KONTAKTIRAJTE NAS:

Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE Josipa Vancaša 21/2, Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Tel: +387 (0)33 223-333 tel/fax: +387 (0)33 223-285 e-mail: preventeen@preventeen.ba

www.narkone.org; www.preventeen.ba Facebook: Časopis Preventeen

2

IMPRESUM Urednički tim: Zlatan Jovanović, Dajana Mišković, Emina Hindija, Tarik Kovač

Redakcija: Emira Beganović, Tamama Čangalović, Jovana Đurić, Ena Ferhatović,

Irena Fišić, Ana Gabrić, Barbara Kustura, Adna Lagumdžija, Dijana Lukić, Mladen-

ka Ostojić, Emily Šoljić, Dragana Vučković

Lektorica: Irena Ljevak

Projekt-koordinatorica: Andrea Mijatović

Nositelji projekta: UG NARKO- NE ; HKO Kruh sv. Ante

Fotografije: Arhiva UG NARKO-NE, Last-copy internet, deviantart.com

Fotografija na naslovnici: Muna Nazak

Dizajn i DTP: Selma Fočo - TRIPTIH Design studio, Sarajevo

PREVENTIVNI MAGAZIN ZA MLADE / ISSN 1840-2461 / LIPANJ/JUNI 2013. /

GODINA VII. / BROJ 22.

SadržajNeshvaćeni umjetnici ...................................................................3

Glazba - produžena ruka osjećaja .................................................5

U sjećanje na Višta... .....................................................................6

Tajanstveni stranac - Mark Twain ..................................................7

Nije sve tako sivo ..........................................................................9

O, Romeo, Romeo... ....................................................................11

Nastavite niz: 1, 2, 3, 4... ............................................................12

Ko je vidio video .........................................................................14

Kat bi u BiH................................................................................15

Ko to tamo šara? ........................................................................17

Tko pjeva, dvostruko moli! .........................................................19

Lijepa li je, pravo lice krije... .......................................................21

Ima li u školama mjesta za umjetnost? ......................................23

Drugo lice jednine ......................................................................24

Dark City (1998) .........................................................................25

Svi smo mi Pinokio .....................................................................26

Stres u školi ................................................................................27

FAQ .............................................................................................28

Ić ................................................................................................29

Naše strane ................................................................................30

UVODNA RIJEČ

Proglašavam se umjetnicom!

Šta zajedničko imaju:

a) fotografija na naslovnici

b) 2.000 teniskih loptica*

c) pjesma na zadnjoj stranici Preventeena

d) heklani stolnjak iz trpezarije vaših komšija

e) muzički hit koji upravo osvaja top-liste?

O.K., znamo da vam je dosta testova i pitanja. Zato se ne mučite, evo odgovora: 42. Ma ne, to je možda odgovor na konačno pitanje o životu i svemiru i (gotovo) svemu ostalom, ali ne i na ovo. Sada ozbiljno: sve navedeno neko smatra umjetničkim izražavanjem. A vi? Je li sve navedeno umjetnost? Možda ništa od toga? Jeste li konzumenti umjetnosti ili možda i sami umjetnici? Šta je uopće umjetnost?

Dopisnici Preventeena su, razgovarajući sa zanimljivim mladim ljudima, dobili odgovore na ova i mnoga druga pitanja koja se odnose na: film, pozorište, muziku, grafite, borilačke vještine, šminku... Naravno, kao pravi Preventeenci, dokazali su koliko je besmislena tvrdnja da prava umjetnička djela nastaju isključivo pod djelovanjem droga.

Umjetnost kao prevencija, zašto ne? Ako i vi želite uljepšati i obo-gatiti svoj život, zašto i sami (ukoliko već niste) ne ispoljite svoj umjetnički duh? Neke naše dopisnice su to učinile i svoje priče po-dijelile u ovom broju Preventeena. Možda vam posluže kao inspi-racija, pa baš o vama budemo pisali u nekom od sljedećih brojeva.

A do tada, čitajte 22. Preventeen! Izraditi broj u trenutku kada su dopisnici u jeku maturskih ispita, parcijala i zaključivanja ocjena, prava je umjetnost. Vjerujte.

*Ana Soler, Causa Efecto

TARIK, EMINA, DAJANA I ZLAJARijec urednika

3preventeen

stru

cni k

utak

Sigurna sam da se i vama če-sto događa da na društvenim mrežama nailazite na različite pokušaje umjetničkog fotogra-fisanja. Sve se uvijek svodi na isto: fotografisan neki pejzaž, eventualno neki detalj, obra-đen u photoshopu, dodan neki efekt. I onda na kraju dolazi ne-izbježni logo: Photography by...

Čine li sve takve fotografije umjetnička djela? Možemo li svi

mi koji imamo fotoaparat biti umjetnici? Jesu li photoshop i logo neophodni umjetničkoj fotografiji?

Ovo su samo neka od pitanja koja se nameću. Da bih dobila od-govore na njih, odlučila sam okušati se u ovoj vrsti umjetnosti. Već sam imala nekoliko fotografija na kojima su bili različiti mo-tivi. Dok sam to fotografisala, nisam imala nikakvu želju da od tih fotografija napravim umjetničko djelo. Željela sam zabilježiti lijep prizor ispred sebe i to je to. U svojim arhivima pronašla sam nekoliko takvih fotografija, malo ih “sredila“ u photoshopu i, na-ravno, dodala PHOTOGRAPHY BY ENA. Za mene kao laika ove foto-grafije su izgledale stvarno dobro. Sebe sam već počela smatrati umjetnicom (i to dobrom). Eh, sad, kad sam od običnih fotografija napravila umjetničke (bar ja tako mislim) trebao mi je neko ko će procijeniti njihovu kvalitetu. Sve elemente koje imaju “umjetnič-ke“ fotografije na društvenim mrežama imaju i moje. Ipak, name-će se pitanje: je li sve to potrebno ili dovoljno?

Muna Nazak je osoba koja mi je pomogla u rješavanju ove “miste-rije“. Ona se fotografijom počela baviti 2008. godine i, kako sama kaže, glavni “krivac” za to je njezino oko, zapažanje različitih tre-nutaka, zanimljivih lica, prirode koja je okružuje.

Muni sam pokazala svoje dvije fotografije, a njezini komentari su, u suštini, bili pozitivni. Obje fotografije su tehnički loše odrađene. Na prvoj je obrada u photoshopu vrlo dobra, a na drugoj fotografiji imam lijepo uhvaćen trenutak (dva najbolja prijatelja). Ona kaže da imam “dobro oko“, ali se moram nastaviti truditi i biti uporna, znati prihvatiti kritiku i nešto naučiti iz nje. Moram priznati da mi je bilo drago zbog tih pozitivnih komentara. Međutim, odlučila sam fotografiju kao umjetnost ostaviti onima koji uživaju u tome.

S obzirom da je Muna bila raspoložena za razgovor, potražila sam i odgovore na neka od pitanja s početka ovog teksta.

Neshvaćeni umjetnici

Ena Ferhatović MSŠ “Enver Pozderović“, Goražde

Vlastitim riječimaMoje ime je Muna Nazak. Rođena sam u Mostaru 1988. godine. Studentica sam Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Fotografijom se bavim od 2008. godine i od tada je ona moja velika ljubav. Potpisala sam ugovor sa Vogue Italia i kompanijom Art commerce u New Yorku koja licencira i prodaje moje fotografije širom svijeta. Do sada mi je na portalu www.vogue.it prihvaćeno 70 fotografija.Kroz objektiv nastojim prikazati ljepotu koja nas svakodnevno okružuje, ali i surovost naše današnjice koja se ne može i ne treba izbjegavati. Ljepota fotografije je u tome što jedan trenutak uspijeva pretvoriti u vječnost zamrznutu u vremenu i prostoru, opisanu hiljadama riječi koje samo fotografija može izreći u trenutku.

4 preventeen

strucni kutak

Ona kaže da za nastajanje kvalitetne fotografije nije dovoljan samo dobar fotoaparat, iako on može poboljšati kvalitet same fotograije, nego osoba koja tu fotografiju stvara, koja je iza fotoa-parata. On samo bilježi trenutak, a osoba ga stvara.

U prilog tome ide i činjenica da je Muna svoju prvu umjetničku fotografiju napravila mobilnim aparatom, kasnije je fotografisala običnim digitalnim aparatom, sve dok nije bila u mogućnosti da sebi priušti profesionalni aparat.

U razgovoru s njom riješila sam sve svoje nedoumice, ali i otkrila da imam potencijal za bavljenje umjetnošću.

Naime, kako Muna kaže: Umjetnička fotografija je odnos između fo-tografa i njegovog pogleda na svijet, kako on vidi stvarnost, njegova igra s emocijama, tonovima, ritmom, pa ko voli, nek’ izvoli.

Ako ništa drugo, imat ćete priliku da vas prozovu - neshvaćenim umjetnikom. v

Photo by Muna Nazak

5preventeen

(IN)P

UT

Priznajem, prva stvar koja mi je prošla kroz glavu na počet-ku pisanja ovog teksta bio je Bieber, One Direction, i bez-broj tinejdžerskih glazbenika koji “vladaju” srcima zaluđe-nih fanova. Svaki djelić mene već se bio okomio na glazbu koja me okružuje, a koju ni-kada nisam favorizirala. Koli-ko god sam se trudila u svojoj školi pronaći barem jednoga

“beliebera”, nisam uspjela. Na sreću, zaključila sam da do-bra glazba još nije nestala. Nisam ni bila svjesna koliko nove glazbe i ja ustvari slušam.Komentirajući sa prijateljem Leom Dolićem sadašnju popu-larnu glazbu, naišla sam na neodobravanje:Previše klinki od 13 godina fantazira i sanja o nekim nedostiž-nim zvjezdicama bez talenta, i sa gomilom autotunea. Preop-terećeni su željom da budu dio mase. Prije je bilo drugačije. Tekstovi su imali značenje, poruku, glavna tema nisu bili samo: novac, luksuz i zabava, a ni pjevači se nisu ponašali tako raz-maženo. Oni ne žele razmišljati, baš zato se pretvaraju da su

GLAZBA - PRODUŽENA RUKA OSJEĆAJA im životi savršeni, da im je slava donijela sve i da problemi ne

postoje.Dok je pričao, razmišljala sam o tome je li i prije bilo takvih stvari. Je li bilo komercijalne glazbe, kojoj je glavna zadaća bila dobra zarada? Naravno, ubrzo smo to oboje zaključili.Nije postojalo razdoblje u kojemu nije bilo glazbe koja nije bila osobito kvalitetna, a ipak je osvajala slušatelje. Najčešće baš zato što je ljudima trebao svojevrstan odmor, nekoliko minuta u kojima nisu razmišljali o problemima, kada su mo-gli posvetiti se nekim nevažnim i lakopamtljivim stihovima. Međutim, u glazbi nije bitna samo ljepota, nije cilj prikazati svijet na nerealan način…Naprotiv! Važno je opjevati sliku društva i stvarnosti u kojoj se nalazimo, a koja nije bajkovita. Uz sve stvarne probleme, koji su postali naša svakodnevnica, je li dobro živjeti u svijetu mašte? Glazba je umjetnost i treba ju doživljavati i stvarati na taj način.Dobra glazba ne mora biti određena vremenom. Ako i nismo imali tu sreću da živimo u vremenu kada su nastajala neka od bezvremenskih i cijenjenih djela, ne znači da se u našem vremenu takva dostignuća ne mogu ponoviti. Možda više nije tako očito da ima mnogo kvalitetnih izvođača, ali to je prvenstveno zato što za glazbenike koji sviraju i pišu pjesme “s dušom” nikada najvažniji cilj nije bio pokoriti top-liste i osvajati nagrade. v

Emily Šoljić Srednja škola Prozor, Prozor

6 preventeen

strucni kutak

6 preventeen

(IN)PUT

Moja prva rečenica neće biti ko je bio Branislav Višt i čime se bavio, jer će ovaj članak biti malo drugačiji nego inače. Ipak sam ja srednjoškolka i nisam profesionalna novinarka koja mora raditi prema pravilima. Kada sam dobila zadatak da ra-dim intervju sa slikarom Vištom, bilo mi je veoma drago. Nisam ni slutila da će već sljedeći dan to biti nemoguće. Svi građani

Doboja bili su u šoku kada su čuli da je naš poznati slikar Branislav Višt preminuo.

Ipak, nisam odlučila promijeniti temu već napisati nešto u sjeća-nje na čovjeka koji, ne samo da se bavio umjetnošću već je i živio umjetnost. Želja mi je i da svim čitaocima i čitateljkama Preventee-na predstavim život i djelo ovog umjetnika.

