sadržajPoezija Proza Glazba

impressumnakladnikUdruga za umjetnost i kulturu "parNas"

za nakladnikaMatija Budimir

glavni urednikKrešimir Vogrinc

uredništvoKristina Posilović [poezija/proza] | Vjeran Stojanac [glazba]

lekturaSandra Salopek

naslovnicaVedrana Strižić

prijelomKrešimir Vogrinc

Dario AbramPjesme | 4

Teuta ButučiPjesme | 14

Marin KolićPjesme | 24

Eugen KinkelaPjesme | 32

Doris PandžićX√X (Mentalna igra) | 38

Marin TomićJohn Buddha (Rock and roll, seks,misticizam & akcija) | 46

Miodrag VučinićGodine sutra (mjesec ožujak) | 50

Petar ŠalinovićKrafne kod Dille | 54

Zdeslav BenzonŽivot i vrijeme Marka Kozeleka | 58

Vid JerajMats Gustaffson - Vinilmanija kaoumjetnički credo | 62

4 5

Re 23/2013

Zaljubljen sam u ratove i tame,ostatke hranjenja sjenai bitke koje vodeamputirani, prelomljeni maslačci.Tada djelujem kao vjetar,doza morfija. (Rezolucija - urezati kosti u zvijezde.) Bol nosimkao užeglo suncedesne karotidne arterijekao dječje prekrivačešto zaglušuju vonj odraslih.No moja anatomijarijetko komu odgovara. (Rezolucija - udar asteroida.) Tada djelujem kao more,doza zaborava.Ispirem ostatke ratova i tame,mrtve sjene mrtvih ljudii novonikle maslačke.

Dario AbramI.

Poezija / Dario Abram

zašiven za tvoja stopalaprobadaju me neravnine asfaltabudi svjetlo uličnih lampimoja zrcala blijedea ti pratiš i pratišsljepoću korakašavovi i dalje svrbe noćuod želje za škaramadodirima sa sjenom kojuvoliš u tminidok još uvijekspavam

II.

6 7

Re 23/2013

Koliko sam to narastaoda mrzim okusečajem natopljenih pisama?

(Riječi mi klize niz jezike od gorčine.)

Ovdje su poljupciumirućih strofa koje ne znaju umirati - mrzim to, znaš?Misao da jezik živiDiše poput ljudi.

To je način na kojičovječanstvo funkcionira,traganje za humanim u nehumanome,ma znaš za tu riječantropomorfiziratikućnoga psaogoljelo novorođenčes ranama na četirima nogama.

(Jezik je to koji govori za sebe,autonoman je poput telefonske linije -puca po vlažnu vremenu.)

I onda istražujuunutarnje tvorevine duše,kopaju duboko, duboko,cvrkuću vlastite stihove,ekshumiraju iskru koju suudahnuli iz plastičnih boca –ma i egzistencija! (Kao porok, dakako.)

III.

Poezija / Dario Abram

Znaš, sve što vidim jest blato,sprovod, ali ne za mrtve,već za pisanu riječ,u daljini lavež.

Govori mi kako nešto neljudsko sanja,ono misli da piše,prevodi seu ovo.

Nešto kao da čita„Epitaf okamenjenoj antipatiji.”

8 9

Re 23/2013

Na rubu su tvoje usniceprvo što sam uočio i nježno udisao i izdisao kao kakvu ludu nadu u noćima kada je pepeljara puna opušakaa ti već otvaraš novu kutiju.

IV.Govorit ću ti kao što to mačke radeu sumporui zmijski zelenojsa stražnje ograde noći. Dozivat ću teu repovima kometa, u zvijezdama,ne tiho, samo daleko,ljuljat ću se pokraj tebedivlje, divlje, svako toliko,dovoljno blizu da me uhvatiš. Mačka preko putaograde noću nosi šešir od kose.To nisam ja. Nisam poput nje —moje je srce manje efemerno, moja sjena nije tako plava. Poželiš li, smjet ćeš odagnati mraz s moga krznasvojim toplim rukama, i ja ću zapresti.

V.

Poezija / Dario Abram

10 11

Re 23/2013

skrivam se iza roletau strahu od zoreokružen zidovimakoji prethode dodirimakao što jauvijek prethodimstrancima u prolazu.

VI.Volio sam gotovo svaku osobuna koju sam naišao,a sada zaleđen u pustinjskoj kožigmižem za kapima jutarnje rosesve dok ne protrnem na suncu.(Polarne suprotnosti.)Ja sam oazau zemlji gdje zaljubljeni gore u kotluSahare.

Odišem linijama razdvajanjana Ulici zabranjenih dodira.Stoga me ne diraj, ne gledaj, ne slušaj,zaogrni se nepoznavanjem.

Oboje znamo što se događa iza zatvorenih vratagdje se tijela isprepliću u amazonske prašume –ja se pretvaram u okvir prozorakoji gleda na Nil,a on žuri i razdvaja kontinent napolau gnjecavosti pijeska.

Tada se oslanjam na tvoju kožui ostavljam mrlje od čaja.

Ima ta neka temperatura za ljubav u ljudskim bićima,a nitko se ne ispričava za to što voli snijeg.

VII.

Poezija / Dario Abram

12 13

Re 23/2013

Dario Abram rođen je 25. srpnja 1990. godine u Rijeci i otad nije daleko odmaknuo. U međuvremenu je zavr-šio ekonomsku školu nakon koje je shvatio da od njega nema pravnika, a potom upisao Filozofski fakultet u Rije-ci na kojem studira Hrvatski jezik i književnost i Engleski jezik i književnost. Trenutačno je polaznik diplomskoga studija/nastavničkoga i – kako bi stekao bilo kakvu prak-su – radi s djecom u sklopu riječke Gradske knjižnice te sa srednjoškolcima/maturantima u sklopu priprema za državnu maturu. S biografske strane promatran, katego-rizira se u prosječnoga studenta kroatistike i anglistike. S poetske strane promatran, i dan-danas ne zna što piše.

Najčešće su to refleksivne pjesme s naznakama epskoga u sebi, no nerijetko se javljaju i ljubavne pjesme u kojima nastoji deklišejizirati dotičnu temu. U svakome slučaju fizički je kratak koliko mu je kratka biografija.

Poezija / Dario Abram

14 15

Re 23/2013 Poezija / Teuta Butuči

u kapsulama zvukaizmeđu četiri zida i dva uha.nečujno pomicanje ograničeno kvačicama za vješanje veša na plastičnoj žici sa metalnim nitima iznutra.u kapsulama zraka,kao kristalizirani kukci ili vrijeme zaboravljeno u kutiji.

i budiš se jedanput.i budiš se dvaput.i ponovno se budiš samo da bi shvatio kako i dalje spavaš.i budiš se jedanput.grad u kojem umjesto kiše pada zvuk violina i neprestano je i uvijek tako nespretno hladno i sjetno.knjižnica na rubu plaže poda prekrivenog valovima, čijim katovima hodaju tvoja prozirna lica.i budiš se dvaput.ovaj puta u žutoj kuhinji ispunjenog mirisom zagorjelog sapuna.

u kapsulama vremena.modificirana katatoničnost.džepni satovi i udice za ribe.u kapsulama zaborava ...

dok se tekuća srebrna glazba lijepi za vlažne zidove tvog stana preko puta tržnice.

Teuta ButučiNeke vrlo bitne kapsule

Bacio je ciglu u prozor i staklo se razbilo.Njegov šećerni, nimalo cinematični bunt.A onda se okrenuo i počeo hodati.Hodao je puno koraka. Puno previše.Hodao je dok nije ishodao sve korake koje je imao.

A onda je umro. Jednostavno. Ništa posebno. Bez glavne protagonistice koja plače i rida za njim. Bez raketa i spašavanja svijeta i armagedona. Bez vatrometa. Definitivno bez vatrometa.

(Negdje možda zabilježeno na celuloidnoj traci ljudskog sjećanja.)

Jednostavno je umro. Bila je to vrlo jednostavna smrt. Kao što će biti i moja smrt. I tvoja, vjerojatno, osim ako ne postaneš supertajni detektiv. Sve naše smrti biti će iste – jednostavne. I dosadne. Ništa filmično.

I zato ne znam želim li umrijeti.

Reci mi (piši preko crte, nikako po crti, svejedno već smo svi mrtvi negdje u vječnosti): _________________________________________________________________________________

/Glavni lik ne-Hollywoodskog filma uvijek umre na kraju/

16 17

Re 23/2013

Moderno doba i budućnost već započinjeModerno doba, i budućnost već započinje u našim prazninama,Krutim, tako ulegnutim pod teretom sjajnih zvijezda ideala kojima prkosimoTako ustrajno i nesmotreno.

Moderno doba i budućnost već započinje,u glavama nabijenim na kolac perfekcionizma,!iracionalizma!,!modernizma!,!korupcionizma!,!sranjizma!,!dadaizma!,!futurizma!,!konceptualizma!,!spiritizma!,!misticizma!,!djeta-izma!,!anoreksizma!,!bulimizma!,!fashion-izma!,!botox-izma!,!novac-izma!,kataklizmasvih kanona i zakona i pravila i kanona i modrozelenih spisa pravilnikapisanih debelom rukom pričvršćenom kirurškim čavlima na ostatak metalne ključne kosti izrasle iz klice superiorno plastične biljke usađeneu zdjeluljudskogamozga.

Moderno doba !u kojem budućnost već započinjezabljesnutau daljini, i blizini,naših koraka potrganih stvarnošću i posijanih duž puta rasipanih ljuski.

Pjesma!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!*********************¸+++++++++++++++++++++++****************!!!!!!!!!!!!!!!??+++++--.-.,.-.,.-.,.,.’??!-.--.,,,,,;););););););=;=;=;=;=;=;(/(/(/(/(*/()*/()*???######################„““““““““““““““““““““2+++++******+++++!!!~~~!!!~~~~!!!~~~.000000=0====00_:;:;;:**** Pjesma*****

Poezija / Teuta Butuči

18 19

Re 23/2013

Luxemburg.Otići ću u Luxemburg.Samo zato što je riječ “Luxemburg” tako divno ljubičaste boje.

Luxemburg.Odlazim u Luxemburg.Nemam pojma što ću tamo naći osim tako divno ljubičaste boje.

Luxemburg.Otišla sam u Luxemburg.Na kraju je sve ispalo isto kao i prije, sve osim tako divne ljubičaste boje.

LuxemburgPlaža od bijelog kristalnog pijeska. Mandarine rastu pod vodom. Valovi metalnih rubova zapljuskuju obalu. More boje aurore borealis i nebo sastavljeno od sapunice. Miris kiše je u zvuku valova.Štakor: Pogledaj u kutiju.Pas: Neću pogledati u kutiju! Gledaj ti u kutiju!Štakor: Ma pogledaj u kutiju, neće ti ništa biti!Pas: Neće ti ništa biti, neće ti ništa biti ... Ne vjerujem ti. Nađi nekog drugog da gleda u kutiju.Štakor: Ma pogledaj u kutiju, na tri sekunde barem.Pas: Neću. Zadnji koji je pogledao u kutiju je ostao unutra.Štakor: Nije ostao unutra, nego je pao.Pas: Svejedno. Ostao, pao, svejedno. Ne gledam u kutiju.Štakor: Barem proviri, ima divnih stvari unutra.Pas: Gledaj ti u kutiju.Štakor: Zar ne želiš znati što je u kutiji?Pas: Ne.Štakor: Zar ne želiš znati?Pas: Reci mi što je u kutiji.Štakor: Ne mogu ti reći. Pogledaj sam.Pas: Neću.Štakor: Onda nikada nećeš znati. Ja odlazim i ponijet ću kutiju sa sobom. Pogledaj, sada ili nikada.Pas: Dobro. Daj mi kutiju.

(Pas gleda u kutiju)

Pas: Pa prazna je! Kutija je prazna!Štakor: Stvarno?

