PRIRODNO-GEOGRAFSKA OBILJEŢJA AFRIKE

Naziv kontinenta Više je tumačenja porijekla naziva Afrika. Prema jednom tumačenju naziv potječe od Africa terra kako su u antičko doba Rimljani nazivali sjeverne dijelove kontinenta. Moguće je da naziv potječe od lat. Afriga (naziv koji je označavao zemlju Afriga, tj. berberskog plemena koje je ţivjelo na prostoru sjeverne Afrike, juţno od Kartage). Postoje i tumačenja da naziv potječe od arapske riječi “afrigah”, što znači “zemlja u kojoj ţive crni ljudi” ili od latinske riječi aprica što znači sunčan ili od feničke riječi afar (prašina) ili grčke riječi aphrike (bez hlada). Veličina Afrika je površinom drugi kontinent na Zemlji, iza Azije. S površinom 30,3 km², gotovo je tri puta veća od Europe. Zaprema 20 % ukupne kontinenteske površine na Zemlji. Razvedenost kontinenta U usporedbi s Europom, Afrika je slabo razvedeni kontinent. Africi pripadaju i brojni otoci i otočne skupine u Atlantskom i Indijskom oceanu. Većina otoka i otočnih skupina pripadaju afričkim drţavama, a dio su zavisni teritoriji pod upravom europskih drţava i jedne azijske

drţave.

Indijski ocean Atlantski ocean

Otok drţava otok drţava

Madagaskar Madagaskar Madeirsko otočje Portugal

Mafia Kanarski otoci Španjolska

Zanzibar Tanzanija Kapverdski otoci Zelenortska republika

Pemba Bijagosko otočje Gvineja Bisau

Komori Komori Ascension UK

Sejšeli Sejšeli Sveta Helena UK

Maskareni Mauricijus Tristan de Cunha UK

Sokotra Jemen Sao Tome i Prinsipe Sao Tome i Prinsipe

Reunion Francuska Bioko Ekvatorska Gvineja

Ascension je britanski otok u juţnom dijelu Atlantskoga oceana. Pripada Sv. Heleni od koje je udaljen 1100 km na SZ, a od afričke obale udaljen je 1600 km. Na otoku površine 88 km2 ţivi 1100 stanovnika. Otok je vulkanskog podrijetla (ugasli vulkan visine 859 m). Veliki dio otoka je pust, prekriven izljevima lave. Poznato je stanište ugroţenih zelenih morskih kornjača i čvorište podmorskih kablova izmeĎu Afrike i Juţne Amerike. Veliki problem na otoku je nedostatak pitke vode koji se rješava desalinizacijom mora. Otok je otkrio 1801. Godine portugalski pomorac J. da Nova Castella. Do 1815. godine nije bio naseljen. Danas je glavno naselje luka Georgetown. Bioko je otok Ekvatorske Gvineje, od 1973.-79. Macias Nguema Biyogo, prije Fernando Póo. Najveći je otok u Gvinejskom zaljevu, a nalazi se u Bijafranskom zaljevu, udaljen od afričkog kopna 37 km, oko 95 km jugozapadno od Douale (Kamerun). Površina mu je 2017 km2, 1983. na otoku je ţivjelo 57 200 stanovnika. Vulkanskog je podrijetla, brdovit, s najvišim vrhom Santa Isabel (3008 m). Na sjevernoj obali smješten je glavni grad Ekvatorske Gvineje, Malabo. Na otoku se uzgajaju kakao, kava i banane.

Bijagosko otočje Portugalski naziv je Arquipélago dos Bijagós, engleski Bissagos. To je skupina od 15 većih i više manjih vulkanskih otoka u Gvineji Bisau. Otočje je smješteno je pred zapadnom afričkom obalom, površine oko 1500 km2, na otočju ţivi oko 26 000 stanovnika. Glavno

naselje je Bubaque. Otočje karakteriziraju pješčane obale i tropska šuma, a glavni proizvod je palmino ulje. Kanarsko otočje Otočna je skupina vulkanskog postanka. Nalazi se u Atlantskom oceanu uz sjeverozapadnu obalu Afrike. Autonomna je zajednica Španjolske (Canarias). Sastoji se od većih otoka Tenerife, Fuerteventura, Gran Canaria, Lanzarote, La Palma, Gomera i Hierro te više otočića, hridi i grebena. Ukupna površina otočja je 7242 km2. Na otočju ţivi oko 1,9 mil. stanovnika. Na otoku Tenerife nalazi se najviši vrh Španjolske Pico del Teide (3718 m). Otočje je karakteristično po ujednačenim temperaturama cijele godine i malo padalina što pogoduje razvoju turizma, posebice u zimskoj polovici godine (od prosinca do oţujka). Do 400 m visine rastu datuljine palme, kaktusi i zmajevac, a na visinama od 400 do 700 metara sredozemna vegetacija (boţikovina, mirta i lovor). Osim turizma, razvijeno je poljodjelstvo, stočarstvo, ribarstvo i industrija. Na plodnom vulkanskom tlu, uz natapanje uzgajaju se banane, šećerna trska, mediteranske kulture i povrće. Industrijski pogoni vezani su za preradu sirovina i nafte (prehrambena, tekstilna i petrokemijska industrija). Uz ugodnu klimu, privlačni čimbenici razvoja turizma su NP Garajonay na otoku Gomeri (dio UNESCO-ove svjetske baštine) i NP Teide (uključuje i najviši vrh otočja i Španjolske). Na otoku La Palmi najveći je vulkanski krater (promjera 27 km) i poznata zvjezdarnica Roque de los Muchachos s jednim od najvećih teleskopa na svijetu. Komori Otočna skupina u Indijskom oceanu, u sjevernom dijelu Mozambičkog kanala, izmeĎu Madagaskara i kontinenta, površine 1862 km2 na kojoj ţivi oko 700 000 stanovnika. Vulkanskog su podrijetla, strmih obala, na mnogim mjestima obrubljeni koraljnim grebenima što ih čini jednim od svjetski najprivlačnijih područja za ronjenje. Četiri velika otoka su Ngazidja (Grande Comore), Nzwani (Anjouan), Mwali (Moheli) i Mayotte. Prva tri velika otoka te nekoliko malih čine drţavu Komori. Stanovništvo otoka Mayotte 1975. godine izjasnilo se za ostanak pod francuskom upravom. Na otoku Ngazidja nalazi se aktivni vulkan Mont Kartala, poznat po jednoj od najvećih kaldera na Zemlji. Strma i nepristupačna obala svih otoka obrasla je vegetacijom mangrova. Klima je savanska, s velikim dnevnim amplitudama temperature i velikom količinom padalina. Zbog poroznih vulkanskih stijena površinski su tokovi rijetkost. Glavni izvor pitke vode je kišnica i prirodni izvori u priobalnom području. Potrebe za ogrjevnim drvom i obradivim površinama uzrokovale su sječu tropske vegetacije i time eroziju tla. Stanovnici su mješanci doseljenika koji su u posljednjih tisuću godina doseljavali na otoke (doseljenici s Madagaskara, Arapi, crnci prisilno dovedeni iz Mozambika). Danas nije izraţena etnička podjela. Zbog visokih stopa prirodnog prirasta broj stanovnika eksponencijalno raste. Visoka je opća i fiziološka gustoća naseljenosti. Gospodarstvo je slabo razvijeno. Ograničavajući čimbenici gospodarskog razvoja su skromni prirodni resursi, brzi porast broja stanovnika, slaba obrazovna struktura i slabe investicijske mogućnosti. Poljoprivreda osigurava egzistenciju za većinu stanovništva, u dohotku sudjeluje s visokim udjelom i daje glavninu vrijednosti u izvozu. Najplodnije površine zauzimaju plantaţe u vlasništvu stranih kompanija. Na plantaţama se uzgajaju vanilija, klinčići i ostali začini te drvo ylang-ylang (cvjetovi se koriste za proizvodnju parfema). Vaţan je i uzgoj kokosovih palmi, proizvodnja kopre, nešto kave i kakaa. Za vlastite potrebe stanovništvo uzgaja riţu, kukuruz, kasavu, slatki krumpir i banane. Peradarstvo je vaţnije od uzgoja koza, ovaca i goveda. Industrija je skromno razvijena (prerada poljoprivrednih proizvoda, destilacija eteričnih ulja za parfeme, obrada drva). Zbog političke nestabilnosti turizam je slabo razvijen. Moroni je najveći grad (oko 43 000 stanovnika) i glavni grad drţave. Madagaskar Najveći otok u Indijskom oceanu i 4. na Zemlji. Madagaskar i niz malih otoka ukupne površine 587 041 km2 čine drţavu Madagaskar. Od afričke obale otok je odvojen 400 km širokim Mozambičkim prolazom (kanalom). GraĎen od prastarih stijena, kao i većina Afrike. Od afričkog kopna odvojen je u tercijaru. U 10. st. pr. Kr. otok su naselili useljenici iz

Indonezije. Od 8. st. poznat je arapskim trgovcima, spominje ga i Marko Polo u svojim pismima. Prvi Europljanin koji ga je otkrio je Bartolomeu Diaz (oko 1500. godine) koji ga je nazvao Otokom Sv. Lovre. U 16. st. Portugalci osnivaju brojna trgovačka uporišta, a od 17. st. i Francuzi. Europskim utjecajima odupiru se kraljevstva Imerina i Salakava. U 19. st. uspostavljeno je Kraljevstvo Madagaskar pod vlašću kralja Radema I. (kralj Imerine). Sredinom 19. st. prekidaju se europski utjecaji, otvaraju škole na malagaškom jeziku, protjeruju misionari. Krajem 19. st. jačaju francuski utjecaji, uspostavljen je fr. protektorat, a 1896. godine fr. kolonija. Protukolonijalni ustanci krvavo su ugušeni. Godine 1958. Madagaskar postaje autonomna republika u sastavu Francuske zajednice naroda pod imenom Malgaška Republika. Neovisnost stječe 1960. godine. Od 1975. naziv drţave je Demokratska Republika Madagaskar. Razdoblje samostalne drţave obiljeţile su diktature, etnički sukobi, česte smjene vlasti. Demokratski procesi prisutni su od 1990-ih. Na otoku se izdvajaju tri prirodne cjeline. Središnji dio otoka (oko 60% površine) čine visoki ravnjaci raščlanjeni riječnim dolinama, na 800 do 1400 m nadmorske visine. Nastali su trošenjem stijena i tektonskim pokretima. Iz ravnjaka se uzdiţu planinski masivi čiji vrhovi premašuju 2600 m. Drugu cjelinu čini usko priobalje (oko 50 km) uz istočnu obalu otoka. Obala je niska, zamočvarena, teško pristupačna zbog koraljnih grebena. Treću cjelinu čini zapadno priobalje širine 100 do 200 km. Obala je razvedenija od istočne. U sjevernom dijelu je teško pristupačna zbog šuma mangrove i koraljnih grebena. Na otoku su velike klimatske razlike. Jugoistočni dijelovi su vlaţni (jugoistočni pasat), a sjeverozapadni su u kišnoj sjeni. Prirodnu vegetaciju činile su tropske kišne šume. Danas su u velikoj mjeri iskrčene zbog potreba za ogjevnim drvetom, obradivim površinama (paljevinska poljoprivreda), graĎevinskim materijalom i zbog izvoza ebanovine, sandalova drva i palisandera. Središnji ravnjak prekrivaju savane. Na područjima nekadašnjih tropskih šuma i u područjima intenzivnog iskorištavanja savana, izraţena je erozija tla. Zbog dugotrajne izolacije, na otoku su brojne endemske biljne i ţivotinjske vrste. Osobito su značajni lemuri. Glavninu stanovnika čine Madagaskarci ili Mal(a)gasi, malajsko-indonezijskog podrijetla, djelomično pomiješani s crnačkim doseljenicima s afričkog kopna. Madagaskar pripada skupini najsiromašnijih drţava Afrike (i svijeta). Do 1975. Godine gospodarstvo je bilo pod kontrolom Francuske. Uslijedila je nacionalizacija i socijalistički model razvoja do sredine 1990-ih. Prema uputama WB i MMF-a, od tada se provodi politika liberalizacije, privatizacije i nastoji se privući strana ulaganja te smanjiti vanjski dug. Najvaţnija grana gospodarstva je poljoprivreda. Obradivo je samo 5 posto površina. Na polovici tih površina uzgajaju se različite sorte riţe - glavne prehrambene kulture. Od komercijalnih kultura uzgajaju se vanilija (1. u svijetu), klinčići (2. u svijetu). U stočarstvu je najvaţniji uzgoj goveda, svinja i koza. Ribarstvo je slabo razvijeno, vaţnije je slatkovodno, uvelike kao akvakultura. Rudarstvo i industrija su slabo razvijeni. Velike nade polaţu u eksploataciju titana te nafte i plina u podmorju. Prevladava preraĎivačka industrija (prerada drva, mesa, šećerne trske, duhana). Nizak je stupanj urbanizacije, uz brz priljev stanovništva u gradove. U gradovima su nastali brojni slamovi u kojima je vrlo nizak ţivotni standard. Glavni grad je Antananarivo (aglomeracija ima više od 1,6 mil. stan.). Madeirsko otočje (port. Arhipelago Da Madeira) ili otoci Funchal, portugalska su otočna skupina i autonomna regija u Atlantskom oceanu, površine 794 km2. Nalaze se oko 670 km zapadno od marokanske obale. Otoci su bili poznati Feničanima. Početkom 15. stoljeća otoke su ponovo otkrili i naselili Portugalci. Dva veća i naseljena otoka su Madeira i Porto Santo. Manje i nenaseljene otočne skupine su Desertas i Selvagens. Vulkanskog su podrijetla, s vrhovima iznad 1800 m. Obale otoka su uglavnom strme, klifovite. Tu se nalazi jedan od najviših klifova na svijetu, klif Cabo Girão (580 m). Niţi dijelovi otoka obrasli su suptropskom vegetacijom, a viši makijom. Stanovništvo je portugalskog i maurskog podrijetla. Uz turizam razvijen je uzgoj vinove loze, šećerne trske, voća i povrća, zatim stočarstvo i ribarstvo. Vrlo su cijenjeni čipkarski i košarački obrt. Glavni grad je Funchal (na Madeiri).

Mafia je otok u Indijskom oceanu koji pripada Tanzaniji. Površine je 440 km2, udaljen od obale 130 km (jugoistočno od Dar es Salaama). Stanovništvo ţivi od uzgoja kokosove palme, proizvodnje kopre i ribarstva. Maskareni je zajednički naziv za Reunion, Mauritius i Rodrigues, otoke u zapadnom dijelu Indijskog oceana. Otočna skupina nalazi se 640 do 800 km sjeveroistočno od Madagaskara, površine je 4478 km2, s više od 2 milijuna stanovnika. Vulkanskog su postanka. Stanovništvo ţivi od poljodjelstva i ribarstva. Godine 1605. otkrio ih je portugalski pomorac Pedro Mascarenhas. Danas je Reunion francuski prekomorski departman, a na otocima Mauritius i Rodrigues je neovisna drţava Mauricijus. Pemba (arapski Jazirat al-Kudrah, Zeleni otok) je otok u Indijskom oceanu površine 984 km2, s oko 360 tisuća stanovnika, koji pripada Tanzaniji. Nalazi se 56 km od afričke obale, nasuprot luci Tanga. Preteţito uravnjeni (90 m n.v.), uglavnom pod vegetacijom. Stanovništvo ţivi od uzgoja klinčića, kokosove i uljne palme te kaučukovca. Glavno naselje je Wete na zapadnoj strani otoka. Sejšeli Otočna drţava u zapadnom dijelu Indijskoga oceana. Obuhvaćaju oko 115 otoka i otočića, oko 1600 km istočno od Afrike i oko 1000 km sjeveroistočno od Madagaskara. Smješteni su izmeĎu 4° i 11° j.g.š. Prvu otočnu skupinu oko otoka Mahe čine 32 otoka granitne graĎe koji se nalaze na Maskarenskom podmorskom hrptu. Preteţno su goroviti (do 900 m n.v.), strmih obala, mjestimično s uskim obalnim pojasom. Ponegdje ih okruţuju koraljni grebeni. U toj skupini naseljeni su otoci Mahe, Praslin, La Digue, Silhouette, Fregate i Nord. Drugu otočnu skupinu čine 83 manja koraljna otoka. Stanovništvo je mješavina doseljenika iz Afrike, Azije i Europe. Oko 90% stanovništva ţivi na otoku Mahe. Gustoća naseljenosti je velika na granitnim otocima, dok su koraljni rijetko naseljeni ili nenaseljeni. Jedino urbano naselje je glavni grad Victoria. Nakon reformi 90-ih godina 20. stoljeća, gospodarstvo je stabilno. Glavne grane su turizam i ribarstvo. Poljoprivreda je usmjerena na podmirivanje potreba domaćeg stanovništva. Izvoze se kopra, cimet, vanilija i eterična ulja. Ribarstvo pokriva domaće potrebe. Tunolov je usmjeren na izvoz. Razvijena je specifična marikultura: uzgoj algi za proizvodnju umjetnih gnojiva, ljepila i lijekova. Sejšeli nemaju ruda niti energenata. Od industrijskih grana razvijene su prehrambena, duhanska i industrija suvenira. Turizam je usmjeren na srednju i visoku klasu, s godišnjim limitom broja turista u cilju izbjegavanja negativnih posljedica masovnog turizma. Otoke je otkrio Vasco da Gama 1502. godine. Početkom 17. st. trgovačka uporišta uspostavlja Britanska istočnoindijska kompanija. Sredinom 18. st. anektiraju ih Francuzi i vrše kolonizaciju, a krajem stoljeća osvajaju ih Britanci. Od kraja 19. st. Sejšeli su zasebna britanska kolonija. Godine 1976. postaju neovisna republika. Sokotra je otok u Indijskom oceanu, oko 340 km jugoistočno od Jemena kojemu i politički pripada. Površina otoka je 3600 km2. Središte otoka je planinsko, a na sjevernoj i juţnoj obali su obalne ravnice. Stanovništvo ţivi od ribolova, točnije izlova školjaka bisernica i nomadskog stočarstva. Izvoze ribu, tamjan i bivolji maslac. Najveći i glavni grad je Hadiboh (oko 60 000 stanovnika). U 16. st. kratko je bio pod vlašću Portugalaca. Do 17. st. stanovništvo je bilo kršćanske vjere. Od 17. st. je pod vlašću jemenskih sultana. Krajem 19. st. postaje britanski protektorat, a 1967. Dio neovisne drţave Jemen. Sveta (Saint) Helena je otok i britanska kolonija u Atlantskom oceanu, površine 122 km2 i oko 5000 stanovnika. Nalazi se 1950 km zapadno od jugozapadne obale Afrike. Otok je vulkanskog podrijetla, brdovit, s visinama oko 900 m. Obala je klifovita i teško pristupačna. Godine 1502. otkrio ga je portugalski pomorac João da Nova. Početkom 17. st. kratko je bio pod nizozemskom vlašću. Od 1659. godine je pod britansko vlašću. Otok je poznat jer je na njemu od 1815. do 1821. godine bio zatočen Napoleon. Stanovništvo ţivi od poljoprivrede i ribarstva. Glavni grad je Jamestown.

Sv. Toma i Prinsipe je otočna republika u Gvinejskom zaljevu, površine 1001 km2, s oko 174 000 stanovnika, smještena oko 200 km ispred zapadne obale Afrike. Obuhvaća veće otoke Sao Tome, Prinsipe, te nekoliko manjih otočića. Otoci su vulkanskog postanka, u unutrašnjosti planinski, ispresijecani riječnim dolinama, s mnogim ugaslim vulkanima. Pod utjecajem prašumske klime razvile su se tropske kišne šume. Većinu stanovnika čine bantuski Forosi, potomci europskih imigranata i nekadašnjih robova. Tristan da Cunha je otočna skupina vulkanskog podrijetla koja pripada britanskom prekomorskom teritoriju Sv. Helena. Površine je 202 km2, s oko 300 stanovnika. Smještena je na juţnom dijelu Atlantskog oceana, na pola puta izmeĎu juţne Afrike i Juţne Amerike, 2430 km juţno od Svete Helene. Skupinu čini šest otoka: Tristan da Cunha (najveći, 113 km2), Inaccessible (14 km2), Nightingale (1,8 km2), Middle (0,1 km2), Stolenhoff (0,1 km2) i Gough (68 km2). Naseljeni otoci su samo Tristan da Cunha i Gough. Otok Tristan da Cunha je preteţno planinski, s najvišim vrhom Queen Mary (2062 m). Na obalama svih otoka nastali su brojni klifovi. Klima je blaga i vlaţna, s prosječnom godišnjom količinom padalina od 1675 mm. Stanovništvo ţivi od ribarstva i ratarstva (uzgoj povrća i voća). Turizam je slabo razvijen. Većinu prihoda ostvaruje od prodaje poštanskih maraka. Jedino stalno naselje je Edinburgh na sedam mora. Na otocima se nalazi meteorološka i radijska postaja. Otoci su teško dostupni (samo brodovima) jer nema aerodroma. Otočnu skupinu otkrio je 1506. godine Portugalac Tristão da Cunha. Otoci su naseljeni u 19. stoljeću. U vrijeme erupcije vulkana na Tristanu da Cunhi 1961. godine, stanovništvo je evakuirano u Ujedinjeno Kraljevstvo i vraćeno 1963. godine. Otok se spominje u romanu Edgara Allana Poea Pripovijed Arthura Gordona Pyma. Zanzibar (Unguja) je tanzanijski otok u Indijskom oceanu, 25 do 50 km od istočnoafričke obale, površine 1650 km2, na kojemu ţivi oko 800 000 stanovnika. Otok je graĎen uglavnom od sedimentnih stijena, a nadmorska visina je do 120 m. Klima je otoku je prašumska, s malim godišnjim amplitudama temperature zraka i velikom količinom padalina. Izvorna vegetacija tropskih kišnih šuma uglavnom je iskrčena kako bi se dobile obradive površine. Na tim se površinama uzgajaju poljoprivredne kulture (riţa, kasava, jam i tropsko voće), klinčići (oko 10% svjetske proizvodnje), kokosova palma, muškatni oraščić, cimet i papar. Razvijeno je i ribarstvo, u sekundarnom sektoru preraĎivačka industrija (prerada ribe i začina), a u tercijarnom turizam. Najveće naselje, morska i zračna luka je Zanzibar, osnovan u 8. st. Bio je najveće trţište roblja na istočnoafričkoj obali. Naziv Zanibar rabi se i za otočnu skupinu koju čine veći otoci Zanzibar i Pemba te mnoštvo manjih otoka koji su do 1964. godine činili zasebnu drţavu. Prvi stanovnici na Zanzibaru bila su plemena bantuskih crnaca (Hadimu i Tumabtu) iz istočne Afrike. Nakon 11. stoljeća doselio je manji broj perzijskih i indijskih trgovaca koji su osnovali naselje Zanzibar i miješali se s bantuskim plemenima. Prvi Europljanin koji je posjetio Zanzibar bio je Vasco da Gama 1499. godine. Do kraja 17. st. otok su kontrolirali Portugalci, a krajem 17. st. potiskuju ih arapski trgovci i doseljenici iz Omana koji su dominirali otokom do sredine 20. stoljeća. Od 1890. do 1963. godine otok je bio pod britanskim protektoratom. Godine 1963. proglašen je samostalni sultanat Zanzibar. Uslijedila je ljevičarska revolucija u kojoj je protjeran sultan i proglašena republika. Otok je 1964. godine ujedinjen s Tanganjikom u novu drţavu Tanzaniju. Zelenortski otoci (Kapverdski otoci) Zelenortski Otoci su otočna drţava u Atlantskom oceanu, oko 620 km zapadnije Zelenog rta na zapadnoafričkoj obali. Zeleni rt je najzapadnija točka afričkog kontinenta. Drţava obuhvaća 15 otoka i otočića (10 većih i pet manjih) od kojih je 9 naseljeno. Otoci su podijeljeni u dvije skupine: Privjetrinski otoci na sjeveru i Zavjetrinski otoci na jugu. Privjetrinskim otocima (Barlavento) pripadaju Santa Antão, São Vicente, Santa Luzia, São Nicolau, Sal, Boa Vista te otočići Raso i Branco. Zavjetrinskim otocima (Sotavento) pripadaju São Tiago, Brava, Fogo, Maio, te otočići Grande, Luis Carneiro i Cima. Svi su otoci vulkanskoga podrijetla, preteţito graĎeni od bazaltnih stijena. Otoci Sao, Boa Vista i

Maio su niţih nadmorskih visina (preteţno do 200 m), a ostali su brdoviti, s dubokim dolinama, oblikovani jakom erozijom i vulkanskom aktivnošću. Najviši vrh otoka je vulkan Pico do Cano (2829 m) na Fogu. Posljednja erupcija toga vulkana dogodila se 1995. godine. Otoci imaju suhu pustinjsku klimu s visokim temperaturama tijekom cijele godine. Prosječna godišnja temperatura zraka iznosi 24 °C, srednja mjesečna temperatura najhladnijega mjeseca (veljače) 22 °C, a najtoplijega (rujan) 27 °C. Prosječna godišnja količina padalina je oko 250 mm, najviše u kolovozu i listopadu. Padaline donosi sjeveroistočni pasat. Na višim nadmorskim visinama raste količina padalina (do 1000 mm). Privjetrinski (sjeverni) otoci su suši od Zavjetrinskih (juţnih) otoka. Otoci su u velikoj mjeri ugroţeni čestim sušama. U prošlosti su česte suše bile glavni uzrok emigracije stanovništva. Pod utjecajem klime i reljefa razvila se oskudna grmolika vegetacija. Nakon 1975. godine provodi se plansko pošumljavanje. Danas je samo oko 12 posto površine pod šumama, dok je veći dio površine otoka pod pustinjama ili polupustinjama (oko 82 posto). Vulkanska tla (andosoli) su vrlo plodna, ali su ugroţena erozijom. Eroziju uzrokuju neredovite padaline u obliku jakih pljuskova. Erozija tla i česte suše uvelike štete poljoprivrednoj proizvodnji. Eroziju tla pokušavaju spriječiti planskom sadnjom akacija. Na otocima nema stalnih vodenih tokova. Povremeni vodotoci potpuno presuše u sušnom razdoblju. Godine 2008. na otocima je ţivjelo (prema procjeni) oko 500 000 stanovnika, odnosno oko 125 stanovnika po četvornom kilometru. U etničkoj strukturi većinu čine kreoli (71%), slijede crnci (oko 28%; najbrojniji Fulani i Mandingo) i bijelci (oko 1 %). Ostala demografska obiljeţja: visoka smrtnost dojenčadi (oko 45 ‰), visok udio mladoga stanovništva, očekivano trajanje ţivota 71 godina (najviše u Zapadnoj Africi), oko 25 posto nepismenih. Iako je sluţbeni jezik portugalski, većina stanovnika govori jezik krioulu. Prema vjeroispovijesti stanovništvo je većinom katoličko (96%), ostalih 4 posto su protestanti i pripadnici tradicionalnih afričkih plemenskih vjerovanja. Oko 700 000 stanovnika (preteţno mladih) ţivi i radi u inozemstvu. Najveći i glavni grad drţave je Praia, koja se nalazi na juţnoj obali otoka São Tiaga. Do tada nenastanjene otoke otkrili su izmeĎu 1456. i 1460. godine portugalski pomorci Diogo Gomes i Antonio de Noli, tijekom pomorskih istraţivanja uz atlantsku obalu Afrike. Godine 1462. počelo je doseljavanje crnih robova i utemeljen je grad Ribeira Grande koji je postao vaţno trgovačko središte za trgovinu crnim robljem. Do 1879. godine koloniji Zelenortskih otoka pripadala je i Gvineja Bisau. Godine 1951. otoci su pretvoreni u portugalsku prekomorsku provinciju. Godine 1956. čelnici lokalnog crnačkog stanovništva osnovali su Afričku stranku za neovisnost Gvineje Bisau i Zelenortskih otoka (PAIGC) koja je organizirala oruţanu borbu protiv portugalske vlasti. Do godine 1973. na čelu stranke bio je Amilcar Cabral. Godine 1961. svi stanovnici dobili su portugalsko drţavljanstvo. Otoci su stekli neovisnost 5.7.1975. godine i postali republika, a za prvoga predsjednika izabran je Aristides Pereira koji je upravljao drţavom do 1991. godine. Godine 1981. nacionalni je parlament prihvatio ustav koji je ozakonio odvajanje od Gvineje Bisau. Na višestranačkim izborima godine 1991. pobijedio je oporbeni Pokret za demokraciju (MPD). Godine 2001. predsjednikom je postao Pedro Verona Rodrigues Pires (ponovo izabran 2006. godine). Nakon stjecanja neovisnosti gospodarski razvoj tekao je uz stranu pomoć te uz pomoć prihoda radnika na privremenom radu u inozemstvu. Vrlo skromni prirodni resursi te nepovoljni klimatski uvjeti za razvoj poljoprivrede nisu mogli pridonijeti značajnijem gospodarskom razvoju. Nakon 1991. godine na otoke stiţe strani kapital, koji je uloţen uglavnom u turizam, promet te industriju. Velik gospodarski problem je visoka nezaposlenost (oko 20%). Vodeće (i najrazvijenije) grane gospodarstva su poljodjelstvo, ribarstvo i graĎevinarstvo. Za potrebe domaćega stanovništva uzgaja se kukuruz, slatki krumpir, mahunarke, kikiriki, manioka, šećerna trska, kokosovi orasi, voće, no u nedovoljnoj količini pa se hrana mora uvoziti. Izvozno je orijentiran uzgoj banana i kave, no u vrlo malim količinama. Vaţno je stočarstvo, posebice uzgoj goveda, koza i svinja. Ribarstvom se uglavnom bave strani ribari koji za izvoz love tunu i jastoge. Industrija je skromno razvijena (prerada riba). Vaţan izvozni proizvod je vulkanska stijena pozzolana koja sluţi za proizvodnju cementa. Tercijarne djelatnosti su slabo razvijene. Otoke godišnje posjeti oko 48 000 stranih turista. Svi otoci osim Brave imaju zračne luke.

Geografski smještaj i položaj 1. Geografski smještaj Po geografskom smještaju Afrika je specifičan kontinent. Jedini je kontinent preko kojega prolaze ekvator i obje obratnice. Stoga su središnji dijelovi kontinenta smješteni u ţarkom pojasu, sjeverni u sjevernom umjerenom, a juţni u juţnom umjerenom pojasu. Budući da ekvator prolazi sredinom Afrike i dijeli ju na dvije gotovo jednake polovice, Afrika uvjetno ima simetrični raspored svih tropskih i suptropskih klimatsko-vegetacijskih zona. Geografski smještaj utječe na klimu i vegetaciju, na obiljeţja voda i tla, a time i na razmještaj stanovništva. Afrika je smještena na sve 4 polutke. Krajnje točke su na sjeveru rt Blanco 37°20' s.g.š., a na jugu rt Agulhas 34°51' j.g.š. U pravcu sjever-jug Afrika se pruţa na udaljenosti od 8000 km, a najveća širina izmeĎu krajnje zapadne točke rta Verde (Vert; 17° 35' z.g.d.) i krajnje istočne točke rta Hafuna (Guardafui, Xaafuun 51° 26' i.g.d.) iznosi 7500 km. Sjeverna polovica kontinenta je prostranija od juţne. U tropima se nalazi 75% afričke površine. Zbog toga se tropskim obiljeţjima Afrika razlikuje od svih ostalih kontinenata. Juţna Amerika je mnogo juţnije, ima znatan dio teritorija u juţnom umjerenom pojasu, a Australija je na dodiru tropa i suptropa pa ima kruţni raspored klimatsko-vegetacijskih zona. Različita obiljeţja i raspored klimatsko-vegetacijskih zona na navedenim kontinentima odrazio se na različit raspored njihova stanovništva i uvjetuje različite mogućnosti privredne djelatnosti. 2. Geografski poloţaj Afrika je poloţena izmeĎu Atlantskog oceana na zapadu, Indijskog na istoku i Sredozemnoga mora na sjeveru. Zajedno s Europom i Azijom, Sjeverna Afrika dio je Staroga svijeta. Do 1869. godine bila je fizički spojena s Azijom preko Sinajskog poluotoka. Geografski poloţaj Afrike utjecao je na razvoj naseljenosti kontinenata Staroga svijeta i povratne veze iz Europe i Azije koje nisu uvijek bile pozitivne. Na sjeveru se Afrika veoma pribliţila Europi, naročito kod Gibraltara (13 km) i Sicilijskih vrata (146 km). Na sjeveroistoku se afrički kontinent neposredno veţe za Aziju oko 250 km širokim pustinjskim pojasom izmeĎu Sredozemlja i Akabskog zaljeva, odnosno uskom potolinom Crvenog mora. Afriku od Azije, uz Crveno more i Sueski kanal, odvaja Bab al-Mandab, odnosno navedeni morski prolaz spaja Crveno more i Indijski ocean. Gibraltarska vrata (arap. Bab al-Zakak, lat. Fretum Herculeum) su morski prolaz izmeĎu Europe i Afrike, odnosno prolaz koji spaja Sredozemno more i Atlantski ocean. U smjeru istok-zapad proteţu se u duljini od 60 km, a smjeru sjever-jug, izmeĎu rta Tarifa i rta Cires, 13 km. Na zapadnom atlantskom ulazu izmeĎu rta Trafalgar i rta Spartel širine su 43,5 km, a na istočnom sredozemnom ulazu izmeĎu rta Europa i rta Almina 23 km. Dubina mora povećava se od zapada prema istoku. Plitak gibraltarski prag (300 m) sprječava prodor hladne duboke atlantske vode u Sredozemno more. U dubini, preko praga iz Sredozemnog mora u Atlantik teče slanija (gušća, teţa) voda, a pri površini iz Atlantika u Sredozemno more teče atlantska morska voda. Pri tome se prihranjuje Sredozemno more koje bi, da je zatvoreno, zbog isparavanja i manje prihrane (padaline, tekućice) presušilo. Gibraltarska vrata su prometno i strateški vaţna. Dnevno prolazi dvjestotinjak trgovačkih brodova, najviše tankera. Vaţne luke na vratima su Gibraltar (posjed UK), Algeciras i La Linea (Španjolska), Tanger (Maroko), a na istočnom ulazu na afričkoj obali Ceuta (Španjolska). Nakon osnivanja feničkog Tartesossa (Gadir, Gadis, civitas Gaditanorum, suvremeni Cadiz), oko 1000. Godine prije Krista, prolaz je zvan imenom toga grada. Od starih Grka zvan je i Kronosova ili Heraklova vrata. Na istočnom ulazu u antičko doba nalazio se kraj poznatoga svijeta (ekumene). Prema grčkoj mitologiji, najveći junak, Heraklo, nakon obavljenih 12 zadataka proputovao je Egiptom i Libijom gdje je na krajnjem zapadu postavio dva stupa (Heraklovi stupovi=Gibraltar) i raskinuo pećine koje su povezivale Europu i Afriku. Sueski kanal prokopan je 1869. godine u najuţem dijelu kopnenog mosta izmeĎu Afrike i Azije. GraĎen je u cilju skraćivanja putovanja izmeĎu europskih i azijskih luka i danas je to jedan od najvaţnijih pomorskih putova na svijetu. Na sjevernom ulazu u kanal je grad Port Said, a na juţnom Suez. Poloţaj Sueskog kanala odredio je uski kopneni most izmeĎu Afrike

i Azije s mnogo jezera i laguna. Stari su Egipćani bili svjesni prometnog značenja tog kraja pa su sagradili kanal koji je povezivao Crveno more i Nil. Interesi za izgradnju novog kanala bude se tijekom 16. i 17. stoljeća. Kanal je gradio francuski inţenjer Ferdinand Lesseps, a pušten je u promet 1869. godine. Kanal ima golemo značenje jer je putovanje izmeĎu Europe i Azije skraćeno je za oko 9000 km. Ima i brojna ograničenja. U vrijeme sukoba Izrael-Arapi bio je zatvoren. Kanal je dugačak 163 km, prosječno širok 120 m, a dubok je oko 12 m. Od gradnje do danas nekoliko je puta bio produbljivan i proširivan kako bi njime mogli ploviti sve veći brodovi i tankeri. Dnevno kroz kanal proĎe oko 80 brodova kojima je za prolaz potrebno od 12 do 18 sati. Zahvaljujući naplati prolaza, Egipat godišnje zaradi više od 2 milijarde dolara. Bab al-Mandab (arapski „vrata suza“) je morski prolaz izmeĎu Afrike i Arapskog poluotoka, povezuje Crveno more i Adenski zaljev. Širok je 32 km, a otočićem Perim podijeljen je na Mali (na istoku) i Veliki Bab (na zapadu). Vaţnost mu je porasla nakon prokopavanja Sueskog kanala. Uz Sueski kanal, najvaţniji je prolaz na putu iz Sredozemlja u Indiju, a danas za prijevoz nafte iz jugozapadne Azije. Crveno more (arapski Al-Bahr al-Ahmar), usko obalno more izmeĎu Indijskog oceana i Sredozemnoga mora, u tektonskom jarku izmeĎu Arapskog poluotoka i sjeveroistočne Afrike, dugo 1930 km, široko oko 350 km, površine 450 000 km², najveća dubina 3040 m. Na sjeveru je Sueskim zaljevom i kanalom povezano sa Sredozemnim morem, na jugu prolazom Bab al-Mandab s Arapskim morem. U sjevernom dijelu Sinajski poluotok odvaja Sueski od Akabskog zaljeva. Vaţan je trgovački i pomorski put od staroga vijeka. Za Europljane je postalo vaţno od izgradnje Sueskog kanala 1869. godine (najkraći morski put izmeĎu Europe i Azije odnosno Australije). Glavne luke: Suez, Bur Sudan, Massawa (Eritreja), Elat (Izrael), Al 'Aqabah (Jordan), Jiddah (Saudijska Arabija), Al Hudayadah (Jemen). Od gospodarskih grana, uz pomorstvo vaţno je ribarstvo, vaĎenje koralja i turizam. Obala je slabo razvedena, s koraljnim grebenima. Otočja su Dahlačko, Farasansko i dr. Adenski zaljev je prostran zaljev Arapskog mora izmeĎu Arapskog poluotoka i Afrike, od Crvenog mora odvojen prolazom Bab al-Mandab. Površine je oko 530 000 km², najveća dubina 5360 m. Za zaljev su karakteristični monsunski vjetrovi i bogatstvo riba. Vaţnost mu je porasla prokopavanjem Sueskog kanala. Akabski zaljev (Khalij Al-'Aqabah), zaljev Crvenog mora izmeĎu Saudijske Arabije i Sinajskog poluotoka, širok 19-27 km, dugačak 160 km, potopljeni je dio jordanskog tektonskog jarka. Najveći dio obala pripada Egiptu i Saudijskoj Arabiji, a na krajnjem sjeveru izlaz na Crveno more ostvaruju Jordan (luka Al 'Aqabah) i Izrael (luka Elat). 3. Posljedice geografskog poloţaja Nema nikakve razlike u prirodnim osobinama susjednog afričkog i europskog prostora. IzmeĎu obala vršila su se kroz povijest politička i kulturna proţimanja. Veze izmeĎu mediteranske Afrike i Europe jače su nego izmeĎu mediteranske i tropske Afrike. Nema ni pejzaţne ni kulturne granice izmeĎu sjeverne Afrike i susjedne Azije. S obje strane su pustinje, izmeĎu strana razmjenjivala su se dobra i miješale kulture. Ovdje su na maloj udaljenosti oba teţišta arabizma i islama: AL AZHAR, visoka škola islama u Kairu (Al-Qahirah) i MEKA, cilj muslimanskog hodočašća. Stoga je u regionalizaciji svijeta opravdano izdvajanje regije Jugozapadna Azija i Sjeverna Afrika. Sredozemlje povezuje primorska područja triju susjednih kontinenata. U ranoj povijesti preko sjeverne Afrike širili su se utjecaji Feničana, Grka i Rimljana. Preko Aleksandrije i Kartage širilo se kršćanstvo koje je kasnije potisnuto arapsko-islamskim utjecajem. Islamski utjecaj kroz Gibraltar prodirao je na Pirenejski poluotok i odrţao se više stoljeća. Kroz čitavu Sjevernu Afriku odvijale su se migracije arapskog svijeta iz Azije. Sredozemlje je jedno od svjetskih kulturnih i civilizacijskih ţarišta jer su iz njega potekli grčka kultura i umjetnost, rimski zakoni i kršćanstvo te se proširili na unutrašnjost Europe, a nakon geografskih otkrića i na kontinente Novoga svijeta. Sredozemlje označava prostor Sredozemnoga mora i kopna koje ga okruţuje. Sredozemno more ima površinu 3 mil. km², pripadna mora su na zapadu Alboransko, Balearsko, Ligursko i Tirensko, a na istoku Jonsko, Jadransko, Egejsko, Mramorno, Crno, Azovsko i Levantsko. Srednja dubina Sredozemnoga mora je 1450 m, a

najveća dubina 5092 m. Voda Sredozemnoga mora toplija je i slanija od vode Atlantskog oceana jer Gibraltarski prag priječi slobodnu izmjenu mora. Srednja površinska temperatura mora u kolovozu je od 25 °C do 28 °C, a u veljači od 13 °C do 16 °C. Slanost mora iznosi 36 do 40 ‰. Prema procjenama, kiše i dotjecanje riječne vode nadoknade samo jednu četvrtinu isparene količine vode pa bi bez dotjecanja velike količine vode iz Atlantskog oceana Sredozemno more presušilo. Prozirnost mora je 40 do 60 m, što privlači turiste i ukazuje na siromaštvo planktona. Iz Atlantika kroz Gibraltar u Sredozemno more teče površinska struja, teče uz obale Afrike prema istoku, nastavlja se uz Levantsku obalu do europskih obala, uz koje teče prema zapadu. Morske mijene nisu posebno izraţene, amplitude su do 1 m pa ne zahtijevaju poseban reţim plovidbe. Sredozemno more zahvaćeno je ekološkim problemima. Voda se potpuno izmijeni svakih 80 godina. Kakvoću mora uz velike gradove na obali smanjuju i brojne djelatnosti koje su posljedica litoralizacije (iskorištavanje prirodnih bogatstava iz podmorja, industrija i turizam). Sahara je bila veća prepreka od Sredozemlja i Crvenog mora. Sredozemni svijet slabo je poznavao Afriku juţno od Sahare, povezanost je bila rijetka, ponekim karavanskim putovima. Afrika juţno od Sahare je dio Novoga svijeta koji je najkasnije upoznat i koloniziran. Reljef Vremenski odsječci u kojima su se taloţile neke stijenske jedinice nazivamo geokronoške jedinice. Najveće geokronološke jedinice su eoni: hadij, arhaik, proterozoik i fanerozoik. Uobičajeno se prva tri eona nazivaju prekambrij (Bucković, 2006). Fanerozoik se dijeli na tri ere: paleozoik, mezozoik i kenozoik. Ere se dijele na periode, periodi na epohe, a epohe na doba. Na površini Zemlje nema stijena iz hadija jer su u vrijeme oblikovanja Zemljine kore pretaljene ili potpuno erodirane. Prva oceanska kora na Zemlji graĎena je od ultrabazičnih stijena (komatiti) koje su očvrsnule na 1100 °C. Komatiti su tonuli i ponovo se talili. Pri višestrukom spuštanju i izdizanju, magma se ohladila (<1100 °C) i nastao je bazalt. Kontinentska kora, graĎena od feldspata, kvarca i tinjca, ima više SiO2. Vrijeme nastanka najstarijih stijena, koje su se na površini Zemlje očuvale do danas, označava početak arhaika. Najstarije stijene na Zemlji izgraĎuju prostrane, kroz duga vremenska razdoblja stabilne kontinentske prostore – kratone. Gotovo na polovici površine afričkog kontinenta nalaze se stijene iz arhaika i proterozoika. Dobro su istraţene jer su mjestimično bogate zlatom, dijamantima, bakrom, uranijem i kromom. Arhajske stijene kratona sastoje se od granulita (metamorfne stijene) i grinstona (potpuno razvijena stijenska asocijacija ima slijed: komatiti, bazalti, trakaste ţeljezne naslage, sedimenti). Grinstoni su nastali podmorskim vulkanskim erupcijama. Dijelovi afričkog kratona su: zapadnoafrički, angola-kasai, tanzanijski i rodezijsko-transvalski kraton (štit). Najstariji kraton na Zemlji je rodezijsko-transvalski, odnosno njegov dio (Kaapvaal s Barberton planinama). Rudna leţišta zlata juţne Afrike potječu iz grinston asocijacije stijena koja je tijekom proterozoika bila erodirana rijekama tako da se danas zlato vadi iz proterozojskih riječnih i deltastih naslaga (kvarcnih pješčenjaka i konglomerata) iz vrha grinston stijenske asocijacije na prostoru Barberton planina. Arhajski kraton s Barberton planinama završno je konsolidiran prije oko tri milijarde godina i od tada na njemu nije bilo tektonskih pokreta. Na prostoru Barberton planina potpuno se razvila grinston stijenska asocijacija, što znači da se na njezinu vrhu nalaze sedimentne stijene. Witwatersrand sedimenti debeli su 8 do 10 km i to su najstarije poznate sedimentne stijene na Zemlji. Tijekom prvih milijardu godina postojanja Zemlje nije došlo do gibanja tektonskih ploča. Uzrok tomu jest činjenica da je uţarena Zemljina unutrašnjost još bila bez debljegačvrstog stijenskog „omotača“ (litosfere). Prije oko 3,5 mlrd godina površinski dio Zemlje dovoljno se ohladio te je došlo do formiranja prvotnih tektonskih ploča. Jednom započeta tektonika ploča omogućila je nastanak sve većih kontinentalnih prostora, bilo pretaljivanjem stijenskog materijala u zonama subdukcije od kojega je onda diferencijacijom nastala nova kontinentska kora, bilo sudarima već postojećih manjih kontinentskih masa. Arhajska tektonika ploča bila je dinamičnija od današnje jer su konvekcijska strujanja u plaštu bila izrazitija, što je dovodilo do formiranja mnogobrojnih srednjooceanskih hrptova i

zona subdukcije sa izrazitim podmorskim vulkanizmom. Upravo u tim zonama subdukcije nastajali su grinstoni i granuliti. Proterozoik je započeo prije 2,5 mlrd godina i završio prije 542 milijuna godina. Granica arhaika i proterozoika dogovorno je postavljena u vrijeme početka „moderne“ tektonike ploča, odnosno negdje oko početka formiranja sedimentnih stijena na prostorima plitkomorskih šelfova koji su se nastali uz prostrane gornjoarhajske kratone. Formiranjem većih kontinentalnih prostora tijekom starijeg proterozoika omogućena je izrazitija cirkulacija iz dubljemorskih prostora kao i nastajanje plitkomorskih prostora. Plitkomorski prostori i cirkulacija iz dubljemorskih prostora dva su temeljna preuvjeta za nastanak većeg broja cijanobakterija. Brojnost cijanobakterija utjecala je na veću proizvodnju slobodnoga (molekularnoga) kisika. Prisustvo slobodnoga kisika u atmosferi utjecala je na sastav sedimenata Zemljine kore. U sedimentima se pojavljuju crveni slojevi (mineral hematit)- trakaste ţeljezovite formacije koje su gospodarski vrlo vaţne jer predstavljaju glavna svjetska leţišta ţeljeza. U najstarijem dijelu proterozoika na velikom dijelu Zemlje je hladna klima što je uzrokovalo pojavu prvog ledenog doba (u arhaiku je kora bila toplija i nepogodna za zadrţavanje ledenih pokrova). Zatim od donjeg proterozoika do prije 840 mil. godina nije bilo kontinetalnih oledbi. Negdje prije 800 mil. godina počelo je novo razdoblje kontinetalnih oledbi (Varangerska oledba) koje je trajalo oko 240 milijuna godina i bilo je najizrazitije u povijesti Zemlje (završilo je prije oko 600 mil. god.). Najznačajniji globalni dogaĎaj s početka gornjega proterozoika je formiranje jedinstvenoga kopna, prvog superkontinenta nazvanog Rodinija. Uzrok nastanka prvog superkontinenta je konvergencija prvih kontinentalnih fragmenata. Rodinija je bila okruţena prvim oceanom nazvanim Mirovia. Tijekom gornjega proterozoika Rodinija se raspala na tri kontinentalna fragmenta: Protolauraziju, kraton Konga i Protogondwanu. Kretanjem Protolaurazije prema jugu i Protogondwane obrnuto od kazaljke na satu, krajem proterozoika (prije oko 600 mil. god.) formiran je novi superkontinent Panotia. Fanerozoik je počeo prije oko 540 mil. godina. Dijeli se na tri ere: paleozoik, mezozoik i kenozoik. Periodi paleozoika su kambrij, ordovicij, silur, devon, karbon i perm. Početkom kambrija (prije oko 540 mil. godina) Panotia se raspala na četiri kontinenta: Laurenciju, Baltiku, Sibiriju i Gondwanu. Tijekom kambrija pukla je veza izmeĎu Laurencije i Gondwane te se Laurencija počela kretati prema sjeveru. IzmeĎu Baltike i Laurencije otvorio se novi ocean, Iapetus. Time su tijekom gornjega kambrija veliki kontinentalni prostor Gondwane i niz manjih kontinentalnih prostora bili meĎusobno razdvojeni. Gondwana se protezala od ekvatora do Juţnoga pola, a manji kontinenti nalazili su se oko ekvatora. Tijekom kambrija na šelfovima u tropskim i suptropskim prostorima taloţili su se plitkomorski karbonati koji su formirali karbonatne platforme. Zbog raspada Panotije i zbog topljenja leda nakon Varangerske oledbe, kambrij je bio period transgresije Zemljinih oceana na kontinetalne prostore. Transgresija je globalnog karaktera i posljedica je glacioeustatičkog rasta morske razine, odnosno rasta morske razine zbog topljenja velike količine leda i zbog formiranja srednjooceanskih hrptova prilikom raspada Panotije. Još tijekom gornjega proterozoika morska razina bila je niţa nego ikada tijekom paleozoika. Kambrijska transgresija jedno je od najvećih kontinentalnih preplavljivanja tijekom čitavoga fanerozoika. Manji kratoni samo su mjestimično bili kopno, dok je najviše kopnenoga prostora bilo na prostranoj Gondwani. Tijekom najvećega dijela ordovicija bila je odrţana visoka morska razina postignuta tijekom kambrija. Početkom ordovicija dogodila se manja regresija zbog manje oledbe na Gondwani, no nije uzrokovala nikakva izumiranja ţivoga svijeta. U srednjem ordoviciju kontinentalni prostor Baltike „doplovio“ je blizu Juţnoga pola, da bi odatle počeo kretati prema ekvatoru i to prema istočnim obalama Laurencije. Odmicanjem Baltike kao i riftovanjem odvojenoga arhipelaga od Gondwane (niz manjih gondwanskih terena meĎu kojima je najveći bio Avalonija), otvorio se oceanski prostor Prototethys. Pribliţavanjem Baltike i Avalonije Laurenciji, došlo je do suţavanja prostora Iapetusa te do subdukcijskih i kolizijskih procesa dijelova avalonijskog arhipelaga sa istočnim dijelovima Laurencije. Time je bilo potaknuto produbljivenje šelfnog prostora uz Laurenciju gdje se počeo taloţiti fliš i započelo je izdizanje planinskih lanaca, kako na istočnoj stani Laurencije (Protoapalači ili Takonske planine), tako i na zapadnoj strani Baltike (područje današnje Norveške). To je bila tzv. takonska orogeneza.

Dok se Baltika kretala prema ekvatoru, Gondwana se kretala prema Juţnom polu. U srednjem ordoviciju još je samo najsjeverniji dio Gondwane bio u ekvatorskom pojasu. Pri kraju ordovicija na dijelu Gondwane koji se nalazio na Juţnom polu došlo je do kontinentalnih oledbi koje svoj maksimum doţivljavaju na kraju ordovicija. Dokazi oledbi naĎeni su 1970. godine na potezu od Maroka do Arabije i u Sahari (tri do četiri gornjoordovicijska glacijalna intervala). Kontinentalne oledbe izazvale su „nagle“ globalne padove morske razine, a to je uzrokovalo drugo najveće masovno izumiranje u Zemljinoj povijesti. Uzrok izumiranja je zahlaĎenje svjetskog mora. Početkom silura globalna morska razina počela je rasti kao posljedica otapanja kontinentalnog leda na Gondwani, da bi koncem silura došlo do globalnog pada morske razine i do regresije na kontinentalnim prostorima. Obilje silursko-devonskih grebena ukazuje da je klima bila relativno topla i mjestimično vrlo suha. Najznačajnija paleogeografska karakteristika devona je postojanje Starog crvenog kontinenta (nazvanog po devonskim sedimentima na prostoru UK). Stari crveni kontinent formiran je kada su Laurencija i Baltika kolidirale, čime je nestao Iapetus. Taj proces kolizije Laurencije i Baltike nazivamo kaledonska orogeneza. Kaledonskom orogenezom spojeni su kontinentalni prostori Škotske i Engleske u današnju Veliku Britaniju, a kaledonidi su nastali i u zapadnoj Skandinaviji i na prostoru istočnoga dijela Sjeverne Amerike. Kolizija na prostoru Grenlanda i Skandinavije započela je tijekom donjega i srednjega silura, a u prostoru današnjih Apalača započela je tijekom srednjega devona. Potkraj devona razmak izmeĎu Staroga crvenoga kontinenta i Gondwane na jugu bio je prilično uzak. Gondwana se u to vrijeme nalazila oko Juţnoga pola. Gornji paleozoik obuhvaća periode karbona i perma. Tijekom karbona biljke su imale do tada neviĎeno rasprostiranje, bogatstvo oblika i značaj u akumulaciji organske materije od koje su nastala najveća leţišta ugljena. Krajem perma došlo je do najvećega izumiranja ţivoga svijeta u Zemljinoj povijesti (izumrlo je oko 95 % marinskih i oko 70 % kopnenih organizama). Uzroci izumiranja su sloţeni. Do izumiranja je došlo zbog periodičkog mijenjanja klimatskih uvjeta (povremeno jako topla, povremeno jako hladna klima) i sprege klimatskih promjena s drugim uzrocima (vulkanske erupcije u Sibiru; efekt staklenika zbog velike količine CO2, metana i vodene pare u atmosferi; udari meteora prije 251 mil. godina; formiranje Pangee-na ogromnom jedinstvenom kontinentu unutrašnjost je bila suha i vruća, a više geografske širine hladne i suhe). Tijekom donjega karbona kontinentalni prostori bili su blizu jedan drugom. Stari crveni kontinent nalazio se sjeverno od Gondwane, a razdvajao ih je oceanski prostor Paleotethysa. Sjevernim dijelom Starog crvenog kontinenta prolazio je ekvator i to je bio prostor na kojemu su se (kao i u devonu) formirale znatne količine ugljena (posebice u istočnom dijelu). Na Gondwani koja se nalazila oko Juţnoga pola, od srednjega karbona formirali su se prostrani kontinentalni ledenjaci koji su se odrţali sve do početka gornjega perma. Na šelfnim područjima tijekom donjega karbona taloţen je vapnenac. Tijekom srednjega karbona Gondwana se nastavila kretati prema sjeveru, što je tijekom gornjega karbona uzrokovalo zatvaranje zapadnog dijela Paleotethysa i koliziju sa Starim crvenim kontinentom. Kolizijom ova dva kontinenta došlo je do početka hercinske (variscičke) orogeneze, kojom su na gondwanskoj strani izdignuti Mauritanidi (planinski lanac u Maroku i Zapadnoj Sahari), na laurencijskoj strani juţni Apalači i Ouachita planine, a na prostoru Europe hercinidi. Tijekom srednjega i gornjega perma i Sibirija je kolidirala sa Starim crvenim kontinentom čime je izdignut Ural. Tako su se tijekom gornjega paleozoika postojeći kontinenti pribliţili su jedan drugome, da bi se krajem paleozoika i početkom mezozoika spojili u jedinstveni kontinent Pangeu, kojega je okruţivao jedinstveni ocean Panthalassa. Sjeverni dio Pangee naziva se Laurazija (Stari crveni kontinent + Sibirija + Kina), a juţni i dalje Gondwana. Na Pangei su postojale velike temperaturne razlike izmeĎu ekvatorskih i polarnih dijelova. Kontinentalni ledenjaci Gondwane proširili su se do 30° j.g.š. i to je bio prostor srednjokarbonsko-srednjopermske oledbe Gondwane (bila je duţa i intenzivnija od gornjoordovicijske). Krajem perma klima je postala sve toplija, tope se ledenjaci i more preplavljuje niţe dijelove kopna. Mezozoik se dijeli na tri perioda: trijas, juru i kredu. Početkom trijasa Pangea poprima konačan izgled i ima maksimalnu površinu. Pangea se prostirala s obje strane ekvatora. Na zapadu se nalazio ocean Panthalassa, a na istoku zaljev tog oceana – Paleotethys. Od

gornjega trijasa Pangea se počela fragmentirati pa je prije kraja jure Gondwana bila odvojena od Eurazije oceanskim prostorom. Tijekom krede fragmentiranje je napredovalo i kontinentalni fragmeti počeli su poprimati današnji obris i raspored. Početkom trijasa ţivi svijet počeo se obnavljati. Najdramatičniji dogaĎaj u kopnenom ţivotu mezozoika je nagli i raznovrstan razvoj dinosaura, naročito tijekom jure. Trijas je bio period tople klime (u unutrašnjosti Pangee klima je cijele godine bila topla i suha, a obalni dijelovi su bili pod utjecajem monsuna). Tijekom trijasa nije bilo ledenih kapa, morska razina je bila niska i nije dolazilo do većih oscilacija morske razine. Fragmentaciju Pangee objašnjava teorija o tektonici ploča. Već u donjem permu nekoliko šelfnih karbonatnih dijelova sjeveroistočnog gondwanskog dijela Pangee riftovanjem se odvojilo od kontinenta i krenulo prema sjeveroistoku, tj. prema eurazijskom dijelu Pangee. Od tih šelfnih fragmenata najznačajniji je bio „arhipelag“ tzv. Cimmeria blokova, čiji fragmenti danas izgraĎuju Tursku, Iran, Afganistan, Tibet i Maleziju. Na prostoru cimerijskog riftovanja unutar Paleotethysa počinje otvaranje novog Tethys oceana, koji se tijekom trijasa pribliţavanjem arhipelaga cimerijskih blokova eurazijskom dijelu Pangee sve više otvarao i postupno zamijenio oceanski prostor Paleotethysa. No, tijekom trijasa na dnu Tethysa nije bilo oceanske kore (još je bio epikontinentalno more). Tijekom gornjeg trijasa na sjeverozapadu Pangee stvara se novi riftni prostor. Tijekom srednjeg trijasa zbog riftovanja odvaja se od Gondwane dio šelfnog prostora i taj mikrokontinent naziva se Jadranska mikroploča. Tijekom donje jure jadranska mikroploča diferencirala se na plitkovodne platforme: Jadransko-Dinarsku, Apulijsku i Apeninsku izmeĎu kojih su bila dubokomorska korita. IzmeĎu Jadransko-dinarske i Apulijske platforme nalazio se Jadranskojonskibazen. Tijekom donje jure počelo je i spuštanje sjeveroistočnog dijela Jadransko-Dinarske platforme. Tijekom donje i srednje jure te tijekom krede platforme nekadašnjejedinstvene Jadranske mikroploče kretali su se ispred Gondwane prema Euraziji i počinjusubducirati prema Euraziji. Konačnom kolizijom struktura Jadransko-Dinarske karbonatneplatforme sa strukturama Eurazije, počevši od mlaĎeg eocena, izdiţu se Dinaridi. Tijekom donje jure riftovanje na prostoru Tethysa i Pangee izazvalo je postupno pucanje Pangee u smjeru zapada. Riftnu dolinu koja se pruţa prema oceanu Panthalassa postupno preplavljuje more. Time se tijekom donje i srednje jure izmeĎu gondwanskog i eurazijskog dijela Pangee otvara novi ocean – Atlantski ocean. Tijekom srednje jure Pangea u potpunosti puca i odvajaju se gondwanski i eurazijski dio. Tijekom gornje jure bivši eurazijski dio Pangee počinje rotirati u smjeru kazaljke na satu, a bivši gondwanski dio obrnuto od kazaljke na satu. Time počinje zatvaranje oceanskog prostora Tethysa. Udaljavanjem eurazijskog od gondwanskog dijela bivše Pangee, uz sjeverozapadnu obalu Sjeverne Amerike počinje subdukcija i nevadska orogeneza uz formiranje planina Stjenjaka i Sierra Nevade. Istovremeno s jurskim otvaranjem centralnog Atlantika na gondwanskom prostoru, s istočne strane današnje Afrike te na rubnom prostoru današnje Antarktike i Madagaskara dolazi do riftovanja, što označava početak otvaranja Indijskog oceana. Kreda je treći period mezozoika u kojemu dolazi do raspada Gondwane, podizanja globalne morske razine (bila je najviša tijekom cijeloga fanerozoika, cca 200 m viša nego danas), velike rasprostranjenosti plitkomorskih sedimenata i na kraju do masovnog izumiranja organizama (npr. dinosaura). Koncem krede iz Gondwane su se formirali zasebni fragmenti: Juţna Amerika, Afrika i Indija, dok su buduće cjeline Australija i Antarktika ostale spojene (ali odvojene od J. Amerike i Afrike). Tijekom donje krede, odvajanjem J. Amerike od Afrike otvara se juţni dio Atlantskog oceana i marinski prostor Meksičkog zaljeva. Početkom krede, dok su još današnja Sjeverna Amerika, Grenland i Eurazija bili spojeni, današnji Arktički ocean bio je odvojen od Atlantika. Do njihovog povezivanja došlo je u gornjoj kredi kada se riftovanjem raspala veza izmeĎu Sjeverne Amerike i Eurazije. Na području Tethysa, tijekom gornje jure i donje krede, zbog uznapredovalog kretanja Afrike prema SI i istovremenog kretanja Eurazije u smjeru kazaljke na satu, započinju subdukcijski procesi na sjevernom rubu Tethysa tj. ispred eurazijskog kontinentalnog prostora. Daleko ispred Jadransko-Dinarske karbonatne platforme krajem jure i početkom krede započeli su procesi subdukcije, čime započinje i zatvaranje Tethys oceana. Čitav prostor dinarskog dijela Tethysa obiljeţili su kompleksni tektonski pokreti i kompleksna sedimentacija. Tijekom gornje krede Jadransko- Dinarska platforma sve se više pribliţava Euraziji.

Kenozojska era je razdoblje u kojemu su kontinentalni prostori Zemlje poprimili današnji izgled i raspored i razvio se ţivi svijet kojega danas znamo. Kenozojska era dijeli se na dva perioda, na paleogen i neogen (tercijar i kvartar su subere kenozoika). Kenozoik je razdoblje značajnih pokreta tektonskih ploča i otvaranja oceana (oko 50% današnje oceanske kore nastalo je u kenozoiku, posebice u Indijskom i Atlantskom oceanu). Tijekom širenja Atlantika Sjeverna Amerika pomiče se na sjeverozapad i smiče uz Pacifičku ploču u području današnje Kalifornije. Orogenetske aktivnosti i vulkanizam uz zapadne obale obiju Amerika rezultirale su u neogenu formiranjem panamske prevlake i spajanjem obiju Amerika odnosno odvajanjem Pacifika i Atlantika. Tijekom paleogena nastavlja se riftovanje sjevernog Atlantika, puca veza izmeĎu Europe i Sj. Amerike (razdvajaju se Grenland i Skandinavija). Azija i Sj. Amerika tijekom paleogena ostaju vezane Beringovim „mostom“ koji je omogućio migraciju ţivoga svijeta iz Azije u Ameriku i obratno. Tijekom paleogena otvorilo se i Crveno more izmeĎu Arabije i Afrike. Najdramatičniji paleogenetski tektonski dogaĎaji bili su kolizija Afrike i Indije s Eurazijom. To je na europskom dijelu tetijskog prostora uzrokovali izdizanje Alpa, Dinarida i Helenida, a u azijskom Himalaja. Ti dogaĎaji predstavljaju alpsku orogenezu. Tijekom paleogena diferenciraju se klimatski pojasevi. Tijekom eocena na kontinentima rastu bujne tropske i suptropske šume. Koncem eocena klima globalno zahladnjuje što je uzrokovano tektonskim pokretima (odvajanje Australije i Antarktike riftovanjem). Antarktika se odvojila i od Australije i od Juţne Amerike, a kroz novootvoreni riftni prostor zbog Coriolisove sile i njome uzrokovanog smjera puhanja juţnih vjetrova, uspostavlja se kruţno kretanje hladnih struja oko Antarktike u smjeru kazaljke na satu (cirkumantarktički vodeni krug). Okruţenost Ankarktike hladnim strujama uzrokovala je njezinu oledbu koja traje do danas. Formiranje ledenog pokrova Antarktike na granici eocen-oligocen uzrokovalo je sniţavanje morske razine da bi klima ponovo zatoplila i podigla se morska razina tijekom donjeg oligocena. No, klima više nikada nije postala tako topla kao u eocenu. To je utjecalo na promjenu vegetacije. Tropske šume „spuštaju“ se u niţe geografske širine, a ostali dijelovi kontinenata prekrivaju savane. U sjevernom dijelu Atlantika prestaje riftovanje izmeĎu Grenlanda i Sjeverne Amerike, a izmeĎu Grenlanda i Eurazije se nastavlja (traje i danas, oko 2,5 cm godišnje). Kroz taj riftni prostor izmeĎu Grenlanda i Eurazijepočinju teči hladne vode što je pridonijelo globalnom zahlaĎenju klime na prelazu eocenoligocen i sniţavanju morske razine (globalni morski nivo bio je niţi nego danas). Neogen se dijeli na četiri epohe: miocen, pliocen, pleistocen i holocen. Iz oligocena u miocen nastavlja se hladna i suha klima koja je omogućila bujan razvoj savanskih trava. Neogenski ekosistem obiljeţio je daljnji razvoj primata. Primati su se pojavili još u oligocenu. Primati se dijele u dva podreda: Prosimidi i Antropoidi. Antropoidi se dalje dijele na majmune novoga svijeta (širokonosne majmune), majmune staroga svijeta (uskonosne majmune), čovjekolike majmune i Hominide. S početka pliocena datiraju najstariji fosilni ostatci čovjekolikih majmuna i Hominida. Krajem miocena globalna morska razina pala je za 50-tak metara zbog oledbi na Antarktici. Ovaj dogaĎaj izolirao je Sredozemno more i uzrokovao njegovo povremeno isušivanje. ZahlaĎenje je zahvatilo veći dio juţne polutke dok je na pacifičkoj obali Sjeverne Amerike nastupilo zatopljenje. Početkom pliocena globalna morska razina je porasla i bila viša nego danas. Potkraj pliocena (prije oko 3 mil. god.) nastupilo je „ledeno doba“ koje traje i danas. Najčešće zabiljeţeni tragovi oledbi su na sjevernoj hemisferi iz razdoblja pleistocena (4 glavna razdoblja oledbi ili glacijala su Günz, Mindel, Riss, Würm, a izmeĎu njih su 4 razdoblja bez kontinentalnih oledbi ili interglacijali). Posljednje glacijalno razdoblje započelo je prije 100 000 godina, maksimum doţivjelo prije 18 000 godina, a topljenje ledenih pokrova dogodilo se izmeĎu 15 000-8000 godina. Danas postoje samo dva kontinentalna ledena pokrova slična pleistocenskim (manji koji pokriva Grenland i veći na Antarktici). Tijekom pleistocenskih glacijala volumen prisutnoga leda bio je tri puta veći nego danas, a ledeni pokrovi bili su prosječnih debljina oko 2 km. Velik dio vode bio je vezan u tim ledenim pokrovima pa je morska razina bila niţa za 100-120 m. Sjeverni Atlantik bio je uvelike zaleĎen, a Golfska struja imala je drugačija obiljeţja.

Niska i Visoka Afrika U reljefno-geološkoj strukturi Afrika je vrlo jednostavan kontinent. Najveći dio Afrike, osim krajnjeg sjeverozapadnog (Atlas) i jugoistočnog dijela (Drakensberg), dio je prakopna Gondvane. Ostatak Gondvane je i Madagaskar. Tijekom duge geološke prošlosti radom vanjskih sila veliki dio Gondvane je sniţen i zaravnjen, a radom unutrašnjih sila stara masa je razlomljena u više dijelova. Neki dijelovi su izdignuti u gorja dok su drugi potonuli stvarajući zavale. Duţ rasjednih pukotina došlo je do izlijevanja lave i nastanka vulkana. Krajnji sjeverozapadni i juţni dijelovi pripadaju mlaĎem nabiranju. Atlaske planine preteţno su sastavljene od stijena nastalih u srednjem tercijaru, a Kapske planine od stijena nastalih nabiranjem izmeĎu devona i tercijara. Prekambrijske i paleozojske stijene „ugraĎene“ u reljef Afrike osigurale su golema i raznovrsna prirodna bogatstva koja su temelj budućeg gospodarskog razvoja Afrike, a u prošlosti su privlačila brojne europske kolonijalne sile. Najstarije stijene potječu iz razdoblja prije 3,2 milijarde godina. Naknadnim pokretima su poremećene, denudirane i metamorfozirane pa su bogate rudama (uglavnom su to kristalasti škriljci, graniti i gnajsevi). Većina tih prastarih stijena je pokrivena mlaĎim sedimentima, osim u zapadnoj Africi, Kongu, dijelom u unutrašnjosti Sahare i na visokim ravnjacima JZ i JI Afrike gdje izbijaju na površinu. Postkambrijska nabiranja i rasjedanja omogućili su lokalno prodiranje mora i jezera u kojima se na staru podlogu taloţio mlaĎi sedimentni pokrov. Sedimenti su različite starosti. Od krede na rubove kontinenta prodirala su mora u kojima su se taloţili sedimenti. U taloţinama krednih i tercijarnih mora Nil je usjekao dolinu, a te se taloţine nalaze osim na sjeveru Afrike još i u Somaliji, na zapadu Madagaskara, na obalama zapadne i juţne Afrike. To je dokaz da je Afrika već u vrijeme njihova nastajanja imala današnji oblik. U vrijeme tercijarnog nabiranja došlo je do komadanja kontinenta. Stvorene su gromadne planine i tektonska ulegnuća. Izdvajaju se srednjoafrički i istočnoafrički tektonski jarak koji su se počeli oblikovati u miocenu, a uz njih stoţasti vulkani. Uz rasjede su nastale vulkanske planine (Kilimandţaro, Kamerun) i vulkanski pokrovi golemih prostranstava (Etiopija, istočnoafričko jezersko područje, HaruĎ u libijskom dijelu Sahare). Pleistocen su obiljeţile smjene vlaţnih i suhih razdoblja. U vlaţnijim razdobljima nastali su brojni erozivni oblici, koji se danas nalaze u suhim područjima. Ti relikti iz vlaţnijih razdoblja zovu se vadiji. Samo oko 15 % površine Afrike niţe je od 200 metara, a samo 2,3% površine više je od 2000 metara. Dakle, Afrika je kontinent s malo nizina i malo visokih planina. Prevladavaju prostori visine od 200 do 2000 m (82,6% površine), s prostranim zavalama, meĎusobno odvojenim višim pregradama. Zavale su graĎene preteţno od mlaĎih i rastresitih sedimenata i naplavina, a pregrade se sastoje ili od stare ogoljele kristalinske mase ili su te mase prekrivene sedimentnim pokrovom. Prema nadmorskoj visini razlikujemo Visoku i Nisku Afriku. Granica prolazi od ušća rijeke Kunene do sredine Crvenog mora. Sjeverozapadno od te granice je Niska, a jugoistočno je Visoka Afrika. U Niskoj Africi visine uglavnom ne prelaze 500 m, ali nema prostranih nizina. Izdvajaju se visoravan Sudan, zavala Konga, zavala Čada i Sahara. Krajnji sjeverozapadni dio čine mlade ulančane planine Atlas, a mjestimično se u Niskoj Africi izdiţu osamljene gore. Atlas je najkompaktnije planinsko područje Niske Afrike. Nazvan je po Atlasu, jednom od Titana u grčkoj mitologiji koji se borio protiv Zeusa, pa je za kaznu morao nositi nebeski svod. Dio je Alpskog pojasa, odnosno mlade Europe. Sastavom, graĎom i izgledom je „stranac“ u Africi. Od obale Atlantskog oceana u Maroku do rta Tib u sjeveroistočnom Tunisu pruţa se u smjeru jugozapad-sjeveroistok u duljini od oko 2000 km. Dva glavna niza su Tell Atlas i Saharski Atlas. Tell Atlas pruţa se uz obalu Sredozemnog mora od sjeveroistočnog Tunisa do rta Moulouya, a dalje na zapad nastavlja se Ar-Rif, koji se strmo ruši u Sredozemno more. Saharski Atlas se pruţa od sjeveroistočnog Tunisa prema unutrašnjosti i s juţne strane obrubljuje zonu ravnjaka i kotlina u kojima se nalaze šotovi (slana jezera). U jugozapadnom Maroku Saharski Atlas pruţa se u tri dijela: Srednji, Visoki i Anti Atlas. U Visokom Atlasu je najviši vrh cijelog sustava, Toubkal (4165 m). Osim juţnog dijela Saharskog Atlasa, sustav je izdignut tercijaru i pripada najmlaĎim dijelovima afričkog kopna.

