UNIVERZITET U TRAVNIKU

EDUKACIJSKI FAKULTET

RAZREDNA NASTAVA I B/H/S JEZIK I KNJIŽEVNOST

RETORIKA I PRAVILA GOVORNIŠTVA

SEMINARSKI RAD IZ KOMUNIKOLOGIJE

Kandidat: Mentor:

Jasmin Kokić Prof. Dr. Hajriz Bećirović

Travnik, juni, 2012.

UVOD............................................................................................................................................................ 3

1.RETORIKA................................................................................................................................................... 4

1.1.POJAM I DEFINICIJA.....................................................................................................................................41.2.RETORIKA I BESJEDNIŠTVO (GOVORNIŠTVO)...............................................................................................41.3.ZNAČAJ BESJEDNIŠTVA (GOVORNIŠTVA)......................................................................................................51.4.HISTORIJSKI RAZVOJ GOVORNIŠTVA (BESJEDNIŠTVA) RETORIKE.................................................................51.5.VRSTE BESJEDNIŠTVA (GOVORNIŠTVA)........................................................................................................61.6.ELEMENTI BESJEDNIŠTVA.............................................................................................................................7

2.PRAVILA GOVORNIŠTVA............................................................................................................................. 8

2.1.PRIPREMA GOVORA I GOVORNIČKI NASTUP................................................................................................82.1.1.Invencija................................................................................................................................................82.1.2.Dispozicija.............................................................................................................................................92.1.3.Elokucija................................................................................................................................................9

ZAKLJUČAK.................................................................................................................................................. 10

LITERATURA................................................................................................................................................ 11

2

UVODMisli komplicirano, a govori jednostavno!

F. Nietzsche

Kroz ovaj seminarski rad ukratko ćemo se upoznati sa retorikom i besjedništvom ili

govorništvom a vidjet ćemo i koja su to pravila govorništva. Koji je značaj retorike, njen

historijski razvoj i vrste govorništva su samo neki od segmenata koji će se obradit u ovom

radu, pored naravno pripreme i držanja govora. Birajući temu za seminarski rad osjetio sam

potrebu da se o pitanju retorike i govorništva treba više govoriti i pisati. Zato ću pokušati da

vam što bolje približim ovu temu kako bi danas-sutra možda i neko od nas doprinio razvoju

retorike, ali i da imamo više znanja o tome kako bi u budućnosti što bolje i bezbolnije

održavali govore, javne nastupe ali i bili bolji i tačniji u svakodnevnoj komunikaciji.

3

1.RETORIKA

1.1.POJAM I DEFINICIJARiječ retorika je grčka riječ a znači govornik ili orator. Općenito, to je umijeće ili

tehnika govorne komunikacije sa praktičnom svrhom uvjeravanja sugovornika.

Kada govorimo o značenju riječi retorika, u Grčkoj dobija značenja koja je zadržala i

danas, a to su sljedeća značenja:

1. Nauka o besjedništvu, odnosno teorija besjedništva (govorništva),

2. Skup pravila besjedničke (govorničke) vještine koja ta nauka utvrđuje,

3. Sama besjednička vještina, tj. sposobnost lijepog, slikovitog, dinamičnog i

ubijedljivog izražavanja1

Ovo slikovito, dojmljivo, uvjerljivo izražavanje može biti usmeno (javni govori) i

pismeno (različiti historijski, politički i književni tekstovi).

1.2.RETORIKA I BESJEDNIŠTVO (GOVORNIŠTVO)Šta je retorika a šta besjedništvo je pitanje koje ću predstaviti u ovom poglavlju. Iako

se ta dva pojma kod nas izjednačuju, oni zapravo nemaju isto značenje. Razlika je u sljedećem. Retorika je zapravo teorija, tj. nauka i skup pravila o lijepom i ubjedljivom govoru, a besjedništvo ili govorništvo je praksa u kojoj se ta pravila primjenjuju. Razliku između retorike i besjedništva prvi uočavaju grčki filozofi sofisti. Oni su utemeljitelji retorike kao nauke jer su osnovu svoje govorničke prakse dali prva pravila te govorničke vještine.