Branislav Višt završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu 1977. godine, iako je njegova prva izložba održana na Radničkom univerzitetu u Doboju. Bio je profesor Likovne umjetnosti i predavao je više od trideset godina u srednjim školama u Doboju, a posljed-

U sjećanje na Višta...njih nekoliko godina obavljao je i dužnost savjetnika gradonačel-nika Doboja za kulturu i obrazovanje. Višt je bio jedan od osnivača Likovnog salona u Doboju. Njegovu 40-godišnju karijeru obilježilo je bogato stvaralaštvo. Djela su mu bila cijenjena širom svijeta i izlagana u: Parizu, Londonu, Briselu... Čak i u mjestima u kojima nije imao izložbe, uvijek je bio dobrodošao kao vrlo cijenjen gost.

Četrdeset prvu godinu svoga rada obilježio je u Švicarskoj gdje je, u njegovu čast, bila postavljena izložba čak 13 dana.

Posljednjih nekoliko godina motiv Vištovih slika, koje je radio akrilik tehnikom i uljem na platnu, uz crteže u tuš’peru, predstavlja njegov duhovni doživljaj prema prirodi i ljudskoj duši.

Njegova najpoznatija djela su: Crno-bijeli svijet u boji, Prijatelj na nebu, Iskušenje, Ribe...Osim što je četiri decenije slikao, Višt je imao i specifičan način odijevanja. Čak i one koji nisu znali ko je on, privlačio je pomalo pogrbljeni lik duge kose i brade, obučen u kožne hlače i prsluk sa upečatljivim šeširom…

I ja sama, kada sam ga prvi put vidjela na ulici, bila sam začuđena. Međutim, sada čak i ja shvatam da umjetnost nije bila ni njegov hobi ni posao, umjetnost je bila njegov život. v

Mladenka Ostojić Ekonomska i trgovinska škola, Doboj

7preventeen

stru

cni k

utak

7preventeen

Cool

- tu

rA

TAJANSTVENI STRANAC MARK TWAIN

Ponekad na nas ostave tako dubok i intenzivan dojam one manje poznate, jedva prona-đene knjige, rijetko spome-nute u književnim krugovima; preporučene tek od pojedinih senzibilnih ljudi te prenošene od ruke do ruke u obliku poha-banih antikvarijata.

Jedna od takvih je i Tajanstveni stranac Marka Twaina, kratki, posthumno objavljeni roman.

Tijekom istraživanja o tomu što su čitali mladi iz vremena bivše Ju-goslavije, točnije 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća; sa osmije-hom na licu, prisjećajući se najsretnijeg doba svojeg života, jedna osoba preporučila mi je upravo ovu intrigantnu knjigu.

Svjetlo i tama

U srednjem vijeku, u alpskom seocetu Eseldorfu, još dok je Austri-ja bila daleko od svijeta, u dubokom snu, dogodio se događaj koji je uzdrmao skromni i bogobojazni svijet. Naime, u ovom malom zabačenom mjestu, kao što kaže naš pripovjedač, dječak Theodor -znanje nije bilo dobro za prosti svijet i moglo ga je navesti da bude nezadovoljan sudbinom koju mu je Bog dodijelio, a Bog ne bi istrpio nečije nezadovoljstvo njegovim uređenjem.

No, baš ovdje, tri dječaka (među kojima je i sam Theodor) susrest će misterioznog stranca koji će otad zauvijek promijeniti njihove živote. Ovaj stranac nesvakidašnje ljepote već u samom početku počinje izvoditi čuda, čime pobuđuje obožavanje i strahopoštova-nje dječaka koji otad nisu provodili ni jedan dan bez njegova druš-tva. Napokon, stranac priznaje da je anđeo koji je stigao na zemlju s nekog drugog svijeta.

Međutim, divljenje dječaka odjednom biva narušeno onoga tre-nutka kada stranac počinje pokazivati svoju razaračku, tamnu stranu, te kada im prizna svoje pravo ime – Satana. Ipak, pod svjetovnim imenom Philip Traum, Satana će prolaziti selom te izvoditi mnogobrojna dobra i loša djela, budući da kao pali anđeo nema osjećaj morala, kao što ga imaju ljudi na Zemlji. Svojim ri-ječima i djelima on se podsmjehuje ljudskom rodu, smatrajući ga

niskim i nesavršenim, nižim od životinjskog roda, i to upravo zbog njegova osjećaja morala, sposobnosti razlikovanja dobra i zla: Kada neka životinja nanosi bol, ona to čini nevino; to nije zlo; ona i ne zna za zlo. I, ona ne nanosi bol samo zato da bi uživala što ga nanosi – to čini samo čovjek.

Satana/Philip Traum upućuje na tragediju ljudskoga roda, odno-sno na njegovu sudbinu da bude ugnjetavan samo iz razloga što se, radi svoje udobnosti i straha da bude ismijan, priklanja domi-nantnoj većini s kojom se uopće ne poistovjećuje.

U raznim prilikama Satana dječacima pokazuje i dokazuje uzroč-no-posljedičnu vezu svih ljudskih postupaka, te kako čak i onaj najmanji ljudski postupak mijenja i određuje daljnji tijek čovjeko-va života.

Satanino rušenje svih njihovih uvjerenja učinilo je da ga dječaci istodobno obožavaju i mrze. Kako god, na samome kraju, u raz-govoru sa Satanom Theodor saznaje nešto još veće..., nešto što

Irena Fišić Dipl. novinarka, Novi Travnik

8 preventeen

strucni kutak

nadmašuje i postojanje samoga Satane, ostavljajući Theodora zapanjenog i skeptičnog, baš kao i čitatelja ove knjige.

Duboki san

Ovaj roman jednako je fantastičan koliko i realan. Dok se fantasti-ka ogleda u glavnoj temi romana; ljudska razmišljanja, ponaša-nja, osjećaji (likova u priči, koliko i naratora) prikazani su sasvim realistično. Roman, dakle, opisuje fantastične događaje doživljene našim ovozemaljskim osjetilima i shvaćanjima.

Mark Twain u njemu nam nudi jedno drugačije viđenje svijeta te nas, nadalje, ostavlja u razmišljanju i preispitivanju.

Djelo slične tematike napisao je i Honoré de Balzac pod nazivom Seraphita. To je roman o androginom biću i knjiga koja se, baš kao i Tajanstveni stranac, može pronaći tek u antikvarnicama i/ili među elektronskim knjigama na internetu.

Tajanstveni stranac, ustvari, jedna je od onih knjiga koje na nas djeluju kao neki odsanjani, neobični san, zauvijek ostavljajući traga negdje duboko u našoj podsvijesti i tjerajući nas na vječno traženje odgovora. v

On se na to ponovo nasmija i reče: “Da, smijao sam se tebi, jer si, stra-hujući što će drugi za tebe reći, ka-menovao onu ženu, iako si se u srcu gnušao zbog svega toga – ali ja sam se smijao i ostalima.“ “Zašto?“ “Zato što je njihov slučaj isti.“ “Kako to misliš?“ “Pa vidiš, tamo je bilo šezdeset i osam ljudi, a šezdeset dvojica nisu željela baciti kamen, kao ni ti.“

9preventeen

inte

rvju

bro

ja

Svakome je potreban hobi. Mož-da ga svi neće tako nazvati, ali recimo da svako ima nešto što preferira raditi u tom famoznom vremenskom razdoblju koji na-zivamo “slobodno vrijeme”. Šta je tako specifično u slobodnom vremenu? Odgovor je upravo u riječi “sloboda”. Mi u potpunosti odlučujemo šta ćemo raditi i

upravo tada se izražavamo i poka-zujemo svoje istinsko “ja”.

Društvo, nemilosrdno kakvo jeste, osuđuje sve, pa tako i naše pokušaje izražavanja. No, kako društvom vlada većina, a većina je prosjek, ovakve osude su najčešće pogrešne, promašene i ne-opravdane. Jedno “ja” koje je odlučilo “pokazati srednji prst“ ova-kvom društvu je Punk (sa velikim P).

Minel Abaz je student druge godine Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, a uz to i bubnjar dva punk-benda: Nema teorije i Moca i biznismeni. S Minelom sam pričala o bendovima u kojima svira i njihovu načinu izražavanja, kakvi su njihovi stavovi prema druš-tvu, ali i kakvi su stavovi društva prema njima.

Reci mi nešto o bendovima… Koliko vas je, kad ste nastali i na koji način je sve počelo?

Riječ je o dva punk-benda, različitih podžanrova. Recimo, “Nema teorije“ je žešći punk, nastao je 2008. godine. Tada smo bili drugi razred srednje škole. Od prvog srednje smo bili uključeni u svirke pa smo nakon godinu dana odlučili i mi pokrenuti nešto, poslati neke poruke, ideje kroz muziku… Odlučili smo da ćemo svirati, ali u tom trenutku niko to nije znao. Nakon toga smo se, prema nekim ličnim nahođenjima, odlučili. Ja sam oduvijek htio svirati bubnjeve, Bor-na je imao gitaru kod kuće, Alija je morao kupiti bas, a Damir je postao vokal. Onda smo u februaru počeli svirati... Neki prijatelji su nas “uveli u osnove”..., i tako je počelo. Muziku sami komponujemo, a i tekstove sami pišemo, pretežno Damir. Obično se tematika kreće, ono što je i srž punka, od nekih socio-ekonomskih problema do nekih zabavnih, ličnih iskustava, tako da ne ostajemo samo pri jednom. Šta nam se u jednom trenutku sviđa, to i sviramo.

“Moca i biznismeni“ je malo melodičnija verzija, neki punk, rock, ska, nastao je 2011. godine, ali ja u bendu sviram od 2012. godine. Zvali su me jer je njihov tadašnji bubnjar odustao i ja sam prihvatio.

Nije sve tako sivo

Jovana Đurić Gimnazija ,,Jovan Dučić”, Doboj

Malo su drugačiji nego ostali punk-bendovi. Tematika je takođe ra-zličita: od zabavne do nekih malo ozbiljnijih tema. Trenutno radimo na nekom novom pravcu koji će se zvati business-punk.

S obzirom da si spomenuo stanje u društvu, kakav je vaš stav prema trenutnoj situaciji?

Kao bend izražavamo zajednički stav, bavimo se kritikom društva, nekad direktno, nekad indirektno, jer je podijeljenost u državi – et-nonacionalna i na svim drugim nivoima - prisutna u svakoj sferi ži-vota. Pokušavamo uticati najviše na mlade koji dolaze na svirku. Sad je došla jedna smjena generacije. Važno je da utičemo na ispravno formiranje mišljenja.

10 preventeen

intervju broja

Što misliš, na koji način se mladi trebaju boriti protiv podije-ljenosti?

Vrlo je teško to odrediti jer je sistem ukorijenjen kao diskriminato-ran, kao sistem zasnovan na podjelama… Već od samog formi-ranja individue sistem joj želi nametnuti stalnog neprijatelja, a ta borba onda postaje teška. Smatram da je obrazovanje rješenje tog problema. Međutim, i obrazovanje nam je podijeljeno. Ipak, pravil-no obrazovanje koje mladi mogu steći, jer živimo u informatičkom dobu, zaista je važno. Drugi aspekt kojim se to može uraditi je upra-vo umjetnost, naročito ova subkulturalna. To je jedan od načina da mladi prevaziđu nametnute granice ili predrasude, da se druže i stvaraju zajedništvo koje bi moglo mijenjati stanje u društvu.

Kako ste se vi u bendu nosili s predrasudama prema vama?

Možda je bilo samo nekih internih rasprava među ljudima koji su do-lazili na svirke. Ljudi nisu dobro informirani pa onda misle da smo mi neke zatvorene grupe ljudi, neki sektaši koji ne daju drugima da im

priđu i sl. Naravno, ima svakakvih ljudi, što ne isključuje mogućnost da bi neki punker i mogao biti nacionalista ili nešto slično, ali to ne ovisi od toga je li on punker ili ne.

Kada je riječ o medijima, dosad smo imali relativno dobru potporu. Nije bilo nekih napada na nas jer se u mnoštvu informacija ovome što mi radimo i ne pridaje veliki značaj. Mediji više pozornosti posve-ćuju nekim svakodnevnim stvarima.

Zašto baš punk kao način izražavanja?

Ranije smo slušali punk, iako ne isključivo samo to…I to je još jedna od predrasuda… Nakon toga smo išli smo po svirkama i shvatili da je punk najlakši žanr muzike kada želite izraziti svoj stav. U punku smo se pronašli i odlučili da ćemo ga svirati…

Šta vas motiviše da nastavite?

