sadrŽaj - slobomir p univerzitet · dijelu rada govori se o nadležnosti evropskog suda za ljudska...

Dana Brkić Evropski sud za ljudska prava: 70/05 Nadležnost suda i dopuštenost

zahtjeva za pokretanje postupka

1

SADRŽAJ

Uvod...............................................................................................................................2

1. Evropski sud za ljudska prava................................................................................... 3

2. Protokol 14................................................................................................................ 9

2.1. Protokol 14 bis ......................................................................................................11

3. Nadležnost Evropskog suda za ljudska prava.......................................................... 13

3.1. Nadležnost ratione loci..........................................................................................14

3.2. Nadležnost ratione materiae..................................................................................15

3.3. Nadležnost ratione temporis..................................................................................16

3.4. Nadležnost ratione personae.................................................................................18

4. Dopuštenost zahtjeva za pokretanje postupka..........................................................19

4.1. Status žrtve.............................................................................................................23

4.2. Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lijekova.............................................................26

4.3. Rok od šest mjeseci...............................................................................................30

4.4. Anonimni zahtjev za pokretanje postupka............................................................32

4.5. Istovijetan zahtjev za pokretanje postupka............................................................32

4.6. Zahtjev za pokretanje postupka koji je već podnešen nekom drugom

međunarodnom tijelu...................................................................................................33

4.7. Očigledno neosnovan zahtjev za pokretanje postupka.........................................34

4.8. Zloupotreba prava na podnošenje zahtjeva...........................................................34

5. Zaključak .................................................................................................................36

Literatura......................................................................................................................39



2

UVOD

Tema ovog rada jeste „Nadležnost Evropskog suda za ljudska prava i

dopuštenost zahtjeva za pokretanje postupka“. Jedan od razloga za obrađivanje ove

teme jeste činjenica da je Bosna i Hercegovina ratifikovala Evropsku konvenciju o

zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda 12. jula 2002. godine. i ovim činom

prihvatila obaveznu nadležnost Evropskog suda za ljudska prava, ali i omogućila da se

svim licima pod njenom nadležnošću otvori put za zaštitu ljudskih prava i osnovnih

sloboda pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu.

Takođe, nadležnost Suda i pravila o dopuštenosti zahtjeva za pokretanje postupka

predstavljaju jako važan dio sistema uspostavljenog Konvencijom, jer se tokom

proteklih godina broj zahtjeva za pokretanje postupka veoma povećao, u tolikoj mjeri

da Sud ima trenutno otprilike 120 hiljada neriješenih slučajeva, od kojih će sudeći po

dosadašnjoj praksi, većina njih biti proglašena nedopuštenim, zbog neispunjenosti

uslova za dopuštenost.

Rad se sastoji iz pet dijelova. U prvom dijelu se nalaze osnovne napomene o

Evropskom sudu za ljudska prava, njegov nastanak, organizacija, sastav. U drugom

dijelu rada govori se o nadležnosti Evropskog suda za ljudska prava, na čemu se

zasniva i o vrstama nadležnosti. Treći dio je posvećen Protokolu 14 i Protokolu 14 bis

čije donošenje predstavlja reformu Evropskom suda, za kojom se poslednjih godina

stvorila potreba. Četvrti dio rada obrađuje dopušenost zahtjeva za pokretanje

postupka, postupak Suda kada zaprimi zahtjev, kao i svaki pojedinačni uslov

dopuštenosti koji zahtjev treba da ispunjava kao što je status žrtve, rok od šest

mjeseci,.. Peti dio predstavlja sam zaključak koji predstavlja sažeto viđenje ovog rada.



3

1. EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

Pojam i nastanak Evropskog suda za ljudska prava - Savjet Evrope, koji je

regionalna organizacija zemalja Zapadne Evrope, donio je i otvorio za potpis

Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Konvencija je

usvojena 4. novembra 1950. godine u Rimu, a stupila je na snagu 3. septembra 1953.

godine. Propraćena je sa 15 protokola , od kojih Protokol 14 još uvijek nije stupio na

snagu , ali o tome detaljnije kasnije.

Zemlje članice Savjeta Evrope su imale u vidu potrebu da je neophodno

poštovanje osnovnih sloboda i ljudskih prava za postizanje većeg međusobnog

jedinstva i pravde i mira u svijetu, i ovom konvencijom je predviđen mehanizam za

osiguranje poštovanja obaveza država ugovornica, koje proizilaze iz Evropske

konvencije o ljudskim pravima.

Evropski sud za ljudska prava je ustanovljen 21. januara 1959. godine, nakon

što je osam zemalja ugovornica dostavilo deklaracije po kojima priznaju obaveznu

nadležnost suda, kako se po tadašnjoj verziji Konvencije tražilo.

Nakon usvajanja i stupanja na snagu Protokola 11 od novembra 1998. godine,

članom 19 Konvencije, ukinuta je Evropska komisija, a nadležnost Evropskog suda za

ljudska prava, koja je do tada bila fakultativna, postaje obavezna za sve države

članice. Time su ujedno i stvoreni uslovi za direktno obraćanje sudu, pa je i to

djelimično uticalo na porast broja zahtjeva za pokretanje postupka pred Sudom.

Evropski sud za ljudska prava je potpuno nezavisan u svom radu i ne predstavlja neku

višu instancu u odnosu na domaće sudove, pa se od njega ne može tražiti da preinači,

poništi ili ukine odluku domaćeg sudskog ili upravnog organa, niti da svojom

odlukom licu koje je podnijelo zahtjev za pokretanje postupka dodijeli neko pravo

koje mu je uskraćeno. Zadatak Suda jeste da utvrdi postojanje ili nepostojanje povrede

prava utvrđenih i zaštićenih Konvencijom i njenim protokolima.



4

Pristupanje Konvenciji je takođe bio jedan od načina da se svim licima pod

nadležnošću naše države otvori put za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda pred

Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu.

Potpisivanje i ratifikacija - Bosna i Hercegovina je ratifikovala Konvenciju 12.

jula 2002. godine. Potpisivanjem i ratifikacijom Evropske konvencije za zaštitu

ljudskih prava i osnovnih sloboda, i njenih pratećih protokola, države članice, među

koje se ubraja i Bosna i Hercegovina, ovim činom prihvaćaju obaveznu nadležnost

Evropskog suda za ljudska prava da odlučuje o zahtjevima bilo koje fizičke osobe,

nevladine organizacije, skupine pojedinaca, ili druge države članice koji tvrde da su

žrtve povrede prava utvrđenih Konvencijom od strane države potpisnice. Pored toga,

obvezuju se da ce obezbijediti punu primjenu odredbi ovog međunarodnog ugovora,

odnosno da će uskladiti svoje zakonodavstvo sa standardima predviđenim

Konvencijom, da će njihovi organi u punoj mjeri poštovati međunarodne norme, i

takođe, da će se prihvatiti i izvršiti svaku konačnu presudu Europskog suda za ljudska

prava u svakom sporu u kojem sudjeluje kao stranka.

Presuda u kojoj Sud utvrdi da je došlo do povrede prava predstavlja uputu državi

na koju se odnosi, da osigura preduzimanje određenih korekcijskih mjera kako bi se

utvrđena povreda prava ispravila, oštećenom isplatila naknada i spriječilo ponavljanje

istih ili sličnih povreda u budućnosti. Komitet ministara Vijeća Evrope nadležan je za

nadgledanje izvršenja presuda Suda na nacionalnom nivou.

U strukturu Suda je ugrađen princip kozistentnosti, prema kome Sud ostaje dosljedan

tumačenjima Konvencije i protokola u ranijim presudama.1

Organizacija Suda - Evropski sud za ljudska prava se nalazi u sjedištu Savjeta

Evrope u Strazburu, u Francuskoj. Međutim, ako to smatra potrebnim Sud može

obavljati poslove i drugdje na teritoriji država članica. Troškove Suda snosi Savjet

Evrope. Sud bira svog predsjednika i dva podpredsjednika na opštoj

1 Prof.dr R. Etinski, Međunarodno javno pravo, Novi Sad 2007., cit.str. 332



5

sjednici na period od tri godine. Na opštoj sjednici, po prijedlogu predsjednika Suda,

se biraju najmanje četiri odjeljenja koja trebaju biti po svom sastavu polno

uravnotežena i geografski izbalansirana tako da oslikavaju različite pravne sisteme

država članica.2

Sud svoju funkciju vrši tako što je podijeljen u odbore, sastavljene od trojice

sudija, sudska vijeća, sastavljena od sedam sudija, i Velikog vijeća sastavljenog od

sedamnaest sudija. Sudski odbori odlučuju o dopuštenosti zahtjeva za pokretanje

postupka podnesenih od strane pojedinaca, grupe pojedinaca ili nevladine

organizacije, ali ne i o dopuštenosti zahtjeva koji je podnijela država, jer je to u

nadležnosti vijeća. Prema članu 28 Konvencije, jednoglasnom odlukom odbor može

zahtjev proglasiti nedopuštenim ili ga skinuti sa liste slučajeva. Ukoliko odluka o

nedopuštenosti nije jednoglasna, o dopuštenosti zahtjeva će odlučivati vijeće Suda.

Vijeće sastavljeno od sedam sudija odlučuje o dopuštenosti zahtjeva za pokretanje

postupka podnesenih od strane pojedinaca, grupe pojedinaca ili nevladinih

organizacija ukoliko odbor nije donio odluku o dopuštenosti, odlučuje o dopuštenosti

zahjeva koji je podnijela država ugovornica, i odlučiju o meritumu, odnosno rješavaju

stvar u prvom stepenu. Veliko vijeće odlučuje u predmetima koji su mu ustupljeni od

strane sudskog vijeća, a do ustupanja dolazi kada se u predmetima koje reješava

sudsko vijeće nametne pitanje tumačenja Konvencije ili njenih protokola, ako odluka

koju bi vijeće donijelo bila nesaglasna sa ustaljenom sudskom praksom, i Veliko

Vijeće odlučuje o žalbama na presudu vijeća i o zahtjevima za savjetodavna mišljenja.