Zbog orografskog efekta prima više padalina, osobito na većim visinama. Od rudnih nalazišta vaţni su olovo, cink, bakar, ţeljezo i fosfati. Najveći dio Niske Afrike zaprema Sahara. To je najveća pustinja na svijetu, površine 9 065 000 km², proteţe se u smjeru istok-zapad više od 5500 km i sjever-jug 1600 km. Poloţena je uz sjevernu obratnicu, od Atlantskog oceana do Crvenog mora, te od Atlasa i Sredozemnoga mora do Sahela. Naziv Sahara (sahra) na arapskom označava pustinju (ţute ili crvene boje jer u Sahari prevladava ţuta i crvenkasta boja pijeska i kamena). Stariji sedimenti i debele naslage pustinjskog pijeska prekrivaju staru kristalinsku masu. Kristalinska masa izbija na površinu u osamljenim planinama Sahare - Ennedi, Tibesti i Ahaggar (Hoggar). Njihovi vulkanski vrhovi dosiţu visinu od 1500 do 3000 metara. Kristalinske planine i izdignute sedimentne naslage oko njih čine planinsku Saharu. Ona je disecirana strmim jarugama, to su suhi vadiji čiji se postanak objašnjava vlaţnijom klimom pleistocena. Niska Sahara se pejzaţno vrlo razlikuje zbog različita sastava. Hamada (ili tassili na berberskom jeziku) je kamena pustinja u kojoj prevladavaju ogoljeli kameni horizontalni sedimentni slojevi. Serir je pješčana pustinja vrlo valovita izgleda i grubljeg sastava jer je finije čestice odnio vjetar (deflacija). Reg je prostrana nizina u naplavnom materijalu koji su donijeli vadiji. Ni ta područja nemaju finijeg materijala, ali tu već ima nešto vegetacije zbog blizine vode temeljnice. Finiji materijal je ograničen samo na rubove naplavina. Tu se voda donesena vadijima duţe zadrţava pa se na takvim mjestima stvaraju slane glinovite i podvodne nizine šotovi. Erg je prava pješčana pustinja. To su najsuši i najneprohodniji dijelovi Sahare. Glavna su im područja na zapadu Sahare i u Libijskoj pustinji. Te krajeve izbjegavaju i karavanski putovi. Pješčane dine mogu biti visoke i do 200 m, a vjetar ih u jednom danu moţe pomaknuti do 10 m. Osim svjetski značajnih leţišta nafte i zemnog plina, u Sahari su i leţišta mangana, ţeljezne rude, bakra, urana, platine i dijamanata. Naselja se zbog suhe i vruće pustinjske klime te oskudice vode, nalaze samo u oazama: Kufra, Siwa, Faijum i Tidikelt. Kroz Saharu prolaze vaţni karavanski putovi koji spajaju Sjevernu i subsaharsku Afriku. Jedan od vaţnijih prolazi od Dţelfe zapadno od masiva Ahaggar i kroz oazni grad Tamanrasset prema Kanou (sjeverna Nigerija). Sahara se proteţe kroz današnje drţave Maroko, Alţir, Tunis, Libija, Egipat, DAR Sahara, Mauretanija, Mali, Niger, Čad i Sudan. Visoravan Sudan i Sahel Na Saharu prema jugu nastavlja se područje Sudan. Sastavom je slično Sahari, ali su pustinjski pješčani nanosi ograničeniji, a veće prostranstvo zapremaju naplavine uz tokove. U ovom je prostoru najveća Čadska zavala. Od porječja Bijelog Nila odvojena je planinskim područjem Darfura, koje je u jezgri sastavljeno od starih kristalinskih stijena. Takav se sastav nastavlja prema sjeveroistoku u niskom Nubijskom pragu koji prelazi preko Nila. U njegovu kristalinsku osnovu Nil se usjekao u obliku uskih sutjeski s brojnim brzacima (kataraktima). Kristalinske stijene nastavljaju se do Crvenog mora i uz njegovo zapadno obalno područje čine visočje do 2 200 m nadmorske visine. Zapadni rub Čadske zavale odnosno razvoĎe prema Nigeru takoĎer je kristalinskog sastava, a najveću visinu kraj dosiţe u ravnjaku Jos. Zapadno od tog razvoĎa do Atlantskog oceana prostire se prostrani ravnjak Sudan, čija je juţna polovica preteţno sastavljena od pretkambrijske osnove, a sjeverna od paleozojskotrijaskog sedimentnog pokrova. Rijetke su visine preko 500 m, a gorja jedva prelaze 1000 m. Najviše je Gvinejsko visočje. Juţno od Sudana je zavala Konga, najveća zavala Afrike. Zatvorena je istočnoafričkim ravnjakom na istoku, Šabom (Katangom) na jugu, juţnogvinejskim visočjem na sjeveru koje prelazi u vulkansko gorje Kamerun. Zavala je preteţno ispunjena pješčenjacima i mladim riječnim naplavinama, naročito na visinama od 200 do 400 metara. Samo na rubovima i glavnim pragovima unutar zavale izbija na površinu stara kristalasta jezgra. Zavala je golemo slijevno područje rijeke Kongo.

Kilimanjaro Kilimanjaro je vulkanska planina smještena na samoj granici Kenije i Tanzanije. Sastoji se od tri vulkanska kratera: Shira (4006 m), Mawenzi (5355 m) i najviši je Kibo (5895 m). Najviša točka na Kibu je Uhuru. Iako je tek 320 km udaljena od ekvatora, vrhovi su prekriveni vječnim snijegom i ledom. Naziv na afričkom jeziku svahili znači «svjetleća planina», a plemena Masai koja ţive u podnoţju Kilimanjara zovu ga Oldoinyo Oibor ili u prijevodu «bijela planina». Na Kilimanjaro prvi se, 1899. godine, popeo Hans Mayer, njemački znanstvenik. Visoka Afrika zaprema najveći dio istočnog i juţnog dijela kontinenta. Niţa zona 600 do 700 m izmeĎu rijeke Sobat (desne pritoke Nila), jezera Turkana (Rudolfova jezera) i rijeke Jube razdvaja etiopsko-somalijsko područje od istočno-afričkog jezerskog ravnjaka, a donji tok Zambezija odvaja istočnoafrički jezerski ravnjak od juţnoafričkog visočja. Etiopsko-somalijsko područje razdvaja istočnoafrički tektonski jarak. Zapadno od njega je etiopski ravnjak visok 2000 do 3000 m, a iznad su pojedine planine više do 4 600 m. Ravnjak je od susjednih područja odvojen visokim i strmim odsjecima koje su vodeni tokovi veoma nagrizli. Osnova mu je od kristalinskih stijena pretkambrijske starosti. Na njoj su znatni vulkanski pokrovi (300 do 3000 m debljine) koji daju plodno tlo izuzetno vaţno za privredni ţivot zemlje. Somalijsko visočje je istočno od istočnoafričkog tektonskog jarka. Izduţeno je pravcem jugozapad-sjeveroistok. Od najviših dijelova (3000-3600 m) strmo se spušta prema sjeverozapadu, a blago prema jugoistoku. Osnova mu je od kristalinskih stijena, ali bez vulkanskog pokrova. Staru masu prekrivaju jurski sedimenti horizontalnog poloţaja. Zato su tla na njemu manje plodna. Istočnoafrički jezerski ravnjak je reljefna cjelina izmeĎu zavale Konga i Indijskog oceana. Uz oceansku obalu se strmo izdiţe. Obalna nizina preteţno se sastoji od sedimentnih stijena. Jezgru ravnjaka čine kristalinske stijene pokrivene znatnim vulkanskim pokrovom. Na 1000 do 1500 m nalazi se zavala okruţena s dva niza rubnih planina smještenih uz istočnoafrički i srednjoafrički tektonski jarak. Rubne planine izdiţu se do 2000 ili 3000 m, a najviši vrhovi su znatno viši. Duţ srednjoafričkog jarka izdiţe se Ruvenzori (5119 m) koji nije vulkanskog porijekla. Potonule dijelove srednjoafričkog tektonskog jarka ispunjava niz jezera: Albertovo, Mabuto Sese Seku (Edvardovo), Kivu i Tanjganjika, čije dubine upućuju na tektonski postanak njihovih bazena. Jezero Tanganjika je duboko 1435 m, to je kriptodepresija jer mu je dno ispod razine Indijskog oceana. Uz istočnoafrički tektonski jarak izdiţu se vulkanske planine Mount Kenija (5199 m-drugi najviši vrh Afrike), Elgon i Kilimanjaro. Najpoznatija je Kilimanjaro s vrhom Uhuru (na krateru Kibo, 5895 m), koji je i najviši u Africi. U sjevernom dijelu zavale je prostrano ali plitko Viktorijino jezero (75 m). Juţni dio istočnoafričkog jezerskog ravnjaka je sloţeniji jer se to oba tektonska jarka spajaju Njaško visočje u kojem je potolina Malavi jezera (Njasa=jezero), dubokog 786 m (i to je kriptodepresija). Juţnoafričko visočje je visine 900 do 1000 metara. U osnovi su kristalasti škriljci prekriveni paleozojskim sedimentima. Na rubnim dijelovima visočja djelomično izbija na površinu kristalinska osnova. Na površini prevladavaju paleozojski sedimenti i bazaltni pokrovi. Središnji dio visočja je blaga zavala u kojoj je polupustinja Kalahari. Viši i rubni dijelovi visočja strmo prelaze u obalne nizine. Stoga je obalnim nizinama širina samo do 200 km, a šire su na istoku nego na zapadu. Teţak je prijelaz s obale u unutrašnjost jer su visoka rubna područja jako nagrizena tokovima. Najlakše veze su preko Kapskih planina. Prijelaz tu olakšavaju dvije reljefne stepenice, Veliki i Mali Karoo (Karu). Klima Na klimu Afrike utječu brojni klimatski čimbenici: geografski smještaj kontinenta, oblik kontinenta, polja tlaka zraka (Azorska anticiklona, Anticiklona Svete Helene, Mauricijska anticiklona, monsunska dolina), morske struje (Kanarska, Bengvelska, Mozambička, Agulhaska), Sredozemno more (odnos kopna i mora), reljef (nadmorskom visinom i pruţanjem).

Ekvator dijeli Afriku na dvije gotovo jednake polovice. Veći dio Afrike smješten je na sjevernoj hemisferi, manji dio na juţnoj hemisferi. Kroz sjevernu i juţnu Afriku prolaze sjeverna i juţna obratnica. Najveći dio Afrike smješten je u ţarkom pojasu u kojem se visina Sunca ne spušta ispod 43°. Stoga je zagrijavanje jako pa je Afrika najtopliji kontinent. Samo su krajnji sjeverni i juţni rubovi kontinenta u umjerenom pojasu. Vanjske granice tropa (područja s gotovo zatvorenom cirkulacijom tropskog zraka) otprilike su na 30° sjeverne i juţne širine, što znači da samo krajnji sjeverni i juţni rubovi kontinenta imaju suptropske karakteristike. Tematska karta siječanjskih izotermi: U siječnju najviše temperature zraka (>27 °C) imaju obala Gvinejskog zaljeva, zavala Kalahari, obala Indijskog oceana i obale Madagaskara. Većina tropske i jućne Afrike ima srednje mjesečne temperature siječnja od 21 °C do 27 °C. Od sjeverne obratnice prema obali Sredozemnog mora temperature se postupno sniţavaju, a najniţe su na obroncima planine Atlas. Tematska karta srpanjskih izotermi: U srpnju se najviše zagrije područje sjeverne Afrike oko sjeverne obratnice u kojem srednje srpanjske temperature prelaze 32 °C. Područje Sahare i afričkog roga ima srednje srpanjske temperature od 27 °C do 32 °C. Od juţnog ruba Sahare, temperature se postupno sniţavaju prema jugu Afrike i s porastom nadmorske visine u istočnoj Africi. Najniţe srednje srpanjske temperature imaju Kapske planine (niţe od 10 °C). Vanjske granice tropa odgovaraju zonama visokog tlaka zraka iz kojih u niţim visinama prema ekvatoru struje tzv. pasati. Zbog rotacije Zemlje oni na sj. polutki pušu iz smjera sjeveroistoka, a na juţnoj iz smjera jugoistoka. U većim visinama u suprotnom smjeru pušu antipasati koji ekvatorski zrak nose prema vanjskim granicama tropa. To je kompenzacija pasatima izgubljenih zračnih masa. U tropskom području prevladavaju vertikalna strujanja zraka koja uzrokuju vjetrove manjih jačina i promjenljiva pravca, pa je tropsko područje zona tišina (kalma). Afričko kopno je trokutastog oblika. Zbog suţavanja prema jugu, juţni dio je pod većim utjecajem mora nego sjeverni dio. Iako Afriku okruţuju topli Indijski ocean i toplo Sredozemno more, veći dio Afrike prima premalo padalina. Na sušnost sjeverne Afrike utječu geografski smještaj, oblik kontinenta, Azorska anticiklona, hladna Kanarska struja i reljef (zavjetrina Atlasa). Morska voda koju nosi Kanarska struja hladnija je od zraka pa je minimalno isparavanje. Iz središta Azorske anticiklone zrak struji prema sjevernoj Africi. Budući da nema uvjeta za ciklogenezu, sjeverna Afrika je izrazito suhi dio kontinenta. Na obroncima Atlasa javlja se orografski efekt. Sušnosti sjeverne Afrike pridonosi i činjenica da je ljeti voda Sredozemnog mora hladnija od zraka, nema uvjeta za ciklogenezu. Prelaskom preko sjeverne Afrike, sjeveroistočni pasat se zagrijava i povećava sušnost sjeverne Afrike. Na sušnost juţne Afrike utječu Anticiklona Svete Helene i hladna Bengvelska struja. Kanarska struja je hladna morska struja u istočnom dijelu Atlantskog oceana. Nastaje uz zapadnu obalu Pirenejskog poluotoka kao ogranak Golfske struje, teče uz sjeverozapadnu obalu Afrike u smjeru kazaljke na satu, do obale Senegala, gdje skreće prema zapadu i spaja se sa Sjevernom ekvatorskom strujom. Bengvelska struja je hladna morska struja koja teče uz obalu jugozapadne Afrike. Ogranak je struje zapadnih vjetrova. Teče od juga prema sjeveru i donosi hladniju vodu niţe slanoće, bogatu planktonom. To omogućuje razvoj ribarstva. Brzina struje je 1 do 2 km/h, temperatura površinskog sloja vode zimi 15 do 22 °C, a ljeti od 19 do 26 °C. Gromadne planine i visoravni na istoku Afrike ograničavaju utjecaj Indijskog oceana na uski obalni pojas. U vrijeme ljeta na sjevernoj polutki, na području juţne Azije nastaje prostrano polje niskog tlaka zraka. Jugoistočni pasat koji puše iz Mauricijske anticiklone nakon prelaska ekvatora skreće prema sjeveroistoku (postaje jugozapadni monsun u Aziji) i utječe na suhoću istočne Afrike. Najviše kiše primaju područja uz ekvator. Padaline su uglavnom konvekcijskog postanka (zenitne kiše). Njihov nastanak uvjetovan je poloţajem Sunca u zenitu. Stoga ţarki pojas

sjeverno od ekvatora prima kišu samo tijekom ljeta na sjevernoj polutki, a ţarki pojas juţno od ekvatora samo tijekom ljeta na juţnoj polutki. Od ekvatora prema sjeveru i jugu kiše je sve manje. Na padaline utječu i vjetrovi pasati. Prelazeći preko toplog Indijskog oceana, jugoistočni pasati se navlaţe te Madagaskaru i istočnim obalama Afrike donose kišu (utjecaj Mozambičke i Agulhaske struje). Najmanje je kiše uz obratnice. Velike razlike u godišnjoj količini, prostornom rasporedu i godišnjem hodu padalina, kao i jake fluktuacije od godine do godine, i velike razlike u vremenu pojave kiša te prevladavanje jakih pljuskova nad redovitim i stalnim kišama, glavni su razlog klimatskih razlika u Africi. Mozambička struja je topla morska struja u istoimenom kanalu (prolazu). Ogranak je Juţne pasatne struje. Nastaje izdvajanjem iz Juţnoekvatorske struje Indijskog oceana i prelazi u Agulhasku struju. Teče prema jugu duţ afričke obale. Temperatura površinskog sloja vode u siječnju je od 26 do 28 °C, a u srpnju od 22 do 25 °C. Slanost Mozambičke struje je 34,4 do 35,6 ‰, a brzina 1,8 do 2,8 km/h. U takvim prilikama kontrola vode je osnovni problem gospodarstva. U dijelovima Afrike s redovitim padalinama potrebno je odvodnjavanje, a u dijelovima s nedovoljnom količinom padalina i s neredovitim padalinama potrebno je navodnjavanje. Obiljeţja klime uvjetovana su i sustavom zračne cirkulacije na kojega utječu polja visokog tlaka zraka i ekvatorski pojas niskog tlaka zraka. U vrijeme ljeta na sjevernoj polutki polja se pomiču prema sjeveru, a u vrijeme zime na sjevernoj polutki prema jugu. U siječnju je nad sjevernom Afrikom polje visokog tlaka zraka, a nad juţnom polje niskog tlaka zraka. Samo obala uz Sredozemno more je pod utjecajem manjeg polja niskog tlaka zraka. Pod utjecajem tog polja prema Sredozemnom moru struji zrak s Atlantskog oceana i obali sjeverne Afrike donosi zimske kiše. Juţnije je suho zbog polja visokog tlaka zraka koje se spaja s Azorskom anticiklonom i poljem nad jugozapadnom Azijom. Iz tog polja prema jugu puše sjeveroistočni pasat. Intertropska zračna fronta (granica suhih sjeveroistočnih kontinentalnih pasata i vlaţnih jugozapadnih pasata s oceana) proteţe se uz obalu Gvinejskog zaljeva do krajnjeg juga Afrike i od juga Afrike do Etiopskog ravnjaka. Istočna Afrika je pod utjecajem pasata iz jugozapadne Azije. Nad juţnom Afrikom zbog pojačanog zagrijavanja nastaje polje niskog tlaka zraka prema kojemu pušu vjetrovi iz sjeverne Afrike, juţnog dijela Atlantskog i Indijskog oceana. Vjetrovi koji s Atlantika zahvaćaju obale juţne Afrike su suhi, a prelaskom ekvatora mijenjaju smjer, navlaţe se iznad Gvinejskog zaljeva i donose padaline gvinejskom primorju. Vjetrovi (jugoistočni pasati) koji s Indijskog oceana pušu prema obali istočne Afrike mnogo su vlaţniji. Osobito je vlaţno primorje uz Mozambičku i Agulhasku struju. U srpnju polje visokog tlaka zraka iznad Sahare pomakne se nad Sredozemno more pa mediteranska obala Afrike ima suho, vedro i vruće vrijeme. Nad jako zagrijanom Saharom nastaje polje niskog tlaka zraka koje se spaja s poljem niskog tlaka zraka nad juţnom i jugozapadnom Azijom (monsunska dolina). Intertropska zračna fronta u srpnju se pomiče od gvinejske obale prema sjeveru i iz istočne Afrike prema zapadu. Nad juţnom Afrikom nastaje manje polje visokog tlaka zraka (zbog niţih temperatura zraka nad kopnom u vrijeme zime na juţnoj polutki) koje je spojeno s Mauricijskom i anticiklonom Svete Helene. Zbog golemog polja niskog tlaka zraka u srpnju nad Saharom, zrak struji prema Sahari sa Sredozemnog mora, s Atlantskog i Indijskog oceana. Suhe zračne mase sa Sredozemnog mora još se više zagriju nad Saharom i ne donose padaline. Zračne mase koje iz juţne Afrike i juţnog dijela Atlantskog oceana prelaze ekvator, navlaţe se nad Gvinejskim zaljevom i donose kišu zapadnoj Africi i juţnim (višim) dijelovima Sahare. Zračne mase iz juţne Afrike ne donose vlagu atlantskoj obali juţne Afrike jer nastaju nad suhim kontinentom. Obala jugoistočne Afrike je pod utjecajem jugoistočnog pasata koji veće količine padalina donosi Etiopskom ravnjaku. Prelaskom ekvatora jugoistočni pasat postaje jugozapadni vjetar i struji prema monsunskoj dolini. Nailazi na reljefnu prepreku (najviši dijelovi Etiopskog ravnjaka) i izlučuje padaline. Krajnji juţni dio Afrike prima umjerene količine padalina pod utjecajem zapadnih vjetrova. Te su padaline slične zimskim padalinama na mediteranskoj obali sjeverne Afrike.

Poloţaj intertropske zračne fronte ukazuje na prostorni raspored padalina. U siječnju je afrički prostor sjeverno od ekvatora suh, osim uskog obalnog dijela Gvinejskog primorja i mediteranske obale. Prostor juţno od ekvatora je vlaţan, osim uskog obalnog pojasa jugozapadne Afrike. U srpnju je suha sjeverna Afrika sjeverno od intertropske zračne fronte i Afrika juţno od ekvatora. Vlaţna su područja na krajnjem jugu i zapadna Afrika juţno od intertropske zračne fronte. Poloţaj intertropske zračne fronte varira od godine do godine i za vrijeme prijelaznih godišnjih doba. To utječe na duljinu kišnog razdoblja i na pojavu suše. Klimatsko-vegetacijska područja Klimu Afrike karakteriziraju visoke temperature i vrlo nejednaki raspored padalina. Zbog toga se od ekvatora prema sjeveru i jugu više-manje pravilno izmjenjuju klima i biljni pokrov. Te pojaseve specifičnih prirodnih obiljeţja (kompleks klime, tla, biljnog pokrova i ţivotinjskog svijeta) i uvjeta ţivota nazivamo klimatsko-vegetacijski pojasevi ili zone. Prašumska i savanska klima Uz ekvator u zavali Konga, na gvinejskom primorju (obala Gvineje, Siera Leonea, Liberije, Obale Bjelokosti, Gane) i istočnoj obali Madagaskara cijele godine je visoka temperatura (24 °C do 27 °C) i velika vlaţnost (>1500 mm padalina). Nema suhog razdoblja. U godišnjem hodu padalina javljaju se dva maksimuma kao posljedica zenitalnog poloţaja Sunca. Pod utjecajem prašumske klime rastu bujne tropske kišne šume. Tropska kišna šuma sastoji se od više raslinskih slojeva (katova), s najvišim drvećem i do 50-60 m. Stanište je brojnih ţivotinjskih vrsta, posebno kukaca i ptica. Meţu sisavcima izdvajaju se okapi, majmuni (čimpanza, gorila, mandril), leopard. Područje prašumske klime okruţuje područje savanske klime. Savansku klimu ima i obalni dio istočne Afrike. S porastom nadmorske visine i udaljavanjem od ekvatora mijenja se temperatura i količina padalina. Temperature su malo niţe (21°C do 24 °C), a kiša pada samo u ljetnoj polovici godine (750 do 1500 mm; 6 do 9 vlaţnih mjeseci). Tropske kišne šume postepeno prelaze u vlaţne savane. Vlaţna savana prema sjeveru i jugu postupno prelazi u suhu savanu (4 do 6 vlaţnih mjeseci), odnosno listopadna tropska šuma postupno se prorjeĎuje u visoke travnjake s lugovima. Sjevernije i juţnije od suhih savana su trnovite savane s godišnjom količinom padalina 250 do 500 mm, u razdoblju od 2 do 4 mjeseca. Na trnovite savane nastavlja se stepa (zona niskih travnjaka s osamljenim stablima). Uz tokove rastu galerijske šume. U savanama ţivi afrički slon, nosorog, ţirafa, zebra, razne vrste antilopa, lav, leopard, gepard, hijena i šakal, a u rijekama vodenkonj. Baobab Baobab (Adansonia digitata) ili krušno drvo, uz kišobranastu akaciju najkarakterističnije je drvo afričkih savana. Moţe narasti do 30-tak metara u visinu i do 8 metara u promjeru te ţivjeti više tisuća godina. Vrlo je otporno na sušu. Naime, u svom deblu koje ima oblik boce, moţe pohraniti velike količine vode zahvaljujući kojoj raste i u vrijeme devetomjesečne suše. Njegov plod, koje se još naziva »majmunov kruh» sadrţi jestive sjemenke, a iz soka vrenjem moţe se dobiti alkoholno piće. Za kišnog doba baobab se zazeleni. Njegovo lišće se kuha kao varivo, a sušeno koristi kao začin ili za pripremu čaja. Vlakna iz kore koriste se za izradu uţadi. Baobab sluţi i za stanovanje siromašnih obitelji ili pak kao spremište za vodu (moţe se spremiti do 136 000 l vode.) Akacija Akacija je biljka tropskih i suptropskih krajeva, ponajviše iz Australije. Kultivira se i u primorskoj Hrvatskoj gdje cvjeta zimi. Pripada rodu listopadnog i zimzelenog drveća, grmlja i polugrmlja, rjeĎe penjačica iz porodice Leguminosae, potporodice Mimosoideae. Cijeni se kao ukrasna biljka. Iz nekih vrsta akacije ekstrahira se eterično ulje vaţno u industriji parfema, a neke daju različite gume, od kojih je najpoznatija arapska (gummi arabicum) koja se rabi u tehničke i medicinske svrhe. Drvo mnogih akacija cijeni se zbog trajnosti kao

graĎevno drvo, za ţeljezničke pragove i pokućstvo. (U nas se obični bagrem pogrješno naziva akacija, dok se za prave akacije udomaćio pogrješan naziv mimoza). U vlaţnim tropima, zbog cjelogodišnjih visokih temperatura zraka i stalnih padalina, intenzivno je kemijsko raspadanje stijena u dubljim profilima. Tla su siromašna hranjivim česticama (jako ispiranje), alkalična i lateritizirana. Zbog male količine humusa i minerala, tla su smanjene plodnosti i nepovoljna za poljoprivredno iskorištavanje. Krčenjem šuma dolazi do erozije tla. Najraširenije kultivirane biljke su drvne kulture (kokosova palma, kaučukovac, kakaovac, kavovac, mirodije) i poljske kulture (manioka, batata, jam, taro). Dobro uspijevaju riţa, šećerna trska i banana. Stočarstvo je slabo razvijeno zbog brojnih bolesti. U vlaţnoj savani se uzgoj kultiviranih biljaka koncentrira na vlaţni dio godine. Poljske kulture zastupljenije su od drvnih kultura. Ovdje uspijevaju i proso, kukuruz, duhan, kavovac, pamuk. Stočarstvo ima bolje uvjete od stalno vlaţnih tropa. Područje suhe i trnovite savane ima plodnija crveno-smeĎa tla (manje je ispiranje pa je veća količina minerala), ali poljoprivredno iskorištavanje ograničava nedostatak padalina. U trnovitoj savani zemljoradnja nije moguća bez navodnjavanja. Navodnjavanje je oteţano jer rijeke imaju široka korita, što oteţava izgradnju brana i stvaranje vodnih akumulacija. Unatoč svim ograničenjima, područja suhih savana predstavljaju ekološke najpovoljnije dijelove tropskog pojasa za poljoprivredu. Nakon krčenja šume, tlo u suhoj savani izloţeno je eroziji vjetrom i vodom (u vrijeme jakih pljuskova). Drvne kulture imaju još manje značenje nego u vlaţnim savanama. Od poljskih kultura najviše se uzgajaju proso, kukuruz, ječam, kikiriki i pamuk. U trnovitoj savani visok intenzitet isparavanja uzrokuje povećanu slanost tla. U ovoj graničnoj zoni prema pustinji osobito je jak antropogeni utjecaj. Preintenzivna ispaša na mnogim je mjestima posve uništila travu, umjesto koje se širi bodljikavo grmlje. Ako se zbog sječe za ogrjev uništi i to grmlje, preostaju prostrana pusta područja bez vegetacije, izloţena eroziji. Time se potpuno narušava ekološka ravnoteţa i pustinja se širi u nekada korištena i naseljena područja. Na područjima suhe i trnovite savane, odnosno u semiaridnim područjima tropa, vrlo je intenzivan proces dezertifikacije. Dezertifikaciju uzrokuju klimatska kolebanja i negativan utjecaj čovjeka. Područje suhe i trnovite savane na prijelazu prema Sahari naziva se Sahel. U tom je dijelu svijeta najintenzivniji proces dezertifikacije čime se gubi ekološki potencijal i stanovništvo gladuje. Istovremeno u tom su dijelu Afrike visoke stope porasta broja stanovništva, što implicira sve veću potrebu za pašnjačkim i ratarskim površinama. Stepska i pustinjska klima Na savansku klimu prema Sahari, u istočoj Africi i u zavali Kalahari nastavlja se područje vruće stepske klime. Male količine padalina koncentrirane su u ljetnoj polovici godine. Vruću stepsku klimu ima i sjeverni rub Sahare, ali sa zimskim padalinama. Bliţe obratnicama sušna razdoblja su sve duţa, a kiše je sve manje. Nema stabala, a trave su sve niţe. To je područje niskih trava, stepa. U stepama (na suhim travnjacima tvrda lišća) ţive noj, antilope, gnu i dr. Na sjeveru stepski klimatsko-vegetacijski pojas čini Sahel, a na jugu veliki dio Kalaharija. U većem dijelu godine nedostaje vode, a količina padalina je vrlo promjenjiva. Povremene sušne godine uzrokuju dezertifikaciju, pojavu gladi i migracije stanovništva. Vruću pustinjsku klimu s temperaturama najtoplijeg mjeseca višim od 27 °C imaju Sahara, dijelovi Somalijskog poluotoka, Namib, dijelovi Kalaharija. Padalina je manje od 250 mm godišnje, najčešće u neredovitim pljuskovima. Uz sjevernu obratnicu, od Atlantskog oceana do Crvenog mora, prostire se pustinja Sahara. Njezini dijelovi su Nubijska, Arapska i Libijska pustinja. Na jugozapadu kontinenta, uz juţnu obratnicu i pod utjecajem hladne Bengvelske struje nastala je pustinja Namib. U unutrašnjosti juţne Afrike nalazi se zavala Kalahari. Njezin jugozapadni dio je prava pustinja, a ostali dijelovi imaju polupustinjska obiljeţja.

Sahara Površinom od oko 9 milijuna km² (gotovo površina Europe), Sahara je najveća pustinja na svijetu. Proteţe se od Atlantskog oceana do Crvenog mora u duţini od oko 5500 km, dok joj je širina od sjevera do juga oko 1600 km. Zauzima trećinu površine Afrike. Naziv joj potječe od arapske riječi ״es ssahra״ koja označava pustu nizinu ţute ili crvenkaste boje. Naime, u Sahari prevladava ţuta i crvenkasta boja pijeska i kamena. U samo manjem dijelu Sahare je raširena pješčana pustinja koju nazivamo erg. Pješčane dine mogu biti visoke i do 200 m, a vjetar ih u jednom danu moţe pomaknuti do 10 m. Tijekom dana pustinja se jako ugrije (temperatura prelazi i 50 °C) pa čovjeku koji se tamo naĎe bez hrane, vode, hlada i

će biti mrtav. Usprkos visokim temperaturama i vrlo maloj količini padalina (prosječno godišnje oko 50 mm, no zna se dogoditi i da godinama ne padne ni kap kiše). U Sahari je raslinje bujnije samo u oazama, gdje je značajna datulja. Sahara je dom mnogih ţivotinjskih vrsta koje su se prilagodile ţivotu u njoj. Primjer je pustinjska lisica koja toplinu gubi kroz svoje velike uši. Nekad su Saharom lutale antilope i bizoni, a dokaz tome su crteţi s motivima lova pronaĎeni u špiljama. Potječu iz doba od prije oko 11 500 godina kada je Sahara bila vlaţnija i u njoj bujao ţivot. Umjereno topla vlaţna, sinijska i sredozemna klima Jugoistočna obala Afrike ima umjereno toplu vlaţnu klimu, a dijelovi Juţnoafričkog, Jezerskog i Etiopskog ravnjaka sinijsku klimu. Za te klimatske tipove karakteristična je umjerena količina padalina i umjerene temperature. Dijelovi Afrike sa sinijskom klimom imaju vlaţna ljeta i suhe zime (obrnuto od sredozemne klime). U području umjereno tople vlaţne klime razvijeno je plodno tlo pogodno za uzgoj ţitarica i drugih kultura. Dijelovi Visoke Afrike (Etiopski ravnjak i Jezerski ravnjak) imaju plodnija tla zbog vulkanizma i naplavljivanja muljem (područje uz Zambezi, Limpopo). Za Etiopski ravnjak karakteristično je visinsko klimatsko-vegetacijsko zoniranje (slično Andama). Do 1770 m proteţe se vruća zona (Kolla), slijedi umjerena zona (Woina Dega, do 2500 m), svjeţa zona (Dega, do 3700 m) i hladna zona (Čoka, iznad 3700 m). Krajnji sjever i jug Afrike imaju sredozemna obiljeţja. Tamo vlada ugodna sredozemna klima s toplim i suhim ljetima te blagim i kišovitim zimama. Prevladava mediteranska vegetacija i uzgajaju se mediteranske kulture. Sjeverni dio Magreba i dijelovi obale Libije i Egipta po raslinju tvore cjelinu s europskim Sredozemljem. Od prirodne vegetacije tipična je makija i degradirana šuma. Od kultiviranih biljaka uzgajaju se jednogodišnje poljske kulture i drvne kulture (agrumi na sjeveru i jugu, vinova loza na jugu Afrike). U vlaţnijim područjima razvijeno je pašnjačko (transhumantno) stočarstvo, a u suhim područjima nomadsko stočarstvo. Vode Afrike Pod utjecajem klime, u Africi razlikujemo vodom bogata ekvatorska područja i suha suptropska područja. Nejednako bogatstvo voda posljedica je i različitih ciklusa padalina. Oko 35% površine Afrike čine područja bez vanjskog otjecanja. Pustinje i polupustinje, u kojima je isparavanje veće od količine padalina i nema stalnih tokova, su areička područja. Suha područja imaju male tokove koji se gube u močvarama ili jezerima. Takva endoreička područja su zavala Čada s tokom Chari, unutrašnji sljevovi jezera (npr. jezera Turkana), rijeka Okavango s istoimenim močvarama i više područja u Sahari (suhe, plitke i zatvorene zavale ponegdje i šotovi i vadiji). Stalni i veći tokovi pripadaju trima sljevovima. Slijev Sredozemnog mora zauzima oko 12% površine, slijev Indijskog oceana oko 18% površine, a slijev Atlantskog oceana oko 35% površine. Najveća rijeka slijeva Sredozemnog mora je Nil. S Atlasa teku relativno kratki tokovi, ali izuzetno vaţni za ţivot i gospodarstvo u sjeverozapadnoj Africi (npr. Moulouya, Sig, Cheliff, Seybouse, Majardah). Najveće rijeke u slijevu Indijskog oceana su Zambezi i Limpopo. Ostali tokovi su kraći, a pritječu s juţnoafričkog i jezerskog ravnjaka (Juba, Tana,

Rufiji, Ruvuma, Save). U slijevu Atlantskog oceana duljinom toka, veličinom porječja i količinom vode se ističu rijeke Kongo, Niger i Oranje. Navedene rijeke bogate su vodom, posebice Kongo, zbog zenitnih i pasatnih kiša. Ostale značajnije rijeke atlantskog slijeva su Senegal, Gambija, Volta, Ogooue, Cuanza, Cunene. Najveće afričke rijeke (Nil, Kongo, Niger, Zambezi i Oranje) izviru na ravnjacima ili planinskom okviru zavala. Pritoke primaju u zavalama, a na ušću u more oblikuju delte (osim Konga). Kroz rubne uzvisine i pregrade probijaju se sutjeskama i brzacima, što im smanjuje plovnost, ali povećava hidroenergetski potencijal. Afričke rijeke imaju 15% svjetskog hidroenergetskog potencijala. Za sada je nedovoljno iskorišten. Od prapovijesti do danas doline rijeka su područja najvećeg okupljanja stanovništva i ţarišta gospodarstva. Vaţne su za natapanje u suhim područjima, opskrbu stanovništva, plovidbu, dobivanje energije, ribolov i turističku valorizaciju. Nil Nil je najdulja rijeka u Africi i najdulja rijeka na svijetu. Protječe kroz Tanzaniju, Burundi, Ruandu, Kongo, Keniju, Ugandu, Etiopiju, Sudan i Egipat. Ime navodno potječe iz grč. Neilos (lat. Nilus), a označava riječnu dolinu. Nil nastaje iz triju glavnih izvora: Modri Nil i Atbara (izviru na Etiopskom visočju, odvirak su jezera Tana, u području jakih ljetnih kiša) te Bijeli Nil (odvirak Viktorijina jezera, ima stalni tok, protječe kroz močvarno područje Sudd). Glavni tok Nila nastaje kod grada Khartouma u Sudanu (2988 km od mora) spajanjem Bijelog i Modrog Nila. Modri Nil donosi glavnom toku gotovo polovicu sve vode kroz godinu. Za vrijeme poplava nosi velike količine silta s Etiopskog visočja, koji se uglavnom taloţi u Naserovu jezeru iza Asuanske brane, a u prošlosti se u vrijeme poplava taloţio na tlo i pridonosio plodnosti. Od Khartouma do granice s Egiptom Nil protječe uskom dolinom. Od Naserova jezera Nil teče prema sjeveru i od Al Qahiraha (Kaira) utječe u Sredozemno more deltastim ušćem. Delta Nila čini oko 60% egipatskog kultiviranog područja. Vode Nila koriste se za natapanje još od IV. tisućljeća prije Krista. Na Nilu je izgraĎeno nekoliko brana i akumulacijskih jezera od kojih je najpoznatija Asuanska brana. Na Modrom Nilu izgraĎena je brana kraj Sennara, u Ugandi na Viktorijinom Nilu hidroelektrana Owen Falls kod Jinje. Po glavnom toku Nila i kanalima u delti razvijena je plovidba. Zbog intenzivnih kiša u izvorišnom području česte su poplave Nila, posebice u Egiptu. Dolina Nila vrlo je gusto naseljena. Nil je bio osnova procvata stare egipatske civilizacije. Izvor Modrog Nila otkrio je J. Bruce od 1768. do 1773. godine, a 1858. godine J. H. Speke otkrio je da je Bijeli Nil odvirak Viktorijina jezera. Kongo Kongo je druga po duljini rijeka u Africi, a po količini vode i veličini porječja druga rijeka u svijetu. Plovna je u duljini od oko 2800 km (od ušća do grada Matandi 134 km, od Malebo Poola do Stanleyevih vodopada 1690 km te uzvodno od vodopada u duljini od 942 km). Tvore ju dva izvorišna kraka: Luapula i Lualaba, koji izviru na planinskom okviru zavale Konga, na oko 2000 m nadmorske visine. Od juga DR Konga teče prema sjeveru, a u blizini ekvatora zakreće obrnuto od kazaljke na satu. Teče kroz DR Kongo, R. Kongo, Srednjoafričku Republiku, Zambiju, Angolu, Kamerun i Tanzaniju. Nizvodno od Stanleyevih vodopada naziva se Zaire, u Republici Kongo naziv Kongo, a u Angoli Rio Zaire. MeĎu brojnim pritokama izdvajaju se Lindi, Lomami, Mangala, Ubangi, Sangha i Kwa. U Atlantski ocean utječe širokim estuarijem (11 km). Unutar toka koji je širine od 800 m do 16 km (ovisno o količini kiše), nalazi se oko 4000 otoka, od kojih je petnaestak duţih od 16 km. Takve karakteristike toka, kao i brojni vodopadi ograničavaju plovnost rijeke. Golemi hidroenergetski potencijal samo je djelomično iskorišten. Vaţne luke su Kisangani, Matadi i Borna. Uz rijeko Kongo bantu narodi ţive više od 2000 godina. ţivjeli su od ribolova i paljevinske poljoprivrede. Oko 1300. godine bantu narodi osnovali su moćno carstvo Kongo. Od 1482. do 1485. godine portugalski pomorac Diego Cam istraţio je estuarij rijeke Kongo i proglasio portugalsku koloniju. Portugalci su trgovali s carstvom Kongo. Istraţivanja rijeke nastavljena su tek krajem 18. stoljeća. Portugalski istraţivač Francisco Jose de Lacerda upoznao je visoravni Katange 1798. godine, isto su učinili arapski trgovci na prijelazu u 19.

stoljeće. Na istoku zavale Konga trgovinu su kontrolirali Arapi. David Livingstone posjetio je rijeke Luapulu i Lualabu 1871. godine (vjerujući da su one izvor Nila). Prvi istraţivač koji je istraţio rijeku Kongo cijelim tokom je Henry Morton Stanley 1876. i 1877. godine. Za belgijskog kralja Leopola II., od 1879. do 1884. godine osnovao je naselja uz rijeku, organizirao plovidbu na cijelu toka i izgradio cestu oko vodopada na Donjem Kongu, u cilju brţe eksploatacije prirodnih bogatstava. Niger Niger je treća po duljini rijeka u Africi. Smatra se da su joj ime dali Grci. Poznata je po nekoliko imena: Joliba, Mayo, Balleo, Isa Eghirren, Kwarra, Quorra). Izvire u Gvineji, na istočnoj strani visočja Fouta Djallon, 240 km od Atlantskog oceana. Teče prema sjeveroistoku kroz Gvineju i Mali. U srednjem Maliju tvori unutarnju deltu (površine 77 700 km²) koju čine plitka jezera i plovni kanali. Francuzi su 1830. godine započeli program gradnje sustava za natapanje u tom području čime su dobivene velike poljoprivredne površine. Nizvodno od Timbuktua u Maliju Niger zakreće prema istoku, zatim sjeveroistoku i izlazi iz Malija. Protječe kroz drţavu Niger (tvori dio granice prema Beninu) i ulazi u Nigeriju, teče prema jugu i velikim deltastim ušćem ulijeva se i Gvinejski zaljev. Delta Nigera, močvarno područje puno laguna i kanala, površinom je najveća delta u Africi. Najvaţniji pritoci Nigera su Benue, Mafou, Niandan, Milo i Kaduna. Vode Nigera koriste se za natapanje, dobivanje el. energije (najveća brana je Kainji), ribarstvo i plovidbu (plovan je gotovo duţ cijeloga toka za velike brodove 10 mjeseci u godini). Na mnogim je mjestima tok Nigera premošten cestama i ţeljezničkim prugama. Dolina rijeke rijetko je naseljena. Uz rijeku ţive plemena Bambara, Malinke, Songhai i Zarma. U delti Nigera postoje leţišta nafte. U dolini rijeke uzgajaju se riţa, pamuk i povrće. Glavne luke su Koulikoro, Timbuktu, Baro, Onitsha, Burutu i Koko. U delti su vaţni gradovi Port Harcourt i Bonny. U području gornjeg toka Nigera u srednjem vijeku nastala su carstva Mali i Songhai. Tok rijeke istraţivali su škotski istraţivač Mungo Park i 18. st. i Britanci Richard i John Lander u 19. stoljeću. Zambezi Zambezi je četvrta po duljini rijeka u Africi i najveća afrička rijeka koja pripada slijevu Indijskoga oceana. Izvire na sjeveru Zambije, teče kroz Angolu, Zambiju i Mozambik. Na dijelu toka čini granicu Namibije i Zambije odnosno Zambije i Zimbabvea. U Indijski ocean utječe u obliku delte. Najspektakularnija značajka rijeke su Viktorijini vodopadi, najviši u Africi, koji se ubrajaju u najviše na svijetu. Uz vodopade se nalaze gradovi Victoria Falls i Livingstone. Viktorijini vodopadi nastali su u bazaltnim stijenama, u duţini od 1700 m, s padom vode 109 m. Vodopade je sredinom 19. stoljeća otkrio David Livingstone i nazvao ih po britanskoj kraljici Viktoriji. Drugi veći vodopad na rijeci je Chavuma vodopad na granici Angole i Zambije te Ngonye vodopad, u blizini grada Sioma u zapadnoj Zambiji. Rijeka ima veliki hidroenergetski potencijal. Električnom strujom Zambiju i Zimbabve opskrbljuje HE Kariba, a HE Cahora Bassa (Cabora Bassa) u Mozambiku opskrbljuje Mozambik i JAR. Manja HE je i na Viktorijinim vodopadima. Na cijelom toku Zambezi je premošten samo s pet mostova. Rijeka je plovna u donjem toku, nizvodno od brane Kabora Bassa i izmeĎu vodopada Chavuma i Ngonya. Zambezi izvire u SZ Zambiji, u močvarnom i šumovitom području, na oko 1500 m. Teče prema Angoli i zapadnoj Zambiji gdje prima prve veće pritoke Kabompo i Lungwebungu. Na četveromeĎi izmeĎu Zambije, Namibije, Bocvane i Zimbabvea prima pritoku Cuando. Oranje Oranje je peta po duljini rijeka Afrike. Izvire na zapadnim padinama Drakensberg gorja u Lesotu, na oko 3300 m n.v. Teče kroz Lesoto, JAR, a u donjem toku čini granicu Namibije i JAR-a. Glavna pritoka je rijeka Vaal. Na Oranju su izgraĎene brojne brane kako bi se voda iskoristila za natapanje i proizvodnju el. struje.

Limpopo Na sotho jeziku Limpopo znači rijeka vodopada. Izvire pod nazivom Crocodile u provinciji Guateng u JAR. U nizini Bushveld prima pritoku Marico, a nizvodno od tog mjesta za rijeku se koristi naziv Limpopo. Na dijelu toka čini granicu JAR-a i Bocvane, odnosno JAR-a i Zimbabvea. Na dijelu toka u Mozambiku je niz vodopada i brzaca (Malala, Molukwe, Quiqueque). Plovna je u duţini od oko 200 km. Oko 100 km uzvodno od ušća podignuta je brana te se voda koristi za irigaciju. Rijeku je otkrio Vasco da Gama 1498. godine i nazvao ju Espiritu Santo (Duh Sveti). U drugoj polovici 19. stoljeća donji tok istraţio je V. W. Erskine, a srednji tok J. F. Elton.

Rijeka Duljina (km)

Porječje (mil.km²)

Gospodarska aţnost

Nil 6648 3,349 Natapanje, plovidba, HE kod Asuana, kolijevka egipatske civilizacije, turizam

Kongo 4370 3,8 Plovidba oko 2800 km, HE

Niger 4160 1,9 Natapanje, HE, ribarstvo, plovidba

Zambezi 2574 1,3 Plovidba više od 1000 km, turizam (Viktorijini vodopadi 108 m), HE Kariba i Cabora Bassa

Oranje 2090 Natapanje, HE

Limpopo 1770 Plovidba 210 km, natapanje

U Africi se nalazi veliki broj jezera. Najviše ih je na istoku kontinenta, gdje su smještena u srednjoafričkom i istočnoafričkom tektonskom jarku. U srednjoafričkom tektonskom jarku su jezera Mabuto Sese Seko (Albertovo), Edwardovo, Kivu, Rukwa i Tanganyika (najdublje afričko jezero), a u istočnoafričkom tektonskom jarku Ziway, Shala, Abaya, Ch'amo, Turkana (Rudolfovo), Naivashu, Natron i druga jezera. Srednjoafrički i istočnoafrički tektonski jarak spajaju se u Njaško visočje, s potolinom jezera Malawi. U srednjem dijelu Jezerskog ravnjaka nalazi se Viktorijino jezero, površinom najveće afričko jezero i drugo površinom slatkovodno jezero u svijetu. U zavali Čada nalazi se jezero Čad, ostatak Paleočadskog jezera iz pleistocena. U holocenu sa sve sušnijom klimom, smanjuje mu se površina. Sve veće značenje imaju i umjetna jezera. Nastala su izgradnjom brana za potrebe hidroelektrana, natapanje obradiva tla, vodoopskrbu, sprječavanje poplava i poboljšanje plovnog puta. Najveća akumulacijska jezera su Volta na istoimenoj rijeci i Nasserovo jezero na Nilu. Osim pozitivnih, izgradnja brana ima i negativne posljedice. Novonastala jezera potopila su brojna sela zbog čega je preseljeno na deseteke tisuća ljudi. Kako nema poplava, nema ni taloţenja plodnog mulja pa je drastično smanjena plodnost tla. Jezero Površina, smještaj Dubina (m) Obiljeţja

Čad 9850 do 25750 km² Niger, Čad, Nigerija, Kamerun

4 do 11 Pritoci Chari i Komadugu

Edwardovo j. 2150 km² Uganda, DR Kongo Ribarstvo i turizam

Kivu 2699 km² DR Kongo, Ruanda 475 HE

Albertovo j. (Mobuto Sese

5374 km² Uganda, DR Kongo 58 Bijeli Nil, plovidba

Malawi 30040 km² 704 (dno 472 m Ispod mora)

Kriptodepresija,plovidba NP Malawi, ribarstvo

Natron 1344 km² Tanzanija Slano jezero

Rukwa 760 do 3000 km² Tanzanija Povremeno presuši

Slano jezero, ribarstvo

Tanganyika 32893 km² DR Kongo, Zambija, Burundi, Tanzanija

1436 2. najdublje svj. jezero, plovidba, ribarstvo

Turkana 6405 km² Kenija, Etiopija 73 Boćato, ribarstvo

Viktorijino j. 69484 km² Uganda, Kenija, Tanzanija 82 Pritok Kagera, Viktorijin Nil,ribarstvo, HE

Asuanska brana Na rijeci Nil, 6 km uzvodno od grada Asuana izgraĎena je Velika asuanska brana, jedno od najvećih svjetskih hidrotehničkih dostignuća. IzgraĎena je u razdoblju 1959. do 1970. godine zahvaljujući pomoći tadašnjeg SSSRa. Visoka je 111 m, dugačka 3830 m, a za njezinu gradnju utrošeno je materijala dovoljno za izgradnju 17 piramida u Gizi. Prije izgradnje preseljeno je oko 90.000 egipatskih seljaka kao i povijesni spomenik Abu Simbel (hramovi uklesani u stijenu). IzgraĎena hidroelektrana daje 10 bilijuna kWh sati godišnje. Nakon izgradnje brane nastalo je Naserovo jezero, 480 km dugo i 16 km široko. Ime je dobilo u čast egipatskog predsjednika Gamal Abdal Nassera. Jezero Čad Jezero Čad nalazi se na dodiru Sahare i Sahela, a podijeljeno je izmeĎu Čada (polovica jezera), Nigera, Nigerije i Kameruna. Ime Čad na domorodačkom jeziku znači jezero. Po veličini četvrto je u Africi, no površina mu koleba ovisno o količini i raspodjeli padalina, dotoku vode s kopna i isparavanju. Jedini stalni pritok je rijeka Chari (Šari) s pritokom Logone koji izviru u juţnijem vlaţnijem visočju. Za kišnog razdoblje razina jezera poraste i za više od 5 metara, dok mu se površina poveća sa oko 10.000 na oko 26.000 km². Jezero Čad zapravo je ostatak velikog Paleočadskog jezera koje je prekrivalo cijelu Čadsku zavalu (oko 400. 000 km²), a koje se postepeno, od kraja ledenog doba (posljednjih 11.800 godina), kako je klima postojala sve toplija, povlačilo i isušivalo. Danas je to vrlo plitko jezero (4-7 m), a proces smanjivanja traje i dalje. Uzroci su vjetrovi iz pustinje koji zatrpavaju jezero pijeskom te rijeke koje donose ogromne količine mulja. Uz to smanjen je i dotok slatke vode zbog iskorištavanja za navodnjavanje. Jezero je bogato biljnim i ţivotinjskim svijetom od ptica močvarica do krokodila i nilskog konja. Edwardovo jezero Edwardovo jezero nalazi se u srednjoafričkom tektonskom jarku, juţno od Ruwenzorija, na 912 m n.v. Podijeljeno je izmeĎu Ugande i DR Konga. Vodom ga hrani rijeka Rutshuru, izvorišni krak Bijeloga Nila. Iz Edwardova jezera istječe odvirak Semliki i otječe u Albertovo jezero. Na sjeveroistoku je jezero kanalom Kazinga povezano s malim Geogeovim jezerom. Edwardovo jezero dio je kongoanskog NP Virunge i ugandskog NP Queen Elizabeth. Ima veliku vaţnost za stanovništvo na obalama jer je bogato ribom. Jezero je 1889. Godine otkrio H. M. Stanley i imenovao ga po kralju Eduardu VII. Jezero Kivu Jezero je nastalo u srednjoafričkom tektonskom jarku, na granici Ruande i DR Konga, na 1460 m n.v. Nastalo je tijekom pleistocena. Rijekom Ruzizi (na kojoj je 1958. godine izgraĎena HE Mururu) povezano je s jezerom Tanganjika. U juţnom dijelu jezera nalazi se otok Idjwi. Iako je jezero siromašno ribom, njegove su obale gusto naseljene, zbog plodnog vulkanskog tla, na kojemu se uzgajaju kava, čaj, jam, kasava, papaja, banane i ananas. Jezero je 1894. godine otkrio njem. istraţivač Adolf von Götzen. Albertovo jezero Za jezero se koriste i nazivi Albert Nyanza te Mobuto Sese Seko. Najsjevernije je jezero u srednjoafričkom tektonskom jarku, na teritoriju Ugande i DR Konga, na 619 m n. v. Jezero je dubine 58 m. Glavni pritoci su Viktorijin Nil i Semliki, a glavni odvirak Albertov Nil. Albertov Nil (Mobuto) je dio Nila od Albertova jezera do sudanske granice, gdje postaje Planinski Nil (Bahr al Jabal). Albertov Nil plovan je cijelom duţinom, od oko 210 km. Jezero Malavi Jezero Malawi ili Nyasa ili Niassa (port.) nalazi se na spoju srednjoafričkog i istočnoafričkog tektonskog jarka, izmeĎu Malavija, Tanzanije i Mozambika. Površinom je treće jezero u Africi. U jezero utječe rijeka Ruhuhu na sjeveroistoku, a istječe rijeka Shire, pritok Zambezija. Jezero je većim dijelom plovno, bogato ribom. Juţni dio jezera dio je NP

Malavi (zaštićene endemske vrste riba), od 1984. na UNESCO-ovom popisu svjetske prirodne baštine. Otkrio ga je 1617. godine Portugalac Caspar Boccaro, a istraţio D. Livingstone 1859. godine. Jezero Tanganjika Jezero se nalazi u srednjoafričkom tektonskom jarku, na teritoriju Burundija, Tanzanije, Zambije i DR Kongo. Najdulje jezero na svijetu (680 km) i drugo po dubini (iza Bajkalskog jezera). U jezero utječu rijeke Malagarasi, Ruzizi i Kalambo, a istječe Lukuga, pritok Konga. Vaţne luke na obalama jezera su Bujumbura, Kalemi, Ujiji i Kigoma. Jezero je bogato ribom. Uz obale se uzgaja riţa i uljna palma. Prvi Europljani koji su ga otkrili bili su brit. istraţivači John Hanning Speke i Richard Francis Burton 1858. godine. Jezero Turkana Jezero Turkana (prije Rudolfovo) nalazi se u sjevernoj Keniji i juţnoj Etiopiji. Razmjerno je plitko, bočato i nema odviraka. Jedini stalni tok koji se ulijeva u jezero je rijeka Omo. Jezero je bogato ribom i poznato po jednoj od najvećih populacija krokodila na svijetu. Godine 1888. posjetili su ga Damuel Teleki i Ludwig von Höhnel i nazvali ga prema austrijskom prijestolonasljedniku Rudolfu. Britanski paleontolog Richard Leakey na obalama jezera pronašao je 1967. godine ljudske fosile koji su promijenili dotadašnji pogled na evoluciju (pronašao je gotovo potpuni kostur „turkanskog“ dječaka; starost nalaza oko 1,6 mil. godina). Viktorijino jezero Viktorijino jezero nalazi se na teritoriju Ugande, Kenije i Tanzanije. Presijeca ga ekvator. Površinom je najveće afričko i drugo po površini slatkovodno jezero na svijetu (iza Superior Lakea). Jezerska zavala smještena je na ravnjaku izmeĎu dvaju tektonskih jaraka (srednjoafričkog i istočnoafričkog), na visini 1135 m. Najvećim dijelom prihranjuje se kišnicom (oko 90%). Jedini jezerski odvirak je Viktorijin Nil. Obale jezera su dobro razvedene, s brojnim otocima i grebenima uz obalu. U jezeru je stanište više od 200 vrsta riba. Najveći gradovi na obalama jezera su Kampala, Entebbe, Jinja, Kisumu, Mwanza, Musoma, Bukoba. Od Europljana jezero su prvi otkrili J. H. Speke i R. Burton 1858. godine, a istraţio ga je H. M. Stanley 1875. godine. Završetkom velike brane i hidroelektrane Owen Falls na Viktorijinom Nilu 1954. podignuta je razina jezera. Razvoj naseljenosti Afrika - kolijevka čovječanstva Prvi primati pojavili su se prije oko 65 milijuna godina. Za vrijeme paleocena (prije 65 do 54 mil. godina) arhaični primati uvelike su se proširili na sjeveru Amerike i u Europi. U eocenu (prije 54 do 37 mil. godina) primate arhaičnog izgleda zamijenili su moderniji oblici. U kasnom oligocenu (prije 27 mil. godina) u Africi i Euroaziji razvili su se majmuni uskonosci (catarrhina). U miocenu (prije 26 do 5 mil. godina) uočava se diferencijacija majmuna iz porodice catarrhina. U istočnoj Africi šire se hominoidni primati (natporodica koja uključuje antropomorfne majmune i ljude), meĎu kojima je i proconsul, moţda vrsta hominoida koja se razvila u vrstu koja je dovela do čovjeka. Još početkom miocena klima u Euroaziji i Africi bila je vlaţna i ujednačena pa je prašuma prekrivala cijelu Zemlju. Prašuma je savršen okoliš za primate koji ţive na drveću. Prije 20 milijuna godina klima u Africi postala je sve sušom. Šumski prostori se zbog toga smanjuju, dijelovi prostora pretvaraju se u savane, a dijelovi čak u pustinje. Šume su ostale na malim površinama. Time je kompeticija unutar šumskih područja postala strašna. Borba za hranu jedan je od najjačih evolucijskih pokretača anatomije i ponašanja. U takvim je uvjetima u istočnoj Africi počela hominizacija, tj. evolucijski proces koji je vodio od prvih hominida do modernog čovjeka. Smanjenjem šumskih područja četveroruki majmuni, izgubili su mogućnost migracije prema drugoj šumi. Ako nije bilo dovoljno hrane, ostala im je mogućnost prilagodbe ili su izumrli. Prilagodba se dogodila kod populacije primata koji su već u razdoblju prije pojave suše bili prilagoĎeni dvonoţnom načinu kretanja. Te su populacije bile najslabije u ţivotu u vertikalnim uvjetima

(na prašumskim stablima). Da se nisu počeli prilagoĎavati ţivotu na tlu, bili bi izumrli već u prašumskim uvjetima. U vrijeme postupnog isušivanja u miocenu, posebno u istočnoj Africi, ti su organizmi dobili priliku za preţivljavanje. Svi drevni primati koji se mogu dovesti u vezu s našom vrstom nalaze se u predjelu afričkih tektonskih jaraka. NaĎeni fosilni ostaci tih primata stari su više od pet milijuna godina. Nastajanjem tektonskih jaraka (koji su u početku bili vrlo duboki, oko 7 km, a kasnije su ispunjeni različitim sedimentima debljine više od 5,5 km) stvoren je „lijevak“ kroz koji su puhali hladni sjeverni vjetrovi. Tako su tektonski jarci postali ekološka barijera: zapadno od njih opstala je prašuma, a istočno od njih nastala je savana. Prema teoriji nazvanoj „East side story“, istočno od srednjoafričkog tektonskog jarka odvijala se specijalizacija hominida. Ključni dogaĎaji odvijali su se u razdoblju od prije 8 do 5 milijuna godina. No, za antropologe to razdoblje s kraja miocena i početka pliocena predstavlja fosilnu „crnu rupu“. Iz toga razdoblja nisu naĎeni fosili, a razdoblje je izuzetno vaţno jer su se u njemu razdvojili hominoidi od hominida, odnosno majmuni od ljudi. Nakon razdoblja od prije 5 mil. godina pojavljuje se vrsta Australopithecus. Iz vrste Australopithecus nastaje vrsta Homo. OdreĎeno vrijeme obje su vrste ţivjele jedna uz drugu. Fosilni ostaci najstarijeg australopiteka, Australopithecusa ramidusa, pronaĎeni su 1994. godine u nanosima rijeke Awash na lokalitetu Aramis u Etiopiji. Ti ostaci datiraju iz razdoblja otprije 4,4 mil. godina. Nije dokazano uspravno drţanje ramidusa. Fosili iz Kanapoija, lokaliteta jugozapadno od jezera Turkana u Keniji, pronaĎeni 1965. i dodatno istraţeni 1995. godine, datirani su u razdoblje od 4,2 do 3,9 mil. godina. Po njima je nazvana nova vrsta – Australopithecus anamensis (anam na jeziku turkana znači jezero), za koju je dokazan uspravan hod. Na lokalitetu Hadar, na rijeci Awash u Etiopiji, pronaĎeni su fosili po kojima je nazvana vrsta Australopithecus afarensis. Vrsti afarensis pripada Lucy, kostur ţene koja je ţivjela prije 3,5 mil. godina. U potpunosti je bila prilagoĎena hodanju na dvije noge, ali je djelomice ţivjela na drveću. Toj vrsti pripadaju fosili iz Sterkfonteina, otisci stopala naĎeni u Laetoli i fosil iz Čada. To upućuje na široku rasprostranjenost afarensisa. Afarensis je jedini hominid dobro definiran u cijeloj Africi u razdoblju od prije 4 do 3 mil. godina. Zato ga antropolozi nazivaju praocem našeg roda. Prije 3 mil. godina afarensis nestaje sa scene i njegovo mjesto zauzima africanus. Dijete iz Taunga, fosil iz juţne Afrike, pronaĎen 1925. godine (Raymond Dart) predstavnik je Australopithecusa africanusa, vrste koja je ţivjela na jugu Afrike prije 2,5 mil. godina. Kod africanusa su otkriveni prvi koraci prema počovječenju lubanje i poboljšanje lokomotornog sustava. Africanus je predak ljudskog roda, ali su njegovi rodbinski odnosi s ostalim australopitecima i dalje prilično nejasni. Pronalazak nazvan WT 17 000 te imenovan Crna lubanja, star je 2,5 mil. godina. Suvremenik je africanusa, sličan afarensisu i vrstama robustnih australopiteka koji bi morali potjecati od africanusa (robustus i boisei). Taj taksonomski problem antropolozi su riješili imenujući za Crnu lubanju novu vrstu: Australopithecus aethiopicus. Teorijska je mogućnost da je od aethiopicusa potekao boisei na sjeveru, dok bi africanus mogao biti izravni predak izravni predak vrsta Homo i robustus. O „snaţnim“ australopitecima (robustus-juţni tip, boisei-ostaci naĎeni u Keniji i Tanzaniji) nalazi su fragmentirani te se premalo zna o postkranijalnom izgledu i za sada se ne moţe niti potvrditi niti opovrgnuti jesu li boisei i robustus samo klasičan primjer konvergentne evolucije. Prije dva milijuna godina cijelu Afriku zahvaća snaţno klimatsko isušivanje, zbog čega se pustinje šire na sjever (Sahara) i na jug (Namib, Kalahari). Hominidi su se tada suočili s ozbiljnim problemom prehrane. S jedne strane poboljšao im se dvonoţni hod, kao jedini način kretanja u potrazi za vodom i hranom, s druge strane bilo je potrebno iskoristiti novi ekološki zabran koji se sastojao od sušnih ekosustava, gdje hrana nije bila na površini Zemlje te je do nje bilo teško doprijeti. Postojale su dvije mogućnosti izbora: ne specijalizirati se pretjerano, nego iskoristiti mogućnosti koje nude slobodne ruke i razvoj posebnog organa za kontrolu okoliša (mozak) ili pak specijalizirati anatomske organe kako bi iskorištavali resurse sušnih ekosustava. Australopithecus africanus drţao se prve strategije, robustus i boisei se anatomski specijaliziraju (a ne organizacijom). Hranili su se savanskim

sjemenkama i mrvili tvrde podanke trave u vrijeme suša (za takve uvjete prehrane bili su opskrbljeni krajnje specijaliziranim zubalom). Ovom prilagodbom preţivjeli su bez daljnje evolucije sve do gotovo prije milijun godina. U savani je obilje mesa, ali je to meso često ima oblik grabeţljivca s izvrsnom sposobnošću trčanja. Biljna hrana je manje hirovita i riskantna (osim bodljikavog i otrovnog grmlja), ali se nalazi ispod površine zemljišta ili je zaštićena svim mogućim vrstama ljuske, kore ili olupine. Hominidi su morali razviti oruĎe kojim bi pribavljali hranu. Slabiji australopiteci, africanus, izveli su najveću kulturnu revoluciju u ţivotinjskom carstvu koja se naziva egzosomatičkom revolucijom, a koja nije posljedica tjelesnih promjena nego uporabe izraĎenih oruĎa. Najstarija poznata oruĎa su maleni komadići kvarcita koji potječu iz doline Oma u Etiopiji, a stari su oko 2,5 mil. godina. Prema sadašnjim nalazima utvrĎeno je da je africanus predak novog protagonista koji se u Africi javlja prije malo više od dva mil. godina: Homo habilisa. Ostaci habilisa rasprostranjeni su na svim mjestima kao i ostaci australopiteka. Najzanimljivija su Laetoli, Olduvai, Koobi Fora (jezero Turkana) te juţnoafričke spilje. Uz ostatke habilisa naĎeno je dosta obraĎenog kamena. Vrlo je vjerojatno habilis upotrebljavao gestualni jezik. Na lokalitetu Koobi Fora pronaĎeni su ostaci vrste koja je ţivjela uz habilisa, ali je imala veće tjelesne proporcije: Homo rudolfensis. Habilis i rudolfensis ţivjeli su istodobno prije nešto više od 2 mil. godina. Ostaci habilisa naĎeni su i u klancu Olduvai. Na području Turkane prije dva milijuna godina ţivjele su različite vrste. U najsušnijim područjima kretale su se skupine vrste Australopithecus boisei, a na područjima sezonskih rijeka ţivjele su posljednje skupine africanusa i prve skupine njihovih potomaka – vrsta Homo habilis. Homo habilis sluţio se oruĎem od bazalta i kvarcita. Na obalama jezera ili na obroncima ţivjeli su pripadnici Homo rudolfensisa. Prije oko 1,8 mil. godina nestaje Homo rudolfensis, bez ikakvih daljnjih tragova u ljudskoj evoluciji, dok je australopithecus boisei postojao do prije milijun godina. Iz vrste Homo habilis razvila se nova vrsta: Homo erectus (u Africi ga neki autori nazivaju ergaster). Smatra se da je jedan od prvih primjeraka Homo erectusa naĎen u Turkanu (datiran otprije 1,65 mil. godina) imao oko 50-tak kilograma i visinu od gotovo dva metra. Homo erectus naslijedio je oruĎe od habilisa i dalje ga usavršio do dvostraničnog oruĎa, poznavao je vatru, odjeću, gradio kolibe, upotrebljavao govor, bavio se lovom. U Aziji se u isto vrijeme (prije 1,8 mil. godina) iz iste vrste razvio homo erectus. To potvrĎuju nalazi iz spilje Longgupo, 20 km juţno od rijeke Huang He, na istočnoj granici pokrajine Sečuan, kao i nalazi na Javi. Saţetak evolucije: Australopiteci su se raširili po vrlo velikom području. Od njih se u istočnoj i juţnoj Africi razvila vrsta Homo, koja je razradila tehnologiju iz Olduvaija. Osnaţen novom tehnologijom, habilis je počeo širenje prema Aziji ( u Aziji nisu naĎeni ostaci Australopiteka). Afričke i azijske grupe Homo habilisa bile su temelj za razvoj Homo erectusa (multiregionalizam). Homo erectus pokazuje stabilnost meĎu hominidima koju ostali hominidi nikada nisu dosegli. Vrsta homo erectus ostala je nepromijenjena gotovo milijun i pol godina i ostaci te vrste rasprostranjeni su duţ cijelog tropskog područja, osim u Americi. Znali su prenositi i akumulirati zalihe hrane, sluţili su se kamenim oruĎem, obraĎivali su ţivotinjsku koţu (odjeća), koristili su vatru i zaklon (kolibe). Prije oko 300 000 godina u Africi se počinju pojavljivati hominidi koji su se razvili iz erectusa. To su prve jedinke arhaičnog Homo sapiensa. Za pojavu arhaičnih Homo sapiensa multiregionalistička je hipoteza: različite populacije homo sapiensa razvile su se iz genetske zajednice erectusa na različitim geografskim područjima. Fosili naĎeni u Europi, koji dokazuju razvoj od „europskog“ erectusa, stavljeni su u novu vrstu: Homo neanderthalensis. Nalazišta fosila neandertalca: dolina Neanderthal, Le Moustier, La Ferrassie, La Ouina, La Chapelle-aux-Saints i Krapina. Neandertalac je ţivio u Europi od prije 200 000 do prije 35 000 godina. Prije oko 35 000 godina neandertalca zamijenjuju anatomski moderni oblici Homo sapiensa koji su vjerojatno došli iz Afrike (za vrijeme ledenih doba, kada je razina mora niţa i Gibraltarski prolaz suh). Prije izumiranja neandertalca, moderni Homo sapiens i neandertalac dugo su ţivjeli na istim geografskim područjima (što ne znači da su dijelili istu spilju). Ostaci anatomski modernog Homo sapiensa naĎeni su u Cro-Magnonu.

