PRVO POGLAVLJE: Marxove naredbe Nasilje: kroz usta uitelja zapovijed e uvijek rei neto o nasilju. Taj dio zapovijedi vibrira kroz obraanje koje se najee kree od oca prema sinu, od uitelja prema ueniku ili od gospodara prema robu. (ja u te nauiti ivjeti) to se obraanje tada neka: izmeu obraanja kao iskustva, ako odgoja ili dresure. Ali nauiti ivjeti sam, nije li to nemogue za nekoga tko je iv? ivjeti se po definiciji ne ui. Radi se o heterodinamici izmeu ivota i smrti. Ono to se izmeu dogaa moe se odravati samo uz pomo fantoma. Onda bi trebalo nauiti duhove. Nauiti ivjeti s fantomima u razgovoru, u druenju bez druenja fantoma. To bie sa sablastima takoer bi predstavljalo i politiku sjeanja, nasljea i generacija. Prolost-sadanjost-budunost/pravda: ako se spremamo govoriti o fantomimna, nasljeu i

generacijama to je u ime pravde. Nikakva pravda ne izgleda mogua bez principa neke odgovornosti onkraj bilo koje sadanjosti. Bez te ne-suvremenosti ine sadanjost sa sobom, bez onog to je trajno remeti, bez te odgovornosti i potovanja prema pravdi, kakav bi smisao imalo postavljeno pitanjekamo? Kamo sutra? Okrenuto prema budunosti, ono takoer dolazi iz nje ali ak i ako proizlazi iz budunosti, ono je kao i svako podrijetlo apsolutno i nepovratno prolo. Prikrivena pojava sablasti ne pripada ovom vremenu. Ta pravda ivot nosi od sadanjeg ivota ili od njegove ontoloke ili empirijske efektnosti, ne prema smrti, ve prema preivljavanju. Sablasti-mnoina. zbog ega sablasti, zbog ega mnoina? Postoji li vie od jedne? Komunistiki manifest zapoinje reenicom sablast krui europom-sablast komunizma. Kao i kod Hamleta, sve zapoinje pojavom duha. Tonije, oekivanjem te pojave. Tonije sve se otvara u ponovnom pojavljuvanju. Pojavljivanje: pojavljivanje je povijesno ali nije zastarjelo. Fantomsko e se premjestiti ao kretanje povijesti. Proganjanje e oznaiti postojanje same europe. Sablast je paradoksalno utemeljenje, otreena tjelesna forma duha. Ona prije postaje neto to je teko imenovati, ni dua ni tijelo, ni jedno ni drugo, i jedno i drugo. Duh i sablasti, nisu jedna te ista stvar. Treba izotriti tu razliku, ali zbog onog to im je zajedniko, ali ne znamo to je to. To ne znamo. Ne zbog neznanja, ve zbog toga to taj ne predmet, ta ne prisutna sadanjost vie ne spada u znanje. Ili barem vie ne spada u ono to vjerujemo da znamo pod imenom znanja. Ta nas stvar gleda, i vidi da je mi ne vidimo. To emo nazvati uinak vizira.

Uinak vizira: ne vidimo onog tko nas gleda. Ona, ta stvar je pod oklopom. Ono to sablast ili utvaru razlikuje od duha jest nesumnjivoparadoksalna fenomenonalnost, prolazna i neuhvatljiva vidljivost nevidljivog ili nevidljivost vidljivog. Anakronija ovdje predstavlja zakon. Osjeamo li da nas vide neki drugi, pogled s kojime se uvijek biti nemogue sresti, to je uinak vizira od kojeg nasljeujemo zakon. Kako ne vidimo onoga tko nas vidi, ne moemo ga u potpunosti identificirati. Oklop moe biti jedino tijelo stvarnog artefakta, tijelo strano tijelu sablasti koje odjea titi i prikriva, maskirajui sve pa i njegov identitet. Na to su viziru napravljeni i prilagoeni otvori koji mu omoguuju da gleda, a da ne bude vien, ali kad govori da ga se uje. Kaciga, ne samo to titi, ona je i autoritet poglavara. Za uinak kacige je dovoljno da vizir bude mogu i da se njime poigrava. Tri stvari bi u analizi ralanile jednu jedinu stvar, duh ili sablast ili kralja. the body is the king, but the king is not the body. The king is a thing. Koje tri stvari ralanjuju jednu stvar? Tri stvari koje ralanjuju kralja, duh ili sablast: 1. Tugovanje: ono se uvijek sastoji u pokuaju ontologizacije posmrtnih ostataka. Vano je da se ti ostaci u prvom redu identificirajui da se lokaliziraju mrtvi. Ttreba znati tko je i gdje pokopan i on mora ostati na mjestu. Za rad tugovanje nita ne bi bilo gore od konfuzije i treba znati tko je gdje pokopan i treba znati da tamo ostaje. 2. Generacija lubanja ili duhova: ono to oznaava ime ili zauzima njegovo mjesto 3. Stvar radi: duh duha je rad. Snaga transformacije Kamo ide Marxizam? to znai slijediti utvaru. I to ako je to isto kao da nas i ona prati? Ovdje se opet ono to se ini ispred, unaprijed vraa u prolost. to je to utvara? Postoji li tu izmeu same stvari i njezina simulakra neka opreka koja dri vodu? Ponavljanje i prvi put, ali ponavljanje i zadnji put. Svaki je put prvi zadnji put jer je svaki put drugaiji. Nazovimo to ukletologijom. (hantologija) sablast se uvijek vraa. No ono to se uvijek ini gotovo nemogue jest govoriti o sablasti, a pogotovo pustiti duha da govori. Scholar: scholari vjeruju da je dovoljno gledati. Od tog trenutka oni nisu u najkompetentnijoj poziciji da naprave ono to je potrebno da govore sablasti. Tradicionalan scholar ne vjeruje u fantome. Scholar vjeruje u otru razliku izmeu efektnog i neefektnog, ivog i neivog. Kada ve govorimo o tradicionalnom scholaru moramo paziti na Marcelov kompleks. On moda nije bio u

