Robert Bryndza • ŽENA U LEDU

RobeRt bRyndza

ŽENA U LEDUPreveo s engleskoga Predrag Mavar

Zagreb, 2017.

Naslov izvornikaRobert Bryndza

The Girl in the IceCopyright © Robert Bryndza 2016

Copyright © za hrvatsko izdanje Predrag Mavar i Znanje d. o. o. 2016.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili javno reproducirati

u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Za Jána, koji dijeli moj život kroz komediju, a sad i dramu.

1

PROLOG

Pločnik je svjetlucao na mjesečini dok je Andrea Douglas-Brown žurila opustjelom glavnom ulicom. Visoke su joj potpetice lupkale u tišini, često neujednačenim ritmom — a sve zahvaljujući silnoj vot-ki koju je popila. Gole su joj noge drhturile od hladnoće na oštrom siječanjskom zraku. Božić i Nova godina došli su i prošli, ostavivši za sobom aseptičnu studen. Prolazila je pokraj dućanskih izloga uro-njenih u mrak, s izuzetkom jedne prodavaonice alkoholnih pića sa zaprljanim izlogom pod treperavom uličnom svjetiljkom — tamo je pred sjajnim zaslonom laptopa pogrbljeno sjedio jedan Indijac, ali on nije primijetio njezin prolazak.

Andrea je bila tako obuzeta bijesom, tako odlučna što više uda-ljiti se od bara, da se zapitala kamo ide tek kad su dućanske izloge zamijenile velike kuće nešto podalje od pločnika. Iznad nje uzdizao se skelet brijesta, nestajući u noći bez zvijezda. Zastala je i oslonila se o zid kako bi došla do daha. Krv joj je kolala žilama, a pluća bi je zapekla svaki put kad bi udahnula ledeni zrak. Okrenula se i shvatila da je daleko odmaknula, da je već prevalila pola puta do vrha brije-ga. Iza nje protezala se cesta, mokra od kišice i okupana narančastim svjetlom, sve do željezničke postaje u podnožju, koja je bila zatvorena i mračna. Pritisnule su je tišina i hladnoća. Jedino kretanje proizvodilo je kovitlanje pare dok joj se dah miješao s hladnim zrakom. Stavila je ružičastu torbicu pod ruku i, uvjerivši se da uokolo nema nikoga, podigla prednji dio tanke haljine te izvukla iPhone iz donjeg rublja.

Robert Bryndza

2

Ukrasni kristali na maski mobitela lijeno su blistali pod narančastim svjetlom uličnih svjetiljki. Zaslon je pokazivao da nema signala. Opso-vala je, gurnula mobitel natrag u donje rublje i otvorila zatvarač male ružičaste torbice. Unutra je ležao stariji iPhone, i ovaj u maski ukra-šenoj kristalima, ali njemu je nedostajalo nekoliko komada plastike. Ni on nije primao signal.

Kad se osvrnula oko sebe, u grudima joj je počela rasti panika. Okolne kuće zapravo su bile daleko od ulice, skrivene iza visokih živi-ca i željeznih dvorišnih vrata. Ako uspije doći do vrha brijega, vjero-jatno će dobiti signal. Ma kvragu, pomislila je, onda će nazvati očeva vozača i izmisliti neki razlog zašto se nalazi južno od rijeke. Zakop-čala je tanku kožnatu jaknu, prekrižila ruke na grudima i nastavila uz brijeg, držeći stari iPhone u ruci poput talismana. Tada je začula potmulo brujanje automobilskog motora iza leđa, pa je okrenula glavu i zaškiljila prema prednjim svjetlima, osjećajući se još izloženijom kad su joj jarki farovi osvijetlili gole noge. Nada da je riječ o taksiju nestala je kad je ugledala nizak krov automobila i shvatila da na njemu nema znaka. Okrenula se i nastavila hodati.