Odakle potječe anatomski moderni homo sapiens? Najstariji naĎeni fosili, starosti 120 000 do 90 000 godina, potječu iz spilje na ušću rijeke Klasies u Juţnoj Africi. Ostali fosili naĎeni su u Keniji, Etiopiji, Maroku (u Cro-Magnonu u Europi te na brojnim mjestima u Aziji) dokazuju da se anatomski moderni čovjek iz Afrike raselio na ostale kontinente Staroga svijeta. Zahvaljujući fleksibilnosti i kulturološkim tradicijama, moderni ljudi postali su jedini globalni hominidi. Seoba na sjever, a zatim iz Afrike u Europu i u Aziju počela je prije oko 100 000 godina, za ledenih doba. Migracije je pratio proces „usko grlo“. Broj ljudi unutar raspršenih grupa ostao je malen tisućama godina. Kao drugi mogući čimbenk malog porasta broja stanovnika navodi se erupcija vulkana Tobi na sjeverozapadu Sumatre prije oko 71 000 godina. Erupcija je uzrokovala zahlaĎenje koje je trajalo gotovo jedno tisućljeće. Malen broj ljudi uzrokovan „uskim grlom“ potaknuo je ubrzane genetske promjene i ritam evolucijskih promjena. Prije oko 50 000 godina uslijedilo je ubrzano širenje modernog čovjeka i stvaranje naseobina. Širenje su obiljeţili prvo oruĎe i oruţje od izraĎenog kamena, koplje, tkanine, košare, ureĎena prebivališta, trapovi za spremanje hrane, razmjena proizvoda. Za ledenih doba homo sapiens sapiens iz Afrike je naselio Europu i Aziju (kasnije i Ameriku). Preduvjet za migracije bilo je ovladavanje vatrom, izrada odjeće i socijalne vještine. Maksimum posljednjeg glacijala bio je prije oko 20 000 godina. Ljudi su se okupljali oko sve manjeg broja pogodnih staništa. Preko Euroazije, izmeĎu leda na sjeveru i pustinje na jugu, protezala se stepa koja je hranila mamute, bizone, konje, sobove – izvore hrane za paleolitske lovce. Do prije 11 800 godina posljednje ledeno doba bilo je na izmaku. Uslijedio je porast temperature i širenje vegetacije. Ţivotinje sele prema sjeveru, a za njima lovci i sakupljači. Do 10 000. g. pr. Kr. ljudi u jugozapadnoj Aziji (i u srednjoj Americi) sele izvan granica postojećih izvora hrane i istraţuju načine uzgoja biljaka i ţivotinja. To su prvi pokušaji ratarstva i stočarstva. Tijekom 150 000 godina koje su prethodile poljoprivrednoj evoluciji, anatomski moderan čovjek naselio je većinu svijeta i svladao umijeće preţivljavanja. Promjene u Africi u holocenu Do 10 000. g. pr. Kr. Sahara je bila vlaţnija i naseljena ribarima. Ribarska naselja postojala su od Gane do istočne Afrike. Do 8000. g. pr. Kr. skupine skupljača završile su migraciju i zauzele prostore pogodne za uzgoj ţitarica i ţivotinja kroz cijelu godinu. Stacionarna naseljenost omogućila je povećanje broja stanovnika, ali i stvorila veću ovisnost o poljoprivredi. To je poticalo gradnju većih naselja i kompleksniju organizaciju društva. Tijekom VII. tis. pr. Kr., pod utjecajem iz jugozapadne Azije, u sjevernoj Africi počeo je uzgoj stoke i ţitarica, a u sudanskim dolinama uzgojale su se domaće ţitarice. U Africi su se uzgajale ţitarice (afrička riţa, proso, sorghum), mahunarke i korjenasto povrće (jam, manioka), voće (lubenica) i ostale kulture (kava, uljevita palma, sezam). U Africi nije pripitomljena niti jedna ţivotinja, sve su uvezene iz Azije. Na prijelazu iz IV. u III. tis. pr. Kr. Sahara, jugozapadna Azije i Indija postali su gotovo suhi i „tjerali“ stanovništvo prema stalnim riječnim tokovima (npr. Nil). Rezultati razvoja do Kristova doba U dolini Nila u III. i II. tis. pr. Kr. egipatska je civilizacija na vrhuncu. Tijekom II. i I. tis. pr. Kr. broj stanovnika se povećavao, a ratarsko stanovništvo ţivjelo je po cijeloj Africi. U 1. st. pr. Kr. u dolini Nila, na etiopskom visočju i u dolini Nigera bili su razvijeni urbani centri. Afrički narodi poznavali su uporabu metala: bakra (IV. tis. pr. Kr.), bronce (III. tis. pr. Kr. - kontakti s j. Europom) i ţeljeza (I. tis. pr. Kr.). Politički razvoj do Kristova doba Od početka III. tis. pr. Krista do kraja I. tis. pr. Krista u Africi su nastale prve drţave. U dolini Nila nastala je moćna drţava Egipat. Na prostoru današnjeg Sudana nastale su drţave Kuš i Meroe, a na prostoru današnje Etiopije i Eritreje drţava Aksum. Subsaharska Afrika u to vrijeme naseljena je potomcima ranih proizvoĎača hrane koji govore bantu jezike. Bantu jezike prvi poljodjelci su raširili na istok i jug Afrike.

Egipatska civilizacija Klimatske promjene u sjevernoj Africi poticale su preseljavanje stanovništva prema dolini Nila. Zajednička kontrola poplava i navodnjavanje dijelova doline Nila osigurali su proizvodnju hrane i prve viškove hrane, što je utjecalo na razvoj razmjene. Društvena diferencijacija i urbani način ţivota poticali su razvoj novih djelatnosti. Oko 3100. g. pr. Kr. ujedinjeni su Gornji i Donji Egipat. Daljnji razvoj egipatske civilizacije rezultirao je pojavom pisma. Razvoj jezika, vjere i kulture vezan za dolinu Nila biljeţi kontinuitet kakav nije zabiljeţen u drugim ţarištima visokih civilizacija. Drevni Egipat – povijest ujedinjavanja i razjedinjavanja

STARA DRŢAVA (3000.-2150.): drţava uključuje teritorij delte i doline Nila do Asuana;

uspostavljene su trgovinske veze s Nubijom na jugu (prostor od Asuana do Khartuma; zlato, bjelokost, egzotični proizvodi), na sjeveroistoku sa Sinajem (bakar) i s Fenikijom (drvo)

-2040.): kriza faraonske moći, jačanje plemstva u provincijama, raspad jedinstvene drţave, prodori nomadskih naroda sa SI;

SREDNJA DRŢAVA (2040.-1750.): ujedinjenje drţave, nova prijestolnica Teba, navodnjavanje Fajuma, centralizacija i jačanje faraonske moći, ponovna kontrola Nubije i Libije, trgovina sa Sirijom

-1540.): slabljenje središnje vlasti, vlast azijskih naroda (Hiksi)

NOVA DRţAVA (1540.-1070.): protjerivanje Hiksa, osvajanje Nubije, Palestine i Sirije (carstvo od Nubije do Eufrata), prijestolnica Teba; Egipat je postao najbogatija zemlja Staroga svijeta, ali je bogatstvo bilo koncentrirano u hramovima (pa vlast faraona slabi i jača uloga svećenika); vjerska reforma – nova prijestolnica Amarna, slabljenje moći i gubitak posjeda u Aziji; povratak politeizmu, obnova moći u Aziji (bitka kod Kadeša), savez s Hetitima protiv Asiraca, pobjeda nad Libijcima i narodima s mora, odrţana vlast u Palestini; ekonomsko i političko slabljenje, raspad drţave

KASNO DOBA (1070.-30. pr. Kr.) i kraj neovisnosti (30. pr. Kr.): osamostaljenje Nubije, osloboĎenje Libije i Sirije; autonomna drţava Gornji Egipat; vlast libijske i kasnije „etiopske“ (kušiti) dinastije; asirska vlast; kratko procvat u 7. i 6. st. pr. Kr., trgovina s Grčkom; Perzija; Aleksandar Veliki (makedonska dinastija); Ptolemejevići; 30. g. pr. Kr. Egipat postaje rimska provincija Civilizacijske interakcije izmeĎu sjeverne Afrike, jugozapadne Azije i jugoistočne Europe Civilizacijske interakcije odvijale su se izmeĎu Mezopotamije (Asirija, Babilon, Elam), Egipta i Male Azije (Hetiti, Mitani). Trgovačke i kulturne veze morem i kopnom osobito su intenzivne od 550. g. pr. Kr. do 752. g. n. e. Vjerske spone izmeĎu sjeveroistočne Afrike i jugozapadne Azije uspostavljene su od 1000. g. pr. Kr. do 500. g.n.e. i utjecale su na povlačenje politeizma. Političko slabljenje Egipta omogućilo je širenje strane vlasti na sjeveroistoku Afrike. MeĎu osvajačima najviše traga ostavili su Perzija, Grčka i Rimsko carstvo. Na Iranskoj visoravni u 7. st. pr. Kr. pojavila se drţava Perzija. Tijekom 7. st. pr. Kr. proširila je svoj politički utjecaj u jugozapadnoj Aziji, a u 6. st. pr. Kr. pokorili su Egipat. Uspostavom perzijske vlasti, kulturne i trgovačke veze protezale su se od Nila i Male Azije do središnje Azije i doline Inda. Perzijsku vlast slomio je Aleksandar Makedonski. Grčka civilizacija Grčka plemena iz jugoistočne Europe naseljavaju obale Sredozemnoga mora od 8. do 4. st. pr. Kr. To je doba velike grčke kolonizacije. Tijekom 6. st. pr. Kr. osnovana su brojna grčka naselja u sjeveroistočnoj Africi i fenička naselja u sjeverozapadnoj Africi. Širenje grčkog jezika i osnivanje gradova-drţava bilo je osobito intenzivno u doba Aleksandra Makedonskog čija se drţava u 4. st. pr. Kr. protezala od jugoistočne Europe do Indije i Egipta. Nakon Aleksandra Makedonskog, Egiptom vlada dinastija Ptolemejevića. U tom helenističkom razdoblju cvjetaju znanost, trgovina i kultura.

Širenje rimske moći Rimska vlast proširila se sjeverozapadnom Afrikom na prijelazu 3. u 2. st. pr. Kr. Nakon “obračuna s Kartagom”. U doba carstva rimska kultura i ureĎenje šire se po sjevernoj Africi. Nakon pobjede nad Kleopatrom i Markom Antonijem, 30. g. pr. Kr. Egipat je postao Augustov osobni posjed, a potom provincija. Rimljani su osvojeni teritorij sjeverne Afrike i dijela jugozapadne Azije organizirali u provincije: Numidija, Africa, Cyrenaica, kasnije Egipat i Arabia. Podjela Rimskog Carstva na Istočno i Zapadno ostavila je traga i u sjevernoj Africi. Današnja sjeveroistočna Afrika bila je pod utjecajem Istočnog Rimskog Carstva (kasnije Bizant), a sjeverozapadna pod utjecajem Zapadnog Rimskog Carstva. Slabljenjem ZRC, vlast u Africi postupno preuzima Bizant, a na sjeverozapadu nastaju germanske drţave. Kršćanstvo u Africi U 4. stoljeću kršćanstvo je postalo najprije ravnopravna, a potom jedina religija u Rimskom Carstvu. Kartagena i Aleksandrija su bile ţarišta iz kojih se kršćanstvo širilo po sjevernoj Africi. U Egiptu se pojavio samostanski način ţivota i osnovane su prve pustinjačke zajednice. Odvajanjem monofizita u 5. st. (Kopti, etiopska crkva ili kršćani Sv. Tome) od ostalih vjerskih središta u Rimskom Carstvu, počeo je odvojeni vjerski razvoj sjeverne Afrike. Do 600. g. kršćanstvo je bilo dominantna religija sredozemnog svijeta. Širenje islama ISLAM Islam se širio usmenom predajom kako je cvjetala arapska trgovina, političkim savezima i uspostavljanjem obrazovnih centara. Jedna od prvih vojnih postaja u Africi bio je Fustat u Egiptu. Prvi veliki val širenja islama dogodio se pod vodstvom četvorice Muhamedovih nasljednika, kalifa (khalifah=nasljednik). Prvi kalif bio je Abu Bekr – otac Aiše, najmlaĎe od Muhemedovih kasnijih ţena. Suprotstavio se mjesnim voĎama koji su se počeli vraćati plemenskoj podjeli. Omer ibnul-Hatab, drugi kalif, ujedinio je mjesne voĎe i usmjerio ih na borbe za širenje islama. Godine 636. Omer je osvojio i islamizirao Damask – bizantsko središte trgovine i proizvodnje. Treći kalif Osman ibn Afan ubijen je 656. godine u ustanku Alijevih pristaša. Ali ibn Ebu Talib bio je Muhamedov bratić i Fatimin muţ. Po mišljenju nekih trebao je biti prvi Poslanikov nasljednik. Ali je nakon ustanka i ubojstva Osmana proglašen četvrtim kalifom. Sukobi oko ustoličenja voĎe prerasli su u graĎanski rat koji je trajao od 656. do 661. godine. Završio je bitkom deva kod Basre u današnjem Iraku. Pobijedila je Alijeva stranka (šiat-u-Ali). Na suprotnoj strani voĎa je postao vojni zapovjednik, namjesnik Sirije i Osmanov nećak, Muavija, zajedno s Ajšom, Muhamedovom udovicom i kćeri prvog kalifa. Od 7. stoljeća (i danas) te dvije frakcije tvore više politički nego teološki raskol. Alijeva stranka, zvana još šiji ili šijiti, ima sjedište u Kufi, današnji Irak. S protivnicima se obračunavala u bitkama i pregovaranju. Ali je od Muavije traţio da odstupi s mjesta namjesnika Sirije, a kad je Muavija odbio, Ali je bezuspješno napao Damask. Dio Alijinih sljedbenika razočaran neuspjehom, napušta Aliju i nazivaju se haridţiti („oni što izlaze“, „odvajaju se“). Haridţiti su tvrdili da su obojica, i Muavija i Ali, počinili teţak grijeh udaljivši se od istinskog islama te se stoga moraju boriti protiv njih i ubiti ih. U njihovim je akcijama godine 661. Ali ubijen, a Muavija je preţivio i postao četvrti kalif. Muavija je vladao muslimanskom zajednicom koja je tada bila podijeljena na tri dijela: haridţite, šijite i sunite. Suniti se tako nazivaju zbog vjerovanja koje je bilo najbliţe sunetu, tj. izvornom Muhamedovom učenju. Raslojavanje triju grupa s vremenom se pooštrilo, ponajprije zbog otimanja oko prava nasljedstva. Haridţiti su zastupali tezu da vodstvo mora pripasti onome tko pokazuje najvišu razinu poboţnosti. Šijiti su zagovarali preuzimanje vodstva prijelazom: izravnom linijom od Poslanika, od Muhameda na Fatimu i Alija te njihove nasljednike, sa sjedištem u Bagdadu. Suniti su tvrdili da kalifa mora birati zajednica. Muavija, četvrti kalif postao je i ocem dinastije Umejida (Omejada) koja je vladala od 661. do 750. godine. Tri grane islama narasle su geografski i vjerski (brojem sljedbenika) te stekle politički utjecaj. Haridţitska poruka o jednakosti privukla je mnoge da prijeĎu na islam u istočnoj Arabiji i

sjevernoj Africi. Njihova inačica islama potpirivala je intelektualne i vojne sukobe u sjevernoj Africi, osobito meĎu Berberima, trgovcima sjeverne Afrike, nearapskim stanovnicima koji su prešli na islam. Jezgra haridţitskog islama ostaje u Omanu i Maroku. Poslije Alijeve smrti, šijitski muslimani u Kufi pozvali su njegovog sina Husejina da bude njihov voĎa. Husejinove pristalice sukobile su se s Muavijinim sinom Jazidom kod Karbale 680. godine i doţivjele teţak poraz. Šijiti diljem svijeta obiljeţavaju Husejinovo mučeništvo i u prvom mjesecu islamskog kalendara posvećuju mu 40 dana kao vrijeme ţaljenja. Šijitski muškarci deseti dan prvog mjeseca islamskog kalendara (ašura, kad je ubijen Husejin) se u mimohodu, uz udarce bubnjeva, bičuju kako bi pustili krv i osobno iskusili boli svog junaka. Mjesto Husejinove pogibije, Karbala, jedan je od najsvetijih gradova šijitskog islama, kao i Nadţaf, u kojem je pokopan Husejinov otac Ali. Priča se da je neki kalif krajem 8. stoljeća bio u lovu na jelene u blizini Alijeva groba. Njegov je plijen u jednom trenu stao i skamenio se na humku. Stao je i kalifov konj, a kalifa je preplavio osjećaj čuĎenja i divljenja. Od mještana je saznao da je humak Alijev grob. Iz strahopoštovanja ondje je sagradio veličanstvenu grobnicu kojoj je u sljedećim stoljećima dodana kupola od 7777 zlatnih pločica te je povećana u raskošnu dţamiju. Stoljećima su šijiti svoje pokojnike donosili na groblje u Nadţafu i pokapali pokraj dţamije kako bi počivali u miru. Drugi Nadţaf podrugljivo zovu Gradom mrtvih, no za šijite je on Vadi Selem, Dolina mira. Posljednjih stoljeća I. tisućljeća šijiti su znatno prošili svoj utjecaj. Podijelili su se i na podsljedbe, ali su uvijek ostali u uvjerenju da njihov voĎa bude imam, vjerski nadahnut ali ujedno i politički voĎa zajednice. U punom zamahu šijitski islam zadrţao je utjecaj na obali sjeverne Afrike te u Arabiji i Perziji. Danas šijiti čine oko 15 posto svih muslimana, a dominantni udio imaju u Iranu, Iraku, Libanonu, Bahreinu i Azerbajdţanu gdje su većina stanovništva. Sunitska većina osnovala je dva velika kalifata: Umejidi do 8. stoljeća i Abasidi od 8. do 13. stoljeća. Sjedište islamske moći iz Medine se preselilo u Damask (Umejidi) te potom u Bagdad (Abasidi), a islamska kultura je procvjetala. Za naraštaje nakon Muhamedove smrti islam se širio i razvijao. Tradicionalisti iz Medine usredotočili su se na pisane tekstove, a racionalisti smješteni u Kufi i Basri na razumno tumačenje kako bi oblikovali zakone. Do kraja 1. tisućljeća četiri zasebne škole islama razvile su se i postale temeljne: hanefijske škole u Jordanu, Libanonu, Turskoj, Afganistanu te Dalekom istoku; malikijske škole u Sjevernoj Africi, Bahreinu, Kuvajtu; šafijske škole te hanbelijske u Saudijskoj Arabiji i zemljama Perzijskog zaljeva. Geografske i kulturne raznolikosti te običaji uvjetuju i nasljeĎuju zakon, zločin i kaznu pa čak i odredbe o odijevanju za ţene te se zrcale u različitim tumačenjima pojedinih od tih škola. Sufizam (od ar. suf=vuna; gruba vunena halja što su je nosili pojedini mistici), mistični islam, alternativni je odgovor kako bolje razumjeti i slijediti mudrost Kur'ana i poslanika Muhameda. Sufi su se okomili na novo bogatstvo i izgrede što su pratili širenje carstva i vlasti te su se usredotočili više na ovaj nego na zagrobni ţivot. Isticali su vaţnost duhovnog ţivota, milosrĎa, posta i molitve u traţenju prosvjetljenja ili Boţje nazočnosti. Umjesto intelektualnog ili učenog razumijevanja pratili su više mističan put temeljen na isposništvu te odanosti i Boţjoj ljubavi. Drugdje je geografsko širenje donijelo tehnološki napredak. Iz kineskog carstva Tang vojska i trgovci prodirali su na zapad preko Tibeta. Do 750. godine osvojili su Kašmir i Kabul. U srpnju 751. godine muslimani su krenuli na sjever i blizu rijeke Talas u današnjem Kirgistanu susreli 30 000 kineskih vojnika. Pobijedili su muslimani i postavili zapadnu granicu kineskog utjecala, ali i otvorili vrata trgovine izmeĎu Dalekog istoka i arapskog svijeta. Kineski zarobljenici svoje su pobjednike naučili izraĎivati papir od drvenih vlakana. Muslimanski obrtnici papir su izraĎivali u Samarkandu, vaţnom gradu na putu svile u današnjem Uzbekistanu. Samarkand je postao glavni grad golemog muslimanskog carstva kojim je vladao Timur Lenk. Iz Samarkanda su muslimanski putnici tehnologiju prenosili u Damask i u Bagdad te dalje u sjevernu Afriku i Europu. Umjetnine i bogatstvo, kojima se danas divimo u dţamijama, potječu iz doba kalifa. El-Valid, posljednji umejidski kalif obnovio je dţamiju u Medini. Abasidski kalifi pretvorili su Bagdad u

Grad mira, središte umjetnosti, znanosti (Kuća mudrosti) i knjiţevnosti. Iz Bagdada je od 786. do 809. vladao Harun El-Rašid, kalif poznat po okrutnosti i po tome što mu je ţena prije spavanja pripovijedala priče (Priče iz 1001 arapske noći). Proučavajući drevne matematičke radove na grčkom i sanskrtu, učenjaci iz Bagdada unaprijedili su matematiku razvivši današnji numerički sustav. Preveli su Platonovu i Aristotelovu filozofiju, Galenovu i Hipokratovu medicinu, Ptolemejevu astronomiju, Euklidovu geometriju i uklopili ih u sustav učenja Kuće mudrosti. Načinili su atlas svijeta, imali viziju o Zemlji kao kugli, mjerili solarnu godinu i stupnjeve geografske širine, podarili svijetu algebru, algoritam, tablice gibanja Sunca, Mjeseca i pet planeta, matematički opisali gibanje nebeskih tijela (rotaciju). Putovanja u Sjevernu Afriku pridonijela su utemeljivanju drugih velikih učenih ustanova. U 7. stoljeću islam se u Egiptu širi iz vojne postaje el-Fustat. Abn ibn Tulun, namjesnik Egipta imenovan iz Bagdada, 879. godine utemeljio je dţamiju sjeverno od vojarne, a Dţevher, zapovjednik kalifove vojske rodom iz Cavtata, zarobljen na Siciliji, prešao na islam da bi stekao slobodu, još sjevernije je utemeljio novi grad i nazvao ga el-Kahira (Kairo=proslavljeni ratnik). Većina povijesnih islamskih graĎevina još postoji u Kairu pa ih je UNESCO zaštitio kao svjetsku baštinu. Medresa El-Azhar (teološka škola) postala je najstarije svjetsko sveučilište uz Karevijin u Fesu. Do 1099. godine, do 1. kriţarskog rata kao i pritisaka izvana (Seldţuci s JI obale Turske te Mongoli iz Središnje Azije) i iznutra, islamska kultura učvrstila se u JZ Aziji i Sjevernoj Africi i stvorila temelje za širenje islama. Od 7. st. Muhamedovi nasljednici vojnim osvajanjima omogućuju širenje islama sjevernom Afrikom (i juţnom Azijom). Nakon osvajanja Aleksandrije 643. godine, uslijedio je prodor prema zapadu, preko Cyrenaice i Magreba. Neovisne arapske snage pod vodstvom Tarika ibn Zijada i Muse prešle su 711. godine Gibraltar i osvojile juţni dio Pirenejskog poluotoka. Daljnji prodor u zapadnu Europu zaustavljen je kod Poitieresa 732. godine (Karlo Martel). Prodor u Europu s jugoistoka, preko Male Azije, zaustavio je Bizant. Arapskim osvajanjima do 10. st. politički, vjerski i kulturno je integriran veliki dio Sredozemlja, a sjeverna Afrika postala je dio najveće civilizacije zapadno od Kine. U početku islam nije zahtijevao preobraćenje pokorenih naroda. Kur'an propisuje poštivanje ostalih „naroda knjige“, odnosno pripadnika ostalih monoteističkih religija koje imaju napisane vjerske zakone. Masovni prelazak na islam postao je uobičajen za Abasidske dinastije. Muslimanski svijet jugozapadne Azije, sjeverne Afrike i jugozapadne Europe izgubio je političko jedinstvo raspadom Abasidskog kalifata i osnivanjem dvaju usporednih kalifata u 10. st. (Kairskog Fatimidskog i Cordobskog). Zahvaljujući zajedničkom jeziku, očuvano je kulturno jedinstvo. Islamizacija je najbrţe napredovala u Španjolskoj. U Maroku je političko i vjersko jedinstvo postignuto tek u 11. i 12. stoljeću. Promicala su ga dva radikalna berberska pokreta vjerske reforme: Almoravidi i Ahmohadi. Oni su osvojili juţnu Španjolsku i uništili posljednje ostatke kršćanstva u sjevernoj Africi. Krajem 11. st. počeo je kršćanski protunapad (rekonkvista) u Španjolskoj. Do 1492. godine odrţalo se samo malo kraljevstvo u Granadi. Kršćanski protunapad u sjevernoj Africi nije bio uspješan. Marinidi u Maroku i Hafsidi u Tunisu uspostavili su u 13. st. moćne drţave koje su bogatstvo crpile iz trgovine s katalonskim i talijanskim trgovcima. Godine 1415. Portugalci su zauzeli Ceutu, a Kastiljci 1497. godine Melillu. Fatimidi su šijitska-izmaelitska dinastija (909.-1171.) koju je utemeljio Ubaydullah al-Mahdi, navodni potomak najmlaĎe Muhamedove kćeri Fatime. Al-Mahdi je osvojio sjevernu Afriku, porekao vrhovništvo Abasida, uzeo naslov kalifa i time izazvao vjersku podjelu meĎu muslimanima. Fatimid al-Muizz (953.-975.) godine 969. zauzeo je Egipat. Vlast Fatimida proširila se na postupno na Siriju i Siciliju. Zbog unutarnjih neprilika (vjerski raskol, gospodarska kriza, epidemije) te zbog napada Seldţuka i kriţara, vlast Fatimida slabi u 11. i 12. st. Posljednjeg Fatimida, al-Adida s vlasti je svrgnuo 1171. godine sirijski sultan Saladin koji je nominalno obnovio vlast Bagdadskog kalifata.

Došavši u doticaj s djelima grčih mislioca, posebice u Aleksandriji, arapski su znanstvenici djela preveli na arapski i pridonijeli očuvanju tekovina grčke znanosti i kulture te daljnjem razvoju znanosti. Veliki doprinos dali su razvoju astronomije, matematike i medicine. Preko Španjolske i Sicilije, učenja su se prenosila u Europu i pridonijela razvoju srednjovjekovne europske civilizacije. Osvajanja i misionarska djelatnost trgovaca i propovjednika pridonijele su širenju islama kao vjerske sile, posebice u zapadnoj Africi. Od sredine 13. do početka 16. stoljeća (1250.-1517. g.) u doba dinastije Mameluka, Egipat je postao političko i gospodarsko središte islamskog svijeta. Aleksandrija je bila tranzitna točka za velike količine začina koje su se dopremale s Dalekog istoka prema zapadnoj Europi. Mameluci (arap. mamluk= rob, suţanj), isprva ratni zarobljenici, uglavnom turskog ili kavkaskog podrijetla, koje su egipatski i perzijski vladari uključivali u svoje vojne postrojbe, posebice u osobnu gardu i zaštitu. S vremenom su u Egiptu stekli golem utjecaj i 1250. godine svrgnuli dinastiju Ajubida, a sultanom proglasili mameluka Ajbeka. Vladali su Egiptom tri stoljeća. Posljednjeg sultana iz te dinastije, Bahrita Al- Malika, godine 1390. svrgnuo je Barkuk, rodonačelnik nove mamelučke dinastije burdţita. Osmanskim osvajanjem Egipta 1517. godine okončana je vlast mamelučkih sultana, ali su se neki njihovi knezovi odrţali u pojedinim egipatskim pokrajinama do početka 19. st. Njihovu je vlast i utjecaj konačno slomio egipatski potkralj Mehmed Ali 1811. godine. ISLAM U AFRICI U Sjevernoj Africi muslimani čine više od 90 posto stanovništva, oko 50 posto na potezu od Senegala i Gvineje do Etiopije (iznimka je Somalija u kojoj imaju više od 90 posto zbog ranog dolaska trgovaca brodovima do obale). U srednjoj i juţnoj Africi udio je manji. U Magrebu islam je postao odlučujući čimbenik kulture stečen trgovinom, intelektualnim utjecajem, migracijom i sklapanjem miješanih brakova. Afrika uoči geografskih otkrića U ranom srednjem vijeku Aleksandrija je bila glavna tranzitna luka za začine s istoka. Roba je do Aleksandrije dopremana karavanama kopnom i morskim putem preko Crvenog mora. Na prijelazu 14. u 15. stoljeće dogodile su se velike promjene u političkim i gospodarskim odnosima u islamskom svijetu. Osmanlije postaju nova udarna snaga islama i preuzimaju njegovo širenje. Gospodarska kriza islamskog svijeta na sjeveroistoku Afrike i jugozapadu Azije ugrozila je trgovinu s juţnom i jugoistočnom Azijom. Europa je krenula u potragu za novim pomorskim putovima do Indije. Krajem 15. stoljeća (1492. godine padom Granade) završava rekonkvista na Pirenejskom poluotoku. Dugotrajni ratovi s Arapima uzrokovali su nestašicu zlata u Europi i poticali prodore preko Sahare u srednjovjekovna carstva na zapadu Afrike, posebice do carstva Songhay. Vodeće pomorske i trgovačke drţave toga vremena, Venecija, Genova, Španjolska i Portugal krenuli su u prva osvajanja (Kanarski otoci, kasnije Azori i Madeira). Te otočne skupine postale su uporišta u potrazi za morskim putem do juţne i jugoistočne Azije. Kanarski otoci osvojeni su krajem 15. st. kada su nemilosrdni konkvistadori u ime Kastilije nadvladali neolitsko pučanstvo otoka, koje nije poznavalo metale, tkanje ni navigaciju. Ubrzo su naseljeni do tada pusti otoci Azori i Madeira. Početkom 15. Stoljeća Madeira je postala vaţan proizvoĎač šećerne trske, čime je smanjena ovisnost o islamskim izvorima. Krajem 15. st. oţivjele su islamske drţave na sjeveru Afrike. Marinidi u Maroku doţivjeli su svoj vrhunac osvajanjem Tunisa 1347. godine i do pada Algecirasa podrţavali su posljednje islamsko uporište na Pirenejskom poluotoku, Granadu. Dinastički i vjerski sukobi doveli su do komadanja drţave i gubitka teritorija, osim Feza. U meĎuvremenu su Portugalci zauzeli mnoge gradove na atlantskoj obali Maroka, a vrhunac je bio zauzimanje Tangera 1471. godine. Procvat u zapadnom Alţiru završio je svrgavanjem Abu Hammua 1389., nakon čega je Tlecmen počeo plaćati porez Fezu, Tunisu te poslije Aragonu. Tuniski Hafsidi, nasljednici stroge almohadske tradicije u 15. st., bili su tolerantniji i obnovili su jedinstvo Magreba (1434.-1488.), ali je nakon toga zavladala anarhija i nije iskorišteno suparništvo Španjolaca i Osmanlija u Sredozemlju.

SUBSAHARSKA AFRIKA Zapadna Afrika Razdoblje od 1000. do 1500. godine u Africi obiljeţila su dva procesa: širenje islama i pojava prvih drţava u subsaharskoj Africi. Na mnogim mjestima ti su procesi bili povezani. Do 1000. godine sjeverozapadna je Afrika u islamskim rukama već tri stoljeća. Od 1000. do 1500. godine islam se širi prema jugu: dolinom Nila u kršćansko kraljevstvo Nubiju, uz sjevernu i istočnu obalu „afričkog roga“ i preko Sahare u drţave Sudanskog pojasa, koji se protezao od Senegala do Nila. Muslimanski trgovci su na devama u karavanama prenosili u drţave Sudanskog pojasa sol i luksuznu robu (kasnije i vatreno oruţje), a na sjever koţne proizvode, robove i zlato. Vaţnu ulogu pri prijelazu pustinje imala su velika stovarišta robe, npr. Sijilmassa juţno od Atlasa i Walata u Maliju. Do 1250. godine gospodarstvo muslimanskog svijeta jugozapadne Azije i kršćanske Europe u velikoj je mjeri ovisilo o afričkom zlatu. Širenje trgovine preko Sahare dalo je poticaj razvoju drţava u Sudanskom pojasu. U tom je prostoru postojala urbana tradicija od 1. st. prije Krista. Prve drţave subsaharske Afrike bile su Gana, Mali i Songhay (o. 1400.g.). Staro Gansko kraljevstvo uključivalo je današnji istočni Senegal, jugozapadni Mali i juţnu Mauretaniju, izmeĎu srednjeg toka Senegala i velikog zavoja Nigera, a na vrhuncu moći je od 8. do 11. st. Još prije 800. Godine Gana je nazivana „zemljom zlata“. Godine 990. ganski kralj zauzeo je berbersko kraljevstvo Audaghost i tako stekao kontrolu nad trgovačkim karavanama soli i zlata. Godine 1054. Gana je pripadala alţirskim Almoravidima, a 1240. malijskom carstvu. U 13. i 14. st. nastalo je kraljevstvo Mali koje se protezalo od ušća rijeke Senegal preko srednjeg toka rijeke Niger (velikog zavoja). Oko 1400. godine od Malija se odvojila pokrajina Songhay i postupno preuzela vlast nad gotovo čitavim teritorijem nekadašnjeg kraljevstva Mali. Glavna središta bili su gradovi Gao i Timbuktu. Drţava Mali odrţala se samo u gornjem toku Nigera, do 15. st. kada je potpala pod marokansku vlast. Marokanska vlast se odrţala do kraja 18. st. Istočno od Malija nalazili su se drţave - gradovi Hause (meĎu kojima su najrazvijenije bile Zaria, Kano, Katsina, ali nisu bile nikada ujedinjene). Dalje na istoku nalazio se Kenem (Kanem) koji su osnovali pustinjski ljudi na istoku jezera Čad. Njihova vladajuća dinastija Kanurija drţala je vlast sve do 19. st. Drţave zapadne Afrike bile su na vrhuncu moći u kasnom srednjem vijeku, u vrijeme krize u zapadnoj Europi. Vladari tih drţava (npr. Mansa Musa iz Malija i Sunni Ali iz Songhaya) postali su glasoviti u islamskom i kršćanskom svijetu po svojem bogatstvu, sjaju i umjetničkim djelima svojih podanika. Njihove su prijestolnice bili golemi obzidani gradovi s mnoštvom dţţamija i barem dva sveučilišta (Timbuktu i Jenne) na koja su dolazili znanstvenici i pjesnici iz svih krajeva. Moć drţava na zapadu Afrike temeljila se na vojnoj snazi, diplomatskim savezima s lokalnim voĎama, eksploataciji prirodnih bogatstava i trgovini sa sjevernom Afrikom. Prirodna bogatstva postala su mamac i za muslimane i za Europljane. Juţno od Sudanskog pojasa, trgovci Hausa i Malinke trgovali su s narodima na rubu tropskih šuma, osobito na područjima bogatim zlatom. Ta trgovina dovela je do napretka i osnivanja prvih drţava na Gvinejskom primorju nakon 1500. godine (npr. Benin). U to vrijeme dogodili su se i prvi kontakti s portugalskim pomorcima koji su istraţivali obale zapadne Afrike. Istočna Afrika Juţno od Egipta, u sudanskoj dolini Nila i na obali Crvenog mora, od 4. do 7. st. vojnu i trgovačku prevlast je imala drţava Aksum. Zbog jačanja i širenja islama u jugozapadnoj Aziji od 7. st., drţava Aksum je oslabila. Središte političkog ţivota u kršćanskoj Etiopiji premjestilo se juţnije, u 11. st. pod kušitskom dinastijom Zagwe, a u 13. st. pod amharskim Solomonidima. Solomonidi su se kasnije sukobili s muslimanskim obalnim drţavama „roga Afrike“, pogotovo Adalom. Duţ istočnoafrike obale razvio se niz muslimskih gradova-drţava (Mogadishu, Lamu, Malindi, Mombasa, Zanzibar, Kilwa Kisiwani). Kilwa Kisiwani je sluţila kao stovarište zlata

iz Zimbabvea, koje se dopremalo preko Sofale. Dolazak Portugalaca 1498. godine označio je početak europskog prodiranja u taj unosni sustav oceanske trgovine. Juţna i središnja Afrika U unutrašnjosti, na jugu kontinenta, prve drţave nastale su stapanjem nekoliko afričkih plemena. Proces je bio najizraţeniji u gornjoj Lualabi gdje je prirodno bogatstvo bio metal te juţno od Zambezija, gdje su nakon 10. st. napredni stočari osnovali svoju drţavu sa sjedištem u Velikom Zimbabveu. Juţno od donjeg Konga te na Jezerskom visočju nastale su brojne male bantu drţave. RAZVOJ OD 1500. DO 1800. GODINE U razdoblju od 1500. do 1800. godine afričkom poviješću dominirala su tri procesa: širenje velikih političkih jedinica, širenje islama i sve veće uključivanje Europljana. Širenje velikih političkih jedinica Na prijelazu 15. u 16. st. u zapadnoj Africi dominiralo je carstvo Songhai. Juţnije od carstva Songhai nastajale su nove trgovačke drţavice. Zapadno od delte Nigera, još prije 1500. godine, u šumskom području pojavile su se dvije drţave, Benin i Oyo, poznate po proizvodnji terakote i bronce. Sličnim procesom i drugdje su nastajale centralizirane drţave ratara (koji su upotrebljavali ţeljezno oruĎe) i stočara. Porast broja stanovnika, raznolika gospodarstva i trgovina promicali su jaku političku kontrolu. Juţno od ušća rijeke Kongo nastala je jaka drţava Kongo, koju će upoznati Portugalci nakon 1484. U središnjoj Africi razvile su se drţave Lubu i Luanda, na Jezerskom ravnjaku Ruanda i Buganda, a na visoravni Zimbabvea kraljevstvo Veliki Zimbabve. To kraljevstvo kasnije je naslijedilo više drţava, meĎu njima i carstvo Mwnemutapa (Munamutapa, Monomotapa) sa središtem sjeveroistočno od današnjeg Hararea. Na vrhuncu moći, Veliki Zimbabve bio je političko i religijsko središte velike drţave s trgovačkim vezama raširenim do Kine. Širenje islama Od 1500. do 1800. godine islam se učvrstio u sudanskim drţavama i širio se duţ istočnoafričke obale prema jugu. Na „rogu Afrike“ razvilo se suparništvo izmeĎu kršćanske Etiopije i muslimanskih drţava. Napad Adalskog sultana na Etiopiju oko 1520. Godine zaustavljen je uz pomoć Portugalaca. Godine 1517. Osmanlije su osvojili Mamelučko carstvo u Egiptu i proširili vlast prema zapadu, na Tripoli i Tunis. Alţirom su vladali gusari koji su priznavali osmansku vlast. Samo je Maroko ostao neovisan i njime su vladale šerifidske dinastije. Maroko je 1590. godine osvojio carstvo Songhai i narušio ekonomske odnose u području zapadne Afrike. Provalom islamskog prozelitizma u 18. stoljeću, oporavila se i oţivjela politika i trgovina na zapadu i sjeverozapadu Afrike. Prozelitizam - uporno i dosljedno nastojanje za obraćenjem drugih u svoju vjeru ili ideologiju. Jedan od oblika vjerskog fanatizma, obraćanja na „jedinu i pravu vjeru“, osobito kada se obavlja uz pomoć fizičke ili duhovne prisile; javlja se u kršćanstvu, islamu, budizmu i osobito u kršćanskom misionarstvu. Europljani i trgovina robljem Traţeći zlato, bjelokost, drvo i robove, u ovom razdoblju Europljani se sve više uključuju u ţivot Afrike. Do 1800. godine europskih je posjeda u Africi bilo malo, ali je kontrola nad prekooceanskom trgovinom imala znatan učinak na mnoge dijelove Afrike. Nakon 1652. godine nizozemski i francuski hugenoti doselili su se na jug Afrike i pokorili narode Khoisan. Na jugoistoku juţne Afrike ozbiljan otpor pruţali su im bantu narodi. Duţ obale europski doseljenici na jugu Afrike osnivali su manufakture u koje su dovodili robove. Od 1450. do 1870. godine u Ameriku je prisilno odvedeno oko 11 500 000 Afrikanaca, a

putovanje ih je preţivjelo oko 75%. Većina robova bila je porijeklom iz zapadne Afrike, a do 1800. godine i dijelom iz istočne Afrike. Prisilnim migracijama, uplitanjem u politički, gospodarski, vjerski i kulturni razvoj afričkih srednjovjekovnih drţava, Europljani su zaustavili i poremetili demografski razvoj, razorili autohtonu gospodarsku strukturu i trajno utjecali na sve segmente ţivota i organizacije prostora. Sve posljedice nisu još poznate, ali općenito se zaključuje da su Europljani bili na dobitku, a afrički razvoj je zaustavljen. PROCESI KOLONIZACIJE I DEKOLONIZACIJE Velika geografska otkrića Do velikih geografskih otkrića sjeverna Afrika razvijala se u okviru sredozemnoga civilizacijskog kruga. Subsaharska Afrika imala je odvojeni razvoj. Arapska osvajanja i širenje islama unaprijedili su trgovinu s drţavama zapadne Afrike i drţavama na istočnoj obali Afrike. Prvi europski pohodi bili su usmjereni na osnivanje trgovačkih uporišta na obali. Unutrašnjost Afrike ostala je nepoznata Europljanima do kraja 19. stoljeća. Razdoblje od sredine 15. do sredine 16. stoljeća nazivamo doba Velikih geografskih otkrića. Glavni poticaj za traţenje novog puta do Indije bilo je osmansko osvajanje jugozapadne Azije i sjeverne Afrike čime je prekinuta trgovina izmeĎu Europe i juţne Azije. Pretpostavke za velika geografska otkrića su kompleksne. MeĎu brojnim pretpostavkama izdvajaju se geografski poloţaj, tehnološki napredak, drţavno ureĎenje, gospodarski razvoj, kriţarski i istraţivački duh. Istraţivačka putovanja prvi su organizirali narodi Pirenejskog poluotoka. Geografski poloţaj na obalama Atlantika usmjerio je Portugalce, Kastiljce, Katalonce, Baske i Aragonce na more. Postali su vješti pomorci, a znanja su preuzimali od naroda Apeninskog poluotoka i od Arapa. Uz praktične vještine, razvijali su i znanstvene spoznaje. Po razvoju nautičkih znanosti i brodogradnji, vodeći narod bili su Kastiljci. Nove tehnologije i ideje roĎene u doba renesanse, posebice napredak u navigaciji, brodogradnji i kartografiji vaţna su pretpostavka geografskih otkrića. Uoči velikih geografskih otkrića Portugal i Španjolska postale su jake centralizirane monarhije. Velike pomorske ekspedicije mogla je financirati samo drţavna blagajna. Gospodarski motivi (nedostatak začina i zlata u Europi i pohlepa za bajoslovnim bogatstvima Indije) dodatno su poticali potragu za pomorskim putem do Indije. Zbog stoljetnog ratovanja s Maurima (Arapima) bio je razvijen kriţarski duh, a portugalski vladari poticali su istraţivački duh. Značenje velikih geografskih otkrića Velikim geografskim otkrićima europska civilizacija postala je podlogom svjetske civilizacije. Prekooceanske interkontinentalne migracije rezultirale su europeizacijom svijeta. Europski narodi prenijeli su na sve kontinente svoju kulturu, raširili europske jezike, kršćanstvo, politički i gospodarski model razvoja te pridonijeli razmjeni biljnih i ţivotinjskih vrsta meĎu kontinentima. Nakon geografskih otkrića značajno su promijenjene demografske strukture na pojedinim kontinentima i naprasno prekinut razvitak Afrike, Amerike, Australije i dijelom Azije. Stupanje Europe na svjetsku povijesnu pozornicu označilo je njezinu dominaciju u svijetu i podreĎivanje kontinenata Novoga svijeta europskim interesima. Povjesničari razdoblje velikih geografskih otkrića smatraju početkom globalizacije svijeta, početkom svjetske povijesti (za razliku odvojenog razvoja) i početkom novoga vijeka. Europski utjecaji na Afriku od 15. do sredine 20.stoljeća Od europskih kolonijalnih sila, kolonije i trgovačka uporišta u Africi osnivali su Portugal (u 15. i 16. st.), Španjolska (Gvinejski zaljev i Zapadna Sahara), Nizozemska (17. st.), Engleska (u drugoj polovici 17. st. postala je vodeća pomorska sila svijeta, a nakon 1815. godine vodeća kolonijalna sila svijeta), Francuska (osnivala kolonije u Africi u dva vala, u 19. st. postala vodeća kolonijalna sila u Africi), Belgija (Kongo-privatni kraljevski posjed, kasnije belgijska kolonija), Italija (kolonije na sjeveroistoku i istoku Afrike) i Njemačka (u utrku za

Afriku uključila se 1884.-1885. nakon Berlinske konferencije, izgubila posjede nakon poraza u 1. svjetskom ratu 1918. godine). Do kraja 19. st. Europljani su uglavnom osnivali trgovačka uporišta na obali. Manje kolonije imali su Portugalci (jugozapad i jugoistok Afrike), Francuzi (na sjeverozapadu i zapadu Afrike) i Britanci (na jugu Afrike). Utrka za komadanje Afrike počela je krajem 19. st. i kulminirala na Berlinskoj konferenciji 1884.-1885. godine. Unutarnji razvoj Afrike od 1800. do 1880. godine Od 1800. do 1880. godine u Africi su se odvijale burne promjene. Mnoga društva i drţave morali su se prilagoditi nadirućem islamu sa sjevera, intenzivnoj i raznolikoj trgovini, europskim istraţivačima i naseljenicima, kršćanskim misionarima te lokalnim vladarima koji su sve češće nabavljali vatreno oruţje. Pod utjecajem unutarnjih i vanjskih sila nastale su brojne napetosti i nestabilnosti, posebice u 70-im godinama 19. st., a takve prilike pruţale su razloge i izgovor za europsko preuzimanje vlasti u sljedeća dva desetljeća. Prvi europski istraţivači bili su skloni kulturama koje su susretali i upoznavali u Africi. David Livingstone, najsposobniji znanstvenik meĎu istraţivačima, bio je voĎen vjerskim zanosom i mrţnjom prema trgovini robljem. Kasniji istraţivači, poglavito Henry Morton Stanley bili su više okrenuti eksploataciji afričkih bogatstava pa su njihove ekspedicije nalikovale vojnim pohodima. Početkom 19. st. zapadna Afrika je bila pod utjecajem procvata islama koji se manifestirao kroz dţihad (sveti rat) protiv otpadnika društava (djelomično islamiziranih). Stvaranje novih islamskih drţava i širenje islama ugroţavalo je europske kolonijalne interese. Dţihad su predvodili Fulbe, stočari i veliki ratnici na sudanskom području. Još u 18. st. osnovali su teokraciju u Futa Torou, Futa Jallonu i Masini, na gornjem Nigeru. U 19. st. osnovali su veću drţavu u Hausalandu. Fulbski voĎa Usuman dan Fobio 1804. godine objavio je dţihad. Ubrzo su pokorili sve gradove-drţave Hausa i krenuli prema Amadawi. Njegov sin postao je sultan Sokotoa, carstva koje se odrţalo do 90-ih godina 19. st. Al-Hajj Umar iz Futa Jallona poveo je još suroviji dţihad i osvojio bambarsko kraljevstvo te Masinu. Francuzi su ga zaustavili na rijeci Senegal. Juţno od Nigera Samory, voĎa Mandinga, osnovao je carstvo koje je ugroţavalo francuske interese. Sredinom 19. stoljeća u Africi se razvija nova trgovina. Smanjuje se trgovina robljem, a Britanci pokušavaju uvesti zakonitu trgovinu. Promjene je potaknula potraţnja za palminim uljem. U istočnoj i središnjoj Africi lov na slonove i prodaja bjelokosti postali su najunosnija i glavna gospodarska aktivnost. Na ovoj su se trgovini obogatili brojni narodi i drţave, primjerice Cokwe i kralj Msiri u središnjoj Africi, te Buganda i Nyamwezi u istočnoj Africi. Strani trgovci u središnjoj Africi bili su Portugalci iz Angole i Mozambika, te Suahili (Arapi iz Zanzibara) u istočnoj Africi. U sjeveroistočnoj Africi teritorijalno se širi Egipat. Drţavom su vladali Khedivi, namjesnici turskog sultana. Vojska Muhammada Alija osvojila je sjeverni, nilski dio Sudana i 1821. godine proglasila Khartum glavnim gradom provincije. Alijev unuk Ismail, učvrstio je egipatsku vlast na obali Crvenoga mora i na „rogu Afrike“ te se probijao uzvodno Nilom prema velikim jezerima. Etiopija se politički budi kako bi se oduprla egipatskim prodorima. Prije podjele Afrike, Europljani su kolonizirali samo dva područja. Godine 1830. Francuzi su osvojili i naselili područje Alţira. Britanci su u vrijeme Napoleonskih ratova oteli koloniju Cape. To je potaklo intenzivnije doseljavanje Europljana na jug Afrike. U velikoj seobi 1836. godine Buri su napustili koloniju Cape i osnovali dvije kolonije u unutrašnjosti: Transval i Slobodnu Drţavu Oranje. Te su kolonije priznali Britanci sredinom 19. st., ali 70-ih godina ponovo izbija sukob koji će prerasti u anglo-burske ratove. Podjela Afrike krajem 19. stoljeća Nagla industrijalizacija u Europi poticala je borbu za sirovine i nova trţišta. Suparništvo meĎu europskim silama preneseno je izvan Europe, posebice u Afriku. Na Berlinskoj konferenciji 1884.-1885. godine europske sile dogovorile su se o odgodi podjele Afrike, ali to je bilo teško provesti. U zapadnoj Africi Francuzi su prodirali iz Senegala u unutrašnjost i sukobili se s Britancima u Gambiji i Sijera Leoneu te s afričkim vladarima. Anglo-francusko suparništvo kulminiralo je na Zlatnoj obali, u Togou, Dahomeju, Yorubalandu, a posebice u nakon britanske okupacije Egipta 1882. godine.

U središnjoj Africi belgijski kralj Leopold angaţirao je istraţivača H. M. Stanleya. Godine 1879. Stanley je utemeljio u zavali Konga privatni posjed belgijskog kralja. Njemačka se uključila u utrku za Afriku osvajanjem Togolanda, Kameruna, jugozapadne i istočne Afrike. Francuska inicijativa u zapadnoj Africi izazvala je odgovor Velike Britanije i osvajanje područja današnje Nigerije. Njemačko prisustvo u juţnoj Africi oţivjelo je portugalske ambicije, a opasnost od širenja Afrikanera potaknula je britanske prodore u središnju Afriku, potpomognute akcijama Cecila Rhodesa. Njemačka kolonizacija Tanganjike dobila je odgovor u britanskom osvajanju područja današnje Ugande i Kenije. Francusko osvajanje Dahomeja (1893. godine) i prodor prema jezeru Čad uzrokovao je oruţane sukobe s Britancima i s afričkim drţavama. Napetost je dosegla vrhunac 1898. godine kod Fashode na Bijelom Nilu, a rat je izbjegnut u posljednji trenutak. Podjela Afrike nije prošla bez ljudskih ţrtava. Krvavi sukobi dogodili su se u Abesiniji 1906. godine kada se Abesinija obranila od Talijana, u britanskom osvajanju Sudana, na jugu Afrike u Rhodesovom pohodu prema sjeveru (sukob s Ndebelima i Shonima) te u Burskom ratu (1899.-1902.) u kojemu su Britanci osvojili transvalske zlatne rudnike i afrikanerske republike. Afrički narodi nisu pruţali organizirani otpor, bili su slabije naoruţani i nisu se uspjeli obraniti od agresivnih Europljana. Portugalski utjecaj na Afriku Početak portugalskog prodora u Afriku je osvajanje Ceute 1415. godine. Taj posjed na današnjoj marokanskoj obali oduzeli su im Španjolci 1517. godine. Uslijedilo je otkriće i kolonizacija otočnih skupina Madeire (1419.) i Azora (1427.). Sposobni kraljevi poticali su pomorstvo, posebice treći sin kralja Ivana I, princ Henrik Moreplovac (Pomorac). Njegova je ideja o juţnom putu oko Sahare. Do tada je prevladavalo mišljenje da Afrika završava juţno od Sahare. Henrik je opremao dvije do tri ekspedicije godišnje i slao ih duţ zapadnoafričke obale. Pokušavao je izbjeći muslimansko posredovanje u trgovini sa srednjovjekovnim afričkim drţavama i pronaći kršćanske drţave koje bi mu bile saveznici u borbi protiv muslimana. Sredinom 15. stoljeća otkrili su rt Bojador i započeli trgovinu robovima i zlatom u Senegalu. Vaţna uporišta za trgovinu robovima i zlatom na zapadu Afrike postali su Kapverdski otoci i Gvineja Bisau (Portugalska Gvineja). Napredak se nastavio gradnjom utvrde u Elmini (1482. godine) u današnjoj Gani, osvajanjem kolonije Sao Tome i Principe i uspostavljanjem trgovačkih kontakata s Kraljevstvom Konga. Sv. Toma i Princip je prva kolonija koja je počela proizvoditi šećer. Na otoke su doselili robove s kontinenta. Novi poticaj za istraţivanja dao je kralj Ivan II (1481.-1495.). Prva ekspedicija koju je poslao otkrila je ušće rijeke Kongo, druga rt Cross u jugozapadnoj Africi, a treća je pod vodstvom Bartolomeua Diaza 1487. doplovila do juţnog rta. Pomorci su ga nazvali rt bura (rt oluja), a po osobnoj naredbi kralja Ivana II. preimenovan je u Rt dobre nade. Istodobno s Diazom kralj je poslao Pedra Covilhamu da istraţi iz Egipta veze s Crvenim morem, pomorski put iz Crvenog mora do Indije i plovidbu na istočnoafričkoj obali. Tako je teoretski utvrĎen morski put iz Portugala do Indije. Kristofor Kolumbo traţio je od portugalskog kralja da mu opremi brodove za zapadni put u Indiju. Kralj je odbio zahtjev, pa se Kolumbo obratio španjolskom kraljevskom paru, Ferdinandu i Izabeli i krenuo na put 3.8.1492. iz luke Palos. Nakon deset tjedana plovidbe pristao je na Guanahani (jedan od Bahamskih otoka). Na vijest da je Kolumbo otkrio zapadni put, Portugalci su udvostručili napore za otkriće juţnog puta do Indije. Kralj Manuel Sretni (1495.-1521.) naloţio je Vascu da Gami da pokuša s tri broda oploviti Afriku i stići u Indiju. desetomjesečne plovidbe, 20.5.1498. godine, Vasco da Gama iskrcao se u luci Calicut na jugozapadu Indije. Na drugom putovanju u Indiju Vasco da Gama osnovao je faktoriju i tvrĎavu u Mozambiku. Za osiguranje trgovačkog puta oko Afrike do Indije, Portugalci su gradili luke i uporišta na Crvenom moru (Aden) i obalama Perzijskog zaljeva (Ormuz), a iz istočne Afrike istisnuli su Arape. Trgovina s Indijom donosila je Portugalu ogromnu zaradu. Lisabon je postao vodeća svjetska luka. Opskrbljivao je cijelu Europu začinima (posebice paprom), porculanom, svilom i drugim skupocjenim proizvodima. Portugalci su za potrebe trgovine u Europi osnovali poslovnice u Bruggeu i Antwerpenu. Portugalskog kralja u Europi su zvali „kralj papra“.

Trgovina s istokom imala je i negativne posljedice za Portugal. Veliki dio stanovništva posvetio se trgovini ili emigrirao. Poljoprivreda je propala jer je ostala bez radne snage, a stanovništvo koje je ostalo u drţavi preorijentiralo se na vinogradarstvo (vino se u kolonijama dobro prodavalo). U primarnom sektoru razvijalo se samo ribarstvo. Iselio je i dio obrtnika. Drţava je u takvoj gospodarskoj transformaciji ovisila o uvozu i o zaradi od trgovine. Krajem 15. stoljeća podijeljene su interesne sfere izmeĎu Portugala i Španjolske uz posredovanje pape. Za razliku od Španjolaca koji su bili osvajači, Portugalci su osnivali privredne kolonije (trgovačka uporišta). Ugovor u Tordesillasu Ugovor o podjeli interesnih sfera potpisan je izmeĎu Španjolske i Portugala 7. lipnja 1494. godine u Tordesillasu. Godine 1493. papa Aleksandar VI. odobrio je crtu razgraničenja koja se protezala izmeĎu polova i prolazila 300 milja (483 km) zapadno od Kapverdskih otoka. Španjolska je dobila pravo nadzora zapadno od te crte (odnosno u Amerikama), a Portugal istočno (u Africi i Indiji). Na sastanku u Tordesillasu 1494. Godine Portugal je uspio pomaknuti crtu razgraničenja za još 1300 km na zapad, pod izgovorom da trebaju više prostora kako bi uhvatili najbolji vjetar za plovidbu oko Afrike. Ugovor je 1506. odobrio papa Julije II., ali ga ni jedna druga europska sila nikada nije priznala. Ferdinand Magellan Portugalski pomorac Ferdinand Magellan (Fernao Magalhaes) naumio je sa zapadne strane doploviti do Molučkih otoka, no kraljevski dvor u Lisabonu nije imao razumijevanja za taj pothvat. Magellan je prešao u sluţbu španjolskog dvora i krenuo na „put oko svijeta“ 1519. godine. Poginuo je na Filipinima 20.9.1519. godine. Plovidbu je preţivio samo brod Viktorija kojega je Elcano vratio u Europu 7. rujna 1522. godine. Dvije najveće portugalske kolonije u Africi postale su Angola i Mozambik. Granice kolonija utvrĎene su na konferenciji u Berlinu 1884.-85. godine. U početku su bile glavno izvorište za trgovinu robovima i naseljavanje Brazila. U Mozambiku su izgradili ţeljeznicu za eksploataciju prirodnih bogatstava. Slabljenje portugalskog utjecaja u Africi Zbog kolonijalne politike Portugal je postupno slabio. Za obranu trgovačkih uporišta i kolonija nedostajalo je vojske i oruţja. Već od 16. stoljeća potiskuju ih europske kolonijalne sile jer su se europska suparništva preselila iz Europe na kontinente Novoga svijeta. Od 16. stoljeća Francuska potiskuje Portugal iz Senegala, Mauretanije, Gvineje, Gabona, Sejšela, Obale Bjelokosti i Konga. Godine 1778. Španjolskoj su morali prepustiti Ekvatorsku Gvineju. Englezi su ih potisnuli iz Gambije i Sijera Leonea, a Nizozemci iz Gane (Elmina), Nigerije i Mauricijusa. Iz navedenih posjeda Nizozemce su potisnuli Englezi. Uporišta na istočnoafričkoj obali (Zanzibar, tanzanijska obala, Kenija, Somalija) Portugalcima su oduzeli Arapi. Zadrţali su kolonije u kojima su imali brojnije ljudstvo (u Africi Angolu i Mozambik). Francuske kolonije u Africi Francuska prisutnost u Africi odrţala se od 17. st. do 1960-ih. U kolonijalno osvajanje Afrike uključila se u 17. i 18. stoljeću. Prvi francuski kolonijalni imperij obuhvaćao je Senegal, Reunion, Mauricijus i Sejšele. Nakon sukoba s Ujedinjenim Kraljevstvom, prvi kolonijalni imperij uništen je početkom 19. st. Drugi francuski kolonijalni imperij nastao je nakon 1815. godine i obuhvaćao je Alţir, Tunis, Mauretaniju, Burkinu Faso, Gvineju, Mali, Obalu Bjelokosti, Benin, Niger, Čad, Srednjoafričku Republiku, Gabon, Kongo, Madagaskar, Dţibuti (Francuski Somaliland) i Maroko. Nakon 1. svjetskog rata priključili su i bivše njemačke kolonije Togo i Kamerun. U kolonije je preselio velik broj stanovnika Francuske i uključio se u osnivanje plantaţa te eksploataciju drveta, ruda i energenata. Godine 1830. Francuzi su osvojili Alţir i proglasili ga dijelom matične zemlje 1848. godine. Zbog okupacije Alţira angaţirali su se i u dvjema susjednim kraljevinama, u Maroku i u Tunisu, koje su u to doba bile pod nominalnom vlašću osmanskog sultana. Ugovorom u

Bardu 1881. godine proglašen je protektorat nad Tunisom, tada siromašnom i razmjerno malenom zemljom koja je 1945. godine imala samo tri milijuna stanovnika. U Maroku se slabljenje vlasti osmanskog sultana poklopili sa slabljenjem vlasti marokanskog sultana što je dalo izliku za stranu intervenciju. Francuzi nisu u Maroku lako uspostavili vlast jer se na tom prostoru, zbog geostrateških interesa, reflektiralo suparništvo drugih europskih drţava. Početkom 20. stoljeća Francuska je dobila „slobodne ruke“ u Maroku dopuštajući isto Italiji i Ujedinjenom Kraljevstvu u Libiji i Egiptu, uspješno odbijajući zahtjev Njemačke (koja je prihvatila kompenzaciju u središnjoj Africi) i dopuštajući Španjolskoj da prisvoji sjevernu obalu Maroka. Ugovorom u Fesu 1912. godine izmeĎu Francuske i marokanskog sultana uspostavljen je francuski protektorat, a stvarna francusku vlast uspostavljena je u cijeloj drţavi tek potkraj tridesetih godina 20. stoljeća. Tanger je postao meĎunarodna zona. U Drugom svjetskom ratu sjeverna je Afrika postala bojište, osim Maroka koji je bio pozadinska zona. Po završetku rata, Maroko, Tunis i Alţir vraćeni su Francuskoj. Na sva tri teritorija Francuzi su poticali imigraciju iz Francuske pa se znatan broj francuskog stanovništva naselio na selu i zaposlio u poduzećima uz francuske administratore u Alţiru, ali i u Maroku i Tunisu (unatoč suverenosti sultana i bega). Osnivali su francuske škole u kojima je odgajana elita koja je cijenila francusku kulturu, ali i teţila nezavisnosti (a to Francuzi nisu predvidjeli). U Maroku i Tunisu nacionalistički pokreti teţe ukidanju statusa protektorata. Tuniski je beg neuspješno kolebao izmeĎu nacionalista koji teţe modernizaciji i nezadovoljnika koji teţe neovisnosti i postupno je pao pod francusku vlast. Marokanski sultan priklonio se nacionalističkom pokretu pa su ga Francuzi prognali. Za francusku kolonijalnu vlast u zapadnoj i ekvatorskoj Africi karakterističan je nagli demografski razvoj, komercijalizacija poljoprivrede (zahvaljujući osnivanju plantaţa kakaa, kave, banana i kikirikija), gradnja prvih prometnica u cilju eksploatacije boksita i ostalih ruda, te promjena jezične, vjerske, etničke i rasne strukture stanovništva. Britansko kolonijalno carstvo u Africi Britanci prodiru u Afriku sa zapada, juga i sjeveroistoka. Koristili su sve metode kako bi povećali kolonijalne posjede. Osim vojnih pohoda, poduzimali su istraţivačke pohode, slali misionare i sklapali ugovore o zaštiti s afričkim vladarima. Prva uporišta bile su utvrde na Zlatnoj obali (današnja Gana, 17. st.) i otočne skupine u Indijskom oceanu (1815. Godine Mauricijus i Sejšeli) iz kojih su kontrolirali trgovinu s Indijom. Britanski istraţivači Afrike bili su Richard Burton, John Speke, David Livingstone i Henry Stanley. Britanska zapadna Afrika obuhvaćala je kolonije Nigeriju (osvajana od 1807. Do 1906.), Sijera Leone (1808.), Ganu (Zlatna obala, 1821.-1896.) i Gambiju (1888.). U istočnoj Africi Britanci su pokušali spojiti posjede od Egipta do juga Afrike. Kolonijalni imperij uključivao je Egipat u kojemu su dominantni utjecaj uspostavili 1882. godine, a još 1875. godine preuzeli su kontrolu nad Sueskim kanalom. Na istočnoj obali uzeli su u zakup od zanzibarskog sultana obalu Kenije (1877. godine), 1895. proglasili protektorat, a nakon prodora u unutrašnjost formirali koloniju Kenija. U Adenskom zaljevu, u cilju kontrole plovidbe Crvenim morem do Indije, 1877. godine uspostavili su protektorat Britanska Somalija. Na jezerskom visočju, u bogatom poljoprivrednom području, 1890. godine proglasili su protektorat Buganda kojemu su priključili i drţave Bunyoro, Ankole, Busoga i Toro. U Keniji i Bugandi osnovali su ogromne plantaţe kave i čaja, razvijali stočarske farme i doselili brojno britansko stanovništvo. Britanski prodor iz Egipta prema jugu i francuski prodor iz zapadne Afrike rezultirali su sukobom kod Fashode. Francuzi su popustili i povukli vojsku, a to je bio preduvjet za sklapanje velikog vojno-političkog saveza u Europi uoči Prvoga svjetskog rata (Antante). Na jugu Afrike Britanci su 1868. godine proglasili protektorat Basutoland (današnji Lesoto), a 1910. godine formirali dominion Juţnoafrička unija. Juţnoafrička unija je obuhvaćala kolonije koje su oteli Burima (Kaapska kolonija, 1814., Natal 1843., Transval i Slobodna Drţava Oranje 1902.). Prodor prema sjeveru omogućio je Cecil Rhodes. Njegova je kompanija od plemenskih poglavica dobila današnji Zimbabve i Zambiju, a zbog financijskih problema prepustila ih je britanskoj kruni 1898. godine pod imenom Juţna i Sjeverna

Rodezija. U daljnjem prodoru formirali su protektorat Nyasaland (današnji Malavi; 1891.), Bechuanaland (1895., današnja Bocvana) i Svaziland (1906.). Nizozemski kolonijalni utjecaji u Africi Budući da je Portugal od 1580. do 1640. godine bio pod vlašću španjolskog kralja, Nizozemska je iskoristila slabljenje Portugala i oduzela mu gotovo sve kolonije. Na jugu Afrike 1652. godine osnovali su naseljeničku koloniju Kaapstadt i zadrţali ju do 1815. godine. Dok je Nizozemska bila pod vlašću Napoleona, Britanci su im oteli Kaapsku koloniju. Buri i Burski ratovi Do 1806. godine doseljenici iz Nizozemske, Njemačke i Francuske osnivali su farme u koloniji Kaap i nazvani su Buri (Afrikaneri). Povezuje ih isti jezik (burski) i kalvinistička tradicija iz koje je nastala koncepcija apartheida. Na nizozemskom jeziku bur=seljak. IzmeĎu 1835. i 1840. napustili su farme u koloniji Kaap i preseljavali u unutrašnjost. Nezadovoljstvo Bura počelo je kada su Britanci preuzeli kontrolu nad kolonijom Kaap (Cape), ukinuli ropstvo, izjednačili prava bijelaca i crnaca i uveli engleski jezik u školama i crkvi. Dodatni poticaj bila je iscrpljenost zemlje na istoku kolonije. Velika seoba Voortrekkera (putnici koji putuju naprijed) nije bila jedinstvena, išli su u različitim smjerovima. Rensburg je jednu grupu vodio sjeverno od rijeke Oranje, gdje ih je uništilo pleme Tsonga. Trichardt je krenuo prema istoku. Pola grupe pomrlo je od malarije, a ostatak je prebačen brodovima do luke Port Natal. Treća skupina krenula je na istok preko gorja Drakensberg. Prešavši Drakensberg, sukobili su se sa Zuluima, pobijedili ih kod Krvave rijeke 1838. godine i formirali Republiku Natal. Britanci su 1843. godine anektirali Natal, pa Buri kreću na zapad i sjever i osnivaju nove kolonije Transvaal i Slobodnu Drţavu Oranje (Orange). Te su se kolonije sukobile s Britancima 1880.-1881. i 1899.- 1902. u dva burska rata. Prvi rat izazvala je britanska aneksija Transvaala. Buri su se uspješno oduprli. Kada je u Witwatersrandu otkriveno zlato 1886. godine, doseljavali su brojni britanski tragači. Kako bi zaštitili svoje trgovačke interese, Britanci su isprovocirali sukob u kojemu su zahvaljujući jačoj vojnoj sili pobijedili. Belgijski kolonijalni utjecaji Britanski istraţivač Henry Morton Stanley od 1874. do 1877. godine istraţivao je tok rijeke Kongo. Kao najboljeg poznavatelja tog prostora, angaţirao ga je belgijski kralj Leopold II. za osnivanje trgovinskih postaja koje će biti u osobnom vlasništvu kralja. Na Berlinskoj konferenciji utemeljena je neovisna drţava Kongo na čelu s belgijskim kraljem. Zbog neljudskog odnosa prema starosjedilačkom stanovništvu i brojnih kritika, Leopold je osobni posjed predao na upravljanje belgijskoj drţavi. Nakon 1. svjetskog rata iz Konga su zauzeli Burundi i Ruandu i u upravljanju se oslanjali na manjinske Tutsije, što je ostavilo trajne posljedice u meĎuetničkim sukobima. Njemačke kolonije u Africi Od 1884. godine u utrku za podjelu Afrike uključila se i Njemačka. Koristili su napetosti izmeĎu Britanaca i Francuza i na Berlinskoj konferenciji dobili pristanak za kontrolu Kameruna, Togoa, Jugozapadne Afrike i istočne Afrike. Godine 1884. Gustav Nachtigal s poglavicama Kameruna i Togoa potpisao je ugovor o protektoratu. Tako se Njemačka „ugurala“ izmeĎu Britanske Zlatne obale i Francuske Zapadne Afrike, odnosno izmeĎu Britanske Nigerije i Francuske Ekvatorske Afrike. Adolf Luderitz 1883. godine kupio je posjed u današnjoj Namibiji. To uporište bilo je dovoljno europskim kolonijalnim silama da Njemačkoj dodijele na upravljanje i iskorištavanje područje današnje Namibije pod imenom Njemačka Jugozapadna Afrika. Njemačko istočnoafričko društvo od plemenskih poglavica dobilo je 1885. godine na iskorištavanje dijelove današnje Tanzanije. Vlast su proširili u unutrašnjost i 1891. godine proglasili koloniju Njemačka Istočna Afrika koja je obuhvaćala kopneni dio današnje Tanzanije (Tanganjika), Ruandu i Burundi. Na istoku Afrike „ugurali“ su se izmeĎu Belgijskog Konga, britanskih kolonija Kenije, Ugande, Sjeverne Rodezije i Nyasalanda te portugalskog Mozambika. Klima i reljef Tanzanije ograničavali su Nijemcima naseljavanje i iskorištavanje Tanganjike, za razliku od britanskih kolonija na istoku Afrike koje

su pruţale bolje uvjete za naseljavanje. Sve kolonije Njemačka je izgubila u tijeku 1. svjetskog rata. Mandat nad Tanganjikom nakon 1. svjetskog rata (1922.) dobilo je Ujedinjeno Kraljevstvo i ujedinjavanjem Tanganjike sa Zanzibarom proglašena je kolonija Tanzanija. Talijanske kolonije u Africi Prvu koloniju u Africi Talijani su stekli kupovinom. Godine 1869. od sultana su kupili Eritreju i 1890. proglasili koloniju. Od zanzibarskog sultana zakupili su jugoistočnu Somaliju 1893. godine, i proširivši vlast, 1905. godine proglasili su koloniju Talijanska Somalija. Vojnim akcijama protiv turskog sultana 1911. godine osvojili su Tripolitaniju (uz „blagoslov“ ostalih europskih sila), kasnije i Cirenaiku, i formirali koloniju Libiju koja je 1939. Godine priključena Italiji. Nakon više neuspjelih pokušaja, 1936. godine osvojili su Abesiniju i proglasili koloniju Etiopiju. Sve kolonije izgubili su u Drugom svjetskom ratu. Liberija Jedina slobodna drţava u Africi početkom 20. stoljeća bila je Liberija. Skupina američkih bijelaca 1816. godine utemeljila je Američko društvo za kolonizaciju koje je trebalo pomagati povratak osloboĎenih robova u Afriku. Na obali papra kupili su zemlju od domaćih poglavara i od 1822. godine doseljavali su se osloboĎeni robovi. Godine 1847. proglašena je neovisna republika Liberija. Dekolonizacija Otpor kolonijalnoj vlasti počeo je u 19. stoljeću i prerastao u nacionalističke pokrete, ali se nije mogao mjeriti s europskim oruţjem i vojnom organizacijom. Nakon Prvog svjetskog rata kolonije su donosile sve manje prihoda, zbog socijalnih i političkih sukoba te pada trgovine. Već tada je bilo jasno da je opstanak kolonija neodrţiv. Nakon Drugog svjetskog rata jača antikolonijalizam širom Afrike i započinje proces dekolonizacije pa je pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća Afrika bila poprište fenomena dotada neviĎenoga opsega – osloboĎenja golemih područja od strane vlasti u obliku stvaranja neovisnih suverenih drţava. Na kraju Drugoga svjetskog rata u Africi su bile samo tri potpuno neovisne drţave: Etiopija, Liberija i Juţna Afrika. Prvo desetljeće nakon Drugoga svjetskog rata bilo je razdoblje pripreme za likvidaciju francuskog, britanskog i belgijskog kolonijalnog carstva, a deset godina nakon toga većina Afrike bila je slobodna. Kao što su lakoćom u 19. Stoljeću zavladale Afrikom, tako su lakoćom u drugoj polovici 20. stoljeća kolonijalne sile napustile Afriku. Francuska, UK i Belgija u tom su procesu više bile voĎene kalkulacijom nego silom. Kolonije su donosile sve manje prihoda i to je bio glavni razlog za napuštanje Afrike. Proces dekolonizacije najsporije se odvijao na jugu Afrike gdje su se Portugalci odrţali još dva desetljeća i u Juţnoj Rodeziji, u kojoj su pripadnici bijele manjine odbijali proces radi samoodrţanja. Na otpor Portugalaca i bijele manjine u Juţnoj Rodeziji presudno je utjecalo postojanje Juţne Afrike u kojoj je vladajuća bijela manjina imala udio u ukupnom stanovništvu 25 %, a njihov poloţaj pojačavali su bogatstvo, moderna tehnologija, nemogućnost odlaska nekamo drugamo i doktrinirani rasizam koji je dopuštao krajnosti represivne nepravde i okrutnosti. Francuske kolonije oslobodile su se šezdesetih godina 20. stoljeća. Oruţani sukob dogodio se samo u Alţiru, a ostale kolonije oslobodile su se bez sukoba. Nakon dekolonizacije afričke drţave ostale su čvrsto povezane s Francuskom, gospodarski i politički. U većini bivših kolonija francuski jezik zadrţan je kao sluţbeni. Magreb Tuniski nacionalistički voĎa Habib Burgiba pušten je francuskog zatvora 1943. godine, takoĎer prvo odlazi u Egipat, potom u SAD, a u Tunis se vraća 1949. godine. Njegova stranka Neodestur bila je zastupljena u begovoj vladi. Mnogi nacionalisti smatrali su manjkavim reforme koje je planirala provesti Francuska uz pomoć bega, a Francuska nije planirala sljedeći korak. Nakon Drugog svjetskog rata Francuska je proglasila Francusku uniju (1946. godine) kao novu kategoriju pridruţenih drţava u koju je planirala uključiti (uz Vijetnam, Laos i Kambodţu) Maroko i Tunis, no afrički su protektorati odbili taj prijedlog.