Sud ne sudi u pojedinačnom sastavu, mada postoji sudija izvjestilac koji ima zadatak

da, ukoliko se radi o međudržavnojm zahtjevu za pokretanje postupka, da podnese

izvještaj o prihvatljivosti zahtjeva, navodeći u njemu releventne činjenice, da ukažu na

pravna pitanja vezana za Konvenciju ukoliko ih ima, i ako je potrebno i mišljenje o

suštini stvari koje je neobavezujuće. Ukoliko se radi o pojedinačnom zahtjevu, prije

donošenja odluke o dopuštenosti, sudije pojedinci će ispitati zahtjev i ako smatra

potrebnim zahtijevati od stranaka da dostave potrebne podatke, pismena i druge

materijale

2 Prof.dr R. Etinski, Međunarodno javno pravo, Novi Sad 2007.,str.338



6

koje smatraju važnim, i nakon toga sačiniti izvješaj o dopuštenosti zahtjeva i predati

ga odboru ili vijeću.3

Sastav suda i izbor sudija - Sastav suda kao i rad suda su uređeni Konvencijom

i Pravilnikom Suda. Pravilnik suda donosi sam Sud. Evropski Sud za ljudska prava

ima 47 sudija, taj broj zavisi od broja članica Evropskog Savjeta, kojih je trenutno 47,

jer svaka država članica ima u sudu po jednog sudiju, koji ne mora biti njen

državljanin, pa čak ni državljanin bilo koje zemlje članice Savjeta Evrope.

Parlamentarna skupština Savjeta Evrope, većinom glasova vrši izbor sudija. Svaki

član Savjeta Evrope predlaže po tri kandidata između kojih se vrši izbor. Sudijski

mandat traje 6 godina i sudja može biti ponovo biran na istu funkciju. Sudije uživaju

imunitet, u skladu sa članom 40 Statuta Savjeta Evrope, a u svom radu su nezavisni,ali

za vrijeme svog sudijskog mandata se moraju uzdržavati od određenih aktivnosti koje

se smatraju nespojivim sa njihovom funkcijom.

“U skladu s članom 21. stavom 3. Konvencije, tokom svog mandata

sudije ne smiju obavljati nikakvu političku ili upravnu aktivnost niti

profesionalnu aktivnost koja bi bila nespojiva s njihovom nezavisnošću

ili nepristranošću ili sa zahtjevima punog radnog vremena njihove

službe. Svaki će sudija dati predsjedniku suda izjavu o svakoj dodatnoj

aktivnosti. U slučaju neslaganja predsjednika i dotičnog sudije o svakom

pitanju koje bi se moglo postaviti odlučuje Sud u plenarnoj sjednici.” 4

Prava i slobode priznata i garantovana Evropskom konvencijom su:

- pravo na život (čl. 2);

- zabrana mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja (čl. 3);

- zabrana ropstva i prinudnog rada (čl. 4);

- pravo na slobodu i sigurnost (čl. 5);

- pravo na pravično suđenje (čl. 6);

- kažnjavanje samo na osnovu zakona (čl. 7); 3 Pravilnik Evropskog suda za ljudska prava, Pravilo 48. stav 2 4 Pravilnik Suda , pravilo br.4 (nespojive aktivnosti)



7

- pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života (čl. 8);

- sloboda misli, savjesti i vjeroispovjesti (čl. 9);

- sloboda izražavanja (čl. 10);

- sloboda okupljanja i udruživanja (čl. 11);

- pravo na zaključenje braka (čl. 12) ;

- pravo na djelotvorni pravni lijek (čl. 13);

- zabrana diskriminacije (čl. 14).

Prava priznata i garantovana Protokolom 1 su:

- pravo na neometano uživanje svoje imovine (čl. 1);

- pravo na obrazovanje(čl. 2);

- pravo na slobodne izbore(čl. 3).


- zabrana kazne zatvora za dug (čl. 1);

- sloboda kretanja (čl. 2);

- zabrana protjerivanja sopstvenih državljana (čl. 3);

- zabrana grupnog protjerivanja stranaca (čl. 4).

Pravo priznato i garantovano Protokolom 6 je:

- pravo da niko ne bude osuđen na smrtnu kaznu ili pogubljen (čl. 1).


- zaštita u postupku protjerivanja stranaca (čl. 1);

- pravo na žalbu u krivičnim stvarima (čl. 2);

- pravo na naknadu za pogrešnu osudu (čl. 3);

- pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput u istoj stvari (čl. 4);

- jednakost supružnika (čl. 5).



8


- zabrana svih oblika diskriminacije u ostvarivanju bilo kojeg prava, ne samo onih

koja su priznata Evropskom konvencijom (čl. 1).

Prava piznata i garantovana Protokolom 13 su:

- zabrana osude na smrtnu kaznu ili pogubljenja u svim okolnostima (čl. 1).



9

2. PROTOKOL 14

Stupanjem na snagu Protokola 11 u novembru 1998. godine, članom 19

Konvencije, Evropski sud za ljudska prava je postao stalni organ i njegova nadležnost

obavezna za sve države članice i time su takođe stvoreni uslovi za direktno obraćanje

Sudu, pa je i to djelimično uticalo na ogromni porast broja zahtjeva za pokretanje

postupka pred Sudom, sa kojim se Sud danas susreće, jer se tokom proteklih godina

broj zahtjeva za pokretanje postupka enormno povećao, u tolikoj mjeri da Sud ima

trenutno otprilike 120 hiljada neriješenih slučajeva, od kojih će sudeći po dosadašnjoj

praksi, većina njih biti proglašena nedopuštenim.

Mada, glavni razlog za veliki porast broja pojedinačnih zahtjeva pred Sudom jeste

proširenje Savjeta Evrope koji sada ima 47 država članica i time 800 miliona građana

koji imaju pravo na obraćanje Sudu, tako da se trenutni sistem ne može izboriti sa

rastućim brojem neriješenih predmeta.

Potrebu za donošenjem Protokola 14 je 2004.godine istakao na sjednici Suda njegov

tadašnji predsjednik, ukazujući na probleme sa kojima se Sud susreće, tj. velikim

brojem slučajeva nepodobnim za meritorno odlučivanje i velikim brojem „kloniranih“

slučajeva, slučajeva koji se ponavljaju u identičnim pravnim situacijama koji zbog

sadašnje procedure koja se zahtijeva jednosatvno zagušuju Sud.

Protokol 14, usvojen je u Strazburu 13. maja 2004. godine i stupiće na snagu

nakon što ga ratifikuju sve članice Savjeta Evrope.

Razlog i cilj njegovog donošenja jeste da se poboljša efikasnost Evropskog suda za

ljudska prava time što će mu se omogućiti da brže i lakše vrši selekciju i odbacivanje

neprihvatljivih zahtjeva za pokretanje postupka i odlučuje o istim ili sličnim

slučajevima koji se ponavljaju, tzv. „kloniranim“ slučajevima. Tako da je njegov

osnovni cilj pojednostaviti procedure pred Europskim sudom zbog njegove

preopterećenosti. Da bi se to ostvarilo Protokol 14 sadrži veći broj odredbi koji se

odnose na ustrojstvo, organizaciju, nadležnost i postupak pred Evropskim sudom.

Rusija je jedina od 47 zamalja članica koja nije ratifikovala Protokol 14 i time

blokirala sprovođenje reforme. Razlog blokiranja reforme jeste rusko neslaganje sa

izmjenama vezanim za članove 26. i 27., odnosno uvođenje funkcije sudije pojedinca.



10

Ipak 15. januara 2010. godine ruska Duma, donji dom ruskog parlamenta, je

ratifikovala Protokol 14 o reformi Europskog suda za ljudska prava, koji je blokirala

od 2004.godine, tako da će Protokol 14 stupiti na snagu 01. juna 2010. godine.

Odredbama u Protokolu 14 je:

• produžen je mandat sudija na devet godina bez mogućnosti reizbora;

• članom 26 i 27.uvedena je funkcija sudije pojedinca i izvestioca, tako što Sud

može da zasjeda i kao sudija pojedinac. Sudija pojedinac odlučuje o dopuštenosti

zahtjeva za pokretanje postupka, koji može proglasiti nedopuštenim ili brisati ga

sa liste predmeta;

• članom 28 je izmijenjena nadležnost i sastav sudskih odbora i vijeća, tako što je

nadležnost tročlanog sudskog vijeća proširena i na slučajeve prihvaćanja zahtjeva

za pokretanje postupka kao dopuštenih i odlučivanje u meritumu tamo gdje već

postoji ustanovljena jurisprudencija Evropskog suda za ljudska prava;

• član 35, stav 3 donosi novi uslov prihvatljivosti zahtjeva za pokretanje postupka

kojim je predviđeno da šteta nanešena podnosiocu zahtjeva povredom prava mora

biti značajna,

• Komesaru za ljudska prava Saveta Evrope dozvoljeno je da interveniše u

postupku;

• Komitetu ministara dato je pravo da od Evropskog suda zatraži

tumačenje presude i mišljenje o njenom izvršenju od strane države;

• članom 59. je omogućeno je Evropskoj uniji da pristupi Konvenciji o ljudskim

pravima.

Prelaznim odredbama predviđeno je da će se njegove odredbe primijeniti na sve

predmete po kojima su u toku postupci pred Sudom i na sve presude čije izvršenje

nadzire Komitet ministara. Mandat sudijama koji su prvi put izabrani u Evropski sud

biće produžen na devet godina, a ostalim sudijama za dvije godine.

Kad Sud zasijeda u pojedinačnom sastavu, sudija pojedinac neće razmatrati

dopuštenost zahjeva protiv Visoke strane ugovornice u čije ime je taj sudija imenovan.



11

Sudija pojedinac može zahjtev proglasiti nedopuštenim ili skinuti sa liste predmeta

Suda, zahtjev podnesen na osnovu člana 34, gdje se takva odluka može donijeti bez

daljeg ispitivanja. Ova odluka će biti konačna.

Ako sudija pojedinac zahtjev ne proglasi zahtjev nedopuštenim ili ga ne izbriše sa liste

predmeta, u tom slučaju će zahtjev proslijediti odboru ili vijeću na dalje razmatranje.

U pogledu na zahtjev podnešen na osnovu člana 34,odbor može jednoglasnom

odlukom:

a) proglasiti ga nedopuštenim ili ga skinuti (izbrisati) sa liste slučajeva, i takva odluka

može donijeti bez daljeg razmatranja ili ispitivanja

b) proglasiti zahtjev dopuštenim i donijeti presudu o meritumu, čak i ako se u

predmetu javlja pitanje u pogledu tumačenja ili primjene Konvencije, ako za pitanje

koje se javlja u predmetu (slučaju) već postoji ustanovljena jurisprudencija

Evropskog suda za ljudska prava.

