September 16, 1996., R.J.D., 1996-IV, No.15; Cbabal v. United Kingdom, November 15, 1996., R.J.D., 1996-V, No.22; Aksoy v.Turkey, December 18, 1996., R.J.D., 1996-IV, No.26; Valsamis v. Greece, December 18, 1886., R.J.D., 1996-VI, No.27; D v.U.K., May 2, 1997., R.J.D., 1997-III, No.37; Nalford v.U.K., June 25, 1997., R.J.D., 1997-III, No.39; Aydin v.Turkey, September 25, 1997., to be published in R.J.D., 1997-VI, No.50; Mentes v.Turkey, November 28, 1997., to be published in R.J.D. 1997; Camenind v. Suitzerland, Decembar 16, 1997., to be published in R.J.D. 1997.; Kaya v. Turkey, February 19, 1998., to be published in R.J.D. 1998., prema: Karen Reid: A Practitioner s quide to the European convention on human rights, London, Sweet & Maxwell, 1998.

66 O tome: K. Ambos – G. Ruegenberg, Novija praksa međunarodnih sudova ..., str. 969, prim.prev. D.K. 67 O postanku ovoga pravnog standarda opširnije vidjeti: D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.), str. 86.;

K. Ambos – G. Ruegenberg, Novija praksa međunarodnih sudova ..., str. 967, prim.prev. D.K., bilj. 93 na str.968.

68 Prema: K. Ambos – G. Ruegenberg, Novija praksa međunarodnih sudova ..., str. 967, prim.prev. D.K., str. 968-9.

69 Tako: D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.), str. 85; 70 O tome: D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.), bilj. 14 str. 8.; Ova je specifikacija i konkr etizacija u

hrvatskom pravnom poretku postala posebno aktualna nakon p ristupanja Republike Hrvatske Europskoj konvenciji za zaštitu temeljnih prava i sloboda, s obzirom na njezinu izričitu odredbu o pravu na „pravični postupak“ pred sudom (čl. 6. st.1.).

13

Tretirajući načelo „pravičnog postupka pred krivičnim sudom“ kao najvažnije načelo krivičnog procesnog prava,71 Krapac navodi da ga je kao takvo valjalo tražiti u području pravnih standarda koji osiguravaju ne samo „unutarnju logiku te pravne grane“ nego i „visok stupanj njegove autonomije prema konkretnoj državnoj organizaciji“.72 Takvo stožerno načelo, prema tom autoru, jest upravo načelo „pravičnog postupka“.73 U racionalnom i humanom krivičnom postupku, u kojem se odluka o krivnji i eventualnoj kazni donosi na temelju potpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pravilne primjene zakona, mora postojati takav odnos između počinitelja krivičnog djela i države, kojoj pripada pravo javnoga kažnjavanja, kojim će se udovoljiti „normativnim očekivanjima“74 članova društvene zajednice na način da se to pravo primjenjuje „pravično prema svima“.75 To će se postići jedino u postupku u kojem će se zajamčiti da će država prema svakom svom procesnom protivniku „postupati na način koji on od nje može legitimno zahtijevati“.76 Takav sustav odnosa sadržan je u njezinim autoritativnim „normativnim standardima“77 koji su propisani i za krivični postupak. ______________________________ 71 Važeća načela kaznenog procesnog prava Krapac dijeli na: (a) načela koja s e odnose na pokretanje i

započinjanj e kaznenog postupka i (b) načela koja se odnose na vođenj e kaznenog postupka. U načela koja se odnose na pokret anje i započinjanje kaznenog postupka spadaju: (1) akuzatorno (optužno) načelo, (2) načelo ofi cijelnosti kaznenog progona i (3) načelo legaliteta kaznenog progona. U načela koj a se odnose na vođenje kaznenog postupka spadaju: (1) inkvizatorno (istražno) i raspravno načelo, (2) načelo usmenosti glavne rasprave, (3) načelo neposrednosti, (4) načelo slobodne ocjene dokaza i (5) načelo javnosti sudske rasprave. U posebna načela koja se odnose na ustrojstvo kaznenih sudova spadaju: (1) načelo sudačke neovisnosti i (2) načelo sudjelovanj a laika u kaznenom postupku. Kao stožerno načelo kaznenoga procesnog prava Krapac navodi načelo pravi čnog postupka pred kaznenim sudom. O pojmu i značenju načela kaznenog procesnog prava opširnije vidjeti: D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.), str. 49-54; Krapac smatra da je „načelo materijalne istine“ , zbog svoje „političke insturmentaliziranosti“, danas neprihvatljivo. U prijašnjim razdobljima ono je u kaznenom procesnom pravu represivnih država predstavljalo „normativni plašt za sirovu državnu moć“ , koja je, zanemarujući p rocesne forme,neograničenomogla svakoga proglasiti kazneno k rivim te ga (počinitelja“ ) progoniti i kazniti, i to prema političkim prosudbama o tzv. „državnim interesima“.

72 D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.), str. 45; 73 D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.), str. 45; O tom načelu opširnije vidjeti str. 83-94. 74 Što se razumije pod „normativnim očekivanjem“ ? Pod tim očekivanjem razumije se „kod neodređenog kruga

članova zajednice stabilizirano očekivanje da će se ponašanj e generalnog, ne konkretiziranog kruga adresat a, odvijati prema zahtjevu neke norme“ ; prema: D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.), bilj. 75 na str. 84. Usp. E.Pusić, Društvena regulacija, Globus, Zagreb, 1989., str. 237 i sl. Ustavni sud RH u svojoj odluci U-I.659/1994, U-I.146/1996, U-I-228/1996, U-I-508/1996, U-I-589/1999. od 15. marta 2000. o ukidanju nekih odredaba ZDSV zbog njihove nesaglasnosti s Ustavom RH, vrlo s e određeno izj asnio i o sadržaju sintagme „normativno očekivanje“ , pa je tako posebno naveo da s e“... vladavina prava, kao najviša vrednota ustavnog poretka RH.. ne smije postovjećivati samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja tijela državne vlasti .... (nego sadrži) i dopunske zahtjeve koji se tiču samog zakona i njihova sadržaja; u tom smislu .... zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. One moraju biti primjerene legitimnim očekivanjjima stranaka u svakom konkretnom slučaju u kojem se zakon na njih neposredno primjenjuje.... Načelo vladavine rpava bit će poštovano s amo ako zakonske odredbe budu dovoljno određene i prema oniima na koje se odnose, kako u pogledu njihovih prava i obaveza, tako i u pogledu postupka u kojem se o tim pravima i obavezama odlučuje, a posljedice koje će izazvati u konkretnom slučaju primjerene legitimnim očekivanjima stranaka na koje se primjenjuju“ . Ova je odluka Ustavnog suda RH kao vrlo značajna citirana i u: D.Krapac, Kazneno-procesno p ravo ...(2000.), bilj. 75. na str. 84;

75 O tome: D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.), str. 84; 76 D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.), str. 84; 77 D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.), str. 84;

14

Postupanje prema pojedincu u skladu s autoritativnim pravnim standardima predstavlja sredstvo za ostvarenje „pravičnog tretmana“, odnosno „pravičnog postupanja“ u postupku u kojem mu država ima pravo odrediti kaznu.78 Da bi se s pravom moglo govoriti o „pravičnom postupku“, potrebno je:

a) ustanoviti i provoditi postupne radnje koje će jamčiti tačnu primjenu tih standarda; b) ustanoviti institucionalna tijela koja će te radnje poduzeti i pravne standarde

objektivno protumačiti i primijeniti, i c) da se napetost između težnje za ekonomičnošću i učinkovitišću postupka te težnje

sa zaštitom različitih drugih standardda razriješi prema „razmjernosti u važnosti suprotstavljenih objektivnih vrijednosti u slučaju“.

Jedino u slučaju ispunjenja tih uvjeta i njihovoj primjeni u tako konstruiranom kaznenom postupku može se govoriti o „pravičnom postupku“.79 Načelo „pravičnog postupka“ u krivičnim stvarima sadržajno znači: zabranu razlikovanja između stranaka u krivičnom postupku „koje bi umanjivalo ili ograničavalo njihova prava bez opravdanja u razlikama između njihova procesnog položaja“; utvrđivanje krivnje počinitelja krivičnog djela i eventualne kazne mora se provesti prema „autoritativnim pravnim standardima“,80 kazneni se postupak mora voditi pred tijelima „samostalne i neovisne državne sudske vlasti“; okrivljeniku se u potpunosti mora omogućiti odbrana „otklanjanjem (kompenzacijom) nejednakosti81 između njega i državne represivne vlasti“.82 Sastavni opšti elementi pojma „pravičnog postupka“, kao stožernog načela kaznenog procesnog prava, zajednički svim sudskim postupcima jesu: pravo stranke da bude prisutna radnjama u postupku te saslušana prije donošenja odluke (audiatur et altera pars); pravo stranke da u postupku poduzima sve radnje koje može poduzimati njezin protivnik (tzv. jednakost oružja); sudske se odluke ne smiju temeljiti na nezakonitim dokazima; sudske odluke moraju biti obrazložene. Posebni elementi „pravičnog postupka“, koji vrijede samo za krivični postupak, jesu pretpostavka okrivljenikove nedužnosti te posebna jamstva orkivljenikove odbrane.83 U slučaju Colozza c/a Italije84, u kojem je tužitelj pred talijanskim sudovima bio osuđen u odsutnosti kao „nedostupan državnim tijelima zbog skrivanja“, ESLJP je najrpije utvrdio da su talijanske vlasti „vrlo površno ispitale je li nemogućnost nekoliko dostava poziva Colozzi ______________________________ 78 Prema: D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.), str. 84; 79 O tome posebno: D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.), str. 84-85; 80 Prema engleskom pravnom piscu Galliganu, autoritativni pravni standardi rezultat su „ustavu sukladnih

postupaka, priznati su kao takvi a odluka na njima utemeljena smatra s e pravilnom i legitimnom“: D.J.Galligan, Due Process and Fair Procedures ..., str.25, prema: D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.), bilj. 78 na str. 85;

81 Riječ je ne samo o faktičnim već i o pravnim nejednakostima. Okrivljenik nije samo stranka nego i izvor saznanja o činjenicama koj e se utvrđuju u kaznenom postupku: D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.), str. 85; bilj. 79.

82 O sadržajnim elementima „pravičnog postupka“ vidjeti: D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.), str. 85;

83 O općim elementima pojma „pravičnog postupka“ opširnije vidjeti: D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.), str. 86-94. Posebna jamstva okrivljenikove odbrane s adržana su u odredbi čl. 6. st. 3. EKLJP. Zakon o kaznenom postupku, ali i drugi hrvatski postupovni propisi, vrlo određeno propisuju posebna jamstva okrivljenikove odbrane u kaznenom postupku. Vidjeti: čl.4., 97. st.4., 174. st.4., 177. st.5., 225.st.2., 320.st.1. i 2., čl. 225. st.2., 286.st.3., čl.5., 62., 66. st.1., 177.st.4., 177.st.5., 213.st.2., 225.st.2., 320.st.4., te neke druge.

84 Presuda od 12.II 1985., Serija A, 89.

15

doista otvorila mogućnost suđenja u odsutnosti“ prema nacionalnim propisima i u tom smislu donijele prebrz pozitivan zaključak. ESLJP je, nadalje, utvrdio da su se u konkretnom slučaju talijanski instancijski sudovi „posve oglušili o tužiteljeve tvrdnje u pogledu netačnosti konstatacija njegova navodnog skrivanja od državnih vlasti i time mu na kraju skroz uskratili pravo na sudsku zaštitu“. I u slučaju G.&L. Bricmont c/a Belgije85 ESLJP je utvrdio da je Belgija povrijedila odredbu čl. 6. st. 1. EKLJP, našavši da „belgijski kazneni postupak nije jamčio okrivljenicima pravo na suočenje s tužiteljem, odnsno njegovim svjedocima te omogućavao nekritičnu upotrebu neformalnih svjedočkih iskaza u dokaznom materijalu“.86 Načelo jednakosti oružja znači da svaka stranka u krivičnom postupku ima pravo poduzimati sve radnje koje može poduzimati i njezin protivnik, čime se onemogućava „neopravdana diskriminacija između stranaka.“87 Krapac smatra da se taj zahtjev u hrvatskom krivičnom pravu potpuno adekvatno ne bi mogao označiti izrazom „jednakost oružja“ između stranaka, zbog nejednakih njihovih procesnih usloga. Bilo bi ispravnije pod njime razumjeti samo „načelnu zabranu promjene položaja jedne od stranaka u krivičnom postupku koja promjena ne bi bila opravdana razlikama u njihovu procesnom položaju“.88 Ovo načelo strankama daje prije svega pravo predlaganja, pribavljanja i izvođenja dokaza u svoju korist. Treba, međutim, kazati da o dokaznim prijedlozima stranaka sud odlučuje u skladu s interesom racionalnoga i ekonomičnog postupanja u krivičnom postuku (čl.297. st.2.), što znači da te prijedloge može i odbiti. Sastavni element „pravičnog postupka“ je i zahtjev da se sudske odluke ne smiju temeljiti na nezakonitim dokazima.89 To je poseban oblik zaštite temeljnih prava okrivljenika u krivičnom postupku. Na nedopustivo korištenje nezakonitih dokaza, uz ostalo, upozoreno je i u više presuda ESLJP. Tako je Sud svojom presudom od 6. decembra 1988.90 u slučaju Barberá, Messegué i Jabardo c/a Španjolske, ustanovio da su španjolska represivna tijela i sud u ovom slučaju tužiteljima „namjestili kratak postupak“ upotrijebivši osudu „nezakonito pribavljene dokaze“ te da su time povrijedili odredbu čl. 6. st. 1. EKLJP. Naime, španjolski je sud proglasio trojicu počinitelja krivima za teroristički delikt (otmica sa smrtnom posljedicom) premda su se oni branili da im je policija priznanja iznudila mučenjem u stadiju izvida, da je predmet ustupljen na nadležnost drugom sudu uz njihovo prebacivanje iz Barcelone u M adrid noć prije glavne rasprave, da su se događale iznenadne promjene u sastavu sudskoga vijeća, da je u pitanjui bila kratkoća i površnost glavne rasprave (koja je trajala svega jedan dan), posebno da je pročitan iskaz nedostupnoga „krunskog svjedoka“ koji je prethodno bio nepropisano ispitan. Zbog tih propusta ESLJP je zaključio da je španjolski sud time povrijedio navedenu konvencijsku normu na štetu tužitelja.91 Uspješna finalizacija pravičnog postupka jest donošenje obrazložene sudske odluke.92 ______________________________ 85 Presuda od 07.VII 1989., Serija A, 158. 86 O tim odlukama opširnije vidjeti: D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.), str. 88; 87 D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.), str. 88; 88 O tome posebice: D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.), str. 88-89; 89 O iznimci od te zabrane u korist okrivljenika (načelo quod in favorem alicuius constitutum est, non potest in

perniciam eius retorquere), vidjeti: D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.), bilj.87 na str. 90; 90 Presuda od 06.12.1988., Serija A, 146. 91 Odluka opširnije citirana u: D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.), str. 90; 92 Zakon o kaznenom postupku u više svojih odredaba propisuje dužnost tijela kaznenog postupka, posebice

suda, da obrazlože svoje odluke: čl.103. st.2., 174. st.1., 182. st.1., 213. st.1., 280., 297. st.5., 359. st. 6.-10., 391.

16

Valjanim obrazloženjem sudskih odluka postiže se: višestruko jamstvo pravičnog postupanja; kakvoća odluke;93 stvaranje informacijske osnovice za odluku;94 potvrda časti i dostojanstva subjekta o čijim pravima se odlučuje“.95 S tim u vezi vrlo je značajna i odluka ESLJP donesena u slučaju Hadjianastassiou c/a Grčke.96 U tom je predmetu grčki prizivni vojni sud osudio vojnog inženjera zbog krivičnog djela neovlaštenog otkrivanja vojne tajne. Obrazloženje donesene presude predsjednik sudskoga vijeća iznio je vrlo sažeto, iznoseći pritom razloge koji ne proizlaze iz raspravnoga zapisnika. Optuženiku je, osim toga, ostavljen toliko kratak rok za pravni lijek protiv te presude da je on za stvarne razloge svoje osude saznao tek nakon isteka tog roka. Zbog tih propusta ESLJP je presudio da navedeno postupanje predsjednika vijeća vojnoga suda krši obavezu nacionalnih sudova prema čl.6. st.1. EKLJP da „dostatnom jasnoćom izlože razloge svoje odluke, što je neizostavna pretpostavka uspješnoga korištenja optuženikova prava na pravni lijek“.97 2.4.5. Primjena prava na pravični postupak u žalbenom postupku Pravo na pravični postupak pred krivičnim sudom (right to a fair trial),98 koje čin i temeljni sadržaj člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima (Konvencija), primjenjivo je i u žalbenom postupku iako ta konvencijska odredba ne jamči pravo na žalbu kao sastavnicu toga prava, uz ostalo i zbog toga što pravo na djelotvoran pravni lijek proističe iz zajamčenoga prava na pravično suđenje.99 Naime, u državama u kojima domaći zakon predviđa žalbu protiv osude ili kazne, bilo zbog čin jeničnih ili pravnih nedostataka, žalbeni se postupak mora tretirati kao produžetak sudskog postupka (an extension of the trial process) te u vezi s tim podlijegati uslovima vođenja tog postupka koje sadrži odredba člana 6. stav 1. Konvencije.100 Takvo stajalište Evropski sud za ljudska prava (Sud) izrazio je u slučaju Delcourt v. Belgium.101 U toj presudi Sud je zauzeo stajalište da „krivična osuđujuća presuda nije stvarno utvrđena sve dok oslobađajuća ili osuđujuća odluka ne postane konačna. Krivični postupci čine cjelinu i moraju, na uobičajeni način, okončati u izvršnoj odluci... Tačno je da Konvencija ne prisiljava ugovorne države da uspostave apelacijske ili kasacijske sudove. Ipak, od države koja uspostavi takve sudove traži se da osigura da osobe podložne zakonu uživaju pred tim sudovima osnovna prava zajamčena u članu 6.“ Žalbeni postupak nije dakle zasebni, odvojeni postupak već nastavak glavnog krivičnog postupka jer se konačna odluka o predmetnoj krivičnoj stvari može ______________________________ 93 Sama obaveza obrazl aganja p resude potiče sud da bolje utvrdi činjenično st anje i ispravnije p rimjeni pravnu

normu, čime se strankama daju veći izgledi na „pravično postupanje“. 94 Na osnovi te informacijske osnvice stranke stiču mogućnost potpunije kritičke analize donesene odluke te

time uspješnije njezino pobijanje pravnim lijekovima. 95 O tome: D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.), str. 90-91; D.J. Galligan, Due Process and Fair

Procedures...., str. 431 i sl. 96 Presuda od 26.VI 1992., Serija A, 252. 97 Prema: D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.), str. 91; 98 Zbog poteškoća u adekvatnom prevođenju sintagme pošten postupak uobičajeno je da s e u većini strane

pravne literature koristi engleski izraz fair. 99 O načelu pravičnog postupka pred kaznenim sudom vidjeti: D.Krapac, Kazneno-procesno pravo ...(2000.),

str. 83-94; A.Uzelac, Hrvatsko procesno pravo...., str.1005-1030; S.Rodin, Ustavnopravni aspekti..., str.85 i sl. 100 O tome: Ben Emmerson – Andrew Ashworth: Human Rights and Criminal Justice, First Edition, London,

Sweet&Maxwell, 2001., str.515 (u nastavku rada: B.Emmerson – A.Ashworth, Human Rights and Criminal Justice...).

101 Vidjeti druge odluke navedene u bilj. 727 kod P.van Dijk – G.J.H. van Hoof, Teorija i praksa EKLJP...., str.396.

17

donijeti tek okončanjem i te faze postupka. Naime, u krivičnim predmetima optužena osoba „ne nestaje sa scene“ u slučaju podnošenja žalbe protiv presude suda prvoga stepena. Ona je itekako zainteresirana za ishod i tog postupka budući da se presuda žalbenog suda može na različite načine odraziti na njezin pravni položaj. Tako, ona gubi položaj (nepravomoćno) osuđene osobe kada se npr. odluka vrati sudu prvoga stepena na ponovno suđenje. Ili zbog ukidanja oslobađajuće presude, oslobođena osoba ponovno dobija status optužene osobe. Najdirektniji uticaj na pravni položaj optuženika ima odluka žalbenog suda kojom se odbija kao neosnovana žalba žalitelja i potvrđuje oslobađajuća presuda ili osuđujuća presuda.102 Odluke žalbenog suda time postaju odlučujućima za optuženika. Zato Sud i zaključuje da bi bilo teško zamisliti da ti žalbeni postupci ne budu u okviru člana 6. stav 1. Konvencije. U svakom demokratskom društvu, u okviru značenja primjene Konvencije, pravo na pravični postupak zauzima istaknuto mjesto pa restriktivno tumačenje odredbe člana 6., koje se ne bi protezalo i na žalbeni postupak, ne bi odgovaralo cilju i svrsi te odredbe. U istoj presudi Sud je posebno naglasio da se član 6. stav 1. mora primjenjivati i u žalbenom postupku kao produžetku jedinstvenoga krivičnoga postupka koji ne završava sve do pravomoćno presuđene krivične stvari. M eđutim, način na koji se pravo na pravični postupak primjenjuje u žalbenom postupku mora ovisiti o posebnostima tog postupka. Pitanje osiguranja (uslova) pravednosti suđenja, odnosno pitanje primjene prava na pravični postupak nije nužno isto u žalbenom postupku kao i u postupku pred sudom prvog stepena. U slučaju Monnell and Morris v. United Kingdom,103 Sud je jasno istaknuo da način primjene člana 6. u žalbenom postupku ovisi od posebnih značajki tog postupka koje su propisane domaćim zakonima, prvenstveno u pogledu posebne usluge i cilja koje ostvaruju žalbeni sudovi. Prije utvrđenja pravilne (zadovoljavajuće) primjene uslova iz člana 6., Sud je izrekao mišljenje da je potrebno razmotriti: 1) značenje žalbenog postupka u kontekstu krivičnih postupaka kao cjeline, 2) opseg ovlaštenja žalbenog suda te 3) način na koji su interesi žalitelja prezentirani i zaštićeni u praksi.104 Iz navedenog treba zaključiti da primjenu (jamstvo) odredbe člana 6. Konvencije treba prilagoditi posebnostima žalbenog postupka, posebno onda kada se žalba podnosi zbog povrede zakona. Na primjer, tamo gdje je žalbeni sud pozvan da ispita činjeničnu osnovicu presude, uslovi pravednosti trebali bi biti podjednaki uslovima koji se traže za krivični postupak pred sudom prve instancije. Takvo stanovište Sud je zauzeo u slučaju Ekbatani v. Sweden.105 I u nekoliko naknadnih odluka Sud je potvrdio pravilo da se kod primjene odredbe člana 6. „mora voditi računa o cjelovitosti postupka u domaćem zakonskom sustavu i ulozi apelacijskih sudova“.106 Istaknuto je i to da se član 6. ne primjenjuje samo pri utvrđivanju stvarne osnovanosti žalbe, već i u postupku davanja dopuštenja za podnošenje žalbe u državama u kojima je propisana i ta mogućnost. Sud je u slučaju Monell and Morris v. United Kindom potvrdio da su „molbe za dopuštenje podnošenja žalbe činile sastavni dio utvrđivanja krivičnih optužbi.“ ______________________________ 102 O tome opširnije vidjeti presudu ESLJP u slučaju Delcourt v. Belgium: (1979-80) i E.H.R.R. 335 at para. 25. 103 (1988) 10 E.H.R.R. 205. 104 O tome posebno: B.Emmerson – A.Ashworth, Human Rights and Criminal Justice...., str.517. 105 (1991) 13 E.H.R.R. 504. 106 B.Emmerson – A.Ashworth, Human Rights and Criminal Justice..., str.515

18

U judikaturi Suda zauzimana su stajališta i u pogledu nekih drugih pitanja kada je riječ o primjeni člana 6. Konvencije u žalbenom postupku. Tako, prema stajalištu Evropske komisije o ljudskim pravima (Komisija) zauzetom u slučaju Callaghan and others v.United Kingdom107 član 6. mogao bi se primijeniti i onda kada se žalba podnosi u vezi krivičnih optužbi koje su konačno „utvrđene“, tj. kada je presuda o osudi i kazni postala res judicata.108 U navedenom slučaju Komisija je dala pravno mišljenje da je član 6. bio primjenljiv u postupku kojega je pokrenuo ministar unutarnjih poslova pred Apelacijskim sudom po članu 17. Zakona o žalbama u krivičnom postupku iz 1968. Komisija se izjasnila da je postupak, iako nije bio dio uobičajenog žalbenog postupka, i iako se dogodio dugo vremena nakon što je krivični postupak okončan, „imao sva svojstva žalbe protiv osuđujuće presude i mogao je rezultirati da apelanti ne budu proglašeni krivima, ili da se njihove osuđujuće presude potvrde“. Po mišljenju Komisije, moralo se uzeti da je taj postupak naknadnog osporavanja imao učinak utvrđivanja, ili pak ponovnog utvrđivanja optužbi protiv podnositelja apelacije.109 Slično stajalište zauzeo je Sud u slučaju IJL, GMR i AKP v. United Kingdom,110 kada je prilikom odlučivanja o žalbi da se sudski postupak produžio izvan razumnog vremena, spojio vrijeme koje je bilo potrebno za utvrđivanje i rješavanje prvobitne optužbe i vrijeme potrošeno na rješavanje žalbi koje su kasnije uslijedile.

U kontekstu primjene zajamčenih prava u žalbenom postupku treba istaknuti da i sama odredba člana 2. Protokola 7 u sebi nosi i neke praktične dvojbe. Tako, termin „krivični prijestup“ koji se nalazi u ovoj odredbi treba tumačiti kao i termin „krivična optužba“ iz člana 6. Konvencije te se s tim u vezi mora zaključiti da se pravo na žalbu iz člana 2. Protokola 7 može primijeniti i na sudske postupke koji po domaćem zakonu nisu definisani isključivo kao „krivični“. Također, dodatna jamstva iz Protokola 7 ne smiju se tumačiti tako kao da na bilo koji način ograničavaju primjenu pojedinačnih prava iz člana 6. Konvencije u žalbenim postupcima.111

Prema općem pravilu, član 6. stav 1. i 3c Konvencije propisuju pravo optuženika da bude prisutan javnoj raspravi, da ima zakonskog zastupnika, uz besplatnu pravnu pomoć ako je to potrebno. Sud je u više slučajeva naglašavao da je „od presudne važnosti za pravednost krivičnog pravosuđa da optuženik ima adekvatnu obranu i pred prvostepenim i pred žalbenim sudom. U Engleskoj je primjenu ovog općeg pravila na žalbene postupke Sud razmotrio u tri slučaja: U slučaju Monnelll and Morris v. United Kingdom.112 Sud je ustanovio da je žalbeni postupak bio u skladu s odredbom člana 6., jer odlučujući o molbi za dopuštenje podnošenja žalbe Apelacijski sud nije ponovo raspravljao o činjenicama, nisu pozivani svjedoci, niti je optužbu itko zastupao, te da su apelanti imali priliku iznijeti svoje argumente u pismenom obliku. Također je istaknuto da po članu 6. stav 3c podnositeljima molbe pripada pravo na dobijanje besplatne pravne pomoći ukoliko to zahtijevaju interesi pravosuđa, ali ne i u slučajevima kada bi se osuđena osoba žalila bez objektivne vjerovatnoće na uspjeh nakon fer suđenja pred prvostepenim sudom.

______________________________ 107 (1989) 60 D.R. 296. 108 O tome: B.Emmerson – A.Ashworth, Human Rights and Criminal Justice..., str.515 109 B.Emmerson – A.Ashworth, Human Rights and Criminal Justice..., str.515-516 110 (201) Crim. L.R. 133. 111 Takvo tumačenje sadržano je u Izvješt aju danom uz predmet u slučaju Ekbatani v. Sweden, (1988) 13

E.H.R.R. 504 at para. 26; prema B.Emmerson – A.Ashworth, Human Rights and Criminal Justice..., str.516 112 (1988) 10 E.H.R.R.205.

19

U škotskom slučaju Granger v. United Kingdom113 Sud je zauzeo stav da je odbijanjem pravne pomoći žalitelju pri pobijanju osuđujuće presude zbog davanja lažnog iskaza, prekršena odredba člana 6. Donošenje odluke o odobravanju pravne pomoći114 ovisilo je o tome ima li podnositelj molbe za pravnu pomoć jake osnove za žaljenje, kao i je li u interesu pravosuđa odobriti tu pravnu pomoć. Član 6. stav 3c jamči pravo na pravnu pomoć samo onda kada to zahtijeva interes pravosuđa, koji se mora cijeniti u svjetlu svih okolnosti slučaja (npr. radi li se o složenim pitanjima, može li ih apelant razumjeti i uspješno odgovoriti na njih i sl.).115 U slučaju Maxvell v. United Kingdom i Boner v. United Kingdom Sud je također ustanovio kršenje odredbe člana 6, iako su pravna pitanja o žalbi bila jednostavna, time što je odbio pravnu pomoć zbog navodne neosnovanosti žalbe. Nakon toga u škotskim zakonima uvedena je nova odredba koja omogućava Apelacijskom sudu da odobri pravnu pomoć ako smatra da u žalbi postoji bilo koje pitanje od posebnog značenja.116 Kao osnovni razlog zbog čega je utvrđivano kršenje odredbe člana 6. Sud navodi da u odsustvu pravnog zastupanja podnositelji molbi nisu bili u mogućnosti obratiti se sudu o pitanjima pokrenutim u žalbi čime im je bila uskraćena prilika da se uspješno brane.117 U slučaju Ekbatani v. Sweden118 švedski Apelacijski sud imao je dužnost razmotriti i činjeničnu i pravnu osnovu presude i tako izvršiti punu procjenu krivnje ili nedužnosti žalitelja. Upravo zbog toga, u odsutnosti javnosti i došlo je do kršenja člana 6. Konvencije. U slučaju Monnell and Morris nije ustanovljeno kršenje konvencijske odredbe o javnoj raspravi u nazočnosti optuženika jer „sud nije imao zadatak utvrđivati činjenice slučaja već samo tumačiti zakonske propise“. U slučaju Belziuk v. Poland119 Sud je izrekao mišljenje da lično prisustvo optuženika nema uvijek isto značenje u žalbenom postupku, kao i to da član 6. ne povlači uvijek za sobom pravo na javnu raspravu ili pravo na lično prisustvo, čak ni onda kada je apelacijski sud imao dužnost ispitati slučaj i po činjeničnoj i po pravnoj osnovi.120 To će ovisiti o već navedenim posebnostima žalbenog postupka, posebno načinu na koji su interesi žalitelja zaštićeni u konkretnom slučaju. Tako na primjer, ako se u žalbenom postupku imaju razmotriti (utvrditi) novi dokazi po prijedlogu bilo koje stranke, odredba člana 6. općenito zahtijeva da se i u tom postupku, jednako kao i na glavnoj raspravi, osiguraju sva prava optuženika koja proizilaze iz odredbe člana 6. U nekim zakonodavstvima osoba osuđena pred prvostepenim sudom, za koju osudu postoje daljnji pravni lijekovi, ne tretira se više kao osoba protiv koje je podignuta optužnica, već kao osuđena osoba. Strogo tumačeći, u tom slučaju član 6. ne bi bio primjenjiv. M eđutim, upravo u predmetu Delcourt sud je naglasio nužnost širega tumačenja odredbe člana 6., istaknuvši da optužba nije utvrđena sve dok presuda ne postane konačna.121 I u slučaju ukidanja uvjetnog puštanja na slobodu može doći do obnavljanja postupka te ponovnog utvrđivanja krivične optužbe pa bi i u tom postupku bio primjenjiv član 6.122 ______________________________ 113 (1990) 12 E.H.R.R.469, at paras 42-48. 114 Odluku o tome treba li odobriti pravnu pomoć donosio je Odbor za pravnu pomoć p ri Društvu pravnika

Škotske. 115 Prema: B.Emmerson – A.Ashworth, Human Rights and Criminal Justice..., str.519 116 Prema: B.Emmerson – A.Ashworth, Human Rights and Criminal Justice..., str.519 117 O tome: B.Emmerson – A.Ashworth, Human Rights and Criminal Justice..., str.519 118 (1991) 13 E.H.R.R.504, at paras 25-33. 119 (2000) 30 E.H.R.R.614. 120 Prema: B.Emmerson – A.Ashworth, Human Rights and Criminal Justice..., str.520 121 P.van Dijk – G.J.H. van Hoof, Teorija i praksa EKLJP..., str.397. 122 O primjeni člana 6. EKLJP u žalbenom postupku vidjeti i: P.van Dijk – G.J.H. van Hoof, Teorija i praksa

EKLJP..., str.396-398.

20

Prema odredbi člana 6. Konvencije, žalbeni sud mora dati razloge za donesenu odluku. Svaki sud mora navesti jasne osnove na kojima zasniva svoju odluku. Svrha ovoga pravila, osim postizanja javnog povjerenja u pravosuđe, jest omogućavanje strankama da ostvare sva svoja prava u pogledu pobijanja nepravilnih sudskih odluka. Ti se razlozi moraju navesti za svaku vrstu presude. Pa ipak, nije uobičajena praksa, npr. Apelacijskog odbora Gornjeg Doma u Engleskoj da daje razloge za odluku kojom je odbijena molba za donošenje podnošenja žalbe. I kod nekih kasacijskih sudova nekih evropskih država praksa je da se samo u najkraćem obliku daju razlozi za nedopuštanje podnošenja žalbe. S tim u vezi Komisija navodi da tamo gdje vrhovni sud odbije prihvatiti slučaj zbog toga što pravna osnova za taj slučaj nije argumentovana, i vrlo ograničeno zaključivanje može zadovoljiti uslove koje traži odredba člana 6. Konvencije (slučaj Muller-Eberstein v. Germany).123 Sud je izrekao mišljenje da stepen obaveze za davanje razloga ovisi od prirode odluke koja je u pitanju i materijalnoga i formalnog prava koje se primjenjuje, kao i to da se pitanje je li sud propustio ispuniti svoju obavezu da navede razloge, jedino može utvrditi u svjetlu svih okolnosti slučaja.124

U nekim zakonodavstvima propisane su određene proceduralne sankcije, npr. „gubitak vremena“ (Loss of Time) u slučaju podnošenja očito neosnovanih žalbi. Tako u praksi engleskih sudova, Apelacijski sud može, ako utvrdi da žalba nije osnovana, narediti da se vrijeme koje prođe od izricanja kazne do rješenja žalbe ne računa kao kazna. Okolnosti pod kojima se može izdati takva naredba date su u Pravilima prakse (Practice Direction).125 U slučaju Monnell and Morris v. United Kingdom126 Sud je utvrdio da je naredba o gubitku vremena dana u ovom slučaju nakon molbe za dopuštenje žalbe, bila u skladu sa članom 5. i članom 6. Konvencije. Sud je prihvatio da je naredba valjano nametnula dodatni period kazne zatvora podnositeljima molbe, iako on nije bio povezan s počinjenim djelom i ranijim životom podnositelja molbe. S tim u vezi, Sud je izrekao mišljenje da je naredba o gubitku vremena bila zakonita po članu 5. stav 1a, ali kao pritvor nakon osuđujuće presude od strane nadležnog suda, a ne kao dio kazne. Taj period čini sastavni dio perioda pritvora koji je proistekao iz osuđujuće presude podnositelja molbe, čime je stvorena dovoljna povezanost između osuđujuće presude i gubitka vremena te je tako spriječeno da se pritvor proglasi „proizvoljnim“. Prema stajalištima Suda, osnova i opravdanje izdavanja takvih naredbi sastoji se u sprječavanju podnošenja neosnovanih žalbi kako bi se osiguralo da se krivični postupci općenito okončavaju u razumnom vremenu, kako to i zahtjeva odredba člana 6. Konvencije. U slučajevima u kojima domaći zakon predviđa da se žalba može jednostavno zabraniti kao odgovor na neprihvatljivo ponašanje budućeg apelanta, Sud je izrekao mišljenje da je ovakva praksa suprotna odredbi člana 6. Tako, u slučaju Poitrimol v. France,127 francuski apelacijski sud je odbio dozvoliti žalbu podnositelju molbe jer je pobjegao u drugu zemlju. Sud je izrekao mišljenje da je ovo odbijanje nesrazmjerno, imajući u vidu značenje prava na odbranu. I u slučaju Omar v. France128 Sud je zauzeo stav da prisiljavanje osobe na podlijeganje lišavanju slobode prije rasprave o žalbi podnesene zbog povreda zakona, nije u skladu s odredbom člana 6. Nametanje nesrazmjernog tereta apelantu šteti samoj biti prava na

______________________________ 123 Prema: B.Emmerson – A.Ashworth, Human Rights and Criminal Justice..., str.521 124 Ruiz Torija v. Spain (1995) 19 E.H.R.R. 553 at para. 29., prema B.Emmerson – A.Ashworth, Human Rights

and Criminal Justice..., str.522 125 Practice Direction (Crime: Sentence: Loss od Time), 1980., 1 W.L.R. 270. 126 (1988) 10 E.H.R.R. 205. 127 (1994) 18 E.H.R.R. 130. 128 (2000) 29 E.H.R.R. 210.