Besjedništvo ili govorništvo je postojalo i prije zasnivanja retorike što govori da je govornička praksa prethodila teoriji govorništva, koja je zapravo iz te prakse i izvedena.

Danas nam retorika pruža teorijsku osnovu govorništva jer ga podstiče i usmjerava i na taj način pomaže u usavršavanju govorničke vještine ali je od pomoći i onima koji nemaju dovoljno besjedničkog dara, a u želji su da savladaju vještinu govora.

Iz ovoga možemo doći do zaključka da retoriku treba učiti, jer se govorništvo kao vještina uz pomoć određenih pravila može naučiti i zanatski savladati, dok je naprimjer pjesnicima potreban urođeni dar i talent.

Aristotel je također razlikovao retoriku i besjedništvo. Smatrao je da se retorika bavi pronalaženjem najboljih sredstava za ubijeđivanje: njen osnovni zadatak se ne sastoji u uvjeravanju, nego u «sposobnosti teorijskog iznalaženja uvjerljivog u svakom datom slučaju». Odnosno, besjedništvo je sama vještina uvjeravanja, dok retorika ima zadatak da iznalazi najpogodnija sredstva za uvjeravanje slušalaca i daje savjete kako se to postiže.

1 M. ŠIPKA , Kultura govora, Institut za jezik u Sarajevu, Sarajevo, 2005., str. 269.

4

1.3.ZNAČAJ BESJEDNIŠTVA (GOVORNIŠTVA)U raznim oblastima društvenog života: sudstvu, politici, školstvu, politici, kulturi,

vojsci, ali i u svakodnevnim životnim prilikama, govornička vještina je bitna pretpostavka uspjeha i napretka: od dobre ili loše besjede često zavisi život ili smrt ljudi, pa i sudbina čitavih naroda. U sudskim procesima dobro sročena i ubjedljiva odbrana mnogim je optuženicima spasila život. Vrsni advokati su zapravo i vrsni govornici. Za njih narod kaže da skidaju s vješala. Snažnim besjedama vojskovođa armije vojnika pokretale su se u žestoke okršaje, hrleći u smrt. Dobra besjeda, dakle, može da pokrene na akciju: da ohrabri i podstakne na žrtvovanje, ali i da oslobodi, utješi, razgali, oraspoloži.2

Sve ovo pokazuje da lijepo izgovorena riječ, tj. dobro sročena i kazana besjeda, ima ogromnu snagu.

Besjedništvo je značajan faktor demokratskoga društva i moćan regulator njegovog funkcionisanja. Nasuprot diktaturi, koja organizovano nameće jednoumlje i monopol jedne ideologije kao dogme, demokratija, kao «vladavina naroda» podrazumijeva prije svega slobodu govora, a to znači i pravo na drukčije mišljenje, na suprotstavljanje različitih ideja i njihovo iskazivanje u formi besjeda.3

U savremenim demokratijama, besjedništvo može biti snažno sredstvo borbe protiv raznih društvenih deformacija, birokratizacije i zloupotrebe vlasti. U tome je također značaj besjedništva.4

Besjednička vještina se može i zloupotrijebiti, odnosno može imati instrument demagogije i zavođenja naroda. Takvi su bili Musolini i Hitler. Zbog njihovih govorničkih sposobnosti velike mase naroda su prihvatili ideologiju fašizma.