1.2. PROTOKOL 14 bis Protokol 14 bis uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih

sloboda usvojen je na 119. sastanku ministara vanjskih poslova država članica Savjeta

Evrope, a stupa na snagu prvog dana u mjesecu nakon isteka tri mjeseca od datuma

kada tri države ugovornice Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih

sloboda izraze saglasnost da budu obavezane Protokolom. Prema tome, Protokol 14

bis je po osnovu deponovanih ratifikacionih instrumenata drugih zemalja stupio na

snagu 1. oktobra 2009. godine. Cilj ovog protokola je bio da se prevaziđe situacija

nastala odlaganjem ratifikacije samog Protokola 14, kojim su inače predviđene

šire mjere za povećanje efikasnosti Evropskog suda za ljudska prava. Predsjednik

Suda je skrenuo pažnju na izuzetno ozbiljnu situaciju pred kojom se Sud nalazi i

pokrenuo pitanje hitnosti potrebe za donošenjem samog Protokola 14 bis uvođenjem

sudije pojedinca i određenih odredbi sadržanih u Protokolu 14, posebno onih koje se



12

odnose na tzv. „klonirane “ slučajeve u kojima bi bilo omogućeno vijeću od tri sudije

da odlučuju, koji će povećati efikasnost Suda za 20-25%. Usvajanje Protokola 14 bis je dovelo do bržeg procesuiranja zahtjeva za

pokretanje postupka podnesenih protiv Bosne i Hercegovine kako u smislu njihovog

odbacivanja, kada Sud procijeni da su nedopušteni, ali i bržeg dostavljanja istih državi

na odgovor onda kada Sud procijeni da ima elemenata povrede Konvencije i dodatnih

protokola, zbog čega bi država mogla da odgovara. Od momenta stupanja na snagu

Protokola 14 bis pojednostavljena procedura Suda se odnosi i na slučajeve koji su već

podneseni Sudu.

Protokol 14 bis uvodi dve mere procesnog karaktera, predviđene i Protokolom

14:

I - Sudija pojedinac će moći da odbaci očigledno neosnovane zahtjeve za pokretanje

postupka, povodom čega se do sada zahtijevala odluka vijeća od troje sudija.

II - Nadležnost tročlanog sudskog vijeća proširena je i na slučajeve prihvaćanja

zahtjeva za pokretanje postupka kao dopuštenih i odlučivanje u meritumu tamo gde

već postoji ustanovljena jurisprudencija Evropskog suda za ljudska prava. Za

rješavanje ovih slučajeva do stupanja na snagu Protokola 14 bis je bilo nadležno

sedmočlano sudsko vijeće, i ono je i dalje nadležno u slučajevima u kojima jedna od

strana država koja nije popisala Protokol 14 bis.



13

3. NADLEŽNOST EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA

Sudska nadležnost se može definisati kao djelokrug poslova jednog suda,

odnosno ovlašćenje (pravo i dužnost )jednog suda da odlučuje, postupa u određenoj

pravnoj stvari.

Nadležnost Evropskog suda za ljudska prava jeste obavezna za sve države koje su

potpisale i ratifikovale Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih

sloboda, i njene protokole. Nadležnost Suda može biti parnična i savjetodavna. Činom

potpisivanja i ratifikovanja države ugovornice prihvaćaju obaveznu nadležnost

Evropskog suda za ljudska prava da odlučuje o zahtjevima bilo koje fizičke osobe,

nevladine organizacije, skupine pojedinaca, ili druge države članice koji tvrde da su

žrtve povrede prava utvrđenih Konvencijom, a učinjene od strane druge države

ugovornice. Nadležnost Suda je utvrđena članom 32 Kovencije, po kojem je Sud

nadležan za sve predmete koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije i protokola uz

nju, a koje mu upute oni koji su Konvencijom ovlašćeni za to, i u sporovima u vezi

nadležnosti odlučuje Sud. Sud se treba uvjeriti da je nadležan u svakom predmetu koji

je iznesen pred njega, te stoga ima obavezu ispitati pitanje svoje nadležnosti u svakoj

fazi postupka. Kovencijom i Pravilnikom Suda nije predviđen prigovor nenadležnosti,

predviđen je jedino prigovor na dopuštenost zahtjeva za pokretanje postupka, kao i

postupak za rješavanje ovog prigovora. Tako da Sud ukoliko ustanovi da je

nenadležan, zahtjev će proglasiti nedopuštenim kao naspojiv sa odrebama Konvencije

i protokola, jer je pitanje nadležnosti, odnosno, nenadležnosti sadržano u uslovima za

dopuštenost zahtjeva za pokretanje postupka kao pitanje nespojivosti zahtjeva sa

odredbama Konvencije.

Član 35. Kovencije, stav 3 – Uslovi dopuštenosti

Sud će proglasiti nedopuštenim svaki pojedinačni zahtjev podnesen na

temelju člana 34. koji se smatra nespojivom s odredbama Konvencije ili

protokola uz nju, očigledno neosnovanim ili koji predstavlja zloupotrebu

prava na podnošenje zahtjeva.



14

Nespojivost zahtjeva za pokretanje postupka sa odredbama Kovnencije, odnosno

nadležnost Suda javlja se u četiri oblika:

� nadležnost ratione loci

� nadležnost ratione materiae

� nadležnost ratione temporis

� nadležnost ratione personae

3.1. NADLEŽNOST RATIONE LOCI

Države ugovornice obezbjeđuju prava i slobode utvrđene Konvencijom i njenim

protokolima svakome u svojoj nadležnosti tako da navodna povreda prava zaštićenih

Konvencijom se mora desiti u okviru nadležnosti države ugovornice.5 Nadležnost u

članu 1 Konvencije prvenstveno označava teritorijalnu nadležnost, ali se može

odnositi i na druge vidove nadležnosti, mada jurisprudencija Suda pokazuje da se

samo izuzetno može priznati dejstvo u vršenju vanteritorijalne nadležnosti država

ugovornica i to kada država nad određenom teritorijom koja je van njenih granica ima

„efektivnu kontrolu“ ili na osnovu vojne okupacije, ili na osnovu saglasnosti i poziva

vlade sa te teritorije ili kada se radi o „zavisnoj teritoriji“ ako je država dala izjavu na

osnovu člana 56 Konvencije da je ona primjenjiva i na tu teritoriju6. U ovom

posebnim slučajevima, stav Suda je, da međunarodno običajno pravo i ugovorni

propisi priznaju ekstrateritorijalno vršenje nadležnosti relevantne države.7

U slučaju Selmouni protiv Francuske Sud je zaključio sledeće:

„ ... sa gledišta međunarodnog javnog prava jurisdikciona sposobnost

države uglavnom je teritorijalna. Mada međunarodno pravo ne isključuje

vanteritorijalnu

5 Konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 1 6 M.Paunović i S.Caric, Evropski sud za ljudska prava cit. str. 54 7 Bankovic v. Belgium, 19.12.2001. para 71, 73



15

primjenu nadležnosti države, preporučene osnove za takvu nadležnost

(uključujući i nacionalnost, zastavu, diplomatske i konzularne odnose, dejstvo,

zaštitu, pasivnu pravnu ličnost i univerzalnost) su po pravilu određene i

ograničene suverenim teritorijalninm pravima ostalih relevantnih Država.

Jedna država ne sme primjenjivati svoju nadležnost na teritoriji druge bez

njene izričite ili prećutne saglasnosti ili poziva, osim ako je prva od njih

okupator, u kom slučaju se može reći da vrši nadležnost na toj teritoriji, barem

za neke stvari. Međuvladin stručni komitet zamenio je reči “svakoga ko

boravi na teritoriji država ugovornica" rečima “u njihovoj nadležnosti” u cilju

proširenja primene Konvencije na druge koji možda nemaju zakonsko boravište ali

koji se ipak nalaze na teritorijama država ugovornica ... „

Sud primećuje da drugi priznati slučajevi vanteritorijalne primene nadležnosti od

strane neke države većinom obuhvataju slučajeve u vezi sa aktivnostima njenih

diplomatskih ili konzularnih predstavnika u stranim zemljama i u saobraćajnim

sredstvima koja su registrovana u toj zemlji ili nose njenu zastavu. U takvim

situacijama, međunarodno pravo i ugovori priznaju primjenu nadležnosti date države.

3.2.NADLEŽNOST RATIONE MATERIAE

Evropski sud za ljudska prava ima zadatak da utvrdi postojanje ili nepostojanje

povrede prava koja su utvrđena i zaštićena Konvencijom i njenim protokolima.

Zahtjevi za pokretanje postupka u kojima se traži zaštita prava koje nije utvrđeno

Konvencijom ili se ne može podvesti pod neku od odredbi Konvencije ili njenih

protokola Sud će odbaciti kao nespojive ratione materiae.

U praksi Suda duboko ukorijenjeno načelo da je Konvencija „živi instrument“ koji je

potrebno tumačiti u okolnostima koje postoje u trenutku njenog tumačenja, odnosno u

svjetlu današnjih uslova, bez ulaženja u pitanje šta su željeli postići autori Konvencije,



16

jer je proteklo više od pedeset godina od njenog nastanka8. Sud je taj pristup

primijenio na sve odredbe Konvencije. Jer ko je mogao predvidjeti da će u slučaju

Guerra and others protiv Italije pod pojam porodičnog života na osnovu člana 8

Konvencije biti podvedena situacija u kojoj lokalno stanovništvo nije dobilo

informacije o bezbjedonosnim rizicima zbog blizine fabrike hemijskih proizvoda.9

3.3. NADLEŽNOST RATIONE TEMPORIS

Nadležnost Suda se prostire u vremenu tako što obuhvata sve akte i propuste

države ugovornice učinjene poslije stupanja na snagu Konvencije.

Tako da odredbe Konvencije ne obvezuju ugovornu stranku u odnosu na bilo koji akt

ili činjenicu koji su se dogodili ili na bilo koju situaciju koja je prestala postojati prije

datuma stupanja na snagu Konvencije, činjenica koje datiraju iz razdoblja kad tužena

država nije bila u položaju predvidjeti međunarodnu odgovornost ili pravni postupak

kome su ove činjenice mogle biti uzrokom u odnosu na tu stranku. Sud nije nadležan

ispitati zahtjeve za pokretanje postupka protiv države ukoliko su navodne povrede

zasnovane na činjenicama koje su se dogodile prije odlučnog datuma(osim ukoliko

učinjena povreda nema trajni karakter), jer Evropska konvencija (kao međunarodni

ugovor) nema retroaktivno dejstvo.

Bečka Konvencija o pravu međunarodnih ugovora iz 1969. članom 28. predviđa da

ugovori nemaju retroaktivno dejstvo:

“Ako drugačija namjera ne proističe iz ugovora ili ako nije na drugi način

izražena, odredbe ugovora ne vežu stranku u pogledu bilo kojeg čina ili

činjenice koji su prethodili datumu stupanja tog ugovora na snagu za tu

stranku, niti u pogledu bilo koje situacije koja je prestala postojati prije toga

datuma. ”

8 Selmouni protiv Francuske 28.08.1999.para. 77 9 M.Paunović i S.Caric, op.cit.55



17

U predmetu Stamoulakatos v. Greece10 podnosilac zahtjeva je prigovorio protiv

sudskih presuda donešenih protiv njega in absentia od strane grčkih sudova prije

datuma kojeg je Grčka prihvatila pravo na pojedinačne zahtjeve na temelju bivšeg

člana 25. Konvencije. Međutim, podnosilac je žalbe protiv tih sudskih presuda, koje

su bile nakon toga odbijene, uložio nakon tog datuma. Evropski sud je presudio da su

te žalbe, iako su bile podnešene nakon mjerodavnog datuma, bile blisko povezane s

postupkom koji je doveo do njegovih presuda., Sud je smatrao da bi rastavljanje

odluka domaćih sudova donešenih nakon ratifikacije, od događaja koji su doveli do

sudskog postupka bilo bi ravno poništenju izjave Grčke kojim prihvaća pravo

pojedinačnih zahtjeva i da bi značilo davanje retroaktivnog dejstva Konvenciji, što bi

bilo protiv opštih načela međunarodnoga prava. Prema tome, Sud je ovaj zahtjev

proglasio nespojivim s Konvencijom ratione temporis11..