poziciji da razumije da klasini scholar ne moe govoriti fantomu. On nije znao to je posebnost poloaja, posebnost mjesta govora i povezanosti iz kojeg se jedino moemo obratiti utvari. Moda je Marcel anticipirao jednog drugog scholara koji e moi promisliti sablast, sablast kao mogunost. Heterogenost nasljea: nasljee se nikad ne okuplja, ono nikad nije jedno sa samim sobom. Njegovo se pretpostavljeno jedinstvo moe sastojati samo u naredbi da se reafirmira odabrano. Treba imati znaenje, treba filtrirati, treba odabrati izmeu vie mogunosti koje postoje u istoj naredbi. Naredba moe biti naredba samo dijelei se, kidajui se, razlikujui se, govorei odjednom vie puta i s vie glasova- pluralitet zahtjeva. Vrijeme dislociranog prezenta the time is out of joint vrijeme je dezartikulirano, iaeno, izbijeno, dislocirano, poremeeno, sumanuto. Vrijeme je razglobljeno, departirano, izvan sebe sama, ratimano. Kako to prevesti? Mnogostruke se rijeiorganiziraju, one se ne raspruju tako lako. One se dezorganiziraju samim uinkom sablasti. Prijevod moe samo zapeatiti nepristupanost drugog jezika. Hamlet proklinje sudbinu koja je njega odredila da u zglobove vrati iaeno vrijeme. On psuje tu nesreu jer ona nije nita drugo doli on sam. On je out of joint jer proklinje vlastitu misiju. Hamlet, stvoren i roen i pozvan da vrati vrijeme na pravi put, da ispravi pogreku. On snosi odgovornost da ispravi zloin drugoga. Nikad ne nasljeujemo bez objanjenja tih sablasti i s vie od jedne sablasti. to se dogaa u toj anakroniji kada je vrijeme out of joint, ratimano, neusklaeno u disharmoniji u ludilu? Moda ba the time, ba samo vrijeme, uvijek kao nae vrijeme naa svakodnevica, sadanjost kao naa sadanjost. Ali nije li ta razglobljenost, najava dobrog? Ne predstavlja li razglobljenost samu mogunost drugoga. Dike i Adikia: heidegger Dike interpretira kao spoj, spajanje, usklaivanje, artikulaciju slaganja ili harmonije. Adikia istodobno spaja ono to je rastavljeno, izbijeno, svijeno. Rije adikia najprije kae da dike nije tu. esto se dike prevodi kao pravo. Tamo gdje adikia vlada neto nije ne ide kako bi trebalo. Neto je razglobljeno, rastavljeno. Meutim, o emu se radi? O prezentu u njegovom prijelaznom boravku. Adikia: prezent, prijelazni trenutak ija tranzicija dolazi iz budunosti.

Koji je taj dar dikie? Dolazi li sam ispraviti nepravdu (adikia) ili reartikulirati kako treba rastavljenost sadanjeg vremena (to set it right). Tu razglobljenost u samoj prisutnosti prezenta, neku vrstu nesuvremenosti sadanjeg vremena sa samim sobom. Anaksimandorova rije, prema heideggeru kae i ne kae 1. Ona kae da se prisutno kao takvo nalazi u adikia, da je ludo, razglobljeno, ono to prolazi boravi u tom prolaznom prezentu, u odlasku i dolasku, izmeu onog to dolazi i odlazi. Taj poloaj izmeu dva elementa usporedno artikulira dvostruku artikulaciju prema kojoj su ta dva kretanja spojena. Prisustvo je spojeno, ureeno, rasporeeno u dva smjera odsutnosti, na spoju onoga ega vie nema i onoga to vie nije. 2. Pa ipak, iskazujui to bez nejasnoa imenuje se dikeu: zadaa ili dug su moda suvini. U svakom sluaju radi se o davanju, o davanju dike. O uzvraanju, plaanju ili iskupljenju. Prije toga radi se o daru bez proraunatosti. Heidegger bi ga htio otkinuti od tog iskustva osveteija ideja ostaje draga samo onima kojima jedino osveeno moe biti pravedno. Drugaije itanje, logika osvete koju imamo u Hamletu, izraava ekonomsku zatvorenost. Pitanje pravde ne odvija se od pitanja dara. Heidegger ispituje paradox tog dara bez duga. On se pri tom pita je li mogao dati ono to nemamo? I ako daje, ne odustaje li upravo od spajanja. Heideggerov odgovor: davanje ovdje pone samo na prisutstvu, ono ne znai samo naputanje, ve i ustupanje, ono to se daje kao dodatak, izvan trgovine, bez razmjene. Davanje se sastoji u preputanju onoga to mu kao vlasnitvo pripada. Ono to netko daje drugome iznad i preko tria, jest preputanje drugome tog slaganja sa sobom koje je vlastito i daje mu prisutstvu. Pravda je spajanje slaganja. Nepravda bi bila rastavljeno ili rastavljanje. Kad je jednom priznata snaga i nunost promiljanja pravde na temelju dara, to jest s onu strane prava, rauna i trgovine, promiljanja dara prema drugome kao dara onog to nemamo i to paradoksalno moe samo pripasti drugome, ne postoji li znak da se itavo vrijeme to kretanje pravde upie u znak prisutstva (istost) kao prisutstvo prihvaenog prezenta? Ne pretpostavlja li pravda kao odnos prema drugome, naprotiv nesvodljivi viak rastavljenosti ili anakronije out of joint dislokaciju u bitku i samom vremenu (pravda kao odnos prema drugome predstavlja nesvodljiv oblik rastavljenosti i anakronije).

