Jakov Ignjatović – Večiti mladoženja

I

U varoši živeo je gospodar Sofronije Kirić, trgovac. U ovoj glavi narator daje opis njegove trgovine i spoljašnji opis ovog lika, ali i njegove žene Sofije, Sofke Kirićke. Na ovom mjestu je takođe dato i to kako je gospodin Sofronije Kirić stekao bogatstvo – a to je tako što mu se usnilo da novac što prije uloži u nešto.

II

No iako se bio obogatio gospodar Sofronije Kirić je još uvjek držao dućan i mehanu. Naracije se ovdje usporava i opisom sprednog lika Isaila Čamčića, Ise ili Čamče, koji je bio manji trgovac i prijatelj gospodina Sofronija Kirića. Sofronije Kirić je volio da ide kod svog prijatelja Isaila Čamčića da se karta. Od strane naratora je prikazana upravo jedna takva situacija u kojoj je Čamča dao predlog svom prijatelju da idu u Krakov na vašar. I ovdje narator vrši modelovanje lika gospodina Sofronija Kirića u sceni sa slugom Milanom koji mu je popio vino.

III

U ovoj glavi narator prikazuje djecu gospodara Sofronija Kirića. Pera je bio njegov najstariji sin, a zatim je Sofronije dobio tri kćerke, Lenku, Pelagiju i Katicu, a posle njih uslijedio je i mlađi sin Šamika ( Aleksandar-Samuil). Šamika je već kao dječak bio razmažen od strane svoje majke. Prava naracija u ovoj glavi počinje kada gospodar Sofronije Kirić svojoj ženi otkriva plan kako ima namjeru da ide u Krakov na vašar da trguje platnom. No predmet njihovog razgovora bila je i dalja sudbina Šamike i Pere. Gospođa Sofija je za svog sina Šamiku zahtjevala da se školuje i da postane advokat. Gospodine Sofronije Kirić će prihvatiti predlog svoje žene. Svom mlađem sinu Peri bio je namijenio svoj posao i upravo prije odlaska povjeriće mu mehanu, i vidjeti kako će se pokazati u poslu dok se on bude vratio. U naraciji u ovoj glavi dati su i elementi retrospekcije koji bolje odslikavaju lik gospođe Sofije. To je dato posle susreta dva lika, gospodina Sofronija Kirića i Jovana Krečara, trgovca. Iz njihovog dijaloga saznaje se kako se gospodin Sofra oženio, a zatim narator preuzima njihovu ulogu i kazuje o nesrećnoj ljubavi Milorada Miloradovića prema Sofiji, koja je tada bila tek siromašna djevojka i kako ju je njena majka, inače udovica dala za gospodina Sofronija, koji je već tada bio uspio trgovac. Gospođa Sofija je tada imala 18 godina, dok je njemu bilo 35. U daljoj konverzaciji između ova dva lika gospodin Sofronije Kirić će svom prijatelju Jovi Krečaru dati predlog da idu u Krakov na vašar. Sjutra su svi trebali da se dogovore kod njega o putu za Krakov.

IV

Narator je prikazao sjutrašnje dogovaranje između trojice trgovaca o putu i Čamčine savjete koliko starog vina treba da ponesu, jer je u Poljskoj vino skupo.

V

Sva tri trgovca su se spremala za put na vašar. Narator je ovdje prikazao spremanje za put, rastanak sa gospođom Sokom i kretanje sa Krečarom i Čamčom.

VI

Na gospođi Soki je ostalo da vodi kuću, a na Peri mehanu. Narator će se ovdje uključiti tako što će govoriti o porijeklu gospođe Sofije, o njennjenoj nekadašnjoj porodici i roditeljima. Njen otac Uglješa je bio mesar i kao mlad je umro.Majka tatjana bila je iz trgovačke kuće.Gospođa Sofija imala je još brata. Narator govori i o sadašnjoj porodici gospođe Sofije, njenim kćerkama i sinovima Peri ( imao je u tom trenutku 18 godina) i Šamika ( 7 godina ). Prikazana je i Perina neodgovornost u poslu koji mu je povjerio otac, jer uopšte nije na pravi način umio voditi posao. Pera je volio konje i znao da po cijeli dan provede u kući u blizini Dunava sa lađarima i konjima. Kod lika Šamike narator ističe njegovu osjetljivost, koja je bila posledica preveliek pažnje njegove majke i razmaženosti od strane njegovog oca. Sa prikazivanja likova narator se vraća na sadašnji trenutak i govori o tome kako su već bile prošle dvije nedjelje od kada je gospodin Sofronije Kirić otputovao i kako im nikakvo pismo od njega nije dolazilo. Dalje se zatim govori o tome kako je prošao i Krakovski vašari kako o putnicima njihove porodice još nijesu ništačule. Zabrinuta gospođa Soka je stvar prijavila i magistratu. Isto tako bila je zabrinuta i žena gospodina Jove Krečara, dok je Čamčina žena već bila navikla na njegovo nejavljanje kada pođe na put.

VII

Paralelno sa ovim narator prikazuje šta se zapravodešavalo sa putnicima. Vrlo brzo oni su došli u Voc, a zatim su dalje krenuli prema poljskoj granici. Gospodar Sofronije i njegova dva prijatelja odlučili su da se zadrže u jednoj mehani i da tu prespavaju i odmore se. Međutim ono što su unutra vidjeli nije im se ni malo dopalo, jer njih su posmatrala trojica za koje su oni mislili da su ili pljačkaši ili bivši zatvorenici. Pošto je Čamča razumio mađarski, bio je čuo da se oni spremaju da ih opljačkaju. Putnici su što prije završili svoj obrok i pošli u sobu koju su iznajmili. No prije toga gospodar Sofra je prebrojao dvanaestoricu lopova i još njihovog vođu. Sada je uveliko trebalo biti na oprezu i Sofra je rekao i svojim mocima koji su išli u pratnji kola da se spreme. A onda se iz sobe u kojoj su bili njih trojica začulo pjevanje. Gospodar Sofronije je ovo namjerno uradio, jer je znao da će lopovi pomisliti da su se oni ponapijali i da će im ih biti veoma lako opljačkati. I zaista je bilo tako. Kada su razbojnici upali u sobu Sofronije je sam sredio trojicu, a četvrtog kje Čamča ranio pištoljem u stomak. Ostali razbojnici kada su vidjeli šta se desilo sa njihovim drugovima su pobjegli. Vidjevši da je sredio razbojnike gospodar Sofronije je zapjevao. Panduri su ubrzo uhvatili ostale lopove koji su priznali šta su htjeli da urade.

VIII

Već sjutra sastao se špatrijum ( sud ). Iako su lopovi sve priznali, nije bilo pomilovanja za njih. Njih devetorica su trebali da budu obješeni, a onaj koji je bio ranjen je posle nekoliko dana umro. Jedan od razbojnika se pokajao za to što je radio i tražio je da mu svi oproste. Na loša djela natjerala ga je misao o porodici koju nije mogao gledati gladnu. Pošto su lopove objesili birtaš je zamolio Sofru da budu njegovi gosti još jedan dan kako bi ga zvao slikara koji bi ga naslikao na zidu kafane i gospodar Sofronije je sa Čamčom i Krečarom ostoa još nekoliko dana u toj mehani. A kada je slika na zidu kafane bila završena Sofra je sam platio slikara ( molera ) i tako ostavio u čudu i samog birtaša i slikara. Birtaš je u njegovu čast promijenio i ime kafane.

I gospodar Sofronije i Jovan Krečar su namjeravlai pisati svojim porodicama, a kada su to i uradili pisma su dali Čamči da ih pošalje, ali ovaj to niej uradio, upravo zbog toga da njihove porodice ne bi previše mislile o tom događaju koji se desio u Vengriji. Situacija na putu se dodatno iskomplikovala i kada su krenuli na put i kada je Čamča zaspao pa su tako kočijaši skrenuli sa puta. Sada su bili na putu ka varoši Košice. Stigavši tamo Čamči nije bilo dosta to što nije uputio pisma svojih prijatelja njihovim porodicama, već je odlučio da sa svojim prijateljem carinikom ( armicijašem ) kojeg je sreo na carini spremi za svoje prijatelje šalu. Ovo je narator provukao kroz epizodu kada armicijaš traži na ime carine 100 forinti poreza po akovu, što je gospodar Sofroniju izgledalo zaista mnogo. No sve je bilo drukčije kada su saznali da im je sve to namjestio Isailo Čamčić.

IX

Iz Košica putnici su krenuli dalje prema Krakovu i već su bili stigli u selo V gdje se nalazio bogati grof B. kojeg je Isailo Čamčić inače poznavao od ranije. fabula se na ovom mjestu usporava tako što narator ubacuje epizodu koja je ispunjena humorom a odnosi se na to kako je Isailo Čamčić od birtaša Arona i njegove žene Rifke dobio po vrlo povoljnoj cijeni gusku za jelo. U krčmi je Čamča upoznao svoje prijatelje sa tim da je to selo bogatog grofa i da će tu prodati svoje vino. Narator i ovdje koristi elemnte usporavanja radnje tako što razija epizodu Čamčinog gostovanja kod grofa, ugovaranja prodaje vina i predstavljanja gospodina Sofronija Kirića kao šljahteca ( plemića ). Epizoda se razvlači i time što je grof po svu cijenu htio da upozna vengarskog šljahteca i bilo bi mu drago kada bi ovaj sjutra bio gost na njegovo krsno ime svetog Stanislava. Sada ni Isailo Čamčić nije imao drugog izbora osim da nagovori gospodara Sofru da izigrava plemića. Ova epizoda se nastavlja gostovanjem u dvorcu kod grofa i ulogom koju je Sofronije Kirić imao kao vengarski plemić.

X

Pošto su krenuli dalje i stigli u varoš N gospodar Sofronije Kirić se sjetio da piše svojoj ženi. Ali i ovog puta i on i Jovan Krečar su predali Čamči pisma koja je ovaj zaboravio poslati, jer je lutao po varoši i skroz je predvidio šta treba da uradi. u ovoj glavi narator je dao slike vašara u Krakovu, kupovina koju su izvršili sva trojica i povratka natrag koji se iskomplikovao, prvo zbog toga jer taj povratak nije bio istim putem a drugo zbog bolesti prvo Jovana Krečara, kada su se zadržali u jednoj mehani gotovo tri nedjelje, a onda takođe isto to vrijeme i zbog bolesti gospodina Sofre. Vidjevši dasu se previše zadržali Jovan Krečar je napisao pismo svojoj porodici, ali je napravio istu grešku kada je dao pismo Čamči, a ovaj ga sakrio. I kada su konačno krenuli na put brzo su stigli do iste one gostionice gdje im se desio događaj sa razbojnicima. Usput su prodali i nešto platna i već sada su bili zaradili. Posle toga nastavili us put u varoš R gdje su svratili u jednu gostionicu, gdje ih je neko prepoznao i javio komesaru koji je među njima prepoznao tri putnika koje su tražile njihove porodice koje su to i prijavile. Gospodar Sofronije Kirić i trgovac Jovan Krečar su odmah znali da njihov prijatelj čamča nije uputio nijedno pismo. Zatim narator prikazuje dalji put do Vaca kao i dolazak u varoš, tj. kući.

XI

U ovoj glavi prikazan je dolazak trojice putnika kući kao i radost gospođe Sofije zbog dolaska svog muža. Možda jedino Pera nije bio toliko radostan, jer trebao je da ispostavi ocu

šta je to radio sa mehanom. Na platnu koje je donio iz Krakova gospodin Sofra je ostvario visoku zaradu, i odmah mu je sve prošlo. Sofronije Kirić nije odustao od svog sina Pere bez obzira što je ovaj loše vodio mehanu. I ddalje je pokušavao da ga nauči poslu, ali Peru ništa nije interesovalo. Jedino interesovanje bili su mu konji i krčma. Uvidjevši da od Pere neće biti ništa Sofronije Kirić je to rekao i svojoj ženi. Za njihovu kćerku Lenku on je bio namjerio da je uda za jednog dobrog momka koji se zvao Nestor Čavić, a zvali su ga proft, ali Lenka nije željela da pođe za njega.

XII

Prilikom naracije u ovoj glavi narator koristi vremenski tok da bi sažeo fabulu i okrenuo se drugom liku iz porodice Sofronija Kirića,njegovom sinu Šamiki. „Prošlo je deset godina. U životu čovjeka dugačak rok. Koliko se za to vrijeme svet menja, koliko se orde, koliko umru, koliko njih sretnih, koliko nesretnih.“ U obitelji gospodina Sofronija Kirića nastala je velika promjena. Lenka se udala za jednoga sudiju, Pelagija je umrla, a Katica se nije udala, jer je otac nije htio dati za onog kojeg je ona voljela. Bila je već izašla iz prve mladosti. Pera je živio bijedno. Otac mu je dao jednu kuću i nešto novca i počeo je da radi na svoju ruku. U Košicama Šamika je već postao pravnik, a između ostalog tamo je naučio i njemački jezik. No ni Šamika se niej oženio. Gospođa Sofija je polako propadala, sve zbog Pelagijine smrti. Jednog dana se prosto samo razboljela i umrla. I Katicin nesuđeni zaručnik je umro. Sada su njih dvojica ostali sami i zato je gospodin Sofronije razgovarao sa Šamikom i nagovarao ga d se ženi. Ali Šamiki nije bilo do toga, jer nije mogao zbog smrti svoje majke, jer godina još nije bila prošla. Htio je da putuje i negdje da ode, ali je obećao ocu da kada se vrati da će se oženiti. Otac mu je dao pare za put i Šamika je otputovao. Ostavši samo sa Katicom, koja je bila zatvorena prema ocu i koja nikada nije skidala crninu, gospodinu Sofroniju su jedino bili ostali njegovi drugovi sa puta u Krakovo. Ali šta je bilo sa Perom?

XIII

Pera se odijelio od oca. Dobio je jednu kuću i hiljadu forinti. Narator ga modeluje kroz njegov razgovor sa Nestorom Čavićem, ali i kroz njegove postupke u trgovini sa konjima, usponima i sve većim padovima. Niko nije mogao spriječiti Perino propadanje.

XIV

Venecija je bila predivan grad i Sve u njemu se sviđalo Šamiki. Proveo je tamo jedno vrijeme i uopšte mu se nije dolazilo kući. Znao je da mora uraditi ono što je obećao ocu. U Veneciji je naučio i italijanski jezik. Kada mu je nestalo novca, pisao je ocu i ovaj mu je poslao još. U pismu je obećao i da če se brzo vratiti kući.

XV

Kada je gospodin Sofronije Kirić dobio pismo od Šamike otisao je u kafani kod svojih prijatelja. Isailo Čamčić i Jovan Krečar su slušali svog prijatelja koji je bio nezadovoljan zbog toga što se Šamika još ne ženi. Tu se zadesio i Jovanov sin Aleksa koji je bio isto advokat, ali daleko uspješniji nego što je sin očevog prijatelja. Pri povratku kući Šamika je razgovarao sa ocem o ženidbi i rekao mu je za gradonačelnikovu kćerku iz Košica, kojoj se nekada sviđao. Otac mu je dao novca i on se uputio u Košice, ali je tamo saznao da se gradonačelnikova kćerka udala i vratio se nazad u svoju varoš. Otac je vidio da Šamika mora što prije da se

oženi i u kavani svog prijatelja je organizovao bal. Šamika se tu upoznao sa Lujzom Polanček i njenim ocem i obećao joj je da će je posjetii. Otac je već sada bio zadovoljniji. Smetalo mu je malo što je ona druge vjere, ali znao je njenog oca i znao je da bi ta ženidba šamiki između ostalog donijela 50000 franaka miraza. Šamika se odlučio da posjeti Lujzu. U ovom dijelu narator daje Šamikinu posjetu Lujzi i udvaranje istoj, čak je zabavljao njenu snahu Matildu, sviranjem na gitari i obećao je da će on doći kada oni budu pravili bal.

XVI

Kod Polančekovih se održavao bal. Na njega su bili pozvani Šamika i gospodar Sofra. Lujza je sva sijala kada je ugledala Šamiku. U naraciji se zatim prikazuje veličina bala. Šamika je Lujzi i Matildi uručio poklone koje je bio donio iz Venecije. Gospodar Sofronije Kirić iskazao je zadovoljstvo mladom gospođicom Polanček, ali njemu je takođe smetao isti onaj strah koji je imao zbog različitosti dvije vjere. Naracija u ovj glavi je nastavljena povratkom kući sa bala, ali i saznanjem da je Lenka, sada već senatorica, tužila oca zbog dijela.

XVII

Šamika je bio zaljubljen u Lujzu Polančekovu i zbog toga je otišao kod Čamče da ga pita da li će biti organizovan još neki bal. Čamča je vidio isplativost tako nečega i oećao mu je da će organizovati parabal ( bal za obične građane ). Šamika je uzeo karta i pozvao Polančekove da dođu na bal. Narator prikazuje sam tok bala, ali i prikazivanje Pere Kirića na njemu koji je sve zasijenio svojim umjećem igre. U ponoć se održavao maskenbal! na balu je Šamika upoznao Lujzu i Matildu sa svojom sestrom Katicom, koje već dugo vremena nije izlazila nigdje. I sjutra je kod Isaila Čamića organizovan još jedan bal, na kojem su došli i Polačekovi.

XVIII

Ubrzo se kod Čamče organizovao i noblbal na kojem ovog puta nije bilo Polačekovih, jer Lujzinom ocu nije bilo baš dobro. Lujzin otac je pak razgovarao sa svojim sinom o šamiki i uvjerio se da on jeste prilika za njihovu Lujzu, ali da će glavni problem biti vjera zato se odlučio da pita svog brata koji je bio sveštenik šta treba raditi.

A kod Pere Kirića ništa nije išlo kako treba. Njegova trgovina sa konjima je propadala, jer konji su mu zbog gladi umirali. Zato je Pera odlučio da se zaduži kod Nestora Profita i da opet krene u posao, ali novac nije imao odakle vratiti i sada je došlo do licitacije. Prodavala se Perina imovina. Iako više nije razgovarao sa sinom gospodar Sofronije je dao pare Čamči da kupi konje, a ovaj ih je kasnije vratio Peri.

Šamika, pak je otišao kod Polačekovih da zatraži ruku gospođice Lujze, ali umjesto toga dobio je odgovor njenog oca da će vjera biti problem. Kada se vratio rekao je to ocu. Očeve slutnje su se zaista ostvarile. Polaček je zaista bio otišao svom bratu i zatražio savjet od njega, pa je ubrzo i Šamika dobio pismo u kojem je on trebao da promijeni vjeru zbog Lujze. Naravno da je gopsodar Sofronije Kirić negodovao zbog ovog, tako da je i Šamika negativno odgovorio. Lujza je bila očajna i zamolila je Matildu da se susretne sa njim. Matilda je rekla Šamiki o lujzinom planu da pobjegne za njega, na šta je Šamika u početku i pristao, ali kada je razgovarao sa ocem i sam razmislio, odlučio je da uputi pismo, o tome, koje neće doći do Lujze već do njenog oca. Lujzin otac će između ostalog biti razočaran i

Šamikinim negodovanjem na Lujzin predlog i uputiće pismo mladiću o u kojem će stajati i to da on ne zaslužuje njrgovu kćerku. Otac će Lujzu poslati svojoj rodbini i ona se više neće čuti sa Šamikom.

XIX

I mladi gospodin Aleksandar Kirić je bio pogođen onako kako se se sve završilo sa njegovom ženidbom, možda zbog toga što je baš toliko volio Lujzu. Od oca je zatražio da ga neko vrijeme pusti sa ženidbom,ali posle nekog vremena otac je opet počeo da mu pominje istu. Sada je mladi gospodin Kirić shvatio da je ženidba ustvari jedna velika trgovina i da ljubav i osjećanja uopšte nijesu toliko značajni. U tom se sjetio i svoje sestre Katice. Upravo će se ovdje narator zadržati na njenoj sudbini. Katici je otac zabranio da se uda za onog koga je voljela, a isti mladić kojem se obećala je kasnije umro od tifusa. U njenom životu je prošlo već osam godina od kada je znala samo za tugu. Njeno zdravlje je već bilo popustilo. I jednog dana Katica se razboljela i bila je nekoliko dana u bunilu i umrla. Sahranili su je pored njene majke.

XX

Prošlo je još pet godina i mlađi gospodin Kirić još nije bio oženjen. Iako je i dalje tražio djevojku sa kojom će provesti ostatak svog vremena na zamlji, nije uspio da se skrasi pored neke. I onda se upoznao sa Jucom Sokolović. Njoj se udvarao kao i svim ostalim, ali Jucino srce je pripadalo nekom drugom. Na ovom mjestu narator više govori i o ovom epizodnom liku. Juca je bila zaljubljenja u jednog mladića i kada ju je ovaj ostavio pokušala je da se otruje. Posledica toga bila je njena bolest. No gospodin Aleksandar Samuilo Kirić nije ni namjeravao da oženi Jucu. Udvarao joj se više zbog toga da otac ne bi pričao. Gospodina Sofronija Kirića je već polako sustigla starost. U ovoj situaciji narator ga prikazuje kako sa svojim prijateljem trgovcem, Jovanom Krečarom razgovara o Šamiki i priča o svojoj tugi zbog Šamike i nagovještava da se njegov sin nikada neće oženiti. Možda je tuga dovela do njegovog bržeg nestajanja, jer uskor je dobio zapaljenje pluća i ostavio sve testamentom Šamiki, nešto malo Peri i umro. Jedini koji su ga žalili pored Šamike bili su Krečar i čamča.

XXI

Posle očeve smrti i Pera i Lenka pokušali su bezuspješno da se dokopaju bogatstva koje je otac ostavio svom mlađem sinu Šamiki. Jedino Šamiki nije bilo ni do čega, jer zaista je u njegovom srcu preovladavala velika tuga i bol zbog gubtka oca. Na drugoj strani i otac Juce Sokolović se razbolio i umro. I nesrećna ljubav i smrt bliskih osoba još su više približili Jucu Sokolović i gospodina Samuela Kirića. Gotovo po cijeli dan Šamika je boravio kod Juce. Uvidjevši Šamikinu dobrotu Juca mu se obećala i rekla mu da bi voljela da provede ostatak života pored njega. I tako je gospodin Kirić odlučio da zatraži od Jucine majke dozvolu, ali ova baš i nije našla razumjevanja za tako nešto, i nije mu htjela dati blagoslov i ruku svoje kćeri. Njena majka je razogovarala i sa ostalim ukućanima i svi su bili protiv te svadbe zbog Jucinog stanja. Međutim Juca i šamika su planirali tajno da se uzmu i gospodin Kirić je već bio naručio i vjenčanicu i već su sve bili dogovorili, ali na dan kada je Juca trebala da pobjegne njne brat je otkrio planove i sve je propalo. Kada je vidjela brata umjesto Šamike, Juca je pala. Nije prošlo mnogo umrla je.

XXII

U ovoj glavi narator prikazuje žalost kod gospodina Kirića zbog Jucine smrti. Bila je to njegova poslednja velika ljubav.

XXIII

A vrijeme nikako nije stajalo. Neometano,neprimjetno je prolazilo. Prošao je bio već veliki niz godina, a Šamika je bio i dalje sam. Nekada bi se sjetio svojih velih ljubavi, ali one su bile daleko. Na Jucin grob i grob svojih roditelja i sestre Katice je odlazio stalno. Lujza Polaček se udala za Vencla Svirka. Gospodin Kirić je imao priliku da je sretne kada je jednom sa svojim mužem došla u varoš U. On se i brzo sprijateljio sa njenim mužem i sada je dolazio kod svoje bivše ljubavi kao prijatelj. Lujza je već imala kćerku od 18 godina, jer je toliko vremena i bilo prošlo od njene udaje. Kada je vidjela gospodina Kirića bila je pomalo razočarana i njegovim izgledom, jer to više nije bio onaj Šamika u kojeg je ona bila zaljubljena. Još se samo u njegovim očima vidio taj nekadašnji sjaj. Vrijeme je sve promijenilo. Narator na s upoznaje i sa tim da su i Krečar i Čamča već bili odavno umrli. Čamča nije dugo bolovao.

XXIV

Gospodin Kirić se bio izmirio sa Sokolovićima. Kod njih su bile još dvije djevojke na udaju, mlađe Jucine sestre, paulina i još mlađa Maca. Jucina majka je Šamiki govorila da mu da za ženu Paulinu koja je inače podsjećala na Jucu, jer je i Paulina bila pristala, ali Šamika je rekao da ako se djevojka ne uda za tri godine da će je on oženiti. No nije prošlo mnogo i Paulina i Maca su se udale. Još jednom je gospodin Samuel Kirić ostao sam. Čak je za obje djevojke obezbijedio najbolje haljine i poklone kada su se udavale. Kod Polačekovih je odlazio češće.

XXV

I možda to nije htio ali Šamika je postao provodadžija. Svaka djevojka koju bi on preporučio udala bi se, a on bi joj obezbjeđivao poklone, haljine i miraz. Na drugoj strani Pera Kirić se upropastio. Upao je bio u velike dugove i onda je svoje imanje dao gazdarici i ona ga je opet podigla. Ona je održavala i malu trgovinu i sada su bolje živjeli. Nijesu imali djece. Pera je tek sada vidio da je otac bio u pravu i šta je htio sa njim. Kajao se zbog svega lošeg što je uradio prema ocu.

XXVI

Gospodin Samuel Kirić je već imao šezdeset godina. Nije se oženio. Sve što je imao od imetka je bio poklonio. Imanje se bilo značajno smanjilo. Narator ovdje koristi elemente preskakanja vremenskog skoka i sledeći put svog glavnog lika prikazati sa sedamdeset godina, kada je Šamika dobio groznicu i umro. Ukop je bio lijep. Na spomeniku su mu ugravirali večiti mladoženja. Nije postidno.

