Ribarske pričeAnte Božanić-Milić

“Ribarske priče” duhovito pripovijedaju o raznim morskim bićima što ih upoznaje dječak Ivan dok za vrijeme ljetnih školskih praznika boravi kod bake i djeda u ribarskoj kućici na samoj obali. Tako se u pričama pojavljuju hobotnice, orade, grdobine, rakovi, morska medvjedica, pa čak i sam kit. Oni nam tako pričaju o životu ispod mora, na pučini, na dnu, ali i na obali. Iako je Ivan uz svoga djeda, ribara i kapetana, jedan od junaka ove priče, pravi su glavni junaci more i njegovi često svadljivi stanovnici. A oni su, sa svojim manama i vrlinama, kao ljudi koje odnekud poznaje-mo...Ove priče upozoravaju na osjetljivu ravnotežu između čovjeka, mora i života u njemu. Svaka priča donosi neku novu dogodovštinu: od prvoga ribarskog krštenja u kojem Ivan upoznaje što je to ribarstvo, preko priča o hobotnicama, morskoj medvjedici, jeguljama, murina-ma, hlapovima i jastozima, do osjetljive ekološke priče o zagađivanju i pretjeranom izlovu koji su posve promijenili naše more. A more se, kao veliki živi organizam, opet nastoji obno-viti i to će uvijek činiti, kako god bude moglo.

[studio TiM]

9 789537 780074

ISBN 978-953-7780-07-4Cijena: 70,00 kuna

tonko naslovnica.indd 1 3/11/2013 6:58:50 PM

Ante Božanić-Milić: Ribarske priče

Ante Božanić-Milić © 2013.Studio TiM © 2013.

Izdavač[studio TiM]V. Babić 2, Rijekatel.(fax) 051/677-196www.studiotim.hr

Priprema materijalaTamara Modrić, Studio TiM

Oblikovanje naslovnice i ilustracijeIvica Matić

Tisakweb2tisak, Zagreb

CIP zapis dostupan u računalnom kataloguSveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 130125087

ISBN 978-953-7780-07-4

Ante Božanić-Milić

Ribarske priče

[studio TiM]Rijeka, 2013.

5

RIBARSKO KRŠTENJE

Jedne večeri nono me pozvao u ribolov na srdele ili, kako on to kaže, u lov na veliku sviću. Postoji i lov na malu sviću. To je onaj lov kada se barkom vozi uz samu obalu i manjim feralom osvjetljava morsko dno, pa kada se opazi riba, onda se ona nabode os-tima. Tako naš susjed Siniša ponekad ulovi dosta si-pa, hobotnica, lignji, škarpuna, glavoča i druge ribe. Dakle, kada me nono pozvao da idem s njim u ribo-lov, u Trnovi je nastala velika strka. Zapravo prava uzbuna. Nona je rekla nonotu:

“Ivan je još mali... Pazi da ti se ne utopi! Neće moći izdržati cijelu noć bez spavanja. Pazi da ne ozebe!”

Pazi ovo... pazi ono...

“Neću se utopiti! Znam plivati! I cijelu ću noć biti budan. Neću oka sklopiti... da sve vidim i naučim”, odgovorih ja noni, ljutit što u mene nema dovoljno povjerenja.

A ona je nastavila gunđati:

“Neka uzme vindjaknu! Ako bude potrebno, vežite ga konopcem za jarbol da ne padne u more.”

“Nona, pa nisam ja više baš tako mali!” naljutio sam se zbog njezina omalovažavanja.

Bože, sramote, mislio sam. Pa ona stvarno misli da sam ja neka mala beba. Ah, ta moja dobra i brižna nona, uvi-jek misli na ono najgore... Htjela bi mi pomoći, htjela bi me

6

zaštititi od opasnosti, pa u tome toliko pretjeruje da se po-nekad moram sramiti.

I tako, poslije dugog natezanja i velike brige, nona me ipak pustila da idem u ribolov pošto sam joj čvrsto obećao da se neću naginjati preko broda. A prije negoli smo krenuli, ja sam prošetao po Trno-vi i obavijestio sve svoje prijatelje iz grupe TNT da noćas idem u veliki ribolov. Svi su, od silne zavisti, iskolačili oči i iskrivili lica.

Ali najprije da vam kažem nešto o mom nonotu. Moj nono je veliki ribar. Svićar. Uz to je i kapetan, kako on kaže, kapetan od long korsa. I moj pranono je bio ribar i svićar. Samo ne u Trnovi nego u Komiži. A vi ste sigurno čuli za slavni ribarski gradić Komižu na otoku Visu. To vam je najpoznatije ribarsko mje-sto na Jadranu. Oni su oduvijek lovili najviše srdela i prerađivali ih u tvornici ribljih konzervi. I tako su stekli dobar glas, ne samo kod nas nego i u svijetu. Tako je to bilo onda, kada su srdele lovili tratama i vojgama, leutima i gajetama, pod svijeće, na karabit i petrolej.

Svi moji preci bili su dobri ribari. Oni po nonotu ribarili su oko Visa, Biševa, Sveca, vulkanskog Bru-snika, Jabuke i daleke Palagruže. A oni po noni, iz Kraljevice, tu u Tihom kanalu i Riječkom zaljevu. Svi su oni odlazili u ribolov na vesla i jedra jer u ono doba nije bilo motora. I svi su bili hrabri i ne-ustrašivi. Naročito prapranono Bartol koji je kao noštromo na jedrenjaku oplovio svijet u davnom 19. stoljeću. Rodom je bio iz Kraljevice, iz Banja. Na kra-

7

ju svojih putovanja kupio je ribarsku kuću u Trnovi, odnosno Tihi, u blizini današnjega hotelskog naselja Uvala Scott. Osnovao je svoje ribarstvo na plavu ribu koje se ugasilo tijekom Drugoga svjetskog rata, kada je i nastradao. A moj nono sada ima plivaricu s ja-kim motorom i vinčom za izvlačenje mreža. I još dva manja broda, svićarice, koji imaju ferale na plin. Kad one upale svoje ferale, jako svjetlo obasja cijeli Tihi kanal kao da je dan. A mi to gledamo s balkona naše ribarske kuće u Trnovi i molimo Boga da nono ulovi puno ribe. On sada najviše lovi plavice i širune, a nekada je lovio srdele i skuše. Ja već znam kada će moj nono puno uloviti. On će puno uloviti kada je mrak i kada ja navečer blizu kuće pronađem svijet-njak. Svijetnjak nam donosi sreću... Barem ja u to vjerujem.

Nono je meni mnogo puta pričao o ribama. On tvr-di da je srdela najrasprostranjenija i najvažnija riba u našem morskom ribolovu uopće. Ona zauzima prvo mjesto po količini ulova. S inćunima, papalinama i nekim drugim sitnim plavim ribama čini skupinu koju i zovemo sitna plava riba. A ta sitna plava riba naše je veliko bogatstvo.

“Zapamti, Ivane”, rekao je meni moj nono, “mi smo baš na toj sitnoj plavoj ribi izgradili Komižu i stekli slavu. A i mnoga druga mjesta na otocima i našoj obali. Kao, na primjer, tvoj prapranono Bartol ovdje u Trnovi. Jer te se ribe najviše love i njome se hrani najviše ljudi. A dosta se toga i izvozi i konzervira.”

Dakle, sada ste čuli, srdela je najvažnije riba. Živi u velikim jatima na otvorenome moru, ali se približi i

8

obali, pogotovo kada su je nekada svjećarice dovodi-le do same obale u razne uvale, takozvane pošte, radi zapasivanja tratama ili migavicama. Jedna od takvih dobrih pošta bila je i naša Trnova. Možda čak i naj-bolja u cijeloj Kraljevici.

Meni je nono sve to potanko ispričao. Čak mi je ispričao kako je doživio svoje ribarsko krštenje.

Znao sam da su prapranonota Bartola krstili kada je na jedrenjaku prelazio ekvator. To je bilo davno, davno, tamo negdje na Atlantiku, južno od Cabo Ver-dea, kada su plovili za Brazil. No, to nije bilo neko strašno krštenje. Nisu ga čak ni bacili u more, nego su mu izlili dva-tri kablića morske vode na glavu. I to je bilo to. Puno je okrutnije bilo krštenje novaka na Jadranu, među komiškim ribarima. Evo, dakle, kako je proteklo krštenje moga nonota.

“E, to ti je bilo ovako, moj Ivane. Jedne noći, dok sam bio još mlad kao ti sada, poveo je mene moj otac u ribolov. A to me jako razveselilo jer sam bio ra-doznao kako se love srdele. Posebno me oduševilo to što ćemo loviti na Biševu, za mene, a i za druge, čarobnom otoku. Biševo je uistinu prekrasan i ta-janstven otok, kao iz bajke. Prije svega zato što se tamo nalazi Modra špilja, najljepša na Jadranu i Sre-dozemlju. Čak je ljepša i od one na slavnom Kapriju. A možda je čak najljepša na svijetu. Posebna je i zato jer se ondje nalazi Medvjeđa špilja u kojoj živi i bo-ravi morska medvjedica Adriana, koja je zbog svoje ljepote bila maskota na Sredozemnim sportskim igrama u Splitu. Osim toga, radovao sam se odlasku na Biševo jer sam znao da će mi otac prepustiti kor-

9

milo i da ću povesti brod na jedra preko Biševskog kanala, kao Kristofor Kolumbo svoje karavele preko Atlantskog oceana. Eto, tako sam ja doživio svoj prvi odlazak u ribolov. Mojoj sreći nije bilo kraja kada smo te noći na Biševu našli veliko, veliko jato srdela. Ma veliko, veliko! Cijelo more oko nas je kuhalo kao da smo u nekom kotlu. A onda smo tu silnu masu ribe svijećama privukli uz obalu i zapasali tratom. Ja sam bio presretan. No, svi smo se bojali da se ne pojave dupini jer oni otjeraju ribu i poderu mrežu. Ili da se ne pojavi morska medvjedica Adriana koja je još veća štetočina... ili možda morski pas ljudožder. Jer kada se pojavi ta neman, srdele se razbježe na sve strane. I tada je ribarima uzaludan trud. Nešto je manja opasnost ako se pojave oslići, tune, palamide ili čak neke druge veće ribe. Jer i one su proždrljive i mogu rastjerati jadne male srdele.”

Ali, na njihovu sreću, te noći nije bilo zabare, kako moj nono naziva one ribe koje plaše srdele. I on je zbog toga bio veoma sretan, a još više znatiželjan i nestrpljiv. Pa kada su tratu s ribom prikupili uz leut, ta silna masa stala se praćakati i pjeniti u mreži, ali više nije mogla pobjeći. Tada su radosni i zadovoljni ribari, zbog obilnog ulova, stali nagađati koliko ima ribe u mreži. Svatko je govorio koliko je procijenio, a moj je nono napeto slušao. Bio je vrlo uzbuđen i za-dovoljan. Tada je jedan od ribara zapitao:

“Što mislite, naši, koliko ima ribe u trati?”

“Bit će najmanje 30 kvintala...” odgovori netko.

“A ja mislim da će biti najmanje 50 kvintala”, do-baci veselo drugi.

10

Za to vrijeme moj se nono, a da bi što bolje vidio tu silnu masu ribe, stao znatiželjno naginjati preko leuta očaran prizorom. I tada ga je njegov otac, moj pranono, radostan što mu je sin zainteresiran za ri-bolov, iznenada gurnuo u more govoreći:

“Što se nagađate?! Eno samo poslao maloga da iz-mjeri koliko smo ribe ulovili...”

A kada je moj nono pao u more, među gomilu ribe, učinilo mu se da je upao u živo blato te je, u strahu, stao vikati:

“Spasite me, ljudi, jer ću se ugušiti! Ljuske će me ugušiti i oslijepiti! Tonem, tonem... Upomoć!”

I ribari su ga u tili čas izvukli iz mreže jonkom, kao da je riba, i tako ga spasili. A kad je moj nono u leutu došao malo k sebi, ribari su ga stali zadirkivati. Između ostalog, jedan ga je zapitao:

“Sinko, što ti misliš, koliko ima riba u mreži?”

“Teško je to izmjeriti”, odgovorio je moj nono. “Ali sve mi se čini da smo ulovili najmanje vagon srdela.”

“Vagon!” zagrmjeli su ribari.

I stvarno, sutra ujutro su prodali tvornici sardina točno 1000 kašeta ribe. Moj nono je točno odvag-nuo. Bio je on najuspješniji procjenitelj. On je već tada, kao malo dijete, najavio da će biti veliki ribar i dobar svićar.

Eto, tako je prošlo ribarsko krštenje mog nonota. Bacili su ga odjevenog u jato ribe zapasane u tratu nasred sinjeg mora, u škuroj noći. A noćas će biti

11

moje ribarsko krštenje pa se sve pitam što će se do-goditi. Hoće li i mene baciti u more kao mog nonota? Jer meni je nono još svašta napričao o svom krštenju i srdelama. Rekao mi je da su srdele ukusne bilo da su pečene na gradelama ili kuhane na brodet, naročito ako su kuhane u zemljanom loncu što ga oni zovu lopiža. Kako u Komiži svi kuhaju ribu u lopiži, po tome su i prozvani Komižani lopižani. Nadalje, srdele su jako hranjive i dobre za soljenje i konzerviranje. One su othranile sve moje pretke tamo od devetog koljena. U Prvom i Drugom svjetskom ratu svi bi oni bili pomrli od gladi da nije bilo srdela. Prema pričanju moje none, tako je bilo i u Kraljevici. Preživjeli su za-hvaljujući srdelama i tunama. I da vas ne zamaram dalje svojim pričama... Meni je sada najveća briga što će se noćas dogoditi na moru. Hoće li i mene baciti u more na gomilu ulovljene ribe? Hoću li potonuti kao u živom blatu? Hoće li me uspjeti spasiti? Moram vam priznati, malo se bojim, iako to nikome ne bih rekao. Jer lako je bilo mom nonotu. On je znao pli-vati bolje od mene. Ja bez peraja polako tonem. Osim toga, njega su bacili u more blizu obale, a mi ćemo noćas loviti nasred Kvarnera. Srdele su dobroćudne ribe, nježne i mekane. Jedino te mogu zagušiti i zasli-jepiti ljuskama. A danas se love plavice i širuni koji su opasni grabežljivci. Ajme meni ako me izgrizu i izbodu...

Čekajte malo... Mislim da sam pretjerao... Moj je nono jako dobar i nikada me ne bi bacio u more. Ni za živu glavu! Uvijek me čuva i pazi na mene. Ne... sto posto sam siguran da neću završiti u moru. Do-bro, sada možemo nastaviti našu priču.

12

13

I dok sam tako razmišljao, pod utjecajem nonoto-vih fjaba, ponijela me radost što idem u ribolov, u nepoznato, u veliku avanturu u kojoj moram poka-zati da sam dostojan svojih predaka. A što ako se ipak pojavi Adriana ili morski pas? Naime, morate znati da su morski psi i sabljarke išli za brodovima i tunama. Često su ulazili u Bakarski zaljev i Tihi kanal. Naš barba Ivan, Bartolov sin, slikao se pored ralji ulovljenoga morskog psa. Brrrrrrr. A i sâm sam, vozeći se s nonotom u našoj barci, vidio peraju opa-snoga morskog psa u blizini svjetionika na Oštru. Dakle, kada se tome pridoda da me nona, zbog straha da ne nazebem, usred vrućeg ljeta obukla u zimsku odjeću, kao da idem u ekspediciju na Sjeverni pol ili u osvajanje Zemlje Franje Josipa, onda možete i sami zamisliti kakve su me sve muke spopale. Još mi je na glavu nabila vunenu kapu. Bilo mi je tako vruće da sam se kupao u vlastitom znoju. Ali neka, ipak idem u ribolov. Zato se isplati malo trpjeti i žrtvovati. Moji će me prijatelji više cijeniti i poštivati.

Konačno smo krenuli. Motor je zabrujao na plivari-ci. Za sobom smo povukli svjećarice. Na moju veliku radost, nono mi je prepustio kormilo i ja sam uprav-ljao ekspedicijom. Išli smo nekamo daleko. Daleko, daleko. Nono mi je pokazao neki rt u sumaglici i rekao da držim rutu pravo na njega. A kako je već pa-dala noć, pokazao mi je kompas i zapovjedio:

“Drži kurs 200 i nemoj vijugati!”

Zapravo, plovili smo prema jugu, prema Srednjim vratima, prema Kvarneriću. On je u međuvremenu uključio ehosonder i stao tražiti ribu govoreći:

14

“Lako je nama sada sa svim ovim spravama koje vide sve što se pod morem događa... Ali nekad toga nije bilo. Morali smo tražiti ribu naćuljenih ušiju i dobro otvorenih očiju, da čujemo igra li, ispušta li mjehuriće ili se bjelasa na orduri. Jer to su bili je-dini signali po kojima smo je mogli pronaći. A sada uključimo ehosonder i sve vidimo na ekranu, kao na dlanu.”

A ja sam vodio brod poput nekoga pravog kapetana (malo jesam vijugao, ali nema veze) i u srcu strepio što će mi se dogoditi ako me ipak bace u more radi ribarskog krštenja.

Tada, odjednom, niotkuda, podigla se strašna ljetna oluja. Najprije sam gledao kako sa zapada sijevaju munje, da bi se u nekoliko sljedećih trenutaka stvo-rili veliki valovi. Grmljavina je bila toliko strašna da bih, a da me nije bilo sram, najradije otišao u kre-vet između none i nonota. Ali sada sam ja bio ka-petan od long korsa i morao sam upravljati plivaricom usred oluje koja je sve više bjesnila. Valovi su prskali posvuda, more je udaralo u pramac toliko jako da je sve na brodu poskakivalo. Motor je mučno radio, kao da će svakoga časa stati, a mene je strah držao zalijepljenog za kormilo. Zasljepljivale su me sve snažnije i snažnije munje koje su sve bliže parale nebo. Uskoro se sručila prava potopna kiša, a val koji je nadošao jednostavno me bacio u more, među one silne ribe koje su se koprcale zarobljene u mrežama. Osjećao sam kako ostajem bez zraka. Tonem, tonem, tonem...

15

Istog sam se trena probudio. U potpalublju. Čuo sam ljude na palubi kako viču i strojeve kako bučno rade. Kapa na glavi mi je bila posve mokra od znoja. Bio je to samo san. Strašan san. Nije bilo ni oluje, ni kiše, ni valova, ni gromova. Nisam pao u more. Nije bilo nikakvoga ribarskog krštenja. Valjda sam zaspao još dok smo brodili prema cilju. Nema veze, ovo je bila moja prva noć na moru.

Kada smo se ujutro vraćali kući iz ribolova, nad nama je letjelo veliko jato galebova. Pratili su nas i veselo kliktali kao da nešto slave. Bilo ih je lijepo gle-dati i slušati. Za to su vrijeme ribari prebirali ribu na palubi i one zgnječene bacali u more. Na njih su se strelovito obarali galebovi.

Sretno smo stigli u Trnovu, a nono me nahvalio kao pravoga malog kapetana koji se pozdravio s ribarima:

“Adio, kumpanjeri!”

16

LJEPOTICE S MORSKOG DNA

Jednog dana na satu prirode učiteljica je navijestila:

“Danas ćemo učiti o hobotnici.”

Kada su učenici to čuli, svi su najednom živnuli i naćulili uši da što bolje čuju jer je za njih hobotnica bila, na neki način, zagonetni morski stvor, zapravo neman o kojoj su nonići njima pričali svakojaka ču-da. A nonići uvijek pričaju čuda svojim unucima. Zato je djecu ponajprije zainteresiralo da saznaju pravu istinu o toj morskoj nemani velike glave i dugih krakova.

A učiteljica je nastavila:

“Hobotnica je riba koja...”

Kada je mali Ivan to čuo, iznenađeno se lecnuo i već trenutak potom sjetio se onoga što mu je više puta u šali nono znao reći:

“Niti je hobotnica riba niti su Bracani ljudi!”

A kako u svakoj šali ima i malo istine, onda se može zaključiti kako Bračani jesu ljudi, to cijeli svijet zna, ali zato hobotnica vjerojatno nije riba.

Ne, hobotnica nije riba. Ona jest morska životinja, ali glavonožac, mekušac velikih krakova... pronašao je Ivan odgovor u knjigama o ribama.

No, učiteljica je u zanosu pričala legende o stra-hovitoj veličini i snazi hobotnica koje su u stanju

17

i brod potpopiti. Tako je, između ostalog, navela da je pročitala neku knjigu u kojoj je pisalo da se zastrašujuće golema hobotnica nasukala na žalu Floride.

“Bila je teška više od sedam tona, a krakovi su joj bili dugački više od deset metara. Gotovo nevjero-jatno! A te se velike hobotnice gnijezde negdje kod otoka Bermuda, u takozvanom Bermudskom trokutu gdje ponekad misteriozno nestaju brodovi i avioni, kao da ih je more progutalo. Ribari koji ondje love škampe doživjeli su uistinu čudne zgode s tim ho-botnicama. Naime, one su im neprestano uništavale zamke. A jednom je jedna, isto tako ogromna ho-botnica, obavila vršu i čvrsto se prilijepila uz dno, a potom je dugo za sobom vukla ribarski brod koji...”