Volimo to što radimo, to nas opušta. A ako nešto dovoljno volite, ne morate imati neku posebnu motivaciju. Jednostavno, ono što volite to i radite. v

Minel i Jovana

11preventeen

(IN)P

UTNa sceni je drugačije živjeti nego u običnom životu, okružen mnoštvom okrutnih ljudi.

Scena omogućava da se prepu-stiš. Možeš se pretvoriti u bilo kojeg lika, a da nikome ne nau-diš, radiš razne stvari koje inače ljudima smetaju, jednostavnije rečeno - tamo te boli briga za sve! Kada ti je teško, staneš na

scenu i vrisneš da te cijeli svijet čuje. Tada se osjećaš kao da je svi-

jet malen. I da ga baš ti čuvaš u šaci. Poigravaš se svojom ludošću i samouvjereno dodiruješ njezine granice.

Ovo je ludost, ja pričam s vama, a nisam vam se predstavila. Ja sam Ana Gabrić iz Viteza. Bavim se kazalištem i reći ću vam nešto o njemu…

Gradsko kazalište mladih Vitez pokrenuto je na inicijativu Udru-ge mladih Enter iz Viteza i Radiopostaje Vitez, a s radom je počelo tijekom ljetnog raspusta 2006. godine. Otada aktivno djeluje i ima stotinjak članova, a ja s ponosom mogu reći da sam članica od prvoga dana. Aktivne su četiri skupine, a svaka od njih ima svog “vođu“ redatelja. Predstave spremamo ovisno o vremenu i nastupima.

Nastupali smo na raznim festivalima, osvajali prva mjesta u BiH, ali i u Republici Hrvatskoj. Međutim, ponekad nas ljudi ne razu-miju, osuđuju nas, ne podržavaju… Uglavnom su to oni kojima su pojmovi kulture i umjetnosti nepoznanica. Danas je svijetom zavladao takav, slobodno možemo reći, opći kaos u svemu, pa tako i kulturnim sadržajima bilo kojeg oblika. Ljudi misle da je nepo-trebno dati novac za neku izložbu ili predstavu, a nisu ni svjesni da im ponekad jedna predstava može promijeniti život. Pitate se kako je to moguće?

Malo ću vam predstaviti našu posljednju predstavu - Zmijska čo-rba.

Ona govori o ovisnostima o TV-u, posebno “sapunicama“, te o tome kako se ljudima zbog nje raspadaju stvarni životi, brakovi... Naime, ljudi se, potaknuti sapunicama, počinju ponašati kao likovi sa ekrana. Smatraju da je iluzija sve što se događa u svijetu u ko-jem žive - svijetu koji je pun promidžbenih programa. Gledajući ovu predstavu čovjek se zapita na koji način zapravo živi. Je li mo-guće da Sulejman Veličanstveni ima reprizu, a da je život nema?

O, Romeo, Romeo...

Ana Gabrić Srednja škola Vitez, Vitez

Jesmo li to mi ili naša Schauma? To su samo neke od rečenica iz naše predzadnje predstave koje dirnu publiku, a svaki put i mene.

Kazalište me je promijenilo. Postala sam opuštenija, sve shvatim kroz šalu i, najvažnije, učim kako zapravo biti čovjek.

O Gradskom kazalištu mladih Vitez može se napisati roman, ali neću vam otkriti sve…

Dođite i uvjerite se sami! v

12 preventeen

strucni kutak

12 preventeen

(IN)PUT

Rekli biste 5 zar ne? Probajmo opet: a, b, c, č... Vaš odgovor je vjerovatno slovo ć. Ovakve primjere bismo mogli koristiti u nedogled i svaki put bi vaša prva asocijacija bila predvidiva. To nije ništa čudno. Ljudski mo-zak je podešen tako da u svemu traži logičan smisao i završnicu. No, odgovori poput 5 ili ć samo su produkt naše potrebe za za-ključkom. Nastavak niza zapra-

vo može biti i slon, ili vaš kauč, možda ovaj časopis koji je pred vama – može biti bilo šta. Pitate se kako?

U nekom drugom tekstu, čiji vas autor ne bi nastojao nervirati, odgovor biste dobili već u ovoj rečenici no, hajde da prije toga uve-demo jednog lika u našu priču. Naš junak se zove Ivor Tokić (23), već pet godina bavi se brazilskim džiu-džicom i aktivni je takmičar s ljubičastim pojasom. Ova borilačka vještina nastala iz džuda u svijetu je vrlo popularna, što po automatizmu znači da je u Bosni i Hercegovini na samoj margini, svega 15-ak ljudi aktivno je prakti-cira, među kojima čak nijedna žena.

NASTAVITE NIZ: 1, 2, 3, 4...Osnovni postulat brazilskog džiu-džicu je “minimum snage – mak-simum efikasnosti“. To znači da manja osoba s lakoćom može savla-dati veću uz primjenjivanje različitih tehnika koje podrazumjevaju napadanje slabih tačaka na tijelu, poput zglobova ili karotidnih ar-terija koje ne možete ojačati treningom. Laiku je ova vještina najslič-nija hrvanju jer nema udaraca. Glavni cilj je protivnika oboriti na ze-mlju i primjenom poluga ili gušenja natjerati na predaju, kaže Ivor.

Većina nas je prvi susret s borilačkim vještinama imala putem TV-a, gdje smo mogli vidjeti Bruce Leea kako poražava sve moguće protivnike. Od našeg sugovornika saznajemo da je to zato jer je ipak riječ o Bruce Leeju. U stvarnosti stvari “stoje malo drugačije“.

U suštini - ne postoji nijedna čarobna ili ultimativna borilačka vješti-na. Svaka ima svoje prednosti i mane. Svaka se treba posmatrati u kontekstu u kojem je nastala. U većini borilačkih vještina pobjedni-kom se smatra onaj ko ostane stajati. Međutim, brazilski džiu-džicu osmišljen je za borbu “jedan na jedan“ s naglaskom na borbi na podu – tu je njezina prednost.

Ključ uspjeha na bilo kojem polju u životu ovisi od toga koliko smo predani onome što radimo. Kada je riječ o borilačkim vještinama to je, čini se, vrlo očita stvar – više treninga - više rezultata. No, je li baš tako? Je li možda ipak potrebno imati “ono nešto“, kao što

Zlatan Jovanović Filozofski fakultet, Psihologija

Ivor Tokić

13preventeen

(IN)P

UT

vještinama suština je u tome da poboljšaš sebe, a samim tim i oko-linu. Znam mnogo ljudi koji su se pronašli u brazilskom džiu-džicu ili nekom sportu i promijenili navike, prestali piti, drogirati se – tu je sličnost s religijom. Dolazi do uzdizanja čovjekove svjesti iznad prosječnog nivoa.

Šta je poenta sa nizovima? Zašto nas uvijek savlada najočigledniji odgovor? Upravo zato što je to najlakši put koji zahtjeva najmanje truda.

Ludwig Wittgenstein, austrijski filozof iz prošlog stoljeća, uči nas da bilo koji odgovor može biti tačan ukoliko uvedemo dovoljno kompleksno pravilo.

Niz iz naslova bi mogao ići 1, 2, 3, 4, Andrea, 5, 6, Aida Brdar, ako mi tako odlučimo. Tako je i sa životom, bilo da odaberemo religiju, filozofiju, sport, šta god – bitno je da nas čini kompletnima onako kako mi želimo.

U trenutku kada dobiješ plavi pojas misliš da sve znaš, ali onda dođe neko s ljubičastim ili smeđim i davi te kao što ti daviš one s bijelim. Pra-vi napredak počinje kada shvatiš da ništa ne znaš, zaključuje Ivor. v

umjetniku treba talent? Može li se brazilski džiu-džicu smatrati umjetnošću?

Apsolutno. Svaki umjetnik ima neki vid ekspresije. Slikar to radi na platnu, pisac riječima – mi to radimo na strunjači. Postoje hiljade tehnika koje pružaju prostor za izražavanje kreativnosti. Svaka oso-ba različitim stilom i kombinacijama pokazuje dio sebe kroz borbu, kao i umjetnik na papiru raznim bojama. Tako je i sa ostalim bori-lačkim vještinama.

Pratite li niz? Imate neku pretpostavku koja je to iduća informacija koju će naš junak podijeliti s nama?

Osnovna sličnost ove vještine s crtanjem grafita jest stil. Svaki crtač grafita ima svoj stil. Neko ide na agresivniji - “wildstyle“, a neko na jednostavnije forme – “simple“. Određeno vrijeme crtao sam grafite i iz iskustva mogu reći da je to za mene i najbolji stil, pojašnjava Ivor.

Ljudi koji nisu upućeni “simple“ uzimaju zdravo za gotovo, ali pra-vi znalac, kada ga vidi, iste sekunde prepoznaje kvalitet. Isto je i sa brazilskim džiu-džicuom, najuspješnije tehnike su osnovne, ali samo pravi majstor pogodi savršen tajming i količinu energije.

Napravimo još jedan zaokret. Koja je sličnost između brazilskog džiu-džicua i religije?

Veću promjenu uočio sam na ljudima koji treniraju brazilski džiu-džicu nego na onima koji prakticiraju religiju. Ne kažem da je jedno ili drugo bolje ili lošije. Međutim, kad je riječ o religiji, ljudi znaju za-nemariti individualni plan i fokusirati se na kolektivni. U borilačkim

Ko i kako se može baviti brazilskim džiu-džicuom?Brazilskom džiu-džicuom mogu se baviti svi, bez obzira na dob, spol, godine ili stepen fizič-ke spreme. U klubovima širom svijeta postoji širok raspon članova, bilo muških bilo ženskih, koji se bave džiu-džicuom iz različitih razloga, neki zbog ambicije da se takmiče, a neki kako bi ostali u formi. Ukoliko ste zainteresovani za ovaj sport, više informacija možete naći na face-book grupi RioGrapplingClubBosna.

14 preventeen

strucni kutak

KO JE VIDIO VIDEOSvi ih gledamo, uz njih plače-mo i smijemo se, neke žanrove malo manje, neke više, ali su u našem svijetu neizbježni. Imala sam sreću sudjelovati na nekoli-ko radionica i seminara u okviru domaćih filmskih festivala do-kumentarnog filma. Na taj način dobila sam priliku biti dalje od blockbustera i ući u svijet an-gažirane umjetnosti, art filma i

umjetničkog aktivizma. Da bih približila tu temu, koja je nekima od vas možda nepoznanica, prenijet ću vam neka od razmišljanja su-dionika iz škole dokumentarnog filma KO JE VIDIO VIDEO održane u sklopu Pravo Ljudski Film Festivala. Moji sugovornici su: Bojan Josić i Benjamin Ramić.

Film - pokretna slika

Vrlo jednostavan pojam, a koji se ipak može tako osobno shva-titi… Svaki ljubitelj i stvaratelj filma ima svoje razloge zašto ga

obožava, zašto se njime bavi i što ga u filmskoj industriji privlači. Bez obzira koristi li se u svrhu izražavanja osobnih stavova, za po-ticanje publike na razmišljanje i promjene ili za malo zabave, film je nešto što je obilježilo cijelo 20. i 21. stoljeće, pa i svakoga od nas pojedinačno.

Za mene je film životni poziv. Obožavam film i svaki njegov as-pekt. Smatram da je proces pravljenja filma jači i mnogo uticajniji od samog gledanja filma. Međutim, potrebno je razlikovati proces pravljenja i proces gledanja filma. To su dva različita svijeta i svaki posjeduje svoje čari. Mislim da ne griješim kada kažem da je, kao što je Shakespeare u svoje vrijeme rekao da je cijeli svijet pozornica, cijeli život filmska traka te da svi trebamo dati sve od sebe da taj film učinimo fantastičnijim. Bojan

Dokumentarni, stvarni film

Vjerujem da većina vas nikada nije bila posebno zainteresirana za dokumentarni film. Sigurno ste bez mnogo interesa bezbroj puta promijenili kanal kada biste vidjeli neki afrički krajolik i lava koji proždire svoj plijen te mnoge slične prizore. Zanemareni su doku-mentarni filmovi koji govore o našem društvu, važnim pitanjima i

Emily Šoljić Srednja škola Prozor, Prozor

Photo by Belmin Mustajbašić

15preventeen

CAFÉ

KAT BI U BIHIako brojna istraživanja poka-zuju da većina mladih u BiH želi «odlepršati“ iz drage nam zemlje, uvidjela sam da postoje i ljudi koji dolaze izdaleka i rado žive ovdje. I ne, pri tome ne mi-slim na naše “turiste Bosance“ koji nekoliko sedmica godišnje provedu u BiH i koji se, usput rečeno, barem koliko sam ja uspjela primijetiti, ponašaju kao “pušteni s lanca“.