Stevan Sremac – Pop Ćira i pop Spira

glava I

U jednom selu u Banatu tj. maloj varošici živjela su dva popa, Ćira i Spira. Početni dio sadrži prikaz njih dvojice i načina na koji su dobili svoju parohiju, a to je bilo tako što je jedan oženio popvu kćer (Ćira) a drugi tutorovu (Spira),i obojica su se doselila u istu varoš. I jedan i drugi sveštenik su imali nadimke, pa su tako popa Čiru zvali i pop Hala, a popa Spiru, pop Kesa. Zatim naraotor obrađuje kako je Spira dobio ovaj svoj nadimak, ( to se desilo na jednoj svadbi, kada je pop Spira prozivao kuma:“Kume izgore ti kesa.“). Uovom dijelu se provlači i epizodni lik Arkadija, crkvenog poslužitelja, i prikazuje se scena kako je jednom dok je vladika bio u posjeti pop Spira zakasnio na bogosluženje, i kako je vladika već počeo da dejstvuje, a Arkadije otišao za popa Spiru. Naravno vladiku su slagali kako je Spira zvonio, a Arkadije zakasnio. Inače dva popa su bili baš slični,ali je razlika bila u tome što je pop Spira imao crveni pojas,a pop Ćira plavi. Persa, žena popa Ćire, nije nešto bila zadovoljna time i često joj je prelazilo preko usta kako je Spira dobio crveni pojas,samo zato jer je znao dobro da pjeva, pa je negdje pjevao vladici. No popa Ćiru nije previše interesovalo to što njegova žena govori. Zapravo ovdje se više ukazuje na zavist koja postoji

između Side,Spirine žene i Perside ili Perse,Ćirine žene. Ipak ta zavist se ne vidi upravo zbog pretvaranja jedne i druge. Ovdje narator to prikazuje kroz scenu koja je ispunjena humorom a odnosi se na spremanje hrane, kada dvije popadije govore o spremanju hrane pri tom se ulagujući jedna drugoj, a to rade tako što Persa moli Sidu da joj pokaže kako se spremaju puter krofne, na što je Sida poziva da dođe u goste sa kćerkom, a zatim i moli svoju dragu komšinicu Persu da joj pokaže kako se pravi melšpajz saće od zolje i kvasca.

glava II

Prikazuje se kuća popa Ćire i ljetnje veče kada su u gostima na sjedjeljku došli upravo pop Spira, Sida i njihova kćerka Julijana. Upravo se vodila raspravka o zidnom satu popa Ćire,koji gotovo nikada nije pokazivao tačno vrijeme i uvjek je kucao pet ili četiri puta više nego što je to obično. U ovoj epizodi koja ima ulogu usporavanja radnje govori se i o tome kako je dosta njih pokušalo taj isti zidni sat da popravi, ali opet niko mu ništa nije mogao. A onda kada je sat odzvonio sedamanest puta, što znači da je bilo dvanaest sati Spira,njegova žena,Sida i Julijana njihova kćerka ustali su se da ide. Julijana se oprostila od svoje drugarice Melanije i zajedno sa roditeljima krenula svojoj kući. I dok su persa i Ćira pratili svoje drage goste Sida je ispričala svojoj komšinici ukratko sasvim čudan san u kom se kuglala cijelo veče. Zaista san je bio čudan, ali ga je Sida protumačila tako prosto da je po njenom mišljenju to trebalo da znači da treba da joj dođu gosti.

glava III

U početku ove glave se govori o starom učitelju, gospodinu Trifunu, koji je otišao u penziju, a čije su zasluge bile te da je opismenio veći broj ljudi u selu. Kazivanje naratora takođe skreće i u govor o Aci Šlajberu koji je bio jedini učeni čovjek, i koji je cijelom selu služio kada je bilo potrebno sastaviti pismo za nekog. No tog dana bilo je posebno subotnje poslepodne. Velikim sokakom su upravo prolazila jedna kola. U njima se nalazio jedan poseban putnik. Kola su se upravo zaustavila ispred velike birtije, a kočijaš je skinuo dva sanduka sa njih, a putnik se smjestio u birtiji. Malo pošto se umio i očetkao putnik se spustio iz sobe i upitao birtaša Švabu gdje se nalazi pop Spirina kuća. Izašavši putnik se uputio ka pop Spirinoj kući, ali se predomislio i krenuo je ka crkvi. Ušavši u crkvu prvo se susreo sa Arkadijem, kojeg je zamolio da ga pusti za pjevnicom umjesto njega. Kada se večernja molitva svršila klerik i izabrani učitelj Petar Petrović se upoznao sa popom Spirom. Spiri se mladi učitelj odmah svidio, jer je u njemu vidio i sebe iz nekog vremena koje je već dugo bilo za njim. Iz razgovora Spira će saznati da mladi učitelj nije još uvijek oženjen i pozvaće ga sa sobom da odu do Spirine kuće.

glava IV

Pop Spirina kuća nije bila previše udaljena od crkve, pa su vrlo brzo njih dvojica stigli pred kuću. Prije nego što će Spira ponuditi svoga gosta da uđe u avliju narator prikazuje da Spirinu kuću i dvorište. I samom mladom učitelju Petru Petroviću kada je ušao u dvorište sve je djelovalo idilično. Mladi učitelj će se susresti sa Jucom koja je hranila guščiće u dvorištu, a zatim će uslijediti detaljniji opis avlije i patka,Sidinog ljubimca. Gospođa Sida je bila u štali. Kravu je muzla sluškinja Žuža. Kada su je obavjestila da je stigao gost, Sida je požurila i stigavši ispred njega poklonila mu se. Mladi učitelj joj se već svidio na prvi pogled i ona je već počela zamišljati svoju Julijanu pored njega. Ubrzo se Sida upustila u priču sa mladićem,

koja se inače odnosila na selo, a zatim je vrlo vješto prebacila priču na djevojke sa sela. Preduhitrivši svog muža ona je mladića pozvala da bude gost kod njih sjutra na ručku, što je mladić i prihvatio. Pop Spira je mladog učitelja ponudio šljivovicom, ali se mladić ustezao u tome da je uzme, jer nije mu bilo baš prijatno iako je ko zna koliko puta okusio šljivovicu. Kada je gost otišao, i Spira i Sida su bili zadovoljni njegovom pojavom. Mladić je gospođu Sidu podsjetio na njenog Spiridona kada je bio mlad i kada je dolazio njoj u posjete.

glava V

Istog tog dana u isto doba u kući popa Ćire saznalo se da je mladi učitelj već u kući njihovog komšije popa Spire. Sluškinja Erža je već gospođu Persu obavijestila o tome, a dovitljiva gospođa Persida će da bi saznala više stvari o boravku poslati Eržu kod svojih komšija da traži Spirinog mačka , jer su im se navodno pojavili miševi. Na ovom mjestu imamo udaljavanje radnje od svog glavnog fabularnog toka, a to je učinjeno epizodom o Spirinom mačku koji je najbolje hvatao miševe i o mačku popa Ćire koji je bio sasvim suprotnost ovom. I tako je Erža već stigla bila stigla do popadije Side i zatražila mačka kojeg su inače zvali Marko lopov jer im je navodno miš napravio veliku štetu. Međutim Erža je posebnu pažnju obratila na mladog učitelja i po povratku je izvijestila svoju gospođu o njegovoj prilici, ali i o tome kako će se sjutra učitelj već naći na ručku kod popa Spire. Popadiju Persu je ovo naravno pogodilo i ona je već djelovala uzrujano, ali ju je Melanija počela smirivati uvjeravajući je da će mladi učitelj morati svratiti i kod njih.

glava VI

Nedjelja je u selu. Cijelo selo je pošlo na liturgiju kako bi vidjeli novog učitelja. Svi su otišli osim stare grkinje Sose koja je pošla da vidi svoju unuku Savicu. Fabula se prkida uz pomoć epizode u kojoj se govori o Sosi. U crkvi se već svršila služba i mnogi su se začudili zašto je pop Spira održao govor, jer su svi znali da on nije baš to pretjerano volio. No, ovaj put učitelj je bio razlog. Kada se sve završilo, pop Spira je izašao i pozdravio se sa učiteljem koji ga je čekao.

glava VII

Gospodin Spira se prvo izvinio gostu zato što je morao čekati. Učitelj je iz ljubaznosti rekao da to nije bilo strašno, a zatim se sa popom Spirom uputio ka njegovoj kući. Pop Spira se osjećao toliko važno da je učitelju počeo pokazivati sve kuće u selu. I u tom razgovoru njih dvojica su se približili Spirinoj kući. A u kući sto je već bio namješten. I ovdje se koristi udaljavanje, jer narator daje unutrašnji opis kuće popa Spire. Gospodin Spira i gospođa Sida su toliko bili ljubazni prema svom gostu, tako da se ovaj već osjetio kao da je tu prije mnogo puta dolazio. Spira se bio čak toliko opustio da je sve izgledalo kao prava porodična atmosfera, ali Sida je koristila svaku priliku da ga prekori da se sa mladim učiteljem ipak ponaša u određenim okvirima. No pop Spira se uopšte nije obazirao, jer je ubrzo počeo sa mladim učiteljem pričati priču o svom vinu. Po svemu sudeći vino je očigledno imalo uticaja na Spirinu priču. I mladi učitelj je bio oduševljen vinom popa Spire. Spira se u jednom trenutku čak toliko opustio da je počeo i da pjeva svojoj ženi Sidi. Vidjevši da to ne ide baš tamo kuda treba Sida je poslala Julijanu da spremi kafu za gosta, a nekako je pokušavala i da utiče na svog muža. Ubrzo su Juca i mladi učitelj razmijenili nekoliko riječi. Juca se pomalo crvenjela,jer Sida se upravo nadovezala na muževljevu priču o vinu i o tome kako

najbolje vino čuvaju za Jucinu svadbu. Upravo u tom trenutku na vratima kod Spirinih se pojavila popadija Persa ističući odmah da se Sida ne hvali svojim gostom. Sida je u tom trenutku u sebi bjesnjela, ali se ipak morala suzdržati. Za Persom u kuću popa Spire su ubrzo ušli i Melanija i pop Ćira. Naravno ne razmišljajući kao svoja žena,već prijateljski Spira se ustao da dočeka svoje drage komšije. Kada su trebali sjesti za sto Persa je povukla svoju kćerku Melaniju da sjedne pored gospodina Pere. Sida je to vidjela i u sebi je sve više bjesnjela. I dok su pop Ćira i pop Spira razgvarali o stvarima koje su bile vezane za crkvu, gospodin Pera se nalazio između Juce i Melanije. Melanija nije pak bila stidljiva jer se odmah upustila u razgovor sa mladim učiteljem postavljajući mu pitanja o njihovom mjestu, a zatim i o Karlovcima. Juca više uopšte nije mnogo pričala. Ona se samo crvenjela dok je Melanija uspješno koketirala sa mladim učiteljem i već započinjala priču o ljepoti varoških djevojaka u poređenju sa seoskim pitajući pri tom mladog gospodina za mišljenje. Bila je toliko uporna da ga je čak natjerala da njih dvije uporedi sa određenim cvijećem,na što mladi gospodin Pera Melaniju uporedi sa ružom, a Jucu sa smjernom ljubičicom. Sida je gledajući to u sebi previrala. Dok je razgovor između Melanije i Pere bio sve življi, Juca je na pitanja uglavnom odgovarala sa da ili ne. Sidi je bilo krivo, a posebno još više kada je Persa pozvala gosta da se presele kod njih.

glava VIII

U ovoj glavi na početku se daje opis kuće popa Ćire, koja je nešto bila siromašnija od kuće popa Spire. A to uopšte nije bilo toliko važno koliko to da se persa ponašala sasvim kao dobra majka koja svoju kćerku želi da uda za dobru priliku. Gotovo odmah ona je počela isticati Melanijine osobine i i to kako ona stalno čita i kako se ne može braniti od knjiga. Kroz linearni fabularni tok u ovoj situaciji se pomjera i psihološka tačka gledišta Sidinog lika.Posebno će to doći do izražaja kada je Melanija pitala gospodina Petra kakvu kafu voli i kada joj je on odgovorio da je iz njenih ruku svaka kafa slatka. Sida je u tom trenutku dolazilo da proključa, ali se jedva uzdržala. Na suprotnoj strani gospođa Persa je bila zadovoljna kako se odvijala novonastala situacija. Opet dolazi do udaljavanja od osnovnog toka fabule, sa tim da je ovo udaljavanje u bližoj vezi sa fabularnim tokom. Na mjestu koje slijedi od strane naratora daju se opisi Melanije i Juce. Pored fizičkog izgleda ovi opisi se odnose na njihovu obrazovanost, gdje je narator Melaniji dao prednost, ali i na dušu ova dva lika gdje je istaknuta Julijana.

Narator u ovom dijelu koristi priliku i da govori o Melanijinoj razmaženosti i o tome kako je Arkadije više puta spasavao u pokušajima da se ne udavi u bunaru, kada joj roditelji ne bi nešto udovoljili. I gospođa Persida je pokušala da se uključi u razgovor između njene kćerke i mladog učitelja, a sve kako bi još više istakla njenu načitanost. Gotovo do granica humora je dovedeno njeno poznavanje književnosti, jer ona je bila protiv izmišljanja, pa makar ona dolazila iz romana. Na njenu stranu je stao i gospodin Pera koji je zahtijevao realno prikazivanje stvarnosti. Vidjevši kuda taj razgovor vodi i gospođa Sida se uključila iznijevši da i njena Jula čita knjige koje se tiču uzgajanja i bašte, što je u određenom pogledu djelovalo samo kontraproduktivno. Gospođa Persa će reagovati na Sidin stav tako što će pohvaliti znanje njemačkog jezika svoje kćerke. Shvativši da je poražena na ovom planu Sida je sve više bjesnila. Upravo ovdje dolazi do sukoba između dvije komšinice, jer iznervirana Sida je gledala u čašu koja je navodno bila prljava dok je Persa nalivala vino gospodinu učitelju. Melanija kao da je sve više osjećala šta će se dogoditi i primakla se još

više gospodinu Peri. Kada je gospođa Sida uzela staklenu čašu i počela je brisati svojom keceljom, Persa više nije mogla izdržati,pa je došlo do svađe, koja će prvo započeti zbog svađa, a onda i zbog vaspitanja kćerki. Gospođa Sida se naljutila i uzela je Jucu za ruku i rekla joj da idu kući. Popovi se pak nijesu obazirali na svoje žene, ali je ipak pop Ćira pokušao zadržati Sidu,no to mu nije uspjelo. I pop Spira je pokušao da makar kaže Juci da ostane, ali je Sida bila uporna u svojoj namjeri da povede Julijanu sa sobom. Sida je i izjavila da više nikada neće ući u Persinu kuću. Melanija je pokušala nekako da zabašuri sve ovo što se događalo tako što je sjela za klavir nakon što je Sida otišla, no neprijatni događaj se nije mogao izbrisati. Ni pop Spira se nije nešto previše zadržao posle odlaska svoje žene i kćerke. Po odlasku pop Spire situacija je unekoliko bila smirenija. I dok je mladi učitelj Pera o Juci govorio vrlo pozitivno, uznemirena Persa je svojim ljutitim tonom sve to prekinula. Melanija je takođe pripomogla svojoj majci, tako da je jedino što je ostalo mladom učitelju bilo da ućuti. Melanija je nastavila da se udvara gospodinu Peri, koji je već sjutra trebao da dođe da donese Melaniji knjige.

Narator ovdje prikazuje i situaciju koju karakteriše istovremeno dešavanja, pa tako prvo prikazuje gospođu Persu i pop Ćiru i daje njihov razgovor nakon odlaska mladog učitelja, a kada je to završio na drugoj strani u kući popa Spire prikazuje gospođu Sidu kako kritikuje svoju kćerku zbog toga što nije bila uopšte snalažljiva u razgovoru kao Melanija. Julijana je Sidi u jednom trenutku takava kakava je bila izgledala kao veliki teret. Sida je upravo zbog toga i prigovarala Juci. Kada je ušao pop Spira Sida se okrenula njemu i počela i njega kritikovati.

glava IX

Pop Spira je već sjutra imao posla u vinogradu i već je bio zaboravio šta se to juče desilo, ali popadija Sida se još uvjek sjećala. Vrativši se iz vinograda Spira je pomenuo da idu kod popa Ćire, ali ona nije htjela da čuje za to. Sida je suprotno tome počela i da smišlja priče kako bi i svog muža odvukla od druženja sa popom Ćirom. Već je bilo prošlo i nekoliko dana posle onog nemilog događaja i odnosi se nijesu ni malo poboljšali, nego su se sve više i više zaplitali. Mladi učitelj Pera sve više je dolazio kod popa Ćire, a njaviše dva puta je bio kod popa Spire. Sidi je bilo krivo zbog toga jer je uvidjela da njenu Julijanu kod mladog učitelja gotovo više i da nema izgleda. Ova mjesta su od strane naratora ispunjena humorističkim scenama,jer dešavalo se da je gospođa Sida gledala kroz rupu na svojoj baštenskoj kapiji šta to rade Melanija i Pera. No ipak popovi ipak nijesu obraćali toliko pažnje na stvari koje njihove žene jesu. Oba popa su već nekoliko dana bili odsutni iz varoši. Gospođa Sida to htjela iskoristiti, jer je već smislila način kako da napakosti svojoj komšinici gospođi Persi, pa je kada bi god vidjela mladog učitelja Peru da dolazi kod Melanije uzela bi rešeto za žito i vejala žito,dok bi u dvorište pop Ćirine kuće počela padati prašina, a osim toga gotovo je bilo neizdrživo biti u dvorištu, jer se čula velika buka. Sida je ovo ponavljala nekoliko dana,a Melaniji je naravno smetalo,ali i ostalima kao babi Tini koja je živjela u komšiluku.Sidi je takođe bilo pomalo krivo zašto se neko od Ćirinih ne buni,jer gotovo je prošlo cijelih nedjelju dana.

glava X

Narator u ovoj glavi koristi elemente retrospekcije i pokušava nam objasniti pravi razlog zašto se Julijana nije više htjela angažovati oko mladog učitelja,gospodina Petra. Juca

je zapravo malo bila zaljubljena u Šacu hirurga ( zvali su ga hirurg, a u stvari je bio berberski kalfa ). Narator prikazuje Šacu hirurga i govori o načinu na koji su se on i Julijana upoznali. Naime Šaca hirurg je imao tektku koja je živjela do pop Spirine kuće, a sama bašta od te kuće se sučeljavala sa pop Spirinom baštom i od nje je odvajala samo visoka drvena taraba. Šaca je naravno imao vremena da dolazi kod tetke, upravo zato što na selima berbernice ne rade svaki dan, već samo subotom i nedjeljom. Zbog toga je on tokom nedjelje imao toliko slobodnog vremena. I tako kada je jednom došao kod svoje tetke Makre Šaca je prvi put kroz mali otvor na baštenskoj tarabi ugledao Julu koja je pjevala dok je plijevlila baštu. Juca je od tada Šaci postala simpatična, tako da je on sledeći put donio tamburu i počeo da pjeva i svira. Juci je to bilo simpatično i kada ne bi čula pjesmu iz tetka Makrine bašte pomalo bi joj bilo krivo. I jednog dana kada je Jula bila u bašti i pjevala dok je radila, iz teka Makrinog dvorišta začula pjesma. Šaca i Juca su se tu upoznali, a onda i počeli razgovrati preko ograde. Kada je sebi dao više slobode Šaca je počeo Julijani i izjavljivati ljubav, ali se ona nije mnogo obazirala na to, već ga je prekoravala zbog takvog bezobrazluka. Sve se to dešavalo sa jedne i druge strane baštenske tarabe. Nekada bi Šaca bio i toliko bezobrazan da bi se povukao, a frajla Jula bi pogledala kroz ogradu, ali bi se onda Šaca koji se ustvari sakrio pojavio i opet je počeo zadirkivati. Narator opet koristi retrospektivne elemente i vraća se ne prethodne epizodu kada je gospodin Pera došao u selo. Tada ni Julijana ni Šaca nekoliko dana nijesu dolazili u baštu. Ipak Jula se prije pojavila u bašti i očekivala je da će se i Šaca brzo pojaviti. Julijana je sigurno bila dosta razočarana,jer šaca se nikako nije pojavljivao. A kada je čula lupanej u bašti Jula se obradovala. Pogledala je u baštu tetka Makre i vidjela nekog iza bureta. Pomislila je da je to Šaca i da želi da je prepadne, ali prevarila se jer je to bila tetka Makra. Julijana je tada saznala da je šaca otišao na nekoliko dana iz sela i da se vraća tek sjutra ujutru.

I zaista sjutra se šaca pojavio kod tetke Makre. Jula je bila presrećna i jedva je čekala da započne razgovor sa njim. A Šaca joj je onda počeo pričati o svojim planovima i o tome kako ima namjeru ići u Peštu ili u Beč da završi hirurgiju. Ipak se nešto dogodilo tog dana,jer Šaca i Jula su se počeli sastajati u bašti. Kod njih su bili vidljivi znaci prve zaljubljenosti. Ipak nije bilo baš sve tako idealno, jer gotovo da su se i posvađali kada je Šaca saznao da je učitelj Pera bio donio Juli knjigu da je pročita. Julijana je posle te svađe bila baš tužna, tako da je i sama njena majka vrlo lako primijetila njeno neraspoloženje.

glava XI

U ovoj glavi narator vrši deskripciju sela i ljudi koji su u njemu živjeli, kao i načina njihovog života. No onda narator prelazi na drugi plan prikazujući noć i Šacu koji se približavao kući popa Spire.Kada se Šaca zaustavio ispred pop Spirine kuće, izvukao je tamburu i počeo pjevati pjesmu Julijani. Sa njom se nije vidio već tri dana, tj. od onda kadasu se posvađali zbog knjige koju je mladi učitelj donio Julijani. Kada je čula pjesmu Julijana je otvorila prozor i počela se tiho došaptavati sa Šacom. Nešto malo posle probudila se i gospođa Sida koja je onako u polusnu i zbog ljetnje vrućine u kući zamolila Julijanu da otvori prozor. Juca ju je poslušala i kada je otvorila prozor dala je ruku Šaci koji ju je počeo ljubiti. Svjež vazduh se brzo probio u kuću popa Spire i Sida je zamolila Jucu da zatvori prozore. Juca je pak bila srećna, jer se pomirila sa svojim dragim, a i Šaca je sav od sreće letio ka svojoj kući. Na putu ka kući naletio je i na ča-Niću boktera čiji je posao bio da

oglašava koliko je sati. Na ovom mjestu narator se udaljava prvo monologom ča-Niće, a zatim i njegovim snom.Tako se radnja opet usporava.

glava XII

Narator se opet vraća u vrijeme događanja radnje i opet prikazuje dvije popadije koje su međusobno još uvjek raspirivala oganj mržnje. Njihovi muževi su i dalje bili na putu. Kada su se njih dvojica vratila obje su im već zaparale uši raznim pričama. Narator na ovom mjestu prikazuje epizodu kako je to uradila gospođa Persa. Njen muže se nije bio ni odmorio, a gospođa Persa se već jadala Ćiri šta je sve pretrpjela od gospođe Side i kako od nje nije imala mira ni jedan dan jer su preko dana kod Side vejali žito, a noću su se iz njihovog dvorišta čuli neki gajdaši. Pop Ćira se naročito razbijesnio kada je Persa pomenula kako je gospođa Sida nazvala njihovu Melaniju. Već sjutra pop Ćira je imao namjeru da kaže sve popu Spiri. I zaista se tako desilo. Sjutra su se našli pop Ćira i pop Spira i počeli su pričati o ovome. Pop Ćira je počeo tako što je uvrijedio svog komšiju, rekavši da se ne zna ko je stariji u njegovoj kući da li on ili njegova žena Sida. Tada je pop Ćira pomenuo i Jucu i situacija se još više zaoštrila.A sve se na kraju završilo tako što je pop Spira nasrnuo na popa Ćiru.

glava XIII

Narator ovu glavu koristi da bi usporio dešavanja sa fabulom i popunio prostor. Isključivo u ovoj glavi dominira epizodni lik frau Gabrijele, koja je priču o svađi i tuči dva popa,Spire i Ćire prvo odnijela kod gospođice notaroševice. No gospođica Gabrijela se nije samo zadržala na tome, već će krenuti od kuće do kuće po selu, kako bi obaivjestila svakog. Kroz ovo i sledeće poglavlje narator će koristiti više elemenata humora, jer će kako gospođica Gabrjela ide od jedne do druge kuće gubiti i dio odjeće.

glava XIV

Isključivo narator nastavlja događaje sa gospođicom Gabrijelom, koja je zatim posle gospođe ntaroševice otišla gospođi Soki i tu je ispričala sasvim novu verziju priče o popu Čiri i Spiri i o tome kako su se potukli. Pošto je otišla od gospođice Soke na ulici joj je spala donja bijela suknja, pa se ona vratila nazad, a zatim je otišla kod Marte žene Gece kasira i njoj počela pričati,međutim ova je već od gospođe notaroševice bila čula priču. Usput je gospođica Gabrijela svratila do frau Cvećenmajkerke, a zatim i do Pele majstorice. Kada je otišla od ove poslenje izgubila je još i hozl. I gospođa Pela je otišla dalje da proširi vijest, a gospođica Gabrijela je nastavila dalje.

glava XV

Pop Ćira je napisao tužbu protiv popa Spire i uputio je vladici. Između njih dvojice posle ove tužbe odnosi su se pogoršali, toliko da kada je jedan služio u crkvi, drugi nije htio da dođe. Šta se pak dešavalo sa Perom i Šacom? Pa gospodin Pera se odmah našao u čudu. Jeste da je on bio zaljubljen u Melaniju, ali nedostajale su mu neke stvari koje je primjećivao na Julijani i često kada bi ga ponudili kod pop Ćire breskvama sjetio bi se Julijane. Suprotno tome Šacina i Julijanina ljubav je napredovala. Iako krivući u potpunosti im je godilo sastajanje u bašti. Bez obzira što njihovi susreti nijesu bili česti, oni su u potpunosti uživali u malom svijetu koji su našli tu u bašti. Iz pop Ćirine kuće su pak počeli takođe strožije motriti

šta se dešava u pop Spirinoj. Ali pop Spira je saznao za vezu svoje kćerke sa Šacom i to sasvim slučajno iz pjesme Time Šajbera koji je bio zaljubljen u Julu i koji je bio zato u sukobu sa Šacom. Kada je čuo pjesmu pop Spira je kao pomaman došao kući i dozvao svoju ženu i kćerku i počeo im postavljati pitanja. Posle prvog očevog pitanja gospođica Julijana je počela da plače, a gospođa Sida je počela da se krsti. Julijana je nakon neugodne situacije sa ocem priznala kasnije majci sve o vezi sa Šacom i o njegovim planovima sa njom i o tome kako namjerava da ide u Beč da završi hirurgiju. Sida ipak nije pokazala previše razumjevanja, jer prvo što joj je palo na pamet bilo je kako će se smijati u pop Ćirinoj kući i na njenu vezu i naravno rekla joj je da od toga što ona misli ne može biti ništa i da prosto zaboravi Šacu. Julijani je to zaista teško palo. Povukla se u sebi i izgledala je tužno i tako je provodila dane. Nijesu joj bili naklonjeni ni otac ni majka. I sastanci sa Šacom su prestali jer je gospođa Sida stalno motrila na nju. Mlada gopsođica Julijana je ostajala sama i sve što joj je ostajalo u toj samoći je bila pjesma. Kod gospođe Side je pjesma njene kćerke izazivala tugu. Sasvim joj je bilo jasno da je njena kćerka nesrećna. Posle jedne Jucine tužne pjesme gospođa Sida ju je zamolila da ne pjeva više. I Juca je poslušala svoju majku,ali je sada bila još tužnija. Narator gradaciju Julijaninih osjećanja i stanja najbolje prikazuje u epizodi kada je jednog dana Julijana čitala Sidi odlomak iz knjige koju je dobila od gospodina Pere i kada su obje zaplakale. Sida je tog trenutka uvidjela da ne treba da pusti svoju kćerku da vene. Takođe je donijela odluku da se prvo raspita o Šaci, kod tetke Makre pa da ona proba razgovarati sa svojim mužem popom Spirom. Sida uopšte nije morala puno da priča sa Spirom o ovome jer je njemu sreća svoje kćerke bila najvažnija. Spiri je pak slučaj sa popom Ćirom zadavao više brige, jer pop Ćira je sačuvao zub koji mu je on izbio kada su se potukli i nikako se nije htio odvojiti od njega. A šta ako ih vladika pozove ka sebi? Sidu ipak to nije u ovom trenutku toliko dotaklo, jer je potrčala u kuhinju da javi Juli radosnu vijest.

glava XVI

U ovoj glavi narator opisuje jesenje vrijeme u selu, kišu i blato. Izgledalo je kao da život na selu polako izumire. Ujedno ovdje narator prikazuje i sam život koji odgovara ambijentu, tako što vrši deskripciju kuće Pere Tocilova uvodeći epizodni lik Niće boktera. Nića je bio došao kod Pere iz posebnog razloga, jer od Arkadije je bio čuo da oba popa moraju da putuju kod vladike, a znao je da on je jedini ima kola sa arnjevima. Nića je došao da Peri da savjet da dobro naplati i popu Spiri i popu Ćiiri, jer ni oni nijesu imali previše osjećanja za svoje seljane. I baš kada je Nića počeo nešto o svom životu, sjetio se da je vrijeme i da mora da kroz selo oglasi koliko je sati.

glava XVII

Jednog jesenjeg kišnog dana iz vladičine rezidencije je stiglo pismo gdje su pozvali i jednog i drugog popa. Obojica su morali da idu nadležnom sudu. Kada su i jedan i drugi dobili ovo bili su se prepali, a pop Ćira bi čak i volio da je mogao od svega odmah da odustane i sve zaboravi. Gospođa Persa ipak nije svom mužu dala tako nešto, pa se zato između njih povela rasprava. Pop Ćira je htio da se pomiri sa popom Spirom, ali Persa nije htjela to.Pop ćira joj je i naglasio kako on uopšte nema sreće i kako se pop Spira uvjek izvuče, ali to što je rekla gospođa Persida je moralo biti tako. U kući pak pop Spire u isto vrije Spira je bio duboko zabrinut za ishod svega. Ni gospođi Sidi nije bilo svejedno. Spira se

zavjet obratio nekom ko ga je više puta izvlačio, a to je bio Arkadije. Arkadije mu je rekao da ima nade da mu pomogne.

glava XVIII

Upravo kada je ušao Arkadije pop Spira je počeo sa njim priču o kolima. Zaista je bilo teško naći kola sa arnjevima koja bi vozila po ovakvom vremenu. Spira je poslao Arkadija da vidi kod koga je Ćira pogodio kola, a sam se odlučio otići kod Pere Tocilova.

glava XIX

Već posle pola sata krenuo je pop Spira da pogađa kola. Prvo je obišao sve druge, a onda je došao do Pere Tocilova koje je našao kako kruni kukuruz. Sa perom je odmah počeo priču o konjima i kočijama i stao je da se pogađa sa njim. Pera je u početku tražio 16 srebrnjaka, a na kraju je pristao za 10, ali pod uslovom da nađe još jednog putnika. Tako su se pop Spira i Pera Tocilov pogodili za prevoz, a pop Spira nije imao predstave ko bi mogao biti drugi putnik.

