ROMANIČKA UMJETNOST

(FRANCUSKA ARHITEKTURA)

Doba mraka nikako nije izbrisalo sjećanje na prve crkve, bazilike ili oblike koje su prilikom gradnje upotrebljavali Rimljani. Osnova je obično bila ista- srednji brod koji vodi do apside ili hora, i dva ili četiri

krila sa strane. Ponekad je ovaj jednostavni plan bivao obogaćen mnogobrojnim dodacima. Nekim neimarima se dopadala zamisao da crkvu sazidaju u obliku krsta. Te su između hora i broda dodavali ono

što se naziva transept. Ipak, opšti utisak koji su odavale normanske ili romaničke crkve potpuno je drugačiji od onog koji su ostavljale stare bazilike.Kod najstarijih bazilika koristili su se klasični stubovi

koji su neposredno nosili vijence. U romaničkim i normanskim crkvama obično nalazimo obličaste lukove koji počivaju na masivnim nosačima. Ukupan utisak koje crkve odaju, kako spolja tako i iznutra, jeste utisak velike snage. U njima ima malo ukrasa, pa čak i malo prozora, ali čvrste, neprekinute linije zidova i tornjeva podsjećaju na srednjovjekovna utvrđenja. Te moćne i gotovo prkosne gomile kamenja koje je Crkva zidala u zemljama seljaka i ratnika, tek nedavno preobraćenih iz svoga mnogobožačkog

načina života, kao da izražavaju i samu ideju o Borbenoj crkvi- ideju, naime, da je ovdje, na zemlji zadatak Crkve da se bori sa silama mraka sve dok sudnjeg dana ne osvane čas trijumfa. Jedna teškoća povezana sa građenjem crkava zaokupljala je sve arhitekte. Bio je to zadatak da se tim upečatljivim

kamenim građevinama da dostojan kameni krov. Krovovi od drvene građe, uobičajeni na bazilikama, nisu izgledali dovoljno dostojanstveno, a bili su i opasni stoga što je na njima izbijala vatra. Rimsko umijeće

zasvođivanja tako velikih građevina zahtijevalo je veoma mnogo tehničkog znanja i izračunavanja, a to je znanje uglavnom bilo izgubljeno. Tako su jedanaesti dvanaesti vijek postali razdoblja neprestanih opita. Nije bila mala stvar presvoditi čitavu širinu glavnog broda. Pomislilo bi se da je najjednostavnije rješenje

premostiti taj raspon onako kao što se most prebacuje preko rijeke. Sa obe strane su podizani ogromni golemi podupirači i na njima je bilo da ponesu lukove tih mostova.Ali uskoro je postalo jasno da je takve

svodove potrebno veoma čvrsto spajati da se ne bi srušili i da je težina za to neophodnih kamenova ogromna. Da bi ponijeli taj ogromni teret zidovi i podupirači morali su biti još jači.Za te rane svodove u

obliku tunela bile su neophodne ogromne količine maltera. Stoga su normanski arhitekti počeli da isprobavaju razne postupke.Uvidjeli su da zapravo i nije neophodno da čitav krov bude tako težak. Bilo je dovoljno imati izvjestan broj čvrstih lukova koji presvođuju raspone, dok bi se međuprostori popunjavali

lakšom građom. Otkriveno je da je najbolji postupak da se to postigne-ukrštanje lukova ili “rebara” između podupirača, poslije čega su se ispunjavali trougaoni prostori između njih. Ova zamisao, koja je

uskoro izvela prevrat u oblasti građevinarstva, može se pratiti unazad sve do normanske katedrale u Daramu, premda je neimar koji je, ubrzo po normanskom osvajanju, za njenu moćnu unutrašnjost izumio

prvi”rebrasti svod”, jedva bio svjestan tehničkih mogućnosti tog izuma.

U Francuskoj su romaničke crkve počele da se ukrašavaju skulpturama, premda i ovdje riječ “ukrašavati” uglavnom odvodi na pogrešnu stranu. Sve što je pripadalo crkvi imalo je određenu funkciju i izražavalo određenu zamisao povezanu s učenjem Crkve. Trijem crkve svetog Trofima u Arlu, u južnoj Francuskoj, iz kasnog dvanaestog vijeka, jedan je od najboljih primjera ovog stila. Njegov oblik podsjeća na načelo

rimskog slavoluka. Na prostoru iznad gornje grede- nazvanom timpanom, vidimo Hrista u Njegovoj slavi,

okruženog simbolima četvorice jevanđelista.Ti simboli-lav za svetog Marka, anđeo za svetog Mateja, vo za svetog Luku i orao za svetog Jovana- izvedeni su iz Biblije. U Starom zavjetu čitamo o viziji

Jezekiljevoj, gdje se opisuje prijesto gospodnji kako ga nose četiri stvorenja sa glavama čovjeka, lava, vola i orla.