Mislim na ljude koji dolaze u BiH kako bi ostali, snalazeći se kako znaju i umiju u ovoj kompliciranoj, ali ipak nadasve lijepoj zemlji. Jedna od tih osoba je i Kat, Amerikanka iz Texasa koja je,kako mi je rekla, došla u našu zemlju prije tri godine, “Božjom voljom”.

Razgovarala sam s njom o njezinom životu ovdje i pokušala shvatiti na koji način ona gleda ovu našu situaciju. Naravno, nismo razgo-varali u nekoj kancelariji, što je tipično američki kada se radi neki intervju, nego smo otišli na kaficu.

Moje prvo pitanje je bilo: Šta ima?

Tipični bosanski odgovor bio bi: Nema ništa... Kod tebe?

No, kako kaže Kat, uvijek nešto ima, pa sam mogla čuti odgovor: Milosti!

Informacija da o BiH, prije nego što je došla, nije znala ništa osim da je kod nas bio rat, i nije me baš začudila. Izgleda da smo po tome ipak najpoznatiji.

Zanimalo me koliko se morala prilagoditi dolaskom ovdje i je li pro-mijenila neke svoje navike...

Kat je navela mnogo stvari, ali njezina rečenica: Ovdje ne pitam lju-de čime se bave i od čega žive jer pola njih nema posao, natjerala me je na smijeh (iako je više za plač).

Ipak, kad već pričamo negativno o BiH, pitala sam je i šta joj se ov-dje ne sviđa?

Primijetila sam da je ovdje uredu ako muškarac vara ženu, ali nije ako žena vara muškarca. U tom slučaju svi je osuđuju. To nije ispravno. Svi smo mi jednaki, iznenadila me odgovorom Kat.

Mora da je u Americi i jedno i drugo u redu, pomislih.

No, ne želeći dublje ulaziti u tu temu, okrenula sam razgovor na pozitivnu stranu. Željela sam čuti što je ono što joj se sviđa.

Tamama Čangalović Filozofski fakultet, Sarajevo

problemima koji u njemu postoje. U nekom trenutku shvatila sam da se i uz dokumentarne filmove može plakati, smijati i potpuno unijeti u priču.

Čak je to i mnogo lakše kada smo svjesni da je riječ o stvarnosti, a ne o odglumljenim scenama profesionalnih glumaca. U školi dokumentarnog filma, u kojoj smo sudjelovali, imali smo priliku sami napraviti svoj film. Ne možete ni zamisliti kako lako uvidite koliko toga želite reći kada vam daju kameru u ruke!

Filmska industrija je do sada uznapredovala i svako ima mogućnost da snimi film sa visokom kvalitetom videa/zvuka/svjetla. Ipak, za mene lično, vizuelni identitet filma ne predstavlja neku posebnu “te-žinu“ koliko priča koju film priča i nosi sa sobom.

S obzirom da sam i sam radio na scenariju za dokumentarno-anga-žovani film, istražio sam sve aspekte angažovane umjetnosti. Moje mišljenje je da je angažovana umjetnost svaki oblik umjetnosti koji uspije natjerati gledaoca/slušaoca/posmatrača na razmišljanje i ak-ciju u cilju rješavanja problematike koja se obrađuje. Naravno, doku-mentarni film je trenutno najjače sredstvo angažovane umjetnosti. Benjamin

Bezazlena zabava

Osim različitih vrlo dobrih filmskih klasika, koji su publiku oduvijek držali u sjedalima ispred malih i velikih ekrana, u filmskoj industri-ji se u ovom vremenu pojavila ogromna količina filmova...

Postalo je nemoguće da svaki od njih bude kvalitetan, misaon i poseban. To su filmovi koje zaboravite gotovo i prije negoli ih po-gledate, koji u sebi ne nose nikakvu posebnu vrijednost. Dovoljno im je samo da zarade milijune na lijepim licima glavnih junaka i kratkoročno zabavnim pričicama.

Sasvim je uredu nekada pogledati slične, ali one malo bolje. Bilo bi poželjno ne postati obožavatelj isključivo “lakih“ filmova i ne shva-ćati ih kao previše ozbiljan vid filmske umjetnosti.

O.K mi je pogledati film i vidjeti šta nudi. Iako u većini slučajeva on bude “žestoki trash“, ipak ga pogledam i zabavim se. Međutim, mo-ram priznati da postoje i blockubusteri koji imaju vrlo dobru priču i još su uz to vizuelno “napucani“, što gledaocima u kinu omogućava odličan doživljaj! Benjamin

Današnju industriju filma vodi novac i bljutavost publike koja u fil-mu traži zabavu. To je u redu i sve koji se tako osjećaju ne treba au-tomatski kuditi. Svi mi volimo pogledati film koji će nas jednostavno opustiti. Ne moramo uvijek gledati filmove koji nas “tjeraju od sna“ sljedećih pet večeri nakon gledanja zato što smo i dalje obuzeti mi-slima koje je taj film začeo. Bojan v

16 preventeen

Cool - turA

16 preventeen

CAFÉ

Naravno, imala sam priliku mnogo toga čuti.

U Americi ljudi nemaju mnogo vremena za druženje s prijateljima i porodicom, a ovdje je to prioritet.

Dobro, možda u Americi imaju previše posla, pomislila sam. Nema se vremena provesti tri sata na kafi. Međutim, ne želeći je prekidati dok govori, šutjela sam.

Sviđa mi se što su ljudi ovdje mnogo opušteniji, čak sam i ja to postala. Eto, neki dan mi je prokisao krov i samo sam rekla: “Pa šta?“, iako sam nekoliko dana čekala da dođu majstori. Da se to dogodilo prije dvije godine, bila bih ljuta i istog trena zvala bih nekoga da to popravi.

E, moja Kat, da narod u BiH nije opušten..., svašta bi bilo.

No, složile smo se da je previše opuštenosti ipak štetno za društvo u BiH. Naime, ako ćemo za neke ozbiljnije stvari samo reći:”Pa šta?“, to može biti fatalno.

Govoreći o opuštenosti i čarima zemlje, Kat se odmah sjetila ćevapa.

Morala sam pitati što je ukusnije - bosanski ćevapi ili američki ham-burgeri?

Dala mi je pomalo diplomatski odgovor: Ćevapi u BiH bolji su od hamburgera u američkom McDonald’s-u, ali mi zaista nedostaju do-maći hamburgeri iz Amerike koji su odlični!

Kako god.... Tamo neki hamburgeri mi nikad neće moći zamijeniti “desetku s lukom”! No, dosta priče o hrani, polako postajem gladna...

Kada se govori o BIH,neizbježno je i reći nešto o političkoj situaciji. Opet mi se javila ona “smijeh+plač situacija“.

Kat kaže: Ne sviđa mi se rješenje koje su Amerikanci smislili. Sistem nije pametan. Nije pametan je l’?

A zar nisu Amerikanci vrlo pametni ljudi..., ili je to ipak samo moja pozitivna predrasuda?

Da, daaa, htjeli to priznati ili ne, svi mi imamo neke stereotipne stavove o drugima.

Dolaskom u BiH Kat je to osjetila na svojoj koži.

Mnogi misle da sam laka žena. Možda je to zbog serija poput ”Sex i grad“ u kojima su Amerikanke prikazane kao lake žene.

Haaa-looo, ljudi! Nije svaka Amerikanka Samantha Jones, baš kao što ni svaka Bosanka nije Fata.

Fata me podsjetila na ljude s početka priče koji čekaju svoju priliku da odu što dalje odavde.

Na pitanje - ostati ili otići - primijetila sam da je Kat dugo razmi-šljala. Ipak, na kraju je rekla: Ako žele bolju zemlju, moraju ostati i boriti se!

Naravno, ovo je lakše reći nego uraditi. I sama mogu navesti stotinu razloga zašto spakovati kofere i otići... Ako treba, i na biciklu... No, znam iz iskustva, kada vam se pruži prilika da zauvijek nestanete sa mape BiH, ipak nećete k’o iz topa reći: IDEM!, jer postoji isto toliko razloga zašto biste ostali ovdje.

Ako naletite na one naše “turiste Bosance“ pitajte njih.... Oni će vam najbolje objasniti zašto se svake godine, unatoč brojnim destinaci-jama za odmor i uživanje, vraćaju upravo u BiH. v

Kat na Bjelašnici

17preventeen

(IN)P

UT

17preventeen

Postoji nekoliko “stručnih defi-nicija“ grafita, ali ih mi, obični smrtnici, najčešće prepoznajemo kao: crtež, natpis ili sliku na jav-noj površini (najčešće zidu) nači-njen kredom, sprejom ili nekim drugim sredstvom.

Da, to je dio definicije u koji smo sigurni. Međutim, ono što je u glavama običnih ljudi vječito nerazjašnjeno jeste stalna bitka riječi koje pojmu grafit daju pot-

puno značenje. Ovdje vam nećemo udžbenički objašnjavati šta su grafiti. Umjesto toga, isprobat ćemo drugi pristup.

Umjetnost VS vandalizam

Ta dva pojma stalno se trude nadjačati jedan drugog u našim misli-ma, ali i u stvarnom životu. Međutim, nikako da neki od njih dobije bitku, što i jeste glavni izvor konfuzije kada je riječ o grafitima.

Kako bismo je bar donekle pojasnili, razgovarali smo s ljudima koji-ma su grafiti način življenja, dodir sa stvarnošću, ispoljavanje emo-

cija... Ipak, s obzirom da svaka priča ima svoje lice i naličje, nismo izostavili ni mišljenja onih koji nikada neće shvatiti zašto neko ima potrebu isticati se tako jer će, pokušavajući biti pametniji, ostaviti škrabotinu na svakom mjestu na kojem se nađe.

Iako nakon ovog teksta nećemo razriješiti misteriju grafita, odnosno dati odgovor na pitanje jesu li oni vandalizam ili umjetnost, različi-tim stavovima dat ćemo dodatnu dimenziju.

Danas se mnogo toga naziva grafitima što, prema definiciji, i nije pogrešno. Ta riječ je bila prisutna i mnogo prije nastanka pokreta na koji danas asocira, tako da je pojam “grafit“ poprilično individualan, kaže Nenad, moj dvadesetdvogodišnji sugovornik iz Sarajeva koji iza sebe ima punih osam godina iskustva u stvaraju grafita i dodaje: Za nekoga ko ne crta grafite - to je škrabotina na zidu, a za onoga ko

Ko to tamo šara?

Dragana Vučković Saobraćajna i elektro škola, Doboj

Razdoblje modernih grafita počinje krajem šezdesetih go-dina prošlog stoljeća djelom crtača pod imenom Taki 183. Taj kurir iz New Yorka pisao je svoje ime po ulicama svog grada te tako stekao medijsku pažnju. Uskoro su ga počeli imitirati većim, brojnijim, kompleksnijim potpisima, što je u konačnici rezultiralo grafitima kakve poznajemo danas.

18 preventeen

strucni kutak

18 preventeen

(IN)PUT

18 preventeen

crta - to je vlastiti ili tuđi rad koji govori o onome ko ga je crtao više od riječi.

Grafiti su za crtače i uživaoce ovakvog načina ispoljavanja razmišlja-nja pravo umjetničko djelo. Međutim, u mnogim zemljama, pa tako i u našoj, iako postoje još od stare Grčke i Rima, odnosno od 1968. - kada počinje savremena istorija grafita, još uvijek su zabranjeni zakonom i tretiraju se kao vandalizam. Razlozi zbog kojih su grafiti neprihvaćeni različiti su. Postoje ljudi koji jednostavno ne vide ništa pozitivno u nečemu što je za druge neprocjenjiva umjetnost.

U posljednje vrijeme je djeci i malo starijoj djeci iz nekog razloga zani-mljivo izaći na ulicu “u svom fazonu“, sa sprejevima u rukama, u majici sa nekim natpisom za koji nisu sigurni ni šta znači, ogromnim patika-ma koje su valjda danas IN i trošiti sprejeve koje su obično platili rodite-lji ili su kupljeni od novca koji je bio namijenjen za posljednjih desetak užina te tako švrljati po zidovima svoje ili komšijske zgrade.