Posle jednog sata dotrčao je Arkadije pop Spirinoj kući da mu kaže da je pop Ćira unajmio istog onog Peru Tocilova. Spiri se to nimalo nije svidjelo, ali Arkadiju jeste jer sada se mogao izvršiti njegov plan. Arkadije je tada popu Spiri izložio plan kako da se gospodin pop Spira dočepa zuba popa Ćire. Na putu ka Temišvaru i jedan i drugi pop su planirali da svrate kod gospodina popa Oluje u Čeneju, inače zajedničkog Ćirinog i Spirinog prijatelja i tada je trebalo da pop Spira iznese popu Oluji problem i da ga zamoli da zamijeni zub sa ovim koji mu je Arkadije dao. Arkadije je tada pop Spiri pokazao zamotuljak i pop Spira se slatko nasmijao.

glava XX

I jedan i drugi su već sjutra krenuli na put. Pop Ćira je bio iznenađen kada je vidio da mora putovati sa popom Spirom. Persa je isto tako bila ljuta i za sve je okrivila crkvenjaka Arkadija. Ipak pop Ćira sada nije imao previše izbora,jer nije htio da zakasni kod vladike tako da se na kraju popeo u kola i zajedno su krenuli. Kola koja su se kretala kroz selo sa dva popa brzo su izašla van njega. Za njima je ostajao predivni banatski predio, a i jedan i drugi pop su spavali u kolima. Pera Tocilov je tjerao kola po blatnjavom putu i gledao je da što prije odveze svoje putnike. Narator će ih ipak na tom putu zaustaviti u jednoj čardi, kako bi odmorio malo i kočijaša i konje, a sam će se udaljiti epizodom o birtiji, bojtarima, birtašici.Nakon ovog popovi će nastaviti put ka Čeneju.

glava XXI

Poduži i dosadni put kočijama se nastavio. Da bi razbio monotoniju Pera Tocilov je malo bolje potjerao konje. Približavali su se Čeneju i veoma brzo su stigli pred kuću Spirinog dobrog prijatelja popa Oluje. Veoma radosno pop Oluja je dočekao i jednog i drugog popa, ali je takođe primijetio da između njih nešto nije bilo u redu. Kada se nakratko prije večere pop Oluja našao na samo sa popom Spirom zapitao ga je o čemu se radi i Spira mu je sve ispričao kako je došlo do svađe sa popom Ćirom. Spira i pop Oluja su se zatim nasamo dogovorili i kada su se vratili dok su čekali večeru Spira je djelovao daleko smirenije. Kada se završila večera pop Spira je izašao napolju da obavi nešto, a pop Oluja je ostao sa popom

Ćirom i njih dvojica su počeli nazdravljati jedan drugom. Ćira je ispijao zdravice namijenjene njegovoj porodici, Persi, Melaniji, buduće zetu, njemu samom. Pop Oluja kao da je imao namjeru da opije popa Ćiru. No pop Ćira uopšte ništa nije vidio. Pop Ćira je hvalio svoju Persidu i svoju kćerku, a kada se već bio dobro zagrijao počeo je i sa pjesmom. Ipak pop Ćiru je savladao i alkohol i dobro raspoloženje, tako da je vrlo brzo otišao na spavanje. Kada su se uvjerili da je otac Ćira zaspao pop Oluja i Spira su ušli u njegovu sobu i pokušali naći zub koji je trebao da posluži kao dokaz pred vladikom. Pop Oluja ga je našao u pojasu popa Ćire i zamijenio ga sa onim zamotuljkom koji je Spira dobio od Arkadija, a zatim je pojas ostavio tamo gdje ga je i našao pod glavu popa Ćire. Sada je pop Spira mogao da odahne i jedva je dočekao da baci zub popa Ćire koji mu je donio previše nevolje.

Ujutru kada su krenuli dalje za Temišvar i stigli tamo i jedan i drugi su izašli pre njegovo preosveštenstvo vladiku, ali od vladike je pop Ćira izašao tužan, a pop Spira veseo. Izgledalo je kao da su se pomirili.

glava XXII

U Temišvaru su oba popa ostali još pola dana da nakupuju neke stvari sa tim što su bili različiti razlozi njihovih kupovina. Pop Ćira je kupovao da umilostivi svoju Persidu i Melaniju, a pop Spira da obraduje svoje. Spira se sjetio i popa Oluje, ali i Arkadija, kojem je najviše trebalo da zahvali. Obojica su nakupovali toliko stvari, da nijesu gotovo sve imali smjestiti u kola. U kočijama su otkrili da im je Pera Tocilov i jednom i drugom naplatio deset srebrnjaka. Prilikom povratka u Čenej su opet svratili kod popa Oluje, a kada se našao nasamo pop Spira je ispripovjedao popu Oluji šta se desilo kod vladike. Pop Ćira je ušao u sobu upravo onog trenutka kada su se njih dvojica smijali i tada je uvidio da je u svemu tome pop Oluja imao određenu ulogu. Na rastanku obojica su pozvali popa Oluju na svadbu njihovih kćerki. Prvo je to uradio pop Ćira koji je jedva dočekao da izađe iz kuće popa Oluje. Ušavši u kola Pera Tocilov je potjerao kočije i nije se više zaustavljao do sela.

glava XXIII

Na selu u svojim kućama i jedna i druga popadija su sa nestrpljenjem očekivali svoje muževe. Posebno je bila nestrpljiva žena gospodina Ćire, gospođa Persa koja je očekivali za gospodina Spiru. Sida je pak na drugoj strani bila u izvjesnom strahu. I Spirina kćerka, Julijana, je bila zabrinuta za svog oca. Jedina koja je bila zadovoljnja u ovoj neizvjesnosti bila je Melanija. Bila je zadovoljna usled toga što se njen zaručnik, mladi učitelj Pera, skoro tri dana nalazio pored nje. Narator onda ovu epizodu čini zanimljivom, tako što uvodi popa Ćiru i Spiru. isti će se poslužiti paralelnim slikanjem radnji. Prvo će prikazati kuću popa Ćire i njegov razgovor sa Persom. Tek u ovom dijelu u potpunosti će biti dato šta se zapravo dogodilo kod vladike. Narator je tek ovdje ispripovjedao scenu sa konjskim zubom koji su pop Oluja i pop Spira podmetnuli popu Ćiri. Prikazao je i kao su se njih dvojica posle toga pomirili. Gospođa Persa je kiptjela od bijesa. Kada je sve to čula, ušla je u kuhinju i odmah potom se začula lupa lonaca.

glava XXIV

U ovoj glavi narator nastavlja prethodnu epizodu, samo prikazujući drugačiju situaciju koja je vladala kod Spirinih. Spira je obradovao svoje poklonima, a ispričao je Sidi kako je

prošao kod vladike i kako je pop Ćira pokazao vladici konjski zub. Posle svega što je čula Sidi je bilo lakše. Zatim su pop i popadija počeli razgovarati o tome da se Julijaninen zaruke za šacu obave što prije, pa su poslali Arkadija kod Šace da ga obavijeste zašto je pozvan u kuću svoje drage Juce. U kući pop Spire to veče svi su bili veseli, a svakako da su najsrećniji bili Šaca i Juca. U avliji pored Persa je već bila pozvala Eržu, sluškinju, da ispita šta se to dešava kod Spirinih, a kada je saznala njeno neraspoloženje se samo povećalo.

glava XXV

Prije nego što su to znali sami popovi cijelo selo je znalo da su se pomirili. Vidjevši ih zajedno u kolima frau Gabrijela je odmah otrčala da svima kaže da su se pop Ćira i pop Spira pomirili. Naravno ništa od toga ne bi bilo zanimljivo da ni ovdje kao i prije nijesu postojale različite verzije priče o njihovom pomirenju. Sa druge strane narator u ovoj glavi prikazuje i godpođu Persu i gospođu Sidu koje su se trudile da što bolje opreme svoje udavače. U tome im je svesrdno pomogla frau Gabrijela. Gospođica Gabrijela je gotovo cijeli dan bila kod gospođe Perse i pomagala joj oko spremanja za Melaniju. Melanijin vjerenik, učitelj Petar Petrović je već u obližnjoj varoši bio dobio đakonstvo. Trebao je da se zađakoni odmah posle svadbe. Melanija je već sanjala o životu u gradu.

A onda je došao dan svadbe između gospodina učitelja Petra Petrovića i Melanije. Na samoj svadbi frau Gabrijeli je pripalo da bude enđibula, a narator ovdje koristi opet svoj humr kako bi prikazao kako je gospođica Gabrijela ispala iz kola i kako su je zaboravili. Od tada više uopšte nije htjela da svrati kod gospođe popadije Perside, već se iz Persine kuće preselila kod Side. Na Đurđevdan je bila Jucina i Šacina svadba. Narator daje daleko bolju deskripciju Julijanine svadbe nego Melanijine, a prikazuje i događaje nakon toga, kao što je Šacin i Jucin odlazak za Beč gdje je Šaca tamo trebao da završi hirurgiju. U selu su ostali samo popovi sa popadijama. i dok su popovi i nekako mogli među sobom, popadije to nijesu mogle nikako.

glava XXVI

Narator je na ovom mjestu upotrijebio tehniku sažimanja vremena i prikazao je iste likove posle određenog niza godina. Popovi i popadije su već bili ostarili i uopšte više nijesu bili kao nekada. Iako su se i gospođa Persa i gospođa Sida smirile, nijesu uopšte govorile među sobom. Pop Ćira i pop Spira su između sebe govorili, ali to više nikada nije bilo ono staro. I Šaca i Pera su sa svojim suprugama živjeli u varoši. Šaca se sa Jucom smjestio u varoš B. u Bačkoj, a Pera u varoš V. u Banatu. pera i Melanija nijesu imali djece. Iz varoši u kojoj je prije stanovao Pera se morao preseliti jer se Melaniji nije dopalo u prethodnom mjestu,ali je zato u ovoj bila zadovoljna i učila je da svira klavir. Njen učitelj klavira je bio jedan oficir koji je Peri omogućio da postane počasni član oficirske kantine.

I jednog dana 8 godina posle putovao je jedan mladi pop kroz Bačku vraćajući se sa nekog omladinskog skupa. Kola su prolazila velikim sokakom i baš je bilo toplo. Pred jednom novom kućom sjedjela je jedna žena i oko nje je bilo djece. On je pogledao na kuću i vidio natpis Aleksandar N. Bečlija, hirurg i dentist. „Dakle to je ona! Jula! Kako je lepa. – prošaptao je putnik u sebi.“ i Jula ga je poznala i bila je srećna što ga vidi i svratila ga je. Njen muž nije bio kući. Stalno je u poslu i izgledalo je kao da nema dovoljno vremena za nju. Oko Jule je bilo četvoro djece: Sida, Makra, Rade i Iva. Juca je natjerala Rada da poljubi ruku

gospodinu popi, jer mu je ovaj obećao da će ga pustiti na kola. U sebi i Jula je nekako htjela da zadrži kola, ali mladi pop Pera je morao da ide i obećao im je da će doći. Djeci se on toliko svidio da nijesu htjela da gospodine Pera ide. A Pera je gledao Julu i bila mu je ljepša nego ikad. Sjeo je na kola i kočijaš je potjerao dalje. Kola su već jurila i odmicala i Pera je u sebi mislio kako je njen muž srećan i da bi se trgnuo iz toga upustio se u razgovor sa kočijašem Radem koji je zatim i zapjevao pjesmu o Juli, jer tako se zvala njegova žena. I kočije su se polako približavale kući. U ovom dijelu uz pomoć rečenice „Zar već?“ narator izvrsno prikazuje unutrašnje stanje ovog svog lika.

Stevan Sremac – Zona Zamfirova

glava I

Na početku narator prikazuje situaciju gdje kod kujundžije Mana kalfa Kote i šegrt Pote pjevaju pjesmu o Zoni. Ustvari ta pjesma se pjevala po cijelom gradu i da je kalfa Kote malo bolje mućnuo glavom shvatio bi da je šegrt Pote tu istu pjesmu čuo od njega. A tu pjesmu pjevali su svi. Iako ju je neko smislio za neku drugu Zonu, sada se ona odnosila na jednu, Zonu Zamfirovu.

Zona je bila kćerka čuvenog hadži Zamfira ili čorbadži Zamfira. Narator ovu glavu koristi i za to da bi približio ovaj lik, jer govori se o tome koliki je uticaj imao hadži Zamfir u

Osmanlijskom carstvu. Taj uticaj je bio toliki da je zbog nepravde mogao čak svrgnuti i paše. A ta sila čorbadži Zamfira dolazila je od njegovog silnog bogatstva. Ipak čorbadži Zamfir nije bio samo krut čovjek. Bio je i ašik tj. volio je da se proveseli. No ipak kada se ženio odabrao je djevojku koja nije bila takva, a koja je bila čuvena po svojoj ljepoti. Zonina majka Tašana je takođe bila iz dobre kuće i bila je gradska ljepotica. A Zona je bila njihova mezimica i najmlađa kćerka. Zona je bila i razmažena, upravo zato što je bila mezimica hadži Zamfira. I Zona je znala za tu pjesmu koja se pjevala o njoj. Pjesma je pak imala osnova. narator koristi ovaj dio da bi između ostalog govorio i o Zoninoj ljepoti.

glava II

Zona se ponosila svojom ljepotom, a posebno kada se za njom osvrne Mane kujundžija. Narator u ovoj glavi koristi epizode i da bi opisao ljepotu Manetovu i prikazao ga kao vještog u svom zanatu. Narator ga opisuje od njegovih samih početaka i od malog dućana u kojem je popravljao svašta nešto, a zatim će preći na fizički opis i na to kako je taj mladić zapadao za oko ženama, koje su se često znale zadržavati u blizini njegovog dućana da bi ga gledale, a starije žene su se rado ljubile sa njim na ulici pitajući za njegovu majku, tetke i sl..

glava III

Isto kao što je bio mali majstor Mane je imao i malu kućicu, koja je u odnosu na ono što je imao čorbadži Zamfir bila skromna. Mane je volio mladićki život, a u suštini je bio još uvjek majkino dijete. Njegova majka Jevda bila je udata za dilber Đorđija i bila je udovica. Đorđije je bio krijumčar i poginuo je prilikom krijumčarenja. Jevda je podizala sama dijete koje je ostalo malo kada mu je otac poginuo, a od tada je prošlo 15 godina. A Mane je po svemu ličio na oca. Jednom prilikom o ovom mladiću su i novine pisale dosta negativno. Zbog toga članka Mane je bio prgav i često je dolazio u sukob sa majkom. A kada se taj sukob smirio majka je govorila da Mane treba da joj nađe zamjenu i da nađe djevojku kojom će se oženiti. I on joj je obećao da će uraditi onako kako ona želi.Narator ovdje prestaje davati retrospektivne elemente. Prikazuje se kako Jevdokija nije prepustila stvar samo sinu,već je sazvala familijarno vijeće od starijih žena, uglavnom Manetovih strina i tetaka. Kod nje su bile sada okupljene i tetka Dika i tetka Kara i strina Parskeva i Nikoleta i tetka Ruška, a nezvana je došla i tetka Doka.

glava IV

Nekoliko dana posle kod Jevdokije, Manetove majke, skupi se još jedno familijarno vijeće na kojem su strine i tetke odlučivale koja je to djevojka pogodna za njihovog Maneta. Iako su djevojke koje su one spomenule sve bile dobre i iz dobrih porodica ( Dika grnčarska, Gena Krivokapska, Lenče kabadžijsko, Zone Adžijsko ) tetka Doka je predložila Zone čorbadži Zamfira.

glava V

Nakon što su odlučile majke, tetke i strine, tako Jevda uze jednog dana da razgovara sa Manetom. Jevda je Manetu izređala i spomenula imena svih djevojaka osim Zoninog i zapitala ga šta on misli o tome, na što je Mane rekao da će dobro da razmisli. Manetova majka, Jevda, je sada bila zabrinuta i pomišljala je šta ako je njen sin begenisao neku

belosvetsku,i zato je ona poslala Dona po čorbadži Tasu. Ovu situaciju če iskoristiti narator da bi ubacio epizodu koja će usporiti radnju.Kada je došao čorbadži Tasa i Jevda mu se požalila na to što ju je mučilo, narator će kroz lik čorbadži Tase početi priču ( Pričanje nesrećnog oca Petrakije o svom nesrećnom sinu Mitanči ). U ovoj retardacionoj epizodi se govori kako se Mitanče zaljubio i oženio švabicom Kermikom i kako ga je otac zbog njegovog načina života i izbora odbacio. Jevdi nije bilo svejedno i ona reče čorbadži Tasku da se raspita za njegovog Maneta i da joj kaže sve što bude čuo.

glava VI

Zona je znala da je lijepa i da je prava ljepostica i upravo zbog toga ona je bila ponosita. Naravno i Zona je voljela da osvaja svojim pogledom. Mane je Zonu znao još kao djevojče, kada je on držao svoj sopstveni dućan. Zona je tada još išla u školu i kada bi Zona prolazila pored njega tada već stasiti mladić Mane bi je upitao za njenu stariju sestru Kostadinku. I djevojčica Zona je tada bila ljuta i nastavila bi dalje svoj put ka školi. Kada je završila školu bilo joj je dvanaest godina i zadržali su je kod kuće. Čorbadži Zamfir nije htio da pošalje Zonu na dalje školovanje, jer se plašio da ga Zona ne bi obrukala, kao što je to uradila jedna čorbadžijska kćerka tih dana svom ocu, a upravo je bila završila školu. Narator ovdje prikazuje patrijahalnost i izvjesnu zaostalost sredine. Bruka čorbadžijske kćerke zbog koje Zamfir nije htio da Zona nastavi školavanje bila je što se upustila da odgovori na pismo mladića koji je bio zaljubljen u nju. No i djevojčica Zona se zaljubila u Manču, a da uopšte nije znala. Zona se upravo zbog toga promijenila i postala je zaboravna, pa su i ukućani to primijetili. U međuvremenu su prošle tri i po godine i Zona se u tom preiodu izmijenila. Cijela rodbina je bila navalila na nju da joj dokaže kakve momke ona ljepotica i čorbadžijska kćerka treba da gleda. Naravno Mane je bio primjer momka kojeg ona ne treba ni da pogleda. I Zona kao da je podlegla tome, jer Maneta više nije primjećivala. Sada su se bile izmijenile i prilike i uloge, jer je sada Mane gledao nju onako kao što je Zona njega prije. Stalno je bio u dućanu i njegov posao je napredovao, ali često bi počeo pjesmu o Zoni, a dućan prepustio kalfi, a on bi otišao misleći o njoj. Ipak da mu je stalo do Zone nije uopšte htio pokazati, već se samo jednom prevario i okrenuo za njom, a i ona za njim i tada su im se pogledi susreli, no on se brzo pribrao i oslonio Kalinu, djevojku iz komšiluka. Zoni koja je bila ponosita zbog svoje ljepote bilo je užasno krivo.

glava VII

Zona je imala 16 godina i već je bila drugačija. Ponosita zbog ljepote i porijekla već je znala za svoju nadmoćnost nad drugim djevojkama, ali znala je da ovdje u mjestu nije bilo prilike za nju. Uglavnom kretala se u krugu svoje rodbine, svojih tetaka, strina i ujni i po čorbadžijskim kućama. Obično je bila praćena svojom izmećarkom Vaskom i često kada bi susrela neku siromašnu djevojku snishodljivo se odnosila prema njoj. Ponekad bi se Zona zaustavila i u čaršiji i često bi gledala kolo, a posebno ono u kome bi bio Mane. Baš na Belu nedelju posle ručka kada se sokak počeo šareniti od momaka i djevojaka poečlo je veselje na njemu. Cigani su zasvirali Potresuljku, omiljenu Manetovu igru, a Mane je uzeo za ruku mladu lijepu Kalinu, svoju komšinicu. Zoni koja je šetala sa Vaskom i zaustavila se da vidi kolo je bilo krivo. Imala je neki osjećaj da joj taj Mane uopšte nije bio potreban i htjela je da uzvrati istom mjerom. No njoj u tom trenutku dođe da uđe u kolo i ona zamoli izmećarku Vasku da o tome ne govori nikome. I kada su Cigani zasvirali Jelku tamničarku ona uđe u

kolo. A Mane kada je vidio da Zona igra nije mogao više da izdrži, nego i on uđe u kolo i poče da igra. Zona je uzvraćala sada istom mjerom jer nije htjela da pogleda u Maneta, nego je gledala Manulaća čorbadži Ranđelovog. No kada Cigani zasviraše Niševljanku Mane se uhvati do Kaline. Zoni je tada bilo nešto teško, jer joj je palo na pamet da su Mane i Kalina komšije. I mlada ljepotica Zona je opet nekako htjela da napakosti, tako što je dozvala Kalinu preko Vaske da dođe da joj kaže da dođe da šita njenog oca da bude izmećarka umjesto Vaske, jer Vaska treba da se udaje. Kalina je to odbila, a Zona se u ovoj situaciji prema njoj odnijela sa gordošću i nishodljivošću.više zbog toga što je Mane uzreo Kalinu da je isprati do kuće.

glava VIII

Nedelju dana posle ovog događaja Zonina izmećarka Vaska je prošla pored Manetovog dućana i u prolazu mu je dobacila da ga je pozdravila Zona. Tog dana Mane je bio sav blažen i više nije mogao da stoji i da se nalazi na jednom mjestu. Zaredio je po sokacima i u jednom od njih opet sreo Vasku i počeo se raspitivati o Zoni upitavši je da li je ona rekla nešto o njemu. Vaska mu je saopštila da kada Zona govori o njemu ima na licu osmjeh. Saznao je da je u kući čorbadži Zamfirovoj pravi lom zbog Zoninog igranja, ali i zbog njene naklonosti prema Manetu. Posebno je tetka Taska opet bila zadužena da iz Zonine glave izbije Maneta kujundžiju. Ona je u kući čorbadži Zamfira dolazila svaki dan i htjela je da uspije u tome što je namjerila, pa je Manulaća čorbadži Ranđelovog hvalila i više nego što treba. Ovdje narator uz pomoć epizode vrši usporavanje radnje, jna taj način što je prikazao epizodu koja se zove Priča o dobrom djetetu Manulaću koja je prava suprotnost onoj ranijoj priči o Mitanči čorbadži Petrakijevom. U ovoj epizodi se govori ko je ustvari bio Manulać, o njegovim roditeljima Jordanu i Persidi i kako se zapravo dugo nije znalo da li je on muško ili žensko, ali i o tome kako je još kao dječak imao puno čorbadžijskog duha tj. kao mali je govorio o novcu, a jedna od prvih riječi mu je bila oskudacija. Narator je upotrijebio humor, da bi izvrgao ruglu ovaj lik, jer posle ovoga Manulaćev lik definitivno više ne može biti simpatičan.

glava IX

A čorbadži Tasko je održao datu riječ prema Manetovoj majki Jevdi i saznao je koja se to djevojka dopada Manetu. Kada je Jevda saznala o tome ko se dopada njenom sinu, znala je da od toga ne može biti ništa. Ovako ipak nije mislila tetka Doka koja je tu bila prisutna i koja je opravdavala Manetov izbor. Brzopleta Doka je odlučila da će ona sama sve to udesiti i tako je poletjela iz kuće. Jevda je potrčala za njom da je zaustavi, ali u tome nije uspjela. Doka je već bila stigla u kraj hadži Zamfira kada je srela Zoninu sluškinju Vasku i od nje saznala da stvari po Maneta stoje vrlo dobro jer je Zona zaljubljena u njega. Skrenuvši za ugao Doka se predomislila i uputila se ka Manetovom dućanu da priča sa njim o Zoni. Mane ipak nije htio sa priča sa Dokom o tome, ali Doka koja izgleda nikog nije slušala je okrenula po svom i izletjela iz dućana. Ni Mane je nije mogao zaustaviti. Kao što je u prethodnim slučajevima usporio radnju, sada je narator ubrzo dešavanje prateći Dokin lik koji je brzo reagovao.

Bila je nedjelja i kod hadži-Zamfira kao i u svim čorbadžijskim kućama tog nog nedjeljnog popodneva je bila tišina, kada se začuo nepoznati glas koji je dolazio spolja. Bila je to Doka koja je tražila hadžinicu Tašanu, da sa njom priča o njenoj kćerci. No tu su pored

hadžinice bile obje Zonine tetke,tetka kaliopa i tetka Uranija. Naravno Doka je odmah počela o tome kako oni imaju djevojku za udaju, a da ona ima Mana i o tome kako se djeca vole i kako bi bilo dobro da se uzmu. No tetke Kaliopa i Uranija nijesu uopšte htjele da čuju za to, jer su smatrale da Mane nije prilika za nju i da one za njihovu Zonu imaju već nekoga u planu. Sada se u razgovor uključila i tetka Taska koja se do tada niej čula i ona je Doki rekla da Njihov Mane nije prilika, već da je to čorbadži Jordanov sin, Manulać. Tu se Zonine tetke i Manetova tetka Doka već nesporazumješe pa je nastala svađa koja je probudila hadži Zamfira. Ljutita Doka pođe ka vratima i susrete se sa Zamfirom koji je nikako nije mogao smiriti, već započe svađu sa njim, nazivajući njenog Maneta,kučetom u čakšire.

glava X

Sjutra u ponedjeljak u Manetov dućan je došla tetka Doka koja mu je saopštila kako je sve bilo kod hadži Zamfira. Cijelog tog dana Mane je bio utučen i nije ništa radio u dućanu. Bila mu je strašna sama ta pomisao da je cijelu tu svađu Zona morala čuti i vidjeti. Od Vaske je Mane doznao da je Zona morala grdno to propatiti. I zaista, posle Dokinog odlaska kod Zamfirovih je nastao lom, jer Zona je ovu scenu između tetke Doke i Zamfira i čula i vidjela. Zamfir je posle Dokinog odlaska planuo, a posebno pošto je čuo kako tetka Taska govori o Manetu. Čorbadži Zamfir je prekinuo tu priču i Zoni rekao da je više neće puštati iz kuće, ako još samo za nešto čuje o njemu.