Burgiba je ponovo uhićen 1952. godine, tuniški beg prihvatio je francuske reforme, ali nacionalisti time nisu bili zadovoljni. Tako je francuska politika reformi u afričkim protektoratima doţivjela neuspjeh i vlada je morala pristati na njihovu neovisnost. Tunis je postao potpuno nezavisan 1956. godine i s Francuskom je sklopio ugovor o stacioniranju francuskih trupa. Marokanski slučaj bio je drugačiji po dvije činjenice: 1. sultan Muhammad V. Ben Yusuf bio je skloniji nacionalistima (stranka Istiqlal = nezavisnost) nego suradnji s francuskom vladom; 2. francuski su kolonisti bili izolirani prije i tijekom ratnih godina (ţivjeli su novoosnovanim francuskim gradovima koji su bili udaljeni od tradicijskih središta marokanskog ţivota). Nacionalistički pokret za osloboĎenje od francuskog protektorata u Maroku je vodio Allal-al-Fasi, koji je bio u francuskom zatvoru od 1937. do 1946. godine. Po izlasku iz zatvora otišao je u Egipat (1947. godine), a zatim se privremeno naselio u Tangeru. Sultan je 1951. godine potpisao uredbu o uvoĎenju reformi, ali su nemiri u Maroku i arapskom svijetu bili poticaj da se odrekne te uredbe. Godine 1952. nemiri protiv bijelaca kulminirali su u Casablanci. Francuzi pokušavaju smiriti nemire, šalju sultana u egzil, na prijestolje dovode njegova strica Muhammada ben Arafa. Te mjere nisu dale rezultate i 1956. godine Francuska priznaje punu nezavisnost Maroka. Puno ozbiljniji problem za Francusku bio je alţirski ustanak. Neprijateljstva su počela 1954. godine, ubrzo su se razvila u rat za nezavisnost kojega su obiljeţili veliki angaţman francuske vojske, uspostava vojne vlasti, cenzura, terorizam i mučenja, tri pokušaja udara alţirskih Francuza protiv vlasti u Parizu, pad Četvrte republike i konačno stjecanje alţirske nezavisnosti. Alţirski slučaj bio je specifičan jer je u njemu europsko stanovništvo (u usporedbi s drugim francuskim kolonijama) ţivjelo najdulje, bilo je bliţe matičnoj zemlji, u većim gradovima imalo je isti udio kao i muslimani, a zasluge za Alţir bile su brojne i evidentne. Situacija je i pravno bila drugačija jer je Alţir po francuskom ustavu bio dio matične drţave Francuske. Francuski viši časnici u Alţiru (nakon poraza u Indokini) smatrali su da pripadaju viteškoj i proročkoj kategoriji spasitelja s mačem, da samo oni znaju ocijeniti komunističku opasnost i bili su spremni preuzeti odgovornost za sudbinu 20. stoljeća. Nisu prihvaćali ideju alţirske nezavisnosti. Na prve pobune u Alţiru reagirali su vrlo okrutno (za 100 ubijenih Europljana pogubili su oko 6000 Alţiraca) i uhitili voĎu nacionalista Ferhata Abbasa. Njihovu samovolju omogućilo je nesreĎeno stanje u Francuskoj, gdje su često padale vlade, dok na čelo drţave nije došao general de Gaulle 1958. godine. Pobuna 1954. godine angaţirala je pola milijuna francuskih vojnika. Niti Fronta nacionalnog osloboĎenja (FNL) niti francuska vlada nisu mogli pobijediti jedni druge, jačali su terorizam, mučenja, situacija je vojno i politički bila bezizgledna. Alţirski Francuzi u svibnju 1958. godine pobunili su se protiv sluţbene vlade u Parizu, preko Korzike krenuli u Pariz u danima kada je duţnost predsjednika preuzeo general de Gaulle. De Gaulle je neutralizirao protivnike, odvojio civilnu od vojne vlasti u Alţiru i 1959. godine ponudio Alţiru na izbor tri opcije: neovisnost, integraciju s Francuskom ili asocijaciju s Francuskom. To je izazvalo drugi bijeli ustanak u Alţiru 1960. godine koji nije uspio. Francuska javnost okrenula se protiv Francuza u Alţiru (i protiv vojske i protiv civila). Treći bijeli ustanak izbio je 1961. godine, slomljen je za četiri dana, ali su posljedice za Alţir bile vrlo teške. Iz neuspjeha ustanka izrasla je Organizacija tajne armije (OAS) koja je pribjegla terorizmu i kod francuskih je doseljenika širila strah od osvete nezavisne alţirske vlade. To je potaklo veliki egzodus francuskih doseljenika iz Alţira, čime je zemlja ostala bez potrebnih stručnjaka u administraciji, obrazovanju i drugim javnim sluţbama. Čekajući odluku francuskog predsjednika o statusu Alţira, FNL se obratio za pomoć Moskvi i Beijingu. Nakon dugih pregovora, 3.7.1962. godine Alţir je postao nezavisna suverena drţava, prvi puta u povijesti. Rio de Oro Španjolska je Maroku ustupila tzv. Španjolski Maroko, osim Ceute, Melille i tri enklave s većinskim španjolskim stanovništvom. Kanarski otoci ostali su dio Španjolske, a Rio de Oro (zapadna Sahara) svojatali su i Maroko i Mauretanija. Ta dva suparnika suprotstavljali su se španjolskoj prisutnosti na teritoriju na kojemu su 1945. godine pronaĎena najbogatija nalazišta fosfata. Maroko je bio spreman ustupiti Mauritaniji znatan dio Rio de Ora kako bi

spriječio osnivanje nove drţave, moţda s hispanofilskom monarhijom i ekstenzivnom španjolskom pomoći i skrbništvom. Mauretanija pak je pokušavala spriječiti stvaranje velikom Maroka. Španjolska je 1974. godine najavila povlačenje vojske i priţeljkivala referendum u kojemu bi se većina odlučila za nezavisnu drţavu. Maroko je zatraţio mišljenje MeĎunarodnog suda UN-a koji je 1975. godine odgovorio da se status Rio de Ora mora uspostaviti samoodreĎenjem, a ne (marokanskim) pozivom na povijesno pravo. Dok je sud odlučivao, Maroko je sa Mauretanijom postigao sporazum i kralj Hasan je poveo 350 000 Marokanaca u Rio de Oro na demonstracije koje bi trebale prisiliti Španjolsku na pregovore s Marokom i Mauretanijom umjesto na prepuštanje odluke nekom trećem tijelu. Španjolska je popustila 1975. godine i dopustila podjelu Rio de Ora: 2/3 pripale su Maroku, a 1/3 Mauretaniji. Alţir se tome protivio i podupirao protušpanjolski pokret otpora POLISARIO (Narodna fronta za osloboĎenje Saguiet el-Hamre i Rio de Oro), koji je egzistirao od 1973. godine i borio se za nezavisnost Rio de Ora, a protivio podjeli izmeĎu Maroka i Mauretanije. U veljači 1976. godine proglašena je Saharska Arapska Demokratska Republika (u Libiji). Maroko i Mauretanija ujedinili su vojne snage protiv Polisarija, ali je Mauretanija smatrala rat prevelikim teretom za svoje gospodarstvo, 1978. godine svrgnula predsjednika Oulda Daddaha i odustala od borbe. Maroko nije mogao pobijediti Polisario niti je Polisario mogao pobijediti Maroko. Polisario je imao alţirsku potporu i rusko oruţje, a Maroko pomoć od Francuske i SAD-a (u očima SAD-a kralj Hasan bio je bedem protiv komunizma u sjeverozapadnoj Africi). Rat je godinama bio na mrtvoj točki iako je Maroko potiskivao Polisario gradnjom pješčanih zidova dugim 2000 km, s utvrdama svakih pet kilometara i vojnom posadom od 100 000 vojnika. Ta pokretna crta s tvrĎavama stvorila je enklave u koje su se naselili marokanski doseljenici. Rat je bio katastrofalno skup pa je Hasan pristao na sastanak s alţirskim predsjednikom Bendţedidom nadajući se zaustaviti alţirsku vojnu pomoć Polisariju. Polisario je tako izgubio alţirsku financijsku pomoć, a nesloga meĎu voĎama dodatno ih je oslabila. Oko 2000 UN-ovih promatrača i mirovnih snaga (MINUSRO) odreĎeno je za nadziranje referenduma planiranog za 1992. godinu koji je trebao odlučiti za nezavisnost ili pripojenje Maroku. Suzdrţana američka pomoć Hasanu i nemiri u Alţiru omogućili su marokanskom kralju da se odupre svim pokušajima saharske autonomije i priguši UN-ovu prisutnost i planove za referendum. Libija Sudbinu talijanskih sjevernoafričkih kolonija trebale su riješiti četiri glavne pobjedničke sile do rujna 1948. godine; u protivnom bi problem trebalo prenijeti na UN. Britanska i talijanska vlada dogovorile su Bevin-Sforzin plan (nazvan po njihovim ministrima vanjskih poslova) prema kojima je nezavisnu libijsku drţavu trebalo proglasiti nakon deset godina, dok bi u meĎuvremenu njezina tri postojeća dijela bila pod britanskim i talijanskim starateljstvom: Fezan pod talijanskim (a priţeljkivali su ga Francuzi kao dodatak Tunisu), Tripolitanija dvije godine pod britanskim i osam pod talijanskim starateljstvom te Cirenaika pod britanskim starateljstvom deset godina. Planu su se protivili Arapi i Rusi koji su predloţili petogodišnje starateljstvo UN-a (isto su predloţili i za Eritreju, a za Talijansku Somaliju deset godina). Politički odbor Skupštine UN-a prihvatio je Bevin-Sforzin plan, no Skupština ga nije potvrdila. Uslijedilo je razdoblje pregovora i na kraju 1952. godine proglašenje Libije - trojne ustavne monarhije pod emirom Cirenaike es-Said Muhammadom I. as-Sanusijem kao libijskim kraljem Idrisom. Nova je drţava s UK sklopila sporazum kojim je dobila ekonomsku i vojnu pomoć (oruţje), a UK je dobila vojna prava u garnizonu El Ademu. Amerikanci su odgovorili uspostavom vojne baze Wheelus. Nezadovoljni korupcijom na drţavnom vrhu, časnici su 1969. godine u vojnom udaru zbacili kralja. VoĎa časnika bio je pukovnik Gadafi. Zapadna Afrika Godine 1948. u Accri, glavnom gradu britanske Zlatne Obale izbili su nemiri zbog visokih cijena, potaknuti od bivših pripadnika oruţanih snaga. Kolonijalne vlasti u to su vrijeme pripremale novi ustav i bile su iznenaĎene pobunom. Ti su se dogaĎaji poklopili s pojavom na političkoj pozornici novoga nacionalnog voĎe Kwamea Nkrumaha koji se 1947. godine vratio iz SAD-a. Nkrumah je, za razliku od starijih voĎa, traţio samoupravu bez odgaĎanja i

osnovao Stranku narodne konvencije, „zaradio“ zatvorsku kaznu i pobijedio na izborima 1951., 1954. i 1956. godine. Nakon prve pobjede na izborima britanski ga je guverner pustio iz zatvora i postavio za glavnoga ministra. Time je provjeravao učinkovitost „britanske metode“: postupno povećavati izborni i afrički element u zakonodavnim i izvršnim vijećima. U početku je guverner zadrţao znatne rezervne ovlasti, ali je u kasnijem stadiju suradnja kolonijalne vlasti i nacionalnih pokreta uznapredovala, pretvarajući nacionalnog voĎu iz guvernerova glavnog ministra u premijera samoupravnog teritorija. Kada je nezavisnost odobrena, guverner je napuštao bivšu koloniju. Da je bivša kolonija, kao nezavisna drţava odlučila ostati u Commonwealthu, mogla je prihvatiti britansku kraljicu kao titularnog poglavara s generalnim guvernerom kao njezinim predstavnikom, ili pak je mogla postati neovisna republika u Commonwealthu, bez veze s krunom ali s diplomatskim vezama izmeĎu nove drţave i britanske vlade preko visokih povjerenika ili preko ambasadora. Nova je metoda bila prihvatljiva i Ujedinjenom Kraljevstvu i kolonijama, samo je problem bio uskladiti tempo promjena. Zlatna obala dobila je samoupravu 1955. godine, nezavisnost 1957. godine pod imenom Gana, a 1960. godine postala je republika. Gana je Afrikancima utrla put u Commonwealth. Proglašenjem Francuske unije 1946. godine, dijelovi Francuske Zapadne Afrike dobili su status pridruţenih teritorija (za razliku od pridruţenih drţava, prekomorskih departmana i prekomorskih teritorija). Deset godina kasnije, usvojen je zakon (loi cadre) prema kojemu su pridruţeni teritoriji trebali steći odreĎenu unutarnju autonomiju s općim pravom glasa, biranjem vijeća i afrikanizacijom javnih sluţbi. Tim zakonom za 12 teritorija Zapadne i Ekvatorske Afrike osnovane su skupštine, birane prema zajedničkim izbornim listama, te upravna vijeća koje su birale skupštine. Glavna nacionalistička stranka koja je djelovala u Francuskoj Zapadnoj Africi (Afričko demokratsko okupljanje) pobijedila je na tim izborima u Gvineji, Sudanu, Obali Bjelokosti i u Gornjoj Volti. U gospodarstvu su Francuzi bili manje fleksibilni. U zamjenu za francusku pomoć i zajamčeno trţište, predloţili su da Francuska Afrika postane zaštićeno područje koje će sluţiti gospodarskim interesima Francuske. Afrikancima je smetala ekonomska politika u zoni franka koja je ometala ekonomski rast u afričkim teritorijima i sprječavala diverzifikaciju njihovih gospodarstava. Francusku političku i gospodarsku strategiju prihvatili su neki voĎe nacionalističkih pokreta, npr. Felix Houphouët-Boigny u Obali Bjelokosti, dok su drugi, npr. Sekou Tourè iz Gvineje, u tome vidjeli odgodu nezavisnosti na neodreĎeno vrijeme. Dolaskom na vlast de Gaullea, Francuska Zapadna i Ekvatorska Afrika imala je dvije opcije: ili ostati autonomne u zajednici s Francuskom, u zajednici u kojoj bi Francuska zadrţala ekonomsku kontrolu, ili nezavisnost (ali bez franka). Svi osim Gvineje odlučili su se za prvu opciju. Druga zapadnoafrička drţava koja je postala neovisna bila je Francuska Gvineja 1958. godine. Budući da je bila „odbačena od svojih francuskih mentora“, bila je prisiljena pronaći utočište kod komunističkih sila kako bi dobila sredstva za odrţanje nezavisnosti. Ostale francuske kolonije u Zapadnoj Africi koje su izabrale autonomiju unutar francuske Zajednice, nisu bile zadovoljne statusom i 1959. godine Senegal, Francuski Sudan, Gornja Volta i Dahomej odlučili su se federalizirati pod imenom Mali i zatraţiti nezavisnost. Ubrzo su se predomislili (zbog francuskog pritiska) u Gornjoj Volti i Dahomeju, a zatim i u Senegalu. Francuski Sudan je postao nezavisna drţava 1960. godine pod imenom Mali. Felix Houphouët-Boigny iz Obale Bjelokosti osnovao je s Nigerom, Gornjom Voltom i Dahomejom Vijeće Antante i zatraţio nezavisnost koja je odobrena 1960. godine. Vojni udari u Gornjoj Volti i Dahomeju 1961. godine i nepovjerenje prema Houphouët-Boignyju rezultirali su raspadom Antante i stvaranjem samostalnih drţava Obale Bjelokosti, Niger, Gornja Volta i Dahomej. Godine 1960. nezavisnost su stekli i Gabon, Čad, Ubangi-Šari (preimenovana u Srednjoafričku Republiku) i Francuski Kongo (preimenovan u Kongo-Brazzaville). Golemi britanski teritorij Nigerije postao je nezavisan 1960. godine, 1961. Sijera Leone, 1965. Gambija. Od starateljskih teritorija samostalne republike postali su Francuski Kamerun i Francuski Togoland, dok je Britanski Kamerun pripojen Nigeriji, a Britanski Togoland Gani.

Španjolski otok Fernando Poo u Biafranskom zaljevu, preimenovan u Macias Nguema, i enklava Rio Muni u Gabonu postali su 1968. godine nezavisna drţava Ekvatorska Gvineja. Otoci Principe i Sao Tome u Gvinejskom zaljevu stekli su nezavisnost od Portugala 1975. godine. U Portugalskoj Gvineji (Gvineji Bissau) oslobodilački pokret PAIGC (Afrička stranka za nezavisnost Gvineje i Kapverdskih otoka) kojega je 1956. godine osnovao Amilcal Cabral, pokrenuo je 1959. godine ustanak, a 1963. godine opći rat tijekom kojega su Gvinejci postupno zavladali većim dijelom zemlje. Glavni stoţer PAIGC-a bio je u Gvineji. Portugal je bio upleten u invaziju na Gvineju, 1973. godine u Conakryju je ubijen Cabral, a 1975. Godine Gvineja Bisau i Kapvedski otoci postali su zasebne neovisne drţave. Kongo Nezavisnost Belgijskog Konga izazvala je interni kaos i graĎanski rat te jednu od glavnih meĎunarodnih poslijeratnih kriza u kojoj su se meĎunarodne sile našle na rubu sukoba. U tijeku sukoba ubijen je i glavni tajnik UN-a, a došlo je u pitanje postojanje te organizacije. Uzroci katastrofe: ţurni odlazak Belgijanaca iz kolonije koja nije bila pripremljena za nezavisnost, golemo prostranstvo Konga na kojemu postoji etnička i plemenska raznolikost, pobuna vojske nakon stjecanja nezavisnosti s blokadom koja onemogućuje vladu u provedbi središnje vlasti, separatističke teţnje Katange, nespremnost UN-a za djelovanje na terenu, antagonizam članica UN-a (UK i SSSR-a). Osnivač Kongoanskog nacionalnog pokreta, glavne neplemenske stranke u Kongu, bio je 1958. godine Patrice Lumumba. Od osnivanja pokreta, kao i njegovi suradnici Cyrille Adoula i Joseph Ileo, traţili su afrikanizaciju javnih sluţbi i visokoškolskog obrazovanja. VoĎa Abaka (pokreta meĎu najvaţnijim plemenom na zapadu drţave, Bakongima) Joseph Kasavubu zalagao se za federalni nezavisni Kongo, a taj su stav podrţavali i Moise Tschombe, voĎa Konakata (pokret meĎu Balundama) te Jason Sendwe, voĎa Balubakata koji se protivi separatističkim idejama Katange. Nakon Panafričke konferencije u Accri 1958. godine, na kojoj su i kongoanski voĎe iznijeli zahtjev za nezavisnost, u Leopoldvilleu su izbili neredi u Kongu, 1959. godine plemenski sukobi, a na konferenciji u Bruxellesu u siječnju 1960. godine predstavnici Konga su zatraţili nezavisnost odmah. Belgija je pristala i povukla se u lipnju 1960. godine. Predsjednik drţave postao je Joseph Kasavabu, a premijer Patrice Lumumba. Dva dana po završetku proslave stjecanja nezavisnosti izbila je vojna pobuna, uz širenje nasilja po cijeloj drţavi. U srpnju 1960. godine Tschombe je proglasio nezavisnost Katange i jednostrano zatraţio belgijski povratak kao bi se uveo red u toj pokrajini. Ubrzo su stigle snage UN-a da uspostave red, ali nisu razoruţale pobunjeničke postrojbe (jer to Lumumba nije dopuštao). Belgijanci su okupirali Leopoldville i poslali vojnu pomoć Tschombeu čime su prekršili kongoansko-belgijsko savezništvo i ugrozili jedinstvo Konga. Snage UN-a koje su uspostavljale red i mir u zemlji nisu imale jasne ovlasti podrazumijeva li njihovo djelovanje i razoruţavanje Katange. Nakon sukoba predsjednika drţave i premijera, vlast je ugrabio pukovnik Joseph Mobutu, raspustio parlament, izbacio rusku i češku ambasadu, ali nije uspio učvrstiti reţim koji bi kontrolirao cijelu zemlju. Godine 1961. imenovana je nova vlada na čelu s Josephom Ileom (izdrţala samo šest mjeseci), zatim nova na čelu s Cyrilleom Adoulom. Novi separatistički pokreti javili su se u Stanleyvilleu. U zemlji je vladao kaos i nasilje kojemu su pridonijele i snage UN-a, umjesto da ga spriječe. Nakon povlačenja UN-a graĎanski rat se razbuktao, vlast će ponovo krajem 1964. godine preuzeti vojska s Mobutuom. Sudan Nakon Drugog svjetskog rata u Sudanu, koji se bio pod egipatsko-britanskom upravom, intenziviraju se britansko-egipatske suprotnosti, uz jake unutarnje nesuglasice izmeĎu sjevera i juga, koje su uzrokovane vjerskim, rasnim i ekonomskim razlikama. Nezavisnost je proglašena 1956. godine, a potom su uslijedili unutarnji sukobi i politička nestabilnost.

Afrički rog Etiopija je bila pod talijanskom okupacijom samo pet godina. Nakon 1941. Godine obnovljeno je carstvo na čelu s Haileom Selassijem. Godine 1952. priključili su Eritreju, nakon britanskog starateljstva. Godine 1960. Talijanska Somalija postala je nezavisna, a priključuje joj se i Britanska Somalija. Godine 1977. od Francuske Somalije nastala je nezavisna drţava Republika Dţibuti. Nove drţave imale su niz neriješenih graničnih pitanja i meĎusobnih pretenzija, u koje se uključila i Kenija. Istočna i Juţna Afrika Istočna Afrika stekla je nezavisnost nakon Zapadne Afrike, od imenovanih do miješanih vijeća, zatim potpuno izabranih parlamenata koji su pratili samoupravu i pripremali nezavisnost. Tanganjika je postala nezavisna u prosincu 1961., Uganda u listopadu 1962., Kenija u prosincu 1963. godine. Sjedinjenjem Tanganjike i Zanzibara 1977. godine nastala je drţava Tanzanija. Oruţanih sukoba bilo je i u portugalskim kolonijama Angoli i Mozambiku koje su se oslobodile 1975. godine i iskoristile drţavni udar u Portugalu. Kubanska i juţnoafrička vojska povukle su se iz Namibije 1990. godine. Nakon neuspjelog pokušaja stvaranja federacije koju bi činile tri kolonije Nyasaland, Juţna i Sjeverna Rodezija, niza konferencija i kalkulacija oko razgraničenja Sjeverne i Juţne Rodezije, 1964. godine nezavisnost su stekli Nyasaland i Sjeverna Rodezija, pod imenom Republika Malavi i Republika Zambija. U Juţnoj Rodeziji na vlasti je bijelačka manjina do 1980. godine kada je na izborima pobijedila stranka ZANU i i Robert Mugabe, koji je postao premijer nezavisne drţave Zimbabve. Novonastale drţave naslijedile su slaba gospodarstva, krhke političke sustave. Za većinu drţava karakteristični su meĎuetnički sukobi, česte smjene vlasti, vojni udari, gospodarske krize. Odlaskom kolonizatora nije prestao strani politički utjecaj. Nakon 1957. godine afričke drţave ulaze u prvu etapu demografske tranzicije. Nagli porast broja stanovnika pokrenuo je i procese nekontrolirane, stihijske urbanizacije. Pojačana eksploatacija zemlje izazvala je ekološke probleme koji kulminiraju u doba velikih suša i pospješuju siromaštvo i glad. Istočnom i središnjom Afrikom šire se brojne epidemije od kojih najteţe posljedice ima AIDS. Afričke drţave imaju nisku akumulaciju kapitala, mala gospodarstva, mala trţišta, skromnu infrastrukturu i slabo razvijene usluge. U većini drţava raširena je korupcija što utječe na skromna izravna strana ulaganja. Nakon stjecanja neovisnosti, afričke drţave napustio je veliki broj stručnjaka, a u emigraciju se uključio i znatan broj autohtonog obrazovanog stanovništva. Jaz izmeĎu bogatih i siromašnih sve je veći. U politički krhkim drţavama, etnička, vjerska i politička suparništva rezultirala su separatističkim pokretima i graĎanskim ratovima. Najteţi sukobi dogodili su se u juţnom Sudanu, izmeĎu Nigerije i Biafre, te u Etiopiji. Nakon dugotrajnog rata, 1993. godine od Etiopije se odvojila Eritreja. Još postoje brojni neriješeni sukobi, primjerice izmeĎu Maroka i Zapadne Sahare. Dugotrajno etničko i političko suparništvo u Ruandi izmeĎu manjinskih Tutsija i većinskih Hutujaca pratili su nasilje, pokolji i bijeg stanovništva u susjedne drţave. GraĎanski ratovi obiljeţili su i Somaliju, Ugandu, Liberiju, Sijera Leone. Zbog ratova Afrika ima najveći broj izbjeglica i prognanika u svijetu. U Subsaharskoj Africi naglo se šire kršćanstvo i islam. Dijelovi istočne, središnje i zapadne Afrike postali su središta protestantizma. Vjerska netrpeljivost dovodi do napetosti i sukoba, posebice u Nigeriji, duţ crte koja razdvaja kršćanstvo i islam. Pokušaji gospodarskih reformi dali su skromne rezultate. Nekoliko drţava preuzelo je gospodarske modele komunističkih drţava. MeĎu njima se izdvaja marksistički etiopski reţim od 1975. do 1991. godine. Afričke drţave oslanjale su se na izvoz poljoprivrednih i rudarskih sirovina, a cijene na trţištu odreĎivali su potrošači-razvijene drţave svijeta. Veliki zajmovi i svjetska inflacija doveli su do pojačane zaduţenosti. U mnogim je drţavama godišnja rata duga veća od godišnjeg bruto domaćeg proizvoda. U vrijeme Hladnog rata Afrika je bila pozornica sukoba interesa izmeĎu Istoka i Zapada koji su u strateški vaţnim prostorima traţili saveznike. Nakon raspada SSSR-a 1991. godine,

Afrika je manje vaţna u svjetskim geopolitičkim odnosima. Krajem 80-ih godina MMF i Svjetska banka nametali su afričkim drţavama program strukturnih gospodarskih reformi, kako bi mogle vraćati dugove. IzmeĎu ostalog, vlade afričkih drţava morale su prihvatiti višestranačje i demokratske izbore. Novi val demokratizacije doveo je do smjene mnogih vlada u Subsaharskoj Africi. Stanovništvo Prema procjeni UN-a, 2009. godine Afrika ima 1014 milijuna stanovnika ili 33 st/km². U usporedbi s drugim kontinentima to je 4 puta manje od Azije, gotovo dvostruko više od Europe (bez europskog dijela Ruske Federacije), ili kao Sjeverna i Juţna Amerika zajedno. Po ukupnom broju stanovnika zauzima drugo mjesto meĎu naseljenim kontinentima. Trostruko je rjeĎe naseljena od Azije, dvostruko rjeĎe od Europe, a gušće od obiju Amerika. MeĎu 53 neovisne drţave Afrike postoje velike razlike u demografskoj veličini. Demografski divovi su Nigerija (158 mil. stan.) u kojoj ţivi 16 posto stanovništva Afrike (brojem stanovnika moţe se usporediti s Ruskom Federacijom), zatim Egipat i Etiopija (83 mil.; brojem stanovnika prestigli Njemačku) te Demokratska Republika Kongo (68 mil.; broj stanovnika veći nego UK ili Francuska ili Italija). Demografski razvoj od 1. do kraja 16. stoljeća Afrika je danas kontinent koji biljeţi najbrţi demografski rast. Povijesni osvrt na promjenu broja stanovnika pokazuje da je od početka naše ere do 1600. godine broj stanovnika porastao s oko 25 na oko 95 milijuna, a onda je naprasno prekinut demografski razvoj zbog kolonijalnih osvajanja i trgovine robovima. Prisilna prekoatlantska migracija Iako ne postoje pouzdani kvantitativni pokazatelji o prisilnoj emigraciji, procjenjuje se da je iz Afrike u Ameriku prisilno preseljeno više od 10 milijuna stanovnika. Najjača struja bila je usmjerena prema Brazilu, posebice iz portugalskih kolonija Angole i Mozambika kao i s gvinejskog primorja. Po intenzitetu migracije slijedila je struja prema francuskim i britanskim posjedima na Velikim i Malim Antilima. Oko milijun robova preseljeno je na jug SAD-a u britanske kolonije, u španjolske kolonije u srednjoj Americi te u nizozemske kolonije na Malim Antilima. Oko milijun robova prisilno su odveli Arapi s istočnoafričke obale u jugozapadnu Aziju. Posljedice prisilne emigracije su brojne i sloţene. Dijelimo ih na trenutne (npr. smanjenje broja stanovnika, promjena dobnog i spolnog sastava stanovništva, gubitak radnog i fertilnog kontingenta) i odgoĎene (npr. usporeni porast broja stanovnika, unutarafričke migracije radne snage, smanjenje obrambene snage itd.). Demografski razvoj od 1800. do 2010. godine Od 1800. godine do sredine 20. stoljeća nastavio se usporeni rast broja stanovnika. Tijekom 19. stoljeća broj stanovnika povećao se s oko 95 milijuna na oko 150 milijuna, a u prvoj polovici 20. stoljeća na oko 220 milijuna stanovnika. Nakon dekolonizacije, pod utjecajem vanjskih čimbenika (lijekovi, cijepljenje, promjena prehrane, rast standarda u malom broju drţava) uslijedio je eksponencijalni rast koji traje i danas. U samo četiri desetljeća broj stanovnika se učetverostručio. Postavlja se pitanje što očekivati u budućnosti? Prema projekcijama de Blija (iz 2006.), 2010. godine Afrika će imati više od jedne milijarde stanovnika (projekcija se pokazala točnom), a 2025. godine oko 1,4 milijarde (kao Kina 2009. godine). Projekcije UN-a po srednjoj stopi rasta najavljuju daljnju ekspanziju do sredine 22. stoljeća kada se očekuje više od 3 milijarde stanovnika. De Blijeva projekcija za pojedine drţave pokazuje da će Nigerija, Egipat, Etiopija i DR Kongo ostati najmnogoljudnije drţave Afrike, ali će broj stanovnika u Etiopiji i DR Kongu rasti brţe nego u Egiptu. Projekcije UN-a ne razlikuju se značajno od de Blijevih. Ako se nastavi rast broja stanovnika prema sadašnjim stopama, sredinom ovoga stoljeća, u Africi će ţivjeti 3 milijarde ljudi. Prema projekciji temeljenoj na niskoj stopi rasta, broj stanovnika 2050. godine iznosio bi 1,7 milijardi, prema srednjoj stopi rasta 2 milijarde, a prema visokoj stopi rasta 2,3 milijarde.

Ako se ostvari očekivani rast broja stanovnika u Africi, sredinom 21. stoljeća povećat će se udio Afrike u svjetskom stanovništvu sa sadašnjih 14 na 23 posto. Afrika, te u manjoj mjeri Latinska Amerika, Azija (bez Kine, Indije i prostora bivšeg SSSR-a) i Indija, slabije i srednje razvijeni dijelovi svijeta osigurali bi rast ukupnog svjetskog stanovništva, a razvijeni dijelovi svijeta (Europa, Angloamerika i Australija s Oceanijom) smanjili bi udio u svjetskom stanovništvu. Takvi odnosi meĎu kontinentima utjecat će na interkontinentalne i intrakontinentalne migracije. Razmještaj stanovništva Po općoj gustoći naseljenosti koja iznosi 33 stanovnika po četvornom kilometru, Afrika je na trećem mjestu meĎu naseljenim kontinentima, iza Azije i Europe. Karta gustoće naseljenosti pokazuje izrazito neravnomjeran razmještaj stanovništva. Kao nigdje u svijetu, prirodno-geografski uvjeti, posebice klima i vode, presudno su utjecali na prostorni raspored naseljenosti. Najgušće su naseljeni dolina i delta Nila, dolina i delta Nigera, dijelovi Etiopskog, Jezerskog i Juţnoafričkog visočja, Gvinejskog primorja, sjeverne i jugoistočne obale. Velika je gustoća u područjima povoljne klime, posebice u područjima u kojima je moguće natapanje tla. Ljude privlače nizinski krajevi, područja podnošljive klime i plodnog tla. Zbog geografskog smještaja Afrike, litoralizacija je samo djelomično zahvatila Afriku. Promatramo li gustoću naseljenosti po drţavama, moţemo izdvojiti polove izrazito guste i rijetke naseljenosti. Najveću gustoću imaju Mauricijus, Ruanda, Komorska Unija, Burundi i Sejšeli (>185 stan/km2). Najmnogoljudnija drţava, Nigerija ima gustoću naseljenosti 168 st./km2. NajrjeĎe su naseljene drţave Zapadna Sahara (DAR Sahara), Namibija, Bocvana, Mauretanija i Libija (<3,7 stan/ km2). Poseban problem u nekim afričkim drţavama je vrlo visoka fiziološka gustoća naseljenosti. Najveću fiziološku gustoću naseljenosti imaju površinom male drţave San Tome i Prinsipe, Sejšeli, a od većih drţava Egipat, Liberija, Gvineja, Tanzanija, Kamerun, Sijera Leone, Mauricijus i Komorska Unija. Visoka fiziološka gustoća povećava ekološki otisak i ugroţava proizvodnju dovoljnih količina hrane. Prenaseljenost uzrokuje paraurbanizaciju i niz drugih problema. Najmanju fiziološku gustoću naseljenosti imaju Bocvana i Zambija. Za usporedbu, fiziološka gustoća naseljenosti u Hrvatskoj je 837 st./km2. Prirodno kretanje stanovništva Na promjenu broja stanovnika utječu odrednice prirodnog kretanja stanovništva. Niske stope rodnosti ima samo Mauricijus. U 10 od 53 neovisne afričke drţave stope rodnosti imaju srednje vrijednosti (16-25 promila). To su drţave koje imaju najviši dohodak po stanovniku i stabilno gospodarstvo. Sve ostale drţave imaju visoke stope rodnosti. Čak u 15 afričkih drţava stope rodnosti više su od 40 promila godišnje. Sve se drţave nalaze u Subsaharskoj Africi (osim DAR Sahare). Na visoke stope rodnosti u afričkim drţavama utječu vjerski i obrazovni sastav stanovništva. Većina afričkih drţava ima stope smrtnosti izmeĎu 3,5 i 31 promila. Visoke stope mortaliteta karakteristične su za drţave u kojima je graĎanski rat ili je raširena epidemija AIDS-a. Najniţe stope smrtnosti imaju Libija, Alţir, Egipat, Tunis i Maroko, srednje razvijene drţave na sjeveru Afrike. Visoke stope rodnosti i sve niţe stope smrtnosti rezultiraju vrlo visokim prirodnim prirastom (>18 promila) u čak 41 od 54 afričke drţave. Visok prirodni prirast ima pet drţava pa će u tim drţavama porast broja stanovnika biti sporiji (za afričke prilike). Umjeren prirodni prirast (4-11 promila) biljeţe Mauricijus, Bocvana, Namibija, Sejšeli, Tunis, Alţir i Zimbabve, a Juţna Afrika i Lesoto nizak prirodni prirast (<4 promila). To su drţave s najniţim stopama rodnosti u Africi, a izuzetak je Lesoto u kojemu je visok mortalitet zbog epidemije AIDS-a. Razvoj stanovništva najbolje objašnjava teorija demografske tranzicije. Prema vrijednostima stopa nataliteta, većina afričkih drţava (drţave s vrlo visokim stopama prirodnog prirasta) je u podetapi rane tranzicije, a po vrijednostima stopa mrtaliteta u središnjoj tranziciji i eksponencijalni rast broja stanovnika će se nastaviti. Godišnje stope porasta broja

stanovnika u tim su drţavama veće od godišnje stope rasta dohotka i takvi odnosi utječu na „začarani krug siromaštva“. Rasni sastav stanovništva (fizionomske razlike) Afriku juţno od Sahare naseljava negroidno-australoidna rasa u kojoj razlikujemo afrički i australsko-melanezijski tip stanovništva. Australsko-melanezijski tip crne rase naseljava juţni i istočni Madagaskar. To je malajsko-polinezijsko stanovništvo koje je doselilo na Madagaskar prije oko 2000 godina. Unutar afričkog tipa crne rase razlikujemo (prema jeziku i prostoru koji naseljavaju) Bantuide, Sudanide i negroidne skupine (Pigmeji, Sani i Khoikhoi). Granica sudanskih i bantu jezika je na potezu od ušća Nigera do Albertovog jezera. Afriku sjeverno od Sahare naseljava indijski tip bijele rase, a jug kontinenta europski tip bijele rase. Indijski tip bijele rase (semitsko stanovništvo) doseljavao je u na sjever Afrike od 7. stoljeća i potisnuo skupine koje govore berberske jezike. Starosjedioci sjeverne Afrike koji govore jezike iz afričke podskupine afro-azijskih jezika pripadaju nenegroidnom stanovništu. Europski tip bijele rase doseljavao je na jug Afrike u doba kolonijalizma. Na „rogu Afrike“ miješanjem pripadnika bijele i crne rase nastali su mulati. Niloti su mješavina Bantuida i starosjedioca sjeverne Afrike, a stanovnici Etiopije mješavina starosjedioca sjeverne Afrike i Semita. Na rasni sastav stanovništva u Africi utjecala je velika bantu migracija kojoj je ishodište bilo u gvinejskom primorju. Bantu narodi naselili su istočnu, središnju i juţnu Afriku. Jezični sastav stanovništva U Africi se govori više od 2000 jezika okupljenih u pedesetak većih jezičnih skupina. Velike jezične porodice su afroazijska, nilotska, nigero-kordofanska (kongoanskokordofanska) i khojsanska. Jezični mozaik upotpunjuju ostali jezici i europski jezici koje su raširili kolonizatori. Posljedica europskih kolonijalnih utjecaja očituje se i u izboru sluţbenih jezika u afričkim drţavama. Bilingvalne drţave (2 sluţbena jezika) su Burundi (kirundi i francuski), Čad (arapski i francuski), Dţibuti (arapski i francuski), Eritreja (tigrinski i arapski), Kamerun (francuski i engleski), Kenija (svahili i engleski), Komorska Unija (komorski i francuski), Lesoto (soto i engleski), Malavi (chichena i engleski), Srednjoafrička Republika (francuski i sango), Sudan (arapski i engleski), Tanzanija (svahili i engleski), Uganda (svahili i engleski), Somalija, Bocvana, Svazi, Ekvatorska Gvineja. Trilingvalne drţave su Madagaskar (malgaški, engleski i francuski), Ruanda (ruandski, francuski i engleski), Sejšeli (sejšelski, engleski i francuski), Togo (francuski, kabye, ewe) i Zimbabve (engleski, shona i ndebele). U Juţnoj Africi u uporabi je 11 sluţbenih jezika (engleski, afrikans, ndebelski, pedijski ili sjevernosotski, sotski, svazijski, tsongajski, tswanski, vendski, ksoski i zulu). U Maroku, Alţiru, Tunisu, Libiji, Egiptu, Sudanu, Zapadnoj Sahari i Mauretaniji u uporabi je arapski kao sluţbeni jezik. U bivšim portugalskim kolonijama i posjedima, u Angoli, Gvineji Bisau, Kapverdskim otocima, Mozambiku, Sv. Tomi i Principu sluţbeni jezik je portugalski. Benin, Burkina Faso, Gabon, Gvineja, Republika Kongo, Demokratska Republika Kongo, Mali, Niger, Obala Bjelokosti, Senegal, Togo imaju sluţbeni jezik francuski, a Bocvana, Gambija, Gana, Liberija, Mauricijus, Namibija, Nigerija, Sijera Leone, Zambija i Zimbabve engleski. Španjolski je sluţbeni jezik Ekvatorske Gvineje. Afrički autohtoni jezici sluţbeni su u Etiopiji (amharski), Somaliji (somalski), Keniji (svahili), Svaziju (siswati ili isizulu). Afro-azijska porodica Raširena je na sjeveru i sjeveroistoku Afrike. Od 372 jezika ove porodice, najrašireniji su arapski, berberski, hausa, amharski, galla i somali jezik. Nigero-kordofanska porodica Jedna je tri glavne porodice negroidnog stanovništva Afrike. U porodici se izmeĎu 1489 jezika po broju govornika izdvajaju bantu jezici, akan, igbo ili ibo, joruba i drugi.

Nilotsko-saharska porodica Druga od porodica negroidnog stanovništva Afrike, raširena je u dijelovima Sahare i gornjem toku Nila. Od 199 jezika, glavni jezici ove porodice su dinka, kanuri i masai. Khojsanska porodica Khojsanska porodica je treća od porodica negroidnog stanovništva Afrike. Pripadaju joj jezici hadza, sandawe, sjeverni, središnji i juţni kojsanski jezik. Raširena je na jugozapadu Afrike. Od indoeuropskih jezika rašireni su engleski, afrikaans, francuski, portugalski i španjolski jezik. Afrikaans (afrikanski jezik ili burski jezik) je mješavina iskrivljenog nizozemskog, malajskih, indoneţanskih jezika (uz mali utjecaj engleskog i khojsanskih jezika). Od druge polovice 17. stoljeća razvija se pod utjecajem engleskog i drugih jezika Juţne Afrike. Afrikaans je jezik sporazumijevanja u jugozapadanoj Africi. Posebnu vaţnost u sporazumijevanju stanovništva ima suahili. Lingvisti ga smatraju najznačajnijim jezikom Crne Afrike i jezikom etničkog sporazumijevanja u istočnoj Africi. MeĎutim, suahili govori svega pet milijuna izvornih govornika, a u sporazumijevanju se njime sluţi još oko 50 do 100 milijuna govornika. Jedan je od sluţbenih u Ugandi, Tanzaniji i u Keniji. Prema francuskoj klasifikaciji, suahili je jezik bantuske skupine, koja pripada ogranku bantuidnog jezika. Bantuidni jezik pripada benoue-kongoanskoj grani nigero-kongoanske porodice, a ona je dio velike kongoansko-kordofanske porodice jezika. Ova klasifikacija najbolje ilustrira jezičnu sloţenost Afrike. Vjerska sloţenost Slično jezičnom i etničkom sastavu, Afrika je i po vjerskom sastavu stanovništva vrlo mozaičan kontinent. U Africi su rašireni islam, katoličanstvo, protestantizam, neovisne afričke crkve, tradicionalna vjerovanja, hinduizam i budizam. Najveći broj sljedbenika ima islam. Udio islama se povećava, posebice u Subsaharskoj Africi. Katoličanstvo je najzastupljenije u drţavama u kojima su kolonizatori bili Portugalci, Španjolci i dijelom Francuzi. Protestantizam je raširen u drţavama u kojima su kolonizatori bili Englezi i dijelom Francuzi. U Subsaharskoj Africi smanjuje se udio tradicionalnih vjerovanja. Posljedice etničkih, jezičnih, vjerskih i kulturnih razlika Posljedice etničkih, jezičnih, vjerskih i kulturnih razlika u pojedinim dijelovima Afrike su različite. Razlikujemo etnički, vjerski i jezično sloţene drţave s velikim kulturnim razlikama koje eskaliraju u učestalim sukobima, separatističkim pokretima, političkoj nestabilnosti, brojnim ljudskim ţrtvama, velikim brojem izbjeglica i prognanika te ogromnim materijalnim štetama. Primjer takve drţave je Nigerija u kojoj ţivi oko 250 etničkih skupina. Drugi tip drţava su etnički sloţene drţave bez kulturnih razlika i nesuglasja. Primjer drţave je Tanzanija u kojoj ţivi oko 120 bantuskih naroda. Treći tip drţava je etnički i kulturno homogen, ali s učestalim sukobima. Primjer drţave je Somalija u kojoj plemenski sukobi traju desetljećima i pogubno utječu na gospodarstvo, a time i na uvjete za ţivot u toj siromašnoj afričkoj drţavi. Suvremeni problemi stanovništva Suvremeni problemi stanovništva mogu se grupirati u sljedeće skupine: ► porast broja stanovnika (udio mladog stanovništva, dječji rad) ► glad i pothranjenost, opskrba pitkom vodom ► zdravstvena zaštita (epidemije, smrtnost dojenčadi) ► (ne)pismenost, stupanj obrazovanja ► migracije u gradove (>50 aglomeracija s više od milijun stanovnika) Nagli porast broja stanovnika utječe na rast udjela mladog u ukupnom stanovništvu Afrike i pojedinih drţava. Prema podacima za 2010. godinu, 40 posto stanovništva Afrike mlaĎe

je od 15 godina, a samo 6 posto starije od 65 godina. Čad, Zambija, Malavi, Burkina Faso, DR Kongo, Uganda i Niger imaju više od 46 posto mladog stanovništva. Za to stanovništvo potrebno je osigurati hranu, pitku vodu, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, a njihovim prelaskom u zrelu dob stanove i radna mjesta. Navedene drţave su u skupini najslabije razvijenih drţava svijeta. Zbog toga se nameće kao nuţnost zaustavljanje rasta broja stanovnika. Za razliku od navedenih drţava, najmanji udio mladog stanovništva (27 do 34%) imaju Mauricijus, Sejšeli, Tunis, Alţir, Maroko, Libija Juţna Afrika, Egipat i Bocvana. Te drţave pripadaju skupini srednje razvijenih drţava u svijetu. Zbog visokog udjela mladog u ukupnom stanovništvu, u afričkim drţavama djeca su angaţirana na različitim poslovima. Naţalost, prisutna je i zlouporaba dječjeg rada u svim sektorima djelatnosti, posebice na plantaţama, farmama, u rudnicima, u industriji i graĎevinarstvu. U svim drţavama svijeta odreĎeni postotak stanovništva je pothranjen ili gladuje. No, u Africi je problem pothranjenosti i gladi najrašireniji. Najveći udio pothranjenih i gladnih imaju drţave Subsaharske Afrike, posebice DR Kongo, Sijera Leone, Liberija, Čad, Etiopija, Srednjoafrička Republika, Eritreja, Somalija, Angola, Zambija, Zimbabve, Malavi, Mozambik, Madagaskar, Tanzanija, Ruanda i Burundi. Većina od navedenih drţava su politički nestabilne, s brojnim prognanicima i izbjeglicama. Veliki problem u većini afričkih drţava je opskrba stanovništva pitkom vodom. Problem je posebno izraţen kod ruralnog stanovništva. U Etiopiji je samo četvrtini ukupnog stanovništva odnosno za 11 posto ruralnog stanovništva dostupna pitka voda. MeĎu deset drţava u svijetu s najmanjom opskrbom pitkom vodom nalazi se sedam afričkih, dvije azijske drţave i Papua Nova Gvineja. Povećani ekološki pritisak na poljoprivredne površine, učestale havarije naftovoda, pojačana industrijalizacija i razvoj prometa dodatno će ugroziti opskrbu pitkom vodom u Africi. Zbog skromno razvijene zdravstvene zaštite i slabe prevencije, kao i pothranjenosti, nedostatka pitke vode, nehigijenskih uvjeta stanovanja, Afriku pogaĎaju brojne epidemije. O slabo razvijenoj zdravstvenoj zaštiti govore podaci o broju liječnika na 1000 stanovnika. Samo Sejšeli, Tunis, Libija, Alţir i Mauricijus imaju više od jednog liječnika na 1000 stanovnika, dok Burundi, Etiopija, Liberija, Mozambik, Sijera Leone, Niger i Tanzanija imaju dva do tri liječnika na 100 000 stanovnika. Ishranjenost i zdravstvena zaštita odraţavaju se i na smrtnost dojenčadi. Za petogodište 2005-10. stope smrtnosti dojenčadi u afričkim drţavama kretale su se od 12 do 130 promila. Najviše stope imali su Čad, Angola, DR Kongo, Gvineja Bisau i Somalija, a najniţe (<20 promila) Sejšeli, Mauricijus i Libija. Unatoč velikom smanjenju u posljednjem desetljeću, to su još uvijek najviše stope smrtnosti dojenčadi u svijetu. AIDS, najveći zdravstveni problem današnjice, najrašireniji je u Africi. Prema procjenama, u svijetu je više od 40 milijuna ljudi zaraţeno HIV/AIDS-om. U Subsaharskoj Africi ţivi oko 70 posto svih zaraţenih, odnosno 77 posto svih zaraţenih ţena. Godine 2003. na tome je prostoru od posljedica AIDS-a umrlo 2,3 milijuna ljudi. Brojke o zaraţenima, umrlima i procjene trenda su zastrašujuće. Godine 2005. u Subsaharskoj Africi umrlo je izmeĎu 2,1 i 2,7 milijuna ljudi od popratnih bolesti koje uzrokuje HIV, a novih 2,8 do 3,9 milijuna je zaraţeno HIV-om. Oko 12 milijuna djece ostalo je bez roditelja, a procjenjuje se da će ta brojka za deset godina narasti na oko 40 milijuna. U deset afričkih drţava udio zaraţenih u ukupnom stanovništvu prelazi 10 posto. MeĎu drţavama u svijetu s najviše zaraţenih HIV/AIDS-om, 21 drţava s najvećim postotkom je iz Subsaharske Afrike. Time problem AIDS-a nije samo zdravstveni, već i politički, socijalni i gospodarski. Lijekovi za usporavanje bolesti i ublaţavanje simptoma su izuzetno skupi, prevencija nedostatna, kao i meĎunarodna pomoć. Stoga se očekuje širenje epidemije. Problem koji u velikoj mjeri utječe na suvremena demografska obiljeţja afričkih drţava, a time i na gospodarska obiljeţja je pismenost i razina obrazovanja. Vlade afričkih drţava ulaţu goleme napore u opismenjavanje stanovništva. Pomaci su znatni i ohrabrujući. Svjetska banka u izvješću o Africi (Afrički razvojni indikatori, ADI) navodi da je postotak upisane djece u osnovne škole 1990. godine bio je 72 posto, a 2004. godine 93 posto.

MeĎutim, udio pismenih u ukupnom stanovništvu znatno se razlikuje meĎu pojedinim drţavama. U Čadu je pismeno samo 41 posto muškog i 13 posto ţenskog stanovništva, a u Burkini Faso 29 posto muškog i 15 posto ţenskog stanovništva. Najveći udio (>90%) pismenog muškog stanovništva imaju Zimbabve, Ekvatorska Gvineja i San Tome i Prinsipe, a ţenskog Lesoto, Sejšeli i Zimbabve. Nagli porast boja stanovnika, prenaseljenost i skromne mogućnosti za ţivot na afričkom selu potiču naglo i nekontrolirano preseljavanje stanovništva u gradove koji postaju gradovi nade. Time se povećava udio urbanog stanovništva, ali dakako, ne radi se o procesima napuštanja primarnog sektora i preseljavanju u gradove zbog potreba sekundarnog i tercijarnog sektora, već o paraurbanizaciji. Najviši stupanj urbanizacije imaju Dţibuti, Gabon Libija, a manje od 20 posto imaju Burundi, Uganda, Niger, Etiopija, Malavi, Ruanda i Burkina Faso. Zbog paraurbanizacije godine 2010. Afrika ima >50 milijunskih aglomeracija. Najveće su Al-Qahira (Kairo), Lagos, Kinshasa i Johannesburg s više od 8 milijuna stanovnika. Prema drugim izvorima, glavni grad Egipta ima više od 18 milijuna stanovnika. Lagos je aglomeracija s najvećim udjelom stanovništva u slamovima. Moguća rješenja analiziranih problema afričkog stanovništva su zaustavljanje naglog porasta broja stanovnika, smanjivanje izdvajanja za vojsku i suzbijanje korupcije, povećanje izdvajanja za zdravstvo i obrazovanje primjena učinkovitih mjera u poljoprivredi u skladu s konceptom odrţivog razvoja, smanjivanje utjecaja stranih multinacionalnih kompanija na zakonodavstvo, politiku i gospodarstvo afričkih drţava, primjena učinkovitog modela industrijalizacije (uvozno-supstituirajuća industrija) i povećanje učinkovitosti meĎunarodne pomoći. Navedena rješenja treba primijeniti inicijativom samih drţava, nikako vanjskom intervencijom jer se pokazalo da aplicirani modeli restrukturiranja gospodarstva (ili mjera u drugim segmentima ţivota i rada) nisu dali očekivane rezultate. Gospodarstvo Afrike Osnovna obiljeţja afričkog gospodarstva Afrika je najsiromašniji kontinent. To najbolje ilustrira podatak da 53 neovisne afričke drţave ostvaruju samo 2,4 posto svjetskog dohotka. Udio afričkih drţava u svjetskom dohotku vrlo sporo raste, daleko sporije od udjela u svjetskom stanovništvu. Unutar kontinenta uočava se prostorna diferencijacija na srednje razvijeni sjever i jug te slabo razvijeni prostor Središnje, Zapadne i Istočne Afrike. MeĎu slabije razvijenim drţavama prisutna je polarizacija na perspektivniji zapad regije u odnosu na preteţno poljoprivredni istok regije. Više od 60 posto stanovništva Afrike ţivi od djelatnosti primarnog sektora, a oko 15 posto radi u djelatnostima sekundarnog sektora. U gospodarskoj strukturi zrcale se posljedice kolonijalizma i velikog utjecaja stranih korporacija. Zbog političke nestabilnosti, slabo razvijene infrastrukture i raširene korupcije, Afrika prima najmanje izravnih stranih ulaganja (ekonomski analitičari tu pojavu čest nazivaju „zaboravljena Afrika“). Drţave pogoĎene elementarnim nepogodama i posljedicama ratnih pustošenja ovise o meĎunarodnoj pomoći. Ta je pomoć često neučinkovita zbog unutarnjopolitičkih odnosa. Primjer je Sudan koji prima znatnu meĎunarodnu pomoć, ali ona ne dolazi do stanovništva kojemu je najpotrebnija zbog formalizma vlade u Al-Khartumu. U prvim godinama nakon stjecanja neovisnosti velik broj afričkih drţava preuzeo je gospodarski model komunističkih drţava, s jakom ulogom drţave u vlasništvu i planiranju. Taj se model pokazao neučinkovitim i postupno je napušten krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina 20. stoljeća. Zbog monokulturne poljoprivredne proizvodnje i rudarstva (najčešće se eksploatira jedna ruda ili jedan izvor energije), izvoz afričkih drţava ovisi o cijenama na svjetskom trţištu. Fluktuacija cijena u kombinaciji s vanjskom zaduţenošću uzrokuje česte krize i ugroţava ionako krhka gospodarstva. Usporedba veličine gospodarstava vodećih drţava u svijetu i afričkog kontinenta u cjelini pokazuje da 53 afričke drţave, u kojima ţivi oko milijardu stanovnika, zajedno godišnje ostvaruju vrijednost proizvedenih dobara i usluga 11 puta manju od SAD-a, 3,6 puta manju od Japana ili 2,9 puta manju od Kine ili 2,6 puta manju od Njemačke (koja ima 83 mil. stan.).

Zabrinjavajući je i podatak o malim godišnjim stopama rasta BDP-a u afričkim drţavama (i kontinentu u cjelini). Nacionalni dohodak po stanovniku u deset najsiromašnijih drţava Afrike iskazan prema paritetu kupovne moći (u meĎunarodnim dolarima; jedan meĎunarodni dolar vrijedi u gospodarstvu analizirane drţave koliko i jedan američki dolar u gospodarstvu SAD-a) 2009. godine iznosi od 290 dolara po stanovniku u Liberiji do 880 dolara po stanovniku u Mozambiku. U deset afričkih drţava s najvišim dohotkom po stanovniku razlike su daleko veće. U toj skupini Namibija ima 6410 dolara, a najrazvijenija Ekvatorska Gvineja 19 350 dolara. Sejšeli i Mauricijus najveći dio dohotka ostvaruju od turizma, Ekvatorska Gvineja, Libija, Gabon i Alţir od izvoza nafte odnosno plina. Bocvana, Juţna Afrika, Alţir, Tunis i Namibija imaju (za afričke prilike) razvijene sve sektore gospodarstva. Unatoč brojnim problemima, pojedine drţave posljednjih nekoliko godina biljeţe znatan gospodarski rast. Za razliku od tih drţava, drţave u kojima politička nestabilnost i ratni sukobi ugroţavaju gospodarstvo, biljeţe drastičan pad BDP-a i dohotka po stanovniku (2008. i 2009. primjeri su Kenija, Zimbabve i Somalija, 2010. Sudan, a 2011. vjeroajtno će takvi efekti biti vidljivi u drţavama Sjeverne Afrike, posebice u Libiji). Za većinu afričkih drţava karakterističan je nizak ţivotni standard. Najbolji pokazatelj standarda stanovništva je Human Development Index (HDI). Za izračunavanje se koriste tri sintetička pokazatelja: bruto domaći proizvod po stanovniku, pismenost i očekivana ţivotna dob (pokazatelji se izračunavaju na temelju više varijabli). Prema vrijednosti HDI, drţave se grupiraju u skupine: drţave s vrlo visokim HDI, drţave s visokim HDI, drţave sa srednjim HDI i drţave s niskim HDI. U prvoj skupini nema niti jedne afričke drţave, u drugoj skupini su Mauricijus i Sejšeli. Čak 22 afričke drţave imaju nizak HDI. Najveći broj afričkih drţava ima srednji HDI. Struktura gospodarstva i obiljeţja najvaţnijih djelatnosti PRIMARNI SEKTOR Od primarnog sektora u Africi ţivi oko 60 posto stanovništva. Najveći dio poljoprivrednog stanovništva ţivi od tradicionalne (samoopskrbne) poljoprivrede. Za samoopskrbna gospodarstva karakteristično je minimalno sudjelovanje na trţištu (do oko 25 posto poljoprivredne produkcije), proizvodnja uglavnom bez mehanizacije i s vrlo skromnom primjenom znanosti. Samoopskrbna je poljoprivreda pod dominantnim utjecajem prirodnih uvjeta, što znači da česte suše ili pak poplave ugroţavaju proizvodnju, a time i opstanak stanovništva. Prinosi su niski i neredoviti što uzrokuje pothranjenost stanovništva i u velikom broju drţava glad. U tropskoj zoni za vlastite potrebe na samoopskrbnim gospodarstvima uzgajaju se proso, riţa, manioka, batata, jam i dr., a u umjerenoj zoni najzastupljenije kulture su ječam i pšenica. U nekim je drţavama Subsaharske Afrike razvijena komercijalna poljoprivreda. Na velikim se zemljišnim posjedima uzgajaju tropske kulture (kakaovac, kavovac, kikiriki, pamuk, palma uljarica, kaučuk, sisal, čaj...) i mediteranske kulture (agrumi, voće i vinova loza u Juţnoj Africi). Plantaţe su uglavnom u vlasništvu stranih kompanija ili potomaka doseljenih Europljana u doba kolonijalizma. Prinosi na plantaţama su visoki, a rentabilnost proizvodnje ovisi o cijenama na svjetskom trţištu. Velika opasnost za monokulturne plantaţe su elementarne nepogode i bolesti. Autohtono stanovništvo za te je plantaţe jeftina radna snaga. Na plantaţama je vrlo zastupljen dječji rad, naţalost i zloporaba dječjeg rada. Na svjetskom trţištu afričke drţave osiguravaju više od dvije trećine proizvodnje kakaa (Obala Bjelokosti, Gana, Nigerija, Kamerun), a značajne su po udjelu u proizvodnji čaja (Kenija), kave (Etiopija, Uganda, Obala Bjelokosti) i kaučuka (Obala Bjelokosti, Nigerija, Liberija). Ostali poljoprivredni proizvodi imaju udio 2-3 posto (vino, vuna, šećer; 2-3%; Juţna Afrika). U usporedbi s drugim svjetskim poljoprivrednim regijama, stočarstvo je u Africi slabo razvijeno. U najvećoj mjeri to je posljedica prirodnih uvjeta (velika aridna područja oko obratnica, a područja oko ekvatora su previše vlaţna i u njima je raširena ce-ce muha). Stoka se uzgaja za prehranu stanovništva, u nekim drţavama ima statusnu ulogu, a izvozno orijentirano stočarstvo je dobro organizirano u Bocvani i Namibiji. Suše, epidemije stočnih

zaraza i druge nepogode desetkuju stočni fond u afričkim drţavama. U sjevernim aridnim prostorima i na jugozapadu kontinenta rašireno je ekstenzivno i nomadsko stočarstvo. Najviše se uzgajaju ovce, koze i deve (samo na sjeveru). Za trţišta Juţne Afrike i Europske unije uzgajaju se goveda u Namibiji i Bocvani. Za prehranu brojnog stanovništva kontinenta sve veću vaţnost ima peradarstvo. Ribarstvo je slabo razvijeno iako postoje dobri preduvjeti na jugu kontinenta (zona miješanja Bengvelske i Agulhaske morske struje), na rijekama i jezerima. Prema procjenama stručnjaka FAO-a, razvoj ribarstva i akvakulture mogli bi znatno popraviti prehrambenu kartu Afrike. Afričke drţave imaju skromnu ribarsku flotu pa su u afričkim vodama prisutni strani ribari koji često zloporabe ribolovne kvote. Vaţna grana primarnog sektora je i šumarstvo. Tropske kišne šume obiluju vrstama kvalitetnog tvrdog drveta (najcjenjenije vrste su mahagonij, tikovina, ebanovina i iroko). Šumarstvo donosi malu zaradu jer se drvo izvozi nepreraĎeno u obliku trupaca. Zbog slabo razvijene infrastrukture, sječa nije selektivna što uzrokuje teške ekološke posljedice. SEKUNDARNI SEKTOR Sekundarni sektor osigurava egzistenciju za oko 15% stanovništva kontinenta. Vaţno je naglasiti da je, za razliku od drugih kontinenata, u Africi još uvijek rudarstvo vaţnije od industrije. Razlozi skromne razvijenosti industrije su prije svega slabo razvijena energetika, zatim nedostatak kapitala, tehnologije i infrastrukture te fluktuacije cijena na svjetskom trţištu. Afrika ima dobre preduvjete za razvoj rudarstva i industrije, a u kolikoj mjeri će ih iskoristiti, ponajviše ovisi o gospodarskoj strategiji vlada pojedinih drţava. Na svjetskom trţištu Afrika ostvaruje značajan udio u proizvodnji nafte (najvaţniji proizvoĎači su Nigerija, Alţir, Libija, Angola, Egipat) i u proizvodnji plina (Alţir je 6. svj. proizvoĎač). Više od polovice svjetske proizvodnje dijamanata ostvaruje se u afričkim drţavama (oko 54%; Bocvana, JA, DR Kongo, Namibija) i oko petine proizvodnje uranija (najvaţniji proizvoĎači su Namibija, Niger, JA, Gabon). U svjetskoj proizvodnji zlata afričke drţave sudjeluju s oko 15 posto (najviše JA, Gana, Tanzanija i Mali). MeĎu svjetskim proizvoĎačima boksita je Gvineja (oko 12 posto svjetske proizvodnje; boksit se izvozi nepreraĎen, zbog nedostatka električne energije). Uz navedene energente i rude, afričke drţave imaju mali udio i u proizvodnji kamenog ugljena, ţeljezne rude, bakra i olova. Energetika, vaţna preduvjet razvoja sekundarnih djelatnosti, slabo je razvijena u Africi. Ni u gradovima nisu sva domaćinstva uključena u energetski sustav, a u ruralnim prostorima je situacija katastrofalna. Od izvora energije u afričkim drţavama koriste se nafta, zemni plin i kameni ugljen u termoelektranama (manjim dijelom, većim dijelom se izvoze). Rijeke imaju značajan hidroenergetski potencijal, posebice Nil, Volta, Zambezi, Kongo i Niger. Na navedenim rijekama izgraĎene su hidroelektrane s velikim akumulacijskim jezerima, a takvi megaprojekti u posljednje vrijeme pokazuju negativne gospodarske i ekološke učinke. Za proizvodnju energije valorizirane su i kraće rijeke na atlantskoj, sredozemnoj i indijskoj obali. Kao što je već navedeno, industrija je u Africi slabo razvijena. Izuzetci su sljedeće drţave: JA, Egipat, Alţir, Maroko, Tunis, Gana, Kamerun i Kenija. Brţu industrijalizaciju onemogućuju nedostatak stručnjaka, česti politički sukobi, nepostojanje investicijske i poduzetničke klime. Poseban problem su i „umjetne“ političke granice koje ugroţavaju trţište te mala gospodarstva (ujedno i mala trţišta). Projekt industrijalizacije nakon stjecanja neovisnosti prema sovjetskom modelu brojnim je drţavama „donio“ veliki vanjski dug i neekonomične poslovne subjekte. TERCIJARNI SEKTOR Proizvodne tercijarne djelatnosti su slabo razvijene. Dobre rezultate posljednjih godina pokazuje turizam. Za razvoj turizma postoje izvrsni preduvjeti, koji se analiziraju kao prirodno atraktivni i društveno atraktivni čimbenici razvoja turizma. Negativni učinak imaju komunikacijski čimbenici i receptivni čimbenici. Iako su stope rasta turističkog prometa vrlo visoke posljednjih godina, Afrika još uvijek u svjetskom turističkom prometu sudjeluje samo s oko 5 posto turističkih dolazaka pri čemu ostvaruje oko 4 posto ukupnog prihoda od turizma.

Najveći broj turista primaju Egipat, JA, Maroko i Tunis. Iste drţave ostvarile su i najveći prihod od turizma 2008. godine. Afrika ima dobre preduvjete za sve oblike turizma, a veliki potencijal predstavlja više od 600 zaštićenih prostora, od kojih je tridesetak na UNESCO-ovom Popisu svjetske prirodne baštine. Više od 70 objekata je na UNESCO-ovom Popisu svjetske kulturne baštine. Regionalizacija Afrike Regije u stvaranju Osnovno obiljeţje afričkog kontinenta, u usporedbi s ostalim kontinentima, u segmentu regionalizacije su regije u stvaranju. Više je pristupa regionalizaciji, a temelje se na činjenici da su regije slabo povezane (izolirane) i specifičnih obiljeţja. Karakterizira ih poseban tijek društvenoga razvoja. U osnovi, u Africi se izdvajaju dvije regije: Sjeverna Afrika, koja se na drugom stupnju diferencira na sjeveroistočnu i sjeverozapadnu, i Subsaharska Afrika, koja se na drugom stupnju diferencira na zapadnu, središnju (ekvatorsku), istočnu i juţnu Afriku. IzmeĎu Sjeverne i Subsaharske Afrike nalazi se prijelazna zona. SJEVERNA AFRIKA U Sjevernu Afriku ubrajamo drţave Egipat, Sudan, Libiju, Tunis, Alţir i Maroko (uvjetno i Zapadnu Saharu). Fizičko-geografski Zapadna Sahara sličnija je Mauretaniji i Maliju, ali je desetljećima pod utjecajem Maroka. Sjeverna Afrika zauzima 28,1% površine kontinenta. Na toj je površini prema procjeni 2010. godine ţivjelo 209 mil. stanovnika (ili 20,6% stanovništva Afrike, a prosječna gustoća je 24,5 stanovnika po kilometru četvornom. Zbog prirodno-geografskih obiljeţja i veličine drţava, velika je razlika u prosječnoj gustoći naseljenosti. Vrlo rijetko su naseljene drţave DAR Sahara i Libija, rijetko Alţir i Sudan, a za afričke prilike vrlo gusto Tunis, Maroko i Egipat. Osnova prirodno-geografska obiljeţja na temelju kojih se diferencira regija su pustinjska klima, Sahara i aridnost (koja uvjetuje koncentraciju stanovništva oko vodenih resursa, odnosno u dolini i delti Nila, na mediteranskoj obali i u oazama). Glavna društveno-geografska obiljeţja regije su arapski jezik, islam, mlado stanovništvo, velik udio nepismenih ţena, visok stupanj urbanizacije (Libija, Tunis, Alţir i Maroko) i česti konflikti (Sudan, DAR Sahara), a tijekom 2011. godine i zahtjevi za demokratizacijom drţave i društva koji prerastaju u unutarnje sukobe. Sukobi u Libiji potakli su i stranu vojnu intervenciju. Svjetsko značenje regije proizlazi iz gospodarskih obiljeţja. Regija ima značajne zalihe nafte i plina, a Sueski kanal ima veliko geostrateško značenje. Osim Sudana, drţave sjeverne Afrike pripadaju skupini srednje razvijenih drţava svijeta, uz velike razlike meĎu drţavama. Najviši dohodak po stanovniku ostvaruje Libija, slijede Alţir i Tunis, znatno zaostaju Egipat i Maroko. Sudan pripada skupini najsiromašnijih drţava Afrike i svijeta. Na drugom stupnju regionalizacije, prostor se dijeli na Sjeveroistočnu Afriku (dolina i delta Nila) i Sjeverozapadnu Afriku (Magreb i susjedstvo). Sjevernu Afriku krajem 2010. i početkom 2011. godine obiljeţili su masovni socijalni i politički pokreti naroda koji traţi promjenu vlasti i vladara, temeljne ustavne, političke i ekonomske reforme, demokratizaciju, poštivanje ljudskih prava i sloboda, a otvaraju se i suštinska pitanja preispitivanja vanjskopolitičkih i geostrateških pozicija drţava Sjeverne Afrike (i Jugozapadne Azije) kao koncepta realizacije različitih interesa u regiji. Za sada je suzdrţano postavljeno pitanje odnosa s Izraelom i pitanje odnosa vlasti i religije. Uzroci nezadovoljstva prije svega su socijalni i demografski, zatim politički. Nagli porast broja stanovnika uzrokovao je povećanje udjela mladog stanovništva i mlaĎeg kontingenta radnog stanovništva. Velika nezaposlenost (u Libiji oko 40%) pogaĎa upravo mladu populaciju, što uz nagli porast cijena hrane i stanovanja povećava frustracije. Autokratski reţimi koji uţivaju podršku zapadnih demokracija eliminirali su svaku političku opoziciju, spriječili demokratizaciju društva, izbore pretvorili u farsu, a članovima obitelji ili roĎacima osigurali nasljeĎivanje funkcija. Takva unutarnja politika bila je praćena snaţnim socijalnim

raslojavanjem. Korupcijom i prisvajanjem prirodnih i drţavnih resursa bogatile su se reţimske obitelji, a sve veći dio stanovništva tonuo u siromaštvo. Reţimi su imali podršku vojske i policije, struktura koje su financijski sustavno potpomagali. Promjene su se dogodile u Tunisu i Egiptu, no to nisu suštinske već kozmetičke promjene. Krajnji domet nezadovoljstva u islamskom svijetu Sjeverne Afrike i Jugozapadne Azije još nije vidljiv, no sigurno je da narod više neće mirno i šutke podnositi diktature i socijalnu nepravdu, kršenje temeljnih prava i podreĎenost zapadnim interesima. SJEVEROISTOČNA AFRIKA Zajednička prirodno-geografska obiljeţja prostora su poloţaj uz obalu Sredozemnoga i Crvenoga mora i u Sahari. U ovom dijelu regije prevladava pustinjska klima. Od IV. tis. pr.nKr. golemu vaţnost ima rijeka Nil. Prirodno-geografska obiljeţja utjecala su na prostornu diferencijaciju naseljenosti. Stanovništvo je koncentrirano u Ponilju, uz obale mora i u zoni uz Sueski kanal. Male skupine stanovništva ţive u oazama. Ograničenost agrarnih površina glavni je čimbenik prostorne koncentracije stanovništva. Historijsko-geografski razvoj Već u IV. tis. pr. Kr. uz Nil razvila se napredna agrarna civilizacija. Geografski poloţaj na dodiru Azije i Afrike utjecao je na civilizacijske interakcije od Srednje drţave u Egiptu do suvremenog razdoblja. U vrijeme rimske vlasti (glavno središte bila je Aleksandrija), prostor je više orijentiran na Mediteran. Od 7. do 16. stoljeća cijela je sjeverna Afrika integrirana pod vlašću Arapa. Od 16. stoljeća do 1914. godine postojala je nominalna osmanska vlast. Snaţniji utjecaji europskih kolonijalnih sila prisutni su od kraja 18. do sredine 20. stoljeća (Francuska 1798. god. u Egiptu, UK 1914. god. u Egiptu i 1898. god. u Sudanu, Italija od 1911. do 1943/47. god. u Libiji). U suvremeno doba nafta, pamuk i Sueski kanal privlače kapital visoko razvijenih drţava Europe i svijeta. EGIPAT Prirodno-geografska obiljeţja Egipat je drţava na dvama kontinentima, poloţena izmeĎu Sredozemnoga i Crvenoga mora te izmeĎu Libije, Sudana i Izraela. Ima veliku geostratešku vaţnost zbog Sueskog kanala. U Egiptu se izdvajaju četiri prirodno-geografske regije. Dolina i delta Nila, koje se proteţu od Asuana do Sredozemnoga mora na duljini većoj od 1600 km, čine okosnicu drţave. U toj regiji koja zahvaća oko 3,5 posto površine drţave ţivi gotovo sve stanovništvo. Dolina se širi od juga prema sjeveru (na jugu oko 2,5 km, na sjeveru oko 20 km). Dno doline usječeno je oko 150 m u pustinjske ravnjake. Dolinu čini nekoliko prirodnih terasa i naplavnih nizina koje je Nil plavio do gradnje druge Asuanske brane. Nizvodno od Al-Qahiraha (Kaira) nastala je delta Nila. Nakon gradnje brane, zbog smanjene količine nanosa, more polako razara deltu. Zapadno od doline Nila nalazi se Libijska pustinja, visoravan do 300 m visine. Prevladava šljunčana pustinja (serir), a u zapadnom dijelu je pješčana pustinja (Veliko pješčano more). Na jugu Libijske pustinje ţivot je moguć samo u oazama (veće oaze su Kharga i Dakhla). Na sjeveru Libijske pustinje je uzduţna dolina koja se pruţa u smjeru zapad-istok, u kojoj je središnje poloţena depresija Qattara (-133 m), na zapadu je oaza Siwa, na istoku Fayumska depresija (-45 m), u koju se umjetnim kanalom dovodi voda iz Nila. Istočno od doline Nila pruţa se Arapska pustinja. To je preteţito kamenita pustinja (hamada), ispresijecana brojnim vadijima. Arapska pustinja strmo se spušta prema obali Crvenoga mora. Sinajski poluotok dio je Azije. Nalazi se izmeĎu Sueskog i Akabskog zaljeva. Juţni dio poluotoka je planinski (najviši vrh Egipta), središnji dio visoravan s vadijima, a krajnji sjeverni dio čini uska obalna nizina s oazama. Samo obala Sredozemnoga mora ima sredozemnu klima. Većina prostora ima vruću pustinjsku klimu s manje od 50 mm padalina godišnje i izrazito vrućim ljetima. Nepovoljan je i utjecaj vrućeg vjetra khamsina koji puše u proljeće iz Libijske pustinje. Reljef i klima utjecali su na vegetacijska obiljeţja drţave. Gotovo 97% drţave je bez vegetacije. Prirodna vegetacija je bujna u dolini i delti Nila.