Zvuk automobilskog motora postao je jači, a onda su joj prednja svjetla osvijetlila i lice, bacajući veliki krug svjetlosti na pločnik ispred nje. Prošlo je još nekoliko sekundi, a svjetla su još uvijek bila na njoj. Gotovo je mogla osjetiti njihovu vrelinu. Osvrnula se i pogledala u taj sjaj. Auto je usporio i nastavio puzati korak-dva iza nje.

Kad je shvatila čiji je to auto, obuzeo ju je bijes. Zabacivši dugu kosu, okrenula se i nastavila hodati. Auto je malo ubrzao i zatim sustigao Andreu. Prozori su bili zatamnjeni. Zvučnik u automobilu zakrčao je i zašumio, golicajući joj grlo i izazivajući svrbež u ušima. Naglo je stala. Auto se zaustavio nekoliko sekundi poslije, a onda se vratio metar-dva, tako da je vozačev prozor sada bio u ravnini s njom. Zvučnik je umuknuo. Motor je preo.

Andrea se sagnula i bacila pogled u crnilo stakla zatamnjenog prozora, ali ugledala je samo vlastiti odraz. Sagnula se i pokušala otvoriti vrata, ali bila su zaključana. Udarila je o prozor ružičastom torbicom i pokušala još jedanput otvoriti vrata.

»Ne šalim se«, povikala je. »Ozbiljno sam mislila ono što sam ti prije rekla! Ili otvori vrata ili… ili…«

ŽENA U LEDU

3

Auto se nije pomaknuo, a motor je nastavio presti. Kao da govori: Ili što? Andrea je gurnula torbicu pod ruku, pokazala srednji prst

zatamnjenom staklu i krenula dalje, uspinjući se uz posljednji komad puta do vrha. Kad se između nje i prednjih svjetala automobila našlo jedno golemo stablo koje se dizalo uz rub pločnika, ponovno je pro-vjerila mobitel i dignula ga iznad glave ne bi li uhvatila signal. Nebo je bilo bez zvijezda, a smećkasti oblak činio se tako niskim kao da bi ga mogla dodirnuti ako ispruži ruku. Auto se polako pomaknuo naprijed i zaustavio pokraj stabla.

Nagovještaj straha počeo joj je strujati kroz tijelo. Ostala je u sjeni stabla i brzo pogledala uokolo. Živice su obrubljivale pločnik s obje strane ulice koja se protezala ispred nje, pretvarajući se u mrlju mračnog predgrađa. Tada je spazila nešto na drugoj strani ceste: sporednu uličicu između dvije velike kuće. Jedva je uspjela razabrati malen znak: DULWICH 1 ¼.

»Uhvati me ako možeš«, promrmljala je. Udahnula je i htjela potrčati preko ceste, ali spotakla se o debeli korijen stabla koji je virio iz pločnika. Osjetila je bolno pucanje u gležnju. Izgubila je ravnotežu i pala na cestu, udarivši kukom o rubnik, a uz šuplji tresak i glavom o asfalt. Torbica i iPhone odletjeli su od nje i ona je ostala omamljeno ležati, obasjana prednjim svjetlima automobila.

Svjetla su se ugasila i bacila je u tamu. Začula je zvuk otvaranja vrata i pokušala ustati, ali cesta joj se

zanjihala i okrenula pod nogama. Ugledala je nečije plave traperice i par skupih tenisica, a onda joj se slika zamutila i udvostručila pred očima. Ispružila je ruku, očekujući kako će joj poznata figura pomoći da ustane, ali umjesto toga, ruka u rukavici hitrom joj je kretnjom pritisnula nos i usta. Druga ruka zgrabila joj je nadlaktice i stegnula ih uz tijelo. Na koži je osjetila meku i toplu rukavicu, ali iznenadile su je moć i snaga prstiju. Ruke su je podigle i odvukle do stražnjih vrata automobila, a onda je gurnule unutra. Sletjela je na stražnje sjedalo koliko je duga i široka. Kad su se vrata s treskom zatvorila, hladnoća je nestala. Andrea je ostala ležati u šoku, ne shvaćajući u potpunosti što se upravo dogodilo.