Iako Zamfir nikome ni riječ nije rekao o toj sceni, tu su bili Doka i Taska tako da sve to što se desilo nikako nije moglo ostati skriveno. Cijela stvar se samom Manetu učinila bezizlazno. On je htio nekako da razgovara sa Zonom, ali mu se uopšte nije ukazivala prilika. No, jednom kada se Zona vraćala sokakom, od svoje sestre Kostadinke, zajedno sa svojom izmećarkom Vaskom ispred nje ispade Mane. Mane oslovi Zonu i poče sa njom govoriti, ali Zona nije htjela da ga sluša, iako joj je on izjavljivao ljubav i molio je da pođe za njega. Zona je bila gorda i rekla mu je da ona nije za njega. Uvrijeđen i ponižen mane je ostavio Zonu. Osjećao se baš kao što je hadži Zamfir rekao Doki, kao kuče u čakšire.

glava XI

Kada je došao kući Mane je bio kao u groznici. U njemu je bjesnila neka bura i dugo nije mogao zaspati. Mane je bio ljut i upao je u neki polusan u kome mu se sve pomiješalo. Sanjao je kako je ostao bez Zone i kako se ona udaje za Manulaća. Kada se trgnuo iz sna sav ej bio blijed.

glava XII

’ Slike iz sna su se duboko utisnule u Manetovoj glavi i više mu uopšte davale mira. No posle nekoliko dana Mane je ope išao ponosita i vedra čela, i na njegovom licu se opet bila vratila ona vedrina i bezbrižnost koju je imao. Na Zonu Mane više nije mislio. Htio je samo jedno, da joj se osveti, ali još uvjek nije znao kako to da učini. Posle tri dana je već bio smislio nešto. Ta stvar je bila toliko drska i suluda da je uostalom morao imati nekoga ko bi mu pomogao, pa se zbog toga povjerio tetki Doki. Zato joj je sve potanko ispričao. Doki nije mnogo trebalo da je prodobije za tako nešto. Za to što je Mane htio trebala mu je pomoć neke mlade, vitke djevojke. Tetka Doka se sama ponudila, ali Mane je ostao pri svome da njemu treba neko drugi. Napokon se Mane dosjetio svog druga Mitanča Petrakijevog. Da, to

je bio isti onaj Mitanče sa kojim nas je narator upoznao i koji je zbog svoje ženidbe sa švabicom ostao bez bilo kakvog nasledstva. Istog dana Mane se našao sa Mitančetom i ispričao mu sve. Isto veče su njih dvojica zajedno sa Stavrom Jaretom izveli Manetovu zamisao. Sjeli su u jedna kola i uputili se sporednim sokacima u čorbadži Zamfirovu ulicu. Kada su kola Stavre Jareta ušla u hadži Zamfirovu ulicu zaustavila su se ispred njegove kapije. Iz mraka su prišle još dvije prilike i razgovarale su tiho sa manetom koji je bio sišao sa kola. Zatim su prišli kapiji i čuo se udar. U tom trenutku oni koji su prolazili tuda vidjeli su Maneta i još dvojicu kako u kolima pridržavaju djevojku. I tako se pročuo glas da su ukrali Zamfirovu kćerku.

glava XIII

Osvanulo je vedro jutro i počele su oživljavati mahale, ali u mahalama su svi pričali o tome šta se dogodilo veče prije ispred Zamfirove kuće. I dućan Mana kujundžije još je bio zatvoren. To je pomoglo svakojakim nagađanjima. No negdje oko 11 sati Mane se pojavio sa svojim šegrtom i otvorio dućan, ali se nije mnogo zadržao u dućanu i opet su isti zaključili da on ima neki problem, i da se tu krije nešto.

glava XIV

Čorbadži Zamfir tih dana nije bio kući već je bio otišao na ćifluk gdje se bavio sasvim nečim drugim. U Zamfirovoj kući bilo je baš tužno, a tišinu koja je vladala narušila je tetka Taska koja je ušla i pitala gdje je Zona. Ona je htjela da se uvjeri da je Zona stvarno tu. Nakon što ju je Zonina majka, Tašana, smirila i rekla da Zona nije nigdje izlazila, Zonina tetka je počela da priča kako se po čaršiji govori da je Zona pobjegla za Maneta i da ima dosta njih koji su nju sreli i pitali zašto im je to uradila. Inače tih dana Zona nije izlazila nigdje, jer je bila prehlađena i većinu svog vremena je čak provodila u kući. Zona nije mogla imati nikakvu predstavu o onome što se dešavalo.

glava XV

Cijelog tog dana po čaršiji su kružile priče o tome kako je hadži Zamfirova kćer pobjegla. Pričalo se štošta, a i interesovanje samih varošana bilo je baš dosta veliko, da je i sam Ratomir, urednik lokalnih novina, htio da napiše članak o tome. Urednik se odlučio da posjeti Zamfira, Manulaća i Maneta. Kod Zamfirovi je prije izletio nego što je ušao, a ništa bolje nije prošao ni kod Manulaća, ni kod Maneta.

glava XVI

Hadži Zamfir ništa od toga još nije bio čuo, a kada je saznao brzo se vratio kući i odmah je otrčao do načelnika. Svi u kući su očekivali šta će reći. Zoni je bio zabranio da izlazi iz avlije. No glasovi su se već bili proširili, i ipak je nešto trebalo preduzeti i sve tetke koje su se takođe tu bile okupile utvrdiše da je najbolje da prošetaju sa Zonom tako da bi je svi mogli vidjeti i da bi začepili usta svima onima koji su pričali. I sjutra se iskupila sva mnogobrojna rodbina i svi su krenuli sa Zonom u šetnju. Na ulici svijet se okretao za njima i iz kuća izvirivao na prozore. Neki su čak mislili da se djevojka vodi pred svadbu.

glava XVII

Naravno da je tetka Taska jedva čekala sjutra kako bi vidjela da li je tto što su pokazali Zonu i prošetali sa njom našlo svoj odjek. No ipak to nije ispalo onako kako su oni zamislili. Ispalo je tako da je jednom izrečena i ponovljena laž ispala više nego istina. Narator će u ovdje koristiti epizodu koja će mu pomoći da uspori radnju, a ujedno iskoristiti će situaciju da nešto više kaže o socijalnom stanju uopšte. Sve ovo je urađeno kroz govor Milisava Jekonomije i njegovom mišljenju kako je čorbadži Zamfir potkupio načelnika. Uperen protiv sistema u opštem smislu ovaj govor naratoru daje pauzu koju je htio da napravi.

glava XVIII

Iako su se u kući hadži Zamfira svi tješili da će ipak sve to proći, ipak nije bilo tako. Sada su mogli samo da urade ono što je zamislila tetka Uranija, da ispitaju situaciju kod čorbadži Jordana, Manulaćevog oca o mogućoj ženidbi njegovog sina sa Zonom. Za ovo je bila zadužena ista tetka koja kada je otišla, više se nije vratila, tako da je sama Tašana morala da ode do Uranije da vidi šta je ova rekla. Uranija nije došla zbog toga što odgovor nije bio ni malo dobar. Manulaćevi roditelji su se pravdali da je njihov sin premlad za ženidbu, ali Uranija je saznala i to što je rekla Persa, Manulaćeva majka, a to je da niko od njih nije uzeo skočidjevojku, pa neće ni njen sin. Persa je mislila da je u sve to umiješan Mane, a to su znali i Zamfirovi, pa su zbog toga bili odlučili da sklone Zonu iz varoši na neko vrijeme. Prvo su je poslali sestru i zetu (Gope), ali tamo se Zona nije zadržala previše jer pjesma o njoj je bila došla i tamo. Posle nekoliko nedjelja Zone se vratila. Vrlo brzo došao je i drugi zet (Toske) da je odvede sestri u drugo mjesto, ali ni tamo se Zona nije zadržala, jer je pjesma o njoj pratila. Trećem zetu nijesu je ni slali, jer su otud pisali da je ne dovode.

glava XIX

Već je bila prošla cijela godina od one kobne večeri kada se sa Zonom počela događati ta čudna situacija, a stanje u Zamfirovoj porodici je bilo isto. Zonu je već počela napadati i dalja rodbina i bilo joj je mnogo teško. Otac je sa njom vrlo malo govorio, a tetke i strine uglavnom i kada bi rekle nešto, svojim riječima su je ozleđivale. Jedino je majka Tašana imala razumjevanja prema njoj. A hadži Zamfir je još uvjek uzdisao za onim turskim vremenima kada bi vrlo lako mogao sve ovo riješiti, a sada je ipak morao da postupa drugačije. O Manetu se sada dosta dobro izražavao, kao i njegovom pokojnom ocu Đorđiju. Zamfir je kod Maneta bio poručio i jednu ikonu Bogorodice i tražio da je Mane okuje u srebro. I jednog dana hadži Zamfir se bijaše uputio Manetovoj radnji, javio se, prošao, a onda se vratio i ušao. Mane se brzo ustao i skinuo fes. Čorbadži Zamfir je bio donio muštiklu koju je Mane trebao da mu popravi. I Mane uze muštiklu i poče je brzo gledati i reče mu da će za četvrt sata biti gotova, a hadži Zamfir nije htio da ide, već je ostao da pričeka. posle određene tišine koja je zavladala hadži Zamfir je počeo da priča o Manetovom zanatu i o tome kako je on bio dobar sa njegovim ocem i kako mu je njegov otac Đorđije ostavio u amanet i kako od sada treba da ga Mane zove tatko. Kada je došao kući hadži Zamfir se povjerio Tašani, a ona je pak otišla da kaže Zoni. Svi su očekivali da će situacija biti uskoro gotova i da će Mane ubrzo doći da prosi Zonu, ali Mane je ostao hladan. Posle ovoga Zona je još više bila utučena.

glava XX

Jevda, Manetova majka je bila sasvim drugačija nego tetka Doka i ona je bila nešto načula o Manetu i o toj priči o Zoni i o njenom bjekstvu, no ipak nije bila čula da je Mane umiješan u to. Za Zonu je ona mislila samo lijepo i iznenadila se kada ju je sama Zona zaustavila kada je Jevda izašla na Krstovdan iz crkve i počela pričati šta je bilo. Jevda nije mogla da povjeruje, ali kada je Zona pomenula Doku, onda joj je sve bilo jasno. Dok je išla kući Jevda je stalno pomišljala na to. Bila je tužna i zamišljena, a u ušima su joj odzvanjale Zonine riječi. U sebi je silno optuživala sina, ali pošto je bio Krstovdan taj dan ništa nije htjela pomenuti. Već sjutra situacija je bila znatno drugačija i Jevda je osula po sinu, koji se pravdao da nije ništa uradio, ali Jevda nije prestajala jer je znala da on ipak ima veze sa tim. mane više nije mogao slušati majku, već je uzeo pušku i otišao u polje.

Bio je septembarski dan i svuda je bila tišina. Cijeli taj dan Mane se kretao i mislio o tome šta je uradio. Već je padao mrak kada ga je neko dozvao. Bila je to Zonina izmećarka Vaska. Ona je vidjela Maneta kada je otišao u lov i odmah je otišla do Zone da joj to kaže, a onda se vratila i čekala je da on naiđe. I kada se Mane pojavio, Vaska ga je dozvala i prenijela mu je pozdrave od Zone i prredala mu je cvijet koji mu je Zona poslala. Zona mu je bila i poručila da dođe. Mane nije mogao povjerovati, ali kada je Vaska izvadila maramu i iz marame šefteliju ( breskvu ) i rekla da je to Zona poslala, on je opet bio presrećan. Tada je Mane rekao Vaski da prenese Zoni da će on doći u prvu nedjelju.

glava XXI

I tog dana Manetovoj sreći nije bilo kraja. Posle tog susreta otišao je presrećan kući. Poljubio je majku u ruku i rekao joj da pristaje da ide da prosi Zonu. I Jevda je bila presrećna zbog postupka svog sina i njegove buduće sreće. Iste te večeri Mane je otišao i proveselio se sa svojim društvom, ali nikome osim Mitki Petrakijevom nije rekao zbog čega je tako srećan. Poslednji put Mane se kao momak veseli i sa Ajšom, koja je igrala kao da je znala da je svemu sa njim kraj.

glava XXII

Stvari između Zone i Maneta su se već brzo odvijale. Brzo se završila proševina i prstenovanje djevojke. Mane nije htio uzeti ništa od miraza, pa ni onih 500 dukata koje je Zamfir namijenio kao Zonin miraz, već je on htio da pokloni nakita svojoj nevjesti. Hadži Zamfir je bio oduševljen time, jer je uvidio ono što do tada nije mogao vidjeti, koliko je mladi ašik Manasija voleio njegovu Zonu, pa im je stoga poklonio jednu kuću. Tašana i Jevda su se sada češće posjećivale. No Zona i Mane se zamalo nijesu posvađali, jer je za djevera Mane htio zvati Manulaća. Na kraju je djever ipak bio Mitče Petrakijev. Hadži Zamfir je bio obećao da će Mitčeta pomiriti sa ocem, što je i ubrzo i učinio.

Na dan Svete Petke bila je svadba. Narator prikazuje srećan završetak događaja i sreću i Manetovu i hadži Zamfira. Zamfir je i tada pitao Maneta da mu kaže za sve ono što se desilo. Milo mu je bilo što će baš Maneta imati za zeta.

Svetolik Ranković – Gorski car

I

Prilikom jedne crkvene svečanosti krstonoša, seoski mladić Đurica Dražović, skrenuo je na sebe pažnju tako što se sukobio sa drugim mladićem, Sretenom. Prilikom tog događaja čuo je i primjedbe na račun svoga oca.

II

Prošle su već dvije godine od tada. Đurica je postao najkršniji momak. Narator daje njegov opis, a zatim prkazuje i kako se sredina odnosila prema Đurici i kako su ga izopštavali. Iako mu je to u početku teško padalo, postepeno se navikao na tako nešto. Međutim jedino ga je pogađalo to što djevojka koju je on zapazio Stanka Radonjić nije obraćala pažnju na njega. No i sam Đurica je izbjegavao Stankin pogled. Ovdje narator daje Stankin opis i to koliko se razlikovala od drugih djevojaka. Zatim sa ovog plana opet se vraća Đurici i o tome kako je teško živio sa svojom majkom, bez obzira što se trudio da što više zaradi. Drugova takođe nije imao. Jedini čovjek pred kojim je slobodno mogao otvoriti dušu bio je prijatelj njegovog pokojnog oca ča-Vujo iz Brezovca. Svake nedjelje Đurica bi otišao u goste kod ča-Vuje i ostao bi kod njega cijeli dan. Prikazuje se i opis ča-Vuje i njegov način života i to kako je vrlo ugodno živio od hajdučkih družina i njihovog okupljanja i kako su te hajdučke družine njemu davale glavni dio novca koji je on njima kasnije dijelio. Kada bi mu se usprotivio harambaša hajdučke družine on ga je sklanjao tako što ga je predavao vlasti. Jedne nedjelje Đurica se uputio rano u grad i svratio kod ča-Vuje. Đurica mu je rekao da je krenuo u grad po opanke i po nešto soli. Te večeri je kasno izašao od Vuje i odnio je kući i nove opanke i soli.

III

Četvrtog dana posle ovog Đuričinog puta ispred Đuričine kuće dojahao je sreski pisar sa pandurima, kmetom, birovom i dva odbornika. Đurica se bio tek obuo i umio. Pisar i kmet su prvo oslovili njega, a zatim se ispred njih pojavila Đuricina majka Marija. Pisar Mita je rekao da je u Trbušnici opljačkana kuća Jovana Čupića i da je njima neko rekao da je Đurica taj koji je to uradio i da su stvari kod njega. Zaista stvari su našli kod Đurice. Marija nije htjela da povjeruje da je to uradio njen Đurica. A Đurica je samo mislio na to šta će Stanka reći i kako će on izgledati u njenim očima. Đuricu su uhapsili i išli su sa njim ka sreskom mjestu.

IV

Prvi put u životu Đurica se našao u zatvoru. Oko njega je prvi put bila takva tišina da je zaista izgledalo kao nestvarno. On je već znao glavnog apsadžiju Radisava, jer je sa njim pio u nekoj mehani. Ubrzo su se vrata otvorila i stražar je odveo Đuricu kod kapetana. Uslijedilo je isleđivanje kod kapetana. Kapetan je samo od njega htio da sazna sa kim je on to izvršio poharu. I posle se opet našao u tamnici i oko njega je opet bila ista ona tišina, ali sada nekako nova. (Đuricu je ustvari odao Vujo i uputio je kapetana da su pokradene stvari kod Đurice). Đurica je sada samo znao jedno, a to je da mu Vujo na neki način mora pomoći. I Vujo se zaista te večeri pojavio u dnu zatvorskog prozora. Po onome što je on rekao Đurici, jedini put je bio da ide u goru tj. da postane hajduk. I Đurica je pristao na to.

V

Ujutru su stražari otkrili da je zid zatvora provaljen i da Đurice nema. On se nalazio u Brezovcu u Vujovoj kući.

VI

Posle nekoliko dana u selu i na opštinskoj sudnici osvanule su naredbe državne vlasti u kojima se Đurica pozivao da ako se ne preda u roku od tri dana da će biti oglašen za hajduka. Ovaj glas je došao i do Stanke. Stanki je bilo nejasno kako to da ona njega do sada nije primijetila. Đurica joj je sada djelovao sasvim drugačije i nije bio kao ostali mladići, kakav je recimo bio i ovaj Sreten kojem se ona dopala. Na drugoj strani narator prikazuje Vuja koji je želio da Đurica postane razbojnik i da izgubi svaku mogućnost za predaju vlastima. Zato ubrzano priprema napad na Milutina mehandžiju. U pratnji hajduka Koste i Pantovca Đurica će otići u svoje prvo razbojništvo.

VII

Hajduci su bili sakriveni. Na jednoj strani su bili Radovan i Kosta, na drugoj Đurica. Milutin mehandžija je upravo nailazio. Đurica je izašao ispred njega i naredio mu da sjaše sa konja. Milutin je poznao Đuricu i nije postupio kako je ovaj htio. Istog trenutka pred njim je izašao Pantovac i skinuo ga sa konja. Milutin je tražio pare. I dok su Pantovac i Đurica gledali šta ima u novčaniku, Milutin je iskoristio priliku da pobjegne. Radovan je prekorio Đuricu zbog ovakvog slabog pokušaja.

VIII

Kada je ostao sam Đurica se pitao šta se zapravo to desilo sa njim. Uopšte nije mogao da se pribere. Bilo ga je sramota i od svojih drugova. Bilo ga je sramota i što je harambaša svojoj družini. Uputio se svom selu. Iz zaklona Đurica je vidio kako pred sudnicom neki odbornik i kmet globe nekog siromaha. Uputio se ka njima i zaprijetio im i udaljio se. Išao je dalje. Kao da je htio otići što dalje od svega,od ča-Vuje, hajduka, Milutina mehandžije, kmeta, seljaka. Bio je toliko žedan i uputio se ka izvoru. Odatle je vidio da je neko radio na njivi Marka Radonjića i palo mu je na pamet da bi tu mogao da sretne Stanku. I zaista se susreo sa Stankom kada je ona došla do izvora. Ispao je ispred nje. Djevojka je bila zatečena naglom hajdukovom pojavom, ali se brzo pribrala i stupila u razgovor. Đurica joj je rekao da mu jedino teško pada što ne može da gleda nju. I djevojka mu nije to povjerovala. A onda joj je Đurica dao pušku i sada je ona stajala sa uperenom puškom u njega. A tu situaciju koja je izgledalo zbunjujuće prekinulo je neko zvuždukanje koje se čulo. Stanka se okrenula i bacila pušku, a Đurica je uzeo pušku i sklonio se. Stanki se sada zaista činilo da Đurica nije običan momak i da je on taj koji joj treba.

IX

Državna vlast je ubrzo proglasila Đuricu za hajduka, ali nije ništa preduzimala da ga nađe. Vujo pak nije oklijevao. Opet je sakupljao hajdučku družinu i bio je okupio već njih šestoricu. Pored Pantovca i Koste tu su bili još i Mita Sremac i Novica Crnogorac. Vujo im je izložio da što prije treba da napadnu gazdu Đorđa iz Kruševica. Radovan im je bio glavni. Pošto je dao hajducima zadatak Vujo je odveo Đuricu u zasebnu sobu i rekao mu da pazi na Radovana, a zatim im je razdao potrebno oružje i ispratio ih do obližnje šume. Sjutra su se hajduci već primicali kući gazda Đorđija. U ovom trenutku narator daje opis gazde Đorđija i to kako je stekao novac, a takođe opisuje i Đorđeva dva sina Miletu i Miloša. Tog dana starijeg oženjenog sina Miletu Đorđe je poslao u obližnje selo, a sa mlađim Milošem je nešto sadio. Hajduci su upali u kuću. Miloš je nekako uspio da pobjegne, a Đprđe je već bio opkoljen. Od njega su tražili novac. Pantovac je udario Đorđa i on je pao. U tom trenutku ispred Đorđa je istrčao najmlađi sin, a za njim je trčao Sremac sa golim nožem. Kada je to vidio Đorđe je zamahnuo nožem kojeg je bio dohvatio u sjurio Sremcu nož u grudi. Pantovac je izvadio revolver i ubio Đorđa. Htio je da ubije i dijete, ali ga je Đurica spriječio. Đorđeva žena je dala hajducima pare. Ubrzo su hajduci začuli stražara i Đorđevog starijeg sina Miletu sa revolverom. On je ispalio dva metka i ranio Kostu. Hajduci su već bježali. Svaki je otišao na svoju stranu, a Đurica pravo ka Vuju. Vuju je predao novac, ali mu je bilo posle krivo jer ovaj nije htio da ga broji.

X

Posle ovog nastalo je zatišje i hajduci su se posle neuspjele potjere smirili. Radovan se više i nije vratio u selo nego je produžio sa Đuricom u pravi hajdučki život. Đurica se još više bio okrenuo svom selu i tamo je stalno boravio. Narator prikazuje njegov susret sa Stankom. Prilikom tog susreta Đurica joj je rekao da bez nje ne može živjeti, ali Stanka nije željela ništa da mu odgovori, već ga je ostavila. Đurica je ostao sa nekim pomiješanim osjećanjima.

XI

Vujo je vidio da se Đurica sve više zadržava u svom selu i bio je naredio Radovanu da ga prati. Đurica se sastajao sa Stankom. Za ono što je htio sada mu je bio potreban novac i

Đurica se uputio Vuju u zatražio mu svoj dio dukata. Bilo mu je krivo što je Vujo sakrio pola dukata koje su opljačkali. U tom trenutku bilo mu je došlo da plane i da se obračuna sa njim, ali ipak to nije uradio.

XII

Za Đuričine i Stankine sastanke saznala je njena mati koja je rekla svom mužu, a ovaj je to htio da spriječi, tako što je uzeo pušku i pripucao na Đuricu, ali ga je promašio. Posle toga Đurica je Stanku poveo svojoj majci.

XIII

Đurica je obavijestio Vuja o ovome, ali ovaj nije bio zadovoljan time. Od Vuja je Đurica tražio još novca, jer mu je sada taj novac bio prijeko potreban, jer je namjeravao negdje da skloni Stanku, ali Vujo mu nije dao. Đurica se zatim sam uputio do gazde Janka i od njega tražio ali ni ovaj mu nije htio dati, jer je shvatio da on to traži bez Vujinog znanja. Narator je ovdje prikazao Đuricu i u susretu sa žandarima i način na koji im je vješto pobjegao.

XIV

Đurica je sada imao dosta novca, ali mu taj novac nije odnio brige. Naime Vujo mu je donio 200 dukata od Janka. Đuričini napadi su postajali sve učestaliji, jer trebao je vratiti Janku novac, a i Stanka mu je zadavala brigu, jer nije bilo jednostavno sakrivati se sa njom. Vlast je ubrzo saznala za slučaj sa Stankom i Đurica ju je morao sada prebaciti negdje drugo. Stanki je između ostalog bilo dosta svega toga i ona je htjela da se vjenča sa Đuricom. Hajduk je otišao do popa sa namjerom da ih ovaj vjenča, ali pop to nije htio već ga je pokušao odgovoriti od hajdukovanja. Kada se vratio rekao je Stanki za neuspjeh kod popa, a onda su se oboje uputili kod Vuja. Vuju i Pantovcu koji su bili tamo oni su rekli da su tu došli i da im on potraži nekog popa da ih vjenčaju. I svi su otišli tražiti kola i nekog sveštenika koji bi vjenčao ovo dvoje. Ubrzo su naišli na kaluđera koji je išao ka manastiru i Radovan i Pantovac su zamolili sveštenika za vjenčanje i ovaj je pristao. I tako su hajduci ispratili haramabašu i njegovu Stanku na kolima do manastira. U manastiru je obavljeno vjenčanje, a Đurici je sinulo kroz glavu kako je nekada sanjao o svom vjenčanju. I djevojka Stanka Radonjić je bila srećna isto kao i hajduk Đurica Dražević. Stanka je bila sada samo njegova.

XV

Đuricu Draževića nije napuštao san da može da bude srećan. I dalje je vjerovao u to. Trebao je samo da što više naotima i da ode negdje drugo da živi. No nije bilo sve tako jednostavno. Stankin otac, Marko Radonjić, nije mogao da trpi sramotu na svojoj kući, pa se obratio državnoj vlasti. Ujedno Đuricu je po selu tražio i Sreten sa nekoliko momaka i to sa namjerom da ga ubije. I upravo je Đurica iskoristio priliku da se sretne sa Sretenom kada je ovaj na livadama u lokvi kosio. Iznenadivši ih svi su kosci oborili svoje kose. Sve kosce je otpasao i Jevtu koji je bio sa Sretenom naredio da ih veže. Hajduk je potom prišao Sretenu i pitao ga da li je istina da ga on traži da ga ubije. Sreten je pokušavao da se izvuče. Zatim je pantovac počeo udarati Sretena drenovim prutom. Poslije napada na kosače Đurica se susreo sa seoskim popom. Ovaj ga je otvoreno nagovorio da se ostavi hajdukovanja. Kao da

je ovo imalo uticaja na Đuricu, jer će od sada on svoj položaj sasvim drugačije shvatiti. Počeo je čak i da razmišlja o tome da se preda vlasti.

XVI

Pojedini hajduci i jataci kao što je bio Jova bili su nezadovoljni time što im ča-Vujo nije davao onoliko novca koliko je trebalo. Prilikom jedne raspodjele Đurica je Jovu dao onoliko koliko je tražio. Nezadovoljni hajduci su govorili o tome kako im Vujo odnosi previše para. Kada su ostali nasamo Đurica i Stanka su počeli razgovarati o ovakvom njihovom stanju. Ona se osjećala kao da je u tamnici. I njemu je bilo teško, jer se osjećao kao da ne pripada ovdje,pa je i prema Stanki osjećao izvjesnu odbojnost. Dok ona nije pošla za njega činila mu se sasvim drugačija, a sada isto kao da više ništa nije osjećao prema njoj. Sva sjećanja koja su bila dobra odnosila su se sada na djetinjstvo i tada se hajduk pored ostalog sjetio svoga oca. I upravo zbog toga sada je još više prigrlio svoju ženu.

XVII

Đurica i Pantovac su još bili kod Jova na prenoćištu. Ujutru je Đurica opazio kako nešto šuška u kukuruzu. Đurici je bilo čudno zbog čega je Jovo poranio. Približivši se on je vidio Jova, Pantovca i Vujovog sinovca. Vujo je poslao po njih jer je saznao da se sprema potjera. Potjera je trebala da ide put njih, ali i na Brezovac. Hajduci su se ubrzo spremili i počeli da idu. I dok su tako išli primijetili su potjeru koja im se približavala. Svi su brzo zalegli. Kada je potjera prošla nastavili su. Kada su se opet našli na sigurnom Đurica je od Stanke tražio da mu potvrdi to da li je ostala u drugom stanju. I baš kada je Stanka htjela da kaže nešto potjera ih je primijetila i oni su počeli da bježe uz rijeku. Ovog puta su imali sreće jer su uspjeli da pobjegnu.