Još je Herodot utvrdio da je Egipat “dar Nila”. Nil je osiguravao vodu, plodni mulj, plovni put i lokacije za naselja. Poplave su nastupale od rujna (u gornjem) odnosno od listopada (u donjem Egiptu). Godine 1902. izgraĎena je prva Asuanska brana. Od 1957. Do 1970. godine, oko 6 km uzvodno od stare, izgraĎena je nova Asuanska brana, uz financijsku pomoć tadašnjeg SSSR-a. Gradnjom brane (impresivnih dimenzija, 111 m visine, 3800 m duţine) nastalo je Naserovo jezero, duljine oko 500 km. Gradnja brane osigurala je elektrifikaciju Egipta, preduvjete za razvoj industrije i omogućila natapanje novih poljoprivrednih površina. Prema sporazumu sa Sudanom, Egipat koristi 66% vode kod Asuana, a Sudan ostatak. Uz pozitivne, gradnja brane ima i negativne gospodarske i ekološke posljedice. Jeftina električna energija i dodatno natapane površine ne mogu se mjeriti s negativnim učincima: smanjena plodnost tla (mulj uglavnom ostaje na dnu jezera), smanjen ulov ribe, bilharzija, zaslanjivanje tla, razaranje delte i druge. Bilharzija je kronična tropska bolest uzrokovana parazitskim metiljem koji ţivi u puţevima tropskih voda. Ljudi se inficiraju ako hodaju po vodi. Historijsko-geografski razvoj u 20. i 21. stoljeća Od 1882. godine u Egiptu je prisutna britanska vojska, a formalnu vlast zadrţali su egipatski potkraljevi. Godine 1914. proglašen je britanski protektorat i preuzeta kontrola nad Sueskim kanalom. Po završetku Prvoga svjetskog rata, stranka WAFD borila se za neovisnost Egipta, što je i ostvareno 1922. godine. Ukinut je britanski protektorat i Egipat je postao neovisna kraljevina pod vlašću Fuada I. (1922-1936). MeĎutim, britansko prisustvo i utjecaj su ostali. Tridesetih godina 20. stoljeća kralj je uveo diktaturu. Britancima je dopušten ostanak samo u zoni kanala. Od 1936. do 1952. godine na vlasti je kralj Faruk. Početkom Drugog svjetskog rata (1939/41.) Britanci su ponovo uspostavili protektorat i zaustavili prodor Nijemaca prema kanalu. Nakon Drugoga svjetskog rata na području Palestine proglašena je drţava Izrael s kojom se Egipat sukobio 1948. i doţivio poraz. Godine 1952. drţavnim udarom svrgnut je kralj, vlast je preuzelo revolucionarno vijeće, 1953. godine proglašena je republika čiji je prvi predsjednik postao Mohammad Naguib, a 1954. predsjednik drţave i vlade postaje Gamal Abdel Naser. Pod utjecajem sovjetskog modela razvoja gospodarstva, provodi nacionalizaciju svih grana gospodarstva (osim poljoprivrede), 1956. godine nacionalizira i Sueski kanal. Taj čin izazvao je reakciju Izraela, Francuske i UK-a, ali i odluku UN-a o povlačenju vojske s kanala. Diplomatska pobjeda Nasera ojačala je njegov ugled u arapskom svijetu. No, gospodarstvo nije napredovalo prema Naserovim zamislima (model arapskog socijalizma). Konačan udarac zadao mu je poraz u ratu s Izraelom i gubitak kanala („šestodnevni rat“ 1967. god.). Kanal je bio zatvoren za promet od 1967. do 1975. godine. Nakon Naserova pada, vlast u Egiptu preuzima Anwar el Sadat (1970-1981). Sadat mijenja vanjskopolitičku orijentaciju, napušta model socijalizma, okreće se Zapadu, vraća privatno vlasništvo, provodi „politiku otvorenih vrata“ za strani kapital. Iako vojskom nije uspio u Jomkipurskom ratu (1973.) istjerati Izrael s kanala, diplomatskim putem izborio je djelomično povlačenje izraelske vojske i otvaranje kanala. Sadat je ubijen od islamskih ekstremista 1981. godine. Od 1981. do 2011. godine na čelu drţave je Hosni Mubarak. Mubarak provodi umjerenu politiku, od 1990-tih privatizaciju drţavnih poduzeća i liberalizaciju gospodarstva. Obnovio je diplomatske odnose s arapskim drţavama i provodio politiku „hladnog mira“ prema Izraelu. Odstupio je s vlasti na zahtjev naroda u veljači 2011. godine. Stanovništvo Egipta Prema procjeni, godine 2010. u Egiptu ţivi 80 milijuna stanovnika. Stanovništvo je izrazito neravnomjerno rasporeĎeno. Fiziološka gustoća iznosi 9811 stan./km² (ako izuzmemo otočne drţave, najviša je u Africi). Po aritmetičkoj gustoći naseljenosti Egipat pripada skupini najgušće naseljenih drţava. U drugoj polovici 20. stoljeća, kao i u većini afričkih drţava, stanovništvo je raslo po vrlo visokim stopama. Broj stanovnika od 1950. do 2010. godine se učetverostručio. Nagli porast broja stanovnika rezultat je visokih stopa fertiliteta. U posljednjem desetljeću, uz Sudan,

Egipat ima najviše totalne stope fertiliteta u regiji i najmlaĎe stanovništvo. Ograničene obradive površine nisu mogle osigurati egzistenciju za tako velik broj stanovnika. Takvo stanje generiralo je migracije u gradove i na privremeni rad u razvijene drţave svijeta i „petrodolarske“ drţave (prije svega u Libiju i Saudijsku Arabiju). Većinu stanovnika Egipta čine arabizirani stari Egipćani („hamitsko-semitsko“ stanovništvo). Nearabizirano starosjedilačko stanovništvo su Kopti i felasi (seosko stanovništvo u unutrašnjosti). Na jugu ţive Nubijci („hamitsko“ stanovništvo), a u pustinjama nomadski Arapi - beduini (oko 50 000). Više od 80% stanovništva su sunitski muslimani, oko 15 % kršćani (najviše Kopti). Gospodarstvo Egipatsko gospodarstvo u Mubarakovo doba obiljeţavao je niz problema: vanjski dug, nedostatak stranih ulaganja, spora transformacija, pad prihoda od turizma (fundamentalizam), sukob sa Sudanom i velike socijalne razlike. Krajem devedesetih uslijedio je oporavak: dio duga je oprošten (zaljevski rat) i porasla je cijena nafte. U strukturi BDP-a (I=14%, II=41%, III=45%) i ekonomskoj strukturi stanovništva vaţnu ulogu još uvijek ima primarni sektor (I=27%, II=21%, III=52%). Poljodjelstvo je visokoproduktivno i trţišno orijentirano, ali su posjedi mali. Stočarstvo ima malu ulogu i nazaduje. U sekundarnom sektoru veliku vaţnost ima energetika (HE Asuan I i II te termoelektrane), eksploatacija nafte i prirodnog plina, a manje je vaţna eksploatacija drugih ruda (fosfati, mangan, uranij, ugljen) i plemenitih metala. Za afričke prilike, Egipat ima razmjerno dobro razvijenu industriju (tekstilnu, prehrambenu, petrokemijsku, crnu metalurgiju, industriju graĎevinskog materijala i druge grane). Uz izvoz pamuka, nafte i pristojbe od Sueskog kanala, veliku vaţnost u BDP-u ima turizam. Razvijen je kulturni i turizam gradova, a na obali Crvenog mora sve veću vaţnost ima kupališni turizam. Demografska i gospodarska središta drţave su: Al Qahirah (Kairo)-najveći grad u Africi, 15,4 mil. stanovnika; Al-Iskandariyah (Aleksandrija) 4,7 mil. stanovnika, najveća luka Egipta; Al Jizah (Giza); Shubra al Khaymah; Bur Sa'id (Port Said)-druga luka Egipta i vaţno turističko središte; As-Suways (Suez). SUDAN Prirodno-geografska obiljeţja Sudan je površinom najveća drţava u Africi (do srpnja 2011.). Poloţen je izmeĎu Egipta, Eritreje, Etiopije, Kenije, Ugande, DR Konga, Srednjoafričke Republike, Čada i Libije (geografski poloţaj sličan Njemačkoj). Odrednice geografskog poloţaja su prijelaz bijele u crnu Afriku, prijelaz iz Staroga u Novi svijet i iz Sahare u tropske kišne šume. Zbog prijelaznog poloţaja Sudan ima niz prirodno-geografskih, ali i društvenih suprotnosti izmeĎu sjevera i juga. U Sudanu razlikujemo tri velike prirodno-geografske regije. Na sjeveru su Libijska i Nubijska pustinja, u središnjem dijelu Sahel, a na jugu Sudd (močvare i tropske kišne šume). Libijska pustinja ima slična obiljeţja kao i u Egiptu (visoravan oko 300 m nadmorske visine, šljunčana i dijelom pješčana pustinja). Na jugozapadu Libijske pustinje izdiţe se gorje Darfur. Nubijska pustinja slična je Arapskoj pustinji (preteţno kamenita pustinja s diseciranim gorjem na obali Crvenoga mora). Sudd je zavala u gornjem toku Nila, slična Čadskoj. Okruţena je starijim stijenama (Kordofan na sjeveru, Etiopsko visočje na istoku, Jezersko visočje na jugu). U kišnom razdoblju Sudd je najveća močvara u Africi, a u sušnom razdoblju prekriven je niskom travom koja se koristi za ispašu stoke. U močvarama Sudda Bijeli Nil gubi polovicu vode zbog velikog isparavanja. Opstanak Nila u dijelu toka kroz Saharu osigurava Modri Nil. Gospodarsku i demografsku okosnicu drţave čine Nil i pritoci koji su vaţni za plovidbu, natapanje i proizvodnju HE. Većina stanovništva koncentrirana je u dolini Nila i u pamučnom pojasu (oko 60%). Pamučni pojas nalazi se izmeĎu Bijelog i Modrog Nila. Od sjevera prema jugu izdvajaju se pustinjska, stepska i savanska klimatskovegetacijska zona (na krajnjem jugu tropske kišne šume).

Historijsko-geografski razvoj Naziv drţave (Sudan = „zemlja crnih“) u prošlosti je označavao čitavu Subsaharsku Afriku. Kasnije je naziv „suţen“ na područje današnjega Sudana. Od IV. tis. pr. Kr. Tadašnja Nubija bila je interesna sfera Egipta. U doba Srednje i Nove egipatske drţave, Nubija je pod vlašću Egipta. U 11. st. pr. Kr. potkraljevstvo Kuš iskoristilo je slabljenje Egipta i osamostalilo se, a u 8. st. pr. Kr. i zavladalo Egiptom. Samostalna drţava Kuš odrţala se do 4. stoljeća, kada je pokorena od etiopskog kraljevstva Aksum. Od 5. stoljeća sa sjevera prodire kršćanstvo, a od 7. stoljeća islamizacija. Islamizacija posebice napreduje od 13. stoljeća, kada su egipatski Mameluci uništili kršćanske drţave. Islamizaciji se od 16. do 19. stoljeća opirala moćna drţava animističke dinastije Funţ, sa središtem u Sennaru. Od 1820. do 1881. Sudan je nominalno dio Osmanskog Carstva, a stvarno dio egipatskog pašaluka. Od 1881. do 1898. godine Sudanom su vladali Mahdi i njegovi nasljednici. Egipatski potkralj Muhamed Alija tijekom 19. stoljeća postupno je osvojio Sudan i osnovao novo središte Khartum (i centar trgovine robovima i bjelokosti). Krajem 19. stoljeća pokušaj modernizacije drţave i ukidanje trgovine robovima povjereno je Europljanima. Njihove su mjere od muslimana tumačene kao uvredljive i izazvale su ustanak islamističkog pokreta pod vodstvom Mahdija i kasnije njegovih nasljednika. Uslijedila je britansko-egipatska vojna intervencija, zločini nad sudanskim stanovništvom, uništenje mahdističkog pokreta i proglašenje anglo-egipatskog kondominija (ali je vlast zapravo u rukama Britanaca). Otpor stranoj vlasti nije prestajao. Ojačao je u razdoblju izmeĎu dva svjetska rata. Nakon Drugog svjetskog rata otvoreno je pitanje budućnosti Sudana: Britanci su zagovarali neovisni Sudan, a Egipat jedinstvo doline Nila (ujedinjenje s Egiptom). Uz tu suprotnost, vrlo su izraţene suprotnosti izmeĎu sjevera i juga Sudana, prvenstveno kulturne. Sjeverni Sudan, preteţno arapski, više je bio orijentiran na Egipat, dok je juţni Sudan, naseljen preteţno crncima, s većinskim animističkim vjerovanjima (ali i oko 40% muslimana) više bio orijentiran na svoje afričke susjede (Srednjoafričku Republiku, Kongo, Ugandu, Keniju i Etiopiju). Nezavisnost je proglašena 1956. godine. Od 1958. do 1964. vlast je preuzeo general Ibrahim Abboud. Nakon slabih koalicija, nova vojna vlada generala Gaafara Muhammada Nimeiryja upravljala je Sudanom od 1969. do početka 1980-ih. Islamistička fundamentalistička politika, katastrofalno voĎenje gospodarstva, brojne izbjeglice iz Etiopije i Čada, stanje na jugu vodili su prema gospodarskoj i političkoj katastrofi. Petina stanovništva bila je na rubu gladi. Od stjecanja neovisnosti počeli su sukobi muslimanskog sjevera i kršćanskog i animističkog juga koji su trajali gotovo pola stoljeća. Jug se protivio islamizaciji drţave i prevlasti sjevera. Politički ţivot obiljeţili su česti vojni udari, smjene civilnih i vojnih vlasti. Drţavu je zahvatila gospodarska kriza koju je pogoršala velika suša sredinom 1980-tih godina. Od 1989. središnja vlast je pod jakim utjecajem islamskih fundamentalističkih skupina (Muslimansko bratstvo), predsjednik drţave je general al Bashir. Sudan je u sporu s Egiptom oko područja Hala'ib na obali Crvenog mora. Napeti su i odnosi s Ugandom. Iako je vlada 1998. godine dijelu juga priznala autonomiju, sukobi se nastavljaju. Godine 2003. na zapadu, u pokrajini Darfur izbio je sukob izmeĎu većinskog crnačkog stanovništva i vladajuće arapske manjine. Obje skupine pripadaju sunitskim muslimanima. Uzrok sukoba nije vjerski već rasne i društvene razlike. U Darfuru ţivi oko 7 milijuna ljudi podijeljenih u 30-tak etničkih skupina. Glavninu stanovništva čine sudanski crnci dok su Arapi u manjini. Obje su dominantne skupine islamske vjeroispovijesti stoga ovaj sukob nema religijski karakter. U njegovoj pozadini stoje civilizacijske razlike izmeĎu crnačkog i arapskog stanovništva. Crnačko stanovništvo u Darfuru bavi se poljoprivredom i u stalnom je sukobu oko zemlje s arapskim nomadskim stočarima. Postoji i jaka diskriminacija crnačkog stanovništva koja seţe u prošlost kada su sudanski crnci sluţili kao robovi u bogatim arapskim porodicama u jugozapadnoj Aziji i istočnoj Africi. Sukob se u posljednje vrijeme intenzivirao zbog sve češćih suša i širenja pustinje. Uz to, stanovnici Darfura optuţuju središnju, većinom arapsku, vladu u Khartumu za zanemarivanje njihovih interesa. Vlada se već dugi niz godina nalazi pod meĎunarodnim pritiskom, u čemu prednjače Sjedinjene Američke Drţave, zbog navodnog pomaganja terorista Al-Qaide. Ciljevi američke politike u Sudanu slični su onima u Iraku. Sudan je naftom izuzetno bogata zemlja, a uz to kontrolira i cjelokupan tok rijeke Nil. MeĎutim, američke naftne kompanije ne sudjeluju u eksploataciji

nafte u Sudanu. Oko 40% naftne industrije kontrolira Kina, a ostatak je u vlasništvu malezijskih, pakistanskih, ruskih i francuskih tvrtki. Američka kompanija Chevron procijenila je da su sudanske rezerve nafte vjerojatno veće od onih u Iranu i Saudijskoj Arabiji. Iz tog razloga američka administracija rado bi uklonila njoj nesklon reţim u Khartumu kako bi sebi osigurala sudjelovanje u budućim naftnim poslovima. Bez utjecaja nafte kriza u Darfuru imala bi vjerojatno daleko manji publicitet u svjetskim razmjerima. Sukob u Darfuru započeo je u veljači 2003. kada su se dvije najveće pobunjeničke skupine, Sudanska Oslobodilačka Armija (SLA) i Pokret za pravdu i jednakost (JEM), otvoreno pobunile protiv središnje vlade. Pobunjenici su bili dobro naoruţani i opremljeni, a dolazili su mahom iz plemena Zagawah, Masalit i Fur. Potporu im je pruţilo lokalno stanovništvo, pripadnici plemena Zagawah koji ţive u susjednom Čadu, pojedini časnici sudanske vojske te poslovni ljudi koji se bave naftom na prostoru zaljevskih drţava, a koji su porijeklom iz Darfura. Odgovor sluţbenog Khartuma bio je brz i nemilosrdan. Vlada se oslonila na paravojnu arapsku miliciju tzv. janjaweede, unovačenu uglavnom meĎu pripadnicima arapskih plemena iz Darfura. Redovna vojska otvoreno je pomagala janjaweede iako je rijetko sama sudjelovala u akcijama protiv pobunjenika. Milicija je provodila sustavno etničko čišćenje paleći sela i usjeve dok je sluţbena vojska uglavnom vršila napade iz zraka koji su obično prethodili upadima janjaweeda. U kratkom razdoblju opustošene su stotine sela i velike poljoprivredne površine što je pokrajinu dovelo na rub humanitarne katastrofe. Iz svojih domova protjerano je više od milijun ljudi od čega je oko 130 000 utočište potraţilo u susjednom Čadu. Predsjednik Čada Idris Deby optuţio je pobunjenike da ţele destabilizirati vladu u N'Djameni, ali je takoĎer ponudio da bude posrednik u pregovorima izmeĎu zaraćenih strana. Izvješća o Darfuru u zapadnim medijima bila su vrlo škrta jer se radi o izoliranom kraju koji je posjetilo vrlo malo bijelaca. "Nesreća" Darfura bila je što je otprilike u isto vrijeme došlo do zaoštravanja medijima zanimljivije iračke krize. Stanje se ponešto promijenilo nakon stalnih izvješća Unovih organizacija i raznih nevladinih organizacija kako na zapadu Sudana tisućama ljudi prijeti smrt od gladi. Humanitarna pomoć počela je pristizati, ali u nedovoljnim količinama i uz velike poteškoće koje su stvarali i loša prometna povezanost i sluţbena sudanska vlada koja je od humanitarnih agencija zahtijevala da se sva pomoć mora pregledati prije nego što bude poslana u ugroţeno područje i da se za prijevoz koriste isključivo domaće tvrtke. Pritisak UN-a i američke administracije prisilio je zaraćene strane na početak pregovora. Prvi prekid vatre dogovoren je u rujnu 2003. uz posredovanje čadskog predsjednika Debyja. Pregovori su bili uspješni, ali se prekid vatre odrţao tek do prosinca te godine. Pojačani meĎunarodni pritisak doveo je do novih pregovora koji su rezultirali sporazumom o prekidu vatre koji je potpisan u travnju 2004. I taj sporazum, kao i prethodni, vladine snage i paravojne postrojbe redovito krše nastavljajući etničko čišćenje u regiji. Krajem 2004. godine voĎeni su pregovori izmeĎu pobunjenika i sudanske vlade pod pokroviteljstvom Afričke Unije u nigerijskome glavnom gradu Abuji uz sudjelovanje predstavnika EU, Arapske lige i UN-a. Mirovni sporazum potpisan je 2005. godine. Prema sporazumu, o sudbini juţnog Sudana odlučit će stanovništvo na referendumu. Smatra se da je u dosadašnjem tijeku sukoba ţivote izgubilo najmanje 300 000 ljudi i raseljeno je oko 2,7 milijuna ljudi od čega veliki broj ţena i djece. Humanitarno stanje 2004. godine dodatno su pogoršale obilne padaline u tom području oteţavši humanitarnim organizacijama pristup i raspodjelu hrane. Problem Darfura vjerojatno se neće riješiti bez jačeg angaţiranja UN-a i posebice SAD. Prvenstveno je potreban jači pritisak na vladu u Khartumu kako bi se razoruţali janjaweedi i omogućio nesmetan rad humanitarnim organizacijama. Godine 2008. MeĎunarodni kazneni sud optuţio je al-Bashira za genocid, a u oţujku 2009. izdao uhidbeni nalog, što je svjetski presedan jer je ICC prvi puta raspisao uhidbeni nalog za predsjednika jedne drţave. Sudan ne priznaje nadleţnost ICC-a i odbija uhidbeni nalog. Sudan je protjerao iz Darfura 13 nevladinih humanitarnih organizacija što je izazvalo i reakciju Vijeća sigurnosti UN-a. Predsjednik al-Bashir pozvao je plemena u Darfuru da poloţe oruţje i obećao niz infrastrukturnih projekata u toj pokrajini. U siječnju 2011. godine odrţan je referendum o neovisnosti Juţnog Sudana. Prema podacima Odbora za referendum o Juţnom Sudanu, objavljenim u veljači 2011. godine za

neovisnost regije izjasnilo se 98% birača. Za 9. srpnja 2011. godine najavljeno je proglašenje neovisnosti Juţnog Sudana što je uzrokovalo velike migracije kršćana iz sjevernog u juţni dio još uvijek jedinstvene drţave. Glavnim gradom vjerojatno će biti proglašena Juba. Vodeća politička ličnost (polu)autonomnog Juţnog Sudana je Salva Kiir. Predsjednik al-Bashir priznao je rezultate referenduma i iskazao spremnost za priznanje nove afričke drţave. Nakon referenduma stanje u drţavi nije mirno. Brojni su lokalni incidenti, primjerice izmeĎu bivših pripadnika policije i SPLA (Narodne vojske za osloboĎenje Sudana) koja je do referenduma bila pobunjenička vojska, a nakon referenduma su to regularne vojne snage Juţnog Sudana. Nakon uspostave nove drţave, pred stanovništvom Juţnog Sudana veliki su izazovi, prije svega organizacija drţave i obnova gospodarstva (primjerice, na površini većoj od Francuske samo je 50 km asfaltiranih cesta). Stanovništvo Prema procjeni godine 2010. u Sudanu je ţivjelo 43,2 milijuna stanovnika. Nakon stjecanja neovisnosti po demografskim obiljeţjima i trendovima Sudan se razlikuje od ostalih drţava sjeverne Afrike: stanovništvo raste po najvišim stopama, stope prirodnog prirasta su najviše (2008. godine 21‰), najviše su i stope totalnog fertiliteta, ima najveći udio mladog (2009. godine 39%) i nepismenog stanovništva (2008. godine 49% ţena). Pod utjecajem prirodno-geografskih obiljeţja i društvenoga razvoja u Sudanu je nastao etnički, jezični i vjerski mozaik stanovništva. Na sjeveru i u srednjem dijelu ţive sudanski Arapi, u dolini uz srednji tok Nila ţive Nubijci, u obalnom dijelu uz Crveno more te uz rijeku Atbaru Bedţi (kušiti), u Darfuru Furi (sudanidi), na jugu Niloti (crnačko nemuslimansko stanovništvo: zapadno od Bijelog Nila stočarski narod Dinka, izmeĎu Bijelog Nila i Sobata Nueri, uz Bijeli Nil Bari i Lotukoi, na krajnjem jugu Šiluci). Svi su narodi u Sudanu zadrţali jezik i kulturu, iako su mnogi narodi na sjeveru prešli na islam. Sluţbeni jezici u Sudanu su arapski i engleski. I po tom obiljeţju Sudan se razlikuje od ostalih drţava u regiji. Većina stanovništva su muslimani (oko 70%), a manjina (oko 30%) su kršćani i sljedbenici tradicionalnih vjerovanja. U vrijeme graĎanskog rata i suše, Sudan je primio oko četiri milijuna izbjeglica i oko 300 000 prognanika iz Eritreje. Gospodarstvo Sudan je najsiromašnija drţava sjeverne Afrike i pripada skupini najsiromašnijih drţava svijeta. Uzroci siromaštva su dugotrajni sukobi, gospodarska kriza (promašene investicije, suše, erozija, dezertifikacija), nedostatak hrane i pitke vode, visoka inflacija, vanjski dug i meĎunarodne sankcije. Od primarnog sektora ţivi 57 % stanovništva, a taj sektor ostvaruje 31% dohotka (2007. godine). Stočarstvo je vaţna grana primarnog sektora. Po broju goveda i ovaca Sudan je meĎu 10 vodećih drţava u svijetu. Gotovo polovicu površine drţave čine pašnjaci. Obradivih površina je malo (oko 7% površine drţave). U pokrajini Gezira (pamučni pojas izmeĎu Bijelog i Modrog Nila) razvijena je komercijalna poljoprivreda. Uzgajaju se pamuk, kikiriki i sezam, uz natapanje. Posjedi su u drţavnom vlasništvu. U ostalim dijelovima drţave stanovništva preţivljava od samoopskrbne poljoprivrede. Sudan ima malo rudnih bogatstava, no procijenjene su velike zalihe nafte. Industrija je slabo razvijena (tekstilna, prehrambena). Nafta je glavni izvozni proizvod drţave (79% vrijednosti izvoza), a glavni partner je Kina (71%). Gospodarska i demografska središta su: Al Khartoum 5 mil. st. (glavni grad i vodeće gospodarsko središte), Omdurman, Al-Khartum Bahri, Port Sudan i Nyala. LIBIJA Prirodno-geografska obiljeţja Libija je preteţno pustinjska drţava (90% površine čini pustinja). Na sjeverozapadu drţave, uz granicu s Tunisom nalazi se mala nizina Al-Jifarah, a na sjeveroistoku obalna nizina. Nizine i oaze su agrarno najvaţniji i najgušće naseljeni dijelovi drţave. U zapadnom i

istočnom dijelu prevladava kamenita pustinja, na jugu šljunčana, a na jugoistoku pješčana pustinja. U najvećem dijelu drţave prevladava pustinjska klima, s malom količinom padalina i visokim dnevnim amplitudama temperature. Suhoću pojačava vruć juţni vjetar gibli. Samo uski obalni pojas ima sredozemnu klimu. Libija nema stalnih riječnih tokova niti stalnih jezera. Oskudicu vode pokušavaju umanjiti projektom Umjetna rijeka (vodu iz crpilišta u Libijskoj pustinji cjevovodima dovode u priobalna naselja; fosilna voda vadi se u oazama Tazirbu i Kufra; cjevovod je duţine > 4000 km). Historijsko-geografski razvoj Libija je naseljena od starijeg kamenog doba. Od Srednje drţave je u interesnoj sferi Egipta. U Kasno doba egipatske drţave osamostalila se i zavladala Egiptom. U to vrijeme zapadni dio današnje Libije kolonizirali su Feničani, a istočni Grci. Istočni dio pao je pod vlast Aleksandra Velikog i kasnije Ptolemejevića. U rimsko doba današnja je Libija bila organizirana u tri provincije. Nakon pada Zapadnoga Rimskog Carstva, od 6. do 20. stoljeća na prostoru Libije izmijenile su se bizantska, arapska i osmanska vlast. Početkom 20. stoljeća postala je talijanska kolonija. Talijanska vlast provodila je teror nad libijskim stanovništvom i doseljavala talijansko stanovništvo u obalna središta. Porazom Italije u Drugom svjetskom ratu, Libija je podijeljena na britanski (Cirenaika i Tripolitanija) i francuski dio (Fezzan). Pod pokroviteljstvom UN-a, 1949. godine proglašena je samostalna Libija, 1951. neovisna kraljevina na čelu s kraljem Idrisom I. Godine 1959. počela je eksploatacija nafte. To je produbilo nesuglasice izmeĎu tri dijela drţave. Kralj je ukinuo njihovu autonomiju 1963. godine i proglasio jedinstvenu upravu. Godine 1969. drţavnim udarom na vlast dolazi pukovnik Moamar al-Gaddafi (ima titulu voĎe revolucije, formalno nema druge titule). Ukinuta je kraljevina i proglašena republika, istjerani su talijanski doseljenici, zatvorene američke i britanske vojne baze i nacionalizirana naftna industrija. Gaddafi je uveo socijalističko gospodarstvo, pokušao ujediniti Libiju s drugim arapskim drţavama, sukobio se s Egiptom i Čadom zbog granice, podrţavao radikalne pokrete u arapskim drţavama zbog čega su pogoršani odnosi s nizom drţava. Vanjska politika Gaddafija izazvala je američke gospodarske sankcije (1982.), američku zračnu intervenciju (1986.), meĎunarodne sankcije UN-a (od 1992.-2005.). Od 1994. godine na snazi je šerijatsko pravo. Početkom ovoga stoljeća popušta libijska radikalna vanjska politika, što pridonosi unaprjeĎenju odnosa sa zapadnim drţavama. U veljači 2011. godine prodemokratski protesti i zahtjev za Gaddafijevo odstupanje s vlasti zahvatili su i Libiju. Gaddafi je na demonstrante poslao vojsku, a UN zaprijetio sankcijama i intervencijom. Sukladno rezoluciji UN-a, krajem oţujka 2011. godine započela je vojna intervencija NATO-a u Libiji. Neposredni povod za intervenciju bio je napad Gaddafijevih snaga na pobunjenički grad Banghazi. Stanovništvo Prema procjeni UN-a, 2009. godine Libija ima 6,4 milijuna stanovnika. Uz DAR Saharu, demografski je najmanja drţava u regiji. Oko 95% stanovništva je koncentrirano u obalnim nizinama i nešto manje u oazama. U glavnom gradu ţivi trećina stanovništva. Od stjecanja neovisnosti broj stanovnika se ušesterostručio. Uz DAR Saharu i Sudan, Libija ima najviše stope porasta broja stanovnika. Po udjelu mladog stanovništva i TFR nalazi se iza Egipta i Sudana, a po očekivanoj ţivotnoj dobi i niskim stopama infantilnog mortaliteta je vodeća drţava (sjeverne) Afrike. Zbog male stope nepismenih, očekivane ţivotne dobi i za afričke prilike visokog dohotka po stanovniku, najbolje je rangirana afrička drţava po HDI. Većinu stanovnika čine Libijci (potomci Arapa doseljenih od 7. do 11. stoljeća koji su arabizarali starosjedioce Berbere). Berberi danas čine oko 15% stanovništva. Ţive na visoravnima na sjeverozapadu i sjeveroistoku drţave te ponegdje u unutrašnjosti. Govore berberskim jezikom (jezik iz hamitske skupine) i rabe arapsko pismo. Od ostalih manjina u unutrašnjosti polunomadskim ţivotom ţive Tuarezi, a na Tibestiju sudanski crnci (nilosaharski). U Libiji je na privremenom radu oko 1,5 milijuna stranih radnika (najviše

Egipćana, Tuniţana i Sudanaca). Oko 97% stanovništva su sunitski muslimani. Ostalo stanovništvo je preteţno kršćanske vjere (katolici, Kopti). Libija ima najviši stupanj urbanizacije u Africi (87% urbanog stanovništva). Gospodarstvo Do otkrića nafte, Libija je bila siromašna agrarna drţava, ovisna o stranoj pomoći. Od 1970-tih, zbog visokih prihoda od nafte, ubrzano raste dohodak. Izvori nafte su u drţavnom vlasništvu. I ostale su djelatnosti u drţavnom vlasništvu. Početkom 1990-tih počela je privatizacija, ali u vrlo skromnom opsegu. Gospodarstvo se temelji na sekundarnom sektoru koji zapošljava oko 23% stanovništva i ostvaruje 82% BDP-a. Glavna prirodna bogatstva i izvori energije su nafta i plin. Procjenjuje se da Libija raspolaţe s polovicom afričkih zaliha nafte. Nafta je glavni izvozni proizvod koji ostvaruje 97% vrijednosti izvoza. Vodeći vanjskotrgovinski partneri su Italija i Njemačka. Počinje se razvijati i industrija (ostvaruje oko 8% BDP-a). Napušteni su Gaddafijevi megaprojekti. Vaţna su postrojenja za desalinizaciju morske vode na obali Sredozemnog mora. Od primarnog sektora ţivi oko 17% stanovništva i ostvaruje samo 2% BDP-a. Uvjeti za razvoj primarnog sektora su vrlo ograničeni (samo na 1% površine je obradivo zemljište, a na 7% pašnjaci). Projekti natapanja su napušteni. Libija proizvodi oko 20% potrebne hrane, ostalo uvozi. Tercijarni sektor je slabo razvijen. Nisu iskorištene mogućnosti za razvoj turizma. Uz Ekvatorsku Gvineju i Sejšele, Libija ima najviši dohodak po stanovniku u Africi. Gospodarska i demografska središta su Tarabulus (Tripolis; glavni grad i vodeće gospodarsko središte), s više od 1,2 milijuna stanovnika i Banghazi (Bengazi; 0,6 mil. stanovnika). SJEVEROZAPADNA ILI ATLASKA AFRIKA Druga subregija sjeverne Afrike je sjeverozapadna ili Atlaska Afrika koja se nalazi izmeĎu Sahare, Mediterana i Atlantskog oceana. To je planinski prostor Atlasa diseciran na više prirodnih cjelina. U društveno-geografskom pogledu, prostor obiljeţava zajednička politička prošlost i kulturna osnova: miješanje nomadizma i poljodjelstva, od 7. Stoljeća arapski kulturni utjecaji, od 19. stoljeća europski utjecaji. MAROKO Prirodno-geografska obiljeţja Maroko je drţava na sjeverozapadu Afrike s izlazom na dva mora (Atlantski ocean i Sredozemno more). Po geostrateškom poloţaju sličan je Dţibutiju i Egiptu. To je preteţito planinska drţava. Uz obalu Sredozemnoga mora proteţe se Er-Rif, prema jugu se nastavlja Srednji Atlas, koji je dolinom rijeke Moulouye odvojen od Visokog Atlasa. Na jugu drţave je Anti Atlas. Istočno od lanaca Atlasa nastavlja se Sahara. Uz obalu Atlantskog oceana je uska obalna nizina na koju se nastavlja marokanska Meseta. Obalni dijelovi imaju sredozemnu, visoravni i planine stepsku, a zavjetrina pustinjsku klimu. Na Atlasu su izvorišta kratkih rijeka koje su vaţne za sprječavanje poplava, natapanje i HE. Zbog sve većih potreba za električnom energijom Maroko iskorištava i energiju vjetra. Historijsko-geografski razvoj Prvo poznato stanovništvo na prostoru današnjega Maroka su preci Berbera. Berberi naseljavaju Maroko potkraj II. tisućljeća pr. Kr. Povoljan geografski poloţaj privlačio je strane trgovce koji u antici osnivaju trgovačke kolonije (Feničani i kasnije Kartaţani). U 1. st. Maroko je bio u sastavu rimske provincije Mauretanije. Nakon rimske, u Maroku se od 5. Do 11. stoljeća izmijenila vandalska, bizantska i arapska vlast. Od 8. stoljeća prostor je islamiziran. Vaţnu ulogu u političkom razvoju sjeverozapadne Afrike i jugozapadne Europe od 11. do 15. stoljeća imale su berberske dinastije Almoravida, Almohada i Merinida. U doba Merinida nositelj arapsko-berberske kulturne baštine i središte carstva bio je grad Fes. U doba Vatasida (15-16. st.) slabi središnja vlast, drţava se raspada na nezavisne kneţevine što koriste Europljani i osvajaju uporišta na marokanskoj obali (Ceuta, Tanger). Drţava je

ponovo ojačala u 17. i 18. stoljeću u doba dinastije Filali. Novo slabljenje drţave iskoristili su Francuzi i u 19. stoljeću postupno prodiru u Maroko, a 1912. uspostavljaju protektorat. Marokansko stanovništvo ustancima se pokušalo osloboditi stranih utjecaja. Godine 1956. ukinut je protektorat, a 1957. proglašena Kraljevina Maroko. Kralj Hasan II. 1976. godine pripojio je područje zapadne Sahare, a 1979. i dio koji je pripadao Mauretaniji. Time je Maroko ušao u višegodišnji sukob s pokretom Polisario koji se bori za neovisnost Zapadne Sahare. Godine 1999. umro je Hasan II. Naslijedio ga je sin Muhamed VI. Stanovništvo Stanovnici Maroka su porijeklom Berberi, snaţno arabizirani od 8. stoljeća. Manje arabizirano stanovništvo (oko 40% ukupnog stanovništva) ţivi u planinskom području. MeĎu manje arabiziranim berberskim plemenima najbrojniji su Rifi, Tamazigti i Šlehi. Od ostalih naroda ima malo europskih doseljenika i stranih radnika iz afričkih drţava. Iako je sluţbeni jezik arapski, govore se berberski jezici i francuski jezik. Više od 90% stanovništva su sunitski muslimani. Stanovništvo je neravnomjerno razmješteno. Sjeverni dijelovi drţave i Meseta imaju gustoću naseljenosti veću od 200 stanovnika po kilometru četvornom, Srednji Atlas manje od 20, a ostali dijelovi manje od 10 stanovnika po kilometru četvornom. Prema procjeni UN-a, 2009. godine Maroko ima 32 milijuna stanovnika. Od stjecanja neovisnosti broj stanovnika povećan je 3,5 puta. Uz Tunis, Maroko ima najniţe stope porasta broja stanovnika meĎu drţavama sjeverne Afrike. Ostala demografska obiljeţja slična su zemljama Magreba (niţe stope totalnog fertiliteta, manji udio mladog stanovništva, umjereni prirodni prirast), osim stope pismenosti. Gospodarstvo Maroko (uz Sudan) ima najniţi dohodak po stanovniku u sjevernoj Africi. Razlozi marokanskog gospodarskog zaostajanja su nepovoljna gospodarska struktura, slaba obrazovna struktura, velika stopa nezaposlenih, utjecaj prirodnih nepogoda, siva ekonomija, nedostatak investicija i rast vanjskog duga. Od sredine 1980-tih godina, prema planu MMF-a provodi se privatizacija sekundarnog i tercijarnog sektora gospodarstva. Napredak je dosta spor. U strukturi gospodarstva primarni sektor ima vrlo vaţnu ulogu: zapošljava 45% stanovništva i ostvaruje 16% BDP-a. Oko 20% ukupne površine čini obradivo zemljište na kojemu se uzgajaju komercijalne kulture za europsko trţište (agrumi, duhan, pamuk, vinova loza, čaj) i kulture za prehranu domaćeg stanovništva. Dobro je razvijeno i stočarstvo (ovčarstvo i govedarstvo). Po ulovu ribe Maroko je vodeća drţava Afrike (2004. godine). Sekundarni sektor zapošljava oko 20 % stanovništva i ostvaruje 28% BDP-a. Rudarstvo je vaţnije od industrije. Eksploatiraju se nalazišta fosfata (prema procjeni, Maroko raspolaţe s 2/3 svjetskih zaliha fosfata i 3. je svjetski proizvoĎač). Ostale rude imaju manju vaţnost (osim srebra). Industrija proizvodi robu široke potrošnje za domaće trţište, a za izvoz preraĎuje poljoprivredne proizvode i sirovine (kemijska, tekstilna, koţarska, prehrambena industrija). U tercijarnom sektoru sve veću vaţnost ima turizam (turizam gradova, vjerski i kupališni turizam). Maroko ostvaruje oko 7 milijuna turističkih dolazaka i oko 8 mlrd USD prihoda od turizma. Iako ima povlaštenu trgovinu s članicama Europske unije, Maroko ima veliki vanjskotrgovinski deficit. Glavni partner u vanjskoj trgovini je Francuska. Demografska i gospodarska središta su Al-Dar-el-Beida (Casablanca; 4 mil. stan.) - najveći grad i najvaţnija luka; Rabat - glavni grad i kraljevska rezidencija (1,9 mil. stan.); Fes - najstariji kraljevski grad, vjersko i kulturno središte arapskog svijeta (1,1 mil. stan.); stari grad-dio UNESCO-ove baštine; Marrakech - jedan od 4 kraljevska grada, medina-dio UNESCO-ove baštine (0,8 mil. stan.); Agadir i Tanger (0,7 mil. stan.) te Meknes - jedan od 4 kraljevska grada; medina - dio UNESCO-ove baštine (0,5 mil. stan.). Zbog nagle deagrarizacije i priljeva stanovništva u gradove, u Maroku je prisutan problem paraurbanizacije.

ALŢIR Prirodno-geografska obiljeţja Alţir je površinom druga drţava u Africi. Oko 85 posto površine je u Sahari i gotovo nenaseljeno. Na jugu su kamenite pustinje i staro gorje Ahaggar (Hoggar), u središnjem dijelu pješčane pustinje (Zapadni Veliki Erg i Istočni Veliki Erg). Sjeverni dio čini planina Atlas na kojoj se diferenciraju Saharski Atlas (najstariji dio Atlasa), zona visokih ravnjaka i kotlina (800-1000 m n.v.) s plitkim slanim jezerima (šotovi) i Tell (čine ga Tell Atlas i uske priobalne nizine uz Sredozemno more). Obala Sredozemnog mora ima sredozemnu klimu, Atlas stepsku, a Sahara vruću i suhu pustinjsku klimu, s velikim dnevnim amplitudama temperature zraka. Alţir ima vrlo malo stalnih riječnih tokova u području Tella. Zbog oskudice vode veliko značenje imaju arteški izvori i arteški bunari. Historijsko-geografski razvoj Područje današnjega Alţira od paleolitika naseljavali su NumiĎani, pripadnici berberskih plemena. Od 12. st. pr. Kr. Feničani na obali osnivaju trgovačke kolonije koje su kasnije ujedinjene u drţavi Kartagi. Od 3. st. pr. Kr. u unutrašnjosti Alţira osnovano je Kraljevstvo Numidija, koje je nakon pada Kartage obuhvaćalo i obalni dio. Nakon poraza od Rima, područje Numidije 46. g. pr. Kr. postaje rimska kolonija Africa Nova. Nakon pada Zapadnoga Rimskog Carstva prostor sjevernoga Alţira je pod vlašću Vandala i kasnije Bizanta. Od 7. stoljeća uspostavljena je vlast Arapa, berbersko stanovništvo arabizirano i islamizirano. U 12. i 13. st. prostor današnjega Alţira bio je u sastavu carstva Almoravida i Almohada, od 16. stoljeća pod nominalnom vlašću Osmanlija. Temeljno zanimanje stanovništva bilo je gusarstvo na Sredozemnom moru i Atlantskom oceanu. Od 1830. Godine Francuska postupno osvaja Alţir, proglašava ga francuskim teritorijem, naseljava francuske koloniste. Protiv takve politike Berberi podiţu niz ustanaka koje francuska vojska okrutno guši. Nakon Drugog svjetskog rata Francuzi u Alţiru protive se neovisnosti Alţira i u tri ustanka suprotstavljaju se vladi u Parizu. Nemiri su potrajali do 1962. godine kada je proglašena neovisnost Alţira. Doseljeno europsko stanovništvo je napustilo Alţir što je uzrokovalo niz gospodarskih problema u novoj drţavi. Samostalni Alţir obiljeţile su nestabilna središnja vlast, uspostava socijalističkog reţima, brza industrijalizacija, sukob s Francuskom zbog nafte i Maroka, oruţani sukob s Marokom zbog granice i statusa Zapadne Sahare. Godine 1979. vlast je preuzeo Šadli Bendţedid koji provodi opseţne reforme radi uvoĎenja trţišnog gospodarstva i višestranačke demokracije. Njegovu programu arabizacije u kulturi opirao se separatistički pokret Berbera. Nakon prvih slobodnih izbora 1991. Godine izbio je graĎanski rat izmeĎu Islamske fronte spasa (koja se zalaţe za islamističku drţavu) i sluţbene vlade. Izvanredno stanje potrajalo je pet godina (ukinuto 1997. godine). Islamisti nastavljaju s terorističkim akcijama. Glavne baze islamista su u pokrajini Kabiliji. Od 1999. godine predsjednik drţave je Abdelaziz Bouteflika (treći mandat od travnja 2009.). Nakon revolucije u Tunisu 2010./2011., masovni prosvjedi zahvatili su i Alţir, no Bouteflika nije doţivio sudbinu Mubaraka i Ben Alija jer ima snaţnu podršku alţirske vojske, gospodarstvenika i političara. Stanovništvo Prema procjeni UN-a, 2009. godine Alţir ima 35 milijuna stanovnika. Nakon stjecanja neovisnosti, broj stanovnika se učetvrerostručio. U posljednjem desetljeću smanjuju se stope rasta, TFR i prirodni prirast. Većina stanovništva naseljava sjeverni dio drţave dok je prostor Sahare gotovo nenaseljen. Oko 70% stanovništva su Arapi, a oko 30% Berberi (Kabili, Šaviji, Mzabiti). U području Ahagara ţivi mali broj Tuarega. Većina stanovništva (99%) su sunitski muslimani. Gospodarstvo Nakon stjecanja neovisnosti uvedeno je socijalističko gospodarstvo, nacionalizirana je naftna industrija i obradivo zemljište. Prihodi od nafte ulagani su u pokretanje teške industrije, u

poljodjelstvo i infrastrukturu. 1980-tih godina gospodarstvo je zahvatila kriza. Uslijedile su reforme, početak privatizacije i liberalizacije gospodarstva. Brţi gospodarski razvoj koče nedovoljna proizvodnja hrane (velik uvoz hrane), veliki vanjski dug, politička nestabilnost i nezaposlenost. Najveći dio BDP-a ostvaruje sekundarni sektor (61%) u kojemu egzistenciju ostvaruje četvrtina stanovništva. Eksploatacija nafte počela je 1950-tih godina. Uz naftu, najvaţnije prirodno bogatstvo je prirodni plin (po zalihama i proizvodnji plina Alţir je vodeća drţava Afrike). Nafta i plin ostvaruju više od 95% vrijednosti izvoza. Glavni trgovinski partneri su članice EU-a, SAD i Kina. Alţir raspolaţe značajnim zalihama ţeljezne rude, fosfata, olova i cinka. Industrija se razvija od osamostaljenja, a najvaţnije grane su petrokemijska, crna metalurgija, obojena metalurgija, kemijska i farmaceutska industrija. U primarnom sektoru egzistenciju ostvaruje oko 14% stanovništva i ostvaruju oko 8% BDP-a. Proizvodnja je usmjerena na domaće trţište. Razvoj poljodjelstva i stočarstva ograničavaju suha klima, mala količina obradivog zemljišta i skromne mogućnosti natapanja. U tercijarnom sektoru najveći udio ima drţavna uprava i vojska. Velike mogućnosti za razvoj turizma slabo su iskorištene. Gospodarska i demografska središta: Alţir (El Djazair) - glavni grad, gospodarsko i kulturno središte, aglomeracija ima oko 3,3 mil. stanovnika; Oran (1,3 mil. stan.) i Constantine (0,5 mil. stan.). TUNIS Prirodno-geografska obiljeţja Kroz sjeverni dio drţave proteţu se istočni, niţi ogranci Atlasa. Uz obalu Sredozemnoga mora je Tell, juţnije plodna dolina Medjerde (ţitnica Tunisa) koja se prema istoku širi u obalnu nizinu uz Tuniski zaljev. Juţnije se proteţe nastavak Saharskog Atlasa na koji se nastavljaju stepski ravnjaci, područje šotova i Sahara. Istočni dio drţave čini obalna nizina Djeffara (čiji je geološki dio i otok Djerba). Kao i u ostalim drţavama sjeverne Afrike, izmjenjuju se klimatsko-vegetacijske zone od sjevera prema jugu: sredozemna (uz obalu), stepska (planine), pustinjska (Sahara). Riječni tokovi su kratki i nestalni. Vaţnija stalna tekućica je Medjerda. Historijsko-geografski razvoj Unutrašnjost današnjega Tunisa od paleolitika naseljavaju nomadski Berberi. U 9. st. pr. Kr. Feničani osnivaju koloniju Kartagu koja je postala najmoćnija sila zapadnog Sredozemlja. Nakon sukoba s Rimom, Kartaga je razorena, a prostor priključen rimskoj provinciji Africi. U doba rimske vlasti prostor je romaniziran i kristijaniziran. Nakon propasti Zapadnoga Rimskoga Carstva, zajedno s ostalim dijelovima Magreba, područje Tunisa pada pod vlast Vandala, zatim Bizanta i od 7. stoljeća Arapa. U doba arapske vlasti Berberi postupno prelaze na islam. Od 10. stoljeća izmjenjuju se vlast Fatimida, domaće dinastije Zirida, Normana (sa Sicilije), marokanskih Almohada, domaće dinastije Hafsida i Osmanlija. U 19. stoljeću Tunis pada pod vlast Francuske koja proglašava protektorat (1883.). U 20. stoljeću jača nacionalistički pokret za osloboĎenje drţave. Neovisnost je proglašena 1956. godine, sljedeće godine ukinuta monarhija, a prvim predsjednikom postao je Habib Bourguiba koji uvodi jednostranačje i plansko gospodarstvo. Osamdesetih godina 20. stoljeća počinje demokratizacija društva, Bouguiba je svrgnut s vlasti, a predsjednik drţave postao je Zin el Abidin Ben Ali. Ben Ali je na čelu drţave od 1987. godine, osvojio je 4 predsjednička mandata (a za te potrebe je promijenio i Ustav). Iako vlada autokratski, zapadne sile proglašavaju njegovu vladavinu najdemokratskijom u arapskom svijetu. Razlozi za takav stav zapada temelje se na činjenici da je Ben Ali uništio islamističke pokrete, saveznik je zapada u borbi protiv terorizma i tuniskim ţenama dao je znatno veća prava nego što ih imaju u ostalim islamskim drţavama. U prosincu 2010 godine „proljeće naroda“ ili „islamska revolucija“ najprije je zahvatila Tunis. Masovne demonstracije i prosvjedi protiv diktatorskog reţima Ben Alija, rezultirali su

njegovom ostavkom i bijegom u Saudijsku Arabiju (gdje je navodno umro od srčanog udara, no ta vijest nije sluţbeno potvrĎena). Stanovništvo Prema procjeni UN-a, Tunis 2009. godine ima 10,3 milijuna stanovnika. Od stjecanja neovisnosti broj stanovnika se utrostručio. Zbog programa planiranja obitelji, TFR je drastično smanjena, a time i prirodni prirast što je utjecalo na usporavanje porasta broja stanovnika. U usporedbi s ostalim drţavama sjeverne Afrike, Tunis ima najpovoljnija demografska obiljeţja: najniţe totalne stope fertiliteta, najniţe stope rasta stanovništva, najmanji udio mladog stanovništva, dobru obrazovnu strukturu (bolju ima samo Libija). Većinsko stanovništvo čine Arapi (>98%) različitog podrijetla (Berberi, potomci Maura - muslimanskih izbjeglica sa Sicilije u 11. i 12. st., doseljenici iz osmanskog razdoblja). Na jugu i na Djerbi ţivi oko 60 000 Berbera. Prema vjeroispovijesti stanovnici su sunitski muslimani (98%). Oko ¾ stanovništva ţivi na obali. Gospodarstvo Od osamostaljenja Tunis je jedna od gospodarski najuspješnijih drţava Afrike. Ima dobro razvijene sve sektore gospodarstva, posebice uspješno poljodjelstvo, razmjerno razvijenu industriju i usluţne djelatnosti, posebice turizam. Iako su mogućnosti za natapanje ograničene, a suše česte, tuniška poljoprivreda ostvaruje visoke prinose i plasira na europsko trţište značajne količine agruma, maslinova ulja i drugih proizvoda. Egzistenciju u primarnom sektoru ostvaruje petina stanovništva i ostvaruje 11% BDP-a. Sekundarni sektor ostvaruje 28% BDP-a i zapošljava trećinu stanovništva. Temelji se na raznovrsnim prirodnim resursima (nafta, prirodni plin, fosfati, Fe ruda, Pb, Zn, sol i obradivo zemljište). Dobro je organizirana tekstilna, prehrambena, ind. GraĎevinskog materijala, strojarska, metalska i kemijska industrija. Od 1980-tih godina provodi se privatizacija sekundarnog sektora i osnivaju slobodne carinske zone. Najvaţnija djelatnost tercijarnog sektora i izvor prihoda je turizam. Brojne kulturnopovijesne znamenitosti čimbenik su razvoja kulturnog turizma, a blizina emitivnih zemalja, sve niţe cijene zračnog prijevoza i prirodno-geografska obiljeţja omogućuju razvoj kupališnog turizma. Gospodarsko, političko i demografsko središte je Tunis (2,4 mil. stanovnika). SUBSAHARSKA AFRIKA

EKVATORSKA AFRIKA Ekvatorsku Afriku čine dvije velike zavale Niske Afrike: zavala Čada i zavala Konga. Reljefna zatvorenost utjecala je na kasno upoznavanje zavala od strane Europljana. Reljefna zatvorenost i drugi razlozi (klima, prostorna veličina drţava) oteţavaju prometno povezivanje prostora. Klimatski, to je prijelazni prostor u kojemu se od sjevera prema jugu izmjenjuju klimatsko-vegetacijske zone pustinje, stepe, savane, tropske kišne šume i savane. Na prostoru od 5,4 mil. km² (17,7% površine kontinenta) 2010. godine ţivjelo je oko 109 mil. stanovnika (10,8% stanovnika kontinenta) koji ostvaruju samo oko pet posto dohotka kontinenta. Regiji pripadaju drţave Čad, Srednjoafrička Republika, Kamerun, Gabon, Ekvatorska Gvineja, Republika Kongo, Demokratska Republika Kongo i San Tome i Prinsipe. Prostorno su najveće drţave DR Kongo i Čad, a demografski DR Kongo i Kamerun. Prirodno-geografski uvjeti razlog su rijetke naseljenosti, posebice u Čadu, Srednjoafričkoj Republici i Gabonu (<10 stanovnika po kilometru četvornom). Za regiju su karakteristične visoke stope rasta broja stanovnika, velik udio mladog stanovništva i visok TFR (>3,5 djeteta po ţeni u fertilnoj dobi).

Ekvatorska Afrika je i u demografskom smislu prijelazni prostor u kojemu se dodiruju sudanski i bantu narodi i jezici. Granica sudanskih i bantu jezika je pribliţno na potezu ušće Nigera-Albertovo jezero. U regiji su najviše utjecaja na jezik, vjeru, političku kartu i gospodarstvo imale kolonijalne sile Francuska i Belgija, a prisutan je i manji utjecaj Portugala, Španjolske i Njemačke. Gabon, Republika Kongo i Kamerun za afričke prilike imaju visok stupanj urbanizacije. Prostorna polarizacija evidentna je i u dohotku po stanovniku. Ekvatorska Gvineja i Gabon pripadaju skupini razvijenijih drţava Afrike dok su Čad i Srednjoafrička Republika znatno slabije razvijene s dohotkom po stanovniku oko 1000 meĎunarodnih dolara. Demokratska Republika Kongo je s 300 meĎunarodnih dolara po stanovniku (uz Liberiju) najsiromašnija drţava Afrike (2009.) i svijeta. ČAD Prirodno-geografska obiljeţja Čad je kontinentska drţava ekvatorske (središnje Afrike), peta po površini u Africi. Smješten je u zavali Čada koju na sjeveru zatvara vulkansko gorje Tibesti, na sjeveroistoku plato Ennedi (graĎen od pješčenjaka), na istoku planine Ouadai (kristalinske graĎe), a na jugu ravnjak Oubangui te gorja Adamawa i Mandara. Najniţi dijelovi drţave nalaze su u zavalama Bodele i jezera Čad. Osnovno klimatsko obiljeţje je aridnost („mrtvo srce Afrike“). Središnji dio drţave nalazi se u Sahelu. Samo krajnji juţni dijelovi imaju više padalina. Neredovitost padalina glavni je uzrok povremenim katastrofalnim sušama, čime je ugroţen opstanak ionako pothranjenog stanovništva. U juţnom dijelu drţave teku rijeke Logone i Chari koje se spajaju kod glavnog grada i čine glavni uvirak jezera Čad. Golema je vaţnost rijeka za prometno povezivanje drţave. Historijsko-geografski razvoj Tragovi naseljenosti potječu iz III. tis. pr. Kr. Početkom 8. st. useljavaju se Berberi sa sjevera. U to vrijeme oko jezera Čad nastala je drţava Kanem čija je dinastija Saif vladala do 1846. godine, a od 11. stoljeća prihvatila islam. Drţava Kanem teritorijalno se širi od 13. stoljeća i priključuje drţavu Bornu. Egzistirale su i drţavice sudanskih naroda (Baguirmi i Wadai). Prostor je integriran pod francuskom kolonijalnom vlašću na prijelazu 19. u 20. stoljeće kao dio Francuske Ekvatorske Afrike. Čad je neovisnost stekao 1960. godine. Prvi predsjednik postao je François (N'Garta) Tombalbaye (iz naroda Sari). Razvoj drţave ugroţavali su etnička i vjerska podvojenost na gospodarski razvijeniji (kršćanski i animistički) jug i nerazvijeni (islamski) sjever. Tombalbaye je nacionalizirao gospodarstvo i vlado diktatorski. Zabranio je kršćanstvo. Prve etničke sukobe (1966.-68.) okončala je intervencija francuske vojske. Uslijedio je ustanak sjevernog dijela drţave potpomognut iz Libije. Od vojnog udara 1975. godine u kojem je ubijen predsjednik, Čad prolazi kroz dugo razdoblje graĎanskog rata. Uz francusku pomoć vlast je od 1982. do 1990. godine obnašao Hissene Habre. Vojni udar u kojem je Idriss Deby svrgnuo Habrea označio je nastavak graĎanskog rata. Stanje se smiruje nakon 1996. godine, a Idriss Deby Itno ponovo je izabran za predsjednika (kao i 2001. i 2006.). Pobunjenici protiv vladavine Idrissa Debyja pokušali su dva drţavna udara (2006. i 2008.), no u oba pokušaja su poraţeni. Stanovništvo Čad i za afričke prilike ima vrlo heterogeno stanovništvo. Čini ga oko 200 etničkih skupina, golemih kulturnih razlika. Najbrojnija skupina je narod Sara (oko 30% stanovništva) koji naseljava preteţno juţne dijelove drţave. Jug naseljavaju i narodi Ngambaye, Mbaye, Bangiri, Bongo i drugi. Navedeni narodi govore sudanske jezike. Na sjeveru prevladavaju Arapi (oko 15% stanovništva), te arabizirani i islamizirani narodi (Kanembou, Boulala, Hadjerai, Dadjo, Maba, Tubu-Daza, Tama, Zaghawa i drugi). Prodor Arapa sa sjevera i francuska kolonijalna vlast odrazili su se na bilingvalnost drţave. Sluţbeni jezici su francuski i arapski. Uz sluţbene jezike, govori se još više od 100 sudanskih

jezika. Više od polovice stanovništva pripada islamskoj vjeroispovijesti, oko trećine kršćanskoj (katolici i protestanti), dok su se tradicionalna vjerovanja zadrţala kod manje od 10% stanovništva. Stanovništvo je preteţito koncentrirano na jugu drţave, a sjeverni dijelovi su gotovo nenaseljeni. Gospodarstvo Čad je jedna od najsiromašnijih drţava u svijetu (prema HDI-sedma najsiromašnija drţava svijeta). Poloţaj u unutrašnjosti kontinenta, nepovoljna klima s čestim sušama, nedostatak plodnog tla (samo 3% površine pogodno za poljodjelstvo), oskudni prirodni izvori, slaba infrastruktura (nema ţeljezničku mreţu, malo asfaltiranih cesta), brz porast broja stanovnika, loša obrazovna struktura stanovništva, politička nestabilnost glavni su prirodni i društveni uzroci siromaštva. Većina stanovništva (oko 80%) ţivi od djelatnosti primarnog sektora. Zbog čestih suša javljaju se glad i ovisnost o meĎunarodnoj pomoći. Najvaţniji izvozni proizvod čadske poljoprivrede do 2003. godine bio je pamuk koji se uzgaja na jugu drţave, gdje su jedine obradive površine. U ostalim dijelovima drţave stanovništvo preţivljava od (polu)nomadskog stočarstva (govedarstvo, ovčarstvo, kozarstvo). Prirodni izvori su ograničeni (sol iz jezera Čad; nalazišta urana, zlata, boksita i kositra na sjeveru; nafta-jug i jezero Čad). Nafta se nije eksploatirala od izbijanja sukoba 1980. do 1996. godine, a od 2003. godine sirov nafta glavni je izvozni proizvod i izvor zarade. Industrija je slabo razvijena i locirana u tri veća središta. Vodeća gospodarska i demografska središta su glavni grad N'Djamena (1,2 mil. stan.) i Moundou. SREDNJOAFRIČKA REPUBLIKA Prirodno-geografska obiljeţja Srednjoafrička Republika je kontinentska drţava Ekvatorske Afrike. Nalazi se na razvodnici izmeĎu zavale Čada, zavale Konga i zavale juţnog Nila (Sudd). U reljefu prevladavaju visoravni 600-800 m visine. Azandski prag odvaja zavalu Čada od zavale Konga, proteţe se pribliţno sredinom drţave i dio je afričkog kratona. Sjeverni dijelovi drţave imaju manje vlage i savansku klimu, a juţni dijelovi prašumsku klimu. Kišno razdoblje traje od oţujka do listopada (ili studenoga), a jaki pljuskovi i ranojutarnja magla svakodnevna su pojava. Za sušnog razdoblja puše sjeveroistočni pasat (harmatan) i često uzrokuje pješčane oluje na sjeveru drţave. Veći dio drţave prekrivaju šume (oko 57%) i savane (sjever). Azandski prag razvodnica je izmeĎu porječja Konga, Nila i slijeva čadskog jezera. Vaţna rijeka na sjeveru je Chari (uvirak jezera Čad), a na jugu Ubangi (pritoka Konga). Rijeke su najvaţniji prometni putovi. Historijsko-geografski razvoj Na prostoru današnje drţave u kasnom srednjem vijeku egzistirala je drţava Bagirmi, u 19. stoljeću drţave Wadai i kasnije Rabbah. Od kraja 19. stoljeća današnja Srednjoafrička Republika ulazi u interesnu sferu Francuske i zajedno s Čadom uključena je u Francusku Ekvatorsku Afriku. Od 1920. godine je samostalna kolonija pod nazivom Ubangi-Šari. Nakon stjecanja neovisnosti 1960. godine, drţavom upravljaju diktatori (David Dacko, Jean Bedel Bokassa, Andrea Kolingbe) koji su preuzimali vlast vojnim udarima. Bokassa se proglasio carem (1979.-1981.). Nakon 1990-tih postupno se drţava demokratizira, ali nemiri i vojne pobune nisu prestali. Od 2003. godine predsjednik drţave je François Bozize. Najavljeni izbori 2010. godine nisu odrţani već su odgoĎeni na neodreĎeno vrijeme. Stanovništvo Srednjoafrička Republika ima oko 4,5 mil. stanovnika (procjena UN-a za 2010. godinu), sporiji porast broja stanovnika od susjednih drţava, najniţe stope rodnosti i najviše stope smrtnosti u regiji, umjerene stope prirodne promjene, najkraće očekivano trajanje ţivota,

najniţu TFR i uz Čad najniţi indeks obrazovanosti stanovništva. Na demografski razvoj uvelike utječu bolesti (malarija, hepatitis, meningokokna sepsa). U heterogenoj etničkoj strukturi (oko 80 naroda) prevladava pet skupina stanovništva (bantuski narodi Mandjia i Ngbaka na jugu te sudanski narodi Baya na zapadu, Banda u središnjem dijelu i Zande na jugoistoku). U tropskim kišnim šumama ţive male skupine Pigmeja. Više od 40% stanovništva ţivi u malim selima od samoopskrbne poljoprivrede. Sluţbeni jezici su sango (jezik trgovine, bantu jezik) i francuski. Oko polovice stanovništva je kršćanske vjeroispovijesti (25% katolici, 25% protestanti), oko 15% islamske dok je preostalo stanovništvo zadrţalo tradicionalna vjerovanja. Većina stanovništva koncentrirana je na jugu. Gospodarstvo Srednjoafrička Republika pripada najslabije razvijenim drţavama Afrike i svijeta (750 meĎunarodnih dolara po stanovniku 2009. godine). Gospodarsko zaostajanje posljedica je političke nestabilnosti nakon stjecanja neovisnosti, prirodnih uvjeta i korupcije. Većina stanovništva ovisi o djelatnostima primarnog sektora i meĎunarodnoj pomoći. Sekundarni i tercijarni sektor slabo su razvijeni. Srednjoafrička Republika zbog udaljenosti od svjetskih trţišta i nerazvijene prometne infrastrukture skromno sudjeluje u meĎunarodnoj trgovini. Većina prihoda ostvaruje se od izvoza dijamanata (polovica vrijednosti), kave, pamuka i drveta. Glavni vanjskotrgovinski partner je Francuska. Unatoč brojnim prirodnim i kulturnim znamenitostima, zbog nasilja, graĎanskih sukoba, loše prometne infrastrukture i nepostojanja smještajnih kapaciteta, turizam nije razvijen. Bangui je glavni grad, vodeće demografsko i gospodarsko središte drţave. KAMERUN Prirodno-geografska obiljeţja Kamerun se proteţe od obale Gvinejskoga zaljeva prema jezeru Čad čime čini prijelaz i poveznicu izmeĎu zapadne i središnje Afrike („Afrika u malom“). Na jugu se nalazi visoravan koja je dio afričkog kratona. Na zapadu je planinsko područje graĎeno od vulkanskih stijena. U središnjem dijelu je visočje Adamaoua vulkanskog porijekla, a na sjeveru ravnice koje se spuštaju prema jezeru Čad. Od sjevera prema jugu redaju se klimatsko-vegetacijsko područja stepe, savane i tropskih kišnih šuma. Središnji dijelovi Kameruna imaju dva kišna i dva sušna razdoblja, a juţni, zapadni i sjeverni jedno sušno i jedno kišno razdoblje. Šume pokrivaju oko polovicu teritorija. Riječna mreţa je gusta. Najvaţnije rijeke su Sanega (slijev Atlantskog oceana), Sanghe (porječje Konga), Benoue (porječje Nigera) i Logone (slijev jezera Čad). Historijsko-geografski razvoj U srednjem vijeku postojala je drţava naroda Sao koju je naslijedila drţava Kotoko. Od 15. stoljeća na obali niz trgovačkih uporišta osnivaju Portugalci, Nizozemci, Britanci i Francuzi. Gospodarstvo se zasnivalo na trgovini robljem i bjelokosti. U 17. stoljeću na sjeveru današnjega Kameruna utemeljen je sultanat Mandara kojega je u 19. stoljeću uništio islamizirani narod Fulani. U 17. stoljeću u središnjem dijelu nastaju drţave Bali i Bamum. Politički razvoj je buran u 19. stoljeću kada na obali nastaje drţava Duala, a u središnjem i sjevernom dijelu Fulani osnivaju niz drţavica. U drugoj polovici 19. stoljeća Kamerun je postao njemački protektorat. Nakon Prvoga svjetskog rata veći dio pripao je Francuzima, a manji Britancima (nominalno prostorom je upravljalo Društvo naroda, a nakon Drugog svjetskog rata UN). Britanski dio Kameruna pripojen je Nigeriji, a francuski Francuskoj zajednici. Nakon stjecanja neovisnosti francuskog Kameruna 1960. godine, sjeverna područja britanskog Kameruna ostala su u Nigeriji, a juţna su uključena u Republiku Kamerun. Od 1966. uveden je jednostranački sustav. Predsjednik Ahidjo, unatoč nedemokratskim metodama, drţavi je osigurao gospodarsku i političku stabilnost. Od 1982. godine

predsjednik je Paul Biya. Zbog represivnih mjera prema oporbi, u bivšem britanskom dijelu javljaju se separatističke teţnje, a postoje i sporovi s Nigerijom oko poluotoka Bakassi. Stanovništvo U Kamerunu ţivi oko 200 naroda, vrlo raznolikih kulturno i jezično. Poljodjelski bantuski narodi ţive na jugu i u središnjem dijelu (najbrojniji su Fangi, Duali i Ewondo), na zapadu ţive Semibantu (najbrojniji Bamikele, Tikar i Bafut), na sjeveru sudanski narodi (Bana, Bata i Fali). Od ostalih naroda politički su najutjecajniji Fulbe (Fulani) koji ţive na sjeveru kao polunomadski stočari i u gradovima kao trgovci. Na jugoistoku ţive starosjedioci Pigmeji. Najraširenija vjeroispovijest je katoličanstvo (35%), slijede tradicionalne religije (26%), islam (22%) i protestanti (17%). Kamerun je najgušće naseljena drţava središnje Afrike. Od stjecanja neovisnosti broj stanovnika je upeterostručen. Više od polovice stanovništva ţivi u gradovima. Gospodarstvo Nakon stjecanja neovisnosti, Kamerun je jedna od gospodarski stabilnijih afričkih drţava koja se brzo razvijala. Sredinom 1980-tih godina drţavu je zahvatila financijska i gospodarska kriza uzrokovana padom cijena glavnih izvoznih proizvoda (nafta, kakao, pamuk, kava). Drţava nema dovoljno investicijskog kapitala pa se reformne propisane od MMF-a sporo provode. Provedbu reformi i privatizaciju oteţava i korumpirana birokracija i velik vanjski dug. Oko polovice stanovništva ţivi na selu, od primarnih djelatnosti koje ostvaruju oko 40% BDP-a. Primarni sektor osigurava dovoljno hrane za stanovništvo Kameruna i ima značajnu ulogu u izvozu. Vaţni izvozni proizvodi, uz naftu, su kava, kakao, pamuk i drvo. Sekundarne djelatnosti su drastično smanjile udio u BDP u posljednjih dvadesetak godina (s 33 na 16%). Ostala prirodna bogatstva (prirodni plin, boksit, ţeljezna ruda i uranij) ne koriste se zbog slabe infrastrukture u unutrašnjosti. U sekundarnom sektoru najvaţnija je eksploatacija nafte iz podmorja i preraĎivačka industrija (dobro razvijena za afričke prilike). Vodeće gospodarsko središte, najveći grad i glavna luka je Douala (2,2 mil. stan.), slijede glavni grad Yaounde (1,8 mil. stan.) i grad Garoua. EKVATORSKA GVINEJA Prirodno-geografska obiljeţja Kontinentalni dio drţave čini priobalna ravnica i ravnjak u unutrašnjosti, a otočni dio pet otoka od kojih je najveći Bioko. Na Bioku je i glavni grad. Drţava ima tropsku kišnu klimu. Historijsko-geografski razvoj Prvi stanovnici današnje Ekvatorske Gvineje bili su Pigmeji. Od 17. do 19. Stoljeća useljavaju se narodi Fang i Bubi, danas najbrojnije etničke skupine. Pod španjolskom je vlašću od 1778. do 1968. godine. Prvi predsjednik, Francisco Macias Nguema svrgnut je 1979. godine od kada je na čelu drţave Teodoro Obiang Nguema Mbasogo. Demokratizacija društva vrlo sporo napreduje. Stanovništvo Ekvatorska Gvineja je demografski patuljak u usporedbi sa susjednim drţavama. Na kontinentu meĎu brojnim bantu narodima prevladava narod Fang, a na otocima Bubi. Od stjecanja neovisnosti broj stanovnika je utrostručen. U usporedbi s drugim drţavama u regiji, Ekvatorska Gvineja ima najpovoljniji indeks obrazovanosti. U gradovima ţivi oko 40% stanovništva. Najveći grad je glavni grad Malabo. Sluţbeni jezici su španjolski i francuski (predsjednik pokušava inaugurirati i portugalski kao treći sluţbeni jezik), a većina stanovnika je katoličke vjeroispovijesti (oko 90%).

