1

FAKULTET POLITI�KIH ZNANOSTI STUDIJ POLITOLOGIJE Zagreb, Lepuši�eva 6

DIPLOMSKI RAD

UTJECAJ RUSKE FEDERACIJE NA SIGURNOST JUGOISTO�NE EUROPE

Student: Sandra Vidovi� Mentor: Dr. sc. Siniša Tatalovi�, prof.

Zagreb, sije�anj 2008. g.

2

SADRŽAJ:

1.UVOD

1

2. POVIJESNE POVEZNICE RUSIJE I ZAPADNOG BALKANA 2.1. Definiranje regije 2.2. Geostrateško i geopoliti�ko odre�enje regije 2.3. Poveznica s Rusijom – kratka povijest

3 3 4 5

3.PAD KOMUNIZMA I RASPAD SSSR – a – NOVE PRILIKE U RUSKOJ FEDERACIJI 3.1. Pad komunizma i raspad SSSR –a 3.2. Stvaranje Zajednice neovisnih država i Ruske federacije 3.3. Nove prilike u Rusiji – dolazak Putina 3.4. Odnos Rusije i Euroatlanskih integracija

7 7 9

11 13

4. RUSKA NESTABILNOST I IZAZOV EUROPSKOJ SIGURNOSTI 4.1. Nova ruska sigurnosna doktrina

15 16

5. PAD SOCIJALIZMA I RASPAD SFRJ – REGIONALNA NESIGURNOST 5.1. Ratna zbivanja u Sloveniji 5.2. Domovinski rat u Hrvatskoj 5.3. Rat u Bosni i Hercegovini 5.4. Reakcije Ruske federacije na sukob u Jugoslaviji 5.5. Promatranje rata na više razina 5.5.1. Sukob civilizacija 5.5.2. Etni�ki, odnosno nacionalisti�ki sukob

19 21 21 23 25 27 27 28

6. NOVI IZAZOVI SIGURNOSTI NA PODRU�JU ZAPADNOG BALKANA – PITANJE KOSOVA 6.1. Rat na Kosovu (1996-1999.g) 6.2. Ruska politika prema Kosovu 6.3. Nova ruska politika prema Balkanu – dolazak Putina 6.4. Pitanje neovisnosti Kosova

30

30 31 33 35

8. ZAKLJU�AK 9. LITERATURA

38

41

3

1. UVOD

Promatranje suvremenih me�unarodnih odnosa na europskom prostoru, prvenstveno u

Jugoisto�noj Europi, nezamislivo je bez uloge Rusije. Naime, kroz cijelu povijest (1.sv. rat,

geopoliti�ki interesi Rusije kao izlaz na toplo more, odnosno Jadran, ''izdaja'' od strane

Jugoslavije i osnivanje Pokreta nesvrstanih, raspad Jugoslavije) na ve�inu društvenih procesa

uloga Rusije je manje ili više izražena, ali je uvijek prisutna.

Veza Rusije i Jugoisto�ne Europe, odnosno Zapadnog Balkana, izražena kroz ideju

slavenskog jedinstva, o�ituje se kroz proces kako stvaranja Jugoslavije, ja�anja socijalizma,

odlu�nog odvajanja od patronata Rusije, tako i kroz proces samog raspada Jugoslavije,

odnosno stvaranja neovisnih država na tome podru�ju. Upravo tu vezu možemo precizno

svesti na samu bit suvremenih nacionalnih interesa Rusije poput straha od približavanja

NATO granica Istoku, kao i zbivanja na Kosovu koja Rusiji daju veliki utjecaj u

me�unarodnim odnosima. Prvenstveno interesi Rusije tradicionalno su vezani uz 3 zemlje na

Balkanu: Bugarska, Srbija i Gr�ka. Njihova poveznica utemeljena je na pravoslavlju kao

zajedni�koj konfesiji.

Nakon pada komunizma, raspada SSSR-a, ruska politi�ka elita 90-tih godina, kao posljedica

okretanja na unutarnje politi�ke i gospodarske probleme, u�inila je sve kako bi izrazila svoju

nezainteresiranost za Balkan. Naime, to je dovelo do pogoršanja odnosa sa Srbijom i fakti�ki

izlazak Rusije iz Balkana. Dolaskom Putina na vlast i novom smjernicom Primakove politike

(sa ciljem obnove statusa Rusije kao velike globalne sile uz zaštitu njezina suvereniteta),

Rusija pokazuje daljnje geopoliti�ko interesiranje za podru�je Zapadnog Balkana.

Kriza na teritoriju bivše Jugoslavije, prouzro�ena njezinim raspadom i politikom

velikosrpskog ekspanzionizma, koja je kulminirala ratom nekadašnjih federalnih jedinica,

traje ve� 17 godina. U nju su uvu�ene ne samo bivše jugoslavenske republike, ve� i

me�unarodne organizacije poput, Europske unije, Zapadnoeuropske unije i samog NATO-a.

Glavni rezultat razvoja post-kriznog prostora na ovom teritoriju je usitnjavanje federativnog

prostora na mini-države, u ve�ini kojih još uvijek ne postoji stabilnost politi�kih poretka

(prvenstveno Srbija). Kao jedna od posljedica kriza je neuspješnost i neefikasnost

me�unarodnih organizacija pri reguliranju mirovne djelatnosti (peacekeeping-a), ali i

me�uetni�kih problema na Balkanu.

4

S obzirom na sigurnost Zapadnog Balkana, od važnog zna�aja su odnosi Srbije i Rusije. Pri

raspadu Jugoslavije, Rusija je vodila o�ekivanu, ali i pogrešnu politiku, stavljaju�i svu svoju

naklonost na jednu stranu, Srbiju. Potpisivanje Daytonskog sporazuma, popra�eno

intervencijom NATO-a, što je rezultiralo krahom Miloševi�evog velikosrpskog

ekspanzionizma, Rusija postaje svjesna u nedostatak njezine zna�ajnije uloge na

me�unarodnoj pozornici i na sve mo�niji utjecaj Amerikanaca u toj regiji. Stoga Rusija je

okrenula svoja stajališta u smjeru uravnoteženog pristupa državama nastalih raspadom

Jugoslavije. Po�inju se provoditi gospodarski planovi i akcije.

Ponovnom aktualizacijom pitanja nezavisnosti Kosova, Rusija iskorištava priliku kako bi se

pokazala kao ravnopravan partner u me�unarodnim odnosima, te na taj na�in pokušava vratiti

svoj nekadašnji status velesile. Posebna pozornost i dalje je usmjerena na tradicionalnog

saveznika, Srbiju, što se o�ituje u stvaranju Pakta o stabilnosti, kao pokušaja novog

sigurnosnog rješenja, ali i aktualnog pitanja neovisnosti Kosova, pri �emu se Rusija opet

prikazuje kao zaštitnik prosrpskih stavova.

5

2. POVIJESNE POVEZNICE RUSIJE I ZAPADNOG BALKANA

2.1. Definiranje regije

Jugoisto�na Europa je geografski i geopoliti�ki dio Europe koji se nalazi u isto�nom dijelu

Balkanskog poluotoka i na obali Crnog mora. Upravo na tome prostoru nalazi se velika

koncentracija država. Ujedno taj prostor je i sjecište raznih kultura, odnosno civilizacijskih

odrednica. Iako je geografski gledano, s obzirom na države, taj prostor pretežno pravoslavni,

veliku važnost imaju i muslimanske zemlje i stanovništvo ali i rimokatoli�ke države. Upravo

te rimokatoli�ke zemlje (Hrvatska i Slovenija) na neki na�in �ine predzi�e zapadnog

krš�anstva.

Geografski na balkanskom poluotoku

nalaze se sljede�e države:

• Rumunjska,

• Bugarska,

• Turska,

• Gr�ka,

• Albanija,

• Makedonije,

• Srbija

• Crna Gora

• Bosna i Hercegovina,

• Hrvatska i

• Slovenija

Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Slika

Problemi s odre�enjem Balkana, odnosno pripadnost balkanskom poluotoku te mentalitetu,

više su psihološkog i politi�kog karaktera, nego li geografskog. Problemi se javljaju raspadom

blokovskog sistema, raspadom socijalisti�kog ure�enja. To se prvenstveno odnosi na

novonastale države Sloveniju i Hrvatsku, kako zbog neposrednih ratnih zbivanja, tako i zbog

civilizacijskih, religijskih i gospodarskih uvjeta. Te države nastoje istaknuti kako one ne

pripadaju Balkanu, pozivaju�i se na definiciju balkanske regije koja po�iva južno od crte Sava

– Dunav. Te zemlje smatraju da po svojim karakteristikama (religijski, povijesno, ve�e

gospodarske razvijenosti) pripadaju u skupini srednjoeuropskih država. Srednja Europa

sastavljena je od država koje imaju katoli�ku kulturu, a ne nalaze se u Zapadnoj Europi. Tu se

6

svakako svrstavaju države Višegradske skupine, balti�ke države ali i Slovenija. Problem je

Hrvatska, jer se njezina uklju�enost u zemlje Jugoisto�ne Europe prvenstveno povezuje s

obzirom na konflikt na tlu bivše Jugoslavije. Upravo kako bi ublažila neodre�enost pojedinih

zemalja, EU u Strategiji za jugoisto�nu Europu govori o regiji bivše Jugoslavije s izuzetkom

Slovenije i dodatkom Albanije, kao o Zapadnom Balkanu. Pojam Zapadni Balkan politi�kog

je karaktera te upu�uje na to kako bi Balkan, iako nije na zapadu, mogao u smislu principa

organizacije društva (prvenstveno demokratskog politi�kog sistema) biti zapadni. Zapadni

Balkan kao jedinstvena regija mora se stabilizirati, poticati obnovu regije kako bi mogao pro�i

kroz proces pridruživanja euroatlantskim integracijama, te globalizacije kako ne bi

predstavljao prepreku daljnjim europskim integracijama. Upravo se iz toga vidi kako termin

Zapadni Balkan za Europsku uniju predstavlja strogo odre�enu vanjsku politiku prema

spomenutim zemljama.

2.2. Geostrateško i geopoliti�ko odre�enje

Geografski smještaj jugoisto�ne Europe, karakterizirao ju je kao ''tamponsku zonu'' izme�u

Zapada i Istoka, ali i drugih europskih regija. Ta je regija pet stolje�a bila podru�je sudara

tektonskih plo�a interesa i utjecaja carskih europskih sila. Svaku je naciju na Balkanu u neko

vrijeme u njezinoj povijesti podržavala neka europska sila, a te su povijesne veze donekle i

danas važne. Prvenstveno su Austro-ugarsko carstvo, Rusija i Otomansko carstvo, ali i carska

Njema�ka, Francuska i Ujedinjeno kraljevstvo smatrale nužnim zaštititi svoje interese na

ovom podru�ju. Me�utim, povijest je me�u narodima na ovom prostoru proizvela i vjerske i

kulturne razlike koje su važan unutarnji izvor brojnih sukoba. Zapravo, nije ni �udno što ovaj

prostor nosi atribut ''zone nestabilnosti'', odnosno stanja koje je od Balkana �inilo veliki

europski problem, prvenstveno za europsku sigurnost. Kao rezultat toga jugoisto�na je Europa

doživjela �ak pet ratova u ovom stolje�u. Balkanska liga stvorena je 1912.-1913. radi borbe za

teritorije pod vlaš�u raspadaju�eg Otomanskog carstva. Tijekom ljeta 1913. Srbija, Gr�ka i

Rumunjska ratovale su s Bugarskom za nadzor nad Makedonijom. Upravo je i Prvi svjetski

rat izbio na ovom prostoru nakon što su u lipnju 1914. srpski ekstremisti ubili nadvojvodu

Ferdinanda. Ovaj prostor se donekle stabilizirao kad je Versailleskim ugovorom stvorena

višenacionalna Jugoslavija sastavljena od Slavena i drugih etni�kih i vjerskih skupina.

Raspadom Jugoslavije ponovo dolazi do stvaranja nestabilnosti na balkanskom prostoru.

7

Zbog karakteristike Balkana kao zone nestabilnosti, odnosno ''zone ba�ve baruta'', pojam

Balkan u politici �esto nosi negativnu konotaciju. Iz toga se izvodi pojam balkanizacije1 kao

stanje i proces teritorijalno-politi�ke podjele u uvjetima etni�ke šarolikosti, teritorijalnih i

grani�nih sporova, te podijeljenih etnikuma. Tim pojmom ozna�ava se i stanje politi�ke

nestabilnosti, nacionalne i vjerske netrpeljivosti, odnosno stanje sveop�e nesigurnosti.

Geopoliti�ko zna�enje prostora bivše Jugoslavije, odnosno kao ''�uvara prolaza'', proizlazi iz

�injenice kako su kroz taj prostor prolazile sve velike vojne sile koje su iz Azije prodirale na

Zapad (prvenstveno Rusija) ili iz srednje Europe na jugoistok (njema�ki ''Prodor na Istok'').

Kroz povijest zapadne sile nastojale su paralizirati prodor Sovjetskog Saveza prema Zapadu

upravo preko Jugoslavije, prvenstveno podržavanjem njezine politike nesvrstanosti.

Suvremene geopoliti�ke zna�ajke Zapadnog Balkana, odnosno podru�ja bivše Jugoslavije,

mogu se svesti na sljede�e:

• To je vode�e podru�je po broju susjednih zemalja, odnosno to je podru�je velike

koncentracije malih država. Mnoštvo susjednih zemalja klju�no je za potencionalni

regionalni utjecaj.

• U tome podru�ju sadržane su jadranska, panonska te balkanska sastavnica te se pruža

mogu�nost trostranog geostrateškog djelovanja.

• Geopoliti�ko složeno pitanje albanskog naroda ponovo postaje kamen spoticanja

europskoj sigurnosti.

2.3. Poveznica s Rusijom – kratka povijest

Tradicionalna povezanost ruskih veza s balkanskim narodima prvenstveno proizlazi iz

�injenice kako su to Slaveni, te da je ve�ina pravoslavne vjeroispovijesti. Povezanost

poja�ava i �injenica kako su se na Balkanu Slaveni borili protiv vje�itih ruskih neprijatelja:

Turske i Austrougarske. Istovremeno, Rusija se u tome dijelu borila za kontrolu crnomorskih

tjesnaca i slobodu plovidbe do Mediterana, koji ostaje kao jedan od rijetkih ruskih izlaza na

toplo more. Svi ti povijesni, religijski i geopoliti�ki elementi stalno su prisutni u ruskoj

politici prema Balkanu, ali istovremeno na temelju tih elementa balkanske zemlje traže od

ruske politike odre�enu vrstu patronata i potpore. Rusija je sudjelovala u svim velikim

balkanskim sukobima pomažu�i svoju ''slavensku bra�u'', što je vidljivo iz potpore Rusa

1 Duško Topolovi�, Balkanska Europa, Zagreb 2000.g., str. 146.

8

Srbima u Prvom svjetskom ratu. Djeluju�i na Balkanu Rusija je ostvarivala svoje strategijske

ciljeve, odnosno težila je održavanju statusa velesile.

Može se re�i kako je najve�i ruski uspjeh na teritoriju kako jugoisto�ne, tako i isto�ne Europe

širenje socijalisti�kog režima. Uklju�ivanje nekoliko balkanskih država u skupinu država

narodne demokracije, odnosno socijalisti�kog tabora za rusku politiku je imalo zna�enje

potvrde teze kako je socijalizam zapravo svjetski proces. Uspostavom komunisti�kih režima

te zemlje su ujedno postale i svojevrsni ruski sateliti, odnosno produžene ruke ruske politike

prema Zapadu. Ujedno balkanske države su postavljene kao prva crta obrane Sovjetskog

saveza zajedno s ostalim isto�noeuropskim državama. Naime, u slu�aju velikog sukoba za

vrijeme Hladnog rata Balkan je bio baza za dobivanje izlaza na Mediteransko more i kretanja

sovjetskih vojnih armija u smjeru Zapadne Europe.

Uspostavljeni diplomatski odnosi izme�u Jugoslavije i Sovjetskog saveza (1940.g.) nakon

izbijanja sukoba Jugoslavije i Informbiroa (Komunisti�ki informacijski biro) pucaju 1948.g.

Nakon toga Rusija doživljava veliki udarac, jer se Jugoslavija okre�e stvaranju Pokreta

nesvrstanih2. Na taj na�in Jugoslavija je postala svojevrsna tampon zona unutar napetih

hladnoratovskih odnosa izme�u Zapada i Rusije. S obzirom na neblokovsku politiku

Jugoslavije glavna crta sukoba izme�u SAD-a i SSSR-a išla je upravo preko centralne

Europe, odnosno dviju njema�kih država. Balkan je bio prepušten razvoju unutar dva bloka i

kao takav poslužio je kao sigurna zona. Jugoslaviji su ostavljene ''otvorene ruke'' neblokovske

politike izražene u Pokretu nesvrstanih, dok je Albanija nakon raskida prijateljstva s Kinom

ušla u svojevrsnu sivu zonu smanjenog interesa. Upravo na tome teritoriju suprotstavljene

strane su našle zajedni�ki interes (razvoj tzv. ''demokracije u socijalisti�kom poretku''). Rusiji,

koja se istovremeno suo�avala s krizom postojanja Sovjetskog saveza, Varšavskog pakta

odgovaralo je sigurno zale�e u kojem ne mora dokazivati svoje vojne potencijale.