Auto se zanjihao kad je figura sjela na prednje suvozačevo sje-dalo i zatvorila vrata, a onda se začulo škljocanje i zujanje uređaja

Robert Bryndza

4

za automatsko zaključavanje. Andrea je začula otvaranje pretinca za rukavice, štropot, a onda i naglo zatvaranje. Auto se zanjihao kad se figura provukla između prednjih sjedala. Nekoliko trenutaka poslije toga, osjetila je kako joj tanka plastična vezica obavija zapešća i ure-zuje se u njezinu kožu, čvrsto joj stežući ruke na leđima. Figura ju je brzo i lako okrenula na prsa te pritisnula svezana zapešća mišićavim bedrima. Kad se debela vrpca razmotala s treperavim šumom, bol u iščašenom gležnju pojačala se, a onda je shvatila da su joj i gležnjevi vezani. Osjetila je snažan miris osvježivača od borovine, miris pomi-ješan s nečim bakrenastim. Shvatila je da joj nos krvari.

Snažan bijes izazvao je navalu adrenalina i izoštrio joj duh. »Kojeg to vraga radiš?« zaderala se. »Vikat ću. Znaš koliko

glasno mogu vikati.« Ali figura se premjestila, koljenima joj pritisnula leđa i istisnula

sav zrak iz njezinih pluća. Krajičkom oka spazila je nejasnu kretnju, a onda joj se nešto tvrdo i teško spustilo na tjeme. Osjetila je novu bol i ugledala zvijezde pred očima. Ruka se podignula i još jedanput silovito spustila, a onda je sve utonulo u mrak.

Cesta je ostala tiha i prazna, a prve pahulje snijega počele su lije-no lepršati prema tlu. Elegantni auto sa zatamnjenim staklima gotovo se bešumno pokrenuo i zaputio u mrak.

5

Lee Kinney izašao je iz male kuće na kraju niza, one u kojoj je živio s majkom, i krenuo glavnom ulicom prekrivenom bijelim pokrivačem. Izvukao je kutiju cigareta iz hlača trenirke i zapalio jednu. Snijeg je padao tijekom cijelog vikenda i još nije prestao, prekrivajući nered otisaka stopala i tragova guma. Postaja Forest Hill ležala je tiha u podnožju brijega, a putnici koji su se ponedjeljkom ujutro obično tiskali pokraj njega, na putu u urede središnjeg Londona, vjerojatno su još uvijek bili u toplom, uživajući u jutru i krevetu sa svojim su-pružnicima.

Sretni gadovi! Otkako je prije šest godina napustio školu, Lee je bio nezapo-

slen, ali dobri stari dani besposličarenja na novčanoj potpori bili su završili. Nova torijevska Vlada slamala je dugotrajnu nezaposlenost, pa je Lee sada za svoju novčanu potporu morao raditi puno radno vrijeme. Dobio je prilično lagan posao gradskog vrtlara u muzeju Horniman, samo desetak minuta udaljenom od njegova doma. Jutros je htio ostati kod kuće kao i svi drugi, ali Zavod za zapošljavanje nije mu javio da se posao otkazuje. Uslijedila je žestoka svađa s majkom, koja mu je rekla da će mu ukinuti novčanu potporu ako se ne pojavi na poslu, a onda će morati potražiti neko drugo mjesto za život.

Začuo je kuckanje po staklu prednjeg prozora kuće, a onda se na prozoru pojavilo majčino upalo lice i poručilo mu da krene. Pokazao joj je srednji prst i zaputio se uz brijeg.

1.