Pas i Štakor

Poezija / Teuta Butuči

20 21

Re 23/2013

Ja nosim plašt mramornoga svoga.Nosim ruke od pijeska u svojim očima.Moj plašt pješčanim čavlima zaboden o tlo od tirkiza.Moje ruke rasipane kada pokušaju uhvatiti vjetar.Moje ruke zaslijepljene u mojim očima.Pijesak i trnci trnje i slavoluci, robotskoj ruci kozmosa

koja pritišće pješčane čavle dublje u plašt od mramora.

Ja nosim svod jednog univerzuma krvlju oslikanog na koži.Neonske cijevi i horizonti rasplahuju se na nišanuunikatnog porculanskog čajnika.

Svevideći, i slijepi. Oni koji gromko govore u njemilu.Nišanim mozak svoga govora.Jednom. Dvaput.; Zauvijek.Sakupljena zrnca za moje pješčane čavle, gotov proizvod u kutijici.

Ja nosim plašt mramornog svodaoko ramena, vrata i ruku,koje skupljaju zrnca pijeska i prašinesa aluminijem popločena hodnika.

Parabolična dezinsekcijaFestina je koza, krava i glupača,koja trati vrijeme u kladionicama.Svoja debela blijeda bedra pokazuje u mrežastim čarapama,iskesivši zube i svoj bolesni jezik.

Festina, zašto moraš biti toliko ogavna?Festina, ne trebaju ti mrežaste čarape i umjetni zubi.Festina, samo si trebala pitati i rekla bih ti da te volim.Festina, kada ćeš prestati uništavati sve do čega mi je stalo?Festina, kučko, znaš da ne mogu bez tebe.Festina, jesi li ikada voljela?Festina, putuješ li svemirom brzinom svjetlosti i razmičeš li atome?Festina, jesi li trenutno u mojoj kavi i sendviču?Festina, odi u pičku materinu.Festina, volim te.Festina, stvarno te prezirem i mrzim.Festina, trebala si zauvijek ostati zaključana u Pandorinu kovčegu, ili NASA-inu tajnom space shuttleu.Festina, kada će slijedeća lunarna eklipsa?Festina, nadam se da ćeš krepat.Festina, tvoja smrt je i moja smrt.Festina, znam da ćeš živjeti vječno.Festina, imaš li pojma koliko si života zajebala?Festina, tvoje nepromišljenosti nepodnošljive su okolnosti.Festina, da barem nisi toliko pametna.

Festina ... ostani to što jesi.Festina,

....zauvijek ću ti govoriti da si kučka. Ja sam ti i ti si ja.

Festina

Poezija / Teuta Butuči

22 23

Re 23/2013

Razmišljam o Hollywoodu.Razmišljam o jastozima i vješalicama za odjeću.Piksel u Americi.Zvučni val u centralnoj Europi.Kako više znaš da znaš uopće išta?

Razmišljam o Hollywoodu.Neonskoj rijeci trake.Plimni val insufijencije.Kako uopće znaš koliko vrijediš kad ne znaš koliko vrijedi Ništa?Koliko vrijedi Ništa? Veliko Ništa? Neželjeno Ništa? Glamurozno Ništa?Koliko vrijedi Išta?

Kolektivni san.Kolektivna halucinacija.Sretni smo.

Razmišljam o Hollywoodu.I praznicima kojih nije bilo.I djetinjsku kojeg nije bilo.I romansi kojih nije bilo.I ljepoti koje nije bilo.I sreći koja je zavoljela nesreću. Prisvojila nesreću. Posvojila nesreću. I nesreća je posvojila mene, svoju sretnu sestru zavisti.

Razmišljamo o Hollywoodu.Sretni smo.

I snovima na imaginarnoj adresi.Spasiocima nepostojećih svjetova. Mojoj vlastitoj katarzi.

Razmišljam o Hollywoodu.Moja naljepnica na cigaretama.Piše “HOLLYWOOD”

”Hollywood” Teuta Butuči rođena je 1993. godine u Zagrebu gdje trenutno pohađa studij novinarstva na Fakultetu po-litičkih znanosti, a vjerojatno ne bi položila sve ispite da je kolege ne podsjećaju da mora učiti i dolaziti na predavanja. Teuta je duboko zahvalna svojim kolega-ma jer bi se inače zatvorila u kuću gdje bi samo pisa-la, jela, internetala i gledala filmove. Bavi se vizualnim umjetnostima i književnošću te je objavljena u zbirci novih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (San-dorf, 2012.), u zbirkama priča s konvencija Istrakon i Marsonicon te u zbirkama nastalim u sklopu projekta Izdavačke akademije. Također je objavljivana u časo-

pisima poput Zareza, Red Ochre Lit, Diogen itd. Radi kao glazbena novinarka na portalu Ziher.hr te piše na impuls ili kad je uhvati kafeinski overdose. Boji se planiranja.

Poezija / Teuta Butuči

24 25

Re 23/2013 Poezija / Marin Kolić

mokraćna disperzija s jutraoblaci čine se kao da slijeću iz Glasgowa

šapuću o cepelinimaošamućenosti i zbunjenosti

raj u obliku bocas vremenom postaje nepregledno čistilište

krkljanac ureknut Zagrebomželja i obrada bujica misli

obogaćeni uranmožda osiromašeni

mostubojstva u budućem vremenu

latentno postaju transvestittrudna majka mog djeteta

usnula putuje na Marsvila na Mjesecu ostaje nenaseljena

pijan sam pao u Armstrongov otisak bucepoderao zastavu i vrištao mami

baci mi malo kave

Marin KolićI.

Englezi razmišljaju o lošim navikama divljakateritorij plazi kao luda zmija

dobio je otpusno pismo s patologijedebeli ljudi ne postoje na Zemlji

jedino stanuju u umovima veterana Velikog ratadržali su im stražu

dok su oni debeli baloni lebdjeli nad poljima grahai na suncu pekli Trumanova jaja

nebo je ponovno u depresijiodbija uzimati lijekove

Sunce se bacilo s desetog kata

II.

26 27

Re 23/2013

razmijeniti postaje tegumorno sve za sretno ništa

iako na kraju napaljenjedodaje supstituciju za jednakost

sretna bića padaju kao kišadok ona druga

sustavno krše pravila lutajućih zvjerkipobuda za nazivima

jer ponovno afirmiraš goblen od rustikalnog koncapleo ga je onaj bijesni radnik

neplaćen, krvav, na kraju mrtavdrijemamo u kanalu susretljive rijeke

musavi i utopljenitrčimo na maturalnu zabavu

ili kupiti cvijeće za Valentinovo

III.osviješteni umovi vladaju

Pape se liberalizirajusvinje su zauzele sobu

uz otuđene umjetnine i preparirane rođakeumnožene varijante dokazuju

gusjenice se nikada ne pretvaraju u leptiresadržaji katetera plaze niz ždrijelo

kao niske plaće niz odvodsablažnjivo uspijevaju iritirati okolicu

tijelo je masa bez jedinicegranicama i godinama je zabranjeno

ne djelovati zapravo ovdje znači normalnosve je uspuhana masa manijaka

bez one vitalne cenzurekoja ih čini razodjevenim razvikanim propalicama

potpalim pod vlast bez slastigadan šrot i korijeni iz kojih dolazi jedva pozitivna ocjena

aha i aha, da da i pa je jesu vrhunci ideologijebijes što mijesi te kao tijesto

rukama vrhunske kućanice zatvorene u kuhinjubez riječi bez osobnosti bez iskrenog osmijeha

bez života samo sa smislom za kuhanje i serviranjeobiteljska ksenofobija odlazak i odlazak i odlazak

IV.

Poezija / Marin Kolić

28 29

Re 23/2013

kad bi me zaškakljalosve mravinjake u sebi bi otkrio

stao bi na sunces povećalom

masakrirao vojskutada slobodno bi

prstom penetrirao do maticekako bi je samo zaboljelo

vrelina se slijevatijelom znoj kožomtrnci od migoljenja

lelujavih krokodilskihrepova

što raljamaprogrizaju strop

plivaju zrakom nebugoli haiku vrapci

živ živaju utrobomna koljenima izvaljen čovjek

V.albino Afrike sudaraju mi se u glavama

razlivena prostranstva odjekujudrogiraju se i nepravilno more jedno po jedno

natalitet je nakazna i morbidna simulacijanaprasno iluzorna

kratka i debelajednostavno odurna

konture svjesnosti žedno odustajuspavaju dok ih ocrtavaju kredom

kuriozitet polucijom poručuje krajnostimijenjajmo boje dok ličnost ne pazi

regularnim prisvajanjem razbijenog hidrantazagrljeni sa njim štrcamo povratak vremena

u vis

VI.

Poezija / Marin Kolić

30 31

Re 23/2013

Ponovno mjeri osjećajeKraće od sućuti

Šalje na smrtnu kaznuDulji

Tjelesna stražaNebo ponovno odiše dosadnim plavetnilom

Usprkos mrakuObzori imaju bolnu menstruaciju

Maligna fleka svjetla čini se kao izlazLivade su prepune

Homofobična cvijećaSve prijavljuje i šapće

Rigidnim agentima svijestiKuriozitet leži pretučen u lokvi ljudskosti

Klaunovi na traciFanatičnog zadaha

Iz očiju projiciraju crno-bijeli humorOdvode hordu djevica na freak show

Eunusi ih plačljivo zavode

VII. Marin Kolić rođen je 24. svibnja 1988. godine u Ogulinu gdje završava osnovno i srednje obrazovanje. Trenutno studira Hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Sudjelovao je na natječaju Susreti mladih pjesnika i prozaika u organizaciji Društva hrvatskih književnika – ogranak u Rijeci (2008., 2010.), a izabrane pjesme su mu objavljene u zbor-niku Riječki zvonik mladosti te u časopisu Književna Rijeka. Godine 2011. pjesme su mu uvrštene u zbornik Knjiga uživo (Split, Redak d.o.o.). Član je kulturne udruge Poetiziranje sa sjedištem u Rijeci. Suorganizator je 1. Ogulinske večeri poe-zije 2012. te član Organizacijskoga odbora. Na Dreams rock festivalu (Ogulin, 2012.) bio je selektor književnog programa.

U travnju 2012. godine objavljena mu je prva zbirka poezije pod nazivom 1008 (Venerus, Rijeka). Krajem 2012. godine izbor pjesama objavljen mu je u dvotjedniku Zarez (u okviru natječaja Navrh jezika). Godine 2013. poetski mu radovi izlaze u dva zbornika: u srpskom zborniku Poeziranje 2 te u zborniku More na dlanu objavljenom povodom 2. Međunarodnog festivala pjesnika čiji je bio sudionik. U srpnju 2013. objavljena mu je druga zbirka poezije Isušeni Mississippi (Naklada parNas, Rijeka).

Poezija / Marin Kolić

32 33

Re 23/2013 Poezija / Eugen Kinkela

Svaki je novi dan novi život. Nova opasnost. Nova smrt. Svaka žena koja prođe cestom tvoja je ljubavnica u drugomu danu. U drugomu svijetu. U drugom životu. Crveno sunce radi elipsu, ponašajući se kao jedina stvarnost u našemu postojanju, zasljepljuje nam oči i daje lica našim bogovima.

Eugen KinkelaScene

Psiurlaju i lajuu rano jutro,nesiguran korak, dva.Hladne rukene boje se ključa.Slojevi odjeće,crni asfalt.Urlik pasablijedo suncei ponovno sam uspiojoš jednomkao lopov neopažen ti doći.

I.

34 35

Re 23/2013

Ritam grada rijeka ljudi gužva jeljudska lica ulica miriše na stampedo.Nepoznati stranac okrznuo me u prolazu.Ovaj grad je otrovannjegove ceste ljepljive su poput katrana.On i dalje nosi ljudeprema nepoznatom cilju negdje iza ugla.

II. III.Prozori čekaju mrtvoja ne vidim oči u danui ne čujem svjetla u noći.Nikoga ovdje nema,nitko neće doći.

Svaka stvar šuti i čekasve je odavno spremno.Nikoga ovdje nema.Nitko neće doći.