XVIII

Dva dana posle potjere Đurica i Pantovac su udarili na bistričkog mehandžiju, a zatim i na kuću Nikole Čolića. Gazda Nikola je bio otišao da naplati obligaciju od dvjesta dukata. Hajduci su već bili skriveni oko kuće. Nikola je u tom trenutku dolazio kući kada su hajduci iskočili ispred njega. Nikola je bio spreman da im da pare. Izvukao je zubac i dao đurici koji je počeo da broji dukate. Hajduci nijesu bili zadovoljni jer je bilo svega stodvadeset dukata i po njima je nedostajalo dukata. Pantovac izrevoltiran zbog ovoga udario je Nikolu u glavu i ovaj je pao. U tom trenutku pred Nikolom je prošao cijeli život i vidio je da je smrt već tu. Nije znao šta da radi, već je uzeo mali nož ispod pasa i zabio ga tom strašnom hajduku Pantovcu u grudi. I u tom trenutku je shvatao da je ubio Pantovca i oslobodio se nekog zla i čuo je kako je nešto puklo i nije znao da li se to dešava samo njemu i samo se prevrnuo i nestao. A Đurica koji je pucao je razmišljao da su trenutka pre njim bili dva živa čovjeka, a da ih sada više nema. Hajduci se brzo udaljiše. U Đuričinoj glavi je samo djekivalo to da je ubio čovjeka i samo su se čule one riječi koje su bile Nikolino pravdanje.

XIX

Posle pohare bistričkog mehandžije Đurica nije htio da se sastaje sa Vujom, ali Vujo je što prije htio da se sastane sa Đuricom. Kako se približavala zima Đurica je družinu već bio raspustio i bio je samo sa Novicom i uputio se Vuju, ali njegov jatak Jovo poslao mu je dijete da ga susretne i da mu kaže da ne ide kod Mata, jer je Mato taj koji ih je odao i ono veče

uputio potjeru. Čuvši ovo Đurica je ućutao i stao misliti. Ubrzo se opet ispred njega i Novice začulo zviždanje. To je bio Vujov sinovac koji im je kazao to što je Vujo poručio da ne idu kod Mata. Bez obzira na sve Đurica i Novica su se uputili kod Mata. Mato nije očekivao Đuricu i iznenadio se. Prvo ga je upitao za Radovana Pantovca koji je poginuo kod Čolića, a onda su legli da spavaju. Pošto je Mato bio ubijeđen da je Đurica zaspao, izašao je i donio sjekiru. Za to vrijeme Đurica se ustao i umjesto sebe poturio kladu. Mato je ušao sa sjekirom u ruci i kada se vratio i zamahnuo Đurica je već bio iza njega i udario ga je, a ovaj je pao i više nije bio živ. Posle toga Đurica i Novica su se već uputili u selo i međusobno su pričali o Vuju i o tome kako im uzima novac i kako to treba da prestane. Novica ga je onda savjetovao da ne kazuje Vuju gdje će zimovati.

XX

Na periferiji Beograda neuočljivi i pod drugim imenima smjestili su se Stanka i Đurica. Izlazio je često i vraćao se pijan. Stanki je to smetalo. Prilikom jednog takvog ispada Đurica joj je priznao da se viđa sa varoškim djevojkama. Stanka u sebi nije mogla da vjeruje da je to istina i mislila je da on više želi da joj napakosti. Cijelo to veče je prošlo u nezgodnom razgovoru između jednog i drugog.

XXI

Već je bio treći mjesec od kada se on nalazio u Beogradu. Izlazio je previše i vrijeme je provodio u sumnjivom društvu što je privuklo i pažnju policije. Jedno veče je kod njih došao Tima i upozorio ga da se policija raspitivala o njemu. Njih dvoje su se na brzinu spremili i uputili su se na Timinu preporuku u Smederevo.

XXII

Đurica je uveliko razmišljao što mu je trebao takav život. Osjećao se kao čovjek koji se nalazi pod hajkom. Čak ni ona, Stanka nije mu bila potrebna. Stanka se pak pitala šta se to skriva u njegovoj glavi i kako to on razmišlja.

XXIII

Došlo je i proljeće. Sve je već bilo oživjelo. Zelena gora je omugućavala hajducima da se opet skrivaju. Hajduk i njegova žena su se uputili u svoje selo i kretali su se ka Đuričinoj kući. Marija njegova majka ih je dočekala. Vidjelo se da je znatno ostarila. Svom sinu je rekla da mu najvjerovatnije Vujo neće dati mira, jer ga je tražio i tražio je od nje da mu kaže gdje je on. Sve što je sada znao je bilo da treba da se čuva Vuja. Majku je upitao i za svoje drugove. Svi su bili zdravi. Stankina majka je bila poručila krijući od muža da Stanka dođe. Kada se sastao sa svojim hajducima, Jovo je otkrio Đurici to što je ča-Vujo namjeravao, kako da se riješi Đurice. Novica je isto to potvrdio. Bez obzira na to hajduk harambaša je odlučio da ide kod Vuja. Vidjevši ga Vujo ga je malo kritikovao zbog toga što je otišao a nije se javio. I Đurica je vidio da ga se sada Vujo malo plaši, ali vidio je i da je Vujo ljut i da će mu ubrzo namjestiti nešto. Vujo je iskoristio priliku da izloži plan o napadu na jednog bogatog trgovca iz Pomoravlja.

XXIV

Vraćajući se iz pohoda iz Pomoravlja Đurica je vidio da nikako ne može da se oslobodi Sima. Iako ga je bio uputio da ide negdje drugo Simo nije htio da se odvaja do Đurice. Kada su na putu uzeli da se odmore Đurica je vidio da Simo vadi revolver ispod pasa. Skočio je na Sima i oborio ga. Simo se otimao, ali Đurica ga je savladao. Od Sima je Đurica saznao da ga je Vujo unajmio da ga ubije. Pošto je Sima pustio i poštedio mu život Đurica se uputio dalje. Od tog trenutka je samo tražio način kako da se osveti Vuju. Cijeli svoj život je vraćao korak po korak unazad i pitao se šta ga je to privlačilo Vuju i onda je shvatio da je on upravo zbog njega propao. Suton je već padao i još jedan dan se završavao. Gotovo da nije vidio kuda ide, tek tada se trgnuo i shvatio je da prolazi ispred Vujove kuće. Vidjevši Đuricu da mu se približava Vujo je odmah upitao za Sima. Hajduk je odmah skočio na Vuja i stegao ga rukama, ali stari ča-Vujo se opirao i još je bio izvukao nož. U tom trenutku se iz šume začulo zviždanje. Vujo je zviznuo kratko i uskliknuo pomagaj. Đurica je sav uzdrhtao i jedva se sjetio revolvera i opalio i Vuja više nije bilo tu. Onaj koji se bio uputio iz šume kada je vidio uperenu pušku u njega pobjegao je. Ispred kuće se začuo glas Vujove žene. Ona ga je uzalud dozivala.

XXV

Novica je poveo Đuricu u svoj stan u gradu. Njih dvojica su veći dio vremena provodili sa gradskim djevojkama, Maruškom i njenom prijateljicom Jukom. Novica je nagovarao Đuricu da raskrsti sa Stankom.

XXVI

Posle nekoliko noći provedenih u gradu Đurica se uputio jatacima. Uputio se kod Jova. Stanka je bila nezadovoljna što je Đurica nije poveo sa sobom. Između njih dvoje doći će do svađe, pa će joj Đurica čak i zaprijetiti da će proći kao Vujo i Mato. Da bi joj napakostio još više Đurica joj je rekao da je pogriješio kada je nju uzeo i da su varoške djevojke ljepše od nje. Ovo je Stanku iznerviralo i ona je izašla iz kuće. U njenoj glavi je bila samo jedna misao, da ga mora prijaviti. Zašto je ona napustila svoju porodicu i povrijedila svog starog oca i majku? Zar zbog njega? Možda nesvjesno tog trenutka, ali uputila se kapetanu, a ta vrata su je dočekala otvoreno. Stanka je ispričala cjelokupni događaj koji se desio. Pomenula je i gdje se Đurica nalazi i Novicu i krenula je zajedno sa žandarmima koji su ubrzo opkolili Jovovu kuću u kojoj se nalazio Đurica. Žandarm Mitar prvo je vezao Jova, a kapetan je naredio da žene i djeca polako izađu. To je i probudilo Đuricu koji je začuvši poziv da se preda opalio iz revolvera. Kada je ispraznio oba revolvera uzeo je pušku i provirio na kratko. Vidio je Stanku kako stoji i znao je da ga je ona izdala. I više ni jedne misli nije bilo u njegovoj glavi i samo je opalio. Uspio je da vidi samo kako njena sjenka pada. Onda se začuo niz pucnjeva koji su bili iznad njegove glave i vidio je da oni ustvari žele njega živog. Nestalo mu je i streljiva i žandarmi su upali i vezali ga. Stanka je bila teško ranjena. Kada su ga doveli pred sresku kuću od kapetana je saznao da je Novica poginuo.

XXVII

U poslednje vrijeme od kada su Đuricu dovezli iz suda i kapetan i svi su se ponašali drugačije. Kapetan je čak došao kod njega i rekao da će se sjutra nad njim izvršiti osuda. Sjutra je trebao da bude taj dan. Narator u ovom dijelu prikazuje unutrašnju stranu Đuričinog lika i psihološko stanje i lomove lika koji se još uvijek nadao da će stići

pomilovanje za njega. U sebi nešto ga je tjeralo da živi. Cijelo to veče je proveo sa stražarima i pio je. U njegovoj glavi sada je bio neki opšti haos.

XXVIII

Bilo je blistavo jesenje jutro. Narator iz spoljašnje perspektive prikazuje okupljanje naroda koji je došao da vidi pogubljenje. Žandarmi su doveli Đuricu i micali su ga sa kola. Đurica onako pijan nije shvatao ništa. Vidio je samo raku i kolac. Zar su oni bili namijenjeni njemu? Ubrzo su ga svezali za kolac. Mitar mu je rekao da je tu i njegova majka i da hoće da se oprosti sa njim. Majka mu je prišla i njemu su iz očiju potekle samo dvije suze. Tada je došao i pop i zamolio ga da poljubi krst i da mu Bog oprosti. Đurica je rekao da mu svi oproste i Stanka da mu oprosti. Pop mu je prišao i Đurica je poljubio krst. Potom se oprostio i sa stražarem Mitrom. I tada kada je ostao sam i kada više nikog nije bilo oko njega začuo se plotun i njegovo tijelo je palo. Zatim su ga odvezali sa koca i stavili u raku. Kada se cijeli svijet razišao nad grobom je bila samo jedna žena koja je lila suze, jer joj je zemlja progutala sina jedinca.

Janko Veselinović – Hajduk Stanko

I dio Odmetnik

I – Crna Bara

Na početku teksta ovog romana narator se služi deskripcijom hronotopa Mačve i sela Crne Bare , a kazuje i to kako je selo dobilo svoje ime. Nekada se to selo zvalo Jordan, a onda se jedna djevojka utopila u bari koja se nalazila tu i od tada je selo dobilo ime koje ima. Naracija ide dalje u smjeru prikazivanja likova koji su nešto značili u selu, a narator je izdvojio kmeta Jova Jurišića i popa Miloja. Njih dvojica su bili najznačajniji i najuticajniji ljudi u Crnoj Bari.

II – Subaša

Pod vlašću dahija u Crnoj Bari postavljen je subaša. Iako je imao pravo ime Suljo, seljaci su mu brzo dali nadimak, Kruška. Subaša je htio da ima potpunu vlast nad Crnobarcima i htio je da se i saživi sa njima, ali seljaci su ga izbjegavali, kao i bilo kakav dodir sa turskom vlašću. Svojim riječima pop Miloje ih je sprečavao da ostvare bilo kakav kontakt sa Turcima. Narator na ovom mjestu uvodi lik Marinka Marinkovića, koji se nije baš obazirao na ove riječi popa Miloja, i koji čak nije ni bio pravi Crnobarac, već se bio tu doselio odnekud. Za njegov lik bi mogli reći da pored toga što je negativan od samog početka, da u pojedinim segmentima svog ispoljavanja nema čak ni motivaciju za taj postupak. Narator ničim nije motivisao to što je on htio i uspio da uradi, da se ulaguje subaši. Zapravo radnja u ovom romanu počinje susretom ova dva lika i time kada subaša od njega saznaje da je pop taj koji ometa njegove planove u selu. Subaši je ova vijest zaista značila mnogo i on je pozvao Marinka da sa njim pođe u han i njegove odaje, da pričaju o tome. I Marinko je počeo da savjetuje subašu da bi bilo najbolje zavaditi popa i kmeta. Subašu je obradovalo ovakav savjet, a marinko je već bio smislio kako to treba da odradi.

III – Jarani

Aleksa Aleksić i Ivan Mirazdžić bili su susjedi u selu Crna Bara. Zajedno su dijelili i dobro i loše. Aleksa je imao četiri sina, Ivan tri sina i kćerku. Aleksin Stanko i Ivanov Lazar bili su vršnjaci. No njih dvojica su se bili zagledali u istu djevojku, Jelicu Sević. U početku ona nije znala ko joj je draži, ali počela je da gleda više Stanka. Lazar je to primijetio i od tada se kod njega nešto poremetilo.Toliko je bio zaljubljen u nju da mu je ona predstavljala sve, ali ona njega nije gledala. Ni svog druga, Lazar više nije zvao jaranom.No Stanko nije baš ništa primijetio u Lazarevom ponašanju, možda baš zbog toga što je i on bio toliko zaljubljen u Jelicu.Na Ilindan Stanko je sreo svog pobratima i odlučio da mu se povjeri o svojoj ljubavi prema Jelici. U sebi je Lazar kipio i nije uopšte moao slušati to, već se izvuče i ode. Već duže je tako išao kada je sreo Marinka, koji je osjetio o čemu se radi i koji ga je nagovorio da zbog ljubavi prema Jelici ubije Stanka.

IV – U kolu

Svi su bili okupljeni u kolu. Lazaru su misli koje mu je unio Marinko i prije dolazile, ali se on tada branio od njih. Sada je sve bilo drugačije i imao je dobru priliku. Mladiči su skakali sa biljege. Lazar je naskočio Stanka Jurišića i ostale, ali Stanko koji je bio zauzet udvaranjem Jelici nije ni vidio sve to. Pa ipak nešto ga je privuklo i on je počeo da skače i nadskočio je Lazara više puta. Lazaru je tada bilo još više krivo i on zatraži od Stanka da se rvaju, ali i tu ga Stanko baci. Zbog toga što je sve to Jelica vidjela i što se on nije bio u njenim očima isti kao Stanko,Lazar ode i opet nalete na Marinka, koji mu je ovog puta pomogao da odluči, ali ne onako kako je ovaj obično odlučivao. Lazar ode po pištolj i kada se vratio pucao je na Stanka. Stanko je pao, a Lazar je pobjegao. Pridigavši se Stanko je vidio da mu je Lazar probio kapu, ali ga uopšte nije ranio. Jelici je bilo jasno da je sve to zbog nje i Stanko je shvatio isto to. Zbog one koju voli izgubio je pobratima.

V – Zločinac

Vidjevši da je Stanko pao Lazar je počeo trčati i nije se nigdje mogao zaustaviti. Već je bio došao i do ivice šume. Narator ovdje sa spoljašnje tačke prikazivanja prelazi na unutrašnju govoreći o neslaganjima i nemirima koje je Lazar osjećao u tom trenu. I uopšte više nije mogao bježati, kada je vidio nekoga u daljini kako mu prilazi. Za trenutak mu se učinilo da ga proganja Stankov duh. Da li je to bio Stanko?

VI – Preobražaj

Nakon što se ovo desilo sa Lazarom, Stanko se rastao od Jelice i otišao je kući. Kući je već bilo kasno i otac ga je prekorio zbog toga. Stanko nije ništa htio da kazuje o svojima o tome šta je Lazar uradio, tako da Petra,Stankova majka i Aleksa, otac su mu kroz smijeh već pomenuli ženidbu. Ne znajući ništa otac je već pomenuo kako se Lazar Ivanov već zagledao u Jelicu i to ga je dirnulo. Izletio je iz kuće i tek sada je kod njega proradila neka mržnja. Kao da je Lazar u njemu pokrenuo neku klicu koja je bila zla i koja je sada izvršila u njemu preobražaj. U njegovoj glavi je odzvanjalo da treba da ubije lazara.

VII – Spletka

Subaša je poslao po Lazara kada je čuo šta je Lazar uradio. Marinko Marinković ga je našao na ivici šume i rekao mu je da ga je subaša zvao. Preplašeni Lazar je poslušao Marinka, ali kako su se približavali hanu htio je da pobjegne, ali Marinko ga je zaustavio i nije mu ništa htio reći o tome kako će subaša postupiti sa njim. Ušavši u han Lazar je očekivao da će subaša narediti da ga odmah okuju, ali subaša Kruška mu reče da on nije ubio Stanka i suprotno od onoga što je sam Lazar očekivao, nauči ga kako da doskoči Stanku, da opljačka svoga oca i da pare sakrije negdje i da kaže da je Stanko to uradio i da je zato pucao na njega. Subaša je i Marinku rekao da kaže da je vidio Stanka. Iznenađeni Lazar i Marinko vrlo brzo posle ovoga otišli su id subaše. Lazar je osjećao sada neku sigurnost, jer ga je štitio subaša,a san o tome da Jelica Selić bude njegova izgledao je stvarniji nego ikada.

VIII – Grom iz vedra neba

U naraciji na ovom mjestu prikayano je jedno ljetnje jutro u selou Crna Bara. Kmet Jovo Jurišić je uranio a sa njim se je bio i knez Sima. Baš tada u kmetovoj avliji se stvorio Ivan Mirizdžić i saopštio im je da ga je neko pokrao. Pokradeni Ivan je i sam bio zatečen, isto kao i knez i kmet, jer niko se nije mogao sjetiti kada se poslednji put tako nešto desilo u Crnoj Bari. Ivan je i iznio ovoj dvojici ono što mu je Lazar rekao, a što je poteklo iz subašine glave. Upravo u tom trenutku naišao je i pop Miloje. Ni on nije mogao povjerovati kada su mu rekli da se sumnja na Stanka. A kmetu Jovu je bilo ostalo jedino da cijelo selo pozove u sudnici. Među poslednjim seljacima koji su došli u sudnici bio je i Stankov otac Aleksa. Onog trenutka kada j marinko ispričao ono što je navodno vidio, Aleksa nije znao za sebe. U sebi je znao da Stanko nikada to ne bi uradio. Seljaci sa kmetom i knezom, a između njih i Aleksom i Ivanom su se uputili Aleksinoj kući.

IX – Strašna zakletva

Aleksa je bio rastužen dok su išli ka njegovoj kući. Nije vjerovao u Stankovu krivicu. Svi su se uputili ataru i Marinko je tada pokazao gdje je vidio Stanka kako kopa. Nekoliko seljaka otkopa na istom mjestu i nađoše na kesu sa dukatima. Svi su tada pogledali Aleksu. Knez Simo je tada pošao po Stanka. A kada se Stanko pojavio kmet Jovo ga upita da li prepoznaje kesu i optuži ga za krađu. Stanko nije znao šta se dešava sa njim. Imao je samo pretpostavku ko mu je to smjestio i na kmetovo pitanje je samo dogovorio poricanjem. No, kmet mu tada reče da treba da ga vežu i Stanko ode u kuću i izađe sa oružjem. Više mu niko nije smio prići. On upiti Ivanu Mirizdžiću riječi da će njegovog Lazara prije ili kasnije ubiti, zahvali se ocu i majci na hljebu i ode niz livadu. Kmet Jovo se zagleda u Aleksu i povede sve one koji su bili došli.

X – Rastanak

Stanko je najprije išao lagano, ali gnjev ga je počeo obuzimati i ubrzao je svoj korak. Zaputio se put šume. Stalno je mislio na Lazara i htio je da mu se osveti. Onda mu je na pamet pala Jelica i okrenuo je put kuće Selića. Jelicu je ugledao pored plota. Njeno mišljenje da li je on lopov mu je bilo jedino važno. Stanku je bilo lakše kada je Jelica rekla da ne misli kada jei obećala da će ga čekati. Morao je otići. Jelica je ostala gledajući za njim.

XI – Deva

Stanku nije bilo lako rastati se od Jelice, ali je ipak morao. Već je padala noć i prosto nije znao gdje da se uputi, a onda se sjetio vodeničara Deve (Gligorije). Narator u ovoj sceni daje opis Devinog lika i govori o njegovoj vezi sa hajducima, kojima je služio kao jatak. Došavši do vodenice Stanko je našao Devu i rekao mu da traži hajduke. Vodeničar Deva mu je rekao to što je doznao, a to je bilo da Lazar nije jedini krivac i da su sve smislili Marinko i subaša Kruška. Uputio ga je gdje se nalaze hajduci i Stanko je krenuo da ih pronađe.

XII – Gorski carevi

Mladić Stanko Aleksić krenuo je lugom. Bio se zanio u svojim mislima kada mu je neko rekao da stane i upitao ga ko je on. Bili su to hajduci koji su ga odmah odveli harambaši. Stanko je rekao da on želi da postane hajduk i harambaša svoju odluku ostavi za ujutro. Veče je već bilo palo, a u Stankovoj glavi, tu među hajducima, misli su letjele ka njoj, Jelici i želja za osvetom Lazaru je bivala sve veća. Ujutru su ga hajduci stavili na probu. Pustili su

ga da preskače panj, a Stanko je nadskočio sve njih, pa i samog Zavrzana. potom su mu dali pušku da iz nje puca i Stanko se i tu pokazao kao najbolji, kao što se dobar pokazao i u guslanju, iako mu je do toga sada bilo najmanje stalo. Zavrzan, Surep, Srećko i ostali hajduci su bili zadovoljni ovim što je Stanko pokazao i bilo im je drago što će imati takvog nekog u hajdučkoj družini. Odnekud se odjednom začuo lavež i svi hajduci se umiriše. Iz šipražja je ubrzo iskrsnuo Deva koji se odmah obratio harambaši i ubrzo se svi hajduci podijeliše u dvije grupe. Turski karavan je prolazio u blizini i hajduci su trebali izvršiti napad.

XIII – Prvi megdan

Turski karavan koji je prolazio je bio karavan Sali-bega i sa njim je bilo dvadesetak vojnika. Vrlo brzo hajduci su pošli kuda je i trebao da prođe karavan. Stanko je trebao da se dokaže i hajduci su gledali u njega. No mladom hajduku Stanku Aleksiću je u glavi i dalje bila osveta prema Lazaru. Već su se hajduci našli u blizini mosta kuda je trbao da prođe karavan i zauzeli su busije. Unaprije d su se već bili dogovorili kako će napasti Turke. Stanko je tek sada osjećao blizinu onoga što treba da se desi i njegove grudi su se nadimale i osjećao je da su mu prsa teška. A kada je ispao pred Turke samo mu je pao mrak na oči i jurnuo je. Zaustavio ga je Jovicin glas, na kojeg je bio krenuo. Iako nov kao hajduk, Stanko se i više nego dokazao, jer svi hajduci su mu se divili.

XIV – Prokleta kuća

A kuću Alekse Aleksića su svi zaobilazili. Aleksa i Petra su se molili Bogu da ih ovako ne kažnjava, ali i dalje niko nije htio da svrati od onog dana kada je njihov Stanko otišao. Aleksa je jednom čak i dozvao kneza Sima , kada je prolazio tuda, ali se ovaj pravio kao da ga ne čuje i nije htio da svrati. Aleksi nije ostalo ništa drugo nego da misli da je njegova kuća prokleta. Sada se on sam sklanjao od drugih ljudi. Više nije išao ni u crkvu. Kada mu se razboljelo najmlađe unuče od snahe mare otišao je po popa Miloja, da ga zove da mu čita molitvu. Pop je rekao da ćedoći i zaista je došao. Aleksa je na kratko mislio da se opet vratio neki blagoslov, ali pop je bio suviše hladan i nije bio kao prije tako da ga je i to pogađalo. No kada je pop očitao molitvu u Aleksinu kuću je došao knez Sima koji je pozvao Aleksu u sudnicu. Zašto su ga zvali? Aleksa je mislio o tome da su uvidjeli da njegov Stanko nije to uradio i da su svi to saznali, ali kada je došao kmet je već počeo da govori kako se opet desila krađa kod Ivana Mirizdćića. Marinko Marinković je ovog puta pokazao na Aleksu i tog trenutka kod Alekse se pojavi neka nova snaga i skoči da zakolje svog krvnika. Spriječili su ga, ali tada Aleksa svima održa govor, i knezu i popu, a svi su ostali gledajući za njim.

II dio Osvetnik

I – Pauk

Marinko Marinković je žurio ka svom subaši. Subaša je odmah počeo da pita šta se desilo i imao je predlog da se sada on okrene Aleksi, ali Marinko nije bio za to već je htio da se drže Ivana i Lazara. Subaša je ipak prihvatio Marinkov savjet, posebno kada je Marinko rekao da treba da gledaju da Lazara ožene Sevića djevojkom kako bi još više podijelili i zavadili Crnobarce. Subaša je vidio da taj savjet uopšte nije loš, jer onda bi imao vlast u Crnoj Bari, jer bi uz sebe imao Ivana Mirazdžića i Miloša Sevića, a oni bi povukli za sobom i polovinu Crne bare. No ispod subašinog prozora je tada nešto šušnulo. Kruška i marinko su

za trenutak stali preneraženi, a Kruškine sluge su brzo izletjeli, ali u mrklom mraku nijesu primijetili nikoga. Marinku posle ovoga uopšte niej bilo svejedno. Ko je to bio pod subašinim prozorom? Vjerovatno nije bio niko, ali šta ako je ipak bio neko? Ispod subašinog prozora nartor je doveo Devu!

II – Jelica

Jelica je znala da Stanko nije mogao učiniti to što su ostali seljaci govorili. Svojoj mati je rekla da ej to uradio onaj ko je i prijavio, da je to bio Lazar. Tada je majki rekla da je to vjerovatno učinio zbog nje. No, iako je sve to Jelica rekla, nije rekla da se zavjerila Stanku.Htjela je da kaže, ali kada je zaustila, pogled njene majke ju je zaledio. Jelica je bila kao i Stanko,hrabra. Rekla je da se obećala Stanku.

III – Zeka

Kada se Srećko harambaša vratio sa družinom na Drenovu gredu, Nogić ga je obradovao prinovom. Bio je tu još neko koga je uputio Deva. Novi hajduk se zvao Zeka. Svojim osobinama on je odmah privukao Stankovu pažnju i kada se Stanko upustio u priču sa njim, Zeka je već bio doznao da ga je ocrnio pobratim. Zbog čega je Zeka otišao u hajduke? Narator kroz sam lik Zeke saopštava kako su mu Turci zatrli kuću. Stanko i Zeka su brzo zavjetovali da će čuvati jedan drugog i tako su se pobratimili.

IV – Potjera

Hajduci su večerali. Uglavnom su svi slušali šta su pričali Zavrzan i Zeka. Stanko je bio na straži. Narator na ovom mjestu daje unutrašnju perspektivu ovog svog lika, jer Stanko je poželio da je Mjesec da bi mogao da vidi šta se dešava na njegovom ognjištu. Zaspao je, a probudio ga je Surep kada je čuo graktanje gavrana. Na hajduke se spremala potjera. Vrlo brzo hajduci su se razdvojili u dvije grupe. U jednoj su se nalazili Nogić, Surep, Stanko i Zeko. Potjera je napredovala ka njima. U potjeri se nalazio i subaša, a sa njim i Marinko Marinković.

V – Sima Katić

Potjera nije bila uspješna. hajduci su se izvukli i uputili se pred Nogićevu kuću gdje su uzeli da se odmore. Dok su se hajduci odmarali pred Nogićevu kuću obreo se trgovac Sima Katić.Sima je inače bio hajdučki jatak. Sima je bio saznao neke stvari i rekao je Marici da probudi hajduke. Stanka je odveo posebno i ispričao mu kako su mu sve namjestili Kruška, Marinko i Lazar. Ispričao mu je i za ono što se desilo Aleksi. Obećao je Stanku da će govoriti sa popom Milojem i kmetom Jovom. Narator na ovom mjestu daje i početak nove dimenzije Stankovog hajdukovanja, jer je kroz priču između hajduka i trgovca Sime Katića nagovjestio brzo dizanje ustanka.