I dok je svima u razredu zastao dah od uzbuđenja i očekivanja što se dalje dogodilo s ribarima i njihovim brodom, Ivan se vrpoljio kao da sjedi na užarenom kamenju. I ne mogavši dalje slušati te puste priče, digne ruku.

“Što je sad, Ivane?” zapita ga učiteljica gotovo lju-tito.

Ivan ustane i prkosno odgovori:

“Učiteljice, hobotnica nije riba!”

“Nego što je?”

“Hobotnica je glavonožac!”

“Tako je, Ivane, hobotnica jest glavonožac, ali mora-mo je najprije približiti drugoj djeci”, kaže učiteljica. “A kako ti to znaš?“

18

Znao je Ivan da je hobotnica glavonožac, baš kao i lignja, sipa ili totanj. I da se ona u potpunosti raz-likuje od ribe. Ako baš hoćete znati više, hobotnica nema kralježnicu, nema glavu sprijeda ni rep straga kao riba. Nema peraje, bodljike ni ljuske. Sasvim je drugačija od ribe. Dakle, za razliku od ribe, ona ima osam dugih krakova s prianjaljkama. U njezinu se središnjem tijelu nalaze jake čeljusti slične kljunu papige, a iznad velike izbuljene oči kao u sove. Za-pravo i nema glavu, nego je sve to usađeno u tijelo koje iznad sebe nosi golemu vrećicu koju ribari zovu muja. A u muji, koja najviše podsjeća na veliku kapu nabijenu na trup, odnosno glavu, nema mozga, ni usta, ni nosa, ni uši, nego se tu nalaze male diha-lice i veliki probavni organ te vrećica s crnilom. Iz muje viri lijevak kroz koji izbacuje mlazeve vode, a pomoću kojih se kreće brzo poput rakete.

I dok je tako Ivan razmišljao, učiteljica ga zapita:

“O čemu misliš, Ivane? Dakle, reci nam kako znaš da je hobotnica glavonožac?”

“Ja bih vas, učiteljice, htio zapitati da mi objasnite koja je razlika između hobotnice i muzgavca.”

Ovo provokativno pitanje odjeknulo je kao bomba u razredu, a učiteljica je bila iznenađena i zatečena. Pogotovo zato što nije znala odgovor. Jer nikad nije ni čula ni vidjela muzgavca. A na to pitanje ne bi znali odgovoriti ni mnogi ribari koji misle da znaju sve o moru i ribama. Ali se učiteljica, kao iskusna nastavnica, brzo snašla i odgovorila:

“Evo ovako...” reče u nedoumici. “Ivan je rođen u Varaždinu i tek je došao na more, ali ga more i ži-

19

vot u moru naročito zanimaju pa se ne čudim što je toliko znatiželjan. Pa da mu odgovorim na pitanje: razlika između hobotnice i muzgavca je u tome što je ona ženka, a on mužjak. Ona je velika, a on malen i znatiželjan baš kao naš Ivan...”

“E, ne!” usprotivi se Ivan i krene objašnjavati raz-redu razliku. “Hobotnica i muzgavac imaju isti broj krakova. Oboje mogu biti mužjaci i ženke. Jedina je razlika u tome što hobotnica na krakovima ima po dva reda prianjaljki, a muzgavac samo jedan. Osim toga, hobotnice žive uz kamenitu obalu, po škrapama, a muzgavci u dubini, na pijesku i muljevitom dnu. Muzgavac strašno smrdi. Fuj!”

“A otkud ti to znaš?” gotovo u čudu zapita učiteljica, ovoga puta prijateljski, kao da mu oprašta paprena pitanja. Zapravo ju je iznenadio dobrim poznava-njem tematike o glavonošcima.

20

“Moj je nono ribar. I ja svake godine, za vrijeme ljetnih praznika, boravim kod njega na moru u uvali Trnovi nedaleko od Kraljevice. Čak idem s njim i u ribolov.”

Kad je pak učiteljica čula o čemu to Ivan govori, malo se zamislila. Prišla je Ivanu i zapitala ga:

“A jesi li ti, Ivane, ikada vidio hobotnicu?”

“Jesam”, hitro odgovori Ivan. “Ja sam je čak i ulo-vio. Išao sam s nonotom na ribe pa smo je ulovili u mrežu. Hobotnica je troma i uporna, a kada se zalijepi za ribu, ne zna popustiti pa makar je izvukli u brod. Tako smo jednom ulovili veliku hobotnicu. Bila je teška točno sedam kilograma. Krakovi su joj bili dugački metar i trideset centimetara. Ja sam ih izmjerio. Drugi put opazio sam hobotnicu koja se uvukla u škrapu blizu našeg mandraća. Valjda u potrazi za rakovima, jer ona ih jako voli jesti, ili je tražila mjesto gdje bi se mrijestila. Pokazao sam je tati i on ju je pogodio ostima. Bila je teška više od dva kilograma. Inače, hobotnicu je lako uloviti. Naš susjed, barba Marjan, ulovio je pet komada u jednoj vrši. Pripremili smo ih na salatu i pojeli. Hobotnica na salatu je jako ukusna... prava poslastica... posebno za marendu.”

I dok je Ivan zanosno prepričavao svoje dogodov-štine o hobotnicama, djeca u razredu iznova su se uozbiljila i pažljivo ga slušala, da im ne promakne kakva sitnica, dok su druga zijevala i kolutala očima, jedva čekajući da završi sat i da se konačno može raspravljati o sličicama i crtanim filmovima. Učiteljica se isto jako zainteresirala, čudeći se i sama

21

koliko Ivan zna o hobotnicama, pa joj je bilo žao što ga je maločas brzopleto možda malo i povrijedila. U jednom trenu mu je prišla i pomilovala ga po glavi u znak pomirenja. Potom ga je zapitala:

“Bi li nam, Ivane, još štogod mogao reći o hobot-nicama?”

“Naravno!” reče radosno Ivan koji se osjećao poput razredne zvijezde.

“Da čujemo onda... Ali najprije izađi pred ploču ili čak na moje mjesto za stolom da te svi bolje vidimo i čujemo.”

U razredu je nastao žamor. Nitko nije očekivao ta-kav obrat. Naprotiv, svi su vjerovali kako će učiteljica na neki način kazniti Ivana zbog ometanja nastave. A sada ga je poslala da s katedre umjesto nje nastavi priču o hobotnicama. Nevjerojatno!

A kad je Ivan pristupio, u razredu je zavladala pot-puna tišina. Čak su i djevojčice, koje su do maloprije kolutale očima, pažljivo slušale. Učiteljica je sjela u njegovu klupu.

Ivana je na početku obuzela velika trema. Možete li to zamisliti? Ni u snu nije mogao pomisliti da je tak-vo što moguće. Zatim se osvrnuo oko sebe, zauzeo pozu kao njegova učiteljica i počeo govoriti. Da je još imao naočale, uistinu bi izgledao kao pravi učitelj. Ili možda kao Pajo Patak!

Možda je netko od učenika i pomislio da je Ivan sličan slavnome patku, ali se to nije usudio izgovo-riti.

22

A Ivan je započeo svoje izlaganje:

“Hobotnica je glavonožac. Ima muju koja joj služi kao mlazni motor za kretanje kroz vodu. Po dnu se kreće pomoću krakova. Zapravo, krakovi joj služe kao noge i hvataljke. Ali se nikada ne ubode na ježa. Ona ga pojede... kao i raka. Najprije ih ubije ubrizga-vanjem otrova, a onda ih isisa prianjaljkama. Ljudi pogrešno misle da rakovi ugibaju od straha kada vide hobotnicu. To nije istina. Ona im uštrca otrov i oni su u trenu gotovi. Zato pazite da i vas ne ugrize jer je njezin ugriz jako bolan. Osim toga, gledajte gdje gazite kada ste u moru. Ne toliko zbog ježeva na ko-je se možete nabosti, nego još više zbog hobotnica koje se ondje skrivaju. Hobotnicu je teško zapaziti. Ona ima sposobnost prilagođavanja okolini. Mijenja boje prema potrebi, kao kameleon. Pa kad još nabere svoju ljigavu kožu boje dna, zaista ju je teško uočiti. Zato pazite gdje gazite. Dobro je na nogama imati neke plastične sandale da vas ne ugrize. Inače... jao vama...”

I tu Ivan predahne kao da namjerava izreći neku vrlo važnu poruku pa naglasi:

“Zapamtite!”

Potom nastavi:

“Hobotnicu je jako lako uloviti. Čak i golom ru-kom u plićaku. Ali pritom morate dobro paziti da vas ne omota krakovima i zalijepi za dno jer se iz takvog položaja nećete moći iščupati. To može biti opasno. Lovi se na razne načine. Glavonošci nemaju mozak nego ganglije. Hvataju se na metalnu pušću,

23

štrucavicu ili varalicu. Ili se jednostavno podmeću pod osti i ne znaju bježati. Kada su u opasnosti, samo ispuštaju crnilo. Hobotnica se kao pijavica zalijepi za raka mamca i putuje s njim kroz more. A kada se primakne obali, onda se zakači kukom ili probode ostima. Pokušajte, možda je i vi ulovite. Umalo sam zaboravio reći vam da hobotnica odmah ugiba ako je bacite u slatku vodu. Međutim, morate znati i to da, iako nije jako pametna, ta ista hobotnica ima i svojih dobrih strana. Zapravo, kad je bolje upoznate, ona je posebna, čak i lijepa, zanimljiva. A naročito je brižna i privržena mama. Ona ne napušta ikru kao ribe, već strpljivo sjedi na jajašcima poput kokoši dok se ne izlegnu mladi. Cijelo to vrijeme uopće se ne hrani. Tako napokon i ugiba od iscrpljenosti. Za-mislite, radije ugiba od gladi nego da napusti svoje mlade...” naglasi još jednom Ivan i zastane kao da je izrekao ono najvažnije. Pa nastavi nakon kratke stanke: “Ljudi pričaju da hobotnica može narasti ogromna, ogromna...” Ivan raširi ruke ne bi li po-kazao koliko velika. “Ovoliko velika, pa i veća. Kao neka strašna neman koja sve guta, a može progutati i brod i posadu. Međutim, meni je moj nono rekao, a on zna sve o moru i ribama, da su to puste priče. Kaže da hobotnica može narasti do dvadesetak kilo-grama težine i metar i pol dužine u krakovima. Ali da ima lignjuna koji narastu ogromni i imaju krakove duge deset i više metara. Da su nekoć u Meksičkom zaljevu jednoga tako velikog ulovili u tunolovku. Ali to je bilo jako davno. Još mi je rekao da su tako veliki lignjuni izumrli kao i dinosauri...”

24

Među djecom u razredu začuo se veliki uzdah.

“Ali moram vam nešto priznati. Iako moj nono uvi-jek govori istinu, ja mu to u vezi s lignjunom nisam povjerovao. Jer sam pročitao knjigu o ribama još prije nego sam krenuo u školu pa vam mogu reći kako nigdje ne piše da su hobotnice i lignjuni ve-like nemani. Ni u knjigama o ribama ni u pomor-skim enciklopedijama koje moj nono svaki dan čita i meni pokazuje jer sve to mene jako zanima. Htio bih znati sve o ribama i životu u moru. Kad nara-stem, bit ću ribar ili mornar. Možda kapetan. Baš me zanima što se događa na beskrajnim oceanima i u velikim dubinama... I još ću vam nešto važno reći o glavonošcima... Već sam rekao da hobotnica u muji ima vrećicu s crnilom. To joj crnilo služi za obranu. Kada se nađe u opasnosti, ispusti oblak crnila koji zamuti more i onda se skloni u tom crnom oblaku kako bi bila nevidljiva. To isto čine i lignje i sipe. Ta-ko se brane i spašavaju. One u moru imaju mnogo neprijatelja. Prije svega morske pse, dupine, tuljane, zubaca, a naročito ugore... i da ne nabrajam dalje. Neki ih gutaju cijele, a neki im odgrizaju krakove. Ali one se ne predaju lako, nego se bore do posljednjeg daha, ali o tome nekom drugom prilikom...” završi Ivan svoje izlaganje.

Učiteljica je zapljeskala i prva mu čestitala. Plje-skom su ga u klupu ispratili i svi ostali učenici.

“Lijepo si nam to ispričao, Ivane”, rekla je učiteljica. “Vidim da ti puno znaš o moru i moraš nam ispričati kako su se ugor i hobotnica borili do posljednjeg da-

25

ha. Evo tebi petica iz prirode. A drugi put”, obrati se ona svima u razredu, “na satu likovnog svatko će napraviti hobotnicu od plastelina pa ćemo vidjeti či-ja će biti najljepša.”

Već sutradan učenici su od plastelina izrađivali svoje hobotnice čiju je veliku sliku u boji učiteljica zalijepila na ploču. Svi su marljivo radili trudeći se da baš njihova hobotnica bude što vjernija i ljepša. Neki su čak za pojedine detalje pitali Ivana. Bilo je tu uistinu različitih pristupa. Hobotnice što su ih izrađivale djevojčice bile su tako elegantne, lijepe, u jarkim bojama, velikih očiju i još dužih trepavica, baš kao i njihove Barbie lutke. Čak su ih našminkale flomasterima kako bi istaknule njihovu zavodljivu ljepotu u morskome svijetu. S druge strane, dječaci su radili robusne hobotnice u tamnim bojama, na-borane kože i podmukla pogleda, oštrih zuba svinu-tih kao kljun u papiga, velikog lijevka u muji koji je podsjećao na snažan mlazni motor, a sve kako bi bile pokretljivije i brže.

No, kako bilo da bilo, svom su poslu svi pristupili veoma pažljivo, u želji da baš njihova hobotnica bu-de najatraktivnija, najljepša ili barem najstrašnija.

Ivan, kao pravi stručnjak za hobotnice, trudio se napraviti hobotnicu kakva je u prirodi. Premda je bio gotov među prvima, učiteljica mu nije odmah dala ocjenu, već je rekla:

“Ivane, dosta si je vjerno prikazao. Ali ćemo pri-čekati da svi završe pa ćemo upisati ocjene. Zatim ćemo odabrati deset najljepših, a onda će žiri među

26

njima odabrati Miss hobotnica i njezine dvije pratilje koje ćemo izložiti u velikom školskom holu.”

Na kraju, izgledalo je skoro nevjerojatno da je priča o hobotnici i muzgavcu djeci bila toliko zanimljiva, pa je učiteljica odlučila izložiti sve hobotnice naprav-ljene toga dana na satu likovnog odgoja. Jer je svaka bila zanimljiva i lijepa na svoj način.

27

VEĆA RIBA JEDE MANJU RIBU

Nekada je uvala Tiha, zvana Trnova, gdje moj nono ima ribarsku kuću, bila veoma bogata raznim ri-bama. A najviše srdelama i skušama koje je pak moj prapranono Bartol lovio u tratu potegaču. Bilo je tu još i drugih riba, najviše tuna i palamida koje su na-ši susjedi nekoć lovili u tuneri. Ondje se još uvijek nalaze ostaci lojtre za promatranje tuna. Možete se sami uvjeriti ako mislite da vam ja ne govorim is-tinu. U Tihi je bilo puno ušata i oslića. Ali o njima ću vam pričati drugom zgodom. Naročito o oslićima jer oni to i te kako zaslužuju. A kada vam kažem da je unatrag nekoliko godina u Tihu zalutao i kit, veliki, veliki, veliki, i ondje zastao kao izgubljen, zasigurno mi nećete vjerovati. Ali to je istina! Jer kit zna zalu-tati u Jadransko more pa je tako doplivao i do nas, u uvalu Tihu.

Tada smo moj nono i ja bili u čamcu. Pecali smo arbune. A kit je odjednom izronio pored nas i izba-cio mlaz vode uvis kao vodoskok. Ja sam se strašno uplašio jer se čamac nagnuo od velikog vala što ga je kit napravio, a izbačeni mlaz vode cijelog me popr-skao. Eto, tako je to bilo. Pitajte mog nonota ako meni ne vjerujete. Svi stanovnici Tihe gledali su s obale tu grdosiju od kita. A kad je kit, poslije kraćeg zadržavanja, otplovio dalje, ja sam bio presretan jer sam ga vidio sasvim izbliza. Gotovo sam ga mogao dodirnuti. O tome bih vam mogao ispričati cijelu

28

priču, ali neki drugi put... Danas ću vam govoriti o nekim drugim ribama koje su stalni stanovnici naše lijepe uvale Tihe.

Dakle, danas ću vam ispričati priču o tri sasvim ne-obične ribe: bežmeku ili, kako je još zovu, batovini, odnosno ćaći, grdobini i kovaču kojeg zovu i San Pjer. Reći ću vam kako žive i što rade.

Jednog su dana batovina i grdobina, zakopane u mulju na morskome dnu sve do očiju, tako da se uopće nisu vidjele, uporno vrebale plijen mameći ga svojim pecaljkama. Vi se čudite o čemu ja to govorim i pitate se kakve su me sad pecaljke spopale. Otkud ribama pecaljke? Zar ribe imaju štapove, strukove i udice?

29

Odmah ću vam sve objasniti: grdobina i batovina su dosta spore i trome ribe pa da bi sebi ulovile ribice za hranu, mame ih svojim pecaljkama, kao i ljudi kada pecaju pomoću udica. Sada vam je sve još čudnije. Ali samo malo strpljenja i sve će vam biti jasno.

Naime, grdobina, koju tako zovemo jer je stvarno ružna, ima golemu spljoštenu glavu i još veća pro-ždrljiva usta puna oštrih zuba. Na glavi, odnosno iznad gornje usne, ima dvije duge, duge tanke pe-raje, poput niti, od kojih one prednje imaju na vrhu listolik privjesak koji joj služi za mamljenje plijena. Grdobina se zapravo ukopa u pijesak ili mulj sve do očiju, položi ispred sebe mamac i zine. Kada ribice nanjuše taj mamac koji ih privlači jakim mirisom, grdobina ga stane polagano privlačiti prema ustima, a kada one dođu sasvim blizu, u trenu ih usiše i pro-guta. Eto, tako ona vara i lovi ribice.

To isto radi i batovina. I ona ima svoju pecaljku--varalicu. Malo kraću, ali ništa manje opasnu. Samo što je njezina pecaljka isturena na donjoj usni i sliči na češalj čiji zubi lagano titraju. Kada lovi, i ona se sa-krije u pijesak. Ukopa se sve do malih, žmirkajućih, pokretljivih očiju koje iskolači prema gore, da barem malo vidi što se događa oko nje. I strpljivo čeka. Čeka dok ne prevari neku ribicu. Ona je manja od grdobine pa lovi sasvim male ribice, ali ponekad ulovi i veliku ribu jer može puno progutati. Bezbrižne ribice, i ne sluteći što ih čeka, njuškaju i lickaju njezin češalj, a ona ih iznenada proguta. Jer da nije tako lukava, a kako je spora i nespretna, brzo bi umrla od gladi. Mora joj se priznati, koliko god bila ružna, da je jako domišljata, lukava i prepredena.

30

Sada već ponešto znate o grdobini i batovini. Iako je važno, to dakako nije sve. O tome više računa moraju voditi ribice jer će inače završiti u njihovim želucima.

No, idemo dalje s našom pričom. Batovina je toga dana imala sreće, puno je ulovila i dobro se najela, a zatim je, onako sita, puna sebe, krenula u šetnju po morskome dnu da vidi što ima novoga i da uživa u ljepotama prirode.

A to je isto učinila i grdobina. Samo što je ona bila lošije sreće pa je, u potrazi za plijenom, krenula dalje na neko drugo, bolje lovište. Naišla je tako na bato-vinu, ali nije imala vremena ukopati se, nego ju je, da bi je zavarala, srdačno pozdravila:

“Dobar dan, prijateljice batovino!” to reče i snis-hodljivo se nakloni kao japanska buba.

“Dobar dan, draga moja grdobino!” otpozdravi je batovina bojažljivo, odmah vidjevši u kakve je nevolje upala. Naravno, trenutačno se nakostriješila ne bi li izgledala što strašnije.

“A kamo si to krenula, ljepotice?” zapita je ljubaz-no grdobina.

“Upravo sam doručkovala pa idem malo u šetnju.”

“A nije li te strah, ružna ribo, da će tebe netko po-jesti putem?” zapita podrugljivo grdobina, sigurna da joj batovina više ne može umaknuti, a sve u očitoj namjeri da joj utjera strah u kosti. Da je vidi kako drhti i blijedi.

“Ha, ha, ha”, nasmije se usiljeno batovina, “ma vidi ti vraga. Tko se to meni ruga i prijeti da će me

31

progutati? Zar u moru ima netko ružniji od tebe? Imaš okruglu i spljoštenu glavu, a rep ti je dugačak kao veslo! Usta ti se protežu od uha do uha pa se čini kao da si samu sebe progutala. Sva si nikakva, samo glava i rep, kao neki veliki napuhani punoglavac ili, još i gore, kao crna tava za palačinke...”