Rastavljenost koja bi zbog izloenosti riziku zla i nepravde (adikia) jedina mogla sprovesti pravdu. Ovdje e se dekonstrukcija uvijek najavljivati kao promiljanje dara i pravde koji se ne moe dekonstruirati kao nedekonstruktivirajui uvijet svake dekonstrukcije ali i naredba koja ostaje unutar same dekonstrukcije. (u en fuga pojam) Oekivanje i poznavanje onoga emu nadjevamo ime MESIJANSKOTI: dolazak drugog. Vjerujemo da to mesijansko ostaje jedna neizbrisiva oznaka marksova nasljea, tj. Nasljeivanja. Bez toga je pravda u opasnosti da se opet svede na pravila i norme ili pravosudno-modne reprezentacije. Heidegger je izloen tom riziku ime daje prednost okupljanju i istome (fuge), pred rastavljanjem koje komplicira moje obeanje drugome, pred prekidom koji nalaze potovanje, pred razlikom ije je jedinstvo nikad nee osigurati u jednom. to se uostalom nikada nee propustiti, dogoditi, ali samo na kraju onoga to se dogodilo drugaije i to se poput sablasti dogaa u onom to se ne dogaa. Nova internacionala-spajanje bez determinacije; cjelina bez oteenja, rastavljenosti. Marksov ontoloki odgovor--------nema nikakve sklonosti prema praznini ili dekonstrukciji kod bio koga tko daje pravo toj nunosti uvijek veeg pranjenja i dekonstrukcije filozofskih odgovora koji se sastoje u totalizaciji, u bijegu, upravo od onog to e nam to pitanje omoguiti da primjetimo. Tu se naprotiv radi o etikom, i politikom imperativu, o pozivu i o samoj naredbi. Poziv, politika naredba: nasilje zakona prije zakona i prije smisla, nasilje koje prekida vrijeme, dezartikulira ga, izbacuje i premjeta izvan njegovog prirodnog boravita: out of joint. Upravo tu differance ako ostaje nesvodljiva ne znai samo da se preesto i naivno vjerovalo u kanjenje, odgodu. U nezadrivoj differance (razbijanje ovdje i sada) razbija se ovdje i sada). Radi se o sluaju apsolutne posebnosti, posebne upravo zbog toga to se dogaa i to je uvijek druga i neminovno se povezuje s oblikom trenutka u neumitnosti i hitnosti. Nema differance bez drugosti, nema drugosti bez posebnosti, nema posebnosti bez ovdje-sada. Zahtjev (naredba) ne moze biti uvijek prisutan, inace bi bio prisustvo permanencija a nikako zahtjev ili hitnoa. Permanentna revolucija pretpostavlja prekid onoga to permanenciju povezuje sa supstancijalnom prisutnou. Prva marksova rijec bila bi naredba. Druga marksova rijec je politicka. Ona je kritika i

direktna. Ona je nositeljica nasilja, odluke o prekidu. Preporuuje revoluciju. Trea rije je posredna, rije znanstvenog diskursa. Marx je ovjek od znanosti a ipak kapital je uzdrmao cijelu znanost. TRI MARXOVE RIJEI: naredba, politika i posrednika. Marxov jezik je heterogen, rastavljen i bez te rastavljenosti nebi bilo naredbe ni obeanja. Tako rasatvljen sam sa sobom i unutar sebe, naredbe u marxu su bile neprevodive jedne u druge. Blanchot se pod pretpostavko takve rastavljenosti pita kako shvatiti rije, kako je nasljediti ako se ona ne moe prevesti iz sebe u sebe.Derida preokree pitanje i kaze: apsolutno zagarantiraa prevodivost je nemoguca u naredbi. Prevodivost, homogenost, sistematska koherencija naredbu nasljee i buducnost ine nemoguima. Potrebna je rastavljenost, heterogenost i prelud. Marxov primjer: primjer je prije svega za druge, s onu stranu sebe samog; ponekad (moda uvijek) onaj tko daje primjer nije jednak primjeru koji se daje. Primjer se odvaja od sebe samog. On je u sebi i sam sa sobom rastavljen. Blanchot: Marxov primjer nam pome da razumijemo da se govor pisma, govor neprestanog osporavanja mora stalno razvijati i prekidati u mnogostrukim oblicima. Marxovi jezici se stalno sudaraju i rastavljaju, zapravo se ne mogu prevesti jedan u drugog, a njihova heterogenost, otklon ili distanca koji mu izmjetaju nesuvremenima. Kraj filozofije: (Blanchotovo djelo iz 1959) u tom djelu ve odzvanja jedna posmrtna, sumrana, sablasna nota. Radi se o filozofskom duhu koji hoda na elu, upravo onda kada nestaje, tokom povorke koja ga polae u zemlju on se uzdie. Taj wake, posmrtno bdijenje filozofije predstavlja dvostruki trenutak promocije i smrtnosti filozofije, promocije u smrti. Filozofija ovdje postaje svoja vlastita utvara, ona sama progoni svoja vlastita mjesta prije nego to u njima ivi. Naem filozofskom dobu svojstvena je ta smrt filozofije. To je neobini samrtni trenutak koji filozofski duh stavi u egzakciji koja je uostalom esto radosna predvodei svoj polagani sprovod tijekom kojeg on na ovaj ili onaj nain rauna na svoje uskrsnue. Derrida kae koliko ne znamo da li oekivanje priprema dolazak onoga to e doi ili podsjea na pojavljivanje istog. To ne znanje nije praznina. Ta prazninaje otvorenost i mora ostati heterogeno. Ono je sama budunost. Pitanje je whitter (kamo sutra, kamo idemo?) ne samo odakle duh dolazi nego i hoe li sredite ine ih