Zloupotreba besjedništva može biti pouka demokratskim društvima i onim snagama u njima koji teže progresu da se bitka protiv zla može i mora dobiti i prije stvarne bitke, snagom govora, besjedničkom vještinom kojom će se mase naroda ubjediti da slijede progresivne i humane ideje. U Italiji i Njemačkoj tridesetih godina dvadesetog vijeka nije bilo takvih snaga, a ni govornika koji bi svojom besjedničkom vještinom nadmašili Musolinija i Hitlera. I zato je njegovanje besjedništva u demokratskim društvima izuzetno značajno.5

1.4.HISTORIJSKI RAZVOJ GOVORNIŠTVA (BESJEDNIŠTVA) RETORIKEBesjedništvo ili govorništvo je staro kao i ljudsko društvo. Potreba da se ljudi u okviru

jednog roda ili plemena riječju u nešto ubijede, oduvijek je postojala. Čovjek se prvobitnoj zajednici riječju obraćao i prirodnim silama ili bogovima koji su te sile oličavali, pa je tako i religija mogla uticati na pojavu i razvoj govorništva.

U vrijeme kolonizacije Amerike, bijelci su zatekli Indijance koji su imali dobro organizovane rasprave na svojim plemenskim skupštinama u kojima su se smjenjivali vrsni govornici (vrači i plemenske starješine).

2 M. ŠIPKA , Kultura govora, Institut za jezik u Sarajevu, Sarajevo, 2005., str. 271.3 M. ŠIPKA , Kultura govora, Institut za jezik u Sarajevu, Sarajevo, 2005., str. 272.4 M. ŠIPKA , Kultura govora, Institut za jezik u Sarajevu, Sarajevo, 2005., str. 272. i 273.5 M. ŠIPKA , Kultura govora, Institut za jezik u Sarajevu, Sarajevo, 2005., str. 273.

5

Govorništvo se može pratiti i na Bliskom i Dalekom istoku: u Mesopotamiji i Egiptu gdje su otkriveni zapisi koji svjedoče o rječitosti faraona.

U staroj Grčkoj, besjedništvo doživljava svoj procvat. U tom vremenu je utemeljena i nauka o besjedništvu ili govorništvu, odnosno retorika. Govorništvo se širi i razvija po cijeloj Grčkoj, dostižući vrhunce koji graniče s pravom umjetnošću. Najpoznatiji starogrčki govornici i učitelji govorništva bili su:Antifont, Lisija, Andokrit, Isej, Likurg, Hiperid, Dinarh i Demosten sa svojim sudskim besjedama. Besjedništvo se učilo iz udžbenika i priručnika a Aristotel je napisao i prvu sistematsku raspravu o govorništvu u tri knjige, pod zajedničkim naslovom Retorika.

Od Grčke besjedništvo se prenosi i u antički Rim, posebno poslije pada Grčke. Rimljani su bili vojnički pobjednici, ali su ih Grci osvojili svojom kulturom. Glavni udžbenik retorike u Rimu je bila Aristotelova retorika, iz koje je govorničku vještinu učio i največi rimski govornik Marko Tulije Ciceron, koji je bio poznat po žestokim govorima. Teoriju besjedništva dalje razvija Marko Fabije Kvintilijan, cijenjeni profesor retorike. Retorika se izučavala u nastavi kao jedan od obaveznih predmeta, što nam pokazuje koliko su bili cijenjeni u to vrijeme govorništvo i retorika.

Govorništvo u srednjem vijeku ima najviše vjerski karakter. Dok se u Evropi razvijalo hrišćansko govorništvo, na Istoku se javlja Islam koji također njeguje govorništvo. Poznati govornici iz srednjeg vijeka su: apostol Pavle, Aurelije Augustin, Toma Akvinski, Zaratustra, Buda i Konfučije.

Govorništvo se naglo razvija u novom vijeku, koji je počeo velikim revolucijama u Evropi. U Velikoj francuskoj revoluciji 1789. godine govorništvo je od velikog značaja kao sredstvo političke borbe. Vjerski reformator i borac protiv papske dominacije Martin Luter je bio sjajan govornik, i ubraja se u vrh njemačkog govorništva.