“Nemoj ti meni spominjati crnu pršuru, ribo zlo-sutna, jer me jeza hvata kada pomislim da će me u njoj jednoga dana frigati. Meni se rugaš, ružna ribo, a sama si pravo strašilo”, odgovori joj uvrijeđena grdobina. “Uuuuuuuu, ružnija si od najružnije ribe u moru. Usta su ti okrenuta prema gore u obliku slova u. Nisi sposobna sama uloviti ribicu pa čekaš da ti s neba u ta kriva usta padne mana. A oči su ti sitne, sitne kao vrh iglice, pa se pitam vidiš li ti uopće išta oko sebe ili tako slijepa bauljaš, tumaraš i prosiš po morskome dnu. A kakve tek bodlje imaš iza ušiju... Sva bića obično imaju rogove uperene prema napri-jed, da se bore ili brane, a ti, jadnice, prema natrag. Ha, ha, ha. Kod tebe je baš sve naopako, prijateljice moja! Čemu ti one uopće služe? Nisu valjda za ob-ranu tvoga zlatnog repa? Osim toga, sva si sluzava... slinava... Fuj, baš mi se gadiš! Sva si nikakva! Nisi čak ni za jedan dobar zalogaj...”

“Baš je ružno čuti to što mi govoriš, draga moja, kako me kudiš i vrijeđaš bez razloga. Opa... pa tebi su se, jadnoj proždrljivici, već oči zacrvenjele, a iz usta ti se slina cijedi kao gladnom vuku. Zar me na-mjeravaš progutati?”

“Pravo da ti kažem, prijateljice, jutros nisam imala puno sreće. Slabo sam doručkovala. Baš bi mi do-

32

bro došao jedan zalogaj. A gledam tebe, bucmastu i slatku, pa sve mislim što sada učiniti.”

“Dalje od mene, ružna ribo!” opomene je na-kostriješena batovina spremna na obranu. “Pogledaj moja ubojita koplja! Ove moje bodlje su otrovne. Nemoj zaboraviti da sam i ja iz obitelji otrovnih pau-kova. A koga ja ubodem, teško njemu... Umire od bola u strašnim mukama.”

“Ma kako da ne, draga moja! Što se tu kitiš tuđim perjem? Nisi ti iz obitelji paukova, nego te uhvatila panika da ću te progutati pa se izmotavaš lažima i pustim brbljanjem.”

“Istinu ti govorim! Ja jesam iz obitelji paukova... i to onoga najotrovnijeg... ranja. I ako se nabodeš na moje iglice, nema ti spasa. Svisnut ćeš od bola i nitko ti neće moći pomoći. Osim toga, ti i svi ostali morate znati da nisam samo otrovna, već sam tvrda i žilava kao vrag. Na suhome mogu živjeti više od pet sati. Ja sam neuništiva i tvrda poput dijamanta. Pa ako već hoćeš znati, u tvom bih trbuhu mogla živjeti cijelu vječnost i stalno te bockati otrovnim bodljama.”

“Jooooooj, koliko se samo hvališ... baš si dosadna... Ali to ćemo još vidjeti”, reče lukavo grdobina. “Si-gurno i ti imaš Ahilovu petu!”

“O čemu ti to pričaš? Kakva te Ahilova peta sad spopala?”

“Ahilova peta, nego što! Znam da je moraš imati. Samo... ti si neuka pa i ne znaš što je to.”

“A što je to?”

33

“To je ono mjesto na tebi gdje te najviše boli, gdje si lako ranjiva...”

“Ali ja nisam ranjiva! Sazdana sam od čvrstih ko-stiju i mišića kao od čelika, a koža mi je neprobojna. Imam i ove otrovne bodlje, zlu ne trebalo. Zato do-bro promisli prije nego zagrizeš jer bi mogla i te kako zažaliti, slomiti zube i spržiti jezik! Budi pametna i lijepo kreni svojim putem...”

Kad je to čula, grdobina se duboko zamislila. Nije vjerovala batovini, ali je ipak postala opreznija. Na-ime, sjetila se kako se prije nekoliko dana ubola na pauka. Bilo joj je strašno. Gotovo je svisnula od bola. Tako je glasno kriknula da su se okupile sve ribe i pitale je kakva se to nesreća dogodila. I toga se sada grdobina sjetila i pomislila što ako je stvarno istina da su njezine bodlje otrovne. Mogu se oprostiti sa svo-jim doručkom. Trebam biti oprezna jer vrag nikad ne spa-va, nego uvijek vreba i vodi te u napast. Vrag je tu! Ja ga osjećam.

“Zar su tvoje bodlje zaista otrovne kao i paukove?” upita iznova grdobina.

“Još su otrovnije, draga moja, puno otrovnije!” reče drsko batovina ne bi li još više pokolebala grdobinu.

“Dobro”, zaključi grdobina. “Onda te ostavljam na životu. Ovoga te puta neću pojesti, ali dobro me se čuvaj. Jer možda ja i zaboravim da si otrovna... a možda ti uopće ne vjerujem...”

“Ne bojim se ja tebe, strašilo! Pa ako me i progutaš u svojoj pohlepi, ja ću se kupati u tvom trbuhu kao

34

u bazenu i pojesti sve one ribice koje si progutala. A kada mi sve to dosadi, probost ću te svojim ubojitim kopljem, a ti ćeš me morati, zbog velike muke i bola, izbaciti van. Ha, ha, ha”, naruga joj se batovina.

“Dobro, dobro, prijateljice moja, to ćemo još vi-djeti”, reče grdobina i zine te se stane primicati ba-tovini. Ali se batovina odmakne i počne galamiti:

“Što si tako zinula? Pogledaj se kako si ružna! Strah me hvata od tvog izgleda. Da sam na tvome mjestu, ja bih zagrizla prvu udicu i dala se uloviti pa neka me skuhaju. Da barem netko ima neke koristi od mene... hoću reći od tebe...”

“Hajde, šuti, ružna slinava ribo! Ružnija si od gla-voča travaša. Baš mi se gadiš. Fuj! Ne bih te mogla pojesti ni da te pospem šećerom. Mislim da bi mi odmah pozlilo.”

“Baš tako! Ha, ha, ha! Bojiš se otrova. A već ti rastu zazubice... Ali ne smiješ! Ne smiješ! Jer se bojiš. Jer si velika kukavica. Kukavica! Ha, ha, ha...”

To ruganje male i nezgrapne batovine toliko je uvri-jedilo veliku, strašnu i ružnu grdobinu da je odlučila odmah progutati tu brbljavicu pa što god se dogo-dilo. No, ipak se dvoumila i mislila: Možda ta mala gadura ipak govori istinu? Možda je stvarno otrovna? Svi ti mali ježevi, pauci i vlasulje imaju otrovne bodlje i pipke. Dovoljno je da ih takneš i odmah ti po koži izbiju plikovi i rane. Ova je nakaza sigurno otrovna. Ali ne mogu se odreći svog doručka, pa makar me boljelo.

A kad je batovina vidjela da je grdobina ustuknula, nastavila joj se još drskije rugati:

35

“Baš si ti neki Golijat! Imaš usta kao pećina, a zube hrapave kao sige. Reci ti meni, ružna ljepotice, čemu ti služe te šipke na glavi što strše kao antene... S kime to vezu održavaš? S ribama na Marsu možda?” previjala se batovina od smijeha.

“To i jesu moje antene, stvore neuki!” reče ljuti-to grdobina. “Ako nisi znala, ja sam kulturna riba, nadasve školovana, i imam vezu s cijelim svijetom. Gledam televiziju i slušam radio. Zapravo, pred-nja antena mi je televizijska. Njome mogu hvatati i satelitski program. A stražnja za radio.”

“A gdje su ti televizor i radio? Baš bih rado pogleda-la neku zabavnu emisiju, na primjer onu o bogatim i slavnim ribama na Beverly Hillsu...”

“To je moja velika tajna i neću ti je odati pa makar pukla od znatiželje. Eto!”

“Reci mi, reci mi, molim te... Bit ću ti zahvalna do kraja života... O tebi ću svima u moru samo lijepo govoriti... Kako si lijepa, dobra, draga i plemenita. Kovat ću te u zvijezde. Postat ćeš slavna... Postat ćeš morski star!”

“Ma nemoj, sada sam lijepa i dobra. Uzalud ti to la-skanje i ulagivanje, lažljivice, za tebe je već kasno. A da samo znaš kakve dražesne emisije gledam na tele-viziji... Najviše volim Morski tepih što si ga maločas spomenula, crtane filmove i razne dokumentarne emisije. A na radiju slušam lokalni morski program i prognozu vremena. Tako sam u sve upućena i znam kada treba krenuti u lov. Mene ne može iznenadi-ti nevrijeme. Znam kada će oluja. Znam čak i kada

36

će pomrčina Sunca i Mjeseca. Sve ja čujem, vidim i znam. A ti, jadna i glupava, samo ruješ po dnu i lutaš bez cilja.”

“Ja bih rado pogledala Morski tepih”, batovina je i nadalje bila u svom filmu. “On mi je najdraži. Ali... prijateljice... sve mi se čini da ti ne govoriš istinu. Previše se samo hvališ... Ti si uistinu bezobrazna i ohola.”

“Naprotiv, ja sam jako ozbiljna. Govorim samo istinu, kao što si i ti meni govorila da si otrovna. Zamisli, upravo je sada na programu dokumentarac National Geographica. Baš si sretnica. Evo, pogledaj”, reče grdobina i izbaci pecaljku. “Sad ćeš sve vidjeti. Uskoro počinje!”

Kad je batovina ugledala zlatnu pecaljku i ponjušila njezin neodoljiv opojan miris, stala je puzati za njom kao začarana dok ju je grdobina lagano povlačila pre-ma svojim velikim razjapljenim ustima. A kada se neoprezna batovina dovoljno primaknula, u trenu ju je progutala. Batovina je bila toliko iznenađena da nije pružila nikakav otpor. Osvijestila se tek u grdo-bininu želucu i zbunjeno upitala:

“Bože dragi, pa gdje sam ja to dospjela? Ovo je neki strašno crni bazen. Voda je više gorka nego slana. Sva me koža neopisivo svrbi. Jadna ja, što da radim? Kako da se spasim iz ove smrdljive jame? Oko mene su sve neke gadne ribice, sipice, račići i školjke. Pa gdje sam ja to? Čuje li me netko?! Ovo je pravi pakao!” zavapi batovina i ne sluteći da se nalazi u želucu proždrljive grdobine. A kad je konačno shvatila gdje se nalazi, stala je razmišljati kako da se izvuče iz tog labirinta.

37

Znala je da treba dobro nabosti grdobinu u stijenku ispod samoga srca, pa kad je zaboli, kad je uhvati grč od muke i bola, ona će je sama morati ispljunuti.

A grdobina se u međuvremenu oblizivala strašnom jezičinom. Baš joj je batovina prijala. Bio je to velik i slastan zalogaj.

“Mmmmmmmm, kako je ukusno! A sve da nema Ahilovu petu...” sama sa sobom razgovarala je grdo-bina, presretna jer je njezina varka uspjela.

Ali radost je kratko trajala. Baš u trenutku najveće sreće batovina ju je ubola svojim otrovnim bodljama. Bio je to strašan ubod. Odmah se grdobina, zbog ja-koga bola, zgrčila i u snažnome mlazu izbacila bato-vinu van. Batovina je izletjela kao iz katapulta.

I dok se grdobina previjala i urlikala od bola, bato-vina se pribrala i stala joj govoriti:

“Jesam li ti rekla, lakomi stvore, da sam otrovna! Ali ne, ti mi nisi vjerovala, ti si najpametnija riba u moru, nadasve kulturna i školovana, zar ne? Baš mi te je žao, proždrljivice. Vidjela sam tvoju televiziju i slušala tvoj radio. Plivala sam u tvom smrdljivom cr-nom bazenu. Mogla si ga barem malo očistiti i osvi-jetliti. Užas jedan! Sve mi se zgadilo. Sada se moram dobro oprati...”

“A što si mislila, glupačo, da ćeš sjediti u fotelji kao kakva fina gospođica i gledati zlatne ribice kako plivaju u akvariju...”

“Ja i jesam fina gospođica! Čista sam i mirisna, li-jepa i uredna, a ne kao ti, proždrljiva gaduro. Zamalo

38

se nisam ugušila u tvom smradu. Kao da sam upala u septičku jamu.”

“Nemoj toliko zanovijetati, prijateljice, jer te može snaći i gore. Mogu te zdrobiti zubima i slomiti ta tvoja otrovna koplja!” reče grdobina previjajući se od bola pa iznova zine.

Ali je zastala jer je u tom trenutku pored njih pro-šao kovač, sav nalickan, dotjeran, zalizanih peraja, te je proždrljiva grdobina odustala od svoje pogubne namjere.

“Dobar dan! Kamo ste krenuli?” zapita ga bato-vina. “Znate li da me ružna grdobina upravo htjela pojesti...”

“Idem malo u šetnju, mon cheri. Tu se svađate i gr-dite jedna drugu na pasja kola. Doduše, za vas obje može se reći: Rugao se lonac loncu... Ali ipak morate znati da i takve kakve ste morate živjeti u slozi i ljubavi.”

“Ne spominjite mi lonce jer me od same pomisli hvata muka. Sva sam se naježila od straha... brrrrrrr”, zgrozi se grdobina tresući perajama.

“A znate li vi”, nadoveže se batovina, “da nas dvi-je, iako smo neopisivo ružne, ljudi rado love? I još nas hvale kako smo ukusne! Najprije nas očiste, pa narežu, pa bace u lonac. Pirjaju nas na laganoj vatri, na ulju i kapuli. Zatim nas podliju octom, pospu mirodijama i posole. A kada smo kuhane, u slast nas pojedu. Samo kosti bace onim gladnim ružnim mačkama... Grozna nas sudbina čeka! Od nas ništa ne ostane. Ni mrvica mesa, ni kosti, ni pepela. A

39

vi nam sada, poput zlosutne vrane, još spominjete i lonce... Ako nam ne možete pomoći, onda idite... idite...”

A kovač, kojeg još zovu i San Pjer (priča se da je taj zagonetni stranac dolutao negdje iz Francuske te je ovdje otvorio svoju umjetničku galeriju), prijateljski ih pogleda onim svojim velikim modrim okom na boku, po kojem je i dobio ime, jer legenda kaže da mu je to oko ostalo kao otisak prstiju kovača koji je kovao vruće željezo, pa im skrušeno reče:

“Za vas bi, mon petite fleurs, najbolje bilo da se od-mah pomirite i jedna drugoj ispričate. A potom, ako želite, svratite kod mene u galeriju”, predloži im kovač. “Ovih dana održavam tečaj intuitivnoga slikanja... Par savoir vient avoir!” to reče i ode.

40

“Baš mi je on neki tip!” reče grdobina sumnjičavo. “Iako izgleda tako nježan, spor i privlačan, ja sam čula da je u stanju zgrabiti i najbržu ribu. A guta čak i žive rakove...”

“Ma nije moguće!” začudi se batovina. “Baš si pra-va zlobnica! A tako je lijep i ugodan...”

“Moguće je, moguće!” bila je uporna grdobina. “Danas se svašta krije iza ovako nježnog lika koji za-vodi svojom dobrotom i francuskim naglaskom.”

“A da ga mi ipak posjetimo i uključimo se u tu ra-dionicu?” kaže batovina nekako privučena likom nježnog i tajanstvenog kovača. ”Možda bismo se stvarno zabavile i još nešto usput pojele.”

”Jesi li sigurna da bi to dobro završilo za nas? Raz-misli malo tom svojom glupom glavom...”

“Da, da, imaš pravo. Mi, manje ribe, uvijek mora-mo imati na pameti da veća riba jede onu manju...”

41

MORSKA MEDVJEDICA ADRIANA

Iako ste još maleni, mislim da je većina vas ipak čula za sredozemnu medvjedicu koja živi i u Jadranskom moru, a koju od milja zovemo Adriana.

Adriana je nama toliko draga da je čak bila odabra-na kao maskota na Mediteranskim igrama u Splitu. Svaka kuća u Splitu ima tu maskotu. Baš je krasna ta naša Adriana!

No, tko je zapravo naša slavna ljepotica? Nemoj-te se razočarati kada vam kažem da je naša Adriana običan tuljan iz velike porodice sisavaca perajara. Ali trebate znati i to da se ona po mnogočemu razlikuje od svoje braće tuljana koji žive u velikim skupinama u toplim i hladnim morima. Njih ljudi nemilice lo-ve, za ishranu i preradu. Od njih se doslovce ništa ne baca.

Za razliku od svoje braće, naša je Adriana uistinu jako lijepa, ali ponekad zna biti i zločesta pa prkosi ribarima i nanosi im štetu. Zato je oni nemilosrdno progone. Zapravo su je gotovo istrijebili. Ostalo ih je vrlo malo, ali viđa ih se sve više i više jer je lju-di sve manje uznemiravaju. Neki kažu da su slične čovjeku. Imaju lijepu glavu i velike, bistre, pametne oči. Znaju i plakati kada su tužne i nesretne. Imaju dugačke, rijetke brkove slične onim mačjima. A kroz mali prćasti nosić šmrču i frkću kao čovjek kada je prehlađen. Tijelo im je vretenastog oblika, pokriveno kratkim i tvrdim čekinjastim krznom. Sprijeda imaju

42

kratke peraje nalik na ruke s prstima i pandžama, a straga dvostruke peraje nalik na lepeze pomoću ko-jih veslaju i upravljaju.

Adriana je izvrsna plivačica i odlično roni. Hrani se ribom, rakovima i glavonošcima. Po kopnu se kre-će puzeći. Na kopnu i spava, u špiljama, nasukana na pijesak ili na žalo. A kada spava, hrče kao ratna truba da se sve oko nje trese. Vrlo je inteligentna i lukava. Lako se dade pripitomiti. Tako je pitoma da jede čovjeku iz ruke, rado se igra i mazi, a pokušava i razgovarati. Naročito s djecom. Glasa se hrapavim glasom, lavežom i tuljenjem. Ona je uistinu ne samo draga i simpatična nego i vrlo, vrlo zabavna, no po-nekad i nestašna. Kao i djeca, uostalom.

Još mi je moj nono pričao (a onda znate kako je dav-no to bilo) kako je neka dobra medvjedica jednom starcu na pustom svjetioniku nasred Jadrana svako-ga jutra donosila ribe i ostavljala ih na obližnjoj hri-di. Pritom bi se oglasila lavežom i pljuskala perajama po vodi kao da ga poziva i pozdravlja.

Znam da su je mnogi od vas vidjeli u zoološkom vrtu u zagrebačkom Maksimiru ili pak na televiziji. Ali... ja vam ipak sve to potanko objašnjavam kako biste lakše mogli pratiti našu Adrianu koja, kao posljednji Mohikanac, unatoč svim nevoljama i opasnostima, još uvijek živi u Jadranu. Ali dokle će, to se još ne zna. Naravno, to ovisi o svima nama. I zato je naša neupitna obaveza da je primjereno zaštitimo.

Ali tako, nažalost, ne razmišljaju neki lovci i ribari koji je smatraju velikom štetočinom, kao i dupine,

43

pa je uporno proganjaju. A što će svima nama Jadran bez života u njemu? Bez dragih riba i sisavaca koji more čine živim? Što će nam mrtvo more?

Moram vam reći istinu, bilo to vama drago ili ne, i priznati da naša Adriana ipak nanosi štetu ribarima. Ona, naime, otima ribarima ribu iz mreža i vrša, a da stvar bude još gora, pritom ih rastrga i uništi. Ona se tako igra ili ipak nalazi hranu, a ribari je psuju i progone. Čak im zna doći pod svijeću pa, kao za inat, rastjera svu ribu. A to su goleme štete koje se ničim ne mogu nadoknaditi. Eto, zbog toga nastaju veliki problemi. Ribari su zato bili ogorčeni. Nekada su kod sebe držali pušku ili harpun. I tako su ih, malo--pomalo, gotovo istrijebili. Ostalo je, ponavljam, još samo nekoliko sretnica. Danas više nije tako. Ribari radije plaćaju osiguranje od štete nego kazne za ubi-janje ove zaštićene životinje.

I vi ćete me sada odmah pitati: Pa gdje se skrivaju? Ja ću vam to reći, ali uz dva uvjeta. Prvi je da to ne širi-te dalje, a drugi da ne dovodite tamo nikoga. Ujedno vas upozoravam da je lov na morske medvjedice zakonom zabranjen. Naime, Adriana je zakonom za-štićena, kao i naš medvjed ili ris u planinama. Zato pazite! Dali ste mi obećanje i nemojte ga prekršiti. Jer se, u suprotnom, Adriana može trajno iseliti iz Jadrana. Ali ja vama vjerujem, jer znam da vi nju volite, pa ću vam reći gdje živi i gdje se skriva.

Ona se skriva na otoku Biševu, tamo nasred Jadra-na, nedaleko od otoka Visa. Ima svoju špilju u kojoj se sklanja i odmara. Zatim ima svoju špilju na dale-koj Palagruži gdje slijedi ribare kada idu u lov na ja-

44

stoge. I, napokon, njezino treće sklonište je na otoku Svecu, odnosno Svetom Andriji. Dakle, sada mnogo toga znate. Uglavnom, vi ste shvatili da Adriana ma-hom živi na srednjodalmatinskim otocima, i to onim vanjskim, daleko na pučini. Ponekad se može sresti i na Cresu. Čak mi se čini da sam je vidio kako pliva uzduž Tihog kanala, tamo negdje kod Kičera. No, nisam sasvim siguran. Možda je to bila Adriana, a možda i nije. Ipak, sve je moguće jer i medvjedice kreću na duga putovanja u potrazi za ribom, poput dupina, morskih pasa, čak i kita. Povremeno se jed-nostavno moraju seliti da bi preživjele.