Gospodarstvo U gospodarstvu se zrcale teške posljedice socijalizma, terora i drţavnog udara. Od 1980-tih godina gospodarstvo je ovisno o nafti (92% dohotka i 95% izvoza). Iako poljoprivreda ostvaruje samo 3% BDP-a, od nje ţivi oko 70% stanovništva. Dio poljoprivrednih posjeda je komercijaliziran. Na tim se posjedima uzgajaju izvozne kulture kakao i kava. Izvozi se i drvo. Zahvaljujući izvozu nafte, Ekvatorska Gvineja ima najviši BDP po stanovniku u Africi (20 000 meĎunarodnih dolara), ali su socijalne razlike velike (oko 70% stanovništva ţivi ispod granice siromaštva). GABON Prirodno-geografska obiljeţja U reljefu Gabona izdvajaju se dvije cjeline: obalna nizina i visoravan u unutrašnjosti. Ekvator prolazi gotovo središnjim dijelom drţave. Geografski smještaj presudno je utjecao na klimatsko-vegetacijska obiljeţja. Gabon ima prašumsku klimu pa oko 70% teritorija prekrivaju tropske kišne šume, a ostatak savane. Drvo iz tropskih kišnih šuma vaţan je izvozni proizvod. Okosnicu guste riječne mreţe čini rijeka Ogooue. Historijsko-geografski razvoj U 14. stoljeću prostor današnjega Gabona naseljavalo je pleme Bakongo. Od 15. stoljeća Portugalci osnivaju trgovačka uporišta za trgovinu robljem. U drugoj polovici 19. stoljeća Gabon osvajaju Francuzi, pripajaju ga Francuskom Kongu i kasnije Francuskoj Ekvatorskoj Africi. Neovisnost je stečena 1960. godine, a prvi predsjednik je postao Leon M'ba. Politički razvoj obiljeţili su vojni udari i intervencija francuske vojske. Od 1967. Do 2009. godine na čelu drţave je diktatorski reţim Omara Bonga. Početkom 1990-tih godina postupno se uvodi višestranački sustav. Na izborima 2009. godine prema sluţbenim rezultatima pobijedio je Ali Bongo Ondimba (Omarov sin). Stanovništvo Stanovništvo Gabona čini četrdesetak bantuskih naroda meĎu kojima su najbrojniji narodi Fang, Eshira, Njebi, Mbede i Omyene. Omyene su prvi bili uključeni u trgovinu s Europljanima i danas su najutjecajniji (i najobrazovaniji). U Gabonu ţivi i oko 10 000 Pigmeja i oko 150 000 Europljana. Od stjecanja neovisnosti broj stanovnika se utrostručio. U usporedbi s drugim drţavama u regiji Gabon ima najrjeĎu naseljenost, najmanje mladog stanovništva, najniţe TFR i najviši stupanj urbanizacije. Pribliţno polovica stanovništva ţivi u glavnom gradu Librevilleu. Sluţbeni jezik je francuski, a u vjerskoj strukturi prevladava kršćanstvo (oko 60%, od toga 47% katolici), a tradicionalna vjerovanja zadrţalo je oko 30% stanovništva. Gospodarstvo Gospodarstvo Gabona više je povezano s europskim i američkim trţištima nego sa susjednim drţavama. Za afričke prilike, Gabon ima visok dohodak po stanovniku (oko 12.500 meĎunarodnih dolara), ali su prisutne goleme socijalne razlike. Od 1970-tih godina u strukturi BDP-a presudno značenje ima sekundarni sektor odnosno eksploatacija energenata i ruda koji ostvaruje više od 60% BDP-a, a egzistenciju osigurava za svega 15% stanovništva. Glavna prirodna bogatstva su nafta, mangan (4. u svijetu po proizvodnji) i uranij. Eksploatacija prirodnih bogatstava, posebice drveta u rukama je stranih kompanija. Primarni sektor zbog prirodnih uvjeta ima manje značenje (ostvaruje oko 6% BDP-a iako od njega ţivi oko 60% stanovništva). Najvaţnija grana primarnog sektora je šumarstvo.

REPUBLIKA KONGO Prirodno-geografska obiljeţja Republika Kongo proteţe se od Gvinejskoga zaljeva prema zavali Konga na sjeveroistoku. U reljefu se od obale prema unutrašnjosti izmjenjuju obalna nizina, gorje Mayombe s dolinom rijeke Niari, visoravni Bembe i Bateke na sjeverozapadu (dio Donjegvinejskog praga), visoravan oko jezera Malebo Pool i zavala Konga. Prevladava prašumska klima. Oko dvije trećine drţave prekrivaju tropske kišne šume. Većinu drţavnog teritorija odvodnjava rijeka Kongo. Historijsko-geografski razvoj Područje današnjega Konga od paleolitika naseljavaju Pigmeji. U I. tis. doseljavaju se bantu narodi. Primorski dio drţave u 15. stoljeću nalazio se u sastavu drţave Kongo, kasnije u sastavu drţave Loango. Portugalci su poznavali obalu Konga od 15. stoljeća. U 19. Stoljeću za prevlast nad Kongom bore se Portugal, Belgija i Francuska. Francuska je u sporazumu s plemenom Bateke uspostavila protektorat, kasnije osnovala koloniju Srednji Kongo koji je pripadao Francuskoj Ekvatorskoj Africi. Neovisnost je proglašena 1960. godine. Prvi predsjednik bio je Fulbert Youlou. Politički razvoj neovisnog Konga obiljeţili su drţavni udari (1963., 1968. i 1977.), uvoĎenje jednostranačkog sustava i graĎanski rat (1994.-1998.). Od 1997. godine predsjednik drţave je Denis Sassou-Nguesso. Stanovništvo Stanovništvo Konga dosta je sloţeno. MeĎu 70 etničkih skupina izdvajaju se narodi skupine Kongo (Sundi, Lali, Vili, Bembe i dr.), narodi Bateke, M'Boshi, Ubagi, Pigmeji, nešto Europljana i Kineza. Sluţbeni jezici su francuski, lingala i kituba, oko polovice stanovništva je katoličke vjeroispovijesti, a druga polovica zadrţala je tradicionalna vjerovanja. Od stjecanja neovisnosti Kongo je imao ubrzani porast broja stanovnika. Posljednji godina stope porasta su znatno smanjene. Uz Gabon, Kongo ima najniţu TFR i najviši stupanj urbanizacije. Većina stanovništva koncentrirana je na jugozapadu. Vodeća demografska i gospodarska središta su glavni grad Brazzaville (1,4 mil. stan.) i glavna luka Pointe Noire. Gospodarstvo Kongo pripada skupini slabije razvijenih drţava svijeta. Dohodak po stanovniku je 3000 meĎunarodnih dolara, ali je situacija daleko bolja nego u Čadu, Srednjoafričkoj Republici i DR Kongu. Gospodarska struktura je jednostrana, s velikim osloncem na prirodne resurse pa uvelike ovisi o kretanju cijena nafte. Iako je cijena nafte posljednjih godina drastično porasla, to se nije odrazilo na poboljšanje standarda stanovništva. Sekundarni sektor ostvaruje 57% BDP-a, a primarni svega 6 posto, iako od primarnih djelatnosti ţivi većina stanovništva (bave se samoopskrbnom poljoprivredom paljevinskog tipa). U dolini rijeke Niari uzgajaju se komercijalne kulture (kakao, kava, palme, kikiriki). Do sredine 20. stoljeća glavni izvozni proizvod bilo je drvo. I danas je eksploatacija drveta vrlo vaţna. Na bazi tih sirovina razvila se značajna drvna industrija. Vaţna grana za prehranu stanovništva je ribarstvo. Za razvoj ostalih industrijskih grana nedostaje investicijskog kapitala, a kočnicu predstavlja nizak indeks obrazovanosti stanovništva, slaba konkurentnost, malo domaće trţište. Vaţan izvor zarade za Kongo je tranzit za Kamerun i Srednjoafričku Republiku. Većinu prirodnih bogatstava (nalazišta nafte i ruda) eksploatiraju strane kompanije. Glavni uzroci siromaštva su posljedice vojnih reţima, socijalizma, drţavnog vlasništva i graĎanskog rata.

DR KONGO Prirodno-geografska obiljeţja Demokratska Republika Kongo je prostorni i demografski div Afrike. Na golemom prostranstvu od 2,3 mil. km², izmjenjuju se različite geografske regije. Slično kao i u Republici Kongo, reljef se postupno uzdiţe od obalne nizine preko gorja Mayombe. Najveći dio drţave zaprema zavala Konga. Tu su na starijom podlozi nataloţeni debeli aluvijalni i fluvijalni sedimenti. Zavalu na sjeveru, istoku i jugu okruţuju visoki ravnjaci (500 do 1000 m nadmorske visine). Ti su ravnjaci glavna razvodnica izmeĎu Nila, Konga, Zambezija i slijeva Čadskog jezera. Najistočniji dijelovi drţave zahvaćaju područje Srednjoafričkog tektonskog jarka. U jarku od sjevera prema jugu niţu se jezera: Albertovo, Edvardovo, Kivu i Tanganjika. IzmeĎu jezera su vulkanski masivi i planina Ruvenzori na kojoj je najviši vrh DR Konga. Područje uz ekvator ima prašumsku klimu, rubni dio zavale i visoki ravnjaci savansku, a krajnji jug sinijsku klimu. DR Kongo prima veliku količinu padalina pod utjecajem poloţaja intertropske konvergencije, pasata, blizine Atlantskog oceana i reljefa. Pod šumama je oko 60% teritorija. Znatan dio prostora iznimne bioraznolikosti je zaštićen stupnjem nacionalnih parkova, a proglašeno je i nekoliko rezervata biosfere pod zaštitom UNESCO-a. Riječna mreţa iznimno je gusta. Prostor odvodnjava rijeka Kongo, druga po duljini u Africi. Historijsko-geografski razvoj Prostor današnjega Konga naseljen je od paleolitika. Starosjedioce Pigmeje bantu narodi potisnuli su u prirodno nepovoljnija područja. U 14. stoljeću narod Bakongo utemeljio je drţavu Kongo u priobalnoj nizini. Nakon kontakata s Portugalcima, narod Bakongo prihvaća kršćanstvo i dopušta Portugalcima osnivanje trgovačkih uporišta za trgovinu robljem. Na prijelazu 18. u 19. stoljeće drţava se raspada na niz manjih područja što je olakšalo europsko kolonijalno osvajanje. U unutrašnjosti je od 6. st. postojala drţava Kuba (Bušongo). Od 19. stoljeća počinje europska kolonizacija. Glavni istraţivači Konga bili su H. M. Stanley i Dragutin Lerman. Na Berlinskoj konferenciji Kongo je pripao belgijskom kralju. Zbog okrutnosti prema stanovništvu i nesmiljene pljačke prirodnih bogatstava, a pod utjecajem kritika svjetske javnosti, kralj 1908. godine Kongo prepušta belgijskoj drţavi. U meĎuraću izbijaju brojne pobune protiv belgijske vlasti koje su krvavo ugušene. Neovisnost je stečena 1960. godine. Ubrzo po proglašenju neovisnosti, Katanga (Čombe) je proglasila odvajanje, a primjer su sljedili i Kasai, Istočna pokrajina i Leopoldville. Vojnim udarom vlast preuzima Joseph-Desire Mobutu, 1963. ugušena je pobuna u Katangi, slijedi obračun s lumumbistima, 1965. Mobutu se proglašava predsjednikom, uvodi jednostranačje. Diktatorska vlast Mobuta ogledala se i u promjeni imena (Sese Seko) i preimenovanju drţave (Zaire). Pogoršao je odnose s Angolom. Drţava je gospodarski nazadovala, korupcija cvjetala, širio se teror, djelatnost stranih kompanija (za protuuslugu Mobuto je uţivao podršku zapada). Od 1997. oporbeni voĎa Laurent-Desire Kabila osvaja istočne dijelove drţave (uz pomoć Ruande, Angole i Ugande), Mobuto odstupa s vlasti i napušta drţavu. Godine 2001. Kabila je ubijen, vlast je preuzeo njegov sin Joseph Kabila. Uz intervenciju UN-a, strana vojska uglavnom je napustila je istočni dio drţave. Stanovništvo Prema procjeni UN-a, 2010. godine u Kongu je ţivjelo 68 milijuna stanovnika. Od 300 naroda, najbrojniji su bantu narodi s udjelom oko 89% (Luba na jugu središnjeg dijela drţave; Kongo na zapadu; Mongo u središnjem dijelu; Lunda na jugu; Bemba na jugoistoku; Kasai na jugozapadu, Ngala, Buja, Bira i dr. na sjeveru) i sudanski narodi s udjelom oko 18% (Ubangi, Azande, Mangbetu i dr.). Na sjeveru i jugoistoku ţive malobrojne skupine starosjedioca Pigmeja. Narodi nilotske skupine (oko 2%) ţive na sjeveroistoku, Tutsi na istoku te malobrojni Europljani i Azijci. U drţavi se govori više od 200 jezika. Sluţbeni jezik

je francuski, a uvelike se koriste svahili (istok), čiluba (jug), kikongo (zapad) i lingala (uz rijeku Kongo). DR Kongo je najmnogoljudnija frankofonska drţava. Prosječna gustoća naseljenosti je 29 stanovnika po kilometru četvornom. Najgušće je naseljen zapad drţave i regija glavnoga grada te savansko područje na jugu. U vjerskoj strukturi prevladavaju katolici (oko 56%), protestanti (oko 25%), dok ostale kršćanske sljedbe imaju manji udio (oko 15%). U drţavi ţivi oko 2% muslimana. Uz Čad, DR Kongo ima najviše stope totalnog fertiliteta, visoke stope porasta stanovništva i najviše mladog stanovništva. Gradovi su osnovani u kolonijalno doba. U prostornoj strukturi grada, fizionomski i po kvaliteti infrastrukture, razlikuju se europski i afrički dio grada. U drugoj polovici 20. stoljeća odvijala se intenzivna urbanizacija, ali u gradovima ţivi svega 33% stanovništva (uz Čad, najniţi stupanj urbanizacije u regiji). Najveći grad, političko i gospodarsko središte drţave je Kinshasa (8,9 mil. stan), slijede Lubumbashi (1,6 mil.) i Mbuyi-Mayi (1,5 mil.). Gospodarstvo Usprkos golemim potencijalima (prema procjeni, najbogatija je zemlja svijeta po prirodnim resursima), DR Kongo je meĎu najsiromašnijim drţavama svijeta. Od stjecanja neovisnosti, zbog političke nestabilnosti, gospodarski rast imao je niske stope. Od sredine 1980-tih godina počeo je gospodarski pad zbog unutarnjih sukoba, korupcije, slabe obrazovanosti stanovništva, nedostatka stručnjaka u gospodarstvu i upravi, velikog vanjskog duga, velikih troškova u vojne svrhe. Postupno je propadala infrastruktura i raspao se gospodarski sustav. Najvaţnija grana gospodarstva je poljoprivreda od koje ţivi oko 60% stanovništva, a ostvaruje oko 40% BDP-a. Sekundarni sektor ostvaruje oko 28% BDP-a, a tercijarni 27%. ObraĎeno je samo oko 3% površine zemlje. Zbog nacionalizacije plantaţa, koje su potom nestručno voĎene, sukoba, nesigurnosti, neorganiziranosti i propadanja prometnog sustava, komercijalna poljoprivreda je oslabila, a ojačala je samoopskrbna. Za nekadašnje zaposlenike u rudarstvu i industriji, bavljenje poljoprivredom i osiguranje osnovnih ţivotnih potreba postao je jedini izlaz. Veći dio prehrambenih proizvoda se uvozi. Od komercijalnih kultura ostala je samo kava. Izvozi se malo kvalitetnog tropskog drveta, a većina posječenih stabala sluţi za ogrjev. Znatan je ulov ribe koja sluţi isključivo za prehranu brojnog stanovništva. Rudno bogatstvo u prošlosti je bilo glavni mamac za europske kolonizatore, a danas je golemi potencijal drţave. Najvaţnija rudarska pokrajina je Katanga (nekada Shaba što na svahiliju znači bakar) u kojoj su značajna nalazišta bakra, kobalta, cinka, kositra, mangana, srebra, kadmija, zlata, paladija, platine, ugljena i drugog. DR Kongo je do 1990-tih bio meĎu vodećim drţavama u svijetu po proizvodnji bakra, kobalta i kositra. Danas je proizvodnja znatno smanjena i drţava je meĎu vodećima u svijetu samo po proizvodnji dijamanata. Glavna nalazišta dijamanata su u središnjem dijelu drţave, kositra na istoku i zlata na sjeveroistoku. Nafta je naĎena u podmorju Atlantskog oceana i na istoku drţave, a plin oko jezera Kivu. Hidroenergija je veliki potencijal. Slabo razvijena industrija usmjerena je na osnovnu preradu ruda i proizvodnju robe široke potrošnje. Uvoz je veći od izvoza. U izvozu najveću zaradu ostvaruju bakar, industrijski dijamanti, kobalt, zlato, nafta, kava, palmino ulje i drvo. ISTOČNA AFRIKA Na 3,7 mil. km² ili 12,3% površine kontinenta ţivi 228 milijuna stanovnika ili 22,5% stanovništva kontinenta. To je najgušće naseljena afrička regija, dvostruko gušće od prosjeka kontinenta. Regiji pripadaju Burundi, Dţibuti, Eritreja, Etiopija, Kenija, Ruanda, Somalija, Tanzanija, Uganda i otočne drţave Komorska unija i Sejšeli. Od 1950. godine broj stanovnika regije se upeterostručio, a do sredine 21. stoljeća očekuje se udvostručenje u odnosu na 2009. godinu, čime bi broj stanovnika regije premašio pola milijarde. Broj stanovnika najviše je porastao u Dţibutiju, Keniji, Ugandi i Tanzaniji. Zbog eksponencijalnog porasta broja stanovnika, regija ima visok udio mladog stanovništva, od 38 do 50%.

NajmlaĎe stanovništvo imaju Uganda, Tanzanija i Somalija, a najmanji udio mladog stanovništva Sejšeli i Dţibuti. Iako su znatno smanjene, stope totalnog fertiliteta u posljednjem petogodištu kreću se od 4 (Dţibuti, Komorska Unija) do 6,4 djece po jednoj ţeni (Uganda, Somalija). Većina stanovništva ţivi u ruralnim prostorima (>60%), osim u Dţibutiju i na Sejšelima. Drţave su slabo gospodarski razvijene. Izuzetak su Sejšeli čije se gospodarstvo temelji na turizmu. Burundi i Eritreja pripadaju skupini od pet najsiromašnijih drţava svijeta (za Somaliju već godinama World Bank ne donosi podatke o dohotku). BURUNDI Prirodno-geografska obiljeţja Burundi je drţava smještena u (zapadnom) Velikom tektonskom jarku, sjeveroistočno od jezera Tanganjika. U reljefu prevladavaju visoki ravnjaci, iznad 2500 m. Niţi dijelovi reljefa su uz obale jezera Tanganjika i njezin uvirak, rijeku Ruzizi. Prevladava savanska klima. Zbog potrebe za ogrjevom i obradivim površinama, šume su iskrčene, što izaziva veliki problem erozije tla. Šume su opstale na 10% površine. Riječna mreţa je vrlo razvijena. Historijsko-geografski razvoj Područje današnje drţave naseljavala su bantuska ratarska plemena Hutua, a u 15. stoljeću doseljavaju stočarska plemena Tutsija. Kraljevstvo Urundi osnovao je u 16. Stoljeću hamitski narod Tutsi koji je pokorio većinske Hutuance. Krajem 19. stoljeća, zajedno s Ruandom, Burundi je postao dio Njemačke Istočne Afrike. Nakon 1. svjetskog rata je pod okupacijom Belgije, a od 1923. do 1962. uz privolu Društva naroda i UN-a, dio je belgijskog mandatnog područja Ruanda-Urundi. Nezavisnost stječe 1962. godine pod današnjim nazivom. Neovisna drţava ustrojena je kao ustavna monarhija koja je četiri godine bila u carinskoj uniji s Ruandom. Nakon drţavnog udara 1966. godine ukinuta je monarhija i vlast je u rukama tutsijske vojske do kraja 1980-tih godina. Pokušaji hutuanskih ustanaka krvavo su gušeni. Nakon uvoĎenja višestranačja 1990-tih, na parlamentarnim i predsjedničkim izborima pobijedile su hutujske stranke i hutujski predsjednički kandidati. Predsjednici su stradali u atentatima i 1996. godine vojnim udarom vlast ponovo preuzima tutsijska vojska. Nasilje nad Hutuancima se nastavilo. MeĎuplemenski sukobi Tutsija i Hutua uzrok su unutrašnjopolitičkih nestabilnosti, čestih vojnih udara (koji prerastaju u pogrome) i gospodarskog zaostajanja drţave. Mirovni pregovori počeli su 1996. godine, a primirje uspostavljeno 2003. godine. Razoruţanje militantnih hutujskih i tutsijskih frakcija provodila je najprije Afrička unija, a od 2004. snage UN-a. Iako se povremeno aktiviraju pojedine frakcije, Burundi je na putu prema političkoj stabilizaciji. Postupno se vraćaju izbjeglice i obnavlja infrastruktura. Od 2005. godine na čelu drţave je Pierre Nkrurunziza. Stanovništvo Burundi je jedna od najgušće naseljenih drţava Afrike s 300 stanovnika po kilometru četvornom. Većinu od 8,5 milijuna stanovnika čine pripadnici Hutua (85%), Tutsija je 15%, a manje od 1% stanovništva čini narod Twa (Pigmeji). Sluţbeni jezici su kirundi i francuski, a jezik sporazumijevanja swahili. Zbog velikih ljudskih ţrtava, prisilne emigracije i sve niţih stopa fertiliteta, usporen je porast broja stanovnika. Većina stanovnika je katoličke vjeroispovijesti (62%), udio sljedbenika tradicionalnih vjerovanja i ostalih kršćanskih denominacija je 30%, a muslimana 8%. Burundi je jedna od najslabije urbaniziranih drţava svijeta s udjelom gradskog stanovništva oko 10%. Demografsko, političko i gospodarsko središte drţave je Bujumbura (0,5 mil. stanovnika). Gospodarstvo S 390 meĎunarodnih dolara po stanovniku, Burundi je u skupini pet najsiromašnijih drţava Afrike i svijeta. U Istočnoj Africi ima najniţi dohodak po stanovniku (osim Somalije za koju ne

postoje podaci). Oko 90% stanovništva ţivi od samoopskrbne poljoprivrede koja ostvaruje trećinu BDP-a. Od komercijalnih kultura uzgajaju se kava, čaj i pamuk. Izvoz kave ostvaruje oko 90% izvoznih prihoda (vrlo kvalitetne sorte kave arabike). Burundi nema većih rudnih bogatstava. Istraţivanja su u tijeku i procjenjuje se da raspolaţe velikim nalazištima nikla. Industrija je slabo razvijena, zapošljava oko 2% stanovništva. Trajan nedostatak hrane, potrebe za svim industrijskim proizvodima uvjetuju veliki uvoz i veliki trgovinski deficit (pr. za 2008. godinu: izvoz u vrijednosti 70 milijuna USD, uvoz 338 milijuna USD). Burundi uvelike ovisi o meĎunarodnoj pomoći. DŢIBUTI Prirodno-geografska obiljeţja Uz Gambiju i Svazi, najmanja je drţava na afričkom kopnu. Ima vrlo vaţan geostrateški poloţaj jer kontrolira plovidbu kroz prolaz Bab al-Mandab. Uska obalna nizina na sjeveru prelazi u planinski prostor, dok središnji i juţni dio drţave čini vulkanski plato do 1500 m n.v. U Dţibutiju se nalazi depresija jezera Assal čija je površina 157 metara niţa od razine Crvenog mora. To je najniţa kopnena točka u Africi. Veći dio drţave ima vruću pustinjsku klimu. Nema stalnih površinskih tokova. Historijsko-geografski razvoj U najstarije doba današnji Dţibuti nastanjivalo je somalsko pleme Issa i danakilsko pleme Afar. Od 7. stoljeća pada pod arapsku vlast i utjecaj islama. U drugoj polovici 19. stoljeća uspostavljena je francuska kolonijalna vlast. Francusku Somaliju u 2. svjetskom ratu su okupirali Talijani, njih su potisnuli Englezi i vratili je Francuzima. Nakon 2. svjetskog rata postaje francuski prekomorski teritorij pod nazivom Afar i Isa. Godine 1977. proglašena je neovisnost Republike Dţibuti. Početne godina nakon stjecanja neovisnosti obiljeţili su sukobi pripadnika naroda Afar i Isa i česte krize vlasti. Od stjecanja neovisnosti 1977. do 1999. godine na čelu drţave je Hassan Gouled Aptidon, a od 1999. Ismail Omar Guelleh. Stanovništvo Dţibuti ima 900 tisuća stanovnika. Nakon stjecanja neovisnosti broj stanovnika porastao je 13 puta što je najveći zabiljeţeni rast u Africi. Nemiri na rogu Afrike uzrokuju velike migracije prema Dţibutiju. Polovicu ukupnog broja stanovnika čine pripadnici naroda Isa, oko 40% je pripadnika naroda Afar. Preostalo stanovništvo je europskog i arapskog podrijetla. Sluţbeni jezici su arapski i francuski. Cjelokupno stanovništvo je islamske vjeroispovijesti. Dţibuti ima najviši stupanj urbanizacije u istočnoj Africi jer u glavnom gradu Djibouti ţivi oko pola milijuna stanovnika. Ostalo stanovništvo čine nomadski stočari. Gospodarstvo Gospodarstvo se temelji na usluţnim djelatnostima povezanim sa strateškim poloţajem na Bab al-Mandabu (opskrba brodova, prekrcaj i druge usluge, smještaj vojske koja intervenira na rogu Afrike), tranzitnom prometu za kontinentske drţave u zaleĎu i statusu slobodne trgovinske zone. BDP po stanovniku je 2480 meĎunarodnih dolara. Od 1990-tih zabiljeţen je pad dohotka za trećinu zbog povećanja broja stanovnika i političkih nestabilnosti koje su uzrokovale prekid trgovačkih veza (graĎanski rat 1991.-1994. izmeĎu vladajuće stanke i pripadnika naroda Afar). Veliki problem je nezaposlenost slabo obrazovanog stanovništva (oko 40-50% nezaposlenih, oko 30% djece pohaĎa školu). Gotovo sva hrana i industrijski proizvodi se uvoze što uzrokuje veliki vanjskotrgovinski deficit (vrijednost izvoza 2008. godine - 70 mil. USD, vrijednost uvoza – 574 mil. USD /Der Fischer Weltalmanach 2011/). Dio se kompenzira od prihoda tercijarnog sektora, a veći dio od meĎunarodne pomoći koja je izdašna (posebice iz Francuske) zbog strateškog poloţaja. Dţibuti prima značajan iznos izravnih stranih ulaganja. Planirana je i gradnja mosta (30-tak km) preko Bab al- Mandaba (glavni investitor bila bi Saudijska Arabija).

ERITREJA Prirodno-geografska obiljeţja Eritreja je najmlaĎa drţava Afrike nastala 1993. godine izdvajanjem od Etiopije. Središnji dio drţave čini ogranak Etiopskog visočja oko 2000 m n.v. Prema Crvenom moru pruţa se niţe brdovito područje i obalna te Danakilska nizina. Treću prirodno-geografsku cjelinu čini visoravan na zapadu uz granicu sa Sudanom. Veći dio teritorija ima pustinjsku klimu. Središnji, najviši dio drţave ima stepsku klimu, modificiranu utjecajem reljefa. Historijsko-geografski razvoj Na području današnje Eritreje oko 1000. godine prije Krista useljavaju se semitska plemena iz juţne Arabije i u 1. st. pr. Kr. osnivaju Kraljevstvo Aksum. U 10. stoljeću Etiopija je osvojila Aksum. U 16. stoljeću za prevlast se bore Osmansko Carstvo i Portugalci. Nakon prokopavanja Sueskog kanala javljaju se kolonijalna presizanja za taj teritorij. Godine 1890. Italija proglašava koloniju Eritreju i sjedinjuje je s Etiopijom 1936. godine. Tijekom i nakon Drugog svjetskog rata je pod britanskom upravom i u federaciji s Etiopijom. Godine 1962. etiopski car Haile Selassie I. ukida federaciju i pretvara Eritreju u etiopsku pokrajinu što je izazvalo oruţani ustanak i tridesetogodišnju borbu za odcjepljenje. Nakon referenduma 1993. godine proglašena je neovisna drţava. Neriješena granična pitanja dovela su do eritrejsko-etiopskog rata 1998.-2000. godine. Postoje i granični prijepori s Jemenom i Sudanom. Zbog optuţbi za uplitanje u unutrašnjopolitičke odnose u Somaliji i Sudanu, bila je pod sankcijama UN-a. Od proglašenja neovisnosti na čelu drţave i skupštine je Isaias Afwerki (Isayas Afewerki) koji je uveo jednostranački sustav i drţavno vlasništvo. Stanovništvo Prema procjeni za 2010. godinu Eritreja ima 5,2 milijuna stanovnika. Najbrojniji su pripadnici naroda Tigrinja (50%) i Tigre (30%). Ostatak čine brojne etničke skupine koje govore kušitske i nilotske jezike. Prema Ustavu nema sluţbenog jezika, svi su jezici ravnopravni. Najrašireniji su jezici tigrinja i arapski. Polovica stanovništva je islamske vjeroispovijesti, a druga polovica pripadnici istočne kršćanske crkve (Eritrejska crkva). Potkraj kolonijalnog razdoblja Eritreja je bila najurbaniziranija drţava na sjeveroistoku Afrike. Danas je stupanj urbanizacije 20%. Gospodarstvo Eritreja pripada skupini najsiromašnijih drţava Afrike. Dugotrajni rat za neovisnost nanio je goleme štete slabo razvijenoj industriji i infrastrukturi. Dohodak po stanovniku je 640 meĎunarodnih dolara (2009.). Više od ¾ stanovništva ţivi od samoopskrbne poljoprivrede i nomadskog stočarstva, ali ne proizvode dovoljno hrane. Industrija je zastarjela, nedostaje investicijskog kapitala i obrazovane radne snage, a gospodarski razvoj ugroţavaju i političke nesuglasice s Etiopijom. Gospodarski razvoj mogla bi potaknuti eksploatacija nafte i eksploatacija rudnih bogatstava koja se još istraţuju. Oko trećine BDP-a osiguravaju doznake radnika na privremenom radu u inozemstvu. Eritreja je u skupini drţava koja prima najveću meĎunarodnu pomoć u hrani. ETIOPIJA Prirodno-geografska obiljeţja Najveći dio drţave zauzima Etiopsko visočje graĎeno od vulkanskih stijena koje prekrivaju starije stijene. Zapadni dio visočja čini viši i veći dio drţave, a raščlanjen je radom vanjskih i unutarnjih sila. Obiljeţava ga velika energija reljefa prema dolini Modrog Nila. Istočni dio visočja nešto je niţi i manji površinom. Na istoku i jugoistoku je nizinsko područje. Tektonski jarak niţi je i širi prema Crvenom moru. U juţnom dijelu obuhvaća zonu jezera. Područje tektonskog jarka najnaseljenije je i najproduktivnije područje Etiopije. Jugozapadni dio drţave ima savansku klimu koja s porastom nadmorske visine prelazi u stepsku i sinijsku. Istočni dio drţave ima stepsku i pustinjsku klimu. Presudan utjecaj na klimatska obiljeţja, uz geografsku

širinu, ima reljef. Rijeke pripadaju slijevu Sredozemnog mora i Indijskog oceana, a velik dio površine čini endoreično područje. Historijsko-geografski razvoj Od najstarijih vremena današnja je Etiopija naseljena hamitskim stanovništvom koje od III. tis. pr. Kr. ima razvijene trgovačke i prometne veze s Egiptom (Nubija). Od 7. st. pr. Kr. useljavaju se semitska plemena iz Arabije i utemeljuju više drţava od kojih se najduţe odrţala drţava Aksum. Od 4. stoljeća širi se kršćanstvo. Do 10. stoljeća drţava Aksum proširila se na cijelo područje današnje Eritreje i Etiopije. Nakon raspada Aksuma na niz kneţevina, ponovno ujedinjenje uslijedilo je uspostavom Etiopskog Kraljevstva u 14. st. Od 16. do 19. st. za prevlast nad Etiopijom bore se Portugalci, Osmanlije, Francuzi i Englezi. Moderna Etiopska drţava nastala je u d.p. 19. stoljeća i uspješno se odupirala britanskim, egipatskim i talijanskim vojnim akcijama. Primjena bojnih otrova i ratni zločini nad civilnim stanovništvom omogućili su Musolinijevoj Italiji da 1936. godine osvoji Etiopiju. Uz pomoć britanske vojske, Etiopljani se oslobaĎaju talijanske okupacije 1941. godine. Car Haile Selassie (na vlasti od 1930. do 1936. i od 1941. do 1974.) pretvorio je Eritreju u etiopsku pokrajinu. Svrgnut je 1974. godine, godinu kasnije ukinuta je monarhija, a vlast je obnašalo vojno vijeće na čelu s Mengistuom Haileom Mariamom. Nacionalizacija, represija nad oporbom, sukobi s Eritrejom, povezanost sa SSSR-om kroz socijalistički planski sustav gospodarstva i vojnu pomoć, česte suše i epidemije te odcjepljenje Eritreje pogoršali su gospodarske prilike u ionako slabo razvijenoj drţavi. Krajem 1980-tih Mengistu proglašava kraj socijalizma, provodi gospodarske i društvene reforme, ali reforme nisu dale očekivane rezultate. Godine 1991. Mengistu bjeţi u Zimbabve, na čelo drţave dolazi prijelazna vlada koja organizira prve izbore 1995. godine. Na izborima je pobijedio (kao i 2000. i 2005.) Meles Zenawi koji obnaša duţnost premijera. Predsjednik drţave ima simboličnu ulogu (Girma Woldegiorgis; mandat 6 godina, izabran 2001. i 2007.). Na čelu s premijerom Zenawijem, Etiopija je preuzela vodeću ulogu u Afričkoj uniji, ima najjaču vojsku u Africi i ostvaruje značajne gospodarske i socijalne reforme. Stanovništvo Etiopija ima 80 milijuna stanovnika od čega je 44% mlaĎe od 15 godina. Od sredine 20. stoljeća broj stanovnika povećao se 4,5 puta. Stope ukupnog fertiliteta (TFR) veće su od petoro djece po jednoj ţeni pa će broj stanovnika i dalje rasti po visokim stopama. U drţavi ţivi oko 80 etničkih skupina od kojih su najbrojniji narodi Oromo (35%), Amhara (28%), Tigrejci (9%) i Somali (6%). Jezično vrlo raznoliko stanovništvo moţe se grupirati u četiri skupine: stanovništvo koje govori semitske jezike (Amharci, Tigrejci, Guragi i dr.), hamitske jezike (Oromo, Somali, Afar i dr.), nilotske jezike (Kunama) i omotske jezike (Walaita). Semitski i hamitski (kušitski) jezici pripadaju afroazijskoj porodici jezika. Sluţbeni jezik je amharski, a govori se oko 100 jezika i dijalekata te arapski i engleski. Prema popisu 2007. godine, 63% stanovništva su etiopski kršćani, 34% muslimani, a oko 3% sljedbenici ostalih religija. Većina stanovništva ţivi u ruralnim prostorima. Stupanj urbanizacije je vrlo nizak (16%). Političko, gospodarsko i populacijsko središte drţave je Addis Ababa (aglomeracija 3,1 mil. stan., oko 50% stanovništva ţivi u slamovima). Etiopija je specifična drţava u Africi: ima svoje pismo, autohtoni jezik, kalendar i vrijeme. Pod utjecajem Zenawijevih reformi znatno je poboljšana obrazovna struktura stanovništva. Oko 85% djece pohaĎa osnovnu školu, u gradovima više od 35% djece srednju školu. Većina školskih zgrada je novoizgraĎena. Posebnost je organizacija srednjoškolskog obrazovanja kroz program škola-net. Uvjeti ţivota u ruralnim sredinama su vrlo loši. Prosječna obitelj ima 6-7 članova, a ţive u kolibama od blata i slame, veličine oko 30 m2. Zdravstvena zaštita je za ruralno stanovništvo teško dostupna, loša je opskrba pitkom vodom, što pridonosi širenju zaraznih bolesti. Ruralna područja teško stradavaju od suša. Budući da je obradivo zemljište u drţavnom vlasništvu, seljaci ga mogu uzeti u zakup. Prosječna veličina zemljišta koju obraĎuje jedna obitelj je oko dva hektara. Na tim površinama ne mogu osigurati dovoljnu količinu hrane pa je oko 35% populacije pothranjeno

(42% djece mlaĎe od 5 godina je u kategoriji pothranjenih). Oko 16 posto stanovništva (prema podacima UN-a) ţivi s manje od jednog dolara dnevno. Gospodarstvo Sa 830 meĎunarodnih dolara po stanovniku (2009.) Etiopija pripada najsiromašnijim drţavama svijeta. Nacionalizacija gospodarstva, suše, glad, odvajanje Eritreje te ratni sukobi (s neovisnom Eritrejom i sa Somalijom) opustošili su slabašno gospodarstvo i uzrokovali izostanak stranih ulaganja. Gospodarski razvoj usporava brz porast broja stanovnika. Oko 80% stanovništva ţivi od primarnog sektora i ostvaruje polovicu BDP-a. Sekundarni sektor je slabo razvijen, zapošljava 7% stanovništva i ostvaruje 13% BDP-a. Tercijarni sektor je slabo razvijen. Velik udio čini drţavna administracija i vojska. Većinu prihoda u izvozu donosi kava (34%) i nafta (16%), sve veću vaţnost imaju cvjećarstvo i stočarstvo. Rudarstvo je slabo razvijeno jer su rudonosne stijene prekrivene debelim sedimentima što oteţava i poskupljuje eksploataciju. Slabo razvijena industrija usmjerena je na preradu poljoprivrednih sirovina (kave i šećerne trske) i nafte. Iako Etiopija ima najveće vodne resurse u Africi, za navodnjavanje se koristi manje od 1,5% vodnih resursa, a za hidroenergiju oko 1%. Povećanjem produktivnosti u poljoprivredi (najplodnije tlo u Africi) i postupnim oporavkom sekundarnog sektora ostvaren je rast BDP-a oko 9% godišnje. Prema ocjeni MMF-a i Svjetske banke, etiopsko gospodarstvo biljeţi najviše stope rasta meĎu nenaftnim drţavama svijeta (npr. rast BDP-a iznosio je 2008. godine 11%). KENIJA Prirodno-geografska obiljeţja Na istoku i uz Indijski ocean nalazi se široka nizina. Drugu cjelinu čine nisko gorje i suhi ravnjaci na istoku drţave visine 300-1500 m. Dalje na zapad nastavlja se Istočnoafričko visočje koje zauzima četvrtinu površine. Sredinom visočja pruţa se tektonski jarak nastao u miocenu i niz jezera. Jarak omeĎuju ugasli vulkani. Na sjeveru i sjeveroistoku je sušno breţuljkasto područje. Petu prirodno-geografsku regiju čini zavala Viktorijina jezera. Središnjim dijelom drţave prolazi ekvator. Zavala Viktorijina jezera ima prašumsku klimu, Istočnoafričko visočje i obala Indijskog oceana savansku, a sjeverozapadni i sjeveroistočni dijelovi stepsku i pustinjsku klimu. Vulkansko tlo i klimatska obiljeţja čine područje uz tektonski jarak vrlo pogodnim za poljoprivrednu valorizaciju. Dio rijeka preko Viktorijina jezera odvodnjava se prema Sredozemnom moru, veći dio prema Indijskom oceanu. Na sjeveru je endoreično područje jezera Turkana i manjih jezera. Historijsko-geografski razvoj Tragovi naseljenosti postoje od paleolitika, posebice na obalama jezera Turkana i Viktorijina jezera. Uz jezero Turkana pronaĎeni su ostaci homo habilisa i homo erectusa. Prvi poznati stanovnici su plemena Kušita (doselili oko 2000. g. pr. Kr.) i Bantu plemena (doselili u 1. tis. n. e.). Od 7. do 10. stoljeća šire vlast prema obali i uspostavljaju trgovačka uporišta. Od 16. do 18. st. za prevlast na obali bore se Portugalci i Arapi, a u 19. st. Nijemci i Britanci. Kenija, Uganda i Zanzibar pripali su Britancima, a Tanganjika Nijemcima. Britanci su na obali proglasili protektorat, a u unutrašnjosti koloniju. Otpor kolonijalnoj vlasti jača od 1920- tih godina. Nakon 2. svjetskog rata pleme Kikuju pod vodstvom tajne udruge Mau-Mau vodi četverogodišnji ustanak protiv Britanaca koji je krvavo ugušen 1956. godine, a izvanredno stanje potrajalo je do 1959. godine. Neovisnost je proglašena 1963. godine, republika 1964. godine. Prvi predsjednik postao je Jomo Kenyatta, a drugi Daniel arap Moi (1978.-2003.) u čije je doba ozakonjen jednostranački sustav. Od 2003. godine predsjednik i premijer je bio Mwai Kibaki. Sumnjivi rezultati izbora 2007. godine izazvali su prosvjede koji su prerasli u nasilje i destabilizirali drţavu. Uz posredovanje Afričke Unije i UN-a, formirana je koalicijska vlada na čelu s Kibakijem (iz naroda Kikuyu), a drugi premijer je Raila Odinga (iz naroda Luo).

Stanovništvo Pod utjecajem visoke rodnosti i visokih TFR, broj stanovnika se od 1950. povećao 6,5 puta, što je uz Dţibuti najveći porast u istočnoj Africi. Danas Kenija ima 37 milijuna stanovnika, s oko 40 naroda podijeljenih u tri skupine. Najbrojniji su bantu narodi (>60% stanovništva, Kikuyu, Luhi, Kamba i drugi), oko 28% stanovništva čine nilotski narodi (Lou, Kalenjin i Masai) te oko 3% kušitski narodi (Oromi i Somali). Mali udio imaju Azijci, Europljani i Arapi. Sluţbeni jezici su svahili i engleski, a govore se jezici svih naroda. U vjerskoj strukturi najveći udio imaju protestanti (45%), slijede katolici (33%), pripadnici tradicionalnih vjeroispovijesti (10%) i muslimani (10%). Samo petina stanovništva ţivi u gradovima. Najveći grad je Nairobi s 3,5 mil. stanovnika, a najveća luka Mombasa (0,8 mil.) Gospodarstvo Nakon stjecanja neovisnosti Kenija je bila meĎu malobrojnim afričkim drţavama s uspješnim rastom gospodarstva. To su omogućili dobra prirodna osnova, dobra infrastruktura iz kolonijalnog razdoblja i dobri odnosi sa zapadnim drţavama. Krajem 1970-tih počinju problemi zbog visokih cijena nafte koju Kenija uvozi (cijene poljoprivrednih proizvoda su smanjivane), visokih stopa demografskog rasta i vanjskog duga. Krajem 1990-tih teškoće su povećane zbog suša, proračunskog deficita i visoke inflacije. Poljoprivreda zapošljava ¾ stanovništva, ostvaruje četvrtinu BDP-a i 50% izvoza. Prevladavaju mala gospodarstva sa samoopskrbnom poljoprivredom. Na velikim posjedima uzgajaju se plantaţne komercijalne kulture kava, čaj, šećerna trska, sisal, buhač (za insekticide) i cvijeće. U stočarskoj proizvodnji najvaţnije je govedarstvo. Poljoprivrednu proizvodnju, najuspješniju u regiji, ugroţavaju povremene suše i fluktuacije cijena na svjetskom trţištu. Nalazišta ruda su skromna (malo zlata, dragog kamenja, sode, prirodnog plina). Vaţan trgovinski partner i istraţivač ruda je Kina. Kenija oskudijeva energetskim izvorima što ograničava razvoj industrije. Razmjerno dobro razvijena industrija usmjerena je na domaće trţište (19% BDP-a). Vaţan izvor prihoda je turizam zbog brojnih nacionalnih parkova i rezervata. Usluţni sektor ostvaruje 54% BDP-a. Kenija se u regiji izdvaja najboljom prometnom i društvenom infrastrukturom, financijskim uslugama, prometnim uslugama (tranzit za kontinentske drţave) i kvalitetom obrazovanja. RUANDA Prirodno-geografska obiljeţja Ruanda je kontinentska drţava smještena uz zapadni ogranak Velikog afričkog tektonskog jarka. U reljefu dominira planinski niz Istočnoafričkog visočja, graĎen od vulkanskih stijena, iznad 1000 m n.v. Planinski niz čini razvodnicu izmeĎu porječja Konga i Nila. Prema tektonskom jarku spušta se strmo, a prema istoku postupno prelazi u visoke ravnjake. Visoki ravnjaci nalaze se na 1500 do 2000 m n.v. GraĎeni su od arhajskih stijena i prekriveni mlaĎim sedimentima. Prevladava savanska klima. Najveća rijeka je Kagera, izvorišni krak Bijelog Nila, odvodnjava najveći dio ravnjaka i utječe u Viktorijino jezero. Ruandi pripada dio jezera Kivu. Historijsko-geografski razvoj Prastanovnici današnje Ruande bili su Pigmeji (Twa) koje oko 1000. godine potiskuje bantu narod Hutu (Bahutu). U 16. st. Hutue su pokorili nilotski (kušitski) nomadski Tutsiji (Vatutsi) i osnovali moćnu drţavu koja se odrţala do kraja 19. st. Na Berlinskoj konferenciji pripala je Njemačkoj Istočnoj Africi. Nakon 1. svjetskog rata postala je mandatno područje Belgije, nakon 2. svj. rata bila je pod starateljstvom UN-a. Kolonijalne vlasti nisu zadirale u odnose Tutsija i Hutuanaca (što znači da su tolerirali dominaciju manjinskih Tutsija nad većinskim narodom Hutu). Kršćanstvo se širilo misionarskim radom. Ruanda je u središtu svjetske politike nakon genocida 1994. godine. Uzroci sukoba su povijesni, dominacija Tutsija. Početak sukoba seţe u godine uoči stjecanja neovisnosti. Godine 1959. u jednom je incidentu pretučen hutujski političar, a to je povod Hutujcima za

masovni napad na Tutsije. Tisuće ljudi je poginulo, a velik broj bjeţi u Ugandu i Kongo. Eskalaciju sukoba spriječili su belgijski komandosi. Godine 1961. mandatno područje Belgije (Ruanda-Urundi) na referendumu odlučuje o svojoj političkoj budućnosti. Većinski Hutui odlučili su se za uspostavu republike na čelu s predsjednikom Mbonyumutwaom (Hutu). Tijekom 1961., 1962. i 1963. gerilske skupine Tutsija iz susjednih drţava organiziraju upade u Ruandu i napade na Hutujce. Godine 1962. Ruanda stječe punu neovisnost. Prvi predsjednik postao je Gregoire Kayibanda koji se odrţao na vlasti do 1973. Drţavnim udarom 1973. godine vlast je preuzeo Juvenal Habyarimana (Hutu). Zbog rasta cijena kave i čaja na svjetskom trţištu, Ruanda je biljeţila snaţan gospodarski prosperitet, ali je korist od toga imala samo mala skupina ljudi privrţena predsjedniku. Gospodarska kriza oslabila je politički poloţaj predsjednika, raslo je nezadovoljstvo umjerenih Hutuanaca u zemlji i militantnih Tutsija u izbjeglištvu. Pokušaj povratka na vlast u Ruandi od strane Tutsija, pokrenut iz Ugande i potpomognut u zemlji od umjerenih Hutuanaca nije uspio. Nakon trogodišnjeg sukoba (1990.-1993.) potpisano je primirje. U travnju 1994. godine u zrakoplovnoj nesreći iznad Kigalija poginuli su ruandski predsjednik Habyarimana i burundski predsjednik. Hutuanci su za napad na zrakoplov optuţili Tutsije i u tromjesečnom genocidu (masovnom klanju) pogubili oko 800 000 (prema nekim procjenama i više od milijun) Tutsija i umjerenih Hutuanaca u Ruandi. Uslijedio je (protu)napad Tutsija iz susjednih drţava, osvajanje Ruande i protjerivanje oko 2 milijuna Hutanaca (Hutuji bjeţe u Burundi, Tanzaniju, Ugandu i Kongo). Tisuće ljudi umrlo je u izbjegličkim logorima od zaraznih bolesti i gladi. Krajem 1994. intervenirale su snage UN-a i čuvale primirje do 1996. Povratak izbjeglica uslijedio je krajem 1996. (oko 0,5 mil. Iz Tanzanije i više od 0,6 mil. iz Ugande). Godine 1994. uspostavljena je vlada nacionalnog jedinstva i zabranjena diskriminacija na osnovu rasne, jezične ili vjerske pripadnosti. Uslijedila je golema pomoć meĎunarodne zajednice za obnovu infrastrukture i pokretanje gospodarstva. Do 2001. godine restrukturiran je vanjski dug, osigurani krediti MMF-a i Svjetske banke, potican izvoz, saniran bankarski sektor, liberalizirana trgovina i privatizirana javna poduzeća. Za većinu tih mjera zasluţan je Paul Kagame, potpredsjednik Ruande od 1994. do 2000. i od 2000. godine predsjednik drţave. Ruanda je postala najsigurnija drţava Središnje i Istočne Afrike. Pravo povratka u drţavu imaju svi raseljeni od 1959. do 1994. godine. Prema ustavu, trećinu mjesta u parlamentu moraju imati ţene. Godine 2008. na parlamentarnim izborima ţene su osvojile 56% mandata. Od 2009. godine Ruanda je drţava bez mina. Stanovništvo Ruanda ima 10 milijuna stanovnika i gustoću naseljenosti 395 stan./km². Od 1950. godine broj stanovnika povećao se 4,6 puta. Više od 40% je mladog stanovništva, TFR prelazi petoro djece po jednoj ţeni pa će broj stanovnika i dalje rasti. Oko 85% stanovnika čini ratarski Hutu narod, stočarski Tutsiji imaju 14% udjela, a Twa 1%. IzmeĎu etničkih skupina ne postoje fizičke razlike (s vremenom su nestale zbog miješanja stanovništva, ostale su razlike prema dominantnim zanimanjima). Ruanda je trilingvalna drţava, sluţbeni jezici su kinyarwanda (ruandski), francuski i engleski, a raširen je svahili kao jezik sporazumijevanja. Oko 56% stanovništva su katolici, 37% protestanti i 5% muslimani (prema sluţbenim podacima iz 2006.). Većina stanovnika ţivi u ruralnim područjima pa je stupanj urbanizacije 20%. Najveći i glavni grad je Kigali (0,8 mil.). Gospodarstvo Nakon genocida 1994. godine, gospodarstvo Ruande brzo se oporavlja. BDP-om po stanovniku 2008. godine je 1060 meĎunarodnih dolara. U strukturi gospodarstva prevladava samoopskrbna poljoprivreda na malim posjedima od koje ţivi 90% stanovništva i ostvaruje 40% BDP-a. Gospodarstvo od 1994. godine biljeţi spektakularni rast (prve tri godine ostvaren je rast dohotka od 70%). Iako su stope rasta niţe nakon 1997. godine, još uvijek se kreću izmeĎu 8% i 11% (2008.). Velikim ulaganjima kapitala iz SAD-a, EU-a i Japana, obnovljena je cestovna infrastruktura, ţeljeznice nema (u planu je gradnja

produţetka tanzanijske ţeljeznice). Zbog brzog rasta broja stanovnika, drţava povremeno mora uvoziti hranu. Glavninu vrijednosti izvoza ostvaruje izvoz kave i čaja, glavni trgovinski partneri su Kina, Njemačka i SAD. Značajna su i rudna bogatstva (kobalt, volfram i zlato). Industrija se tek počinje razvijati. Najbrţe rastuća djelatnost je turizam (oko 1 mil. posjetitelja), a glavna odredišta su nacionalni parkovi Volcanos (planinski gorila) i šume Nyungwe (čimpanze i drugi primati). SOMALIJA Prirodno-geografska obiljeţja Na sjeveru drţave nalazi se reljefno najviši dio, gorje Surud Cad koje se trima reljefnim stepenicama spušta prema obalnoj nizini Guban, koja se proteţe uz obale Adenskog zaljeva. Prema jugu nastavljaju se ravnjaci na 300 do 700 m n. v. Sjeverni i središnji dio drţave ima pustinjsku, a juţni dio stepsku klimu. Najvaţnije rijeke koje imaju vode i u suhom razdoblju su Jubba i Shabelle, vaţne za natapanje. Veći dio Somalije izloţen je nestašici vode i velikim sušama. Historijsko-geografski razvoj Obalnim područjem današnje Somalije u starom vijeku gospodario je Egipat. Od 7. st. prodiru Arapi i naseljavaju cijelu Somaliju. Od 10. do 16. stoljeća omanski Arapi zagospodarili su jugoistočnim dijelom (glavno uporište Mogadishu), a sjevernim dijelom jemenski Arapi (glavno uporište Adal). U 16. stoljeću Adal nakratko ujedinjuje prostor današnje Somalije, ali je ubrzo poraţen od etiopskih kršćana. Istovremeno jugoistočne krajeve zaposjedaju Portugalci i početkom 19. stoljeća Zanzibar. U vrijeme europske kolonijalne ekspanzije u sjevernom dijelu proglašena je Francuska Somalija, u središnjem Britanska, a u jugoistočnom Talijanska Somalija. Godine 1960. proglašena je neovisnost pojedinih dijelova koji se sjedinjuju u Republiku Somaliju. Nova drţava sukobila se s Etiopijom u više navrata i bila je politički nestabilna (više vojnih udara). Godine 1990. otpočeo je graĎanski rat, 1991. Siad Barre zbačen je s vlasti, na sjeveru je proglašena samostalna drţava Somaliland. Ratuju dvije glavne frakcije predvoĎene Muhammadom Farahom Aydidom i Ali Mahdi Muhammadom. Od 1992. do 1995. intervenirale su snage UN-a, ali primirje nisu odrţale niti pomirile zaraćene frakcije. Godine 1998. neovisnost proglašavaju Puntland i Jubaland. Pokušaj uspostave središnje vlasti 2000. godine ostao je bez uspjeha. Godine 2002. proglašena je nova drţavica Jugozapadni Somaliland. Od 2004. godine privremena vlada uz pomoć etiopske i vojske Afričke unije pokušava preuzeti vlast, bez uspjeha. Somalijska savezna vlada kontrolira dio središnje Somalije, dok jug i dio središnje Somalije drţe militantne islamističke frakcije (koje od 2009. ratuju i meĎusobno). Islamističke skupine potjerale su etiopsku vojsku iz Somalije (a etiopska vojska intervenirala je na strani savezne vlade). Sukobi traju i dalje, u lipnju 2010. islamisti su gotovo osvojili glavni grad. Stanovništvo Somalija je zbog prirodnih uvjeta rijetko naseljena drţava. Godine 2010. Broj stanovnika procijenjen je na 9,4 milijuna. Od 1950. godine broj stanovnika se učetverostručio, visok je udio mladog stanovništva (45%) i visoke su TFR (6,4) zbog čega će se nastaviti demografska ekspanzija. GraĎanski rat od 1990. odnio je velik broj ljudskih ţrtava. Somalija je etnički, vjerski i jezično homogena drţava: 95% stanovništva čine somalski narodi (Issaq, Absami, Habargidir, Abgal, Darod, Digil, Issa, Hawiye i dr.), a manjina su bantu narodi i Arapi. Bantu narodi iseljavaju tijekom 2009. i 2010., uglavnom u Tanzaniju. Gotovo cjelokupno stanovništvo je islamske vjeroispovijesti i govori somalski jezik koji je sluţbeni jezik drţave. U gradovima ţivi trećina stanovnika. Gospodarstvo Somalija se danas ubraja meĎu najsiromašnije i najslabije razvijene drţave svijeta. Posljednjih godina UN i WB ne donose podatke o gospodarskim pokazateljima. Većina

stanovništva preţivljava na rubu gladi od nomadskog stočarstva i ovisi o meĎunarodnoj pomoći. U vrijeme političke stabilnosti vaţnu ulogu u gospodarstvu imao je izvoz stoke, ribe, banana, tamjana i ruda (ugljena). Somalija raspolaţe značajnim nalazištima ţeljezne rude i uranija te nešto manjim nalazištima ugljena, fosfata, bakra i kositra. Industrija je potpuno razorena. Uz obale Somalije sve više ljudi bavi se gusarstvom. Glavni grad i glavna luka Mogdishu ima oko 1,5 mil. stanovnika. TANZANIJA Prirodno-geografska obiljeţja Uz obalu Indijskog oceana proteţe se uska obalna nizina koja prema unutrašnjosti postupno prelazi u breţuljkasto područje i visoke ravnjake (1000-1200 m n.v.). Na sjeveroistoku i jugozapadu su izdvojeni planinski masivi. Spuštanjem tektonskih jaraka u tercijaru i kvartaru, izdigli su se vulkanski vrhovi meĎu kojima je i najviša planina Afrike, na granici s Kenijom. Ravnjaci na jugu disecirani su radom rijeka. Obala je niska s brojnim koraljnim otocima. Najveći otoci u Indijskom oceanu su Zanzibar, Pemba i Mafia. Na jugu i sjeverozapadu je savanska klima, a u središnjem dijelu stepska i pustinjska. Oko 40% površine prekrivaju tropske kišne i listopadne šume. Na sjeveru drţave je plodno vulkansko tlo pa je taj prostor izrazito gusto naseljen. U juţnom dijelu je gusta riječna mreţa. Na prostoru Tanzanije nalaze se veliko Viktorijino jezero, Tanganjika i Malawi te niz manjih jezera. Historijsko-geografski razvoj Tragovi naseljenosti datiraju u razdoblje od prije 1,8 milijuna godina. Najstariji poznati stanovnici bili su Sani. Tijekom I. tis. pr. Kr. potisnula su ih bantu plemena prema jugu. Od 16. do 18. stoljeća doseljavaju se plemena koja govore nilotske jezike. U 10. Stoljeću Arapi na obali osnivaju svoja trgovačka uporišta. Krajem 15. stoljeća dolaze Portugalci koje u 18. stoljeću istiskuju omanski Arapi. Tijekom 18. i 19. stoljeća u unutrašnjosti je nastalo više bantuskih drţava koje zaustavljaju prodor Arapa u unutrašnjost. Sredinom 19. Stoljeća europski istraţivači otkrivaju jezera na tektonskom jarku i Viktorijino jezero što otvara vrata kolonijalnim utjecajima Njemačke. Krajem 19. stoljeća uspostavljena je kolonija Njemačka Istočna Afrika. Otpor kolonijalnoj vlasti organizirali su Hehe, Masai i Maji-Maji. Nakon Prvog svjetskog rata njemačka je kolonija podijeljena u dva dijela: UK dobilo je mandatno područje nad Tanganjikom, a Belgija nad Ruandom-Urundijem. Istovremeno je počeo otpor stranoj vlasti kojega predvodi Julius Nyerere. Godine 1961. proglašena je neovisnost Tanganjike, sljedeće godine republika na čelu s Nyerereom, a 1964. Tanganjika i Zanzibar stvaraju Ujedinjenu Republiku Tanzaniju. Nyerere je uveo socijalizam i provodio panafričku politiku. Tanzanija je ratovala s Ugandom i sudjelovala u obaranju reţima ugandskog diktatora Idija Amina. Godine 1985. Nyerere se povukao s vlasti, naslijedio ga je Ali Hassan Mwinyi (1985.-1995.) koji provodi liberalizaciju ekonomije. Treći predsjednik Benjamin Mkapa (1995.-2005.) proveo je uspješan antikorupcijski program i privatizaciju. Četvrti predsjednik Jakaya Mrisho Kikwete (predsjednik od 2005.) provodi mjere za poboljšanje standarda stanovništva, posebice u obrazovanju. Stanovništvo Tanzanija je etnički heterogena drţava. Od 1950. do 1990. broj stanovnika je naglo rastao, a onda su naglo porasle stope smrtnosti zbog širenja AIDS-a i epidemije malarije. Broj stanovnika gotovo se ušesterostručio. Tanzanija ima 43 milijuna stanovnika i izrazito neravnomjerni raspored naseljenosti. Mladog stanovništva je 45%, a stope totalnog fertiliteta još uvijek su više od petoro djece po jednoj ţeni. U drţavi ţivi oko 120 etničkih skupina, od toga 60-tak bantu naroda. Najbrojniji su Haya, Makonde, Njamwesi, Sukuma i Chagga. Po udjelu slijede Masai (nomadski stočari, pripadaju nilotskoj skupini naroda i jezika), Swahili (mješanci Arapa i crnaca), potomci Arapa, Europljana i Indijaca. Oko 40% stanovništva je islamske vjeroispovijesti i isto toliko je kršćana. Sluţbeni jezik je

svahili (engleski je ostao sluţbeni jezik sudstva). Većina stanovništva ţivi u ruralnim područjima. Stupanj urbanizacije je 25%. Najveći grad je luka Dar es Salaam (3,2 mil.). Glavni grad Dodoma (od 1996.) ima oko 200 000 stanovnika. Ostali vaţniji gradovi su Mwanza i Zanzibar sa po 0,5 mil. stanovnika. Gospodarstvo Tanzanija se nalazi u skupini siromašnijih drţava svijeta jer je BDP po stanovniku 1350 meĎunarodnih dolara. Gospodarski rast počeo je krajem 1970-tih zahvaljujući kineskoj pomoći. Od 1980-tih u suradnji s MMF-om provodi se privatizacija i liberalizacija gospodarstva. Tanzanija ima sličnu gospodarsku strukturu kao i Etiopija. Više od 4/5 stanovništva ţivi od primarnog sektora koji ostvaruje 45% BDP-a i oko 50% izvoza. Poljoprivreda osigurava hranu za domaće stanovništvo, a za izvoz se uzgajaju kava, pamuk, duhan, sisal i klinčići. Značajno je morsko i slatkovodno ribarstvo te akvakultura. Od rudnih bogatstava iskorištavaju se nalazišta dijamanata, zlata, dragog kamenja (tanzanit), ţeljezne rude, ugljena, prirodnog plina, uranija, nikla, kositra, kroma, kobalta, platine, niobija i drugih minerala. Treći je proizvoĎač zlata u Africi nakon Juţne Afrike i Gane. Polovicu vrijednosti izvoza ostvaruju rude, a ostatak poljoprivredni proizvodi. Industrija u BDP-u sudjeluje s udjelom oko 20%, a vaţna je za domaće trţište i preradu poljoprivrednih i rudarskih sirovina za izvoz. Trećina površine zaštićena je kao nacionalni parkovi i prirodni rezervati što je privlačni faktor razvoja turizma. Turizam postaje sve vaţnija grana gospodarstva. UGANDA Prirodno-geografska obiljeţja Uganda se nalazi izmeĎu dva tektonska jarka i jezera Viktorija. Najveći dio površine zauzimaju visoki ravnjaci Istočnoafričkog visočja (900-1500 m n.v.). Na rubovima tektonskih jaraka su visoke planine. Na zapadu se nalaze Albertovo i Edwardovo jezero, a na jugoistoku jezero Viktorija. Prevladava savanska klima, osim na jugoistoku gdje je prašumska klima. Historijsko-geografski razvoj Najstariji stanovnici na prostoru današnje Ugande bili su paleolitski lovci i sakupljači. Od I. tisućljeća u juţne dijelove doseljavaju bantuski narodi iz središnje i zapadne Afrike, a u sjeverne dijelove nilotsko stanovništvo koje je ţivjelo od ratarstva i stočarstva. S vremenom se stanovništvo izmiješalo. Od 14. st. nastalo je više drţava (Kitara, Bunyoro-Kitara, Buganda, Ankole). S obale Indijskog oceana prodiru arapski trgovci zbog trgovine robljem. Krajem 19. stoljeća UK uspostavlja protektorat Ugandu. Godine 1962. proglašena je neovisnost na čelu s izvršnim premijerom Miltonom Oboteom (i ceremonijalnim kraljem-predsjednikom i potpredsjednikom). Godine 1967. ukinuta je monarhija, ceremonijalni predsjednik i potpredsjednik, a Obote je bez izbora postao prvi predsjednik Ugande (1967.- 1971.). Godine 1971. Obote je smijenjen, a vlast preuzima Idi Amin, za čije je diktature stradao oko 300 000 ljudi, uglavnom političkih protivnika. Nakon neuspjelog napada na Tanzaniju, u protunapadu tanzanijske vojske svrgnut je Amin, a na vlast se vratio Obote (1979.-1985.). Nakon dva drţavna udara tijekom 1985. i 1986., od 1986. na čelu drţave je Yoweri Museveni. U vrijeme njegove vladavine uspostavljena je unutarnja stabilnost, ali i buknula pobuna meĎu narodom Acholi na sjeveru drţave. Pokret Boţja vojska otpora (LRA) na čelu s Josephom Konyjem počinio je stravične zločine u kojima je oteto oko 30 000 djece i raseljeno oko 2 milijuna stanovnika sjevernih provincija. Primirje je uspostavljeno 2006., vojska Afričke unije razmještena 2007. godine. Na sjeveru je krhki mir, sporo se obnavlja infrastruktura i gospodarske djelatnosti. Svjetska javnost očekuje hapšenje Konyja i drugih vodećih ljudi LRA (koji se skrivaju u Kongu, Sudanu i Srednjoafričkoj Republici) i suĎenje pred meĎunarodnim sudom za zločine protiv čovječnosti.

Stanovništvo Uganda u Istočnoj Africi prednjači stopama porasta broja stanovnika, udjelom mladog stanovništva i visinom TFR. Danas ima 32 milijuna stanovnika i gustoću naseljenosti 130 stan./km². Meţu 60-tak etničkih skupina polovicu čine bantu narodi (Baganda, Banyankore, Basoga i dr.), četvrtinu nilotske skupine, a mali udio imaju sudanski narodi i doseljenici iz Europe, Indije i Arapskog poluotoka. Sluţbeni jezik je engleski, jezik sporazumijevanja svahili, a govore se i jezici etničkih skupina (40-tak jezika). U vjerskoj strukturi podjednak je udio katolika i protestanata (po 42%) dok je udio muslimana 12%. Većina stanovništva ţivi u ruralnim područjima (>85%) pa Uganda uz Burundi, Niger i Etiopiju pripada najslabije urbaniziranim drţavama svijeta. U glavnom gradu Kampali ţivi 2 mil. stanovnika. Gospodarstvo S 1190 meĎunarodnih dolara po stanovniku Uganda pripada slabije razvijenim drţavama svijeta. Gospodarstvo je teško stradalo 1970-tih zbog političkih nemira, graĎanskih ratova i Aminove diktature. Nakon 1986. godine provodi se privatizacija i gospodarstvo se oporavlja, ali po niţim stopama od demografskog rasta. Oko 70% stanovništva ţivi od primarnog sektora koji donosi četvrtinu BDP-a. Sekundarni sektor ostvaruje 26% BDP-a. Izvozne kulture su kava, čaj, pamuk i duhan. Za prehranu domaćeg stanovništva vaţni su stočarstvo i ribarstvo (vaţno i za izvoz). Deforestacija i erozija tla veliki su ekološki problemi Ugande. Uganda raspolaţe raznovrsnim rudnim bogatstvima (obojeni, crni, obojeni i plemeniti metali, fosfati, nafta, prirodni plin i dr.). Industrija i turizam se tek počinju razvijati. Uz plodno tlo, veliki potencijal je hidroenergija (glavni proizvoĎač energije u Istočnoj Africi) i brojni nacionalni parkovi. ZAPADNA AFRIKA Geografski poloţaj i reljef Zapadna Afrika je prostor izmeĎu Sahare, Gvinejskog zaljeva, gorja Kamerun i Čadske zavale. Zahvaća jednu petinu površine kontinenta (20,2%), a na toj površini 2010. godine je ţivjelo 30% stanovništva kontinenta ili 50 stanovnika po kilometru četvornom. U graĎi reljefa prevladavaju stare stijene u kojima su znatna rudna bogatstva. MlaĎi sedimenti nataloţeni su tijekom Paleozoika kada je dio prostora prekrivalo more. Klimatske promjene u kvartaru uvjetovale su oblikovanje suhih dolina. U hipsometrijskim odnosima vidljive su reljefne stepenice: obalna nizina, ravnjak, Sahara. Klima, vegetacija, vode Na području Zapadne Afrike, uz geografsku širinu i reljef, najveći utjecaj na obiljeţja klime ima poloţaj intertropske konvergencije. Zbog migracije intertropske konvergencije velike su razlike izmeĎu kišnog i sušnog razdoblja. S udaljavanjem od obale Gvinejskog zaljeva smanjuje se količina padalina, osim na reljefnim uzvišenjima. Na kontaktu Sahare i visoravni Sudan, česte su višegodišnje suše koje, uz klimatske promjene, pridonose eroziji tla i širenju dezertifikacije. U Zapadnoj Africi harmatan, vrući vjetar sa sjeveroistoka, od prosinca do travnja pojačava suhoću i stvara pješčane oluje. Pod utjecajem godišnjeg hoda temperatura i padalina razvila se zonalna vegetacija. Na obalama Gvinejskog zaljeva su šume mangrova, na ravnjacima tropske kišne šume i savane, a na sjevernom dijelu regije stepa i pustinja. U Zapadnoj Africi veliku vaţnost za opskrbu stanovništva pitkom vodom, prometno povezivanje, proizvodnju energije i poljoprivrednu proizvodnju imaju rijeke Niger, Senegal, Gambija, Benue i Volta. Hidroenergetsko iskorištavanje, zbog velikog isparavanja, uzrokuje veliki gubitak vode i dovodi u pitanje isplativost megaprojekata elektrifikacije drţava u ovoj regiji.