se vratiti. Nije li on ve upravo u formi dolaska i kamo ide? Moemo li razlikovati izmeu onoga to tek treba doi i njegova povratka? Efekt sablasnosti: postoji li sadanjost sablasnosti? Ureuje li ona svoje dolaske i odlaske u skladu s linearnim prije i poslije, izmeu stvarnog i odgoenog vremena? Ako postoji neto kao sablasnot, postoje razlozi da sumnjamo u taj ohrabrujui poredak sadanjosti, tj treba sumnjati u suvremenost sadanjosti sa sobom. Moda se treba zapitatine sastoji li se efekt sablasnosti u raskrinkavanju opozicije izmeu efektivne prisutnosti i njezina drugog. Moda se treba zapitati nije lu ta opozicija uvijek predstavljala zatvoreno polje? Conjuration: da je Marx pisao na derridinom jeziku, koristio bi rije konjuction -moe znaiti urptu, zamjenu, evoluciju -Marx se referira na Timona Atenjanina Derrida se pita na kojin nain vlasnitvo novca neutralizira, dezinkarnira, vlasnitvo novca vri fantomalizaciju. Proizvodnja novca jest proizvodnja fantoma. Sablastopoetika: preobrazba robe kao proces transformacije. Kada drava izdaje papirnati novac njezina se intervencija usporeuje s magijom koja papir pretvara u zlato. Ta se magija bavi utvarama, ona postaje posao i taj posao privlai one koji jedu mrtve, koji se bave leevima. Trgovina i pozornica grobara. Conjuction je prije svega savez. Radi se o neutralizaciji hegemonije ili zbacivanju neke vlasti. Savez u svrhu neke borbe protiv politikog protivnikakojeg treba odagnati, jer odagnati znai i egzorcizam. Egzorcizam se sastoji u ponavljanju obliku aranja da je smrt zaista smrt.

DRUGO POGLAVLJE: ODAGNATI MARKSIZAM

kako neto moe biti ovdje ako njegovo vrijeme nije tu? Neprijatelj novog poretka kojeg valja odagnati je marksizam. Meutim, moemo li ga prepoznati? to ako novi marksizam nema vie lik pod kojim smo ga navikli identificirati? Performativna interpretacija: transformiranje onog to se interpretira. Nova hegemonija eli odagnati marksizam. Kada govorimo o oiglednom postojanju dominantnog diskursa referiramo se na javnu manifestaciju. Radi se o cjelini koju ine tri nerazdvojna mjesta: 1. Politika kultura (slubeni govor stranaka i politiara na vlasti u svijetu) 2. Kultura masovnih medija (priopenje, interpretacija, selektivna i hijerarhizirana proizvodnja informacija) 3. Uena/akademska kultura -oni su stopljeni vie no ikad uz pomo razliitih aparata, mehanizama istih, oni komuniciraju i surauju. Politiko-ekonomska hegemojnija kao i intelektualaca ili diskurzivna dominacija prolaze kroz tehno-medijsku mo. Kroz mo koja istodobno dovodi u opasnost svaku demokraciju. Nasljee: nasljee nikad nije datost, ono je uvijek zadaa. Biti znai nasljediti. Reakcija, reaktivno, samo su interpretacije strukture nasljea. eljeli mi to ili ne, mi smo prije svega nasljee. I tome moemo samo svjedoiti. Svjedoiti bi zanilo svjedoiti onome to jesmo, mi nasljeujemo upravo ono to nam omoguuje da svjedoimo. Holderlin to naziva jezikom, najopirnijim od svih dobara koje je ovjeku dat kako bi mogao svjedoiti da je nasljedio to to jest. Nasljee uvijek predstavlja reafirmaciju duga ali kritiku i selektivnu. Fukuyama, kraj povijesti i posljednji ovjek Zagovara idealnu orjentaciju najveeg dijela ovjeanstva prema liberalnoj demokraciji. Ta bi orjentacija bila telos napretka i kao takva imala oblik idealne konanosti. To je ahistorijski telos povijesti, dobra vijest o kojoj Fukuyama govori. To je liberalna revolucija u ekonomskom miljenju.