21

žalbu i tako remeti fer ravnotežu koja se mora uspostaviti između zakonite brige da se sudske odluke izvršavaju s jedne strane, i ostvarivanja prava na obranu s druge strane.129 2.4.6. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966.) Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine (M PGPP),130 u članu 14. stav 5. propisuje da svaka osoba proglašena krivom za krivično djelo ima pravo zatražiti da viši sud ispita izreku o krivnji i osudu na kaznu, u skladu sa zakonom. Iz dikcije navedene norme proizilazi da taj međunarodni dokument sadrži odredbu o pravu na žalbu protiv pravnih i čin jeničnih pogrešaka u donesenim odlukama. Slično kao i Konvencija, i Pakt sadrži prava koja se njime štite, tijela koja provode tu zaštitu te sam postupak zaštite. Odbor UN za prava čovjeka raspravljao je i utvrdio u više svojih odluka povredu prava na žalbu u krivičnim stvarima, zajamčenoga u navedenom čl.14. st.5. M PGPP. Posebno značajna odluka donesena je u predmetu Ceasrio Gómez Vázguez, v.Španjolska. Podnositelj žalbe Ceasrio Gómez Vázguez španjolski državljanin, rođen 1966. godine, po zanimanju nastavnik tjelesnog odgoja, u podnesenoj žalbi Odboru UN za prava čovjeka (Odbor) utvrdio je da je žrtva povrede odredbe člana 14. st.5. MPGPP i pred tim je odborom zatražio pravnu zaštitu. Podnositelja je, naime, 22. februara 1992. osudio na 12 godina zatvora Pokrajinski sud (Audiencia Provincial) Toleda u Španjolskoj zbog krivičnog djela pokušaja ubojstva (asesinato en grado de frustración) Antonija Rodrigueza Cottina. Vrhovni sud te države odbio je njegovu žalbu 9. novembra 1993. Podnositeljeva žalba Odboru odnosila se prvenstveno na uskraćivanje prava na djelotvorno preispitivanje njegove osude i kazne. U žalbi je posebno naveo da Zakon o krivičnom postupku Španjolske (Ley de Enjuiciaimento Criminal), protivno odredbi čl. 14. st. 5. M PGPP, predviđa samo ograničeno preispitivanje osude i kazne za najteža krivična djela, kakvo je i njegovo, u pravilu samo u pravnim pitanjima, za razliku od osuda za lakša krivična djela koja se mogu preispitivati pred pokrajinskim sudom (Audiencia Provincial) i u pogledu činjeničnih utvrđenja. Upravo zbog toga tvrdi da je krivični postupak protiv njega vođen protivno čl. 26. M PGPP, a potom i donesena presuda o osudi i kazni kojom je oštećen zbog nemogućnosti da traži njezino potpuno preispitivanje u pogledu i pravnih i čin jeničnih utvrđenja, koje pravo je zajamčeno čl.14. st.5. MPGPP. Država stranka u postupku pred Odborom, Španjolska, putem svojega zastupnika, pobijala je dopustivost i osnovanost podnesene žalbe, uz ostalo i zbog toga što je podnositelj mogao u konkretnom slučaju podnijeti žalbu i Ustavnom sudu Španjolske. Također je navela da M PGPP ne zahtijeva da pravni lijek revizije mora biti označen kao pravni lijek žalbe i da španjolski krivičnoprocesni pravni lijekovi potpuno zadovoljavaju zahtjeve preispitivanja na drugoj instanciji, iako je potvrdio da oni ne omogućavaju reviziju činjeničnoga stanja u presudi, osim u iznimno rijetkim slučajevima koji su posebno određeni u zakonu. Odlučujući o podnesenoj žalbi, odnosno o tome je li Ceasrio Gómez Vázguez bio žrtva kršenja odredbe čl.14. st. 5. MPGPP budući da je tvrdio da mu nije bila omogućena potpuna ______________________________ 129 B.Emmerson – A.Ashworth, Human Rights and Criminal Justice..., str.523 130 Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i uz njega Fakultativni protokol usvojila je Opća

skupština UN 16.XII 1996., a stupio je na snagu 23. III 1976. Bivša SFRJ ratificiral a je Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima zakonom od 30. I 197. (službeni list SFRJ, br. 7/71). Republika Hrvatska preuzela je sve obaveze iz Pakta notom glavnom tajniku UN od 8. X 1992., s retroaktivnim prihvaćanjem obaveza od 06.X 1991.

22

revizija njegove osude i kazne, Odbor UN za prava čovjeka, nakon što je prihvatio žalbu, pozivajući se na svoje prijašnje odluke da domaći pravni lijekovi moraju biti učinkoviti i korisni, te nakon što je utvrdio da je Ustavni sud Španjolske odbijao slične žalbe u drugim takvim slučajevima, zaključio je da svaki pravni lijek, neovisno o tome kako se zove, mora sadržavati sve mogućnosti preispitivanja koje jamči čl.14. st. 5. MPGPP, da država stranka nije opovrgla podositeljeve tvrdnje da mu nije omogućeno potpuno preispitivanje osude i kazne, što je suprotno odredbi čl. 14. st. 5. M PGPP, te da je podnositelj žalbe Ceasrio Gómez Vázguez u konkretnom slučaju bio žrtva povrede navedene odredbe M PGPP.131 I neke druge odluke Odbora također su značajne. Npr. u predmetu Pratt and Morgan v. Jamaica,132 Odbor je ustanovio da pravo na ekspeditivno suđenje ne ovisi o optuženikovu zahtjevu za ostvarivanja toga prava, već da je njegovo poštovanje dužna osigurati država. Posebna međunarodna institucija u zaštiti ljudskih prava je i Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (Human Rights Chamber for Bosnia and Herzegovina).133 S obzirom na svrhu osnivanja Suda, on u biti ima sličnu zadaću kao i Evropski sud za ljudska prava, iako je njegova nadležnost dvojako ograničena: teritorijalno (sud je nadležan samo za zemlje Bosne i Hercegovine) te predmetno (odlučuje samo o povredama iz čl. 6., 8. i 14. EKLJP te čl. 1. njezina Protokola 1). I pored velikog broja podnesenih tužbi pred tim sudom, samo je malen broj riješen. Poseban problem u radu ovoga Suda je neučinkovitost provođenja njegovih odluka zbog različitih oblika opstrukcija, a pritom sam ne može ništa učiniti, uz ostalo i zato što ne raspolaže vlastitim izvršnim mehanizmom poput Evropskog suda za ljudska prava. 3. OS NOVI PRAVNIH LIJEKOVA Osnovi pravnog lijeka su nedostaci kako u samoj odluci, tako i u postupku njenog donošenja, na osnovu kojih se od višeg suda (suda koji ispituje odluku koja se pobija pravnim ______________________________ 131 Odluka u predmetu Ceasrio Gómez Vázguez v. Španjolska, Communication No 701/1996, U.N. Doc.

CCPR/C/69/D/701/1996 od 11. avgusta 2000., objavljena je na Int ernet adresi: wwwl.umn.edu/humanrts/ hrcommittee/hrc-page.html. I u drugim svojim odlukama Odbor UN za prava čovjeka utvrđivao je kršenje odredbe čl.14. st.5. MPGPP, npr. u predmetima: Michael Robinson v. Jamica (2000)., Harward v. Norway (1994) i d r. Odgovarajuće odluke objavljene su i u: S.Joseph/ J. Schultz/M. Castan, The International Covenant on Civil and Political Rights – Cases, Materals and Commentary, Oxford University Press, New Jork, 2000., str. 331-335, vidjeti odluke donesene u slujčajevima: Reid v. Jamica (355/89); Perera v. Austria (536/93); H.T.B. v.Canada (534/93); Lumley v. Jamaica (662/95) i dr. Glede p ristupa Odboru UN za ljudska prava, mora se poštovati određena procedura. Tako, primjerice, ako je u nekom kaznenom postupku pravomoćnom odlukom povrijeđeno nečije t emeljno ljudsko pravo ili sloboda, nakon što je is crpljen put redovitoga i i zvanrednog p ravnog lijeka, zaštitu tih prava i sloboda moguće je dalje zatražiti: (a) putem ustavne tužbe pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (čl.28. i sl. Ustavnog zakona), (b) nakon odluke o ustavnoj tužbi, putem individualne pritužbe konvencijskim tijelima Vijeća Europe, ili (c) Odboru za ljudska prava Uj edinjenih naroda, prema čl.2. Fakultativnog protokola uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima.

132 O tome: M.C.Bassiouni, The Protection of Human Rights in the Administration of Criminal Justice, New York, 1994., Transnational Publishers, str. 157.

133 Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu utemeljen je u martu 1996. dodatkom 6. Daytonskom mirovnom sporazumu (The General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Hecegovina) koji je parafi ran u Daytonu 21.XI1995., potpisan u Parizu 14.XII1995., obj. u: ILM 1996., str. 75. i sl.

23

lijekom, instancijskog suda (suda koji ispituje odluku koja se pobija pravnim lijekom,instancijskog suda, iudex ad quem) može tražiti ukidanje ili preinačenje odluke nižeg suda (index a quo). Osnovi pravnog lijeka se, uglavnom, zasnivaju na neprimjeni ili pogrešnoj primjeni zakona, kao i na nepravilno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.134 U prvom slučaju (neprimjena ili nepravilna primjena zakona), radi se o pravnim nedostacima (pravne greške, error iuris), gdje je sud, prilikom donošenja odluke, povrijedio odredbe krivičnog postupka, tako da postupak u kome je odluka donijeta nije u skladu sa zakonom (error in procedendo) ili je prilikom primjene zakona na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio krivični zakon (error in iudicando). U drugom slučaju (nepravilno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje), radi se o činjeničnim greškama (error facti), na taj način što sud nije imao u vidu sve potrebne činjenice ili ih je uzeo u obzir, ali pogrešno ocijenio, pa nepravilno, u okviru zakona, izrekao krivičnu sankciju. Osnovi zbog kojih se presuda može pobijati određeni su u članu 296, a dalje razrađeni u čl. 297 – 300. Kod određivanja osnova pravnih lijekova bitno je obezbijediti, s jedne strane, efikasan sistem pravilnog sudskog odlučivanja i, s druge strane, isključiti mogućnost nanošenja neopravdane štete nekoj stranki.135 Polazeći od toga, da bi neka povreda zakona bila osnov pravnom lijeku, treba da je bitna. Da li je neka povreda zakona bitna, propisuje se u samom zakonu, tako da osnov pravnom lijeku mogu biti samo povrede zakona izričito utvrđene zakonom. M eđutim, ni sve bitne povrede zakona koje mogu biti osnov pravnom lijeku, nemaju istu važnost. Polazeći od toga, razlikuju se apsolutne i relativne povrede zakona, što dalje znači da sve bitne povrede zakona nisu i apsolutne. Kod apsolutnih povreda zakona polazi se od neoborive pretpostavke da su one imale štetan uticaj na odluku, uz isključivanje mogućnosti da se dokazuje suprotno. Traži se samo da podnosilac žalbe dokaže povredu, bez obaveze da dokazuje i uticaj te povrede na odluku. Apsolutne povrede zakona navedene su u članu 297 i one obuhvataju sve povrede krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tač. a)-k). Kod relativnih povreda zakona (nabrojanih u članu 297 stav 2) ostavljeno je sudu da u svakom pojedinom slučaju ocjenjuje da li je povreda uticala na zakonito i pravilno donošenje odluke. Zakonska formulacija iz člana 297 stav 2, po kojoj relativna povreda zakona, kao bitna, postoji ne samo kada je utvrđeno da je imala uticaja na zakonito i pravilno donošenje odluke,nego i onda kada je mogla biti od uticaja, uprošćava i sam postupak utvrđivanja veze između donijete odluke i učinjene povrede. Uz izneseno, za sve osnove pravnih lijekova važe i neka druga pravila. Tako, na primjer, da bi bile osnov pravnom lijeku, povrede krivičnog postupka moraju biti aktuelne, što podrazumijeva da trebaju biti istaknute u odgovarajućoj fazi krivičnog postupka, u kojoj su se dogodile. Isto tako, neke apsolutne povrede krivičnog postupaka mogu biti osnov pravnog lijeka samo pod uslovima koji ukazuju na ozbiljnost povrede (primjera radi, apsolutna povreda krivičnog postupka iz tačke k) stava 1 člana 297, gdje se govori o presudi koja nema uopšte razloga ili ako u njoj nema razloga o odlučnim činjenicama itd.). Tretiranje povrede kao apsolutne ili uopšte kao povrede koja može biti osnov pravnom lijeku, nekada je uslovljeno marljivošću ili blagovremenom intervencijom stranke u pravcu otklanjanja nastupanja povrede, ______________________________ 134 U adversarnom sistemu p rostor za pokretanje žalbenog postupka izuzetn je ograničen. Ovi postupci ne vode

ponavljanju suđenja. Žalbeni sud sastavljen j e od pro fesionalnih sudija i nema porotnika. Po pravilu, žalbeni sud se izjašnjava samo o pravnim itanjima (npr. pogrešna uputstva koja j e sudija pružio porotnicima). Činjenice ne mogu biti predmet žalbenog postupka, osim ako podnosilac žalbe ne tvrdi da je sudija toliko dramatično pogrešno predst avio činjenice poroti da je to dovelo do odricanja pravde.

135 Vidjeti Tubić, Bojan: Dopuštenost tužbe p red regionalnim tijelima za zaštitu ljudskih prava – Uporedno istraživanje, „Pravni život“, Beograd, broj 12/05, str. 379-395.

24

drugim riječima njenom neskrivljenošću (npr. na apsolutnu povredu krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka b): „ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti“, žalilac se može pozvati samo ako nije mogao da je istakne u toku glavnog pretresa ili je istakao, ali je sud nije uzeo u obzir).136

Naposlijetku, ne mogu se, u smislu člana 6 stav 1 EKLJP, tek u postupku pred Ustavnim sudom BiH sa uspjehom isticati prigovori koje je trebalo koristiti u toku postupka pred redovnim sudovima, posebno u situaciji kada zakon pruža specifično pravno sredstvo.137 Isto tako, član 6 EKLJP ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazloženju presude.138 4. VRS TE PRAVN IH LIJEKOVA U pravnoj teoriji ne postoji saglasnost o vrsti i broju pravnih lijekova, kao ni o broju instanci koje trebaju odlučivati o pravnim lijekovima. Svaka država svojim zakonodavstvom određuje svoj sistem pravnih lijekova, ovisno o pravnom sistemu u cjelini i svojim stvarnim potrebama. Pravni lijekovi se, uobičajeno, dijele na redovne i vanredne. Redovni pravni lijekovi (remedium ordinarium) odnose se na odluke koje još nisu postale pravosnažne i njima se onemogućava stupanje na pravu snagu odluke nižeg suda, da bi odluku donio viši sud. Vanredni pravni lijekovi (remedium extraordinarim) odnose se na odluke koje su stupile na pravnu snagu. Redovnim pravnim lijekovima se „napadaju“ nepravosnažne sudske odluke – njima, dakle, na putu ne stoji načelo res iudicata pro veritate habitur.139 U interesu pravičnosti i zakonitosti, vanredni pravni lijekovi prelaze preko tog formalnog principa. Kod redovnih pravnih lijekova konkretna sudska odluka može se napadati zbog svih, kako činjeničnih, tako i pravnih nedostataka, sa ciljem da se krivična stvar ponovo ispita. Vanredni pravni lijekovi mogu se koristiti samo izuzetno, u zakonom tačno određenim slučajevima, i to tek kada su iskorišćeni redovni pravni lijekovi. Uzimajući u obzir osnov na kome se zasnivaju, moguće je razlikovanje potpunih i nepotpunih pravnih lijekova. Kod potpunog pravnog lijeka odluka se može pobijati i po pravnom i po činjeničnom osnovu. Takav je slučaj sa žalbom na prvostepenu presudu iz člana 292 i žalbom na drugostepenu presudu iz člana 333 ZKPFBiH i člana 324 ZKPRS. Nepotpunim pravnim lijekom odluka se može pobijati samo zbog povrede zakona (eventualno i zbog nepravilno odmjerene krivične sankcije), tako što će se navesti da je krivični postupak nepravilno vođen ili da je krivični zakon nepravilno primijenjen. Č injenično stanje se ne može ponovo ocjenjivati, jer viši sud može cijeniti samo pravilnost primjene zakona prilikom utvrđivanja činjenica, kao i na već utvrđene činjenice. Ovom ograničenju u pogledu osnova pravnog lijeka često je dodavano i drugo: višem sudu je ostavljena samo mogućnost ukidanja nezakonite odluke, sa vraćanjem nižem sudu na novu odluku, ako je nova odluka potrebna, bez

______________________________ 136 Vasiljević, str. 558 137 Odluka Ustavnog suda BiH, AP 476/04 od 17. decembra 2004.godine 138 Odluka Ustavnog suda BiH, U 62/01 od 5. aprila 2002.godine, tačka 19. objavljena u „Službenom glasniku

BiH“ , broj 24/02. 139 Što se presudom utvrdi, smatra se istinom (Ulpianus – D. 1,5,25).

25

mogućnosti zamjenjivanja odluke nižeg suda svojom odlukom. Ove ideje nije prihvatio naš zakon. Dioba pravnih lijekova nekad se vrši prema njihovom uticaju na izvršenje odluke koja se pobija (pravni lijekovi sa suspenzivnim i nesuspenzivnim dejstvom), prema organu pred koji pravni lijek iznosi stvarna rješavanje (pravni lijek sa devolutivnim i nedevolutivnim dejstvom) ili prema obimu do koga se može ići u ispitivanju odkuke povodom pravnog lijeka u višem stepenu (ekstenzivno i neekstenzivno dejstvo), ali ta dioba nema većeg značaja (značaj imaju pomenuta dejstva pravnog lijeka, za sebe).140 Opšteprihvaćena je i podjela pravnih lijekova na: (1) cirkularne i remonstrativne, (2) restiktivne i nerestriktivne, (3) direktne i involvirane i (4) pisane i usmene. Cirkularni pravni lijekovi su oni o kojima odlučuje drugi sud istog ranga kao i onaj koji je donio pobijanu odluku. Remonstrativni su oni pravni lijekovi o kojima odlučuje drugo vijeće istog suda. Žalba protiv rješenja najčešće je remonstrativan pravni lijek. Restriktivan efekat imaju oni pravni lijekovi čije se djelovanje ograničava u zakonom propisanim slučajevima. Ako zakon ne propisuje nikakva ograničenja, riječ je o nerestriktivnom djelovanju pravnih lijekova. Direktan pravni lijek je onaj koji se može samostalno izjaviti protiv sudske odluke. Involviran je onaj pravni lijek koji se može izjaviti protiv sudske odluke. Involviran je onaj pravni lijek koji se može izjaviti samo uz žalbu protiv neke druge odluke.141 S obzirom na način kako se podnose, postoje pisani i usmeni pravni lijekovi: u prvom slučaju je riječ o žalbenim pisanim podnescima, a u drugom o usmeno izjavljenom pravnom lijeku.142 Moguća je podjela pravnih lijekova i na: (1) rescindirajuće, kojima se ide za ukidanjem sudske odluke kao ništave (sententia nulla); (2) provokatorne ili apelatorne, kojima se traži preinačenje sporne odluke kao materijalno neispravne (sententia iniqua), (3) stranačke, koji mogu biti jednostrani (prigovor) i dvostrani (ništavna žalba, priziv); (4) opšte ili popularne (nadzorna pritužba); (4) posebne pravne lijekove koji vrijede samo za pojedina lica.143 Neki od tih pravnih lijekova danas nemaju neko posebno značenje i važnost.144

5. S UBJEKTI PRAVNIH LIJEKOVA

Da bi neko bio subjekt pravnog lijeka, mora imati neposredni pravni interes za njegovu upotrebu. Argumentum a contrario proizilazi da svaki subjekt žalbe može pobijati presudu samo ako ona pogađa neki njegov (ili drugog subjekta u čiju korist se podnosi žalba) neposredni pravni interes i u pravcu otklanjanja štete koju on trpi, a ne zbog pravnog interesa suprotne stranke.145 Ako bi se, nasuprot tome, subjekt pravnog lijeka žalio u korist suprotne stranke, to bi ne samo povrijedilo njegovo pravo da sam može ocijeniti da li je presuda za ______________________________ 140 Vasiljević, str. 556. 141 Žalba protiv rješenja nekada je direktan, a nekada involviran pravni lijek. 142 Bubalović, dr Tadija: Pojam, opravdanje i cilj pravnih lijekova u krivičnom postupku, op.cit., str. 170. 143 Vidjeti Ogorelica, dr Nikola: Zakonik o sudskom krivičnom postupku, op.cit., str. 573. 144 Bubalović, dr Tadija: Pojam, opravdanje i cilj pravnih lijekova u krivičnom postupku, op.cit., str. 170. 145 Grupa autora: Komentari Zakona o krivičnom postupku, str. 759.

26

njega štetna već i da li će koristiti žalbu.146 Takva žalba bi bila nedopuštena i morala bi se odbaciti (član 301 stav 2 i član 310 stav 1). Svojstvo subjekta pravnog lijeka priznato je, u prvom redu, strankama krivičnog procesnopravnog odnosa, tj. tužiocu i optuženom (član 293 stav 1), s tim da subjekti pravnog lijeka mogu biti i neka druga lica, kako u odnosu na odluku o glavnoj stvari, tako i na sporedne predmete.147 Žalba, u prvom redu, postoji radi optužbe ili odbrane, pa subjekti žalbe najčešće i jesu tužilac i optuženi sa svojim braniocem. Najpotpunije pravo žalbe ima tužilac, jer je može izjaviti i na štetu i u korist optuženog. Međutim, svi subjekti pravnih lijekova nemaju ista prava na njihovu upotrebu. Iako su u članu 296 određeni osnovi na kojima se može pobijati sudska odluka, to ne podrazumijeva da svaki subjekt pravnog lijeka može pobijati odluku po svim osnovama. Pri tome, treba imati u vidu da više ne postoje i neke povrede krivičnog postupka opšteg karaktera, koje je sud morao ispitati uvijek po službenoj dužnosti, povodom bilo čije žalbe, čak i onda kada se stranke na njih nisu pozvale. Iako se pravni lijek vezuje za interes subjekta koji ga izjavljuje, to nije zapreka da tužilac izjavi pravni lijek i u korist optuženog (član 293 stav 3), jer se radi o subjektu pravnog lijeka koji je dužan da se stara o objektivnom utvrđivanju istine i donošenju pravilne presude. Zakon dopušta da više podnosilaca žalbe podnese više žalbi protiv iste presude, i to na istoj procesnoj strani. Nisu, dakle, u pitanju žalbe suprotstavljenih stranaka, nego žalbe koje je podnijelo više ovlašćenih lica, primjera radi, u korist optuženog (sam optuženi, njegov branilac, tužilac) ili na štetu optuženog (tužilac, oštećeni). Tada se radi o tzv. konkurenciji žalbi. Tako npr. ako je optuženi podnio žalbu po jednom osnovu, a druga ovlašćena lica u njegovu korist po drugim žalbenim osnovama i iz drugih razloga, u tom bi slučaju viši sud mmorao kao mjerodavnu uzeti žalbu samog optuženog i po njoj donijeti odluku. Ako je, međutim, pored optuženog u njegovu korist žalbu podnio i tužilac (s namjerom postizanja pravične i zakonite odluke), čini se da bi najpravilnije rješenje bilo prednost dati onoj žalbi koja je povoljnija za samog optuženog. Do konkurencije žalbi na štetu optuženog može doći onda kad na njegovu štetu, protiv iste presude žalbe podnesu tužilac i oštećeni. Kolizija ovih žalbi rješava se tako što se prednost daje žalbi tužioca. Postavlja se pitanje da li postoji neposredan pravni interes optuženog da izjavi žalbu protiv oslobađajuće presude. Ovo pitanje postavlja se u kontekstu postupanja optuženog, kada on, izjavljujući žalbu protiv oslobađajuće presude, traži oslobađanje po drugom zakonskom osnovu (ne po onom koji je naveden u presudi), koji je za njega povoljniji. Žalba optuženog protiv oslobađajuće presude opravdana je onda kada oslobađajuća presuda povlači ne samo moralnu, već i neposrednu, konkretnu realnu štetu za optuženog.148 Zakon nema odredbi o tome, iz čega bi se mogao izvući zaključak da je ovu ustanovu smatrao nepotrebnom (radi uprošćavanja postupka pravnih lijekova i rasterećivanja suda ponovnog odlučivanja o stvarima koje imaju mali društveni značaj). (1) Pravni lijek tužioca. Tužilac može izjaviti žalbu kako na štetu, tako i u korist

optuženog (član 293 stav 3), što proističe iz njegove opšte dužnosti (kao državnog organa) da

______________________________ 146 Ibidem 147 Statut ICC predviđa da žalbe mogu ulagati i optuženi i tužilac, protiv presude i/ili protiv odluke o krivici (čl.

81 i 83). 148 Vasiljević, str. 565.

27

tokom krivičnog postupka sa jednakom pažnjom istražuje i utvrđuje kako činjenice koje terete optuženog, tako i one koje mu idu u korist (član 14). Pravni lijek u korist optuženog tužilac izjavljuje potpuno samostalno, tako da optuženi ne može uticati na to. Žalbu u korist optuženog tužilac može podnijeti u pogledu svih žalbenih osnova, osim u odnosu na odluku o imovinsko-pravnom zahtjevu, jer to prevazilazi granice njegove funkcije. (2) Pravni lijek optuženog. Optuženi je ovlašćen da pobija žalbu po svim osnovima iz člana 296. Optuženi, međutim, ne može izjaviti žalbu na presudu, na svoju štetu.149 Uz optuženog, pravni lijek u njegovu korist mogu izjaviti i njegov branilac i procesni zamjenici. S tim u vezi, žalbu na presudu u korist optuženog mogu podnijeti zakonski zastupnik, bračni, odnosno vanbračni drug optuženog, roditelj ili dijete i usvojilac, odnosno usvojenik (član 293 stav 2), i to bez naročitog ovlašćenja optuženog, ali ne i protiv njegove volje, osim kada je optuženom izrečena kazna dugotrajnog zatvora (član 293 stav 6). Ova lica imaju i pravo ulaganja vanrednog pravnog lijeka zahtjeva za ponavljanje krivičnog postupka (poslije smrti osuđenog, po članu 329 stav 1). M eđutim, ukoliko se optuženi odrekne prava na žalbu (član 294 stav 1), prestaje njegovo pravo na podnošenje žalbe. Isto tako, ako branilac i ta lica nakon toga podnesu žalbu ili su to učinili prije odricanja optuženog od žalbe, tada su sve te žalbe protiv njegove volje, pa su kao takve nedopuštene i moraju biti odbačene (član 301 stav 2 i član 310 stav 1). Branilac mora, zastupajući optuženog, da u korist optuženog preduzme sve neophodne radnje koje idu u korist optuženog i zaštite njegovih prava (član 50 stav 1) i može izjaviti pravni lijek u korist optuženog i bez njegovog izričitog ovlašćenja, ali ne i protiv volje optuženog.150 Ovjereni prepis presude, od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu, prema članu 171 stav 3, dostavlja se optuženom i braniocu (član 289 stav 3). U tom slučaju, rok za izjavu žalbe teče od dana kad je optuženom ili njegovom braniocu dostavljen prepis presude (član 293 stav 2). Kada optuženi izjavi žalbe lično i preko svog branioca, ima se uzeti da su to žalbe jednog procesnog subjekta (optuženog), s obzirom na to da se u obje žalbe kao podnosilac navodi optuženi.151 Ako i optuženi i branilac ulože pravni lijek, pa između njihovih pravnih lijekova postoji protivrječnost, vodi se računa o onome što je u svom pravnom lijeku izjavio optuženi, a ako kontradikcije nema – vodi se računa i o jednom i o drugom pravnom lijeku.152 „Optuženi nema opravdanog pravnog interesa da mu se uz kaznu zatvora izrekne i mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja. Ovo zbog toga jer izricanje bilo koje krivične sankcije, pa i navedene mjere bezbjednosti predstavlja primjenu pravne prinude na optuženog. Zbog toga, kada optuženi u žalbi, između ostalog, prigovara da mu je prvostepeni -sud trebao izreći ovu mjeru bezbjednosti, jer su za to bili ispunjeni propisani uslovi, onda žalba u tom dijelu nije izjavljena u njegovu korist, već, naprotiv, na njegovu štetu, pa je u tom dijelu nedopuštena“153 Isto tako, nedopuštena je žalba kada je optuženom izrečena uslovna osuda, a njegov branilac u žalbi predloži da se optuženom umjesto uslovne osude izrekne novčana kazna, jer je takva žalba izjavljena na štetu optuženog.154 Nedopuštena je i žalba kćerke optuženog na prvostepenu presudu na štetu optuženog.155 Žalba je nedopuštena i kada je ______________________________ 149 Grupa autora: Komentari Zakona o krivičnom postupku, str. 759. 150 Presuda Vrhovnog suda Srbije, Kž. 780/99 od 9. novembra 1999.godine 151 Presuda Vrhovnog suda F BiH, Kž. 269/97 od 4. septembra 1997.godine 152 Vasiljević, str. 569. 153 Presuda Vrhovnog suda F BiH, Kž. 281/05 od 22. juna 2005.godine 154 Presuda Vrhovnog suda Srbije i Crne Gore, Vkp. 3/03 od 7. februara 2003..godine 155 Presuda Vrhovnog suda Srbije, Kž. 1316/95 od 15. februara 1996.godine

28

podnijeta od lica koje nije ovlašćeno za podnošenje žalbe, a u takva lica spadaju i ona koja su lišena poslovne sposobnosti i nalaze se pod starateljstvom.156 (3) Pravni lijek oštećenog. Oštećeni kao sporedni procesni subjekt ima ograničeno pravo na žalbu protiv presude. Ovo zbog toga jer on presudu može pobijati samo zbog odluke suda o troškovima krivičnog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Pošto je oštećeni subjekt žalbe,i njemu se dostavlja nepravosnažna presuda, protiv koje on, u okvirima svog neposrednog pravnog interesa propisanog zakonom (član 293 stav 4), može podnijeti žalbu, i to u roku od 15 dana od dana dostavljanja prepisa presude (član 292 stav 1). Oštećeni se ne može žaliti protiv presude ako sud nije donio nikakvu odluku o imovinskopravnom zahtjevu. Ovo stoga što on time nije izgubio pravo da svoj zahtjev ostvarije u parnici. Mogućnost pobijanja presude zbog odluke o troškovima krivičnog postupka usvojena je zbog toga što se presudom može odlučiti o troškovima koje oštećeni treba da snosi ili koji njemu treba da se nadoknade. (4) Pravni lijek lica kome je oduzet predmet ili lica od koga je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom – član 293 stav 5, može se uložiti po svim osnovama, ali u granicama odgovarajućeg pravnog interesa. Postoji, naime, mogućnost da sud u presudi drugim licima izrekne odluku o mjeri bezbjednosti oduzimanja predmeta (član 74 KZBiH) ili odluku o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (član 110 stav 2 KZ BiH). Obje te odluke se neposredno odnose na njihova prava i interese, jer se od njih oduzimaju predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje krivičnog djela ili su nastali izvršenjem krivičnih djela ili se radi o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Zbog toga je zakonodavac odredio da i takva lica mogu podnijeti žalbu protiv presude, i to samo u pogledu navedenih odluka. Dakle, pravo na žalbu ovih lica je limitirano i ona ne mogu pobijati presudu iz drugih žalbenih osnova.157 6. OGRANIČENJA U POBIJANJU ODLUKE PRAVNIM LIJEKOM U postupku pravnih lijekova nužno je obezbijediti ostvarenje različitih ciljeva i nekih osnovnih načela krivičnog postupka. Pravni lijekovi su jedna od garancija da se dobije zakonita i pravilna presuda, koja će biti zasnovana na istini. Njima se, zapravo, na direktan način ostvaruju načela pravednosti i zakonitosti. S druge strane, važno je ispoštovati i načelo procesne učinkovitosti, jer je u interesu stranaka i drugih učesnika u postupku da se što jednostavnije i što brže riješi predmetni slučaj. Teži se, dakle, da se krivična stvar što prije okonča i pristupi izvršenju krivične sankcije, ako ona bude izrečena. Postavlja se, isto tako, i pitanje odredjivanja mjere u kojoj će ti ciljevi i načela moći biti ostvareni u postupku pravnih lijekova, što ima za posljedicu i uvodjenje nekih ograničenja u njihovoj upotrebi. Ova ograničenja javljaju se u formi isključenja i odlaganja upotrebe pravnog lijeka. Isključenje pravnog lijeka. Pravni lijek se isključuje kada ga mali značaj ili privremenost odluke ne opravdavaju ili kada ne postoji pravna mogućnost za organizovanje ______________________________ 156 Rješenje Okružnog suda u Beogradu, Kž. 1509/04 od 30. juna 2004.godine 157 Grupa autora: Komentari zakona o krivičnom postupku, str. 759.

29

pravnog lijeka ili kada se zahtjevu za upotrebu pravnog lijeka u odredjenoj situaciji suprotstavlja neki interes koji se smatra višim i koji se prvenstveno želi zadovoljiti i sl.158 To isključenje može se odnositi na pojedine vrste odluka ili na neke presude ili r ješenja. Pravni lijekovi su isključeni uglavnom kada su u pitanju naredbe i neka rješenja, iako ne samo stranke, nego i druga zainteresovana lica imaju interesa da se i protiv njih žele. Isključenje žalbe, kada su u pitanju naredbe, proizilazi iz same njihove suštine: njima se samo upravlja postupkom i ne odlučuje konačno. I sam koncept naredbi u zakonu je tako postavljen da se na njih može uticati i bez mogućnosti žalbe (zainteresovana lica mogu prigovarati na izdatu naredbu, a, pored toga, i organ koji ju je donio može je, ako se okolnosti promijene, izmijeniti). Kada je riječ o rješenjima, za neka od njih postoji i interes stranaka, ali i opšti interes – da se žalba dozvoli. Međutim, istovremeno, opšti interes diktira da se u slučaju nekih rješenja žalba isključi, što se odnosi na veći broj rješenja donijetih u prethodnom postupku i postupku pripremanja presude. Potpuno isključenje žalbe na rješenje bilo bi štetno, jer takva žalba, dobro konstruisana, ne samo što ne usporava, nego, naprotiv, ubrzava postupak.159 Pravni lijekovi su isključeni protiv:(1) svih naredbi; (2) rješenja donijetih u toku istrage, ukoliko zakonom nije drukčije određeno (član 334 stav 2 ZKPFBiH i član 325 stav 2 ZKPRS); (3) rješenja suda donesenih u prvom stepenu, kada je to za pojedina rješenja u zakonu izričito propisano (član 318 stav 1); (4) svi rješenja Vrhovnog suda RS (član 325 stav 4 ZKPRS); (5) drugostepenih presuda osim izuzetaka utvrđenih u članu 333 stav 1 ZKPFBiH i članu 324 stav 1 ZKPRS; (6) presuda donijetih u trećem stepenu, po članu 333 stav 2 ZKPFBiH i članu 324 stav 2 ZKPRS. Odlaganje pravnog lijeka. Do odlaganja upotrebe pravnog lijeka dolazi u onim slučajevima u kojima bi samostalan pravni lijek protiv pojedinih rješenja nepotrebno odugovlačio krivični postupak ili ga čak i onemogućavao, a naknadno ostavljanje njegovog rješavanja ne proizvodi štetne posljedice za ovlašćenog subjekta pravnog lijeka. Tom subjektu ostavlja se mogućnost da se protiv ovakvog rješenja žali naknadno, uz glavnu krivičnu stvar, kada ona bude presuđena. Tako je u članu 318 stav 2 propisano da se rješenja koja se donose u cilju pripremanja glavnog pretresa i presude mogu pobijati samo u žalbi na presudu. Ta rješenja, sama po sebi, ne znače za stranku nikakvu štetu. Ona su za stranku štetna ako se štetno reflektuju na konačnu odluku, tako da štete za stranku nema ako do konačne odluke ne dođe, a ako do konačne odluke dođe – ta se rješenja pobijaju zajedno sa pobijanjem konačne odluke.160 7. OBIM POBIJANJA I RAZMATRANJA ODLUKE POBIJAN E PRAVNIM LIJEKOM

7.1. Obim pobijanja odluke pravnim lijekom Pravnim lijekom odluka se može pobijati samo u okviru sadržine koju zakon daje svakom pravnom lijeku, zatim po osnovima koje pojedini pravni lijek obuhvata, kao i u granicama pravnog interesa subjekta ovlašćenog na pobijanje odluke. U tom kontekstu, subjekt ____________________________ 158 Vasiljević, str. 572. 159 Ibidem 160 Ibidem, str. 573.