Ali u predmetu Zana v. Turkey12 podnosilac zahtjeva je prigovorio, inter alia,

da mu je povijeđeno pravo utvrđeno članom 10. Konvencije, jer je domaći sud donio

sudsku presudu protiv njega 26. marta 1991. godine zbog izjave koju je dao

novinarima u avgustu 1987. godine. Turska je prihvatila obveznu nadležnost Suda

samo u odnosu na činjenice i događaje koji su se dogodili poslije 22. januara 1990.

godine, odnosno nakon dana kada je dostavila svoju izjavu. Sud nije prihvatio tvrdnju

turske vlade da je mjerodavna glavna činjenica za uspostavu nadležnosti ratione

temporis bila izjava podnosioca zahtjeva novinarima. Naprotiv, glavna je činjenica

bila sudska presuda protiv podnosioca zahtjeva, time što je ta presuda predstavljala

povredu prava podnosioca zahtjeva na osnovu člana 10. Sud je prema tome odbacio

prethodni prigovor Vlade na temelju nenadležnosti ratione temporis.

Kada su događaji na koje se odnosi zahtjev desili prije stupanja Konvencije na

snagu u odnosu na predmetnu državu, a nastavljeni su i nakon tog datuma, Sud će

cijeniti kao relevantne samo događaje nakon stupanja na snagu Konvencije. I prilikom

procjene razumnog trajanja dužine postupka pred domaćim organima, Sud će uzeti u

obzir samo vrijeme nakon stupanja Konvencije na snagu ali će imati i na umu i koliko

10 Stamoulakatos v. Greece 26. 10. 1993 para. 32-33 11 Blečić protiv Hrvatske 08.03.2006. para.92 12 Zana v. Turkey 25. 11. 1997 para. 42



18

je postupak trajao i prije stupanja na snagu Konvencije, kao i oklnosti koje su uticale

na njegovu dužinu kao u slučaju Vajagić protiv Hrvatske13.

3.4. NADLEŽNOST RATIONE PERSONAE

Evropski Sud za ljudska prava će zahtjev za pokretanje postupka proglasiti

nedopuštenim zbog nespojivosti ratione personae sa odredbama Konvencije u

nekoliko slučajeva, ukoliko zahtjev nije podnesen protiv države, već protiv neke

organizacije ili pojedinca unutar države. Međutim, Sud smatra da se država ne može

osloboditi svojih obaveza i odgovornosti prebacivajući ih na privatne institucije ili

pojedince i na taj način onemogućiti pokretanje postupka zbog povrede prava pred

Evrpskim sudom za ljudska prava. U slučaju Costello-Roberts protiv Velike

Britanije14 koji se odnosio na slučaj tjelesnog kažnjavanja u pojedinim britanskim

privatnim školama o čemu je Sud raspravljao. U ovom slučaju Sud je utvrdio da

država ima obavezu da djeci obezbijedi pravo na obrazovanje, uključujući i

odgovornost za sistem discipline u školama, što jednako važi za privatne i državne

škole, jer je članom 1 Konvencije određeno da države ugovornice obezbjeđuju prava i

slobode utvrđene Konvencijom svim licima u svojoj nadležnosti.

Takođe, Sud će zahtjev za pokretanje postupka proglasiti nedopuštenim ratione

personae ako je zahtjev podnešen protiv države koja nije ratifikovala Konvenciju ili

protokole uz nju, kao i u slučajevima u kojima podnosilac zahtjeva nema status žrtve.

13 Vajagić protiv Hrvatske 16.10.2008. 14 Costello-Roberts protiv Velike Britanije 25.03.1993. para. 27



19

4. DOPUŠTENOST ZAHTJEVA ZA POKRETANJE POSTUPKA

Kada Sud zaprimi zahtjev za pokretanje postupka njegov prvi zadatak jeste

utvrditi da li su ispunjeni svi uslovi koji se odnose na to šta jedan zahtjev treba da

sadrži, jer ukoliko je zahtjev nepotpun u pogledu sadržaja koji zahtijeva pravilo 47

Poslovnika Suda, Sud će zahtjev proglasiti nedopuštenim bez razmatranja. Ukoliko

sadržaj zahtjeva udovaljava odredbama ovog pravila tada Sud razmatra da li su

ispunjeni ostali uslovi za dopuštenost zahtjeva.

Pravila o dopuštenosti zahtjeva za pokretanje postupka predstavljaju kritični dio

sistema uspostavljenog Konvencijom, jer se tokom proteklih godina broj zahtjeva za

pokretanje postupka enormno povećao, u tolikoj mjeri da Sud ima trenutno otprilike

120 hiljada neriješenih slučajeva, od kojih će sudeći po dosadašnjoj praksi, većina njih

biti proglašena nedopuštenim. Na primjer, tokom 2003. godine Sudu je podnešeno

18023 zahtjeva za pokretanje postupka, od kojih samo 753 ili 4% proglašeno

dopuštenim, a u 2005. godini od ukupno 28581 sudske odluke, u 26852 slučaja

zahtjev je proglašen nedopuštenim

Podnosioci zahtjeva - Sud može da primi zahtjev za pokretanje postupka od

svakog lica, nevladine organizacije ili grupe lica koja tvrde da su žrtve povrede prava

ustanovljenih Konvencijom ili njenim protokolima, učinjene od strane neke visoke

strane ugovornice.15 Odnosno, svako lice, grupe lica, navladine organizacije,

kompanije16, akcionari, profesionalna udruženja, sindikati17, političke stranke18,

vjerske organizacije19, i naravno, države, mogu podnijeti zahtjev za pokretanje

postupka pred Sudom za ljudska prava. Zbog same prirode određenih prava samo

fizička lica mogu zahtijevati zaštitu istih, a to su pravo na slobodu misli, savjesti i

vjeroispovjesti20, pravo na obrazovanje21,

15 Konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 34 16 Sunday Times v UK 26.04.1979. para. 39 17 National Union Of Belgian Police v Belgium 27.10.1975. para. 1-5 18 Stankov and the United Macedonian Organisation Ilinden v Bulgaria 02.10.2001. para 4 19 Holy Monasteries v Greece 09.12.1994. para. 1 20 Konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 9 21 Protokol 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 2



20

i pravo da se ne bude podvrgnut nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili

kazni22.

Zahtjev za pokretanje postupka treba sadržavati određene podatke i podnosi se na

obrascu koji daje Sekretarijat, osim ako predsjednik nadležnog odjeljenja odluči

drugačije.

Zbog sadržaj zahtjeva ili podnesaka koji su neprikladnog sadržaja, predsjednik

vijeća može isključiti zastupnika stranke koji u podnescima iznosi uvredljive,

neozbiljne, neugodne, obmanjujuće ili razvučene navode, ili dati bilo koji drugi nalog

kojeg smatra prikladnim, ne dovodeći time u pitanje član 35. stav 3. Konvencije.23

Sadržaj zahtjeva za pokretanje postupka koji podnose lica, skupina pojedinaca ili

nevladine organizacije (individualini zahtjev) reguliše pravilo 47 Poslovnika Suda,

odnosno određuje šta zahtjev treba da sadrži,jer ukoliko dođe do toga da zahtjev ne

udovolji odredbama ovog pravila u pogledu sadržaja zahtjeva može se dogoditi da Sud

uopšte zahtjev ne razmotri. Zahtjev (individualni) treba da sadrži:

a) ime, datum rođenja, državljanstvo, pol, zanimanje i adresu podnosioca

zahtjeva ;

b) ime, zanimanje i adresu punomoćnika, ako on postoji;

c) ime ugovorne stranke ili stranaka protiv kojih se podnosi zahtjev;

d) kratku izjavu o činjenicama;

e) krataku izjavu o navodnim povredama Konvencije i relevantnim

činjenicama;

f) krataku izjavu o tome je li podnosioc zahtjeva ispunio uslove dopuštenosti

(da li su iscrpljeni unutrašnji pravni lijekovi i pravilo o peridu od šest mjeseci)

u skladu s odredbama člana 35. stav 1. Konvencije;

g) predmet zahtjeva; i u privitku dostaviti:

h) kopije svih relevantnih dokumenata, posebno odluka, sudskih ili drugih,

koje se odnose na predmet zahtjeva.

22 Konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 3 23 Pravilnik Suda, pravilo 44D



21

i) predmet zahtjeva uz opšte indikacije o zahtjevu za nadoknadu koju

ponosilac zahtjeva može da istakne na osnovu člana 41 Konvencije.24

Identitet podnosioca zahtjeva se po pravilu ne krije, ali u opravdanim

slučajevima predsjednik sudskog vijeća može odobriti mjere za zaštitu identiteta

podnosioca zahtjeva ukoliko ga on prethodno zatraži navodeći razloge za anonimnost.

Prema članu 33, koji se odnosi na međudržavne sporove, svaka visoka strana

ugovornica može ukazati Sudu na svaku povredu prava utvrđenih i zaštićenih

Konvencijom ili njenim protokolima za koju smatra da se može pripisati nekoj drugoj

visokoj strani ugovornici. Pravilo 46. Pravilnika Suda određuje sadržinu zahjeva za

pokretanje postupka koji je podnesen od strane države ugornice (međudržavni

zahtjev), i treba da sadrži:

a) ime strane ugovornice protiv koje se zahtjev podnosi;

b) izjavu o činjenicama;

c) kratku izjavu o navodnom kršenju Konvencije i relevantnu argumentaciju

koja se odnosi na to;

d) izjavu o ispunjenosti uslova za dopuštenost zahtjeva;

e) predmet zahtjeva za poktretanje postupka uz opšte indikacije o zahtjevu za

za pravičnu satisfakciju za u ime navodno oštećene strane ili strana;

f) ime i adresu imenovanog punomoćnika;

g) kopije relevantnih dokumenata i odluka, sudskih ili drugih koje se odnose

na predmet zahtjeva.