(Derrida: marxizam je jo uvijek potreban, ali ga moramo transformirati. Ta transformacija odgovara onome to smo nazvali duhom marksizma.) Ova dobra vijest praena je tehnologijom koja omoguuje neogranienu akumulaciju bogatstva i sve veu homogenizaciju. Ta tehnologija daje odluujuu vojnu prednost zemljama koje njome raspolau. Ta fizikalno-vojna datost dovode nas do obeane zemlje liberalne demokracije. Prema Fukuyami postojanje drave predstavlja dolazak boga na svijet. Kako Fukuyama rijeava islamsku _______ koja nije dio te dobre vijesti, obeana zemlja liberalne demokracije-ignorira je. Ekonomski liberalizam morao bi ustupiti mjesto spiritualistikom jednu dobru vijest. Najavu stvarne dobre vijesti, njezin efektivni, fenomenalni historijski dogaaj koji se moe empirijski odrediti zamjenjuje najavom idealne dobre vijesti. im je mora dehistorizirati on u tome prepoznaje jezik prirode i identificirao ga je po kriterijima koje kvalificira kao transhistorijske. Gostoljubivost bez suzdranosti: samo otvorenost koja odustaje od svakog prava na vlasnitvo, svakog prava uope, mesijanska otvorenost, prema onome tko dolazi, prema dogaaju kao strancu kojeg ne moemo identificirati.- to je mjesto sablasnosti. Za takvu gostoljubivost bez suzdranosti bilo bi lako pokazati da je ona ak i nemogua. Ali bilo bi isto tako lako pokazati da bi bez tog iskustva nemogueg bilo bolje odustati i od pravde i od dogaaja. Fukuyama: mormo pronai prirodu transpovijesnih standarda prema kojima emo vrednovati kvalitetu nekog reima ili socijalnog sustava. Znai mjera svih stvari prema fukuyami je transpovijesni prirodni standard. Fukuyama se eli vratiti prirodno ovjeku. Fukuyamina igra je dvostruka. S jedne strane onglira sa logikom empirijskog dogaaja koji mu je potreban kada se radi o konstataciji linearnog poraza marksizma i svega onoga to prijei put obeanoj zemlji ekonomskog i politikog liberalizma. Sa druge strane, oslanjajui se na zagovarajui transhistorijski i prirodni ideal diskreditira istu tu logiku takozvanog empirizma. Derrida se pita zato je ovo djelo postalo tako popularno? Mesijansko bez mesijanizma (budunost)-dislocira svaku sadanjost izvan njezine suvremenosti sa sobom. Za budunost postoji neko mora, makar se radilo i o neodreenosti mora. Neodreenost je krajnja oznaka budunosti. To mora predstavlja zakon. Ravnodunost prema

sadraju nije ravnoduni stav. Naprotiv, oznaavajui svaku otvorenost prema dogaaju i prema budunosti ona uvjetuje zanimanje i neravnodunost prema bilo emu, prema svakom sadraju uope. Ta ravnodunost (odnosno neravnodunost) prema sadraju svaku sadanjost dislocira izvan njezine suvremenosti sa sobom. Ta ravnodunost prema sadraju promilja budunost kao nuno obeanu. Dekonstrukcijska misao traga, iterabilnosti, protetike sinteze, suplementarnosti prelazi granicu opozicije i ontologije koju pretpostavlja. Upisujui mogunost upuivanja na drugog, pa dakle i radikalne drugosti i heterogenosti, differance u sam dogaaj prisutnosti, u prisutnost prezenta koju ona apriori razglobljuje, da bi je uinila moguom (dakle nemoguom u njezinom identitetu ili suvremenosti sa sobom) ona se ne liava sredstava da uzme u obzir efekte fantoma. Dekonstrukcija ima smisla samo kao radikalizacija, a rdikalizacija je uvijek zaduena kod onog to radikalizira.

TREE POGLAVLJE: ISTROENOSTI the time is out of jonit. Svijet je loe. On je istroen. On se troi u mjeri u kojoj stari, kao to kae i slikar na poetku Timona Atenjanina. Kroz 10 toaka Derrida govori o istroenosti. Govori o onome to moe raskrinkati euforiju demokratsko-liberalnog kapitalizma.

1. Nezaposlenost 2. Masovna iskljuenost graana bez doma 3. Ekonomski rat 4. Proturjeja trita 5. Poveanje vanjskog duga 6. Industrija i trgovina orujem 7. irenje atomskog naoruanja 8. Meuetniki ratovi 9. Mafija 10. Meunarodno pravo-nekoherentnost, nejednakost drava pred zakonom -nova internacionala: duboka transformacija meunarodnog prava. Nova internacionala je veza bez statusa naslova, imena, bez koordinacije, stranke, domovine, nacionalne zajednice. Pod novom internacionalom se ujedinjujemo u kritici meunarodnog prava. Marksizam: nastaviti se inspirirati odreenim duhom marksizma znailo bi biti vjeran onome to je od marksizma napravilo radikalnu samokritiku. (marksizam: kritika otvorena prema vlastitioj transformaciji; mesijanska afirmacija). Ta kritika eli biti ekslicitno otvorena prema vlastitoj transformaciji. Ako postoji duh marksizma od kojeg nikad ne bi bio spreman odustati, to nije samo kritika ideja ili zapitkivaki stav. To je prije odreena emancipatorska i mesijanska afirmacija, odreeno iskustvo obeanja. A obeanje mora obeati da e proizvesti dogaaj (filozofi su do sad samo interpretirali svijet, potrebno ga je mijenjati). Komunizam: otvoren prema vlastitoj samo kritici i transformaciji