30

pravnog lijeka je potpuno slobodan na njegovo podnošenje, kao i u pogledu toga šta će, u okviru zakona, obuhvatiti svojim pravnim lijekom. Na taj način, on je ovlašćen da odluku pobija u cjelini ili u pojedinim dijelovima. U žalbi na presudu se, međutim, mora, pored označenja presude protiv koje se izjavljuje žalba, navesti osnov za pobijanje presude (član 296), obrazloženje žalbe i prijedlog da se pobijana presuda potpuno ili djelimično ukine ili preinači (član 295 stav 1). 7.2. Obim razmatranja odluke pobijane pravnim lijekom 7.2.1. Uopšte Pitanje obima u kome viši sud može, povodom pravnog lijeka, razmatrati pobijanu odluku nižeg suda, u principu je moguće r ješavati na tri načina. Prije svega, moguće je odrediti da subjekt pravnog lijeka, iznoseći svoje žalbene razloge i prijedloge, istovremeno određuje i okvire rada višeg suda, tako da se viši sud može kretati samo u granicama onih dijelova odluke koji se pobijaju.161 Takvo rješenje može da se pravda i relativnom (djelimičnom) pravnom snagom presude (dijelovi odluke koji nisu pobijani pravnim lijekom stekli su relativnu materijalnu pravnu snagu i ne mogu se mijenjati u postupku po pravnom lijeku), a nedostatak mu je u tome što postoje takvi nedostaci odluka, čije se pobijanje, iz razloga javnog interesa, ne može ostaviti dispoziciji stranaka i preko kojih sud koji odlučuje o pravnom lijeku, ako iz zapazi, ne može preći.162 Druga mogućnost je da se pravni lijek uzme samo kao povod za razmatranje pobijane odluke, tako da viši sud neće biti vezan za njegovu sadržinu. Ova mogućnost opravdava se činjenicom što stranka nije uvijek u mogućnosti da pravilno ocijeni u kojim dijelovima može osporenu odluku pobijati, a, uz to, u odluci može biti nedostataka o kojima se mora voditi računa po službenoj dužnosti. S druge strane, ovakvo razmatranje odluke opterećuje sud pravnog lijeka dodatnim poslovima imože da utiče na pasivnije ponašanje tužioca. Treći način sastoji se u tome da se viši sud kreće, po pravilu, u okvirima pravnog lijeka, a uz određena odstupanja i preko tih okvira, koja su dozvoljena ujavnom interesu.163 Odredbe o ovim pitanjima zakon sadrži u čl. 306-309. Prema članu 306, drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom. Prema tome, drugostepeni sud mora voditi računa o osnovima pravnog lijeka, obrazloženju i prijedlogu iz žalbe, jer od toga ovisi okvir, odnosno pravac ispitivanja presude.164 Tako se iz sadržaja žalbe može zaključiti da ____________________________ 161 Predmet pobijanja, u pravilu, jeste dispozitiv sudske odluke (tenor sententiae), a ne i njeno obrazloženje. 162 Vasiljević, str. 574. 163 Osnovna prednost ovakvog rješenj a je što se na taj način najčešće eliminisala mogućnost kasnije upotrebe

dosadašnjeg vanrednog pravnog lijeka zahtjeva za zaštitu zakonitosti. 164 Nasuprot tome, u većini anglosaksonskih pravnih sistema žalbeni postupak ne dovodi do toga da žalbeni sud

ponovo razmatra cjelokupni slučaj, s obzirom na to da žalbeni sud čine profesionalne sudije, koje svojom odlukom ne mogu izmijeniti odluku porote, a ona je jedina ovlašćena da odlučuje o činjeničnom pitanju. Slijedi da žalbeni sudovi ne razmatraju činjenična pitanja i da, bez porote, sude na osnovu zapisnika s prvostepenog suđenja. Izuzetno, prihvatanje novih dokaza uslovljeno je postojanjem porote. Stoga, žalbeni sud može odbiti žalbu, ukinuti prvostepenu p resudu ili naložiti ponovno suđenj e pred prvostepenim sudom. Takođe, žalbeni postupci u anglosaksonskim sistemima imaju dvije dodatne karakteristike, čija je svrha skraćivanj e trajanja sudskog postupka. Prvo, tužilac, po pravilu, nema pravo da se žali na oslobađajuću presudu (imajući u vidu da bi s e time ugrozilo pravo optuženog da mu sudi porota). Drugo, soim izuzetno, optuženi se ne može automatski žaliti na osudu ili kaznu, već za to mora dobiti dozvolu sudije žalbenog suda. Svrha je izbjegavanje frivolnih ili neosnovanih žalbi: sudija pojedinac koji odlučuje o dopuštenosti žalbe ima ulogu filtera, jer žalbu dozvoljava samo kada sm atra da ona ima određene validne argumente. Ipak, dozvola za ulaganje žalbe nije potrebna ako se ona zasniva isključivo na čisto pravnim pitanjima.

31

li se presuda pobija u cjelosti ili djelimično (npr. u pogledu jednog ili svih krivičnih djela, zatim da li se pobija dio presude kojim je optuženi oslobođen od optužbe ili kojim je oglašen krivim ili oba ta dijela i dr.), nadalje iz kojeg osnova se pobija presuda (član 296), iz kojih razloga i u kojem pravcu se pobija (npr. u žalbi se traži ukidanje presude ili njeno preinačenje tako da se krivično djelo kvalifikuje po strožem ili b lažem zakonu, odnosno traži se da se izrekne blaža ili stroža kazna i dr.).165 U vezi sa prvim pitanjem, tj. da li viši sud može ići preko osnova žalbe, indirektno se može uzeti da je stav zakona da viši sud razmatra pobijanu odluku polazeći od osnova istaknutih u žalbi za pobijanje presude. Preko tih osnova viši sud može ići samo u slučajevima izričito propisanim zakonom. Naime, ako drugostepeni sud, povodom ma čije žalbe, utvrdi da su razlozi zbog kojih je donio odluku u korist jednog optuženog od koristi i za koga od saoptuženih koji nije izjavio žalbu ili je nije izjavio u tom pravcu, postupiće, po službenoj dužnosti, kao da takva žalba postoji (član 309). Posebno nabrojani slučajevi kada viši sud može ići preko osnova žalbe, pokazuje da zakon polazi od pravila da se stvar normalno ispituje u okviru osnova žalbe.166 Kada se radi o drugom pitanju (da li viši sud može odlučivati nasuprot prijedlozima žalbe), viši sud razmatra samo ono štu su stranke iznijele pred taj sud, ako zakon drukčije ne propisuje. Tako se u članu 307 zabranjuje drugostepenom sudu da, u slučaju žalbe izjavljene samo u korist optuženog, može izmijeniti presudu na štetu optuženog. Isto tako, prema formulaciji odredbe člana 371, proizilazi da drugostepeno vijeće za maloljetnike može preinačiti prvostepenu odluku izricanjem teže mjere prema maloljetniku – samo ako je to predloženo u žalbi tužioca. Pored toga, na osnovu člana 360 stav 1 ZKPFBiH i člana 398 stav 1 ZKPRS, koji se odnose na žalbu protiv rješenja o izricanju sudske opomene, sud drugog stepena može presudom oglasiti optuženog krivim i osuditi ga na kaznu (uslovno ili bezuslovno) samo ako je žalbu protiv rješenja izjavio tužilac na štetu optuženog, a prvostepeni sud odlučne činjenice pravilno utvrdio, ali, po pravilnoj primjeni zakona, dolazi u obzir izricanje kazne ili uslovne osude.

Ukoliko se prilikom ispitivanja žalbe zaključi da treba ukinuti presudu i odrediti održavanje pretresa zbog postojanja bitne povrede odredaba krivičnog postupka (član 315 stav 1 tačka a)), drugostepeni sud se ne može upuštati u ocjenu opravdanosti nekog drugog žalbenog osnova (npr. povrede krivičnog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i dr.). M eđutim, ako drugostepeni sud ustanovi da u smislu žalbenih prigovora nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka ili je učinjena, ali je on ne može uzeti u obzir, jer se na nju ne ukazuje žalbom, onda on mora ispitati žalbene prigovore iz osnova pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (ako je izjavljena žalba po tom osnovu). Ako je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, drugostepeni sud će, takođe, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti presudu i odrediti održavanje pretresa (član 315 stav 1 tačka b)). Tek nakon što utvrdi da nisu opravdani žalbeni prigovori iz osnova postojanja bitne povrede odredaba krivičnog postupka, odnosno pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, drugostepeni sud može ispitati žalbene prigovore u pogledu povrede krivičnog zakona i odluke o krivičnopravnoj sankciji, troškovima krivičnog postupka, imovinsko-pravnom zahtjevu i objavljivanju presude.167 ____________________________ 165 Grupa autora: Komentari zakona o krivičnom postupku, str. 789. 166 Vasiljević, str. 576. 167 Grupa autora: Komentari zakona o krivičnom postupku, str. 790.

32

7.2.2. Zabrana preinačenja nagore (zabrana reformatio in peius) Pitanje da li sud pravnog lijeka može ići van prijedloga izloženog u pravnom lijeku optuženog i eventualno odlučiti na štetu optuženog, riješeno je u našem krivičnom procesnom pravu usvajanjem instituta zabrane preinačenja nagore (zabrane reformatio in peius). Na osnovu ovog instituta, takvo preinačenje je isključeno. Reformatio in peius je drugostepeno preinačenje (reformatio) neke prvostepene odluke na štetu (in peius) one stranke u čiju je korist izjavljen pravni lijek.168 Takvo preinačenje je u zakonu zabranjeno, utoliko što, ako je žalba izjavljena samo u korist optuženog, sud pravnog lijeka ne smije presudu izmijeniti na njegovu štetu (član 307). Ova ustanova, međutim, nije usvojena u svim procesnim zakonodavstvima, niti je opšteusvojena u teoriji. Iako usvojena u velikom broju zakonodavstava, zabrana preinačenja nagore međusobno se razlikuje u pojedinim procesnim sistemima, kako u pogledu sadržine, tako i u pogledu uslova zabrane. Zabrana preinačenja nagore pravda se pravičnošću i procesnom potrebom očuvanja slobode optuženog pri ulaganju pravnih lijekova, željom da se stvori situacija u kojoj će se optuženi, pri odlučivanju da li upotrijebiti pravni lijek, rukovoditi isključivo svojim shvatanjem o pravilnosti ili nepravilnosti odluke, nesputan strahom da će, možda, sopstvenom žalbom pogoršati svoj položaj.169 Osnova zabrane preinačenja nagore nalazi se u činjenici da je zakonodavac želio osigurati da pravni lijek optuženog za njega ne uzrokuje nepovoljniju sudsku odluku od pobijane – ako je samo on podnio pravni lijek. Prirodno je da se pravni položaj optuženog može pogoršati podnošenjem žalbe protivne stranke, ali nije prirodno da se optuženi vlastitom žalbom dovede u gori položaj. Savremeno krivično procesno pravo ustanovom zabrane reformatio in peius osigurava slobodu optuženom u donošenju njegove odluke o podnošenju žalbe, te sigurnost da neće doći u teži, nepovoljniji položaj od onoga u kojem bi bio da nije podnio žalbu. Pritom, on ne polazi samo od očekivanog pozitivnog rješenja žalbe, već i od nastupanja i učinka svih mogućih negativnih procesnih posljedica koje mogu nastupiti povodom njegove žalbe.170

Bez ove procesne ustanove, optuženi bi bio u položaju da bira između dvije podjednako neprijatne stvari: da se žali, uz rizik da sopstvenom žalbom pogorša svoj položaj ili da se ne žali, čak i u slučaju kada bi njegova žalba bila osnovana, računajući da se neće žaliti ni druga strana i da presuda bar neće biti nepovoljnija.171 Ustanovi zabrane preinačenja nagore daju se i neke zamjerke. M anje – više opšte je mišljenje da zabrana preinačenja nagore predstavlja odstupanje od načela istraživanja istine, jer viši sud kod ispitivanja pravnog lijeka ne može da preinači presudu na štetu optuženog i mora da potvrdi presudu kojom je očigledno povrijeđen zakon u korist optuženog. Uz to, navodi se da ova ustanova dovodi do ulaganja velikog broja neosnovanih pravnih lijekova. Zabrana reformatio in peius postoji ne samo u slučaju ako su samo optuženi ili njegov branilac izjavili žalbu (član 293 stav 1), već i u slučajevima ako su žalbu izjavila lica koja mogu izjaviti žalbu u korist optuženog (član 293 stav 2) ili ako je žalbu u korist optuženog ____________________________ 168 Bernouli, N.: Das Verbot der Reformatio in peius in schweizerische Strafpprocesserecht, Zürich, Winterthur,

1953, str. 1. 169 Vasiljević, str. 579. 170 Bubalović, mr Tadija: Pravne posebnosti žalbe u krivičnom postupku, „Pravo i pravda“ , Sarajevo, broj 1/02,

str.93. 171 Grubač, II, str. 128.

33

podnio tužilac (član 293 stav 3). Argumentum a contrario proizilazi, da u slučaju tako podnesene žalbe, zabrana reformatio in peius štiti optuženog u pogledu nepovoljnijeg utvrđivanja čin jeničnog stanja, primjene krivičnog zakona, izricanja strože krivičnopravne sankcije nego što je to bilo u pobijanoj presudi, izricanja mjere bezbjednosti172 i dr.173 Zabrana reformatio in peius važi u postupku po žalbi, i to kako za odlučivanje u sjednici vijeća drugostepenog suda (član 304) tako i na pretresu koji se održava nakon ukidanja prvostepene presude (član 317 st. 1 i 2). Ova zabrana obavezuje i u postupku pred sudom trećeg stepena (član 333 stav 2 ZKPFBiH i član 324 stav 2 ZKPRS) i u odnosu na žalbu na rješenje (član 322). Takođe, zabrana reformatio in peius vrijedi i dalje u slučaju eventualnog ponavljanja krivičnog postupka u korist osuđenog i ukine presudu vijeća drugostepenog suda i predmet vrati na ponovno odlučivanje (član VI/3. (b) Ustava BiH). M eđutim, ovo pravilo ne odnosi se na dužinu trajanja pritvora.174 Ako se pođe od odredbe člana 307, po kojoj se, ako je žalba izjavljena samo u korist optuženog, presuda ne smije izmijeniti na njegovu štetu, slijedi zaključak da u takvom slučaju sud ne smije optuženog osuditi ni po strožem krivičnom zakonu (pravna ocjena djela), n iti pak na strožu kaznu nego što je bio optužen pravosnažnom presudom.175 Polazeći od iznesenog, institut zabrane reformatio in peius važi u slučaju kada je pravni lijek izjavljen samo u korist optuženog, bez obzira na to ko ga je izjavio (argumentum a cotrario). Sun nije vezan ovom zabranom u slučaju kada je, pored pravnog lijeka u korist optuženog, izjavljen i pravni lijek na njegovu štetu (na primjer, ako je, pored žalbe u korist optuženog, izjavljena i žalba tužioca na štetu optuženog). U takvom slučaju, sud pravnog lijeka nije vezan zabranom reformatio in peius i može donijeti odluku i na štetu optuženog. Krivičnoprocesni efekat povrede zabrane reformatio in peius sastoji se u tome što bi njenom povredom bila počinjena apsolutna bitna povreda odredaba krivičnog postupka, što je zakonska osnova, u pravilu, ne za ukidanje takve presude već za njeno preinačenje. M eđutim, žalba ovlašćenog tužioca podnesena protiv nove presude koja se zbog zabrane preinačenja nagore ne može preinačiti na štetu optuženog zbog odluke o sankciji, ne odbacuje se, već se odbija kao neosnovana. Ovo zbog toga što zabrana reformatio in peius nije formalna zabrana, već je to sadržajna, meritorna, kompleksna zabrana, koja stvarno štiti optuženog od pogoršanja njegovog položaja u određenim procesnim situacijama.176 7.2.3. Ispitivanje presude van okvira žalbe Od pravila da sud ispituje presudu u okviru dijelova koji se pobijaju žalbom i po osnovima istaknutim u žalbi izuzeci postoje u slučajevima objektivnog i subjektivnog proširenja ispitivanja presude preko žalbe. Slučaj objektivnog proširenja ispitivanja presude preko žalbe sadržan je u članu 308, po kome žalba izjavljena u korist optuženog zbog nepotpuno ili pogresno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede krivičnog zakona, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi (član 300). U vezi s tim, vijeće ____________________________ 172 Vidjeti presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Kzz. 8/95 od 25. maja 1995.godine 173 Grupa autora: Komentari zakona o krivičnom postupku, str. 790. 174 Vrhovni sud F BiH, Kž. 429/98 od 7. avgusta 1998.godine 175 Vidjeti odluku Ustavnog suda BiH, AP 330/04 od 17. decembra 2004.godine 176 Petrić, dr Branko: Komentar Zakona o krivičnom postupku, knjiga druga, Beograd, 1986. str. 250.

34

drugostepenog suda treba prvo ispitati osnovanost takve žalbe, pa ako ocijeni da su njeni prigovori neosnovani ili da su osnovani samo prigovori koji se odnose na povredu krivičnog zakona, tek onda pristupiti ispitivanju odluke o krivičnopravnoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi. Nasuprot tome, ukoliko vijeće drugostepenog suda ocijeni da je opravdana takva žalba u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, onda će r ješenjem ukinuti prvostepenu presudu i odrediti održavanje pretresa (član 315 stav 1 tačka b)), pa u tom slučaju neće ni moći u smislu ove zakonske odredbe ispitivati odluku o krivičnopravnoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi.177 Međutim, ako žalilac u žalbi protiv prvostepene presude navede da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa kasnije na javnoj sjednici odustane od te žalbe, ističući da traži samo korekciju krivične sankcije, drugostepeni sud je ovlašćen da ispita prvostepenu presudu u dijelu odluke o krivičnoj sankciji, ako iz sadržaja žalbe proizilazi da se presuda pobija i po tom osnovu.178 Kada je u pitanju subjektivno proširenje ispitivanja presude preko žalbe, ispitivanje se ne proširuje na dalje dijelove ili tačke presude, već se, pored žalioca, proširuje na saoptužene, putem ustanove pogodnosti pripajanja (beneficium cohaesionis), predviđene u članu 309. O tome ćemo govoriti u izlaganju o ekstenzivnom dejstvu pravnog lijeka. 8. DEJS TVO PRAVNOG LIJEKA Pod uslovom da je dopušten i blagovremen, redovni pravni lijek, po pravilu, ima devolutivno, suspenzivno i ekstenzivno dejstvo. Pravni lijekovi u krivičnom postupku u BiH su uspostavljeni i kao jedinstveni ( licima ovlašćenim na njihovo izjavljivanje daju mogućnost pobijanja činjeničnih i pravnih pogrešaka) i dvostrani (na podnesenu žalbu stranke, uvijek ima pravo odgovoriti suprotna stranka).

8.1. Devolutivno dejstvo Devolutivno dejstvo pravnog lijeka sastoji se u tome što o ovom lijeku odlučuje drugi organ, a ne onaj koji je donio odluku. Pravni lijekovi sa nedevolutivnim efektom predstavljaju izuzetak. Devolutivno dejstvo, po pravilu, imaju redovni pravni lijekovi. Povodom redovnog pravnog lijeka, po pravilu, odlučuje viši sud, a ne sud koji je donio pobijanu sudsku odluku. Izuzetak su žalba na presudu drugostepenog suda, po kojoj u nekim slučajevima odlučuje isti sud (u drukčijem sastavu) i žalba na r ješenje, gdje, takođe, postoje slučajevi u kojima odlučuje isti sud (npr. po žalbi protiv rješenja sudije za prethodni postupak i sudije za prethodno saslušanje odlučuje vijeće istog suda – član 24 stav 6). Do ovakvih ograničenja devolutivnog dejstva dolazi uglavnom iz razloga hitnosti (kad je u pitanju žalba protiv rješenja) ili iz razloga koji leže u organizaciji sudova.179 Sa ne devolutivnim dejstvom je vanredni pravni lijek zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka. O ponavljanju krivičnog postupka odlučuje vijeće (član 24 ____________________________ 177 Grupa autora: Komentari zakona o krivičnom postupku, str. 791 i 792. 178 Presuda Vrhovnog vojnog suda SRJ, Kbl. 68/95 od 4. oktobra 1995.godine 179 Grubač, II, str. 131.

35

stav 6) suda koji je u ranijem postupku sudio u prvom stepenu, s tim što i prilikom odlučivanja u vijeću neće učestvovati sudija koji je učestvovao u donošenju presude u ranijem postupku (član 330 st. 1 i 3). Sa devolutivnim pravnim lijekom ne treba zamjenjivati slučajeve kada se prvostepenom organu ostavlja mogućnost da svoju odluku povuče po sopstvenoj inicijativi, pod određenim uslovima, i da je zamijeni drugom (nezakonite ili necjelishodne odluke o upravljanju postupkom), jer tu nema pravnog lijeka, ili kada on ima ovlašćenje da to učini povodom pravnog lijeka stranke o kome bi trebalo da odlučuje viši sud (to je činjenje pravnog lijeka suvišnim, a ne rješavanje o pravnom lijeku).180 Isto tako, karakter nedevolutivnog odlučivanja nema odluka sudije, odnosno predsjednika vijeća prvostepenog suda (član 301 stav 2) kojom se odbacuje neblagovremena (član 311) i nedopuštena žalba (član 312), jer se u ovom slučaju radi o odlučivanju (ne i raspravljanju) o pravnom lijeku.181 8.2. Suspenzivno dejstvo Suspezivno dejstvo pravnog lijeka postoji ako sprječava da odluka stupi na pravnu snagu, a time i da se izvrši.182 Nasuprot tome, pravni lijek je sa nesuspenzivnim dejstvom ako se odluka može izvršiti, neovisno od toga što je u roku izjavljen pravni lijek, i prije nego što je o njemu odlučeno. Po svome dejstvu, redovni pravni lijekovi su, po pravilu, suspenzivni, tj. odlažu izvršenje pobijane odluke.183 Izuzetak su samo neka rješenja koja se izvršavaju odmah poslije donošenja. Izuzeci od pravila da je pravni lijek sa suspenzivnim dejstvom su sljedeći: (1) Zakonski je princip da žalba protiv rješenja odlaže njegovo izvršenje (ima suspenzivno dejstvo), te da suspenzivno dejstvo ona nema samo ako je izričito propisano da žalba ne odlaže izvršenje (član 320). Takav karakter imaju neka rješenja donesena u prethodnom postupku (npr. rješenje o određivanju pritvora – član 134 stav 4) i postupku ekstradicije. (2) Suspenzivno dejstvo nema vanredni pravni lijek ponavljanje krivičnog postupka (član 332 stav 4). Razlozi tome su u činjenici da tvrdnje stranaka koje ulažu ovaj vanredni pravni lijek još nisu dokazane, kao i postojanje pravosnažne presude kojoj je prethodio kompletno sproveden krivični postupak. Imajući to u vidu, realno je pretpostaviti (dok se ne odluči po vanrednom pravnom lijeku) da je osnovanija pravosnažna presuda nego vanredni pravni lijek. (3) Osuđeni je u mogućnosti, kada to želi, ako su ispunjeni zakonski uslovi, da stupi na izdržavanje kazne i prije pravosnažnosti presude. Prema članu 138. stav 4, sudija, odnosno predsjednik vijeća može osuđenog na kaznu zatvora, koji se nalazi u pritvoru, uputiti rješenjem, na njegov zahtjev, u ustanovu za izdržavanje kazne i prije pravosnažnosti presude. Isto tako, žalba protiv rješenja kojim se izriče vaspitna mjera koja se izdržava u ustanovi, ____________________________ 180 Vasiljević, str. 591 181 Ibidem. 182 U teoriji građanskog procesnog prava postoji shvatanje da suspenzivan učinak ima i samo trajanje roka za

podnošenje žalbe. (O tome Triva, dr Siniša: Građansko procesno pravo, Zagreb, 1972, str. 557). 183 Razlikuju se tri vrste suspenzivnosti: (a) apsolutni suspenzivni efekat nastupa povodom blagovremeno i od

ovlašćenog lica podnesene žalbe, (b) relativni suspenzivni efekat nastupa tokom ponavljanja krivičnog postupka i (c) uslovni suspenzi vni efekat postoji u posebnim slučajevima ponavljanja k rivičnog postupka (suđenje u odsustvu, koje ne postiji u BiH). Vidjeti Bubalović, mr Tadija: Pravne posebnosti žalbe u krivičnom postupku, op.cit., str. 78-81.

36

zadržava izvršenje rješenja ako sudija za maloljetnike, u saglasnosti sa roditeljima maloljetnika i po saslušanju maloljetnika, ne odredi drukčije (član 370 stav 3). 8.3. Ekstenzivno dejstvo Ekstenzivno dejstvo pravnog lijeka sastoji se u institutu pogodnosti pridruživanja (beneficium cohaesionis). Ovaj institut krivičnog procesnog prava predviđen je u korist saoptuženih u postupku odlučivanja suda pravnog lijeka, poslije uloženog pravnog lijeka.184 Sastoji se u obavezi drugostepenog suda da, kada, povodom ma čije žalbe, utvrdi da su razlozi zbog kojih je donio odluku u korist optuženog od koristi i za kojeg drugog saoptuženog koji nije izjavio žalbu ili je nije izjavio u tom pravcu, postupi po službenoj dužnosti kao da takva žalba postoji (član 309). U teoriji je to dejstvo poznato kao pravilo – ekstenzivno dejstvo žalbe, nasuprot implicitnom dejstvu žalbe, samo u korist onog u čiju korist se ulaže. Primjena ove pogodnosti moguća je jedino ao je izjavljena žalba u korist optuženog.185 Ovdje se ne radi samo o proširenju ispitivanja preko osnova žalbe, već o ispitivanju presude bez žalbe.186

Pravilo pogodnosti pridruživanja treba da spriječi da se sa optuženima koji su oglašeni krivim istom presudom i čija je pravna situacija jednaka – različito postupa. Značaj povlastice pridruživanja najbolje se vidi iz podređivanja principa tzv. relativne pravosnažnosti presude ostvarivanju ratio legis-a ove ustanove: neizjavljena žalba optuženog ili žalba izjavljena u drugom pravcu u odnosu na uspješno realizovanu žalbu nekog od saoptuženih – dovela bi do pravnosnažnosti presude protiv optuženog koji se nije žalio.187 M eđutim, primjenom ustanove beneficium cohaesionis nepobijani dio presude, kao i sama presuda protiv optuženog koji nije izjavio žalbu, bivaju preispitani, što za posljedicu može imati donošenje povoljnije odluke za optuženog, iako nije izjavio žalbu.188 Oživotvorenjem ustanove beneficium cohaesionis se, dakle, suspenduju dva pravila krivičnog postupka: vezanost suda pravnog lijeka da povodom izjavljene žalbe ispituje samo pobijani dio presude (tantum devolutum, quantum appellatum) i vezanost višeg suda za osnove po kojima se presuda pobija (ne eat iudex ultra petita partium).189 Prednost ostvarivanja ustanove beneficium cohaesionis nad uvažavanjem tzv. relativne pravosnažnosti presude, bez obzira na to da li se opravdavala pretpostavljanjem pravičnosti procesnim propisima, posljedicom favor defensionis-a, težnjom za sprečavanje ____________________________ 184 Postavlja se pitanje da li se ustanova beneficium cohaesionis može primijeniti i prema optuženom koji je

odustao od žalbe. Odgovarajući na ovo pitanje, treba imati u vidu granice dispozicije optuženog da pobija presudu. Naime, zakonodavac j eisključivo volji subjekata žalbe p repustio pobijanje p resude, p ri čemu ne postoji ni obaveza suda da o postojanju pojedinih apsolutnih poreda vodi računa po službenoj dužnosti. Zato, ukoliko optuženi odustane od žalbe, primjena ustanove beneficium cohaesionis na osnovu uspješno realizovane žalbe drugog saoptuženog, predstavljala bi suprotstavljanje zakonom priznatom neprikosnovenom uticaju volje žalioca na pobijanje presude. Vidjeti Grubiša, dr Mladen: beneficium cohaesionis i njegove pravne posljedice u krivičnom postupku, „Naša zakonitost“ , Zagreb broj 3/78, str. 19-21.

185 Za razliku od našeg pozitivnog prava, zakonodavstvo nekadašnje Kraljevine Jugoslavije i njemačko pozitivno pravo dozvoljavaju p rimjenu ustanove beneficium cohaesionis i u slučaju izjavljivanja žalbe javnog tužioca na štetu saoptuženog, naravno ako je njen ishod donošenje povoljnije odluke u korist tog saoptuženog, suprotno od težnje žalioca. Ovakvim proširenj em primjene ustanove beneficium cohaesionis u većoj mjeri se štite prava optuženog.

186 Grubač, II, str. 133. 187 Knežević, dr Saša: Povlastica povezanosti u krivičnom postupku, „Pravni život“,Beograd, broj 9/05,str. 1000. 188 Vidjeti Pavišić, str. 481. 189 Knežević, dr Saša: Povlastica povezanosti u krivičnom postupku, op.cit., str. 1001.

37

očite nepravičnosti ili nužnošću da se onemogući nejednak tretman pojedinih saoptuženih u jedinstvenom krivičnom postupku – oslikava značaj ove ustanove.190 Institut beneficium cohaesionis odnosi se na sve saoptužene obuhvaćene istom presudom, bez obzira na to po kome je osnovu došlo do spajanja postupka.191 Djela mogu biti različita i učinjena od raznih lica, ali moraju biti obuhvaćena istom presudom. Ovaj institut ne može se primijeniti u pogledu saizvršilaca i saučesnika kojima je suđeno u odvojenim postupcima i doneseno više posebnih presuda, što u praksi može dovesti do nepravednih situacija. Naime, ukoliko prije izricanja presude bude donijeta odluka o razdvajanju krivičnog postupka protiv nekog od saoptuženih (najčešće izvršilaca), razlozi zbog kojih je donijeta povoljnija presuda protiv ostalih saoptuženih, neće se moći primijeniti i na saoptuženog protiv koga je postupak razdvojen. U protivnom, da postupak protiv jednog od optuženih nije razdvojen, primjenom ustanove beneficium cohaesionis donijela bi se odluka i u njegovu korist. Institut beneficium cohaesionis primjenjuje se,, pored postupka po žalbi na presudu prvostepenog suda192 (član 309), u postupku po žalbi na presudu drugostepenog suda (član 324 stav 3 ZKPRS); u postupku po žalbi na rješenje (član 322) i kod ponavljanja postupka (član 332 stav 2). Pogodnost pridruživanja ne odnosi se, po prirodi stvari, na imovinskopravni zahtjev, iz istih razloga kao i u parničnom postupku, gdje, takođe, ne važi.193 Ako bi, hipotetički posmatrano, saizvršioci bili osuđeni na solidarnu naknadu štete pričinjene krivičnim djelom, a po žalbi jednog od saoptuženih se u njegovu korist donese povoljnija odluka, ta odluka se ne može primijeniti i na ostale saoptužene. Naravno, ako je povoljnija odluka o imovinskopravnom zahtjevu po žalbi jednog od optuženih posljedica obesnaživanja osuđujuće presude, primjenom povlastice povezanosti može se anulirati osuda i prema ostalim saoptuženim, a time će se, na indirektan način, u njihovu korist izmijeniti i odluka o imovinskopravnom zahtjevu.194 Pogodnost pridruživanja se ne može primijeniti ni u postupku po žalbi na rješenje o odbijanju zahtjeva za povraćaj u pređašnje stanje, čak i ako bi razlozi zbog kojih se traži anuliranje prekluzije bili istovjetni kod svih saoptuženih.195 Naime, ne može se bez aktivnosti saoptuženog znati da li je propuštanje podnošenja molbe za povraćaj u pređašnje stanje posljedica spriječenosti ili, pak, svjesne odluke.196 Posebnu pažnju zaslužuje sagledavanje primjene ustanove beneficium cohaesionis u postupku po žalbi na presudu drugostepenog suda, u kome ova ustanova nadmašuje svoj ____________________________ 190 Ibidem 191 Pojedini autori smatraju da je za primjenu pogodnosti pridruživanja potrebno da saoptuženi budu obuhvaćeni

istom optužnicom, dok drugi misle da to nije potrebno (vidjeti Stefanović – Zl atić, dr Milica: Povlastice okrivljenog u krivičnom postupku, Beograd, 1978, str.134).

192 Vidjeti presude v rhovnog suda Srbije, Kž. 173/93 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, I Kž. 461/97 od 5. novembra 1997.godine

193 Postupak za rješavanje imovinskopravnog zahtjeva j e adhezionog karaktera i on se zasniva na pravilima parničnog postupka, u kome je apsolutizovana dispozi cija stranaka predmetom spora. Konsekventno tome, u postupku po žalbi jednog od saoptuženih kojom bi se pobijala odluka o imovinskopravnom zahtjevu, ispituje se isključivo pobijani dio presude, a u odnosu na saoptužene koji nisu izjavili ažlbu – odluka o imovinskopravnom zahtjevu je postala pravnosnažna.

194 Knežević, dr Saša: Povlastica povezanosti u krivičnom postupku, op. cit., str. 997. 195 Ibidem, str. 998. 196 Ibidem.

38

prvobitni ratio legis. Naime, izjavljena žalba na presudu drugostepenog suda nije više od koristi samo, inače, procesno legitimisanom optuženom koji je propustio da izjavi žalbu ili je nije izjavio u tom pravcu, već i optuženom (saoptuženom) koji uopšte nema procesnu legitimaciju za izjavljivanje ovog pravnog lijeka197 (član 324 stav 3 ZKPRS). U ovom slučaju beneficium cohaesionis dobija pravno-kreativnu ulogu, kao ustanova sui generis.198 Na ovaj način se, istina, postiže maksimalna pravičnost u tretmanu saoptuženih, ali se dovodi u pitanje princip tzv. relativne pravosnažnosti presude, proširivanjem granica višestepenosti u odlučivanju.199

Zakon, pored ostalih, propisuje shodnu primjenu odredbe 309, koja predstavlja normativni izraz pogodnosti pridruživanja, i u postupku po žalbi na rješenje (član 322). U teoriji krivičnog procesnog prava prevladava stanovište da pogodnost pridruživanja u postupku po žalbi na rješenje ima šire dejstvo, te da stoga razloge zbog kojih je sud pravnog lijeka donio odluku u korist optuženog – treba što šire tumačiti. Uporišnu tačku ovog stava čini specifična pravna priroda žalbe na rješenje kao pravnog lijeka kojim se, po pravilu, meritorno ne rješava krivična stvar. Pored toga, ističe se da zakonodavac ne predviđa analognu primjenu zakonskih odredaba koje regulišu osnove žalbe u postupku po žalbi na rješenje, niti, pak, odredaba o granicama ispitivanja pobijane presude. Iz ove činjenice se izvodi zaključak da sud pravnog lijeka, striktno uzevši, i nije vezan za osnove žalbe predviđene zakonom i na razloge žalbe sadržane u samoj žalbi.200

Zakon nije striktno regulisao važenje pogodnosti u postupku po žalbi na rješenje o sudskoj opomeni. Ratio legis ustanove beneficium cohaesionis bi nalagao važenje ove povlastice i u ovom postupku.201 Međutim, potrebno je imati u vidu specifičnost sudske opomene kao krivične sankcije, prilikom čijeg izricanja se obavezno uzimaju u obzir lična svojstva, kao i okolnost da je ova krivična sankcija lišena represivnih elemenata: stoga se čini da je zakonodavac svjesno propustio da predvidi važenje povlastice pridruživanja u postupku po žalbi na rješenje o sudskoj opomeni.202

Pogodnost pridruživanja primjenjuje se i u postupku po zahtjevu za onavljanje krivičnog postupka: sud koji rješava o osnovanosti podnijetog zahtjeva za ponavljanje krivičnog postupka, ima zakonsku obavezu da primjeni ovu pogodnost. Ako bi tom prilikom sud propustio da primijeni ustanovu beneficium cohaesionis, saoptuženim ostaje mogućnost da podnesu zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka po osnovu kojim je izdejstvovano ponavljanje krivičnog postupka po zahtjevu optuženog, pošto podnošenje zahtjeva za ponavljanje krivičnog postupka nije vezano rokom. ____________________________ 197 Prošireno polje primjene ustanove beneficium cohaesionis u postupcima po žalbi na presudu drugost epenog

suda nagnalo je pojedine teoretičare da izgrade stav o različitim oblicima ove ustanove. Jedan od oblika bi bio standardni, koji neutrališe posljedice neizj avljivanja pravnog lijeka optuženog, inače ovlašćenog za izjavljivanje tog pravnog lijeka. Drugi oblik ove ustanove omogućava korišćenje uspješnog ishoda p ravnog lijeka saoptuženom koji uopšte nije ovlašćen za izjavljivanje tog pravnog lijeka, kao što je slučaj u postupku po žalbi na presudu drugostepenog suda.

198 Jekić, dr Zagorka: Novi oblik ustanove beneficium cohaesionis u ZKP iz 1976. godine, „Anali Pravnog fakulteta u Beogradu“ , Beograd, broj 5/86, str. 429.

199 O tome Barj aktarević, Ružica: Kazneno zakonodavstvo, organizacija i funkcionisanje pravosuđa u državnoj zajednici Srbije i Crne Gore, Zlatibor, 2003.

200 Grubiša, dr Mladen: Beneficium cohaesionis i njegove pravne posljedice u krivičnom postupku, op. cit., str.39.

201 Nepravedno bi bilo da se, u slučaju uspjeha žalbe optuženog, prema saoptuženom koji se nije žalio – ne donese oslobađajuća presuda (kao i presuda kojom se optužba odbija).

202 Knežević, dr Saša: Povlastica povezanosti u krivičnom postupku, op.cil, str.999.

39

9. FORMALNOS TI UPOTREBE PRAVNIH LIJEKOVA 9.1. Uopšte Određene formalnosti koje moraju biti ispunjene da bi se mogao upotrijebiti pravni lijek, i to one najneophodnije, tako da ih stranke mogu ispuniti bez posebnih teškoća, propisuju se u svim zakonodavstvima. Razloge koji opravdavaju podnošenje žalbe treba razlikovati od osnova zbog kojih se presuda može pobijati (nabrojani u članu 296). Osnovi se koriste za označenje suštine pobijanja (povreda krivičnog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, itd.), a razlozi da opravdavaju žalbene navode i prijedloge. Navođenje osnova žalbe ne može zamijeniti isticanje razloga, ali je moguće obrnuto. Uz to, od žalioca se traži da svoje razloge podvede pod jedan od osnova iz četiri tačke člana 296, a potrebni su sudu koji rješava o žalbi, iako oni sud ne obavezuju. 9.2. S adržaj žalbe

Član 295 određuje šta žalba treba sadržavati, odnosno kakve ona elemente mora imati da bi se smatrala valjanom i da bi viši sud o njoj mogao ispravno odlučivati. Žalba koja sadrži sve propisane elemente, predstavlja valjan osnov za odlučivanje. Ti elementi su: (a) označenje presude protiv koje se podnosi žalba (naziv suda, broj i datum presude), (b) osnov za pobijanje presude, (c) obrazloženje žalbe,203 (d) prijedlog da se pobijena presuda potpuno ili djelimično ukine ili preinači204 i (e) potpis lica koje podnosi žalbu205 (član 295 stav 1). Zakon, dalje, određuje koji su od tih elemenata obavezni i čiji izostanak čini žalbu nevaljanom, koje od njih (u slučaju njihova izostavljanja u žalbi) i u kojim slučajevima sam zakon nadomješta svojom pretpostavkom, te, napokon, koji elementi nisu neophodni i mogu izostati bez ikakvih štetnih posljedica206 (član 295 st.2 i 3). Sadržaj žalbe ne mora biti naveden zakonskim redoslijedom. Bitno je da se svi elementi nalaze u žalbi. Žalba se mora posmatrati kompleksno, u ukupnosti njenog sadržaja, a ne kroz izdvojene pojedine dijelove. ____________________________ 203 Žalba u kojoj jeumjesto obrazloženja navedeno da žalilac ostaje pri svojoj odbrani pred prvostepenim sudom,

navodima iznijetim u završnoj riječi na glavnom pretresu, kao inavodima iznijetim u ranijoj žalbi protiv presude koja je bila ukinuta – ima se smatrati neurednom (bez obrazloženja koje treba da sadrži).