VI – Kruška radi

Već su bila prošla tri mjeseca od kako je Kruška pokušao da zavadi Crnobarce. Subaša je sjedio u hanu i mislio o tome. Pozvao je bio k sebi Ivana Mirizdžića. Ivan je imao sasvim drugačiju predstavu o subaši. Narator će prvo prikazati njegovo ustezanje i navodno pogrešan stav koji je imao o Turcima, ali posle toga susreta to što je Ivan mislio se sasvim

promijenilo. Subaša je pričao sa Ivanom o Lazaru i o njegovoj ženidbi sa Sevića djevojkom. Gotovo da Ivan nije mogao povjerovati u subašinu dobrotu, ali prema njemu subaša je zaista izgledao tako. Ivan mu je obećao da će on popričati i sa popom Milojem i kmetom o njemu i o tome kako oni i ne znaju kakvu dobrotu imaju u blizini. Aga je što prije htio da javi Seviću da će Ivan doći da isprosi njegovu kćerku. Ivan je otišao sav srećan od age i htio je što prije da razgovara sa popom i kmetom, ali prije toga morao je subaši poslati Lazara da ovaj sa njim priča o Jelici.

VII – Rascjep

Ivan je stigavši doma bio srećan i raspoložen. Lazaru nije htio da kaže zašto je takav, već mu je samo rekao da ode kod subaše i počeo se šaliti na sinovljev račun primjedbama o ženidbi. Pretpostaviviši o čemu se radi Lazar je blistao od sreće. Uputio se odmah subaši, ali prije toga svratio je do kmeta i popa da im kaže da ih je Ivan zamolio da dođu. Nakon što je Lazar izašao, pop i kmet su mislili o Aleksi Aleksiću. Bili su se zapitali da se nijesu možda ogriješili o Aleksu. No sada su i jedan i drugi krenuli kod Ivana. Ivan im je rekao o subaši i počeo ga je hvaliti, ali pop Miloje je odmah prekinuo Ivana. Pop Miloje je bio ljut, tako da je Ivan morao da prebaci priču na lazarevu ženidbu i o tome kako misli za sina da isprosi Sevića djevojku. No baš kada je pop Miloje trebao da kaže nešto u Ivanovu kuću je ušao knez Sima ipozvao je popa.

VIII – Tvrdoglavost

Ivan Mirazdžić je bio zamišljen. Nije htio da iznevjeri ono što je obećao subaši, ali gotovo ništa nije uradio da ubijedi popa i kmeta u suprotno. Dok je Ivan bio zauzet svojim mislima o tome kako da ne iznevjeri subašu, u njegovu kuću je ušao Marinko. Iako je Ivan oklijevao da mu kaže, na kraju je Marinko Marinković od njega saznao da se subaša ne dopada popu i da je Ivanu Mirizdžiću krivo zbog toga. Marinko je hvalio subašu i dao Ivanu do znanja da ge ne smije iznevjeriti, jer subaši se posebno dopada njegov Lazar i na njega gleda sa očinskom blagonaklonošću. Unutrašnja borba koja se odvijala kod Ivana je bila primjetna i spolja i naravno da je Marinkovo oštro oko to i primijetilo. Prosto Marinko se sada igrao sa Ivanom Mirizdžićem, jer ga je natjerao da ovaj pomisli da su ga pop i knez vukli za nos. I sam je Ivan gotovo bio siguran u Marinkove riječi i zajedno sa njim otišao je kod subaše.

IX – Proševina

Marinko je bio srećan, jer je sve išlo onako kako je on zamislio. Vidio je da sada u potpunosti može da upravlja sa Ivanom. Igru koju je on započeo, nastavio je subaša, koji se o Ivanovom Lazaru dosta dobro izjašnjavao i ponašao se prema njemu kao prema svom djetetu. Ivan je bio ubijeđen da je sve to zaista tako,jer subaša je opet pomenuo da treba za Lazara da isprose Jelicu Miloša Sevića. Znao je samo jedno da mora biti iskren prema onom ko želi toliko sreće njegovom sinu i Ivan je počeo govoriti subaši o popu i o kmetu i o tome kako nijesu htjeli da čuju, ono što im je on htio reći. Narator na ovom mjestu prikazje subašino lukavstvo, jer se Kruška pretvarao da im on oprašta.

Pošto je otišao od Kruške Ivan Mirizdžić se uputio Milošu Seviču da ga pita za njegovu Jelicu. Narator na ovom mjestu prikazuje Ivana i Miloša i obećanje koje je Jeličin otac dao da

je djevojka obećana za Ivanovog Lazara. Pošto je Ivan otišao Miloš je pozvao svoju ženu da joj kaže da je svoju kćerku obećao Ivanu za njegovog Lazara. Jeličina majka Krunija je iz sobe izašla blijeda, jer nije znala šta da kaže svom mužu. Jelica ju je srela i vidjela da majka nešto krije od nje. Da li je to bilo ono što je i ona mislila da se dešava? Krunija joj je rekla da je dolazio Ivan i da ju je njen otac obećao. Ali Jelica nije bila obična djevojka, već je odmah u tom trenutku pokazala svoju hrabrost rekavši da je otac može ubiti, ali da je ona dala riječ Stanku. I njena mjaka nije imala drugog izbora osim to da kaže svome mužu. U kući Selića nije bilo mira, jer Miloš je riječima otjerao kćerku od kuće.

X – Blagoslov Božji

Stanko je spavao, kada ga je Nogić trgnuo i probudio rekavši mu da njegovu Jelicu prose za Lazara. Bio je u groznici i nije mogao da vjeruje, a u mislima su mu samo bile njene riječi da će ga čekati. Trgnuvši se zapitao je i vodeničara Devu koji je bio došao do hajduka da im saopšti ovo. Zaista je Ivan prosio Jelicu za Lazara. Deva je sada i savjetovao hajduke šta da rade. Uputio je Nogića da ide u Crnu Baru kod popa Miloja i da mu ispriča sve. A u Stankovim grudima je sve ključalo. Trebao je da uradi nešto da spriječi sve to. Zajedno sa svojim hajducima on se uputi Jelicinoj kući. Stigao je baš u tom trenutku kada je Jelica izlazila iz avlije. Prišao joj je i ispao pred nju tako da je čak i ona bila zatečena njegovom naglom pojavom. Rekao joj je da ona treba da ide njegovoj kući i Jelica je pristala na to.

Aleksa je sjedio pored ognjišta, a Petra ej gotovila nešto oko jela kada je Jelica prešla prag njihove kuće i nazvala im Boga. Starac je mislio da ju je sami Bog poslao. Ubrzo za njom u kuću je ušao i Stanko.

XI – Skida se veo

Kada se odvojio od Stanka i ostalih hajduka Nogić je otišao pop Milojevoj kući. Pop Miloje ga je jedva poznao, ali bio se malo i začudio njegovoj posjeti. Nogić je tada počeo da priča popu sve ono što mu je vodneičar Deva rekao o svim namjerama subaše Kruške. A pop je tek sada povezivao sve te stvari i uvidio da su Stanka zaista krivo optužili i da on onda ništa nije bio ukrao. Popu Miloju su bile jasne Kruškine namjere i vidio je šta je sve svojim lažima napravio Marinko Marinković. Sa hajdukom Nogićem pop Miloje će se uputiti Aleksinoj kući.

Odmah posle Stanka u Aleksinoj kući obreli su se pop Miloje i kmet Jova. Pop je priznao i Stanku i Aleksi da je pogriješio, a Aleksa je sada mislio da su anđeli poslali i Jelicu i da je ona dovela i njegovog sina i sve ljude u kuću. Od njega u tom trenutku niko nije mogao biti srećniji, jer opet se njegova kuća ispunila blagodaću. Aleksa se ustao kada je na samim vratima opazio nekoga. Bio je to Marinko.

XII – Lom

Jelicin mlađi brat Mladen već je išao kući Ivana Mirizdžića da mu kaže da ne dolaze za Jelicu. Čuvši to Ivan se osjećao osramoćenim, a Lazar je osjetio da mu se život oduzima. Jedva je čekao da ode subaši. Došavši kod Kruške Lazar je rekao šta se sve desilo, kako je Jelica otišla. Subaša je vidio da su svi njegovi planovi sada propadali. Morao je nešto sam da preduzme, kako bi spasio bilo što od onog što su on i marinko naumili. Subaša se spremio i krenuo Ivanovoj kuće zajedno sa Lazarom. Stigavši u kuću Ivana Mirizdžića subaša je vidio

tragove loma. Ivan nije mogao da povjerujue da je neko odbio da dodđe u njegovu kuću i za njegovog sina i porazbijao je dosta stvari po kući. Subaša je pokušao da ga smiri i rekao mu je da mora da zaboravi svoj ponos, jer sreća njegovog sina je najvažnija. Tog trenutka na vratima Ivanove kuće pojavio se i Marinko. Bio je preneražen i izgledao je blijedo. Rekao je da je kod Alekse vidio Jelicu i punu kuću hajduka, ali i popa i kmeta. Subašinim tijelo je u trenutku prošao neki strah. Nije mogao da vjeruje dasu hajduci bili toliko blizu i odmah je poslao Marinka da opet vidi. Ali u Aleksinoj kući nije bilo više nikoaga. Vrativši se Marinko je to saopštio Kruški, ali mu je i rekao da ih je on vidio i da su oni negdje blizu i da moraju da ih pohvataju. Subaša je poslao po vojsku i kada je sa Ivanom, Lazarom i Marinkom ušao u kuću Alekse Aleksića tamo nije našao nikoga. Lazar se sada još više bojao Stanka i zamolio je subašu da mu dozvoli da nosi oružje. Stigavši u han subaša je naredio svojima da mu dovedu Miloša Sevića.

XIII – Strašni snovi

Subaša je samo htio da zavadi Crnobarce i ovaj put htio je da to uradi preko Miloša, Jelicinog oca. A Miloš je bio sav u strahu kada je išao subaši. Kada je stigao i ovaj otpočeo razgovor sa njim, Miloš Sević je osjećao da se njegovo tijelo trese i da mu mrak pada na oči. Onesvijestio se tu pred Kruškom. Kada se osvijestio Kruška ga je pitao za Jelicu. O svojoj kćerci on nije ništa znao. Subaša mu je naredio da mora ići Aleksinoj kući i dovesti djevojku. Između ostalog tada se u subašinoj glavi rodi pomisao da zbaci kmeta i on odmah posla svoje da odu po kmeta. Pred subašom kmet Jovo je bio miran i samo je pustio ovoga da bjesni. Kruška ga je nazvao hajdučkim jatakom, ali kmet Jovo se pravio kao da ništa ne zna. Subaša je naredio kmetu da sjutra mora neko da ga zamijeni. Bjesnio je na jadnog Jova i u tim trenucima izgledao je strašno. A kada je kmet Jovo otišao Kruška je legao da se odmori. Ubrzo je upao u san, a u snu je vidio Stanka kako prilazi njemu i Marinku i kako hoće da ih objesi o jednu granu, a kada je to i uradio izvadio je nož i udario ga pod grkljan. Probudio se i bio je obliven znojem, i taj san mu je izgledao strašno, kada je Marinko ušao da mu kaže da su hajduci tu kod Alekse

XIV – Novi kmet

Pošto je otišao od subaše kmet Jovo se odmah uputio pkući popa Miloja i rekao mu šta mu je subaša naredio, da se već sjutra mora odreći kmetovanja. Pop Miloje je već pretpostavljao da će sjutra umjesto Jova izabrati Ivana Mirazdžića za kmeta.

Sjutra kada su se okupili svi seljaci kmet Jovo se povukao. Bez obzira što su ga oni nagovarali da ne radi to, on je bio donio tu odluku. Trebalo je birati novog kmeta, kada je Marinko predložio Ivana. Seljaci su se brzo složili i Ivan je postao novi kmet. Pošto se skup završio pop Miloje i Jova odoše kući, a Ivan ode za njima. Ni jedan ni drugi mu nijesu ništa htjeli reći osim da će se brzo uvjeriti u svoje greške. U jednoj rečenici pop Miloje ga je čak i prekorio, da ako bude služio subaši može zaboraviti na svoj rod.

XV – Dva oca

Izbezumljen i uplašen Miloš Sević je stigao kući. Ni o čemu više nije razmišljao osim o strašnim Kruškinim riječima. Za njega sada nije postojao izlaz. Sjetio se ipak da Mladena pošalje popu da ga pita za savjet. Mladen se pak vratio sa popom Milojem. Pop Miloje je sve

već znao i predložio je da zajedno sa njim ode Aleksinoj kući. Na pragu svoje kuće Aleksa je dobro dočekao svog prijatelja. Nih dvojica su odmah počeli da govore o Jelici i tu je Aleksa isprosio Jelicu za svog sina.

XVI – Prvi susret

U Crnoj Bari cijela zima je prošla u nekom traganju za hajducima, no bez obzira koliko je Marinko tragao hajduke nije mogao naći. Subaša Kruška je još uvjek sanjao strašne snove. Još uvjek se bojao hajduka. Znao je da su oni prijetnja i zato je pozvao jedne večeri Ivana i počeo pričati sa njim, da njegovog Lazara ujutru opremi da ide u šabac po janičare pa da organizuju potjeru za hajducima. Vrativši se kući Ivan je rekao Lazaru gdje ujutro treba da ide, ali prie toga mu je rekao da svrati do Kruške. Lazar je već bio na putu za Šabac. Da li je taj put trebao biti kraj za Stanka? Već je razmišljao o Jelici i o tome kako će ga ona ipak zavoljeti i o Stankovom ubistvu. Bio se već umorio i usporio kada je ispred svoga konaj ugledao Stanka. Lazar se dohvatio za pištolj i opalio, a zatim potjerao konja. Stigavši ispred Kruške rekao je da je ubio Stanka. Posle toga se nije dizao šest nedjelja iz postelje.

XVII – Petljanje

Od te večeri i Ivan je postao drugačiji prema Aleksi. No, Aleksa se niej bojao Ivana Mirazdžića. Ivan je sada mislio o tome kako bi stvarno sve bilo drugačije da je Lazar ubio Stanka. Zna je pak da se to nije desilo. A subaši Kruški je sve više smetala Aleksina osionost, jer znao je da Stanko dolazi kući. Aleksa je jednom uhvatio Lazara kako kviri u njihovu avliju i pozvao ga je k sebi. Sa strahom Lazar je prišao Aleksi, kada se na vratima pojavio Stanko sa uperenim pištoljem, no Aleksa mu nije dao da puca. Stigavši kući Lazar je rekao Ivanu da je Stanko došao kod svog oca. Ivan je htio da ode kod Alekse, ali ga je sin zadržao. Ujutro je Ivan otišao kod subaše koji je već bio doznao od Marinka da je te večeri Stanko bio u kući svoga oca. Marinko Marinković je posavjetovao svoga subašu da pritegne Aleksu, na što Kruška uputi po Aleksu. Aleksa je pred subašom stajao dostojanstveno i sa dosta hrabrosti. Vidjevši da je pred njim nemoćan, subaša je naredio da ga bace u podrum.

XVIII – Mučenik

Aleksa je mislio o svom sinu. U podrumu je bio mrak i on nije vidio ništa ispred sebe. Samo je znao da ne treba ništa da priča. Ni sam nije imao pojma koliko je vremena prošlo. Osjećao ej glad i žeđ. Jednom su se otvorila i vrata od podruma. Marinko mu je donio hranu i vodu. Prvo mu je dao hranu. Bila je to zasoljena suva riba i Aleksa je uzeo da jede. Od njega je Marinko htio da sazna gdje je Stanko. kada je Aleksa zatražio vode on mu nije dao. Izašao je i ostavio je starca da ga muči žeđ. Aleksa je tražio vode. U sebi je osjećao kako gori, kao da je imao neko volekio ognjište.

XIX – Počinje osveta

Skoro istog trenutka kada su Aleksu bacili u podrum, Deva je to saznao. Gnjev je bio obuzeo i njega koji je inače bio smiren. Požurio je da što prije nađe hajduke i Stanka i da mu kaže šta su uradili sa njegovim ocem. Hajduci su se odmah iskupili. Tu na okupu bili su i Surep i Ilija i Stanko i Zeka. Stanko je htio da napadnu han i da oslobode Aleksu i hajduci su svi do jednog prihvatili to. Kruška je bio zaspao kada se pojavio Stanko sa družinom Hajduci

su razoružali malobrojne Turke. A pored Kruške Stanko je bio uhvatio tu i Ivana i Marinka. nakon što je bio naredio Marinku da svežu obojicu, Stankovi hajduci zavezaše i Marinka. Aleksu su oslobodili iz podruma i on nije mogao da vjetruje da vidi svog sina. Stanko je pao u zagrljaj već izmučenog oca. Zarobljenog subašu, Marinka i Ivana Mirizdžića hajduci su poveli sa sobom. Vodili su ih kod Srećka harambaše kako bi vijećali šta će sa njima i kako bi im tamo sudili. Pustili su ih i da govore. počeo je govoriti subaša i izgledalo je kao da će možda i izvući živu glavu, ali kada je Deva progovorio vidio je kako njegov život nestaje. Hajduci su se složili da ubiju Marinka i Krušku. Stanko ih je sa Zekom i Zavrzanom odveo i prvo je naredio da marinka objese, a subašu Krušku je zaklao jataganom. Kako li je sada izgledao stvaran onaj Kruškin san!

XX – Osvetnici

Nekako je pošlo za rukom harambaši Srećku da preovlada nad Stankovim emocijama i da spase Ivana Mirizdžića. Njega su hajduci odlučili da puste, jer njegova sramota je trebala da bude veća od smrti. Stanko ipak nije mogao da prežali to što su Ivana pustili i suprostavio se riječima harambaši Srećku i odlučio da napusti družinu, i pozvao hajduke koji hoće da idu sa njim. Zavrzan, Jovan i Jovica su bili hajduci koji su pošli za Stankom. Prolazeći pored Ivana Stanko mu je nagovjestio svoju osvetu.

Hajduci predvođeni Stankom uputili su se prema parašnici. Narator ovdje ubaca epizodu o tome zašto su Jovan i Jovica otišli u hajduke i zbog čega su pošli za Stankom. Njih dvojica su bili iz istog sela i Jovan je trebao da oženi Jovicinu sestru, ali je nju zapazio jedan Turčin koji ju je i oteo. Pošto je se zasitio Turčin je pobjegao u grad, a osramoćena djevojka se objesila. Jovan i Jovica su bili željni osvete i zato su se odmetnuli u hajduke, da bi našli onoga zbog koga je nesuđena draga i setra pod zemljom.

XXI – Parašnica

Već je Stanko sa svojim hajducima bio stigao u parašnicu. Namjeravali su tu da se zadrže, jer su znali da će Turci organizovati potjeru. Možda je sada po prvi put ostao sa svojim mislima između ostalog i o tome zašto je sve to tako moralo da se desi, i zar nikako nije moglo drugačije. Dok su se hajduci okupljeni oko Stanka odmarali Surep, Zeka, Nogić i ostali došli su po njih. Stanka su obavijestili o tome da se Srbija pobunila, da je došlo do ustanka i da je Srećko harambaša otišao sa polovinom hajduka na Jadar. Sa Stankom je Nogić nastavio da priča o planovima kada se iz žbunja pojavio Deva.

XXII – Okršaj

Ubrzo se vodeničar Deva upustio u razgovor sa hajducima i rekao je da je Stanko imao pravo i da je Ivana trebalo ubiti. Naime, Ivan je to jutro poslao Lazara da dovede vojsku da napadnu Stankovu kuću. Čuvši ovo Stanko se brzo okrenuo i naredio hajducima da se što brže spreme. Uputili su se zajedno sa vodeničarem Devom popovoj kući. Kod popa Miloja našli su Simu Katića, kmeta Jova Jurišića i još seljaka iz Crne Bare. Dobivši blagoslov od popa Miloja hajduci su se uputili ka Žuravi gdje ih je čekao ostatak družine. Vojska koju je Lazar trebao da dovede trebala je proći tim putem. Svi hajduci su našli busiju i sve je odjednom utihnulo. Vodeničar Deva je opet negdje nestao. I kada su hajduci pomislili da Deve nema, jer nije vičan hajdučkim zasjedama i da se prosto sklonio, pred njih je iskočio

Deva i rekao im da se Turci približavaju i da je i Lazar sa njima. Sve je utihnulo. Ubrzo se čuo topot konja i neka priča na turskom jeziku. Kada su Turci došli na sredinu busije, nijesu znali šta ih je snašlo. U ovoj četi turske vojske nalazio se i Ibro onaj koje su tražili Jovan i Jovica. Njihova osveta je bila izvršena, ali ne i osveta Stanka Aleksića. Lazar je pobjegao.

XXIII – Kukavica

Ivan Mirizdžić je svakog trenutka očekivao vojsku, ali izašavši na drum ništa nije čuo. I noć se već spuštala, a on se brinuo što nema Lazara. Odjednom su se na Ivanovoj kući otvorila vrata. Mora da je Lazar, pomislio je Ivan. Međutim na vratima je bio Stanko. Stanko je istjerao sve Ivanove iz kuće i ostao nasamo sa njim. Ivan je znao da je došao da ga ubije i molio ga je za milost. Ispred hajduka je stajao neko ko mu se sada još više bio zgadio. Njega samog je bila muka. Izašao je i ostavio Ivana. Možda se Ivan i ponadao da će ostati živ, ali Stanko je zapalio kuću. Ivan se ugušio od dima i nestao je u plamenu.

XXIV – Srce na meri

Posle prepada koji su napravili hajduci Lazar je pobjegao. Nije znao šta da radi. Htio je da ide kući, ali otišao je u šumu. Možda on nije primijetio, ali Lazara je pratio neko. Naravno, bio je to vodeničar Deva

Već nekoliko dana je bilo prošlo od onog što se desilo na Žuravi, a Turci su ćutali, kao da su se bojali. Sakriveni u šumi hajduci su možda čekali nove potjere, kada se ispred njih odjednom pojavio Deva. Prišavši Stanku Deva mu je rekao gdje se nalazi Lazar. Stanko se uputio ka livadi Ivani Mirizdžića gdje je našao Lazara, koji je otkašao travu za svoga konja. Lazar je premro od straha kada je Stanko izašao ispred njega. Lazar je znao šta ga čeka, ali ipak je pokušavao da se izvuče, nazvavši Stanka čak i pobratimom i okrivljujući za sve Marinka i subašu Krušku. Ipak to mu nije pomoglo. Stanko je ubio Lazara, odrubivši mu glavu, koja se otkotrljala niz livadu. Narator na ovom mjestu i na svog glavnog lika ne gleda pozitivno sa moralne tačke gledišta, jer umjesto što ga je zadovoljio osvetom, dao je i prikaz kako je Stanko zapjevao nad mrtvim Lazarevim tijelom.

XXV – Boj na Salašu

Sasvim je bio drugačiji izraz Stankovog lica kada se vratio svojim hajducima. Imao je osmjeh na licu, a ruke su mu bile uprljane od Lazareve krvi. Stanko je bio umoran i želio je da se odmori, jer već sjutra morao je ići da pomaže ustanicima kod Ali aginog salaša. Svi oni više nijesu bili hajduci, bili su ustanici.

III dio Besmrtnik

I – Ustanak

Narator na ovom mjestu govori o ustanku u Mačvi i ustanku uopšte, kao i o tome kako je nastao i kako se razvijao i kako su se ustanici organizovali. Skoro najveći broj ustanika je bio iz redova hajduka.

II – Kućni prag

Nakon boja kod Ali-aginog salaša ustanici su se povukli. Sa svojim hajducima Stanko se opet uputio kući. Prvo je otišao do popa Miloja sa kojim je pričao o tome šta je uradio. Narator ovdje u suprotnosti sa hrišćanskim kulturnim kodom daje opravdanje sveštenikovo za Stankove postupke. U ovom dijelu narator daje i Stankov razgovor sa ocem, Aleksom, i njihov put ka kući. Gotovo da nije slušao oca koji mu se žalio. U njegovoj glavi su sada odnekud iskrsli sastanci sa Jelicom. Jedva je čakao da je vidi. Majka Petra ga je zagrlila kada je stigao kući. Iz kuće je izašla i Jelica, a kada ju je vidio njegovoj sreći niej bilo kraja.

III – Boj na Mišaru

Turcima nije bilo potrebno mnogo da se podignu. Stanko je i dalje sa svojom družinom bio po Mačvi, ali više nije bio harambaša, već buljubaša. I Zeka je bio buljubaša. Ustanici su se odmarali ispred Stankove kuće, kada se ispred njih pojavio Deva. Odmah su znali da je došao da im nešto kaže. Turci su prelazili preko Drine. Zavrzanov je tražio da se javi nekoliko njih koji će otplivati i zaroniti ispod čamaca u koje Turci treba da se ukrcaju i probiti ih svrdlima. Osmorica ustanika su uradila to što je Zeka tražio, a što je smislio vodeničar Deva. Turska vosjka se uglavnom podavila. Narator u daljem dijelu ovog poglavlja opisuje Boj na Mišaru i to kako je stradao Kulin kapetan.

IV – Na mir

Uoči Velikog Gospođinog dana Stanko je stigao kući. Po prvi put narator nakon što je Jelica došl u kuću Aleksića prikazuje njih dvoje kada su ostali sami. Dok je Jelica muzla kravu Stanko je gledao. Sav je bio opijen i zanesen njome. Jelica je bila sve što je on ikada htjeo. Kada je Jelica odnijela mlijeko otišla je kod Stanka koji je čekao u voćnjaku. A sjutra je jelica zvanično isprošena.

V – Svadba

Sve je bilo spremno za svadbu kod Aleksića. Svi su najviše zadirkivali Jelicu. Narator u tekstu koji slijedi nakon ovoga opisuje, nervozu mladoženjinu kao i cijelu situaciju oko svadbe, prisutnost hajduka i dolazak Zeke među poslednjima, jer je morao da čeka darove za mladu.

VI – Običan događaj

Aleksići i Sevići i ostali koji su se našli na svadbi su taman izašli iz crkve kada se ispred njih pojavio vodeničar Deva. Deva se nešto došaptao sa Zekom i ovaj je ostao još neko vrijeme, a zatim se javio Stanku da mu kaže da mora da ide. Ubrzo su svatovi vidjeli da nije bilo više ni jednog Stankovog druga. I vodeničar Deva je čak nestao. Pop Miloje i Jovo Jurišić su su pokušavali da održe situaciju veselijom posle odlaska Stankovih drugova, ali ipak kao da to više nije bilo isto.

VII – Žižak se gasi

Kako su prolazili dani na aleksi i Petri se sve više vidjelo kako staraju. Aleksa je jednog dana bio došao iz voćnjaka sav pomodrio. Ubrzo ga je uhvatila groznica i on je poslao po popa. Pošto je pop Miloje stigao Aleksa je htio da ga ispovjedi. U sebi je možda imao osjećaj da će se sve brzo završiti. Posle ispovjesti Aleksa je pričao sa popom i Jovom Jurišičem koji

je došao da ga posjeti, a nakon što je došao Stanko Aleksa ga je zaglrio i tražio da se oprosti od svih. I dok se noć spuštala aleksa je umro.

VIII – Natušteno nebo

Iako je bila žalost u kući Aleksića, po običajima braća su morala izbarati novog domaćina, pa su braća predložila Stanka. Stanko je znao da on zbog svog načina života ne može biti dobar, pa je to prepustio najstarijem bratu Krstivoju. Iste te večeri Stanko je morao da ide. Njegova majka Petra je možda više plakala za svojim sinom. Bojala se čak više, svega toga što treba da se dogodi. Prikazana je i epizoda Stankovog i Jelicinog opraštanja. Stanko je u čudnom raspoloženju otišao od kuće. Sa svojim hajducima Zekom, Nogićem, Jovanom, Jovicom opet je išao u još jednu bitku sa turskom vojskom, jer ustanak je opet počeo.