Iskustvo je pokazalo da države ne pokreću postupke veoma često. Pokretanje

postupka uslovljavaju politički i ekonomski razlozi, jer time može doći do mogućih

zaoštravanja odnosa sa tuženom državom. Na žalost, vlade pokreću pitanja ljudskih

prava u drugim zemljama samo ako su odnosi s njima ionako loši ili bar ako u njima

ne vide važne saveznike ili nemaju jake privredne interese.25

24 Pravilnik Suda, pravilo 47 25 Osnovi međunarodnih ljudskih prava



22

Evropski sud za ljudska prava će zahtjev za pokretanje postupka proglasiti

dopuštenim samo ukoliko isti ispunjava određene uslove koji su utvrđeni članom 34. i

35. Konvencije.

Uslovi dopuštenosti utvđeni članom 35 Konvencije su:

USLOVI DOPUŠTENOSTI

1. Sud može uzeti predmet u postupak tek kada se iscrpe svi unutrašnji pravni lijekovi,

u skladu s opštepriznatim načelima međunarodnog prava, i u roku od šest mjeseci od

dana kada je donešena pravosnažna odluka.

2. Sud neće razmatrati ni jedan pojedinačni zahtjev podnesen na osnovu člana 34. koji

je:

a) anoniman; ili

b) u suštini istovijetan sa zahtjevom koji je Sud već razmatrao, ili koji je već

podvrgnut nekom drugom međunarodnom postupku istrage ili rješavanja ili nagodbi,

te ako ne sadrži nikakve nove relevantne činjenice.

3. Sud će proglasiti nedopuštenim svaki pojedinačni zahtjev podnesen na temelju

člana 34. koji se smatra nespojivom s odredbama Konvencije ili protokola uz nju,

očigledno neosnovanim ili koji predstavlja zloupotrebu prava na podnošenje zahtjeva.

4. Sud će odbaciti svaki zahtjev koji smatra nedopuštenim na temelju ovoga člana.

Takva odluka može biti donesena u bilo kojem dijelu postupka.26

Kriterijumi koje Sud uzima u obzir prilikom razmatranja da li je zahtjev dopušten su

sledeći:

26 Konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 35



23

4.1.STATUS ŽRTVE

Prema članu 34 Konvencije, lice koje podnosi zahtjev za pokretanje postupka

potrebno je da ima status žrtve, odnosno da je na njega lično ili direktno uticalo

navodno kršenje jednog ili više prava ustanovljenih (zaštićenih) Konvencijom ili

njenim protokolima. Ukoliko ovaj kriterijum nije ispunjen Sud će zahtjev proglasiti

nedopuštenim. Kao u slučaju Vatan protiv Rusije27, u kojem je politička stranka

„Vatan“ pozivajući se na član 34 Kovencije, predala zahtjev za pokretanje postupka

tvdeći da su joj povređena prava odlukom ruskog suda da se zabrani rad drugoj

političkoj stranci „Regional Organisation“. Sud je donio odluku da je zahtjev

nedopušten, jer Vatan nije uspio dokazati da je na njega uticala direktno ili indirektno

odluka ruskog suda, odnosno svoj status žrtve.

Od ovog pravila postoje izuzeci kada Sud utvrdi da postoje specifične okolnosti, kao u

slučaju Klass i drugi protiv Njemačke28 gdje su punomoćnici podnosioca zahtjeva za

pokretanje postupka ukazali na postojanje domaćeg zakona u Njemačkoj koji se

odnosi na tajni video – nadzor, iako sami podnosioci zahtjeva nisu bili snimani. Sud je

pod specificnim okolnostima smatrao karkter prava u pitanju, tajni karakter mjera i

veza između podnosioca zahtjeva i ovih mjera.

Potencijale žrtve - Član 34 Konvencije dozvoljava da se lica, grupe lice, i

nevladine organizacije obrate Sudu sa zahtjevom za pokretanje postupka „žaleći“ se

na određen zakon ili neke odredbe zakona države, kojim se povređuju njihova prava

utvrđena Kovencijom ili njenim protokolima, iako nije protiv podnosioca zahtjeva

donesena nikakva posebna mjera. Ali podnosioci zahtjeva moraju uvjeriti Sud da

postoji realan rizik da dođe do direktne povrede njihovih prava. Kao na primjer, grupa

lica koja je dio nekog društva koje može biti pogođeno određenom mjerom države ili

greškom, može se smatrati potencijalim žrtvama. U slučaju Balmer-Schafroth protiv

Švajcarske29 u kojem je država tvrdila da podnosioci zahtjeva, koji su bili građani koji

27 Vatan protiv Rusije 07.01.2005.para. 47-49 28 Klass i drugi protiv Njemačkea 06.09.1978. para.38. 29 Balmer-Schafroth protiv Švajcarske 29.08.1997. para. 26



24

su živjeli u blizini nuklearne elektrane, ne mogu tvrditi da su žrtve kojima je

povrijeđeno pravo zbog donošenja odluke da se produži dozvola za rad nuklearne

elektrane, zato što posljedice ove odluke, odnosno povrede prava na koje se oni

pozivaju su isuviše udaljene da bi na njih uticale lično i direktno. Ipak, Sud je odbio

argumente Švajcarske pošto je tužba druge strane proglašena dopuštenom od strane

Švajcarskog Federalnog Odbora i zbog toga što stav Suda jeste da je moguća povreda

prava utvrđenih Konvencijom bez nanošenja štete. Ukoliko se radi o imigracionim ili

ekstradicionim slučajevima Sud će uzeti u obzir potencijalni karakter žrtve, kada

podnosilac zahtjeva može biti u opasnocti da bude podvrgnut nečovječnom postupanju

ili smrtnoj kazni.30 U predmetu Bader i drugi protiv Švedske31 Evropski sud je, naime,

zaključio da je protjerivanje podnosioca zahtjeva u Siriju, u kojoj mu je suđeno u

odsustvu i izrečena smrtna kazna, predstavljalo kršenje njegovog prava na život32 i

prava na zabranu nehumanog postupanja33. Sud je poseban značaj dao činjenici da je

podnosilac zahtjeva osuđen u sudskom postupku koji je predstavljao flagrantno

kršenje prava na pravično suđenje, s obzirom da se radilo o skraćenom krivičnom

postupku u kojem je u potpunosti izostalo pravo na odbranu.

Izostavljanje uslova postojanja štete. Status žrtve neko lice može imati iako nije

pretrpjelo štetu ili gubitak, jer stav Suda jeste da je moguća povreda prava utvrđenih

Konvencijom bez nanošenja štete. Postojanje štete jeste bitno u odnosu na član 41

Konvencije kada Sud utvdi povredu prava utvrđenih Konvencijom ili njenim

protokola, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u tom pitanju omogućava

samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je potrebno, pružiti pravično zadovoljenje

oštećenoj stranci.

Indirektne žrtve - Sud priznaje pravo za podnošenje zahtjeva za pokretanje

postupka i bliskim članovima porodice i supružniku same žrtve, iako ova lica nisu bila

direktna žrtva, već je na njih indirektno uticala povreda prava utvrđenih Konvencijom

30 Soering protiv Velike Britanije 07.07.1989. para.88 31 Bader i drugi protiv Švedske 08.02.2006. para. 44-48 32 Konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda, član 2 33 Konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda, član 3



25

ili njenim Protokolima, zbog bliskog odnosa sa žrtvom.U slučaju Kurt protiv Turske34

podnosilac zahjeva za pokretanje postupka se obratila Suda u vezi sa nestankom

njenog sina pozivajući se na povredu člana 2, 3, 5, 13, 14 i 18 Konvencije u ime

nestalog sina, ali i na član 3 u svoje ime, zbog preživljene patnje koja se svodi na

nečovječno ponašanje35. Još jedan primjer za tzv. indirektne žrtve jeste u slučaju

Chahal protiv Velike Britanije36 Sudu se obratio gospodin Cahal kao direktna žrtva,

ali su se Sudu obratili i njegova supruga i djeca pozivajući se na član 8 Konvencije,

odnosno tvrdeći da im je povrijeđeno pravo na porodični život.

Gubitak statusa žrtve - Podnosilac zahtjeva za pokretanje postupka može

izgubiti status žrtve ukoliko je prihvatio poravnanje sa državom, odnosno dobio

kompenzaciju i odrekao se korišćenja unutrašnjih pravnih lijekova ili ukoliko je u

krivičnom postupku donešena oslobađajuća presuda. Do gubitka statusa žrtve je došlo

i u slučaju Caraher protiv Velike Britanije37 u kome je britansko Ministarsvo odbrane

u toku postupka pred Sudom u vezi sa ubistvom supruga podnosioca zahtjeva u

Sjevernoj Irskoj isplatilo 50.000 britanskih funti ponosiocu zahtjeva, zbog čega je Sud

ustanovio da zahtjev nije dopušten, jer podnisilac zahtjeva više nije imao status žrtve

po Konvenciji.38

U slučaju Eckle protiv Njemačke39 Sud je naveo sledeće kriterijume kao bitne za

utvrđivanje gubitka statusa žrtve:

a) priznavanje nacionalnih vlasti da je učinjena povreda prava;

b) davanje obeštećenja ;

c) tretiranje podnosioca zahtjeva na takav način da ima dovoljno indikacija

koje dopuštaju ocjenu da je kršenje uzeto u obzir.

Primjenom navedenih kriterijuma stav Suda u slučaju Moustaquim protiv Belgije40,

koji se odnosio na deportaciju, iako je država ugovornica dopustila podnosiocu

34 Kurt protiv Turske 25.05.1998. para.83-86 35 Philip Leach, Taking a Case to the ECHR, str. 125 36 Chahal protiv Velike Britanije 15.11.1996. para.68 37 Caraher protiv Velike Britanije 11.01.2000. 38 M.Paunović i S.Caric, op. cit. 44 39 Eckle protiv Njemačke 14.05.1981. 40 Moustaquim protiv Belgije 19.02.1991. para.31



26

zahtjeva da ostane u Belgiji, nedavanje naknade za petogodišnji strah koji je

podnosilac zahtjeva pretrpio zbog patnje da će biti deportovan, Sud je tretirao kao

povredu Konvencije, i odbio tvrdnju Belgije da je svrha zahtjeva ostvarena time što

mu je dopušten ostanak u državi.

U određenim slučajevima da bi podnosilac zahtjeva izgubio status žrtve sama

kompenzacija nije dovoljna, ukoliko je ponašanje državnih vlasti kojim je povrijeđeno

pravo garantovano Konvencijom ili njenim protokolima, saglasno zakonskim

odredbama te države ili državnoj politici. Odnosno kada povreda prava od strane

države ne predstavlja izolovani incident, već ima karakter sistematskog i namjernog

kršenja Konvencije, gdje je potrebna promjena domaćih zakonskih propisa, kao i

politike.