ETVRTO POGLAVLJE: U IME REVOLUCIJE, DVOSTRUKA BARIKADA Urota: (protiv marxa, marxizma) naglaavanjem da ono to je mrtvo ne moe ostati mrtvo u nama pobuuje sumnju. Urota eli napraviti sve kako bi le ostao lokaliziran. Tugovanje: ono uvijek slijedi traumu. Marx: od sad emo pod nazivom sablasti marxa imenovati odreene marxove likove koje je on prvi shvatio, a ponekad i opisao dolazak. Postoji vie vremena sablasti. Ono to je sablasti svojstveno, ako ona postoji jest da ne znamo svjedoi li ona vraajui se iz ive prolosti ili iz ive budunosti. Opet vremenska neprimjerenost, nepodeenost suvremenog. U tom je pogledu komunizam bio i ostati e sablastan i on uvijek tek treba doi i razlikuje se od svake ive sadanjosti, kao ponovna prisutnost, kao totalitet prisutnosti. Savezi se sklapaju kako bi se odagnao taj fantom, sablast komunizma. Sablast o kojoj ej govorio marx, koja krui europom, bila je tu, nije bila tu. Ona jo nije bila tu. to je sablast?? Sablast je frekvencija odreene vidljivosti. Ali vidljivost nevidljivog. Vidljivost se u biti ne vidi jer ostaje s onu stranu fenomena ili postojanja. Sablast predstavlja i ono to zamiljamo. Fantom ili utvara, sablast nas najprije vidi. S druge strane, uinak vizira, ona nas gleda ak i prije nego je mi vidimo ili prije nego to jednostavno vidimo. Osjeamo da nas ona promatra i nadzire prije svakog pojavljivanja. Upravo to predstavlja dogaaj, jer sablast pripada dogaaju. Ona nas posjeuje. Visitare (posjet) znai vraanje. Drutveni oblik proganjanja, njegov originalni stil jo bismo mogli nazvati i frekventacijom. Manifest poziva sablast da doe: ono to zasad postoji samo kao sablast u ideolokoj predodbi stare europe moralo bi u budunosti postati prisutna odnosno iva realnost. Potrebno je napraviti sve kako bi ta sablast u budunosti postala realnost. Ono to moda tei nestati u politikom svijetu koji se najavljuje, a moda i u novoj epohi demokracije, jest dominacija oblika organizacije koji nazivamo patnjom. Refleksija o tome to e sutra postati marksizam, njegovo nasljee ili nejgova oporuka morala bi se, meu tolikim drugim stranama kretati prema konanosti odreenog koncepta ili odreene realnosti. U tijeku je jedan pokret koji bismo bili u iskuenju opisati kao dekonstrukciju tradicionalnih koncepata drave, pa dakle i stranke i sindikata. Iako oni ne znae

propast drave, njezina povijesna posebnost ne moe se analizirati izvan marksistikog nasljeatamo gdje nasljee vie no ikad predstavlja kritiki i transformacijski filter. MNIFEST-treba postati manifestno-kae kako e komunistika partija , komunistika internacionala biti krajnje utjelovljenje, prisutnost sablasti pa tako i kraj sablasnog. Marx iz simptoma izvlai dijagnozu. Simptom je strah od komunistikog fantoma. Europske sile kroz sablast prepoznaju snagu komunizma. sve europske sile ve prepoznaju komunizam kao silu. to se tie prognoze, ona se ne tie samo predvianja, ve i prizivanja/pozivanja dolaska. Treba postati manifestan. -o emu svjedoi taj manifest? (tko svjedoi) o emu? :: rije je o mnotvu jezika. Otkako ulazi partija, to se dogaa s fantomom? Legenda o sablasti, pria, bajka, ukinula bi se u manifestu kao da sama sablast ne postavi realnost i nakon to je dala tijelo sablasnosti legende, izlazi iz sebe same, poziva na izlazak iz legende, ne ulazei u realnost iju sablast predstavlja. -zbog toga to nije ni realna ni legendarna, neka e stvar prestraiti i nastavljati strasti u podvojenosti tog dogaaja. Kao da su Marx i marksizam pobjegli kao da su i sami bjeali, kao da su i sami sebe preplaili. Svetu Alijansu terorizira fantom komunizma i ona protiv njega zapoinje rat koji jo uvijek traje, ali rat protiv strane koja se i sama organizira pomou terora fantoma kojeg u sebi nosi- RAT FANTOMA.

RAT FANTOMA Marx i Striner Marx i sam opsjednut fantomima, brojevima i ponavljanjem. Ljudi prave svoju vlastitu povijest ali oni je ne orav po svojoj vlastitoj volji nego pod okolnostima pod kojima su se neposredno zatekli, koje su date i nasljeene. Ljudi upravo u tim epohama revolucionarne krize prizivaju u svoju slubu duhove prolosti, posuuju od njih imena kostime, da bi pomou tog posuenog jezika izveli novi svjetskohistorijski prizor7prozor ?

-marx kae da moramo zaboraviti sablast i parodiju kako bi se povijest nastavila, ali ako se zadovoljimo njezinom zabranom, dobivamo buroasku plitkost: ivot. -marx tako govori kako su francuzi (npr Napoleon) izvrili revoluciju (francuska revolucija) -ritmizirane anakronije- marx mnoi primjere ritmizirane anakronije. Ponavljanje. U tom nalazi zadovljostvo ponavljanja. Marx opipava bilo povijesti i oslukuje revolucionarnu frekvenciju. Velika se sablast klasine tradicije poziva, da bismo bili na visini povijesne tragedije, ali i da bismo si u iluziji prikrili osrednji sadraj. Buroaske ambicije. Kad je to napravljeno, ponovo se opoziva fantoma i to je odricanje- fantom se zaboravlja, kao da se budimo iz halucinacije. -mar eli da revolucije budunosti zavre s fantomima. Derrida: za vrijeme prolih revolucija, mrtvih, odaganavanje je pozvalo velike duhove, ali samo da bi potisnuo, zbog straha, samo da bi sebe umrtvilo pred estinom udava koji revoluciju donosi. Duh prolosti titio ju je od vlastitog sadraja. -vlastiti sadraj: anakronija se nee izbrisati u prisutnosti sadanjosti u sebi. Vrijeme e jo uvijek biti out of joint. Ali ovaj put e nejednadba ovisiti o viku vlastitog sadraja u odnosu na reemicu. (prije je reenica/fraza premaivala sadraj). Vlastiti sadraj nee vie strapiti, nee se skrivati, potisnuti iza retorike antikih modela. Nema vie povjerenja ni posuene figure. -taj trenutak revolucije po svakoj logici ne bismo trebali, mogli ni prepoznati, ni po emu to se u sadanjosti moe identificirati. im se neka revolucija moe identificirati znai da ulazi u agoniju. To je razlika izmeu politike revolucije juer i drutvene revolucije danas. Marxovim rijeima, drutvena revolucija moe crpsti svoju poeziju. -figura fantoma je figura svih figura. -teorija sablasti: ova teorija izdaje svoje porijeklo- Hegela. Posluni sin slui svog oca, on ga oponaa ali ga ne razumije