Stanovništvo U Zapadnoj Africi prema procjeni UN-a 2010. godine ţivjelo je oko 305 milijuna stanovnika. Stanovništvo je neravnomjerno rasporeĎeno. Na razmještaj su utjecali prirodna osnova i društveni razvoj. Za regiju su karakteristične velike rasne, etničke, jezične, vjerske i kulturne razlike. Većinu stanovnika čine sudanski crnci, a manjinu hamitsko-semitsko stanovništvo, potomci doseljenika iz Europe i potomci doseljenih osloboĎenih robova iz Amerike. U većini drţava izraţene su suprotnosti izmeĎu zemljoradnika koji naseljavaju juţni dio drţava i stočara u sjevernim dijelovima. Europljani su raširili nove ratarske kulture i razvili nove grane gospodarstva. Time je prekinuta tradicionalna poljoprivreda koja je osiguravala dovoljne količine proizvoda za stanovništvo Zapadne Afrike. Velike promjene u prostoru nastupile su širenjem islama nakon 1000. godine. Demografski div Zapadne Afrike i cijelog kontinenta je Nigerija sa 158 milijuna stanovnika. Po broju stanovnika slijede Gana, Obala Bjelokosti, Burkina Faso i Niger. Demografski patuljci su Gambija, Gvineja Bisau i Zelenortska Republika. Kao i u većini afričkih drţava, od 1950. godine broj stanovnika eksponencijalno raste. Najbrţi rast zabiljeţen je u Obali Bjelokosti, Nigeriji, Nigeru, Gambiji, Liberiji i Mauretaniji. Posljedica visokih stopa fertiliteta je eksponencijalni porast broja stanovnika i veliki udio mladog stanovništva. U drţavama Zapadne Afrike udio mladog u ukupnom stanovništvu kreće se od 40 do 50%. Najveći udio mladog stanovništva ima Niger (50%), a najmanji Gana (38%). U svim se drţavama od 1980-tih godina smanjuju stope totalnog fertiliteta, ali različitim intenzitetom. U Nigeru i Gvineji Bisau smanjene su za manje od jednog djeteta po ţeni u fertilnoj dobi, a najbrţe smanjenje biljeţe Zelenortska Republika i Obala Bjelokosti. Na demografski razvoj i završetak demografske tranzicije uvelike utječu vjerski i obrazovni sastav stanovništva. Iako je stupanj urbanizacije relativno nizak, osim u Liberiji, Zelenortskoj Republici i Gambiji, procesi deruralizacije i paraurbanizacije velik su problem pojedinih drţava. Pod utjecajem industrije i nedostatka obradivih površina odnosno pašnjaka, stanovništvo doseljava u gradove i ţivi u katastrofalnim uvjetima. Ti su uvjeti daleko lošiji nego u seoskim naseljima. Paraurbanizacija rezultirala je razvojem (više)milijunskih aglomeracija kao što su Lagos (11,8), Abidjan (4,4), Accra (3,6), Ibadan (3,4), Kano (3,4), Dakar (2,7), Bamako (1,9), Ouagadougou (1,7), Conakry (1,7), Kaduna (1,7), Kumasi (1,6), Lome (1,5), Benin City (1,2), Port Harcourt (1,2), Freetown (1,2), Cotonou (1,2), Maiduguri (1,1), Monrovia (1,1) i Zaria (1,0 mil. stan. 2010.). Povijesni razvoj U Zapadnoj Africi u srednjem vijeku nastale su dobro organizirane drţave (Gana, Mali, Songhai, Benin, Yoruba i druge). Od 15. stoljeća uslijedio je prodor Europljana i osnivanje prvih emporija. Uz Portugalce, trgovačke kolonije osnivali su Danci, Nizozemci, Francuzi, Englezi, a manji utjecaj imali su i Nijemci. Europski osvajači u prvim stoljećima bili su orijentirani na trgovinu robovima, slonovačom, plemenitim metalima, drvetom, začinima i drugim prirodnim bogatstvima. Krajem 19. stoljeća Europljani formiraju kolonije čime je stvorena nova politička karta Zapadne Afrike. Kolonije su formirali Francuzi, Englezi, Nijemci i Portugalci. Posljedica kolonijalnih osvajanja je izduţenost drţava u smjeru sjever-jug, dok su prirodno-geografske regije izduţene u smjeru zapad-istok i najizraţenija politička usitnjenost u Africi. Jedina slobodna drţava u ovoj regiji bila je Liberija. Kolonijalno doba utjecalo je i na suvremena obiljeţja gospodarstva. Nove drţave u velikoj su mjeri ovisne o trţištu bivših kolonizatora, tehničkoj pomoći i investicijskom kapitalu. Nakon stjecanja neovisnosti nove drţave nisu imale dovoljno stručnjaka za voĎenje drţavne administracije i gospodarstva. Uz to, većina drţava uvela je drţavno vlasništvo, plansku privredu i socijalizam, po uzoru na SSSR. Nakon 1990-tih ukida se drţavno vlasništvo, uvodi demokratizacija društva i liberalizacija trţišta, postupno se provode gospodarske reforme. Zbog naglog rasta broja stanovnika, čestih političkih nestabilnosti, korupcije, prirodnih nepogoda i graĎanskih ratova, rezultati gospodarskih reformi su skromni.

Gospodarstvo Drţave Zapadne Afrike imaju značajna prirodna bogatstva, ali pripadaju skupini slabije razvijenih drţava svijeta, s BDP-om po stanovniku od 300 do 3450 meĎunarodnih dolara po stanovniku (2009.). Najviši BDP po stanovniku imaju Zelenortska Republika, Mauretanija, Nigerija, Senegal i Obala Bjelokosti. Najniţi dohodak po stanovniku imaju Liberija, Niger, Sijera Leone, Gvineja i Togo. BENIN Prirodno-geografska obiljeţja Do 1975. godine naziv drţave bio je Dahomej. Obalna nizina uz Gvinejski zaljev je močvarna, s brojnim lagunama i pješčanim prudom. Prema unutrašnjosti nastavljaju se plodna nizina, visoravan (100-230 m n.v.), gorje Atakoru na sjeverozapadu te nizine na sjeveru i prema Nigeru na sjeveroistoku. Pod utjecajem savanske i prašumske klime razvile su se vegetacijske zone. Na sjeveru prevladava savana, a na jugu tropske kišne šume, koje su velikim dijelom iskrčene. Na iskrčenim površinama uzgajaju se uljevite i kokosove palme te kvalitetno drvo (mahagonij, ebanovina i tikovina). Rijeka Oueme plovna je 200 km uzvodno od Gvinejskog zaljeva. Historijsko-geografski razvoj Juţni i središnji dio današnjega Benina naseljavali su Bantu-Dahomejci. Dolaskom Portugalaca u 15. stoljeću mnogobrojno domorodačko stanovništvo prisilno je odvedeno u roblje. U 17. stoljeću egzistirale su manje drţave Alada i Jakin, a u 18. stoljeću Dahomej. Moćna drţava Dahomej protezala se od drţave Ašanti do drţave Joruba. Imala je monopol u trgovini robljem. Krajem 19. stoljeća Francuska u dva pohoda osvaja Dahomej i priključuje ga Francuskoj Zapadnoj Africi. Neovisnost je stečena 1960. godine. Samostalnu drţavu obiljeţile su gospodarska kriza i politička nestabilnost, uzrokovane čestim vojnim udarima i smjenama vlada. Od 1972. (drţava preimenovana u Benin) do 1991. godine na vlasti je diktatorski reţim Mathieua Kerekoua koji uvodi socijalizam. Za njegova mandata Benin je postao mali izvoznik nafte i distribucijski centar za prebacivanje droge iz Azije na zapad. Drţava je dovedena na rub gospodarskog sloma. Početkom 1990-tih uvodi se demokracija, ali je nepotizam u drţavnoj upravi i nezadovoljstvo teškim mjerama gospodarske reforme pogodovao povratku na vlast Kerekoua 1996. godine. Od godine 2006. na čelu drţave je Yayy Boni. Stanovništvo Prema procjeni UN-a, 2010. godine Benin je imao 8,8 milijuna stanovnika. Od stjecanja neovisnosti broj stanovnika je učetverostručen. Prosječne godišnje stope rasta broja stanovnika veće su od 3%. Do sredine stoljeća stope će se smanjivati i prepoloviti. Pod utjecajem visokih stopa rodnosti i visokog fertiliteta (5,8), velik je udio mladog stanovništva (>43%). MeĎu 60-tak naroda najveći udio imaju sudanski narodi (Foni, Adja) koji ţive na jugu drţave. Na istoku ţivi narod Yoruba, a na sjeveru Bariba, Fulani, Hausa i druga nomadska i polunomadska plemena. Jezičnoj skupini Kwa pripadaju Foni, Jorubi i Adjaji, a jezičnoj skupini Gur pripadaju Baribi i Sombi. Juţni dijelovi drţave su vrlo gusto naseljeni (>200 stan/km²), dok je sjever rijetko naseljen (<10 stan/km²). Udio gradskog u ukupnom stanovništvu iznosi 40%. Formalno, glavni grad je Porto Novo, ali je većina vladinih ustanova u najvećem gradu Cotonou (1,2 mil. stan. 2010.). U sloţenoj vjerskoj strukturi najveći udio imaju kršćani (43%), slijede muslimani (24%) i tradicionalna vjerovanja (23%). Benin ima vrlo lošu obrazovnu strukturu stanovništva (53% pismenih muškaraca i 28% pismenih ţena, 2007. godine). Gospodarstvo Gospodarstvo je slabo razvijeno. Drţavno vlasništvo, slabo obrazovana radna snaga, česte suše, visoki troškovi javnog sektora glavni su uzroci slabije razvijenosti. Gospodarski razvoj ograničavali su i ovisnost o nigerijskom gospodarstvu (migracije radnika u Nigeriju) te

podcijenjenost pamuka i nafte na svjetskom trţištu do 1990-tih. Od 1990-tih provode se opseţne strukturne reforme, sa zadovoljavajućim rezultatima. Oko polovice stanovnika ţivi od primarnog sektora koji ostvaruje trećinu BDP-a. Na malobrojnim komercijalnim plantaţama uzgajaju se uljevite palme, pamuk, kikiriki, kava, kakao, duhan. Većina ruralnog stanovništva na jugu ţivi od paljevinske i samoopskrbne poljoprivrede, a na sjeveru od nomadskog stočarstva. Drvo se većim dijelom koristi za ogrjev. Izvoze se vrste kvalitetnog drva iz uzgojenih šuma. U sekundarnom sektoru vaţna je eksploatacija nafte iz podmorja (od 1980-tih). Industrija se tek počinje razvijati. BURKINA FASO Prirodno-geografska obiljeţja U reljefu dominira prostrani ravnjak visine 300 do 400 m, diseciran brojnim rijekama, graĎen od kristalinskih stijena zapadnoafričkog štita. Klima je preteţno savanska. Za suših razdoblja savana se pretvara u polupustinju. Dodatni oteţavajući čimbenik je harmatan. Riječna mreţa je rijetka. Na jugozapadu teče Crna Volta (Mouhoun), a u središnjem dijelu Crvena Volta (Nazinon) i Bijela Volta. Crna i Crvena Volta ulijevaju se u Gani u akumulacijsko jezero Volta. Veliki problem drţave je nestašica vode. Sve rijeke, osim Crne Volte presuše u sušnom razdoblju. Historijsko-geografski razvoj U 11. st. na području današnje drţave Burkine Faso utemeljena je drţava naroda Mossi, sa središtem u Ouagadougouu. Od 1886. je francuski protektorat, a potom kolonija Gornja Volta. Od 1960. godine je neovisna republika. Današnji naziv rabi se od 1984. godine, a znači „zemlja nepotkupljivih“. Burkina Faso ima višegodišnji granični spor s Malijem, politički je nestabilna, s čestim vojnim udarima (7). Od 1987. godine na vlasti je vojni reţim predsjednika Blaisa Compaorea (izabran za predsjednika 1991., 1998. i 2005. godine). Stanovništvo Prema podacima UN-a, Burkina Faso godine 2010. ima 15,7 mil. stanovnika. Etnička struktura je vrlo sloţena. Većinsko stanovništvo su narodi iz skupine Volta (Mosi, Lobi, Bobo i Gurunsi; više od 60%), drugu skupinu čine narodi skupine Mande (Samo, Marka, Busansi, Senufo), a uz njih znatan je i broj nomadskih Fulana (Fulba), Tuarega i Hausa (preteţno se bave trgovinom i ţive u gradovima). Sluţbeni jezik je francuski, iako većina stanovnika govori jezik naroda Mosi (moré). Sjeverni dijelovi drţave su rjeĎe naseljeni zbog male količine padalina, a riječne doline zbog muhe ce-ce. Veća je gustoća naseljenosti u područjima s plodnijim tlom. U gradovima ţivi samo petina stanovništva. Glavni grad i najveće demografsko i gospodarsko središte je Ouagadougou (1,7 mil. stan.). Drugo središte je Bobo-Dioulasso (0,4 mil. stan.). Gospodarstvo Burkina Faso pripada skupini siromašnijih drţava Afrike. Uzroci siromaštva su skromna prirodna bogatstva, brzi porast broja stanovnika, loša obrazovna struktura, suše, loša infrastruktura i politička nestabilnost. Od 1990-tih slijedi spori gospodarski oporavak. Većina stanovništva ţivi od samoopskrbne poljoprivrede i nomadskog stočarstva. Primarni sektor ugroţavaju nedostatak plodnog tla i vode. Trţni viškovi su skromni, unatoč poticajima drţavne vlasti. Slabo produktivna industrija, u drţavnom vlasništvu, preraĎuje sirovine primarnog sektora. Zbog slabe infrastrukture minimalno se eksploatiraju nalazišta ruda (zlato, mangan, bakar, cink, srebro i dr.). Izvoze pamuk, kikiriki, koţu, stoku i zlato. Proizvodi primarnog sektora osiguravaju trećinu BDP-a. BDP po stanovniku (2009.) iznosio je 1170 meĎunarodnih dolara. Znatan dio dohotka ostvaruju radnici na plantaţama u susjednim drţavama.

GAMBIJA Prirodno-geografska obiljeţja Gambija je smještena na obalama srednjeg i donjeg toka rijeke Gambije, okruţena Senegalom. Većinu drţavnog teritorija čini nizina uz rijeku Gambiju. Prevladava savanska klima. Rijeka Gambija ima golemu vaţnost za drţavu (i za susjedi Senegal) kao prometni put. Historijsko-geografski razvoj Od 13. do 19. stoljeća područje današnje Gambije bilo je u sastavu kraljevina Malinka i Wolofija. Od 15. stoljeća Portugalci iz utvrde na ušću rijeke Gambije trguju robljem i zlatom. Od 16. stoljeća pristiţu i drugi europski trgovci. Krajem 19. stoljeća UK osvaja koloniju Gambiju. Gambija je stekla neovisnost u sastavu Commonwealtha 1965. godine, a republikom postaje 1970. godine. Konfederacija sa Senegalom nije zaţivjela. Dva drţavna udara i intervencija senegalske vojske usporili su gospodarski razvoj. Od 1994. na čelu drţave je Yahya Jammeh koji vlada diktatorski i ograničava rad oporbenih stranaka. Stanovništvo Prema procjeni UN-a, u Gambiji je 2010. godine ţivjelo 1,8 milijuna stanovnika, što je 8 puta više nego 1950. godine. Uz Nigeriju, najgušće je naseljena drţava Zapadne Afrike. U etničkoj strukturi izdvaja se pet etničkih skupina meĎu kojima su najbrojniji Mandinka (Mandingo ili Malinke, 44%), narod koji se bavi poljodjelstvom i trgovinom, pripada zapadnoatlantskoj jezičnoj skupini. Na istoku drţave stočarstvom se bave Fulani (Fulbe, 17,5%). U sjevernom dijelu drţave (i većinsko stanovništvo glavnog grada) ţive poljodjelci Wolofi (12,3%), a na istoku drţave poljodjelci Serahuli (Soninke, 7%). Najstariji stanovnici, Jola (Dioli, 7%) ţive juţno od donjeg toka rijeke Senegal i bave se poljodjelstvom. Više od polovice stanovništva ţivi u gradovima od kojih je najveći Serrakunda, a glavni grad je Banjul. Gambija pripada skupini drţava Zapadne Afrike s lošom obrazovnom strukturom stanovništva, posebice ţenskog. Dominantna religija je islam, a sluţbeni jezik engleski. Gospodarstvo Više od dvije trećine stanovništva bavi se primarnim djelatnostima, od kojih ostvaruje oko trećine BDP-a. Jedini komercijalni proizvod primarnog sektora je kikiriki. Drţava nema vrjednijih rudnih bogatstava, uvozi energiju. Industrija je slabo razvijena i usmjerena na preradu sirovina primarnog sektora. Značajne prihode ostvaruju od turizma. Uz kikiriki izvoze koţu i ribu. Uvoz hrane, skromna infrastruktura (nema ţeljeznice), nedostatak ruda, fluktuacije cijena poljoprivrednih proizvoda na svjetskom trţištu, brzi porast broja stanovnika razlozi su slabe gospodarske razvijenosti (1330 meĎunarodnih dolara po stanovniku). Iako je dohodak nizak, daleko je bolje stanje nego u drţavama Sahela i drţavama pogoĎenim graĎanskim ratom. GANA Prirodno-geografska obiljeţja Obala Gvinejskog zaljeva, oblikovana diferenciranom erozijom, vrlo je razvedena. Uz obalu se proteţe uska obalna nizina na koju se prema unutrašnjosti nastavlja pobrĎe Kwahu (Ašantsko visočje). U središnjem i sjevernom dijelu drţave nalazi se bazen rijeke Volte, a na istoku i jugoistoku gorje Akwapim-Togo. U svim navedenim reljefnim cjelinama u podlozi su stijene proterozojske starosti. Od juga prema sjeveru, s porastom nadmorske visine, povećava se količina padalina. Oko 40% površine, najviše u središnjem dijelu, prekrivaju tropske kišne šume, ali se njihova površina smanjuje zbog širenja plantaţa i dobivanja drva. Obalnu nizinu i sjeverne dijelove drţave prekrivaju savane. Gradnjom brane Akosombo 1965. godine, oko 100 km uzvodno od ušća rijeke Volte, nastalo je jezero Volta, površinom jedno od većih umjetnih jezera u svijetu. Koristi se za dobivanje hidroenergije, za plovidbu, natapanje i ribolov.

Historijsko-geografski razvoj Na području današnje Gane od 13. do 17. stoljeća egzistirale su drţave Banda, Bono, Dagomba, Gonja i Mamprussi, koje su osnovali narodi doseljeni sa sjevera i sjeveroistoka. Od 15. stoljeća na obalu dolaze portugalski, nizozemski, njemački, engleski, danski i švedski trgovci, koji su izvozili zlato i roblje. Prvo europsko trgovačko naselje u subsaharskoj Africi bila je Elmina, osnovana od Portugalaca. Tijekom 18. stoljeća na prostoru današnje Gane i u unutrašnjosti zapadne Afrike nastaje drţava Akwanu koja ubrzo ulazi u sastav drţave Ašanti. Istovremeno rastu interesi Britanaca koji su ovladali obalom današnje Gane. Tijekom 19. stoljeća, nakon više neuspješnih ratova, Britanci su pokorili drţavu Ašanti i proglasili koloniju Zlatna Obala. Tijekom 1. svjetskog rata osvojili su i priključili i zapadni Togo. Tijekom i nakon Drugog svjetskog rata raste otpor prema britanskoj kolonijalnoj upravi, a 1957. godine proglašena je neovisna drţava Gana na čelu s Kwameom Nkrumahom (od 1951. predsjednik vlade Zlatne Obale). Godine 1960. proglašena je republika, ubrzo ukinuto višestranačje, što je rezultiralo drţavnim udarom u kojemu je svrgnut Nkrumah. Uslijedilo je politički nestabilno razdoblje s više drţavnih udara. Od 1981. do 2000. na čelu drţave je Jerry Rawlings. Devedesetih godina 20. stoljeća stanje se stabilizira, društvo se postupno demokratizira, a gospodarstvo restrukturira. Od 2009 na čelu drţave je John Atta Mills. Stanovništvo U vrlo sloţenoj etničkoj strukturi izdvaja se 70 naroda. Većinski narodi su Ašanti i Fante, dva srodna naroda iz grupe Akan. Od ostalih naroda brojniji su Ewe, Ga, Mossi i Gurma. Najgušće je naseljena obalna nizina, a rjeĎe sjeverni dio drţave. Pod utjecajem industrijalizacije i naglog rasta broja stanovnika, intenzivni su procesi urbanizacije. Od stjecanja neovisnosti broj stanovnika se učetverostručio. Danas Gana ima najmanji udio mladog stanovništva meĎu zapadnoafričkim drţavama. Najveća aglomeracija je glavni grad Accra (3,6 mil. stan.). Drugo gospodarsko i demografsko središte je Kumasi (1,6 mil. stan.). Gospodarstvo Nakon stjecanja neovisnosti, Gana je bila jedna od najrazvijenih drţava Subsaharske Afrike. Nacionalizacija i veliki drţavni troškovi u doba Nkrumaha slomili su gospodarsku snagu Gane. Iako ima značajne potencijale, gospodarstvo Gane danas biljeţi spori oporavak. Većina stanovništva ţivi od samoopskrbne poljoprivrede. Veliki projekti gospodarskog razvoja nisu dali dobre rezultate, a posljedica je veliki vanjski dug i ovisnost o stranoj financijskoj i tehničkoj pomoći. Na komercijalnim plantaţama uzgaja se vaţna izvozna kultura – kakao. U rudarstvu se iskorištavaju nalazišta zlata, dijamanata, mangana i boksita. Industrija je orijentirana na proizvodnju aluminija, preradu drveta i poljoprivrednih kultura te preraĎivačku industriju za potrebe domaćeg trţišta. Turizam donosi skromne prihode. Najvaţniji izvozni proizvodi su zlato, kakao, dijamanti, mangan, drvo, aluminij i ostale rude. GVINEJA Prirodno-geografska obiljeţja U reljefu se izdvajaju četiri cjeline. Primorsku Gvineju čini uska obalna nizina uz Gvinejski zaljev. Gorje Fouta Djalon, graĎeno od paleozojskih stijena, dominira u Srednjoj Gvineji, a Gvinejsko visočje graĎeno od proterozojskih stijena u Gornjoj Gvineji. Na krajnjem jugoistoku nalazi se Šumska Gvineja, s gorjem Nimba i tropskom kišnom šumom. Srednja i Šumska Gvineja primaju veću količinu padalina zbog poloţaja intertropske konvergencije i orografskog efekta. Na području Srednje Gvineje izviru tri glavne rijeke Zapadne Afrike. Historijsko-geografski razvoj U srednjem vijeku područje današnje Gvineje bilo je u sastavu velikih drţava Zapadne Afrike: Gane, Malija i Songhaja. Od europskih kolonizatora, prvi su na obalu pristigli Portugalci, a potom Francuzi. Krajem 19. stoljeća Gvineja je u sastavu drţave Malinke koja se odupirala francuskoj kolonijalnoj vlasti. Francuska kolonija ustrojena je 1890-tih godina i priključena

Francuskoj Zapadnoj Africi. Nakon Drugog svjetskog rata jača pokret za neovisnost predvoĎen Seku Toureom. Neovisnost je proglašena 1958. godine, a prvim predsjednikom postao je Seku Toure (na vlasti do 1984.). Uvedeno je drţavno vlasništvo i socijalističko društveno ureĎenje koje je znatno unazadilo gospodarstvo Gvineje. Vojnim udarom vlast 1984. godine preuzima Lansana Conte koji je na čelu drţave do 2008. Iako se društvo demokratizira, veliki problem su politička neslaganja i povremeni nemiri. Od 2009. na čelu drţave je Sekouba Konaté. Stanovništvo U sloţenom etničkom sastavu stanovništva prevladavaju Fulani (Fulbe), slijede narodi skupine Mandingo (Malinke, Susu) i na istoku Kissi. Sluţbeni jezik je francuski. Većina stanovništva je islamske vjeroispovijesti (85%). Nagli porast broja stanovnika nakon stjecanja neovisnosti posljedica je visokih stopa fertiliteta (danas TFR iznosi >5). Nagla urbanizacija noviji je prostorni proces koji je rezultirao razvojem milijunske aglomeracije - glavnog grada Conakryja (1,7 mil. stanovnika). Gospodarstvo Gvineja je u skupini siromašnijih drţava Afrike iako ima značajna prirodna bogatstva: rude, obradivo zemljište, vodnu energiju. Od samoopskrbne poljoprivrede ţivi oko 80% stanovništva. Zbog malih posjeda i paljevinske poljoprivrede prinosi su nedovoljni za prehranu stanovništva pa se hrana mora uvoziti. Na plantaţama se uzgaja glavna izvozna kultura kava. Program diverzifikacije poljoprivredne proizvodnje daje skromne rezultate. Gvineja raspolaţe s oko 25% svjetskih zaliha boksita, po nekim procjenama i većim te je 4. U svijetu po proizvodnji boksita. Osim rudnih bogatstava, u regiji se izdvaja i velikim hidroenergetskim potencijalom. Glavnina energije koristi se za preradu glinice dok je elektrifikacija drţave tek u začecima. Industrijska postrojenja usmjerena su na preradu glinice (obojena metalurgija) i proizvodnju robe široke potrošnje za domaće trţište. Glavni izvozni proizvodi su boksit, aluminij, dijamanti, zlato i kava. Ostala rudna bogatstva slabije su iskorištena. MeĎu stranim investitorima posljednjih se godina pojavljuje Kina. GVINEJA BISAU Prirodno-geografska obiljeţja Gvineja Bisau sastoji se od otočnog i kopnenog dijela. Na kopnu je močvarna nizina, disecirana brojnim rijekama i uravnjeni plato. Pod utjecajem savanske klime i reljefnih obiljeţja, na obali rastu šume mangrove, u unutrašnjosti tropske kišne šume, a na sjeveru savana. Više od 80% površine je pošumljeno. Gusta riječna mreţa velikim je dijelom valorizirana za riječni promet. Historijsko-geografski razvoj U srednjem vijeku prostor je bio u sastavu drţave Mali. U 17. stoljeću Portugalci utemeljuju koloniju Bisao uz poznatu Obalu robova. Godine 1963. Amilcal Cabral predvodi pokret za osloboĎenje od portugalske kolonijalne vlasti. Neovisnost je proglašena 1974. godine. Od 1984. godine na vlasti je bio reţim predsjednika Vieire koji je ubijen 2009. godine. Planska privreda i politička nestabilnost uzrokovali su niz gospodarskih problema. Stanovništvo Dvadesetak etničkih skupina pripada sudanskim crncima. Najbrojniji su Balanta (30%), Fulbe (25%) i Mandingo (12%). Pojedine etničke skupine imaju specifičan način ţivota i društvenu organizaciju, orijentaciju na pojedine grane gospodarstva (Balanta-uzgoj riţe, Fulani-stočarstvo, Manyako-obrti i trgovina) i posebna vjerovanja. Oko polovice stanovništva su sunitski muslimani, oko 40 % pripadnici tradicionalnih vjerovanja i oko 10 % kršćani. Sluţbeni jezik je portugalski, govore se i jezici pojedinih skupina te krioulo, mješavina svih jezika i dijalekta svih etničkih skupina. Gvineja Bisau i Gvineja imaju najlošiju obrazovnu strukturu stanovništva u Zapadnoj Africi.

Gospodarstvo Gvineja Bisau pripada meĎu desetak najsiromašnijih drţava u svijetu. Slabašno gospodarstvo dodatno je osiromašeno i devastirano u unutrašnjim sukobima 1998.-1999. I 2009. godine, a obnova infrastrukture je spora. Samoopskrbna poljoprivreda osigurava egzistenciju za oko 80% stanovništva. Za ribarstvo postoje dobri preduvjeti, ali nedostaje flota pa love strane flote. Na komercijalnim plantaţama najvaţnija kultura je indijski oraščić koji je i najvaţniji izvozni proizvod drţave. Rudna bogatstva su slabo istraţena. PotvrĎena nalazišta boksita i nafte slabo se eksploatiraju zbog nedostatka infrastrukture. Slabo razvijena industrija preraĎuje poljoprivredne proizvode. Glavni grad, gospodarsko središte je i najveća morska luka, Bissau. LIBERIJA Prirodno-geografska obiljeţja U reljefu se izdvajaju četiri „stepenice“. Obalna nizina je niska, močvarna, sa šumama mangrove. Prema unutrašnjosti nastavljaju se pobrĎe pogodno za poljodjelstvo, plato graĎen od starih kristalinskih stijena i na krajnjem sjeveroistoku obronci Gvinejskog visočja. Na polovici površine prirodnu vegetaciju čine tropske kišne šume s kvalitetnim vrstama drveta, ali su u velikoj mjeri iskrčene. Ostale površine su pod savanama i šumama mangrove. Rijeke bogate vodom nisu pogodne za plovidbu zbog brzaca. Historijsko-geografski razvoj U srednjem vijeku obalnu nizinu naseljavaju narodi Mande, Kwa i Mel. Prvi Europljani koji su istraţili područje bili su Portugalci, zatim Nizozemci, Francuzi i Englezi. Portugalci su s domaćim stanovništvom trgovali ponajprije gvinejskim paprom (Obala papra). Godine 1816. u SAD-u je osnovano društvo American Colonization Society s ciljem naseljavanja osloboĎenih robova u Afriku. Za prvo uporište odabran je rt Mesurado, prostor oko rta nazvan je Liberija, a glavno naselje Monrovia (prema američkom predsjedniku Monroeu). Repatrijacija se odvijala 1821.-1822. godine. Predstavnici useljenika predvoĎeni guvernerom Robertsom 1847. godine proglasili su neovisnu republiku Liberiju, a Roberts je postao prvi predsjednik. Godine 1857. priključuje se i Republika Maryland (crnačko naselje oko rta Palmas). Američki crni useljenici odnosili su se prema starosjedilačkom stanovništvu kao kolonizatori, podvrgnuvši ga nesmiljenoj eksploataciji, što je dovelo do čestih pobuna. Liberija 1900. godine nije ušla u sastav SAD-a, ali je uţivala političku zaštitu SAD-a i ostala, uz Etiopiju, jedina politički slobodna drţava u Africi. Gospodarski je drţava ovisila o stranom kapitalu. Unutarnja nestabilnost s čestim vojnim udarima i dva graĎanska rata (1989-1997., 2003.), veliki broj izbjeglica, uplitanje u sukobe u susjedstvu pridonijeli su gospodarskom slabljenju drţave. U vojnom puču 1980. godine vlast je preuzeo Samuel Doe Kanyon, njega je svrgnuo Charles Taylor. Nakon neuspješne intervencije ECOWAS-a i američke vojne intervencije („FAST“), nastavljeni su sukobi izmeĎu pristaša Taylora i Princa Yormiea Johnsona. Uspješni mirovni pokret organizirale su liberijske ţene (kršćanske i islamske vjerske pripadnosti), blokirale predsjedničku palaču i prisilile Taylora na mirovne pregovore. Taylor je 2003. godine odstupio s vlasti i prihvatio nigerijski azil, a po drţavi su rasporeĎene mirovne snage UN-a. To je omogućilo odrţavanje predsjedničkih i parlamentarnih izbora 2005. godine. Od 23 kandidata, u drugi krug prošli su George Weah (poznati nogometaš i UNICEF-ov ambasador) i Ellen Johnson Sirleaf, ekonomistica s harvardskom diplomom. U drugom je krugu premoćno pobijedila Ellen Johnson Sirleaf čime je Liberija postala prva afrička drţava u kojoj je ţena pobijedila na predsjedničkim izborima. Predsjednica je osnovala sudove za ratne zločine i zatraţila izručenje Taylora sudu za Sijera Leone (Taylor je zarobljen pri pokušaju bijega iz Nigerije u Kamerun i izručen Haagu). Krajem 2011. Godine trebali bi se odrţati sljedeći predsjednički izbori.

Stanovništvo Zadnji popis odrţan je 2008. godine i popisano je 3,5 mil. stanovnika. Prema podrijetlu stanovništvo čine tri skupine: starosjedioci (16 etničkih skupina, zapravo potomci doseljnika iz unutrašnjosti zapadne Afrike u srednjem vijeku), useljenici iz Amerike (potomci osloboĎenih robova, doseljeni uglavnom od 1820.-1860.) i doseljenici iz zapadnoafričkih drţava u doba kolonijalizma. Potomci američkih doseljenika imaju udio svega od 3-5%, a do 1980. godine drţali su svu političku vlast i gospodarsku moć. Autohtono stanovništvo ima udio veći od 90%. Njihova pobuna protiv doseljenika iz Amerike rezultirala je dugogodišnjim graĎanskim ratom, a sukobi ni do danas nisu sasvim prestali. Autohtono stanovništvo čini 16 narodnosnih skupina meĎu kojima su najbrojniji pripadnici skupine Mande, skupine Kwa i Mel. Sluţbeni jezik (engleski) govori manje od 20% stanovništva. U drugoj polovici 20. stoljeća broj stanovnika se upeterostručio, mladog stanovništva je veći od 40%, a TFR su još uvijek iznad 5. Oko 70% stanovništva su sljedbenici tradicionalnih vjerovanja. Aglomeracija glavnog grada Monrovie ima 1,1 mil. stanovnika. Gospodarstvo Uz Burundi i DR Kongo, Liberija je najsiromašnija drţava svijeta. Prije graĎanskog rata gospodarstvo se temeljilo na izvozu sirovina, prije svega ţeljezne rude. Glavni problemi bili su nedostatak kvalificirane radne snage, nedostatak investicija i niske cijene izvoznih proizvoda. Rat je uzrokovao prekid svih gospodarskih aktivnosti. Danas oko dvije trećine stanovništva ţivi od niskoproduktivne samoopskrbne poljoprivrede, ne proizvode dovoljno hrane za vlastite potrebe i ovise o stranoj pomoći. Od komercijalnih plantaţnih kultura najvaţniji je uzgoj kaučukovca (oko 90% vrijednosti izvoza). Značajna rudna bogatstva (ţeljezna ruda, zlato, dijamanti, boksit, olovo, mangan, uranij) slabo se iskorištavaju. Rudnici su u vlasništvu stranih kompanija. Industrija je i prije graĎanskog rata bila slabo razvijena. Kao jedna od drţava „jeftinih zastava“, Liberija ima jednu od najvećih trgovačkih flota u svijetu, što predstavlja značajan izvor prihoda. Gospodarska obnova ovisi o obnovi infrastrukture i elektrifikaciji, a to nije moguće bez izdašne financijske i tehničke pomoći donatora i izravnih stranih ulaganja. Neriješeni problem ostaje korupcija (2010., prema Transparency International, to je najkorumpiranija zemlja svijeta) i manjak ljudskog kapitala. MALI Prirodno-geografska obiljeţja U reljefu površinom velike drţave dominira visoravan Sahare, na kojoj prevladava šljunčana pustinja. Na sjeveroistoku je gorje graĎeno od kristalinskih stijena. U središnjem dijelu rijeka Niger oblikuje unutrašnju deltu koja je glavna gospodarska i demografska jezgra drţave. Zapadno i jugoistočno od rijeke Niger nalaze se visoravni graĎene od pješčenjaka, a najpoznatija je Bandiagara. Sjeverna polovica drţave ima pustinjsku klimu, središnji dio stepsku, a jug savansku. Za ţivot ljudi najvaţnija je dolina rijeke Niger. Ostali tokovi imaju manje značenje. Tijekom kišne sezone rijeka Niger oblikuje unutarnju deltu. Historijsko-geografski razvoj Područje malijskog dijela Sahare bilo je naseljeno već u paleolitiku i neolitiku. Preko Malija prolazile su u starom vijeku karavanske rute kojima se odvijala trgovina bjelokosti, zlata i roblja sa sjevernom Afrikom. Od 4. do 9. stoljeća izmeĎu rijeka Senegal i Niger nastala je drţava Soninke, koju su uništili marokanski Almoravidi. Od 12. do 16. stoljeća oko gornjega i srednjega Nigera postojalo je Carstvo Malinke (Mali). Carstvo je na vrhuncu moći u 14. stoljeća u vrijeme Manse Muse koji je u drţavu doveo islamske znanstvenike. Od 15. stoljeća carstvo Mali pada pod utjecaj carstva Songhai. Glavna središta toga carstva bili su Timbuktu i Gao. Carstvo Songhai osvojila je marokanska vojska i vladala ovim prostorom do 18. stoljeća. U 18. stoljeću područje oko Gaa zauzimaju Tuarezi, područje Macina Fulani, a područje kraljevstva Segou Bambare. U 19. stoljeću postupno je uspostavljena francuska kolonijalna vlast i Mali je priključen Francuskoj Zapadnoj Africi pod nazivom Gornji

Senegal-Niger i kasnije Francuski Sudan. Godine 1960. proglašena je neovisna federacija Malija i Senegala, na čelu s Modibom Keitom. Senegal ubrzo istupa iz zajedničke drţave. Keita uvodi socijalizam i plansku privredu po uzoru na SSSR. Svrgnut je u vojnom udaru kojega je predvodio Moussa Traore (ostao na vlasti od 1968. do 1991.). Katastrofalne suše pogodile su Mali 1970-tih i 1980-tih godina. Prvi demokratski i višestranački izbori provedeni su 1991. pobijedio je Alpha Oumar Konare, a tijekom njegova dva predsjednička mandata provoĎene su društvene i gospodarske reforme. Od 1990. do 1996. godine trajali su sukobi vladine vojske s Tuarezima i Maurima na sjeveru drţave. Trenutni predsjednik je Amadou Toumani Toure (prvi put izabran 2002.). Tijekom njegove vladavine Mali pripada politički i socijalno stabilnijim drţavama Afrike. Stanovništvo Na sjeveru drţave, u pustinji i polupustinji ţive berberski Tuarezi i arapski Mauri (ukupno manje od 10% stanovništva). Većinu od 13 mil. stanovnika čine meĎusobno različite skupine crnaca, od kojih su najbrojniji Bambara (40%, gornje porječje Nigera), Soninke (9%, JZ i zapad drţave), Malinke (7%, JZ i zapad drţave), u Sahelu su najbrojniji Fulbe (14%), a uz donji tok Nigera Songhai (oko 7%). Od stjecanja neovisnosti broj stanovnika se utrostručio, visok je udio mladog stanovništva i visoke stope totalnog fertiliteta. Velike su razlike izmeĎu rijetko naseljenog sjevera i doline rijeke Niger. U gradovima ţivi 31% stanovništva, najviše u glavnom gradu Bamaku (1,9 mil. stanovnika). Sluţbeni jezik je francuski, a najrašireniji govorni jezik bambara. Oko 90% stanovništva su sunitski muslimani. Gospodarstvo Mali pripada siromašnijim drţavama svijeta, ali je dohodak tri puta veći nego u Liberiji i dvostruko veći nego u Nigeru. Gospodarski napredak oteţavaju struktura gospodarstva, slaba obrazovanost stanovništva, oskudni prirodni izvori i slaba prometna povezanost. Drţava ovisi o stranoj pomoći, vanjski dug je visok. Polovica (po nekim izvorima i 70%) stanovništva ţivi od samoopskrbne poljoprivrede (na jugu od ratarstva, na sjeveru od stočarstva). Komercijalne izvozne kulture su pamuk, kikiriki i šećerna trska. Dio prihoda ostvaruje se izvozom stoke, a iz sekundarnog sektora zlata, fosfata, uranija i dijamanata. Industrija je slabo razvijena, preteţno prehrambena i laka industrija. Cijene rudarskih i poljoprivrednih proizvoda osciliraju na svjetskom trţištu, što oteţava razvoj gospodarstva. Veliki problem uzrokuju česte suše i nedostatak pitke vode, dezertifikacija, erozija tla i deforestacija. Iako je obrazovanje u načelu besplatno i obvezno za sve u dobi od sedam do 16 godina, stopa upisa je niska jer brojne obitelji ne mogu financirati uniforme, knjige i pribor, a velik problem je i nedostatak škola u ruralnim područjima i nedostatak nastavnika. MAURETANIJA (Islamska Republika Mauretanija) Prirodno-geografska obiljeţja Najveći dio drţave nalazi se u Sahari. Uz nisku i slabo razvedenu obalu nalazi se priobalna nizina, uglavnom prekrivena pješčanim nanosima. Prema unutrašnjosti nastavljaju se ravnjaci na 200 m n.v. i unutrašnji ravnjaci i visočja do 500 m n.v. Viši ravnjaci graĎeni su od starih stijena i prekriveni mezozojskim pješčenjacima. Istočnu polovicu drţave čini zavala Sahare. Na jugu je uska plodna dolina rijeke Senegal. Klima je pustinjska i polupustinjska. Suhoću u obalnom dijelu ublaţavaju magle uzrokovane Kanarskom strujom. U dolini Senegala razvila se uska vegetacijska zona savane, a u obalnoj nizini zona stepe. Najveći dio drţave je bez vegetacije. Historijsko-geografski razvoj Mauretanija je nazvana po Maurima, berberskim prastanovnicima današnjega Magreba (tako su ih nazivali Rimljani). Rimska provincija Mauretanija i današnja drţava povezane su samo imenom (kao i povijesna Gana i suvremena Gana). U srednjem vijeku dijelovi današnje Mauretanije bili su u sastavu drţave Gane, od 11.-13. stoljeća u sastavu carstva

Almoravida i Almohada, a u 13. i 14. stoljeću u sastavu drţave Mali. U 15. stoljeću jača proces asimilacije (arabizacije) Berbera i obnova vlasti marokanskih vladara. U isto vrijeme na obalu pristiţu Portugalci, Nizozemci, Englezi i Francuzi. U 19. stoljeću Francuzi uspostavljaju kolonijalnu vlast i prostor uključuju u Francusku Zapadnu Afriku. Godine 1960. Mauretanija stječe potpunu neovisnost na čelu s predsjednikom Moktarom Ouldom Daddahom. Daddah je uveo jednostranačje i vladao autokratski. Godine 1976. POLISARIO je proglasio neovisnost DAR Sahare. Uslijedio je oruţani sukob marokanske i mauretanijske vojske s POLISARIOM. Od 1978. do 1984. godine smjenjuju se vojne vlade, a od 1984. do 2005. na čelu drţave je Ould Taya. Nakon kratkotrajne civilne vlade, vojnim udarom 2008. godine vlast je preuzeo general Abdel Aziz, u travnju 2009. podnio je ostavku kako bi se mogao kandidirati (i pobijediti) na predsjedničkim izborima. Valovi prosvjeda koji su u veljači 2011. zahvatili Sjevernu Afriku i Jugozapadnu Aziju proširili su se i Mauretanijom. Politička nestabilnost, meĎunarodna izolacija (zbog proiračke politike), rat za Zapadnu Saharu (1976.-1979.), rat s Malijem te unutarnji sukobi izmĎu crnačkog i arapskog stanovništva uništili su gospodarstvo Mauretanije. Gospodarske teškoće povećavaju česte suše, korupcija, nedjelotvorne reforme i problem ropstva. Stanovništvo Etničko-socijalna slojevitost osnovno je obiljeţje demografske slike Mauretanije. Od 3,4 mil. stanovnika, oko 70% čine Mauri, od koji je polovica „bijelih Maura“ (stanovništvo berbersko-arapskog podrijetla, potomci Beni Hassana, koji je osvojio drţavu Mali), skupina ratnika i svećenika koji su potčinili „crne Maure“. Crni Mauri su sudanskog podrijetla, uglavnom potomci nekadašnjih robova i slobodnjaka. Treća skupina stanovništva (oko 30%) su afrički crnci, pripadnici različitih skupina (Wolof, Tukulor, Fulani, Sakole, Soninke) koji se opiru arabizaciji i očuvali su svoje jezike. Sluţbeni jezik je arapski, a u uporabi je i francuski. Gustoća naseljenosti je niska. Većina stanovništva ţivi u dolini rijeke Senegal i na obali u području glavnog grada. Nakon stjecanja neovisnosti broj stanovnika porastao je pet puta. Gotovo svi stanovnici su sunitski muslimani. Islam je drţavna religija. Gospodarstvo Od 1960-tih do 1970-tih Mauretanija je biljeţila značajan gospodarski rast. Veliki vojni troškovi zbog rata za Zapadnu Saharu, unutarnje suprotnosti izmeĎu arapskog i crnačkog stanovništva, gospodarska kriza i najezda skakavaca (2004. godine), usporili su gospodarski razvoj i uzrokovali duţničku krizu. Oko polovice stanovništva ţivi od samoopskrbne poljoprivrede. Stočarstvo je daleko vaţnije od ratarstva. Jako je pogoĎeno nizom suša 1970-tih i gubitkom pašnjaka zbog najezde skakavaca. Ratarstvo je moguće samo u dolini rijeke Senegal. Vrlo vaţna grana gospodarstva i potencijal za budućnost (ako zaustave prekomjerni ulov) je ribarstvo. Od rudnih bogatstava najvaţnija je ţeljezna ruda. Rast cijena nafte na svjetskom trţištu čini isplativim nalazišta nafte na šelfu. Industrija je slabo razvijena. Najvaţniji izvozni proizvodi su ţeljezna ruda, ribe i riblji proizvodi. NIGER Prirodno-geografska obiljeţja Više od polovice teritorija zauzima pustinja Sahara. U središnjem dijelu nalazi se masiv l'Air, graĎen od kristalinskih i vulkanskih stijena, nastavak Ahaggara. Masiv je diseciran brojnim vadijima. L'Air okruţuju visoravni Sahare, do 500 m n.v., graĎene od mezozojskih pješčenjaka, a na sjeveroistoku visine do 1000 m. Na jugu, na zaravni izmeĎu Nigera i Čada, brojne su fosilne doline ispunjene pijeskom. Veći dio drţave ima vruću i suhu pustinjsku klimu. Kroz Niger prolazi izohijeta 250 mm (na 15° sgš) i označava granicu oskudna nomadskog stočarstva. Sjeverno od te granice problem je manjak, ali i nepouzdanost padalina, što uzrokuje suše i glad. Juţni dio drţave pokrivaju savane koje prema sjeveru prelaze u oskudnu kserofitnu vegetaciju i pustinju. Drţava je dobila ime po rijeci Niger koja

protječe jugozapadnim dijelom drţave u duljini od 550 km. Nigeru pripada sjeverozapadni dio jezera Čad koje površinom znatno varira. Historijsko-geografski razvoj Područje današnjega Nigera naseljeno je od neolitika. U srednjem vijeku na prostoru današnjeg juţnog Nigera i sjevere Nigerije drţave su osnovali narodi Hausa, a na jugoistoku Nigera i sjeveroistoku Nigerije narod Kanuri osnovao je drţavu Kanem. Dio oko rijeke Niger u 14. i 15. st. je pod vlašću drţave Mali. U 15. stoljeću drţava Kanem (Bornu) ovladala je drţavama Hausa i kraljevstvom Takedda (berberski Tuaregi). U 16. stoljeću izmijenjale su se songhaijska pa marokanska vlast. U 18. i 19. stoljeću širi se vlast Tuarega na sjeveru i Fulbi na jugozapadu. Krajem 19. stoljeća počinju francuski prodori. Niger je postao dio kolonije Gornji Niger-Senegal, priključen je Francuskoj Zapadnoj Africi, od 1922. je samostalna kolonija kojoj je priključen dio Gornje Volte. Neovisnost je proglašena 1960. godine. Prvi predsjednik postao je Hamani Diori, vladao do drţavnog udara 1974. godine. Diori je vladao autokratski, uveo jednostranački sustav, a u vanjskoj politici oslanjao se na Francusku. Od 1974. do 1987. godine uspostavljena je vojna diktatura kojoj je bio na čelu Seyni Kountche. Kraj njegove vladavine obiljeţila je pobuna i protjerivanje Tuarega iz drţave. Vlast je od 1987. do 1993. drţala vojna hunta i Ali Saibou, a prvi demokratski izabrani predsjednik preuzeo je vlast 1993. godine – Mahamane Ousmane. Nakon samo tri godine svrgnula ga je vojna hunta i predsjednik je postao Ibrahim Baye Mainassara (ubijen u vojnom udaru 1999.). Nakon jednogodišnje vojne prijelazne vlade na čelu s Daoudaom Nightom Wankeom (iz naroda Hausa), odrţani su predsjednički izbori na kojima je pobijedio Mamadou Tandja. Pokušaj Tandje da preuzme i treći mandat krajem 2009. godine završili su novim vojnim udarom. Od veljače 2010. drţavom upravlja Vrhovno vijeće za uspostavu (povratak) demokracije i Salou Djibo. Stanovništvo Prema procjeni UN-a, 2010. godine Niger ima 15,2 milijuna stanovnika. Sjeverni dijelovi gotovo su nenaseljeni. Glavnina stanovništva koncentrirana je na jugu i jugozapadu drţave. Nakon stjecanja neovisnosti broj stanovnika se ušesterostručio, što rezultira velikim udjelom mladog stanovništva (najviši u Africi i svijetu, 50%). Stope rodnosti postupno se smanjuju, ali je TFR još uvijek najviši u Africi (>7), što će utjecati na daljnji rast stanovništva po visokim stopama. Više od 80% stanovništva ţivi u ruralnim područjima. Niger pripada skupini drţava u Africi s najniţim stupnjem urbanizacije. Najveći grad je glavni grad Niamey. U Nigeru ţivi više naroda čiji su pripadnici naseljeni i u susjednim drţavama. Više od polovice ukupnog stanovništva čine pripadnici naroda Hausa (središnji i juţni dio drţave), uz Niger ţive Djerme (15%) i Songhai (8%). Na jugoistoku uz jezero Čad ţive Kanuri (4%). Svi navedeni narodi su sjedilački i bave se ratarstvom. Njima su tradicionalno suprotstavljeni stočarski, nomadski narodi na sjeveru: Fulbe i Tuaregi. Sluţbeni jezik je francuski, no većina stanovništva govori i hausu. Oko 85% stanovnika su sunitski muslimani, a preostali su sljedbenici tradicionalnih vjerovanja. Samo trećina djece pohaĎa osnovne škole, uglavnom dječaci. Poseban problem je organizacija primarnog obrazovanja na sjeveru gdje nomadski narodi (koji čine oko 20% stanovništva) nemaju pristup školama. U Nigeru je veliki problem dječji rad odnosno zloporaba dječjeg rada. Prema procjenama UN-a, oko 8% stanovništva ţivi u ropstvu. Gospodarstvo S BDP-om 660 meĎunarodnih dolara po stanovniku (2009.), Niger pripada skupini desetak najsiromašnijih drţava u svijetu. Gospodarski napredak oteţavaju brz porast broja stanovnika, loša obrazovna struktura, oskudni prirodni izvori, nepovoljna gospodarska struktura, nedostatak investicija. Drţava uvelike ovisi o meĎunarodnoj pomoći. Oko 85% stanovništva ţivi od samoopskrbne poljoprivrede, limitirane prirodnim uvjetima i ugroţene elementarnim nepogodama. Suša 2005. i najezda skakavaca uzrokovale su problem gladi za oko milijun stanovnika. Od komercijalnih kultura uzgajaju se pamuk i

kikiriki. Gradnja brane Kandadji na Nigeru trebala bi osigurati mogućnost navodnjavanja i širenje obradivih površina. Stočarstvo je vaţna grana gospodarstva jer su stočarski proizvodi vaţna komponenta izvoza. Najvaţnije prirodno bogatstvo je uranij (meĎu vodećim je svjetskim proizvoĎačima). Pad potraţnje 1980-tih i cijena na svjetskom trţištu usporili su gospodarski razvoj. Ostala rudna bogatstva se minimalno iskorištavaju (fosfati, ugljen, ţeljezna ruda), industrija je slabo razvijena. Vaţni su tradicionalni obrti. Više od 70% vrijednosti izvoza ostvaruje izvoz uranija, ostalo izvoz ţeljezne rude i poljoprivrednih proizvoda (izvoz stoke u Nigeriju). Nafta otkrivena 1992. godine počinje se eksploatirati tek posljednjih godina. Koncesiju za istraţivanje i eksploataciju dobili su China National Petroleum Company i ExxonMobil Company. Velika su očekivanja od eksploatacije zlata u zlatom pojasu (Samila Horizont). Oko 80% vlasništva nad rudnicima u zlatnom pojasu ima marokansko-kanadski koncern, dok nigerska vlada kontrolira samo 20% vlasništva. NIGERIJA Prirodno-geografska obiljeţja Središnjim dijelom drţave teku rijeke Niger s pritokom Benue i njihove doline diferenciraju prostor na više reljefnih cjelina. Uz obalu Gvinejskog zaljeva nalazi se obalna nizina s deltom Nigera. Prema unutrašnjosti prevladava gromadno gorje, sa starim kristalinskim stijenama, tektonskim lomovima izdignuto na različite nadmorske visine. Na obalnu nizinu zapadno od rijeke Niger nastavlja se ravnjak do 300 m n.v., a istočno od Nigera ravnjaci do 200 m n.v. i Adamavsko visočje. Sjeverno od rijeke Benue ravnjaci su na većim nadmorskim visinama (do 600 m), sjeverozapadno od Nigera do 400 m. U središnjem dijelu drţave nalazi se ravnjak Jos (1200-1500 m). Na krajnjem sjeveroistoku je dio zavale Čada. Od obale prema sjeveroistoku pruţaju se klimatsko-vegetacijske zone tropskih kišnih šuma, savana, stepe i pustinja. Historijsko-geografski razvoj Područje današnje Nigerije naseljeno je od neolitika. Najstarija organizirana kultura nazvana je Nok (500-200. g. pr. Kr.). U srednjem vijeku na prostoru današnje sjeverne Nigerije drţave su osnovali narodi Hausa, koje su od 14. do 16. stoljeća priznavale vlast drţava Mali i Songhai. Na sjeveroistoku Nigerije narod Kanuri osnovao je drţavu Kanem sa središtem u današnjem Čadu. Od 11. st. na područje drţave Kanem prodire islam. U 15. stoljeću obnavlja se i širi drţava Kanem (pod nazivom Bornu). Na zapadu Nigerije od 10. Do 12. stoljeća ustrojena je drţava Nupe, u priobalju drţava Edo (Benin), a u 11. Stoljeću kraljevstvo Joruba. U vrijeme dolaska Portugalaca, moćna drţava Benin sklapala je trgovačke ugovore s europskim trgovcima, najprije s Portugalcima, kasnije s Nizozemcima, Englezima i Francuzima. U 18. stoljeću Englezi su potisnuli konkurenciju i zavladali obalnim područjem današnje Nigerije. Najprije su osnovali protektorat juţna Nigerija, zatim Nigerija, kojoj nakon Prvog svjetskog rata pridruţuju britanski Kamerun. Neovisnost je proglašena 1960. godine, a prvi predsjednik postao je Nnamdi Azikiwe. Plebiscitom birača 1961. godine, sjeverni britanski Kamerun priključen je Nigeriji. Od godine 1966. Nigeriju potresaju unutarnje nestabilnosti, vojni udari, meĎuvjerski i stranački sukobi te graĎanski rat. U meĎuvjerskim sukobima stradavaju pripadnici plemena I(g)bo koji se preseljavaju u domovinu na istoku Nigerije i proglašavaju Republiku Biafru 1967. godine. GraĎanski rat do 1970. godine nanio je goleme ljudske ţrtve i materijalne štete. Biafra je ponovo priključena Nigeriji, ali napetosti nisu prestale. Prva civilna vlada ustrojena je krajem 1970-tih i odrţala se četiri godine (1979.-1983.). Novi vojni udari i vjerski nemiri obiljeţili su nigerijsku političku scenu do 1999. godine i znatno unazadili nigerijsko gospodarstvo. Stabilnije civilne vlade egzistiraju od 1999. godine, na čelu s demokratski izabranim predsjednicima: Olusegun Obasanjo (dva mandata, 1999.-2007.), Umaru Yar'Adua (2007.- 2010.). Privremeni predsjednik drţave i vlade (od 6.5.2010.) je Dr. Jonathan Goodluck Ebele.

Stanovništvo Nigerija je najmnogoljudnija drţava Afrike, 8. po broju stanovnika u svijetu i brojem stanovnika najveća drţava u kojoj dominira crna rasa. Godine 2010. u drţavi je procijenjeno 158 milijuna stanovnika. U drţavi ţivi oko 300 etničkih zajednica, sa znatnim jezičnim, kulturnim, religijskim i drugim razlikama. I u Nigeriji je izraţen tradicionalni sukob muslimanskog (politički i vojno dominantnog) sjevera i razvijenijeg katoličkog juga. Najbrojnije su tri etničke skupine: narodi Hausa i Fulani koji ţive u sjevernom dijelu drţave. Fulani su se doseljavali od 13. stoljeća. Druge dvije skupine su narodi Yoruba (21%) na zapadu i Igbo ili Ibo (15%) koji ţive istočno do donjeg toka Nigera. U središnjem dijelu drţave velika je izmiješanost naroda. Sluţbeni jezik engleski govori manje od polovice stanovništva. Rašireni su jezici pojedinih naroda, posebice jezik hausa. Jezici naroda Nigerije pripadaju porodici nigerokongoanskih jezika koja se sastoji od velikih potporodica: mande, kordofanski, atlantski, idţoidni, kru, gur ili voltski, dogon, adamava-ubangi, kva i benuekongoanski jezici. Uz Burundi i Ruandu, Nigerija je najgušće naseljena drţava Afrike. Izrazito gusto su naseljeni delta i područje istočno od delte, a najrjeĎe sjeveroistok i središnja zona. Nakon stjecanja neovisnosti broj stanovnika se ušesterostručio. Nagli porast broja stanovnika uzrokovao je i nagli priljev stanovništva u gradove pa su na rubovima gradova nastali veliki slamovi. Nigerija ima osam milijunskih aglomeracija od kojih su najveće Lagos (11,8 mil.), Ibadan (3,4 mil.), Kano (3,4 mil.) i Kaduna (1,7 mil.), a manje Benin City (1,2 mil.), Port Harcourt (1,2 mil.), Maiduguri (1,1 mil.) i Zaria (1,0 mil. stan. 2010.). Oko polovice stanovništva su sunitski muslimani, oko 40% kršćani i 10% sljedbenici tradicionalnih vjerovanja. Iako su znatno smanjene, stope TF prelaze 5 i broj stanovnika u Nigeriji i dalje će rasti po visokim stopama. Oko milijun Nigerijaca napustilo je drţavu u potrazi za egzistencijom, najviše ih je u SAD-u. Gospodarstvo Drţavni udari, graĎanski rat, separatistički pokreti (Biafra), sukob s Kamerunom (za poluotok Bakassi), dominacija stranih kompanija i brz porast broja stanovnika razlog su slabe gospodarske razvijenosti Nigerije. Nigerija raspolaţe golemim prirodnim bogatstvima i ima svjetsku vaţnost kao članica OPEC-a (od 1971.). Nafta je glavni izvor prihoda. Do 1970-tih poljoprivreda, dominantna grana gospodarstva, počinje se napuštati i zapuštati pa je Nigerija od izvoznika postala uvoznik hrane. Tijekom 1970-tih zbog fluktuacija cijena nafte, drţava se počela zaduţivati, upala u krizu, rasla je inflacija, a stanovništvo osiromašivalo. Vlade (često vojne) nisu ni pokušale diverzificirati gospodarstvo. Tek u novije vrijeme pokreću se programi poboljšanja poljoprivredne proizvodnje i privatizira proizvodnja nafte. Oko 50% stanovništva ţivi od poljoprivrede, a ostvaruju 42% BDP-a. Prihodi su mali zbog povremenih suša, primitivnih metoda i malih posjeda. Prema procjeni, polovina stanovništva je nezaposlena. Komercijalni poljoprivredni proizvodi su kakao, kaučuk, palme uljarice, pamuk i kikiriki. Na sjeveru drţave vaţno je stočarstvo. Šumarstvo je slabo razvijeno jer su šume u velikoj mjeri iskrčene za dobivanje obradivih površina. Najveće prirodno bogatstvo Nigerije je nafta (vrlo cijenjena zbog male količine sumpora) koja zajedno s prirodnim plinom ostvaruje 93% vrijednosti izvoza, oko četvrtine BDP-a. Izvoze još kakao i pamuk. Nigerija raspolaţe i nalazištima ugljena, ţeljezne rude, dragog kamenja, boksita, zlata, kositra, olova cinka i nekih rijetkih metala. Industrija je slabo razvijena (prehrambena, koţarska, tekstilna, petrokemijska), a sirovine preraĎuju tradicionalni obrti. Prema podacima MMF-a, nigerijsko je gospodarstvo jedno od najbrţe rastućih u svijetu. Po veličini treće je gospodarstvo Afrike. Nigerija je regionalna sila u Zapadnoj Africi. Ima vodeću ulogu u ECOWAS-u (ekonomska regionalna integracija) i ECOMOG-u (vojnoj integraciji zapadnoafričkih drţava). Jedan je od osnivača Afričke unije. OBALA BJELOKOSTI Prirodno-geografska obiljeţja Uz obalu Gvinejskog zaljeva nalazi se obalna nizina pokrivena tercijarnim i kvartarnim fluvijalnim sedimentima. Prema unutrašnjosti nastavlja se ravnjak visine oko 200 m, a dalje

prema sjeveru izdiţe se do 500 m. Ravnjak izgraĎuju stare stijene (granit, gnajs, škriljavci). Na zapadu je Gvinejsko visočje. Obala Bjelokosti ima savansku klimu, samo u obalnom dijelu prašumsku. Zbog velike količine padalina riječna mreţa je gusta, ali zbog brzaca slabo iskorištena za riječni promet. Historijsko-geografski razvoj U sjeveroistočnom dijelu u srednjem vijeku postojala je drţava Kong koju je osnovao narod Senufo. Sjeverni dijelovi današnje drţave bili su u sastavu drţava Gane, Mali i Songhai, a u 18. stoljeću nastale su samostalne drţave naroda Mandingo i Baulea. Od 15. Stoljeća Portugalci na obali razvijaju trgovinu robljem i bjelokosti. Tijekom 19. stoljeća uspostavljena je francuska kolonijalna vlast i kolonija Cote-d'Ivoire. Neovisnost je proglašena 1960. godine. Od 1960. do 1993. godine predsjednik Felix Houphouët-Boigny provodi autoritarnu vlast s osloncem na Francusku. Godine 1983. za glavni grad proglašen je Yamoussoukro, rodno mjesto predsjednika. Nakon 1993. godine Obala Bjelokosti je politički nestabilna drţava s vojnim udarima i unutarnjim suprotnostima koje su 2002. godine prerasle u graĎanski rat. Uzroci rata su kompleksni, no prevladalo je nezadovoljstvo sjevera zbog ukidanja prava drţavljanstva i prava glasa stanovništvu koje po definiciji bivšeg predsjednika Henrija Konana Bedie nisu „Ivority“ (oba roditelja porijeklom iz Obale Bjelokosti). Takvom politikom sjever je ostao i bez predsjedničkog kandidata. Oko četvrtine stanovništva u Obali Bjelokosti su doseljenici iz susjednih drţava (najviše iz Burkine Faso i Malija) koji rade na plantaţama tropskih kultura. S pogoršanjem gospodarske situacije, dio urbanog stanovništva pokušava naći radna mjesta na tim plantaţama, što generira niz sukoba. GraĎanski rat potrajao je do 2007. godine, ali napetosti, unatoč primirju nisu prestale. Stanovništvo U Obali Bjelokosti ţivi oko 60-tak etničkih zajednica meĎu kojima se izdvajaju četiri skupine: na jugoistoku narodi skupine Akan, na jugozapadu narodi skupine Kru, na sjeverozapadu narodi skupine Mande i na sjeveroistoku narodi skupine Gur. Ti narodi ţive i u susjednim drţavama. U Obali Bjelokosti ţivi i nekoliko milijuna stranih radnika iz susjednih drţava zapadne Afrike. Izvješća stranih promatrača govore o izraţenoj zloporabi dječjeg rada pa i o robovskom poloţaju djece. Uz sluţbeni jezik francuski, govore se i jezici pojedinih etničkih zajednica. Stanovništvo je koncentrirano u središnjem dijelu obalne nizine i unutrašnjeg ravnjaka, dok su sjeverni dijelovi drţave rijetko naseljeni. Nagli porast broja stanovnika nakon stjecanja neovisnosti i unutarnje migracije uzrokovali su naglu urbanizaciju. Najveća aglomeracija je Abidjan (4,4 mil.). U drţavi je izraţena vjerska podijeljenost (oko 40% stanovnika su muslimani, 30% kršćani i 30% pripadnici tradicionalnih vjerovanja). Prema procjeni UN-a, Obala Bjelokosti ima 22 mil. stanovnika 2010. godine. Gospodarstvo Od kolonijalnog doba gospodarstvo se temeljilo na proizvodnji i izvozu tropskih poljoprivrednih kultura (kakao, kava, ananas, palmino ulje) i drva iz tropskih kišnih šuma. Nakon osamostaljenja do 1980-tih nastavio se brz gospodarski rast, a gospodarstvo je bilo vrlo povezano s Francuskom. Do 1979. bila je glavni svjetski proizvoač kakaa. Nakon toga zbog suše, pada cijena kave i kakaa počinje gospodarska kriza, zaduţivanje, rast vanjskog duga, inflacije i nezaposlenosti. Stanje je oteţala autokratska vlast predsjednika i politička nestabilnost. Demokratizacija društva počinje tek 1990-ih. Ovisnost o poljoprivredi i izvozu kakaa i kave je smanjena, ali još uvijek od poljoprivrede ţivi polovica stanovništva i ostvaruje se četvrtina BDP-a. Vaţna grana gospodarstva je šumarstvo zbog izvoza kvalitetnog drveta. Obala Bjelokosti ima značajna rudna bogatstva, od kojih se iskorištavaju nafta, plin, dijamanti i zlato. Industrija je usmjerena na preradu poljoprivrednih i rudarskih sirovina. Glavninu vrijednosti izvoza ostvaruje izvoz naftnih preraĎevina, zatim kakao i proizvodi od kakaa. Obala Bjelokosti je meĎu malobrojnim afričkim drţavama koja ima trgovinski suficit. BDP po stanovniku je 1640 meĎunarodnih dolara.

SENEGAL Prirodno-geografska obiljeţja Senegal je nizinska drţava u Senegalsko-mauretanijskom bazenu. Izuzetak su vulkanski poluotok Cap Vert (Zeleni rt) i obronci masiva Fouta Djallon. Klima je savanska. Od obale prema unutrašnjosti izmjenjuju se vegetacijska zona tropskih kišnih šuma, savane, stepe i polupustinja. Najveća i najvaţnija rijeka je Senegal. Historijsko-geografski razvoj Područje današnjega Senegala naseljeno je od paleolitika. U srednjem vijeku dominira plemenska zajednica Tukulor, a postupno doseljavaju berberska plemena sa sjevera i šire islam. Od 12. do 16. stoljeća postojalo je moćno kraljevstvo Jolof. Od 15. stoljeća Europljani počinju trgovati na ušću rijeke Senegal zlatom i robljem. Tijekom 19. stoljeća Francuzi šire vlast s obale prema unutrašnjosti i osnivaju koloniju koju priključuju Francuskoj Zapadnoj Africi. Neovisnost je proglašena 1960. godine, ubrzo i izlazak iz federacije s Malijem. Dva desetljeća na čelu drţave bio je predsjednik Leopold Sedar Senghor (1960.-1980.), naslijedio ga je Abdou Diouf (1981.-2000.), a njega Abdoulaya Wade (od 2000.). Senegal je izuzetak meĎu zapadnoafričkim drţavama u kojima je politička tranzicija mirna i uspješna. Stanovništvo Prema procjeni UN-a, Senegal ima 13 milijuna stanovnika (2010. godine) podijeljenih u sedam etničkih zajednica, organiziranih teritorijalno, s karakterističnim načinom ţivota. Najbrojniji su i politički dominantni Wolofi (40%) koji naseljavaju sjeverozapad drţave. Ostale zajednice pripadaju zapadnoatlantskoj skupini jezika i skupini Mande. Mali udio imaju Mauri i ostali sudanski narodi. Pod utjecajem jakih unutarnjih migracija, stanovništvo je koncentrirano u aglomeraciji glavnog grada Dakara (2,7 mil.). Većina stanovnika su sunitski muslimani, a oko 5% kršćani. Gospodarstvo Od osamostaljenja do 1994. godine gospodarstvo je obiljeţavao socijalistički model upravljanja i drţavni monopol u glavnim granama gospodarstva – trgovini i poljoprivredi. Nakon 1994. godine uspješno se provodi plan liberalizacije i privatizacije. ProvoĎenje reformi pomaţe Francuska. Velike su regionalne razlike izmeĎu razvijenih obalnih dijelova i unutrašnjosti. Od poljoprivrede ţivi oko 70% stanovništva, a ostvaruju samo 16% BDP-a. Glavni izvozni proizvodi su kikiriki i riba. U Dakaru i okolici razvijena je industrija koja preraĎuje poljoprivredne proizvode i rudarske sirovine. Najvaţnije su prehrambena i kemijska industrija. SIJERA LEONE Prirodno-geografska obiljeţja Kao i većina zapadnoafričkih drţava, Sijera Leone ima četiri reljefne cjeline: obalnu nizinu graĎenu od tercijarnih i kvartarnih riječnih naplavina, Gornjogvinejski prag, Gvinejsko visočje i gorje Loma. Klima je preteţno savanska. Od obale prema unutrašnjosti izmjenjuju se vegetacijske zone mangrova šuma, tropskih kišnih šuma i savana. Iako je riječna mreţa gusta, prometna valorizacija limitirana je oscilacijama vodostaja i brzacima. Historijsko-geografski razvoj Tragovi naseljenosti potječu iz paleolitika. Starosjedilačka plemena bili su Mende i Tenne. Od 15. stoljeća na obalu pristiţu Portugalci, a zatim Englezi. Englezi su u 17. Stoljeću osnovali uporišta za trgovinu robljem. Godine 1787. osnovana je naseobina Freetown za bivše crne robove koji su sluţili u engleskoj vojsci tijekom američkog rata za neovisnost, zatim za prebjegle i osloboĎene robove koji su se sklonili u Englesku. Kompanija za

naseljavanje bivših robova prepustila je posjed u Africi britanskoj kruni i tako je nastala krunska kolonija Sijera Leone. Doseljenici se sukobljavaju sa starosjediocima i pomaţu širenje britanske kolonijalne vlasti. Neovisnost je proglašena 1961. godine. Od 1964. do 1996. Godine izmjenjivale su se vojne vlade, a politička nestabilnost, vojni udari i graĎanski rat (1991.- 2001.) potpuno su razorili gospodarstvo. Uzrok graĎanskog rata je raširenost korupcije i loše upravljanje resursima dijamanata. Nakon intervencije UN-a stanje se postupno stabilizira. Godine 2007. na predsjedničkim izborima pobijedio je Ernest Bai Koroma. Stanovništvo U Sijera Leoneu ţivi oko 6 milijuna stanovnika, odnosno oko 20 afričkih naroda od kojih su najbrojniji Mende (35%) i Temne (32%). Oko 10% stanovništva čine Kreoli (potomci osloboĎenih robova s Jamajke koji su doselili krajem 18. stoljeća), Libanonci, Europljani i Azijati. Uz sluţbeni engleski jezik, govore se kreolski i jezici skupine Mande. Oko 60% stanovništva su sunitski muslimani, a oko 30 % kršćani. U gradovima ţivi oko 40% stanovništva, najviše u glavnom gradu Freetownu (aglomeracija 1,2 mil.). Gospodarstvo Sa 790 meĎunarodnih dolara po stanovniku, Sijera Leone pripada najsiromašnijim drţavama Afrike i svijeta. Ima znatna prirodna bogatstva (dijamanti, boksit, ţeljezna ruda, titan i dr.) i potencijale za razvoj poljoprivrede (kakao, kava) i ribarstva. Loša ekonomska i socijalna infrastruktura, korupcija, stalni unutarnji sukobi, vojni udari i graĎanski rat doveli su drţavu do gospodarskog sloma. Današnje gospodarstvo ovisi o humanitarnoj i stranoj financijskoj pomoći. Mir i politička stabilnost preduvjet su gospodarskog oporavka. Veliki problem je zloporaba dječjeg rada i velike socijalne razlike (sve što vrijedi je u rukama stranaca ili manjinskog stanovništva podrijetlom iz Europe ili Azije). Posljednje tri godine zabiljeţen je spori oporavak gospodarstva i obnova infrastrukture. TOGO Prirodno-geografska obiljeţja Na priobalnu nizinu nastavlja se reljefna cjelina ravnjaka graĎenih od kristalinskih stijena. Na sjeveru je gorje Akwapim-Togo i dolina rijeke Oti. Juţni dijelovi imaju prašumsku, a sjeverni savansku klimu. Proces deforestacije je najizraţeniji u Africi. Historijsko-geografski razvoj Područje današnjega Toga naseljeno je od paleolitika. U 14. stoljeću doseljava pleme Ewe koje ubrzo dolazi u dodir s Europljanima. Dijelovi današnjega zapadnoga Toga bili u sastavu drţave Ašanti, a na istoku je nastala drţava Dahomej. U 18. stoljeću intenzivna je trgovina robljem (obala robova). U 19. stoljeću uspostavljen je njemački protektorat. Nakon Prvog svjetskog rata mandat nad Togom dobile su Francuska i UK. Nakon Drugog svjetskog rata zapadni Togo (britanski) pripojen je Gani, a istočni (francuski) proglašava neovisnost pod imenom Togo. Neovisni Togo obiljeţila je politička nestabilnost s čestim vojnim udarima i vojnim vladama. Na čelu drţave od 1967. do 2005. je Gnassingbe Eyadema (lider koji se u modernoj afričkoj povijesti najduţe odrţao na vlasti). Nezadovoljstvo organizacijom i izbornim rezultatima, česti štrajkovi i nemiri i danas ugroţavaju političku stabilnost, a time odvraćaju izravna stana ulaganja. Od 2005 godine na čelu drţave je Faure Gnassingbe. Stanovništvo Prema procjeni UN-a, Togo ima 2010. godine 6,8 milijuna stanovnika. Od stjecanja neovisnosti, broj stanovnika je upeterostručen. Stope porasta broja stanovnika znatno su smanjene posljednjih godina. Polovica stanovništva su sljedbenici tradicionalnih vjerovanja, kršćana je oko 30%, a muslimana oko 15%. Togo obiljeţava velika etnička sloţenost: 37 većih, jezično i kulturno različitih etničkih skupina. Najbrojniji su pripadnici naroda Ewe

(22%), jezična skupina Gur, Hausa i Fulbe. Sluţbeni jezici su francuski, kabie i eve. U gradovima ţivi oko 40% stanovništva, najviše u glavnom gradu Lomeu (1,5 mil.). Gospodarstvo Togo se uspješno gospodarski razvijao u vrijeme njemačke kolonijalne vlasti, kao i nakon Drugog svjetskog rata. Po stjecanju neovisnosti, pripadao je skupini najuspješnijih afričkih drţava. Nakon 1960-tih počinje stagnacija i gospodarska kriza uzrokovana naglim porastom broja stanovnika i političkom situacijom. Glavnina stanovništva ţivi od poljoprivrede, na malim gospodarstvima. Za izvoz se uzgajaju pamuk, kava i kakao koji osiguravaju oko 40% vrijednosti izvoza. Togo raspolaţe jednim od najvećih leţišta fosfata u svijetu koje ima sve manju vaţnost u nacionalnom gospodarstvu zbog povećane konkurencije na svjetskom trţištu, pada cijena i financijskih problema. Razvijena je industrija graĎevinskog materijala (izvoz cementa donosi najveći dio vrijednosti izvoza). Uz cement izvoze fosfate, pamuk i kavu. Nekada je turizam bio vaţna grana gospodarstva. BDP po stanovniku je 850 meĎunarodnih dolara pa Togo pripada skupini najslabije razvijenih drţava Afrike. JUŢNA AFRIKA Regija Juţna Afrika proteţe se od ušća rijeke Kongo i dijela rijeke Zambezi prema jugu afričkog kopna. Uključuje i otok Madagaskar i Maskarene. Regiji pripadaju drţave Angola, Bocvana, Juţna Afrika (puno ime Republika Juţna Afrika), Lesoto, Madagaskar, Malavi, Mauricijus, Mozambik, Namibija, Svazi, Zambija i Zimbabve. Regija zaprema 22% površine kontinenta, u njoj ţivi 16% stanovništva kontinenta, gustoća naseljenosti je ispod kontinentalnog prosjeka (posljedica prirodno-geografskih faktora), a regija ostvaruje 30% BDP-a kontinenta i najrazvijenija je regija Afrike. U reljefu dominiraju Juţnoafričko visočje, zavala Kalahari i obalne nizine. Vrlo je izraţena polarizacija prostora na zapadni i istočni dio: zapadni i juţni dio regije usmjeren je na rudarstvo, a istočni na primarne djelatnosti; zapadni dio je razvijeniji, istočni slabije razvijen, zapadni dio je rjeĎe naseljen, istočni gušće; u zapadnom dijelu uglavnom je završila demografska tranzicija, u istočnom su visoke stope rasta stanovništva... Prema procjenama UN-a, u regiji 2010. godine ţivi 162 mil. stanovnika, a 2050. godine ţivjet će 286 mil. stanovnika. Po tim procjenama, za razliku od drugih regija Afrike, u Juţnoj Africi broj stanovnika neće se udvostručiti. Pod utjecajem prirodne osnove i društvenog razvoja, velike su razlike meĎu drţavama u demografskim, a posebice u gospodarskim obiljeţjima. ANGOLA Prirodno-geografska obiljeţja Angola se nalazi na jugozapadu Afrike. U regionalnoj podjeli autori je često ubrajaju u Ekvatorsku Afriku jer joj pripada eksklava Kabinda, dio teritorija koji se nalazi izmeĎu Republike Kongo i Demokratske Republike Kongo, sjeverno od ušća rijeke Kongo. U Angoli se razlikuju tri prirodno-geografske regije: priobalna nizina, visočje i ravnjak. Priobalna nizina nalazi se uz obalu Atlantskog oceana. Prema istoku nastavlja se dio Juţnoafričkog visočja čije nadmorske visine prelaze 2000 m. Središnji dio visočja Bie, jedan je od hidrografskih čvorova Afrike. Rijeke sjeveroistočno od visočja Bie pripadaju porječju Konga, jugoistočno porječju rijeke Zambezi i dijelom endoreičnom području rijeke Okavango, a zapadno od visočja Bie rijeke pripadaju slijevu Atlantskog oceana. Najveći dio drţave zauzima ravnjak visine 1000 do 2000 m. Pod utjecajem klimatskih modifikatora, prije svega geografske širine i Bengvelske struje, količina padalina naglo se smanjuje od sjevera prema jugu i od istoka prema zapadu drţave. Vegetacija je odraz klime: u Kabindi prevladava tropska kišna šuma, na sjeveru Angole vlaţna savana, prema jugu suha savana, polupustinja i pustinja.