IX – Očajna borba

Ustanici su bili opkoljeni. Međutim narator ovu glavu najviše koristi da bi više prikazao hrabrost glavnog lika jer je cijelo posvećeno tome kako je Stanko Aleksić podijelio megdan sa Mujagom koji je došao ispod bedema da izazva i zove na megan. Stanko je izašao na megdan i dorubio mu glavu, ali u tom trenu se sa turske strane začula pucanje i jedno zrno ga je ranilo. Tada se razvila i prava borba. Zeka se sa svojim hajducima probijao kroz tursku vojsku. I Zavrzan je takođe bio ranjen. Vidjevši da ga nema, hajduci su navalili. Turci su se užurbano povlačili. Iste te večeri Surep je krenuo sa Stankom i Zavrzanom na sgurnije mjesto gdje bi ih mogli izvidati.

X – Zbjeg

U selu Crna Bara seljaci su morali ići u zbjeg, jer turska vojska je prolazila tuda. Jelica je sa svojom bebom,njenim i Stankovim sinom,Milojem, i Stankovom majkom Petrom bila u zbjegu. Strah je unio neki nemir i kod hrabre Jelice, a posebno nakon što joj je Petra ispričala svoj san koji je imao loš predznak. Uskoro ej došao Surep sa ranjenim Stankom i Zavrzanom. Zvarzana je sve boljelo. Dvojicu ustanika je počela liječiti baba Stoja, koja je bila vidarka. Narator na ovom mjestu uvodi opet lik vodeničara Deve koji je Stanku i Zavrzanu donio vijesti o pobjedama ustanika.

XI – Malo vedrine

Surep je i dalje bio pored ranjenika. Stanku i Zavrzanu je već počelo bivati bolje. Porodice iz zbjegova su već počele da se vraćaju svojim kućama. Stanko se takođe vratio kući sa svojim sinom i ženom. Pa i u kući nije bilo mira, jer ubrzo je Stanku umrla majka Petra. Posle sahrane majke Stanko Aleksić je još vrlo malo ostao kući, a onda se uputio svojim drugovima u Parašnicu. Narator na kraju ove glave prikazuje Zavrzanov govor o smrti.

XII – 1813. godina

Narator prikazuje ponovno okupljanje ustanika iz Stankove i Zekine družine i pripreme za novi ustanak. Hajducima je Zeka bio naredio da se na Drenovoj glavi naprave zemunice

za sve one koji će opet ići u zbjeg. Ustaničke vojvode su se pak dogovarali gdje bi turska vojska mogla napasti. Svi su ih očekivali na Ravnje.

XIII – Ravnje

U ovoj glavi narator prikazuje spremanje na ravnju za sukob sa turskom vojskom.

XIV – Najezda

Osvanuo je kišni dan. Vojvode su bile uz svoje ustanike. Narator prikazuje vodeničara Devu i Zavrzana koji su pričali o Turcima. Vodeničar je govorio da je u pitanju oko sto tisuća Turaka i da će svi preći Drinu. Sve je bilo spremno za sukob, koji je trebao brzo da se desi.

XV – Ljuta bitka

I ovaj dan je bio kišovit. Stojan Čupić, ustanički vojvoda je mislio da će baš tog dana doći do sukoba. I zaista je i došlo. Prvo su se začuli topovi, a onda i konjanici. Međutim ustanici su bili spremni. Turska vojska je ustuknula za trenutak, ali nije htjela popustiti. Kada je obilazio svoje ustanike Stojan je naišao na Zeku, koji ga je zamolio da ga pusti sa njegovom četom među Turke. Poznajući hajdučku narav i znajući da se Zeka neće smiriti vojvoda je nevoljno pustio Zeku da uradi to što je namjeravao sa svojom četom. Zeka i Stanko su sa svojim hajducima uletjeli i napravili pravu pometnju među turskom vojskom.

XVI – Užas

Bilo je kiše i tog dana. Iako su ostvarili velike pobjede ustanici nijesu baš bili presrećni. Barut se bio skvasio i vojvode nijesu znale šta da rade. Vojvoda Stojan je bio poslao Surepa sa svojima po barut u Sremsku Mitrovicu. Zeka je davao savjet vojvodama, da onako jurnu među tursku vojsku, ali to bi bilo pogubno za ustanike, jer Turaka je zaista bilo previše. Zeka je ustvari htio časno da pogine sa svojim hajducima i nikako mu se nije sviđalo da se moraju povući. Baš u tom trenutku među ustanicima se pojavio Deva i saznao je da Turci znaju da ustanici nemaju više čime da se brane i da zanju da se barut skvasio. Vjvode su odlučili da se povuku, ali Zeka je zamolio da zaustavi Turke. Stojan Čupić je znao da ako ga pusti da će ovaj i svi sa njim poginuti, i protivio se tome, ali Zeku niko nije mogao odvratiti. I on i njegovi hajduci su znali šta će biti sa njima, ali bili su spremni za smrt. Vojvoda Stojan Čupić samo što nije zaplakao.

XVII – Dubovi

Zeka se vratio u šamac. Hajduci su ga dočekali i on im je saopštio da svi oni ostanu i svi su se složili, da ostanu. Surepa nije bilo tu, jer se još nije bio vratio. Pojavio se i vodeničar Deva. Mislili su da im nosi neki glas, ali ne, jer i on je htio da bude tu sa njima.I upravo tada kada su svi stajali i Zeka, Stanko, Zavrzan, Jovan, Jovica, Deva nebo se otvorilo i pokazalo se Sunce. Kiše više nije bilo. Uskoro je počeo strašan boj. Protivnička vojska im nije mogla ništa i nije mogla napredovati.Polako im je nestajalo baruta kada su ga potrošili, krenuli su noževima u slavu za Srbiju!

Simo Matavulj – Bakonja fra Brne

I – Sveta loza

U prvoj glavi narator govori o katoličkom stanovništvu u Dalmaciji i o tzv. svetoj lozi porodice Jerković iz Zvrljeva koja je dala manastiru 25 fratara. Narator ovdje koristi priliku da bi upoynao čitaoca sa životopisima nekih od njih: Fra Brne, fra Martina, fra jerice, fra Bortula, fra Vićenca. Narator takođe govori i o svetovnom dijelu porodice Jerković i o tome kako su utrenutku kada se sve ovo dešava Jerkovići bili podijeljeni na Brzokuse, Zubace i Krkote. Među Jerkovićima je ipak najvažnija ona grana od koje je fra Vice koji je inače bio Brzokus. I fra Brne iz ovog romana je isto bio Brzokus. On je imao tri brata: Jeru, Juru i Baru ili po nadimcima Kušmelju ( Jeru), Čagalju ( Jure) i Šundu ( Baro).

II – Kušmelj i Kušmeljići

Jere Jozovo Jerković Brzokus Kušmelj kao da je bio najpošteniji među svojim zemljacima...Ovako narator počinje opis i uz pomoć upotrebe humora prikazuje lik Bakonjinog oca. Kušmeljeva žena, a majka Bakonjina se zvala Osinjača.

Inače narator prikazuje siromašan život Kušmelje i kako je bukvalno sastavljao kraj sa krajem. Govori se i o tome kako je fra Brne najviše volio Kušmelju i kako je pomogao da on postane knez. Zbog toga Kušmelji nijesu neštp zavidjeli ostali, ali jesu zato što ga je fra Brne volio. Čagalj, Kljako, Rdalo, Rkalina, Rora su najviše Kušmelji zavidjeli na nečem drugom, a zašto su čak i on i njegova žena Osinjača strepjeli. Oni su htjeli da fra Brne uzme jedno od djece i da ga vodi u manastir. Mlađi sin Kušmelje i Osinjače, Čmanjak tj. jozica nije bio za tako nešto, ali Bakonja,Ive, je bio drugačiji, a jedini problem je bio što je bio malko više vraglast tj. mnogo više jer u Zvrljevu nije bilo djeteta koje nije imalo masnice od Bakonjine

ruke. Kušmelja i Osinjača ( Barica ) imali su još kćerke Galicu i Krivu ( Anticu ) još sinove Škemba ( Roka ) i Čmanjka ( Jozicu ).

III – Izbor

Bio je početak jeseni. Već su se napolju osjećali hladniji dani. Kod Kušmelje su se svi bili okupili da jedu kada je Bakonja primijetio da neko dolazi. I zaista ka Kušmeljinoj kući približavao se niko drugi nego fra Brne sa svojim slugom Stipanom. Kroz personalni medij malog dječaka Ive, Bakonje, narator daje opis fra Brne, toga kako se rapsremao i njegovog sluge Stipana. Iz ugla dječaka dat je potpuni pogled na fratre a mišljenje dječaka Ive je identično sa mišljenjem ostalih likova koji će se nešto kasnije pojaviti. Za Ivu je lijepo bilo biti fratar.

No fra Brne se nije ni raspremio kada se na vratima pojavila gomila ostalih Jerkovića. Prvo sušli Čagljina i Šunda, pa Kljako i Rdalo i pet Krkotića, Rkalina i Rora sa svoja tri sina. Svi su se pozdravili sa fratrom. U ovoj prilici narator prikazuje kušmeljine rođake i to kako se fra Brne uopšte nije mnogo obazirao na njih i na to šta oni kažu. Čagljina je podigao zdravicu svome bratu. Nakon što su nazdravili fra Brni, svi su mislili da će on nešto reći, ali n to nije učinio, već se ostalim obratio Stipan koji je prekorio Čagljinu i ostale zbog duvana i rekao im kako je fra Brne umoran, na šta su se svi ustali, ali ih fratar ipak zadrža i ziejvajući upita Kušmelju za Bakonju. Osinjača je fra Brnu objašnjavala kako je mali Ive pametan dječak, na što su se Čagljina i ostali Jerkovići nakašljali. Dječak Ive je prišao i poljubio strica u ruku. A kada je fra Brne rekao da dječak sjutra putuje sa njim Čagalj, Šunda i Rkalina su se već došaptavali. Tada je Čagljina ustao i zamolio brata za riječ. Počeo je da govori protiv dječaka Bakonje i zamalo se on i Kušmelja nijesu potukli. Fra Brne je pao na stolicu, jer nije mogao da vjeruje da su braća spremna na tako nešto. Čagljina je kritikovao izbor samog fra Brna ocrnivši u potpunosti dječaka a i uvrijedivši samog fra Brna. Sluga Stipan nije mogaoda otrpi riječi koje su bile upućene njegovom fratru i čak se bio mašio oružja. Fra Brne ih je preklinjao da stanu. I Čagljina je tada smirio svoj ton i rekao je da oni žele da on izabere i nekog od njihovih da uči za redovnika. Pošto im je fra Brne obećao, oni su se umirili i djelovali su sada sasvim drugačije. Stipan je tada rekao da je fra Brne umoran i Jerkovići se stadoše pozdravljati sa njim. Malom dječaku Ivi je sve to djelovalo čudno, a sve dok nije zaspao milio je o tom putovanju u manastir sa stricem. Ujutru je Stipan osedlao konja i nakon što se pozdraviše sa Kušmeljom i Osinjačom, Stipan, fratar i Bakonja pođoše. Iza sebe Ive je ostavljao cijeli svoj život i sve one koje je volio.

IV – Uvod u novi život

Stipan i Bakonja su pratili fratrovog dobrog konja.Od trenutka kada su pošli pred Bakonjom se otvarao jedan novi svijet. Bakonja je u sebi mislio o tome šta ga zapravo čeka tamo. Prvi put je vidio i svetionik i pitao je strica šta je to, ali ga je ovaj ošamario, jer sada je morao da nauči kako da se obraća stricu. Vrlo brzo ispred njih našla se rijeka, a kada su trebali da je pređu fra Brne je već izdavao naredbe vozarima. Bakonja je razgledao taj novi svijet oko sebe i svemu se samo čudio. Pošto su prešli rijeku Bakonja je ćuteći do manastira išao pored strica. Stigavši pred manastir isti se Bakonji učinio kao neki dvorac u kojem je sve drugačije i u kojem je život mnogo bolji. Izgledao mu je tako velik i čaroban. Sada je stric uputio Bakonju u to da svakog fratra mora poljubiti u ruku, što je dječak i učinio. U manastiru je bilo svega sedam fratara i kako je Bakonaj primijetio svi su bili debeli osim

dvojice. Dječak je upoznao svakog od njih, a oni su se zvali: fra Vice, fra Dume, Fra lovre, fra Šimun, fra Jakov i fra Bare. Kasnijej e dječak saznao da su oni imali i svoje nadimke, koje su im dali ostali koji su bili u manastirskoj posluzi. Pa su oni bili Pirija, Tetka, Naćvar, Blitvar, duvalo, Srdar, Vrtirep i Žvalonja. Fra Brne je imao nadimak Naćvar.

Bakonja je počeo razgledati manastir iznutra. I dalje mu je sve djelovalo tako veličanstveno. Upoznao se i sa đacima koji su ga odveli u kuhinju. Na ovom mjestu narator uvodi humor jer je Bakonja mislio od kuvara da je redovnik pa je i njega poljubio u ruku. Ovome se to svidjelo, jer iako nije bio redovnik lijepo je bilo vidjeti da neko poštuje starije. Kuvar se zvao Grgo, a nadimak mu je bio Balegan. Nekoliko đaka je htejlo da sa njim napravi šalu, ali u tome je ušao fra Dume,Tetka, i zaštitio Bakonju. Izašavši u dvorište Bakonja je prvi put vidio pauna i uopšte nije znao koja je to ptica. Kada je došlo vrijeme ručka, kuvar Grgo je Bakonju pozvao u pročelje trpeze i dječak ej bio zadivljen hranom, jer nikada nije tako jeo. Posle ručka on se ponudio kuvru da mu pomogne, ali ga je ovaj poslao da odmara. Bakonja je zatim ušao u đačku trpezariju u kojoj ga je nekoliko đaka ponudilo vinom u kojem je bilo stavljeno dosta papra. Naravno da im Bakonja nije ostao dužan, već je udario i jednog i drugog dječaka. U tom trenutku u trpezariju je ušao kuvar Grgo koji je vidio smicalicu koju su napravili Bakonji i koji je ovu dvojicu najurio. nakon što mu je pomogao, posle dva sata Grgo je odveo bakonju u obilazak manastira. Na večernjoj molitvi Bakonja se začudio orguljama. Posle završene mise stric Brne je upitao Grga za dječaka, a Grgo ga je pohvalio. Kuvar mu je pokazao i sobu u kojoj je trebao da bude smješten. Ona je bila odmah do stričeve. Te večeri dječak Bakonja je sanjao razne snove, tj. sve ono što mu se desilo, ali i u snu mu je nedostajao onaj njegov stari način života i sva djeca sa kojima se igrao.

V – Prvi događaj

Šest nedjelja posle Bakonjinog odlaska u Zvrljevu je nastalo rđavo vrijeme za Kušmeljinu porodicu. Čmanjak, Bakonjin brat, je tih dana čuvao stoku. Jedne večeri nije javio stoku kući i tada je otac pošao da ga traži i našao ga je nesvjesnog. Ovo mjesto narator koristi za prikazivanje zaostalog načina života i običaja i vjerovanja koji su vladali na dalmatinskom selu. Naime Osinjača je otišla Controni Čagrljinoj, koja je došla da pomogne Čmanjku tako što je vračala bacajući ugljevlje u vatru i pri tom je rekla Osinjači da misli na neku koja je to uradila Čmanjku. Osinjača je pomislila na nju, baš kada ugljev nije potonuo. Već sjutra Čmanjak je bio bolje.

Te večeri na vratima svoga oca pojavio se Bakonja. Prvo što je palo na pamet Kušmelji i Osinjači je bilo da ga je stric istjerao iz manastira. No Bakonja ih je brzo smirio, jer je rekao da je došao poslom. Odmah je svog oca poslao po Kenju Krkotića. Posle sat vremena knez je doveo Kenja. Dječak ga je odmah upitao gdje je stričev konj i počeo je da prijeti i govorio kako stric najviše na njega sumnja. Kenjo je na kraju priznao da je ukrao konja i gdje je stričev konj Zatim je Bakonja uputio Kušmelju da zajedno sa Kenjom dovede konja kojeg je već trebao da proda. Bakonja je pretpostavio da su njegovi rođaci htjeli da mu napakoste i da njega optuže za nestanak konja. Svom ocu, Kušmelji Bakonja je tek tada otkrio kako stric ustvari ništa nije znao o tome i kako je on sproveo to što je uradio na sopstvenu ruku, jer je pretpostavljao da su oni ukrali konja. Kušmelj je zajedno sa Bakonjom odveo konja i ispričao je svom bratu Naćvaru istinu, ali je prećutao da je zadržao novac za njegov otkup.

VI – Đakovanje i drugi događaji

Posle Nove godine Bakonja je počeo da uči. I zaista je bio marljiv u tome, ali ipak previše toga nije ulazilo u njegovu glavu. Učitelj u manastiru je bio fra Bare, Vrtirep, dok je fra Lovre, Blitvar, vodio manastirske račune. Posle predavanja Bakonaj bi otišao stricu Naćvaru, pa u konjušnici da pomogne Stipanu oko konja. Skoro da je ovo bilo najmilije Bakonjino doba provedeno u manastiru, jer pored ovoga njemu je sve to isto, izgledalo strašno dosadno. I tako su prolazili dani. Fra Brne je u potpunosti bio zadovoljan sa svojim sinovcem. U selu su pak Krkotići i Zubci pucali od jada, a čak je i Čagljina kada je došao u manastir pokušao da se umili Kušmeljiću.

Cijela godina je već bila prošla i bio je došao još jedan Božić. Đaci su to veče igralii igre sa manastirskom poslugom, kada je došao đakon Čimavica i rekao da se desilo zlo i da je Lovrić umro. Fratri su sada bili bijesni zbog toga što Lovrić nije vodio previše brige o Čimavici sa kojim je dijelio sobu. Sjutra je došao Lovrićev otac. Izgledalo je čudno jer ni on nije previše žalio svoga sina. A nakon što su sahranili nesrećnog đakona, Čimavica je posle četiri dana tražio da ga premjeste iz te ćelije. Ali ni na tome se Čimavica nije zadržao, jer je već bio uputio pismo svom stricu fra Pinjati Ćuku koji ga je premjestio iz tog manastira u drugi. A ono što se počelo pričati u manastiru je da se Lovrićev duh počeo pojavljivati. Upravo kada su svi sjedjeli i počeli čitati pismo fra Pinjate Ćuka, fra jakov, Srdar, poslao je Bakonju da mu donese nešto. Bakonja se vratio blijed. Kada je poslao dječaka kojeg su zvali Mačak ovaj se vratio uz viku. Tada je i kuvar Grgo, Balegan, priznao da je i on prije nekoliko dana vidio Lovrićev duh. Tih dana u manastiru se sve bilo uzbunilo, a fra Brne više od sebe nije puštao Bakonju.

VII – Šta se radilo u Bukarevo vrijeme

Prošle su već dvije godine u manastiru a da se ništa nije dogodilo. Bližio se praznik svetog Franje Saleskog kada se u manastir pojavio jedan čovjek koji se predstavio kao Gajo Prokasa i koji je od fratara zatražio posao konjušara. Izgledao je naivno i prostodušno i fratri su ga primili u službu. Đaci su ga posle nekoliko dana prozvali Bukar. I đacima i slugama Bukar je služio za sprdnju. Izgledao je i plašljivo, jer je pokazivao i veliki strah, a naročito kada bi mu ispričali da se Škoranca potenčio. Bukar je pak svima dobro služio. Đaci Bujas, Mačak i Bakonja su noću izlazili iz manastira i išli su na sijelo. ujutru se obično Bakonji bilo teško probuditi, pa je tako jedno jutro od strica zaradio prut. Bakonja je tog jutra otišao u crkvu na službu, i bio je dao riječ svetom Vrani da više nikada neće ići na sijelo, a o tome je pričao i sa dvojicom svojih drugova, Mačkom i Bujasom. No ipak iako se nećkao dva dana trećeg dana je Bakonja pristao da opet ide sa ovom dvojicom. Narator u voj glavi dalje daje opis kako su potkivali stričevog kulaša i kako je Bukar pokazao izuzetnu vještinu, kada je Kulaš pobjegao, jer je potrčao i obuzdao ga. Posle se neko od fratara sjetio da Bukar nije taj za kojeg se izdavao, ali tada je već bilo kasno. Vidjevši njegovu vještinu na konju neko od fratara je ponudio Bukaru da proba da iskoči iz Bačve i da će ga za to dobro nagraditi. I bukar je zaista uspio.

Iste večeri je počinjao post. U sebi Ive Jerković je razmišljao o tome kako se razlikovao njegov nekadašnji pogled na manastir od ovog koji je imao sada. Ujutru je Ive bio još uvjek pod ustiscima onoga što je Bukar učinio juče i krećući se ka konjušnici već je sebe zamišlajo kako radi iste te stvari. No kada je ušao u konjušnicu vidio je da konja uopšte nema. U

cijelom manastiru Bakonja je odmah digao uzbunu, a prvo među Dundakom. Govedar je vidio da su nedostajale i krave. Vrlo brzo se cijeli manastir podigao na noge. Ubrzo su našli i tragove koji su vodili do rijeke. Srdar i Bakonja na tovarnim konjima su prešli rijeku i nastavili pratiti tragove kada se fra Šimun, Duvalo, sjetio da đaci otvore manastir i pripreme ga za službu. Fra Dume i fra Bare su govorili o otme kako se to moglo desiti kada su ih sreli blijedi đaci i rekli im da je poharana i crkva. U tom trenutku fra Vice je doživio srčani udar.

VIII – Užas

Kada su otvorili velika vrata na crkvi vidio se sav užas. Sve što jepostojalo a da je bilo od zlata i srebra u manastiru je bilo odnešeno. Fratri su bili zbunjeni. Oni su još uvjek tražili Bukara, ali njega nije bilo nigdje. Svi su gledali kuda su provalnici ušli i svi su se slagali sa tim da im je neko iz manastira pomogao. Iste večeri stigla je i komisija i ljekar za fra Vicu. Nakon što su ga fratri pitali, ljekar im ništa nije mogao odgovoriti da li će fra Vice preteći. za Bukara su svi dalje mislili da je poginuo ili da se vidjevši to negdje sakrio i ne izlazi. I Bakonja je nekako tužan te večeri otišao da spava. Ujutru je saznao da je fra Vice umro. Na ovom mjestu narator daje opis obreda oko fra Vicine smrti i prikazuje i sve jerkoviće koji su bili došli. Stigao je bio i Bakonjin otac Kušmelja, koji je svom sinu sada izgledao sasvim drugačije. Isti dan Mačak je dobio fratarske haljine, a već sjutra je bila fra Vicina sahrana. U naraciji je data i epizoda susreta Kušmelje i Bakonje. Prikazano je i to kako je fra Tetka, Dume, u manastir doveo jednog svog sinovca, tako da Bakonja više nije bio najmlađi. Na kraju ove glave narator saopštava priču o Bukaru i o tome ko je on ustvari bio. U pitanju je bio hajduk Todorina Drakčević koji se vješto pretvarao i iskoristio priliku da sa svojom družinom pohara manastir.

IX – Mnogo različnosti

Redovnici su već sjutra i narednih dana sastavljali pisma za pomoć, ali pomoć je zaista slabo dolazila. Na kraju su fratri odvojili od svog novca i kupili krave. Fra Brne se tih dana počeo razboljevati, jer noge us mu počele oticati. Mladi ljekar koji ga je pregledao dao mu je kapi, ali od njih mu ništa nije bilo bolje. Fra Brne je gotovo po cijeli dan sjedio ispred svoje ćelije. U samom manastiru je nastala neka atmosfera u kojoj je ličilo da ej sve odjednom nekako stalo. Sve se manje marilo za manastir tih dana. Bakonja je pak napredovao u učenju i počeo je učiti i latinske citate i još je više zbogtoga bio omilio stricu. Ali fra Dume, Tetka, koji je inače bio sklon izazivanju smijeha naučio je Bakonju neke latinske stihove, koje kada je ovaj izrecitovao stricu,ovaj je pobjesnio. Nekoliko trenutaka kasnije Bakonja je izletio iz stričeve sobe i naletio na fra Jakova, Srdara, koji mu je objasnio šta znače ti stihovi i uputio ga u to kako da vjerno služi strica. Tih dana je Bakonji u goste opet bio došao otac,Kušmelja, koji je i sam vidio kakvo je stanje u manastiru. Fra Brne uopšte nije dobro dočekao svoga brata. Kušmelja je svom bratu donio vijesti da se Kriva ( Antica ) udaje. I Ivu je bilo drago zbog sestre. Sestra je trebala da se uda za Šimetu Oškropicu kojeg se on sjećao još kao malog dječaka. Bakonja se zamislio, jer sve se brzo mijenjalo u svijetu, a ovdje u manastiru kao da je sve stajalo. Otac je bio došao da od svog brata Brna pozajmi novac, pa kako ga ovaj nije htio primiti prepustio je sve to Bakonji. Ivu je stric dao novac, i nakon što je otišao po konja fra Jakova Bakonja se uputio u selo.

Bakonja je opet počeo zabavljati strica i fra fra Brne je postajao sve voljniji. Jednom prilikom je fra Brne svojima u manastiru pročitao i pjesmu koju je bio sastavio o Bukaru.

Neočekivano između Naćvara i Vrtirepa je zbog tih stihova došlo do teške izmjene riječi, jer je ovaj kritikovao vrijednost njegovih stihova.A od tog dana fra Brne nije izlazio iz svoje ćelije.

X – Kako Pjevalica liječi

Red u manastiru je uspostavio fra Tetka. I svi su se opet vrlo brzo privikli na stanje koje je bilo slično prije onog nereda koji je nastao posle smrti fra Vice. Ni Ivu nije bilo teško da sada radi oko strica, ali padalo mu je teško da ga gleda utakvom stanju. Svuda okolo, pa i Zvrljevu se čuo glas da je Fra Brne izludio. Ovo je natjeralo Kušmelju da dođe i obiđe brata, ali fra Tetka ga nije htio pustiti kod njega. Dvojica frata, Tetka i Srdar su odlučili da nekako moraju pomoći Brni. Vidjevši da se on plaši da izađe iz ćelije oni su morali nešto smisliti da ga izvuku iz nje. Srdaru je palo na pamet da zbiju neku šalu, tako da ovaj i trčeći izađe iz svoje sobe. Bakonja je tih dana samo dočekivao one koji su fra Brni donosili dugove. Fra Brne je bio nastavio sa svojim aktivnostima, ali iz sobe niej izlazio. Vrtirepov brat je bio dužan fra Brni, ali nije imao novca da mu vrati, pa je to možda i Vrtirepa nagnalo da se pomiri sa Naćvarom.

Svi Jerkovići su tih dana došli da ide Brna. Među mnogima koji su došli da ga posjete došao je i jedan čovjek koji je izgledao bogato i tražio da ga fra Brne ispovjedi. Fra Dume ga je tako i predstavio Naćvaru, koji je se jedva odlučio da ga primi. Cijeli taj narod koji je bio tu okretao se za strancem i gledao ga. Svi su govorili o o tome kako se tom čovjeku javio anđeo i poslao ga na ispovjest fra Brni. Pošto je izašao od Naćvara fra Tetka pozva Pivalicu. Ušavši kod fra Brne Pivalica ga je poljubio u ruku. Fra Brne je počeo da ga sluša. Pivalica je počeo da priča kako se poslednji put ispovjedio prije 12 godina i kako je stekao veliko bogatstvo sve zahvaljujući tome što je ogreazo u krvi, jer je ubio čovjeka i kako je posle godinu dana ubio opet još jednog, a da mu ovaj ništa nije rekao i kako je počinio još veći zločin tako što je ubio i jednog fratra i objesio sopstvenu ženu. Tada su Pivalicine oči zažarile i Brne se ustade i pobježe iz sobe. Naravno dočekao ga je fra Tetka, a iz ćelije sobe izašao je i Pivalica smijeći se. I tako se Brne izliječio. Pjevlaica je inače bio travar koji je fra Brni dao listove da privija na noge. Cijeli onaj narod kada je vidio fra Brnu je pomislio da se zaista desilo neko čudo.