2 Pokret nesvrstanih je me�unarodna organizacija koja danas broji 118 zemalja �lanica koje su smatrale sebe službeno neujedinjene sa jednim ili protiv jednog od ve�ih blokova. Svrha organizacije, kako piše u Havanskoj deklaraciji iz 1979. je osigurati nacionalnu neovisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i osiguranje nesvrstanih zemalja u njihovoj borbi protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, apartheida i rasizma, uklju�uju�i i cionizam i sve oblike strane agresije, okupacije, dominacije, miješanja i hegemonije, kao i protiv blokovske politike. Pokret se temeljio na pet principa:

1. Uzajamno poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta 2. Uzajamno nenapadanje 3. Uzajamno nemiješanje u unutrašnje poslove 4. Jednakost i uzajamna korist 5. Miroljubiva koegzistencija

Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Pokret_nesvrstanih

9

Raspad bipolarnog sustava pred Balkan postavio je novi problem. Pokazalo se kako ovo

podru�je nije u stanju izgraditi vlastiti sigurnosni sistem, te je sustav ravnoteže blokovske

politike nestao. Iako je bila nesvrstana, što je uklju�ivalo veliki me�unarodni angažman,

Jugoslavija nije uspjela postati geopoliti�ki centar Balkana, kao ni sigurnosna središnja sila

stabilnosti i razvoja. Jer Jugoslavija je cijelo vrijeme zapravo ''koketirala'' i s Istokom i

Zapadom (Rusija i SAD) te svoju politiku prilago�avala prema financijskoj potpori koju je

dobivala od svih strana, koje su kroz takav na�in odnosa osiguravale stabilnost Balkana koja

je svima odgovarala. Padom socijalizma ponovo se bude uspavani nacionalni identiteti na

podru�ju bivše Jugoslavije stvaraju�i tako novu, dugotrajnu krizu na ovom prostoru. Upravo

je nestabilnost na Balkanu utjecala na formiranje novih politi�kih pristupa nekoliko sila koje

imaju tradiciju odnosa s ovim podru�jem. Njema�ka, Velika Britanija, Francuska, SAD te

Rusija traže nova uporišta za promicanje svojih interesa, ali i za vra�anje svojih nekadašnjih

pozicija.

3. PAD KOMUNIZMA I RASPAD SSSR-a – NOVE PRILIKE U RUSKOJ

FEDERACIJI

3.1. Pad komunizma i raspad SSSR –a

Rušenje Berlinskog zida 9. studenog 1989.g., kao simbola kraja europskog državnog

socijalizma, te nestanak glavnog središta europskog socijalizma (Varšavski pakt), rezultiralo

je prestankom postojanja samog socijalisti�kog sustava, kao i sve tri socijalisti�ke federacije,

sovjetske, jugoslavenske i �ehoslova�ke. Upravo je raspad SSSR-a otvorio put raspadu

socijalisti�kog sustava u Isto�noj Europi i multilateralnih oblika me�unarodne suradnje.

Bipolarni sustav me�unarodnih odnosa koji je izdržao hladnoratovske napetosti, ali i politiku

detanta, prestao je postojati. Umjesto bipolarnih interesa dviju supersila Sovjetskog saveza i

Sjedinjenih Ameri�kih Država, kao i njihovih blokova, stvara se novi poredak u kojem na

pozornici svjetske politike, pa tako i samih me�unarodnih odnosa, ostaje isklju�ivo zapadni

savez predvo�enim SAD-om. To ujedno i zna�i da novi svjetski poredak ovisi upravo o njima

i njihovim interesima.

Teška gospodarska situacija u Sovjetskom Savezu, odluka NATO-a o stacioniranju raketa

srednjeg dometa u Zapadnoj Europi, neuspjeh sovjetske vojne akcije u Afganistanu, veliki

nemiri i krize u Isto�noj Europi, uz sve prisutno ja�anje politi�ke opozicije, stvorili su

10

sovjetskoj politici nepremostive prepreke. Nakon smrti Brežnjeva 1982.g., te raznih smjena u

vodstvu Politbiroa, na položaj glavnoga tajnika 1985.g. dolazi Mihail Sergejevi� Gorba�ov,

svjestan nužnosti promjena u trenutnoj sovjetskoj politici. Gorba�ov je zapo�eo s promjenama

u vojsci, pokrenuta je velika akcija smanjenja nuklearnog oružja, koja bi trebala dovesti do

kona�ne likvidacije istoga, te smanjenja konvencionalnih vojnih snaga.3 Upravo je vojno-

industrijski kompleks funkcionirao kao ''crna rupa'' u sovjetskoj ekonomiji, tj. militarizaciji

ekonomije. Uspon SSSR-a iz osiromašene i jedva razvijene zemlje na po�etku stolje�a u

jednu od najve�ih vojnih sila za samo 30-tak godina, moralo je ostaviti traga na sovjetsku

ekonomiju. Naime, ''siva ekonomija'' duboko je transformirala sovjetsku društvenu strukturu

uvode�i nered. Upravo iz tog razloga, Gorba�ov nastavlja reforme programima Perestrojka i

Glasnost. Unato� željama i pokušajima raznih reformi, stanje u SSSR-u nije se poboljšavalo,

štoviše postajalo je sve teže, što je izazvalo negodovanje nezadovoljnih masa svojim životom

i nedostatkom perspektive. S druge strane, u želji da liberalizira unutarnji politi�ki sustav

Gorba�ov 1988.g. donosi odluku o stvaranju kombiniranog predsjedni�kog i parlamentarnog

sustava. Ve� na predstoje�im izborima 1989.g. pojavila se opozicija nekomunisti�kih

kandidata. Izme�u 1989. i 1991.g. protukandidati komunisti�kih kandidata dobili su ve�inu

mjesta u lokalnim i republi�kim predstavni�kim tijelima. Sovjetski savez se suo�ava s prvim

zahtjevima svojih republika za neovisnost i samostalnost. Najja�a mobilizacija i izravan

izazov sovjetskoj državi dolazi iz nacionalisti�kih pokreta. Prve republike koje su zatražile

neovisnost i samostalnost izvan granica SSSR-a bile su Balti�ke zemlje Litva i Latvija, dok je

u ostalim sovjetskim republikama put prema neovisnosti tekao sporije. U lipnju 1991. Boris

Jeljcin izabran je za predsjednika Rusije. Time je zapo�eo proces preuzimanja ovlasti

sovjetskih državnih tijela. Samim tim na unutrašnjem i me�unarodnom planu bilo je

potvr�eno kako je sam raspad Sovjetskog Saveza definitivan.

3 Do devedesetih godina sklapali su se još mnogi sporazumi izme�u SAD-a i SSSR-a. Godina 1991. donijela je potpisivanje opsežnog i važnog sporazuma START (Strategic Arms Reduction Treaty) ili Sporazum o ograni�avanju strateškog naoružanja izme�u SAD-a i SSSR-a. Potpisana su dva sporazuma. START 1 – koji je ratificiran je tek 1994.g., te START 2 – potpisan 1993. izme�u Busha i Jeljcina. S. Vidovi�, A. Živkovi�, ''Proliferacija nuklearnog naoružanja'', seminarski rad, Nacionalna i me�unarodna sigurnost, ožujak 2006.g.

11

3.2. Stvaranje Zajednice neovisnih država i Ruske federacije

U Minsku su se 8. prosinca 1991.g. sastali predstavnici Rusije, Bjelorusije i Ukrajine i na tom

je sastanku bila promovirana Zajednica neovisnih država (ZND). ZND osnovane su 21.

prosinca 1991. g. u Alma Alti u koju su se kasnije priklju�ile ostale bivše sovjetske republike

(osim triju balti�kih država)4. Neposredno nakon sastanka u Minsku, 25. prosinca 1991.

Gorba�ov predaje svoju funkciju predsjednika SSSR-a, te je tim �inom formalno raspušten

Savez Sovjetskih Socijalisti�kih Republika.

Naime, interesi i ciljevi Rusije za utemeljenje i o�uvanje ZND-a temelje se na ''ruskoj

Monoroevoj doktrini'' koja polazi od toga da je �itavo podru�je bivšeg SSSR-a i nakon

raspada Saveza predstavlja ekskluzivan ruski interes, te ako Rusija osjeti da u ovom podru�ju

postoje stanovite ugroze ona ima prava poduzeti sve potrebne mjere. No, prvenstveno ZND je

trebalo poslužiti o�uvanju stabilnosti i sprje�avanju sukoba na razli�itim kriznim žarištima na

prostoru bivšeg Saveza, te o�uvanju ruske gospodarske mo�i, te održanja statusa Rusije kao

velike sile u Europi i svijetu, kao i stjecanju službenog me�unarodnog priznanja i statusa

ZND-a kao me�unarodne organizacije. Postavljanje ZND-a kao prioriteta ruske politike

pra�eno je aktivnostima na dvije razine. Na prvoj se nastoji razvijati sve oblike zajedni�kog

povezivanja u okvirima ZND-a, dok na drugoj strani, mrežom bilateralnih aranžmana

rješavaju se pitanja izme�u Rusije i pojedine �lanice.

Ruska Federacija u sadašnjem obliku nastala je raspadom Sovjetskog Saveza. Uspostavom

novih granica geostrateški položaj Rusije je znatno smanjen i kompliciran. Naime, federalna

struktura Rusije je složena i obuhva�a 89 federalnih subjekata s razli�itim razinama

autonomije. Najve�u autonomiju ima 21 autonomna republika od kojih svaka zahtjeva

ekonomsku i politi�ku nezavisnost u ZND-u, što na ugrožava teritorijalni integritet Rusije5(to

su npr. �e�enija, Tatarstan ili najve�a Saha, odnosno Jakutija). Osim autonomnih republika,

postoji i 10 autonomnih okruga i 1 autonomna oblast. Ve�ina ovih autonomnih jedinica

osnovana je za vrijeme komunizma u skladu s tadašnjom politikom o nacionalnostima koja je

svakoj ve�oj nacionalnosti davala pravo na domicilni teritorij. Godine 2000. ustanovljena je

nova razina upravne podjele, 7 saveznih okruga od kojih svaki obuhva�a više federalnih

subjekata.

4 Osniva�i ZND-a postale su Rusija, Ukrajina, Bjelorusija, Moldova, Armenija, Azerbajdžan, Kazahstan, Kirgistan, Uzbekistan, Turkmenistan i Tadžikistan. Azerbajdžan je nakratko napustio ZND, da bi se ponovo vratio, a Gruzija se kasnije uklju�ena u ZND. R. Vukadinovi�, ''Me�unarodni odnosi od hladnog rata do globalnog poretka'', AKD, Zagreb, 2001.g, str. 289. 5 Siniša Tatalovi�, Etni�ki sukobi i europska sigurnost, Politi�ka kultura, Zagreb, 2003.g. str 223.

12

Rusija ni u prošlosti ni sada nije posjedovala prirodne i sigurne granice. Ona je uvijek bila

ranjiva i na Istoku i na Zapadu, a u novim uvjetima ja�anja radikalnog islama njezine isto�ne

granice postaju sve ve�i problem. S obzirom, da sposobnost nadziranja periferija drasti�no

pada, njezin vitalni interes je zaštititi svoje granice, prvenstveno južne.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, s obzirom na gospodarsku situaciju, javlja se potreba za

reformama u gospodarskom, socijalnom i politi�kom smislu. Dolazi do utopijskih reformi

koje su trebale ozna�iti ozdravljenje, pa i na neki na�in oživljavanja velike države. Radikali,

tvrde kako su samo radikalne reforme u Rusiji sredstvo uspjeha. Osim toga, traže�i punu

slobodu za tržišno djelovanje gospodarski radikali, koji su imali podršku Jeljcina, sasvim su

nekriti�ki prihva�ali sve što je dolazilo sa Zapada. S druge strane, još uvijek su bile jake

konzervativne snage koje su bile vrlo dobro etablirane u "starom" SSSR-u i nisu željele

nikakve promjene. Radikali su odlu�no krenuli u uvo�enje tržišnog kapitalizma. Polaze�i od

uvjerenja kako je mogu�e u Rusiji uvesti gra�ansko društvo, višestrana�ki sustav, pluralizam i

podjelu vlasti te kako �e taj proces te�i bez ve�ih problema, inicirane su reforme koje su

prihvatile ''šok terapiju'' kao najbolje sredstvo. Neuspjeh reformi dovelo je do toga da je preko

no�i ve�ina pu�anstva našla se na granici siromaštva. Radikalni reformatori nisu postigli bolje

rezultate ni na politi�kom polju. Socijalna struktura nove Rusije po�ela je pokazivati sve ve�e

raslojavanje u društvu. Intenzivno se bogatio uski sloj trgovaca i bankara i dio s njima

povezanog korumpiranog državnog aparata, dok se srednja klasa nije uspjela konstituirati, a

ve�ina pu�anstva živjela je u siromaštvu. Osim toga, došlo je do slabljenja središta politi�ke

mo�i koje je u velikoj mjeri dovelo do teritorijalnog osipavanja. Dezintegracija teritorija bivše

supersile nastavljena je dubinski u samoj Rusiji, stvaranjem sve manjih administrativnih i

Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Slika:Rus_fed_dist.png

1. Središnji savezni okrug

2. Južni savezni okrug

3. Sjeverozapadni savezni okrug

4. Dalekoisto�ni savezni okrug

5. Sibirski savezni okrug

6. Uralski savezni okrug

7. Privolški savezni okrug

13

politi�kih cjelina, koje su težile svojoj gospodarskoj samodostatnosti uvjerene da im središnja

vlast u Moskvi više ne treba ili da im ona ništa ne može ponuditi.

Eskalacija kaoti�nog stanja u cijelom društvu relativno brzo se prenijela i u dijelove državnog

aparata odgovornog za nacionalnu sigurnost, oružane snage, policiju i tajne službe, s

dalekosežnim posljedicama. Nekadašnji ponos SSSR-a, njegov vojno industrijski kompleks

zbog raspada zemlja, te stvaranja novih republika, kao i zbog op�e krize nalazi se u

katastrofalnom stanju6. Vojna industrija koja se dugi niz godina uspješno nosila s ameri�kom,

posebice na planu nuklearnog naoružanja, gotovo je prepolovljena. Konvencionalno

naoružanje je loše kvalitete i tehnološke zaostalosti, kao i vojna oprema. Radikalno su

smanjena prora�unska izdvajanja za potrebe nacionalne sigurnosti i obrane zemlje. Došlo je

gotovo do trenuta�ne paralize sustava, koja je oružane snage, policiju i tajne službe u�inile

slabo u�inkovitim, te visoko korumpiranim. Konkretno, ruske oružane snage su bile u vrlo

teškoj situaciji, te u nemogu�nosti provo�enja bilo kakvih reformi7.

3.3. Nove prilike u Rusiji – dolazak Putina

Kada su svi ti negativni trendovi u Rusiji dosegli granicu iza koje bi moglo do�i do

nekontroliranog urušavanja zemlje, na vlast 2000.g. dolazi Vladimir Putin. Njegovim

dolaskom na vlast stanje u zemlji se stabilizira, kako na unutarnje-politi�kom, tako i na

gospodarskom planu. Naime, gospodarstvo se stabiliziralo i po�inje polagani rast.

Jednostavno Rusija je izvu�ena iz duboke gospodarske, društvene pa i moralne krize u koju je

zapala tijekom razdoblja Jeljcinove vladavine. Dolaskom na vlast Putin je reformirao

prioritete svoje politike, izme�u kojih su udvostru�enje BDP-a, smanjenje siromaštva,

administrativne reforme, te nastavak reformi oružanih snaga i obrambenog kompleksa u

cijelosti.

6 Oko desetak tisu�a nuklearnih bojnih glava bile su ''raštrkane'' po sada ve� samostalnim državama (Bjelorusija, Kazahstan, Rusija i Ukrajina), milijuniti neispravnog naoružanja i nuklearnom materijala su izložene riziku da ne do�u u krive ruke ili još gore u ruke terorista. Desetak nesigurnih nuklearnih reaktora i postrojenja nastavilo je s radom. Upravo je ovo Sovjetska nuklearna ostavština, posljedica hladnog rata, koja je izvor svjetske nuklearne opasnosti za mnoga desetlje�a. S. Vidovi�, A. Živkovi�, ''Proliferacija nuklearnog naoružanja'', seminar, Nacionalna i me�unarodna sigurnost, ožujak 2006.g. 7 Situacija je postala toliko ozbiljna da je ministar obrane general Igor Rodinov po�etkom listopada 1998. godine izjavio kako, "ako se ne osigura pove�anje vojnog prora�una postoji mogu�nost da Rusija potpuno izgubi svoje oružane snage". �lanak: Marinko Ogorec, ''Novi uspon Rusije'', travanj 2005.g., http://www.hrvatski-vojnik.hr

14

Promatraju�i rusku vanjsku politiku od 90-tih godina, može se govoriti o tri faze vanjske

politike8.