204 Ne može se uzeti da žalba nema prijedloga samo zato što u njoj nije upotrebljen izraz prijedlog i što nije posebno i na izričit način navedeno kako treba da glasi odluka drugostepenog suda.

205 Sadržaj žalbe, kako je dat u stavu 1, ne mora biti dat redoslijedom od a) do e), ali je bitno da s e ti elementi sadržaja nal aze u žalbi. Oni ne moraju biti ni naimenovani tako kako ih zakon naziva, jer je bitno da se oni nalaze u tekstu žalbe i da je jasno šta podnosilac žalbe hoće. Zbog toga se žalba mora posmatrati kompleksno u ukupnosti njenog sadržaja, a ne cijeniti izolovano pojedine dijelove.

206 Ustavni sud BiH često u svojim odlukama ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav BiH i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana i ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005.godine, aplikacija 53363/99 i Ustavni sud BiH, odluka AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje s e podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenj e prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja ustavom zaštićenih prava (odluka Ustavnog suda BiH, AP 74/05 od 23. februara 2006.godine).

40

Iako je označenje presude bitan sastavni dio svake žalbe, da bi se znalo koja se odluka njome pobija, u slučaju da ta naznaka izostane u žalbi,207 odnosno bude nedovoljno jasna, zakon dozvoljava utvrđivanje i na bilo koji drugi način njeno određenje. M ogućnosti za utvrđivanje presude na koju se žalba odnosi, u slučaju propuštanja njene naznake u žalbi, različite su: tako, prvostepeni sud, kojom se žalba podnosi, može najčešće iz njenog sadržaja pronaći na koju se njegovu presudu ona odnosi, a to može postići iz oznake imena optuženog (uz pomoć imenika ili upisnika), iz oznake krivičnog djela, dana održanog pretresa i sl., a, u svakom slučaju, taj sud može od žalioca kraćim putem zatražiti podatke o tome.208 U suprotnom, sud primjenjuje postupak predviđen u članu 295 stav 2: poziva žalioca da u određenom roku dopuni žalbu pismenim podneskom ili usmeno na zapisniku kod suda. Ako žalilac ne postupi po ovom pozivu, sud će odbaciti žalbu ako ne sadrži podatke iz stava 1 tačl. b), c) i e) člana 295, a ako žalba ne sadrži podatak iz stava 1. tačke a) člana 295 – odbaciće je ako se ne može utvrditi na koju se presudu odnosi. Ako je žalba podnesena u korist optuženog, dostaviće se drugostepenom sudu ako se može utvrditi na koju se presudu odnosi, a odbaciće se ako se to ne može utvrditi. Osnovi za pobijanje navedeni su u članu 296, odnosno pojedinačno u čl. 297-300. Prema tome, u žalbi se mora istaći neki od osnova (ili više njih, na osnovu kojih zakon omogućuje pobijanje presude). Ako su žalbu koja ima sadržajne nedostatke podnijeli oštećeni koji ima punomoćnika ili tužilac, nije predviđena obaveza suda da pozove žalioca na dopunu žalbe. Ukoliko ne sadrži obavezne elemente iz člana 295 stav 1 tačka b), c) i e) ili podatak iz tačke a), a ne može se utvrditi na koju se presudu odnosi, takva žalba će se odbaciti. Žalba sa ovim nedostacima podnesena u korist optuženog koji ima branioca, dostaviće se drugostepenom sudu ako se može utvrditi na koju se presudu odnosi, a odbaciće se ako se to ne može utvrditi (član 295 stav 3).

Zakon se ne zadovoljava time da žalilac označi samo osnov pobijanja, već traži da on pobliže opiše i objasni (dakle, obrazloži) zašto presudu koju pobija smatra neispravnim.209 Pravilno postavljen i potpuno označen prijedlog treba da sadrži označenje u kojem pravcu se traži da viši sud donese odluku (u korist ili na štetu optuženog), u pogledu kojeg dijela pobijane presude viši sud treba da interveniše svojom odlukom i na koji način viši sud će da donese svoju odluku (preinačenjem i kako, ili ukidanjem pobijane presude, odnosno njenog pobijanog dijela). Međutim, zakon ne predviđa nikakve konsekvence za slučaj da taj elemenat izostane u žalbi, što znači da se taj prijedlog ne smatra nužnim dijelom žalbe. To, istovremeno, znači i da viši sud nije vezan postavljenim žalbenim prijedlogom. Na kraju izostanak potpisa na žalbi predstavlja, u pravilu, samo neurednost pri njenom sastavljanju, pa je teško potpis podnosioca potpuno izjednačiti po značenju sa ostalim nužnim elementima žalbe. Pri tome, treba imati na umu da sam potpis nije dokaz autentičnosti označenog podnosioca, jer sud ne ispituje i istinitost stavljenog potpisa.

____________________________ 207 Ako žalba sadrži opšte nedostatke koji su mogući kod svih podnes aka, sud će postupiti u skladu sa članom

148 stav 3. 208 Grubiša, dr Mladen: Krivični postupak – postupak o pravnim lijekovima, „Inform ator“ , Zagreb, 1987, str. 36. 209 Treba uzeti da prijedlog podnosioca žalbe postoji i onda kada on u žalbi nije upotrijebio riječ „prijedlog“ inije

sasvim određeno naveo kako treba gl asiti odluka drugogstepenog suda, ako s iz s adržaja žalbe j asno vidi kakvu odluku on traži.

41

9.3. Nove činjenice i novi dokazi Član 295 stav 4 dopušta da se u žalbi iznose nove činjenice i novi dokazi (tzv. beneficium novorum) koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu. Za korišćenje takvih činjenica i dokaza član 295 stav 4 postavlja žaliocu uslov da je dužan navesti razlog zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove čin jenice, žalilac je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice imale dokazati, a pozivajući se na nove dokaze – dužan je navesti činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati. Međutim, bez obzira na to što je žalilac propustio navesti takve razloge ili ih je naveo, ali su neuvjerljivi zbog čega nove činjenice i novi dokazi nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu, ili proizilazi da ih nije iznio na glavnom pretresu iz tehničkih razloga i sl., mora se imati u vidu da bilo kakvi propusti u tom pogledu nisu procesno sankcionisani.210 Kako ovo upućuje na zaključak da takva zakonska odredba, u stvari, ima za cilj postizanje stranačke discipline, onda je jasno da sud u odnosu na takve žalbene navode mora ispitiati da li su te nove činjenice i novi dokazi važni i od uticaja na donošenje pravilne odluke.211 S tim u vezi, sudija izvjestilac drugostepenog suda može preko nižeg suda provjeravati navode žalbe u vezi s novim činjenicama i dokazima, njihovim osstojanjem i važnošću (član 303 stav 2). Nove činjenice i novi dokazi u izloženom smislu jesu novoiznesene činjenice ili dokazi, noviter relata (facta, probatio) i novootkrivene čin jenice ili dokazi, noviter reporta (facta, probatio).212

9.4. Rokovi za izjavu pravnog lijeka

Redovni pravni lijekovi podnose se u određenom roku. Za razliku od redovnih, vanredni pravni lijek ponavljanje postupka ne vezuje se za rok, iako istek određenog vremena može imati značaja u pogledu mogućnosti njegovog izjavljivanja. Rokovi za pravne lijekove mogu se razlikovati u pogledu pojedinih vrsta odluka, s tim da u tom smislu postoje razlike i između odluka iste vrste. Rok za žalbu protiv presude donijete u prvom stepenu je 15 dana, računajući od dana dostavljanja prepisa presude (član 292 stav 1) i taj rok važi za stranke i branioca. Drugim licima koja mogu podnijeti žalbu u korist optuženog (član 293 stav 2), sud ne dostavlja presudu, ali ona imaju isti rok za žalbu koji počinje teći od dana dostavljanja prepisa presude optuženom. Takođe, lice čiji je predmet oduzet ili od kojeg je oduzeta imovinska korist može izjaviti žalbu (član 293 stav 5) u roku od 15 dana od dana dostavljanja prepisa presude. U složenim stvarima, na zahtjev stranaka i branioca213 sud može produžiti rok za žalbu najviše za 15 dana. M eđutim, ako stranke i branilac podnesu zahtjev za produženje žalbenog roka, onda od dana njegovog podnošenja pa do odluke suda ne teče rok za žalbu. Ukoliko sud ocijeni da je podneseni zahtjev za produženje roka opravdan, odobrenje za produženje roka mora obuhvatiti ne samo stranku koja je uspjela sa zahtjevom, već i protivnu stranku koja takav zahtjev nije podnijela.214 ____________________________ 210 Grupa autora: Komentari zakona o krivičnom postupku, str. 764. 211 Ibidem. 212 Pavišić, str. 449. 213 Kada optuženi koji ima branioca u žalbenom postupku angažuje još jednog branioca, rok za žalbu novom

braniocu t eče od momenta dostavljanja presude prvom braniocu. (Rješenj e Okružnog suda u Beogradu, Kž. 88/03 od 24.aprila 2003.godine).

214 Grupa autora: Komentari zakona o krivičnom postupku, str. 757.

42

Rok za žalbu na rješenje je tri dana od dana dostavljanja rješenja, ako zakonom nije drukčije određeno (član 319 stav 2). Rok za presudu važi i za rješenje o sudskoj opomeni (član 356 stav 2 ZKPFBiH i član 394 stav 2 ZKPFBiH), kao i za rješenje o vaspitnim mjerama. Rokovi za podnošenje žalbe su prekluzivni, što znači da se ne mogu produžavati i da njihovim istekom ovlašćeno lice gubi pravo na žalbu.215 U tom pogledu postoji samo jedan izuzetak, prema kome se optuženom, koji iz opravdanih razloga propusti rok za podnošenje žalbe na presudu (odnosno na meritorno rješenje), može dopustiti povraćaj u pređašnje stanje radi podnošenja žalbe (član 160 stav 1). 9.5. Predaja pravnog lijeka i dostavljanje na odgovor Pravni lijek se podnosi višem sudu, a predaje sudu koji je izrekao prvostepenu odluku. Zakon dozvoljava dostavljanje žalbe i preko pošte preporučenom pošiljkom, telegrafom ili drugim telekomunikacijskim sredstvom (član 158 stav 3). Ako se optuženi nalazi u pritvoru, može žalbu dati na zapisnik kod suda ili je predati upravi zatvora, a lice koje se nalazi na izdržavanju kazne ili se nalazi u nekoj ustanovi radi primjene mjere bezbjednosti ili aspitne mjere, može takvu izjavu predati upravi ustanove u kojoj je smješteno (član 158 stav 4). Sud nema ovlašćenje da odbije prijem žalbe, bez obzira na to što je uočio da žalba nije blagovremena ili dopuštena. Ovo zbog toga što je prijem žalbe tehnička radnja koja se razlikuje od radnje odlučivanja o njenoj blagovremenosti ili dopuštenosti.216

Ako se radi o žalbi na presudu, žalba se predaje u dovoljnom broju primjeraka za sud, kao i za protivnu stranku i branioca – radi davanja odgovora (član 301 stav 1). U slučaju ako žalba nije predata, odnosno dostavljena u dovoljnom broju primjeraka, sud će pozvati podnosioca žalbe da u određenom roku preda dovoljan broj primjeraka. Ako podnosilac tako ne postupi, sud će potrebne primjerke prepisati o trošku podnosioca (član 149 stav 2). Primjerak žalbe prvostepeni sud dostavlja protivnoj stranki i braniocu (član 171), koji mogu u roku od osam dana od dana prijema podnijeti sudu odgovor na žalbu, koji se zatim, sa žalbom i svim spisima, dostavlja drugostepenom sudu (član 302). Ratio legis ove zakonske odredbe jeste realizacija načela kontradiktornosti, prema kome je nužno da protivna stranka i branilac saznaju za postojanje žalbe i njen sadržaj, te da ukoliko žele podnesu odgovor na žalbu u kome mogu navesti protivrazloge.217 Sud je u obavezi da odgovor protivne stranke čeka osam dana ili će, i ako odgovor uslijedi kasnije, postupiti po njemu, pod uslovom da je to moguće, s obzirom na stanje u kome se nalazi krivični postupak. M eđutim, u žalbenom postupku se odlučuje samo o žalbi, a ne i o odgovoru na žalbu,218 što proizilazi i iz odredbe člana 306 koja propisuje da vijeće drugostepenog suda ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom. ____________________________ 215 Pouka o pravu na žalbu koja je pogrešna, ne može konstituisati jedno zakonsko pravo (pravo na žalbu) koje

prema odredbama zakona ne pripada (rj ešenje Vrhovnog suda FBiH, Kž. 580/03 od 23. decembra 2003.godine). Zato, ako je u prvostepenoj presudi navedeno da je rok za žalbu 15 umjesto osam dana, takva pogrešna pravna pouka ne izvinjava branioca, pa ako on podnese žalbu poslije osam dana, ta žalba će se odbaciti kao neblagovrem ena. U ovom slučaju pogrešna pravna pouka nema značaja, jer j e žalbu izjavio branilac optuženog koji je stručno lice i kome su poznati zakonski rokovi. (Rj ešenje Okdružnog suda u Beogradu, Kž. 1818/99 od 4. novembra 1999.godine).

216 Grupa autora: Komentari zakona o krivičnom postupku, str. 784. 217 Ibidem, str. 785 218 Vrhovni sud BiH, Kvlp. 72/86.

43

9.6. Odricanje i odustanak od pravnog lijeka i dopuna pravnog lijeka O tome da li će koristiti pravni lijek, subjekti pravnih lijekova opredjeljuju se zavisno od svoje procjene. S tim u vezi, oni se mogu odreći upotrebe pravnog lijeka ili od već uloženog pravnog lijeka odustati. Pored toga, moguća je i dopuna pravnog lijeka. Pod odricanjemod prava na žalbu razumije se izjava lica ovlašćenog na podnošenje žalbe da se neće koristiti tim svojim pravom, dok se odustajanjem od žalbe smatra izjava tog lica kojom ono povlači svoju već podnesenu žalbu. I jedno i drugo odraz je prava dispozicije stranaka u žalbenom postupku.

U slučaju odricanja od pravnog lijeka, stranka izjavljuje da ne želi koristiti pravni lijek. Izjava se daje podneskom ili u zapisnik kod suda, a odricanje je moguće prilikom objavljivanja odluke ili nakon što je odluka dostavljena. Ako stranka propusti rok za izjavu pravnog lijeka, smatra se da se time prećutno odrekla njegove upotrebe. U redovnom postupku optuženi se može odreći prava na žalbu samo nakon što mu je presuda dostavljena (član 294 stav 1). Tog prava optuženi se može odreći i prije (odmah o objavljivanju presude), ako se tužilac odrekao prava na žalbu, osim ako bi optuženi po presudi imao da izdržava kaznu zatvora. Tužilac se može odreći prava na žalbu od trenutka objavljivanja presude pa do isteka roka za podnošenje žalbe (član 294 stav 2). Branilac i lica iz člana 293 stav 2 mogu se odreći prava na žalbu (koju su ovlašćeni da podnesu) samo uz pristanak, odnosno uz posebno ovlašćenje optuženog, dakle, ne i protiv njegove volje.219

Odustati od žalbe mogu optuženi i tužilac (član 294 st. 1 i 2). Optuženi može odustati od već izjavljene žalbe – do donošenja odluke drugostepenog suda, kao i od žalbe koju su izjavili njegov branilac ili lica iz člana 293 stav 2. Tužilac može odustati i od žalbe koju je podnio u korist optuženog, bez obzira na to da li optuženi pristaje na odustajanje.

Odustanak od žalbe mora biti izričit i izjavljen nadležnom sudu, pismeno ili usmeno neposredno tom sudu. Kao i kod odricanja, ni odustanak od žalbe ne može se izvoditi ni iz kakvih konkludentnih radnji ovlašćenog lica. Ako dođe do odustanka, sud, kome je izjava u tom smislu data, donosi rješenje o odbacivanju pravnog lijeka. Odricanje i odustajanje od žalbe ne može se opozvati (član 294 stav 3), bez obzira na razlog zbog kojeg su učin jeni.

Iako to u zakonu nije izričito određeno, moguća je i dopuna pravnog lijeka u naknadnom podnesku, pod uslovom ako je učinjena u roku za žalbu. Naime, moguće je da stranka, poštujući rok za žalbu, u svojim podnescima (po pravilu – dopunom žalbe), uz ranije iznesene razoge, ističe nove, odnosno mijenja žalbene prijedloge, kao i da, osim pobijenih, pobija i druge dijelove presude.220 Poslije isteka roka za žalbu, takvi dodaci nisu mogući. Dopuna žalbe koja je podnesena poslije isteka roka za žalbu, smatra se novom žalbom, pa je, kao takvu, treba odbaciti. M eđutim, ne bi bili ispunjeni zakonski uslovi za odbačaj dopune žalbe optuženog protiv prvostepene presude kao neblagovremene kada se tom dopunom samo objašnjavaju, dopunjuju i proširuju navodi iznijeti u okviru ranije istaknutih žalbenih osnova.221

____________________________ 219 Nasuprot pravu naodricanje od prava na žalbu, slovensko krivično procesno pravo poznaje ustanovu najave žalbe. U cilju

racionalnijeg vođenja krivičnog postupka, Novelom slovenskog ZKP iz 1999. godine ukinuta je ustanova odricanja od prava na žalbu i zamijenjena ustanovom najave žalbe. Prema potpuno novoj odredbi člana 368, lica ovlašćena na žalbu moraju najaviti da će se žaliti protiv presude. Ovu najavu moraju učiniti u roku od osam dana od dana izricanja presude i pouke o pravu na žalbu. Ako žalba nije najavljena, smatraće se da su se lica ovlašćena na žalbu odrekla prava na žalbu. U tom slučaju obrazloženje presude i prepis zvučnog zapisa glavnog pretresa postaju fakultativni. Ako bi nakon toga žalba, ipak, bila izjavljena, sud će je odbaciti kao nedopuštenu.

220 Žalba se u žalbenom roku može dopuniti ili, već postojeća, izmijeniti. Ova se dopuna i izmjena može odnositi na bilo koji žalbeni osnov. Moguće je žalbu upraviti na novi žalbeni osnov ili isti žalbeni osnov iz drugih razloga. Žalbom se može pobijati neki drugi dio presude, može se dati potpuno novo obrazloženje i sl.

221 Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž. 160/00 od 5. aprila 2000.godine.

44

II – REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI Već je rečeno da u našem krivičnom postupku postoje tri redovna pravna lijeka. To su: žalba na presudu prvostepenog suda (čl. 292-317), žalba na presudu drugostepenog suda222 (član 333 ZKPFBiH i član 324 ZKPRS) i žalba na rješenje (čl. 318-323).

Međunarodnopravna jamstva prava na žalbu predviđena su u članu 2. stav 3. tačka a MPGPP i članu 2. stav 1. Protokola 7. EKLJP. Takvo pravo na žalbu je neodvojivo od prava na pravično suđenje prema članu 6. EKLJP i izričito garantovano pomenutim članom 2. stav 1. njenog Protokola 7. Pravo na žalbu je proklamirano ovim međunarodnim aktima zbog realne mogućnosti donošenja pogrešnih sudskih odluka, pa se u smislu tih akata predviđa pravo kontrole zakonitosti i pravilnosti sudskih odluka prije nastupanja njihove pravomoćnosti. Posljedično tome, u zakonu je propisano pravo na žalbu protiv nepravomoćnih sudskih odluka, čime se osigurava instanciono ispitivanje nekog slučaja. I ne samo da pravo na žalbu mora biti propisano i djelotvorno u praksi, već također mora biti dostupno procesnim subjektima. Dom za ljudska prava za BiH je zauzeo stav da pravni lijekovi koji su dostupni podnosiocu moraju biti dovoljno sigurni ne samo u teoriji nego i u praksi, i ako nije tako, nedostajat će im neophodne dostupnosti i efikasnosti (Kalik protiv BiH, Odluka o prihvatljivosti i meritumu br. CH/98/764) ESLJP navodi da kada pojedinac ima osnova da tvrdi da je žrtva kršenja prava nabrojanih u EKLJP, on treba imati na raspolaganju pravni lijek pred organom svoje države, da bi se o njegovom zahtjevu odlučilo (Silver i drugi protiv Ujedinjenog kraljevstva, presuda od 23. marta 1983., Revizija A, broj 61). Isto tako ESLJP navodi, da lijek koji traži član 13. EKLJP mora biti djelotvoran u praksi kao i zakonu, posebno u smislu da njegovo provođenje ne smije biti neopravdano ometano radnjama ili propustima nadležnih organa tužene države. (Aydin protiv Turske, 1997., Izvještaji o presudama i odlukama 1997.-VI). 1. ŽALBA N A PRES UDU PRVOS TEPENOG S UDA 1.1. Pojam i osnovi Nakon izricanja prvostepene presude dolazi do izražaja dispozicija stranaka, tako da isključivo od volje stranaka ovisi hoće li uopšte doći do preispitivanja pravilnosti i zakonitosti izrečene presude. Isto tako, stranke određuju granice, obim i smjer preispitivanja presude, ograničavajući time i sadržaj odluke višeg suda. Tu svoju dispoziciju, odnosno volju, stranke izražavaju upravo podnesenom žalbom, njenim sadržajem, razlozima i pravcem pobijanja. ____________________________ 222 U savremenim pravilima psotoje dva osnovna sistema pravnih lijekova: (a) sistem sa dva osnovna pravna

lijeka (dualistički sistem), koji ponajprije predstavljaju francusko i njemačko krivično procesno pravo i (b) sistem s jednim, jedinstvenim pravnim lijekom (monistički sistem), koji predstavljaju prava država bivšeg SSSR-a i prava d ržava bivše SFRJ. O sistemima pravnih lijekova vidjeti studiju Bayer, dr Vladimira: Problematika pravnih lijekova p rotiv prvostepenih krivičnih presuda u kontekstu s avremene reforme krivičnog procesnog prava, JAZU, Odjeljenje za društvene nauke, knjiga XXI, Zagreb, 1982.

45

Takav karakter i organizacija žalbenog postupka ukazuju na važnost žalbe i upozoravaju na potrebu ispravnog postavljanja žalbe, njenih osnova i razloga, da bi se doprinijelo izricanju pravilne i zakonite presude i time, ujedno, zaštitila prava i interesi stranke nezadovoljne izrečenom presudom.

Žalba protiv prvostepene presude odnosi se na sve vrste presuda prvostepenih sudova, a osnovi ove žalbe su jednaki. Ova žalba ima devolutivno dejstvo i po njoj uvijek rješava neposredno viši sud. Isto tako, žalba protiv prvostepene presude ima suspenzivno dejstvo (osim slučaja iz člana 138 stav 4). Žalba protiv prvostepene presude je potpuni pravni lijek, kojim se može pobijati i pravna i činjenična osnovica presude,223 jer je u članu 296 propisano da se presuda može pobijati: (1) zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, (2) zbog povrede krivičnog zakona, (3) zbog pogrešno ili nepotpuno utrdjenog činjeničnog stanja, (4) zbog odluke o krivičnopravnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu, kao i zbog odluke o objavljivanju presude putem sredstava javnog informisanja.224 Prva dva osnova su čisto pravna (error iuris), treći čin jenični (error facti) a četvrti mješoviti (činjenično – pravni).225 Pravni osnov žalbe se odnosi na pogreške u primjeni krivičnog procesnog ili krivičnog materijalnog prava, činjenični na pogrešno ili nepotpuno utvrdjeno činjenično stanje, a mješoviti – na odluke o krivičnopravnim sankcijama, oduzimanje imovinske koristi, troškove krivičnog postupka, imovinskopravne zahtjeve, kao i na odluku o objavljivanju presude putem sredstava javnog informisanja. Stranke ili druga ovlašćena lica (član 293 st. 1 i 2) presudu mogu pobijati iz svih ili samo nekih žalbenih osnova, ali uvijek u okviru svog neposrednog pravnog interesa. Kada je dozvoljena, po svim ovim osnovama može se izjavljivati i žalba protiv presude drugostepenog suda.226 Sam redoslijed (hijerarhija) žalbenih osnova odredjen je njihovom važnošću. Na taj je način istovremeno odredjen i redoslijed odlučivanja o pojedinom žalbenom osnovu u slučaju njihove kumulacije u žalbi. Prema pravilu tzv. supsidijarne kumulacije, uzimanje u obzir i ____________________________ 223 Kao u anglosaksonskim sistemima, žalba u međunarodnim krivičnim postupcima ne podrazumijeva ponovno

suđenje. Žalbeno vijeće ICTY je više puta naglasilo da žalba predstavlja priliku za stranke da ponovo iznose i obrazlažu svoju stvar. Stranke moraju da ograniče svoje argumente po žalbi samo na ona pitanja koj a se odnose na pravni osnov žalbe, tj. pravnu ili činjeničnu grešku koja ugrožava valjanost presude, odnosno dovodi do uskraćivanja pravde (vidjeti presude ICTY po žalbi u slučajevima Furundžija, od 21.jula 2000. godine, § 40 i Kupreškić, od 23. oktobra 2001. godine, § 22).

224 I u krivičnom procesnom pravu BiH na snazi je monistički sistem pravnih lijekova, što znači da postoji samo jedan potpuni pravni lijek protiv prvostepene presude – žalba. Ovim se jedinstvenim pravnim lijekom, dakle, pobijaju i činjenični i pravni nedostaci presude. Monistički sistem pravnih lijekova uveden je Zakonom o krivičnom postupku iz 1948. godine. Prije toga zakona na snazi je bio dualistički sistem, normiran Zakonom o sudskom krivičnom postupku iz 1929. godine, koji je propisivao dvije vrste redovnih p ravnih lijekova: protiv nepravnosnažnih krivičnih p resuda: revi ziju i priziv (koji je mogao biti potpuni priziv i nepotpuni priziv).

225 Grubač, II, str. 135. 226 Kad je riječ o bronosti sudskih instanci, njemačko krivično p rocesno pravo poznaje dvije polazne sudske

instance, u okviru kojih djeluju četiri različita presudjujuća organa. Medjutim, po brojnosti instancijskih postupaka, njemački sistem se ne nalazi na vrhu t akve ljestvice. Tako npr. Italija i Holandija primjenjuju za sve vrste krivičnih dj ela tri instance, pri čemu na prvoj instanci pravnih lijekova dolazi, u pravilu, do novog dokazanog postupka. Suprotno tome, jedino austrijsko krivično procesno pravo predvidja u svim slučajevima samo jednu instancu pravnih lijekova. Važno je spom enuti da su upravo u Austriji, pored ponavljanja postupka, na raspolaganju još tri daljnja postupka kojima se može promijeniti pravnosnažna krivična presuda. Vidjeti Bubalović, dr Tadija: Pravni lijekovi u njemačkom krivičnom procesnom pravu. „Pravo i pravda“ , Sarajevo, broj 1/05, str. 363-280.

46

ispitivanje pobijane presude po višem žalbenom osnovu, isključuje ispitivanje te presude po nižem žalbenom osnovu.

1.2. Bitne povrede odredaba kri vičnog postupka kao osnov pobijanja presude žalbom Zakonske odredbe kojima je normiran krivični postupak treba da obezbijede jednoobraznost postupanja svih krivičnih sudova, uz isljučenje mogućnosti nejednakog tretiranja bilo koga slučaja, da eliminišu eventualnu samovolju sudija i osiguraju, u najvećoj mjeri, njihovu objektivnost. Pri tome, s obzirom na značenje procesnih odredaba i težinu njihovih povreda, te na mogućnost, odnosno vjerovatnost njihovog negativnog uticaja na valjanost presude, zakon postupa dvojako. Jedne, najznačajnije i najteže povrede, definiše pobliže i nabraja ih taksativno, postavljajući neoborivu pretpostavu da su one negativno uticale na zakonitost i pravilnost izrečene presude. Druge povrede ne nabraja i ne označava, već ostavlja sudu da u svakom konkretnom slučaju ocijeni da li je ustanovljena povreda postupka imala ili mogla imati takav negativan uticaj na izrečenu presudu. S obzirom na to, teorija dijeli povrede krivičnog postupka na apsolutne i relativne. Bitne povrede krivičnog postupka predvidjene su u članu 297. Apsolutne povrede pobrojane su u stavu 1 tač. a)-k) člana 297, a relativne označene u stavu 2 toga člana. Razlika izmedju njih je u njihovom značenju i uticaju na važnost presude. Kada vijeće drugostepenog suda ustanovi opravdanost žalbenih prigovora u pogledu postojanja bitne povrede krivičnog postupka iz tač. f) i j) stava 1 člana 297, ne može ukinuti prvostepenu presudu već je mora preinačiti (član 314 stav 1). Uslov je da nema nekog razloga za ukidanje prvostepene presude zbog postojanja neke druge bitne povrede odredaba krivičnog postupka ili pogrešno ili nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja. Ako viši sud ustanovi postojanje relativne povrede, on prethodno mora ocijeniti da li je ona u konkretnom slučaju uticala ili je mogla uticati na zakonito i pravilno donošenje presude i tek ako ustanovi takvu uzročnu vezu izmedju povrede postupka i pobijane presude – ukida presudu.

1.2.1. Apsolutne povrede odredaba krivičnog postupka U apsolutno bitne povrede odredaba krivičnog postupka (član 297 stav 1) spadaju:

(1) Povrede zakona koje se odnose na sud:

Tačka a) – ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravnosnažnom odlukom izuzet od suđenja. Pitanje da li je sud pravilno sastavljen, određuje se na osnovu člana 24. Ako sastav suda ne odgovara onome što je predviđeno u tom članu, učin jena je bitna povreda krivičnog postupka. U praksi će to biti slučajevi kada je umjesto vijeća sudio sudija pojedinac. Takođe su moguće situacije da tužilac na glavnom pretresu izmijeni činjenični opis djela (član 275) ina taj način optuženom stavi na teret kvalifikovani oblik istog krivičnog djela za koje je nadležno vijeće: ako u tom slučaju sudija pojedinac nastavi sa suđenjem i donose presudu, učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz ove tačke.227 M eđutim, ako vijeće tek ____________________________ 227 Grupa autora: Komentari zakona o krivičnom postupku, str.767.

47

na glavnom pretresu ustanovi da se suđenje obavlja u većem brojnom sastavu nego što je propisano, ne postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz ove tačke. U pogledu učešća u izricanju presude sudije koji nije sudjelovao na glavnom pretresu, zakon, istina,ne naglašava da je nužno da sudija sudjeluje neprekidno na cijelom glavnom pretresu (od njegovog otvaranja do zaključivanja), na kojem se izriče presuda. Međutim, to proizilazi iz odredbe člana 238 stav 1, prema kojoj sudije moraju biti neprekidno prisutne na glavnom pretresu. U svakom slučaju, ukoliko se u toku glavog pretresa, zbog potrebe da neki član vijeća napusti glavni pretres, vijeće bude moralo dopuniti novim članom (koji prema članu 238 stav 1 nije prisustvovao pretresu od njegova početka), pretres mora početi iznova. Što se tiče odsutnosti zapisničara, kao i njegovo sudjelovanje u suđenju iako se morao izuzeti (čl. 34. st. 3.), nije moguće pobijati kao povredu iz ove tačke, već iz osnova stava 2. ovog člana ako su navedene pogreške utjecale ili mogle utjecati na zakonito i pravilno donošenje presude. Ako opća sjednica Suda usvoji zahtjev za izuzeće sudije i donese odgovarajuće r ješenje protiv koga nije dozvoljena žalba (čl. 32. st. 2.), onda on u tom predmetu ne može učestvovati u suđenju. M eđutim, ukoliko se desi, da takav sudija učestvuje u suđenju, učin jena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz ove tačke, jer je u pitanju sudija koji je pravomoćno izuzet od suđenja.

Tačka b) – ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti. Bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz tačke a) razlikuje se od one iz tačke b) po tome što je u prvom slučaju postojala odluka opšte sjednice suda zbog koje sudija nije mogao učestvovati u suđenju (član 31 stav 2), dok u ovom drugom slučaju takva odluka nije postojala iako su za nju postojali uslovi, odnosno razlozi za njegovo izuzeće.228 Prema tome, odredbom iz ove tačke je sankcionisano učešće sudije u suđenju i pored toga što se morao izuzeti po nekom od osnova iz člana 29 tač. a)-f), bez obzira na to da li je njegovo izuzeće traženo.229 Ako je u smislu prednjih navoda na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti, onda je u slučaju da je sudio kao sudija pojedinac to njegov propust, a ako se radilo o vijeću krivičnog odjeljenja ili apelacionom vijeću onda je to propust predsjednika vijeća.

Tačka g) – ako je sud donio presudu, a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti. U ovom slučaju oglašava se apsolutnom povredom postupka kako u slučaju u kojem je presudu donio stvarno nenadležni sud, tako i u slučaju gdje je stvarno nadležni sud nepravilno odbio da sudi, jer je i u jednom i u drugom slučaju ____________________________ 228 Vidjeti odluku Ustavnog suda BiH, AP 278/04 od 18. januara 2005.godine. 229 Da bi se utvrdila subjektivna pristrasnost sudije, potrebni su čvrsti dokazi. Samo činjenica da je p redsjednik

krivičnog vijeća apelantu odredio pritvor u vezi sa d rugim krivičnim djelom, nekoliko dana prije sjednice na kojoj je donesena osporena presuda, ne može da bude dovoljan argum enat za tvrdnju da je t aj sudija bio pristrasan (odluka Ustavnog suda BiH, AP 450/04 od 13. marta 2005.godine). Shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava „dok nepristrasnost obično označava nepostojanje p redrasuda ili naklonosti, njeno postojanje ili nešto slično može, shodno članu 6 stav 1 EKLJP, da se testira na razne načine. U tom smislu može da se napravi razlika između subjektivnog pristupa, kojim se određuje lično uvjerenje određenog sudije u datom predmetu i objektivnog pristupa, koji utvrđuje da li je sudija ponudio garancije dovoljne da se isključi svaka legitimna sumnja u tom pogledu“ (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Piersack protiv Belgije od 1. oktobra 1982.godine, A broj 53, stav 30). Takođe, da bi se dokazala subjektivna nepristrasnost, Evropski sud zahtijeva dokaze kontrektne p ristrasnosti. Lična nepristrasnost redovno postavljenog sudije se pretpostavlja, sve dok se ne dokaže suprotno (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Hauschildt protiv Danske od 24. maja 1989. godine, A broj 154, stav 47).

48

uskraćeno optuženom pravo da mu sudi stvarno nadležni sud. U smislu odredaba člana 6 stav 1 EKLJP i člana 14 stav 1 M PGPP, krivični postupak mora biti vođen pred stvarno nadležnim sudom i zakonom utvrđenim sudskim vijećem. Iz toga proizilazi obaveza suda da po službenoj dužnosti pazi na svoju stvarnu nadležnost, i ako primijeti da nije stvarno nadležan, dužan je da se oglasi nenadležnim i po pravnostažnosti rješenja da predmet ustupi nadležnom sudu, ali je u međuvremenu obavezan preduzeti one radnje u postupku za koje postoji opasnost od odlaganja (član 28 stav 1).