Baš su zločesti ti naši ribari! Progone lijepu Adrianu zbog nekoliko riba što im ukrade, kao da ne shvaćaju da i ona mora jesti kako bi preživjela.

A sad ću vam ispričati kako oni to rade.

45

Adriana, koja je živjela u Medvjeđoj špilji na otoku Biševu, ponekad je, po svom običaju, ribarima oti-mala ribu iz mreža i vrša. A priređivala im je i druge nestašluke. Ona se zapravo samo igrala, kao malo dijete, i ne sluteći da im nanosi štetu. A ribari su se jednoga dana, kad im je to dozlogrdilo, na nju nalju-tili i odlučili razigranoj Adriani stati na kraj.

Pitate me kako?

Odlučili su je uloviti i otpremiti u zoološki vrt. A neki su je željeli i ubiti. Strašno! Nepojmljivo! I tako su se stali pripremati: ispleli su mrežu od ja-kog konopca i nabavili veliki harpun. Pa dok je ona u svojoj špilji bezbrižno spavala i hrkala, zatvorili su joj izlaz, a zatim je prestrašili. Mislili su da će prestrašena Adriana uletjeti u tu jaku mrežu i zapet-ljati se. Međutim, na njezinu veliku sreću, to se nije dogodilo. Doduše, ona jest udarila glavom u mrežu, ali se brzo snašla i oslobodila, a onaj strašan ribar--kopljanik s harpunom u ruci ju je promašio. Može se s pravom reći da je imala ludu sreću te im je umak-nula neozlijeđena. A za ribare se može reći da su bili prave šeprtlje. Zbunili su se i nisu na vrijeme zateg-nuli inbroj niti su precizno usmjerili harpun. Ili su to možda ipak namjerno napravili ne bi li joj omogućili bijeg. To se ne zna.

Što je to inbroj? pitat ćete me.

To je jaki konop kojim se mreža skuplja kao vreća kada u nju uleti riba pa ono što je u vreći ne može pobjeći. A što je harpun? Harpun je veliko koplje koje na vrhu ima strelicu što se, kad pogodi žrtvu, raširi

46

kao kišobran i više se ne da lako iščupati. Harpunom se love kitovi, dupini, morski psi i druge velike ribe. Podsjeća na osti koje služe za lov manjih riba.

Dakle, ipak je Adriana imala veliku sreću pa je po-bjegla. Na izlazu iz špilje, kad je već bila sigurna da je slobodna, oglasila se lavežom kao da im poručuje: Zbogom, dragi prijatelji! Ja zauvijek odlazim odavde kada baš tako želite. Više vam neću smetati. Oprostite mi na mo-jim šalama...

Otada su ribari na Biševu bili sretni. Adriana im više nije krala ribu ni kidala mreže. A i Adriana je bila sretna. Odselila se na daleku Palagružu gdje je više nitko nije progonio. No, bilo joj je prelijepo da bi dugo trajalo. I to vam je živa istina.

Naime, komiški su ribari u sezoni lova na jastoge otišli na Palagružu. Jastoge su lovili popunama i vršama. Mislim da sam vam već rekao da je na Pala-gruži najveća kolonija jastoga na Jadranu. A ribari ih love i pritom strogo paze da ih ne ozlijede, jer kada su ozlijeđeni ili kada uginu, više nisu za prodaju. Doslovno iscure. Ostane samo oklop. I gle čuda. Ka-da su ribari ujutro otišli podići mreže i vrše, gotovo su se zaprepastili: sve su vrše bile zgnječene, a jastozi rastrgani. Kakva šteta! Ribari su htjeli zaplakati od jada i žalosti. A kako i neće? Takvo im zlo ne bi priredio ni najgori neprijatelj. Ponavljam: mreže su bile poderane, vrše zgnječene, a jastozi smrskani. Baš kao da im je netko iz osvete želio napakostiti...

Dugo su ribari razmišljali i nagađali tko im je mogao to učiniti, a onda su napokon posumnjali na tuljana. Na Adrianu.

47

“To nam je učinila iz čiste obijesti!” reče svićar.

“Ona je kao vuk koji pobije sve ovce u toru ako mu jedna nije dovoljna. Zlo i naopako! Ona se nemi-losrdno igra s nama. Moramo je ubiti...”

U međuvremenu je Adriana na sebe navukla još veću mržnju ribara. Svaki je dan nanosila veliku šte-tu njihovim alatima i uništavala im jastoge. Ribari su bili potpuno bespomoćni. I bijesni.

Toliki trud, tolika muka, a bez ikakve koristi. Samo šteta. Možete li zamisliti kako su se osjećali? Njiho-vu razočaranju i tuzi nije bilo kraja. Došli su na školj barkom na vesla i jedra, tamo negdje nasred Jadra-na, po strašnoj zimi, gdje vladaju nevere i vrebaju druge opasnosti, a sada im neki tuljan onemogućava ribolov i nanosi štetu. Ribari su se zaista zabrinuli kako će prehraniti svoje obitelji... svoju djecu. Jer vi morate znati da ribari žive isključivo od ulova ribe. Ako ništa ne ulove, onda nemaju što ni pojesti. A jesti se mora...

I kako se ista priča ponavljala iz dana u dan, ribari su naposljetku odlučili ubiti Adrianu. Ubiti je, nego što! I jedne večeri su, onako zabrinuti i ogorčeni, sta-li raspravljati kako da obave taj strašan posao. Svićar, kao najstariji i najodgovorniji u brodu, na kraju je rekao:

“Treba toj prokletoj beštiji stati na rep! Previše se osilila! Ona se igra i nanosi nam štetu, a naša djeca neka skapavaju od gladi...”

“Tako je!” potvrde ribari složno. “Treba je ubiti! Nego što... ona je to i zaslužila.”

48

“Čime ćemo je ubiti kad nemamo puške?” zapita jedan ribar.

“Ona je vrlo opasna. Ima oštre zube kao lav.”

“Nožem!” predloži netko.

“Onim najdužim što ima šiljatu oštricu”, ubaci se drugi.

“Treba ga prije toga dobro naoštriti jer je tup, a njezina koža je žilava i skliska. Zarit ćemo joj ga duboko, sve do srca, da ugine u trenu”, junačio se treći ribar.

A četvrti, neki golobradi dječak, sve je to slušao i ježio se od straha pri pomisli kako ljudi mogu biti tako okrutni. Istina je da Adriana nanosi štetu i da su zbog toga svi ogorčeni, ali nije mogao shvatiti zašto su tako okrutni... zašto će je probosti sve do srca. Bilo mu je žao Adriane. Njezina je sudbina bila zapečaćena. Ostalo je, međutim, ono najteže pitanje: tko će od njih to izvršiti? Tko će biti taj koji će s nožem u ruci ući u špilju i presuditi Adriani na spa-vanju? Tko? Nitko! Dobrovoljaca nije bilo.

“Najradije bih ja to uradio jer je mene zapravo najviše i oštetila. Ali svi znate da sam ja star, bole-stan i trom. Hoćeš li ti to, Luka, uraditi? Ti si spretan i brz kao munja”, dometne svićar.

“Oprosti mi, svićaru” , reče Luka, “ali ja to ne mo-gu. Mene je strah te proklete beštije. Bojim se da me ne ugrize onim velikim zubima. Ne, nikako... Ni za živu glavu. Ja to ne mogu učiniti.”

“Dobro”, prihvati sa žaljenjem svićar Lukino ob-

49

jašnjenje i zapita sljedećeg: “A hoćeš li ti to onda, Andrija?”

“Ja to ne mogu...” stao se izvlačiti Andrija. “Ja sam bolestan i može mi se dogoditi nešto loše...”

“Ali dobro ću te nagraditi. Pa ćeš moći ići na opera-ciju i izliječiti se”, bio je uporan svićar.

“Ne, ja to ne mogu ni za sva bogatstva ovoga svi-jeta. A i žao mi je jadne beštije...”

I tako je došao red na mladog ribara Petra, po-vučenog i strašljivog mladića koji se čak još nije ni brijao, a kamoli bio dovoljno iskusan ribar. Osim toga, volio je Adrianu kao rođenu sestru.

“Onda nema druge”, reče svićar, “nego da to uradi naš Petar. Ti si, Petre, mlad, zdrav, okretan kao čigra, nisi oženjen i nemaš djece. Zato učini nam to dobro djelo i ja ću te bogato nagraditi...”

A prestrašeni je Petar odmah shvatio da je on žrt-veni jarac. Znao je što su svi mislili. Ako se njemu štogod i dogodi, to neće biti strašno jer za njim iona-ko nema tko plakati.

“Ja ću samo pokušati”, reče Petar drhtavim glasom. “Učinit ću što budem mogao... ali ništa vam više ne obećajem.”

Da, Petar je bio jako poslušan ribar pa nije želio razočarati ni svićara ni družinu. Često je u životu morao raditi na vlastitu štetu. A nije htio ispasti ku-kavica. Kada je pristao, svi su mu srdačno čestitali i stali ga bodriti govoreći: “Ti si, Petre, uistinu hrabar mladić. Jak, okretan, neustrašiv. Dobar plivač i roni-lac... i k tome još i neženja...”

50

Svega su mu lijepoga rekli i dali mu nož u ruke:

“Hajde, samo naprijed, nemoj promašiti i sve nas razočarati... Mi ćemo ti, Petre, čvrsto držati stisnute palčeve.”

Dugo se Petar pripremao prikupljajući snagu i hra-brost za obračun s Adrianom. Iako je bio hladan zim-ski dan, skinuo je čizme i visoko zavrnuo nogavice. Još je jednom tužno pogledao svoju družinu, kao da se zauvijek od njih oprašta. A zatim je bosonog kre-nuo u svoju misiju, poput svetoga Jurja koji je ubio troglavog zmaja.

Tiho se ušuljao u špilju, gotovo nečujno kao duh. Adriana je u dnu špilje mirno spavala i hrkala i ne sluteći opasnost. Ali, na veliku nesreću, baš kad je bio nadomak cilja, Petar se poskliznuo na morsku travu i pao u najuži dio špilje. Pritom je podigao veliku buku. Neki kažu da je čak i opsovao. A ta je buka probudila Adrianu koja je, onako prenuta iz sna, mahnito jurnula prema izlazu iz špilje i na svom putu doslovno pregazila prestrašenog Petra.

Zlo i naopako! pomislio je Petar. Baš sam pravi ne-spretnjaković i strašljivac. Kako ću sada družini pred oči? Kako? Kako? Bože, pomogni mi! Pomogni mi da se ne osra-motim za sva vremena.

I dok je tako očajan Petar razmišljao, odjednom mu sine spasonosna zamisao.

Ja ću njima slagati da sam ubio Adrianu, pomisli i hitro sakrije nož ispod kamena, a stisnutom se šakom ja-ko udari po nosu. Naravno, krv je šiknula i cijelog

51

ga oblila. I tek tada izađe iz špilje te ponosno krene prema družini.

“Jesi li, Petre?!” zapitali su ga u jedan glas znatiželj-ni ribari vidjevši ga svog krvavog.

“Mislim da jesam... Naravno! Jesam!” reče Petar. “Zario sam joj nož u srce tako da je šiknuo mlaz krvi i svog me oblio. Zar ne vidite?”

“Znači, nisi ranjen? Nije te ugrizla?” ispitivali su ga brižni ribari.

“Ma kakvi. Nije imala vremena”, stane se Petar pra-viti važan.

“A gdje ti je nož?”

“U njezinu srcu. Nisam ga mogao iščupati...”

“Bravo, bravo, Petre! Ti si naš ponos! O tebi će i no-vine pisati!” stali su ga ribari hvaliti kao neustrašivog junaka i čvrsto mu stiskali ruku. Presretni je Petar likovao u sebi. A da čudo bude još veće, ta se laž s vremenom pretvorila u istinu. Naime, od toga dana Adriana više nije kidala mreže i vrše. Jednostavno je valjda, predosjećajući opasnost, otišla nekamo dale-ko. Petar je bio ponosan i presretan.

Vi se sada sigurno pitate kamo je otišla Adriana. Rekao sam već, Adriana je vrlo inteligentna životinja i čim je osjetila da joj prijeti opasnost te da je ljudi ne vole u svojoj blizini, ona se preselila na otok Svetac gdje je živjela u miru i sigurnosti. Zaista je bila lu-kavica. A možda su joj već bile dosadile te lude igre

52

s mrežama i vršama. Ona je kao dijete kojem brzo dosade nove igračke.

Ali jednoga dana, dok je pecao, čuo ju je jedan od braće Zanki koji su živjeli na otoku. On je točno is-pod sebe čuo teško hrkanje, disanje i mumljanje. Kao da tu, u njegovoj blizini, netko spava. Osvrtao se na sve strane, ali nigdje nije bilo nikoga.

“Kakvo je to čudo Božje?” zapita se ribar u nedou-mici i primakne otvoru među stijenama iz kojeg je dopirao taj neobičan zvuk. To glasno hrkanje i pu-hanje.

“Možda je tu u podmorju sam vrag? Ili vještica?” reče sam sebi i, prestrašen, dade se u bijeg. Čim je došao kući, obavijestio je braću o tome što je doživio. Braća su ga gledala u čudu pa kada su se uvjerili da je još pri zdravoj pameti, otišli su s njim na ono strašno mjesto gdje je čuo hrkanje kako bi se i sami osvjedočili o čemu se radi.

I stvarno, iz rupe se još uvijek čulo glasno hrkanje i mumljanje, kao da u nekoj podzemnoj špilji spava netko jako prehlađen.

Tada jedan od braće reče:

“To sigurno u podmorskoj špilji spava medvjed. Već nam je nekoliko dana uzastopce mreže i vrše dirao. To je sigurno on.”

“Trebalo bi ga uloviti”, ubaci se drugi.

Malo su pričekali da hrkanje prestane, a onda su na svoje oči vidjeli kako je Adriana izronila iz špilje i zaplivala prema pučini.

53

“Isplest ćemo mrežu od jakog konopca i uloviti je. Samo treba uzeti mjeru otvora u špilji.”

Čim su to napravili, ispleli su mrežu u obliku vreće koja je na vrhu imala inbroj za stezanje. I kad je Adri-ana, umorna od lova, došla na spavanje, u najvećoj tišini su joj namjestili zamku, a onda kroz onaj ot-vor ubacili u špilju petardu od karbida kako bi je prestrašili. Kad je petarda eksplodirala, prestrašena je Adriana kao furija jurnula prema izlazu i dospjela u mrežu iz koje više nije mogla pobjeći. Uzalud se koprcala, grizla, urlala i lajala.

Braća su zatim napravila veliki drveni kavez, sličan onome što ga imaju safari lovci za transport zvijeri, i prebacila Adrianu u Komižu. Ondje su je izložili na rivi da je svi vide. Ona je uistinu mještanima bila ve-lika atrakcija. Odrasli su čak morali platiti ulaznicu, a djeca su imala besplatan pristup.

I dok je radoznali svijet promatrao uznemirenu Adrianu, ona je bespomoćno urlikala pokazujući svo-je strašne zube. Čak je, uslijed bijesa i očaja, plakala i ronila suze. U jednom trenutku joj je jedan nestaš-ni dječak u razjapljena usta gurnuo željeznu šipku. Ona je tu šipku tako snažno zagrizla da su frcnule iskre. Pritom je slomila i dva najveća zuba. Dakle, zbog dječjeg nestašluka naša je draga Adriana ostala krezuba. Ali kaže se kako nije svako zlo za zlo. Tako su kasnije, baš po toj krezubosti, ribari prepoznavali Adrianu i u samilosti joj spasili život...

Ali da nastavimo. Među posjetiocima našao se je-dan promućuran trgovac koji je odmah izračunao

54

da bi s Adrianom mogao napraviti unosan posao. I odmah ju je kupio i prebacio u Split, u veliki bazen zoološkog vrta. Dolazili su ljudi, najviše djeca. Posao je cvjetao. Čovjek je bio zadovoljan. A izgledalo je da se i jadna Adriana pomirila s takvom sudbinom.

Ali jednog jutra, kada je čovjek došao na bazen kako bi nahranio Adrianu, nje više nije bilo. Jednostavno je nestala. Zapravo je raskopala zid bazena i pobjegla. I već nakon nekoliko dana pojavila se u svojoj omiljenoj špilji na otoku Svecu.

Naravno, braća s otoka su je ubrzo pronašla pa su je ponovo ulovili, na isti način kao i prvi put. Od-mah su je prepoznali po ona dva krnja zuba. Jedan od braće je zapitao:

“Što ćemo s ovim prokletim medvjedom? On nam nikada neće dati mira, nego će i dalje nanositi štetu. Najbolje bi bilo da ga se odmah riješimo...”

Ali suprotstavila su mu se druga dva brata kojima se Adriana smilovala. Pa su rekli:

“Ovaj je medvjed očito zaljubljen u naš otok. Neka nam živi jadna beštija kad nas toliko voli...”

I odmah su je pustili na slobodu.

Tako je Adriana spasila živu glavu zahvaljujući do-brim ljudima i svojim krnjim zubima. Ostala je i dalje živjeti u špilji na otoku Svecu, sretna i vesela.

Ja znam da biste vi sada htjeli znati gdje se točno nalazi ta tajanstvena Adrianina špilja. Ali ja vam to ne smijem reći da, u svojoj radoznalosti, ne biste prekršili obećanje koje ste mi dali na početku ove

55

naše priče. Jer tko zna što bi se sve moglo dogoditi? Mogao bi vas neki strastveni lovac nagovoriti da ga tamo povedete... A to bi zasigurno kobno završilo. Naš lijepi plavi Jadran ostao bi bez svoje drage i vjerne Adriane.

56

BORBA DO POSLJEDNJEG DAHA

Jednoga lijepoga proljetnog dana dosadilo je velikoj hobotnici osamljeno živjeti u crnoj rupi na morsko-me dnu, na hrpi ljuštura od školjki, oklopa i kostiju raznih rakova koje je sama pojela.

Dakle, naša lijepa hobotnica, prava dama, odlučila je prošetati podmorjem u potrazi za novim domom gdje će na svijet donijeti mlade hobotnice, svoje kće-ri i sinove.

Hodala je tako po morskome dnu kao po zelenoj livadi na svojim snažnim krakovima, provlačeći se kroz šumu morskih algi i koralja, pazeći da slučajno ne nagazi na otrovne bodlje pauka i ježeva ukopanih u pijesak.

I dok je šetala, oko nje su se vrzmale razne ribe: dolje uz dno ružne velike grdobine, raže, tvrdoglave batovine, bodljikavi škarpuni i škarpine, zlatni zuba-ci i arbuni, srebrni oslići, orade, fratri, ušate, bukve, širuni, gavuni, modre plavice i srdele, šareni knezovi i kanjci te mnoge druge ribe, među kojima i vučići. Svi su oni gledali elegantnu hobotnicu kako gordo korača pitajući se kamo li je krenula i što je naumila. Neki su si nešto došaptavali ispod glasa držeći se podalje od nje da ih ne zgrabi svojim opasnim kra-kovima.

Šetala je tako naša hobotnica i prošla kroz Uvalu Scott sve do Krčkog mosta i Svetog Marka, zatim

57

kroz Kičer, a na kraju je svratila u Trnovu. Tu je sre-la brkatog mrkača koji joj reče:

“Oooooooo, kamo si krenula, ljepotice?”

“Tražim široku i sigurnu rupu gdje ću napraviti gnijezdo za svoje potomke”, odgovori ponosno ho-botnica.

“Ali ne možeš roditi potomke kad nemaš muža”, reče mrkač i isprsi se kao da bi baš on htio biti njezin muž.

“Pa dobro, ako hoćeš, ti mi budi muž. Samo te mo-lim da mi budeš vjeran i da me braniš od neprijatelja dok ja, iscrpljena, budem sjedila na jajima.”

“Hoću, nema problema!” reče veselo mrkač i zagrli je svojim krakom, sav radostan što je upravo njega odabrala.

A zatim su krenuli u potragu za gnijezdom. I kada su bili usred Trnove, na dnu uvale ugledali su nešto čudno, bijelo, što leži na pijesku.

“Što je ovo?” zapita hobotnica.

“To je štednjak”, odgovori mrkač.

“Otkud ovdje štednjak kad on služi ljudima za ku-hanje i grijanje? Ovdje se ne može ni vatra naložiti.”

“Ovaj je odslužio svoje pa su ga bacili u more. Baš njih briga za ekologiju.”

“Odlično”, reče hobotnica, “smjestimo se unutra. Tu ćemo biti zaštićeni i nitko nas neće uznemiravati. Neka to bude naše novo bračno boravište.”

58

“Slažem se”, prihvati mrkač i pruži krak kojim je otvorio vrata ložišta.

“Evo ovdje, draga moja, pogledaj... Ovdje će ti biti sjajno...”

Hobotnica se približila i pokušala uvući, no ubrzo je izašla sva garava.

“Ovdje je previše tijesno i crno, dragi mužiću!” reče razočarano i bijesno zalupi vratima.