Razumijem potrebu da budu u centru pažnje, da budu drugačiji od ostalih... Svi smo bili mladi, proživjeli smo određeni bunt u svom životu. Međutim, nikada neću razumjeti zašto neko ima potrebu da se ističe od ostalih tako što će, pokušavajući da bude pametniji, ostaviti škrabotinu na svakom mjestu na kojem se nađe. Pitam se samo - kakva je poruka svega toga? Vesna (42)

Ipak, sa gledišta nekoga ko se bavi grafitima, stvari su drugačije. Za laika grafit predstavlja boje na zidu i ništa više. Ipak, kada neko zna

koji je proces iza tog rada, koliko je vremena, novca i truda uloženo, onda to sasvim drugačije gleda. Mislim da su, s tog gledišta, oni koji se bave grafitima u prednosti jer vide cijelu priču dok ostali ili bar većina vidi samo crtež ili škrabotinu,pojašnjava naš sugovornik i dodaje: Nepri-hvatanje grafita opravdavam u potpunosti. Kažem - opravdavam, ne i da podržavam. Kada je riječ o stavu društva i vlasti prema grafitima, ne iznenađuje me što je on negativan, pogotovo kod nas. Ljudi se uvijek boje onoga što ne razumiju, odnosno, ne odobravaju to. Taj otpor kod nas postoji na svim mogućim nivoima jer smo jednostavno nedovoljno razvijeno i nedovoljno obrazovano društvo. Šta god da radiš, ljudi će pričati. Pozitivno ili negativno, ljudi će pričati... Zbog toga stav drugih zapravo i ne igra neku ulogu za nekoga ko je ljubitelj grafita.

Naviknuti na iznenadne sukobe s onima koji grafite ne odobravaju,na osuđivanja i predrasude, vjerovatno nije lako. No, crtači grafita dobi-jaju jedan zreliji način razmišljanja, sistem vrijednosti koji prevazilazi stereotipni društveni koji se vrti oko imovine i koji glasi ovako: daj po-sao, daj stan, oženi se, imaj dijete, idi u penziju, umri.

Crtači grafita imaju svoj slobodoumni način razmišljanja, umjetnič-ki stav prema životu, a kritike onih koji ih neprihvataju su im, kako bi se moglo zaključiti prema riječima našeg sagovornika, u svakom trenutku dobrodošle, ne zbog toga jer im je to dodatna motivacija da nastave sa svojim poslom nego zbog toga što su navikli da se nose sa takvim stvarima i ne pridaju mi naročit značaj. Jednostavno - žive! v

19preventeen

duho

vnos

t

Sviđala se nekome ili ne, crkve-na glazba, moramo priznati, lju-de čini boljima i plemenitijima. Kada prvi put poslušamo neku duhovnu pjesmu, posebno ako je u suvremenoj izvedbi te je prilagođena vremenu u kojem živimo, ona zaista privlači našu pozornost. To mi je potvrdila i sugovornica Matea Jurilj, stu-dentica Muzičke akademije u Sa-rajevu. Ona je voditeljica benda

Antonius koji je nastao prije tri i pol godine, a osnovao ga je fra Danijel Rajić, asistent FRAME.

Antonius je studentski bend franjevačke mladeži. Ime je dobio po sv. Anti koji je i zaštitnik crkve u Sarajevu u kojoj njegovi članovi sviraju na nedjeljnoj misi. Prije dvije godine objavili su i album pod ime-nom Deus meus et omnia. Najizraženija karakteristika Antoniusa jest porijeklo njegovih članova, a to su mladi iz raznih krajeva: Bosne i Her-

Tko pjeva, dvostruko moli!cegovine, Dalmacije, Slavonije i Vojvodine. Osim toga, svi naglašavaju zahvalnost Bogu na različitostima.

Na koji način povezujete glazbu koju pjevate/svirate/sklada-te i svoj odnos s Bogom?

Naš jedini cilj je da kroz duhovnu glazbu slavimo Boga. Glazba je naš način slavljenja i svjedočenja…

Čime je inspirirana vaša glazba?

Naša glazba inspirirana je željom da ljude potaknemo na razmišljanje, a posebno mlade koji su zavedeni prolaznostima ovoga svijeta. Glaz-bom želimo reći da je jedina potpuna radost u Bogu!

Što za tebe osobno predstavlja glazba? Koliko ona, prema tvojem mišljenju, djeluje na svijest ljudi?

Glazba je za mene dar od Boga. Potpuno sam se pronašla u ovom zva-nju i želim se cijeli život baviti glazbom. Ona je dio moje svakodnevni-ce i stalno otkrivam nešto novo. Glazba snažno utječe na svijest ljudi, i negativno i pozitivno, što smo vjerojatno svi primijetili, ali i iskusili.

Jesi li oduvijek slušala duhovnu glazbu?

Ne, ali glazba koju sam prije slušala bila je samo prolazna radost. Du-

Dajana Mišković Fakultet političkih nauka, Sarajevo

Bend Antonius

20 preventeen

duhovnost

hovna glazba je nepresušni izvor radosti za ljudsku dušu.

Tko je tvoj glazbeni uzor?

Nemam konkretnog uzora. Od svih izvođača na neki način preuzimam ono što mi se sviđa, a potom to objedinim, stvorim cjelinu…

Kakve poruke šalje ili želiš da šalje tvoja glazba?

Želja mi je pomoću glazbe drugima prenijeti radost i ispunjenje koje ja osjećam. Smatram da je i pjesmom moguće svjedočiti Boga.

Koliko vremena posvećuješ glazbi ili umjetnosti općenito?

Tijekom cijeloga dana razmišljam o glazbi. Stalno otkrivam nešto novo što obogaćuje moje znanje.

Privlači li te još neka vrsta umjetnosti osim glazbe?

Ne bavim se profesionalno niti jednom drugom umjetnošću ali ih, na-ravno, volim, posebno ples i glumu.

Koju vrstu glazbe osobno voliš i slušaš?

Slušam klasičnu glazbu, stari rock, a najviše modernu duhovnu glaz-bu. Ipak, nemam ni omiljenu pjesmu jer je mnoštvo onih koje mi se podjednako sviđaju.

Ako bi te danas jedan mladi čovjek, koji ne zna što raditi sa svojim životom, upitao za savjet, što bi mu rekla?

Rekla bih mu: “Raduj se svaki dan jer nemamo vremena za tugu!“

Misliš li da, s obzirom na loše životne uvjete u našoj zemlji, postoje nada i radost za mlade umjetnike ili mlade općenito?

Naravno, postoji nada za sviju! Mi mladi trebamo spoznati koliko je važna naša uloga u društvu. Zato se trebamo maksimalno truditi za dobrobit naših obitelji i naše zemlje. v

Što je FRAMA?FRAMA je kratica za zajednicu, tj. bratstvo mladih koje se naziva franjevačka mladež. To su mladi okupljeni oko Isusa Krista i Božje riječi te djeluju, potaknuti snagom Duha Svetoga, prema uzoru na sv. Franju Asiškog. Odatle i naziv “franjevačka“, ali uz to i zato što FRAMA djeluje u sklopu velike fra-njevačke obitelji. Pojam “mladež“ obuhvaća mlade ljude u razdoblju od 14. do 30. godine života, koji su odlučili dublje zaviriti u svoj život, tražiti smi-sao svojega postojanja i usmjeriti svoj način života prema pravim vrijednostima, prepuštajući “kormi-lo“ Bogu uz pomoć franjevačke obitelji. FRAMA se najčešće okuplja u franjevačkim samostanima, no nije nužno uvijek tako.

21preventeen

(IN)P

UT

Naša priča počinje u davna vremena, točnije oko 3500. godine prije Krista, u dalekoj zemlji - Egiptu. Glavni akter nije ni Amon Ra, ni Anubis, ni Horus... Zapravo, nije riječ o bo-žanstvu, pa čak ni o ljudima, naš glavni lik je – šminka.

U starom Egiptu upotrebljavali su je pripadnici plemstva, pogo-tovo u području oko očiju, kako bi istaknuli njihov bademast

oblik. Šminka je pravljena na bazi olova i žive, što je bilo vrlo opa-sno po život “šminkera“, no, oni se nisu pretjerano obazirali na to. Egipćane su slijedili Grci, a Grke, tko drugi nego Rimljani.

Bit šminke se nije pretjerano mijenjala, no svaki je narod ostavio svoj trag u toj dugoj povijesti. Tako je ostala poznata i izjava rim-skog filozofa Plauta: Žena bez šminke je kao jelo bez soli.

Šminka se spominje čak i u Bibliji koja je korištenje tamne šminke povezivala sa ženama na zlu glasu.

Ipak, pogledajmo malo u nama “bližu“ prošlost.

Lijepa li je, pravo lice krije...Fast-forward, 1800-ih kraljica Ujedinjenog Kraljevstva Viktorija sm atrala je šminku vulgarnom i prikladnom isključivo za glumce. Tada su se najčešće šminkale samo prostitutke. Početkom 1900-ih situa-cija se već znatno promijenila. U tom razdoblju počinju se osnivati i veće kozmetičke tvrtke (nama najpoznatije: L’Oreal i Max Factor).

Danas, u 21. vijeku, kada se stvari strahovitom brzinom mijenjaju bez prostora za zaostajanje, odlučila sam saznati kakva je situacija kada je riječ o šminki. Razgovarala sam sa profesoricom Majom Popović i potražila objašnjenja.

Zašto ste se odlučili baš za ovaj posao?

Odluka je pala davno, još u mom djetinjstvu. Moja majka bavi-la se kozmetikom cijeli svoj život. Osim toga, bila je profesorica praktične nastave u Srednjoj školi poljoprivrede, veterine i uslužnih djelatnosti, a kasnije je predavala i u Srednjoj zdravstvenoj školi za medicinske sestre, smjer Kozmetičar/ka - tehničar/ka.

Još u maminom stomaku znala sam da ću se odlučiti baš za ovaj po-sao jer se i moja majka, kada je u svom stomaku nosila mene, bavila tim poslom, kroz smijeh i šaleći se kaže profesorica Popović.

I zaista, njezina majka, također profesorica, Kristina Popović, na-pisala je i udžbenik za prvi, drugi, treći i četvrti razred zdravstvene

Barbara Kustura KŠC Sv. Pavao, Zenica

Barbara je malo i sama eksperimentirala sa šminkomBarbara prije šminkanja

22 preventeen

strucni kutak

22 preventeen

(IN)PUT

Profesorica Maja Popović radi od 1990. godine u Srednjoj školi za medicinske sestre kao predavačica praktične nastave, a trenutno i u Srednjoj školi poljo-privrede, veterine, prehrane i uslužnih djelatnosti u Sa-rajevu. Godine 2006. za EU VET napisala je nastavni plan i program za kozmetičara/ku - 4. stupanj - koji je odobrila Europska unija. Koautorica je knjige Biseri prirodne kozmetike zajedno sa svojom majkom. Obje su članice Svjetskog udruženja kozmetičara CIDES-CO i redovito posjećuju svjetske i međunarodne kon-grese: Monte Carlo, Bologna, Pariz...Jednostavno, obiteljska je tradicija da se svi bavimo ovim poslom, zaključuje prof. Popović.

struke - praktične nastave za kozmetičare (Svjetlost, Sarajevo, 1987). Između ostalog, napisala je i nastavni plan i program za ovo zvanje.

U čemu je čar ovog zanimanja i jeste li se oduvijek željeli baviti njime?

Ovo zanimanje pruža mogućnost ostvarivanja mnogo kontakta s ljudima, putovanja, upoznavanja i sl. To je prelijepo zanimanje i ,ta-kođer, jedno je od rijetkih estetsko-dekorativnih zanimanja.

Je li težak rad s učenicima?

Ne previše. Nastavni plan i program osmišljen je na način da djeca mnogo toga mogu praktično naučiti, a to im se zaista sviđa. Oni pri-likom vježbi usvoje mnoga znanja i vještine koje su im kasnije nužne u budućem radu.

Pokazuju li učenici/ice dovoljno zanimanja za Vaša predavanja?

Mislim da pokazuju. Predavanja su zanimljiva jer se svatko od njih može pronaći u toj “kozmetičkoj priči“. Međutim, najviše zanimanja iskazuju kada je riječ o estetsko-dekorativnom šminkanju.

Što mislite o položaju kozmetičara u današnjem društvu? Cijene li ih ljudi dovoljno?

Mislim da se svatko mora osobno izboriti za svoj status u društvu. Logično je da su bogata društva (čitaj: bogate zemlje) naklonjena ovom zanimanju i potpomažu njegov razvitak dok siromašna druš-tva to nisu u mogućnosti uraditi.

Smatrate li, kao osoba kojoj kozmetika nije nepoznanica, da je ona umjetnost?

Smatram da je to vrhunska umjetnost jer je šminka u službi estetike i u službi mode nezaobilazna. Mnogo se upotrebljava na filmu, u ka-zalištu, ostalim umjetnostima, ali i u svakodnevnom životu. Pretpo-stavka je da će lijepa žena uvijek imati više uspjeha u životu u odno-su na onu koja je manje lijepa. To nije u redu, jer nema ružnih žena. Svaka žena je umjetnost na svoj način i svaku krasi neka “nota“.