� Prva faza u razdoblju izme�u 1991. i 1994.g. može se karakterizirati kao orijentacija

prema Zapadu. U tome razdoblju ruska strana o�ekivala da �e i nakon hladnog rata Rusija

imati isti tretman i utjecaj kao bivši Sovjetski Savez, te da �e uz ekonomsku pomo�

Zapada uspješno izvesti postkomunisti�ku i demokratsku tranziciju. No, ondašnja

ekonomska i politi�ka slabost Rusije sprije�ila je takav razvoj doga�aja.

� Druga faza, izme�u 1996. i 1999.g, za razliku od prethodne, bila je proazijski orijentirana

vanjska politika, pod vodstvom Jevgenija Primakova. Naime, prvo razdoblje ove faze, od

1994.do 1996.g. bilo je obilježeno problemima u odnosu sa SAD-om i drugim zapadnim

zemljama, a poseban problem predstavljalo je širenje NATO-a prema Istoku. Ti problemi

dovode do zahtjeva za balansiranjem ruske vanjske politike, odnosno pove�anjem veza s

Istokom. Zaokret je bio uzrokovan i sve ve�om kritikom Jeljcinove prozapadne politike

upu�ene od strane nacionalisti�ke oporbe. Oporbenjaci smatraju da bi ruska vanjska

politika trebala prestati s davanjem koncesija i ustupaka Zapadu i sve ve�u pažnju obratiti

�injenici da Rusija geografski predstavlja most izme�u Zapada i azijskih sila, prvenstveno

Kine i Indije, te takvu poziciju mora kapitalizirati. Ovim pristupom Rusija bi širenjem

svojih veza s Istokom uspostavila ravnotežu u odnosima sa Zapadom.

Preokret u ruskoj vanjskoj politici javlja se dolaskom Jevgenija Primakova na mjesto

ministra vanjskih poslova 1996.g., koji proklamira uspostavljanje ravnopravnog odnosa

Rusije sa Zapadom uz paralelno širenje me�unarodnih veza Rusije s drugim zemljama.

Naglasak ove faze je stvaranje multipolarnog svjetskog poretka, jer upravo stvaranje

nekoliko novih centara mo�i, poput Kine, Japana, ujedinjene Europe, SAD i Rusije,

omogu�ava stvaranje ovakvog svjetskog poretka.

� Tre�a faza razvoja ruske vanjske politike po�inje 2000.godine, pobjedom Vladimira

Putina na predsjedni�kim izborima. Glavna osobina ove faze je obnovu statusa Rusije kao

velike globalne sile, uz apsolutnu zaštitu njezina suvereniteta. Jedan od klju�nih koraka za

ostvarenje ovog cilja je obnova ruskog utjecaja na podru�ju ZND-a, na Kavkazu i u

središnjoj Aziji. Rusija smatra ova podru�ja sferom isklju�ivog ruskog interesa i utjecaja,

gdje su poželjna što manja mogu�a uplitanja drugih sila, prvenstveno SAD-a.

Na po�etku mandata Putin bio primoran normalizirati odnose sa SAD-om koji su u drugoj

polovini 90-tih bili zna�ajno narušeni, kako bi privukao ekonomske investicije i modernu

8 Dr. sc. V.Cvrtila i R.Bari�, ''Europska unija i europska sigurnost: Upravljanje i razvoj'', str. 29. i 30.

15

tehnologiju sa Zapada, a sve u cilju ostvarenja navedenih interesa i ciljeva. Me�utim, od

2004.g., nakon Putinovog reizbora, ruska vanjska politika okre�e novu stranicu te postaje

izuzetno agresivna, a Putin pokazuje sve manje spremnosti na suradnju sa SAD-om i

Zapadom. Ovoj promjeni pogodovala je �injenica da je me�unarodna ekonomska situacija

povoljna za Rusiju, posebno na podru�ju energije. Upravo obilježje sadašnje ruske vanjske

politike je, izme�u ostalog, i korištenje energenata (nafte i prirodnog plina) i kao sredstva

za odvra�anje, odnosno sprje�avanje pritisaka Zapada na Rusiju9.

3.4. Odnos Rusije i Euroatlantskih integracija

U smjeru razvoja multipolarnog svjetskog poretka Rusija se okre�e suradnji s Europskom

Unijom i NATO-om.

Temelj za uspostavljanje strateškog partnerstva izme�u Ruske Federacije i EU predstavlja

Partnership and Cooperation Agreement (PCA sporazum), koji su obje strane potpisale

1994.g. nadaju�i se postizanju zna�ajnih rezultata na podru�ju strateškog partnerstva,

ekonomske suradnje, te sigurnosne suradnje koja se o�ituje na podru�ju upravljanja krizama,

u borbi protiv mekih sigurnosnih prijetnji, kao i borbi protiv terorizma i vojnoj suradnji.

Me�utim, danas nakon 13 godina po potpisivanju PCA može se re�i da ovaj sporazum nije

postigao svoj cilj, te da na obije strane postoji mišljenje o njegovoj radikalnoj promjeni i

reviziji. Problem je i u �injenici da obje strane imaju razli�ite ideje o tome kako bi se

Sporazum trebao promijeniti. Naime, glavni problem suradnje je u �injenici da prema ruskom

mišljenju EU vidi Rusiju kao izvor mekih sigurnosnih prijetnji, dok Rusija ima sasvim

suprotnu percepciju – sebe vidi kao žrtvu, a ne kao izvor ovih prijetnji. Stoga, za Rusiju

suradnja nije ravnopravna ve� jednostrana, a cilj suradnje vidi kao poboljšanje sigurnosti

samo EU. Navedeno pokazuje da EU i Rusija ne dijele zajedni�ke vrijednosti, što dovodi u

pitanje same osnove za uspostavljanje dugotrajne suradnje. Problem EU je i u �injenici da

Unija do sada nije uspjela formulirati konkretnu zajedni�ku strategiju daljih odnosa s

Rusijom, s obzirom na razli�ite nacionalne interese pojedinih �lanica EU, ne postoji velika

vjerojatnost brzog formiranja jedinstvene strategije prema Rusiji.

9 Upravo to potvr�uje nedavni primjer s Ukrajinom i problemom transporta i korištenja plina u sije�nju 2006.g. Problemi na relaciji Rusija - Ukrajina pojavili su se nakon što su ruski dužnosnici zatražili pove�anje cijene prirodnog plina s 50 dolara za 1.000 kubi�nih metara plina na 230 dolara. Sporom Rusije i Ukrajine najugroženije su zemlje srednje i isto�ne Europe. One u velikoj mjeri ovise o ruskom prirodnom plinu, koji do njih stiže plinovodom preko Ukrajine. Naime dok ostali ukrajinski susjedi vide Ukrajinu kao veliko poprište ruskog miješanja, Rusija Ukrajinu vidi kao poprište zapadnog miješanja u nešto što je vitalni interes Moskve. Opaska autora.

16

Za razliku od suradnje s EU, suradnja s NATO-om ima sasvim druga�ije dimenzije. Naime

nakon raspada SSSR-a, širenje NATO saveza prema istoku predstavlja svojevrsnu opasnost za

o�uvanje ruskih interesa, prvenstveno u državama Isto�ne Europe. Upravo bi zbog toga

širenje NATO-a prema Istoku zna�ilo za Rusiju produbljivanje njezine geostrateške izolacije,

ja�anje pozicija ruskih militaristi�kih, neoimperijalisti�kih, kao i neokomunisti�kih snaga na

unutarnjem planu. To bi dovelo do mogu�nosti širenja NATO-a u pravcu Baltika i na zemlje

poput Ukrajine i Bjelorusije. Rusija strahuje da �e ulaskom u NATO u isto�noeuropskim

zemljama oja�ati antirusko raspoloženje, te da �e Rusija definitivno izgubiti tržište naoružanja

i vojne opreme u zemljama koje �e prihvatiti ameri�ke i zapadnoeuropske standarde. Tome u

prilog idu i promišljanja o europskom sustavu sigurnosti nakon hladnog rata vezana u velikoj

mjeri uz NATO, i to zbog nekoliko razloga:

� dok je Varšavski ugovor pretrpio politi�ku i vojnu katastrofu, zapadni vojni savez

ostao je na sceni kao pobjednik;

� sigurnosni vakuum u srednjoj, isto�noj, te jugoisto�noj Europi postavio je ozbiljne

zahtjeve glede osiguranja stabilnosti kontinenta;

� zemlje srednje, isto�ne i jugoisto�ne Europe orijentirane su prema zapadnom vojnom

savezu kao na�inu ulaska u zapadni politi�ki i gospodarski sustav, te zbog izvla�enja

iz ruske dominacije.

S obzirom da novi izazovi europskoj sigurnosti zahtijevaju postupno prilago�avanje, NATO

je predložio Sjevernoatlantsko vije�e za suradnju koje je osnovano 21. prosinca 1991. u

Bruxellesu. Jedna od glavnih zasluga tog tijela bilo je prevladavanje ukorijenjenih uzajamnih

predrasuda putem razli�itih podru�ja suradnje. Uz Sjevernoatlantsko vije�e za suradnju

NATO predlaže osnivanje Partnerstva za mir koje je zapo�elo 1994. godine radi proširenja

obrambene suradnje na države srednje i isto�ne Europe. Partnerstvo im ne jam�i obranu u

slu�aju napada, ve� podrazumijeva samo vojnu suradnju. Rusija tako�er pristupa Partnerstvu

za mir 1994.g., te je krajem svibnja 1995. prihvatila Individualni program partnerstva,

�ime je dobila poseban status u odnosima sa zapadnim državama, što je cijelo vrijeme tražila.

Bliska i u�inkovita suradnja izme�u Rusije i NATO-a u provo�enju vojnih aspekata

Mirovnog sporazuma iz 1995. o Bosni i Hercegovini dodala je novu dimenziju razvoju

NATO-ruskom partnerstvu o sigurnosti. Sudjelovanje ruskih trupa skupa s kontingentima

Saveznika i drugih zemalja partnera u NATO-ovim provedbenim snagama (IFOR), i u

stabilizacijskim snagama (SFOR), odražava se u zajedni�koj politi�koj odgovornosti u

provo�enju Sporazuma. Ono tako�er prikazuje konkretnu �injenicu da NATO i Rusija mogu

17

u�inkovito sura�ivati u stvaranju kooperativne sigurnosti u Europi i pomogla je objema

stranama u savladavanju uzajamnih predrasuda. Sudjelovanje ruskih postrojbi u Bosni

pripremili su i podržali ruski �asnici bazirani u SHAPE, koji su odigrali važnu ulogu u

razvoju radnog odnosa, koji je usprkos svojoj neobi�noj prirodi, bio visoko u�inkovit i

profesionalan. Kao rezultat takvih odnosa, izme�u Glavnog tajnika Solane i ruskog ministra

vanjskih poslova Primakova, postignut je Parizu 27. svibnja 1997. sporazum "Temeljni akt o

uzajamnim odnosima, suradnji i sigurnosti izme�u NATO-a i Ruske federacije". Ruski

''Temeljni akt'' je izraz stalne obveze, preuzete na najvišoj politi�koj razini, kako bi zajedno

izgradili trajni i sveobuhvatni mir u euro-atlantskom podru�ju. On stvara okvir za novu

partnersku sigurnost, kao jedan korak me�u drugima koji su poduzeti u izgradnji stabilne,

mirne i nedjeljive Europe. Temeljnim aktom ujedno bi se riješilo pitanje proširenja NATO-a,

oja�ala bi se sigurnost Rusije, europska bi se sigurnost protegla na azijsko podru�je, što bi

koristilo Rusiji jer bi tako došlo do spajanja ruskih europskih i azijskih elemenata.

U provo�enju ovog sporazuma, NATO i Rusija rade zajedno na širokom spektru zadataka.

Teme o kojima se NATO i Rusija savjetuju i sura�uju uklju�uju spre�avanje brzog stvaranja

oružja za masovno uništavanje; izmjenjivanje informacija o sigurnosti i obrambenim

politikama i snagama; problemima nuklearnog oružja; pretvorba obrambenih industrija;

problemi okoliša koji se odnose na obranu; civilna pripremljenost za opasnost; i mogu�e

združene akcije u operacijama održavanja mira.

4. RUSKA NESTABILNOST I IZAZOV EUROPSKOJ SIGURNOSTI

Nemogu�nosti reformiranja zemlje i krah modela socijalisti�kog razvitka vodio je padu

velikih država, koje su svojim urušavanjem dovele do jedne od najve�ih europskih

nestabilnosti. Napuštanje sustava kolektivne sigurnosti temeljene na dva bloka, te stvaranje

novih zemalja i raspad dvaju federacija, jugoslavenske i sovjetske, dovelo je do izbijanja niza

etni�kih, me�unacionalnih te me�udržavnih konflikata i ratova koji su ugrozili samu europsku

sigurnost. Na isto�nom dijelu Europe stvorena je ogromna zona nestabilnosti koja zahva�a

republike iz bivšeg SSSR-a, i samu Rusiju. Dezintegracija teritorija bivše ''super sile''

nastavlja se i dalje u samoj Rusiji stvaranjem sve manjih administrativnih i politi�kih cjelina,

koje teže svojoj gospodarskoj samostalnosti. Upravo priznanje Ruske Federacije kao

nasljednice Sovjetskog Saveza pred Rusiju predstavlja još jedan problem, a to je obveza

Rusije da preuzme ''sve ono što je ostalo'' od nekadašnje super sile. Osim stalnog �lana u

18

Vije�u sigurnosti UN-a, Rusija ima obvezu preuzeti obveze iz me�unarodnih ugovora,

prvenstveno glede ograni�avanja naoružanja i nadzora nad njime, te ve�i dio troškova za

uzdržavanje goleme vojno-obrambene strukture, koja dodatno komplicira efikasnost ruske

politike nacionalne sigurnosti. Sve te �injenice dovode do slabljenja Rusije koja na jednoj

strani nastoji pomo�u ZND-a održati kakve takve veze s dijelom bivših republika, dok na

drugoj strani u samoj Rusiji ja�aju brojne dezintegracijske tendencije.10 Upravo dezintegracija

Rusije predstavlja i izazov za europska kretanja i novi model europske sigurnosti, jer ruske

nestabilnosti ne�e i�i samo do granica ZND-a i Rusije, ve� �e se neizbježno širiti prema

Zapadu, zahva�aju�i Središnju i Isto�nu Europu. Upravo te opasnosti za europsko okruženje

mogu se svesti na tri razine:

� Raspadom nekadašnje super sile zahva�eno je golemo geografsko prostranstvo s visokom

koncentracijom nuklearnog i klasi�nog oružja, koje se u novim uvjetima neadekvatno

�uva i skladišti i gdje su mogu�e sve malverzacije od kra�e nuklearnog materijala pa do

prodaje nuklearnog glava na crnom tržištu.

� Otvara se pitanje u kojoj �e mjeri stabilne demokratske institucije Zapada mo�i održati

pritisak s Istoka. Naime, javlja se velika mogu�nost valova izbjeglica, bilo zbog

gospodarskih razloga, bilo kao rezultat etni�kih �iš�enja, ratnih sukoba ili golemih kriza.

� Sve te nestabilnosti u Rusiji i na teritoriju bivšeg Sovjetskog Saveza ne�e se odvijati samo

unutar politi�kih tendencija vezanih za taj prostor. Zemlje koje se na�u u krizi ili narodi

koji žele samoodre�enje, tražiti �e saveznike izvan tih prostora. Samim time do�i �e do

svojevrsne polarizacije stajališta unutar zapadnoeuropskih država i suprotstavljanja

pojedinih koncepta rješenja problema. Upravo se to o�ituje u primjeru raspada bivše

Jugoslavije, gdje je raspad Federacije doveo do svojevrsne paraliza NATO-a i podjele

stajališta zapadnih država kako i kojim sredstvima djelovati u rješenju Jugo-krize.

4.1. Nova ruska sigurnosna doktrina

S obzirom na stanje nacionalne sigurnosti, na rusku vojnu doktrinu utjecat �e i dokument o

osnovama nacionalne sigurnosti Rusije donesen u studenom 1997.g. Ruska doktrina ne

imenuje niti jednu zemlju kao izravnog neprijatelja i isklju�uje mogu�nost izbijanja rata

velikih razmjera, u doglednoj budu�nosti. Prijetnje koje mogu utjecati na rusku sigurnost vide 10 Naime 1994.g. zabilježeno je na teritoriju Rusije �ak 70 pograni�nih konflikata od kojih je 66 vezano uz unutarnje politi�ke raspodjele. Najozbiljniji problem su �e�enija i Tatarstan, koje kao ruske republike, su odbile potpisati Ugovor o stvaranju Federacije. �e�eniju se pokušava ukrotiti vojnom silom, dok je Tatarstan prihvatio model visoke samostalnosti unutar Federacije. Rusko pu�anstvo na ruskim teritorijima oko Gruzije, stvorilo je Konfederaciju naroda Zakavkazja. R. Vukadinovi�, ''Postkomunisti�ki izazovi europskoj sigurnosti'', Ziral, Mostar, 1997.g., str. 197.