“Dobro, dobro, nemoj se ljutiti... Evo... ovdje je šire i čišće”, pomirljivo će mrkač otvorivši vrata pećnice, a hobotnica se oprezno ušulja unutra, opipa krako-vima sve stijenke pa zadovoljno zaključi:

“Ovo je već bolje... Zapravo, divno je! Ovdje ćemo se udobno smjestiti. Neka ovo bude naš novi dom. Ovdje ću na svijet donijeti naše potomke...”

Hobotnica, sva ushićena, krakovima zgrabi mrkača, snažno ga zagrli i poljubi.

“Ali najprije moramo napraviti udobno gnijezdo...” stane se izvlačiti mrkač iz njezina zagrljaja.

“Da, da, imaš pravo... Ali moramo se požuriti... Us-koro će vrijeme...”

I dok su tako razgovarali, na vratima se pojavila znatiželjna pirka, s velikim modrim krugovima na bokovima, te im povjerljivo reče:

“Ja ću biti vaš vjerni čuvar i obavještavati vas o svim opasnostima dok vi budete namještali svoj novi dom.”

59

Hobotnica i mrkač zahvalili su se pirki te krenuli uređivati svoj životni prostor. Navukli su hrpu sit-noga morskog kamenja, morsku travu i koralje te napravili prave pravcate ležajeve. A kad je sve bilo gotovo, zatvorili su vrata da ih nitko ne ometa. Pirka je vani budno čuvala stražu.

Ikra je uskoro bila položena. Međutim, mrkač nije ispunio svoje obećanje, već je nataknuo šešir na gla-vu i otišao. Hobotnica ga je uzaludno zvala i molila neka se vrati i čuva je jer ona ne smije napustiti svoja jajašca. Ali on, bezobraznik, za to nije mario.

Tako je jadna hobotnica ostala sama i uporno čuvala svoja jaja, kao i svaka brižna majka, čekajući da se konačno rode njezina djeca.

U tom se trenutku na vratima pećnice, tik do njezi-na gnijezda, iznenada pojavio zezavac. Čim je opazio dva gladna oka, htio se dati u bijeg, ali ga je hobot-nica hitro ščepala i progutala pomislivši kako će je to barem malo okrijepiti i dati joj toliko potrebnu snagu.

Nekoliko dana kasnije, kada više nije mogla izdržati glad u želucu, na trenutak je napustila gnijezdo u potrazi za hranom. Imala je veliku sreću. Nedaleko od štednjaka ulovila je račića i pojela ga u jednom zalogaju. A potom je ulovila još jednog zezavca koji se snažno branio, ali uzaludno. No, kada se vratila u gnijezdo, zaprepaštena je hobotnica imala što i vidje-ti. Ugledala je kosmača koji se ondje došuljao poput lopova, krao njezina jaja i proždrljivo ih trpao u usta.

60

Odmah ga je, silno bijesna, ščepala svojim krakovima i stala stezati, ali ju je narogušeni kosmač štipao svo-jim jakim kliještima dok ga naposljetku nije ispusti-la. Ipak se brzo snašla i dokrajčila nezvanog lupeža isisavši ga svojim pipcima, a njegov oklop postavila na ulazu u pećnicu kao upozorenje drugim ribama i rakovima da im ne padne na pamet uznemiravati je. Ali to jasno upozorenje nije bilo dovoljno lakomisle-nom jastogu koji se ondje htio smjestiti pa je, unatoč velikoj opasnosti, ušao u pećnicu. Naravno, tu ga je dočekala razjarena hobotnica i lako ga savladala.

61

Ubrzo se morskim dnom pročulo kako hobotnica ubija rakove. I kad je to čuo hlap, veliki morski rak, odlučio je tome stati na kraj i spasiti svoju jadnu braću.

Zasukao je, dakle, svoje duge brkove i zadigao svoja zastrašujuća kliješta te krenuo u obračun s ho-botnicom. Oko njega se sve prašilo, a oklop mu je škripao kao da se po dnu kreće tenk. Kada ga je pirka ugledala, digla je veliku uzbunu i dala se u bijeg. Do-spio je tako strašni hlap do pećnice i ondje, na ulazu, sav narogušen stao vikati i prijetiti:

“Izađi, razbojnice, i obračunaj se sa mnom. Lako je bilo moju nejaku braću pokositi...”

“Slušaj, prijatelju, vrati se kući. Ja sad imam važnijeg posla. A obračun ćemo ostaviti za neku drugu prigodu.”

“Sada! Odmah!” zaurla ratoborni rak i neustrašivo nasrne na hobotnicu.

Zametnuo se strašan boj. Iskre su frcale na sve strane. Kada je hobotnica uvidjela da neće lako pobi-jediti ratobornog hlapa, izbacila je oblak crnila ravno njemu u lice pa se hlap trenutačno povukao.

Taj je kratki predah dobro došao i hlapu i hobotnici. Malo su se odmorili i razgovarali kroz crnu zavjesu.

“Otkinula sam ti dvije noge, ludi raku!”

“A ja sam tebi otkinuo dva kraka!”

“Ako ne znaš, ja imam još šest krakova i ne bojim te se!”

62

“A ja, ako ti ne znaš, imam još šest nogu i dva štipala kao dva oštra mača!”

“Sve ću ti noge potrgati! Iščupat ću ta tvoja prokle-ta kliješta!”

“To ćemo još vidjeti!” zaurla rak i ponovo nasrne, još žešće nego prvi put.

Iznova plane još silovitiji boj. Bila je to borba na život i smrt. Ali kad je hobotnica hlapu pokidala ve-lika kliješta, on, onako razoružan, podvije rep i dade se u bijeg istaknuvši pritom bijelu zastavu.

Ni hobotnica nije baš najbolje prošla u tom okrša-ju. Hlap joj je otkinuo tri kraka, a on je sam, kao što smo već rekli, ostao bez četiri noge i svoga glavnog oružja, a to su velika ubojita kliješta. No, ona je bi-la zadovoljna jer je glavna opasnost minula. Znala je da je više nitko neće napadati kada se morskim dnom proširi vijest kako je hlap, kralj svih rakova, razoružan i pobijeđen.

I tako je hobotnica, iako puna ožiljaka i rana zado-bivenih u velikoj borbi, ipak spasila svoje mlade i ob-ranila svoj dom.

63

CARSKA POSLASTICA OD JASTOGA

Uoči blagdana Svetog Nikole, zaštitnika pomoraca, razgovarali su car i carica o tome što će sutra blago-vati. I tada car reče:

“Draga moja carice, sutra je veliki blagdan i trebali bismo blagovati nešto vrlo ukusno s okusom mora. Dakle, neka sutra na jelovniku budu plodovi mora u čast naših pomoraca. A ja... ja bih najviše volio jastoga. Da, da... neka nam onda pripreme velikoga jastoga i crnoga vina da nam bude bogata trpeza i veseo dan. Mogli bismo pozvati i sve naše slavne ka-petane...”

A carica mu odgovori:

“Moj gospodaru, ako budemo često nešto slavili i previše pili skupa vina, brzo ćemo isprazniti trezore, a moglo bi nam i carstvo propasti. Pa i sam znaš ko-liko kapetani mogu pojesti i popiti...”

“Ne brini se ti, mila moja carice, za naše carstvo”, pokroviteljski će car. “Ako bude potrebno, nametnut ćemo ljudima još veće poreze i naši će se trezori br-zo napuniti zlatnim dukatima.”

“Ja bih ipak radije jela hlapa... raroga”, reče pokor-no carica.

“Zašto, carice moja?” zapita car začuđeno.

64

“Jer je jednako ukusan kao i jastog, ali je ipak malo jeftiniji. Osim toga, ima velika kliješta, oštra kao škare...”

“Pa kakve veze imaju rarogova kliješta s našim bla-govanjem?” prekine je car.

“Imaju, imaju, vaše veličanstvo”, podrugljivo će carica. “Njima ću ti podrezati te tvoje kicoške brkove ako i dalje budeš nemilosrdno tlačio naše odane po-danike velikim porezima. Jasno?” Pa doda malo po-mirljivije: “Dragi moj care, budi milostiv i oprezan jer bi se narod mogao pobuniti...”

“Carice moja draga, sutra je velika svečanost, a mi ćemo blagovati jastoga i piti rujno vino... pa makar nam propalo carstvo!” vikne car i odmah oštro za-povijedi slugama i dvorjanima: “Neka ribari smjesta krenu u lov na jastoge!”

Kada su sluge čule carevu naredbu, pohitali su na sve strane svijeta obavijestiti ribare da krenu u ribo-lov.

A zašto baš na jastoge, pitat ćete me vi sada.

Zato jer je sutra bio blagdan Svetog Nikole, a na taj se dan jedu plodovi mora. A od svih najslasniji i naj-ukusniji je upravo jastog. On je zapravo prava carska poslastica. I careva se želja morala ispuniti.

I dok su se tako car i carica dogovarali što će bla-govati za Svetog Nikolu, a pomalo se i prepirali, na drugom kraju svijeta, ispod morske površine, dva velika raka, jastog i hlap, sreli su se na jednoj kosi obasjanoj mjesečinom. I kao dva stara suparnika, od-mah su se krenuli svađati:

65

“Kamo si krenuo, dugobrki rođače?” zapitao je podrugljivo hlap.

“Vodim svoju djecu u večernju šetnju... da uživaju u čarima mjesečine, čistog i bistrog mora te bisernog dna. Ali, moram ti priznati, jako se bojim da ih netko ne napadne...”

“Dobro ih čuvaj, rođače, jer razne opasnosti vre-baju sa svih strana... Jao i njima i tebi ako vas sretne hobotnica... Usmrtit će vas svojim otrovom i isi-sati tako da će od vas ostati samo prazne ljušture. Rođače, kažem ti, budi oprezan. Mjesečina je za nas rakove varljiva i lako nas može obmanuti.”

“Mi ćemo se dati u bijeg!” reče jastog, svjestan da se nema čime obraniti od opasne hobotnice koja ima osam smrtonosnih krakova i kukaste zube kojima može zdrobiti i najtvrđi oklop.

“Ja ću ugristi hobotnicu za rep!” reče jedan hra-bri jastog mališan i stane mahati svojim malim zakržljalim kliještima. “Ovime ću je ubosti u oko!”

“Baš si mi ti neka sila, sinko!” reče mu hlap pod-rugljivo. “Kao i tvoj tata... Pazi se da te arbun ne zgrabi i proguta...”

“Nemoj ti meni, rođače, plašiti sinove!” usprotivi se jastog. “Ja ću njih štititi i braniti od svake napasti. Ja sam njihov otac!”

“A čime ćeš ih obraniti?” zajedljivo će hlap. “Ne misliš valjda tim svojim dugim brkovima? Pa to nisu ni kliješta ni sablje. To su u stvari samo ticala, bes-korisne antene. A ako pak misliš na tu svoju hrapavu

66

koru koju vi jastozi nazivate oklopom, onda se ljuto varaš. Jer taj tvoj smeđerumenkasti oklop nadaleko blista i mami ribe. A svaka ga veća riba može zdro-biti jednim udarcem. Jao si ga tebi, moj rođače!” zlu-rado će hlap. “Baš si mi ti neki jadni brat, razoružan i gol kao puž balavac... A pogledaj ovo...” stane se junačiti pokazujući svoja ogromna kliješta. “Ovo ti je pravo ubojito oružje. Koga njime zagrizem, tomu nema spasa. Ovime mogu hobotnici u jedan tren odgristi krak, a mogu i mrežu rastrgati kada se u nju zapletem. Mogu usmrtiti svaku ribu koja me na-padne. Zapravo i nema ribe koja mene može pobi-jediti. Ja sam najjači!” pravio se hlap važan. “Ja sam car rakova, a ne ti, jadniče!”

“Možda i jesi najjači, dragi rođače, ali ja sam najljepši i najbrži od svih rakova”, nije se dao po-kolebati jastog. “Moj je oklop protkan suhim zlatom kao carska kruna. Nadaleko blistam i sjajim se. Ako me već vi ovdje u moru ne poštujete, znaj onda da mene vole i cijene bogati ljudi, plemići, kraljevi i carevi. Oni kažu da sam ja njima najveća poslastica. Prava delikatesa! Kada o meni govore, onda duboko uzdišu...”

“Vole te jesti, budalasti stvore! Vole te imati na svom tanjuru! Eto! Baš si mi ti neki sretnik!”

“I da znaš da jesam! Bolje i tako nego cijeli život provesti u rupi na morskom dnu. Pogotovo sada ka-da je onečišćenje mora stiglo i do nas... Zar ne vidiš, rođače, da i nama ovdje dolje prijeti katastrofa zbog nečistoće i otrova? Zato su se i ježevi odselili, a sada odlaze i vlasulje. Svi se sele ondje gdje je more još

67

koliko-toliko čisto. A što će biti s nama kada se i ovdje naseli otrovna morska alga? No, reci mi? Zar nije bolje završiti na carevoj trpezi... u umaku od mirodija?”

“Ja ću se braniti svojim kliještima i požeti sve is-pred sebe, kao što ratari kosom kose travu na livadi. Evo ovako!” zamahne hlap kliještima i iščupa par vlati morske trave.

“Auuuuuuu, pusti me na miru! Ajme, uništio si moju frizuru... A cijelo sam jutro provela kod frizera...” zaplače morska trava.

“Oprosti, oprosti, nije bilo namjerno...” ispriča se hlap. “Evo, ja ti mogu napraviti novu frizuru. Ove se godine nosi kratka kosa.”

“Dalje od mene! Auuuuuuu...” bila je neutješna morska trava.

“Neće ti to puno pomoći, rođače!” reče mu jastog. “Jednu ćeš vlat pokositi, a deset novih će izrasti iz njezina korijena. Pa ćeš na kraju i sam uvidjeti koliko je tvoj posao beskoristan te da moraš odseliti i cara slušati...”

“Kao i ti! Pa da dospijem u carski lonac... Brrrrrrr...” strese se hlap.

“To možda i nije najgore. Barem ću vidjeti svijeta. Kada me ribari ulove, odnose se prema meni kao pre-ma svetinji. Nitko me ne smije povrijediti. Zatim me polože u sanduk, na nešto mekano, slamu ili travu, i otpreme u svijet. Najprije brodom preko mora, zatim vlakom preko kopna i najzad zrakoplovom u daleke

68

krajeve. Tako ću vidjeti i doznati kako se sve živi na ovome svijetu... Baš kao pravi turist.”

“A onda će te skuhati i pojesti tamo negdje, pitaj Boga gdje, možda u Parizu ili Londonu. Možda čak u New Yorku ili Tokiju. Oštrim će ti škarama razrezati oklop i izvući te iz njega gologa golcatog...”

“Baš me briga!” odvrati jastog. “Ja sam se naviknuo na presvlačenje. Dobro, malo jest nezgodno jer se onako golišav ne mogu braniti... Osim toga, nije ni pristojno... Ali ja uvijek kod sebe imam ručnik za pokrivanje golotinje...”

“Meni se čini da ti stvarno ne razumiješ što te sve čeka pa ti moram objasniti... Velika je razlika između onoga kada se ti sam presvlačiš ili kada te presvlače u kuhinji. Tamo te skuhaju, posole, popapre, pospu kosanim češnjakom i peršinom. Dodaju ti i druge mirodije, da im budeš ukusniji, a onda te, tako ok-runjenog, iznesu na stolove. Na kraju te zaliju nekim finim vinom. Jadni moj brate, pojest će te kao što kirnja jede naše mlade. Meni se sve čini da ti nisi svjestan što te ondje čeka. Pa to je grozno! A ti se raduješ...”

“Znam koliko je to opasno, ali bez žrtvovanja nema ni uspjeha ni slave...”

“Baš si glupav! Što će ti slava kada te više ne bude? Idi, idi, makni mi se s puta jer mi ideš na živce.”

“Ali i tebe, rođače, mogu uloviti i skuhati. Čujem da tebe traži carica... A što ćeš onda?”

“Ja ću se dostojno braniti ovime!” reče hlap i raz-maše se kliještima kao da vitla sabljom.

69

“Neće ti puno pomoći ako se zapetljaš u popunu ili dospiješ u vršu...”

“Ja ću i mrežu i vršu izrezati svojim škarama. Na-pravit ću velike rupe i pobjeći. Meni neće trebati ničija pomoć. Sam ću se osloboditi.”

“Dobro, dobro, rođače! Hajde, zbogom! Idem ja prošetati s mojim sinovima dok je još mirno...”

Tako su se, gotovo u svađi, razišla dva bliska ro-đaka: prekrasni zlatni jastog s dugim ticalima i hlap oklopnik sa strašnim kliještima kojima može sve (i svakoga) izgristi. Kad je hlap krenuo svojim putem, oko njega se more zamutilo. Dno se zatreslo kao da je protutnjao tenk. A jastog je krenuo tiho i elegantno, kao baletan. Za njim i njegovi maleni sinovi koje je on nazvao po rednim brojevima od 1 do 7. Ti mali, nejaki stvorovi očito su bili zadivljeni snagom svoga ujaka hlapa i kao da su se malo posramili jer je nji-hov tata tako nježan i krhak. Naravno, oni bi voljeli da i njihov tata ima kliješta kojima može hobotnici odgristi krak. Ili, još bolje, kojima bi mogao rastrgati mrežu kada se nađu u nevolji.

I tako, dok su se šetali i usput bezbrižno igrali, od-jednom naiđu na vršu. Okruglu, zlosutnu vršu čije su žice sjale na mjesečini. A u njoj su na sitnim kuka-ma visjeli nanizani komadići ribe. Odmah su je stali razgledavati s neodoljivim interesom razmišljajući kako da se domognu slasnog zalogaja.

A otac jastog je razmišljao: Danas je mjesečina. A ri-bari znaju da nas rakove Mjesec opija i tada gubimo moć zdravog rasuđivanja. Pa nas u takvom stanju lako mogu

70

zavesti i uloviti. Ne, ne, ne! Mene i moje sinove nećete preva-riti svojim slatkim mamcima. Mi ćemo biti oprezni. Mi ćemo pokušati izvana svojim dugim ticalima skinuti ribice s kuka. Baš ćemo se dobro pogostiti...

Ali dok je otac tako razmišljao, i sam pomalo oča-ran miomirisnim mamcima, njegovi su sinovi već bezglavo uletjeli u vršu i stali vikati kao da slave:

“Tata, tata! Skini nam komade ribe s kuka da se najedemo. Ovo je kantar, naša poslastica. Tata, tata, brže, gladni smo!”

Kad je otac vidio da je gladna mladunčad ušla u vršu, stresao se od užasa. Jedina njegova misao bila je kako spasiti sinove.

A sinovi su galamili, vrištali i ciktali otimajući se međusobno za što veći komad ribe.

“Tata, skini nam još! Skini nam sve!”

Vidjevši u kakvu su mu opasnu zamku sinovi upali, obezglavljeni se otac smušeno stao vrtjeti oko vrše ne bi li negdje pronašao spasonosnu rupu izlaza. Uzaludno ih je korio i nagovarao neka pokušaju izaći kroz varljiva vrata jer će ih inače snaći velika nevolja.

Pod dojmom te strašne nesreće, a uz to još i sam opijen mjesečinom, otac je ušao u vršu ne bi li os-lobodio sinove. No, umjesto da ih odmah pokuša izvesti iz klopke u koju su upali, stao im je skidati preostale komade riba s kuka.

A kada su sve pojeli (ne moram spominjati ko-liko im je samo prijalo), stali su svi zajedno tražiti izlaz iz vrše. Ali izlaza nije bilo. Kamo god da su

71

krenuli, dočekale bi ih strašne žice, kao da su upali u mišolovku. Još uvijek su bili opijeni sjajnom mje-sečinom i slasnom hranom.

Nakon dugog traženja, našli su mali izlaz, jedva primjetan, i uz svesrdnu očevu pomoć mali su se ja-stozi provukli van. Zbog velike radosti jer su opet na slobodi, onako siti i zaigrani, stali se se valjati u pijesku, ne mareći za oca koji je ostao zarobljen u vrši, sav prestrašen da bi mogao završiti u carskom loncu. Počeo se znojiti od te pomisli. Jer on je i nada-lje želio živjeti na morskome dnu kako je navikao.

Onako zabrinut, a sada već i potpuno trijezan od Mjesečeve čarolije, stao je širiti onaj mali otvor. Ali uzalud. Kroz taj otvor on nikako nije mogao po-bjeći. U velikom strahu, bijesu i nemoći, počeo je očajnički lupati po vrši i kidati žicu, ali sve je to bilo neučinkovito jer su mu kliješta bila slaba i odmah su se slomila.

Kada je konačno uvidio da se vlastitom snagom neće moći spasiti, naredio je sinovima neka idu potražiti pomoć.

I pomoć je odmah stigla. Sin Broj Jedan doveo je škampa govoreći:

“Naša draga sestra će ti pomoći!”

Ali ništa. Iako škamp ima kliješta, kudikamo veća i jača od jastogovih, nije mu mogao pomoći. Uzalud-no je pokušavao i pokušavao. Žica je bila pretvrda za njegova kliješta. Na koncu je škamp, iznemogao, odustao.

72

U međuvremenu je dojurio i Broj Dva koji je u pomoć doveo tetu rakovicu.

“Ajme meni”, zavapi otac, “kako će mi ta jadnica pomoći kada jedva vuče svoj trbuh po pijesku? Svo-jim kliještima ne bi mogla prerezati ni najtanju nit konca, a kamoli ovu prokletu žicu.”