Hrišćanski teolozi mislili su da se pod onima koji su pridržavali božiji prijesto razumijevaju četiri jevanđelista, i takvo je viđenje bilo odgovarajuća tema za ulaz u crkvu. Na gredi ispod toga vidimo

dvanaest figura u sjedećem položaju, dvanaest apostola, a raspoznajemo, s Hristove lijeve strane, i niz figura u lancima- to su izgubljene duše koje idu u pakao- dok s Hristove desne strane vidimo one blažene, lica okrenutih k njemu u vječnom blaženstvu. Ispod toga vidimo ukočene figure svetaca, od kojih je svaki

označen svojim znamenjem da podsjeća vjernike na one što se mogu zauzeti za njih kad njihove duše jednom budu stajale pred posljednjim sudom.Tako su u tim skulpturama na portal crkve ovaploćena

učenja Crkve o konačnom cilju našeg života na ovom svijetu.U svijesti ljudi te su se slike održavale s većom snagom čak i od riječi sveštenikove propovijedi.Fransoa Vijon, francuski pjesnik kasnog srednjeg

vijeka, opisao je ovako dejstvo potresnim stihovima koje je napisao svojoj majci:

“Ucvala sam , nemam tijelo mlado,

Nista ne znam; tupa sam i stara

A u svojoj crkvi gledam rado

Raj naslikan pun pjesme i šara,

I Had što za griješne otvara:

Jedno užas, drugo svu slast budi….”

Pročelje crkve svetog Trofima, Arl, oko 1180. Hristos u slavi.

Arhitektura Francuske

Burgundija

U brodu svetog Filibera u Turniu na Soni nalaze se dosta rijetko postavljeni, od malih tesanika sagrađeni, visoki cilindrični stupci.Na njih se naslanjaju polukružni luci i svodovi bočnih brodova.To ostavlja utisak širine i lakoće.U velelepni prostor, visok i širok, koji se već osjetno diže tj.uzdiže u bočnim brodovima, svjetlost obilno prodire kroz gornje prozore još višeg srednjeg broda. Zidovi bočnih brodova, kao i oni najviši na kojima su prozori, raščlanjeni su polustubovima koji izlaze iz jakih cilindričnih stubaca.Nekada su se vjerovatno dizali, između malih prozora, sve do vrha zida ispod drvene tavanice. Kasnije u ranom XII stoljeću, skraćeni su da bi se napravilo mjesto za nešto malo stariji, s unutrašnje strane dvospratni narteks. Iste je visine kao i brod i podsjeća na westverk sjevera. Istočni djelovi crkve u Turniu, većina iz 12 stoljeća, podsjećaju na prostore koje ćemo sresti na jugu od Loare i u gornjem toku Rone.Transept je nizak, a osmougaona kupola nad ukrsnicom broda i transepta ima skoro istu visinu kao i brod, od kojeg je odvojena jednim umjetnim lukom. Dok na sjeveru središnja kula stoji visoko i svojom visinom nadmaša sve ostale građevine, osnova crkve sa deambulatorijem i zrakasto postavljenim kapelama slijedi najsloženiju šemu.Četvrtasta kula nad ukrsnicom broda i transepta drži spoljnu ravnotežu sa nejednako visokim zapadnim kulama. Najpoznatije crkve iz preromaničkog i ranoromaničkog razdoblja u Burgundiji su uništene.

Crkva svetog Filibera/ Church of St Philibert, Tournus

Od 1088. Godine, sto godina poslije Klinija II (trodjelni hor koji se završava trima apsidama, nastavlja tri broda sa druge strane transepta), počinje gradnja treće crkve u Kliniju, a pored nje se diže skupina toliko sličnih crkava, da je dovoljno da se opiše samo jedna da bi se shvatila suština svih. Svojstveni su im trospratni zidovi srednjeg broda; kanelovani pilastri i opšivnice uokviruju ivične lukove, slijepe arkade triforijuma i gornje prozore, stvaraju igru vodoravnih i uspravnih članova, od koje se rađa utisak vedre ljepote i klasičnog sklada.Podužni kameni bačvasti svod kao korito pokriva prostor.Taj način izgradnje je ponovljen i na transeptu i u horu. Lijepo klesani kapiteli sa figuralnim predstavama kao i portal- sa apokaliptičnim prikazima i živom izražajnošću, čudna su suprotnost skladnoj i spokojnoj ljepoti građevine. Skupina ovih velikih crkava najbolje pokazuje burgundsku umjetnost u njenoj zrelosti.