U 20.stoljeću, govorništvo je dobilo na značaju posebno u ratnim vremenima. Jedan od najboljih govornika u Drugom svjetskom ratu je bio Vinston Čerčil, koji se snagom riječi, suprotstavljao politici Musolinija, Hitlera i drugih.

Ako pogledamo situaciju danas, možemo vidjeti da je govornička vještina snažno sredstvo borbe mišljenja u demokratskim društvima, ali i nezaobilazan faktor komunikacije u poslovnom svijetu.

1.5.VRSTE BESJEDNIŠTVA (GOVORNIŠTVA)Različite su klasifikacije govora. Aristotel razlikuje tri različite vrste govora a to su:

1. Politički ili savjetodavni govori

2. Forenzički ili sudski govori

3. Epideiktički ili svečani govori (Internet-wikipedia)

Političko govorništvo je također poniklo u staroj Grčkoj, Vrsta govora gdje govornik potiče ili odvraća od konkretnih radnji koje treba, odnosno ne treba poduzeti u budućnosti. Cilj političkog govornika je uvjeriti u korisnost ili štetnost nečega. Ono o čemu se ljudi savjetuju u ovom govorništvu su naprimjer: rashodi, prihodi, rat, mir, odbrana zemlje itd.

6

Sudsko govorništvo je ono u kojem se susreće optužba i odbrana, a može biti javno i privatno. Osnovna svrha ovog govorništva je ukazati na istinitost ili neistinitost tvrdnji o radnjama koje su se dogodile u prošlosti. Govorništvo koje se zapravo bavi pitanjima odgovornosti, krivnje, pravde, nepravde itd. Mnogi sudski govori u političkim raspravama su ujedno i politički, tako da se ne može govoriti o apsolutnoj podjeli govora.

Epideiktičko govorništvo. U ovoj vrsti govora govornik nekoga ili nešto hvali, imajući u vidu ponajviše sadašnje stanje. Cilj govornika je da dokaže da su radnje čovjeka kojeg hvali uzvišene, vrijedne i ispunjene vrlinama. U antičko vrijeme pod epideiktičkim govorništvom podrazumijevali su se: svečani govori, pohvalni govori u slavu pojedinih ličnosti, posmrtni govori i drugi. Prigodni govori danas se dijele na mnogo žanrova u zavisnosti od situacije u kojoj se izgovaraju. Pa tako imamo:pozdravne govore, zdravice, oproštajne govore, jubilarne govore itd.

1.6.ELEMENTI BESJEDNIŠTVATri su glavna elementa govorništva:

1. Govornik (besjednik)

2. Auditorij (slušaoci i ambijent)

3. Govor (besjeda)6

Bez bilo kojeg od ova tri elementa govor je nemoguć i nema svoj pravi smisao i svrhu, jer je govor zapravo vid komunikacije u kome sudjeluju pošiljalac (govornik), primalac poruke (publika) i poruka koja se šalje a to je ustvari govor ili besjeda.

Uspjeh govora zavisi od mnogo faktora. Glavni faktor je sama ličnost govornika koju određuje više komponenata kao što su pojava, ugled, inteligencija, mudrost, znanje, karakter, temperament, motivisanost, stil, glas, dikcija i druge komponente. Od ovih osobina zavisi da li će publika ili neće prihvatiti govornika, odnosno aktivno slušati govor.

Fizički izgled nije mnogo važan za govornika, koliko je bitna sama pojava, stas, glas, stav i gesta govornika kako bi kod publike dobio pažnju i povjerenje. Govornika sa ugledom i imidžom publika prije prima nego nekog novajliju. Bitno je spomenuti da je svaka, gore navedena, osobina veoma važna i ima svoj značaj.