Poezija / Eugen Kinkela

36 37

Re 23/2013

Auti prolazekao ženekao šanse.Auti prolazeStaju.Važno je krenuti.Auti prolazekao ženekao šanse kao ti.Važno je krenuti.Auti prolaze.Uvijek možeš pobjeći.

IV. Eugen Kinkela rođen je 1987. godine u Rijeci gdje je završio srednju školu te upisao studij Hrvatskoga jezika i književnosti i Povijest na Fi-lozofskom fakultetu. Piše poeziju, a odnedavno eksperimentira i s prozom. Dosada je objavljivao na stranici Facebook grupe Književnost uživo i u rubrici Inkubator Magazina Gradske Knjižnice Rijeka. Živi posvuda, ali uglavnom u Rijeci pa mu je tema ceste stalna inspiracija u pisanju.

Poezija / Eugen Kinkela

38 39

Re 23/2013

Doris PandžićX√X (Mentalna igra)

Proza / Doris Pandžić

Ženka

U osnovi, svi ljudi misle da su bolji od zvijeri. Misle da vladaju svojim nagonima. Misle da su bolji od toga.

Možda baš takve misli ima žena koja hoda cestom naoko formalno odjevena. Zapravo, ne razmišlja o tome. Razmišlja o tome kako će se riješiti svoga ljubavnika. Ona ne voli obaveze. Ona želi samo seks. On je voli. To joj je rekao. On želi da ga ona katkad odvede do sebe, do svoga stana. To joj se ne sviđa. Njen stan je samo njen stan. Ona tamo dovodi svoje prijatelje. Ne ljubavnike. Ljubavnici mogu pokucati na vrata bilo kad. Prijatelji dolaze kad su pozvani. Zato nije dobro kad ljubavnik zna gdje živiš. Rekla mu je na početku da ne želi obaveze. Upo-znala ga je pred tri mjeseca. Lijep čovjek. Visok. Plav. Pravilne crte lica, možda čak i malo previ-še pravilne, možda čak pomalo dosadne. Ne bi ga ni pogledala da je nije uporno, bezobrazno promatrao i na kraju joj sam prišao. Svidio joj se njegov pristup, izgledao je neobavezno. Bila je uvjerena da mu je samo do seksa. I ona je njega bezobrazno upadljivo odmjerila dok je razgovarao s njom. Posebno su joj se svidjele njegove kosti kukova, koje su zatezale traperice na rubovima. Kasnije te večeri, ti isti kukovi ostavili su masnice na njenim bedrima. I to joj se svidjelo. A on je sad voli. I želi prespavati kod nje. I probuditi se ujutro pripijen uz nju, umjesto da ona, kao uvijek, u rane jutarnje sate, ode iz njegova stana. Jer on misli da je voli. Nakon tri mjeseca. Kreten.

Ulazi u zbornicu škole. Da, ona je profesorica. Ide joj lagano nakurac način na koji je ljudi s uvažavanjem gledaju. Ona je profesorica – „stup društva“, „moralna vertikala“. Da – uzor – još jedan kotačić u mašineriji školstva koji uvijek iznova i iznova pere budućim odraslim ljudima mozak pizdarijama.

Na njenu veliku žalost, u zbornici se nalazi i jedan mladi profesor, (kao i uvijek u ovo doba utorkom) i on valjda misli kako bi njih dvoje bili jako lijep profesorski par i možda čak i imali i jako lijepu i pametnu profesorsku djecu jednoga dana. Naravno, nikad to nije rekao glasno, nego bi pokušao impresionirati njenu pamet svojom pameću pričajući o jako intelektualnim književno-teoretskim problemima ili o suvremenim piscima ili o tome kako je narod jako ne-pismen. Zapravo, ona je duboko uvjerena da, iako ta bolest nije dokumentirana niti u jednom medicinskom priručniku, on očito boluje od verbalne dijareje. Dok bi trajao taj njegov ver-balno-intelektualni proljev, ona bi ili kimala glavom i govorila „mhm“ ili gledala kroz njega, praveći se da gleda u njega. Što je najgore, on to nije primjećivao, mislio je da ga ona sluša. Mislio je da je jako zanimljiv. Ona se pitala zašto uopće taj mali genski isprdak od čovjeka misli da bi ona njega uopće mogla razmotriti kao partnera za parenje. I zašto on misli da će je fascinirati svojim znanjem o podacima koje ona već zna i on zna da ih ona zna. Možda misli da

će otići s njim u krevet zato jer je pametan. Iako, ne ide mu baš taj intelektualni pristup zato jer mu pogled stalno bježi u njen dekolte.

Putem do učionice, noseći u rukama veliki dnevnik tamne, birokratski plave boje, sreće još jednog profesora hrvatskoga jezika koji u rukama nosi dnevnik takve iste odbojne plave boje. On predaje u školi koja je dijelila zgradu sa školom u kojoj ona predaje. On se zaustavlja na hodniku i svojim, namješteno-ugodno-seksi glasom je pita kako joj se sviđaju učenici i kako joj se općenito sviđa u školi. Ona mu govori da joj je baš divno. I da su svi divni. I da su učenici baš krasna djeca. I da su svi profesori divni. Uključujući i onog koji ima verbalnu dija-reju. On na to značajno kima glavom. Njega nije upoznala ovdje, u ovoj školi. Upoznala ga je još na studiju. Jednoga dana je ušetao u učionicu, predstavio se njoj i njenim kolegicama kao novi profesor iz književnosti i nadugo i naširoko im krenuo pričati o sebi i o tome kako je on postao profesor na fakultetu. Bio je uvjeren da je jako seksi, unatoč tome što je imao četrde-set godina i bio oženjen. Kad bi pisao po ploči, namjerno bi lijevu ruku stavio u džep sakoa kako bi mu se sako malo zadignuo, a studentice mogle dobiti bolji uvid u njegovu naguženu pozadinu utegnutu u savršene, očito baš za tu pozadinu, posebno krojene hlače. A onda, kad bi se okrenuo, zadovoljan izbezumljenim pogledima nekih studentica iz prve klupe i njiho-vim međusobnim došaptavanjima, pročitao bi patetičnim romantičarskim glasom, mašući svako toliko rukama zbog još boljeg dojma, neku jako dubokoumnu, najčešće domoljubnu pjesmu, koja je bila predviđena za gradivo taj dan.

Dok je ona još bila buntovna studentica koja mu je uvijek proturječila na njegovim pre-davanjima i davala mu do znanja da je njegovo dupe ne može smesti u promišljanjima o umjetničkoj kvaliteti te poezije, nije je ni najmanje volio, ali sada, kada izgleda kao prava teta profesorica, u košulji i suknji, noseći dnevnik i recitirajući svojim učenicima tu istu kretensku poeziju koju je on recitirao njoj i njenim kolegicama, počeo ju je uvažavati i s hinjenim po-štovanjem razgovarati s njom na hodniku. Zanimljivo je bilo i to da je na hodniku razgovarao samo s profesoricama i starijim učenicama. Muškarce je manje-više samo usputno pozdrav-ljao.

Školski štih

Njezine kolege uvijek su raspravljale o težini i ozbiljnosti svoga posla. Za dugih ispijanja kave govorili bi o tome kakve su sve nove informacije našli na profesorskim internetskim forumima. Najčešće se radilo o savjetima za držanje discipline. Nakon toga bi slijedile kon-kretne anegdote sa školskoga sata u kojima učenik ne bi bio u pravu, a kolega je disciplinu riješio strogim vikanjem i slanjem školskome psihologu. Školski psiholozi su duša svake škole, uvijek imaju reklamni smiješak, fascikl s kemijskom u ruci, a kad daju savjet, ozbiljno skupe obrve, zauzmu samopouzdan stav i fiksiraju pogledom sugovornika kako bi bili sigurni da sugovornik pozorno sluša njihov savjet.

40 41

Re 23/2013

U školskoj zbornici uvijek postoji jedan profesor koji je izrazito flegmatičan, tih i samoza-tajan, ne ide s kolegama na kavu, a njegove kolege su pristojne prema njemu i cijelo vrijeme nastoje shvatiti zašto on ne želi biti dio kolektiva. Osim samozatajnosti tog profesorskog po-jedinca, kolege ne mogu naći nijednu drugu grešku u njegovom ponašanju, pa su bespo-moćni ne mogavši ga promatrati ni kao neprijatelja.

Ghandijev petak

Mamurluk. Znala je da nije bilo pametno izaći u četvrtak navečer. Prošlo je podne. Ona stoji u školskom hodniku i pokušava natjerati aparat za kavu da proradi. Jedan profesor pro-lazi kraj nje i kaže joj: „Aparat je u kvaru.“ U prolazu pokazuje prstom na neko neodređeno mjesto na aparatu. Ona diže pogled u smjeru njegovog prsta. Veliki natpis na bijelom papiru: U KVARU. Kako to nije vidjela? Pita se je li njen kolega primijetio da je mamurna. Najvjerojat-nije jest. Kako inače ne bi vidjela ogroman natpis koji joj je bio zalijepljen ispred nosa? Krasno. Zvuk zvona. Kraj sata. Dakle, neće stići popiti kavu. Učenici prolaze kraj nje. Ne pozdravljaju je. Ona se osjeća kao fantom u hodniku. Možda i izgleda kao fantom. Možda su ona i aparat za kavu u nekoj bijeloj nevidljivoj međudimenziji. Ona je možda zauvijek zarobljena tamo s tim prokletim aparatom koji guta novac, a ne daje zauzvrat kavu. Trzne se. Gleda oko sebe. Najvjerojatnije izgleda čudno stojeći ispred aparata i zureći u jednu točku. Valjda to nitko nije primijetio?

Polako kreće do zbornice. Pokušava se povući neprimjetno i taktički, kao mačak gubitnik u veljači. Polako, s noge na nogu. Laganim, sporim okretom... Čistačica joj se smiješi. Nedo-staje joj jedan zub. Ona se isto nasmiješi čistačici. Za razliku od čistačice, njeni zubi su svi na broju. Eto, prva dobra činjenica danas… fantastičan poticaj za samopouzdanje… Ulazi u zbornicu. Osjeća se kao Kafka u Procesu. Ni tu je nitko ne primjećuje. Nasmiješila se najbližem profesoru. On ju je nekako čudno pogledao, kao psa koji mu se opasno iskezio. Koji kurac…? Samo se nasmiješila. Odustaje od komunikacije. Ona je valjda ovdje stvarno nekakav pas koji nepotrebno pokazuje zube i zastrašuje svoje kolege. Totalna vještica. Čudakinja. Životinja. Mamurna životinja koja još k tome najvjerojatnije ne zna ni čitati pa ne vidi veliki natpis na aparatu za kavu. U podne. Sramota… Uzima dnevnik i ključ od učionice. Izlazi prva iz zbor-nice.

Otključava učionicu. Ulazi. Ostavlja stvari na stol. Sjeda na stolicu. Sama je u toj praznoj prostoriji. Ona i klupe. Fantomski razred. Ona se savršeno uklapa. Možda je ona zapravo umr-la jučer. Možda ju je udario auto. Ovo je možda samo njen duh koji je došao na posao, još uvijek ne znajući da mu je tijelo mrtvo. Ali, ipak… otključala je vrata… Učenici ulaze i po-zdravljaju je s „dobar dan“. Ona isto kaže „dobar dan“, ali tiho. Najvjerojatnije je nisu ni čuli. Možda misle da im uopće nije odgovorila. To se savršeno uklapa u odnose moći. Ona je ipak profesorica. Ona ima moć. Tko su oni da njih pozdravlja? To je neprilično. Ona im odmah

treba pokazati disciplinu. Treba im pokazati gdje im je mjesto. Pokazivanje moći je osnova svakog držanja discipline. Nema veze ako je mrze. To joj je i posao, zar ne? Oni su zapravo njeni neprijatelji. I ona je njihov neprijatelj. To je prirodan društveni poredak. Tko je ona da to pokuša promijeniti? Što si to ona umišlja? Da je Ghandi? Ne… ovo je rat. Kao u američkom hollywoodskom filmu. Kao da čuje glas svojih nadređenih dok drže svečani govor bodrenja kao američki pukovnik svojim marincima. A možda je ovo danas spaghetti western. Točno u podne. Ili taj film nije uopće bio spaghetti western? Čuje se zvono. Kad bolje razmisli, uopće je ne zanima je li taj film bio spaghetti western ili ne, ali zna da ona ne želi sudjelovati u spaghetti westernu. Još uvijek nije krenula toliko komično gledati na svoj život. Ne želi igrati tu ulogu. Uopće ne želi poslušati upute redatelja. Da, bit će Ghandi. Pasivni otpor.