19

se u prvom redu u obliku djelovanja agresivnog nacionalizma i nacionalne mržnje, što može

voditi izbijanju lokalnih konflikata i oružanih sukoba koji okružuju ruske granice. Me�utim,

uz te prijetnje sigurnosti koje su vezane uz odnose na prostorima bivšeg Sovjetskog Saveza i

sada u suvremenim državama na granicama Rusije, vanjska prijetnja sigurnosti vidi se u

širenju organiziranog kriminala, me�unarodnog terorizma, te vojnih blokova i saveza koji

ugrožavaju sigurnosne interese Ruske federacije.

Uzimaju�i u obzir geopoliti�ke, povijesne, politi�ke, ekonomske pa i kulturne faktore koji

odre�uju rusku politiku, ostvarivanje nacionalne sigurnosti Rusije, a i Europe vidi se kao:

� podržavanje nezavisnosti, nedjeljivosti i teritorijalne cjelovitosti Ruske Federacije i svih

njezinih sastavnih dijelova, jamstvo njezinog demokratskog razvitka i kretanje putem

gospodarskih reformi, te stvaranje uvjeta za ravnopravnu suradnju sa zemljama ''bližeg

inozemstva'', ali i uvjerljivog obrambenog potencijala u okviru financijskih mogu�nosti.

� djelovanje u o�uvanju samostalnosti, razvoja zemalja �lanica ZND-a, ali i svih zemalja

koje su izašle iz sastava bivšeg SSSR-a, svestrana suradnja s njima i suprotstavljanja svim

pokušajima da ih se uvu�e u aktivnosti neprijateljske Rusiji.

� odvijanje maksimalno dobrih odnosa sa svim �lanovima me�unarodne zajednice, s

prioritetom �lanice EU, zajedni�ko djelovanje u perspektivnom stvaranju ''Velike Europe'',

suradnja u sferi sigurnosti sa SAD-om, te pomo� u djelovanju Ujedinjenih naroda,

prvenstveno na podru�ju o�uvanja mira, suprotstavljanju stvaranju ugroza za Rusiju ili

druge države od strane tre�ih država ili raznih neprijateljskih, teroristi�kih organizacija.

� razvijanje suradnje s osnovnim europskim institucijama (OESS, NATO, EU, WEU,

Vije�e Europe), ali istodobno i suprotstavljanje mogu�nostima širenja nekih od njih, kao

NATO, na na�in koji bi išao na štetu ruskih interesa, što bi moglo oslabiti rusku sigurnost

ili voditi Rusiju ka novoj izolaciji. No, s druge strane u cilju ja�anja sigurnosti i

ekonomskog razvitka potreba je sudjelovanja Rusije u regionalnom grupacijama (Vije�e

suradnje zemalja Baltika, barrencovo Europsko Arkti�ko Vije�e, Crnomorska zona

ekonomske suradnje)

Ovaj široko splet elemenata koji bi trebali tvoriti rusku sigurnost je mješavina ciljeva, želja,

realnih odnosa, ali i težnje priznavanja Rusije kao sile, kao dostojne zamjene nekadašnjeg

Sovjetskog Saveza. Me�utim, upravo od odnosa u globalnom svjetskom poretku i novom

rasporedu djelovanja glavnih svjetskih aktera, ovisiti �e u velikoj mjeri mogu�nost

ostvarivanja ruske sigurnosti. Naravno, od svih aktera koji �e utjecati na rusko stanje

sigurnosti najvažnija je Amerika, koja je ostala jedina cjelovita sila, u vojnom, politi�kom i

20

gospodarskom pogledu - SAD imale posebnu ulogu u o�uvanju mira i sigurnosti. Za Rusiju

se nije moglo o�ekivati da može nešto u�initi na promjeni takvog stava, eventualno

primjedbama i težnjama da kolektivni mehanizmi kao što je UN ili OESS postanu kolektivni

lideri u novom poretku. Iako više nije super sila, Rusija je ipak toliko velika država da �e od

kretanja ka vrhu svjetske politike ovisiti i njezine konkretne mogu�nosti ostvarivanja vlastite

sigurnosti, kao i pronalaska mjesta za novu Rusiju u spletu novih me�unarodnih odnosa.

S obzirom na postojanje nekonzistentne politike nacionalne sigurnosti, Rusija se prvenstveno

mora sama odlu�iti da li �e se okrenuti prema Zapadu ili Istoku. Nekonzistentnost održava i

�injenica da u Rusiji postoji borba suprotstavljenih politi�kih snaga, zapadnjaka i euroazijata.

Naime, po zapadnjacima, Rusija samo vezanjem i suradnjom sa Zapadom može posti�i svoje

punopravno mjesto u suverenom svijetu, dok je, po euroazijatima, Rusija dužna voditi ra�una

o svom isto�nom, euro-azijskom karakteru, prema tome ne ulaze�i isklju�ivo u zapadnu sferu.

Sukob ove dvije strane vidljiv je i u primjeru jugo-krize te Kozyrevo prihva�anje i

podržavanje zapadne politike kao i izjašnjavanje za uvo�enje sankcija protiv Srbije, ocijenjeni

su od protivnika zapadne politike kao to�ka ruske servilnosti i podložnosti Zapadu. Kozyrev

je bio optužen da je napustio tradicionalno prijateljstvo izme�u Rusije i Srbije i da je izdao

ruske interese na Balkanu. Kritikama na takvu politiku i stvaranjem snaga koje su se snažno

po�ele zalagati za Srbiju promijenjen je pravac ruskog djelovanja u kome je ruska politika

zauzela aktivnu ulogu (slanje trupa u BiH, ulazak ruske diplomacije u kontaktnu skupinu).

Ruska politika željela je izbje�i postavljanje NATO-a kao glavnog arbitra, zalagala se da UN i

dalje bude zadužen za tu krizu, te je željela zadržati svoje pozicije u Srbiji, kako bi na tome

prostoru mogla preuzeti vode�u ulogu.

Kao odgovor na navedene vrste ugrožavanja traži se poduzimanje mjera za poboljšanje

ekonomske situacije, racionaliziranje oružanih snaga s poja�anim naglaskom na nuklearnom

odvra�anju11, vo�enje aktivne vanjske politike radi pove�anja utjecaja Rusije u

11 Temeljem Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT) od 1968.g. Rusija se obvezuje da nikad ne�e upotrijebiti svoje nuklearno oružje protiv neke države koja ne posjeduje nuklearno oružje, osim u slu�aju ako država, koja je povezana s nuklearnom državom, napadne Rusku Federaciju ili njezine saveznike, te ako neka država sura�uje s nuklearnom silom u oružanoj agresiji protiv Ruske Federacije. Ako do�e do eventualne neposredne opasnosti za Rusiju, zadržavanje ili sprje�avanje pokretanja tzv. obi�nog ili konvencionalnog rata, može se nuklearnim oružjem izvesti samo ako se ono upotrijebi prvim. Temeljem toga u cilju nuklearnog zadržavanja rata najavljuje se mogu�a upotreba istoga, �ime se naglašava zastrašivanje koje �e odvratiti od eventualne realizacije neposredne prijetnje Ruskoj sigurnosti, a time i svjetskoj sigurnosti. S. Vidovi�, A. Živkovi�, ''Proliferacija nuklearnog naoružanja'', seminarski rad, Nacionalna i me�unarodna sigurnost, ožujak 2006.

21

me�unarodnim organizacijama, kao i u me�unarodnim odnosima. S obzirom na sve navedene

probleme i ugroze sigurnosti Rusije, ipak najve�i prioriteti sigurnosti Rusiji su sprije�iti

raspad Ruske Federacije, zaštititi prava ruske dijaspore i drugih manjina, prevladati

nestabilnosti na ruskim državnim granicama i u susjednim državama, te pokušati odvratiti

strahove da neke države pokušavaju izolirati Rusiju od me�unarodne zajednice. Zbog toga je

bitno da Rusija, kao i preostale �lanice bivšeg Sovjetskog Saveza prihvate me�unarodne

norme, te da demokratska tranzicija postane uspješna, te da se u sklopu toga obnovi

gospodarstvo i gospodarska suradnja s drugim razvijenim državama. Ukoliko Rusija ne

prihvati takve uvjete, mogu� je potpuni raspad Ruske Federacije, opasnost da vlast preuzmu

radikalne, ekstremisti�ke sile koje su u stanju vanjsko-politi�ku strategiju dovesti u stanje

konfrontacije sa svijetom, prvenstveno sa Zapadom i izazvati nove ratove, te bi se time

pove�ala mogu�nost neovlaštene uporabe nuklearnog naoružanja. Upravo kako bi se sprije�io

takav crni scenarij, za europsku sigurnost veliki prioritet mora biti na politi�kom i

ekonomskom djelovanju, ja�anje diplomacije i gospodarske suradnje. Rusiju bi Zapad trebao

priznati kao ravnopravnog partnera, svjestan njezinog potencijala. Naime, Rusija možda ne�e

uvijek sura�ivati na podru�jima gdje je Zapadu potrebna njezina potpora u me�unarodnim

organizacijama, kao što je UN. Upravo je to dokazala iskoristivši svoje pravo veta u Vije�u

sigurnosti UN s obzirom na pitanje Irana, kao i Kosova.

5. PAD SOCIJALIZMA I RASPAD SFRJ – REGIONALNA NESIGURNOST

U novom posthladnoratovskom razdoblju dezintegracija Jugoslavije predstavila je najve�i

izazov sigurnosti u regionalnim i europskim razmjerima. Nestanak federacije koja je na

prostoru jugoisto�ne Europe dugi niz godina bila stanovita tampon zona izme�u Istoka i

Zapada, prvenstveno u vojno strategijskom pogledu, a u politi�kom smislu jedna od lidera

nesvrstanih, ozna�io je kraj hladnoratovskih odnosa i po�etak novog svjetskog poretka

prožetog mnogim konfrontacijama. Naime, kriza na tlu Jugoslavije ubrzala je, ujedno i

balkanske procese te otvorila nova pitanja o sigurnosti na ovim prostorima.

Dolazak Slobodana Miloševi�a na vlast u Srbiji 1989.g., njegova izrazito snažna

nacionalisti�ka politika, zatim promjene u me�unarodnom okruženju te bu�enje i snaženje

nacionalnih ideja od Slovenije do Makedonije, utjecali su na brzinu raspada Jugoslavije.

Naime, �itav proces je javno obilježio krah 14. kongresa SKJ u sije�nju 1990.g. Tijekom

22

Kongresa iskazale su se dvije potpuno suprotne koncepcije: savezi komunista Slovenije i

Hrvatske tražili su postupnu transformaciju SKJ u savez republi�kih partija, s SK Srbije se

zalagao za obnovu jedinstvenog SKJ. Nakon što su delegati Srbije i Crne Gore pokušavali

nametnuti su svoje mišljenje, Kongres su prvo napustili delegati Slovenije, a potom i hrvatski

delegati. Nakon toga Kongres nije nastavljen, pa je prekid 14. kongresa SKJ ozna�io i njegov

definitivni raspad. Raspad SKJ ubrzao je promjene u Jugoslaviji i otvarao prostor za uvo�enje

višestrana�ke demokracije. U saveznim republikama provodili su se višestrana�ki izbori za

republi�ke parlamente. U svim republikama, osim u Srbiji i Crnoj Gori, komunisti su doživjeli

poraz, pa su morali si�i s vlasti. Na prvim višestrana�kim izborima u Hrvatskoj i Sloveniji u

travnju 1990. prednost su dobile nacionalne stranke s osnovnim programom osamostaljenja i

stvaranja suverenih država. Bez promjene saveznog ustava u svim republikama je

uspostavljeno novo stanje u kojem se sve, osim Crne Gore, konstituiraju kao suverene države.

Kako bi se riješila op�ejugoslavenska kriza po�etkom 1991.g. vo�eni su pregovori šestorice

predsjednika jugoslavenskih republika o budu�em ure�enju jugoslavenske države. U tim

pregovorima Miloševi� se zalagao za koncept centralizirane Jugoslavije12, dok su predsjednici

Hrvatske i Slovenije predlagali koncepciju konfederacije, tj. savez samostalnih i suverenih

država. Predsjednici Bosne i Hercegovine i Makedonije predlagali su kombinaciju federacije i

konfederacije. S obzirom na razli�ite koncepcije, pregovori nisu dali nikakav rezultat što je

vodilo kona�nom raspadu Jugoslavije.

Nakon održanih referenduma o samostalnosti tijekom svibnja, došlo je do razdruživanja.

Dana 25. lipnja 1991. Republika Hrvatska i Republika Slovenija proglašavaju se samostalnim

i suverenim državama. Republika Makedonija proglasila je državnu nezavisnost i suverenost

9. rujna, a Bosna i Hercegovina 15. listopada 1991.g. Me�unarodnim priznanjem bivših

jugoslavenskih republika, kao suvremenih i samostalnih država, po�etkom 1992.g. potvr�en

je kona�ni raspad Jugoslavije. Preostale dvije republike, Srbija i Crna Gora, morale su se

suo�iti sa stvarnoš�u da Jugoslavije više nema. Kako su ustrajali na njezinom daljnjem

opstanku, došlo je 27. travnja 1992.g. do ujedinjenja Srbije i Crne Gore u zajedni�ku državu,

Saveznu Republiku Jugoslaviju (SRJ),

12Miloševi� ne želi dogovor ravnopravnih republika i njihovih naroda, ve� ustraje na jedinstvenoj Jugoslaviji, koja je što manje federativna, a sve više centralisti�ka. Jer, samo je takvim ure�enjem mogao ostvariti svoj cilj Velike Srbije, odnosno sve Srbe u jednoj državi u kojoj su republi�ke granice �isto administrativne. Pri provo�enju svojeg cilja, oslanja se na vojne snage jugoslavenske narodne armije (JNA). Hrvoje Matkovi�, Povijest Jugoslavije, Alfa d.d, Zagreb, 1998., str. 405-419.

23

5.1. Ratna zbivanja u Sloveniji

Proglašenjem dviju nezavisnih republika potvr�ene su granice koje su te republike imale

unutar jugoslavenske države. Na temelju toga slovenski organi su preuzeli carinu, zra�nu i

grani�nu kontrolu prema Austriji, Ma�arskoj i Italiji. Kako bi vratio kontrolu nad

nekadašnjim saveznim granicama, Miloševi� je aktivirao Jugoslavensku narodnu armiju koja

je krajem lipnja 1991.g. izvršila napad na teritorijalnu obranu Slovenije. Slovenske postrojbe

su pružile jak otpor, te se nakon 10 dana, to�nije 18. srpnja JNA povukla iz Slovenije, pa je

Slovenija krenula putem neovisnosti.

Na ratna zbivanja u Sloveniji i Hrvatskoj me�unarodna zajednica je reagirala zahtjevom za

tromjese�nom odgodom primjene odluka o samostalnosti (moratorij) dviju zapadnih

republika. Upravo ovakvo istupanje Europske zajednice pokazalo je da �imbenici svjetske

politike nisu bili skloni rasformiranju Jugoslavije. To potvr�uje i održavanje Mirovne

konferencije o Jugoslaviji u Haagu u rujnu 1991.g. Na konferenciji je osnovana arbitražna

komisija od pet �lanova, a sve s ciljem održavanja Jugoslavije13. No, za to vrijeme, unato�

prekidima vatre, srpska agresija na Hrvatsku se i dalje žestoko održavala.