Pravo na podnošenje zahtjeva za pokretanje postupka, ako je žrtva preminula,

imaju naslednici ili bliski rođaci, kojima Sud može dozvoliti da nastave postupak

ukoliko je podnosilac zahtjeva tokom postupka preminuo, čak i kada je ostavinski

postupak u toku.

4.2. ISCRPLJIVANJE UNUTRAŠNJIH PRAVNIH LIJEKOVA

Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lijekova predstavlja jedan od najvažnijih uslova

za dopuštenost zahtjeva za pokretanje postupka. Da bi podnosilac zahtjeva ispunio

ovaj uslov potrebno je da iskoristi sve unutrašnje pravne lijekove koji su mu na

raspolaganju, bilo da su redovni ili vanredni, administrativni ili sudski, prvog, drugog

ili trećeg stepena, da bi slučaj povrede njegovih prava bio riješen pred domaćim

organima. Tužilac mora svojim prethodnim postupcima pokazati Sudu da je imao

želju da se slučaj riješi, iznoseći sve argumente u prilog povoljnog rješenja slučaja

pred domaćim organima, i to povoljnog po njega, a ne da je njegov postupak ulaganja

žalbe bio samo da bi se zadovoljio formalni zahtjev korišćenja unutrašnjih pravnih

lijekova.41 Opravdanje za ovo pravilo se zasniva i na osnovu toga da domaćim

nadležnim organima uvijek treba dati mogućnost da „isprave“ povredu prava

41 Rodoljub.Etinski, op.cit. 347



27

zaštićenih Konvencijom, prije nego ga Evropski sud za ljudska prava uzme u

razmatranje.

Pravilo da unutrašnji pravni lijekovi moraju da budu iscrpljeni je zasnovano na

pretpostavci da u domaćem poretku postoji dostupan, djelotvoran pravni lijek u vezi

sa navodnim kršenjem prava, bez obzira da li je Konvencija sastavni dio domaćeg

zakonodavstva42.

Ovo pravilo pretpostavlja postojanje određenih uslova koji su neophodni za njegovu

primjenu:

a) postojanje i dostupnost pravnih lijekova;

c) djelotvornost pravnih lijekova i da su dovoljni u ostvarivanju zaštite prava

d) postojanje opštih uslova za normalnu realizaciju unutrašnjih pravnih

lijekova.43

Međutim, ima situacija u kojima se iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lijekova neće

postavljati kao neophodan uslov za prihvatljivost zahtjeva za pokretanje postupka. To

su slučajevi vezani za povredu člana 6, stav 1 Konvencije, odnosno povredu prava na

suđenje u razumnom roku44, kao i slučajeve vezane za član 33 Konvencije, koji se

odnosi na međudržavne sporove.

Dostupnost pravnih lijekova - Kada je riječ o dostupnosti pravnog lijeka, da bi bio

dostupan potrebno je da podnosilac zahtjeva ima mogućnost, odnosno pravo direktnog

obraćanja domaćem nadležnom organu bilo da se radi o administrativnom ili sudskom

organu. Sud ističe da se prilikom primjene ovoga pravila mora na odgovarajući način

uzeti u obzir kontekst. U tom je smislu potvrdio da se član 35 mora primijeniti s

određenim stepenom fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma45. Stav Suda je i da

pravilo da unutrašnji pravni lijekovi moraju biti iscrpljeni nije apsolutno, a nije ni

podobno za automatsku primjenu; kad se preispituje je li ono bilo poštovano bitno je

42 Pravilo o iscrpljivanju unutrašnjih pravnih lijekova je regulisano članom 35, stav 1 Kovencije za zaštitu ljudskih prava io osnovnih sloboda 43 Rodoljub Etinski, op.cit.347 44 Mikulić protiv Hrtvatske 04.09.2002.para.45,46 45 Cardot v. France, 19. 03. 1991. para.34.



28

uzeti u obzir posebne okolnosti predmeta 46. To znači da, između ostalog, Sud mora

realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih lijekova u pravnom sistemu

dotične ugovorne stranke, već i opši pravni i politički kontekst u kojem oni

funkcionišu, te lične okolnosti podnosioca zahtjeva

U slučaju Immobliare Saffi protiv Italije Sud je zaključio da obraćanje Ustavnom

sudu u Italiji nije pravno sredstvo koje je podnosilac zahtjeva trebalo da iscrpi, zbog

toga što se pravo direktnog obraćanja sudu nije odnosilo na Ustavni sud47.

Dostupnost pravnog lijeka Sud ocjenjuje i na osnovu okolnosti samog slučaja, ukoliko

je nemogućnost korišćenja pravnog lijeka prouzrokovana slabim materijalnim stanjem

lica, ako mu nije priznato pravo na besplatnu pravnu pomoć u slučajevima u kojima

nije obavezna odbrana ili u složenijim slučajevima, i na osnovu ovih okolnosti Sud

moze pravni lijek proglasiti nedostupnim48. Sud se neće zadovoljiti samom tvrdnjom

države o postojanju pravnih lijekova, jer su isti možda dostupni samo u teoriji, tako da

može zahtijevati od države da iznese primjere slučajeva u kojima pravo na pravnog

lijeka uspiješno iskorišteno.

Sud je utvrdio da pravni lijekovi nisu bili dostupni, uzimajući u obzir okolnosti, u

slučaju Conka protiv Belgije49 gdje je Sud uzeo da su podnosioci zahtjeva obaviješteni

o mogućnosti upotrebe pravnog lijeka tek u policijkoj stanici, na jeziku koji nisu

razumjeli, jer je samo jedan prevodilac bio na raspolaganju velikom broju romskih

porodica, kao i da su nadležne vlasti propustile da ih blagovremeno upoznaju sa

pravom na branioca. Zbog ovih okolnosti nije bilo potrebno ispunjavanje uslova

iscrpljivanja svih unutrašnjih pravnih lijekova.

Teret dokazivanja – Podnosioci zahtjeva moraju u svom zahtjevu navesti sve korake

koje su preduzeli da bi se iscrpili svi unutrašnji pravni lijekovi. Teret dokazivanja da

nisu iscrpljeni svi unutrašnji lijekovi uvijek je na državi protiv koje je podnešen

zahtjev za pokretanje postupka.

Član 35 Konvencije predviđa podjelu tereta dokazivanja. Vlada koja se poziva na

neiscrpljivanje unutrašnjih pravnih lijekova dužna je uvjeriti Sud da je pravni lijek bio

46 Van Oosterwijck v. Belgium, 06.11.1980. para. 36-40 47 M.Paunović i S.Caric, op.cit. 46 48 Airey protiv Irske 06.02.1981. para. 9 49 Conka protiv Belgije 05.05.2002. para.39-42



29

djelotvoran i na raspolaganju podnosiocu zahtjeva, u teoriji i praksi u relevantno

vrijeme, drugim riječima, da je bilo dostupan, da je mogao pružiti

pravnu zaštitu u odnosu na prigovore podnosioca zahtjeva, te da je davao razumne

izglede za uspjeh

Pravni lijekovi da bi bili djelotvorni i dovoljni potrebno je da njime lice može

da ostvari pravičnu naknadu u vezi sa navodnom povredom prava utvrđenih i

zaštićenih Konvencijom ili njenim protokolima.Ovo se odnosi i na sudske i

administrativne pravne lijekove.

Sud će smatrati da pravni lijek nije dostupan kao pravo ukoliko zavisi od diskrecione

ocjene samog suda. U slučaju Horvat protiv Hrvatske Sud nije prihvatio argumente

hrvatske vlade da nisu iscrpljeni svi unutrašnji pravni lijekovi predviđeni pravom

republike Hrvatske, zato što se podnosilac zahtjeva nije obratio Ustavnom sudu

Hrvatske, jer je Sud istakao da pravni lijek ne predstavlja dostupno pravno sredstvo

ukoliko zavisi od diskrecione ocjene samog suda.

Takođe u slučaju Öclan protiv Turske 50 po ocjeni Suda zbog specifičnih okolnosti

podnosioc zahtjeva je bio oslobođen obaveze da iscrpi unutrašnje pravne lijekove,

time što je bio onemogućen jer je neprestano držan u potpunoj izolaciji od strane

državnih vlasti i nije imao prilike da se konsultuje sa svojim braniocem, a sam nije

imao pravno obrazovanje.

Djelotvornost pravnih lijekova se naročito procjenjuje kada riječ o slučajevima

dugotrajnih postupaka pred domaćim organima i ukoliko Sud utvrdi da se radi o

povredi prava na suđenje u razumnom roku51 , podnosilac zahtjeva će biti oslobođen

obaveze iscrpljivanja unurtašnjih pravnih lijekova.

U određenim slučajevima Sud je zauzeo stav da, ako postoji više mogućih unutrašnjih

pravnih lijekova, podnosilac zahtjeva nije obavezan da ih iscrpi sve ili čak da iskoristi

više od jednog, ukoliko sa istim ne bi postigao nešto više i ukoliko u državi postoji

duboko ukorijenjeno pravno mišljenje o tome da nema izglede za uspjeh. Sud je

utvrdio da podnosilac zahtjeva ne može biti kritikovan јеr nije pribjegao pravnim

50 Öclan protiv Turske 12.03.2003. para.69 51 Konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda, član 6. stav 1



30

lijekovima koji bi bili usmjereni u suštini ka istom kraju (cilju) i da u u svakom

slučaju ne nudi bolje šanse za uspjeh.

Sa druge strane, samo vjerovanje podnosioca zahtjeva da obraćanje nadležnom organu

u državi ne predstavlja djelotvoran (efikasan) pravni lijek , ako nije preduzeta nikakva

konkretna radnja nije dovoljno ili ukoliko nisu iscrljeni unutrašnji pravni lijekovi jer

podnosilac zahtjeva nije poštovao rokove ili druga procesna pravila.

4.3. ROK OD ŠEST MJESECI

Evropski sud za ljudska prava, prema članu 35.stav1 Konvencije može

razmatrati zahtjeve za pokretanje postupka samo ukoliko su podnešeni Sudu u roku od

šest mjeseci od dana kada je donešena pravosnažna odluka pred domaćim organom.