Ukoliko to ne bude učinjeno, onda sudija, odnosno vijeće krivičnog odjeljenja mora nakon održanog pretresa donijeti presudu kojom se optužba odbija (čl. 283. tač. a). M eđutim, ako bi i to bilo propušteno, pa sudija, odnosno vijeće krivičnog odjeljenja donese neku drugu presudu, onda je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz ove tačke. U slučaju ako se žalbom ukaže da nije bilo uvjeta za donošenje presude kojom se optuženi oslobađa od optužbe (čl. 284.) ili presude kojom se optuženi oglašava krivim (čl. 285.), s obzirom da Sud nije bio stvarno nadležan, vijeće apelacionog odjeljenja će nakon održane sjednice vijeća (čl. 304.), uvažiti žalbu tako što će preinačiti prvostepenu presudu i donijeti presudu kojom se optužba odbija. Za razliku od toga ako je zbog pogrešno ocijenjene stvarne nenadležnosti prvostepenom presudom optužba odbijena (čl. 283. tač. a), pa vijeće apelacionog odjeljenja uvaži žalbene prigovore da je Sud nadležan, tada će zbog učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz ove tačke, pobijanu presudu ukinuti i odrediti održavanje pretresa (čl. 315. st. 1. tač. a). (2) Povrede zakona koje se odnose na tužioca i optužbu: Tačka f) – ako je sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa. Prema odredbi člana 209, tužilac ne može narediti sprovođenje istrage (član 216 stav 1) niti podnijeti optužnicu (član 226 stav 1) u slučajevima kad je zakonom propisano da je za krivično gonjenje pojedinih lica potrebno prethodno odobrenje nadležnog državnog organa, i to ukoliko ne podnese dokaz da je odobrenje dato. Ako protivno tome bude održan glavni pretres i donesena presuda, to bi predstavljalo bitnu povredu postupka, ali se u tom slučaju pobijana presuda ne ukida, već preinačuje (član 314 stav 1). Tačka h) – ako sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe. Sud mora svojom presudom riješiti u cjelosti optužbu (pozitivno ili negativno, odnosno djelimično pozitivno, a djelimično negativno), tako da nijedan dio optužbe ne smije ostati bez odgovora. U protivnom, ukoliko neki dio predmeta optužbe ostane bez takvog odgovora suda u njegovoj presudi, radiće se o oovoj povredi postupka. Treba naglasiti da se ova povreda postupka odnosi samo na zahtjeve optužbe koji se tiču postojanja djela što se optuženom stavlja na teret i njegove krivnje, ali ne i u pogledu ostalih zahtjeva, odnosno prijedloga sadržanih u optužbi (pravna oznaka djela, kazne, mjere bezbjednosti, određivanje pritvora, troškovi postupka i imovinskopravni zahtjev), jer u pogledu njih sud nije vezan optužbom. Prema tome, ukoliko sud ne odluči o takvom zahtjevu, odnosno prijedlogu optužbe, ili ne na način i u pravcu u kojem su oni postavljeni u optužbi, takvo postupanje suda tužilac neće moći pobijati kao povredu postupka iz člana 297 stav 1 tačka h), nego zbog drugih žalbenih osnova, već prema tome u čemu se ogleda pogreška suda. Konkretno, prvostepeni sud je, nakon izmjene činjeničnog opisa djela, ovlašćen optuženog proglasiti krivim za drukčije krivično djelo od onog iz optužnice, ali ne i za drugo krivično djelo koje optužnicom nije ni stavljeno na teret optuženom, u kojem slučaju bi se radilo o povredi objektivnog identiteta opružbe i presude.230 Ili, ako iz opisa krivičnih djela u ____________________________ 230 Presuda Vrhovnog suda F BiH, Kž. 266/01 od 6. novembra 2003.godine.

49

sticaju iz podnesene optužnice sud ispusti činjenice i okolnosti koje predstavljaju obilježja jednog krivičnog djela i optuženog oglasiti krivim samo za drugo krivično djelo, time nije povrijedio objektivni identitet presude i optužbe. Tu se radi o tome da sud svojom presudom nije u potpunosti riješio predmet optužbe.231 Isto tako, to što u krivičnom postupku prvostepeni sud nije utvrđivao postojanje umišljaja na strani optuženog, ne znači da sud nije potpuno riješio predmet optužbe. Zbog toga se takav propust suda ne može podvesti pod bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka h), već jedino pod žalbeni osnov nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.232 Postoji zakonska obaveza Suda da riješi optužbu u cjelini, pod čim se podrazumijeva da svojom presudom obuhvati sve optužene i sva djela iz podnesene optužbe (čl. 226. st. 1.), odnosno na glavnom pretresu izmijenjene optužbe (čl. 275.). Predmet optužbe Sud može riješiti samo izrekom presude, a da li je to učinio ocjenjuje se na osnovu objektivnog kriterijuma i to tako što se jednostavno porede činjenični opisi svih djela iz podnesene, odnosno na glavnom pretresu izmijenjene optužbe i donesene presude. Primjena takvog objektivnog kriterijuma je potpuno razumljiva, jer je presuđena stvar (res iudicata) samo ono što je navedeno u izreci presude, i samo to obavezuje. Kad je krivično djelo učin jeno sa više radnji, prema više osoba, izreka presude mora da sadrži odluku o svim radnjama za koje se optuženi tereti, a ne može optuženog oglasiti krivim za jednu radnju prema jednoj osobi, a u razlozima navesti da nije dokazano da je izvršio i druge radnje (Vrhovni sud Vojvodine, Kž-786/72.). Posljedično tome, u slučaju ako je optuženi učinio više krivičnih djela bilo u realnom ili idealnom stjecaju za koja mu se istovremeno sudi (čl. 53. st. 1. KZ BiH) odluke o tome moraju biti sadržane u izreci presude. Tako ako iz činjeničnog opisa djela iz optužbe proizilazi, da je optuženi učinio dva krivična djela i to na štetu oca i majke, a sud ga je oglasio krivim zbog jednog krivičnog djela – na štetu oca, dok je drugo krivično djelo ispustio iz opisa, onda je učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, s obzirom da nije riješio predmet optužbe (Vrhovni sud Hrvatske, Kž-191/79.). Obavezno odlučivanje izrekom presude odnosi se i na produženo krivično djelo, koje je učinjeno kad je učinitelj s umišljajem učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu (čl. 54. st. 2. KZ BiH). Pošto pravna teorija zahtjeva da svako od djela koje ulazi u strukturu produženog krivičnog djela sadrži sva subjektivna i objektivna obilježja istog ili istovrsnog krivičnog djela, onda je sigurno da negativna odluka o nekom od tih djela (npr., nema dokaza da je učinjeno) mora biti navedena u izreci, a ne u obrazloženju presude. Takvo shvatanje moglo bi se potkrijepiti nizom mogućih praktičnih odluka koje treba donijeti Sud kada nastanu situacije u kojima za neke krivičnopravne radnje iz sastava produženog krivičnog djela treba donijeti pozitivnu i negativnu odluku. Npr., ako je kod produženog krivičnog djela dokazano da je optuženi učinio jednu krivičnopravnu radnju, a nema dokaza da je sa saoptuženim učinio i drugu krivičnopravnu radnju, Sud o tome može odlučiti samo izrekom presude. Ako bi Sud nasuprot tome ovu drugu krivičnopravnu radnju ispustio iz izreke presude i o tome naveo razloge u njenom obrazloženju, onda nije riješio predmet optužbe i učinio je bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz ove tačke, zbog koje vijeće apelacionog odjeljenja mora ukinuti presudu (čl. 315. st. 1. tač. a) ako se na nju ukaže žalbom.

____________________________ 231 Presuda Vrhovnog suda F BiH, Kž. 49/00 od 19. decembra 2000.godine. 232 Presuda Vrhovnog suda F BiH, Kž. 434/03 od 13. novembra 2003.godine.

50

Pri svemu tome treba naglasiti, da u smislu ove tačke ne postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka ukoliko Sud iz činjeničnog opisa djela izostavi neku odlučnu činjenicu koja nije dokazana. Dakle, Sud može iz strukture istog ili istovrsnog krivičnog djela koje ulazi u sastav produženog krivičnog djela ispustiti neku nedokazanu činjenicu, pod uvjetom da to djelo i dalje pravno egzistira. Ovo jasno znači, da se sa ispuštanjem nekog djela koje ulazi u sastav produženog krivičnog djela i samostalno sadrži sva subjektivna i objektivna obilježja krivičnog djela, ne može poistovjetiti ispuštanje iz opisa djela neke odlučne činjenice, što je dozvoljeno. Ukoliko bi takvo ispuštanje odlučnih čin jenica iz opisa nekog djela bilo nepravilno, moglo bi se raditi o pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju ili povredi krivičnog zakona, a ne o bitnoj povredi postupka iz ove tačke. Bitna povreda postupka iz ove tačke ne može se odnositi na druge zahtjeve i prijedloge iz optužbe (npr., zahtjev za izricanje mjere sigurnosti ili na prijedlog za oduzimanje imovinske koristi). Prema tome, ako Sud ne odluči o takvim zahtjevima ili prijedlozima iz optužbe, ili ne odluči na način i u pravcu u kome se traži, može se zavisno od propusta presuda eventualno pobijati iz nekog drugog žalbenog osnova.

Tačka j) – ako je optužba prekoračena. Ova povreda odnosi se na činjenicu da se presuda može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici (član 280 stav 1). U ovom slučaju, vezanost suda za djelo koje je predmet optužbe (u potvrđenoj ili na pretresu izmijenjenoj optužnici) odnosi se uvijek isključivo na čin jenični opis iz kojeg je djelo sastavljeno, dakle, na činjenice koje su, prema članu 227 stav 2 tačka c), sadržane u optužnici, jer samo na taj način tužilac određuje predmet i obim suđenja i sudske presude. Razlike u rješavanju pitanja objektivnog identiteta presude i optužbe u pravnim sistemima koji se temelje na anglo-američkom i modernom mješovitom postupku kontinentalne Evrope u smislu ovog zakona, postoje upravo zbog različitih formi tih postupaka. U anglo-američkom sistemu sud može izmijeniti i dopuniti optužbu (izvršiti njenu modifikaciju) tako da se ona po svom obliku znatno razlikuje od one optužbe koja je podnesena. Za ovakvo postupanje suda potrebno je da izvedeni dokazi na suđenju upućuju na neko drugo krivično djelo, a ne na ono koje je opisano u optužbi. Dakle, u tom sistemu sud može značajno modificirati činjenični opis djela i to se zasniva na činjenicama do kojih se došlo isključivo na temelju dokaza koje su izvele stranke i branitelj. Prema tome, ukoliko takvi dokazi upućuju na postojanje nekog drugog krivičnog djela, sud može modifikovati optužbu bez bojazni da bi se to moglo smatrati proceduralnom pogreškom. Za razliku od naprijed izloženog, Sud nema tako široka ovlaštenja, jer se u smislu člana 280. stav 1. presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. S tim u vezi u praksi nema problema u odnosu na pitanja subjektivnog identiteta presude i optužbe, jer se ista rješavaju na jednostavan način, a to je provjerom identiteta osobe u pogledu koje je proveden krivični postupak i donesena presuda. Što se tiče objektivnog identiteta djela valja naglasiti, da je takav identitet sačuvan ako je djelo u presudi isto ili samo drugačije od onog iz optužbe, ali nikada ne smije biti teže za optuženog od onog iz optužbe a niti može biti drugo djelo nego što je ono iz optužbe, pa ni pod uvjetom da je lakše od djela iz optužbe za pojmove drugo i drugačije djelo (v. komentare uz čl. 280. st. 1.). Konzekventno naprijed izloženom, ako Sud oglasi krivom osobu koja nije obuhvaćena optužbom ili izvrši nedozvoljenu modifikaciju djela, počinjena je bitna povreda iz ove tačke. Stoga, je prekoračena optužba, kad je optuženi oglašen krivim za kvalifikovani oblik krivičnog djela,

51

nakon što su u opisu djela iz presude dodane kvalif ikatorne okolnosti koje nisu bile sadržane u optužbi (Vrhovni sud BiH, Kž-176/81., Bilten 1/89.). Povreda zabrane reformatio in peius (čl. 307.) predstavlja prekoračenje optužbe, pa je i u tom slučaju učin jena bitna povreda iz ove tačke. Nema prekoračenja optužbe, a samim tim nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka ako Sud u opis djela unese detalje koji nisu sadržani u optužbi i služe za tačnije određ ivanje djela. (3) Povrede zakona koje se odnose na optuženog:

Tačka c) – ako je glavni pretres održan bez lica čije je prisustvo na glavnom pretresu po zakonu obavezno ili ako je optuženom, braniocu ili oštećenom protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa. Povreda potupka, kada je u pitanju održavanje glavnog pretresa bez prisustva lica čije je prisustvo po zakonu obavezno, odnosi se na optuženog, branioca i tužioca, kao i tumača (kada za to postoje zakonski uslovi). Pri tome, osnovna je pretpostavka da ta lica budu uredno pozvana, jer, u protivnom, glavni pretres se ne može održati u njihovom odsustvu. O tome je bilo riječi u izlaganjima o pretpostavkama za održavanje glavnog pretresa. Sa gledišta uskraćivanja služenja svojim jezikom, apsolutna povreda postupka postoji ako je optuženom, braniocu ili oštećenom uskraćeno da se na glavnom pretresu služi svojim jezikom i da na svome jeziku prati tok pretresa. Za postojanje te povrede postupka potrebno je da su ta lica izričito zahtijevala da se koriste tim svojim pravom. Pri tome, irelevantno je da li poznaju jezik na kojem se vodi pretres. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava BiH i člana 6 stav 3 tačka e) EKLJP u slučaju kada je saslušanje optuženog, koji ne poznaje jezik koji je u službenoj upotrebi u sudu, u prethodnom postupku pred sudijom, na njegovo izričito traženje, prisustvovao izabrani, a ne stalni sudski tumač za strani jezik.233 Glavni pretres se ne može održati bez tužitelja ili osobe koja ga zamjenjuje (čl. 245. st. 1.), optuženog (čl. 246. st. 1.), branitelja (čl. 248. st. 1.) i tumača (čl. 80.). Ukoliko je nasuprot njihove obavezne prisutnosti glavni pretres održan u odsutnosti nekoga od njih, postojat će bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz ove tačke. Tako je ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, ako je glavni pretres u jednom dijelu održan bez prisutnosti optuženog. Pri tome je neodlučno je li u konkretnom slučaju optuženi bio odsutan za vrijeme ispitivanja svjedoka ili samo za vrijeme unošenja u zapisnik njegovog iskaza, a niti je za postojanje te procesne povrede važno jeli se branitelj sa tim saglasio ili ne (Vrhovni sud Hrvatske, Kž-896/84.). Ako je na pretresu optuženog branila advokatska pripravnica umjesto postavljenog branitelja, učin jena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz ove tačke, bez obzira što ona ima položen pravosudni ispit, jer u smislu člana 39. stav 2. branitelj može biti samo advokat. Ukoliko je u slučaju obavezne odbrane održan glavni pretres na kojem je bio prisutan advokat koji je optuženom postavljen za branioca po službenoj dužnosti, bez prisustva advokata kojeg je optuženi sam odabrao za branitelja i koji je dostavio punomoć sudu prije otvaranja glavnog pretresa, učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka, jer je glavni pretres održan bez osobe čije je prisustvo po zakonu obavezno (Vrhovni sud BiH, Kž-843/85., Bilten 4/86.). Postoji obaveza sudije, odnosno predsjednika vijeća da optuženom postavi branitelja po službenoj dužnosti ukoliko je zbog mentalnog stanja optuženog to u ____________________________ 233 Odluka Ustavnog suda BiH, AP 1030/04 od 13. oktobra 2005.godine.

52

interesu pravde (čl. 45. st. 5. u vezi sa st. 4.). Glavni pretres je tekao bez osobe čije je prisustvo obavezno, ako sud čim primijeti da je optuženi duševno bolestan, nije ovome odredio branitelja po službenoj dužnosti (Vrhovni sud Hrvatske, Kž-28/64.). U smislu svega naprijed izloženog valja napomenuti, da je prigovaranje u pogledu obaveznosti prisustvovanja glavnom pretresu u žalbenom postupku prepušteno dispoziciji volje stranaka. Ovo ima za posljedicu, da će takve procesne pogreške vijeće apelacionog odjeljenja ispitati samo u slučaju ako se na njih ukaže žalbom (čl. 306.). Moguće su povrede prava na upotrebu jezika ako je optuženom branitelju ili oštećenom, protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno pravo da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa. Pri tome valja ukazati, da povreda postupka u smislu ove tačke postoji ako su navedeni procesni subjekti nakon upozorenja na pravo upotrebe jezika, zahtijevali da se koriste tim pravom. To pravo im ne može biti uskraćeno bez obzira na okolnost da li poznaju jezik na kome se sudi, jer je njihovo pravo da se služe svojim jezikom i da na svom jeziku prate tok glavnog pretresa (v. komentare uz čl. 6.). Ako je postupljeno protivno takvim zakonskim određenjima postojat će bitna povreda odredaba iz ove tačke.

Tačka d) – ako je povrijeđeno pravo na odbranu. Ovo podrazumijeva da nisu primijenjena ili su nepravilno primijenjena pravila postupka na štetu optuženog. Povreda prava na odbranu, u smislu ove zakonske odredbe, predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka i ima za posljedicu ukidanje presude (član 315 stav 1 tačka a)), ukoliko se za nju ukaže žalbom (član 306). Ova povreda će, primjera radi, postojati kada sud propusti da pouči optuženog o pravima koje on ima na glavnom pretresu, usljed čega je optuženi u toku pretresa ostao uskraćen da postavlja pitanja svjedocima i da iznosi primjedbe u vezi sa njihovim iskazima i drugim izvedenim dokazima, već je to pravo koristio samo njegov branilac,234 ili ako je na glavnom pretresu samo pročitan pismeni nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra,235 s obzirom na to da je u smislu člana 270 stav 5 bilo potrebno saslušati te vještake na glavnom pretresu.236 (4) Povrede zakona koje se odnose na presudu:

Tačka i) – ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama zakona ne može zasnovati presuda. Ova povreda postupka odnosi se, prije svega, na zabranjene, odnosno nedopuštene izvore saznanja.237 Dokazi na kojima se, po odredbama procesnog zakona, ne može zasnivati sudska odluka, nemogu se u ovu svrhu koristiti ni posrednim putem.238 Predviđanjem ove povrede htio se spriječiti prodor takvih izvora saznanja i u presudu, odnosno njeno temeljenje na takvim izvorima. Dovoljno je da bude korišćen nevaljani dokaz za donošenje presude, pa da se izvede zaključak o tome da je učin jena ova povreda odredaba krivičnog postupka. Ta povreda ima za posljedicu ukidanje prvostepene presude (član 315 stav 1 tačka a)) – ukoliko je na nju ukazano žalbom (član 306). Na području komparativnog prava, interesantno je postojanje ove bitne povrede odredaba krivičnog postupka usporediti sa pravilima o dopustivosti dokaza iz anglo-američkog ____________________________ 234 Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci, Kž. 353/04 od 26. oktobra 2005.godine. 235 Vidjeti rješenje Vrhovnog suda RS, Kž. 70/03 od 26. avgusta 2003. godine. 236 Rješenje Vrhovnog suda FBiH, Kž. 136/05 od 10. marta 2005.godine. 237 Vidjeti Helić, Vildana: Radnj e dokazivanja u svjetlu pribavljanja dokaza na zakonit način, „Pravoi pravda“ ,

Sarajevo, broj 1-2/04, str. 237-257. 238 Presuda Vrhovnog suda RS, Kvlp. 24/01 od 23. jula 2001.godine.

53

sistema. Ta pravila primjenjuje sudija i odlučuje hoće li neki dokaz uopće biti izveden, odnosno da li će porotnici na osnovu njega donijeti svoj pravorijek. Ako porotnički pravorijek bude donesen na temelju nedopuštenog (nevaljanog) dokaza, optuženi može prizivom posredno pobijati taj pravorijek, tako što će ukazati na sudijinu pogrešnu odluku o dopustivosti nekog dokaza. Ukoliko prizivni sud ocjeni kao opravdane navode optuženog, može poništiti (ukinuti) presudu samo pod uvjetom ako je korištenje nedopuštenog dokaza imalo negativni utjecaj na porotnički pravorijek, (bez tog dokaza ne bi bila donesena ista presuda). U vezi sa naprijed izloženim valja naglasiti da zakon također ne dopušta korištenje nevaljanih dokaza (v. komentare uz čl. 10.). Konzekventno tome, bitna povreda krivičnog postupka tačke i) ovog člana postoji ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati. Prema takvom zakonskom određenju proizilazi, da postojanje ove bitne povrede odredaba krivičnog postupka nije kao u anglo-američkom sistemu uvjetovana time da je korištenje nevaljanog dokaza bilo od odlučujućeg značaja za donošenje presude. Dosljedno tome, dovoljno je da bude korišten nevaljani dokaz za donošenje presude, pa da se izvede zaključak o tome, da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz ove tačke.

Tačka k) – ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.239 Nedostaci pobrojani u ovoj odredbi moraju se nalaziti isključivo u pismenom sastavu presude (u postupanju suda prije i prilikom donošenja presude).240 Takvi nedostaci mogu se nalaziti iizvan same presude, u postupcima ili propustima suda koji su se negativno odrazili na sastav, odnosno sadržaj presude, čime bi se postojanje ove povrede postupka pogrešno proširilo i na slučajeve neispravne primjene procesnih odredaba i odredaba krivičnog zakona, kao i na propuste pri utvrđivanju činjeničnog stanja u pobijanoj presudi. U ovakvom slučaju presuda se ne ukida zbog toga što je nezakonito ili pogrešno presuđeno, već zbog toga što se u smislu žalbenih prigovora ne može utvrditi ša je i kako presuđeno.241

Činjenični opis svakog pojedinačnog krivičnog djela mora biti jasan, određen i potpun, što znači da nije dozvoljeno u činjeničnom supstratu unositi formulacije u kojima se upućuje na dijelove činjeničnog opisa krivičnog djela drugog optuženog. Takva izreka bila bi nejasna i nerazumljiva, što bi predstavljalo bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka k).242 Ista povreda će postojati kada je sud u obrazloženju presude u pogledu istog događaja naveo različite čin jenične zaključke o postojanju odlučnih čin jenica ina osnovu njih prvo izveo pravni zaključak da je optuženi postupao u nužnoj odbrani, a onda da je prekoračio ____________________________ 239 Dodatni element pravičnog suđenj a je i zahtjev da sudska odluka mora navesti razloge na kojima je

zasnovana. Međutim, kolika je ta dužnost, zavisi od prirode odluke i moje je procijeniti samo sud u odnsu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja (odluka Ustavnog suda BiH, AP 74/05 od 23. februara 2006.godine). Prema stanovištu Evropskog suda za ljudska prava, povreda prava na p ravično suđenje, zbog toga što nacionalni sudovinisu u cjelosti riješili sve žalbene navode, postoji na primjer „kada obrazloženj e potpuno nedostaje, jer će tada omogućeni pravni lijek vjerovatno postati iluzoran“ (vidi presudu Hadjianastassiou od 16. decembra 1992.godine serija A-252). Međutim, „sud nije obavezan dati detaljan odgovor na svaki argument“ (vidi presude Van de Hur k od 19. aprila 1994.godine serija A-288 i Ruiz Torija od 9. decembra 1994.godine, serija A-303). Prema stanovištu bivše Evropske komisije za ljudska prava, „kada žalbeni sud koristi razloge nižeg suda, on ne mora ponovo navesti te razloge“ (vidi predstavku X protiv Italije, broj 10773/84,neobjavljena).

240 Vidjeti Dodik, Ignjacije: Formalnopravni i materijalnopravni nedostaci u sudskim odlukama – iskustva iz apelacionog postupka, „Pravo i pravda“ , Sarajevo, broj 1-2/04, str. 193-226.

241 Grupa autora: Komentari zakona o krivičnom postupku, str. 774 242 Odluka Vrhovnog suda FBiH, Kž. 423/96 od 3. decembra 1996.godine.

54

nužnu odbranu,243 odnosno kada sud u obrazloženju prvostepene presude nije naveo sadržajne rezultate svih izvedenih dokaza na glavnom pretresu i izvršio njihovu ocjenu, a niti je dao razloge koje odlučne činjenice postoje ili ne postoje,244 ili kada sud o dokaznom prijedlogu odbrane za provođenje rekonstrukcije događaja, postavljenom na glavnom pretresu, nije donio formalnu odluku, ni u obrazloženju presude nije dao razloge zbog čega taj dokazni prijedlog nije uvažio.245 Izreka pobijane presude je nerazumljiva i kada prvostepeni sud optuženog osudi na novčanu kaznu, a istovremeno ne odredina koji način će se ta kazna izvršiti u slučaju njene nenaplativosti,246 odnosno kada u pravnom opisu izreke presude kojom je optuženog oglasio krivim za krivično djelo poreske utaje utvrdi da je optuženi dao lažne podatke o svojim prihodima, a prije toga u činjeničnom opisu izreke uopšte nije utvrđeno da li je i kom poreskom organu optuženi dao takve podatke247 ili kada se u pravnom opisu izreke presude optuženi oglasi krivim što je u dva navrata lažnu javnu ispravu upotrijebio kao pravu, iako u činjeničnom opisu izreke uopšte nije utvrđeno da je ta isprava lažna248 i sl. Izreka presude protivrječi njenim razlozima kada prvostepeni sud u izreci utvrdi da optuženi nije obratio pažnju na pješake koji su namjeravali preći cestu, nakon čega u obrazloženju presude navodi da optuženi nije obratio pažnju na pješake koji su prelazili cestu.249 Apsolutno bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz ove tačke postoji kad prvostepena presuda kao formalni sudski akt sadrži određene nedostatke u njenoj izreci i obrazloženju, koji su po svojoj prirodi takvi, da onemogućavaju ispitivanje njene zakonitosti i pravilnosti. Pri tome treba naglasiti, da takve pogreške Suda imaju za posljedicu ukidanje prvostepene presude (čl. 315. st. 1. tačka a) ukoliko se na njih ukaže žalbom. U ovakvom slučaju presuda se ne ukida zbog toga što je nezakonito ili pogrešno presuđeno, već radi toga što se u smislu žalbenih prigovora ne može utvrditi što je i kako presuđeno.

Nerazumljivost izreke prvostepene presude predstavlja jedan od oblika bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz ove tačke. Tako, ako činjenični opis djela iz izreke prvostepene presude umjesto činjenica i okolnosti, koje bi predstavljale bitna obilježja krivičnog djela za koje je optuženi oglašen krivim, sadrži navode koji su ustvari zakonski opis tog krivičnog djela, onda je ovakva izreka nerazumljiva i učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka (Županijski sud u Livnu, Kž-31/00., Bilten 2/03.). U izreci presude mora se navesti vrijeme izvršenja krivičnog djela (dan, mjesec i godina), ili tačno određeni vremenski period u kojem je djelo izvršeno, jer od vremena izvršenja krivičnog djela zavisi primjena drugih odredbi krivičnih zakona, kao što je obavezna primjena blažeg zakona, zastarjelosti krivičnog gonjenja, primjena odredbi o kažnjavanju maloljetnika i sl. Izreka presude bez navođenja vremena izvršenja krivičnog djela je nejasna i nerazumljiva, što predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka (Vrhovni sud FBiH, Kž-438/97., Bilten 2/97.). Čin jenični opis svakog pojedinačnog krivičnog djela mora biti jasan, određen i potpun, što znači da u činjeničnom opisu nije dozvoljeno unositi formulacije kojima se upućuje na dijelove činjeničnog opisa krivičnog djela drugog optuženog. Takva izreka je nejasna i nerazumljiva, te predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka (Vrhovni sud FBiH, Kž-423/96., Bilten ____________________________ 243 Rješenje Vrhovnog suda FBiH, Kž. 392/99-1 od 12. oktobra 1999.godine. 244 Rješenje Vrhovnog suda FBiH, Kž. 347/00 od 17. aprila 2002.godine. 245 Rješenje Vrhovnog suda RS, Kž. 122/03 od 16. decembra 2003.godine. 246 Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu, Kž. 266/01 od 10. januara 2002.godine. 247 Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci, Kž. 254/04 od 26. oktobra 2005.godine. 248 Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci, Kž. 309/04 od 9. novembra 2005.godine. 249 Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci, Kž. 95/05 od 26. oktobra 2005.godine.

55

1/97.). Izreka presude je nerazumljiva i učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka, ako činjenični opis djela u izreci presude, kojom se optuženi kao poticatelj oglašava krivim za određeno krivično djelo, ne sadrži jasnu naznaku radnji optuženog iz čijeg opisa proizilazi da su te radnje, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, bile podobne da kod drugog stvore ili učvrste odluku o izvršenju određenog krivičnog djela, kao i činjenice i okolnosti iz kojih proizilazi da je optuženi bio svjestan da svojim radnjama navodi drugog na izvršenje krivičnog djela, te da je svjestan djela na koje drugog potiče i da je htio ili pristao na izvršenje tog djela (Kantonalni sud u Tuzli, Kž-55/00., Bilten 1/00.). Kad se u ponovljenom krivičnom postupku donese presuda u njenoj izreci se mora odrediti u zavisnosti od rezultata izvedenih dokaza, da se ranija presuda djelimično ili u cjelini stavlja van snage ili da se ostavlja na snazi. Ako sud tako ne postupi čini bitnu povredu odredaba krivičnog postupka (Zaključak Vrhovnog suda BiH br. 1., Bilten 1/88.). Protivrječnost presude same sa sobom ili sa razlozima, također predstavlja jedan od oblika bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz ove tačke. Dakle, ova bitna povreda odredaba krivičnog postupka osim mogućih proturječnosti u izreci prvostepene presude, pojavljuje se i kao protivrječnost između izreke i razloga presude. Pri tome se uvijek mora imati u vidu, da se navedene protivrječnosti u presudi odnose isključivo na odlučne činjenice i samo pod tim uvjetom ako takve protivrječnosti postoje, to predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz ove tačke. Izreka presude je protivrječna sama sebi i učinjena je bitna povreda iz ove tačke, ako je visina štete kao elemenat krivičnog djela utvrđena u presudi, a naknada oštećenom ili oduzeta imovinska korist nisu određeni u istom iznosu (Vrhovni sud Hrvatske, Kž-25/72.). Razlozi presude su nejasni i proturječni te je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, kada je sud u obrazloženju presude u pogledu istog događaja naveo različite činjenične zaključke o postojanju određenih činjenica i na osnovu njih prvo izveo pravni zaključak da je optuženi postupao u nužnoj odbrani, a onda da je prekoračio nužnu odbranu (Vrhovni sud FBiH, Kž-392/99-1., Bilten 2/99.). M eđu takve proturječnosti, ova zakonska odredba ne podrazumijeva suprotnosti između činjeničnog opisa djela i n jegove pravne kvalifikacije. Također tu ne spadaju očigledne pogreške u pisanju i računanju ili nedostatci u obliku i nesaglasnosti pismeno izrađene presude s izvornikom, koje se mogu ispraviti posebnim rješenjem. Bitna povreda odredaba krivičnog postupka u smislu ove tačke postoji i u slučaju ako prvostepena presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Presuda uopće ne sadrži razloge o odlučnim čin jenicama ako nedostaje bilo kakvo (nema ga nikako) obrazloženje odluka sadržanih u njenoj izreci. Propust suda da u obrazloženju presude iznese razloge zašto je odbijena kao neosnovana odbrana optuženog, tj. zašto mu ne vjeruje da je postupao u nužnoj odbrani ili barem u njezinom prekoračenju, predstavlja odsutnost razloga o odlučnoj činjenici, pa je time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz ove tačke (Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-803/95.). Konzekventno tome, ako su za pojedine odluke iz izreke presude navedeni razlozi ali su isti nedovoljni ili neuvjerljivi, onda se neće raditi o ovom obliku bitne povrede odredaba krivičnog postupka (da presuda nema uopće razloga o odlučnim čin jenicama). U tom slučaju radit će se o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka, koja sankcionira nedostatak razloga o odlučnim činjenicama. U obrazloženju presude ne može se sud za utvrđivanje odlučnih činjenica samo pozvati na iskaz svjedoka sa glavnog pretresa, već mora u razlozima navesti što je svjedok posvjedočio u odnosu na odlučne činjenice. Ukoliko se sud samo poziva na iskaz svjedoka sa glavnog pretresa, bez navođenja i ocjene sadržine njegovog iskaza u razlozima presude, presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, pa je time učin jena bitna povreda odredaba

56

krivičnog postupka iz ove tačke (SS, Kzs-47/82, Bilten 18/83.). Bitna povreda (tzv. relativno bitna povreda) odredaba krivičnog postupka postoji i ako Sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. U naprijed citiranoj zakonskoj odredbi definisane su relativno bitne povrede odredaba krivičnog postupka, koje se svode na neprimjenjivanje ili pogrešno primjenjivanje neke procesne odredbe. Pri tome valja ukazati, da je za postojanje relativno bitne povrede odredaba krivičnog postupka jedan od uslova, da su se povrede procesnih odredaba dogodile za vrijeme pripremanja glavnog pretresa, na glavnom pretresu ili prilikom donošenja presude. Kada je u pitanju relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka potrebno je da se žalbom ukazuje ne samo na radnje i propuste u kojima se ogleda neprimjenjivanje ili nepravilno primjenjivanje određene odredbe procesnog zakona, nego i da se žalbom ukazuje i u kom smislu i zbog čega je to bilo ili moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. U protivnom ispitivanje o tome da li je učinjena relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka bi se pretvorilo u ispitivanje po službenoj dužnosti (Kantonalni sud Tuzla, Kž-165/00, Bilten 2/00.). Za postojanje relativno bitne povrede odredaba krivičnog postupka nije potrebno da se pogrešno postupanje sudije ili vijeća krivičnog odjeljenja kumulativno odrazilo kako na zakonito tako i na pravilno donošenje presude, već je dovoljno postojanje jedne od tih posljedica.

(5) Ostale bitne povrede zakona:

Tačka e) – ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu.250 Da bi takva povreda bila ostvarena, potrebno je da javnost pretresa bude isključena protivno zakonu. To znači da je javnost bila isključena protivno pretpostavkama predviđenim u članu 235, koje izuzetno dopuštaju isključenje javnosti. Ta odredba predviđa isključenje javnosti bilo sa cijelog pretresa, bilo samo sa jednog njegovog dijela. Ova povreda postupka postoji i kada sud pogrešno ocijeni postojanje pretpostavki za isključenje javnosti. Član 235 traži da se o isključenju javnosti prethodno saslušaju stranke, a član 237 stav 1 – da se o isključenju odluči rješenjem, koje mora biti obrazloženo i javno objavljeno (prije što publika bude odstranjena iz sudnice). Treba imati u vidu da i postupanje protivno uslovima iz čl. 235 i 237 predstavlja, takođe, isključenje javnosti protivno zakonu, prema tome, apsolutnu povredu postupka.251

____________________________ 250 Javnost omogućuje društvenu kontrolu suđenja, služi opštem interesu, prvenstveno djeluje u pravcu

suzbijanja kriminaliteta, razvijanjamorala i društvene discipline građana. (Odluka Ustavnog suda BiH, AP 658/04 od 18. januara 2005. godine).

251 Vidjeti odluku Ustavnog suda BiH, AP 74/04 od 23. marta 2005.godine. Izvori: Vrhovni sud F BiH, Kž. 392/99-1; Bilten 2/99 Županijski sud u Livnu, Kž. 31/00; Bilten 2/03

Vrhovni sud F BiH, Kž. 438/97; Bilten 2/97 Kantonalni sud Tuzla, Kž. 55/00; Bilten 1/00; Kž. 165/00; Bilten 2/00 Zaključak Vrhovnog suda BiH br.1, Bilten 1/88

Vrhovni sud Hrvatske, Kž. 25/72; SS.KZS-47/82, Bilten 18/83

57

1.2.2. Relativne povrede odredaba krivičnog postupka

Relativne povrede odredaba krivičnog postupka postoje ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primjenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude (član 297 stav 2). Povrede odredaba ove vrste spadaju u relativne povrede, ukoliko već nisu posebno predviđene u apsolutnim povredama krivičnog postupka u članu 297 stav 1. Za razliku od člana 297 stav 1, gdje se taksativno nabrajaju, određuju i opisuju apsolutne povrede postupka (u slučaju čijeg postojanja slijedi ništavost postupka i izrečene presude), član 297 stav 2, koji određuje relativne povrede postupka, ostavlja sudu na ocjenu da u svakom konkretnom slučaju odredi hoće li se pogrešna primjena ma koje od procesnih odredaba ili propuštanje njihove primjene smatrati bitnom povredom postupka, te, kao takva, povući n ištavost sprovedenog postupka i izrečene presude. Prema tome, tu može doći u obzir povreda (pogrešna primjena ili neprimjena) bilo koje procesne odredbe, ukoliko viši sud u svakom pojedinom slučaju ocijeni da je ona negativno uticala ili mogla uticati na zakonito (primjena materijalnog ili formalnog zakona) i pravilno (činjenično stanje) donošenje presude. Imajući to u vidu, broj relativnih povreda i njihovih kombinacija skoro je neograničen, uz samo jedno ograničenje - da su se one dogodile u vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku samog glavnog pretresa.252 To znači da povrede postupka koje nastanu prije toga (dakle, u istrazi, odnosno uopšte u postupku podizanja i potvrđivanja optužbe) ne mogu doći u obzir.

1.3. Povrede krivičnog zakona Povrede krivičnog zakona sadržane su u članu 298. One se još nazivaju i povredama

materijalnog prava (za razliku od poreda formalnog prava, kojim se označavaju povrede procesnih odredaba). Pod pojmom krivični zakon treba razumjeti sve zakone koji sadrže krivičnopravne odredbe, prema tome – ne samo KZBiH, nego i sve ostale zakone koji sadrže krivičnopravne norme.

Povrede materijalnog (krivičnog) zakona postoje ako je krivični zakon povrijeđen u pitanju:

(1) Da li je djelo za koje se optuženi goni krivično djelo (član 298 tačka a)). Ova povreda krivičnog zakona ispoljava se: (a) kao pogrešna pravna ocjena da li neka djelatnost predstavlja krivično djelo, (b) kao pogrešna pravna ocjena postojanja pojedinih konstitutivnih obilježja krivičnog djela i (c) kao pogrešna pravna ocjena postojanja osnova za isključenje protivpravnosti.

Valja imati u vidu, da je za postojanje krivičnog djela potrebno da se ostvare svi elementi iz općeg pojma krivičnog djela (član 20. KZ BiH) i svi posebni elementi krivičnog ____________________________ 252 Ostvarena je, na p rimjer, bitna povreda krivičnog postupka iz čl ana 297 st av 2 ako je sud presudu zasnovao

na dokazima koji nisu iznes eni na gl avnom pret resu, što je uticalo na zakonito i pravilno presuđenje (Županijski sud Bjelovar, Kž. 397/97 od 2. oktobra 1997.godine). S druge strane, neće postojati ova povreda ako je prvostepeni sud u pobijanoj presudi prethodno donio odluku o tome ko snosi troškove krivičnog postupka, odnosno obavezao optuženog na njihovo plaćanje, jer samo nakon toga može donijeti posebno rješenjeo visini troškova – kad se pribave odgovarajući podaci (Vrhovni sud FBIH, Kž. 94/05 od 8. septembra 2005.godine). Grupa autora: Komentar Zakona o krivičnom postupku

58

djela koje je predmet optužbe. Ako Sud pogrešno ocijeni da postoje ili ne postoje svi potrebni elementi, onda će se raditi o navedenom obliku povrede krivičnog zakona iz ove tačke. Isto tako, povreda krivičnog zakona u smislu ovog oblika postoji ako Sud pogrešno ocijeni da neko djelo predstavlja krivično djelo a ustvari se npr., radi o prekršaju ili građanskopravnom odnosu i sl. Također, takva povreda krivičnog zakona će postojati ako Sud pogrešno ocjeni da su npr., ukinute krivičnopravne odredbe u drugim zakonima BiH, ili da se te odredbe ne mogu primijeniti.