5.2. Domovinski rat u Hrvatskoj

U Hrvatskoj, usporedno s ja�anjem Miloševi�eve nacionalisti�ke euforije, rasla je i

indoktrinacija srpskog stanovništva, koje tražiti svoju politi�ku autonomiju. Nakon povla�enja

iz Slovenije, JNA se otvoreno uklju�ila u akcije srpskih pobunjenika u tzv. Krajini i isto�noj

Slavoniji. Kao dodatna pomo� iz Beograda krenule su tenkovske kolone kao poja�anje

pobunjenicima u isto�nu Slavoniju i Baranju. S obzirom na tadašnje stanje Hrvatska je 26.

kolovoza proglasila op�u mobilizaciju i pozvala gra�anstvo u ''rat za oslobo�enje''14. Najžeš�e

borbe Republike Hrvatske s jedne strane i �etni�kih skupina naoružanih od JNA s druge

strane, vodile su se u isto�noj Slavoniji. Srpske snage, potpomognute zrakoplovstvom JNA, u

13 Arbitražna komisija nastojala je u pregovorima reorganizirati Jugoslaviju kao ''labavo udruženje ili savez suverenih i nezavisnih republika'' u kojoj �e biti zajam�ena ljudska i manjinska prava i u kojoj se granice ne�e mijenjati nikakvom jednostranom akcijom. Ta ideja je formalizirana kao Nacrt dogovora cjelovitog rješenja, odnosno kao Carringtonov plan. Naime, uz to što je trebao izgraditi nove odnose me�u republikama, predvi�ao je i specijalni status za podru�ja u kojima su manjinske nacionalne ili etni�ke skupine bile u ve�ini. Odbacivši Carringtonov plan, Srbija je odbacila i rješenje za jugoslavenske republike i narode. Nedovršeni mir, Izvještaj Me�unarodne komisije za Balkan, Sarajevo 1997.g., str. 44. 14 Hrvatske snage bile su ustrojene u Zbor narodne garde (ZNG). Prva brigada ZNG-a osnovana je u Zagrebu (''Tigrovi''), kao odgovor na razoružavanje Teritorijalne obrane u Hrvatskoj, kao i zbog nemogu�nosti da se osigura teritorijalni integritet i funkcioniranju pravne države na cjelokupnom teritoriju Hrvatske. Dana 26. lipnja 1991.g. Sabor je donio Zakon o obrani kojim je potvr�eno da se hrvatske snage sastoje o ZNG-a i Hrvatske vojske (HV). Dana 3. studenog 1991.g. jedinice ZNG-a formalno su preimenovane u Hrvatsku vojsku. Grizold, Tatalovi�, Cvrtila, Suvremeni sistemi nacionalne sigurnosti , FPZG, Zagreb,1999.g. str. 365

24

rujnu su ovladale s oko 30% hrvatskog teritorija u južnom, središnjem i isto�nom dijelu

zemlje.

Nakon pada grada Vukovara 18. studenog

1991.g.15, planovi JNA nisu bili ostvareni.

Hrvatska se uspjela obraniti od agresije. Ipak,

dijelove njezinog teritorija držali su pobunjeni

Srbi, stvorivši tako Autonomnu oblast

Krajinu (Republiku srpsku krajnu), s najavom

priklju�enja Srbiji. Došlo je do stvaranja

''države'' koja nikad nije u bivšoj Jugoslaviji

postojala kao teritorijalni ili politi�ki entitet.

RSK (crveno) tijekom 1992. - 1995. Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Slika:RSK.png

U Sarajevu je 2. sije�nja 1992.g., potpisan dogovor o prekidu vatre (Vencov plan o�uvanja

mira) izme�u Hrvatske i JNA-a. Preduvjet Plana je bio razmještanje mirovnih snaga UN-a, u

hrvatskim podru�jima ozna�enima kao ''United Nations Protected Areas'' (UNPA podru�ja –

Zašti�ena podru�ja Ujedinjenih nacija). Mirovnim snagama, ujedno bilo je i povjereno

sprje�avanje novih sukoba posredovanjem. Stanovništvo u tim zonama trebalo je biti

zašti�eno od ''straha od oružanog napada''16. Tako je i misija dobila ime UNPROFOR ( United

Nations Protected Force). Naime, UNPROFOR nije bio sposoban suo�iti se s brojnim

svakodnevnim problemima, ne samo u Hrvatskoj ve� i u BiH, tako da je op�a vjerodostojnost

UN bila u znatnoj mjeri narušena.

S obzirom na eskalaciju rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, me�unarodni položaj SR

Jugoslavije postajao je sve nepovoljniji. Potkraj svibnja 1992.g. u UN je izglasana rezolucija

br. 757, kojom se uvodi puni embargo protiv Srbije i Crne Gore zbog njihove krivnje i

odgovornosti za rat, te podržavanja daljnjih ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini. Kao rezultat

toga prekinute su sve zra�ne veze izme�u Srbije i Crne Gore s ostalim svijetom, te su ostale u

me�unarodnoj izolaciji.

Po�etkom 1994.g. u Zagrebu su se sastali veleposlanici zemalja sudionica Me�unarodne

konferencije o bivšoj Jugoslaviji (ICFY), te ameri�ki i ruski veleposlanici. Ta skupina, 15 U kolovozu 1991.g. topništvo JNA obasulo je granatama grad Vukovar u kojem je živjelo 45.000 stanovnika. Bio je to po�etak jezive tromjese�ne opsade, s kopna, iz zraka i s Dunava, koja je odnijela više od 2.000 života i pretvorila grad u pustoš. Nedovršeni mir, Izvještaj Me�unarodne komisije za Balkan, Sarajevo 1997.g, str. 38. 16 Policijski promatra�i UN-a imali su zada�u osigurati (srpskoj) policiji na UNPA podru�jima djelovanje bez diskriminacije. Me�utim, promatra�i nisu imali ovlasti za o�uvanje javnog reda, i bile su im ruke vezane kad je lokalna policija odbila sura�ivati. Kroz to vrijeme oko 274.000 ljudi izbjeglo je iz hrvatskih podru�ja pod nadzorom Srba. Ibid, str. 46.

25

poznata kao Z-4, isplanirala je proces postizanja mira u Hrvatskoj, koji se odvija u tri faze:

op�i prekid vatre, sporazum o ekonomskoj suradnji i pregovori o politi�kom rješenju. Nakon

prekida vatre i po�etne realizacije ekonomskog, odnosno gospodarskog plana, kad je puštena

u promet autocesta do Lipovca, srpske snage ponovo prave izgrede. To je, naime, bio povod

da Hrvatska vojska 1. i 2. svibnja 1995. akcijom ''Bljesak''17 oslobodi zapadnu Slavoniju.

Nakon uspješne vojne operacije, Hrvatska je i dalje bila spremna na pregovore za mirovnu

reintegraciju hrvatskog podru�ja. U Ženevi na pregovorima Hrvatska vlast odmetnutim

Srbima daje zadnju priliku za mirovnu integraciju. No, Srbi i to odbijaju. Sljede�i dan, 4.

kolovoza 1995.g. hrvatske vojne snage poduzimaju akciju ''Oluja'', veliku vojnu operaciju u

kojoj su oslobo�ena okupirana podru�ja pod nadzorom pobunjenih Srba, na kojima je bila

uspostavljena paradržava tzv. Republika Srpska Krajina. Operacijom je vra�en u hrvatski

ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij, osim isto�ne Slavonije. Iako njome nije

oslobo�ena cijela zemlja, ''Oluja'' se ra�una kao kraj rata u Hrvatskoj. Preostalo okupirano

podru�je u hrvatskom Podunavlju reintegrirano je uz pomo� Prijelazne me�unarodne uprave

UNATES (1996.-1998.g.). Naime, ''Oluja'' je donijela preokret na vojnostrateškom planu.

Srpska pobuna, kao i agresija na Hrvatsku, vojno su poražene, te su stvoreni uvjeti za

provedbu operacija u BiH, a potom i sveobuhvatne pregovore. Pokazana vojna mo� oja�ala je

položaj Hrvatske u obnovljenim pregovorima sa srpskom stranom. Pregovori koji su se vodili

tijekom jeseni 1995. završeni su u okviru višestranih pregovora održanih u Daytonu u SAD-u.

5.3. Rat u Bosni i Hercegovini

S obzirom na situaciju u Hrvatskoj, bilo je samo pitanje vremena kad �e se sukob proširiti u

susjednu republiku Bosnu i Hercegovinu. Tamošnja izabrana koalicijska vlada, u prosincu

1991.g., bila je sastavljena od tri nacionalisti�ke stranke (SDA,SDS, HDZ). Na �elu je bilo

kolektivno Predsjedništvo s predsjednikom Alijom Izetbegovi�em, vo�om bošnja�ke

nacionalisti�ke stranke Stranke demokratske akcije (SDA). Vlada se složila s time da Bosna i

Hercegovina treba ostati neutralna s obzirom na rat u Hrvatskoj. Potaknuti Miloševi�evom

politikom, �elnici SDS-a pokrenuli su borbu za autonomiju Srba u BiH. Srbi su, naime

nastojali zaokružiti teritorij srpske nacionalne cjeline, što je izazvalo otpor Hrvata i

Muslimana. Referendumom u velja�i 1992.g., na kojem nisu sudjelovali Srbi, proglašena je

neovisnost BiH. Nedugo nakon toga srpske neregularne snage, potpomognute JNA-om,

17 Operacija je po�ela 1. svibnja 1995. ujutro u 5:30 sati, napadom HV-a na južni i središnji dio zapadnoslavonske enklave RSK. U samo 31 sat oslobo�eno je oko 500 �etvornih kilometara teritorija koje je zaposjeo srpski agresor i uspostavljen je nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac.

26

napadale su bošnja�ka i hrvatska naselja u sjevernoj Bosni. Zapo�eo je proces ''etni�kog

�iš�enja''. Po�etkom lipnja u BiH poslane su prve jedinice mirovnih snaga Ujedinjenih naroda

– UNPROFOR.

Tijekom 1993. rat je u Bosni dosegao svoj maksimalni intenzitet. Dobro naoružani Srbi stekli

su nadzor nad više od 70% bosanskog teritorija, a to je zna�ilo i da su na podru�ju pod

srpskim nadzorom Hrvati i Muslimani su protjerani ili pobijeni. Ta je situacija stvorila napete

odnose izme�u Hrvata i Muslimana, što je dovelo i do otvorenog sukoba izme�u tih strana.

Taj relativno kratak, ali krvav rat Hrvata i Muslimana i danas je izvor me�usobna

nepovjerenja i politi�kih sukoba u Bosni i Hercegovini. U ožujku 1994. Hrvati i Muslimani u

BiH potpisali su pod ameri�kim utjecajem Washingtonske sporazume. Tim sporazumom

ustrojena je Federacija Bosne i Hercegovine, kao jedan od dva entiteta Bosne i Hercegovine.

Za vrijeme odlu�uju�ih vojnih akcija u Hrvatskoj (Bljesak i Oluja), po�etkom srpnja Srbi su

vršili odmazdu nad zašti�enim podru�jima UN-a u BiH, prvenstveno Srebrenica i Sarajevo, te

obarali NATO-ve izvi�a�ke zrakoplove. Zbog svega toga, a na temelju odobrenja Vije�a

Sigurnosti UN-a, NATO zapo�inje operaciju ''Deliberate Force'' koja je nanijela golemu štetu

srpskoj vojnoj infrastrukturi i otvorila mogu�nost Hrvatima i bosanskoj Vladi da povrate

teritorije. U jesen 1995. oslobo�eno je više od 50% bosanskog teritorija. Vjeruju�i da je

kona�no dosegnuta ravnoteža snaga pregovori su mogu zapo�eti.

Za vrijeme sukoba u BiH, diplomatske reakcije Europe, Amerike i UN-a obuhva�ale su �itav

niz mirovnih planova. Naime, svaki od njih usredoto�io se na pronalaženje formule kojom bi

se u što ve�oj mjeri o�uvala mogu�nost suživota me�u etni�kim zajednicama, odnosno riješiti

sljede�u dvojbu: kako pomiriti sukobljene snage triju nacionalnih zajednica i istovremeno

o�uvati suverenitet BiH. Unato� tome, svaki novi predložen mirovi plan je bio neprihvatljiv,

jer je predlagao sve manji stupanj suverenosti me�unarodno priznate Vlade BiH. Tek nakon

diplomatskog i vojnog poticaja SAD-a, te uspostave relativne vojne ravnoteže snaga na tom

podru�ju, otvoren je put pregovorima za postizanje mira. Dana 21. studenog 1995. u Daytonu

sve zara�ene strane u agresiji na BiH potpisuju Op�i okvirni sporazum za mir u Bosni i

Hercegovini ili Daytonski sporazum, �ime je neslužbeno završen rat. Kona�ni sporazum

potpisan je u Parizu 14. prosinca 1995. Naime, Daytonski sporazum potvrdio je Bosnu i

Hercegovinu kao samostalnu i suverenu državu u europskoj obitelji država. Prema Sporazumu

Bosna i Hercegovina sastoji se iz sljede�ih elemenata:

27

Položaj Federacije Bosne i Hercegovine

(plavo) u Bosni i Hercegovini, Republike Srpske (crveno), te Br�ko distirkta (zeleno)

Izvor:http://hr.wikipedia.org/wiki/Slika:BH.gif

• Federacija Bosne i Hercegovine (FBiH),

ustrojena je u ožujku 1994. godine

Washingtonskim sporazumom. (51% teritorija).

• Republika Srpska (RS, Srpska) osnovana je

27. ožujka 1992. godine. Po Sporazumu to je

drugi entitet BiH s jednodobnim parlamentom,

te zauzima 49% teritorija BiH.

• Br�ko distrikt, odlukom Me�unarodnog

arbitražnog tribunala, uspostavljen je 8. ožujka

2000. g.

Daytonskim sporazumom zaustavljen je užasni sukob koji je trajao nešto manje od 5 godina,

ali sporazumom nije isklju�ena ni jedna od dviju kona�nih opcija za BiH: reintegracija ili

potpuna podjela. Kona�ni ishod još uvijek može biti stvaranje jedinstvene BiH ili kona�na

razdioba BiH u dva ili više dijela. Naime, jedan od mogu�ih ishoda je da Bosna i dalje

opstane kao nesigurna i na dulji rok samo formalno jedinstvena. Jer je upravo najve�i problem

današnje Bosne i Hercegovine taj što ima administrativnu regionalnu podjelu, koja se uop�e

ne temelji na povijesnim, ekonomskim ili prirodnim �injenicama.

5.5. Reakcija Ruske Federacije na sukob u Jugoslaviji

Novi posthladnoratovski raspored politi�kih snaga na me�unarodnoj svjetskoj sceni otvorio je

i mogu�nosti za dodatne poreme�aje u regionalnim odnosima. Naime, rat na prostoru bivše

Jugoslavije izazvao je najozbiljniju krizu u transatlantskim i me�unarodnim odnosima, koja

nije ni do danas prevladana. Jugoslavenska kriza zahtijevala je od Europe jedinstvenu,

usredoto�enu i odlu�nu reakciju, uklju�uju�i i izravnu vojnu intervenciju. Me�utim, Rusija je

propustila priliku za djelovanje, dok je Europa preuzela najve�e breme u opskrbljivanju,

vojnom potencijalu. Tek nakon izravnog uklju�ivanja SAD-a, Rusija i Europa su bile spremne

preuzeti intervenciju.

Naime, Rusija je u po�etku krize na Balkanu, bila usredoto�ena na unutarnje probleme i

redefiniranjem svoje uloge u svijetu. O�ekuju�i veliku pomo� sa Zapada, Jeljcin se nije htio

previše angažirati na Balkanu18,ve� je nastojala pratiti i održavati Zapadne inicijative. Rat u

18 Po�etkom rata u SFRJ odluku o uvo�enju prvih sankcija Srbiji Jeljcin je podržao. Jeljcinov savjetnik iz tog vremena, Nikiforov, otkriva da je u razgovoru sa zapadnim predstavnicima o budu�nosti i opstanku Jugoslavije, nitko nije bio za njezino daljnje postojanje osim Rusa. Rusija se u po�etku opirala sankcijama, no kad je

28

Jugoslaviji bio je izravan izazov za novo poimanje ruskih nacionalnih interesa19. Naime,

Rusija je pružala potporu Srbiji zbog zabrinutosti širenja ameri�kog utjecaja, prvenstveno

preko NATO-a. Ali i pad komunizma je Rusiju i Srbiju doveo u sli�an položaj. S obzirom na

sukobe do kojih je došlo na temelju na�ela samoodre�enja, u kontekstu postojanja država koje

potpomažu ratni�ke etni�ke sukobe, Rusije se zabrinula i za ''neposredno susjedstvo''. Rusija

je strahovala od mogu�nosti da se to isto ne dogodi na podru�ju bivšeg Sovjetskog Saveza, a

prvenstveno Ruske Federacije. U vrijeme kad je buknuo rat u BiH, Rusija je iskoristila

nedjelotvornost Europe i po�etnu nezainteresiranost SAD-a, te si je osigurala istaknutu ulogu

u Kontaktnoj skupini. Ruska politika na Balkanu prije i poslije mirovnog sporazuma, može se

ocijeniti kao blaga i suzdržljiva. To je ujedno i karakteristika Jeljcinove politike prema

Balkanu, koja se ve�inom zalagala za skidanje sankcija Srbiji i osiguravanje srpskih enklava

na podru�ju BiH i Hrvatske. Daytonski sporazum je za Ruse, predstavljao nadmo�nost

Amerikanaca. To je Ruse uvjerilo u nedostatak njihove zna�ajnije uloge u me�unarodnim

odnosima i na sve mo�niji utjecaj SAD-a. Naime, u Moskvi su bili uvjereni da Dayton

svjedo�i o navodnoj pristranosti Amerikanaca i Nijemaca u korist Muslimana i Hrvata i o

njihovoj navodnoj osvetoljubivosti prema Srbima. No, s druge strane sudjelovanje Rusije u

IFOR-u shva�eno je kao specijalni angažman koji je ruskim snagama omogu�avao da budu

pod komandom Amerikanaca, umjesto komandom NATO-a, te su se tako nadali tjesnijom

suradnjom SAD-a, NATO-a i Rusije.

najavljena mogu�nost da Rusija primi kredit od gotovo 24 milijarde dolara, utihnuo je svaki daljini razgovor o opstanku Jugoslavije. Sankcije su kasnije izglasane jednoglasno. Sr�an Škoro, ''Ruska balkanska labu�a pjesma'', �lanak, kolovoz, 2006.g., www.tvnovosti.co.yu 19Kritiku Jeljcinove ambivalentne politike, najviše su izražavale ruske nacionalisti�ke snage, u kojima važnu ulogu ima i vojska, koje tvrde da Rusiju sa Srbijom i Crnom Gorom povezuje tradicionalno prijateljstvo, temeljeno na pravoslavlju, te da je Rusija životno zainteresirana za izlaz na Jadransko more. Niz takvih uglednika se zalagalo za stvaranje politike koja �e pomo�i Srbiji u velikom sukobu, kako je to isticala Moskva, izme�u islama i krš�anstva. Upravo nametanje sankcije Srbiji ocijenjeno je kao pokušaj ''uništavanja zapadnog stožera pravoslavlja i otvaranje vrata katoli�kom ekspanzionizmu i novoj konfrontaciji izme�u pravoslavne vjere i islama'' U op�em stanju ruske nestabilnosti Jeljcinova grupacija sve više prihva�a ovakva stajališta, koja imaju podršku zna�ajnog dijela ruskih parlamentaraca, vojnih krugova, crkve, intelektualaca ali i mafije koja razvija niz poslova s Srbijom. Na taj na�in se može tuma�iti i ruska uloga u UN-u i u Kontaktnoj grupi, gdje se stalno zagovaraju pozicije Beograda i gdje se stvara mogu�nost za rusko ostajanje na balkanskom prostoru. Upravo je konflikt na Balkanu postao sastavni dio odnosa izme�u nove Rusije i Zapada. R. Vukadinovi�, ''Sigurnost na jugoistoku Europe'', Interland, Varaždin, 1999. str.97-99.