Robert Bryndza

6

Sa suprotne strane približavale su mu se četiri zgodne tinejdžer-ke. Nosile su crvene sakoe, kratke suknje i dokoljenke Djevojačke škole Dulwich. Uzbuđeno su čavrljale izvještačenim naglascima i istodobno pregledavale iPhone telefone, dok su im se karakteristične bijele žice za mobitel njihale iz džepova sakoa. Hodale su zauzevši čitav pločnik i nisu se razmaknule kad je Lee došao do njih, pa je bio prisiljen skrenuti u gustu bljuzgavicu koju je ostavila cestovna rali-ca. Osjetio je kako mu ledena voda prodire u nove tenisice i bijesno pogledao djevojke, ali one su bile previše udubljene u svoje čavrljanje i ciktav smijeh.

Vražje bogatunske kuje, pomislio je. Kad je stigao do vrha brijega, kroz gole krošnje brijestova ugledao je satni toranj muzeja Horniman. Snijeg je poprskao glatke žute cigle od pješčenjaka, stršeći poput gru-da mokrog toaletnog papira.

Lee je skrenuo u stambenu ulicu koja se protezala paralelno sa željeznom ogradom muzejskog dvorišta. Cesta se uspinjala pod oštrim kutom, a kuće su postajale raskošnije. Kad je stigao na vrh, zaustavio se kako bi na trenutak došao do daha. Oštar i hladan snijeg ušao mu je u oči. Za vedrog dana, odavde se moglo vidjeti kako se Lon-don proteže miljama do London Eyea uz Temzu, ali danas se spustio debeli bijeli oblak, pa je Lee jedva mogao razabrati razmetljivo široki stambeni projekt Overhill na drugome brijegu.

Mala dvorišna vrata u željeznoj ogradi bila su zaključana. Vjetar je sada puhao prema njemu i Lee je zadrhtao u svojoj trenirci. Vrtlar-sku ekipu vodio je jedan jadni stari prdonja. Lee je trebao pričekati da se on pojavi i pusti ga da uđe, ali ulica je bila prazna. Osvrnuo se oko sebe kako bi se uvjerio da nema nikoga, a onda se popeo preko malih vrata do dvorišta muzeja i krenuo uskim puteljkom između visokih zimzelenih živica.

Zaštićen od zavijanja vjetra, svijet oko njega postao je jezivo tih. Snijeg se brzo nakupljao na tlu i ispunjavao otiske stopala, dok se on probijao između živica. Muzej Horniman i njegovo dvorište zauzimali su sedamnaest jutara, a šupe za vrtlarenje i održavanje bile su smještene odmah straga, uz visok zid s nakrivljenim vrhom. Sve se pretvorilo u blistavu bijelu mrlju, pa je Lee izgubio orijentaciju i zašao u vrtove dublje no što je namjeravao, došavši do rasadnika naranči.

ŽENA U LEDU

7

Iznenadio se ugledavši ukrašene zgrade od željeza i stakla. Krenuo je natrag, ali nakon nekoliko minuta došao je do razdvojenih staza na nepoznatom terenu.

Koliko sam puta prolazio ovim prokletim vrtovima? pomislio je i krenuo desnom stazom, koja je vodila u spušteni vrt. Bijeli mra-morni kerubini pozirali su na snježnim ciglenim postoljima. Vjetar je potmulo huknuo dok je puhao između njih, a Lee je prolazeći uz njih imao osjećaj da ga prate prazne, mračne i male oči kerubina. Zau-stavio se i pokrio lice dlanovima kako bi se zaštitio od naleta snijega, pokušavajući ustanoviti najkraći put do Centra za posjetitelje. Ekipa za održavanje vrta obično nije imala dopuštenje da ulazi u muzej, ali bilo je grozno hladno, a kafić je možda otvoren, i jebi ga, on se ima pravo ugrijati — kao i svako drugo, normalno ljudsko biće.