Ona započinje predavanje. Mirno, kao Ghandi. Svijet je okrutan, ali ima nade. Slušaju je. Da, Ghandi je bio mudar čovjek. Nema veze što njen govor danas nije nadahnjujući. Ona slu-ša svoj glas. Je li Ghandi govorio o gramatici? Čuje glas iz stražnje klupe. Čuje još jedan. Diže svoj glas. Je li Ghandi govorio toliko glasno? Možda jest. Ovo je već histerično glasan Ghandi. Malo živčan. Samo malo živčan. Zapravo, oni njoj pružaju otpor. Samo, ona nije sigurna je li taj otpor pasivan ili aktivan. Oni uopće ne shvaćaju da je ona Ghandi. Kako mogu pružati otpor Ghandiju? To je neljudski. Ona nastavlja govoriti. Primjećuje da je preskočila jedan dio gradiva. Možda bi se mogla vratiti na njega. Ili ne? Možda da njih pita za mišljenje…? To bi bila briljantna ideja! Gleda na sat. Nije uopće bitno. Dat će im da prepišu sve s grafo-folije. Eto, neka prepisuju… Ona sjedi i gleda kroz prozor. Vidi svoje lice u odrazu. Gleda na sat. Opet diže pogled na svoj odraz. Danas, otprilike u jedan popodne, Ghandi u njoj je svečano umro. Nitko to nije primijetio.

Kovrčavi

Ta fotografija. Friend request. Na Facebooku. Opsjeda je. Engleski naziv profila. Prihvati. Pita se je li to slučajno. Mala šarena sličica. Tko je to? Možda i nije. Na drugoj slici profila je goli torzo. Vrlo je erotična. S gitarom. Kovrčava crna kosa do ramena. I licem njenog učenika. Nasmiješeno lice i dva madeža na vratu.

Oči prikovane za svjetleći ekran. Koža na fotografiji ima plavkasti odsjaj. Na fotografiji ispod te – njegovo lice, oslonjeno na dlan, prstima zapetljanim u kovrče, gleda je kao da je pita: hoćeš li se usuditi to napraviti?

Prst u ustima. Nokat na usnama. Dah je vruć. Oči zure u ekran. Prsti na gumbu traperi-ca. Otkopčavanje patenta. Koža prstiju trlja se o tkaninu. Nokti grebu pri uvlačenju. Vrelina. Pregib ramena s dvije male kosti. Prst na mekoj koži. Ispupčena adamova jabučica. Na vlažnoj nabubrini mesa. Lijeva bradavica strši kraj gitare. Trljanje prstiju o kratke dlačice. Crne kovrče padaju na vrat. Glava pada unatrag. Lice nagnuto ulijevo. Drhteće usne. Usta otvorena. Ispreki-dan uzdah. U glasnom smijehu. Širenje zjenica. Pogled. Strop je bijel. S ekrana. Tabu.

Proza / Doris Pandžić

42 43

Re 23/2013

Manijaci na Facebooku

Svatko ima manijake među svojim Facebook prijateljima. Ona ih katkad voli sakupljati iz hobija. I njen brat to radi. Natječu se tko će imati veće luđake i onda razmjenjuju dojmove.

SESTRAAnita Bombić Tokić. Ima oko 40 godina. Piše dobre pjesme, ali užasnu prozu. Statusi su

joj uvijek o lokalnoj politici i o tome kako su političari protiv nje i njezinih izjava, a nikad nitko za nju nije ni čuo. Statusi o politici izmjenjuju se sa slikama njenih mačaka, pasa iz azila koje treba udomiti i šokantnih fotografija i snimaka mučenja mačaka i pasa, ispod kojih su njezini komentari o iskvarenosti ljudskog roda.

BRATIgor Volga. Sebe smatra profesionalnim glazbenikom. Kad je bio u osnovnoj školi, bio je

povučen i svi su ga tukli. U srednjoj je postao metalac, pustio dugu kosu, krenuo se oblačiti u crno, osnovao bend jako loše kvalitete i u potpunosti se uživio u svoju ulogu glazbene zvijez-de. Bio je poznat po tome što je cure zavodio pokazujući im svoju rigotinu. Specifičnost je i to što voli na svoj fb zid stavljati i zbirke svojih neiskorištenih i iskorištenih kondoma. Ispod isko-rištenih uvijek napiše iscrpan izvještaj o tome na kome ih je iskoristio i kako. Nakon propale glazbene karijere, osnovao je udrugu metalaca i sad je jedan od utjecajnih ljudi u odlučivanju koji metal bendovi će nastupati u gradu, a koji neće. Njegov ukus se većinom svodi na to da izvođači moraju imati nerazumljive tekstove i urlati.

SESTRAAnica Vokić. Samozvana pjesnikinja. Ima oko 30 godina, jako dobro izgleda. Voli nositi

oskudnu odjeću, lajka stranice o Bogu, piše stihove o ljubavi prema Isusu i vjerskoj spoznaji, a poseban fetiš joj je fotografiranje s poznatim muškarcima. Voli koristiti ruralne riječi u kom-binaciji s novokovanim gradskim anglicizmima tipa „selebritiji“.

BRATIvan Leonardo Križić. Išao je sa mnom u osnovnu školu. Izrazito je debeo. Upisao je Teo-

loški fakultet. Još u osnovnoj školi bio je ministrant u crkvi, a sad se zaredio. Voli na zid stavljati vjerske slike, militantni je branitelj pape Benedikta XVI. i svih njegovih naučavanja. Redovito komentira svaku novost koju je papa izrekao. Oštro osuđuje seks prije braka. Često citira dra-matične odlomke iz Biblije, pogotovo one koji se odnose na kažnjavanje ljudskog roda. Osim Boga, Isusa i pape, redovito lajka mnoge čokoladne proizvode.

SESTRABranka Mošnja-Škare. Osim što ima pregenijalnu kombinaciju dvaju prezimena, ona je

sve što čovjek može zamisliti: grafička urednica, lektor, književnica, prevodilac sa srpskoga na hrvatski, recenzentica, web-dizajner… Nije zaposlena i stalno se žali kako ona i muž jedva preživljavaju. Imaju četvero djece. Trenutno je trudna s petim djetetom. Obožava glazbu iz 80-ih, pogotovo onu komercijalnu i svakih nekoliko dana na svoj zid stavi između deset i dvadeset poveznica glazbenih spotova odjednom. Svaki njezin i najmanji postupak uvijek je popraćen statusom na Facebooku. Tako svi njezini prijatelji mogu saznati sve o njezinim problemima s mužem, o tome za koga su ona i muž glasali na izborima, pa čak i to kako je ona Domestosom oprala kuhinju u dva ujutro. Jedan od intrigantnijih statusa u posljednje vrijeme bio je onaj u kojem izvještava na svom zidu prijatelje o tome kako trenutno leži na odjelu hitne pomoći zbog vaginalnog krvarenja, s točnim izvještajem o tome koliko joj se grlić maternice otvorio i kako se nada da neće imati pobačaj.

BRATIzak Radojčić. Ima 40 godina. Rođen kao Židov, kasnije se prekrstio na katoličku vjeru, ali

nije promijenio ime. Radi kao profesor rimokatoličkog vjeronauka u srednjoj školi. Njegovi statusi uvijek su miroljubivi i vezani za Isusa. Pred dvije godine se zaljubio i oženio krupnom i dlakavom crnkom svojih godina. Otad su njegovi statusi vezani za ljepotu seksa i slavljenje božje providnosti, a na satovima vjeronauka pokušava podučiti učenike ispravnom seksual-nom ponašanju, koje je u skladu s božjim naukom. Posebno za potrebe satova vjeronauka, smislio je molitve u kojima zahvaljuje Isusu za dar tjelesne ljubavi.

SESTRACourtney Phutura. Ona je plastična lutka iz izloga. Doslovno. Tvorevina je jednog kon-

ceptualnog umjetnika. Ima zavidan životopis, profil joj je pun fotografija s vlastitih izložbi. S prijateljima komunicira isključivo na engleskom, uz obveznu riječ „darling“. Ima jako puno prijatelja i često lajka stranice sa skupom obućom. Nagađa se da je lezbijka.

Proza / Doris Pandžić

44 45

Re 23/2013 Proza / Doris Pandžić

Doris Pandžić rođena 1983. godine u Rijeci gdje je diplo-mirala Hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakulte-tu. Trenutno je apsolventica na doktorskom studiju knji-ževnosti Filozofskog fakulteta u Ljubljani. Godine 2011. objavila je zbirku pjesama Iskrivljena ogledala (Venerus, Rijeka). Organizirala je i nastupala na pjesničkim večerima u Rijeci i Ljubljani. Ove je godine dobila nagradu za prozni rukopis X√X, na anonimnom natječaju Matice hrvatske u Osijeku. U književnosti ju zanimaju tabui poput fetišizma koje se trudi razotkrivati.

46 47

Re 23/2013 Proza / Marin Tomić

Marin TomićJohn Buddha (Rock and roll, seks, misticizam & akcija)Prolog 0

Mudre izreke

Mi živimo u dva svijeta čiji su životi samo posljedica načina na koji doživljavamo oblike, u ra-zličitim uvjetima prostora i vremena, u kozmičkom oceanu monada ratnika koji kreću u bitku s dosad neviđenom hrabrošću.

Ja’buka Niramovski – slavni kozmički bard

Nismo li više skloniji bilo kojem paralelnom svijetu, nego stvarnom svijetu?Bilo kojem dvostrukom životu pred onome koji nam je dan?

Jean Baudrillard, Inteligencija zla

Uvijek su oni koji su imali ljubavi i koji su stvarali, stvorili Dobro i Zlo. Plamen ljubavi bukti u imenu svih vrlina i u plamenu gnjeva. Mnoge je zemlje i narode poznavao Zaratustra. Nikakve veće sile nije Zaratustra vidio na zemlji od djela onih u kojih ima ljubavi; Dobro i Zlo su njihova imena.

Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra

Prolog

Vrač nas je vodio preko planine obrasle travom i mahovinom. Na sivom nebu sunce se povlačilo u noćnu kukuljicu ostavljajući za sobom samo narančasti vatreni prsten. Sfinga je letjela oko nas. Tjerala je vukove! A i ubila ih je par pa mi je od njihova krzna napravila ogrtač koji me štitio od hladnoće na vrhu planine. Kada ne bi tjerala vukove priključila bi se letu crnih orlova ili bi je vrač uvukao u neku retoričku igru.„Sfingo! Znaš li koje je prvo pravilo svakog puta?“ zabrunda vrač. „I najduži put započinje jednim korakom!“ vrckavo odgovori. „Eeee, mnogi putovi i završe na prvom koraku ako se ne zna prvo pravilo.“„A to je onda?“ Sfinga nervozno zalepeta krilima.„To onda bude ovako; svaki put je težak, ali ako se ne posustane kada je najteže, noge te

same nose i nezaustavljiv si!“ napravi zadovoljnu grimasu.„Do kada?“ cinično upita Sfinga.„Zauvijek!“ odgovori vrač i zabije svoj hrastov štap u tlo.„Stigli smo na vrh, sada ćemo se spustiti prema mojoj spilji. Reci mi Sfingo, kako si me otkrila?“„Ja sam za to rođena.“ pjevajući uzvrati.„A zar bi me zbilja pojela da sam odbio ti pokazati put do spilje?“„Ha, za to sam pogotovo rođena!“ usklike i svojim lavljim šapama prereže vrat vuku kojega nisam ni primijetio da nas prati. Vrač i ja se zbunjeno pogledamo, a čopor nesretnoga vuka počne oplakivati svoga druga zavijajući. Sfinga poleti prema njihovom skrovištu pa oni u panici pobjegnu.Vrač se strese i polako se pribere pa nas povede nizbrdo.Bio je ogrnut medvjeđim krznom. Zapravo potpuno je ličio na medvjeda. Velika glava bila mu je prekrivena bradom i dugom smeđom rudlavom kosom. Imao je spor korak, ali kada je trebalo i pravo medvjeđe ubrzanje. Sreća što je Sfinga letjela, inače ga nikada ne bi uhva-tili. Dok smo se spuštali prema spilji smračilo se. Upalio sam fenjer i čim je zasvijetlio ugle-dao sam spilju starog vrača u daljini.Srebrno jezerce, par borova i rupa u stijeni, a u rupi drvena kolibica.„Pa ti živiš u kolibi, a ne u spilji!“ nasmijem se. „Mislio sam da živiš u dubokoj utrobi zemlje i spavaš na podu i…“„Eh svašta, pa moram se zaštititi od krvopija šišmiša. Uostalom kakav bi to mudrac bio kada bih spavao na podu?“„Pa loš, ali mogao bi napraviti magijski štit ili neki magijski pokrivač?“„Ma pričaš gluposti. Uostalom kao da koliba i pokrivač već nisu neka vrsta magije. Treba imati ideju, napraviti plan i onda ga materijalizirat. Ha! No budući da je koliba u spilji, živim u spilji isto koliko u kolibi. Dva u jednom!“ namigne i ubrza korak. Kad smo došli do jezerca pet žabica je plivalo kolo, a jelen je pio vodu. Vrač upozori Sfingu neka ne naudi jelenu i žabama inače ništa od razotkrivanja. Ona se namršti, ali posluša.Pri ulasku u kolibu pružao se drveni hodnik, na čijem je kraju stajala komoda s okruglim ispupčenim ogledalom. Noge su se same povukle prema njemu. Bilo me strah pogledati se, ali baš taj strah u sebi je krio neku radoznalost. Pogledam se u ogledalo, a kad tamo ... tri lica!!! Jedno normalno, drugo mudro, ali arogan-tno, pomalo bucmasto i treće ispijeno divlje što mi se cijelo vrijeme ceri i prijeti.Što sam dulje gledao zaboravljao sam koje je moje pravo lice. U svakom sam se mogao pre-poznati, ali u isto vrijeme mi je bilo strano. Sasvim zbunjen, počinjem se pitati: „Tko sam!?“„Ti si John Buddha.“ potapša me po ramenu stari vrač. „A ovo su tvoje ratničke boje.“Oko čela mi zaveže crnu krutu traku što se nije presavijala poput pamuka ili svile. Imala je mutne proziraste crne sličice po sebi.„Plastika!“ usklikne Sfinga.

48 49

Re 23/2013

„Celuloid.“ ispravi je vrač.„908 života ratnika!“ zadere se i zapleše svoj ples transa. Plesao je sve brže pjevajući frazu: „Živite živote što su moj trans!“Kada je ubrzanje dostiglo vrhunac ogledalo je upilo Sfingu i mene. „Tako će započeti ova priča.“ zaključi vrač.

Proza / Marin Tomić

Marin Tomić rođen je u Rijeci 1976. godine. Sve je škole završio u Opatiji i Rijeci, s napomenom da bi i Filozofski fakultet, povijest i filozofiju, radije diplomirao nego da se morao truckati triesdujom do Rijeke četiri godine. Živi i djeluje u Opatiji i Veprincu jer voli zen prirodu, rock and roll, heavy metal, psihodeliju i gothic muziku pa je svirao i svira u sastavima koji su kombinirali navedene žanrove. Redom su to bili: Ventil inc., Avlijaneri, Leon Bend, OŠ Su-lud III, Mario Furka i Štićenici i aktualna Gerila. S grupom Eksplozija snimio je njemu najdražu autorsku pjesmu Tu-rističko središte. Objavio je knjigu (roman + kratke priče) Cyber Joint + Sex i nasilje. Drugi roman John Buddha ne-

davno je dovršio pisati pa sad promišlja o izdavačima. Voli sve što vole mladi, a dugi niz godina piše dobro posjećeni blog Whiskybar.hr. Radio je puno toga, na crno i(li) na bijelo.

50 51

Re 23/2013

01. 3.Otkud čovjeku toliki poriv za radom? Otkud ta želja za tolikom aktivnošću? Koji je njemu, s oproštenjem, kurac? Zar zato on ovaj planet vidi kao neisklesani komad kamena? Ili je to njegova podsvijest, nevidljivim i neraskidivim kablovima povezana s utrobom, u tajnom dosluhu sa samouništenjem naše majčice Zemlje? Što bi na to rekao prvi Saboter?

02. 3.Vjerovati u sve i u ništa. To je jedina iskrena vjera: sve i ništa. Molitva da bude: svaka vjera je moja i ni u jednu ne vjerujem; ne vjerujem ni u što, jer mi pripada vjera u sve.

04. 3.Komunikacija je stvar prisile: ljudi, naime, izražavaju sebe drugima. Ono što ostaje u tami, skriveno, mutno i uznemirujuće jest opravdavanje svoga postojanja. Zato je retorika nje-govano licemjerje, a komunikologija skrivena namjera. Psihologija razotkrivanje uma radi njegovog efikasnijeg zarobljavanja… Izdaja šutnje, u konačnici, znači kraj čovjeka.

05. 3.Prošlost će trajati sve dok nema budućnosti.

Прошлост ћe трајати све док нема будућности.

06. 3.Skuhani ljudi, neki su se još pušili, napunili su glavno gradsko šetalište svojim jestivim tije-lima i bezobraznim kulinarskim prijedlozima zahtijevali vlast da odstupi od stola – kako bi svoja tijela mogli položiti na oltar Domovine.

07. 3.Hrvacka lubanja puca po šavovima! I tko joj zadade udarac, tko je odgovoran za njenu frakturu? Srbi? Anacionalni Bosanci? Židovi i njihove lože? (Koga lože!?) Banke? Pederke? Lezbijci? Komunisti? Igloljupci? Ljenguze i ljenivci? Nerotkinje? Ateisti? Nezaposleni? Krivo zaposleni? – Ljudi moji, Hrvacka se raspada. Doslovce! Nemojmo se zajebavati! Nestat će u mrskom okruženju podzemlja! Zar ne vidite kako naočigled nestajemo! Propast ćemo i pri-je nego izumremo, toliko im se žuri! Naše sveto tlo Hrvacko nam oduzimaju! Potkopavaju nas svo vrijeme! Evo, od osamostaljenja rovare; ne samo na tlu, već i pod njim! Zar ne vidite dokaze! Zar mislite da je to slučajno! Nekakve geološke pojave? Kakve vražje geološke po-jave – puknut ćemo napola! Prepolovit će nam ovu mršavicu! Pa zar je i Nebo protiv nas?

Miodrag VučinićGodine sutra (mjesec ožujak)

O Bože, zar i Nebo! (I Bog je Srbin, i nebesa su srpska… čuje se, nekako iskosa i nametljivo, u prijetećoj, zlokobnoj daljini.)

10. 3.Roditi se kao čovjek je moguće; umrijeti kao čovjek malo je teže. Rijetko mu polazi za ru-kom uskladiti se s vlastitim proturječjima.

13. 3.Jedno malo biće, u svemirskoj pripizdini, nadalo se utješnoj pažnji iz mraka? Nekakvom spasu iz nepoznate uzročnosti? Stoga vjerno slijedilo znake ludila ili samovolje kao ukaza-nja onostranog? I ontološki žeđalo u svemirskoj pustinji, al’ usred oaze?

14. 3.Na kraju će ispasti da je puno lakše napustiti ovaj planet, nego se pobrinuti za njegovo ozdravljenje. Odnosno, kako je to jednom jedan sumanuti pensatore reka, nama je jed-nostavnije zamisliti kraj svijeta, nego ozbiljnu društvenu promjenu. Upravo tako: spremni smo na najdrastičnije posljedice, kako bismo zadržali sebe sjebane.

16. 3.Mogu li se u pojmovnik napredne ljudske misli upisati one rođene na mjestu odakle se svojevremeno lansirala vrlo izvjesna smrt? Nije li na tu dvojbu ciljao Adorno, kad je kvragu poslao svako zalaganje na polju uzvišenog? I nije li ga najpoetskije moguće poklopio Re-snais (Nacht und nebelerlass)?

17. 3.Jer nemaju stav ni o čemu, imaju ga o svemu. Što je to?

20. 3.Nestati u procesu umiranja? (Ništa čudno, svašta se kod nas zbiva, reći će.) Blaženi krvnici za svoju arhivu skupljaju samo sirov materijal, no kad ga moraju prezentirati trećoj strani, dakle, opravdavati svoje logične postupke nekakvim dosadnim šupcima, neizostavno se služe cinizmima. Time ponavljaju izvršeni zločin, ali ovaj put u jeziku; da ne bi bilo zabune.

21. 3.Svim Vesnama, sretan početak! Dakle, sretne im porođajne muke i osjećaji besmisla napora.

22. 3.Ljudsko se biće rađa prvenstveno zato jer je dužno uvećati svoj dug prema dužništvu pre-ko svake mjere i mogućnosti otplate. Iz ljubavi, svakako.

Proza / Miodrag Vučinić

52 53

Re 23/2013

25. 3.Takva je naša kuća: odavno ju je trebalo srušiti, ali ona je svakog dana sve veća i češće tuž-nija, mada ne misli o tom. Uglavnom, mučna je to priča.

26. 3.Pohlepa hlepi za tamnim vremenima u tamnim vilajetima; njezina logika je suženje per-spektive, te jednoličnost i zaborav u polarnoj noći. Monokromna je i daltonistična, jer joj je krvav trag. Vidi obrnuto proporcionalno od ponuđenog, a obrnuto od toga želi. Plamen jedne munje ne gasi se lako, omiljena joj je uzrečica i poslovica; katkad psovka, za nespret-ne i nespremne. Ustrajna je u svom procesu hlepizacije poput čovjeka koji želi pokoriti čitav svijet. Također, kažu, sumnja u moć sumnje zbog sumnje same pa se voli izražavati brojevi-ma. Preciznim. Tuđim. Neizbrojivim.

29. 3.Dobro je i zlo, kad nije gore, kaže jedna šaljiva dječja uspavanka. Šaljiva je upravo zato jer je namijenjena starijima, a uspavanka jer ustvari glasi: dobar je i radni logor, kad nije logor smrti. Poslije, kad se probudiš, bude ti lakše, i primiš svoje obaveze kao dobar dan.

30. 3.Zašto su stari pjesnički mudraci prikazivani slijepima? Jer je to metafora. Sigurno za neje-bicu. Prije je to zbog poreza na vid? Imali su dobar njuh pa bi pjevali od sreće. Za čim? Za dobrim tekom svojih junaka. Ja mislim da je to metafora za nevinost iskustva. Mi mislimo da si ti obična budala. To je još jedna pjesnička slika! Nekog soboslikara? To je uzvišenost misli. More, to su ćorava posla! Znam, univerzalna reklama za štetnost. Da, ako si štakor. Kako to misliš? Pa ako si slijep, ne znaš čitati. Ne kontam. Eto, nanijelo ti štetu. Ma nije to, ljudi, već on misli da su mudraci slijepo u pravu, kontaš sad? Jarane, fatam te ko loš signal. Njemu vid nije potreban kako bi mogao gledati kroz stvari. Ne seri, vidoviti. Sve je to od lošeg vina. I rakije! Rakije, amo! Vi ste svi balavi. A tebe rajcaju slijepci. Zalutali u slijepu ulicu s upalom slijepog crijeva, mislim. Neukrotivost misli! More, strah od svjetla. Neovisnost od smisla. Više ovisnost o drugima. Oči spržene znanjem. Ili akumulatorskom kiselinom. Njega je oslijepila glupost! Dakle si bio u blizini. Funkcionalna taktičnost tijela – Prevedi to, prosu-ću ti zube ko crijeva! Ja… ja sam vaše oči, a vi… moje tijelo. Ne kontam. Ne moj! Što ne bi trebalo… Tup! Pras! Krš! I skrš! Daklem, tako! Svrš!