29

5.6. Promatranje rata na više razina

5.6.1. Sukob civilizacija

Prema Huntingtonu rat u bivšoj Jugoslaviji ''služi kao primjer sukoba triju civilizacija,

odnosno grupiranja sukoba po kulturno-civilizacijskoj crti''. Odre�uju�i civilizacije

religijama, Europa završava tamo gdje završava zapadno krš�anstvo i po�inju pravoslavlje i

islam. Prema tome, Hrvatska kao takva ulazi u sustav Zapada. Naime, kulturne poveznice

dolaze na vidjelo prvenstveno nakon kraha komunizma, kada su kulture zamijenile ideologije.

Jugoslavija se podijelila na nove entitete okupljene oko civilizacijskih razdjelnica – katoli�ku

Sloveniju i Hrvatsku, djelomi�no muslimansku Bosnu i Hercegovinu, te pravoslavne Srbiju,

Crnu Goru i Makedoniju. To dovodi do grupiranja država po kulturno-civilizacijskoj crti i

odražava snažnu religijsku identifikaciju. Prema tome, rat u Bosni bio je ''umjetno održavan''

zbog identifikacije pojedinih zemalja (stožernim zemljama) s pojedinim akterima po crti

kulture i civilizacijske srodnosti. Stoga je rat trajao dulje jer su vanjske sile potpomagale onu

državu koja je pripadala njihovom kulturnom i religijskom krugu. Tako je Rusija podupirala

pravoslavnu Srbiju, Njema�ka je štitila katoli�ku Hrvatsku, a muslimanske zemlje su se

okupile u pomaganju bosanskoj vladi. Bivša Jugoslavija bila je poprište najsloženijeg,

najzamršenijeg i najpotpunijeg sukoba na razdjelnici. Ponekad je sukob na razdjelnici borba

za vlast nad narodom. Cilj barem jednog sudionika, ili naroda je osvajanje teritorija i njegovo

''oslobo�enje'' od drugih naroda protjerivanjem, ubijanjem ili etni�kim �iš�enjem. Naime, to

su ratovi gdje konflikt poti�u etnopoliti�ke grupe s njihovim vo�ama, što se prvenstveno može

primijeniti na Miloševi�a i pobunjene Srbe na Hrvatskom i Bosanskom prostoru. Došlo je do

sukoba po modelu ''svatko protiv svakog''. U Hrvatskoj su se hrvatske vlasti borile protiv

hrvatskih Srba, dok su se u BiH bosanske vlasti borile protiv bosanskih Srba i bosanskih

Hrvata, koji su se tako�er borili jedni protiv drugih. Na višoj razini srpske vlasti promicale su

stvaranje ''Velike Srbije'' potpomažu�i bosanske i hrvatske Srbe, dok su s druge strane

hrvatske vlasti težile svojevrsnoj ''Velikoj Hrvatskoj'' i podržavale bosanske Hrvate. S

obzirom na rat na razdjelnici, najo�itiji primjer je sukob izme�u Hrvata i Bošnjaka dogodio se

uzduž razdjelnice izme�u Zapadne civilizacije i Islama. Intenzivni antagonizam i žestoki

sukobi prožimali su lokalne muslimanske i nemuslimanske narode. Osim Bosne, sukob

izme�u muslimana i nemuslimana vidljiv je i na Kosovu. Albanski muslimani pate pod

srpskom vlaš�u i održavaju ilegalnu paralelnu vladu, uz stalne prijetnje izbijanja nasilja

izme�u tih dviju skupina.

30

5.6.2. Etni�ki, odnosno nacionalisti�ki sukob

Koncept sukoba u Jugoslaviji, promatranog s etni�kog stajališta, može se blisko povezati s

Huntingtonovom tezom sukoba na razdjelnici. U tom sukobu pripadnici svake etni�ke

skupine, pripadaju odre�enom civilizacijsko-vjerskom krugu. U sukobom zahva�enom

podru�ju svaki entitet tražio je, a i branio svoj nacionalni interes, odnosno pravo na

samoodre�enje i stvaranje nacionalne države. No, sukob u bivšoj Jugoslaviji ujedno je

obilježen potrebom za o�uvanjem opstanka odre�ene nacije, �iji je opstanak bio ugrožen

nacionalisti�kim i ekspanzionisti�kim težnjama drugih nacija (ideja stvaranja Velike Srbije i

Velike Hrvatske opravdavala se �injenicom kako su Hrvati i Srbi najbrojniji narodi u ovoj

regiji). Ovakav sukob s etni�kom osnovom rezultat je odnosa država i naroda, kao i odnosa

država prema manjinskim narodima na svome teritoriju. Nacionalisti�ki koncept stvaranja

Velike Srbije, možemo povezati s �injenicom da je Srbija, u usporedbi s ostalim bivšim

republikama federacije, izrazito heterogeno društvo. Naime, ve�insko srpsko stanovništvo �ini

samo oko 60 %, za razliku od izrazito homogene Slovenije u kojoj Slovenci �ine �ak 88%

stanovništva. Stanovništva srpske etni�ke pripadnosti u BiH je 31%, gdje su priznati kao

konstitutivan narod, dok u Hrvatskoj oko 12 % stanovništva je srpskog etni�kog sastava i to

ponajviše u podru�ju isto�ne Slavonije. S obzirom na veli�inu srpske manjine u ove dvije

države, jasno je zašto su upravo na tome podru�ju sukobi bili najintenzivniji, dok je u

Sloveniji to bio sukob niskog intenziteta. Upravo je raštrkanost srpskog stanovništva bilo

povod pokušaja stvaranja Velike Srbije, u kojoj bi svi Srbi obitavali zajedno.

Korijeni etni�kih sukoba, kao jednog konteksta nacionalisti�kih tendencija, mogu se povezati

s �injenicom da ve�ina etni�kih, odnosno i vjerskih manjina nisu bile u potpunosti priznate

kao takve, ve� se nad njima naj�eš�e provodila politika prisilne integracije i asimilacije u

ve�inske narode, u suprotno bili su izloženi raznim oblicima etni�kog �iš�enja. Rezultat

etni�kog sukoba je veliki broj izbjeglica, koje su naj�eš�e rezultat etni�kih �iš�enja. Naime,

jedan od najve�ih problema svih država je povratak izbjeglica u svoje domove. Naime, taj se

proces odvija poprili�no sporo i to prvenstveno u onim podru�jima u kojima vlastiti narod �ini

ve�insko stanovništvo. Stoga taj problem zahtijeva posebnu pozornost i strpljivost.

31

Izvor: Siniša Tatalovi�: Etni�ki sukobi i europska sigurnost, Politi�ka kultura, Zagreb, 2003.

Za vrijeme postojanja Jugoslavija je bila višenacionalna zajednica, s time da je ve�ina država

imala mješovitu etni�ku strukturu u kojima su etni�ke podjele bile oštre, što je dovodilo do

uzajamne nacionalne netrpeljivosti. Naime i sada nakon stabilizacije sukoba to predstavlja

visoki izazov europskoj sigurnosti. Najbolje to do�arava napetost Srbije s Albanijom oko

Kosova, u kojem Albanija podržava zahtjeve kosovskih Albanaca za ostvarivanje Republike

Kosovo. Naime, situacija u Bosni i Hercegovini još uvijek predstavlja odre�eno pitanje

sigurnosti. Daytonskim sporazumom BiH je ustrojena kao jedinstvena zajednica u kojoj žive

tri konstitutivna naroda, Bošnjaci (43,7% populacije), Srbi (31,4% populacije), te Hrvati

(17,3% populacije) u dva entiteta Federaciji BiH i Republici Srpskoj. Upravo otežavaju�a

okolnost u BiH je ta što se nacionalne pripadnosti istodobno isprepli�u i grani�e sa vjerskom

pripadnoš�u, što dakako predstavlja još jedan razlog za potencijalno novi sukob na razdjelnici

(prirodna tendencija svake nacije je da stvori za sebe što povoljni položaj, i dominaciju, što ne

isklju�uje i stvaranje vlastite države).

32

6. NOVI IZAZOVI SIGURNOSTI NA PODRU�JU ZAPADNOG BALKANA –

PITANJE KOSOVA

6.1. Rat na Kosovu (1996-1999.g)

Rat na Kosovu dolazi kao posljednji u nizu ratova zapo�etih raspadom SFRJ. Na Kosovu ve�

dugi niz godina postoji problem dviju manjina. Albanci, koji na Kosovu predstavljaju ve�inu

(88 %), ali u Srbiji manjinu, te Srpska manjina na Kosovu (7%).

Izvor:http://hr.wikipedia.org/wiki/Slika:Kosovo_ethnic.png

Srbi smatraju Kosovo korijenom srpstva,

tj. ''kolijevkom nacije'', odnosno mjestom

na kojem je ro�ena Srpska pravoslavna

crkva.

Naime, pri razumijevanju stanja na

Kosovu, treba uzeti u obzir i potporu

Albanaca u Albaniji, ali i Albanaca u

zapadnom i sjeverozapadnom dijelu

Makedonije.

Po�etak ovog surovog sukoba može se iš�itati iz ukinu�a kosovske autonomije 1989.g20.,što

je bio jedan od prvih operativnih ciljeva velikosrpskog pokreta. Kao rezultat dolazi do ja�anja

albanskog nacionalnog pokreta koji je tražio o�uvanje Kosovske autonomije i po mogu�nosti

njeno podizanje na status republike. Srpski represivni aparat ugušio je albanski nacionalni

pokret, uhitio njegove predvodnike i slomio model nacionalnog neoružanog otpora kosovskih

Albanaca. Kosovo je postalo unutarnji problem Srbije.

Po okon�anju rata u BiH i potpisivanju Daytonskog sporazuma problem Kosova je izostavljen

iz paketa rješavanja, jer ga je Miloševi� uspio postaviti kao unutrašnji problem Srbije. No,

neuspjeh kosovskih Albanaca na planu ispunjenja strateških politi�kih ciljeva: povratka

autonomije, te postizanja statusa republike, kao kona�nog cilja, dovelo je do zalaganja za

oružanu borbu, kao efikasniju metodu za postizanje politi�kih ciljeva. Stanje anarhije i raspad

državnog sustava u Albaniji 1997.g. pogodovalo je kosovskim Albancima, jer su se na taj

20 1989.g. Beogradska vlast ukinula je Ustav iz 1974.g. koji je ovoj pokrajini davao vrlo visok stupanj autonomije (Kosovo je bilo izjedna�eno s ostalim republikama na saveznoj razini), ukinula je sve lokalne institucije vlasti, te proglasila opsadno stanje. Opaska autora

33

na�in domogli velike koli�ine oružja. Oslobodila�ka vojska Kosova (OVK) po�inje (potkraj

1997. i po�etkom 1998. godine) oružane napade na predstavnike srpskog režima na Kosovu.

Tehnika djelovanja može se okarakterizirati teroristi�kom, jer uglavnom se služe atentatima i

eksplozijama podmetnutih bombi. U prolje�e 1998. sukobi eskaliraju u otvoreni gra�anski rat

izme�u OVK-a i albanskih paramilitarnih jedinica s jedne strane i srpsko-jugoslavenskih

snaga s druge.

6.2. Ruska politika prema Kosovu

Krajem 90-ih godina, za vrijeme eskalacije sukoba u Kosovu, došlo je do promjene u ruskoj

politici. Nakon razo�arenja u brzu integraciju u zapadni sistem europskih vrijednosti,

dolaskom J. Primakova, kao ministra vanjskih poslova, ruska vanjska politika postaje

preciznija izražavaju�i samostalnost i inicijativnost. Ruska diplomacija pokušava iskazati svoj

kategori�ki stav odbacivanjem primjene sile pri rješavanju nacionalnih konflikata. Rusija

odlu�no istupa protiv vojnih akcija NATO-a, smatravši da miješanje u unutarnje ustrojstvo

suverene države zahtjeva posebnu proceduru u Vije�u sigurnosti, odnosno jednoglasnu

odluku svih �lanica. Zalažu�i se protiv vojne akcije na Kosovu, ruska diplomacija je

insistirala na rješavanju problema mirnim putem.

S obzirom na u�estalost i intenzitet sukoba na Kosovu, Kontaktna skupina za bivšu

Jugoslaviju organizira mirovnu konferenciju u Rambouilletu. Organizacija konferencije

snažno je jamstvo da pitanje Kosova napokon ulazi u fazu rješavanja uz uklju�enje velikih

sila, posebno Rusije a i SAD-a. Multinacionalne snage na Kosovu, KFOR (Kosovo Force),

jam�ile bi ovaj mirovni sporazum. Za vrijeme pregovora u Rambouilletu Rusija odlu�no brani

srpske stavove, te o pitanju Kosova zauzima sljede�e pozicije:

• Kosovo je unutarnje pitanje Jugoslavije,

• izlasku pokrajine iz sastava Srbije, odnosno Jugoslavije ne može biti ni rije�i, te

• neophodan je prekid neprijateljskih akcija i po�etak pregovora o statusu Kosova u

Jugoslaviji.

Isto tako, Rusija se zauzela za ''privremeno ograni�enje na isporuku oružja i vojne tehnike u

SRJ, nadaju�i se da �e se oni u potpunosti primjenjivati i na teritoriju Kosova''21. Na osnovu

tog rješenja Kontakt grupe, Vije�e sigurnosti usvojilo je 31. ožujka Rezoluciju 1160 o zabrani

isporuke oružja u Jugoslaviju. Tijekom konferencije �itava diplomatska aktivnost Rusije

karakterizira politi�ke pokušaje reguliranja krize kako bi se sprije�ila potencijalna akcija

21 Jelena Guskova, ''Agresija NATO-a na Jugoslaviju i pozicija Rusije'', ožujak 2004.g., www.guskova.ru

34

NATO-a na Srbiju. Stoga, novi ministar vanjskih poslova Ivanov22 zahtjeva od Beograda

prekid svih oružanih akcija kao i povla�enje jugoslavenske vojske s Kosova, osiguranje

povratka izbjeglica. Uloga Rusije u Kontaktnoj skupini može se sažeti na stavove o �etiri NE:

NATO-voj oružanoj operaciji protiv Beograda, odnosno glasu Rusije protiv takve rezolucije,

izlasku Kosova iz Jugoslavije, daljnjoj eskalaciju sankcija protiv SRJ, te o�uvanju sadašnjeg

statusa Kosova koji toj pokrajini ne daje autonomiju.