«Priroda je dala čovjeku jedan jezik, ali dva uha, da bi dva puta više slušao nego govorio»

Epiktet

Kada govorimo o auditorijumu, trebamo znati da ga čine dva osnovna dijela a to su:

1. ambijent, odnosno prostor u kojem se govori,

2. slušaoci koji prisustvuju govoru i prate ga7

Izbor ambijenta je zavisan od broja prisutnih slušalaca ali i od prilike u kojoj se govori. Izbor ambijenta u kome će se govoriti znatno utiče i na stvaranje povoljne atmosfere a samim time i na uspjeh govora. Da li će govor biti uspješan zavisi i od publike, njihovog broja, sastava, i stava prema govorniku. I u pripremi ali i u samom govoru, govornik mora

6 M. ŠIPKA , Kultura govora, Institut za jezik u Sarajevu, Sarajevo, 2005., str. 280.7 M. ŠIPKA , Kultura govora, Institut za jezik u Sarajevu, Sarajevo, 2005., str. 281.

7

voditi računa o svemu ovome. Govornik također treba pratiti i procjenjivati reagovanje slušalaca i shodno tome svoje ponašanje i sadržaj govora podesiti.

Govor ili besjeda kao treći faktor nalazi se između govornika i slušalaca i predstavlja njihovu vezu te su zato sadržaj i forma govora time uslovljeni.

2.PRAVILA GOVORNIŠTVA

2.1.PRIPREMA GOVORA I GOVORNIČKI NASTUP

Priprema je ključ uspjeha!!!

Za svaki javni nastup pa tako i za govor nužno je da se obave temeljite i ozbiljne pripreme. Veoma je važno da se pripremi govor koji se izlaže na javnom skupu. Priprema za takav nastup obuhvata tri skupine postupaka, a oni su: invencija, dispozicija i elokucija.

2.1.1.InvencijaOnaj koji govori prvo treba da izabere temu o kojoj će govoriti, saglasno zadatom cilju

govora, utvrditi svoj stav prema problemu o kome će govoriti. Zatim treba da prikupi materijal, odnosno argumentaciju kojom će potkrepiti teze koje bude iznosio, a nakon toga napraviti i koncept govora kojeg bi trebao zapamtiti kako bi mu bio orijentacija u toku samog govora.

Također mora voditi računa i o slušaocima kojima se obraća i naravno o ambijentu, odnosno okruženju i mjestu u kojem se govori.

Prvi postupak, tj. izbor predmeta je jako važan jer je uspjeh govora o tome ovisan. Tema treba da bude bliska govorniku ali isto tako zanimljiva i provokativna kako bi zanimala slušaoce. Nepisano pravilo je, da je bolje govoriti o aktualnim temama i onih koji se tiču interesa ljudi koji slušaju, jer oni žele čuti šta o tome misli i govori govornik kojeg slušaju.

Ono što se govori ne smije da izlazi iz okvira teme, a glavna ideja tog govora treba da se dotiče i provlači kroz cijeli govor.

Neki govornici unaprijed napišu govor, pa ga onda uče napamet i reprodukuju na skupu. Takav postupak moderna retorika ne preporučuje, i to iz više razloga, od kojih je jedan i činjenica da struktura pisanog teksta i usmenog govora nije ista, pa na taj način govor gubi od svoje spontanosti, dinamičnosti i živosti. Mogu se pripremiti i zapamtiti jedino neki detalji (efektne faze, izrazi, poslovice, anegdote i sl.) koji će se koristiti u toku izlaganja.8

Koncept govora treba imati u glavi, iako je nekad dobro da se koncept i pismeno skicira. To je veoma poželjno kad su u pitanju brojčani podaci ili neki citati koji će se spominjati, jer takvim tačnim podacima samo povećavamo uvjerljivost našeg govora. Nije 8 M. ŠIPKA , Kultura govora, Institut za jezik u Sarajevu, Sarajevo, 2005., str. 283.

8

dobro kada govornik neprekidno gleda u koncept jer to onda više nije govor već čitanje određenih informacija.