Navedeni rok je predviđen radi poštovanja načela pravne sigurnosti, jer

sprječava da odluke koje su donešene u daljoj prošlosti budu predmet ispitivanja pred

Sudom, čime bi se moglo zadirati u neka stečena prava. Ovaj rok je ustanovljen i u

interesu podnosilaca zahtjeva, koji bi u suprotnom, bili u veoma teškoj situaciji da

obezbijede dokaze iz davne prošlosti.52

Dan donošenja pravosnažne presude se uglavnom smatra dan objavljivalja presude, ali

ukoliko presuda njie objavljena, rok od šest mjeseci počinje da teče od dana kada je

podnosilac zahtjeva ili njegov punomoćnik obaviješten o odluci, a posebno o

razlozima odluke, u slučaju da su dostavljeni naknadno, nakon saopštavanja njene

izreke. U slučaju Worm protiv Austrije53 austrijska vlada je iznijela prigovor

nedopuštenosti zbog nepoštovanja roka od šest mjeseci koji je Sud odbacio, jer je

podnosilac zahtjeva primjerak presude u pisanoj formi primio pet mjeseci nakon

donošenja same presude.Sud je smatrao da je rok od šest mjeseci počeo teći od dana

kada je podnosilac zahtjeva primio primjerak presude.

52 M.Paunović i S.Caric, op.cit.50. 53 Worm protiv Austrije 29.08.1997.



31

Zahtjev za pokretanje postupka, u slučaju da postoje izuzeci od iscrpljivanja

unutrašnjih pravnih lijekova, se teba podnijeti u roku od šest mjeseci od trenutka kada

se navodna povreda prava dogodila. Ukoliko se radi o više događaja koji su

nepovezani na koje podnosilac zahjteva ukazuje da predstavljaju kršenje prava

zaštićenih Konvencijom, kao relevantni datum bi trebao uzeti datum prvog događaja,

međutim ako su događaji međusobno povezani da čine jedan jedinstven događaj, za

primjenu pravila od šest mjeseci relevantan je posljednji događaj u nizu.54

Trajni karakter povrede – Vremensko ograničenje od šest mjeseci se neće primijeniti

ako je riječ o povredi koja ima trajni karakter. Niti je moguća nespojivost zahtjeva sa

odredbama Konvencije ratione temporis bez obzira kada je država koja je učinila

povredu prava ratifikovala Konvenciju ako Sud utvrdi da povreda prava ima trajni

karakter.

U sudskoj jurisprudenciji Evropskog suda bilo je više situacija koje je Sud

okarakterisao kao trajne povrede. Trajna povreda jeste na primjer, postojanje

određenih zakonskih odredbi kojima se krše prava zaštićena Konvencijom55. Kao u

slučaju Roche protiv Velike Britanije56 gdje je Sud utvrdio postojanje povrede trajnog

karaktera u kojem je britanska vlada odbijala podnosiocu zahtjeva da pruži

informacije u vezi sa testiranjem hemijskog oružja nad njim, dok je bio vojnik tokom

šezdesetih godina itd.

Pravilo od šest mjeseci se neće primijeniti po opštim pravilima o njegovoj

primjeni u svim slučajevima koji se odnose na korišćenje nedjelotvornih pravnih

lijekova. U ovim slučajevima rok od šest mjeseci će početi da teče od tenutka samog

događaja ukoliko pravni lijek ne postoji. U slučaju da postoji sumnja o tome da je

neki lijek nedjelotvoran, podnosioci zahtjeva mogu Evropskom sudu, za svaki slučaj,

da podesu jedno uvodno pismo u roku od šest mjeseci od posljednje pravosnažne

odluke domaćih organa.

54 M.Paunović i S.Caric, op.cit. 50 55 Dudgeon protiv Velike Britanije 22.10.1981. para.35 56 Roche protiv Velike Britanije 19.10.2005.



32

4.4. ANONIMNI ZAHTJEV ZA POKRETANJE POSTUPKA

Svaki zahtjev za pokretanje postupka podnešen Evropskom sudu za ljudska prava

mora sadržavati određene lične podatke o podnosiocu zahtjeva, podatke koji su

potrebni za njegovu identifikaciju.(da se utvrdi njegov identitet)

Svaki zahtjev za pokretanje postupka koji ne ispunjava ovaj uslov će biti proglašen

nedopuštenim.

Identitet podnosioca zahtjeva se po pravilu ne krije, ali u opravdanim slučajevima

predsjednik sudskog vijeća može odobriti mjere za zaštitu identiteta podnosioca

zahtjeva ukoliko ga on prethodno zatraži navodeći razloge za anonimnost. Ako Sud

odobri ovakav zahtjev podnosioca, podnosioc zahtjeva će u slučaju se služiti svojim

inicijalima ili nekim od slova.

4.5. ISTOVIJETAN ZAHTJEV ZA POKRETANJE POSTUPKA

Prema članu 35, stav 2 Konvencije, Sud će zahtjev za pokretanje postupka koji

je u suštini isti kao predmet koji je Sud već razmatrao i koji ne sadrži nikakve nove

činjenice u odnosu slučaj, proglasiti nedopuštenim. Međutim ukoliko drugo lice

podnese zahtjev za pokretanje postupka o istoj stvari koju je Sud već razmatrao ili ako

isti podnosilac zahtjeva podnese zahtjev koji je zasnovan na novim relevantnim

činjenicama, suštinski to neće predstavljati istovijetan zahtjev. Ali ukoliko u zahtjevu

dođe samo do promene pravne argumentacije, pri istom činjeničnom stanju, Sud će

ovakav zahtjev proglasiti nedopuštenim kao istovijetan.

U slučaju da je Sud prethodno proglasio zahtjev nedopuštenim zbog

neispunjenja uslova o iscrpljenosti unutrašnjih pravnih lijekova, nakon što ovaj uslov

bude ispunjen, ako lice ponovo podnese zahtjev za pokretanje postupka, ovakav

zahtjev Sud neće proglasiti nedopuštenim zbog njegove istovijetonsti sa zahtjevom

koji je ranije podnešen Sudu.



33

4.6. ZAHTVEV ZA POKTRETANJE POSTUPKA KOJI JE VEĆ

PODNEŠEN NEKOM DRUGOM MEĐUNARODNOM TIJELU

Na osnovu člana 35 stav 2 Konvencije, Sud neće razmatrati zahtjev za

pokretanje postupka koji je već podnešen nekoj drugoj međunarodnoj instanci radi

rješavanja, odnosno koji je već podvrgnut nekom drugom međunarodnom postupku

istrage ili rješavanja.

Ovo se odnosi na zahtjeve za pokretanje postupka koji je podnosilac podnio ranije

postojećem Komitetu UN za ljudska prava ili Komitetu UN protiv torture, a koji je je

suštinki isti kao zahjev podnešen Sudu.

Sud će zahtjev proglasiti nedopuštenim ukoliko je zahtjev isti u pogledu samog

podnosioca zahtjeva, isti u pogledu zahtjeva za zaštitu istog povrijeđenog prava i na

osnovu istih činjenica, odnosno suštinski istovijetan kao zahtjev već podnešen drugoj

međunarodnoj instanci. Ako zahtjev nije isti u pogledu jedne od navedenih stvari

(činjenica) na primjer kao u slučaju Pauger protiv Austrije u kojem se podnosilac

zahtjeva žalio Sudu na povredu člana 6 Konvencije u vezi sa odsustvom javne

rasprave u postupku pred domaćim organom, i iako se podnosilac zahtjeva prethodno

obratio i Komitetu UN za ljudska prava vezano za isti slučaj, Sud zahtjev nije

proglasio nedopuštenim, jer se obraćanje podnosioca Komitetu odnosilo na pitanje

diskriminacije u postupku pred domaćim organom, dok se zahtjev Sudu kao što je već

rečene odnosio na pravo na pravično suđenje.

Takođe prethodno obraćanje Evropskom Komitetu za sprečavanje torture neće

predstavljeti prepreku za podnosioca zahtjeva koji želi da se obrati i Sudu.57

Evropski sud može uzeti u razmatranje i zahtjev koji je prethodno bio podnešen

Komitetu, ukoliko je je ovaj postupak pred Komitetom okončan odustajanjem

podnosioca zahtjeva, odnosno povlačenjem zahtjeva.58

57 M.Paunović i S.Caric, op.cit. 54 58 Z. Radivojević Evropski sistem zaštite ljudskih prava



34

4 .7. OČIGLEDNO NEOSNOVAN ZAHTJEV ZA POKRETANJE

POSTUPKA

Prema članu 35 stav 3 Konvencije Sud će proglasiti nedopuštenim svaki zahtjev za

pokretanje postupka podnesen na osnovu člana 34 za koji smatra da je očigledno

neosnovan. To se odnosi na zahtjeve za pokretanje postupka za koje Sud prima facie

ustanovi da nije došlo do povrede prava zaštićenih Konvencijom ili njenim

protokolima, na primjer, kada podnosilac zahtjeva propusti da pruži dokaz u prilog

navoda iz zahtjeva.

U praksi Suda veliki broj zahtjeva za pokretanje postupka biva proglašen

nedopuštenim zbog očigledne neosnovanosti, tako da se može reći da prethodno

ispitivanje dopuštenosti zahtjeva predstavlja jednu vrstu filtera za sve nedovoljno

utemeljene zahtjeve.59

4.8. ZLOUPOTREBA PRAVA NA PODNOŠENJE ZAHTJEVA

Sud ima ovlašćenje na osnovu člana 35 stav 3 Konvencije da proglasi

nedopuštenim svaki zahtjev za pokretanje postuka podnešen na osnovu člana 34

Konvencije, kojim se vrši zloupotreba prava na podnošenje zahtjeva, u kojima

pojedincu nije cilj zaštita i poštovanje ljudskih prava, već želja za publicitetom ili

političkom propagandom. Zahtjevi za pokretanje postupka u kojima je sadržaj

uznemirujući, gdje se podnosilac zahtjeva koristi pogrdnim i agresivnim jezikom u

cilju omalovažavanja države, Sud će na osnovu odredbe o zabrani zloupotrebe prava

na podnošenje zahtjeva, zahtjeve ovakvog sadržaja proglasiti nedopuštenim, jer takav

sadržaj zahtjeva svjedoči o neiskrenim i lošim namjerama podnosioca. Na odluku

Suda da po ovom osnovu zahtjev za pokretanje postupka proglasi nedopuštenim može

uticati i namjerno prikrivanje ili izostavljanje relevantnih informacija od Suda60,

59 M.Paunović i S.Caric, op.cit. 57 60 Al-Nashif protiv Bugarske 20.09.2002.



35

falsifikovanje relevantnih dokumenata i svjesno iznošenje netačnih činjenica.61 U

slučaju Drozd protiv Poljske, slučaj je skinut sa liste predmeta nakon objavljivanja u

novinama, u kojim je podnosilac zahtjeva bio u uređivačkom odboru, prepiske sa

Komisijom, što je suprotno pravilima Komisije u vezi sa povjerljivošću.

Vlade država koje se javljaju kao strane u predmetima pred Sudom često se pozivaju

na zloupotrebu prava na zahtjev. U slučaju McFeely protiv Velike Britanije podnosilac

zahtjeva se žalio na uslove u jednom zatvoru u Sjevernoj Irskoj, a Sud nije prihvatio

prigovor vlade Velikr Britanije da se radi o zloupotrebi prava na zahtjev jer je zahtjev

podnešen u cilju sticanja publiciteta radi namjere da se izvrši pritisak na vladu da bi

dala poseban status tom zatvoru. U ovom slučaju Sud nije prihvatio prigovor vlade

Velike Britanije.