No, neprihva�anje sporazuma iz Ramboilleta od strane Srbije i Rusije, te uzastopno etni�ko

�iš�enje Kosova, rezultiralo je odlu�nom vojnom akcijom kojom je NATO nastojao riješiti

pitanje Kosova. Naime, Kosovo je za sigurnost na Balkanu bilo od velike važnosti upravo

zbog opasnosti širenja krize. Strahovalo se od širenja krize iz Kosova, ne samo na neposredne

susjede (Albaniju, Makedoniju, Crnu Goru i BiH23), ve� bi moglo utjecati na odnose izme�u

Turske i Gr�ke, dva NATO saveznika. To bi moglo dovesti do novih sukoba na Balkanu, što

me�unarodna zajednica u svakom slu�aju ne želi.

Unato� protivljenju Rusije i mogu�nosti pogoršavanja ameri�ko-ruskih odnosa, ameri�ka

politika se odlu�ila za vojnu intervenciju, vidjevši to kao priliku za slabljenje i izolaciju

Rusije s Balkana. NATO je 24. ožujka 1999. godine zapo�eo Operaciju Allied Force24.

NATO-va intervencija na Srbiju do�ekana je u Rusiji kao otvoreni udarac ameri�ko-ruskim

odnosima i kao izazov ruskoj politici. Istog dana Rusija zahtjeva hitno zasjedanje Vije�a

Sigurnosti zbog izvanredne situacije izazvane jednostranom intervencijom NATO-a protiv

SRJ. �itava ruska javnost bila je protiv ''akcije agresora''. Jeljcin je ocijenio NATO-vu akciju

kao udar cijeloj me�unarodnoj zajednici, te je nazvao ''agresijom i ratnom avanturom''. Kao

izraz solidarnosti sa srpskim narodim u svim gradovima Rusije održani su protesti25. Kao

rezultat vojne intervencije Rusija je zamrznula odnose s NATO-om. Rusija je inicirala

zasjedanje Kontaktne skupine u kojoj je, naravno, istupila kao posrednik u o�uvanju

jugoslavenskih, tj. srpskih interesa u pregovorima. Daljnja ruska aktivnost svodila se na

pružanje humanitarne pomo�i Jugoslaviji.

22 Nakon što je Primakov u rujnu 1998.g. imenovan za predsjednika vlade, Igor Ivanov postavljen je za ministra vanjskih poslova. Op. autora 23 Naime, za vrijeme NATO-ve intervencije, Miloševi� je upravo pokušavao destabilizirati Makedoniju etni�kim �iš�enjem Albanaca koje je usmjeravao u tu zemlju. Srbi su distribuirali letke u kojima navodno OVK poziva Albance da napuste grad i krenu prema Makedoniji jer ih ne može zaštititi. OVK opovrgava ikakve takve akcije. Vijesnik, M. Bariši�, ''Miloševi� pokušava destabilizirati i Makedoniju i izazvati balkanski rat'', 28. ožujka, 1999.g. 29NATO-vo bombardiranje Savezne Republike Jugoslavije, Operation Allied Force; je bilo drugo važnije vojno uplitanje NATO-a nakon bombardiranja bosanskih Srba 1995. i najve�i vojni sukob na prostoru Srbije i Crne Gore od vremena Drugog svjetskog rata. Op. autora 25 Jelena Guskova, ''Agresija NATO-a na Jugoslaviju i pozicija Rusije'', ožujak 2004.g., www.guskova.ru

35

Kad je po�ela intervencija na Jugoslaviju, �inilo se kako je Rusija zauzela aktivnu poziciju.

No, kao i u prijašnjim vremenima ruska politika nije uspjela zadržati �vrsti kurs u svojoj

politici. Najviše rusko rukovodstvo nije bilo sigurno u svoje poteze i došlo je do kolebanja26.

To je rezultiralo time što je Rusija u daljnjoj fazi odigrala ulogu instrumenta za pritisak, ali i

poveznicu izme�u Jugoslavije i NATO-a.

Intervencija NATO-a završena je potpisivanjem vojno-tehni�kog sporazuma (Kumanovski

sporazum) u o povla�enju jugoslavenske vojske i policije sa Kosova i Metohije 9. lipnja

1999.g. Tim sporazumom Kosovo i Metohija postali su protektorat UN-a. Odmah nakon

potpisivanja Sporazuma, Vije�e sigurnosti UN-a usvojilo je 10 lipnja. 1999.g. Rezoluciju

1244. kao osnovu za stvaranje poslijeratne kosovske uprave i eventualno odre�ivanje budu�eg

politi�kog položaja Kosova. Glavni ciljevi rezolucije 1244 su:

• Smještanje Kosova pod privremenu upravu UN-a (privremeno tu dužnost obavlja

Privremena administrativna misija UNMIK), dok se Srbiji negira bilo kakva uloga u

upravljanju Kosovom. UNMIK-u je povjereno uspostavljanje privremene institucije

lokalne samouprave na Kosovu;

• Reafirmiranje teritorijalnog integriteta Savezne Republike Jugoslavije (npr., Kosovo bi

tehni�ki ostao dio SRJ, �ija je Srbija sada priznata zemlja nasljednica);

• Ovlaštenje UN-a da pokrene politi�ki proces kako bi se ustanovio budu�i status Kosova

(ovaj proces je po�eo krajem 2005).

6.3. Nova ruska politika prema Balkanu – dolazak Putina

Promatraju�i nekonzistentnu vanjsku politiku Rusije 90-tih godina, s obzirom na ondašnju

situaciju na prostoru bivše Jugoslavije, mogu se ocrtati glavne pogreške ruske vanjske

politike27:

� Nedovoljna razrada pitanja o nacionalnim interesima Rusije i njezine vanjske politike, te

vezano s time nemogu�nost prognoziranja posljedica odluka u vanjskoj politici, što se

može pripisati neznanju, odnosno nesposobnosti svojevrsne ''igre'' s Zapadom.

� Nepostojanje strategije i nepromišljena taktika ruske politike na balkanskom poluotoku,

kao i nedosljednost i nesamostalnost u provedbi politike na Balkanu.

26 Upravo takva ruska politika je rezultat ekonomskog i politi�kog pritiska zapadnih sila na Rusiju. U travnju iste godine Viktor �ernomirdin je postavljen za predstavnika ruske politike prema Jugoslaviji. Upravo je ta kandidatura odgovarala zapadu jer je �ernomirdin bio protiv toga da Moskva ''zvecka oružjem'', te se suglasio da bude posrednik u ''zaustavljanju ovog krvavog procesa''. �ernomirdin je naglasio kako �e osnovni dijalog biti vo�en s Washingtonom, a ne Beogradom, te da �e Beograd biti taj koji je prihvatiti razne ustupke i ultimatume. Ibid. 27 Jelena Guskova, �lanak ''Balkanska kriza'', travanj,2003.g., www.guskova.ru

36

� Dopuštanje da se Rusiju koristi kao instrument pritiska na jugoslavensku Vladu, te Vladu

Republike Srpske s ciljem dobivanja maksimalnih ustupaka s njihove strane isklju�ivo za

interese Zapada. Ujedno i neispunjenje obveza koje je Rusija preuzela u pregovorima sa

Srbijom.

� Popuštanje NATO-u na Balkanu i prepuštanje želji NATO-a da ima samostalnu ulogu u

svijetu što se ti�e me�unarodnih odnosa, te postepeno napuštanje politi�ke scene na

Balkanu nakon 1995.g.

Naime, Balkan je postao poligon za osiguranje samostalnosti NATO-a, što se upravo

pokazalo intervencijom NATO-a na Srbiju, bez sankcija UN-a, što je dovelo do stvaranja

prioriteta u odlukama NATO-a za razliku od odluka UN-a i OSCE-a. Kako bi se u�vrstio na

Balkanu NATO razvija ideje partnerstva, dijaloga i suradnje s drugim državama, koje nisu

�lanice Saveza, na osnovi obostranog povjerenja putem programa Partnerstvo za mir. Cilj

Saveza je oslabiti Jugoslaviju i u�initi je poslušnom, te ako bi se ona protivila NATO �e

zaprijetiti razdiobom teritorija, tj. ponovo �e pokrenuti pitanje samostalnosti Kosova.

Geostrateški, kako bi Balkan postao mjestom zaštite ruskih nacionalnih interesa. Rusija, u

svojoj namjeri da postane velesila, ne bi smjela dozvoliti vojnu kontrolu Saveza na teritoriju

bivše Jugoslavije. Tako�er ne bi smjela dozvoliti SAD-u korištenje Balkana kao svog

poligona u Europi, a sve u cilju amerikanizacije pravoslavnog pu�anstva kao sredstva za

širenje antiruskog oruža protiv same Rusije, kako to Rusija vidi. No, kako bi Rusija to

izbjegla ona mora to�no definirati što Balkan zna�i za njezinu vanjsku politiku, te usprotiviti

se uništavanju suvereniteta silom uz pomo� me�unarodnih zajednica (Kosovo).

Godine 2000.g. dolaskom V. Putina na vlast nastupila je i nova faza odnosa Rusije i zemalja

centralne i jugoisto�ne Europe. Podvu�ena je crta ispod faze neodlu�nosti, rusofobije, perioda

propuštanja povoljnih mogu�nosti u sferi ekonomske suradnje. Podržava se politi�ki dijalog u

kriznim situacijama. Suština vi�enja takve politike prema Balkanu potvr�ena je i izjavom

predsjednika Putina u lipnju 2001.g.:''Strateški zna�aj jugoisto�ne Europe se za Rusiju ne

definira samo geopoliti�kim faktorima, ve� i povijesnim tradicijama, kulturnom i religijskom

povezanoš�u naroda, kao i geografskom blizinom ovog podru�ja i ruske granice. Svoju

politiku za balkanski pravac Rusija uklapa u zajedni�ki kontekst stvaranja stabilnog

demokratskog sustava zajedni�ke europske sigurnosti. Glavni zadatak je postizanje �vrstog,

37

pravednog mira, sigurnosti i stabilnosti na bazi principa me�unarodnog prava i odluka

me�unarodne zajednice.''28

Naime, u tome periodu Balkan nije bio glavni pravac vanjske politike Rusije. Istovremeno

po�eli su se ostvarivati i razvijati op�i principi vanjske politike u 21. stolje�u. Me�u glavnim

nacionalnim interesima zemlje postaju sigurnost, ja�anje ruske državnosti, rast blagostanja

naroda, razvoj demokracije i gra�anskog društva. Putin se u svim svojim istupima zalaže za

princip primata me�unarodnog prava sa oslanjanjem na UN, ali i za rješavanje klju�nih

svjetskih problema na bazi multilateralne suradnje i me�unarodnog prava. Uzimaju�i u obzir

doga�aje na Balkanu, Rusija se dosljedno zalaže da UN ostane centralni organ �itavog sustava

me�unarodnih odnosa. Stoga se potrebno oslanjati na odluke UN i me�unarodnog prava,

prvenstveno Daytonskog sporazuma te Rezolucije 1244. Na temelju tih odluka ne smije se

dozvoliti zapadnim silama daljnje raš�lanjivanje Srbije, Crne Gore i Makedonije prilikom

rješavanja albanskog pitanja. S obzirom na BiH, ruska politika je spremna pružiti pomo�

stvaranju BiH kao jedinstvene višeetni�ke države, koja se sastoji od dva ravnopravna entiteta

– Federacije BiH, te Republike Srpske. Eventualna mogu�nost promjene daytonskog ure�enja

mogu�a je samo na osnovi konsenzusa sva tri konstutivna naroda BiH.

6.4. Pitanje neovisnosti Kosova

Danas su o�i svijeta uprte u kona�ni kraj postojanja Jugoslavije, kroz osamostaljenje Kosova.

Beograd se bori za njegovo o�uvanje u sastavu Srbije, dok za to vrijeme tamošnje albansko

stanovništvo ne skriva svoj cilj, nezavisnost Kosova. Prisustvo NATO-vca na Kosovu, kao

rezultat Kumanovskog sporazuma 1999.g. stvara idealne uvjete za procvat albanskog

ekstremizma i nacionalizma. Po�etkom 2000.g. pokret ''Nacionalno oslobo�enje'', koji

uklju�uje Albance koji žive na podru�ju Kosova i Metohije, Makedonije i Crne gore, postavio

je kona�ni cilj, ujedinjenje Albanaca svih ovih zemalja s Albanijom. Nakon definitivnog

raspada Jugoslavije na Srbiju i Crnu goru u velja�i 2003.g. za Albance je nastupio povoljan

trenutak da se obnove akcije za odcjepljenje Kosova iz Srbije. Postavlja se pitanje formulacije

u Rezoluciji 1244, a s obzirom da Jugoslavije više nema, pa se mora definirat status Kosova.

Naime, Srbija je priznata kao zemlja nasljednica Jugoslavije, status Kosova je i dalje

podre�en pod srpski teritorijalni integritet.

Pitanje Kosova ponovo dobiva svoj me�unarodni zamah krajem 2005.g. kada UN pokre�e

politi�ki proces definiranja statusa Kosova. 2006.g. bivši finski predsjednik M. Ahtisarri

28 Jelena Guskova, �lanak ''Vanjska politika Rusije na Balkanu u suvremenim uvjetima'', velja�a 2005.g., www.guskova.ru

38

predstavlja Vije�u sigurnosti UN-a plan za Kosovo. Ahtisaarijev plan podrazumijeva

samostalnost Kosova pod nadzorom me�unarodne zajednice. Iako plan ne spominje rije�

neovisnost, Kosovu je pružena mogu�nost upotrebe svih karakteristika suverene države, kao

što su vlastiti ustav, zastava, himna, ali i pravo da se kandidira za �lanstvo u me�unarodnim

organizacijama iako bi bila pod nadzorom Europske unije i NATO-vih mirovnih snaga.

Upravo Rezolucija o Kosovu, temeljena na Ahtisaarijevom planu izaziva negodovanje Rusije.

Dok SAD jasno daje do znanja da �e priznat neovisnost Kosova sa ili bez odobrenja Vije�a

sigurnosti, Rusija se protivi svakom rješenju koje ne bi bilo prihvatljivo za obje strane, te

ulaže veto. Nakon toga iniciraju se novi pregovori izme�u Srbije i Kosova, pod okriljem

Kontaktne skupine. Kontaktna skupina je sastavljena od Velike Britanije, Francuske, Italije,

Njema�ke, SAD-a i Rusije, odnosno rusko-ameri�ko-europske trojke. Niti jedna �lanica

Kontaktne skupine nema pravo na veto.

Kad je u pitanju Kosovo, Rusija zadržava stajalište da �e jedino podržati onaj prijedlog o

kojem se prethodno slože i u Beogradu i u Prištini. Drugim rije�ima, Rusija se prvenstveno

zalaže na na�ela me�unarodnog prava koja garantiraju teritorijalni integritet države. Kako je

takav scenarij zapravo nemogu�e ostvariti, jer srpska vlada i kosovski Albanci imaju potpuno

suprotne stavove, Rusija zapravo takvom politikom nastoji odgoditi rješavanje kosovskog

pitanja. Upravo to odgovara Srbima, jer na taj na�in oni �uvaju svoj teritorijalni integritet i

suverenitet Srbije, pozivaju�i se na Rezoluciju 1244. No, ostavljanje ovog pitanja otvorenim

ne odgovara ni SAD-u ni Europskoj uniji, a najmanje kosovskim Albancima. Po�etni i završni

stav Prištine u pregovorima je samo mogu�nost neovisnosti Kosova. Pregovori su ve� u

po�etku osu�eni na neuspjeh, s toga, Priština najavljuje jednostrano proglašenje neovisnosti.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov upozorava kako bi taj �in mogao izazvati

lan�anu reakciju i destabilizirati Europu. Naime, s druge strane Rusija se pribojava sli�nog

scenarija na svojem podru�ju, jer pokrajina Gruzija i Južna Osetija žele neovisnost. Zato se

suprotstavlja svakom rješenju koje nije prihvatljivo za Srbiju. Drugim rije�ima, ostanak

Kosova u sastavu Srbije ili održavanje trenutnog ''statusa quo''. Vi�enje Rusije je kako se mir

u Europi može izgraditi samo uz poštovanje teritorijalnog integriteta država te

fundamentalnih na�ela me�unarodnog prava. Za razliku od Rusije, stajalište SAD-a i EU je

kako samo neovisno Kosovo može donijeti stabilnost na Balkanu. S obzirom na dijametralno

suprotna mišljenja SAD i EU bili su spremni u zamjenu da Rusija ''ne pravi probleme'' oko

Ahtisaarijevog plana i kona�nog ishoda, pristati na dugogodišnji moratorij na �lanstvo

Kosova u UN-u. Osim toga, Rusija bi imala mogu�nost i na vojni povratak na Kosovo i to u

39

srpskim enklavama. Rusija se povukla iz sastava mirovnih snaga na Kosovu zbog nedostatka

financijske održivosti, a i politi�ke volje vodstva Rusije.