Imate li neke savjete za šminkanje?

Važno je da djevojke znaju kada koju vrstu šminke trebaju koristi-ti. Klasična podjela je na dnevnu i noćnu. Šminka koja je koristi po danu podrazumijeva: poslovne sastanke, prijeme, prezentacije, a noćni make up podrazumijeva: zabavu, odlazak u kazalište, kino, koncerte... Dnevna šminka ne treba biti previše upadljiva, a noćna ipak treba naglasiti crte lica. v

23preventeen

stru

cni k

utak

Dijana Lukić KŠC “Sv. Pavao”, Zenica

Na sam spomen umjetnosti mi mladi se ježimo. Starijima nisu jasne naše generacije i zašto živimo ovakve živote. Moderna tehnologija je uzela maha pa je sve manje komunikacije među nama, a time i razmjenjivanja ideja.

Vjerojatno se pitate kakve to ima veze sa umjetnošću?

Sve veća demotivacija mladih dovodi do nezainteresiranosti,

što opet dovodi do nepoznavanja umjetnosti. Glazbena i Likovna kultura obvezni su predmeti u osnovnoj i većini srednjih škola. To koliko na tim predmetima naučimo, diskutabilno je.

Odlučila sam kratko porazgovarati sa profesorom Glazbene kulture u mojoj školi (KŠC “Sv. Pavao“ u Zenici) te sagledati i mišljenje autori-teta u konkretnom slučaju.

Profesor se složio s općim mišljenjem da umjetnosti u školama nema dovoljno. Smatra da se nudi optimalno, ali i da je današnja cjeloku-pna situacija u društvu mnogo kompleksnija te da nedostaje umjet-nosti u svakodnevnom životu. Nedostaje, prije svega, zanimanje ne samo za predmet nego i za kulturne događaje uopće.

Na pitanje zbog čega opada želja mladih, tvrdi da ne postoji odre-

đeni krivac nego da je to posljedica cjelokupne današnje situacije u društvu - ono što televizija i televizijski programi propagiraju i nameću te moć medija koji reklamiraju pogrešno i nekvalitetno. Ta-kođer, naglasio je da se učenici mogu vrlo uspješno, ako im je dana sloboda, izraziti na način na koji oni žele kroz, primjerice, neki vid vlastite kreativnosti, referate i seminarske radove.

Također, naglasio je moj sugovornik, prije uvođenja novih segme-nata umjetnosti treba poraditi na trenutnom sustavu u kojem samo prve dvije godine gimnazije proučavamo umjetnost. Pri takvom pristupu gubi se kontinuitet jer je sadržaj predmeta neadekvatno raspoređen.

Profesor je poručio mladima da se vrate čitanju knjiga, interakciji i slušanju što više “žive“ glazbe, a ne elektronike.

Sa slobodom mogu reći da je moja škola umjetnički osviještena jer se svaki veći kulturni događaj u našem gradu najavi putem oglasnih ploča i razglasa te učenici imaju mogućnost kupovine karti, a i sami profesori potiču i angažiraju razne izlete kao što je odlazak u Operu u Sarajevu već nekoliko prethodnih godina.

Jedan od noviteta u mojoj školi je fotosekcija.

Fotosekcija je osnovana zajedničkim interesom učenika i ravnatelja našeg Centra kako bi mladi imali mogućnost istražiti svijet fotogra-fije i steći iskustva u kreiranju videosadržaja. Ravnatelj je organizirao dolazak mentorice Majde Turkić. Ono što je trebalo trajati tri mje-seca produžilo se na dvije godine. Zbog toga mentorica još uvijek

Ima li u školama mjesta za umjetnost?

24 preventeen

Cool - turA

24 preventeen

CAFÉ

pomaže vrijednim fotografima. Jedan od članova sekcije, Karlo, pomogao mi je pri rasvjetljavanju njezina rada te poručio da se suz-držim od stvaranja predrasuda o težini zadatka koje obavljaju.

Na početku postojanja sekcije došlo je i prijavilo se mnogo učenika, ali je samo njih šestero ostalo kao aktivni članovi. Karlo kaže da je to zbog težine zadatka koji se postavlja pred njih. To nije samo klikanje na tipku na aparatu i traženje lijepih prizora.

Naprotiv, pri fotografiranju se traži mnogo dublje značenje, i to za svaki “škljoc” blicom. Karlo se i prije osnivanja sekcije zanimao za fotografiju, ali su mu sekcija i škola pomogle u odabiru Fakulteta fotografije u Beču.

Također, priznao mi je da, unatoč tome što je nezainteresirano pri-stupao nastavi umjetnosti, smatra da je ona potrebna svakome radi općeg znanja, ali i da škola ima odličan kadar te plan i program tih predmeta. Poručio je mladima da bavljenje umjetnošću produbljuje duh, znanje i viđenje svijeta oko nas.

A ono što vam ja sa sigurnošću mogu reći je da nema boljeg zado-voljstva od trenutka kad završiš knjigu pa je zaklopiš, kada naučiš odsvirati određenu pjesmu na gitari ili kada savršeno interpretiraš određeni dio predstave...

Tada se osjećaš kao da u tebi raste nešto divno, nešto grandiozno. To je trenutak kada shvatiš da umjetnost uvećava čovjeka u tebi. I da, itekako ima mjesta za umjetnost u školama! v

Drugo lice jednineJa ili mi?

Borba između onoga što drugi žele da budemo i borba za svo-je “ja“, usuđujem se reći, vječita je borba između dva svijeta.

Neprihvaćanje sebe samog može biti najtužnija stvar na svijetu - baciti u sjenu svoje pravo lice da bi nastupilo pri-hvaćanje i klimanje glavom na neku otužnu predstavu za svo-

ju, jednako tužnu, okolinu.

Ne znam koliko samouvjerenosti ima u nama, u “bezbrižnom“ djetinjstvu, kada se greške računaju samo kao posljedice odra-stanja pred životom u koji trebamo kročiti? Ipak, sve kroz što prođemo čini nas jačima te nas suočava s činjenicom da život nije satkan od lijepih stvari nego da ih mi moramo protkati kroz njega.

Biti prihvaćen važan je dio naše svakodnevnice. Međutim, kako znati kada “tapšanje po leđima“ ustvari postaje “udarac u leđa“? Jesmo li prirodno dvolični ili, jednostavno, uživamo glumiti?

Istina ustupi mjesto laskanju, sigurnost u sebe samog ustupi mjesto strahu od neprihvaćanja i, istina, želimo biti prihvaćeni, želimo biti shvaćeni, a ni sami ne znamo zašto. Zašto je toliko potrebno voljeti sunce ako si sretniji kada je kiša?

Sami stvaramo društvo u kojem želimo živjeti. Trenutno je to društvo stereotipa, u kojem više ne vrijedi napisana riječ niti se cijeni čovjek, društvo u kojem imamo naziv za sve, a u stvari je sve to veliko ništa jer isti ti stereotipi o tihom učeniku iz zadnje klupe vode ka psihičkom ili fizičkom zlostavljanju, a nekad i obo-je, što nas opet vraća u krug u kojem smo trenutno.

Danas je “biti svoj“ postala jedina ljudska mana. Zbog nje ili si ili uvučen u ništavilo ili izbačen iz kruga življenja a, ustvari, samo trebaš ući u krug i naučiti da tuđe riječi i tkanje loših stvari kroz život neće pomjerati tebe već ćeš ti naučiti pomjerati svijet i nje-gove granice, širiti ga dok ne postane dovoljno velik i za tebe i za sve ostale. Koliko god da je ljudi na ovom svijetu, postoje i oni koji će zajedno s tobom voljeti kišu i sakriti se od sunca.

I, ma koliko se “kloniranje“ i “ukalupljavanje“ činilo jedinim logičnim rješenjem i izlazom iz tog «prihvatiti ili ne prihvatiti“, danas je biti svoj jedini luksuz koji si moramo priuštiti. v

Adna Lagumdžija, Srednja mašinska tehnička škola, Sarajevo

25preventeen

stru

cni k

utak

25preventeen

Cool

- tu

rAZasićeni današnjim filmskim spektaklima, besmislenom fan-tastikom i općenito filmovima koji “vrijeđaju inteligenciju“ pro-sječnog gledatelja, danas, čini se, sa još većim žarom i odušev-ljenjem gledamo filmove stare produkcije, njihovu dobru staru jednostavnost i šik nekog zabo-ravljenog vremena kojeg bismo rado vratili. Barem u filmovima.

Dark City (Mračni Grad/Grad Tame) kao SF neo film noir već samim svojim žanrom zvuči obeća-vajuće. Sa mračnom atmosferom, egzistencijalističkom temom, ova poludetektivska priča odvija se u vremenu nalik na ‘40-te godine prošloga stoljeća (no, ipak je puna anakronizama koji to pobijaju). Tipični specijalni efekti i produkcija ‘90-ih čine da na neki način osjećamo kao da se nalazimo u vremenu istih, barem onoliko koliko traje ovaj film (100 min). Film je režirao Alex Proyas koji je ujedno i pisao scenarij uz Lema Dobbsa (Kafka) i Davida S. Goyera (Blade, The Dark Knight). Radnja započinje kao u pravom klasiku: Glavni lik John Murdoch (Rufus Sewell) budi se sam u jeftinom hotelu te u svojoj sobi otkriva ritualno ubijenu prostitutku. Ubrzo prima poziv i upozorenje od psihijatra dr. Danela P. Schrebera (Kiefer Suther-land) da je njegovo pamćenje izbrisano te da mora pobjeći što prije. Ubrzo, shvaćajući da se ne sjeća ničega o svojem životu, John otkri-va da je optužen za seriju sličnih ubojstava te postaje predmetom potrage detektiva Franka Bumsteada (William Hurt), ali i tajan-stvene skupine bljedolikih ljudi u tamnim odijelima. Ova posebna rasa ljudi, Stranci, povezana je kolektivnom memorijom te ima sposobnost zaustavljanja vremena i mijenjanja fizičke realnosti kroz proces zvani Podešavanje. Sa Strancima i detektivom za petama John pokušava vratiti sjećanje, ponajviše o svojem djetinjstvu, ali i ljubavi prema svojoj supruzi Emmi (Jennifer Connelly), te otkriti ključ za sva ubojstva za koja je osumnjičen. Komadići sjećanja na djetinjstvo vežu ga za Shell Beach, mjesto nedaleko od grada, za koje se nitko od građana ne sjeća puta. Kako god, u uvrnutom i kaotičnom krugu zbi-vanja uspostavlja se da John posjeduje neke zajedničke sposobnosti sa skupinom Stranaca, što nije nimalo slučajno. U zadnjim trenucima filma on otkriva stvari koje ni najmanje nije mogao naslutiti, i koje pobijaju sva njegova sjećanja..., ali ne i – emocije.

Tamna filozofija

Film se bavi filozofijom poznatom kao Last Thursdayism opisanom u satiričnom komentaru povjesničara Bertranda Russella koje se

DARK CITY (1998)

Irena Fišić Dipl. novinarka, Novi Travnik

odnosi na djelo Omphalos Philipa Gossea. Last Thuradayism govori kako svijet (zajedno sa nama i našim emocijama) može biti stvoren nedavno, čak prošlog četvrtka (eng. last Thursday), ali mi to ne mo-žemo dokazati, budući da svijet može biti stvoren da izgleda kao da je star milijardama godina. Upravo ovakav pogled na svijet filmu je osigurao genijalan i katarzičan kraj.

Dark City je film sa onom jedinstvenom radnjom koju čitamo u stri-povima. Osvaja nas već samom svojom atmosferom: grad u kojem njegovi građani nikada ne vide sunce, a koji svaka 24 sata padaju u san da bi se na kraju budili ne sjećajući se ničega. Film je prepun legendarnih scena, kao što je ona na samome kraju koja se odvija na sunčanom doku uz ocean (kasnije iskorištena za plakat filma Requi-em for a Dream), ili, primjerice, scena obračuna ispod velikog znaka za Shell Beach. Film dodatno začinjavaju glumci Kiefer Sutherland kao pomalo suludi psihijatar genije te Jennifer Connelly, kao Johno-va supruga, pjevačica u noćnom baru sa glasom nalik na Sade. Tu su i one tipične film noir rečenice, poput: Gospodine Murdoch, uzrok ste mnogih stresova. Osim što nalikuje već poznatim filmovima kao što su: Matrix, The Dark Knight i Sin City, najviše sličnosti ima s filmovima kao što su oni orwellovski: The Island (2005) i 1984 (1984), zatim Kafka (1991) i Metropolis (1927). Ljubitelji tematike sa bljedolikim ljudima u odijelima zasigurno će se prisjetiti epizode Hush (S04,E10) iz Buffy, Ubojice Vampira; zatim filmova o legendi Slendermana, po-put The Tall Man (2012) ili knjige Momo (Michael Ende). Kritičari ovom filmu uglavnom zamjere ubrzan rasplet (tek) u posljednjim minutama, kao i to da ne prikazuje razvoj likova kao pojedinaca. Dark City jedan je od onih filmova koji nam na svojem kraju daju jedan odgovor i još sto pitanja.