Broj Tri je doveo kukicu, najtromiju i najneugled-niju rodicu, a kad ju je jastog vidio, gotovo da nije zaplakao od silne muke.

“Još malo pa će mi meduzu dovesti da me oslo-bodi...” zavapi jastog.

Tada je Broj Četiri doveo zezavca.

“Ti moji sinovi mene uistinu zezaju. Pa zar ne vi-de da sam u smrtnoj opasnosti?! Tko će biti sljedeći? Majušna kozica možda?” reče jastog sav očajan i izgubljen.

Ali mu lakne kada je vidio da mu je peti sin doveo ušicu misleći da će ona, onako žustra i hrabra, svo-jim velikim i čvrstim hvataljkama kao u bogomoljke rastrgati vršu. No, nade su bile kratkog vijeka. Koliko god njezine hvataljke bile jake, svejedno nisu mogle prerezati žicu.

“Ajme meni, što ću sad?”

No, kad je vidio da Broj Šest dovodi kosmača, ona-ko golema i narogušena, nada je iznova živnula. Mi-slio je kako će ga on sigurno izbaviti odavde.

“Što mi je činiti, rođače?” zapita odlučno kosmač jastoga.

73

“Prereži žicu! Ne štedi zube! Napravi otvor, što širi možeš, jer će me inače skuhati i pojesti, a ja ne želim skončati u loncu. Još sam potreban svojim mališanima...”

“Ništa se ti ne brini, rođače”, reče samouvjereni kosmač. “Sada ću ja to srediti i ti si vani dok si rekao keks”, to reče i stane gristi žicu. Ali opet ništa. Iskre su frcale na sve strane tako da je plamen zahvatio morsku travu, ali se žica nije dala pregristi. Kako je kosmač čvrsto zagrizao, čak je i jedan zub slomio. Svoga ga je znoj oblio. Ali ništa. A nakon što je još nekoliko puta uzaludno pokušao pregristi žicu, gorko je rekao:

“Uzalud sav moj trud, rođače! Ova je žica od či-stoga nehrđajućeg čelika. Oprosti mi, ali ja ti ne mogu pomoći...”

“A što onda da radimo?” zacvilio je neutješni jastog izgubivši i posljednju nadu. Konačno su i djeca shva-tila svu bezizlaznost situacije i stala moliti kosmača neka im spasi tatu:

“Ne daj, ujače, da nam tatu pojede sladokusac car!”

“Situacija je uistinu ozbiljna, dragi moji”, reče kosmač. “Mislim da bismo morali u pomoć pozvati rođaka hlapa. On je najjači među nama i zasigurno bi samo on mogao pregristi žicu.”

“Ali mi smo se maloprije gotovo posvađali. Rugali smo se jedan drugome...” reče jastog.

“Slušaj me, rođače! Na stranu vaše svađe i neukus-ne šale. Moramo te izbaviti odavde. A poslije ćete izgladiti vaš sukob.”

74

Tada se pojavi i Broj Sedam s lošim vijestima:

“Barbe hlapa nema nigdje...”

Jastog se uhvati za glavu, kao da će skončati od bola, te je stao jadikovati na sav glas. U trenutku sil-noga očaja glasno je viknuo:

“Spasite me, braćo. Upomoć! Upomoć!”

Taj njegov krik odjeknuo je poput groma i čuo se daleko, daleko, preko sedam mora. Ta je tutnjava probudila i usnuloga hlapa koji se odmarao u svojoj rupi, pa je kao tenk naoružan topovima pohrlio u su-sret rođaku jastogu ne bi li ga spasio. Za njim se sve prašilo. Njegove su gusjenice drobile kamen. A kada je zastao ispred vrše, škripa njegovih kočnica bila je neumoljiva. Pijesak se uskovitlao i sve ih je prekrio oblak mulja.

“Što je rođače? Kakva te nevolja snašla?” zapitao je hlap.

“Eto, što da ti kažem...” nakašljao se jastog. “Zave-la me mjesečina pa sam uletio u vršu. Sve mi se čini da ću završiti u carevu loncu...”

“Pa ti jedva čekaš da postaneš gospodska hrana. Barem si mi tako nedavno rekao.”

“Slušaj me, mladiću!” umiješao se sada krezubi kosmač. “Spasi svoga rođaka, a poslije ćete rasprav-ljati o carskim loncima. Jasno?”

“Dobro, dobro...” na to će hlap. “Nego... drago mi je da si konačno shvatio gdje je nama rakovima mje-sto.”

75

“Oprosti mi, rođače, moju glupost”, ispriča se ja-stog.

“Evo, evo, sad ću ja... Ništa se ti ne brini...” reče hlap te zasuče rukave i brkove. Snažnim kliještima stane rezati žicu.

“Otvori veliku rupu da se mogu izvući bez poteško-ća jer sam se sav ugruvao i izranjavao”, molio je ja-stog.

“Ne brini se, rođače, napravit ću tako veliku rupu da se nećeš morati saginjati, nego ćeš izaći uspravno kao pravi gospodin... Uh, kako je tvrda ova žica... Već sam sve zube istupio, a par njih sam i slomio...”

“Hajde, hajde, hajde!” bodrili su hlapa svi okuplje-ni.

I dok su iskre frcale na sve strane tako da je od usijanja i more proključalo, jastog je drhtao u vrši, sav prestrašen da hlap ne slomi još koji zub. I tada je odjednom, kao grom iz vedra neba, gore iznad njih, na površini mora, zabrujao motor. Jastog je odmah shvatio da je to ribar došao povući svoju vršu. I tre-nutak nakon toga netko je nategnuo uzicu i vrša se malo odlijepila od dna.

Nastalo je strašno komešanje. Sinovi su odmah prionuli da to onemoguće. Složno su se uhvatili za vršu i nisu dozvolili da je ribar podigne.

Jastog je i nadalje panično zapomagao:

“Pomognite nam, braćo! Upomoć! Upomoć!”

Kada su njegovo zapomaganje čuli i drugi rakovi, svi su priskočili u pomoć i tako malo zadržali vršu uz

76

dno. A za to je vrijeme hlap, ne štedeći svoja kliješta, što je brže mogao rezao žicu.

I baš u posljednjem trenutku, doslovno u posljed-njem trenutku, kad je rakovska družina već izgubila snagu, a hlap još nije otvorio dovoljno velik otvor kako bi jastog mogao izaći, ribar je snažno povukao uzicu i vrša je krenula prema morskoj površini. S ja-stogom u njoj. Na vrši su ostali visjeti svi rakovi, po-put privjesaka, dajući od sebe posljednji atom snage ne bi li je zadržali.

“Ne dajmo se, braćo! Držimo se čvrsto, braćo! Ako već trebamo mrijeti, umrimo svi kao jedan, ali ne smijemo se predati. Nikako!”

Ali sve je bilo uzalud. Vrša se polako kretala prema površini. I u tom posljednjem trenutku jastog je za-viknuo:

“Sveti Nikola, spasi nas! Hlape, dragi rođače, pre-reži podigač!” i ticalom mu pokaže koju uzicu treba prerezati.

Hlap je to odmah shvatio i u jednom se divov-skom skoku popeo na vršu te je svojim kliještima u zadnji tren presjekao uzicu. Tako se vrša otkačila i ponovo pala na dno. Od snažnog se udarca o morsko dno raspala, a jastog je slomio zadnju lijevu nogu. Šepajući je izašao iz vrše kao pobjednik. No, što znači jedna slomljena nožica u odnosu na zlatnu gla-vu jedne velike obitelji? Svi su rakovi bili presretni jer su zajedničkim snagama spasili jastoga iz strašne nevolje. Radosti, slavlju i veselju nije bilo kraja. Na dnu mora nastao je pravi urnebes. Veliko slavlje uz ples i glazbu trajalo je sve do kasnih, kasnih sati.

77

Broj Jedan predložio je svojoj braći:

“Dajte mi šibice pa da spalimo tu prokletu vršu i prinesemo žrtvu svetome Nikoli koji nam je spasio tatu. To je naš najveći dar.”

A moćni je car, čije se carstvo protezalo od Istoka do Zapada, ostao bez svog jastoga. Nije htio kušati ni posebna vina, dopremljena na njegov dvor posebno za tu priliku. Režao je kao bijesan ris. Ipak, kasnije, uz dobru zabavu i ugodno druženje s caricom i dvor-janima, car se opustio i posve zaboravio na izgubljenu deliciju.

78

OBITELJ MORSKIH ZMIJA

Možda vam je moj unuk Ivan već ispričao da mi u uvali Tihi ispred stare ribarske kuće imamo mandrać gdje privezujemo barku.

Hm, mandrać, što je pak to, pitate se. To vam je lu-čica, mala, mala lučica za privezivanje čamaca. Ima vrata kao garaža samo što nije natkrivena. U njoj su čamci zaštićeni od vremenskih nepogoda i oluja. Ponekad su na moru strašne bure i nevere, pogoto-vo na Kvarneru i u Podvelebitu. Obično ruše sve pred sobom i potapaju brodove, ali u mandraću čamcima ne mogu nanijeti veliku štetu. Tu su sigurni.

I baš u tom mandraću, o kojem sam vam sada već nešto rekao, jednoga toplog ljeta, gotovo kao pukim čudom, na okupu su se našli junaci ove naše priče: ugor, murina i jegulja.

Nemojte misliti da tu nema i drugih riba. Ima, dakako! I to svakojakih, a najviše kneževa koji ele-gantno plove, kao da viju zastavu, zatim glavoča, slinavih slingura koje puze uz dno, kraški, raznih ra-kova, školjki, kozica... I da dalje ne nabrajam.

Svi se oni okupljaju u mandraću na otpatke riba koje im bacamo da se nahrane. Tu sve vrvi od života, od riba, kao u ribnjaku. Ponekad zaluta i hobotnica, a još češće sipa. Kažem vam, pravi akvarij. Donedavno je dno mandraća bilo pokriveno crnim ježincima i vlasuljama. Mi smo ih sklanjali mrežicom kako nam ne bi smetali prilikom kupanja, ali ih se nismo mogli

79

osloboditi. Koliko su se puta moji unuci nepažnjom na njih naboli ili opekli. A onda su iznenada nestali i ježinci i vlasulje. Jednostavno su emigrirali. Jednog je jutra dno mandraća osvanulo sasvim pusto. Nije nam bilo jasno što se dogodilo, a onda smo konačno shvatili da su otišli zato što su morali jer su na vlasti-toj koži osjetili zagađenost mora. Eto vidite, ta divna morska bića (koja, doduše, ponekad bodu i prže), dragulji morskoga dna, vrlo su nježna i vole čistu prirodu. Pa kad im je zasmetalo zagađeno more, oni su se preselili. Otišli su kao prognani. Napustili su svoje vjekovno ognjište.

Baš je to žalosno. Ljudi su zaista ponekad nemarni i pretjeruju s onečišćenjem mora.

Ali mi u ovoj priči nećemo govoriti o morskim ježevima i vlasuljama, čak ni o zagađivanju mora (iako je ta tema i te kako važna), ni o drugim ribama koje žive u mandraću, nego o našim neočekivanim i neobičnim gostima koji su nam stigli u posjet. Da-kle, u mandraću su jednoga jutra osvanuli naši nena-dani posjetitelji: ugor, murina i jegulja.

Pa tko su oni? To su vam zmijolike ribe iz obitelji jeguljki. Nemojte se bojati! Ne radi se o otrovnim gmazovima koji često pokazuju svoje zube i palacaju jezikom, već o ribama koje samo sliče na njih. Imaju dugo vretenasto tijelo, nemaju peraje ili su im pak za-kržljale, a rep im je tanak. Kada plove, vijugaju kao zmije. Te su ribe borbene, snažne i proždrljive. Neke narastu poprilično velike. Sve su pomalo zagonetne, ali najviše jegulja. Baš je zato njima posvećena ova naša priča. Hajde, poslušajmo o čemu se radi.

80

Ugor je prvi provirio iz pukotine na dnu mandraća i odmah zapitao:

“Ima li ovdje koga od moje braće i sestara?”

Odazvala mu se murina koja je plazila uz dno:

“Ovdje sam ja, brate Grujo, što ti treba?”

“I ja sam ovdje!” pridružila im se jegulja. “Baš je dobro što smo se konačno, poslije dugo godina, našli na okupu. Lijepo ćemo se napričati...”

A kada su prišli jedni drugima, ali s velikim opre-zom, spremni za napad ili bijeg, Grujo je odmah uzeo riječ:

“Ja sam vam, dragi moji, car morskih zmija, kao što je udav car kopnenih zmija. Zato...”

“Ma ne pretjeruj”, prekine ga oštro murina. “Ne možeš se ti usporediti s udavom. Udav je ne samo veći od tebe nego je i jači i... rekla bih... ljepši. On je, naime, srebrno-zlatan, a ti si crn kao gavran. Da budem posve iskrena, više me podsjećaš na crnog kravosasa.”

“O čemu to govoriš, Murice?”

“Pa znam ja da ti gutaš sve živo u moru. Čak i škarpune koji imaju otrovne bodlje.”

“Znaš... kada smo već načeli temu gastronomije... škarpuni su meni prava poslastica. Njihov otrov na mene ne djeluje. Kada bi ljudi znali koliko sam pohlepan na škarpune, odmah bi ga nadjenuli kao meku na udicu. I ja se ne bih mogao suzdržati, već bih odmah zagrizao taj slasni zalogaj. Mljac! Ali oni

81

to ne znaju... malo su glupavi... pa me ne mogu lako uloviti. Zapravo, mene je veoma teško uloviti”, stane se hvalisati ugor. “Moje je tijelo glatko, bez peraja, bez krljušti, pa se u trenu mogu izvući iz mreže i iz vrše. A ako se slučajno ulovim na udicu ili parangal, bez muke pregrizem povraz. Kažem vam, mene je uistinu teško uloviti.”

I dok se ugor tako hvalio, ja sam se sjetio kako sam ga jednom ipak ulovio. Naime, taj je hvalisavi lopuža meni krao ribu iz mreže. Trgao ju je svojim oštrim zubima, ali se na kraju zapetljao. Stao je uvi-jati mrežu zajedno s olovom i napravio veliki čvor, a onda je to progutao. Kažem vam, on je i te kako proždrljiv. A kad je osjetio da izvlačimo mrežu, htio je sve to izbaciti iz sebe kako bi se oslobodio. Ali mu je krupni čvor zapeo u grlu i tako smo ga ulovili. Ne-sretnik! Ali on se uistinu ne da lako uloviti.

I dok sam se ja tako prisjećao kako sam ga ulovio, on je nastavio svoju priču:

“Ja narastem preko dva metra dužine i do pedeset kilograma težine. Nikoga se ne bojim. Mogu sre-diti hobotnicu od pet kilograma. A posebno volim njezino crnilo. Ono je meni isto što i ljudima crni Cabernet Sauvignon. Ili pak Chinon koji miriše po ljubičicama, zatim Bourgueil s okusom malina, Her-mitage, Cotes-Roties ili Saint-Joseph, sve od reda crna elegantna vina bogatog bukea...”

“Buke... kakve buke? Što? Pa kakav tek ti to imaš?” zgrozi se Murica.

82

“Eto... Zato i jesam velik i snažan. A kažu i da sam vrlo ukusan. Najradije me kuhaju na brodet. A ja im, u ime osvete, mrsim i kidam mreže, parangale i povraze. Sve im ja uništavam i otimam ulovljenu ribu. Kažem vam, mene ne mogu uloviti!” naglasi ponosno.

I ja sam se iznova prisjetio kako je moj otac nekoć davno, davno na Brusniku ulovio ugora od pedeset kilograma. Na Brusniku, dobro ste čuli. To je mali vulkanski otok nasred Jadrana.

83

Moj je otac, dakle, postavio vrše za jastoge. I kada su ih sutradan išli dignuti, u jednoj su ulovili velikog ugora. Glavom je ušao u vršu, a rep je držao u rupi pa ga je bilo teško izvući. Ali ipak jesu. Jednom mi je zgodom Marjan Kučan iz Banja također pričao kako je ulovio puno ugora baš ovdje u Trnovi. A sada ovaj priča da ga se ne može uloviti... Hvali se! Laže! Ob-manjuje svoju braću!

“A odakle si ti, Grujo, došao ovamo?” zapita Jegica.

“To je moja tajna, sestro draga...” napravi se važan ugor. “Mogu vam reći da se mi mrijestimo u proljeće, i to u velikim dubinama Jadrana gdje vlada vječni mrak. Ali vam neću reći točno gdje. Neka su pita-nja ipak intimne naravi. Neka se znanstvenici koji to istražuju i kočari koji bezdušno oru morsko dno još malo namuče...”

“Pa reci barem nama, svojim sestrama”, inzistirala je Murica. “Mi te nećemo odati ni za živu glavu...”

“Pa da mi pojedeš ikru. Neće ići! Znam ja tebe...”

“Što ti pada na pamet?! Ja ne bih...” stala se snebi-vati Murica.

“Nego, reci ti meni, Murice, gdje se ti mrijestiš? Da čujemo...” zapita ugor.

“Nema tu nikakve tajne ni misterije. Ja se mrijestim na brakovima srednjeg Jadrana, na sunčanim strana-ma koje su okrenute prema pučini. Ovdje sam zalu-tala sasvim slučajno. Krenula sam na izlet, dospjela ovamo i ostala jer mi se dopala ova krasna priroda. Imam obilje hrane, a ljudi me poznaju i ne diraju.

84

Misle da sam opasna i otrovna kao riđovka. Zapravo i jesam otrovna. Moja je sluz otrovna. Moj ujed je bo-lan, a rane koje zadam zubima teško mogu zacijeliti. Pridodam li tome da sam uvijek nakostriješena kao kobra ili, još bolje, kao hijena, tada izgledam uistinu jako opasno i svima utjeram strah u kosti. Ni moja narav nije ništa bolja. Stalno sam ljuta i bijesna. Gri-zem sve oko sebe... čak i svoj vlastiti rep kada nemam što drugo. Svi me se boje i svi me izbjegavaju. Eto, takva sam ja: samotna, napasna, zločesta, grizem i tamanim sve što mogu dohvatiti. Baš kao i ti, moj Grujo. A kada se ulovim u mrežu, od bijesa se mo-tam i zaplićem sve dok se ne izbavim.”

“A koliko narasteš, bijesna sestro?”

“Do osam kilograma i metar i pol dužine. Ali mogu progutati veliku ribu jer su mi vilice odvojene kao u zmije. Usta mogu razjapiti od uha do uha. Pazi se, Grujo, da i tebe ne ugrizem jer mi se čini da si vrlo ukusan. Čak mislim da bih ti jednim ugrizom mogla odgristi rep, ionako si samo malo veći od mene...”

“Nemoj se sa mnom igrati! Pa mi smo bliski rod!”

“Rod možda jesmo, a možda i nismo baš tako bli-ski. Ja bih te rado malo gricnula”, reče Murica sva nakostriješena i podigne glavu uvis kao kobra. Pri-tom je zastrašujuće zinula pokazujući svoje kao pila oštre zube. “Gric, gric, gric...”

“Tvoje su šale neumjesne”, reče ugor i ustukne.

“Ha, ha, ha”, nasmije se Murica. “Ne boj se, Grujo! Samo sam ti htjela pokazati da ti nisi najjači među nama.”

85

“A što ti misliš o svemu tome, draga naša Jegice...” obrati joj se Murica umiljato, ali s očiglednim pod-cjenjivanjem.

“Poslije svega što sam čula o vama, ja se osjećam tako malena, sićušna, nemoćna i beznačajna da i nemam što reći. Jer vi ste tako strašni... strašniji i od samih morskih pasa. Gutate žive škarpune i ra-kove. Uništavate ribarima mreže i vrše, kidate udice, otimate ribu kao najgori lopovi i na kraju sami sebi odgrizete rep. Vi ste zaista tako strašni da strašniji ne možete biti! A ja sam malena, nježna i pažljiva. Narastem do jedan metar dužine i četiri kilograma težine. Ja sam vam kao bezazlena bjelouška, iako i u meni kola otrovna krv.”

“Otrovna krv?” zapitaju ugor i murina u isti mah shvativši da je ne smiju pojesti.

“Da, otrovna krv... Što ste tako zinuli? Što vas je toliko iznenadilo?”

“Mi smo mislili da si ti slatka. A kad tamo, i ti si arsen”, reče Murica.

“Ako me ugrizeš, zubi će ti se osoliti pa ćeš skončati u velikim mukama”, opomene je Jegica.

“Nećemo te dirati, ne, nikako...” rekoše u isti tren ugor i murina s određenim žaljenjem u glasu. “Samo ti nastavi pričati o sebi jer nas to jako zanima. Hajde, da te malo bolje upoznamo...”

“Ionako sam u svemu slabija od vas”, nastavi Je-gica malo ohrabrena jer je shvatila da je ova dva proždrljivca zasigurno neće pojesti. “No, u jednome sam ipak bolja i značajnija...”

86

“Oho! A u čemu to? Da čujemo!”

“Pa... bolje plivam od vas. Ja sam pravi dugoprugaš maratonac.”

“Ma nije moguće! Pa ti uopće nemaš trbušne peraje kao mi.”