Za daljnje rješenje kosovskog pitanja, Srbija isto�e da je i dalje spremna za pregovore, ali

insistira da se oni vode isklju�ivo pod mandatom Vije�a sigurnosti jer samo to tijelu UN-a,

suglasno rezoluciji 1244 ima mandat baviti se rješavanjem ure�enja Kosova. Srbi o�ekivano

vjeruju kako �e Rusija uložiti veto u UN-u protiv neovisnog Kosova, dok kosovski Albanci

vjeruju da bi SAD mogao priznati jednostrano proglašenu neovisnost te pokrajine. Dakle, ako

Rusija svojim vetom zaprije�i prihva�anje Ahtisaarijevog plana u Vije�u sigurnosti, politi�ka

budu�nost Kosova dolazi pod veliki upitnik. Istina je da Priština može proglasiti neovisnost,

može dobiti i priznanje od mnogih država, ali i mnoge zemlje, prvenstveno Rusija i Srbija �e

se tome suprotstaviti. Beograd �ak upozorava Prištinu da ne proglašava neovisnost jer takvu

jednoglasnu odluku o neovisnosti Srbija ne�e priznati. U slu�aju proglašenja neovisnosti

Srbija prijeti uvo�enjem “potpune ekonomske blokade i blokadu kretanja”, uklju�uju�i prekid

opskrbe elektri�nom energijom i zabranu prelaska granice za Albance i albansku robu. Ujedno

Srbi najavljuju radikalnu mjeru prekida diplomatskih odnosa sa zemljama koje bi priznale

neovisnost Kosova i time pokazale da ne poštuju suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Srbije.

Takav rasplet sigurno bi na dulje razdoblje donio nestabilnost ne samo na Kosovu ve� i na

okolnim podru�jima. Naime, ni Makedonija ne bi u tome slu�aju ostala po strani, jer u toj

zemlji živi gotovo �etvrtina albanskog stanovništva koje bi neizvjesnost oko Kosova

iskoristilo za ja�anje svojih pozicija, �ime bi se ugrozila i teško uspostavljena politi�ka

ravnoteža izme�u Makedonije i albanske manjine. Ništa manje opasne posljedice ne bi mogle

biti prisutne i na podru�ju BiH. U BiH svaki pokušaj reforma kojima se oduzima dio ovlasti

srpskom entitetu u BiH, iz Srbije i Republike Srpske stižu odgovori kako se Srbima ne može

u jednoj godini oduzeti i Kosovo i Republika Srpska.

Naime, u interesu me�unarodne zajednice je odgoditi jednostrano proglašenje. Uskoro �e se

odvijati parlamentarni izbori u Srbiji, te bi proglašenje neovisnosti, odrazilo bi se u ja�anje

nacionalizma što bi moglo dati poticaja srpskim radikalima. No, s druge strane i

nezadovoljstvo albanskog stanovništva jer nemaju svoju državu tako�er pridonosi ja�anju

nacionalisti�kih tendencija. Tako je na odre�eni na�in cijeli jugoistok Europe u iš�ekivanju

rješavanja kosovskog pitanja. Nedvojbeno je da �e krajnja odluka ovisiti upravo o Rusiji i

SAD-u. �ak postoji mogu�nost kako bi Moskva mogla poduprijeti neovisnost Kosova ali

samo uz zamjenu priznanja samostalnosti proruskih pokrajina u Gruziji i Moldaviji. S

obzirom na politi�ke igre u me�unarodnim odnosima, ipak bi moglo do�i do nekog kona�nog

dogovora i rješenja.

40

8. ZAKLJU�AK

Raspad Sovjetskog Saveza potpuno je promijenio geopoliti�ku, ali i geografsku sliku Europe.

Raspadom je došlo do nestanka bipolarnog sistema europske sigurnosti, koji je vladao

posljednjih 50 godina, te na taj na�in razdvojio, �ak i fizi�ki dvije ideologije, odnosno dva

sustava percipiranja života. S jedne strane Zapadni blok je ostao jedinstven, dok se Isto�ni

blok raspao na razli�ite fragmente. Raspad socijalisti�kog sistema pred mnoge države je

postavio izazov razvitka demokratskih procesa u svim segmentima društva (državni, javni i

privatni sektor). Naime, kraj socijalizma postavio je pred Europu izazov novog shva�anja

sigurnosti. Stvaranje novih država, te proces demokratskih tranzicija na prostoru isto�ne i

jugoisto�ne Europe dovodi do plodnog tla nastanka novih kriza, �ak i do otvorenih sukoba.

Širenje demokracije pod utjecajem Zapada, dovodi do raspada nekada jedinstvenih državnih

tvorevina, odnosno federacija (�eho-Slova�ka, Jugoslavija, Sovjetski Savez). Stvaranje

nacionalnih država postaje prioritet i cilj svakog naroda.

Krahom Varšavskog pakta, Rusija se nadala svojevrsnom slabljenju NATO-a kao sigurnosne

organizacije, jer nije više postojala mogu�nost klasi�nog konvencijalnog sukoba izme�u dvije

suprotstavljene strane. Upravo suprotno, ''preživljavanjem'' Hladnog rata, NATO se uspio

uspostaviti kao jedini tvorac sigurnosnog poretka, ali ne više samo Europe, ve� i cijeloga

svijeta. S obzirom na fragmentiranje Sovjetskog Saveza i svih negativnih posljedica (vezano

prvenstveno za gospodarski, vojni i pravosudni sektor) Rusija nije bila u stanju postaviti se

kao odlu�an ''lider'' zemalja nekadašnjeg socijalisti�kog sistema. Rusija, primorana

rješavanjem kriznih momenata, okre�e se Zapadu za financijsku pomo�. Kao rezultat toga

Rusija postaje ovisna o Zapadu i nije bila u mogu�nosti reagirati na neke krizne situacije, koje

bi bile protivno interesu Zapada. To se prvenstveno odnosi na nedostatak politi�ke volje za

�vrš�im stavovima i reagiranjem u trenutku raspada Jugoslavije. Kako svaka pogrešna

politika ima svoje rezultate, tako se može re�i da se rezultati pogreška u vo�enju ruske

vanjske politike mogu prvenstveno o�itovati u izmjeni sila na me�unarodnoj politi�koj sceni

koja nije u korist Rusije, a ujedno i minimalizacija uloge UN-a, te aktivnost NATO-a kao

samostalnog faktora u Europi i Svijetu, te približavanje NATO-a granicama Ruske Federacije.

Takva politika rezultirala je izolacijom Rusije s Balkana, te narušavanjem tradicionalnih

ekonomskih, politi�kih, kulturnih i povijesnih veza prvenstveno u odnosu sa Srbijom, Crnom

Gorom (tadašnjom Jugoslavijom). To je rezultiralo ograni�enom utjecaju Rusije na Balkanu,

�ime su balkanski narodi izgubili povjerenje u Rusiju. Rusiji je danas potrebno da obnovi i

41

u�vrsti ekonomsko, kao i politi�ko partnerstvo sa svim zemljama bivše Jugoslavije kao

mogu�nost da ostane prisutna na Balkanu, kako bi zaštitila svoje geopoliti�ke interese od

posezanja Zapada. No, dolaskom Putina na vlast 2000.g. dolazi do u�vrš�enja i odlu�nosti u

ruskoj politici. Definiraju se novi interesi Rusije, kako u pogledu Europe tako i u pogledu

svijeta i svjetske sigurnosti. Svojim stajalištima Putin pokušava Rusiji vratiti sjaj nekadašnje

velesile. Po�inje ve�a i odlu�nija angažiranost Rusije u krizom zahva�enom teritoriju bivše

Jugoslavije.

Konflikt na teritoriju bivše Jugoslavije, kao rezultat raspada SFRJ, postao je normalno stanje

u kojem se iscrpljuju odre�eni entiteti traže�i svoje nacionalni interes i želju za

samoodre�enjem. Nestankom Jugoslavije kao balansa izme�u Varšavskog pakta i NATO-a

stvara se problem kako balkanske tako i europske sigurnosti. Naime, velike sile po�inju

provoditi politiku odre�ivanja sfere svojih interesa i utjecaja, temeljenog na tradicionalnim

vezama s bivšim državama �lanicama Jugoslavije, što je vidljivo na primjeru Rusije i Srbije.

Politi�ki problemi jugoisto�ne Europe, nakon raspada SFRJ, odnosili su se na zaostalost

demokracija. To je bilo i o�ekivano nakon raspada dugogodišnjeg jednostrana�kog sistema;

nedostatka demokratske politi�ke kulture, te ideološkog sputavanja nacionalizma. Ekonomski

problemi, prvenstveno obuhva�aju spor i nedovoljan oporavak gospodarstva pritisnutog

korupcijom. Rezultat toga je ja�anje sive trgovine, te pojave novog ''staleža bogataša''

proizašlih iz ratnog profiterstva. Geopoliti�ki problemi se prvenstveno odnose na teritorijalne

i grani�ne probleme. Tome pogoduje pojava nacionalnih ideologija koje su poticale

velikodržavne ambicije, temeljene na prostornim pretenzijama susjednog teritorija.

Kao jedan od razloga aktualiziranja problema Balkana, navodi se opravdana bojaznost od

širenja konflikta s podru�ja bivše Jugoslavije južni dio Balkana. Prvenstveno na podru�je

Kosova, koje se pokazalo kamenom spoticanja u me�unarodnoj politici, prvenstveno u

stajalištu SAD-a i Rusije. Neizvjesnost statusa Kosova zna�ilo bi dodatnu destabilizaciju

Srbije, ali i Makedonije. S obzirom na neriješena etni�ka pitanja mnogih zemalja Balkana,

sukob bi se poput domina širio s Makedonije na Gr�ku, te s Gr�ke na Tursku i dalje prema

Bliskom Istoku. To bi naravno moglo ugroziti i južne granice Ruske Federacije, poti�u�i tako

separatisti�ke tendencije pojedinih �lanica Federacije.

S obzirom na krizu u Jugoslaviji, prijeko potrebne reakcije me�unarodne zajednice bile su

zakašnjele i neprili�ne, a nedostajale su i jasne vizije i realisti�ni ciljevi. U to je vrijeme

glavna briga Rusije, bila je demokratsko i kapitalisti�ko ure�enje i borba s vlastitim

42

problemima. Doga�aji u jugoisto�noj Europi previ�eni su i zanemareni. Na nesre�u, ozbiljno

su podcijenjene implikacije sukoba u jugoisto�noj Europi, što je rezultiralo opadanjem

zna�aja Ujedinjenih naroda. Niti jedna me�unarodna organizacija (ni UN, OESS; EU i

NATO) nije bila u mogu�nosti regulirati me�uetni�ke probleme na Balkanu. Upravo zbog

nemogu�nosti reguliranja me�uetni�kih problema jasno je vidljiva neefikasnost mirovne

djelatnosti. Paradoksalno, je da nakon svih neprihva�enih mirovnih pregovora, upotreba sile

jedino se pokazala djelotvornom kako bi se utišao konflikt na Balkanu. No, ta akcija NATO-a

budi Rusiju. Kao posljedica toga Balkan postaje poligon za iskazivanje mo�i, ali ne više

konkretno Zapada i Rusije, ve� prvenstveno Rusije i SAD-a, kao predvodnice NATO-a.

Potpisivanjem Daytonskog sporazuma, kojim se okon�ao rat na podru�ju bivše Jugoslavije, te

usvajanja Rezolucije UN 1244, otvorila se mogu�nost za postizanje barem prividnog mira u

ovom podru�ju. Došlo je vrijeme da se zapo�ne proces koji �e dovesti do samoodržavaju�e

dugoro�ne stabilnosti u regiji i uspostavljanja regionalnih sustava povezivanja. Kako bi

oja�ala regionalnu sigurnost, Rusija razvija regionalnu suradnju, prvenstveno gospodarsku,

me�u zemljama regije.

S druge strane, Amerika je na ovim prostorima imala svoju projekciju, koju je po�ela

ostvarivati Daytonskim sporazumom iz 1995. godine, a željela je okon�ati priznanjem

Kosova. No, posljednjih mjeseci umiješala se Putinova Rusija. Korištenjem veta u Vije�u

sigurnosti, kad je trebalo privesti kraju pri�u o Kosovu i cijelom Balkanu, te snažnom

podrškom Srbiji, Rusija se name�e kao novi, neo�ekivani arbitar sudbine ovih prostora.

Naime, neki smatraju kako Rusija upravo kroz pitanje Kosova želi demonstrirati svoju

diplomatsku mo�. Iako ima pravo veta, što je spremna iskoristiti, nezavisnost Kosova ne mora

nužno ovisiti o Vije�u Sigurnosti. Kosovo za svoje jednostrano proglašenje neovisnosti ima

potporu SAD-a, kao i ve�ine �lanica EU. Rusija prvenstveno mora paziti kako ne bi ponovila

pogrešku iz 90-tih godina. Mora se pokazati odlu�nost i snaga u vanjskoj politici kako bi se

održala potpuna ravnoteža snaga. Mora se razumjeti kako sigurnost europskog kontinenta nije

mogu�a bez kooperativnog angažmana Rusije. Rusija je i geopoliti�ki i strateški važna, i zbog

svojih izlaza na razli�ita europska mora, a i teritorijalno je prijelazna zona izme�u Europe i

Azije. Zapad treba stabilnu Rusiju kao ekonomskog partnera i odgovornog politi�kog

sudionika u globalnoj geopoliti�koj ravnoteži. Ne bi bilo �udno da bi na temelju toga Zapad

ponudio Rusiji kompenzaciju za pitanje Kosova u obliku ruskih teritorijalnih pretenzija.

43

9. LITERATURA: • Urednici Mladen Grbin i Carole Hodge, Sigurnost i stabilnost u jugoisto�noj Europi

(Izgradnja povjerenja u bivšoj Jugoslaviji), Durieux, 2000.g. • Nedovršeni mir, Izvještaj Me�unarodne komisije za Balkan, Sarajevo 1997.g. • Dušan Topalovi�, Balkanska Europa, Geopoliti�ke teme, Diorama, Zagreb, 2000.g. • Siniša Tatalovi�, Nacionalna i me�unarodna sigurnost, Politi�ka kultura, Zagreb, 2006 • Siniša Tatalovi�, Etni�ki sukobi i europska sigurnost, Politi�ka kultura, Zagreb, 2003.g. • Grizold, Tatalovi�, Cvrtila, Suvremeni sistemi nacionalne sigurnosti, FPZG, Zagreb,

1999.g. • Radovan Vukadinovi�, Postkomunisti�ki izazovi europskoj sigurnosti, Ziral, Mostar,

1997.g. • Radovan Vukadinovi�, Sigurnost na jugoistoku Europe, Hrvatska udruga za

me�unarodne odnose, Varaždin, 1999.g. • Radovan Vukadinovi�, Me�unarodni odnosi od hladnog rata do globalnog poretka,

Agencija za komercijalnu djelatnost, Zagreb, 2004.g. • Vlatko Cvrtila/Robert Bari�, Europska sigurnost (skripta za studente 4.g. politologije) • Hrvoje Matkovi�, Povijest Jugoslavije (1918-1991.), Naklada Pip Pavi�i�, Zagreb,

1998.g • Ivo Peri�, Povijest za IV. razred gimnazije, Hrvatska i svijet na po�etku XX. stolje�a,

Alfa d.d Zagreb, 1998.g. �lanci: • J. Guskova, ''Agresija NATO-a na Jugoslaviju i pozicija Rusije'', ožujak 2004.g.,

www.guskova.ru • J. Guskova, ''Vanjska politika Rusije na Balkanu u suvremenim uvjetima'', velja�a

2005.g., www.guskova.ru • J. Guskova, ''Balkanska kriza'', travanj,2003.g., www.guskova.ru • J. Guskova, ''Lekcije balkanske krize za Europu i Rusiju'', studeni 2003.g.,

www.guskova.ru • J. Guskova, ''Proces stabilizacije na prostoru bivše Jugoslavije i me�unarodne

organizacije'', velja�a 2005.g., www.guskova.ru • J. Guskova, ''Kako je slamana Srbija'', ožujak 2004.g., www.guskova.ru • Konstantin Chugnov, ''Svijet i Rusija'', velja�a 2005.g., www.guskova.ru • M. Ogorec, ''Novi uspon Rusije'', travanj 2005.g., http://www.hrvatski-vojnik.hr • M. Anti�, ''Teritorija nadmo�i i rat na teritoriju bivše Jugoslavije'', Politi�ka misao, god.

41.br. 2, 2004.g. • K. �osi� i S. Domljanovi�, ''Kriza u jugoisto�noj Europi (1990.- 1999.): Jesmo li išta

nau�ili'', www.nsf-journal.hr • T. Kulenovi�, ''Koliko je Kosovo ravno'', 1998.g., www.hsd.hr/polemos Seminarski rad:

• S. Vidovi� i A. Živkovi�, ''Proliferacija nuklearnog naoružanja'', seminar, Nacionalna i me�unarodna sigurnost, ožujak 2006.g.

Internet stranice:

• dnevni tisak. www.jutarnji.hr; www.vjesnik.hr • Wikipedija, slobodna enciklopedija: hr.wikipedija.org