Klini III / Rekonstrukcija

Dok skupina Klini-Oten, sa svojim građenjem u “rimskom redu” sa brodom pokrivenim bačvastim svodom i sa pojedinostima uzetim iz antike,izgleda kao susjed provanse, dinamičan stav krstastih svodova u Vezleu, sa podupiračima i prislonjenim stubcima, pokazuje sličnost sa rajnskom oblasti i Normandijom. Ali crkva u Vezleu nije usamljena; ona je najznačajniji primjer jedne skupine manjih crkava. Pointnji, jedno od velikih cistercitskih zdanja, slijedi taj primjer u XII stoljeću.

Red cistercita velikih protivnika svjetovnjaštva u crkvi, svoj stav obilježava i graditeljstvom. To se jasno vidi na jedinoj dobro očuvanoj crkvi, iz ranog razdoblja postojanja reda (Fontn, 1139-1147). Veliki bačvasti svod pokriva niski srednji brod, koji nema gornje bočne prozore i koji ostavlja utisak dvorane.Svjetlost prodire samo kroz skupine prozora na istočnoj i zapadnoj strani.Uz brod se nižu kapele sa poprečnim bačvastim svodom. Ojačani lukovi i podupirači daju cjelini izgled snažnog sklopa, ali, u suštini, prostor liči na pećinu, kao što je to slučaj sa crkvama dvoranama i dvoranskim crkvama na jugu. Za koju desetinu godina cisterciti su se iz Burgundije raširili po cijeloj Evropi. Podignuto je stotine manastirskih crkava. Ali očuvalo ih se vrlo malo u prvim desetljećima osnivanja reda. Tako ne možemo da dokažemo da je raspored prostora u Fontneu bio mnogoponavljani uzor.

Cistercitski manastir u Engleskoj-Fountains Abbey

Najzad možemo da zaključimo dvije stvari: prvo, cijelo područje između Burgundije i Normandije je pojas ranoromaničkih bazilika sa ravnom tavanicom; drugo, tu se vide dosta jasno, iako ne tako izrazito kao u Normandiji, težnje ka rašlanjivanju zidova po visini, ka uvođenju višespratnih arkada (empora) i ka mnogo složenijem rasporedu prostora.

Normandija

Normani su u velikoj mjeri odredili današnju sliku srednjovjekovnog neimarstva u Engleskoj. Ali njegovi počeci leže u kontinentalnoj Normandiji na čije ćemo razmatranje odmah preći. Suprotno od Engleske ovdje nailazimo samo malo preromaničkih i ranoromaničkih crkava.

Opatija u Žimiježu, sagrađena između 1040 i 1067, gotovo neposredno predstavlja ceo program normanskog neimarstva. Zapadno pročelje sa dvjema kulama, svojim isturenim trijemom, još podsjeća na westverk, ali je tema fasade sa dvije kule jasno izrečena.Visoki srednji brod je izgrađen na tri sprata sa galerijama i sa smjenjivanjem podupirača. Na istoku, na izdvojenoj ukrsnici broda I transepta uzdiže se četvrtasta kula lanterna. Zidovi krakova transepta su izdubljeni hodnicima.Hor sa deambulatorijem zamijenjen je kasnogotičkim postrojenjem.

Opatija u Žimiježu (1040-67)

Sljedeći stupanj razvoja pokazuju dvije glavne crkve Kana. Za razliku od Žimiježa u kojem je hodnik sporedan, kod crkve u Sent Etjenu on postaje vrlo važan graditeljski motiv; on se nalazi ispred gornjih

prozora srednjeg broda i ima isti značaj kao i ostali spratovi. Ovdje je zid “ rastavljen”:na spoljni sloj sa

prozorima i na unutrašnji sa nizom stubova, a između njih je prolaz kao uzani isječak prostora. Tu je napravljen presudni korak ka potpunom ustrojstvu cijelog zida. On postaje jači, deblji, a u isto vrijeme je rašlanjen.U spajanju građenja sa uspravnim podupiračima i višespratnog građenja sa lukovima rođen je

novi vodeći motiv normanskog neimarstva.