(2) Da li ima okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost (član 298 tačka b)). Okolnosti (osovi) koje isključuju krivičnu odgovornost su: nehat – ako zakon ne predviđa odgovornost za taj oblik krivnje (član 33 stav 3 KZBiH), neuračunljivost (član 34 stav 1 KZBiH) i stvarna zabluda (član 37 stav 1 KZBiH). Ova povreda zakona pojavljuje se u oba pravca: bilo da sud pogrešno nađe da uračunljivost ili umišljaj i nehat postoje, odnosno da stvarna zabluda ne postoji i u svim tim slučajevima optuženog oglasi krivim, bilo da pogrešno nađe da uračunljivost, umišljaj ili nehat ne postoje, odnosno da stvarna zabluda postoji, pa optuženog oslobodi od optužbe.

(3) Da li ima okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito da li je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno usljed amnezije ili pomilovanja ili je stvar već pravnosnažno raspravljena (član 298 tačka c). Određujući ovu povredu zakona, član 298 tačka c) je obuhvata, najprije, uopštenom, širokom formulacijom (da se povreda odnosi na „okolnosti koje isključuju krivično gonjenje“), da bi, zatim, iz toga izdvojio i posebno apostrofirao – da li je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno usljed amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravnosnažno presuđena. Postojanje zastarjelosti krivičnog gonejnja mora se ocjenjivati u kontekstu odredaba čl. 14 i 15 KZBiH, ali se takođe mora voditi računa da u smislu člana 19 istog zakona krivično gonjenje ne zastarjeva za krivična djela genocida, zločina protiv čovječnosti, te ratnih zločina, kao ni za krivična djela za koja po međunarodnom pravu zastarjelost ne može nastupiti. Postojanje amnestije i pomilovanja može se utvrditi samo na osnovu posebnog zakona ili odluke. Samo na temelju pravomoćne sudske odluke (presude ili rješenja), može se ocijeniti da li se u nekom konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari (v. komentar uz čl. 178. st. 1.). U obzir dolaze pravomoćno završeni krivični postupci i to: rješenjem i presudom. (4) Da li je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primjenjen zakon koji se ne može primijeniti (član 298 tačka d)). Povrede zakona, predviđene u ovoj odredbi,odnose se isključivo na tzv. odluku o krivnji i sastoje se, uglavnom, u pogrešnom podvođenju utvrđene djelatnosti (činjeničnog stanja), za koju se optuženi optužuje, pod pravnu normu. Prema tome, kada je riječ o ovoj povredi zakona, djelo ostaje uvijek krivično djelo i optuženi biva oglašen krivim za njegovo izvršenje (za razliku od povreda iz tač. a) i b) člana 298), ali je, pri određivanju njegove pravne kvalifikacije, primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti. Povreda krivičnog zakona iz ove tačke sadržana je u tome da Sud pravilno utvrđeno činjenično stanje (npr. inkriminiranu djelatnost optuženog) podvodi pod pogrešnu zakonsku odredbu i to tako što primjenjuje zakon koji nije mogao primijeniti ili zakon koji je trebao primijeniti ali je to učinio na pogrešan način. Oba navedena slučaja imaju za posljedicu pogrešnu pravnu kvalifikaciju krivičnog djela, što znači da je optuženi oglašen krivim i njegove radnje ocjenjene kao krivično djelo, ali je u tim slučajevima pogrešno primijenjen krivični zakon. Da bi se zbog posebnih svojstava učin itelja krivičnog djela ili posebnih okolnosti pod kojima je djelo učin jeno mogao primijeniti stroži zakon, takva svojstva i takve

59

okolnosti tužitelj mora navesti u čin jeničnom opisu svakog pojedinog krivičnog djela. Primjena strožeg zakona bez navođenja ovih svojstava i okolnosti predstavlja povredu krivičnog zakona iz ove tačke (Vrhovni sud FBiH, Kž-68/97., Bilten 2/97.). Povrede krivičnog zakona iz ove tačke, na koje ukaže žalba, vijeće apelacionog odjeljenja treba otkloniti preinačenjem prvostepene presude (čl. 314. st. 1.). Ako je za pravilnu primjenu krivičnog zakona neophodno prethodno izmijeniti činjenično stanje, neće se raditi o povredi krivičnog zakona u smislu ove tačke. (5) Da li je odlukom o kazni ili uslovnoj osudi,253 odnosno odlukom o mjeri bezbjednosti ili o oduzimanju imovinske koristi prekoračeno ovlašćenje koje sud ima po zakonu (član 298 tačka e)). U pitanju je nezakonita kazna, krivična sankcija ili mjera krivičnog zakona. Ove povrede zakona odnose se samo na odluku o kazni i o ostalim navedenim sankcijama, a zakon ih označava kao prekoračenje ovlašćenja koje sud ima, po zakonu, pri njihovom izricanju. Ove sankcije sud izriče na osnovu zakona kojima je propisano krivično djelo zbog koga je optuženi oglašen krivim. Povrede zakona u tom pravcu ogledaju se u tome što sud izriče i odmjerava kaznu za krivično djelo ispod ili iznad posebnog minimuma, odnosno maksimuma (ovde se apstrahuju slučajevi ublažavanja, odnosno pooštravanja propisane kazne), zatim, u tome što sud izrekne vrstu kazne koja nije u zakonu predvidjena za neko krivično djelo, odnosno izrekne sporednu kaznu i kada njeno izricanje nije predvidjeno ili je ne izrekne, iako je njeno izricanje obligatorno. Nešto je složenija situacija, pa su tu i češće povrede zakona, u slučajevima izricanja kazne za sticaj krivičnih djela.

(6) Da li su pravilno primijenjene odredbe o uračunavanju pritvora i izdržane kazne (član 298 tačka f)). Povrede iz ove tačke odnose se samo na primjenu zakona pri uračunavanju pritvora i već izdržane kazne u kaznu koja se izriče presudom. One se sastoje u tome što sud pogrešno ocijeni treba li neki pritvor i njegovo trajanje ili već izdržanu kaznu uračunati u kaznu koja se izriče presudom, dakle u pogrešnoj primjeni čl. 56 i 57 KZBiH.254 Povreda krivičnog zakona iz ove tačke odnosi se isključivo na primjenu zakona i može biti učinjena kada Sud izvrši pogrešnu pravnu ocjenu da utvrđeno vrijeme koje je počinitelj krivičnog djela proveo u pritvoru (vrijeme na koje je bio lišen slobode u vezi s krivičnim djelom) i na izdržavanju kazne treba, odnosno ne treba uračunati u izrečenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora, kaznu maloljetničkog zatvora ili novčanu kaznu. Prema tome, ova povreda krivičnog zakona postoji samo onda ako sud na osnovu pogrešnog pravnog shvatanja zaključi da određeno vrijeme koje je optuženi proveo u pritvoru ili zatvoru što ga je izdržavao za odgovarajući prekršaj treba ili ne treba uračunavati u izrečenu kaznu (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kzz-1/84.). U odredbi člana 57. KZ BiH, propisana je obaveza uračunavanja pritvora, lišenja slobode u toku ekstradicijskog postupka, kao i kazne koju je učinitelj izdržao po presudi inostranog suda u kaznu koju mu izrekne Sud za isto krivično djelo. Ukoliko Sud i pored utvrđenih odgovarajućih okolnosti, iz nekih razloga izvede pogrešan pravni zaključak, da ne treba izvršiti propisano uračunavanje u kaznu koju je izrekao, radit će se o povredi krivičnog zakona iz ove tačke. Ako se u žalbi iz osnova povrede krivičnog zakona (čl. 296. tač b) opravdano ukaže na pogrešno pravno shvatanje u pogledu primjene naprijed navedenih odredaba o uračunavanju ____________________________ 253 Prema članu 304 tačka d) ZKPRS, i sudskoj opomeni. 254 Kada sud optuženog oglasi krivim zbog krivičnog dj ela i izrekne mu uslovnu osudu, tada ima mjesta

uračunavanja pritvora u utvrdjenu kaznu zatvora. (Presuda Okružnog suda u Čačku, Kž. 350/05 od 6. septembra 2005. godine).

60

pritvora i izdržane kazne, onda vijeće apelacionog odjeljenja nakon održane sjednice vijeća (čl. 304.) treba preinačiti prvostepenu presudu i izvršiti odgovarajuće uračunavanje. Ukoliko Sud uopšte nije utvrđivao potrebne okolnosti koje se odnose na primjenu odredaba o uračunavanju pritvora, vremena lišenja slobode ili kazne koju je izdržao počinitelj krivičnog djela, neće se raditi o povredi krivičnog zakona iz ove tačke. Ovo zbog toga, jer se u tim slučajevima ne radi o pogrešnom pravnom shvatanju, već o propustima Suda koji se ne mogu podvesti pod povredu krivičnog zakona. Radi toga u navedenim slučajevima vijeće apelacionog odjeljenja nakon održane sjednice vijeća (čl. 304.), ne može uvažiti žalbu, i učinitelju krivičnog djela u izrečenu kaznu izvršiti odgovarajuće uračunavanje npr. vremena provedenog u pritvoru, ali može u obrazloženju drugostepene presude odrediti da to u smislu člana 182. stav 1. treba učiniti sudija, odnosno predsjednik vijeća. Isto tako neće se raditi o povredi krivičnog zakona iz ove tačke ako Sud npr., u odluci o uračunavanju pritvora počinitelju krivičnog djela pogrešno utvrdi npr., vrijeme koje je proveo u pritvoru, već će to predstavljati pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Ukoliko je u tom pogledu izjavljena žalba, vijeće apelacionog odjeljenja će ukinuti odluku o uračunavanju pritvora u izrečenu kaznu i odrediti, da o tome posebnim rješenjem odluči sudija, odnosno predsjednik vijeća koje je sudilo u prvom stepenu (čl. 182. st. 1.). 1.4. Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično

stanje kao osnov žalbe na presudu Činjenično stanje je osnovni i najvažniji supstrat svakog krivičnog postupka, ono je

osnov svekolikog odlučivanja u tom postupku: tek na njemu se zasniva primjena prava, odnosno zakona, a od toga kako je ono utvrdjeno (pravilno, pogrešno ili nepotpuno, s kakvim je stepenom uvjerljivosti utvrđeno i da li se i kako ono moglo utvrditi) ovisi i primjena zakona (i kojeg), te ovakav ili onakav način njegove primjene, prema tome – izricanje pravilne i zakonite presude.255 Utvrđivanje čin jeničnog stanja je najznačajnija i najdelikatnija djelatnost suda u krivičnom postupku.

Kao činjenice za potrebe krivičnog postupka označavaju se događaji i pojave koji su postojali ili postoje i čije se postojanje mora u tom postupku rekonstruisati. Odlučne činjenice (član 297 stav 1 tačka k), član 299 stav 1, član 314 stav 1, član 396 st. 1 i 2 ZKPFBiH i član 398 st. 1 i 2 ZKPRS) su one na kojima se neposredno zasniva primjena (materijalnog ili formalnog) zakona, dakle one o kojima neposredno ovisi primjena prava. Samo one odlučne činjenice koje su utvrđene u presudi mogu se smatrati da postoje, a ne i druge činjenice koje postoje izvan toga (nisu sadržane u presudi).256 Prema tome, bez obzira na to što odlučne činjenice jasno proizilaze iz izvedenih dokaza, uvijek se moraju izvesti zaključci o njihovom postojanju, jer u suprotnom nema utvrđenog čin jeničnog stanja.257

Odlučne čin jenice mogu se podijeliti na procesnopravne odlučne činjenice (od kojih zavisi primjena brojnih procesnih odredaba kojima se uređuje sam postupak) i materijalnopravne odlučne činjenice (od kojih zavisi primjena materijalnih zakona, dakle krivičnih zakona). Kada je r iječ o materijalnopravnim odlučnim čin jenicama treba naglasiti da ____________________________ 255 Grubiša, dr Mladen: Krivični postupak – postupak o pravnim lijekovima, op. cit. str. 117. 256 Grupa autora: Komentari zakona o krivičnom postupku, str. 781. 257 Vrhovni sud BiH, Kž. 259/97

61

tu ne spadaju samo one od kojih zavisi postojanje krivičnog djela, njegova protivpravnost i krivična odgovornost učinioca, nego i odluka o kazni i drugim sankcijama. To, dalje, znači da su i činjenice o kojima zavisi izricanje i odmjeravanje kazne (i drugih sankcija), takođe, odlučne činjenice, bilo da ih zakon naziva olakšavajućim ili otežavajućim (član 48 tačka 1 KZBiH), okolnostima za ublažavanje kazne (član 49 KZBiH), osnovima za ublažavanje kazne (član 50 KZBiH), osnovima za oslobađanje od kazne (član 51 KZBiH) itd. Ostale važne činjenice nemaju nikakvu direktnu vezu sa primjenom prava, nego se koriste u postupku dokazivanja, odnosno utvrđivanja. Činjenično stanje (član 275, član 296 tačka c), član 299, član 308, član 315 stav 1 tačka b) i član 364 stav 4) obuhvata skup samo odlučnih čin jenica. Budući da čin jenično stanje utvrđuje isključivo sud, utvrđenim činjeničnim stanjem smatra se samo ono koje je sud utvrdio u svojoj presudi (odluci). Izvan toga ne može biti riječi ni o kakvom utvrđenom čin jeničnom stanju.

Pogrešno utvrđeno činjenično stanje postoji kada je u presudi neka odlučna činjenica (ili v iše njih) pogrešno utvrđena (član 299 stav 1). Neka odlučna činjenica pogrešno je utvrđena kada nije istinito utvrđena, drugim riječima – kada nije utvrđena onako kako se dogodila u stvarnosti. Medjutim, s obzirom na to da ovdje ne postoji mogućnost objektivnog ocjenjivanja, mora se poći od ocjene višeg suda (kada odlučuje povodom žalbe o utvrđenom činjeničnom stanju) i ocjene žalioca (kada žalbom pobija čin jenično stanje), da bi se ustanovilo odgovara li pojedina utvrđena odlučna činjenica rezultatu provedenog dokaznog postupka. Pri tome, istaknuti nedostaci i propusti pri utvrđivanju činjeničnog stanja moraju u svakom pojedinom slučaju uzrokovati pogrešno čin jenično stanje. Zato se mora, uz ustanovljenje postojanja tih nedostataka i propusta, utvrđivati i jesu li oni u pojedinom slučaju uzrokovali, odnosno mogli uzrokovati pogrešno utvrđenje neke odlučne činjenice. U pogledu žalioca koji pobija činjenično stanje, njegova ocjena da je to stanje pogrešno utvrđeno zasniva se, po pravilu, na uvjerenju da su nedostaci istaknuti u žalbenim razlozima doveli do pogrešog utvrđivanja odlučne činjenice. Što se tiče drugostepenog suda, njegova ocjena, prilikom odlučivanja o žalbi u sjednici vijeća, ne dovodi do konačnog zaključka da je činjenčno stanje pogrešno utvrđeno, nego samo do sumnje u ispravnost utvrđenog čin jeničnog stanja, odnosno do toga da samo smatra kako zbog pogrešnog utvrđenog činjeničnog stanja treba narediti pretres pred drugostepenim sudom (član 315 stav 1 tačka b)). To je zato što se, po zakonu (član 281 stav 1), presuda, prema tome i činjenično stanje na kojem će se ona zasnivati, može temeljiti samo na čin jenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno kada je izostalo utvrđenje neke odlučne čin jenice, koje je u datom slučaju bilo potrebno. Na takav zaključak upućuje i odredba člana 299 stav 1. Ocjena postojanja nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u krajnjoj liniji, prebacuje se na pravno pitanje: koje je sve odredbe formalnog i materijalnog prava trebalo u datom slučaju primijeniti i nalaze li se u utvrđenom činjeničnom stanju sve odlučne činjenice na kojima se pravilna primjena tih odredaba mora zasnivati?258 S tim u vezi, nameće se logičan odgovor: ukoliko u činjeničnom stanju izostaje utvrđenje neke takve odlučne činjenice, to stanje je nepotpuno utvrđeno. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kada na to upozoravaju nove činjenice ili novi dokazi (član 299 stav 2). Pozivajući se na nove činjenice, žalilac je dužan da navede dokaze kojima bi se te čin jenice imale dokazivati, te, pozivajući se na nove dokaze dužan je da navede činjenice koje pomoću tih dokaza želi da dokaže (član 295 stav 4). Traži se, takodje, da žalilac navede razloge zašto te činjenice i dokaze ranije nije iznio. ____________________________ 258 Grubiša, dr Mladen: Krivični postupak – postupak o pravnim lijekovima, op. cit., str. 127 i 128.

62

Mogućnost iznošenja novih činjenica i dokaza ima i protivnik žalioca, koji u odgovoru na žalbu (član 302) može ne samo poricati navode protivnika, nego ih i pobijati novim činjenicama i dokazima. Nove činjeice i dokazi nisu poseban osnov za ulaganje žalbe po članu 296, već samo sredstvo kojim se utvrđuje pogrešnost ili nepotpunost utvrđenog činjeničnog stanja, kao osnova za žalbu, po članu 296 tačka c). Najblaža procesna posljedica pogrešnog, odnosno nepotpunog utvrđenja čin jeničnog stanja ogleda se u tome što stranka takvo njegovo utvrđenje može pobijati žalbom (član 299 stav 1), čime drugostepeni sud stiče mogućnost ispitivanja ipravnosti njegovog utvrđenja. Ukoliko drugostepeni sud, na osnovu takve žalbe, stekne uvjerenje da je čin jenično stanje utvrđeno pogrešno ili nepotpuno, on ukida pobijanu presudu i naređuje održavanje pretresa pred drugostepenim sudom (član 315 stav 1 tačka b). 1.5. Pobijanje presude zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji,

troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnog zahtjevu, kao i zbog odluke o objavljivanju presude

Ovaj osnov predviđen je u članu 300, u vezi sa članom 296 tačka d).

1. Presuda se može pobijati zbog odluke o kazni i uslovnoj osudi, povreda predviđena ovim članom postoji ako je sud glavnu ili sporednu kaznu odmjerio bez prekoračenja zakonskih ovlašćenja (član 298 tačka e)), ali je, u granicama zakona, nije pravilno odmjerio s obzirom na okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća ili što je sud primijenio, ili nije primijenio odredbe o ublažavanju kazne (čl. 49 i 50 KZBiH), o oslobađanju od kazne (čl. 51 i 52 KZBiH) ili o uslovnoj osudi (član 59 KZBiH), iako su za to postojali zakonski uslovi (član 300 stav 1). Takve pogreške prilikom izricanja kazne mogu biti npr. sadržane u tome da sud nije pravilno odmjerio kaznu s obzirom na okolnosti (otežavajuće ili olakšavajuće okolnosti) koje utiču da kazna bude veća ili manja. 2. Kada su u pitanju mjere bezbjednosti, zakon propisuje da se odluka o njima može pobijati ako ne postoji povreda zakona iz člana 298 tačka e) ovog zakona, ali je sud nepravilno donio ovu odluku ili nije izrekao mjeru bezbjednosti, iako su za to postojali zakonski uslovi. Iz istih razloga može se pobijati odluka o troškovima krivičnog postupka (član 300 stav 2). 3. Odluka o imovinskopravnom zahtjevu, kao i odluka o objavljivanju presude putem sredstava javnog informisanja može se pobijati kad je sud u ovim pitanjima donio odluku protivno zakonskim odredbama (član 300 stav 3). U odnosu na imovinskopravni zahtjev to su odredbe čl. 193-204, a u pogledu objavljivanja presude putem sredstava javnog informisanja – član 437. 1.6. Postupak po žalbi na presudu pred sudom prvog stepena Postupak po žalbi na presudu prvostepenog suda obuhvata niz zakonom predviđenih radnji, od kojih se neke preduzimaju od strane suda čija se presuda pobija (prvostepeni sud), dok su druge radnje u nadležnosti suda pravnog lijeka (drugostepeni sud). U vezi sa žalbom, prvostepeni sud vrši neke tehničke radnje i neke radnje odlučivanja.

63

1.6.1. Tehničke radnje prvostepenog suda Tehničke radnje prvostepenog suda obuhvataju prijem žalbe i ispitivanje njene tehničke

ispravnosti. Žalba se podnosi višem sudu, od koga se traži odluka, ali se predaje sudu prvog stepena, koji je donio presudu koja se pobija, i to u dovoljnom broju primjeraka za sud, protivnu stranku i branioca, radi davanja odgovora (član 301 stav 1). Prijem se ne može odbiti zbog toga što je žalba neblagovremena ili nedopuštena, a još manje zbog toga što je neosnovana. U slučaju da žalba bude dostavljena nenadležnom sudu ili drugom državnom organu, taj je dužan da žalbu odmah dostavi nadležnom sudu. Ako žalba nije podnijeta u dovoljnom broju primjeraka, sud će pozvati žalioca da u određenom roku preda dovoljan broj primjeraka, a ako žalilac ne postupi po naređenju suda – sud će potrebne primjerke prepisati o trošku žalioca (član 149 stav 2).

Prvostepeni sud ima opštu dužnost, kada je u pitanju žalba, da ispita njenu urednost sa čisto tehničke strane i da je dostavi protivnoj stranki i braniocu (član 171) na odgovor (član 302). Ako žalba ne ispunjava uslove propisane u članu 295 stav 1, a podnosilac žalbe nema branioca ili ako je žalbu podnio oštećeni koji nema punomoćnika – prvostepeni sud poziva žalioca da u određenom roku dopuni žalbu pismenim podneskom ili usmeno na zapisnik kod suda. Ako žalilac to ne učini, a u žalbi nedostaje osnov ili nedostaje obrazloženje ili potpis lica koje podnosi žalbu, žalba se odbacuje, a ako nedostaje samo podatak na koju se presudu žalba odnosi, ona se odbacuje samo ako se to na drugi način ne može utvrditi. Žalba izjavljena u korist optuženog ne odbacuje se ni onda kada poziv na dopunu ne uspije, već se, ako se može utvrditi na koju se presudu žalba odnosi, spisi dostavljaju drugostepenom sudu (član 295 stav 3).

1.6.2. Odlučivanje prvostepenog suda po žalbi Sudija, odnosno predsjednik vjeća prvostepenog suda ovlašćen je da rješenjem odbaci

neblagovremenu žalbu (tj. onu koja je podnijeta poslije zakonskog roka iz člana 311) i nedopuštenu žalbu (tj. onu koju je izjavilo lice neovlašćeno za podnošenje žalbe ili lice koje se odreklo ili odustalo od žalbe ili je poslije odustanka ponovo izjavilo žalbu ili ako žalba po zakonu nije dopuštena – član 312) – član 301 stav 2. Ukoliko prvostepeni sud ne odbaci žalbu kao neblagoremenu i nedopuštenu, dostavlja je protivnoj stranki na odgovor, i to najkasnije u roku od osam dana od dana prijema, a po prijemu odgovara, odnosno proteka roka za odgovor, dostavlja žalbu sa svim spisima drugostepenom sudu (član 302).

1.7. Postupak po žalbi pred drugostepenim sudom Postupak pred drugostepenim sudom započinje onog trenutka kada spisi po žalbi

pristignu u ovaj sud. vijeće drugostepenog suda donosi odluku u sjednici vijeća ili na osnovu održanog pretresa (član 305). U okviru ovog postupka (čl. 303, 304 i 317) razlikujemo: postupak van sjednice, rješavanje u sjednici vijeća i rješavanje na pretresu.

1.7.1. Postupak van sjednice U postupku van sjednice ili pripremnom postupku za sjednicu drugostepenog suda (član

303) meritorno se ništa ne rješava,a već se vrše potrebne pripreme da bi se stvar riješila u

64

sjednici vijeća (član 304) ili na drugostepenom pretresu (član 317). Krivični predmet sa žalbom, koji je stigao od prvostepenog suda, predaje se predsjedniku žalbenog vijeća, koji određuje sudiju izvjestioca. Sam sudija izvjestilac, kao član žalbenog vijeća, nema neka posebna ovlašćenja u smislu donošenja odluke, ali ima obavezu da preduzme one radnje koje omogućavaju da se na sjednici donese meritorna odluka.259 Dužnost izvjestioca je da prouči spise i pripremi predmet, da bi mogao da referiše na sjednici ili na drugostepenom pretresu. Sudija izvjestilac može, po potrebi, od sudije, odnosno predsjednika vijeća koje je donijelo pobijenu presudu pribaviti izvještaj o povredama odredaba krivičnog postupka, a može i provjeriti navode žalbe u pogledu novih dokaza i novih čin jenica ili pribaviti potrebne izvještaje ili spise (član 303 stav 2). Provjeravanje treba da posluži da se, po mogućnosti, izbjegne situacija koja je, sa dozvoljavanjem podnošenja novih činjenica i dokaza u žalbenom postupku, skoro neizbježna, da se, zbog proizvoljno i netačno navedenih dokaza u žalbi, prvostepena presuda ukida i stvar upućuje na ponovni glavni pretres i da sasvim drukčije izgledaju.260 Kada sudija izvjestilac pripremi spis, predsjednik žalbenog vijeća će zakazati sjednicu vijeća 261 (član 303 stav 3).

1.7.2. Postupak u sjednici vijeća Sjednica vijeća drugostepenog suda je javna i o njoj se obavještavaju tužilac, optuženi262 i njegov branilac (član 304 stav 1). O zakazanoj sjednici se ova lica (uključujući i tužioca) samo obavještavaju, a ne pozivaju. Za obavljanje radnje obavještavanja o sjednici vijeća nije potrebna stroga procesna procedura, kao kada je u pitanju radnja pozivanja.263 U pogledu načina obavještavanja o sjednici, u pravilu se vrši dostavljanje pismene obavijesti, a može i usmeno.264 ____________________________ 259 Grupa autora: Komentari zakona o krivičnom postupku, str. 786. 260 Vasiljević, str. 616 261 Član 6 stav 1 EKLJP razmatra javnu raspravu, dok zakon o krivičnom postupku navodi sjednicu vijeća. S

obzirom na to da EKLJP, prem a čl anu II/2 Ustava BiH, ima supremaciju nad svim ostalim zakonima, a sve domaće institucije su obavezne da j e direktno p rimjenjuju, pojam „sjednice vijeća“ se mora tumačiti u duhu pojma „javne rasprave“ iz člana 6 stav 1 EKLJP. (Odluka Ustavnog suda BiH, AP 54/03 od 23. jula 2004. godine).

262 I kada sud d rugog stepena odluči da prisustvo optuženog na sjednici nije svrsishodno, on ga, ipak, mora obavijestiti da je sjednica zakazana. (Vrhovni sud Republike Hrvats ke, III Kr. 85/90 od 12. aprila 1990. godine).

263 Vidjeti Načelni stav XLIV Zajedničke sjednice Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda od 22. novembra 1990. godine.

264 Pošto u zakonu nije predvidjen način na koji se vrši obavještavanje lica navedenih u stavu 1 člana 304, a kako je tim licima ostavljeno na volju korišćenje prava dolaska i prisustvovanja sjednici vijeća na kojoj se odlučuje o žalbi na prvostepenu presudu. i kako t akvo obavješt enje nema karakt er pozivanja, to se ovakvo obavještavanje može izvršiti na sve moguće načine kojima se obezbjedjuje p rijem obavještenja (telegram, telefon, usmeno saopštenje). Naravno, o navedenom izvršenju te radnje mora postojati dokaz, bilo u vidu povratnice, potvrde o upućivanju telegrama, službene zabilješke o obavještavanju telefonom ili u vidu zapisnika o usmenom saopštenju i sl. Kada ovi dokazi postoje, može se smatrati da je izvršeno obavještavanje o sjednici.

65

Za održavanje sjednice se traži da su tužilac, optuženi i njegov branilac uredno i blagovremeno o tome obavješteni.265 Kada se optuženom ne može uručiti obavještenje o zakazanoj sjednici zbog promjene adrese ili boravišta, predsjednik vijeća drugostepenog suda mora učiniti napor da nađe novu adresu optuženog, pa tek ako u tome ne uspije, da mu obavijest o sjednici vijeća dostavi preko oglasne ploče suda.266

Međutim, nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni, ne sprečava održavanje sjednice vijeća (član 304 stav 4). Izuzetak je ako se optuženi nalazi u pritvoru ili na izdržavanju kazne, kada se mora osigurati njegovo prisustvo267 (član 304 stav 2).

Zakon je postupanje u sjednici proširio na opštu javnost (član 304 stav 5) i potpuno je izjednačio sa opštom javnošću pred prvostepenim sudom, time što je u citiranoj odredbi propisao da se javnost sa sjednice vijeća može isključiti samo uz uslove određene u čl. 235 – 237. Opšta javnost sjednice vijeća uslovljena je prisustvom stranaka i branioca sjednici, a to znači da, iako je sjednica zakazana kao javna i stranke o tome obaviještene, neće biti dopuštena opšta javnost ukoliko nijedna stranka ne bude prisutna sjednici.

____________________________ 265 Kada je riječ o p risustvovanju podnosioca žalbe pred drugostepenim sudom, mora da se primjenjuje domaće

zakonodavstvo. To ekspliitno i pokazuje praksa Evropskog suda za ljudska prava: „Da li optuženi ima pravo da prisustvuje javnom saslušanju i brani svoj slučaj p red žalbenim sudom... zavisi od posebnih odredaba domaćeg zakonodavstva posmatranog kao cjeline“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, tačka 25). Uvijek se radi o povredi člana 6 stav 1 i stav 3 tačka c) EKLJP kad apelant nije bio pozvan na sjednicu žalbenog vijeća, ako je to propisano domaćim zakonom, a odluka se ticala činjenica i navoda krivičnog djela, okolnosti pod kojim je djelo učinjeno, kakvo je učiniočevo lično viđenje tih činjenica, a on je zahtijevao da bude prisutan radu žalbenog vijeća (vidi Evropski sud za ljudska prava, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, A. 11, strane 14 i 15 i Monnell i Morris protiv Velike Britanije, presuda od 2. marta 1987. godine A. 115, str. 25). Tako se u citiranoj odluci Delcourt protiv Belgije, na str. 14 i 15, navodi: [A] Krivična optužba nije riješena dok presuda koja oslobađa ili osuđuje nije postala konačna. Krivični postupak čini cjelinu i mora, obično, da s e završi izvršnom odlukom.....[T ] EKLJP ne primorava strane ugovornice da ustanove, odnosno formiraju žalbene ili kasacione sudove. Ipak, od država koje su osnovale takve sudove traži se da obezbijede da se licima kojima se domaćim zakonima zahtijeva da će uživati sve osnovne garancije sadržane u članu 6 EKLJP, te garancije i obezbijede.“ Slijedida, ako je optuženi ponudio činjenice i dokaze u žalbi za koje on smatra da su mu od koristi i zahtijeva da ih lično prezentuje p red žalbenim vijećem, a takva mogućnost je predviđena domaćim krivičnim zakonodavstvom, onda to mora i da mu se omogući. U suprotnom, radi se povredi prava na pravično suđenje iz člana 6 EKLJP. U tom kontekstu su i navodi iz tačke 57 presude Evropskog suda za ljudska prava, Monnell i Morris protiv Velike Britanije, koja glasi: „Vezano za aplikaciju kojom se traži dozvola da se prisustvuje na žalbenom vijeću, žalbeni sud nije ponovo razmatrao činjenice slučaja niti pozivao svjedoke, iako osnove žalbe sadrže pitanj a utvrđivanja činjenica, nasuprot tumačenju samog zakona. Ali, suštinsko za odlučivanje u ovakvim postupcima jeste da li je apelant pokazao postojanje opravdanih osnova koje bi opravdale saslušanje o žalbi. Ako su razlozi koji se navode zasnovani na zakonu i zaslužuju daljnju argumentaciju ili razmatranj e, prisustvo žalioca će biti dozvoljeno“ . I na kraju, u odluci Doma za ljudska prava, broj CH/98/934 od 6. jula 2000. godine, u predmetu Edin Garaplija protiv Federacije BiH, zaključuje se „da je povrijeđeno pravo podnosioca prijave na pravičnu rasp ravu zagarantovano članom 6 stav 1 u vezi sa stavom 3 tačka c) EKLJP, time što on nije bio prisutan u toku postupka pred žalbenim sudom, te je FBiH time prekršila član 1 Sporazuma o ljudskim pravima“. Vidjeti i odluku Ustavnog suda BiH, AP 224/04 od 17. februara 2005. godine.

266 Vrhovni sud FBiH, Kž. 195/99. 267 Ovakvo zakonsko rješ enje je p rihvatljivo, s obziorom na to da je u pitanju optuženo lice čije j e kretanje

ograničeno. Zato nije dovoljno takvom licu dostaviti obavještenje o zakazanoj sjednici, već se mora na odgovarajući način osigurati njegovo prisustvo.

66

Sjednica vijeća počinje izlaganjem podnosioca žalbe, a nakon toga druga stranka izlaže odgovor na žalbu (član 304 stav 3). Prilikom tih izlaganja stranke i branilac imaju pravo iznositi navode iz žalbe, a nemaju pravo neograničeno i izvan tih okvira izlagati nove žalbene osnove i razloge pobijanja presude.268 Vijeće može od stranaka i branioca koji su prisutni zatražiti potrebno objašnjenje u vezi sa žalbom i odgovorom na žalbu, a stranke i branilac predložiti da se pročitaju pojedini spisi, a po dopuštenju predsjednika vijeća dati objašnjenja za svoje stavove iz žalbe, odnosno odgovora na žalbu, ne ponavljajući ono što je sadržano u objašnjenjima. U svemu ostalom sudi se na osovu spisa.

Prema članu 304 stav 6, o sjednici vijeća mora se voditi poseban zapisnik, u koji se, uz ostalo, unosi bitan sadržaj sprovedenih procesnih radnji i izreka donesene odluke, te podaci o tome da li je ona usmeno objavljena. Obaveza je da se takav zapisnik priključi spisima. Taj zapisnik ostaje otvoren i pristupačan svim licima ovlašćenim da izvrše uvid u njega. M eđutim, uz taj zapisnik sastavlja se poseban zapisnik o vijećanju i glasanju, koji sadrži tok glasanja i donesenu odluku i on se uvijek zatvara u poseban omot.

Članom 301 stav 2 utvrđena je obaveza sudije, odnosno predsjednika vijeća prvostepenog suda da rješenjem odbaci neblagovremenu (član 311) i nedopuštenu (član 312) žalbu. Međutim, ukoliko tako ne budu postupljeno, takvo rješenje može donijeti vijeće drugostepenog suda, i to i bez obavještavanja stranaka i branioca o sjednici vijeća (član 304 stav 7).

Ustavni sud BiH je ranije zauzeo stav da član 6 stav 1 EKLJP ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. U stvari, na sudu je da ocijeni da li su izjave pdredloženog svjedoka relevantne za predmet i mogu li one da ponude korisne informacije neophodne za ocjenu predmeta. Sud koji vodi postupak mora da ima određenu diskreciju o ovom pitanjima, ali isto tako slijedi iz člana 6 stav 1 EKLJP da stranka u postupku ne može da ima prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze.269 Ustavni sud BiH je u više svojih odluka podsjetio da optuženi moraju imati mogućnost da lično prisustvuju sjednici suda. Ovo se odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje takođe podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbama, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada lično prisustvo optuženog nije od značaja. Ako žalbeni sud samo razmatra pitanje materijalnog prava, rasprava u prisustvu optuženog nije nužna. Situacija je, međutim, drukčija ako se žalbeni sud bavi razmatranjem čin jenica.270 Postupak mora biti u skladu sa principom kontradiktornosti, tako što optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, kao i mogućnost da odgovori na iznesene navode i dostavi druge dokaze u korist svoje odbrane. Načelo kontradiktornosti, u svojoj biti, znači priliku za stranke u krivičnom ili građanskom postupku da budu upoznate sa svim predočenim dokazima ili mišljenjima, pa čak i onim koje je iznio nezavisni član državne službe pravne pomoći, u smislu uticaja na sudsku odluku.271 Zato, ako o sjednici vijeća drugostepenog suda optuženi nije bio obaviješten, dok je tužilac bio obaviješten i o navodima

____________________________ 268 Grupa autora: Komentari zakona o krivičnom postupku, str. 787 i 788. 269 Odluka Ustavnog suda BiH, AP 557/04 od 30. novembra 2004. godine. 270 Odluka Ustavnog suda BiH, AP 75/04 od 28. januara 2004. godine. 271 Vidi, između ostalih izvora, i mutatis mutandis sljedeće odluke Evropskog suda za ljudska prava: Me Michael

protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. februara 1995.godine, serija A br. 307-B, str. 53-54, str. 80 i Kerajärni protiv Finske od 19. jula 1995. godine, serija A br. 322, str. 16. st. 42.