PETO POGLAVLJE: POJAVLJIVANJE NEPOJAVLJIVOG/ OPSJENARSTVO

FENOMENOLOKO

-kad je ta automatizacija jednom izvrena s odgovarajuom ekspropozicijom ilialijenacijom, onda je iznenauje fantomski trenutak, on joj dodaje dopunsku dimenziju- TIJELO. Jer nema fantoma brz prisutstva tijela. Sablastogeni proces je ta paradoksalna inkorporacija. Meutim, ono to je vano jest da ideja se ne vraa tijelu s kojeg jeotkinuta, ve se utjelovljuje u drugom artefatskom tijelu, u fantomu duha, mogli bismo rei, fantom fantoma.- PARADOKSALNI ZAKON INKORPORACIJE -kad je fantom jednom proizveden kroz inkarnaciju duha postaje apsolutni fantom, simulakrum simulakre. Zbog ega to razmnoavanje fantoma pomou opsjenarstva? -OPSJENARSTVO se pluralizira, ono samo sebi nosi i rastavlja u nizovima rije opsenarstvo izraava izliku ili krau u razmjeni robe. Opsjenar umije uiniti nevidljivim. On je strunjak za hiperfenomenologiju. No vrhunac opsjenarstva sastoji se u injenju da neto nestane proizvodnjom POJAVA. Marx:nakon to je zapoeo s davanjem tjelesnosti mislima, odnosno nakon to je od njih napravio fantoma, ovjek, poistovjeen s jedinim unitava tu tjelesnost reintegrirajui je u svoje vastito tijelo od kojeg samim tim stvara tijelo fantoma. Samo kroz tu negaciju fantoma on uvjeren u postojanje vlastitog tijela. SABLASNI UINAK po Marxu odgovara poziciji fantoma, dijalektikoj poziciji fantomskog tijela kao vlastitog tijela. To se dogodi izmeu dva fantoma. Po marxu dva, a za strinera je samo prvi trenutak bio sablasni. Drugi trenutak jedestrukcija ili negacija prethodno postavljenog, izvana izloenog,

objektiviziranog fantoma. Prva sablasna inkorporacija je negirana intehrizacijom?????ta'?? -hiperboliki viak sablasnosti.-tamo gdje striner vidi ivo i tjelesno ponovo prisvajanje, vie ivota, marx razotkriva hiperboliki viak sablasnosti. Ono to je zajedniko strineru i marxu je kritika sablasnog. Marx to tijelo, to JA vidi kao mjesto okupljanja prema kojem jure sve sablasti: forum agora za sve one koji se vraaju. -striner preporuuje magiju trenutanosti koja bi iznova udahnula ivot sablastima jednostavnim prijelazom vanjskog tijela u unutarnje, objektivnog u subjektivno.

STRINER:u vrijeme duhova rasle su mi misli iznad glave. Misli su postale same za sebe tjelovite, bijahu sablasti kao obg, car, papa, domovina itd... razorim li ja tjelesnost onda ti vraam nazad i kaem samo ja jesam tijelo. -amrx razotkriva suviak i halucinacije i kapitalizaciju fantoma. On upozorava ako elite odagnati fantome, potrebno je raditi. . rad: protjerivanje fantoma. Kad se unitava (tijelo) sablast, ostaje strano tijelo. Kad nestane fantomsko tijelo cara, ne nestaje tijelo, ve fenomenalnost, njegova fantomalnost. Car je onda stvarniji. -marx i Striner su unato sukobljavanju srodni. Srodni su jer su opsjednuti sablasti. Treba imati tijelo fantoma. Da bismo ga imali, sablast treba vidjeti, identificirati. Potrebno ju je posjedovati, ali da nas ona ne opsjeda, da njome ne budemo opsjednuti. Ali ne sastoji li se sablast u toe, u mjeri u kojoj se uope sastoji da zabrani ili poremeti tu distinkciju. NE ZNAI LI POSJEDOVATI SABLAST BITI NJOME OPSJEDNUT?! -marx iz Strinera izvlai dva zakljuka kAko bi ih okrenuo protiv njega. 1. fenomenalna forma samog svijeta sablasna je 2. fenomenoloki ego(ja) sablasan je Razlika izmeu sablasti i duha: to je differance . sablast nije samo tjelesna pojava duha, nego njegovo fenomenalno tijelo, i nestrpljivo i nostalgino oekivanje iskupljenja. Sablast bi bila odgoeni duh, obeanje ili otkupljenje. -marx broji 10 fantoma: 1. Vrhovno bie bog 2.bie ili esencija 3.tatina svijeta 4.dobra i zla bia 5.bie i njegovo kraljevstvo 6.bia, potomstvo 7. ovjek bog-krist 8.ovjek-unutarnje proganjanje, ovjek progoni sam sebe 9.duh naroda-osniva duha naroda uvijek ima lik preivjele utvare 10.sve: marx striner e uspjeti pretvoriti sve u sabast. Zbog ega moemo prigovoriti strineru? Zbog spekulacije. Ona vjeruje u ono to vjeruje da vidi: u predodbe. Sve sablasti koje smo pregledali bile su predodbe. -to je ideologija? Mistino iskustvo fetia/ mistini , prije svega predstavlja fantomski karakter. Marx eli pokazati da taj mistini karakter nema veze s uporabnom vrijednosti. Uporabna vrijednost nema u sebi nita misteriozno. Ako bismo se drali upotrebne vrijednosti svojstva stvari