Sent Etjen (Kan)

Crkva svete trojice u Kanu (1059-1066), donosi jedan drugi nov oblik, koji je isto tako morao biti često oponašan: niski slijepi triforijum odvaja visoke arkade prizemlja od gornjih prozora ispod kojih se nalaze galerije sa hodnicima. Obe crkve imaju veličanstvena zapadna pročelja, uokvirena kulama, četvrtaste kule lanterne nad ukrsnicom broda i transepta.Ove crkve, sa ravnom drvenom tavanicom ili otvorenim drvenim krovnim kosturom, predstavljaju normansko graditeljstvo u vrijeme osvajanja Engleske.Skoro sto godina bile su odlika neimarstva britanskih ostrva.

Crkva svete Trojice u Kanu, Sainte-Trinité, Caen

Crkva “Sent Olbans” sadrži najviše osobina svojstvenim britanskom neimarstvu. Tijelo crkve je jako izduženo, transept jako isturen.Transept je smješten između broda, koji je skoro iste dužine, i širokog trobrodnog hora.Četvrtasta ukrsnica broda i transepta je naglašena gorostasnom, nadolje otvorenom kulom-lanternom. Zidovi broda, transepta i hora izgrađeni su vrlo slično, na tri sprata skoro iste visine.Traveji su međusobno izdvojeni uspravnim,pravougaonim, stepeničastim ispustima.Ne postoje zatvoreni zidovi ni teške zidine, ni strogo ograničavanje prostora. Ali “probijanje” zidova, njegovo izgrađivanje putem arkada, izdubljivanje galerijama sa hodniciama, jasno naglašavanje uspravnih oblika, već ovdje, krajem XI vijeka, nagovještavaju nam gotiku, više od mnogobrojnih prelomljenih lukova u Burgundiji, ili slučajna upotreba rebrastog svoda i kontrafora u drugim oblastima.

Provansa

Najjužnija sredozemna oblast sjeverno od Alpa poznata je po svom “grčkom svjetlu” i rimskim spomenicima. U XII vijeku tu je podignuto mnoštvo romaničkih crkava i manastirskih zdanja.

Srednji brod Sent Trofima u Arlu je uzan i nadvišen prelomljenim podužnim svodom. Bočni brodovi su često ponovo vraćeni u uzane hodnike, a sporednu i prateću ulogu njihovog prostora podvlači četvrtinski i troosminski bačvasti svod. Oni su čvrsto povezani sa glavnim brodom velikim ivičnim lukovima. Iako su gornji prozori često asimetrično postavljeni, to jeste nalaze se samo na jednoj strain, osnovni oblik bazilike jasno se raspoznaje u stepenovanju i okomitosti cijeloga prostora.

Crkva svetog Trofima, Arl / Church of St. Trophime, Arle

Spoljašnjost provansalskih crkava najčešće je određena velikim oblicima, teškim četvrtastim kontraforima, neophodnim za građevine sa bačvastim svodom. Lijepo zidanje tesanicima, svojstveno XII vijeku, tu dolazi do punog izražaja. Apsida obrađena sa posebnom pažnjom, veličanstvenija je od zapadnog pročelja. Najčešće je višestrana, nekada glatkih zidova, češće sa kanelovanima pilastrima ili sa prislonjenim tročetvrtinskim stubovima na uglovima, iznad njih su slijepi lukovi što uokviruju prozore, a svuda se javlja mnoštvo ukrasa uzetih iz antike.

Overnja

Dok građevine u Provansi nose pečat gradskog urbanog života i istančane umjetnosti, u Overnji su one grublje. U njima se ogleda predio u kojem leži planinski centralni masiv. Tu se suočavamo sa jednom poprilično omeđenom umjetničkom oblašću. U Overnji se nalazi jedna mala skupina međusobno veoma srodnih crkava. Na sljedeću skupinu treba da usmjerimo pažnju: Sen Necter, Notr Dam di Por u Klermon Feranu, Eneza, Orsival. Te crkve su vjerovatno sagrađene između 1080 i 1150.Brodovi imaju oblik zasvedene dvorane.Svi horovi imaju deambulatorijum, sa zrakasto postavljenim kapelama ravnih zidova, i gornje bazilikalne prozore. Takav raspored je široko rasprostranjen, a jedina promjena je pravougli oblik zrakasto raspoređenih kapela. Posebnost Overnja je povezanost određenih prostora unutar crkve. Naime, u bočnim brodovima su izgrađene galerije(empore); tako prostor poprima stepenovani oblik preko kojeg se brod prilagođava horu, ne gubeći osobine dvorane. Brod i hor su uvijek odvojeni transeptom posebnog oblika.Spoljnji traveji su zasvedeni bačvastim svodom u visini bočnih brodova.

Reference:

Erih Kubah, Peter Bloh (1974);Romanička umetnost

E.H. Gombrich; Saga o umetnosti