67

žalbe se izjasnio na sjednici vijeća,272 ovakva situacija svakako znači nepoštovanje principa jednakosti pred sudom.273 Takođe, ako je ishod suđenja pred drugostepenim sudom bio od velikog značaja za optuženog,274 činjenica da je u žalbenom postupku, pred drugostepenim sudom učestvovao tužilac, narušava princip kontradiktornosti postupka, pri čemu apelantnu i njegovom braniocu nije bila data ta mogućnost.275 To predstavlja povredu principa jednakosti stranaka u postupku,276 što je inherentan i jedan od osnovnih principa člana 6 stav 1 EKLJP.277 Isto tako, drugostepeni sud je povrijedio pravo optuženog na materijalnu i formalnu odbranu kada je sjednicu vijeća na kojoj se odlučivalo o žalbama optuženih protiv prvostepene presude, održao bez pozivanja optuženih i njihovog branioca, a koji su u svojim žalbama zahtijevali prisustvo javnoj sjednici.278 S druge strane, ako je tužilac, u skladu sa zakonom, dao pismeni prijedlog bez dostavljanja novih dokaza koji bi mogli imati uticaja na odluku, dok na sjednici vijeća suda nije bila prisutna nijedna od strana u postupku, time nije povrijeđen princip prava na odbranu, odnosno princip jednakosti i kontradiktornosti (član II/3 e) Ustava BiH i član 6 stav 1 i stav 3 tač. c) i d) EKLJP).279 Do ove povrede neće doći ni ako apelant nije tražio prisustvovanje sjednici pred drugostepenim sudom,280 uz istovremeno odsustvovanje ovlašćenog tužioca.281 Nema kršenja principa jednakosti pred sudom, kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 EKLJP, kada je drugostepeni sud, u skladu sa zakonom, donio odluku na sjednici vijeća bez pretresa i bez izvođenja novih dokaza, te kada sjednici drugostepenog vijeća nije prisustvovala nijedna stranka u postupku.282 1.7.3. Rješavanje na pretresu pred drugostepenim sudom

Održavanje pretresa pred drugostepenim sudom predstavlja drugi mogući način razmatranja žalbe na prvostepenu presudu. Pretres će se održati ako drugostepeni sud ukine prvostepenu presudu (član 315 st. 1 i 2). Pri tome, odredbe o glavnom pretresu u prvostepenom postupku (čl. 234-278) shodno se primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom (član 317 stav 1). Iako odredba člana 317 stav 1 govori samo o shodnoj primjeni odredaba o glavnom pretresu, podrazumijeva se da će se shodno primjenjivati i odredbe o izricanju, objavljivanju i pismenoj izradi presude. ____________________________ 272 Neobavještavanjem optuženog i nj egovog branioca o sjedni ci drugostepenog vijeća kojoj je prisustvovao

zamjenik okružnog tužioca, sud je optuženog doveo u neravnopravan procesni položaj u odnosu na tužioca, te je time povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje garantuje odredba čl ana 6 EKLJP. (Presuda Vrhovnog suda RS, Kvlp. 49/03 od 4.maja 2004.godine).

273 Odluka Ustavnog suda BiH, AP 415/03 od 23. jula 2004. godine. 274 To će, na primjer, biti slučaj ako je drugostepeni sud preinačio prvostepenu odluku u pogledu kazne zatvora. 275 Vidi odluku Ustavnog suda BiH, U 28/01 od 22. juna 2001. godine, objavljenju u „Službenom glasniku BiH“

broj 5/02; odluku U 40/01 objavljenju u „Službenom glasniku BiH“ broj 25/02 i AP 54/03 od 23.jula 2004.godine.

276 Presuda Vrhovnog suda RS, Kvlp. 11/03 od 22. jula 2003.godine 277 Vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Ekbatani protiv Švedske od 26. maja 1988. godine, serija A 134

i Kremzov protiv Austrije od 21. septembra 1993.godine, serija A 268-B. 278 Presuda Vrhovnog suda FBiH, Kvlz. 138/02 od 23. decembra 2003.godine 279 Odluka Ustavnog suda BiH, AP 557/04 od 30. novembra 2004. godine. 280 Odluka Ustavnog suda BiH, AP 415/03 od 23. jula 2004. godine. 281 Odluke Ustavnog suda BiH, AP 453/03 od 26. avgusta 2004. godine i AP 54/03 od 23. jula 2005.godine. 282 Odluke Ustavnog suda BiH, AP 444/04 od 17. februara 2005. godine i AP 415/04 od 23. jula 2004.godine.

68

Rješenje o ukidanju prvostepene presude obavezuje vijeće drugostepenog suda da zakaže i održi pretres. Na tom pretresu, ovo vijeće je obavezno da izvede sve procesne radnje navedene u drugostepenj odluci i da raspravi sva sporna pitanja na koja je u njoj ukazano. Zakazani pretres se ponavlja samo u onom dijelu u kome se ponovo sudi, a to može biti u cjelini (ako je rješenjem ukinuta prvostepena presuda) ili u pojedinim dijelovima (kada je presuda ukinuta djelimično). U takvoj procesnoj situaciji pretres se vodi na osnovu optužnice koja se odnosi na ukinutu presudu ili dio presude koji je ukinut i na osnovu drugostepene odluke kojom je ukinuta prvostepena presuda koja sadrži upute da li je potrebno ponovo izvesti već provedene dokaze ili neki od njih u prvostepenom postupku ili će ti dokazi biti samo pročitani.283 M eđutim, ako vijeće drugostepenog suda ustanovi da je potrebno ponovo izvesti dokaze već izvedene u prvostepenom postupku, tada će iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje biti prihvaćeni kao dokazni materijal ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno, kao i ukoliko se radi o dokazima iz člana 261 stav 2 tačka e).284 U tom slučaju njihovi iskazi na pretresu se mogu čitati (član 317 stav 2). Ovo pravilo se ne odnosi na lica koja mogu odbiti svjedočenje iz člana 83 (član 317 stav 3).

O drugostepenom pretresu vodi se zapisnik, koji se sastavlja kao i zapisnik o glavnom pretresu (član 253 i član 317 stav 1).

1.7.4. Odluke drugostepenog suda po žalbi Odluke koje drugostepeni sud može donijeti po žalbi na presudu prvostepenog suda

nabrojane su u članu 310, a pojedini njihovi oblici razrađeni su u čl. 311-316. Drugostepeni sud može u sjednici vijeća odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedopuštenu ili odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu ili preinačiti prvostepenu presudu ili ukinuti presudu i održati pretres (član 310 stav 1). Te odluke se, s obzirom na sadržaj, mogu podijeliti naprocesne i materijalne.

Formalne odluke su rješenja koja drugostepeni sud donosi ne upuštajući se u razmatranje sadržaja i osnovanosti žalbe, nego žalbu odbacuje kao neblagovremenu (član 311) ili nedopuštenu (član 312).

Materijalne odluke će drugostepeni sud donijeti u obliku presude kada odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostepenu presudu (član 313) ili ako uvažavajući žalbu, preinači prvostepenu presudu (član 314 stav 1) ili ako ukine prvostepenu presudu i odredi održavanje pretresa (čan 315 stav 1). Sve ove odluke drugostepeni sud može donijeti samo na osnovu održane sjednice vijeća (član 304). Međutim, ako uvaži žalbu i r ješenjem ukine prvostepenu presudu (član 315 stav 1), drugostepeni sud mora održati pretres na kome se shodno primjenjuju odredbe koje se odnose na glavni pretres (član 317 stav 1).

Odlučivanje vijeća drugostepenog suda (prema članu 310) pretpostavlja postojanje više žalbi izjavljenih protiv iste presude. U tom slučaju, o svim žalbama protiv iste presude vijeće drugostepenog suda odlučuje jednom odlukom, uključujući i situaciju kada utvrdi da je neka žalba neblagovremena ili nedopuštena. U tim odlučivanjima, odluke vijeća drugostepenog suda mogu biti jednostavne (nabrojane u stavu 1 člana 310) ili složene, odnosno kombinovane (npr.

____________________________ 283 Grupa autora: Komentari zakona o krivičnom postupku, str. 803. 284 Dokazi čije jeizvođenje naredio sudija, odnosno vijeće.

69

presudom odbijene kao neosnovane žalbe tužioca i oštećenog, a djelimično uvažena žalba optuženog i izrečena mu blaža kazna zatvora).285 Drugostepeni sud može: (1) Odbaciti žalbu kao neblagovremenu. Ovakvu odluku sud će donijeti ako utvrdi da je žalba podnijeta poslije zakonskog roka za njeno podnošenje286 (član 311). Da li je žalba neblagovremena, cijeni prvostepeni sud kome je žalba dostavljena. Negativna odluka (da je žalba neblagovremena) utvrđuje se pismeno (rješenjem), dok se pozitivna odluka (konstatacija) da je žalba blagovremena – ne utvrđuje pisanim putem. Time je ostavljena mogućnost, odnosno obaveza i drugostepenom sudu da cijeni blagovemenost žalbe. Drugostepeni sud dužan je da žalbu odbaci ako nađe da je neblagovremena i ne može je vraćati prvostepenom sudu da ponovo cijeni njenu blagovremenost, iako je pravilo da žalbu kao neblagovremenu prevashodno odbacuje, i to rješenjem, sudija, odnosno predsjednik vijeća prvostepenog suda (član 301 stav 2). Nepotpuna uputa suda o pravu na žalbu ne može dovesti do odbacivanja žalbe zbog njene neblagovremenosti, ako je podnesena u skladu s datom uputom.287 (2) Odbaciti žalbu kao nedopuštenu. Do odbacivanja žalbe kao nedopuštene doći će u slučaju ako se utvrdi da je žalbu izjavilo lice koje nije ovlašćeno na podnošenje žalbe (član 293 st. 1, 2 i 5) ili lice koje se odreklo žalbe288 (član 294 stav 1) ili ako se utvrdi odustanak od žalbe (član 294) ili da je poslije odustanka ponovno podnesena žalba ili ako žalba po zakonu nije dopuštena (član 312). Žalba je podnesena od strane lica koje nije ovlašćeno na podnošenje žalbe, kada se nedvosmisleno može zaključiti da je žalba podnesena protiv volje optuženog.289 U slučaju ako se optuženi odrekao prava na žalbu, onda je nedopuštena naknadno podnesena žalba njegovog branioca ili ostalih lica koja mogu izjaviti žalbu u njegovu korist (član 293 stav 2). Kao nedopuštenu treba odbaciti i žalbu optuženog protiv presude u kojoj je predloženo da mu se, pored kazne zatvora, izrekne mjera bezbjedosti liječenja od ovisnosti i u slučaju kada su ispunjeni uslovi za izricanje te sankcije.290 (3) Odbaciti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostepenog suda. Takvu presudu donosi drugostepeni sud po članu 313, kada utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se ta presuda pobija. U takvom slučaju žalba se odbija kao neosnovana (za razliku od odbacivanja žalbe kao neblagovremene, odnosno nedopuštene). To znači da je drugostepeni sud ocijenio sve žalbene osnove istaknute u žalbi i razloge iznesene u njoj, te našao da oni ne stoje, dakle da je žalba neosnovana. Time je drugostepeni sud riješio konačnu sudbinu pobijane presude, koja, usljed toga, stiče i formalnu i materijalnu pravnosnažnost, ukoliko u zakonu nije iznimno predviđena mogućnost njenog daljnjeg pobijanja redovnim pravnim lijekom. Drugostepena odluka iz člana 313 ima formu presude, čija izreka sadrži dvije odluke, i to: prvu, kojom se žalba podnosioca odbija kao neosnovana i drugu kojom se potvrđuje prvostepena presuda. Drugostepena odluka kojom se žalba podnosioca odbija kao neosnovana i potvrđuje prvostepena presuda spada među tzv. jednostavne odluke vijeća drugostepenog suda, ali ta odluka može biti sadržana i u tzv. složenim presudama vijeća (npr. kada na osnovu člana 311 vijeće drugostepenog suda odbaci kao neblagovremenu žalbu tužioca, a u smislu člana 313 ____________________________ 285 Grupa autora: Komentari zakona o krivičnom postupku, str. 794. 286 Član 292 st. 1 i 2, član 338 stav 3 i član 370 stav 1. 287 Vrhovni sud Republike Hrvatske, II Kž. 8/93 od 12. januara 1993.godine 288 Tužilac može da odustane i od dijela izjavljene žalbe. (Presuda Vrhovnog suda Srbije, Kž. 1311/99 od 26.

decembra 2000.godine). 289 Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž. 370/94 od 18. avgusta 1994.godine. 290 Vrhovni sud BiH,Kž. 391/89.

70

žalbu optuženog odbije kao neosnovanu i potvrdi presudu vijeća drugostepenog suda).291 (4) Preinačiti prvostepenu presudu. Član 314 predviđa poseban način odlučivanja drugostepenog suda – preinačenje prvostepene presude, što se svodi na meritorno i konačno (ali drukčije) odlučivanje drugostepenog suda o krivičnoj stvari. Zakon pruža to ovlašćenje uz uslov da drugostepeni sud utvrdi da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, valja donijeti drukčiju presudu, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 297 stav 1 tač. f) i j).292 O tome vijeće drugostepenog suda donosi odluku u formi presude, koja predstavlja meritorno i konačno odlučivanje u krivičnoj stvari.

Prema tome, priroda navedenih nedostataka u prvostepenoj presudi takva je da ih može otkloniti drugostepeni sud u žalbenom postupku, tako što će presudom preinačiti prvostepenu presudu. Tako npr. sud drugog stepena može izmijeniti pravnu oznaku dijela samo ako utvrdi da su odlučne činjenice pravilno utvrđene i da se, s obzirom na tako pravilno utvrđeno stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda.293 M eđutim, kada se, uvažavanjem žalbe, prvostepena presuda preinačava u pogledu pravne ocjene djela, izrekom drugostepene presude se mora odlučiti o krivičnoj sankciji i onda kada je ona istovjetna krivičnoj sankciji izrečenoj prvostepenom presudom.294 Isto tako, u izreci presude kojom se prvostepena presuda preinačava u pogledu odluke o kazni, drugostepeni sud nije dužan da navede da se ne opozia ranija uslovna osuda koja je prvostepenom presudom pogrešno opozvana.295 Ili, kada prvostepeni sud utvrdi da su u prvostepenom postupku učinjene povrede zbog kojih po zakonu ne može da preinači niti da ukine prvostepenu odluku, on će to samo konstatovati u obrazloženju svoje odluke296 i sl.

Kada drugostepeni sud preinačuje pobijanu presudu, može se to odraziti i na potrebu određivanja ili ukidanja pritvora (ali samo iz osnova predviđenih u članu 138 st. 1 i 2). Tada j etaj sud dužan donijeti o tome posebno rješenje, protiv kojeg nije dopuštena žalba (član 314 stav 2).

(5) Ukinuti prvostepenu presudu i odrediti održavanje pretresa. Ovakvu odluku sud će, uvažavajući žalbu, donijeti ako utvrdi: (a) da postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, osim slučajeva iz člana 314 stav 1 (koji se odnosi na preinačenje prvostepene presude) ili (b) da je potrebno izvesti nove dokaze ili ponoviti u prvostepenom postupku već izvedene dokaze usljed kojih je činjeničo stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno (član 315 stav 1). U pogledu osnova iz tačke a), prvostepena presuda se mora ukinuti jer se takve povrede ne mogu otkloniti bez održavanja pretresa, odnosno ne mogu se sanirati preinačenjem presude (član 314 stav 1). U tom slučaju vijeće drugostepenog suda se ne upušta u ispitivanje pogrešno i nepotpuno utvrđenog čin jeničnog stanja, pod uslovom da se zbog tog žalbenog osnova pobija presuda. Ovo stoga što ako se prvostepena presuda ukida zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, onda to znači da su kako presuda tako i postupak u kome je donesena ništavi, pa je zakonska pretpostavka da su nevaljani i svi ostali n jeni sastojci (stvarna osnovica

____________________________ 291 Grupa autora: Komentari zakona o krivičnom postupku, str. 797. 292 Ove povrede se odnose na p ropise k rivičnog postupka o postojanju odobrenja nadl ežnog organa i

prekoračenj e optužbe. 293 Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž. 826/93 od 2. decembra 1993. godine. 294 Pravno shvatanje Krivičnog odjeljenja Vrhovnog suda Srbije od 23. novembra 1992. godine. 295 Vrhovni sud Srbije, Kzp. 427/90 od 25. decembra 1990. godine. 296 Presuda Okružnog suda u Beogradu, Kž. 1460/01 od 18. oktobra 2001. godine.

71

presude).297 Kad je u pitanju tačka b), ne postoji mogućnost da se na sjednici vijeća (član 304) ispravlja činjenično stanje. Ako vijeće drugostepenog suda ukida presudu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ne može se upuštati u ispitivanje žalbenog osnova povrede krivičnog zakona, jer je nemoguće raspravljati o pravilnoj ili nepravilnoj primjeni krivičnog zakona kada se ne zna kakvo će činjenično stanje biti utvrđeno nakon održanog pretresa.298 Ukoliko ne postoje eventualni žalbeni prigovori zbog postojanaj bitne povrede odredaba krivičnog postupka ili pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili takvi prigovori nisu ni navedeni, onda se zbog povrede krivičnog zakona presuda može samo preinačiti (član 314 stav 1).299

Vijeće drugostepenog suda može i djelimično ukinuti prvostepenu presudu i u odnosu na taj dio održati pretres (član 315 stav 2). Kriterijum za djelimično ukidanje presude jeste da se pojedini dijelovi presude mogu izdvojiti bez štete za pravilno presuđenje. U tom kontekstu, sama činjenica da se radi o više učinilaca jednog krivičnog djela, ne mora biti smetnja da žalbeni sud potvrdi prvostepenu presudu u pogledu nekih optuženih, a u odnosu na druge da ukine presudu.300 Ako je prvostepena presuda ukinuta djelimično, onda ona pravno prestaje da postoji u obimu u kome je ukinuta, pa drugostepeni sud u odnosu na taj dio mora odrediti pretres.301

Ako se optuženi nalazi u pritvoru, drugostepeni sud mora nakon ukidanja prvostepene presude ispitati da li još uvijek postoje razlozi za pritvor (čl. 132, st. 1. tač. a), c) i d)), pa zavisno od te ocjene donijeti rješenje o produženju ili ukidanju pritvora (član 315 stav 3). Ovakva obaveza znači ne samo ispitivanje da li još uvijek postoje razlozi za pritvor zbog kojih je on bio određen ili produžen, već, isto tako, i da li se pojavio neki novi osnov za pritvor. Bez obzira na to da li je doneseno rješenje o produženju ili ukidanju pritvora, protiv njega nije dozvoljena žalba. Ako je optuženi u pritvoru, drugostepeni sud je dužan donijeti odluku najkasnije u roku od tri mjeseca od dana kada je primio spise (član 315 stav 4).

Nakon održanog pretresa vijeće drugostepenog suda može donijeti formalnu presudu kojom se optužba odbija (član 283) i meritorne presude, i to: presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe (član 284), presudu kojom se optuženi oglašava krivim (član 285( i presudu kojom se utvrđuje da je optuženi učinio djelo u stanju neuračunljivosti (član 389 stav 1).

1.7.5. Obrazloženje odluke drugostepenog suda kojom se ukida prvostepena presuda Svaka sudska odluka, pa i ona drugostepenog suda, mora imati obrazloženje u kojme se

navode i objašnjavaju razlozi kojima se sud rukovodi pri donošenju odluke sadržane u njenoj izreci. Član 316 određuje, posebno za odluke drugostepenog suda, šta one trebaju sadržavati i tu su postavljeni samo minimalni zakonski zahtjevi. U obrazloženju presude, u dijelu kojim se ukida prvostepena presuda ili u rješenju kojim se ukida prvostepena presuda, navešće se samo kratki razlozi za ukidanje (član 316). Ovo podrazumijeva da ako se prvostepena presuda ukida ____________________________ 297 Grupa autora: Komentari zakona o krivičnom postupku, str. 800. 298 Ibidem. 299 Ibidem. 300 Vrhovni sud BiH, Kž. 995/67. 301 Grupa autora: Komentari zakona o krivičnom postupku str. 801.

Komentar Zakona o krivičnom postupku str. 802, 803, 804.

72

u potpunosti ili djelimično zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka (član 315 stav 1 tačka a)), u obrazloženju drugostepene odluke ili dijela odluke treba navesti koje su odredbe povrijeđene i u čemu se te povrede sastoje. Ukoliko se prvostepena presuda ukida zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 315 stav 1 tačka b)), treba ukratko navesti u čemu su sadržani nedostaci u utvrđenom činjeničnom stanju, te zašto su novi dokazi važni za donošenje pravilne odluke. Prema tome, drugostepeni sud treba u obrazloženju takve drugostepene odluke u bitnom dijelu ocijeniti žalbeni osnov iz kojeg se u cijelosti ili djelimično ukida prvostepena presuda i nije dužan baviti se svim detaljima na koje u tom pravdu ukazuje žalba.302 Imajući u vidu, da je pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja u suštini pretres u drugom stepenu i da kao takav ne predstavlja ponavljanje prvostepenog glavnog pretresa, onda i ne postoji obaveza da se na taj pretres pozovu svi svjedoci i vještaci koji su ranije saslušani. Koji će svjedoci i vještaci biti pozvani, odnosno čiji iskazi će biti pročitani (isto je i za pismene dokaze) odlučuje vijeće apelacionog odjeljenja vodeći pri tome računa o uvjetima iz člana 317. stav 2. Radi toga, vijeće apelacionog odjeljenja treba u obrazloženju drugostepene odluke ukratko ukazati i na ove okolnosti, kako bi stranke i branitelj bili b lagovremeno upoznati sa dokazima koji će biti provedeni na pretresu, jer se samo na osnovu toga mogu pripremiti, a ne da se prije njegovog održavanja bave dokazima koji neće biti predmet raspravljanja.

Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja

1. Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se

primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja. 2. Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već

izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazni materijal ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branitelja, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branitelja iako im je to bilo omogućeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 261. stav 2. tačka e. ovog zakona. U tom slučaju njihovi iskazi na pretresu se mogu čitati.

3. Odredbe stava 2. ovog člana se ne odnose na osobe koje mogu odbiti svjedočenje iz člana 83. ovog zakona.

(1) Stav 1. propisuje da će se odredbe o glavnom pretresu u prvostepenom postupku (čl. 234. do 278.) shodno primijeniti i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja. Za razliku od toga, odredba ne upućuje i na shodnu (analognu) primjenu propisa koji se odnose na izricanje, objavljivanje, pismenu izradu i dostavljanje presude u prvostepenom postupku. Međutim, pošto se analogija u krivičnom procesnom pravu primjenjuje ne samo u slučajevima koji su izričito predviđeni (kada zakon upućuje na shodnu primjenu određenih odredaba), već i u procesnim situacijama kada postoje slučajne praznine u zakonu, onda nema dileme da se i pitanja izricanja, objavljivanje, pismene izrade i dostavljanja presude mogu rješavati analognom primjenom odgovarajućih odredaba u prvostepenom postupku. U tom kontekstu mora se dodati, da je takvo postupanje u skladu sa ciljevima krivičnog postupka i njegovim osnovnim principima. ____________________________ 302 Ibidem, str. 802.

73

(2) Prema shvatanjima iz anglo-američkog sistema rasprava pred prizivnim sudom ne predstavlja ponovno suđenje i pored toga što se u slučaju potrebe na njoj mogu ponoviti već izvedeni dokazi (npr., saslušati neki svjedoci) i izvesti dokazi koji iz opravdanih razloga nisu bili izvedeni na prvostepenom suđenju. Nakon održane rasprave prizivni sud može donijeti različite odluke, uključujući i odluku o ukidanju presude zbog npr., proceduralnih pogrešaka prvostepenog suda. U takvom slučaju prizivni sud ne zakazuje pretres, već predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Za razliku od navedenih postupanja u anglo-američkom sistemu, na sjednici vijeća apelacionog odjeljenja (čl. 304.) nije moguće izvoditi dokaze, a niti se može nakon ukidanja presude predmet dostaviti prvostepenom sudu na ponovno suđenje, već to vijeće mora odrediti održavanje pretresa (čl. 315. st. 1.) na kome je dozvoljeno izvoditi dokaze. Rješenje o ukidanju prvostepene presude ili presuda u dijelu kojim se ukida prvostepena presuda obavezuju vijeće apelacionog odjeljenja da zakaže i održi pretres (čl. 315. st. 1.). Na osnovu te obaveze, vijeće apelacionog odjeljenja će zakazati pretres, a onda strankama i branitelju uz poziv dostaviti drugostepenu odluku. Na tom pretresu, vijeće apelacionog odjeljenja je obavezno da izvede procesne radnje određene u drugostepenoj odluci i da raspravi sva sporna pitanja na koja je u njoj ukazano. Pri tome valja posebno naglasiti, da se zakazani pretres ponavlja samo u onom dijelu u kome se ponovo sudi, a to može biti u cjelini ako je rješenjem ukinuta prvostepena presuda ili u pojedinim dijelovima kada je presuda ukinuta djelimično. U takvoj procesnoj situaciji pretres se vodi na temelju optužnice koja se odnosi na ukinutu presudu ili dio presude, koji je ukinut i na temelju drugostepene odluke kojom je ukinuta prvostepena presuda i koja sadrži upute da li je potrebno ponovo izvesti već provedene dokaze ili neki od njih u prvostepenom postupku ili će ti dokazi biti samo pročitani. Pri tome vijeće apelacionog odjeljenja mora voditi računa, da iskazi saslušanih svjedoka i vještaka, pismeni nalaz i mišljenje mogu biti prihvaćeni kao dokazni materijal ako su ti svjedoci i vještaci unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branitelja, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branitelja, iako im je to bilo omogućeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 261. stav 2. tačka e) ovog zakona. Na pretresu Tužitelj može izmijeniti optužbu ako ocjeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo čin jenično stanje izneseno u optužnici (čl. 275.). M eđutim, vijeće apelacionog odjeljenja treba voditi računa da Tužitelj može izmijeniti optužnicu unošenjem činjenica i okolnosti koje krivičnom djelu daju teži oblik samo pod uvjetom ako je presuda ili njezin dio ukinut uvaženjem njegove žalbe. Za takvo shvatanje može se naći uporište i u pravilu zabrane reformatio in peius (čl. 307.), prema kojem se u slučaju podnošenja žalbe samo u korist optuženog, presuda ne smije izmijeniti na njegovu štetu. Pošto takva zabrana vrijedi ne samo u žalbenom postupku pred vijećem apelacionog odjeljenja, već i u novom postupku pred tim vijećem (vrijedi i u postupku ponavljanja krivičnog postupka), onda ne bi trebalo biti dvojbe da tužitelj u takvom slučaju ne može izmijeniti optužnicu unošenjem čin jenica i okolnosti koje krivičnom djelu daju teži oblik. Nova presuda se izriče i objavljuje po opštim pravilima za donošenje presude (čl. 286.), a protiv nje procesni subjekti ne mogu izjaviti žalbu.

74

2. ŽALBA N A PRES UDU DRUGOSTEPENOG S UDA Noviji krivični postupci sve više suđenje svode na svega dvije instance: prvostepenu i

drugostepenu. Prema tome, oni dopuštaju pobijanje prvostepene presude samo na jednu višu instancu. Naš zakon, iako postavlja dvostepenost kao pravilo, dopušta u čl. 333 ZKPFBiH i 324 ZKPRS, ali samo u nekim slučajevima, i pobijanje drugostepene presude pred još jednom instancom, čime je u naš krivični postupak, makar kao iznimka, uvedena i treća instanca. Predviđanje u zakonu treće instance u krivičnom postupku ne dolazi u koliziju ni sa ustavnim normama, odnosno međunarodnim obavezama BiH. Tako Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka )član 19), EKLJP (član 19) i M PGPP (član 14 stav 5) proklamuju i zaštićuju pravo čovjeka na podnošenje pravnog lijeka protiv sudskih odluka (beneficium appelationis). Jamči se građanima pravo žalbe protiv sudskih odluka donesenih u prvom stepenu, iz čega proizilazi da je postojanje druge instance obavezno, ali ne i da je isključena mogućnost postojanja više žalbenih instanci.

2.1. Slučajevi pobijanja drugostepene presude Članovi 333 ZKPFBiH i 324 ZKPRS predviđaju dva slučaja u kojima se žalbom može

pobijati drugostepena presuda i time, u tim slučajevima, sudovanje u tri instance. Prema toj odredbi, treća isntanca dolazi u obzir:

(a) Ako je drugostepeni sud donio novu osuđujuću presudu (član 324 stav 1 ZKPRS). (b) Ako je sud koji rješava u drugom stepenu preinačio prvostepenu presudu kojom je optuženi oslobođen optužbe i izrekao presudu kojom se optuženi proglašva krivim (član 333 stav 1 ZKPFBiH i član 324 stav 1 ZKPRS). Ovaj slučaj, je, u stvari, konsekvenca primjene člana 329 stav 1 ZKPFBiH i člana 320 stav 1 ZKPRS, odnosno zasnivanje drugostepene presude, ali drukčijom primjenom zakona, odnosno drukčijom pravnom ocjenom, na činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenoj presudi, što rezultira preinačenjem oslobađajuće presude u osuđujuću. Do takve promjene presude kojom je optuženi oslobođen od optužbe u presudu kojom se oglašava krivim može doći samo na osnovu žalbe tužioca. Dopuštanje treće instance u obrnutoj situaciji (preinačenja osuđujuće presude u oslobađajuću) po ovoj odredbi ne dolazi u obzir. Č injenično stanje utvrđeno u prvostepenoj presudi pruža drugostepenom sudu potrebnu osnovicu za preinačenje oslobađajuće presude u osuđujuću kad god je prvostepeni sud pri izricanju oslobađajuće presude pogrešno primijenio krivični zakon na utvrđeno činjenično stanje i time ostvario jednu od povreda krivičnog zakona predviđenu u članu 313 tač. a), b) i c) ZKPFBiH i članu 304 tač. a), b) i v) ZKPRS. U svim tim slučajevima drugostepeni sud ispravlja sve takve povrede krivičnog zakona preinačenjem (po članu 329 stav 1 ZKPFBiH i članu 320 stav 1 ZKPRS) oslobađajuće prvostepene presude i izricanjem osuđujuće presude. 2.2. Lica ovlašćena na podnošenje žalbe protiv drugostepene

presude i osnovi za pobijanje drugostepene presude

Pitanje ko je ovlašćen podnijeti žalbu protiv drugostepene presude i iz kojih se osnova ova presuda može pobijati, stavlja teoriju i praksu pred ozbiljne probleme, budući da to nije

75

uređeno zakonom. U nedostatku drukčije zakonske odredbe, pravo na žalbu protiv drugostepene presude treba priznati svim licima predviđenim u članu 308 stav 1 ZKPFBiH i članu 299 stav 2 ZKPRS. Isto tako, žalbu u korist optuženog može podnijeti i tužilac.

2.3. Nadležnost i postupak pred sudom trećeg stepena U stavu 1 člana 333 ZKPFBiH i članu 324 stav 1 ZKPRS određeno je da je u

nabrojanim slučajevima dozvoljena žalba sudu trećeg stepena, a u stavu 2 – da Vrhovni sud FBiH, odnosno Vrhovni sud RS odlučuje u sjednici. Sud trežeg stepena sudi u vijeću sastavljenom od tri (član 25 stav 3 ZKPFBiH), odnosno u vijeću od pet sudija (član 24 stav 3 ZKPRS). Treba naglasiti da u ovim vijećima ne mogu učestvovati sudije koje su učestvovale u donošenju presude koja se pobija žalbom (član 39 tačka e) ZKPFBiH i član 37 tačka d) ZKPRS). Za postupak pred vrhovnim sudom vrijede sve odredbe koje su predviđene za drugostepeni postupak (član 333 stav 2 ZKPFBiH i član 324 stav 2 ZKPRS). Proizilazi da se pred tim sudom može održati i pretres, čime je, implicite, dozvoljena mogućnost da taj sud neposrdno utvrđuje, odnosno preinačava činjenično stanje, koje je vezano isključivo za odlučivanje na osnovu pretresa. S druge strane, iz odredbe člana 333 stav 2 ZKPFBih i člana 324 stav 2 ZKPRS proizilazi da se pred sudom trećeg stepena održava tzv. javna sjednica, i to u svemu prema pretpostavkama i na način koji su predviđeni u članu 319 ZKPFBiH i članu 310 ZKPRS.

Žalba na treću instancu predaje se prvostepenom sudu, koji se sa spisom dostavlja drugostepenom sudu, a ovaj je, uz svoj spis, prosljeđuje sudu trećeg stepena. Prvostepeni sud, kada primi žalbu, dužan je prethodno ispitati njenu blagovremenost i dopuštenost. Blagovremenost i dopuštenost žalbe ispituju jednako i drugostepeni sud i sud trećg stepena. Neblagovremena i nedopuštena žalba odbacuje se rješenjem. O podnesenoj žalbi sud trećeg stepena odlučuje meritorno, kao i drugostepeni sud. Vrhovni sud F BiH ima mogućnost da ispituje samo pravilnost drugostepene, a ne i prvostepene presude. Upravo zbog toga, ako žalba iznosi opravdane prigovore, Vrhovni sud FBiH može ukinuti samo drugostepenu prsudu, a neće dirati prvostepenu presudu. Pri odlučivanju u trećoj instanci dolazi u obzir i zabrana reformatio in peius (tj. primjena odredaba koje važe za postupak u drugom stepenu, a tu spadaju i član 322 ZKPFBiH i član 313 ZKPRS, koji predviđaju takvu zabranu). Što se tiče beneficium cohaesionis, ta se pogodnost, prema izričitoj odredbi člana 324 stav 3 ZKPRS, proširuje i na saoptuženog koji nije imao pravo izjaviti žalbu protiv drugostepene presude.

76

3. ŽALBA N A RJEŠ ENJE Pored presuda i meritornih rješenja kojima se odlučuje o samoj krivičnoj stvari, odnose

se i brojna druga rješenja,303 kako prije samog pokretanja krivičnog postupka, tako i u njegovom roku, pa i poslije njegovog završetka. Takvim rješenjima priprema se sprovođenje krivičnog postupka i upravlja tim postupkom, te odlučuje o pojedinim incidentnim pitanjima u toku i van samog postupka, kao i poslije njegovog okončanja. To je potreba konstruisanja posebnog pravnog lijeka – žalbe na rješenje, koji postoji pored pravnog lijeka žalbe na presudu. Konstruisanje žalbe na rješenje upravo se sastoji u tome da se razgraniče i odrede grupe slučajeva u kojima će biti moguća samostalna žalba, grupe gdje će se rješenje pobijati samo u žalbi na presudu i grupe u kojima će žalba biti potpuno isključena i da se, u poređenju sa žalbom na presudu, unesu još neke izmjene u osnovne elemente ovog pravnog lijeka.304

3.1. Dozvoljenost i dejstvo žalbe na rješenje Za razliku od žalbe na presudu, žalba na r ješenje nije moguća protiv svakog r ješenja.

Slučajevi kad žalba nije dopuštena izričito su propisani zakonom. S tim u vezi, u članu 318 predviđene su tri grupe žalbi na rješenje:

(1) na rješenja na koja je žalba uvijek dopuštena, ukoliko to pravo nije zakonom izričito uskraćeno,

(2) rješenja na koja žalba uošte nije dopuštena i (3) rješenja gdje pravo na žalbu nije isključeno već je samo odgođeno. Pri određivanju koja se rješenja mogu pobijati žalbom, a za koja je to isključeno, zakon

se rukovodi, s jedne strane, važnošću pitanja o kojem se odlučuje rješenjem i, s druge strane, potrebom da se, dopuštanjem žalbe protiv (nekih) rješenja koja se donose u toku postupka, sam postupak ne sjecka i ne odugovlači, a ponekad i autoritetom organa čije je rješenje.305 Tako, član 318 stav 1 postavlja kao opšte pravilo da se protiv rješenja suda donesenih u prvom stepenu može podnijeti žalba protiv rješenja suda donesenih u prvom stepenu može podnijeti žalba uvijek kada u zakonu nije izričito određeno da žalba nije dopuštena. To su rješenja koja se, po pravilu, mogu pobijati žalbom. Pri izlaganju o pitanju protiv kojih je rješenja žalba dopuštena, a protiv kojih je isključena, mora se, kao što je u članu 318 stav 1 učinjeno, poći putem eliminacije, tj. ustanovljenja protiv kojih rješenja žalba nije dopuštena, kako bi odatle uslijedio zaključak da je protiv svih ostalih rješenja žalba dopuštena. Idući tim putem, rješenja protiv kojih nije dozvoljena žalba mogu se razvrstati ovako:

(1) Rješenja za koja je u posebnim odredbama isključena žalba (član 318 stav 1 in fine).306

(2) Rješenja donesena u drugom stepenu.307 ____________________________ 303 Rješenje mora da sadrži uputstvo o žalbi, osim u slučajevima kada se ono dostavlja tužiocu i braniocu. U

slučajevima kad rješenje ne s adrži uputstvo za žalbu ili sadrži pogrešno uputstvo, potrebno je primijeniti odredbe o istoj stvari koje se tiču presude (čl. 288 i 289)..

304 Vasiljević, str. 635 305 Grubiša, dr Mladen: Krivični postupak – postupak o pravnim lijekovima, op. cit., str. 307. 306 U ova rješenj a spadaju rješ enja predviđena u čl anu 25 stav 4, članu 26 stav 3, članu 32 stav 3, članu 44 stav

2, članu 136 stav 2, članu 161 stav 2, članu 233 stav 3, članu 250 stav 3, članu 291 stav 2, članu 315 stav 3, članu 345 stav 2 i članu 354 stav 1.

307 Kod rješenj a su moguće s amo dvije instance, treće instance nema nikad. Zbog toga je žalba protiv drugostepenog rješenja nedozvoljena.(Rješenje Okružnog suda u Požarevcu, Kž. 265/00 od 7.septembra 2000.)