5. ZAKLJUČAK

61 M.Paunović i S.Caric, op.cit. 57



36

Savjet Evrope je donio i otvorio za potpis Evropsku konvenciju za zaštitu

ljudskih prava i osnovnih sloboda. Konvencija je usvojena 4. novembra 1950. godine

u Rimu, a stupila je na snagu 3. septembra 1953. godine. Propraćena je sa 15

protokola. Evropski sud za ljudska prava je ustanovljen 21. januara 1959. godine, a

od novembra 1998. godine, nadležnost Evropskog suda za ljudska prava, koja je do

tada bila fakultativna, postaje obavezna za sve države članice. Evropski sud za ljudska prava je potpuno nezavisan u svom radu i ne predstavlja

neku višu instancu u odnosu na domaće sudove, pa se od njega ne može tražiti da

preinači, poništi ili ukine odluku domaćeg sudskog ili upravnog organa, niti da svojom

odlukom licu koje je podnijelo zahtjev za pokretanje postupka dodijeli neko pravo

koje mu je uskraćeno. Zadatak Suda jeste da utvrdi postojanje ili nepostojanje povrede

prava utvrđenih i zaštićenih Konvencijom i njenim protokolima.

Nadležnost Evropskog suda za ljudska prava jeste obavezna za sve države koje

su potpisale i ratifikovale Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih

sloboda, i njene protokole. Nadležnost Suda može biti parnična i savjetodavna. Bosna

i Hercegovina je ratifikovala Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih

sloboda 12. jula 2002. godine. i ovim činom prihvatila obaveznu nadležnost

Evropskog suda za ljudska prava, ali i omogućila da se svim licima pod njenom

nadležnošću otvori put za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda pred Evropskim

sudom za ljudska prava u Strazburu.

Pitanje nadležnosti, odnosno, nenadležnosti sadržano je u uslovima za

dopuštenost zahtjeva za pokretanje postupka kao pitanje nespojivosti zahtjeva sa

odredbama Konvencije. Nespojivost zahtjeva za pokretanje postupka sa odredbama

Kovnencije, odnosno nadležnost Suda javlja se u četiri oblika: nadležnost ratione loci,

nadležnost ratione materiae, nadležnost ratione temporis, nadležnost ratione

personae.

Evropski sud za ljudska prava će zahtjev za pokretanje postupka proglasiti

dopuštenim samo ukoliko isti ispunjava određene uslove koji su utvrđeni članom 34. i



37

35. Konvencije. Uslovi koji su utvrđeni ovim članovima zahtijevaju da lice koje

podnosi zahtjev mora imati status žrtve, mora da iscrpi unutrašnje pravne lijekove,

mora ispuniti rok od šest mjeseci, da zahtjev za pokretanje postupka ne smije biti

anoniman, istovijetan sa drugim zahtjevom koji je već podnešen Sudu, da zahtjev

pokretanje postupka nije već podnešen nekom drugom međunarodnom tijelu, da nije

očigledno neosnovan, i da nije došlo do zloupotrebe prava na podnošenje zahtjeva.

Sud može da primi zahtjev za pokretanje postupka od svakog lica, nevladine

organizacije ili grupe lica koja tvrde da su žrtve povrede prava ustanovljenih

Konvencijom ili njenim protokolima, učinjene od strane neke visoke strane

ugovornice. Podnosilac zahtjeva za pokretanje postupka može izgubiti status žrtve

ukoliko je prihvatio poravnanje sa državom, odnosno dobio kompenzaciju i odrekao

se korišćenja unutrašnjih pravnih lijekova ili ukoliko je u krivičnom postupku

donešena oslobađajuća presuda.

Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lijekova predstavlja jedan od najvažnijih uslova

za dopuštenost zahtjeva za pokretanje postupka. Da bi podnosilac zahtjeva ispunio

ovaj uslov potrebno je da iskoristi sve unutrašnje pravne lijekove koji su mu na

raspolaganju, bilo da su redovni ili vanredni, administrativni ili sudski, prvog, drugog

ili trećeg stepena, da bi slučaj povrede njegovih prava bio riješen pred domaćim

organima. Ovo pravilo pretpostavlja postojanje određenih uslova koji su neophodni za

njegovu primjenu: postojanje i dostupnost pravnih lijekova ; djelotvornost pravnih

lijekova i da su dovoljni u ostvarivanju zaštite prava i postojanje opštih uslova za

normalnu realizaciju unutrašnjih pravnih lijekova.

Rok od šest mjeseci znači da Evropski sud za ljudska prava, prema članu

35.stav1 Konvencije može razmatrati zahtjeve za pokretanje postupka samo ukoliko

su podnešeni Sudu u roku od šest mjeseci od dana kada je donešena pravosnažna

odluka pred domaćim organom.

Svaki zahtjev za pokretanje postupka podnešen Evropskom sudu za ljudska prava

mora sadržavati određene lične podatke o podnosiocu zahtjeva, podatke koji su

potrebni da se utvrdi njegov identitet. Svaki zahtjev za pokretanje postupka koji ne

ispunjava ovaj uslov će biti proglašen nedopuštenim.

Sud će zahtjev za pokretanje postupka koji je u suštini isti kao predmet koji je

Sud već razmatrao i koji ne sadrži nikakve nove činjenice u odnosu slučaj, proglasiti



38

nedopuštenim. Međutim ukoliko drugo lice podnese zahtjev za pokretanje postupka o

istoj stvari koju je Sud već razmatrao ili ako isti podnosilac zahtjeva podnese zahtjev

koji je zasnovan na novim relevantnim činjenicama, suštinski to neće predstavljati

istovijetan zahtjev.

Na osnovu člana 35 stav 2 Konvencije, Sud neće razmatrati zahtjev za

pokretanje postupka koji je već podnešen nekoj drugoj međunarodnoj instanci radi

rješavanja, odnosno koji je već podvrgnut nekom drugom međunarodnom postupku

istrage ili rješavanja. Sud će zahtjev proglasiti nedopuštenim ukoliko je zahtjev isti u

pogledu samog podnosioca zahtjeva, isti u pogledu zahtjeva za zaštitu istog

povrijeđenog prava i na osnovu istih činjenica, odnosno suštinski istovijetan kao

zahtjev već podnešen drugoj međunarodnoj instanci.

Sud će proglasiti nedopuštenim svaki zahtjev za pokretanje postupka podnešen

na osnovu člana 34 za koji smatra da je očigledno neosnovan. To se odnosi na

zahtjeve za pokretanje postupka za koje Sud prima facie ustanovi da nije došlo do

povrede prava zaštićenih Konvencijom ili njenim protokolima, na primjer, kada

podnosilac zahtjeva propusti da pruži dokaz u prilog navoda iz zahtjeva.

Sud ima ovlašćenje da proglasi nedopuštenim svaki zahtjev za pokretanje

postupka kojim se vrši zloupotreba prava na podnošenje zahtjeva, u kojima

pojedincu nije cilj zaštita i poštovanje ljudskih prava, već želja za publicitetom ili

političkom propagandom. Zahtjevi za pokretanje postupka u kojima je sadržaj

uznemirujući, gdje se podnosilac zahtjeva koristi pogrdnim i agresivnim jezikom u

cilju omalovažavanja države, Sud će na osnovu odredbe o zabrani zloupotrebe prava

na podnošenje zahtjeva, zahtjeve ovakvog sadržaja proglasiti nedopuštenim, jer takav

sadržaj zahtjeva svjedoči o neiskrenim i lošim namjerama podnosioca.

LITERATURA



39

• Rodoljub Etinski, Međunarodno javni pravo, Novi sad 2007

• Philip Leach, Taking a Case to the ECHR, Oxford

• M.Paunović i S.Caric, Evropski sud za ljudska prava , Beograd 2006

• Zoran Radivojević, Evropski sistem zaštite ljudskih prava, Niš 2005

• Evropski sud za ljudske prava, Odabrane presude III, Beograd 2008

IZVORI SA INTERNETA

• http://www.lawyer.rs/index.php?option=com_content&view=frontpage&Itemi

• http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/search.asp?sessionid=52318430&skin=hudoc-e

• http://www.mojepravo.net/sudskapraksa/rhrvatska.html

• http://www.ljiljan.ba/bs/vijesti/rusija-ratificirala-protokol-14-evropske-

konvencije-o-ljudskim-pravima

• http://conventions.coe.int/Treaty/Commun/QueVoulezVous.asp?NT=194&CL=E

NG

• http://echrblog.blogspot.com/2009/05/protocol-14-bis-interim-solution.html

KORIŠTENE PRESUDE

• Bankovic v. Belgium, 19.12.2001. • Selmouni protiv Francuske 28.08.1999. • Stamoulakatos v. Greece 26. 10. 1993. • Blečić protiv Hrvatske 08.03.2006. • Zana v. Turkey 25. 11. 1997. • Vajagić protiv Hrvatske 16.10.2008. • Costello-Roberts protiv Velike Britanije 25.03.1993. • Sunday Times v UK 26.04.1979. • National Union Of Belgian Police v Belgium 27.10.1975. • Stankov and the United Macedonian Organisation Ilinden v Bulgaria 02.10.2001. • Holy Monasteries v Greece 09.12.1994. • Vatan protiv Rusije 07.01.2005. • Klass i drugi protiv Njemačkea 06.09.1978. • Balmer-Schafroth protiv Švajcarske 29.08.1997. para. 26 • Soering protiv Velike Britanije 07.07.1989. • Bader i drugi protiv Švedske 08.02.2006. • Kurt protiv Turske 25.05.1998.



40

• Chahal protiv Velike Britanije 15.11.1996. • Caraher protiv Velike Britanije 11.01.2000. • Eckle protiv Njemačke 14.05.1981. • Moustaquim protiv Belgije 19.02.1991. • Mikulić protiv Hrtvatske 04.09.2002. • Cardot v. France, 19. 03. 1991. • Van Oosterwijck v. Belgium, 06.11.1980. • Ariey protiv Irske 06.02.1981. • Conka protiv Belgije 05.05.2002. • Öclan protiv Turske 12.03.2003. • Moreira Barbosa v Portugal, 29.04.2004 • Worm protiv Austrije 29.08.1997. • Dudgeon protiv Velike Britanije 22.10.1981. • Roche protiv Velike Britanije 19.10.2005. • Al-Nashif protiv Bugarske 20.09.2002.



41

sadrŽaj - slobomir p univerzitet · dijelu rada govori se o nadležnosti evropskog suda za ljudska...

Documents