Zatim mu je zazujao mobitel, pa ga je izvukao iz džepa. Bila je to poruka iz Zavoda, koji ga je obavještavao »da se zbog nevremena ne mora javiti na posao«. Gurnuo je mobitel natrag u džep. Učinilo mu se da su svi kerubini okrenuli lica prema njemu. Jesu li ga i prije gledali? Zamišljao je kako polako okreću svoje sjajne male glave, gle-dajući ga kako prolazi kroz vrt. Istjerao je tu misao iz glave i požurio pokraj njihovih praznih očiju, koncentrirajući se na snijegom prekri-veno tlo — izbio je na tihu čistinu oko zaboravljenog jezera za čamce.

Zaustavio se i zaškiljio kroz lelujave pahuljice. Na sredini ovala besprijekorno bijelog snijega, na zaleđenom jezeru, ležao je izblijedje-li plavi veslački čamac. Na drugoj strani jezera nalazilo se zapušteno malo spremište za čamce. Lee je jedva mogao razabrati pokrov starog veslačkog čamca ispod strehe.

Snijeg mu je ulazio u već promočene tenisice, a hladnoća se širila oko njegovih rebara, i to unatoč jakni. Posramljeno je shvatio da zapravo osjeća strah. Mora naći izlaz odavde. Ako se vrati kroz spušteni vrt, doći će do staze uz rub dvorišta i izbiti na London Road. Benzinska crpka bit će otvorena, pa može kupiti još pljuga i čokoladu.

Upravo se spremao okrenuti, kad je tišinu prekinula buka. Bila je jedva čujna i iskrivljena, a dolazila je iz smjera spremišta

za čamce. »Hej? Tko je tamo?« povikao je visokim i paničnim glasom.

Tek kad je buka prestala, a onda se nakon nekoliko sekundi ponovila,

Robert Bryndza

8

Lee je shvatio da je to pozivna melodija mobitela i da možda dolazi s telefona jednog od njegovih kolega.

Zbog snijega nije mogao reći gdje završava staza, a počinje voda, i stoga se, u blizini drveća koje je okruživalo rub jezera za veslanje, oprezno probio prema zvuku pozivne melodije. Bila je to očajno tiha melodija, a kad se približio, shvatio je da dolazi iz spremišta za čamce.

Došao je do niskog krova, sagnuo se i ugledao sjaj koji je osvjet-ljavao mrak iza sitnog čamca. Melodija je prestala, a nekoliko sekun-di poslije, ugasilo se i svjetlo. Lee je osjetio olakšanje što je to samo mobitel. Narkomani i beskućnici redovito su noću preskakali zidove, pa je vrtlarska ekipa stalno nalazila prazne novčanike — odbačene nakon što su gotovina i kartice izvađene — kao i upotrijebljene kon-dome ili igle. Mobitel je vjerojatno bačen… Zašto baciti mobitel… Očito, čovjek baca samo usrani mobitel? pomislio je Lee.

Krenuo je oko malog spremišta za čamce. Stupovi sitnog prista-ništa virili su iz snijega, a dok se nastavljao kretati ispod niskog krova spremišta za čamce, kamo snijeg nije mogao doprijeti, Lee je primije-tio da je drvo istrunulo. Polako je krenuo pristaništem, sagibajući se pod strehom niskog krova. Drvo iznad njegove glave bilo je istrunulo i ispucano, a paučina je visjela u nakupinama. Sada je stajao pokraj veslačkog čamca — i spazio je iPhone koji je ležao pri drvenom oluku na drugoj strani spremišta.

Osjetio je kako mu uzbuđenje raste u grudima. Mogao bi bez mnogo pitanja prodati taj iPhone u baru. Pokušao je nogom odgurnu-ti plovilo, ali čamac se nije pomaknuo jer se voda oko njega zaledila. Obišao je pramac i zastao na drugom kraju. Kleknuo je, protegnuo se, rukavom kaputa očistio prašnjavi sloj snijega i otkrio debeli led. Voda ispod leda bila je bistra, pa je u dubini razabrao kako dvije crveno-crne ribe lijeno plivaju. Niz sitnih mjehurića digao se oko njih, došao do donje strane leda i otkotrljao se u suprotnim pravcima.