Prethodno navedeno vrijedi za već smišljene i pripremljene govore ali postoje i tzv. Improvizirani govori, koji inače budu izazvani spontano pa se tako i tema sama nameće, te se o njoj govori odmah, bez priprema. Za ovakvu vrstu govora potrebna je posebna govornička vještina.

2.1.2.DispozicijaJe zapravo utvrđivanje strukture govora, odnosno njegovih dijelova i redoslijeda po

kome se ti dijelovi izlažu. Zbog toga se pripremljeni materijal raspoređuje.

U antičkom vremenu vladalo je pravilo da govor treba imati pet dijelova, koji su jedan iza drugoga, a to su: uvod, izlaganje, dokazivanje, pobijanje i zaključak. Ova struktura je proizašla iz sudske besjede u Grčkoj koja je bila zastupljenija čak i od političke.

Moderna retorika ne preporučuje stroge podjele sadržaja besjede, jer njena struktura zavisi od mnogo različitih faktora: od vrste kojoj pripada, od toga da li se radi o pripremljenom ili improvizovanom govoru, od izabrane teme, govorničke invencije itd.9

I pismeno i usmeno izlaganje, pa i besjeda (govor) inače ima tri dijela, a to su uvod, razrada i zaključak.

Prvo što govornik treba u uvodu da uradi je da privuče pažnju slušalaca, nekom anegdotom, poslovicom, pa čak i vicem ako je to potrebno. Drugo što treba u uvodu uraditi jeste slušaoce uvesti u problematiku koja će se raspravljati, kazivanjem nekih osnovni teza.

Najveći i glavni dio govora je razrada. Dio u kojem se iznosi argumentacija onoga sto govornik brani. U tome dijelu govora do izražaja treba da dođe vještina govornika da ubjedi slušaoce u ono što izlaže, da pokuša djelovati na savjest slušalaca.

Kao najvažniji dio govora navodi se zaključak. Zašto? Zato jer se u zaključku kazuje glavna poruka slušaocima, a koja treba da bude efektna, snažna i ubjedljiva da bi je prisutni prihvatili. Na kraju govornik bi trebao da ima neku svoju originalnu rečenicu ili izraz kako bi efektivno završio svoje izlaganje, a na publici je da ocijene koliko je govor bio uspješan.

2.1.3.ElokucijaJe zapravo način izražavanja u govoru, odnosno izbor jezičkih izražajnih sredstava koji odgovaraju izabranoj temi i sadržaju govora. Veoma je važno kako se ono što se govori plasira publici.

ZAKLJUČAK

9 M. ŠIPKA , Kultura govora, Institut za jezik u Sarajevu, Sarajevo, 2005., str. 284.

9

Dakle retorika je umijeće ili tehnika govorne komunikacije sa praktičnom svrhom uvjeravanja sagovornika. Razlika između retorike i besjedništva je u tome što je retorika nauka i skup pravila o lijepom i ubjedljivom govoru, a besjedništvo ili govorništvo je praksa u kojoj se ta pravila primjenjuju. Besjedništvo je značajan faktor demokratskoga društva i moćan regulator njegovog funkcionisanja. Imamo tri glavna elementa besjedništva a to su: govornik, auditorij i govor. Bez bilo kojeg od ova tri elementa govor je nemoguć i nema svoj pravi smisao i svrhu, jer je govor zapravo vid komunikacije u kome sudjeluju pošiljalac (govornik), primalac poruke (publika) i poruka koja se šalje a to je ustvari govor ili besjeda. Za svaki javni nastup pa tako i za govor nužno je da se obave temeljite i ozbiljne pripreme. Veoma je važno da se pripremi govor koji se izlaže na javnom skupu. Priprema za takav nastup obuhvata tri skupine postupaka, a oni su: invencija, dispozicija i elokucija.

LITERATURA

10

BIBLIOGRAFIJA1. M. Šipka, Kultura govora, Institut za jezik u Sarajevu, Sarajevo, 2005.

IZVORI SA INTERNETA

11