Jesmo li mi ustvari više od običnog zbroja sjećanja? v

26 preventeen

Cool - turA

26 preventeen

CAFÉ

Svi smo mi PinokioOd malena nas uče da ne treba lagati, da je laž loša, da lažima nećemo ništa postići... Ipak, baš oni koji nas to uče - lažu. Pozna-to je, naime, da djeca ne uče kada im se nešto govori nego kada im se pokaže primjerima. Nesvjesni da možemo manipu-lirati svojim iskazima, dok smo još mali, govorimo istinu i samo istinu.

No, čim shvatimo da ne moramo uvijek reći za ono što jest da jest i za ono što nije da nije, počnemo to koristiti... I gotovo! Upleteni smo u mrežu laži.

Jedni lažu nas, mi lažemo druge, treći lažu sami sebe..., i tako… Zaboli me glava... Činjenica je da svi lažemo, neki manje neki više. I svi mi imamo svoje razloge (čitaj: opravdanja).

Odlučila sam pitati naše Preventeence zašto lažu, a iz pouzdanih izvora znam da svi lažu.

Evo nekih od odgovora:

Ena Ferhatović: Lažem da bih prikrila neku istinu (I ja također).

Mladenka Ostojić: Lažem kada želim poštedjeti drage ljude su-rove istine.

Dajana Mišković: Lažem da bih se izvukla iz neugodnih situacija.

Dragana Vučković: Lažem kad mi laž može poslužiti za neko do-bro, a ostalima neće biti žao.

Naravno, nisam mogla ne pitati i koje su to laži i izgovori kojima se koriste kada im se ne da pisati tekst za dragi nam Preventeen. Ponovo iz pouzdanih izvora znam da baš i nemaju originalnih iz-govora.

Prema riječima Dajane Mišković, sve se svodi na izgovore poput:

- Poslali smo e-mail, ali nije stigao (sigurno se izgubio u galaksiji zvanoj g-mail)!

- Nemam interneta (čak i ako je istina, u ovo više nitko od urednika ne vjeruje).

- Napisali smo tekst, ali izgubio se pa sad moramo sve ponovo.

- Imali smo goste pa nisam stigli napisati tekst (svakog gosta pola sata dosta)!

No, što ako govorite istinu za koju svi misle da je laž?

Upravo se to dogodilo Mladenki koja je, igrom slučaja, ostala bez internetske konekcije. Ipak, unatoč tome, nazvati nekoga iz ured-

ništva Preventeena i reći da nema interneta bilo bi smiješno jer, kao što rekoh, nitko više ne vjeruje u to.

Problem je riješila vrlo pametno. Smislila je drugi razlog zašto ne može poslati tekst na vrijeme i jednostavno je - slagala.

Reći laž jer u istinu nitko ne vjeruje -bravooooo!

Može li se laž uopće klasificirati na loše i lošije ili možda postoje i dobre laži?

Naravno, opet sam pitala, koga drugog, nego naše Preventeenov-ce...

Intervencija uredništva

U laži su kratke noge!, ili tekstovi, u ovom slučaju.

Pišući o drugim dopisnicima, naša draga Tamama je, izgleda, i sama počela koristiti njihove izgovore. Tekst koji je pred vama zapravo je trebao biti dio prethodnog broja Preventeena no, ne-dovršen kakav jeste, s varijacijama riječi “laž“ u pozamašnim količinama,došao je na našu adresu s priličnim zakašnjenjem.

Zato smo ga odlučili uvrstiti u ovaj broj kao neku vrstu opomene.

A možda i neko iz uredništva laže jer je bio neodgovoran? v

Tamama Čangalović Filozofski fakultet, Sarajevo

27preventeen

CAFÉ

Škola!- riječ na koju se neki ti-nejdžeri nasmiju dok je drugi izbjegavaju u širokom luku. Mnogo današnje djece, posebno tinejdžera, pod stresom je zbog škole. Svaki dan sedam časova, mnogo teških zadataka, mnogo zadaće... samo su neki od fakto-ra koji nam mogu prouzrokovati stres. Najgore je, međutim, kada dođemo kući. Roditelji uglavnom ne vjeruju da nam je teško i uvijek

kažu: “Nama je bilo i teže!“ Postoje profesori kod kojih bi mladi bili dan-noć u učionici, a postoje i oni zbog kojih se ne osjećaju baš dobro kad kod njih imaju čas.

Ponekad profesori stvaraju stres. Daju previše zadataka za svoj nastavni predmet, a da pri tome i ne vode baš računa da mi imamo i druge pred-mete! Nadža (18)

Zbog previše obaveza, i stresa koji nam je stalno nad glavom, kraj škole se čini tako daleko. Zbog toga nam dani prolaze u odbrojavanju do onoga divnog šestog mjeseca kad će se oglasiti zadnje zvono i kad ćemo moći spavati mirno tri duga mjeseca. Za narednu školsku go-dinu, evo nekoliko dobrih savjeta kako “prekratiti vrijeme” do njenog

kraja i ublažiti stres. Kad se osjećaš umorno i “pregaženo“ od silnog učenja, najbolje je odspavati pa tek onda učiti za sljedeći dan jer ćeš se na taj način opskrbiti novom energijom, a tvoj mozak će biti spreman za nove informacije koje mu šalješ.

Ako si pod stresom, najbolje je izaći u šetnju na svjež zrak. Tako ćeš odagnati stalne misli o školskim obavezama i razmišljati o stvarima koje te opuštaju.

Pročitaj dobru knjigu! Čitanje opušta, a iz knjiga možeš mnogo na-učiti.

Naravno, nekim tinejdžerima ovi savjeti pomažu, nekima ne. Postoje razni načini da se riješite stresa ili ga bar smanjite, međutim, svatko od nas reagira na svoj način. Neki su dobri, neki ne...

Često se znam izvikati na starijeg brata. On je školu davno završio i kao da više ne shvata da sam pod velikim pritiskom! Samila (16)

Naravno,mnogi ne shvataju. Svi oni učenici koji su preživjeli srednju školu uvijek nam kažu da su to naša najbolja vremena i da ćemo žaliti kad odemo iz nje. To se nama čini nemogućim u ovome trenutku jer je mi prvo moramo (pre)živjeti pa tek onda reći koliko istine ima u tim riječima. Svi znamo da nas čekaju više škole sa više obaveza i više učenja i, naravno, s više stresa.

Da ne bude sve tako crno, imam i dobru vijest za sve nas (tinejdžere). Stres ima i svoju pozitivnu stranu. Znam, teško je povjerovati u to, ali istina je! Ljudi koji su pod stalnim stresom su oni koji su vrijedni i marljivi, koji ulažu svoje vrijeme u izgradnji svoga života. Ipak, ako te stres baš “gazi“, probaj se izboriti s njim. Zapamti! Nisi sam u tome. v

STRES U ŠKOLI

Emira BeganoviĆ, MSŠ Nordbat 2, Vareš

28 preventeen

FAQUmjetnost – Šta je za vas umjetnost? Eh, šta god da ste rekli, to je tačan odgovor. Umjetnost, iako ima puno definicija, zapravo nema definiciju. Stoljećima su filozofi vodili raspravu o ovom poj-mu i na kraju nisu zaključili ništa. Ipak, ono oko čega se možemo složiti jeste da konzumenti, odnosno društvo (nažalost?) odlučuju šta je umjetnost, a šta nije. Stoga se opet zapitajte, šta je za vas umjetnost?

Umjetnik – Isto kao i sa prethodnim, izvornim pojmom, ni umjet-nik nije razjašnjen. Jedna od definicija govori da su umjetnici ljudi koji ne znaju komunicirati na uobičajen način već to rade preko svojih djela. Zamislite svijet u kojem svi koji ostanu bez pravih riječi slikaju, i dozvoljeno je to raditi bilo gdje pa svi hodamo naoružani kistovima.

Estetika je filozofska disciplina koja se bavi pitanjem umjetnosti i umjetničkog stvaralaštva. Jednostavnije – opisuje se samo kao na-uka o ljepoti i lijepom. To nas opet vraća pitanju: šta je lijepo ili onoj staroj: Ljepota je u oku promatrača.

Konceptualnu umjetnost kratko nazivaju umjetnošću ideja. Pro-cvat doživljava u drugoj polovici dvadesetog vijeka koristeći dotada nestandardne umjetničke postupke i materijale - list papira, olov-ka, kist, note – više nisu dovoljni. Naglasak nije u načinu izražava-nja koliko na ideji, s tim što su tradicionalni koncepti lijepog zane-mareni. Pred promatrače se stavlja izazov koji tjera na razmišljanje. Prvo djelo koje se smatra predstavnikom konceptualizma je Fon-tana Marcela Duchampa. Prije nego što ubacite novčić i zaželite nešto, provjerite kako ovo kontroverzno djelo izgleda.

Performans je oblik akcione umjetnosti koji može imati scenarij ili biti spontan, u kojem publika može učestvovati ili ne, može se odvijati uživo, ali i putem medija, umjetnik može biti prisutan ili ne, nema jasno definirano mjesto ni trajanje. Ako vam ništa nije jasnije, ne krivimo vas. Istražite čime se to bave Marina Abramo-vić, Oliver Frost...

Primijenjena umjetnost odnosi se na dizajniranje, oblikovanje i uljepšavanje umjetničkih predmeta koji imaju i praktičnu svakod-nevnu upotrebu. Nerijetko se veže uz rad zanatlija koji stvaraju ra-zličite predmete (odjeću, obuću, nakit, posuđe, pokućstvo...) ručno, obraćajući mnogo pažnje na njihovo ukrašavanje. Mnogi predmeti

ovako izrađeni su unikati i dostižu visoke cijene. U primijenjene umjetnosti svrstavaju se: vezenje, tkanje, pletenje, uređenje inte-rijera, kostimografija, industrijski, grafički modni i dizajn interijera.

Kreativnost je mentalni proces koji, gle čuda, nije još uvijek do-voljno jasan znanstvenicima i ne može se mjeriti. Ono što znaju jest da se veže za stvaranje novih ideja i rješenja problema, ali i stvara-nja novih veza između već postojećih ideja i/ili pojmova. Znate kad čujete da je neko došao na ideju na kojoj je zaradio milione jer je tako jedinstvena i posebna, a vi kažete: To sam i ja mogao skontati.

Premda je usko povezana sa umjetnošću, neophodna je u u poslov-nom sektoru, ali i svim granama života. Recimo, kada vam treba dobar izgovor zašto ste sat vremena zakasnili kući sa večernjeg izlaska.