“Mnogo toga ja nemam kao vi. Ali da, ipak je mo-guće. Znate, ja...” zastane Jegica.

“Što? Što? Reci nam, Jegice! Nemoj biti skromna.”

“Ja sam, kao što vidite, maslinastozelenkaste boje, a s donje strane svijetložuta. Ali mogu mijenjati boje prema okolini u kojoj živim.”

“Ma što kažeš? Kao hobotnica...” zine ugor u čudu.

“I dugo mogu živjeti bez hrane. Inače, hranim se sitnim ribama, crvima, čak i kukcima i insektima.”

“Uuuuuuuu, jadnice”, začude se ugor i murina. “Zar jedeš kozice i mušice? Zar nikada nisi okusila provansalski Bourride, katalonski Rougetes, Turbo-tin Saint-Malo, Sole à la dieppoise...” rasle su ugoru zazubice.

“Ne... nikad nisam čula za ta jela. Dakako da jedem kozice i mušice! Da znate kako su slatke, i vi biste ih jeli. Osim toga, koža mi je sluzava više nego vaša kako bih se bolje mogla prilagođavati toplim i hlad-nim morima. Znate, ja uživam u vodi. Mogu živjeti i u slatkoj, pa čak i na suhom.”

“Pa ti si, sestrice, prava zmijurina.”

“Nisam ja zmija! Samo sam najbolja plivačica i penjačica u moru.”

87

“Auuuuuuu!” začude se još više ugor i murina. “Pokaži nam kako plivaš tako kusava bez peraja.”

“Nemam ja vama što pokazivati. Ja sam doplivala iz Sargaškog mora...”

“Iz Sargaškog mora, kažeš... Nikada mi nismo čuli da takvo more postoji. Gdje je to?”

“To vam je na kraju svijeta, preko sedam mora i At-lantskog oceana, nadomak Floride u Americi, gdje je more toplo, a bujna morska trava raste kao prašuma.”

Murica i Grujo gledali su je u nevjerici.

“Hoćeš reći da si došla iz bogate zemlje Amerike? A kako, Jegice? Netko te donio u akvariju? Hajde, laži nam još malo... lijepo je slušati te. Ispričaj nam do kraja svoju bajku. U bajci se svašta može dogo-diti... He, he, he...” hihotali se se ugor i murina.

“Ne... ja sam doplivala iz Sargaškog mora. Pliva-la sam mjesecima i doplivala. To je istina...” bila je uporna Jegica.

“Pa zašto bi ti, ludo, napustila tu bogatu i sretnu zemlju?”

“Duga je to priča, dragi moji. Uistinu duga, ali ću vam je ipak ukratko ispričati. Dakle, naše majke i očevi, kada navrše osam do deset godina života u slatkoj vodi, u jezerima i na ušću rijeka, obično ne-gdje u jesen iz Europe kreću prema Americi, točnije prema Sargaškom moru, radi obnavljanja potomst-va. To mučno putovanje traje nekoliko mjeseci. Kada stignu, u velikim dubinama, gdje je vječni mrak, a temperatura ustaljena na 16 stupnjeva, tamo se vjen-čaju i mrijeste.”

88

“Zaista čudno i zagonetno. Ali zašto u takvom mra-ku provode svoje bračno putovanje? Zar su toliko stidljivi, ha? Zar im se zbog toga mračnog provoda isplati tako dug i rizičan put?” bio je neumoran ugor. “Pa još u toj slanoj vodi... Valjda se ne misle konzervirati?”

“Isplati, naravno da se isplati. Ljubav ne poznaje granice. Ljubav pretvara vječni mrak u sunčan i ra-dostan dan. Ljubav je najveća moć i bol. Ljubav je takva snaga koja nam pomaže da savladamo sve po-teškoće u životu. Nasuprot mržnji koja je razorna, ništavna i štetna, ljubav je snažna i sjajna. No, u pravu ste kada zaključujete da je taj pothvat veoma opasan i rizičan. Ali naše roditelje na to prisiljava ljubav i želja za potomstvom. Neodoljiva želja i potreba da izrode svoju djecu, svoje vjerne nasljednike, da održe svoju vrstu, ne poznaje granice”, zanosno je govorila Jegica.

“A što ih na putu ne pojedu morski psi, dupini, foke, sabljarke, kitovi i druge morske nemani?”

“Nažalost, mnogi stradaju, ali uvijek netko preživi i stigne na cilj. No, kada malo bolje promislim, ni sama nisam u to posve sigurna. U zadnje se vrijeme prenose glasine da mi iz Europe i Jadrana uopće ne stižemo do Sargaškog mora, nego ugibamo na putu od gladi i bolesti ili nas pak pojedu druge ribe. Neki tvrde da naši europski roditelji nikada nisu vidjeli to Sargaško more, već su do njega doplovili samo oni iz Amerike jer je njima ono blizu i struje su povoljne. Čekaj... ako je to tako... pa onda sam i ja Amerikan-ka”, pohvali se Jegica.

89

“Čuješ li ti, Grujo, što govori naša Amerikanka?! Hoćeš li nam drugi put donijeti čokolade i bombona? Baš ti zavidim!” reče Murica.

“Ti si, Jegice, malo glupava, znaš...” dobaci Grujo ne vjerujući ni jednoj jedinoj riječi. “Zašto si ova-mo zalutala? Objasni nam potanko kako si dospjela ovamo? Kako si znala put? Nećeš nam valjda reći da je tvoj otac putem bacao kamenčiće po morskome dnu kako biste se znali vratiti u rodni kraj? Kako nisi zalutala negdje drugdje, recimo kao kornjače koje zalutaju na oceanske otoke Galapagosa ne bi li položile svoja jajašca na pješčano žalo?” zasuo ju je ugor novim pitanjima.

“Ah, to je još veća zagonetka. To je naša prava odi-seja! Naime, kada me majka rodila jednoga davnog proljeća, tamo negdje kod Bermudskih otoka, iz ikre je izrasla ličinka. Sitna, prozirna ličinka nalik na maslinov list. I tek kada je malo porasla, nakon dvije do tri godine, postala sam mala jegulja koja je zajedno sa svojom braćom i sestrama krenula prema obalama Europe, prema Gibraltaru, nošena Golf-skom strujom. A naše sestre iz Amerike već su go-dinu dana ranije krenule prema američkoj obali. One su prave sretnice jer imaju kudikamo kraći put i čeka ih bogatija zemlja. Eto!”

“Pa zašto ste uopće krenule ovamo, lude jedne?”

“Morale smo krenuti! Morale! Nismo imale drugog izbora.”

“Zašto nisi krenula put Amerike? New York, Hol-lywood, Los Angeles... stižem...” ponijelo je ugora.

90

“Kako da ne... Kada sam se rodila, u mozak mi je usađen kristalni čip.”

“ČIP?! Što je sad pak to?!”

“To je jedan složen elektronički uređaj koji upravlja cijelim mojim tijelom. Taj čip je moj kompas, brzi-nomjer, sekstant, karta i kormilo pa moram ići tamo gdje me on vodi. Krećem se kao raketa kojom se da-ljinski upravlja. Mi idemo i ne možemo pogriješiti. Taj je uređaj savršen.”

“Znači, nisi krenula svojom voljom, nego si vođena tim čipom?” počeo je shvaćati ugor.

“Tako je”, zaključi Jegica.

“Zar je to moguće?” zagrcne se Murica. “Pa gdje ti je taj čip?”

“Ovdje”, pokaže Jegica dodirujući repom glavu.

“Što ga ne ispljuneš?”

“Ne mogu. On je usađen duboko u mom mozgu... kao što je u vašim mozgovima usađena potreba da proždirete sve živo. Moj čip mene sigurno vodi kroz život. Tako me poveo pored Azora i kroz Gibraltar te me doveo do ove lijepe obale. A nakon deset godina boravka u ovim krajevima, ja ću ponovo krenuti na put u rodno Sargaško more kako bih tamo zasnovala svoju obitelj. Zar to nije tako romantično?!”

“Jadna naša Jegice!” zavape Murica i Grujo. “Ja bih se radije dao uloviti i skuhati u najcrnjem loncu nego da se izložim takvoj pogibiji”, nastavi Grujo patetično.

91

“Naš je život jednim dijelom okrutan i nemilosr-dan. Možete li vi uopće zamisliti kako je meni bilo teško ostaviti obitelj i napustiti Sargaško more? Zato mi ne preostaje ništa drugo nego da se još jednom vratim...” rastužila se Jegica.

“Zar ćeš zaista poći?”

“Pa moram. Odmah nakon desetog rođendana. Moja su braća već otputovala kad im je bilo osam godina.”

“A gdje su do tada živjeli?”

“Već sam vam rekla, najprije u slatkoj vodi koja nam je godila, jer nas kao djecu napoje preslanom pa stalno žeđamo. Zato su se moje sestre i braća, kada su stigli, razmjestili duž cijele jadranske obale, ponajviše od ušća rijeke Bojane do Mirne. Neki su ušli u Skadarsko jezero, drugi u Prokljansko, neki kod slapova Krke pa uživaju u tišini i idili Skradin-skog buka.”

“Kakva tišina Skradinskog buka? Pa ondje sve grmi i trešti kako se voda ruši niz brjegove...”

“Možda zvuči neobično, ali nama to godi. To je naša glazba. Naša tišina, naša uspavanka. Mi uživamo u toj simfoniji. To nas oduševljava, kao i turiste. A jed-na skupina moje braće i sestara prebiva u Vranskom jezeru.”

“A kako su tek tamo dospjeli?” začudi se Grujo.

“Malo-pomalo, kroz podzemne kanale i pukotine.”

“Zar uistinu?” dobaci podrugljivo Murica.

92

“Dobro, znam da mi ne vjerujete. A još ćete se više začuditi kada vam kažem da su neke moje sestre nastanile rijeke Liku i Gacku. To je istina. Zapitajte ribiče. Oni vam to mogu potvrditi.”

“A u Liku su stigle... čekaj da pogodim... telepor-tacijom možda?” zahihoće se Grujo.

“Kroz ponore Like i Krbave.”“I ondje te love Ličani? Vas, tako pametne, koje ste

oplovile cijeli svijet i dospjele u Liku... ondje vas Li-čani love na udicu, na mušicu, kao kakve glupače...” primijeti Murica.

“Da, baš tako... Zagrizemo meku i više ne možemo pustiti dok nas ne ulove. Zapravo im i nije potrebna udica. Ugrizemo crvića vezanog za najlon i toliko ga stisnemo da nas ribiči bez ikakve muke izvuku na obalu. Ne puštamo mi lako svoj slatki plijen.”

“Uuuuuuuu, što ste glupave. Baš mi vas je žao”, reče Murica.

“A kako vas još love?” zanimalo je Gruju.“Na sve moguće načine”, požalila se Jegica. “Naro-

čito u proljeće, za olujna i kišna vremena kada se vode zamute. Pogotovo oni na ušću Neretve svojim vršama od pruća... kada se okupimo radi seljenja u Sargaško more. Love nas tada bez milosti...”

“Dakle, stvarno se vraćaš u to daleko more?” zapita Grujo.

“Da, naravno. Čekam samo da mi čip otkuca deset godina. A do tada ću ostati u ovome mandraću jer ovdje ima dovoljno slatke vode, a ovi me ljudi hrane i puštaju na miru”, završi Jegica svoju priču.

93

Nakon što su odslušali Jegičinu priču, Grujo i Mu-rica ostali su zaprepašteni.

“To je nevjerojatno”, dobaci Grujo.

“Nevjerojatno? To je apsurdno! Čemu toliko opa-sno putovanje? Čemu to moranje?” pitala se Murica.

“Baš smo sretni što i nama nisu usadili taj prokleti čip”, likovali su zajedno.

“Ej, vidi ono jato riba...”

I dok smo mi našu Jegicu svaki dan redovito hrani-li, Grujo i Murica su joj to otimali, a po noći su nam uništavali mreže i vrše te krali ribu poput pravih lopova. Ali im je to uskoro prisjelo. Naime, jednoga se dana moj unuk Ivan toliko naljutio na njih da im je postavio zamke. Odmetnuo je povraz na ugora s čeličnom pjonkom i velikom udicom. A na udicu je okačio živoga škampa. A to je meka koju škarpun mora zagristi.

I stvarno, sutradan su Ivan i njegov prijatelj Mirko iz Jastrebarskog (koji je, da vam usput kažem, na ri-jeci Kupi vidio kita, a možda mu se ipak to samo pričinilo, pa je poslije sve porekao i priznao da je to bio samo morski pas) otišli dignuti povraz. I gle čuda! Čim je Ivan stao dizati povraz, neka strašna ribetina snažno se trznula. Mali se čamac stao nagi-njati, ali Ivan se nije predao, nego je vukao što je jače mogao. Pridružio mu se i Mirko. A kada su dovukli tu ribu do čamca, zastao im je dah od uzbuđenja jer je na udici bio zakačen veliki ugor. Čini se da je to bio upravo onaj Grujo, hvalisavac iz mandraća. Ili možda neki njegov jednako hvalisavi rođak.

94

Ivan i Mirko su ga zajedničkim snagama ubacili u čamac te su se, od straha da ih ne ugrize, popeli na klupu. Tako je Mirku ispala japanka koju je ugor od-mah zgrabio i pregrizao. Dječaci su urlali u velikom strahu. Njihova je galama privukla pažnju susjeda na obali. Jedni su vikali:

“Držite se dalje od njega!”

Drugi su dobacivali:

“U more skočite da vas ne ugrize!”

Bilo je tu svakojakih savjeta. Pametnih i paničnih.

Na kraju je jedan od starijih ribara iz uvale doveslao svojim čamcem do njih, uhvatio ugora, skinuo ga s udice i stavio u vreću. Dječaci su ga tada uspješno donijeli na obalu.

Tog je dana nona skuhala brodet. Mmmmmmmm, kako je bio slastan. Prilog je bila palenta. A kad se kuha brodet i palenta, sva su djeca kontenta! Zaista, u Tr-novi je bilo veoma veselo. Svi su bili dobre volje, još uvijek pod dojmom uspješnog ribolova. Čestitali su Ivanu i Mirku. A oni, kao dva junaka, ponosno su se smješkali.

Ista je sudbina uskoro snašla i Muricu. Ona je, ona-ko bijesna, iz čista mira počela napadati Jegicu. Čak ju je i malo ranila. Kad je Ivan vidio da je njegova miljenica u opasnosti, odlučio je zavesti reda u rib-ljem svijetu. Odmetnuo je povraz i na udicu okačio srdelu. Te je noći murina silovito zagrizla i stala mo-tati povraz. Motala je i motala i nije prestala sve dok nije skončala.

95

Ujutro, kada je Ivan izvukao povraz iz mora, rado-sno je viknuo:

“Ulovio sam zločestu murinu!”

Toga smo dana pripremili gradele. Murinu smo izrezali na ploške koje smo pekli. Zatim smo ih posolili i popaprili. Inače, murina je jako masna, kao svinjetina. Cijela je uvala mirisala opojnim mirisom.

Sigurno se pitate što je bilo s našom Jegicom? Da, Jegicu smo od milja zvali upravo tako: naša Jegica. Ona se s vremenom toliko pripitomila i naviknula na nas da je Ivanu jela iz ruke. Pojavila bi se na donjoj stepenici mandraća i ondje uredno čekala svoj obrok. Čak mu se znala oviti oko ruke. A kada bi se umorila, povukla bi se u pukotinu na počinak. I tako iz dana u dan.

Čuvali smo je, pazili i hranili, kao da je ona naša zlatna ribica.

A onda smo jednoga jutra morali otići u Rijeku. Kada smo se vratili u Trnovu, Jegice više nije bilo. Ivan je bio jako žalostan. Stalno je hodao uokolo i pitao gdje je nestala njegova Jegica. Kasnije sam doznao (psssssst, o ovome nikome ni riječi) da je Jegica baš taj dan napunila deset godina i krenula put Sargaškog mora. Na svoju veliku životnu avan-turu. Tamo je čekaju njezini najmiliji. Tamo će za-snovati svoju obitelj.

Tko zna, možda jednoga dana u mandraću sretne-mo njezinu djecu?

96

BITI ILI NE BITI, TO JE PITANJE...

Jednoga je dana u Tihom kanalu nastala uzbuna. More se odjednom zamutilo. Neka prljava, sluzava pjena prekrila je površinu i razapela svoje žute za-vjese od vrha do dna. Morem kao da su plovili tmasti oblaci, od čega je postalo neprozirno. Prava kaljuža.

Kada su ribe to vidjele, jako su se uznemirile. Po koži su im počeli izbijati plikovi i otpadati ljuske. Gušilo ih je u škrgama. Jako su se zaprepastile mi-sleći da je došao sudnji dan. Plaču nije bilo kraja. One malene bolno su zapomagale. Njihovi su se va-paji nadaleko čuli. Majke su, u velikoj panici, grli-le svoju djecu pokušavajući ih zaštititi od otrovnih tvari mokrim maramama.

A onda je kroz kanal prošao zubatac krunaš i razgla-sio neka se sve ribe plemenitoga roda hitno okupe na saboru u uvali Tihi zbog razmatranja novonastale situacije.

Zboru su se odmah odazvali, pored zubaca, lubin, pagar, škarpina, pic, lovrata, list, kirnja i kovač iz po-rodice najplemenitijih vojvoda. Potom ušata, trilja, oslić, ovčica, kanjac, pirka, pišmolj, šarg, kantar, ci-pal, arbun i fratar iz porodice grofova.

Sabor je otvorio zubatac krunaš, kojega plemenite ribe poštuju kao svoga kralja, te je u svom kratkom, ali ogorčenom govoru između ostalog rekao:

97

“Cijenjena gospodo, ja kao vaš kralj te kao naj-poznatija i najcjenjenija riba u privrednom i sport-skom ribolovu otvaram ovaj sabor... Dakle, draga gospodo, mi smo se danas ovdje okupili kako bismo uložili oštru protestnu notu ljudima zbog njihova nemara i nebrige uslijed čega je došlo do zagađivanja mora. Jer ovo se više ne da trpjeti. Ljudi nas nemi-losrdno uništavaju. Najprije prekomjernim izlov-ljavanjem, a sada i zagađivanjem mora. Svi ćemo se razboljeti i ugušiti u ljudskom smradu i otpadu. Još malo pa će nas sve istrijebiti ili prisiliti da zauvijek napustimo svoj rodni kraj, svoja vjekovna ognjišta! Teška nas sudbina čeka, gospodo, teški ribocid kao posljedica ljudskog nemara i okrutnosti.”

“Tako je! Tako je! Živjelo naše čisto more!” zaorili su okupljeni. Zubatac je udahnuo i nastavio:

“Govore nam, zapravo lažu da je ova prljavština puko cvjetanje mora. A ja njih pitam: Zašto more cvje-ta? A oni opet lažu i kažu da je to prirodna pojava. Draga moja gospodo, cvjetanje mora nije prirodna pojava, nego katastrofa koju ljudi uzrokuju svojom nebrigom. U more izlijevaju na tone otrova, nafte, deterdženata i kiselina. Toliko su zagadili more da plankton umire. Pretvara se u mrtvu slinu i sluz. Ako tako nastave, najprije će izumrijeti naša braća i sestre koji se hrane planktonima, naše drage srdelice, gavu-ni i papaline, a zatim i mi sami, gospodo, koji se hra-nimo... hmmmmmmm... njima. U ovoj našoj velikoj baruštini ni ljudi neće imati što uloviti osim zaraznih bolesti. Vratit će im se natrag njihov nemar, kao bu-merang, i osvetiti im se. Gospodo, braćo i drugovi, vi

98

znate da sam ja vaš predstavnik, vaš kralj. Vi ste me okrunili. Ja tu krunu nosim ponosno i nosit ću je do posljednjeg daha. I zato se smatram najpozvanijim”, naglasi zubatac držeći se ponosno za krunu, “da vas pozovem u zajedničku borbu za spas našega mora. A to znači za spas sviju nas!”

“Hoćemo! Hoćemo!” uzviknule su okupljene ribe i zapljeskale repovima i perajama da se more uz-burkalo kao da je veliko nevrijeme. A zubatac, sada već znatno ohrabren potporom okupljenih, nastavi borbeno zboriti:

“Ovo je sramota, to što smo mi doživjeli od ne-marnih ljudi. Kakva je to zahvalnost? Kada su nas kuhali, pekli, pržili, pohali i jeli po najskupljim restoranima, kada su se oblizivali od zadovoljstva, ni o čemu nisu mislili. Pa umjesto da nam budu za-hvalni na pruženim užicima, oni truju naše more. Sramota! Nezahvalnici! Bezdušnici!” vikao je zu-batac u žaru svoga govora.

“Tako je! Ne dajmo se više loviti! Bježimo u ne-poznate krajeve!” klikne zlatni pagar, zubačev polu-brat. “Evo, na primjer, mi pagari nekad smo težili i do deset kilograma. Bili smo bucmasti, rumeni... čisto zlato. Bilo nas je na tisuće, na tone, a sada su nas prorijedili. Istrijebili su nas! Moj rod sramotno umire. Nestaje! Ali neka zapamte, nestat će i posla-stice na ljudskim trpezama!” završi svoju priču pagar koji je svima izazvao suze u očima.