Historijsko-geografski razvoj Tijekom I. tisućljeća današnju Angolu naseljavali su Sani. U 7. stoljeću prema jugu potisnuli su ih Bantu narodi u velikoj bantu migraciji. Bantu narodi osnovali su više malih drţava iz kojih je u 14. stoljeću nastala drţava (Ba)Kongo. U 15. stoljeću izdvojila se drţava Ndongo čiji je vladar nosio titulu ngola, po kojoj je današnja drţava dobila naziv. Na istoku je nastala drţava Mataba. Za razliku od kraljevstava na istoku Afrike koja su bila uključena u meĎunarodnu trgovinu s Azijom, angolska kraljevstva bila su orijentirana na intrakontinentalnu trgovinu. U 16. stoljeću obalu zauzimaju Portugalci i grade tvrĎavu Sao Paulo de Loandu i organiziraju intenzivnu trgovinu robljem. Angola je bila glavni izvor robova prisilno odvoĎenih u Brazil. U 17. stoljeću Portugalci zauzimaju i drţave u unutrašnjosti. Granica Portugalske Zapadne Afrike prema belgijskim kolonijama odreĎena je na konferenciji u Berlinu. Borbu za neovisnost Angole vodila su tri oslobodilačka pokreta. Prvi je osnovan MPLA (Oslobodilački pokret za osloboĎenje Angole) na čelu s Agostinhom Netom. FNLA (Nacionalna fronta za osloboĎenje Angole) vodio je Robert Holden, a UNITA (Nacionalna unija za potpunu neovisnost Angole) Jonas Savimbi. Pokreti su se ujedinili u cilju zajedničkog nastupa protiv Portugala. Umjesto mirnog razvoja po stjecanju neovisnosti 1975. godine, zbog nejedinstva i suprotnosti izmeĎu pokreta počeo je graĎanski rat. MPLA je uz sovjetsku i kubansku pomoć pobijedila UNITA-u i FNLA-u, koje su podrţavali SAD, Kina, Portugal, Brazil, Juţna Afrika i dr. Prvi predsjednik neovisne Angole postao je Agostinho Neto. Uveden je jednostranački sustav. Nakon smrti A. Neta 1979., za predsjednika je izabran Jose Eduardo dos Santos (i danas na čelu drţave i vlade). SAD i JAR su zahtijevale povlačenje kubanskih postrojbi iz Angole kao preduvjet povlačenja juţnoafričke vojske iz Namibije. Kubanci se povlače 1989. godine, ali u drţavi nije zaţivjelo primirje zbog otpora UNITA-e. Nakon posredovanja UN-a, UNITA se povlači u gerilu. Iako je 1994. godine potpisano primirje s UNITA-om, i dalje povremeno izbijaju sukobi. Godine 2002. poginuo je u borbama voĎa UNITA-e, Savimbi, UNITA potpisuje mirovni sporazum i postaje oporbena stranka. Militantne frakcije djeluju izolirano. Izdvaja se gerilski pokret za nezavisnost eksklave Kabinda. Na parlamentarnim izborima 2008. godine, za koje se u izvještajima navodi niz nepravilnosti, pobijedio je MPLA. Stanovništvo Prema procjeni UN-a, 2010. godine Angola ima 19 mil. stanovnika. MeĎu 90 etničkih skupina većinu čine narodi skupine Bantu (Ovimbundo, Mbundu, Kongo, Himbe, Lundu, Chokwe i dr.). Od 1950. godine broj stanovnika povećan je 4,5 puta. Uz Zambiju i Malavi ima najmlaĎe stanovništvo u Juţnoj Africi. U posljednjem petogodišnjem razdoblju TFR su 7,8 djece po jednoj ţeni. Zbog visoke rodnosti broj stanovnika će i dalje rasti po visokim stopama. Zbog dugotrajnog graanskog rata veliki je broj izbjeglica koji nisu vraćeni na svoja ognjišta zbog razorene infrastrukture i mina. U vjerskoj strukturi prevladavaju katolici (oko 60%; podaci se znatno razlikuju u pojedinim izvorima). Sluţbeni jezik je portugalski, uz koji se govore i jezici bantu skupine naroda. Veliki problem Angole je obrazovanje zbog razorenih i opljačkanih škola, malog broja obrazovanih učitelja i relativno male bruto stope upisa. Velika su izdvajanja iz proračuna za saniranje problema u obrazovanju, velik je napredak ostvaren od 2002. godine, no stanje je daleko od zadovoljavajućeg. Najveći i glavni grad je Luanda s 3,1 milijun stanovnika. Gospodarstvo Krajem kolonijalnog razdoblja gospodarstvo je biljeţilo dobre rezultate. GraĎanski rat, nacionalizacija gospodarstva, neuspješno centralno planiranje, odlazak stručnjaka i kvalificiranih radnika Portugalaca pretvorili su Angolu u uvoznika hrane i jednu od siromašnijih drţava Afrike i svijeta. Nekadašnje plantaţe kave, pamuka, šećerne trske i sisala su uništene u ratu. Ostala rudna bogatstva se slabo eksploatiraju zbog minskih polja i nedostatka infrastrukture. Rat je prekinuo i industrijski razvoj. Od 2004. godine gospodarstvo je u uspješnoj tranziciji i pripada najbrţe rastućim gospodarstvima svijeta. Spektakularna ulaganja kineskog kapitala omogućila su obnovu infrastrukture (Angola je glavni opskrbljivač Kine naftom), a povratak 4 milijuna izbjeglica

obnovu poljoprivredne proizvodnje. Trećina stanovništva ţivi od samoopskrbne poljoprivrede i ekstenzivnog stočarstva. Primarni sektor osigurava egzistenciju za 80% stanovništva a ostvaruje oko 10% BDP-a. Sekundarni sektor ostvaruje više od 2/3 BDP-a i zapošljava oko 15% stanovništva. Glavni izvor prihoda su nafta koja se eksploatira u Kabindi i na šelfu, i dijamanti. Od 2007. godine Angola je članica OPEC-a. u proizvodnji nafte nadmašila je Nigeriju, treći je afrički proizvoĎač dijamanata. Značajnu ulogu ima i eksploatacija ostalih rudnih bogatstava: ţeljezna ruda, mangan, bakar, zlato, fosfati, granit, uranij, kvarc, olovo, cink, volfram, kositar, fluorit, sumpor itd. Unatoč značajnim gospodarskim promjenama i rastu dohotka (4970 meĎunarodnih dolara po stanovniku 2009.), siromaštvo je jako rašireno, kao i velike socijalne razlike. Osim Kine i američkih naftnih kompanija, ostali strani investitori izbjegavaju Angolu zbog korupcije (meĎu najrazvijenijima u svijetu), kršenja ljudskih prava i krijumčarenja dijamanata. BOCVANA Prirodno-geografska obiljeţja Veći dio drţave čini zaravan Kalahari, oko 1000 m n.v. Kalahari je većim dijelom polupustinja, a samo na juţnom dijelu javlja se prava pustinja. Na jugoistoku se nalazi pobrĎe do 1400 m n.v., a na sjeverozapadu močvara unutarnje delte rijeke Okavango. Najvaţniji klimatski faktori su poloţaj uz juţnu obratnicu i kontinentalnost. Klima je stepska i pustinjska. Često se javljaju suše. Višegodišnje suše ograničavaju mogućnosti poljoprivrede. Bogat biljni i ţivotinjski svijet zaštićen je u nekoliko nacionalnih parkova. Stalni tokovi su Limpopo, Chobe (na granici s Namibijom) i Okavango. Historijsko-geografski razvoj Bocvanu su naseljavali Sani. U 1. tisućljeću potiskuje ih bantuski narod Tswane u manje pogodna područja Kalaharija. Od 19. stoljeća prodiru sa sjeveroistoka Ndbele, a s juga burski misionari i istraţivači. U drugoj polovici 19. stoljeća, pod pritiskom Bura iz Transvaala i Oranja te Britanaca iz Kaplanda, dio područja pripojen je koloniji Cape, a u sjevernom dijelu uspostavljen je britanski protektorat. Godine 1966. proglašena je neovisna drţava Republika Bocvana. Prvi predsjednik, Seretse Khama (1966.-1980). odrţao je tijesnu gospodarsku povezanost s tadašnjom Juţnoafričkom Republikom. Uslijedio je politički stabilan razvoj u kojemu su na čelu drţave bili Quett Ketumile Joni Masire (1980.-1998.), Festa Gontebanye Mogae (1998.-2008.), a od 2008. predsjednik je Seretse Ian Khama (sin prvog predsjednika). Stabilna politička vlast pridonijela je uspješnom gospodarskom razvoju. Stanovništvo Prema procjeni UN-a, 2010. godine Bocvana ima 1,8 milijuna stanovnika. Oko 95% pripada ih bantu narodu Sotho-Tswane, dok starosjedioci Sani imaju udio 2,4%. Sredinom 1990-ih vlada je počela projekt preseljavanja Sana, što je osuĎeno od sluţbi UN-a 2010. godine. Od sredine 20. stoljeća broj stanovnika se upeterostručio. Krajem stoljeća stope porasta i TFR su prepolovljene. Uz Juţnu Afriku, Bocvana ima najmanji udio mladog stanovništva u regiji, najniţe stope TFR i najviši stupanj urbanizacije. Trećina stanovništva odrţala je tradicionalna vjerovanja, a kršćani imaju udio oko 70% (62% protestanti). Uz sluţbeni engleski, govore se afrikaans, setswana i drugi bantu jezici. Jezik setswana sličan je jeziku sesoto koji se govori u Lesotu. Zbog prirodno-geografskih obiljeţja, Bocvana pripada najrjeĎe naseljenim afričkim drţavama. Zbog visoke stope raširenosti AIDS-a (26% zrelog stanovništva), rastu stope smrtnosti, posebice u dobroj skupini zrelog stanovništva. Od 2003. vlada provodi projekt sprječavanja širenja AIDS-a i pomoći u liječenju oboljelih. Visoki troškovi liječenja i gubitak radnoaktivnog stanovništva veliko su opterećenje za gospodarstvo Bocvane. Velika su ulaganja u obrazovanje. Besplatno je 10-godišnje primarno obrazovanje, otprilike polovica učenika nakon primarnog obrazovanja nastavlja dvogodišnje sekundarno obrazovanje, a vlada subvencionira i veći dio tercijarnog obrazovanja. Najveće gradsko naselje je glavni grad Gaborone (0,2 mil. stanovnika).

Gospodarstvo Bocvana je gospodarski jedna od najrazvijenijih drţava Afrike, s najbrţim stopama rasta gospodarstva u svijetu od stjecanja neovisnosti do 1980. Prihod od izvoza dijamanata (otkrivenih 1967.) ulagan je u infrastrukturu, zdravstvo i obrazovanje čime je Bocvana brzo napustila krug najsiromašnijih drţava svijeta, kojemu je pripadala nakon stjecanja neovisnosti. Danas BDP po stanovniku iznosi 12 860 meĎunarodnih dolara. Oko 75% vrijednosti izvoza (i 40% drţavnih prihoda) ostvaruje se izvozom dijamanata. Drţava potiče diverzfikaciju gospodarstva što rezultira razvojem ostalih grana gospodarstva pa uz izvoz ostalih rudnih bogatstava (uranij, bakar, nikal) vaţnu ulogu ima i izvoz mesa (na trţište Europske unije). Drţava je većinski vlasnik rudnika, a prihodi od izvoza dijamanata ulaţu se u razvoj infrastrukture (prometnice, ambulante, bolnice, škole i ostale usluge). Velika pozornost posvećuje se prostornom planiranju. Bocvana je meĎu malobrojnim afričkim drţavama koja je uspješno spriječila korupciju. Sve vaţnija grana gospodarstva postaje turizam. NP Chobe – najveća koncentracija slonova u svijetu. Ekološki problemi su suša i dezertifikacija pa 75% stanovništva i ostalog ţivog svijeta ovisi o podzemnim vodama. Nedostatak vode utjecao je na dominaciju stočarstva u primarnom sektoru (95% drţave orijentirano na stočarstvo, samo 5% na ratarstvo). Bocvana ima najliberalnije gospodarstvo u Africi, najnapredniji bankarski sustav u Africi, nisku stopu poreza i mali vanjski dug. Ustav zabranjuje nacionalizaciju privatne imovine. JUŢNA AFRIKA Prirodno – geografska obiljeţja Područjem Juţne Afrike dominira Juţnoafričko visočje. Od uskog obalnog područja odvojeno je planinskim strmcem (Great Escarpment). Great Escarpment je zajednički naziv za Transvaal Drakensberg, Natal Drakensberg (Kwatlamba) i druga gorja koja se proteţu od rijeke Limpopo do rijeke Oranje. Na zapadu je strmac manje izraţen, a na visočje se nastavljaju Great Karoo i Litle Karoo te u zaleĎu Cape Towna Table Mountain. Visočje se dijeli na manje cjeline: Visoki Veld u središnjem dijelu, Witwatersrand na sjeveroistoku (gospodarsko i populacijsko središte drţave, iznimno bogato rudama, posebice zlatom), Transvaal na sjeveru. Geografska širina, oblik kopna, reljef i morske struje utjecali su klimatska obiljeţja. Na krajnjem jugozapadu je područje sredozemne klime, na jugoistoku sinijske, u unutrašnjosti stepske, a na zapadu pustinjske klime. Najvaţnije rijeke su Oranje i njegova pritoka Vaal. Historijsko-geografski razvoj Od paleolitika do 17. stoljeća današnja Juţna Afrika bila je rijetko naseljena plemenima Sana i Khoikhoijima, doseljenim prije 2000 godina. Ta su plemena ţivjela od lova i skupljanja plodova. Kasnije su Khoikhoi preuzeli od bantu naroda nomadsko stočarstvo. Od 2. stoljeća doseljavaju narodi iz Bantu jezične skupine i šire se prema jugu i jugozapadu, potiskujući starosjedioce u sušnija područja. Godine 1488. Bartolomeu Diaz oplovio je Rt dobre nade. Prvi europski doseljenici su Nizozemci i Nijemci u 17. stoljeću. Jan von Riebeck je u ime Nizozemske istočnoindijske kompanije utemeljio naselje Kaapstad. U drugoj polovici 17. stoljeća neki doseljenici osnivaju svoja imanja i oni se počinju nazivati Buri. Kasnije se doseljavaju i drugi Europljani i potiskuju Sane u unutrašnjost, sjeverno od Kaapstada. Na jugoistoku su ţivjeli bantuski poljodjelci. Europljani doseljavaju robove iz drugih dijelova Afrike i radnike iz Azije. Potomci nizozemskih doseljenika u 19. stoljeću sukobljavaju se s plemenima Xhosa i Keferi, pleme Zulu pokušava naseliti Natal i Transvaal te se sukobljava s narodima Sotho i Swazi. Britanci zauzimaju Kaap, Buri se povlače u unutrašnjost i sukobljavaju se sa Zuluima. Pobijedivši Zulue, Buri osnivaju republike Natal, Transvaal i Oranje. Nakon otkrića zlata i dijamanata u Transvaalu, Britanci u dva rata pobjeĎuju Bure, ukidaju republike, sjedinjuju ih sa svojom kolonijom Kaap i proglašavaju Juţnoafričku Uniju 1910. godine. Cecil Rhodes, predsjednik britanske kolonije Kaap, osvaja Rodeziju i Bečuanaland. Već krajem

19. Stoljeća ozakonjena je prevlast bjelačke manjine (crnački zemljoposjednici gube pravo glasa). Godine 1912. crnačke političke udruge osnivaju Afrički nacionalni kongres s ciljem borbe protiv rasne diskriminacije. Nakon Prvog svjetskog rata pojačava se rasna diskriminacija, a nakon Drugog svjetskog rata predsjednik uvodi politiku apartheida (rasna segregacija) i osniva bantustane. Nakon masakra nad prosvjednicima u Sharpevilleu, meĎunarodne organizacije i svjetska javnost osuĎuju politiku apartheida. Vlada bijele manjine ne obazire se na svjetske prosvjede, istupa iz Commonwealtha i 1961. godine proglašava Juţnoafričku Republiku. Nova je drţava isključena iz meĎunarodnih organizacija i politički izolirana, ali gospodarske sankcije se ne provode dosljedno. Godine 1963. počelo je prisilno preseljavanje starosjedioca i bantu naroda u bantustane. Juţnoafrička Unija je 1920. godine dobila mandat nad njemačkom Jugozapadnom Afrikom (od 1968. godine Namibija). Iako je UN oduzeo mandat 1966. godine, JAR okupira Namibiju do 1990. godine. Od 1978. godine raste unutarnji otpor rasnoj diskriminaciji i segregaciji. I unutar bjelačke manjine javlja se otpor apartheidu, reformatori pokušavaju prisiliti konzervativce na popuštanje. Predsjednik vlade Pieter Willem Botha od 1978. godine daje manja graĎanska prava nebjelačkom stanovništvu. Botha se povlači 1989., a novi predsjednik drţave Frederik Willem de Klerk nastavlja s popuštanjem, pušta iz zatvora Nelsona Mandelu i 1994. godine organizira prve multirasne izbore. PobjeĎuje ANC, predsjednik drţave postaje Nelson Mandela. Od 1994. godine rabi se naziv drţave Republika Juţna Afrika. Od 1999. do 2009. godine predsjednik drţave bio je Thabo Mbeki. Od svibnja 2009. godine predsjednik i premijer je Jacob Zuma. Nezaposlenost i lošiji socijalni status crnačkog stanovništva posljednjih godina uzrokuje obrnuti rasizam. Stanovništvo Godine 2010. Juţna Afrika ima 50 milijuna stanovnika. Većinu stanovništva (79,5%) čine bantu narodi (Zulu, Xhosa, Sjeverni Sotho, Juţni Sotho, Tswane, Svazi, Ndebele, Venda). Bijelaca je 9,1%, miješanih i obojenih 9% te 2,4% Azijata. Juţna Afrika ima 11 sluţbenih jezika: zulu, xhosa, afrikaans, tswane (setswane), engleski, sjeverni soto, juţni soto, tsonga, swati, venda i ndebele. Većina stanovnika su kršćani (80%). Oko 16% stanovnika je nereligioznih, a mali udio imaju sljedbenici tradicionalnih religija, hindusi, muslimani i ostali. Od 1950. godine broj stanovnika se učetverostručio. Juţna Afrika danas ima najmanji udio mladog stanovništva meĎu juţnoafričkim drţavama, najniţe stope TFR i najviši stupanj urbanizacije. Najveći grad je Johannesburg (aglomeracija ima 7,6 mil. stanovnika), industrijsko i rudarsko središte. Cape Town (3,8 mil. stan.) je sjedište parlamenta, Pretoria (Tshwane, 2,5 mil. stan.) sjedište vlade, a Bloemfontein sjedište vrhovnog suda. Milijunske aglomeracije su i luke Durban (3,7 mil. stan.) i Port Elizabeth (1,1 mil. stan.). Gospodarstvo Juţna Afrika ima najveće gospodarstvo u Africi, najrazvijeniju industriju i usluge te ravnomjerno razvijene sve sektore gospodarstva. Ima najdulju tradiciju samostalne gospodarske politike, golema rudna bogatstva, raznovrsne izvore energije, značajne poljoprivredne površine i dobro razvijen turizam. Dobra gospodarska politika rezultira dohotkom po stanovniku 10 060 meĎunarodnih dolara. Zbog većih investicija u infrastrukturu i razvoj tercijarnog sektora, ima niţi BDP po stanovniku od Bocvane. Velike su razlike izmeĎu produktivnosti crnačkih gospodarstava i bjelačkih plantaţa kao i socijalne razlike meĎu stanovništvom. Na istoku drţave razvijenije je ratarstvo, a na zapadu stočarstvo i ribarstvo. Sekundarni sektor zapošljava 25% stanovništva i ostvaruje 31% BDP-a. Rudarstvo se temelji na eksploataciji dijamanata, zlata, mangana, ţeljezne rude, platine, olova, kamenog ugljena i drugih ruda. Razvijene su sve grane industrije. Značajne prihode drţava ostvaruje od turizma. Za afričke prilike, Juţna Afrika ima dobro organiziran i razvijen promet.

LESOTO Prirodno-geografska obiljeţja Lesoto je planinska drţava bez izlaza na more, enklava okruţena Juţnom Afrikom. U reljefu dominira (Natalski) Drakensberg, gorje više od 3000 m. Zapadni dio drţave čini disecirani plato visine od 2500 do 3000 m. Gorje i plato graĎeni su od gornjotrijaskih pješčenjaka i šejlova preko kojih su bazaltni izljevi lave. U Lesotu izvire rijeka Oranje koja predstavlja vaţan hidroenergetski potencijal. Klima je sinijska i stepska s jakim utjecajem reljefa kao klimatskog faktora. Zbog povremenih suša na stepskim područjima napreduje erozija tla i ta područja postaju neplodna. Historijsko-geografski razvoj Od kamenog doba do 19. stoljeća današnji Lesoto naseljavali su Sani. Sani su odselili u današnju Juţnu Afriku, a već od 16. stoljeća u planine Lesota doseljavaju plemena Sesotho (Basutho) i u 19. stoljeću osnivaju kraljevstvo. Radi zaštite od prodora Bura, kralj Lesota prihvatio je britanski protektorat. Basutoland stječe neovisnost 1966. godine. Razvoj neovisne kraljevine ugroţavaju unutrašnji nemiri i sukobi suprotstavljenih političkih grupacija - pristaša centralizirane monarhije i njihovih protivnika. Kralj uglavnom ima ceremonijalnu funkciju, ne smije sudjelovati u političkim inicijativama. Izvršna vlast je u rukama premijera. Stanovništvo Stanovništvo Lesota je vrlo homogeno. Više od 99% od 2,1 milijuna stanovnika 2010. godine su pripadnici naroda Sesotho (Basotho, Sotho) iz skupine Bantu i više od 90% stanovništva su kršćani. Sluţbeni jezici su sesoto i engleski. Za afričke prilike i s obzirom na prirodne resurse, Lesoto je vrlo gusto naseljena drţava (69 stan./km²). Od sredine 20. Stoljeća broj stanovnika se utrostručio. Stupanj urbanizacije je vrlo nizak. U usporedbi s drugim drţavama Juţne i Istočne Afrike, stanovništvo je raslo sporije, ali zbog ograničenih prirodnih resursa Lesoto ne moţe proizvesti hranu za svoje stanovništvo. Veliki problem demografskog i gospodarskog razvoja je AIDS. Lesoto ima za afričke prilike visoke stope pismenosti stanovništva, posebice ţenskog, no kvaliteta obrazovanja je slaba. Treba uzeti u obzir činjenicu da se radi o nepotpunoj osnovnoj školi. Dječaci u ranoj dobi odlaze na rad u inozemstvo (legalno i ilegalno) i angaţirani su kao pastiri, stoga je veći udio nepismenih dječaka. Gospodarstvo Lesoto pripada slabije razvijenim drţavama Afrike. BDP po stanovniku je 1870 meĎunarodnih dolara, čime znatno zaostaje za zapadnim dijelom regije. Gospodarstvo ovisi o Juţnoj Africi jer velik udio stanovništva radi u Juţnoj Africi, prometni sustav i trgovina usmjereni su na Juţnu Afriku. Zbog planinskog reljefa i ograničenih obradivih površina, stočarstvo je vaţnije od ratarstva. Lesoto je uvoznik hrane. Rudna bogatstva su oskudna i teško dostupna. Eksploatiraju se dijamanti, a značajne prihode ostvaruju prodajom vode. U budućnosti bi znatne prihode mogla osigurati nalazišta uranija. Industrija i turizam su slabo razvijeni (izuzetak je tekstilna industrija-Levi's). U tercijarnom sektoru najveći udio čine drţavna uprava i administracija. MADAGASKAR Prirodno-geografska obiljeţja Madagaskar je površinom 4. otok na Zemlji. Drţavi pripada i nekoliko manjih otoka u Indijskom oceanu. Otok je graĎen od prastarih stijena jer je bio dio Transvalsko-rodezijskog štita od kojega se odvojio u tercijaru. Više od polovice teritorija čini središnje poloţena zona visokih ravnjaka okruţenih planinama. Drugu prirodno-geografsku cjelinu čini usko istočno priobalje, s niskom koraljnom obalom, a treću zapadno priobalje, s mangrovskim i koraljnim obalama. Klimatski faktori su geografska širina, reljef, stalna polja tlaka. Pod utjecajem reljefa, temperature su sniţavaju s porastom nadmorske visine.

Jugoistočna polovica otoka je pod dominantnim utjecajem jugoistočnog pasata. Istočna područja imaju prašumsku klimu, većina otoka savansku, a zapadni zavjetrinski dio stepsku i pustinjsku. Prirodna vegetacija je transformirana zbog velikih potreba za obradivim zemljištem, ogrjevom, graĎevinskim materijalom, ali i zbog izvoza kvalitetnog drveta. Zbog dugotrajne izolacije na otoku ţive brojne endemske biljne i ţivotinjske vrste. Oko 90% biljnih i ţivotinjskih vrsta koje ţive na Madagaskaru jedinstvene su u svijetu. Zbog intenzivne sječe tropskih kišnih šuma i uništavanja staništa, brojne su ţivotinjske vrste ugroţene. Intenzivna sječa uzrokovala je i eroziju tla. Historijsko-geografski razvoj Od 10. st. pr. Kr. Madagaskar naseljavaju stanovnici s indonezijskih otoka, a od 7. Do 14. stoljeća stanovništvo iz istočne Afrike. Azijsko stanovništvo je na dotad pustom otoku počelo uzgajati riţu. Afričko stanovništvo preteţno se bavilo stočarstvom na zapadnoj strani otoka. Od 8. st. na otoku trgovačke postaje osnivaju arapski pomorci. Oko 1500. Godine Bartolomeu Diaz otkrio je otok i nazvao ga Otok Sv. Lovre. Od 16. stoljeća na otoku trgovačka uporišta osnivaju Portugalci, od 17. stoljeća Francuzi, a u unutrašnjosti otoka postoje starosjedilačka kraljevstva (I)merina (od 19. st. nazvano kraljevstvo Madagaskar) i Sakalava. U 19. st. Kraljevstvo Madagaskar osvaja Sakalavu i otok sjedinjuje pod jedinstvenom vlašću. Otvaraju se brojne škole, tiskaju knjige na malgaškom jeziku, protjeruju europski misionari i prekidaju europski utjecaji. Krajem 19. stoljeća Madagaskar je postao francuski protektorat, a potom i kolonija. Antikolonijalni ustanci krvavo su ugušeni. Godine 1960. proglašena je neovisnost Madagaskara. Diktatorski jednostranački reţim predsjednika Philiberta Tsiranana svrgnula je vojska 1972. godine što je pokrenulo trogodišnje etničke sukobe. Povod za smjenu vlasti bili su studentski prosvjedi zbog dominacije francuske kulture na Madagaskaru i gospodarski problemi u zemlji. U trogodišnjem nemirnom razdoblju na čelu drţave je bio (predsjednik i premijer) Gabriel Ramanantsoa koji nije uspio spriječiti etničke sukobe pa je podnio ostavku. Didier Ratsiraka je na čelu drţave od 1975. do 1993. i od 1997. do 2001. godine. U početku je slijedio politiku Tsirananija, a zbog gospodarskih problema i pritiska MMF-a, od 1990-tih pokreće ozbiljne društvene reforme i restrukturiranje gospodarstva. Jačanje predsjedničkih ovlasti početkom 21. stoljeća revoltiralo je stanovništvo i političke protivnike. Na izborima 2001. pobijedio je Marc Ravalomanana. Nakon osmogodišnjeg upravljanja drţavom, optuţen je za autokratsku vladavinu i prisiljen na ostavku 2009. godine. Gradonačelnik Antananariva, Andry Rajoelina proglasio se predsjednikom drţave što je oštro osudila meĎunarodna zajednica. Madagaskar je zbog unutarnjopolitičkih odnosa isključen iz Afričke unije. Uz podršku vojske, 2010. preuzeo je čelnu ulogu u Visokoj prijelaznoj vladi, no nije stekao meĎunarodno priznanje. Zanimljivo je da je on najmlaĎi šef jedne afričke drţave. Stanovništvo Od sredine 20. stoljeća broj stanovnika se upeterostručio pa danas Madagaskar ima 20,1 milijun stanovnika. Gotovo polovica stanovnika su sljedbenici tradicionalnih religija, oko 45% su kršćani i 7% muslimani. Broj stanovnika i dalje će rasti po visokim stopama jer je TFR 4,8 i udio mladog stanovništva 43%. Madagaskar ima tri sluţbena jezika: malgaški (madagaskarski), francuski i engleski. Stanovništvo je etnički vrlo homogeno: 99% stanovnika su Mal(a)gasi ili Madagaskarci, stanovništvo malajsko-indonezijskog podrijetla pomiješano s doseljenicima iz Afrike. Iako se jezično i u etničkom smislu bitno ne razlikuju, meĎu Malagasima se izdvaja 20-tak etničkih skupina. Izraţeno je suparništvo izmeĎu razvijenijih nizinskih i politički dominantnih unutrašnjih područja. U gradovima ţivi trećina stanovništva, najviše u slamovima koji su posljedica naglog priljeva stanovništva u gradove. Najveće naselje je glavni grad Antananarivo (aglomeracija broji više od 1,9 mil. stan.). Gospodarstvo Madagaskar pripada skupini najslabije razvijenih drţava svijeta. BDP po stanovniku je 1050 meĎunarodnih dolara. Do nacionalizacije 1975. godine gospodarstvo se razvijalo pod utjecajem Francuske. Od 1975. do 1990-tih primijenjen je socijalističko-planski model koji je

znatno unazadio gospodarstvo. Pod pritiskom MMF-a i Svjetske banke, od 1990-tih provodi se privatizacija i liberalizacija gospodarstva. Nakon početne stagnacije, uslijedilo je uspješno petogodišnje razdoblje, no provoĎenje strukturnih reformi ugrozila je politička kriza 2002. godine. Oko 4/5 stanovništva ţivi od primarnog sektora, uglavnom ispod granice siromaštva. Obradive površine čine samo 5% ukupne površine drţave. Osim prehrambenih kultura za domicilno stanovništvo (riţa, kasava, slatki krumpir, kukuruz, grah), uzgajaju se komercijalne kulture kava, šećerna trska, sisal, banane i dr.. Pod utjecajem paljevinske poljoprivrede smanjene su šumske površine i izazvana erozija tla. Poljoprivreda, ribarstvo i šumarstvo najvaţnije su grane gospodarstva. Madagaskar je meĎu vodećim svjetskim proizvoĎačima vanilije i klinčića. Sekundarni sektor zapošljava 7% stanovništva i ostvaruje 15% BDP-a. Rudnih je bogatstava malo i slabe su kvalitete. Potencijal za budućnost su nalazišta titana (prema procjeni najveća na svijetu) te nafte i plina u podmorju. Slabo razvijena industrija orijentirana je preradu sirovina primarnog sektora. Najvaţniji izvozni proizvodi su tekstil, začini, kava i drugi poljoprivredni proizvodi. Iako postoje brojni zaštićeni prostori, turizam je slabo razvijen. MALAVI Prirodno-geografska obiljeţja Malavi je drţava duţ zapadne i juţne obale jezera Malawi (Nyasa), bez izlaza na more. Zauzima područje istočnoafričkog tektonskog jarka i ravnjake zapadno od njega. Disecirani ravnjaci na 1000 do 1400 m n.v. graĎeni su od kristalinskih stijena i na zapadu i jugu okruţeni višim gorjem. Klima je sinijska i savanska. Padaline donose jugoistočni pasati. Rijeka Shire na jugu odvodnjava jezero Malawi i ulijeva se u Zambezi. Historijsko-geografski razvoj Tragovi naseljenosti na području današnjega Malavija datiraju od prije 50 000 godina. U novoj eri doseljavaju se bantuski narodi u valovima (od 1. do 4. st., od 13. do 15. i u 19. st.). U 15. st. postojala je bantuska drţava koja se brzo raspala. Od 17. st. na jug prodiru Portugalci, a sjever je pod utjecajem arapskih emirata Istočne Afrike. Od sredine 19. st. područje istraţuje David Livingstone što otvara put britanskim utjecajima. Krajem 19. st. uspostavljen je britanski protektorat Nyassaland koji stječe neovisnost 1964. pod starim imenom Malavi. Godine 1966. proglašena je republika na čelu s predsjednikom Hastingsom Kamuzom Bandom (1966.-1994.). Razvoj neovisne drţave obiljeţili su Bandina samovlada, jednostranačje, plansko gospodarstvo i teror nad političkim protivnicima. Gospodarstvo se razmjerno dobro razvijalo zbog gospodarske povezanosti s Juţnoafričkom Republikom i SAD-om. Nakon referenduma na kojemu se narod odlučio za višestranačku demokraciju, 1993. odrţani su prvi višestranački izbori na kojima je pobijedio Bakili Muluzi. Muluzi se odrţao na vlasti do 2004., kada ga nasljeĎuje dr. Bingu wa Mutharika (ponovo izabran 2009.). Zbog dobrih odnosa sa svim susjednim drţavama, Malavi je često utočite izbjeglica iz politički nestabilnih drţava. U vrijeme graĎanskog rata u Ruandi i Mozambiku, Malavi je primio velik broj izbjeglica koji su značili novi izazov za skromno gospodarstvo Malavija, ali i donijeli velik priljev meĎunarodne pomoći od zapadnih sila (SAD, Kanada, Japan, EU) i svjetskih organizacija (WB, MMF, UN). Stanovništvo Godine 2010. u Malaviju je ţivjelo 15,7 milijuna stanovnika. Uz Zambiju, od 1950. godine drţava je zabiljeţila najbrţi porast broja stanovnika i najveći udio mladog stanovništva u Juţnoj Africi. Uz Mauricijus, najgušće je naseljena drţava Juţne Afrike (132 stan./km²), s velikom koncentracijom stanovništva na jugu uz rijeku Shire. Zbog visokih TFR (5,6), broj stanovnika će i dalje rasti po visokim stopama. Gotovo cjelokupno stanovništvo čine bantuski narodi meĎu kojima su male kulturne razlike. Najbrojniji su (Chi)chewa, Nyanja, Tumbuka i Yao. Sluţbeni jezici su čičeva i engleski (kojega govori samo petina stanovništva). Većina stanovništva ţivi u ruralnim prostorima (>80%) pa se Malavi ubraja u najslabije urbanizirane drţave svijeta. Najveći gradovi su Blantyre (0,8 mil.) i glavni

grad Lilongwe (0,7 mil.). Oko 80% stanovništva su kršćani, 13% muslimani, a oko 5% sljedbenici tradicionalnih vjerovanja. Gospodarstvo Malavi pripada najsiromašnijim drţavama svijeta iako proizvodi dovoljno hrane, a za dobrih godina hrana se i izvozi. Sedamdesetih godina 20. stoljeća Malavi je dobio veliku meĎunarodnu pomoć i kredite kojima su poboljšani uvjeti za proizvodnju hrane i socijalni uvjeti. Zbog graĎanskog rata u Mozambiku 1980-tih, prekinuti su trgovački putovi što je unazadilo gospodarski razvoj. Smanjila su se i strana ulaganja. Reforme koje se provode od 1990-tih daju rezultate, no demografski rast još uvijek je veći od gospodarskog rasta, skromni su prirodni resursi, malo trţište, radna snaga slabo obrazovana, a drţava prometno izolirana. BDP po stanovniku iznosi samo 760 meĎunarodnih dolara. Gospodarstvo se temelji na primarnom sektoru koji zapošljava 80% stanovništva, ostvaruje trećinu BDP-a i 90% izvoznih prihoda. U poljoprivredi glavne komercijalne kulture su duhan, čaj i šećerna trska. Stočarstvo i ribarstvo su dobro razvijeni. Šumarstvo je vaţno na uzgojenim šumama u sjevernom dijelu drţave. Rudna bogatstva su skromna, sa slabo isplativim nalazištima. Industrija je slabo razvijena, orijentirana na proizvodnju robe široke potrošnje za domaće trţište, ali posljednjih su godina stope rasta industrijske proizvodnje više od 10%. Ekspanzija je vezana uz graĎevinsku, drvnu i prehrambenu industriju. Zanimljivo je da ovisnost o uvozu naftnih derivata planiraju smanjiti uvoĎenjem automobila na etanol. Počinje se razvijati turizam koji ima dobre mogućnosti. U strukturi izvoza 70% prihoda donosi izvoz duhana, slijede šećer, pamuk, čaj i kava. Manju vaţnost imaju proizvodi drvne i tekstilne industrije. Posljednjih nekoliko godina Malavi biljeţi visoke stope rasta BDP-a. Vladine mjere smanjivanja siromaštva daju dobre rezultate. U posljednjem je desetljeću smanjen udio stanovništva koje ţivi ispod granice siromaštva s 54% na 40% i prepolovljen udio stanovništva koje ţivi na rubu gladi, poboljšano je stanje infrastrukture, obrazovanja i zdravstva. Značajan je tehnološki napredak u poljoprivredi čime se postupno povećavaju prinosi i smanjuje ovisnost o uvozu hrane. Malavi je medijski eksponirana drţava zbog angaţmana svjetski poznatih pjevača u akcijama pomoći malavijskoj siročadi. MOZAMBIK Prirodno-geografska obiljeţja U reljefu dominira priobalna nizina koja zaprema 40% površine drţave. Prekrivena je tercijarnim i kvartarnim sedimentima. Prema unutrašnjosti prelazi u ravnjake visine 500 do 1000 m koji su graĎeni od starih kristalinskih stijena. Na zapadu i sjeverozapadu drţave nalaze se planine. Juţnim dijelom drţave prolazi juţna obratnica. Sjeverni dio drţave je pod utjecajem monsunske cirkulacije, a juţni pod utjecajem jugoistočnih pasata. Područja uz Zambezi imaju sinijsku klimu, juţni dio unutrašnjosti stepsku i pustinjsku jer primaju manje padalina. Često su izloţeni sušama. Veći dio teritorija ima savansku klimu i savansku vegetaciju. Tropske kišne šume uz Zambezi su uglavnom uništene. Šume su očuvane u planinskim područjima. Mozambik ima bogatu riječnu mreţu. Najvaţnije su rijeke Zambezi s pritokom Shire i Limpopo. U uzvodnom dijelu Zambezija izgraĎeno je prostrano akumulacijsko jezero Kahora Basa. Historijsko-geografski razvoj Najstarije poznato stanovništvo Mozambika su Bantu narodi koji su doselili oko 3. stoljeća. Od 5. do 15. stoljeća osnovali su više drţava od kojih je najznačajnija bila Monomotapa. Od 8. st. arapski trgovci na obali osnivaju gradove-drţave od kojih su vaţniji bili Beira, Sofala i Quelimane. Krajem 15. st. oko rijeke Zambezi utemeljeno je kraljevstvo Maravi. Nakon što je Vasco da Gama 1498. godine upoznao obale Mozambika, Portugal u 16. st. zauzima cijelo obalno područje i širi vlast prema unutrašnjosti. U 17. i 18. st. Mozambik je bio vaţan izvor robova za trgovinu s Amerikama. Trgovinu robljem kontrolirali su Arapi i Swahili narodi. Nakon Prvog svjetskog rata portugalskoj koloniji pripojen je i dio njemačkih posjeda. Od

1960-tih jača pokret otpora portugalskoj kolonijalnoj vlasti (FRELIMO) kojega su pomagali SSSR i Kina. Oruţani otpor trajao je od 1964. do 1974. godine. Godine 1975. nakon pada desničarskog reţima u Portugalu, zbog visokih troškova drţanja u pokornosti mozambičke kolonije, priznata je neovisnost Mozambika. Vodstvo drţave preuzeo je Samora Moises Machel (1975.-1986.) i uspostavio komunistički reţim s planskim gospodarstvom. Zbog potpore ANC-u, rasistički reţimi Juţne Rodezije i JAR-a povremeno su napadali Mozambik i pomogli osnivanje pokreta RENAMO koji se borio protiv Machelove vladavine. Nacionalizacija, planska privreda i graĎanski rat FRELIMO-a i RENAMO-a (1977.-1992.) doveli su do katastrofalne gospodarske situacije. Trećina stanovništva je izbjegla iz svojih domova. Nakon pogibije predsjednika Machela u zrakoplovnoj nesreći (za atentat optuţena JAR), novi predsjednik Joaquim Alberto Chissano počeo je pregovore s RENAMO-om i krajem 1980-tih demokratizaciju društva i liberalizaciju gospodarstva. Mirovni sporazum potpisan je 1992., a do 1995. vratilo se 1,7 milijuna izbjeglica iz susjednih drţava. Uspješne reforme kojima nastoji smanjiti nezaposlenost i privući izravna strana ulaganja nastavlja i Armando Emilio Guebuza, predsjednik od 2005. godine, ponovo izabran 2009. Stanovništvo Bantu crnci čine 99% od 22,5 milijuna stanovnika. MeĎu bantu narodima najbrojniji su Makua, Tsonga, Malawi, Shone i Yao. U priobalju na sjeveroistoku ţive mješanci koji govore svahili. Bantu narodi govore svoje jezike, a sluţbeni portugalski jezik govori malen broj stanovnika. Stanovništvo je neravnomjerno rasporeĎeno pod utjecajem prirodne osnove (najgušće su naseljena područja pogodna za poljoprivredu), ali i zbog posljedica graĎanskog rata (velik broj stanovnika nije se vratio u svoje domove zbog mina). Broj stanovnika se od sredine 20. stoljeća povećao 3,6 puta, TFR su iznad 5 što će utjecati na daljnji porast broja stanovnika, no po niţim stopama nego krajem 20. stoljeća. U vjerskoj strukturi većinu imaju kršćani (oko 50%), oko 25% stanovništva su sljedbenici islama, a značajan je udio nereligioznih. Trećina stanovništva ţivi u gradovima. Populacijsko i gospodarsko središte drţave je Maputo (aglomeracija 1,9 mil. stan.). Gospodarstvo Nakon graĎanskog rata gospodarstvo je bilo razoreno, infrastruktura zapuštena, meĎunarodne veze prekinute. Oporavak su oteţali socijalni problemi, visok vanjski dug (dio je oprošten), inflacija, nedostatak stručnjaka i investicijskog kapitala. Posljednjih godina drţava biljeţi značajan gospodarski rast. BDP po stanovniku je nizak (880 meĎunarodnih dolara po stanovniku) jer su krenuli od nule. Oko 80% stanovništva egzistenciju ostvaruje u primarnom sektoru koji donosi gotovo trećinu BDP-a. Od 1990-tih poljoprivreda se privatizira (nakon kolektivizacije) i postupno komercijalizira. Vaţne izvozne kulture su pamuk, šećerna trska, indijski oraščić, čaj i kokosove palme. Zbog ce-ce muhe smanjene su mogućnosti za stočarstvo. Vaţna grana primarnog sektora je ribarstvo, za prehranu domaćeg stanovništva i za izvoz. Rudna bogatstva još se istraţuju. U manjim količinama eksploatiraju se ugljen, ţeljezna ruda, boksit, drago kamenje, zlato i zemni plin. Industrija je u počecima razvoja, no ima dobre temelje zbog diverzificirane strukture, dovoljne količine energije i raznovrsnih sirovina. U strukturi izvoza dominira aluminij (70% prihoda). Značajne prihode donosi i izvoz struje, zemnog plina i duhana te tranzit za kontinentske drţave. NAMIBIJA Prirodno-geografska obiljeţja U Namibiji se izdvajaju tri prirodno-geografske cjeline: pustinja Namib, središnje visočje i zavala Kalahari. Pustinja je na sjeveru kamenita, a u središnjem i juţnom dijelu pješčana. Središnje visočje, oko 1200 m n.v., zapravo tektonski izdignut rub kalaharijske zavale, graĎeno je od starih kristalinskih stijena koje su dio Angola - Kasai štita, na jugu prekrivene paleozojskim sedimentima. U sjevernom dijelu visočja je zavala Etosha, središnji dio Damaraland je najviši dio drţave, a na jugu je suho područje Namaland. U zavali Kalahari

su na staru osnovu nataloţeni mezozojski i tercijarni sedimenti, do 1000 m n.v. Veći dio Namibije ima pustinjsku klimu, samo sjeveroistočni dio stepsku. Juţna obratnica prolazi središnjim dijelom drţave, a uz obalu teče hladna Bengvelska struja. Juţni i zapadni dijelovi drţave su izrazito suhi, jedini izvor vlage je magla. Riječna mreţa je siromašna, ljeti tokovi uglavnom presuše. Stalne rijeke teku rubnim dijelovima drţave: Oranje na jugu, Kunene na sjeveru i Zambezi na sjeveroistoku. Historijsko-geografski razvoj Tragovi naseljenosti datiraju iz paleolitika. U vrijeme dolaska Europljana prostor su naseljavala plemena Sana i Damara. U 17. stoljeću doseljavaju khoikhoiska plemena Nama. U 19. stoljeću novi khoikhojski narod Oram doseljava iz Kaaplanda, sjedinjuju se s Namama u sukobima protiv Herero naroda. Krajem 19. stoljeća današnja Namibija postaje njemački protektorat. Nakon 1. svjetskog rata Juţnoafrička Unija dobila je mandat nad Njemačkom Jugozapadnom Afrikom i upravljala današnjom Namibijom do 1990. godine (glavnu luku Walys Bay drţali su do 1994.). Juţnoafrička Unija i kasnije Juţnoafrička Republika provodili su u Namibiji politiku rasne segregacije. U ustancima protiv Nijemaca i Juţnoafričke Unije stradao je velik broj starosjedioca, posebice pripadnici Herero naroda. Narod Owambo udruţen u savez SWAPO i Herero udruţeni u savez SWANU ratovali su protiv vojske Juţnoafričke Republike. Neovisnost je uz pritisak UN-a proglašena 1990. godine. Prvi predsjednik postao je Sam Nujoma, prvak SWAPO-a i na čelu drţave je bio tri mandata. Od 2005. godine predsjednik je Hifikepunye Lucas Pohamba (ponovo izabran 2009.) koji nastavlja s uspješnim mjerama u gospodarstvu i antikorupcijskoj kampanji. Stanovništvo Zbog teških prirodnih uvjeta Namibija je jedna od najrjeĎe naseljenih drţava u svijetu. Od 2,2 milijuna stanovnika (2010.), većinu čine bantu narodi (Owambo 47%, Kavango 9%, Herero 7%, Damara 7%, Nama 5% i Kaprivi 4%). Oko 7% stanovništva su bijelci iz Europe, meĎu kojima je najviše Nijemaca. Starosjedioca je ostalo malo (oko 35 000 Sana i oko 32 000 Khoikhoija). U posljednjih 60 godina broj stanovnika povećao se 4,6 puta. Porast je usporen početkom ovog stoljeća jer su drastično smanjene stope totalnog fertiliteta. Većina stanovništva su kršćani (90%). Sluţbeni jezik je engleski, jezik sporazumijevanja afrikaans, a najrašireniji bantu i khoisanski jezici. Nešto više od trećine stanovništva ţivi u gradovima. Najveće naselje je glavni grad Windhoek. Gospodarstvo Za afričke prilike gospodarstvo Namibije je napredno i uspješno. BPD po stanovniku je 6410 meĎunarodnih dolara, ali su socijalne razlike velike. Oko polovice stanovništva ţivi ispod granice siromaštva, posebice na sjeveroistoku i jugoistoku drţave. Poljoprivreda je još uvijek vaţna grana gospodarstva (9% BDP-a). Bantu narodi ţive od samoopskrbne poljoprivrede, a komercijalne stočarske farme su u vlasništvu bijelaca. Ribarstvo je vaţno za prehranu stanovništva i za izvoz. Trećinu BDP-a ostvaruje sekundarni sektor. Namibija obiluje rudnim bogatstvima. Najvaţnija su dijamanti, uranij, kositar, olovo, cink, bakar, srebro, nafta i plin. Industrija preraĎuje sirovine primarnog i sekundarnog sektora, ali u ukupnom BDP-u ima mali udio. Sve vaţnija grana gospodarstva je turizam. Namibija je meĎu prvim drţavama svijeta koja je zaštitu okoliša ugradila u ustav. SVAZI Prirodno-geografska obiljeţja Izuzevši otočne drţave, Svazi je uz Gambiju površinom najmanja drţava na afričkom kontinentu. Oko trećine površine zahvaća Visoki Veld, gorje na zapadu, graĎeno od granita, metamorfnih stijena (kvarcit) i pješčenjaka. U središnjem dijelu drţave je Srednji Veld, disecirano pobrĎe koje zahvaća četvrtinu površine, graĎeno od granita i gnajsa. Preteţno zaravnjeni Niski Veld (100-300 m) zahvaća oko 40% površine. Četvrtu cjelinu čini gorje Lubombo (600-900 m). Svazi ima sinijsku klimu, s vrućim ljetima. Na klimu uz geografsku

širinu veliki utjecaj imaju nadmorska visina i mauricijski maksimum. Mali je udio površine pod šumama. Svazi je jedna od vodom najbogatijih drţava Juţne Afrike. Historijsko-geografski razvoj Područje današnjeg Svazija naseljeno je od prapovijesti. Početkom kršćanske ere doseljavaju bantuski narodi Nguni (Nguni su juţna etnojezična skupina bantuskih naroda na jugu Afrike kojoj pripadaju narodi Zulu, Swazi i Xhosa), Sotho i Tswana. Od 16. st. jača klan Dlamini koji će u sljedećim stoljećima imati vodeću ulogu u drţavnoj i političkoj povijesti. Početkom 19. stoljeća narod Svazi utemeljio je neovisnu drţavu i odupirao se presizanjima naroda Zulu. Krajem 19. st. dopuštena je prodaja zemljišta burskim useljenicima i tragačima za zlatom što je otvorilo vrata britanskom utjecaju. Svazi je početkom 20. st. postao britanski protektorat. Samostalna neovisna monarhija na čelu sa Sobhuzom II proglašena je 1968. godine. Kralj je početkom 1970-tih uveo osobnu diktaturu. U vrijeme Sobhuzovog nasljednika Mswatija III. odrţani su prvi parlamentarni izbori 1993. godine. Stanovništvo Svazi ima oko 1,2 milijuna stanovnika od kojih 82% čine Swazi, 10% Zulu. Manjina su Tsonga, Shangaan i bijelci. Sluţbeni jezik je siswati (ili svazi ili isiZulu). Oko 80% stanovništva pripada različitim kršćanskim sljedbama, a oko 20% zadrţalo je tradicionalna vjerovanja. Najgušće je naseljeno područje Srednjeg i Niskog Velda. U gradovima ţivi četvrtina stanovništva. Najveći grad je prijestolnica Mbabane. Od 1950. godine broj stanovnika se učetverostručio. Posljednjih godina drastično su porasle stope smrtnosti zbog raširenosti AIDS-a. Oko 26% stanovništva je zaraţeno HIV-om. Gospodarstvo Za afričke prilike Svazi ima srednje razvijeno gospodarstvo, s BPD-om po stanovniku 4580 meĎunarodnih dolara. Velike su razlike izmeĎu stanovništva koje ţivi od samoopskrbne poljoprivrede, sa sve niţom produktivnošću, i komercijalnih farmi. Trećina stanovništva egzistenciju ostvaruje u primarnom sektoru koji donosi 11% BDP-a. Gotovo polovicu BDP-a ostvaruje sekundarni sektor. Razvijena je industrija koja za izvoz preraĎuje drvo i poljoprivredne sirovine. U tercijarnom sektoru razmjerno dobro su razvijeni trgovina, promet i turizam. Gospodarstvo Svazija potpuno je orijentirano na Juţnu Afriku. Glavni izvozni proizvodi su drvne preraĎevine i hrana. ZAMBIJA Prirodno-geografska obiljeţja U reljefu prevladavaju visoravni na 900-1500 m n.v, disecirane fluvijalnom erozijom Zambezija i njegovih pritoka. U središnjem dijelu drţave na površini se nalaze metamorfne stijene Transvaalsko-rodezijskog štita, bogate naslagama obojenih metala, posebice bakra. Istočnim dijelom drţave, zbog recentnih geoloških pokreta, dominiraju tektonski jarak i viša gorja. Zambija se nalazi u tropskom pojasu, ali klimu znatno modificiraju nadmorske visine. Prevladava sinijska klima. Područja uz izvorišni i završni dio toka Zambezija u Zambiji imaju savansku klimu. Glavni riječni tok je Zambezi koji u dijelu toka kroz otporne bazaltne stijene na granici sa Zimbabveom oblikuje Viktorijine vodopade (108 m). Nizvodno od vodopada rijeka je oblikovala duboki kanjon u kojem je izgraĎeno jezero Kariba. Više od 40% površine prekrivaju šume. Oko trećine površine čine zaštićena područja (nacionalni parkovi i ţivotinjski rezervati). Historijsko-geografski razvoj Na području Zambije naĎeni su fosili Homo sapiensa rhodesiensisa, stari više od 100 000 godina i anatomski modernog čovjeka stari 20 000 godina. Starosjedilačke narode Sane i Khoikhoije u 17. stoljeću potpuno su potisnuli novodoseljeni bantuski narodi čije je doseljavanje trajalo od 1. st. Već u 15. st. nastale su brojne bantuske drţavice koje su trgovale s europskim i arapskim naseljima na obali Indijskog oceana. U 18. stoljeću plemena

Barotse ustrojila su drţavu Barotseland u gornjem toku Zambezija, sjeverno su nastala kraljevstva Bemba, Lunda, Chewa i Lozi. U 19. stoljeću u pogranično područje prema Malaviju doseljavaju se Ngoni (Zulu), pokoravaju domaće stanovništvo i stvaraju svoju drţavu. Sredinom 19. st. Barotseland je istraţivao David Livingstone. Vladari Barotselanda dali su Juţnoafričkom društvu (vlasnik Cecil Rhodes) trgovačke i preraĎivačke koncesije što je pomoglo britanskim vlastima iz juţne Afrike da proglase protektorat Sjeverna Rodezija. Britanci su osvojili i područje Ngonske drţave. Nakon 2. svjetskog rata jača otpor protiv kolonijalne vlasti i protiv Federacije Rodezija i Njasa (koju su proglasili bijelci kolonijalisti iz Sjeverne Rodezije, Malavija i Juţne Rodezije). Otpor predvodi Afrički nacionalni kongres Zambije i kasnije UNIP (Ujedinjena nacionalna stranka nezavisnosti) na čelu s Kennethom Kaundom. Godine 1964. proglašena je neovisnost Sjeverne Rodezije. Drţava mijenja naziv u Zambija, a prvi predsjednik postaje Kenneth David Kaunda. Kaunda uvodi „zambijski humanizam“, socijalističko-planski sustav po uzoru na tanzanijskog predsjednika J. Nyererea. Zambija je pomagala pokrete SWAPO (u Namibiji), ZAPU (u Juţnoj Rodeziji) i ANC (u JAR), čime se uplela u sporove sa susjedima. Zbog drastičnog pada cijene bakra, rasta cijene nafte, vanjskog duga i autokratske vladavine Kaunde drţavu je zahvatila gospodarska kriza koju su obiljeţile visoke cijene hrane, opća neimaština i nezaposlenost. Nemire i zahtjeve za višestranačjem nije smirilo ni izvanredno stanje (1964.-1991.). Na višestranačkim izborima 1991. godine Kaunda je poraţen. Nova vlast suočila se s daljnjim padom ţivotnog standarda (pad cijena bakra), korupcijom i širenjem AIDS-a. Frederick Chiluba (1991.-2002.) provodio je uspješne gospodarske reforme, ali bez suradnje s MMF-om. Nije suzbio eskalaciju kriminala i širenje siromaštva. Njegov nasljednik Levy Patrick Mwanawasa (2002.-2008.) vodio je uspješnu kampanju protiv korupcije. Sadašnji predsjednik Rupiah Banda (od 2008.) pokreće program suzbijanja siromaštva i posljedica AIDS-a. Stanovništvo Zambija ima 13 milijuna stanovnika. MeĎu 72 bantuska naroda nema većih kulturnih i jezičnih razlika. Najveće skupine su Bemba (36%), Nyanya (18%, zajedno s narodima Chichewa, Nsenga, Ngoni), Tonga (15%), sjeverozapadne grupe (10%, Luvale, Lunda, Kaonde) i Barotse (8%). Malobrojni su Sani, Europljani i Azijci. Sluţbeni jezik engleski rabi se u školama i upravi, a u svakodnevnom ţivotu govori se 80 bantu jezika i dijalekata. Zambija je rijetko naseljena drţava. Većina stanovništva koncentrirana je u Bakrenom pojasu na sjeveru drţave i uz ţeljezničku prugu Ndola-Lusaka-Livingstone (Maramba). Snaţne su unutarnje migracije prema gradovima u kojima ţivi oko 35% stanovništva. Najveći i glavni grad je Lusaka (aglomeracija 1,8 mil. stan.). Od 1950. godine broj stanovnika raste po vrlo visokim stopama (povećanje 5,5 puta). Zbog toga Zambija, uz Malavi ima najveći udio mladog stanovništva u Juţnoj Africi (46%). Budući da su stope totalnog fertiliteta 5,9, broj stanovnika će i dalje rasti. Trećina stanovništva je katoličke vjeroispovijesti i manje od trećine protestantske. Gospodarstvo Zambijsko gospodarstvo ovisi o rudarstvu i obojenoj metalurgiji, prije svega o rudnicima bakra koji je glavni izvozni proizvod. Nakon stjecanja neovisnosti, dok su cijene bakra na svjetskom trţištu bile visoke, uslijedio je gospodarski uzlet. Osamdesetih godina 20. Stoljeća cijene bakra su naglo smanjene, drţava je uzimala visoke kredite i postala jedna od najzaduţenijih u svijetu. Nakon 1990-tih provodi se privatizacija i reforme u cilju diverzifikacije gospodarstva čime bi se smanjila ovisnost o bakru (poljoprivreda, turizam, drugi metali i nemetali). Rezultati reformi su dobri, ali je opravak gospodarstva spor. Veliki gospodarski problemi i dalje su visoki javni dug, siromaštvo, ovisnost poljoprivrede o prirodnim uvjetima i korupcija. Četvrtina stanovništva i dalje egzistenciju ostvaruje u sekundarnom sektoru. Rudarstvo i industrija ostvaruju trećinu BDP-a. U bakrenom pojasu ima i drugih ruda, a nalazišta bakra bit će uskoro iscrpljena. Oko 70% stanovništva ţivi od samoopskrbne poljoprivrede. Glavni izvozni proizvodi su bakar i kobalt. Sve razvijeniji je turizam. BDP po stanovniku je 1280 meĎunarodnih dolara, ali dvije trećine stanovništva

ţive ispod granice siromaštva. Znatno je smanjena inflacija i dohodak raste po niskim ali stabilnim stopama. Svjetska gospodarska kriza ima teške posljedice za Zambiju. ZIMBABVE Prirodno-geografska obiljeţja Na shona jeziku naziv drţave znači Kuća od kamena. Veći dio površine drţave zauzimaju prostrani ravnjaci prosječne visine oko 1200 m, koji se nalaze izmeĎu Zambezija i Limpopoa. Na jugozapadu je Kalaharijska zavala (500-600 m n.v.), a središnjem dijelu drţave greben Great Dyke, graĎen od rudama vrlo bogatih magmatskih stijena. Iako se cijelom površinom Zimbabve nalazi sjevernije od juţne obratnice, veći dio teritorija ima sinijsku klimu, samo jugozapad stepsku. U posljednjem desetljeću drastično su smanjene površine pod šumama i danas prekrivaju oko petine površine. Glavne rijeke su Zambezi na sjeveru (akumulacijsko jezero Kariba) i Limpopo na jugu. Historijsko-geografski razvoj Tragovi ljudske prisutnosti stari su 500 000 godina. Prvi poznati stanovnici bili su pripadnici naroda San. Od 5. do 10. stoljeća doseljavaju Shoni. Oko 1400. godine pleme Karanga ustrojava snaţnu centraliziranu drţavu sa sjedištem u Velikom Zimbabveu. Njezin poglavica Mwana Mutapa uzima kraljevski naslov, proglašava kraljevstvo Monomotapa i prihvaća kršćanstvo. Drţava je intenzivno trgovala s arapskim naseljima na obali Indijskog oceana (zlato, bjelokost, bakar, staklo i drugi proizvodi). Oko 1500. godine drţava se raspala na sjeverni i juţni dio. Na jugu su Shoni osnovali svoju drţavu, kraljevstvo Urozwi. Portugalci prodiru u 16. stoljeću, kontroliraju trgovinu zlatom, ali ne uspijevaju osvojiti kraljevstvo Urozwi. Kraljevstvo Urozwi nestalo je u prodoru Ngona iz Mozambika početkom 19. stoljeća. Istovremeno u zapadni dio drţave doseljavaju Ndebele i formiraju drţavu Matabeleland. Sredinom 19. stoljeća Cecil Rhodes dobiva od lokalnih poglavica koncesije za iskorištavanje rudnih bogatstava, a njegova kompanija postupno preuzima upravu nad cijelim današnjim Zimbabveom. Nakon 1. svjetskog rata bjelačka manjina (crnačka većina nije imala pravo glasa) na referendumu se izjasnila za neovisnost dok je manjina glasovala za priključenje Juţnoafričkoj Uniji. Ujedinjeno Kraljevstvo na prostoru Zimbabvea proglasilo je 1923. godine krunsku koloniju Juţna Rodezija. Rasnim zakonom crnačko većinsko stanovništvo ostalo je bez obradivog zemljišta čime je rastao otpor kolonijalnoj vlasti. Predsjednik vlade Ian Smith 1964. godine zabranjuje sve oslobodilačke pokrete (ZAPU, ZANU i dr.) i jednostrano proglašava neovisnost Juţne Rodezije 1965. godine. Uslijedile su meĎunarodne sankcije, gerilska borba oslobodilačkih pokreta i djelovanje metodističkog biskupa Abela Muzorewea. Godine 1979. na ustavnoj konferenciji predstavnika rodezijske vlade i zimbabveanskih pobunjenika postignut je sporazum o prijenosu vlasti na crnačku većinu. Na parlamentarnim izborima 1980. godine pobijedio je ZANU i prvim predsjednikom neovisnog Zimbabvea postao je Robert Mugabe. Do kraja 1980-tih Mugabe je uklonio političke suparnike iz ZAPU-a, uveo jednostranačko ureĎenje i afrički socijalizam. Okrutno je ugušio ustanke Shona i otpor drugih protivnika. Gospodarske teškoće prisilile su Mugabea na odbacivanje marksizma kao sluţbene ideologije i jednopartijskog sustava 1991. godine. Autoritarna vladavina i gospodarska politika izazivaju niz unutrašnjih napetosti u Zimbabveu, a gospodarstvo tone u katastrofu. Iako je u rujnu 2008. godine potpisan sporazum o predaji vlasti oporbi, Mugabe (84 godine) ostaje na vlasti i priprema vladu nacionalnog jedinstva. Kina i Rusija protive se meĎunarodnim sankcijama. Uz pritisak meĎunarodne zajednice, sporazum je potpisan pa je Morgan Tsvangirai premijer od 2008. godine (de iure; de facto od 2009.). Stanovništvo Od 1950. godine broj stanovnika gotovo se upeterostručio. Eksplozivni rast dogodio se 1980-tih godina. Danas Zimbabve ima 12,6 milijuna stanovnika, od čega je 40% mlaĎe od 15 godina. Stope totalnog fertiliteta od 1980-tih su prepolovljene pa se očekuje usporenje rasta broja stanovnika. Sve više su stope smrtnosti stanovništva zbog epidemije AIDS-a i

općeg siromaštva. Ţivotni vijek je meĎu najkraćima u svijetu. Stopa zaraţenosti HIV-om smanjena je s 26% na 20% zrelog stanovništva. Od brojnih nedaća, stanovništvo je teško stradalo i u epidemiji kolere 2008. godine. Za razliku od većine afričkih drţava, Zimbabve ima stopu pismenosti veću od 90%, a oko polovice djece po završetku primarnog obrazovanja nastavlja sekundarno obrazovanje. Oko 85% stanovništva je kršćanske vjeroispovijesti, ostali su sljedbenici tradicionalnih vjerovanja, islama, hinduizma i drugih vjeroispovijesti. Sluţbeni jezici su engleski, shona i ndebele. Većinu stanovništva čine dvije skupine bantuskih crnaca: Shoni (oko 80%) i Ndebele (15%). Preostalih 5% čine ostali bantu narodi (Venda, Tonga, Shangaan, Kalanga, Sotho, Ndau i Namibya), bijeli Zimbabveanci (uglavnom britanskog podrijetla) te Afrikaneri. Posljednjih nekoliko godina intenzivna je trajna emigracija bijelog stanovništva. Oko milijun Ndebela emigriralo je u Juţnu Afriku, iz ekonomskih razloga, Zimbabve su napustili i brojni strani radnici koji su bili na privremenom radu na farmama. Ukupno je Zimbabve izgubio oko 3 milijuna stanovnika od 2007. godine (podaci UN-a, UNDP, WHO). U usporedbi sa Zambijom, Zimbabve je dvostruko gušće naseljena drţava (32 stan./km²). Više od trećine stanovništva ţivi u gradovima od kojih je najveći glavni grad Harare (aglomeracija 2,3 mil. stan.). Gospodarstvo Nakon stjecanja neovisnosti, Zimbabve je zabiljeţio značajan gospodarski napredak i poboljšanje ţivotnog standarda. Loše upravljanje dovelo je do gospodarskog kraha, visoke inflacije, nezaposlenosti (80%), korupcije i kršenja ljudskih prava (nema podataka o BDP-u po stanovniku; procjena za 2009. godinu iznosi 355 meĎunarodnih dolara po stanovniku). Velik udio stanovništva gladuje, slaba je ponuda ţiveţnih namirnica na trţištu, a poljoprivreda ne osigurava dovoljnu količinu hrane za oko 13 milijuna stanovnika. Velike probleme u poljoprivredi uzrokovalo je protjerivanje 4000 bijelih farmera i sumnjiva podjela obradivog zemljišta. Do gospodarske krize većinu dohotka ostvarivali su tercijarni sektor (turizam), rudarstvo (platina), industrija i poljoprivreda. Najvaţnije plantaţne komercijalne kulture bile su pamuk, šećerna trska i duhan (Zimbabve je meĎu vodećim svjetskim izvoznicima duhana). Dobri su uvjeti za razvoj stočarstva. Zimbabve ima 40 različitih vrsta minerala i izvrsne temelje za razvoj rudarstva. Najveću izvoznu vrijednost ostvaruju zlato, nikal, azbest, ferolegure, bakar i druge rude. Industrija je bila dobro razvijena, s raznovrsnom proizvodnjom. Drţavno vlasništvo utjecalo je na sve slabiju produktivnost. Zimbabveanski dolar nije više u aktivnoj uporabi, vlada ga je suspendirala zbog hiperinflacije. Koriste se američki dolar, juţnoafrički rand, bocvanska pula, britanska funta i euro. Američki dolar usvojen je kao sluţbena valuta drţavnih transakcija.