uvijek su u biti ljudska. Ona se uvijek odnose na ono to je svojstveno ovjeku ili odgovaraju ljudskim potrebama i onda upravo to predstavlja njihovu upotrebnu vrijednost ili su pak proizvod ljudske aktivnosti za koju se ini da ih namjenjuje tim potrebama. -Drvo ostaje drvo kad od njega napravimo stol. To je onda obina osjetilna stvar. Kad stol-kao roba dolazi onda je to obrat, ima trinu vrijednost. Obina osjetilna stvar ransformira se, ona postaje netko, poprima oblik. Sablast robe odreuje njenu trinu vrijednost. Stol kojeg marx opisuje se uzdie poput institucije i obara se drugim.jer sablast je drutvena. KAPITALNO PROTURJEJE: stol predstavlja princip, poredak i nadzor sebe samog. -stol: im ulazi na scenu trita, stol slii protezi sebe samog. Stvar nije ni mrtva ni iva, ona preivljava. Tajna se raa iz jednog odnosa (differance, referencija) kao dvostruki odnos, mogli bismo rei dvostruka drutvena veza. Dvostruki odnod-ljudi i roba. Tajna robnog oblika: sablast se ne prepoznaje u ogledalu, slika je slika odnosa meu robama. ljudi u robi vie ne prepoznaju drutveni karakter svog vlastitog rada. Roba ne odraava sliku drutvenogodnosaproizvodnje. Slika je zapravo odraz robnih odnosa. Po emu prepoznajemo slablast? Po tome to se ne prepoznaje u ogledalu. -DUH GOVORA: marx pretpostavlja da ekonomist reproducira taj sablasni govor robe i doputa mu da na neki nain trbuhozbori. On govori kako bi robe mogle govoriti, ali marx time podrazumijeva da robe ne mogu govoriti. Duh volje: pojedinci i uvari robe se pretvaraju da borave u tim stvarima. Njihova ideja poinje stanovati u tim stvarima. Osoba se personificira preputajui se proganjanju. Marx kae: uvari ideje otuujui vlastitu robu mogu prisvojiti tuu, samo voljom drugog, dakle oboje mogu to initi pomou zajednikog akta volje. -derrida postavlja dva pitanja: Prvo: ako ono to kapital ovdje analizira nije samo fantomalizacija robnog oblika ve i fantomalizacija drutvene veze, to onda misliti o otroj marxovoj kritici Stirinera kada ovaj govori o postojanju samog ovjeka fantomom?

Drugo: rei da ista stvar, drvo naprimjer, ulazi na scenu kao roba nakon to je bio obina stvar sa svojom upotrebnom vrijednosti znai pridati porijeklo sablasnom trenutku. ini se da marx podrazumijeva da je njegova upotrebna vrijednost bila netaknuta. Derrida tvrdi kao to nema iste upotrebe isto tako nema nikakve upotrebe vrijednosti koju mogunost razmjene i trgovine unaprijed ne ---- uporabna vrijednost ne nestaje, ve postaje neka vrsta granice, korelacija graninog koncepta. -ako stvar i sama zadrava neku upotrebnu vrijednost, taj koncept upotrene vrijednosti unaprijed kontaminira, odnosno preokupira, nastanjuje. Robni oblik nije upotrebna vrijednost, ali ako robni oblik to nije, u svojoj prisutnosti, on na njega utjee poput sablasti koja e postati i upravo tu poinje ukletost. Njeno vrijeme i out of joint. To je ukletologija! Ontologija je njeno egzorcistiko kretanje. -kritika napreduje kroz neprestano restrukturiranje. Sablast je tu i rije svog prvog pojavljivanja. arobnjatvo nestaje krajem trine proizvodnje. -fetitizacija iz tri toke gledita: 1.fetiistike fantomskosti:marx je definirao proizvodnju kao fantomsku objektivnost. 2. taj teorijski trenutak u marxovom korpusu 3. povezivanje religije i tehnike -Nasljee- nikad nije prirodno i moemo nasljeivati vie od jedamput, na razliitim mjestima i u razliitim trenutcima. -u virtualnom prostoru svih tele-tehno znanosti u opoj dislokaciji, mesijansko drhti na rubu samog dogaaja. Ono jest to oklijevanje, ono nema druge vibracije jer kad bi prestalo oboljevati, vie ne bi bilo mesijansko. To mesijansko oklijevanje ne paralizira nikakvu odluku, nikakvu odgovornost. Ono im naprotiv daje elementarni uvijet. -nasljee- double bound nasljee(ponavljanje i originalnost) daje znak prema dvostrukoj vezanosti svakog nasljea pa tako i svake odgovorne odluke.

Autonomizacija i automatizacija su beskonani procesi differance (fantomske, fetine, ideoloke) i simulakruma koji u njoj nije samo imaginaran. To je artefaktualno, tehniko tijelo i potreban je red da bi se onokonstituiralo ili dekonstituiralo. -kritika ontologija- namjerava proiriti mogunost rastjerivanja fantoma, moemo ak rei odagnati ga svijest subjekta, te odgurnuti tu predodbu kako bi je u materijalnom svijetu rada svela na njezine uvjete proizvodnje. -vjerovanje u sablast, dakle fantoma uope, sastoji se u autonomizaciji predodbe i u zaboravljanju njezine geneze i stvarne utemeljenosti. Ritika fantoma ili duhova bila bi dakle kritika subjektivne reprezentacije i apstrakcije, onoga to se dogaa u glavi, onoga to izlazi samo iz glave, onoga to iako izlazi iz glave preivljava izvan nje. Ali nita ne bi bilo mogue, poevi od kreitike bez preivljavanja, bez mogueg preivljavnja te autonomije i tog automatizma izvan glave.