Zatim se za riječ javio srebrnasti lubin i rekao:

99

“Ja sam, braćo i sestre, vrlo poznata i cijenjena riba. Ako baš hoćete znati, ja sam i najskuplji. Za mnom čeznu svi sladokusci i gurmani svijeta, ali ja sam im dugo uspješno izmicao. Znam da mi svi za-mjerate što sam ovako gizdav. Ah, što se tu može? Tako vam je to... Nadalje, mnogi me smatraju ve-likim grabežljivcem. Ali morate znati da svaka za-jednica ima svoje gardiste, svoju elitu za obranu i napad. U tu elitu spadam i ja. Zato su moje čeljusti tako jake, a usta puna oštrih zubi, moje je tijelo vitko i elegantno tako da mogu brzo plivati i jurišati kada se za to ukaže potreba. No, i nas su nezahvalni ljudi skoro istrijebili svojim varalicama i panulama. Da zlo bude još i gore, smjestili su nas u kaveze da ondje čamimo, kao životinje, da se tu mrijestimo i odrasta-mo u skučenom prostoru, u gomili, bez slobode, kao stada, kao roblje. Hrane nas GMO kukuruzom da brže rastemo. Zapravo, truju i nas i sebe. Zato nam trbusi rastu sve do zuba. Nestalo je srebrnastog sjaja s naše kože. Zubi nam se osipaju. Potpuno smo de-formirani. A kada im zatrebamo, hvataju nas sakom, umjesto da se s nama viteški nadmeću, zatim nas trpaju u kašete i transportiraju svuda po svijetu. I to samo za gospodu! Jedu nas na svojim gozbama razni skorojevići, političari, vladari... a sirotinja neka čeka. Dakle, kada sve to sagledam, kada sagledam tu strašnu nepravdu, dođe mi da svisnem od žalosti. Jer mi lubini više nismo što smo nekada bili. Mi smo sada samo tovljeni pilići!” završi razočarani lubin.

Uto se javi škarpina. Sva se zarumenila od ljutnje i nakostriješila svoje velike otrovne bodlje i peraje. Još

100

je i razjapila svoja ogromna usta, kao da namjerava nekoga progutati, te stane zboriti:

“Jadna moja braćo, što smo to doživjeli?! Ljudi nas truju otrovnim otpadom kao što su nekoć i sami sebe trovali na Ypresu. Vi znate kako sam ja nekada bila lijepa i crvena. Sva sam blistala, kao da sam od suhoga zlata. Ljudi su me voljeli i cijenili. Naročito oni bolesni. Kolikima sam ja pomogla da ozdrave, da prebole razne bolesti... Spasila sam ih jer sam bila glavni sastojak njihove dijete. A gle ti sada: zbog ve-like zagađenosti koža mi je izgubila sjaj. Moje strašne bodlje su omekšale, moji zubi su se osuli. I da vam ne pričam svoje muke i jade... Više me čak i ne love zdravom, ukusnom, prirodnom mekom, nego su izmislili plastičnu ribicu pa me time pokušavaju pre-variti, kao što lignje i sipe varaju pušćama. Pa što oni misle o meni? Valjda misle da sam naivna... Još i gore, da sam poglupavila i posenilila. Gospodo moja draga, braćo i drugovi, dolje, na morskome dnu, u zadnje vrijeme vlada veliki kaos i strah. Sloj blata i mulja sve je deblji. More je mutno i masno kao u kaljuži. I u tom zagađenom moru ljudi nas više ne love kao nekada, u mrežama popunama, nego u naj-lonskim nevidljivim mrežama koje nazivaju bara-kudama. Stavljaju nam nevidljive zamke u koje mi upadamo. Ako ovako nastave, sve će nas uskoro izlo-viti. Upomoć!” zaplakala je škarpina.

“Ima škarpina pravo”, upadne joj u riječ lovrata. “Ma zamislite, gospodo, čega su se ljudi dosjetili: izmislili su umjetnoga plastičnog crva. Izgleda kao prirodni, čak treperi resicama i miriše, ali uopće nije

101

sladak ni ukusan. Štoviše, fuj! Sve je to velika ob-mana, velika varka i besramna laž. Uz to su na svoje štapove okačili zvonca da im zazvone kada se trzne-mo. Svašta su izmislili da nas lakše zavaraju i izlove. Naš je život postao dolina suza! Gutamo najlon, vuku nas pomoću kotačića, još malo pa će nas i kuhati u najlonskom loncu. Što smo doživjeli mi, morski dra-gulji kojima se cijeli svijet divio?! Zato pravda neka poteče ko voda, i pravica ko bujica silna...”

I dok su ribe žestoko prosvjedovale, kovač, znan i kao San Pjer, jako se uznemirio te je, motajući kru-nicu, pokušavao umiriti se molitvom. Potom, gotovo svetački, skrušeno reče:

“Dragi moji vjernici, snašlo nas je veliko zlo zato jer smo odveć griješili i Boga uvrijedili. Zato što smo puno grabili i preko mjere žderali. Zato što smo na-padali nejake i nemoćne. Zato što smo bili oholi, prevrtljivi i lažljivi. Sada je došlo vrijeme da pla-timo za svoja nedjela. Boga smo uvrijedili svojim raskalašenim životom pa nas je stigla i zaslužena ka-zna preko nemarnoga čovjeka kojega je, kao i nas, zaveo sam Sotona. Pa nas truju, pa nas love, pa nas progone. I nama nema druge nego da se pokajemo, Boga molimo, tražimo oprost i odrješenje od grijeha, činimo pokoru i dobra djela.”

“Dosta, pope, dosta, molimo te, pusti sada svoje litanije”, upozori ga žustro zubatac. “Nije vrijeme za pokoru! Biti ili ne biti, to je pitanje, a pokoru ćemo činiti kasnije, kada se oslobodimo zla koje nas je snašlo. Dame i gospodo, ima li još tko štogod do-dati?”

102

Odmah se javio oslić:

“Mene, poštovana gospodo, poznaje cijeli svijet. I bogati i siromašni. I zdravi i bolesni. Ja potječem iz velike skupine riba roda bakalara koji mi je sasvim sličan, između ostalog, i po ukusu. A moj rođak ba-kalar toliko je slavan i čuven da se za njega zna i u najzabačenijim dijelovima svijeta. Bakalar se jede posvuda, pogotovo za velike blagdane, prije Božića, na Badnjak, te na Veliki petak prije Uskrsa. A morate znati da ih ljudi nemilice izlovljavaju najmodernijim brodovima i spravama, pri čemu im ne smeta ni vje-čiti led sjevernih područja. Baš kao što i nas ovdje love strašnim koćama i drugim mrežama stajaćicama. Nekad nas je bilo u milijunima, znali smo narasti do pet kilograma. A sada su nas i te kako prorijedili. Ovaj Tihi kanal nekoć se zvao Canale di merluzzi. Tu je naš zavičaj. Danas je sve drugačije. Tek što malo narastemo, odmah nas koće pokupe. Povazdan oru more. Nemamo se kamo sakriti. Čak su izmislili malu koću kojom nas love i po hridinastom dnu uz samu obalu. Mi više nemamo nikakvog izgleda za opstanak. To je strašno! Prestrašno! Uzalud nam oštri zubi i brzina. Sve će nas nemilosrdno izloviti. Nismo previše skupi, iako smo ukusni i omiljeni na svačijem stolu, na sve moguće načine... Kažem vam, istrijebit će nas kao i pišmolje. Nestat će one ribarske romantike. Više se neće imati što uloviti na udicu. Kako će se ljudi zabavljati i relaksirati? Baš je došlo žalosno vrijeme. A najgore od svega je što se i međusobno proždiremo. Neki dan se jedan moj brat zapetljao u mrežu, a kada ga je vidio ugor, u trenu ga

103

je ščepao i raskomadao. Strašno, kažem vam. Nema više ni ribičke romantike ni naše solidarnosti. Sve se sama surova zbilja i velika nevolja oborila na nas...” završi i oslić svoju priču.

Dok je sve to slušao, arbun se naježio od užasa. I on je morao održati svoj govor:

“Poštovana gospodo, lordovi i plemići, braćo i drugovi, ja sam značajan jednako kao i pagar, možda sam mu čak i rod. I time se ponosim. Nekad nas je u moru bilo bezbroj. Živjeli smo u velikim jatima i bili nesebični. Grizli smo svaku meku i udicu. Čak smo se i po tri odjednom lovili na kančenicu, kao i naši srodnici i prijatelji kanjci kojih, nažalost, više gotovo i nema. Bila je to velika ribarska romantika, zabava, razonoda, relaksacija i za nas i za ribiče. Prava ribar-ska idila. Ekloga kakve se ne bi posramio ni slavni Petar Hektorović! Došli bi ribari, odrasli i djeca, i spustili povraze. A mi smo se vrzmali oko udica i grizli. A oni su nas lovili i izvlačili, ponekad i dva--tri odjednom. Bila je to poštena igra. Česti su bili slučajevi kada bi se netko otkačio s udice, a onda je, ne žaleći sebe, ponovo zagrizao. E, to su bila vreme-na... Dakle, bili smo nesebični i neustrašivi. Dobro... možda pomalo i glupavi... U svakom slučaju idealisti! A sve zbog toga da udovoljimo ljudima. Najprije da ih zabavimo, a potom osiguramo dobar i ukusan za-logaj. A kako nam oni to sada vraćaju? Kako su nam se zahvalili? Moju braću kanjce su istrijebili. Njihov rođak pirak morao je pobjeći na obalu i priključiti se hobotnici ne bi li nekako spasio svoju glavu. A i nas arbune su prevarili. Drsko nas varaju! Ne daju nam

104

da odrastemo, nego nas love sitne i nejake. A sada još i to zagađivanje... Ljudskome nemaru nema kraja. Učinimo zato nešto, gospodo, kako bismo se spasili od ove pošasti koja nas je snašla, kako bi ovaj naš svijet i dalje ostao živjeti, ako ne onako romantično kao nekada, a onda barem prihvatljivo i pošteno.”

“Dobro zboriš. Baš dobro!” prihvati inicijativu zu-batac. “Zaista moramo nešto poduzeti. Da čujemo, možda ima još dobrih prijedloga? Što je s vama, ovčice?”

“Mi ovčice samo blejimo kao ovce i stradavamo kao naše sestre salpe na svakom koraku. Trava je na dnu zatrovana i gorka. Čak su se pojavile i otrovne alge. Zlo i naopako! Život polako umire. Nema više ni vlasulja. Ježevi izumiru kao kugom pokošeni. Zato, slažemo se i mi, treba nešto učiniti.”

“A vi, ušate? Da čujemo i vas. Koliko znam, vi ste, kao i cipli, nešto otpornije na nečistoću...”

“Mi se još uvijek nekako držimo”, zatrepće ušata svojim velikim očima. “Veoma smo oprezne i lukave. Lako prepoznajemo najlon i udicu pa ne srljamo ola-ko. Ribiči nas pokušavaju omamiti torilom, ali naše su velike oči uvijek širom otvorene pa nas nikako ne mogu uloviti, osim u mutnome moru. Zato sada moramo biti još opreznije. Ali što nam to vrijedi kada je more posvuda zagađeno i mutno kao kaljuža? To je naša najveća nevolja. A ne znam znate li da nas često ubijaju i eksplozivom. Da, zvuči nevjerojatno... To je strašno! To je pravi pokolj, izraz ljudske zaostalosti, primitivizma, zločestoće i bezumnosti!”

105

“A vi, cipli? Što vi imate poručiti?” zapita zubatac.

“Oprostite, visoka i časna gospodo, ali mi vas ne razumijemo. Vama smeta zagađivanje, a mi baš uživamo u prljavštini. Nama prljavština i te kako od-govara. Zato se i okupljamo ondje je ima najviše. Po-gledajte Mrtvi kanal pa ćete se sami uvjeriti...”

“Uuuuuuuu”, zagunđaju sve ribe u jedan glas. “Baš ste nam vi neka braća! Izdajnici!”

“Nismo mi krivi za to. Takvi smo kakvi smo... kao praščići. Što je more prljavije, nama je bolje i ugod-nije. Ali morate znati da i svi vi imate koristi od nas jer mi čistimo more poput filtara...”

“Dosta, dosta!” prekine ga zubatac s gnušanjem. “Vratite se u svoj svinjac! Neka nam trilja kaže što ona misli?”

“Trilja nije nazočna”, reče netko. “Otišla je tražiti crviće kako bi se mogla nahraniti jer je načula da po nju dolaze gurmani. Ali uzaludan joj je trud. Ispod žitkog taloga od nafte i deterdženata više nema ni crvića ni pužića. Baš mi je žao jadne trilje. Gurman će sigurno biti nezadovoljan...”

“Moraju biti nezadovoljni kada su ribe sve manje ukusne”, upadne u riječ proždrljiva kirnja. “Ribe su postale gorke i kisele. Fuj... počele su mi se gaditi. Sve je to pomalo otužno. Ja gotovo i ne izlazim iz svoga skrovišta, ali neki sam dan malo prošetala i vi-djela svakojaka čuda: degeneriranog trpa, trapavog i napuhanog, te morsku zvijezdu zakržljalih krakova. Još sam usput srela i veliku meduzu, veliku kao ki-

106

šobran, kako uživa u prljavštini. Pomislila sam, ako se nakote ove otrovne hidre i aždaje, nema nam spasa. One baš bujaju tamo gdje je otrovna morska alga. A kao da sve to nije dovoljno, tu su još i podvodni ribolovci sa svojim strašnim puškama. Ne daju nam mira ni u najdubljim crnim rupama. Zaista se više nemamo gdje skrivati. Užas jedan! Što da radimo? Neka nam netko pomogne da se izbavimo iz ove grozne nevolje!” završi očajna kirnja.

“A ti, fratre, što ti kažeš kao sveti stvor?”

“Ja se potpuno slažem sa svojim bratom San Pje-rom, našim jedinim svecem u moru. Mi bismo vam, kao svete ribe, preporučili da se iskreno Bogu pomo-lite. Zapravo, da se svi mi ovdje odmah pokajemo i zatražimo oproštenje i odrješenje od grijeha naših. Možda nam se tada ukaže put izbavljenja. Izvedi na-rod moj, o Gospode, izvedi ga iz ropstva zlopatna...” reče skrušeno fratar i počeše se po svom kolorepu.

“Dobro, dobro, ta ti valja”, prihvati zubatac. “Ali sve mi se čini da sada za molitvu i nemamo mno-go vremena. Moramo krenuti u ljuti boj za vlastiti opstanak! Moramo se časno boriti i sami izboriti za svoju opstojnost! Onda će nam i Bog i nebesa pomoći. Moramo silom natjerati ljude da prestanu zagađivati more. Moramo im jasno i glasno reći da, ako ovako nastave, uništit će nas i otjerati pa će i sami ostati bez dragocjene hrane, ali i zabave. I oni će skupo platiti vlastiti nemar i nebrigu. Kad-tad i oni će se ugušiti u svom smradu i otrovu. Treba ih podsjetiti što su maločas rekli oslić i arbun: Prestanite

107

sa zagađivanjem mora i pretjeranim izlovljavanjem jer će nestati ribarske idile i romantike! A što će im suhoparan život u smradu kaljuže i žurbi svakodnevice?”

“Tako je!” povikaše ribe u jedan glas. “Povedi nas u veličanstveni boj za opstanak! Svi za jednog, jedan za sve! Hura! Hura! Naprijed, naši! Krenimo!”

“Je li mornarica spremna?” zapita zubatac oštro admirala lubina ogrnuvši se kraljevskim plaštem i pripasujući sablju. “Jesu li kapetani spremni?”

“Jesmo!” kliknu pagar, lovrata i pic u jedan glas.

“Jesu li izviđači spremni?”

“Jesmo!” odgovori ušata.

“Jesu li raketaši spremni?”

“Jesmo!” odgovore lignja, sipa i hobotnica, a pri-družio im se i veliki totanj.

“Jesu li ronioci spremni?”

“Jesmo!” odgovore ugor, glavoč, murina i jegulja.

“Jesu li topnici spremni?”

“Jesmo!” odgovore šarag, arbun, pišmolj i kantar.

“Jesu li mineri spremni?”

“Jesmo!” odgovore kirnja, grdobina i batovina.

“Jesu li torpeda spremna?”

“Jesu!” odgovore iglun, palamida, tuna i oslić.

“Jesu li čistači mora spremni?”

“Jesmo!” odgovore cipal, salpa i batoglavac.

108

“Jesu li diverzanti spremni?”

“Jesmo!” odgovore škarpina, škarpun i pauk.

“Jesu li zastave spremne?”

“Jesu!” odgovore knez, kanjac, ovčica i vuk.

“Razvijte onda zastave slave! Postavite svoja jata u bojni poredak!” zapovijedi zubatac. “Je li blagoslov spreman?”

“Budite blagoslovljeni i vi i vaši časni vojnici!” odvrate San Pjer i fratar u jedan glas te blagoslove ratnike svetom vodicom i tamjanom.

“Naprijed, braćo! Na juriš!” klikne zubatac i stane vitlati sabljom. “Svi za jednog, jedan za sve!” zaurla silno, od čega se more uzburkalo kao da je orkanska bura zapuhala. “Navik živi ki zgine pošteno!”

Kada su to čule i vidjele i druge ribe koje su on-dje iz prikrajka promatrale sabor gospode, sve su se zdušno priključile pokretu otpora u borbi za vla-stiti opstanak. Neke su uzele kolce, neke vile, treće sjekire i krenule u boj vitlajući oružjem i pjevajući:

“U boj, u boj, mač iz toka, braćo, nek dušman zna kako mremo mi!”

“No passaran! No passaran!” čulo se u mnoštvu.

A zubatac je na čelu postrojbe ubojito zavitlao svo-jom sabljom i viknuo:

“Naprijed, braćo! Biti ili ne biti, to je pitanje! Na-prijed, braćo, uništite sve mreže, koće, parangale, vrše, udice! Začepite sve odljeve fekalija, tvorničkih

109

zagađivača i rafinerija! Naprijed, cipli balavci, uzmite u ruke kabliće, šešule, krpe, metle, sita i filtre pa pročistite more da bude bistro i prozirno! Naprijed, ribe pridnene, očistite morsko dno od smeća i krup-nog otpada! Naprijed, u posljednji ljuti boj za op-stanak i bolji život naš!”

I zaista, ribe su krenule u juriš. Zametnuo se teški boj, ali još uvijek se ne zna tko je pobijedio. Čovjek ili ribe? Samo se zna da su obje strane pretrpjele gu-bitke. No, posljednje vijesti ipak su nešto utješnije: Green Peace javlja kako ima velikih izgleda da će pre-vladati razum te zavladati sloga i mir.

U čistom moru kupanje je lijepo,

na čistom zraku lakše se diše,

u urednom vrtu cvijeće miriše.

Zato, djeco, čuvajte okoliš!

110

O autoru

Ante Božanić rođen je u Komiži daleke 1929. Danas, kao umirovljenik, živi u Rijeci i Kraljevici. Autor je niza knji-ga: “Sjećanja jednog mornara”, trilogije “Komiški ribari”, “Djeca zbjega”, “Priče s južne strane” te “Ribarske priče”. Upravo je ove priče o morskim ribama posvetio svom unuku Ivanu, tada učeniku 2. razreda osnovne škole, koji je bio za-ljubljen u brodove i more, a koji mu je dao ideju i pomogao mu napisati ovu knjigu. Svojim je “Ribarskim pričama” Božanić bio pohvaljen na književnom natječaju Drago Ger-vais 1999. godine.

111

MANJE POZNATI POJMOVI

aždaja - zmaj

beštija - životinja

feral - svjetiljka uokvirena staklom ili kojim drugim pro-zirnim materijalom; fenjer

fjaba - priča, često i izmišljena

furija - jedna od rimskih boginja osvete; pojam pomame, mahnitosti i bijesa

gajeta - brodica zaobljena trupa s palubom na pramčanom dijelu

jeguljke - red riba koje imaju dugačko i zmijoliko tijelo

jonka - drvena motka s kovinskom kukom na jednome kraju; čaklja

kablić - priručna posuda za vodu s obručem i uzicom

kančenica - najpoznatiji i najstariji udičarski alat kojim se lovi s čamca što miruje; povraz

kašeta - plitka rešetkasta kutija za ribarski ulov; kutija za prijevoz voća i povrća

kumpanjer - drug

kvintal - mjerna jedinica

lojtre - ljestve

leut - ribarska brodica oštra trupa, djelomično pokrivena palubom s otvorima za veslače

meka - mamac

ordura - intenzivna svjetlost iz morske dubine; ardura

112

popuna - mreža stajaćica za lov riba stanarica, glavonožaca i rakova

pršura - tava za prženje

sak - vrećasti dio na dnu povlačne ribarske mreže

slingure - porodica morskih riba koštunjača iz reda tvr-doperki; babice

svijetnjak - krijesnica

šešula - lopatica za izbacivanje vode iz čamca

školj - otok

torilo - mamac koji se baca prije lova na lovno područje kako bi se primamila riba

trata - mreža potegača

vojga - lebdeća mreža stajaćica između dna i morske površine

Za objašnjenje nekih pojmova poslužili smo se Rječnikom hrvatskog jezika, Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Školska knjiga, Zagreb, 2000. (op. ur.).