31. 3.Kad čovjek lamentira o slobodi, dok prosipa zube i utrobu zbog nje, on to čini upravo zato jer mu je krajnji doseg (a, bogumi, i cilj) novo zarobljavanje. Zato on grčevito žudi za lice-mjerjem, koje smatra svojim spasenjem.

Proza / Miodrag Vučinić

Miodrag Vučinić, rođen: očito; živi: također. (Godina 35. Trenutačno razapet između Gor-skog kotara i Rijeke. Kratkotrajno zaposlen kao prof. hrvatskog jezika i književnosti. Do sad povremeno objavljivao tekstove u raznim tiskovinama i online časopisima: Zarez, Fantom slobode, Re, Slijepi putnik, itd. Ukoričenih izdanja zasad nema).

54 55

Re 23/2013

Nakon par prolistanih brojeva ovog časopisa stekao sam dojam da je hip-hop malo zapostavljen, no to ni ne čudi kada pogledamo stanje hip-hopa u Hr-vatskoj, gdje ne samo da je zapostavljen, nego je potpuno zaboravljen, obrisan iz kolektivne svijesti te gurnut pod tepih.

Ovaj tekst će se uglavnom baviti hip-hop producentom J Dillom i njegovim stvaralaštvom. Jasno mi je da bi za one koji nisu baš na ti s ovim žanrom ovo moglo biti malo preinsajderski i prespe-cifično, no možda nekome posluži kao poticaj za daljnje istraživanje rap glazbe ili barem samog Dille. Prije nego počnem, htio bih istaknuti da se neću previše zadržavati na Dillinoj biografiji i na nekim detaljima iz njegovog privatnog života, osim ako oni direk-tno ne utječu na njegovu produkciju. Za ovo ostalo ćete se morati konzultirati s Wikipedi-jom.

Za one koji ne znaju, hip-hop producent je osoba koja radi takozvane beatove, muzič-ku podlogu preko koje se repa. Produkcija u rep glazbi se razvijala kako se razvijao i sam žanr, te je dala neka velika imena kao Dr. Dre, Nujabes, DJ Premier i mnogo drugih. Najveći trag u povijesti hip-hop produkcije je ostavio J Dilla kojeg neki upravo zbog toga naziva-ju i najdraži producent tvog najdražeg producenta. Njegov utjecaj na hip-hop općenito je nemjerljiv, a Dilla je danas toliko oponašan, kopiran i ostavio je toliko utjecaja na gotovo svakog producenta koji je trenutno aktivan, da se njegova glazba na prvi pogleda ni ne čini toliko originalnom (fenomen još poznat kao i Seinfield sindrom). Naravno treba se staviti u ondašnju perspektivu da bi se shvatila originalnost njegova stila (koji se i danas često kopira) i majstorstvo s kojim je radio glazbu. Česta je pojava da netko tko nije upoznat s kontekstom Dilline glazbe olako zaključi da zvuči kao „raniji Kanye“ ili kao nešto što nije upalo na Commonov album, a da nije svjestan da je Kanye čitavi svoj stil pokupio od Dille (bez disrespekta Kanyeu).

Dilla je također bio godinama ispred svog vremena. Koristio se tada revolucionarnim metodama koje su tek danas postale sastavni dio svakog procesa stvaranja hip-hop glazbe. On je prvi semplirao sam svoje bubnjeve (semplirati znači doslovno uzeti komadić ili sam-ple zvuka iz nekog drugog izvora, kao na primjer s neke druge jazz ploče ili u ovom slučaju

Petar ŠalinovićKrafne kod Dille

Glazba / Krafne kod Dille

iz vlastitog mikrofona na kojem je snimio sebe kako svira bubnjeve, te kombinacijom sam-plova napraviti smislenu cjelinu), te je prvi počeo semplirati bez kvantiziranja (korištenja računala da ne ispadne iz ritma) što je njegovoj glazbi dalo vrlo prepoznatljiv i neodoljiv stil. Doslovno je uveo pogreške kao sastavni dio hip-hop produkcije, koja je do tada bila strogo pravilna, gdje bi svaki udari bubnja bili savršeno u intervalu jedni s drugima. Razbio je rigidnost koju su ostali DJ-evi i producenti imali. Time je stvorio neku topliju, humaniju atmosferu u svojoj glazbi, za razliku od vrlo kompjuterske i neprirodno savršene produkcije koja je tada bila popularna. Ne moram ni govoriti kako je to sastavni dio današnje hip-hop glazbe te se smatra nečim normalnim.

Dillu kao osobu često opisuju kao tihog i povučenog. Satima bi sjedio za gramofonom i preslušavao stare ploče, razrađujući mentalne mape u glavi. Opsesivno bi katalogizirao svaku ploču koju bi kupio po samo njemu jasnim kriterijima, no ono što je bitno je da bi znao u svakom trenutku gdje je bilo koja ploča koju je ikada imao, a imao ih je na tisuće. Dane bi provodio u dućanima vinila. Od jutra do mraka bi pažljivo sortirao ploče na hrpe, te bi na kraju, kad su ga vlasnici doslovno metlama tjerali, platio svojih stotinjak ploča koje je taj dan selektirao, složio ih u svoj podrum i posvetio se onome što je najbolje znao – sampliranju. Bio je ljudska enciklopedija stare glazbe. Kada bi mu, unatoč njegovoj gotovo beskonačnoj kolekciji ploča, ipak ponestalo zvukova koje traži, volio je uzeti stvari u svoje ruke te odsvirati neke dijelove koji su mu nedostajali. Iako tehnički nije znao svirati nijedan instrument, znao je točno kakav zvuk želi, te bi nakon par sati igranja u studiju to i dobio.

Opus mu je ogroman i vrlo raznolik. Preko njegovih beatova su repali gotovo svi reperi kojih se možete sjetiti. Otkrio ga je čuveni Q-Tip iz legendarne grupe A Tribe Called Quest te mu je dao prvu šansu da napravi nešto veće od underground beatova koje je do tada radio. Postoje priče da je Dilla zapravo zaslužan za puno više produkcije na Tribeovim albu-mima nego što mu se priznaje. Također ga se smatra jednim od najvažnijih ljudi za moderni jazz i neo-soul, koji je zapravo i nastao iz njegovih beatova.

Njegov najpopularniji i jedan od najboljih albuma je Donuts. Njegova popularnost ne leži u njegovoj kvaliteti koliko u zanimljivim i tužnim okolnostima u kojima je nastao. Nai-me, Dilla je većinu života patio od rijetke krvne bolesti koja ga je često vezivala za bolnički krevet. Dugo se borio s bolesti sve dok ga, negdje oko 30. godine, nije pogodila jače nego prije. Jako je smršavio pa se morao kretati pomoću invalidskih kolica, no ni to ga nije spri-ječilo da ode na turneju i nastupa. Kada se vratio u rodni Detroit, stanje mu se pogoršalo pa je trajno hospitaliziran. Iako mu nitko ništa nije htio reći, Dilla je znao da je vjerojatno posljednji put u bolnici i da mu nije ostalo još puno vremena. Kako se ova tužna vijest širila, sve više i više ljudi mu je dolazilo u posjet, među kojima su najbrojniji bili (naravno, ako izuz-memo obitelj) njegovi kolege producenti Madlib, Pete Rock, Hi-Tek i brojni drugi. No, čak ni ozbiljna bolest ga nije mogla zaustaviti da radi ono što je oduvijek volio raditi. Ljudi su mu u bolnicu donosili stare ploče koje je on preslušavao i semplirao radeći svoje posljednje pjesme. Sampliranje, koje je u tom trenutku apsolutno savladao (i nitko ga do danas nije

56 57

Re 23/2013

nadmašio), koristio je umjesto verbalne komunikacije pred kraj života, kada je izgubio moć govora. Kako se sve više suočavao s istinom o svojoj sudbini, sve je više ulijevao života u tih posljednjih par pjesama, koje je na kraju odlučio izdati kao album pod imenom Donuts. To mu je bila posljednja želja, a album je konačno izdan na njegov 32. rođendan. Taj album se često uvrštava u razne top liste najboljih albuma žanra, iako na njemu skoro pa nema ni jedne rime. I to s pravom. Fluidnost korištenih samplova je na nevjerojatnoj razini. Za neke od njegovih beatova s tog albuma ni dan danas nije jasno kako ih je napravio, iako baš svi zvuče vrlo jednostavno. Svaki njegov beat ima nekakav karakteristični „chill“ moment koji ostavlja dojam da se samplovi jednostavno ponavljaju jedan za drugim kao da su tako i odsvirani, no kada se usporede s originalima malo kome je jasno kako je Dilla uspio napra-viti to što je napravio. Da stvar bude još impresivnija, čitav album je napravio na „kanti za smeće“ (Rolandov SP-303), uređaju koji je toliko jednostavan i namijenjen početnicima, da izrazito uskraćuje kreativne mogućnosti onome tko radi na njemu.

Dilla umire 3 dana nakon izlaska albuma.Od toga je prošlo 8 godina i u tih 8 godina su se pojavljivale razne neobjavljene i nedo-

vršene verzije nekih njegovih stvari. Zbog pravnih problema ne može se odrediti tko ima pravo na distribuciju njegove glazbe, koje ima puno. Dilla je često dijelio svoje beatove po cd-ima raznim ljudima, pogotovo reperima, te je stvorio ogroman broj neobjavljenih stvari koji se danas komercijalno zloupotrebljavaju. Posthumno se njegova glazba toliko isprosti-tuirala da su neki umjetnici, poput njegovog kolege i velikog prijatelja Madliba, obećali da će prije smrti zapaliti studio. Čak je i Eminem odbio da ga se stavlja u kontakt s bilo kakvim neobjavljenim Dillinim radovima.

Iako više nije živ, Dilla je najprisutnija osoba u današnjem hip-hopu. On ga je oblikovao u ovo što je sada i bez njegovog utjecaja današnji bi hip-hop imao potpuno drugačiji zvuk. Nije slučajno da baš svaki relevantan producent stavlja Dillu u svojih top 3 najdražih producenata, kao što nije slučajno da je gotovo svaka današnja pje-sma inspirirana Dillinim metodama i stilom. Kult Dille će vjerojatno bit živ koliko je živ i sam hip-hop.

