U vrtlogu apokalipseOpasni i besmisleni

Ulaskom u 22. stoljeće čovjek je mnogo toga očekivao,

težio je kao i do sada boljem sutra. Ali… desilo se potpuno

suprotno. Početkom 2100. godine na području Mostara došlo je

do velikog potresa. Magnitude 7.5 stupnjeva po Richterovoj

ljestvici, epicentar se nalazio nekoliko kilometara od grada, u

podnožju planine Velež. Dogodila se neviđena katastrofa, 2/3

grada potpuno su propale u zemlju. Uništena je gotovo cijela

infrastruktura grada, električni i telefonski vodovi su bili u

prekidu kao i vodovodne cijevi koje su poplavile ulice. Kuće,

stambene zgrade, škole, poslovni i tržni centri… sve je potpuno

nestalo. Brojne spasilačke službe pretraživale su ruševine u

potrazi za ljudima. Život su izgubile desetine tisuća ljudi.

Kako? Zašto? Mnogi se pitaju.

Najveći razlog ovoj tragediji je Rudnik mrkog uglja u Mostaru.

Onaj dio grada koji je propao u zemlju, ustvari je propao u

tunele rudnika. Tunele koji su desetljećima stajali prazni,

neučvršćeni. Taj je prostor krajem 20. stoljeća i završetkom

rada Rudnika ostavljen u naslijeđe novim generacijama. Ali…

na to je zaboravljeno. Zaboravljeno je na Rudnik, na mjesto u

kojem su brojni ljudi proveli svoj život s lampom u ruci.

Zaboravljeno je kako je na osnovu Rudnika i njegovih radnika

nikao grad, da je u tim kućama još uvijek živio pokoji potomak

rudara. Zaboravljeno je…

Danas, ni Rudnika, ni naselja, ni grada, ni potomaka.

Davne 1918. godine u Mostaru je otvoren Rudnika mrkog uglja

„Novi rudnik za novu državu“, prvi u Kraljevini Jugoslaviji, koji

s proizvodnjom počinje već slijedeće godine. Ono što treba istaći

kao nerazdvojni dio rudarskog života jeste solidarnost, što je u

rudokopovima, stjecajem okolnosti, daleko izraženije nego u

drugim radnim sredinama. Tu psihologiju rudarske

solidarnosti, mentalitet njihovog zajedništva i spremnost da se

uvijek ponašaju kao jedan ljudski organizam, svakako

uspostavljaju specifični uslovi rada duboko pod zemljom, u

rudarskim jamama, gdje neprestano prijete poplave, eksplozije,

gorski udari i druge više sile. I pored toga rudar svaki dan

odlučno silazi duboko u utrobu zemlje, ne razmišljajući o tim

opasnostima, spremno im se suprotstavlja. I pored toga sin

rudara postao je rudar, unuk jamskog kopača opredijelio se za

taj poziv. Ima, dakle, neke snage koja veže ljude uz ovaj težak

posao, skončan s mnogim iskušenjima.

Brojni štrajkovi, rat, poslije oslobođenja i u socijalističkoj

izgradnji zemlje još ih je više očvrsnuo. Taj smisao za

zajedništvo najviše se isticao kad je rudarima bilo najteže. Bilo

je to u nezahvalnim periodima kada je ugalj zapostavljen, kada

su mu cijene bile niske, a potražnja veoma slaba. I tada su

rudari nalazili snage i sredstava da se međusobno pomažu, da

obezbjeđuju besplatne lokacije za svoje kuće, da ih zajednički

kreditiraju, da pomažu svoje umirovljenike i invalide, da

školuju djecu palih rudara, da obezbjeđuju topli obrok i uslove

za kulturno uzdizanje članova kolektiva.

Štrajkom iz 1940-te godine već se jasno nazirala crna sjena

fašističke more nadnesene nad čovječanstvom. Komunistička

partija Jugoslavije upozorava narod svoje zemlje i cijelog

svijeta na opasnost koja dolazi. Te godine je i u Mostaru KPJ

organizovala štrajk protiv vlastodržaca, kojem se aktivno

pridružuju i rudari. Partija je istakla parolu štrajka: „Borba

protiv rata i saveza sa fašističkim silama“. Štrajk je izbio i još

jednom pokazao snagu i odlučnost radničke klase i

progresivno orijentisane inteligencije Mostara da se bore do

kraja za ideale slobode i revolucije. Uprava radnika je nastojala

svim silama da razbije najavljeni štajk. U Staroj jami održana

je razbijačka konferencija. Predstavnici uprave nastojali su da

ubijede rudare kako je štrajk opasan i besmislen. Davali su im

čas lažna obećanja, čas su prijetili da će svi „buntovnici“ dobiti

otkaz. Kao odgovor na takve stavove i riječi, jedan je rudar

uzviknuo: „Drugovi oni nam sve to lažu! I do sada su mnogo

obećavali, iako od tog nikad nije bilo ništa!“

Samo 1974. godine je podijeljeno 50 besplatnih lokacija za

podizanje individualnih stambenih zgrada u okolini rudnika. Ta

naselja su nikla s rudarskom pjesmom. Nije bilo ni strojeva ni

miješalica, sve se radilo ručno, uz međusobnu pomoć.

U slobodno vrijeme neki su nalazili zanimacije koje su ih

opuštale. Dok su jedni uzgajali pčele, drugi su odlazili na

zabave. Naime, rudari su imali prostorije samo za zabavu.

Slavio se Dan rudara.

Unatoč svemu, bili su zadovoljni. Uz stalnu noć i vječitu borbu

sa zemljom zarađivali su za kruh, svoj kruh sa sedam kora.

Proveli su težak, ali pošten život. Dijelili su istu sudbinu i to ih

je spajalo.

Rudnik spada među jugoslavenske kolektive koji su među

prvima osnovali svoju samoupravu. Uprava odlučuje o prijemu

i otpuštanju radnika, o žalbama i drugim problemima vezanim

za život i rad svakog člana kolektiva.

Ležišta ugljena se mogu podijeliti na tri rejona:

sjeverni dio: Bijelo polje,

srednji dio: Orlac, Vihoviće, Bare, Zgone i Cim,

južni dio: Bišće polje.

Ugalj mostarskog ugljenog bazena je oligo-miocenske starosti i

pripada vrsti mrkih ugljena. Prosječna ogrijevna moć plasiranih

vrsta iznosi 3620 kcal/kg.

Dobivali su brojne nagrade i priznanja kao kolektiv, kao što su i

sami rudari dobivali medalje za rad.

S obzirom na opasnosti pod zemljom, može se reći da je ovaj

rudik bio sretan, jer nije zabilježeno mnogo nesreća. Najveća

tragedija desila se 1926. godine kada su živote izgubila

osmorica rudara, za vrijeme prodora vode u tunele.

Početkom '80-ih godina 20. stoljeća dolazi do velikih promjena.

Rudnik je sve manje radio. Financije, ali i nestanak ugljena bili

su glavni razlozi. Nekad najveći i najbolji rudnik u Jugoslaviji,

sad je pao u teške ruke krize. Brojni su radnici otpušteni.

Dan za danom, donosio je sa sobom rješenje o prestanku rada.

Pokušavali su se pronaći izlazi iz krize, radnici su kao i prije

davali sve od sebe, al nisu uspjeli. Godine 1985. potpuno je

ugašeno svijetlo u tunelima i zatvorila se rudnička kapija. Bio je

to veliki gubitak za Mostar, za državu, za čitavu našu industriju.