Nadahnuće/inspiracija je trenutak u kojem umjetnik dobiva pravi napad stvaralačke snage koja ga vodi prema novim zamislima. Do-lazi nesvjesno, iznenada, pa joj se u mnogim religijama pripisuje povezanost sa božanstvima. Prema pravilu, nema je baš onda kada vam najviše treba. Recimo, ako ste dopisnik Preventeena i ističe vam rok za slanje teksta. v

29preventeen

(IN)P

UT

Na putovanju u Švicarsku, po-četkom ove godine, sa ekipom iz projekta IKS iz Viteza i Vareša, vidio sam sve i svašta. Od onog najvažnijeg za nas Balkance – kako izgleda švicarski franak , preko savremenog instituta tehničkih dostignuća u Vinterturu u ko-jemu posjetioci mogu sami izvoditi eksperimente iz različitih oblasti pa sve do Zemaljskog muzeja Švicarske u Cirihu gdje sam upoznao zanimljivog i ekscentričnog mladog profesora – repera, Gorana Vulovića (AKA Milchmaa), naših korijena, al’ švicarske krošnje... Dok nam je objašnjavao švicarsku historiju i vodio nas kroz muzej (profesor je historije), uspio sam saznati nekoliko zanimljivih detalja njegovog privatnog života. Poslije obilaska, sjeli smo, naručili kafu i nastavili priču...Kada si se počeo baviti hip-hopom? Ko te "uvukao" u taj svijet?Za hip-hop sam prvi put čuo od starijeg kolege s kojim sam se družio i s kojim sam zajedno trenirao u teretani. Do tada nisam znao da se može baš fino repati na švajcarskom-njemačkom, uz čisti njemački... Onda sam i ja probao i počeo... (Ja znam da se ne može pričati na švicarskom-njemačkom dok se jede, to je sigurno!) Da li negdje nastupaš sa ekipom ili sam?Inače, pravimo neki show, ja i društvo, fristajlamo dosta, znači, to je improvizacija i to je ekstra. Baš sad u nedjelju je bilo ovdje u Cirihu oko 400 ljudi. Pazi, to je za mene bio hobi, imao sam druge prioritete, meni je najvažniji bio faks i te stvari. Repao sam kad bi našao vreme. Imam dosta nastupa, al’ bez da se, ono, baš trudim, ali dešava se. Slušam domaći (balkanski) rep, više nego Amere, meni je baš interesantan. Naprimer, imaš baš ovdje dobru prijateljicu kod koje Edo uvek noći kad nastupa u Švajcarskoj, kao i Frenkie. Cool mi je Marčelo, jako, Struka također. Imao sam jedan mali nastup u Beogradu sa V.I.P., tad nisam ni znao za njih, bio sam sa nekim švajcarskim D.J.-em, našeg porekla, također, tako da sam slučajno bio tamo i saznao za to pa me on zvao da dođem i onda sam malo sa njima fristajlao.Jesi li ikada zarađivao od rep-a ili si repao iz zabave I zadovoljstva?Pazi, uvek tu ima nešto malo, malo zaradiš, al’ nisu to neke velike pare, sto franaka na večer, al’ ima dosta puta da sam išao besplatno, radi za*****cije, a ploče se ovde skoro ne prodaju uopšte…

IĆTarik Kovač Građevinski fakultet, Sarajevo

TI si završio fakultet historije?Da… Ustvari, historije i njemačkog jezika! Sad predajem u privatnoj školi, to su dopunski časovi, pripremna nastava za ispite zanatlijama od 16 do 20 godina.Radiš na novom albumu? Čuo sam da spremaš nešto vezano za život čovjeka iz bivše Juge u Švicarskoj?Iskreno da ti kažem, ovde je malo glupa scena, pošto, što se tiče repa, meni je bitno da tematika ima neki link između tog mog iskustva kao stranca, al’ ne bilo kakvog stranca, nego “našeg stranca” jer ima tu dosta neke specifične priče i ja pokušavam da napravim pesmu o tome. Moj novi album, baš ono o čemu sam sad vama pričao, zvat će se “ić”, kao prezime. Međutim, nije meni bitno da kritikujem ni-koga, jednostavno želim da prikažem naš identitet. Pazi, za nas je malo čudno, nas koji smo rođeni i živimo ovde, al’ ipak taj identitet je “dole” I teško nam je nekako da se smestimo između ta dva sveta. Ovde smo “Jugo”, a dole smo “Švabe”. Ovde imamo nekakvu roman-tičnu sliku kad idemo dole, sve lepo, sve najbolje, al’ ne vidiš kako u stvari ljudi loše žive. Za nas je ipak super, ferije, klopa, te izlaz, a kad si ovdje, vidiš se kao loše, kao svi te diskriminiraju, al’ ovde ti je ekstra. Ja to dosta tematiziram. Kroz to sam i probao sa našim ljudi-ma da sarađujem, al’ to taj neki naš mentalitet, nema šanse, oni su zatvoreni ovde. Imaju svoju organizaciju, čim dođeš nešto da uvališ, neku novu ideju, saradnju, a oni kažu ne, ne, imamo mi svoje…Šta preferiraš, storiteling, represent, betl?Ja sam uvek voleo betl, pobedio sam u Cirihu, na švajcarskom pr-venstvu bio sam treći 2009-te godine, dok sam vežbao sa ekipom u stanu, dok sam studirao. Sad ređe idem na takmičenja, mada se i sad plašim da izgubim J, dobra mi slika u javnosti, retko ko da me pobe-dio, a i ti koji su me pobedili su mi prijatelji s kojima sada nastupam. Al’ sad da me neki klinac pobedi, nije to dobro za ugled! (U tom trenutku njegov prijatelj dobacuje: De mu ispričaj šta je rekao tvoj deda za tebe!)-Hahah! Ja sam ti krio njemu, znaš, kako da mu objasniš rep, al’ normalno, saznao je. Al’ ja mu kažem, nemoj dole da pričaš nikome! Kako da objasnim, misliće da se drogiram. I tako, dođe meni deda, uzme me sa strane, onako i kaže: “Sine, čuo sam da pevaš. Sve je to lepo, kafana, ovo i ono, al’ nema od toga hleba! Završi ti školu! v

Goran sa prijateljem i volonterima NARKO-NE-a

30 preventeen

Nase strane

Čovjek putuje svijetom u potrazi za onim što treba, a kada se vrati kući to i nađe. (George Edward Moore)

Pravo putovanje na kojem dolazimo do otkrića ne sastoji se u traženju no-vih krajolika, već u novom načinu gledanja (Marcel Proust)Putovanje i promjena mjesta daje umu novu snagu (Seneka)Naša destinacija nikada nije mjesto, već novi način posmatranja stvari ( Henri Miller)Kakve veze imaju ove izreke o putovanjima sa onim što je NARKO-NE i što se tamo radi ovog proljeća? Velike. Naime, volonteri UG NARKO-NE u posljednjim mjesecima imali su priliku putovati i doživjeti kako žive i šta rade mladi preventivci u drugim državama... ŠvicarskaTim lideri Interkulturalnih kreativnih sedmica/tjedana IKS 2012.: Ana, Bruno, Dragana, Emira, Hasan, Irfan, Jasmin, Marko, Mir-nes, Tarik, te projekt koordinatorica Andrea proveli su prvu sedmicu aprila na studijskom putovanju u Švicarskoj. Nakon što studenti iz Švicarske već 11 godina dolaze u BiH da volontiraju u IKS-u i upoznaju se sa životom u BiH, ovo je bila jedinstvena prilika za mlade iz Viteza i Vareša da nauče više o životu, mogućnostima i problemima mladih i u Švicarskoj. Posjetili su mnoge obrazovne, znanstvene, kulturne institucije i omladinske organizacije u Zürichu, Luzernu, Glarusu i Win-terthuru. Kroz ove posjete, te razgovore sa mladima, ali i stručnjacima iz oblasti omladinskog rada, prevencije ovisnosti i ovisnosti, IKS-ovci su dobili mnoštvo ideja. Neke od njih iskoristit će već ove godine u projektu IKS.

TurskaU okviru projekta NO! Woman no cry! volonteri UG NARKO-NE Dajana, Edin, Haris i Ivana i projekt koordinatorica Alena, bili su predstavnici BiH u Ankari. Glavni cilj projekta je skrenuti pažnju na loš položaj žena u društvu, posebno pokazati da žene trpe razne vrste nasilja, i da nije samo fizičko nasilje problem, kako to mnogi smatraju. Pažnju na ovaj problem, zajedno sa još 30-ak učesnika iz šest zemalja, privukli su per-formansom koji su izveli tri puta na javnim mjestima u Ankari. Narav-no, imali su vremena i za druženje sa drugim učesnicima, ali i obilazak grada. A šta je zajedničko za ove dvije posjete i ove dvije grupe:Stigli su prepuni dobrih dojmova; Pokazali su BiH i NARKO-NE u najbo-ljem svjetlu; Upoznali se sa drugačijim običajima i kulturama; I što je najvažnije, uvidjeli koliko toga lijepog ima u BiH

Lekcija iz ŠvicarskeIako mnogi mladi nisu toga svjesni, veliki problem u BiH jeste odlaganje smeća. Zašto je to njima bitno? Zato što ugrožava nji-hovu sredinu i zdravlje. Iako je potrebno ovaj problem rješavati sistemski i trajno, pojedinci mijenjanjem svijesti mogu mnogo toga uraditi. Kako je to u Švicarskoj uređeno - fascinantno. Li-jep prizor za oči jednog turista koji se svakodnevno u svojoj državi susreće sa deponijama smeća. Kante za otpatke nalaze se na svakom koraku, te koliko god lijeni bili možete napraviti nekoliko koraka i ne bacati na cestu i uokolo. Imaju velike kon-tejnere za papir, plastiku, staklo i svaki od njih je različite boje. Ja nisam uočila niti jednog trenutka da pored njih ima dodat-nog smeća, kao što je kod nas nerijetko izgovor Nije bilo mjesta. I u kućanstvima (što sam primijetila dok smo bili na večeri kod Andree, volonterke iz Švicarske) se otpad razdvaja: ostaci hrane u jednu kesu, boce za reciklažu u drugu, karton se presavija na male dijelove kako bi zauzeo što manje prostora. Nešto što sam saznala prilikom razgovora s njima: U Švicarskoj postoje poseb-ni kontejneri u koje se baca otpad za reciklažu i to je besplatno. Biorazgradivi otpad baca se u posebne vreće, a ovisno o veličini vreće, na nju se lijepi markica koja se kupuje i to je jedino što se plaća. Po nekim statistikama ljudi iz Švicarke recikliraju oko 60% smeća, što je kao zemlju dovodi do najviših europskih granica. Ana Gabrić

31preventeen

Nase

stra

ne

Preventeen ih jedva čekaKao i početkom svakog ljeta, i ovoga je planirana edukacija novih dopisnika/ica Preventeena. Poziv za nove dopisnike objavljen je u maju. Mnogobro-jni srednjoškolci pokazali su interesovanje, poslali svoje podatke i od nas dobili zadatke koje trebaju uraditi. Kao što nam je napisao mladić koji je povu-kao svoju aplikaciju, zadaci zahtijevaju mnogo vre-mena i truda. Zato se nadamo da se oni najbolji i najmotiviraniji aplikanti neće obeshrabriti, da će se iskazati kroz urađeno, da će uredništvo napraviti dobar odabir i da će se timu Preventeena pridružiti vrijedni i radoznali mladi ljudi. Evo šta su neki od njih napisali kada su aplicirali:Volim da pišem i bavim se fotografijom. Vrlo rado bih radila kao vaša dopisnica.Za oglas sam čula preko Asocijacije srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini, čiji sam aktivan član.Bavim se fotografijom, a novinarski posao mi je vrlo zanimljiv.Ja sam učenica drugog razreda ekonomske škole i, iskreno, ranije nisam čula za Vaš časopis. Saznala sam za Vas preko lokalnog tima ASUBiH Visoko.Zdravo! Prije svega da napišem kako mi je drago jer ste objavili ovaj konkurs za dopisnike,i bilo bi mi veeeliko zadovoljstvo da postanem Vaš dopisnik.Volim novinarstvo i fotografiju i životna mi je želja da radim i bavim se tim poslom.

Zahvaljujem se na ovako brzom odgovoru! Iskreno, nisam očekivao ovaku brzo povratnu informaciju,ali ovo je još jedan dokaz da ste stvarno najbolje novine!Zadaci se, uostalom, čine veoma zanimljivim, i biće mi zadovoljstvo da ih odradim!Prijavljujem se iz razloga, jer želim da se za moje literarne radove, ako ih već mogu tako nazvati, sazna, da se čitaju, da stvore nove vidike mladima, nekima da postanu “svjetlo na kraju tunela”, da im svojim riječima daju podršku, dižu samopouzdanje, da upoznaju život sa svim mogućim nijansama, od one na-jsvjetlije pa do one najtamnije, ali da upoznaju i sebe. Da nauče da treba da istraju, ako žele da postoje, ako žele da žive i da budu ličnosti.Čitajući, ulazili bi u jedan potpuno novi svijet, svijet kojeg će možda odbijati, u onaj svijet , u kojeg , nam-jerno neće htjeti vjerovati. A on bi se polako, tiho utemeljivao u njihov um, i tu ostajao do samoga kraja. A Preventeen? Ma, on ga jedva čeka, znam to. :)Edukacija za 12 odabranih održava se krajem juna, što znači da njihove tekstove možete čitati već u sljedećem broju.A ako ste i vi zainteresirani za pisanje u Preventeenu imamo jednu dobru i jednu lošu vijest:Loša – u trenutku dok ovo čitate proces odabira novih dopisnika je iza nas, sljedeći je planiran tek za godinu dana.Dobra – ako želite pisati za nas, možete biti gost dopisnik u jednom broju. Javite se uredništvu na pre-venteen@preventeen.ba radi dogovora i to je to!

ZAPIS O IZVORU

Rastvorio sam se I potekaoPotocimaRijekama

MorimaSad sam tuSad sam tu

Bez tebeGorak

Kako svom izvoru Da se vratim?

Mak Dizdar