Glazba / Krafne kod Dille

58 59

Re 23/2013

Sjećam se, bilo je to negdje 1992. kad sam prvi put čuo za Red House Pa-inters. Bilo je to neko drugo vrijeme u našim krajevima. Glazba je bila bijeg od neugodne stvarnosti, nije se lako na-bavljala, nije bilo mp3, torrenta, peer to peera, a ni glazbeni tisak nije bio baš do-stupan. Heroina se bila ugasila, bio je rat. Nekako sam došao do jednog Melody Makera ili NME-a, više se ni ne sjećam, a među recenzijama bila je i jedna albuma Down Colorful Hill banda zanimljivog i enigmatičnog imena Red House Pain-ters. Već na osnovu tih desetak redaka band mi se učinio zanimljivim, no nije bilo nikakvog načina da čujem i glazbu. Nekako u to vrijeme, na MTV-u postojala je emisija 120 minuta u kojoj su se vrtili „alternativni“ spotovi i među njima najednom i pjesma 24 Red House Paintersa, spora, depresivna stvar koja nije zvučala slično ičemu što sam do tada čuo, premda su ih uspoređivali s takozvanim slowcoreom i bendovima poput Codeine, Galaxie 500 ili Slint. Sljedeće godine imao sam sreću da mi je sestra otišla u London na nekoliko mjeseci i kad se vratila, među CD-ovima koje mi je donijela bila su i dva albuma Red House Paintersa (drugi i treći, koji su se pojavili iste 1993. godine). Naravno, suvišno je kazati da su se vrtili do iznemoglosti. Kozelekov pomalo jednolični, depresivni, unjkavi glas, duboko ispovijedni tekstovi, sporija glazba, po-vremeno i stvarno nalik Codeinu, s grunge gitarama i sinkopiranim ritmovima, repetitivni, atmosferski dugi instrumentali, tek povremeno prošarani akustičnim pjesmama koje su ponešto dugovale američkoj folk baštini, više su strukturom nalikovali glazbi sedamde-setih, simfo rocku, pa i nekim doom metal bendovima, nego glazbi još jednoga Marka, Eitzela, s kojim su Kozeleka i društvo često uspoređivali. No, Mark Eitzel koji je s Kozelekom dijelio pjesničke tematske preokupacije, također pjevajući o svojim doživljajima, tužnim sudbinama bliskih mu ljudi te osobnim depresijama i nedaćama, pomogao je Kozeleku dostavivši demosnimke vlasniku britanske izdavačke kuće 4AD, Ivi Watts-Russellu, koji je krajem osamdesetih potpisivao američke bandove koje nitko preko bare nije htio, poput Throwing Muses, Pixies ili His Name is Alive. Red House Painters su se svojim senzibilite-tom definitivno uklapali među izvođače s 4AD, pa je Ivo, preslušavši devedesetminutnu demosnimku ostao kao hipnotiziran i tako je nastao Down Colorful Hill, prvi album. Koze-

Zdeslav BenzonŽivot i vrijeme Marka Kozeleka

Glazba / Život i vrijeme Marka Kozeleka

lek je svoja psihička stanja, ranu ovisnost, prekid s tadašnjom curom pretvarao u glazbu bez predvidivih struktura, koja je zapravo bila najsličnija nekim pjesmama Neila Younga ili Cat Stevensa na čijoj je glazbi i odrastao, premda ga je britanska glazbena kritika češće us-poređivala s Timom Buckleyjem, Nickom Drakeom ili Van Morrisonom čiju glazbu do tada nije ni čuo. Down Colorful Hill, praktički demoalbum, sa svojih šest dugih minimalističkih pjesama od kojih su neke dosezale i deset minuta (naslovna i Medicine Bottle) bio je neka vrst katarze i oslobođenja od zlih duhova koji su Kozeleka u to vrijeme proganjali. Sljedeće godine u studiju je snimljeno dvadeset i nešto novih i starih pjesama, te su u razmaku od pet mjeseci izdani kao dva bezimena albuma, s više od dva sata glazbe. I to kakve. Osobno, drugi album, kojega zovu i Rollercoaster, prema slici s naslovnice, jedna mi je od najdražih ploča u povijesti glazbe. Pjesme poput Katy Song, Down Through, Funhouse, Take me Out, Rollercoaster ili zastrašujuća, monumentalna Mother još su više naglasile Markovu opsjed-nutost smrću, bolešću, prekidom veze, vezanošću za majku (što će najviše doći do izražaja na novom albumu Benji), prolaznošću života, vlastitom nasilnošću (negdje sam čitao i pi-smo oca jedne od njegovih djevojaka koji ga je optužio za samoubojstvo kćeri). Glazbeno i produkcijski bio je to raznovrsniji album od prvijenca, na trenutke i vedriji, melankoličan koliko i smirujuć, idealna glazba za kišna popodneva i usamljene noći uz vino i poeziju.

Treći album, zvan i Bridge (pogađate zbog naslovnice), vjerojatno je i najslabiji album Red House Paintersa. Tek tri pjesme s ovog albuma na razini su dvojke, prva Evil, jedna od najboljih i najstrašnijih Kozelekovih stvari u kojoj sebe doživljava kao oličenje zla, te Bubble i Uncle Joe. Tu je i osrednja obrada Simona i Garfunkela I Am a Rock, premda će obrade kasnije postati Kozelekov zaštitni znak.

Uslijedio je i Kozelekov možda najbolji album glazbeno, zadnji za 4AD, Ocean Beach. Premda su pjesme s ovog albuma ponešto optimističnije od onih s dvojke, premda su tu možda i najpoznatije Kozelekove pjesme, poput prekrasno melankolične Summer Dress i ditirambski melodične San Geronimo, a tu su još i predivne Brockwell Park, Shadows i Over My Head, Rollercoaster mi ostaje najdraži album zbog neskrivene boli i depresije, jedan od najiskrenijih trenutaka u povijesti glazbe.

Godine 1996. Kozelek je snimio i peti album, Songs For the Blue Guitar, no zbog nesla-ganja s Ivom oko dvije pjesme, morao je s 4AD prijeći na veliku kuću Island, koja je album poprilično loše tretirala, pa je prošao nezapaženo, premda je riječ o jednom od boljih Ko-zelekovih ostvarenja. Jedna od pjesama zbog kojih ih je Ivo nogirao bila je obrada Wingsa (grupe Paula McCartneyja), Silly Love Songs, a druga izvrsna, no ponešto preduga Make Like Paper, obje s dugim gitarskim solažama. S današnje točke gledišta, Ivo je napravio veliku grešku, jer album kao cjelina izvrsno zvuči, a pjesme poput Revelation Big Sur (jed-na od prvih sa španjolskom gitarom s plastičnim žicama koje će ne kasnijim Kozelekovim albumima postati nezaobilazan dio opreme), Trailways, Priest Alley Song i obrade Carsa All Mixed Up, spadaju među najbolje od Red House Paintersa. Kuriozitet je i da naslovna pjesma zvuči poprilično slično Fade into You Mazzy Star.

60 61

Re 23/2013

Uslijedila je pauza od pet godina, zapravo četiri, jer sljedeći album Red House Paintersa, dovršen 1998., zbog Kozelekovih sukoba s Islandom nije ugledao svjetlo dana sve do 2001. No, Kozelek nije sjedio skrštenih ruku što bi rekao Jack Williamson (za ovu referencu uku-cajte u google With Folded Hands). Godinu dana ranije na vlastitoj izdavačkoj kući objavio je mini LP Rock’n’Roll Singer s tri obrade AC/DC, jednom Johna Denvera (još jednog junaka iz mladosti) i tri svoje kompozicije. Zanimljivo je da je Kozelek uspio (kao i ranije u slučaju obrade grupe Kiss – All Shook Up i obrada Yes, Cars i Wings) da pjesme braće Young zvuče kao njegove vlastite, premda tekstualno jednostavnije.

Potaknut uspjehom mini albuma, odlučio je nasnimiti još sedam obrada AC/DC i izdao vjerojatno i najslabiji album karijere What’s Next to the Moon. Tri pjesme možda su bile zanimljive, no cijeli album bio je pretjerivanje, a i zadnji album Red House Paintersa koji se pojavio koji mjesec kasnije na Sub Popu nije baš bio u razini prethodnih Painters ostva-renja. Premda hvaljen u ono vrijeme, Old Ramon bio je poprilično glazbeno jednostavan album, a čak su i poslovično depresivni Kozelekovi tekstovi ovdje optimističniji. No, Old Ramon je možda i najprijemčiviji Kozelekov album i mjesto na kojem bi početnik morao krenuti s upoznavanjem Kozelekove glazbe. Byrd Joel, Smokey i Void osobno su mi najbo-lje stvari s albuma koji je označio oproštaj s Red House Paintersima.

Krajem godine AC/DC-em opsjednuti Mark objavio je i kompilacijski album If You Want Blood koji sadržavao oba albuma s obradama australskih hard rokera uz poneku snimku uživo s dva tjedna kasnije objavljenog albuma White Christmas snimljenog u Skandinaviji godinu prije.

White Christmas označio je početak perioda u kojem je Mark počeo izdavati brojne snimke uživo na kojima su se povremeno nalazili pravi biseri (na White Christmas to je prva verzija pjesme Admiral Fell Promises objavljena tek 2008. na studijskom albumu Sun Kil Moon), i to uglavnom pod vlastitim imenom. Na početku karijere Mark je imao veliki strah od živih nastupa i često je izjavljivao da se i na pozornici i u busu kojim su Red House Painters išli na turneje osjećao usamljeno i totalno otuđeno od ostatka ekipe. Početkom novog tisućljeća počeo je često nastupati sam, s akustičnom gitarom, donekle uživajući u putovanjima koja su mu postala inspiracija za nove pjesme.

2000. bio je i glumac u legendarnom filmu Camerona Crowea Almost Famous, glumeći basista u bandu Stillwater, i to je vjerojatno i najbliže što je dospio blizu slave (Almost Fa-mous mogao bi biti i nazvnik cijele Kozelekove karijere). Sitnu ulogu ostvario je i u Vanilla Sky sljedeće godine.

Ako je Old Ramon bio kraj Red House Paintersa, Ghosts of the Great Highway objav-ljen 2003. pod novim imenom Sun Kil Moon bio je logični nastavak. Album je glazbeno bio sličan prethodnim RHP ostvarenjima, no tematski je uobličio Kozelekovu opsjednutost boksom (i samo ime benda u kojem su, osim Kozeleka, bili i suradnik American Music Clu-ba Tim Mooney i bivši član RHP Antony Koutsos, inspirirano je korejskim boksačem Moon Sung-Kilom). Čak tri pjesme direktno su posvećene boksu, Pancho Villa, , Salvador Sanchez

i Duk Koo Kim, imali su jednu zajeničku stvar, sva trojica preminula su s 23 godine. Najveća tragedija snašla je Duk Koo Kima, koji je preminuo nekoliko dana nakon što je nokautiran, a nakon njegove smrti ubili su se i njegova majka i sudac koji je sudio meč. Pobjednik meča, inače američki boksač bio je Kozelekov susjed. Prva pjesma bila je nazvana po gitaristu Judas Priesta Glennu Tiptonu.

Sljedeći album Sun Kil Moon bio je opet svojevrsno iznenađenje. Tiny Cities donio je jedanaest obrada pjesama Modest Mousea, američkog indie banda, a Kozelek nikad nije doznao što Isaac Brock i ekipa misle o njegovim obradama. Album je, premda nije bio loš, bio korak unatrag, no Kozelek je to sad mogao sebi priuštiti, jer je objavljivao na svojoj izdavačkoj kući.

Paralelno s albumima izdanim pod Sun Kil Moon imenom, Kozelek je izdavao i uživo albume i kompilacije pod svojim vlastitim imenom, poput Little Drummer Boy iz 2006., Nights i The Finally iz 2008. ili Lost Verses iz 2009. (bili su tu još i Live in Spain – Find Me Ruben Olivares i 7 Songs Belfast).

April je bio sljedeći album izdan pod imenom Sun Kil Moon, 2008. Uglavnom solo al-bum u pratnji Kozelekove akustične gitare, bio je to do tada i najnježniji i najminimalističkiji studijski album, album je bio pun prekrasnih pjesama, ponešto predugih, poput Tonight in Bilbao, Lost Verses, Heron Blue, Tonight the Sky ili Blue Orchids.

Admiral Fell Promises koji je izašao dvije godine kasnije rezultat je Kozelekove opsjed-nutosti Segoviom i klasičnom gitarom. Premda na trenutke pomalo naporan, album je bio prepun prekrasnih akustičnih pjesama i nekoliko meni najdražih Kozelekovih pjesama su baš s ovog albuma. Alesund, You Are My Sun i naslovna pjesma prekrasne su i tekstualno i glazbeno.

Sljedeći album, Among the Leaves iz 2012. nastavak je prethodnog, no bez izvrsnih pjesama poput već navedenih. Moram priznati da je to, uz njegove solo live albume, album kojega sam najmanje slušao.