77

(3) Rješenja Suda BiH, Vrhovnog suda FBiH, Vrhovnog suda RS i Apelacionog suda BDBiH.308 To su rješenja protiv kojih uopšte nije dozvoljena žalba. Isključenje žalbe protiv tih rješenja utemeljeno je na autoritetu tog suda. Tu spadaju, kao najčešći, slučajevi u kojima ovaj sud odbacuje, kao neblagovremenu ii nedopuštenu, žalbu protiv njegove presude ili presude nižih sudova.

(4) Rješenja protiv kojih nije dozvoljena samostalna žalba, ali se mogu pobijati u žalbi na presudu. ova rješenja se nazivaju i rješenja sa odgođenom žalbom. To su rješenja koja se donose radi pripremanja glavnog pretresa i presude, za koja je određeno da nije dopuštena posebna žalba, pa se mogu pobijati (tek) u žalbi protiv presude (član 318 stav 2). To ne znači da pravo na žalbu ne postoji, ali bi posebna žalba u toku priprema glavnog pretresa i presude značila odugovlačenje postupka. Naime, ukoliko bi bila dozvoljena žalba na r ješenje u toku priprema za glavni pretres i za vrijeme glavnog pretresa, postupak bi morao stati do donošenja konačne odluke po žalbi od strane drugostepenog vijeća ili, u drugom slučaju, kada bi se nastavilo sa postupkom, moglo bi se desiti da konačna odluka po žalbi na rješenje bude donesena nakon donošenja presude.309 Izuzetak od ovog pravila je dopuštanje posebne žalbe na rješenje o uskraćivanju zastupanja na glavnom pretresu braniocu ili punomoćniku oštećenog (član 242 stav 4).

U vezi sa žalbom protiv rješenja, pojavljuje se i p itanje njene suspenzivnosti, odnosno odgađanja izvršenja rješenja protiv kojeg je podnesena žalba. Budući da pojedine vrste rješenja ne odlučuju o važnijim pitanjima ili mogu nepotrebno odugovlačiti postupak, a neka druga se, po prirodi stvari, moraju odmah izvršavati, moralo se odstupiti od opšteg pravila koje vrijedi za presude – da žalba uvijek odgađa izvršenje. To je učinjeno u članu 320, koji propisuje da žalba na rješenje odlaže njegovo izvršenje, ako u zakonu nije drukčije određeno. Prema tome, i žalba na rješenje djeluje suspenzivno, ukoliko za pojedine slučajeve nije drukčije predviđeno.310 Devolutivnost žalbe protiv rješenja, kao i protiv svih ostalih sudskih odluka, ogleda se u tome što o žalbi odlučuje uvijek viši sud kao drugostepeni, što je izričito predviđeno u članu 321 stav 1. M eđutim, postoje slučajevi u kojima o žalbi protiv rješenja odlučuje vijeće istog prvostepenog suda koji je donio r ješenje. U takvim slučajevima, odluku o žalbi donosi vijeće predviđeno u članu 24 stav 6 (vanraspravno vijeće). Takvo odlučivanje određuje, u prvom redu, član 321 stav 2, koji postavlja kao opšte pravilo da to vijeće odlučuje o žalbi protiv rješenja sudije za prethodni postupak, odnosno sudije za prethodno saslušanje (ako zakonom nije drukčije određeno).

____________________________ 308 Zakon izričito navodi da je žalba na rješenje dopuštena s amo na rješenj a dones ena u prvom stepenu. Prema

tome, na rješenja suda dones ena u d rugom stepenu, kao što su npr. rj ešenja iz čl. 311, 312, 314 stav 2 i 315 stav 3, žalba nije dopuštena. Kao drugostepeni o rgan pojavljuje se i vijeće iz člana 24 stav 6 (npr. rješ enje o kažnjavanju svjedoka, član 81 st 7 i 8). Na rješenja sudije za prethodni postupak i sudije za prethodno saslušanje žalba s e izjavljuje vijeću iz člana 24 stav 6 protiv koga žalba nije dopuštena, pošto vijeće tada nastupa kao drugostepeni organ. Protiv rješenja ovog vijeća žalba je dopuštena kad ovo vijeće nastupa kao prvostepeni organ (član 134 stav 5).

309 Grupa autora: Komentari zakona o krivičnom postupku, str. 806. 310 Drukčije je određeno, tj. da žalba ne odgađa izvrš enje rješ enja – u članu 65 stav 7, članu 69 stav 2, članu 81

stav 7, članu 126 stav 7, članu 134 st. 4 i 5, članu 135 st. 2 i 3, članu 137 stav 1, članu 138 stav 1, članu 143 stav 3, članu 202 stav 2, članu 246 stav 3 i članu 268 stav 2. Ovdje bi se mogli svrstati i slučajevi koji se mogu označiti kao slučajevi uslovne suspenzi vnosti, u kojima zakon određuje da žalba ne zadržava izvršenj e, ali dopušta sudu da odluči u pojedinom slučaju drukčije (član 182 stav 1).

78

3.2. Rokovi za žalbu i lica ovlašćena na podnošenje žalbe protiv rješenja

U vezi sa rokom za izjavljivanje žalbe na r ješenje, zakon razlikuje opšte i posebne rokove. Budući da se rješenjima, u pravilu, odlučuje o manje važnim pitanjima, o kojima je i samo odlučivanje jednostavnije, te da se radi o pitanjima koja traže hitno rješavanje, pa je i sastavljanje same žalbe jednostavnije, zakon određuje kraće rokove za podnošenje žalbe. Žalba se podnosi sudu koji je donio rješenje (član 319 stav 1). Opšti rok za podnošenje žalbe na rješenje određen je u članu 319 stav 2, gdje je rečeno da se žalba protiv rješenja, ukoliko u zakonu nije drukčije određeno, podnosi u roku od tri dana od dana dostavljanja rješenja.311 Saglasno tome, zakon određuje za žalbu protiv nekih rješenja, s obzirom na njihovo značenje – posebne rokove (duže od osam dana, a protiv drugih, zbog potrebe što hitnijeg r ješavanja – 24 sata). Rok za žalbu od osam dana predviđen je protiv tzv. meritornih rješenja, i to samo u jednoj situaciji (kod rješenja o izricanju vaspitne mjere i o obustavi postupka prema maloljetniku, član 370 stav 1). Skraćeni rok od 24 sata vrijedi za žalbu protiv pojedinih rješenja o pritvoru (član 134 stav 4), te protiv rješenja o izricanju disciplinske kazne za prestupe pritvorenika (član 145 stav 3).312 Pravo na podnošenje žalbe protiv rješenja, zakon, u prvom redu, pruža strankama i ostalim licima predviđenim u članu 293, na čiju primjenu upućuje član 322. M eđutim, pojedinim vrstama r ješenja mogu biti tangirana i pojedina druga lica – svjedoci, vještaci i tumači, te lica koja prisustvuju pretresu, odnosno javnoj sjednici, donošenjem rješenja o novčanoj kazni, zatim vlasnik predmeta koji se oduzima (član 391 stav 5) i dr. Stoga, član 318 stav 1 propisuje da žalbu protiv rješenja mogu podnijeti i druga lica čija su prava r ješenjem povrijeđena. 3.3. Osnovi za pobijanje rješenja Član 322, koji, inače, upućuje na primjenu u postupku po žalbi protiv rješenja (na odgovarajući način) pojedinih odredaba koje važe za postupak po žalbi protiv presude, nije se pozvao i na primjenu odredaba čl. 296-300, koje utvrđuju osnove za pobijanje presude. To ne znači da i rješenja i postupak na osnovu koga su donesena ne mogu biti podložni povredama krivičnog postupka, odnosno da u njima ne mogu biti sadržane pojedine povrede krivičnog zakona, da ne mogu biti zasnovani na pogrešnom ili nepotpunom činjeničnom stanju itd. Ovdje treba izdvojiti rješenje o sudskoj opomeni, za čije pobijanje važe posebne odredbe čl. 358. i 359. ZKPFBiH i čl. 396 i 397 ZKPRS. Prema tome, u pogledu pobijanja rješenja (apstrahujući rješenje o sudskoj opomeni), zakon, propuštajući da u članu 322 uputi na odgovarajuću (shodnu) primjenu i čl. 296-300, nije tu isključio njihovu primjenu (kada to odgovara), nego je time, u stvari, samo proširio mogućnost pobijanja rješenja iz svih razloga iz kojih ona mogu biti nepravilna i nezakonita.313

____________________________ 311 Propuštanje roka za žalbu na rješenje znači i gubljenje prava na žalbu, pošto povraćaj u pređašnje stanje nije

moguć. 312 Pogrešno uputstvo u rješenju da je žalba dozvoljena, ne može konstituisati pravo optuženom da izjavi žalbu.

(Odluka Vrhovnog suda FBiH, Kž. 520/97 od 27. oktobra 1997.godine. Isto i u rješenju Okružnog suda u Beogradu, Kž. 2481/97 od 25. novembra 1997.godine).

313 Grubiša, dr Mladen: Krivični postupak – postupak o pravnim lijekovima, op.cit., str. 310.

79

Što se tiče sadržaja žalbe protiv rješenja i postupanja sa žalbom koja ne sadrži propisane sastojke, vrijede odredbe člana 295, na koje upućuje član 322. U žalbi protiv rješenja mogu se iznositi nove činjenice i novi dokazi (član 295 stav 4, u vezi sa članom 322). Žalba protiv rješenja ne dostavlja se protivnoj stranki, pa, prema tome, nije omogućeno podnošenje odgovora na žalbu. To je posve razumljivo, jer odgovor na žalbu, u priličnoj mjeri, odugovlači postupak, pa je bilo opravdano da se isključi njegovo podnošenje u postupku u kojem je naglašena brzina odlučivanja.314

3.4. Postupanje sa žalbom i odluke po žalbi na rješenje

Žalba na rješenje podnosi se sudu koji je donio rješenje (član 319 stav 1), a ovaj je, skupa sa svojim spisom, prosljeđuje sudu koji odlučuje o njoj. Sud, kojem je žalba podnesena, ispituje njenu blagovremenost i dopuštenost. Neblagovremenu i nedopuštenu žalbu odbacuje sudija, odnosno predsjednik vijeća, koje je donijelo pobijano rješenje (član 301 stav 2, u vezi sa članom 322). Protiv tog rješenja dopuštena je žalba drugostepenom sudu. U pogledu određivanja izvjestioca kod drugostepenog suda i pribavljanja izvještaja i podataka od prvostepenog suda, vrijede, prema članu 322, odredbe člana 303 stav 1.

O žalbi protiv rješenja drugostepeni sud odlučuje u sjednici vijeća. Sjednica je nejavna. Izuzetno je dopušteno održavanje javne sjednice, kada je u pitanju žalba protiv tzv. meritornih rješenja.

Zabrana reformatio in peius

Pri odlučivanju o žalbi, viši sud je vezan zabranom Reformatio in peius (član 307, u vezi sa članom 322). U tom postupku vrijedi i Beneficium cohaesionis (član 309, u vezi sa članom 322).

Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.

U anglo-američkom procesnom pravu nije prihvaćena ustanova zabrane reformatio in peius, koja znači jemstvo optuženom da uloži pravni lijek samo u njegovu korist ne smije prouzrokovati za njega nepovoljniju sudsku odluku. Međutim, ukoliko presuda bude poništena (ukinuta) na novom suđenju optuženog štiti zabrana reformatio in peius.

Za razliku od anglo-američkog procesnog prava, odredba člana 307. usvaja pravilo zabrane reformatio in peius (zabrane preinačenja na teže) kako u žalbenom postupku tako i na ponovnom suđenju, jer propisuje da ako je izjavljena samo žalba u korist optuženog, da se presuda ne smije izmijeniti na njegovu štetu. Prema tome, ova zakonska odredba optuženom pruža zaštitu u punom opsegu, s obzirom da zabranjuje izmjenu presude u bilo kom pogledu, pod uvjetom ako je podnesena samo žalba u njegovu korist. Pod ovim se podrazumijeva, da zabrana reformatio in peius postoji ne samo u slučaju ako su samo optuženi ili njegov branitelj izjavili žalbu (čl. 293. st. 1.), već i u slučajevima ako su žalbu izjavile osobe koje mogu izjaviti žalbu u korist optuženog (čl. 293. st. 2.), ili ako je žalbu u korist optuženog podnio tužitelj (čl.

____________________________ 314 Ibidem.

80

293. st. 3.). Argumentum a contrario proizilazi, da u slučaju tako podnesene žalbe, zabrana reformatio in peius štiti optuženog u pogledu nepovoljnijeg utvrđivanja činjeničnog stanja, primjene krivičnog zakona, izricanja strože krivičnopravne sankcije nego što je to bilo u pobijanoj presudi, izricanja mjere sigurnosti i dr. Radi toga će vijeće apelacionog odjeljenja rješenjem odbaciti kao nedozvoljenu žalbu izjavljenu u korist optuženog u kojoj su navedeni određeni razlozi i u skladu sa njima predloženo da mu se pored kazne zatvora na koju je osuđen prvostepenom presudom izrekne i mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja (čl. 71. KZ BiH) ili obaveznog liječenja od ovisnosti (čl. 72. KZ BiH), jer bi se time povrijedilo pravilo zabrane reformatio in peius. Ovo iz razloga, jer dodatno izricanje bilo koje krivičnopravne sankcije znači primjenu prinude na optuženog, pa se u žalbenom postupku one mogu izreći samo pod uvjetom ako je u tom pogledu izjavljena žalba Tužitelja (isto to, i Vrhovni sud BiH, Kž-391/89.). Zabrana reformatio in peius važi u postupku po žalbi i to kako za odlučivanje u sjednici vijeća apelacionog odjeljenja (čl. 304.) tako i na pretresu koji se održava nakon ukidanja prvostepene presude (čl. 317. st. 1. i 2.). Također, zabrana reformatio in peius vrijedi i dalje u slučaju eventualnog ponavljanja krivičnog postupka u korist osuđenog (čl. 333. st. 4.) ili ukoliko Ustavni sud BiH usvoji apelaciju osuđenog i ukine presudu vijeća apelacionog odjeljenja Suda i predmet vrati na ponovno odlučivanje (čl. VI/3.(b) Ustava BiH).

Beneficium cohaesionis

Ako vijeće apelacionog odjeljenja povodom ma čije žalbe utvrdi da su razlozi zbog kojih je donio odluku u korist optuženog od koristi i za kojeg od saoptuženik koji nije podnio žalbu ili je nije podnio u tom pravcu, postupit će po službenoj dužnosti kao da takva žalba postoji.

U ovoj zakonskoj odredbi sadržan je procesni institut beneficium cohaesionis (pogodnost pridruživanja), koji po svojim pravnim posljedicama spada među pogodnosti odbrane (favor defensionis). Postojanje ovog instituta se opravdava nastojanjem da se u žalbenom postupku pred Sudom spriječi nejednako postupanje prema saoptuženima, koji su u nekom krivičnom postupku bili obuhvaćeni istom presudom i nalaze se u istoj pravnoj situaciji. Dakle, pogodnost pridruživanja zasnovana je na načelu pravičnog postupka u smislu kojeg se nastoji izbjeći mogućnost, da iz formalnih razloga saoptuženi u žalbenom postupku budu različito tretirani i to samo zbog toga što je u korist jednog optuženog izjavljena uspjela žalba, a u korist saoptuženog nije nikako izjavljena žalba, odnosno izjavljena je žalba ali u njoj nisu navedeni isti prigovori kao u uspjeloj žalbi.

Pogodnost pridruživanja koju predviđa ova zakonska odredba, obavezuje vijeće apelacionog odjeljenja da ako povodom ma čije žalbe utvrdi da su razlozi zbog kojih je donijelo odluku u korist optuženog od koristi i za saoptuženog koji nije podnio žalbu ili je nije podnio u tom pravcu, da onda postupi po službenoj dužnosti kao da takva žalba postoji. Potpuno je jasno, da ova zakonska odredba stvara fikciju da je i taj drugi optuženi (saoptuženi) u čiju se korist donosi odluka, također izjavio žalbu (ili je neki ovlašteni subjekt izjavio žalbu u njegovu korist), odnosno da ju je izjavio iz razloga zbog kojih se donosi povoljnija odluka. Takvo postupanje vijeća apelacionog odjeljenja nastaje u sljedećim procesnim situacijama:

1) kada je žalba izjavljena samo u korist jednog optuženog ili nekih od saoptuženih; 2) kada je žalba izjavljena u korist svih saoptuženih, ali u različitim pravcima i

81

3) kada je žalba izjavljena kako u korist tako i na štetu nekog optuženog ili nekih saoptuženih.

U svim tim slučajevima uvjet da vijeće apelacionog odjeljenja postupa po službenoj dužnosti, jeste da su razlozi zbog kojih je donijelo odluku u korist optuženog od koristi i za saoptuženog koji se nije žalio ili žalbu nije izjavio u tom pravcu.

Razlozi zbog kojih se korisno djelovanje žalbe prenosi i na saoptuženog koji nije izjavio žalbu ili je nije izjavio u tom pravcu, mogu se odnositi na sve žalbene osnove (čl. 296.). Najjednostavniji slučajevi primjene pogodnosti pridruživanja jesu učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka (čl. 297.) na koju se ukazuje u žalbi izjavljenoj u korist saoptuženog. Takve povrede postupka mogu biti u slučaju ako je Sud bio nepropisno sastavljen, s obzirom da je npr., sudio sudija pojedinac umjesto vijeća krivičnog odjeljenja (čl. 297. st. 1. tač. a), pa vijeće apelacionog odjeljenja uvaži žalbu izjavljenu u korist optuženog, onda mora u smislu ove zakonske odredbe po službenoj dužnosti primjenom pogodnosti pridruživanja ukinuti prvostepenu odluku i u odnosu na saoptuženog koji nije izjavio žalbu ili je nije izjavio u tom pravcu.

Međutim, ako bi se npr., radilo o tome da su saoptuženi presudom oglašeni krivim za različita krivična djela, pa vijeće apelacionog odjeljenja uvaži žalbu optuženog kome je umjesto sudije pojedinca (čl. 24. st. 2.) trebalo suditi vijeće krivičnog odjeljenja (čl. 24. st. 1.), onda se u odnosu na saoptuženog koji nije izjavio žalbu ili je nije izjavio u tom pravcu ne može primijeniti pogodnost pridruživanja ako je u odnosu na njega bio funkcionalno nadležan sudija pojedinac. Dakle, u ovom slučaju razlozi zbog kojih je vijeće apelacionog odjeljenja donijelo odluku u korist optuženog nisu od koristi i za saoptuženog koji nije podnio žalbu, pa dosljedno tome nije moguće primijeniti pogodnost pridruživanja.

Ako je odlukom povrijeđen krivični zakon (čl. 298.), također se primjenjuje pogodnost pridruživanja, ali samo pod uvjetima koji su već izloženi. Zbog toga, ako se utvrdi da je na štetu optuženog u čiju korist nije izjavljena žalba povrijeđen krivični zakon (djelo za koje je oglašen krivim i izrečena mu uvjetna osuda po zakonu nije krivično djelo), ali ne i na štetu saoptuženog u čiju korist je izjavljena žalba, onda nisu ispunjeni uvjeti da se u odnosu na njega preinači presuda i on oslobodi od optužbe (Vrhovni sud BiH, Kž-956/86., Bilten 2/87.).

Pogodnost pridruživanja treba se primijeniti i u slučaju ako vijeće apelacionog odjeljenja prihvati žalbu izjavljenu u korist optuženog i zaključi da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno (čl. 299.). Primjena ove pogodnosti u odnosu na saoptuženog koji nije izjavio žalbu ili je nije izjavo u tom pravcu dolazi u obzir samo pod uvjetima ako odgovara za isto krivično djelo i ukoliko se pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje odražava i na njega. Ovo posljednje zbog toga, što se pogreške u utvrđenom čin jeničnom stanju ne moraju na jednak način odraziti i na saoptuženog koji nije izjavio žalbu ili je nije izjavio u tom pravcu.

Kada je u pitanju odluka o krivičnopravnoj sankciji postoji mogućnost da vijeće apelacionog odjeljenja uvaži žalbu izjavljenu u korist optuženog i izrekne mu blažu kaznu. Tako npr., može prihvatiti žalbene prigovore da je vijeće krivičnog odjeljenja trebalo optuženom izreći ublaženu kaznu zatvora, s obzirom da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio bitno smanjeno uračunljiv (čl. 34. st. 2. KZ BiH). Da bi vijeće apelacionog odjeljenja i saoptuženom primjenom pogodnosti pridruživanja također izreklo ublaženu kaznu zatvora, bilo bi potrebno da je utvrđeno da je i on u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio bitno smanjeno uračunljiv, jer su samo tada ispunjeni uvjeti iz ove zakonske odredbe.

Sud koji r ješava po žalbi može odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili nedozvoljenu (ako je to propustio učiniti prvostepeni sud, koji, u prvom redu, ima tu dužnost), a može žalbu

82

odbiti kao neosnovanu ili je uvažiti i u tom slučaju prvostepeno rješenje preinačiti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje (član 321 stav 3).

Ako zakonom nije drukčije određeno, odredbe čl. 318 i 322 shodno se primjenjuju i na sva ostala rješenja koja se donose po ovom zakonu (član 323). Ovdje se pojmom „ostala rješenja“ imaju podrazumijevati rješenja koja se donose u posebnim postupcima315 (čl. 334-446). Odredbe o žalbi na rješenja koja se donose u posebnim postupcima, ukoliko su izričito navedene, imaju prvenstveno primjene u odnosu na odredbe iz čl. 318 i 322.

____________________________ 315 To su: postupak za izdavanje kaznenog naloga, postupak prema maloljetnicima, postupak protiv pravnih lica,

postupak za primjenu mjera bezbj ednosti, za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i za opozivanje uslovne osude, postupak za donoš enje odluke o b risanju osude ili prest anku mjera bezbj ednosti i pravnih posljedica osude, postupak za pružanje međunarodne pravne pomoći i izv ršenje međunarodnih ugovora u krivičnim stvarima, postupak za izdavanje osumnjičenih, odnosno optuženih i osuđenih lica, postupak za naknadu štete, rehabilitaciju i ostvarivanje drugih prava lica neopravdano osuđenih i neosnovano lišenih slobode i postupak za izdavanje potjernice i objave.

83

Z A K LJ U Č C I

Ovaj rad sadrži uvodni dio u kojem se govori o pojmu i definiciji pravnih lijekova, njihovu opravdanju, vrstama pravnih lijekova, subjektima pravnih lijekova, ograničenja u pobijanju odluke o pravnim lijekovima, obimu pobijanja i razmatranju odluke, pobijanje pravnim lijekom, dejstvo pravnog lijeka, formalnosti upotrebe pravnih lijekova.

U uvodnom dijelu obradila sam pravo na žalbu – s aspekta međunarodnog prava o

ljudskim pravima. Zadaća međunarodnog prava, posebice u posljednje vrijeme, uz ostalo, jest i zaštita ljudskih prava, prvenstveno onih najvažnijih. M eđu takva prava spada i pravo na žalbu protiv nepravilnih sudskih krivičnih presuda koje bi, ako bi ostale neispravljene, mogle povrijeditii najvitalnija prava čovjeka kao što su pravo na život, slobodu, imovinu ili neka druga važna prava. Ljudska prava, pa tako i pravo na pravni lijek, konstitucionalizirana su u više međunarodnih dokumenata. Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u članu 6. propisuje da svatko ima pravo na pravilno i nepristrano suđenje i da zakonom ustanovljeni sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima. Pravo na djelotvoran pravni lijek proističe iz zajamčenoga prava na pravični postupak, koje se smatra stožernim načelom krivičnog procesnog prava. Konvencija u članu 13. propisuje da svatko čija su prava i slobode, priznate u Konvenciji povrijeđeni ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom. Protokol 7 uz Konvenciju u članu 2. propisuje da svako, osuđen od suda za krivično djelo ima pravo od višeg suda tražiti ponovno razmatranje svoje osude ili kazne. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima u članu 14. propisuje da svaka osoba proglašena krivom za krivično djelo ima pravo zatražiti da viši sud ispita izreku o krivnji i osudu na kaznu, u skadu sa zakonom. Slično kao i Konvencija, i Pakt sadrži prava koja se njime štite, tijela koja provode tu zaštitu te sam postupak zaštite. S tim u vezi postavlja se i p itanje: kakav i koliki utjecaj na unutarnje pravo jedne države imaju navedeni, ali i svi drugi, međunarodni dokumenti o ljudskim pravima? U većini država, propisno sklopljeni, potvrđeni i objavljeni međunarodni ugovori čine dio unutarnjega pravnog poretka i po svojoj su pravnoj snazi iznad zakona. Budući da norme evropskoga prava imaju veću pravnu snagu od normi nacionalnoga prava i da prema domicilnim zakonima predstavljaju lex superior, nacionalni ih sudovi moraju direktno primjenjivati.

Pravni lijekovi (legal remedies, Rechtsmittel, remedia iuris) procesne su radnje

učesnika u krivičnom postupku kojima se pobija sudska odluka s ciljem da se ukine ili izmijeni donošenjem nove odluke. Iako postoje različite definicije te ustanove, svaki pravni lijek mora sadržavati tri osnovna elementa: osnovicu, zahtjev i prijedlog. Ima li se na umu pravna priroda tog instituta, odluke protiv kojih se podnosi te cilj i svrhu koji se njegovom upotrebom želi postići, pod pravnim lijekovima treba razumjeti zakonom uređene procesne radnje stranaka i drugih ovlaštenih subjekata u krivičnom postupku kojima se pobijaju nepravilne i nezakonite sudske odluke i istodobno zahtijeva da viša sudska instanca svojom odlukom ispravi postojeće nepravilnosti i nezakonitosti tako što će pobijanu odluku preinačiti ili ukinuti. Upotrebom pravnih lijekova dosljedno se ostvaruje načelo zakonitosti u krivičnom postupku, a time i vrhovni postulat pravilnosti sudske odluke. Pravni su lijekovi i poseban način ostvarenja garantivne funkcije krivičnog prava. Značenje pravnih lijekova ogleda se i u

84

pospješivanju učinkovitijega i kvalitetnijeg rada i postupanja sudskih tijela, čime se bitno pridonosi sveukupnoj afirmaciji pravosuđa.

Pravo na žalbu u krivičnom postupku legalno je i legitimno pravno sredstvo za traženje ispravke svih činjeničnih i pravnih nedostataka u sudskoj odluci s ciljem donošenja pravilne odluke. Određujući njezino osnovno pojmovno značenje, žalba protiv prvostepene krivične presude može se definisati kao jedinstven, potpun, redovan i u načelu suspenzivan i devolutivan pravni lijek kojim se pobija presuda suda prvog stepena, s ciljem uklanjanja činjeničnih i pravnih nedostataka u odluci o krivnji, kr ivičnoj sankciji i drugim relevantnim odlukama, uz istodobni zahtjev da viši sud donese novu, prailnu i zakonitu odluku. Upotrebom žalbe pobija se i istodobno traži ispravka nepravilne sudske odluke kojom su povrijeđena ili ugrožena čovjekova prava i pravno zaštićeni interesi, prvenstveno pravo na slobodu, tjelesni integritet, imovinu, čast, ugled, ali i sva druga njegova temeljna prava. Nepravilnom sudskom odlukom pojedincu se nanosi pravna i stvarna šteta koju nije dužan trpjeti. Upravo zbog toga država priznaje građaninu pravo na žalbu kao subjektivno javno pravo jer nasuprot njezinu pravu na javno kažnjavanje, mora priznati osuđenom okrivljeniku pravo na ispravljanje pogrešnih sudskih odluka, u prvom redu odluka o osudi i kazni. Bilo bi neprihvatljivo koristiti se pravom na kažnjavanje, a ne priznati oštećenom građaninu pravo na ispravljanje pogrešnih odluka koje donose sudska tijela vlasti.

U kontekstu prava na žalbu u krivičnom postupku ovisi prije svega o zakonskoj

dopustivosti pobijanja odluka svih ili samo nekih krivičnih sudova, vrstama presuda koje se mogu pobijati, krugu ovlaštenika toga prava, vrsti žalbenih osnova, djelimičnom ili potpunom pobijanju sudskih odluka, vrstama odlučivanja u okviru iste presude, postojanju većih ili manjih formalnosti prilikom upotrebe toga pravnog lijeka, te nekim drugima.Opseg prava na žalbu određuje država, preko svojeg zakonodavnog tijela, putem krivičnih zakona. Sadržajna konstanta prava na žalbu prije svega obuhvaća pravo na osporavanje nepravilne i nezakonite sudske presude. Ono također znači pravo optuženika da ne bude terećen štetnom presudom koja pogoršava njegov pravni položaj u krivičnom postupku, ali i poslije njega. Pravo na žalbu obuhvaća i tvrdnju optuženika da je određena sudska odluka nepravilna i nezakonita. Neslaganje s pogrešnom sudskom odlukom i njezino odbijanje također se nalazi u biti prava na žalbu. Ono u osnovi znači odbijanje ne samo stvarne već i normativne nepravde. To neslaganje u pravilu rezultira prijedlogom za ispravak (ukidanje i preinačenje) pogrešne sudske odluke. Pravo na žalbu sadrži i zahtjev za donošenje pravedne i zakonite sudske presude koji obuhvaća pravo na traženje nove odluke određenoga sadržaja. Ono predstavlja izraz protivljenja stranke donesenoj pogrešnoj sudskoj odluci. Žalba je izraz žaljenja onoga koji trpi nepravo, ona je i poziv u pomoć nepravedno osuđenog. Pravo optuženika da ne bude terećen nepravilnom sudskom odlukom zapravo znači da on ima pravo tražiti da se i njegov slučaj tretira na isti način kao i u svim prethodnim istim ili sličnim slučajevima i u skladu s dotadašnjim standardima strogoga pridržavanja zakona, što znači da ima pravo očekivati i zahtijevati stvarnu, ali i proceduralnu pravednost. To je i poseban način zauzimanja odrambenog stava optuženika naspram nepravedne sudske odluke.

U sadržajnom dijelu posvećena je pažnja redovnim pravnim lijekovima, žalbi na

presudu prvostepenog suda (pojam, osnovi, bitne povrede odredaba krivičnog postupka – apsolutne i relativne), povreda krivičnog zakona, postupak po žalbi na presudu pred sudom prvog stepena, postupak po žalbi pred drugostepenim sudom.

85

Posebno sam se osvrnula na žalbu na presudu drugostepenog suda (slučajevi pobijanja drugostepene presude, lica ovlašćena za podnošenje žalbe protiv drugostepene presude kao i nadležnost i postupak pred sudom trećeg stepena). Kao treći redovni pravni lijek, žalba na rješenje istakla sam dozvoljenost i dejstvo žalbe na rješenje, rokovi za žalbu i lica ovlašćena za podnošenje žalbe protiv rješenja, osnovi pobijanja rješenja, kao i postupanje sa žalbom i odluke po žalbi na rješenje.

S obzirom na problematiku krivičnoprocesnih pravnih lijekova u radu sam nastojala

dati odgovore na važna pitanja, kao što su: ko su podnosioci žalbi, u čiju se korist žalba može podnositi, po kojim žalbenim osnovama se izjavljivala, koji su najčešći oblici bitnih odredaba krivičnog postupka, u čemu se sastoje povrede krivičnog zakona, zbog kojih je krivičnih sankcija žalba najčešće izjavljivana, koji su najčešći nedostaci u odluci o kazni, u čemu se sastoji pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, koje vrste odluka donosi drugostepeni sud, iz kojih su se razloga ukidale prvostepene presude i iz kojih su se razloga preinačavale prvostepene presude i još druga neka pitanja.

Sagledavajući širinu krivično-pravne nauke koristila sam literaturu autora koji su se

bavili višegodišnjim radom i interesovanjem za savremene probleme pravnih lijekova, kao i druge izvore koji se spominju u ovom radu i koji su navedeni u literaturi.

86

L I T E R A T U R A

1. Barjaktarević, Ružica: Kazneno zakonodavstvo, organizacija i funkcionisanje pravosuđa u državnoj zajednici Srbije i Crne Gore, Zlatibor, 2003.

2. Bayer, Vladimir: Relativno bitne povrede krivičnog procesnog prava kao žalbene osnove, Naša zakonitost, Zagreb, 3/1984.

3. Bejatović, dr Stanko: Krivično procesno pravo “Savremena administracija”, Beograd, 2003.

4. Bernouli, N.: Das Verbot der reformatio in peius in schweizersche strafpprocessrecht, Zurich, Wintherthur, 1953., str.1.

5. Bubalović, dr Tadija: Pojam, opravdanje i cilj pravnih lijekova u krivičnom postupku “Pravo i pravda”, Sarajevo, broj: 1-2/04, str.156.

6. Bubalović, dr Tadija: Pravni lijekovi u njemačkom krivično-procesnom pravu, str.363. – Pravo na žalbu u kaznenom postupku, Sarajevo, 2006.

7. Dodik, Ignjacije: Formalno pravni i materijalno pravni nedostatci u sudskim odlukama – iskustva iz apelacionog postupka “Pravo i pravda”, Sarajevo, broj 1-2/04, str.193-226

8. Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. 9. Gomien, Donna: Kratak vodič kroz Evropsku onvenciju o ljudskim pravima, Vijeće

Evrope, organizator Zagreb 1996. (Prijevod: Dr Josip Kregar i mr. Dubravka Šimonović),

10. Grubač, dr M omčilo: Krivično procesno pravo, uvod i procesni subjekti, “Službeni glasnik Republike Srbije”, Beograd, 2004.

11. Grubač, dr M omčilo: Krivično procesno pravo, posebni dio, “Službeni glasnik Republike Srbije”, Beograd, 2004.

12. Grubiša, dr M laden: Beneficium cohaesionis i njegove pravne posljedice u krivičnom postupku, op.Cit. str.39.

13. Grubiša, dr M laden: Krivični postupak – postupak o pravnim lijekovima, “Informator”, Zagreb, 1987. str.36, 117, 127, 128.

14. Grupa autora: Komentar Zakona o krivičnom postupku 15. Helić, Vildana: Radnje dokazivanja u svijetlu pribavljanjA dokaza na zakonit način

“Pravo i pravda”, Sarajevo, broj 1-2/04, str. 237-257. 16. Jekić, dr Zagorka: Novi oblik ustanove Beneficium cohaesionis u ZKP iz 1976.god.,

“Anali pravnog fakulteta u Beogradu”, Beograd, broj 5/86, str.429. 17. Jekić, dr Zagorka: – Škulić, dr. M ilan: Krivično procesno pravo, Pravni fakultet,

Istočno Sarajevo, 2005. 18. Jovančević, mr. Nedeljko: Pravni lijek, žalba na krivičnu presudu Prvostepenog suda,

Pravno-istraživački centar, Beograd, 1997., str.36. 19. Knežević,dr Saša: Povlastica povezanosti u krivičnom postupku, “Pravni život”,

Beograd, broj 9/05, str.1000, iop.cit, str.997, 999. 20. Krapac, prof.dr.sc. Davor: Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih

sloboda, Krivični postupak, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Zagreb, broj ¼, str. 3-40.

21. Krapac, prof.dr.sc. Davor: Krivično procesno pravo, knjiga prva “Informator”, Zagreb, 2000.

22. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. 23. Mrčela, M: Obrazloženje presude suda prvog stupnja u kaznenom postupku,

87

24. Ogorelica, dr Nikola: Zakonik o sudskom krivičnom postupku, op.cit. str.573. 25. Panta, dr. M arina: Pitanje instancija u krivičnom postupku, “Zbornik pravnog fakulteta

u Zagrebu”, Zagreb, broj 3-4/60, str.252. 26. Petrić, dr Branko: Pravni lijekovi u krivičnom postupku, drugo izdanje, Beograd, 1980.

str.14. 27. Poznić, dr Borivoje: Građansko procesno pravo, Begrad, 1978. str.289. 28. Rodin, Siniša: Konstitucionalizacija evropskog prava: Novi pravni poredak u svijetlu

američkog iskustva, Zbornik PFZ, Zagreb, 43/1993. 29. Sijerčić-Čolić, Hajr ija; Vuleta, Draško; Hadžiomeragić, M alik: Komentar Zakona o

krivičnom postupku, Osce, Sarajevo, 1999. 30. Simović, prof.dr. M iodrag: Krivično procesno pravo, Pravni fakultet, Istočno Sarajevo,

2001. 31. Simović, prof.dr. M iodrag: Osnovne karakteristike Zakona o krivičnom postupku BiH,

Pravni život, Beograd, br.9/03. 32. Simović, prof.dr. M iodrag: Praktični komentar Zakona o krivičnom postupku

Republike Srpske, Visoka škola unutrašnjih poslova, Banja Luka, 2005. 33. Simović, prof.dr. M iodrag: Krivično procesno pravo, uvod i opšti dio, Pravni fakultet

Univerziteta u Bihaću, 2005. 34. Simović, prof.dr. M iodrag: Krivično procesno pravo – II posebni dio, Banja Luka,

2006. 35. Stefanović dr Milica: Povlastice okrivljenog u krivičnom postupku, Beograd, 1978.

str.134. 36. Tubić, Bojan: Dopuštenost tužbe pred regionalnim tijelima za zaštitu ljudskih prava –

uporedno istraživanje, “Pravni život”, Beograd, broj 12/05. str. 379-395. 37. Zlatić, dr M ilica: Povlastice okrivljenog u krivičnom postupku, Beograd, 1978., str.

134. 38. Zakon o krivičnom postupku “Sl.glasnik BiH”, broj 36/03; 26/04; 63/04; 13/05; 48/05;

46/06; 76/06; 29/07; 32/07; 53/07; 76/07; 45/08 i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku BiH broj 58/08 od 21.07.2008.godine

39. Zbirka sudskih odluka iz oblasti Zakona o krivičnom postupku; Priredio Kreho, Sarajevo, 1996.