Tada je mobitel ponovno počeo zvoniti. Lee se trgnuo i gotovo pao s ruba pristaništa. Vulgarna pozivna melodija odjekivala je pod krovom. Sad je jasno vidio osvijetljeni iPhone na suprotnom zidu spremišta za čamce, ležao je na boku i pri rubu drva, odmah iznad zaleđene površine vode, u maski posutoj kristalima. Lee je otišao do veslačkog čamca i prebacio nogu preko ruba. Spustio je stopalo na

ŽENA U LEDU

9

drveno sjedalo i iskušao ga svojom težinom, zadržavajući drugu nogu na pristaništu. Čamac nije popustio.

Zatim je prebacio i drugu nogu i ušao u čamac, ali čak ni s tog mjesta nije mogao dohvatiti iPhone. Zamišljajući debeli svežanj novčanica u džepu trenirke, Lee je prebacio nogu preko drugog ruba čamca i nesigurno je spustio na led. Pridržavajući se za rub čamca, pritisnuo je led, riskirajući namakanje noge. Led nije popustio. Iza-šao je iz čamca i spustio drugu nogu na led, osluškujući kako bi čuo izdajničku škripu napetosti i pucanja. Ništa. Napravio je sitan korak, a onda još jedan. Bilo je to poput hodanja po betonu.

Streha drvenog spremišta naginjala se prema tlu. Ako je želio dohvatiti iPhone, Lee se morao jako sagnuti.

Kad je čučnuo, svjetlost zaslona osvijetlila je unutrašnjost spre-mišta. Lee je spazio nekoliko plastičnih boca i komada smeća kako vire iz leda, a onda i ono što ga je natjeralo da stane… Izgledalo je kao vrh prsta.

Dok mu je srce počelo ludo lupati, uhvatio ga je i nježno sti-snuo. Bio je hladan i nalik na gumu. Mraz se uhvatio za tamnoljubiča-sto obojeni nokat. Zasukao je rukav kaputa i protrljao led oko prsta. Svjetlost iPhonea bacala je mutnozelenu boju na zaleđenu površinu, a ispod leda ugledao je šaku koja se uzdizala do mjesta gdje je prst virio iz leda. Preostali dio ruke gubio se u dubini.

Mobitel je prestao zvoniti i zamijenila ga je zaglušujuća tišina. A onda je, odmah ispod mjesta na kojem je čučao, spazio lice djevojke. Njezine natečene svjetlosmeđe oči gledale su ga praznim pogledom. Pramen smeđe kose bio je zalijepljen za led u obliku čvora. Jedna je riba lijeno otplivala pokraj nje, dotičući repom djevojčine usne, raz-maknute kao da se sprema progovoriti.

Lee je s uzvikom ustuknuo i naglo se uspravio, udarivši glavom o nizak krov spremišta za čamce. Izgubio je tlo pod nogama i tresnuo na led.

U trenutku je ostao omamljeno ležati. Zatim je začuo slabo škri-panje i pucketanje. Počeo se panično odgurivati nogama i povlačiti, pokušavajući ustati i što se više udaljiti od mrtve djevojke, ali opet se poskliznuo. Ovoga puta propao je kroz led u hladnu vodu. Osjetio je

Robert Bryndza

10

kako se djevojčine mlitave ruke prepleću s njegovima, njezinu ledenu i sluzavu kožu na svojoj. Što se više otimao, to su im se udovi više prepletali. Hladnoća je bila oštra. Progutao je nečistu vodu, odgurnuo se nogama i mahnuo rukama. Nekako se uspio odgurnuti do ruba veslačkog čamca. Napregnuo se i povratio, žaleći što nije dosegnuo mobitel, premda su ga u međuvremenu sve ideje o njegovoj prodaji napustile.

Sada je samo želio pozvati pomoć.