I baš kad sam pomislio da se Kozelek gubi u bespućima glazbene ozbiljnosti, došla je 2013. i čak tri nova albuma. Solo album Like Rats bio je album obrada i ne baš previše inte-resantan, no dva kolaboracijska albuma, Perils From the Sea u suradnji s Jimmy LaValleom iz banda Album Leaf i onaj s bandom Desertshore obnovila su moje povjerenje u Markove glazbene sposobnosti. Oba su albuma bolja od nekoliko zadnjih Kozelekovih. A onda je došla i 2014. i Benji, vjerojatno najzrelije Kozelekovo ostvarenje zadnjih deset godina.

Glazba / Život i vrijeme Marka Kozeleka

62 63

Re 23/2013

Kad bismo birali glazbenika europ-ske provenijencije koji je svojom poja-vom potegnuo ponajveći broj ljubitelja glazbe iz jednog tabora u drugi, makar na skliskom ponoru između alternative i umjetničke glazbe, takozvane eksperi-mentalne, izbor bi, prema iskušenome, svakako pao na švedskog saksofonista, improvizatora i vođu malih sastava, baš kao i ansambala, Matsa Gustaffsona. Ne-umorna radna etika, dokazana već na oko dvjestotinjak službenih izdanja, ve-ćinom pod vlastitim imenom, upakirana u ikonografiju globetrottera 80-ih koju pred sobom imaju svi čitatelji slavne dnevničke proze Upadaj u kombi Henryja Rollinsa, nje-gov je lik i djelo. Dokazan. Često pozivanje na stav prvo kao punkera, a onda svega ostalog, na-mjernike u njegov svijet dovodi u nedoumicu, iako je repertoar najpoznatijeg sastava s ko-jim djeluje, a taj je The Thing, i izravno zaslužan za veliki comeback soul-pop dive Nenneh Cherry, već potonule u obiteljsku mizanscenu, uvelike zasićen upravo hitovima gitarskog potpisa i rukopisa.

Svoje očite dugove prema vibracijama od kojih se tresu bubrezi, a poznaju ih svi muš-kići koji se od puberteta radije zatrčavaju u beskonačni kružni ples po klubu, nego li da zatravljeni aktivom zaslona smartphonea večeri provode u grupnim poziranjima i profili-ranjima, Gustaffson iskazuje i na posljednja dva izdanja iz prošle godine. Znoj, kao nuspro-dukt pravog muškog izlaska, rituala koji uključuje i regeneraciju kroz pijenje, one energije utrošene na skakanje, cijedi se u potocima sa samih izvođača; taj je fizički aspekt u velikoj suprotnosti sa zamišljenim maherima i nasmiješenim prosječnim glumcima koji se sa svo-jim glazbalima zabavljaju, čak bolje od onih koji su ih došli gledati. Grupe Fire! i The Thing, trojke su čiji je zvuk utjelovljenje masivnosti koju će, ma i punokrvni HC-punk bend, ali i post-punk, postići u kombinaciji s razglasom, dok će se članovi benda predati sinkretizmu izvođenja u koji se pokušava uvući i publika, makar na motivacijskoj razini. Radi se o uvu-čenosti na promjeni razine svijesti, a s obzirom na momente transa u kojima glazbenici, upadaju u kolektivno nesvjesno izvodeći note i fraze o kojima uoči koncerta nisu ni sanjali. Time će dimenzija medija na kojem je skladba zabilježena i koncertno iskustvo poprimiti

Vid JerajMats Gustaffson - vinilmanija kao umjetnički credo

Glazba / Mats Gustaffson

dovoljno drukčije obrise, da sam odlazak na koncert postane ulog važniji od ponovnog vizitanja preslušanog gradiva, te da se poslovična euforija pripadanja (političnosti, kolek-tivnosti, alternativnosti...) samog događaja, ipak nadogradi katarzom koja će ponuditi ovi-sničku, iako ljekovitu dimenziju samoga fandoma.

A kako Gustaffson jako voli vinile, o čemu govori i izdašna dokumentacija s njegove osobne stranice, rascjep ličnosti na popularno i ekskluzivno, u vidu alternative između prtljage koju nose termini A-strana i B-strana, singlice, očito nije slučajnost. Tako da takav umjetnik može biti i jazzer, što je u najmanju ruku politički nekorektna odrednica, koja više govori o uskosti muzikologije zapadnoeuropskog kulturnog kruga; kao i punker, što je također odrednica koja uopće ne zahvaća dimenziju estetskog, jer može značiti i obo-žavatelja, člana pokreta. Tako da ta ambivalentnost navodi na identifikaciju sa svojim fe-tišem, budući da je genealoško izvorište obaju kategorija ipak objektivacija umjetničkog djela kroz komodifikaciju, kroz medij, te ju ne treba shvaćati doslovno, već više kao kost za dobacivanje nesklonim predstavnicima medija. Tako na Without Noticing, što je treća ploča ovog improv-benda inspiriranog kraut-rock tutnjavom, nastavlja priču na ambijen-talna i atmosferska nizanju događaja i osjećanja. Bubnjevi i rif električne bas-gitare stvaraju vožnjicu na svega dvije od sedam skladbi napregnute sjevernjačkom zakopčanošću koja odaje potpis prirode; takve, koja usprkos civilizacijskom pečatu urbanosti, čovjeka refleksi-je, osluškivanja i zaustavljanja, sveudilj ruši – sve pred sobom! Koncept albuma skriva se u ljubavnim pisanijama, koje je pjevač skupine Smog, Bill Callahan, pisao svojoj imaginarnoj ljubavnici Emmi Bowlcut. Kritika Callahanovu knjigu i nije previše cijenila, budući da je Bill prepisku objavio iz rakursa jednosmjerne komunikacije, a Emmine odgovore nije si dao osmisliti. Što se tiče šire dimenzije ovog koncepta, a koja povezuje jednosmjernost ljubav-ne komunikacije s oštrim gardeom ledenog zimskog vjetrenja, fanovska jezgra zacijelo neće zaboraviti ploču Exit!, prvijenac Fire! Orchestra; dakle, orkestra od 22 člana izraslog iz grupe Fire!, u kojem svira, i predstavljena je maltene čitava švedska (eksperimentalna? - op. VJ) scena. Ploča je ipak prvenstveno ritualno ognjenonosna, a kao rad kolektiva, poprilično je udaljena od skoro pa laibachovske rezerviranosti albuma Without Noticing. Je li posrijedi poigravanje s ironijom ili ne, procijenite sami!

Što se tiče same recenzijske, usko glazbenokritične razine tiče, ploča započinje sklad-bom u cijelosti određenom teksturom električnog klavira, čestim lajtmotivom psihodelič-nog rocka, da bi se tek na trećoj osjetila sinteza primordijalnog saksofonskog urlika. Siner-gija bluesa kao boje, ne kao forme, i krautrocka u komadima Would I Whip i Your Silhouette on Each radi svojega tempa i puke idiosinkronosti donose drugi adut albuma – njegov po-tencijal za ples; no, ipak samo potencijal; instrumentali su to na koje se gegaju omamljene spodobe u polumraku... Intonacija električne bas-gitare Johana Berthlinga, koja odjekuje ehom koncertnog klavira, kao prigodnim studijskim efektom, također daje toplinu zvuku benda koji je prijemćiviji onoj publici koju je Gustaffson preoteo za svoja umjetnička stre-mljenja. Valjajući bubnjevi Andreasa Werlina, rijetko su sinkopirani u džezerskom smislu,

64 65

Re 23/2013

iako imaju svoju „priču“.... Sporim se hodom ubrzavaju i otežavaju podsjećajući na ono što radi grupa Earth, možda najekonomičniji suvremeni rock(?)-bend. Klimaks albuma je pri četvrtoj i petoj skladbi, At Least on Your Door i Tonight. More. Much More, koje su uz svoju jednostavnost ujedno i surove, probuđujući skoro pa djetinju emocionalnost, takovu, na koju nismo navikli naići kod tamnijih metropolitanskih čudaka.

A-strana Matsove psihe, predstavlja riganje visokog stupnja testosterona iz mjedeno-ga pisoara, odjevenoga u crnu kožu, u manjku kakvoga drugoga pigmenta. Boot! je novi disk zvjezdanog trija The Thing, u kojem pored ukletog Šveda, sviraju i dvojica Norvežana, koji slove za ponajbolju ritam-sekciju u Skandinaviji, kontrabasist Ingebrigt Haaker-Flaten i bubnjar Paal Nilssen-Love. Sva su trojica već čitavo desetljeće u grupi koja je svoje ime posudila od Dona Cherryja, trubača i skladatelja, ali i američkog improvizatora koji se na-stanio u Švedskoj 70-ih, odakle je započeo zadirati u glazbu Trećeg svijeta, nadahnuvši, pored ostalih i rukopis benda Chicago Underground Duo. Nadahnuti rockerskim gardom, koji otvara dverca eklektičnosti za čopavanje zvuka bendova poput Yeah Yeah Yeahs, The Ex in Black Sabbath, budući da ih, kao i kolege iz ugaslog benda Zu iz Rima, povezuje zvuk grupe The Stooges, proto-punk pojačan zvukom saksofona; a, mnijenje je to i učestalih ko-mentatora, da bi Paal radi drmanja ride-činele trebao svirati i death-metal. A što se pak tiče njihove senzibilnosti, da glasbu kao improvizatori dohvaćaju otvorenih antena, ne zabora-vimo, da su prije dvije godine upravo na Križankama u Ljubljani imali svjetsku premijeru s Nenneh Cherry, pokćerkom svog uzora...

Uvodna skladba nove ploče je cover Coltraneove Indije, koja će podsjetiti već na bakća-nje pjesmom Down by the Water P. J. Harvey, s thingovskog albuma She Knows iz 2001. go-dine. Od teme, koja je jedan od stupova modalnog džeza, bend si je posudio samo koma-dić, tek uvodnu frazu. Novost je i to, da je Haaker-Flaten već na prošlom albumu umjesto kontrabasa u potpunosti zasvirao bas-gitaru, što ponavlja i ovaj put. U autorskom komadu Reboot, kojeg potpisuje cijeli bend, Paalovo je bubnanje daleko najzanimljivije, slično kao i u klimaksu pjesme Red River... Šteta pak, da je sam Mats malo posustao; soliranje mu je ishlapjelo i zapravo nije posebno zanimljivo, već i zato što pored ionako iscrpljujućeg bari-tona (te tenora), svira pogolemi bas, te i sopran-saksofon. Bas-saksofon, robusno tijelo češ-ke ratne proze, već je svirao povodom svojih industrial-projekata s Thurstonom Mooreom, odnosno Jimom O’Rourkeom, no ovdje je posrijedi braxtonovsko roštiljanje levijatana od kojeg će mu se već na prvoj minuti lice zacrveniti poput drške jeftinog upaljača od plastike.

Što se thingovskog tretmana tiče, kad na ovitku ploče ne bi pisalo, da je pjesma Heaven aranžman Ellingtonove kompozicije, sasvim je moguće, da bi pjesma bila nespoznatljiva, jer niti po tempu, a niti po sinkopama, na prvu ne zvuči kao dio jazz povijesti; recimo, da nije pjesma kojom bend otvoreno komunicira s publikom, već je ipak u pitanju umjetničko-afirmativni moment kojim bend želi iskomunicirati nešto što publika ne čuje baš svaki dan. A što je nakon prekodesetgodišnjeg diskografske putanje, svakako još uvijek za pohvalu. Odabirom takve skladbe možemo razabrati ambiciju benda, da se odmakne od stereotipa

tj. klasične jazzerske podjele uloga, odnosno, čitamo li Matsov zamišljeni psihički profil, da time definiraju prepoznatljivi bendovski zvuk. Tako je svršetak albuma više atmosferičan, nego li kaotičan. Dokaz čega su podulje skladbe, koje nisu kraće od sedam minuta, sve do punih četrnaest u klimaksu albuma. Kao epilog: dobro je, da nam glasbenikovo vanglazbeno djelovanje, kao što je kompulzivno skupljanje vinila, ponekad nečemu i posluži...

Glazba / Mats Gustaffson