XI – Dvije sile kojima podliježu ljudi

Bilo je već ljeto. Kada je čuo zvona Bakonja se odmah ustao. Samo je mislio o djevojci Jelki i o sastancima sa njom. Kada bi se ustao svako jutro otvorio bi prozor i pomislio bi da je i ona to učinila. Ljubav se ipak nije mogla sakriti, jer fra Srdar, Jakov, je primijetio da se njih dvoje sastaju i umjesto da ga ukori, što je Ive i očekivao, Srdar je ponudio da se oni sastaju kod Jelice. Već je bilo prošlo deset mjeseci od toga, a Bakonja je osjećao da prema toj djevojci ne osjeća više isto kao što je bilo prije i prestao je da odlazi. Jadna djevojka je dolazila na mjesto njihovog sastanka dva tri dana, a onda je vidjela da ga je izgubila. Međutim i Bakonju je to pogađalo, a jedino ga je Butre mogao oraspoložiti. Butre je nio Tetkin sinovac, koji je u manastir došao posle Bakonje i kojeg je Bakonja odmah prihvatio i zavolio.

Fra Brne se pak liječio Pjevalicinim melemima, ali kada bi god bilo promjene vremena njemu je bivalo sve gore. Ive je morao sa nekim razgovarati o Jelici i zatražio je savjet od

Srdara o tome kako da kaže Jelici da se on zavjetovao svetom Frani i da više neće dolaziti kod nje. I tek što je čuo savjet od Srdara fra Brne ga je pozvao i uputio ga u grad kod fra Bonea sa jednim pismom. U međuvremenu prije toga Ive je čuo priču između Naćvara i Vrtireap o tome kako njegov brat nema sve pare da mu vrati i pretpostavljao je da je to razlog njegovog odlaska u grad. Uputivši se ka gradu, Bakonja je iskoristio priliku da svrati kući. U kući su se svi obradovali njegovom dolasku, jer sada su u njemu vidjeli sledećeg fra Jerkovića i zbog toga su bili srećni. U gradu je Bakonja našao fra Bona koji ga je odveo advokatu. Kod advokata je naišao i na Vrtirepovog brata Krsta sa kojim se upustio u razgovor i koji je loše govorio i o Naćvaru i o svom bratu Vrtirepu. Naravno Ive se nije predstavio, već je sasvim slučajno došlo do te priče. Narator na ovim mjestima daje i Ivetov susret sa popom Ilijom, starim prijateljem Fra Brninim a preko ovog lika govori se i o Brninoj prošlosti i njegovoj ljubavi sa krčmaricom. Bakonja se po nagovoru popa Ilije uputio i u tu krčmu. Krčmarici Maši je izgledao nekako poznat, jer prepoznala je fra Brna u njegovom liku. Mladog đakona Iva je poslužila njena kćerka. Brzo je otišao iz krčme. U manastiru će ga pak dočekati ta vijest da je Dundrak umro. Sada se Ive zabrinuo bio i za svog strica kojeg je pogodila Dundrakova smrt. Fra Brnu je udarila kap treći dan do Božića. Gardijan je odmah naredio da se Ive spremi za put. Trebalo je odmah da se zaredi, i to je stric htio da vidi za života. I tako se Ive uputio na taj put. Kod svojih je svratio da uzme blagoslov. I ovog puta ka gradu svratio je u istu onu krčmu u kojoj je vidio onu djevojku. Krčmarica Maša ga je pozvala i odvela ga u posebnu sobu u koju je ušla ista ona djevojka Cvita... Knez Jozo Kušmelja Jerković je bio ponosan na to što će se njegov sin sjutra zafratriti. I sjutra su Srdar i Tetka spremili novog fra Jerkovića.

XII – Fra Jerković XXV

Bila je protekla godina od kada je umro fra Brne Naćvar. Bakonja fra Brne bio je stigao u svoju parohiju koju je dobio da zamijeni fra Pinjetu Ćuka. Narator opisuje prvu Bakonjinu misu i dolazak u goste kod njega popa Ilije, Srdara i mašinog sina Toma. Gozba kod Bakonje je trajala nekoliko dana. Srdar je ostao najduže od svih. Svake sedmice Bakonja je odlazio negdje na dan i njegovi parohijani su na to već bili navikli. Narator između ostalih prikazuje i dolazak Bakonjine rodbine u posjetu u selu u kojem je služio, a roman završava upravo riječima glavnog lika: „Svi kažu da sam dobar čovjek, a niki kažu da sam rđav fratar. Može biti i jedno i drugo. Kad sam se rodija ja nijesam izbira šta ću biti, a sadak sam kakva me dadoše bog i ljudi.“

Branislav Nušić - Sumnjivo lice

Književni rod: drama

Književna vrsta: komedija

Tema: Korumpirana i nesposobna vlast traži sumnjivo lice, a nađe Đoku, budućeg kapetanovog zeta

Ideja: Nepismenost i korupcija su presudni u donošenju optužbe i presude; kakav narod - takva i vlast

Vreme radnje: Vladavina dinastije Obrenovića

Mesto radnje: Neimenovana varošica u Srbiji

Fabula

Radnja počinje tako što Jerotije, sreski kapetan, po navici, čita tuđa pisma. Ovog puta pismo je njegove kćerke Marice. Iz pisma se vidi da devojka ima momka, pa Jerotije zove suprugu Anđu da to razjasne. Ona se, naravno sa mužem u svemu slaže, osim što je pismo otvarao bez saglasnosti Marice.

Zaplet nastaje kad stigne strogo poverljiv telegram iz Ministarstva unutrašnjih djela. Sadržaj je šifriran, i polupismeni pisar Vića, ulizica i karijerista, čita telegram kapetanu. Sadržaj tako razjašenih šifri je smiješan i besmislen. Međutim, kapetan se hvata se za sintagmu „kljukana dinastija" i pretpostavlja da je nešto protiv dinastije. Slijede još neka tumačenja, ali napokon shvate da tu nije nešto uredu. Ispostavi se da brzopleti Vića nije koristio pravu šifru. Kad napokon odgonetnu sadržaj, vidi se da ministar sumnja da se u njihovom srezu nalazi nepoznato lice koje sa sobom nosi revolucionarne i antidinastičke spise i pisma.

U međuvremenu ide scena kod mamurnog pisara Žike. Izvesni gospodin Miladin, gazda iz sela Trbušnice, koji, računajući na to što pisar kod njega ima dug, hoće nekom jadniku ponovo da naplati dug. Smiješne scene se ređaju. U drugoj kancelariji iz dosade pisari se šale tako što su gospodinu Tasi u stolicu nabili špendlu, on sjeo i iokrvavio.

Ipak, glavni tok radnje usmeren je ka otkrivaju sumnjivog lica. Zna se jedino to da je mlad čovek, pa idiotski smiješno djeeluje Vićin predlog da uhapsi gazda Spasoja koji ima više od 60 godina. Vića, zatim predlaže da angažuju sreskog špijuna Aleksu Žunića. Ovaj, kad dođe, kapetanu pruži svoju vizit-kartu na kojoj piše da je špijun. Kapetan se "krsti" što je

to obelodanjeno. Međutim, Vića kaže: "Dok je krio, ništa nije mogao da dozna, a sad mu svi jedni protiv drugih kazuju".

Pošto je Aleksa "otkrio" da se sumnjivo lice nalazi u hotelu "Evropa", jedinom u gradiću, napravljen je plan napada. Kapetan, kao prvoklasna kukavica, bira najbezbednije mesto. Naravno, i ova družina nespretnjakovića uz veliku halabuku uspeva da uhapsi "sumnjivo lice" bez većeg otpora. Kapetan trči da telegrafiše ministru, radujući se unapred većoj klasi (činu u službi).

Slijedi "stručno" saslušanje. Da bi sve bilo po zakonu, neophodna su dva svedoka. Jedan je već pomenuti seljak iz Trbušnice Miladin, a drugog vade iz zatvora (gazda Spasa), koji nema neku veću krivicu, jer je samo rasturao lažne dinare. Nušić ovim primerom hoće da naglasi da ništa nije tako veliki zločin prema antidinstičkim stavovima. Smiješne situacije grade se na zabuni. Kad nedužnog mladića počnu ispitivati, on se, razumljivo, protivi.

Vrhunac radnje je kad se optuženik energično suprostavi oduzimanju "spisa", tvrdeći da su to njegove privatne stvari. I što se on više protivi, sumnja je veća. Napokon počinje čitanje, prvo jedne cedulje, na kojoj piše "Protiv zatvora". Kapetan se silno obraduje, ali se ispostavi da je to recept protiv stomačnih problema. Kad uzmu čitati pismo, mladić skoči, ali ga savladaju.

Pošto istragu vodi Vića, on čita pismo iz kojeg postaje jasno da ga piše Marica. Na početku ona ocrni vlastitog oca, napominjući da je starovremen i glup. Kapetan se protivi daljem čitanju. Vića neće ni da čuje. Međutim, kad počne vrijeđati njega, tako što piše da je preispoljni klipan, koji liči na pijetla, on se protivi, ali sad kapetan insistira. Vića demonstrativno odlazi.

Rasplet počinje kad se iz dalje istrage nesumnjivo utvrdi da uhapšeno sumnjivo lice nije niko drugi nego apotekar Đoka, Maričin momak. Stiže i Marica i grleći Đoku, potpuno razjašnjava zabunu. Bruka je pukla, kapetan razgoni sve, udarajući seljake nogom u zadnjicu. Kaje se što je brzopleto poslao telegram. U međuvremenu stiže i drugi telegram iz Ministarstva gde stoji da je sumnjivo lice uhvaćeno u drugom srezu, a kapetanu se savetuje da privede i ovo lice na dalju istragu. Raspamećeni kapetan traži savet od notorne pijandure pisara Žike. Ovaj mu savetuje da ode lično ministru i da ga podmiti uz objašnjenje. Kapetan zaključi da je to dobro i reši da tako i učini.

Glavni likovi

Kapetan Jerotije, tipičan je predstavnik državnog činovnika kneževine Srbije. Odan dinastiji, pa mu se opraštaju sitni prekršaji. Iznad svega voli vlast i sve čini da bi napredovao u službi. Oko sebe okuplja poslušne ljude, opraštajući im protivzakonito bogaćenje. Za njega vlastita kćerka kaže da je starovremen i glup, ali ovo poslednje ne dolazi do izražaja, jer je okružen većim benama. Iznad svega najviše voli da čita tuđa pisma, pa je zbog te osobine jednom izgubio službu.

Vića je beskrupulozni karijerista, koji ne bira sredstva za lično bogaćenje. Želi se oženiti kapetanovom kćerkom da bi učvrstio svoj položaj. Za njega je dinastija, kako kaže Jerotije, krava muzara i na njoj najviše zarađuje tako što bez velikog razloga hapsi ljude, a

onda ih uz veliku nadoknadu oslobađa. Za njega bi se moglo reći: "Zakon, to sam ja". Najbolje ga je okarakterisala Marica, rekavši da je klipan, lopov i da liči na pijetla.

Žika je notorna pijanica. Za razliku od Viće, on se zadovoljava sitnim plenom, najčešće u vidu pića i kućevnih potrepština. Iako vječito mamuran djeluje razumno i dobroćudno. A zanat je "pekao" ne kao ondanašnja mladež: godinu dana, pa u stariji razred, nego ti je on išao dve, pa i tri godine u isti razred dok nije "ispekao" zanat. Pošto nema drugih mana, kapetan mu njegov "odlazak u srez", tako se ovde kaže kad neko ne dođe na posao, gleda kroz prste.

Sporedni likovi

Marica i Đoka jedine su pozitivne ličnosti, a njihova veza urok komedije. Oboje žele da se otrgnu iz učmale sredine, da žive svoj život, što je u to vreme odista bilo revolucionarno ponašanje.

Anđa, kapetanova supruga, ima epizodnu ulogu. Ne razlikuje se mnogo od svog muža s kim se u puno čemu slaže. Što bi narod rekao: "Našla krpa - zakrpu".

Gazda Miladin, seljak iz Trbušnice, matori lisac i ulizica, želi da po drugi put nekom jadniku naplati dug, računajući pri tome na korumpiranu vlast.

Gazda Spasa je još jedan tipičan predstavnik mutivoda. Rastura lažne dinare. Pri tom i on računa da će se lako izvući, ako "podmaže" korumpirane činovnike.

Aleksa Žunjić, sreski špijun, takođe tipičan predstavnik ondašnjeg društva. Mada prilično priprost, on je "otkrio" da može profitirati na ljudskoj sklonosti ka cinkarenju.

Pisari Tasa i Milisav su tu samo da smijeha bude više. Oni, doduše, svojim pojavama ilustruju administrativni aparat toga doba. Iako u poodmaklim godinama, oni jedni s drugim sprdaju se poput male dece; podmeću čiode u stolice i slične stvarčice; gađaju se spisima, a u fijokama drže donji veš i čarape.

Pandur Joca se pojavljuje samo kao ilustracija da u sreskom načelstvu mora biti i jedan policajac.

Milovan Glišić – Pripovjetke

Glava šećera

I Već se sunce bilo spuštalo kada je Radan Radanović iz Krnića izmicao sa praznim kolima niz put. Odjednom ga je dozvao neko stariji gospodin koji ga je upitao šta to nosi na kolima, misleći na svrdlo, i on od njezatraži da mu ga proda. Gospodin se predstavio kao profesor koji je skupljao starine. On pogleda još po njegovim kolima i upita za glavu šećera. Radan mu je rekao da nju nosi za kapetana. nakon što se rastao sa njim Radan je svratio do mehane u Dubravi. Kada je stao ispred mehane i zatim i ušao unutra vidio je da su njih nekolicina igrali karte od kojih su ga oni koji su gubili nazvaše baksuzom. Radan je zaista bio loše sreće, jer narator će nas ovdje upoznati kako je uzajmio kod Uzlovića 80 dukata i kako se nikako nije mogao izvaditi iz tog duga, jer nikako nije mogao da vrati taj novac, a interes je rastao. Pored toga i Uzlović ga je pritiskao tako da je na kraju Radan pristao da dug iznosi 150 dukata, da mu ovaj ne bi uzeo kuću. Na ovom mjestu postoji i jedan fantastičan element, a to je priča jednog od onih koji su se kartali, o tome šta se dešava sa ljudima koji daju novac na taj način ( kako im Bog okuje tijelo u srebro i kako ono uopšte ne može da istrune. Pored ovog postoji i drugi element fantastičnog gdje se govori kako je na Međedniku vjetar izvadio jedan grm kraj puta i odnio ga, a seljaci su vidjeli u njegovom korjenu zapletenog čovjeka crnog kao ugarak kojem su za usta bile zakačene dvije kantarske kuke. Uslijediće takođe i priča o vjetrenjacima i o Petrovom viru u kojoj se govori kako je neki Petar imao hrabrosti da zaroni u vodu u gluvo doba i kako je kada je isplivao na sebi vidio žute cipele i kako se ispred njega tada pojavio crni pop i tražio mu te cipele. Uloga koju imaju ove priče su da produže fabularni tok ali i da istaknu cijeli niz fantastičnih motiva.

Radan se posle ovoga uputio svojoj kući. Iako ga je piće bilo malo ugrijalo, uopšte mu nije bilo svejkedno baš zbog ovih priča koje je čuo. I taman kada je htio da ubrza kola sa strane pored puta začuo je dječji plač. Ugledavši dijete Radan ga je zapitao zašto plače, na što mu je dijete odgovorilo da je izgubilo koze. Radan ga pozva na kola i ono se popelo.

Kada su prelazili most dijete poče da se smije. Radan se u tom trenutku osvrnuo i tek je tada vidio da je ono crno i da u rukama drži glavu šećera kojoj je odlomilo jedan dio i zagrizlo ga. Radan je rekao djetetu da ne dira glavu šećera. U sebi je pomislio da tu uopšte nijesu čista posla. Nastavio je da vozi kola, ali je osjećao neki teret i kako ga neko guši i stiska i onda je vidio dijete na svojim leđima. Cijeli sat borio se sa tom nečastivom silom, a kada se začuše pjetlovi dijete odskoči i reče Radanu da zahvali Bogu što su se čuli prvi prvi pijetli, jer bi ga zapamtilo, ali svejedno tu je glava šećera. U samu zoru Radan je stigao kući.

II A kapetan u tom selu se zvao Maksim Sarmašević. Narator opisuje kapetana, njegovo držanje kao i lijepo odijelo. Jednog jutra se kapetan upravo uputio da obiđe sela i upitao je Đuka da li je sve spremno. Pošto je Đuko pandur već sve spremio kapetan i on se zajedno na kolima uputiše u Vučevicu. Kapetan još jednom upita da li je Đuko ponio glavu šećera i Đuko potvrdi da jeste, samo mu reče da je šteta što je okrnjena. Na ovo je kapetan rekao da će i takva proći. Zapravo radilo se o tome da kapetan obiđe svako selo tog srezai da mu seljaci poklone nešto, a Đuko je bio zadužen da im proda glavu šećera. Međusobno su se njih dvojica dogovorili da svaka treća bude Đukova. I tako je bilo u Vučevici i u svih ostalih pet sela u kojima su se kapetan i Đuko zadržali sedam dana. Narator prikazuje i to kako je Đuko udešavao tu trgovinu i prodavao glavu šećera po bezbroj puta. Kada je kapetan na kraju sve sabrao vidio je da je uzeo pedeset dukata, ali bilo mu je krivo zbog onih deset dukata koje je Đuko mogao uzeti, da glava nije bila okrnjena. U kapetanovoj glavi se tog trenutka rodila odluka da se mora za ovo osvetiti Radanu koji im je donio nesačuvanu glavu šećera.

III Narator opisuje situaciju u Krniću i daje scenu slave kod Davida Uzlovića inače opštinskog pisara koji je davao novac pod interes. Bilo je okupljeno društvo koje su sačinjavali svi koji su bili neki dio vlasti, učitelj Sima Stojnić, pop Pera (koji je čak zaključao bio tri dana psa u crkvi), kapetan Maksim Sarašević i još nekolicina učitelja. I dok su se oni opijali Đuka kapetanov žandarm je bio zadužen za pucanje. U jednom trenutku David Uzlović se požalio kapetanu Maksimu Sarmaševiću da mu Radan Radanović ne plaća interes. Ovaj kao da je jedva to dočekao, jer odavno je čekao da mu se osveti zbog onih deset dukata što je izgubio zbog okrnjene glave šećera. Obećao je Davidu da će vidjeti šta može učiniti i njih dvojica su se već dogovorili oko podjela Radanove livade i njegovog vinograda. U ovom trenutku koji je u cjelosti pod uticajem satire na društvo, vrhunac je kada baš u tom trenutku dok puca Đuko prodaje jednom seljaku glavu šećera. Taj seljak koji je kupio glavu bio je Radanov kum Mato koji je na putu kući sreo Radana. Vvidjevši istu onu glavu Radan je uze i baci u vodu.

IV U kafani „Kod petla“ neko je pričao svom sabesjedniku Paju o tome šta je sve rađeno sa glavom šećera. Narator nam ukazuje da je to upravo Đuka. Đuka sam priča kako je kapetan glavu šećera držao kod sebe u kancelariji i kako je on nju prodavao i kako njemu nije isplatio dovoljno novaca i kako su se zbog toga posvađali. I dok je Đuko to pričao u tom trenutku je u krčmu ušao žandar koji je sprovodio nekoga. Upravo taj neko bio je Radan. Đuka u ulozi naratora ovdje saopštava kakva je bila dalja sudbina Radanova i kako je dobošar došao ispred kuće i kako je ovaj jadni seljak ubio Davida Uzlovića i kako se njegova porodica zbog toga raspala i dijete mu je umrlo, a da on to i ne zna.

Posle devedeset godina

I U Ovčini kmet Živan dušman imao je prelijepu kćerku koja se zvala Radojka. Ali u poslednje vrijeme Živan je stalno grdio svoju kćerku. Iako nije imao neki poseban razlog ta zo, ali tog jutra nakon što je čiča Srdoje došao u njegovu kuću, Živan je našao razlog za to, a to ej bilo zbog toga što niej htio da da ruku Svoje kćerke Strahinji. Ćiča Srdoje je bio došao upravo zbog toga da nekako ubijedi Živana, ali... Pošto je Radojka izjavila ovce ispred nje se odnekud pojavio Strahinja. I taman je Strahinja počeo nešto razgovarati sa njom, kada se odnekud pojavi Živan. Ugledavši Živana Strahinja je pobjegao, jer je znao šta bi bilo da je ostao. Živan ej potrčao za Strahinjom, ali se spotakao o jednu kladu i kada se podigao više nije bilo ni Strahinje, ni Radojke, ni ovaca.

II A u Zarožju je bila vodenica u kojoj su svi mljeli žito, ali u toj vodenici se nije mogao održati ni jedan vodeničar. Zarožani su se bili okupili da pričaju o vodenici u kojoj niko nije želio da bude vodeničar. Oni nijesu bili uopšte ni toliko hrabri i nijesu smjeli ni prenoćiti u njoj. Tu na skupu predlozi su se kretali od toga da se zove pop Srdan, da se gradi druga vodenica i da se zapali postojeća za šta se najviše zalagao čiča Mirko. Na kraju su se zamalo potukli, tako da je kmet kada je ušao u kuću bio sav izgreban po licu.

III Strahinja je upravo bio sjeo da se odmori, kada je naišla Radojka koja je bila pošla na vodu. njih dvoje su razgovarali o situaciji koja se desila prije neki dan. Pošto više nije znao šta da radi Strahinja je namjeravao da ode iz sela na neko vrijeme i to što dalje, ali Radojki je to bilo teško i molila ga je da bude što bliže i uspjela ga je nekako nagovoriti da ne ide dalje od Zarožja. A kada je Strahinja otišao od Radojke osjećao se veoma jadno i potpuno usamljeno. Na ovom mjestu narator koristi priliku da naraciju popuni deskripcijom Strahinjinog života i uopšte govori kako je ostao bez oca i majke i kako se počeo potucati po tuđim kućama i kako je pokušaao cijelo vrijeme da stane na noge, ali to nikako nije išlo. Kada se Strahinja okrenuo iza sebe Ovčine više nije bilo.

IV Zarožani su se bili okupili pred kućom kmeta Purka. Bili su tu čiča Mirko, Ćebo, Srdan, Đilas i ostali. Oni su upravo raspravljali o tome da li će graditi drugu vodenicu ili tražiti novog vodeničara. I dok su oni govorili odnekud se pojavio Strahinja kojeg su neki od prisutnih i prepoznali i bilo im je čudno šta će on u Zarožju. Brzo se razgovor prebacio na njihov problem sa vodeničarem i Strahinja se ponudio da on bude vodeničar. Iako su se Zarožani nećkali na kraju su pristali, a Strahinja je ostao kod kmeta da večera i potom se uputio u ovdenicu.

V U naraciji se vrši deskripcija mjesta gdje se nalazila vodenica. Mrak je već odavno pao i Strahinja je bio naložio vatru u vodenici. Jednu vreću žita stavio je bio u koš i pustio vodenični mlin da se okreće. Pored vatre je bio namjestio jednu kladu, tako da bi svako morao pomisliti da tu neko leži, a sam se popeo na tavan zapevši dvije puške. U jedno doba na vratima se pojavio visok čovjek za kojeg je Strahinja saznao da je vampir i da se zove Sava Savanović. Toga trenutka je Strahinja opalio, ali više nigdje ničeg nije bilo. U tom nekom strahu je dočekao i zoru.

VI I upravo kada se Strahinja spremao da ide u selo cijelo selo je već bilo nagrnulo u vodenicu:Svi su se začudili kada su vidjeli da je živ. Strahinja im je onda ispričao šta se sve po redu desilo. Kmet Purko je odlučio da se obrate najstarijoj babi u selu i da je pitaju da li ona zna nešto više o tome ko je Sava Savanović. A kmet je i primijetio da Strahinja nije nešto raspoložen i pošto je ostao sa njim nasamo upitao ga je za razlog zbog čega je takav.

Strahinja mu je rekao pravi razlog i kako zaista voli Živanovu kćerku Radojku i kako je glavni problem što Živan ne želi da čuje za to. Kmet Purko mu je obećao da će mu pomoći, jer ipak je on bio Živanov kum. Upravo u tom razgovoru stigli su Ovčinu kod babe Mirjane.

VII Podne je već uveliko bilo prošlo kada su stigli ispred kuće Mirjanića. Dočekao i je babin praunuk Srećko. Baba Mirjana koja je imala toliko godina da nije ni sama znala bila je nagluva i ćebu je bio pravi napro da je pita bilo šta. Ipak su nekako saznali gdje je bio ukopan Sava Savanović (u krivoj jaruzi pod račvastim brestom). U povratku kmet Purko otišao je do svog kuma kmeta Živana po vranca a ostali Zarožani su otišli da traže mjesto gdje je ukopan Sava Savanović.

VIII U ovom dijelu daje se dijalog između kmeta Purka koji je došao po vranca i kmeta Živana Dušmana. Purko je uzgred pomenuo za Strahinju i njegovu Radojku, ali ovaj nije htio ni da čuje o tome. I tako je Purko otišao u Zarožje sa pola obavljenog posla, jer sa njim je bio samo vranac.

IX Svi Zarožani se se bili iskupili pred kućom njihovog kmeta Purka. Bilo je spremljeno sve ono što su bili dogovorili, kolac od crnog gloga, neobelježeni vranac i sveta voda i svi su se uputili predvođeni kmetom i popom u potragu za jarugom gdje je ukopan Sava Savanović. No jarugu nikako nijesu mogli naći. Ipak im se nekako posrećilo i našli su i jarugu i ostatke bresta i kovčeg u kojem je bio pokopan vampir Sava Savanović koji je izgledao kao da je juče sahranjen, a ne prije devedeset godina. Proboli su ga glogovim kolcem, ali ipak iz njegovih usta je izašla leptirica.

X Cijeli taj dan u Zarožju je bilo veselje. Svi su bili pozvani kod kmeta i cijeli dan su Zarožani zdravili u zdravlje kmetovo, popovo i Strahinjino. A onda pred veče kada su nazdravljali neko je pomenuo da Strahinja nije još oženjen. ćebo ga je prvi počeo zadirkivati. No Zarožani su bili istrajni u namjeri da ga ožene i brzo su se dogovorili da za Strahinju otmu Radojku, Živanovu kćerku, i ubrzo su se Ćebo, Srdan, Đilas, čiča Mirko i kmet Purko spremili da idu u Ovčinu.

XI Vrlo brzo su Zarožani stigli u Ovčinu ispred Živanove kuće. Strahinja i Ćebo su preskočili preko plota, a ostali su sačekali kod vratanaca. Strahinja je uspio nekako da dozove Radojku i ona je pošla sa njima. Ali buka je ipak probudila Živana koji je među ostalima koji su došli po njegovu kćerku prepoznao i svog kuma i ubrzo su zapraštale puške i sa jedne i sa druge strane. Zarožani su se brzo uputili svome selu zajedno sa nevjestom.

XII Dan je već bio svanuo u Zarožju kada su Zarožani sa popom i kmetom spremali vjenčanje za mladence Strahinju i Radojku. Ipak neko je na proplanku ugledao Živana koji je dozvao svog kuma I purko je otišao da se sastane sa njim. Živan je zahtjevao da mu se vrati kćerka, ali Purko nije htio da čuje za to. Iako se Živan ljutio Zarožani su otišli popu da vjenča Strahinju i Radojku.

XIII Kada se sve obavilo i kada je slavlje trajalo uveliko odnekud se pojavio čiča Srdoje kojeg je poslao Živan da pita da prisustvuje veselju. Tako je veselje postalo još veće. A kada se sve završilo mladi su otišli u Ovčinu, a Zarožani su bili srećni zbog svoje vodenice, jer brzo su našli vodeničara i vodenica je radila i danju i noću.